Nasa Gospa 40 Kolovoz 2009

1Naša Gospa (Dubrovnik), XV (2009.), br. 40

teme broja:teme broja:

restaurirana slika Gospe od Porata„Pravo na rođenje u učenju Crkve”

Svećenička godina

god

ište

XV.

- b

roj

40 -

ko

lovo

z 20

09. -

ISS

N 1

330-

7908

2 Naša Gospa (Dubrovnik), XV (2009.), br. 40

Prvopričesnici 2009.Euharistijskom je stolu u Stolnoj crkvi Gospe Velike u Dubrovniku 24. svibnja 2009. po prvi put

pristupilo 26 prvopričesnika:Fotografirao: Ivo Marlais

Hrvoje Ban

Ivan Crnjak Mavro Farčić Tomislav Filipović Đivo Gašpar Bruno Gregov

Maria Hvar Tina Jaković Dora Kisić Petar Kulišić Mara Ana Lisičić

Mia Ljubičić Dominik Marić Dario Martić Orsat Mladošić Karla Moravec

Ana Nikić Ana Prebisalić Petrunjela Pustić Gabrijela Radović Nikša Raguž

Žan Riha Marin Vidak Ernest Vierda Petar Vlašić Irena Zanini


SADRŽAJPrvopričesnici 2009. ................................................................ 2Uvodnik .................................................................................... 4O crtežu s naslovne stranice ..................................................... 4

Vijesti iz katedralne župe1038. Festa svetoga Vlaha ....................................................... 5Problem i metamorfoze kulture ............................................... 6Grad u snijegu .......................................................................... 7Velika srijeda ........................................................................... 7Veliki četvrtak .......................................................................... 7Dubrovčani hodočastili na grob Petra Barbarića u Travnik ..... 7Godišnjak klasične gimnazije .................................................. 8Prva sveta pričest – moj veliki dan .......................................... 8Krizmanici 2009. – dovršetak kršćanske inicijacije ................ 9Blagoslov Gospina doma u Grgurićima ................................... 9Susret s knjigom o pravu na rođenje ........................................ 9Papa pozdravio katedralne krizmanike .................................... 9Misa za Domovinu 2009. ....................................................... 10Preko mora do Barija ............................................................. 11

Razgovor ugodniRegens chori profesorica Margit Cetinić ............................... 12

OdgojDomoljublje u školi ................................................................ 13

Naši pokojnici Govor na sprovodu Marije Filičić .......................................... 14Na pokopu gospara Antuna Pače ........................................... 14

Stvaralaštvo mladih Ne želim zaboraviti ................................................................ 15Slano – a nama slatko! ........................................................... 15

Ljudi koje pamtimo Na oproštaju s Perom Ljubićem ............................................. 16

Iz župnih maticaKršteni, vjenčani, pokopani ................................................... 16

Marijansko svetište u katedraliUz Veliku Gospu i zaštitnicu gradske župe Gospu od Porata ........... 17Molitva Onoj koja nam je znak sigurne nade i utjehe ........... 18

Baština Blago katedralne riznice, moćnici XCII i XCIII .................... 19

Dubrovački govorRiječ Bog u dubrovačkomu govoru ....................................... 20Testamenat doktora Balda Podića .......................................... 24Izvor za proučavanje dubrovačke liturgijske baštine ............. 25Crkovne funcioni po misalu Pija Petoga ................................ 25

„Pravo na rođenje u učenju Crkve” Papin apostolski blagoslov knjizi ........................................... 26Pismo državnog tajnika Svete Stolice don Stanku Lasiću ..... 27Hvalevrijedan pothvat ............................................................ 27O gorućim problemima našega vremena ............................... 27Obilje tekstova i podataka o vrijednosti nerođenoga života ... 27Veledjelo logično i smjelo ..................................................... 28Govor naravi mora biti govor morala .................................... 30Važno je da članovi Crkve dođu do pravih informacija ........ 32

Knjiga koja otvara teološku misao drugim disciplinama i siječe klišeje ................................................... 33Čovjek je upravitelj i čuvar, a Bog vlasnik života ................. 34Misterij i poigravanje svijeta oko zanijetka ........................... 36Riznica crkvenog navještaja s mnoštvom podataka i raščlambi .......................................... 38Nezaobilazno djelo u svakoj raspravi o ljudskom životu i rađanju .................................................... 39Poslijepobačajni sindrom: abortus i osjećaj krivnje ............... 41Neiscrpni materijal navjestiteljima Evanđelja ....................... 42Odgojiti i obrazovati da od suradnika postanu djelatno suodgovorni ................................................ 44Jeste li znali...? ....................................................................... 44Obrazloženje čovjekove parnice ............................................ 45Svako se začeto ljudsko biće ima pravo roditi ....................... 46

Svećenička godinaIzumiremo kao hrvatski narod, izumiremo li i kao Crkva dubrovačka? .......................................................... 48Isus u mojoj lađi ..................................................................... 49Ja glasnik bit ću Božji ............................................................ 50Svećenici koji su djelovali u Dubrovačkoj biskupiji zadnja dva stoljeća .................................................. 50

Krizmanici 2009. .................................................................... 67Obnovljena slika Gospe od Porata ......................................... 68

Autori prilogaBenedikt XVI. ......................................................... 9, 26, 46-47Bertone, Tarcisio ..................................................................... 27 Bosančić, Jure ................................................................... 42-43 Bozanić, Josip ......................................................................... 27 Caccia, Gabriele ...................................................................... 26 Carić, Lucija ...................................................................... 24, 25 Cetinić, Margita ...................................................................... 12 Gjukić, Božo ................................................ 7, 18, 19, 20-23, 68 Ivan Pavao II. .......................................................................... 18 Juranić, Stjepan .......................................................................44 Kaznačić, Mirjana ................................................................... 13 Kaznačić, Vido ........................................................................ 15 Kupareo, Rajmund .................................................................. 49 Lasić, Stanko .................................... 6, 10-11, 14, 16, 25, 45-46Lučić, Antun ...................................................................... 36-38Marlais, Ivo ......................................................... 2, 5, 12, 45, 48Mišić, Anto ........................................................................ 39-40Mustać, Ivan ...................................................................... 33-34 Nikić, Mijo ........................................................................ 41-42 Nosić, Stipe ....................................................................... 32-33 Perić, Ratko ....................................................................... 28-30Podić, Baldo ............................................................................ 24 Poljak, Izidor ........................................................................... 50Pozaić, Valentin ................................................................. 38-39 Prebisalić, Ana .............................................................. 8, 11, 15 Puljić, Želimir ......................................................................... 27 Rode, Franc .............................................................................. 27 Skočibušić, Siniša ............................................................. 34-36 Vukšić, Tomo ..................................................................... 30-32 Živković, Marijo .................................................................... 44

Naša Gospa”, list katedralne župe Gospe Velike u Dubrovniku, izlazi od travnja 1995. ISSN 1330-7908. Nakladnik: Gradski župni ured, Kneza Damjana Jude 1, 20000 Dubrovnik; [email protected]. Glavni i odgovorni urednik: don Stanko Lasić, [email protected]. Uredništvo: Ivo Marlais ([email protected]), Ljiljana Stjepanović, Tonći Batinić, Mirjana Kaznačić, Lucija Carić i Eržebet Đanić. Prijelom: Dobroslav Oštrek. Priprema i tisak: Tonimir, Varaždinske Toplice.


UvodnikJUBILARNI BROJ. Petnaeste

godine izlaženja „Naše Gospe” u ruci držite jubilarni, četrdeseti broj. Uz uobičajene rubrike, dva su tematska bloka u ovom broju, jedan posvećen prvim odjecima knjige „Pravo na rođenje u učenju Crkve”, a drugi početku Svećeničke godine.

KNJIGA PRIJEKO POTREBNA CRKVI, ZNANOSTI, POLITICI. U svibnju 2009. u izdanju Centra za bioetiku Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove u Zagrebu i Nakladničke kuće Tonimir iz Varaždinskih Toplica objavljena je knji-ga „Pravo na rođenje u učenju Crkve”. Predstavljena je u Kneževu dvoru 3. lipnja, u Mostaru 4. lipnja, u Jarama 21. lipnja i u Zagrebu 3. srpnja. U njoj se obrađuje kršćanski pogled na život prije rođenja, od apostola Pavla do pape Benedikta XVI. Nakon panoramskog pregleda problema-tike u predgovoru, knjiga vodi čitatelja kroz sustavnu i moralnu teologiju od Poslanice Galaćanima (57. po Kristu) do naputka Dostojanstvo osobe (2008.). Opisuje kako se nadograđivalo učenje Crkve o početku ljudskoga postojanja, to kompleksno pitanje vjere i ćudoređa (i biologije, medicine, prava, ekonomije…), savjesti i demografije, te budućnosti današnjeg čovječanstva. Cjelovito se donose: Izlaganje Tome Akvinskoga o zapovijedi „Ne ubij” iz 1273., Izjava o iza-zvanom pobačaju iz 1974. Zbora za učenje vjere na čelu s Franjom Šeperom, naputak Dar života iz 1987. i odgovori o uklanjanju maternice iz 1993., Vjerodostojno tumačenje o kaznenom poimanju pobačaja iz 1988. i okružnica Ivana Pavla II. Radosna vijest života iz 1995. Knjiga je ilustrirana sa šest reprodukcija, pet drvoreza, tri bakropisa, 22 crteža, 23 fotografije i 82 grafikona.

U dodatku je povijesni mozaik o dubrovačkom Nahodištu (1432.-1927.) kao konkretno svjedočanstvo organizirane kršćanske skrbi koje je trudnicama pružalo besplatno utočište, porođaj i babinje te njegu, odgoj i udomljenje djeci koju roditelji nisu mogli ili htjeli zadržati.

Dodana je i statistika poštovanja i kršenja prava na rođenje u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u još 55 zemalja koja otkriva zapanjujuće podatke i tendencije. Grafičkim prika-zima takve brojidbe nekih država za razdoblje od 1948. (kad je donesena Opća deklaracija o ljudskim pravima) do danas, ilustrirane su prve recenzije; detaljni podatci na osnovi kojih su napravljeni grafikoni nalaze se u knjizi.

O crtežu s naslovne straniceNa naslovnici ovoga broja „Naše Gospe” kao i na omotu

knjige „Pravo na rođenje u učenju Crkve” prikazan je starohrvatski (ranoromanički) zabat iz XI. stoljeća s poprsjem anđela, prema crtežu Željka Pekovića, Duška Violića i Doroti Brajnov. Zabat je nastao i čuva se na Koločepu, u Donjem Čelu (mramor, dug 55 cm, visok 59 cm, debeo 8 cm).

Crkva uči da svaki vjernik uza se ima anđela kao čuvara i pastira da ga vodi u život. Ti Božji glasnici katkad najavljuju

začeće (Suci 13, 5; Luka 1, 13. 31), a okružuju svaki ljudski život (Tobija 12, 12; Psalam 34, 8; 91, 10-13; Job 33, 23-24; Zaharija 1, 12), od djeteta (Matej 18, 10) do umirućeg (Luka 16, 22).

Tisućljetno spominjanje Bogu bliskih, nepropadljivih bestjelesnih bića u obredu dječjega sprovoda pridonijelo je pučkom poimanju da preminula djeca postaju anđeli, a ovdje je riječ o milijunima djece kojima ljudi, bivša djeca, uskraćuju rođenje i život.

Pokojno kršteno dijete naziva se „rajno” (dječak „rajnik”, djevojčica „rajnica”) jer se drži da je sigurno u raju, perivoju blaženstva, stanju u kojem uživaju anđeli i pravednici nakon smrti. Zbog tog uvjerenja, u očekivanju uskrsnuća tijela, koje obuhvaća i „pobačene zametke umrle u majčinoj utrobi u kojoj su i živjeli”, djeca se nisu ni pokapala s grešnicima, u obiteljsku grobnicu, nego u poseban „rajni” ili „anđeoski” grob.

Više istraživača smatra da je anđeo na koločepskom zabatu sveti Mihajlo, bojovnik (Otkrivenje 12, 7), „koji štiti sinove Božjeg naroda” (Daniel 12, 1). U devetome retku Judine poslanice piše: „Kad se Mihael arkanđeo s đavlom prepirao za tijelo Mojsijevo, nije se usudio izreći pogrdan sud protiv njega, nego reče: Spriječio te Gospodin!”. Taj svetopisam-ski redak smjerokaz je i današnjim kršćanima i to u četiri pravca. Prvo, poštovanje prava na rođenje poprište je sukoba dobra i zla. (Samo u našemu Gradu tjedno bi se mogla spa-siti najmanje tri ljudska života, to jest godišnje očuvati naj-manje 151 dječaka i djevojčicu, koliko ih sada legalno iza-zvanim pobačajem u Općoj bolnici u Dubrovniku završava fetalnom smrću. No, za to treba stvoriti neke strukture alter-native pobačaju, kakve u Gradu podno Srđa ne postoje od ukinuća Nahodišta. Neuslišan je i poziv ravnatelja Caritasa Dubrovačke biskupije: „Do sada je oko dvadesetak žena odgovoreno od pobačaja. No, program pomoći trudnicama nažalost je u zastoju zbog pomanjkanja odgovarajućeg pro-stora i stručne osobe za taj posao.” /Obavijesti Dubrovačke biskupije, br. 3/2003., str. 173/. Druge kršćanske sredine su nas stigle i prestigle; primjerice Talijani imaju čitavu mrežu organizacija: Pokret za život, centara za pomoć životu, saveze udruga Gemma, Zeleni telefon, SOS život i Crveni telefon, sigurne kuće za trudnice...) Drugo, za svačiju se tjelesnu cjelovitost vrijedi prepirati, ako treba, i boriti, ali ne silom, jer je Isus nju odbacio (Matej 26, 52). Treće, usprkos svim ljudskim pokušajima, u konačnici samo Bog može spriječiti neko zlo, a ako ga i pusti, to čini jer je dovoljno moćan i dobar da iz samoga zla izvuče neko dobro. I četvrto, oni koji promiču život moraju se čuvati pogrda, osude i prezira žena i muškaraca, liječnika, političara, pravnika i znanstvenika čije postupanje ne mogu odobriti, da ih ne bi preuzeli taština, samohvala i licemjerje; da sami ne postanu krvnici čijeg života i dobra glasa i da im bude uslišana pravednikova molit-va: ”Učini me, Bože moj, istinitim bez dvoličnosti, da dobro činim bez preuzetnosti; da bližnjega opomenem bez oholosti te potičem na dobro, riječju i primjerom, bez pretvaranja.”

Na zaslovniciUpravo restaurirana slika Gospe od Porata; u Hrvatskom

restauratorskom zavodu u Batakovini snimio Božo Gjukić 16. srpnja 2009. (Više o njoj na stranici 17-18).


1038. Festa svetoga Vlaha

Propovijedajući o Vlahu, biskupu, mučeniku i liječniku msgr. Nikola Eterović je istaknuo da je prvi i temeljni lijek svake boles-ti lijepa riječ; riječ koja daje nadu bolesnicima i koja olakšava djelovanje lijekova; omogućuje dostojanstveno prihvaćanje krh-kosti i smrtnosti ljudskog života kad medicina postaje bespomoćna. Koliko više to vrijedi za Božju riječ koja liječi dušu?

Bratstvo festanjula i Vedran Albrogheti s barjakom svetoga Vlaha na Kandeloru, snimio Ivo Marlais Konavočica na Festi 3. veljače 2009., snimio Ivo Marlais

Vijesti iz katedralne župe

Rektor Zborne crkve svetoga Vlaha msgr. Toma Lučić čita poz-dravne brzojave na otvoru Feste 2. veljače 2009. Uz njega su fes-tanjuli Marko Stjepović i Antun Soko, nadbiskup Nikola Eterović

te dubrovački, šibenski i hvarski biskup; snimio Ivo Marlais

Tisuću trideset i osmu festu 3. veljače 2009. vodio je nadbiskup Nikola Eterović iz Vatikana, snimio Ivo Marlais.

Braća Bratstva Presvetog Sakramenta u procesiji Svetoga Vlaha 2009.: Pero Radelj, Frano Beno i Ivo Jelić. Bratstvo djeluje pri

dubrovačkoj prvostolnici neprekidno od 1550. do danas.

Ako je sveti Vlaho postao zaštitnik Dubrovnika godine 971., onda je prva festa bila 972., a tisuću i prva 1972., što znači da su 2009. Grad i Biskupija po tisuću trideset i osmi put proslavili svoga parca (od latinskoga glagola parcere štedjeti, štititi).


