Katalogizacija u publikaciji - CIP Nauna biblioteka Rijeka UDK 88231=862 BULGAKOV, Mihail Majstor i Margarita / Mihail Bulgakov ; prevela Vida Flaker. - (Pretisak). - Rijeka : Andromeda, 1993. - 433 str.; 21 cm. - (Biblioteka Svjetski roman) Faks. pretisak izd. iz 1985. god. - Str. 423431: BulgakovIjev Majstor i Margarita / Aleksandar Flaker.

MIHAIL BULGAKOV

MAJSTOR I MARGARITAPrevela Vida Flaker

Napomena uz prijevod Roman Majstor i Margarita pojavio se u hrvatskom prijevodu 1969. godine u Naprijedovu izdanju. Bio je to prijevod teksta objavljenog u asopisu Moskva godine 1966, u kojemu su, kako je ustanovljeno, izvrena neka kraenja autorove posljednje redakcije rukopisa. Ovaj je prijevod romana prireen i dopunjen prema izvorniku koji je objavljen u knjizi: Mihail Bulga-kov, Romanv. Hudoestvennaja literatura, Moskva 1973, jamano najpouzdanijoj redakciji Bulgakovljeva rukopisa. V. F.

KNJIGA PRVA

. . . No dakle, tko si ti? - Dio sam one sile to vjeno eli zlo, a vjeno stvara dobro. Goethe, Faust

P oglavlje 1.

NIKADANE

R AZG OVARAJTE N EZNANCIM A S Jednom u proljee, u vrijeme neobino toplog sutona pojavila su se na Patrijarijskim ribnjacima u Moskvi dvojica graana. Prvi od njih, odjeven u sivo ljetno odijelo, bio je malena rasta, uhranjen, elav, nosio je u ruci lagano savijen elegantni eir, a njegovo briljivo obrijano lice resile su naoale neprirodne veliine, u crnom ronatom okviru. Drugi - pleati, riokosi, razbarueni mladi s kockastom kapom, zabaenom na zatiljak - bio je u arenoj koulji, izguvanim bijelim hlaama i crnim platnenim cipelama. Prvi nije bio nitko drugi do Mihail Aleksandrovi Ber-lioz, urednik debelog umjetnikog asopisa i predsjednik upravnog odbora jednog od najveih moskovskih knjievnih udruenja sa skraenim nazivom MASSOLIT, a njegov mladi pratilac - pjesnik Ivan Nikolajevi Ponirjov, koji pie pod pseudonimom Bezdomni. Doavi u sjenu tek zazelenjelih lipa, pisci su se najprije uputili k areno obojenom kiosku s natpisom Pivo i mineralne vode. Da, valja istai prvu udnovatost te strane svibanjske veeri. Ne samo kod kioska, nego i u cijeloj aleji, paralelnoj s ulicom Mala Brona, nije bilo nikoga. U to vrijeme, kad se ovjeku ini da nema snage ni da die, kad se sunce, uarivi Moskvu, u suhoj magli sagibalo nekamo iza Sado-vog Koljca - nitko nije doao pod lipe, nitko nije sjeo na klupu, pusta bijae aleja. - Dajte nam narzana* - zamolio je Berlioz.Ljekovita mineralna voda (prim. prev.).

-Nema narzana - odgovorila je ena u kiosku i, tko e znati zbog ega, uvrijedila se. -Piva ima? - promuklim glasom raspitivao se Bezdomni. -Pivo e dopremiti tek predveer odgovorila je ena. -A to imate? - upitao je Berlioz. -Sok od marelica, ali topao - rekla je ena. -Pa dajte, dajte, dajte!... Sok od marelica uto se pjenuac, i u zraku je zami-risalo po brijanici. Ispivi, knjievnici su odmah poeli tucati, platili su i sjeli na klupu licem prema ribnjaku, leima prema Bronoj ulici. Tada se zbila druga udnovatost, ali se ona ticala samo Berlioza. Naglo je prestao tucati, njegovo srce je zalupalo i naas nekamo nestalo, zatim se vratilo, ali s tupom iglom koja je u njemu zapela. Osim toga, Berlioza je uhvatio bezrazloan, ali tako jaki strah, da je poelio pobjei s Patrijarijskih ribnjaka, odmah, glavom bez obzira. Berlioz se turobno osvrnuo, ne shvaajui to ga je to uplailo. Problijedio je, obrisao rupiem elo, i pomislio: to je to sa mnom? To mi se jo nikada nije dogodilo. Srce mi ne radi kako treba ... Premoren sam. Vrijeme je da sve poaljem k vragu i odem u Kislovodsk ... I tada se pred njim zgusnuo uareni zrak i iz tog zraka nastao je prozirni graanin preudnovata izgleda. Na maloj glavi dokejska kapica, kockasti, kusati prozirni kaputi .. . Graanin visok jedan hvat, ali uskih ramena, nevjerojatno mrav, a lice, dopustite primjedbu, podrugljivo. Berliozov ivot nije se odvijao tako da bi ga mogao pripraviti na neobine pojave. Problijedivi jo jae, on je izbuljio oi i, zbunjen, pomislio: To je nemogue!... Ali je to, jao, bilo mogue, i dugaki, prozirni graanin, ne dodirujui zemlju, njihao se pred njim nalijevo i nadesno. Tada je uas tako ubuzeo Berlioza da je zatvorio oi. A kad ih je otvorio - vidio je da se sve svrilo: sumaglica se rastopila, kockasti je nestao, i istovremeno tupa je igla iskoila iz srca.

- Fuj, vrae! - uzviknuo je urednik. - Zna, Ivane, sad samo to me od ege nije udarila kap! ak sam imao neto kao halucinacije . . . - Pokuao se nasmijeiti ali je u njegovim oima jo uvijek titrala bojazan a ruke su drhtale. Ipak, postepeno se smirio, hladio se mahanjem rupia i izgovorio prilino bodro: No, dakle ... - pa nastavio govor koji je bio prekinuo dok su pili sok od marelica. Drao je govor, kako se kasnije ispostavilo, o Isusu Kristu. O tome je bila rije zato to je urednik za slijedei broj asopisa naruio od pjesnika veliku antireligioznu poemu. Tu je poemu Ivan Nikolajevi napisao, ak u vrlo kratkom roku, ali ona, na alost, nije zadovoljila urednika. Bezdomni je ocrtao glavni lik svoje poeme, to jest Isusa, vrlo crnim bojama, pa ipak je, prema urednikovu miljenju, trebalo itavu poemu pisati iznova. Eto, sada je urednik drao pjesniku neto kao predavanje o Isusu, s namjerom da istakne osnovnu pjesnikovu greku. Teko je rei to je zavelo Ivana Nikolajevia da li umjetnika snaga njegova talenta, ili potpuno nepoznavanje pitanja o kojem je namjeravao pisati - tek Isus je, kako ga je on prikazao, ispao, no, potpuno iv iako neprivlaan lik. Berlioz je pjesniku htio dokazati da nije vano kakav je bio Isus, dobar ili zao, nego je vano to, da Isus kao osoba na svijetu uope nije postojao, i da su sve prie o njemu - puke izmiljotine, najobiniji mit. Valja primijetiti da je urednik bio naitan ovjek i vrlo je spretno u svome govoru upozoravao na drevne historiare, na primjer, znamenitog Pilona Aleksandrijskog, na blistavo obrazovana Josipa Flavija, koji nikada ni jednom rijeju nisu spomenuli postojanje Isusovo. Pokazujui solidnu erudiciju, Mihail Aleksandrovi, meu ostalim, saopio je pjesniku i to da ono mjesto u petnaestoj knjizi, u 44. poglavlju glasovitih Tacitovih Anala, gdje se govori o muci Isusovoj, nije nita drugo nego kasniji, krivotvoreni umetak. Pjesnik, kojemu je sve to je urednik govorio bila novost, paljivo je sluao Mihaila Aleksandrovia uprijevi u njega svoje ivahne, zelene oi, i samo je ponekad tucao, aptom psujui sok od marelica.

- Ne postoji nijedna istona religija govorio je Ber-lioz - u kojoj ne bi, kao po pravilu, bezgrena djevica na svijet donijela Boga. Ne izmislivi nita nova, i krani su upravo tako stvorili svojeg Isusa koji zapravo meu ivima nikada nije postojao. Upravo to valja istai... Visoki Berliozov tenor razlijegao se pustom alejom, i to se vie Mihail Aleksandrovi uputao u ikaru - u koju se moe uputati, bez rizika da slomi vrat, samo vrlo obrazovan ovjek - to je vie pjesnik upoznavao zanimljive i poune stvari o egipatskom Ozirisu, milostivom bogu i sinu Neba i Zemlje, o fenikom bogu Famuzu, o Marduku, i ak o manje poznatom stranom bogu Vicli-Pucli kojeg su nekada potovali Asteki u Meksiku. I upravo u vrijeme dok je Mihail Aleksandrovi priao pjesniku kako su Asteki od tijesta pravili lik Vicli-Puc-lija, u aleji se pojavio prvi ovjek. Kasnije, kad je, otvoreno govorei, bilo ve prekasno, razne ustanove podnijele su svoje izvjetaje s opisom tog ovjeka. Usporedba tih izvjetaja izaziva uenje. Tako u prvom od njih stoji da je taj ovjek bio niska rasta, da je imao zlatne zube i da je epao na desnu nogu. U drugom - da je ovjek bio golema rasta, da su mu zubne krune bile od platine, da je epao na lijevu nogu. Trei izvjetaj lakonski saopava da ovjek nije imao posebnih znakova. Mora se priznati da nijedan od tih izvjetaja ne vrijedi ni piljiva boba. Prije svega: ni na jednu nogu opisani nije epao, i njegov rast nije bio ni nizak ni golem, nego jednostavno visok. to se tie zuba, s lijeve strane njegove su krune bile od platine a s desne - od zlata. Bio je u skupocjenom, si-> vom odijelu, u inozemnim cipelama u skladu s bojom odijela. Sivu beretu naherio je na uho, pod mikom je nosio tap s crnom drkom u obliku pudliine glave. Na izgled - neto vie od etrdeset godina. Usta nekako nakrivljena. Obrijan glatko. Smeokos. Desno oko crno, lijevo pak ze leno. Obrve crne, jedna via od druge. Jednom rijeju stranac. Prolazei kraj klupe na kojoj su se smjestili urednik i pjesnik, stranac ih je pogledao, zaustavio se i nenadano sjeo na susjednu klupu, dva koraka od dvojice prijatelja.

Nijemac ... - pomislio je Berlioz. Englez. . . - pomislio je Bezdomni - gle, i nije mu vrue u rukavicama! A stranac je pogledom preao po visokim kuama koje su u kvadratu okruile ribnjak, odmah se moglo primijetiti da ovo mjesto vidi prvi put i da ga je ono zainteresiralo. Zaustavio je pogled na gornjim katovima gdje se u staklima osljepljujue odraavalo izlomljeno sunce, koje je za Mihaila Aleksandrovia odlazilo zauvijek, zatim je spustio pogled nadolje gdje su stakla poela tamniti u predveerje, neemu se prezirno podsmjehnuo, zamirio je, poloio ruke na drku tapa, a podbradak na ruke. - Ti si, Ivane - govorio je Berlioz - vrlo dobro i sa tiriki prikazao, na primjer, roenje Isusa, sina bojega, ali je sol u tome to se prije Isusa rodio itav niz bojih sinova kao, recimo frigijski Atis, ukratko, nijedan se od njih nije rodio i nikoga nije bilo, ubrojivi meu njih i Isu sa, i potrebno je da ti umjesto roenja ili, recimo, dolaska mudraca, opie besmislenost glasina o tom roenju .. . A po tvom prianju proizlazi da se on stvarno rodio!... Tada je Bezdomni pokuao zaustaviti munu tucavi-cu, zadrao je dah, od ega je tucnuo jo munije i glasnije, i u taj as je Berlioz prekinuo svoj govor jer se stranac iznenada dignuo i uputio k piscima. Oni su ga zaueno pogledali. - Oprostite, molim - progovorio je doljak s inozem nim naglaskom ali bez izvrtanja rijei - to sebi doputam, iako se ne poznajemo ... ali predmet vae uene besjede toliko je zanimljiv da. .. Uljudno je skinuo beretu i prijateljima nije nita drugo preostalo nego da se dignu i naklone. Ne, bit e da je Francuz... - pomislio je Berlioz. Poljak!.. - pomislio je Bezdomni. Valja dodati da je stranac ve od prvih rijei izazvao u pjesniku odvratan dojam, a Berliozu se ak svidio, to jest nije da se ba svidio, ali, kako da se ovjek izrazi... zainteresirao ga, tako neto.

