1

SVEUILITE U MOSTARU

FAKULTET FILOZOFSKO-HUMANISTIKIH ZNANOSTI

STUDIJ FILOZOFIJEMr. sc. Ivica Musi

ZNANSTVENA METODOLOGIJA

Skripta

Mostar, svibnja 2006.

SADRAJ

UVOD.4

1. OPE ZNAAJKE ZNANOSTI.6

1.1. Jezina diferencijacija6

1.2. Definicija znanosti...7

1.3. Povijesni razvoj znanosti....8

1.4. Znanstvene metode.12

1.4.1. Metode znanstvenoga istraivanja.12

1.4.2. Metode znanstvenoga sistematiziranja...18

1.5. Klasifikacija znanosti.22

2. VRSTE PISANIH RADOVA NA VISOKIM UILITIMA30

2.1. Referat..30

2.2. Seminar31

2.3. Diplomski rad..33

2.4. Magistarski rad...38

2.5. Doktorska disertacija..47

2.6. Habilitacijsko djelo.51

3. ZNANSTVENA, ZNANSTVENOSTRUNA I STRUNA DJELA52

3.1. Znanstvena djela.52

3.1.1. Monografija52

3.1.2. Znanstveni lanci...53

3.1.3. Znanstvena studija (projekt)..55

3.1.4. Svojstva kvalitetnoga znanstvenog djela...56

3.2. Znanstvenostruna djela58

3.2.1. Udbenik58

3.2.2. Enciklopedija.58

3.2.3. Leksikon.59

3.2.4. Praktikum...59

3.2.5. Rjenik...60

3.2.6. Zbornik radova...60

3.2.7. Bibliografija.61

3.2.8. Prirunik.62

3.2.9. asopisi..62

3.3. Struna djela...62

4. PRIPREMANJE I PISANJE ZNANSTVENOGA DJELA...65

4.1. Izbor teme65

4.2. Prikupljanje, prouavanje i sreivanje grae..66

4.3. Citati ili navodi69

4.4. Biljeke.73

4.4.1. Europski sustav pozivnih biljeaka i citiranja74

4.4.1.1. Europski (pod)sustav pozivnih biljeaka

ispod teksta...74

4.4.1.2. Europski (pod)sustav pozivnih biljeaka

u tekstu..814.4.2. Ameriki ili harvardski sustav pozivnih biljeaka.82

4.5. Kratice u biljekama...84

4.6. Jezino-stilska obiljeja znanstvenoga rada.85

4.6.1. Neki jezini savjeti.87

4.6.2. Stil pisanja..88

LITERATURA...93

PRILOG 1. .95

PRILOG 2. .110

UVOD

Visokokolski programi bitno se razlikuju od programa osnovnoga i srednjega obrazovanja u kojima se nastavni sadraji oblikuju tako to se njihova istinitost ne dovodi u pitanje pa se od uenika i ne trai kritiki odnos prema takvim sadrajima. Nain na koji se stjee znanje u tim kolama jest uenje koje se zasniva na pamenju. Meutim, metoda na visokim uilitima osjetno je drukija. Ovdje nije dovoljna samo memorija niti povjerenje u profesorove iskaze, nego se trai aktivan i kritiki odnos prema onome to se prouava. Stoga se proces stjecanja znanja na visokim uilitima ne zove uenje nego studiranje. (Lat. studere znai briljivo izuavati neto, razmiljati, paljivo promatrati, udubljivati se u problem, prouavati.)

Studiranje je, dakle, ozbiljan posao koji zahtjeva izniman angaman itava ovjeka. Upravo se zbog toga poglavito iz sveuilinih redova regrutiraju znanstvenici koji su kreatori buduega napretka ovjeanstva. Angairati se u znanosti zahtjeva veliko znanje i spremnost za ispravno djelovanje. Stoga valja uiti od drugih koji su se bavili znanou i koji su u riznicu svjetskoga znanja dali nemali doprinos. Jer, s nama ne zapoinje ni svijet ni znanstveni rad.

Da bismo mogli ispravno prosuivati, itati, pisati te objavljivati, trebamo dobro poznavati opu metodologiju znanstvenoga rada. Radi se o konkretnim uputama za pravilno i ekonomino znanstveno istraivanje te objavljivanje rezultata toga istraivanja. Dobro poznavanje metodologije uvjet je za kvalitetan znanstveni rad i uvelike olakava posao znanstvenicima. Poznavanje i primjena zakonitosti, pravila i postupaka metodologije i tehnologije znanstvenoga istraivanja omoguava uspjeno i racionalno upravljanje vlastitim znanjima, ali i znanjima drugih. Znati primjenjivati metodologiju i tehnologiju znanstvenoga istraivanja znai biti kudikamo bri, sustavniji, znanstveniji, pismeniji i uspjeniji u odnosu na one koji to ne znaju. Zapravo, to je abeceda znanstvenoistraivakoga djelovanja.

S tim na umu ovo izlaganje nastoji ukazati na sve bitne elemente vezane uz znanstvenoistraivaki rad koji su od presudne vanosti za svakoga tko se tim radom eli baviti. U tu se svrhu govori o znanosti openito, o znanstvenim metodama, znanstvenom istraivanju, o znanstvenim i strunim djelima (ukljuujui sve vrste djela na visokim uilitima: seminarske, diplomske i magistarske radove, doktorske disertacije), o tehnologiji znanstvenoga istraivanja (gdje se istrauju sve bitne faze nastanka kvalitetnoga djela: uoavanje i formuliranje znanstvenoga problema, prikupljanje bibliografije, struktuiranje pisanoga djela), o pisanju teksta i tehnikoj obradi pisanoga djela.

Treba, ipak, rei da ne postoje neki brzi i mehaniki postupci koji kad se naue i savladaju osposobljavaju za znanstveno istraivanje. Zanat znanstvenika, kao i drugi zanati, najbolje se ui aktivnim osobnim angamanom i u suradnji s uiteljem zanata. Znanstvenik se najbolje postaje itanjem raznih znanstvenih djela, ali nadasve praksom (kova se postaje kovanjem kae poslovica). Zato uenje napamet pojmova i pravila ne e biti od velike koristi ukoliko student ne bude vlastitim razmiljanjem i vjebanjem nastojao prenijeti ove postupno nauene materijale, pojmove i pravila u pisane tekstove.

1. OPE ZNAAJKE ZNANOSTI

1.1. Jezina diferencijacija

Prije no to se ita kae o znanosti, nuno je na samom poetku upozoriti na vrlo esto konfudiranje pojmova znanost, nauka i nauk. U hrvatskome, naime, jeziku to nisu sinonimi pa ih valja razluiti i rabiti u njihovu izvornom znaenju. Ve u 17. stoljeu latinska se rije scientia (gr. episteme) u hrvatskom jeziku prevodila sa znanost, ali pod utjecajem susjednih slavenskih naroda u 19. stoljeu u na jezik snano prodire rije nauka u znaenju znanost. No, taj pojam po svom etimolokom, znaenjskom i svakom drugom odreenju ni na koji nain ne moe adekvatno zamijeniti pojam znanost.

Mnogi smatraju da se znanost i nauka odnose na ope (znanost) i pojedinano (nauka). Znanost bi u tom smislu obuhvaala cjelinu znanja i metoda u vezi s nekim predmetom, a nauka bi oznaavala spoznaje nekoga uega, posebnog plana ili problema koji se istrauje. Fizika bi tako bila opa znanost koja ukljuuje posebne nauke kao to su mehanika (tj. nauka o gibanju), kalorika (nauka o toplini) i druge. Drugi opet rijei znanost i nauka diferenciraju tako to pojam znanosti rabe u znaenju kritikoga i istraivakoga odnosa prema predmetu, a pojam nauka u znaenju nauavanja opeprihvaenoga (didaktika, obrazovanje). Drugim rijeima, nauka bi bila praktina primjena znanja, odnosno znanosti. Npr. pravne znanosti su znanosti u teorijskom i povijesnom smjeru, a pravne nauke u praktinom smislu su skup znanja koja se tie pravnih normi u njihovoj praktinoj primjeni. Ukratko: nauka nije znanost ve je sastavljena od pojedinih znanstvenih rezultata.

Sluiti se jednim od ovih dvaju znaenja za pojam nauka stvar je osobnoga izbora. Vano je ne rabiti taj pojam kao istoznanicu za znanost. To se odnosi i na njihove izvedenice. Tako je znanstvenik u hrvatskom jeziku djelatnik u istraivakom i znanstvenom poslu koji svojim pregalatvom i strunou doprinosi napretku znanosti, a naunik je tek onaj koji ui obrt, tj. egrt.

Rije nauk treba shvatiti kao nauavanje ili doktrinu, a to je zapravo skup miljenja neke kole, stranke, Crkve ili neke druge institucije. Tako govorimo o kranskom nauku, o islamskom nauku, o Marxovu nauku itd. Dakle, ni nauci nisu znanost ve su to misli, teorije, nazori i shvaanja; to jo nije nauka ili primjena znanosti. U nekim stranim jezicima postoje vidljive razlike izmeu rijei znanost i nauk. Njemaki jezik poznaje die Wissenschaft u znaenju znanost i die Lehre u znaenju nauk. U latinskom jeziku znanost je scientia, a nauk doctrina.

Dakle, termini znanost i nauk nisu sporni. Problem je samo s terminom nauka. Ono to su veliki umovi unijeli u znanost i kulturu ne treba uvijek nazivati znanou, nego naukom (od nauka) dotinoga uma to je nezaobilazni dio znanosti.

1.2. Definicija znanosti

Teoretiari znanosti uglavnom se slau u konstataciji da je ovu kompleksnu stvarnost veoma teko definirati. Otuda velik broj definicija koje manje ili vie pogaaju samu bit znanosti. Tako emo u literaturi esto proitati: Znanost je nain ivota, Znanost je vjeno traenje znanja i istine, Znanost je snaga i sl. Te definicije nisu cjelovite niti pogaaju samu sr problema pa stoga nisu valjanje.

U samome korijenu rijei znanost nalazi se rije znanje. Meutim, nije bilo kakvo znanje istodobno i znanstveno. Znanje je, iako najbitnija, ipak samo jedna od odrednica znanosti. Jer, kada bi iskljuivo znanje bilo dovoljno za konano definiranje znanosti, onda bi sve nae spoznaje o pojavama u prirodi i drutvu inile znanost. To, meutim, nije sluaj.

Openito govorei, znanost (lat. scientia; gr. epistme) jest skup svih metodiki steenih i sustavno sreenih znanja o nekom predmetu, a ujedno je i djelatnost kojom stjeemo takva znanja. Prema Enciklopediji znanost je sistematizirana i argumentirana suma znanja u odreenom povijesnom razdoblju o objektivnoj stvarnosti do koje se dolo svjesnom primjenom odreenih objektivnih metoda istraivanja.

Iz ovih definicija dade se zakljuiti da se znanstvena spoznaja razlikuje od obine trima bitnim oznakama: openitou, metodom i preciznou. Naime, obian se ovjek zadovoljava zapaanjima koja se ograniuju na ono to njega zanima, a znanstvenik ima openitija zapaanja i dolazi ne samo do uzroka nego i do zakona. Pritom se slui odreenom metodom podvrgavajui svoje hipoteze kontroli razuma.

Svaka znanost ima svoj predmet koji prouava (obiectum materiale). Taj predmet moe biti zajedniki raznim znanostima. Npr. ovjek je predmet prouavanja psihologije, fiziologije, antropologije, pa i biologije ili kemije. Stoga je za svaku znanost veoma bitan formalni objekt (obiectum formale), tj. stajalite, aspekt s kojega se neki predmet prouava. Zato kaemo da ima onoliko znanosti koliko ima formalnih, a ne materijalnih objekata.

1.3. Povijesni razvoj znanosti

Korijene znanosti moramo traiti u praktinom ovjekovu iskustvu. Naime, da bi mogao opstati, prvi je ovjek morao rjeavati za ivot vane probleme. Morao je promatrati, spoznavati i sebi prilagoavati odreene prirodne pojave. Iako je to radio na posve primitivan nain, ipak se zapaaju odreene hipoteze, analize i zakljuivanje, to je posljedica ljudskoga razmiljanja.

Najstarija znanstvena disciplina svakako je astronomija. ovjek je iz prijeke potrebe i borbe za golu egzistenciju usmjeravao svoj pogled u nebeske visine, a istom je poslije poeo filozofirati, politizirati i pribavljati prve spoznaje iz matematike, fizike, biologije, medicine itd. Kineska, egipatska i grka promatranja i prorauni stvorili su prve temelje za raanje najstarije prirodne znanstvene discipline astronomije. Ona se razvijala iz praktinih ovjekovih potreba: odreivanja tonoga vremena, tonoga poloaja, orijentacije pri putovanju

Smatra se da je mezopotamski grad Babilon stvorio temelje i poetna istraivanja astronomije znanosti koja prouava nebeska tijela i zvijezde. Babilonski toranj (kula), koji je najprije bio hram boga Marduka, u 11. st. pr. Krista postao je vijenica u kojoj su najvei umovi otkrivali istine o ivotu i svijetu, tako da je ta graevina sluila kao opservatorij.