Problem i metamorfoze kultureKad se uzme u ruke knjiga od 940 stranica, sedam dijelova

i 30 poglavlja, imenskim i pojmovnim kazalom i bilješkama, čitatelj u isto vrijeme proživljava i strepnju i divljenje. Strepnju hoće li ustrajati do kraja u čitanju, a divljenje što je na jednom mjestu složeno golemo gradivo i sve to zaodjenuto u teološki govor koji razumije i akademski obrazovan čovjek i običan vjernik, i stilski izraz koji imponira bujicom riječi koje autor obično u kvartetu vješto pronalazi za isti pojam.

Prvi pogled na knjigu podsjetio me na jednu drugu, sličnoga naslova, „Problem kulture“. Objavljena je 1966., a napisao je dr. Pavao Butorac, dubrovački biskup. U svoje je vrijeme bila ocjenjena vrhunskim djelom i bila je dovoljan razlog da Bogoslovni fakultet u Zagrebu autoru dodijeli počasni doktorat, no kasnije je gotovo zaboravljena.

Biskup Butorac (1888.-1966.) pripadao je skupini najvećih intelektualaca među hrvatskim biskupima i klerom koji je uspješno pratio suvremena gibanja u Crkvi i u svijetu. On nije samo sudjelovao na Drugome vatikanskom saboru nego se duboko zanimao za njegove reformne ideje koje je donekle unio u „Problem kulture” inzistirajući na kulturnoj i vjerskoj ideji komunitarizma koju je očito uzeo iz pastoralne konsti-tucije „Gaudium et spes” o Crkvi u suvremenom svijetu.

Navodim kratak ulomak biskupa Butorca koji mi izgleda kao prethodnica Matulićevoj knjizi, a stilski i sadržajno gotovo proročki najavljuje probleme koje će Matulić opširno temetizi-rati u svojoj knjizi: „Kultura, naime, nije neka izraslina izvan čovjeka. Ona je rod njegova duha, pa kako ju čovjek nazire takva je. Ona mora nositi pečat njegova bića, jer je iz njega proistekla. Zato o ispravnu ili neispravnu shvaćanju o kulturi visi i njezin tok. Ako se za podlogu kulturna djelova-nja uzmu načela, koja nose rasulo, ne možemo očekivati da će razne faze kulturnog razvitka proći mimo nas bez potresa. Ako je podloga kulturna djelovanja obilježena pozitivnošću, anom-alije se mogu javiti samo kao iznimke. Nije za samu kulturu svejedno kako se shvaća odnos između auktoriteta i slobode, između pojedinčeve slobode i društvene zajednice, između pojedinčevih prava i općega dobra, a baš se time po našem sudu primičemo jezgri pitanja… Jezgra je problema o kulturi problem o čovjeku. Gledanje na čovjeka daje kulturi intonaciju i smjer. Tu je okosnica i osovina kulture. Pa stoga je kultura u prvom redu afirmacija slobodne ličnosti, a zatim sklad između čovjeka i okoline, sklad između čovjeka i svijeta, nepomućena ravnoteža između individualizma i komunitarizma” (str. 5).

Ako je biskup Pavao Butorac bio dobra poveznica između predkoncilke i koncilske misli o kulturi, Tonči Matulić ovom knjigom razvija koncilska i pokoncilska stajališta o kulturi i njezinoj ulozi u suvremenom svijetu i posebno u Crkvi. Polazište njegova razmišljanja u području moralne teologije je saborski tekst iz dekreta o odgoju i obrazovanju svećenika „Optatam totius” br. 16: “Naročitu pažnju treba posvetiti usavršavanju moralne teologije. Znanstveno izlaganje tog predmeta treba temeljitije hraniti naukom Svetoga pisma. Ona treba rasvijetliti uzvišeni poziv vjernika u Kristu i njihovu obvezu da u ljubavi donesu plod za život svijeta“.

Matulić je specijalizaciju iz moralne teologije obavio na prestižnom rimskom institutu Alfonziani gdje je nadaleko poznati teolog Bernhard Haering dugi niz godina sa suradnicima nasto-

jao provoditi u djelo saborske smjernice najpoznatijeg dokumenta „Gaudium et spes” za čiju je konačnu redakciju osobno zaslužan.

I baš taj saborski dokument koji je dugo stvaran, a izglasan posljednjega radnog dana Sabora 7. prosinca 1965. i u mnogo čemu nedovršen, poslužio je Matuliću kao okvir za knjigu. Poglavlje o položaju kulture u današnjem svijetu iz konstituci-je „Gaudium et spes“ nadahnulo ga je u izboru naslova. Osjetio je da u našoj teološkoj literaturi itekako nedostaje komentar ovoga važnog saborskog dokumenta upravo zato što ga je bilo teško napraviti. Upustio se hrabro u taj posao i knjiga se može smatrati najboljim komentarom.

Matulić misli potrepljuje Svetim pismom pa i sam naslov ove knjige ima evanđeoski pečat u Isusovim riječima koje su prve potekle iz njegovih usta: „Metanoeite kai pisteute en to euangelio - Obratite se i vjerujte Evanđelju” (Mk 1, 15). Metamorfoze smjeraju na takvo obraćenje (metanoju), na takav preobražaj uma i srca.

Ono što označava Matulićeve poglede i stavove jest vjer-nost nauci crkvenog učiteljstva, osobito onog papinskog, i to se može vidjeti gotovo na svakoj stranici knjige. Kako su spisi crkvenog učiteljstva vrlo koncizni i mnogima nepoznati Matulić bira kraće citate i na njima gradi postavke. U skla-du s navedenim saborskim tekstom Matulićeva teologija je kristocentrična i njegova mjerila na moralnom području uvi-jek su prožeta Kristovim duhom.

Iz prebogate baštine Drugoga vatikanskog sabora Matulić uzima punto di riferimento znakove vremena koje je u teologi-ju i duhovnost ponovno uveo papa Ivan XXIII. Prvi dio knjige govori o toj kategoriji i njezinoj važnosti za život Crkve i društva.

U tom ključu Matulić razrađuje metamorfoze crkvene svijesti kao znakove vremena u drugom poglavlju i društvene svijesti u trećem. Četvrti dio odnosi se na metamorfoze znanstvenotehničke svijesti, peti etičke, šesti bioetičke, a sedmi i zadnji duhovne svijesti kao znakova vremena.

Knjiga zagovara zauzeto nastojanje oko nužnih metamorfoza kršćanske svijesti i duhovnosti. Samo snagom vjere i nade u Isusa Krista vjernik u ovom i ovakvom svijetu u kojemu vlada zaborav i odbacivanje Boga i pomutnja moralne savjesti, može postati donositelj istinskoga svjetla koje pro-svjetljuje svakog čovjeka i širitelj kršćanskog optimizma koji se korijeni u samom Bogu kao jedinom gospodaru života i smrti, svijeta i povijesti. Obnovljena kršćanska svijest i duhovnost s nepokolebljivim povjerenjem u Boga i Oca Gospodina Isusa Krista ponavlja zajedno s aposto-lom Pavlom da „sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama” (Rim 8, 18).

Iako je knjiga znanstveno djelo, Matulić radi lakšeg čitanja i razumijevanja biblijske navode i misli uglavnom stavlja uz sami tekst, a bilješkama se služi u najmanjoj mogućoj mjeri. Stoga se bez straha treba upustiti u čitanje ove knjige koja čovjeku, a napose kršćaninu otvara poglede, pruža sav-jete, nudi odgovore na važna pitanja koja ulaze u područje suvremene kulture i civilizacije. Matulić je glasnik kršćanske kulture koja je bila i ostala temelj europske i zapadne uljudbe. Ovom je knjigom potvrdio da je sretna pojava na hrvatskom teološkom i općedruštvenom obzorju, koja nije samo bljesnu-la, nego, s obzirom na njegove godine, tek zadobiva prave obrise i mjere, a mi mu poželimo da još dugo traje.

U Dubrovniku 26. veljače 2009.

don Stanko Lasić


Grad u snijegu

Velika srijedaNakon mise posvete ulja u Stolnoj crkvi Gospe Velike 8.

travnja 2009. treći apostolski nuncij u Hrvatskoj nadbiskup Mario Roberto Cassari uručio je isprave kojima je Sveti Otac Benedikt XVI. imenovao svojim kapelanima (monsignori-ma) don Mirka Maslaća i don Antu Markovića te odličjem svetoga križa za Crkvu i Prvosvećenika (pro Ecclesia et Pontifice) odlikovao pučkog misionara dominikanca Draga Kolimbatovića, franjevca dr. Marija Šikića, redovnicu Kćeri milosrđa s. Gonzagu Periš koja je bila ostala u okupiranom Cavtatu i ravnateljicu zborova (regens chori) Stolne crkve prof. Margitu Cetinić (više na str 12).

Veliki četvrtakU spomen na Isusovo pranje nogu apostolima, tijekom

mise večere Gospodnje na Veliki četvrtak 9. travnja 2009. dubrovački biskup dr. Želimir Puljić oprao je noge dvana-estorici istaknutih vjernika iz različitih dubrovačkih župa. Tako su „učenici” bili: Nikola Beusan, Igor Đanić, Robert Hausvička, Mario Ivušić, Jozo Lovrić, Juraj Mazarekić, Mile Pavlović, Petar Perić, Mario Rajčević, Marko Stjepović, Ivo Vidojević stariji i Ivo Vidojević mlađi.

Dubrovčani hodočastili na grob Petra Barbarića u Travnik

U organizaciji Hrvatskoga kulturnog društva Napredak, Mješoviti katedralni zbor iz Dubrovnika i članovi katedralne župe Gospe Velike i župe sv. Andrije pod vodstvom župnika don Joza Njavra i don Stanka Lasića za prvosvibanjske blag-dane 2009. hodočastili su u Travnik na grob sluge Božjeg Petra Barbarića. Program je obuhvatio pohod župi Jablanica u Hercegovini gdje je hodočasnike dočekao i pozdravio župnik don Ivan Zovko, upoznao ih sa stanjem u župi istaknuvši optimizam unatoč činjenici da je župa s tisuću župljana prije rata devedesetih godina spala na stotinjak katolika. Suradnja s mjesnim vlastima i međunacionalni odnosi su dobri. Nova župna kuća, prostrana i moderno opremljena, znakovito naja-vljuje bolju budućnost ove malobrojne katoličke zajednice.

Sljedeća postaja bio je starodrevni franjevački samostan u Kreševu s kojim je Dubrovnik povijesno povezan ne samo trgovačkim nego i kulturološkim vezama i ispravama koje se čuvaju kako u Državnom arhivu u Dubrovniku tako i u boga-to opremljenom samostanskom muzeju koji je prava riznica kulturne katoličke i franjevačke duhovne baštine. Fr. Ivica Korčanin proveo nas je kroz crkvu i muzej.

Istoga smo dana pohodili drugi čuveni franjevački samo-stan, u Fojnici, koji je dio tropleta bosanskih franjevačkih zajednica koje su preživjele turska osvajanja i rušenja i u kojem se čuvaju najdragocjenije isprave višestoljetnog martirologija tog dijela Bosne i neprekinutoga katoličkog i hrvatskog identiteta. Samostan djeluje monumentalno na uzvisini koja upućuje na činjenicu da je narod i u prošlosti i u sadašnjosti s ponosom gledao i gleda na svoje duhovne pastire i crkve, a oni su odozgor ne samo vidjeli svoj narod nego trajno silazili k njemu i ta uspinjanja i silaženja bili su i ostali integralni dio kršćanskog svjetonazora. Gvardijan fr. Mirko Majdančić počastio je hodočasnike u samostanskom podrumu. Doznali smo da su Dubrovčani njegovi česti gosti.

Drugoga dana, nakon ugodnog noćenja u hotelu Tisa u Busovači kratko smo posjetili Obiteljski centar za osobe s posebnim potrebama Sveti Rafael sestara Služavki Malog Isusa u Vitezu u kojem nas je s. Admirata Lučić srdačno dočekala i upoznala sa zajednicom, povela kroz grad do župne crkve gdje nas je župnik fr. Zoran Livančić dočekao i upoznao

Prijeko se zabijelilo od snijega; snimio Božo Gjukić 19. veljače

2009. u 7.59.

Skalini Zborne crkve svetoga Vlaha okovani ledom 19. II. 2009.; snimio Božo Gjukić

Četvrtak 19. veljače 2009. iznenadio je Dubrovčane nespremne na snijeg. Don Slavko i don Stanko su se prihvatili metle i lopate

da očiste prilaz Katedrali.


s najvećom župom u Bosni. S ponosom je govorio o ljudima Lašvanske doline koji su marljivi, plemeniti i napredni što se vidi i po kućama i okućnicama koje su europski građene i uređene. Ganuto je pripovijedao i o ratnim stradanjima toga kraja. Franjevačka ljubav ponovno je posvjedočena u ratnoj bolnici u Novoj Biloj u kojoj smo doživjeli veličinu kršćanske ljubavi s kojom se trajno ponose franjevci i svi ljudi dobre volje, osobito liječnici bez granica.

Franjevac Marko Ketić proveo nas je kroz crkvu, samostan i spomen sobu potresnih slika ratnih stradanja prve polo-vice deve-desetih godina u kojima se svaki posjetitelj osjeća sudionikom križnoga puta ranjenika, umirućih i pomoćnog osoblja znanih i neznanih Šimuna Cirenaca i Veronika. Na izlasku se osjeti topli lahor Božjeg prolaza i miris uskrsne pobjede dobra nad zlom.

Posljednja postaja dubrovačkog pohoda Bosni bio je Travnik, grad koji prvim prizorima na ulazu otkriva srednjo-vjekovnu dušu u kojoj dominiraju obrambene utvrde, sakralni spomenici, upravne zgrade, odgojni centri, uske ulice, male trgovine, zanatske radionice i brojni ugostiteljski objekti. Prolazeći glavnom ulicom najednom se pogled zaustavlja na velebnoj zgradi Travničkoga sjemeništa koje je graničnik između dva vremenska razdoblja, turskoga i austrijskog, a širinom građevine i okoliša pokazuje se kao otvorena vrata novom vremenu koje i danas traje.

Ravnatelj Katoličkoga školskog centra „Petar Barbarić“ vlč. Marijan Pejić u sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija sažeto je prikazao povijest katoličke zajednice koja je od predratnih šest tisuća pala na dvije tisuće katolika, o gradnji sjemenišne zgrade i njezinoj odgojnoj ulozi, zaslugama otaca isusovaca, u kojoj lik sluge Božjega Petra Barbarića zauzima prvo mjesto. Katolički školski centar sada pohađa tisuću đaka. Treba se nadati da će centar rasti brojčano, obrazovno i duhovno.

Misa u crkvi i molitva na grobu Petra Barbarića bili su u znaku uzrečice da konac djelo krasi. Povratak u Dubrovnik, dug sedam sati, bio je dovoljan da se srede toliki lijepi doj-movi koji će za sve sudionike biti i nezaboravni.

Svaki pohod Bosni za Dubrovčane je prilika da pođu sto-pama svojih predaka, da iskažu divljenje tom plemenitom narodu i da zahvale za tolika duhovna zvanja koja su im došla iz tih krajeva i posvjedoče poštovanje i kršćansku solidar-nost onima koji svake godine hodočaste u Dubrovnik svetom Vlahu na njegov blagdan.

don Stanko Lasić

Prva sveta pričest –moj veliki danDošao je i taj dugo očekivani dan, dan koji smo svi čekali

sa strepnjom i ushićenjem, naša prva sveta pričest. Nedjelja, 24. svibnja 2009.

Cijelu smo godinu bili s Bogom više nego što smo i sami zapazili, jer nam je druženje uz vjeronauk i nedjeljne mise pričinjalo veliku radost i unutarnji mir.

Učili smo molitve, pjevali uz tamburice i našeg dragog dunda Igora, naučili puno iz tuđih dobrih djela, te se pripremili kao mali mravi uz svog predvodnika, neumornog don Stanka. Trebala mu je velika snaga i bistra glava da kako kažu ukrotiti dvadeset i šest malih nestašnih glavica. Eto izgleda, uspjeli smo zajedno.

