METODOLOGIJA

ARHEOLOGIJE

II

Predavanja 2001./2002. (nadopunjena predavanjima 2000./2001.)

1. METODOLOGIJA 1.1. DEFINICIJA I METODE (26.10.2001.) Sve su djelatnosti određene nekim pravilima. Pravila i teorijske i praktične primjene čine metodologiju. Metodologija je znanstvena disciplina o

cjelokupnosti svih načina i oblika istraživanja pomoću koje dolazimo do općih saznanja. To je disciplina u kojoj se kritički ispituju različite znanstvene metode. Kao eksplicitna i objektivna ona je u biti uvijek dio logike (možemo reći da je metodologija odnos logike, znanosti i filozofije). Metodologija je dio epistemiologije – znanosti o znanju (epistem – grč. spoznaja, znanje; logos – grč. znanost).

Metodologija je opća teorija znanstvenih spoznaja. To je posebna disciplina proučavanja logičkih operacija i tehničkih radnji. Ona proučava tehnike, povezanost tehnika, postupak... kritički ispituje znanstvene postupke i tehničku obradu podataka. Metodologija nije samo opća teorija već je sastavni dio svake znanosti. Ona je unutarznanstvena disciplina. Zadaća joj je kritički procjenjivati znanstveni postupak. Ona ima instrumentarij i način logične obrade podataka kako bi utvrdila optimalne uvjete pod kojima je uopće moguće izvoditi znanstvena istraživanja. Dvije su osnovne skupine metoda istraživanja1: • tehničke • logičke.

Tehničke metode se vežu uz organiziranje, promatranje, eksperimentiranje2, prikupljanje, mjerenje... Cilj im je osiguravanje optimalnih uvjeta u kojima je moguće doći do upotrebljivih znanstvenih podataka.

Podaci mogu biti: upotrebljivi znanstveni podaci i znanstveno upotrebljivi podaci. Upotrebljivi znanstveni podaci su oni do kojih se dođe primjenom tehničkih metoda istraživanja odnosno u arheologiji oni do kojih se došlo u toku iskopavanja arheološkim metodama. Znanstveno upotrebljivi podaci su podaci do kojih se dolazi na bilo koji drugi način, ali se mogu znanstveno iskoristiti bilo primjenom logičkih metoda (komparacije, tipologije, determinacije), ali koji u krajnjem obliku nemaju vrijednost kao upotrebljivi znanstveni podaci.

Logičke se metode tiču obrade podataka (analiza građe) do kojih se došlo primjenom tehničkih metoda. Za

razliku od tehničkih one su univerzalne. One osiguravaju opće uvjete pod kojima se uopće i vrši znanstvena spoznaja: • izvođenje zaključaka/zakona • građenje sustava • postavljanje teza. Tehničke imaju i karakter pomoćnih i variraju od znanosti do znanosti. Logične vrijede u gotovo svim znanostima. Definicija, klasifikacija, analiza3, sinteza4, dedukcija5, indukcija6, tipologija, apstrakcija... su zajedničke metode svih znanosti7. Razlike postoje u primjeni i razvijanju ovih metoda. Logičke i tehničke metode moraju biti u skladu. Istraživački postupak je teorijsko-empirijski te induktivno-deduktivan. Prikupljanje empirijskih podataka, dobivenih pomoću tehničkih metoda, mora biti vođeno nekom racionalnom idejom. Deduktivni model mora imati visoki stupanj primjene. Deduktivni modeli moraju dopuštati primjenu u praksi. 1 Znanost čini: predmet, teren i skup metoda. 2 U arheologiji nema pravog eksperimenta već postoji pokusno iskapanje. 3 Analiza je metoda kada iz složene cjeline izlučujemo elemente (19. st.). 4 Sinteza je metoda kada izlučene elemente povezujemo u jednu cjelinu (20. st.). 5 Deduktivni princip smatra da ono što vrijedi uopće vrijedi i u pojedinačnom. 6 Kod ove metode ide se od poznatog k nepoznatom, od pojedinačnog k općem i od ispitanom k neispitanom. 7 Ovo su metodološki principi logičkih metoda. Sve su to prirodni mentalni procesi. 1

Sada nas zanima praktična strana tj. tehničke metode istraživanja. One se dijele na: 1. metode koje prethode iskopavanju 2. metode iskopavanja. Postoji određeno preklapanje. Neke koje se primarno primjenjuju prije iskopavanja mogu se primijeniti i na iskopavanju. U obje metode ulaze geofizičke metode koje zapravo želi Nova arheologija. Logičke metode se dijele prema čitavom nizu vrsta istraživanja npr. tipologija, komparacija, kronologija. Sve se ove metode primjenjuju nakon istraživanja. Primjena primarnih metoda istraživanja zahtijeva sofisticiranost i sustavnost. Zadaća metodologije je da kritički promatra i tehničke i logičke metode obrade podataka. Svaka znanost u razvoju mora ispitivati samu sebe kako bi se učinila kvalitetnijom i otklonila nedostatke koji se pojavljuju u razvoju. Primjer nedostataka je iskopavanje tumula koje se u prošlosti vodilo tako da su se kopale male sonde kako bi se što brže došlo do središnjeg dijela tumula gdje je grob. Time tumul nije istraživan u cjelini već je istražen samo jedan njegov segment. Zanemarili su se ostali grobovi i drugi razvojni elementi. Takav se pristup pokazao pogrešnim i to je kritično valoriziranje. Svaka znanost koristi čitav niz aparata kojima osigurava svoju kvalitetu istraživanja npr. koristimo nivelir, metar, geofizičku opremu, foto-aparat, kompjuter... Broj i vrsta tehničkih metoda ovisi o razvijenosti same znanosti, ali ovisi i o tehnološkom razvoju. Dakle, istraživanja u prošlosti su bila vrlo dobro provedena, ali su im današnje tehničke mogućnosti bile nedostupne. Tehnološki razvoj vrlo je brz. Tehničke metode ovise o mjestu i poziciji arheologije. Arheologija se pokazala kao respektabilna znanost. I u onim razdobljima gdje je arheologija potisnuta u drugi plan (npr. antika), arheologija je nezaobilazna jer mora dati potvrde za pisane izvore koje donosi povijest – da ih potvrdi, korigira i ispravi. Kad se radi o nekim razdobljima povijesti arheologija ima velik značaj jer nema nikakvih pisanih izvora (rani srednji vijek tj. seoba naroda). Potrebna je multidisciplinarnost. Nijedna od bliskih znanosti ne može bez arheologije, a ni mnoge druge znanosti ne mogu bez arheologije niti arheologija može bez njih. Bez međusobnog kombiniranja svih područja nema cjelovite slike o vremenu i prostoru same kulture. Arheološko istraživanje ne počinje s iskopavanjem, niti ne završava s krajem iskopavanja. Trebamo cjelovito rekonstruirati međuodnose svih faktora koji određuju život na tom prostoru. Predmet je bio artefakt u 19.st. Danas je drugačije npr. serije grobova iz ovih 200 godina razvoja arheologije su kvalitetna količina arheološke građe koja nije iskorištena, ali se od nje mogu stvoriti sjajne spoznaje o populacijama i vremenu. Danas trebamo C14 i slične metode, no mi8 se time ne bavimo već nudimo podatke drugim znanostima koje će svojim metodama dobivati rezultate koje ćemo mi koristiti. Razvoj metodologije odvijao se u dva pravca: • empirijsko-racionalna • induktivno-deduktivna. Obje su uzajamne.

Empirijsko-induktivna orijentacija Ovaj pravac (orijentacija) preferira empirijsko istraživanje i induktivnu metodu – od pojedinačnog ka općenitom; Bacon, Locke, Hill i u 20.st. neofilozofisti). Racionalističko-deduktivna orijentacija Metoda koja zaključuje od općeg k pojedinačnom (Aristotel, Descartes, Hegel, Leibnitz…).

Kretanje van ovih (tj. svih) zakona i odstupanje od njih predstavlja: • pseudoznanost • kvaziznanost • bezznanost.

8 Mi – to bi ono ka brale bili arheolozi. 2

Odstupanje je primjetno i u arheologiji, a to su nedostaci postojećih tehničkih metoda. One se razvijaju tek 1950ih. U metodologiji arheologije postoje problemi eksperimenta jer kulturni fenomeni nisu ponovljivi. Kad počinje istraživanje lokaliteta idemo spoznati što se na tom lokalitetu dogodilo – procese, smisao, karakter i sadržaj lokaliteta. Kad prilazimo lokalitetu mi ulazimo u potpuno nepoznat svijet bez obzira na stečeno znanje o povijesti srednjeg vijeka, antike ili prapovijesti. Procesi koji se odvijaju na jednom lokalitetu su posljedica individualnosti jedne zajednice. Mi se najčešće zadovoljavamo samo tipologijom i suhom kronologijom, a što je sa sadržajem nekropole? ARHEOLOŠKA METODOLOGIJA Arheološka metodologija je disciplina koja obuhvaća: • teren • laboratorij (teoretska obrada podataka). Terenska arheologija je čista struka, a glavna arheološka metoda terenskog rada je tipološki stratigrafska metoda. Teorijska je arheologija je u videokrugu znanosti koja bi trebala biti primarna stvar. Njena osnovna pitanja su kakav treba biti pristup kulturnom razvoju i pojam kulture i povijesti s arheološkog aspekta. ARHEOLOGIJA → predmet istraživanja i metoda ostalih kultura, odnos između predmeta istraživanja i metoda je dijalektičan. 1.2. RAZVOJ METODOLOGIJE - POVIJESNI PREGLED EVOLUCIONIZAM – 19.st. Evolucionizam se temelji na pretpostavci da svi oblici vode u neki drugi tj. da je sve promjenjivo. Uveo je dinamičnost u znanost. Arheologija se danas bavi razvojem, evolucijom. a) Evolucionizam u biologiji Po Lamarku razvoj je postepen i pod utjecajem je sredine, a ne ide putem prirodne selekcije kako to tumači Darwin. Po Lamarku je to vođeno nekim unutrašnjim principom. b) Evolucionizam u društvenim znanostima Postoji misao da je evolucionizam prije nastao u društvenim znanostima nego u biologiji. Javlja se i u arheologiji, ali posredno. c) Evolucionizam u filozofskim pravcima U filozofiji je to u 19. st. pozitivizam – Auguste Comte, Herbert, Spenser. Kod Comtea je vidljiva stanovita predanost znanosti (“Pojmovi iza kojih ne stoje činjenice nemaju smisla.”). Iz Comteove filozofije razvija se evolucionizam. Spenser je izjednačavao problem duha i društva s jedne strane, s razvojem bića i organizama s druge strane, u čemu je griješio. Znači, izjednačavala se kultura (teče konvergentno)9 i biološka evolucija (divergentno)10. d) Evolucionizam u arheologiji Javlja se linearni evolucionizam koji je bio zabluda, a zatim i difuzionistički evolucionizam. Kulturni antropolog Edward Taylor napisao je djelo “Primitivne kulture”. Razvoj kulture se odvijao po shemi: animizam → politeizam → monoteizam. Etnolog L. Morgan smatra da su pokretači kulture društvene institucije kao što su pleme, klan, obitelj… a sve kulture prolaze tri faze: divljaštvo, barbarstvo i civilizacija. Evolucionisti su previše robovali biološkom evolucionizmu. Bili su europocentrični. Misao da u razvoju kulture mora biti progresa je pogrešna.

9 Sve izlazi iz jednog oblika, grana se i tako razlike postaju sve veće. 10 Među različitim kulturama uvijek ima zajedničkih elemenata. One se međusobno uvijek isprepliću. Također postoji difuzija –kulture uvijek prolaze kroz iste ili slične faze razvoja, dok je kod biološke evolucije to sasvim suprotno. 3

DIFUZIONIZAM – kraj 19. st. Difuzinizam je prvi povijesni pristup kulturi. Srušili su neke evolucionističke pretjeranosti (europocentričnost). Njih ne zanimaju sličnosti, već razlike među kulturama. Sličnosti pripisuju migracijama što je pretjerano. Dva su osnovna vida migracija: etnička (kulturni ostaci) i kulturna (materijalni ostaci). Arheolog Oscar Montelius predstavlja spoj evolucionizma i difuzionizma.

Njemačka škola ili škola kulturnih područja Osnivač joj je etnolog Ratzel (“Povijest čovječanstva”), a ostali su Grebner i Aknerman. Ratzelov učenik je Leo Frobelius. On je osnivač teorije o kulturnim krugovima.

Engleska škola Najvažniji predstavnik je Schmidt.

Američka škola Predstavnici su Boas, Sapir, Lovi, Kreber. Javlja se teorija koncentričnih krugova. NEOEVOLUCIONIZAM – između dva svjetska rata Ovaj je pravac zadržao neke elemente evolucionizma i difuzionizma, ali je uveo neke nove kvalitativne promjene. Ovaj je pravac utjecao na razvoj Nove arheologije 1960ih. To je arheologija kojoj je u središtu istraživanje procesa – procesualna arheologija. Utjecaj na arheologiju su imali kulturni antropolozi – Marx, Morgan, Malinovski… Unutar glavne teorije postoji više teorija:

Teorija univerzalne evolucije Pripadnici ove teorije težili su nalaženju univerzalne kulture na europskom planu. Najvažniji je predstavnik Gordon Childe. Njegova djela su: “Dunav u prapovijesti”, “Čovjek je tvorac svoje kulture”, “Stupnjevi kulture”, “Društvena evolucija”, “Urbana revolucija”. Drugi predstavnik je etnolog Leslie White (“Evolucija kulture”). On shvaća evoluciju kroz tehnološki razvoj.

Teorija multilinearne evolucije Predstavnicima ove teorije u žarištu istraživanja je kulturna evolucija. Razvoj kulture za njih nije paralelan, univerzalan, već konvergentan. Predstavnik je Julian Steward (“Teorija kulturne promjene: teorija multilinearne evolucije”, “Evolucijska načela i socijalni tipovi”, “Kulturna antropologija”). FUNKCIONALIZAM – 1930ih Funkcionalizam je u arheologiju došao iz kulturne antropologije, a zapravo je proizišao iz sociologije – Emil Durkem i temelji se na Comteovu pozitivizmu. U prvi plan dolazi sadržaj (ustrojstvo) neke kulture. Funkcionalistima se zamjera biologizam, apovijesnost, organicistički pristup kulturi, premalo sluha za univerzalne kulture. Utemeljitelj u socijalnoj antropologiji je poljski etnolog Malinovski (“Argonauti zapadnog Pacifika”, “Dinamika kulturnih promjena”, “Magija, znanost i tehnika”). Funkcionalizam u arheologiji

Kontekstualni pravac William Taylor je napisao članak “Arheološko proučavanje” u kojem iznosi funkcionalističke ideje. Predlaže obradu artefakata povezivanjem u širi kontekst po funkciji.

Environmental school ili škola okoliša Početak je u Engleskoj oko II. svjetskog rata, a uspon 1960ih. Glavni predstavnici su Kraford, Foxs, James Graham Clark. Oni se zalažu za sustavni pristup predmetu u arheologiji. Smatraju da bi on morao naći cjelinu. Kulturu treba uklopiti u geološku, klimatsku, vegetacijsku… okolinu. Clark je napisao djelo “Arheologija i društvo”.

Process archaeology Ovaj pravac javlja se u SAD-u 1960ih. Procesualna arheologija je kulminacija funkcionalizma – Binford. SKEPTICIZAM – 1950ih Ovo je čisto arheološka pojava i više je tendencija nego škola ili pravac, borba protiv tradicionalne arheologije, čak do granice nihilizma. Nisu dali nikakvu novu teoriju, ali su uzdrmali tradicionalnu arheologiju. Bili su pod

4

europskim utjecajem i to Williama Taylora. Javlja se kao sumnja u spoznajne mogućnosti teoretske arheologije. Predstavnici su: Pigot, Stewart te Daniels. Pigot uvodi termin model što označava teoriju. Prema njima arheologija nije sposobna stvoriti model, ali ipak tome mora težiti. Djela: Pigot – “Pristup arheologiji”, Daniels – “Porijeklo i rast arheologije”, “Ideja prapovijesti”. Daniels odbacuje sve modele kako bi ponudio svoj “nulti model”. To se zove novo kolekcionarstvo – sakupljkanje svih relevantnih činjenica u arheologiji, a ne samo materijala. ANALITIČKA ARHEOLOGIJA – 1960ih Glavni predstavnik je David Clark s djelima: “Analitička arheologija” i “Prostorna arheologija”. Izvori su mu engleski neopozitivizam, indukcija i znanstveni pristup. Drugi izvori su procvat prirodnih znanosti, kompjuterizacija i procvat društvenih znanosti. U arheologiji su bitne jedino činjenice tj. artefakti. Arheologija mora biti što bliža egzaktnoj znanosti, a bit je u metodi. Nova metodologija jednaka je numeričkoj taksonomiji.11 Arheologija se mora baviti i proučavanjem procesa: geneza, difuzija, kulturna selekcija. Daje pojam kulturne ekologije i kulturne morfologije. Podsistemi u kulturi: sociologijski, ekološki, religijski, materijalni… NOVA ARHEOLOGIJA – 1960ih Nova arheologija je širi pojam od procesualne arheologije. Binford – 1962. “Arheologija kao antropologija” u časopisu “American Antiquity”. Izvori Nove arheologije su funkcionalistički teoretski model i materijalističko shvaćanje društva. Treći izvor je upotreba računarske tehnologije. Vidljiv je utjecaj Taylorova kontekstualnog pristupa, neoevolucionista Childa i Whitea, te Spoldinga, učitelja statističke metode u Michigenu. Arheologija može sama stvoriti model kulture. Arheologija mora biti kao antropologija. Zagovara sustavni i metodološki pristup obradi materijala (povezivanje po funkciji, na temelju zajedničkog konteksta). Proučava ne samo KAKO se nešto dogodilo već i ZAŠTO. Prednost daje dedukciji.12 Važna je interdisciplinarnost. Artefakt je središnja činjenica, a razlikuje: tehnomičke artefakte, sociotehničke (društvene strukture društva) i ideotehničke artefakte (ideološke strukture društva). EVOLUCIONIZAM 19. st. ↓ DIFUZIONIZAM kraj 19. st. ↓ NEOEVOLUCIONIZAM između dva svjetska rata ↓ SKEPTICIZAM 1930ih ↓ PROCESUALNA

NOVA ARHEOLOGIJA 1960ih

↓ ANALITIČKA ANALITIČKI STRUKTURALIZAM

11 Taksonomija je znanost o zakonima i načelima razvrstavanja. 12 Dedukcija – zaključivanje od općih sudova prema pojedinačnima ili prema drugim općim sudovima. 5

METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA U PRAPOVIJESNOJ ARHEOLOGIJI Za arheologiju se javlja interes u 16. st., ali više kao rezultat buđenja nacionalne svijesti. Razvoj arheologije po Bencu:

1. spekulativno-historiografska faza 2. kolekcionarska faza 18. st. 3. analitička faza 19. st. 4. faza sinteza 20. st.

Još u doba antike postoji zanimanje za prošlost. Kroz renesansu do 18. st. arheologija se kao znanost nije formirala, ali postoje neke grane: starokršćanska i klasična, a pri kraju stoljeća i zanimanje za prapovijest. Ocem klasične arheologije i utemeljiteljem pojma neoklasicizam smatra se Winkelman, povjesničar umjetnosti i arheolog. Godine 1748. istražuju se Pompei i Herculaneum. Nastaju prve zbirke klasične i starokršćanske arheologije → Vatikanski muzeji. Napredak prirodnih znanosti u 19. st. doprinio je razvoju arheologije, a tada osobito prapovijesna arheologija doživljava bum. Velika otkrića te kretsko-mikenska civilizacija (od 1811. godine istražuje se Egina) temelj su za arheologiju i druge prirodne znanosti. To je doba evolucionizma u duhovnim, prirodnim i društvenim znanostima. Javljaju se prvi arheolozi teoretičari. Christian Jurgensen Thomsen (1788.-1865.), predstavnik skandinavske škole, je 1836. godine predložio troperiodni sistem koji se zasniva na određenom metodološkom pristupu (od Lukrecija Kara koji je imao tri faze):

kameno doba brončano doba željezno doba.

U 19. st. se prvi put oblikuje terenska arheologija, nastaju periodizacije, klasifikacije, kronologije. Glavne su metode klasifikacija i tipologizacija, a stratigrafija je zanemarena. U 20. st. se preferira sinteza, a arheologija treba vršiti obradu arheološkog materijala. Sve do 1. pol. 20. st. arheologija je bila pod utjecajem evolucionizma, a razvojem filozofije, sociologije, te antropologije arheologija dobiva neke nove kvalitete. Cilj istraživanja se od klasifikacije i periodizacije pomjera prema povijesnoj interpretaciji, ka tumačenju nastanka i razvoja kulture, njenoj kronologiji i difuziji. Gordonu Childu pripada jedno od najznačajnijih mjesta u ocjeni doprinosa suvremenoj arheološkoj metodologiji. Ako bi smo prema analogijama s drugim znanostima, npr. etnografija, etnologija i kulturna antropologija, uspoređivali metodološke pristupe u prapovijesnoj arheologiji, imali bismo tri faze:

deskriptivnu = etnografija put k sintezi = etnologija sinteza = kulturna antropologija.

U arheologiji se često brkaju dva pojma: znanstveni pristup (teorija) arheološka metoda rada (praksa),

što su dvije različite kategorije. Prva je rad na problemima, odnosno pozicija s koje se polazi u rješavanju složenih znanstvenih problema. Teoretski i metodološki pristupi Osnovni su:

1. evolucionistički pogled na razvoj kultura do povijesnih vremena 2. povijesno-pozitivističke škole s kulturno-povijesnom ili difuzionističkom varijantom 3. funkcionalizam – objašnjenje kulture kao funkcije koju ona ima u društvu 4. materijalistički pristup u rješenju problema geneze kulture.

Evolucionistički pogled Prva znanstveno osnovana metoda koja se razvila kao rezultat snažnog razvitka bioloških znanosti u 18. i 19. st. Ovo se odrazilo i na proučavanje "starog društva" što se najbolje ogleda u Morganovom djelu "Ancient society", 1877. godine. On je uveo komponentu u evolucijsku metodu, neku vrstu materijalističkog pristupa u kojem proizvodnja igra značajnu ulogu.

6

Povijesno-pozitivističke škole Za arheologiju je važan onaj dio povijesnog pristupa koji se zauzima na difuzionističkim teorijama. Kod difuzionizma važno je ustanoviti je li se sličnosti šire putem svojih etničkih nosilaca (migracije) ili samo difuzionizmom kultura (kulturni utjecaji). Funkcionalizam Funkcionalizam je kao metodološki pristup u arheologiji uzet iz sociologije, kulturne antropologije i etnologije. Nastao je kao reakcija na nedostatak učenja difuzionista, na njihovo jednostrano objašnjenje kretanja kulture bez ulaženja u međusobnu zavisnost uzroka i drugih suštinskih promjena. U prvi plan ulazi sadržaj kulture i njene pojedine manifestacije (Malinovski). Materijalistički pristup u periodizaciji Periodizacija je dugo vremena bila osnovna okupacija arheologa. Osnova arheološke podjele je materijal koji karakterizira pojedine periode ili tehniku njegove obrade. Ovi bi se pristupi mogli označiti kroz arheološki, sociološki, ekonomski… Sociološka podjela u prvi plan stavlja stupanj razvoja društva i njegove karakteristike. Ekonomska u prvi plan stavlja stupanj ekonomije… METODOLOGIJA ARHEOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA Za razliku od globalnih znanstvenih pristupa, metode arheoloških istraživanja su više praktičnog karaktera, konkretne su u primjeni i direktno su povezane s materijom koju obrađuju. Razlikujemo dvije osnovne karakteristike:

1. metode teorijskih istraživanja 2. metode stručne i znanstvene obrade.

