Click here to load reader

Modeliranje upravljanja zaštićenim područjima na primjeru ... · 4.4 Analiza razine upravljanja nacionalnih parkova i parkova prirode 83 4.5 Ocjena postojeće razine upravljanja

  • View
    2

  • Download
    0

Embed Size (px)

Text of Modeliranje upravljanja zaštićenim područjima na primjeru ... · 4.4 Analiza razine upravljanja...

  • S V E U Č I L I Š TE U S P L I T U EKONOMSKI FAKULTET

    POSLIJEDIPLOMSKI STRUČNI STUDIJ MANAGEMENT

    Mate Kosović, dipl. iur.

    Modeliranje upravljanja zaštićenim područjima na primjeru upravljanja “Park-šume Marjan”

    MAGISTARSKI RAD SPLIT, 2006.

  • 2

    S V E U Č I L I Š TE U S P L I T U

    EKONOMSKI FAKULTET POSLIJEDIPLOMSKI STRUČNI STUDIJ MANAGEMENT

    Mate Kosović, dipl. iur.

    Modeliranje upravljanja zaštićenim područjima na primjeru upravljanja “Park-šume Marjan”

    MAGISTARSKI RAD

    Mentor: Prof. Dr.sc. Srećko Goić SPLIT, LIPANJ 2006.god.

  • 3

    Sadržaj

    Stranica 1 UVOD 6

    1.1 Uvodno o značaju zaštite prirode 6 1.2 Park-šuma Marjan kao predmet rada 7 1.3 Model upravljanja kao predmet rada 8 1.4 Ciljevi rada i polazne hipoteze 9 1.5 Struktura i metode rada 10

    2 PREDMET I METODE RADA 12

    2.1 Institucionalizacija zaštite prirode 12 2.2 Povijesni razvoj zaštite prirode u Hrvatskoj 13 2.3 Park-šuma Marjan: povijesni pregled 16 2.4 Park šuma Marjan kao posebno zaštićeni objekt prirode 20

    2.4.1 Prirodno-znanstvene i kulturne vrijednosti Marjana 21 2.4.2 Bogatstvo kulturnih spomenika raznih razvojnih epoha 22

    2.5 Funkcije park šume Marjan: karakteristike i posebne funkcije 22

    3 TEORIJSKE OSNOVE UPRAVLJANJA ZAŠTIĆENIM PODRUČJIMA 25 3.1 Osnove upravljanja zaštićenim područjima 25 3.2 Značaj upravljanja zaštićenim područjima u konceptu zaštite prirode 28 3.3 Uspostava institucionalnog upravljanja u zaštićenim područjima 29 3.4 Međunarodne kategorije zaštićenih područja 30

    3.4.1 IUCN vrste zaštićenih područja 31 3.4.2 Međunarodni pravni okvir upravljanja zaštićenim područjima 33

    3.5 Posebnosti upravljanja zonama diferencirane zaštite 35 3.5.1 Koncept upravljanja zonama diferencirane zaštite 36

    3.6 Koncept zaštite prirode u Hrvatskoj 39 3.6.1. Zakonodavni okvir zaštite prirode u R. Hrvatskoj 41

    3.7 Kategorija park-šume u zaštiti prirode 42 3.8 Koncept zaštite prirode u Splitsko-dalmatinskoj županiji 45 3.9 Upravljanje zaštićenim područjima u Republici Hrvatskoj 47

    3.9.1 Zakonodavna pozicija ustanove za upravljanje u R. Hrvatskoj 49 3.9.2 Upravno tijelo ustanove za upravljanje 50 3.9.3 Djelatnost ustanove 51 3.9.4 Sredstava za rad ustanove 52 3.10 Upravljanje zaštićenim područjima kao primjena općih principa menadžmenta 52

    3.10.1 Planiranje kao funkcija menadžmenta u upravljanju zaštićenim područjima 54 3.10.2 Organiziranje kao funkcija menadžmenta u upravljanju zaštićenim područjima 55 3.10.3 Kadroviranje kao funkcija menadžmenta u upravljanju zaštićenim područjima 58 3.10.4 Vođenje kao funkcija menadžmenta u upravljanju zaštićenim područjima 60 3.10.5 Kontroliranje kao funkcija menadžmenta u upravljanju zaštićenim područjima 63 3.10.6 Javni menadžment 65

  • 4

    4 OCJENA POSTOJEĆE RAZINE UPRAVLJANJA 69 4.1 Ljudski resursi kao element upravljanja hrvatskim nacionalnim

    parkovima i parkovima prirode 70

    4.2 Unutarnje ustrojstvo hrvatskih nacionalnih parkova i parkova prirode 72 4.3 Ekonomski pokazatelji upravljanja hrvatskim nacionalnim parkovima i

    parkovima prirode 75

    4.4 Analiza razine upravljanja nacionalnih parkova i parkova prirode 83 4.5 Ocjena postojeće razine upravljanja park-šuma Marjan 87

    4.5.1 Stanje planskih dokumenata i dokumenata upravljanja 88 4.5.1.1 Ustanova park-šuma Marjan – ocjena razine organizacije 88 4.5.1.2 Ustanova park-šuma Marjan – stanje dokumenata upravljanja 89

    4.6 Ustanova park-šuma Marjan – ocjena uspješnosti postojećeg modela upravljanja

    92

    5 DIZAJN MODELA UPRAVLJANJA PARK-ŠUMOM MARJAN 93

    5.1 Osnove za dizajn modela upravljanja 93 5.1.1 Osnove proizašle iz dokumenata upravljanja 93

    5.1.1.1 Upravljačke ovlasti slijedom Pravilnika o unutarnjem redu 94 5.1.1.2 Posebne upravljačke ovlasti vezane za građenje u području park-šume 95 5.1.1.3 Posebne upravljačke ovlasti vezane za zaštitu od požara 96

    5.1.2 Interesni akteri vezani zu park-šumu Marjan 97 5.1.2.1 Ustanova za upravljanje park-šumom 98 5.1.2.2 Uloga Grada Splita kao osnivača 98 5.1.2.3 Poduzetnici u prostoru park-šume 99 5.1.2.4 Vlasnici zemljišta 100

    5.2 SWOT analiza čimbenika upravljanja 101 5.3 Unutarnje ustrojstvo kao element modela upravljanja 104 5.4 Opis i zadace organizacijskih jedinica 105

    5.4.1 Ured ravnatelja s tajništvom 105 5.4.2 Stručne službe 106 5.4.3 Nadzornička služba 107 5.4.4 Služba marketinga i računovodstva 108

    5.5 Ustrojstvo funkcije nadzora 109 5.5.1 Obvezne zadaće i dužnosti nadzornika 110 5.5.2 Nadzornička služba u parkovnom sustavu R. Hrvatske 111

    5.6 Brojnost i struktura zaposlenika u modelu upravljanja 113 5.7 Prijedlog modela upravljanja park-šumom Marjan 116

    5.7.1 Sustav nižih organizacijskih jedinica - službi 116 5.7.2 Brojnost zaposlenika u prijedlogu modela upravljanja 117

    5.8 Utvrđivanje sadržaja i troškova upravljanja 120 5.8.1 Pregled relevantnih kriterija za procjenu troškova upravljanja 120 5.8.2 Opća struktura troškova upravljanja 121

    5.8.2.1 Inicijalna sredstva za početak rada ustanove 122 5.8.2.2 Troškovi uspostave infrastrukture i nabave tehničkih sredstava 122 5.8.2.3 Troškovi prostornog plana 123 5.8.2.4 Troškovi Plana upravljanja 126 5.8.2.5 Tekući troškovi poslovanja ustanove 128 5.8.2.6 Troškovi kapitalnih programa ustanove 130

    5.8.3 Izvori i mogućnosti financiranja 132

  • 5

    6. ZAKLJUČCI 134 6.1 Opći elementi za modeliranje upravljanja zaštićenim područjima 134 6.2 Model za ocjenu postojećeg modela upravljanja 135 6.3 Kriteriji i metode za uređivanje unutarnje organizacije ustanova za upravljanje

    zaštićenim područjima 136

    6.4 Prijedlog modela upravljanja park-šumom Marjan 138 6.5 Primjenjivost metodologije i rezultata rada 139

    LITERATURA 142 Prilozi: 1. PREGLED BROJA ZAPOSLENIKA U NACIONALNIM PARKOVIMA I

    PARKOVIMA PRIRODE REPUBLIKE HRVATSKE 145

    2. GODIŠNJI PROGRAM JU PARK-ŠUME MARJAN 151

  • 6

    Nažalost, često je vrlo velik jaz između težnji za uspostavom zaštićenog područja i stvarnosti upravljanja tim područjem.

    1. UVOD 1.1. Uvodno o značaju zaštite prirode

    Međuodnos čovjeka i njegove okoline postaje jedno od ključnih pitanja za daljnji

    razvoj čovječanstva i njegove aktivnosti na Zemlji. Intenzivnim razvojem

    proizvodnje, u prvom redu industrije, u zadnjih 150 godina javile su se i potreba

    zaštite prirode i težnja za usklađenim, održivim razvojem, kojim prirodni ekosustavi

    ne bi bili dovedeni na rub urušavanja, a s druge strane čovjek bi istodobno i dalje

    obavljao svoje djelatnosti u prostoru, ali s pojačanim senzibilitetom prema prirodnoj

    sredini, dio koje je i sam. Organizirana zaštita prirode prošla je kroz tri

    karakteristične etape od svojih začetaka do danas.

    U pionirskoj etapi zaštićuju se dijelovi prirode izvanredne ljepote i vrijednosti,

    pri čemu treba naglasiti brigu za očuvanje šuma, koje su se prve našle pod paskom

    zaštitara.

    Drugo razdoblje zaštite prirode počinje sredinom 19. stoljeća kao reakcija na sve

    jače procese urbanizacije i industrijalizacije, a time i onečišćivanje okoliša. Zaštita se

    počela temeljiti na zakonima; osnivaju se prvi nacionalni parkovi (Yellowstone,

    1872); pitanje zaštite prirode postaje predmetom znanstvenih istraživanja.

    U trećoj etapi razvoja zaštita prirode već poprima obilježja društvene zadaće ili

    akcije i nije usredotočena samo na područje izvanrednih prirodnih ljepota nego na

    cjelokupan sustav sastavnica prirode: vrste, ekosustave, krajobraze i prirodna dobra.

    Iako to možda nepopularno zvuči, u takvim se organiziranim akcijama često

    pretjeruje, pa u najnovije vrijeme nastaju udruge koje se nerijetko zauzimaju za

    bezuvjetnu zaštitu prirode, zanemarujući svaku korist za čovjeka, što dovodi do

    apsurda.

    Ni jedna krajnost u ovom slučaju ne bi smjela prevladati, nego bi se optimalna

    rješenja trebala potražiti u pažljivom, sveobuhvatnom, multidisciplinarnom pristupu

    prigodom planiranja prostora, kojima bi se osigurala održivost prirodne sredine, ali i

  • 7

    uvažiti narastajuće potrebe čovječanstva, čiji zahtjevi za intenzivnim iskorištavanjem

    prostora postaju sve veće.

    Od zaštite pojedinih prirodnih rijetkosti postupno se prešlo na zaštitu većih

    prirodnih prostornih jedinica, čime je istodobno označen prijelaz s pasivne zaštite na

    aktivnu. Pasivni oblik zaštite podrazumijeva zaštitu određenih biljnih i životinjskih

    vrsta, ponajprije instrumentima zakonske regulative, dok je aktivni oblik zaštite

    vezan uz uspostavljanje cjelovitih zaštićenih područja (nacionalni parkovi, parkovi

    prirode, rezervati ...). Jednako tako posebni uvjeti kad je u pitanju zaštita prirode

    postaju naglašena i nezaobilazna komponenta prilikom planiranja bilo kojeg objekta

    ili djelatnosti u prostoru.

    1.2. Park-šuma Marjan kao predmet rada Poluotok Marjan, popularno nazvan «Pluća grada Splita», 1964. g. proglašen je Park

    šumom.

