MEĐUNARODNO POSLOVANJEI. VANJSKA TRGOVINA I VANJSKOTRGOVINSKI SUSTAVI

VANJSKOM TRGOVINOM nazivamo cjelokupnu razmjenu robe i usluga između neke zemlje i inozemstva.

U užem smislu vanjska trgovina obuhvaća samo promet robe između gospodarskih subjekata različitih zemalja.

U širem smislu vanjska trgovina, uz međunarodnu robnu razmjenu obuhvaća i razmjenu gospodarskih usluga (tzv.”nevidljivi izvoz i uvoz”), promet kapitala, promet ljudi itd. CILJ: efikasno iskorištavanje resursa + povećanje proizvodnje = veća zaposlenost tj. viši standard stanovnika

1.1.Klasične teorije vanjske trgovine

1) MERKANTILIZAM

Ima korijen u latinskoj rijeći mercator što znači trgovac, a cijeli se misaoni sustav naziva tako upravo zbog toga što se najveći broj autora toga doba bavi rasprava o vanjskoj trgovini koju smatraju načinom stjecanja bogatstva i za zemlju i za pojedinca.

Merkantilisti smatraju da je svim sredstvima potrebno ostvariti trgovinski suficit u razmjeni s inozemstvom jer se tako povećava bogatstvo zemlje. Savjetuju da se uvoz strane robe spriječava, a vlastiti izvoz podupire na svaki mogući način.

Najvažniji instrument merkantilističkih vanjskotrgovačkih politika bili su državni monopoli na trgovinu s kolonijama i vrlo visoke (prohibitivne) uvozne carine, ali su se masovno rabile i zabrane uvoza i količinska ograničenja uvoza te zabrana izvoza sirovina i kapitala i zabrana iseljavanja kvalificiranih radnika. Poslije su se počeli rabiti i neki instrumenti poticanja izvoza finalnih proizvoda, stimuliranja potrošnje domaće robe na račun uvozne, stimuliranje uvoza sirovina itd. Državama tog doba najvažnija zadaća je bila osvojiti što više kolonija iz kojih bi se onda crpile jeftine sirovine za razvitak industrije u metropoli, a potom u njih izvozili vlastiti skupi industrijski proizvodi.

2) TEORIJA APSOLUTNIH PREDNOSTI A. SMITHA Adam Smith (1776.) tvrdi kako zlato i srebro nisu prava mjera bogatstva već su to proizvodni i prirodni resursi te sposobnost nacije da se njima efikasno koristi. Pri tome efikasnost korištenja raspoloživih resursa mjeri utroškom rada, a za zemlju koja može efikasnije proizvesti neku robu od neke druge, Smith kaže kako ima apsolutnu prednost u proizvodnji te robe. Stoga zagovara specijalizaciju i međunarodnu podjelu rada, dokazujući kako zemlja ne smije proizvoditi svu robu koja joj je potrebna nego se mora specijalizirati isključivo za proizvodnju onu koju može proizvoditi efikasnije od drugih. Međutim, specijalizacija i podjela rada nemaju smisla bez slobodne trgovine jer samo u tim uvjetima zemlja može slobodno izvesti viškove robe u čijoj se proizvodnji specijalizirala te ih na slobodnom tržištu zamijeniti za potrebnu robu koju joj priroda nije podarila ili joj se ne isplati proizvoditi tu robu.

2) RICARDOVA TEORIJA KOMPARATIVNIH PREDNOSTI Pokazuje da je specijalizacija isplativa i u uvjetima kad bi jedna zemlja imala apsolutnu prednost u proizvodnji svih proizvoda, te da se zemlje trebaju specijalizirati u proizvodnji one robe koju proizvode relativno efikasnije, a uvoziti onu robu koju proizvode relativno manje učinkovito.

3) HECKSHER – OHLINOVA TEORIJA Prihvaća također načelo komparativnih troškova kao metodu kojom se objašnjava nastanak vanjske trgovine između dviju zemalja. Razlika u odnosu na Ricardovu teoriju je u tome što se razlike u komparativnim prednostima objašnjavaju razlikama u raspoloživosti (obilnosti) proizvodnih faktora: rada, kapitala i zemljišta u usporedivim zemljama.

2.Suvremene teorije vanjske trgovine Sve suvremene teorije vanjske trgovine prihvaćaju načelo komparativnih troškova. Sve te teorije tvrde da se komparativne prednosti temelje na razlikama u troškovima proizvodnje. Kako se pak troškovi proizvodnje temelje na razlikama u cijenama faktora proizvodnje (rada i kapitala), onda bi međusobno trebale najviše trgovati one zemlje između kojih su i te razlike najviše, dakle razvijene i nerazvijene zemlje.

1) TEORIJA EKONOMIJA OPSEGA PROIZVODNJE S povečanjem opsega proizvodnje dolazi i do smanjenja postojećih troškova proizvodnje, u ekonomiji se ta pojava naziva ekonomijom opsega proizvodnje, zakonom rastućih prinosa odnosno zakonom opadajućih troškova. Prirodno je da će svi proizvođači težiti povećanju svojih profita. Ako se bave proizvodnjom u kojoj vrijedi zakon rastućih prinosa, nastojat će povećavati svoju proizvodnju sve dotle dok to povećanje smanjuje prosječne troškove. Povećavat će svoju proizvodnju sve dok ne zaposle raspoložive kapacitete i na taj način postignu najniže prosječne troškove. U tom se trenutku najčećde susretnu s problemom prodaje jer je domaće tržište maleno i ne može ''progutati'' tako velike količine robe. Očit izlaz i rješenje problema je u plasmanu robe na tržišta drugih zemalja koja su, gledano ukupno, golema i koja mogu apsorbirati i te povećane količine robe (strane zemlje moraju dopuštati slobodan uvoz ili makar ne poduzimati neka drastična ograničenja uvoza). Isplatit će se međusobno trgovati i zemljama koje raspolažu sličnim proizvodnim resursima i koje proizvode s istom produktivnošću, ali pod uvjetom da jedna od njih ima prednost ekonomije opsega odnosno da ima veče proizvodne kapacitete i veče unutarnje tržište. Zbog toga če ona proizvoditi jeftinije pa je i opravdano da se specijalizira za proizvodnju i izvoz te robe.

2) LINDEROVA TEORIJA VANJSKE TRGOVINE Suvremenu vanjsku trgovinu nije moguće objasniti ako se svi proizvodi tretiraju na isti način. Zato ih on dijeli u dvije skupine: sirovine i industrijske proizvode. Za razliku od vanjske trgovine sirovinama, Linder smatra da je struktura trgovine industrijskim proizvodima uvjetovana prvenstveno stupnjem tehnološkog razvoja, postojanjem ekonomije opsega pojedinih proizvodnji te razinom menadžerskih znanja. Njegova je osnovna teza kako će veličina vanjske trgovine industrijskim proizvodima u nekoj zemlji biti veća što je veća sličnost u strukturi potražnje u toj zemlji i u zemljama s kojima ona trguje. Kako je pak ta struktura potražnje funkcija visine nacionalnog dohotka po glavi stanovnika, međusobna trgovina dviju zemalja bit će to veća što su im sličniji dohoci po glavi stanovnika. Trgovina industrijskim proizvodima biti će intenzivnija upravo između razvijenih zemalja.

3) TEORIJA ŽIVOTNOG VIJEKA PROIZVODA R. Vernon tvrdi kako će novi proizvodi proći kroz tri faze razvoja te da se svaka faza različito reflektira na strukturu vanjske trgovine. U prvoj fazi se na osnovi tehnološkog otkrića stvara novi proizvod koji je prilagođen obilježjima potražnje na domaćem tržištu. Njegova proizvodnja će redovito započeti u toj visokoj razvijenoj zemlji jer je tako proizvod lakše uvesti na tržište, lakše je održavati kontakte s potrošačima, detektirati njihove zahtjeve i proizvod sustavno prilagođavati njihovim željama. Kroz cijelu tu fazu domaća proizvodnja i potrošnja stalno rastu, proizvod se lako standardizira, i započinje i izvoz. U drugoj fazi, koje se naziva fazom sazrijevanja, proizvod je standardiziran što već nudi mogučnost dodatnog povećanja proizvodnje i iskorištavanje ekonomije opsega. Domaća potrošnja i dalje raste ali raste i izvoz u zemlje sa sličnom strukturom potražnje, dakle u razvijene zemlje. Zbog velikog izvoza, domaći proizvođači počinju uspoređivati troškove proizvodnje u zemlji i one u inozemstvu razmišljajući i o preseljenju dijela ili cjelokupne proizvodnje u inozemstvo, prodaju licenci ili zajedničkoj proizvodnji s inozemnim partnerima. Neki proizvođači u inozemstvu uočavaju priliku i razmišljaju kako iskoristiti vlastite komparativne prednosti, prvenstveno niže cijena rada. Kako je tehnologija proizvodnje već poprilično poznata, u drugim zemljama se pojavljuju i prvi imitatori koji inovatoru oduzimaju dio inozemnog tržišta. Zbog svega toga, domaća proizvodnja dostiže maksimum i počinje opadati. U trećoj fazi koja se naziva fazom standardnog proizvoda, kompanija inovator je, poradi smanjenja vlastitih troškova proizvodnje, znatan dio proizvodnje već preselila u inozemne podružnice, prodala je licence i ušla u kooperacijske aranžmane s inozemnim partnerima. Imitatori su već usavršili proizvod, dodatno smanjili troškove proizvodnje i povećali svoj udio na tržištu. Domaća proizvodnja je dodatno smanjena, ali domaća potrošnja i dalje raste. Započinje i uvoz inovacijskog proizvoda tako da, s vremenom, zemlja inovator postaje i neto uvoznicom inovacijskog proizvoda.

2.OSNOVNE INSTITUCIJE MEĐUNARODNOG GOSPODARSKOG I FINANCIJSKOG SUSTAVA

– Velika kriza 1929-1932. – obnova dvaju sustava: sustav planske privrede sustav tržišnog gospodarstva – Keynes 1936., Opda teorija zaposlenosti, kamata i novca – blokovi, oporavak od poslijeratne krize – sukobi

– politika osiromašivanja susjeda rast izvoza = devalvacija nacionalne valute 1EUR izvoza– 7.5 kn 1EUR izvoza – 10 kn (porast isplativosti izvoza, proizvodnja raste) na tržišta na koja se izvozi, ruše se domaći proizvodači niskim cijenama, porast nezaposlenosti na tržištima na koja se uvozi

-II. svjetski rat – Bretton-Woodski sustav – hladni rat – zemlje tržišnog gospodarstva siromašne i gladne – prilika za socijaliste i opasnost od komunizma – 1989. pad Berlinskog zida – kraj socijalizma

– SAD – Marshallov plan za obnovu

2.1.Ciljevi i institucije sustava tržišnog gospodarstva KRAJNJI CILJ: obnova sustava slobodne multilateralne razmjene, jer on najefikasnije povećava: – proizvodnju i zaposlenost – nacionalni dohodak – životni standard stanovništva

MULTILATERALNI SUSTAV – postoje opća pravila kojih se sve zemlje pridržavaju – potpisivanjem sporazuma počinje tržišna utakmica – borba za mjesto na listi izvoznika

BILATERALNI SUSTAV – svaka zemlja sa svakom ima poseban sporazum o trgovini – netransparentan sustav – nekonvertibilne valute (plada se kliringom – za robe koje se nalaze na listi uvoza) – inferiorniji oblik trgovine

KONVERTIBILNA DEVIZA = UNIVERZALNA ROBA TRI KLJUČNA UVJETA ZA POSTIZANJE CILJA: 1. razriješiti problematiku deviznih tečajeva, devizne likvidnosti konvertibilnosti valuta 2. razriješiti probleme financiranja obnove i razvitka zemalja, te 3. utvrditi pravila i osigurati mehanizme za stabilnu i ravnopravnu vanjsku trgovinu..

– zacrtani ciljevi trebali su se ostvarivati kroz tri međunarodne gospodarske organizacije: MMF, IBRD I ITO. – prve dvije se uspjelo osnovati ali umjesto ito nastaje “samo” GATT…

2.2. Uloga i evolucija Međunarodnog monetarnog fonda – MMF osnovan 1945.god – Statutom definiran kao međunarodna monetarna organizacija za međusobnu suradnju članica

CILJEVI MMF-a: a) obnova i čuvanje stabilnih tečajeva b) postupno ukidanje ograničenja na tekuće transakcije, obnova i razvoj multilateralnih plaćanja i postizanje konvertibilnosti valuta članica u tekućim transakcijama c) davanje zajmova članicama u privremenim teškoćama s bilancama plaćanja radi spriječavanja devalvacija ili ograničenja u plaćanjima i trgovini d) definiranje pravila za znatnije promjene tečajeva valuta onih zemalja koje su u trajnijim neravnotežama. Krajnji su ciljevi bili pomoć pri obnovi i rastu multilateralne međunarodne trgovine, zaposlenosti, nacionalnog dohotka i ukupnog razvoja članica. Osnovne značajke izvornog Bretton-woodskog zlatnodolarskog sustava bile su: – fiksan paritet dolara za zlato (35 $ za uncu zlata) i konvertibilnost dolara za zlato u službenim transakcijama ; – fiksni paritet nacionalnih valuta izraženih u zlatu ili dolarima te obveza članica da drže tečaj unutar +/- 1% oko pariteta ; – zabrana devalvacija i revalvacija vedih od 10% bez suglasnosti Fonda ; – obveza Fonda da financira povremene neravnoteže u bilancama članica. To se čini odobravanjem kredita u željenoj valuti a na osnovi pologa domaće valute koja se, u zadanom roku, mora otkupiti.

U skladu s novim prilikama, 1976.god. se u Kingstonu na Jamajci usvaja novi statut Fonda u kojem je i službeno utvrđeno: a) ukida se funkcija zlata kao monetarnog medija (zlato se demonetizira) b) ukida se fiksna i uvodi tržišna cijena zlata

c) ukida se konvertibilnost dolara za zlato u službenim transakcijama d) ukidaju se fiksni tečajevi i zlatni paritet valuta e) uvode se fluktuirajući tečajevi valuta f) određuju se načela za određivanje plivajućih tečajeva g) određuje se nova vrijednost i nova uloga specijalnih prava vučenja

2.3.Osnivanje i uloga Svjetske banke – međunarodna banka za obnovu i razvoj (International Bank for Reconstruction and Developement – IBRD), kasnije poznata kao Svjetska banka (World Bank – WB). Kako joj i ime govori, njezin početni cilj je bila pomoć članicama pri obnovi i prestrukturiranju na mirnodopsku proizvodnju te pomoć u dugoročnim razvojnim projektima. Počela je djelovati 1947., a već početkom pedesetih godina težište svoga djelovanja prenosi s obnove na financiranje razvitka. Članstvo u Banci je uvjetovano članstvom u MMF-u, dakle sve flanice MMF-a su i članice Svjetske banke. Svjetska banka djeluje kao zajmodavac, jamac i organizator velikih razvojnih projekata. Posluje po komercijalnim načelima. Zajmove odobrava iz kapitala prikupljenog uplatama članica, ali i iz zajmova koje sama uzima na svjetskim tržištima kapitala. Iako su krediti koje Banka odobrava relativno maleni i po pravilu nisu dostatni za cjelovito financiranje projekta, njezina ocjena je dovoljno jamstvo privatnom kapitalu da se i on usmjeri u takve investicije i pokrije nedostajuća sredstva.

2.4. General Agreement on Tariffs and Trade - GATT – multilateralni sporazum koji je nazvan Opći sporazum o carinama i trgovini (General Agreement on Tariffs and Trade) – u pregovorima (1946-1947) oko osnivanja ITO sudjelovale su 23 zemlje – dogovori: smanjivanje carina, ujednačavanje carinskih postupaka te uklanjanje necarinskih prepreka – Statut usvojen u Havani – GATT kao privremeni multilateralni sporazum usvojen u listopadu 1947.god. – 1/3 zemalja se zemalja obvezala primjenjivati od 1.sijefnja 1948.god. – san o osnivanju ITO “pada u vodu” – GATT promoviran u trajni sporazum – broj zemalja članica raste s pofetnih 23 na 123

TEMELJNE ZADAĆE GATT-A: ● osigurati provedbu već sklopljenih i svih budućih multilateralnih sporazuma ● organizirati nove trgovinske pregovore o daljnjoj liberalizaciji nacionalnih tržišta ● razmatrati i nadzirati trgovinske politike zemalja članica ● osigurati međunarodno sudište za rješavanje trgovinskih sporova ● surađivati s ostalim organizacijama važnim za globalnu ekonomsku politiku ● pomagati i pružati tehničku pomoć zemalja u razvoju i slabije razvijenim zemljama ● poštivati i promicati norme za zaštitu ljudskog okoliša

2.4.Svjetska trgovinska organizacija – Urugvajska runda (1983. – 1994.) – WTO osnovan 15.travnja 1994.god. u Marrakeshu – djeluje od 1995. god

● Ključne razlike između WTO-a i GATT-a jesu: – WTO je organizacija s jasno odrađenim ciljevima, načelima, strukturom i izvorima financiranja dok je GATT bio samo skup, u biti privremenih pravila s provizornom organizacijskom strukturom ;

– WTO regulira trgovinu robom, uslugama i trgovinu povezanu s pravima intelektualnog vlasništva dok je GATT sadržavao samo pravila za trgovinu robom ;

– rješavanje sporova između flanica u WTO-u je precizno definirano, institucionalizirano i brzo, a osiguran je i mehanizam za provedbu donesenih odluka. GATT nije imao tako precizne i razrađene mehanizme pa je uvijek prijetila mogućnost da gubitnička strana, posebno ako se radilo o modnoj članici, jednostavno ne prizna presudu i odbije njezinu provedbu tvrdeći kako odluka nije utemeljena na tekstu Sporazuma.

WTO GATT -organizacija -sporazum -regulira trgovinu svim robama, uslugama i trgovinu vezanu uz prava intelektualnog vlasništva

-regulira samo trgovinu realnim , industrijskim robama (NE- poljoprivredu, tekstil, odjeću)

-efikasnije riješava sporove među članicama

KLJUČNI CILJ WTO-a - je daljnji razvitak sustava slobodne multilateralne trgovine čime se podržava i olakšava postizanje bržeg rasta proizvodnje robe i usluga, pune zaposlenosti, povećanje stopa rasta realnog dohotka i efektivne potražnje; a onda i brži rast životnog standarda stanovništva u zemljama članicama. Osnovne zadaće WTO-a: a) osiguravati provedbu već sklopljenih i svih budućih multilateralnih sporazuma ; b) organizirati nove trgovinske pregovore o daljnjoj liberalizaciji nacionalnih tržišta ; c) razmatrati i nadzirati trgovinske politike zemalja članica ; d) osigurati međunarodno sudište za rješavanje trgovinskih sporova ; e) surađivati s ostalim organizacijama važnim za globalnu ekonomsku politiku ; f) pomagati i pružati tehničku pomoć zemljama u razvoju i slabije razvijenim zemljama ; g) poštivati i promicati norme za zaštitu ljudskog okoliša.

Osnovna načela WTO-a 1) NAČELO NEDISKRIMINACIJE U TRGOVINI je osnovno načelo multilateralnoga svjetskog trgovinskog sustava. Osniva se na dvjema klauzulama: – klauzuli najpovlaštenije nacije – klauzuli nacionalnog postupanja uklopljene u sve multilateralne sporazume iz domene WTO-a. Po klauzuli najpovlaštenije nacije, flanica WTO-a je obvezatna sve ostale članice tretirati kao onu najpovlašteniju te svim proizvodima iz zemalja članica odobriti tretman jednak najpovoljnijem tretmanu. Načelo nacionalnog odstupanja zabranjuje diskriminaciju između domaće i uvozne robe i

usluga odnosno diskriminaciju između domaćih i inozemnih dobavljača i nositelja prava intelektualnog vlasništva ; 2) NAČELO TRANSPARENTNOSTI ODNOSNO PREDVIDIVOSTI TRGOVAČKIH POLITIKA određuje carinu kao osnovni instrument zaštite nacionalnoga gospodarstva, zabranjuje necarinska ograničenja, propisuje da sve zaštitne mjere i relevantni propisi moraju biti registrirani u WTO-u i dostupni svakoj članici i da se mogu mijenjati samo po propisanoj proceduri ;

3) NAČELO DALJNJE LIBERALIZACIJE I SVE LAKŠEG PRISTUPA TRŽIŠTIMA je osigurano obvezom pokretanja novih krugova multilateralnih pregovora za daljnju liberalizaciju trgovine, posebno trgovine poljoprivrednim proizvodima i tekstilom, uslugama i pravima intelektualnoga vlasništva.

ORGANIZACIJSKA STRUKTURA SVJETSKE TRGOVINSKE ORGANIZACIJE – najvažnije tijelo WTO-a je Ministarska konferencija – ovlaštene su obavljati sve funkcije WTO-a – tekude poslove WTO-a obavlja Opće vijeće – tajništvo osigurava tehničku potporu različitim vijećima – WTO ima gotovo 150 zemalja članica dok ih 30-tak ima status promatrača

Multilateralni sporazumi svjetske trgovinske organizacije – ključni multilateralni sporazumi na kojima se osniva WTO su GATT 1994, GATS i TRIPS.

GATT 1994 – se sastoji od odredbi GATT-a 1947, odredbi nekih pravnih instrumenata usvojenih tijekom djelovanja GATT-a 1947, tumačenja i interpretacija brojnih GATT-ovih usvojenih u Urugvajskom krugu, te Marrakeshkog protokola.

GATS (General Agreement on Trade in Services – Opdi sporazum o trgovini uslugama) – multilateralni sporazum koji fini skup obvezujućih pravila za liberalizaciju trgovine uslugama. Njime se članicama propisuje da u trgovini uslugama primjene sva načela koja su propisana i koja se primjenjuju i pri trgovini robom, dakle traži se da se stranog pružatelja usluge tretira u skladu s načelom najpovlaštenije nacije i načelom nacionalnog tretmana.

TRIPS (Trade Related Aspects of Intellectual Property Rights – Trgovinski aspekti prava na intelektualno vlasništvo) – sporazum koji ima za cilj osigurati međunarodnu zaštitu tvorevina ljudskog uma kao što su pravo umnožavanja, patenti, industrijski dizajn, robni i trgovački znakovi. – TRIPS propisuje jedinstvene minimalne standarde i razdoblja u kojima zemlja članica mora donijeti propise kojima se jamči zaštita intelektualnog vlasništva. Osim toga, zemlje članice ne smiju različito tretirati strane i svoje državljane u pogledu dobivanje, opsega i održavanja prava na zaštitu intelektualnog vlasništva (načelo nediskriminacije i načelo nacionalnog tretmana). – Tim se sporazumom također traži da nacionalna zakonodavstva članica organiziraju i provode odgovarajuči nadzor nad primjenom mjera za zaštitu intelektualnog vlasništva.

Sporazumi o ključnim postupcima i procedurama vanjskotrgovinskih poslova

● Sporazum o antidampingu - određuje što se smatra dampingom, koji je postupak utvrđivanja, je li riječ o dampinškoj cijeni te koje su moguće antidampinške mjere. Sporazum definira damping cijenu kao izvoznu cijenu koja je niža od normalne. Potom precizira da je normalna cijena : cijena proizvodnje predmetne robe u zemlji podrijetla robe ; cijena po kojoj se ta ista roba izvozi na treća tržišta ; izvozna cijena izračunata kao zbroj troškova proizvodnje u zemlji podrijetla, prosječnog profita i normalnih troškova izvoza. Ako je tzv. normalna cijena veća od dampinške, Sporazumom se pogođenoj zemlji dopušta uvođenje dodatne, tzv. antidampinške, carine u visini te razlike.

● Sporazum o tehničkim preprekama u trgovini - je donesen jer je uočeno da su se tehnički standardi i procedure pribavljanja certifikata zloupotrebljavale odnosno što se mogu zloupotrijebiti i postati mjera za nelegalno ograničavanje uvoza. Sporazumom se ne traži da zemlje članice smanje dostignutu razinu zaštite kojom štite zdravlje ljudi, biljaka i životinja, ali: potiče se zemlje članice da primjenjuju međunarodne standarde gdje je god moguće ; obvezuje se države da njihova nacionalna tijela za standardizaciju redovito obavještavaju WTO o svim promjenama na tom području ; vrlo se precizno propisuje postupak izdavanja različitih certifikata.

● Sporazum o carinskoj vrijednosti - definira osnovicu odnosno postupak izračunavanja osnovice na koju se plaća uvozna carina. Kao osnovica iz koje se izračunava propisana carina za uvoz neke robe određena je tzv. normalna cijena koja se na nekom tržištu formira između neovisnih kupaca i prodavatelja, a na koju se pribrajaju svi troškovi dopreme robe do granice zemlje kupca.

● Sporazum o pravilima o podrijetlu robe - uređuje uvjete i postupak za utvrđivanje podrijetla robe, propisuje jedinstvenu formu, sadržaj i postupak izdavanja odgovarajuće isprave te propisuje kako tu ispravu treba potvrditi carinska služba zemlje izvoza.

● Sporazum o postupku izdavanja uvoznih dozvola - propisuje u kojim se slučajevima mogu rabiti uvozne dozvole, kao i postupak izdavanja tih dozvola. Po njegovim odredbama sve zemlje članice moraju publicirati detaljne i precizne informacije o tome za koju je robu potrebno pribaviti uvoznu dozvolu, kao i precizne informacije o postupku njihova izdavanja. Uvoznim dozvolama se uvodi red u trgovinu tom vrstom robe. Uvozne su dozvole načelno zabranjene. Mogu se uvesti najdulje na rok od 60 dana.

● Sporazum o subvencijama - načelo zabranjuje subvencioniranje izvoza osim u točno određenim slučajevima. On određuje i to da ga sve zemlje članice WTO-a moraju prihvatiti, kao i to da će svaka primjena subvencija koje nisu dopuštene biti sankcionirana. Zabranjene subvencije su sve vrste izvoznih kao i subvencija za korištenje domaćih proizvodnih faktora. Dopuštene subvencije jesu: subvencije za bazična znanstvena istraživanja ; subvencije za razvoj nerazvijenih područja ; subvencije u ekološki čiste tehnologije ; subvencije u poljoprivredi.

3.HRVATSKI SUSTAV EKONOMSKIH ODNOSA S INOZEMSTVOM

3.1.Hrvatski devizni sustav – odmah po osamostaljenju, Hrvatska je postala članicom OUN-a, a time i MMF-a te WB – članstvo u GATT-u (postupak primitka u GATT trajao je od sredine 1993. do studenog 2000.) – temeljna pitanja vezana za deviznu odnosno valutnu stranu vanjske trgovine su Zakonom o deviznom poslovanju – sustav je definiran domaćim deviznim propisima koji moraju biti u skladu sa pravilima MMF-a

3.2. Osnovni pojmovi STRANA SREDSTVA PLAĆANJA su devize, strana gotovina (efektivni strani novac), čekovi i drugi novčani instrumenti koji glase na stranu valutu i koji se mogu naplatiti u efektivnoj stranoj valuti. EFEKTIVNA STRANA VALUTA je svaka važeća novčanica ili kovanica koja je zakonsko sredstvo plaćanja u nekoj zemlji. Smatra se novčanim potraživanjem od središnje banke odnosno države koja ju je izdala. U istom se značenju rabe i izrazi strana gotovina i efektivna strana valuta odnosno efektivni strani novac. DEVIZE su sva novčana potraživanja od inozemstva. Potraživanja prema inozemstvu nastaju prodajom robe ili usluga nerezidentima za strane valute. Prema tome, devize od tog izvoza stječemo danom izvoza robe ili usluga iako se stvarna naplata realizira poslije, u roku koji je dogovoren. Važno je naglasiti da se devize mogu prodavati i kupovati i prije dospijeća naplate. To nazivamo kupnjom ili prodajom na termin.

KONVERTIBILNIM DEVIZAMA (VALUTAMA) nazivamo one valute (valute) koje se mogu slobodno i bez ograničenja zamijeniti za valute (devize) drugih zemalja. Razlikujemo vanjsku i unutarnju konvertibilnost. NEKONVERTIBILNE DEVIZE (VALUTE) jesu valute (devize) one zemlje koje se ne mogu slobodno zamijeniti za valute (devize) drugih zemalja. Ne smiju se iznositi iz te zemlje i u inozemstvu nisu priznate. REZIDENTIMA U DEVIZNOM SMISLU smatraju se: – pravne osobe sa sjedištem u RH, osim njihovih podružnica u inozemstvu – podružnice stranih trgovačkih društava i trgovaca pojedinaca upisane u registre RH – poduzetnici i pojedinci koji samostalnim radom obavljaju djelatnost za koju su registrirani – fizičke osobe s prebivalištem u RH – fizičke osobe koje u RH borave na osnovi važeće dozvole boravka u trajanju najmanje 183 dana – diplomatska, konzularna i druga predstavništva RH u inozemstvu te hrvatski državljani zaposleni u njima i članovi njihovih obitelji

NEREZIDENTI su sve fizičke osobe s prebivalištem i sve pravne osobe sa sjedištem u inozemstvu. LIKVIDNOST je sposobnost pravodobnog podmirivanja dospjelih novčanih obveza. Likvidan je dakle onaj koji u trenutku dospijeda obveza plaćanja raspolaže najmanje tolikim novčanim iznosom kolika je visina dospjele obveze. SOLVENTNOST je širi pojam od pojma likvidnosti i označava sposobnost pravodobnoga i potpunog podmirenja obveza cjelokupnom imovinom. To znači da je solventan onaj tko u trenutku kad treba ispuniti obvezu raspolaže imovinom, novčanom i svim drugim oblicima, koja je jednaka ili veća od njegovih ukupnih obveza.

BILANCA PLAĆANJA ILI PLATNA BILANCA je sustavan shematski popis vrijednosti svih transakcija koje rezidenti učine s nerezidentima u nekom razdoblju. Desna strana bilance odnosi se na potraživanja dok lijeva strana bilance prikazuje obveze. OVLAŠTENE BANKE su domaće banke koje je HNB ovlastila za određene poslove s inozemstvom odnosno za određene poslove s devizama. KORESPONDENTNE BANKE su strane banke s kojima su domaće banke s velikim ovlaštenjem u tzv. korespondentnim odnosima. To znači da je sklopljen međusobni sporazum o obavljanju plaćanja za svoje komitente na osnovi kojega domaća banka otvara u inozemnoj banci svoj račun na koji će se uplaćivati devize od izvoza robe njenih komitenata i s kojega de se inozemnim dobavljačima plaćati roba isporučena tim komitentima.

3.3.Devizno tržište DEVIZNO TRŽIŠTE definira se kao sve (legalne) kupnje i prodaje deviza koje se obavljaju u zemlji i to: – između MF-a i HNB-a – između ovlaštenih banaka i HNB-a – između samih ovlaštenih banaka – između ovlaštenih banaka i drugih osoba, te – sve kupnje i prodaje efektivnog stranog novca kojeg obavljaju ovlaštene osobe

TEČAJ je cijena jedne jedinice ili sto jedinica neke valute (devize) izražena u nekoj drugoj valuti (devizi). – najvažnija cijena u zemlji – tečaj kune se formira slobodno na deviznom tržištu (uz intervencije HNB-a) – objavljuje se svakodnevno i primjenjuje se na sve transakcije s inozemstvom kao i na one u zemlji.

– Razlikujemo: kupovni, prodajni i srednji tečaj. – kupovni tečaj – sa stajališta banke, mijenja se na dnevnoj bazi – srednji tečaj –umjetni, statistički, ne mijenja se na dnevnoj ćed na tjednoj, mjesečnoj bazi, a koristi se za plaćanje dugova, carina.. – prodajni tečaj – viši od kupovnog, mijenja se na dnevnoj bazi

Tržište stranih sredstava – svi poslovi kupnje i prodaje stranih sredstava plaćanja.

3.4. Devizni poslovi Devizne poslove naš zakonodavac, sukladno pravilima MMF-a, dijeli u dvije skupine: 1) TEKUĆI POSLOVI I TEKUĆA PLAĆANJA 2) KAPITALNI POSLOVI Osnovno obilježje svih TEKUĆIH POSLOVA, po kojemu se razlikuju od kapitalnih, jest što se ne sklapaju radi prijenosa postojećih kapitala nego su vezani za trgovinu robom i uslugama. Poslovi tekućih plaćanja i prijenosi (transferi) po osnovi tekućih plaćanja uključuju: – plaćanja po osnovi trgovine robom i uslugama s inozemstvom te uobičajena kratkoročna međubankarska plaćanja – plaćanje kamata i neto dohotka od ulaganja u inozemstvo – plaćanja vezana za amortizaciju zajmova, raspodjelu dobiti i smanjivanja vrijednosti izravnih ulaganja – prijenose vezane za radničke doznake, mirovine, poreze, članarine, koncesije itd.

DEVIZNI KAPITALNI POSLOVI jesu svi kapitalni poslovi sklopljeni između rezidenata i nerezidenata, kao i svi prijenosi imovine motivirani prijenosom kapitala.

Devizni kapitalni poslovi uključuju: - izravna ulaganja - ulaganja u nekretnine - poslovi s vrijednosnim papirima na tržištu kapitala - poslovi s vrijednosnim papirima na tržištu novca - poslovi s udjelima u investicijskim fondovima - kreditni poslovi - depozitni poslovi - plaćanja po osnovi ugovora o osiguranju - jednostrani prijenosi imovine - otuđivanje prava stečenih ulaganjem - otuđivanje vrijenosnih papira vezanih uz poslove s nekretninama, te - repatrijacija sredstava i prijenos likvidacijske i/li

3.5. Stjecanje i korištenje deviza i devizni računi Devizne račune u hrvatskim bankama mogu slobodno imati sve pravne i fizičke osobe te stranci. STJECANJE DEVIZA – prodajom roba i usluga u inozemstvo, – kupnjom na deviznom tržištu, – uzimanjem zajmova u inozemstvu, – nasljeđivanjem

KORIŠTENJE DEVIZA – pravne i s njima izjednačene osobe mogu ih koristiti za plaćanja u inozemstvo i za polaganje na devizne račune, – banke mogu devize prodavati domaćim bankama, pravnim i fizičkim osobama.

GOTOVINA I ČEKOVI( STRANI PUTNICI) – prebivalište u inozemstvu ili boravak u inozemstvu najmanje 183 dana – unošenje/iznošenje strane valute i kuna bez ograničenja – svote preko 40.000,00 kuna potrebno je prijaviti cariniku

STRANA GOTOVINA I ČEKOVI (DOMAĆI PUTNICI) – prebivalište u RH ili boravak u RH najmanje 183 dana – dozvoljen unos i iznos gotovine i čekova u kunama do 15.000 kuna – stranu gotovinu i čekove mogu unositi bez ograničenja, ali iznose preko 40.000 kuna moraju prijaviti – pravo iznošenja strane gotovine i čekova ograničeno je na svotu od 3.000 eura – državljani na radu u inozemstvu, zaposleni u diplomatskim i konzularnim predstavništvima i stranci iznose devize i vrijednosnice bez ograničenja.

3.6. Položaj i funkcija banaka i HNB Funkcije HNB-a: 1) očuvanje stabilnosti kune i održanje oćde likvidnosti prema inozemstvu

2) izdavanje novčanica i kovanog novca

3) nadzor banaka i ostalih financijskih institucija

4) obavljanje određenih poslova za državu i obavljanje državnih plaćanja prema inozemstvu

5) očuvanje opće likvidnosti banaka

6) kontrola i nadzor nad bankama, štedionicama i drugim depozitnim institucijama

7) devizna kontrola vanjskotrgovinskog i deviznog poslovanja

3.7. Platni promet s inozemstvom PLATNI PROMET S INOZEMSTVOM – sveukupna međusobna plaćanja rezidenta dvaju različitih carinskih i valutno-monetarnih područja. – svi rezidenti moraju obavljati platni promet preko banaka (ovlaštene i HBOR) – platni promet sa inozemstvom može obavljati i HNB – ostali sudionici u procesu platnog prometa sa inozemstvom su: FINA VT poduzeća ino banke domaći kontrolni organi (HNB, Devizni inspektorat, carinski organi)

SREDSTVA PLAĆANJA kojima se obavlja platni promet s inozemstvom: 1) konvertibilne devize 2) domaća valuta

SREDSTVA PLATNOG PROMETA jesu: – konvertibilne devize – kune – netransferabilne devize – efektivni strani novac – prema platnim sporazumima RH i druge zemlje – robe.. INSTRUMENTI PLATNOG PROMETA: uobičajni instrumenti + efektivni strani novac + kontinuirani prijeboj preko kontokorenta. Prijeboj (prebijanje) potraživanja – nužno u slučaju kada inozemni partner ili njegova zemlja dođu u teškoće zbog kojih je nastupila nemogućnost naplate.

3.8. Bilanca plaćanja i devizne pričuve DEVIZNE REZERVE (PRIČUVE) osiguravaju međunarodnu likvidnost zemlje a čine ih: - potraživanja HNB-a i ovlaštenih banaka na računima u inozemstvu - vrijednosnice u vlasništvu HNB-a i ovlaštenih koje glase na stranu valutu - monetarno zlato u vlasništvu HNB-a

- rezervna tranša pri MMF-u - specijalna prava vučenja pri MMF-u - efektivna strana valuta

● Nadzor nad deviznim poslovanjem obavljaju HNB, Ministarstvo financija i Carinska uprava.

3.9. Hrvatski carinski sustav CARINA – posebna vrsta poreza koji država naplaćuje pri prenošenju, odnosno prelasku robe preko carinske crte. Carine se primjenjuju s ciljem: – regulacije opsega i usmjeravanja tokova vanjskotrgovinske razmjene – zaštite domaće proizvodnje, tj. poticanja općeg gospodarskog razvitka – pomoći uravnoteženju balance plaćanja – zbog potreba državnog proračuna

Sustav je određen: – pravilima WTO-a – sklopljenim međunarodnim sporazumima – domaćim propisima (Carinski zakon, Zakon o carinskoj tarifi)

Najvažniji nacionalni zakonski propisi koji uređuju carinski sustav RH: - Carinski zakon - Zakon o carinskoj tarifi - Zakon o carinskoj službi - Zakon o slobodnim zonama - Zakon o općem upravnom postupku - podzakonski akti: Pravilnik o obrascima za provedbu carinskih zakona i Uredba za provedbu carinskog zakona

Važeći carinski sustav u primjeni je od 2000. god.

Ključni pojmovi i instituti carinskog sustava ● CARINSKO PODRUČJE označava cjelokupni teritorij RH na koji se primjenjuju carinski i drugi propisi. Omeđeno je carinskom crtom koja je identična graničnoj crti RH. ● CARINSKA UPRAVA je organizacijska jedinica u sastavu Ministarstva financija. Njezine su ustrojstvene jedinice Središnji ured i carinarnice koje mogu obavljati radnje predviđene carinskim propisima. ● CARINSKI STATUS znači odrediti je li riječ o stranoj ili domaćoj robi – u carinskom smislu i carinskim propisima. ● CARINSKI DUG je točno utvrđena (izračunata) svota novca uvozne ili izvozne carine koju je određena osoba dužna platiti za određenu robu. ● UVOZNA CARINA obuhvaća carinu i druga davanja čiji je učinak jednak učinku carine a koja se naplaćuje pri uvozu robe. ● IZVOZNU CARINU čine carina i druga davanja koja imaju učinak carine a koja se plaćaju pri izvozu robe. ● CARINSKI NADZOR čine sve mjere i postupci koje poduzima Carinska uprava da bi osigurala provedbu carinskih i drugih propisa koji se primjenjuju na onu robu koja je predmet carinskog nadzora. ● CARINSKU PROVJERU čine radnje poput pregleda i pretrage robe, prijevoznih sredstava, osoba i njihove prtljage.

CARINSKO DOPUŠTENO POSTUPANJE ili uporaba robe označava jedinih pet mogudić načina uporabe carinske robe, a to su: 1) stavljanje robe u neki od carinskih postupaka (carinjenje)

2) unos robe u slobodnu zonu ili slobodno skladište

3) ponovni izvoz robe iz carinskog područja RH

4) uništenje robe

5) ustupanje robe u korist države

CARINSKI POSTUPCI JESU: UVOZ (1) IZVOZ (8) + POSTUPAK SA GOSPODARSKIM UČINKOM (3-7) PROVOZ (2) 1) puštanje robe u slobodan promet

2) provozni postupak

3) postupak carinskog skladištenja

4) postupak unutarnje proizvodnje

5) postupak preradbe pod carinskim nadzorom

6) postupak privremenog uvoza/izvoza

7) postupak vanjske proizvodnje

8) izvozni postupak

Za stavljanje robe u bilo koji carinski postupak potrebno je podnijeti CARINSKU DEKLARACIJU.

CARINSKA DEKLARACIJA je radnja ili isprava kojom se na propisan način u propisanom obliku zahtijeva stavljanje robe u neki od carinskih postupaka. Deklaracija se podnosi: – u pisanom obliku – elektronskom razmjenom – usmeno.

Pisani oblik deklaracije se podnosi na obrascu – Jedinstvena carinska deklaracija. Pri tome se ona može podnijeti u: 1) redovitom ili 2) pojednostavljenom postupku.

1) REDOVITI POSTUPAK: JCD + sve druge propisane isprave 2) POJEDNOSTAVLJENI POSTUPAK: 1. podnošenje nepotpune deklaracije 2. neka trgovačka isprava (faktura) 3. knjigovodstveni zapis o predmetnoj robi

DEKLARANT je osoba koja podnosi carinsku deklaraciju u svoje ime ili osoba u čije ime se podnosi deklaracija. PODNOŠENJE ROBE označava prijavljivanje carinarnici na propisan način da se roba nalazi u jednoj od ustrojstvenih jedinica carinarnice ili na drugome mjestu koje je carinarnica odredila i odobrila. PUŠTANJE ROBE je radnja kojom carinarnica odobrava raspolaganje robom u skladu s uvjetima odobrenog postupka. KORISNIK CARINSKOG POSTUPKA je osoba za čiji je račun podnesena carinska deklaracija ili osoba na koju se prenose prava i obveze navedene osobe u vezi s odobrenim carinskim postupkom. KORISNIK ODOBRENJA je onaj kome je u skladu s odgovarajućim carinskim propisima dano odgovarajuće odobrenje.

Podrijetlo robe je iznimno važno za određivanje carinske vrijednosti. ● PODRIJETLO ROBE – carinski zakon razlikuje robu s povlaštenim i robu s nepovlaštenim podrijetlom. - Robom s povlaštenim podrijetlom smatra se roba koja potječe iz zemalja s kojima je sklopljen ugovor o slobodnoj trgovini. Na takvu se robu obračunava carina u visini koja je određena tim ugovorom. - Roba s nepovlaštenim podrijetlom je ona roba podrijetlom iz svih drugih zemalja. Na uvoz te robe primjenjuje se postojeći propis o uvozu, a carina se obračunava po stopama iz carinske tarife.

●CARINSKA VRIJEDNOST je ona cijena na koju se naplaćuje propisana carina. Carinska je vrijednost robe određen kao osnovica za obračun carine a u nju ulazi: -cijena koja je plaćena ili koju treba platiti na uvezenu robu

-uobičajene provizije i naknade zastupnicima i posrednicima

-troškovi ambalaže i pakiranja

-troškovi prijevoza do hrvatske luke odnosno do granice

-troškovi utovara i istovara

-troškovi osiguranja do hrvatske granice

-troškovi prava industrijskog vlasništva ako nisu uključeni u cijenu

-tržišna cijena robe i usluga isporučenih besplatno ili uz sniženu cijenu

● CARINSKO ZASTUPANJE (POSREDOVANJE) je dopušteno Carinskim zakonom tako da stranku u carinskom postupku može zastupati i opunomoćenik. - izravno zastupanje - neizravno zastupanje ● CARINSKOM NADZORU PODLIJEŽE sva roba koja je unesena u carinsko područje RH i to od trenutka njezina ulaska ili unošenja u carinsko područje pa sve do utvrđivanja njezinog carinskog statusa.

Carinski postupci (vrste carinjenja) REDOVITI POSTUPAK - podnosi se ispravno popunjena JCD uz koju se prilažu i sve ostale propisane isprave. – carinska služba prihvaća deklaraciju, pregledava isprave i robu te ako je sve u redu ovjerava deklaraciju i pušta robu deklarantu

POJEDNOSTAVLJENI POSTUPAK – je novina našeg carinskog sustava a odvija se u dva osnovna oblika. U prvom se slučaju carinarnici podnosi: - nepotpuna deklaracija (ne sadrži sve propisane podatke i isprave) - neka trgovačka faktura - knjigovodstveni zapis o predmetnoj robi Drugi se oblik odnosi odobrenje carinarnice u vidu pregleda robe u prostorijama uvoznika.1.POSTUPAK PUŠTANJA ROBE U SLOBODAN PROMET – postupak kojim strana (uvozna) roba stječe status domaće robe i nad njom se prekida carinski nadzor. 2. PROVOZNI POSTUPAK – se definira kao prijevoz robe od jedne do druge ustrojstvene jedinice Carinske uprave unutar hrvatskog carinskog područja. – carinski nadzor ( plombe, štambilji, pečati itd. ) Vrste provoza: - provoz za izvoz – postupak u kojemu se pod carinskim nadzorom šalje domaća izvozno ocarinjena roba od otpremne carinarnice do carinarnice istupa iz zemlje. - provoz za uvoz – postupak u kojemu se neocarinjena strana roba šalje pod carinskim nadzorom od carinarnice u kojoj je stupila u zemlju do carinarnice u kojoj započinje drugi dopušteni carinski postupak (postupak puštanja u slobodan promet ili neki od postupaka s gospodarskim učinkom) - (tradicionalni) provoz – postupak u kojemu se pod carinskim nadzorom šalje strana neocarinjena roba, koja nije namijenjena stavljanju u promet ili uporabu u RH, od carinarnice na kojoj stupa u zemlju do carinarnice na kojoj, nakon tranzita, istupa iz zemlje - provoz unutar zemlje – postupak u kojemu se pod carinskim nadzorom šalje ocarinjena ili neocarinjena roba od otpremne do odredišne carinarnice unutar RH s tim da niti jedna od njih nije na granici. Pogodnosti skraćenog provoznog postupka: - brzo rješavanje formalnosti na graničnom prijelazu u pogledu podnošenja provozne deklaracije - izravno upućivanje robe s graničnog prijelaza u vlastite prostore - mogućnost samostalnog ukidanja carinskih obilježja - naknadno podnošenje deklaracije za zahtijevani postupak za sve pošiljke u određenom razdoblju.