-Doputate li da sjednem? - ljubazno je zapitao stra nac, i prijatelji su se nekako nehotice razmaknuli; stranac je spretno sjeo izmeu njih i odmah stupio u razgovor. -Ako nisam krivo uo, vi ste izvoljeli govoriti da Isu sa nije bilo na svijetu? - upitao je stranac, okrenuvi pre ma Berliozu svoje lijevo, zeleno oko. -Ne, vi niste krivo uli - uljudno je odgovorio Ber lioz - upravo sam to govorio. -Ah, kako zanimljivo! - uskliknuo je stranac. A kog vraga on hoe? - pomislio je Bezdomni i na-mrtio se. -Slaete li se i vi sa svojim subesjednikom? - upitao je neznanac, okrenuvi se udesno k Bezdomnom. -Sto posto! - potvrdio je ovaj, rado se izraavajui izvjetaeno i slikovito. -Divno! - uskliknuo je nepozvani subesjednik i, ne kako se lopovski osvrnuvi i priguivi svoj duboki glas, rekao: - Oprostite mi moju nametljivost, ali ja sam razu mio da vi, bez obzira na sve ostalo, ak ne vjerujete ni u Boga? - Pogledao je toboe uplaeno i dodao: - Kunem se, nikome neu rei! -Da, mi ne vjerujemo u Boga - podsmjehnuvi se stranevom strahu, odgovorio je Berlioz ali o tome se moe govoriti potpuno slobodno. Stranac se naslonio na klupu i upitao, ak kretavo od radoznalosti: -Vi ste ateisti?! -Da, mi smo ateisti - smijeei se odgovorio je Ber lioz, a Bezdomni je Ijutito pomislio: Ba se prilijepio, ino zemni gusak! -Oh, kakva divota! - viknuo je udni stranac i vrtio glavom, gledajui as jednog as drugog knjievnika. -U naoj zemlji ateizam nikoga ne udi diplomat ski uljudno rekao je Berlioz. - Veina naeg stanovnitva je svjesna i davno je prestala vjerovati bajkama o Bogu. Tada je stranac izveo takvu alu: ustao je i stisnuo zauenu uredniku ruku, izgovarajui kod toga ove rijei: -Dopustite da vam zahvalim od sveg srca! -Zato njemu zahvaljujete? - trepui oima upitao je Bezdomni.

- Za vrlo vanu obavijest koja je meni kao putniku neobino zanimljiva - znaajno podigavi kaiprst, obja snio je inozemni udak. Vana obavijest oito se zaista snano dojmila putnika jer je preplaeno pogledom preletio kue kao da se boji da na svakom prozoru ne ugleda po jednog ateista. Ne, on nije Englez - pomislio je Berlioz, a Bezdomni je pomislio: Gdje je on to nauio tako govoriti ruski, ba me zanima! - i opet se namrtio. -Ali dopustite da vas upitam - nakon nemirnog raz miljanja progovorio je inozemni gost - kako je s dokazi ma o postojanju Bojem, kojih, kako je poznato, ima to no pet? -Jao! - saaljivo je odgovorio Berlioz. - Nijedan od tih dokaza ne vrijedi jrita i ovjeanstvo ih je ve odavno stavilo u arhiv. Priznajte da je na podruju razuma svaki dokaz o postojanju Boga nemogu. -Bravo! - viknuo je stranac. - Bravo! Vi ste u potpu nosti ponovili misao nemirnog starca Immanuela o tom pitanju. Ali eto uda: on je potpuno razorio svih pet doka za, a zatim je, kao da se ruga sam sebi, postavio vlastiti, esti dokaz. -Kantov dokaz - fino se nasmijeivi, suprotstavio se obrazovani urednik - takoer je neuvjerljiv. I nije uzalud Schiller govorio da Kantova razmiljanja o tom pitanju mogu zadovoljiti samo robove, a Strauss se jednostavno smijao tom dokazu. Berlioz je govorio i istovremeno mislio: Ipak, tko je on? I zato on tako dobro govori ruski? -Trebalo bi tog Kanta uhapsiti za takve dokaze i za tvoriti na tri godine u Solovke! - potpuno neoekivano bubnuo je Ivan Nikolajevi. -Ivane! - zbunjen, apnuo je Berlioz. Ali prijedlog da se Kanta poalje u Solovke ne samo da nije prenerazio stranca nego ga je ak oduevio. - Upravo tako, upravo tako - povikao je i njegovo je lijevo, zeleno oko, upereno u Berlioza, zablistalo. - Tamo je njemu mjesto! Ja sam mu tada kod doruka rekao: Vi ste, profesore, volja vaa, izmislili neto nelogino! Moda je to mudro, ali je jako nerazumljivo. Vas e ismijati.

Berlioz je izbuljio oi. Kod doruka ... Kantu? to on to plete? - pomislio je. -Ali - nastavio je stranac kojeg nije smela Berliozova zapanjenost i okrenuo se k pjesniku njega se ne moe poslati u Solovke zato to on ve vie od stotinu godina prebiva na mjestima koja su znatno udaljenija nego Solov ke, a izvui ga odanle ni na koji nain nije mogue, uvje ravam vas! -Ba mi je ao! - odazvao se naprica-pjesnik. -I meni je ao! - sloio se neznanac, blijetei okom, i nastavio: - Ali eto, koje me pitanje uznemirava: ako Boga nema, onda se pitam, tko upravlja ljudskim ivotom i uop e itavim rasporedom na svijetu? -Sam ovjek upravlja - pourio se da ljutilo odgovo ri Bezdomni na ovo, treba priznati, ne ba jednostavno pi tanje. -Oprostite - blago se odazvao stranac - da bi se uprav ljalo, nuno je, bilo kako bilo, ipak imati toan plan za neki, makar kakav, pristojni rok. Dopustite da vas upitam, kako moe upravljati ovjek, ako je ne samo lien mogu nosti da sastavi bilo kakav plan ak za smijeno kratki rok, no recimo, od tisuu godina, nego ne moe jamiti ni za svoj vlastiti sutranji dan? I, zaista - neznanac se okre nuo Berliozu - zamislite da vi na primjer ponete uprav ljati, raspolagati i s drugima i sa sobom, uope, kako da kaem, to vam se svidi i odjednom imate ... khe ... khe ... rak na pluima... - Stranac se slatko podsmjehnuo kao da mu je misao o raku na pluima priinila zadovolj stvo - da, rak, - mirkajui kao maak, ponovio je zvunu rije - i vae je upravljanje zavreno! Niija sudbina osim vae vlastite vie vas ne zanima. Roaci vam poinju laga ti, vi, predosjeajui zlo, jurite uenim lijenicima, zatim arlatanima, a moda i vraarama. Kao prvo i drugo, tako i tree - potpuno je besmisleno, shvaate i sami. I sve to zavrava tragino: onaj koji je jo nedavno smatrao da ne im upravlja, odjednom lei nepomino u

drvenom lijesu, a njegovi blinji, shvativi da od mrtvaca nema vie nika kve koristi, spaljuju ga u pei. A dogaa se jo i gore: ovjek je odluio da otputuje u Kislovodsk stranac je namignuo Berliozu - ini se, sitnica, ali on to ne moe uiniti jer se

iz nepoznatog razloga iznenada posklizne i padne pod tramvaj! Pa zar ete rei da je on sam sobom tako upravljao? Zar nije pravilnije misliti da je njime upravljao netko sasvim drugi? - Sada se stranac nasmijao udnim smijehom. Berlioz je s velikom panjom sluao neugodnu priu o raku i tramvaju i poele su ga muiti neke neugodne misli. Nije on stranac! Nije stranac! - mislio je - on je udan subjekt... ali, dopustite, tko je on? -Vi elite zapuiti, kako vidim? - neoekivano se ne znanac obratio Bezdomnom. - Kakve cigarete volite? -A vi imate razliite, zar ne? - mrano je upitao pje snik kojemu je ponestalo cigareta. -Kakve najvie volite? - ponovio je neznanac. - Pa, Nau marku -zlobno je odgovorio Bezdomni. Neznanac je brzo izvadio iz depa kutiju za cigarete i ponudio je Bezdomnome. - Naa marka. Urednika i pjesnika nije toliko zaudilo da se u kutiji nala upravo Naa marka koliko sama kutija. Bila je golema, od suhog zlata i kod otvaranja, na njezinom poklopcu zablistao je, plavim i bijelim svjetlom briljantni trokut. Knjievnici su pomislili razliite stvari. Berlioz: Ne, stranac je!, a Bezdomni: Gle, vrag neka ga nosi! A? Pjesnik i vlasnik kutije zapuili su, a nepua Berlioz je odbio cigaretu. Moram mu odgovoriti - odluio je Berlioz - da, tako, ovjek je smrtan, nitko to ne osporava. Ali stvar je u tome da ... Ipak, nije mu uspjelo izustiti te rijei, jer je progovorio stranac: - Da, ovjek je smrtan, ali to bi bilo tek pola nevolje. Zlo je u tome da je on ponekad nepredvidivo smrtan, eto u emu je trik! I openito, on ne moe rei ak ni to e raditi danas naveer. Kakvo je to apsurdno tretiranje pitanja ... pomislio je Berlioz i odvratio: - Ali, to je ve pretjerivanje. Moja dananja veer meni je vie ili manje tono poznata. Razumije se samo po sebi, ako mi na Bronoj ulici padne na glavu cigla...

-Cigla bez razloga - znaajno ga je prekinuo nezna nac - nikome i nikada ne pada na glavu. U vaem sluaju, uvjeravam vas, ona vam nimalo ne prijeti. Vi ete umrijeti drugaijom smru. -Moda vi znate kakvom? - s potpuno prirodnom ironijom raspitao se Berlioz, uvuen u neki stvarno apsurd ni razgovor - pa ete mi rei? -Odmah, - odazvao se neznanac. Pogledom je promjerio Berlioza kao da se sprema da mu asije odijelo, kroz zube promrmljao neto kao: Jedan, dva ... Merkur u drugoj kui... mjesec je nestao ... est - nesrea ... veer - sedam... - pa je glasno i radosno objavio: Vama e odrezati glavu! Bezdomni je divlje i bijesno izbuljio oi na bezobzirnog neznanca, a Berlioz je upitao, kiselo se osmjehnuvi: -A tko zapravo? Neprijatelj? Intervencionisti? -Ne - odgovorio je subesjednik - Ruskinja, komsomolka. -Hm . . . - progunao je Berlioz kojeg je neznaneva ala razdraila - to je, oprostite, vrlo malo vjerojatno. -Molim da i vi meni oprostite - odgovorio je stranac - ali to je tako. Da, htio bih vas upitati to ete raditi da nas naveer, ako nije tajna? -Nije tajna. Sada u otii kui u Sadovu ulicu, a za tim u deset sati naveer odrat e se u MASSOLIT-u sjed nica kojoj u ja predsjedavati. -Ne, to nikako ne moe biti - tvrdo se usprotivio stranac. -A zato? -Zato - odgovorio je stranac i mirkavo pogledao u nebo gdje su letjele crne ptice slutei veernji hlad - jer je Anuka ve kupila suncokretovo ulje, i ne samo da ga je kupila nego ga je i prolila. Zato se sjednica nee odrati. Nastupila je, to je valjda razumljivo, potpuna tiina pod lipama. -Oprostite - poslije stanke progovorio je Berlioz, gledajui stranca koji je mljeo gluposti - u kakvoj je vezi s tim suncokretovo ulje. . . i Anuka? -Evo u kakvoj je vezi suncokretovo ulje - odjednom je progovorio Bezdomni oito odluivi da nezvanom su-

besjedniku objavi rat. - Niste li vi, graanine, bili nedavno u ljeilitu za umobolne? Ivane! - tiho je uskliknuo Mihail Aleksandrovi. Ali se stranac nije nimalo uvrijedio i preveselo se na smijao. -Bio sam, bio sam, i ne jedanput! uzviknuo je smi jui se, ali nije s pjesnika skidao nenasmijano oko. - Gdje ja sve nisam bio! Samo mi je ao to nisam naao vremena da upitam profesora to je to shizofrenija. Ali vi ete to od njega sami doznati, Ivane Nikolajeviu! -Odakle znate kako se ja zovem? -Smilujte se, Ivane Nikolajeviu, ali tko ne zna za vas? - Stranac je izvukao iz depa jueranji broj Knjiev nih novina i Ivan Nikolajevi ugledao je na prvoj strani svoju sliku a ispod nje svoje vlastite pjesme. Ali dokaz sla ve i popularnosti koji ga je jo juer tako radovao sada ga nije nimalo veselio. -Ispriavam se - rekao je i njegovo se lice smrklo moete li priekati asak? Htio bih svome drugu rei ne koliko rijei. -O, samo izvolite! - uzviknuo je neznanac. - Tu, pod lipama, tako je lijepo, a ja se, osim toga, nikamo ne urim. -Zna to, Mia - aptao je pjesnik, odvukavi Berlioza u stranu - on nije nikakav turist, nego pijun. To je ru ski emigrant koji se prebacio k nama. Zatrai od njega do kumente, inae e otii... -Misli? - uznemireno je apnuo Berlioz i pomislio: A moda on ima pravo! -Vjeruj ti meni - zapitao mu je pjesnik u uho - on se prenavlja da je lud, da bi neto ispitao. uje li kako go vori ruski - dok je pjesnik govorio, kradom je gledao i pa zio da stranac ne bi utekao - idemo, zadrimo ga, inae e otii... Pjesnik je povukao Berlioza za ruku prema klupi. Neznanac nije sjedio nego je stajao kraj nje, drei u rukama nekakvu knjiicu u tamnosivom uvezu, nabijeni omot iz dobrog papira i posjetnicu. - Oprostite mi to sam se u aru naeg spora zabora vio predstaviti. Evo moje posjetnice, putnice i poziva da

doem u Moskvu radi konzultacije - ozbiljno je progovorio stranac, pronicavo gledajui obojicu knjievnika. Ovi su se zbunili. Vrae, uo je sve ... pomislio je Berlioz i uljudnom gestom pokazao da predoenje dokumenata nije potrebno. Dok ih je stranac pruao uredniku, pjesniku je uspjelo razabrati na posjetnici rije profesor, tiskanu latinicom, i prvo slovo prezimena - dvostruko V - W. - Drago mi je - istovremeno je zbunjeno mrmljao urednik, i stranac je stavio dokumente u dep. Odnosi su na taj nain bili uspostavljeni i sva su trojica ponovo sjela na klupu. -Vi ste pozvani k nama u svojstvu konzultanta, pro fesore? - upitao je Berlioz. -Da, kao konzultant. -Vi ste Nijemac? - raspitao se Bezdomni. -Ja?.. - upitao je profesor i odjednom se zamislio. - Da, molim, Nijemac. . . - rekao je. -Govorite izvrsno ruski - primijetio je Bezdomni. -O, ja sam uope poliglot i znam mnogo jezika - od govorio je profesor. -A kakva je vaa struka? - raspitao se Berlioz. -Ja sam specijalist za crnu magiju. Evo ti ga!... - kucnulo je u glavi Mihaila Aleksandrovia. -I. . . vas su k nama pozvali zbog te specijalnosti? upitao je i tucnuo. -Da, zbog nje su me pozvali - potvrdio je profesor i objasnio: - U dravnoj biblioteci pronaeni su izvorni ru kopisi crnorisca Herberta Aurilakijskog, iz desetog stolje a. Od mene se trai da ih proitam. Ja sam na svijetu je dini specijalist za to. -A-a! Vi ste historiar? - s velikim olakanjem i po tovanjem upitao je Berlioz. -Ja sam historiar - potvrdio je uenjak i dodao bez veze: - Danas naveer dogodit e se zanimljiva historija na Patrijarijskim ribnjacima! I opet su se do krajnosti zaudili i urednik i pjesnik, a profesor je pozvao obojicu da mu se priblie, i kad su se oni k njemu primakli, proaptao:

-Znajte da je Isus postojao. -Vidite li, profesore - s usiljenim smijekom oda zvao se Berlioz - mi potujemo vae veliko znanje, ali smo u tom pitanju na drugom stajalitu. -Nisu potrebna nikakva stajalita! - odgovorio je udni profesor - on je jednostavno postojao, i to je sve. -Ali potreban je nekakav dokaz. . . - poeo je Ber lioz. -Nikakvi dokazi nisu potrebni - odgovorio je profe sor i progovorio tiho, njegova je stranog naglaska nestalo: - Sve je jednostavno: u bijelom plastu ...

