Click here to load reader

Marija - Posebni prilog Svjetla riječi (svibanj 2007.)

  • View
    179

  • Download
    13

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Posebni prilog Svjetla riječi, svibanj 2007.

Text of Marija - Posebni prilog Svjetla riječi (svibanj 2007.)

PO SEBNI PRILOG

Marija

svibanj 2007.

Ivo DULI, alosna Gospa, Gua Gora

Josip MARINOVI, Gospa, Olovo

Marijina sloboda

Aktualno pitanje nae kulturePie: Mijo DOLAN ovijesni razvoj dogmi o Mariji, Majci Isusovoj, Bogorodici, Djevici, bezgreno zaetoj, na nebo uznesenoj svjedoi o nastojanju Crkve da razumije i asti njezinu uzvienu ulogu u povijesti spasenja. Prihvativi impulse svoga vremena, Drugi vatikanski sabor uvrtava teoloko-pastoralni govor o Mariji u Konstituciju o Crkvi Lumen gentium. Time se oigledno Crkva eljela odmaknuti od proizvoljnih spekulacija o Mariji i naglasiti njezinu hodoasniku ulogu s Crkvom. Marija je prvi slobodni ovjek na Isusov nain. itav njezin ivot koncentriran je oko jedne teme: Kraljevstvo Boje. Roenjem Isusa Krista najuzvienije je sudjelovala u tom Bojem planu. Svi Boji darovi u povijesti su sredstva ili putokazi za ostvarenje Kraljevstva. Budui da se u Mariji Kraljevstvo ostvarilo, ona se nama daruje kao ljudski model slobodna i spaena ovjeka. Zato su teoloka refleksija o Mariji i oblici njezina aenja presudni jer odreuju matricu slobode, antropologije, kranske vizije povijesti i kulture. Nije onda ni udno to moderna kranska kultura upravo na podruju mariologije postavlja svoja najurgentnija pitanja. Relevantnost kranske antropologije u modernoj kulturi U studiji Teologija kulture svoje vienje odnosa Crkve i kulture teolog Paul Tillich zakljuuje reenicom: Crkva i kultura ne ive jedna pored druge, ve se proimaju. A Kraljevstvo Boje ukljuuje oboje, tako to ih (oboje) nadilazi. Iz ove upuenosti na kulturu u ostvarenju svoje temeljne svrhe: navijestiti Kraljevstvo i biti sakrament Krista u svijetu, Crkva, i sama dio kulture, slua proroki glas Svetoga pisma, slavi uspomenu na Isusov kri i uskrsnue, ali je duna uti i onaj glas koji dolazi iz svijeta esto kritike kulture ili tzv. latentne Crkve. Svaki put kad Crkva nije ula proroki glas kulture, nije mogla prepoznati ni njezine demonske kapacitete. Naa kultura ima nekoliko tema koje mariologija ne moe zaobii: Koliko dogmatske interpretacije o Mariji i koliko sveukupni vjerniki odnos prema Mariji afirmiraju kulturno prihvatljivu antropologiju, potiu pozitivne napore osloboenja, pravednosti i koliko ine kranina angairanim u svijetu na strani iskljuenih, patnika, koliko je u prilog osloboenja naa kultura spremna dovesti u pitanje sve pa i svoje strukture?

P

Zato razliite interpretacije Marijine uloge u povijesti spasenja treba vrednovati prema antropologiji slici ovjeka i njegovih sveukupnih odnosa koju utemeljuju. Marija: teoloki temelj odmaka od dualistike antropologije Temeljna ideja svih teologija osloboenja polazi od kritike dualistike antropologije. Sve teoloke, pa tako i marioloke, interpretacije koje ne dovode u pitanje dualistiku antropologiju ne mogu se prihvatiti kao kranske. Dualistika antropologija podie, suprotno Isusovu shvaanju ovjeka, ovjekove spolne, rasne, kulturne i socijalne razlike na ontoloku razinu i tako Bojim autoritetom cementira nepravde koje iz toga proizlaze. Time se darovane psiholoke, fizike razlike, umjesto kao temelj partnerske antropologije, koriste kao argument za odravanje patrijarhalnog sustava miljenja, u kojemu je ena nie bie, iskljuena, neslobodna i neravnopravna glede odreivanja drutvenih i crkvenih uloga. Filozofski temelj ovakvom nekranskom shvaanju nalazi se u dualistikoj helenistikoj filozofiji, koja je kao podloga usvojena za racionalnu interpretaciju kranske teologije i koja je unijela podjelu svijeta na dvije meusobno suprotstavljene sfere: duh i materiju. U tome je dugo vremena nia, materijalna sfera pripisivana eni kao enski princip. Kritiki je vano uoiti da patrijarhalni marijanski simbol snano legitimira patrijarhalnu drutvenu strukturu i to na dva naina: idealizacijom jedne ene (Marije) nautrb svih drugih ena, te izvoenjem Marijine svetosti iz vrlina koje utemeljuju eninu podlonost, ne samo Bogu jedinom kako je to inila Marija, ve se to projicira i na podlonost mukom autoritetu uope. Tako se esto patrijarhalna duhovnost marijanizma poistovjeuje s drutvenom situacijom koja promovira machoizam (muku nadmo). Navjetaj Kraljevstva u naoj kulturi oigledno trai novu interpretaciju Marije, koja nee biti zarobljena u neprimjeren filozofski, teoloki i drutveni okvir. Dalekovidan putokaz iz slijepe ulice donosi Karl Rahner u svom eseju Marija i kranska slika ene. Tu Rahner, polazei od konstatacije da su slika Marije i slika ene u Crkvi usko povezane, te da kulturno uvjetovano dolazi do radikalne promjene slike ene, postavlja pitanje o slici Marije koja jo nije dostatno upoznata: Mariologija danas i ubudue ima jo puno posla, ako eli sliku Marije koja e biti istinita za vjerniku egzistenciju ene kao takve. To je slika koju

3

arija MPOSEBN

G I P R IL O

moda danas mogu autentino oblikovati samo ene, ene teolozi. Marija: teoloki temelj partnerske antropologije Zagovornici ovakve antropologije posvemanje ravnopravnosti pozivaju se na Isusov navjetaj novih odnosa u Bojem kraljevstvu. Ta bi novost trebala proimati ne samo odnose mukarca i ene ve i sve druge odnose ljudi meusobno, kao i onaj prema svemu stvorenju. Argumentacija je redovito ovakva: Isusov ivot je u neskladu sa seksistikom teologijom komplementarnosti, rasistikom teologijom superiornosti bijelaca, klerikalnom teologijom kultnog privilegija, teologijom politike eksploatacije i ekonomske nepravde, patrijarhalnom teologijom muke dominacije i kontrole. Dva pola markiraju Marijin neiscrpni utjecaj na formiranje nove antropologije: ona se kree izmeu milosra i pravde, radikalnih zahtjeva za promjenom na razini mistike i na razini politike. Na razini mistike Marijina slika milosrdne majke uvelike je odredila kransku duhovnost, podsvijest i mistiku. Ona je u kransku pobonost unijela neto to se u patrijarhalnom svijetu ne moe pripisati Bogu, jer su to navodno enski elementi: njenost, osjeajnost, milosre, te je tako stoljeima funkcionirala kao kompenzacija za osiromaenu, potpuno muku sliku Boga. Oni koji poznaju koliko je kolektivna podsvijest osiromaena bez elemenata koji se pripisuju eni, poput dubinskog psihologa Carla G. Junga kao i teologa Teilharda de Chardina, vidjeli su na primjeru u proglaenju dogme o Marijinom uznesenju 1950. godine jedan od najvanijih teolokih iskaza 20. stoljea: implicitnim pridavanjem Bogu enskih elementa i dokidanjem platonskog dualizma, u kranskoj teologiji uinjen je veliki korak ka popravljanju potpuno muke, osiromaene slike Boga. Ova maskulinizirana slika Boga odredila je razvoj racionalizirane religije, bestjelesnog morala, religiju bez meuljudskih odnosa i bez opinstva svetih. Dobili smo tako u Crkvi sustav umjesto drutva, trgovinu umjesto zajednitva, postali smo eksperti za ovladavanje prisilama umjesto eksperti predanosti (R. Rohr, Der nackte Gott). To se pokazuje kao nuan razvoj u Crkvi koja je zabo-

