Franjo Asiški - Posebni prilog Svjetla riječi (srpanj/kolovoz 2009.)

Franjo Asiški

POSEBNI PRILOG SVJETLA RIJEČI – SRPANJ/KOLOVOZ 2009.

prilogSVfranjo.indd 1 7/1/2009 4:25:40 PM

KRONOLOGIJA

1181. ili 1182. rodio se Giovanni Battista (Ivan Krstitelj) kasni-je prozvan Francesco (Franjo) Bernardonis u Asizu.

1152-1190. vrijeme vladanja Fridrika I. Barbarosse.1184. Petar Valdes, utemeljitelj valdenza, od Rima osu-

đen kao heretik.1187. Sultan Saladin ponovno osvaja Jeruzalem.1189–1191. Treća križarska vojna.1191. rodio se Ferdinand (sv. Anto) u Lisabonu1193. ili 1194. rodila se Klara Asiška.1198–1216. Pontifi kat Inocenta III.1200. Građanstvo ustaje protiv plemstva: zauzimanje

utvrde Rocca i početak borbe protiv Perugiae.1202. Bitka u mjestu Collestrada između Asiza i Peruigiae.

Franjo više od godinu dana zatočen u Perugi, raz-bolijeva se. Smrt Joakima iz Fiore.

1203–1204. Križari Četvrte križarske vojne zauzimaju Carigrad i pustoše ga.

1205. Franjo polazi za Apuliju, dolazi do Spoleta i vraća se u Asiz. Susret i darivanje viteške opreme siro-mašnom vitezu. San o kući punoj oružja.

1206. Franjino obraćanje: susret s gubavcem, mistični doživljaj pred križem u Sv. Damjanu, odricanje od očinskih dobara pred rodbinom, biskupom i grad-skim vlastima.

Na koncilu u Montpellieru sveti Dominik odlučuje uzornim životom i propovijedanjem suzbijati ka-tarsku herezu.

1208–1229. Križarska vojna protiv albigenza. Franjo ne podliježe antiheretičkoj propagandi.

1209. U Porcijunkuli Franjo sluša riječi iz Matejeva evan-đelja o putujućem propovijedanju Radosne vijesti i neposjedovanju materijalnih stvari. Oblači odije-

lo umbrijskog seljaka. Pridružuju mu se Bernard Kvintavalski i Petar Katanski, Egidije i dr.

Franjo se upućuje u Rim sa svojim drugovima (možda i 1210). Posreduje kardinal Ivan od sv. Pa-vla. Od pape Inocenta III. dobiva usmeno odobre-nje za pokornički život. (Izgubljeno kratko pravilo od rečenica iz Evanđelja).

Od benediktinaca dobiva crkvicu Porcijunkulu.1211. Fridrik II, kralj Sicilije, 1212. proglašen je carem na

Nürnberškom saboru. Dječja križarska vojna. Po-bjeda španjolskih kršćana nad muslimanima kod Las Navas de Tolosa.

1211-1212. Dolazak Rufi na i njegove nećakinje, plemkinje Klare, te njezine sestre Katarine (Janje) i drugih sestara. Klara oblači habit u Porcijunkuli. Uteme-ljenje samostana klarisa u Sv. Damjanu.

Franji dolaze svećenici Silvestar i Leon, kasniji is-povjednik, vjerni pratitelj i bilježnik.

Na putu za Svetu Zemlju Franjinu lađu oluja izba-cuje na dalmatinsku obalu. Povratak u Asiz.

1212. Franjo sastavlja »pravilo« za klarise. Putuje u Rim Inocentu III. Susreće u Rimu Jakobu di Settesoli.

1213. Grof Orlando de Chiusi daruje Franji La Vernu.1214. Franjo polazi za Maroko. Razbolijeva se u Španjol-

skoj i vraća se u Italiju. Neslaganje u Sv. Damjanu između Klare i Franje

oko vodstva samostana.1215. Četvrti lateranski koncil. Engleska izdaje Povelju slobodâ (Magna charta).1216. Smrt Inocenta III. u Perugi, orobljen u katedrali.

Novi papa Honorije III. vjerojatno daje suglasnost Franji za porcijunkulski oprost.

1217. Duhovski kapitul u Porcijunkuli: slanje misionara izvan talijanskih granica, u prekoalpske zemlje i Sre-dozemlje. U Firenci kardinal Hugolin uvjerava Franju da ne putuje u Francusku nego da ostane u Italiji. Ne-uspjeh braće u Ugarskoj i Njemačkoj. Uspjeh u Fran-cuskoj i uspjeh brata Ilije u Svetoj Zemlji.

Vlad

imir

BLA

ŽAN

OVI

Ć, Ž

ivot

svet

og F

rajn

e


3

Lj udskim očima gledano i ljudskim životima mje-reno, osamsto godina nije malo. Stoga nije ni za-nemariva 800. obljetnica koju Franjevački red u

svim svojim varijacijama ove godine slavi. Ona se u prvom redu nameće zbog samog Franje iz Asiza, neobična čovjeka i netipična sveca, koji je svu stvar “zakuhao”. No, također je važna i zbog brojne Franjine braće i sestara koji su od 13. stoljeća do danas prisutni u gotovo čitavom svijetu.

Franjo Asiški je prije svega netipičan svetac: štuju ga ne samo katolici, nego i protestanti. A opet Franju se štuje nekako suzdržano. On nije tipični “moćni” zagovornik ni efi kasni uslišatelj, nego je i s aureolom ostao manji brat i suputnik u življenju Isusova evanđelja. Franjo je neobi-čan čovjek: obrnuo je tijek svoga života i umjesto novca i njegove moći izabrao siromaštvo; umjesto slave izabrao je radost u malim stvarima, čak i u pogrdama; umjesto mekih odijela i njegovana tijela, izabrao je grubu odjeću i blizinu onih čije se tijelo doslovno raspadalo od bolesti; umjesto izravne kritike moćnih i često raspuštenih crkve-nih službenika, izabrao je put izazova na promjenu; umje-sto bijega od života i prezira svijeta, izabrao je jednostav-no i iskreno propovijedanje evanđelja i bratsku bliskost svemu stvorenju.

Kao i prva Franjina braća, i danas se njegovi sljedbe-nici nalaze pred izazovnim životom, koji i dalje nije lako pripitomiti, uza sva faktična pripitomljenja kroz povijest. Prije svega, nasljedovanje Franje iz Asiza ne znači kopira-nje njegova ponašanja ni razmišljanja. To je više otvaranje onom duhu životne jednostavnosti, solidarne poniznosti i vjerničkog povjerenja iz kojega je Franjo živio i djelovao. Ni danas Franjo ne prestaje biti izazov za svoju braću i se-stre u odnosu prema stvorenjima i prirodi, u odnosu pre-ma drugačijima, u odnosu prema rubnima i prikraćenima. Odande pak gdje je Franjo bio vezan duhovnim, crkvenim, kulturnim i socijalnim formama svoga vremena ili gdje je bio vezan – i vezao se – različitim kompromisima, njegova

braća i sestre trebaju krenuti dalje i živjeti svoje vrije-me. U Franjinu duhu.

Miro JELEČEVIĆ

Izazov Franje

Asiškog

Josi

p PO

LJA

N, S

veti

Fran

jo s

ptic

ama


Fran

jo A

siški

4

Rodio se 1181. ili 1182. Na krštenju su mu dali ime Giovanni – Ivan, po Ivanu Krstitelju. Kasnije su ga svi zvali Francesco (Francuzić) – Franjo, neuobi-

čajenim imenom: možda zato jer je prema nekima njegova majka Pica bila francuskog porijekla; možda zbog toga što je njegov otac Petar Bernardonis volio Francusku u koju je če-sto putovao zbog izvrsna tekstila; možda zbog toga što su u to doba francuska dvorska i viteška kultura, osobito šansona, bili vrlo popularni u Europi, u Umbriji, Franjinu zavičaju; možda zato što je kao mladić, trubadur, po asiškim trgovima i ulicama pjevao na francuskom. Životopisi kažu da je i ka-snije, nakon obraćenja, rado pjevao na tom jeziku.

U svakom slučaju, Franjo se nije odvojio od viteštva. Viteški ideal uljudnosti i velikodušnosti prenio je u svoj “drugi” život, pa je od gradskog trubadura postao putuju-ći propovjednik Božje dobrote. I njegov izbor siromaštva, kao jedne od temeljnih životnih opcija, njegovo nazivanje siromaštva “gospođom siromaštinom”, bilo je po uzoru na vitezove ali i u kontrastu s njima. I prema najvećoj oskudici, odnosio se plemenitaški, sa “savršenim veseljem” bez mr-zovolje prikraćenih i nesretnih. Svjetovno ime Francesco povezano s krsnim imenom proroka Ivana, kao da nagovi-ješta sintezu Franjine osobnosti: proročki sadržaj Isusova evanđelja živjet će u viteškoj formi.

Franjo je rastao uobičajeno, osiguran dobrim imetkom svoga oca. Pomagao mu je u trgovini. Prema njegovim ma-lobrojnim spisima dade se zaključiti da je govorio pučkim a i književnim latinskim. Pojedini hagiografi nastoje u pre-već crnim bojama opisati njegov “život u svijetu”, dakle pri-je obraćenja, npr. loš odgoj njegovih roditelja i njegov ra-

skalašeni život, samo da bi istaknuli kasniju svetost. Franjo je, čini se, ipak živio životom prosječnog asiškog mladića: škola, crk va, druženja, veselja, pjesme, djevojke, maštanja da se postane vitez – ništa dakle iznimno ni različito od njegovih asiških drugova.