Jutro je bilo kao prava Božja zahvala našem trudu, oku-pano suncem, plavetnilom neba i bezgraničnom ljubavlju naših bližnjih. Jedva sam dočekala da se spremim i krenem u župni ured odakle smo zajedno trebali krenuti u povorku bijelih anđela u Katedralu. Ja sam se i osjećala kao andio, jer su mi loknice u kosi i bijeli cvjetići davali andioski izgled. U srcu mi je gorio plamen, glas mi je podrhtavao u očekivanju recita-cije, ali čim sam nogom zakoračila u svetu kuću sve je nestalo. Ostala sam s dragim Isusom. Ponos i pogled prema mojim najmilijim. Sve je proteklo u najboljem redu, a vrućina koja je vladala još je bila pojačana emocijama svih nazočnih. Primili smo presveti Sakrament, darove od don Stanka, plje-sak i poljupce. Bilo je i suza, ali naravno radosnica. Čašćenje, prvi dojmovi i međusobne čestitke. I nedjeljni objed imao je posebnu čar, svi su bili ushićeni i zadovoljni, a najdraži čestitari su mi bili moji rođaci, mali razdragani blizanci, Antun i Vlaho. Hvala im svima od srca što su uveličali moj veliki dan.

Sad i ja s ponosom mogu reći: Bože, hvala ti što si mi ušao u život, pomogao mi da budem još veća vjernica. Molim ti se i obraćam svaki dan i poručujem, ne ćeš biti razočaran što si mi dao svoj blagoslov!

Ana Prebisalić, III.a Osnovne škole Marina Getaldića

Godišnjak klasične gimnazijeU svibnju 2009. objavljen je drugi godišnjak

Biskupijske klasične gimnazije Ruđera Boškovića, jedinog humanističkog liceja u našoj Biskupiji i Županiji, a koji djeluje na području gradske župe. Klasična gimnazija u toj zgradi postoji od 1948., a Collegium Rhacusinum bio je škola i 1684.-1806. Dubrovački hodočasnici u Novoj Bili 2. svibnja 2009.


Krizmanici 2009.

Sakrament svete potvrde u Stolnoj crkvi Gospe Velike u Dubrovniku 31. svibnja 2009. primilo je 40 mladih kršćana (abecedom prezimena): Iva Aerlić, Danijela Bačić, Vlaho Banović, Niko Batinić, Josip Bošković, Maris Čejović, Nika Čupić, Romana Dedović, Toni Depolo, Antonio Đanović, Ivana Đanović, Eli Hausvička, Zrinka Ivanković, Srđ Katić, Vicko Kisić, Maris Laptalo, Ozana Masnec, Ivona Matić, Zvonimir Mihaljević, Domagoj Miličević, Dubravka Mirošević, Ivo Mlačić, Jelena Moretić, Lucija Ogresta, Jelena Perišić, Luka Pleša, Tea Raguž, Mara Rimac, Vlaho Sabljić, Sandra Sekulić, Ana Sentović, Luka Simović, Jelena Siništaj, Iva Srhoj, Darko Stević-Ogresta, Ivana Šteta, Mara Tošić, Tomislav Uršić, Mihaela Vukojević i Kristina Vidović. (skup-na fotografija na stranici 67)

Blagoslov Gospina doma u GrgurićimaU nazočnosti desetak braće svećenika, stonski dekan don

Vojislav Vlašić blagoslovio je 2. lipnja 2009. Gospin dom u Grgurićima pokraj Slanoga, duhovnu oazu i prostor za poseb-ni apostolat dubrovačke katedralne župe.

Susret s knjigom o pravu na rođenjeKnjiga don Stanka Lasića Pravo na rođenje u učenju Crkve

po prvi je put javnosti predstavljena u prepunom Kneževu dvoru u Dubrovniku u srijedu 3. lipnja 2009. Dvor je bio pun, a o knjizi su govorili dr. Tomo Vukšić, dr. fr. Stipe Nosić i mr. Ivan Mustać, msgr. Toma Lučić i don Stanko Lasić. U glazbenom

programu sudjelovali su Katedralni madrigalisti, Akademski zbor Pro musica iz Mostara i Ani Stjepanović na violončelu.

Papa pozdravio katedralne krizmanike

Na općoj audijenciji u srijedu 17. lipnja 2009. na Trgu sve-toga Petra u Vatikanu Sveti Otac Benedikt XVI. hrvatskim je jezikom pozdravio potvrđenike Gradske župe Gospe Velike u Dubrovniku: „Od srca pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, a osobito krizmanike katedralne župe iz Dubrovnika! Preporučite Presvetom Srcu Isusovu svoj život i vaše obitelji kako bi rasli u Njegovoj ljubavi. Hvaljen Isus i Marija!”

Te su Papine riječi izazvale veliko oduševljenje tridesetak mladih i njihova župnika. Mladi Dubrovčani došli su vrlo rano u Vatikan i zauzeli prve redove na audijenciji tako da su Papu vidjeli izbliza i pri prolazu ga srdačno pozdravili kličući „Dubrovnik – Hrvatska!” vijoreći hrvatski stijeg.

Papa pozdravlja Dubrovčane 17. VI. 2009.


Govoreći o svetoj braći Ćirilu i Metodiju, Benedikt XVI. je rekao: „U Rimu ih je 867. godine primio papa Hadrijan II. koji je naslutio da bi slavenski narodi mogli odigrati ulogu mosta i tako pridonijeti očuvanju jedinstva među kršćanima jednog i drugog dijela Rimskog carstva. On je bez imalo okli-jevanja odobrio misiju dvojice braće u Velikoj Moravskoj, prihvativši i odobrivši korištenje slavenskog jezika u liturgiji. Ćiril i Metodije bili su uvjereni da pojedini narodi ne mogu držati da su u punini primili Objavu sve dok je nisu čuli na vlastitoj jeziku i čitali iz knjiga pisanih njihovim pismom. Slavenski apostoli predstavljaju klasični primjer onoga za što se danas koristi naziv ‘inkulturacija’: svaki narod mora uci-jepiti u svoju kulturu objavljenu poruku i izraziti njezinu spa-senjsku istinu vlastitim jezikom. To pretpostavlja vrlo zahti-jevan rad na ‘prevođenju’, jer iziskuje iznalaženje izraza koji su prikladni da se, bez ikakvih preinaka, bogatstvo objavljene Riječi izloži na nov način. Sveta su braća ostavila značajno svjedočanstvo u tome pogledu, u koje Crkva i dan danas gleda kako bi u njemu našla nadahnuće i smjerokaz.”

Hodočašće u Rim trajalo je pet dana, od 13. do 17. lipnja. Dubrovčani su najprije pohodili Dom hrvatskih hodočasnika „Bl. Ivana Merza“ u kojem su sudjelovali na svetoj misi koju je predvodio upravitelj o. Božidar Nagy koji je iznio kratku povijest doma i njegovu ulogu i važnost za hrvatske hodočasnike i počastio sve doručkom. Istog dana uslijedio je pohod katakombama u kojima je hrvatski salezijanac don Mate Tomas mladima zanosno tumačio povijest Crkve prvih stoljeća i ulogu kršćanskih mučenika te bazilici Svetoga Pavla izvan zidina koja monumentalnošću i ljepotom ostavlja veličanstven dojam na posjetitelje. U Godini svetoga Pavla, o dvijetisućitoj obljetnicu rođenja Apostola naroda, molitva na njegovu grobu zadobiva na pouzdanju i pobožnosti.

U druga dva dana Dubrovčani su pohodili Lateransku bazi-liku s krstionicom i Svetom skalom, baziliku Svete Marije Velike, Kolosej, crkvu Sv. Petra u okovima s Michelangelovim Mojsijem i medaljonom s poprsjem Juliju Kloviću, rimski Forum, Kapitolij s crkvom Svete Marije „Nebeski žrtvenik“ i grobom bosanske kraljice blažene Katarine Kotromanić (1424.-1478.), Oltar domovine, Panteon, najpoznatije fontane i trgove te Hrvatski zavod i crkvu sv. Jeronima u kojoj počiva nekoliko znamenitih Dubrovčana.

U Vatikanu su posjetili Vatikanske muzeje sa Sikstinskom kapelom, Trg i baziliku sv. Petra te grob Sluge Božjega Ivana Pavla II. na kojem su obavili zahvalnu molitvu za Papino zauzimanje za Grad tijekom rata, za pohod Dubrovniku (6. VI. 2003.: „Sjećajući se mojega predhodnika Pija IV., koji je ovdje bio nadbiskup, s radošću dođoh u ovaj stari i slav-ni grad Dubrovnik, što stoji ponosan na svoju povijest i na svoju baštinu slobode, pravde i promaknuća zajedničkoga dobra, o čemu svjedoče u kamen upisane riječi nad vratima tvrđave svetoga Lovrijenca: ‘Sloboda se ne prodaje ni za sve blago svijeta’, i one na vratima Vijećnice u Kneževu dvoru: ‘Zaboravite vlastite probitke i skrbite se za zajedničko dobro’. Želja mi je da baština ljudskih i kršćanskim vrijednosti, što se je nagomilala tijekom minulih stoljeća, i dalje, uz Božju pomoć i pomoć vašega Parca, svetoga Vlaha, bude naj-dragocjenije blago puka ove zemlje.”) i prihvaćanje počasnog građanstva (29. IV. 2004.: „Neka Bog blagoslovi Dubrovnik, koji je od danas i moj grad, i svu hrvatsku zemlju.”).

Dugo putovanje i nesnosna vrućina doživljeni su kao žrtva koja upotpunjuje veličinu hodočašća i množinu dojmova koje pruža Vječni Grad i koji se pamte cijeli život.

don Stanko Lasić

Misa za Domovinu 2009.Dan državnosti Republike Hrvatske ove godine slavimo s

novim gradonačelnikom i županom dr. Androm Vlahušićem i prof. Nikolom Dobroslavićem. Čestitam im na povjerenju birača koje su dobili i želim dobar i uspješan početak časne i odgovorne službe na dobro Grada i Županije.

Dan državnosti već u nazivu krije univerzalne vrijed-nosti slobode, neovisnosti, suverenosti, mira i blagostanja državne zajednice za koje je u našem konkretnom slučaju tre-balo stoljećima čeznuti, mudro ih ostvariti i krvlju obraniti. Euharistija za domovinu ponajprije je zahvalna molitva za sve koji su ostvarili hrvatski san a više ih nema među živima kao i za nas žive koji nastavljamo graditi slobodnu i suverenu državu Hrvatsku.

Sveta misa na Dan državnosti i na druge državne blagdane postaje izvrsna prilika da se svi bez obzira na razlike koje nas dijele osjetimo na jednom mjestu jednakima i složnima i okrenutima k jednom jedinom cilju: zajedničkom dobru i bol-joj budućnosti.

Osjećamo da pred tim velikim ciljem nije dostatna naša dobra volja, naše znanje i sposobnosti nego nam je potrebna i pomoć i nadahnuće odozgor od Onoga od kojega dolazi svaki dobar dar. Poput kralja Salomona koji je na početku svoje odgovorne službe molio od Boga ne dug život, bogat-stvo i smrt svojih neprijatelja nego pronicavo srce da može Dubrovčani u dvorištu Bazilike Svetoga Pavla izvan zidina


suditi svom narodu, razlikovati dobro od zla pa je zaslužio da mu Bog podari mudro i razumno srce kakvo nije imao nitko prije njega, i potrebna baš takva životna mudrost kojom će se nadahnjivati oni kojima je narod dao povjerenje na demokratskim izborima tako i drugi koji će im biti suradnici i pomoćnici.

Pronicavo srce u biblijskom smislu znači razboritost koja nije važna samo za vlastiti život i djelovanje već i za odnos prema drugim ljudima. Naš postupak prema drugim ljudima treba biti prožet razboritošću, posebno poglavara prema podložnicima. Ako poglavar nije urešen upravničkom razboritošću, onda je to veliko zlo za zajednicu kojoj je na čelu. U tom slučaju zlo može poprimiti velike razmjere. „Nerazborit kralj upropašćuje svoj narod, a svoj napredak grad duguje razboritosti vladara” (Sir 10, 3). To vrijedi ne samo za civilne nego i za crkvene predvodnike.

Postoje i krivi oblici razboritosti kao što je razbori-tost tijela kojom se angažira za tjelesna i ovozemna dobra zapostavljajući duhovna i vječna odbra. Drugi krivi oblik raz-boritosti je lukavost tj. upotrebljavanje skrivenih putova ili načina da se dođe do cilja, redovito zla cilja.

Sretna je i znakovita okolnost da se dan prije blagdana hrvatske državnosti slavi sveti Ivan Krstitelj. A Ivan je u punini posjedovao drugu važnu kršćansku krepost poniznosti. On pretkazuje Isusa, ali nipošto ne stupa u prvi plan. Ta on je samo glas, Krist je oglašenik. On je samo preteča. Krist je onaj koji treba da nastupi. On je sam u duboku poklonu pred njim, Isusom koji ju jedini Spasitelj svijeta. Umijemo li drugi-ma predočiti Isusa Krista, sami puni duboka poštovanja prema njegovoj jedinstvenoj osobi?

Ivan je jer od rođenih od žene ne usta veći prorok (Mt 11, 11). A prorok je uvijek okrenut prema budućnosti.

I društvo i Crkva danas imaju veliku odgovornost za odgoj mladih vjernika koji će živjeti u ovom promijenjenom svijetu. Pričati im o sretnoj i idiličnoj prošlosti malo vrijedi jer je oni nikada ne će dočekati. Suprotno tome mlade valja pripremati za kušnje slobode i novosti modernog doba a ne nuditi im ponavljanja i potrošene odgovore iz predmodernog vremena. Naša braća kršćani u zapadnjačkom društvu nisu iščeznuli ili prestali vjerovati, nego su im se čak uvjeti svjedočenja osjet-no poboljšali: žive u dobrovoljnoj skromnosti prve Crkve, skupljaju se u male zajednice molitve i dobrote, nevezani su na vlast i svjetovnu moć. Vjerodostojni su svjedoci Kristove ljubavi. Zato ih ljudi sve više počinju poštivati i cijeniti, a manje odbacivati ili ih se bojati. Evangelizacija polazi uvijek od dolje polako i bez povrede tuđe slobode s učincima koji se još ne vide ali sigurno nadolaze.U Stolnoj crkvi Gospe Velike u Dubrovniku 24. lipnja 2009.

don Stanko Lasić

Preko mora do BarijaKako svake godine, tako i ove, don Stanko je odlučio

odvesti prvopričesnike na putovanje u Italiju.Padala je večer kad smo se ukrcavali na putnički brod Marko

Polo u Gruškoj luci. Od silnog uzbuđenja i brbljanja nismo ni bili svjesni kako smo se našli u brodskom salonu. Krenulo je zajedničko druženje nas djece i roditelja, da bi ipak na kraju mi

zaigrali na karata. Tko zna koliko bi potrajalo, da nas roditelji nisu poslali na spavanje, uz naravno, ispriku kako nas sutra čeka naporan dan. A i stvarno je bio. Hvala dragom Bogu da smo imali klimatizirani autobus i snalažljivog šofera Enza, jer ne bi izdržali vrućinu paklenog asfalta i temperature koje su u jednom trenutku po riječima našeg šofera prelazile 40 stupnjeva Celzija. A zamis-lite kako to izgleda s nama, razigranom dječicom. Krenuli smo od bazilike Svetog Nikole u samom Bariju. Prekrasna građevina, tiha molitva, paljenje svijeća i neizostavni suveniri. Kupila sam darove za svoje bližnje i prijatelje, najviše sličice svetoga Nikole. Namještamo se pred bazilikom i pokazujemo zubiće, roditelji slikavaju, jedino stalno upozoravaju don Stanka da se nasmije. Ma zna on to, i te kako. Krećemo pješice sporednim uličicama do katedrale. Mirisi talijanske kuhinje ulaze nam pod nozdrve, ali nema predaha. Samo da ste vidjeli te ljepote svodova i oltare, pune mirisavih ruža.