ravila enski element. Tako nam postaje jasnije zato su crkveni oci Mariju smatrali ruiteljem svih hereza jer su se one, iako djelomino istine, nametale kao apsolutne. Na razini politike Marija nas svojom anawim duhovnou, duhovnou siromaha oslobaa jo jedne hereze. Hereza se sastoji u iskrivljenoj slici Kraljevstva Bojega prema kojoj se evanelje moe itati kao sveta knjiga, a da se istodobno ostane hladan na strukturalne, drutvene, politike, gospodarske nepravde svijeta. Ovu duhovnost Marija je formulirala u svom kantiku Velia. Marija velia Boga to u svom planu spasenja preokree sudbinu onih koje Biblija zove anawim, Bojim siromasima. Ona je i sama dio toga svijeta. Sudbinu anawim-ljudi Bog u Isusu Kristu mijenja dvojako: To su oni koji su najsretniji jer nemaju nikakve zapreke da prihvate Kraljevstvo. To su, takoer, oni ljudi svih vremena, iskljueni, manjine, pripadnici treeg svijeta, rasno, seksualno, kulturno diskriminirani, tlaeni svim oblicima reima i ideologija koji e biti kriterij vjernosti Isusu i evanelju. Tako Marija formuliranjem anawim duhovnosti postavlja odnos prema patnicima kao kriterij vjernosti Bogu. To je za nau kulturu marijanski temelj cjelovite partnerske antropologije, koja nikoga ne iskljuuje i kojoj su opcija upravo oni koje suvremene strukture svijeta iskljuuju. Odatle govor o Mariji u naoj kulturi moe izii iz potroenih matrica i svjedoiti izvornu poruku spasenja, jer: govor o Kraljevstvu Bojemu mora biti ispunjen govorom o posvemanjoj slobodi; on mora dovoditi u zadnju krizu sve institucije, predodbe i uenja koja stoje na putu Marijinoj antropologiji; Marija uva opasnu prevratniku memoriju o Kraljevstvu i ne doputa da se shalom, mir Kraljevstva poistovjeti s bilo kojim politikim sustavom; uva nas na kraju da ni Crkvu ne poistovjetimo s Kraljevstvom Bojem. Za sve ove mogunosti s Marijom moda i nemamo teolokih pojmova, dok su mnogi stari simboli izgubili kontakt s modernim osjeanjem i potrebama ili pak podravaju odnose koje u ime evanelja treba prevladati. To se i danas ponajvie odnosi na pitanje cjelovita ovjeka i na njegovu slobodu. Zato treba u posve kreativnom vjernikom i teolokom smislu razumjeti onu misao: De Maria numquam satis! O Mariji nikad dosta!

4

Slavko OHAJ, Navjetenje, Visoko

Fra Miho UI, Madona s Kristom, sv. Josipom, Jakovom i Anom, 1795., Visoko

Marija i Isusje dvanaest puta zadrana aramejska rije Marjam to je istoznanica za hebrejsku rije Mirjam. Samo se ime etimoloki razliito tumai: kao gospodarica ili kao zvijezda mora. Neki su ili jo dalje u uenim teolokim izvoenjima pa su tvrdili da ime znai draga, udesna, gorka U novije vrijeme pojavilo se novo tumaenje vezano uz jedan akadski glagol, pa bi ime Marija znailo dar ili ak Boji dar. To je ime u biblijskoj predaji nosila Mojsijeva sestra Mirjam. Iz svega navedenoga zakljuujemo da je Marija u novozavjetnim biblijskim spisima dobila znaajno mjesto, ali bi trebalo vidjeti u kojemu je to smislu bilo i to je to Pismo htjelo istaknuti kod Marije. to Evanelja govore o Mariji? Evanelja osobito puno govore o Mariji kad je rije o poetku Isusova zemaljskoga ivota, kao i o njegovu svretku. Susreemo je takoer i tijekom Isusova ivota, ali znatno manje. Bibliari istiu da je Marija postala jo vanija nakon Isusove smrti i uskrsnua i pritom se pozivaju na Ivanovo evanelje koje je nastalo dosta kasno (oko 100. god. po Kr.) i koje je u izvjesnom smislu ne samo izvjee o pojedinim djelima iz Isusova ivota nego i ve uvelike stilizirana teologija (usp. Iv 19,25-27). Neke stvari moemo izvui kao sigurne iz biblijskih tekstova o Mariji. Prije svega, Marija nije ni u kojem sluaju spadala u sadraj ranoga kranskog navijetanja evanelja budui da je iskljuivo navjeivan raspeti i uskrsli Krist. Ali odmah valja rei da je Marija igrala znaajnu ulogu u kranskoj pripovjedakoj predaji te da je postala osoba tovanja kao Isusova majka osobito u Ivanovim i Lukinim kranskim zajednicama. ini se da se tovanje Marije i isticanje vanosti njezine uloge poveavalo s odmakom od Isusova ivota. To je vidljivo i iz injenice to Markovo evanelje, kao najstarije, ne navodi opis Isusova roenja i Marijinu ulogu u njemu. Ipak Matej (1,18-24), a osobito Luka (1,282,52), govore o Isusovu utjelovljenju i roenju od Marije iz Nazareta. Neosporno je da su te predaje postojale i prije nego su pismeno zabiljeene, ali ih kranska zajednica vjerojatno dok je Marija bila iva nije uvrtavala: ili da Marija ne bi dola na mjesto Isusa u kranskom navijetanju ili da ne bi umanjila njegovo znaenje. Kranska je zajednica pravila i te kako veliku razliku izmeu Isusa i Marije, izmeu Isusova i Marijina djela. Za Mariju je vano istaknuti da stoji na poetku Isusova ivota kao ena i majka koja nije sluajno ula u njegov ivot nego prema Bojem planu. Isusova vrijednost ne dolazi nipoto od Marije nego od Boga. Drugo

Pie: Boo LUJI

Mariji se danas najmanje pie i razmilja iz biblijske perspektive. Njezin je lik tijekom stoljea obuen u najrazliitiju ikonografiju pobonosti, osjeaja, folklora, puke mate, elja, osobnih projekcija. Sve je to imalo za posljedicu da je Marijin biblijski lik skromne i samoprijegorne majke Isusa iz Nazareta i ene ukljuene u velianstveni Boji plan spasenja svijeta i ovjeka bio gurnut u pozadinu i prekriven svakodnevnim nevoljama i potrebama, svakovrsnim fizikim i duevnim bolestima. Pa ipak, u vremenu poslije Drugoga vatikanskoga sabora dogodile su se neke promjene u odnosu prema Mariji. Teologija je pomaknula svoje klatno jo vie prema Isusu i njegovoj ulozi i znaenju. Tomu je svakako pridonijelo i prosvjetiteljstvo koje je nastojalo oljutiti sve iracionalne naslage na Marijinu liku. S druge pak strane, u novije vrijeme postmodernistika sklonost prema ezoterinom, neobinom, osjeajnom, feministikom, estetskom ponovno su otkrili Mariju kao zanimljiv biblijski lik. U toj novoj pobonosti Marija opet doivljava svoju renesansu, ali sada na razini napetosti izmeu teologije i pobonosti, izmeu razuma i osjeaja, izmeu neko muki obiljeene teologije i nove feministike. Sve nas to upuuje kako je potrebno iznova se vratiti biblijskim opisima Marijina mjesta i uloge. Koliko Evanelja govore o Mariji? Pismo o Mariji ne govori ba tako malo kako bi se moglo na prvi pogled initi. Novozavjetna svjedoanstva o Mariji broje oko stotinu osamnaest redaka, to je kudikamo vie nego o bilo kojem Isusovu ueniku ili apostolu. Evaneoski tekstovi sedamnaest puta oznaavaju Mariju ili kao Mariju iz Nazareta ili jednostavno Isusovu majku. Od toga broja ime je sedam puta uporabljeno u grkom obliku Marija dok