CARINSKI POSTUPCI S GOSPODARSKIM UČINKOM – carinski postupci u okviru kojih postoji mogućnost odgode plaćanja carine ili povratak prethodno plaćene carine. 3. POSTUPAK CARINSKOG SKLADIŠTENJA podrazumijeva smještaj robe u carinsko skladište, tj. u prostor koji odgovara propisanim uvjetima, koji je pod nadzorom carinarnice i koji je carinarnica odobrila za skladištenje uvezene robe ili za izvoz. 4. POSTUPAK UNUTARNJE PROIZVODNJE je carinski postupak s gospodarskim učinkom unutar kojega se dopuštaju radnje: - obrade, prerade, postavljanja i sastavljanja - popravak, obnavljanje i osposobljavanje - upotreba strane robe u proizvodnji na način da se ona troši ali ne ugrađuje niti postoje dio novog proizvoda 5. POSTUPAK PRERADE POD CARINSKIM NADZOROM je postupak s gospodarskim učinkom u kojemu se naplata carine i drugih pristojbi odgađa sve dok se postupak prerade ne završi. 6. POSTUPAK PRIVREMENOG UVOZA se primjenjuje samo u slučaju uvoza robe koja se u inozemstvo vraća u nepromijenjenom stanju. - max. 24 mjeseca 7. POSTUPAK VANJSKE PROIZVODNJE – restriktivan postupak, odobrava se u slučajevima kada za potrebne proizvodne postupke u zemlji nema odgovarajućih proizvodnih kapaciteta. - odobrenje daje carinarnica na zahtjev zainteresirane osobe 8. IZVOZNI CARINSKI POSTUPAK – najjednostavniji. Zakon propisuje da izvoznik podnosi carinsku deklaraciju, i to carinarnici mjerodavnoj za područje gdje mu je sjedište ili prebivalište odnosno onoj mjerodavnoj za mjesto odakle se roba otprema ili gdje je zapakirana.

Slobodne zone i slobodna skladišta CARINSKA SKLADIŠTA su Carinskim zakonom definirana kao prostor što ga je odobrila carinarnica, koji se nalazi pod carinskim nadzorom i u koji se roba smješta pod točno određenim uvjetima. - ukidaju se konsignacijska skladišta - držanje carinskog skladišta odobrava se pravnoj osobi sa sjedištem u RH

CILJEVI:1) omogućuje domaćim gospodarskim subjektima da bez carinskih i poreznih opterećenja skladište

robu 2) smještaj robe radi reeksporta

Skladište tipa A – javno skladište u kojem je za sve obveze odgovoran posjednik skladišta. Otvaranje takvog skladišta, uz pisanu suglasnost Središnjeg ureda Carinske uprave, odobravaju mjerodavne carinarnice i to osobama koje su registrirane za pružanje usluga skladištenja.

Skladište tipa B – javno skladište u kojemu svaki korisnik skladišta ima isključivu odgovornost za robu smještenu u carinsko skladište prema deklaraciji za postupak carinskog skladištenja. Otvaraju ga otpremnici.

Skladište tipa C – privatno skladište u kojemu je posjednik skladišta istodobno njegov korisnik iako ne nužno i vlasnik robe. To znači da carinsku deklaraciju za početak postupka carinskog skladištenja mora podnijeti korisnik odobrenja.

Privatno skladište tipa D – privatno skladište u kojemu je posjednik skladišta istodobno i korisnik ali ne nužno ii vlasnik robe. Iz tog skladišta uvoznu robu može pustiti u slobodan promet prije podnošenja odgovarajuće dokumentacije s tim da se visinu carine određuje prema obračunskim elementima koji vrijede u vrijeme kad je roba stavljena u postupak carinskog skladištenja.

Privatno skladište tipa E – podrazumijeva skladište kojega je posjednik istodobno korisnik ali ne nužno i vlasnik robe. U tim se skladištima dopušta skladištenje robe u prostorima koji pripadaju korisniku odobrenja odnosno dopušta se postupak carinskog skladištenja bez smještaja u carinsko skladište. Skladištenje robe posebnih svojstava npr. životinje.

Carinsko skladište tipa F – javno skladište u nadležnosti carinarnice. Njegovu lokaciju odobrava Središnji ured Carinske uprave, a odluka o njegovu otvaranju objavljuje se u Narodnim novinama.

Carinske povlastice, carinski dug, obračun i naplata carine CARINSKI DUG – predstavlja obvezu plaćanja određene svote carine i svih drugih davanja koja se naplaćuju pri uvozu robe. CARINSKI DUG NASTAJE: - puštanjem robe u slobodni promet - stavljanjem robe u postupak privremenog uvoza s djelomičnim oslobađanjem od plaćanja carine - nezakonitim unosom robe koja podliježe obvezi plaćanja carine - nezakonitim izuzimanjem robe ispod carinskog nadzora

- neispunjenjem neke od obveza koje su propisane za deklarirani carinski postupak - uporabom robe u slobodnoj zoni ili slobodnom skladištu na način i pod uvjetima koji nisu dopušteni

Naplata carinskog duga – započinje čim carinarnica dobije sve potrebne podatke, obračuna i proknjiži obračunati carinski dug te o tome, na primjeren način, obavijesti dužnika. - naplata u roku 15 dana - otpis u slučaju zastare

Carinski se dug može otpisati u slučaju zastare, utvrđene dužnikove nesposobnosti da plati dug te u drugim slučajevima kada utvrđuju opdi propisi. On se otpisuje i u slučajevima: - plaćanja duga - odustajanjem od naplate duga - naknadnim poništenjem prihvaćene deklaracije - zapljenom ili oduzimanjem robe pri nezakonitom uvozu

Prekršaji – jediona djela carinsko-kaznene odgovornosti koja su opisana u carinskom zakonu

Dokumenti koji se rabe pri carinjenju JEDINSTVENA CARINSKA DEKLARACIJA – pisana isprava koja se rabi kao jedinstveni obrazac carinske deklaracije za sve vrste carinskih postupaka. Carinska deklaracija se podnosi carinarnici kojoj je podnesena i roba, i to u uredovno vrijeme carinarnice. Iznimno, carinarnica može dopustiti da se carinska deklaracija podnese prije podnošenja robe. Također može biti podnesena izvan uredovnog vremena ali na trošak deklaranta. JCD fini komplet od 8 primjeraka. Isprave koje se prilažu u jedinstvenoj carinskoj deklaraciji za puštanje robe u slobodni promet jesu: - račun i ostale trgovačke isprave na osnovi kojih je prijavljena carinska vrijednost robe - deklaracija o carinskoj vrijednosti robe - isprave potrebne za utvrđivanje povlaštenog podrijetla robe - sve druge isprave potrebne za provedbu propisa koji uređuju puštanje deklarirane robe u slobodni promet

Hrvastka carinska tarifa CARINSKA TARIFA je sustavan popis proizvoda (knjiga) koji se sastoji od: – nazivlja (nomenklature) robe s – pripadajudim šiframa odnosno tarifnim oznakama te – pripadajućim stopama carine.

Carinska tarifa je i pravni popis. – sve su robe svrstane u 21 odsjek – odsjeci označeni brojevima od I. do XXI. – odsjeci su podjeljeni na 96 poglavlja (1-97) i označeni arapskim brojkama

VRSTE CARINSKE TARIFE: - prema smjeru kretanja robe (uvozne, izvozne, provozne) - prema broju stupaca stopa carine (jednostupčane, dvostupčane…) - prema načinu donošenja (ugovorne ili konvencionalne, autonomne) - prema načinu predviđanja odnosno obračunavanja carine (po vrijednosti, specičifne, kombinirane) - prema carinskim obveznicima na koje se odnosi (opće, posebne ili specifične)

- prema vrsti robe na koju se odnosi (opća i djelomična) - prema broju stopa carine koju sadrži (uniformne, specijalizirane)

VRSTE HRVATSKE CARINSKE TARIFE: – uvozna, – jednostupčana, – autonomna, – kombinirana, – opća prema carinskim obveznicima i prema vrsti robe, te – specijalizirana prema broju carinskih stopa.

PRELEVMAN – sezonska carinska davanja – dodatna davanja –poskupljuje se uvozna roba na neko krade vrijeme da se potakne potrošnja domaće robe – poljoprivredni proizvodi

Primjer obračuna carine 1. Obračun uvoznih davanja kod puštanja robe u slobodan promet – uvoz iz Slovenije

– roba: mineralna voda (SLO podrijetlo) – carinska vrijednost: 3.750,00 kn (na granici) – tarifni broj: 22011011 – stopa carine: 0% A) CARINSKA OSNOVICA 3.750, 00 kn B) CARINA 0% 0 kn C) POREZNA OSNOVICA 3.750, 00 kn D) PDV (22%) 825 kn E) UKUPNA DAVANJA 825 kn

Ukupno uvozno opterećenje: 22, 00 % – PDV se računa na carinsku osnovicu uvedanu za carinu.

2. Alkoholno piće, podrijetlo robe: Francuska (EU) – roba: konjak Martell, 45% alkohola – količina: 10 000 boca – carinska vrijednost: 675.000, 00 kn (na granici) – tarifni broj: .... – stopa carine: 10,4 % (16%) – povlaštena carina jer je iz EU – poseban porez – trošarina: 60 kn po litri apsolutnog alkohola

A) CARINSKA OSNOVICA 675.000, 00 kn B) CARINA 10,4 % 70.200, 00 kn C) TROŠARINA D) POREZNA OSNOVICA

189.000, 00 kn 934. 200, 00 kn

E) PDV (22%) kn F) UKUPNA DAVANJA 464. 724, 00 kn

Ukupno uvozno opterećenje: 68, 8 %

3. Kava – roba: kava, pržena, s kofeinom,podrijetlo EU – kolifina: 20 000 kg – carinska vrijednost: 60.000, 00 EUR (cca. 450.000,00 kn) – tarifni broj: 09012100 – stopa carine: 6,6 % (8,2%) – povlaštena carina jer je iz EU – poseban porez – trošarina: 12 kn/kg

A) CARINSKA OSNOVICA (VRIJEDNOST)

450.000, 00 kn

B) CARINA 6,6 % 297.000, 00 kn C) TROŠARINA D) POREZNA OSNOVICA (A+B+C)

240.000, 00 kn 719.700, 00 kn

E) PDV (22%) 158.334,00 kn F) UKUPNA DAVANJA 428.034, 00 kn

Ukupno uvozno opterećenje: 95, 12%

Hrvatski sustav razmjene robe i usluga s inozemstvom

Osnovni pojmovi i definicije TRGOVINA je djelatnost kupnje i prodaje robe te djelatnost trgovačkog posredovanja na domaćem i inozemnom tržištu.

TRGOVAC je pravna ili fizička osoba koja je registrirana za obavljanje djelatnosti trgovine u skladu sa Zakonom o trgovini.

IZVOZNIK je hrvatska tvrtka ili trgovac pojedinac koji, radi obavljanja djelatnosti za koju je registriran, obavlja poslove izvoza robe iz naše zemlje.

UVOZNIK je trgovac te druga pravna ili fizička osoba koja radi obavljanja poslova iz djelatnosti za koju je registrirana, uvozi robu iz inozemstva.

POSREDOVANJE u vanjskoj trgovini je oblik trgovinske djelatnosti u kojoj trgovac iz jedne zemlje posreduje u trgovini između poslovnih partnera iz drugih dviju zemalja.

TRGOVINA NA VELIKO je kupnja robe radi njezine daljnje prodaje drugim trgovcima na veliko, trgovcima na malo, velikim industrijskim i trgovačkim korisnicima te različitim ustanovama. - posredovanje u kupnji ili prodaji za treće osobe - obavlja se u posebnim prostorijama, skladištima itd.

TRANZITNA TRGOVINA podrazumijeva kupnju ili prodaju robe na putu, dakle prodaju bez dopreme i zadržavanja u skladištu prodavatelja. - nije potrebno imati nikakve prostorije

TRGOVINA NA MALO je kupnja robe radi daljnje prodaje stanovništvu za osobnu potrošnju odnosno za uporabu u kućanstvu. DRAŽBE (AUKCIJE) su oblik organizirane prodaje robe najboljem ponuditelju na temelju javne objave i javnog nadmetanja na unaprijed određenom mjestu i u unaprijed određeno vrijeme. - mogu biti stalne i povremene

POSREDOVANJEM U TRGOVINI naš zakon naziva pružanje zastupničkih i agencijskih usluga, komisionih usluga, usluga robnih burzi, usluga skladištenja robe i drugih uobičajenih usluga u trgovini.

POSEBNI OBLICI TRGOVANJA u skladu sa Zakonom o trgovini, jesu – isključiva distribucija, – selektivna distribucija, – franchising, – prodaja na daljinu te – prodaja od vrata do vrata.

ISKLJUČIVA DISTRIBUCIJA je sustav prodaje robe temeljen na ugovoru o isključivoj distribuciji koji se sklapa između dobavljača i distributera, a po kojemu se proizvođač obvezuje isporučiti distributeru određenu robu radi njezine daljnje prodaje na određenom području dok se distributer obvezuje tu robu prodavati u svoje ime i za svoj račun a u skladu s uvjetima koji su dogovoreni s proizvođačem.

SELEKTIVNA DISTRIBUCIJA se zasniva na ugovoru o selektivnoj distribuciji kojim proizvođač uvjetuje prodaju svoje robe samo onom distributeru koji zadovoljava posebne zahtjeve proizvođača u pogledu strufnosti osoblja, izgleda i lokacije poslovnih prostora i mogućnosti servisiranja robe. FRANCHISING je poseban oblik trgovanja u kojemu tvrtka koja je razvila uspješan oblik uslužnog poslovanja ustupa, na osnovi ugovora o franchisingu i uz financijsku naknadu, primatelju franchise pravo uporabe franchise radi prodaje određene robe i/ili usluga. PRODAJA NA DALJINU je prodaja putem jednog ili više komunikacijskih sredstava koju trgovac organizira na osnovi posebnog ugovora s potrošačima. PRODAJA OD VRATA DO VRATA je poseban način prodaje koju smiju organizirati samo osobe koje su registrirane za takvu prodaju.

Uvjeti za obavljanje vanjske trgovine● Minimalni uvjeti: - min. tehnički uvjeti - opći sanitarni i zdravstveni uvjeti - minimalna stručna sprema

● Danom izvoza odnosno uvoza smatra se dan kad je roba ocarinjena. - datum na JCD

● Izvoz bez naplate i uvoz bez plaćanja su iznimka od načela da se izvezena roba treba naplatiti, a uvezena platiti. - humanitarne, športske, kulturne svrhe

● Privremeni uvoz odnosno izvoz robe je dopušten uz uvjet da se obavlja s točno određenom svrhom i s obvezom vraćanja robe u određenom roku, i to u istom ili promijenjenom stanju.

Vrste poslova u međunarodnoj robnoj razmjeni LEASING POSLOVI u međunarodnoj robnoj razmjeni dopuštaju privremeni uvoz odnosno izvoz robe na temelju ugovora o leasingu a radi uporabe u proizvodnji ili radi pružanja usluga. - rok trajanja ugovora leasinga

Posebni oblici trgovine s inozemstvom: - KOMPENZACIJSKI POSLOVI - POSLOVI POSREDOVANJA S INOZEMSTVOM - MALOGRANIČNI IZVOZ I UVOZ - KONSIGNACIJSKA PRODAJA

Zaštitne mjere pri uvozu i izvozu KONTINGENTI su količinska ograničenja uvoza koja se uvode zbog otklanjanja poremedaja u bilanci plaćanja ili otklanjanja i spriječavanja šteta nastalih ili koje mogu nastati povećanjem uvoza neke robe u kratkom razdoblju. - zaštitna mjera RH - Vlada = izvozni kontigenti (npr. neobnovljivi prirodni izvori)

DODATNE ZAŠTITNE CARINE mogu se uvesti u iznimnim okolnostima kad bi odgoda uvođenja kontingenata mogla prouzročiti teško otklonjive štete domaćoj proizvodnji. - max. 200 dana

IZVOZNE I UVOZNE DOZVOLE smiju se rabiti samo zbog osiguranja provedbe međunarodnih ugovora, osiguranja državne sigurnosti, zaštite života i zdravlja ljudi itd. ANTIDAMPINŠKE MJERE se primjenjuju u slučaju kad se, u propisanom postupku, utvrdi da se neka roba uvozi u Hrvatsku po dampinškoj cijeni zbog čega taj uvoz nanosi ili prijeti nanošenjem materijalnih šteta domaćoj proizvodnji. - Vlada = antidampinška pristojba

KOMPENZACIJSKE PRISTOJBE se mogu propisati za određenu robu koja se uvozi ako se u proizvodnji i /ili izvozu te robe odobravaju nedopuštene subvencije, odnosno ako uvoz subvencionirane robe nanosi materijalnu štetu ili prijeti nanošenjem štete domaćoj proizvodnji.

OSNIVANJE PREDSTAVNIŠTVA U RH dopušteno je stranim osobama koje u našoj zemlji obavljaju određenu gospodarsku djelatnost, promidžbene i informativne poslove i poslove vlastitog predstavljanja. - propisi zemlje strane osobe = hrvatski rezidenti

NEPOŠTENIM TRŽIŠNIM NATJECANJEM smatraju se sve radnje kojim se zbog tržišnog natjecanja krše dobri poslovni običaji.

NAJČEŠĆI OBLICI NEPOŠTENOG TRŽIŠNOG NATJECANJA JESU: - prikrivanje mane robe ili usluga - radnje usmjerene na prekid poslovnih odnosa drugih trgovaca - neopravdan raskid ugovora s jednim trgovcem da bi se sklopio isti ili povoljniji ugovor s drugim trgovcem - protupravno pribavljanje poslovne tajne - reklamiranje ili ponuda robe na način da se drugog trgovca vrijeđa.

Sustav kreditnih odnosa s inozemstvom Osnovna pitanja o načinu i uvjetima sklapanja kreditnih poslova između rezidenata i nerezidenata uređena su Zakonom o deviznom poslovanju i odgovarajućim podzakonskim aktima. Propisano je tko se, i uz koje uvjete može zaduživati u inozemstvu, određen je sustav kontrole zaduživanja i obvezatno registriranje svih ugovora o kreditnim poslovima s inozemstvom kod HNB-a, mjere za ograničavanje sklapanja ugovora o kreditnim poslovima s inozemstvom te propisuju kazne za prekršitelje. VRSTE KREDITINIH POSLOVA S INOZEMSTVOM ● Krediti s inozemstvom: - KOMERCIJALNI KREDITI - FINANCIJSKI KREDITI - JAMSTVA I GARANCIJE

KOMERCIJALNI KREDITI – sve odgode plaćanja robe i usluga, odnosno plaćanje unaprijed – bankovno financiranje odgoda plaćanja i plaćanja unaprijed – otkupi potraživanja (factoring i forfeting) u slučaju kad osnovni posao koji je podloga za nastalo potraživanje ima obilježja komercijalnog kredita

SUBJEKTI, UVJETI I NAČINI SKLAPANJA KREDITNIH POSLOVA S INOZEMSTVOM

Zakon propisuje da kreditni posao s inozemstvom mogu sklopiti svi rezidenti, da se kreditni posao mora sklopiti pisanim ugovorom te se izričito utvrđuje da je rezident koji sklopi ugovor o kreditnom poslu s inozemstvom sam odgovoran za provedbu obveza iz tog ugovora ● Banke mogu ugovarati kreditne poslove s nerezidentima u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime a za tuđi račun te u tuđe ime i za tuđi račun ● Pravne osobe i poduzetnici to mogu učiniti jedino u svoje ime i za svoj račun te u svoje ime a za tuđi račun ● Svi ostali rezidenti mogu sa nerezidentima ugovarati u svoje ime i za svoj račun ● Država Hrvatska se u inozemstvu može zaduživati ili davati kreditno jamstvo samo na temelju posebnog zakona koji donosi Sabor RH, i to za svaki slučaj posebno ● Vlada RH sklapa kreditne poslove s inozemstvom i daje kreditna jamstva domaćim pravnim osobama u okviru svote utvrđene Zakonom o izvršavanju državnog proračuna, i to samo na osnovi posebnog ovlaštenja Sabora ● Jedinice lokalne uprave i samouprave mogu sklapati kreditne poslove s inozemstvom, ali najviše do 10% proračunskog rashoda iz prethodne godine ● HNB može sklapati kreditne poslove s inozemstvom na način i u okviru svojih prava i dužnosti utvrđenih Zakonom o HNB-u ili nekim drugim posebnim zakonom.

OGRANIČENJA ZA SKLAPANJE KREDITNIH POLOVA S INOZEMSTVOM – HNB s ciljem očuvanja devizne likvidnosti te u tom kontekstu u slučaju poremećaja likvidnosti zemlje, može ograničiti opseg i namjenu zaduživanja te uvesti obvezu polaganja depozita u kunama

– HNB može još i: – ograničiti sklapanja ugovora o kreditnim poslovima sa inozemstvom – ograničiti iznos do kojeg osobe mogu sklapati ugovore o kreditnim poslovima s inozemstvom – utvrditi obvezu polaganja depozita u kunama ili devizama razmjerno visini kredita.

II. NAČINI PRODAJE I SPECIJALIZIRANA TRŽIŠTA U MEĐUNARODNOJ RAZMJENI1.NAČINI UGOVARANJA PRODAJE ROBE I USLUGA U MEĐUNARODNOJ RAZMJENI

Niz je čimbenika koji de odlučivati o načinu na koji de neko poduzeće sklopiti neki vanjskotrgovinski posao. Najvažniji jesu: - vanjskotrgovački, devizni i carinski režimi zemalja sudionica - običaji i uzance u trgovini tom robom i uslugama - vrsta, količina i kakvoća roba i usluga - poslovni rizici vezani za tržište - uobičajeni način plaćanja i naplata u trgovini dotičnom robom - nekomercijalni rizici vezani za zemlju partnera - postojanje specijaliziranih tržišta

Načini prodaje robe i ugovaranja kvalitete i usluga u međunarodnoj trgovini su: 1. prodaja robe putem izravnih trgovačkih pregovora 2. prodaja po viđenju robe u cijelosti 3. prodaja na osnovi uzoraka 4. prodaja po standardnoj oznaci 5. licitacijska prodaja

1.PRODAJA ROBE PUTEM IZRAVNIH TRGOVAČKIH PREGOVORA - najstariji i najrašireniji način prodaje - u vanjskotrgovačkom poslu inicira ga kupac

2.PRODAJA PO VIĐENJU ROBE U CIJELOSTI - prisutnost prodavatelja i kupca u činu kupoprodaje - kakvoda robe - sklapanje ugovora - ograničena u međunarodnoj trgovini (npr. drvena građa, živa stoka,...)

3.PRODAJA PO UZORKU ILI MODELU - potrebne analize od strane kupca - uzorak uzet iz procesa proizvodnje - dva uzorka (prvi = analiza i proba, drugi = usporedba) - treća osoba (organizacija za ugovornu kontrolu kvalitete i količine robe) - prodaja na temelju kontra-uzorka

4.PRODAJA ROBE PO STANDARDNOJ OZNACI - najvažniji dio tzv. prodaje na neviđeno - širi se automatizacijom proizvodnih procesa i serijske proizvodnje - standardi HRN, DIN, GOST, UNI itd. - kupac se poziva na standard.

2.Specijalizirana tržišta u međunarodnoj razmjeni Tržište označuje mjesto na kojem se susreću ponuda i potražnja pri čemu se formiraju cijene ponuđene robe. - tržište u užem smislu (kupnja/prodaja robe i usluga) - tržište u širem smislu (kupnja/prodaja robe i usluga, kretanje radne snage, kapitala)

– veličina tržišta ovisi o intenzitetu ponude i potražnje i stupnju razvijenosti gospodarstva – najstariji način prodaje – prodaja po viđenju robe u cijelosti (stoka, cvijeće, umjetnine..) – najsuvremeniji oblik trgovine - prodaja prema uzorku – prodaja prema standardnoj oznaci – prodaja masovne i standardizirane robe (burze) – prodaja prema opisanoj kvaliteti

2.1.Sajmovi i sajamska prodaja - najstarije institucije međunarodne robne razmjene - antička vremena – srednji vijek – feudalizam – do danas - oblik su organiziranog tržišta (prostorna i vremenska koncentracija ponude i potražnje robe ponuđača iz više zemalja)

Opći sajam – izlaže se i nudi raznovrsna roba široke i/ili proizvodne potrošnje. Specijalizirani sajam – izlažu se uzorci iz jedne skupine proizvoda ili uzorci proizvoda iz određene gospodarske grane.

2.2.Burze i burzovna prodaja BURZA eng. Exchange jesu stalna i organizirana tržišta na kojima se trguje standardiziranom, tipiziranom i zamjenjivom robom. – neophodan uvjet za postojanje burze – stalna i jaka ponuda i potražnja – neophodan uvjet je i da je roba kojom se trguje standardizirana i zamjenjiva

Vrste roba kojima se trguje na burzi: - standardizirana i - zamjenjiva roba

VRSTE BURZI MEĐUNARODNE BURZE REGIONALNE BURZE NACIONALNE BURZE

● Javne burze posluju po odobrenju i uz poseban nadzor državnih organa. – učlanjenje moguće za širi krug interesenata koji ispunjavaju propisane uvjete - nisu profitne organizacije (financiranje -takse, članarine) - Srednja i Zapadna Europa

● Privatne burze najčešće posluju kao dionička društva. - ograničen br. članova - rukovođene upravnim odborom - anglosaksonske zemlje

● Novčano – devizne burze namijenjene su trgovini novca i deviza, te bitno djeluju na formiranje njihovih tečajeva. - najstarije burze - transakcije pokrivene kratkoročnim vrijednosnim papirom

● Efektnim burzama nazivamo burze na kojima se trguje različitim vrstama prvoklasnih obveznica i dionica. - pravila burze - formiranje cijena - Wall street

● Robnim burzama nazivamo one burze na kojima se trguje samo onom realnom robom koju je uprava burze uvrstila u kotacije, čija je kvaliteta opisana burzovnim uzancama. Npr. pamuk, nafta, zlato itd. – ugovori glase na točno određenu količinu te nije moguće kupiti manju količinu od ugovorene – određene količine moraju biti određene kvalitete – fungibilnost- zamjenjivost robe – opće robne burze – specijalizirane robne burze

● Burzama usluga se nazivaju specijalizirane institucije i tržišta usluga prijevoza, osiguranja i kooperacije.

Burzovni posrednici BURZOVNI BROKER sklapa kupoprodajne ugovore u svoje ime a za račun svojeg nalogodavca. - vođenje dnevnika - provizija DILERI su ovlašteni burzovni posrednici koji trguju u svoje ime i za svoj račun. - zarada = razlika u cijeni BULLS – optimisti (kupnja transakcijskih ugovora po nižoj cijeni te prodaja po višoj cijeni) BEARS – pesimisti (čekaju do datuma dospijeća terminskog ugovora, kupuju ga i odmah prodaju)

Burzovni poslovi PROMPTNI (SPOT, KASA, EFEKTIVNI POSLOVI) POSLOVI jesu poslovi koji se sklapaju s namjerom da se stvarno i obave, dakle s namjerom da prodavatelj isporuči prodanu robu a kupac isplati dogovoreni iznos. Obuhvaćaju trgovinu postojećom robom koja se, u trenutku kupoprodaje, ne mora stvarno nalaziti na mjestu sklapanja posla, ali mora postojati čvrst dokaz da ta roba postoji. - dokaz (pomorska teretnica, tovarni list, skladišnica itd.)

U POGLEDU NAČINA I ROKA ISPORUKE, PROMPTNI POSLOVI SE DIJELE NA: 1) LOKO POSAO se sklapa u slučaju kad se roba stvarno nalazi u mjestu u kojemu je sjedište burze i u kojemu se održava burzovni sastanak. - dokaz = skladišnica 2) PROMPTNA ISPORUKA podrazumijeva da kupac odmah dobije robnu ispravu koja jamči stvarnu isporuku robe (u roku od 10-14 dana). - vrijednosni papiri (48h) 3) PROMPTNI UTOVAR (equal promptna isporuka) prodavatelj u roku, po instrukcijama kupca, mora utovariti robu na određeni brod. - dokaz = pomorska teretnica 4) PROMPTNI POSAO ZA ROBU NA PUTU je varijanta burzovnih promptnih poslova koji se sklapaju kada se predmetna roba nalazi na prijevoznom sredstvu.

5) OROČENI PROMPTNI POSAO je posao pri kojemu je na burzovnoj zaključnici određen rok unutar kojeg treba dodi do isporuke. - “sredinom mjeseca”, “ krajem mjeseca” i sl.

TERMINSKI ILI ROČNI POSLOVI -jesu takva vrsta burzovnih poslova čija se provedba ugovara na neki određeni, budući datum (rok, termin).

– sklapaju se danas, a izvršit će se na dogovoreni dan – danas – promptna i terminska cijena – poslovi se mogu sklapati za bilo koji termin koji je predviđen pravilima burze – koncentriraju se na udarne termine (aktivne pozicije)

Za razliku od promptnih, terminski poslovi se sklapaju s robama koje u trenutku sklapanja ne moraju postojati ili nisu u rukama prodavatelja. Prodavatelj i kupac dogovaraju isporuku po određenoj cijeni (tečaju) koja je formirana na taj dan s tim da se roba dobavi i plati u nekom kasnijem terminu. Po dospijeću se ne moraju završiti isporukom i plaćanjem robe nego i: – OBRATNOM TERMINSKOM OPERACIJOM (izlaz iz ugovora) umjesto isporuke kupujemo istu količinu za isti termin – PROLONGIRANJEM

– u stvarnosti se rijetko sklapaju s namjerom stvarne isporuke i plaćanja – najčešde se likvidiraju isplatom tečajne razlike (razlike u cijeni) – to je zato što ni prodavatelj ni kupac nisu željeli stvarnu isporuku robe nego zaradu na promjeni cijena, stoga se ovi poslovi nazivaju ŠPEKULATIVNIM.

U terminskim poslovima: – prodajemo robu koju nemamo – kupujemo robu koju ne trebamo Zato se terminska prodaja naziva TRGOVINA MAGLOM.

Najopćenitije, cijene roba i usluga određuju: – gospodarski i politički izgledi općenito u svijetu – gospodarski i politički izgledi u najvažnijim zemljama – minimalna inflacija – normalana pojava

Trgovce robama možemo svrstati u dvije velike skupine:HEDGERI ŠPEKULANTI – proizvođači -bulls & bears – malo ih je – ne mogu stvoriti tržište – teško se mogu složiti oko cijena

Hedgeri se žele zaštititi od bududih promjena cijena, dok špekulanti upravo na tome žele zaraditi. ŠPEKULANTI BULLS - računaju na porast cijena, optimisti BEARS - računaju na pad cijena, pesimistiOni koji špekuliraju na porast cijena (početna cijena 100) kupuju (očekuju da de cijena biti 110).

Oni koji špekuliraju na pad cijena prodaju (očekuju da će cijena past na 90).

Tako špekulanti zapravo stvaraju tržište koje je: – LIKVIDNO – STABILNO (uvijek se može kupiti i prodati roba) Najvažnija funkcija terminskog tržišta je da: omogući prijenos rizika promjene cijene s onih koji ga ne mogu ili ne žele prihvatiti (hedgeri) na one koji su ga spremni prihvatiti, računajući da će tako i zaraditi (špekulanti), i na taj način stvoriti: – likvidno i stabilno tršište s – realnim i stabilnim cijenama

HEDGING POSLOVI

-mogu se definirati kao kombinacija promptnog i terminskog burzovnog posla čiji prvenstveni motiv

nije zarada nego težnja da se smanji vlastita izloženost riziku cijene. Zamisao hedginga je na težnji da se gubitak na promptnom tržištu pretvori u dobitak na terminskom tržištu. U tom se cilju na terminskom tržištu zauzima pozicija koja je po veličini ista, a po smjeru suprotna onoj koju hedger ima na promptnom tržištu. Kako se promptne i terminske cijene kreću u istom smjeru, zauzimanjem suprotnih pozicija na promptnom i na terminskom tržištu, gubitak na jednom tržištu bit će nadoknađen dobitkom na drugom tržištu. OSNOVICA – BASIS – razlika između promptne i terminske cijene.

POSTOJE: HEDGING KRATKI: prodaja ugovora DUGI :kupnja ugovora

● KRATKI HEDGING rabe oni gospodarski subjekti, proizvođači i distributeri, koji se žele zaštiti od mogućeg pada cijena postojeće robe u bududnosti. U tom cilju oni prodaju terminske ugovore na uskladištenu robu i zauzimaju kratku poziciju na terminskom tržištu.

● DUGI HEDGING rabe oni gospodarski subjekti koji se žele zaštiti od mogućeg porasta cijena robe koja će im biti potrebna u budućnosti. Stoga kupuju terminske ugovore za termin kada im je roba potrebna, anticipirajući tako i budude kupnje na promptnom tržištu. Pogodan je za izvoznike koji ugovaraju isporuku finalnog proizvoda po tekućoj tržišnoj cijeni u trenutku ugovaranja. To je zato što ih ovaj posao štiti od gubitka koji bi inače nastao ukoliko bi cijena te robe porasla u razdoblju između datuma ugovaranja i isporuke robe.

Osnovni pojmovi i instituti terminskog trgovanja TERMINISKI UGOVORI Terminski ugovor je svaki ugovor o kupnji ili prodaji određene količine robe za određeni mjesec u budućnosti. Ključne razlike između burzovni terminskih ugovora u odnosu na slične vrste trgovačkih ugovora jesu: 1) terminsku ugovori su standardizirani 2) terminski ugovori su međusobno zamjenjivi 3) ugovorne strane uvijek mogu izići iz obveza preuzetih terminskim ugovorom

SUVREMENI (FUTURES) UGOVORI Suvremeni ugovori su visokostandardizirani ugovori kojima se dogovara isporuka i plaćanje određene količine standardizirane robe na dogovoreni budući termin, a po cijeni koja je fiksirana na dan sklapanja ugovora.

Opcije na terminske ugovore OPCIJA NA TERMINSKE UGOVORE se mogu definirati kao posebna vrsta standardiziranih burzovnih ugovora kojima kupci stječu pravo, ali ne preuzimaju obvezu, kupnje ili prodaje opcijom određenoga terminskog ugovora. CALL OPCIJA je ugovor kojim kupac (imalac opcije) stječe pravo, ali ne i obvezu, prodati određeni terminski ugovor prodavatelju (piscu), i to po unaprijed određenoj (izvršnoj) cijeni i u bilo kojemu trenutku prije dospijeća opcije. - špekulanti = rast cijena PUT OPCIJA je ugovor kojim kupac (imalac opcije) stječe pravo, ali ne i obvezu, prodati određeni terminski ugovor prodavatelju (piscu), i to po unaprijed određenoj (izvršnoj) cijeni i u bilo kojem trenutku prije dospijeća opcije. - špekulanti = pad cijena

PREMIJA je cijena koju kupac opcije plaća prodavatelju (piscu) opcije kao naknadu za ustupanje prava kupnje ili prodaje određenog terminskog ugovora u određenom roku i po unaprijed utvrđenoj izvršnoj cijeni. - određuju se na osnovi ponude i potražnje, a najvažniji čimbenici koji utječu na visinu premije jesu intrizična i vremenska vrijednost.

INTRIZIČNA (STVARNA) VRIJEDNOST je razlika između izvršne cijene opcije i njezine trenutačne terminske cijene. IZVRŠNA CIJENA MOŽE BITI: viša, jednaka ili manja od trenutačne terminske cijene. - ako je izvršna cijena viša od terminske, kaže se da je opcija “u novcu” - ako je ona jednaka terminskoj cijeni, kaže se da je “na novcu” - ako je ona manja, kaže se da je “izvan novca”

VREMENSKA VRIJEDNOST OPCIJE je odraz mogućnosti da, tijekom vremena, opcija koja je “izvan novca” postane opcija koja se nalazi “u novcu”, odnosno da opcija koja se ved nalazi “u novcu” dospije još dublje “u novac”. VREMENSKU VRIJEDNOST OPCIJE ODREĐUJU SLJEDEDI ČIMBENICI: - kratkoročna kamatna stopa - rok do isteka opcije - stupanj nestabilnosti cijena terminskih ugovora na koje se opcije odnose

DELTA je broj kojim se označava očekivana postotna promjena opcijske premije koja nastaje poradi oscilacije cijene samog terminskog ugovora na koji se opcija odnosi. Obračunska blagajna burze OBRAČUNSKA BLAGAJNA BURZE je institucija čija je osnovna zadada osigurati nesmetanu trgovinu terminskim ugovorima. - prisutna uz svaku terminsku burzu - privatno vlasništvo

Ona jamči za sve sklopljene ugovore , te predstavlja mjesto na kojemu se svi ugovori registriraju, prebijaju ili ispunjavaju isporukom robe. - s radom započinje po završetku burzovnog radnog dana

Zadaće obračunske blagajne jesu: 1) Obračunavanje sklopljenih transakcija i preuzimanje uloge suprotne strane u svim ugovorima sklopljenim tog dana te pružanje bezuvjetnog jamstva za njihovo ispunjenje 2) knjiženje dobitaka i gubitaka i osiguranje likvidnosti tržišta 3) određivanje marži i njihovo usklađivanje prema stanju na tržištu

Marža MARŽA je posebna vrsta depozita koji trgovci terminskim ugovorima moraju položiti kod brokera kako bi mogli započeti trgovati.

Najčešće se polaže u novcu, državnim obveznicama, robnim vrijednosnim papirima itd. - minimalnu maržu određuje burza (5%-10% vrijednosti konkretnog terminskog ugovora) - formalno je u vlasništvu trgovca koji ju je deponirao, iako u stvarnosti njome raspolaže njen broker - nakon prestanka obveza proisteklih iz trgovanja terminskim ugovorima, marža se trgovcu vraća i to uvedana za zaradu ili umanjena za gubitak

OTVORENA OPCIJA – termin na koji se čeka, koji dospijeva kroz neko vrijeme MARKING – 2 – MARKET – dnevno usuglašavanje otvorenih terminskih pozicija.

IZVORNA (INICIJALNA) MARŽA novčani je iznos koji klijent mora deponirati kod svog brokera prije ulaska u svoj prvi posao. - ovisno o cijeni zatvaranja (na kraju radnog dana), račun se klijenta uvećava ili smanjuje

DODATNA MARŽA (marža održavanja) iznos je dodatnih sredstava koji je potrebno uplatiti na brokerov račun kad postojeća sredstva na računu padnu ispod propisane minimalne razine koja omogućuje održavanje postojeće pozicije. - iznos marže održavanja odgovara iznosu koji je potreban da se račun klijenta vrati na visinu prvobitne marže - zahtjev za dodatnim sredstvima klijentu javlja broker – MARGIN CALL

Burzovni nalozi Burzovni nalog na terminskom tržištu sadrži: 1) naziv robe te naziv burze 2) oznaku posla ili aukcijsku šifru 3) broj komada terminskog ugovora koji treba kupiti li prodati 4) oznaku za pojedinu vrstu terminskog ugovora 5) cijenu

6) razdoblje za koje nalog vrijedi 7) ime i prezime komitenta i broj njegova računa

TRŽIŠNI NALOG je nalog u kojem se od brokera traži da ga provede po trenutačnoj tržišnoj cijeni. - navodi se samo koliko konkretnih ugovora treba kupiti ili prodati za određeni mjesec - cijena se ne određuje

OGRANIČENI NALOG je nalog na kojemu je određena gornja odnosno donja cijena po kojoj se on mora provesti. - prednost: poznata najnepovoljnija moguća cijena

TRŽIŠNI NALOG “AKO SE POSTIGNE ŽELJENA CIJENA” daje se u želji da se na tržište uđe ili s njega izađe po cijeni koja je povoljnija od one kojom se trenutaćno trguje.

STOPIRAJUĆI NALOG označuje nalog za obustavljanje kupnje terminskog(ih) ugovora u slučaju da cijena dosegne određenu razinu višu od trenutačnih tržišnih cijena, odnosno nalog za obustavljanje prodaje ako se cijena spusti na razinu nižu od trenutačnih tržišnih cijena.

STOPIRAJUDI – OGRANIČENI NALOG kombinacija je stopirajućeg i ograničenog naloga koji se, kad se postigne željena razina cijena, pretvara u ograničeni, a ne u tržišni nalog

TRŽIŠNI NALOG PRI ZATVARANJU (MOC) je nalog koji se treba ispuniti tijekom posljednje minute trgovanja - ako se nalog ne ispuni u to vrijeme bit će poništen

TRŽIŠNI NALOG PRI OTVARANJU (MOO) je nalog kojim se od brokera traži da nalog ispuni odmah na početku trgovanja, što na vedini burzi, znači u prvih 15 min. trgovanja. - ako se nalog ne ispuni u to vrijeme bit će poništen.

NALOG “ISPUNI ILI UNIŠTI” (FOK) je nalog kojim se brokeru daje instrukcija da ga ispuni odmah po trenutačnoj važećoj cijeni ili da ga poništi ako ga ne može ispuniti. - koristimo ga u slučajevima kad investitor želi brzo zatvoriti ili otvoriti poziciju

NALOG KOJI VRIJEDI DO OPOZIVA (GTC) je nalog koji je valjan sve dok ga klijent ne otkaže ili dok se ne ispuni. - nazivamo ga i otvoreni nalog - jedina vrsta naloga koji može trajati nekoliko dana - tjedana

Dražbe i sustav prodaje na dražbama

DRAŽBE (AUKCIJE) poseban oblik prodaje javnim nadmetanjem (licitacijom) većeg broja kupaca u svrhu postizanja što povoljnije cijene

PRODAJNI POSREDNICI određuju uvjete preuzimanja robe na prodaju, razvrstavaju je u lotove određene približne kvalitete, određuju minimalne cijene od kojih pofinje nadmetanje i vode prodaju aukcijske robe

NABAVNI POSREDNICI su osobe preko kojih kupci mogu kupovati robu na aukcijama

HAVARIRANA ROBA je oštećena roba u prijevozu koju kupac odbija preuzeti i koju je zato potrebno brzo rasprodati. - aukcija za takve robe predstavlja najbolje rješenje

Vrste dražbi ( aukcija) – javne aukcije – stalne aukcije – povremene (ad hoc) aukcije – aukcije na veliko – aukcije na malo – sudske – prisilne aukcije

JAVNE AUKCIJE su aukcije kojima je pristup slobodan, nazivamo ih tzv. otvorene aukcije.

STALNE AUKCIJE održavaju se redovito u određeno vrijeme i na nekomu određenom mjestu. - najčešće su smještene u većim trgovačkim središtima - posluju po stalnim pravilima koja reguliraju javno nadmetanje kupaca

POVREMENE (AD HOC) AUKCIJE održavaju se prema potrebi i od slučaja do slučaja. Organiziraju se kao posljedica nastupa nepredviđenih ili izvanrednih događaja koji vlasnika robe prisiljavaju na aukcijsku prodaju. - npr. havarirana roba, roba s greškom i sl

AUKCIJE NA VELIKO čine posebnu skupinu robnih aukcija na kojima veletrgovci prodaju velike količine robe. - kupci su najčešće trgovci na malo ili veliki industrijski potrošači

AUKCIJE NA MALO čine komadnu prodaju (npr. antikviteta ili umjetničkih djela) ili prodaju manjih količina druge vrste robe.

SUDSKE I PRISILNE AUKCIJE organiziraju se nakon što neki državni organ (npr. carina ili policija) ili pak sud provedu određeni zakonski postupak nakon kojeg je potrebno podmiriti neke troškove odnosno platiti neki određeni novčani iznos. - na ovakvim se aukcijama prisilno prodaje roba zbog podmirenja dugova poduzeća u stečaju, roba koja je zaplijenjena i sl.