Možemo ih dalje raščlaniti s različitih pozicija i prema problemima koje obrađuju (npr. metode relativnog i apsolutnog datiranja), prema vrsti materijala (analize sastava, shema, spektografske…) prema objektu istraživanja. Prema redoslijedu arheoloških istraživanja autori su izvršili sljedeću podjelu:

a) metode koje se primjenjuju pri fazama istraživanja b) metode u obradi materijalne kulture c) metode prirodnih znanosti i njihova primjena u arheologiji d) metode u proučavanju migracionih kretanja e) metode društvenih i ekonomskih analiza u arheologiji.

Dakle, postoji osnovna klasifikacijska podjela na: 1. metode praktičnih istraživanja tj. prikupljanja građe 2. metode znanstvenih obrada podataka s tim istraživanjima.

Arheološka istraživanja nisu jedini vid terenskih istraživanja. Značajne podatke pruža rekognosciranje terena, kartiranje i evidentiranje nalazišta (pogotovo naselja). Važna je i topografija. Arheologija kao osnovu svojih teorijskih objašnjenja koristi prikupljenu građu kao polazišnu točku. U povijesti su to pisani dokumenti, u arheologiji su jedini izvor saznanja iskopani ili prikupljeni ostaci materijalne kulture. Njihovo je klasificiranje bilo ujedno i prva priznata arheološka metoda. Usavršavanjem te metode došlo je do stvaranja niza različitih sistema klasificiranja, sistematizacija i njihove adaptacije u statističkoj i kompjuterskoj obradi. Od metoda koje se koriste u teorijskoj obradi prikupljene građe važne su:

stratigrafsko-tipološka analitička

pa još neke metode iz društvenih i povijesnih znanosti, kao i metode primijenjenih znanosti (biokemijske…). Cilj komparativne jest da se uspoređivanjem materijalne kulture s više nalazišta dobiju podaci o relativnom kronološkom odnosu pojedinih naselja ili kultura u cjelini. Sličan rezultat daje i stratigrafsko-tipološka metoda, ali se razlikuje u bitnome što se kod nje pored horizontalnih daju i vertikalni odnosi tj. dobiva se redoslijed smjenjivanja kultura prema kronološkom redu na nalazištu.

7

2. ISTRAŽIVANJA I METODE KOJE PRETHODE ISKAPANJU 2.1. REKOGNOSCIRANJE Najčešći tipovi arheoloških nalazišta 1. OSNOVNA GRUPA

1a) naselja Otvorena

• ravnice (neolit i početak eneolita) • riječne terase • tel • gradine (najkasnije)

Spilje – okrenute su uglavnom prema jugu, nema niti jedne poznate koja je okrenuta na sjever. Jame se ne mogu rekognoscirati.

1b) nekropole

s ravnim grobovima (teško se otkrivaju jer nema pravila i slučajnog su karaktera) tumuli (gomile, jasno su vidljive) nekropole sa žarama (teško ih otkrivamo osim kad su ukopane u tumule) rimske (vezane za urbana središta) stećci (za njih su vezani karakteristični termini) srednjovjekovne nekropole (često su vezane uz ranije nekropole).

Gomile – rane se nalaze u poljima, kamene, zemljane na uskim kosama ili vrhovima brjegova). 1c) utvrde (vojni logori) – na strateškim mjestima, uglavnom uzvišenim. 1d) sakralni objekti i sakralni kompleksi – lako prepoznatljivi zbog karakterističnih toponima i vezani za

topografske karte, te podatke možemo naći i kod lokalnog stanovništva. 2. SPECIJALNA ARHEOLOŠKA NALAZIŠTA

2a) svetišta, kultna mjesta 2b) ostave 2c) rudnici (nalaze se iznimno rijetko i to na područjima bogatima rudama – Srebrenica, Olovo),

kamenolomi (Asseria) 2d) putovi

Rekognosciranje odnosno terenski pregled možemo podijeliti u:

konvencionalni intenzivni, ekstremni pregled

Bez obzira na način rekognosciranja, cilj je uvijek isti. Smisao ove metode jest izrada arheološke karte tj. utvrđivanje arheoloških podataka na nekom području. Rekognosciranje možemo podijeliti i po opsegu na: 1. opća – utvrđivanje svih nalazišta unutar jedne države 2. regionalna – utvrđivanje nalazišta u jasno definiranim zemljopisnim cjelinama npr. županije, Istra… 3. lokalna – znatno manje administrativne jedinice ili zemljopisne cjeline npr. Ravni kotari, dolina Neretve… Rekognosciranja možemo podijeliti i po karakteru na: 1. sustavna – svih nalazišta bez ograničenja 2. pojedinačna – samo jedno razdoblje npr. prapovijest, antika ili srednji vijek 3. tematska – unutar posebno definirane teme npr. naselja ili samo jedna kultura 4. problematska – definicija znanstvenog problema npr. problem gustoće naseljenosti s obzirom na ekonomski odnos utvrđenih prema neutvrđenim naseljima.

8

Opći razlozi za rekognosciranje: • zbog potrebe registriranja ukupne kulturne baštine na nekom području • zbog zaštite • zbog uklapanja arheoloških nalaza u urbanističke planove ili u turističku namjenu. Arheološki razlozi za rekognosciranje: • zbog provođenja samog istraživanja na bilo kojem području. Studiranje topografije je važno radi uočavanja potencijalnih arheoloških nalazišta te indikativnih toponima. I ove se metode uključuju: • promatranje • prikupljanje • mjerenje • eksperimentiranje. Faktor otkrića 1. Teorijska i empirijska znanja o tome gdje uopće možemo tražiti neka nalazišta s obzirom na njihovu vremensku pripadnost 2. Sami površinski nalazi (slučajni nalazi) tj. faktor slučajnosti (70% planirano). Uglavnom se radi o pokretnoj arheološkoj građi (keramika) i ostacima kamenih građevina (gradina ili nekih drugih objekata arhitekture). 3. Topografija – uočavanje onog što iskače iz prirodnih pojava, a posljedica su određenih aktivnosti pojedinca – tumuli, usjeci, zidovi kao ostaci fortifikacija. 4. Toponimi – iznimno važni indikatori arheoloških lokaliteta (tumul, gomila, crkvina…). 5. Metoda intervjua – razgovor s lokalnim stanovništvom radi prikupljanja informacija, toponima te niza legendi epskog karaktera vezanih uz određene lokalitete. U metodu konvencionalnog rekognosciranja moraju ući i geofizičke metode radi preciznosti evidentiranja arheoloških nalazišta, a to su: • avio snimak • mjerenje električnog otpora (radari, georadari, magnetizam). Početak rekognosciranja 1. odabrati područje i odrediti cilj 2. odrediti vrstu rekognosciranja 3. organizacija samog rada 4. prikupljanje svih arheoloških podataka na području gdje će se raditi rekognosciranje (iz registara, zavoda, muzeja…) 5. prikupiti sve podatke iz literature o tom području, a pogotovo kad se radi o slučajnim nalazima 6. prikupiti (eksortirati) sve podatke o tom području iz povijesnih izvora (važi samo za antiku i srednji vijek) 7. formiranje ekipe, broj ovisi o karakteru, opsegu i dužini rekognosciranja (geodetske, arheologe, konzervatore, preparatore) 8. oprema (za orijentaciju): topografske karte, kompas; oprema za foto i tehničko dokumentiranje: nivelir, teodolit, pribor za crtanje, foto aparat 9. ambalaža za arheološke nalaze (platnene vrećice) Dakle, kod rekognosciranja potrebno je najprije jasno definirati prostor rekognosciranja. Zatim prethodi registar tj. nekakva arheološka karta koja nam pokazuje arheološki potencijal područja, one pokazuju opću situaciju pa su nam potrebne topografske karte (razlika u mjerilima jest samo u finoći izrade, a nama one služe radi orijentacije tj. kao mogući indikatori arheološkog potencijala). Najčešća mjera: 1:25 000 ili 1:5 000.

9

Osnovna jedinica terenskog pregleda je kvadrat. Slika 1. Kvadrat kao osnovna jedinica terenskog pregleda Kako se orijentirati unutar kvadrata? Putem: 1. prirodne granice (potoci, vodotoci) 2. pojedinih objekata (crkve, groblja) Smisao rekognosciranja je izravan fizički kontakt i vizualni pregled unutar mreže, šetnja kroz čitavo područje.

2.1.1. DOKUMENTACIJA 1. OPĆI REGISTAR NALAZIŠTA tj. opći popis lokaliteta na tom području s rednim brojevima od 1 nadalje uz koje dolazi: redni broj kartona svakog pojedinog nalazišta; naziv lokaliteta; njegova pripadnost administrativnoj jedinici (županija i slično); vrsta lokaliteta (antika, prapovijest, srednji vijek), eventualno i kulturna atribucija (Starčevačka ili Cetinska…). 2. KARTON SVAKOG ARHEOLOŠKOG NALAZIŠTA – formular, to je osobna karta svakog pojedinog nalazišta, ima svoj broj s rekognosciranja. Karton mora sadržavati: • broj • datum rekognosciranja • područje rekognosciranja (od širih prema užim administrativnim jedinicama, npr. županija → općina…) • vrsta lokaliteta (prapovijesno, jednoslojno, kompleksno, villa rustica, castrum…) • uže kronološke determiniranje zajedno s kulturnim (npr. neolitsko naselje Danilske kulture). • opis topografskih svojstava samog lokaliteta (uska uzvisina, obrasla travom) • opis postojećih površinskih struktura (vidljivi zidovi, formacije i oblici koje oni zatvaraju i način gradnje – suhozid, žbuka…) • opis sitnih nalaza (vrsta, koncentracija i međusobni odnosi tih nalaza na površini) • opis stanja sačuvanosti (kulturnih slojeva) • stupanj ugroženosti (prirodna ili artificijelna, erozija, ljudska aktivnost) • opis pozicije lokaliteta (prema drugim topografskim točkama). Ovo je minimum nužnih podataka u kartonu. 3. TEHNIČKA DOKUMENTACIJA – skica arheološkog nalazišta i njegovih topografskih odlika i mogućih kamenih struktura 4. FOTO DOKUMENTACIJA – crno bijelo i kolor, pozitive i negative (isključivo označiti smjer J-S, I-Z). 2.1.2. TOPONIMI 23.11.2001. Toponim – naziv za različite vrste zemljopisnih pojavnosti – planina, brda, rijeka, naseljenih mjesta. Uloga toponima je orijentacija u prostoru i omogućavanje sporazumijevanja u prostornom smislu. Nastaju tako da se određena pojedinost u zemljopisnoj pojavnosti oblikuje u jezgru koja je karakteristično vezana uz samu zemljopisnu pojavu. Toponimi s karakteristikama izgleda su: Dugo Polje, Mokronoge, Krivodol, Suhopolje, Uskoplje, Donje i Gornje Selo, Zloselo, Posavina… Kojiput toponimi mogu biti transponirani sa izvornog mjesta i biti modificirani. Tako Podgradina ili Podgrađe nije arheološki lokalitet već je toponim dobio naziv zbog prostorne odrednice koja je bila uočljiva (prostorni odnos naselja prema toj dominantnoj točci odnosno prema gradini). Često imate nazive suvremenih mjesta koja nose nazive kao što je Gradac. Ta naselja obično nisu na mjestu arheoloških lokaliteta, ali su prostorno određeni prema nekoj točci koja je danas izgubljena, a toponim (prostorna odrednica) je prešao na novo mjesto. Slični toponimu Gradac su i toponimi Gradina, Gradačac koji imaju asocijativni karakter (sinonim za grad). Termini tipa Gomila, Gromila su vrlo česti – bezbroj ih je na razini rekognisciranja mikroprostora. Velika koncentracija gomila (gromila) na jednom mjestu utječe na naziv mjesta pa imamo toponim Gromiljak i to prelazi na suvremeno mjesto što ukazuje na to da oko, u ili blizu postoje arheološka nalazišta toga tipa.

10

Toponimi tipa Zidak i Ograđenik ukazuju na postojanje zida što je opet asocijativno za grad. Toponim Guvnine vezan je uz određeni tip gradine (eliptičnog, kružnog oblika). Neki toponimi se zadržavaju na razini konstatacije neke topografske pojedinosti bez da ulazi u opisivanje: Dvorovi (registrira neki oblik života na tom mjestu), Mostine (ukazuje na postojanje putova na kojima je u prošlosti morao biti most), Kuline, Zemunice (primaran je taj tip nastambi npr. Lasinjska kultura). Vrlo česti su toponimi crkvi kao što je Crkvina čime se čuva tradicija sakralnog mjesta, a često se dodaje i ime nekog sveca – Sutilija od Sveti Ilija, Sumartin od Sveti Martina, Supetar od Sveti Petar… Memorijalni termini su: Biskupija, Opatija, Opatovac, Remete (Remetinec, iz grčkog preko latinskog u značenju pustinjak, sinonim za određene monaške sredine), Kaptol, Manastirište… pri čemu nije bitna vremenska i ina pripadnost već razlog zašto je vezan za to mjesto. Svi toponimi sa svetačkim imenima ukazuju na sakralni karakter toga mjesta. Neki toponimi određuju djelatnost koja je tu postojala: Srebrenica, Olovo, Rudnik, Taborište, Veliki Tabor (iz mađarskog jezika sa značenjem vojni logor, ratni logor), Pazarište (u Lici), Bazar (mjesto na kojem je trgovište, sajmište), Veliko Trgovište (ukazuje na karakter mikrolokacije), Kordun (od fran. cordon = prolaz), Ćupina (ukazuje na veliku količinu keramičkog materijala), Krčevina (mjesto na kojem se krčilo mnogo kamene građe), Grebnice, Grobnice, Grebe (vezano uz grobove, na tom se prostoru ne gradi, tamo se ne i de niti vodi stoka na pašu)… Mi ne ulazimo u vrijeme kada je to mjesto imalo tu funkciju, no ime je u svakom slučaju indikativno. Toponim Mogorjelo nastao je “stezanjem” izraza “mjesto na kojem je mnogo gorjelo”. Veza arheoloških karakterističnih toponima po jezicima Tel – naselje koje pripada neolitu, ali nije karakteristično za naše područje već za Bliski istok (Tel Aviv…), a kod nas znači humak, brežuljak. U Turskoj je tel zamijenjen s riječju tepeh i uvijek ukazuje na isti tip lokaliteta. U Tesaliji je to magula, a u Makedoniji je tumba. Na istočnom Balkanu riječ mogila dolazi iz ruskog jezika i objašnjava grobnu humku, a vežu se uz tel ili kurgan, a mi to zovemo tumul. Gradine označavaju i sljedeći toponimi: castel (u Istri, castelijerska kultura), fortica i kaštela. Topografska mikropozicija i toponimija daju osnovnu sliku o arheološkim potencijalima određenog prostora. U rekognosciranju je vrlo važna jedna nearheološka metoda – intervju tj. razgovor s lokalnim stanovništvom. Ona je važna iz tri razloga: • mogu postojati mikrotoponimi koji nisu zabilježeni na kartama, a mogu biti indikativni (kad je veza između toponima i arheološkog sadržaja usko lokalnog karaktera) • lokalno stanovništvo je najbolji poznavatelj određenog mikroprostora jer ono u tom prostoru obavlja svakodnevne poslove pa može odmah uočiti arheološke ostatke koji nikome nisu poznati, osim njima samima • postojanje neke osnovne tradicije u obliku priča, legendi koje pokušavaju objasniti neku pojavu i arheološku pojedinost (česte su priče o svatovskom groblju, zakopanom blagu, hajducima, podzemnim hodnicima…), a postoje i neki tereni koji su tabu, na koje nitko ne ide radi praznovjerja. Gdje je moguće, a gdje nije moguće očekivati arheološki lokalitet? Uvijek će neki lokalitet promaknuti iz objektivnih razloga. Nekad će ostati bijela mrlja jer neko mjesto jednostavno nije bilo prihvatljivo za život ili zbog reljefa ili karaktera ili svojstava ili… Primjer je sjeverna strana otoka Paga, gdje, ako je i bilo u prošlosti, danas nije ostalo ništa. Tamo se neće ići na rekognosciranje jer bi to bio gubitak vremena odnosno rezultat bi potpuno sigurno bio nikakav. Drugi primjer je područje doline Neretve. Negdje na rubu možda je i postojalo neko sojeničarsko naselje no zbog kasnijih procesa to se danas ne može utvrditi. Sve je zakopano sterilnim naslagama i jednostavno se ne može znati ni gdje pokušati tražiti.

11

2.1.3. EKSTENZIVNI I INTENZIVNI PREGLED TERENA 7.12.2001. 1960ih i ranih 1970ih u okviru angloameričke arheologije dio srednje mlađe generacije arheologa (Binford…) pokrenuo je pokret koji se obuhvaća pojmom NOVA ARHEOLOGIJA. Taj je pokret bio isprovociran tadašnjim stanjem arheologije što je bio povod opravdanoj kritici. Arheologija se udaljila od svog cilja (spoznati, istražiti, interpretirati). Poglavito se usredotočila na periferne stvari kao što je tipološko-stilska analiza i kronološko datiranje. Oni su smatrali da je arheologija postala samo sakupljanje građe, da isključuje kontekstualne i multidisciplinarne pristupe te je stoga destruktivna. Po njima u kabinetskom radu koristi se mali broj metoda koje su orijentirane na:

• kronologiju • tipologiju • funkciju građe.

Nova arheologija je tvrdila kako tradicionalna, konvencionalna arheologija ne uspijeva ostvariti niti jedan od svojih ciljeva te je zahtijevala redefiniranje uloge, cilja i sadržaja arheoloških iskopavanja te razvijanje i uvođenje novih metodoloških postavki (metoda) komplementarnih znanosti. Tako je ta skupina teoretičara pokušala vratiti arheologiju na njeno izvorno značenje te uvesti čitav niz metoda (terensku i kabinetsku obradu građe) kako bi se na osnovu njih građa koja će biti prikupljena bila kompletnija te se dobila sofisticirana interpretacija kulturno-povijesnih procesa. Bitne metode Nove arheologije su: • statistika • kvantitativna analiza • minuciozna istraživanja stratigrafskih jedinica. Ali bi zapravo cilj trebao biti kombinacija metoda tradicionalne arheologije u okvirima nove suvremene arheologije. Uveden je novi pristup: ekstenzivni i intenzivni terenski pregled. To su dva osnovna pristupa koji mogu imati čitav niz varijanti koje ovise o specifičnostima svakog pojedinog terena. Cilj ekstenzivnog pregleda je rekognosciranje, a intenzivni pregled je terenski pregled već poznatih arheoloških lokaliteta. Osnovni cilj ovog pristupa, kao i kod klasičnih metoda, bio je utvrditi sva arheološka nalazišta i kartirati ih, ali razlika se manifestirala u samom provođenju terenskog pregleda. Cilj svakog terenskog pregleda je utvrditi ukupne arheološke potencijale na određenom prostoru. Osnovni metodološki zahtjev je da se arheološki nalazi ne registriraju samo kao arheološki potencijal već kao geološka, mikrogeološka, vegetacijska pojava tj. suodnos s okolinom. To nije jedina razlika između konvencionalnog i ekstenzivnog terenskog pregleda. Kod ekstenzivnog i intenzivnog terenskog pregleda nema podjele po opsegu i karakteru, na opću i lokalnu, regionalnu… ili na sustavna, pojedinačna… istraživanja, već su sva istraživanja koja se provode u okviru tih terenskih pregleda sustavna. Sustavno znači da se promatra lokalitet u kontekstu kojem pripada. Ona također nikad nisu iznad lokalnih. Isto tako nema podjele prema znanstvenoj utemeljenosti jer su sva istraživanja već znanstveno utemeljena (potkrijepljena) postavljanjem određenog problema. Pristup koji postoji uobičajena je metoda u prethodnom ispitivanju arheološkog problema. Ekstenzivno rekognosciranje isključuje faktore otkrića jer ide za vrlo detaljnim pregledima terena. Traže se sve vrste arheoloških nalaza, neovisno jesu li oni u autentičnom izvornom položaju ili su slučajno tu. Ono što je značajno kod ovih i klasičnog terenskog pregleda je jasno definiran prostor na kojem se provodi rekognosciranje. Ovdje se ne može obuhvatiti veliki prostor. Čak i ako se pregled provodi na prostoru koji bi se kod klasičnog pregleda nazvao regionalnim, pregled se provodi u užim okvirima. Klasični se pregled provodi prema topografskim kartama, a ovdje je mreža (koja je neophodna) posve drugačija tj. rijetko se vrši unutar postojeće topografske podjele, a ako se i vrši uvodi se druga manja mreža unutar podjele. Najčešće se za svako područje razvija posebna mreža koja je prilagođena geomorfologiji prostora i veže se uz prirodne (rijeke…) ili artificijelne granice (putovi, granice imanja…). Dakle, ne postoji univerzalna mreža, već postoje samo načela po kojima se ona uspostavlja. Ne postoji nijedna mreža koja bi se mogla prenijeti s jednog terena na drugi. Prvi put je ovakva mreža primijenjena u mesinskoj ekspediciji 1961., zatim u Argolidi, Tesaliji, na nekim grčkim otocima, u Italiji, Sloveniji, a kod nas u projektu "Neotermalna Dalmacija" (Batović, Chapman) te na Hvaru, Braču, Visu. 12

Način koji jamči potpunu pokrivenost prostora podrazumijeva gustu podjelu po transektima (pravokutna polja). Širina im je jednaka, a dužine su relativne i ovise o terenu. Ni mreža ne mora na cijelom prostoru biti jednako orijentirana već jedan dio mreže ima jednu orijentaciju, a drugi dio drugu orijentaciju. Nema univerzalnog pravila, već to ovisi o afinitetu istražitelja ili o terenu.

Slika 2. Različite orijentacije mreže Svako polje ima svoju oznaku (brojna, slovna ili alfanumerička). Oznake mogu ići u dva pravca od nulte linije (to je praktično ako postoji veliki broj polja). Nema univerzalnog pravila, već to ovisi o afinitetu istražitelja ili o terenu.

Slika 3. Alfanumerička mreža Alfanumerička mreža se razvija na topografskoj podlozi vrlo sitnih karata Rekognosciranje se provodi pregledom polja u pravcu njihova pružanja. Vrlo je bitno da polja budu jednake širine koja ne smije biti prevelika. Obično je širina 15-20 m jer je to širina koja se uzima kao prosjek kojeg može istražiti jedan istraživač. Širina zapravo ovisi o

uvjetima preglednosti terena (reljef, vegetacija…). Cilj je registrirati ne samo arheološko nalazište već i sve pojedinačne nalaze bez obzira jesu li oni u svom izvornom arheološkom kontekstu ili nisu. Osim osnovnih mogu se uvesti i dodatna polja na način da se svako polje podijeli na niz jednakih kvadrata. Tada je osnovna jedinica pregleda kvadrat, a ne transekt. Svaki kvadrat mora imati svoju oznaku zbog kartiranja nalaza. Slika 4. Podjela transekta na kvadrate Područja pregleda ipak nisu mala pa se ta mreža ne može uočiti na terenu i stoga je potrebna snimka prostora na koju se mreža grafički prenese. Svaki istraživač dobije svoj sektor, kartu i kompas te pregled može započeti. Dokumentacija je potpuno jednaka kod konvencionalnog i kod ovog rekognosciranja. INTENZIVNI PREGLED TERENA se ne primjenjuje za rekognosciranje već za pregled pojedinih već registriranih (otkrivenih) nalazišta. Cilj je utvrditi točne granice lokaliteta, prostornu distribuciju arheoloških nalaza, njihov odnos, koncentraciju i bitne karakteristike… kako bi se iz tih pojava i odnosa pokušao utvrditi karakter nalazišta bez samog iskopavanja. Ovdje imamo potpuno jednak pristup kao kod ekstenzivnog pregleda samo su transekti puno uži (nekoliko metara širine) i u gustom rasporedu pokriva ih nekoliko istraživača. Cilj je potpuno prikupljanje svih arheoloških nalaza i njihovo precizno kartiranje unutar transekta koji obično imaju puno finiju mrežu. Obično je to koordinatni sustav. Svaki takav kvadrat je posebna jedinica pregleda.