O

5

arija MPOSEBN

G I P R IL O

6

to treba istaknuti jest da je Marija u tom planu, prema vlastitom priznanju, samo neznatna slubenica (Lk 1,48) koja takoer spada pod Boje milosre (Lk 1,50). Marija nije ni u Isusovu roenju ni u Isusovu djetinjstvu iznad Isusa nego u njegovoj slubi. To je jo jasnije iz Isusova djelovanja. Osim one zgode u Kani Galilejskoj (Iv 2), koja neprijeporno ima dodatnu poruku prve kranske zajednice iz Ivanove teoloke perspektive, Marija se ne spominje kao netko tko bi utjecao na Isusovo djelovanje. tovie, postoje neki tonovi, pomalo prikriveni i nejasni, koji upozoravaju da je Isus zbog svoje poruke imao potekoa sa svojom irom rodbinom: I doe Isus u kuu. Opet se skupi toliko mnotvo da nisu mogli ni jesti. uvi to, dooe njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: Izvan sebe je! (Mk 3,20-21). Uza sve to Isus oito nije imao namjeru izgraivati zajednicu na krvnoj povezanosti. Na to upuuju takoer i prvi pozivi uenika koji nisu ak ni iz istoga mjesta, a kamoli iz istoga klana ili obitelji. U tom kontekstu valja razumjeti i onu Isusovu reakciju kad su mu dojavili da ga ekaju majka i njegova braa: I dou majka njegova i braa njegova. Ostanu vani, a k njemu poalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedilo mnotvo. I reknu mu: Eno vani majke tvoje i brae tvoje, trae te! On im odgovori: Tko je majka moja i braa moja? I okrui pogledom po onima to su sjedili oko njega u krugu i kae: Evo majke moje, evo brae moje! Tko god vri volju Boju, on mi je brat i sestra i majka (Mk 3,31-35). Od smisla ovoga teksta nije daleko ni ona Isusova tvrdnja: Tko ljubi oca ili majku vie nego mene, nije mene dostojan (Mt 10,37). Sve je to tim vjerojatnije, jer Isus nije postavljao dvostruka pravila: jedna za sebe i svoju rodbinu a druga za ostale. to se tie Isusove muke i smrti, biblijski tekstovi spominju uvijek Mariju i onda kad su ga drugi ostavili i razbjeali se: A bijahu ondje i izdaleka promatrahu mnoge ene to su iz Galileje ile za Isusom posluujui mu; meu njima Marija Magdalena i Marija, Jakovljeva i Josipova maj-

Stjepan DRAGOJLOVI, Bezgreno zaee, 1621., Kraljeva Sutjeska

ka, i majka sinova Zebedejevih (Mt 27,55-56). Dakle, pod Isusovim kriem se nalaze osobe koje su Isusa voljele, a meu njih svakako spada i Marija, Isusova majka. To nas upozorava da je Marija bila uz Isusa, da ga je pratila, ali isto tako i da nije bila ispred njega. to Marija znai za suvremenoga ovjeka? Marija je imala znaajnu ulogu u Isusovu ivotu: kao majka, kao vjernica, pa i kao uenica. Kao majka, Marija ima mjesto koje ima svaka majka u ivotu ovjeka: preko nje dijete ulazi u ovaj svijet ljudi i prihvaa ga. Kao vjernica, Marija je ponajprije vjerovala Bogu, a onda je imala povjerenje i u svoje dijete ak i onda kad ga nije razumjela. Marija je bila dobra Isusova uenica. Na kraju, Marija je ostala uz Isusa i onda kad su ga drugi ostavili i pobjegli. U ovim vremenima kad majka nema osobito znaenje dobro je da je Marija primjer majinstva. S druge strane, kad se mnoge majke nameu u svojoj sebinoj ljubavi kao prepreka na putu svome djetetu, Marija ostaje kao ona koja ui od svoga sina i koja ne stoji na njegovu ivotnom putu nego ga prati. Konano, Marija je ena vjere koja vjeruje Bogu i svome djetetu i pokazuje pravi put svake majke. Preko Marije kranstvo je dalo veliko znaenje eni i majki: ona je ukljuena u najuem smislu u Boji plan spasenja.

Frano KRINI, Madona s djetetom, Korae

Marija u tradiciji i uiteljstvu CrkvePie: Luka MARKEI tradiciji i uiteljstvu Crkve prihvaa se, navijeta i razvija biblijska istina o Mariji kao Majci Gospodina Isusa Krista, njezinu posrednitvu, djevianstvu, stvorenoj bezgrenim zaeem i na kraju ivota uznesenoj tijelom i duom na nebo, u slavu Boju. tovie, uiteljstvo Crkve ove istine javno istie i sveano proglaava dogmama, tj. posebno vanima u uvanju i navjeivanju kranske vjere o Bogu i ovjeku. Ovdje u iznijeti upravo te istine i dogme o Mariji u tradiciji i kod uiteljstva Crkve, poevi od nauavanja crkvenih otaca do Drugoga vatikanskog sabora. Isus Krist od Marije i od Boga Ignacije Antiohijski (104), koji je najblii posrednik izmeu vremena Isusa u Novom zavjetu i tradicije Crkve nakon toga, u svom pismu Efeanima ovako pie o odnosu Isusa i Marije: On (Isus Krist) je lijenik tijela i due, roen i neroen, Bog koji putuje u tijelu, pravi ivot u smrti, od Marije i od Boga, ponajprije sposoban za trpljenje, a zatim Isus Krist na Gospodin. Ignacije ovdje pie o povezanosti Marije i Isusa posebno s obzirom na njegovo ljudsko podrijetlo kao ovjeka. Slino, dakle, onom to govori i Pavao u poslanici Galaanima (4,4): Isus je kao ovjek stvoren i roen od Marije u vremenu, a kao Bog je nestvoren i neroen od vjenosti. Marija kao nova Eva Justin i Irenej govore o Mariji kao o novoj Evi. Ovu biblijsku paralelu, Eva Marija, oni razvijaju na temelju Pavlove paralele Adam Krist: kao to je Eva bila majka ivih u povijesti Adama, u tom je smislu uloga Marije kao nove Eve u povijesti Isusa Krista kao novoga Adama majka ivih u novoj povijesti stvaranja, spasenja i konane proslave ovjeanstva. Na taj nain se prikazuje povezanost Marije i ovjeanstva i Marije i Crkve kao zajednice vjernika u kojoj se dogaa posebno spasenje u povijesti svijeta po Isusu Kristu: Marija je u tom povijesno-spasiteljskom dogaaju aktivna sudionica i posrednica spasenja ljudi. Poeci razvoja vjerskih dogmi o Mariji U to vrijeme se takoer navijeta znaenje istine o Marijinom