Sustavi nadmetanja

● Engleski sustav nadmetanja - najrašireniji oblik nadmetanja - naziva se i aukcija s otvorenim izvikivanjem i aukcija s nuđenjem na više

● Nizozemski sustav nadmetanja - dominira pri aukcijskoj prodaji cvijeća - u tom sustavu aukcije nadmetanje počinje od vrlo visoke cijene

● Aukcije sa zatvorenim pisanim ponudama

- Aukcija na prvu cijenu označava situaciju kad se na dražbi prodaje samo jedan predmet jer samo tada stvarno i pobjeđuje najbolji ponuđač. - Diskriminacijska zatvorena dražba – kad je na prodaju ponuđeno više predmeta - Švicarska aukcija – aukcije sa zatvorenim ponudama na građevinskim natjecanjima - Dražba na drugu cijenu ima dosta sličnosti sa zatvorenom aukcijom na prvu cijenu. Nazivamo je još Vickreyeva aukcija. Natjecatelji daju zatvorene ponude. Pobjednik je ponuđač s najboljom cijenom, on ne plaća cijenu koju je sam ponudio, već plaća cijenu drugog najboljeg ponuđača

Priprema i tijek aukcijskog nadmetanja

● Cjelokupni postupak prodaje robe na aukcijama ima 3 faze: 1) priprema aukcije 2) aukcijsko nadmetanje 3) isporuka i plaćanje predmeta aukcijske prodaje

● Aukcijska lista sadrži: – naziv i mjesto održavanja aukcije, – datum održavanja aukcije, – ime ili naziv aukcionara, – opis cjelokupne količine robe koja dolazi na aukcijsku prodaju, – opis svakog pojedinačnog lota, – naznaku mjesta gdje se roba nalazi, vrijeme u kojem se roba može razgledati prije početka aukcijske prodaje, – uvjete prodaje na aukciji

ELEKTRONIČKA TRGOVINA ELEKTRONIČKO POSLOVANJE je organizacijski oblik poslovanja koji se u znatnoj mjeri zasniva na uporabi suvremene informacijske tehnologije i odgovarajućih informacijskih sustava. – E –Commerce – E- Marketing – E – Banking – E – Exchange – CRS – Computer Reservation System

ELEKTONIČKO TRGOVANJE je kupnja i prodaja dobara i usluga kao i transfer novčanih sredstava uz pomoć digitalnih komunikacija. To uključuje sve vrste kupnji i prodaja proizvoda i usluga putem Interneta, transfer elektroničkih novčanih sredstava, korištenje smart kartica i sl.

ZNAČAJKE ELEKTRONIČKE TRGOVINE ● Prednosti: - brz pristup informacijama i cjelodnevna dostupnost prodajnih mjesta tijekom cijele godine, - globalna dostupnost, manji troškovi prodaje - manji troškovi ispunjavanja narudžbi - otvorenost novim tržištima - jeftiniji marketing ● Nedostaci: - osiguranje podataka od uništenja

- zaštita tajnosti određenih inforacijskih sadržaja - zaštita privatnosti pojedinca - moguće zlouporabe ovlasti od strane određenih fizifkih ili pravnih osoba

ELEKTRONIČKA TRGOVINA NA MALO odvija se između pojedinca koji kupuje neku robu za vlastitu potrošnju i koji raspolaže odgovarajućom opremom te virtualnog prodavatelja

ELEKTRONIČKA TRGOVINA NA VELIKO je oblik prodaje robe koja nije namijenjena konačnoj potrošnji nego daljnjoj prodaji. Nije mogudć bez prodavatelja i kupca tj. bez odgovarajuće opreme i programa

Elektroničke aukcije Elektroničkim aukcijama nazivamo svaki onaj oblik aukcije u kojem se jedna ili više standardnih aukcijskih aktivnosti zbiva elektroničkim putem. ● Prednosti: snižavaju cijene, masovnost ● Nedostaci: sigurnost internetskih transakcija, raširenost mreže

Elektroničke dražbe između poduzeća jesu veleprodajne aukcije odnosno aukcije u kojima jedno poduzeće prodaje neki predmet drugim poduzećima radi korištenja u komercijalne svrhe ili preprodaje. - mogu se održavati preko posrednika

Elektronične dražbe između poduzeća i potrošača su maloprodajne aukcije putem kojih se krajnjim potrošačima prodaje neka roba. - najčešće se radi o prodaji robe s greškom - prodaja putem posrednika

Elektroničke dražbe između potrošača su dražbe koje organiziraju i vode specijalizirane aukcijske kuće radi aukcijske prodaje među fizičkim osobama tj. krajnjim potrošačima

Neovisne aukcije su vrlo slične klasičnim aukcijskim organizacijama. Prodavatelj angažira aukcionara da kreira aukcijske stranice na Internetu i samostalno, kao njegov agent prodaje robu. - aukcionar = provizija

Aukcije bez aukcionara su takav oblik aukcija u kojima prodavatelj ne angažira agenta aukcionara nego i kupac i prodavatelj pristupaju aukcijskim stranicama neposredno prije početka aukcije.

Aukcije preko privatnih aukcijskih stranica organizira sam prodavatelj radi prodaje svoje robe.

III. PUTEVI I NAČINI IZLASKA NA STRANA TRŽIŠTA

IZVOZ – 2 osnovna oblika: – IZRAVNI (DIREKTNI) IZVOZ – NEIZRAVAN (INDIREKTNI) IZVOZ

O IZRAVNOM (DIREKTNOM) IZVOZU govorimo kada domaći proizvođač neke robe izvozi i otprema robu izravno kupcu u inozemstvo odnosno u njegovu tvrtku čije je stvarno sjedište u inozemstvu. U to se i stvarni prijenos robe i novca odvija preko kupčeve ili proizvođačeve tvrtke i bez korištenja usluga neovisnih posrednika.

Neki od oblika izravnog izvoza su: – samostalna poslovnica za izvoz, – vlastita tvrtka za poslove izvoza, – vlastita tvrtka u inozemstvu, – vlastito skladište u inozemstvu, – vlastita poslovnica u inozemstvu.

O NEIZRAVNOM (INDIREKTNOM) IZVOZU govorimo onda kada proizvođač za izvoz svojih proizvoda rabi usluge drugih, neovisnih, organizacija iz svoje zemlje.

S obzirom na status izvozničkih tvrtki s kojima proizvođač surađuje, indirektan izvoz se može obavljati na dva načina: – korištenjem usluga raznih posredničkih organizacija i – usluga tzv. kooperativnih organizacija.

Prednosti izravnog izvoza su: profiti ostaju u matičnom poduzeću i ne dijele se s drugim organizacijama zadržava se puna kontrola nad distribucijom i promocijom proizvoda izvrsno se upoznaje strano tržište pa je potpuno jasno što treba mijenjati kako bi se još bolje odgovorilo na potrebe tržišta prodajni kanali su trajni i uhodani, a proizvođač se ne treba brinuti da će biti zapostavljen u korist konkurencije

Nedostaci izravnog izvoza su slijededi: za ulazak na strano tržište potrebna su velika početna ulaganja proizvođač ulazi u veće rizike jer uvijek postoji opasnost da proizvod ne bude prihvaćen ili da se promijene preferencije kupaca postoji opasnost da proizvođač nema potrebna financijska i marketinška znanja dok su, u isto vrijeme usluge specijalista preskupe potrebno je puno vremena da se postigne potreban volumen prodaje, a postoji i opasnost da se on ne dostigne.

Prednosti neizravnog izvoza su: minimalni troškovi posrednici su stručnjaci za izvozne poslove, izvrsno poznaju strana tržišta, imaju dobre poslovne veze i uspješno mogu pronaći tržište za određeni proizvod opseg prodaje može se povećati u vrlo kratkom roku proizvođač može, u nizak rizik, procijeniti stvarni potencijal inozemnog tržišta

Nedostaci neizravnog izvoza jesu: posrednici su skloni baviti se trgovinom različitih vrsta robe što za posljedicu ima lošiju promociju nekih od njih proizvođač se može nadi u situaciji da nema stalne i sigurne kanale distribucije kod svih posrednika (osim menadžmentskih kompanija) postoji rizik da se dobar imidž određenog proizvoda pripiše posredniku, a ne proizvođaču

Modeli financiranja izvoza: OECD definira 4 osnovna modela državne podrške izvozu: 1. Sustav čistog pokrida postoji u zemljama u kojima je državna intervencija ograničena isključivo na osiguranje izvoznih rizika. Financiranje izvoza od strane države, ako postoji, odvija se na takav način da komercijalne banke kreditiraju izvoznika s tim da one mogu te kredite refinancirati izravno kod centralne banke pod određenim uvjetima.

2. Sustav subvencioniranja troškova kamata je sustav u kojem komercijalne banke financiraju izvoz uz nižu kamatnu stopu s tim da im razliku do tržišne kamate pokriva državna institucija.

3. Sustavi sa specijaliziranim privatnim institucijama za financiranje izvoza najčešdi su u europskim državama. U tim zemljama izvoznike, u svoje ime a za račun države, kreditiraju privatne financijske institucije. One to fine izravno ili preko komercijalnih banaka s tim da uvijek imaju mogućnost refinanciranja odobrenih kredita kod centralne banke.

4. Sustavi u kojima države izravno financiraju izvoz postoje u zemljama u kojima država, bez posredovanja drugih banaka, izravno kreditira izvoznika ili inozemnog kupca. Taj sustav donosi izvozniku najviše prednosti jer je kapital jeftiniji bez financijskog posredovanja ali mu je nedostatak u tome što zahtijeva velika financijska sredstva, posebno u slučaju kreditiranja inozemnog kupca. Upravo zato primjenjuju ga bogate zemlje kao SAD, Kanada i Japan.

Vrste izvoznih kredita – prema kriteriju ročnosti: kratkoročne (do 1 godine) srednjoročne (1-5 godina) dugoročne (dulje od 5 godina)

s obzirom na subjekte kojima se odobravaju:-komercijalni krediti-robni krediti-financijski krediti-međunarodne bankovne linije-međunarodni bankarski krediti.

Komercijalni kredit jest kredit koji izvoznik odobrava inozemnom kupcu koji za to mora dati dogovorene instrumente jamstva. Izvoznik se sam brine o pribavljanju sredstava za proizvodnju robe i financiranje izvoza na kredit. Robni kredit temelji se na dva ugovora, trgovačkom ugovoru koji potpisuju oba ugovorna partnera i ugovoru o kreditu što ga uvoznik potpisuje s izvoznikovom bankom. Kredit se odobrava stranom kupcu, a služi za plaćanje domaćeg izvoznika u gotovini. Financijski kredit se temelji na ugovoru između davatelja i primatelja kredita i ne vezuje se ni na kakav komercijalni ugovor. Može služiti za plaćanje u zemlji kreditora i tada direktno pridonosi povećanju izvoza. Može poslužiti i kao dopuna robnom kreditu ako strani kupac nema sredstva za plaćanje obvezatnog avansa koji je uvjet za dobivanje robnog kredita.Bankovna kreditna linija je kratkoročni kredit s rokom otplate do 12 mjeseci kojim se banka koristi kod strane banke.

Međudržavni i međubankarski krediti temelje se na posebnim kreditnim sporazumima vlada dviju zemalja odnosno njihovih banaka.

Strategije izlaska na strana tržišta (prema jednostavnosti izlaska): 1. IZVOZ -izravan -neizravan 2. LICENCE 3. LEASING 4. FRANCHISING 5. FDI 6. STRATEŠKI SAVEZI

Veličina tržišta

Radna snaga

Kupovna moć tržišta

Politički faktori

Ekonomska stabilnost

Barijere ulasku na tržište

Indeks korumpiranosti

LICENCA

LICENCA (sloboda uporabe ili dopuštenje) je cijeli niz različitih poslovnih kombinacija koje podrazumijevaju i pribavljanje prava korištenja tuđeg intelektualnog vlasništva.

UGOVOR O LICENCI je dugoročan, vrlo opširan i vrlo precizan dvostrani pravni akt kojim se davatelj licence (licensor) obvezuje da će korisniku - primatelju licence (licensee) ustupiti na korištenje neko svoje pravo industrijskog vlasništva (patent, model, uzorak, marku) ili neka znanja i iskustva (know – how, marketinška znanja, proizvodna, organizacijska, rukovodstvena znanja), dok se primatelj obvezuje plaćati naknadu u dogovorenoj visini i na dogovoreni način. - Ugovor o licenci je uglavnom dio nekog ugovora o strateškom savezu

Restriktivne klauzule su poseban problem ugovora o licenci jer pomoću njih davatelji licenci kupcu pokušava: ograničiti opseg proizvodnje, zabraniti ili ograničiti izvoz proizvoda dobivenih korištenjem licence propisati mu izvore nabave sirovina i uvesti druga slična ograničenja.

STRANE - davatelj licence - korisnik licence

MOTIVI - zarada od prodaje - smanjenje rizika (političkih i drugih) - davatelj ne mora uložiti dodatna sredstva - dobro riješenje ako želimo izaći na nova tržišta a nemamo dovoljno resursa

Prodaja licence za prodavatelja je i način ulaska na strano tržište pri čemu davatelj licence ulazi u ugovorni sporazum s tvrtkom ili osobom iz druge zemlje (primateljem licence), dajući im na uporabu neka prava koju su njegovo vlasništvo.

Najčešće se prenosi pravo na: a) tehnologije i znanja (know how) potrebnih za neki proizvodni proces, b) imena, marke, trgovafkog znaka, dizajna ili loga nekog proizvoda, c) menadžerskih odnosno marketinških znanja ili procesa.

Ciljevi davatelja licence - kompanije koja se odluči za takav ulazak na strano tržište su: a) ostvarivanje zarade od prodaje licence, b) ulazak na tržište na koje to nije moguće drugim putovima, c) stvaranje osnova za složenije oblike nastupa na to i/ili susjedna tržišta.

CIJENA KORIŠTENJA LICENCE je ukupna novčana naknada koju primatelj isplaćuje davatelju licence, može se ugovoriti kao:

VRSTE LICENCNIH NAKNADA: 1. JEDNOKRATNA NAKNADA – jednokratni iznos koji se plaća se odmah po sklapanju ugovora, u praksi se najčešće ugovara.

2. licencna naknade u užem smislu (royality) - postotak od neke osnovice, od 3-5% prihoda od prodaje licencnog proizvoda, plaća se godišnje i služi kao jamstvo. Plaćanje licencne naknade (royality) može se ugovoriti na više načina: a) KOLIČINSKA NAKNADA - kao određeni iznos po broju prodanih ili proizvedenih proizvoda na osnovi licence b) SUDJELOVANJE U ČISTOJ DOBITI - kao postotak u čistoj dobiti od prodaje proizvoda koji je proizveden po licenci c) NAKNADA SADRŽANA U CIJENI ISPORUČENOG MATERIJALA I OPREME d) NAKNADA U ISPORUCI PROIZVODA isporukom proizvoda dobivenih korištenjem isporučene tehnologije. e) kao unaprijed utvrđen iznos koji se plaća utvrđenom dinamikom i neovisno o proizvodnji i prodaji

3. eventualni i posebno dogovoreni iznosi za posebne usluge

PREDNOSTI ZA KORISNIKA LICENCE: (manja i srednja domaća poduzeća) - brz i jeftin način započinjanja biznisa - proizvodnje proizvoda s poznatom i priznatom markom - proizvodnja po licenci uvijek je sigurnija, jeftinija i manje rizična jer davatelj licence osigurava kvalitetu proizvoda, poznatu i priznatu marku, uhodani marketing te istraženo i segmentirano tržište - sigurnija i bolja investicija od potrošenog vremena i uloženog novca u razvitak vlastitog, novog ali neizvjesnog proizvoda te uvođenje istog na tržište

NEDOSTACI ZA KORISNIKA LICENCE: - tehničko-tehnološki problemi kod usvajanja proizvodnog procesa - poteškoće koje se mogu javiti kod osoblja zbog nepripremljenosti ili nedovoljne osposobljenosti - Restriktivne klauzule - zakašnjeli izlaz na tržište ili zastarijevanje kupljene tehnologije

PREDNOSTI DAVATELJA LICENCE (velika međunarodna poduzeća) - jedan od načina ulaska na strano (inozemno) tržište, - vrlo niski troškovi nastupa na tržištu jer se koriste primateljeva postrojenja, kapital, menadžment, radna snaga, - gotovo nikakvi rizici kod ulaska na tržište, - ostvarivanje određenog prihoda od licencne naknade.

NEDOSTACI ZA DAVATELJA LICENCE: - manjak kontrole nad proizvodnjom i marketingom, - mogućnost nedovoljne eksploatacije tržišta, - mogućnost da mu primatelj postane konkurent na trećem tržištu.

LEASING Leasing – eng. lease (najam, zakup) ili to lease (dati pod najam ili iznajmiti). Leasing, najam ili zakup su različiti pojmovi. Leasing je širi pojam, za razliku od najma i zakupa, ima naglašenu financijsku, robnu i kreditnu komponentu.

RENTING - je iznajmljivanje pokretnih dobara, najčešde automobila, kamiona, čamaca … na kratki rok, stoga sliči na operativni leasing. Razlike: Renting obična komercijalno-uslužna djelatnost, a leasing je prije svega oblik financiranja. Kod rentinga dobro učestalo iznajmljuje sve dok ga se u potpunosti ne amortizira, dok je kod leasinga rok amortizacije duži od trajanja ugovora. Zajedničko: ne dolazi do promjene prava vlasništva.

ZAKUP - vlasnik daje neku stvar (predmet) na uporabu korisniku uz uvjet njenog vraćanja nakon isteka određenog vremena i plaćanja dogovorene naknade – zakupnine. Razlike: U leasingu se plaća viša naknada nego kod zakupa, različite su obveze glede održavanja predmeta i kod leasinga postoji mogučnost da se ugovor produži te da se predmet otkupi. Zajedničko: ne dolazi do promjene prava vlasništva.

LEASING je poseban način financiranja nabave pokretnih i nepokretnih dobara koja se, na temelju posebnog ugovora, daju na korištenje primatelju leasinga uz određenu naknadu i na ugovorom određeno vrijeme.

UGOVORENE STRANE: 1. DAVALAC LEASINGA - iznajmljivač, zakupodavac, vlasnik (lessor) i 2. PRIMATELJ LEASINGA - korisnik opreme, zakupac, najmoprimac (lessee) 3. LENDER, financijske institucije: osiguravajuća društva, investicijske banke * Primatelj leasinga periodično isplaćuje davaocu leasinga zakupninu (leasing naknadu) za pravo korištenja i ekonomsku eksploataciju njegove opreme, obavljanje pojedinih funkcija i preuzimanje određenih rizika. * Lenderi posuđuju kapital za nabavu predmeta leasinga. Važnost ugovora - ne radi se o stjecanju prava vlasništva (kupoprodaji) već o stjecanju prava za uporabu odnosno za korištenje predmeta leasinga. Pay as you can.

Predmet leasinga može biti: - investicijska oprema, - strojevi, - informatička oprema - komunikacijska oprema, - transportna (teretna) vozila - osobni automobili, brodovi, zrakoplovi - nekretnine

POSLOVNE FUNKCIJE DAVATELJA LEASINGA: 1. FUNKCIJA FINANCIRANJA – leasing poduzeća angažiraju svoja i tuđa sredstva za plaćanje opreme koju kupuju za potrebe korisnika,

2. FUNKCIJA PREUZIMANJA RIZIKA – preuzimanje rizika kredita, tehničko-tehnološkog zastarijevanja kupljenog dobra, opasnosti od oštećenja ili gubitka opreme,

3. FUNKCIJA PRUŽANJA RAZNIH USLUGA LEASING PODUZEDA KORISNIKU – tehničke, financijske i savjetodavne udruge

LEASING NAKNADA Osnovni elementi u kalkulaciji leasing naknade: - troškovi amortizacije, - troškovi financiranja, - troškovi različitih usluga, - premije za rizike, posebno za rizik zastarijevanja, - porezne obveze, - zarada poduzeda

VRSTE LEASING NAKNADE Oblici i načini ugovaranja leasing naknade: 1. FIKSNA (LINERARNA) NAKNADA U JEDNAKIM VREMENSKIM RAZMACIMA (mjesečno ili kvartalno) cijelo vrijeme trajanja ugovora, 2. NAKNADA S KLAUZULOM REVIZIJE (štiti oba partnera, prilagođava se izmijenjenim uvjetima) 3. VISOKA NAKNADA U POČETKU PA POTOM RELATIVNO NISKA (ubrzani leasing kod mogućnosti otkupa predmeta leasinga), 4. NISKE NAKNADE U POČETKU A POTOM ZNATNO POVEĆANJE (progresivna skala za korisnike leasinga koji u početku ne postižu puno iskorištenje kapaciteta) 5. NAKNADA ČIJA SE VISINA PRILAGOĐAVA INTENZITETU I VREMENU KORIŠTENJA PREDMETA (elastifno utvrđena i prilagođena visina naknade).

VRSTE LEASINGA 1. DIREKTNI (kvazi) i INDIREKTNI (pravi) 2. FINANCIJSKI I OPERATIVNI 3. KARTAKOROČNI i DUGOROČNI 4. BRUTO I NETO 5. LEASING INVESTICIJSKE OPREME, POSTROJENJE I ROBE ŠIROKE POTROŠNJE 6. INDIVIDUALNI I BLANKETNI LEASING 7. STANDARDNI, S PRAVOM OPCIJE, S PRAVOM OTKUPA 8. LEVERAGED LEASING 9. SALE AND LEASE BACK

INDIREKTNI LEASING - trostrana poslovna transakcija u kojoj sudjeluju: proizvođač (isporučitelj) neke robe korisnik ili primatelj leasinga specijalizirano poduzeće ili davatelj leasinga.

Transakcija se sklapa s dva odvojena ugovora, i to kupoprodajnim ugovorom između proizvođača i leasing poduzeća te ugovorom o leasingu između leasing poduzeća i korisnika leasinga. Oni su međusobno povezani i ništavni jedan bez drugog.

Leasing poduzeće financira nabavu materijalnog dobra i nad njim stječe pravo vlasništva. Budući korisnik leasinga odabire proizvođača predmeta leasinga, te pregovara o cijeni, roku isporuke i drugim uvjetima kupnje.

DIREKTNI LEASING (NEPRAVI ILI KVAZILEASING) je posao koji se sklapa između proizvođaća kao davatelja leasinga i primatelja dobra kao korisnika tog leasinga.U tom poslu isporučilac opreme je istodobno i najmodavatelj koji predmet leasinga daje u najam korisniku i s njim sklapa ugovor o leasingu. Proizvođač dobra osigurava financijska sredstva bilo vlastita ili posuđena – preko financijskih institucija: banke, fastoring društva, osiguravajuća društva). Uložena sredstva se vradaju kroz leasing naknadu s tim da je proizvođač osiguran činjenicom da ostaje vlasnikom predmeta leasinga za cijelo vrijeme trajanja ugovora.

FINANCIJSKI LEASING – je vrsta leasinga u kojoj se ugovorom utvrđuje najkraći rok korištenja predmeta leasinga te u tom roku nijedna strana ne može otkazati sklopljeni ugovor. - Dugoročni poslovi, sklapaju se na više od 5 godina. - Osnovni smisao je korištenje i stjecanje vlasništva nakon isteka ugovora

- „Ugovor pune amortizacije“ jer se ugovara za vrijeme gospodarskog iskorištenja predmeta leasinga, a leasing naknada je veća od nabavne cijene predmeta ugovora.

Davatelji leasinga u najčešće financijske institucije ili leasing poduzeća. Predmeti financijskog leasinga su najčešće nekretnine (zemljišta, zgrade, poslovni prostori) uredska oprema, građevinski strojevi, računala, medicinski aparati, brodovi, tegljači, automobil. Korisnik snosi rizike zastarijevanja, oštedenja i propasti predmeta leasinga, ali i troškove održavanja, osiguranja i troškove poreza. Po isteku ugovora, vrijednost predmeta leasinga praktično je amortizirana tako da se korisniku najčešće nudi otkup po vrlo povoljnoj cijeni ili pak obnova ugovora za leasing uz vrlo povoljnu naknadu. Prema tome, davatelj te vrste leasinga, osim financiranja, ne pruža nikakve dodatne usluge.

OPERATIVNI LEASING – je vrsta leasinga u kojemu korisnik može u svakom trenutku, a prema utvrđenim uvjetima, otkazati sklopljeni ugovor čije je trajanje redovito kraće od gospodarskog vijeka trajanja predmeta ugovora. Kratkoročni poslovi, sklapaju se na rok -3 godine.

„Ugovor o djelomičnoj amortizaciji“ jer je njegovo trajanje kraće od ekonomskog vijeka predmeta ugovora, a leasing naknada je manja od cijene predmeta ugovora.

Davatelj leasinga iz leasing naknade ne može nadoknaditi cijenu predmeta leasinga, a uz to snosi i rizik zastarjelosti i gubitka predmeta leasinga. On je financijer posla ali se može ugovoriti i pružanje dodatnih usluga instaliranja opreme, servisiranja, obuke kadrova .

Predmeti operativnog leasinga su najčešće transportna sredstva, računala, kopirni aparati, telefonske central.

Operativni leasing je skuplji način financiranja od financijskog leasinga pa se i manje rabi. Najčešće se ugovara kad je potrebno kratkoročno povećati proizvodne i uslužne kapacitete zbog sezonskih ili drugih razloga.

* vrijeme trajanja ugovora: KRATKOROČNI LEASING (od nekoliko sati – 3 godine), DUGOROČNI LEASING (od 3 godine na dalje)

* vrstu i opseg ugovorenih obveza oko održavanja predmeta: NETO LEASING (korisnik sam snosi sve troškove i brigu oko servisiranja i osiguranja),

BRUTO LEASING (sve obveze preuzima davatelj)

* način određivanja predmeta lesainga: INDIVIDUALNI LEASING (točno određena vrsta, marka, model, godina proizvodnje predmeta),

BLANKETNI LEASING (predmet po vlastitom izboru u okviru ugovorenog maksimalnog iznosa).

* vrstu leasing ugovora: STANDARDNI LEASING (istekom ugovora predmet se vraća ili se korištenje produžuje novim ugovorom)

UGOVOR S PRAVOM OPCIJE (istekom ugovora predmet se vraća ili nastavlja rabiti produženjem istog ugovora),

UGOVOR S PRAVOM KUPNJE – OTKUPA (istekom ugovora predmet se može otkupiti)

LEVERAGED LEASING – davatelj leasinga osigurava samo dio vlastitih sredstava (uobičajno je 20-40%) vrijednosti opreme koju daje u leasing dok se ostatak pune do cijene osigurava iz sredstava financijskih institucija.

POVRATNI LEASING -SALE & LEASE BACK - posebna vrsta posla u kojem se neka oprema ili nekretnina najprije prodaje i istodobno uzima natrag u leasing uz cijenu ne veću od one na regularnom tržištu. Bivši vlasnik želi vratiti kapital uložen u nabavu investicijskog dobra i omogućiti mu njegovu upotrebu za nastavak poslovanja.

Master leasing – je dugoročni leasing koji se najfešde primjenjuje za leasing kontejnera i popratne skupe oprema za utovar ili prekrcaj tereta te specijaliziranih brodova.

Leasing voznog parka ili fleet leasing – je leasing cijele skupine, flote vozila.

Prednosti leasinga: - ne moraju se odmah angažirati velika financijska sredstva za nabavu potrebnih dobara čime se obrtna sredstva oslobađaju za produktivnije korištenje, - naknada za leasing se otplaćuje iz prihoda ostvarenih upotrebom predmeta leasinga, - rate leasinga se tretiraju kao materijalni troškovi - odbijaju od poreza u propisanoj visini, - omogućuje 100%-tno financiranje – druge metode najviše 75-80%tno - otklanja neke poslovne rizike - posebno rizike zastarijevanja opreme - osigurava adekvatno održavanje i servis, - omogućuje promptno stavljanje investicijskog dobra u proizvodnju,

- korisnik leasinga koristeći se opcijom kupnje - predmet dobiva znatno jeftinije jer plaća cijenu samo za neamortizirani dio vrijednosti tog dobra, - korisnik ne mora davatelju leasinga davati neko posebno jamstvo jer on ostaje vlasnikom predmeta za sve vrijeme trajanja ugovora.

PREDNOSTI I NEDOSTACI LEASINGA (korisnik) Prednosti: - omogućava bolju likvidnost poduzeća (pay as you earn) - otklanja rizik zastarijevanja opreme - porezne olakšice - smanjeni poslovni rizici - adekvatno održavanje i servis

Nedostatak leasinga: - skuplji je od kupnje klasičnim načinima financiranja

FRANCHISING FRANCHISING je trajni odnos između davatelja i primatelja franšize u kojemu su ukupna znanja, imidž, poslovni uspjeh, proizvodnja i marketinške tehnike davatelja dane na uporabu primatelju uz plaćanje dogovorene nadoknade. SUDIONICI: DAVATELJ FRANCHISINGA (franchiser) KORISNIK FRANCHISINGA (franchisee, franšizant) – mnogo korisnika

NAJVAŽNIJI PREDUVJETI POTREBNI ZA USPJEH FRANCHISINGA -standardizacija -jedinstvene prodajne karakteristike -lakoća funkcioniranja - izobrazbe -dovoljno velika bruto marža – Metoda kooperacije između 2 ili više tvrtki od kojih je jedna davatelj franchisinga, a sve druge su primatelji franchisinga, – Pripadnost sustavu – Davatelj franšize vlasnik je skupa proizvoda i usluga originalnih (vlastitih) ili specificiranih, te cjelokupnoga posebnoga znanja o iskustvu (know-how), – Mogu se pružati i komercijalne, financijske i/ili industrijske pomoći, – Davatelj franšize stavlja primatelju na raspolaganje pravo korištenja, – Primatelj franšize mora ih obavezni i u potpunosti iskorištavati u skladu s komercijalnih tehnikama, – Zauzvrat davatelj franšize prima naknadu ili ostvaruje druge koristi, – Podrazumijeva određeni nadzor od strane davatelja franšize, – Na taj način čuva se „image“ robnog ili uslužnog žiga koji se prodaje, stječe klijentela uz manje troškove i veću rentabilnost, – Obje strane zadržavaju potpunu pravnu samostalnost. – Prvi put se pojavio u SAD-u

Tipičan sastojak ugovora o franchisingu je priručnik o poslovanju – vrlo opširna publikacija koja sadrži i najmanje pojedinosti o poslovanju.

MOGUĆNOSTI ŠIRENJA FRANŠIZA:

INTENZIVNI PRISTUP (Mc Donald's) - Širenje na što veće tržište SELEKTIVNI PRISTUP - Svega nekoliko primatelja franšize na jednom tržištu

EKSKLUZIVNI PRISTUP - Jedan primatelj za jedno tržište

NAKNADE ZA FRANŠIZU: Primatelj franšize za ustupljena prava i usluge plaća 2 vrste naknada: 1. PRISTUPNINA (free entry) – plaća se u trenutku sklapanja ugovora ili prije, u cijelom iznosu ili u obrocima. Može biti ugovorena i u obliku depozita koji se vraća – u cijelosti ili djelomično, ako poslovne jedinice ne započnu raditi. Predstavlja tržišnu vrijednost prava koja davatelj franšize ustupa a nadoknađuje stvarne troškove usluga i know-howa. 2. REDOVITA NAKNADA (royality) – je iznos koji primatelj franšize plaća tijekom cijelog vremena trajanja ugovora. Najčešće se ugovara kao postotak ostvarenog prihoda ili dobiti primatelja franšize Ako je pristupnina visoka, royality je nizak i obratno

Primatelj franšize dobiva stručnu pomoć (za plaćenu naknadu): - marketinga i oglašavanja, - početnu obuku zaposlenika i menedžmenta, - uređivanje prodajnog prostora i nabavu opreme, - trajno savjetovanje i pomoć menedžmenta, - pomoć oko odabira lokacije i pomoć oko financiranja.

VRSTE FRANCHISINGA:Franchising robe – oblik franchisinga u kojemu je predmet prodaje sustav prometa - distribucije jedne ili više vrsta robe radi prodaje krajnjem korisniku. Radi se o robi široke potrošnje. Posao se realizira sklapanjem dvaju ugovora: ugovorom o franchisingu koji se sklapa između davatelja i primatelja franchisinga i kupoprodajnim ugovorom koji se sklapa između primatelja franchisinga i krajnjega kupca robe.

Franchising usluga – oblik franchisinga u kojemu je predmet prodaje neka specifična usluga. Riječ je o vrlo širokom spektru usluga od kojih su najčešće one iz područja hotelijerstva te usluga restauracija brze prehrane (Hilton, Mc Donalds). Predmet ugovora je određena kombinacija ustupljenih prava koja su prenesena na primatelja franchisinga.

Proizvodni franchising (industrijski franchising) – oblik franchisinga u kojemu je predmet ugovora proizvodnja i prodaja neke robe. Nastaje iz težnje da se mjesto proizvodnje što više približi mjestu prodaje te da proizvođač (primatelj franšize) organizira proizvodnju i prodaju prema poslovnoj koncepciji davatelja franšize i uz korištenje njegova sustava marketinga.

PREDNOSTI I NEDOSTACI Prednosti franchisinga: osigurava tržišnu prepoznatljivost, određeni imidž i olakšan pristup potrošačima smanjuje troškove prodaje i, neizbježne, pogreške koje prate samostalan nastup zadržava relativnu poslovnu samostalnost, a istodobno postaje dio poznatog sustava.

Nedostaci franchisinga:

relativna ovisnost o davatelju franšize, ograničena sloboda konkuriranja i ograničeno tržište prodaje pravo sudjelovanja u odlučivanju i dobiti nije razmjerno uloženim sredstvima obveza je trajna, a ugovor je teško raskinuti nedostatak je i zadana cijena po kojoj korisnik može prodati franšizu bilo drugom poduzetniku ili davateljIZRAVNA STRANA ULAGANJA

Izravna strana ulaganja su najviša razina i najkompleksniji oblik međunarodne gospodarske suradnje. Ona u zemlju primateljicu unose: - suvremenu tehnologiju, - upravljačka znanja, - edukaciju radnika, - pristup drugim tržištima, - modernizaciju i - rast nacionalnog gospodarstva.

IZRAVNA STRANA ULAGANJA – su investicijske aktivnosti tvrtki izvan granica zemlje u kojoj imaju sjedište i u kojoj se donose glavne odluke, a najčešće se radi o investicijama u proizvodne pogone ili podružnice koje kontroliraju tvrtke sa sjedištem u nekoj drugoj zemlji.

Investicija mora iznositi minimalno 10% ukupne vrijednosti objekta ulaganja (10% vlasničkih dionica)

OSNOVNI OBLICI izravnih stranih ulaganja jesu:

1. ZAJEDNIČKA ULAGANJA S INOZEMNIM PARTNERIMA Zajednička poduzeća (joint ventures) nastaju zajedničkim ulaganjem stvara se novo poduzeće, koje ima: o samostalnost te vlastitu poslovnu i pravnu subjektivnost, o zajedničko vlasništvo nad tvrtkom, o poseban i neovisan menedžment.

2. SAMOSTALNA ULAGANJA U VLASTITA PODUZEDA U INOZEMSTVU Vlastita poduzeća u inozemstvu Su poduzeda u potpunom vlasništvu nerezidenata zemlje, a osnivaju se: o otkupom već postojedeg poduzeda ili o osnivanjem novog poduzeća.

Ostali oblici Horizontalne izravne investicije – širenje svoje osnovne djelatnosti, Vertikalne izravne investicije – ulaganje u nove djelatnosti radi dopunjavanja i zaokruživanja osnovne djelatnosti. Ulaganja zbog iskorištavanja prirodnih bogatstava – najstariji oblik, gubi značaj

Ulaganja zbog osvajanja novih tržišta – dominiraju 1960-70, danas mnoge usluge: bankarske, telekomunikacijske, komunalne jedino se tako mogu isporučiti na inozemna tržišta.

Ulaganja zbog poboljšanja učinkovitosti – motivirana težnjom da se smanje troškovi proizvodnje (radne snage). Pružaju najveće neizravne koristi zemlji domaćinu: transfer tehnologije, know-how, unapređenje menadžmenta, tržište

Strateški motivirana ulaganja – cilj im je postizanje strateških ciljeva i prednosti: stjecanje novih znanja, osposobljavanje u najmodernijim tehnologijama. Događaju se u zrelijoj fazi djelovanja multinacionalnih kompanija: japanska i korejska ulaganja u mikroelektroniku u SAD-u.

Teorije izravnih stranih ulaganja: A) Klasične teorije: 1. Teorije industrijske organizacije, 2. Teorije internacionalizacije, 3. Teorija životnog ciklusa proizvoda.

B) Suvremene teorije: 1. Upsalla model, 2. Eklektifka ili OLI paradigma, 3. Prednosti vlasništva, 4. Prednosti lokacije, 5. Prednosti internacionalizacije, 6. Sintetički model izravnih investicija,

Čimbenici donošenja odluke o izravnom ulaganju u inozemstvo:

Transportni troškovi – visoki, isplativije je organizirati proizvodnju u inozemstvu (putem izravnih stranih investicija ili prodajom licence), Nesavršenost tržišta – zapreke slobodne trgovine, izvoza: carine, kvote, prodaje know-howa povećavaju troškove izvoza, Pradenje konkurencije – model oligopolske industrije Teorija životnog ciklusa proizvoda – faza zrelosti proizvoda je trenutak kada je proizvod na domaćem tržištu u fazi zasićenosti – cijene padaju – smanjuju se troškovi – potražnja u inozemstvu rasta, Ekleltična paradigma – svojevrsna kombinacija iskorištavanja prednosti lokacije i specifičnih znanja koji nisu mobilni (Silicijska dolina u Kaliforniji ima specifičan resurs i znanje u proizvodnji računala i poluvodiča)

Prednosti izravnih stranih ulaganja – za zemlju domaćina: - zemlja dolazi do resursa koji joj nedostaju (kapital, tehnologija, menadžerska znanja) - raste zaposlenost, - ostvaruju se pozitivni efekti u bilanci plaćanja (priljev kapitala, moguće smanjenje uvoza i povedanje izvoza)

Nedostaci: - loši učinci za domaću konkurenciju, - loši učinci za bilancu plaćanja (kad podružnice ne koriste domaće dobavljače već uvoze veliki broja inputa) - smanjenje nacionalnog suvereniteta i autonomije

Prednosti – za zemlju investitora: - poboljšanje bilance pladanja – priljev kapitala od zarada, izvoz inputa i kapitalne opreme u podružnicu, - porast zaposlenosti – jer dolazi do povedanja izvoza, - pozitivni učinci transfera tehnologije i know-howa

Negativni učinci: - negativni efekti u bilanci plaćanja – odljev kapitala, - pad zaposlenosti – u slučaju kad su supstitut za domaću proizvodnju.

STRATEŠKI SAVEZI:

Glavna obilježja: - saveze čine barem 2 partnera koji surađuju kako bi ostvarili zajedničke ciljeve odnosno radi održavanja ili stjecanja konkurentskih prednosti na tržištu, - partneri teže povećanju svojih konkurentskih sposobnosti upravo kombiniranje vlastitih resursa s resursima svojih partnera, - poduzeća u savezu teže zadržati svoju neovisnost.

Razlika između saveza i spajanja (akvizicije) tvrtki: - poduzeća u savezima ostaju formalno neovisna, kod spajanja ne, - pri spajanju se povezuju cjelokupna poduzeća i nastaju nova – zajednička tvrtka a stara nestaje, - savezi imaju zajedničku upravu što može rezultirati internim konfliktima.

Motivi ulaska u saveze: - financijski motiv: o korištenje resursa partnera, - motiv stjecanja znanja i tehnologije: o transformacija raznih oblika znanja, o nove tehnologije i tehnoloških potencijala, - tržišni i menedžerski motivi: o osvajanje novog tržišta, o smanjenje broja izravnih suparnika, o novi distribucijski kanali, o bolji pristup novim ili postojećim proizvodima, o povećanje vlastitog ugleda i kredibiliteta

Prednosti strateških saveza: - pristup novim ili već postojećim proizvodima - povećanje konkurentnosti poduzeća na tržištu

Nedostaci strateških saveza: - nedostatak kontrole, - visok postotak neuspjeha, - smanjena fleksibilnost partnera, - ovisnost o partneru, - znatno ulaganje resursa i vremena

IV. VEZANA TRGOVINA (countertrade, kontratrgovina)

1. Vezana trgovina u prošlosti i u suvremenim uvjetima

Vezana trgovina je neposredno nakon II. svj.rata bila isključivi način međusobnog trgovanja zapadnoeuropskih zemalja tako da je u 1948. godini među njima bilo na snazi više od 200 klirinških sporazuma. I u zlatnim godinama razvoja, usprkos općim nastojanjima, ona postoji u postocima većim od prirodnih.

Ključni su razlozi bili: Porast trgovine središnjeplanskih ekonomija

Porast udjela nerazvijenih zemalja u svjetskoj trgovini i njihov povlašten status u GATT-u

Jačanje državne trgovine, posebno trgovine oružjem u svim zemljama, pa i u najrazvijenijim

- sredinom '80-ih došlo je do ponovnog jačanja vezane trgovine. Na Zapadu se sve više govorilo o prijetećoj opasnosti za suvremeni multilateralni vanjskotrgovinski sustav jer je porast te trgovine postao izazov za pravila, postupke i strukturu svjetske trgovine

- po praktičnom ponašanju većina država ispada da je i suvremena vezana trgovina prihvatljivo sredstvo za ostvarenje zacrtanih ciljeva. Stoga je i vjerojatniji zaključak da ona nije samo odraz teškoća u svjetskom gospodarstvu nego je i prije posljedica „ugrađenih nedostataka“ sustava te zato i trajnija pojava u međunarodnoj trgovini

- osnovno načelo suvremenog trgovinskog sustava je promicanje slobodne multilateralne razmjene – vezana trgovina nije u skladu sa tim sustavom.

2. Pojam i vrste vezane trgovine

Nema nikakvih međunarodno usklađenih standarda niti definicija vezane trgovine. Niti unutar pojedinih skupina zemalja nema jedinstvenih stavova, definicije te pojave vezane trgovine. MMF, WTO i Svjetska banka – nemaju vlastite definicije.

UNCTAD, u teorijskim raspravama razlikuje: a) uži koncept ili KOMPENZACIJSKA TRGOVINA; Compensated Prema izvoznom značenju definira se kao posao u kojemu je nužno izjednačavanje izvoznih i uvoznih tijekova koji se moraju odvijati između dvaju partnera. To su dakle najrestriktivniji i strogo bilateralni oblici vezane trgovine. b) širi koncept ili VEZANA TRGOVINA; Countertrade – koji se rabi u analizama, Definira se kao poslovanje u kojemu je izvoz jedan od uvjeta za obavljanje transakcije uvoza, i obrnuto. Pritom sudionici u poslu u jednom smjeru ne moraju biti isti oni koji obavljaju posao u drugom smjeru, ali mora postojati vezanost i uvjetovanost između tih dviju transakcija. Sve poslove vezane trgovine

UNCTAD dijeli na: barter

povratnu kupnju = Buy-Back protukupnju = Counterpurchase kompenzaciju = Compensation

Prema OECD-u Vezana trgovina podrazumijeva međunarodne trgovačke transakcije u kojima prodavatelj neke robe mora prihvatiti poravnanje, djelomično ili potpuno, simultano ili odgođeno, preuzimanjem određenih proizvoda, rjeđe usluga iz zemlje kupca.

Izdvaja 3 skupine transakcija koje nose karakteristike vezane trgovine: o barter, protukupnja i njihove varijante koje se nazivaju komercijalne kompenzacije,

o buy-back sporazumi i sporazumi o recipročnoj razmjeni robe unutar sporazuma o industrijskoj kooperaciji, o switch operacije i one operacije koje su vezane za prodaju vojne opreme.

USITC se ne bavi definicijom pojma već samo nabraja i opisuje pojedine oblike: protukupnja, kompenzacija, offset, barter i switch

Tradicionalno se vezana trgovina shvaća kao svaka zamjena robe za robu, dakle, svaka vrsta međunarodne trgovine.

Reamy-Dirks „Svi vanjskotrgovinski sporazumi u kojima je neka isporuka u inozemstvu uvjetovana i povezana s uvozom iz te zemlje“ Aggarval „Varijante trampe“ Razlikuje: barter, klirinški sporazumi, switch poslovi i kompenzacijski aranžmani. Francis Ne definira vezanu trgovinu. Razlikuje: kompenzaciju, kontrakupnju, buy-back i offeset. Halbaci i Osterkamp „Svi oblici trgovine koji se temelje na načelu bilateralne kompenzacije“ Razlikuju: fiste barter, protukupnju, buy-back, offset i kompenzacijkse poslove. Verzariu Razlikuje: kompenzacijske trgovačke aranžmane u širem i užem smislu i vezanu trgovinu. „Vezana trgovina je ugovorom utanačena recipročna razmjena robe ili usluga, pri čemu se isporuke u oba smjera izražavaju i plaćaju devizama.“

VEZANA TRGOVINASvaka kupnja uvjetana prodajom i obrnuto, bez obzira na: - stupanj recipročnosti - je li recipročnost nametnuta poslovnim partnerima ili trećoj strani - bez obzira događaju li se isporuke simultano ili su odgođene.

- slično trampi

Po logici povijesnog slijeda, vezanu trgovinu dijelimo na: - KLIRINŠKE I SLIČNE SPORAZUME - KLASIČNE OBLIKE VEZANE TRGOVINE - SUVREMENI OBLICI

Međudržavni bilateralni trgovački sporazumi i protokoli - Bilateralnih međudržavnih trgovačkih sporazuma ima bezbroj vrsta.

DVIJE SKUPINE:

A) Sporazumi koji: predviđaju konvertibilna plaćanja i naplate, ne sadrže nikakve obvezujuće odredbe, ne daju nikakve posebne privilegije, ne određuju ni količine ni vrijednost robe koji bi se trebalo razmijeniti, njihova provedba zasniva se na interesima kompanija iz obje zemlje - ne mogu se smatrati nekim oblikom vezane trgovine, niti okvirom koji ju potiče. B) Sporazumi koji: utvrđuju i neke posebne povlastice u međusobnoj trgovini (niže carinske stope), nastaju najčešće iz političkih razloga, dovode do „skretanja“ trgovine - u suprotnosti su s klauzulom najpovlaštenije nacije.

Bilateralni međudržavni sporazumi o uravnoteženoj trgovini su neka vrsta sporazuma o međudržavnoj trampi zemalja sudionica.

Bilateralni klirinški sporazumi (najraširenija vrsta tih sporazuma) – su međudržavni sporazumi o međusobnoj trgovini i plaćanjima, – prvi puta se pojavljuju 1931. godine (guverner austrijske središnje banke predlaže i sklapa prvi takav sporazum), – sastoje se od: * platni sporazum- PLATNIM SPORAZUMOM određuju se: - obračunska valuta - tehnike i sudionici platnog prometa - visina manipulativnog kredita (swing) - banke kod kojih se vode klirinški računi.