Ocem astronomije smatra se Hiparh (3. st. pr. Krista). On je prvi uoio pojavu ekvinocija (tj. dan kada su dan i no jednake duine). Takoer je matematikim metodama odredio vanost pojave u kretanju Sunca, Mjeseca i drugih planeta, a i prvi je izradio veliki katalog neba sa 850 zvijezda.

Stari su Grci takoer prouavali svemir, a svoje su prouavanje nazvali filozofija (ljubav spram mudrosti). Tales, astronom i filozof, prvi je izraunao i predvidio pomrinu Sunca (585. pr. Krista). Smatra se da je Pitagora (582.-500.) prvi tvrdio da je Zemlja okrugla, a da je za to Aristotel pruio i uvjerljiv dokaz. Heraklit (544.-480. pr. Krista) je nasluivao da se zemlja okree oko svoje osi. Aristrah (280. pr. Krista) bio je uvjeren da je Sunce vee od Zemlje. Na temelju toga je razvio teoriju o Suncu kao sreditu oko kojega se kreu nebeska tijela. Takoer je pronaao metodu za izraunavanje udaljenosti Sunca i Mjeseca od Zemlje. Ptolomej je (2. st.) skupio sve dotadanje astronomsko znanje u svojoj poznatoj knjizi Almagest.

Prvi zaetci matematike poinju stvaranjem naziva i znakova za brojenje i raunanjem takvim brojevima. Prve brojke bile su u obliku crta i urezivane su u glinu i drvo. Brojke koje se danas nazivaju arapskim rabile su se u Indiji ve prije 2500. prije Krista. One su omoguavale raunanje prema decimalnom sustavu. Rabili su se posebice u astronomiji. Geometrija (gr. ge zemlja i metrain mjeriti) pak svoje korijene ima u premjeravanju zemljita koje su stari Egipani obavljali poslije godinjih poplava Nila.

Grci su egipatska znanja o mjerenju preuzeli i usavravanjem stvorili geometriju. Oni su u pravom smislu razvili matematiku kao znanost. Pitagora primjenjuje logiku u geometriji i postaje slavan po tzv. Pitagorinom pouku ili teoremu. Za razliku od dotadanjih filozofa koji su materijalni prauzrok postanka svijeta i ivota na Zemlji traili u vodi i zraku, Pitagora je smatrao da je broj bit svega to postoji.

Smatra se da su Grci prvi poeli razmiljati i o sastavu materije. Oni su, dakle, utemeljili fiziku. Empedoklo (450. pr. Krista) tvrdio je da postoje etiri prva elementa: zemlja, voda, zrak i vatra. Demokrit i Leukip (oko 450. pr. Krista) razvili su teoriju atoma koja je temelj suvremene fizikalne teorije. Arhimed je (287.-212. pr. Krista) dao velik doprinos razvoju fizike postavivi prve egzaktne zakone utemeljene na iskustvu i provjeravanju eksperimentom. Poznat je njegov zakon prema kojemu tijelo uronjeno u tekuinu gubi toliko od svoje teine koliko iznosi istisnuta tekuina. Arhimed je takoer poznat po zakonu poluge i rijeima: Dajte mi uporite, pa u i Zemlju pokrenuti.

Iako je biologija novija znanost, jer se u dananjem obliku poela razvijati u 19. i 20. stoljeu, pojedine njezine discipline vuku korijene iz davne prolosti. Naime, Aristotel je ostavio raznovrsne opise oko 500 ivotinja i postavio prvu znanstvenu sistematizaciju brojnih ivih organizama. Njemu se pripisuje utemeljenje zoologije (znanost koja prouava ivotinjski svijet). Aristotelov uenik Teofrast smatra se utemeljiteljem znanstvene botanike, tj. znanosti o biljkama.

Poetci razvoja medicine vezani su uz prve bioloke spoznaje koje je ovjek stjecao kod klanja ivotinja i balzamiranja ljudi. Kao znanost o ljudskom organizmu, o njegovim bolestima, te sprjeavanju i lijeenju bolesti, medicina je u poetcima svoga razvoja imala izvor u iskustvu i magiji budui da su primitivni ljudi vjerovali da je bolest posljedica moi zlih duhova.

Najznaajniji grki lijenik bio je Hipokrat (460.-377. pr. Krista). Njega nazivaju ocem znanstvene medicine i smatraju ga najveim medicinskim piscem svih vremena.

Temelje povijesti udarili su istoni narodi. Meu njima posebno se istie idovski narod. Biblija je zbirka knjiga koje su svete idovima i kranima. Te su knjige napisali razni autori tijekom vie od tisuu godina (od 13. st. pr. Krista do 2. st.). Uz religiozne i umjetnike elemente u knjizi se nalaze i povijesni elementi, narodna tradicija, legende i mitovi. Biblija, koja se dri najveim literarnim dostignuem svih vremena, sadri religiozne i moralne pouke, ali ona pokuava i eli objasniti stanje ljudskog roda i u predhistorijskom razdoblju.

Stari Grci povijest poinju pisati na kritiniji nain nego to se ona pisala do tada. Najznaajniji povjesniari antike Grke svakako su Herodot (484.-425. pr. Krista) Povijesti (Historiai), Tukidid (460.-396. pr. Krista) Povijest Peloponeskog rata i Ksenofont (oko 430.-354. pr. Krista) Helenska povijest (Hellenika).

Kao najstarija disciplina drutvenih znanosti smatra se politika (znanost o pojavama koje se odnose na zajedniku djelatnost ljudi). Temeljito su je prouavali Grci koji su se posebno bavili pitanjima irokoga spektra ljudi u gradovima i dravama. Sofisti su profesionalno prouavali politiku i pouavali o politikim znanjima. Najugledniji sofisti bili su Protagora (481.-411. pr. Krista) i Gorgija (483.-375. pr. Krista). Ipak, najznaajnija djela o politici napisali su Platon (Drava i Zakoni) i Aristotel (Politika).

Grki su filozofi takoer prouavali i ekonomske pojave i fenomene, ali su ekonomiji pridavali manje vanosti od politike. Upravljanje domainstvom Grci su smatrali vanim, ali takve su poslove prihvaali kao poslove na niem stupnju politike. Heziod (8.-7. st. pr. Krista) napisao je znamenito djelo Poslovi i dani.

U svojim poetcima pravo je bilo teokratsko. Teokracija (gr. theos bog, krateo vladam, zapovijedam) oblik je vladavine u kojemu sveenici imaju politiku vlast. Smatra se, naime, da to pravo dolazi od bogova. Tako, primjerice, svoje pisane zakone babilonski kralj Hamurabi prima od boga Sunca, Mojsije ih prima od Jahve, Monos Kretski od Zeusa, Likurg od Apolona.

Aristotel umjesto boanstva uvodi prirodu kao stvaralaki initelj prava. Njegova Politika sadri 158 ustava za isto toliko dravica, a meu njima je i Atenski ustav.

Pravo je za Rimljane najvanija disciplina drutvenih znanosti. Ono je vrjednije od filozofije i politike. Rimsko je pravo bilo razvijeno do te mjere da se i danas prouava kao reprezentativan primjer sveobuhvatnog pravnog sustava.

1.4. Znanstvene metode

Metoda (gr. mthodos = put kojim se dolazi cilju) openito znai planski postupak ispitivanja i istraivanja neke pojave, odnosno nain rada za ostvarivanje nekoga cilja na filozofskom, znanstvenom, politikom ili praktinom podruju. Pojam metoda rabi se u dva znaenja. Ona oznaava proceduru, redoslijed, shemu po kojoj se odvija neka praktina djelatnost, ali i misaoni postupak primijenjen da se lake i to tonije otkriju i sustavno obrade znanstvene injenice, podatci i informacije.

Prema tome, razlikujemo dvije vrste metoda: 1) metode znanstvenoga istraivanja (heuristike metode) i 2) metode znanstvenoga sistematiziranja. U prvu skupinu, kao najvanije, ubrajamo: analizu i sintezu, indukciju i dedukciju, apstrakciju i generalizaciju, analogiju, hipotezu i teoriju, te eksperiment. U drugu ubrajamo: definiciju, klasifikaciju (divizija), dokazivanje i opovrgavanje.

1.4.1. Metode znanstvenoga istraivanja

a) Analiza i sintezaMetoda analize (gr. ana-lo = raz-rijeiti) jest postupak znanstvenog istraivanja i objanjenja stvarnosti putem ralanjivanja sloenih misaonih tvorevina (pojmova, sudova i zakljuaka) na njihove jednostavnije sastavne dijelove i elemente i izuavanje svakog dijela (i elementa) za sebe i u odnosu na druge dijelove, odnosno cjeline.

Metoda sinteze (gr. sn = zajedno + thsis = poloaj) jest postupak znanstvenog istraivanja i objanjavanja stvarnosti putem spajanja, sastavljanja jednostavnih misaonih tvorevina u sloene i sloenijih u jo sloenije, povezujui izdvojene elemente, pojave, procese i odnose u jedinstvenu cjelinu u kojoj su njezini dijelovi uzajamno povezani.

Valja rei da se sve znanosti slue ovim dvjema metodama. Svaka, naime, znanost nastoji shvatiti i istumaiti pojave koje prouava. U tu je svrhu nuno analizirati, tj. detaljno razloiti dotine pojave kako bi se upoznalo sve njezine konstruktivne dijelove. Nakon toga potrebno je te dijelove sintetizirati, odnosno ponovno povezati u cjelinu. Inae je svaka spoznaja povrna i zbrkana (bez analize) te nepotpuna (bez sinteze). Analizom se postie jasnoa, a sintezom preglednost.

b) Indukcija i dedukcija

Indukcija (lat. inducere = uvesti, dovesti) jest nain zakljuivanja od partikularnoga k univerzalnome u kojemu se na temelju pojedinanih ili posebnih injenica dolazi do zakljuka o opem sudu, od zapaanja konkretnih pojedinanih sluajeva i injenica dolazi se do opih zakljuaka, iz posljedica zakljuuje se na principe.

Razlikujemo vie vrsta indukcije, a najvanije su potpuna i nepotpuna. Zakljuak potpune indukcije temelji se na potpunome nabrajanju svih pojedinanih sluajeva. Ona se u praksi vrlo rijetko primjenjuje. Nepotpuna indukcija stvara zakljuke na temelju ogranienoga broja pojedinanih pojava koje su primjenjivi na ostale injenice iste vrste. Ona se u znanstvenom istraivanju rabi znatno ee negoli potpuna indukcija.

Indukcija je uvijek aposteriorna. To znai da se uvijek polazi od iskustvenih injenica na temelju kojih se zakljuuje na opi zakon. Ona se temelji na zakonu kauzaliteta koji kae da u istim uvjetima isti uzroci proizvode iste uinke. Ova je metoda od neizrecivoga znaaja za empirijske znanosti.

Najvaniji elementi induktivne metode jesu postupci metoda analize, sinteze, apstrakcije, generalizacije i specijalizacije. U sloenijem induktivnom zakljuivanju upotrebljavaju se metode promatranja, eksperimentalna i statistika metoda. Induktivna metoda preteno se upotrebljava u poetnim stadijima znanosti. Meutim, kada je znanost oblikovala poetne teorijske pojmove i zakonitosti i sredila ih u sustav pojmova i zakonitost, poela se primjenjivati i deduktivna metoda.

Dedukcija (lat. de-ducere = izvoditi, odvoditi), za razliku od indukcije, zakljuuje obratno, iz openitoga na pojedinano. To je postupak pomou kojega se iz opih postavaka dolazi do konkretnih pojedinanih zakljuaka. Klasian i najbolji oblik dedukcije jest silogizam s kojim Aristotel identificira dedukciju. Dedukcija uvijek pretpostavlja poznavanje opih stavova, naela, posjedovanje opih znanja na temelju kojih se shvaa ono posebno ili pojedinano.

Treba rei da indukcija i dedukcija ine dijalektiko jedinstvo i da jedna nije mogue bez druge. Induktivni zakljuak slui kao pretpostavka deduktivnoga, a deduktivnih kao pretpostavka induktivnoga. Rabe li se ove dvije metode odvojeno, one nisu efikasne, a rezultati su im nepouzdani. Stoga se one moraju kombinirati u znanstvenoistraivakomu radu.

c) Apstrakcija i generalizacija

Apstrahirati (od lat. abs-trahere = vui van, odvajati) u najopenitijem smislu znai odvojiti neto od neega, ostaviti neto po strani, ne obratiti panju na neto, zadravajui ono bitno, vano, nuno. Apstrakcija je, prema tome, misaona operacija kojom se namjerno odvajaju nebitni a istiu bitni elementi i osobine odreenoga predmeta ili pojave istraivanja.