U

djevianstvu, te poinju razvijati dogme o njoj kao Bogorodici, njezinu bezgrenom zaeu i uznesenju u nebo. Nauk o Marijinom djevianstvu nalazi se ve kod Ignacija Antiohijskog, a prihvaa se, nakon razliitih shvaanja, u svim simbolima rane Crkve kao istina vjere o Djevici Mariji. Pitanje Marije kao Majke Boje bilo je usko povezano s pitanjem tko je Isus Krist, je li samo Bog ili samo ovjek, te je bilo predmet velikih teolokih rasprava u ranoj Crkvi. Konano je nauk o Mariji kao Majci Bojoj ili Bogorodici na Efekom saboru 431. godine proglaen dogmom, protivno shvaanjima Arija i Nestorija, koji su nauavali da je ona samo majka Isusa kao ovjeka, a ne i Boga. U ovo vrijeme se poinju razvijati takoer biblijske istine o Marijinom bezgrenom zaeu i njezinom uznesenju u nebo, te o Marijinom posrednitvu u djelu Kristova spasenja ovjeka, jednako u istonoj/

7

tajerska kola, Krunjenje Bogorodice, oko 1400., Strossmayerova galerija starih majstora HAZU Zagreb iz samostana u Kraljevoj Sutjesci

arija MPOSEBN

G I P R IL O

pravoslavnoj i zapadnoj/katolikoj Crkvi (Atanazije, Ambrozije, Augustin, Ivan Damaanski). Marija kao posrednica i suotkupiteljica U srednjem vijeku se u zapadnoj Crkvi razvija takoer pobonost prema Mariji ne samo kao posrednici nego i kao suotkupiteljici, koja, trpei s raspetim Kristom, sudjeluje i u otkupljenju ovjeka. Ovo shvaanje zastupa posebno Bernard iz Clairvauxa. Tako se jo vie razvija religiozni osjeaj i uvstvo u pobonosti prema Mariji i Kristu.

8Nepoznati autor, Gospa Lipnika, Tuzla Tada se obnavlja i nauk o bezgrenom zaeu iz doba rane Crkve, kako ga je iznosio Duns Scot: Bog je to mogao, dolikovalo se, i uinio (potuit, decuit, fecit). Njegovo uenje prihvatio je i sabor u Baselu (1451), mada ga nije proglasio dogmom, kao ni sabor u Tridentu (1565). I sam Luther je u poetku reformacije iznosio biblijsku istinu o Mariji, te u njezinu bezgrenom zaeu nalazio potvrdu za svoje uenje o milosti kao jedinom izvoru spasenja ovjeka (sola gratia). Marijansko stoljee: 18501950. Vrhunac razvoja biblijske istine i pobonosti o Mariji predstavlja proglaenje dogmom njezina bezgrenog zaea 1854. godine od pape Pija IX, i uznesenja u nebo, to je uinio godine 1950. papa Pio XII. Bilo je to, kako neki katoliki teolozi kau marijansko stoljee (18501950). Ali, to je istodobno vrijeme procvata marijanskog tovanja i pobonosti, to prate i potvruju brojna privatna ukazanja Marije, od kojih je Crkva neke priznala vjerodostojnim objavama Marije, kao to je ona u Lurdu (1858) i Fatimi (1917). tovie, u prvoj polovici 20. stoljea nastaje i posebni marijanski pokret, koji zajedno s biblijskim i liturgijskim pokretom, pridonosi takoer znatno obnovi Crkve i vjere u Boga. Drugi vatikanski sabor o Mariji Bogorodici i Posrednici Pod naslovom Blaena djevica Marija Bo-

gorodica u misteriju Krista i Crkve Drugi vatikanski sabor iznosi nauk o Mariji u dogmatskoj konstituciji o Crkvi Svjetlo naroda, te sam tumai svoju nakanu: Sveti sabor, izlaui nauku o Crkvi, u kojoj boanski Otkupitelj izvodi spasenje, namjerava paljivo osvijetliti i ulogu Blaene Djevice u misteriju Utjelovljene Rijei i Mistinog Tijela, i dunosti otkupljenih ljudi prema Bogorodici, majci Kristovoj i majci ljudi, osobito vjernika. Sabor izlae takoer tim redom: Najprije iznosi Marijinu povezanost s Isusom Kristom, odnosno ulogu Blaene Djevice Marije u ekonomiji spasenja, gdje prikazuje kako je ona bila proroki oznaena u obeanju, danom ve u Starom zavjetu prvim roditeljima (Post 3,15), te kao Djevica koja e zaeti i roditi Sina, kojemu e biti ime Emanuel (usp. Iz 7,14; Mih 5,2-3; Mt 1,22-23). Potom prikazuje Mariju kao Isusovu Majku od anelova navijetanja i Isusova djevianskog zaea, preko djetinjstva i javnoga ivota sve do Isusove smrti, uskrsnua i uzaaa na nebo, te primanja Duha Svetoga zajedno s apostolima, drugim enama i uenicima. Na kraju govori o Marijinoj smrti i proslavi u nebu, kada je s duom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina bila uzviena kao kraljica svih stvari. U prikazu odnosa Marije i Crkve iznosi se najprije uloga Marije kao Majke Boje u Kristovu posrednitvu izmeu Boga i ljudi (usp. 1 Tim 2,5-6), te u tom smislu o njezinu posrednitvu, ime je postala majkom nama u redu milosti, koje materinska uloga prema ljudima nikako ne potamnjuje i ne umanjuje to Kristovo jedino posrednitvo, nego pokazuje njegovu snagu. Sabor je na taj nain u obliku redovnog uiteljstva potvrdio nauk o Marijom posrednitvu bez proglaavanja toga dogmom, kako su neki biskupi i teolozi traili. Sabor zatim govori o Mariji Djevici i Majci kao modelu Crkve, koja je takoer po uzoru na Mariju djevica i majka: Bogorodica je tip Crkve, kako je uio ve sv. Ambrozije, tj. u redu vjere, ljubavi i savrenog sjedinjenja s Kristom. U tom je smislu neki teolozi nazivaju eshatolokom ikonom, tj. onom koja je postigla konani cilj savrenog spasenja i proslave u nebu i kao takva svijetli putujuem Bojem narodu kao znak pouzdane nade i utjehe. Sabor takoer potvruje posebno tovanje Marije, koja je po Bojoj milosti uzviena poslije Sina iznad svih anela i ljudi, kao presvetu Majku Boju, koja je imala dio u Kristovim misterijima. Ali, istodobno razlikuje to od onog tovanja koje se iskazuje jedino Bogu, te opominje da se treba briljivo uvati i od svakog krivog pretjerivanja i od prevelike umne skuenosti. Time se eli uskladiti tovanje Marije s biblijskom istinom o njoj unutar Katolike crkve, a ujedno potaknuti u ekumenskom duhu njezino opravdano tovanje kod drugih krana pravoslavnih i protestanata kojima je ona zajednika Majka Boja i Majka Crkve. Prema tome, tradicija i uiteljstvo Crkve slavi Mariju umom i srcem, razvojem biblijske istine i s vjerskim uvstvom, kao Majku Boju, Bogorodicu i Djevicu, koja je stvorena bezgrenim zaeem, od poetka sveta i bez ikakva grijeha, istonog i osobnog, te na kraju ivota cjelovito s tijelom i duom uznesena na nebo, u slavu Boju. Time je postala takoer posrednica, savreni model i znak nade Crkvi Kristovoj kao narodu Bojem u povijesti svijeta.