* robne liste izvoza i uvoza- – popis roba koje de zemlja A izvesti u zemlju B i obrnuto – na listi izvoza: o Ono što ne možemo prodat o Roba slabije kvalitete

o Roba koju imamo više Ujednačene su i sadrže popise robe koja de se u dogovorenom razdoblju međusobno razmijeniti i okvirne cijene. Na uvozne liste se stavlja bitna roba – ona koja bi se inače morala uvesti uz konvertibilno plaćanje. Na izvozne liste se stavlja roba koju je teže prodati na konvertibilnom.

Konačan oblik sporazuma odraz je pregovaračke modi ugovornih strana.

SWING ili manipulativni kredit – uvode zapadnoeuropske zemlje neposredno nakon II.svj. rata. To znači da su domaće središnje banke preuzimale teret financiranja izvoznih viškova sve do visine tog kredita i tako omogućavale brze isplate domaćih izvoznika. Ako bi saldo premašio manipulativni kredit, zemlja koja ima deficit morala bi ga odmah izravnati uplatom konvertibilne protuvrijednosti. U zemljama centralnoplanskih privreda, koje su se izolirale od svjetskog tržišta vlada robna i suštinska nekonvertibilnost jer su ima unutarnje cijene bitno različite od cijena na svjetskom tržištu.

Kliring (raščišćavanje, poravnavanje) prvobitno je označavao postupak međusobnog prebijanja dugova. - Nastanak pojma vezuje se uz poznatu londonsku „Clearing House“ osnovanu 1773. godine u kojoj su banke članice međusobno prebijale čekove svojih klijenata. - Za svaku zemlju koja želi razvijati tržišno gospodarstvo kliring je samo izlaz za nuždu. Može se pretvoriti i u čonafan cilj ako se preko središnje banke izražava interes – onih koji svoju robu ne mogu prodati ni na domaćem ni na konvertibilnom tržištu.

- Kako domaći izvoznik može biti isplaćen samo u domaćoj valuti , i to iz sredstava koja na klirinški način upućuju domaći uvoznici, to će i razmjena teći sve dok su i uvoznici zainteresirani za uvoz, odnosno dok se ne dostigne manipulativni kredit. Razmjena najčešće zastane kad se dostigne swing i ponovo se obnavlja kad se on izravna, npr. konvertibilnom isplatoSwich rješava problem salda iz bilateralnih kliringa. Znači uključivanje treće strane u bilateralni međudržavni koji zabranjuje ili ne predviđa ukljućivanje treće zemlje. Njime se dakle krši međudržavni sporazum. Države to ne čine otvoreno pa pristaje biti „prevarena“ – prešutno predviđa nekom poduzeću da izvede swich, odnosno da klirinšku robu namijenjenu domaćem tržištu preproda na trećem uz određeni popust u cijeni.

Međudržavni klirinški sporazumi neka su vrsta međudržavne trampe u kojoj je razmjena prisilno ujednačena i nema nikakvih međunarodnih plaćanja.

OSNOVNA PODJELA POSLOVA VEZANE TRGOVINE: A) Klasični oblici vezane trgovine: - Barter - Kompenzacijski poslovi

B) Suvremeni oblici vezane trgovine: - Protukupnja, - Kupnja unaprijed, - Evidencijski račun, - Založni račun.

KLASIČNI OBLICI VEZANE TRGOVINE

Barter poslovi (trampa) - najrestriktivniji i najstariji oblik razmjene - dvostrani posao vezane trgovine u kojemu su međusobne isporuke robe ili usluga uvjetovane i potpuno izravnane. Najčešće nema nikakvih međusobnih plaćanja, niti se u posao uključuje treća strana. - takvi poslovi su dosta rijetki i taj način trgovanja je gotovo rezerviran za međusobnu razmjenu homogenih proizvoda kod kojih je jednostavnije odrediti kvalitetu, količinu i odnos prema svjetskim cijenama. Npr. trgovanje mineralima i poljoprivrednim proizvodima.

Karakteristike: – međusobna zamjena robe odvija se na osnovi jednog jedinog ugovora – roba koja se razmjenjuje definira se količinom i kakvoćom bez ikakvog navođenja njihove novčane vrijednosti – u samom poslu nema nikakvih međunarodnih plaćanja, osim zbog pribavljanja proizvoda potrebnih za razmjenu – razmjena se odvija između dva partnera te se, načelno, ne predviđa uključivanje treće strane

– međusobne isporuke se najčešće odvijaju istodobno. Iznimno se događa da razmak između početne i uzvratne isporuke bude do jedne godine

Nedostaci: – dodatni rizici i troškovi (jer često dolazi do prethodnog trgovanja drugom robom radi pribavljanja upravo one robe koju partner traži za razmjenu – oscilacije u kvaliteti proizvoda, usklađivanje količina, plaćanja prijevoznih troškova… – Barter ima znatne sličnosti s potpunom kompenzacijom. Ključne razlike su što u potpunoj kompenzaciji: – oba partnera fakturiraju svoje isporuke iako se vrijednosti samo obračunski evidentiraju na posebnom računu kod dogovorne banke – izvoznik može svoju obvezu uzvratne kupnje prenijeti na treću osobu

Kompenzacijski poslovi - poslovi u kojima se izvoznik obvezuje da, u potpunosti ili djelomično, pokrije vrijednost izvezene robe uvozom neke druge robe iz zemlje kupca. 1. POTPUNA KOMPENZACIJA – vrijednost međusobnih isporuka se u potpunosti izjednačava 2. DJELOMIČNA KOMPENZACIJA – međunarodno plaćanje za dio jedne od isporuka

Bez obzira da li se radi o potpunoj ili djelomičnoj može se realizirati kao: JEDNOSTAVNA KOMPENZACIJA - vezani posao u kojemu se razmjena odvija na osnovi jednog ugovora - posao se dogovori i realizira između dvojice partnera iz dviju zemalja - isporuka robe je praćena financijskim obvezama, najčešće klirinškim potraživanjima, koja ne znače nužno i transfer deviza

PROŠIRENA KOMPENZACIJA - slučaj kad makar jedan partner uključi drugo poduzeće (npr. trgovačku kompaniju) iz svoje zemlje - potražnja postoji, ali je izvoznik svjestan da robu ne može naplatiti konvertibilnim sredstvima u redovitom platnom prometu, stoga pristaje na kompenzacijski posao koji uvjetuje druga strana. Problem je što zapadni izvoznik ne treba robu koja mu se nudi u kompenzaciju, pa je voljan uz određen popust prepustiti ponuđenu robu nekoj kompaniji specijaliziranoj upravo za trgovinu tom robom

TROSTRANA KOMPENZACIJA - osnovni posao se realizira uz uključivanje sudionika iz treće zemlje - nastaje kada komp.posao nije moguće realizirati između partnera iz dviju zemalja - nastaje kad poslovni partneri iz dviju zemalja nemaju potrebnu robu kako bi uspješno obavili razmjenu pa su primorani u trećoj zemlji pronaći odgovarajuću robu i partnera i tako zatvoriti krug kompenzacijske razmjene

Trostrana kompenzacija sa switchem – nastaje kad između dviju zemalja čija su poduzeća uključena u kompenzacijski posao postoji bilateralni klirinški sporazum

Karakteristike svih njih:

-inicijalna i uzvratna isporuka se ugovaraju jednim jedinim ugovorom -u ugovoru se navode cijene robe u dogovorenoj valuti, a tijekovi robe su praćeni fakturama, iako do stvarnih deviznih plaćanja najčešće ne dolazi -roba koja se iznajmljuje nije tehnički povezana, npr. nije proizvod prethodne isporuke (recimo industrijske opreme), niti je uz nju vezana; dakako, ona najčešće potječe iz iste industrijske grane -ugovorom se najčešće dopušta prenošenje obveze uzvratne kupnje na treću stranu

-u ugovoru sudjeluju dvije ili više strana; u trostranoj (triangularnoj) kompenzaciji inicijalni izvoznik prima uzvratnu isporuku iz treće zemlje -najčešće nije moguće organizirati simultane isporuke; vrijeme unutar kojeg se obavi kompenzacijska kupnja obično nije dulje od 18 mjeseci -za razliku od bartera, isporuka i kontraisporuka u kompenzacijskim poslovima ne moraju biti 100% izravnane. Kad nisu izravnane, radi se o djelomičnoj kompenzaciji. U suprotnom se radi o potpunoj kompenzaciji.

Nedostaci: - skupo, komplicirano, dugotrajno - problem je dogovor koja će strana prva isporučiti robu

SUVREMENI OBLICI VEZANE TRGOVINE - najrašireniji oblici: - Protukupnje- Povratna kupnja- Offset

Protukupnja (counterpurchase, indirektna kompenzacija) - oblik vezane trgovine gdje se sklapaju dva posebna, iako uvjetovana, posla koja se i realiziraju neovisno jedan o drugome. - Izvozni i uvozni posao – džentlmentski sporazumi

OSNOVNI CILJ: uvozniku iz tranzicijske ili nerazvijene zemlje nadoknaditi devize utrošene a kupnju robe iz razvijene zemlje. Karakteristike: -isporuka i protuisporuka se utanačuju s dva pravno neovisna ugovora -pošiljke, i u jednom i u drugom smjeru, prate fakture u dogovorenoj valuti -svaka isporuka se plaća putem redovitoga platnog prometa, a plaćanje jedne neovisno je o plaćanju druge -roba iz protukupnje nije proizvedena korištenjem inicijalne isporuke, nego najčešće potječe iz različitih grana -uključivanje treće strane, npr. za pribavljanje robe ili preuzimanje protukupnje, moguće je i često se događa -protuisporuka se obično obavi tijekom jedne godine, najdulje do 18 mjeseci

Kupnja unaprijed (Advance purchase) – u ovom poslu zapadni partner prvi kupuje robu iz nerazvijene odnosno tranzicijske zemlje i to pod uvjetom da mu ta kupnja jamči pravo izvoza neke druge robe u tu zemlju. Moguće je da se to pravo ugovorom prenese drugom, točno određenom, zapadnom izvozniku ili se zapadnom kupcu dopušta da ga on naknadno prenese na nekog izvoznika. Sve troškove transakcije snosi kupac opreme iz nerazvijene zemlje, i to snižavanjem prodajne cijene na tržištu razvijene zemlje.

Evidencijski račun (evidence account) – okvirni trgovački sporazum između kompanije iz razvijene zemlje i neke državne institucije iz zemlje u razvoju o međusobnoj razmjeni koja treba biti potpuno ili djelomično uravnotežena u razdoblju od jedne do tri godine. Primjenjuje se: - kad pregovarači iz zemlje u razvoju zahtijevaju vezane transakcije - kad postoji znatna razina takve međusobne razmjene - kad se očekuje da de ona i dalje rasti

Karakteristike: -ukupna međusobna plaćanja na kraju razdoblja moraju biti izravnana, dok pojedinačne trgovačke transakcije to ne moraju biti pojedinačne isporuke se ugovaraju posebnim ugovorima uz plaćanja konvertibilnim valutama trgovačke tijekove i financijsko poravnavanje prate unaprijed dogovorene banke u zemljama sudionicama

Prednosti: - više mogućnosti za ugovaranje pojedinačnih transakcija na čisto komercijalnim osnovama - cijene realnije - smanjena potreba za uključivanjem trećeg sudionika - smanjenje troškova

Nedostaci: - visoki bankarski troškovi - teškoće oko okupljanja zainteresiranih izvoznika i uvoznika - teškoće da se na kraju realizira dogovorena trgovina

Založni račun (Escrow account) – posebni računi koji se otvaraju kod odgovarajućih banaka s ciljem olakšavanja provedbe i osiguravanja određenog vezanog posla.

- sredstva formirana na tim računima ostaju na njima «založena» sve dok druga strana u vezanoj transakciji ne ispuni određene uvjete. Nakon toga sredstva na računu postaju raspoloživa te se mogu povući radi plaćanja završne poslovne operacije. - Zapadne kompanije na taj način pomažu partnerima iz nerazvijenih zemalja da ostvare konvertibilna sredstva putem avansnih nabava. Partner iz nerazvijene zemlje može zahtijevati da se sredstva od njegova izvoza stave na založni račun kod zapadne banke, tako da bi ta sredstva kasnije bila raspoloživa partneru iz razvijene zemlje. - ovakav način poslovanja založnim računima još nije u potpunosti reguliran pa nastaje niz problema oko njihove praktične primjene. - velika prednost tih računa je u tome što se mogu elastično rabiti za potrebe balansiranja međusobnih isporuka. Kad nastanu određene razlike u vrijednostima međusobnih isporuka, svaka razlika avansne kupnje ostaje na založnom računu. Ta stvorena razlika donosi kamatu i može se upotrijebiti za neku novu narudžbu.

Povratna kupnja (buy back) – oblik vezanih aranžmana koji se primjenjuje prilikom ugovaranja isporuke strojeva i industrijske opreme te patenata, know-how-a, kao i tehničke pomoći potrebne za proizvodnju stanovitih proizvoda. – isporufitelji tehnologija najčešće su razvijene zemlje, dok su primatelji zemlje u razvoju i (bivše) komunistifke zemlje. U okviru takvih sporazuma isporučitelj tehnologije pristaje na «plaćanje» isporukama proizvoda dobivenih njezinim korištenjem.

Karakteristike:-zaključuju se posebni ugovori: *jedan za isporuku zapadne opreme i/ili tehnologije

*drugi za isporuku robe kojom se oni otplaćuju -vrijednost svih transakcija se izražava u dogovorenoj konvertibilnoj valuti -između primarne i prve uzvratne isporuke obično proteče puno vremena; za obavljanje svih dogovorenih isporuka potrebno je deset i više godina -ukupna vrijednost uzvratnih isporuka rijetko je kad manja od vrijednosti početne isporuke. Najčešće je puno veća zbog težnje investitora da pokriju i dio izdataka za neophodnu infrastrukturu.

Međunarodna trgovačka potvrda (International Trade Certificate)

– VP koji je uveden kao novi način multilateralizacije vezane trgovine – ako vlasti tranzicijske zemlje uvjetuju uvoz, npr. industrijske opreme, izvozom određene domaće robe u istoj vrijednosti posao ne treba propasti iako mi nismo zainteresirani za tu robu. Umjesto toga, banka treba multilateralizirati transakciju tako da se na kraju pronađe kupac zainteresiran za ponuđenu robu

Slijed radnji unutar vezanog posla uz trgovačku potvrdu: 1. uvoznik iz razvijene zemlje kupuje robu u tranzicijskoj (nerazvijenoj) zemlji pod uvjetom da prodavatelj pribavi i potom mu preda međunarodnu trgovačku potvrdu (MTP) koju je indosirala centralna banka njegove zemlje 2. uvoznik predaje dokument financijskoj instituciji, agentu za promet VP-ima 3. fin. institucija provjerava MTP kod središnje banke tranzicijske zemlje 4. MTP se, uz određeni diskont, prodaje nekom zainteresiranom domaćem izvozniku 5. izvoznik iz razvijene zemlje otprema svoju robu kupcu iz nerazvijene zemlje 6. uvoznik iz nerazvijene zemlje plaća svojoj središnjoj banci vrijednost isporučene robe u domaćoj valuti 7. središnja banka nerazvijene zemlje plaća dobavljača iz razvijene zemlje u konvertibilnoj valuti

MTP je zapadnim izvoznicima jamstvo za naplatu izvezene robe u konvertibilnoj valuti, dok uvoznicima iz tranzicijske zemlje olakšava pribavljanje potrebnih odobrenja za uvoz iz razvijene zemlje. Istodobno u transakciju unosi elemente multilateralnosti jer se jednostavno prodaje i prenosi u slučaju da primarni uvoznik nije sam zainteresiran za izvoz robe koja je navedena na potvrdi.

Zainteresirani kupci za potvrdu plaćaju stanovitu premiju, iznos koji ovisi upravo o vrsti robe što se isporučuje.

Offset poslovi – izvorno, nastao kao posao razvijenih zemalja, najprije NATO pakta – osnovni oblik vezane trgovine koji se pojavljuje pri ugovaranju isporuka proizvoda visoke tehnologije i velikih vrijednosti. – najčešće je to u trgovini sofisticiranom vojnom opremom, atomskim centralama, komercijalnim zrakoplovima i sl. – Offset poslovi se mogu okarakterizirati kao svojevrsna kombinacija buy-back poslova i poslova trgovačke kompenzacije. Osnovni smisao offset posla je da prodavatelj na neki način poravna goleme devizne izdatke kupca i/ili unaprijedi tehnologiju nekih sektora. – to su poslovi golemih vrijednosti, a i kupac i prodavatelj su najčešće vlade zemalja, državna poduzeća ili poduzeća pod izravnim državnim nadzorom; dugoročni karakter

Izravni offset postoji u slučaju kad prodavatelj, na zahtjev kupca, uzima u kupčevoj zemlji podugovarače od kojih preuzima određene dijelove ili sklopove potrebne za kompletiranje proizvoda koje izvozi. Neizravni offset se pojavljuje u slučaju kad se obveza poravnanja ne odnosi na dijelove, sklopove niti tehnologiju vezanu uz primarnu isporuku.

Prednosti i nedostaci vezane trgovine PREDNOSTI: 1. pomaže kratkoročnom uravnoteženju bilance plaćanja, 2. mogu poslužiti za nastavak uvoza kapitalne opreme i održavanje stopa rasta, 3. ponekad jedino moguće sredstvo za pokretanje i/ili intenziviranje trgovine sa zemljama u sličnim teškoćama. 4. za izvorne proizvode nekonkurentnih industrija – povoljna za iskorištavanje marketinga zapadnih partnera u cilju osvajanje novih tržišta i zaobilaženje protekcionistifkih ograničenja.

NEDOSTACI: 1. smanjuje ukupan uvoz i izvoz, 2. ne može se dokazati da popravlja vanjskotrgovačku bilancu zemlje, 3. usporava izvoz industrijskih proizvoda, 4. nema nikakvih dokaza da popravlja uvjete razmjene zemlje - saldo vanjskotrgovinske bilance, 5. postoji negativna korelacija između korištenja vezane trgovine i diverzifikacije izvoza LICENCA LICENCA (sloboda uporabe ili dopuštenje) je cijeli niz različitih poslovnih kombinacija koje podrazumijevaju i pribavljanje prava korištenja tuđeg intelektualnog vlasništva. UGOVOR O LICENCI je dugoročan, vrlo opširan i vrlo precizan dvostrani pravni akt kojim se davatelj licence (licensor) obvezuje da de korisniku - primatelju licence (licensee) ustupiti na korištenje neko svoje pravo industrijskog vlasništva (patent, model, uzorak, marku) ili neka znanja i iskustva (know – how, marketinška znanja, proizvodna,

organizacijska, rukovodstvena znanja), dok se primatelj obvezuje plaćati naknadu u dogovorenoj visini i na dogovoreni način.

Cijena korištenja licence je ukupna novčana naknada koju primatelj isplaćuje davatelju licence. Može se sastojati od:

jednokratnog iznosa - plaća se odmah po sklapanju ugovora iznosa koji primatelj plaća godišnje i koji služi kao jamstvo licenčne naknade (royality) – najčešće godišnji postotak od neke osnovice, te

eventualnih i posebno dogovorenih iznosa za posebne usluge.

Plaćanje naknade (royality) najčešće se ugovara kao: - određeni iznos po broju prodanih ili proizvedenih proizvoda- postotak u čistoj dobiti od prodaje- unaprijed utvrđen iznos koji se plaća utvrđenom dinamikom- naknada sadržana u cijeni isporučenog materijala, te- plaćanje kroz isporuku gotovih proizvoda.

U praksi je to najčešće:- jednokratna naknada - jednokratni iznos koji se plaća se odmah po sklapanju ugovora, u praksi se najčešće ugovara. - licencne naknade u užem smislu (royality) - postotak od neke osnovice, od 3-5% prihoda od prodaje licencnog proizvoda, plaća se godišnje i služi kao jamstvo.

Prednosti licenci:- ušteda vremena za razvoj vlastitog proizvoda- ušteda financijskih sredstava- smanjenje rizika razvitka vlastitog proizvoda.

Upravo zato, najčešći korisnici licence su mala i srednja poduzeća. Najčešći davatelji su velika međunarodna poduzeća.

Nedostatci licenci:- tehničko tehnološki problemi oko usvajanja proizvodnog procesa- nepripremljenost ili nedovoljna osposobljenost osoblja- zakašnjeli izlaz na tržište ili zastarjelost kupljene tehnologije.

Prodaja licence za prodavatelja je i način ulaska na strano tržište pri čemu davatelj licence ulazi u ugovorni sporazum s tvrtkom ili osobom iz druge zemlje (primateljem licence), dajući im na uporabu neka prava koju su njegovo vlasništvo. Najčešće se prenosi pravo na:

a) tehnologije i znanja (know how) potrebnih za neki proizvodni proces,b) imena, marke, trgovačkog znaka, dizajna ili loga nekog proizvoda, c) menadžerskih odnosno marketinških znanja ili procesa.

Ciljevi prodavatelja licence:

- ostvarivanje zarade od prodaje licence- ulazak na tržište na koje to nije moguće drugim putovima- stvaranje osnove za složenije oblike nastupa

Prednosti koje prodavatelj licence ostvaruje: - vrlo niski troškovi nastupa- rizici ulaska na strano tržište- ostvarivanje prihoda od licenčne naknade

Nedostatci za prodavatelja licence:- manjak kontrole nad proizvodnjom i marketingom- mogućnost nedovoljne eksploatacije tržišta- opasnost stvaranja konkurenata na trećim tržištima.

Restriktivne klauzule su poseban problem ugovora o licenci jer pomoću njih davatelji licenci kupcu pokušava:

- ograničiti opseg proizvodnje, - zabraniti ili ograničiti izvoz proizvoda dobivenih korištenjem licence - propisati mu izvore nabave sirovina i - uvesti druga slična ograničenja.

FRANCHIZING

FRANCHISING je trajni odnos između davatelja i primatelja franšize u kojemu su ukupna znanja, imidž, poslovni uspjeh, proizvodnja i marketinške tehnike davatelja dane na uporabu primatelju uz plaćanje dogovorene nadoknade.

Njegovom brzom širenju pogodovalo je :

- širenje skupih marketinških metoda

- nemogućnost manjih tvrtki da se efikasno suprotstave velikim poduzećima koja

primjenjuju ovakve metode poslovanja.

Razlozi za franshizing od strane davatelja:

Davatelj franchisinga ulazi u ovaj poslovni odnos u slučaju kad samostalno ne može ili ne želi ući na određeno tržište. Kroz ovaj poslovni sustav, on ipak ulazi na novo tržište i povećava svoj tržišni udio bez posebnih ulaganja. Na taj način osigurava određenu zaradu, ali i zadržava i kontrolu nad konkurencijom kao i kontrolu nad poslovanjem korisnika franchizinga.

Prednosti koje franchising daje korisniku:

- osigurava mu tržišnu prepoznatljivost, određeni imidž i olakšan pristup potrošačima,

- smanjuje mu troškove i neizbježne pogreške koje prate samostalan nastup,

- čini ga dijelom poznatog sustava uz zadržavanje relativnu poslovnu samostalnost,

- relativno je mali postotak neuspjeha.

Vrste franchisinga su:

- franchising usluga – je posao u kojem je predmet prodaje neka specifična usluga.

Riječ je o širokom spektru usluga najčešće iz područja hoteljerstva te usluga

restauracija brze prehrane. Predmet ugovora je određena kombinacija ustupljenih

prava koja su prenesena na primatelja franchizinga.

- franchising robe – je posao u kojem je predmet prodaje sustav prometa odnos sustav

distribucije jedne ili više vrsta robe radi prodaje krajnjem korisniku. Posao se

realizira sklapanjem dvaju ugovora: ugovora o franchizingu koji se sklapa između

davatelja i primatelja franchizinga i kupoprodajnim ugovorom koji se sklapa između

primatelja franchizinga i krajnjeg kupca robe. U pravilu je riječ o robi široke

potrošnje.

- proizvodni franchising – je tip franchizinga u kojem je predmet ugovora

proizvodnja i prodaja neke robe. Nastaje iz težnje da se mjesto proizvodnje što više

približi mjestu prodaje ted a proizvođač organizira proizvodnju i prodaju prema

poslovnoj koncepciji davatelja franchizinga i uz korištenje njegova sustava

marketinga.

Primatelj franchise najčešće plaća dvije vrste naknada:

- paušalnu naknadu ili pristupninu (fee) koja se plaća u trenutku sklapanja ugovora ili

prije, u cijelom iznosu ili u obrocima. Predstavlja tržišnu vrijednost prava koji se

ustupaju primatelju i koja nadoknađuje stvarne troškove usluga i know-howa.

- franchising naknadu (royality) koja se plaća kroz cijelo vrijeme trajanja ugovora.

Za plaćenu naknadu, primatelj franchize dobiva stručnu pomoć za:

- marketing i oglašavanje,

- početnu obuku zaposlenika i managementa,

- uređenje prodajnog prostora i nabavu opreme,

- trajno savjetovanje i pomoć managementu,

- pomoć oko odabira lokacije i pomoć oko financiranja.

Loše strane franchisinga za korisnike:

- ograničena neovisnost i ograničavanje slobodne konkurencije u pogledu isključivog

prava prodaje na određenom području

- sudjelovanja u odlučivanju i dobiti nije razmjerno uloženim sredstvima

- obveza je trajna, a ugovor je teško poništiti.

IZRAVNA STRANA ULAGANJA ( FDI)

Motivi FDI-a :

Poduzeća koriste FDI kao rezultat kompleksnih i međusobno povezanih razloga. Krajnji cilj je povećanje konkurentnosti u globalnom natjecanju.

Motivi se mogu kategorizirati u tri kategorije:

- traženje tržišta

- resursa ili imovine

- povećanje efikasnosti.

Motivi traženja tržišta

- pristup novim prilikama (Postojanje velikih tržišta motivira mnoga poduzeća da

proizvode blizu mjesta potrošnje. Boeing, Coca-Cola, IBM, McDonald's i Toyota

generiraju više prihoda u inozemstvu nego na domaćim tržištima.)

- zadovoljavanje potreba ključnih potrošača (Poduzeća često slijede svoje potrošače u

inozemstvo da preteknu druga poduzeća u zadovoljavanju njihovih potreba.)

- konkuriranje s ključnim suparnicima unutar tržišnih segmenata.

Motivi traganja za imovinom i resursima

- pristup sirovinama važan je u ekstraktivnim i agrikulturnim industrijama.

- pristup znanju i drugim resursima.

- pristup tehnologijama i menadžerskim vještinama koji su dostupni na ključnim

tržištima.

Motivi efikasnosti

- smanjenje troškova sirovina i proizvodnje pristupanjem jeftinoj radnoj snazi i drugim

jeftinijim inputima. Spomenuti motiv govori u prilog masovnom razvoju proizvodnih

kapaciteta u Kini, Meksiku, Istočnoj Europi i Indiji.

- lociranje proizvodnje blizu potrošnje .

- korištenje državnih poticaja ( Kao dodatak restrikcijama na uvoz, mnoge vlade nude

subvencije i porezne olakšice stranim poduzećima koje se odluče na lokalno investiranje)

- izbjegavanje trgovinskih barijera (Uspostavljanjem fizičke prisutnosti u nekoj zemlji

postižu se prednosti koje imaju lokalna poduzeća. Izbjegavanje trgovinskih barijera može

se pojasniti primjerom japanskih proizvođača automobila koji su otvorili tvornice na

teritoriju U.S-a (1980).)

Strateški motivi ulaganja se odnose na ulaganja kojima je cilj ostvarivanje strateških ciljeva i prednosti. Događaju se u zreloj fazi djelovanja multinacionalnih kompanija, a osnovni su im ciljevi stjecanje novih znanja i osposobljavanje u najmodernijim tehnologijama.

Karakteristike FDI-a

- zahtjeva ulaganje značajnih resursa, osnivanje podružnica i prisutnost na tržištu.

- pretpostavlja želju za postizanjem globalne efikasnosti

- podrazumijeva velik rizik i nesigurnost

- poduzeće osniva stalnu fizičku podružnicu na stranom tržištu te se izlaže novim rizicima

- pridaje se velika pozornost sociokulturnim faktorima tržišta domaćina

- u zemlji domaćina MNEs moraju se ponašati u skladu s društvenom odgovornošću

Tko čini strane direktne investicije?

FDI je tipična strategija ulaska na strana tržišta za MNEs s velikim iskustvom u međunarodnom poslovanju. Primjerice, britanski Vodafone je ponuđač mobilnih telefona s velikim brojem prodajnih lokacija u većini velikih gradova širom svijeta.

IZRAVNA STRANA ULAGANJA – su investicijske aktivnosti tvrtki izvan granica zemlje u kojoj imaju sjedište i u kojoj se donose glavne odluke, a najčešće se radi o investicijama u proizvodne pogone ili podružnice koje kontroliraju tvrtke sa sjedištem u nekoj drugoj zemlji. Investicija mora iznositi minimalno 10% ukupne vrijednosti objekta ulaganja (10% vlasničkih dionica).

Vrste direktnih ulaganja

1. Zajednička ulaganja s inozemnim partnerima2. Samostalna ulaganja u vlastita poduzeća u inozemstvu.

Zajednička poduzeća su rezultat poslovnih aranžmana u kojima se, zajedničkim ulaganjima stvara novo poduzeće. Ključna obilježja takvih novo stvorenih tvrtki su:

- samostalnost odnosno vlastita poslovna i pravna subjektivnost

- zajedničko vlasništvo nad tvrtkom

- poseban i neovisan management.

Potencijalne prijetnje ovoj vrsti zajedničkih ulaganja su različite brzine kojima partneri stječu nova znanja zbog čega mogu biti ugrožena konkurentska prednost sporijih partnera.

Vlastita poduzeća u inozemstvu su poduzeća u potpunom vlasništvu nerezidenata zemlje u kojima se poduzeće nalazi. Mogu se ostvariti na sve načina:

- otkupom već postojećeg poduzeća (ovom obliku se daje veća prednost)

- izgradnjom novog poduzeća.

I u slučaju zajedničkog i u slučaju vlastitog poduzeća može se raditi o :

- ulaganjima u novu proizvodnju (“greenfield investment”) ili

- ulaganju radi kupnje odnosno spajanja s postojećom tvrtkom.

Razlikujemo također:

1. Horizontalne FDI - one koje preuzima tvrtka radi širenja svoje osnovne djelatnosti

2. Vertikalne FDI - su ulaganja u nove djelatnosti koje dopunjuju i zaokružuju

osnovnu djelatnost izravnog investitora.

Vertikalne izravne investicije mogu biti:

- prema unazad – kada tvrtka ulaže u industrije ili djelatnosti koje joj osiguravaju

repromaterijal za njezinu vlastitu djelatnost

- prema unaprijed – ulaganja u industrije ili djelatnosti koje prodaju proizvod

izravnog investitora.

Razlikujemo 2 teorije FDI-a:

1. klasične teorije

2. suvremene teorije.

Klasične teorije tvrde da postoje dvije skupine čimbenika koje tvrtke potiču na internacionalizaciju poslovanja – potiču FDI. Čimbenici su vezani s veličinom kompanije i s posjedovanjem specifične imovine i znanja te varijable koje proizlaze iz carinskih i drugih prepreka odnosno iz nesavršenosti tržišta.

Razlikujemo 3 tipa klasičnih teorija FDI-a:

1. teorije industrijske organizacije – se temelje na hipotezi da multinacionalne

kompanije poduzimaju izravne strane investicije kako bi imale koristi od svojih

znanja i sposobnosti koje im na stranom tržištu daju određenu monopolističku moć.

To je ponajprije njihova superiornost u istraživanju i razvoju, a potom i specifična

znanja, npr. poboljšani ili novi tehnološki procesi, patenti, zaštitni znakovi…

2. teorije internacionalizacije – objašnjavaju izravne strane investicije željom da se

smanje troškovi poslovanja. One tvrde da će neka kompanija u procesu

internacionalizacije radije izabirati onaj oblik internacionalizacije koji joj

omogućuje veći stupanj kontrole nad poslovnim procesima i nad troškovima

poslovanja.

3. teorija životnog vijeka proizvoda – objašnjava izravna strana ulaganja također

težnjom da se smanje troškovi poslovanja ali u objašnjenje uvodi i druge elemente i

oblike internacionalizacije. Prema toj teoriji, način i vrijeme ulaska na strano tržište

ovisi o fazi životnog ciklusa proizvoda kojim se trguje. Kada novi proizvod dođe u

fazu zrelosti u zemlji investitora, počinje gubiti udio na domaćem tržištu, padaju

cijene pa se njegova proizvodnja premješta u zemlju s nižim troškovima

proizvodnje u kojoj također postoji također potražnja za tim proizvodom.

Klasične teorije FDI naglašavaju i neke nove čimbenike koji dovode i koji potiču investicije.

To su:

- imitiranje konkurenata

- utjecaj zakonskih propisa i političkih prilika u zemlji primateljici

- fluktuacije na deviznim tržištima

- specifična tehnološka i marketinška znanja investitora

- kulturološki i lokacijski čimbenici

Suvremena i sustavnija objašnjenja izravnih investicija nalazimo u:

- tzv. Upsalla modelu – temelji se na biheviorističkoj koncepciji poduzeća koja

proces internacionalizacije tumači kao proces stalnog učenja, akumuliranja i

integriranja znanja koje se primjenjuje na stranim tržištima. Stoga se u tome modelu

strane izravne investicije smatraju logičnim korakom koji slijedi nakon što je

kompanija krenula u izvoz i nakon što je našla određeni proces učenja i prilagodbe

zahtjevima i obilježjima stranih tržišta.

- elektronička ili OLI paradigmi – pokušava dati sustavno i kompleksnije

objašnjenje FDI-a. Upućuje nas na 3 vrste čimbenika i aktivnosti koje utječu na

kompleksnu odluku o poduzimanju FDI (prednosti vlasništva, lokacije i

internacionalizacije).

Prednosti vlasništva – imaju velike financijski snažne kompanije s međunarodnim iskustvom. To su poznate i vrlo bogate kompanije koje imaju goleme proizvodne kapacitete, zapošljavaju velik broj visoko kvalificiranih stručnjaka…

Prednosti lokacije – odnose se na institucionalne i proizvodne faktore koji postoje samo na određenom geografskom području. Lokacija tvrtke je na takvom mjestu što predstavlja komparativnu prednost jer su joj znanja i informacije dostupne.

Prednosti internacionalizacije – polazi od činjenice da kompanija ima podružnice u više zemalja čime ona na taj način može uspješno arbitrirati i iskoristit pogodnosti koje pruža svaka pojedina zemlja te tako ostvariti i dodatnu dobit.

- tzv. sintetičkom modelu – iz ovog modela slijedi da će multinacionalna kompanija,

budući da svaka zemlja nudi različite motive za ulaganje i da su svi oni podložni

promjenama, izabrati onu zemlju koja pruža najveću vjerojatnost da će njezin

investicijski plan biti uspješan. Pri donošenju odluke primijenit će se prikladni dio

modela tj. način za ostvarivanje dobiti.

Čimbenici za donošenje odluka o FDI ovise o tome da li je riječ o horizontalnim ili vertikalnim FDI.

U slučaju horizontalnih FDI najvažniji čimbenici su rezultati analize:

- transportnih troškova

- nesavršenosti tržišta koji se očituju u različitim zaprekama slobodnoj trgovini

odnosno izvozu (npr. Odluke o uvođenju carina, kvota, zapreke prodaji know-

how…)

- praćenje konkurencije koje se zasniva na konceptu oligopolske industrije po kojem

tvrtke uvijek prate i slijede aktivnosti svojih konkurenata

- teorija životnog ciklusa proizvoda

- električna paradigma.

U slučaju vertikalnih FDI, čimbenici kojima se objašnjavaju razlozi za FDI su:

- težnja za većom tržišnom snagom tvrtke

- administrativne i druge prepreke nastupu na inozemno tržište

- prevelik rizik oslanjanja na neovisne dobavljače.

Prednosti i nedostaci FDI

Načelno možemo reći da su FDI dobre i za zemlju primatelja i za zemlju investitora.

FDI pružaju 3 osnovne prednosti za zemlju domaćina:

1. zemlja dolazi do resursa koji joj nedostaju – npr. Kapital, tehnologije i menadžerska

znanja koji su joj inače uskraćeni

2. raste zaposlenost – sami efekti zapošljavanja mogu biti direktni (kad strana tvrtka

direktno zaposli određen br. radnika) i indirektni (kad zbog ulaska strane tvrtke

poraste br. domaćih tvrtki

iz komplementarnih industrija)

3. ostvaruju se pozitivni efekti u bilanci plaćanja - priljev kapitala kod osnivanja

podružnice, smanjenje uvoza uslijed njegove supstitucije, povećanje izvoza kad

podružnica počne s izvozom.

Moguće pozitivne prednosti za zemlju investitora su:

- poboljšanje BP zbog priljeva kapitala od profita te zbog izvoza u podružnicu u

inozemstvu

- porast zaposlenosti ukoliko FDI dovedu do povećanja izvoza

- pozitivni učinci transfera tehnologije i „know-howa“ do kojih multinacionalna

kompanija može doći u inozemstvu i koji se poslije mogu primijeniti u zemlji.

Loši efekti FDI na zemlju primatelja mogu nastati u odnosu na:

- domaću konkurenciju koji se mogu pojaviti u slabije razvijenim zemljama. Nastaju

zato što strana tvrtka koja ulazi na tržište često ima mnogo veću ekonomsku moć ili

je superiornija u pogledu tehnologije i drugih vještina pa postoji opasnost da postigne

monopolistički položaj

- bilancu plaćanja koji mogu nastati radi većih repatrijacija profita u matičnu

kompaniju, te ako se podružnica ne koristi domaćim dobavljačima već uvozi velik br.

inputa i time pogoršava trgovinsku bilancu zemlje

- gubitak suvereniteta i autonomije – zemlje se boje da će stranci kao vlasnici domaće

imovine raditi s njom što god žele i kako njihovi postupci ne moraju nužno sa sobom

vući pozitivne učinke za gospodarstvo.

Mogući negativni efekti FDI na matičnu zemlju investitora su:

- pogoršanje bilance plaćanja uslijed početnog odljeva kapitala koji ne poništava povrat

kapitala od ostvarenih zarada

- pogoršanja trgovačke bilance ukoliko FDI služe kako bi se u inozemstvu proizvodilo uz

niže troškove a potom uvozilo na domaće tržište

- pad zaposlenosti u slučaju da su one supstitut za domaću proizvodnju.

U prošlosti je trgovina bila glavni mehanizam povezivanja nacionalnih ekonomija. Danas tu ulogu sve više imaju i FDI. Odnos trgovine i FDI je vrlo složen te FDI na nju mogu djelovati i pozitivni i negativno putem utjecaja na bilancu plaćanja zemlje.

Glavni empirijski zaključci oko utjecaja FDI na trgovinu jesu:

1. postoji jako slaba pozitivna korelacija FDI zemlje porijekla i povećanja njezinog izvoza u zemlju u koju se ulagalo

2. oko veze između FDI i uvoza iz zemlje porijekla investicija došlo se do proturječnih rezultata 3. u zemljama primateljicama FDI utvrđena je pozitivna korelacija između primljenih FDI i

njenog izvoza4. FDI poboljšavaju alokaciju resursa, povećavaju njihovu efikasnost i produktivnost te

rezultiraju transferom tehnologije, znanja i vještina na nacionalno tržište 5. domaćim tvrtkama omogućuju izlazak na svjetsko tržište, korištenje ekonomije razmjera i rast

prodajnih potencijala6. sve to onda dovodi do ekonomskog rasta i porasta dohodaka7. građani imaju koristi od sniženja cijena, raznolikosti proizvoda i povećanja svoje kupovne

moći kroz povećanje dohodaka.Općenito, empirijska istraživanja pokazuju kako su zemlje otvorenije trgovini privukle više FDI i imaju veću stopu gospodarskog rasta.

Ostali važni nalazi empirijskih istraživanja jesu:

1. ako u gospodarstvu ne postoje efikasni mehanizmi upravljanja, a mito i korupcija su rašireni, stopa FDI će biti vrlo niska a ekonomski razvoj usporen. Što je još gore, i to malo investicija bit će neefikasno raspoređeno

2. FDI mogu na okoliš imati pozitivne i negativne efekte3. FDI mogu biti uzrok stvaranja ali i uzrok gubitka radnih mjesta4. FDI također mogu povećati razlike u raspodjeli dohodaka.

U odnosu prema FDI razlikujemo tri osnovna tipa nacionalnih politika:

- racionalni pogledi

- ideologija slobodnog tržišta

- ideologija pragmatičnog nacionalizma.

Nužni početni preduvjeti za privlačenje FDI jesu:

- uklanjanje uvoznih barijera

- jednak tretman domaćih i stranih tvrtki te

- poboljšanje funkcioniranja tržišta.

To su nužni preduvjeti ali ne i dovoljno jamstvo.

Ne postoji neka općenito važeća strategije privlačenja FDI. Ipak, za privlačenje FDI države trebaju:

1. liberalizirati propise za FDI i stvoriti regulativu koja će biti, bar za nijansu, povoljnija

od one iz konkurentskih zemalja…

2. kreirati poticajno poslovno okruženje sa što manje birokracije

3. osnovati promotivnu agencije koja, uz to, treba ulagačima pomagati oko pribavljanje

potrebnih odobrenja i dozvola

4. poboljšati ukupnu razinu obrazovanosti stanovništva, te

5. poboljšati kvalitetu sveukupne transportne i telekomunikacijske infrastrukture.

FDI smatraju se jednim od ključnih čimbenika oporavka gospodarstva zemalja u tranziciji. Investira se po kriteriju strateškog ulaganja radi «pronalaženja imovine» što je razvijenija verzija prethodnih strategija «traženja resursa» («resource-seeking FDI») i «traženja tržišta» («market-seeking FDI») .

Hrvatska je prosječno godišnje, u razdoblju od 1997.-2007., privukla 275,7 eura, i u tom procesu najuspješnija je bila Sjeverozapadna Hrvatska s godišnjim prosjekom od 598,7 eura, a najmanje uspješna Središnja i Istočna Hrvatska s 23,1 eura, dok je prosječno godišnje stanovnik Jadranske regije privukao 136,5 eura. Iskazano u kumulativu (1997.-2007) Hrvatska je po glavi stanovnika ostvarila 3032,5 eura stranih ulaganja, dok je Sjeverozapadna Hrvatska dvostruko iznad nacionalnog prosjeka s 6585 eura, a Jadranska Hrvatska je dvostruko ispod nacionalne razine s 1500 eura. Središnja i Istočna Hrvatska je ukupno privukla 254 eura per capita. Od triju hrvatskih regija jedino Sjeverozapadna regija ima veći udio ISU-a u BDP od prosjeka EU, a u pojedinim godinama i Jadranska Hrvatska, dok je ovaj pokazatelj daleko ispod europskog prosjeka, kada je riječ o Središnjoj i Istočnoj Hrvatskoj.

Važno obilježje je bitno mijenjanje strukture proizvodnje tih zemalja što onda određuju i nove pravce njihovog gospodarskog razvoja. Zemlje srednje i istočne Europe i same sve više ulažu u druge zemlje. Probleme čine i birokracija, nesređene zemljišne knjiga i korupcija. Stoga u Hrvatsku nije investirano ni približno onoliko koliko bi bilo realno očekivati.

STRATEŠKI SAVEZI

Strateški su se savezi razvili iz zajedničkih ulaganja. Poistovjećuju se i s akvizicijama. Razlike između ova dva oblika su znatne jer:

- poduzeća u strateškom savezu formalno su neovisna što kod spajanja nije slučaj,

- u strateškom savezu se ne stvara nova tvrtka,

- kod spajanja stvara se nova, zajednička, tvrtka a stare, samostalne, prestaju

postojati.

- za razliku od akvizicija, strateški savezi imaju zajedničku upravu.

STRATEŠKI SAVEZI su oblik poslovnog povezivanja tvrtki koji se temelji na posebnom sporazumu o povezivanju s konkurentom, dobavljačem ili kupcem a na osnovi kojeg se, kombinacijom prednosti i snaga partnera, postiže bolja konkurentska pozicija na svjetskom tržištu. Također, su trajne ili ad hoc koalicije dvaju ili više poduzeća koji nastaju u funkciji ostvarivanja dugoročnih ciljeva i planova: usmjereni su na poboljšanje konkurs. položaja na domaćem i međunarodnom tržištu. Predstavljaju svojevrstan odgovor tvrtki na globalizaciju, a u njih ulaze i multinacionalne kompanije i mala poduzeća te se stvaraju u svim djelatnostima. Obilježavaju ih velika nesigurnost i dvosmislenost.

Glavni motivi ulaska poduzeća u strateške saveze su: težnja za opstankom i uspjehom na globalnom tržištu te usvajanje i stvaranje novih tehnologija, projekata i proizvoda… U pozadini je uvijek globalizacija i nedostatak resursa. Motivi ovise i grani djelatnosti u kojoj se savez osniva te mogu biti obrambenog i ofanzivnog karaktera.

Motive svrstavamo u četiri skupine:

- financijske – predstavljaju korištenje resursa svojih partnera čime poduzeća izravno

poboljšavaju financijsku poziciju. Najizraženiji motiv je snižavanje troškova.

- stjecanja znanja i tehnologije – partneri jedni drugima izravno ili neizravno transferiraju

razne oblike znanja, nove tehnologije ili tehnološke potencijale. Na taj način se ostvaruju

konkurentske prednosti. Ova je vrsta motiva bitna za poduzeća koja nemaju dovoljno

tehnoloških resursa…

- tržišne i menadžerske i strateške poticaje .