Budući da se u srednjem vijeku ranije prihvaćalo mla-diće u svijet odraslih, u politički i vojnički život, i Franjo se osim trgovine uključio i u događaje svoje komune. Ne znamo točno u kojoj se mjeri aktivirao u političke sukobe između maiores i minores, između velikaša i pučana u rod-nom gradu, ali ga nalazimo u bici (Collestrada 1202) izme-đu Asiza i Perugiae. Nakon poraza asiških vitezova Franjo je više od godine zatočen u peruđanskom zatvoru, među plemenitašima, jer se u procesu srednjovjekovne urbaniza-cije trgovački sloj već uzdizao među nobles.

Promjene i obraćenje

Od tada, od zatvora i razbolijevanja u njemu (a bolesti će ga pratiti čitav kratki život), pa do odlaska u Rim 1209. proći će još dugih sedam godina, godina raznih pokušaja, poraza i zanosa. Neki životopisci navode da se po povrat-ku iz zatvora počeo čudnije ponašati, počeo se povlačiti u sebe i pitati se: Tko si ti, a tko sam ja, Bože moj? Odvažno i čudno pitanje! No, kako god bilo, još uvijek Franjo ostaje u prosječnosti. Tako se već 1204. ili 1205. pridružuje nekom velikašu-vitezu da ide ratovati na jug Italije, u Apuliju, koja se našla u sukobu između svjetovne i crk vene vlasti. Papa Inocent III. nastojao je zadržati svoj feud u južnim talijan-skim gradovima i na Siciliji.

Ali, negdje u Spoletu, mjestu nedaleko od Asiza, do-godit će se njegovo darivanje bogate opreme nekom si-romašnom vitezu na istom pohodu. I opet priskaču neki hagiografi da ga usporede sa sv. Martinom Tourskim, ono-dobnim uzorom, vitezom-svecem: dok Martin daje polo-vicu svoga plašta, Franjo dariva svu svoju vitešku opremu. Tom prilikom, nastavljaju neki pisci, Franjo sniva i san o dvorcu, kući punoj oružja i božanski glas koji ga potresa i on je primoran vratiti se u Asiz. Što je bilo, ne znamo, ali je odustao od puta.

Iz podataka koji opisuju daljnje događaje sve više primje-ćujemo kako se Franjina viteška velikodušnost preobražava u krš ćansko milosrđe, u osjetljivost za siromašne i margi-nalne. U to se vrijeme smješta i njegovo, do danas prijepor-no, hodočaš će u Rim i gotovo rasipno obdarivanje ne samo siromaha nego i crk ve Sv. Petra kojim je na crk venu insti-tuciju navezana struja franjevaca željela istaknuti Franjinu crk venost i prije odlaska u Rim po dopuštenje za djelovanje.

Negdje u proljeće 1206, bez glasa odozgor i bez ikakve upute s propovjedaonice, bez pomoći roditelja i prijatelja, dogodit će se temeljni preokret u Franjinu životu. O tome sam svjedoči u Oporuci, najautentičnijem Franjinom spi-su, napisanom netom pred smrt (1226). Bio je to susret s gubavcima. Ljudi su se od njih sklanjali, a oni su se morali uklanjati od ljudi. Oboljeli od gube prestajali bi pripadati ijednom staležu, ni velikašima (maiores) ni manjima (mi-nores), nisu se ubrajali u ljudsko društvo.

Jednom je, naime, Franjo jašući susreo gubavca, na uskom putu, i nije ga mogao zaobići. Do tada su mu bili Ambroz TESTEN, Sveti Franjo i gubavac

Od prosjecnosti ˇ


5

mrski i zaobilazio ih je. Taj put je sjahao s konja, dao gubavcu novčić i poljubio ga u ruku. A gubavac ga je zagrlio. Nekoliko dana kasnije iz očeve je kuće ponio više novca i sukna i odnio ih u leprozorij, u zapuštenu kuću na osami gdje su gubavci živjeli. Odluka je pala: ne više bogati trgovac, nego brat među isključenima. Franjo u Oporuci kratko i jasno kaže da mu nitko nije pokazao životni put, nego sam Gospodin, te da se u susretu s gubavcima promijenio njegov život: Ono što mu je bilo mrsko, što nije volio, one koje je toliko izbjegavao i mrzio, postali su mu dragi.

Obraćenje je započelo. Ne u zanosnoj molitvi, u čudu, u izvanrednom događaju “s neba”, nego u neot-klonjivom susretu s onima koji su odbačeni i zazor-ni, u preobrazbi nepodnošljivosti u zadaću života.

Izlazak iz svijeta

I nastavlja Franjo da je upravo tada “izišao iz svijeta” (exivi de saeculo) što je u crk veno-pravnom rječniku značilo vršenje pokore koju je Crk va odo-bravala, a da se pri tome nije trebalo zarediti i po-stati klerikom. U biti to je značilo ostavljanje dota-dašnjeg načina života (ordo laicorum), a ne nekakva posebna, propisana ili tvrdo određena forma života, niti bijeg i prezir svijeta niti sterilno zatvaranje u sa-mostan kako to gotovo uvijek hoće protumačiti na-božna i prema svijetu neprijateljska franjevačka struja duhovnosti. Naprotiv, Franjin će se put nastaviti u srcu svijeta, među ljudima, u socijalnom angažmanu.

Taj je preokret njegove bližnje i znance zacijelo za-čudio. Životopisi govore kako su ga sugrađani gleda-li prezrivo i obasipali ga podrugljivim povicima. Od “blistavoga” viteza tražili su da kaže tko je ta njegova “izabranica” zbog koje se sve čudnije ponaša. Nije mu bilo lako. Počeo je dijeliti očevo blago, i novac i sukno, gubavcima i siromasima, pa je otac bio sve nervozniji zbog njegova ponašanja. Nakon što su se građani Asiza i njegovi drugovi počeli snebivati i pričati svakojake priče, Franjo se počeo povlačiti, izostajati sa zajedničkih skupova, a u kući je bio sve šutljiviji na očeve prijekore, na majčine suze i za-dirkivanja brata fra Anđela i još jednoga brata, spominju neki životopisi. Čak ga je, navodi se, otac kažnjavao kuć-nim pritvorom.

Omiljeno mjesto njegova povlačenja bila je zapuštena crk vica Sv. Damjana. U njoj je bio i križ: slika-ploča koja je predstavljala raspetoga Isusa okružena ljudima, čak i Petrovim pijetlom, pijetlom zataje. Istodobno se u Asizu gradila velika katedrala svetoga Rufi na (gradila se čak oko 130 godina). Na njezinu je pročelju isklesan reljef Isusa Svevladara kako slavodobitno sjedi na prijestolju i sudi svemu svijetu. Je li Franjo uspoređivao Isusa iz zapuštene crk ve i onoga s katedrale? Zasigurno, u crk vi Sv. Damjana

dogodio se neki mistični događaj (1206). Neki autori kažu da je Franjo

pred spomenutim križem na upit: Gospo-dine što trebam činiti?, čuo glas: Franjo, idi popravi moju crk vu? Što je bilo, ne znamo,

nema svjedoka. U svakom slučaju Franjo se dao na materijalni popravak te crk ve, zatim crk ve Sv. Petra della Spina, i one skromne crk vice Sv. Marije Anđeoske, Porcijunkule, Franjina omiljena duhov-noga mjesta, središta i simbola franje-vaštva koju će kasnije, u nefranjevačkom duhu prekriti velika bazilika.

Nasljedovanje Krista

Franjino ponašanje je opravdano povrije-dilo uglednoga oca i pomrsilo njegove plano-ve sa sinom. Odlučio je odreći ga se javno. I

to se dogodilo – na trgu, pred biskupovom pa-lačom. No, umjesto bijesna i povrijeđena oca, Franjo preuzima glavnu ulogu. Vjerojatno je tome pripomogao i biskup Guido I, branitelj crk venih sloboda pred gradskom i svjetov-nom politikom i vlaš ću pa je proces zadobio kanonsku formu. Ljutiti otac dovukao je sina pred svjedoke i Crk ve i svjetovne vlasti – bili su tu i gradski oci (konzuli). Međutim, pred očima javnosti Franjo je skinuo svu odjeću i kazao da od sada ima samo jednoga oca, ono-ga nebeskoga. Uputio se vlastitim putom.

Osim te duhovne dimenzije, razodijevanje je u crk veno-pravnom smislu još od vreme-na sv. Jeronima označavalo prelazak na strogi pokornički put, najuzvišeniji oblik asketsko-ga nasljedovanja (sequela) Isusa Krista (nudus nudum Christum sequi), i održalo se do danas u primanju redovničke i kleričke odjeće više kao izvanjski simbol.

Franjo se razodijevanjem pred biskupom i javnoš ću crk veno osigurao. Njegovo će mjesto biti između klerika i laika, između prelata i puka, ali u toj posredničkoj ulozi nastojat će uvijek biti uz siromašne, malene, uz one koji su lišeni po-sjeda i moći. No, neće to ići tako jednostavno ni za Franju a pogotovo ne za njegove kasnije sljed-benike. Franjevačko, uopće redovničko, evan-đeoski shvaćeno siromaštvo, bit će kroz povijest u velikoj mjeri različito poimano i prakticirano. Gdje je granica između siromaštva i bogatstva,

što stvarno znači “siromaštvo u duhu”; odnosi li se siromaštvo samo na pojedinca ili i na zajednicu; ili,

što je – slijedeći J. B. Metza – još temeljitije pitanje: kakav je odnos između onih koji se dragovoljno odriču i onih kojima siromaštvo nije izbor, nego su ih u bijedu gurnuli nepravedna politika, grešne strukture, svjetovne i religio-zne, a njima su prema evanđelju poslani upravo oni koji su dragovoljno siromašni zbog Božjeg kraljevstva; i, konačno, može li se život temeljiti samo na odricanju od nečega ili ga treba aktivno založiti za dobro, za nekoga?