Po gla vlje 2. PONCIJE PILAT U bijelom plastu s purpurnom podstavom, hodom konjanika, u rano jutro etrnaestog dana proljetnog mjeseca niana, u natkritu kolonadu izmeu dva krila dvorca He-roda Velikog, uao je prokurator Judeje Poncije Pilat. Vie od svega na svijetu prokurator je mrzio miris ruina ulja i sada je sve predskazivalo lo dan jer je taj miris poeo proganjati prokuratora jo od zore. Prokuratoru se inilo da na ruu miriu empresi i palme u vrtu, da se u vonj kone opreme i znoja straara mijea mirisna struja prokletih rua. Od stranjih krila dvorca, gdje se smjestila prva kohorta Dvanaeste munjevite legije koja je u Jerala-jim dola s prokuratorom, dopirao je dim preko gornje terase u kolonadu, i u gorkasti dim koji je svjedoio da su kuhari u centurijama poeli kuhati ruak umijeao se isti taj masni ruin miris. O bogovi, bogovi, zato me kanjavate? Da, nema sumnje! To je ona, opet ona, nepobjediva, uasna bolest hemikranija, od koje boli polovica glave. Protiv nje nema lijeka, nema nikakva spasa. Pokuat u da ne miem glavu. Na mozainom podu kod vodoskoka bio je ve pripravljen naslonja i prokurator je u njega sjeo ne gledajui ni na koga i ispruio ruku u stranu. U tu ruku povjerenik je s potovanjem stavio komad pergamenta. Ne svladavi bolnu grimasu, prokurator je postrance letimice pogledao napisano, vratio pergament povjereniku i s mukom progovorio: - Optuenik iz Galileje? Jeste li poslali predmet tetrarhu?

-Da, prokuratore - odgovorio je povjerenik. -A to kae on? -Odbio je dati miljenje o sluaju i uputio Sinedrionovu smrtnu osudu vama na potvrdu - objasnio je povje renik. Prokuratorov obraz se trgnuo, on je tiho rekao: - Predvedite optuenog. I odmah su s vrtne terase pod stupove balkona dvojica legionara dovela i predvela k prokuratorovom naslonjau ovjeka od dvadeset i sedam godina. ovjek je bio odjeven u stari i poderani plavi hiton. Glavu mu je pokrivao bijeli povez s remenom oko ela, a ruke su mu bile vezane iza lea. Ispod lijevog oka ovjek je imao veliku masnicu, u kutu usana - oderotinu sa zapeenom krvi. Dovedeni je ovjek s nemirnom znatieljom gledao proku-ratora. Taj je utio, zatim je tiho upitao na aramejskom: - Je si li ti nagovarao narod da razrui jeralajimski hram? Prokurator je sjedio kao skamenjen i dok je govorio micale su se samo njegove usne. Prokurator je bio kao skamenjen jer se bojao pomaknuti glavu koju je parala paklena bol. ovjek svezanih ruku malo se pribliio i poeo govoriti: - Dobri ovjee! Vjeruj mi. . . Ali ga je prokurator, nepomian kao i prije, nimalo povienim glasom, odmah prekinuo: - Zar ti mene naziva dobrim ovjekom? Ti se vara. U Jeralajimu svi apuu o meni da sam okrutno udovi te, i to je potpuno istinito - i dodao je isto tako monoto no: - centurion takora, ovamo. Svima se uinilo da se na balkonu smrailo kad je prvi centurion, zapovjednik specijalne centurije Mark, prozvan takora, stao pred prokuratora. takora je bio za glavu vii od najvieg vojnika u legiji i toliko irokih lea da je potpuno zaklonio jo nisko sunce. Prokurator se obratio centurionu latinski:

- Zloinac me naziva dobri ovjee. Izvedite ga odavle na asak, objasnite mu kako treba sa mnom razgo varati. Ali ga nemojte unakaziti. Svi osim nepominog prokuratora pratili su pogledom Marka takoraa koji je uhapenom mahnuo rukom pokazujui mu da ga slijedi. Zbog njegova rasta, takoraa su svi pratili pogledom bilo gdje se pojavio, a oni koji su ga vidjeli prvi put jo i zbog toga to je centurionovo lice bilo unakaeno: jednom je germanska palica udarcem razbila njegov nos. Teke Markove izme odzvanjale su po mozaiku, uznik je beumno poao za njim, u kolonadi je nastala potpuna tiina i ulo se kako guu golubovi na vrtnoj terasi kraj balkona, i jo je samo voda u vodoskoku pjevala nerazumljivu, ugodnu pjesmu. Prokurator je zaelio ustati, staviti sljepooice pod mlaz vode i tako zamrijeti. Ali je znao da mu to nee pomoi. Vodei uznika iz kolonade u vrt, takora je iz ruku legionara, koji je stajao kod podnoja bronanog kipa, izvukao bi i slabo zamahnuvi udario uznika po leima. Centurionov pokret bio je nemaran i lagan, ali je vezani u trenu pao na zemlju kao da su mu podsjekli noge, zagrcnuo se, boja je nestala s njegova lica i oi otupjele. Mark je lijevom rukom, lagano kao praznu vreu, dohvatio pa-log, postavio ga na noge i progovorio kroz nos, loe izgovarajui aramejske rijei: - Rimskog prokuratora oslovljavaj - hegemon. Dru gih rijei ne izgovaraj. Mirno stoj! Jesi li me razumio ili da te udarim? Uhapenik je zateturao, ali se svladao, boja mu se vratila, udahnuo je i promuklo odgovorio: - Razumio sam te. Ne tuci me. Za trenutak, on je opet stajao pred prokuratorom. Zauo se sumorni, bolni glas: -Ime? -Moje? - brzo se odazvao uhapenik, izraavajui svim svojim biem spremnost da odgovara jasno i da vie ne izaziva gnjev. Prokurator je tiho rekao:

-Svoje znam. Ne pretvaraj se da si gluplji nego to jesi. Tvoje. -Jeua - brzo je odgovorio uhapenik. -Ima li nadimak? -Ha-Nocri. -Odakle si rodom? -Iz grada Gamale - odgovorio je uhapenik, glavom pokazujui da je tamo negdje daleko, desno od njega, na sjeveru, grad Gamala. -Tko si po krvi? -Ne znam tono - ivahno je odgovorio uhapenik. - Ne sjeam se svojih roditelja. Rekli su mi ljudi da je moj otac bio Sirijac ... -Gdje ivi? -Nemam stalnog boravita - bojaljivo je odgovorio uhapenik - putujem od grada do grada. -To se moe krae rei, jednom rijeju lutalica rekao je prokurator i upitao: - Ima li roake? -Nemam nikoga. Sam sam na svijetu. -Zna li pisati? -Da. -Zna li jo koji jezik osim aramejskog? -Znam. Grki. Natekli kapak se podigao, oko zastrto velom patnje uprlo se u uhapenika. Drugo je oko ostalo zatvoreno. Pilat je progovorio grki: - Jesi li ti namjeravao razruiti hram i pozivao na to narod? Tada je uhapenik opet ivnuo, njegove su oi prestale odavati strah, i on je progovorio grki: - Ja, dobr. . . - uas je u taj as preletio oima uhapehikovim zbog toga to se gotovo zarekao ja, hegemo ne, nikada u ivotu nisam kanio razruiti hram i nikoga ni sam nagovarao na taj besmisleni in. Na licu povjerenika koji se zgrbio nad niskim stolom i zapisivao izjave pojavilo se uenje. Podigao je glavu, ali ju je odmah spustio nad pergament. - Mnotvo raznih ljudi slijeva se praznikom u ovaj grad. Ima meu njima maga, astrologa, proroka i ubojica

- monotono je govorio prokurator - a dolaze i laljivci. Ti si, na primjer, laljivac. Jasno je zapisano: nagovarao si ljude da srue hram. Tako svjedoe ljudi. - Ti su dobri ljudi - progovorio je uhapenik i brzo dodavi: - hegemone, - nastavio: -. . . neuki i sve to sam govorio pobrkali su. Ja uope strahujem da e ta pomut nja trajati jo dugo vremena. I sve zbog toga to on neto no zapisuje moje rijei. Nastupila je tiina. Sada su ve oba bolesna oka teko gledala uhapenika. -Ponavljam ti, ali posljednji put, prestani se pretva rati da si enut, razbojnice - izrekao je mekano i monoto no Pilat - tvojih je rijei malo zapisano, ali sasvim dovolj no da bude objeen. -Ne, ne hegemone - sav napregnut od elje da ga uvjeri, govorio je uhapenik - ide, ide jedan s kozjim per gamentom i bez prestanka zapisuje. Jednom sam pogle dao taj pergament i zapanjio se. Upravo nita od toga to je tamo zapisano nisam govorio. Molio sam ga: spali, mo lim te, svoj pergament! Ali on ga je istrgnuo iz mojih ruku i pobjegao. -Tko? - s gaenjem je upitao Pilat i rukom dotakao sljepooicu. -Levi Matej - brzo je objasnio uhapenik - on je bio skuplja poreza i prvi put sam ga sreo na cesti u Betfageji, tamo gdje na uglu zavrava smokvinjak, i razgovarao s njim. Iz poetka se odnosio prema meni neprijazno i ak me je vrijeao, to jest mislio je da me vrijea, nazivajui me psom, - tada se uhapenik nasmijeio: - Ja osobno ne vidim nita zla u toj ivotinji da bih se na tu rije uvrije dio ... Povjerenik je prestao zapisivati i potajno bacio zaueni pogled ali ne na uhapenika, ve na prokuratora. - . . . Ipak, sasluavi me, on se smekao - nastavio je Jeua - konano je odbacio novac na cestu i rekao da ide sa mnom na put... Pilat se iskezio jednim obrazom, pokazavi ute zube, i rekao okrenuvi se tijelom prema povjereniku: - O, grade Jeralajime! to sve neu u njemu uti! Skuplja poreza, ujete li, bacio je novac na cestu!

Ne znajui kako da na to odgovori, povjerenik je smatrao za potrebno da ponovi Pilatov osmijeh. - A on je rekao da mu je odsada novac mrzak - obja snio je Jeua udne postupke Levija Mateja, i dodao: - I od tog vremena postao je moj suputnik. Jo uvijek iskeen, prokurator je pogledao uhapenika, zatim sunce koje se nezaustavljivo dizalo uvis iznad kipova konja na hipodromu to se nazirao daleko dolje, desno, i odjednom je s nekom muninom pomislio kako bi najjednostavnije bilo da otjera s balkona tog udnog razbojnika, izgovorivi samo dvije rijei: objesiti ga. Otjerati i strau, otii iz kolonade u unutranjost dvorca, zapovjediti da se zamrai soba, izvaliti se na leaj, zatraiti hladne vode, tunim glasom pozvati psa Bangu i poaliti mu se na hemikraniju. Misao na otrov iznenada je primamljivo prostrujala kroz bolesnu prokuratorovu glavu. Mutnim je oima gledao uhapenika i neko je vrijeme utio muno se prisjeajui zato na jutarnjoj nemilosrdnoj jeralajimskoj pripeci stoji pred njim uhapenik s licem iznakaenim od modrica, i kakva mu jo potpuno nepotrebna pitanja mora postaviti. -Levi Matej? - promuklim glasom upitao je bolesnik i zatvorio oi. -Da, Levi Matej - dopirao je do njega visoki glas koji ga je muio. - A to si ti, ipak, govorio o hramu gomili na trgu? Glas uhapenika, inilo se, sjekao je Pilatovu sljepooicu, bio je neizrecivo muan, i taj je glas govorio: -Ja sam, hegemone, govorio da e se sruiti hram stare vjere i da e nastati novi hram istine. Rekao sam tako da bude razumljivije. -Zato si ti, lutalico, bunio narod na trgu govorei o istini o kojoj ne zna nita? Sto je to istina? I tada je prokurator pomislio: O, bogovi moji! Pitam ga neto za suenje nevano ... Moj mozak mi vie ne slui ... I opet mu se ukazala aa s tamnom tekuinom. Otrova, otrova mi dajte! I ponovo je zauo glas: - Istina je, najprije, da tebe boli glava i boli te tako jako da maloduno razmilja o smrti. Ti ne samo da ne-

