of 16/16
zivot vjera kultura v Posebni prilog siječanj 2010.

Bosanski franjevci - život, vjera, kultura (Posebni prilog Svjetla riječi, siječanj 2010)

  • View
    316

  • Download
    6

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Prilog Svjetla riječi povodom 800. obljetnice Franjevačkog reda

Text of Bosanski franjevci - život, vjera, kultura (Posebni prilog Svjetla riječi, siječanj 2010)

zivot vjera kulturav

Posebni prilog

sijeanj 2010.

FRANJEVAKI RED OVE GODINE OBILJEAVA 800. obljetnicu crkvenog doputenja Franji Asikom i njegovim drugovima da ive svoj vlastiti stil nasljedovanja Isusa Krista i njegova evanelja. Franjo Asiki se rodio 1181/82. u Asizu, u talijanskoj pokrajini Umbriji. U mladosti se zanosio idealima trubadurstva i vitetva te je sudjelovao i u graanskom ratu izmeu Asiza i Perugie. Nakon zarobljenitva i ozbiljne bolesti, u Franjinu ivotu 1205. dolazi do velikih promjena. Poinje ivjeti siromano i povueno te se oko njega ubrzo okupljaju ljudi razliita podrijetla i zanimanja. Franjin primjer privlai i ene (klarise) kao i one koji ostaju ivjeti u obitelji i u drutvenim zanimanjima (Trei red). Franjo Asiki umire 1226, a svecem Katolike crkve proglaen je ve 1228. Do danas ne prestaje biti nadahnue mnogima. ivot Franje Asikog mogao bi se shematski predstaviti kroz etiri susreta. Susret s gubavcem, kojeg Franjo grli (1205), otvara put za njegovo vlastito proienje i zbliavanje sa siromanima i iskljuenima iz drutva. Susret s papom Inocentom III. (1209), vjerojatno najmonijim papom svih vremena, predstavlja prihvaanje institucionalne Crk-

ve, ali istovremeno i unutarnju kritiku njezine moi, bogatstva i nevjerodostojnosti. Susret s egipatskim sultanom Malikom al-Khmilom (1219), usred krvavog uzajamnog ubijanja krana i muslimana u 5. kriarskom ratu, predstavlja novi i jedinstveni nain susretanja razliitih religija i mirotvorstva iz vjere. Napokon, zanimljivi legendarni susret s vukom iz Gubbija nosi vanu poruku o bliskosti kako ivim stvorovima tako i uvanju i potivanju sve prirode, to Franju ini izuzetno aktualnim u doba svjetske ekoloke krize. Franjevaki red se brzo iri po svijetu i ve koncem 13. stoljea franjevci stiu u Bosnu. Otada njihova zajednica/provincija Bosna Srebrena (ime dobila po Srebrenici) dijeli dobro i zlo s ljudima ove zemlje. Imena poput fra Juraja Dragiia, fra Anela Zvizdovia, fra Matije Divkovia, fra Filipa Lastria, fra Ivana Frane Jukia, fra Grge Martia, fra Julijana Jelenia, fra Josipa Markuia predstavljaju neodvojivi dio bosanskohercegovake povijesti. Danas je Franjevaki red prisutan irom svijeta, a sljedbenici sv. Franje nastoje i dalje ostvarivati etiri spomenuta Franjina susreta. U BiH, osim provincije Bosne Srebrene, postoji i Hercegovaka franjevaka provincija.

Bosanski franjevci

U povodu 800. obljetnice Franjevakoga reda franjevci Bosne Srebrene organizirali su 3. 12. 2009. u Sarajevu prigodnu akademiju

F

ranjevci Bosne Srebrene s nekoliko su vanjskih manifestacija proslavili 800. obljetnicu Franjevakoga reda. Osim slavlja i priredbi na lokalnoj razini, zajedno s hercegovakim franjevcima hodoastili su 1. 10. 2008. u Srebrenicu, rodno mjesto Bosne Srebrene, i u Potoare, simbol genocida, neizreene patnje i trajne molitve Bogu. Zatim su 7. 10. 2009. na erigaju, rodnom mjestu hercegovakih franjevaca, te na irokom Brijegu, zajedniki proslavili zavretak obljetnice. Akademijom u Sarajevu, franjevci Bosne Srebrene su eljeli iznova potvrditi svoju prisutnost u gradu Sarajevu i u svojoj zemlji Bosni. Htjeli su i ovom prilikom propitati svoju vezanost za katoliki i hrvatski puk, smislenost i utemeljenost tolerancije, demokratine angairanosti u dravi s ljudima drugih nacionalnosti i vjera. Rijeima velikoga Josipa Markuia: da i dalje skupa sa svojim narodom ivimo i hrvatski katoliki, a sa svima ostalim u najljepim odnosima i stvarno bratski. U posebnom prilogu Svjetla rijei donosimo tri referata s te akademije. Rije je o trima vanim i nezaobilaznim temama koje sainjavaju ivot bosanskoga franjevca i njegove redodrave Bosne Srebrene. Njihova aktualnost i

valjanost nimalo nisu umanjeni ni u nae vrijeme. U prvom ivot i politika u graninoj situaciji rije je o onom toliko puta hvaljenom i istodobno toliko osporavanom politikom djelovanju bosanskih franjevaca u smjenama carstava i reima. O tome pie fra Ivan Bubalo, profesor na Franjevakoj teologiji. U drugom referatu Katolicitet bosanskih franjevaca: provizorij ili odluka? govori se o nekim aspektima nasljedovanja evanelja Franje Asikoga i s tim u vezi o posebnim naglascima u vjeri bosanskih franjevaca. O tome pie fra Miro Jeleevi, profesor s Franjevake teologije. Trei referat imao je knjievnik Ivan Lovrenovi, zasigurno dobar poznavatelj bosanskoga franjevatva. Donosimo njegov tekst: Proizvodnja kulture iz zauzetosti za ivot. Teze za jedno tumaenje specifinosti kulturne prakse bosanskih franjevaca. Na akademiji su predstavljene dvije potanske marke JP BH Pote, autorice Brankice Sumeni-Baji. Jedna je uraena za 800. obljetnicu Franjevakoga reda slika Gabriela Jurkia, Sv. Franjo. Druga marka predstavlja Franjevaku teologiju a izdaje se u povodu 100. godinjice neprekinutoga djelovanja Franjevake teologije u gradu Sarajevu.

sijeanj 2010.

3

Ivan BUBALO

ivot i politika u graninoj situacijiDok je nekadanja franjevaka politika zauzetost sluila opstanku i ivotu njihova puka, sada su od strane novonastale politike klase ivot, opstanak i ope dobro naroda stavljeni u slubu politike

sijeanj 2010.