    Park šuma «Marjan» u Splitu, predstavlja jedinstvenu zelenu površinu nadomak

    gradu te za građane Splita kao i posjetioce ima izuzetnu prirodnu i kulturološku

    vrijednost3.

    Kao i čitavo područje Splita Marjan karakterizira mediteranska klima sa suhim i

    toplim ljetima te blagom i kišovitom zimom. Najviši vrh Marjana je Telegrin sa 178

    m, a pored njega postoje još dva Prvi vrh sa 122 m i Vrh sv. Jere sa 148 m.

    Prirodna vegetacija poluotoka Marjan najvećim dijelom pripada zajednici Orno –

    Quercetum ilicis (Horvatic 1963. g.).

    Park-šuma Marjan predstavlja javni prostor osobitih prirodnih, krajobraznih

    vrijednosti i izgrađenih struktura koji ima kulturnu, socijalnu, odgojno-obrazovnu i

    rekreativnu namjenu. Kao takva park-šuma je prvenstveno namijenjena odmoru i

    rekreaciji, turističkom i izletničkom posjećivanju.

    3 Brdo Marjan, visoko 178 m, na zapadnoj strani grada je danas park šuma. Na Marjanskom rtu, uz more, nalazi se Oceanografski institut na vrhu brda Prirodoslovni muzej i Zoološki vrt. Prvi vidikovac, tzv. Prva vidilica, do koje se pristupa stepenicama s Rive, smješten je na istočnoj strani brda. Odatle se može diviti najljepšem pogledu na Split. U maloj crkvi, neposredno pred špiljom, je oltar kipara A. Alešija i reljef koji prikazuje sv. Jeronima (1480.god.). Na Marjanu je i nekoliko zavjetnih crkava: Gospe od sedam žalosti (iz 15. st.) u kojoj je reljef kipara Jurja Dalmatinca (15. st.), pa crkva nazvana Betlehem (14. st.), u novije doba pregrađena. Na istočnoj strani brda je crkva Sv. Nikole (poč. 13. st.) uz koju je bio sagrađen benediktinski samostan, porušen početkom 20. stoljeća. Nedaleko od nje, prema gradu, staro je židovsko groblje iz 16. stoljeća.

  • 8

    Uvažavajuće takvu specifičnu namjenu na području park-šume dopuštene su one

    radnje i djelatnosti koje je ne oštećuju i ne mijenjaju svojstva zbog kojih je proglašena

    zaštićenom prirodnom vrijednošću.

    U park-šumi dopušteni su, do donošenja prostornog plana posebnih obilježja za

    park-šumu “Marjan” (u daljnjem tekstu: Prostorni plan park-šume) samo radovi i

    aktivnosti čija je svrha njezino održavanje ili uređenje.

    1.3. Model upravljanja kao predmet rada Prema općoj definiciji upravljanje je organizacijska funkcija i proces koju u

    poslovnom subjektu (tvrtci, ustanovi ili dr.) obavljaju osnivači, vlasnici ili njihovi

    predstavnici (menadžeri, rukovodioci). Upravljanje se realizira donošenjem

    upravljačkih odluka i njihovom provedbom. U dinamičkom smislu upravljanje

    predstavlja proces mjenjanja postojećeg stanja u društvu u skladu s postavljenim

    ciljem ili planom4.

    Kad je u pitanju planiranje i upravljanje zaštićenim područjem, onda ono danas

    predstavlja - kako u svjetskoj stručnoj javnosti tako i u svakodnevnoj praksi vođenja

    zaštićenih područja - veliki izazov. Ostvarivanje ciljeva upravljanja u posebno

    vrijednim područjima prirode ovisi o tradiciji i nasljeđu prostora u okviru kojih se to

    pokušava postići. Nakon analize prirodnog, društvenog i ekonomskog sustava

    potrebno je odrediti parametre koji će dugoročno značiti uravnoteženje između

    ljudskog djelovanja i očuvanja prirode, podjednako u smislu bioloških, kulturnih i

    krajobraznih vrijednosti.

    Usprkos stoljetnoj tradiciji institucionalnog upravljanja zaštićenim područjima

    (prve uprave u nacionalnim parkovima u SAD-u datiraju s početka 20. stoljeća),

    današnja se zaštićena područja, osim po vrstama i režimu zaštite, uvelike razlikuju

    po razini institucionalne zaštite, odnosno po modelu propisanog i u praksi

    ostvarenog upravljanja. Upravo neizgrađenost institucija upravljanja u Hrvatskoj

    čini naš sustav zaštićenih područja nedovoljno uvjerljivim, a samo očuvanje prostora

    upitno učinkovitim. Tek djelomično opravdanje postojećim slabostima upravljanja

    moguće je tražiti u činjenici da je većina upravljačkih institucija tek formirana –

    većina u razdoblju od 1999. do 2002. godine. S druge strane, ovakva početna faza

    4 Sikavica, P., Novak, M: „Poslovna organizacija“ (3. izmijenjeno i dopunjeno izdanje), Informator, Zagreb, 1999, str. 37.

  • 9

    uspostave upravljačkih modela za zaštićena područja, nudi velike mogućnosti

    njegovog unapređenja.

    S gledišta ovog magistarskog rada posebno se zanimljivim činilo raspraviti

    prihvatljivi model upravljanja za zaštićeno područje ispod državne razine

    nadležnosti – dakle, tamo gdje je za skrb i upravljanje nadležna jedinica lokalne

    samouprave. U tom kontekstu u ovom se radu u fokus rasprave stavlja mogući

    model upravljanja zaštićenim područjem park-šume Marjan.

    S druge strane, upravljanje bilo kojom organizacijom ima određene zajedničke

    karakteristike i principe – opće funkcije i principe menadžmenta. Stoga se kao

    zanimljiv aspekt ovog rada nameće pitanje kako se opći principi menadžmenta

    reflektiraju, odnosno kako mogu biti primjenjeni, na upravljanje zaštićenim

    područjima.

    Kao jedno od vrijednih prirodnih područja Splita park-šuma «Marjan»

    proglašena je zaštićenim dijelom prirode u kategoriji park-šume. Gradsko vijeće

    Splita osnovalo je 2005. godine Javnu ustanovu za upravljanje Park-šumom

    «Marjan». Jedna je od glavnih karakteristika obavljanja djelatnosti JU PŠ Marjan

    iznimna složenost upravljanja. U radu se namjerava istražiti model upravljanja park-

    šumom Marjan s obzirom na zakonom postavljene ciljeve upravljanja zaštićenim

    područjima u RH, te s obzirom na općeprihvaćene standarde upravljanja i postojeće

    modele funkcioniranja ustanova za zaštitu prirode u specifičnim uvjetima različitih

    interesa i brojnih korisnika zaštićenog područja.

    1.4. Ciljevi rada i polazne hipoteze

    Osim rasprave o modelu upravljanja park-šumom Marjan, cilj je ovog rada u širem

    kontekstu analizirati stanje organizacije upravljanja najznačajnijim hrvatskim

    zaštićenim područjima; 8 nacionalnih parkova i 10 parkova prirode. Pri tom se polazi

    od hipoteze da se, na osnovi prepoznatih razlika u kvaliteti njihovog upravljanja,

    svako od 18 navedenih područja, na osnovi izabranih pokazatelja može svrstati u

    jednu od više međusobno diferenciranih skupina.

    Ista će se analiza provesti za ocjenu postojećeg stanja organizacije upravljanja PŠ

    Marjan, ali i odrediti karakteristike analiziranog sustava koje je moguće upotrijebiti

    za unapređenje upravljanja PŠ Marjan.

    Središnji je cilj ovog magistarskog rada istraživanje, a potom i dizajniranje

    takvog koncepta uređenja i korištenja područja PŠ Marjan koji će osigurati

  • 10

    učinkovito upravljanje područjem u okviru zadanog zakonodavnog konteksta, a

    vodeći se načelom da se u postizanju ciljeva upravljanja izbjegnu konflikti,

    nesigurnost i rizici.

    Poseban osvrt pri modeliranju upravljanja posvetit će se dimenzioniranju

    djelatnosti ustanove vodeći računa o strukturi i pretpostavljenoj dinamici rasta

    brojnosti zaposlenika ustanove; u prvom redu osoblja stručnih službi, pogotovo

    nadzorničke službe.

    Kao zaseban cilj u radu obradit će se upravne ovlasti koje bi u modelu

    učinkovitog upravljanja bilo nužno dodijeliti JU PŠ Marjan radi koordiniranja, ali i

    sprečavanja - za park-šumu - neprihvatljivih zahvata i djelatnosti.

    Kao posebno važni aspekt upravljanja u radu će se obraditi financijski

    mehanizmi i financijski izvori nužni za funkcioniranje ustanove i ostvarivanje ciljeva

    upravljanja.

    U širem smislu, putem metodoloških postupaka i rezultata iz ovog rada, želi se

    doći do šire primjenjivih znanja o principima i modelima upravljanja zaštićenim

    područjima prirode. Na temelju saznanja iz analize iskustava upravljanja zaštićenim

    područjima u Hrvatskoj, kao i zaključaka iz konkretnog oblikovanja upravljanja

    park-šumom Marjan, sugerirat će se opći model upravljanja zaštićenim područjima

    koji će biti šire primjenjiv, prije svega u Hrvatskoj.

    1.5. Struktura i metode rada U cilju da se rasprave naprijed postavljeni ciljevi i hipoteze, predmetni rad bit će

    strukturiran na slijedeći način:

    a) početni dio rada obuhvatit će analizu upravljanja zaštićenim područjima u

    Republici Hrvatskoj u smislu zakonodavnog okvira i temeljnih pokazatelja

    organizacije upravljanja, s posebnim naglaskom na financijske rezultate.

    b) središnji dio bit će usmjeren na raspravu o različitim aspektima upravljanja,

    relevantnim za prijedlog dizajna modela upravljanja za zaštićeno područje Park-

    šuma Marjan. U tu svrhu obradit će se organizacijski, kadrovski i financijski aspekti

    modela upravljanja.

    c) u zaključnom dijelu raspravit će se doprinosi koji se odnose na korišteni

    metodološki pristup u analizi kvalitete upravljanja te doprinosi samom modelu

    upravljanja zaštićenih vrijednosti u kategoriji park-šuma.

    Sukladno specifičnostima pojedinog elementa upravljačkog sustava u radu će bit

    korištene različite metode rada.

  • 11

    Pri analizi stanja organizacije najvažnijih hrvatskih zaštićenih područja

    primijenit će se empirijsko istraživanje organizacijskih karakteristika i upravljačkih

    modela za 8 javnih ustanova nacionalnih parkova i 10 javnih ustanova parkova

    prirode. Pri tom će interpretacija podataka složenosti upravljanja za svako od

    navedenih područja nadopuniti anketnom metodom ili kombinacijom ankete i

    izravnog intervjua.

    Analiza postojeće razine upravljanja zaštićenim područjem PŠ Marjan utvrdit će

    se provedbom SWOT analize.

    Pri utvrđivanju troškova pojedinih segmenata u upravljanju koristit će se

    kvantitativne komparativne metode i analize višegodišnjih nizova podataka. Kao

    referentni troškovi funkcioniranja ustanove uzet će se višegodišnji troškovi za 18

    javnih ustanova za zaštitu prirode u RH.

    U dimenzioniranju brojnosti zaposlenika stručnih službi polazišta će biti

    europski standardi veličine površine zaštićenog područja po jednom zaposleniku.

    Za prikupljanje podataka o ekološkim pritiscima izazvanima djelatnostima

    javnih sektora koristit će se njihovi planski i operativni dokumenti.

    U biološkoj valorizaciji prostora oslonit će se na literaturne predloške.

    Naravno, u kvalitativnoj analizi prikupljenih podataka i izvođenju zaključaka

    koristit će se sve opće metode znanstvenog promišljanja: analiza i sinteza, indukcija i

    dedukcija, komparacija i klasifikacija, itd.