Marija u likovnoj umjetnostiPie: Marko KARAMATI

L

ikovna umjetnost je u povijesti kranstva imala posebnu ulogu u oblikovanju duhovnosti kranske zajednice. Njezin su predmet osobe i dogaaji koji su za duhovni ivot krana od osobitog znaenja, to napose vrijedi za Mariju, majku Kristovu. Ona je jedna od najeih likovnih tema u povijesti. U najranijem razdoblju kranske umjetnosti Marija je na slikama prikazana kao Majka s djetetom u krilu, kako je vidimo u Priscilinim katakombama iz II. stoljea, ili pak kao moliteljica rairenih ruku. Ta dva likovna prauzora postat e temeljnim modelima za njezine kasnije likovne prikaze. Od III. stoljea pojavljuje se uglavnom u scenama vezanim za Krista kao to su, na primjer, teme roenja ili poklon triju mudraca. U tom je periodu ikonografski naglasak na njezinu majinstvu i molitvi. Razvojni put na Istoku U V. i VI. stoljeu Marijin lik ulazi u iri okvir tema kristolokog ciklusa koji se tada postupno zaokruuje. Naime, opi sabor u Efezu 431. godine snano je potaknuo tovanje Marije priznavi joj

Djevica i dijete, Rimske katakombe, 4. stoljee naslov Bogorodice. Ona je od tada, pored Krista, postala glavnom temom kranske umjetnosti. Njezina se ikonografija sve vie obogaivala. Na sredinjoj apsidalnoj plohi brojnih crkava prikazana je s djetetom Isusom na prijestolju u okruenju svetaca gdje dominira cijelim prostorom. Slike je u vrijeme ikonoklazma borbe protiv slika i kipova (726-843) nadomjetao kri. Nakon to se spor zavrio pobjedom pristaa slika i kipova, to je imalo nesagledivo veliko znaenje za povijest umjetnosti, tradicionalni tipovi Marijinih slika, gotovo nepromijenjeni, stoljeima su se ponavljali. Te su se slike oblikovale na prauzorima vrlo aenih ikona, za koje se, kao udesne, vjerovalo da ih nije stvorila ljudska ruka nego da su darovi neba ili ih je pak naslikao sveti Luka. Svoja posebna grka imena dobile su prema mjestu gdje su bile smjetene (uglavnom su to bili neka crkva ili samostan u Carigradu) ili prema ouvanom zapisu prvotne slike. Marija je na tim slikama predstavljena u molitvi s uzdignutim rukama, bez djeteta, ili pak s djetetom koje blagoslivlja, odnosno s likom Krista koji lebdi u kolutu ispred njezinih prsiju. Poseban ikonografski tip slike prikazuje Mariju s djetetom na rukama u stojeem stavu, ili na prijestolju ili pak kao polufiguru, dijete Isus desnom rukom blagoslivlja, a u lijevoj dri svitak (simbol boanskog Logosa: Krista). Taj se tip likovnog prikaza naziva hodegitria (voditeljica na putu), nazvan prema originalu to ga je navodno naslikao sveti Luka a nalazio se u samostanu Ton Hodegn u Carigradu. Prilikom turskog osvajanja Carigrada 1453. godine i razaranja samostana slika je unitena. Poznat je takoer ikonografski tip slike na kojemu je dijete prikazano kako se njeno priljubljuje uz majku, ljubi je i grli. Ponegdje susreemo i anele sa simbolima muenja, a dijete, pripijajui se uz majku, kao da se eli zatititi od patnje koja ga eka. Iz Egipta potjee tip slike s Marijom koja doji dijete, a kao prauzor tomu posluili su lik egipatske boice Izide, a moda i helenistike anr-scene. Nju se doivljava kao darovateljicu spasenja i ivota. S djetetom kraj zdenca ona Marija s djetetom, Prisciline katakombe, najstariji prikaz Marije, 2. stoljee

9

arija MPOSEBN

G I P R IL O

pak simbolizira vodu kao izvor ivota. Slikana u profilu, s rukama uzdignutim u molitvi, njezin lik se pojavljuje takoer pod raspeem na slici tipa deisis (u sredini Krist na prijestolju, desno Marija, a lijevo sv. Ivan apostol) kao znaku njezina posrednitva. Marijin veo je na bizantskim ikonama esto ukraen s tri zvijezde (na elu i na ramenima): simbol nebeskoga svjetla u kojemu je Majka Boja sudionik i preko koje ono dolazi u svijet. U umjetnosti Zapada Zapadna je Crkva preuzela bizantske tipove slika, ali se ona nikada nije dugo zadravala na nekom od njih, nego ih je mijenjala oslanjajui se kako na nova teoloka promiljanja, tako i na promijenjeno religiozno osjeanje i nove umjetnike ideje. Do XIII. stoljea, jednako na Istoku i na Zapadu, kao ikonografski tipovi javljaju se strogi i dostojanstveni likovi Marije. U visokom srednjem vijeku na Zapadu nastaje slika Marije kao okrunjene nebeske kraljice koja s prikazom samoga ina Marijine krunidbe u umjetnosti dosee vrhunac. Od sredine XII. stoljea tovanje Marije poprima sve vee razmjere, a time i njezino likovno prikazivanje. Njoj se pridaju imena Madona i Naa draga Gospa. Predodba mistinog odnosa izmeu Krista i Marije, kao zarunika i zarunice u Pjesmi nad pjesmama, znaajno utjee na njezin likovni prikaz s djetetom. Njean odnos izmeu nje i djeteta, po uzoru na bizantske slike, sada se oblikuje jo iskrenije i dirljivije. Srednjovjekovni su mistici u odnosu majke i djeteta Isusa gledali sliku sjedinjenja vjernike due s Kristom. Simbolini atributi (jabuka, karanfil, rua) ukazuju kako na otkupiteljski in Isusa tako i njegove majke. Marija je nova Eva, ona s djetetom Isusom u slijedu njegovih predaka zauzima poasno mjesto kao cilj i vrhunac povijesti spasenja. Sjedi na lavljem tronu Salomonovu, a i sama je sjedite boanske utjelovljene mudrosti, Spasitelja Krista. Pored prikaza majke s djetetom, u srednjem vijeku nastaje i tip slike s mrtvim Isusom u krilu (Piet, Oplakivanje). Srednjovjekovna mistika i novi oblici pobonosti franjevaca rezultirat e na Zapadu u XIV. i XV. st. osjeajnim gotikim Madonama u rasponu od lirskih do dramatskih i bolnih. Talijanski su slikari, u oslonu na sveano-stroge