U tržišne i menadžerske motive spadaju:

- uspješnije osvajanje novog tržište nastupom s poduzećem koje već posluje u toj zemlji,

pozna tržište i njegovu kulturu

- smanjenje broja izravnih suparnika povezivanjem s njima

- ulazak u nove distribucijske kanale, bolje zadovoljavanje potreba kupaca

- jačanje povjerenja distributera, kupaca i krajnjih korisnika proizvoda

- olakšan pristup novim ili postojećim proizvodima

- povećanje ugleda i kredibiliteta poduzeća.

Jedan od ključnih elemenata za stvaranje strateških saveza je odabir partnera jer će o tome ovisiti i sama organizacija. Za uspjeh je ključna strateška kompatibilnost partnera koja daje odgovor na pitanje da li partneri imaju resurse čije bi spajanje dovelo do stvaranja dodatne vrijednosti.

Za ispravan odabir partnera, poduzeće treba: sakupiti podatke o partnerima od informiranih trećih strana, upoznati management potencijalnih partnera, sakupiti što više informacija o potencijalnim suradnicima.

Kompanije koje ulaze u strateške saveze dijele se na:

- lidere – koji imaju dominantan položaj na tržištu ili u tehnologiji. Često najveći udio u

nekoj djelatnosti ima samo jedno poduzeće pa je onda priznato kao lider. Obično

predvodi ostala poduzeća u promjenama cijena, uvođenju novih proizvoda, pokrivanju

distribucije i sl.

- partnere lidera u strateškim savezima često čine manja poduzeća. Manje kompanije u

tom savezu traže korist za sebe pri čemu žele ostati neovisne o lideru. Koristi za manjeg

partnera se mogu ostvariti korištenjem ekonomije obujma, udjela u profitu saveza,

podjele tržišne radne snage…

- pratitelje- nisu idealni par za lidere jer ti potencijalni saveznici mogu postati sutrašnji

konkurenti. Oni su važni igraći u svojim industrijama, ali nisu lideri. Neki od njih tokom

vremena postanu lideri, a drugi slabe i gube pozicije na tržištu. Lideri rijetko posluju s

pratiteljima.

- novopridošlice – su relativno nova poduzeća u poslu ili na tržištu koja pojedinačno

gledano nemaju veliku važnost. Za njih je karakteristično da im ambicije premašuju

raspoložive resurse, a na udruživanje uvijek gledaju kao izvanrednu priliku za vlastiti

razvoj. Udružujući se u saveze, novopridošlice mogu postati izazivači zavidne snage. U

suradnji postoje velike mogućnosti da se razviju, no također postoji i rizik da ih lideri u

tome spriječe.

Potencijalne prednosti strateških saveza jesu:

- uspješniji način osvajanja tržišta nego kad se to čini samostalno

- smanjivanje troškova i podjela rizika razvoja proizvoda

- pristup novim ili već postojećim proizvodima

- povećanje konkurentnosti poduzeća na tržištu

Najveći potencijalni nedostaci strateških saveza mogu biti:

- nezadovoljavajuća kontrola poslovanja

- ovisnost o partneru

- značajno ulaganje resursa i vremena

- visok postotak neuspjeha.

Iz dosadašnjih istraživanja slijedi:

- većina naših poduzeća još nije dorasla suvremenim izazovima

- tek se upoznaju s trendovima strateškog povezivanja

- internacionalizacija poslovanja je značila eksploziju uvoza

- poduzeća bez iskustva u savezima na njih gledaju kao na jedan od oblika sigurnosti,

preživljavanja i sl.

- poduzeća s iskustvom od njih očekuju daljnju ekspanziju i rast.

Strateškim povezivanjem mogla bi ostvariti niz koristi:

- smanjiti jaz u managerskim znanjima i vještinama te tehnološkim sposobnostima i

umijećima, zajednički razvijati nove proizvode i nova tržišta

- povećati hrvatski izvoz i unaprijediti druge oblike međunarodne poslovne suradnje te

popraviti poziciju u odnosu prema regionalnim poslovnim subjektima.

V.POSLOVANJE PODUZEĆA U MEĐUNARODNOJ RAZMJENI

1.Međunarodni trgovački običaji, pravila, konvencije i norme

1.1.Poslovna etika i pravila tržiđnog natjecanja

POSLOVNA ETIKA (poslovni moral) je skup moralnih načela koja zahtijevaju korektne, dobronamjerne i poštene međusobne odnose zaposlenih u poduzeću, ali i takvo ponašanje prema poslovnim partnerima, društvu i okolišu.

Pravila se imaju poštivati zato jer :-javnost od tvrtki očekuje društvenu odgovornost-tako se sprečavaju štete-štiti se druge tvrtke i pojedince-štite se i uposlenici (opuštenija atmosfera, pozitivna klima, osjećaj zaštićenosti)

TRŽIŠNO NATJECANJE je skup svih mjera koje tvrtka poduzima prema svojim konkurentima koji nude slicne proizvode i imaju slične ciljeve, te prema potencijalnim kupcima kako bi ih pridobila za kupnju.

- DOPUŠTENO tržišno natjecanje uključuje mjere poduzeća koje su utemeljene na poslovnom moralu a zbog postizanja ciljeva: jačanje tržišne pozicije, rast i razvitak, povećanje profita. Mjere su usmjerene na povećanje ekonomičnosti, usavršavanje organizacije, podizanje kvalitete, korektno informiranje kupaca i sl.

- NEDOPUŠTENO tržišno natjecanje uključuje mjere poduzeća koje su protivne poslovnom moralu. Njihovo korištenje je zakonom zabranjeno.Najčešće: -prikrivanje mana robe ili usluge-radnje usmjerene na prekid poslovnih odnosa drugih trgovaca-neopravdan raskid odnosa s trgovcem kako bi se sklopio isti ili povoljniji ugovor s drugim trgovcem-neopravdana uporaba imena,marke i sl. drugog trgovca-protupravno pribavljanje poslovne tajne-iznošenje neistinitih podataka o podrijetlu i kakvoći robe-reklamiranjena način da se drugog trgovca vrijeđaili omalovažava itd.

1.2.Međunarodni trgovački izraziINCOTERMS je skup trgovačkih izraza koji precizno određuju mjesto isporuke robe, podjelu troškova između kupca i prodavatelja te precizno definiraju mjesto i trenutak prijelaza rizika vezanih za robu koja je predmet kupoprodaje. Nalazimo ih u kupoprodajnim ugovorima te na gotovo svim ispravama iz VT poslova (fakture, bankovni dokumenti, carinske deklaracije...). Pravno gledano, ova pravila su trgovački običaji (obvezuju nakon što su strane dogovorile njihovu primjenu). Radi se o ukupno 13 izraza koji su svrstani u 4 skupine:

1. SKUPINA E: EXW (Ex Works)... named place; Franko tvornica...naznačeno mjesto

Prodavatelj ispunjava svoju obvezu isporuke kad robu stavi na raspolaganje kupcu u svojim prostorijama u dogovorenom gradu i obavijesti ga o tome. Dužan je robu ocariniti za izvoz ali nije dužan utovariti niti platiti trošak utovara na prijevozno sredstvo. Dakle, obveze prodavatelja su minimalne a obveze kupca maksimalne.

2.SKUPINA F: FCA (Free Carrier)...named place; Franko prijevoznik...naznačeno mjesto

Prodavatelj je dužan isporučiti robu kopnenom prijevozniku kojeg je odredio kupac, i to na dogovorenom mjestu. Roba treba biti izvozno ocarinjena, a nakon što je utovarena u dogovoreno prijevozno sredstvo, svi sljedeći rizici i troškovi prelaze na kupca. Ovaj se termin koristi u kopnenom i kombiniranom prijevozu.

FAS (Free Alongside Ship)...named port of shipment; Franko uz bok broda...naznačena luka otpreme

Prodavatelj ispunjava svoju obvezu isporuke kada robu postavi uz bok broda koji osigurava kupac u dogovorenoj luci otpreme, do dogovorenog dana i na svoj trošak i rizik. Od tog trenutka, kupac snosi sve troškove i rizike. Prodavatelj mora ocariniti robu za izvoz. Termin se rabi samo za pomorski i riječni prijevoz.

FOB (Free on Bord)...named port of shipment; Franko brod...naznačena ukrcajna luka

Prodavatelj je dužan ukrcati robu na brod koji osigurava kupac u dogovorenoj luci otpreme, do dogovorenog trenutka i na svoj trošak i rizik. Prodavatelj mora ocariniti robu za izvoz, a nakon ukrcaja, sve daljnje troškove otpreme preuzima kupac. Rizici prelaze na kupca u trenutku kada roba prijeđe ogradu broda na koji se ukrcava. I ovaj se termin rabi samo za pomorski i riječni prijevoz.

3.SKUPINA C: CFR (Cost and Freight)...named port of destination; Cijena i vozarina...naznačena

luka odredištaProdavatelj ispunjava svoju obvezu isporuke kad robu na svoj trošak i rizik ukrca na brod koji je sam rezervirao, te kad plati vozarinu i druge troškove potrebne za dopremu robe u imenovanu luku odredišta. Rizici prelaze na kupca u trenutku kad roba prijeđe ogradu broda u ukrcajnoj luci. Prodavatelj mora ocariniti robu za izvoz. Također samo za pomorski i riječni prijevoz.

CIF (Cost, Insurance and Freight)...named port of destination; Cijena, osiguranje i vozarina...naznačena luka odredišta

Prodavatelj ispunjava svoju obvezu isporuke kada ukrca robu na brod u dogovorenoj ukrcajnoj luci, do dogovorenog dana. On mora ocariniti robu za izvoz, rezervirati brodski prostor i platiti sve troškove dopreme do luke, lučke troškove, troškove ukrcaja na brod i vozarinu potrebnu da se roba dopremi u imenovanu luku, te osiguranje za cijelo vrijeme prijevoza. Rizik prelazi na kupca u trenutku kada roba prijeđe ogradu broda u ukrcajnoj luci. Samo za pomorski i riječni prijevoz.

CPT (Carriage Paid to)...named place of destination; Vozarina plaćena do...naznačeno mjesto odredišta

Prodavatelj je dužan pribaviti robu, izvozno je ocariniti, snositi sve troškove i rizike do isporuke prijevozniku te snositi trošak ukrcaja i prijevoza do dogovorenog odredišta. Kupac

snosi sve rizike nakon što je roba predana prvom prijevozniku, tj. nakon što je ukrcana na prijevozno sredstvo. Termin se rabi za sve vrste prijevoza, uključujući i kombinirani.

CIP (Carriage and Insurance Paid to)...named place of destination; Vozarina i osiguranje plaćeni do...naznačeno mjesto odredišta

Prodavatelj je dužan robu izvozno ocariniti, pribaviti prijevozno sredstvo i na svoj trošak i rizik dopremiti robu do prijevoznika, predati robu prijevozniku te snositi i troškove prijevoza do imenovanog odredišta kao i troškove osiguranja tijekom prijevoza. Kupac snosi sve rizike i troškove koji nastaju nakon isporuke. Uporaba termina - za sve vrste prijevoza, uključujuci i kombinirani.

4.SKUPINA D: DAF (Delivered at Frontier)...named place; Isporučeno na granici...naznačeno

mjesto na državnoj graniciProdavatelj ispunjava svoju obvezu isporuke kada, u dogovorenom roku, robu stavi na raspolaganje kupcu na prijevoznom sredstvu, neistovarenu i izvozno ocarinjenu na graničnom prijevozu, na uobičajenom mjestu sa svoje strane granice. Svi troškovi i rizici prelaze na kupca nakon isporuke na dogovorenom mjestu na granici. Termin se rabi za sve vrste prijevoza u slučaju kada se roba isporučuje na kopnenom graničnom prijelazu.

DES (Delivered Ex Ship)...named port of destination; Isporučeno na brodu...naznačena luka odredišta

Prodavatelj ispunjava svoju obvezu isporuke kad robu stavi kupcu na raspolaganje na brodu u dogovorenoj odredišnoj luci. Svi troškovi i rizici prelaze na kupca nakon dopreme robe u odredišnu luku do ugovorenog vremena.Termin se rabi kod pomorskog i riječnog, odnosno kombiniranog prijevoza.

DEQ (Delivered Ex Quay)...named port of destination; Isporučeno na obali...imenovana luka odredišta

Prodavatelj ispunjava svoju obvezu isporuke tek kad robu stavi na raspolaganje kupcu, uvozno neocarinjenu, na obali u naznačenom odredištu. Svi troškovi i rizici prelaze na kupca nakon istovara robe na obalu do dogovorenog dana. Termin se rabi kod pomorskog i riječnog, odnosno kombiniranog prijevoza.

DDU (Delivered Duty Unpaid)...named place of destination; Isporučeno neocarinjeno...naznačeno mjesto odredišta

Prodavatelj isporučuje robu koja je uvozno neocarinjena i neistovarena s prijevoznog sredstva a da to čini na naznačenom mjestu u odredištu, najčešće u njegovom skladištu. On snosi sve troškove koji nastaju dopremom robe do kupca. Termin se moze rabiti bez obzira na vrstu prijevoza, no u slučaju isporuke na brodu ili obali, bolje je koristiti DES ili DEQ.

DDP (Delivered Duty Paid)...named place of destination; Isporučeno i ocarinjeno...naznačeno mjesto odredišta

Prodavatelj isporučuje robu na naznačenom odredištu (u skladištu ili tvornici). On snosi sve troškove i rizike dopreme, uključujući i troškove uvoznog carinenja. Termin se može rabiti bez obzira na vrstu prijevoza, no ako je isporuka u luci, bolje je koristiti DES ili DEQ.

Zajedničko za termine iz skupine F: glavni prijevoz i osiguranje nisu uključeni u dogovorenu cijenu. Zajedničko za termine iz skupine C: glavni prijevoz plaća prodavatelj, s tim da po klauzulama CIF i CIP, prodavatelj mora platiti i trošak osiguranja robe. Zajedničko za termine iz skupine D: prodavatelj snosi sve troškove i rizike otpreme do odredišta. Hrvatski izvoznici bi trebali nastojati ugovarati klauzule iz skupine C i D (jer bi se uz našu robu prodavale i naše usluge prijevoza, osiguranja i sl.).Hhrvatski uvoznici bi pak trebali nastojati ugovarati klauzule is kupine E i F (ponovo zbog angažiranja domaćih prijevoznika, osiguravajućih društava i sl.).

1.3.Međunardna trgovačka pravilaObjavljuje ih Međunarodna trgovinska komora a najvažnija su:

Jedinstvena pravila i običaji za dokumentarne akreditive Jedinstvena pravila za inkaso Jedinstvena pravila za bankarske garancije

1.4.Međunarodne konvencije o trgovini i carini Bečka konvencija o međunarodnoj prodaji robe

-usvojena na konferenciji UN-a-opća pravila za međunarodnu prodaju robe-primjena na kupoprodajne ugovore sklopljene između strana koje imaju sjedište u različitim državama, i to ako su obje države ratificirale konvenciju

Carinska konvencija o međunarodnom prijevozu robe na osnovi karneta TIR -usvojena od Ekonomske komisije UN-a za Europu-propisi koji uređuju nadzor nad cestovnim prijevoznim sredstvima-karnet TIR je isprava koja se izdaje radi olakšavanja međunarodnog prijevoza robe u cestovnom prometu

Međunarodna konvencija o privremenom uvozu -drugi naziv je Istanbulska konvencija-omogućava se privremeni uvoz i tranzit određene robe u carinsko područje svake zemlje koja je prihvatila konvenciju tako da se umjesto uobičajnih isprava rabi tzv. karnet ATA: dokument koji se rabi za pojednostavljenje privremenog uvoza a pokriva privremeni uvoz uzoraka, stručne opreme i robe namjenjene izložbama, sajmovima i sl. Vrijedi godinu dana.

1.5.Međunarodne norme - Norme su tehničko-pravni dokumenti kojima se precizno određuju bitna svojstva

određenih proizvoda, usluga, procesa isl. One mogu biti: Interne ( vrijede za neko poduzeće)

Granske (vrijede u prozvodnoj grupaciji) Nacionalne (vrijede na teritoriju jedne države) Međunarodne -vrijede u najmanje dvije države

-posebno važne za vanjskotrgovinsko poslovanje -poznate organizacije za normizaciju: ISO, IEC, CEE, IFAN

-norme ISO (9000 – 9004) – općeprihvaćene norme za osiguranje kakvoće

2.Cijene i kalkulacije u međunarodnoj razmjeni Cijena se definira kao novčani iznos koji se za neku robu ili uslugu može dobiti na određenom tržištu u određenom trenutku. Ona je rezultat uzajamnog djelovanja ponude i potražnje.

2.1.Cijene u međunarodnoj robnoj razmjeni Čimbenici koji određuju visinu izvoznih cijena:

Troškovi proizvodnje i prodaje robe na dulji rok određuju donju granicu cijene, jer u duljem roku opstanak poduzeća ovisi o pokriću nastalih troškova i ostvarivanju minimalnog profita.

Potražnja za nekom robom određuje gornju granicu cijene. Na intenzitet potražnje djeluju npr. stupanj razvijenosti, visina dohotka, vjera, navike, starosna struktura.

Konkurencija određuje stvarnu prodajnu cijenu na nekom tržištu, koja se nalazi negdje između gornja dva ekstrema, minimalne cijene koju određuju troškovi i maksimalne koju određuje potražnja.

Zakonski propisi u zemlji ograničavaju slobodu poduzeća u određivanju cijenana. Misli se na visinu carina, uvozna ograničenja, antidampinške propise isl.

Poslovna politika kompanije i marketinški miks – pri određivanju cijena menadžment ora procijeniti proizvod .Na visinu izvoznih cijena mogu bitno utjecati i tzv. nacionalni stereotipi i stavovi potrošača o određenim zemljama podrijetla.

Također čimbenici za određivanje cijena su i kanali distribucije, organizacija servisne mreže, odnosi s predstavnicima, specifičnosti proizvoda…Temeljne strategije određivanja cijena :

a) Strategije visokih cijena: Strategija obiranja „vrhnja“: određivanje i održavanje najviše moguće

cijene koje su potrošači spremni platiti, a koja će se sniziti tek kad se taj tržišni segment iscrpi. Cilj je ostvarivanje najvećeg mogućeg profita u što kraćem vremenu, a ne zadržavanje tog tržišta. Primjenjuje se kada poduzeće smatra da proizvod nema trajne budućnosti.

Strategija kretanja niz krivulju potražnje: kreće se od relativno visoke cijene, no zatim se ona brzo snižava i zadržava na razini na kojoj pokriva

prosječne troškove i prosječan profit. Teži se zadržavanju tržišta i afirmaciji, želi se steći ugled efikasnog proizvođača i postati poznat prije nego što se pojave konkurenti. Strategiju često primjenjuju poduzeća koja stalno izbacuju nove proizvode.

b) Strategije niskih cijena: Strategija penetrirajućih cijena: polazi se od cijena koje su dovoljno

niske da se brzo stvori veliko tržište za vlastiti proizvod, a ide se na to da će povećanje opsega proizvodnje sniziti prosječne troškove dovoljno da prodaja počne donositi profit. Pretpostavka za primjenu strategije je da je niska cijena čimbenik koji kupca navodi na odluku o kupnji. Ovo često poduzimaju poduzeća koja želebrz prodor na neko strano tržište.

Strategija preventivnih cijena: određivanje tako niske cijene da se konkurencija obeshrabri i uopće ne pokuša ući na tržište. Takva cijena je često niža ili jednaka troškovima, a ide se na to da će se profit ostvariti u dugom roku zbog dominacije na tržištu.

Strategija cijena za istrebljenje konkurenata: cilj je osvojiti tržište i s njega izbaciti postojeće konkurente. Strategiju poduzimaju veliki proizvođači koji proizvode po niskim cijenama.

Ugovaranje cijena:a) Određene (fiksne) cijene

- ugovaraju se u slučaju kraćih rokova isporuke i poslovanja u stabilnim tržišnim prilikama kada su rizici da dođe do inflacije i promjena tečaja mali.- cijena je određena kad se navede u apsolutnom iznosu u valuti ugovora i veže za jedinicu mjere po kojoj se roba prodaje i ukupnu količinu te robe- cijena se u kupoprodajnom ugovoru upisuje u poseban članak (klauzulu) koji sadrži visinu cijene po jedinici mjere, valutu u kojoj je cijena izražena i paritet isporuke na koji se cijena odnosi (npr. FOB) i popuste u koliko ih ima.

b) Odredive (klizne) cijene- ugovaraju se za dugotrajne poslove velike vrijednosti i u nestabilnim tržišnim prilikama kada su rizici promjena cijena i tečajeva veliki.- u članku se ne upisuje fiksna cijena nego odgovarajući tekst na osnovu kojeg se može odrediti koja će se cijena platiti na dogovoreni datum (npr. kupac se može obvezati da će kupljeno platiti po cijeni prema burzovnoj kotaciji robe na dan isporuke)

Popusti u cijeni: Zašto se odobravaju popusti:

-kako bi se roba učinila konkurentnijom-kako bi se zadržali postoječi i lakše pridobili novi kupci

a) Rabat je popust koji prodavatelj odobrava kupcu u obliku određenog postotka od cijene. -količinski rabat (odobrava se za kupnje iznad određene količine)-rabat za izvoznu robu (izvoznik stranom kupcu na osnovu subvencija koje prima od svoje zemlje) -rabat za stalne kupce u inozemstvu

b) Kasa skonto je popust koji prodavatelj odobrava kupcu zato što plaća prije uobičajenog roka za koji su cijene kalkulirane i koji obično iznosi 90 dana.

Zaštitne klauzule u kupoprodajnim ugovorima:To su vrste ugovornih klauzula kojima je svrha zaštititi vrijednost sklopljenog posla od promjena koje mogu nastati od trenutka sklapanja do trenutka ispunjenja ugovora. Cilj im je osigurati da prodavatelj na dan plaćanja stvarno plati dogovorenu vrijednost odnosno da kupac primi upravo onu vrijednost na koju je pristao u trenutku sklapanja ugovora.. Najraširenije su:a) Valutna klauzula: služi za zaštitu strana od valutnog rizika (rizika devalvacije i

revalvacije) odnosno od tečajnog rizika (promjene vrijednoti valute plaćanja) u razdoblju između sklapanja ugovora i plaćanja. Valuta ugovora se veže za neku čvršću konvertibilnu valutu, robu ili zlato pa tako imamo ta deviznu, robna i zlatnu klauzulu.

b) Indeksna klauzula: strane se usuglašavaju da će u trenutku plaćanja isplatiti povećan ili smanjen iznos, ovisno o promjeni indeksa cijena dogovorene robe i usluga. Promjene određuje specijalizirana ustanova.

c) Klizna skala: primjena kod ugovaranja poslova investicijskih radova, dugoročnih isporuka industrijske opreme i postrojenja i općenito, u poslovima velikih vrijednosti u kojima strane, zbog velikih rizika promjena cijena materijala i nadnica, nisu spremne na ugovaranje fiksne cijene. Tako da dogovaraju samo baznu cijenu i metodu za izračun cijene koju će kupac stvarno platiti na dogovoreni dan. Moguće: opisni i matematički oblik. Matematički:

P = ×

P – konačna cijena koju kupac mora platitiPo – bazna cijenaa – postotni udio OTP u baznoj cijenib – postotni udio troškova materijala u baznoj cijeni a + b + c = 100c – postotni udio nadnica u baznoj cijeniM o i So – indeksi cijena materijala i nadnica na dan sklapanja ugovora

M i S – indeksi cijena materijala i nadnica na dogovoreni dan prije same isporuke

2.2.Kalkulacije cijena u međunarodnoj robnoj razmjeni Kalkulacije su matemtički postupci izračunavanja cijene, dijelova cijene ili rezultata nekog poslovnog pothvata. To su instrumenti za kontrolu poslovanja i za donošenje ispravnih poslovnih odluka.

Metode izrade kalkulacija:a) Progresivna: rabi se kada je poznata fakturna (početna, nabavna) cijena robe i svi

zavisni troškovi, a cilj je izračunati konačnu uvoznu cijenu, cijenu na skladištu domaćeg uvoznika. Dobijemo ju tako da na fakturnu cijenu inozemnog dobavljača dodajemo sve zavisne troškove od mjesta isporuke u inozemstvu do skladišta domaćeg uvoznika (metoda zidanja cijena). Kod nas se metoda koristi za izračunavanje cijena uvoznih proizvoda.

b) Retrogradna: rabi se kad je poznata konačna (prodajna) cijena i zavisni troškovi, a želi se izračunati fakturna cijena. Dobijemo ju tako da od prodajne cijene oduzmemo zavisne troškove. Kod nas se metoda koristi za izračunavanje cijena kod izravnog izvoza.

c) Diferencijalna: rabi se kad su poznate prodajna i nabavna cijena i svi zavisni troškovi, a kod nas se najčešće koristi za računanje isplativosti (rentabilnosti) neizravnog izvoza. 3 faze postupka:1.od prodajne cijene na ino. tržištu se odbijaju troškovi izvoza na inozemnoj lokaciji - razlika je neto devizni priljev2.na cijenu koju zahtijeva domaci proizvođač dodaju se troškovi izvoza do hrvatske granice - stvarna domaća cijena 3.od neto deviznog priljeva se oduzima stvarna domaća cijena. Taj iznos može biti pozitivan, negativan ili jednak nuli i ukazuje na isplativost izvoznog posla.

Vrste kalkulacija:a) S obzirom na vrijeme i svrhu izrade:

Pretkalkulacija: izrađuje se prije ulaska u neki vanjskotrgovinski posao kako bi pomogla u donošenju odluke o ulasku u taj posao. Bazira se na prikupljenim podacima o cijenama, troškovima i tečajevima koje imaju planski (očekivani) karakter.

Kontrolna kalkulacija: izrađuje se za veće i složenije VT poslove, i to nakon završetka jedne faze takvog posla, sa svrhom da se iskontrolira poslovni rezultat i donese odluka o poduzimanju mjera za otklanjanje uočenih odstupanja.

Konačna kalkulacija: dokument koji se izrađuje nakon provedbe posla, a temelji se n obračunu stvarnih troškova. Svrha je iskazivanje konačnog poslovnog rezultata. Također,podaci iz ove kalkulacije se mogu usporediti

sa veličinama iz pretkalkulacije radi otkrivanja odstupanja, njihovih uzroka i izbjegavanje grešaka u budućnosti.

b) S obzirom na vrstu posla: Izvozna kalkulacija: računa se isplativost mogućih poslova izvoza

(pretkalkulacija) ili već obavljenih poslova izvoza (konačna kalkulacija), i to uz retrogradnu ili diferencijalnu metodu. Odnosno, polazi se od zadanih prodajnih cijena pa se kalkulacijom proračunava može li ta ostvariva cijena pokriti sve troškove.

Kalkulacija uvoznog posla: računa se konačna cijena uvozne robe u skladištu uvoznika u našoj zemlji, primjenom progresivne metode. Obično će uvoznici tražiti ponude od nekoliko inozemnih dobavljača, uspoređivati uvjete (cijene, kvalitetu...), izrađivati usporedne kalkulacije a zatim izabrati najbolju ponudu.

c) Kalkulacije se također mogu dijeliti prema ciljevima izrade, nositeljima vanjskotrgovinskih poslova i sl.

3. POSLOVNE ISPRAVE U MEĐUNARODNOJ TRGOVINI ROBOM

U vanjskotrgovinskom poslovanju se pojavljuje cijeli niz različith isprava odnosno dokumenata. Bez poznavanja osnovnih dokumenata nemoguće je pratiti i razumjeti tijek poslova, a kamoli otkriti eventualne zloporabe i slične radnje.

3.1. Robne isprave

Osnovno obilježje svih robnih isprava je da sadrže određene podatke o robi koja je predmet vanjskotrgovinske transakcije. Govore o njezinoj cijeni, kvaliteti i težini, podrijetlu, načinu pakiranja itd. Te isprave najčešće prate robu tijekom prijevoza, pojavljuju se pri carinjenju robe i prezentiraju se bankama pri nekim oblicima plaćanja.

3.1.1. Fakture

Trgovačka faktura (trgovački račun, Invoice, Commercial Invoice, Rechnung)

- osnovna robna isprava koju pri isporuci robe ili nakon pružene usluge izdaje prodavatelj, naslovljava je na kupca i poziva ga da plati isporučenu robu odnosno učinjenu uslugu. Ona je dokument o obavljenoj transakciji između prodavatelja i kupca; isprava koja se mora priložiti u psotuplu carinjenja.

- Bitni sastojci fakture su opis i cijena robe, a na formularima faktura se redovito nalaze slijedeći podaci: tvrtka izdavatelja (vjerovnika) i adresa dužnika (kupca), naziv i broj isprave,

mejsto i datum izdanja, opis robe, jedinična i ukupna cijena, paritet isporuke, rok isporuke, klauzula o eventualnim popustima, potpis izdavatelja…

- Kupac ima pravo reklamacije fakture u roku koji je u njoj obično naznačen.

- Kako bi zadržao pravo na ispravak eventualno pogrešno zaračunanog fakturnog iznosa, izdavatelj fakture često na fakturu unosi klauzulu S.E.&O. (lat. salvo errore et omissione – uz moguće pogreške i propuste) koja mu daje pravo ispravka eventualnih računskih pogrešaka u fakturi. Izdavatelj fakture to neće moći učiniti ako je u međuvemenu kupac preprodao robu.

- Najčešći nedostaci koji se pojavljuju na trgovačkim fakturama:

- pogrešan ili nedovoljno točan opis robe- faktura ne glasi na nalogodavca već na neku drugu osobu- fakturu nije izdao stvarni korisnik akreditiva- cijena ne odgovara uvjetima iz akreditiva- paritet isporuke nije označen ili je napisan pogrešno- cijene nisu izražene u valuti na koju je akreditiv otvoren- faktura nije prezentirana u dogovorenom broju primjeraka ili nije dana u obliku

kakav je bio tražen u akreditivu

Proforma faktura, predračun (engl. Proforma Invoice, njem. Proformarechnung)- ponuda izdavatelja (ponuditelja – izvoznika) izdana u obliku fakture koja prethodi

eventualnom poslu pa se izdaje prije isporuke robe odnosno prije obavljene usluge- sadrži sve elemente kao i standardnba faktura + način plaćana, opseg i vrsta

osiguranja protiv određenih rizika, rok isporuke, način prijevoza te rok do kojeg proforma faktura obvezuje njezina izdavatelja

- služi kupcu za izrdau pretkalkulacije, za eventualno pribavljanje financijskog kredita te za pribavljanje uvozne dozvole

- na temelju pro forma fakture može se obaviti privremeno carinjenje robe

Pretfaktura ili prethodna faktura (engl. Preliminary Invocie, njem. Vorfaktura)- pojavljuje se u poslovima s robom koja je podložna znatnijim gubicima u težini u

tijeku transporta (npr. živa stoka)- u takvim se slučajevima isporuka robe obavlja na temelju prethodne fakture u koju

se upisuju podaci o robi kakvi su stvarno vrijedili u trenutku isporuke- to je najčešće potvrda (certifikat) o količini i kvaliteti prispjele robe koju izdaje

ovlaštena organizacija za kontrolu količine i kvalitete- ne može biti temelj za plaćanje već prati robu i služi kao dokument kojim se

dokazuje o kakvoj je robi riječ- služi kao isprava za smještaj robe na carinsko skladište i za carinsaku kontrolu

Konzularna faktura (engl. Consular Invoice, njem. Konsulatfaktura)- isprava koju potpisuje i potvrđuje konzularni predstavnik zemlje uvoznice a koji je

mjerodavan za zemlju prodavatelja

- fakturom se potvrđuje da je na njoj navedena cijena stvarna tržišna cijena predmetne robe, te (neizravno) da je predmetna roba podrijetlom iz te zemlje

- rabi se u slučajevima kad se roba uvozi iz zemlje s kojom se inače rijetko posluje pa su stoga i cijene u toj zemlji nepoznanica

- konzularna se faktura ispostavlja na psoebnom formularu koju ima svaki konzulat, a ovjerovljenje konzularne fakture plaća se konzulatu u određenom postotku ili promilu od iznosa fakture na ukupni iznos robe

Carinska faktura (eng. Custom Invoice, njem. Zollfaktura)- posebna vrsta fakture koja se ispostavlja na tiskanici propisanoj u zemlji kupca

(uvoznika) robe- potpisuje ju prodavatelj (izvoznik) a služi kao isprava za utvrđivanje carinske

vrijednosti uvozne robe i kao potvrda da je roba podrijetlom iz zemlje izvoza- carinska faktura mora sadržavati detaljan opis robe, jedinične cijene i ukupnu

cijenu- rabi se i u slučajevima uvoza robe za koju ne treba platiti protuvrijednost. U tom će

se slučaju na njih, umjesto cijene, upisati izraz ''besplatan uzorak''

Specifikacija robe- najčešće se pojavljuje u slučajevima kad je u jednoj pošiljci velik broj različitih

artikala koji lesto spadaju pod različite tarfine brojeve a koji imaju i različite cijene- isprava koja sadrži popis svih pojedinačnih artikala koji čine jednu pošiljku,

njihove količine i druge podatke- rabi se kao prilog fakturi i kupoprodajnom ugovoru- rabi se pri kvantitativnom preuzimanju i pri carinjenu robe kad pomaže točnom

utvrđivanju vrste robe, tarifnog broja, a time i određivanju visine carinske stope

Lista pakiranja- popis robe po sanducima (paletama, kontenjerima) u koja je upakirana i koja čini

jednu pošiljku- lista pakiranja se prilaže trgovačkoj fakturi a stavlja se i u sanduke radi olakšavanja

posla

3.1.2 Skladišnica

Skladišnica- isprava koja deponentu robe izdaje javno slkadište potvrđujući da je navedenu robu

primilo na čuvanje i obvezjući se da će je predati deponentu odnosno osobi na koju on prenese svoje pravo raspolaganja robom

- može biti jednodijelna i dvodijelna

- jednodijelna služi istodobno i za stjecanje vlasništva i za korištenje zaloga na uskladištenoj robi. U praksi se rijetko rabi

- dvodijelna skladišnica je češća u praksi. Sastoji se od priznanice i založnice. Priznanica služi kao dokaz o postojanju robe i za prijenos vlasništva na uskladištenoj robi, a založnica se najćešće rabi kad sukladištena roba služi kao jamstvo za neku pozajmicu

- bitni sastojci skladišnice: naziv janog skladišta, tekući broj skladišne knjige, ime i sjedište deponenta, naziv, količina i vrijednost uskladištene robe, datum i potpis ovlaštene osobe javnog skladišta

Špediterska skladišna potvrda- isprava kojom špediter potvrđuje da je navedenu robu primio od deponenta i

smjestio je na svoje skladište te se obvezuje da će ju predati deponentu ili osobi sa prenosivom ispravom

3.1.3. Potvrde o robiTo su isprave koje se u vanjskotrgovinskoj praksi često rabe a govore o podrijetlu robe, njezinoj količini i kvaliteti, zdravstvenoj ispravnosti itd.

Potvrde o podrijetlu robe- dokumetni kojima izdavatelj potvrđuje da je neki proizvod podrijetlom iz zemlje u

kojoj je izdan i certifikat o podrijetlu- ovisno o vrsti isprava, izdaju ih trgovinske komore, carinska uprava i izvoznik

robe- HGK izdaje dva oblika potvrde o podrijetlu robe: jednu preferencijalnu na osnovi

koje se ostvaruju određene povlastice i nepreferencijalnu, koja ne služi za dobivanje povlastice

- prvi je oblik potvrda o hrvatskom podrijetlu robe FORM A koja se temelji na Općoj shemi povlastica, a izdaje se pri izvozu u zemlje koje RH odobravaju povlastice po toj osnovi (SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland, Japan, Norveška, Švicarska, Rusija, Češka, Slovačka i EU za dio robe koji nije obiuhvaćen drugim preferencijalima)

- drugi oblik Komorine potvrde o podrijetlu izdaje se na osnovi hrvatskih pravila podrijetla

Potvrda o izravnoj pošiljci- isprava koju, na zahtjev kupca, pribavlja izvoznik a kojom carinske vlasti neke

zemlje potvrđuju da je predmetna roba prevezena kao izravna pošiljka, da je stalno bila pod carinskim nadzorom te da na njoj nije obavljana nikakva dodatna obrada, dorada ili prerada

- u našoj zemlji te potvrde izdaje ulazna carinarnica, i to kad dobije izvješće izlazne carinarnice kako je predmetna roba otpremljena iz Hrvatske

Potvrda o kranjem korisniku- isprava koju, na zahtjev prodavatelja, izdaje kupac kao jamstvo da je on, odnosno

njegov komitent, krajnji korisnik predmetne robe- takve se isprave najčešće rabe pri prodaji roba visoke tehnologije pa se na ovakav

način želi spriječiti da ona bude reeksportirana na neželjena treća tržišta

Potvrda o kvaliteti robe- isprava koju izdaje organizacija registrirana za kontrolu kvalitete i kvantitete robe

potvrđujući da je pregledala predmetnu robu i navodeći rezultate do kojih je analizom došla

- certifikat se izdaje na posebnoj tiskanici, a najčešće se pojavljuje na zahtjev poslovnih partnera

Certifikat o težini robe- ispostavljaju međunarodni otpremnici sa svrhom da izvoznik, zajedno s ostalim

ispravama, putem banke obavijesti kupca o službveno utvrđenoj mjeri izvezene tj. otpremljene robe

- najčešće se rabi pri prometu masovnih dobara u međunarodnoj trgovini

Tvornički atest- potvrda kojom proizvođać robe potvrđuje kvalitetu robe, njezin kemijski sastav,

suglasnost s određenim standardima i slično- određena vrsta jamstva proizvođača da proizvod odgovara određenim standardima

kvalitete

Potvrda o višoj sili- isprava koju izdaje prodavatelj ili neka organizacija u kojoj se tvrdi da je u

razdoblju poslije sklapanja ugovora došlo do nastupa nekih događaja koji spadaju u slučajeve više sile i koji su odgodili ili onemogućili provedbu određenih radnji iz kupoprodajnog ugovora

3.1.3.1 Certifikati o zdravstvenom stanju robeTe certifikate izdaju medicinske, veterinarske i druge slične ustanove nakon što obave analizu zdravstvene ispravnosti određene robe

Sanitarna potvrda- isprava kojom ovlašteni sanitarni inspektor ministarstva zdravstva potvrđuje kako

je određeni proizvod proizveden po postojećim sanitarnim normama i kako ne sadrži tvari koje mogu naštetiti ljudskom zdravlju

- isprava bez koje određene roba ne može biti ocarinjena

- primjenjuje se pri trgovini prehrambenim prizvodima i pićima, kozmetikom, posuđem, ambalažom za živežne namirnice, duhanskim prerađevinama i dječjim igračkam

Veterinarska potvrda- rabi se pri izvozu i uvozu proizvoda životinjskog podrijetla, svejedno jesu li

namijenjeni ljudskoj ili životinjskoj prehrani- isprava kojom ovlašteni veterinarski inspektor potvrđuje da su navedeni proizvodi

zdravstveno ispravni, da ne potječu s područja na kojima su vladale stočne bolesti niti sadrže bilo kakve štetne tvari

- tiskaju se na posebnom formularu, paralelno na jednom hrvatskom i na jednom svjetskom jeziku

- robe životinjskog podrijetla i živa stoka ne mogu se uvoziti niti izvoziti bez te potvrde

Fitopatološka potvrda- isprava koju izdaju granični fitopatološki inspektori odnosno inspektori za zaštitu

bilja u zemlji izvoza- potvrda ujedno sadrži i izjavu ovlaštene osobe kako predmeti biljnog podrijetla

nisu zaraženi nikakvim bolestima ili biljnim štetočinama te da ne potječu s područja gdje je bilo takvih bolesti

- ona je uvjet za uvoz, izvoz i carinjenje proizvoda biljnog podrijetla

3.2. Prijevozne ispravePrijevozne isprave izdaje prijevoznik, a one dokazuju kako je prijevoznik primio navedenu robu, da ju je utovario na prijevozno sredstvo odnosno da ju je već otpremio primatelju iz prijevozne isprave. U Jedinstvenim pravilima i običajima za dokumentarne akreditive, prijevozne isprave su obrađene u člancima 23.-31. Dijele se na: pomorske teretnice, teretne listove, špediterske potvrde, ostale prijevozne isprave

3.2.1. Pomorske teretnice- prijevozna isprava koju na zahtjev krcatelja izdaje brodar ili njegov ovlašteni agent

kao dokaz da je navedenu robu preuzeo na prijevoz u prividno dobrom stanju i kojom se obvezuje da će je prevesti do navedene odredišne luke i tamo je, u stanju u kojemu ju je primio, predati prvom (zakonskom) imatelju orginala teretnice

- ima tri osnovne funkcije: njome se potvrđuje postojanje ugovora o prijevozu i uvjeti tog ugovora, služi kao dokaz da je brodar primio teret koji je u njoj naveden, te utvrđuje obvezu brodara da navedeni teret preda legitimnom imatelju teretnice

- postoje dvije vrste teretnica: linijska pomorska teretnica i čarter teretnica

Linijska pomorska teretnica- prijevozna isprava i robni vrijednosni papir koji se izdaje pri ukrcaju robe na

brodove linijske plovidbe- opće karakteristike linijske plovidbe su postojanje plovidbenog reda, poznata

ukrcajna i odredišna luka kao i sve luke koje brod dotiče tijekom plovidbe,

unaprijed objavljeni uvjeti prijevoza i velik broj pojedinačnih pošiljaka različitih pošiljatelja koje se ukrcavaju i iskrcavaju u svim lukama u kojima brod pristaje

Čarter teretnica- prijevozna isprava koja se rabi u slučaju prijevoza robe brodovima slobodne

plovidbe- brodovi iz slobodne plovidbe su iznajmljeni od brodovlasnika i plove svjetskim

morima u potrazi za teretom. Kad brodar dobije teret, onda s krcateljem sklapa ugovor o prijevozu (Charter Party)

- ključna razlika od linijske teretnice je u tome što uvjeti prijevoza robe iz čarter teretnice nisu poznati pa se moraju ipčitavati iz charter party ugovora

Čista teretnica- ne sadrži primjedbe kojima bi se izričito konstatiralo kako je oštećena bilo roba

bilo ambalaža

Nečista teretnica- svaka teretnica koja sadrži neku primjedbu kojom se izričito konstatiraju nedostaci

na robi

U teretnici ''na ime'' primatelj je imenom točno određena pravna ili fizička osoba

Neprenosiva (neodstupiva) teretnica varijanta je teretnice na ima koja je unaprijed definirana kao neprenosiva pa se stoge ne može prenositi niti cesijom

Teretnica ''po naredbi'' glasi po naredbi primatelja. To znači da se u rubrici ''primatelj'' iznad naziva i adrese primatelja upisuje klauzula ''po naredbi''

Teretnica ''na donositelja'' ne sadrži ime i adresu primatelja robe tako da pravo raspolaganja robom ima svaki zakonski imatelj teretnice

Teretnica s klauzulom ''ukrcano na brod'' je isprava koja se izdaje nakon što je završen ukrcaj cijele pošiljke

Teretnica s klauzulom ''primljeno na ukrcaj'' je isprava kojom brodar ili njegov agent potvrđuju da je određena roba isporučena na obali nadiohvat brodskih dizalica ili da je smještena u lučkom skaldištu te da će biti ukrcana na jedan od njihovih brodova.

Najčešći nedostaci koje su naše banke uočile na teretnicama koje im se prezentiraju zbog naplate akreditiva su:

- teretnica nije izdana u dogovorenom broju primjeraka- teretnica ne sadrži adresu osobe u luci prispjeća koju se treba obavijestiti da brod

stiže u luku

- teretnica ne sadrži klauzulu ''vozarina plaćena unaprijed00 iako je ugovorena prodaja na paritetu CIF ili CFR

- datum na teretnici je kasniji datum od onoga koji je na akreditivu označen kao krajnji rok otpreme

- na teretnici nema klauzule ''ukrcano na brod'' iako se to traži u akreditivnim uvjetima

- teretnica je nečista- roba navedena u teretnici razlikuje se po vrsti, kvaliteti i/ili količini od one

navedene u akreditivu

2. TERETNI LISTOVI = prijevozne isprave propisane međunarodnim konvencijama o pojedinim vrstama prijevoza (unificirane, izdaju se dvojezično: na jeziku prijevoznika i nekom svj. jeziku)

= potvrda o postojanju ugovora o prijevozu onog trenutka kad prijevoznik primi neku robu na prijevoz zajedno sa teretnim listom

= legitimacijske isprave koje glase na ime jednog primatelja koji time ima ovlast zahtijevati izručenje i predaju robe od prijevoznika na odredišnom mjestu (nisu v.p.-i)

- glase isključivo „na ime“, ne mogu se izdati „po naredbi“ ili „na donocioca“

1) MEĐUNARODNI ŽELJEZNIČKI TOVARNI LIST (CIM) = isprava o prijevozu robe u međunarodnom željezničkom prometu kojom željeznica svojim žigom potvrđuje kako je primila robu na prijevoz, da će je prevesti do naznačene odredišne željezničke postaje te tamo predati navedenom primatelju.