4

ermin granina situacija sam po sebi upuuje, na jednoj strani, na egzistencijalno iskustvo granica vlastitih mogunosti, osobito u ivotnim situacijama u kojima se ovjek suoava s krivnjom, patnjom, oajem i iznad svega sa smru, a na drugoj asocira i na ivot na prostoru bitno odreenom dodirima razliitih kultura, civilizacija ili politikih tvorevina, te granicama meu njima. Poloaj bosanskih katolika od unitenja Bosanskog kraljevstva i potpadanja Bosne pod osmansku vlast u bitnome je obiljeen upravo graninom situacijom u oba spomenuta znaenja. Njihova je situacija i ranije u nekim aspektima bila granina, ali od 1463. ona je takva u svim bitnim elementima. Ovdje e, meutim, biti rijei samo o graninoj situaciji u prvom znaenju te rijei. Vojnim porazom i potpadanjem pod vlast nekranskog osvajaa bosanski su katolici dovedeni u najdramatiniju graninu situaciju uope, naime na samu granicu potpunog nestanka. Granina situacija u tom fundamentalnom znaenju ostat e bitna komponenta njihove povijesti samim tim to spadaju u kategoriju malih naroda. Za njih, naime, vrijedi ono to Milan Kundera navodi u svojoj poznatoj definiciji male nacije: to je nacija ije samo postojanje moe u svakom

T

trenutku doi u pitanje; mala nacija moe nestati i ona to zna. U tom kontekstu valja promatrati i postupak fra Anela Zvizdovia. On Mehmedu II. Osvajau obeava lojalnost u ime svoje franjevake zajednice i katolikog stanovnitva (pri emu e se ona intimna nadpovijesna franjevaka lojalnost kroz itavo vrijeme odnositi na neko slavno Kraljevstvo Bosansko), a Sultan njemu i onima kojima on slui obeava svoju zatitu i time osigurava njihov povratak i opstanak u vlastitoj zemlji. I jedan i drugi postupaju politiki pragmatino ali s bitno razliitim ciljem: Sultan sebi osigurava podanike kojima e vladati, a Zvizdovi spaava svoj narod od prijeteeg nestanka. Jedna je politika u slubi vladanja i imperijalne volje za osvajanjem, druga u slubi odranja golog ivota na tlu vlastite ukorijenjenosti. Pri tome je Ahdnama, unato njezinim estim krenjima od strane osmanskih vlasti, ipak bila ona zadnja brana razliitim presizanjima, pa ak i pokuajima Pravoslavne crkve da bosanske katolike stavi pod svoju jurisdikciju. ivot u podanitvu i lojalnosti prema vlasti koja je doivljavana kao tuinska, inovjerna i ugroavajua, inio se tekom ali na koncu konca ipak prihvatljivom cijenom ostanka. Radilo se o opstanku kao ostanku na svome, kakvo god ono bilo, nasuprot odlasku u tuinu, makar u

Posebni prilog

njoj vladao i kranski vladar. Prednost je dana ostanku na svome, bez obzira na vlast. Povijest e se u tom smislu ponavljati i bit e dobra uiteljica ivota pametnim uenicima. Tako e na samom kraju II. svjetskog rata tadanji provincijal fra Kruno Misilo izbjei prisilni bijeg u emigraciju pred partizanima. O tome u jo neobjavljenom Dnevniku-kronici fra Josipa Markuia pod datumom 22. V. 1945. stoji zapisano: Provincijal Fr Kruno Misilo iskazuje to se je dogodilo s njim kad su Nijemci naputali Sarajevo. Sa dvije strojnice je prisiljen da ue u avijon za bjeanje skupa sa nadbiskupom Dr. ariem. Ili su do Maglaja, ali radi velike magle avijon se vratio nazad. Rekao im je da on vie ne smije avijonom, nego da e vozom. Na to se je sakrio tri dana na Bjelavama, dok nije sve prolo. Svoju osobnu konfesiju, ali i temeljni stav svoje zajednice, na neponovljiv i autentian nain artikulirat e isti fra Josip Markui u jednoj svojoj refleksiji o ratnom vremenu: Ako me tko pita: zato smo ostali tu gdje smo se nali u tolikim opasnostima, to imam rei? Ali najprije to je zapravo opasnost u velikom vremenu?! Jedina je opasnost, da se ne pokae ovjekom. Smrt je manja opasnost. Ostali smo zato, da i za budunost skupa sa svojim narodom vazda ivimo i hrvatski i katoliki, a sa svima ostalim u najljepim odnosima i stvarno bratski. A da smo se uklonili nekud, bi li bolje bilo po katolianstvo i hrvatstvo to mi pitamo?! Ostali smo, da i mi posvjedoimo za istinu, svoje ideale i vjerovanja. Nismo bili politiari, ve jedino ispovijedaoci (confessores). Ostali smo, jer je tako pravo, i jer smo smjeli ostati. Iz toga istog duha proizai e i nastojanja oko normalizacije odnosa s novom komunistikom vlasti. Komunistiki Vlastodrac pri tome e, naravno, imati na umu vlastite ideoloke i politike ciljeve, dok e franjevci misliti

na opstanak i normalizaciju ivota vlastite zajednice i naroda kojemu slue kroz duga i teka stoljea uzajamne sudbinske povezanosti. Nije to bilo posve bez rizika. Postojala je i stanovita opasnost da prevladaju interesi komunistikog reima, ali to se nije dogodilo. ak je i kasnija vatikanska istona politika bila koncipirana i realizirana u istom duhu. Bosanski su franjevci u svom povijesnom hodu morali nalaziti naina da izbjegnu dvije naelne opasnosti s obzirom na kransko politiko djelovanje, kako ih vidi Johann B. Metz: na jednoj strani opasnost da se vjera proda za svjetovnu orbu od lee a na drugoj da se poradi vjere izda profana povijest ljudske patnje. Jer, kranstvo se moe izdati ne samo time da ga se pretjerano politizira, nego i time da ga se u sri naprosto depolitizira. Moda je i u tom pogledu mjeru stvari odredio opet Zvizdovi. Prema tradiciji, on je bio sklon pokornikom ivotu u osami; navodno se pred sultanov ator na Milodrau spustio iz isposnike nastambe u Katelima. Biti istinski duhovan u tome asu znailo je biti istinski politian u smislu nezatvaranja oiju pred profanom povijesti ljudske patnje. ak i ako je posrijedi vie legenda nego injenini podatak, to samo govori o tome kako je ono kolektivn podsvjesn razumijevalo i idealnotipski izrazilo pravi odnos duhovnosti i politike. Isto takvo pretakanje autentine duhovnosti u autentinu politiku politiku za raju u doslovnom i izvornom znaenju te rijei mogue je prepoznati i u eljama i molbama bosanskohercegovakih krana sultanu Abdulmedidu. Radi se o peticiji za graanska prava, prvoj peticiji kao modernom politikom aktu (U. Vlaisavljevi), s uznemirujuom aktualnosti njezinih dijagnoza i zahtjeva, kako kae I. Lovrenovi, to ju je Ivan F. Juki uputio na najviu adresu i potom objavio 1850. godine. U prvim dvjema tokama od njih 28 trai se da se vie ne zovemo raja, ve graani i dravljani cjelokupnog turskog carstva, te na sudu da smo jednaki s Turcima, to se onda u ostalima razrauje i konkretizira na svim bitnim podrujima javnog ivota. (Zanimljivo je, kao mali kuriozitet, da

Bosanski franjevcisijeanj 2010.