10

bizantske tipove slika Marije na tronu, oblikovali velike slike s temom Madona u slavi. Marija sjedi s djetetom na tronu u okruenju svetaca u razgovoru (sacra conversatio). U XIV. stoljeu u Italiji nastaje tip slike Madona ponizna: Marija sjedi na tlu ili pak na nekoj nioj klupi za odmor, to se, nasuprot sveanom stavu na tronu, doivljava kao stav poniznosti. Istoni tip Majke Boje koja doji dijete, na Zapadu je preuzet s otkrivenom grudi a prikazuje se takoer i u drugim slikovnim sklopovima. Od kasnoga srednjeg vijeka, napose sjeverno od Alpa, na Marijinim slikama javljaju se razliiti simboli koji ukazuju na njezino djevianstvo (npr. procvali Aronov tap, gorui grm, posuda s mnom, simboli Pjesme nad pjesmama). Umjesto zlatne podloge, u pozadini se vide vrtni krajolik (raj) i gradovi (nebeski Jeruzalem). Ispred ili u samoj crkvi pojavljuje se Marija kao utjelovljenje Crkve Kristove. Vremenom se i dalje oblikuju stalno novi tipovi slika: Navijetenje, Uznesenje Marijino, Bezgrena Od vremena renesanse Marija se esto na slikama prikazuje iznad oblaka, obasjana nebeskom slavom kao objavom Bojega spasenja. Tridentski je koncil (XVI. st.) potaknuo jae tovanje Marije. Stare zavjetne slike bogato su se ukraavale i postavljale na oltare, kao to su udotvorne Crne Madone, crne zbog starine ili tako obojene prema stihu Pjesme nad pjesmama Crna sam, ali lijepa. Takoer nailazimo na prikaze iz Marijina djetinjstva s roditeljima Anom i Joakimom, ali i na niz drugih tema iz njezina ivota. U XVIII. stoljeu javlja se i kao Dobra pastirica po uzoru na duhovne pastirske igre. Devetnaesto stoljee naelno nije stvorilo nove forme. Brojne Marijine slike, nastale nakon ukazanja u Lurdu i Fatimi, oblikovane su uglavnom prema ikonografskom tipu Bezgrene. U Bosni i Hercegovini U povijesti duhovnosti katolika u Bosni i Hercegovini visoko mjesto imaju slike s Marijinim likom. Iako iz srednjega vijeka nemamo mnogo podataka o likovnosti sakralnih prostora jer su mnoge crkve poruene nakon turskog osvajanja Bosne, ipak postoje vijesti o likovnim narudbama franjevaca od slikara iz Dubrovnika i hrvatskog primorja. Iz turskoga perioda poznato je nekoliko Marijinih slika vezanih prije svega za svetita u Olovu, Zvorniku, Gradovrhu i Rami. Slika Gospe Olovske, koja se slavila kao udotvorna, izgorjela je 1704. s jo jednom njezinom slikom na glavnom oltaru, ija je kopija sauvana u Iloku a sada je ponovno u Olovu. Takoer je nepoznata sudbina slike Gospe Gradovrke (Zvornike) nakon ruenja samostana krajem XVII. st, dok se u Bau u franjevakom samostanu nalazi slika koja ima vezu s Gradovrhom. Slika Gospe Ramske zavrila je u izbjeglitvu koncem XVII. stoljea u Sinju i danas je vjernici aste kao Gospu Sinjsku. U samostanima bosanskih i hercegovakih franjevaca danas se uva niz Gospinih slika stranih majstora od XVI. do XIX. stoljea, ali takoer i od domaih autora. Stjepanu Dragojloviu iz Kraljeve Sutjeske, na primjer, pripisuju se slike Gospe alosne (1592) i Bezgrenog zaea (1621). Od nepoznatog domaeg baroknog majstora potjee Gospa Lipnika kraj Tuzle, a mlaa slika Gospe nalazi se i u svetitu u Komuini. Autori nekoliko Gospinih slika su franjevci fra Franjo Petrui, fra Tomo Salati, fra Miho ui i fra Stijepo Lui-Jablanovi. U XX. stoljeu, napose u drugoj polovici, u Bosni Srebrenoj nastao je vrlo velik broj likovnih prikaza Marije, ali to je posebna tema.

Bogorodica s djetetom na prijestolju, oko 843-867., Aja Sofija, Carigrad

Ave Maria: glazbena molitvaPie: Anto KOVAI laena Djevica Marija veoma je esta inspiracija glazbenih djela. Velik broj kompozitora u povijesti koji su u kranskoj vjeri nalazili nadahnue za stvaranje imaju neko djelo posveeno Mariji. Neki su se na tom podruju osobito istaknuli, na primjer G. O. Pitoni koji je 250 puta uglazbio Marijin hvalospjev Velia (Magnificat), O. di Lasso sa stotinu skladbi istog hvalospjeva, ili Johann Pachelbel s 96 takvih za orgulje, Gregor Joseph Werner sa 44 Salve Regina (Zdravo Kraljice), Nicola Zingarelli koji ima 18 skladbi Stabat Mater (Stala Majka) itd. Neki su u skladbi o Mariji dosegnuli svoj stvaralaki vrhunac, recimo Pergolesi, iji Stabat Mater predstavlja njegovo najbolje sakralno djelo. Bachov Magnificat takoer je jedno od njegovih istaknutijih djela. Zanimljiva je s druge strane i injenica da Beethoven, kranin i duboko duhovan ovjek, nije ostavio ni jedno djelo posveeno Mariji, to mu ne daje nikakav minus, nego potvruje injenicu da duhovno stvaralatvo nadilazi kalupe i dogaa se raznoliko. Veina marijanskih skladbi pisana je u nekoj od marijanskih glazbenih formi koje su se ustalile kroz povijest, a to su Ave Maria (Zdravo Marijo), Salve Regina (Zdravo, Kraljice), Stabat Mater (Stala Majka), Magnificat (Velia), marijanske antifone, himni i litanije, ali Mariji su pisana i djela u opim formama moteta, kantate, oratorija, liturgijske drame i sl. Nemogue je nabrojiti sve kompozitore i djela posveena Mariji, jer za to bi trebalo nekoliko velikih svezaka. Ovdje emo se openito osvrnuti samo na formu Ave Maria i neke zanimljivosti vezane uz najpoznatije dvije skladbe te forme. Od teksta do glazbe Tekst Zdravomarije oblikovao se pod utjecajem razvoja vjerskih istina i na temelju puke pobonosti. Zahvaljujui tome, ova je molitva veoma rairena i omiljena, to potvruje i injenica da se u Milanu 1931. godine pojavilo izdanje s prijevodom Zdravomarije na 404 jezika. Dananji obrazac ove molitve nije tako starog datuma, kako bi mnogi pomislili, ali proces njezina formiranja zapoinje ve u Evanelju. Zdravomariju ine dva dijela. Prvi je nastao od pozdrava anela Gabrijela Mariji (Lk 1,28) i Elizabetina pozdrava (Lk 1,42). Ova dva pozdrava javljaju se prvi put zajedno u liturgiji u 5. stoljeu. Drugi dio Zdravomarije, to jest zaziv Majci Bojoj, poinje

B

11Ivo DULI i uro PULITIKA, Gospa, Kreevo

se javljati tek u 14. stoljeu. On nije nita drugo doli proirenje zaziva Sveta Marijo, moli za nas, koji je ranije ve u upotrebi u litanijama svih svetih. Taj dio molitve je nestalan; od 14. do 16. stoljea susree se u razliitim varijantama, uvijek s ponekom rijei manje ili vie. God. 1568. papa Pio V. odredio je konani oblik ove molitve kakav se koristi i danas. Ave Maria kao skladba, razumljivo je, najprije se pojavljuje u gregorijanskom koralu. Postoji ih vei broj i najee su to gregorijanski napjevi predvieni za misne dijelove pojedinih marijanskih blagdana. Najstariji od njih potjee iz sedmog ili osmog stoljea. Neke od gregorijanskih Ave Maria obilato su koritene u razdoblju glazbene renesanse, kao osnovna melodija (cantus firmus) polifonih kompozicija. Ave Maria kao glazbeno djelo nema diskontinuiteta. Nakon gregorijanskog korala imamo je u svim glazbenim razdobljima, od ranog vieglasja do romantizma i dvadesetog stoljea. Brojni su kompozitori skladali ovu molitvu. Meu njima su velika imena, kao to su Palestrina, O. di Lasso, Verdi, Rossini, Mozart, Bruckner, Mendelssohn, Liszt, Brahms i drugi. Danas su moda najpopularnije (to