13

Ovaj pristup, dakle, također uključuje mrežnu podjelu terena, ali kod ekstenzivnog pregleda ona je ortogonalna, a kod intenzivnog ona se temelji na sustavu koncentričnih krugova koji se povlače iz pretpostavljenog središta. Gustoća krugova je uža ili šira, finoća je veća ili manja, a uz osnovnu podjelu po kružnicama postoji i dodatna radijalna podjela koja se povlači od središta prema periferiji. Kod ovog pregleda finu mrežu je moguće provesti na terenu i ona se obično provodi (trasirkama).

Slika 5. Radijalna fina podjela Unutar svake jedinice pregleda važno je i samo kretanje koje uvijek mora biti ujednačeno tj. svi istraživači se moraju kretati na jednak način. Kretanje unutar jedinice može biti:

1. u linijama uvijek u istom pravcu 2. u dva pravca koja se sijeku pod pravim kutom 3. kaotično (samo na malim površinama). Slika 6. Načini kretanja unutar jedinica

Svi nalazi se kartiraju ovisno o tome kakvu ste podjelu imali tijekom pregleda (numerička, alfanumerička…). Bitno je da je artefakt približno određen unutar lokaliteta tj. mreže. Količinu, vrstu i raspored nalaza u prostoru bitno je predstaviti na karti: histogramima, brojčano, simbolima, raster (gustoća rastera)… Kada se površinski nalazi prikazuju simbolima mora postojati legenda, ali to je dosta nepraktičan način obilježavanja jer pretpostavlja varijablu npr. 5-10 pa ne znamo da li se radi o 6 ili 9 nalaza. Isto vrijedi kod rastera. Najbolje je brojčano prikazivanje jer pokazuje točan odnos prema jedinicama predmeta. Slika 7. Površinsko prikazivanje nalaza Zbog čega je intenzivni pregled terena zamišljen takav kakav je zamišljen? Razlog je činjenica da se u okviru Nove arheologije insistira na nedestruktivnom istraživanju. Polazi se od pretpostavke da su klasične metode iskopavanja destruktivne i nesofisticirane pa je bolje ne istraživati lokalitet već na osnovi podataka dobivenih ovakvim pregledima terena i drugih relevantnih podataka doći do slike nalazišta kako bi se ono sačuvalo za vrijeme kad će metodologija arheologije biti sofisticiranija.

14

Ovaj pristup koji podrazumijeva da će se na temelju pregleda terena, koncentracije, distribucije… dobiti slika lokaliteta je pogrešan. Ta se metoda kao definitivan odgovor ne može prihvatiti jer polazi od ideje da arheološki nalazi na površini daju sliku svih aktivnosti na tom lokalitetu u određenom trajanju tj. pretpostavlja da se nijedan nalaz ne nalazi u sekundarnom ili tercijarnom položaju već u svom primarnom položaju (nikakvo pomicanje s prvotne pozicije). Ideja da se na temelju toga može steći slika čitavog lokaliteta tokom čitavog njegovog trajanja je pogrešna. Iz površinske distribucije ne može se dobiti slika o distribuciji, rasponu, karakteru artefakata nižih slojeva. U naravi su niži slojevi posve drukčiji. I najbolje sačuvan lokalitet uvijek ima neposredni površinski sloj koji je makar prirodno destruiran pa se svi površinski nalazi zapravo nalaze u sekundarnom položaju, a ne u onima u kojima su bili u trenutku prestanka upotrebe. Prema tome površinski nalazi ne odražavaju ništa. Pogotovo kod onih lokaliteta s razvojnim (kulturnim) hijatusom. Ovo pogotovo vrijedi za ona pitanja koja se tiču strukture i karakteristika svakog pojedinog nalazišta… svim pitanjima vezanim npr. karakter djelatnosti, načinu gradnje, na pitanja kronologije i kulturne pripadnosti starijih slojeva. Pogotovo ne kod vrlo složenih lokaliteta sa složenom stratigrafijom (različitim okomitim i vodoravnim stratigrafskim jedinicama i različitim preslojavanjem gdje najdublji slojevi ne moraju biti najstariji i obrnuto). Po slojevima se mijenja organizacija naselja, veličina objekata, funkcionalni raspored… Sve te dodatne informacije mogu se dobiti drugim metodama, ali definitivna konačna i fina analiza može se dobiti samo razvijenim metodama klasičnog iskopavanja. Osnovne nove metode rekognosciranja Nove arheologije su: • specifičnost lokaliteta • isključen faktor otkrića • prostorna podjela na transekte • lokalni karakter. Ekstenzivni i intenzivni pregled terena su detaljniji, precizniji, isključuju subjektivnost… Što je korisno kod ovih metoda? One daju informacije o veličini nalazišta, daju početnu sliku, ali ne pomažu u stjecanju cjelovite slike lokaliteta jer postoji čitav niz drugih nalaza različite tipologije, kulturne pripadnosti, a oni se nalaze u dubljim slojevima te nam mogu dati važne informacije o organizaciji različitih vrsta objekata, povezanosti arheološke građe s karakterom određene djelatnosti… Dakle, postoji greška u teorijskom pristupu, postoje ograničenja koja se mogu izbjeći samo klasičnim arheološkim pristupom bez obzira koliko on bio destruktivan, a on će biti destruktivan sve manje i manje jer metode i sama arheologija postaju sofisticiranije. Uz ove konvencionalne i ekstenzivne metode primjenjuju se i druge metode prepoznavanja arheološkog nalazišta. 2.2. METODA ZRAČNOG SNIMANJA Početkom II. sv. rata, s razvojem zrakoplovstva i tehnologije (fotografiranja) javlja se zračno snimanje. Prvotno je to snimanje bilo samo za vojne potrebe, ali se s vremenom upotreba proširila pa se tako i u arheologiji počela upotrebljavati metoda zračnog snimanja (ne avionskog jer se snimanje može vršiti i s visokih položaja, iz helikoptera, balona, satelita…). Iz ptičje perspektive percepcija je drugačija pa je moguće sagledati cjelinu lokaliteta u prostornom smislu te je lakše uočiti tragove djelatnosti koje su inače gotovo nevidljive ljudskom oku. Zračna fotografija podrazumijeva ili snimanje pod određenim kutom ili određeni tip osvjetljenja ili određenu kameru ili filmova osjetljivih na određene spektre (infracrvene…). Snimanje može biti automatsko ili ručno te okomito ili koso (pod kutom). Filmovi mogu biti: pankromatski (crno-bijeli), filmovi osjetljivi za određeni spektar ili obični kolor filmovi (koji pojačavaju razlike u tonovima boja kao posljedice postojanja arheoloških objekata).

15

Slika 8. Zračni snimak

Za arheologiju zračna fotografija je zanimljiva jer registrira tri vrste pojava važnih za prepoznavanje arheološkog lokaliteta:

Mikrotopografske promjene (promjene u reljefu) vidljive u različitim tonalitetima površine koja se snima (svjetlo-sjena), a koji se registrira pod određenim uvjetima. Svi lokaliteti koji su posljedica antropogenog djelovanja uvijek dovode do promjena u reljefu. Pod određenim uvjetima snimanja mogu se uočiti i minimalne promjene u reljefu jer u određenom tipu osvijetljenosti različiti oblici daju različiti kontrast. Bez obzira na kut snimanja (pravi ili oštri) važno je da je osvjetljenje pod oštrim kutom. Ravna površina daje potpuno ujednačeni reflekt. Reflekti arheološkog lokaliteta su različiti u jednakim uvjetima osvjetljenja. Kose površine izložene osvjetljenju pod pravim kutom daju svjetliji ton. Površine na suprotnoj strani i ukopane površine su u sjeni. Na temelju razlike refleksije osvijetljenosti dobiju se snimke na kojima se mogu registrirati arheološki lokaliteti.

Slika 9. Mikrotopografske promjene

16

Promjene u vegetaciji su druga vrsta pojava koje se registriraju i vrlo su važne kod zračne fotografije. Svaka arheološka pojava manifestira se u tlu promjenom vlažnosti i time različitom vegetacijom. Slika 10. Promjene u vegetaciji

Na slici lijevo prikazano je kako se dvije situacije – zakopani zid i ukopana jama – u četiri različita razdoblja manifestiraju na vegetaciju. U proljeće je vegetacija nad kamenim konstrukcijama žuta jer je tu manje vlage, a tamo gdje su uvjeti normalni vegetacija je zelena. Tako je stvorena vrsta "reljefa" s razlikom u boji. Vegetacija nad ukopanim objektima je viša i u koloritu izrazitija. U vrijeme klasanja vegetacija nad kamenim konstrukcijama je za 30-40 cm niža (ako se radi o kulturi, a ne travi), a nad ukopanim objektima viša od vegetacije nad ostalom dijelu. Nakon nevremena veća šteta je nad ukopanim objektima, a to se iskazuje manjom visinom vegetacije. Nad kamenim supstrukcijama posljedice nevremena su minimalne ili ih čak uopće neće biti. U vrijeme dozrijevanja vidljive su razlike u visini i u boji. Sve se ove promjene vide na avionskim snimcima samo ovdje te konture nisu oštre već su pomalo razlivene. To nije jedna oštra crta, ali to nam nije bitno jer promjene ipak možemo sagledati.

17

14.12.2001. Treća vrsta pojava nije bitna i

nije česta, ali treba ih se uzeti u obzir. To su promjene u samom tlu koji su posljedica različitih aktivnosti. Svi zahvati u tlu dovode do poremećaja površinskih odnosa i obično se radi o zahvatima na većim površinama pa ih je teško ili nemoguće jednostavno vizualno uočiti jer se radi o minimalnim zahvatima. Obično su to arheološke pojave teško odrediva značaja. To su minimalni zahvati pa nema promjena u reljefu i vegetaciji. To mogu biti kanali za navodnjavanje, putovi (mala neznatna poravnavanja, ali se prostiru na velikim dužinama)...

Slika 11. Centurijacija Pule Avionski snimci koriste se za registriranje i otkrivanje arheoloških nalazišta, ali i kao vrsta pripremnih radova prije početka iskopavanja. Koriste se uglavnom snimci rađeni za civilne potrebe. Snimci, različite metode, filmovi različitog spektra namijenjeni vojnim potrebama registriraju različite vrste promjena no takva je vrsta podataka nama nedostupna. Ti su snimci puno kvalitetniji, ali i oni civilni se mogu uspješno iskoristiti za detektiranje i analiziranje (primjer je centurijacija Pule i Zadra).

Slika 12. Centurijacija Zadra 18

Na slici desno imamo primjer avionskog snimka iz južne Italije koji je snimljen u toku prvog svjetskog rata. Snimak registrira i pojave u mikroreljefu i vegetaciji. Riječ je o prapovijesnom naselju zbijenog tipa čija se prostornost definira dvama krugovima tj. rovovima izvan kojih nema arheoloških objekata.13 Premda je arheološkom obradom mikroreljef prilično oštećen vide se mali krugovi – riječ je o prilično pravilnim kružnim formacijama tj. objektima zemuničkog tipa. Najbitnija nije sama registracija nalazišta već to što se na osnovu avionske snimke može voditi vrlo ciljano arheološko iskopavanje točno tamo gdje se očekuje neki objekt. Dakle time se iskopavanje može pažljivo usmjeravati. Slika 13. Zračni snimak prapovijesnog naselja u južnoj Italiji

Drugi primjer je suburbani kompleks gdje se radi o čvrstim zidanim objektima. Ti su efekti na avionskom snimku jednaki, a dodatni element je vlaga. Površine gdje postoje čvrste supstrukcije manje su vlažne pa uz promjenu u reljefu i vegetaciji imamo i promjenu vlažnosti tj. kolorita. Na snimci vidimo cijeli lokalitet pa iskopavanje možemo voditi ciljano na određenoj površini koju ćemo istražiti u jednoj kampanji. Ova se tehnika počela slučajno upotrebljavati u toku I. sv. rata te se razvijala s vremenom naročito s razvojem fototehnike. Slika 14. Zračni snimak suburbanog kompleksa

19

13 To je sistem eskarpe i kontraeskarpe – bedem koji postoji još se više povećava ako se produbi prostor ispred njega.

Nekad je jako dobro snimati poslije kiše jer su tada boje izrazitije i kontrast je veći. Vrlo se uspješno mogu uočiti i podvodna nalazišta (jezera, mora). To se odnosi na priobalje tj. na manje dubine. Najbolje je snimati za velike oseke, kada je more čišće i prozirnije. Slika 15. "Zračno" fotografiranje

Slika 16. Kosa i vertikalna zračna fotografija

20

2.3. GEOFIZIČKE METODE Suvremena arheologija u svrhu rekognosciranja, ali i kao metode koje prethode iskapanju te se koriste i u iskapanju, primjenjuje razne metode koje možemo obuhvatiti pojmom geofizičke metode. 2.3.1. METODA SPECIFIČNOG OTPORA TLA Druga metoda kod registracije nalazišta i kod pripreme iskopavanja je metoda specifičnog otpora tla. Ona se počela upotrebljavati 1920ih u geologiji i graditeljstvu za istraživanje razlika u geološkim formacijama na velikim površinama i dubinama. Različite vrste tala pokazuju različite sposobnosti provođenja električnog toka između dvije elektrode u zemlji. Kod geoloških istraživanja razmak između elektroda je 1 km. U arheologiji je metoda nešto modificirana, a to se svodi na jasno definirane male površine. Obično su to površine 10x10 ili 20x20 m i može se imati više takvih površina koje se sukcesivno istražuju. Te se površine dodatno dijele na niz paralelnih polja – transekta. Oni su ujednačene širine od 1 m. Mjerenje se vrši postavljanjem elektroda na svaki dužni metar kroz koje se inducira električni tok i na mjeraču otpora očitava se stupanj otpora. Mjerenjem stupnja napetosti između dviju elektroda utvrđuje se veličina električnog otpora i dobivamo pozitivne (veća provodljivost) ili negativne podatke (manja provodljivost). Otpor ovisi o tri faktora: sastav tla, količina vlage i količina iona (negativno nabijenih električnih čestica). Ako su dva elementa jednaka na svim točkama, otpor ovisi o trećem elementu (u teoriji). Količina vlage je obrnuto proporcionalna otporu – što je veća vlaga, manji je otpor, i obrnuto. Na arheološkom lokalitetu odjednom djeluju sva tri faktora. Slika 17. Metoda specifičnog otpora tla U teoriji, metoda podrazumijeva da različite vrste tla različito provode električni tok. Kompaktnija tla pružaju više otpora od rastresitih tala. Površine s puno kamena teže provode tok pa je otpor veći. Količina iona ovisi o količini organskih tvari – arheološke formacije imaju velike količine organskih tvari pa je njihova koncentracija puno veća. U vlažnim klimama rastresitije vrste tla apsorbiraju više vlage i više je zadržavaju (za razliku od gline). U suhim klimama duže zadržavaju vlagu kompaktnije vrste tla. Registriraju se anomalije koje su posljedica postojanja ukopanih čvrstih, kamenih formacija. Otpor je obrnuto proporcionalan količini vlage, a proporcionalan kamenom materijalu. Ukopani objekti imaju veću provodljivost, a kameni objekti imaju veći otpor. Mjereći otpor i grafički nanoseći izolinije dobiju se konture postojećih objekata. Povezivanjem dobivenih vrijednosti u horizontali dobivamo sliku lokaliteta. Jame će uvijek davati manji otpor, a površine s kamenom ili drugom strukturom povećavaju stupanj otpornosti. Količina iona je posljedica prisutnosti organskih tvari tj. uzrok njihove sedimentacije. Kulturni sloj je u velikoj mjeri od organskih tvari, što znači da će provodljivost biti veća nego na onim mjestima gdje je slojeva malo ili ih uopće nema.

21

Ova se metoda jednako primjenjuje kod ekstenzivnog i intenzivnog pregleda te kod istraživanja koja prethode iskopavanju. Na njoj insistira Nova arheologija, a umjerena struja koristi metodu za orijentaciju ciljanog istraživanja. Ova je metoda vezana uz nizinske prostore. U Hrvatskoj metoda je upotrebljavana u kontinentalnoj Hrvatskoj, dok u Dalmaciji nije dala zadovoljavajuće rezultate zbog velike količine kamena. Primjena ove metode zahtijeva suradnju sa stručnjacima. 2.3.2. METODA MAGNETNOG MJERENJA Magnetna se metoda temelji na postojanju termoremanentnom magnetizmu – svi objekti izrađeni od zemlje i izloženi pečenju te hlađenju registriraju stanje Zemljina magnetskog polja u tom trenutku. Magnetsko polje Zemlje se mijenja tijekom vremena (po inklinaciji i deklinaciji). Odstupanje je trajno (pozitivno i negativno). Mjerenje magnetometrom (po nekim odnosima) registrira anomalije na mjestima koja su zadržala termoremanentni magnetizam (peći, keramika, podnice, opeka...) u odnosu na površinu gdje nema takvih anomalija. Čitajući ta odstupanja na lokalitetu dobivaju se podpovršinske strukture. Metoda se provodi podjelom terena na mrežu te se mjere parametri svakog polja. Iste vrijednosti čine konture nekog objekta. Kod nas su se ovom metodom služili Slovenci. Primjer primjene ove metode je rimski castrum kod kojeg je dobiven plan na temelju kojeg je moguće provoditi ciljano istraživanje.

Slika 18. Geofizički pregled rimskog logora Longovicium, magnetski pregled i arheološko tumačenje 2.3.3. GEORADAR Georadar je još jedna od geofizičkih metoda koje se uspješno primjenjuju i kod registracije i kod pripreme iskopavanja. U pravilnom ritmu teren se pregleda instrumentom koji ima antenu koja ide po tlu i kroz koju se induciraju geomagnetski valovi, a ona istodobno prima njihov odraz. Na magnetskoj traci bilježi se brzina odraza. Različite vrste tla daju različitu brzinu odraza. Dobivamo profile linije po kojoj je išao radar i taj magnetski zapis treba pročitati i dodati određene dubine. Na temelju ovakvog profila treba interpretirati u arheološkom smislu u profil i

22

u obliku jedne arheološke osnove gdje će se iskazati priroda i karakteristike objekata koji su uvjetovali brzinu odraza.

Slika 19. Radarski pregled, tlocrt, presjek i radarski profil 2.3.4. METODA GEOLOŠKOG BUŠENJA 11.1.2002. Metoda geološkog bušenja koristi se u svoja dva osnovna aspekta. Jedan je vezan uz registriranje arheološkog nalazišta u specifičnim uvjetima: kad postoji sumnja da na određenom prostoru postoje lokaliteti koje se ne može rekognoscirati klasičnim načinima jer su lokaliteti preslojeni mlađim formacijama. Ova je mogućnost često prisutna na riječnim terasama jer se tu arheološki slojevi uvijek nalaze pod recentnim naslagama. Dakle do tih arheoloških formacija može se doći borovanjem ili geološkim bušenjem. Kod klasičnog bušenja na vrhu je svrdlo, a u nastavku je šuplja cijev koja je znatno manja od one u geološkim istraživanjima. Sama debljina bušilice ne smije imati veliki promjer zato što ne smijemo napraviti čitav niz oštećenja koja će smetati u kasnijem istraživanju. Debljina ne smije biti ni pretanka jer je potreban cjelovit uzorak. Na lokalitetu se postave fiksne točke u određenom rasponu. Raspon treba osigurati da lokalitet neće promaknuti, ali ne smije biti pregust. Primjenom bušilice na tim točkama uzimaju se uzorci koji su u obliku cilindara. Na svim točkama dobivaju se cilindrični uzorci svih formacija, i geoloških i arheoloških. Njihovom usporedbom moguće je utvrditi kulturni, arheološki sloj koji će se isticati bojom, kvalitetom i konzistentnošću od drugih geoloških formacija. Tu će se naći i ostaci pokretnog arheološkog materijala.

23

Jednostavnim očitavanjem na uzorku dobivamo poziciju sloja u stratigrafiji lokaliteta kojeg ispitujemo. Mjesto kulturnog sloja određeno je u odnosu na dno i u odnosu na površinu čime se dobiva pozicija kulturnog sloja, a dobit ćemo i debljinu tog kulturnog sloja u toj točci. Iz toga možemo ocijeniti isplati li se istraživati taj sloj tj. isplati li se dizati sve recentne slojeve koji mogu biti vrlo debeli. Tako se neće isplatiti ako je kulturni sloj debeo 10-20 cm. Drugi se aspekt očituje na početku istraživanja lokaliteta za koji je već odlučeno da će se istraživati, međutim, na temelju njegove topografije, koja je u biti ravna linija, nije moguće usmjeriti iskopavanje na dio s najboljom stratigrafijom tj. na mjesto gdje se mogu očekivati optimalni rezultati. U takvom slučaju, na tom se lokalitetu postavi osnovni koordinatni sustav. Na njemu se po pravilnom ritmu razvije odgovarajuća mreža na čijim će se točkama uzimati uzorci pa se dobiju dva potpuna presjeka na čitavom prostoru lokaliteta. Pomoću toga će se znati gdje je najbolje započeti istraživanje. Ovo posebno vrijedi za lokalitete naseobinskog tipa, a ovu metodu naravno nećemo primijeniti na nekropoli. Ovo je korisna metoda i daje solidne informacije prije svega o poziciji lokaliteta, posebno tamo gdje nema površinskih nalaza. U cilindrima možemo očitati širinu i dubinu sloja te položaj zdravice. Tako dobivamo profil nalazišta.