Franjinu događaju s trga pridolazi i događaj iz veljače 1208. u Porcijunkuli. Neki je svećenik služio misu na blag-dan Mateja Apostola. Franjo je u evanđelju čuo Isusove riječi da njegovi učenici trebaju ići po svijetu, propovijedati Rado-snu vijest, pri tome ne noseći ništa i ne oslanjajući se ni na koga. S tim riječima zemaljske nezaštićenosti ali sigurnosti u

Josip POLJAN, Pozdrav

bratu Suncu

do uzora


Fran

jo A

siški

6

vjeri, Franjo oblači odijelo umbrijskoga seljaka. Jedno vrije-me radi kod nekih redovnika, a onda kreće sam.

Neobjašnjiva privlačnost i papinsko odobrenje

Začudno je kako mu se brzo – o tome nemamo detalj-nijih izvještaja – još iste godine pridružuju neki ljudi, kao što su bilježnik Bernard iz Quintavalle, zatim Petar iz Ka-tanije, učitelj obaju prava, i crk venog i svjetovnog. Zatim pridolaze Egidije, Sabbatinus, Giovanni de Capella, Mori-cus, Filip Dugi … Prvi Franjini drugovi mahom su laici, ne svećenici. Tek će mu se nešto kasnije (1210/11) pridružiti svećenici Silvestar i Leon, njegov budući ispovjednik, taj-nik i brižljivi pratitelj, te drugi svećenici.

Godine 1209. Franjo je krenuo s drugovima u Rim papi Inocentu III. da traži odobrenje za pokornički način života. Valja imati na umu da je Franjino vrijeme, kraj XII. i poče-tak XIII. stoljeća, jedno od najuzavrelijih u zapadnom krš-ćanstvu. S jedne strane loš život klera, miješanje u svjetov-ne poslove, borbe između svjetovne i crk vene vlasti, cara i pape, biskupa i konzula, a s druge, razni pokreti pokornika i heretika, valdenza, katara, humilijata, joakimista, milena-rista, raznih duhovnjaka, nezadovoljnika i kritičara Crk ve.

Vrijeme je to i borbe s muslimanima, nastojanja oko oslobađanja i povratka svetih mjesta i križarskih ratova koji gube svoj smisao u okrutnostima, pljački i zaradi, u nekrš-ćanskoj devastaciji Carigrada. Sam papa Inocent III, jedan od najmoćnijih papa srednjega vijeka, pokreće križarske vojne protiv muslimana ali i krš ćanskih heretika koji imaju sve više sljedbenika, jer žive uzorno – siromašno, dijele što imaju, dobro propovijedaju, ali su kritični prema Crk vi, is-ključivi prema svećenicima i nesnošljivi prema hijerarhiji.

Tom papi, uz pomoć i zagovor nekih ljudi kao što su asiš-ki biskup Guido I. i kardinal Ivan od sv. Pavla iz Rima, dolazi Franjo i njegovi drugovi. Ne znamo što se sve dogodilo u tome susretu pape i siromaška iz Asiza. Postoje razne ver-zije: po jednoj, braća su dugo vijećala s kardinalom Ivanom o pitanju koji način pokorničkoga života treba prihvatiti pa kad su se usuglasili, išli su k papi; po drugoj, papa, iznenađen Franjinim traženjem, poslao ga je onakva neuredna među svinje: Franjo je ponizno poslušao i opet se vratio; ili ona najviše prihvaćena, papa je usnio san kako se ruši Lateranska bazilika, dakle Crk va, a Franjo je podupire da se ne sruši. (Isti san se veže i uz sv. Dominika, čiji se red uz franjevački smatra obnoviteljem srednjovjekovne Crk ve.)

Što god bilo, u Rimu je, izgleda, prevladala trijeznost pa se Franji i njegovim drugovima ne zabranjuje njihov put. Koliko je Franjo bio sumnjiv za kuriju, je li bio na rubu hereze ili blizu optužbe za nju pa je stoga išao u Rim da se opravda, kako tvr-de neki istraživači, ne znamo pouzdano. Franjo je dobio samo usmeno dopuštenje (approbatio) za svoj način života kojemu je “pravilo” Evanđelje. To je “pravilo” sastavljeno kratko i jed-nostavno (paucis verbis et simpliciter): nasljedovanje Isusa Kri-sta. Franji i drugovima je dopušteno da pozivaju na pokoru i opominju, da propovijedaju Evanđelje ali bez ikakva tuma-čenja. I tu se pokazuje, kao i kroz čitavu povijest krš ćanstva, kako je jedna od bitnih poluga crk vene institucije i vlasti upra-vo pridržavanje tumačenja svetoga teksta učiteljstvu, i kako se svaka obnova života iz vjere sastoji u povratku jednostavnim, gotovo doslovnim riječima i smislu Isusova evanđelja.

Treća perspektiva

Može se kazati kako je Franjo čitava života rastrgan u traženju trećega puta, treće perspektive, kako s obzirom na društveni kontekst i crk venu tradiciju tako i s obzirom na

svoje sljedbenike. On se ne odlučuje za monaštvo, za po-vlačenje iz svijeta, za samotnički, pustinjački život, ali niti za hijerarhizirani samostanski život ili život crk vene prela-ture. Neki životopisi spominju da se družina na povratku iz Rima zaustavila u Spoletskoj dolini i kako su braća počela sumnjati u svoj put propovjednika među svijetom. Htjeli su izmaći toj teškoj odgovornosti pa su predlagali Franji da se povuku u osamu ili u kakav samostan, u onaj uvijek lak-ši put krš ćanstva, dakle u osamu ili zatvorenost. Franjo je tada počeo propovijedati pa su se skupile ptice. Neki autori pak propovijed pticama tumače kao Franjin “sveti bijes” jer ga rimska gospoda nisu prihvatila ni razumjela i vežu to za tekst knjige Otkrivenja (19,17-18).

Iz daljnjega se vidi kako se Franjo ne odlučuje ni za samostanski život onodobnih redovnika-cenobita poput, recimo, cistercita koji su u svojim samostanima studirali i prepisivali knjige, krčili šume, obrađivali njive, bavili se raznim gospodarskim poslovima, molili i radili. Franjo se ne odlučuje ni za put regularnih kanonika koji su ispovije-dali, propovijedali po katedralama i crk vama, poučavali u biskupskim školama. Dakle, ni pustinjaštvo, lutalački život (religiosus vagus), ni zaštićeno mjesto kao što je samostan (stabilitas loci), nego, dva po dva ili u skupini, braća trebaju biti putujući propovjednici Radosne vijesti kojima je, reći će Franjo, “samostan cijeli svijet”.

Franjo se ne odlučuje ni za svećeništvo (primio je đa-konat najviše iz razloga da može čitati Evanđelje, propo-

Josi

p BI

FFEL

, Fra

njo

i vuk


7

vijedati pod misom i služiti drugima). Izmicao je svakoj crk venoj prelaturi, ali za razliku od onodobnih heretika poštivao je svećenike i crk venu hijerarhiju. Razlog tome sam navodi u Oporuci. Poštivao ih je ne zato što su mudriji ili bolji, nego zbog toga što posvećuju i omogućuju susret s Kristom u materijalnom, u kruhu i vinu. Franjo je imao sakramentalnu, materijalno-tjelesnu duhovnost iz koje je nikao njegov odnos poštovanja i bratstva prema svakom Božjem stvorenju, od trave i vjetra do zvijezda i sunca, od mrava do vuka. Iako u dvoznačnome odnosu prema tije-lu (ljepoti, osobito ženskoj), ipak je Franjin odnos prema tjelesnosti na novozavjetnom tragu, posve različito od ma-nihejskih i milenarističkih strujanja joakimista i raznih du-hovnjaka njegova vremena. Prema materijalnoj stvarnosti odnosi se drugačije i od panteističko-magijskih struja: za Franju sve stvari, sve stvoreno, istodobno je autonomno i sveto, u njemu je moguće susresti Božju nazočnost, ali tu se nazočnost ne može nikada posvojiti.

Ni monah, ni samostanac, ni svećenik, Franjo prepo-znaje Božji trag u svemu stvorenom, prepoznaje Isusa u gubavcu, u siromašnima i prezrenima, neukima i ne-moć-nima, zalaže se za podčinjene, propovijeda u primjerima iz svakodnevlja. Isusovo čovještvo – osobito Betlehem i Gol-gota, utjelovljenje i križ – stožeri su njegove duhovnosti. Inscenira žive jaslice u Grecciu (1223). S poštovanjem se odnosi prema crk vama i svetim mjestima iznad svega iz ljubavi prema križu, raspetoj Ljubavi (Klanjamo ti se Pre-

sveti Gospodine Isuse Kriste, ovdje i u svim crk vama tvojim…). Franjin put ide posred svijeta, od gubavca i križa u Sv. Damjanu do La Verne (1224) gdje prima rane, kojima se ne hvali niti dopušta da ih itko vidi prije njegove smrti.

Jednostavna, evanđeoska duhovnost. Franjo čak uspije-va da skromni oratorij – Procijunkula bude mjesto potpu-noga oprosta. U kasnijim stoljećima će doći do iskrivljenja i trgovine oprosta ali u Franjinu smislu porcijunkulski oprost označava vrednovanje priproste crk ve njegova svakodnevlja, pokazujući da se ne mora hodočastiti u velika svetišta ili čak ići u križare i “božji rat” kako bi se iskupili grijesi.