arija MPOSEBN

G I P R IL O

Zdenko GRGI, Navjetenje, Breke

ne znai i vrednije od drugih) Ave Maria Franza Schuberta i Bach-Gounod-ova. Bach-Gounod Do pred kraj 17. stoljea u glazbi se nisu koristili svi tonaliteti. Zbog fizikalno-akustikih problema postojali su razliiti sustavi ugaanja instrumenata, a nijedan od njih nije omoguavao upotrebu svih tonaliteta, sve dok nije openito prihvaen takozvani temperirani sustav, koji koristimo danas. Genijalni Bach se nije ustezao prihvatiti novi standard i pokazati njegove mogunosti. Tako je nastalo njegovo veoma poznato djelo Das Wohltemperierte Klavier (Dobro temperirani klavir) u dva sveska, svaki s po 24 preludija i fuge u svim tonalitetima. Ovo nije tek rad koji demonstrira mogunosti novog sustava ugaanja, nego izrazito umjetniki vrijedno glazbeno djelo na kojemu ue kompozitori, pijanisti i glazbeni teoretiari sve do danas. Preludij i fuga predstavljaju jednu cjelinu. Preludij je vrsta predigre koja stvara opi ugoaj i na taj nain priprema fugu koja za njim slijedi. Prvo djelo iz prve sveske Dobro temperiranog klavira je preludij i fuga u C-duru. Ovaj preludij ine razloeni akordi u lagano pulsirajuem, smirenom ugoaju. Harmonija je bogata, ali bez naglih prijelaza, sve se dogaa u laganom prelijevanju zvuka. itav preludij je monolitan, predstavlja jednu cjelinu, jedan luk s laganim usponom, vrhuncem i smirenjem. S glazbene strane nita mu ne nedostaje, jer on vri svoju ulogu, uvodi u fugu. Meutim, njegov meditativni ugoaj nadahnuo je drugog jednog kompozitora, itavo stoljee kasnije, da na netaknut preludij doda melodiju. Bio je to Charles Gounod, francuski kompozitor 19. stoljea. Taj su in kritiari ocjenjivali kao romantiarsko zastranjenje, sentimentaliziranje djela velikog majstora. Bilo kako bilo, danas imamo jednu od najpoznatijih Ave Maria. Za veinu onih koji ne znaju pozadinu nastanka, ova se Ave Maria doima kao jedna cjelina i djelo jednog kompozitora. Vjerojatno ni Bach ne bi imao nita protiv, jer je i sm obraivao motive i itava djela drugih kompozitora (Vivaldija). Schubert Druga od dviju najpoznatijih, Schubertova Ave Maria, takoer nije izravno nastala kao skladba na tekst molitve Zdravomarijo. Franz Schubert, austrijski kompozitor 19. stoljea, poznat je najvie po svojim solo-pjesmama, koje je skladao na stihove poznatih pjesnika (Goethe, Heine i dr.). Iz njemakog prijevoda djela Waltera Scotta Gospoica s jezera (Lady of the Lake) komponirao je ciklus od pet pjesama. Ono to je danas opepoznato kao Schubertova Ave Maria je zapravo jedna

12

od tih pet, naslovljena Ellens Gesang III. Sadraj pjesme je vapajno-molitvenog karaktera, a svaka strofa poinje i zavrava rijeima Ave Maria. To je navelo nekoga (moda je to bio Schubertov brat Ferdinand) da Scottove stihove zamijeni latinskim tekstom Zdravomarije. U toj se verziji ova Schubertova pjesma danas najee izvodi. Evo izvatka iz jednog Schubertova pisma roditeljima u kojemu se on osvre na nastanak ove pjesme: Dragi roditelji, trenutno se nalazim u Steyru, proveo sam est tjedana u Gmundenu; njegova okolica je oaravajua, a dojmili su me se i veoma me dobro prihvatili i njegovi stanovnici, posebno dobri gospodin Trawegger. Ljubaznou gospodina savjetnika Schillera, predvodnika itave ove otmjene druine, mi (Vogl i ja) svakodnevno smo objedovali u njegovoj kui i ondje svirali, kao i u kui gospodina Traweggera. Osobito velik uspjeh postigle su moje nove pjesme na rijei Gospoice s jezera Waltera Scotta. Svi su se udili pobonosti koju sam izrazio u Himni svetoj Djevici. ini se da ta himna dotie svako srce i potie na pobonost. Vjerujem da to proizlazi iz injenice to ja nikad ne forsiram svoju pobonost, i ukoliko se ne osjeam neodoljivo nadahnutim, ne komponiram himne i molitve, jer to je zapravo jedina i prava pobonost Ovdje nema nikakvog hvalisanja. Schubert je doista bio majstor u prenoenju ugoaja iz teksta u glazbu, a njegova Ave Maria sama za sebe svjedoi da je nastala u trenutku istinskog nadahnua, bez imalo suvine patetike i nategnute, ukalupljene osjeajnosti. Ona ima smireni meditativno-molitveni karakter, originalna je, spontana i jednostavna, lagana i duboka. Spada meu najljepe melodije u povijesti glazbe. *** Blaena Djevica Marija izraz je ne toliko racionalne, koliko emotivne strane nae vjere. Teoloki govor o Mariji uvijek je pomalo nategnut i suhoparan, jer Mariji se radije molimo nego to o njoj govorimo. To potvruje i povijest glazbe: melodije dviju najpoznatijih Ave Maria nastale su u romantizmu, umjetnikom razdoblju u kojemu prevladava osjeaj kao princip stvaranja. Ali i za ostala razdoblja vrijedi isto: ondje gdje prevladava kompozitorska ambicija i razum, tu se ne raa Ave Maria. Ona nastaje kao izraz potrebe da se glazbom moli. To bar u nekoj mjeri sugeriraju i spomenute skladbe.

Josip POLJAN, Gospa, Rumboci

Kraljica meu zvijezdamaPie: Ivan NUJI otiv Bogorodice u hrvatskoj knjievnosti star je koliko i hrvatska knjievnost. Osim na kamenim natpisima (npr. onom kneza Branimira iz 888), u apokrifnoj literaturi preuzetoj iz zajednike europske ili crkvenoslavenske kulturne batine (npr. apokrif Smrt Bogorodice Marije) te vrlo popularnih opisa udesa uinjenih po Marijinu zagovoru (mirakula), Marijin lik nalazi se u sreditu niza izvorno hrvatskih srednjovjekovnih pjesama i molitava. Tako, ibenska molitva (pisana na latinici, sredinom 14. st.) sadri pohvale i molitve Mariji u obliku litanija koje se rimuju u nejednakom stihu, a veina ih poinje usklikom: Gospoje, ti si U isto doba u junoj Hrvatskoj nastala je puka pjesma O Marija, Boja mati te neto dua Danu se vsi ponizimo, koja stihom oponaa Stabat mater. Fidelissima advocata Neto kasnije, napose otkad Turci nalegoe na jazik hrvatski (Zapis popa Martinca, 1493), nastaje cio niz molitvenih himana u kojima se zaziva Djevicu da moli prislatkoga sina da nas on pomiluje (Danu se vsi ponizimo). Shvaajui tursku najezdu kao kaznu za grijehe anonimni pjesnik vapi: Znamo, Gospe, da smo krivi, ni dostojno da smo ivi. Ne daj, Divo, Boja mati, tako tuno nas skonati! (Tkonski zbornik). S kraja srednjeg vijeka potjee i niz boinih pjesama koje slave Marijinu ulogu u dolasku Spasitelja na svijet, a pjevaju se do danas, posebno Va se vrime godia (In hoc anni circulo) i Narodil se je kralj nebeski. Vaan je i niz pjesma s tematikom Velikog petka i Uskrsa (npr. Prigovaranje blaene dive Marije i kria Isusova i Psan o muki Hristovi te razni Gospini plaevi), a usko je povezan s dramskim prikazanjima Kristova roenja i muke. Ta su prikazanja izvodile posebne pasionske glumake bratovtine, od kojih neke i dan-danas postoje. Ostavi ve poetkom 12. st. bez svojih vladara, Hrvati su, moda vie nego neki drugi narodi, Kristovu majku poeli nazivati svojom kraljicom, odnosno zagovornicom i najvjernijom odvjetnicom fidelissima advocata Croatiae. irenju marijanske poezije kod Hrvata u srednjem vijeku zacijelo je pridonio i feudalni svjetonazor, prema kojem je Marija, kao ljudsko bie, malom ovjeku pristupanija nego Krist, boanski vladar i sudac svijeta.