ma snage govoriti sa mnom, tebi je ak teko gledati me. I sada nehotice ja postajem tvoj krvnik, to me ogoruje. Ti ak ne moe misliti ni o emu, i samo mata o tome kako ti prilazi tvoj pas, oito jedino ivo bie kojemu si privren. Ali e tvoje muke sada prestati, glavobolja proi. Povjerenik se zabuljio u uhapenika i nije napisao rije do kraja. Pilat je podigao patnike oi prema uhapeniku i vidio da sunce stoji ve dosta visoko nad hipodromom, da se jedan traak prikrao u kolonadu i pue k izgaenim Je-uinim sandalama te da se Jeua uklanja suncu. Tada se prokurator podigao iz naslonjaa, rukama stisnuo glavu i na njegovu se ukastom, izbrijanom licu pojavio uas. Ali ga je voljom odmah svladao i ponovo se spustio u naslonja. Uhapenik je u to vrijeme nastavio svoj govor, ali povjerenik vie nije zapisivao nego je, ispruivi vrat kao guska, nastojao da ne propusti nijedne rijei. - Eto, s glavoboljom je svreno - govorio je uhapenik dobrohotno gledajui Pilata - i ja se tome vrlo vese lim. Savjetovao bih ti, hegemone, da napusti na neko vri jeme dvorac i proee negdje u okolici, makar u vrtovi ma na Eleonskoj gori. Bit e oluje, uhapenik se okre nuo i mirnuo prema suncu - kasnije, naveer. etnja bi ti uvelike koristila, a ja bih te sa zadovoljstvom pratio. Pale su mi na pamet kojekakve nove misli koje bi se tebi, pretpostavljam, mogle uiniti zanimljivima i ja bih sprem no tebi sve njih priopio, to vie to ostavlja dojam vrlo umna ovjeka. Povjerenik je na smrt problijedio i ispustio svitak na pod. - Nevolja je u tome - nastavio je uznik kojega nitko nije zaustavljao - to si ti suvie zatvoren i to si potpuno izgubio vjeru u ljude. Ne valja, priznaj, pokloniti svu svoju odanost psu. Tvoj je ivot bijedan, hegemone - i tada je uhapenik dopustio sebi smijeak. Povjerenik je sada mislio samo na to da li da vjeruje svojim uima ili da ne vjeruje. Morao je vjerovati. Tada je pokuao da zamisli u kakvu e se udljivom obliku izliti

gnjev razjarenog prokuratora zbog te neuvene uhapeni-kove drskosti. Povjerenik to nije mogao zamisliti iako je dobro poznavao prokuratora. Tada se zauo razdrti, promukli prokuratov glas koji je rekao latinski: - Odveite mu ruke. Jedan od legionara iz pratnje kucnuo je kopljem, predao ga drugome, priao uhapeniku i skinuo s njega konopce. Povjerenik je podigao svitak, odluio da za sada nita ne zapisuje i da se niemu ne udi. -Priznaj - tiho je grki upitao Pilat - jesi li veliki li jenik? -Ne, prokuratore, ja nisam lijenik odgovorio je uhapenik, tarui s uitkom zgnjeeni i natekli potamnjeli runi zglob. Pilat je otro i mrko svrdlao oima uhapenika; te oi vie nisu bile mutne, u njima su se pojavile svima poznate varnice. -Nisam te jo pitao - rekao je Pilat - zna li moda i latinski jezik? -Da, znam - odgovorio je uhapenik. Boja je nadrla u ukaste obraze Pilatove i on je upitao latinski: -Kako si znao da sam htio dozvati psa? -To je vrlo jednostavno - odgovorio je uhapenik la tinski. - Prelazio si rukom po zraku - uhapenik je pono vio Pilatovu gestu - kao da hoe pogladiti psa, a usna ma ... -Da - rekao je Pilat. utjeli su, a zatim je Pilat upitao grki: -Znai, ti si lijenik? -Ne, ne - ivo je odgovorio uhapenik - vjeruj mi, ni sam lijenik. -No, dobro. Ako eli to zadrati u tajnosti, zadri. To se predmeta izravno ne tie. Ti, dakle, tvrdi da nisi pozi vao da se srui. . . ili zapali ili nekim drugim nainom uniti hram? -Ja, hegemone, nikoga nisam pozivao na sline po stupke, ponavljam. Zar nalikujem na slaboumnika?

-O, ne, ti ne nalikuje na slaboumnika - tiho je od govorio prokurator i nasmijeio se nekakvim stranim osmijehom - onda se zakuni da nije tako bilo. -ime eli da se zakunem? - vrlo je ivahno upitao odrijeeni. -Pa makar svojim ivotom - odgovorio je prokura tor - ba je pravo vrijeme da se njime kune, jer visi o niti, znaj to! -Zar misli da si ga ti objesio o nit, hegemone? - upi tao je uhapenik. - Ako je tako, vrlo se vara. Pilat je zadrhtao i promrsio kroz zube: -Ja mogu prerezati tu nit. -I u tome se vara - ozareno se smijeei a rukom se titei od sunca, suprotstavio se uhapenik. Priznaj da prerezati nit moe samo onaj tko ju je objesio. -Tako, tako - nasmijeivi se rekao je Pilat - sada ne sumnjam u to da su prazniki besposliari hodali za tvo jim petama u Jeralajimu. Ne znam tko je objesio tvoj je zik, ali je on dobro objeen. Uostalom, reci, je li istina da si se u Jeralajimu pojavio jaui na magarcu, kroz uka vrata, da te je pratila gomila bagre koja ti je dovikivala po zdrave kao nekakvom proroku? - prokurator je tada po kazao na svitak pergamenta. Uhapenik je u nedoumici pogledao prokuratora. -Ja ak ni nemam magarca, hegemone rekao je. Doao sam u Jeralajim kroz uka vrata, to je istina, ali pjeice, u pratnji samo Levija Mateja, i nitko mi nita nije dovikivao, jer me tada jo nitko u Jeralajimu nije pozna vao. -Ne poznaje li ti - nastavio je Pilat ne skidajui oi s uhapenika - nekog Dismasa, drugog Hestasa i treeg Bar-Rabbana? -Te dobre ljude ne poznajem - odgovorio je uhap enik. -Uistinu? -Uistinu. -A sada mi kai zato itavo vrijeme upotrebljava ri jei dobri ljudi? Zar ti sve ljude, to li, tako naziva?

-Sve - odgovorio je uhapenik - zlih ljudi nema na svijetu. -To prvi put ujem - rekao je Pilat i podsmjehnuo se. - Ali moda premalo poznajem ivot! Ne morate dalje zapisivati - obratio se povjereniku, premda taj ionako nije nita zapisivao, i nastavio da govori uhapeniku: Jesi li neto o tome proitao u grkim knjigama? -Ne, do toga sam doao svojim umom. -I to propovijeda? -Da. -A evo, na primjer, centurion Mark, njega su prozva li takora - zar je on dobar? -Da - odgovorio je uhapenik - on je, istina, nesre tan ovjek. Od tog vremena kako su ga dobri ljudi unaka zili, on je postao okrutan i bezduan. Bilo bi zanimljivo znati tko ga je unakazio? -Odmah ti mogu rei - odazvao se Pilat - jer sam bio svjedok. Dobri ljudi bacili su se na njega kao psi na me dvjeda. Germani su ga zgrabili za vrat, za ruke, za noge. Pjeadijski manipul upao je u obru, i da se nije s krila zasjekla konjika turma, a njome sam zapovijedao ja - ti, fi lozofe, ne bi mogao razgovarati sa takoraem. Bilo je to u bitki kod Idistavisa, u Djevianskoj dolini. -Kad bih mogao s njim razgovarati - iznenada je sa njarski rekao uhapenik - uvjeren sam da bi se on sasvim promijenio. -Pretpostavljam - odazvao se Pilat - da bi uinio malo radosti legatu legije kad bi se sjetio da razgovara s nekim od njegovih asnika ili vojnika. Uostalom, to se nee ni dogoditi, na opu sreu, i prvi tko e se za to po brinuti, bit u ja. U to vrijeme, u kolonadu je strmoglavo uletjela lastavica, uinila krug pod zlatnom kupolom, spustila se, gotovo je dirnula otrim krilom lice mjedena kipa u nii, i sakrila se za kapitelom stupa. Moda je tamo nakanila saviti gnijezdo. U toku njenog leta, trenutno u bistroj i laganoj glavi prokuratora stvorena je odluka. Ona je glasila: hegemon je razmotrio predmet lutajueg filozofa Jeue, nazvanog Ha--Nocri, i injenice o poinjenom zloinu u njemu nije pro-

naao. Posebice nije naao ni najmanje veze meu Jeui-nim postupcima i neredima koji su se nedavno dogodili u Jeralajimu. Lutajui filozof je duevni bolesnik, pa prema tome prokurator ne potvruje smrtnu kaznu za Ha-Nocrija koju je traio Mali Sinedrion. Ali imajui na umu da bezumni, utopijski govori Ha-Nocrija mogu biti povod nemirima u Jeralajimu, prokurator proganja Jeuu iz Jera-lajima i podvrgava ga zatvoru u Cezareji Stratonovoj na Sredozemnom moru, to jest upravo tamo gdje je prokura-torova rezidencija. Preostalo je da to izdiktira povjereniku. Lastaviina krila zaumila su nad samom glavom hegemona, ptica je poletjela prema vodoskoku i odletjela na slobodu. Prokurator je podigao pogled na uhapenika i vidio da se kraj njega zaario stup praine. -To je o njemu sve? - upitao je Pilat povjerenika. -Ne, na alost - odgovorio je povjerenik neoekiva no i pruio Pilatu drugi komad pergamenta. -to jo ima? - upitao je Pilat i namrtio se. Proitavi prueni pergament, on se jo vie promijenio u licu. Je li tamna krv iknula prema vratu i licu ili se dogodilo neto drugo, ali njegova je koa izgubila utinu, pocrvenjela je, a oi kao da su nestale. Ipak je, vjerojatno, kriva bila krv koja je iknula u sljepooice i u njima zakucala, jer prokuratoru se neto dogodilo s vidom. Tako mu se prividjelo da je uhapenikova glava nekamo otplovila a na njezinu mjestu pojavila se druga. Na toj elavoj glavi bio je rijetkozubasti zlatni vijenac; na elu je bila okrugla rana koja je razdrla kou i koja je bila namazana melemom; upala, bezuba usta s donjom hirovitom usnom. Pilatu se uinilo da su nestali ruiasti stupovi balkona i jeralajimski krovovi u daljini, dolje iza vrta, i da je sve unaokolo utonulo u gustom zelenilu kap-rijskih vrtova. I s njegovim sluhom dogodilo se neto udno: kao da su u daljini zazvuale trube tiho i strano i vrlo se jasno zauo nosni glas koji je oholo zatezao rijei: Zakon o uvredi velianstva ... Misli su se rojile kratke, nepovezane i neobine. Gotov je! Zatim: Gotovi smo! I jedna potpuno apsurdna

meu njima, o nekakvoj neumitnoj besmrtnosti, - ali ijoj?! - kod ega je besmrtnost izazivala nepodnoljivu tugu. Pilat se napregnuo, otjerao privienje, vratio se pogledom na balkon i opet su se pred njim pojavile uhapeni-kove oi. -Sluaj, Ha-Nocri - progovorio je prokurator gleda jui Jeuu nekako udno; prokuratorovo je lice bilo stra no a oi nemirne - jesi li ikada govorio neto o velikom cezaru? Odgovori! Jesi li govorio? . . . Ili. . . nisi... govo rio? - Pilat je otegnuo rije nisi neto dulje negoli je po trebno na sudu, i uputio u svom pogledu Jeui nekakvu misao koju kao da je htio sugerirati uhapeniku. -Govoriti istinu lako je i ugodno - primijetio je uhapenik. -Nije mi potrebno da znam - priguenim, zlim gla som odazvao se Pilat - je li tebi govoriti istinu ugodno ili neugodno. Ali ti e je morati rei. Dok bude govorio, mjeri svaku rije, ako nee ne samo neizbjenu nego i mueniku smrt. Nitko ne zna to se dogodilo s prokuratorom Judeje, ali on je sebi dopustio da digne ruku kao da se zaklanja od sunca i da iza te ruke kao iza tita uputi uhapeniku nekakav pogled, pun upozorenja. -Dakle - govorio je - odgovori, poznaje li nekog Judu iz Kiriata i to si mu govorio, ako si govorio, o ce zaru? -Tako je bilo - odmah je zapoeo pripovijedati uhapenik - preksino upoznao sam kraj hrama mladog ovjeka koji je rekao da se zove Juda, iz grada Kiriata. Po zvao me je k sebi u kuu, u Donji grad, i ugostio me... -Dobar ovjek? - upitao je Pilat i avolski je plamen zablistao u njegovim oima. -Vrlo dobar i eljan znanja - potvrdio je uhapenik - pokazivao je najvee zanimanje za moje misli, primio me veoma srdano ... -Upalio svjetiljku ... - kroz zube, u tonu uhapenikovu, progovorio je Pilat, a njegove su oi blistale. -Da - pomalo zauen prokuratorovim poznava njem stvari, nastavio je Jeua - zamolio me da kaem svo-