Nestrpljenje raste, kreće se prema Fasanu, mjestu udaljen-om nekih 45 minuta od Barija, u obilazak zvjerinjaka (zoološkog safarija) i luna parka. Žirafe dugih crnih jezika jedva su dočekala naše slane štapiće, medvjedi su se zaljublje-no gledali, lavovi spavali u dubokoj hladovini, a nojevi, maj-muni, slonovi, nosorozi i ostala svita, pozdravljali svaki na svoj način. I gle veselja, lunapark. Što sve nismo provali, od vožnje u carstvu majmuna babuna, električnih autića, vodenih tobogana, gondola, kuće vjetrova... Dva su sata prošla, Enzo čeka za obilazak svetišta blaženog Jakova u Bitettu. Još jedna divna zgrada i uživanje. Ništa nam nije teško padalo, unatoč vrućinama. Voda se pila u potocima. I eto, i tome je došao kraj. Predviđeno vrijeme za kupovinu bilo je dovoljno jedino da svi naši roditelji nabave željno čekani „pravi” parmezan.

Evo i brod nas čeka. Rumenih lica, smirenog srca i s pono-som ostavljamo Bari iza sebe. Na palubi lagano pirka vjetrić, mjesec prkosno drži glavu visoko, a mi lagano tonemo u san. Budi nas miris našeg mora, svjetlost grada i puno srce. Hvala, don Stanko, Vama i našoj teti Lili, na divnom izletu i želji da nam ispunite dano obećanje, u nadi da će se ovakva druženja i izleti nastaviti i ubuduće. Do tada, doviđenja.

Ana Prebisalić


Regens chori profesorica Margit Cetinić

Njegova Svetost Benedikt XVI. odlikovao je 16. ožujka 2009. dugogodišnju voditeljicu Katedralnog pjevačkog zbora u Dubrovniku, profesoricu Margit Cetinić odličjem Svetoga križa za Crkvu i Papu (pro Ecclesia et Pontifice). Odličje joj je uručio apostolski nuncij Mario Roberto Cassari u našoj Katedrali 8. travnja 2009. Tim povodom pitali smo našu diri-genticu, orguljašicu, pjevačicu i zanesenu glazbenu peda-goginju:

Iako Vas u Gradu svi poznaju, recite nešto o sebi našim čitateljima!

Rođena sam u Budimpešti 14. rujna 1947. odakle sam već 1948. preselila u Dubrovnik gdje sam završila osnovnu i sred-nju školu. Muzičku akademiju završila sam u Zagrebu 1970. nakon čega sam dobila mjesto nastavnika u Glazbenoj školi u Dubrovniku i ostala sve do sada kao predavač svih teoretskih predmeta i kao repetitor pjevačima.

U Katedralnom pjevačkom zboru počela sam s majkom pjevati s osam godina, a kad je umro voditelj zbora Toni Đivanović učila sam uz voditelje dr. Jordana Kuničića, maes-tra Miha Demovića, sestru Mercedes, fr. Iva Pervana da bi od 1977. i službeno na molbu biskupa Severina Perneka preuzela vođenje našeg zbora.

Nakon više od četrdeset godina vrlo uspješnog rada sa zborom kakvi su Vaši dojmovi?

Na početku sam imala već formiran zbor u kojem je bilo puno vrsnih pjevača i puno žara i radnog elana. Bila sam mlada i željela sam što više mladih uključiti u zbor, a to nije išlo lako pa sam 1979. godine osnovala mladi zbor „Katedralni madrigalisti“ koji djeluju kao dio zbora i nastu-paju svake nedjelje na župnoj (nekad pontifikalnoj) misi u 10 sati u Katedrali. Ostali dio zbora nastupa zajedno s mladima na velike blagdane i u svečanim prigodama i koncertima. Vježbe održavam dva puta tjedno, odijeljeno za jedne i druge.

Kako uspijevate zainteresirati, okupiti i zadržati mlade u zboru?

Sve ovisi o obiteljima. Nekad sam na koncertima imala po trideset obitelji koje su dolazile slušati svoju djecu, a sada toga više nema. Mladima je uslijed novog načina večernjeg izlaženja teže ustati rano i pjevati na dnevnoj nedjeljnoj misi. K tome, pjevanje traži velike žrtve i odricanja a u obitelji-ma se sve manje njeguju te vrline. Sreća je što predajem u Glazbenoj školi pa pratim mlade i uspijevam neke od njih privući u naš zbor. Oni koji u zboru nađu svoje društvo i osjete da su prihvaćeni ostaju i uče od starijih i tako malo pomalo postanu stalni članovi. U zboru, i među starijima, i mlađima, postoji dobra jezgra koja svojim radom, ozbiljnošću i otvorenošću stvara i čuva pozitivno ozračje.

S obzirom na opseg Vaših poslova u školi, zboru i u obitelji, kako stignete sve to posložiti i uskladiti?

Kad je sklad i blagoslov u obitelji onda se sve može. Uvečer se dogovaramo o našim sutrašnjim poslovima. Sva naša djeca koja pjevaju u zboru ne bi to činila kad ne bi vidjela da nas to čini sretnima i zadovoljnima. Cijela obitelj rado pjeva jer nas to duhovno povezuje i obogaćuje. Vjera, molitva i sveta misa su izvori naše tjelesne i duševne snage i to je odgovor na pitanje otkud nam tolika radna energija. Program obuhvaća više od tisuću raznih glazbenih brojeva. Imamo godišnje tradicionalne koncerte o Svetome Vlahu, u Velikom tjednu, Velikoj Gospi, Kristu Kralju i Božiću. Pjevamo na misi pri-godom državnih blagdana i u drugim prigodama tako da nema predaha. Opuštamo se jedino kupanjem na Lokrumu. Često gostujemo i hodočastimo po našoj Županiji, diljem domov-ine i svijeta. Gdje god dođemo osjetimo da smo učinili nešto dobro i vratimo se zadovoljni. Nastupi izvan Dubrovnika pri-lika su za druženje, veselje, opuštanje i duhovno zajedništvo. Imamo dvaput godišnje duhovne obnove u katedralnoj kući u Grgurićima gdje se osjećamo kao doma.Čestitamo Vam ovo časno odličje i želimo da istim

žarom i jednakim uspjehom nastavite raditi na slavu Božju i na dobro naše katedralne župe, Grada i Bis-kupije!

Pjevački zbor pod ravnanjem prof. Margit Cetinić na Svetoga Vlaha 2009., snimio Ivo Marlais

Razgovor ugodni


Domoljublje u školi

Jedna od najljepših i po značenju jedna od najsnažnijih riječi u materinskom nam jeziku jest imenica domovina. Kad mislimo na onu koja nam je „mila i jedina“ nedvoumno je moramo pisati velikim početnim D. S njom se savršeno slju-bljuje opjevana i životno nezamjenjiva stamenitost riječi lju-biti. U tom suglasju snage i čuvstva rađaju novotvorenicu domoljublje. U lirskom, dramatskom ili epskom značenju riječi Domovina i ljubiti u svakome moraju probuditi pozi-tivan nespokoj koji kao rezultat mora imati poticajan nemir - domoljublje. Ne moramo biti pjesnici-proroci, poput dičnih nam Kranjčevića i Matoša, da bismo shvatili značenje raskošne moći riječi Domovina i domoljublje. Nama, koji smo devedesetih godina dvadesetog stoljeća Domovini rekli da, i potom do ostvarenja tog da patili, nadali se i vjerovali ne treba posebno o tome pripovijedati. Svi mi svjedoci smo ostvarenja Kranjčevićevog sna:“ Ja domovinu imam“ (Moj dom).

Ipak, neki pozitivni nemir, za kojeg želim da postane plo-dan nemir, često me dovodi u retoričku dvoumnost – jesmo li baš svi svjesni ostvarenog Gundulićevog i Kranjčevićevog sna.

Ima jedan dan u godini kojeg slobodni Svijet slavi kao ost-varenje sna o slobodi. Ime mu je Dan državnosti. Da bi bio uočen u svim kalendarima svijeta naglašava se izražajnom bojom. Nažalost, u nekoliko posljednjih godina „slavljen-je“ Dana državnosti naše Domovine u meni izazove snažnu potištenost i neko čudno nesnalaženje. Iz godine u godinu pratim anketiranje stanovnika Lijepe Naše s ciljem da se provjeri znaju li oni koji mi to blagdan slavimo 25. lipnja, i zašto. Neshvatljiva je istina da 95% odraslih ispitanika ne zna odgovoriti na postavljeno pitanje. Kako je to moguće kad svjedočimo da smo Domovinu silno ljubili, za nju plakali i ginuli. Nitko nam je nije poklonio. Na temeljima Kranjčevićevog devetnaeststoljetnog živućeg sna slobode (do njegovog vremena) mi smo ostvarili snove s kojima smo živjeli od stoljeća sedmog. Smeta spoznaja da svi govoreći o tom danu spominju samo da je neradni, da će se dobro odmoriti, da će možda i nekoliko dana odmora spojiti, a u čast kome i čemu ne znaju. Najviše me, kao učitelja života, zabrinjava kada djeca i mladež reagiraju na isti način, zbun-jeno čudeći se pitanju, kao i odrasli. Nije fraza i nije dema-gogija da su djeca naša jedina sutrašnjost, naša svetost. Ako ona ne znaju da je 25. lipnja Dan državnosti i koju veličinu u sebi nosi taj dan, ako to ne znaju danas, kako će znati oni koji dolaze, oni koji su naše sutra. A spoznaja da oni koji su živjeli i patili devedesete ne znaju ništa o tom Danu, plaši. Da me se ne shvati krivo. Ne spočitavam onima koji ne znaju, već onima koji su zaduženi poticati i njegovati domoljublje u svim žiteljima Lijepe Naše. Onima koji imaju moć, snagu, način i obvezu osmisliti obilježavanje tog Dana primjereno njegovom značenju.

Ranije, Dan državnosti slavili smo potkraj svibnja (nad-nevak pronađite sami – neka to bude plodan poticaj). I bilo je svečano, ponosno, i veselo koliko i priliči značenju tog Dana. Jedan od razloga krije se u činjenici da je taj Dan slav-

ljen i u našim školama. Danima se razgovaralo o Domovini, crtalo i opisivalo je, jednostavno slavila se Domovina. Djeca su značenje tog dana nosila sa sobom u svoj dom i iz doma ga opet vraćala u školu. I svi su znali kad je Dan državnosti i zašto se slavi. Djeca su savršen i najiskreniji ambasadori Domovine, a škola je mjesto u kojem se trudom i ljubavlju obrazuju i odgajaju ambasadori budućnosti. Zato sam čvrsta u svom stavu da Dan državnosti treba vratiti u svibanj jer ima svoju povijesno-značenjsku snagu i na opravdanim razlozima prvotno je bio upisan u kalendar kao blagdan Domovine (ne želim time umanjiti značenje 25. lipnja u novijoj hrvatskoj povijesti). Stjegovi i položeni vijenci znak su poštovanja, ali ako ne znamo što to štujemo i zašto, gube svoju moć. Može nam se dogoditi da pokleknemo već na samom pragu, a to ne bi bilo dobro. Ne mogu i ne ću (koristim riječ ne ću u njezinu uljuđenom značenju istinitosti) prihvatiti „objašnjenje“ kako je 25. lipnja snažniji i važniji nadnevak jer ga ni struka nije takvim opisala. Držim da stvaranje nesnalaženja i pojed-nostavljivanja značenja Dana državnosti snažno utječe na domoljublje i to u negativnom smislu, i da nije slučajno, jer život potvrđuje da u važnim odlukama slučajnosti nema. Kako se često pozivamo na život u europskim zemljama, ali i na američku moć demokracije, i u ovom slučaju mogli bismo puno toga naučiti od njih. U kratkom vremenu, nakon našeg Dana državnosti, Amerika slavi svoj Dan nezavisnosti, a Francuska svoje pobjede slobode. Veličanstveni su izljevi ljubavi prema slobodi i neovisnosti u spomenutim prostori-ma, a nepobitna je činjenica da su oni manje krvi i patnje podnijeli ostvarujući svoje snove o slobodi. Mi smo patili kroz stoljeća. Poticanje i njegovanje domoljublja u školi je od iznimne važnosti, ono je kamen temeljac naše opstojnosti i nitko ozbiljan (odgovoran) ne bi ga smio zanemarivati i pre-pustiti samo osobnoj ljubavi učitelja spram Domovine i spon-tanog prenošenja iste na učenike. Domoljublje mora postati jednako vrijedna nastavna jedinica u odgojno obrazovnom procesu Vrijeme je da se trgnemo kako ne bismo i mi, poput Kranjčevića, jadikovali: „Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio“ (Moj dom). Kranjčević nam nudi rješenje dalekog 21. kolovoza 1897. (objavljena pjesma Moj dom): „I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše; Njen rug je i moj rug;“. Vrijeme je da iz matrijarhalizacije Domovine („Jer takve oči ima moja „mama“ – Matoš, ali i Kranjčevićevog gotovo kafkijanskog poistovjećivanja majka - domovina) okrenemo odnos i Domovini mi postanemo majka umjesto da od nje stalno tražimo da bude naša zaštitnica mati. U tom značenju školu, djecu i mladež ne smijemo zaobići jer će nam se naći sama na teškim raspućima budućnosti. Odgovorni, vaša je zadaća da im pokažete pravi put i pomognete im da se ne izgube u europskim raspućima izjednačavanja svih sa svima. Različitost je bogatstvo, ali ona nikako ne znači da smijemo zaboraviti koliko je moćna baš ta naša različitost.

Moja razmišljanja pozitivan su nemir, a ako ga probude i u Vama, onda će on postati plodan nemir pa ćemo svi skupa moći zaoriti stihove pjesnika – proroka, našega Silvija Strahimira Kranjčevića: „O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udiv-ljene; to moj je, moj je dom!“

Mirjana Kaznačić

Odgoj


Govor na sprovodu Marije FiličićOžalošćena obitelji, poštovana rodbino i prijatelji,Časna je i hvale vrijedna dubrovačka tradicija da se žitelji

unutar zidina osjećaju kao jedna velika obitelj u kojoj smo svakodnevno povezani susretima i pozdravima na ulici, u butigi, u crkvi, na kulturnim priredbama, kupalištima i drug-dje. Tako je bilo i onda kad nas je u Gradu bilo šest tisuća, tako je i sada kad nas je puno manje.

Obitelj Filičić ide u red onih gradskih obitelji koje svi doživljavamo i susrećemo s poštovanjem jer njeguju i svjedoče ljubav prema svom Gradu, hrvatskom narodu i Katoličkoj Crkvi.

Pokojna Marija rođena je u dubrovačkoj obitelji časnih blatskih korijena Šeman u kojoj se zarana naučila čestitosti i radinosti. U jeku Drugoga svjetskog rata kad je rođena (u subotu 5. lipnja 1943.) i kad je svega nedostajalo osim Božjeg blagoslova, naučila se skromnosti i dijeliti s drugima sve što je s trudom stečeno i ne vezivati se ni na što materijalno nego postaviti čvrste temelje vjere u Boga, svetosti braka i obitelji i živjeti za svoju obitelj.

U braku sa svojim mužem nastavila je razvijati obiteljske vrednote i bila najsretnija što ima skladnu obitelj u kojoj su sin i nevjesta našli svoje mjesto i osjećali se zadovoljni. Dakako da je njezina posebna i najveća sreća bila unučica Marija koja je bila dočekana kao veliki dar Providnosti.

Naša je Marija malo pomalo izrasla u zrelu osobnost koja je ostavljala snažan dojam i budila poštovanje. A osmjeh na licu tako prirodan i spontan odavao je njezine unutarnje osjećaje. Marija je bila i osoba zrele duhovnosti koja je posebno došla do izražaja u teškoj bolesti. U njoj je pokazala jakost koja je olakšala teret njezine obitelji i rodbine. Nije dopustila da teška i neizlječiva bolest ugrozi njezino duhovno zdravlje.

U zadnjoj knjizi Svetoga pisma stoje riječi: „Blaženi mrtvi koji umiru u Gospodinu – govori Duh – neka otpočinu od svojih trudova, život im se nastavlja jer ih prate djela njiho-va“ (Otk 14, 13). Naša je dužnost pomoći mrtvima kako bi ih pratila njihova djela. Živjeti u istim idealima, u istoj vjeri, sli-jediti iste korake skromnosti, poštenja, velikodušnosti, ljuba-vi. Obitelj naše pokojnice nastavit će živjeti u istim idealima koje je imala njihova supruga, majka, sestra, svekrva i baka.

Na ovom bolnom rastanku ne možemo ne spomenuti još jednu činjenicu koja je upisana u povijest ovoga Grada. Marija je hrvatsku samostalnost 1990. godine doživjela kao svoju veliku životnu sreću i svoj san. Sa svojom obitelji učinila je sve da ta sloboda bude sveta i trajna, a u Domovinskom ratu branila ju je svim svojim bićem.