M

13Josip BIFFEL, Gospa Ramska, Rama-it

Uzor ljepote Humanizam, koji se kod nas javlja koncem 15. st., slavi Mariju kao uzor ljepote: pjesnici toga doba, u potrazi za savrenom ljepotom, priznaju da je svaka druga ena neusporediva s Marijom, najuzvienijom meu stvorenjima (Buni, Crijevi), dok drugi preuzimaju raniji motiv Marijinog sudjelovanja u Kristovoj muci (J. Buni, Benei). Takoer, teko je oteti se dojmu da hvale koje izrie Juditi, neustraivoj starozavjetnoj junakinji koja odsijeca glavu Holofernu, voi neprijatelja svoga naroda, otac hrvatske knjievnosti Marko Maruli (1450-1524) zapravo eli pripisati Bogorodici, novoj Evi, koja je satrla glavu staroj Zmiji. Iskreno suosjeajui s njezinim bolom, Mavro Vetranovi (14821576) joj posveuje pregrt stihova u kojima, pred nju, zvijezdu Danicu, dovodi sve rimske bogove, a oni joj se redom klanjaju. Velianju Marije na specifian nain pridruuju se hrvatski renesansni petrarkisti (D. Dri, Meneti, Naljekovi, Barakovi) usporeujui njezino lice s cvijeem, a pogled s medom i sunevim zrakama. Tako, Dubrovanin Nikola Domitrovi u pjesmi O slavna djevice (1549), ne spominjui Isusa, klie: Ljepa s neg ruica ubrana prije zore, svjetlja neg Danica kad sine vrh gore!

arija MPOSEBN

G I P R IL O

14

Rascviljena majka i izbaviteljica Pojava protestantizma, pokreta koji odbacuje tovanje svetaca pa prema tome i Marije, dodatno su na katolikoj strani katalizirali irenje nove marijanske pobonosti, to se iitava i u hrvatskom knjievnom baroku, epohi koja je naoj knjievnosti namrla nabone literature vie nego bilo koja druga. Osim to se ponovno popularizira anr crkvenog prikazanja, petrarkistiki inspirirana marijanska lirika uzmie pred pozivima na obraenje i pokoru, dok razmiljanja o Kristovoj muci i posljednjim stvarima sve u katoliko-obnoviteljskom duhu Tridentskoga sabora (1545-1563) vraaju na knjievnu scenu motive Bogorodice, nove Eve, koja nezahvalnom ovjeanstvu velikoduno daruje Spasitelja, sad gledajui ga kako siromaan dre u jaslama, sad i sama drui i cvilei podno njegova kria. Kad ne tuguje pod kriem, barokna Bogorodica mnogo je blia Kristovu prijestolju od srednjovjekovne. Od njezine ljepote vanije su njezine zasluge, a uloga joj se vie ne svodi samo na to da svome boanskom Sinu plaui preporuuje molitve kranskoga puka, nego ih ona sama i usliuje, te tako bitno utjee na povijesne dogaaje, npr. pomaui kranskoj vojsci u bojevima protiv Turaka ispod Bea, Budima, Sinja itd. Tako fra Andrija Kai Mioi u svoj je Razgovor ugodni unio i Pismu od Sinja, u kojoj klie: Osta mrtvih trideset iljada turske vojske oko bila grada, to pogibe, to bolest umori, Gospe sinjska posve ji obori. Fra Petar Kneevi obogatio je i od osmeraca istkao otprije poznatu pasionsku poemu Gospin pla, a dugujemo mu i pjesme O prislavna Boja Mati i Veseli se, Majko Boja. U osmercima je i fra Toma Babi opjevao sve vanije marijanske svetkovine. Dio marijanskih pjesama iz toga doba potjee iz usmene predaje vezane uz hodoasnika mjesta, a dio ine autorski prijevodi s talijanskog i latinskog uglazbljeni ili ne, neki se nalaze u pjesmaricama kakve su Vitasovieva (1685) i Cithara octocorda (1701); trei dio plod je inspiracije pjesnika koji opjevavaju Marijine zasluge, odnosno njezina pojedina svetita: bistriko (Hilarion Gasparotti), trsatsko Marija UJEVI, Gospa, Franjevaka teologija Sarajevo

(Bartol Kai i Fran Krsto Frankopan), aljmako (Antun Kanili), sinjsko (fra Petar Kneevi) i olovsko (fra Pavao Posilovi i gotovo nepoznati pjesnikvitez Jure Radoevi Gizdelin). Didaktika nota, karakteristina za prozu epohe katolike obnove, dolazi do izraaja u propovijedima o Marijinim udesima jednu takvu zbirku tiskao je fra Matija Divkovi pod naslovom Sto udesa aliti zlamenja blaene i slavne Bogorodice (1611) odnosno o njezinim krepostima, kakve itamo kod isusovca Jurja Habdelia (Zrcalo Marijansko, 1662). K novim horizontima Premda se barokni utjecaj u hrvatskoj knjievnosti osjea sve do 19. st., Dubrovani uro Feri, Ludovik Radi i Anica Bokovi (Ruerova sestra) te Slavonac Antun Ivanoi u duhu poetike klasicizma 18. stoljea i po ugledu na predbarokne (petrarkistike) uzore portretiraju Mariju kao lijepu i njenu majku koja ljubi, zazivajui je epitetima punim sjaja i ulnosti: zvizdo morska, svitla Divo, slatka m ljubavi itd. Njihov suvremenik, Fojnianin fra Vice Vici (1796) nadahnjuje se biblijskom tematikom, a stih mu je blizak Kneevievu. Premda je proglaenjem dogme o Bezgrenom zaeu dobila novi poticaj (1854), marijanska lirika 19. st. ne biljei iskoraka u kvaliteti (toos, Kaznai, Trnski, Hranilovi, Harambai). Stoga, premda podsjeaju na Kranjevieve, iskreno doivljeni golgotski motivi Eugenije ah s kraja stoljea predstavljaju istinsko osvjeenje. I 20. stoljee ostavilo je stihove razliite kvalitete. Tako, stihove nadbiskupa Ivana aria, s mnotva marijanskih pjesama prozvanog Marijin pjesnik, mnogo vie resi deklamativnost nego umjetnika vrijednost. Da se prava poezija raa u patnji i predsmru, potvruju primjeri ekspresionista ure Sudete (pjesme Svibanj, Majci bola, Ave Maria, Molitva i Ja molim ti se) i A. B. imia (Marijo, ja u tebi gledam svoju majku i Rosa mystica). Iskrenu poniznost pred Marijinim uzvienim likom u slobodni stih i sonet pretae Vladimir Nazor (Annuntiatio, Zvijezdo mora i Maris stella), komu se otmjenou izraza pribliava Izidor Poljak (Djevici Snjenoj). Najzapaeniju marijansku liriku i po opsegu i po kvaliteti posljednjih desetljea stvara s. Marija Anka Petrievi.

Na naslovnoj stranici: Josip MARINOVI, Gospa, Visoko Snimke u prilogu: Tomislav Brkovi, Ilija Jerkovi, Jozo Jezeri, Marijan Karaula, Leon Kiki, Marko Lovri, Goran Vrani

Kuzma KOVAI, Gospa, Rama-it