5

se u 23. toki trai da se u obziru ekonomikom Bosna i Hercegovina opet sjedine pod jednim vezirom, a to Juki obrazlae ovako: Mnogo je lanje jednog vezira narodu plaati nego dva. Od toliko stotinah godinah svom Bosnom, pod kojom razumi se i Hercegovina, upravljao je jedan vezir, zato ne bi mogao i sad? Mostarski vezir, premda ni trei dio neima koliko travanjski, to se on upinje i dri dvor sjajan kao i ovi: koliko to narod stoji.) S uspostavom austro-ugarske uprave nastupila je posve nova situacija, u poneemu ak i paradoksalna. S jedne strane, katoliko je stanovnitvo u velikoj mjeri bilo osloboeno ranije ugroenosti. No, na drugoj strani, dok su se u prijanjim vremenima narod i njegovi fratri nalazili u istoj graninoj situaciji ugroenosti, sada je to, na drugi nain, i nadalje vrijedilo samo za fratre. Zbog njihove patriotske i slobodarske orijentacije, koja nije odgovarala austro-ugarskim ekspanzionistikim planovima, u novoj politikoj konstelaciji njihov je poloaj u narodu, ak i sam opstanak, bio radikalno doveden u pitanje. Otada stoljetna sudbinska povezanost naroda s franjevcima, kao i predvodnika uloga franjevaca, vie nee biti ekskluzivnog karaktera. Svi ti razliiti povijesni motivi doivjet e svoju specifinu revitalizaciju i transformaciju u tijeku uruavanja komunizma i krvavog raspada Jugoslavije. Taj e se proces u Bosni i Hercegovini odvijati u formi vanjske agresije na novopriznatu dravu koja e se u kasnijoj fazi dodatno obogatiti nutarnjim agresijama i meuetnikim ratom za nacionalnu homogenizaciju i teritorijalno zaokruenje i razgranienje. Pri tome su bosanski Hrvati izvukli najdeblji kraj, to je i razumljivo ako se zna da je tuim ekspanzionistikim projektima bio potreban njihov teritorij, a vlastitom nacionalnom projektu njihova prije svega bioloka supstancija. Tako je dolo kao i prilikom katastrofalnog iseljenja bosanskih katolika nakon vojnog pohoda Eugena Savojskog na Bosnu 1697. godine do preokretanja povijesno toliko puta potvrenog principa opstanka kao ostanka, u njegovu suprotnost: sada je proglaeno naelo opstanak kao odlazak, a umjesto ivota na svo-

sijeanj 2010.

6

joj zemlji ak i pod tuom vlau (kojoj je, nota bene, i sa svoje strane pomognuto u njezinu uspostavljanju i cementiranju) sada je proglaeno vrhovno pravilo neemo pod tuu vlast. Ako je to praktino znailo iseljenje, onda su ga, nakon prvog oka, oni kojih se to ticalo i prihvatili, i to uz nametnuti apsurdni osjeaj zadovoljstva to dolaskom u novi kraj sad konano ive kao svoj na svome. Pri tome ostaje gorak okus prevarenosti: kao da je to iskorjenjivanje ne samo prihvaeno kao nuno zlo, nego zapravo i planirano, pod eufemistikim imenom humanog preseljenja, u svrhu ostvarenja viih ciljeva nacionalnog projekta. Umjesto nacionalne emancipacije bosanskih Hrvata i njihova postajanja politikim subjektom, dogodila se njihova instrumentalizacija od strane vlastite nacionalne politike. Na taj je nain preokrenut odnos ivota i politike: dok je nekadanja franjevaka politika zauzetost sluila opstanku i ivotu njihova puka, sada su od strane novonastale politike klase ivot, opstanak i ope dobro naroda stavljeni u slubu politike. Time je nanesena vjerojatno nepopravljiva teta kompleksnom i neponovljivom mikrosvijetu bosanskih Hrvata i katolika, a time takoer ne samo biu Bosne i Hercegovine u cjelini, nego i ukupnom hrvatskom nacionalnom i duhovnom interesu. Uz to se pokazalo kako je i prema svojoj politikoj eliti nuno sauvati potrebnu distancu i slobodu. to god se vie ona zaodijeva u nacionalnu retoriku, to je potreban vei oprez, nikad ne zaboravljajui da odnos prema njoj odreuje iskljuivo mjera njezine zauzetosti za stvarno dobro naroda. Zadaa franjevaca u turbulentnim ratnim godinama i kasnijem bremenitom i konfuznom vremenu bila je a ostaje i u budunosti bezuvjetno se zauzimati za opstanak i dobro svoga naroda u vlastitoj zemlji. Bitna pretpostavka za ispunjenje te zadae jest da trajno nadilaze praznu i sterilnu duhovnost nepolitinosti kojom se zapravo maskira kukaviko zatvaranje oiju pred profanom povijesti ljudske patnje, te da ne prodaju svoju duu i svoju stoljetnu misiju za svjetovnu orbu od lee koju e im uvijek iznova nuditi politiki inenjeri ljudskih dua.

Posebni prilog

Miro JELEEVI

Katolicitet bosanskih franjevaca: provizorij ili odluka?

Bosanski franjevci ne bez zakazivanja i potekoa pokuavali su slijediti svoju temeljnu odluku za ovu zemlju, njezine ljude i njezinu patniku povijest punu nade. U takvu ivljenju oblikovao se i njihov bosanski katolicitet, sa svijeu da je sve provizorno. Osim trajne odluke za dobrono to se u povijesnim, kulturnogeografskim okolnostima ostvarilo kao fenomen bosanskih franjevaca, rezultat je dugotrajnog procesa obiljeena kako osobom Franje iz Asiza i opim franjevakim pokretom, tako i stoljetnim srastanjem franjevake zajednice s povijeu Bosne i bosanskih katolika. Neki vani momenti u duhovnosti i djelovanju Franje Asikog i stalno odluivanje bosanskih franjevaca za ivot u zemlji za koju su se tako neobino vezali, bit e sadraj mog izlaganja. Ostajui vjerni katolikom mainstreamu, svojim stalnim odluivanjem, bosanski fratri su stvorili posebnu duhovnu fizionomiju koja bi se mogla nazvati katolicitet bosanskih franjevaca. I. Vrijeme u kojemu ivi Franjo Asiki i nastao Franjevaki red, vrijeme je vrlo dinaminih odnosa izmeu Crkve i svjetovne vlasti, ali takoer znaajne ivosti u ondanjem drutvu kao i razliitih duhovnih gibanja u samoj Crkvi. Duhovni razvoj samoga Franje Asikog nije bio bez nejasnoa, pretjerivanja, problema, ali i kompromisa. Ne moe se porei da je Franjo Asiki izriito ili neizriito bio alternativa jednoj monoj Crkvi i jednom stilu ivota za-