Slika 20. Metoda geološkog bušenja

24

2.4. KEMIJSKE I OSTALE METODE Ove četiri metode se najčešće primjenjuju u arheologiji, ali nemaju istraživački karakter kao npr. fotosonda. Postoji još nekoliko metoda, ali one ne daju čvrste garancije pa se na njih ne možemo bezrezervno osloniti. 2.4.1. METODA DETEKCIJE METALA Ova je metoda jedno vrijeme bila u modi, pogotovo kod istraživanja nekropola i ona tu daje najbolje rezultate, neovisno o razdoblju. Međutim, ona ima i svoja ograničenja. Na lokalitetu se razvije grublja mreža koja će osigurati ravnomjerni pregled. Tu se registriraju sve točke gdje detektor daje određene signale. Na temelju tih točaka radi se iskopavanje, ali nikako ne samo na tim točkama. Detektor pruža mogućnost otkrivanja metalnih predmeta, ali nam ne pokazuje njihov karakter i starost pa ne znamo je li taj metalni predmet pojasna kopća ili konzerva Gavrilović jetrene paštete. Isto tako ova će metoda isključiti sve grobove bez metalnih priloga, ona ne daje nikakve informacije o položaju, dimenzijama, orijentaciji grobne jame... Nama je cilj iskopati nekropolu u cjelini, a uvijek može promaknuti poneki grob koji je dislociran i to nije velik problem, ali ako bi se oslonili samo na ovu metodu propustili bi velik broj grobova. Također njena upotreba je moguća samo za lokalitete od brončanog doba nadalje. 2.4.2. METODA ANALIZE FOSFATA Ova se metoda još naziva i metodom analize pH faktora odnosno metodom utvrđivanja količine fosfora. Ovo je kemijska metoda i koristi se naročito na mjestima gdje je tlo vrlo kiselo pa brzo dolazi do raspadanja kostiju te je teško registrirati postojanje grobova odnosno kostiju. Proces topljenja kostiju ostavlja posljedicu koja se utvrđuje uzimanjem uzoraka i analizom količine fosfata u njima jer taj proces dovodi do drastičnog povećanja količine fosfora u odnosu na prosjek. Postoje lokaliteti trenutačnog karaktera (kod nas ih nema) npr. kad čovjek nakon lova odbaci kosti nakon lova pa se na tom mjestu poveća količina fosfata u tlu. Poznato je mjesto Star-Kar. Ovakva su mjesta većinom mezolitskog karaktera. 2.4.3. METODA POVRŠINSKOG PREGLEDA TLA Ovo zapravo i nije znanstvena metoda, po teoretičarima ovo ispitivanje podrazumijeva samo skidanje tankog površinskog sloja, ali to je ono što uvijek i onako uradimo na nekom lokalitetu (tzv. čeprkanje). Metode koje se rijetko upotrebljavaju i teško je da ćemo se s njima susresti One se primjenjuju na onim tipovima lokaliteta na kojima je moguće doći do rezultata primjenom tih metoda. Vezane su za istraživanje određenih tipova grobova - grobova s komorom. Takve su metode metoda fotosondi i ehoradar. Ehoradar registrira razlike u punim i praznim prostorima tj. utvrđuju postojanje šupljina – grobnih komora npr. u etruščanskim grobnicama. Kod fotosonde malim se mikrosondama ulazi u unutrašnjost npr. grobnice te se mikrokamerom snima unutrašnjost i prije samog iskapanja.

25

2.5. GEODETSKI SNIMAK I SITUACIJSKI PLAN 2.5.1. GEODETSKI SNIMAK Geodetsko snimanje se radi prije početka iskopavanja i spada u njegovu pripremu te je neizostavan dio arheološke dokumentacije. Geodetsko se snimanje poduzima iz više razloga: Topografija arheološkog lokaliteta je fizički odraz svih procesa koji se odvijaju na nekom lokalitetu za vrijeme njegova trajanja. Ona je uvijek posljedica artificijelnih ljudskih djelatnosti u vremenu i prostoru iz čega proizlazi razlikovanje na prostornom i vremenskom nivou. Djelatnosti su posve različite, a kako se one razlikuju po karakteru razlikuju se i njihove posljedice. Te se aktivnosti mijenjaju tijekom vremena, a to se manifestira na topografiji. Npr. neolitska naselja na prostoru Dalmacije razlikuju se prvenstveno po: intenzitetu, opsegu i karakteru, a to se sve može očitati sa geodetskog snimka reljefa i on kao takav ima vrijednost dokumentacije.

Slika 21. Primjer geodetskog snimka Na ovom primjeru geodetskog snimka može se pročitati da na rubu jednog platoa postoji uzvišenje promjera ~150 m (200 m). Na temelju površinskih nalaza i geodetskog snimka ne možemo steći informaciju o debljini kulturnog sloja: je li prostor bio ravan pa je nastalo uzvišenje ili je od početka postojalo uzvišenje pa postoji ujednačen kulturni sloj. Topografija će se nakon iskopavanja totalno promijeniti, a geodetski snimak je jedini način da se lokalitet potpuno sačuva jer on dokumentira arheološki lokalitet na način da se može steći dvodimenzionalna, ali i trodimenzionalna projekcija lokaliteta. Druga važna stvar kod geodetskog snimka je ekvidistanca – jednakomjerni razmak između izohipsa. Ekvidistanca se kreće od 0,5 do 1 m na arheološkim lokalitetima i zapravo predstavlja na kojoj udaljenosti dolazi do promjene visine. Na temelju snimka može se predočiti izgled terena. Moguće je povući čitav niz presjeka lokaliteta. Puni smisao izrade ovih snimaka krije se u sljedećoj činjenici: Iskopavanje je istraživanje procesa koji su doveli do topografije i to ireverzibilno, ali mi analiziramo u odnosu na realni, stvarni početak, osnovno polazište. To što istražujemo rezultira stratigrafijom koja se ne može analizirati obrnutim redom, već ima stvarne početke pa moramo imati polazište u odnosu na naše polazište jer ne znamo prvotnu topografiju. Istražujući stratigrafske jedinice istražujemo procese, djelatnosti i aktivnosti koje su dovele do njih. Stratigrafske jedinice analiziramo od početka do kraja, a prvotna površina je zadnje do čega dolazimo pa moramo praviti usporedbe na temelju geodetskog snimka i kasnijeg snimka istraživane površine. Dakle postoji prvotna i aktualna topografija.

26

Analiza počinje od prvotne topografije koju moramo s nečim uspoređivati, a to možemo samo s aktualnom topografijom. Dakle, geodetski snimak nam je s jedne strane potreban za dokumentaciju, a s druge on je naše polazište za daljnju analizu (stratigrafiju). On dakle ima tri zadaće:

prikaz topografije (reljefa) omogućavanje spoznaje promjena na nalazištu omogućava nam analizu stratigrafije.

Geodetski snimci arheoloških lokaliteta uglavnom se rade u mjerilu 1:100,a ekvidistanca se kreće 0,5-1 m i to je dovoljno za prikaz svih finih pojedinosti na jednom lokalitetu.

Slika 22. Primjer geodetskog snimka ili plana 2.5.2. SITUACIJSKI PLAN Na geodetski snimak aplicira se kvadratna mreža kako bi se dobio situacijski plan. Situacijski plan je trodimenzionalna slika s izohipsama i kvadratnom mrežom. On je u pravilu neizostavan dio dokumentacije. Mreža se postavlja prvo na terenu. Situacijski plan služi za:

praćenje i određivanje strategije i plana iskopavanja, planiranje daljnjeg iskapanja praćenje samog iskopavanja, odnosno bilježenje razvoja iskapanja (razlika u šrafuri pokazuje različite

površine istraživane u različitim kampanjama) analizu rezultata iskapanja, međusobno uspoređivanje kvadrata kod različitih kampanja, povezivanje

tehničke dokumentacije različitih kampanja u jednu istraživačku cjelinu lakše snalaženje stručne i javne publike u danom materijalu.

Dakle, tu se unose podaci do kojih se dolazi iskopavanjem. Plan služi i za planiranje daljnjih iskopavanja ovisno o prethodno istraženim sektorima. Daje se jasna slika o dinamici, toku i rezultatima, te o prostornom rasporedu pojedinih objekata i eventualne razlike u stratigrafiji na pojedinim dijelovima lokaliteta.

27

2.6. MREŽA 18.1.2002. Razlozi postavljanja mreže kako bi: 1. iskapanje bilo planski organizirano i sistematično (da bi se moglo znati gdje ste, jasno određene površine) 2. se uočile prostorne pozicije (položaji) i međusobni odnosi svih objekata 3. da bi se mogla raditi (tehnička) dokumentacija 4. da bi se iskopavanje moglo razvijati u vertikalnom i horizontalnom smjeru tj. da bi se mogle pratiti promjene u horizontalnom i vertikalnom smjeru (distribucija nalaza na lokalitetu, stratigrafija; dakle prostorne i stratigrafske pozicije) 5. da bi se moglo planirati daljnje istraživanje Mreža treba biti postavljena na određeni način kako bi odgovorila svim zahtjevima zbog kojih se i postavlja. 1. Prvi zahtjev koji se postavlja pred mrežu je JEDINSTVENOST MREŽE tj. mreža mora biti razvijena za lokalitet u cjelini odnosnu čitavu površinu istraživanog dijela, neovisno o dinamici i redu istraživanja. No mreža ne mora biti fizički postavljena na čitavoj površini, ako pojedini dijelovi nisu dio istraživanja. Mreža se fizički postavlja samo na dijelu lokaliteta koji je predmet trenutnog istraživanja. 2. Drugi zahtjev kod postavljanja mreže je TRAJNOST MREŽE tj. mreža mora biti tako postavljena da traje od početka do kraja istraživanja (pa makar ono trajalo 20 godina), ali to zapravo podrazumijeva njenu obnovljivost uvijek na istim mjestima. Dakle, to ne treba biti fizička trajnost. Trajnost tj. obnovljivost mreže podrazumijeva fiksiranje određenog broja točaka koje će omogućiti da se mreža može obnavljati u sljedećim kampanjama na način da svaki element tj. točka mreže uvijek bude postavljenja u istu poziciju. 3. Sljedeći zahtjev je TOČNOST i PRECIZNOST tj. svi elementi mreže moraju biti potpuno podudarni odnosno u okviru minimuma tolerantnog. Iz toga proizlazi da se mreža mora postavljati optičkim (geodetskim) instrumentima (nivelir, teodolit14). 4. ORIJENTACIJA – mreža uvijek mora biti orijentirana prema stranama svijeta zbog toga što su sve arheološke formacije orijentirane prema stranama svijeta (crkve, grobovi, stambeni objekti…). Manje važan razlog je ????. Treći razlog je to što nam ovakva orijentacija omogućava da u toku vođenja dnevnika lako i precizno određujemo pozicije arheoloških formacija i nalaza. Ako mreža ne bi bila orijentirana po stranama svijeta, u dokumentaciji bi se morali služiti sporednim stranama svijeta. 5. OZNAČAVANJE MREŽE – svi dijelovi mreže moraju biti numerirani i tu nema univerzalnog pravila. Svaki kvadrat mora imati svoju oznaku. Oznake mogu biti numeričke (rimske, arapske), alfanumeričke… ali u principu je najjednostavniji način obilježavanja mreže rimskim brojevima zato što pri obilježavanju i svaki vrh kvadrata (sjecište) mora biti označen, a njih je više nego samih kvadrata. Obilježavanje se vrši zbog: • razvijanja istraživanja (gdje se nalazimo) • vođenja dnevnika • jer se radi u segmentima koji se kasnije spajaju. Vrhovi (sjecišta mreže) se obilježavaju zbog onoga što nazivamo KOTIRANJE. U toku iskopavanja čitava površina istraživanja se neprekidno mora nivelirski očitavati u svim ovim točkama, nakon svakog sloja, nakon svakog otkopa. To se vrši i na nekim drugim točkama, ovisno o stratigrafskim odnosima i formacijama koje se pojavljuju prilikom iskopavanja.

14 Teodolit je vrlo precizan i stoga važan za tehničku dokumentaciju (iako se na većini lokaliteta radi s nivelirom koji je manje precizan i uzrokuje blage devijacije kod usporedbe pojedinih lokaliteta). 28

Da bi se čitanja mogla komparirati točke moraju biti označene. Označavanje se vrši in continuo tako da idemo vodoravnim ili horizontalnim linijama, ali se može i drugačije vršiti. Pojedine sektore možemo označiti slovima, pa unutar njih vršiti daljnje označavanje.

Slika 23. Označavanje mreže Ovo je pet osnovnih zahtjeva koji se postavljaju pri postavljanju mreže kako bi mreža odgovorila potrebama zbog kojih je i postavljenja. Mreža se postavlja bez obzira kojim će se metodama kopati, hoće li cijeli lokalitet biti istražen i kojim će redom biti istražen. 2.6.1. POSTAVLJANJE MREŽE Postavljanje mreže je prilično rutiniran posao koji traži nešto geodetskog znanja. Treba nam pet fiksnih točaka fizički postavljenih kako bi nam jamčile trajnost mreže, kako bi svaka točka došla na svoje mjesto od početka do kraja iskopavanja. Osnovno pravilo je da se mreža postavlja prema koordinatnom sustavu pa treba na dijelu lokaliteta, za koji smo sigurni da neće biti dio iskopavanja ili će to biti tek na kraju, postaviti fiksnu točku – STAJNA TOČKA.15 To je mali kameni ili betonski blok koji se fiksira (ubetonira), a na njemu postoji fiksirana jedna oznaka u obliku križa ili slova X.

Slika 24. Stajna točka Iznad bloka se postavi teodolit (bolji od nivelira), a zatim se optički visak

postavi točno iznad središta oznake. Ukoliko instrument nema optički visak, koristi se klasični visak čiji vrh visi sa stativa. Taj visak mora stajati točno iznad središta oznake, a vrh viska ne smije dodirivati točku. Zatim se odredi njegova pozicija prema stranama svijeta (pomoću kompasa na instrumentu) jer točke moraju biti orijentirane prema stranama svijeta kao i mreža..

15 Reper nema veze sa stajnom točkom. Za nas ima vrijednost apsolutne, ali i korektivne točke. Za nas je to idealna ravnina koja za nas ima vrijednost nule, i u odnosu na tu nulu mi čitamo vrijednost naših otkopa. Na stajnu točku stavlja se instrument, a na reper letva. 29

Slika 25. Postavljanje mreže Nakon toga, u objektivu, u jednom posebnom dijelu očitaju se stupnjevi u toj poziciji instrumenta, a zatim se kroz objektiv (dvije tanke niti koje se zovu končanice) na jednom od krajeva lokaliteta fiksira prva od stalnih točaka. Za fiksiranje je najpraktičnija metalna cijev sa drvenom jezgrom. Ta se cijev učvršćuje, i to trajno, na jednom od krajeva lokaliteta tako da se njena pozicija kontrolira u objektivu na način da je končanica nekako siječe po sredini. Ta se cijev zabetonira, učvrsti. Ona je postavljena približno potpuno precizno kada točno na mjestu gdje pada končanica, u drvenu jezgru, zabijmo čavlić na način da končanica pada točno na njegovo središte. Ako postoje devijacije, makar i male, one u odnosu na udaljenost dovode do progresivne devijacije. Ovo je prva točka (točka A na slici). Za razliku od nivelira (mogućnost okretanja samo oko vertikalne osi), teodolit se može okretati i zajedno sa kućištem i samostalno za 180°, a to je važno jer tako dobivate apsolutno točno postavljenu nasuprotnu točku na drugom kraju lokaliteta gdje se na isti način postavlja druga točka (točka B). Obje točke treba točno i precizno fiksirati na situacijskom planu, a zatim točno u metrima i

centimetrima odrediti njene pozicije. To je prva os koordinatnog sustava. Druga os se dobiva na drugi način. Kad se pročitaju stupnjevi pozicije objekta i končanice, objektiv se u odnosu na prvu poziciju okreće za 90° i to mora biti točno u sekundu. Tada se postavlja treća točka na jednom od krajeva lokaliteta na isti način kao i dotadašnje, a zatim se postavlja i četvrta, njoj nasuprotna točka (točke C i D). Sada osi treba podijeliti na kvadrate. U praksi su najprihvatljiviji kvadrati 4x4 ili 5x5 m. Manji moraju biti na paleolitskim lokalitetima jer je tu važna prostorna distribucija artefakata. Obično 1x1 m, a ponekad čak 0,5x0,5 m. Svaki taj kvadrat je posebna istraživačka jedinica. Na velikim lokalitetima mreža mora biti i veća npr. na Asseriji zbog velikog broja formacija. Osi se moraju podijeliti po pravilnom ritmu, a to je moguće raditi samo na jedan način. Objektiv okrenemo na prvu točku tako da končanica pada na sredinu čavlića. Iz stajne točke razvuče se mjerna traka, a njen pravac se kontrolira u odnosu na prvu točku, a zatim se svako 5 m postavlja metalni marker tako da končanica bude na središtu markera. Procedura se ponavlja za nasuprotnu točku. Sada se objektiv okrene na treću točku, pa na četvrtu te se time dobila osnovna podjela. Sada se teodolit premješta u prvu sljedeću točku, svejedno na kojoj osi, tako da kočić izvadite i na njegovo mjesto stavite čavlić i instrument točno centrirate iznad glave čavlića. Objektiv namjestite na jednu od točaka na toj osi, a zatim na suprotnu stranu mora se vidjeti drugu nasuprotnu točku. Pročitaju se stupnjevi, objektiv se okrene za 90° pa se postavlja novi pravac mreže koji dalje dijelimo. Teodolit ide na sljedeću točku. Pa na drugu stranu osi. Tijekom istraživanja mrežu treba kontrolirati teodolitom, te je popraviti ako je došlo do devijacija… Stajna točka se premjesti ako se ukaže potreba. Bilo gdje po koordinatnom sustavu. Treba postaviti pomoćne točke, ako se zbog konfiguracije ukaže potreba za njima. Pet točaka je minimalno, ali ih može postojati i više. Na kraju kampanje, čavlići se zaštite konzervom te se zatrpaju.

30

Postoji i drugi način postavljanja mreže, bez instrumenata (probna sonda unutar pravilnog geometrijskog lika, a vrlo točna i precizna). To je METODA ZLATNOG TROKUTA ili METODA LUČNOG PRESJEKA. Ona traži mjernu traku i markere. Precizna je pod uvjetom da se primjenjuje zlatni trokut – jedini trokut koji i kod kateta i kod hipotenuze daje okrugle brojeve (3x4x5). Prve dvije točke moraju biti fiksne. Nula sa mjerne trake na jedan kočić, a zatim se razvuče 3 ili 4 m i fiksiraš na 4 m novu točku. Iduća točka u tom pravokutnom trokutu treba biti na 3 m, a od prve na 5 m. Držeći 0 na nultoj točki ona se okrene u pravcu katete, a zatim se 12 m (3+4+5) drži na prvoj točki. Gdje je 7 m nije bitno. Kad je kočić na 7 m, zategnete ga. Čitav postupak se ponavlja na drugu stranu, pa se dobije pravokutnik 3x4 m. Vrlo je jednostavno od mreže pravokutnika 3x4 m dobiti kvadrate bilo koje veličine.

Slika 26. Metoda zlatnog trokuta

31

3. NALAZIŠTE, CILJ ISTRAŽIVANJA I VRSTE ISKAPANJA 25.1.2002. 1. Što je predmet arheološkog iskopavanja?

arheološki lokalitet 2. što je arheološko nalazište?

mjesto koje je posljedica ljudske aktivnosti 3.

postojanje onih naslaga kao što je kulturni sloj 4. Što je kulturni sloj?

umjetna naslaga (formacija) nastala kao posljedica intenzivne graditeljske aktivnosti i drugih djelatnosti zbog čega sadrži niz arheoloških nalaza različite funkcije. On je sačinjen od niza elemenata obuhvaćenih pojmom stratigrafske jedinice (zidovi, ukopani objekti, nasipi). Debljina stratigrafske jedinice razmjerna je trajanju aktivnosti na nalazištu. 5. Što je stvarni predmet i cilj istraživanja?

spoznaja aktivnosti koje su se odvijale na nekom mjestu, način te njihov proces i rezultat te instrumenti kojima su se te aktivnosti provodile. Cilj iskopavanja se prilagođava samom karakteru nalazišta (naselje, nekropola i sl.) i po tome biramo metode. 6. Razlozi vođenja iskapanja su različiti i s obzirom na njih iskopavanja dijelimo na:

• probna (ili pokusna) • sustavna (temeljna iskapanja)

• zaštitna • revizijska ili kontrolna

3.1. VRSTE ISTRAŽIVANJA 3.1.1. PROBNA ISTRAŽIVANJA Probno iskopavanje se obično izjednačava sa sondažnim iskapanjem, ali ono nije isto što i sonda jer je sonda metoda iskapanja, a ne iskapanje. Probna iskapanja su iskapanja manjeg opsega radi stjecanja elementarnih informacija. Probnim se iskapanjem stječu osnovne informacije o karakteru, vrsti, stratigrafiji… lokaliteta. Ono je uvod i iza njega ne treba slijediti sustavno, ali sustavnom iskopavanju uvijek treba prethoditi probno. Probno iskopavanje je osnovno polazište u odluci hoće li se lokalitet istraživati sustavno. Probna iskopavanja se mogu poduzimati u toku revizije, pojedinačno, a može se poduzeti i serija probnih iskapanja na većem broju lokaliteta (lokaliteti jednog doba, jedne kulture → za istraživanje geneze i razvoja jedne kulture kako bi se na temelju probnih iskapanja moglo ići dalje na uže sustavno istraživanje te kulture). Probna se iskapanja provode po istim principima kao i sustavna: • uz uvažavanje stratigrafskog pristupa • uz vođenje potpune dokumentacije. Ona se moraju pridržavati nekih standarda tj. konvencija, koji su posljedica praktičnih iskustava:

Gdje postaviti sondu? Tamo gdje će se dobiti najpotpuniji presjek lokaliteta, obično na sredinu. Ako je lokalitet razrušen i ne možemo procijeniti gdje je najbolja stratigrafija tada presjek radimo na sredini. Katkada to neće biti moguće jer je sredina uništena npr. erozijom. Kada je tako npr. uništena sredina gradine presjek radimo tamo gdje je erozija najmanja, neposredno uz objekte, obično bedeme ili bilo kojim drugim objektima ili prirodnim formacijama (uleknuća).

Drugo pitanje je veličina sonde. Zabranjene su male sonde od 2, 3, 4 m2 jer je to tehnički zahtjevno, pogotovo na lokalitetima sa debelim kulturnim slojem. Drugi razlog je što u prostorno tako malim slojevima nećemo sasvim sigurno uočiti sve pojave u stratigrafiji, koje su nam važne. Sonde, također, ne smiju biti prevelike jer to prelazi u blok i drugu vrstu istraživanja. Empirijski je utvrđeno da je primjerena veličina od 15-20 m2.

32

Treće pitanje je koliko sondi. Na lokalitetu gdje sloj nije naročito debeo i koji nije prevelike površine… dovoljna je jedna sonda (pogotovo na lokalitetu koji pripada jednom vremenskom razdoblju). Informacije koje smo dobili na jednom dijelu lokaliteta nisu jednake informacijama na drugim dijelovima lokaliteta jer ni stratigrafija nije jednaka. Na lokalitetu s velikom površinom i složenom stratigrafijom jedna sonda nije dovoljna. 3.1.2. SUSTAVNA ISTRAŽIVANJA Sustavna iskopavanja su najopsežnija, najkompleksnija i najzahtjevnija istraživanja čiji je cilj istražiti lokalitet u “cijelosti”. Neke lokalitete nije moguće istražiti “u cijelosti” ili je moguće nakon niza godina. U cijelosti znači na dovoljno velikoj površini koja će biti dovoljno reprezentativni uzorak kako bi se došlo do zaključaka/ rezultata koji vrijede za cijeli lokalitet. Sustavna iskapanja se poduzimaju planski, usmjeravaju se planski i vode se planski. Istražuju se ili mali dijelovi s većom dubinom ili široka područja s malom dubinom. Kod istraživanja aglomeracije, u užem smislu cilj je dobiti raspored komunikacijskih objekata, raster grada, način i vrstu arhitekture, njihov interijer, vrste djelatnosti s obzirom na njihovu distribuciju, pitanja vezana uz kulturu, socijalno uređenje i gospodarstvo. Zbog toga se provode sustavna istraživanja, jer trebaju odgovoriti na sva ova pitanja i stoga su ona najzahtjevnija, najkompleksnija, najkompliciranija i najdugotrajnija te se zato odvijaju sukcesivno u kampanjama. Vode se raznim metodama, moraju biti multidisciplinarna i moraju imati odgovarajuću dokumentaciju. Na kraju se sve to mora povezati u cjelinu. Primjer je Asseria, naseobinski tip nalazišta, gdje se istraživanje vodi kroz dvije, tri generacije istraživača jer su to velike površine, dakle debeli kulturni slojevi.