Umrla je u subotu 17. siječnja 2009. okružena ljubav-lju svojih najdražih, poštovana od svih nas. Ostaje nam u najdražoj uspomeni i s obećanjem da ćemo je se trajno sjećati i moliti za njezinu plemenitu dušu. Počivala u miru!U Dubrovniku, 19. siječnja 2009.

don Stanko Lasić, župnik

Na pokopu gospara Antuna PačeDubrovnik se danas oprašta od uglednoga, čestitog i

nadasve dobroga čovjeka koji je bio snažan tijelom i velik duhom; pravo bogatstvo našega Grada i kraja.

Zato za njim tuguje ne samo njegova obitelj i rodbina nego i svi koji su ga poznavali jer je volio naš Grad i sve ljude u njemu, skromnošću i životnom vedrinom osvajao simpatije, a u obiteljskom duhu zajedništva, solidarnosti, snošljivosti i ljubavi nije mu bilo ravna. Naš gospar Tonči stizao je svuda i bilo ga je na sve strane, ali obitelj je uvijek bila na prvom mjestu. Zarana je shvatio cijenu obiteljskih vrednota koje je zajedno s vri-jednom i dobrom suprugom Anđelom ugradio u svoju obitelj. Svima nam je dobro poznato koliko njihova uža i šira obitelj sliči kućnoj crkvi u duhu Drugoga vatikanskog sabora u kojoj se neprestano služi, dariva, žrtvuje, moli i slavi. A nije nam nepoznato ni to da se sve to događa na vrlo malom prostoru od tridesetak kvadrata na koje sve stane jer je zajednička trpeza dovoljno prostrana najprije u srcu, a onda drugdje.

Ovaj će Grad dugo pamtiti i nikada ne smije zaboraviti primjer kako se treba odnositi prema roditeljima, puncu i nonu i dok je bio zdrav, a osobito u sedmogodišnjoj teškoj bolesti koju je njegova obitelj zajednički supatila i uspješno podnijela sve do njegove smrti. Samo dragi Bog zna i vidi koliko je žrtve i ljubavi trebalo imati za svakodnevne poslove, usluge, strepnje i neprospavane noći, za tolike bolničke pozive i liječenja, tolike padove, nesvijesti i poluumiranja. I čim je prošlo ono najgore opet se vraćala nada u ozdravljenje i ponovni pokušaj podizanja na noge, strpljive šetnje uz podu-piranje i naslanjanje – ne na drvene štake nego na živa rame-na i tople grudi. Bio je to pravi križni put s patnikom koji se nikada nije predavao i koji je vjerovao da će uz tolike Šimune Cirence i Veronike uspjeti doći do vrha Kalvarije.

Znakovito je i to da on, koji nikada nije bio bolestan dok nije doživio najtežu bolest, u golemoj tjelesnoj snazi nije mogao zamisliti da ga što u životu može svladati i stati mu na put. Nije se nikad mogao pomiriti s teškom bolešću pa je i u takvom nje-govu mentalnom sklopu i smrt uzmicala i nije imala vremena za trijumf nego je sve brzo završilo i naš je dragi Tonči blago zaklopio umorne oči okružen najdražima i uz molitvu i utjehu vjere kojom je ispraćen na drugu obalu života.

Umirući u 84. godini, u obitelji, okupan ljubavlju svojih najdražih, naš je Antun poput starca Šimuna mogao klicati hvalospjev: „Sad otpusti slugu svoga Gospodine u miru, jer moje oči vidješe spasenje tvoje” (Lk 2, 29). Nauživao se života od onog mukotrpnoga, siromaštva u djetinjstvu, podstanarst-va i seljenja, kušao i iseljenički kruh u hladnoj Skandinaviji, zasluženi radni vijek u svom gradu, dolazak hrvatske slobode, teška ratna stradanja ali i obnovu rodnoga grada.

Bože, hvala Ti za ovog dobrog čovjeka koji je svojom poja-vom i svojim životom ušao u memoriju ovog Grada, a svo-jom obitelji ostaje u našoj sadašnjosti kako bi i nakon njegove smrti živjeli i svjedočili ono što su od njega primili i naučili, a to je ono što nam danas najviše treba.

Odlazi još jedan gospar dubrovački, budimo i mi gospari i gospođe. Amen!U Dubrovniku, 29. travnja 2009.

don Stanko Lasić, župnik

Naši pokojnici


Ne želim zaboraviti (Priča o nestašnoj balici iz Grada. Zapisano da se ne zaboravi.)

Svakog dana svatko od nas doživi i preživi neki ozbiljan i važan trenutak. Mnoge od njih zaboravimo kao da se nikad nisu ni dogo-dili, a neki se trajno urežu u sjećanje. Jednog takvog događaja s radošću, ali i ozbiljnošću se sjećam i želim ga podijeliti s vama. Prošlost od prije sedam godina vratit ću u sadašnjost.

U prvom sam razredu. Prvi dan je protekao veselo, u igri i druženju. Za nas prvaše priređena je svečana priredba dobrodošlice. Čudio sam se zašto svi govore da je škola nešto ozbiljno kad je u njoj tako veselo. Jedva sam dočekao drugi dan. Nakon drugoga sata učiteljica Snježana rekla nam je da idemo na odmor i da ćemo poslije njega imati još jedan sat. Vesela družina, nestašna balica: Mateo, Antun, Đivo Klokoč i ja odlučili smo nastaviti naša druženja iz prethodnih dana. Brzo i veselo smo pretrčali Stradun, a još brže stotinu skalina do moje kuće u Palmotićevoj. Pa kako i ne bi kad nas je tamo čekao moj Play Station, koji je u to vri-jeme bio prava atrakcija. Moji roditelji bili su na poslu, teta Marija Stjepanović čekala me ispred škole, a vrata nam je otvorila moja baba Jele (nažalost sada pokojna) koja je bila presretna što smo došli. Smijali smo se, igrali i družili, ali i dobro marendali. Kao u samoposluživanju, u kuhinji je bilo svega: sokova, bombona čokolade, gavrilovića... Pravi mali izlet.

Dok smo mi uživali, u našoj maloj školi i oko nje događala se prava drama. Odmor je završio, a i veći dio trećeg sata, a nas četvorice nigdje. Učiteljica i ostali učitelji svuda su nas tražili. Stradun je bio prepun turista s kruzera, na koje se još nitko nije bio navikao jer je to bio tek početak njihovog dolaženja, pa je panika bila još veća. Crne misli i slutnje uvukle su se među nas-tavnike. Naša učiteljica naročito se prepala.

U neko doba Mateo se sjetio da smo iz škole došli u moju kuću i da bi se tamo trebali i vratiti. Po našoj procjeni dobro smo se odmorili i zaključili da je odmor vjerojatno već završio. Vesela družina, skakućući sa skalina na skalin, vratila se u školu, a kad tamo, joj! Najprije oduševljenje što smo se vratili, a onda dobra kapelata. Nama u početku nije bilo jasno o čemu se radi. Rekli su nam da idemo na odmor, mi smo otišli, lijepo smo se družili i vratili. U čemu je problem, pitali smo se. Najgore je usli-jedilo dolaskom kući. Strah je zamijenio ljutnju, a ja sam shvatio težinu i značenje riječi škola. Tog dana shvatio sam da odlas-kom u školu ništa više ne će biti isto. Shvatio sam da je škola ozbiljna obveza koja će ubuduće uvijek biti na prvom mjestu. Zbog ovog postupka shvatio sam i značenje riječi kazna. Premda su mi roditelji rekli da play station za neko vrijeme zaboravim, djelomično su popustili kad su uvidjeli da sam shvatio težinu učinjene pogrješke. Pokazali su mi povjerenje i ja sam im na tome zahvalan. Zbog tog našeg „bijega“ promijenilo se i pravilo ponašanja tijekom odmora u školi. Provodili smo ga zatvoreni u velikom holu. Strašno, ali opravdano.

Ovaj događaj zauvijek se urezao u moje sjećanje. Svaki put kad ga se sjetim, slatko se nasmijem, premda je ono što se oko njega događalo prije sedam godina bilo ozbiljno i nimalo smiješno. Nestašna balica još uvijek je na okupu. Pomalo odrastamo i mijen-jamo se, ali još uvijek smo tu i kročimo zajedno prema osmom raz-redu. Zapisao sam ovu priču kako se ne bi zaboravilo da je u Gradu jednom živjela i njegovim ulicama bezbrižno skakutala nestašna balica: Mateo Kusovac, Antun Zanini, Đivo Klokoč i ja.

Vido Kaznačić, VII.a školske godine 2008./2009. Osnovne škole Marina Getaldića

Slano – a nama slatko!Evo nas opet zajedno na izletu. Ovaj put posjećujemo

Grguriće i Slano. Danima gledamo prognozu i stalno nas upo-zoravaju na jako jugo i kišu. Ali optimizam nas ne napušta i krećemo po poluoblačnom vremenu.

Putovanje je kratko. Odmah po izlasku iz autobusa dočekuje nas tete Lile sa kroasanima i sokovima, a roditelje naravno s

neizbježnom kavom. Tako okrijepljeni, spustili smo se u pro-storiju za molitvu, koju smo obavili sa učiteljicom Maris koja je zamijenila don Stanka, koji nam se kasnije pridružio.

Krećemo šetnicom do igrališta kod hotela Osmine. Jugo nam razbarušilo kose, jedan drugoga skoro i ne čujemo od njegovih udara, ali igra se ne preskače. Jedni nabijaju loptu, jedni se klackaju, rolaju, a sve uz neizostavne uspomene – slike. Ja sam zajedno s mamom i prijateljem Hrvojem kren-ula prije svih natrag, da zabilježimo još koju sličicu za naš putopis. Baš je zabavno. Ali kad smo se popeli pred vrata Gospina doma, zaustavio nas je prekrasan miris roštilja, s kojim se dugo vremena zabavljao dundo Goran. Onako umor-ni, pregladnjeli, brzo smo zauzeli mjesta za stolom i petn-aestak minuta vladala je poprilična tišina. Ukusno i po našoj volji, hvala Vam, tete Lile i dundo Gorane! Još je ostalo malo za igru, a onda je slijedio najljepši događaj dana. Križni put u izvedbi nas prvopričesnika. Doista se tada osjećamo kao Božja djeca, kao male ovčice okupljene u stado. To trebate doživjeti, jer priča je priča, a stvarnost je sasvim nešto drugo.

I nebo je bilo na našoj strani, kišu je ostavilo za sutra. Ipak Božju djecu treba pustiti da cijelim bićem osjete kako je biti dijete. Stoga hvala ti Bože, što se i ja mogu zvati tvojim djetetom.

Ana Prebisalić, III.a Osnovne škole Marina Getaldića

Stvaralaštvo mladih


KRŠTENIKrštenik ... je primio prvi i osnovni sakrament dana...; roditelji mu se zovu...Antonio Bazdan 8. II. 2009. Kristijan i Ana r. ArkulinHana Škaro 14. II. 2009. Damir i Sandra r. KurilićToni Valentino Mazarekić 15. II. 2009. Vlaho i Jelena r. SmojverKata Silić 21. II. 2009. Andrija i Lada r. FavroViktoria Gverović 8. III. 2009. Vlaho i Maja r. VilnerStipe Prčan 8. III. 2009. Nikša i Marija r. BogdanovićJona Jan Daldon 21. III. 2009. Viktor i Nataša DaldonLucia Shenge Jones 12. IV. 2009. Andrew Thomas i Ljiljana r. ViskovićRita Vukšić 12. IV. 2009. Pero i Anita r. LazoFilip Schlachter 12. IV. 2009. Roger i Helena r. BegenišićMara Mihaljević 18. IV. 2009. Nikola i Božena r. BegićŠimun Habjan 3. V. 2009. Antun i Marijana r. Salibašić

Na oproštaju s Perom Ljubićem

Pero, tražio sam najpriklad-niju riječ kojom bih Te osl-ovio na ovom tužnom rastanku i našao je u izrazu – dragi naš prijatelju. U ovom mnoštvu rod-bine, sumještana iz Radovčića, sugrađana iz Dubrovnika, kole-ga s posla, znanaca, veliki je broj Tvojih prijatelja koje si cijeloga života stjecao, a da nikoga nisi izgubio. Jer rijetko je tko kao Ti uspijevao čuvati i njegovati iskreno i dugotra-jno prijateljstvo. Ta, prijatelj je netko tko ti je drag i u čijem se društvu osjećaš ugodno, gdje si spontan, baš onakav kakav jesi jer znaš da te on takvo-ga prihvaća. Možeš čitavom

dušom zaplivati oceanom njegova povjerenja jer on sve razu-mije. On je tu zato da ti rasteš i postaneš to što bi trebao biti. Prijateljev pogled je pogled Božjeg gledanja tebe. Bog i pri-jatelj uvijek traže tvoje dobro. Uz prijatelja lakše se dozrijeva i raste, uspješnije se nadvladavaju životne poteškoće, otporni-ji smo na vlastite slabosti i životna zastranjenja, lakše se prev-ladavaju kobni trenutci samoće, brže se prebrode krize.

Jedno od najljepših iskustava čovjekova života jest prijateljstvo. O njemu nalazimo uzvišene misli u mudrim biblijskim izrekama: „Pravom prijatelju nema cijene niti se može izmjeriti njegova vri-jednost. Pravi je prijatelj balzam života.” (Sirah 6, 14-16).

Pero, Ti si bio pravi balzam života. To smo osjetili pri svakom susretu s Tobom na ulici, u uredu, na skupovi-ma, na slavljima. Tvoja nazočnost ničim nije opterećivala nego obogaćivala uljudnošću, poštovanjem, razumijevanjem, osmjehom, optimizmom. Više si volio slušati nego govoriti, a

Ljudi koje pamtimo

kad bi uzeo riječ bila je slatka, meka, dobronamjerna, korisna.Bila je prava blagodat s Tobom poći na hodočašća u Rim,

Lurd, Sveti Zemlju i proživjeti nekoliko dana zajedništva opušteno, veselo, duhovno i duhovito. Činilo nam se da dodirujemo neke sfere idealnoga, romantičnoga, blaženoga. Volio si biti gost i primati u goste što smo godinama prak-ticirali, osobito u vrijeme Domovinskog rata kad smo to činili često da mognemo lakše izdržati nevolje i stradanja.

Pero – ovo govorim iz vlastitog iskustva – nikada te nisam naz-vao (a često sam to činio poslovno ili da drugima pomognem doći do Tvog ureda) pa da bih osjetio kako zovem u krivo vrijeme ili da smetam. Uvijek si mirno odgovorio onom Tvojom poslovičnom uzrečicom: „Učinit ćemo sve što se može.” Vjerujem da si i dru-gima tako odgovarao, a samo dragi Bog zna koliko je usluga i poslovnih molbi prolazilo svakodnevno kroz Tvoje golemo srce koje nije znalo kazati ne, ne mogu, nemam vremena.

Prijatelju Pero, čekali smo željno i nadali se pouzdano, molili svakodnevno, da ćeš se oporavljena zdravlja vratiti u naš Grad, u svoju obitelj, na svoje radno mjesto, ali nažalost nismo to dočekali. Sada ćeš Ti nas čekati na onoj drugoj obali života i to ne će biti upitno nego sigurno. Bit će to čekanje prijatelja koje je protkano ljubavlju u kojemu vrijeme prelazi u vječnost.

Ostavio si nam svoju obitelj da s njom nastavimo prijatelje-vati i to ćemo činiti dok god budemo živi. Obećavamo Ti ovdje u ovom bolnom rastanku da ćemo biti uz njih bliski kao što smo bili s Tobom.