Sakrament riječi i bratstvo

Siromašniji među siromašnima, manji među maleni-ma, jednostavan i slobodan od zavisti u nemanju i neuko-sti, podložan svima (simplex, idiota, subditus), Franjo nije tražio povlastice od Crk ve ni od svjetovnih moćnika. No, nije se ni uklanjao njihovoj darežljivosti. Primao je one povlastice i darove kojima je pomagao potrebnima i kroz to nije htio osvajati srca ni moćnika ni nemoćnika, niti se boriti za bolji položaj i ugled.

Prezirao je novac, smatrao ga je prašinom, baš u vreme-nu kada se Zapad okreće monetarnoj privredi i kad novac postaje “idolom”. Sa sumnjom se odnosio prema svakom obliku moći, pa tako i prema moći znanja, osobito onoga znanja koje se držalo kao posjed i blago, koje se ne bi ra-dosno dijelilo drugima i ne bi služilo miru i uspostavljanju Božjega kraljevstva među ljudima. I na knjige, koje su u njegovo vrijeme koštale mnogo i zahtijevale mnogo rada oko prepisivanja i uvezivanja, gledao je nevoljko.

Za njega je teologija bila sveta znanost ali samo kao tu-mačenje Svetoga pisma, nikada kao sitničavo istraživanje i nikada kao nadmudrivanje. Ona je susret teksta Pisma s tekstom života, Božje riječi i života suvremenika, gotovo doslovno primjenjivanje Isusovih riječi na konkretni život (sola scriptura). Svete knjige, sveta imena i napisane riječi Pisma imale su za Franju sakramentalnu vrijednost i tražio je za njih pozornost i poštivanje jednako kao i za euharistij-ske prilike. Franjevačka teologija riječi, riječ kao materijal-ni sakrament i prije Luthera!

Nije sve išlo jednostavno u Franjinu životu. Velike su poteškoće nastale dolaskom braće. Mučio se između nuž-nosti institucionaliziranja svoje zajednice (religio-red) i anarhične spontanosti nekih sljedbenika, i onoga čega je tada bilo u izobilju – autonomnih pokornika (viri poeni-tentiae) na rubu hereze. Zato je svoju zajednicu nastojao urediti kao bratstvo (fraternitas) u kojemu će vladati obi-teljski odnosi – odnosi iskrenosti, otvorenosti, slobodnoga govora, ponašanja i djelovanja, bez sladunjavosti i bez kon-trole “velikoga brata”. To bratstvo (ni stroga, ni raspuštena zajednica) u onodobnom podijeljenom društvu i Crk vi, smatrao je Franjo, treba odigrati posredničku, pomiritelj-sku ulogu između maiores i minores, te između sve omra-ženije crk vene hijerarhije (klerika) i sve nezadovoljnijega običnoga svijeta (laika) – s onu stranu svih društvenih i crk-venih podjela. Zato je Franjo uvelike inzistirao i na samom pozdravu mira.

Za razliku od crk vene hijerarhije, za razliku i od kla-sičnih monaških i samostanskih ustroja, za razliku i od dominikanaca, Franjo je model prelata, opata, i superio-ra zamijenio službom ministra, služitelja. I to ima veze sa svijetom, sa službom naučnika, šegrta, poslužitelja unutar onodobnog procvata obrta, korporacija i cehovskih udru-ženja. Ministri ne ostaju na službi ni dugo ni čitav život, nego se demokratski biraju i smjenjuju na zajedničkim


Fran

jo A

siški

8

kapitulima. U konačnici, njegovo poimanje poglavara, taj minoritski princip, nije ništa drugo nego ono što prema Evanđelju Isus traži od svojih učenika: najveći među bra-ćom treba biti sluga svima (viri evangelici).

Franjo se, dakle, ne odriče poglavara, ali oni su služi-telji. Ne niječe institucije, ali one su za ljude i u službi po-slanja. Sam se odriče poglavarske pozicije – u Rim braću 1209. predvodi Bernard a ne on. Kasnije, kad se oformi Red, generalni ministar neće biti Franjo, nego Petar Katan-ski, pa zatim Ilija Asiški, kojima i sam želi biti poslušan. Specifi čna je, međutim, Franjina uloga u “vodstvu” njegova bratstva. Iako vodstvo prepušta drugima, on se nikada – kao utemeljitelj, duhovni i moralni autoritet ali uvijek brat – ne suzdržava intervenirati kad god vidi da njegova braća odstupaju od njegovih prvotnih nakana, od evanđelja, čak i da se naljuti, sukladno onome članku iz Nepotvrđenoga pravila da brat nije dužan slušati nevaljala poglavara ili ako mu ovaj naređuje nešto što se protivi njegovoj savjesti. U tom smislu vrlo je indikativna i njegova odluka o postu koji su upravitelji Reda, za vrijeme njegove odsutnosti u Svetoj Zemlji, željeli svesti na izvanjsku, samo pravnu (monašku) normu, ili slučaj kada naređuje da se smjesta napusti dobi-vena kuća u Bologni kojom bi se braća vezala za jedno mje-sto, ili ono kada tjera od sebe braću koja, dok on sastavlja pravilo, žele ublažiti njegovu dosljednost i bezuvjetnost.

I s obzirom na poslušnost, na podložnost kako je Fra-njo više volio govoriti, ostat će nejasnoća kroz svu po-vijest. Potvrđeno pravilo, a i sam Franjo u Oporuci, za razliku od Nepotvrđenoga pravila i određenih postupaka koje nam donose životopisi, tražit će strogu podložnost službenoj Crk vi. I poslušnost će slično siromaštvu ostati ono prijeporno u franjevaštvu kao uopće u Katoličkoj crk-vi: kada, naime, treba savjest podložiti dužnosti i zavjetu posluha; treba li prekršiti poslušnost ako se krši sloboda i čini nepravda drugima; koliko je dragovoljna poslušnost izlika duhovne lijenosti i gluhoće za Isusovo evanđelje; ima li dragovoljno odricanje volje i slobodna podčinjenost onu proročku, evanđeo-sku dimenziju kojom se mora djelovati u korist onih koji su bez svoje volje podčinjeni, koje po-litičke i crk vene strukture drže u ropstvu, ma-terijalnom i duhovnom, kojima se propovijeda nehumana podložnost kao uvjet spasenja a u stvari se brani moć?

Klarise u klauzuru – braća po svijetu

Poslije odobrenja Rima, broj franjevaca brzo raste. Pridružuje se i plemkinja Klara Asiška, nećakinja Rufi na degli Off reduccio, koji se već pridružio Franji i koji je, vjerojatno, utjecao na Klarinu odluku više nego sam Franjo. Klari se uskoro pridružuje njezina sestra Katarina (Janja) i druge djevojke (1211). Ona je osjetljiva za siro-mašne i privlači je Franjin put. Vjerojatno, kako bi izbjegli zle govore a i sumnjičenja, koja su pra-tila heretičke skupine u kojima su bile zajedno žene i muškarci, Franjo – nakon što je s braćom svečano primio Klaru u Porcijunkuli i u pokor-ničkom duhu odrezao joj kosu – šalje je u jedan samostan kao sluškinju, zatim u blizinu Carce-ra u polupustinjačku nastambu, da bi konačno sestre našle svoje boravište u Sv. Damjanu, crk vi koja je bila pod jurisdikcijom asiškog biskupa, a koja će prerasti u samostan klarisa, sestara koje će u strogoj klauzuri, molitvom i radom, prati-

ti Franju i njegovu braću, a braća će pomagati sestrama. I ovdje će ostati ne samo pitanje kakav je doista bio odnos Franje i Klare, brata i sestre, sigurno različit od biološko-ga brata i sestre Benedikta i Skolastike, i zašto u konačnici tako različit put: Franjo i braća po svem svijetu, Klara i se-stre u klauzuru?

Franjo i prvi franjevci ne čekaju u crk vama, samostani-ma ili svojim duhovnim skloništima da im ljudi dođu, nego ih osim po trgovima i cestama nalazimo posvuda, uvijek u blizini ljudi i s ljudima. Uočljivo je i u tome nasljedovanje Isusa iz Nazareta i primjenjivanje onoga što Isus traži od svojih učenika: da budu sol svijeta, grad na gori, kvasac i svjetiljka na vidnome mjestu. Franjo i franjevci ne žele us-postavljati nikakvu teokratsku, crk venu, ni nacionalno-ka-toličku državu, niti se svrstavaju uza kakvu stranku i vlast. Proročka, ili u najširem smislu politička, socijalna dimen-zija Isusova evanđelja, učinit će da će Franjin način života usvojiti i obiteljski ljudi, ljudi u svijetu, ljudi svih zanimanja i nadahnuća. Sam će Franjo uspostaviti Treći red, danas na-zvan Franjevački svjetovni red (s Franjevačkom mladeži). Razumljivo, jer Franjo nikada svoj put nije smatrao samo putom pojedinca (Spasi dušu svoju!), ni putom privilegi-ranih, izabranih, putom nekog “staleža savršenstva” i od ljudi odvojenoga “posvećenoga života” neke elitne skupine, nego put jednostavnoga, svakodnevnoga ostvarivanja Isu-sova evanđelja za sve i u svakoj prilici. Kazao je da je taj put njemu darovan odozgor, i da svatko treba tražiti svoj vla-stiti put evanđelja. Nije imao nakanu osnivati red, nikakvu crk venu instituciju. Na to je bio primoran, što iz same biti takva puta, što od vlastitih sljedbenika, što od Rima.