Kada se provode sustavna iskapanja? • na onim lokalitetima koji to zahtijevaju svojim arheološkim materijalom, to su u prvom redu ona s višeslojnom stratigrafijom, vezana uz kronološke i kulturne odnose zastupljenih kultura • kada postoji mogućnost rješavanja geneze unutar jednog razdoblja ili kulture • kada se može dobiti model jednog nalazišta, kulture (model naseobinskog tipa, model fortifikacije) • kada je lokalitet po svom karakteru takvog tipa da predstavlja zaseban fenomen (prostorno, kronološki ili kulturološki) 3.1.3. ZAŠTITNA ISTRAŽIVANJA Zaštitna istraživanja se provode u svim slučajevima kada je lokalitet već oštećen ili mu prijeti uništenje, djelomično ili potpuno, artificijelno ili prirodno. Na lokalitetima koji su poznati, obično se odnosi na stare urbane jezgre koje su podignute na starijim formacijama povijesne jezgre, kod svake izgradnje na tom prostoru nesumnjivo treba provesti ovakvo istraživanje → urbana istraživanja (urbana arheologija). Razlika u odnosu na zaštitna istraživanja na nepoznatim lokalitetima koji su otkriveni u toku rada jest činjenica da je vjerojatno na tim lokalitetima dio uništen pa takva istraživanja prelaze u spasilačka istraživanja kojima je cilj istražiti preostali dio lokaliteta i spasiti ono što se može spasiti. Treća kategorija zaštitnih istraživanja su preventivna zaštitna iskopavanja. Ona se poduzimaju kada se zna da će lokalitet ili njegov dio biti uništen i zna se kada će biti uništen. Ona su planska i provode se na poznatim lokalitetima ili na lokalitetima otkrivenim neposredno prije, a provode se samo na dijelu koji će biti devastiran. Nema razlike između zaštitnih i sustavnih iskopavanja, osim dvije: zaštitna imaju problem vremenskog ograničenja što obično dovodi do niza propusta (zamor ekipe, sve preko mjesec dana je izuzetno zamorno). Drugo je prostorno ograničenje jer se provode samo na onom prostoru predviđenom za gradnju i rezultat takvih istraživanja je time uskraćen za određenu vrijednost. Kod urbanih središta stoga nije moguće sve povezati u jednu cjelinu.

33

3.1.4. REVIZIJSKA ISTRAŽIVANJA Revizijska istraživanja se poduzimaju na već istraživanim lokalitetima zbog ispravljanja nedostataka koji se u toku znanstvene obrade pojave tj. kada se otvore različita pitanja odnosno kad se u već provedenom istraživanju pokažu nedostaci: • nesustavno i nekvalitetno vođeno iskopavanje • nepostojeća, nevođena ili izgubljena dokumentacija • pomiješani i neupotrebljivi arheološki ostaci. Revizijska istraživanja se provode i kada je lokalitet toliko značajan svojim potencijalima da u skladu s novim spoznajama daje mogućnost suptilnije interpretacije. Jedan dio može se voditi na dijelu koji je već prekopan, a na lokalitetima s finom stratigrafijom nije moguće kopati na već iskopanim površinama već samo tamo gdje je stratigrafija intaktna. Takve su površine dosta ograničene pa su revizijska iskapanja u prostornom smislu također ograničena, a nužno je revizijska iskapanja voditi na većoj površini. Revizijska se iskapanja mogu voditi i na iskopanim površinama, ali samo u slučaju kada su potaknuta nedovoljnim podacima o objektima tj. kada treba dobiti tehničku dokumentaciju, a ne stratigrafiju. Svako iskapanje mora biti prilagođeno:

karakteru lokaliteta cilju samog istraživanja.

Ova se dva uporišta prožimaju. Iskapanje mora biti prilagođeno karakteru lokaliteta zbog toga jer svi lokaliteti nisu isti. Razlikuju se po tipu, vrsti i sl. Npr. iskapanje naseobinskog lokaliteta ne može biti isto kao iskapanje nekropole, ili npr. utvrde naspram nalazišta sakralnog karaktera, pa čak i unutar samih nekropola postoje razlike. Isto tako ciljevi istraživanja nalazišta naseobinskog tipa nisu isti kao i ciljevi istraživanja nekropola. Ciljevi istraživanja nekropole

1. način pokapanja 2. kultovi (rituali) 3. socijalni aspekti (demografska slika) 4. antropološki aspekti 5. paleopatologija, etnopaleologija, kronološka i kulturna pripadnost…

Ciljevi istraživanja utvrde

1. strateška narav 2. društveni odnosi 3. način gradnje 4. veličina 5. funkcija i trajanje 6. kronologija, datacija 7. vezanost uz zajednicu

Ciljevi istraživanja naselja

1. topografija 2. veličina zajednice 3. organizacija, gradnja objekata, urbanizacija, raster, komunalije… 4. društveno uređenje 5. prehrana, ekonomija (djelatnosti), kulturna pripadnost, kult, odnos s drugim zajednicama 6. kronologija, datacija

Sve ovo određuje i naše pristupe istraživanju, a imamo dva aspekta ili pristupa:

1. kao način prolaženja kroz arheološke slojeve, a može biti usmjeren: a. kroz okomite strukture b. kroz horizontalne strukture,

a to podrazumijeva način iskopavanja u kojem je primarni cilj stratigrafija. 2. drugi pristup ukazuje na cjelovitost nalazišta. Ovdje se stratigrafija iskazuje kao sekundarni cilj.

34

Suvremena arheologija uključuje čitav niz multidisciplinarnih disciplina. Oni promatraju nalazište u njegovom ambijentalnom okolišu. Svako nalazište se promatra u odnosu na vegetacijske, geološke, klimatske, hidrološke, morfološke odlike s obzirom na njegove ekonomske potencijale. To uključuje ne samo arheološko istraživanje već i niz multidisciplinarnih disciplina da se stvori realna slika vremena kojem pripada lokalitet. 3.2. REPER I KOTIRANJE 8.3.2002. Unutar dokumentacije iskapanja postoji16 nivelirski dnevnik tj. sve kote koje se u toku iskopavanja uzimaju i bilježe. On nam sam za sebe ne znači ništa. On uključuje primijenjenu geodeziju u arheologiji. Pri kotiranju koristimo teodolit ili nivelir (obično se on koristi) i geodetsku letvu. Nivelir je geodetski optički instrument koji služi za mjerenje visinskih razlika između pojedinih točaka na određenom pravcu. To su tzv. relativne visine → razlike između dviju točaka. Apsolutne visine su visine pojedinih točaka u odnosu na morsku površinu. Na određenom pravcu je cilj izmjeriti visinske odnose različitih točaka. Vrhunjenje je dovođenje svih libela u idealnu razinu. Nivelir ima limb (teodolit ima dva) – kružna ploča s podjelom na 360°, minuta i sekundi. Ne vidi se. Nivelir se postavi na neku točku. Letva se po ritmu (proizvoljnom) postavlja na određene točke. Visine se očitavaju, oduzmu i dobije se razlika između dvije točke u odnosu na idealnu razinu. Na ovaj način, pomoću tzv. geodetskog vlaka (pravac u daljinu), … ukupna razlika između dvije krajnje točke na jednom pravcu jednaka je zbroju svih pojedinačnih rezultata. Za apsolutne visine potreban nam je čitav niz trigonometrijskih točaka, zabetoniran kvadrat s trokutićem i točnom nadmorskom visinom. Kad se želi izmjeriti vrijednost apsolutne točke služimo se reperima → to su točke čiji je odnos prema morskoj razini točno određen. REPER nema veze sa stajnom točkom. Za nas ima vrijednost apsolutne, ali i korektivne točke. Za nas je to idealna ravnina koja za nas ima vrijednost nule, i u odnosu na tu nulu mi čitamo vrijednost naših otkopa. Na stajnu točku stavlja se instrument, a na reper letva. Računanje apsolutnih vrijednosti preko repera Postavi se nivelir (1), letva se stavi na reper (2) te se pročita vrijednost (3). Letva se premjesti na novu točku (4) te se očita nova vrijednost (5). Vrijednost točke jednaka je zbroju visine repera i razlike između nove točke i visine repera. Primjer 1: Visina repera → 140 (R (A)) Očitana vrijednost na reperu (3) → 150 (letva je na reperu, preko nivelira se vidi ta vrijednost) (R (čitanje)) Nova točka (5) → 120 (sada je vrijednost manja, što znači da je letva na višoj visini jer je i ta točka više pa će se na kraju apsolutna visina dobiti zbrajanjem tj. dodavanjem razlike na visinu repera) (T) Razlika → 150 – 120 = 30 Apsolutna visina točke → 140 + 30 = 170 Primjer 2: Visina repera → 140 Očitana vrijednost na reperu (3) → 150 (letva je na reperu preko, nivelira se vidi ta vrijednost) Nova točka (5) → 170 (sada je vrijednost veća, što znači da je letva na manjoj visini, a time i točka na kojoj se letva nalazi pa će se na kraju apsolutna visina dobiti oduzimanjem razlike od visine repera) Razlika → 170 – 150 = 20 Apsolutna visina točke → 140 – 20 = 120 16 Bar bi trebao postojati.

35

3.2.1. KOTIRANJE Ovo arheolozima nije potrebno. Ovo je samo metoda, ali postoji arheološka interpretacija svega ovoga. U geodeziji je cilj odrediti visinske odnose točaka na površini. Arheologe, sa druge strane zanima struktura i međusobni odnosi pojedinih stratigrafskih jedinica i njihova pozicija u stratigrafiji nalazišta u cjelini. Obično se kaže “uzimanje dubina” no nama nisu važne proste dubine, već fiksiranje točaka koje pripadaju različitim stratigrafskim jedinicama. Situacija na terenu Imamo otvorenu površinu (blok, sonda, nije važno). Princip je sljedeći: 1. stavi se letva 2. pročitaju se površinske točke sviju kutova 3. digne se sloj 4. ponovno se pročitaju točke… i tako sve do kraja istraživanja. U žargonu se ovo naziva “uzimanjem dubina”. Ako je “dubina” tj. udaljenost od površine 0,15 cm, te je nakon skidanja otkopnog sloja “dubina” 0,40 cm, debljina otkopa iznosi 0,40 – 0,15 = 0,25 cm. Mjerenje se ne vrši samo na kutovima, već i na sredini i također ako nam treba još koja točka. Ovo je interpretatio vulgaris geodezije. Interpretatio vulgaris arheologije izgleda ovako: ako imamo reper, postavimo letvu na reper, a zatim nad otkope i očitamo razliku. Npr. 100 → 150 → –50 cm Ovo povjesničari umjetnosti ne znaju, jer nama nije cilj prosto uzimanje niveleta, vrijednosti već je cilj uzimanje vrijednosti pojedinih stratigrafskih jedinica. Zašto je ovo interpretatio vulgaris arheologije? Ovo se često koristi kod iskopavanja u urbanim cjelinama (npr. u Zadru, u urbanim sredinama ima mnogo ravnih horizontala), gdje je more blizu (da ne prodre more). Ovo je način da se bavimo stratigrafijom nestratigrafski. Npr. ako je otvoreno na više mjesta, da vidimo pripadaju li sve podnice istom vremenu, fazi… Složeniji lokaliteti Lokalitet koji se kopa širokim otkopom: 700, 800, 1 000 m2 → postoji čitav niz točaka, ali ne samo na rubovima profila → to su točke na sjecištima mreže. Kako je površina prekopana, na tim točkama ne možemo staviti letvu na površinu, a zatim na dno i vidjeti razliku. Zato ovo moramo drugačije raditi. Sva kotiranja moraju se raditi u svim sjecištima mreže, od početka do kraja iskopavanja (i uz te točke i na ostalim točkama prema zahtjevima različitih stratigrafskih okolnosti). Sve se te vrijednosti zapisuju u nivelirski dnevnik. Svaka točka (sjecište) na situacijskom planu mora biti obilježena, imati svoju oznaku kako bi bilo moguće usporediti podatke različitih kampanja, a za to nam ne treba reper, ali ne geodetski (koji treba za računanje apsolutnih visina što nama nije važno). Na početku svakog iskapanja kod postavljanja mreže tj. izrade geodetskog plana, na dijelu lokaliteta koji nećete kopati treba napraviti vlastiti reper. Trebamo zabetonirati blok koji može, ali i ne mora imati apsolutnu vrijednost. Njegova nam je uloga poništiti anomalije do kojih dolazi u toku kotiranja. Svaki put čitate kotu. Primjer čitanja kote:

OS 3 (otkopni sloj) Rp = 3 T1 = 320 T2 = 316

U svakom otkopnom sloju čita se ponovno, prvo reper, a tek zatim točke. Reper se može premjestiti kad se ukaže potreba (npr. ako ćemo istraživati i taj dio lokaliteta). Očita se razlika između starog i novog repera te se sve usklađuje s novim vrijednostima. Arheologiju zanimaju odnosi stratigrafskih jedinica i pozicija unutar stratigrafije. Anomalije koje se događaju tijekom očitovanja Prva je dubina na koju postavljamo letvu. No čitanje letve ovisi i o nekim anomalijama tehničke naravi i uzrokuje ih činjenica da u toku iskopavanja nivelir ne može biti postavljen uvijek na isto mjesto u smislu visine objektiva. Da bi te razlike sveli samo na razlike uvjetovane dosegnutom dubinom u aktualnom otkopnom sloju, služimo se reperom.

36

Primjer: Prvi primjer Drugi primjer Treći primjer Reper na početku Rp = 0,50 Rp = 0,50 Rp = 0,50 Točka prvog dana T1 = 150 T1 = 150 T1 = 150 Ista točka drugog dana T2 = 190 T2 = 140 T2 = 150 Ponovno čitanje repera Rp = 0,80 Rp = 0,30 Rp = 0,40 Razlika repera 0,30 0,20 0,10 Matematička operacija Oduzimanje (190 – 30) Zbrajanje (140 + 20) Zbrajanje (150 + 10) Rezultat operacije 160 160 160 Stvarni otkop 10 (T1 – 160) 10 (T1 – 160) 10 (T1 – 160)

U prvom primjeru očitovanje na letvi točke T1 iznosi 150. Kada smo sutra, prije početka kopanja, postavili nivelir i letvu na tu istu točku, očitali smo 190. Tako ispada da smo jučer iskopali 40, no to nije točno već je posljedica činjenice da je nemoguće postaviti nivelir na istu visinu kao jučer. Da bi to ispravili postavljamo letvu na reper i sada očitavamo 0,80. Kako je jučer na reperu očitano 0,50 vidimo da nam je danas objektiv nivelira viši za 0,30 od visine na kojoj je bio jučer. Da bi ispravili anomaliju sada ćemo tih 30 cm oduzeti od novog čitanja točke (190) tj. 190 – 30 = 160 pa ćemo vidjeti da nam je stvarna razlika T1 = 150 → T2 = 160. Dakle, jučer smo otkopali 10 cm.

U drugom primjeru očitovanje na letvi točke T1 iznosi 150. Kada smo sutra, prije početka kopanja, postavili nivelir i letvu na tu istu točku, očitali smo ponovno 140. Tako ispada da jučer uopće nismo kopali nego čak zatrpavali. To je posljedica činjenice da je nemoguće postaviti nivelir na istu visinu kao jučer. Da bi ispravili anomaliju postavljamo letvu na reper i sada očitavamo 0,30. Kako je jučer na reperu očitano 0,50 vidimo da nam je danas objektiv nivelira niži za 0,20 od visine na kojoj je bio jučer. Da bi ispravili anomaliju sada ćemo tih 20 cm dodati novom čitanju točke (140) tj. 140 + 20 = 160 pa ćemo vidjeti da nam je stvarna razlika T1 = 150 → T2 = 160. Dakle, jučer smo otkopali 10 cm. U trećem primjeru očitovanje na letvi točke T1 iznosi 150. Kada smo sutra, prije početka kopanja, postavili nivelir i letvu na tu istu točku, očitali smo ponovno 150. Tako ispada da jučer uopće nismo kopali, no to je posljedica činjenice da je nemoguće postaviti nivelir na istu visinu kao jučer. Da bi ispravili anomaliju postavljamo letvu na reper i sada očitavamo 0,40. Kako je jučer na reperu očitano 0,50 vidimo da nam je danas objektiv nivelira niži za 0,10 od visine na kojoj je bio jučer. Da bi ispravili anomaliju sada ćemo tih 10 cm dodati novom čitanju točke (150) tj. 150 + 10 = 160 pa ćemo vidjeti da nam je stvarna razlika T1 = 150 → T2 = 160. Dakle, jučer smo otkopali 10 cm. VJEŽBANJE KOTIRANJA 15.3.2002.

37

4. METODE ISKAPANJA 22.3.2002. U otprilike 200 godina, koliko se razvija moderna arheologija, razvile su se različite metode koje se razlikuju po dvije stvari: 1. način pristupa lokalitetu 2. način prolaženja kroz slojeve. To je u vezi s dva osnovna razloga: 1. nužnost prilagodbe metoda iskapanja karakteru lokaliteta 2. cilj istraživanja. Kao što smo već vidjeli različiti lokaliteti traže različite pristupe npr. metode iskopavanja naselja i nekropole nisu iste, kao ni rudnika ili sakralnih objekata... Ni sva naselja nije moguće jednako iskopavati npr. spiljska naselja, naselja na otvorenom, sojenička naselja... Je li nam primarni cilj okomita ili horizontalna dimenzija nalazišta? Okomita dimenzija je zapravo usmjerenost na stratigrafiju, broj i odnos zastupljenih slojeva, utvrđivanje kulturnih i relativnokronoloških odnosa. No to ne isključuje drugu tj. horizontalnu dimenziju, ali ta je mogućnost reducirana samo na konkretnu istraživanu površinu ili istraživane površine i odnose između njih. Sve što dobijemo uz stratigrafiju je dobrodošlo, ali je sekundarno s obzirom na primarni cilj. Horizontalna dimenzija podrazumijeva otvaranje velikih površina. Tu je bitan prostorni odnos svih vrsta artefakata i objekata, a stratigrafski cilj se postupno ostvaruje. Bitna je veličina površine na kojoj će se utvrditi odnosi objekata,... Stratigrafija se dobiva postupno kroz duži niz godina. S obzirom na ciljeve razvile su se različite metode. Danas se kod iskopavanja bez obzira na cilj, ne koristi jedna metoda već se kombiniraju, a postoje i metode koje daju rezultate s obzirom na oba cilja.

Slika 27. Metode iskapanja A – metoda presjeka (tranšeja) B – metoda presjeka (tranšeja) C – metoda izoliranog bloka D – blok metoda s kontrolnim stupcima E – Whellerova metoda F – metoda izoliranih kvadrata G – metoda šahovskih polja H – metoda iskopavanja po kvadrantima I – metoda iskopavanja po kvadrantima C, D i E metoda su blok metode. Blok podrazumijeva iskapanje skupine kvadrata koji su povezani u jednu cjelinu (postoji niz varijacija). Metode H i I su vezane uz određene vrste lokaliteta, za tumule. Svaka ova metoda ima svoje varijante. Ovo su načela, a svaki lokalitet je neponovljiv i traži prilagodbu tj. stanovita odstupanja od načela.

38

Postoje još tri metode koje nisu prikazane na slici. To su: • metoda širokog otkopa • klasična blok metoda – iskopavanje unutar skupine međusobno povezanih kvadrata • frontalni pristup s lica (frontal-face approach) – rijetko se primjenjuje, u sasvim određenim terenskim i stratigrafskim uvjetima. Slika 28. Frontal-face approach Metode A, B, C, F, G pa ni E (ona da, ali s ograničenjima) ne primjenjuju se kod iskapanja nekropola. Sve osim metoda H i I primjenjuju se kod iskapanja naselja. Metode A, B (s ograničenjima da, ali nije uputno), C, F i G ne primjenjuju se kod iskapanja sakralnih objekata i vila. Metode F i G se primjenjuju na prapovijesna nalazišta naseobinskog tipa jer nema smisla ih primjenjivati na antičkim ili srednjovjekovnim lokalitetima ili nekropolama jer nam ne mogu dati cjelovitu sliku (potrebna kod čvrstih oblika). S obzirom na cilj metoda D je horizontalna. Metode E, F i G su kombinatorne metode i to E s naglaskom na horizontalnu dimenziju, a F i G s naglaskom na okomitu. Metode A, B, C su okomite metode pa im je stratigrafija primarni cilj. Metoda frontalnog pristupa s lica je metoda s okomitom dimenzijom. Kod nje se iskopavanje vrši s otvorenog profila u režnjevima po vertikali. 4.1. METODA PRESJEKA (TRANŠEJA)

Slika 29. Metoda presjeka Ovo je metoda koja se često primjenjuje kod istraživanja naselja s osnovnim ciljem da se dobije uvid u stratigrafiju na dugačkom potezu koji će osigurati dugi kontinuirani profil gdje postoji presjek na dovoljno reprezentativnom dijelu, a zatim će se istraživanje nastaviti ostalim metodama.17 Metoda se primjenjuje na onom dijelu lokaliteta koji će nam evidentno dati podatke koji nas zanimaju (broj stratuma, njihova pozicija i njihovi odnosi). Presjek se radi na dugačkoj, a ne preširokoj površini. Širina ovisi o veličini lokaliteta i površini koja će kasnije biti sustavno istraživana. To je promjenjiva veličina koja ne smije biti veća od 5 m niti manja od 1 m (kako se ne bi svela na kanal). Obično treba biti širine koliko i mreža jer ćemo tako tu istraživanu površinu lako svesti na mrežu i dokumentarno je povezati s ostalim dijelovima koji su trenutno neiskopani, ali će se iskapati. Ova metoda omogućava tehničko i metodološko snalaženje u rovu. Idealno bi bilo kad bi se pravili presjeci kroz čitav lokalitet.

Slika 30. Kopanje presjeka

39

17 Tako je ova metoda zapravo samo uvod u sustavno iskopavanje jer ćemo bez obzira na veličinu površine dobiti sasvim malo podataka o postojećim objektima tj. nedovoljno informacija za izvođenje definitivnog zaključka.

Često se primjenjuje i kod iskopavanja pojedinačnih objekata kao što su različite vrste rovova. Njih nije moguće drugačije istraživati – po dužini, a dijelom, ako i hoćemo istraživati po dužini, treba nam presjek koji dobivamo ovom metodom. Presjek se dobiva okomito na taj objekt, kako bi se dobila stratigrafija → ukazuje na funkcioniranje, trajanje… Slika 31. Primjena ove metode pri istraživanju rova I ovdje se istraživanje vodi stratigrafski: polazeći od površine, sljedeći unutrašnji reljef, ne iskopavajući nikada istodobno dvije stratigrafske jedinice. Površine ukopanih i neukopanih objekata razlikuju se zaslojenošću, bojom, vegetacijom, površinskom distribucijom nalaza, konzistentnošću i sastavom tla. Aktualna površina ne pokazuje unutrašnju strukturu kao ni okomite ni horizontalne dimenzije, a treba utvrditi sve oblike od nastajanja, i sve postupnosti obnavljanja, zatrpavanja… Razlika nebijene i rastresite (erodirani površinski dio) zemlje lako se uočava. Realnu dimenziju treba utvrditi na najnižem dijelu intaktne zone postupnim skidanjem slojeva (sloj po sloj). To su uglavnom obrambeni rovovi. U njihovu funkcioniranju uvijek postoji više faza jer se proces zaslojavanja postupno odvija pa u toku vremena dolazi do obnavljanja tj. produbljivanja rova i nadslojavanja drugog dijela – bedema. To se događa zbog dva razloga: 1. erodiranje 2. povećava se razina naselja pa iz toga slijedi da treba bedem dograditi i rov produbiti kako bi oni i dalje zadržali svoju funkcionalnost.