je poglede na dravnu vlast. Njega je to pitanje neobino zanimalo. -I to si ti rekao? - upitao je Pilat. - Zar e odgo voriti da si zaboravio to si rekao? - ali je ve u Pilatovu tonu bila rezignacija. -Meu ostalim govorio sam - priao je uhapenik da je svaka vlast nasilje nad ljudima, i da e doi vrijeme kad nee biti ni vlasti careva, ni ikakve druge vlasti. o vjek e prijei u carstvo istine i pravednosti gdje nee biti potrebna nikakva vlast. -Dalje! -Dalje nije bilo nita - rekao je uhapenik - tada su utrali ljudi, poeli me vezati i poveli me u zatvor. Povjerenik je brzo pisao rijei na pergamentu nastojei da nita ne propusti. - Na svijetu nije bilo, nema i nikada nee biti vee i ljepe vlasti za ljude nego to je vlast imperatora Tiberija! - Pilatov prepukli i bolni glas je bujao. Prokurator je s mrnjom gledao na povjerenika i na strau. - I nije na tebi, bezumni zloince, da o njoj razmilja! - Tada je Pilat viknuo: - Izvedite strau s balkona! - I okrenuvi se povjereniku, dodao: - Ostavite me nasamo sa zloincem, radi se o dravnoj stvari! Straa je podigla koplja i jednosmjerno udarajui potkovanim kaligama izila s balkona u vrt, a za straom je iziao i povjerenik. Neko je vrijeme utnju na balkonu prekidala samo pjesma vode u fontani. Pilat je gledao kako se iznad cijevi irio vodeni tanjur, kako se lomio njegov kraj, kako su padali mlazovi. Prvi je progovorio uhapenik: -Uviam da se dogodila neka nevolja zbog toga to sam govorio s tim mladiem iz Kiriata. Predosjeam, he gemone, da e njega zadesiti nesrea, i to mi je vrlo ao. -Mislim - udno se osmjehnuvi, odgovorio je prokurator - da postoji jo netko na svijetu koga bi ti morao aliti vie nego Judu iz Kiriata i koga e zadesiti neto mnogo gore nego Judu! Dakle, Mark takora, hladni i uvjereni krvnik, ljudi koji su te zbog tvojih propovijedi tu-

kli, kako vidim - prokurator je pokazao na unakaeno Je-uino lice - razbojnici Dismas i Hestas koji su sa svojim istomiljenicima ubili etvoricu vojnika, i konano prljavi izdajnik Juda - jesu li svi oni dobri ljudi? -Da - odgovorio je uhapenik. -I nastat e carstvo istine? -Nastat e, hegemone - uvjereno je odgovorio Jeua. -Ono nee nikada nastati! - odjednom je viknuo Pi lat takvim stranim glasom da je Jeua zateturao. Tako je Pilat prije mnogo godina vikao svojim konjanicima u Dje vianskoj dolini ove rijei: Sijeci ih! Sijeci ih! Ljudina takora je pao! Povisio je glas razderan od komandi, vikao rijei tako da ih zauju oni u vrtu: Zloince! Zloince! Zloince! A zatim je upitao, snizivi glas: -Jeua Ha-Nocri, vjeruje li u nekakve bogove? -Jedan je Bog - odgovorio je Jeua - u njega vje rujem. -Onda se njemu pomoli! Dobro se pomoli! Uosta lom . . . - Pilatov se glas snizio - to ti nee pomoi. Ima li enu? - nekako je tuno upitao Pilat, ne shvaajui to se to s njim zbiva. -Ne, sam sam. -Mrski grad - iznenada je promrmljao prokurator i trgnuo ramena kao da je ozebao, a ruke je trljao kao da ih pere - zaista, bilo bi bolje da su te zaklali prije tvog su sreta s Judom iz Kiriata. -A ti me oslobodi, hegemone - neoekivano je zamo lio uhapenik, njegov glas postao je uznemiren - uviam da me hoe ubiti. Gr je unakazio Pilatovo lice, on je okrenuo k Jeui upaljene, crvenim ilicama proarane bjeloonice, i rekao: -Ti pretpostavlja, nesretnice, da e rimski prokura tor osloboditi ovjeka koji je govorio to to si ti govorio? O, bogovi, bogovi! Ili zar misli da sam spreman preuzeti tvoje mjesto? Ja ne dijelim tvoje misli! I sluaj me: bude li od ovog asa izgovorio samo jednu rije, govorio bilo s kime, uvaj me se! Ponavljam ti: uvaj me se! -Hegemone ...

- uti! - viknuo je Pilat i bijesnim pogledom pratio lastavicu koja je opet doprhnula na balkon. - K meni! -viknuo je Pilat. I kad su se povjerenik i straa vratili na svoja mjesta, Pilat je objavio da potvruje smrtnu osudu koja je izreena na skupu Malog Sinedriona zloincu Jeui Ha-Nocriju, a povjerenik je zapisao to to je Pilat rekao. Kroz asak, pred prokuratorom je stajao Mark tako-ra. Prokurator mu je zapovjedio da zloinca preda naelniku tajne slube i uz to saopi prokuratorovu odredbu da Jeua HaNocri bude odijeljen od drugih osuenika, i da je komandi tajne slube zabranjeno pod prijetnjom teke kazne da o bilo emu razgovara s Jeuom ili da odgovara na bilo kakva njegova pitanja. Na Markov znak straa se zbila oko Jeue i odvela ga s balkona. Zatim je pred prokuratora stupio ljepotan svijetle brade, s orlovskim perjem na ljemu, sa zlatnim svjetlucavim lavljim glavama na grudima, sa zlatnim znakama na remenu sablje, s obuom trostrukih potplata, vezanom do koljena i s purpurnim plastom prebaenim na lijevo rame. To je bio legat koji je zapovijedao legijom. Prokurator ga je upitao gdje se sada nalazi sebastijska kohorta. Legat je izjavio da su Sebastijci opkolili trg pred hipodromom, gdje e narodu biti objavljena presuda zloincima. Tada je prokurator naredio da legat odvoji iz rimske kohorte dvije centurije. Jedna od njih pod zapovjednitvom takoraa morat e sprovesti zloince, kola sa spravama za izvrenje kazne, i krvnike, kod odlaska na elavu goru, a kad stigne neka je opkoli s gornje strane. Druga neka odmah bude otpremljena na elavu goru i mora je zaposjesti. U istu svrhu, to jest za sigurnost Gore, prokurator je zamolio legata da poalje pomoni konjaniki puk - sirijsku alu. Kad je legat napustio balkon, prokurator je zapovjedio povjereniku da pozove u dvorac predsjednika Sinedriona, dva njegova lana i naelnika hramske slube u Jer-alajimu, ali je pri tome dodao neka podesi tako da on moe, prije savjetovanja sa svim tim ljudima, razgovarati s predsjednikom ranije i nasamo.

Prokuratorove zapovijedi bile su ispunjene brzo i tono, i sunce koje je tih dana palilo Jeralajim s neobinom estinom nije jo dospjelo da se priblii svojoj najvioj toki, kad su se na gornjoj vrtnoj terasi, kod dva bijela mramorna lava to su uvala stepenice, susreli prokurator i judejski prvosveenik Josip Kaifa koji je obavljao dunosti predsjednika Sinedriona. U vrtu je bilo tiho. Ali iziavi iz kolonade na suncem oblivenu gornju terasu vrta s palmama na udovinim slonovskim nogama, na terasu s koje se pred prokuratorom prostirao cijeli, njemu toliko mrzak, Jeralajim, s njegovim viseim mostovima, s tvravama i, najvanije, s neopisivim mramornim blokom na kojem je umjesto krova bila zlatna zmajeva krljut, hram jeralajimski - prokurator je otrim sluhom ulovio daleko dolje, tamo gdje je kameni zid dijelio donje terase dvorskog vrta od gradskog trga, duboko mrmljanje iz kojeg bi se pokatkad vinuli slabani, visoki as uzdasi, as krikovi. Prokurator je shvatio da se tamo, na trgu, ve sakupila bezbrojna gomila jeralajimskih stanovnika, uznemirenih posljednjim neredima, da ta gomila nestrpljivo oekuje objavljenje presude i da u njoj viu nemirni prodavai vode. Prokurator je poeo s pozivom prvosveeniku da se skloni na balkon pred nemilosrdnom vruinom, ali se Kaifa ljubazno ispriao i objasnio da to ne moe uiniti. Pilat je stavio kapuljau na svoju proelavu glavu i poeo razgovarati. Razgovor se vodio na grkom jeziku. Pilat je rekao da je razmotrio sluaj Jeue Ha-Nocrija i potvrdio osudu na smrt. Tako su na smrtnu kaznu koja e se danas izvriti osuena trojica razbojnika: Dismas, Hestas, Bar-Rabban i, osim njih, taj Jeua Ha-Nocri. Prvu dvojicu, koji su podbadali narod na bunu protiv cezara, uhvatile su snage rimske vlasti pa potpadaju pod prokuratora i zato o njima ovdje nee biti govora. Druge, BarRabbana i Ha-Nocrija uhvatila je mjesna vlast i njima sudi Sinedrion. Suglasno zakonu, suglasno obiajima, jedan od dvojice zloinaca bit e puten na slobodu u ast velikog praznika Pashe koji danas zapoinje.

Dakle, prokurator eli znati kojeg od dvojice zloinaca kani Sinedrion osloboditi: Bar-Rabbana ili HaNocrija? Kaifa je kimnuo glavom u znak da mu je pitanje jasno i odgovorio: - Sinedrion moli da se pusti Bar-Rabban. Prokurator je dobro znao da e mu prvosveenik upravo tako odgovoriti, ali se njegov zadatak sastojao u tome da pokae kako taj odgovor izaziva njegovo uenje. Pilat je to i uinio s velikom umjenou. Na oholom licu podigle su se obrve, prokurator je s uenjem pogledao ravno u oi prvosveenika. - Priznajem, taj me je odgovor zaudio meko je pro govorio prokurator - bojim se da nije posrijedi nespora zum. Pilat je objanjavao. Rimska vlast nimalo ne osporava prava duhovne mjesne vlasti, prvosveeniku je to dobro poznato, ali je u navedenom sluaju pogreka oita. Rimska je vlast za ispravljanje te pogreke, dakako, zainteresirana. Zaista: zloini Bar-Rabbana i Ha-Nocrija ne mogu se po svojoj teini usporediti. Ako je drugi, vidljivo ludi ovjek, okrivljen zbog izgovorenih besmislenih govora u Jer-alajimu i nekim drugim mjestima, onda prvog terete mnogo vanije stvari. Ne samo da je taj sebi dopustio izravno pozivanje na mete, nego je ubio straara kad je taj pokuao da ga svee. BarRabban je neuporedivo opasniji nego Ha-Nocri. Zbog svega reenog, prokurator moli prvosveenika neka ponovo razmotri odluku i pusti na slobodu onog od dvojice osuenih koji je manje tetan, a taj je bez sumnje Ha-Nocri. Dakle? Kaifa je pogledao Pilatu ravno u oi i rekao tihim ali vrstim glasom da je Sinedrion paljivo razmotrio sluaj, i da po drugi put izjavljuje kako kani osloboditi Bar-Rabbana. -Kako? ak poslije moga posredovanja? Posredova nja onoga u ijem licu govori rimska vlast? Prvosveenie, ponovi trei put. -I trei put izjavljujem da emo osloboditi BarRab bana - tiho je rekao Kaifa.

Sve je bilo svreno i vie nije bilo o emu da se govori. Ha-Nocri je odlazio zauvijek i nikoga nee biti da izlijei strane, zle boli prokuratorove protiv kojih nema lijeka, osim smrti. Ali nije ta misao pogodila Pilata. Ista ona neshvatljiva tuga koja se bila javila na balkonu, proela je itavo njegovo bie. Istog je asa pokuao da je objasni, i objanjenje je bilo udno: prokuratoru se inilo da o neem nije do kraja porazgovarao s osuenim, a moda neto nije do kraja ni sasluao. Pilat je otjerao tu misao, i ona je odletjela u jednom asku kao to je i doletjela. Odletjela je, a tuga je ostala neobjanjena, jer je nije mogla objasniti ni druga kratka misao koja je sijevnula kao munja i odmah se ugasila: Besmrtnost... dola je besmrtnost... ija je besmrtnost dola? To nije shvatio prokurator, ali ga je pomisao na tu zagonetnu besmrtnost prisilila da se sledi na sunanoj ezi. - Dobro - rekao je Pilat - neka bude tako. Tada se okrenuo, preao pogledom svijet koji je vidio i zaudio se promjeni koja se dogodila. Nestao je oteali od rua grm, nestali su empresi koji su okruivali gornju terasu, i ipkovo drvo, i bijeli kip u zelenilu, i samo zelenilo. Umjesto svega toga plivala je neka purpurna ikara, u njoj se zaplelo neko vodeno bilje i nekamo se pokrenulo, a zajedno s njim pokrenuo se i Pilat. Sada ga je odnosio, guei ga i palei, najstraniji gnjev, gnjev nemoi. - Guim se - promrmljao je - guim se! Hladnom, vlanom rukom strgnuo je kopu na vratu plata i ona je pala u pijesak. -Danas je sparno, negdje je oluja - odazvao se Kaifa ne skidajui oi s crvena prokuratorova lica i slutei sve muke koje jo predstoje. O kako je ove godine straan mjesec nian! -Ne - rekao je Pilat - to nije od toga to je sparno, nego se guim jer sam s tobom, Kaifo - i suzivi oi, Pilat se nasmijeio i dodao: - uvaj se, prvosveenie! Tamne prvosveenikove oi su bljesnule i, nita gore nego prije prokurator, on je izrazio na svom licu uenje. - to ujem, prokuratore? - ponosno i mirno od govorio je Kaifa. Prijeti mi poslije donesene presude