Život Franje Asiškoga odvijao se u nasljedovanju Isusa Krista. Istodobno se vraća izvorima, Evanđelju, i istodobno je “moderan”, sav u konkretnom društvu. Kombinira pro-povijedanje i život među ljudima, radeći vlastitim rukama, s povlačenjem u samotna mjesta, u pokoru i molitvu. Fra-

Ivo DULČIĆ, Sveti Franjo s pticama


9

njin život je spoj traženja Boga u povučenosti, meditaciji nad Svetim pismom, te prepoznavanja Isusa u siromašnim, prikraćenima, bolesnima, marginaliziranima.

Franjo u Oporuci traži od braće da svatko radi svojim rukama neki pošten posao, a ako ne zna, treba ga naučiti. Također, da se prošnji mogu uteći samo u krajnjoj nevolji i da sve dijele s drugima. (Neprimjereno i prenaglašeno su i franjevci i dominikanci prozvani prosjačkim redovima!) Naravno, još će za Franjina života, a osobito kasnije, ra-zvoj franjevačkoga pokreta krenuti i drugim smjerovima, s konfl iktima, podjelama i izdajama, menadžerstvima i poli-tikantstvima, lijenoš ću i lopovlucima, ali i putem autentič-nog svjedočenja Franjina puta.

Franju i njegovu braću moglo se susresti posvuda. Ra-širili su se gotovo u sve krajeve Europe, još za Franjina života. Osobito su dobro primljeni u Francuskoj, u Svetoj Zemlji, nešto kasnije u Engleskoj. Ima ih i među muslima-nima. Franjo je i sam prošao Italiju, kretao za Španjolsku i Francusku pa se vraćao. Putovao je u Svetu Zemlju. Prvi put je zbog oluje prispio tek do dalmatinske obale (1211), i vratio se. Za vrijeme drugog putovanja, u Damietti se, na iznenađenje očevidaca i zaraćenih vojski, susreo s egipat-skim sultanom Malikom al-Kamilom 1219. u punom jeku V. križarske vojne. Pojedinosti samoga susreta nemamo, ali izaziva Franjina smionost u kojoj se miješa želja za muče-ništvom s poštivanjem slobode i vjere drugoga.

Još za Franjina života njegovu braću prate i uspjesi i neuspjesi. Prve misije u Njemačkoj i Ugarskoj doživjele su krah. Neka su braća otišla u Maroko, propovijedati među

muslimane, i za razliku od Franje, bili su pogubljeni (1220). Franjevačka opcija nenasilja i mirotvorstva kroz či-tavu će povijest činiti jednu od njihovih temeljnih zadaća. U Potvrđenom pravilu govori se izričito o odlasku i življe-nju među muslimanima, o nenapadnom svjedočenju vla-stite vjere. Kroz čitavu povijest franjevaštva uvijek će ostati alternativa uzorâ: marakeški mučenici ili Franjin susret sa sultanom. Prvi, martirološki model će brojem i podrškom službene Crk ve prevladavati, ali i Franjin model, model otvorenosti i dijaloga neće zgasnuti.

Osim u vrevi života, Franju i njegove drugove među ljudima, moglo se naći i po samotištima. Franjo se u po-niznom nasljedovanju Isusa i sam izmicao popularnosti mnoštva i senzacionalističkom proglašavanju svetim, onom takom zavodljivom kultu ličnosti. Povlačio se na odmor, u sabranost da se s još jačom i obnovljenom evanđeoskom snagom vrati među ljude.

Nadahnuće koje traje

Mnogo je toga Franjo Asiški pokrenuo u zapadnom krš ćanstvu i zapadnoj kulturi. U nekom smislu postao je svjetionikom čovječanstva. Jer je nasljedovao poniznoga i siromašnoga Krista, od njega i franjevaca su nam one pobožnosti koje veličaju Božju nazočnost u čovjekovom tijelu – od jaslica do Križnog puta. Franjo i franjevaštvo pokrenuli su ili nadahnuli mnoge stvari u književnosti i umjetnosti, od jednostavnoga govora na narodnom jeziku, s primjerima iz svakodnevnoga života (exempla), do sli-karstva s trećom dimenzijom, s vrednovanjem društvenog konteksta, do uzvišene gotike, zatim u sveučilišnom studi-ju (Aleksandar Haleški, Bonaventura, Škot, R. Bacon, Lu-llus…), dijalogu među religijama i svjetonazorima, kao i na socijalnom planu, u karitativnoj brizi za gubavce, bolesne i siromašne (hospiciji, Kruh sv. Ante).

Od Franje je jedna od najljepših pjesama na talijan-skom jeziku – Pjesma brata Sunca ili Pjesma Božjih stvo-renja u kojoj Franjo hvali svemoćnoga i milosrdnoga Boga za sunce, vatru, vjetar, zemlju, za ljude, sva stvorenja i za sestru smrt, te će osim predvodnikom mirotvorstva postati i svjetskim zaštitnikom ekologije.

Kroz čitavu povijest Franjo je mnogim ljudima nadah-nuće. Iako mu se ljudi malo mole kao svecu, on ne pre-staje nadahnjivati sve, od malih ljudi do intelektualaca, od običnih vjernika do papa, od katolika do protestanata, od krš ćana do muslimana, od vjernika do tražitelja istine, od neukih do moćnika. Tako je papa Ivan XXIII. pred saziv Drugog vatikanskoga sabora koji je dobro promijenio Crk-vu i krš ćanstvo, išao u Franjin Asiz da se pomoli. Ivan Pa-vao II. je u Franjinu gradu sazvao 1986. predstavnike svih svjetskih vjera na molitvu za mir u podijeljenom svijetu, za uklanjanje svakoga nasilja, za poštivanje prava i dostojan-stva svakog pojedinca.

I dok ove godine franjevke i franjevci slave 800. obljetni-cu svoga pokreta sjećaju se susreta Franje Asiškoga s Inocen-tom III, što može biti poticajna jedna razlika između Franje i toga pape. Taj moćni papa koji je vladao Zapadom, napisao je spis O preziru svijeta ili o bijedi ljudskoga postojanja, umro je u Perugi 1216, a njegovo je tijelo ostavljeno u katedrali, golo, opljačkano od njegovih slugu. A siromašak, Poverello iz Asiza, Franjo je umro (1226) također bez ičega, ali okružen svojom braćom koja su mu pjevala psalme, njegovu Pjesmu stvorenja, pjesmu radosti života, čitali evanđeoski odlomak Isusove muke i nastavili na njegov način slijediti Isusa Krista do današnjih dana. Ova usporedba nije za praznu uznosi-tost, nego za pitanje kome i koliko doista sličimo!

Ljubo IVANČIĆ, Sveti Franjo prima rane


Fran

jo A

siški

10

Odnos između karizme i institucije, Franje i Crk ve, fra-njevaštva i crk venosti, imat će od početka do danas tako-đer svoje dramatične razvoje, sukobe i tragične ishode. I raznovrsno posvajanje i razna tumačenja Franjinih riječi i djela, od spiritualiziranja Franje, osobito njegovih rana i inzistiranje na čudesima i legendama, od izvlačenja Franje iz njegova povijesnoga konteksta, utjerivanje u poslušnost i samostane, pa sve do onih revolucionarnih tumačenja koja su posve prilagođavala Franju i njegovu poruku svijetu, već će zarana učiniti da će Crk va, papa Grgur IX, raditi na “službenom” svetom Franji. Zatražit će službeni životopis i izvještaj o čudesima od Franjina učenika Tome Čelansko-ga. Isti će papa staviti izvan snage Franjinu Oporuku, onaj mali spis za koji Franjo traži da se uvijek čita uz Pravilo. Franjo, naime, nije bio zadovoljan Pravilom i tim je spi-som htio svojoj braći još jednom istaknuti ono najvažnije. Inače, dugo je trajao put do odobrenja Pravila, koje će se uvijek tumačiti dodatnim pravnim dokumentima (konsti-tucijama i statutima). Kako kažu povjesničari, nije se radilo samo o neodobravanju od strane Crk ve i njezinom zahtje-vu za što preciznijim pravilom s jasnim juridičkim propisi-ma. To je zacijelo bilo posrijedi, ali i Franjo je, s instinktom trgovca i viteza, sastavljao nekoliko pravila, koja su bila više forma, način, stil života, i to po evanđelju, a ne skup pravnih normi, i onda bi ih stavljao ad experimendum, na provjeru, jer kako zapravo Isusovo evanđelje uopće staviti u pravne okvire.

Osobito je pod utjecajem kurije, zatim neke braće okre-nutih slijepoj podložnosti kuriji te onih čija je crk venost bila jedino vlastita želja za moći, korjenito izmijenjeno tzv. Nepotvrđeno pravilo iz 1221. koje je u većini bilo sastavlje-no od citata iz Evanđelja. Ono sadrži mnogo više Franji-na duha nego potvrđeno. Treba spomenuti kako mu je u sastavljanju umnogome pomogao vrsni poznavatelj Pisma Cezarije iz Speyera kojega će Franjo povesti sa sobom iz Svete Zemlje i koji će 1221. voditi 27 braće u ponovnom uspostavljanju franjevačkog pokreta u Njemačkoj. Treba istaknuti također da se i pri izradi Potvrđenoga pravila (Re-gulla bullata) iz 1223, koje je na snazi i danas, Franjo po-vukao u osamu, ali s drugom braćom da zajednički urade ono što je Crk va od njih tražila. Franjo se uvijek savjetovao i uvijek je ostajao vjeran onomu što ga se bezuvjetno ticalo – Isusovu evanđelju.