Bosanski franjevci

O

snovanom na principima sile i vladanja. Kod njega uviamo naglaske koji e imati vanu ulogu u franjevakoj, crkvenoj i opoj povijesti. Ovdje ih saimamo u pet toaka. 1) Prije svega, djelovanje Franje iz Asiza zasniva se na evanelju i stalno se vraa na taj uzorni put ivljenja. Koliko god se tono naglaavalo da Franjo od brae trai vjernost Katolikoj crkvi, jednako se tako mora istaknuti da evanelje u Franjinu ivotu i putu njegove brae ima primarnu, normativnu ulogu. Ukoliko je autentian, put evanelja uvijek zadrava distancu ne samo s obzirom na, klasino reeno, svijet, nego i s obzirom na Crkvu. Ako postoji ta potrebna distanca, mogue je uvidjeti dobre i loe strane svijeta, ali i Crkve. To nipoto nije nedostatak osjeaja prema Crkvi, nego nuna svijest da se ivot po evanelju ne da etablirati niti dokraja smjestiti u crkvene uredbe i okvire. Samim time on se ne da smjestiti ni u franjevaki put, jer je i on prema Franjinoj rijei uvijek put nedovoljno uinjenoga i uvijek novoga angamana. 2) U svom djelovanju Franjo uspijeva povezati polove ljudskog i kranskog ivota koji se redovito smatraju teko spojivima. Kod njega mistika ne dokida politiku, pobonost ne obescjenjuje spoznaju, razmatranje ne odnosi prevagu nad djelovanjem, samotita nisu privilegirana u odnosu na trgove. Ovakvo povezivanje mogue je ukoliko se sveukupna zbilja doivljava kao

sijeanj 2010.

7

sijeanj 2010.

8

blagoslov. U tom doivljaju zbilje ima mjesta za sva Boja stvorenja, za male stvari i za sve darovane mogunosti. U tom smislu duhovnost Franje iz Asiza nije iskljuiva, nego temeljno ukljuuje razliite oblike ivljenja i identiteta; ona proizlazi iz duboke osobne zahvaenosti Tajnom koju se ne moe rijeiti bilo kojim zavrenim i kanoniziranim ljudskim oblikom. 3) Uvaavajui Franjinu uvjetovanost vlastitim vremenom, on ipak pravi jedan vaan antropoloki obrat. Za njega ovjek nije tek sredstvo za viu svrhu, koliko god ona bila sveta, nego je Boje stvorenje, brat i sestra, stvorenje vrijedno da ljudski ivot ivi dostojno. Franjina blizina bolesnima i marginaliziranima u njegovo vrijeme osobito gubavcima i siromanima ostat e trajna batina autentine franjevake duhovnosti. Koliko god bila idealizirana, zgoda iz Egipta, gdje Franjo susree sultana i s njime razgovara, otvorit e preko ponora mrnje put za jedan drugaiji odnos izmeu krana i muslimana. To je bio pokuaj da se s drugaijima stupi pred jednu apsolutnu instancu, koja zabranjuje iskoritavanje, mrnju i ubijanje. 4) Franjo apelira na potivanje nadlenosti lokalnih crvenih slubenika koji su brai mogli zabraniti propovijedanje i odatle nastaje svijest o posebnoj franjevakoj provizornosti. Ipak, zadaa propovijedanja i ivljenja evanelja a to takoer znai: zadaa blizine s braom i sestrama nikad ne moe biti u potpunosti zaprijeena. Franjo instancu moi makar i neizriito izaziva ivotnim svjedoenjem. Ona ga ne moe ivotno uutkati. Takav stav omoguuje Franji i jedan smireni ali svakako ne pasivni odnos prema ljudskoj nevolji i na koncu prema neminovnoj smrti. 5) Franjo svoju brau poziva da ive prema okolnostima mjesta i vremena: secundum loca et tempora. Tu na razini teologije govorimo o bitnom kranskom principu utjelovljenja koji uvaava kontekst i prilike odreenog drutva i vremena. Zahvaljujui tom naelu otvoren je put za najrazliitije oblike franjevakog ivljenja i identiteta, ve prema sredini u koju su dolazila Franjina braa. I kod njih e dodue Franjina fleksibilnost mnogo puta biti zamijenjena sigurnou crkvenih odredaba i vrstih pravila ivljenja, ali ipak nikad nee prestati biti izazovna svojom ivotnou i razboritou.

Posebni prilog

Zdenko GRGI, Sveti Franjo, Gua Gora

II. Polazei od ovako punktualno nabrojenih momenata u duhovnosti i djelovanju Franje Asikog, osvrnut emo se saeto na djelovanje i identitet bosanskih franjevaca. Iz prve franjevake zajednice u Bosni, zajednice s meunarodnim karakterom i s razliitim interesom, kroz stoljetni proces nastaje bosanska franjevaka zajednica, ije se djelovanje i identitet ne ograniava samo na Bosnu, ve ukljuuje iru regiju. Svuda su se fratri prilagoavali lokalnom nainu ivljenja i obiajima i tako ostvarivali zanimljive duhovno-kulturne svjetove ivota. U Bosni se na poseban nain stvorila veza izmeu fratara i zemlje Bosne. To se oituje u ponekad jedva shvatljivoj vjernosti zemlji i u jednoj zbijenoj memoriji o starom i slavnom Bosanskom kraljevstvu. Vie od tek

patnja svijeta, ali nije ni tek folklorni motiv niti mitizirajua patnja, nego ozbiljno trpljena i podnoena, u vjeri prihvaana patnja, koja je esto bila na samoj granici nade. O tome svjedoe fratarske kronike i kolektivno sjeanje, koje nije optuujue, nego vjerniko. Djelovanje bosanskih franjevaca u vrlo razliitim drutveno-politikim kontekstima ravnalo se prema dvostrukoj strategiji: vjernosti evanelju, s naglaskom na vjernost Crkvi, te vjernost zemlji i narodu. Fratri, naravno, nisu bili prisiljeni ivjeti u ovoj zemlji. Ipak nisu odustajali od nje ni kad je narod odvoen u velikom broju ni kad su proglaavani suradnicima neprijatelja. Pokuavali su se slobodno vezati uz ovu zemlju, u kojoj se radost mukom plaala i u kojoj je vjernost ta fratarska vjernost ljudskoj provizornosti esto gledala u samo lice smrti i u nakazni lik mrnje. Usprkos