Počivaj mirno jer si taj mir zaslužio neumornim radom i zalaganjem za dobro, živom i svjedočkom vjerom, sva-kodnevnom žrtvom na odgovornom i stresnom poslu, obiteljs-kim duhom i zajedništvom, iskrenim i istinskim prijateljst-vom. Jer si ugađao Bogu On te je zavolio i jer si živio među grešnima on te je uzeo sebi. Milost i milosrđe pripadaju izabranicima Gospodnjim. Hvala Ti, prijatelju, za sve. Nama preostaje da znamo i budemo prijatelji poput Tebe.U Dubrovniku, 29. travnja 2009.

don Stanko Lasić

Pero Ljubić (Radovčići, 21. X. 1946. – Zagreb, 26. IV. 2009.), dugogodišnji

pročelnik Područnog ureda za katastar u Dubrovniku i član Ekonomskog vijeća

Dubrovačke biskupije

Iz župnih matica


Laura Kljajić 10. V. 2009. Ivana KljajićKatarina Ruščić 17. V. 2009. Stijepo i Marija r. PavlićPriscilla Torres 17. V. 2009. Marcel Wolfgang i Mariana de JesusNiko Kapović 24. V. 2009. Maro i Nikolina r. BrailoJosip Leopold Primorac 30. V. 2009. Marin i Antea r. MarinovićRoko Tokić 31. V. 2009. Hrvoje i Orlanda r. ČerkićAntonio Kulušić 7. VI. 2009. Ivica i Ivana r. MarčinkoRoko Tomšić 27. VI. 2009. Teo i Ana r. RapićMarin Linke 12. VII. 2009. Vedran i Ivana r. BobićLaura Vuletić 12. VII. 2009. Marin i Marina r. Tomić

VJENČANI 10. I. 2009. Mišo Karlić i Marijana Šuško 14. II. 2009. Damir Škaro i Sandra Kurilić 14. II. 2009. Viktor Nonveiller i Maja Čampara 14. II. 2009. Zlatko Vlahušić i Silvia Nedeljkov 14. II. 2009. Boris Kosović i Deša Ficović 20. II. 2009. Siniša Sretenović i Marijela Bajurin 23. II. 2009. Đani Radovanović i Melita Botica 21. III. 2009. Luka Soldo i Danka Ljubomirac 18. IV. 2009. Tomislav Ivušić i Željana Đođo 18. IV. 2009. Marin Jurić i Nina Lale 25. IV. 2009. Ivan Skvrce i Nikica Mirošević 8. V. 2009. Francisco Javier Luri San Vincente i Natalija Bajs 9. V. 2009. John Daničić i Blaženka Keser 14. V. 2009. Marc Desmond MacDonagh i Niamh Ann Marie Ryan 16. V. 2009. Ivan Maleš i Jelena Vujnović 16. V. 2009. Ivica Nedoh i Jelena Dobroslavić 16. V. 2009. Charles Anthony Shivnan i Isadora Yvonne Tracey 16. V. 2009. Davor Krštulović i Martina Bogoje 23. V. 2009. Stjepan Burić i Ketrin Erlić 6. VI. 2009. Davor Grbić i Neda Perdija 6. VI. 2009. Pero Pavličević i Katarina Previšić 7. VI. 2009. Ivan Petrinjak i Nikolina Vlašica 12. VI. 2009. Josip Klasić i Maja Družinec 12. VI. 2009. Robert Jureković i Gordana Žnidarić 13. VI. 2009. Miho Ruso i Lea Đurović 14. VI. 2009. Maurice Gillen i Grainne Lowry 17. VI. 2009. Kenneth Paul Hynds i Bronagh Fitzpatrick 19. VI. 2009. David Thomas Murphy i Deirdre Theresa Hanlon 20. VI. 2009. Tomislav Kišur i Ana Popović 27. VI. 2009. Pavo Banac i Perina Kuran 27. VI. 2009. Lukša Falkoni i Irina Murakhina 1. VII. 2009. Padraig Franis Flynn i Davene Marie Lyons 14. VII. 2009. Wayne Joseph Boyle i Tracy Ann Hughes

POKOPANILjubica Vlatko (5. XII. 1926. - 13. X. 2008.)Mladen Pregelj (24. X. 1939. - 9. I. 2009.)Marija Filičić (5. VI. 1943. - 17. I. 2009.)Marija Matović (25. IX. 1924. - 22. I. 2009.)Aksel Petković (15. IX. 1948. - 6. II. 2009.)Vidoslava Gangai (5. VI. 1932. - 9. II. 2009.)Kate Lambeta (20. IX. 1922. - 18. II. 2009.)Antun Pače (21. IV. 1926. - 27. IV. 2009.)Ante Šunjić (5. V. 1934. - 18. V. 2009.)Antun Kuzman (12. IX. 1938. - 26. V. 2009.)Boško Miličević (11. X. 1935. - 28. V. 2009.)Ivo Puljić (29. VIII. 1930. - 5. VI. 2009.)Marija Petrik (3. V. 1931. - 14. VI. 2009.)Rajka Zečević (2. II. 1921. - 23. VI. 2009.)Milan Pištalo (1. VII. 1927. - 29. VI. 2009.)

Marijansko svetište u Katedrali

Uz Veliku Gospu i zaštitnicu gradske župe Gospu od Porata

Uznesenje Marijino je dan kad se spominjemo vjerske istine da blažena Djevica Marija po završetku svoga zemaljsk-og života dušom i tijelom uznesena na Nebo. Slavi se svake godine 15. kolovoza; u Istočnoj Crkvi taj se blagdan zove Usnuće presvete Bogorodice, a u Dalmaciji Velika Gospa. Ona je Dubrovačkoj biskupiji naslovnik (njoj su posvećeni ili se po njoj zovu): Stolni kaptol u Dubrovniku, Stolna crkva u Gradu (katedrala), župne crkve u Martinovićima iz 1296./1888. (župa Postranje), u Rožatu iz 1123., u Donjem Čelu iz XII. st. (župa Koločep), Gospe od Šunja iz XI. st. na Lopudu, Gospe od Milosrđa iz XV. st. u Suđurcu na Šipanu, u Kuni Pelješkoj iz XV.-XVI. st.; crkva u Platu iz XVI. st. (župa Mlini), na Vrbici (župa Zaton), u Stonskome polju (Gospa od Lužina); sred Jezera na Mljetu iz 1141. (župa Goveđari), nad Orebićem iz 1486. (župa Orebić), na Badiji iz 1368. (župa Korčula); crkvica u: Zastolju (župa Gruda u Konavlima), Lovornom (župa Pridvorje), u Toreti iz 1743. (župa Mlini), u Ponikvama (župa Ponikve na Pelješcu), u Dolima (župa Zaton-Doli), u Koritima (župa Maranovići na Mljetu), Gospe od Poja (župa Blato na Korčuli); kapelice uz ljetnikovac Sorkočević-Pucić-Gradić (župa Gruž) i ispred Općine u Korčuli iz 1571. (župa Korčula).

Veliko vijeće Dubrovačke Republike još je 5. svibnja 1378. odredilo da je Uznesenje svete Marije zapovjeđeni blagdan koji se slavi u Dubrovačkoj Republici. Osim Velike Gospe od Marijinih svetkovina državni su blagdani Dubrovačke Republike bili: Očišćenje svete Marije (2. veljače), Navještenje


sjaj objavljujemo i u boji na zadnjoj stranici ovoga broja. Utvrđeno je da je originalna slika, napravljena za crkvu Sigurate bila visoka dva dubrovačka lakta (102,5 cm), a široka jedan lakat (505-512 mm) (dok je prvotni lik Gospe od Porata bio nešto širi: visok 107 cm, a širok 80 cm, kako pokazuju srebrni reljef, utor u oltaru i drveni okvir za nošenje slike u procesiji). Ispod sada vidljivog slikanog sloja nalazi se još jedna starija kvalitet-nija slika; rentgentskim pregledom utvrđeno je postojanje don-jeg sloja za koji se pretpostavlja da je naslikan u XIV. stoljeću. Konsolidiran je drveni nositelj (podloga slike), umetnute su zamjenske lipove letvice, nedostajuća mjesta su kitana, a zatim retuširana. Površina slikanog sloja prekrivena požutjelim lakom i tamnom patinom je očišćena kako bi se uklonio dojam zagasitih boja i do izražaja došla kromatska kvaliteta djela. Istražni radovi su dovršeni i fotodokumentirani, a sonde obrađene kemijski i mehanički. Odstranjena je nečist i ostaci voska s površine slike. Slika je fotografirana i ispitana ultraljubičastim, infracrvenim i rentgentskim zrakama, a zatim površinski očišćena dok je kas-niji ornamentalni preslik u donjem dijelu uklonjen. Tako je restauriran gornji sloj slike koji potječe iz XV. stoljeća i koji se stoljećima časti kao Gospa od Porata.

O procesiji s likom Gospe od Porata pjeva Jaketa Palmotić Dionorić (1623.-1680.): Bogorodne majke blage / Pak nošahu svetu sliku / Od pomoći koja drage / Sveđ bi gradu Dubrovniku (Dubrovnik ponovljen).

Još od doba Republike pobožne usne su recitirale Gospi:Slavna Gospo od Porata,Ti si naša vječna plata;Tko se tebi preporuči,Od sebe ga ne odluči.Moli, Gospo, Sinka svogaza spasenje puka tvoga.A mi toga sveđ želimo,Da se s tobom veselimoI u raju uživamoPo sve vijeke vijeka. Amen.

Molitva Onoj koja nam je znak sigurne nade i utjehe

Marijo,osvitu novog svijeta,Majko živih,tebi povjeravamo stvar života:pogledaj, Majko, neizmjerno mnoštvo:djece kojima je uskraćeno roditi se,siromaha kojima je mučno živjeti,muškaraca i žena koje pogađa nečovječna okrutnost,starih i bolesnih ubijenih ravnodušnošću ili lažnim sažaljenjem.Učini da oni koji vjeruju u tvoga Sinaznaju iskreno i s ljubavljuljudima našega doba naviještati Radosnu vijest života.Isprosi im milost da ga grle kao uvijek novi dar,veselje da ga s neprekidnom zahvalnošću poštuju u cijelom svom postojanjui hrabrost da za nj svjedoče strastvenom jedrinomkako bi, zajedno sa svim ljudima dobre volje,gradili uljudbu istine i ljubavi,na hvalu i slavu Boga, stvoritelja i ljubitelja života.

Sluga Božji Ivan Pavao II. (Evangelium vitae, 1995., br. 105)

Djevici (25. ožujka) i Rođenje Djevice Marije (8. rujna), sve prema zakonskoj odredbi iz 1378., te prema zakonskoj odredbi Velikoga vijeća od 5. prosinca 1413. i Začeće slavne Djevice Marije (8. prosinca). Tim su blagdanima do XVII. stoljeća dodani: Pohod blažene Djevice Marije (2. srpnja), Gospa snježna (5. kolovoza) i Gospa od zdravlja (21. studenoga).

Uz dubrovačku prvostolnicu, posvećenu Marijinu Uznesenju, od davnina je povezano i čašćenje blažene Djevice Marije pod nazivom „Gospa od Porata”. Hrvatski se naziv koleba između značenja luke i vrata: u dubrovačkom slučaju to je i etimološki i metaforički razložno. Osobito je časte pomorci kao Gospu koja stišava oluje na moru, a puk na kopnu kao Gospu koja udjeljuje kišu u suši.

Prema predaji sliku su Dubrovčanima 1157. darovali pomorci čudesno spašeni Gospinim zagovorom. Prvotna je slika nakon potresa 1667. bila prenesena u zbornu crkvu Svetog Vlaha, a ondje je uništena u velikom požaru 1706. Propašću slike nije međutim propala i ukorijenjena pobožnost: odlukom Senata odmah je u istu svrhu donesena slika iz crkve Preobraženja (od Sigurate) koja se i danas časti kao Gospa od Porata.

Njemački isusovac Wilhelm Gumppenberg u knjizi „Marijanski atlas ili O čudotvornim Bogorodičinim slikama u kršćanskom svijetu” (Ingolstadt 1657.) svrstava „čudotvornu sliku blažene Djevice od dubrovačke luke” među sto najčuvenijih marijanskih svetišta kršćanskoga svijeta

Od slike se mogu vidjeti samo glave Gospe i Djeteta Isusa, ostatak je okovan srebrenim reljefom. Na srebrnom reljefu Gospa u stojećem stavu drži stilizirani globus (kuglu zemaljsku), a na lijevoj božanskog Sina, koji svoju desnu ruku polaže na globus. Isti je prizor oslikan i na drvu, ali je tamo umjesto globusa – plod šipka (Punica granatum). Šipak je kršćanski simobol uskrsnuća (po klasičnoj asocijaciji s kćeri usjeva Prozerpinom /Perzefonom/ koja se svakoga proljeća vraća da obnovi zemlju). Množina sje-mena u njegovoj tvrdoj kori načinila ga je i simbolom jedinstva u mnoštvu pod vlašću Crkve kao i znamenom čistoće.

Slika na drvu nalazi se od 2003. na restauraciji u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Batakovini. Obnovu koja je sada pri kraju vodila je gospođa Barbare Knežević-Kuzman. Sadašnji

Obnovljena slika Gospe od Porata - lice i poleđina; snimio Božo Gjukić 16. srpnja 2009.


Baština - Blago katedralne riznice

Riznica je prostorija u kojoj se čuvaju dragocjenosti, stvari od velike vrijednosti. Riznica Stolne crkve Gospe Velike smještena je od 1721. u jugozapadnom dijelu današnje dubrovačke katedrale, lijevo od prezbiterija, nasuprot sakristi-ji. U njoj se čuvaju moći svetaca okovane u posebne oklopnice od zlata i srebra, skupljene i stečene tijekom tisućljetne dubrovačke prošlosti. Moćnik ili relikvijar je umjetnički izrađen predmet u kojem se čuva relikvija. Moći ili relikviju čini ostatak tijela, najčešće kosti, predmet religioznog kulta radi veze sa svetom osobom.

Moćnik broj XCIIMoćnik glave nepoznata svetca; visok 15,9 cm, promjer

mu je 20,3 cm. Rad iz XVI. stoljeća; srebro i djelomična pozlata, lijevano, iskucavano, gravirano, emajl.

Odlikuje se vrsnoćom i svježinom modelacije. Izrađen je iz srebrnog lima, u obliku vrška lubanje (kalote). Na donjem dijelu kalote iskucana je simetrična lisnata vitica s iskucanim kružićima u pozadini, a iznad toga je niz graviranih stiliziranih ovulusa. Ostala površina prekrivena je perforiranom lisnatom viticom te na četiri strane aplicirani medaljoni sa simbolima evanđelista, koji su gravirani i prekriveni modrim emajlom i

uokvireni girlandom. Na dnu je urezano slovo S. Iznad medaljona je glava meduze. Nema punce.

Alergorijsko tumačenje Ezekiela (1, 5-14) o čud-novatom viđenju četiriju životinja i Otkrivenja (4, 6-8) o bićima koja okružuju Božje prijestolje navelo je ranu kršćansku Crkvu da evanđeliste počne prika-

zivati kao četiri krilata bića: Mateja kao čovjeka, Marka kao lava, Luku kao vola i Ivana kao orla. Srednjovjekovni su pisci obrazlagali da čovjek predstavlja Mateja jer njegova Radosna vijest počinje rodoslovljem Isusa Krista, potomka Davidova i Abrahamova; Markova počinje glasom koji vapi u pustin-ji čime se aludira na lava; dok Lukina počinje izvješćem o prinošenju žrtve svećenika Zaharije, a vol je bila najvrjednija životinja za žrtvovanje. Orao je ptica koja se najviše od svih primiče nebesima i predstavlja Ivana, „ljubljenog učenika”, pisca četvrtog evanđelja koji je najviše poniknuo u proma-tranje Boga.

Moćnik broj XCIII

Moćnik glave svete Suzane, Zenobija, Jeronima i Zenobije; visok 19,3 cm, promjer mu je 18,4 cm. Zreli rad XVII.

stoljeća, što se očituje u modelaciji likova svakoga sveca u posebnom medal-jonu uokolo moćnika te smišljenim i skladnim ukra-som; srebro, lijevano, isku-cavano, gravirano. Moćnik stoji na četiri tordirane nogice. Nema punce.

Izrađen je iz srebrnog lima, u obliku lubanje, u baroknom stilu. Na sredi-ni vrška lubanje je okrug-li otvor usred cvijeta za pogled na moći i uokolo perforirane prepletene trake podijeljene u četiri polja. Sa strane su četiri ovalna medaljona uokvirena vijugama s iskucanim punim likovima svetaca i svetica: Suzana, s knjigom u ljevici i palmom u desnici; Zenobije, s mitrom i biskupskim štapom u ljevici i palmom u desnici; Jeronim, s lavom, šeširom i križem; Zenobija, s palmom u desnici. Između medaljona su četiri anđeoske glave u visokom reljefu (kerubin s lijevanom glavom), a ispod njih štitovi za grbove. Pod svakim je likom urezano ime klasičnom kapitalom: S . SVSANNA . V . M - . S . ZANOBIO . Vo . M . - . S . GIROLAMO - . S . ZANOBIA . V .