- propisan je oblik i sadržaj, a određeno je i da se tiska u zelenoj boji- ispravak se smije samo precrtavanjem i upisivanjem novog teksta s potpisom osobe koja

je načinila ispravak- pošiljatelj odgovara za točnost navoda i izjava unesenih u teretni list

6 dijelova:

original teretnog lista (predaje se primatelju) teretna karta = obračunska isprava u koju se unose svi troškovi nastali u tijeku prijevoza

pošiljke (zadržava ju odredišni kolodvor) izvješća o prispijeću (zadržava ju odredišni kolodvor) duplikat teretnog lista (ostaje pošiljatelju) kopija teretnog lista – prati pošiljku do graničnog kolodvora otpremne države prijepis kopije teretnog lista (ostaje otpremnom kolodvoru)

2) MEĐUNARODI TERETNI LIST U CESTOVNOM PROMETU (CMR) = prijevozna isprava koja se rabi pri prijevozu robe različitim vrstama kamiona

= potvrda prijevoznika da je navedenu robu primio na prijevoz i da će ju prevesti na odredište

- dio je Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz cestom koja propisuje oblik i sadržaj

- sastoji se od 3 orginala: za pošiljatelja, primatelja i prijevoznika (koji potpisuju pošiljatelj i prijevoznik)

- 5 kopija: po jedna za domaćeg i stranog špeditera, jedna za carinu, 2 kojima je primatelj potvrdio primitak robe (zadržava prijevoznik i jednu prilaže uz račun)

3 .ZRAČNI TOVARNI LIST = isprava kojom zračni prijevoznik potvrđuje primitak robe zbog prijevoza na označeno odredište

= tiskanica na eng.jeziku propisana međunarodnom konvencijom o prijevozu robe zrakom

- sadrži imena i adrese prijevoznika ili njegova agenta, primatelja, pošiljatelja, opis robe, broj koleta, težinu, zapremninu, ukupan iznos vozarine, pečat i potpis prijevoznika, datum ispostavljanja, broj leta i datum opreme itd.

- svaki zračni prijevoznik ima vlastitu tiskanicu z.t.l.- popunjava ga pošiljatelj (koji i odgovara za štetu) te ga ispunjenog i potvrđenog prima

zrakoplovni prijevoznik- sastoji se od 3 originala (zelene-prijevozniku, ružičaste -primatelju i plave boje-

pošiljatelju) i 9 kopija- za svaku pošiljku se izdaje samo jedan z.t.l. i svaki ima svoj serijski broj

4) TERETNI LIST ZA MEĐUNARODNI RIJEČNI PRIJEVOZ = potvrda riječnog brodara da je teret ukrcan na njegov brod, a pošiljatelju daje ovlast disponiranja pošiljkom sve dok se ona ne preda primatelju.

- sastoji se od 6 dijelova: originala (prati robu do odredišnog pristaništa), duplikata (ostaje pošiljatelju kao dokaz o sklopljenom ugovoru o prijevozu i kao isprava s kojom se može disponirati robom tijekom prijevoza) i 4 kopije (služe za izvještavanje primatelja o prispijeću robe, kao prilog uz račun za tr. prijevoza i za računovodstvene svrhe)

5) POMORSKI TERETNI LIST = novi oblik pomorske prijevozne isprave. Tekstualno je isti kao i pomorska teretnica pa se isti primjenjuju propisi i odredbe

3. MEĐUNARODNE ŠPEDITERSKE POTVRDE

- kako bi se olakšalo i ubrzalo odvijanje vanjskotrgovinskih poslova u određenim segmentima

- kreirao FIATA =međunarodno udruženje špeditera

a) ŠPEDITERSKA POTVRDA O PRIMITKU = FCR = isprava kojom špediter potvrđuje da je od određene osobe u određenom mjestu primio točno navedenu i opisanu robu uz neopozivi nalog da organizira njezinu otpremu i stavi je na raspolaganje imenovanom primatelju (može se opozvati jedino uz vraćanje originala potvrde i uz pretpostavku da je špediter još u mogućnosti ispuniti taj opoziv)

- ne izdaje se po naredbi i ne može se prenositi indosamentom - primjenjuje se u slučajevima isporuke na paritetu na kojem prodavatelj robe nije dužan

utovariti robu u prijevozno sredstvo pa stoga ne može ni pribaviti transportni dokument npr.pri prodaji na paritetu EXW

- u slučaju da je dogovoreno plaćanje dokumentarnim akreditivom –prodavatelj (korisnik akreditiva) će naplatit ugovorenu kupoprodajnu cijenu uz predočenje špediterske potvrde o primitku

b) ŠPEDITERSKA PRIJEVOZNA POTVRDA = FCT = isprava kojom špediter potvrđuje da je od nalogodavca primio određenu robu radi otpreme određenim prijevoznim sredstvom.

- špediter preuzima obvezu otpreme i predaje robe primatelju uz povrat indosiranog originala FCT potvrde

- izdaje se tek kad je sasvim sigurno da je roba prošla cjelokupnu propisanu izvoznu proceduru i nakon što je s određenim vozarom sklopljen ugovor o prijevozu

- može se izdavati po naredbi

- može se ugovoriti i u dokumentarnom akreditivu jer prodavatelju služi kao dokaz da je ispunio preuzete obveze iz kupoprodajnog ugovora

c)ŠPEDITERSKA TERETNICA ZA MJEŠOVITI PROMET = FBL = isprava kojom se špediter obvezuje obaviti ili u svoje ime organizirati obavljanje cjelokupnog transportnog pothvata od mjesta prihvata do mjesta isporuke navedenog u teretnici.

- rabi se u slučajevima kad je za dopremu robe kupcu u inozemstvo potrebno koristiti se uslugama više različitih prijevoznika

- špediter na sebe preuzima odgovornost za djela i propuste

- prenosiva prijenosna isprava izuzev kad je na njoj izričito naznačeno da je neprenosiva

- vrijednosni papir – znači da legitimni imatelj raspolaže i robom na koju isprava glasi

d) KURIRSKE I POŠTANSKE POTVRDE = transportni dokumenti koje izdaju poštanski uredi ili kurirsko poduzeće iz mjesta otpreme robe. Da bi ih banke potvrdile moraju imati žig ili potpis poštanskog ureda ili kurirskog poduzeća

- uvedeni su Revizijom Jedinstvenih pravila

4. ISPRAVE O OSIGURANJU ROBE

- tvrtka ima mogućnost samoosiguranja (npr. odabirom kvalitetne ambalaže, prijevoznih sredstva.. poduzima ih pod. kako bi se potencijalni rizici smanjili na minimum), prijenosa rizika na poslovnog partnera (ugovaranjem odgovarajuće paritetne klauzule) te osiguranjem

- ugovor o osiguranju sklapaju osiguranici s osiguravateljima kako bi rizik prebacili na osiguratelja

- vrste dokumenata o osiguranju robe u prijevozu:

polica osiguranja = pisana isprava koju osiguratelj izdaje na zahtjev svog osiguranika i kojom se potvrđuje sklopljeni ugovor o osiguranju robe u prijevozu

- nije pravi v.p. jer za naknadu štete poradi nastupa osiguranih rizika nije dosta priložiti samo policu već se treba dokazati i tzv. Osiguranikov interes nad predmetnom robom

- podaci koji moraju biti da bi polica bila valjana: naziv isprave, osiguranika, opis osigurane robe i ambalaže, pokrivene rizike, svota osigurane robe, rok trajanja osiguranja, osigurani prijevozni put, premija osiguranja, datum izdavanja police, potpis ugovornih strana –moraju biti i tiskani opći uvjeti osiguranja iz kojeg su jsano vidljive obveze osiguravatelja koji izdaje policu.

- Može glasiti na ime (prenosi se cesijom), po naredbi (prenosi se indosamentom), na donositelja (prenosi se jednostavnom predajom iz ruke u ruku)

- Prenosiv je samo original dok na kopijama izričito stoji da su neprenosive

VINKULIRANE POLICE = prijenos prava se iz police osiguranja može unaprijed isključiti tako da se to izričito navede na samoj polici

U transportnom osiguranju se koriste:

GENERALNA POLICA – se primjenjuje u slučajevima kad osiguranik sukcesivno i u kraćim vremenskim razmacima izvozi ili uvozi istu ili sličnu robu na istom paritetu

POJEDINAČNA POLICA – u slučaju povremenih ugovora o osiguranju.

- certifikat osiguranja = ispostavlja se na temelju generalnog ugovora o osiguranju, i to prije otpreme pojedinačnih pošiljki, kad se iz bilo kojeg razloga ne može izdati polica osiguranja

- potvrda o osiguranju (prijava za osiguranje u izvozu i uvozu) = isprava koja se pojavljuje u posl. praksi hrvatskih poduzeća koja imaju sklopljen generalni ugovor o osiguranju i kad je konstrukcija posla takva da im ne treba pojedinačna polica osiguranja

- slučaj uvoza robe na paritetima EXW, FOB, FCA, CPT i CFR – hrv. Izvoznici redovito osiguravaju robu jer se po tim klauzulama ona prevozi na njihov rizik

- slučaj CIF i CIP (plaćanje dogovoreno akreditivom) –valuta osiguranja mora biti valuta iz akreditiva, vrijednost osigurane robe mora bit uvećana za najmanje 10% (ako nije drugačije utvrđeno akreditivom) – ukoliko se vrijed. ne može procijenit bit će prihvatljivo osiguranje 110% akreditivnog iznosa, mjenice ili fakture (ovisno koja je vrijed. veća)

5. CARINSKI DOKUMENTI = isprave čiju je uporabu u carinskim postupcima propisala Hrvatska uprava carina ili se one primjenjuju na osnovi međunarodnih konvencija koje je Hrv. ratificirala.

= u širem smislu – sve one isprave koje se rabe u carinskim postupcima

JEDINSTVENA CARINSKA DEKLARACIJA (JCD) = osnovna carinska isprava koja se primjenjuje kao jedinstveni formular carinske deklaracije za sve vrste carinskih postupaka

- izgled i sadržaj je jednak odgovarajućim formularima u drugim zemljama članicama WTO-a - 8 primjeraka (za zemlju izvoza, za obradu podataka, za izvoznika, za odredišnu carinarnicu,

potvrda primitka/jedinstveni otpremni postupak, za zemlju odredišta, za obradu podataka, za uvoznika), svaki je označen brojem

DEKLARACIJA O CARINSKOJ VRIJEDNOSTI ROBE =isprava koja služi pri izračunavanju carinske osnovice (primjenjuje se pri uvozu)

6. KARNET TIR = međunarodni carinski sustav tranzita robe koja se prevozi cestama

= carinski dokument koji se rabi za ubrzavanje i pojednostavljenje carinskih formalnosti prilikom prijelaza cestovnih motornih vozila iz jedne zemlje u drugu tj. prilikom tranzita

= jamstvo nekog osiguratelja carinskim vlastima tranzitnih zemalja kako će sva carinska davanja zajedno sa zateznim kamatama biti plaćena dođe li do nekih nepravilnosti

- tiska se na jeziku zemlje koja ga je izdala i na francuskom jeziku

- želja da se maksimalno pojednostavne, pojeftine i ubrzaju mjere carinskog nadzora robe u tranzitu

- 1975. u Ženevi, 1992. ratifikacija Hrvatske

Načela:

Sigurna vozila i kontejneri : zahtjeva da se roba prevozi u plombiranim vozilima čiju je uporabu odobrila carina (i čini to svake 2 godine)

međunarodni lanac jamstava –u slučaju zlouporabe karnet TIR – isprava koju su prihvatile carinske vlasti zemlje polaska, tranzitnih zemalja i

odredišne zemlje uzajamno priznavanje carinskih kontrola –postupci i mjere poduzete u zemlji polaska priznaju

se u zemlji odredišta kontrolni pristup : precizno uređen i kontroliran od str. carinskih vlasti, nacionalnog jamca i

određenog osiguratelja

- vrste:1. karnet za prijevoz između dviju zemalja (6 listića i talona)2. onaj koji se primjenjuje za tranzit kroz više zemalja (14 listića i talona)

- sadrži: pravila o korištenju karneta, rok do kad vrijedi, br. polaznih i odredišnih carinarnica

-otvara ga carinarnica u zemlji polaska robe nakon pregleda robe i vozila te provjere podataka. Prijevoznik dostavlja potrebne isprave (računi, tovarni listovi, carinske deklaracije za izvoz..). Ukoliko podaci odgovaraju stvarnom stanju carinarnica stavlja carinska obilježja (plombe) i potvrđuje karnet TIR. U roku od 7 dana odredišna carinarnica šalje potvrdu o primitku robe polaznoj carinarnici. Ako polazna carinarnica u roku od 14 dana ne primi potvrdu o primitku robe šalje požurnicu odredišnoj carinarnici (do 2puta). Ako se utvrdi da roba nije prijavljena pokreće se postupak pri službama za nadzor i suzbijanje kriminala i postupak za naplatu carine i ostalih davanja od nositelja. Ukoliko carinarnica ne uspije u roku od 60 dana naplatiti carinu od nositelja karneta obavještava jamca –u HR je to Udruga hrvatskih autoprijevoznika –Transkomerc, Zagreb (osiguran na 50000$ od Croatie d.d.). Ukoliko u roku od 90 dana ne dostavi vjerodostojne podatke naplaćuje se izvoz u punom iznosu.

7. KARNET ATA = dokument koji omogućuje privremeni uvoz neke robe bez plaćanja carine i poreza s tim da se predmetna roba mora, najdulje u roku od jedna godine, vratiti u inozemstvo u neizmijenjenom stanju

- služi kao pokriće za plaćanje svih carinskih pristoji u slučaju zloporabe dokumenata –na osnovi jamstva ili gotovinskog depozita koji je položen kod izdavatelja karneta

- zamjenjuje više carinskih isprava i ubrzava carinske postupke s robom

- nastao je u Međunarodnoj trgovačkoj komori u Parizu

- izdaje se na propisanoj tiskanici koja se sastoji od korica (serijski broj, vrijeme važenja, popis zemalja gdje će se karnet koristiti, podaci o jamcima, podaci o robi na koju se odnosi) i talona (različitih su boja, ovisi o broju zemalja u kojima će se karnet koristiti –sastoje se od: gornjeg (ostaje u karnetu) i donjeg dijela (zadržavaju carinarnice pojedinih zemalja))

- otvara ga i provjerava izlazna carinarnica u zemlji privremenog izvoza te ga upisuje u kontrolnik izlaznih karneta ATA i zadržava odgovarajući dio izlaznog talona

- ulazna carinarnica evidentira unošenje robe, upisuje karnet u kontrolnik ulaznih karneta ATA, zadužuje izlaznu carinarnicu, i provodi druge mjere nadzoraŽ

- po isteku roka ukoliko ulazna carinarnica ne primi obavijest o vraćanju robe u inozemstvo upućuje požurnicu svim carinarnicama –ukoliko ni jedna ne potvrdi izlazak robe i ne podnese se dokaz o urednom razduženju karneta ATA aktivira se jamstvo te se naplaćuje carina + uvozne pristojbe u visini redovnog uvoza

- u Hrvatskoj se karnet ATA koristi za privremeni uvoz znanstvene i stručne opreme, robe namijenjene izlaganju na sajmovima, izložbama i dr. sl. priredbama, trg. uzoraka i reklamnog mat., ambalaže, dijelova za popravak privremeno uvezenih cestovnih komercijalnih vozila sa stranom registracijom, u slučaju provoza robe.

4. INSTRUMENTI PLAĆANJA U MEĐUNARODNOJ RAZMJENI

1) Međunarodni dokumentarni akreditiv,

2) Bankovna doznaka,

3) Dokumentarna naplata ili robni inkaso,

4) Trgovačko kreditno pismo,

5) Čekovi

6) Mjenice

- za odluku o odabiru instrumenta treba uzeti u obzir: o kakvom vanjskotrgovinskom poslu je riječ; radi li se o kupoprodaji robe, obavljanju gospodarske usluge, otplati anuiteta, plaćanju avansa; koji je način plaćanja; kolika je vrijednost vanjskotrgovinskog posla, kakav je bonitet inozemnog partnera itd.

4.1. Međunarodni dokumentarni akreditiv

● Međunarodni dokumentarni akreditiv (The Letter of Credit – L/C) je instrument plaćanja u kojemu se neka banka na zahtjev i po nalogu svog komitenta (nalogodavca) obvezuje da će:

a) isplatiti korisnika akreditiva ili nekoj trećoj osobi po njegovoj naredbi, određeni iznos (odnosno da će akceptirati, negocirati ili isplatiti mjenicu vučenu od korisnika) ili da će

b) ovlastiti neku drugu banku da obavi takvo plaćanje (odnosno akceptiranje, negociranje ili isplatu mjenice) pod uvjetom da korisnik, ili ta treća osoba, banci preda ugovorene dokumente i udovolji svim ostalim uvjetima akreditiva.

4.1.1. Sudionici i pravni odnosi sudionika u plaćanju dokumentiranim akreditivima ● Nalogodavac (Applicant) – kupac (uvoznik) koji daje nalog svojoj poslovnoj banci da na temelju fin. pokrića što ga ima u toj banci ili na temelju odobrenog kredita, odobri akreditiv u korist inozemnog posl. partnera

● Akreditivna banka (The Issuing bank) – ona u zemlji kupca (nalogodavca) koja otvara međ. dok. akr. na zahtjev nalogodavca i točno prema uputama dobivenim u nalogu za otvaranje akr. Najčešće je to banka u zemlji nalogodavca

● Korisnik (The Beneficiary) – prodavatelj (izvoznik) koji predočenjem određenih dokumenata i ispunjenjem ostalih uvjeta u akreditivu stječe pravo iskorištenja akr.

● Imenovana banka (The Nomenated bank) – svaka druga banka u zemlji prodavatelja koja po ovlaštenju akreditivne banke preuzima određene obveze prema korisniku akr. Najčešće je to banka u zemlji korisnika akreditiva

● imenovane banke (posredničke), ovisno o vrsti akreditiva mogu preuzeti različite obveze i odgovornosti, pa razlikujemo:

– Isplatna banka – ovlaštna za isplatu akreditiva na teret i po nalogu akreditivne banke

– Potvrđujuća banka – preuzima čvrstu obvezu da će korisniku isplatiti akreditivnu svotu odmah po prezentaciji dokumenata i ne čekajući prijam pokrića od akreditivne banke

– Negocirajuća banka – ovlaštena do određenog roka isplatiti akreditivnu svotu uz uvjet da joj korisnik predoči mjenicu i dokumente koji su određeni akreditivnim uvjetima

● unutar samog mehanizma dokumentarnog akreditiva postoji više pravnih odnosa između osoba iz akreditivnog posla:

– odnos nalogodavca i akreditivne banke

– odnos akreditivne banke i banke koja potvrđuje akreditiv

– odnos akreditivne banke ili potvrđujuće banke i drugih banaka od kojih su one zatražile da obave neke poslove u vezi s akreditivom (imenovane banke)

– odnos akreditivne banke ili potvrđujuće banke odnosno druge imenovane banke i osobe u čiju korist je akreditiv otvoren

osnovno svojstvo ovih pravnih odnosa: međusobno odvojeni, neovisni i neuvjetovani znači da svaka osoba iz akreditiva mora ispuniti preuzete obveze neovisno o drugim sudionicima

4.1.2. Akreditivni dokumenti

● Osnovni robni dokumenti – trgovačka faktura (3-5 primjeraka, mora glasiti na ime nalogodavca za otvaranje akreditiva i mora ju izdati korisnik akreditiva)

● Dokumenti o otpremi robe (transportni dokumenti) – ovisno o vrsti prijevoza može biti pomorska teretnica, riječna teretnica, zračni tovarni list, dokument mješovitog prijevoza

● Dokumenti o osiguranju (polica, ugovor) – moraju biti onakvi kako je propisano akreditivom i mora ga izdati osig. društvo ili njegov agent

● Ostali akreditivni dokumenti – zahtijevaju se ovisno o vrsti robe koja se uvozi i zemlji njezina podrijetla. To su najčešće: potvrde o podrijetlu robe, sanitarna, veterinarska i fitopatološka potvrda, konzularne fakture, tvornički atesti za isporučenu robu, certifikati organizacija ovlaštenih za provjeru kvalitete i količine robe itd.

4.1.2.1. Ispitivanja i vanjski izgled dokumenta

● Ispitivanje dokumenta – jedna od najvažnijih i najosjetljivijih radnji kod dokumentarnih akreditiva

● prema Jedinstvenim pravilima sve banke koje sudjeluju u plaćanju akreditivom imaju na raspolaganju razuman rok da ih ispitaju i utvrde odgovaraju li ugovorenim instrumentima – u tom roku moraju prihvatiti ili odbiti te o svojoj odluci obavijestiti osobu od koje su primile dokumente

● prilikom ispitivanja dokumenata banke moraju poštovati načela:

– načelo sukladnosti – propisuje da se opis robe u fakturi mora slagati s opisom robe iz akreditiva a da svi drugi dokumenti mogu sadržavati i opis robe koji nije identičan ali nije ni protivan opisu robe u sadržanom akreditivu

– načelo neproturječnosti – propisuje da je svaka banka dužna međusobno uspoređivati prezentirane dokumente te da će, ako to akreditiv izričito ne određuje drukčije, prihvatiti dokumente koji se predoče pod uvjetom da njihov sadržaj nije protivan bilo kojem drugom predočenom dokumentu

– načelo nesuglasnosti – razlikuje: prihvatljive nesuglasnosti (dopuštene su Jedinstvenim pravilima i one koje su predviđene u akreditivu), neprihvatljive nesuglasnosti (izričito zabranjene, u njihovom slučaju banke mogu odbiti isplatu) i granični slučajevi nesuglasnosti (postoje kad banke zauzmu jedno stajalište a sudovi drugo ili kad same banke nisu sigurne kako postupati – takvi se slučajevi ne mogu unaprijed predvidjeti ili definirati)

4.1.2.2. Akreditivni rokovi i podnošenje dokumenata

● svaki akreditiv mora sadržavati odredbe o:

– roku za podnošenje dokumenta – određuje se nakon datuma prijevozne isprave. ako nije naznačen, banka će primijeniti odredbu Jedinstvenih pravila koja određuje da se dokumenti moraju podnijeti banci najkasnije 21 dan od datuma transportnog dokumenta

– roku valjanosti akreditiva – rok do kojeg je banka dužna od korisnika primiti, ispitati i honorirati ugovorene dokumente

– mjestu plaćanja – važno jer je banka dužna isplatiti akreditiv samo na onome mjestu koje je određeno u akreditivu. Zato akreditivi moraju odrediti mjesto na kojemu će se prezentirati dokumenti za plaćanje. Određivanje mjesta je u ovlasti akreditivne banke.

4.1.3. Vrste dokumentarnih akreditiva

● s obzirom na način i rok isplate akreditiva:

1) akreditivi plativi po viđenju – korisniku se akreditivni iznos isplaćuje odmah po prezentaciji dokumenta

2) akreditivi s odgođenim plaćanjem – noviji oblik akreditiva, plaćanje se obavlja po dogovorenom roku nakon prezentacije, za korisnika riskantniji

3) akceptni akreditiv – korisnik akreditiva zajedno s uobičajenim akreditivnim dokumentima banci prezentira i mjenicu vučenu na banku – umjesto isplate akreditivnog iznosa korisnik natrag dobiva mjenicu koju je potpisala banka. Sličan akreditivu s odgvođenim plaćanjem

razlika 1) i 3): mjenicu iz akceptnog akreditiva, gdje je glavni dužnik (trasat) banka koja je mjenicu akceptirala, korisnik može eskontirati prije roka njezina dospijeća ako mu je hitno potreban novac

4) otkupni (negocijacijski) akreditiv – koristi se mjenicama zajedno s dokumentima. Bitno je da je sam akreditiv neprenosiv dok su mjenice koje se primijenjuju uz akreditiv prenosive.

● s obzirom na odnos akreditivne banke i korisnika akreditiva:

a) opozivi i neopozivi

– opozivi – mogu se u svako doba opozvati bez prethodne obavijesti i suglasnosti korisnika

– neopozivi – ne mogu se ni opozvati niti izmijeniti bez pristanka svih stranaka. Najčešće se rabne u međunarodnoj trgovini.

b) potvrđeni i nepotvrđeni

– potvrđeni (komfirmirani) – akreditivi kod kojih je neopozivu obvezu isplate ili akceptiranja mjenice preuzela i posrednička banka – takva banka postaje potvrđujuća banka. Često se upotrebljava u

međunarodnoj trgovini. Korisniku odgovara jer on često nije u mogućnosti provjeriti bonitet akreditivne banke, s druge strane on dobro poznaje potvrđujuću banku, te mu je lakše provjeriti njezin bonitet, te mu je lakše komunicirati s njom jer je u većini slučajeva u njegovoj zemlji.

– nepotvrđeni (nekomfirmirani) – oni kod kojih je samo akreditivna banka preuzela neopozivu obvezu plaćanja ili akcepta mjenice. Ako se u poslu pojavljuje i posrednička banka ona može biti: obavještavajuća (banka „poštar“ koja obavještava korisnika o tome da je akreditiv otvoren i kakvi su uvjeti) ili isplatna banka (banka koja isplaćuje akreditivni iznos ali nakon što joj ga doznači akreditivna banka)

c) prenosivi i neprenosivi

– prenosivi – oni kod kojih prvi korisnik može zatražiti od banke koja je ovlaštena obaviti plaćanje da sva prava iz akreditiva prenese na jednu ili više drugih osoba. Akreditiv se može prenesti samo jednom, osim ako je u njemu izričito predviđeno drukčije. Pritom se ponovni prijenos na prvog korisnika ne smatra zabranjenim transferom.

d) „standby“

– isplata novčane svote uz predočenje pismene izjave korisniku da nalogodavac nije izvršio svoju obvezu

e) obnovljivi i neobnovljivi

– revolving – akreditivi koji se, kad se iskoriste, ponovno obnavljaju na isti iznos sve dok se ne iscrpi maksimalna predviđena svota. Akreditivi obnovljivi prema iznosu mogu biti kumulativni ili nekumulativni. Prednost takvih akreditiva je u tome što pri otvaranju nije potrebno na računu u banci imati cijeli iznos odjednom već se maksimalna svota dopunjuje postupno. Mogu se obnavljati u vremenu ili u vrijednosti.

– obični (jednokratni) – ne obnavljaju se nakon što se iskoriste, služe za jednokratno korištenje akreditivnog iznosa i koriste se u plaćanjima jednokratnih isporuka robe

f) izravni i cirkularni

g) akreditivi s crvenom ili zelenom klauzulom (packing)

– akreditivi kod kojih akreditivna ili imenovana banka u zemlji prodavatelja dobiva pravo (ali ne i dužnost) da korisniku može predujmiti određeni iznos akreditiva bez ikakvih uvjeta. Ovi akreditivi pogoduju korisnicima ( prodavateljima) koje zapravo kreditiraju.

h) „back to back“ akreditivi i kontraakreditivi

– podakreditivi (back to back) – akreditivi kod kojij korisnik akreditiva upotrebljava taj akreditiv kao podlogu za otvaranje jednog novog akreditiva (kod iste te banke) koji mu sada služi za financiranje kupnje robe od svojih dobavljača

4.1.4. Ugovaranje i tehnika plaćanja akreditivom

● nalogodavac daje akreditivnoj banci (u svojoj zemlji) nalog za otvaranje akreditiva i doznačuje dogovoreni iznos deviza tj akreditivni iznos

● po odredbama iz naloga, akreditivna banka otvara akreditiv i prosljeđuje ga potvrđujućoj banci koja korisniku (prodavatelju) šalje tzv. „obavijest o otvorenom akreditivu“ u kojoj navodi sve uvjete iz akreditiva

● zaprimanjem te „obavijesti“ korisnik otklanja svoj osnovni rizik (rizik naplate) pa odmah može dati nalog za početak isporuke robe

● nakon što je korisnik akreditiva isporučio robu u skladu s ugovorom, od otpremnika dobiva sve dokumente koji dokazuju da je roba isporučena u skladu s ugovorom (faktura, teretnica, polica osiguranja, certifikat o kontroli kvalitete, brzojav o otpremi)

● sada ove dokumente dostavlja potvrđujućoj banci, koja ih temeljito pregleda i ako utvrdi da u potpunosti odgovaraju uvjetima iz akreditiva, prihvaća dokumente i korisnikovu računu odobrava dogovoreni akreditivni iznos

● primljene dokumente, potvrđujuća banka šalje akreditivnoj banci, koja opet provjerava dokumente i ako je sve u redu, računu potvrđujuće banke odobrava dogovoreni iznos uvećan za uobičajene troškove

● akreditivna banka dokumente predaje nalogodavcu, koji na osnovu njih može preuzeti robu od prijevoznika i carinit ju

4.2. Bankovna doznaka u platnom prometu s inozemstvom

● Bankovna doznaka u platnom prometu s inozemstvom – nalog komitenta svojoj poslovnoj banci da na teret njegovih sredstava isplati određenu svotu deviza inozemnoj osobi koja je naznačena u nalogu. Domaća banka prihvaća taj nalog i nakon toga nalaže ino. banci, svojoj korespondentnoj banci, isplatu određene novčane svote u obliku odobrenja na računu ili isplate u gotovini korisniku te doznake.

● Bankovna doznaka se koristi za:

– plaćanje robe manje vrijednosti unaprijed

– plaćanje obavljenih gospodarskih usluga

– plaćanje predujmova (avansa)

– otplatu kreditih anuiteta

– ostala nerobna plaćanja (npr. stipendije u inozemstvu, darovanja, nasljedstva i sl.)

● Vrste:

– Nostro (naša) – doznaka koju domaći rezident plaća inozemnom partneru

– Loro (njihova) – doznaka koju nerezident plaća domaćoj pravnoj ili fizičkoj osobi

– Robna – ona kojom se plaća isporuka robe

– Nerobna – kojom se plaćaju pružene usluge

– Uvjetna – koja se isplaćuje tek po ispunjenju određenih uvjeta

– Bezuvjetna – doznaka koja se isplaćuje bez ikakvih uvjeta

Akreditiv je uvjetovani dokument međunarodnog platnog prometa, a doznaka bezuvjetan osim u slučaju uvjetovane doznake kad kupac traži od prodavatelja da mu osigura bankovno jamstvo ili akceptira mjenicu

4.3. Dokumentarna naplata – robni inkaso

● Robni inkaso se primjenjuje u slučaju postojanja međusobnog povjerenja među poslovnim partnerima stečenog na osnovi dugogodišnjeg poslovanja odnosno kad su uvjeti na tržištu takvi da jedna strana, kojoj to odgovara, diktira takav način plaćanja.

● Razlikujemo:

1) Robni inkaso – naplata komercijalnih papira (faktura, otpremnih dokumenata, dokumenata osiguranja) ili nekih VP

2) Nerobni (čisti) inkaso – naplata VP (čekova, mjenica, amortiziranih obveznica).

● Dokumenti će kupcu (uvozniku) biti predani nakon:

– isplate kupoprodajnog iznosa ako je dogovorena klauzula “dokumenti uz plaćanje”,

– akceptiranja mjenice prema klauzuli “dokumenti uz akceptiranje”,

– što uvoznik izda potvrdu o preuzimanju dokumenata uz prilaganje bankovnog jamstva.

● Sudionici u postupku dokumentarne naplate:

– nalogodavac (prodavatelj) – osoba koja svojoj banci povjerava posao naplate i dostavlja dokumente,

– dostavna banka (banka remitent) – banka prodavatelja kojoj je povjerena naplata i koja je provodi preko inkaso banke ,

– naplatna banka (inkaso banka) – banka kupca odnosno svaka banka, osim dostavne, koja je uključena u postupak naplate,

– prezentirajuća banka – naplatna banka koja prezentira dokumente trasatu

– kupac (trasat) – osoba kojoj se prezentiraju dokumenti zbog naplate

● Shema:

NALOGODAVATELJ inkaso nalog + dokumenti BANKA REMITENT inkaso nalog + dokumenti INKASO BANKA dokumenti KORISNIK inkaso iznos ili mjenica INKASO BANKA

inasko naplate puno nesigurnije i rizičnije od akreditiva

4.4. Trgovačko kreditno pismo

● Trgovačko kreditno pismo – instrument dokumentarnih plaćanja kojim banka izdavatelj ovlašćuje imenovanog korisnika da na nju može vući mjenice do iznosa navedenog u pismu te se obvezuje da će te mjenice, uz propisane dokumente, otkupiti od svakog savjesnog imatelja. Najčešće se primijenjuje u praksi angloameričkih banaka.

● Razlika od akreditiva:

– kod kred. pisma uz dokumente se redovito pojavljuju mjenice vučene na banku

– k.p. ovlaščuje korisnika da mjenice može podnijeti na negociranje bilo kojoj banci ali se bankama ne daje nikakav nalog za negociranje tih mjenica

– na k.p. se unosi izjava kojom se banka izdavatelju obvezuje na iskup mjenice od „svakog savjesnog imatelja“ koji tu mjenicu podnese zajedno s propisanim dokumentima

– k.p. se naslovljava i šalje korisniku bilo izravno poštom, posredovanjem nalogodvca ili posredovanjem neke banke, najčešće iz zemlje korisnika. U tom slučaju posrednička banka može to kreditno pismo i potvrditi.

4.5. Čekovi

● Čekovi – VP kojim izdatnik (trasant) nalaže trasatu (najčešće banci) da na čeku navedenu svotu isplati korisniku čeka (remitentu) ili osobi na koju on prenese ček. Mogu glasiti na ime, po naredbi i na donositelja s tim da se čekovi na ime rijetko rabe u vanjskoj trgovini.

● Karakteristike:

– pisana isprava i ne može se izdati ni u kojem drugom obliku,

– formalni papir koji sadrži sve bitne sastojke propisane zakonom,

– prezentacijski je VP – isplata se ne može obaviti bez prezentacije te dužnik mora isplatiti ček koji mu se predoči i onome tko mu ga predoči,

– čekovna obveza je fiksna što znači da se duguje/potražuje ona svota koja je navedena na čeku,

– dužnikova čekovna obveza je apstraktna,

– čekovni dužnici solidarno odgovaraju za isplatu čekovne svote s time da se ček mora prvo podnjeti na isplatu trasatu,

– čekovna obveza je samostalna – svaki čekovni obveznik potpisom čeka preuzima obvezu neovisno o obvezama ostalih potpisnika.

● u čekovnom prometu postoje dvije vrste indosiranja u kojima se ostvaruje prinos čeka na drugog vlasnika:

– potpuni indosament – na poleđini čeka vlasnik potpisuje prijenosnu izjavu u kojoj navodi i ime novog vlasnika na kojeg prenosi ček

– nepotpuni indosament – ne sadrži ni prijenosnu izjavu ni ime indosatara već samo naziv i potpis indosanta.

● Vrste čekova:

– bankovni čekovi – ček koji jedna banka vuče na drugu banku tako da se prva banka pojavljuje kao trasant a druga kao trasat

– dokumentarni čekovi – javlja se u izvozu robe i usluga; uz njega se pojavljuju određeni dokumenti (faktura, teretnica, tovarni list i dr.). Remitent podnosi banci ček uz predočenje navedenih dokumenata, banka preuzima dokumente i isplaćuje ček, trasant dobiva dokumente na temelju kojih preuzima robu od prijevoznika iz skladišta i sl.

– osobni čekovi – čekovi koje razne tvrtke, ustanove ili fizičke osobe u inozemstvu trasiraju na neku banku u svojoj zemlji i to na temelju realnog pokrića (depozita) ili fiktivnog pokrića

– putni čekovi – instrumenti plaćanja koji se rabe u međunarodnom putničkom prometu i izdaju ih poznate svjetske banke i velike turističke agencije. Glase na okrugle svote otisnute na prednjoj strani u odgovarajućoj valuti

– euro čekovi – unificirani bankovni ček kojim se u bankama ili mjenjačnicama može podizati gotovina odnosno platiti roba i usluge u trgovinama i hotelima

4.6. Mjenica

● Mjenica – VP koji je izdan u zakonski propisanom obliku i kojim se izdavatelj obvezuje da će osobi navedenoj u mjenici ili osobi na koju ona prenese mjenicu, isplatiti na mjenici naveden iznos na dan koji je također naveden na mjenici:

● Vrste:

– trasirana (tuđa) – pismeni nalog jedne osobe (trasanta) drugoj osobi (trasatu) da isplati trećoj osobi (remitentu) ili po njezinoj naredbi određenu svotu novca, prema uvjetima označenima na samoj mjenici

– vlastita (sola) – ona kod koje se sam izdavatelj mjenice obvezuje isplatiti određenu novčanu svotu navedenoj osobi ili nekomu drugom po njegovoj naredbi.

● u međunarodnom platnom prometu razlikujemo:

– mjenicu u akceptnom akreditivu

– mjenicu u negocijacijskom akreditivu

● u angloameričkim zemljama koristi se promissory note (promessa) – posebna vrsta vlastite mjenice kojom se izdavatelj bezuvjetno obvezuje platiti korisniku ili donosiocu svotu na koju glasi taj VP

5. RIZICI I POLITIKA RIZIKA U VANJSKOJ TRGOVINI

5.1. Pojam rizika

● Rizik – mogućnost nastupa različitih nepredviđenih događaja izazvanih subjektivnim ili objektivnim okolnostima, a zbog kojih onda mogu nastati određene štete

- subjektivne okolnosti: nestručnost i nepripremljenost osoblja, namjerne pogreške i propusti, nedostaci u organizaciji tvrtke i sl.

- objektivne okolnosti: stanje u okruženju na koje poduzeće ne može utjecati (aktivnosti državnih vlasti, ekonomske i društveno-političke nestabilnosti, prirodne katastrofe i sl.)

5.2. Uzroci i posljedice rizika

● glavni uzroci nastanka rizika: neizvjesnost i/ili djelovanje ljudskog faktora

● za smanjenje mogućnosti nastupa rizika važno je:

– smanjiti neizvjesnost glede svih događanja koja bi mogla utjecati na rezultate nekog poslovnog pothvata

– povećati stručnost, motiviranost i odgovornost donositelja poslovnih odluka na svim razinama odlučivanja

djelovanje ljudskog faktora ključno i za prevenciju i za nastup rizika

● posljedica nastupa rizika najčešće je nastanak određene štete na predmetu kupoprodaje uništenje, oštećenje ili smanjenje vrijednosti nekog predmeta

● s gledišta profita razlikujemo:

– stvarna šteta – gubitak imovine ili gubitak sredstava odnosno poslovni gubitak koji se ogleda u činjenici da uložena sredstva nisu donijela nikakve nove vrijednosti

– poravnavajuća šteta – šteta čija se visina izvodi iz činjenice da bi vrijednost koja se dobije iz uloženih sredstava bila veća da nisu nastupili određeni nepredviđeni događaji koji su doveli i do dodatnih troškova

– eventualna šteta/izmakla dobi – šteta koja nastaje zbog činjenice što se izabrana poslovna odluka pokazala kao pogrešna upravo zbog nastupa određenih nepredviđenih događaja

5.3. Vrste rizika

● Prenosivi rizici – skupina rizika za koje je moguće utvrditi vjerojatnost nastupa i visina mogućih šteta. Moguće je da se njihov negativan učinak smanji ili izbjegne njihovim prenošenjem na poslovnog partnera ili na osiguravajuće organizacije koje se profesionalno bave upravo preuzimanjem rizika uz naplatu premije osiguranja. Neki od prenosivih rizika su: valutni rizik, transportni, ratni rizik itd.

● Neprenosivi rizici – oni kojima nije moguće odrediti vjerojatnosti nastupa pa time ni visinu moguće štete. Nije ih moguće primijeniti na osiguravatelja ili neku drugu organizaciju pa poduzeću preostaje da se sam pobrine za njihovu prevenciju, smanjivanje negativnih učinaka provedbom odgovarajuće politike rizika

● Osigurljivi rizici – oni rizici od kojih se možemo osigurati. To su: osobni rizik (kojemu je izložen pojedinac), imovinski rizik (kojemu je izložena imovina) i rizik od odgovornosti za štetu na imovini, zdravlju ili životu treće osobe

● Neosigurljivi rizici – rizici različiti nepredvidivi i katastrofalni rizici na koje pojedinac nije mogao utjecati pa se ne mogu ni osigurati

● Subjektivni rizici – nastaju kao posljedica subjektivne volje čovjeka. Teško su predvidljivi i teško mjerljivi jer ovise o volji i postupcima pojedinca pa nisi ni osigurljivi. Npr. špekulativni rizici.

● Objektivni rizici – rizici na koje pojedinac ne može utjecati niti ih svojom voljom ukloniti. Taj je rizik lako izmjeriti, odrediti učestalost nastupa, visinu prosječnih šteta pa su stoga oni i osigurljivi. Npr. svi transportni rizici.

5.3.1. Robni rizici u vanjskotrgovinskim poslovima

● Robni rizici – odnose se na robni dio vanjskotrgovinskog posla te obuhvaćaju sve nepredvidive događaje koji mogu rezultirati štetama na robi odnosno na predmetu kupoprodaje. Kao posljedica nastupa robnih rizika dolazi i do kršenja odredbi ugovora koje se odnose na vrstu, količinu i kvalitetu te na vrijeme isporuke predmeta kupoprodaje. Tu spadaju oštećenje i/ili uništenje robe u prijevozu, kašnjenje isporuke robe, odbijanje preuzimanja i sl.

● tri skupine robnih rizika:

1) Rizik provedbe kupoprodajnog ugovora pojavljuje se kao posljedica mogućnosti da jedna ugovorna strana iz nekog vanjskotrgovinskog posla uopće ne ispuni preuzetu obvezu poradi čega će na drugoj strani biti nanesena neka šteta.

– Rizik ispunjenja obveze prodavatelja – proizlazi iz mogućnosti da prodavatelj uopće ne ispuni svoju osnovnu obvezu iz ugovora, dakle da uopće ne isporuči dogovorenu robu odnosno ne pruži dogovorenu uslugu. Subjektivni uzroci tog rizika su u najvećoj mjeri određeni poslovnom solidarnošću partnera te njegovom željom i motiviranošću za ispunjenjem preuzetih ugovornih obaveza. Objektivni čimbenici se mogu naći u osobi poslovnog partnera, ali i u događanjima u njegovoj užoj i široj okolini (npr. požar u tvornici ili njegova zemlja uvede zabranu izvoza konkretne robe i sl.)– Rizik ispunjenja obveza kupca – rizik da kupac iz subjektivnih i/ili objektivnih razloga, ne ispuni svoje osnovne ugovorne obveze, a to su obveza preuzimanja robe i obveza plaćanja isporučene robe. Subjektivni razlozi leže u njegovoj gospodarskoj sposobnosti (vlastita nelikvidnost, znatne promjene cijena predmetne robe, pad u stečaj). Objektivni razlozi su najčešće s područja ekonomske politike zemlje kupca, također mogu biti štrajkovi i civilni nemiri.

2) Rizik vrste, kvalitete i količine robe mogućnost da se kupcu isporuči roba koja ne odgovara u potpunosti onoj robi koja je dogovorena, svejedno radi li se o drugoj vrsti, lošijoj kvaliteti ili pak o manjoj isporučenoj količini. ● svejedno je da li je roba bila neodgovarajuće kvalitete već pri prodaji prijevozniku ili je do pogoršanja došlo tijekom transporta, za vrijeme uskladištenja ili prigodom drugih manipulacija robom na relaciji od mjesta otpreme do mjesta isporuke odnosno do mjesta preuzimanja od strane kupaca● taj rizik posebno pogađa robu određenih fizičkih (npr. lako lomljivu) i kemijskih svojstava (npr. lako pokvarljivu). Njemu je izložena i roba koja je podložna manjem ili većem gubitku težine tijekom transporta (npr. živa stoka) kao i roba za kojom je potražnja ograničena na neko vremensko razdoblje (npr. sezonska roba). ● ako isporučena roba ne odgovara dogovorenoj, kupac može odbiti preuzeti robu, može je vratiti prodavatelju o njegovu trošku, uskladištiti je na trošak prodavatelja, tražiti smanjenje

cijene, itd. Kupac može tražiti i naknadu štete za izmaklu dobit, gubitak ugleda i kupaca na svom tržištu.

3) Transportni (prijevozni) rizici

vezani su za opasnosti kojima su tijekom prijevoza izloženi ljudi, prijevozna sredstva i roba. Označuju mogućnost nastanka djelomične ili potpune štete na robi tijekom njezina transporta od mjesta polazišta do mjesta odredišta.

● dijelimo ih na:

– Osnovni transportni rizici – usko su vezani za vrstu prijevoza i na opasnosti koje iz toga mogu nastati. Najčešće istodobno pogađaju i prijevozno sredstvo i robu iako to ne mora uvijek biti tako. Tu ubrajamo: prometne nezgode, elementarne nepogode, požare i eksplozije u prijevoznom sredstvu, razbojstva, provalne krađe i neisporuka robe. Samozapaljenja ili eksplozija ne spada u ovu vrstu rizika.

– Dopunski transportni (manipulativni) rizici – vezani za specifična svojstva robe koja se prevozi. Tu spada: krađa, lom, vlaga, curenje, rasipanje, hrđa, pokisnuće, kvarenje, znojenje, štete od slane i slatke vode.

– Ratni i politički rizici – nastaju zbog neprijateljstva i ratnih djelovanja između pojedinih zemalja ili zbog izvanrednih događaja, odnosno stanja unutar neke zemlje. Ratni: opasnosti od zarobljavanja, zapljene ili zadržavanja prijevoznog sredstva i/ili robe, opasnosti od ratnih operacija i opasnost od djelovanja ratnih oružja. Politički : opasnost od nereda, nasilja, građanskih nemira, štrajkova, prevrata i sl.

