Click here to load reader

Vjerujem - Posebni broj Svjetla riječi (kolovoz 2007)

  • View
    166

  • Download
    8

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Posebni broj Svjetla riječi posvećen kršćanskom vjerovanju

Text of Vjerujem - Posebni broj Svjetla riječi (kolovoz 2007)

Apostolsko vjerovanjeVjerujem u Boga, Oca svemoguega Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Kria, Sina njegova jedinoga, Gospodina naega koji je zaet po Duhu Svetome, roen od Marije Djevice, muen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan, saao nad pakao, trei dan uskrsnuo od mrtvih, uzaao na nebesa, sjedi s desne Boga Oca svemoguega, odonud e doi suditi ive i mrtve.

Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoliku, opinstvo svetih, oprotenje grijeha, uskrsnue tijela i ivot vjeni. Amen

Svjedoci ili istomiljeniciPotovani itatelji! Pred Vama je posebni broj Svjetla rijei posveen kranskom vjerovanju. Nekolicina teologa pisali su o pojedinim lancima Apostolskog vjerovanja i nastojali izraziti svoju vjeru. Zbog karaktera revije, raznolike italake publike, zbog ogranienosti prostorom, jo vie zbog neiscrpna sadraja to se zgusnuo u svaki kratki lanak, pred autorima je bio teak zadatak. Gotovo svi su nastojali utemeljiti razmiljanja u objavi zapisanoj u Svetom pismu, u praksi prvih krana, u crkvenoj predaji i uiteljstvu, u dijalogu s filozofskom batinom, kao i aktualizirati svoja razmiljanja kako bi nas, dananje krane, potaknuli da razmislimo i pokuamo kazati zato vjerujemo i to je sadraj nae vjere. Upravo ovaj posljednji cilj motivirao je i nas u urednitvu da se odluimo na izdavanje posebnog broja revije. Potaknuti smo, naime, onim pozivom iz Prve Petrove poslanice da je kranin duan svakome ponuditi razloge nade koja je u njemu. Tim vie ovo ima smisla, jer ivimo u situaciji duha u kojoj olako pretpostavljamo da vjerujemo ili da se nemamo emu nadati jer kao da je sve dopalo u nae, ljudske ruke. Svjedoci smo da su propala prorotva o odumiranju religije. No, oivljavanje religioznih praksi u nae vrijeme esto ne prati razlona ni vjerodostojno angairana vjera. Kao da nismo u stanju obrazloiti svoju vjeru. Smatramo to suvinim pametovanjem, tovie sklanjamo se u zavjetrinu iracionalne zapaljivosti, dogmatiziranog, nedijalokog i najminimalnijeg opravdanja svoje vjere. Mnogi misle da je od svega to vjeruju dostatno mehaniki odrecitirati Vjerovanje ili, eventualno, drati se vrsto Isusova boanstva te sve izjave drugih prosuivati kroz tu dogmu budui da je, tako misle, u pluralizmu uvjerenj, navali drugih religija i raznih multikulturalnosti ta istina najugroenija. Od vjere malo ivimo, zadovoljavajui se da je dovoljno braniti je od drugih. No, hereze i miljenja drugih, na koje smo tako osjetljivi, upravo to svjedoi povijest razvoja kranskoga Vjerovanja, nalaze se u prostoru vjere i ne moemo bez pogubnosti za nas same povlaiti se u dvorac pravovjernosti ako smo dobili poslanje ivljenja i svjedoenja evanelja. Zacijelo, ne ini li nam se da vie ne ostavljamo mogunost da nas netko uope i pita o naoj vjeri, jer smo vjerniki nepristupani? Ne ini li nam se da se naa nada, za koju se trae opravdani razlozi, ve potroila u brigama i presiji svakodnevlja, ili da je nae kranstvo umorno, a Isus i njegovo evanelje iznosana ili staromodna roba s kojom ne moemo izii meu svijet? Primjenjujui osnovna naela djelovanja suvremenoga ovjeka: uspjeh i korist, posve jasno biva da dananji kranin ne moe izdrati pred pitanjima: Koja mi je korist od evanelja? Kakav uspjeh garantira ulaganje u nasljedovanje Isusa? Zato izmeu osjeaja ugroenosti, straha, potroenosti, otupjele beznadnosti, neuspjeha i beskorisnosti, veina suvremenih krana reagira dvostruko. S jedne strane, jedni se prilagoujukolovoz 2007.3

Marija UJEVI, Sveti Pavao

izvanjski atraktivnim, u jeftino kranstvo obuenim ali sadrajno praznim, ponekad i kranstvu posve protivnim ponudama kojima obiluje nae vrijeme. Takvo kranstvo je uutkano, apsorbirano politikom ili profiterskom mou orijentiranih projekata osmiljavanja ljudskoga pojedinanog i zajednikog ivota. Isusova poruka, odnosno kraninovo vjerovanje, nemono je i djeluje nesnalaljivo na suvremenom areopagu zamamnih i agresivnih trgovaca i silnika. S druge strane, dio krana reagira protiv te prilagodljivosti svijetu i blizine dananjem ovjeku. Iako koriste sve datosti suvremene civilizacije, od mobitela do interneta i zrakoplova, iako e se kao i prvi licemjerno diiti zapovijeu ljubavi prema blinjima, oni ipak zagovaraju obnavljanje evanelju stranoga bijega od svijeta, pa i od svoje Crkve, i sukob s pokvarenim suvremenicima. Dio tih fundamentalistikih bojovnika koriste sve blagodati suvremene tehnike da bi kranstvo prikazali najboljom religijom ili u svoje iste zajednice (teokratske dravice) utjerivali i slabe krane i nekrane mrnjom i silom. Uz njih su i mnogobrojni suvremeni gurui i duhovnjaki pokreti ije se kranstvo svodi na egoizam pod krinkom obrane Isusova boanstva. U mjeavini bezbrojnih povrnih fraza, pukom unutarnjom gorljivou, zapaljivim srcem, kroz iskljuive pobonjake zajednice, prezasieni i ljudima i bogatstvom, trae uda, napreac rjeenja za ivotne neuspjehe i nesnalaenja. Njima je vano samo da nisu kod kue i sa svojim svakodnevnim obavezama. Unutar ovih krajnosti s jedne strane, krana s namjetenim osmijesima supermarketskih i estradnih lutaka i, s druge strane, krana s uvijek natmurenim i zabrinutim licem spaavanja Boga poklanjamo vam, potovani itatelji, ovaj broj nae revije. Svjesni vlastitih ogranienja, vlastite kranske nevjerodostojnosti, ipak s utemeljenom nadom, vjerujemo da ete zastati nad kojim naslovom a onda i pred pitanjima: to je kranstvo i to znai biti kranin danas? Kranstvo ivi od toga to nije ispunjeno, a ne zbog toga to smo mi dobri krani, batinici evanelja i vlasnici Isusa Krista. Najgore e se dogoditi ako nas vie nita ne moe pokrenuti iz nae umiljene religioznosti, ako Prorok iz Nazareta, ako Mesija i njegovo kraljevstvo vie nisu izazov, ako smo Isusa Krista smjestili s desna Ocu i oduzeli mu i pravo i mogunost da se mijea u na ivot, ako njegova rije vie ne uznemiruje nae srce. Pogubno e biti i ako svoja ponaanja ponovno vratimo na prirodni stupanj, stupanj istih biolokih odnosa, ako dakle svoja ponaanja ponemo mjeriti s negativnim ponaanjima drugih, ako se i nad nama obistine rijei koje je Isus stalno ponavljao svojim suvremenicima: Ta tako svi rade. Ova razmiljanja nad lancima kranskog Vjerovanja smion je pokuaj kranskih teologa da evanelje, Isusovu radosnu vijest izvuku iz trgovakih odnosa, iz profiterskopolitikih smicalica, iz apoteka duhovnjakih utjeha, da se izmaknu ispod prisile istomiljenitva i ponavljanja nauenih fraza u prostor osobnog svjedoanstva, da ukau na neprocjenjivo blago vjere u Isusa Krista. Uostalom, ni politika, ni etika nisu sve, ali to vjerujem, ako vjerujem? Obogatili se itanjem! Urednik4

Nastanak Apostolskoga vjerovanja

U

misnom slavlju nedjeljama i svetkovinama ispovijedamo vjeru recitiranjem ili Apostolskog ili pak Nicejsko-carigradskog vjerovanja. I jedno i drugo Vjerovanje ima svoju povijest koja poinje u Novom zavjetu. Posve kratko se moe rei da je Ispovijed vjere najstarija javna i slubena povelja kranstva. To je rekapitulacija sadraja Starog i Novog zavjeta. Literarni oblik ispovjedne formule na prvom mjesto karakterizira kratkoa. Veliki crkveni pisac i teolog iz prve polovice 3. stoljea, Origen, Ispovijed vjere naziva verbum abreviatum (skraena rije) u kojoj je u nekoliko rijei zbijena punina misterija. Temeljni razlog kratkoi je injenica da su vjernici morali sadraj znati napamet. Pamenju je prilagoena i suvislost slaganja pojedinih lanaka i pripovjedaki oblik formulacija kako je posve razvidno u ispovijedanju vjere u Krista u kojoj se kondenzira sva njegova povijest. Tekst ispovijedi vjere ima svoj etverostruki kontekst. Prvi i svakako najznaajniji je obred krtenja. Kandidati za krtenje su prije primanja sakramenta trebali ispovjediti vjeru. To znai da sve ono u emu su poueni i u to su povjerovali trebaju kratko i saeto izrei. Zbog arkanske discipline, uvanja kranskih tajni od pogana, krani su tu formulu primali (uili napamet) tek u korizmi i dali su je (izrekli ) u obredu krtenja na uskrsnom bdijenju. U poetku su postojale dvije paralelne ispovjedne formule, kristoloka i trinitarna (trojstvena). U prvoj su ispovijedane istine vjere o Isusu dodavanjem istaknutih atributa kao Krist, Gospodin, Spasitelj, Sin Boji, a u drugoj je naglaeno jedinstvo Oca, Sina i Duha Svetoga. One su se ve u drugoj polovici 2. st. spojile u jednu ispovjednu formulu. Kristoloka je formula bila primjenjivana za obraene idove koji su trebali ispovjediti vjeru da je Isus Boji Sin, a trinitarna za pogane koji su se trebali odrei mnogobotva i ispovjediti jednoga Boga. Osim liturgije krtenja, kontekst ispovijedi vjere su inili pouka ili kateheza kandidata za krtenje, zatim javni nastup krana te uzajamno prepoznavanje i teoloke polemike. Matrica, okvir i polazite pouke kandidata za krtenje, bila je ispovjedna formula koju e krani kasnije (primiti) napamet nauiti. U javnom pak nastupu krani su jasno oitovali da ne priznaju poganske bogove niti priznaju caru boanske atribute. Tomu

kolovoz 2007.

Ispovijed vjeresu suprotstavljali svoj sadraj vjere po kojemu spasenje ne dolazi od bogova niti od cara, ve od Krista, jedinog Spasitelja i Boga kojega je on objavio. U veini sluajeva se ta ispovijed rijeima pretvarala u ispovijed krvlju. Dalje, u susretu krana meusobno ispovijed vjere je bila svojevrsna osobna karta i pokazivanje kranskog identiteta pa je odatle, prema antikoj tradiciji prepoznavanja, nastao i naziv simbol vjere. Kranin gost u zajednici se trebao legitimirati recitiranjem Ispovijedi vjere. Na kraju, teoloke rasprave i kriva tumaenja temeljnih kranskih sadraja vode k pokrajinskim sinodama i prvim crkvenim saborima na kojima se kristalizira istoa i jasnoa sadraja vjere. Ve u treem stoljeu susreemo slubeno crkveno uoblienje ispovjednih formula koje su ranije bile razliite. Taj razvoj je na kranskom Zapadu vodio dovrenju Apostolskog vjerovanja u 6. stoljeu ije glavne obrise susreemo u 3. st. u Apostolskoj tradiciji zapadnog crkvenog pisca Hipolita Rimskog. Od 6. st. Apostolsko vjerovanje slui kao polazite i okvir za pouku katekumena u Galiji, panjolskoj i Irskoj. Na kranskom Istoku je razvoj iao neto drugaije. Svaka znaajnija kranska zajednica imala je vlastito Vjerovanje. Ta su vjerovanja u svojoj strukturi bila identina, ali su postojale i odreene razlike. Tako bi svaki novoizabrani biskup slao ostalim biskupima svoju ispovijed vjere na temelju koje bi ga, ukoliko bi bila pravovjerna, oni primili u zajednitvo biskupa. Ovakva je situacija trajala sve do ope primjene Nicejsko-carigradskog vjerovanja u Istonoj crkvi u obredu krtenja i misnom slavlju u 6. stoljeu. Ovo vjerovanje je nastalo na saborima u Niceji 325. (dananje tursko selo Iznik) i Carigradu 381. Na prvom je saboru definiran nauk o Kristovu boanstvu protiv onih koji su tvrdili da je Isus samo ovjek, a na drugom je definiran nauk o Duhu Svetom za koga se kae da je on jednak Ocu i Sinu, jer se s njima zajedno asti i slavi. Polazni tekst za rasprave na ovim saborima bila je ispovjedna formula Crkve u Cezareji palestinskoj koju je na Niceji predloio biskup Euzebije Cezarejski. Nicejsko-carigradsko vjerovanje je uvedeno i u liturgiju Zapadnog kranstva, najprije u panjolskoj krajem 6. st., a zatim u Irskoj, Galiji i Njemakoj u 8. st. i konano u Rimu u 9. st. Zapadna je Crkva je u ovo Vjerovanje 1014. godine unijela dodatak o izlaenju Duha Svetoga i od Sina (Filioque) to je bilo jedna od optubi kranskog Istoka u vrijeme rascjepa 1054. godina, a to je i danas predmet teolokih rasprava koje nastoje problem tako osvijetliti kako bi se uklonili dosadanji nesporazumi. Stjepan DUVNJAK

Ljubo IVANI, Evo, ja sam s vama u sve dane do svretka svijetakolovoz 2007.5

Credo

VjerujemNikada nismo toliko zbunjeni kao kada se nametne pitanje vjere. ini nam se da je u toj rijei sve tako poznato, prisno i kristalno jasno, a opet nas pri svakom njezinom izgovoru obuzima odreena nelagoda i osjeaj bespomonosti

Pie: eljko TANJI

jerujem je temeljna rije koja obiljeava ivot krana. Prva, a morala bi biti i posljednja, kao to je bila u ivotu sv. Pavla koji pie Timoteju: Dobar sam boj bio, trku zavrio, vjeru sauvao (2 Tim 4,7). Ali to zapravo znai vjerovati? Premda nam se ini da je znaenje ovoga pojma vezano uz odreeno religijsko ili teoloko znaenje, on prvotno oznaava jedno od temeljnih ljudskih iskustava. To iskustvo, kako ree Bernhard Welte prethodi svim izriitim pokretima naega postojanja i ini ih moguim. Stoga na poetku nije ni djelo ni znanje. Na poetku je vjera. Prije nego smo oblikovali bilo kakva logika znanja ili se poeli brinuti o jasnoi onoga to nam se pokazuje, vjerovali smo. Vjera nije neto to samo izvanjski primjeujemo i utvrujemo, nego je nunost koja nas vodi prema tome da kaemo da za ovjeka nije nemogua vjera, nego potpuno eliminiranje vjere.