Sveta Suzana, djevica i mučenica, kći svetog Gabina Rimskog. Po nalogu cara Dioklecijana odrubljena joj je glava

u očinskoj kući u Rimu 11. kolovoza 295.

Sveti Zenobij, biskup i mučenik, i njegova rođena sestra sveta Zenobija, djevi-ca i mučenica, iz Egeje u Ciliciji (sjeveroistočno od Cipra), također su žrtve Dioklecijanova progo-na kršćana, ubijeni su gla-vosjekom 30. listopada 285. Zenobij je jedan od prvih svetaca koji se u Dubrovniku časti od njegovih početaka,

još prije svetoga Vlaha, a u katedralnoj riznici čuvaju se moći njegove ruke (XLI), glave (LXV i CLXX), noge (CLIX) i grudnoga koša (CLXIV).

Sofronije Euzebije Jeronim, skraćeno sveti Jeronim (347.-420.), crkve-ni naučitelj, prevoditelj Svetoga pisma na latinski, zaštitnik Dalmacije, slavi se 30. rujna.

snimio: Božo Gjukić


Dubrovački govor

Riječ Bječ Bog u dubrovačkbrovačkomumu govoruvoru

Andjeli iz 1778. više kipa svetoga Ivana Nepomuka, snimio Božo Gjukić

BOG vlastito ime, imenica muškog roda, od bhag, davati davatelj života i postojanja, stvoritelj i uzdržavatelj ukupnoga materijalnog i duhovnog svijeta, vrhovno biće koje ni od koga ne potječe nominativ — Ja čuh od mudrijeh glava, sijedijeh brada: đe god se Bog moli, da se onđe i nahodi.— Bog ga je stvorio na sliku i priliku njegovu. — Bok će ga kastigat što baca kruh. — Bok će te pedepsat što ne govoriš istinu. — Bok će te kastigat ka’ tako govoriš! — Ali koga je Bog s mozgom zavadio it na te visine? — Sunce mu na istok, a Gospodin Bog na pomoć! — Kako je Bog sastavio onliko rošpuja na jednomu mjestu? — Ako Bog ne naspori, ne će niko. — Bok te luda ne ubio! — Nekakvo čudo dođe, Bog davo da ovo prospera u dugo, nego me stra’. — Blagosovio Bog, pa svega dosta.— Ako zvoni zvono, a nešto se u to vrijeme pripovijeda, onda je to istina, pa i reču: „Eto zvoni, Bog istina.” — Da svak bude rijet, ko goj je bude viđet: blaženi Bog koji je stvori, otac i mati koji je rodi! — Stvorio ji Bog. — Bog zatvori jedna vrata, a otvori sto. — Upane mi vo u dubok do; niko mi ga ne može izvadi’ nego sam Gospodin Bog (= sunce). — Bok će pomoć svakoga. — Bog do, Bog uzeo. [Job 1, 21] — Bog je na nebu, a ‘judi su na zemji. — Bok će providit svakomu. — Bog, kad hoće, sve može. — Bog svojijeh ne ostavlja. — Bog dava koliko možemo nosit. — Bog je digo ruku sa svijeta. — Bog je prvo sebi bradu stvorio, a onda drugomu. — Bog ne plaća svake subote. — Bog sreću dijeli, a Alija juhu. — Čistoću i Bog ljubi. — Našo si crkvu đe se Bog moli. — Bog pomogo dosta ručica, a ne dosta guzica. — Čuje Bog, ako ne čuju ljudi. — Čovjek snuje, a Bog određuje. — Koga Bog misli kaznit, digne mu pamet. — Danas jesmo, sutra nismo, preksutra Bog zna đe smo. — Da je i Bog bio trgovac, bio bi lupež. — Dat će Bog gaće, ma kad će. — Dat će Bog i Ali gaće, ali ne znam kad će. — Neka Bog plati svakome. — Viši Bog nego Marko i Markov brod. — Do tri puta Bog pomaže. — Pjanca Bog čuva. — Lijenčinu Bog proklinje tri puta na dan. izriče želju, u pozdravu na dolasku i odlasku — Ovdi budi Bog i andio Božji! — Pomogo Bog ovi pošteni dom! — Bog ti do zdravje! — Ajde, Kate moja, Bok se s tobon uputio, nemoj pastit! — Svak zna svoje, a Bog svačije. — Tko živi kako Bog hoće, i ovrši kako treba. genitiv — Imat dijela od Boga. — Mi pitamo u Boga sveti blagosov, a u tebe dobru molitvu. — Ovi naš ban domaćin

Boga moljaše sve od lanjske godine do ove godine, dok mu dođe i ovi današnji dan veseli. — Dosad dobro, a unaprijeda bolje, sve od ove godine do godine, a od godine vele je rijet do stotine, nego dok je volja Gospodara Boga, a požuda srca našijeh. — Moli Boga i radi, pa se ne boj nikoga.— Prije se više Boga molilo, sa’ se Boga ne moli. — Štogod činili, Boga se bojali, a svoje duše ne ogriješili! — S pomoći Boga! — Bez Boga ništa!— Đe bi bio da se ne uzdam u jakoga Boga? — Drž’ se Boga, ne boj se nikoga. — Gdje nije straha od Boga, nije ga ni od ljudi. — Gdje se Boga ne moli, tu nema sreće. — Ima svega u Boga. — Nesretnik, nema dijela od Boga. — Od Boga i cara se ne može pobjeć. — Što je vjera u Boga, to će pred Boga. — Ufam se u Boga. dativ — Š njegovijen kučkom dodio je više i Bogu i svijetu. — Starijeh je ljudi malo doživjelo moje dane, a, fala dragomu Bogu, još sam bistar u svomu mozgu, ko da mi je pedese’ godina. — Do neba da se isaju, Bogu gore, tako bi i sad počeli gradit. — Ugodila Bogu s molitvom! — U crkvu hodio, Bogu se molio, lemozine dijelio, svijeća na otar namjenjivo sve od svoga truda, a Božjega dara! — Ako si me doveo u crkvu, ne moram se Bogu molit. — Bogu Božje, a caru carevo. [Matej 22, 21] — Što je čisto (pravo) i Bogu je drago. — Ko se Bogu preporuči, od sebe ga ne odluči. akuzativ — U Gospi [katedrali] se vazda Boga moli: „Ot kuge, glada i rata oslobodi nas, Gospodine!” — Visi, visi visjelica, pod njom stoji kosmatica; moli Boga kosmatica da jon pane visjelica. (= mačka i bokun mesa) — Kad ja lijegam, molim Boga za te. — U nas se prije Boga molilo. — Zašto huliš na Boga kad imaš sve što ti treba? — U Mihajla je sjedalo nekoliko starijeh žena s ofičicon u ruci i molilo Boga. — Sila Boga ne moli, ali je Bog salomi. — Radi ko da ćeš sto godina živjet, a moli Boga ko da ćeš sutra umrijet. — Ko pravo čini, Boga fali. — Ne valja vele ni Boga molit. vokativ — Na ustanku i podranku, na mrkloj noći, gustoj gori i mutnoj vodi, na tijesnu klancu i manitu vrancu: đe god bi mu bilo strašno strašnovito, da mu bude, Bože, lako lakovito! — Bože, zdravje! — Dobar nam došo i u dobar čas. - Amen, Bože, u dobar čas! — Od strehe kapljive, i razmetna sina, i žene karljive, i dimna komina, ukloni nas, Bože! — Da’ ni’, višnji Gospodare Bože, da bi se ovega našega bana domaćina držalo svako dobro, kako što se drži: brštan drva i kamena, pijesak mora dubokoga, zvijezde neba visokoga, anđeli Boga pravednoga, a mi tebe! — Ej, pomozi, Bože, a veseli, Bože, i ovi dom; da pomože Bog: dom, domaćina i njegove kumove i prijateje, koji su mu ovđe i drugovđe na sve bande i četiri strane. — Bože, usliši pravdu moju! priziva Ga se ne samo kad se želi da što učini, da, pomogne nego i kad se čovjek čemu čudi — Mislim, Bože, što j ovo. — A, Bože moj, što bi jedna žetvelica pre’ drugu letjela, ko će više, ko će prija. — Pomozi se, Bože, kako se može. lokativ — Ufamo se u Boga da će spasenje doć odnekle. — Ufan u Boga da će sve bi’ dobro. — Običaj je bio u Dubrovniku da se uoči Svetoga Ivana priskače priko ognja, ne samo mlađi nego i stariji, ko goć je bio u snazi. Priskakalo se i uzvikivalo: „U ime Boga i svetoga Ivana!” instrumental — Zaklinjam te Bogom živijem da nam rečeš. [Matej 26, 63] — S Bogom nema šale. — Svi smo pred Bogom jednaki. tko ostaje govori onomu koji polazi: — Ajde s Bogom, na putu ti dobra sreća! — Hodi s Bogom! — Sad ajte s Bogom u miru Božjem! Sreća


van dobra na put, zla van stranput! — Ajte s Bogom, svatovi; mir donijeli, mir ponijeli! — Ajde s Bogom, neve naša, što se obzireš? — Pođi s Bogom, dušo moja! tko polazi govori onomu tko ostaje: — Ostaj s Bogom, moja vilo! akako B Bog dg da želja da se što ostvari i da se ne izjalovi, da ne ostane neostvareno, u slučaju da bude Božja volja, valjda, nadam se — On se zavjetovo Gospi od Porata da će činit pokoru godinu dana ako Bog da da ozdravi. — Podaj, Bože, i onemu koji nema, neka se i on nakrasi, ako Bog da! — Viđe’ ćemo se, akako B Bog dg da, dogodišta na istomu mjestu. — Ođe bio Bog i svaka dobra sreća, ako Bog da! — Koliko je ovdi zrna, rodilo uboraka dogodine, ako Bog da! — Zla ga ni čula, ni viđela, a dobra stizala i prestizala, kako ‘no i ‘oće, ako Bog da. b bit Bt Bogu u gu u skskututu uživati, biti prezadovoljan čime, kad komu sve polazi za rukom, kad je tko u svemu sretan — Otka’ se oženio, on je Bogu u skutu. — Bi’ ću Bogu u skutu ako arivan ovo finut! — On ti je Bogu u skutu, čega gođ se uhiti, pođe mu za rukom. bit nt nešto dšto da B Bog sg sačuva nešto ružno, strašno, neopisivo; izražava osudu, prezir, strah, zabrinutost, odbijanje — To je da Bok sačuva što su sve prepatili. blblaženženi B Bogg milostivi Bog (kaže se u slučajevima kad se na smrt gleda kao na oslobođenje od patnji) — Blaženi Bog koji ga je digo da se više ne muči! Bog bi ga zng bi ga zno tko zna, nitko točno ne zna — Bog bi ga zno đe je ti duplijer. Bog dg do želja da Bog da koje dobro ili da što bude — Bog do pa se nasporilo, a bilo me je strah da ne će doteć za svakoga. — Da je Bog do sad vode za napi’ se! — Slomio se pokriv od one cukarijerine, da je Bog do i ona! — Što se tako grdiš s pituron kad ti je Bog do da nijesi gruba? — Ane je umrla k’o danas na podne, a funero je pokonjici, Bog jon do raj, bio sutridan na dvje ure. — Rugaj se ka’ ti je Bog do da ti je zapalo! — Da ti znaš koja je ono štirpa! Ne do ti Bog š njome imat posla! — Bog van do najprije među vama lijepu ljubav, kako van je sad u vašon mladosti, da van bude i u vašon starosti! — Bog van do na ovi svijet jedan lijepi cvijet: prve ćeri, a potonje sinovi, i to sinova kako tresova, a ćeri kako pramaljetnih cvjetova. — Da mi je Bog do samo Öeru kruha za izjes’. — Zašto Bog nije do kozi dugi rep? Bog čg čovjek vjek Isus Krist, sjedinjenje božanske i ljudske naravi, pravi Bog i pravi čovjek, Božji Sin rođen od Djevice Marije — Ti si Bog čovjek, ti naš spasitej. — Svesti Sina Božjega iz raja, a čovjeka uzvesti’; zemlji plod udijeli’ Boga čovjeka. Bog je sjg je sjedokdok reče se da se utvrdi što se govori — Bog mi je sjedok da govorin kako jes’. Bog je dg je dobarbar izražava uzdanje u Svevišnjeg — Bog je dobar, sinovi će doć. Bok se smk se smilovlovo kaže se kad umre osoba koja je dugo i teško bolovala, bila nemoćna, stara — Bok se smilovo na jadnicu pa je uzeo sebi. Bog se s tg se s tobom m upuputiotio komu kad odlazi na put ili na neki važan posao — Ajde ti polako, Bok se s tobom uputio, a za mene se ne misli! Bog g te veste veseliolio zaključak iskaza; to je sve, i tako je to, pa sve u redu, i ne boj se, i nema druge Bog ti pg ti pamet prosvijt prosvijetiotio kaže se za koga ili komu tko živi ili postupa nedolično, tko vuče nepromišljene poteze — Ne zna on što čini, Bog mu pamet prosvijetio! — Bog mu prosvijetio pamet kad ne zna što govori i čini! Bog g ubio bio i prešu prešu usklik da ne valja uvijek žuriti — Ovako se ne radi, Bog g ubio bio i prešu! prešu! Bog van dg van do u značenju: molim Vas — Nemojte mi, Bog Van do, zaboravit ostavi’ po struce kruha! — Bog van do, dajte mi drugi saket, ovi mi se probužo! — Pomozite mi, Bog van do, da ovo uznesen uza skalu. — Bog

van do, fermajte mi odi da se iskrcan! — Bog van dg van do, stanite mi kala ošpedala da se iskrcan! Bog zng zna kad se ističe da čovjek ne zna niti može znati — Vizitali su nam svaki kantun u kući, a što su iskali, sam Bog zna. — Hoće li arivat što otenjat, Bok sam zna! — Što će nas još tokat, sam Bog zna! Bogu dgu dušu šu reče se kad je tko na samrti ili mu je teško kao na samrti — Bogu dušu, Bog je ne će. Bogu za plgu za plakatkat velika šteta, žalosno, vrlo tužno — Grad je stuko sve osve grožđe, to je Bogu za plakat. Bože mi prže mi prostisti poštapalica kad se reče što bogohulno, neprilično, da se to ublaži; najava nečega što se jedva usudimo reći, što će biti neugodno čuti — Onemu djetetu, Bože mi prosti, ko da nije u glavi sve kako treba! — Bože mi prosti, ma kad sretem onega čovjeka, znam da će mi se nešto grubo dogodit. — On je malo štrambas, Bože mi prosti. Bože mže moj! j! uzvik u mirenju s čim; pa dobro, što je – tu je — Nije se upiso u đinaziju, Bože moj, nije smak svijeta. Bože pomže pomozizi dosta, puno — Bi’ će ovega za objeda Bože pomozi, a osta’ će i za večere. — U košičiću je bilo smokava Bože pomozi. Bože pomže pomozi!zi! kaže se kad se prvi put u sezoni jede neko voće ili povrće, kad se pristupa jelu uopće ili nekom poslu — Bože pomozi, ovo su mi prve fragule ove godine. Bože (me) saklže (me) sakloni ni Bože sačuvaj — Bože sakloni, samo da ne učini kakva skontradura! da B Bog dg da 1. kao želja ili kletva — Da Bog da se nanosio ovijeh crevaja! — Crko da Bog da kad mu je sve malo! — Neko mi je ukro takujin sa soldima, da Bog da u lijecima izio! — Da Bog da ga tresla febra malinja kad drugomu samo zlo želi! — Prisjelo jom da Bog da, kuću mi je raskopala! — Vazda imali i drugomu davali, amen da Bog da! da B Bog dg da 2. razumije se, naravno — „Hoćeš li s nama! - Da Bog da!” — „Gusta li te slatko? - Da Bog da!” — Ugrizo se za jezik (za jezik se ugrizo) da Bog da! da B Bog pg pomožmože — Ima da Bog pomože! — Od ono malo nastvorilo se, pa je bilo da Bog pomože. — Prikupili su još malo baštine pa sad imaju da B Bog g pomožmože. . fala Bla Bogu gu kaže se nakon neke štete, naprkaže se nakon neke štete, napravljene greške, što se, u pravilu, ne može ispraviti i znači mirenje s tim — Slomilo se, pa fala Bogu, ne ćemo sa’ plakat. — Kad nijeste