5.3.2. Financijski rizici

● Financijski rizici – nastaju kao posljedica nepredviđenih događaja koji mogu otežati i/ili onemogućiti plaćanje i/ili naplatu u nekom vanjskotrgovinskom poslu na ugovoreni način, u ugovorenoj vrijednosti i u ugovorenom roku. Često se opisuju kao komercijalni (oni rizici koji su subjektivno uvjetovani odnosno proizlaze iz volje dužnika i/ili iz njegove nelikvidnosti) i nekomercijalni (rizici čiji su uzroci u prirodi i/ili društvu)

● Financijske rizike prema efektima kojima rezultiraju razlikujemo:

1) Rizik cijene – čini opasnost naknadne promjene tržišne cijene predmeta kupoprodaje koji je prodan po fiksnoj cijeni. Povećanje tržišne cijene nanijet će štetu prodavatelju koji je prethodno sklopio ugovor o prodaji po fiksnoj cijeni koja je u vrijeme plaćanja ispala niža od tržišne. Jednako tako, sniženje tržišnih cijena nanijet će štetu kupcu (što je rjeđi slučaj). Razlozi koji dovode do promjene tržišnih cijena predmeta kupoprodaje su promjene u ponudi, potražnji i drugim tržišnim okolnostima te naknadne izmjene u klauzuli cijene u sklopljenim ugovorima koje nastaju zbog zahtjeva kupaca i/ili prodavatelja.

2) Rizik izvoznog kredita – prodaja robe i usluga na kredit uvjetovana je konkurentskim razlozima, činjenicom da investitori često nemaju dovoljno vlastitih sredstava za financiranje velikih vanjskotrgovinskih poslova kao i težnjom da se oskudna raspoloživa sredstva upotrijebe na najracionalniji način. Kreditori su najčešće prodavatelji ili banke, kao i ponekad država. Rizik izvoznog kredita je opasnost da inozemni kupac prestane otplaćivati isporučenu robu odnosno obavljenu uslugu, tj. da se te otplate ne realiziraju po ugovorenoj dinamici i po ugovorenim uvjetima. Razlozi nastupa mogu biti: okolnosti u osobi dužnika, gospodarska, socijalna i društvena kretanja u njegovoj zemlji, pojava insolventnosti, stečaja, onemogućena naplata potraživanja.

3) Rizik konvertiranja – opasnost da kupac neke robe ili usluge ne bi mogao ispuniti dogovorenu obvezu plaćanja u konvertibilnim devizama ali ne zbog vlastite nelikvidnosti nego zbog toga što su vlasti njegove zemlje zabranile konverziju domaće valute u devize u kojima je dogovoreno plaćanje. Najčešće je uvjetovan drastičnim opadanjem priljeva i/ili drastičnim porastom odljeva u konvertibilnim devizama.

4) Rizik transfera – nemogućnost ispunjavanje naloga za plaćanje u inozemstvo u skladu s preuzetim ugovornim obvezama. Rizik nije posljedica stanja, djelovanja ili želja kupaca nego je rezultat različitih mjera njegove države koje za posljedicu imaju upravo nemogućnost obavljanja prijenosa (transfera) ugovorenoga deviznog iznosa u zemlju prodavatelja sukladno kupoprodajnom ugovoru. Jednostavnije, kupac ima na svom računu potreban iznos u nacionalnoj valuti i voljan je platiti ali to ne može provesti zbog zabrane vlasti svoje zemlje. Taj rizik je najveći u zemljama u razvoju.

5) Tečajni rizik – postoji onda kada postoji opasnost za poduzeće da za prodaju strane valute primi manje domaće valute i obrnuto, za kupnju strane valute plati više domaće od onih iznosa koji su vrijedili u trenutku sklapanja ugovora. Visina tečajnog rizika ovisi o tome da li su ugovorne strane izabrale valutu s potpuno slobodnim (najveći rizik) ili s kontroliranim tečajem(određena je donja i gornja granica fluktuacije pa je i tečajni rizik ograničen). Tečajni rizik ovisi i o vremenu od isporuke do plaćanja (dulji rok veći rizik).

6) Rizik devalvacije i revalvacije – rizik iznenadne i znatnije promjene tečaja neke valute poradi odluke deviznih vlasti neke zemlje. Rizik devalvacije je rizik smanjenja tečaja valute te zemlje, a rizik revalvacije je rizik povećanja tečaja što izravno djeluje na promjene cijena. Za izvoznika je najnepovoljniji slučaj revalvacije nacionalne valute uz istodobnu devalvaciju valute zemlje kupca. Tako izvozna roba postaje skuplja za inozemne kupce dok konkurentske robe pojeftinjuju zato što njihove zemlje snižavaju vrijednost domaće valute.

5.4. Upravljanje rizicima u međunarodnoj robnoj razmjeni

● metode upravljanja rizicima:

– poduzimati mjere samoosiguranja, tj. poduzimati sve mjere potrebne za smanjenje neizvjesnosti u pogledu nastupa budućih opasnih događaja

– neke rizike pokušati prebaciti na posl. partnera

– neke rizike osigurati kod osig. org.

– rabiti hedging i forfetiranje kao suvremene oblike prijenosa rizika na treću osobu

5.4.1. Samoosiguranje

● Samoosiguranje – sve radnje i postupci koji se u nekom poduzeću poduzimaju u svrhu smanjivanja neizvjesnosti oko nastupa budućih unutarnjih i vanjskih događaja važnih za konkretnu organizaciju. U te mjere spadaju: dodatna izobrazba i informiranje, simulativno nagrađivanje zaposlenika, stvaranje posebnog fonda za pokrivanje nekih nastalih šteta. Tu ulazi i ugovaranje posebnih klauzula:

– hardship – odnosi se na mogućnost nastupa nepredvidivih okolnosti u slučaju kojih ugovorne strane se obvezuju izmijeniti ugovor i prilagoditi ga novonastaloj situaciji

– klauzula više sile – nastup budućih nepredvidivih okolnosti poradi kojih može doći do trajne ili privremene nemogućnosti ispunjenja ugovora, obustave ili raskida ugovora

razlika: hardship predviđa mogućnost izmjene ili prilagodbu ugovora novim okolnostima, a klauzula više sile predviđa odgodu ispunjenja ili čak raskid ugovora zbog nastupa nekih događaja

● mjere samoosiguranja treba provoditi sustavno i kontinuirano

● mjere samoosiguranja primijenjuju se za prevenciju svih vrsta rizika: općih, posebnih, neprenosivih i prenosivih

5.4.2. Prijenos rizika na poslovnog partnera

● Prijenos rizika na poslovnog partnera – obavlja se prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora (pomoću klauzula Incotermsa). Prodavatelj može ugovoriti prijenos rizika na kupca u 13 različitih mjesta isporuke (koliko i ima klauzula Incotermsa)

5.4.3. Hedging

● Hedging – kupnja ili prodaja robe na termin sa svrhom da se poništi rizik mogućih promjena cijena na promptom trž. Prvenstveni cilj hedgera je zaštita od rizika.

● može se obavljati na svim burzama na kojima se obavljaju promptne i terminske transakcije – takvim se poslovima prikrivaju rizici promjene cijena realne robe i promjene tečaja deviza

● postoje robni i devizni hedging

● djelovanje mehanizma hedginga omogućuje sljedeće:

– terminske cijene > promptnih cijena

– terminske i promptne cijene za istu robu kreću se u istom smjeru (na taj način je gubitke na jednoj strani moguće pokriti dobicima na drugoj)

5.4.4. Forfetiranje

● Forfetiranje – prodaja nedospjelih novčanih potraživanja nastalih izvozom robe ili usluga na kredit pri čemu se kupac tih potraživanja (banka ili fin. inst.) odriče prava regresa prema izvornom vjerovniku (izvozniku)

● na taj način izvoznik pretvara kreditni posao u gotovinski i istodobno se oslobađa od rizika naplate

● forfeter svoje usluge naplaćuje diskontiranjem izvornog iznosa potraživanja

● prednosti koje fotfetiranje pruža izvozniku:

– izvoznik se oslobađa svih financijskih i političkih rizika

– izvoznik pretvara kreditni posao u gotovinski

– izvoznik povećava svoju likvidnost i nema potrebe za uzimanjem bankovnih kredita

5.4.5. Prijenos rizika na osiguravajuće organizacije

● Prijenos rizika na osiguravajuće organizacije – moguće alo se radi o tzv. prenosivim rizicima.

● da bi osig. org. pristala osigurati određene rizike:

– mora postojati mogućnost da se matematički izračuna mogući gubitak poradi nastupa osiguranog rizika;

– da se odredi kad je gubitak nastao, gdje je nastao i zašto je nastao;

– gubitak mora biti nepredvidiv ili slučajan, odnosno mora biti nešto što se može ali i ne mora dogoditi;

– gubitak ne smije biti katastrofalan odnosno ne smije biti izvjesno kako će se gubitak dogoditi istodobno na velikom broju osiguranih predmeta

5.5. Upravljanje robnim rizicima

● Upravljanje rizikom vrste, kvalitete i količine robe – važno je i prodavatelju i kupcu. Kako bi se taj rizik smanjio potrebno je niz mjera samoosiguranja: temeljito proučiti ponudu i potražnju na relevantnim tržištima; precizno ugovoriti sve pojedinosti bitne za određenje vrste, kakvoće i količine robe; ugovoriti usluge poznate organizacije za kontrolu robe; dogovoriti plaćanje nakon isporuke; precizno utanačiti rokove, način i postupak isporuke; ugovoriti odgovarajuće prijevozno sredstvo i skladište; pratiti politička i socijalna gibanja. Uz navedene mjere kupac se mora zaštititi od rizika vođenjem kvalitetne politike nabave.

● Upravljanje rizikom provedbe kupoprodajnog ugovora – ovisi o osobinama poslovnih partnera te stanju i izgledima gospodarstva u zemlji partnera. Rizik isporuke može se smanjiti ispitivanjem boniteta poslovnog partnera, ugovaranjem plaćanja po primitku robe, ugovaranjem preuzimanja po klauzulama i sl. Rizik preuzimanja i naplate robe prodavatelj može može osigurati prikupljanjem informacija o bonitetu i kreditnoj sposobnosti kupca, ugovaranjem plaćanja unaprijed, pribavljanjem bankovne garancije i sl.

5.6. Upravljanje transportnim rizicima

● transportni rizici su prenosivi pa se poduzeća od njih štite ugovaranjem osiguranja kod osiguravajućih društava. Razvijene su i posebne grane transportnog osiguranja, ovisno o vrsti transporta (pomorsko, o. u unutarnjoj plovidbi, željezničko, cestovno i zračno).

● razlikuje se i osiguranje robe (kargo), prijevoznog sredstva (kasko) i imovinske odgovornosti prijevoznika. Osiguranje robe dijeli se na domaći i međunarodni kargo – osigurani rizici u međunarodnom kargu: osnovni i dopunski transportni rizici, rizici rata i štrajka

● ako tijekom prijevoza na robi nastane šteta osiguranik je dužan odmah izvijestiti osiguratelja i poduzeti sve mjere da spriječi daljnje oštećenje. Nakon toga podosi se odštetni zahtjev uz kji se prilažu polica osiguranja, prijevozna isprava, faktura i dr. isprave. Osiguratelj je dužan odmah isplatiti štetu

● u pokriću štete može sudjelovati i sam osiguranik – dva oblika: franšiza (ugovoreni dio štete koju osiguratelj nije dužan nadoknaditi) i samopridržaj (ograničenje obveze osiguratelja u odnosu na visinu štete)

● Upravljanje političkim rizicima svodi se na primjenu dvojakih mjera zaštite i osiguranja. Spada u nekomercijalne rizike, osiguranje se provodi kod specijaliziranih institucija. Osiguranje se dijeli između izvoznika i države. Skupina mjera odnosi se na kupca i svodi se na:

– ugovaranje plaćanje cijelog iznosa kupoprodajne cijene unaprijed

– ugovaranje plaćanja neopozivim i potvrđenim dokumentarnim akreditivom, naplativim u zemlji izvoznika ili nekoj trećoj zemlji

– ugovaranje mjeničnog plaćanja uz obvezni aval prvorazredne banke iz treće zemlje

– pribavljanje neopozive nebankovne garancije prvorazredne banke iz treće zemlje

5.7. Upravljanje financijskim rizicima

● Upravljanje rizikom cijene – poduzimanje potrebnih mjera koje trebaju predvidjeti odnosno spriječiti nastup događaja koji mogu dovesti do promjena odnosno do odstupanja od ugovorenih cijena. Osigurava se klauzulom o reviziji ugovorene cijene ugovaranjem tzv. klizne skale (cijena predmeta kupoprodaje se vezuje za cijenu materijala, rada i drugih elemenata koji utječu na troškove proizvodnje). Može se osigurati i sklapanjem hedging posla.

● Upravljanje rizikom izvoznog kredita – provodi se po načelu podjele izvoznog rizika između izvoznika i njegove zemlje. Najveći dio rizika na sebe preuzima izvoznikova zemlja koja je zainteresirana za povećanje izvoza domaćih poduzeća. Provodi se preko specijaliziranih institucija pod državnom financijskom kontrolom. Može se osigurati i forfetiranjem.

● Upravljanje rizicima konvertiranja i transfera – proizlazi iz činjenice kako oni nisu uvjetovani subjektivnom voljom kupca nego objektivnim okolnostima. Spadaju u nekomercijalne rizike koji se osiguravaju kod posebnih državnih osiguravajućih organizacija.

● Upravljanje tečajnim rizikom – stalna briga vanjskotrgovinskih poduzeća u suvremenim uvjetima fluktuirajućeg tečaja. Jednako može pogoditi i uvoznika i izvoznika pa je objema stranama u interesu da se što bolje zaštite. Način upravljanja ovisi o kvaliteti i stabilnosti valute plaćanja. Treba nastojati: ugovoriti čvrstu i stabilnu valutu plaćanja kod koje je manje izražen tečajni rizik (npr. $, €, SFr). Može se osigurati i sklapanjem hedging posla.

6.KUPOPRODAJNI UGOVORI U MEĐUNARODNOJ ROBNOJ RAZMJENI

Kupoprodajni ugovor

- dvostrani pravni akt u kojemu se prodavatelj obvezuje isporučiti ugovorenu robu ili pružiti dogovorenu uslugu dok se kupac obvezuje isplatiti ugovorenu cijenu na dogovoreni način i dogovorenim instrumentom plaćanja

- to je ujedno i najčešća vrsta ugovora u vanjskoj trgovini

- može se sklapati u pisanom obliku, usmeno ili konkuludentnim činom

- mogu se sklapati u svoji ime a za tuđi račun te u tuđe ime i za tuđi račun

- problematika kupoprodajnih ugovora u vanjskoj trgovini je kompliciranija i kompleksnija od one iz unutarnje trgovine i to zbog većeg rizika, nesporazuma i izbijanja sporova te različitosti više zemalja

- kako ne postoji neko „svjetsko“ trgovačko pravo, za kupoprodajne ugovore se često postavlja pitanje u kojem će se pravu sklopiti i tumačiti odnosno po kojem će se pravu rješavati eventualni sporovi, na kojem jeziku će biti napisan kupoprodajni ugovor, čiji će sud rješavati sporove, itd...

6.1. Pravo kupoprodajnoga ugovora

- Hrvatsko pravo priznaje ugovornim stranama autonomiju volje, odnosno dopušta im sporazumno izabiranje prava koje će se primjeniti na kupoprodajni posao

- u ugovor se redovito unosi i odredba ili članak u kojemu se izričito kaže koje je pravo mjerodavno za konkretni ugovor

- ako strane to ne učine, a dođe do nekog spora, najprije se mora odrediti mjerodavno pravo po kojem će se tumačiti odredbe tog ugovora, a to se pravo određuje prema kolizijskim normama međunarodnog privatnog prava

- ugovor o prodaji jedini je pravni posao međunarodne trgovine koji je uređen u svim nacionalnim pravnim sustavima a istodobno je unificiran na međunarodnoj razini

Bečka konvencija o prodaji robe:

- uređuje pitanja sklapanja ugovora o prodaji robe, forme ugovora, obveza prodavatelja, odgovornosti prodavatelja za nedostatke robe, obveze kupaca, pitanja prijelaza rizika s prodavatelja na kupca te pitanja oslobođenja od odgovornosti za nastale štete i pitanja raskida ugovora;

- primjenjuje se u slučajevima kad su ugovorne strane rezidenti različitih zemalja

- ako je domaće pravo ugovoreno kao mjerodavno pravo ili na domaće pravo upućuje kolizijske norme, tada će se na pitanja sklapanja, valjanosti ispunjenja i prestanka ugovora primjenjivati propisi koji uređuju ugovor o prodaji u domaćem prometu

- u slučajevima kad je mjerodavno pravo neke treće zemlje, kupoprodajni ugovori moraju poštivati cijeli niz obvezujućih pravnih propisa zemlje u kojoj se ugovor treba ispuniti, to su npr. devizni propisi, carinski propisi, propisi o zaštiti zdravlja i okoliša, o odgovornosti proizvođača i uvoznika za mane robe, ...

6.2. Sadržaj kupoprodajnih ugovora o izvozu i uvozu robe

- u kupoprodajnom ugovoru razlikujemo bitne i nebitne elemente

- bitni sastojci su ugovorne strane i predmet kupoprodaje

- ostali elementi kupoprodajnog ugovora su cijena, paritet isporuke, način plaćanja, rok isporuke, način preuzimanja i rješavanja sporova → pravno se tretiraju kao nebitni elementi ugovora (to ne znači da oni nisu važni već da je i bez njih sklopljeni ugovor pravovaljan)

- s točke gledišta poslovnih partnera, svi elementi su važni za točnu i urednu provedbu kupoprodajnog posla, na taj način će se i izbjeći mogući nesporazumi i sporovi

- u praksi vanjske trgovine upravo se zbog toga rijetko događa da ugovorne strane unose u ugovor samo odredbe o predmetu kupoprodaje i odredbe o cijeni, već ugovaraju i ostale elemente kojima jasno utvrđuju međusobne obveze i prava

- stoga, kupoprodajni ugovor u vanjskoj trgovini sadrži sljedeće podatke:

- ponekad će kupoprodajni ugovori sadržavati i više,a ponekad i manje članaka, ovisno o vrsti robe, složenosti posla i sl.

6.3. Forme (oblici) ugovora u poslovnoj praksi

- Hrvatski propisi određuju sklapanje kupoprodajnog ugovora u VT sklapaju u pisanom obliku jer je to uvjet dobivanja izvoznih dozvola, jamstava i ostalog što prati uvoz i izvoz

- prema Bečkoj konvenciji, neformalnost je moguća pri sklapanju kupoprodajnih ugovora

- najčešći oblici u kojima se pojavljuju kupoprodajni ugovori u vanjskotrgovinskoj praksi su:

1. ponuda i prihvat ponude

2. narudžba i potvrda narudžbe

3. klasični kupoprodajni ugovor

4. tipski (formularni) ugovor

5. burzovne i aukcijske zaključnice

- da bi došlo do sklapanja ugovora, jedna od stranaka mora ponuditi njegovo sklapanje, a druga se mora očitovati o prihvaćanju ponude, što se naziva prihvatom ponude

PONUDA – prijedlog za sklapanje ugovora upućen određenoj osobi ili na više određenih osoba

- ispostavlja je prodavatelj i upućuje na kupca

- mora biti dovoljno određena i mora sadržavati nakanu ponuditelja

- dovoljno je određena ako je određen predmet ponude te ako se, izričito ili prešutno, navodi količina i cijena odnosno elementi za njihovo usklađivanje

- prihvat je izjava ili drugo ponašanje kupca iz koje proizlazi suglasnost s ponudom

- dakle, obvezna ponuda i prihvat te ponude zajedno čine kupoprodajni ugovor

- događaju se često i situacije kada kupac poduzima prvi korak u poslu i dobavljaču pošalje čvrstu narudžbu, a kad ino dob. pismeno potvrdi prihvat čvrste narudžbe, između njega i kupca je uspostavljen ugovorni odnos

- čvrsta narudžba uvoznika i prihvat čvrste narudžbe od strane prodavatelja ili izvoznika također je jedan od oblika kupoprodajnog ugovora

- bitno je da se prihvati čvrsta narudžba bez izmjena, prihvati li prodavatelj narudžbu uz određene izmjene, smatra se da je on dao tzv. protuponudu

- klasični kupoprodani ugovori se pojavljuju kad je riječ o VT poslovima velike vrijednosti i kad je riječ o netipičnim VT poslovnim transakcijama

- roba široke potrošnje i standardne kvalitete na međ.tržištu se prodaje prema unaprijed poznatim uvjetima → i zato postoje tipski kupoprodajni ugovori koji su zapravo tiskanice na kojima se svi bitni sadržaji kupoprodajnih ugovora

- kupoprodaja putem tipskih ugovora se samim tim svodi na zaokruživanje usuglašenih odredbi i upisivanje dogovorene količine i cijene robe

- burzovne zaključnice su također svojevrsni formularni ugovori na kojima su unaprijed otisnuti svi uvjeti prodaje određene robe koja se prodaje na toj burzi

- one također glase na određenu količinu robe

- jedino što takvim ugovorima nedostaje je cijena kupoprodaje

6.4. Sklapanje ugovora

- ugovor je sklopljen kada su se stranke sporazumjele o njegovim bitnim sastojcima

- trenutak sklapanja ugovora potrebno je posebno utvrditi jer su tada počeli teći razni rokovi utanačeni ugovorom

- kod utvrđivanja datuma sklapanja ugovora, važno je razlikovati je li ugovor sklopljen među nazočnima ili među nenazočnima

- između nenazočnih stranaka ugovor se smatra sklopljenim u trenutku kad ponuđena strana prihvati ponudu ponuditelja za sklapanje ugovora, u tom slučaju prihvat ponude i ponuda narudžbe stvaraju pravne učinke od trenutka kad ta izjava o suglasnosti stigne ponuditelju

6.5. Ispunjenje ugovora

- podrazumjeva da obje ugovorne strane ispune sve ugovorom preuzete obveze, i to u predviđenim rokovima

- ISPORUKA ROBE definira se kao stavljanje robe na raspolaganje kupcu na dogovorenom mjestu i u dogovoreno vrijeme

- sastoji se od različitih radnji kojima je krajnji cilj kupcu omogućiti raspolaganje robom

- ako mjesto isporuke nije određeno primjenjuju se odredbe Bečke konvencije koje predviđaju mjesto isporuke s obzirom na vrstu prodaje

-krajnji rok isporuke može se odrediti određivanjem datuma od sklapanja ugovora ili od nekog drugog trenutka

- ako ugovorom nije određen rok isporuke, uzima se neki razuman rok nakon sklapanja ugovora

- obveza je prodavatelja isporučiti robu u skladu s ugovornim odredbaama o količini, kvaliteti i vrsti pakiranja

- prema Bečkoj konvenciji, roba ima materijalne nedostatke ako:

RIZICI – treba ih prenijeti s prodavatelja na kupca, neizbježni su pratitelji procesa ispunjenja ugovora

- ako je za uništenje ili štetu kriv jedan od suugovaratelja, on snosi i sve posljedice

- ali pravo pitanje odgovornosti nastaje kad je roba uništena ili oštećena bez krivnje nekog od suugovaratelja

- Incotermsi stoje na raspolaganju trgovcima za sva pitanja prijelaza rizika i raspoređivanja troškova; oni daju odgovore na pitanje tko snosi ekonomske posljedice gubitka ili oštećenja ako se to dogodi slučajno, dakle bez krivnje prodavatelja ili kupca, a u razdoblju od sklapanja ugovora do njegova ispunjenja

- isplata cijene je osnovna obveza kupca; mora se obaviti u dogovorenom iznosu i valuti uz korištenje dogovorenog instrumenta plaćanja

- ako mjesto plaćanja nije dogovoreno, kupac je dužan cijenu platiti u sjedištu prodavatelja

- preuzimanje isporuke je također kupčeva obveza i sastoji se od dva dijela obavljanje svih radnji koje prodavatelju omogućuju isporuku, a potom kupcu i preuzimanje robe

- zastarni garantni rok je dvije godine od dana stvarne predaje robe kupcu ako nisu dulji garantni rokovi

- RJEŠAVANJE SPOROVA iz kupoprodajnih ugovora u vanjskoj trgovini moguće je sporazumom ugovornih strana, arbitražom ili na sudu

- ako se spor ne može prevladati sporazumno, koristi se trgovačka arbitraža

- arbitraža je privatni, tj. nedržavni sustav rješavanja sporova

- dvije su vrste arbitraža: institucionalne i ad hoc arbitraže

- institucionalne djeluju pri nacionalnim gospodarskim komorama, međunarodnim tijelima ili stručnim udruženjima

- ad hoc arbitraže razlikuju se od institucionalnih po tome što se konstituiraju za rješavanje određenog spora ili nakon donošenja odluke prestaju postojati

- arbitražni postupak je strogo privatan, detalji postupka i arbitražne odluke ne objavljuju se, osim uz pristanak stranaka

- u sporazumu sudjeluju samo stranke arbitražnog sporazuma, njihovi zastupnici, svjedoci i imenovani stručnjaci

- bitno je i napomenuti da stranke imaju znatan stupanj kontrole nad načinom provedbe arbitraže.

VI. SUDIONICI I TIJEK KLASIČNIH REDOVITIH POSLOVA IZVOZA I UVOZA ROBE

- stvaranje novih oblika i novih tehnika vanjskotrgovinskih poslova (npr.naglo širenje elektroničke trgovine); ti oblici i tehnike razlikuju se međusobno

- poslovi izvoza i uvoza se također međusobno razlikuju; klasificiraju se po:

predmetu kupoprodaje broju osnovnih sudionika u poslu broju zemaljua iz kojih su sudionici načinu plaćanja

- predmet kupoprodaje u klasičnim poslovima izvoza i uvoza mogu biti realna roba, usluge i prava

- realnom robom smatraju se svi materijalni predmeti; to je najstariji i najdominantniji oblik međunarodne razmjene

- usluge su oblik nematerijalnih predmeta kupoprodaje; trgovina uslugama je vrlo velika i postaje sve važnija, odavno je prešla 1/3 ukupne vrijednosti svjetske trgovine

- prava industrijskog vlasništva su patenti, licence, robni žigovi, trgovačka imena i trgovačke marke

- u drugu skupinu pripadaju prava kopiranja i emitiranja glazbenih kompozicija i filmova te korištenje kompjutorskih programa

- po broju osnovnih sudionika u poslu i po broju uključenih zemalja razlikujemo poslove:

između dvojice poslovnih partnera iz dviju zemalja između tri ili više partnera iz triju ili više zemalja

- pod osnovnim poslovnim partnerima misli se na osobe koje su potpisnici kupoprodajnog ugovora iz nekoga vanjskotrgovačkog posla

- u taj pojam nisu uključeni posrednici, kao ni ostali sudionici koji redovito sudjeluju u provedbi sklopljenih vanjskotrgovinskih poslova

- sve vanjskotrgovinske poslove možemo podijeliti na:

poslove uz plaćanje novcem (oni prevladavaju) i one koji se likvidiraju uz potpunu ili djelomičnu uzvratnu isporuku druge robe

- sva plaćanja mogu biti gotovinska ili na kredit, odnosno mogu biti ili konvertibilna ili neki oblik klirinškog plaćanja

- vrijeme trajanja vanjskotrgovačkog posla je ključni čimbenik jer se s povećanjem vremena povećavaju i inače veliki rizici u vanjskoj trgovini

- rizik se povećava s povećanjem vremena trajanja posla

- zato je u VT vrlo važno ugovoriti takav način i takvu valutu plaćanja koji će ovaj i slične rizike svesti na prihvatljivu razinu

- s obzirom na vrijeme trajanja posla razlikujemo:

kratkoročne i dugoročne poslove te jednokratne i sukcesivne ili uzastopne vanjskotrgovačke poslove

- najveći br. VT poslova spada u skupinu kratkoročnijih i oni traju do 3 mjeseca

- uobičajen rok plaćanja u VT poslovanju je također 3 mjeseca, odnosno 90 dana

- plaćanja do tog roka se smatraju gotovinskim, a ona nakon tog roka su plaćanja na kredit

- dugoročni poslovi mogu trajati i više godina i praćeni su većim rizicima

- jednokratni poslovi su poslovi koji se završavaju isporukom ugovorenog predmeta kupoprodaje npr.kratkoročni poslovi manjih vrijednosti

- veći i dugoročniji poslovi se često sastoje od više uzastopnih isporuka jednakih količina i jednakih vrijednosti (okvirni ugovor, a pojedine isporuke u okviru tog ugovora nazivaju se sukcesivnim ili uzastopnim isporukama)

- VT poslovi imaju i neka zajednička obilježja, a to su:

- poslovi redovitog izvoza su prema tome, takve VT transakcije u kojima izvoznici (hrvatski rezidenti) prodaju robu inozemnom kupcu (ne-rezidentu), a potom se roba i fizički otprema (izvozi) iz domaćeg carinskog područja u carinsko područje kupca i naplaćuje kroz redoviti platni promet

- dakle, ključna je činjenica da i prodavatelj i kupac potpuno slobodno ugovaraju količine, cijene, rokove i sl. i da se roba otprema iz carinskog područja prodavatelja u carinsko područje kupca, a da se kao protuvrijednost pojavljuje devizni priljev u visini devizne cijene izvezene robe

- to je bitno zato što svaki izvoz nije istodobno i redoviti izvoz (može se raditi i o kompenzacijskom poslu)

- ako se roba izveze u inozemstvo bez ikakve naplate radi se o poklonu

- ti poslovi nisu slobodni već se za njih mora pribaviti odgovarajuća odobrenja državnih organa, bez toga robu neće biti moguće niti ocariniti niti izvesti

- klasični ili redoviti posao uvoza robe je takav vanjskotrgovački posao u kojem hrvatski uvoznik ili rezident kupuje robu od inozemnog dobavljača ili nerezidenta, te je doprema iz carinskog područja zemlje kupca u domaće carinsko područje, a ino dobavljaču plaća ugovorenu cijenu u devizama koje mu i doznačuje preko ovlaštenih banaka

- općenito, redoviti ili klasični VT poslovi su takvi poslovi u kojima je isporuka predmeta kupoprodaje u jednom smjeru, praćena plaćanjem u konvertibilnim devizama u suprotnom smjeru i to u 100 postotnoj vrijednosti predmeta kupoprodaje i kroz kanale redovitog platnog prometa

- dobro je razlikovati poslove u kojima je predmet isporuke realna roba od poslova gdje je predmet kupoprodaje neka usluga ili se radi o kupoprodaji nekog prava; bitno je to razlikovati jer se ti poslovi razlikuju po složenosti, što se pojavljuju različiti sudionici i sl…

- Hrvatski zakon o trgovini definira neke sudionike u VT poslovima

- o IZRAVNOM IZVOZU govorimo kad se neki izvozni posao sklapa u vlastito vrijeme i za vlastiti račun, tj. u slučaju izravnog izvoza izvoznik iz kupoprodajnog ugovora je ili domaći proizvođač izvozne robe, ili je to pak specijalizirana trg. kuća koja u svoje ime izvozi neku prethodno nabavljenu robu

- uobičajeni sudionici nekog izravnog izvoznog posla su:

izvoznik (hrv.tvrtka koja je proizvođač ili neki vanjskotrgovinski posrednik) ino kupac poslovna banka izvoznika poslovna banka ino kupca otpremnik izvoznika otpremnik ino kupca prijevoznik osiguratelj organizacija za kontrolu količine i kvalitete robe Hrvatska gosp. Komora Mjerodavna carinarnica

-radi li se o INDIREKTNOM IZVOZU uz navedene sudionike pojavit će se i proizvođač robe koju uvozi neki vanjskotrgovinski posrednik, u Hrvatskoj je to najčešće komisionar

-sudionici posla uvoza robe:

uvoznik (hrv.tvrtka koja je kupac robe ili neki vanjskotrgovinski posrednik) ino dobavljač poslovna banka uvoznika poslovna banka ino dobavljača otpremnik uvoznika otpremnik ino dobavljača prijevoznik (ci) osiguratelj organizacija za kontrolu količine i kvalitete robe Hrvatska Gosp.Komora mjerodavna carinarnica državni inspektorati

-uz ove sudionike pojavit će se i hrvatska tvrtka za koju se roba stvarno uvozi, a koja se naziva domaći kupac odnosno korisnik uvezene robe

-podrobnije će se objasniti pojam međunarodnog otpremnika, Hrvatske gospodarske komore te državnih inspektorata u redovitim poslovima izvoza i uvoza robe

1.Otpremnici i otpremništvo

-je gospodarska djelatnost koja se sastoji od organizacije otpreme i dopreme robe i organizacije obavljanja svih radnji koje su pri tome potrebne

- otpremnik je pravna ili fizička osoba koja se isključivo bavi organizacijom otpreme robe svojih komitenata pomoću vozara ili drugim poslovima koji su s tim u vezi

- špediter najčešće radi u svoje ime i za tuđi račun (kao komisionar), ali može raditi i u tuđe ime i za tuđi račun (kao agent) ili pak u svoje ime i za svoj račun

- osnovna je gosp. funkcija međunarodne špedicije u tome da organizira otpremu, dopremu i provoz robe na najsigurniji i najekonomičniji način

1.1.Vrste otpremnika

- suvremeni otpremnici se specijaliziraju da bi posao obavili ekonomičnije i rentabilnije

- specijaliziraju se po različitim kriterijima

po teritorjalnom načelu razlikujemo nacionalno i međunarodno otpremništvo prema osnovnom obilježju poslovanja dijelimo ih na lučku, kontinentalnu i graničnu

špediciju po specijalizaciji na prijevozna sredstva razlikujemo pomorsku, željezničku, riječnu,

kamionsku i zrakoplovnu špediciju mogu se specijalizirati i po vrsti prijevoza, prometnim smjerovima i sl.

-za nas je najvažnije teritorjalno načelo specijalizacije

-nacionalno otpremništvo bavi se, kako i sam naziv sugerira, poslovima organizacije otpreme i dopreme robe unutar državne granice

- međunarodno otpremništvo obavlja veći broj poslova odosno usluge organizacije:

otpreme robe u ino (izvozna špedicija) dopreme robe iz inozemstva (uvozna špedicija) provoza robe preko vlastite zemlje (tranzitna špedicija)

- naši se otpremnici najčešće bave svim nabrojenim vrstama poslova iz djelokruga međunarodne špedicije

- u međunarodnom otpremništvu susrećemo tri osnovna oblika poslovanja, to su lučka špedicija, kontinentalna špedicija i granična špedicija

- lučka špedicija pripada najvažnijoj vrsti međunarodnog otpremništva- poslovi s kojima se susreću ti otpremnici su prekomorska otprema i doprema robe, prihvat

robe i njezina daljnja otprema, zaključavanje prijevoznih ugovora, organiziranje manipulacija robom i sl.

- kontinentalna špedicija obuhvaća one poslove koji su vezani za organizaciju prijevoza robe željezničkim, cestovnim, zračnim i riječno-kanalnim putevima

- pri obavljanju kontinentalnog prijevoza, otpremnik mora voditi brigu oko manipulacije robe, pronalaženju što povoljnijeg puta, te mora kombinirati pojedine vrste transportnih sredstava

- pogranični špediteri nalaze se u sjedištu granične carinarnice i na graničnim prijelazima, često se nazivaju i carinskim posrednicima

1.2.Sklapanje ugovora o otpremništvu

- to je specifičan oblik komisionog ugovora koji se sastoji od dispozicije ili naloga koju daje komitent i potvrde prihvata dispozicije koju potpisuje otpremnik

- tim ugovorom špediter se obvezuje da će zbog prijevoza određene robe sklopiti u svoje ime i za račun nalogodavca ugovor o prijevozu, dok se nalogodavac obvezuje isplatiti mu dogovorenu naknadu

- ugovorne strane koje su pojavljuju su otpremnik i nalogodavac ili komitent- otpremnik mora čuvati interese nalogodavca, snositi sve odgovornosti vezane uz rizik- Hrvatski su otpremnici dužni poslovati po odredbama Općih uvjeta poslovanja međunarodnih

otpremnika Hrvatske- prema ovim uvjetima bitni dijelovi ugovora o otpremništvu su:

predmet ugovora cijena usluga trg.naziv robe na hrvatskom i odgovarajućem stranom jeziku količina, težina i vrsta pakiranja robe cijena robe u nacionalnoj i odg.stranoj valuti rok i paritet isporuke uvjeti i način plaćanja način prijevoza i prijevozni put transportno osiguranje, osigurani rizici i relacija osiguranja kvalitativno i kvantitativno preuzimanje robe instrukcije za carinjenje i plaćanje carine zemlja isporuke, luka ukrcaja, terminal ili kolodvor utovara odnosno ukrcaja zemlja odredišta adresa pošiljatelja robe i primatelja robe naziv i adresa ino prodavatelja naziv i adresa ino kupca naziv tvrtke špeditera naziv tvrtke nalogodavatelja naziv suda ili arbitraže mjerodavne za rješavanja sporova izjava o poslovanju po Općim uvjetima poslovanja međunarodnih otpremnika

Hrvatske

1.3.Poslovi i zadaće međunarodnih otpremnika

- osnovna mu je zadaća organizacija otpreme i dopreme robe- u otpremničke poslove spada velik broj poslova koji se uobičajeno dijele na osnovne i

specijalne

- OSNOVNI OTPREMNIČKI poslovi su poslovi savjetovanja i izrada ponuda, poslovi određivanja instradacija i ugovaranja prijevoza, poslovi organizacije utovara, istovara i pretovara, poslovi osiguranja, poslovi prihvata i predaje robe

- stručni savjeti i izrada ponuda su važan dio otpremnih poslova- te ponude mogu imati 2 oblika: ponuda u kojoj se posebno iskazuju prijevozni troškovi

vozara, a posebno cijene njegovih usluga ili kao ponuda u kojoj se daje paušalna cijena u obliku tzv. forfaitnog stava

- u prvom slučaju predviđa se da će komitent prijevozne tr. plaćati izravno prijevozniku dok otpremniku plaća samo cijenu njegovih usluga

- prednost drugog oblika je u tome što tražitelj ponude unaprijed zna cijenu koštanja transporta po jedinici mjere

- poslovi ugovaranja prijevoza i određivanje instradacije započinju dobivanjem dispozicije od komitenta

- INSTRADACIJA je kada otpremnik određuje način prijevoza, prijevozno sredstvo ili prijevozni put, vrijeme prijevoza i sl.

- u obzir se moraju uzeti i činjenice najkraćeg i najjeftinijeg puta koji ponekad i nije najpovoljniji

- druge poslove tipa utovara, pretovara, istovara, otpremnici ugovaraju s drugim specijaliziranim pravnim ili fizičkim osobama

- poslovi osiguranja robe dogovaraju se ili općim nalogom za osiguranje ili pojedinačnim nalozima za svaku pojedinu pošiljku

- sve pošiljke će se osigurati ako je otpremnik dobio opći nalog za osiguranje od nalogodavca; jednom dan opći nalog vrijedi do opoziva

- ako nalog za osiguranje nema naznačene posebne rizike, otpremnik je dužan osigurati pošiljku samo protiv osnovnih transportnih rizika

- potpisana i prihvaćena prijava može poslužiti i za naplatu eventualnih šteta- dužnost otpremnika je voditi tkz. knjigu pokrića i u nju unositi sve dostupne podatke o robi

koju po primljenom nalogu treba osigurati- postoje osnovni, dopunski te ratni i politički rizici

- u osnovne transportne rizike spadaju: prometne nezgode elementarne nepogode požar i eksplozija u prijevoznom sredstvu razbojstvo, provalna krađa i neisporuka pošiljke

- dopunski rizici su vezani za svojstvo transportne robe, najčešći dopunski rizici su curenje, rasipanje, lom , kvar, šteta od vode, vlaga, hrđa…

- u tu skupinu ubrajamo i manipulativne rizike, a to su lomovi robe i curenje i rasipanje, ogrebotine, ulegnuća i sl.

- u ratne rizike možemo svrstati zarobljavanje, zapljenu, zadržavanje, ratne operacije, štete od ratnog oružja i sl., a u političke spadaju neredi, nasilje, štrajkovi i sl.

- uskladištenje tijekom prijevoza događa se zato što je tako bilo predviđeno ili zbog nepredviđenog zadržavanja robe

- uskladištenje zahtjeva otpremnik, ali može i komitent- pri iskladištenju robu je potrebno ponovo provjeriti ima li na njoj kakvih nedostataka ili

oštećenja; ako ima oštećenja, potrebno je o tome načiniti posebnu ispravu, a to vrijedi samo za ona oštećenja koja su vidljiva

- carinsko posredovanje pripada u redovite poslove međunarodnog otpremništva- zadaća otpremnika u postupku carinjenja je prikupiti i izraditi dokumente propisane za

postupak carinjenja- sve prikupljene i primljenje dokumente otpremnik predaje mjerodavnoj carinskoj ispostavi na

pregled- carinski djelatnici provjeravaju da li se podaci iz deklaracije podudaraju s onima navedenim u

ostalim priloženim dokumentima, a zatim će podatke usporediti s stvarnim stanjem robe- carinarnica podnositelju deklaracije izdaje račun, i roba se ne pušta u promet dok se račun ne

podmiri- postupak izvoznog i uvoznog carinjenja se obavljaju na temelju jedinstvene carinske

deklaracije- prihvat i predaja robe su također osnovni špediterski poslovi- prilikom prihvata, a prije daljnje otpreme, otpremnik treba provjeriti je li roba ispravno

upakirana kako prilikom transporta ne bi nastale štete- nije pravilo da komitent mora sam pripremiti robu za prijevoz, to može i otpremnik- nakon prihvata robe, otpremnik predaje robu prijevozniku, prijevoznik izdaje potvrdu- nakon prijevoza otpremnik ponovno prihvaća robu, koju potom otprema do krajnjeg

korisnika- specijalni otpremnički poslovi jesu poslovi kontrole kvalitete i kvantitete robe, preuzimanja

robe, pakiranja i kontrole pakiranja, poslovi uzimanja uzoraka, izdavanja jamstvenih pisama i otpremničkih dokumenata i sl.