  • 12

    2. ZAŠTITA PRIRODE I ZAŠTITA MARJANA

    2.1. Institucionalizacija zaštite prirode

    Institucionalna faza zaštite prirode vezana je uz početak industrijske revolucije,

    dakle, prema vremenskom prosjeku tada najrazvijenijih zemalja, za sredinu 19.

    stoljeća. To je razdoblje pune afirmacije gradova i njihovih koncentracijskih

    prednosti, povezanih s naglim razvojem industrije u njima. Dolazi do snažnih

    migracija iz sela u gradove, što dodatno utječe na porast broja stanovnika u

    gradovima. S vremenom postaje jasno da se tako gradovi čvrsto distanciraju od

    svojih ruralnih okolica te da se stvaraju izrazite razlike u mentalitetu, načinu života i

    poimanja svijeta gradskoga i seoskog stanovništva. Gradsko stanovništvo postaje

    zasićeno sve većim ubrzanjem života, čemu je pogodovao zamah industrije, kao i sve

    nezdravijim životom u napučenim urbanim sredinama, pa počinje pokazivati sve

    veće zanimanje za prirodu. Takve će tendencije posebno doći do izražaja u 20.

    stoljeću, pojavom automobila, autonomnog prijevoznog sredstva koje je, u želji za

    odmorom i rekreacijom, omogućilo ʹprodorʹ u dotad prometno izolirana područja.

    Normiranjem radnog vremena dobiva se i sve više slobodnog vremena, pogodnoga

    za privremenu promjenu boravišta. Ukratko, srednji i viši građanski sloj potiču

    pojavu i razvoj turizma, a prva zaštićena područja prirode već početkom 20. stoljeća

    postaju prave meke sve mnogobrojnijih turista, od kojih će se na kraju morati i štititi.

    Ključnim događajem u povijesti zaštite prirode drži se osnutak prvoga

    nacionalnog parka na svijetu. Bio je to nacionalni park Yellowstone u SAD-u, 1872.

    Iako su nesumnjivo veliku ulogu u zaštiti prirode i u edukativno-znanstvenom

    pogledu imale i ostale kategorije zaštite (parkovi prirode, strogi rezervati itd.), u prvi

    se plan stavljaju nacionalni parkovi kao glavni oslonci organizirane zaštite prirodnih

    cjelina u cijelom svijetu, pa tako i u nas. Primjer Yellowstonea u SAD-u slijedile su i

    druge zemlje, u prvom redu zemlje Novog svijeta: Australija, Kanada, Novi Zeland.

    U Europi se nacionalni parkovi javljaju nešto kasnije, početkom 20. stoljeća (Švedska,

    Švicarska, Španjolska). Zanimljiva je i činjenica da su prirodoslovci i ostali ljubitelji

    prirode iz razvijenih država Europe poticali i organizirali osnivanje nacionalnih

    parkova u svojim kolonijama (npr. Indija, Malezija) te u slabije razvijenim državama

    svijeta (npr. Meksiko, Čile, Venezuela), i to već u toj početnoj fazi organizirane

    zaštite prirode — do II. svjetskog rata. Osnivanje nacionalnih parkova ubrzalo se

  • 13

    nakon II. svjetskog rata, a usporedno s jačanjem ekološke svijesti u razvijenim

    državama, u to se vrijeme javljaju prve ideje o održivom razvoju.

    Hrvatska se u tom pogledu upravo sada nalazi na važnoj prekretnici, kada u

    procesu pridruživanja Europskoj uniji treba odgovoriti na postavljene ekološke

    standarde i imperative. Modernizacija proizvodnje u skladu s visokim ekološkim

    postulatima suvremenog svijeta, uz istodobno ulaganje u zaštitu prirode, nije nimalo

    jeftina, ali je nužna kako bi čist okoliš postao adut naše poljoprivredne proizvodnje i

    turizma.

    2.2. Povijesni razvoj zaštite prirode u Hrvatskoj

    Kao i u mnogim drugim državama, prve ideje i poticaji za zaštitu prirode u

    Hrvatskoj vezani su uz drugu polovicu 19. stoljeća. Nositelji takvih poticaja bili su u

    prvom redu entuzijasti raznih struka: šumari, biolozi, geografi, liječnici, pravnici, ali

    i putopisci, umjetnici... Ne začuđuje da su prvi poticaji došli od obrazovanoga

    ekološki svjesnoga građanstva, koje je shvatilo koliko je Hrvatska vrijedna i

    raznolika u prirodnom pogledu. Ti su pojedinci u početku djelovali neorganizirano,

    nastojeći prije svega popularizirati prirodne vrijednosti i ljepote, a nešto kasnije

    javile su se i ideje o zakonskoj zaštiti određenih prirodnih fenomena i područja.

    Postupno se za prirodu zainteresirala i znanstvena javnost, zastupljena sve većim

    brojem istraživača. U Zagrebu se osnivaju i prva društva koja se brinu o prirodi:

    Hrvatsko prirodoslovno društvo (1885) i Društvo za uređenje i poljepšavanje

    Plitvičkih jezera i okolice (1893).

    Osim institucionalizacije, za razvoj zaštite prirode u Hrvatskoj posebno je važan

    razvoj zakonske regulative kojom se nastojalo očuvati iznimne prirodne ljepote te

    ugrožene biljne i životinjske vrste. Prvi takvi zakoni u Hrvatskoj bili su Zakon o

    zaštiti ptica (1893), Zakon o lovu (1893) i Zakon o zaštiti špilja (1900). Iz navedenoga

    se vidi da su ti prvi zakonski akti bili usmjereni na zaštitu pojedinih prirodnih

    vrijednosti i rijetkosti, što se podudara s ranije spomenutom prvom etapom zaštite

    prirode.

    Prvi koraci prema cjelovitijoj zaštiti nekog područja na današnjem prostoru

    Republike Hrvatske vezani su uz područje Plitvičkih jezera. Društvo za uređenje i

    poljepšavanje Plitvičkih jezera i okolice pokrenulo je 1914. i donošenje zakona o

    proglašenju toga područja nacionalnim parkom. Tako su Financijskim zakonom za

    godinu 1928/29. nacionalnim parkovima proglašeni Plitvička jezera, Bijele stijene i

  • 14

    Štirovača. Treba imati na umu da to nisu bili nacionalni parkovi u današnjem smislu

    i u skladu s međunarodnim kriterijima, nego tek prva zaštićena područja u nas.

    Godinom početka suvremenog razdoblja organizirane zaštite prirode u

    Hrvatskoj drži se 1946, kada je osnovan Zemaljski zavod za zaštitu prirodnih

    rijetkosti, koji je poslije pod imenom Odjel za zaštitu prirodnih rijetkosti djelovao do

    1960, kada je osnovan Zavod za zaštitu prirode kao samostalno tijelo zaduženo za

    skrb o svim prirodnim dobrima. Godine 1949. donesen je i Zakon o proglašenju

    nacionalnih parkova Plitvička jezera i Paklenica, prvih modernih nacionalnih

    parkova u Hrvatskoj. Prekretnicu u pogledu cjelovite zaštite nekog područja donosi

    Zakon o zaštiti prirode 1960, kojim je istaknuta važnost cjelokupne zaštite prirode

    nekog područja, za razliku od dotadašnjeg zakona koji se odnosio samo na pojedine

    prirodne rijetkosti. Time se ušlo u drugu etapu zaštite prirode, prema periodizaciji

    na početku članka. Nakon toga doneseni su novi Zakoni o zaštiti prirode (1965. i

    1976.), kojima se proširuju ovlasti i zadaće ustanova za zaštitu prirode. Zakon o

    zaštiti prirode iz 1994. donio je dopune vezane u prvom redu uz nacionalne

    parkove, a istinski je iskorak u zaštiti prirode Republike Hrvatske značilo donošenje

    Zakona o zaštiti prirode iz 2003. godine. Tim se zakonom prvi puta uvodi regionalni

    park kao nova kategorija zaštićenog područja, ali i plan upravljanja kao ključni

    dokument dugoročnog uređenja funkcija i djelatnosti u zaštićenim područjima.

    Sukladno važećem Zakonu o zaštiti prirode zaštićene prirodne vrijednosti

    raspoređuju se u razrede međunarodnog značenja, državnog i lokalnog značenja.

    Provođenje zaštite se osigurava mjerama za očuvanje biološke i krajobrazne

    raznolikosti te zaštitom prirodnih vrijednosti, a osobito:

    - inventarizacijom i nadziranjem svih sastavnica biološke raznolikosti,

    - unošenjem mjera i uvjeta zaštite u dokumente prostornog uređenja i planove

    gospodarenja prirodnim dobrima u djelatnostima poljoprivrede, šumarstva,

    lovstva, ribarstva, vodnog gospodarstva, rudarstva,

    - utvrđivanjem zaštićenih prirodnih vrijednosti,

    - uspostavom sustava upravljanja zaštićenim prirodnim vrijednostima,

    - uspostavom ekološke mreže,

    - poticanjem znanstvenog i stručnog rada u području zaštite prirode,

    - obavješćivanjem javnosti o stanju prirode i sudjelovanjem javnosti u

    odlučivanju o zaštiti prirode,

    - edukacijom i razvijanjem svijesti o potrebi zaštite prirode, a osobito u odgoju

    i obrazovanju djece i mladeži.

  • 15

    Za zaštitu prirode je nadležno Ministarstvo kulture pri čemu se upravni poslovi

    obavljaju putem Uprave za zaštitu prirode, a stručni poslovi u Državnom zavodu za

    zaštitu prirode na državnoj razini te u Uredima državne uprave u županijama i

    Gradu Zagrebu nadležnima za poslove zaštite prirode, odnosno javnim ustanovama

    za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima županija, grada i općina te

    javnim ustanovama nacionalnih parkova i parkova prirode.

    Prirodno najprivlačnije i najvrijednije dijelove gorske Hrvatske obuhvaća naš

    prvi nacionalni park, Plitvička jezera, naš jedini nacionalni park na UNESCO-voj listi

    svjetske prirodne baštine, zaštićen podjednako zbog specifičnih geomorfoloških

    oblika (sedrena slapišta), bujne šumske vegetacije i očuvanosti životinjskog svijeta.

    U panonsko-peripanonskom dijelu Hrvatske nije osnovan ni jedan nacionalni park

    pa se glavne prirodne znamenitosti te makroregije nalaze unutar parkova prirode:

    Kopački rit, Lonjsko polje — poplavna područja, Medvednica, Papuk, Žumberak-

    Samoborsko gorje — očuvana autohtona šumska vegetacija.

    Vidljivo je da se nakon razmjerno dugog razdoblja (1990-1999) burnih političkih

    događaja (Domovinski rat, stasanje Hrvatske u samostalnu državu) ponovno

    pristupilo širenju zaštićenih prirodnih cjelina proglašenjem nacionalnog parka

    Sjeverni Velebit (sa strože zaštićenim već postojećim prirodnim rezervatom Hajdučki

    i Rožanski kukovi) te parkova prirode Papuk, Učka, Vransko jezero i Žumberak-

    Samoborsko gorje. Tako se i Hrvatska uključila u svjetski trend proširivanja

    zaštićenih područja nacionalnog teritorija. Prema Strategiji prostornog uređenja

    Republike Hrvatske planira se proglašenje još 7 parkova prirode: Bjelolasica —

    Stijene (sa strože zaštićenim već postojećim prirodnim rezervatom Bijele i Samarske

    stijene), Donji tok Neretve, Elafiti, Hrvatsko zagorje, Lastovo, Lička Plješivica i

    Mrežnica. Pri takvim »zahvatima« treba biti posebno oprezan i primijeniti integralan

    pristup u njihovu planiranju kako se zaštitom prirode ne bi eliminirali gospodarski

    potencijali određenog područja te tako ugrozila opstojnost domicilnog stanovništva.

    Poznata je tvrdnja o korelaciji veličine zaštićenih površina i društveno-

    gospodarske razvijenosti države. Nedvojbeno je da paralelno s porastom standarda

    jačaju želje i objektivne mogućnosti za zaštitu prirode te ukupna ekološka svijest

    stanovništva, ali takve apriorne konstatacije ipak treba uzeti s rezervom1.