U identitet bosanskih franjevaca utkan je veliki moment patnje, koja nije sva patnja svijeta, ali nije ni tek folklorni motiv niti mitizirajua patnja, nego ozbiljno trpljena i podnoena, u vjeri prihvaana patnja, koja je esto bila na samoj granici nadepuke elje za vraanjem na staro, taj izriaj pokazuje vjeru u budunost zemlje i nadu u osloboenje od tuinske vlasti. Druga izrazita povezanost postoji izmeu fratara i naroda s kojim su ivjeli. Ona se oituje u zanimljivoj i endemskoj familijarnosti bosanskih franjevaca s njihovim pukom. Polazei od Franjine blizine svim Bojim stvorenjima, bosanski franjevci svoje djelovanje doivljavaju kao odgovornost za ovaj dio svijeta, za njegove ljude, za one u ijim zajednicama ive i od kojih ive. Ta posebna forma odgovornosti za one s kojima su fratri bili intimno, familijarno bliski, bila je stoljeima sve do danas na ozbiljnoj kunji, ali se usprkos svemu uvijek iznova potvrivala. Iskustvo patnje koje bosanski franjevci takoer uvaju u svojoj zajednikoj memoriji, govori o patnji koja nije samosaalna i mualjiva, ve je trpljenje zbog pomanjkanja ili ak potpune odsutnosti elementarne drutvene pravednosti. U identitet bosanskih franjevaca utkan je veliki moment patnje, koja nije sva

svemu nije odustajala. Naprotiv, ni u traginim situacijama nije gubila vjernike radosti i ostajala je nasmijana ak i na svoj raun. Humor je kod bosanskih franjevaca esto bio nain da se preivi i da se posvjedoi svoje ivotno uvjerenje. Polazei od povijesnog iskustva moemo od bosanskih franjevaca ponovno oekivati odluku za ovu zemlju te za ovo drutvo traiti novi dogovor koji e iz vjernikog stajanja pred Bogom koji nije konfesionalni bog, nego smisao ljudskog postojanja traiti novi put za budunost djece ove zemlje, koja imaju pravo od nas oekivati opredjeljenje za istinske vrednote, za opratanje, za potivanje patnje ljudi druge vjere i nacije kao i nae suosjeanje s njima. Bosanski franjevci ne bez zakazivanja i potekoa pokuavali su slijediti svoju temeljnu odluku za ovu zemlju, njezine ljude i njezinu patniku povijest punu nade. U takvu ivljenju oblikovao se i njihov bosanski katolicitet, sa svijeu da je sve provizorno. Osim trajne odluke za dobro.

Bosanski franjevcisijeanj 2010.

9

Ivan LOVRENOVI

Proizvodnja kulture iz zauzetosti za ivotTeze za jedno tumaenje specifinosti kulturne prakse bosanskih franjevacaKao valjda nigdje drugdje, ovdje franjevcima nije bilo dano da se mogu zadrati samo u granicama crkveno-vjerskoga djelovanja, nego se i njihova redovnika zajednica, provincija Bosna Srebrena, prolirala kao osebujna civilizacijska i drutvena struktura

NPosebni prilog

sijeanj 2010.

10

ain svoje prisutnosti u svijetu franjevci vole nazivati franjevakim pokretom, dajui tom izrazu i znaenje sinonima za cijeli Red, za njegovu povijesnu genezu i duhovnu misiju. Ima u tome izrazu, doista, duboke pogoenosti, ako znamo da je jedna od bitnih znaajki franjevakoga duha i naina djelovanja bespredrasudna aktivistika okrenutost ovjeku, njegovome svijetu i drutvu. I to uvijek u lokalno konkretnim, beskrajno razliitim okolnostima ljudskoga i drutvenog ivota. To je osobina zahvaljujui kojoj je franjevaki pokret i mogao zadrati svoju svjeinu i vitalnost, opstati cijelih osam stoljea, i u dananjemu svijetu biti prisutan posvuda. No, nee biti izraz pretjeranoga lokalizma kada ustvrdimo da nema nijednoga primjera u Evropi i u svijetu, da se izmeu zemlje, njezine povijesti i kulture s jedne, i franjevaca s druge strane, razvio tako specifian odnos i tako neraskidiva simbioza, kao to je sluaj s Bosnom, franjevakom Bosnom, kako je odavno nazvana u historiografskim spisima. Kao valjda nigdje drugdje, ovdje franjevcima nije bilo dano da se mogu zadrati samo u granicama crkveno-vjerskoga djelovanja, nego se i njihova redovnika zajednica, provincija Bosna

Srebrena, profilirala kao osebujna civilizacijska i drutvena struktura, ije se djelovanje i utjecaj prelijeva preko rubova primarne zadae, te obuhvaa cjelinu drutvenoga ivota puka koji joj je povjeren, a rezultati toga djelovanja po vrijednosti i karakteru bivaju integrirani u zajedniku kulturnu povijest i ivo naslijee cijele Bosne i Hercegovine. Odatle dolazi i pojava, u svijetu takoer neuobiajena, da su franjevci i danas aktivno prisutni, te naglaeno priznati i prihvaeni u javnome ivotu ove zemlje. Poznati su i relativno pouzdano istraeni i osvijetljeni historijski procesi dugoga trajanja, te glavne politike i drutvene okolnosti, u kojima se stvorio taj posve osobit profil bosanskoga franjevca i model bosanskoga franjevatva. Nije ovo mjesto ni prilika da se time ire bavimo. Tek, za nau temu potrebno je osvjeiti nekoliko vanih naglasaka. Prvo, kroz cijelu svoju historiju, sve do austrougarske okupacije pri kraju XIX. stoljea, franjevci u Bosni djeluju kao u misijskoj zemlji, u ambijentu neetabliranoga katolianstva, i sami njegov element, na margini triju velikih religijsko-civilizacijskih krugova margina i sami. (Redovna crkvena hijerarhija, kao to je poznato, iz Bosne se ukrala jo u dalekoj, neprozirnoj magli polovice XIII. stoljea, i u nju je ponovno instalirana tek 1881. godine.)