- kontrola kvalitete i kvantitete robe u vanjskoj trgovini redovito se predviđa u posebnom članku kupoprodajnih ugovora

- ispitivanje svojstava, kakvoće, odnosno vrsnoće neke stvari, dok se pod određivanjem kvantitete podrazumijeva provjera količine robe, težine, broja komada ili slično

- o kvaliteti i kvantiteti brinu se sprecijalizirane organizacije za kontrolu kvalitete i kvantitete robe

- izdaje se posebna potvrda kojom se potvrđuje kvalitativno i kvantitativno preuzimanje robe- poslovi preuzimanja robe u vanjskoj trgovini obavljaju organizacije za kontrolu kvalitete i

kvantitete, ali i otpremnici koji su registrirani za takve poslove- preuzimanje robe može biti kvalitativno i kvantitativno- poslovi pakiranja robe obavljaju se na zahtjev i po prijedlogu komitenta- da bi dobro obavio ove poslove otpremnik mora poznavati tehnologiju pakiranja, pratiti

trendove i metode pakiranja te biti upoznat sa svojstvima pojedine robe- sami poslovi pakiranja n isu otpremnikova osnovna djelatnost- za primjećene nedostatke otpremnik treba komitentu ponuditi način na koji ih se može

otkloniti- uzimanje uzoraka je ponekad ovisno o vrsti robe najbolji način dogovaranja kvalitete robe- uzorak je manja količina robe uzeta iz neke pošiljke; naziva se i reprezentativnim uzorkom- ovim poslom bave se već spomenuta specijalizirana poduzeća koja su registrirana za poslove

kontrole kvalitete

- otpremnik će obaviti uzorkovanje j edino ako mu to bude naloženo u dispoziciji- uzimanje uzorka dopušteno je na mjestu otpreme robe ili u trenutku njezina carinjenja;

postupak se razlikuje ovisno o vrsti prijevoza- svi troškovi u vezi uzimanja i čuvanja uzorka idu na teret nalogodavatelja- sajamski poslovi obuhvaćaju cijeli niz poslova vezanih za organizaciju dopreme robe na

međunarodne sajmove, obavljanje svih potrebnih carinskih formalnosti i poslove vraćanja izložbenih artikala natrag u inozemstvo

- izdavanje jamstvenih (garantnih) pisama pojavljuje se u pomorskom prijevozu robe i to kad nije moguće pribaviti tzv. čistu teretnicu ili ona zbog određenih okolnosti nije na vrijeme pristigla

- dopušteno je i kad brod s teretom dođe u iskrcajnu luku prije nego što terenica dođe u ruke primatelja robe

- izdavanje špediterskih potvrda je noviji posao otpremnika- isprave za unapređivanje otpremničkog poslovanja: potvrda o primitku (FCR), transportna

potvrda (FCT), teretnica za kombinirani transport (FBL), transportna potvrda (FCT), teretnica za kombinirani transport (SDT)

2.Gospodarske (trgovačke) komore

- su jedan od najčešćih oblika gospodarskog udruživanja koji nalazimo u svim suverenim zemljama

- riječ komora označava svod, soba, manja prostorija- začetke komorskog organiziranja u Europi nalazimo u Firenci gdje su početkom 15. stoljeća

postojale organizacije slične trgovačkim komorama- u prošlosti, komore su imale pravo davati prijedloge o imenovanjima konzula, trgovačkih

agenata i mešetara te o uređenju konzulata, burzi i javnih zavoda za obrt i trgovinu- bile su dužne izdavati godišnja izvješća, trgovačko-obrtničku statistiku o stanju pojedinih

grana obrta i trgovine- postoje dva osnovna tipa komora- kontinentalni tip komore je nastao po uzoru na model francuskih komora koji je normativno

uobličen krajem 19. St., u kojemu država a ne članstvo određuje uvjete za njihovo osnivanje i djelokrug rada; karakteriziraju ga tri funkcije: konzultativne ili savjetodavne, neke upravne funkcije i zastupničke funkcije; prihvaćen je u Francuskoj, Italiji, Austriji, Španjolskoj, Portugalu, Njemačkoj, Luksemburgu, Nizozemskoj, Iraku, Iranu, Egiptu, Rusiji i Hrvatskoj

- angloamerički tip komore nastao je istodobno u Engleskoj i na području SAD-a; osnovane su neovisno jedna o drugoj ali su obje proklamirale ztaštitu interesa trgovačkog i industrijskog staleža; ovaj model je ostao jedino u SAD-u; ovaj tip komore je također zasnovan na dobrovoljnom članstvu, a financira se od članarina i naplata usluga za račun članova; autonomno su konstituirane građanske organizacije čija aktivnost ide u nekoliko smjerova; one su samostalne i autonomne po načinu organiziranja i vođenja politike; ovaj model je prihvaćen u Švicarskoj, Finskoj, Švedskoj, Norveškoj, Belgiji, Grčkoj, Kanadi, Indiji, Pakistanu, Japanu, Australiji te na području Južne Amerike

2.1.Hrvatska gospodarska komora

- organiziranje trgovaca i obrtnika u komore i slične institucije ima u hrvatskim krajevima dugu i bogatu povijest

- krajem 18. St. na području Splita, Zadra i Kaštela osnivaju se tzv. Gospodarska društva koja su nastojala unaprijediti trgovinu, obrt, ribarstvo i poljodjelstvo

- s vremenom su se u pojedinim dijelovima Hrvatske razvijale komore s različitom organizacijom, ulogom i statusom

- zato se ključnim događajem za razvitak komora u Hrvatskoj smatra donošenje jednog austrijskog zakona na osnovi kojeg se osniva mreža jedinstveno ustrojenih komora koje su pokrivale cijeli hrvatski teritorij tzv. PROVIZORNA NAREDBA i njome je utvrđeno osnivanje trgovačkih komora u svim austrijskim zemljama

- 1852.g. osniva se zagrebačka Trgovačka i obrtnička komora i djeluje u 2 odsjeka: trgovački i obrtnički

- 1962.g. iz 5 granskih komora (komore za industriju, rudarstvo, građevinarstvo i saobraćaj, trgovinske komore, zanatske komore, ugostiteljske komore i poljoprivredno-šumarske komore osnovana je jedinstvena Privredna komora Hrvatske

- poslije su komore djelovale kao „samoupravne zajednice“ čije su zadaće i organizacija ovisili o uvjetima državnog administratiranja

- suvremena Hrvatska gospodarska komora je osnovana 1991.g. zakonom koji je tada donesen- to je jedinstvena komora svih gospodarskih subjekata na području RH, a temelji se na javno-

pravnom, kontinentalnom modelu komora- propisano je obavezno članstvo za sve pravne i fizičke osobe koje obavljaju gosp. djelatnost

sa sjedištem na području RH- unutarnja organizacija HGK uređena je Statutom- novi teritorjalni i strukovni ustoj Komore uspostavljen je 1993.; od tada u sustavu HGK djeluje

20 županijskih komora- HGK je zamišljena kao glavna nacionalna organizacija za promicanje hrvatskog gospodarstva i

njegovo povezivanje sa svjetskim gospodarstvom- sektori HGK su: sektor za bankarstvo i druge financijske institucije, za gospodarsku strategiju,

za industriju, za informatiku i statistiku, za makroekonomske analize, za malo gospodarstvo, za međunarodne odnose, za poljoprivredu, prehrambenu industriju i šumarstvo, za poslovno obrazovanje, promet, graditeljstvo, komunalno gospodarstvo, trgovinu i sektor za turizam i ugostiteljstvo

- HGK obavlja zastupanje interesa gospodarstva i to prema kreatorima gospodarske politike- promicanje gospodarstva u zemlji i ino najvažnija je zadaća Komore koja se ostvaruje

različitim aktivnostima- komora se zalaže za hrvatsko uključivanje u svjetske tokove liberalizacije trgovine i europske

integracije- HGK je osnovala svoja predstavništva u ino putem kojim se članovima Komore olakšava

izlazak na ino tržišta, povećava konkurentnost,...- unapređenje rada i poslovanja hrvatskih tvrtki radi što boljeg nastupa na tržištu i bolje

prezentacije hrvatskih proizvoda važna je zadaća HGK- osobita pozornost usmjeena je i poslovnoj izobrazbi te usavršavanju i stručnom

osposobljavanju zaposlenika u tvrtkama

- aktivnosti HGK financiraju se članarinama, doprinosima, naknadama za pružene usluge i sl...- javne ovlasti HGK su izdavanje isprava za izvoz i uvoz robe- Sud časti pri HGK djeluje od 1989.g.; u njegovoj je ovlasti utvrđivanje povrede dobrih

poslovnih običaja te izricanje disciplinskih mjera počiniteljima- Stalno izabrano sudište (arbitraža) osnovano je 1853.g. sa zadaćom rješavanja sporova u

kojima sudjeluju naše i strane fizičke i pravne osobe; ima veliku gosp.važnost i uživa povjerenje u rješavanju sporova, kontinuirano surađuje s međunarodnim organizacijama i uglednim arbitražnim ustanovama u svijetu

- Centar za unapređenje kvalitete djeluje od 1996.g. pri HGK te se u njemu mogu dobiti podaci i pomoć oko promocije kvalitete hrvatskog gospodarstva, izgradnje sustava kvalitete itd...

- s namjerom promicanja hrvatske kvalitete pokrenut je i projekt vizualnog označivanja hrvatskih proizvoda koji kupca treba potaknuti da rado kupuje hrvatske proizvode

2.1.2.Informacijski sustav HGK

- struktura informacija nalazi se na www.biznet.hr i www.hgk.hr , a podijeljene su u 6 skupina: Hrvatska vaš poslovni partner, Baza podataka o hrvatskim poduzećima, Burza robe i usluga, Burza otpada i sekundarnih sirovina, Sektori i Županijske komore

- u sklopu poslovnog registra nalaze se osnovne informacije o hrvatskim tvrtkama- HGK je članica triju međunarodnih poslovnih mreža: Poslovne mreže gospodarskih komora

zemalja Centralno-europske inicijsative, Svjetske komorske poslovne mreže unutar Međunarodne trgovačke komore i World Trade Neta koji je dostupan preko mreže HGK

2.2.Međunarodna trgovinska komora

- istodobno s osnivanjem Lige naroda ostvarena je i ideja o međunarodnom povezivanju posl. ljudi udruženih u nacionalne komore

- tako je stvorena jedna, za trgovce, možda najvažnija međunarodna organizacija – Međunarodna trgovinska komora

- ona je osnovana još kao udruga nacionalnih gospodarskih ((trgovačkih komora) s osnivnim ciljem promoviranja slobodne trgovine i slobodnog protoka kapitala

- aktivna je u širokom spektru djelatnosti, od poslova kodifikacije trg.običaja i pravila, poslova trg.arbitraže, stvaranja uvjeta za slobodnu trgovinu i promociju tržišnih gospodarskih sustava pa sve do borbe protiv korupcije i gospodarskog kriminala

- nacionalni odbori i grupe čine globalu mrežu ICC-a jedinstvenom u odnosu na sve ostale slične organizacije

- u okviru Međunarodne trg. komore osnovan je 1951.g. i Međunarodni ured trgovačkih komora

- Međunarodna trgovinska komora djeluje i u borbi protiv gospodarskog kriminala, to čini radom u tri odjela: Međunarodnom pomorskom odjelu, Odjelu za borbu protiv krivotvorenja i Odjelu za suzbijanje gosp.kriminala

3. Državni inspektorat za nadzor kakvoće proizvoda

Kakvoća (kvaliteta) je vrlo složen pojam koji je zato teško i definirati. Ipak, može se reći da taj pojam uključuje:

1) ukupnost svih svojstava koje proizvod ima ili ih treba ima,

2) stupanj u kojemu proizvod udovoljava potrebama potrošača te

3) stupanj u kojemu je prilagođen svojoj namjeri.

Na osnovu našeg Zakona o normizaciji, kakvoća je definirana kao svojstvo proizvoda uvjetovano osnovnim sastavom, pridodanim tvarima, tehnološkim postupkom, ambalažom, uvjetima transporta te uvjetima čuvanja i skladištenja. Osnovnim se sastavom smatra jedna ili više osnovnih sirovina koje su korištene u proizvodnji, dok se pridodanim tvarima smatraju aditivi za prehrambeme proizvode, dodaci koji povećavaju biološku vrijednost proizvoda te druge namirnice koje se dodaju poradi upotpunjenja svojstava okusa, mirisa i izgleda proizvoda. Laboratorijske i druge analize su važne za utrvrđivanje kakvoće proizvoda no kakvoća proizvoda se ne može utvrdititi ako nam nije poznata njegova namjena, podaci o trendu prodaje te reakcija potrošača na određena svojstva. S gledišta potrošača, svojstva proizvoda mogu biti pozitivna, negativna i neutralna. Pri tome pozitivna svojstva pridonose sposobnosti proizvoda da što potpunije zadovolji potrebe i zahtjeve potrošača, a negativna svojstva umanjuju tu sposobnost odnosno poslije uporabe izazivaju neželjene ili štetne posljedice. Svojstva koja ima neki proizvod su elementi njegove kakvoće dok je visoka kakvoća rezultat optimalne kombinacije svih poželjnjih svojstava nekog proizvoda.

3.1. Propisi o nadzoru kakvoće proizvoda

Kako bi se domaći potrošaći zaštitili od uvoza nekvalitetnih proizvoda, a domaći prozivdođači od nelojalne konkurencije doneseni su ovi propisi : Zakon o normizaciji, Zakon o državnom inspektoratu, Uredba o određivanju proizvoda za koje je potrebno uvjerenje o kakvoći, Uredba o naknadi troškova nadzora kakvoće proizvoda za koje je potrebno uvjerenje o kakvoći te Pravilnik o načinu i postupku obavljanja nadzora kakvoće proizvoda za koje je potrebno uvjerenje o kakvoći.

Uredba o određivanju proizvoda za koje je potrebno certifikat o kakvoći određuje da se proizvodi iz uvoza ne mogu stavljati u promet na unutarnje tržište dok se ne utvrdi :

1)odgovaraju li kakvoći prozivoda i uvjetima koji su određeni hrvatskim normama čija je primjena obvezatna odnosno odgovaraju li drugim propisima čija je primjena obvezatna odnosno odgovaraju li drugim propisima kojima se određuje kakvoća proizvoda u RH,

2) jesu li na propisani način deklarirani, označeni i obilježeni te

3) imaju li propisane isprave, oznake, podatke i znakove o svojoj usklađenosti s propisima o kakvoći, kojima se uređuje atestiranje i homologacija.

Nadzoru kakvoće ne podliježu proizvodi :

1) koje uvoze pravne ili fizičke osobe za vlastite potrebe a radi obavljanja registrirane djelatnosti,

2) proizvodi koji se uvoze privremeno te

3) proizvodi koji su namijenjni humanitarnoj pomoći.

Postupak nadzora kakvoće proizvoda započinje pisanim zahtjevom uvoznika / izvoznika za izdavanjem certifikata koji se podnosi državnom inspektoratu Ministarstva gospodarstva prema mjestu gdje se obavlja nadzor kakvoće proizvoda koji se uvoze / izvoze. Za uvozne proizvode zahtjev se podnosi najkasnije 24sata prije prispijeća robe u mjesto carinjenja, a za izvozne proizvode najkasnije 14sati prije utovara. Uz zahtjev se prilažu i dokumenti koji prate proizvod i služe kao dokaz točnosti navedenih podataka. Proizvodi koji udovoljavaju propisanim uvjetima dobivaju certifikat a oni koji ne, vraćaju se u inozemstvo.

Nadzoru kakvoće proizvoda pri uvozu i domaćih proizvoda prije njihova stavljanja u promet podliježe 55 grupa proizvoda. To su: meso i mesni proizvodi; ribe, rakovi, školjkaši, žabe, morski ježevi, puževi i njihovi proizvodi;mlijeko, mliječni proizvodi, sirila; sladoledi, smjese za sladolede i smrznuti deserti; jaja i proizvodi od jaja; voće, povrće; kava; čaj; začini, mješavina začina; senf; kuhinjska sol i sol za salamurenje; juhe, koncentrati za juhe i umake; kvasac pekarski te prašak za pecivo i puding; žito, mlinski proizvodi, tjestenine i brzo smrznuta tijesta; keksi i slični proizvodi; jestiva ulja i masti biljnog podrijetla, margarin, majoneza; šećer i ostali saharidi; med i drugi pčelinji proizvodi; kakao, krem i bombonski proizvodi; vino; alkohol; pivo; bezalkoholna pića; ocat i octena kiselina; bjelančevinasti proizvodi i mješavine tih proizvoda za prehrambenu industriju; stočna hrana za domaće životinje; duhan; električni aparati za kučanstvo i sl. uporabu; elektronički aparati za kuć. i sl. uporabu; transformatori za razdvajanje i sigurnosi transferi za razdvanjae: električni i elektroenergetski izolirani vodiči i kabeli; grla za žarulje; svjetiljke s fluorescentnom cijevi; sklopke za naprave; derski strojevi za pisanje, računanje, umnažanje teksta, registarske kase u trg., ugostiteljstvu i hotelijerstvu; plinski aparati za kuć. i sl. uporabu; automobilske gume; oprema za obavljenje djelatnosti u poljoprivredi; ručni i prijenosni aparati za gašenje požara; čelične boce za propan-butan s ventilom i boce za tehničke plinove; kinokamera i fotokamera: cement; dodaci betonu; frakcionirani i kameni agregat za beton i asfalt; crijepovi i opeke; hidroizolacijski materijali impregnirani bitumenom i bitumenske trake; betoneks mkanalizacijske cijevi duže od 1m; elementi tipskih građevinskih konstruckija; ploče i iverice; namještaj; tekstil; prozvodi od prirodne i umjetne kože (obuća i galanterijski proizvodi); tekuća naftna goriva te goriva za mlazne motore.

Kakvoća proizvoda se utvrđuje vizualnim pregledom te laboratorijskim i sličnim ispitivanjem koje obavljaju stručne organizacije. Vizuallnim pregledom se identificira (naziv i vrsta, zemlja podrijetla, uvjeti skladištenja i čuvanja); utvrđuje se da li je na propisani način deklariran, označen, obilježen i

upakiran; da li je popraćen potrebnim ispravama ( jamstveni list,tehnička uputa, osiguranje rezervnih dijelova, popis ovlaštenih servisa, osigurano servisno održavanje); ima li propisane isprave, oznake, podatke i znakove usklađenosti s propisima o kakvoći proizvoda kojima se utvrđuje atestiranje, homologiranje i certificiranje; zadovoljava li općim izgledom, bojom, mirisom, okusom, strukturom te se utvrđuju i ostala svojstva koja se mogu utvrditi vizualno.

Državni inspektorat može certifikat izdati samo na osnovi vizualnog pregleda ako se utvrdi da je riječ o proizvodu za koji je ispitivanjem kakvoće prethodnih pošiljki utvrđeno da odgovara propisanoj kakvoći pod uvjetom da od tada nije prošlo više od 90dana.

Za ispitivanje kakvoće proizvoda ponekad je potrebno uzeti uzorak i ispitati ga u stručnoj institiciji kako bi se utvrdilo odgovara li proizvod propisanim uvjetima kakvoće kemijskog sastava, sadržaja pridodanih tvari i svojstava koja mogu utvrđivati samo stručne komisije. Uzorak se može dati na analizu i nekoj drugoj stručnoj komisji. Ako se dobiveni rezultati razlikuju, prihvatit će se rezultati analize koja je obavljena po nalogu stranke. Ako pak stranka ne uzme uzorak za drugu analizu, smatra se da pristaje na rezultat analize koja je obavljena o zahtjevu insprektorata. Rezultat prve analize prema pismenom zahtjevu se može pobijati rezultatom druge analize koji je uzet u isto vrijeme i na isti način i ispitan istom metodom.

3.2. Kakvoća i obveza deklariranja proizvoda.

Pod deklariranjem se podrazumijeva ispisivanje svih svojstava proizvoda kojima se on identificira, podataka o sukladnosti s prpisanim uvjetima te podataka o proizvođaču ili pravnoj ili fizičkoj osobi koja stavlja proizvod u promet. Proizvod treba pratiti i deklaracija koja saržava najmanje naziv i tip proizvoda te ime i adresu prooizvođača i uzovnika (uvozni pro- ime proizvođača, ime i adres uvoznika). Deklaracija mora biti ispisana na hrv. jeziku i na latiničnom pismu.

Deklaracija za prehrambene proizvode treba sadržavati:

1) neto količinu porizvoda,

2) osnovne sastojke,

3) vrstu, naziv i količinu upotrebljenih aditiva,

4) uvjete transporta, skladištenja i čuvanja,

5) datum proizvodnje te mjesec i godinu do koje je proizvod upotrebljiv,

6) vrstu i količinu sastojaka dodanih proizvoda kako bi se povećala biološka vrijednost t

7) druge podatke važne za potrošača.

Stavljaju li se prehrambeni proizvodi u promet kao pakovine (prozvodi koji su bez nazočnosti kupca zatvoreni tako da im se naznačeni sastav i količina ne mogu promijeniti bez otvaranja ili preinake ambalaže) sve oznake na njima moraju biti neizbrisive,čitljive i vidljive u normalnim uvjetima izlaganja.

Za tehničke proizvode uvoznik mora, na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, osigurati i tehničke upute za uporabu. Na njimaje dužan navesti i rok osiguranja servisiranja i opskrbe tržišta rezervnim dijelovima (ako nije drugaćije navedeno taj rok ne može biti kraći od 3 god za kuć. aparate odnosno 5 god. za neke složenije proizvode).

Uvoznik mora osigurati i popis ovlaštenih servisa te garantni, odnosno jamstevin list u kojemu moraju biti navedeni sljedeći podaci: 1) tvrtka odnosno ime i sjedište davatelja garancije, 2) izjava o garanciji za ispravno funkcioniranju proizvoda,osiguranje servisa, popravak, zamijenu u slučaju neispravnosti, 3) podaci o trajanju garantnog roka, 4) trtvka odnosno tvrtka i sjedište trgovca koji je proizvod pordao na malo, datum prodaje, pečta i potpis ovaštenog djelatnika. Deklaracija i upute na hrv. jeziku i lat. pismu.

4. Faze i tijek poslova izvoza i uvoza robe

Postoje poslovi koji se mogu jako brzo sklopiti, najčešće kod poslova sa standardnim tvorničkim artiklima poznate kvalitete i drugih svojstava koji se mogu sklopiti za kratka vrijeme. Uhodani poslovi između manjih vrijednosti između dugogodišnjih poslovnih partnera se mogu sklopiti i još jednostavnije. Jedan pošalje narudžbu za određenu robu, a kad druga strana prihvati takvu narudžbu posao je sklopljen. S druge strane imamo veliki broj poslova koji su znatno složeniji. Takav je npr. posao u kojem je predmet kupoprodaje nestandardna roba velike vrijednosti koja se uz to izrađuje i po posebnim nacrtima i drugim zahtjevima kupca. Za takve poslove treba više vremena, a ti su poslovi rizičniji i neizvjesni.

4.1. Tehnika provedbe redovitog posla izvoza robe

Pretpostavimo da se radi o redovitom poslu izvoza neke robe na paritetu CIF odredišna luka. Riječ je o neizravnom uvozu; dakle izvoznik je komisoinar koji izvozi robu u svoje ime a za račun domaćeg proizvođač. Domaći proizvođač predmetne robe spreman je svoju robu preodati u inozemstvo ali pod uvjetom da mu izvoznik jamči točno određenu cijenu na paritetu ExW. Pretpostavimo da je izvoznik pronašao kupca u inozemstvu i dogovorio plaćanje neopozivim međunarodnim dokumentarnim akreditivom.

Tehničku provedbu ovog zamišljenog posla opisat ćemo putem 3 faze: pripremne faze, faze provedbe posla i završne faze posla.

4.1.1 Pripremna faza redovitog posla izvoza robe

U toj fazi se događaju sve one radnje koje prethode sklapanju kupoprodajnog ugovora, svejedno u kojem se obliku on sklopio. Treba navesti da poslovni bonton nalaže da se na svaku primljenu poslovnu poruku uvijek treba odgovoriti: pristojno, s mjerom i uz poštovanje druge strane, čak i u slučaju kad nismo zainteresirani za posao, treba odgovoriti na način koji se on nama obratio ili na neki brži način.

Ako još pretpostavimo da se radi o neizravnom izvozu, korespondencija u pripremnoj fazi posla išla bi ovim slijedom:

1) Upit inozemnog kupca domaćem izvozniku2) Potvrda primitka upita inozemnog kupca3) Informacija o bonitetu inozemnog partnera4) Upit izvoznika domaćem proizvođaču5) Ponuda proizvođača izvozniku6) Upit izvoznika otpremniku7) Ponuda otpremnika8) Pretkalkulacija9) Čvrsta ponuda izvoznika inozemnom kupcu10) Prihvat ponude hrvatskog izvoznika te11) Potpis kupoprodajnog ugovora

Upit inozemnog kupca može biti u formi poslovnog pisma, faksa ili e-mail poruke. Potencijalni kupac će u upitu reći kako je saznao za izvoznika (zajednički posl parner, gospodarska komora) i potom definirati što želi kupiti, količinu, kad želi isporuku te neka dodatna pitanja (plaćanje, pakiranje) po primtiku upita iz inozemstva izvoznik poduzima 2 stvari: a) potvrđuje primitak upita inozemnom kupcu, zahvaljuje mu na povjerenju i obećaje kako će mu poslati ponudu u najkraćem mogućem roku te b) počinje tražiti informacije o bonitetu potencijalnog inozemnog kupca. Te informacije su mu bitne jer ne zna ništa o potencijalnom kupcu. Traži od PB,HGK informacije jer ga zanima njegov pravni status, poslovna djelatnost, financijska snaga, poslovne veze, sporovi itd. Ako su inforrmacije zadovoljavajuće nastavlja sa pripremom posla izvoza. Kako izvoznik nije i proizvođač nego samo posrednik te nema sve elemente za izradu ponude šalje upit domaćem proizvođaču i obavještava ga o upitu iz inozemstva te od njega traži ponudu za isporuke te iste robe na traženom paritetu u zemlji (ExW).

Ponuda domaćeg proizvođača stiže u najkraćem roku u kojoj on potrvđuje primitak upita, nudi isporuku roebe na traženom paritetu i navodi fiksnu cijenu u kunama. Po primitku ponude izvoznik zna da roba postoji i zna njegovu domaću cijenu ali ne zna koliki su troškovi otpreme robe u

inozemstvo, pa stoga šalje upit otpremniku s kojim posluje i traži da mu ovaj pošalje svoju ponudu s precizno navedenim troškovima otpremen robe koji su uključeni u paritet isporuke CIF odredišna inozemna luka. Ponuda otpremnika stiže promtno jer on raspolaže svim informacijama koje je izvoznik tražio. U ponudi navodi podatke o troškovima prijevoza u zemlji i inozemstvu, stopi osiguranja protiv traženih rizika, troškovima kontrole kvalitete kao i o troškovima svoje usluge. Nakon primljene ponude izvoznik pristupa izradi pretkalkulacije koja je jedan od bitnih elemenata za donošenje odluke o ulasku u posao. Kako se radi o neizravnom izvozu primijenit će se diferencijalna metoda izrade kalkulacija. Nakon što pribavi cijenu predmentne robe na ciljnom ino tržištu može izračunati rentabilnost posla i donijeti poslovnu odluku o davanju ponude ino kupcu. Ako je pretkalkulacija pokazala da se izvoz isplati, izvoznik je zajedno saa kopijama ponuda dostavlja proizvođaču robe i traži od njega suglasnost za sklapanje kupoprodajnog ugovora s ino kupcem. Ako se proizvođač suglasi izvoznik može dati ponudu inozemnom kupcu (odgovor na upit iz prvog koraka posla). Radi se o čvrstoj ponudi u kojoj izvoznik nastoji uz robu plasirati i usluge domaćih prijevoznika i osiguravatelja. Ako mu odgovaraju uvjeti ino kupac daje pristanak za ponudu.

Prihvat ponude hrvatskog izvoznika ima značenje sklapanja kupoprodajnog ugovora tako da nije potrbno pisati poseban dokument pod tim nazivom no neki poslovni partneri traže dodatno preciziranje svih uvjeta. Kupoprodajni ugovor će na osnovi upita ino kupca izraditi domaći izvoznik. On će ga prevesti na strani jezik i poslati kupcu na potpis. Potpisom kupoprodajnog ugovora završavaju i pripremne radnje posla.

4.1.2. Faza provedbe posla izvoza robe

Operativna provedba sklopljenog posla može se opisati kao ispunjeje odredbi sklopljenog ugovora i ona će završiti u trenutku kad prodavatelj isporuči robu na dogovorenom paritetu isporuke te kad je kupac plati u iznosu i na način kako je ugovorom dogovoreno. Pretpostavit ćemo da je dogovorena isporuka robe na paritetu FOB hrvatska ukrcajna luka i da je dogovoreno plaćanje neopozivim međunarodnim nepotvrđenim akreditivom. Tada hrvatski izvoznik neće započeti s isporukom dogovorene robe sve dok akreditiv ne bude otvoren, odnosno dok od domaće banke ne dobije obavijest o otvorenom akreditivu.

Slijed osnovnih radnji iz faze operativne provedbe izvoznog posla bi bio ovakav:

1) Obavijest o otvorenom akreditiviu2) Neopozivi međunarodni dokumentarni akreditiv3) Dispozicija špediteru4) Potvrda primitka dispozicija5) Carinska faktura6) Certifikat o podrijetlu robe EUR-17) Teretni list8) Polica osiguranja9) Jedinstvena carinska deklaracija

10) Račun špeditera11) Brzojav o otpremi robe12) Dostava akreditivnih dokumenata banci13) Izvješće o naplati po akreditivu te14) Obavijest o prispijećurobe ino kupcu

Obavijest o otvorenom akreditivu izvozniku šalje posrednička banka. U njemu banka obavještava tko je otvorio akreditivi, na koji iznos, koji su dokumenti za isplatu akreditivnog iznosa te koji se rokovi moraju poštovati. To je i neopoziva obveza da izvoznik sve navedeno ispuni. Primitkom obavijesti izvoznik je otklonio je rizik naplate i može krenuti s isporukom robe, znači može dati dispoziciju špediteru. Ona predstavlja komisioni nalog izvoznika u kojem on daje otpremniku precizne instrukcije za organizaciju otpreme robe u ino, uz njezino osiguranje i carinjenje (pomoću tiskanice, električne ili klasične). Potvrda primitka špeditera je suglasnot otpremnika na primljeni nalog izvoznika. Kad je otpremnik potpiše i poašlej izvozniku sklopljen je otpremnički ugovor (ugovor o špediciji). Nakon toga otpremnik stupa u vezu s proizvođačem robe i dogovora sve detalje oko pakiranja i isporuke robe u skladu s ponudom koju je on dao izvozniku. Potom ugovara prijevoz do luke, rezervira brodski prostor, ugovara kontrolu količine i kakvoće i ostale poslove koji se od njega traže u dispoziciji.

Carinsku i trgovačku fakturu sastavlja izvoznik u koju unosi sve podatke o sudionicima u poslu, vrsti, količini i kvaliteti robe, cijeni i paritetu kao i druge podatke iz ugovrora o isporuci. On pribavlja i potvrdu o podrijetlu robe. U međuvremenu je otpremnik organizirao izvozno carinjenje i pribavio jedinstvenu carinsku deklaraciju, organizirao otpremu robe do ukrcajne luke, osiguranje i ukrcaj na brod te je od željeznice dobio tovarni list, od brodara pomorsku teretnicu a od osiguravajućeg društva policu osiguranja. Nakon toga on te dokumente dostavlja izvozniku zajedno sa računom za svoje usluge. Brzojav s podacima o količini i vrijednosti robe te o načinu i vremenu njezine otpreme izvoznik šalje ino kupcu kako bi on mogao organizirati prihvat i carinjenje robe. Kopija te isprave redovito je i uvjet za isplatu akreditiva. Tada izvoznik sve dokumente dostavlja u posredničku banku kako bi ih ona honorirala. Banka ih provjerava i ako odgovaraju šalje ih u akreditivnu banku (provjera i ovlašćenje posredničku banku da isplatit akreditiv). Izvješće o isplati akreditiva je službena obavijest banke na propisanoj tiskanici kojom ona obavještava izvoznika kako je, po nalogu akreditivne banke a na teret ino kupca, u njegovu korist a na poseban prijelazni račun knjižila akreditivni iznos odnosno iznos za koji je prodana predmetna roba. Istodobno ga moli da je informira kome će te devize stvarno isplatiti. U međuvremenu roba stiže ino kupcu i stiže obavijest ino kupca o prispijeću robe.

4.1.3. Završne radnje izvoznog posla

Na kraju izvozniku samo ostaje obaviti završne radnje, poplaćati preostale račune te arhivirati poslovnu dokumentaciju.

Prema tome izvoznik izrađuje:

1) obavijest izvoznika proizvođaču,

2) konačnu kalkulaciju,

3) daje nalog banci za raspored priljeva deviza,

4) zahvaljuje kupcu na povjerenom poslu,

5) izrađuje pregled priljeva deviza te

6) izrađuju nadzornu knjigu o izvozu robe

Na osnovi računa izvoznik izrađuje konačnu kalkulaciju kako bi ustvrdio stvarnu isplativost posla te stvorio rač. dokument koji služi kao osnovica za raspored dev. priljeva. Potom obavještava proizvođača da je posao uspješno završen i može dati banci nalog koji određuje koji dio priljeva ide njemu a koji proizvođaču. Sve podatke upisuje u nadzornu knjigu koja sadrži sve podatke o obavljenom izvoznom poslu.

4.2. Tijek i faze provedbe posla uvoza robe

Pretpostavimo da se radi o poslu FCA Frankfurt Inc 2000. Radi se o komisionom poslu koji je započeo na inicijativu domaćeg kupca koji se obratio uvozniku sa zamolbom da mu pribavi najpovoljniju ponudu za uvoz neke robe. Uvozni posao možemo podijeliti u 3 faze: pripremnu fazu, operativnu provedbu posla i zaključne radnje.

4.2.1. Pripremne radnje posla uvoza robe

U ovoj fazi imamo sljedeće radnje:

1) Upit domaćeg kupca uvozniku2) Potvrda primitka upita3) Upiti uvoznika inodobavljačima4) Ponude inodobavljača5) Upit uvoznika otpremniku6) Ponuda otpremnika7) Prektalkulacija8) Prihvat ponude najpovoljnijeg inodobavljača te 9) Kupoprodajni ugovor

Upit domaćeg kupca uvoznika je poslovno pismo ili neka slična poslovna komunikacija u kojoj traži od uvoznika da mu pribavi najpovoljniju ponudu za točno određenu količinu određenog artikla. Kupac navodi i rok do kojega roba treba biti na njegovu skladištu. Uvoznik šalje komitentu potvrdu primitka upita i obećava kako će u najskorije pribaviti traženu ponudu. Nakon toga se obraća posl. partnerima u ino. Upiti uvoznika inodobavljačima jesu prvi koraci u pribavljanju najpovoljnije ponude koju traži domaći kupac. Uvoznik treba precizno reći koju robu želi kupiti, količinu, mjesto i kad želi isporuku. Da postigne najbolju cijenu obraća se na više adresa dobavljača. Čvrste ponude ino dobavljača jesu

njihova neopoziva obećanja da će do određenog roka isporučiti točno određenu robu na točno određenom paritetu i po određenoj cijeni. Uvoznik odabire najpovoljniju tako da ih svede na „zajednički nazivnik“. Za to mu trebaju i podaci o troškovima, pa se obraća otpremniku. Upit uvoznika otpremniku je poslovno pismo u kojemu traži precizne podatke o troškovima prijevoza, osiguranja i svim drugim trošovima dopreme robe iz inozemstva (zanima ga i carinska stopa te koliko će ga koštati usluge otpremnika. Ponuda otpremnika uvoznika je odgovora otpremnika na primljeni na primljeni upit. U njoj daje tražene podatke i navodi da je spreman da organizira dopremu i carinjene robe od dobavljača. Pretkalkulacija je računski postupak uz pomoć kojega uvoznik izračunava koja je ponuda najpovoljnija. U uvoznom poslu koristi se progresivna metoda. Najpovoljnija ponuda je ona najjeftinija. Prihvat ponude najpovoljnijeg dobavljača je izražavnje suglasosti s ponuđenim uvjetima i formalni čin sklapanja posla, odnosno prihvatom najpovoljnijeg dobavljača sklopljen je i kupoprodajni ugovor s ino partnerom.

4.2.2 Operativna provedba uvoznog posla

Ta faza sadrži sve radnje i poslovnu korespondenciju koja je potrebna kako bi se ispunio sklopljeni ugovor, odnosno ta faza počinje nakon sklapanja ugovora, a završava isporukom i plaćanjem robe.

Sastoji se od sljedećih radnji:

1) Nalog za otvaranje akreditiva2) Dispoziciju špediteru3) Potvrda primitka dispozicije4) Neopozivi međunarodni dokumentarni akreditivi5) Izvješće o isplati po akreditivu i dostava akreditivnih dokumenata6) Račun inodovljača7) Duplikat međunarodnog željezničkog tovarnog lista8) Brzojav o otpremi robe iz inozemstva9) Potvrda o podrijetlu robe10) Certifikat o količini robe i kakvoći robe11) Polica osiguranja12) Deklaracija o carinskoj vrijednosti13) Jedinstvena carinska deklaracija14) Račun špeditera

Uvoznik prvo otvara akreditiv pomoću naloga za otvaranje akreditiva koji predstavlja dokument koji uvoznik upućuje u svoju poslovnu banku, u kojemu zaahtijeva da ona otvori neopozivi dokumentarni akredtiv u korist ino dobavljača. Uvoznik daje banci i novčano pokriće za akreditivni iznos te istodobno daje i dispoziciju svom špediteru. Dispozicija špediteru je nalog uvoznika špediteru da organizira dopremu robe od ino dobavljača te da organizira njezino carinjenje i dopremu u skladište domaćeg kupca. Primljeni nalog otpremnik će potvrditi tako da će uvozniku poslati potvrdu primitka

dispozicije. Tim činom s otpremnikom je i formalno sklopljen špediterski ugovor. Nakon toga otpremnik stupa u kontakt s ino dobavljačem kojeg je njegova banka obavijestila da je u njegovu korist otovren akreditiv. Špediter ino dobavljača organizira optremu i pribavlja o tome sve dokumente te predaje dokumente ino dobavljaču, a dobavljač to predaje posredničkoj banci. Nakon provjere ona isplaćuje ino dobavljaču kupoprodajni iznos,a akreditivne dokumente šalje u akreditivnu banku koja ih dostavlja uvozniku kako bi on mogao preuzeti i ocariniti robu. Zajedno s akreditivnim dokumentima banka šalje uvozniku i izvješće o isplati po akreditivu u kojemu ga obavještava da je akreditivi iskorišten. Na temelju pariteta FCA akreditivni dokumenti će biti: račun inodobavljača, duplikat međunarodnog željezničkog tovarnog lista, brzojav o otpremi robe iz inozemstva, potvrda o podrijetla robe te certifikat o količini i kakvoći robe. Ino dobavljač nije dužan osigurati robu niti snositi troškove osiguranja po FCA paritetu. Kako rizik prelazi na hrvatskog uvoznika nakon predaje robe, naš uvoznik ima interes i razlog da bude osiguran pa dolazi do sklapanja police osiguranja. Obveza plaćanja nastupa prijelazom robe preko carinske crte. Prije puštanja robe u promet javlja se JCD i deklaracija o carinskoj vrijednosti uvezene robe. Nakon carinjena i naplaćene carine i PDV-a roba se može pustiti u slobodna promet, a otpremnik dostavlja uvozniku sve isprave i svoj račun.

4.2.3. Zaključne radnje posla uvoza robe

Uvoznik izrađuje konačnu kalkulaciju, izrađuje nadzornu knjigu uvoza te obavlja uobičajene radnje koje zahtijevaju pravila posl. bontona.

Radnje su:

1) zahvala kupcu uvozniku,

2) konačna kalkulacija,

3) dostava kalkulacije i zahvala uvoznika kupcu,

4) obavijest uvoznika o prispijeću robe,

5) zahvala inodobavljača uvozniku,

6) nadzorna knjiga o uvozu.

Nakon svega slijedi arhiviranje i čuvanje s rač. propisima.

FORFETING I FACTORING

Forfaiting možemo definirati kao alternativni oblik srednjoročnog ili dugoročnog financiranja prodavatelja komercijalnog potraživanja (izvoznika) pri čemu forfetar, uz diskont i bez regresnog prava prema izvozniku, prihvaća instrument osiguranja naplate koji je dao inozemni kupac (uvoznik) robe ili usluge…

Karakteristike ovakvih potraživanja su:

- dospjevaju u roku od 180 dana pa do 10 godina- apstraktna su, dakle nije potrebno dokazivati istinitost ugovora iz kupoprodajnog posla- izvoznik mora potvrditi pravovaljanost i i osigurati postojanost potraživanja koje

prodaje kao i to da će ono po dospijeću biti plaćeno,- kupcu je prihvatljiva razina rizičnosti ovakvih potraživanja- prenosiva su cesijom ili indosamentom…..

Najčešći instrumenti osiguranja potraživanja jesu:

- mjenice (vlastite ili trasirane) s avalom ili bez, - zadužnice, - bankarske garancije i - neopozivi dokumentarni akreditivi s odgodom plaćanja .

Sudionici posla forfaitinga su:

- izvoznik, - inozemni kupac (uvoznik),- forfeter,- banka izvoznika (može ujedno biti i forfeter)- banka inozemnog kupca (uvoznika)

Ugovor o forfaitingu se sklapa između izvoznika i forfetara i najčešće je u obliku ponude i prihvata ponude.

Bitni elementi ugovora su:

- predmet ugovora,- diskontna stopa,- terminski plan isplate kupovnog iznosa,- visina commitment fee, management fee i option fee - valuta otkupa potraživanja,- određivanje rezervnih dana,- druge obaveza forfetera i prodavatelja.

RIZICI SUDIONIKA U POSLU

Rizici izvoznika su kamatna stopa i tečajni rizik

Rizici inozemnog kupca (uvoznika) su tečajni rizik i rizik solventnosti

Rizici forfetara jesu

- Komercijalni- Politički- Valutni i/ili tečajni- Rizik kamatne stope

Rizici jamca (garanta)

- Rizik platežne nesposobnosti uvoznika- Rizik solventnosti garanta o dospijeću obveze.

Prednosti koje forfaiting pruža izvozniku jesu:

- povećanje vlastite likvidnosti pretvaranjem kreditnog posla u gotovinski, - financiranje uz fiksnu kamatnu stopu i bez regresnog prava forfetara,- oslobađanje od rizika naplate, troška premije osiguranja za komercijalne i političke

rizike te, eventualnih, troškova utjerivanja potraživanja- otvaranje mogućnosti kreditiranja kupaca i povećanja vlastite konkurentnosti- uz sve to, forfaiting je i tehnički jednostavan

Na taj način uvoznik može kupovati tehnološki najsuvremeniju opremu na kredit,

dobiva dugoročno financiranje kupnje opreme s fiksnom kamatnom stopom

(međutim to je uvjetovano pribavljanjem bankarske garancije ili mjeničnog avala….)

Prednosti za forfetera jesu:

- Ostvarivanje veće dobiti od one koju bi ostvario prodajom svojih financijskih sredstva na novčanom tržištu,

- Mogućnost prodaje potraživanja na sekundarnom tržištu i okretanje mogućih promjena kamatnih stopa i tečaja u svoju korist….

Factoring je financijski posao između financijske ustanove (factora) i izvoznika (komitenta) u kojem factor, na temelju ugovora o factoringu, otkupljuje komitentova kratkoročna potraživanja, sa ili bez regresa, prije dospijeća potraživanja...

Drugim riječima: To je kratkoročno financiranje komitenta s rokovima dospijeća potraživanja od 30-90 dana, a i od 150-180 dana.

Uz otkup potraživanja, faktori mogu:

- voditi knjigovodstvo potraživanja od dužnika,- utjerivati i obavljati inkaso potraživanja,- utvrđivati platežnu sposobnost dužnika,- analizirati tržišta, pružati pravne i porezne savjete i dr.- ispostavljati račune,

Ugovor o factoringu sadrži:

- sporazum o otkupu tj. prodaji potraživanja i njihovoj cesiji;

- postotak predujma koji factor doznačuje komitentu odmah po otkupu potraživanja; - način određivanja factorove provizije i kamatne stope za diskontiranje faktura; - uvjete koje mora poštivati factor pri plaćanju kupovne svote komitentu; - način opominjanja kupaca i utjerivanja plaćanja; - odredbe o razmjeni dokumenata i međusobnom obavještavanju o događajima koje se

odnose na posao factoringa; - uvjete raskida ugovora; načine rješavanja međusobnih sporova i trajanje ugovora o

factoringu... Broj sudionika u poslu factoringa ovisi o njegovoj vrsti…

Osnovni sudionici jesu:

- factor,- komitent i - kupac

Vrste factoringa:

- pravi (potpuni) i nepravi, - otkriveni i prikriveni, - jednostavni factoring ili diskont faktura, - factoring s regresnim pravnom od komitenta, - agentski factoring, - factoring plativ po dospjelosti (Maturitiy Factoring),

U međunarodnom prometu roba i usluga razlikujemo još

- dvojni i jednostruki factoring - izvozni i uvozni factoring - neposredni izvozni i neposredni uvozni factoring, - back-to-back factoring…

Cijena factoringa sastoji se od:

- provizije za obavljene usluga,- troškova financiranja i - naknade za obradu…

Prednosti koje factoring pruža komitentu jesu

- brzina i jednostavnost,- poboljšanje likvidnosti,- smanjivanje odnosno uklanjanje rizika boniteta odnosno naplate potraživanja,- utvrđivanje boniteta dužnika (kupca),- vođenje knjigovodstva potraživanja,- “utjerivanje” i inkaso potraživanja,- povećanje rentabilnosti poslovanja,- vanbilančno financiranje - otvara mogućnost kreditiranja kupaca i

- dobivanje novih poslova, omogućava zadovoljavanje povećane potražnje a time i širenje itd.

Nedostaci:

- teškoće oko ispitivanje kreditne sposobnosti dužnika;- kratkoročnost financiranja;- teškoće s financiranjem velikih klijenata;- faktor se odlučuje na financiranje samo ako je siguran u bonitet dužnika i dr.

Sličnosti između forfaitinga i factoringa jesu

- omogućuju financiranje prije dospijeća potraživanja,- forfeter ili factor preuzimaju na sebe del credere rizik, komercijalni, politički i

transferni rizik,- u oba posla izvoznik snosi rizik isporuke odgovarajućih proizvoda ili usluga,- predmet ugovora su nedospjela buduća potraživanja,- forfeter ili factor ostvaruju zaradu u obliku kamata i provizije,- potraživanja se ustupaju cesijom ili indosamentom

Razlike su..

- factoring se koristi za kratkoročno financiranje obrtnih sredstava a forfaiting za srednjoročno i dugoročno financiranje kapitalnih investicija,

- u forfaitingu u se obavlja kupoprodaja osiguranih potraživanja (mjenicom, garancijom, zadužnicom) dok se kod factoringa prenose potraživanja čija je osnova faktura,

- forfeter se suočava s puno većim rizicima nego factor, - factoring kuće nude dodatne usluge,- za razliku od forfaitinga, factoring se najčešće obavlja “potiho”,- factoring se uglavnom bavi teško unovčivim instrumentima dok se u forfaitingu to čini

samo u iznimnim slučajevima,- za razliku od forfaitinga, u factoringu se najčešće ne financira 100% vrijednosti

potraživanja, troškovi forfaitinga su veći jer su i rizici za forfetera veći.

Pravni okvir forfaitinga i factoringa u RH

- Zakon o obveznim odnosima,- Zakon o bankama, - Zakon o deviznom poslovanju, - Uputa o provedbi odluke o načinu obavljanja platnog prometa s inozemstvom i načinu

dostavljanja podataka o platnom prometu s inozemstvom,- Odluka o prikupljanju podataka za potrebe sastavljanja platne bilance, stanja

inozemnog duga i stanja međunarodnih ulaganja U našem deviznom zakonu poslovi forfaitinga i factoringa definirani su kao komercijalni krediti (“…komercijalnim kreditom smatra se i financiranje od banke odgode plaćanja i plaćanja unaprijed te poslovi otkupa potraživanja (factoring i forfaiting) ako osnovni posao, koji je podloga za nastalo potraživanje, ima obilježja komercijalnog kredita…”)

Situacija u RH:

- banke ga smatraju izvrsnim proizvodom za srednje kompanije koje imaju probleme s financiranjem ciklusa proizvodnje,

- u praksi imaju teškoća kod pronalaženja potraživanja zadovoljavajućih kriterija (bonitet dužnika, instrumenti osiguranja i sl.),

- njima se uglavnom bave banke koje ih, najčešće, promoviraju izravnim pristupom klijentima,

- forfetiraju se uglavnom potraživanja iz Italije, BiH, Slovenije, Njemačke,- poduzećima su to još uvijek poprilično nepoznati proizvodi…

Perspektive forfaitinga i factoringa u RH ovise o:

- ukupnim gospodarskim kretanjima i posebno rastu izvoza,- sposobnosti financijskog sektora da ih približi klijentima, - stupnju konkurencije u bankarskom sektoru,- obavljanju ovih poslova izvan banaka,- adekvatnijim propisima za obavljanje ovih poslova, - ulasku na domaće tržište specijaliziranih forfaiting i factoring kuća iz zemalja EU- dodatnom obrazovanju i izradi stručne literature koja bi kvalitetno prezentirala ove

poslove..

Najpoznatije međunarodne udruge factora:

- Factor Chain International (Amsterdam),- International Factors Group (Boston),- Association of British Factors Ltd. (London),- International Factors Deutschland A.G. - The Association of Forfaiters in Switzerland,- London Forfaiting Company PLC (Berlin).