koju si potvrdio i ti sam? Moe li to biti? Navikli smo na to da rimski prokurator bira rijei prije nego to e ih izrei. Da nas nije netko uo, hegemone? Pilat je mrtvim oima pogledao prvosveenika i, na-cerivi se, namjestio smijeak. -to to kae, prvosveenie! Tko nas sada ovdje moe uti? Zar nalikujem mladom opsjednutom skitnici koji e danas biti kanjen? Zar sam ja dijete, Kaifo? Znam to govorim i gdje govorim. uvan je vrt, uvan dvorac tako da ni mi ne moe prodrijeti kroz neku rupu! I ne samo mi, prodrijeti nee ni taj, kako li se zove .. . iz gra da Kiriata. Uostalom, poznaje li takvog prvosveenie? Da . . . taj da prodre ovamo gorko bi to poalio, to e mi, dakako, povjerovati? Onda znaj, prvosveenie, da odsada ti nee imati mira! Ni ti, ni tvoj narod - i Pilat je pokazao rukom u daljinu, udesno, tamo gdje je u visini plovio hram - to ti ja kaem, Pilat Poncijski, konjanik Zlatne Su lice! -Znam, znam! - neustraivo je odgovorio crnobradi Kaifa i njegove su oi zablistale. Dignuo je ruku k nebu i nastavio: - Zna narod judejski da ga mrzi ljutom mr njom i da e mu priiniti mnoge muke, ali ga potpuno nee unititi! Zatitit e ga Bog! Usliat e nas, usliati svemogui cezar, obraniti nas od ubojice Pilata! -O ne! - uskliknuo je Pilat i sa svakom rijeju njemu je postajalo sve lake i lake: vie nije bilo potrebno da se pretvara, nije bilo potrebno birati rijei. Suvie si se mnogo alio cezaru na mene i sada je nastao moj as, Kai fo! Sad e od mene poletjeti vijest, ali ne namjesniku u Antiohiju, i ne u Rim, ve ravno na Kapri samom imperato ru, vijest o tome kako vi u Jeralajimu izrazite buntovnike skrivate od smrti. I neu, kao to sam htio za vau korist, napojiti Jeralajim vodom iz Salamunova ribnjaka! Ne, ne vodom! Sjeti se kako sam zbog vas morao skidati sa zido

va titove s imperatorovim inicijalom, premjetati vojsku, morao sam, vidi, sam doi da vidim to se kod vas doga a! Sjeti se moje rijei, prvosveenie. Nee vidjeti samo jednu kohortu u Jeralajimu, ne! Stii e pod zidine grada cijela legija Fulminata, stii e arapska konjica, tada e uti gorki pla i stenjanja! Sjetit e se tada spaenog Bar-

-Rabbana i poaliti to si poslao u smrt filozofa s njegovom mirnom propovijedi! Prvosveenikovo lice pokrile su mrlje, oi su gorjele. On se slino prokuratoru nasmijeio iskezivi zube, i odgovorio: - Vjeruje li ti sam, prokuratore, u to to sada govo ri? Ne, ne vjeruje! Nije mir, nije nam mir donio podstreka naroda u Jeralajim, i ti, konjanie, to predobro shva a. Ti si ga htio pustiti zato da bi on uznemirio narod, izrugao vjeru i doveo narod pod rimske maeve! Ali ja, pr vosveenik judejski, dok sam iv ne dam da se izruguje vjera i zatitit u svoj narod! uje li, Pilate? I tada je Kaifa s prijetnjom podigao ruku: - Sluaj dobro, proku ratore! Kaifa je zautio, i prokurator je opet uo kao da se um mora valja k zidovima vrta Heroda Velikog. Taj se um dizao odozdo k nogama i licu prokuratora. A iza njegovih lea, tamo iza dvorskih krila, uli su se nemirni signali truba, teki topot stotina nogu, zveket oruja. Tada je prokurator shvatio da rimska pjeadija ve odlazi, u skladu s njegovom zapovijedi, hitajui na predsmrtnu paradu, stranu za buntovnike i razbojnike. - uje li, prokuratore? - tiho je ponovio prvosvee nik - hoe li mi rei da je sve ovo prvosveenik je po digao obje ruke i tamna je kapuljaa skliznula s Kaifine glave - izazvao bijedni razbojnik Bar-Rabban? Prokurator je hrptom pesti otro mokro, hladno elo, pogledao u zemlju, zatim je mirkajui prema nebu vidio da je uarena kugla gotovo nad njegovom glavom, a Kai-fina sjena sasvim suena kod lavljeg repa, i rekao tiho i ravnoduno: - Skoro e podne. Mi smo se zapleli u razgovor, a meutim valja nastaviti posao. Ispriavi se prvosveeniku biranim izrazima predloio mu je da sjedne na klupu u sjenu magnolije i prieka dok on pozove ostala lica koja su potrebna za posljednje kratko savjetovanje i dok izda jo jedno nareenje povezano s kanjavanjem. Kaifa se uljudno naklonio stavivi ruku na srce i ostao u vrtu, a Pilat se vratio na balkon. Povjereniku koji

ga je tamo ekao naredio je da pozove u vrt legata legije, tribuna kohorte a takoer i dva lana Sinedriona i naelnika hramske strae koji ekaju poziv na donjoj terasi vrta, u okrugloj sjenici s fontanom. Pilat je jo dodao da e odmah i on sam izii u vrt i udaljio se u unutranjost dvorca. Dok je povjerenik pozivao na savjetovanje, prokurator se sastao u sobi, zasjenjenoj od sunca tamnim zavjesama, s nekim ovjekom lice kojega je bilo napola prekriveno kapuljaom, iako ga u sobi suneve zrake nisu mogle uznemiriti. Taj je sastanak bio neobino kratak. Prokura-tor je ovjeku tiho rekao nekoliko rijei nakon ega se taj udaljio, a Pilat je kroz kolonadu poao u vrt. Tamo, u prisustvu svih koje je elio vidjeti, prokurator je sveano i suho izrekao potvrdu smrtne osude Jeui Ha-Nocriju i slubeno se propitao kod lanova Sinedriona koga e od zloinaca ostaviti meu ivima. Dobivi odgovor da je to Bar-Rabban, prokurator je rekao: - Vrlo dobro - i zapovjedio povjereniku da to odmah unese u zapisnik, stisnuo u ruci kopu koju je s pijeska podigao povjerenik i sveano rekao: Vrijeme je! Tada su se svi prisutni uputili dolje po irokim, mramornim stepenicama, izmeu zidova rua koje su luile opojni miris, sputajui se sve nie k dvorskom zidu, k vratima koja vode na veliki, glatko poploeni trg na ijem kraju su se vidjeli stupovi i kipovi jeralajimskog trkalita. im se grupa, iziavi iz vrta na trg, popela na iroku kamenu tribinu koja je vladala trgom, Pilat je razmotrio okolnosti, ogledavajui se kroz stisnute kapke. Prostor to ga je upravo proao, to jest prostor od dvorskog zida do tribine, bio je prazan, ali zato pred sobom Pilat vie nije vidio trg - njega je progutala gomila. Ona bi preplavila i tribinu i taj oieni prostor da je nije zadravao trostruki red sebastijskih vojnika s lijeve Pilatove strane i vojnika iturejske pomone kohorte s desne. Dakle, Pilat se popeo na tribinu nesvjesno stiui u aci nepotrebnu kopu i mirkajui. Prokurator nije mirkao jer bi mu sunce palilo oi, ne! Nije htio ni pod koju cijenu vidjeti grupu osuenika koje sada iza njega, on je to predobro znao, vode na tribinu.

Tek to se bijeli plat s purpurnom podstavom pojavio gore na kamenoj litici iznad ruba ljudskog mora, slijepom Pilatu udario je u ui zvuni val: Ha-aa ... Poeo je tiho, rodivi se negdje u daljini, kod hipodroma, zatim je postao gromovit i zadravi se nekoliko sekundi, poeo opadati. Ugledali su me pomislio je prokurator. Val nije jo ni doao do najnie toke, kad je neoekivano opet poeo rasti, i ljuljajui se podigao vie od prvog, i na drugom valu kao to na morskom valu kipi pjena, zakipio je zviduk i pojedinani enski jauci, razgovijetni u tutnjavi. Sad su ih doveli na tribinu - pomislio je Pilat - a jauci dolaze od toga to su prignjeili nekoliko ena kad se gomila zalelujala naprijed. Priekao je neko vrijeme znajui da se nikakvom silom ne moe prisiliti gomilu da utihne sve dok ona ne is-puhne sve to se sakupilo u njenoj nutrini i ne utihne sama. I kad je taj as nastupio, prokurator je podigao uvis desnu ruku i posljednji um je otprhnuo iz gomile. Tada je Pilat koliko je mogao udahnuo vrueg zraka u grudi i povikao, a njegov napukli glas pronio se nad tisuama glava: - U ime cezara imperatora!... Tada mu je u ui udario nekoliko puta eljezni, odsjeeni krik: u kohortama su vojnici strahovito viknuli, podigavi uvis koplja i zastave: - ivio cezar!! Pilat je zabacio glavu i pruio je ravno k suncu. Ispod njegovih kapaka zaplamsala je zelena vatra, od vatre se ugrijao mozak i nad gomilom poletjele su promukle aramejske rijei: - etvorica zloinaca, uhvaenih u Jeralajimu zbog ubojstva, podstrekivanja na nered i uvrede zakona i vjere, osueni su na sramotnu smrt - vjeanjem na stupovima! I ta e kazna biti sada izvrena na elavoj gori! Imena zlo inaca su Dismas, Hestas, Bar-Rabban i HaNocri. Eto ih pred vama! Pilat je pokazao desnom rukom ne videi zloince, ali znajui da su oni tamo, na mjestu gdje moraju biti.

Gomila je odgovorila dugim mrmorom kao da je zauena ili umirena. Kad se mrmor stiao, Pilat je nastavio: - Ali od njih kanjeni e biti samo trojica, jer prema zakonu i obiaju, u ast praznika Pashe, jednom od osu enih, po izboru Malog Sinedriona i po potvrenju rim ske vlasti, velikoduni cezar imperator vraa njegov pre zreni ivot! Pilat je izvikivao rijei i u isto vrijeme sluao kako mrmor postepeno zamjenjuje velika tiina. Sada nije ni uzdah, ni suanj dopirao do njegovih uiju, i ak je nastao a-sak kad se Pilatu uinilo da je sve unaokolo uope nestalo. Njemu mrzak grad je umro i samo on sam stoji, a njegovo lice, uprto u nebo, pale okomite zrake sunca. Pilat je jo podrao tiinu, a zatim je poeo vikati: - Ime onog koji e sada pred vama biti puten na slo bodu ... Uinio je jo jednu stanku, zadravajui ime, provjeravajui da li je sve rekao, zato to je znao da e mrtvi grad uskrsnuli im izgovori ime sretnika i nikakve druge rijei vie se nee moi uti. Je li sve? - bezvuno je sam sebi apnuo Pilat. - Sve. Ime! I zakotrljavi slovo r viknuo je nad utljivim gradom: - Bar-Rabban! Tada mu se uinilo da se nad njim sunce zveknuvi rasprio i vatrom mu zalilo ui. U toj su vatri bjesnili krikovi, vrisak, jecaji, smijeh i zviduk. Pilat se okrenuo i poao tribinom nazad k stepenicama ne gledajui nita osim raznobojne kocke na kaldrmi pod nogama da ne posrne. Znao je da sada iza njegovih lea na tribinu poput grada lete bronani novii i palmini plodovi, da u gomili koja urla, gnjeei se, ljudi diu jedan drugoga na ramena da bi svojim oima vidjeli udo kako se ovjek koji je ve bio u rukama smrti istrgnuo iz tih ruku! Kako legionari skidaju s njega konopce, nehotice mu priinjajui vruu bol u rukama iaenim na presluavanjima, kako se on mrti i uzdie, a ipak smijei besmislenim, ludim smijekom.

On je znao da u isto vrijeme straa ve odvodi k pobonim stepenicama trojicu sa svezanim rukama, da bi ih izvela na cestu koja vodi prema zapadu iza grada, na elavu goru. Tek kad se naao iza tribine, u njenoj pozadini, Pilat je otvorio oi znajui da je sada izvan opasnosti -osuenike vie nije mogao vidjeti. U amor gomile, koja se stiavala, umijeali su se i jasno uli uzvici glasonoa koji su ponavljali, jedan na ara-mejskom, drugi na grkom jeziku, sve to je s tribine rekao prokurator. Osim toga, do njegova sluha doletio je sitni, torokavi konjski topot koji se pribliavao, i zvuk trube koja je neto kratko i veselo zatrubila. Tim zvukovima odgovorili su prodorni zviduk djeaka koji su se nalazili na krovovima kua u ulici to je vodila od trga k hipodromu, i krikovi uvaj se! Vojnik koji je samotno stajao na istom prostoru trga, uznemireno je mahnuo zastavom koju je drao u ruci, i tada su se prokurator, legat legije, povjerenik i straa zaustavili. Konjika ala doletjela je u irokom kasu na trg da ga, mimo mnotva, presijee sa strane i najkraim putem ot-kae do elave gore ulicom kraj kamenog zida po kojem je puzala vinova loza. U leteem kasu, malen poput djeaka, taman kao mu-lat, zapovjednik ale - Sirijac neto je visoko viknuo, poravnavi se s Pilatom, i izvukao ma iz toka. Zao, oznojen vra-nac odskoio je i propeo se. Ubacivi ma u tok, zapovjednik je biem udario konja po vratu, svladao ga i odjurio u ulicu preavi u galop. Za njim su u oblaku dima - po trojica u redu - poletjeli konjanici, poskoili su vrci laganih bambusovih kopalja, mimo prokuratora promakla su lica koja su se pod bijelim turbanima inila osobito tamnoputa, s veselo otkrivenim blistavim zubima. Podiui prainu do neba, ala je upala u ulicu, i posljednji je mimo Pilata projaio vojnik s trubom na leima to se bljeskala na suncu. Zaklanjajui se rukom od praine, nezadovoljno mr-tei lice, Pilat je krenuo dalje, uputio se k vratima dvorskog vrta, a za njim su krenuli povjerenik i straa. Bilo je oko deset sati ujutro.