    1 O tome V. T Opačić u tekstu “Zaštita prirode – hrvatska šansa za opstanak i razvoj” kaže: „Zanimljivo je da su prema spomenutom udjelu visoko pozicionirane neke države Latinske Amerike (Venezuela, Čile, Kolumbija), a da su neke razvijene države Zapadne Europe daleko iza Hrvatske (Francuska, Španjolska). Podizanje cjelokupne ekološke svijesti, ne samo u pogledu širenja zaštićenih područja nego i općenito u pogledu borbe za kvalitetniji život, aktualan je zahtjev

  • 16

    Naime, u zaštiti prirode gotovo jednaku važnost imaju materijalne mogućnosti i

    svijest zajednice kao i postojanje površina s pretežito prirodnim krajolikom, kojih je

    u rano industrijaliziranim zemljama Zapadne Europe mnogo manje nego u

    Hrvatskoj. Upravo iz toga proizlazi šansa Hrvatske, koja u usporedbi s industrijski

    opterećenim državama Zapadne Europe ima značajne površine »netaknute« prirode,

    a one bi se uza sve jače izraženu želju i ekološku svijest te povećana materijalna

    ulaganja mogle zaštititi i time očuvati za buduće naraštaje, ali i na pametan način

    ponuditi ograničenom broju turista. Ne smije se zaboraviti ni poprilična tradicija

    zaštite prirode u nas, prema kojoj se Hrvatska može mjeriti s mnogo razvijenijim

    državama.

    Prema nekim kriterijima, teži se zaštititi 12-15% površine nacionalnog teritorija

    države različitim kategorijama zaštite. U Hrvatskoj je danas različitim kategorijama

    zaštite zaštićeno oko 10% ukupne površine. Pritom je važan podatak da udio

    površine nacionalnih parkova, kao najpoznatije kategorije zaštite, u ukupnoj

    površini Hrvatske iznosi 1,71%, što je malo ispod prosjeka najrazvijenijih država u

    pogledu zaštite prirode. Pri tom zaštićenim područjima upravlja 18 javnih ustanova

    (8 nacionalnih parkova i 10 parkova prirode) osnovanih od Vlade Republike

    Hrvatske, 7 javnih ustanova osnovanih od strane županija2 za upravljanje prirodnim

    vrijednostima na županijskoj razini, 3 ustanove za upravljanje prirodnim

    vrijednostima na razini gradova i općina (Grad Split, Grad Zagreb, općina Medulin).

    2.3. Park-šuma Marjan: povijesni pregled

    Stare granice Marjana protezale su se sve do današnje Marmontove ulice, nasuprot

    ranosrednjovjekovnih gradskih zidina tzv. ʺmaceriaʺ, koje spominje Toma

    Arhiđakon. Obuhvaćao je dakle, čitavo predgrađe Veli Varoš, predjel nazivan

    ʺsubtus montemʺ ili ʺad pedes montisʺ. Samo ime rimskog je porijekla, tj.

    ʺpraediumʺ ili ʺfundus Marinianum“. Na njemu su bili posjedi splitskih građana ili

    crkveni posjedi, a i općinski pašnjaci i šume. Osim imena Marjan u raznim oblicima

    (Mergnanus, Murnanus, Marnanus), sreću se i imena ʺMons Kyrieleysonʺ, prema

    koji pred nas postavlja Europska unija u ovome, po mnogočemu sudbonosnom, razdoblju za budućnost Hrvatske. Na to se jednostavno ne možemo i ne smijemo oglušiti“. 2 prema stanju na početku 2006. godine takve su ustanove osnovale: Međimurska županija, Varaždinska županija, Krapinsko-zagorska županija, Koprivničko-križevačka županija, Virovitičko-podravska županija, Karlovačka županija, Istarska županija, Primorsko-goranska županija, Zadarska županija, Splitsko-dalmatinska županija.

  • 17

    crkvenim procesijama koje su se na njemu obavljale, i ʺMons Serraʺ ili ʺMons

    Serenadaʺ, prema ograđenom općinskom ʺzabranuʺ, u kojemu se stoka smjela

    kontrolirano napasati. Pod tim imenom spominje se više puta i u gradskom Statutu

    iz 1312. godine.

    Kao najstariji tragovi ljudskog života na području Marjana navode se

    prahistorijski ostaci na brežuljku Bambina glavica, na južnoj padini brijega. Naselje

    Veli Varoš počelo se formirati oko današnjeg Soca i iznad Sv. Frane (nekada Sv.

    Felixa), nastavljajući se zatim prema Stagnji, koja je postala središte čitavog

    predgrađa. Veli Varoš naziva se ʺSuburbium Marglianiʺ ili ʺSuburbium S. Francisciʺ.

    Tragove Rimljana u Starom vijeku na Marjanu ne nalazimo samo u njegovom

    imenu, već i u imenima raznih lokaliteta, kao npr. Spinuta (In Spinuti). Na rimskoj

    karti sačuvanoj u obliku tzv. ʺTabula Peutingerianaʺ označena je još prije gradnje

    Dioklecijanove palače na rtu Marjana hram Dijane božice lova i put od naselja

    Spalatum do njega, ʺad Dianom“. To svjedoči da je Marjan bio tada šumovit,

    najvjerovatnije obrastao bjelogoričnim hrastovim šumama.

    Prvi put je zabilježeno ime brda Marjan kao ʺMarulianusʺ u oporuci splitskog

    priora Petra, u prvoj polovici osmog stoljeća, a zatim vrlo često u raznim

    oporukama, parnicama i općinskim naredbama.

    Splitski kroničar Toma Arhiđakon opisuje za Split važan povijesni događaj, koji

    se u njegovo doba zbio na Marjanu. Godine 1112. kad su Splićani slavili posvećenje

    svetišta u spilji Sv. Jeronima na Marjanu (in rupibus montis Kyrieleyson) trebali su

    ugarski vojnici u Splitu u dogovoru s nadbiskupom Manasesom zauzeti grad.

    Splitski knez Adrian je bio prethodno obaviješten o uroti i Splićani su se uz pomoć

    Trogirana pripravili za obranu i kad je procesija jednog dijela građana otišla na

    Marjan, a Ugari htjeli ostvariti svoju namjeru, navalili su ostali naoružani Splićani na

    njih, potukli ih i istjerali iz grada zajedno s nadbiskupom.

    Već rano u srednjem vijeku (u XIII stoljeću) smatran je ograđeni Marjan

    općinskom šumom gdje je bila ograničena sječa drva i ispaša stoke. U splitskom

    Statutu iz 1312. godine zabranjuje se na Marjanu (Mons Serandae) bilo kakva sječa

    drva te su određene kazne za prekršitelje te naredbe. Pritom bi polovica kazne

    (globe) išla komuni, a pola onome tko je prekršaj prijavio. Svakog dana određivana

    su dva posebna stražara radi čuvanja Marjana, od kojih je jedan stajao na višem

    brijegu Marjana (in Seranda majori). Ispaša je bila zabranjena u vremenu od Sv. Jurja

    do Božića. Sve naredbe u vezi Marjana javno su oglašavane na blagdan Sv. Jurja na

    gradskom trgu.

  • 18

    Da bi se što bolje čuvala marjanska šuma, birana su od 1339. godine dva

    splitska plemića koji su putem svojih čuvara nadzirali Marjan, a 1358. godine Veliko

    gradsko vijeće imenovalo je dva stalna čuvara na Marjanu. Čuvari su plaću primali

    od posjednika oranica na Marjanu i polovine ubranih kazni (globa). Iako su građani

    često tražili veću slobodu paše na Marjanu, Veliko vijeće je budno čuvalo marjansku

    šumu i nešto kasnije tek neznatno produžilo zimsko razdoblje slobodne ispaše.

    Varošani su bili glavni posjednici obradivih površina na Marjanu. Staleški su bili

    organizirani u bratovštine, od kojih je svaka imala svoju crkvu ili crkvicu na tom

    području. Jedna od najstarijih splitskih bratovština je ona Sv. Nikole od Sdorija

    osnovana 1349. godine. Malo zatim spominje se i bratovština pomoraca i ribara Sv.

    Nikole do Serra (Seranda), tj. Sv. Nikole na Marjanu. Tu je već tada živio pustinjak.

    Iz istog stoljeća su i bratovštine Sv. Luke, Sv. Petra de Magnis Lapidibus, a iz idućeg

    bratovština Sv. Križa (osnovana 1439. godine), Sv. Antuna i ona kožara i postolara

    Sv. Filipa i Jakova. Posebni povijesni podaci vezani su uz benediktinski samostan Sv.

    Stjepana pod borovima (de Pinis) na Sustjepanskom rtu. Benediktinci su imali velike

    posjede na splitskom teritoriju, a opat Sv. Stjepana igrao je u javnom životu grada

    važnu ulogu, često malo manju od one načelnika (kneza) ili nadbiskupa. Samostan

    se spominje u XI. stoljeću, ali je postojao već prije. On se tada spominje u ispravama

    hrvatskih vladara, a 1078. godine u taj se samostan povukao hrvatski knez Stjepan,

    koji je nakon smrti kralja Zvonimira stupio na hrvatski prijesto. Samostan je

    početkom XIX. stoljeća pretvoren u prvo gradsko groblje. Prvi grobovi na

    Židovskom groblju na Marjanu potječu iz 1573. godine.

    Pustinjački život na Marjanu bio je razvijen rano u srednjem vijeku. Marjanska

    eremitaža sa svetištem Sv. Cyriaka vezana je u tradiciji uz lik Sv. Jeronima, koji je tu

    navodno živio u samoći. Pustinjaštvo je naročito oživjelo u doba renesanse u XV. I

    XVI. stoljeću. Patronat nad eremitažom Sv. Jeronima imala je splitska plemićka

    obitelj Natalis (Božičević), koja je i sama dala nekoliko pustinjaka.

    U doba turskih zalijetanja na splitski teritorij, za Kandijskih ratova, ugrožavana

    su u XVI. i XVII. stoljeću polja Splićana i na Marjanu. Turci su nekoliko puta

    opustošili i marjanske eremitaže, a jednom odsjekli i glavu pustinjaku Sv. Nikole. Da

    bi zaštitili svoje posjede na Marjanu i ljude koji su na njima radili, Splićani su

    podignuli manje utvrde, kao onu u Šantinim stijenama obitelji Karepića ili na

    Mejama obitelji Capogrosso.

    Kaštelet ili Kaštilac obitelji Capogrosso pogrešno je vezan uz lik splitskog

    plemića i pjesnika Jerolima Kavanjina, a i njegov navodni boravak u njemu. Tek

    nakon pjesnikove smrti u XVIII. Stoljeću spajaju se te dvije obitelji u jednu Kavanjin-

  • 19

    Capogrosso. Kaštelet je neko vrijeme služio i kao lazaret, a pred II. svjetski rat

    pregradio ga je Ivan Meštrović i zbog dviju crkvica u njemu nazvao ga Crikvine.

    Po tradiciji podno Marjana u Varošu bilo je u XVIII. stoljeću sjedište

    ʺGospodarske akademijeʺ.

    U kasnijem razdoblju venecijanske uprave Splitom, a naročito u doba turskih

    ratova ne provodi se više strogi nadzor marjanske bjelogorične šume i ona potpuno

    nestaje, kao i sa ostalih dalmatinskih susjednih brda. Marjan postaje gol i krševit,

    kako ga vidimo na crtežima i gravirama toga vremena, npr. Josipa Santinija iz 1666.

    godine, Roberta Adama 1764. godine, L. Cassasa 1782. godine, G. Riegera 1851.

    godine sve do M. Olivera 1892. godine.

    Takav Marjan, lijep ali gol opjevao je u svojim popularnim spjevovima i splitski

    pjesnik Luka Botić sredinom XIX. stoljeća, a takvoga ga je opisao u svojim

    pripovjetkama i Vladimir Nazor iz doba svoga djetinjstva krajem istog stoljeća.