Papa će Franju već dvije godine nakon njegove smrti pro-glasiti svetim da ga što više ugnijezdi u krilo Crk ve. Učinit će se to i s drugim franjevačkim svecima, i Klarom i Antom Padovanskim. Za razvoj franjevaštva posebnu će ulogu odi-grati kapituli iz 60-ih godina XIII. stoljeća i učeni franjevac, sveučilišni profesor, kasnije general Reda i kardinal Bona-ventura. On će dobiti zadatak da sastavi službeni životopis Franje Asiškoga (Legenda maior) s nakanom da se svi drugi spisi unište. To će biti i učinjeno. Ipak, kao i uvijek u sluča-jevima unifi kacije, nešto od “neslužbenoga” bit će sačuvano. Franjevački pokret ostat će kroz povijest prisutan po svem svijetu, povrh svega ondje gdje je teško biti čovjek.

Novi zamah istraživanja Franje i franjevaštva doći će tek s protestantom Sabatierom koncem XIX. stoljeća. U to će vrijeme biti pronađeni i drugi (zabranjeni) spisi. Od tada pa do danas bezbrojni su istraživači Franje Asiškoga i to ne samo među franjevcima i katolicima nego i među povjesničarima i ljudima drugih vjera.

Franjo Asiški nije toliko svetac kojemu se ljudi mole, nego čovjek kojega se nasljeduje. Oko njega nije izgrađen kult ličnosti nego jedinstvena atraktivnost jer se približava Isusu Kristu i njegovu evanđelju – za Franju najmjerodav-nijoj osobi i najradosnijoj poruci. Sve Franjino djelovanje,

molitve i spisi, njegovo protivljenje i predanje viteštvu i proroštvu, svijetu i Crk vi, imali su jedini cilj da sve ljude, a najprije svoju braću, usmjere prema Isusu. Idući sam tim putem Franjo je polagano, i ne bez muke, od prosječnog asiškoga mladića postao uzorom koji je i danas izazovan i prihvatljiv.

Ivan ŠARČEVIĆ

Đuro SED

ER, Sveti Franjo


11

N eobično: veliki Inocent dopustio je da se sasvim izravno konfrontira s beznačajnim čovjekom po-put Franje iz Asiza, tako da se 1209. zbio uisti-

nu historijski susret: Franjo iz Asiza pred Inocentom III, vladar svijeta ispred “poverella”, malenog siromaška! Nije li ovdje, u osobi Giovannia di Bernardonea, nekoć vese-lo-živahnom i svjetovnom sinu bogatog trgovca suknom iz Asiza, uobličena velika alternativa rimskom sistemu?

Možda Inocentovo dopuštanje ipak nije bilo tako ne-obično. Jer Franjo, koji se odrekao “svijeta”, tj. obitelji, bo-gatstva i karijere te je čak svu svoju odjeću vratio ocu, u svojoj ogoljenosti se sklonio u krilo Crk ve. H. Grund mann je ovdje uvidio pravo: Franjo je uvijek imao “vjerničko povjerenje u Crk vu i njezine sakramente”, uvijek je imao “nepokolebljivo poštovanje prema svećeničkoj službi, kojoj on kao laik sam nikad nije težio”. K tome pridolazi: Tako-đer je Inocent III. znao da su hitno nužne reforme Crk ve, radi kojih će sazvati Četvrti lateranski sabor. Bio je naime dovoljno osjetljiv da primijeti kako je izvanjski moćna Crk-va bila iznutra slaba, kako su “heretička” strujanja u Crk vi silno ojačala i kako ih se teško može svladati samo silom. Zar ne bi bilo bolje, vezati ih uz Crk vu i izaći u susret nji-hovoj želji za apostolskim propovijedanjem u siromaštvu? Franjo iz Asiza mu dakle nipošto nije mogao unaprijed biti nepoželjan a i nije mu bio nepoželjan.

No, što je točno želio “poverello”? Što je značila “obno-va ruševne Crk ve”, koju je dvadesetčetverogodišnjak u vi-đenju Raspetoga (1206) shvatio kao poziv upućen njemu? Ukratko: Svršetak samodostatne građanske egzistencije i početak stvarnog nasljedovanja Krista u siromaštvu i putu-jućeg propovijedanja u skladu s evanđeljem, štoviše, istin-sko suobličavanje (“conformitas”) Kristovu životu i patnji i identifi kacija s Kristom (“alter Christus”).

Franjevački istraživači poput Hilarina Feldera i Kaje-tana Essera nisu uvijek s potrebnom samokritičnom oštri-nom izdvajali ovo konfl iktno, premalo crk veno polazište mladog alternativca, kao da između Franje i kurije nije postojala nikakva fundamentalna suprotstavljenost te kao da od Franje prema franjevcima postoji u najboljem sluča-ju “organski razvoj” i nikakva proturječja. Nasuprot tome, nastavljajući se na istraživanja strazburškog povjesničara Paula Sabatiera i marburškog stručnjaka za religije Ern-sta Benza, drugačije čini tibingenški povjesničar teologije Helmut Feld, koji na temelju kritičkog ponovnog čitanja izvora ne samo predstavlja tri neosporne osnovne točke franjevačkog ideala, nego također kritički promatra bu-dući razvoj:

– Paupertas, siromaštvo: Franji iz Asiza stalo je do živ-ljenja u beskompromisnom siromaštvu. Poticaj za to je Isu-sova riječ, koju je 1208. čuo na bogoslužju: “Besplatno pri-miste, besplatno dajte. Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi

sebi u pojaseve, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ta vrijedan je radnik hrane svoje” (Mt 10,8-10). To ima za posljedicu, kao što se može pročitati u Franjinoj Oporuci: bezuvjetno neposjedovanje ne samo pojedinog člana bratstva (kao kod starijih redova), nego zajednice kao cjeline; zabrana novca upravo kao i zabrana podizanja veli-kih crkava i zgrada, uključujući i zabranu traženja bilo ka-kve privilegije kod rimske kurije. Nego braća trebaju raditi, teško raditi na polju: dakle nikakav prosjački red (prošnja samo u slučaju nevolje)!

– Humilitas, poniznost: Franjo iz Asiza nastoji živjeti u odricanju od moći i utjecaja sve do krajnjih oblika samo-zatajnosti i sebe-umrtvljenja. Propovijeda krepost strplji-vosti u svim stanjima i temeljno raspoloženje radosti, koja može podnijeti čak psovanja, pogrde i udarce. Pri tome su mu uzori Isusova patnja i siromaštvo, dapače, Franjo se identifi cira s Isusom patnikom.

– Simplicitas, jednostavnost: Franjo iz Asiza nastoji oko nasljedovanja Krista u velikoj jednostavnosti u svemu djelovanju. Znanje i znanost mu nasuprot tome izgledaju više kao zapreke. Umjesto toga stalo mu je do novog odnosa prema stvorenju, što dolazi do izražaja u nekim izvještajima, legendama i prije svega u “Pjesmi brata Sunca”: novi odnos prema životinjama, biljkama i neživim prirodnim pojavama, čak prema “našoj sestri, tjelesnoj smrti”. On sva stvorenja na-ziva braćom i sestrama, jer je u njima, kao u ljudima, gledao bića ispunjena duhom i božanskim životom.

Tako Franjo, koji svoj način života “prema svetom evanđelju” smatra Božjom objavom i sastavlja malo pravilo

Alternativa? Franjo iz Asiza

Marija UJEVIĆ, Sveti Franjo s pticama


Fran

jo A

siški

12

isključivo od biblijskih citata, dolazi u Rim 1209. s jedanae-storicom “manje braće” (“fratres minores”) da od Inocenta III. dobije crk veno odobrenje za prakticirano siromaštvo i laičko propovijedanje. Suobličujući se Isusu, ali bez kon-frontacije s hijerarhijom, ne skrećući u herezu, nego u po-slušnosti prema papi i kuriji, žele on i njegovi sljedbenici ostvariti svoju nakanu i kao Isusovi učenici u putujućem propovijedanju posvuda naviještati ideal evanđeoskog živ-ljenja. Premda ih se izvanjski teško moglo razlikovati od “heretika”, nisu željeli živjeti svoj ideal siromaštva u suprot-stavljanju pravovjernom nauku – dakako niti u zabačenim samostanima, nego navješ ćujući evanđelje usred talijanskih (u to doba križarskih vojni sve prosperitetnijih) gradova.

A hijerarhija? Ključnu ulogu u Rimu imao je za Franju poznanik asiškog biskupa kardinal benediktinac Ivan od Sv. Pavla, iz obitelji Colonna. Uvjeren u nužnost crk venih re-formi, on prima braću u svoju kuću i s Franjom vodi duže razgovore. Ni njemu doduše ne uspijeva da Franju nagovori na samostanski ili eremitski način življenja, ali Ivan utječe pozitivno na papu: Po ovom čovjeku koji djeluje evanđeo-ski Bog bi mogao reformirati vjeru Crk ve u čitavom svijetu. Tako je uspostavljena veza između Franje i Inocenta III. Čini se da je ovaj nakon podužih opomena dao Franji dopuštenje propovijedanja pokore. Koleba se samo s obzirom na ispu-njavanje u pravilu zahtijevanog ideala života u apsolutnom siromaštvu. Franjo treba da o toj stvari u molitvi ispita Božju volju, kao što bi on i učinio. Na temelju sna – kod Inocenta kao i kod Franje vizije igraju važnu ulogu – prema kojemu maleni, neugledni redovnik pridržava papinsku lateransku baziliku da se ne uruši, papa – tako veli predaja – konačno odobrava Franjino pravilo i obznanjuje ga na konzistori-ju. Ne biva, međutim, ništa zapisano.