V

Srcem i umomVjera je vezana uz ono na to ukazuje latinski korijen rijei credere cor dare, dati srce, vezati srce uz nekoga. U egzistencijalnoj dimenziji vjera nas oblikuje od samoga poetka naega ivota. Poeli smo vjerovati gledajui lice majke ili oca, starije brae i sestara, ljudi iz okoline. Njima smo doputali da nas oblikuju i prije nego to smo ita znali o onome to inimo ili zato inimo. I rijei smo uili vjerujui onima koji su nam6

govorili. I hodati smo uili vjerujui da e nas netko doekati na drugom kraju sobe. Prvo i temeljno shvaanje vjere oblikovano je stoga kroz povjerenje. Ovaj oblik vjere moemo s Francom Ardussom nazvati jakim oblikom vjere. Kada u naem svakodnevnom govoru kaemo vjerujem ti, tada izriemo stav povjerenja prema drugoj osobi. I ne samo spram druge osobe nego i na temelju njezina svjedoanstva prema svemu to ta osoba svjedoi i govori kao istinito i stvarno. Vjera nas stavlja u odnos s osobom u koju vjerujemo i kojoj dajemo povjerenje. Iz toga se povjerenja raa i ivotno vano usmjerenje. Kada za nekoga kaemo on, ona vjeruje u jednu odreenu osobu (npr. u politikog vou ili u religioznog nositelja nade) ili u jedan odreeni ideal ili stvar (pravednost, napredak, ovjeanstvo), tada time ne oznaavamo meuosobni in povjerenja nego misao vodilju i vrijednosnu orijentaciju od najvieg znaenja za ivotno usmjerenje. U tom znaenju vjera ima sveobuhvatnu funkciju, zapravo funkciju utemeljenja smisla. U ozraju dananjeg mentaliteta vjera je malo povjerenje pa ima slabo znaenje. Svedena je na miljenje koje nije sigurno i pouzdano ili pak na vrsto uvjerenje koje nije mogue racionalno dokazati. Ako nismo sigurni u neto, ako elimo oblikovati stav prema neemu u to nismo sigurni, onda kaemo da vjerujemo. U tome smislu vjera je za mnoge isto to i sumnja, mogunost, vjerojatnost ili, suprotno tome, najsigurniji oblik

kolovoz 2007.

Zlatko KESER, Raspee u ozraju apokalipse uvjerenja koji ne treba nikakvu racionalnu dimenziju. I ovo znaenje vjere u svakodnevnom govoru je veoma proireno. Mi kaemo npr. Vjerujem da e sutra biti lijepo vrijeme; Vjerujem da je zlo ubiti bez razloga; Vjerujem da je svijet nastao kroz prvotni prasak; Vjerujem da ima ivota nakon smrti. Uvijek se dakle radi o dranju istinitom jedne tvrdnje. Pri tome sadraj tvrdnje moe u bitnome varirati. Moe biti potpuno svjetovnog smisla ili najvieg etikog, svjetonazorskog ili religioznog znaenja. Moda zbog svih ovih, a i drugih moguih interpretacija nikada nismo toliko zbunjeni kao kada se nametne pitanje vjere. ini nam se da je u toj rijei sve tako poznato, prisno i kristalno jasno, a opet nas pri svakom njezinom izgovoru obuzima odreena nelagoda i osjeaj bespomonosti. Nismo sigurni to znai vjerovati. Jednostavno smo navikli upotrebljavati tu rije bez razmiljanja i potrebe da sebi pojasnimo njezino znaenje. Takav stav esto zauzimamo kada je u pitanju i naa kranska vjera. Mislimo da nije potrebno razmiljati kada kaemo vjerujem. Moda bismo se zaudili kada bismo otkrili da su u kranskom nainu razumijevanja vjere sadrane sve temeljne antro-

poloke odrednice koje smo naznaili: vjera kao povjerenje, vjera kao vano ivotno uvjerenje i usmjerenje, vjera kao dranje istinitim odreenih tvrdnji i vjera kao prihvaanje sadraja tih tvrdnji. Ili, jo bolje reeno, i u kranskom shvaanju vjere prisutne su egzistencijalna i spoznajna dimenzija. Temelji kranskog promiljanja o vjeri nalaze se u Svetome pismu koje pokazuje specifinost kranskog razumijevanja vjere koje je mogue dovesti u suglasje s antropolokim dimenzijama, ali i vidjeti njezina nadilaenja.

Pouzdanje i svjedoenjeStarozavjetni pojam za vjeru aman izvodi se od mn, to znai vrst, siguran, pouzdan. Aman izrie povjerenje u pouzdanost Bojega obeanja, njegove Rijei. Tako je Abraham Praotac vjere jer je imao povjerenje u Boje obeanje (Rim 4; Gal 3). U starozavjetnom ozraju vjerovati znai pouzdati se u Boga i prepustiti se njegovoj spasonosnoj Rijei (Post 15,6; Izl 14,31; Br 14,11). Bog je tvrda stijena na kojoj Izrael i ovjek mogu graditi svoj ivot. Stoga se ne bez razloga u Iz 7,9 kae: Ako se na me ne oslonite, odrati se neete. U Septuaginti, grkom prijevodu Biblije, heemin se prevodi s vjerovati jer se radi o korijenu mn. Tako reenica glasi: Ako u mene ne vjerujete, odrat se neete. Vjerovati znai osloniti se na Boga, drati se vjerno za stijenu njegove Rijei. No, tekst se moe prevesti i: Ako u mene ne vjerujete, neete shvatiti. Vjera je stabilnost koja nadilazi sumnju i shvaa puninu istine. vrstina i stabilnost vjere ne poiva pak na naem osjeaju ili naem vjerovanju nego na objavi Boje rijei. U Novome zavjetu glagol vjerovati (grki pisteuo) i imenica vjera (pistis) oznaavaju svu posebnost ljudskog odnosa s Bogom. Kod sinoptika (prva tri Evanelja) ovi pojmovi preteno predstavljaju ono to je vjera predstavljala i u Starome zavjetu, povjerenje u Boju svemo. Ipak, oni otkrivaju i posebnost kranskog razumijevanja vjere jer se odnosi na sve ono to je u i po Kristu uinjeno za spasenje ljudi i to kranski navjetaj pronosi svijetom (kerigma). Stoga vjerovati znai prije svega prihvatiti svjedoanstvo o Isusu, raspetom i uskrslom. To znai rei da i to da navjetaju koji je ujedno i dogaaj spasenja. U sreditu vjere stoji osoba i dogaaj Isusa Krista koji je po navjetaju prisutan u zajednici i koji kroz navjetaj spasenja poziva na vjerovanje. Tako se u Novome zavjetu vri prijelaz od vjerovati u Boga k vjerovati u Krista. Premda se i dalje stavlja veliki naglasak na vjeru kao odnos povjerenja, Novi zavjet nam otkriva i vanost onoga u to se vjeruje, na sadraj, ali bez svoenja vjere na usko shvaenu intelektualnu dimenziju. Sv. Ivan i sv. Pavao nam jasno svjedoe u svojim spisima da vjera postaje djelotvornom kroz ljubav (Gal 5,6), te da su vjera i ljubav usko povezane jedna s drugom i ne mogu se razdvajati (Iv 14,1-15). Razumljivo da se u Novome zavjetu dogodio pomak u shvaanju vjere. Novi zavjet insistira na tome da se vjera shvati kao spoznaja i prepoznavanje onoga to je Bog uinio u Isusu Kristu. Bez Hetty KRIST, Put kria, detaljkolovoz 2007.7

uenja ili neoblikovana vjera, jer ne ostvaruje in ljubavi. Ta i demoni vjeruju da Bog postoji. Drugi oblik je credere Deo, vjerovati Bogu u smislu njemu vjerovati. To je vjerovanje kao povjerenje. Vjerujem njemu, njegovoj rijei. ovjek vjeruje Bogu koji mu osobno ili putem posrednika priopava odreenu poruku. No, to je jo uvijek vjera bez prakse. Credere in Deum, vjerovati u Boga je trei oblik vjerovanja. Vjera je shvaena kao ivotno smisleno usmjerenje. U teolokoj tradiciji ovaj se oblik vjerovanja naziva i fides caritate formata tj. vjera koja je proeta (oblikovana) ljubavlju prema Bogu i ovjeku. uro SEDER, Gospodin moj i Bog moj

Vjera u zajednici proeta ljubavljuKranski in vjere istodobno je duboko osoban i zajedniarski in. Mjesto u kojemu se raa jest povijest temeljnih dogaaja Kristovog spasenjskog djela i svjedoanstava Isusovih uenika o tim dogaajima. Svjedoanstvo drugih jest temeljno za kransko razumijevanje vjere i zato je ona neizostavno in Crkve, crkveni i socijalni in. Kranska vjera nije ograniena ni na jedno od ovih temeljnih znaenja nego ih sve obuhvaa. Razlog se nalazi u njihovoj sadrajnoj meuovisnosti: ako se ima povjerenje u Boje obeanje, tada je to vie od povjerenja u ovjeka; imati povjerenja u Boga znai vjerovati u njega, njemu se povjeriti i na njemu utemeljiti svoj ivot. Tko ima povjerenja u Boga i u njega vjeruje, taj takoer vjeruje da postoji jedan Bog, to znai da se dri istinitim sadraj tvrdnje postoji Bog. U povijesti kranstva bila su razdoblja u kojima su postojali razliiti naglasci. Ako je prvobitno vjera bila vie shvaena u njezinoj dimenziji povjerenja i ivotnog usmjerenja, u kasnijim je razdobljima dolo do jednostranog isticanja samo intelektualne dimenzije vjere, do prevelikog naglaavanja spoznajne dimenzije u smislu dranja istinitim sadraja vjere. Obje dimenzije imaju svoja teita: u logikom vidu prioritet bezuvjetno ima spoznajna dimenzija. Imati povjerenje u Boga i na njemu graditi svoj ivot pretpostavlja logiku istinitost tvrdnje da Bog postoji. U soteriolokom smislu, tj. u vidu otkupljenja i spasenja, egzistencijalna dimenzija je u prednosti i u prvom planu. Samo intelektualno smatrati da postoji Bog, bez ivljenja ivota koji proizlazi iz te tvrdnje i djelatnog svjedoenja vjere, ne moe se smatrati pravom vjerom i ne moe se oblikovati pravi odnos s Bogom u kojem ovjek nalazi spasenje. Tako je i sv. Toma Akvinski, unato tome to mnogi tvrde da se ve kod njega dogodio pomak k intelektualnom poimanju vjere, tvrdio da se kod spasenjske vjere radi o fides caritate formata, dakle o vjeri koja je proeta ljubavlju. Zapravo, u kranskom nainu shvaanja vjerovanja koje je uvijek bilo obiljeeno stavom fides quaerens intellectum, tj. da treba promiljati razloge vjerovanja kako bi se svatko mogao na slobodan, svjestan i odgovoran nain odluiti za in vjere, glavni cilj predstavlja fides quaerens caritatem. To znai da su i misao i ljubav temeljne odrednice vjere, ali da i um prosvijetljen vjerom tei k ljubavi kao najviem izriaju vjere isto kao to i prepoznaje da se vjera temelji na inu ljubavi predanja Isusa Krista Ocu za ovjeanstvo. Temelj i objekt vjere jest samo otajstvo Boga u njegovoj objavi. On se objavljuje kao Trojedini Bog inom apsolutne darovanosti i ljubavi. Stoga je vjera, kako istie Dogmatska konstitucija o objavi II. vatikanskog sabora Dei verbum, posluni odgovor Bogu koji se objavljuje. Odgovor cijelim biem, voljom, umom i osjeajima.

spoznaje istine i stvarnosti toga dogaaja, vjera i njezino iskustvo mogli bi biti neto utjeno, ali bi se mogli pokazati i kao iluzija. Zato je vjera uvijek proeta zahtjevom za razumijevanjem. Credo ut intelligam Vjerujem da bih razumio jest jedno od vanih dimenzija kranskog shvaanja vjere. Vjera se obrazlae. Vjera je uvijek odgovor koji ovisi o navjetaju (Rim 10,17) te ne ovisi u potpunosti o onome koji vjeruje nego o prihvaanju onoga koji govori i u ije ime se govori. Vjera dolazi kao dar izvana, kao dar spasenja koji treba prihvatiti. Ona je milost koja ne ovisi o naim pretenzijama i moguim sposobnostima osvajanja ciljeva, ali je i milost koja trai na osobni pristanak i odluku, nae prihvaanje onoga to nam se daje kao dar izvana.