    Kada je narodna stranka preuzela splitsku općinu, započela je akcija

    pošumljavanja i uređenja Marjana, splitskog izletišta i parka. Glavni pokretač ideje

    pošumljavanja Marjana bio je splitski prirodoslovac Juraj Kolombatović.

    Međutim, počeci pošumljavanja ogoljelog Marjana sežu još ranije. Već 1852.

    godine obraća se tadašnje splitsko napredno ʺPoljoprivredno društvoʺ (Societa

    agronomica) Židovskoj općini sa zahtjevom da na njihovom starom groblju, na

    istočnoj padini brijega, vidljivoj iz grada, posije sjemenje stabala, vjerovatno

    alepskog bora. Splitski Židovi prihvaćaju ponudu i sami snose trošak pošumljavanja

    svoga groblja. Otada su se i dalje brinuli za sađenje i održavanje šume na tom dijelu

    Marjana .

    Od 1884. godine nadalje sustavno i postupno se pošumljavaju i ostali dijelovi

    Marjana, koji poprima sasvim drugi, zeleni izgled. U tome je prednjačilo društvo

    ʺMarjanʺ, a posebno prof. Jure Kolombatović i don Jakov Grupković, koji su se

    protivili ʹumjetnom ukrašavanjuʹ Marjana, želeći prirodu zadržati što izvornijom.

    Nakon prvog svjetskog rata uređuju se marjanski putevi i grade nove stepenice,

    naročito zalaganjem tadašnjeg splitskog načelnika dr. Jakše Račića. Veći zahvati na

    Marjanu poduzimaju se ponovno u posljednja dva desetljeća.

    Uz Marjan je povezano i djelovanje Prve dalmatinske tvornice cementa Gilardi i

    Betizza, a zatim Ferić, na zapadnoj strani splitske luke. Godine 1870. započinje ona

    kopanjem tupine na južnoj padini Marjana i proizvodnjom cementa. Godine 1875.

    osnovana je na Šperunu ljevaonica zvona Cukrova, a 1893. godine na zapadnoj obali

    ljevaonica željeza Savo i tvornica sapuna, čime je ovaj prostor postao za neko vrijeme

    splitski industrijski centar. Kod Matejuške je još od srednjeg vijeka pa sve do prošlog

  • 20

    stoljeća djelovalo manje brodogradilište. Posljednja se na toj obali zadržala Tvornica

    cementnih pločica. Na Mejama je do nedavno bio aktivan i konoparski obrt.

    Podizanjem raznih znanstvenih ustanova kao i muzeja: Oceanografskog

    instituta, Hidrometeorološkog opservatorija, Prirodoslovnog muzeja i zoološkog

    vrta, Pomorskog muzeja (do preseljenja), Galerije Meštrović, Muzeja hrvatskih

    arheoloških spomenika, Instituta i Šumarske škole - postaje Marjan i područje široke

    znanstvene aktivnosti.

    Nakon II sv. rata popustila je neko vrijeme briga nad Marjanom. U ratu

    osiromašena šuma nije se obnavljala, a i mnogo drveća uništile su bolesti.

    Industrijska poljoprivreda, koja se razvijala na njegovoj južnoj strani nije štedila

    posljednje masline, vinograde i izvornu f1oru. Tome se pridružila i neplanska

    (ʹdivljaʹ i nelegalna) izgradnja u predjelu Meja, koja je težila da taj jedinstveni pejzaž

    urbanizira.

    Godine 1980. prokopan je tunel kroz Marjan i to na njegovom istočnom dijelu od

    Špinuta do Meja čime je uspostavljen kružni prometni tok oko zapadnog dijela grada

    ispod Marjana, umjesto kroz Marjan. Dotadašnja kružna cesta oko poluotoka

    zatvorena je za automobilski promet. Materijal iz iskopa tunela odložen je u

    predjelu Špinut gdje je poslužio kao lukobran za lučicu te u predjelu Zvončac, gdje

    su formirani prostori za plaže.

    Tako je proširenjem grada prema južnom dijelu Marjana i asfaltiranjem glavnih

    marjanskih cesta naglo oživio automobilski promet, ali je to ujedno oduzelo mnogo

    od rekreacijskog i parkovnog karaktera Marjana, čime je on vidno izgubio značajan

    dio svojih osebujnih prednosti.

    2.4. Park šuma Marjan kao posebno zaštićeni objekt prirode

    Ideja o proglašenju Marjana posebno zaštićenim objektom prirode, datira znatno

    prije 1964. godine, ali pomanjkanje pravne podloge za definiciju raznolikih

    kategorija objekata prirode koji se nalaze na Marjanu, nije pružila mogućnost da se

    Marjan kao jedinstveno prirodno i rekreacijsko područje na Srednjem Jadranu zaštiti

    i u formalnom pogledu prema tadašnjem Zakonu o zaštiti prirode i pored

    dugogodišnjih nastojanja lokalnih, političkih i društvenih čimbenika, te Republičkog

    organa za zaštitu prirode iz 1960. godine, prema kojem je bilo moguće da se objekti

    prirode svrstavaju u više kategorija prema njihovim međusobnim razlikama,

    značenju i vrijednosti odnosno prema stupnju njihove ugroženosti. Prema tom

  • 21

    Zakonu bilo je moguće da se marjanski poluotok (sa Sustipanom kao cjelinom), stavi

    pod posebnu zaštitu kao rezervat prirodnog predjela-park šuma, što je ostvareno 16.

    prosinca 1964. godine.

    Temeljem Zakona o zaštiti prirode iz 1976. godine, kojim je unekoliko

    izmijenjena kategorizacija posebno zaštićenih objekata prirode, kategorija ʺrezervat

    prirodnog predjela - park šumaʺ ostala je ʺpark šumaʺ. Tako je u registru posebno

    zaštićenih objekata prirode koji se vodi pri Republičkom Zavodu za zaštitu prirode

    Zagreb, pod rednim brojem 162/1964. zavedeno: ʺPark šuma Marjan sa Sustipanom“.

    2.4.1 Prirodno-znanstvene i kulturne vrijednosti Marjana

    Osnovne prirodne karakteristike koje su uvjetovale zaštitu Marjana sastoje se

    prvenstveno u slijedećem:

    a) jedinstveni zemljopisni položaj, razvedenost njegovih obala, brojne uvale,

    klifovi i grebeni koji ovom objektu daju osebujan panoramski izgled,

    osobitu prirodnu ljepotu i privlačnost; povijesni momenti povezani uz

    Marjan i legende opjevane od mnogih pjesnika i ovjekovječene od

    mnogih umjetnika, učinile su da je Marjan postao najpoznatije ʹbrdo-

    planinaʹ u našoj zemlji;

    b) u florističkom pogledu Marjan se odlikuje raznolikošću i velikim

    bogatstvom biljnih elemenata od kojih su neki vrlo rijetki i značajni s

    prirodoznanstvenog gledišta. Vegetacijske znamenitosti Marjana

    uvećavaju guste borove šume na istočnim obroncima i na cijeloj sjevernoj

    strani koje su šume i od posebnog znanstvenog interesa za šumarska

    istraživanja, te za šumarsku operativu, jer prikazuju u praksi uspješno

    provedeno pošumljavanje ljutog golog krša na burnoj ekspoziciji;

    c) fauna Marjana značajna po bogatstvu nižih vrsta i vrsta ornitofaune te je

    od posebnog interesa za biologe i ornitologe;

    d) pojedina uža područja obrasla su florističkim elementima prvotne

    vegetacije ovog područja, a neki lokaliteti, kao što su litice Sv. Jere obrasli

    su relativno dobro uščuvanom vegetacijom okomitih stijena što svrstava

    ova floristički vrlo interesantna područja u specijalne botaničke rezervate

    s najstrožim režimom zaštite. Na Marjanu se također nalazi velik broj

    pojedinačnih i grupimično situiranih biljaka i stabala koji su se kao

    spomenici prirode do danas sačuvali od razornog djelovanja

    elementarnih čimbenika;

  • 22

    e) posebnu vrijednost ovog poluotoka kao njegove organske cjeline

    predstavlja poluotočić Sustipan sa slikovitim skupinama čempresa velike

    starosti te okomitim klifovima tako da Sustipan predstavlja jedan od

    najljepših vidikovaca na isturenim točkama morske obale. Osim toga tu

    su i dvije vrlo lijepe uvale;

    f) drvored crnike (Quercus ilex) uz glavnu cestu od uvale Zvončac do

    Kašteleta kao estetska i kreativna vrijednost u prostoru;

    g) parkovi oko vila, kulturnih i javnih objekata kao značajna hortikulturna

    ostvarenja;

    h) terase sa suhozidima obraštenim elementima autohtone vegetacije

    predstavljaju izuzetne ljepote u pejzažu. Posebno značenje mu pak daje

    terasa male površine, obraštena različitim flornim elementima bilo

    kultiviranim ili prirodnim.

    2.4.2. Bogatstvo kulturnih spomenika raznih razvojnih epoha

    Vezano za kulturne spomenike ovdje spominjemo samo 9 crkvica i kapelica,

    Kaštelet, Meštrovićev mauzolej, muzej HAS, Oceanografski institut, Židovsko

    groblje i groblja na Sustipanu i druge. Promatrajući područje poluotoka Marjan kao

    cjelinu konstatiramo da su njegove prirodne i radom čovjeka stvorene vrijednosti

    objedinjene u harmoničnu ekološku cjelinu, koja se može ne samo očuvati nego i

    pravilno postavljenim upravljanjem i ciljanim aktivnostima privesti stabilnim

    ekosustavima. Kvantifikacija postojećeg stanja, vrednovanje funkcije svakog

    pojedinačnog dijela i cjeline posebno te određivanje smjernica za ostvarivanje ciljeva

    upravljanja osnovni su zadatak osnivača i upravljača ovim iznimno vrijednim i

    zaštićenim objektom prirode.

    2.5. Funkcije park šume Marjan: karakteristike i posebne funkcije

    Prirodne i kulturne vrijednosti daju području park-šume Marjan specifične

    karakteristike i posebne funkcije. One se između ostalog ogledaju u:

    a) jedinstvenom zemljopisnom položaju, razvedenosti obale s brojnim uvalama,

    klifovima i grebenima,

    b) panoramski izgled iz svih pozicija, a posebno iz zraka s prekrasnim šumskim

    pokrovom do samog mora i tradicionalnom obradom na terasama;

  • 23

    c) raznolikost i bogatstvo biljnog pokrova kako izvornog (autohtonog) tako i

    (unešenog) alohtonog;

    d) uvijek novim i prepoznatljivim pejzažima koji se pružaju posjetiteljima na

    svakom dijelu park šume;

    e) bogatstvom zelenila borovih šuma s dugačkim horizontalama iz kojih se

    ističu vertikale piramidalnog čempresa lomeći liniju horizonta;

    f) grupama drveća i drvoredima posebnih vrsta, oblika i dimenzija: čempresi,

    cedrovi, pinj, crnike, i dr.;

    g) okomitim stijenama tzv. Jerolimskim stijenama i Šantinim stijenama s

    posebnom vegetacijom koja je sačuvana uslijed nepristupačnosti;

    h) halofitna litoralna vegetacija flišnih obala na južnoj strani i krškog litorala na

    sjevernoj;

    i) terase južnih padina korištene tradicionalnim gospodarenjem;

    j) bogatstvo boja, cvjetova i mirisa posebno južne padine i to kako prirodnih

    mediteranskih flornih elemenata, tako i raznih vrsta voća i povrća;

    k) rustikalna izgradnja kamenih suhozidova koji su na sjevernoj strani odjenuti

    borovom šumom i elementima makije, a na južnoj djelomično goli, a

    djelomično prekriveni elementima vegetacije gariga i kamenjara;

    l) prirodnoj vegetaciji gariga i kamenjara uz vododjelnicu na jugozapadnom

    dijelu i Bambinoj glavici;

    m) bogatstvom ptičjeg svijeta;

    n) jednim od najljepših panoramskih pogleda u cijelom Mediteranu, koji se

    pruža s druge vidilice-Telegrin na prostor od Makarske do Trogira i od

    Kozjaka i Biokova do Šolte i Brača.