Sve to znači da se Franjo, koliko god izgle-dao opasan, potpuno podložio Crk vi. On je papi obećao poslušnost i strahopoštovanje te je također braću vezao istim obećanjem. Po želji kardinala Ivana dopušta da njega i nje-govih jedanaest braće po tonzuri uzdignu na klerički status, što olakšava propovijedanje, ali potiče klerikalizaciju mlade zajednice. Jer se sada i svećenici priključuju zajednici. Proces “pocrk venja” franjevačkog pokreta je počeo i Franjo, koji se u siromaštvu želio odriješiti od svega, sada se to više veže za “svetu majku Crk-vu”. A nije bio pošteđen ni ovog paradoksa: Što se više ponižavao, to ga je narod više štovao.

Sada konačno moramo još jednom pro-govoriti o konkretnoj problematici, koja se nametnula s nastupom Franje iz Asiza: Je li on bio alternativa rimskom sistemu? Što bi se dogodilo da je sam Inocent III. iznova oz-biljno prihvatio evanđelje, da je usvojio glav-ne točke Franje iz Asiza? Što bi se dogodilo da je Četvrti lateranski sabor (1215) reformu Crk ve postavio na toj osnovi?

Pri tome bi se moglo mirno razmisliti: Isusov govor uz poslanje učenika bio je govor za putujuće propovjednike, koji se ne može jednostavno generalizirati. I u našim razmi-šljanjima o prvoj zajednici vidjeli smo kako su oni koji su htjeli ići za Isusom, koji je živio slobodno i lutalački, nužno morali ostaviti sve iza sebe. Sigurno: Isus nije zahtijevao (kao esenski samostan u Qumranu na Mrtvom Zlatko KESER, Svijet svetog Franje Asiškog

Pitanja za buducnost

Kakvo lice treba imati Crk va? Treba li Crk va buduć-nosti biti Crk va u duhu Inocenta III. ili u duhu

Franje iz Asiza? Također ako smo svjesni komplici-ranih pitanja ekonomije, vršenja službi i prava, koja Crk va u zanesenjačkom idealizmu ne može ignorirati; također ako se dakle u Crk vi prihvaća jedna legitimna forma prenošenja službi, vršenja prava i baratanja novcem, ipak ostaje uvijek živo ovo osnovno pitanje, koje dolazi od evanđelja kao temelja Crk ve: Kakvo lice treba imati Crk va?

� Crk va bogatstva, razmetanja i raskoši, gramzivosti i fi nancijskih skandala? Ili pak Crk va transparen-tne fi nancijske politike, umjerene skromnosti, pri-mjer nutarnje slobode od posjedovanja i krš ćanske velikodušnosti, koja evanđeoski život i apostolsku slobodu ne potiskuje, nego potiče?

`


13

moru) predavanje posjeda zajednici. On je odobrio to da Zakej razdijeli samo polovicu svoga posjeda; nije postavljao nikakve zakone i nikakve paragrafe; njegovi različiti pristaše, Petar također, posjedovali su kuće. Ali od svih je Isus zahtijevao umjerenu skromnost, po-vjerljivu bezbrižnost, nutarnju slobodu od posjedovanja. U prvoj zajednici, gdje su ka-snije odnosi idealizirani, doduše nije ostva-rena idealna socijalna utopija, ali jest “socijal-no solidarno zajedništvo”.

Stoga još jednom pitanje: Što bi se dogo-dilo da je Isusova poruka – ne in imitatione Christi, nego in correlatione cum Christo – tada iznova ozbiljno shvaćena? Odgovor može biti samo ovaj: Iako ne doslovno, nego duhovno shvaćeni, predstavljali su i predstavljaju evanđeo-ski zahtjevi Franje iz Asiza snažno dovo-đenje u pitanje centraliziranog, juridi-ziranog, politiziranog, militariziranog i klerikaliziranog rimskog sistema, koji se dočepao stvari Krista. A u sljedećem razdoblju takvi zahtjevi postajat će sve glasniji. Franjo iz Asiza predstavlja po-vratak na ono što je stvar Isusa Krista izvorno značila i to vraćanje moralo je ispasti to radikalnije, što se rimski sistem više udaljavao od izvorne poruke.

Dakako: Nije trebalo ni dva deset-ljeća, da franjevački pokret, koji se jako raširio posvuda u Italiji, bude gotovo u potpunosti pripitomljen u Crk vi, tako da je uskoro bio u službi papinske politike kao nor-malni red. To je u biti bilo djelo nama poznatog nećaka Inocenta III, kardinala Hugolina iz Ostije, koji je još za Fra-njina života postao njegov bliski prijatelj i zaštitnik i koji se godinu dana nakon Franjine smrti kao papa Grgur IX. po-peo na papinski tron. Kako je ovo postigao? Upravo je on već 1228. kanonizirao Franju, koji je “odozdo” već odavno proglašen svetim, i tako ga učinio svecem “odozgo”. On je također dopustio da brat Ilija iz Cortone, kojeg je još sam

Franjo postavio za vikara, sagradi raskošnu baziliku, postavljenu na jake substrukture, iznad Franjina groba s gornjom i donjom crk vom, i samostansku zgradu izvan zi-dina Asiza – sve protivno izričitoj zabrani sveca da se podižu velike crk ve i zgrade. Izdao je 1230. bulu, u kojoj je “inter-pretirao” pravilo prema želji franjevačke zajednice koja je već organizirana poput reda i sve je stabilnija: Braći doduše nije dopušteno posjedovanje (“proprietas”, “dominium”) vla-

sništva, već samo upotreba, uživanje (“usus”) vlasništva – fi ktivno razlikovanje, koje bi sam Franjo si-gurno isto tako odlučno odbio kao što bi odbio sada također dopušteno indirektno baratanje

novcem uz pomoć uplatnica.Stoga je više od jednog stolje-

ća u Franjevačkom redu – ovdje ne mogu ulaziti u njegovu povijest – trajala svađa između rigorista i laksista o shvaćanju siromaštva (Spor o siromaštvu). Ipak što se franjevcima priključivao veći broj svećenika, obrazovanih i studena-ta, kojima je trebala izobrazba, to su se više “manja braća” okretala

također znanostima, tako da je već sam Franjo u svojoj Oporuci tražio da se

poštuje teologe. Uskoro se franjevačkoj zajednici u Bologni priključio Portugalac Antun Padovan-ski a u Parizu jedan tako slavan profesor poput Britanca Aleksandra Haleškog i njegov ništa ma-nje slavni učenik, Talijan Bonaventura, kasniji generalni ministar i kardinal.

Inocent III. bio je zacijelo jedini papa, koji je na temelju neuobičajenih kvaliteta Crk vi mo-

gao pokazati bitno drugačiji put, mogao je pošte-djeti papinstvo od raskola i izgnanstva a Crk vu od protestantske reformacije. Dakako to bi onda već u 13, a ne tek u 16. stoljeću, u Katoličkoj crk-vi za posljedicu imalo jednu široku promjenu paradigmi, koja Crk vu ipak ne bi rascijepila,

nego je istinski obnovila te bi također ponovno sjedinila Zapadnu i Istočnu crk vu. Stoga tri prakrš-ćanske osnovne nakane Franje iz Asiza – paupertas, humilitas, simplicitas – upravo ako se ne idealizira

njegova osoba koja ima svoje jednostranosti i sla-bosti, i dalje ostaju pitanja za budućnost Crk ve.

Franjo iz Asiza je, bez izdaje svojih ideala, ali i bez čuvanja svoga tijela osla-bljenog pretjeranom askezom, 3. listopa-da 1226. umro siromašan kao što je živio, navršivši tek 44 godine. Već deset godina prije njega sasvim neočekivano umro je

Inocent III, koji je kao nitko prije njega znao povećati moć, posjed i bogatstvo Svete Stolice, sedam mjeseci nakon završetka trijumfalnog

Lateranskog sabora, u dobi od 56 godina, i on u ljudskom siromaštvu i bijedi. Uvečer, 16. lipnja 1216, našli su ga u ka-tedrali u Perugi, ostavljenog od svih i potpuno golog, opljač-kanog od vlastitih slugu: leš onoga, koji je na početku svoje zvjezdane karijere već kao mladi teolog napisao spis: “O pre-ziru svijeta ili o bijedi ljudskog postojanja”.

Hans KÜNG

Iz knjige: Christentum. Die religiöse Situation der Zeit, Piper, München-Zürich 32005. Preveo: Miro Jelečević

Šime VULAS, Franjevački križ

� Crk va moći i vlasti, birokracije i diskriminira-nja, represije i inkvizicije? Ili pak Crk va čovje-koljublja, dijaloga, bratsko-sestrinskih odnosa i gostoljubivosti također za nekonformiste, ne-pretencioznog služenja njezinih vođa i socijal-no solidarnog zajedništva, koja nove religiozne snage i ideje ne isključuje iz Crk ve, nego ih čini plodnima?

� Crk va dogmatske nepomičnosti, morali-stičke cenzure i jurističkog osiguravanja, sveodređujuće kanonistike, sve-znajuće skolastike i straha? Ili Crk va radosne vijesti i ve-selja, teologije usmjerene na jednostavno evanđelje, koja čuje ljude, umjesto da stalno odozgo indok-trinira, koja ne samo po-učava, nego koja stalno iznova uči?


Fran

jo A

siški

14

N eću pokušati dati sintetički odgovor na temelj-no pitanje za koje svaki povjesničar franjevaštva donosi neke elemente, prije nego što iznova čuje-

mo pitanje koje nam predlaže Raoul Manselli: Po čemu su franjevci promijenili stav Crk ve prema laicima i ponašanje samih laika u XIII. stoljeću – u stoljeću u kojem, usprkos mi-lenarističkim vihorima, krš ćanstvo više ne vjeruje da se pri-makao konac svijeta i u kojem krš ćanstvo staje na zemlju?