Vjerujem Boga, Bogu i u BogaPoznati idovski mislilac Martin Buber upravo je u ovim razliitim naglascima vidio razloge za tvrdnju kako u Svetom pismu postoje dva razliita tipa vjere: emunah idova i pistis krana. Prvi tip bi bio stav povjerenja u Boga kakav ima idovska zajednica, a kranski pistis bio bi prihvaanje definicija i obvezatnih sadraja, dranje istinitim objektivnog sadraja. Prvi je plod dinamiko-konkretnog idovskog mentaliteta, a drugi plod apstraktnog, statikog i analitikog mentaliteta grkoga svijeta i kranske Crkve od prvih dana. Premda je Buber imao djelomino pravo u prokazivanju formalno-sadrajnog tipa vjere, ova podjela ne odgovara stvarnosti. Nemogue je ni u Starome ni u Novome zavjetu u potpunosti odvojiti jedan vid od drugoga, premda donose razliite naglaske. U teolokoj tradiciji je sve ove razliite dimenzije vjere na najbolji nain saeo jo sv. Augustin koji je razluio tri oblika kranskog vjerovanja: Prvi je oznaio s credere Deum, tj. vjerovati Boga u smislu njega vjerovati. To je sredinji sadraj vjere. Ovaj je izriaj skraeni latinski akuzativ s infinitivom credo Deum esse, tj. vjerujem da Bog jest, da postoji. Oznaava sadrajno tono artikuliranje vjerskog uenja. Stoga se ovo vjerovanje naziva i povijesno vjerovanje, jer sadrava spoznaju povijesnog vjerskog8

kolovoz 2007.

in Deum Patrem omnipotentem

u Boga, Oca svemoguegaPotrebno je da se u ovjeku probudi udnja za onim to Bog daje. Za Bogom samim. udnja za odnosom s Ocem. Sve to je Isus govorio o Ocu noeno je njegovim ivotom iz tog odnosaPie: Ante VUKOVI

B

og je Otac. To je Isusovo iskustvo Boga i ujedno njegova objava Boga. Bog nije despot ili tiranin niti je nezainteresiran za svoja stvorenja. On je Otac. Nazvati Boga Ocem znai govoriti i o Bogu i o ljudima. Nazivajui Boga Ocem Isus pokazuje da ljude shvaa kao djecu Boju. U odnosu prema Bogu ljudi su djeca Boja, a u svojim meusobnim odnosima oni su braa i sestre. Zajednitvo s Bogom, odnosno njegovim Duhom je pretpostavka da ljudi mogu biti braa i sestre. To Pavao kae u Poslanici Rimljanima. Svi koje vodi Duh Boji sinovi su Boji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kliemo: Abba! Oe! Sam Duh susvjedok je s naim duhom da smo djeca Boja; ako pak djeca, onda i batinici, batinici Boji, a subatinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo (Rim 8,14-17). Sinovstvo u odnosu prema Ocu na nebesima nije neto samorazumljivo niti zaslueno ljudskim trudom. Ono je darovano. I to Isusovom zaslugom. Isus, Sin Boji, zaloio se za ljude i svojom mukom, smru i uskrsnuem je sve koji vjeruju uveo u novi odnos s Ocem. Odnos sinovstva. On se razlikuje od odnosa robovanja i sluganstva. Odnos s Bogom Ocem oslobaa od straha. Izvorno iskustvo Boga Oca neodvojivo je od iskustva osloboenja od robovanja. Ljudima, miljenjima, silama, vlastima, poelima svijeta (Gal 4,3) stvarima i tvarima. Osloboenje osposobljava za neoekivani i iznenaujue bliski odnos s Bogom. Istodobno odnos sinovstva vjernike uvodi u subatinu s Kristom. Tako im, po Kristu, pripada isto to i Kristu: odnos s Bogom kao s Ocem. Pozadina na kojoj shvaamo Boje oinstvo satkana je od ljudskih iskustava oca. Ona su, meutim, vrlo razliita. Ima mnogo negativnih iskustava odnosa oca i djece. Svako negativno iskustvo oca postaje velikom preprekom stupanja u odnos s nebeskim Ocem. Jedan veliki dio ljudi koji sebe smatraju nevjernicima nose u dnu svoje due gorka iskustva odnosa s ocem. Najee su skrivena stidom i patnjom. Ponekada su toliko bolna da je i svaka pomisao na Boga Oca izravno i bolno oivljavanje ivotnih trauma. Put do Boga Oca, istina, ponekada moe poi od iskustva odnosa s tjelesnim ocem. No, Isus nas ui drukijem iskustvu. On polazi od nebeskog Oca. Upravo to kae Pavao u poslanici Efeanima kada veli da prigiba koljena pred Ocem, od koga ime svakom oinstvu na nebu i na zemlji (Ef 3,14-15). Ljudsko oinstvo ima svoje korijene i izvor u nebeskom Ocu. O nebeskom Ocu Isus kae nekoliko vanih stvari. U njima se zrcale i lik nebeskog Oca koga nitko nikada nije vidio i mogua ljudska iskustva oca. Otkriti u Isusovim rijeima lik nebeskogakolovoz 2007.9

uro SEDER, Dobri otac i njegova dva sina

Oca ne tie se samo sadraja vjere. Kao to na zemaljski otac nije samo injenini podatak o nekome tko je bioloki sudjelovao u naem zaeu ni Otac nebeski nije samo podatak vjere. Sadraj vjerovanja, dodue, uva u kranskom pamenju da je Bog svemogui Otac. To, meutim, nije dovoljno nauiti, znati i recitirati. Valja ui u odnos s Ocem. Isusove rijei, vie od sadrajnoga upoznavanja s nevidljivim Bogom hoe pomoi vjerniku da uspostavi odnos s Ocem. Isus sebe naziva putem i vratima. Do Oca se dolazi po njemu, s njim i u njemu.

Isus i OtacIsus je bogoovjek. Bog i ovjek. Pravi Bog i pravi ovjek. On jedini potpuno sudjeluje i u boanskome i u ljudskome. Nije mu strano nita ljudsko. Pismo kae da je ljudima slian u svemu. Osim u grijehu. Drugim rijeima, zlo nije nikada preko njega ulo u svijet niti se preko njega irilo svijetom. Preko svih drugih ljudi jest. No, Isus je podnosio zlo. Ljudsko zlo. I zlo struktura. U tom je sliio svim drugim ljudima. Kako je biti u ljudskoj koi znamo iz vlastitoga ivota. Sve ljudsko, od dubine emocija, jasnoe misli, irine radosti, gladi, ei, umora pa do bolnog iskustva ostavljenosti, gubitka pri-

jatelja, prijezira neprijatelja, neshvaanja najbliih, odbaenosti onih kojima je inio dobro nalazimo i u svome i u njegovome ivotu. Veliki se dio kranske duhovnosti sastoji u tom da vjernik svoja ljudska iskustva dovede u blizinu Isusovih i tu ih osvijetli, proisti i prihvati. No, Isus je istovremeno i u bliskom odnosu s Ocem. I o Ocu on zna vie nego mi. Njegov dolazak u svijet je objava Boga kao Oca. Boja samoobjava. Isus je na mnogo mjesta govorio o svom odnosu s Ocem. Na poseban nain Ivanovo Evanelje vrvi od govora o odnosu s Ocem. Kako mu je to bio najvaniji odnos, njemu su naprosto neprestano navirale rijei o tom odnosu. Otac ljubi Sina i sve je predao u ruku njegovu (Iv 3,35). Njihov je odnos proet ljubavlju. Ljubav izvire u Ocu. Izlazi od Oca. Isus puno rjee govori o svojoj ljubavi prema Ocu. Najee govori o Oevoj ljubavi, a potom o svojoj ljubavi prema svojima. Kao to je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi (Iv 15,9). Otac ljubi Sina, a Sin ljubi uenike. I poziva ih da ostanu u njegovoj ljubavi. To znai da ih poziva da ljube dalje. One s kojima su oni u odnosu. Tako se

ime VULAS, Povijest Kristove i ljudske patnje

10 kolovoz 2007.

Oeva ljubav prelijeva na druge. No, Oeva ljubav prema Sinu nije ni najprije ni nadasve izlijevanje ljubavnih osjeaja. To je iskrivljeni pogled zapadnoga ovjeka utopljenog u psihologiju i ljubav svedenu samo na osjeaje. U emu se pokazuje Oeva ljubav prema Sinu? Otac moj sve do sada radi pa i ja radim (Iv, 5,17). Ljubav se oituje u dosljednosti zapoetom radu. Bog Otac je Stvoritelj. Svemogui Bog. idovski su teolozi mislili da bi svijet prestao postojati kada bi Stvoritelj prestao raditi. Isus Oevu ljubav vidi kroz ono to Otac ini. Otac pokazuje Sinu sve to ini (Iv 5,20). Uskrisuje mrtve i oivljava. Sve je predao Sinu. Sud, ast i ivot. Otac je neprestano sa Sinom i Sin ini samo ono to Otac hoe da ini. Vri ne svoju nego Oevu volju. Ova tijesna blizina Oca i Sina Isusovim je sluateljima bila vrlo upadna. Nisu je mogli preuti. Isus je o odnosu s Ocem govorio i esto i jasno. To e biti i razlog zbog kojega e idovi gledati da ga ubiju jer je ne samo krio subotu nego i Boga nazivao Ocem svojim izjednaujui sebe s Bogom (Iv 5,17-18). Kada se nae pred najvanijom ivotnom odlukom, u Getsemanskom vrtu, njegova e molitva biti: Abba! Oe! Tebi je sve mogue! Otkloni au ovu od mene! Ali ne to ja hou, nego to hoe ti! (Mk 14,36). Ocu je sve mogue! On bi mogao otkloniti patnju i

nepravdu. Pa ipak, Isus e u tom odlunom trenutku otkriti Oevu volju u dosljednoj vjernosti ljubavi usprkos ljudskom odbijanju. I pristati e na Oevu volju. Nee prestati ljubiti ljude niti kada ga posve odbace. Do zadnjega daha. Tako e uiniti da se Boja svemo nazire u nemoi. Na kriu. Od tada e se molitve svemoguemu Bogu izricati pred likom ubijenoga na kriu.

Isus o OcuIsus ne govori samo o Bogu kao o svome Ocu i o svom intimnom odnosu s Ocem s kojim je jedno. On govori i o Ocu nebeskom kao o Ocu svih ljudi. I poziva sve da se oblikuju prema nebeskom Ocu. Budite dakle savreni kao to je savren Otac va nebeski! (Mt 5,48). Ovom reenicom Isus zakljuuje govor o ljubavi prema neprijateljima. U pozadini nije nikakav govor o psiholoki pozitivnom iskustvu oca, nego vrlo tvrdi govor o ljubavi prema neprijateljima. U prvi plan ne dolazi neko ljudsko dobro iskustvo oca koje bi pomoglo shvatiti ljubav nebeskoga Oca, nego se Otac pojavljuje na sceni jednog od najvanijih i najtvrih govora. Ljubav prema neprijateljima nije poziv na transformaciju emocija prema onima koji nas mrze i ele nas unititi. Ljubav je vezana uz odluku, djelovanje, ivotni stav. Kakav je Otac nebeski? Savren. Svemogu. Gdje se pokazuje njegovo savrenstvo? Kako se pokazuje u odnosu prema neprijateljima? Isus se slui slikom sunca. Sunce sija dobrima i zlima, prijateljima i neprijateljima. Ne pravi razlike meu ljudima. Ne nijee ih. Ne znai da su dobri isti kao zli i obratno. Isus govori o Ocu. Otac se ne mijenja. Ne ovisi o tom je li netko dobar ili zao. Govor o Ocu se pojavljuje u trenutku kada Isus svojim sluateljima eli otvoriti oi za dobro i odluku za dobro koja ne ovisi o drugom i njegovoj naklonosti ili neprijateljstvu prema meni. Ljubav nije reakcija na ono to drugi ini, nego nain ivota koji prethodi tuim akcijama ili reakcijama. Ljubav je Boja svemo. U savrenstvu Oca nebeskoga moemo uiti o ljudskom oinstvu. Ono ne ovisi o tom to dijete ini. Koliko patnji je proizvelo uvjetovanje oinske ljubavi! Volim te i prihvaam kao svoje dijete samo ako Dijete koje odrasta bez apsolutne prihvaenosti nee biti u stanju prihvatiti bezuvjetno druge. Tako se ljudske mane ire s koljena na koljeno. U Isusovom pozivu da budemo savreni kao Otac nebeski slutimo njegovo duboko povjerenje da ovjek nije osuen na ponavljanje oevih nesavrenosti, nego da moe ui u ivi odnos s Ocem nebeskim koji ga osposobljava za ljubav koju u ljudskim odnosima moda nije upoznao. Stupajui u odnos s Ocem nebeskim ovjek moe dati vie nego je dobio od ljudi. Drugi kontekst govora o Ocu je molitva u skrovitosti. Ti naprotiv, kad moli, ui u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti (Mt 6,6). Otac vidi u skrovitosti. Vidi ono to ovjeka pokree iznutra. Koliko ljudskih muka dolazi zbog praznine u srcima ljudi koji nikada nisu osjetili da ih otac razumije iznutra! Zapadni nain ivota uinio je od oeva materijalne skrbnike. Udaljio ih je iz srca djece. Sve je manje ljudikolovoz 2007. 11