Budui da se apstrakcijom oblikuju openiti pojmovi, ova se metoda primjenjuje u svim znanostima. Ona je nezaobilazna u istraivanju, otkrivanju i formuliranju bilo kojega pojma, znanstvene spoznaje, zakona ili teorije.

Generalizacija ili uopavanje jest logiki postupak zakljuivanja indukcijom od pojedinanih sluajeva na openitu spoznaju, pravilo, zakon. Polazei od odreenoga broja pojedinanih predmeta, misao izdvaja njihove zajednike oznake, a izostavlja one koji se pojavljuju samo u nekima. Primjena ove metode zahtjeva opreznost u uopavanju jer se esto stvaraju preopeniti zakljuci i neodgovorno se primjenjuju pojedinani sluajevi na sve sluajeve.

d) Analogija

Analogija (od gr. ana-loga = odnos, razmjer; slinoznaje) jest zakljuivanje od jednoga posebnog sluaja na drugi posebni sluaj (za razliku od indukcije kojom se zakljuuje od posebnoga na ope, i za razliku od dedukcije kojom se zakljuuje od opega na posebno). Analogijski je zakljuak onaj u kojem se od slinosti predmeta u nekim svojstvima (ili karakteristikama) zakljuuje na njihovu slinost u nekim drugim svojstvima.

Analogijom se vrlo esto sluimo u svakodnevnom ivotu i govoru, ali su esto ti zakljuci nepouzdani i logiki nedovoljno precizni i opravdani. No, njezina je vanost u znanostima gdje se ne moe eksperimentalno zakljuiti. Tako je analogija za metafiziku nezamjenjiva metoda: nadosjetne stvari prosuujemo po slinostima s osjetnim, Boga prema ovjeku itd.

e) Hipoteza i teorija

Hipoteza (gr. hipthesis = pretpostavka) jest vjerojatna zamisao, pretpostavka koja pokuava premostiti praznine u iskustvu i ukazati na vjerojatne zajednike osnove, uzroke i zakone odreenih skupina pojava te tako zadovoljiti opravdanu tenju za suvislou i jedinstvom znanstvene spoznaje. U svom poetku hipoteza je nedokazan stav koji se privremeno uzima kao istinit (vjerojatan) jer na prikladan nain objanjava neke injenice. Daljnja istraivanja taj stav trebaju verificirati ili falsificirati, odnosno potvrditi ili opovri.

Hipoteze su od presudne vanosti za napredak znanosti. Bez stvaranja hipoteza nezamislivo je i nemogue proirenje znanja na bilo kojemu podruju. One su poticaj i vodi za plodonosno znanstveno istraivanje i po tome je njihova uloga izrazito heuristika.

Ponekad se o istom problemu moe pojaviti vie razliitih hipoteza. Od dviju hipoteza vjerojatnija je ona koja je jednostavnija i ne iziskuje neke pomone hipoteze te ona koja je plodonosnija, tj. koja moe dati objanjenja za to ire podruje injenica. Takva hipoteza, koja se u daljnjem istraivanju na osnovu novih opaanja i eksperimentiranja dovoljno utvrdila (verificirala), postaje teorija.

Teorija (gr. theora = gledanje, promatranje) jest hipoteza viega tipa, tj. pretpostavka primijenjena na itavo jedno podruje fenomena. To je koherentna skupina openitih postavki na osnovu kojih se objanjava neko podruje pojava (injenica, podataka). Teorija se sastoji od niza hipoteza koje su u skladu s iskustvom, odnosno koje su verificirane. Od hipoteza se induktivno napreduje k teoriji, kao to se od opaajnih stavova napreduje ka hipotezi.

f) Eksperiment

Eksperiment (lat. experimentum = pokus, dokaz) jest umjetno izvoenje neke pojave radi njezina sustavnoga promatranja i prouavanja da bi se potvrdila ili odbacila postavljena hipoteza. Odlika je eksperimenta da se, u usporedbi s obinim opaanjem, pomou njega mogu proizvoditi pojave toliko puta koliko je potrebno, pa i takve pojave koje se u prirodi uope ne bi same od sebe pojavile.

Jasno je da se eksperimenti ne mogu primijeniti u svim znanostima (npr. u povijesti, astronomiji) i da svaka pojedina znanost u kojoj se eksperiment primjenjuje ima u tome svoje specifine mogunosti i granice. Ipak, znanosti u kojima se eksperiment moe uspjeno primijeniti pokazale su zamaan napredak kakav se bez eksperimenata ne bi mogao zamisliti.

1.4.2. Metode znanstvenoga sistematiziranja

a) Definicija

Definicija (lat. definitio = ogranienje, odreenje) jest logiki postupak pojmovnog odreivanja sadraja nekog predmeta, tono mu odreujui narav ili bit. Aristotel za definiciju kae da je odreivanje biti stvari. Za skolastike ona je sud kojim se izlae narav stvari ili znaenje termina.

Logiari na razliite naine dijele definicije na vrste. Najee se susreu ova razlikovanja:

realna definicija ona kojom se rasvjetljava bit stvari

nominalna definicija ona kojom se objanjava znaenje rijei

konceptualna definicija ona kojom se odreuje sadraj pojma

verbalna definicija ona kojom se jedna rije zamjenjuje drugom, poznatijom

deskriptivna (opisna) definicija ona kojom se navode vanjske oznake po kojima se stvari razlikuju jedna od drugih

ostenzivna (pokazna) definicija ona koja ukljuuje i pokazivanje predmeta

genetika definicija ona kojom se izlae nain na koji odgovarajui predmet nastaje (npr. krunica je okretanje toke oko druge toke).

U strogom znaenju samo je realna definicija prava definicija. Jedino se njome izrie to je stvar u sebi i ispunjava se osnovni zahtjev da se definicija mora izvesti pomou najbliega vieg rodnog pojma i vrsne razlike (Definitio fiat per genus proximum et differentiam specificam). Da bi bila valjana, definicija mora, uz upravo naznaeni, zadovoljiti jo neke zahtjeve koji se formuliraju u obliku pravila:

1) Definicija mora biti adekvatna, tj. ne smije biti ni preiroka ni preuska. To znai da ona mora obuhvatiti sve individue neke vrste, a ne smije obuhvatiti nijedan individuum neke druge vrste.

2) Definicija treba sadravati samo bitne oznake pojma, tj. ne smije biti preobilna.

3) Pojam koji elimo definirati ne smijemo definirati pomou pojma koji se definira. Drugim rijeima, definicija se ne smije kretati u krugu.

4) Definicija pozitivnog pojma ne smije biti negativna.

5) Definicija ne smije biti slikovita.

6) Definicija mora biti jasna, jasnija od onoga to se definira.

Mnoge pojmove ne moemo definirati u skladu s navedenim pravilima. U nekim sluajevima ne moemo odrediti prvi vii rod (npr. kategorijama koje su najvii rodovi), a u nekima vrsnu razliku. Ako elimo bar djelomino razjasniti takav pojam, moramo pribjei razliitim pomonim postupcima koji zamjenjuju definiciju. U takvim se sluajevima sluimo ostenzivnim, genetikim, nominalnim, deskriptivnim i drugim definicijama.

b) Klasifikacija (divizija)

Klasifikacija je logiki postupak kojim se mnotvenost u stvarnosti skuplja u odreene zajednike cjeline (klase) prema kriteriju njihove slinosti i razlinosti. Ili: klasifikacija je sistematska i potpuna podjela opeg pojma na posebne, koje taj pojam obuhvaa. Tako se, na primjer, pojam znanosti klasificira na pojedinane i univerzalne znanosti. Pojedinane se klasificiraju u realne i formalne. Realne se dalje dijel u prirodne i kulturne

Postoje utvrena pravila klasifikacije:

1) Pojam ili predmet koji se klasificira mora biti jasno odreen.

2) Klasifikacija se mora obaviti na temelju jedinstvenoga naela.

3) Klasifikacija mora biti potpuna, odnosno iscrpna i adekvatna.

4) Klasifikacija mora biti tona.

Smatra se da je metoda klasifikacije najstarija i najjednostavnija znanstvena metoda. Znanost zapravo poinje klasifikacijom: na temelju odreenih spoznaja najprije se grupiraju odreene skupine srodnih pojava, to je temelj za svako daljnje istraivanje. Ona je vana jer se njome dobiva pregled materijala. Osobita je znaajna u nekim prirodnim znanostima (zoologija, botanika, mineralogija) koje prouavaju veliki broj vrsta pa bi bez klasifikacije to prouavanje bilo nemogue.

c) Dokazivanje i opovrgavanje

Dokaz(ivanje) (lat. demonstratio, argumentatio, probatio) jest logiki postupak kojim se obrazlae i utvruje istinitost nekoga suda, stava ili teorije. Postupak dokazivanja nesumnjivo je jedan od najsloenijih postupaka, a ujedno je jedna od najvanijih znanstvenih metoda u kojoj su ukljuene gotovo sve druge metode: analiza i sinteza, indukcija i dedukcija, apstrakcija i generalizacija, kao i svi oblici miljenja: poimanje, zakljuivanje itd.

Dokazivanje se nekada vri ukazivanjem na neposredna iskustva, a nekada na temelju drugih priznatih, odnosno prethodno dokazanih sudova. O dokaznoj snazi i uvjerljivosti ovisi solidnost dokaza i oitost tvrdnje koja se eli dokazati. Dokazno postupanje u znanosti i ivotu zasniva se na nekim unaprijed prihvaenim sudovima (principima) koji se dalje ne mogu, a i ne treba ih, dokazivati jer su ve sami po sebi oiti (to su tzv. aksiomi), odnosno predstavljaju nuni zahtjev zdravoga razuma (postulati).

Bitni elementi dokaza su:

1) Teza. To je stav koji treba dokazati.

2) Naela. To su logiki zakoni na temelju kojih se izvodi cjelokupni postupak dokazivanja.

3) Argumenti. To su injenice, stavovi, sudovi koji se iznose u prilog tezi.

4) Demonstracija. U demonstraciji se, na temelju odgovarajuih naela, uspostavlja logika veza izmeu argumenata i teze.

Razlikujemo direktne i indirektne dokaze. Direktni (apodiktini) dokazi pokazuju da neka istina nuno i neposredno slijedi iz ve poznatih istina. Indirektnim (apagogikim) dokazom ne dokazuje se sama teza, nego se zapravo pobija suprotna teza. Pobijajui, naime, oprene tvrdnje ukazujui na njihovu neodrivost, nemogunost, apsurdnost, moe se - barem posredno - utvrditi valjanost vlastite teze.

Pri dokazivanju valja paziti na neka osnovna pravila:

1) Teze moraju imati odreeno znaenje za znanstvene spoznaje.

2) Teze moraju biti odreene jasno i precizno formulirane.

3) Argumenti za tezu moraju biti: po svom znaenju jasni, precizno formulirani i znanstveno vrijedni, tj. istiniti ili vjerojatni.

4) Argumenti za tezu moraju biti neovisni o samoj tezi.

5) Dokazivanje mora biti u skladu s pravilima dokazivanja u sustavu logike.

6) U cijelom postupku dokazivanja teza mora ostati nepromijenjena.

Suprotan postupak u odnosu na dokazivanje jest opovrgavanje. To je zapravo logiki proces kojim se neki iskaz dokazuje kao laan. Kao i kod dokaza, opovrgavanje moe biti izravno ili direktno i neizravno ili indirektno.

1.5. Klasifikacija znanosti

Pratei povijesni razvoj znanosti, moemo uoiti i razne pokuaje da se sve znanstvene discipline klasificiraju, tj. da se grupiraju prema njihovoj bitnoj slinosti ili razlici. Klasifikacija je od iznimnoga znaaja kako na teorijskom tako i na praktinom planu. Ona omoguava optimalno organiziranje i umreavanje znanstvenonastavnih i znanstvenoistraivakih organizacija, planiranje i ostvarivanje znanstvenih projekata i zadataka, kooperaciju i koordinaciju znanstvenika i istraivaa razliitih specijalnosti, izdavanje specijalistikih edicija (enciklopedija, udbenika, monografija), specijalistiko obrazovanje, osposobljavanje i znanstveno usavravanje kadrova itd.