    S obzirom na navedene prirodne karakteristike kao i na položaj park-šume

    Marjan u odnosu na Split kao kulturno, povijesni, privredni, turistički, prometni i

    društveno politički centar s oko 250.000 stanovnika, park-šuma ima specifičnu

    funkciju koja se ogleda u prvom redu kroz:

    - očuvanje stabilnosti cjelokupnog ekosustava i djelovanja čovjeka u njemu;

    - zaštiti užeg i šireg područja i to zaštiti od erozije, meteoroloških ekstrema

    (vjetrova, sunčane radijacije i dr.) stvarajući za čovjeka i sva živa bića

    prihvatljive i snošljive uvjete življenja;

    - estetske vrijednosti šuma koja se očituje u ljepoti pejzaža, panoramskom

    izgledu,

  • 24

    - bogatstvu boja i mirisa, odsjaju na morskoj površini ili na obzorju posebno kod

    izlaska i zalaska sunca;

    - rekreativni značaj u aktivnoj, a isto tako i pasivnoj rekreaciji; šetnja, odmor,

    kupanje, uživanje u prirodi, igre i druge vrste i oblici rekreacije;

    - medicinski značaj u aktivnostima rehabilitacije;

    - naglašenu turističku funkciju koju je potrebno trajno usmjereno razvijati uz

    očuvanje prirodnih vrijednosti;

    - sanitarno-higijensku zadaću koju šumski ekosustav Marjana ostvaruje

    fotosintezom, smanjivanjem buke i onečišćenja itd; ova je funkcija posebno

    značajna s obzirom na blizinu gradskog središta i industrijske zone;

    - ekološka izobrazba od predškolskih, preko školskih uzrasta do odraslih. Ova

    funkcija nije do kraja iskorištena i treba je poticati i razvijati kroz izgradnju

    različitih sadržaja koji će jačati komunikaciju zaštićenog padručja i njegovih

    posjetitelja, odnosno lokalnog stanovništva – koji su njezini prvi i najbolji

    čuvari!;

    - znanstveni i kulturno-memorijalni karakter koji dobiva posebno značenje

    razvojem znanstvenih institucija i sveučilišta u Splitu;

    - funkcija zaštite i održavanja faune, posebno ptica koje su sastavni dio

    ekosustava u kojem im treba omogućiti neometan razvoj;

    - pojedini dijelovi imaju sasvim specifičnu funkciju, kao oni oko postojećih

    kulturnih i privrednih objekata,

    - privredna funkcija posebno važna na južnoj strani gdje treba i nadalje

    podržavati razvoj tradicionalnog gospodarstva.

    Kvaliteta ostvarivanja ovakve množine funkcija prvenstveno ovisi o modelu

    upravljanja zaštićenim područjem park-šume Marjan, što je upravo središnja tema

    ovog rada.

  • 25

    3. TEORIJSKE OSNOVE UPRAVLJANJA ZAŠTIĆENIM PODRUČJIMA 3.1. Osnove upravljanja zaštićenim prirodnim područjima Prirodna područja koja ostaju još uvijek relativno zaštićena od utjecaja ljudi

    predstavljaju rijetkosti na našoj Planeti. Vlade pojedinih zemalja gdje se takva

    područja nalaze suočavaju se s donošenjem teških i strateških odluka o tome “kako

    na najbolji način koristiti ta prirodna područja”. Postavlja se pitanje da li ih sačuvati

    netaknutima ili ih koristiti i ostvariti kratkoročne efekte u razvoju svojih zemalja.

    Ekonomske analize takvih dilema često su krivo usmjerene jer ispituju koristi i

    troškove koji se određuju prema tržnim cijenama, a izostavljaju čimbenike koji

    utječu na vrijednost zaštićenih područja. Te vrijednosti ne mogu se kupiti niti

    prodati na klasičnom tržištu. Mnoge koristi od zaštićenih područja teško je

    ekonomski vrednovati. Ipak ekonomika okoliša i ekonomika zaštite prirodnih

    resursa može i mora pomoći dobiti odgovore na slijedeća pitanja:

    1) opravdanost proglašenja zaštićenih područja,

    2) način izračunavanja koristi i troškova koji su uključeni u osnivanje i

    upravljanje zaštićenim područjima;

    3) mogućnosti povećanja koristi koja ta područja pružaju nacionalnom i

    lokalnom stanovništvu.

    Danas je svakako ključno pitanje u upravljanju zaštićenim prirodnim

    područjima kako definirati i odabrati najpovoljniju strategiju upravljanja prirodnim

    resursima koje će ujedno zadovoljiti gospodarske i ekološke kriterije razvoja.

    Naime, praksa je pokazala da korištenjem različitih metoda5 procjene prirodnih

    dobara dobivamo i različite rezultate te je nužno radi kvalitetnog upravljanja

    zaštićenih područja da prije donošenja strateških odluka obavimo procjenu

    zaštićenog područja na osnovu više metoda.

    Zbog navedenog problema procjene vrijednosti, koristi od zaštićenih područja

    često se smatraju “neopipiljivima” te se zanemaruju ili podcjenjuju u okviru

    donošenja gospodarskih ili društveno-političkih odluka. Zbog toga je nužno

    5 najpotpuniji pregled metoda i tehnika određivanja koristi i troškova u očuvanju prirode donosi “The Conservation Finance Guide” u izdanju The Conservation Finance Alliance (čine ga na globalnoj razini najpoznatije organizacije za zaštitu prirode i očuvanje okoliša kao što su UICN, GTZ, WWF, Ramsar, UNDP, USAID, WCS i drugi).

  • 26

    prilikom donošenja odluka odgovoriti na ključna pitanja kada su u pitanju

    zaštićena područja i to:

    1) koje koristi ima društvo od zaštićenih područja,

    2) koliki je značaj tih koristi;

    3) koja područja treba zaštititi;

    4) koliki je iznos financijskih sredstava koja se ulažu u zaštićena područja i

    kako se može opravdati ta ulaganja;

    5) kakve odluke treba donijeti radi uravnoteženja korištenja i zaštite prirodnih

    resursa.

    Samo znanstvenim i stručnim odgovorima na naprijed navedena pitanja stvorit

    ćemo kvalitetnu pretpostavku za donošenje ispravnih odluka u cilju gospodarskog

    razvoja i zaštite prirode i njezinih vrijednosti.

    Raspravljajući o upravljanju zaštićenim područjima u kontekstu ostvarivanja

    održivog gospodarskog razvoja Črnjar6 konstatira kako prirodni resursi nisu važni

    samo zbog svoje trenutne i potencijalne upotrebne gospodarske vrijednosti već i

    zbog uloge koju oni imaju u održavanju ekoloških procesa7.

    Za mnoge zemlje, posebno zemlje u razvoju, može se još uvijek reći da su

    daleko od posjedovanja prave i učinkovite politike zaštite i upravljanja vrijednim

    prirodnim područjima8. Ta se situacija može postupno mijenjati ako se

    donositeljima odluka znanstveno i stručno dokaže ekološka, društvena i

    gospodarska vrijednost zaštićenog područja. Tu je, prema Črnjaru, potrebno

    pronaći načine povećanja izravnog gospodarskog povrata sredstava koja se ulažu u

    određene kategorije zaštićenih područja, kako bi takvo područje postalo resurs

    razvoja, a ne resurs konzerviranog područja.

    6 više u radu M. Črnjar: Teorijske osnove upravljanja zaštićenim prirodnim područjima (s. 3-20), Zbornik radova “Osnove dugoročnog razvoja parka prirode Učka”; izdavač Fakultet za turistički i hotelski menadžment, Opatija 2002. 7 Prema John A.D i dr.: The Economics of Protection Area. Island Press, Washington, 1990, p. 5. 8 Martinić u članku “55. obljetnica NP Paklenica – kako osigurati održivost i vitalnost funkcioniranja?”, Paklenički zbornik, vol. 2, str. 147-150, Starigrad-Paklenica, 2004, u kojem se osvrće na zaključke Svjetskog kongresa parkova (Durban, 2003) navodi kako je osobitim zadovoljstvom bilo konstatirano višestruko povećanje broja zaštićenih područja u razdoblju između dvaju svjetskih kongresa čime se demonstrirana volja i rastuća svijest vlada mnogih zemalja o potrebi posebne zaštite i ostavljanja iznimnih prirodnih vrijednosti budućim naraštajima. No, ističe se kako su sudionici Kongresa jednako tako ustvrdili da nije postignut zaista reprezentativan sustav zaštićenih područja na globalnoj razini jer previše parkova postoji samo 'na papiru’, a mnogima nedostaje odgovarajuća financijska struktura i odgovarajuće izučeno osoblje.

  • 27

    Kad su u pitanju hrvatska zaštićena područja više autora nalazi da je jedno od

    glavnih obilježja europskog, pa tako i našeg koncepta činjenica da se samim činom

    proglašavanja ne mijenja vlasništvo nad zemljištem i objektima u zaštićenom

    području. Drugim riječima, nekretnine ostaju i dalje u vlasništvu fizičkih i pravnih

    osoba, ali je temeljem posebnih propisa i prostornih planova njihovo korištenje

    ograničeno i usmjereno. Više oblike zaštićenih područja proglašava Sabor, a niže

    oblike županijska skupština uz pribavljenu suglasnost nadležnog ministarstva.

    Upravljanje i zaštita provodi se temeljem posebnih propisa, odluka i prostornih

    planova posebnih obilježja.

    Iz dosad navedenog vidljivo je da su zaštićena područja uglavnom složeni

    prirodni rezervati, s neznatnim do jače izraženim gospodarskim korištenjem i vrlo

    često s uključenim elementima povijesnog i kulturnog nasljeđa u kojima se

    pojavljuju različiti korisnici i različiti interesi. Upravo ova složenost čini ove

    specifične prostore predmetom mogućih konflikata i različitih gledišta i zahtjeva u

    upravljanju.

    Često takvo stanje dodatno otežava preklapanje propisa, odnosno različita

    uređenost pojedinih pitanja u takvim (sektorskim) propisma. S tim u vezi očito je

    teško u praksi provesti osnovnu težnju koncepcije uređenja i korištenja prostora

    koja treba biti takva da se izbjegnu mogući konflikti svih vlasnika i korisnika

    prostora. To je preduvjet da zaštićeno područje ostvaruje svoju temeljnu javnu

    funkciju – da bude na raspolaganju posjetiteljima koji će uživati u njegovim

    blagodatima i vrijednostima, uz minimalan negativan utjecaj. U svrhu realizacije

    takvih funkcija u zaštićenom se području definira i potreban režim opće i

    diferencirane (specifične) zaštite koja se putem prostornih planova i zoniranja dalje

    provodi u praksu. Pritom prostorni plan zaštićenog područja mora sadržavati više

    ili manje razrađeno slijedeće sadržaje:

    1) zoniranje prostora;

    2) rješenje vanjskog i unutarnjeg (internog) prometa;

    3) analizu ljudskih naselja

    4) ostale analitičke elemente koji definiraju i valoriziraju taj prostor9.

    Prostornim se planovima u zaštićenom području mora osigurati optimalni

    raspored ljudi, dobara i djelatnosti radi njihove optimalne upotrebe i zaštite

    prirodnih vrijednosti i prirodnih dobara kao resursa današnjeg ali i budućeg

    9 M. Črnjar: Teorijske osnove upravljanja zaštićenim prirodnim područjima (str. 3-20),

  • 28

    razvoja. Samo se uz dobre prostorne planove može osigurati stručno i učinkovito

    upravljanje zaštićenim područjem.