koji iskustveno znaju to znai biti shvaen i prihvaen bezuvjetno. Otac nebeski vidi u skrovitosti. Ovo zapadnom ovjeku nije lako shvatiti. Boga se zamilja kao bie kojemu se nije mogue skriti, kao nekoga tko i u najdubljem dijelu nutrine vidi ljudske namisli. Pri tom se misli da Bog naginje traenju slabih i grenih strana. Takva se slika Boga mogla roditi jedino u srcu ispunjenom strahom koje nije iskusilo oevo razumijevanje. Isus, pak, kae da Otac vidi potrebe, molitve, dobre strane svoje djece. Ovdje slutimo koliko je Isusu vano da otkrijemo snagu koja pokree na dobro u trenutku kada otac u svome djetetu otkrije dobre strane, prednosti, nadarenosti, kada primijeti trud, pokuaje, kada otkrije to njegovo dijete pokree iznutra. Kad molite, ne blebeite kao pogani. Misle da e s mnotva rijei biti usliani. Ne nalikujte na njih. Ta zna va Otac to vam treba i prije negoli ga zaitete (Mt 6,7-8). Otac zna to je potrebno njegovoj djeci. Stoga nije potrebno da ona nabrajaju svoje potrebe. To da Otac zna, velika je razlika od onoga to kuamo sa svojim oevima. Oevi sve manje znaju to je potrebno njihovoj djeci. Ne prate ih. Ne prate njihov razvoj. Ne prate nutarnje stanje, emocije, rast svoje djece. Ne znaju to im treba. Ne znaju im pristupiti. Ne znaju razgovarati. Svoje neznanje zamjenjuju stvarima. Nadomjetaju novcem. Odnos s Ocem na nebesima lako sklizne u brbljanje, a odnos oeva sa svojom djecom lako utone u utnju. Ni brbljavost ni nijemost ne prepoznaju duboku ljudsku potrebu za prisutnou i prihvaanjem. Isus pouava da Otac zna ljudske potrebe i da se oinstvo gradi oslukivanjem to djetetu treba i prije nego otvori usta. Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit e i vama Otac va nebeski (Mt 6,14). Otac otputa prijestupe. Oprata. Za razliku od naih oeva koji ponekada cijeli ivot nisu u stanju oprostiti, Otac na nebesima oprata. Uz jedan uvjet. Da mi opratamo drugima. Ne da opratamo njemu, nego da opratamo drugima. On se skrbi za odnose svoje djece meusobno. Ima oeva koji nisu u stanju oprostiti krivu rije, neuspjeh, krivu odluku svoga djeteta. Ponekada odlaze u grob ogoreni i razoarani. Ustrajavaju na povrijeenosti. Otac na nebesima oprata. Isusu je stalo da snaga oprotenja zaivi meu ljudima. Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li e vie Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaitu! (Lk 11,13). Oevi na zemlji obdaruju dobrima svoju djecu. Mnoga dobra djeca dobiju od svojih oeva. Pa ipak, ponekada ih oevi obdare i zlim darovima. Uvedu ih u zle navike i ovisnosti. Obdare svoju djecu materijalnim dobrima prije nego su u stanju nositi ih. Prebrzi i preskupi motor u nezrelo vrijeme. I dijete izgubi ivot ili ostane osakaeno. Previe novaca i osiguranja bez emotivne zrelosti. Odsutnost nadomjetena darovima. To je esto izravan put u droge i ovisnosti. Otac na nebesima ne dijeli dobra odvojena od sebe. Ono to on daje on je sam. Sebe, svoga Duha, sebe kao Duha daje djeci koja ga itu. Potrebno je da se u ovjeku probudi udnja za onim to Bog daje. Za Bogom samim. udnja za odnosom s Ocem. Sve to je Isus govorio o Ocu noeno je njegovim ivotom iz tog odnosa. Doao je uvesti nas u isti odnos. Vjerovati u Boga Oca svemoguega znai povjerovati Isusu i po njemu ii Ocu.12 kolovoz 2007.

Edo MURTI, Stvaranje

creatorem coeli et terrae.

Stvoritelja neba i zemljeVjera u Boga Stvoritelja bitni je element kranske vjere. U kranina je vjera u Stvoritelja odreena objavom u Isusu Kristu u kojoj se pratemelj sve zbilje otkriva kao Ljubav. U doivljaju Boga kao Ljubavi kranin ima svoju sadanjost i svoju najdublju zbiljuznanstvene metode! Bilo bi, meutim, vrlo dobro, ako bi u te odnose unio mitsko-poetske elemente.

ovjek u svijetu mitaPrve poznate odgovore na spomenuta pitanja nude kozmogonije. One kazuju kako svemir nastaje zahvatom demijurga u pred-dani materijal koji prethodi poetku, a sam iskonski dogaaj postanka opisuju kao preoblikovanje pred-danog iz nesreenog u sreeno stanje. Preoblikovanje znai kozmizaciju i uvijek je in demijurga. Ve prema tome kako je preddano predoeno (kao voda, kao kozmogonijsko jaje, morska neman ili udovini div...) opisuje se i sam in kozmizacije: kao rastavljanje (vode), kao izlaenje (iz jajeta), kao svladavanje (nemani)... Demijurki in preoblikovanja vri veinom kakav mladi bog, a in se dogaa ili kao slobodno rtvovanje primljeno od iskonskog bia ili kao borba protiv monstruma koja zavrava njegovim komadanjem (kao u mitu o Purui). Taj iskonski dogaaj kozmizacije posadanjuje se u obredima rtvovanja figurica iz terakote. Kozmogonija je zapravo tumaenje aktualnog stanja na foliji iskonskog dogaaja stvaranja svijeta. U obredima ponavljanja (stvaranja) izgovaraju se iste formule koje su izgovorene u iskonskom dogaaju pa sudionik u obredima biva dionikom postanka kozmosa koji na taj nain postaje njegov. U vlastitom ureenom svijetu mitski se ovjek se moe snalaziti i smisleno djelovati. U mitskom opisu postanka kozmosa demijurg je u svome djelovanju determiniran pred-danim, onim to prethodi stvaranju, pa njegovo djelovanje nije posve slobodno.

Pie: Mirko JOZI

ovjek ivi u svijetu. Kao razumno bie, on odreuje svoje mjesto u cjelini zbilje i tako uspostavlja svjesni odnos prema svijetu: svijet je horizont njegova raanja, ivljenja i umiranja. Morfologija ovjekova odnosa prema svijetu nudi ifru za razumijevanja ljudske povijesti uope. Tri paradigmatska odnosa prema svijetu mitski, filozofski i znanstveni predstavljaju tri oblika svijesti i tri oblika samorazumijevanja koje, u svakom na drugaiji nain, ukljuuje pitanje o postanku svijeta, o smislu postojanja, o mogunosti djelovanja i poeljnog oblika ivljenja. Tri spomenuta oblika ne oznaavaju samo sukcesivne faze u ovjekovu hodu kroz vrijeme, premda se njima najee podmee iskljuivo to znaenje, nego takoer tri mogua pristupa stvarnosti koji se uzajamno dopunjuju. Ne bi bilo dobro ako bi dananji znanstvenik ureivao odnose u svojoj obitelji po zahtjevima

ovjek u svijetu BiblijeNajvanija novost biblijskog razumijevanja stvaranja jest suverenost Boga Stvoritelja koji stvara potpuno slobodno i bez ikakva pred-danog materijala: stvaranje je proizvoenje iz niega. Slobodni Bog proizvodi samostalna stvorenja u mjeri ostvarenosti njihova bitka. Prema Bogu stvorenja stoje u odnosu ovisnosti jer je stvaranje trajni in proizvoenja i uzdravanja bitka, no u meusobnim odnosima stvorenja imaju odreenu samostalnost koja ini aspekte viedimenzionalne stvarnosti stvorenih bia. Zato su za razumijevanje svih aspekata stvarnosti potrebni, uz teoloki, takoer prirodoznanstveni naini izlaganja stvorene stvarnosti. Vjera u stvaranje svemira pretpostavlja Boga Stvoritelja. Bog kranske vjere je u strogom smislu rijei proizvoditelj, tvorac, iskon, pratemelj svijeta u svemu njegovu bitku i u svim njegovim mogunostima. Bog je nedokuiva tajna na dnu zbilje, pratemelj stvarnosti, bie od kojega se vee ne moe misliti (Anzelmo), tovie bie koje je vee i od onoga od kojega se veekolovoz 2007. 13

ne moe misliti, a kojemu se ljudski um moe otvoriti i pojmiti ga kao ono koje ga u svakom pogledu i potpuno nadilazi. Zato svaki pojam Boga ima nuno status metafore ili znaka koji ukazuje na temelj sve zbilje koji se objavljuje kao tajna. Kranska teologija istie tri vana aspekta te tajne: transcendenciju, osobnost i imanenciju. Aspekt transcendencije je snano apostrofiran u starozavjetnim spisima, a trebao je otro razluiti biblijskog Boga Stvoritelja od bogova politeistikog okruenja te takoer tititi istou monoteistike vjere. Srednjovjekovna teologija je prenaglasila aspekt transcendencije iz straha od panteizma. Jednostrano shvaeni vid transcendencije predstavlja deizam koji izvorno oznaava uenje o Bogu engleskih i francuskih prosvjetitelja. Po tome uenju Bog je dodue stvorio svijet, ali ga je nakon stvaranja ostavio i prepustio njegovoj sudbini. Bog je uzrok nastanka svijeta, nije, meutim, odgovoran za njegovo daljnje postojanje. Deisti Boga poimaju po modelu stvorenja u svijetu i predstavljaju ga kao najvie stvorenje meu stvorenjima. Boju transcendenciju odreuju kao prostornu odijeljenost od svijeta, dok Boju imanenciju jednostavno nijeu. Deistika predodba o Bogu je vrlo rairena. I danas mnogi ljudi Boga predouju kao nadsvjetsko bie koje ima ljudske crte. Aspekt imanencije odgovara na iskustvo ovisnosti vlastitog ivota o silama izvan nas. Sve religije poznaju iskustvo nazonosti onostranoga u svijetu, a Biblija svjedoi o nazonosti bezuvjetno dobroga Boga u povijesti. Bog je dah ivota, onaj koji obnavlja lice zemlje, vodi izabrani narod kroz pustinju. Teolozi ga nazivaju sveproimajuim sreditem (N. Kuzanski), najunutarnjijim ovjekovim intimior intimmo meo (Augustin), a mistici apsolutnim identitetom zbilje. Jednostrani vid imanencije predstavlja panteizam u kojemu se mnotvo fenomena svodi na jedan temelj koji moe biti samo bezuvjetna zbilja. Iz toga uvida, meutim, ne slijedi da se razlike meu stvarima u svijetu iskustva ne odnose na bitak kao jedinstveni temelj zbilje. Panteistiki monizam nijee fundamentalnu razliitost bi u bitku u korist jedinstva bitka bi monizam s religioznim predznakom. Za razliku od materijalistikog monizma, koji odbacuje Boga, panteizam u svemu otkriva Boga i tvrdi jednostavni identitet svemira s Bogom. U tom nediferenciranom izjednaavanju Boga sa svijetom nema mjesta za osobnoga Boga. U Spinoze je Bog jedina apsolutna supstancija, a bia u svijetu, kao i cjelina svijeta, jesu modifikacije jedne Boanske supstancije. Do kraja miljen, panteizam dokida i ljudsku osobnost. Aspekt osobnosti odnosa Stvoritelja i stvorenog svemira oituje se u iskustvu da Bog ovjeka oslovljava, postavlja mu zahtjeve, oslobaa ga i potvruje. U starozavjetnim biblijskim tekstovima osobni odnos Boga prema ljudima poprima razliite oblike (ljubavi, skrbi, ljutnje, naklonosti, opominjanja, kanjavanja...), a u Isusu Kristu Bog kao pratemelj sve zbilje otkriva svoj odnos prema svemu stvorenome kao dobrotu i bezgraninu ljubav.

ne podlijee mjerenju, to znai sve osim kvantitativnih odreenja. Takvo samoogranienje znanosti je imalo za posljedicu u prvom redu iskljuenje Boga iz govora o postanku svijeta, a kao drugo iskljuenje svih metafizikih i teolokih pojmova iz jezika znanosti. Suvremena kozmologija je izradila mnotvo znanstvenih teorija o postanku svemira koje premda su neke od njih openito prihvaene ne prekorauju status znanstvenih hipoteza. Dok teorija velikog praska izvanredno tumai povijest svemira kao proces stvaranja sve sloenijih struktura, ona uope ne tematizira pitanje o uvjetima mogunosti velikog praska. Ona, kao i druge teorije, rjeenje toga pitanja jednostavno pretpostavlja. Taj aspekt stvarnosti kozmosa oito ne spada na znanost, no on nije dokinut samoogranienjem znanosti na kvantitativne odredbe stvarnosti. Zaboravi li znanost svoje samoogranienje, ona poinje svoditi viedimenzionalnost stvarnosti stvorenog na jedan aspekt ili nekoliko njih i podvoditi je pod jednu paradigmu znanstvenog tumaenja. Tako znanost, namjesto matematikieksperimentalno utemeljenih spoznaja o zbilji, poinje stvarati svjetonazor ili sliku svijeta. Svjetonazor se pak tie cjeline stvarnosti i ne moe biti u nadlenosti znanosti i znanstvenika. Pitanjem svjetonazora bavi se ovjek ukoliko je ovjek u svijetu, a ne ukoliko je znanstvenik.

ovjek u svijetu znanostiViedimenzionalna stvarnost stvorenja izmie teolokom nainu predstavljanja ako on pri tematiziranju odnosa stvorenja prema Stvoritelju zanemari aspekt samostalnosti stvorenja unutar cjeline svijeta. Iz toga uvida nastala je novovjekovna znanost koja tematizira odnose stvorenja u svijetu. Ali znanost je, dosljedna matematikoj metodi, iskljuila iz svog vidnoga i interesnog polja sve aspekte stvarnosti stvorenja koji14 kolovoz 2007.