Tri su glavne povijesne razvojne faze znanosti i njezine klasifikacije:

a) Prvu fazu karakterizira jedinstvenost znanosti. Ta faza obuhvaa antiko doba i rani srednji vijek. U znanosti nije bilo osobite diferencijacije, a filozofija je obuhvaala sva ljudska znanja o prirodi, drutvu i miljenju. Ona je bila znanost nad znanostima.

b) U drugoj fazi zapoeo je i intenzivirao se proces diferencijacije znanosti. Ova faza obuhvaa razdoblje od 15. do 18. stoljea. Od filozofije se odvajaju specijalne znanosti: mehanika, astronomija, fizika, kemija, biologija, geologija, sociologija i psihologija.

c) Od 19. stoljea poinje trea faza, a karakterizira je jo detaljnija diferencijacija, ali i integracija pojedinih znanstvenih disciplina u znanstvena podruja. Takvim se procesima stvaraju sustavi znanosti.

Razne klasifikacije znanosti imaju razliita naela po kojima se provode. Aristotel je tako kao princip klasifikacije uzeo cilj to ga razne znanosti imaju pa je razlikovao: teoretske, praktine i poetske znanosti. Teoretske znanosti imaju za cilj upoznati nas sa stvarima i protumaiti ih. Takve su znanosti: matematika, fizika i metafizika. Praktine znanosti imaju za cilj dati ovjeku orijentaciju u privatnom, politikom i drutvenom ivotu. Takve su znanosti: etika, ekonomija i politika. Poetske znanosti kao cilj imaju stvaranje literarnih djela. Takve su: retorika, poetika i dijalektika.

ZNANOST

TEORETSKE:

matematika

fizika

metafizikaPRAKTINE:

etika

ekonomija

politikaPOETSKE:

retorika

poetika

dijalektika

Herbert Spencer (1820.-1903.) klasificira znanosti prema njihovu formalnom objektu na: apstraktne, konkretne i apstraktno-konkretne. Apstraktne znanosti prouavaju forme stvari bez obzira na njihov sadraj (matematika i formalna logika). Konkretne znanosti prouavaju realna bia (astronomija, geologija, biologija, psihologija i sociologija). Apstraktno-konkretne prouavaju realne pojmove apstrahirajui od bia u kojima se one realiziraju (fizika, kemija, mehanika).

ZNANOST

APSTRAKTNE:matematika

formalna logikaAPSTRAKTNO-KONKRETNE:

fizika

kemija

mehanikaKONKRETNE:

astronomija

geologija

biologija

psihologija

sociologija

Danas se uglavnom razlikuju formalne (formalna logika, matematika, strukturalne znanosti) i realne znanosti. Realne se znanosti mogu podijeliti na prirodne (npr. fizika, kemija, astronomija, biologija) i kulturne znanosti. Kulturne se znanosti mogu podijeliti na duhovne (npr. povijesne, religijske, jezine znanosti i znanosti o umjetnosti) i drutvene i gospodarske znanosti (pravo, politologija itd.).

Openito se mogu navesti tri karakteristina obiljeja realnih znanosti. Realne su znanosti uvijek:

a) empirijske, tj. njihov je predmet isjeak iskustvenoga svijeta i nikad ga ne nadilazi

b) tematski reducirane, tj. njihova se tema (njihov predmet) ograniuje (reducira) na odreeno gledite (aspekt), dok se drugim gleditima ne pridaje vanost

c) metodiki apstraktne, tj. njihovu temu istraivanje zahvaa samo na onaj nain na koji doputa metoda; ono to izmie zahvatu neke metode nije tema to se iskljuuje (apstrahira).

Formalne znanosti istrauju samo isti oblik, puku strukturu sklopova, one se uvijek slue nekom metodikom apstrakcijom. Za nas posebnu ulogu ima formalna logika koju mnogi smatraju filozofskom disciplinom. Njoj se i danas pripisuje mjesto to joj ga je u filozofiji odredio Aristotel: ona je organon (gr. orue) filozofije, dakle ima instrumentalno znaenje, jer ui dosljednoj argumentaciji i pomae pri tonoj analizi filozofskih problema.

ZNANOST

REALNE ZNANOSTI:FORMALNE ZNANOSTI:

formalna logika

matematika

strukturalne znanosti

Prirodne znanosti:

fizika

kemija

astronomija

biologijaKulturne znanosti:

Duhovne znanosti:

povijesne

religijske

jezine

znanosti o umjetnostiDrutvene i gospodarske znanosti:pravo

ekonomija

politologija

sociologija

odgojne znanosti

Z N A N O S T

ZNANSTVENA PODRUJA

ZNANSTVENA POLJA

Grafikon prikazuje najnoviju klasifikaciju znanosti koju je utvrdilo Ministarstvo znanosti i tehnologije Republike Hrvatske 1997. godine.

Preuzeto iz: ZELENIKA, Ratko: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i strunog djela, Rijeka, Ekonomski fakultet, 2000., str. 89.

Z N A N O S T

PODRUJE HUMANISTIKIH ZNANOSTI

ZNANSTVENA POLJA

ZNANSTVENE GRANE

PODRUJE DRUTVENIH ZNANOSTI

2. VRSTE PISANIH RADOVA NA VISOKIM

UILITIMA

Kao znanstvenoistraivake ustanove, visoka su uilita mjesta na kojima se osposobljavaju budui strunjaci, istraivai i znanstvenici. U tu je svrhu nuno na dodiplomskom studiju uvesti studente u znanstveni nain miljenja i rada kako bi se osposobili za samostalno itanje i tumaenje izvora, za izlaganje i prosuivanje specijalnih pitanja, a osobito da bi stekli vjetinu pismenoga formuliranja onoga to su vlastitim naporom istraili. Zato je praksa na svakom visokom uilitu da studenti obvezno izrauju odreene pisane radove s odgovarajuim stupnjem znanstvenosti. To su, uglavnom, sljedei oblici pisanih djela: referat ili izvjee, seminarski rad i diplomski rad.

Na poslijediplomskom pak studiju izrauju se magistarski rad, doktorska disertacija i habilitacijsko djelo.

2.1. Referat

Referat ili izvjee najjednostavniji je oblik pismenoga rada studenta. Radi se o najnioj kategoriji znanstvenoga istraivanja ija je svrha ire i dublje upoznavanje s odreenom problematikom. U referatu se, naime, jezgrovito prikazuje jedan ili vie tuih radova, uz uporabu znanstvenoga aparata.

Valja rei da je ovo odlina priprava za zahtjevnije sastave kao to su seminarski ili diplomski rad. Na ovaj nain student stjee vjetinu studioznoga pristupa odreenom problemu, razvija sposobnost razlikovanja bitnoga od nebitnoga, vjeba se u zahtjevnom poslu misaone sinteze, prakticira citiranje i pisanje pozivnih biljeaka itd.

to se konanoga izgleda tie, referat bi trebao imati sve bitne elemente strunoga rada, i to: 1) naslovnu stranicu, 2) uvod, 3) izlaganje tematike, 4) zakljuak, 5) pozivne biljeke, 6) popis literature i 7) priloge (ako postoje).

Referat ne bi trebao imati vie od pet tipkanih stranica sa srednjim proredom.

2.2. Seminar

Sukladno propisima visokih uilita, svaki je student tijekom studija duan izraditi odreen broj seminarskih radova iz predmeta koji su utvreni nastavnim planom. Seminarski je rad samostalna struna obrada odreene teme koju izabere sam student, ili koju sugerira predmetni nastavnik. Izradom seminara student pravi prve prave korake u znanstvenom istraivanju, ui sluiti se prikladnim sredstvima za to istraivanje, usvaja osnovne metode i operacije znanstvenoga rada. Osim toga, pravei seminarski rad student se poblie upoznaje s odreenom tematikom na nekom podruju studiranja. Na taj se nain osposobljava za stjecanje informacija o kompletnoj problematici koju istrauje. Seminarskim radom student treba dokazati sposobnost teorijskoga i praktinoga znanja te sposobnost samostalnoga sluenja aktualnom literaturom.

Tri su faze nastanka seminarskoga rada: izbor teme, skupljanje literature i materijala za njezinu izradu i sama izrada. U prvoj fazi student izabire odreenu temu koju eli obraditi ili mu je odreuje profesor. Potom slijedi skupljanje literature vezane za tu temu. Treba izabrati najbolje i najrelevantnije bibliografske jedinice. Slijedi paljivo i sustavno iitavanje i pravljenje odgovarajuih biljeaka koje e posluiti kao okosnica buduega rada. Ovu etapu treba dovriti stavljajui u red skupljeni materijal, tj. slaui biljeke prema zamiljenom konceptu rada. Nakon toga prelazi se na sastavljanje, odnosno pisanje rada. Ono to se napie svakako valja itati vie puta, ispravljajui, mijenjajui i dodajui to je potrebno.

Konani uradak treba sadravati sljedee elemente: 1) naslovnu stranicu, 2) sadraj, 3) uvod, 4) izlaganje tematike, 5) zakljuak, 6) popis koritene literature, 7) priloge (ako ih ima).

1) Naslov rada mora biti kratak, jasan, privlaan i informativan, tako da to jasnije odrazi njegov sadraj i karakter. Trebao bi u sebi imati kljune rijei o problemu koji se obrauje. Valja izbjegavati dugake, pretenciozne, nespretne i otrcane naslove. to se naslovne stranice tie, na vrhu u sredini treba napisati ime sveuilita, ispod toga ime fakulteta, a ispod grupu studija. Na sredini stranice treba napisati naslov rada velikim masnim slovima. Neto nie od toga pie se manjim slovima seminarski rad. Jo nie dolazi ime i prezime studenta, a ispod toga ime i prezime profesora. Na dnu stranice pie se ime grada i datum nastanka rada.

SVEUILITE U MOSTARU

PEDAGOKI FAKULTET

Hrvatski-filozofija

IDEJA DOBRA KOD PLATONA

Seminarski rad

Student: Marko MARKOVI

Profesor: dr. Janko JANKOVI

Mostar, studenoga 2005.

2) U sadraju ili kazalu treba donijeti sve naslove i podnaslove, onako kako su napisani i u samom radu, s brojem stranica na kojima se nalaze. U njemu mora biti vidljiva razlika izmeu naslova veih i manjih cjelina. Tako e naslovi poglavlja biti pisani veim i masnijim slovima od naslova neke manje cjeline i tako redom. Sadraj se moe donijeti odmah nakon naslovne stranice ili na kraju rada.

3) U uvodu seminarskoga rada treba najprije definirati problem koji se obrauje. Zatim treba odrediti ciljeve koji se ele ostvariti u tom radu. Dobro bi bilo izloiti sadanje stanje istraivanja i vlastiti doprinos tom istraivanju. Treba potom donijeti strukturu rada, tj. kratko opisati dijelove rada. Valja takoer neto rei i o metodi kojom se slui pri izradi rada. Uvod ne smije biti opsean i ne bi trebao biti vei od dvije stranice.

4) Izlaganje teme najvaniji je i najopseniji dio seminarskoga rada. Stoga mu treba posvetiti posebnu pozornost. Tematika se rasporeuje u dijelove (poglavlja) i nie podcjeline, to omoguuje da se problem izloi sustavno i po odreenom redoslijedu. Dijelovi rada trebaju initi jedinstvenu, uzrono-posljedinu cjelinu. U ovom se dijelu seminarskoga rada iznose najvaniji rezultati istraivanja: opisuju se, objanjavaju i izlau vane injenice. Ovdje dolazi do izraaja studentovo znanje, sposobnost, kritinost, inventivnost. On treba logino i znanstveno povezati relevantne injenice, spoznaje i misli u smislenu cjelinu. Pri tome treba biti to samostalniji i objektivniji u prosuivanju i donoenju relevantnih ocjena i prijedloga, ne smije biti rob tuih ili ustaljenih miljenja, a svoje stajalite brani valjanim argumentima. U ovom dijelu seminarskoga rada student obvezno i na uobiajen nain citira tue stavove, spoznaje ili formulacije, odnosno navodi koritenu literaturu u pozivnim biljekama.

5) Zakljuak treba sadravati najvanija rjeenja postavljenoga problema istraivanja, odnosno odgovore na pitanja postavljena u uvodu. Zakljuak je zapravo na koncizan nain izloena sinteza itavoga rada i ne treba biti preopiran. On treba rei u emu se sastoji doprinos dotinoga rada u obradi naznaene teme.

6) Nakon zakljuka seminarskoga rada navodi se popis koritene literature. Na vrhu se pie velikim slovima LITERATURA ili BIBLIOGRAFIJA. Nju se donosi abecednim redom prema prezimenu autora. Potrebno je navesti sve podatke kao u pozivnim biljekama.