Drugo, nakon osmanlijskoga osvajanja franjevci skupa s katolikim pukom ostaju u svojoj domovini kao izrazita vjersko-politiko-civilizacijska manjina, u zemlji koja, ukljuena u muslimansko Osmansko Carstvo, vrlo brzo zadobiva dominantnu islamsko-orijentalnu fizionomiju. S papom kao svojim duhovnim voom i Rimom kao duhovnim centrom, a izmeu kojega i njihovoga dravno-politikoga centra, Stambola, vlada agonalno neprijateljstvo, franjevci i katolici su izloeni sustavnom podozrenju, i samo je pitanje okolnosti kada e ono biti pasivno, a kada se pretvara u progonjenje i tlaenje. Svoj poloaj tolerirane a drugorazredne vjerske grupe dijele s jo jednom pravoslavno-srpskom, ija duhovna glava nije izvan Osmanskoga Carstva, i s vodstvom koje su franjevci u estim munim prijeporima zbog jurisdikcijskih presizanja. Narod svih ovih razliitih vjera, narod je istoga korijena, jednoga jezika i zajednike puke kulture, to e Bosnu, u igri hirovitih povijesnih kontingencija, napraviti doista jedinstvenim drutvenim amalgamom. Tree, bosanski franjevci, i njihova provincija Bosna Srebrena, nisu mirni ni od svojih: permanentna je napetost oko smanjenja, katkad i ukidanja njihove redodrave, kako od strane iste franjevake brae iz prekosavskih i prekodinarskih krajeva, tako i iz Rima. Franjevaka povjesnica poznaje situacije i razdoblja u kojima se vie brige i straha trpjelo, i vie energije i sredstava harilo u tim natezanjima i okapanjima, nego i od turskih vlasti i pravoslavnih vladika. A bilo je i estokih kriza u samoj Bosni Srebrenoj, poput one iz prve polovice XIX. stoljea, kada je znalo izgledati da je s Maikom plodnom, pristarom Provincijom Bosanskom (Lastri) svreno. Unutarnje napetosti, sada izmeu franjevaca i mjesne crkvene uprave, odravat e se jo zadugo i u modernomu dobu. Na sve to valja, u imaginiranju konkretnih okolnosti povijesne svakodnevice, dodati oskudne i zaostale ope prilike u kojima se kroz stoljea ivi; sami fratri, dodue, neto bolje i komfornije, a njihov puk najee na samoj granici bijede ili i ispod te granice. Osobito u drugome razdoblju bosanske historije pod Osmanlijama onome nakon 1699, kada Car-

stvo, poraeno u Bekome ratu i povueno na granicu Dunav-Sava-Dinara, poinje sve vie slabiti i propadati, a odnosi izmeu pripadnika razliitih vjerskih, eo ipso etnikih i politikih grupa u Bosni, postaju sve vie proeti omrazom, nepovjerenjem i uzajamnim strahom. Pred jednom zagonetkom uvijek iznova stojim bez punoga i konanog odgovora: odakle volja za rad i borbu, odakle nada u opstanak, odakle to vedro pouzdanje u smisao, u uvjetima posvemanje marginalnosti i slabosti, u uvjetima nerealnosti svake nade, i rasula smisla! U uvjetima krize, koja se kako vidimo kao konstanta, kao trajno stanje i jedini poznati oblik egzistencije protee zapravo od poetka do danas! Naravno, rei emo odmah: vjera, franjevaki ideal da se ivi po Kristovu evanelju, s izgledima vjenoga spasenja, i tu se pogrijeiti nee. No, usudio bih se rei da takav odgovor ne zadovoljava do kraja, ne iscrpljuje svu teinu ljudskoga stanja i svu veliinu ljudske odluke to stoji u temelju spremnosti na ovakvu borbu i na ovakvu vedrinu i pregaranje, kako sam na drugome mjestu pokuao saeti karakter bosanskoga franjevatva. Razmiljajui o toj zagonetki, Tomislav agi Buni pie kako je Franji i njegovim sljedbenicima najvanija konkretna ljudska osoba a da za strukture nemaju sluha, te da je njima pravo mjesto meu malim pukom, i ako tko zavreuje vie panje, to je onaj koji je vie ivotom pogoen. Franjino ivo naslijee vidi ovaj umni franjevaki pisac i u tomu to mu je draa spontanost nego proraunatost, faktinost na neki nain ima prednost pred idejom. Drugi jedan franjevaki mislilac, veliki Roger Bacon, na svoj znanstvenjaki nain govori o cijeni faktinosti, o vrijednosti konkretizma, stvarajui istodobno jedan moan poetsko-filozofski iskaz: Dua se ne moe smiriti u istini dok se tijelo ne opee na vatri iskustva. A Ivo Andri, koji je genijalnom intuicijom osjetio i prikazao bosansku franjevaku muku i radost, makar i nije stigao napisati fratarsku dramu o kojoj je na svojim knjievnim poecima sanjao, stvorio je u liku fra Marka Krnete jedan od posrednih, umjetnikih odgovora na nae pitanje. To je onaj fra Marko, sjeate se, koji asove najvee miline i najizravnijega

Bosanski franjevcisijeanj 2010.

11

razgovora s Bogom ima kada sadi kupus, i kae pisac Kod svakog struka apue molitvu i neprestano ponavlja: Haj sa sreom, u ime boje, haj sa sreom! To je onaj fra Marko koji gine muenikom smru branei od napasnika samostanski rakijski kazan! Ostavljajui u ovom asu postrani sve bezbrojne definicije pojma kulture, uputno je podsjetiti na temelj etimologije: kultura, dakle, kao uzgajanje, oplemenjivanje, uzdizanje ovjekovoga svijeta i prilika njegova ivota. Predani takvome nainu rada za ovjeka, bosanski su franjevci u svojemu poimanju kulture i kulturnih praksi prirodno i bez mnogo razbijanja glave doktrinarnim pitanjima o smislu i svrsi, ispunjavali golemi raspon razina od ljekarnitva, pouavanja u poljodjelstvu i zanatima, oblika socijalne skrbi, preko politikoga zastupanja u vremenima kada su i za to bili zadueni, do razliitih formi visoke kulture. Meu takve svakako spada naglaeni osjeaj za vanost povijesnoga pamenja i neumorni trud da se ono njeguje i ouva, u vjenoj borbi sa silama unitenja i zaborava. Takoer, tu valja ubrojiti specifian franjevaki odnos spram likovne umjetnosti i njezina otvorenoga, nekonvencionalnog povezivanja s liturgijskim sadrajima, prostorima i obredima. A jednu od najrelevantnijih vrijednosti u tom kontekstu predstavlja ono to sam jednom nazvao kultura teksta. Pod tim izrazom valja razumijevati najprije spisateljski rad franjevaca, ali i cijeli onaj kompleks od iznimne povijesno-kulturoloke vanosti, u koji spadaju nastojanja oko jezika, pisma, opismenjavanja i obrazovanja, pravopisa, izdavanja knjiga, udbenika periodike... Franjevako spisateljstvo u Bosni predstavlja etiri stoljea dugu kulturnu akciju i knjievnu tradiciju, te veoma raznorodan skup tekstualnih anrova. Nekad je bilo uobiajeno da se vrijeme i karakter te knjievnosti ograniuju na starije povijesno razdoblje, u kojemu je spisateljska djelatnost franjevaca bila motivirana dominantno religijsko-odgojnom, utilitarnom svrhom, pa su iz toga proizlazili i njezini glavni oblici, motivi i postupci. No, u bosanskih franjevaca spisateljska praksa nikada nije zamirala, iva je i danas, nastavljajui i preinaujui stare tradicije u suvremene izraze i postupke,

sijeanj 2010.