Ivo DULI, Stvaranje svijeta

Biblijska vjera u Boga, Stvoritelja svemira, odnosi se na cjelinu stvarnosti objedinjenu i osmiljenu boanskim prapoetkom.

Marc CHAGALL, Stvaranje ovjeka i Boga u diferenciranom odnosu: svemir nije boanski, jest, meutim, od Boga stvoren, potvren i prihvaen, Bogom proet i njegovom ljubavlju zagrljen. Odnos je sredinji pojam, a misli se po modelu agape, gdje je svaki partner zainteresiran za drugoga radi njega samoga. Stvoritelj i stvorenje (svemir) ne stoje, dakle, u odnosu odijeljenosti nego u odnosu diferencirane povezanosti. Stvoritelj je, dakako, bitno drukiji od stvorenog svemira on je transcendentni Bog ali upravo kao transcendentni on moe obuhvatiti svijet i biti mu imanentan, ne dokidajui ita u svemiru. Stvoritelj je Ti za cijeli svemir i za sva stvorenja u njemu. Boja imanencija, Boja transcendencija i osobni odnos Ljubavi odreuju doivljaj vjere u Boga Stvoritelja. No, taj se doivljaj ne da opisati znanstveno, objektivno, izvana ili, to je ovdje isto, s pozicije nevjere. Polazei od takva pristupa, nikada se ne moe otkriti ni utvrditi to to znai vjera kao oslonjenost na Boga. S pozicije nevjere vjera u Stvoritelja se pokazuje kao jedan od moguih sustava i nain razumijevanja jedan koji se zasniva na neem nedostupnom, na neem to ne podlijee provjeravanju. Zato se vjera s pozicije nevjernika, koji se oslanja na provjeru i razumsku sigurnost, uvijek pokazuje kao neprihvatljivo stajalite. Nevjernik ne razumije vjernika jer nevjerniku nedostaje temeljno iskustvo Boga kao Ljubavi, a vjernik nevjerniku ne moe posredovati svoje iskustvo u razumski utemeljenom govoru: nevjernik ne razumije vjernika, vjernik ne uspijeva uvjeriti nevjernika. Skepsa u religiozno iskustvo i na njemu zasnovani ivot zapoela je kao eksperiment malog broja uenih ljudi, a bila je noena vodama velikog mora prakticirane vjere. Skepsa je oslobodila prostor za slobodno miljenje i za nastanak znanosti. Danas se skepsa proirila meu sve ljude i radikalno je dovela u pitanje poredak ivota zasnovan na vjeri. Govor o Stvoritelju neba i zemlje neizbjeno dotie dileme koje nastaju u dodiru (ili sukobu) vjere i znanosti. Postavlja se pitanje nisu li miljenje i znanost, koji su plaeni gubitkom religiozne neposrednosti, za ovjeanstvo moda ipak preskupi? No kako god se odgovorilo na ovo pitanje, povratka u jednostavnu vjeru nema. Prema jednoj staroj reenici, prvi gutljaj iz ae spoznaje dijeli od Boga, na dnu pak ae eka Bog na onoga tko ga trai (Weizscker). Daljnje traenje mogue je kao iskreni dijalog meu ljudima, kulturama i religijama, dijaloko miljenje koje nastoji shvatiti smisao istina vjere, u naem sluaju istine vjere u Stvoritelja svega. Hoe li ovjeanstvo krenuti tim putem? Znanost koja se razvija neovisno o iskustvu vjere u Stvoritelja koji je Ljubav predstavlja kulu Babilonsku. Veliki umovi znanosti su toga svjesni. Veina ljudi, meutim, toga nije svjesna pa je izloena kunji da sigurnost koja dolazi iz oslonjenosti na Boga zamijeni nesigurnou koja dolazi iz oslonjenosti na sebe da ostavi vjeru i prihvati dvojbu. A to zaista ne bi bio dobitak.kolovoz 2007. 15

Vjerujem u Boga StvoriteljaVjera u Boga Stvoritelja bitni je element kranske vjere. U kranina je vjera u Stvoritelja odreena objavom u Isusu Kristu u kojoj se pratemelj sve zbilje otkriva kao Ljubav. U doivljaju Boga kao Ljubavi kranin ima svoju sadanjost i svoju najdublju zbilju. U toj se zbilji prevladavaju filozofski dualizmi deizma i nediferencirani monizmi panteizma i ujedno se razotkriva kako i jedan i drugi nude premalo: deizam nudi svijet bez Boga i Boga bez svijeta, a panteizam s Bogom identinu supstanciju u kojoj Bog nestaje, pa ona znai kraj horizonta i kraj nade. Vjera u Boga Stvoritelja razumije svemir

Et in Iesum Christum Filium eius unicum, Dominum nostrum

I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina naegaKada govorimo o Isusu koji je Krist (Gospodin, Boji Sin, Osloboditelj, Prijatelj), govorimo zapravo o jedinstvu Boga i ovjeka, o jedinstvu koje je nastalo iz ljubavi, o ljubavi koja povezuje neraskidivo Boga i ovjeka

Pie: Mile BABI

rani ispovijedaju svoju vjeru u Isusa reenicom: Isus je Krist. Oni, dakle, vjeruju i tu vjeru priznaju, ispovijedaju da je Isus iz Nazareta, da je taj konkretni ovjek Isus, koji je bio pripadnik idovskog naroda i idovske religije, da je ta povijesna osoba, da je taj Isus iz Nazareta Krist. Prvi krani su bili idovi i zato oni iz idovske perspektive govore o Isusu, pristupaju Isusu, uzimaju iz povijesti idovskog naroda i idovske religije (iz Starog zavjeta i iz idovske literature) imena (predodbe, izraze, termine) kojima izraavaju koje znaenje ima za njih Isus iz Nazareta. Prvi krani daju Isusu jo jedno ime kojim izraavaju svoju vjeru u Isusa, kojim oituju koje spasenjsko znaenje ima Isus za njih i kojim oituju da to spasenje u Isusu dolazi od Boga. Time, dakle, izraavaju da je u Isusu prisutan Bog koji ljubi i spaava svakog ovjeka, ako je taj ovjek otvoren Bojoj ljubavi, ako je taj ovjek spreman primiti badava (nezasluenu) Boju ljubav.

K

Isusovo imeTo ime (naslov) koje prvi krani daju Isusu glasi Mesija (od hebrejske rijei Maiah) ili Krist (od grke rijei Hrists). Zatim mu daju ime (naslov) Gospodin i ime (naslov) Boji Sin. Sva tri spomenuta imena ili naslova Krist (Mesija), Gospodin i Boji Sin imaju gotovo isto znaenje, gotovo su, dakle, sinonimi, to znai da na razliite naine govore o istom.16 kolovoz 2007.

U tumaenju vjere u Isusa Krista, izraene reenicom: Isus je Krist (Gospodin, Boji Sin), trebamo krenuti putem Isusovih prvih uenika. Isusovi prvi uenici i mi danas i svi ljudi tijekom povijesti poevi od Isusova javnog djelovanja pa do danas nalazimo se u bitno istoj situaciji, u bitno istom svijetu, u svijetu teoloki reeno grijeha, u svijetu idola (lanih bogova), jasnije reeno: u svijetu zla, mrnje i nasilja, jer je idolatrija (klanjanje idolima, tj. lanim boanstvima, boanstvima smrti, boanstvima ubijanja ljudi) pretpostavka nasilja na ovom svijetu. U svijetu koji oboava krivu (perverznu) sliku Boga i u svijetu koji oboava bilo to od onoga to je Bog stvorio ili neto od

onoga to je ovjek proizveo, u svijetu u kojemu ovjek oboava samoga sebe i prisiljava cijeli svijet da ga oboava, u svijetu, dakle, posvemanje idolatrije (idolopoklonstva), koja je temelj posvemanjeg nasilja, ljudi vape za izbavljenjem, za spasenjem. Potrebno je osloboenje od svih vrsta idolatrije, jer tlaiteljski sustavi na ovoj zemlji svu svoju snagu i legitimnost za vladavinu i nasilje nad ivim ljudima dobivaju od idolatrije. Ti lani bogovi su paraziti na ivim ljudima i na ivotu kao takvom, to znai da se oni odravaju na ivotu ubijajui ive ljude i razarajui ivot na ovoj zemlji. Unitavajui druge, ti lani bogovi unitavaju i sami sebe i tako vode ovjeka i cijelo ovjeanstvo u zajedniku propast. Zato su ti lani bogovi - bogovi smrti, bogovi koji unitavaju ivot.

ci dobrote, a ne po logici nasilja, onda takav ovjek stavlja sve ljude pred temeljnu odluku: ili su za nasilje ili su za dobrotu? Uglavnom se pred takvim ovjekom ne moe biti ravnoduan, moe se biti ili za njega ili protiv njega. Za one koji su Isusu povjerovali Isus je pun dobrote jer dolazi od Boga koji je apsolutno dobar (On je Krist, Gospodin, Boji Sin), a za one koji mu nisu povjerovali on je pun zla jer dolazi od Zloga. I ovi su ga osudili na smrt i objesili na kri.

Isus nema mjesta u nasilnom svijetuPrema Lukinu Evanelju, za Isusa nije bilo mjesta u ovom nasilnom svijetu, jer Luka pie da za Isusa nije bilo mjesta u prenoitu (Lk 2,7). I prema Ivanovu Evanelju, za Isusa nije bilo mjesta u ovom nasilnom svijetu, jer Isusa njegovi nisu primili, ovaj ga nasilni svijet nije primio (Iv 1,11). Da Isusa ovaj nasilni svijet nije primio, svjedoi tala, u kojoj je roen, na poetku svoga zemaljskog ivota i kri, na kojemu je objeen na kraju svoga zemaljskog ivota. Rei da Isusa ovaj nasilni svijet nije primio znai zapravo rei da ga tadanji religiozno-politiki sistem nije primio, da ga nisu primili ni tadanji religioznopolitiki sistem ni podlonici toga nasilnog sistema. Taj nasilni religiozno-politiki sistem, kao izraz ovoga nasilnog svijeta, osudio je Isusa na tada najsramotniju smrt: vjeanjem na kriu kao neprijatelja Boga i neprijatelja naroda, kao najveeg bogohulnika i najveeg politikog zloinca. Tadanji religiozno-politiki sistem njegovi nositelji i podlonici pripisali su posve nevinom Isusu, koji je inio svima dobro: i prijateljima i neprijateljima, najvee zlo: da huli na Boga i da mrzi ovjeka, da on eli ukloniti Boga i cijeli religiozno-politiki sistem. Nositelji nasilja pripisali su Isusu, koji je bio ist od svakog nasilja, najvee nasilje. Vjeanjem Isusa na kri religioznopolitiki sistem iskljuio je (izbacio je) Isusa iz ovoga svijeta. Prvi krani, tj. oni koji su povjerovali Isusu, i u Isusa i u ono to je on govorio i inio, ispovijedaju i svjedoe da je Bog upravo prisutan u objeenom (iskljuenom i odbaenom) Isusu, da je u Isusu bila prisutna tolika mo dobrote da se on nije bojao ni smrti ni svojih ubojica, da je on pokazao ljubav (oprotenje kao vrhunac ljubavi) i prema svojim ubojicama (neprijateljima). Za njih je Isusov cijeli ivot osobito smrt na kriu bio vrhunac Isusove ljubavi prema Bogu i ljudima, za njih je cijeli Isusov ivot osobito smrt na kriu bio objava Boje ljubavi, objava da je Bog Ljubav, da Bog voli i svoje neprijatelje, tj. grenike. Vrhunska ljubav je vrhunska poniznost. Boja ljubav u Kristu se oituje kao samoponienje i ovjekova ljubav u Kristu se oituje kao samoponienje. Georges ROUALT, Kristova glava