2.3. Diplomski rad

Na visokim uilitima iji studij traje najmanje etiri godine studenti su duni pri zavretku studija prijaviti, izraditi i braniti diplomski rad. Diplomski rad je samostalno, kvalitetno, struno, pismeno djelo studenta u kojem pod voditeljstvom mentora obrauje odreenu aktualnu strunu temu. Osnovni je cilj diplomskoga rada u tome da student pokae sposobnost i samostalnost rjeavanja kompleksnoga problema i snalaenje u rjeavanju istraivakih problema koji ne moraju imati karakter originalnosti. Student mora dokazati sposobnost primjene znanja steenoga tijekom studija, sposobnost samostalnoga sluenja literaturom, sposobnost primjene znanstvenih metoda i znanstvenoga instrumentarija u obradi odreene teme, sposobnost koritenja tuih spoznaja, stavova i injenica, vjetinu pisanja strunih radova

Kvalitetan diplomski rad ima ove bitne elemente:

1) Naslov; 2) Sadraj; 3) Predgovor (nije obvezan); 4) Uvod; 5) Izlaganje tematike (najee sadri od pet do sedam strukturiranih dijelova); 6) Zakljuak; 7) Popis literature; 8) Popis ilustracija (ako ih ima); 9) Popis priloga (ako postoje).

Da bi uspjeno napisao diplomski rad, student mora temeljito ovladati tehnologijom znanstvenoga istraivanja koja obuhvaa ove faze:

1) uoavanje i formulacija znanstvenoga problema ili predmeta istraivanja

2) postavljanje hipoteze

3) izrada orijentacijskoga plana

4) sastavljanje radne bibliografije

5) prikupljanje, prouavanje i sreivanje literaturne grae

6) strukturiranje djela

7) rjeavanje postavljenog problema

8) pismeno formuliranje rezultata istraivanja.

Dokumentacijsku osnovu diplomskoga rada ine pozivne biljeke, ilustracije te stilsko-jezina i terminoloka obrada rukopisa. Tehnika pak obrada obuhvaa pisanje i prepisivanje teksta, lekturu i korekturu, korice ili vanjsku stranicu, poktorice ili unutarnju stranicu, uvezivanje diplomskoga rada.

Optimalni opseg diplomskoga rada jest od 60 do 80 kartica. Takav je opseg primjeren drutvenim i humanistikim znanostima, dok kod prirodnih, tehnikih, biomedicinskih i biotehnikih znanosti moe biti manji. Diplomski se rad uvezuje u tvrde ili polutvrde korice, obino u etiri primjerka.

to se korica ili vanjske stranice tie, potrebno je donijeti sljedee elemente: na vrhu, centrirano, naziv sveuilita, ispod toga dolazi naziv fakulteta, ispod mjesto. Neto malo iznad sredine stranice ime studenta, a na sredini naslov diplomskoga rada. Ispod toga, malo odvojeno, pie se diplomski rad. Na dnu stranice dolazi ime grada, zarez i godina. Na potkoricama (prvom unutarnjem listu) donose se podrobnije informacije.

Primjer 1: Naslovna stranica diplomskoga radaSVEUILITE U MOSTARU

FAKULTET FILOZOFSKO-HUMANISTIKIH ZNANOSTI

M O S T A R

MARKO MARKOVI

SPOZNAJA KOD JOHNA LOCKEA

DIPLOMSKI RAD

MOSTAR, 2006.

Primjer 2: Potkorice (prvi unutarnji list) diplomskoga radaSVEUILITE U MOSTARU

FAKULTET FILOZOFSKO-HUMANISTIKIH ZNANOSTI

M O S T A RSPOZNAJA KOD JOHNA LOCKEA

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Teorija spoznaje

Mentor:

prof. dr. sc. Serafin Hrka

Student:

Marko Markovi

Indeks br. 1999/R

Smjer: Hrvatski jezik i knjievnost - filozofijaMostar, svibnja 2006.Prilikom izrade diplomskoga rada student se svakako treba konzultirati s profesorom kad god se suoi s problemom. No, od studenta se trai da bude sposoban samostalno definirati bitne toke, postaviti ispravne premise za poetak svoga rada, utvrditi dubinu i irinu istraivanja. Od diplomskoga se rada ne oekuje da bude novi doprinos znanosti, ali se od njega uvijek trai preciznost, potpunost, loginost i tonost. Zato bi diplomski morao imati sljedee karakteristike: 1) tema treba biti ograniena, jasna i logina; 2) toke koje se obrauju trebaju biti brino i struno produbljene; 3) ono to se obrauje treba biti razvijeno znanstvenom otrinom. Ukratko, tema treba biti monografska, tj. treba raspravljati o jednom odreenom predmetu, na sustavan i iscrpan nain. Valja dokazati valjanost vlastitih teza i zakljuaka vrstim argumentima.

Tijekom itanja literature student pravi odgovarajue biljeke. To su biljeke direktno iz izvora, zatim biljeke koje sadre razmiljanja i sudove drugih autora o toj temi te osobne kritike biljeke i refleksije. Prije samoga pisanja rada valja napraviti valjanu sintezu itavoga tog materijala, tj. razdijeliti ga prema konceptu pisanoga rada. Preureivanje skupljenoga materijala pretpostavlja da pred sobom imamo shemu kako bi rad trebao izgledati. Nakon to se skupljena graa tako raspodijeli, prelazi se na fazu izlaganja, odnosno pisanja rada. Konanu redakciju trebala bi karakterizirati ravnotea i jasnoa. To e rei da materija treba biti logiki rasporeena na dijelove: poglavlja podpoglavlja paragrafe Treba izbjegavati komplicirane razdiobe koje bi samo oteale itanje. Svakako treba donijeti bitne elemente, a izbjegavati ponavljanja, digresije, saetke itd. Rad mora biti rezultat jasnoga i loginoga procesa koji polazi od odreenih premisa i preko vrstim argumenata dolazi do dobro utemeljenih zakljuaka. Dijelovi moraju biti usklaeni, meusobno povezani, homogeni. Doneseni dokazi trebaju biti valjani, trebaju se temeljiti na dokumentima, svjedoanstvima i na logikoj dosljednosti.

Papir na kojemu se pie diplomski rad treba biti bijele boje i dobre kvalitete, formata A4 = 210 x 297 mm. Margine (praznine sa strane lista) trebaju biti takve da u jednom retku bude 60-70 tipkovnih udaraca (ukljuujui interpunkcijske znakove, prazne prostore izmeu rijei, crtice). Pritom valja voditi rauna da gornja i lijeva moraju biti vee od donje i desne. Zato se obino stavlja gornja 4 cm, lijeva 4 cm, donja 3,5 cm, a desna 3,0 cm. to se proreda tie, savjetuje se onaj koji doputa da na jednoj stranici bude 25 do 30 redaka teksta, ne raunajui gornju i donju marginu, ali raunajui podnone napomene. To znai da e izmeu redaka biti razmak 1,5 ili 2. Naravno, razmak izmeu redaka u fusnotama uvijek je 1. Veliina slova redovito je 12. Raunanje stranica poinje od prve stranice koja slijedi nakon naslovne. Sve stranice treba raunati iako na sve ne treba pisati broj stranice (npr. stranice na kojima nema teksta). Broj stranice stavlja se na gornju ili donju marginu desno, moe i na sredini donje margine. Ne savjetuje se pisanje broja stranice u sredini gornje margine, a nikako se ne smije pisati u lijevom kutu! Neki autori za uvod upotrebljavaju rimske brojeve, dok se za ostali tekst slue arapskim brojevima. Naslov poglavlja treba pisati na novoj stranici, a moe doi nekoliko centimetara nie od obinoga teksta, da bude uoljiviji.

2.4. Magistarski rad

Valja ponajprije razlikovati magistarski struni rad i magistarski znanstveni rad. Naime, na koncu poslijediplomskoga strunog studija koji traje najmanje godinu dana izrauje se struni rad ili specijalistika studija koja nije originalno znanstveno djelo, ali koja treba sadravati rezultate istraivanja koji pridonose unaprjeenju i razvoju znanosti te rjeavanju aktualnih problema iz odreenoga znanstvenog podruja. Iako opseg magistarskoga strunog rada nije strogo odreen, ipak se moe rei da je u drutvenim i humanistikim znanostima optimalan opseg od 80 do 120 kartica. Na podruju prirodnih, tehniki, biomedicinskih i biotehnikih znanosti on moe biti mnogo manji, ak do 50%.

Osoba koja zavri poslijediplomski struni studij stjee naziv: magistar specijalist, a ne akademski stupanj magistra znanosti kao osoba koja zavri poslijediplomski znanstveni studij za stjecanje magisterija znanosti. Ta razlika mora biti vidljiva i u samome pisanju titula. Naime, onaj koji obrani magistarski struni rad stavlja kraticu strunoga naziva iza imena i prezimena (npr. Mate Mati, mr. oec.), dok e onaj koji obrani magistarski znanstveni rad staviti kraticu akademskoga stupnja ispred imena i prezimena (npr. mr. sc. Mate Mati). Magistar specijalist moe u posebnoj proceduri sukladno vaeim propisima stei i magisterij znanosti iz istoga ili srodnoga znanstvenog polja.

Za razliku od magistarskoga strunog studija, magistarski znanstveni studij traje najmanje dvije godine, a magistrand u sklopu toga studija: 1) stjee produbljena znanja o tematici odreenoga znanstvenog podruja, znanstvenoga polja, grane, ogranka i predmeta znanosti; 2) znanstveno se osposobljava i usavrava za znanstvena istraivanja i znanstvenoistraivaki rad; 3) stjee temeljna teorijska znanja o metodologiji i tehnologiji znanstvenoga istraivanja, ali i vjetinu u znanstvenom istraivanju i pisanju strunih djela; 4) aktivno sudjeluje u znanstvenoistraivakom radu ekspertnih timova i izrauje samostalno (ili uz pomo mentora) strune i znanstvene projekte; 5) stjee i produbljuje odreene spoznaje iz drugih srodnih znanstvenih polja koje su mu potrebne za proirenje i produbljenje vlastite riznice znanja.

Cilj je poslijediplomskoga znanstvenog studija osposobiti magistranda za samostalni znanstvenoistraivaki rad i samostalnu izradu znanstvenih i strunih djela. Izrada magistarskoga znanstvenog rada najbolji je pokazatelj koliko se u tome uspjelo.

Izbor teme magistarskoga znanstvenog rada obavlja magistrand u dogovoru s potencijalnim mentorom u skladu sa svojim znanstvenim i strunim interesom. Tema mora tretirati problematiku iz onoga znanstvenog podruja i polja znanosti u kojemu se magistrand osposobljava i usavrava. Ona treba biti nova, aktualna, pogodna i korisna. Nakon to ju odobri potencijalni mentor, ona se u pisanom obliku prijavljuje fakultetskom vijeu ili drugom ovlatenom tijelu koje organizira i izvodi poslijediplomski studij u vidu sinopsisa. Sinopsis magistarskoga rada sa svim elementima (prilozima) moe imati izmeu 5 i 10 kartica teksta. On mora sadravati naziv teme, (naelno) znanstveno polje, kratku razradbu sadraja teme (izmeu 2 i 4 kartice), literaturu koja se odnosi na temu, metodu kojom e se obradi teme pristupiti i rezultate koji se od obradbe teme oekuju.

Naslov rada, osim to treba biti nov, aktualan, inventivan, plodan, koristan i to mora jednostavno, jasno i nedvosmisleno odraavati bit sadraja takvoga rada, ne smije biti ni prekratak a ni predug. On mora sadravati kljune rijei tematike koja se obrauje. Naslov nije sloena reenica s veznicima i ne smije sadravati uobiajene fraze.

Da bi magistrandi dobili cjelovitu predodbu o izboru teme i strukturi svoga rada, moraju najprije prouiti glavninu grae koja je vezana uz tu problematiku (u prosjeku je to oko 50 aktualnih bibliografskih jedinica!).

Pri prijavi teme obvezno se prilae i ivotopis ili curriculum vitae i zamolba za pokretanje postupka odobravanja teme magistarskoga rada. U ivotopisu se navode svi bitni podatci i informacije: a) obrazovanje, osposobljavanje i usavravanje; b) rad i napredovanje u struci; c) lanstvo i aktivnosti u vanim udruenjima, institucijama i ustanovama; d) popis objavljenih znanstvenih i strunih djela; e) sudjelovanje na znanstvenim skupovima, kongresima i simpozijima; f) specijalizacije u inozemstvu.