12

a stvarajui i nove. Pa budui da je danas naputeno ograniavanje knjievnosti na fikcionalne anrove za ljubav mnogo ire shvaenoga odreenja u koje ravnopravno ulaze mnogi hibridni oblici, to prua mogunost da se knjievnost bosanskih franjevaca promatra kao dinamian i raznovrstan, promjenama podloan a ipak cjelovit knjievnopovijesni proces, koji nije historijski zakljuen. Taj se proces ostvaruje u dvama kontekstima: u kontekstu hrvatske knjievnosti i knjievnosti Bosne i Hercegovine, u obama kao njihov integralni dio, ali na razliit nain. U historiji hrvatske knjievnosti i hrvatskoga knjievnog jezika knjievna i jezina praksa bosanskih franjevaca igrala je u XVII. i XVIII. stoljeu formativnu ulogu, povezujui i integrirajui svu tokavsku hrvatsku knjievnu i jezinu geografiju od Dubrovnika i Dalmacije, preko Bosne i Hercegovine, do Slavonije, stvarajui osnovu za izrastanje modernoga hrvatskog jezinog standarda. U knjievnosti i kulturi Bosne i Hercegovine franjevako se spisateljstvo, pak, ostvaruje kao u svojemu primarnom sociokulturnom i povijesnom ambijentu iz njega proizalo, njemu namijenjeno. Pripada mu na kompozitan nain, onako kako je i on sam kompozitan kao njegova katoliko-hrvatska kulturna i knjievna komponenta, ali organski urasla u povijesnu cjelovitost toga ambijenta, a pisci poput Divkovia, za kojega znameniti knjievni historiar i teoretiar profesor Midhat Begi pie da je bio utemeljitelj kako bosanske franjevake, tako i, moderno reeno, cjelokupne knjievnosti Bosne i Hercegovine, oblikovali su knjievnu i kulturnu fizionomiju ove zemlje. Preko franjevakoga je literariteta Bosna i Hercegovina u svojoj kulturnoj historiji uvijek zadravala, koliko god tanku, vezu s evropskim kulturnim krugom. Stoga je bilo logino da su upravo franjevaki pisci i intelektualci (Ivan Frano Juki, Grgo Marti i drugi) prvi u Bosni i Hercegovini, osjeajui intelektualni ritam evropskih zbivanja, zagovarali laicizaciju kulture i znanosti, otvarali horizonte evropskoga politikog, znanstvenog i kulturnog moderniteta, nastojei pri tome prevladati duboku etnokonfesionalnu podijeljenost bosanskoga drutva.

Posebni prilog

SLIJED NAJVANIJIH DOGAAJA ZA POVIJEST BOSANSKIH FRANJEVACA1182. Roenje sv. Franje 1209. Franjo poinje propovijedati. Postanak franjevakog pokreta. 1226. Smrt sv. Franje.

1291. Papa Nikola IV. alje dvojicu franjevaca Stjepanu Dragutinu, vladaru Mave i sjeveroistonog dijela Bosne, i prima ga pod zatitu sv. Petra. Time zapoinje nepretrgnuta prisutnost franjevaca na tlu Bosne. 1339-1340. Franjevaki vrhovni poglavar fra Gerald Odonis (Eudes ili Ot) posjeuje bosanskog bana Stjepana Kotromania; osniva se Bosanska vikarija sa sjeditem u Milama kod Visokog

1463. Sultan Mehmed II. el-Fatih (Osvaja) zauzima Bosnu i daje smaknuti posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaevia. Iste je godine fra Aneo Zvizdovi isposlovao od sultana povelju (Ahdnamu), kojom se franjevcima (i preko njih i katolicima) jami osobna i vjerska sloboda. 1514. Bosanska se vikarija dijeli na dvije nove: Bosnu-Hrvatsku (slobodni dio) i Bosnu Srebrenu (pod turskom vlau). Ovoj posljednjoj pripadaju samostani u Srebrenici, Zvorniku, Olovu, Visokom, Sutjesci, Fojnici, Kreevu, Rami, Konjicu, Mostaru, Imotskom, Zaostrogu i Makarskoj.

1517. Vikarija Bosna Srebrena postaje provincija. (To je, ustvari, samo mijenjanje imena.) Uskoro zatim Turci razaraju pet bosanskih samostana (oko 1524). 1526. Bitka kod Mohaa s vanim posljedicama za Bosnu Srebrenu: bosanski franjevci postupno preuzimaju pastirsko djelovanje u Slavoniji i Ugarskoj.

1533. Franjevci naputaju samostan sv. Marije u Zvorniku i nose sa sobom Gospinu sliku. Smjestili su je u samostan Gradovrh kod Tuzle (osnovan 1541). Oko 1595. Fra Petar Zlojutri vodi nekoliko bosanskih franjevaca kao misionare u Bugarsku. 1611. Fra Matija Divkovi tiska prve tiskane bosanske knjige Nauk krstjanski i Sto udesa. 1645-1669. Kandijski (=Kretski) rat Venecije s Turskom s tekim posljedicama po katoliko stanovnitvo Bosanske provincije. 1683-1699. Beki rat (Austrije s Turskom). Franjevci naputaju samostan u Modrii (1685), u Srebrenici (1687), u Rami (1687), u Gradovrhu (1687), u Visokom (1688), u Tuzli (1690). Bosna e ostati turska pokrajina jo gotovo dva stoljea. 1704. Zapaljen samostan u Olovu zajedno s crkvom. 1735. Dalmatinski dio odjeljuje se od Bosne Srebrene i postaje samostalna provincija (Presvetog Otkupitelja). - Uspostavlja se apostolski vikarijat u Bosni. 1757. Odjeljuje se prekosavski dio od Bosne Srebrene i postaje samostalna provincija (sv. Ivana Kapistrana). Bosna Srebrena je sniena na stupanj samostalne kustodije ali joj ve sljedee godine papa vraa njezin prvobitni poloaj i ast. 1823. Fra Ilija Starevi osniva u Tolisi prvu bosansku osnovnu kolu. 1826. Dokinuti su janjiari. 1839. Izdat je hatierif od Glhane. 1846-1852. Otcjepljuje se Hercegovina od Bosne Srebrene i postaje samostalna kustodija, a 1892. provincija.

Bosanski franjevcisijeanj 2010.