40

Kopanje takvih objekata

Slika 32. Iskop i obnavljanje tipičnog jarka i nasipa Utvrdimo dubinu. Na dnu takvog rova uvijek će biti tanki sloj fine prašine koji je nastao neposredno nakon iskopavanja rova jer odmah nakon kopanja dolazi do primarne erozije u kojoj se taloži fini materijal. Stanovito vrijeme neće biti erozije. Za prvih padalina dolazi do erozije koja će odnijeti u rov površinski materijal. Smanjit će se dubina tj. povećati razina. Zbog postupnog taloženja javlja se potreba produbljivanja. To će se iskazati u novoj najvišoj točki i samom izgledu ovog rova. Ovo je kontinuiran proces. U svakoj fazi nužno je utvrditi prethodni oblik i prethodnu dubinu prvenstveno zbog koncentracije arheoloških nalaza.

41

Ovaj proces istražujemo obrnutim redom. Sav sadržaj je rastresit. Jednom prekopana zemlja nikad više nije kompaktna, uvijek se razlikuje, prvenstveno u tvrdoći… Slika 33. Slijed iskapanja jarka i nasipa Iskopava se postupno. Svaka od ovih formacija se postupno iskazuje u svojoj horizontalnoj i vertikalnoj dimenziji. Ide se unutar uvijek istog sloja, od višeg prema nižem. Prvo se nailazi na najmlađu obnovu. Nju istražimo pa idemo na prvu sljedeću.

Slika 34. Kontaktna zona slojeva. Kontaktna će se zona vidjeti u horizontalnom profilu (konzistentnost, boja zemlje…). Te se razlike uočavaju pa kopamo do kontaktne zone, a nikada ne kopamo ono što nikada nije bilo iskopano što vidimo po tvrdoći, boji, konzistentnosti… Sve dok ste unutar različitih struktura vodite istraživanje vodite istraživanje u okvirima jednog objekta. Kad se ujednače svi parametri to je gotovo. Treba osigurati: • stratigrafiju • dovoljno dugačke profile i kod pojedinačnih objekata ovog tipa i za nasute fortifikacijske objekte (bez rova ispred). Postavlja se pitanje: Kada je građen u odnosu

na naselje? Na koji je način građen? Postoji li više razvojnih faza? Sve ovo nije moguće utvrditi bez presjeka. Dovoljno je nekoliko presjeka, a ne potrebno je istraživanje u dužini.

Slika 35. Odnos sloja i bedema.

42

Postavlja se pitanje: Je li naselje utvrđeno od samog početka i ako nije, kad je? Kod odnosa samog sloja i bedema postoje dvije mogućnosti. 1. Istovremeno → jer razina podizanja nasipa je istovrsna razini najstarijeg kulturnog sloja. U toku trajanja mlađe faze slijedi obnova nasipa (Slika 35b). 2. Najstariji dio sloja naselja ide ispod samog bedema → do utvrđivanja naselja je došlo na kraju ove faze. U toku trajanja treće faze došlo je do renoviranja (Slika 35a). Nijedno pitanje nije moguće riješiti bez ove metode. Presijecanje objekta tranšejama Kada je riječ o postavljanju tranšeja na samom lokalitetu, mogu se postaviti dvije ili čak tri tranšeje. One mogu biti paralelne ili okomite jedna na drugu tako da se dobiju četiri polazišta za nastavak iskopavanja. 4.2. METODA IZOLIRANOG BLOKA

Slika 36. Metoda izoliranog bloka Metoda izoliranog bloka ima izrazito okomitu orijentaciju, ali ima velike prednosti u odnosu na sve druge takve metode. Postoje dvije tranšeje paralelne cijelom dužinom. Na te tranšeje postavljaju se dvije okomite pa se u među prostoru dobije blok sa četiri profila. Tako je moguće kopati minuciozno, milimetar po milimetar, u skladu s njegovim mikroreljefom. Sama jedinica se može dalje dijeliti na još manje jedinice. Ova se metoda primjenjuje kod tzv. uzorčenja (sampling) – totalno prikupljanje svih uzoraka arheološke građe (skuplja se svaki, i najmanji artefakt bez

obzira na vrste), vrši se flotacija, prosijavanje svake stratigrafske cjeline. Ova metoda kombinira istraživanje po presjecima i između presjeka pa na takav način dobivamo fini dugački profil koji omogućava detaljno proučavanje stratigrafije. Jedino ova metoda pruža mogućnost sagledavanja profila na sve četiri strane i u tome leži njena iznimna vrijednost. Osim ovih presjeka u okviru pripreme ili vođenja istraživačkog iskopavanja objekata, metoda presjeka može se primijeniti i pri istraživanju mikroobjekata npr. peći ili ognjišta koje uvijek u principu treba presjeći da bi se utvrdio način građenja i odnos prema podnici kojoj pripada. Je li objekt podignut na isti način kada je došlo do obnavljanja podnice ili nema prijelaza pa je peć izgrađena već kod nabijanja same podnice? Kako je građena ta podnica? Da bi imali egzaktne podatke podnicu možemo po jednoj ili drugoj osi presjeći (treba, ali ne svaki put, samo ako je na površinskom dijelu dovoljno kvalitetna da nam garantira rezultat). Uvijek postoji jedna ili više obnova koje se mogu utvrditi samo presjekom, pa u njenom mikroprofilu treba prepoznati linije koje odgovaraju svakom obnavljanju. Nedostaci ove metode su:

Sve horizontalne osnove koje dobijemo u jednom takvom bloku moramo povezati s osnovama presjeka. Dakle mora se izvršiti pedantno kartiranje radi povezivanja svih horizontalnih osnova. Tako nailazimo na niz stratuma koje moramo kotirati radi kasnijeg spajanja svih horizontalnih osnova, i presjeka i samog bloka. Cilj je dobiti generalni plan istražene cjeline tj. detaljna tehnička dokumentacija moraju biti vrlo precizne kako bi se egzaktno udružile u jednu cjelinu. To iziskuje puno vremena i dosta napora.

Kod ove metode nemamo mogućnost vizualne percepcije svih konstrukcija u toku iskopavanja.

43

Slika 37. Kombinacija triju metoda: • metoda klasične tranšeje koja prelazi u metodu • stepenastog presjeka i nastavlja se • iskopavanja izoliranog bloka, a sve tri se baziraju na načelu stratigrafskog istraživanja.

44

4.3. METODA STEPENASTOG PRESJEKA 29.3.2002. Metoda stepenastog presjeka je specifična metoda koja se primjenjuje na lokalitetima sa jako strmim rubovima ili lokalitetima s moćnom stratigrafijom odnosno lokalitetima tipa tell. Iskopavanje počinje postavljanjem širokog rova od središta lokaliteta prema periferiji, ali ne istovremeno na cijelom tom prostoru. Površina se postupno širi tj. postupno se mijenja neposredna istraživačka površina. Razlozi za ovakav način iskapanja su sljedeći: 1. Kod lokaliteta ovog tipa svi slojevi ne zauzimaju jednaku količinu tj. prostor lokaliteta. Od zdravice prema gore ta prostornost je manja jer kulturni slojevi rastu, a ne mogu rasti okomito već se prema krajevima stanjuju. 2. Kod istovremenog iskopavanja svih slojeva istovremeno bi prolazili kroz različite stratigrafske cjeline, a nije moguće proći kroz tako bogatu stratigrafiju bilo kojom drugom metodom jer su ti slojevi iznimno veliki. Ova metoda osigurava:

stratigrafsko iskopavanje (kretanje uvijek unutar iste stratigrafske cjeline) sagledavanje većih istraživačkih cjelina neovisno o stratigrafskom...

Iskopavanje počinje od dijela blizu središnjem i odvija se prema periferiji tog sloja. Kad dođemo do kraja tog sloja, od tog mjesta krećemo s iskapanjem sljedećeg sloja. Dakle, svaki sljedeći sloj kreće od periferije prethodnog sloja odnosno unutrašnjosti tog sloja te se širi prema periferiji tog sloja. Ovo ne mora biti provedeno u jednoj osi, a ni površine pojedinih slojeva ne moraju biti jednake. Svaka "stepenica" od vrha kulturnog sloja prema dnu jest niža za jednu stratigrafsku jedinicu, dakle, pomak iza periferije jedne mlađe cjeline.

Slika 38. Metoda stepenastog presjeka Ova se metoda primjenjuje i na padinskim lokalitetima gdje je iz bilo kojih razloga došlo do sukcesivnog pomicanja slojeva tj. njihova pomicanja u odnosu na primarni oblik.

45

4.4. METODA IZOLIRANIH KVADRATA Slika 39. Metoda izoliranih kvadrata

Na poznatom neolitskom nalazištu Jarmo [đarmo] kombinirane su dvije metode. Istraživanje je započelo metodom stepenastog presjeka (istraženo 6-7% površine lokaliteta). Ova metoda nije bila dovoljno reprezentativna. Ona je dala stratigrafiju, ali nije dala podatke o organizaciji, broju i odnosu objekata i njihovu enterijeru pa je istraživač pošao od pretpostavke da će otvaranjem čitavog niza izoliranih (ali to ne znači kaotičnih) kvadrata dobiti ono što mu nedostaje – dovoljan broj podataka vezanih uz funkcioniranje lokaliteta u cjelini.

Slika 40. Lokalitet Jarmo Istraživač je dobio:

potvrdu stratigrafije dobivene metodom stepenastog presjeka

višestruke nekontinuirane presjeke po svim osima (istok, zapad, sjever, jug). Međutim, nije dobio očekivane podatke jer je sve ove cjeline tj. horizontalne tlocrte nemoguće vezati u neke smislene cjeline. Npr. vrlo je moguća ova situacija. I kad to treba povezati sa sličnim kvadratom, to je ne moguće. Postoje i drugi problemi. Na primjer pri iskapanju naišlo se na kvadrat prepun kostiju, keramike, oblutaka i pijeska. Tek kad se istraživanje proširilo postalo je jasno da je taj kvadrat slučajno pao na središte komunikacije tog lokaliteta gdje su ti obluci bili svojevrsna drenaža tih hodnih površina. Tu se također bacala razbijena keramika, otpaci... pa su sve te ulice potpuno iste strukture. Iz ovih razloga metoda izoliranih kvadrata ima znatno manju vrijednost od nekih drugih, koje ćemo kasnije spomenuti. Dakle, nedostaci ove metode su:

Ovom metodom dobivamo čitav niz malih istraženih površina s podacima o objektima, ali ne može nam dati sliku cijelog naselja pa čak ni pojedinih objekata (raspored i njihov međusobni odnos). Dakle, u svim kvadratima dobijemo stratigrafske podatke, ali konačna slika nije kompletna.

Radi se o nizu poprečnih i podužnih presjeka. Te male površine 2x2 m na lokalitetima s moćnim slojem (debelim kulturnim naslagama) ne pružaju mogućnost dosezanja zdravice.

Metoda zahtijeva strašno puno vremena za iscrtavanje svih profila (koji je četiri) u svakom kvadratu, a između svakog kvadrata postoji još jedan neistražen pa je povezivanje kvadrata u jednu cjelinu vrlo hipotetično.

46

4.5. METODA ŠAHOVSKOG POLJA Ova metoda započinje otvaranjem rova tj. presjeka, ali se on ne iskopava u svim dijelovima svoje površine već se naizmjenično otvaraju dijelovi te tranšeje (svako drugi kvadrat u mreži). Cilj je dobiti stratigrafiju, a ovako dobijete višestruke presjeke kroz lokalitet jer je lako rekonstruirati ono što nedostaje. Iskopavanje se nastavlja sukcesivnim otvaranjem čitavog niza kvadrata tako da se zaista dobije šahovska ploča. Postoji tako čitav niz poprečnih i uzdužnih presjeka i lako je kontrolirati stratigrafiju. Sada ne treba rekonstruirati presjek jer ga vidimo čas s jedne pa s druge strane.

Slika 41. Metoda šahovskog polja Metoda je bila češća u prošlosti. Smilčić se iskopavao ovom metodom. Nedostaci ove metode su isti kao kod prethodne metode. Kuća npr. može biti u više kvadrata, a njih je teško povezati u suvisle cjeline jer je broj podataka horizontalne strukture mali. Čitav niz detalja ostaje propušten. Jednom i drugom metodom mogu se iskopavati nalazišta naseobinskog karaktera, a ne možemo nekropole (ne možemo grob presjeći napola, a isto tako bi propustili velik broj grobova). Zbog ovih problema i izrazite orijentacije u okomitom pogledu, a nedostatak podataka u horizontalnoj dimenziji, razvile su se metode koje ih pokušavaju pomiriti, no one imaju određenu tendenciju ka horizontalnoj dimenziji. To su različite varijante blok metoda.

Slika 42. Metoda šahovskog polja

47

4.6. KLASIČNA BLOK METODA Ovo je iskopavanje unutar čvrsto definiranih veličina koje tvori skupina neposredno povezanih kvadrata. Ti kvadrati mogu formirati bilo koji oblik (oblik slova L, slova D, slova T, pravokutnik...) što ovisi o istraživaču. Primjer ovakvog istraživanja su Obre gdje su kvadrati bili 5x5 m, a blokovi 10x10 m. Blok metoda u principu traži ostavljanje kontrolnih profila po linijama mreže. To se čini jer se iskopavanje unutar svakog od tih kvadrata vodi neovisno o susjednom. Svaki je kvadrat samostalna istraživačka cjelina, a profil služi da bi se pratilo kretanje unutar istih stratigrafskih cjelina kvadrata. Čitanjem profila na svim stranama kontroliramo da se u svakoj jedinici krećemo unutar istog stratigrafskog stratuma, sloja i jedinice. U jednom kvadratu može se biti u jednom, a u drugom u drugoj stratigrafskoj jedinici pa nam profil služi da bi se horizontalna dokumentacija mogla povezati u suvisle cjeline. Nedostatak je ovdje sasvim evidentan. Profil nam smeta jer nemamo cjelovit pogled na lokalitet. Ne može se vidjeti iz jednog kvadrata u drugi. Nema pregleda iz jednog u drugi kvadrant. Zbog ovog se razloga profili obično postupno skidaju kako idemo u dubinu, a to traži da se on postupno detaljno dokumentira i tu postoji problemi u povezivanju sukcesivnih cjelina. Ako profil i ostane do kraja istraživanja, do zdravice, on se tada skida. Slika 43. Blok metoda sa zadržavanjem kontrolnih profila zbog kamenih konstrukcija i njegovih odnosa sa stratigrafskim jedinicama

48

4.7. BLOK METODA S KONTROLNIM STUPCIMA Kontrolni stupci se ostavljaju u sjecištima mreže. Sada se može vizualno percipirati veličina, ali sad bi stupci trebali zamijeniti profile, a njih bi trebalo iscrtati i međusobno povezati. Kontrolni stupac je četvrtastog oblika, stranica od 1 m i u arheološkom se žargonu nazivaju "baba". On se može širiti prema dnu (piramidalni oblik) pa se na kraju po broju "stepenica" može prebrojati koliko smo otkopa izveli.

Slika 44. Blok metoda s kontrolnim stupcima Pretpostavka je da će svi glavni slojevi biti prisutni i hoće, ali ne znamo kakvi su oni u sredini. Taj se nedostatak može prevladati, ali mukotrpno, uz naše suvereno vladanje stratigrafijom, uočavanje svih razlika, njihovo dokumentiranje u tlorisima i njihovo geodetsko mjerenje. Tada se relativno točno može dobiti presjek. Presjeke treba kontrolirati u odnosu na stupce pa se može dobiti relativno sigurna stratigrafija. Nedostaci obiju varijanti pokušali su se prevladati Whellerovom metodom.

Slika 45. Blok metoda s kontrolnim stupcima Slika 46. Ilustracija problema do kojeg dolazi na lokalitetima s kompleksnom stratigrafijom, ako npr. jedan stupac ima jednu malu stratigrafsku jedinicu, a drugi je nema to ukazuje kako se ona u smjeru od prvog do drugog izgubila, a mi je nismo u mogućnosti rekonstruirati.

49

4.8. WHELLEROVA METODA Ova se metoda često zove i metoda iskopavanja po mreži što je pogrešno jer se sva iskopavanja vode po mreži.

Slika 47. Whellerova metoda Kod ove se metode otvara jedna kompaktna površina sa kvadratima relativno male površine (2x2 m). Po svim linijama mreže ostavljaju se kontrolni profili. Profile je moguće iscrtati u svim dijelovima mreže pa stratigrafiju možemo minuciozno proučavati u svim njenim detaljima.

Kod ovog iskopavanja svaki kvadrat je posve samostalna istraživačka cjelina i vodi se samostalno. Nedostaci ove metode su:

Svaki kvadrat je samostalna cjelina pa u svakom treba biti jedan arheolog, a to traži kvadrate malih dimenzija, ali ne premalih (ne manje od 2x2 m).

Ni u jednom trenutku dok traje iskopavanje nema horizontalne percepcije lokaliteta.

Traži se veliki broj crteža. Svaki profil se dokumentira, a po kvadratu postoje četiri profila pa iskopavanje dugo traje jer se vrijeme troši na tehničku dokumentaciju.

Sve te profile i horizontalne planove treba povezati u sigurne stratigrafske cjeline pa se puno vremena troši i na to. Prednost metode je velika provjera stratigrafije. Da bi ovakvo iskopavanje moglo odgovoriti ciljevima, nakon što se dosegne određeni sloj ili zdravica, profili se skidaju. Slika 48. Whellerova metoda

50

4.9. METODA ŠIROKOG OTKOPA Da bi se svi ovi nedostaci otklonili, od 1960ih i 1970ih počela se razvijati i upotrebljavati metoda širokog otkopa, a ona je i danas jedna od metodološki najprihvatljivijih metoda. Njeni nedostaci su:

Traži veliku vještinu i iskustvo istraživača. Istraživač mora suvereno vladati stratigrafijom svih drugih metoda kako bi moguće probleme mogao

riješiti primjenom druge metode. Traži neprekidnu prisutnost voditelja iskopavanja i njegovu upućenost na svim dijelovima lokaliteta. Metoda zahtijeva iznimno detaljnu horizontalnu dokumentaciju profila.

Istovremeno se otvara velika (čitava) površina u svim istraživačkim jedinicama i kvadratima. Istraživanje se u svim kvadratima vodi u istoj stratigrafskoj cjelini. Iskopavanje se razvija sukcesivno od jednog do drugog kvadrata ili u okomitim ili horizontalnim redovima pri čemu se ni u jednom od ovih kvadrata ne smijemo biti u drugoj stratigrafskoj jedinici. Iz određenih razloga može se ta metoda kombinirati s drugima na primjer s blok metodom.

Slika 49. Metoda širokog

otkopa, a prethodno je bila

primijenjena blok metoda na dvije površine

Na gornjoj slici se vidi toranj što je često na iskopavanjima ovog tipa zbog bolje perspektive čime se omogućava sagledavanje svih detalja. Nedostatak ove metode je to što nema nikakvih profila, pa nema nikakvih pomagala za kasnije kabinetsko studiranje stratigrafije. To se može riješiti kumulativnim presjekom tj. profilom koji se sukcesivno iscrtava na jednoj liniji kvadrata. Istraživač želi imati profil, ali ga ne ostavlja. On otvara pola lokaliteta, a zatim prije daljnjeg otvaranja dokumentira profil i tek onda nastavlja iskopavanje pa profil nestaje. U idućoj kampanji tj. horizontu ili stratumu ponovno se kopa do te linije profila pa se radi dublji dio profila te se nakon toga nastavlja i tako sve do kraja. Te profile u dokumentaciji treba povezati i zato to mora biti savršeno iskopano i savršeno nacrtano i kotirano. No kako protekne godina to se može promijeniti i o tom treba voditi računa kod pripreme lokaliteta za iskapanje (kampanju). Prednost ove metode je potpuni pregled nalazišta.

51

Ovom se metodom utvrđuje raster lokaliteta sa svim detaljima interijera i eksterijera i lociranjem različitih djelatnosti, tehnika građenja. Ukratko, dobiju se potpuni podaci o jednom lokalitetu. Slika 50. Metoda širokog otkopa Na lokalitetu je pronađen poseban hram, hram željeznog doba s masom glinenih idola. Hram je pronađen potpuno izvan očekivanja jer se nalazio na periferiji te je zato otkriven zahvaljujući upravo metodi širokog otkopa. Slika 51. Lokalitet Podi

Ovo ne bi dobili nijednom drugom metodom. Ovo je potpuno egzaktno dokumentiranje. Sasvim je očita potreba kombiniranja različitih metoda, čak i na istom lokalitetu. 1. metodom trašeje po liniji S-J dobila se stratigrafija 2. istočni dio istražen je Whellerovom metodom po mreži 3. zatim je na zapadnom dijelu primijenjena metoda širokog otkopa.

Uz to pravili su se presjeci bedema (odnos bedema prema lokalitetu, prema kronološki slojevima).

52

11.4.2002. Na lokalitetima sa čvrstom arhitekturom nećemo praviti kumulativni presjek tj. tada ne idemo na rušenje. Druga je stvar s prapovijesnim lokalitetima gdje skidamo mlađe slojeve da bi došli do starijih, a tu skidamo i ostatke arhitekture (podnice, čak i ostatke zidova ako su sačuvani…). Međutim, kad je riječ o lokalitetima sa čvrstom arhitekturom, to ne dolazi u obzir. Ne dolazi u obzir uklanjanje kako bi se došlo do starijeg. Ova činjenica zahtijeva istraživanje na većim površinama pa nećemo koristiti metode koje otvaraju male površine. Nije nužno da to bude metoda širokog otkopa i obično se primjenjuje neka od blok metoda. Na jednoslojnim lokalitetima ovo je lako. Tu je cilj istražiti objekt. Van tog sloja nema drugih pitanja i takav je lokalitet lako istraživati. Kad je riječ o višeslojnim lokalitetima, pogotovo onima koji imaju svoju dinamiku i evoluciju, cilj nam nije istražiti objekt po objekt, već je vrlo važna stratigrafija i to ne samo odnosi tih slojeva već i odnos tih slojeva prema zidovima koji su također stratigrafske jedinice (jedina razlika je što ove stratigrafske jedinice stoje okomito). Temeljno je pitanje odnos tih stratigrafskih jedinica prema “horizontalnim”18 stratigrafskim jedinicama. Uz ovo postoji i problem međusobnog odnosa svih “horizontalnih” jedinica.

Slika 52. Blok metoda Na Slici 52. se vidi istraživanje vođeno blok metodom. Iskopavanje je organizirano tako da poštuje ono što se već vidi na površini, a reljef je posljedica činjenice da su ispod čvrste formacije. Istraživač je kontrolni profil postavio okomito na zid, a unutar definirane površine vodio je stratigrafsko iskopavanje – uvijek unutar istih (jednakih) stratigrafskih jedinica. Istraživač nije unaprijed stvorio sliku, a to je dobro. Isto tako tijekom iskopavanja ne postavljaju se pitanja tipa: Čemu je ovo služilo? Je li ovo 4. ili 5. st.? To je pogrešno jer traži rješavanje onoga što se tada ne može riješiti i zbog toga se može zalutati u metodologiji iskopavanja. Istraživač je postupno otvarao dio objekta. Dobio je konture objekata, tehniku, veličinu, ali i međusobne odnose pojedinih slojeva, a posebno odnos “okomitih” (zidovi) prema “horizontalnim” stratigrafskim jedinicama.