Ograničit ću se na tri zapažanja.1. Franjevci su bili glavni širitelji ideje da se nitko ne spa-

šava sam, nego da se cijelo čovječanstvo, sve stvorenje mora spasiti. Zacijelo, monah je želio biti modelom za cjelokupno društvo, a njegova je askeza imala za svr-hu ne samo osobno spasenje, već spasenje svijeta po njegovom zagovoru kod Boga. Proizlazi tako da je mo-naški model bio model samotničke pokore. Prosjački redovnici i posebno franjevci propovijedali su riječju i primjerom da se čitavo čovječanstvo treba spasiti zajed-ničkim vršenjem pokore čiji uzori nisu na vrhu hijerar-hije, nego dolje, to jest kod najponiznijih, najsiromaš-nijih, među laicima kao i klericima. Doista, oni neće ni unutar svoga reda poništiti razdjelnicu između klerika i laika, budući da će laici iz njega biti ubrzo istjerani, ali su dali temeljni poticaj ideji o zajednici iste sudbine u kojoj se poništava razlika između klerika i laika.

2. U svom naučavanju i ponašanju snažno su potvrdili dvo-značnost svijeta u kojem su živjeli. S jedne strane svijet je stvoren od Boga i treba ga voljeti, izvor je radosti i posve-mašnjeg bratstva. No, istodobno on je po đavlu i grijehu odprirođeni svijet kojemu se treba suprotstaviti i kojega bez kompromisa treba odbaciti ondje gdje se nalazi bit-ni izvor nejednakosti i neprijateljstva, svih oblika moći koji se zasnivaju na vlasništvu, novcu, znanosti, na moći položaja, po rođenju i krvi. Upravo u ovoj napetosti iz-među radosnog prihvaćanja svijeta i odbacivanja njego-ve pokvarenosti ljudi moraju ostvarivati svoje spasenje, u dijalektici otvorenosti i otpora. Radi se, dakako, o idealu od kojega su se manja braća već od XIII. stoljeća znali vrlo često udaljiti. O njima je neki anonimni toskanski pjesnik sredinom stoljeća izjavio:

“Siromaha nitko ne želi vidjeti,bogate, svi mogu imati,svi ih imaju.”

No, ostaje ostvarenje toga ideala i pozivanje na taj ideal.3. Na koncu, franjevci su dali konkretni povijesni model

novoga čovjeka – u sebi rastrgana pokornika i na kon-cu raspetoga – samoga Franju, jedinu ličnost koja je u krš ćanstvu, po Isusovu modelu i slijedeći njega, imala odigrati tu ulogu u zapadnom krš ćanstvu. On nije izvor kulta ličnosti, čija nam je – tko mu god bio model – du-boko iskvarena narav poznata, nego individualno utje-lovljenje zajedničkog zanosa: siromašan – siromašniji od svih, ponizan – ponizniji od svih, koji je putovao po cijelom prostoru krš ćanstva, od prenapučenih gradova

do prirodnih samotišta, od Umbrije do Španjolske te do Svete Zemlje.

I na ovom mjestu povjesničar opet uočava koliko je franjevaštvo povijesno uraslo u svijet koji se organizira u zajedništva. To je veliki trenutak korporacija, bratovština i sveučilišta a u isto vrijeme se razvija smisao i afi rmacija po-jedinca. Unatoč njihovim poteškoćama, njihovim protur-ječjima i njihovim neuspjesima, malo se religioznih pokre-ta poput manje braće bolje i dublje uključilo u aktualnost svoga vremena, prilagođujući se novom društvu kako u njegovom napretku tako i u njegovom odbacivanju, ostva-rujući na razini ideja i duhovnosti prijelaz s feudalizma na kapitalizam, ili štoviše – slijedeći izričaj Joséa Romera – u razvoju feudalno-građanskog sustava.

Uz to, vidimo također malo pokreta koji se čine tako po-godnim da izraze i rasvijetle svaki trenutak čovječanstva kao što je franjevački. Istodobno se otvoriti i oduprijeti svijetu, to je mo-del, to je program, jučerašnji i današnji, sutrašnji nesumnjivo.

I u naše vrijeme, u kojem se naši pogledi i naši napori moraju prije svega usmjeriti prema tragičnim zemljama tre-ćega svijeta i ondje za uzore uzeti malene, siromašne i potla-čene, jer ondje – usprkos porazima, pokliznućima i izdajama – vrijedi lekcija franjevaštva u svom velikom pokretu prema laicima. Dok god glad, bijeda i potlačenost ne budu pobije-đeni, to je još valjana lekcija za naše vrijeme.

Jacques LE GOFFZaključak iz knjige: Saint François d’Assise,

Gallimard, Paris 1999.

Franjo – covjek za naše vrijeme

ˇ

Slavko ŠOHAJ, Sveti Franjo


1219. Franjo na Istoku (Egipat, Sveti Ivan u Akri). Susreće se s egipatskim sultanom Malikom al-Kamilom za vrijeme bitke u Damietti. Posjećuje sveta mjesta. U Italiji ostavio dvojicu vikara: Grgur Napuljski za-dužen za utemeljivanje novih provincija, Matej iz Narnija u Porcijunkuli zadužen za primanje i odgoj nove braće. U jednom pismu biskupima Honorije III. prvi put spominje imenom Red manje braće (religio Minorum Fratrum).

1220. Franjo u Akri saznaje za mučeništvo petorice braće u Maroku kao i za sukobe koji su izbili u Redu u Ita-liji osobito oko monastičkog propisa posta. Vraća se u Italiju preko Venecije. U Bologni zahtijeva da braća napuste kuću. Na Miholjskom kapitulu prepu-šta upravu Reda Petru Katanskom, a za protektora Reda Rimska kurija imenuje kardinala Hugolina.

Honorije III. kruni u Rimu Fridrika II.1221. Smrt Petra Katanskog. Brat Ilija postaje novi ge-

neralni ministar Reda. Franjo redigira novo pravi-lo uz pomoć Cezarija iz Speyera, mahom citati iz Evanđelja. Pravilo nije odobreno ni od Reda ni od kurije Regula non bullata (Nepotvrđeno pravilo). Redakcija i odobrenje Pravila Trećega reda. Druga ekspedicija od 27 franjevca u Njemačku na čelu s Cezarijem iz Speyera.

1222. 15. kolovoza Franjo propovijeda na glavnom trgu u Bologni. Sluša ga Toma Splićanin.

1223. Franjo s drugom braćom (Leonom, Bonizzom,…) redigira novo Pravilo prihvaćeno od braće i potvr-đeno od pape Honorija III. (Regula bullata) 29. 11. (bula: Solet annuere).

25. prosinca Franjo proslavlja Božić u Grecciu.1224. Duhovski kapitul odlučuje o slanju braće u En-

glesku. Pismo Anti Padovanskom o predavanju i studiju teologije. Oko 14. rujna na La Verni Franjo prima rane koje skriva sve do smrti. Propovijeda u Umbriji i pokrajini Marche.

1225. Franjo, sve bolesniji, provodi dva mjeseca pored Klare u crkvi sv. Damjana gdje sastavlja Pjesmu brata Sunca. Bezuspješno ga liječe papinski liječnici

u Riettiju. Prenesen u Siennu, u teškoj duhovnoj krizi zbog Reda, redigira svoju Oporuku (kraj 1225. ili početak 1226).

1226. U rujnu donesen u Asiz. Stavljen u biskupsku re-zidenciju u strahu da ga poslije smrti svjetina ne razgrabi (moći sveca!), pa zatim u Porcijunkulu. Diktira pisma za klarise i za Jakobu u Rim. Umire u Porcijunkuli 3. listopada okružen braćom uz moli-tvu i čitanje evanđelja o Isusovoj muci.

1227. Upravu Reda preuzima pravnik Ivan Parenti koji će graditi studijske kuće u Redu. Sve veći sukobi između franjevaca rigorsita (spiritualaca) i umje-renjaka (laksista) u tumačenju Franje, njegovih nakana i Pravila.

1228. 16. srpnja. Kardinal Hugolin, nakon proglašenja papom Grgurom IX, proglašava Franju svetim i do-pušta gradnju Franjine grobne bazilike.

1228. Prvi životopis – Vita (Legenda) o Franji Tome Če-lanskog.

1230. 25. svibnja. Svečano prenošenje Franjina tijela iz crkve sv. Jurja u raskošnu baziliku, čiju je gradnju započeo brat Ilija.

28. rujna. Bulom Quo elongati Grgur IX. tumači Fra-njino pravilo u umjerenjačkom smislu i niječe sva-ku zakonsku snagu Franjine Oporuke unutar Reda manje braće.

1232. Grgur IX. Proglašava svetim Antu Padovanskog (umro 1231).

1234. Kanonizacija sv. Dominika (umro 1221).1248. Druga Vita Tome Čelanskoga.1251. Spis o čudesima svetog Franje Tome Čelanskoga.1260. Opći kapitul Manje braće u Narboni povjerava sve-

tom Bonaventuri, generalnom ministru Reda, re-dakciju jednog »dobrog« životopisa svetog Franje koji bi zamijenio mnoge sumnjive spise i tumače-nja Franjina života i poruke.

1263. Odobren Bonaventurin Životopis (Legenda maior).1266. Na kapitulu u Parizu Životopis svetoga Bonaventu-

re naložen je kao jedini kanonski životopis i nare-đeno je da se unište svi prijašnji životopisi.


POSEBNI PRILOG SVJETLA RIJEČI – SRPANJ/KOLOVOZ 2009.Na naslovnici priloga: Luka PETRAČ, Franjo odbacuje materijalno bogatstvo • Na zadnjoj: Slavko ŠOHAJ, Fratri


Documents

Franjo Asiški - Posebni prilog Svjetla riječi (srpanj/kolovoz 2009.)