Sinopsis magistarskoga rada treba imati ovakav izgled:

Ime i prezime magistranda

Ulica stanovanja

Grad

Fakultetskom vijeu

Fakulteta filozofsko-human. znanosti

Sveuilita u Mostaru

Sinopsis magistarskoga rada

PUNI NASLOV RADA VELIKIM SLOVIMA CENTRIRANO

Eventualni podnaslov malim slovima s prvim velikimZnanstveno podruje: humanistike / drutvene znanosti

Polje:

Sadraj teme:

(Na kraju)

Datum

Mentor:

Voditelj studija:

Magistrand:

________

______________

_________

Ocjenu pogodnosti teme magistarskoga znanstvenog rada i podobnosti magistra vri povjerenstvo (komisija) koje formira vijee poslijediplomskoga studija. Za prvoga lana toga povjerenstva obino se predlae potencijalni mentor koji je u njemu predsjednik. Povjerenstvo izrauje izvjee o pogodnosti teme i magistranda i dostavlja ga fakultetskom vijeu. Takvo izvjee u prosjeku ima 12 kartica. Nakon to usvoji, odnosno prihvati izvjee, fakultetsko vijee imenuje mentora, odnosno magistrandova voditelja i tim inom magistrand dobiva zeleno svjetlo da moe nastaviti s istraivanjem i drugim aktivnostima stjecanja magisterija znanosti.

to se strukture ili kompozicije magistarskoga znanstvenog rada tie, on mora imati sljedee dijelove:

Predgovor. Iako nije obvezan, dobro ga je napisati. Ako se pie, onda je kratak, a sadri: motive i razloge pisanja, kome je djelo namijenjeno, potekoe tijekom istraivanja i formuliranja rezultata istraivanja, zahvalnost svima onima koji su na bilo koji nain pomogli magistrandu.

Saetak. Pie se na nacionalnom i barem jednom svjetskom jeziku (njemaki, engleski, francuski). U saetku se iznosi pregled, odnosno vrlo koncizan sadraj cjelokupnoga djela. On ima dvostruku namjenu: da poslui javnosti kao informacija o nekom djelu i da omogui itateljima brzu spoznaju bitnih obiljeja nekoga djela i da time utvrde je li za njih djelo zanimljivo i hoe li ga proitati.

Sadraj. On je obvezatan jer predstavlja temeljni putokaz pomou kojega itatelj moe vrlo brzo pronai sve informacije o dijelovima rada.

Uvod. Njime magistrand uvodi itatelje u podruje tretirane tematike, upoznaje ih s problemom i predmetom istraivanja, postavljenom hipotezom, svrhom i ciljevima istraivanja, ocjenom dosadanjega istraivanja, znanstvenim metodama i strukturom dotinoga rada. Pie se nakon zavrenoga teksta rukopisa i to u perfektu. Uvod ne smije biti ni prekratak ni predug. Obino do 10% ukupnoga opsega rada (do 10 kartica).

Pet je, dakle, elemenata koje mora sadravati svaki magistarski znanstveni rad:

problem i predmet istraivanja s hipotezom

svrha i ciljevi istraivanja

ocjena dosadanjega istraivanja

znanstvene metode

struktura ili kompozicija rada.

Izlaganje tematike. Zavran tekst magistarskoga rada sustavno se, prema prethodno pripremljenom sadraju, ralanjuje u dijelove i poddijelove po decimalnom sustavu. Primjereno je da se cjelokupna tematika sustavno rasporedi, obradi i prezentira u najmanje pet a najvie devet meusobno povezanih dijelova, osim uvoda i zakljuka. U obiljeavanju dijelova i poddijelova treba dosljedno rabiti decimalni sustav, ali najvie do etiri decimalne jedinice arapskih brojeva. Ralanjivanje na vie od etiri jedinice smatra se nesustavno. Sve se decimalne jedinice s pripadajuim naslovima upisuju u sadraj (kazalo) svakoga pisanog djela.

Zakljuak. To je zapravo na koncizan, sustavan i jezgrovit nain izloena sinteza svih relevantnih spoznaja, informacija, stavova, znanstvenih injenica, teorija i zakona koji su opirnije elaborirani u analitikom dijelu rada. U zakljuku se ne navode tui citati i ne piu se fusnote (kao uostalom ni u predgovoru i uvodu). Zakljuak ne bi smio biti ni prekratak a ni preopiran, trebao bi iznositi do najvie 10% od ukupnoga opsega magistarskoga rada (tj. oko 10-12 kartica).

Literatura. Popis koritene literature, odnosno bibliografskih jedinica klasificira se sukladno vaeim standardima. To e rei da se moe svrstati u nekoliko skupina, i to: 1) knjige, 2) lanci, studije i rasprave, 3) ostali izvori (prirunici, konvencije, propisi, natuknice i sl.), 4) nepotpisani napisi.

Ilustracije. Sve se ilustracije, a to su: tablice, grafikoni, sheme, crtei, zemljovidi popisuju kronoloki posebno za svaku vrstu na poseban popis (npr. popis tablica).

Prilozi. Prilozi kao npr.: anketni upitnici, analitike tablice, odreene isprave i sl. popisuju se kronoloki i prilau se na kraju rada.

Rukopis magistarskoga rada pie se raunalom, sa standardnim razmakom izmeu redaka, na bijelom 80 gramskom papiru formata A4 (210 x 297 mm). Pie se, u pravilu, samo na desnoj stranici. Svi naslovi, podnaslovi, pasusi i nabrajanja, koja se piu po vertikali, uvlae se udesno za jedan tabularni razmak. Pri pisanju naslova glavnih dijelova i poddijelova treba potivati pravila hijerarhije veih, srednjih i manjih slova razliitih tipova i vrsta. Na jednoj stranici teksta preporuuje se od tri do pet pasusa koji moraju biti koherentni. Ilustracije sa svim bitnim elementima inkorporiraju se na odgovarajua mjesta u tekst: prvo se mora najaviti neka ilustracija pa tek nakon toga komentirati. to se opsega rada tie, za humanistike i drutvene znanosti on iznosi od 100 do 150 kartica teksta ne raunajui popis literature i priloge.

Korica ili vanjska stranica treba izgledati ovako:

SVEUILITE U MOSTARU

FAKULTET FILOZOFSKO-HUMANISTIKIH ZNANOSTI

POSLIJEDIPLOMSKI ZNANSTVENI STUDIJ

JEZICI I KULTURE U KONTAKTU

MARKO MARKOVI

ONTOLOKI DOKAZ U PROSUDBI

HRVATSKIH NEOSKOLASTIKA

MAGISTARSKI RAD

MOSTAR, 2006.

Potkorice ili prvi unutarnji list sadri potpuno iste elemente (tj. identini tekst) kao i korice samo to se umjesto godine predaje rada pie mjesec i godina. Iza prvoga unutarnjega lista potrebno je umetnuti i poseban list s informacijama o mentoru, povjerenstvu i datumu obrane magistarskoga rada.

Primjer:

Mentor: dr. sc. Ivan Ivanovi

Magistarski rad obranjen je (datum) u Mostaru pred povjerenstvom:

_______________________

1. dr. sc. Ivan Ivanovi

_______________________

2. dr. sc. Antun Antunovi

_______________________

3. dr. sc. Josip Josipovi

2.5. Doktorska disertacija

Doktorska disertacija je znanstvena monografija koju pie student na zavretku poslijediplomskoga studija, iako se moe stei i izvan takvoga studija. Njome doktorand dokazuje svoju sposobnost za znanstveni rad i prikladnost da unaprjeuje znanost. Po svom obujmu, potpunosti i strogoj primjeni znanstvene metode kao i po jasnoi izlaganja disertacija treba doista biti doprinos znanosti.

to se izbora i prijave teme doktorske disertacije tie, vrijedi gotovo sve kao i za izbor i prijavu teme magistarskoga znanstvenog rada. Uz prijavu pristupnik obvezno prilae: 1) ivotopis, 2) temu (naslov) i radne teze doktorske disertacije, 3) obrazloenje teme i radnih teza, 3) diplomu o zavrenom sveuilinom dodiplomskom studiju, 4) izjavu da pristupnik nije nigdje prijavio doktorsku disertaciju.

Struktura ili kompozicija doktorske disertacije identina je onoj magistarskoga znanstvenog rada, s tim da jo obino ima i kazalo pojmova, kazalo imena i kazalo kratica. Opseg doktorskih disertacija razliit je u pojedinim znanstvenim podrujima i poljima znanosti. Tako je on, u pravilu, vei u znanstvenim podrujima drutvenih i humanistikih znanosti nego u znanstvenim podrujima prirodnih, tehnikih, biomedicinskih i biotehnikih znanosti. Orijentacijski bi to izgledalo ovako:

u humanistikim znanostima od 120 do 320 kartica

u drutvenim znanostima od 120 do 240 kartica

u biotehnikih znanostima od 120 do 230 kartica

u tehnikim znanostima od 80 do 220 kartica

u biomedicinskim znanostima od 80 do 160 kartica

u prirodnim znanostima od 40 do 120 kartica.

Na koricama doktorske disertacije moraju se napisati ovi podatci: sveuilite, fakultet, ime i prezime doktoranda, naslov doktorske disertacije, doktorska disertacija, mjesto fakulteta i godina predaje disertacije. Potkorica ima potpuno identine podatke kao i korice samo to se umjesto godine pie mjesec i godina predaje disertacije.

SVEUILITE U MOSTARU

FAKULTET FILOZOFSKO-HUMANISTIKIH ZNANOSTI

MOSTAR

MR. SC. MARKO MARKOVI

ONTOLOKI DOKAZ U PROSUDBI

HRVATSKIH NEOSKOLASTIKADOKTORSKA DISERTACIJA

MOSTAR, 2006.

Nakon to primi konanu verziju doktorske disertacije, fakultetsko vijee imenuje trolano povjerenstvo za njezinu ocjenu u kojemu mentor ne moe biti predsjednik. Prihvativi izvjee to ga je nainilo povjerenstvo o ocjeni doktorske disertacije, fakultetsko vijee imenuje povjerenstvo za obranu dotine disertacije. Sam postupak obrane ima ustaljene elemente i redoslijed. Prvo predsjednik povjerenstva otvara postupak obrane doktorske disertacije. Zatim ista osoba koncizno iznosi najbitnije podatke i informacije o doktorandu iz njegova ivotopisa. Slijedi koncizno predstavljanje doktorske disertacije koje ini mentor ili predsjednik povjerenstva. Nakon toga doktorand iznosi ekspoze svoga rada. To treba initi jasno, jezgrovito, uvjerljivo, tono i prema unaprijed pripremljenu scenariju. Pritom treba voditi rauna o bitnim elementima i o ogranienom vremenu koje mu stoji na raspolaganju (to je maksimalno 45 minuta). U svome izlaganju doktorand bi trebao dokazati postavljenu hipotezu svoje disertacije. Najveu pozornost i najvie vremena treba posvetiti rezultatima vlastitoga istraivanja koje doprinosi razvoju znanosti.

Izlaganje u zavrnom obliku doktorand treba dobro uvjebati tako da za vrijeme obrane ono bude jednostavno, precizno, a istodobno spontano. Njegova dikcija treba biti jasna i odmjerena, a reenice kratke i razumljive za sve koji sluaju obranu. On treba na lanove povjerenstva i sve nazone ostaviti iznimno pozitivan dojam. Suprotan se dojam postie kada doktorand prigodom izlaganja zamuckuje, zastajkuje, ponavlja iste misli, ispravlja vlastite govorne pogrjeke itd. Ne smije stalno gledati u koncept izlaganja.

U izlaganju treba izbjegavati uporabu nesuvislih, nepreciznih i ekstremnih rijei kao to su: poznato je, razumije se, dakle, ujte, ovaj, onaj, znate li, najvei, najmanji, vrlo mnogo, vrlo malo, kolosalno, tisue primjera i sl.

Nakon izlaganja slijedi postavljanje pitanja doktorandu. Svaki je lan povjerenstva duan pismeno postaviti tri do pet pitanja. Nakon toga doktorandu se dade vremenska stanka od tridesetak minuta kako bi se mogao pripremiti za odgovore na postavljena pitanja i raspravu o njima. Nakon to odgovori na sva postavljena pitanja, povjerenstvo se povlai na dogovor o zavrnoj ocjeni obrane dotine disertacije. Predsjednik povjerenstva zatim priopuje doktorandu da je uspjeno obranio svoj rad te ga u ime fakulteta, sveuilita, povjerenstva i u svoje osobno ime proglaava doktorom odreene znanosti. Danom stjecanja doktorata znanosti smatra se dan kada je doktorand obranio svoju doktorsku disertaciju.

Doktorat znanosti je najvii mogui akademski stupanj, pa bi se svaki doktor znanosti u svakoj prigodi morao primjereno ponaati: moralno, kulturno, humano, dostojanstveno, jednostavno i pristupano svakome bez obzira na njegovo zvanje, znanje, boju, rasu, naciju (...); morao bi svojim ponaanjem, svojim djelima, svojim izgledom, svojim znanjem, svojim manirima, svojom lucidnou i pronicljivou, svojim 'sjajem' () zraiti i osijavati kao vrhunski intelektualac, poput sunca u zvjezdanom sustavu. Ako se doktor znanosti ponaa suprotno navedenim naelima, ili bar veini od tih naela, trebalo bi se preispitati njegovo pravo na doktorat znanosti i/ili moda i sam sustav stjecanja takvih dokotra znanosti.