13

1850. Ivan fra Frano Juki izdaje prvi broj prvog bosanskog asopisa Bosanski prijatelj. 1851. Biskup Strossmayer prima bosanske franjevake bogoslove u akovo, gdje ostaju do 1876. 1856. Izdat je Hatihumajun. 1853-1877. Podiu se novi samostani: u Livnu (Gorica), Guoj Gori, Petrievcu kod Banje Luke, Tolisi, Plehanu, a neto kasnije i u Jajcu i Rami. 1881. Uspostavlja se redovita crkvena uprava u Bosni i Hercegovini (s nadbiskupom u Sarajevu te biskupima u Banjoj Luci i Mostaru). 1882. Vrhovni poglavar Reda o. Bernardin del Vago posjeuje Bosnu. Osnovao je tom prilikom franjevako srednjokolsko uilite (nia gimnazija) u Kreevu, koje sljedee godine prelazi u Guu Goru. 1887. Bosanski franjevci pokreu vlastiti asopis (zove se najdue Franjevaki glasnik, zatim Seranski perivoj i Franjevaki vijesnik). 1897. Papa Leon XIII. objedinjuje razne ogranke Franjevakog reda. 1900. Poinje s radom Franjevaka gimnazija u Visokom. 1906. Bosanski franjevci poinju izdavati Glasnik sv. Ante. 1909. Franjevaka bogoslovija preseljuje se iz Livna u Sarajevo. 1928. Izgraen je Franjevaki konvikt u Visokom, koji radi do 1945, kad je oduzet. 1942. Franjevaki bogoslovi preselili u novosagraenu zgradu Franjevake teologije na Kovaiima, koju naputaju 1947. jer im je oduzeta. 1949. Delegacija Bosne Srebrene posjetila Predsjednika Tita traei zatitu posebno za rad sjemenita u Visokom. 1950. Poinje izlaziti kalendar i revija Dobri pastir. 1968. Izgraena je nova Franjevaka teologija na Nedariima u Sarajevu i poela raditi. 1983. Pokrenut je popularni vjerski list Svjetlo rijei. 1988. Organizirana je izloba Blago franjevakih samostana Bosne i Hercegovine u Sarajevu, a kasnije u Zagrebu, Ljubljani i Milanu.

Posebni prilogsijeanj 2010.

1991. Na Franjevakoj teologiji odran znanstveni skup Sedam stoljea bosanskih franjevaca 1291-1991. Nakon odcjepljenja od Jugoslavije, Bosna i Hercegovina postaje neovisna drava. 1992. U travnju, Bosna i Hercegovina postala je rtva agresije Jugoslavenske armije i srpskih paravojnih formacija. Posljedica toga bilo je veliko raseljavanje bosanskog puanstva, pa tako i katolika s kojima su pastoralno radili bosanski franjevci. Ubijeno je, protjerano ili raseljeno vie od polovice katolika iz njihovih kua i njihove zemlje. Franjevake odgojne institucije iz Bosne preseljene su u Hrvatsku (Sjemenite i Teologija) te u Italiju (Novicijat). 1993. Na Franjevakoj teologiji pokrenut je asopis Bosna franciscana. 1995. Dejtonski mir jest, dodue, prekinuo ratne operacije ali nije donio dobre temelje za budunost, jer je iznjedrio takozvanu Republiku srpsku, dravu unutar drave Bosne i Hercegovine. 1996. Franjevako sjemenite i Gimnazija vraaju se iz Bake Vode (Hrvatska) u Visoko. 1997. Franjevaka teologija vraa se iz Samobora (Hrvatska) u obnovljenu zgradu Teologije u Sarajevo. Novicijat iz Italije vraa se u samostan Gorica kod Livna.Preuzeto iz: Fra Ignacije Gavran, Suputnici bosanske povijesti. Sedam stoljea djelovanja bosanskih franjevaca, Svjetlo rijei, SarajevoZagreb 22007, 193-197.

14

FRANJEVAKA TEOLOGIJA JE VISOKOKOLSKO uilite franjevake provincije Bosne Srebrene lozofsko-teolokog smjera. Studij traje dvanaest semestara za franjevake pripravnike, a deset semestara za studente civile. U zgradi Teologije, osim prostorija za predavanja, nalazi se i bogata knjinica koja je otvorena svima. Iako se obiljeava stogodinjica djelovanja u Sarajevu, Franjevaka teologija zapravo nastavlja stoljetnu tradiciju visokoga kolstva bosanskih franjevaca. Za vrijeme otomanske vladavine franjevaki studenti kolovali su se u vlastitim i inozemnim uilitima, a od druge polovice 18. stoljea koluju se uglavnom u Italiji, Austriji i Hrvatskoj. Od 1785. sve do konca 19. stoljea franjevci za kolovanje koriste zakladu koju je za njih ustanovio austrijski car Josip II. Od 1851. uilita se ponovo smjetaju u domae samostane Fojnicu i Kreevo, a od 1853. dio studenata koluje se u akovu uz pomo biskupa Strossmayera. Od 1876. pod politikim pritiskom studenti se sele u Maarsku i ondje ostaju do 1898. Dio studenata se i u tom razdoblju kolovao u Bosni ili u drugim zapadnoeuropskim zemljama.

Od 1905. svi bogoslovi se okupljaju u franjevakom samostanu u Livnu (Gorica) i ondje Teologija ostaje do 1909. kada se preseljava u Sarajevo, u samostan sv. Ante na Bistriku. Novu zgradu Teologije bosanski franjevci poinju graditi 1940. u sarajevskoj etvrti Kovaiima i zavravaju je 1942. Budui da je ta zgrada 1947. oduzeta i nacionalizirana, studenti se ponovo smjetaju u samostan sv. Ante. Nova zgrada Teologije, u rubnom naselju Nedarii, poela je s radom 1968. Tijekom zadnjeg rata srpske postrojbe su okupirale zgradu, deportirale franjevce i sestre, opljakale i u potpunosti demolirale prostorije. Od 1992. Franjevaka teologija Sarajevo bila je smjetena u Samoboru kod hrvatskih franjevaca. Ne prekidajui ni za vrijeme rata svoj rad, Teologija se 1997. vraa u Sarajevo. Danas su profesori i studenti Franjevake teologije prisutni u razliitim kulturnim, znanstvenim, drutvenim i sportskim aktivnostima. Teologija izdaje reviju Juki, Bilten Franjevake teologije i asopis Bosna franciscana. Franjevaka teologija je jedno od vanih mjesta u kulturnim, drutvenim i interreligijskim dogaajima Bosne Srebrene, grada Sarajeva i Bosne i Hercegovine u cjelini.

Motiv: 800. obljetnica Franjevakog reda Sveti Franjo Autor: p.o. G. Jurki / B. Sumeni-Baji Veliina: 35x42 mm Datum izdanja: 7. 12. 2009. Datum povlaenja iz prodaje: 7. 12. 2011. Naklada: 10.000 Vinjeta: Kri iz crkve Sv. Damjana Asiz, XII. stoljee

Motiv: 100. obljetnica Franjevake teologije u Sarajevu Autor: B. Sumeni-Baji Veliina: 42x35 mm Datum izdanja: 7. 12. 2009. Datum povlaenja iz prodaje: 7. 12. 2011. Naklada: 10.000 Vinjeta: Lj. Ivani Ivan Duns Skot