Omer MUJADI, Isus i Samarianka

enja za spasenjemU tom svijetu nasilja idovi su eznuli za spasenjem, za Mesijom ili Kristom, koji e donijeti osloboenje od zla, mrnje i nasilja i koji e ih uvesti u puni ivot, u ivot slobode i ljubavi. Kada je Isus iz Nazareta poeo javno djelovati, onda je Ivan Krstitelj poslao svoje uenike da ga upitaju: Jesi li ti Onaj koji ima doi, ili drugoga da ekamo? (Mt 11,3). To je pitanje koje svaki ovjek u susretu s Isusom postavlja Isusu. Zato to pitanje postavljamo mi i prvi uenici upravo Isusu? Zato to je Isus prvi ovjek koji u ovom naem nasilnom svijetu ivi posve po logici dobrote. U ovom naem nasilnom svijetu sve se odvija po logici nasilja i kada se pojavi netko tko u ovom nasilnom svijetu ivi posve ist od nasilja ovoga svijeta, netko koji je potpuno slobodan od nasilja ovoga svijeta, koji cijelim svojim biem ivi po logici dobrote, onda se naa nada u spasenje usmjerava na toga ovjeka. Svima nam je, naime, jasno da nam spasenje ne moe doi od lanih bogova, od nasilnih ljudi i od nasilnog svijeta, nego od ljudi koji su isti od grijeha, tj. od zla, mrnje i nasilja, od ljudi koji ine dobro. Onaj koji svima ini dobro moe doi samo od Onoga koji je jedini apsolutno dobar, neizmjerno dobar, kojega nazivamo Bogom. Sjetimo se kako je Isus prema Novom zavjetu za vrijeme svoga zemaljskog ivota bio za one ljude koji su mu povjerovali jedan od proroka (Mk 6,15; 8,27-28; Lk 7,39; Mt 21,11; Lk 9,7-9; Iv 6,14-15 i 1,21), a prorok je za idove bio upravo onaj koji dolazi od Boga i koji ljudima govori u ime Boga, onaj za kojega je Bog vrhovna istina i vrhovno mjerilo. U tadanjem idovstvu prisutna je tradicija o pomazanom proroku, dakle, o Kristu, jer Krist znai Pomazanik. Biti pomazan Bojim Duhom je karakteristino za svakog proroka. Ve su u tadanjoj idovskoj literaturi, osobito u apokaliptikoj literaturi, bili tako tumaeni i Henoh, i Mojsije, i Ilija, i Samuel. Svi su oni u tadanjoj literaturi nazivani Kristom, Gospodinom i Sinom Bojim. No, treba naglasiti sljedee: za one koji su Isusu povjeravali, Isus je bio ispunjen Bojim Duhom, a za one koji mu nisu povjerovali, Isus je bio izvan sebe, bio je, dakle, lud, i opsjednut avlom. Zato se to tako dogodilo? Kada se u nasilnom svijetu pojavi ovjek koji posve ivi i djeluje po logi-

Kristovo uzvienjeToga ovjeka koji je umro na kriu, kojega su nasilnici ubili, Bog je uzvisio, uskrisio, to znai da mu je darovao novi ivot, vjeni ivot, ivot kojemu vie ne mogu nauditi ni smrt ni ubojice. Vrhunac Boje slobode se oituje u vrhuncu Boje ljubavi, u Bojem ovjekoljublju, u Bojojkolovoz 2007. 17

kenozi: u Bojem samopredanju i samoponienju, a vrhunac ovjekove slobode se oituje u vrhuncu ovjekove ljubavi prema Bogu, u ovjekovu bogoljublju, u ovjekovu samopredanju i samoponienju. Iz najvee slobode nastaje najvea ljubav. Tako iz Boje apsolutne slobode nastaje Boja apsolutna ljubav kojom se Bog neraskidivo sjedinjuje s ovjekom Isusom koji je iz svoje stvorene slobode uzvratio svojom ljubavlju na Boju ljubav. Time je zapravo izraena naa vjera u nepobjedivu mo ljubavi: u nepobjedivu mo Boje ljubavi i ovjekove ljubavi, a u nemo nasilja, jer nas nasilje sve vodi u zajedniku smrt, dok nas ljubav vodi u zajedniki puni ivot, u vjeni ivot. Prvi krani, koji su bili idovi, s imenima iz svoje idovske tradicije: Krist, Gospodin i Sin Boji, ele rei da je Bog bio nerastavljivo povezan s Isusom iz Nazareta, i to od poetka njegova

ju na Isusa koji je Krist (Gospodin, Boji Sin), ne oznauju vie nikakvo nasilje i nikakve nasilnike i nikakvu vladavinu nad drugima, nego oznauju ljubav kao samoponiznost, oznauju, dakle, vrhunsku ljubav koja nastaje iz vrhunske slobode.

Krist nije carMesija ili Krist nije vie Mesija ili Krist u politiko-nacionalnom smislu, on ne vlada nad drugima, on daje svoj ivot dragovoljno za druge, da bi druge spasio, da bi spasio svoje neprijatelje (a ne unitio). On je bezuvjetna i bezgranina ljubav. Gospodin nije vie Gospodin u onom smislu kako su to bili rimski carevi i ostali vladari u ovom nasilnom svijetu, nego prakticira ljubav kao sluenje drugima. On ne ubija druge da bi sebe uzvisio, da bi sebe oboavao i prisilio druge da ga oboavaju, nego pokazuje da su tlaitelji i potlaeni jednako neslobodni i istodobno neslobodni, i da nas samo ljubav oslobaa za slobodu. Sin Boji ne oznaava vie kraljeve u idovskom smislu ili u nekom drugom smislu, koji su se pozivali na Boga da bi mogli uspjenije tlaiti ljude, nego oznaava onoga koji prakticira ljubav kao davanje svoga vlastitog ivota radi drugih. Jednostavno reeno, prvi krani ispovijedaju svoju vjeru u Isusa kao Krista, kao Onoga koji je za njih Mjerodavan, jer je cijelim svojim biem otkrivao i svjedoio Boga koji je Mjerodavan za sve. Mi danas ivimo u suvremenom svijetu i moemo dati Isusu ime ili naslov iz svoje tradicije, i to onaj naslov koji danas najbolje izraava da Bog koji se zove Ljubav po Isusu govori ljudima, spaava ljude. Za krane u Latinskoj Americi Isus je Osloboditelj, jer oslobaa ovjeka u cjelovitom smislu, oslobaa ovjeka od svih ropstava i oslobaa ovjeka na svim razinama ivota poevi od individualne pa do svjetsko-povijesne, poevi od fenomenoloke do ontoloke razine. Samo nas ljubav moe osloboditi od naega grijeha, a to znai, od nas samih, od naeg egoizma, od robovanja nama samima. Samo onaj ovjek, koji osloboen od egoizma (od grijeha), moe slobodno djelovati, moe ostvarivati slobodu na svim podrujima i razinama ivota. Takvu oslobaajuu ljubav susreu ljudi u Isusu iz Nazareta. Budui da nas samo onaj, koji nas ljubi, oslobaa za slobodu, za slobodno djelovanje, krani su u Zapadnoj Europi Isusa nazvali Prijateljem. Kada govorimo o Isusu koji je Krist (Gospodin, Boji Sin, Osloboditelj, Prijatelj), govorimo zapravo o jedinstvu Boga i ovjeka, o jedinstvu koje je nastalo iz ljubavi, o ljubavi koja povezuje neraskidivo Boga i ovjeka. Jednostavno reeno, Isus Krist ima dva imena: antropoloko ime koje glasi Isus i teoloko ime koje glasi Krist. ovjek svoj puni ivot nalazi u ljubavi prema Bogu, a Bog svoju slavu nalazi u ljubavi prema ovjeku. Bog je Bog jer ljubi ovjeka na Boji (stvoriteljski) nain, a ovjek je ovjek jer ljubi Boga na ljudski (stvorenjski) nain. Drukije reeno, Bog je Prijatelj na apsolutan nain, On je apsolutno postojan, pouzdan i vjeran Prijatelj. ovjek je prijatelj na stvorenjski nain, on je stvoreni stvaratelj. Jedinstvo izmeu Boga i ovjeka u Isusu Kristu je jedinstvo ljubavi ili prijateljstva. To jedinstvo ljubavi je neusporedivo najjae jedinstvo, jer su u tom jedinstvu priznati na najbolji nain i Bog i ovjek.

uro SEDER, Gorui grm ivota pa do kraja i da e to tako ostati za vijeke vjekova. Ta imena (naslovi) poprimaju kod prvih krana radikalno novo znaenje jer se odnose na novu stvarnost. Odnose se na novog ovjeka Isusa iz Nazareta koji je iz svoje slobode svima inio dobro: i pravednicima i zloincima, dok mi, stari ljudi, iz svoje slobode inimo i dobro i zlo, a kako povijest pokazuje veinom zlo. Isus je bio ovjek kao i svaki od nas, ali se od nas bitno razlikovao po tome to je on uvijek inio dobra svima, a zlo nikada. Ta se imena odnose na novog Boga koji se objavio u Isusu iz Nazareta, na Boga koji bezuvjetno i bezgranino ljubi svoje neprijatelje, tj. grenike. Iako smo svi grenici (Boji neprijatelji), Bog nas ljubi bezuvjetno i bezgranino. Ta se imena odnose na Boga koji trai izgubljenog (grenog) ovjeka da ga spasi. Ti naslovi, kada se primjenju18 kolovoz 2007.

Hetty KRIST, Put kria, detalj

qui conceptus est de Spiritu Sancto natus ex Maria Virgine

Ljubo IVANI, Boi

koji je zaet po Duhu Svetom, roen od Marije DjeviceIsus je novo stvorenje Bojega Dijaloga u kojemu je na djelu sam Bog. Isus je takoer i ovjek koji je svoje lice dobio od Marije. Isusovo su utjelovljenje i roenje na najbolji nain ostvareni dijalog izmeu Boga i ljudiPie: Boo LUJI

F

ormulacija Zaet po Duhu Svetom i roen od Marije Djevice nalazi se u Vjerovanju kao lanak vjere koji je nastao na temelju biblijskih iskaza sadranih prije svega u Evaneljima. Rije je o vrlo vanoj istini kranske vjere koja se odnosi na osobu, a onda i na djelovanje i propovijedanje Isusa iz Nazareta. Ona zapravo oznauje tko je Isus Krist i kakav je njegov poloaj s obzirom na odnos prema Bogu, kao i kakav je njegov poloaj s obzirom na odnos prema ovjeku. Dananjim jezikom moglo bi se rei da je rije o Isusovu identitetu.kolovoz 2007. 19

Zaet po Duhu SvetomNa poetku izvjea o Isusovu zaeu i roenju stoji s jedne strane aneo kao Boji poslanik, a s druge djevojka imenom Marija. Svakako da ta injenica nije beznaajna, jer Bog svoju povijest spasenja zapoinje upravo sa enom. Spomenuti tekst Lk 1,26-38 oslanja se na tekst o navijetenju roenja Ivana Krstitelja (Lk 1,5-25). Unato slinosti meu izvjeima, ona pokazuju vrlo znaajne razlike. I u jednom i u drugom izvjeu dolazi poruka odozgor preko anela i u jednom i u drugom Bog je djelatan kroz razgovor, i u jednome i u drugome rije je o roenju djeteta i u jednome i u drugome Bog djeluje u tim novim ivotima. Meutim, razlika je ipak znaajna. Kod Ivana obeanje je dano Zahariji i time se naglaava da je Zaharija Ivanov otac, dok se u Isusovu roenju obeanje daje Mariji kao majci djeteta koje e roditi; Elizabeta je udana ena, a Marija samo zaruena. Osim toga, Marija je proglaena enom kojoj je Bog iskazao posebnu naklonost: ona je milosti puna jer je Gospodin s njome; Ivan je Elizabetin i Zaharijin sin, a Isus je Sin Svevinjega. Razgovor izmeu Marije i anela Gabrijela od posebnog je znaenja, jer aneo obznanjuje Mariji da e roditi sina i da mu treba nadjenuti ime Isus. Ve Isusovo ime naglaava njegovu funkciju: on e biti spasitelj, osloboditelj, izbavitelj. U ovoj se prigodi ne ide u podrobnije razjanjavanje to se pod tim podrazumijeva, ali je iz teksta posve oito da e Isus biti Sin Svevinjega i da se na njega prenose obeanja to ih je prorok Natan neko dao Davidu (2 Sam 7,12-16). Razvidno je da je inicijativa dola odozgor i da je Marija stavljena pred odluku. Na anelovu najavu Isusova roenja Marija odgovara pitanjem: Kako e to biti kad ja mua ne poznajem? Aneo joj odgovori: Duh Sveti sii e na te i sila e te Svevinjega osjeniti. Zato e to edo i biti sveto, Sin Boji (Lk 1,34-35). Mariji biva odozgor obznanjeno za to je odreena Bojim izborom. U njoj se zapravo ostvaruje ono to je u mnogim dogaajima starozavjetne povijesti bilo pripremano. Ovaj je tekst osobito vaan. U njemu je jasno reeno da je Marija neudana ena i da je djevica. Poruka preko anela dolazi od Boga: dijete koje e Marija roditi imat e svoje korijene u Bogu, jer Duh Boji je Boja stvaralaka snaga: Rije je o svetome djetetu, jo tonije o Bojem Sinu. Mesija je na ovome mjestu dobio duhovna obiljeja, jer je zaet po Duhu. Time se istodobno izrie da njegovo kraljevstvo nee biti politike naravi.

Roen od Marije DjeviceU ovome istome tekstu govor je o tomu da je aneo poslan djevici, a ne udanoj eni. Ta djevojka ivi skromno u malome mjestu Nazaretu. Luka pokazuje kako je Duh djelovao na Mariju i uinio preokret u povijesti spasenja. Bog je svojim Duhom uinio djevicu poetnicom novoga doba i novoga ovjeka koji je po svemu neusporedivo vei od bilo kojega drugoga ovjeka. U ovom se sluaju ostvaruje trojstvena Boja zbilja. Bog zapoinje proces stvaranja novoga ovjeka posredstvom Duha i raa se Isus kao nova Boja i ljudska stvarnost. Marijina tvrdnja da ne poznaje mua govori o Marijinu djevianstvu. Izriaj je posve nov u cijeloj Bibliji budui da je Marija jedina zarunica koja izrijekom tvrdi da je djevica. Kranska predaja je iitala iz teksta da je Marija postala Isusovom majkom i ostala djevica. To je bilo mogue jer ju je Bog osjenio sjenom Duha Svetoga. Poznato je da je sjena ili oblak znak Boje nazonosti i Boje blizine. eli se zapravo rei da e Bog svojom nazonosti u Duhu uiniti da Marija doista zane. Da je Marija doista i postala majka koja je rodila Isusa donosi izvjetaj o Isusovu roenju u Betlehemu (Lk 2,1-21). Luka plastino opisuje dogaaj kad je Marija rodila Isusa i tako postala prava majka. Luka jednostavno pie: I dok su bili ondje, navrilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvoroenca, povi ga i poloi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratitu (Lk 2,6-7). Tekst jasno izrie da je Marija rodila Isusa nakon to se navrilo vrijeme i izrijekom istie kako je Isus bio prvo Marijino dijete. Nadalje se iitava da je Isus uao uz ovaj svijet posve jednostavno kao to to ine brojna druga djeca onih koji nisu primljeni u drutvu. Izriaj koji prikazuje da dijete lei u jaslama trebao je posluiti kao teoloki pokazatelj da Mesija ulazi u ovaj svijet kao slabo i nemono dijete, jednostavno upueno na druge, prvenstveno upueno na ljude Josipa

Kuzma KOVAI, Majka od milosti20 kolovoz 2007.