53

18 Uvjetno govoreći.

Slika 53. Dijagram presjeka zida koji je podignut u temeljnom rovu (slojevi 15-19), prokopanom kroz ranije slojeve (21-24). Ovo je jedan višeslojni lokalitet. Očito je da imamo slojeve (slojevi 21-24) koji pripadaju vremenu koje bitno prethodi svim slojevima koji su vezani uz okomitu jedinicu (i od sloja 19). Sloj 21 u stratigrafskom (ne vremenskom) smislu određuje vrijeme prije kojeg zid nije mogao biti podignut. On je terminus ante quem non zida i svih slojeva koji su vezani s tim zidom. Sloj 21 i svi slojevi ispod su fizički razdvojeni kopanjem temeljne stope ovog zida što znači da je zid odnosni jama terminus post quem non svih ovih slojeva. Osim ove ne samo da postoji viša stratigrafija, već postoji i stratigrafija između temeljne stope (zida) i starijih slojeva. Ovi su slojevi nužno mlađi od sloja 21 jer su nastali u praznini iskopanog temelja. Stratigrafija s jedne strane objekta je bitno drugačija od one s druge strane zida, a to nije posljedica različitih vremenskih odnosa već različitih procesa uslojavanja i nadslojavanja koji se odvijaju izvan odnosno unutar objekta. To su bitno različiti procesi unutar stratificiranja.

Slika 54. Primjer složene stratigrafije Izgradnji zida ne prethode znatno stariji slojevi. Stratigrafija je složenija jer postoji čitav niz stratigrafskih jedinica određeni različitom upotrebom, u jednom slučaju

rekonstruiranje podova, a u drugom rekonstruiranje ulica. Zid izgleda prilično jednolično, no on je građen dvama tehnikama iz čega možemo zaključiti da

je objekt dograđivan (razlozi nisu bitni i pogrešno je o njima razmišljati tijekom iskopavanja). Ovo nam pokazuje da i takve “okomite” stratigrafske jedinice mogu imati i svoju stratigrafiju. U određenom trenutku

54

stariji objekt je prestao funkcionirati i srušen je, a zatim je obnovljen, a to uključuje relativni stratigrafski odnos stariji-mlađi. No moglo je samo doći do preinake pa se rušenje nije nužno moralo dogoditi. S razinom rušenja povezan je određeni sloj u stratigrafiji lokaliteta. Slika 55. Ilustracija prekidanja veza između horizontalnih i okomitih stratigrafskih jedinica

Često se na našim nalazištima događa da se duž zida kopa jarak s jedne i s druge strane pa se tako lako dobije tlocrt. Zatim se iz objekta izbaci materijal, dokumentiraju se zidovi i time je priča završena. Ovim sve ono što vidimo u jednom profilu, što možemo sagledati kulturno-povijesno, sada ne možemo jer je fizička veza između “horizontalnih” i “okomitih” stratigrafskih jedinica prekinuta i ne možemo povezati slojeve sa samim zidom.

55

4.10. METODA ISKAPANJA TUMULA (s nekim varijantama) Cilj je dobiti sve grobove koji pripadaju nekom tumulu u kojem ti grobovi mogu biti raspoređeni na različite načine. Tumul se mora istražiti do razine samog tla no to ne isključuje istraživanje ispod površine, ako se pokaže da postoje primarni grobovi koji mogu, ali i ne moraju biti ukopani u samu površinu. To ćemo vidjeti nakon potpune dokumentacije i uklanjanja kostura. Dakle, tumuli se moraju kopati na sasvim određen način, pa su se razvile određene metode koje su temelj za odgovor na pitanja koja se postavljaju tijekom istraživanja tumula. Rani istraživači grobova imali su jednostavan pristup: što lakše i što brže doći do groba jer je tu arheološki materijal.

Slika 56. Tumuli Obično je, ali ne mora biti, grob u sredini takve humke. Sa vrha humke se otvori površina veća od prosječnog groba te se kopa okomito i kad se dođe do groba pokupe se predmeti i time je posao završen. To je metoda pljačkaša grobova. Cilj našeg rada nije PREDMET. Mi se bavimo kulturno-povijesnim RAZLOZIMA zbog kojih su ti predmeti takvi kakvi jesu, i zbog kojih jesu tu gdje jesu… Predmeti su samo sredstvo spoznavanja procesa. Istraživanje tumula se ne vrši na način pljačkaša grobova jer u najboljem slučaju možete pogoditi centar, a ako i pogodimo centar grob ne mora biti na sredini. Nakon što je humka nasuta postoje procesi koji je deformiraju. Ako se tako kopa i naiđe se na recentnije grobove to će tražiti proširivanje. Kada na taj način dođemo do dna, dalje (u širinu) ne trebamo ni istraživati jer je sve uništeno. Može se propustiti niz grobova.

56

Slika 57. Tlocrt i profil kroz tumule s grobovima Na slici vidimo čitav niz različitih grobova. U profilu se vidi jedan prvotni grob ukopan u prvotnu površinu na sredini i jedan na periferiji. Iznad je nasuta prvotna humka. Nakon stanovitog vremena ukopana su dva nova groba koja su dislocirana u odnosu na središnji primarni grob. Njihovim zatvaranjem povećana je veličina tumula (visina i veličina osnove). Uslijedila su još neka obnavljanja starijih tumula, a onda je provedeno ukapanje desnog i još nekih grobova. Čitava konstrukcija još je jednom povećana, pa je došlo do ukopavanja jedne velike grobnice pa nova obnova i tako dalje… Iskopavanju tumula prethodi njegovo geodetsko snimanje, zatim njegova podjela po koordinatnom sustavu na četiri segmenta (kvadranta) obilježenih u pravcu kazaljke na satu. Tumuli mogu biti: zemljani s kamenim plaštem (sitni kamen prekriva cijelu površinu) nasut kombinacijom zemlje i kamena kameni (kod nas najčešći).

Grob u tumulu može biti: jednostavno ukopan u tlo na koje je kasnije nasut tumul postavljen na zemlju postavljen na posebnu platformu od kamenih ploča, ali češće od amorfnog kamena može biti i urna.

Konstrukcija može biti jednostavan nasip, ali se unutar nasipa na periferiji mogu izvoditi jednostruki i višestruki prsteni (obzidi). Funkcija ili karakter mogu biti: simbolični, kultni ili grobni. Tumul ima karakter nekropole, zatvorena je cjelina, pa nije dobro primijeniti probno iskopavanje jer ono ne daje sliku o karakteru, vremenu, kulturnoj pripadnosti, broju grobova… Sve informacije unutar tumula možemo riješiti samo tokom iskopavanja. Probno iskopavanje predlaže Pitt-Rivers kao najbrži način dolaženja do groba i to u središte tumula. Središte tumula se ne određuje u odnosu na tumul, već u odnosu na prsten od kamena. Probnim bi iskapanjem istrgnuli najvažniji dio jedne čvrste cjeline, a preostali dio bi ostao neistražen.

57

Slika 58. Iskopavanje dva nasuprotna segmenta kako bi se dobio 'zrcalni' profil Iskopavanje se vodi u svakom segmentu pojedinačno. Otvara se jedan, bilo koji segment. Sljedeći se otvara njemu suprotni kako bi se dobio čitav profil duž dvije osi. Zatim se otvara treći pa četvrti segment (može istovremeno, može sukcesivno). U toku iskopavanja svi se grobovi zadržavaju na svojim pozicijama, a kad se iskopaju dva

segmenta i dokumentira profil onda se i oni dižu. Profil koji dobijemo je čitav, ali su njegovi dijelovi u zrcalnom odnosu jer se gledaju iz dva različita pravca. Pa neka iskopavanja imaju varijantu da se po ovakvoj osi s jedne i s druge strane ostavi prostor od 0,5 m, a iskopavanje se vrši na isti način s tim što ostaje profil u obliku križa.

Slika 59. Profil u obliku križa Nekada, ali samo kada je situacija posve jasna, kada nema dvojbi da je riječ o jednom grobu ili da će se ugroziti ostali grobovi, može se primijeniti tzv. cilindrični sustav. Tada se otvara jedan segment, pa njemu nasuprotni, a onda se iz praktičnih razloga iz središta povuče krug tj. cilindar te se istraži samo središnji prostor. Slika 60. Varijanta iskopavanja s jednim profilom uzduž osi te cilindrična varijanta

58

Križ se može postavljati tako da u jednom kvadrantu imamo oba profila i u drugom oba profila. Slika 61. Varijanta s oba profila u svakom kvadrantu Postoji i varijanta kada se iskopava u tri segmenta pa se ostavlja jedan dio profila po osi x i cijeli profil po osi y. Tako dobijemo profil u obliku slova T. Ovdje je malo otežano konstruiranje stratigrafije jer nemamo jedan profil pa se to radi iz tehničke dokumentacije.

Slika 62. Varijanta s T profilom Varijante ne ovise o afinitetu istraživača, već o njegovu vladanju metodologijom i njegovom prosudbom što mu u kojem trenutku odgovara. Ovo vrijedi za sve metode. Sve metode su načela, okvir, ali nisu kanon koji ne dopušta promjenu. Uvijek možemo odstupiti da bi postigli cilj. To se može pod dva uvjeta: 1. ako vladate načelom 2. ako znate što hoćete kojom metodom dobiti.

Iskopavanje tumula se vodi isključivo prema načelima stratigrafskog istraživanja tj. nikako se ne vodi u horizontalnim otkopima već otkopi slijede "prirodni" reljef – slojevi se skidaju prateći konfiguraciju, sloj po sloj – “ljuštenje” lokaliteta, a ne horizontalno. Tako se zapravo osnova sa svakim otkopom povlači prema unutra. Sa svakim otkopom smanjuje se površine segmenta jer je cilj doći do središta. Nakon svakog otkopnog sloja obavezno se vrši kotiranje odnosno niveliranje. U toku iskopavanja može se naići na neke probleme zbog kojih se odstupa od prvotne metode i mora se učiniti korekcija (Slika 63). Grob u tumulu se iskopava na isti način kao i grob na nekropolama. Slika 63. Nakon početka iskopavanja prvom varijantom uočen je središnji tumul kao posebna grobna konstrukcija te je ostavljen samo jedan profil duž osi

na kojem voditelj dobiva sve stratigrafske informacije, zatim je profil skinut i pristupilo se iskopavanju manjeg groba "cilindričnom" varijantom jer je voditelj utvrdio kako nema sekundarnih ukopa veća samo jedan grob sa središnjom konstrukcijom.

59

Okomiti pristup podrazumijeva kopanje po vertikalnoj ravnini, a ne po horizontalnoj. Tumul se kopa u režnjevima u pravilnom ritmu, ali ne u čitavoj visini već također u horizontalnim režnjevima (1x1 m), od vrha prema dnu u skladu s mogućom stratigrafijom. Ova metoda je ipak prikladnija za neke druge lokalitete npr.:

spilje – kada treba iskopati dodir sloja i zida spilje lokalitete naseobinskog karaktera na padinama obronka preko kojih je npr. prošla cesta

lokalitete na utoku dviju rijeka od kojih je jedna vodopad čije su kapljice vode nanosile sterilne naslage od 10 m na kulturni sloj. Slika 64. Okomiti pristup

Slika 65. Jedan složeni tumul

Slika 66. Mogući ukopi nisu nužno u središtu tumula, te ih može biti više

60

4.11. ISKOPAVANJE ZATVORENIH CJELINA 19.4.2002. Zatvorena cjelina U širem smislu zatvorena cjelina je svaki lokalitet ili pojedine njegove stratigrafske sekvence npr. jedna nekropola, posebno ako pripada jednom razdoblju, ali i svaki grob je zatvorena cjelina. Isto tako tumul je zatvorena cjelina, ali i svaki grob unutar tumula. Jedno naselje je zatvorena cjelina za sebe, a unutar naselja svaka kuća je opet zatvorena cjelina. Zatvorena cjelina je jedan bunar, jedan baptisterij… Obično se u arheologiji pod pojmom zatvorena cjelina misli na mikrocjeline, dakle ne na nekropole kao zatvorene cjeline već npr. ostava novca, i svaka duga ostava koja je posljedica različitih trgovačkih odnosa tj. posljedica postojanja putujućih trgovaca koji i proizvode i trguju. Tih ostava može biti i unutar širih aglomeracija npr. depo iz Troje (Troja II), ostava sa Ošanića (značajna zbog dva mala brončana kalupa koji su služili za izradu figurina grčkog Panteona) ili ostava iz Karbuma (444 predmeta, bakrenih i kamenih, ukrasnih i utilitarnih). Jedno rudarsko okno također je zatvorena cjelina, bunar, zemunica, septička jama, izgorena kuća… U užem smislu zatvorena cjelina je arheološka mikrocjelina koja funkcionira samostalno (sama za sebe). Ima vlastitu povijest, a to u arheologiji znači da ima terminus ante quem i terminus post quem tj. svoju stratigrafiju i svoj sadržaj te nije u izravnoj vezi s arheološkim okolišem, a (obično) može korespondirati s neposrednim arheološkim okolišem. I kad korespondira i kad ne korespondira (zbog vlastite povijesti) nužno svaki takav objekt treba istraživati samostalno. Ukoliko unutar kuće imamo neku jamu koja je nastala nakon kuće kao cjeline treba je istraživati samostalno i na sasvim određen način. Najveći broj takvih zatvorenih cjelina je vezan za ukopane objekte koji se na svojoj površini i stratigrafskoj poziciji jasno izdvajaju od okolne površine. Oni imaju svoju stratigrafsku poziciju.

Zatvorene cjeline se iskopavaju samostalno jer imaju svoju unutarnju stratigrafiju i svoj sadržaj koji ne mora biti podudaran sa sadržajem okolne cjeline jer su znatno kratkotrajniji i imaju funkcionalno sasvim određen sadržaj koji nije podudaran sa sadržajem samoga sloja u kojem se ta cjelina nalazi. Ovakve je objekte bitno istraživati potpuno samostalno da bi se sadržaj zadržao intaktnim i da bi ga se tipološki i stilski moglo staviti u periodizaciju samoga lokaliteta. Slika 67. Kumulativni presjeci prikazuju stilizirani jarak sa rupama od stupova

61

Stratigrafija na lokalitetu je jedan proces i ne može se vidjeti veza između nje i samog objekta. Svaki objekt ima svoju mikrostratigrafiju. Ona će se očitovati kroz različite procese taloženja arheološkog sadržaja pomoću koje je moguće razvijati finu stratigrafiju → dakle, ne dolazi u obzir istovremeno iskopavanje ovakvih objekata i neposredno susjedni dio terena. Slijedi definicija objekta, njegovo istraživanje i tada se nastavlja dalje. Objekt ćemo uvijek lako prepoznati jer se on bitno razlikuje od ostalog terena. Uvijek će se tu sasvim sigurno ocrtavati kontura tog objekta. Kako ga kopati? Mi vidimo konturu površine i ne znamo ništa o unutrašnjosti, dubini, njegovim dijelovima i njegovoj stratigrafiji. Stoga se pridržavamo sljedećeg načela.

Slika 68. Primjer zatvorene cjeline Osim mreže koju imamo na samom lokalitetu, sada pravimo mikromrežu koja se postavlja iznad objekta. Koordinatni sustav odnosno os se postavlja ovisno o obliku objekta. Mikromreža ne mora imati istu orijentaciju kao glavna mreža. Na takvu os postavljamo jednu ili više okomica (ovisi o veličini objekta). Dobije se više kvadranata. Oni se iskopavaju slično kao tumuli. Prvo se iskopavaju nasuprotni tj. oni koji se dodiruju vrhom tako da bi se dobio profil. Iskopavanje se vodi pažljivo u skladu sa stratigrafijom samog objekta. Jedan segment treba istraživati do kraja objekta. One segmente koji su ostali također se istražuje do dna tj. prazni se sadržaj. Nužno se zadržava u granicama objekta. Rub jame? Razlikuje se

po boji, konzistentnosti, a prije svega po čvrstoći. Probiti granicu ili napraviti novu? Greška je i jedno i drugo i zato je potreban presjek kroz objekt u cjelini koji daje koliku toliku garanciju da nećete pogriješiti jer imate mrežnu podjelu samog objekta i profile. Primjer su jame za stupove. U principu one se kopaju na isti način, ali neke male jamice od kolja nije moguće ovako kopati. Ovo uključuje pojam stratigrafskog iskopavanja. Arbitrarno iskopavanje je iskopavanje kada voditelj procjenjuje neovisno o stratigrafiji. Stratigrafsko iskopavanje…

62

Slika 69. Razlike u arbitrarnom i stratigrafskom procesu iskopavanja Na Slici 69.b1 su tri stratigrafske cjeline. Arbitrarno iskopavanje bi u ovom slučaju dovelo do situacije prikazane na Slici 69.b2. Skinuo bi se gornji sloj, ukoliko bi se debljina otkopa odabrala ne varirajući ovisno o stratigrafiji već se mehanički prenosila. Arbitrarnim bi iskopavanjem sadržaj dviju cjelina potpuno pomiješali tj. istovremeno bi kopali dvije različite stratigrafske cjeline. Istovremeno bi poništili granicu i uspostavili nepostojeću vezu te ne bi prostorno definirali nijedan objekt. Stratigrafski vođeno iskopavanje je kretanje uvijek unutar jedne, iste stratigrafske jedinice i iskopavanje u skladu s mikroreljefom lokaliteta (Slika 69.b3). Unutar jednog kompaktnog koherentnog sloja koji nema stratigrafskih cezura (Slika 69.b1, sloj 1) vodi se arbitrarno kopanje (ne 1 m, već po 10 cm). Kada nastupi prva promjena u boji, konzistentnosti… arbitrarno iskopavanje mora prijeći u stratigrafsko. Dalje ostaju dvije cjeline bez veze (Slika 69.b4). Kopa se jedna samostalna stratigrafska cjelina, a zatim druga stratigrafska cjelina (Slika 69.b5).

Slika 69.a1 Arbitrarnim iskopavanjem bi ovo iskopali kako tako. Prvi sloj bi korektno iskopali, čak i drugi na samom početku, ali ako bi kopali malo niže istovremeno bi kopali drugi i treći sloj (Slika 69.a2). Krajnja posljedica je materijal koji je apsolutno neupotrebljiv. Kod ovakvih lokaliteta stratigrafsko iskopavanje mora uvažavati međusobne odnose slojeva vodeći računa o mikroreljefu. Diže se sloj po sloj. Unutar debljih naslaga bez cezure može se voditi arbitrarno iskopavanje 10 cm po 10 cm. Otkopi ne moraju biti horizontalni već moraju pratiti situaciju na terenu. Slika 69.c5 Prvo sloj ćemo lako iskopati, ali ako idemo dalje istovremeno ćemo kopati tri različite stratigrafske cjeline i to nužno dovodi do metodoloških grešaka s dalekosežnim negativnim posljedicama. Red po kojem treba voditi iskopavanje jasno se nameće: od višeg prema nižem vodeći pažnju o presijecanju. PRAVILA: 1. Voditelj svaki dan mora biti na iskopavanju 2. Voditelj mora biti upućen u sve procese iskopavanja na cijeloj površini 3. Voditelj mora gledati u kramp, a ne sjediti u hladu (Sve ovo treba dokumentirati:)

63

4.12. ISKOPAVANJE NEKROPOLE Cilj je iskopati nekropolu u cijelosti, dobiti sve grobove, prostornost nekropole, odnose grobova. Dvije su osnovne metode iskapanja nekropola:

metoda širokog otkopa klasična blok metoda.

Cilj je istražiti nekropolu u cijelosti sa svim aspektima vezanim uz grobne konstrukcije i obrede (način pokapanja).

Slika 70. Osnovne vrste grobnih jama Otvara se površina na kojoj se sasvim jasno uočavaju grobne jame – obične grobne jame ili neke konstrukcije. Odnosno grobni ukopi mogu biti:

jednostavne jame bez konstrukcija grobovi s prethodno priređenom konstrukcijom (kamen, drvo).

U odnosu na aktualnu površinu ukopi mogu biti: dublji (primjenjuje se blok metoda) plići (primjenjuje se metoda širokog otkopa).

64

Dakle, kod dubljih grobova od 1-2 m, blok metodom će se na definiranoj površini voditi ravnomjerno iskopavanje dok se grobovi na počnu jasno ocrtavati. Kod plićih grobova će se iskopavati veće površine u cijelosti. Skida se onaj najviši humusni sloj, a zatim se svaki od grobova iskopava pojedinačno s time da su grobne jame ostavljene malo uzdignutije u odnosu na površinu koju istražujemo. Dakle, grobove ostavljamo na bankovima (izolacija) i sada čistimo grob kao posebnu cjelinu vodeći računa o: 1. položaju, obliku i građi groba 2. grobnim prilozima (dio rituala) i nalazima (sastavni dio osobne oprave) Crta se obično u mjerilu 1:10, fotografira se sa svih strana, a zatim se dižu kosti za daljnju analizu (DNA, antropološki tipovi).

Slika 71. Položaj kostura

65

Stratigrafija nekropole Stratigrafija nekropole, dakako, postoji, i to horizontalna i vertikalna. S obzirom da se nekropola dugo razvijala postoji i preklapanje grobova što zapravo čini vertikalni aspekt stratigrafije nekropole. Isto tako sigurno je da nekropola ima jezgru, početak od koje se širi prema periferiji i to je horizontalni aspekt stratigrafije.

Grobovi se čiste od nogu pokojnika prema gore. Kod blok metode, ako grob ide van površine, kvadrat ćemo proširiti koliko je potrebno kako bi se grob istražio u cijelosti. Plan nekropole Plan nekropole

du

nja

lika 72. lan

je vrlo važan i bezobzira na metoiskopavapotrebno je postaviti mrežu unutar koje se krećemo. SSituacijski pnekropole

66

5. DOKUMENTACIJA (u toku iskopavanja) 3.5.2002. S obzirom na ogromni broj podataka i jer sve treba biti sistematizirano, postoji nekoliko vrsta dokumentacije. Temeljnu dokumentaciju čini dnevnik iskopavanja, tehnička dokumentacija (geodetski snimak, situacijski plan, crteži, profili, tlocrti…), nivelirski dnevnik, fotodokumentacija i terenski inventar. 1. DNEVNIK je temeljni dio dokumentacije s iskopavanja. Svi su dijelovi važni, no dnevnik je najiscrpniji i najdetaljniji opis iskopavanja, i tijeka i rezultata iskopavanja. U njemu se sve prati i razlaže. Bez ikakvih ograničenja dnevnik dopušta detaljno opisivanje. Uvijek postoji glavni dnevnik koji vodi voditelj, ali postoje i dnevnici za pojedine istraživačke cjeline. U glavnom dnevniku voditelj se ne može baviti detaljima sa svih istraživačkih cjelina. U njemu su: podaci relevantni za metodu istraživanja, za strategiju, cilj i stratigrafske podatke. Vodi se svaki dan. Pomoćni dnevnici se vode samo za površinu kod koje istraživanje vodi jedan istraživač i traže iscrpne i detaljne opise samog toka iskopavanja, rezultata iskopavanja u svakoj pojedinoj fazi, tj. otkopa. Što više podataka (točnih, a ne proizvoljnih), što više opisa, odnosa... to bolje. U dnevniku treba:

opisati sam tok iskopavanja u jednom kvadratu, bloku, a to znači da treba opisati karakter otkopnog sloja opisati gustoću i vrstu nalaza (naravno nalaze nećemo opisivati detaljno, prije svega ćemo naznačiti

kvantitativni odnos npr. koncentrirani na određeni način, vrsta (keramika, kosti), više divljih ili domaćih životinja, konteksti nalaza...)

opisati svaki grob, konstrukcije i objekte te ih prostorno locirati unutar površine koju istražujemo. Da bi dnevnik bio potpun, neke karakteristične (posebno tipične) pojave treba skicirati. Treba skicirati i konkretne situacije u nekom otkopu (neki dio podnice, zid...). U dnevniku trebaju biti točne mjere kao i podaci vezani uz foto odnosno videodokumentaciju. Za određenu arheološku situaciju, nakon slikanja treba zapisati film i broj negativa. Dobro je i ovdje upisati kote, uključujući i reper, bez obzira na... ŠTO VIŠE OPISA, ZAPAŽANJA to je KVALITETNIJI DNEVNIK. Ono što ne treba biti u dnevniku: pretpostavke i zaključci. Dnevnik prethodnog dana se može dopunjavati, pa i izmijeniti ga, ako je to ispravljanje onoga što je bilo činjenično, ali se činjenica promijenila. Bitno je naglasiti što se popravlja i zašto se popravlja. (Garašanin) 2. NIVELIRSKI DNEVNIK je, uz dnevnik, važan dio dokumentacije. To je knjižica sa formularima, u koje se unesu brojevi kota koje očitamo u toku jedne kampanje. Sjecište mreže prikazano je na situacijskom planu s oznakom. Navodimo oznaku tj. broj letve, a uz njega broj otkopnog sloja i onda čitanje na letvi, i onda reper. Moguće je izračunati i stratigrafske vrijednosti. 3. TEHNIČKA DOKUMENTACIJA je treći dio dnevnika. Konkretnu arheološku situaciju treba vjerno prenijeti na papir u određenom mjerilu, obično 1 : 20 ili 1 : 25. Kod nekih velikih cjelina moguće je raditi dokumentaciju u mjerilu 1 : 50. Ovo je osnovna dokumentacija. Uz ove crteže horizontalne situacije, rade se i crteži profila tj. svih vertikalnih struktura. Profili su obično u mjerilu 1 : 10. Postoje i crteži detalja, obično također u mjerilu 1 : 10, a mogu biti i u mjerilu 1 : 1. Dokumentacija se ne može staviti na jedan papir pa se lokalitet radi na odvojenim listovima koji se kasnije spajaju u jednu cjelinu. Ta dokumentacija mora biti vrlo točna i precizno rađena i to se može raditi na dva načina.