    U više navrata se iz šumarskih stručnih krugova10 naglašavalo kako je

    evidentan problem upravljanja zaštićenim područjima u Hrvatskoj, pri čemu se ista

    proglašavaju bez dovoljno kvalitetnih stručnih podloga, a javnost pored niza

    sastanaka, radionica i informacija u glasilima, nije dovoljno upoznata s pozitivnim i

    negativnim utjecajima proglašavanja zaštićenih područja. Pored toga ne postoji

    odgovarajuća zakonska kategorija obeštećenja za proglašenje zaštitnog područja. To

    se drži ključnim za česte međusektorske konflikte između ‘zaštitara’ prirode i

    šumara kod proglašavanja i upravljanja zaštićenim područjima. S druge se strane u

    Nacionalnoj šumarskoj politici i strategiji11 kao važan problem ističe prevelika

    zatvorenost šumarskog sektora prema drugim sektorima, posebno sektoru okoliša,

    a što se manifestira i u upravljanju zaštićenim područjima.

    3.2. Značaj upravljanja zaštićenim područjima u konceptu zaštite prirode Jedna od najvažnjijih, najprepoznatljivijih i istodobno najučinkovitijih mjera za

    očuvanje prirode širom svijeta je proglašavanje njenih posebno vrijednih dijelova

    zaštićenim područjima. Podsjećamo da se najvažnjije funkcije zaštićenih područja

    odnose na:

    1. doprinos očuvanju biološke raznovrsnosti i krajobrazne raznolikosti,

    2. čuvanje ekosustava i specifičnih staništa raznih biljnih i životinjskih vrsta,

    3. omogućavanje znanstvenih istraživanja i ekološke edukacije,

    4. omogućavanje prihvatljive uporabe u svrhu rekreacije i turizma,

    5. pomoć očuvanju kulturne baštine lokalnog stanovništva,

    6. doprinos unapređenju ekonomija lokalnih zajednica.

    Kad su u pitanju zaštićena područja prirode i ispunjavanje ciljeva radi kojih su

    proglašena, kao presudan i najvažniji segment nameće se pitanje njihovog dobrog

    upravljanja. Tako međunarodne organizacije za zaštitu prirode bez izuzetaka već

    10 postojeću praksu proglašavanja i upravljanja zaštićenim područjima u Hrvatskoj, koja u najvećoj mjeri uključuju šumska područja, kritizirali su u otvorenom pismu Vladi i Saboru RH 2002. godine Hrvatsko šumarsko društvo, Akademija šumarskih znanosti, Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Šumarski institut Jastebarsko. Pritom su više puna spominjali izraz gospodarenje zaštićenim područjima, što je u konceptu moderne zaštite prirode sasvim neprihvatljiv termin. 11 objavljeno u NN 120/03

  • 29

    desetljećima za ključno mjerilo učinkovitosti zaštite u takvim područjima uzimaju

    koncept i kvalitetu njihova institucionalnog upravljanja12.

    Razina se upravljanja ocjenjuje kroz kakvoću zakonodavnog okvira i

    dokumenata upravljanja te kroz funkcioniranje upravljačke ustanove.

    3.3. Uspostava institucionalnog upravljanja u zaštićenim područjima Kako je već u prethodnim poglavljima konstatirano europska propisnost vezana za

    zaštitu prirode (u širem smislu tu se misli na zakonodavstvo u području upravljanja

    prirodnim resursima, planiranju i upravljanju zaštićenim područjima, očuvanju i

    dizajnu krajobraza, zaštiti vrsta i staništa i dr.) u vrlo različitoj mjeri sadrži i

    odredbe koje se odnose na model upravljanja za proglašena zaštićena područja

    prirode. No, u svim slučajevima, uz odredbe koje uređuju planiranje i

    proglašavanje zaštićenih područja, navode se i obveze institucionalne zaštite takvih

    područja. Pritom se, ovisno o kategoriji, utvrđuje obveza uspostave ustanove za

    upravljanje zaštićenim područjima, te donošenje odgovarajućih dokumenata

    (planova), programa i mjera za upravljanje takvim zaštićenim područjima.

    Kad su u pitanju zaštićena područja u kategoriji nacionalnog parka onda i

    preporuke Svjetskih kongresa nacionalnih parkova, ali i općeprihvaćene smjernice

    za upravljanje zaštićenim područjima IUCN-a13, obvezuju na institucionalnu

    zaštitu; to znači da je osnivač (država, županija, grad ili općina) u obvezi

    uspostaviti upravljačku ustanovu i donijeti temeljne dokumente za upravljanje:

    Plan upravljanja i posebni prostorni plan. Na takav se model nadležnosti veže i

    struktura upravljačkog tijela ustanove te obveza javnog proračunskog

    financiranja osnovne djelatnosti zaštićenog područja. U nekim slučajevima

    predmetni zakoni detaljno utvrđuju osnovne i dodatne djelatnosti ustanove, te

    propisuju okvirno ustrojstvo ustanove s načinom izbora i kvalifikacijama koje

    trebaju imati čelni pojedinci ustanove: ravnatelj, stručni voditelj, nadzornik.

    U pojedinim zemljama uz krovni zakon (najčešće Zakon o zaštiti prirode ili

    njemu ekvivalentan propis) pitanja važna za uspostavu upravljačke ustanove

    uređuju se posebnim propisima: zakonom o proglašenju, a glede upravljačke

    12 više o tome vidi: Categories, criteria and objectives for protected areas. Morges, Switzerland, IUCN, 1978. 13 IUCN – International Union on Conservation of Nature; međunarodna organizacija za zaštitu prirode

  • 30

    ustanove zakonom o ustanovama, pri čemu se misli na ustanove koje obavljaju

    funkcije od javnog interesa kao neprofitnu djelatnost.

    Zakon o proglašenju vrlo često sadrži i izravnu obvezu države za osiguranjem

    inicijalnih sredstava za početne aktivnosti na formiranju ustanove. Najvažnije

    početne aktivnosti su:

    - formiranje i rad upravljačkog tijela (npr. Upravnog vijeća),

    - registracija ustanove,

    - obilježavanje granica ZP,

    - rješavanje pitanja sjedišta (zgrada i oprema),

    - raspisivanje natječaja za prve zaposlenike i dr. 3.4. Međunarodne kategorije zaštićenih područja

    Očuvanje zaštićenih područja temelji se na osnovnim ciljevima koji ovise o samom

    području i o tipu zaštićivanja. IUCN je u zadnjih trideset godina razvio

    međunarodnu tipologiju zaštićenih područja koje dijeli u šest kategorija s različitim

    temeljnim ciljevima (tablica 1).

    Tablica 1: Glavne vrste zaštićenih područja prema kategorijama IUCN-u Oznaka Kategorija Namjena područja

    I Strogi prirodni rezervat/područje divljine Stroga zaštita II Nacionalni park Zaštita ekosustava i rekreacija

    (doživljavanje prirode) III Prirodni spomenik Zaštita prirodnih osobina IV Habitat/područje gospodarenja vrstama Zaštita aktivnim gospodarenjem V Zaštićeni krajobraz Zaštita područja i rekreacija

    VI Zaštićeno područje za gospodarenje prirodnim resursima

    Trajna uporaba prirodnih ekosustava

    Tipologija IUCN-a ima slijedeće karakteristike:

    • kategorizacija se temelji na primarnim ciljevima upravljanja

    • određivanje kategorije nije odraz učinkovitosti upravljanja

    • sistem kategorija je međunarodan

    • nacionalna imena za pojedine kategorije mogu se razlikovati

    • sve kategorije su važne

    • sadrže stupnjeve čovjekovog upliva

    Definicija zaštićenog područja koju je prihvatio IUCN je slijedeća: “Zaštićeno

    područje je kopneno i/ili morsko područje osobito namijenjeno zaštiti i održavanju biološke

  • 31

    raznolikosti te područje prirodnih i srodnih kulturnih bogatstava, kojima se upravlja

    zakonskim ili kakvim drugim djelotvornim sredstvima.” (citat iz: Categories, criteria and

    objectives for protected areas. Morges, Switzerland, IUCN, 1978.)

    Iako sva zaštićena područja ispunjavaju općenito namjenu sadržanu u gornjoj

    definiciji, u praksi se točne namjene upravljanja zaštićenim područjima u velikoj

    mjeri razlikuju. Glavne su namjene upravljanja i zaštite u zaštićenim područjima

    slijedeće:

    • znanstveno istraživanje

    • zaštita divljine

    • očuvanje vrsta i genetske raznolikosti

    • pružanje usluga zaštite okoliša

    • zaštita specifičnih prirodnih i kulturnih značajki

    • turizam i rekreacija

    • obrazovanje

    • održiva uporaba bogatstava prirodnih ekosustava

    • održanje kulturnih i tradicionalnih obilježja.

    3.4.1. IUCN vrste zaštićenih područja

    IUCN je odredio niz kategorija upravljanja zaštićenim područjima, na osnovi cilja

    upravljanja. Definicije ovih kategorija, kao i primjeri za svaku od njih, navode se u

    Smjernicama za kategorije upravljanja zaštićenim područjima (IUCN, 1994.). Postoji šest

    kategorija:

    Kategorija Ia:

    Strogi prirodni rezervat: zaštićeno područje kojim se upravlja pretežito u znanstvene

    svrhe.

    Definicija: Kopneno i/ili morsko područje koje obuhvaća neke iznimne ili

    reprezentativne ekosustave, geološke ili fiziološke značajke i/ili vrste, prvenstveno

    namijenjeno znanstvenom istraživanju i/ili praćenju stanja okoliša.

    Kategorija Ib:

    Područje divljine: zaštićeno područje kojim se upravlja pretežito u svrhu zaštite

    divljine.

  • 32

    Definicija: Prostorno, neizmijenjeno ili neznatno izmijenjeno kopneno i/ili morsko

    područje, koje zadržava svoje prirodne osobine i utjecaj, bez stalnog ili većeg broja

    stanovnika, koje je zaštićeno i kojim se upravlja radi očuvanja njegova prirodnog

    stanja.

    Kategorija II:

    Nacionalni park: zaštićeno područje kojim se upravlja pretežito radi zaštite

    ekosustava i u rekreacijske svrhe.

    Definicija: Prirodno kopneno i/ili morsko područje, namijenjeno (a) zaštiti ekološke

    cjelovitosti jednog ili više ekosustava za sadašnje i buduće naraštaje, (b) zabrani

    iskorištavanja odnosno naseljavanja kojim se narušavaju obilježja zbog kojih je

    proglašeno zaštićenim i (c) odvijanju djelatnosti duhovnog, znanstvenog,

    obrazovnog, rekreacijskog i posjetiteljskog karaktera, koje sve moraju biti u skladu s

    okolišem i kulturom.

    Kategorija III:

    Spomenik prirode: zaštićeno područje kojim se upravlja pretežito radi zaštite

    specifičnih prirodnih značajki.

    Definicija: Područje koje obuhvaća jednu ili više specifičnih prirodnih ili prirodno –

    kulturnih značajki, izvanredne ili jedinstvene vrijednosti zahvaljujući svojoj

    prirođenoj rijetkosti, reprezentativnim ili estetskim osobinama ili kulturološkoj

    vrijednosti.

    Kategorija IV:

    Područje upravljanja staništima/vrstama: zaštićeno područje kojim se upravlja

    pretežito radi zaštite putem gospodarskih zahvata.

    Definicija: Kopneno i/ili morsko područje koje podliježe aktivnim gospodarskim

    zahvatima kako bi se osiguralo održavanje staništa i/ili udovoljilo potrebama

    specifičnih vrsta.

    Kategorija V:

    Zaštićeni/morski/krajobraz: zaštićeno područje kojim se upravlja pretežito radi zaštite

    /morskih/krajobraza i rekreacije.

    Definicija: Kopneno područje, prema potrebi i s obalom i morem, na kojem je

    međudjelovanjem ljudi i prirode vremenom nastalo karakteristično područje većih

    estetskih, ekoloških i/ili kulturnih vrijednosti, a često i bogate biološke raznolikosti.

  • 33

    Očuvanje cjelovitosti ovog tradicionalnog međudjelovanja presudno je za zaštitu,

    održanje i razvoj takvog područja.

    Kategorija VI:

    Zaštićeno gospodarsko područje: zaštićeno područje kojim se upravlja pretežito radi

    održive uporabe prirodnih ekosustava.