Slavko OHAJ, Roenje Isusovo

Za malo produbljenije shvaanje ovoga lanka vjere pogledat emo prvenstveno Lukin opis anelova navjetenja Isusova zaea i roenja (Lk 1,26-38). Iz analize navedenog Lukina izvjea razvidno je kako ga je Luka naao u predaji i uvrstio u svoje Evanelje dajui mu odreenu teoloku vrijednost.

U isticanju posebnosti Djeteta dolazi do izraaja zapravo dvoje: svetost i Boje sinovstvo. Isus je, prema tomu, u svojim korijenima duboko u Bogu. Tomu na svoj nain slui i genealogija. Kao to je Adam stvoren od Boga i stoji u sinovskom odnosu prema Bogu, tako i u ovom sluaju Isus kao novo stvorenje stoji u sinovskom odnosu prema Bogu. Upravo zbog injenice to je Dijete u svom roenju u potpunosti djelo Boje, ono je posve sveto. Duh nee Isusa ispuniti od majina krila kao to je to bilo s Ivanom nego e Boji Duh pokloniti ivot tom Djetetu odreujui njegovo nutarnje bie. Na taj nain Dijete se proglaava Svetim i istodobno Sinom Bojim. Zaee po Duhu uspostavlja zapravo Isusovu vertikalu dovodei ga izravno u tijesnu vezu s Bogom. Evanelist je elio rei da Dijete nije dobilo svoj autoritet od bilo kojega ljudskoga bia nego izravno od Boga. Ono nije odreeno bilo kakvim ljudskim inom nego Bojim stvaralakim djelom koje je ponovno zahvatilo u ljudsku povijest, ali sada konano, kao to to lijepo izrie Poslanica Hebrejima: Vie puta i na vie naina Bog neko govorae ocima po prorocima; konano, u ove dane, progovori nama u Sinu (Heb 1,2-3).

i Mariju. Time se eli istaknuti da spasitelj ne dolazi iz toplih kraljevskih odaja nego iz jasala i iz tale, s dna ljudske egzistencije. U tomu je skrivena duboka Boja paradoksalnost. Ta nas slika podsjea na poznati Izaijin tekst o zagonetnom djetetu (Iz 7,14). Kod Izaije je dijete s imenom Emanuel suprotstavljeno nepovjerljivu ponaanju kralja Ahaza. Isus je, dakle, uao u ovaj svijet unutar obitelji Marije i Josipa kao to je uobiajeno. Marija je postala majka svojim pristankom izraenim u poznatoj izjavi: Evo slubenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj rijei! (Lk 1,38). Isusovo roenje bilo je zapravo poetak novih odnosa izmeu Boga i ljudi. Marija je bila takoer majka tih novih odnosa. Zbog toga se njoj i pridaju razni naslovi kao: Majka Spasiteljeva, Majka Crkve, Majka svih ljudi, Utjeha alosnih, Nada obespravljenih U svakom sluaju, Marija je bila ena koja je Bojom milou i svojim povjerenjem i vjerom izraenima u slobodnom pristanku bila ukljuena u Boji plan spasenja. To je spasenje trebalo doi od Boga posredstvom Isusa koji je predstavljao djelo Duha Svetoga. No spasenje nikada nije dolazilo izravno od Boga nego uvijek preko ljudi. U ovom primjeru moe se ak govoriti o Bojem izravnom zahvatu, jer je Isus bio svet i zbog toga je onda i Sin Boji. Marijina veliina nije samo u tomu to je na svijet donijela novo ivo bie nego to je to bio proizvod Duha i to je to dijete bio Sin Svevinjega.

Isus pravi Bog i pravi ovjekIz iznesenoga izlaganja biblijskih tekstova moe se zakljuiti da je Isus imao svoje korijene u Nebu, zapravo u samome Bogu, te da je s druge strane zahvaljujui Mariji imao takoer svoj prostor ivota kao i svaki ovjek. Za Isusov identitet zasluni su

sam Bog i Djevica Marija. Isus ima u Bogu svoju boansku vertikalu, a u Mariji svoju ljudsku horizontalu. Izriaj o zaeu po Duhu i roenju od Djevice Marije u potpunosti je kristoloki jer izraava Isusov identitet. Iz tog identiteta i Marija dobiva svoju vrijednost i znaenje ne samo kao Isusova majka nego i kao majka Bojega Sina. Isusov identitet se sastoji iz dviju bitnih sastavnica od kojih niti jedna ne smije biti umanjena, jer bi to znailo umanjivanje znaenja Isusove zbilje koju je Crkva u kasnijim stoljeima definirala kao stvarnost u kojoj je boansko i ljudsko dolo podjednako do izraaja. Ona je to izrazila tradicionalnim izriajem: Isus je pravi Bog i pravi ovjek. Time se iskazuje da je Isus u svojoj biti okrenut i otvoren prema Bogu do poistovjeivanja s Bogom, pa kaemo da je Boji Sin, a s druge strane i da nije nita manje otvoren i prema ovjeku, pa onda smijemo rei da je Isus i ovjeji Sin. Na taj nain u Isusu dolazi do izraaja povezanost boanskoga i ljudskoga do te mjere da za njega moemo tvrditi da je Bog i ovjek u jednome. Stoga je Isus novo stvorenje, stvorenje Duha. Istina, Isus je prvi u tom kvalitativno novom stvaranju, ali nije nipoto i zadnji. U taj novi red Duha pozvani su svi, ali o svakom pojedincu ovisi hoe li svojim slobodnim pristankom krenuti u ostvarivanje tog velianstvenoga Bojega pothvata. Jedan teolog (H. Stirnimann) pozivajui se na Gadamera pie: U grkim mitovima nije rijedak sluaj da se govori o boanstvima koji ele djevice, nadmudruju ih i varaju. Sredinji je pak izriaj Lukine pripovijesti: Na poetku utjelovljenja nije stajao slijepi dogaaj, niti ista mo, niti nadmo, nego: razgovor ljudski temeljni dogaaj. Dijalog izmeu Bog-je-jak i Marjam (Marijom) izrie: Bog je u razgovoru s jednom mladom enom, djevicom, postao ovjek. Ne samo da je Bog uao u ljudsku povijest dijalogom nego je sam Isus bio u osobi Dijalog, on je bio uosobljena Boja Rije koja je cjelokupnu stvarnost usmjerila prema dijalogu, prema trajnom razgovoru, koja je tu istu stvarnost dovela u trajan razgovor s Bogom. Na poetku prvoga stvaranja bila je Boja rije stvaralaka snaga svega. I u novom stvaranju opet je Rije, ali sada utjelovljena, Rije koja je dola ovjeku u ovjeku. Zato je Ivanovo Evanelje na poetak, poput ispovijedi vjere, i stavilo Boju Rije: U poetku bijae Rije i Rije bijae u Boga i Rije bijae Bog. Ona bijae u poetku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade nita. Svemu to postade u njoj bijae ivot i ivot bijae ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze (Iv1,1-5). Svijet i ovjek su proizali iz dijaloga i svijet i ovjek se vraaju u dijalog: u dijalog sami sa sobom, ali i u dijalog s Bogom. I svijet i ovjek i svemir stvoreni su kao trajan dijalog. Isus je novo stvorenje Bojega Dijaloga u kojemu je na djelu sam Bog. Isus je takoer i ovjek koji je svoje lice dobio od Marije. Isusovo su utjelovljenje i roenje na najbolji nain ostvareni dijalog izmeu Boga i ljudi.kolovoz 2007. 21

passus sub Pontio Pilato crucifixus mortuus et sepultus

muen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopanIsusov kri je za kranstvo nezaobilazno mjesto Boje objave u ovjeku patniku, u Sinu ovjejem na kojemu nema nita to bi se oku svidjelo

Pie: Miro JELEEVI

ko u kranskom Vjerovanju ima neto konkretno i opipljivo ukorijenjeno u ljudskom ivotnom iskustvu, onda je to ovaj lanak. Svaki drugi, naime, pretpostavlja i trai ve neki prijelaz u podruje vjere. Ovaj se pak moe promatrati na razini iste informacije o jednom ljudskom dogaanju. I ba je ta informacija u moru drugih prvim kranima bila od velikog znaenja, jer se njome Isusa iz Nazareta smjeta u povijest i povijesni okvir odreen imenom rimskog prokuratora Poncija Pilata.

A

Krajolik patnje i smrtiKad bismo i zamislili da je nekad i negdje na ovom svijetu proivljen barem jedan ivot koji je umaknuo muci i patnji, ipak bi nas doekalo iskustvo o zajednikom ljudskom odreditu kojemu nema izmicanja. Iskustvo koje nikoga ne favorizira. Smrt je onaj strpljivi i postojani trenutak u kojemu svi ljudski sustavi i vrijednosti, sve veliine i ljepote, sav napor i dah postaju problematini i suoavaju se s pitanjem smisla. U smrti ovjek neminovno dolazi pred najdublju i najzastrtiju ljudsku tajnu. Nakon smrti jo preostaje samo ukop, zadnje putovanje ljudskoga tijela noena na rukama drugih. No, da se jo prije smrti uz ljudski ivot lijepi i muka i patnja, takoer je dobro poznato iskustvo. Ne samo bolest, prirodne nepogode i izvanjske nesree, ve upravo naa domiljatost u zlu tolikim je ljudima nanijela patnju koju teko da uope moemo pojmiti. Podnesena muka i beutno uzrokovana patnja milijuna razlijeva se ljudskom povijeu u okantnom broju nijansi. Stoga bi se s teologom Metzom moglo rei da je ljudska povijest krajolik od jauka, upravo zbog patnje nedunih. Pa ipak... Priznajem da je s obzirom na spomenuto iskustvo ovaj ipak moda neprikladan, ak nepristojan pred rtvama ljudskog22 kolovoz 2007.

Blaenka SALAVARDA, Ecce homo

Blaenka SALAVARDA, I. postaja Isusu sude

djelotvornog zla, moda zvui kao lukavi pokuaj da sebe zavaramo. Ali opet: u Isusu Kristu za krane postoji jedna ispaena muka, jedna pokopana smrt, koji ipak otvaraju perspektivu smisla u krajoliku besmisla, koje su za nas ujedno paradigmatine i neponovljive, koje mogu otkupljivati od beznaa ljudske egzistencije podlone patnji i smrti.

poraba ljudske vlasti i jo vie podanika uslunost religioznih predstavnika interesima politike. Uklanjao se nepresunoj ljudskoj elji za voama i kraljevima koji bi osigurali pune lonce i nepomuen ivot. Nije bio ni asket ni bjegunac od svijeta. Volio je ljude, druio se s njima i radovao, pio i jeo na gozbama. Zanimao se za ljudsku bijedu i nevolju. Nije bio sveenik, a imao je neposredan i povjerljiv odnos s Bogom. Nije bio zakonoznanac ni religiozni fundamentalist. S njime je Boja rije bivala onakvom kakva treba biti: oslobaajua rije koja oivljuje i spaava, a ne zarobljava i ubija. Kako se onda moglo dogoditi da Isus koji je propovijedao obraenje, opratanje, nenasilje i ljubav bude osuen, muen i ubijen? U svojim posljednjim poglavljima Evanelja govore o Isusovu svretku. Sve do samog kraja Isusovi uenici s njime imaju puno konkretnije planove od ostvarenja kraljevstva Bojega i ne shvaaju ono ega je Uitelj bivao sve vie svjestan: da ga njegovo djelovanje neminovno vodi u nemilosrdne ruke nasilja. Zato je zavrna epizoda s Uiteljem i puna izdaje, zatajivanja i bijega. S druge strane, Isusovi neprijatelji uspjeli su njegovim uhienjem i smrtnom osudom podmiriti stare raune. Odavno se ve bilo nagomilalo provokacija u Isusovim rijeima i djelima u kojima je navijetao Boga za ovjeka. Isus je sigurno mnoge razoarao tvrdim govorom, iznevjerio svojom miroljubivou, uvrijedio slobodnom i nedvosmislenom otrinom. Stoga i nije trebalo puno, tek jedna ozbiljna kamuflaa u zatitu Bojih i narodnih interesa, da se uskvasala mrnja konkretizira u djelo.