67

Kod iscrtavanja potrebno je uzimati točne koordinate svih točaka unutar pojedinog kvadrata. To se radi na dva načina: 1. Metoda ortogonalnog presjeka Imamo dvije osi, x i y, u odnosu na njih određujemo koordinate točke odnosno nalaza, u odnosu na x i y os. Postavi se po jednoj od osi mjerna traka tako da joj je nulta točka u sjecištu mreže. Na drugom kraju treba biti odgovarajuća vrijednost u veličini kvadrata. Sada se metrom određuje udaljenost točke od ove osi. Unesete brojke i dobijete koordinate. Ova metoda ima mali problem. Neizbježno dolazi do malih odstupanja no kako se prenose na veću dužinu ona postaju veća. 2. Metoda lučnog presjeka ili metoda trokuta Kod ove metode nema osi ni mjerne trake postavljene po rubu kvadrata. Koordinate svake točke uzimaju se iz vrhova kvadrata. Iz vrha kvadrata mjernu traku treba povući do točke tj. izmjeriti udaljenost od vrha do točke samog kvadrata. Tu točku šestarom preneseš na papir u određenom. Sada istu točku izmjerimo iz drugog vrha, ali sa iste stranice kvadrata. Ponovno šestarom prenosimo i dobijemo presjek s točnom točkom. Ako uzimamo po dijagonali dobivamo tangentu, a ne sjecište. Ova metoda osigurava preciznost.

Slika 73. Metoda lučnog presjeka (lijevo) i metoda ortogonalnog presjeka (desno) Što je objekt složeniji i nepravilniji treba nam više točaka. Profili traže malo drukčiji pristup jer i oni moraju biti realno prenesena situacija stratigrafskih jedinica. Profili nikada nisu horizontalni međusobno ni u odnosu na zdravicu, a ni horizontala nije pravilna ni na apsolutnu horizontalu. Da bi realno prenijeli situaciju, moramo postaviti fizički jednu horizontalu. Kod manjih profila potrebna je jedna, a kod većih jedna ili dvije horizontale. Kako se ona postavlja? Može i bez, ali ako smo ovladali nivelirom, a ovo je jednostavniji. Negdje na profilu, proizvoljno, kod manjih obično na sredini, postavimo marker, čvrstu točku u profilu. Tu stavimo letvu. Nivelir postavimo da vidimo obje točke. Sada pročitamo vrijednost koju imamo na letvi, npr. 2 m. Na drugu stranu postavljamo letvu, polako je spuštamo dok nam na končanici ne dođe točno 2 m. Na tu razinu, ispod letve, postavljamo drugu fiksnu točku. Treba nam koordinatni sustav pa ćemo po površini profila postaviti mjernu traku. Nula je na početku, a na kraju je okrugli broj. U pravilnom ritmu (1 m za manje složen profil, 0,5 m za složenije) postavljamo markere koji će stajati vodoravno na profilu. Za svaki marker konop s viškom ili utegom. On ne smije fizički dodirivati profil tj. ne smije fizički dodirivati slojeve. I sad smo dobili polja, pravokutnike, koji nam daju osi za koordinatni sustav. Po horizontali postavljamo mjernu traku, po kojoj čitamo koordinate svih točaka. Sve ove točke, posebno u sjecištima, treba kotirati i unijeti u nivelirski dnevnik. Ovo je original, sve ostalo su kopije.

68

4. FOTODNEVNIK Smisao je da se sve ovo još i ovako dokumentira. To je najlakši dio dokumentacije i zapravo ovo je dokazivanje da je to tako kako je. Treba fotografirati sve što imamo na crtežima. Film može biti u boji ili crno-bijeli. Dobro je napraviti i panoramski snimak (platforma, ili balonom s aparatom na daljinsko okidanje). U njega se unose podaci o našim snimanjima. Sadrže: godina iskopavanja, broj filma i broj snimke npr. Film 1, snimak 25, kvadrat XX, otkopni sloj taj i taj, a to isto stoji i u našem dnevniku kad smo opisivali kvadrat (onda stoji film taj i taj, snimak taj i taj). Dobro je napisati i sa koje je strane ili kuta snimano. 5. TERENSKI INVENTAR POKRETNIH NALAZA Ovo je inventar najznačajnijih i najkarakterističnijih nalaza koji se ne opisuju već se skiciraju u nekom najzgodnijem redu. Navodi se kvadrat kojem pripada i otkopni sloj u kojem je pronađen tj. arheološka građa je složena prema određenim principima (uvažavajući horizontalne i vertikalne cjeline). Sve ostalo piše se u dnevniku iskopavanja. Kod nekropola postoji dodatna dokumentacija. 6. GROBNI ZAPISNIK U grobnom zapisniku navodimo redni broj groba, oblik grobne jame, dimenzije, opis konstrukcije, orijentaciju (preciznu), opis i položaj kostura. Treba opisati i položaj priloga, označiti sačuvane ili nedostajuće dijelove kostura (zbog mogućnosti sakaćenja), te opći plan nekropole. OSNOVNI ELEMENTI DOKUMENTACIJE:

naziv lokaliteta, godina iskopavanja kvadrat I, otkopni sloj 3 kvadrat II, otkopni sloj X mjerilo 1:25 datum

DOKUMENTACIJA S OBZIROM NA VRSTU ISTRAŽIVANJA Na samom početku terenskih istraživanja dokumentacija je bila više usmjerena ka samom arheološkom objektu i njegovoj tipologiji, a zatim je njen sadržaj proširen i na registriranje osnovnih topografskih kao i drugih oblika arheoloških nalazišta. 1. REKOGNOSCIRANJE Početnu fazu u dokumentiranju rekognosciranja čini izrada registra – dosje o stupnju očuvanosti, katalog materijala sa skicama, fotodnevnik… 2. SONDAŽNA ISTRAŽIVANJA Pored svega navedenoga prije, ovdje ulaze i planovi koji dokumentiraju radove u istražnim sondama. Dokumentacija o sondažnim istraživanjima treba sadržavati: dnevnik radova, nivelirski zapisnik, fotodnevnik, inventar iskopanog materijala, planove osnove i profila iskopanih sondi, te ostale detaljne crteže objekata ili nalaza. 3. ZAŠTITNA ISTRAŽIVANJA Zaštitna iskopavanja zahtijevaju kasniju nadopunu dokumentacije, jer je vrijeme iskopavanja ograničeno. 4. SISTEMATSKA ISTRAŽIVANJA Ovdje se može postići i uska koordinacija ostalih tehničkih službi što omogućava objedinjavanje svih vrsta dokumentacije, muzeološke obrade, konzervacije i restauracije arheoloških nalaza.

69

5. KLASIFIKACIJA MATERIJALA Klasifikacija materijala i njegova tipološka obrada jedna je od prvih metoda u arheologiji. Ova je metoda stara koliko i arheološka znanost. Arheologija ju je preuzela iz prirodnih znanosti i etnologije. Postoje različiti načini klasifikacija, ali se uglavnom materijal svrstava po vrstama, namjeni, kronologiji i sl. 6. TIPOLOGIZACIJA Tipologizacija proizlazi iz klasifikacije. U arheologiji je dugo prevladavala, a podrazumijeva detaljnu deskripciju predmeta, razvrstavanje u određene sisteme i određivanje kronološkog mjesta u genezi osnovnoga oblika kome pripada. Obje zadnje metode imaju svrhu samo ako teže k povijesnoj rekonstrukciji kulture kojoj pripadaju. 7. STATISTIČKA OBRADA MATERIJALA Statistička obrada materijala daje najbolje rezultate kada se obrađuju zatvorene arheološke cjeline. To mogu biti nalazi iz kula, jama, zemunica, grobova… Pored grube terenske statistike, značajno mjesto ima i statistika određene vrste materijala, postojna zastupljenost određenih oblika, ornamentika na posudama, plastika i sl. Krajnji cilj ove metode je stvaranje posebnih tabela koje daju kvantitativni i kvalitativni odnos nalaza, postotnu zastupljenost pojedinih oblika i sl. Svi su ti podaci važni za određivanje ekonomije kulture ili naselja, afiniteta nosilaca i sl. 8. RELATIVNA KRONOLOGIJA Relativna kronologija je bitna za kulturnu sliku jedne uže ili šire oblasti, za potpuniju rekonstrukciju odnosa između pojedinih kultura, za tumačenje geneze oblika predmeta… Drugi vid relativne kronologije koji je posebno važan za stvaranje širih kulturnih i genetskih postavki, vezan je za sinkretističke odnose materijala, naselja i kultura različitih zemljopisnih područja. Ova se kronološka komparativna metoda zasniva najčešće na pojmu importa i na postojanju međusobnih kulturnih utjecaja na direktnom miješanju kultura i sl. 9. STRATIGRAFSKA METODA Stratigrafska metoda kao rezultat daje potpuni presjek razvoja života ljudi na jednom području tijekom više stotina godina i tisućljeća.

70

6. STRATIGRAFIJA 7.5.2002. Stratigrafija nije izvorno arheološki, već geološki pojam. To je jedna geološka disciplina koja se bavi nastajanjem slojeva zemljine kore i njihovih kronoloških odnosa. Bitna pretpostavka je da svi slojevi stoje u sasvim određenim odnosima u vertikalnoj ravnini. Svaki sloj je mlađi od sloja ispod i obrnuto, svaki sloj je stariji od sloja iznad. Druga pretpostavka je horizontalnost ili približna horizontalnost. Ovo je posljedica činjenice da u geološkoj stratifikaciji dominiraju dva procesa: erozija i akumulacija. Svi se procesi razvijaju u širokim vremenskim okvirima, a dominantna su ova dva, ali zbog gravitacije sve te čestice pokušavaju zauzeti najniži položaj i stoga svi slojevi teže horizontalnosti. Treća pretpostavka je da u procesu stratifikacije nema nikakvih artificijelnih sila već su svi procesi posljedica djelovanja prirodnih sila. Cilj je utvrđivanje sadržaja slojeva (flora i fauna) kako bi se na temelju njega rekonstruirala geološka prošlost Zemlje. Bitna je pozicija slojeva jer je na temelju odnosa slojeva tj. superpozicije i sadržaja lako rekonstruirati prošlost. Ove je principe prihvatila i arheologija, no javlja se čitav niz problema koji… Što je dominantno u arheološkoj stratifikaciji? Ne vrijedi prvo i osnovno pravilo → arheološki slojevi ne stoje u istoj vertikalnoj ravnini jer su dominantno posljedica artificijelnih sila. S obzirom na to u arheologiji ne vrijedi ni pravilo: niži sloj je apsolutno i stariji tj. ovdje niži sloj ne mora imati i stariji sadržaj. Pozicija ne određuje kronološki odnos, nema superpozicije jer ovaj proces ne uključuje djelovanje samo na površini prethodnog sloja već i djelovanje unutar strukture prethodnih slojeva. Aktivnosti koje dovode do stratifikacije uključuju ukapanje, zasipanje, prodiranje… Svako prodiranje u strukturu prethodnog sloja nužno uključuje promjenu odnosa tj. ovdje imamo proces interpoliranja → sloj u različitim odnosima u različitim ravninama. Drugo što je vrlo bitno i što je različito od geološke stratifikacije jest pretpostavka da tipologija arheološkog materijala nužno odgovara i njihovoj stratigrafskoj poziciji → jednostavnije forme su starije i dalje su od površine i obrnuto. No u nizu slučajeva, pokazalo se da to ne vrijedi. Jednostavnija pojava ne mora biti starija, i ne mora biti niža jer to ne ovisi o vremenskoj pripadnosti. bilo je potrebno više od jednog stoljeća da se spoznaju ove stvari. Ovo je vrlo važno kod lokaliteta s moćnom stratigrafijom. Na lokalitetu postoji niz slojeva koje treba posebno prepoznati i tretirati u skladu s njihovom mikrotopografijom. Postoji niz slojeva koji se međusobno razlikuju po boji i konzistenciji što je posljedica različitih klimatskih prilika u kojima nastaju (iako nisu prirodni već artificijelni). Sljedeći čimbenici zbog kojih se slojevi razlikuju su utjecaj različitih aktivnosti i prisutnost organskih tvari. Neovisno o tim razlikama na svakom lokalitetu postoje osnovni ili glavni slojevi ili stratumi koji zauzimaju čitav lokalitet. Međutim, rijetko kada je jedan takav osnovni sloj posve koherentan i posve konzistentan. Postoji čitav niz manjih slojeva formiranih na znatno ograničenijoj površini i znatno manje debljine. To su UŽE STRATIGRAFSKE JEDINICE. Svaki sloj, bez obzira na sve, ima tri veličine, dvije horizontalne (prostornost): širina i dužina i jednu vertikalnu: masa tj. debljina. Postoji razlika u sljedećem: osnovni slojevi zauzimaju većinu ili veći dio svakog lokaliteta, a uže stratigrafske jedinice su prostorno uže i vremenski znatno ograničenije. Osnovni slojevi odgovaraju jednom vremenskom razdoblju tj. nastali su tokom dužeg vremena ili u užem vremenskom okviru unutar vremenskog razdoblja. Masa je razmjerna vremenskom okviru unutar kojeg je formiran. Uže stratigrafske jedinice ograničene su na znatno manje dijelove lokaliteta i njihov vremenski raspon je znatno kraći od raspona osnovnih slojeva. Kulturni sloj je, vulgarno, "smetlište". Djelatnosti se mijenjaju tokom vremena i to se iskazuje u vertikali, ali i u horizontali lokaliteta, i u intenzitetu i funkcionalnošću.

71

Sve te razlike iskazuju se kroz postojanje stratigrafskih jedinica. Kod istraživanja važno je voditi računa o: 1. dimenzijama svake od tih stratigrafskih jedinica 2. njihovoj poziciji unutar određenog dijela sloja. U isto vrijeme ne smiju se iskopavati različite stratigrafske jedinice koje zauzimaju približno istovremene relativno kronološke pozicije. Najveći je problem prepoznati ove tri veličine, jer kad krećemo nemamo ideju o prostornosti, a moramo se kretati unutar jedne. Problem je naročito bitan na maloj površini. Nešto je manji problem kod treće veličine jer ju je lakše uočiti kod iskopavanja - treba se zadržati na razini prve promjene. Po svojoj naravi i po nastanku postoje pozitivne i negativne stratigrafske jedinice. Negativne su sve one stratigrafske jedinice koje se iz jednog dijela sloja ukapaju u drugi i prodiru u strukturu ranije formiranog sloja. Pozitivna (vertikalna) stratigrafska jedinica su ostaci zidova različitih objekata bez obzira na karakter, funkcionalnost, namjenu i način izgradnje. Za razliku od negativnih stratigrafskih jedinica, sve pozitivne idu u obrnutom pravcu. Zbog njihovog postojanja dolazi do različitih procesa stratifikacije na jednoj ili drugoj strani. Narušavanje procesa putanje depozita (to je proces formiranja depozita tj. sloja odnosno dijela sloja na površini lokaliteta). Kako ujednačenost nastanka sloja prati ujednačenost aktivnosti i svaka promjena u aktivnosti dovodi do promjene procesa stratifikacije. Svaki objekt je funkcionalno jasno definiran pa to znači da će se izvan tog objekta odvijati bitno različiti procesi. U objektu može doći samo do određenog tipa stratigrafije - obnova poda. Izvan tog objekta traju drugi procesi: hoda se, gube se stvari, pregrađuje se... i kulturni sloj raste. U objektu nema kulturnog sloja odnosno samo ostaci "namještaja". Do ponovne ujednačenosti doći će kad taj objekt izgubi funkcionalnost, taj karakter, počne proces rušenja i kad... Osim pozitivnih i negativnih stratigrafskih jedinica postoje tzv. tragovi stratigrafske jedinice – stratigrafske jedinice koje odražavaju nekad postojeće i kasnije uklonjene objekte, odnosno tragove kratkotrajnih aktivnosti npr. vatra ostavlja tragove koji imaju karakter ??? : površina s izgorenom zemljom, pepeo, gar. Njena veličina bit će jednaka površini na kojoj je vatra zapaljena (prostornost), a treća veličina koja odgovara vremenskom rasponu gorenja će se iskazivati samo kao jedan trag koji je vezan uz drugu stratigrafsku jedinicu. Ona je vezana za već prethodno postojeću i to se ne može istražiti - izgorenu zemlju ne možete dignuti bez da dirate prethodnu stratigrafsku jedinicu. Drugi je ??? vezan za postojanje objekata koji su iz bilo kojeg razloga uklonjeni, nivelirani. Tragovi u sloju se ne mogu ukloniti. Nužno mora postojati trag takvog objekta. Vrlo je važno sljedeće (u prapovijesti teško): pozitivne stratigrafske jedinice isto tako mogu imati i svoju vlastitu stratigrafiju npr. zid se može dograđivati, prepravljati... Harrisova matrica je grafički prikaz međusobnog odnosa slojeva. Smisao je prikazivanje odnosa u okomitoj i horizontalnoj ravnini. Premehanicističko gledanje dovodi do velikih grešaka gdje se pojedine stratigrafske jedinice koje su dio veće stratigrafske jedinice i one se prikazuju samostalno iako se nalaze unutar sloja koji je nedjeljiv. Harris insistira da su i arheološki slojevi posljedica prirodnih procesa.

72

7. LITERATURA OSNOVNA LITERATURA Philip Barker – Tehnike iskopavanja Richard Harris – Načela arheološke stratigrafije Nikola Tasić, Borislav Jovanović – Metodologija istraživanja u praistorijskoj arheologiji (ne prvi dio) Garašanin – Priručnik za arheološka iskopavanja, 1954. Arheo, br. 7.-13. (geofizičke metode) Colin Renfrew, Paul Bahn - Archaeology (Theories, methods and practice) Antropologija danas (metode datiranja, ne Milanković, ne krivulja) POVIJEST Godine 1914. u Berlinu je izdan podsjetnik za iskopavatelje – "Upute za iskopavanje i zaštita starina". Prva tiskana metodologije je tiskana 1891. godine – V. Radimsky "Prethistorička nalazišta". Na kraju knjižice se navodi primarna arheološka zaštita odnosno konzerviranje. Postoji dosta crteža (lavirtuš tehnika) i na arhaičnom je hrvatskom jeziku. Ono što ove knjige nemaju spada u pripremu za iskopavanje, a to je vrlo važno.

73

SADRŽAJ 1. METODOLOGIJA........................................................................................................................................ 1

1.1. DEFINICIJA I METODE......................................................................................................................... 1 1.2. RAZVOJ METODOLOGIJE - POVIJESNI PREGLED ......................................................................... 3

2. ISTRAŽIVANJA I METODE KOJE PRETHODE ISKAPANJU........................................................... 8 2.1. REKOGNOSCIRANJE............................................................................................................................ 8

2.1.1. DOKUMENTACIJA....................................................................................................................... 10 2.1.2. TOPONIMI...................................................................................................................................... 10 2.1.3. EKSTENZIVNI I INTENZIVNI PREGLED TERENA ................................................................. 12

2.2. METODA ZRAČNOG SNIMANJA...................................................................................................... 15 2.3. GEOFIZIČKE METODE....................................................................................................................... 20 2.3. GEOFIZIČKE METODE....................................................................................................................... 21

2.3.1. METODA SPECIFIČNOG OTPORA TLA.................................................................................... 21 2.3.2. METODA MAGNETNOG MJERENJA ........................................................................................ 22 2.3.3. GEORADAR................................................................................................................................... 22 2.3.4. METODA GEOLOŠKOG BUŠENJA ............................................................................................ 23

2.4. KEMIJSKE I OSTALE METODE ........................................................................................................ 25 2.4.1. METODA DETEKCIJE METALA ................................................................................................ 25 2.4.2. METODA ANALIZE FOSFATA................................................................................................... 25 2.4.3. METODA POVRŠINSKOG PREGLEDA TLA ............................................................................ 25

2.5. GEODETSKI SNIMAK I SITUACIJSKI PLAN .................................................................................. 26 2.5.1. GEODETSKI SNIMAK.................................................................................................................. 26 2.5.2. SITUACIJSKI PLAN...................................................................................................................... 27

2.6. MREŽA.................................................................................................................................................. 28 2.6.1. POSTAVLJANJE MREŽE ............................................................................................................. 29

3. NALAZIŠTE, CILJ ISTRAŽIVANJA I VRSTE ISKAPANJA ............................................................. 32 3.1. VRSTE ISTRAŽIVANJA ...................................................................................................................... 32

3.1.1. PROBNA ISTRAŽIVANJA ........................................................................................................... 32 3.1.2. SUSTAVNA ISTRAŽIVANJA ...................................................................................................... 33 3.1.3. ZAŠTITNA ISTRAŽIVANJA ........................................................................................................ 33 3.1.4. REVIZIJSKA ISTRAŽIVANJA ..................................................................................................... 34

3.2. REPER I KOTIRANJE .......................................................................................................................... 35 3.2.1. KOTIRANJE ................................................................................................................................... 36

4. METODE ISKAPANJA ............................................................................................................................. 38 4.1. METODA PRESJEKA (TRANŠEJA) ................................................................................................... 39 4.2. METODA IZOLIRANOG BLOKA....................................................................................................... 43 4.3. METODA STEPENASTOG PRESJEKA.............................................................................................. 45 4.4. METODA IZOLIRANIH KVADRATA................................................................................................ 46 4.5. METODA ŠAHOVSKOG POLJA ........................................................................................................ 47 4.6. KLASIČNA BLOK METODA.............................................................................................................. 48 4.7. BLOK METODA S KONTROLNIM STUPCIMA............................................................................... 49 4.8. WHELLEROVA METODA .................................................................................................................. 50 4.9. METODA ŠIROKOG OTKOPA ........................................................................................................... 51 4.10. METODA ISKAPANJA TUMULA .................................................................................................... 56 4.11. ISKOPAVANJE ZATVORENIH CJELINA ....................................................................................... 61 4.12. ISKOPAVANJE NEKROPOLE .......................................................................................................... 64

5. DOKUMENTACIJA (u toku iskopavanja)............................................................................................... 67 6. STRATIGRAFIJA ...................................................................................................................................... 71 7. LITERATURA ............................................................................................................................................ 73

74