Poglavlje 3. SEDM I DO KAZ

- Da, bilo je oko deset sati ujutro, velecijenjeni Ivane Nikolajeviu - rekao je profesor. Pjesnik je rukom preao po licu, kao ovjek koji tek to je doao k sebi, i vidio da je na Patrijaijskim ribnjacima veer. Voda je u ribnjaku pocrnjela, i po njoj je plovio lagani amac, i ulo se udaranje vesala i smijeh nekakve graanke u amcu. Na klupama u alejama pojavila se publika, ali samo na svim stranama kvadrata osim na toj gdje su bili nai subesjednici. Nebo nad Moskvom kao da je izblijedjelo i potpuno se jasno vidio u visini pun mjesec, ali jo ne zlatan nego bijeli. Disalo se mnogo lake, a glasovi pod lipama zvuali su sada meke, veernje. Kako ja to nisam primijetio da je njemu uspjelo da izveze itavu pripovijest? . . . - pomislio je Bezdomni zaueno. - Evo ve je veer! A moda on to i nije pripovijedao ve sam ja jednostavno zaspao i sve to sanjao? Ali mora se vjerovati da je profesor ipak pripovijedao, inae bi trebalo pretpostaviti da je to isto sanjao i Berlioz zato to je rekao paljivo promatrajui stranevo lice: -Vaa je pripovijest vrlo zanimljiva, profesore, iako se ona uope ne poklapa s biblijskim pripovijestima. -Smilujte se - s prezirnim osmijehom odazvao se profesor - ako nitko drugi, a ono vi biste bar morali znati da se gotovo nita od svega to je napisano u Bibliji nije nikada stvarno dogodilo, i ako se ponemo osvrtati na Bibliju kao na povijesni spomenik . . . - on se jo jednom

podsmjehnuo, a Berlioz se zaprepastio zato to je doslovce to isto govorio Bezdomnom dok su ili po Bronoj ulici prema Patrijarijskim ribnjacima. -To je tako - odgovorio je Berlioz - ali bojim se da nitko ne moe potvrditi da se i to to ste nam vi ispriali stvarno dogodilo. -O, da! To moe tko potvrditi! - poevi da govori nepravilnim jezikom odazvao se profesor s neobinom uvjerljivou i neoekivano tajanstveno pozvao obojicu prijatelja blie k sebi. Oni su se s obje strane nagnuli k njemu, i on je rekao ali sada bez svakog stranog akcenta koji je kod njega, vrag neka zna zato, as nestajao as se opet pojavljivao: - Radi se o tome ... - tada se profesor bojaljivo ogle dao i progovorio apatom - da sam ja osobno kod svega toga prisustvovao. Bio sam i na balkonu kod Poncija Pi lata, i u vrtu kad je on razgovarao s Kalfom, i na tribini, ali tajno, inkognito tako rei, tako da vas molim nikome ni rijei i u punoj tajnosti!.. Pssst! Nastupila je tiina, Berlioz je problijedio. -Vi. . . koliko ste vremena u Moskvi? - upitao je drhtavim glasom. -Tek to sam stigao u Moskvu - rastreseno je odgo vorio profesor i tek sada su se prijatelji dosjetili da mu po gledaju kako treba u oi i uvjerili se da je lijevo, zeleno sasvim ludo, a desno - prazno, crno i mrtvo. Eto, sve je jasno! - pomislio je zbunjeni Berlioz. -Doao je ludi Nijemac, ili je poludio upravo na Patrijarijskim ribnjacima. Eto ti pripovijesti! Da, stvarno je sve postalo jasno: i udni doruak kod pokojnog filozofa Kanta, i luake rijei o suncokretovu ulju i o Anuki, i proroanstva o tome kako e glava biti odrezana, i sve ostalo - profesor je bio lud. Berlioz je istog asa shvatio to treba da radi. Naslo-nivi se na klupu, on je iza profesorovih lea namignuo Bezdomnome - nemoj mu se suprotstavljati, ali zbunjeni pjesnik nije razumio te znakove. - Da, da, da - uzbueno je govorio Berlioz - uosta lom, sve je to mogue! ak vrlo mogue, i Poncije Pilat, i

balkon, i ostalo. . . A da li ste vi doputovali sami ili sa suprugom? -Sam, sam, ja sam uvijek sam - gorko je odgovorio profesor. -A gdje su vae stvari, profesore? - lukavo je pitao Berlioz. - U Metropolu? Gdje ste odsjeli? -Ja? Nigdje - odgovorio je slaboumni Nijemac, alos no i divlje lutajui zelenim okom po Patrijarijskim ribnja cima. -Kako? A. . . gdje ete stanovati? -U vaem stanu - odjednom je nehajno odgovorio luak i namignuo. -Vrlo ... vrlo mi je drago - promrmljao je Berlioz ali, zapravo, kod mene e vam biti neudobno . . . a u Me tropolu su prekrasne sobe, to je prvoklasni hotel... -A avo takoer ne postoji? - iznenada se bolesnik veselo propitao kod Ivana Nikolajevia. -Ni avo ... -Nemoj se suprotstavljati! - samo je usnama apnuo Berlioz iza profesorovih lea i pravio grimase. -Ne postoji nikakav avo! - zbunjen cijelom tom mo rom, uzviknuo je Ivan Nikolajevi ono to nije trebalo. Eto muke! Prestanite zanovijetati! Tada se umobolnik nasmijao tako da je iz lipe prhnuo vrabac koji je sjedio iznad njihovih glava. -No, to je stvarno zanimljivo - tresui se od smijeha progovorio je profesor - to je to kod vas, togod spome ne niega nema! - Naglo je prestao sa smijehom i, to je sasvim razumljivo kod duevne bolesti, poslije smijeha pao u drugu krajnost, razdraio se i divlje viknuo: Tako, znai, ne postoji? -Umirite se, umirite se, umirite se, profesore - mr mljao je Berlioz, bojei se da ne uznemiri bolesnika. Sjednite na asak ovdje s drugom Bezdomnim, a ja u samo otrati na ugao i telefonirati, a zatim emo vas ot pratiti kamo hoete. Vi ne poznajete grad ... Moramo priznati da je Berliozov plan bio pravilan: trebalo je dotrati do najblie telefonske govornice i javiti u ured za strance da eto, doljak iz inozemstva, konzul-

tant, sjedi na Patrijarijskim ribnjacima u stanju koje je vidljivo nenormalno. Neophodno je poduzeti mjere, jer e se inae desiti nekakva neugodna glupost. -Telefonirati? Pa to, telefonirajte - alosno se sloio bolesnik i odjednom strastveno zamolio: - Ali vas molim na rastanku, povjerujte mi makar to da postoji avo! Vie od toga vas ne molim. Znajte da za to postoji sedmi dokaz, i to onaj najpouzdaniji! I on e vam se sada objaviti. -Dobro, dobro - lano ljubazno rekao je Berlioz pa se, namignuvi neraspoloenu pjesniku kojemu se uope nije nasmijeila misao da uva ludog Nijemca, uputio pre ma onom izlazu iz Patrijarijskih ribnjaka koji se nalazi na uglu Brone i Jermolajevske ulice. A profesor kao da je istog asa ozdravio i razvedrio se. - Mihaile Aleksandroviu! - viknuo je za Berliozom. Taj se trgnuo, okrenuo, ali se umirio milju da je njegovo i oevo ime poznato profesoru takoer iz nekih novina. A profesor je viknuo, sloivi ruke u trubu: - Ako elite, odmah u narediti da se brzojavi vaem ujaku u Kijev? I opet se Berlioz trgnuo. Odakle luak zna o postojanju kijevskog ujaka? O tome, sasvim sigurno, ni u kakvim novinama nije nita napisano. Ehe, nije li Bezdomni u pravu? A to ako su dokumenti lani? Ah, udnog li subjekta. Telefonirati, telefonirati! Odmah telefonirati! Njega e tamo brzo raskrinkati! I ne sluajui vie nita, Berlioz je otrao dalje. Tada, kod samog izlaza na Bronu ulicu, u susret uredniku podigao se s klupe onaj isti graanin koji se prije stvorio iz masnog znoja na sunevu svjetlu. Ali sada vie nije bio proziran, nego obian i tjelesni, i u sutonu koji se sputao Berlioz je jasno vidio njegove brie poput kokojeg perja, oice, ironine i polupijane, kockaste hlae, toliko podvinute da su se vidjele prljave bijele arape. Mihail Aleksandrovi je ustuknuo, ali se utjeio milju da je to glupa koincidencija i da sada uope nema vremena da o tome razmilja. - Traite li obrtaljku, graanine? napuklim tenorom'upitao je kockasti tip. Ovamo izvolite! Ravno, i izii

ete kamo treba. Dajte mi za ovo uputstvo za etvrt litre . . . da se okrijepi bivi regent! Kreveljei se, subjekt je snanim zamahom ruke skinuo svoju dokejsku kapicu. Berlioz nije sluao zamolbu i prenavljanje regenta, pritrao je obrtaljki i uhvatio se za nju rukom. Okrenuvi je nakanio je ve da stane na tranice, kad li mu je u lice briznulo crveno i bijelo svjetlo: u staklenom sanduiu upalio se natpis uvaj se tramvaja! Istog asa doletio je tramvaj i zaokretao na novopo-loenoj liniji s Jermolajevske na Bronu ulicu. Zaokrenuvi i doavi na ravan potez, u njemu su se iznenada upalile elektrine svjetiljke, on je poletio i poveao brzinu. Oprezni Berlioz, iako je stajao izvan opasnosti, odluio je da se vrati iza pregrade, stavio ruku na obrtaljku, koraknuo unatrag. Tog asa njegova je ruka kliznula i odmakla se, noga je nezadrivo kao po ledu kliznula po kaldrmi koja je koso vodila prema tranicama, druga je noga klecnula, i Berlioza je odbacilo na tranice. U nastojanju da se za neto uhvati, Berlioz je pao nauznak slabo udarivi zatiljkom o kaldrmu i uspio je vidjeti u visini, zdesna ili slijeva - vie nije shvatio pozlaeni mjesec. Uspio je da se okrene na bok, istovremeno je hitrim pokretom pritegnuo noge k trbuhu i, okrenuvi se, ugledao je od uasa potpuno bijelo lice ene-vozaa, koje mu se pribliavalo nezadrivom snagom, i njenu crvenu maramu. Berlioz nije kriknuo, ali je oko njega oajnikim enskim glasovima zajauknula cijela ulica. Vozaica je potegnula elektrinu konicu, vagon je sjeo nosom u zemlju, poslije toga na asak poskoio, i s prozora su uz prasak i zvonjavu poletjela stakla. Tada je u Berliozovu mozgu netko oajniki viknuo - Zar uistinu? ... Jo jednom, posljednji put, ugledao je mjesec, ali ve raspren na komadie, a zatim se spustio mrak. Tramvaj je pregazio Berlioza i pod reetke Patrijarijske aleje odbacio na poploenu kosinu okrugli tamni predmet. Kotrljajui se s te kosine, on je poskakivao po kaldrmi. Bila je to odrezana Berliozova glava.

Poglavlje 4. P T R O JE A

Utihnuli su histerini enski krikovi, prestali prodorni zviduci milicije, dva sanitetska automobila odvezla su: jedan - obezglavljeno tijelo i odrezanu glavu u mrtvanicu, drugi krhotinama stakla ranjenu ljepoticu vozaicu; ku-epazitelji u bijelim pregaama pobrali su krhotine stakla i posuli pijeskom krvave mlake, a Ivan Nikolajevi kako je pao na klupu ne dotravi do obrtaljke, tako je ostao na njoj. Nekoliko puta pokuao se dii, ali ga noge nisu sluale - s Bezdomnim se desilo neto poput paralize. Pjesnik je potrao k obrtaljki odmah poto je zauo prvi vapaj i spazio je glavu kako poskakuje na kaldrmi. Od toga je tako izgubio glavu da je pao na klupu i ugrizao svoju ruku do krvi. Na ludog je Nijemca, dakako, zaboravio i nastojao je jedino da shvati kako to moe biti da je malo prije razgovarao s Berliozom, a poslije aska - glava... Alejom su mimo pjesnika trali uznemireni ljudi i neto vikali, ali njihove rijei Ivan Nikolajevi nije razumio. Ipak, neoekivano, kraj njega su se susrele dvije ene, i jedna od njih, otronosa i gologlava, viknula je drugoj eni nad samim pjesnikovim uhom: - Anuka, naa Anuka! Iz Sadove ulice! To je njeno maslo! Kupila je u prodavaonici mjeovite robe suncokretovo ulje, pa litrenkom u obrtaljku, i razbila! Cijelu suknju je uprljala... Al' je psovala, psovala! A on se jadnik valjda poskliznuo i pao na tranice ...