2.6. Habilitacijsko djelo

Habilitacijsko djelo je znanstveno ili vrlo kvalitetno znanstvenostruno djelo, s preteitim elementima znanstvenoga djela, koje izrauje kandidat nakon stjecanja doktorata znanosti, a svrha mu je da poslui kao dokaz o njegovoj sposobnosti da moe drati predavanja kao sveuilini nastavnik. Kandidat obrauje jedan vaniji problem iz znanstvene discipline za koju se eli kvalificirati i o toj temi dri javno predavanje pred strunim povjerenstvom, fakultetskim vijeem i auditorijem. Nakon uspjeno obraene teme i odranoga predavanja priznaje mu se status sveuilinoga nastavnika te dobiva odobrenje za odravanje predavanja na visokom uilitu.

Gotovo istu svrhu ima i nastupno predavanje koje u postupku izbora osobe u znanstvenonastavno zvanje docenta mora odrati predlonik pred nastavnicima, studentima i lanovima strunoga povjerenstva za izbor u spomenuto zvanje. To je jedan od bitnih uvjeta za izbor u znanstvenonastavno zvanje docenta.

3. ZNANSTVENA, ZNANSTVENOSTRUNA I STRUNA DJELA

Iako izmeu znanstvenoga, znanstvenostrunog i strunog djela nema otrih granica, potrebno je ipak napraviti odreena razgranienja jer se esto u skupinu znanstvenih djela svrstavaju i ona koja po svojim kvalitetama tamo ne pripadaju.

3.1. Znanstvena djela

Svako znanstveno djelo mora imati elemente originalnosti, odnosno mora iznijeti originalne rezultate istraivanja i mora pridonositi svjetskoj riznici znanja. Jer, originalnost je bit i svrha znanstvenog istraivanja i znanstvenog djela. Originalno podrazumijeva novo, do tada nepoznato, novo ne u lokalnim okvirima nego novo u svjetskoj znanstvenoj riznici znanja. Tu originalnost i kvalitetu znanstvenih djela mogu ocjenjivati samo dobro informirani znanstvenici svjetskog ugleda.

U skupinu znanstvenih djela mogu se ubrojiti ova djela: 1) monografija, 2) doktorska disertacija, 3) magistarski znanstveni rad, 4) znanstveni lanci i 5) znanstvene studije.

3.1.1. Monografija

Monografija je znanstvena rasprava, odnosno znanstveno djelo u kojemu se autor pozabavio jednim uim podrujem, predmetom, problemom neke znanosti ili bibliografijom neke osobe. U monografiji se, dakle, na iscrpan, cjelovit i sveobuhvatan nain razmatra odreeni znanstveni problem. Piu je jedan ili vie autora. U prolim je stoljeima monografija bila dominanta vrsta znanstvenoga djela, ali danas ju uvelike zamjenjuju zbornici radova u kojima se po tematskim cjelinama obrauju pojedina znanstvena pitanja i koji nastaju u kudikamo kraem vremenskom razdoblju.

3.1.2. Znanstveni lanci

Prema V. Silobriu, znanstveni je lanak prvo objavljivanje originalnih rezultata znanstvenih istraivanja (opaanja) u publikaciji koja je lako dostupna meunarodnoj znanstvenoj javnosti, a napisano je tako da se istraivanja mogu ponoviti i zakljuci provjeriti. Da bi doista posluio namjeni, znanstveni lanak mora biti logian, jasan i toan; mora biti nov, istinit, vaan i razumljiv. Mora imati sljedee elemente: 1) naslov, 2) saetak, 3) uvod, 4) razradu teme s rezultatima istraivanja, 5) zakljuak, 6) pozivne biljeke, 7) popis koritene literature, 8) priloge (ako postoje).

Prema preporukama UNESCO-a, u znanstvenim se i strunim publikacijama mogu pojavljivati ove vrste lanaka:

izvorni znanstveni lanak (Original scientific paper)

prethodno priopenje (Preliminary communication)

pregledni lanak (Rewiew)

izlaganje sa znanstvenih skupova (Conference paper)

struni lanak (Professional paper)

Izvorni znanstveni lanak (Original scientific paper) originalan je znanstveni rad koji sadri nove, jo neobjavljene rezultate izvornih znanstvenih istraivanja iskazane na objektivno provjerljiv nain. On je prototip i ponajee znanstveno djelo u prirodnim znanostima.

Prethodno priopenje (Preliminary communication) saeto donosi nove, jo neobjavljene rezultate znanstvenih istraivanja iji karakter zahtjeva objavljivanje, uz pretpostavku da e se kasnije objaviti cjelovit rad. Drugim rijeima, radi se o kraoj obavijesti o rezultatima istraivanja koja obino ne sadri sve potankosti potrebne da se dobije cjelovit uvid u njih.

Pregledni lanak (Rewiew) sadri izvoran, saet i kritian prikaz odreenoga podruja istraivanja ili jednoga njegova dijela u kojemu autor i sam aktivno sudjeluje. Iako ne mora sadravati originalne (nove) znanstvene rezultate, u lanku mora biti vidljiv i autorov originalan doprinos istraivanju dotine problematike.

Izlaganje sa znanstvenoga skupa (Conference paper), prethodno referirano na takvu skupu, objavljuje se u obliku cjelovita lanka samo ako prije toga nije objelodanjeno u zborniku toga skupa. Ako takvi lanci imaju sva obiljeja znanstvenoga lanka i ako ih recenzenti takvima ocjene, ubrajaju se u znanstvene lanke (izvorni znanstveni lanak, prethodno priopenje ili pregledni lanak).

Struni lanak (Professional paper) sadri korisne priloge iz odreene struke i ne mora predstavljati izvorna istraivanja. U njemu se obrauje ve poznato, opisano. Teite je na primjeni poznatoga, na irenju znanja, a ne na otkrivanju novih spoznaja.

Pri pisanju znanstvenih i strunih lanaka treba voditi rauna o mnogim detaljima. Ponajprije treba odabrati adekvatan naslov. Budui da se radi o najoevidnijem i najitanijem dijelu, ni u jednom dijelu znanstvenoga lanka nije toliko vano dobro odabrati prave rijei i pojmove kao pri kreiranju naslova. Naslov mora sa to manje rijei tono opisati sadraj lanka. U naslovu se ne smiju rabiti skraenice, kemijske formule niti argon.

Saetak (eng. Summary) bi trebao biti jezgrovit prikaz cijeloga lanka a ne samo zakljuka. Dobro napisan saetak omoguuje itateljima da brzo otkriju bitne toke sadraja lanka, da odrede je li im zanimljiv te hoe li ga proitati. Dobar saetak u oko 250 rijei treba naznaiti: a) osnovnu svrhu i cilj istraivanja, b) primijenjenu metodologiju, c) postignute rezultate, d) bitne zakljuke. Saetak treba napisati i na nekom od svjetskih jezika. Najea je pogrjeka pri pisanju saetaka opisivanje nepotrebnih potankosti.

Uvod lanka mora sadravati dostatno obavijesti da bi itatelj mogao razumjeti i procijeniti autorove zamisli, postupke i postignute rezultate, a da ne mora prije toga proitati opsenu literaturu o predmetu istraivanja. Iz Uvoda, nadalje, mora biti jasno zato je autor istraio ba taj predmet. U njemu se treba prikazati narav i znaenje odabranoga podruja istraivanja te poblie odrediti svrhu i predmet istraivanja. Uvod je i pravo mjesto za opisivanje posebnih skraenica ili naziva te ukazivanje na probleme s kojima se autor tijekom istraivanja susretao.

U razradi teme treba voditi rauna o vanosti pojedinih informacija koje se prezentiraju itatelju. Treba, naime, prikazati samo glavne i reprezentativne rezultate, a ne sve. Poriv da se sve opie, da se nita ne izostavi, ne dokazuje da netko ima neogranieno mnogi informacija. Prije pokazuje da taj ne zna odabrati bitno. Pisati valja po loginom slijedu, to esto nije slijed kojim se radilo. Izlaganje treba biti jedna cjelina, razumljiva sama za sebe, s meusobno povezanim dijelovima.

Zakljuak sadri najvanija rjeenja postavljenoga problema istraivanja, odnosno sve odgovore na pitanja postavljena u uvodu. Zakljuak je zapravo, na sustavan, koncizan i jezgrovit nain izloena sinteza svih relevantnih spoznaja, informacija, stavova, znanstvenih injenica, teorija i zakona koji su izneseni u analitikom dijelu znanstvenog djela. U zakljuku se, dakle, ne iznose nove spoznaje, novi dokazi, novi podatci, nego se on formulira na temelju ve prethodno iznesenih spoznaja, dokaza itd. U njemu se takoer ne navode citati drugih istraivaa i znanstvenika niti se piu fusnote (kao niti u uvodu).

3.1.3. Znanstvena studija (projekt)

To je najee kolektivno znanstveno djelo koje naruitelj (investitor) povjerava na izradu specijaliziranim znanstvenoistraivakim organizacijama ili visokim uilitima. Takve se studije temelje na fundamentalnim i primijenjenim istraivanjima kojima se postiu originalni istraivaki rezultati. Uglavnom nastaju u duem vremenskom razdoblju (pet do deset godina).

3.1.4. Svojstva kvalitetnoga znanstvenog djela

Da bi bilo kvalitetno, znanstveno djelo mora imati sljedee karakteristike: iscrpnost prikaza, saetost prikaza, jedinstvo, sklad (koherentnost), adekvatno isticanje, izvornost, ispravno rasuivanje, primjere.

Vrijednost nekoga rada nipoto ne ovisi o njegovu obujmu, nego poglavito o iscrpnosti kojom se neki problem obrauje. To e rei da rad mora predstavljati, koliko je to mogue, bar za neko vrijeme konanu studiju o tom problemu tako da se o njemu ne moe kroz nekoliko godina ponovno pisati pod istim vidikom i u istom smislu. Budui da rad ne mora obuhvatiti i rijeiti sva pitanja, to treba naznaiti u uvodu i eventualno u zakljuku upozoriti na najvanija pitanja koja bi jo trebalo obraditi.

Pri pisanju znanstvenih djela valja imati na umu ope pravilo da treba teiti za kratkoom sa saetim i snanim nainom izlaganja injenica i ideja. To, dakako, ne smije ii na tetu jasnoi i iscrpnosti prikaza. Kratkoa je dobar pokazatelj da je autor ovladao predmetom u toj mjeri te je u stanju iznijeti ga u saetom obliku a da se pritom ne izostavi nita bitno. Osim toga, kratak rad kudikamo je privlaniji od opsenoga i primjeren je dananjem tempu ivota.

Da bi se postigla kratkoa, potrebno je drati se nekih opih naela:

1) ne poinjati izlaganje odve izdaleka, nego ondje gdje je to nuno

2) ne unositi u rad nita to nije neposredno povezano s temom, to rad ini razvodnjenim

3) ne pretrpavati rad neznaajnim pojedinostima

4) ne ponavljati ono to je ve na neki nain reeno

5) ne razlagati i opseno objanjavati stvari koje su po sebi dovoljno razumljive.

Nuno je da svi dijelovi rada (poglavlja, odsjeci, paragrafi itd.) budu posveeni jednom predmetu, jednoj ideji, da ine organsku cjelinu i da doprinose, svaki za sebe i svi skupa, postupnom tijeku i razvoju temeljne ideje.

Svi dijelovi rada trebaju biti u meusobnom skladu i u skladu s cjelinom (logika povezanost).

Svaka misao i niz misli trebaju biti istaknute prema svojoj vanosti. To se postie veim ili manjim prostorom koji se daje nekoj misli i mjestom na kojemu se ona razrauje. Ono to elimo najvie istaknuti stavljamo na posljednje mjesto koje je najvanije, zatim po vanosti dolazi prvo mjesto itd.

Iako je teko postii popunu originalnost, za njom svakako treba teiti pa i u najskromnijim radovima. Izvornost se sastoji u tome to se donosi nova graa, dotad nepoznata ili to se ve poznata, suhoparna i nezanimljiva graa uini vrijednom i zanimljivom. Originalnost se oituje i u drukijoj organizaciji i rasporedu (kompoziciji) grae, u novim zakljucima izvedenim na temelju grae koja je autoru na raspolaganju, zakljucima koji s novoga vidika osvjetljuju predmet, bacaju na nj nov pogled itd.

Svaku tvrdnju koju iznosi autor treba obrazloiti i potkrijepiti valjanim i uvjerljivim dokazima, inae se radi o proizvoljnim i samim time nevrijednim konstatacijama. Pritom se stvari ne smiju pojednostavljivati i uzimati u obzir samo one injenice koje autoru idu u prilog.

Najbolje sredstvo za jasno izlaganje jest primjer. To e rei da se rad ne smije svesti samo na apstraktnu refleksiju, nego ga treba potkrijepiti raznovrsnim primjerima koji se mogu crpsti iz osobnoga iskustva i iskustva drugih.