Montirani proces i ovjek opranih rukuKad se netko nae na mjestu gdje ne treba biti, kae se da je upao ko Pilat u Vjerovanje. Osim Marije, rimski upravitelj Poncije Pilat je jedini ovjek koji se spominje u Vjerovanju. Poncije Pilat je bio upravitelj rimske provincije Judeje od 26. do 36. godine za vladavine cara Tiberija. Stoga period njegova slubovanja predstavlja vremenski okvir Isusova razapinjanja i smrti. O njegovom upravljanju nema mnogo podataka. idovski pisci iz prvog stoljea, Josip Flavije i Filon o njemu piu negativno. Evanelja nam pak podastiru pozitivniju sliku Pilata kao ovjeka koji se nevoljko umijeao u proces protiv Isusa, ak izgleda da ga je htio osloboditi. Ivanovo Evanelje donosi zanimljiv dijalog izmeu Pilata i Isusa. O tome je li Pilat doista Isusa smatrao krivim i je li ga htio osloboditi, nemamo nikakvih povijesno sigurnih podataka. Ono to je u povijesti ostalo zabiljeeno bilo u Evaneljima bilo kod rimskog pisca Tacita jest injenica: Isus iz Nazareta razapet je pod Poncijem Pilatom, uz njegov pristanak i nalog. idovske su vlasti imale ogranienu sudsku ovlast i rimskom je upravitelju bilo pridrano pravo izricanja smrtne osude. Stoga je Pilat bio zadnja instanca koja je odluivala o Isusovu ivotu. Prevelik je pritisak skupin kojima je bilo u interesu da Isusa uklone sa scene. Evanelja izvjeuju da nakon prijetnje da e ga tuiti u Rim ako pusti Isusa, Pilat poputa i ini ono po emu je takoer ostao upamen u povijesti: pere ruke. Koliko god to mogao biti kasniji dodatak kranske zajednice, ipak je ta gesta oito zapeatila Isusovu sudbinu. Makar muenje, ibanje i izrugivanje Isusa bili prikazani kao manevarski postupak da bi se Isusa oslobodilo, upisuju se ipak u povijest ljudskog nasilja, koje ovjeka kao krunu stvorenja kruni patnjom i oduzima mu ljudsko dostojanstvo. Ono to svakako treba spomenuti jest da Isus nije predan u smrt zbog iskljuivo religioznih razloga, nego prvenstveno zbog politikih; bio je, naime, optuen da buni narod i protivi se rimskom caru. U svakom sluaju proces protiv Isusa bio je sloenkolovoz 2007. 23

Neminovni svretakOd svega iz Isusova ljudskog ivota u kransko su Vjerovanje uli samo njegov poetni i zavrni moment. O ivotu Isusa iz Nazareta od kolijevke pa do groba nema ni rijei. Dodue, Vjerovanje kao ispovjedna formula cilja na bitno, jezgrovito iznosi temeljne stvari. Ono nema vremena za priu, pripovijest. A upravo je pria vana da bi se mogao shvatiti, ljudski gledano, neslavni i tragini Isusov svretak, montirani sudski proces, pogubljenje na kriu i samotna smrt koja uutkava svako spremljeno rjeenje. A pria ide ukratko ovako: Isus iz Nazareta bio je putujui uitelj i navjestitelj privlane a krhke stvarnosti kraljevstva Bojega. Za njega su rekli da je govorio kao nitko ranije. Njegovi ini i rijei budili su u ljudima zaspale snove i lijeili zatrovane rane. On je bio poput vrata kroz koja su mnogi uli u novi, bolji i smisleniji ivot. Na njemu su se dijelila miljenja i duhovi, voljeli su ga i mrzili. Imao je skupinu svojih uenika koji su mu bili istodobno i odani i proraunati u svojim naumima. Isusa je bilo teko svrstati u neku od skupina ondanjeg idovskog drutvenoreligioznog miljea. Nije bio uz vlastodrce, ali mu nije smetala vlast. Smetala mu je zlo-

Lovis CORINTH, Ecce Homo

i ukljuivao je razliite zainteresirane aktere. Ovdje treba spomenuti pitanje krivnje idovskog naroda kako se ono s traginim i pogubnim posljedicama oblikovalo kroz povijest Crkve i kranske civilizacije. Ne moe se rei da je za Isusovu osudu i pogubljenje kriv itav ondanji idovski narod niti da je zbog Isusove smrti taj narod proklet i od Boga odbaen. Drugi vatikanski sabor jasno je odbacio takav stav. Iz poetne situacije predbacivanja, netolerancije i mrnje u odnosu izmeu idovske i mlade kranske zajednice kroz povijest su se naalost dogaale stvari koje kranima nimalo ne slue na ast i koje Isusove uenike ozbiljno postavljaju pred pitanje vjernosti Uitelju.

Kri ludost i sablazan ili tajna Boje objave?Danas jedva moemo zamisliti uas vezan uz pogubljenje osuenika na kriu. Nama je kri postao simbolom, esto ispranjenim i estetiziranim simbolom, koji nita vie ne govori niti otvara prostore smisla. A kazna smrti na kriu bila je jedan od najteih i najstranijih oblika pogubljenja. Muilo kria osueniku je garantiralo lagano i bolno umiranje. Stoga i jest bilo rezervirano pobunjenicima i najgorim kriminalcima, a rimski graani bili su u kanjavanju izuzeti od tog oblika egzekucije. Zanimljivo je da kri ne spada meu privilegirane simbole prvih krana. Vie su to riba, Isusov monogram ili mladi pastir s janjetom na ramenima (Dobri pastir). Zato? Isus je navijetao dolazak Bojega kraljevstva i njegovi su sljedbenici u njemu prepoznali Mesiju, Bojeg pomazanika, Krista. Isus za sebe ne koristi kraljevski naslov u smislu zemaljskih vladara, jer njegovo kraljevstvo pripada drugoj dimenziji, koja se ne iscrpljuje i ne zavrava samo u zemaljskim oblicima vladanja, koliko god ono moglo biti idealno. I ba s obzirom na Isusa kao Mesiju suoila se prva kranska zajednica s velikim problemom. idovi onoga vremena oekivali su Mesiju, Bojeg izabranika koji e osloboditi narod i zemlju od stranih tlaitelja, ali na sam spomen da je taj Mesija razapet na kri, sve se ruilo kao kula od karata. Za idove je to gruba sablazan, neto nemogue, jer Biblija smatra od Boga prokletim onoga koji je objeen o drvo (razapet na kri). Stoga takav sigurno ne bi mogao biti Boji pomazanik, jer Bog ne bi dopustio da njegov izabranik bude pogubljen, osobito ne na takav sramotan nain. Zajednici Isusovih uenika, koji su i sami bili povjerovali da je kri zadnja postaja na putu njihova uitelja, trebalo je vremena da razumiju Pisma, da im se otvore oi, da shvate kako Bog ne ostavlja neduno osuenoga, muenoga i ubijenoga. Bog ne moe ostaviti onoga koji je zemljom proao inei dobro, jer bi to bio nevjerni i nakaradni bog, a u Bibliji objavljeni Bog je vjeran i ne ostavlja onoga koji se predaje u njegove ruke. Druga potekoa vezana uz kri i navjetaj prvih krana je podsmijeh i prezir koju je pria o smrti na kriu budila kod neidova. Mnogima od njih, osim prie o uskrsnuu, razapinjanje na kriu nije uope bilo spojivo s bilo kakvim izabranjem od strane Boga. Stoga su mnogi krane optuivali da su gori od pogana i javno ih ismijavali. Na rimskom breuljku Palatinu, gdje danas stoje ruevine carskih palaa, otkriven je u kamen urezan crte na kojemu je prikazan magarac razapet na kriu i natpis: Anaksimen tuje svoga boga.24 kolovoz 2007.

Kri Isusov za kranstvo je nezaobilazno mjesto Boje objave u ovjeku patniku, u Sinu ovjejem na kojemu nema nita to bi se oku svidjelo. Isusov kri nije prividno stanje, kako su mislili neki u prvim stoljeima kranstva (miljenje doketa, kojega se odjek nalazi i u Kuranu). On je stvarno bio razapet i uistinu umro na kriu. Moda je nijekanje Isusova tjelesnog razapinjanja bilo upravo razlog da se u Vjerovanju izrekne i potvrdi povijesnost toga dogaaja. Ta injenica vjere nije za krane sramota, nego neshvatljiva objava tajne Boje veliine, ljubavi i svemoi. Treba rei da kri Isusov nije bio poteen daljnjih nesporazuma. Od njega se u povijesti napravilo pokrie ideologije moi i pobjede, koja pogreno interpretira bitnu kransku istinu o svetoj Bojoj moi i vjernosti. Od njega se pravilo i pokrie za opravdanje tlaenja, duhovne prisile i podlonosti. Nositi svoj kri: preesto je u povijesti bila floskula onih koji su svoju vjeru intimizirali i sentimentizirali, koji su navodno zbog kria Isusova nakaradno oboavali bol i patnju ili onih kojima je to bio beutni odgovor na nepravdu u nebo vapijuu. Isusovu smrt na kriu ne treba imunizirati. Muen je i ubijen neduan ovjek. Kako god mi teoloki opremili Isusov kri, od ove prve injenice ne treba bjeati. Kao ni od toga da Isusov krik na kriu, njegova uasavajua ostavljenost u smrti ak i od Boga pripada bti kranstva. I nakon Isusove smrti bio je preostao samo jo ukop u tui grob. Tijelo je ondje poloeno bez velikih ili sasvim izravno: bez ikakvih oekivanja. Dogaaji uskrsnog jutra ne bi smjeli minkati zbivanja Velikog petka, jer upravo ustrajavajui na Isusovu kriu, smrti i ukopu, kranstvo ne upada u mitologizaciju Isusa i ne pravi od njega nepobjedivog mitskog heroja. Naprotiv, u patnji i smrti Isusova ovjenost dobiva svoj puni i zadnji oblik. U tom sluaju moe Bog i sa svojom utnjom i s djelatnim odgovorom ostati Bog vjerni koji spasava. Upravo po Isusu Kristu, raspetom i ubijenom.

Eduard MUNCH, Golgota

descendit ad infernos

saao nad pakaoTreba vjerovati da pakao Auschwitza, Gulaga, Sarajeva, Srebrenice, Vukovara i drugih mjesta ljudske patnje nije lien Bojega pogleda, njegove solidarnosti i elje da ovjeka vrati na njegov istinski put, za koji je stvoren i koji bi trebao ivjetiPie: Franjo NINI

ovjek 21. stoljea sve vie proivljava iskustvo da je i njega i svijet Bog u nekom smislu napustio. Sve se vie potvruju rijei filozofa Friedricha Nietzschea o injenici Boje smrti: Bog je mrtav, i mi smo ga ubili. Stravina iskustva dvaju svjetskih ratova 20. stoljea, balkanskih ratova, pojava dijabolikih pokreta i institucija kakvi su, svaki na svoj nain, bili faizam i komunizam, koji su umjesto ve ubijenoga Boga sebi za bogove postavili naciju, rasu, ekonomski napredak ili utopiju razvitka ovjeka i njegova duha bez ikakva dodira s onim Drugim, Bogom ili bilo kakvom duhovnom stvarnou.

Max BECKMANN, Krist u predpaklu

kolovoz 2007. 25

Nae je lokalno iskustvo potvrdilo da na kraju 20. stoljea ta strana injenica Boje odsutnosti nije zaobila ni ove krajeve niti ikoga od nas pojedinano. Nakon stravinih zloina u ime gore spomenutih bogova, nakon Srebrenice, Sarajeva, Vukovara, Ahmia, Grabovice i nad naim krajevima sablasno odzvanja Nietzscheova reenica koju ne moe utiati nita: ni nae duge molitve, ni liturgije, ni blagoslovi, ni komemoracije. injenica Boje smrti potvrena je na svoj najdramatiniji nain u sveobuhvatnoj nemoi religioznih institucija i pojedinaca da ukau na svu uasnutost i odvratnost uzaludnoga ubijanja, uzaludne patnje nevinih, protjeravanja, koncentracijskih logora i genocida. Kako kranin koji ivi i na ovim prostorima, s iskustvom neobine bliskosti sa svim tim situacijama i odnosima, bili oni globalni ili lokalni, moe u svome vjerovanju razumjeti i prihvatiti lanak Apostolskoga vjerovanja koji glasi da je Isus nakon svoje smrti saao nad pakao? Moda moe to lake uiniti negoli oni prije njega koji nisu mogli ili nisu ivjeli u takvim uvjetima da bi im to postalo tako oigledno.

podrujima dodan jo teoloki iskaz o pred-paklu ili s optimizmom nazvanim pred-nebom, mjestom za starozavjetne pravednike (limbus patrum) i mjestom za nekrtenu djecu (limbus puerorum/limbus infantium). Za zadnji teoloki iskaz o djejem limbu krajem 2006. godine oglasio se i papa Benedikt XVI. tvrdei samo da tu doktrinu ne treba dalje iriti. Na velikim se mukama nalazi dananji ovjek, posebno onaj kojemu je zvanje propovijedati Isusa i njegovo evanelje, to rei: ili ovo neutralno znaenje koje upotrebljava obrazac carstvo mrtvih ili rije pakao. Naalost, niti slubeno Uiteljstvo niti ijedan papa nisu nikad precizirali to se u ovome lanku Vjerovanja tono misli i to on znai, tako da su obje varijante otvorene i ostavljaju prostora da se ozbiljno i vjerniki odgovorno razmisli o ovim rijeima, koje, kako smo vidjeli, imaju

U povijesnome kontekstuOvaj lanak, oko kojega su se sporili i spore se i danas najbolji teolozi i duhovni velikani, relativno je kasno uveden u Vjerovanje. U drugoj polovici IV. stoljea (u Sirmiumu 359. godine) obrazac descensus ad infernos (saao nad pakao) formulirao je Sirac Marko iz Aretha. Jedva da za njega ima izravnog novozavjetnoga utemeljenja. Uz tekstove koji se s njim mogu dovesti u daljnju vezu (Ef 4,9; Rim 10,7; Mt 12,40, Dj 2,27.31) najizravnije govori onaj iz Prve Petrove poslanice: Doista, i Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu ubijen dodue u tijelu, ali oivljen u duhu. U njemu otie i propovijedati duhovima u tamnici koji bijahu neko