Od svega to je ena vikala, u smuenu mozgu Ivana Nikolajevia zapela je jedna rije: Anuka ... - Anuka ... Anuka? . . . - promrmljao je pjesnik, nemirno se osvrui - Dopustite, dopustite ... Uz rije Anuka vezale su se rijei suncokretovo ulje i zatim, tko zna zato, Poncije Pilat.-Pilata je pjesnik odrinuo i poeo povezivati karike, poevi od rijei Anuka. I lanac se povezao vrlo brzo i odmah doveo do ludog profesora. Oprostite! Pa to je on rekao da se sjednica nee odrati zato to je Anuka prolila ulje. I, molim vas, ona se zaista nee odrati! I ne samo to, on je tono rekao da e Berliozu odrezati glavu ena?! Da, da, da! Voza je bila ena?! to je to, a?! Nije preostalo ni zrnca sumnje u to da je tajanstveni konzultant tono znao unaprijed cijelu sliku strane Ber-liozove smrti. Tada su dvije misli proele pjesnikov mozak. Prva: On nipoto nije luak! Sve su to gluposti!, i druga: Nije li to sve on sam podmetnuo? Ali dopustite pitanje, na koji nain?! - E ne! To emo doznati! Napregnuvi se iz sve snage, Ivan Nikolajevi se podigao s klupe i potrao natrag, onamo gdje je bio razgovarao s profesorom. Pokazalo se da taj, na svu sreu, jo nije otiao. Na Bronoj ulici ve su se upalila svjetla, a nad Patri-jarijskim ribnjacima svijetlio je zlatni mjesec, i u mjeseevu uvijek varljivu svjetlu Ivanu Nikolajeviu uinilo se da profesor stoji drei pod miicom ne tap, nego sablju. Penzionirani laljivac-regent sjedio je na tom istom mjestu gdje je jo nedavno sjedio Ivan Nikolajevi. Sada je regent nabio na nos oito nepotrebne cvikere u kojima jednog stakla uope nije bilo a drugo je bilo napuklo. Od toga je kockasti graanin postao jo odvratniji nego onda kad je Berliozu pokazivao put prema tranicama. Ozebla srca Ivan se pribliio profesoru i pogledavi u njegovo lice uvjerio se da nikakvih znakova ludila na tom licu nema niti ih je bilo. - Priznajte, tko ste vi? - prigueno je upitao Ivan.

Stranac se namrtio, pogledao pjesnika kao da ga prvi put vidi i neprijazno odgovorio: -Ne razumi... ruski govoriti... -Oni ne razumiju! - upleo se regent na klupi, iako njega nitko nije molio da objasni straneve rijei. -Ne pretvarajte se! - prijetei je rekao Ivan i osjetio hladnou ispod rebara. - Malo prije ste divno govorili ru ski. Vi niste Nijemac i niste profesor! Vi ste ubojica i pi jun! Pokaite isprave! - bijesno je viknuo Ivan. Zagonetni profesor od gaenja je iskrivio ionako iskrivljena usta i slegnuo ramenima. - Graanine! - opet se upleo mrski regent. Zato uznemiravate turista? Bit ete za to najstroe kanjeni! Sumnjivi profesor napravio je oholo lice, okrenuo se i udaljio od Ivana. Ivan je osjetio da se gubi. Zagrcnuvi se, obratio se regentu: - Ej, graanine, pomozite da zaustavimo zloinca! Vaa je dunost da to uinite! Regent je neobino ivnuo, skoio i dreknuo: - Koji zloinac? Gdje je? Inozemni zloinac? - Regen tove oi radosno su zaigrale. - Taj? Ako je zloinac, onda najprije treba vikati u pomo! Inae e on otii. Dajte, zajedno! Ujedanput! - i regent je razvalio eljust. Smueni Ivan posluao je aljivdiju regenta i viknuo u pomo!, ali gaje regent nasamario i nita nije viknuo. Samotan, hrapav Ivanov krik nije donio dobrih rezultata. Nekakve dvije djevojke maknule su se od njega u stranu, i on je uo rije pijanac. - A ti si, dakle, s njim u dosluhu? - padajui u srdbu povikao je Ivan. - To se ti meni ruga? Pusti me! Ivan je poao udesno i regent takoer, Ivan - ulijevo i taj gad isto tako. - Namjerno mi se plete pod noge? - divlje je zavikao Ivan. - Predat u te u ruke milicije! Ivan je pokuao da uhvati nitkova za rukav, ali je promaio i uhvatio zrak. Regent kao da je u zemlju propao. Ivan je jauknuo, pogledao u daljinu i ugledao mrskog neznanca. Taj je ve bio kod izlaza u Patrijarijsku ulicu, ali nije bio sam. Vie nego sumnjivi regent uspio je da mu

se prikljui. Ni to jo nije sve: kao trei, u drutvu se pojavio, ne zna se odakle, maak, ogroman kao nerast, crn kao aa ili vrana, i s oajnim brcima kavalerista. Trojka se uputila u Patrijarijsku ulicu, maak je kod toga hodao na stranjim nogama. Ivan se dao u potjeru za zlikovcima i odmah se uvjerio da e biti vrlo teko da ih stigne. Trojka je zaas preskoila ulicu i nala se na Spirido-novki. Koliko god je Ivan hitao, rastojanje izmeu progonjenih i gonioca nimalo se nije skratilo. Pjesnik jo nije uspio da doe k sebi kad se nakon tihe Spiridonovke naao kod Nikitskih vrata gdje se njegov poloaj pogorao. Tu je bila velika guva. Ivan je naletio na nekoliko prolaznika i bio opsovan. K tome je zlotvorska banda ovdje primijenila omiljeni banditski postupak, otili su svaki na svoju stranu. Regent se s velikom spretnou uhvatio za autobus koji je jurio k Arbatskom trgu, i tako umakao. Izgubivi jednog od progonjenih, Ivan je usredotoio svu panju na maka i vidio kako je taj udni maak priao k stepenici motornog vagona A koji je stajao na stanici, naglo se gurnuo pred neku enu koja je vrisnula, uhvatio se za rukohvat i ak je pokuao da turi kondukterki sitni od deset kopjejaka kroz prozor koji je bio otvoren zbog sparine. Ponaanje maka toliko je zaprepastilo Ivana da je ukoeno zastao kraj mesnice na uglu, i onda ga je po drugi put, ali mnogo jae, zaprepastilo ponaanje kondukter-ke. Tresui se od Ijutine, im je ugledala maka kako ulazi u tramvaj, ona je viknula: - Makama je zabranjeno! S makama je zabranjeno! Sic! Silazi inae u pozvati miliciju! Ni kondukterku ni putnike nije zaudila sama bit stvari: ne to to maak ulazi u tramvaj, to je tek pola zla, nego to to pokuava platiti! Maak ne samo da se pokazao kao plaevno sposobna nego i disciplinirana ivotinja. Kod prvog uzvika kon-dukterke, prekinuo je juri, siao sa stepenice i sjeo na stanici, tarui brkove novcem. Ali tek to je kondukterka povukla konopac i tramvaj krenuo, maak je postupio kao svaki koga tjeraju iz tramvaja a koji se ipak mora voziti.

Propustivi kraj sebe sva tri vagona, maak je skoio na stranju eljeznu preku na posljednjem vagonu, apom se uhvatio za neku cijev koja je iz njega virila, i odvezao se utedjevi na taj nain deset kopjejaka. Dok se bavio odvratnim makom, Ivan je skoro izgubio najvanijeg od trojice - profesora. Ali, na sreu, taj nije uspio klisnuti. Ivan je u gomili ugledao sivu beretu na poetku Velike Nikitske ili Gercenove ulice. U tren oka, Ivan se i sam tamo pojavio. Ipak, bez uspjeha. Pjesnik je brzao, poeo trati u kasu, gurajui prolaznike, ali se nije ni za centimetar pribliio profesoru. Koliko god Ivan bio smeten, ipak ga je zapanjila vrhunaravna brzina kojom se odvijala potjera. Nije prolo ni dvadeset sekundi kad je, poslije Nikitskih vrata, Ivan Ni-kolajevi ve bio zaslijepljen svjetiljkama na Arbatskom trgu. Jo nekoliko sekundi i eto neke tamne ulice s neravnim plonikom gdje je Ivan Nikolajevi tresnuo i razbio koljeno. Opet osvijetljena magistrala - Kropotkinova ulica, zatim uliica, zatim Ostoenka, i opet uliica, turobna, odvratna i krto osvijetljena. I ovdje je Ivan Nikolajevi konano izgubio onog koji mu je bio toliko potreban. Profesor je nestao. Ivan Nikolajevi se zbunio, ali ne za dugo, jer je odjednom shvatio da se profesor neminovno mora nalaziti u kui br. 13 i obavezno u stanu br. 47. Uniavi u veu, Ivan Nikolajevi je odjurio na drugi kat, brzo je naao stan i nestrpljivo pozvonio. Nije morao dugo ekati: Ivanu je otvorila vrata djevojica od pet godina i ne pitavi nita pridolicu brzo nekamo otila. U golemom, do krajnosti zaputenom predsoblju, slabo osvijetljenom u kutu malenom svjetiljkom ispod visokog, od prljavtine crnog stropa, visio je na zidu bicikl bez kotaa, stajala je ogromna krinja okovana eljezom, a na polici iznad vjealice leala je ubara, njezine duge ui vi-sile su nadolje. Iza jednih od vrata glasan muki glas iz ra-dio-aparata vikao je Ijutito neto u stihovima. Ivan Nikolajevi nije se nimalo zbunio u nepoznatoj okolini i uputio se ravno u hodnik, razmiljajui: On se, dakako, sakrio u kupaonici. U hodniku je bilo tamno. Pipajui po zidovima, Ivan je ugledao slabani traak svjetla

dolje, ispod vrata, napipao kvaku i slabo je trgnuo. Zapor je odskoio i Ivan se naao upravo u kupaonici, i pomislio kako mu je to izvrsno uspjelo. Ipak, nije mu uspjelo ba kako bi trebalo! Do Ivana je doprla vlana toplina i uz svjetlo uglja koji je dogorijevao u loitu vidio je velika korita koja su visila na zidu, i kadu sa stranim crnim mrljama od razbijene ocakline. U toj kadi stajala je gola graanka, sva u sapunici i s krpicom za pranje u rukama. Ona je kratkovidno mirnula na Ivana kad je uao, i oito zabunivi se pri paklenskom osvjetljenju, rekla tiho i veselo: - Kirjuka! Prestanite lakrdijati! Zar ste poludje li? Fjodor Ivanovi e se ubrzo vratiti. Van odavle, od mah! - i zamahnula je krpicom prema Ivanu. Nesporazum je bio oit i kriv je za to bio, dakako, Ivan Nikolajevi. Ali on to nije elio priznati i prijekorno uzviknuvi: Ah, razvratnice!... naao se odmah u kuhinji. U njoj nije bilo nikoga a na tednjaku je stajalo be-umno u polumraku deset ugaslih primusa. Jedan mjeseev traak, probivi se kroz prani, godinama neoprani prozor, krto je osvjetljavao taj kut gdje je u praini i pauini visila zaboravljena ikona iza koje su virili vrci dviju votanica. Ispod velike ikone visila je pribodena mala ikona od papira. Nikome nije poznato kakva je misao tada ovladala Ivanom, ali prije nego to e potrati u crni hodnik, on je prisvojio jednu od svijea, a isto tako i papirnu ikonu. S tim predmetima napustio je nepoznati stan, neto mrmljao smuen od pomisli na tek doivljeno u kupaonici, nehotice nastojei da pogodi tko je bio taj drski Kirjuka i ne pripada li njemu runa ubara s uesima. U praznoj, tmurnoj uliici pjesnik se osvrnuo traei bjegunca, ali njega nije nigdje bilo. Tada je Ivan rekao vrsto sam sebi: - Pa naravno, on je u rijeci Moskvi! Naprijed! Valjalo bi, dakako, upitati Ivana Nikolajevia zato pretpostavlja da je profesor upravo u rijeci Moskvi a ne negdje na drugom mjestu. U tome i jest zlo to nije bilo nikoga tko bi ga to upitao. Mrska uliica bila je potpuno prazna.

Za vrlo kratko vrijeme moglo se vidjeti Ivana Nikolajevia na granitnim stepenicama u amfiteatru rijeke Moskve. Skinuvi sa sebe odjeu, Ivan ju je povjerio nekom ugodnom bradonji koji je puio smotku kraj poderane koulje i odvezanih izgaenih cipela. Mahnuvi rukama da predahne, Ivan je kao lastavica skoio u vodu. Stao mu je dah, tako je hladna bila voda, i ak mu je sinula misao kako nee uspjeti da se doepa povrine. Ipak uspjelo je, i daui i frkui, s okruglim od uasa oima, Ivan Niko-lajevi poeo je plivati u crnoj vodi koja je mirisala na naftu, izmeu izlomljenih vijuga to su ih stvarale obalne svjetiljke. Kad je mokri Ivan doskakutao po stepenicama do mjesta gdje je ostala njegova odjea pohranjena kod bra-donje, izilo je na vidjelo da je nestalo prvo a i drugo, to jest sam bradonja. Tono na mjestu gdje je bila hrpa odjee ostale su prugaste gae, poderana koulja, svijea, ikona i kutija ibica. U bespomonu bijesu, zaprijetivi pesnicom nekome u daljini, Ivan se obukao u ono to mu je preostalo. Tada su ga poele uznemirivati dvije primisli: prvo da je nestala potvrda MASSOLIT-a s kojom se nikad nije rastajao, i drugo hoe li mu uspjeti da u takvom stanju bez prepreka proe kroz Moskvu? Ipak, u gaama ... Istina, to se to koga tie, ali ipak da se ne desi kakvo zanovijetanje ili zaustavljanje. Ivan je s gaa otrgnuo puceta, tamo gdje su se ona na glenjevima zakopavala, raunajui na to da e moda gae u takvom obliku izgledati kao ljetne hlae, uzeo je ikonu, svijeu i ibice i krenuo, rekavi sam sebi: - K Gribojedovu! On je tamo, to je izvan svake sumnje. Grad je ivio veernjim ivotom. Kroz prainu prolazili su kamioni zvekeui lancima, na njihovim platformama, na vreama, leali su izvaljeni, s trbusima u vis, nekakvi mukarci. Svi su prozori bili otvoreni. U svakom je od tih prozora gorjelo svjetlo pod naranastim sjenilima, i iz svih prozora, iz svih vrata, iz svih vea, s krovova i tavana,

iz podruma i dvorita - dopiralo je promuklo tretanje polo