3.2. Znanstvenostruna djela

Djela koja sadre podjednako elemente znanstvenih i strunih djela nazivaju se znanstvenostrunim djelima. U ovu skupinu ubrajaju se: 1) udbenici, 2) enciklopedije, 3) leksikoni, 4) praktikumi, 5) rjenici, 6) zbornici radova, 7) bibliografije, 8) prirunici i 9) asopisi.

3.2.1. Udbenik

Udbenikom je osnovno nastavno sredstvo u organizacijama odgoja i obrazovanja u kojemu se izlae gradivo utvreno nastavnim planom i programom odgojno-obrazovnoga rada. To znai da se pod udbenikom podrazumijeva: a) tiskana knjiga, b) skripta, c) hrestomatija, d) autorizirana predavanja, e) zbirka zadataka, f) prirunik, g) radna biljenica ili druga literatura koja zamjenjuje udbenik ili je njegov sastavni dio, ali uz uvjet da su izraeni u izravnoj vezi s odgovarajuim nastavnim planom i programom. Svaki se udbenik mora temeljiti na utvrenim znanstvenim i idejno-odgojnim naelima i mora ispunjavati primjerene pedagoke, psiholoke, didaktiko-metodoloke, tehnike i estetske standarde.

3.2.2. Enciklopedija

Enciklopedija je knjiga, najee viesveana, koja na leksikografski dotjeran nain, obino abecednim redom, prema kljunim rijeima (natuknicama, odrednicama) donosi i objanjava pojave, pojmove, dogaaje, osobe, znanja openito. Od leksikona se razlikuje sintetikijim pristupom grai, lancima u kojima se osim podataka iznose i ina objanjenja ili analize. Moe biti opa ili struna (specijalna, npr. drutvenih znanosti, filozofije, ali i nekoga podruja ili naroda).

Od opih enciklopedija najpoznatija je Encyclopedia Britannica koja je izlazila u protekla dva stoljea. Njezino drugo izdanje ima 29 svezaka u kojima je vrlo precizno, pregledno i sustavno obraeno oko 500.000 odrednica. Poznata je i njemaka enciklopedija Der Grosse Brockhaus. Njezino 16. izdanje obuhvaa 12 glavnih i dva dodatna sveska koji ukupno sadravaju 150.000 natuknica. Smatra se da ova enciklopedija ima najnovije informacije, da je najdetaljnija i najpripremljenija u odnosu na sve postojee enciklopedije.

Enciklopedije mogu sluiti kao vaan izvor znanstvenih informacija, pri emu treba preferirati najnovija izdanja u kojima su na znanstven i suvremen nain obraene nove informacije.

3.2.3. Leksikon

Leksikon (gr. rjenik) je prirunik u kojemu se uglavnom abecednim redom niu te saeto, s osnovnim podatcima, prikazuju i tumae pojmovi, znamenite osobe, vlastita i zemljopisna imena, povijesna zbivanja, znanstveno i struno nazivlje, tuice i dr. iz kruga usmenoga i pismenoga openja obrazovnih ljudi (konverzacijski leksikon), odnosno iz podruja neke znanosti ili struke (struni leksikon), primjerice: leksikon biblijske teologije, biografski leksikon, glazbeni, jezikoslovni, medicinski, pomorski, portski leksikon itd.

3.2.4. Praktikum

To je posebna vrsta udbenika ili prirunika koja moe imati univerzalni ili specijalistiki karakter. Praktikumi mogu biti namijenjeni studentima, istraivaima i praktiarima. U njima se iznose pojedine metode, instrumentariji i tehnike s procesima za izvoenje eksperimenata i odreivanje parametara koji su u njima predvieni. Praktikumi su, zapravo, instruktivni prirunici, vrlo korisni praktini sveobuhvatni vodii u kojima su na jasan, jednostavan, postupan i precizan nain izneseni svi relevantni postupci, radnje i operacije koje racionalno i djelotvorno rjeavaju konkretne probleme, zadatke, poslove.

3.2.5. Rjenik

Rjenik je priruna knjiga koja sadri popis rijei i izraza nekoga jezika (ili vie njih) izabranih, rasporeenih i objanjenih po nekom naelu (poredanih obino po abecedi). Postoji mnogo vrsta rjenika, razliitih po nainu kako su izraeni, po jezinom podruju koje obuhvaaju i svrsi kojoj su namijenjeni. Najvaniji se mogu svrstati u pet skupina: 1) jednojezini rjenici (sadre rijei samo jednoga jezika), 2) dvojezini rjenici (sadre rijei i izraze jednoga jezika objanjene rijeima i izrazima drugoga jezika), 3) mnogojezini rjenici (sadre rijei i izraze jednoga jezika paralelno objanjene na vie jezika), 4) frekvencijski rjenici (na temelju opsenih tekstova vrlo razliita sadraja pokazuju u brojevima i postotcima kako se pojedina rije ili oblik pojavljuje u nekom jeziku), 5) biografski rjenici (donose podatke o ivotu, radu i djelima istaknutih znanstvenih i strunih radnika, osoba iz politikoga, umjetnikog, gospodarskog i javnog ivota; npr. Tko je tko u Hrvatskoj).

3.2.6. Zbornik radova

Zbornik je knjiga s vie razliitih tekstova, studija ili rasprava, obvezno povezanih opom temom ili svrhom. Danas su zbornici vrlo esti i donose radove vie autora vezanih uz neku aktualnu tematiku, izabranih i sakupljenih osobito u povodu obljetnica, proslava, simpozija, znanstvenih skupova i sl. Ovaj oblik prezentiranja znanstvenih i strunih radova veoma je produktivan i znatno pridonosi riznici svjetske i nacionalne znanosti.

3.2.7. Bibliografija

Bibliografija (katalog, popis, lista, indeks, registar) je struno-znanstvena djelatnost koja prikuplja, odabire, analizira, sistematizira i opisuje tiskane ili na drugi nain umnoene, javnosti namijenjene tekstove te ih kao ureene popise publicira s namjerom da prui informaciju kao pomo pri strunom i znanstvenom radu.

Postoje vrlo razliite vrste bibliografija. Najvanije su sljedee:

1) prema sadraju i vrstama indeksirane grae: a) ope bibliografije (obuhvaaju popise grae bez obzira na njezine sadraje i vrstu) i b) specijalne bibliografije (obuhvaaju samo publikacije posebnoga podruja, teme ili odreene discipline

2) prema namjeni: a) popisne bibliografije (u njima se biljee najiscrpniji materijali s raznih podruja znanja ili posebnoga karaktera), b) znanstvene bibliografije (ele informirati znanstvenike o publikacijama koje se odnose na istraivake probleme predmeta istraivanja ili teme koje istrauju), c) bibliografije kao preporuke (upuuju na odreenu literaturu)

3) prema vremenu objavljivanja bibliografije: a) tekue bibliografije (popisuju materijale onako kako su nastali, b) retrospektivne bibliografije (obuhvaaju publikacije u odreenom razdoblju do vremena kompilacije bibliografije), c) perspektivne bibliografije (daju publikacije koje su u tisku)

4) prema mjestu izdanja indeksirane literature: a) meunarodne bibliografije (popisuju materijale na stranim jezicima objavljene u raznim zemljama), b) nacionalne bibliografije (obuhvaaju materijale koji izlaze u nekoj dravi ili na posebnom jeziku), c) regionalne bibliografije (registriraju lokalna tiskana djela). 5) prema metodi sreivanja: a) sustavne i b) predmetne ili autorske.

Bibliografija zbog velikog bogatstva izvora informacija o objavljenim djelima predstavlja zlatni klju za svakog znanstvenika i svako znanstveno podruje i znanstveno polje, jer s izvanrednom lakoom otvara svaku bravu riznice znanja.

3.2.8. Prirunik

Prirunici su djela koja pruaju znanstvene i druge informacije o odreenom znanstvenom podruju, a oni obuhvaaju enciklopedije, leksikone, udbenike, rjenike, bibliografije, statistike prirunike, tehnike i druge strune prirunike. To je, zapravo, zajedniki naziv za brojne vrste samostalnih, vanih i afirmiranih edicija.

3.2.9. asopisi

asopis je periodika publikacija, vrsta serijske publikacije koja izlazi u redovitim razmacima kraim od godine, duljim od tjedan dana, a namijenjena priopavanju ostvarenja iz znanosti, umjetnosti, porta, zabave i dr. Povezanost pojedinih svezaka (brojeva) obino se ne oituje samo naslovom i tekuom numeracijom nego i sadrajem i vanjskim oblikom. Prema sadraju razlikuju se opekulturni, popularno-znanstveni, znanstveni asopisi te revije i magazini.

3.3. Struna djela

Za struna se djela moe rei da ne sadre nove, originalne znanstvene spoznaje, znanstvene rezultate ili teorije; u njima se obrauje ve poznato i opisano. Izrada strunoga djela ima osnovni zadatak prikupiti i interpretirati ve poznate znanstven spoznaje, injenice, informacije i teorije. Teite je, dakle, na primjeni poznatoga, na irenju i popularizaciji znanstvenih spoznaja, a ne na otkrivanju novih, izvornih znanja.

U struna djela redovito se ubrajaju sljedee vrste: 1) magistarski struni rad, 2) struni lanak, 3) struni prikaz, 4) struni elaborat, 5) struna ekspertiza, 6) struno izvjee, 7) meditacija, 8) recenzija i 9) vodii.

O magistarskome strunom radu i o strunome lanku govori se na prethodnim stranicama ovoga rada, pa ovdje ne emo o njima posebno govoriti.

Struni prikaz je struno i kritiko predstavljanje odreenoga djela znanstvenoj i strunoj javnosti i to najee u odgovarajuim asopisima. Gotovo svaki prikaz sadri: motiv za pisanje, sintetiki prikaz djela i kritiku ocjenu djela. Pozitivne i negativne elemente treba korektno i objektivno argumentirati, a prikaz moraju karakterizirati konciznost, objektivnost, jasnoa i uvjerljivost.

Struni elaborat je kratko struno djelo, gotovo uvijek istovjetnog oblika i strukture koje se izrauje na ve ustaljen nain. U njemu se temeljito izlae i obrauje neko pitanje ili predmet. Investicijski elaborat je tipino djelo ove vrste. To jednako vai i za programe razvoja i elaborate o reorganizaciji nekog poduzea ili slube.

Ekspertiza je struno djelo u kojemu priznati i ovlateni ekspert, odnosno sudski vjetak ili tim eksperata iznose struno miljenje o nekom predmetu ili o rjeavanju odreenoga praktinog problema.

Struna izvjea mogu biti raznovrsna. Najea su: a) izvjea o znanstvenostrunom radu na odreenom projektu, b) izvjee povjerenstva o ocjeni znanstvenoga magistarskog rada, c) izvjee povjerenstva o ocjeni pogodnosti teme doktorske disertacije i podobnosti doktoranda u postupku stjecanja doktorata znanosti i d) izvjee povjerenstva za izbor istraivaa u znanstvena zvanja.

Meditacija je struno djelo (lanak) vrlo skromne znanstvene, odnosno strune vrijednosti. U takvim djelima autor ostaje na razini razmiljanja, esto emotivnog udubljivanja u razjanjavanje jasnih pojmova o nekim stvarima ili pojavama, bez znanstvenog tretiranja tih stvari i pojava. Pisanje ovakvih djela svojstveno je mladim i neiskusnim istraivaima.

Recenzija je pismeni kritiki prikaz, ocjena umjetnikoga ili znanstvenog djela kojom recenzent vrednuje rezultate tuega djela: udbenika, prirunika, praktikuma, studije, lanka, knjievnoga ili drugog pisanog djela. Drugim rijeima, recenzija je struno miljenje nekoga priznatog eksperta o (ne)kvaliteti tuega djela. O ocjenama iznesenima u recenziji izravno ovisi hoe li se neko djelo objaviti ili ne, treba li se dopuniti, izmijeniti ili ne.

Recenziranje rukopisa ima veoma vanu funkciju. Njime se, naime, iskljuuje mogunost objavljivanja nekvalitetnih znanstvenih, strunih i drugih djela, poboljava se kvaliteta ve napisanih rukopisa, osigurava se suvremenost iznoenja spoznaja, stavova, zakljuaka, teorija itd.

Recenzenti mogu biti priznati i afirmirani znanstvenici, istraivai i sveuilini profesori koji su po zanimanju, zvanju i akademskom stupnju obrazovanja iznad autora djela koje mu je povjereno na recenziju. Samo u iznimnim sluajevima recenzent moe biti u istom znanstvenoistraivakom i istom znanstveno-nastavnom zvanju u kojemu je i autor. Nedopustivo je pak da neko djelo recenzira netko u niem zvanju.

Za svaki udbenik potrebne su tri recenzije, i to: r