    Definicija: Područje koje obuhvaća pretežito neizmijenjene prirodne ekosustave,

    kojom se upravlja kako bi se osigurala dugoročna zaštita i održanje biološke

    raznolikosti, uz istovremeni stalni prinos prirodnih proizvoda i usluga za potrebe

    zajednice.

    3.4.2. Međunarodni pravni okvir upravljanja zaštićenim područjima

    U međunarodnoj praksi zaštite prirode uvriježeno je da se sve bitne aktivnosti

    vezane za uspostavu i upravljanje ZP utvrđuju krovnim propisom države u

    području zaštite prirode ili zaštite okoliša. U europskom prostoru takav je propis

    najčešće nacionalni Zakon o zaštiti prirode. Predmetni zakoni sadržavaju - u većoj ili

    manjoj mjeri – odredbe koje se odnose na model upravljanja za proglašeno ZP. Te

    se odredbe posebno odnose na:

    • obvezu države u donošenju posebnog prostornog plana i Plana upravljanja

    za ZP,

    • obvezu države za uspostavom ustanove za upravljanje ZP,

    • model i izvore financiranja,

    • vrstu i sastav upravljačkog tijela.

    U pojedinim zemljama krovni zakoni propisuju i okvirno ustrojstvo ustanove za

    upravljanje ZP te kvalifikacije koje trebaju imati čelni pojedinci takvih ustanova,

    npr.: ravnatelj, stručni voditelj, glavni nadzornik.

    Jednako tako sukladno Zakonu o zaštiti prirode utvrđuje se osnovna djelatnost

    ustanove koja upravlja zaštićenim područjem: zaštita, očuvanje i korištenje ZP u

    svrhe i na način koji ne ugrožava ciljeve upravljanja takvim područjem.

    Kako je već ranije rečeno, upravno-pravni sustav ZP u većini europskih zemalja

    odnosi se i na donošenje:

    • posebnog prostornog plana parka,

    • donošenje Plana upravljanja parkom,

    • donošenje pravilnika o unutrašnjem redu parka,

  • 34

    • obavljanje neposredne zaštite u parku od strane nadzornika.

    Odredaba spomenutih akata dužni su se pridržavati zaposlenici javne ustanove,

    fizičke i pravne osobe koje na području parka obavljaju dopuštene djelatnosti,

    stanovnici, vlasnici i ovlaštenici prava na nekretnine na području parka, te

    posjetitelji parka.

    Kao glavne dokumente za upravljanje ZP Zakon o zaštiti prirode obično propisuje

    Prostorni plan i Plan upravljanja, a u nekim slučajevima samo Plan upravljanja.

    Prostornim planom uređenja područja posebnih obilježja uređuje se

    organizacija prostora, način korištenja, uređenja i zaštite prostora u NP.

    Plan upravljanja određuje razvojne smjernice, način izvođenja zaštite, korištenja

    i upravljanja zaštićenim područjem, te pobliže smjernice za zaštitu i očuvanje

    prirodnih vrijednosti zaštićenog područja uz uvažavanje potreba lokalnog

    stanovništva. Plan upravljanja donosi se za razdoblje od deset godina, a pravne i

    fizičke osobe koje obavljaju djelatnosti u zaštićenom području dužne su se

    pridržavati prostornog plana i plana upravljanja. Plan upravljanja priprema uprava

    (= ustanova za upravljanje), a nakon suglasnosti državnih stručnih institucija u

    zaštiti prirode, donosi ga upravljačko tijelo (npr. Upravno vijeće) ustanove14.

    Radi operativne provedbe upravljačkih mjera u ZP posebnim se propisom

    (najćešće Pravilnik o unutarnjem redu donesen od nadležnog ministra) uređuju

    pitanja zaštite, unapređenja i korištenja zaštićenog područja, te propisuju prekršaji i

    određuju upravne mjere za nepoštivanje odredaba propisa u ZP. Na temelju

    Zakona i podzakonskih akata nadzornici ustanove obavljaju neposrednu zaštitu u

    ZP.

    Zaštita, očuvanje, korištenje i promicanje ZP provodi se na temelju godišnjeg

    programa (njegov je najčešće naziv Godišnji program zaštite, očuvanja i

    korištenja), kao provedbenog stručnog akta.

    Unutarnjim redom ZP određuju se uvjeti:

    • zaštite živog i neživog svijeta;

    • znanstvenih istraživanja u prostoru;

    • prometovanja i parkiranja;

    • ponašanja posjetitelja;

    • obavljanje tradicionalnih djelatnosti; 14 Kad su u pitanju zaštićena područja RH opširnije vidi rad I. Martinića “Planovi upravljanja za hrvatske nacionalne parkove i parkove prirode”. Šumarski list 9-10, CXXVI, 501-509, Zagreb, 2002.

  • 35

    • obavljanja djelatnosti na području parka na osnovi koncesija i koncesijskih

    dopuštenja.

    Pojedina pitanja vezana za upravljanje parkom prirode uređena su drugim

    propisima (zakonima, uredbama, pravilnicima), a osobito iz područja prostornog

    uređenja, gradnje, poljoprivrede, šumarstva, vodnog gospodarstva, lovstva,

    turističke djelatnosti i dr.

    3.5. Posebnosti u konceptu upravljanja zaštićenim područjima Svrha i glavni ciljevi ZP trebaju biti određeni vrlo jasno. Temeljna je svrha ZP

    očuvanje prirodnih cjelina od nacionalne važnosti, očuvanje divljine, integriteta

    ekosustava i prirodnih procesa, očuvanje krajolika i biološke raznolikosti, zaštita

    životinjskih i biljnih staništa, zaštita kulturne baštine. Održivi razvitak lokalnih

    zajednica se podupire u mjeri koja ga ne suprotstavlja glavnim ciljevima ZP, a

    odnosi se prvenstveno na poljoprivredu, šumarstvo i turizam.

    Osnovna je težnja koncepcije uređenja i korištenja ZP, gdje god je to moguće,

    izbjeći moguće konflikte upravljačke ustanove te svih vlasnika i korisnika prostora.

    Pritom se temeljem definiranja zaštićenog područja utvrđuje i potreban režim opće

    i diferencirane zaštite koja se putem prostornih planova (zoniranje!) i drugih

    propisa (Plan upravljanja, pravilnici) dalje provodi u praksu15.

    S obzirom na IUCN smjernice, održivi razvitak bilo koje gospodarske aktivnosti

    može samo biti ohrabren u tampon-zoni parka, odnosno izvan zone razvrstane u

    IUCN kategoriju II (nacionalni park). Pritom se ne smije unutar ovih zona

    uvoditi/formirati podzone s ciljem suptilnog uvođenja oblika gospodarskih

    aktivnosti koje bi bile u proturječju s glavnim ciljevima ZP. Radi učinkovite

    primjene Plana upravljanja važno je da koncept upravljanja bude potvrđen

    zakonskim propisom.

    Iskustvo pokazuje da uspjeh upravljanja umnogome ovisi o blagonaklonosti i

    podršci lokalnih zajednica. Ekološki, ekonomično, politički i kulturno ZP veže šire

    područje izvan svojih granica. Zato upravljanje ZP mora biti naslonjeno na

    regionalno i lokalno planiranje i posebno na općinske razvojne planove.

    15 Pored brojnih inozemnih autora u Hrvatskoj je o toj problematici, u svjetlu prostornog planiranja i izrade prostornih planova za hrvatske nacionalne parkove i parkove prirode prvi pisao A. Marinović-Uzelac u knjizi Prostorno planiranje. Dom i svijet Zagreb, 2001.

  • 36

    U temeljnoj zoni ZP (= IUCN kategorija II) treba isključiti sve gospodarske

    aktivnosti osim tradicionalnih oblika korištenja pašnjaka i ekološkog turizma.

    Pod očuvanjem tradicionalne upotrebe područja nedopustiv je jači ljudski

    učinak u poljoprivredi, komercijalan lov, ribolov, šumarstvo i agresivni vidovi

    rekreacije.

    Koncept upravljanja mora se oslanjati na jasne financijske mehanizme i

    konkretne financijske izvore nužne za funkcioniranje ustanove i ostvarivanje

    ciljeva ZP.

    Ustanova za upravljanje ZP mora imati ovlasti i mehanizme sprječavanja - za

    ciljeve ZP - neprihvatljivih ideja, zahvata i djelatnosti.

    Učinkovito upravljanje nije moguće bez usklađivanja i podređivanja interesa

    ovlaštenih korisnika prirodnih dobara u ZP (poljoprivreda, šumarstvo, lovstvo,

    vodoprivreda, i dr.) ciljevima iz Plana upravljanja. Ustanova mora imati autoritet i

    mandat za nametanje prioriteta, koordiniranje i usklađivanje.

    Gdje god je to moguće ustanova treba imati javan mandat za državno pravo

    prvokupa zemlje i posjeda u ZP.

    Upravljačko tijelo (npr. upravno vijeće) ustanove ZP mora biti odgovarajuće u

    smislu brojnosti i strukture, odnosno reprezentativnosti u smislu zastupanja

    interesa. Zbog operativne učinkovitosti upravljačko tijelo (npr. upravno vijeće) ZP

    ne bi trebalo imati više od 5 članova. Radi postizanja javnih općih interesa u

    upravljanju važno je da članovi upravnog vijeća ustanove budu imenovani od

    osnivača, nadležnog za zaštićeno područje prirode.

    Predstavnici nevladinih udruga, institucija i interesnih skupina trebali bi dobiti

    udjela u stručnom vijeću ZP koje bi bilo savjetodavno tijelo uprave ZP.

    3.5.1. Upravljanje zonama diferencirane zaštite

    Upravo se radi uvažavanja pitanja realizacijom turističko-rekreativne funkcije u ZP

    u unutrašnjoj organizaciji prostora/teritorija ZP razlikuju dva područja: područje s

    temeljnim vrijednostima, zbog kojih je park i ustanovljen i područje mješovite

    namjene gdje je moguće razvijati, po sadržaju i obujmu, prihvatljive oblike

    rekreacije i turizma.

    Osim ovakvog ʹinteresnogʹ zoniranja unutar granica ZP izdvajaju se posebna

    područja/zone na osnovi njihovih prirodnih i drugih vrijednosti ili posebnih

    obilježja (npr, naselja). Svrha je izdvajanja takvim zonama dodijeliti posebne režime

  • 37

    upravljanja u smislu zaštite i korištenja. Najčešći su oblici zona diferencirane zaštite

    slijedeći:

    Zona: Divljina

    U toj zoni u prvom planu je krajobraz, prije svega zbog prirodnih značajnosti (gore,

    obronci, jezera, visokogorske šume…). Svrha te zone predstavlja očuvanje divljine.

    Cilj upravljanja je potpuna zaštita određenih resursa ZP koji su vrlo osjetljivi. Mjere

    za postizanje te svrhe su npr.: ograničena posjeta, samo neke dozvoljene aktivnosti,

    stalni se putovi (osim pješačkih staza) prepuštaju prirodnom zarašćivanju ili

    održavaju u minimalnim tehničkim standardima, i dr.

    Zona: Prirodni okoliš

    Svrha je zaštite u ovoj zoni da prirodni okoliš zbog okolišne i estetske važnosti

    trajno ostane u izvornom stanju. Uvjet je ekološki pristup i održivo korištenje

    odgovarajućih resursa pri gospodarenju i korištenju (npr. potrajno gospodarenje

    šumama, rekreacija na rijekama…). U prirodnom okolišu je dozvoljena samo

    ograničena rekreacija kao i ponude oblika i obujma takve rekreacije.

    Zona: Edukacija, doživljavanje, rekreacija

    Glavna je svrha ove zone edukacija, doživljaj i rekreacija u prirodi. Ponuda usluga u

    ovoj zoni odgovara namjeni zone. Dopušten je ograničeni pristup motoriziranim

    posjetiteljima.

    Zona: Naselja, ponuda u zaštićenom području

    U ovakvim zonama unutar ZP treba predvidjeti recepcije i informacijske punktove.

    Svako veće naselje unutar ZP mora imati izrađenu strategiju očuvanja okoliša

    (kanalizacijski sustav, pročistače otpadnih voda, post