Andio na lijevom kraju menze otara Gospe od Porata iz 1783., snimio Božo Gjukić.


mogli doć, fala Bogu. Ima još dana ako budemo živi! — Fala Bogu velikomu, pošli su nam afituali z gornjega pjana, nijesmo više mogli podnijet njihovo orcanje i po danu i po noći. — Fala Bogu da su se akordali! — Ne stucaj ludijeh kad nijesi, fala Bogu, lud! (naprotiv, zahvalnost Predobrom iskazuje se obrnutim poretkom): Bogu fgu fala! la! — Bogu fala, od želje da i tebe vidin! — U nas vam je izreka, kaže: rodio se sin, Bogu fala; kaže: rodilo se žensko, fala Bogu. isto tako zahvalnost Providnosti izražavaju riječi: — Fala ti, Bože! — Mili Bože, na svemu ti fala! i B Bog je zabg je zaboravioravio nešto što je davno bilo — Što mene pitaš? I Bog je zaboravio kad je to bilo. i B Bože pomže pomozizi kad što nije kako bi se željelo, ali se može podnijeti; i nije tako loše — Ako tako, i Bože pomozi! kako Bko Bog dg da — Prikomportali smo i ovu zimu, a daje kako nam Bog da. — Krpi’ ćemo se do petnestoga, a poslije kako Bog da. kako Bog zapovijeda kako valja, priliči; kako je red — Veži ručinčić okolo vrata i jeđi kako Bkako Bog zapg zapovijvijeda!! — Ma bravo, učinili ste sve kako Bog zapovijeda! — Ne činkaj kruh, nego okini bokun kako Bog zapovijeda! — Ne šmrdaj po pjatu, nego jeđi kako Bog zapovijeda! na pr pravdi Bvdi Boga ga nizašto stradao, nevin — Omrazili ste me š njima na pravdi Boga. — Utuko mi je neko kučka na pravdi Boga. ne čne činit nnit ništa pod milšta pod milim Bm Bogomgom dangubiti, ljenčariti — Ona povazdan ne čini ništa pod milim Bogom. ne da’ Bogu tamjana bit škrt — Kakva je špike, ne bi Bogu dala

tamjana! — Ne bi Bogu do tamjana kakav je žguravac! ne d daj j Bože že vapaj da se što ne dogodi — Kako je bilo, ne daj, Bože, nikad više. — To bile žive muke, ne daj, Bože, nikomu! nema Boga, vga, vaja (tr (treba)… ba)… kad se nešto mora bezuvjetno učiniti — Kad on zapesiga, nema Boga, vaja mu pogodit! — Nema Boga, vaja kupit novi rubinet! od Boga d Boga reče se za ono što Vječni daje ili čini ili sudi — Što je od Boga, slađe je od meda. — Od Boga se radovali! od Boga grehd Boga grehota ta tvrdi se za nešto što nije dobro, ugodno, pravedno, korisno u očima Pravednoga — Od Boga je velika grehota, a od čejadi zazor i sramota da piješ. osloboslobodio dio te Bte Bog g — Oslobodio te Bog rešeta cavtajskog kaže se jer su Cavtajke bile na glasu radi jezika i ogovaranja (kundurarije) — U Dubrovniku govoru: „Oslobodio te Bog đife stonjske!” — U narodu se govori: „Oslobodio te Bog klobučine šipanjske!” — U Gradu se reče: „Oslobodio te Bog zlobe fratarske! — Oslobodio te Bog mlada domaćina, molitve prosjačke, istine trgovačke... — U Dubrovniku govoru: „Oslobodio te Bog gladna gospodara!” — Oslobodio te Bog onake hrdoroge! s s milmilim Bm Bogom gom s Bogom se što čini, ili ide kamo, osobito putuje, imajući ga u pomoći — S milim Bogom sve se može. senjnjan n od d Boga Boga osoba koje se treba čuvati (na koju je Pravedni stavio zaštitni znak kao na Kajina – Postanak 4, 16) — Od njega se ne nadaj dobru kad je on senjan od Boga! srčit Bčit Bogaga srditi Vječnoga — Ne srči Boga, budi kontenat so tijen što imaš! svsvaki u Boga d Boga dan n svakog dana, neprestano, služi za pojačavanje osnovnog značenja da se nešto događa svakog dana — Tamo svaki u Boga dan pada kiša. — Više mi je dodjalo: svaki u Boga dan me isto pita! štšto sam B sam Bogu skrgu skriviovio kad se ima osjećaj da se događaju nezaslužene nepravde — Ajme meni jadan ti san, što sam Bogu skrivio da me toka tolika nevoja, što ću sa’ činit? što Bšto Bog dg da što bude neka bude; reče se, uzdajuć se u Spasitelja, kad tko prione na nešto što može za nj biti i loše — Što Bog da i sreća junačka! — Svak prvo impjegava prijeteja, a drugomu što Bog da. — Bacili smo tratu, pa što Bog da! tako mi Bmi Boga ga u prisezi, zaklinjanju, uvjeravanju — Tako mi Boga jedinoga. tvtvrdi’ (ćdi’ (ćet) nt) nešto što u krs’ krs’ u Boga Boga uporno ostajati pri nekoj tvrdnji, htijenju, namjeri — Hoće u krs’ u Boga da je onako kako on govori. — Znam da nije dohodio, a on u krs’, u Boga da jes’! slslava mu (Bva mu (Bogu) i fgu) i fala la izražavanje zahvalnosti Svevišnjem zbog neke milosti, zadovoljstva, sreće, tjelesnog ili duševnog stanja — Bog mu je vratio zdravje, slava mu i fala! — Bog je, slava mu i fala, jutros digo nemoćnicu s velikijeh muka. ubi’ B’ Božeže za nešto loše u najvećoj mjeri, da ne može biti gore — To je bilo ubi’ Bože. u Boga d Boga doma ma daleko, vrlo daleko — On stoji neđe u Boga doma. — To ti je u Boga doma, nikad doć do tamo! uhitit Bhitit Boga za brga za bradu du postići neostvarivo, iskoristiti okolnosti na najbolji način za svoj probitak — K’o da je uhitio Boga za bradu kad je divento kapuro. više ti B ti Bog g do d dobara nbara nego je u Jakgo je u Jakinu bnu bokara blagoslov, želja izražena domaćinu da uspije iskoristiti okolnosti na najbolji način u svoju korist (u smislu karijere) više ti B ti Bog dg do dob dobara n nego je go je u Pulji tPulji tovara!! (zdravica u Ponikvama kraj Stona) za Boga Boga izražava nezadovoljstvo, iznenađenje, čuđenje, nestrpljenje — Ugasi plin, za Boga, goorim ja Mariji, ko zna što će nam se dogodi’. za mza miloga Bloga Boga ga usklik neslaganja, protivljenja — Za miloga Boga, ostavi me na miru! zafzafaleći Bći Bogugu,, ali i zahvzahvaleći ći Bogugu. — Sve se, zafaleći Bogu, dobro svršilo. žali Bli Bože že kad se što uzalud učini i potroši — Žali, Bože, tolike muke! — Žali Bože tolikijeh novaca!

Andio na grbu nadbiskupa Grgura Lazzarija, na lijevom pilastru otara Gospe od Porata, snimio Božo Gjukić.


BOG opća imenica muškog roda nekršćanski bog iz praslavenske religije; krivi, lažni, varavi kumir u čovjekovu životu — Nijesam bio mnogo niđe, ali znam nekoga boga. — Ne ću ja da mi on kalava bogove! — Kakvi su oni odri-bogovi, sve in je po zlato! — On je odri-bog! Na dese’ đornata uzme koliko drugi u mjesec dana. — Ne mogu se dva boga uživati.

BOŽEŽE imenica ženskog roda tako se djetetu kaže za Boga — Idemo sa’ smoli’ dragu Božu. — Kastiga’ će te Bože ako ne budeš dobar.

BOŽJIŽJI pridjev koji se odnosi na Boga ili pripada Bogu — Mir Božji s tobom, sveta te Neđelja pomogla! — Božji bili! — Za rane Božje, što je? — Nijesam kriv, po križ Božji! — Za vjeru Božju, je li đe peču meso da i mi zgrabimo? — Smiluj nam se, propeće Božje! — Po Luncijatu Božju kako ću se onda vratit? — Da u Dubrovniku meni koja onako učini, po muku Božju bi’ je fjerso. — Bilo je svakoga blaga Božjega: mesa pečenoga, bumbara, suhe kobasice i što ću ti više rijet! — Ka’ smo došli tamo, imali smo što viđet: puna trpeza svakoga blaga Božjega. — Manje ljudske, više Božje. — Ljudski trud, a Božji blagosov. — Nema berićeta bez Božjega blagosova. — Sve je zaludu bez Božjega blagosova. — Skloni se da nas oni impjaštar Božji ne ferma! — Noćas su bile irije Božje od vjetra i ot kiše! — Dijete Božje, isprasilo si se da te oprat ne mogu! — U ovu kašuninu može stat čudo Božje robe i svega drugoga. — Dogodila mi se je jedna mala pegulica, ma je sve z Božjom pomoći dobro finulo. — Pogobila se poviše makine šijući po vas Božji dan. — Ajde, prenemagalo Božje, hoćeš li više to izjesti ili ne ćeš? — Bojim se njihovoga protresanja više nego suda Božjega. — Po vas Božji dan zvrču, glavu su mi digli. — Svi abisi Božji susti’ će nas kad živimo ovako ko živine. — Ovo je oror Božji od cijena. — Ima na placi svakoga blaga Božjega. — Proti Božjoj se ne može. bič Bč Božji žji Božja kazna, nešto strašno — Ne možeš ni uskopat, bič Božji od ovo bremena! — Doka’ će durat bič Božji od ovo vremena? blblagosgosov Bv Božjžji nešto što je dobro, čega ima puno — Ima ove godine maslina blagosov Božji! Božjžji B Bogg nešto božansko, uzvišeno, savršeno — Pogača ko Božji Bog da se jede. Božjžja v voljalja — Do Božje volje. — Brez Božje ni kosa s glave. — Brez Božje ni lis’ s gore. — Brez Božje ni trava ne raste. Božjžji č čovječe vječe početak ili završetak obraćanja sugovorniku radi pojačavanja, skretanja pozornosti, pozivanja da shvati, urazumi se — Poslušaj me, Božji čovječe! cijeljeli B Božjžji d dan n istaknuto trajanje radnje u značenju sav dan, svu godinu... — Radim cijeli Božji dan oko kuće. — Idem na ribanje cijelu Božju godinu, ali takoga zubaca nijesan vidio. čovjek na Bvjek na Božjžju jednostavan čovjek — Tamo nas je primio jedan čovjek na Božju i sve nam pokazo što nas je interesalo. iz tviz tvojijehjijeh u uststa u B u Božjžje ušiši na sugovornikove riječi izražava se želja da se izrečeno ostvari — Govoru da će nam kreši’ nadnicu. – Iz tvojijeh usta u Božje uši! hoće se kće se kiša ša Božjžja treba dugo čekati, potrebno je dugo vremena. — Dok se obučeš, hoće ti se kće ti se kiša Bša Božjžja. — Hoće mu se kiša Božja dok se nakani uzet libro u ruke. hoće se rće se ruka Bka Božjžja reče se kad je potreban nadnaravni zahvat jer je inače komu što teško učiniti, dugo se nakanjuje. — Hoće mu se ruka Božja dok uzme libro u ruke! — Ka’ se zadespeta, hoće se ruka Božja dok te posluša. kaststig Bg Božji žji neočekivana, neželjena kazna; dosadan posao ili prinuda da se trpi nepoželjna osoba — Ova kiša je kastig Božji, sve je poplivalo. — Ovi poso je kastig Božji. kiša Bša Božjžja a

golema količina — Ajde ti hrani gladničinu kad može izjes kišu Božju! ljepljepota Bta Božjžja izvanredan doživljaj ljepote, uživanja — Bila bi ljepota Božja odi živjet! — Ljepota Božja je viđet one puste pergule pune cvijeća. mana Bna Božjžja reče se za vrlo ukusno jelo. — Bravije meso mi je bilo prava mana Božja. Mati Bti Božjžja blažena Djevica Marija, Gospa, Bogorodica — Kad bi do Bog i Mati Božja! milos Bs Božjžja Božja ljubav, naklonost; dar koji se gubi po grijehu — Jes svega kad je milos Božja. pedepsa Bdepsa Božjžja elementarna nepogoda ili zlo koje nas je snašlo — U neđelju je bila prava pedepsa Božja, lijevalo je iz neba i iz zemlje. — Ono dijete jon je pedepsa Božja. ruka Bka Božjžja nadnaravna moć, Božja snaga — U Božjoj je ruci. ststavit nvit na sebe zl sebe zlata ko Mta ko Majka jka Božjžja g grčkčka pretjerano se nakititi raznim dragocjenostima — Ide ti ona s mužen ispod ruke, a stavila na sebe zlata ko Majka Božja grčka. strstrah Bh Božjžji nešto strašno — Strah Božji od vremena ove godine. strijstrijela te Bla te Božjžja ne ne ubilabila grom te ne ubio, munja te ne ubila — Dokle ćeš ludovat, strijela te Božja ne ubila! ubila te (ga, je) sbila te (ga, je) sajeta Bjeta Božjžja kletva: ubila te munja, grom, strijela — Koliko nam je samo zla učinio, ubila ga sajeta Božja! u r ruke Bke Božjžje!! povjerenje u Svemogućega — Homo, pa u ruke Božje! za ljza ljubav Bbav Božjžju — Brižna, boje bi bilo da se rode na ošpedalu [od milosrđa] er bi ih kogodi za ljza ljubav Bbav Božjžju udo za koga bi se moglo, i ne bi ih ovako u more metali.

primjedbe i primjere šaljite na: [email protected]

Andio na desnom pilastru otara Gospe od Porata iz 1783., snimio Božo Gjukić.


Testamenat doktora Balda PodićaVazda razmišljanje što ovi put napisat. I sjetim se da ću

prepisat testamenat pokonjega nona Balda, da se vidi kako se to nekad pisalo.

Dubrovnik, 13. februara 1939.

U IME PRESVETOGA TROJSTVAZdrav u pameti, od nikoga prisiljen činim ovu moju oporu-

ku od mene napisanu, te određujem slijedeće:

I.Od dosta godina služi nas vjerna i dobra sluga Stane recte

Stojka Jarak iz Ercegovine, selo Strmica. Njezina ljubav i poštovanje za našu kuću je superiorno, pak je sva prilika da će ona svoju starost provesti u svom rodnom mjestu. Kad ostavi našu kuću moj nasljednik mora joj uručiti jednu otpremninu radi izvršene duge službe, a to prema svojem ekonomskom stanju i ona se mora s tim zadovoljiti jer joj to dolazi kao dar. On je u svemu pravičan, pa će to izvršiti kako uzmogne.

II.Ja sam bio sretan da sam imo dobru i dragu ženu Gjaninu

rodom Birimiša, te ako ona danas ima prilično imovine ipak hoću da joj ostavim slijedeće:

Moju ložu broj 19 u III redu u Bondinu teatru, a to u pot-punu vlasnost,

Moju kuću i prostrani vrt do kuće. Ima nešto zemlje u polju. Kuća je razi mora.

Neku zemlju u Gornjoj Rijeci. Ima i jedna drvena baraka što je ona sagradila.

Pokućstvo u ostavljenoj kući nije moje, to je mojoj ženi ostalo od njezine svojte. To je sve i u derutnom stanju.

Tad ostavljam svojoj ženi Gjanini plodouživanje za nje doba života od dućana u ovom gradu Placa Cara Dušana, što drži u najmu Ivanko Kojaković iz Dubrovnika. Iza njene smrti dućan dakako pripada mojem nasljedniku.

Još ostavljam mojoj ženi Gjanini jure legati moju kuću u selu Pridvorje u Konavlima u kojoj sada podučava škola.

Moja žena ljubi mnogo kuću u Rijeci, nu kad bi željela stajati u Gradu, sad zapovjedam mojem nasljedniku da joj dade pravo stanovanja u prvom katu u onaj mali apartman koji se nalazi u prvom katu i sastoji se od jedne saloče i dvije sobe, jedna sa ulica a druga sa Place. Ovaj apartman je u velikoj kući na Placi.Moja žena nema pravo da ovaj stan unajmi. Po dogovoru može da bude i druga soba.

Moja Gjanina ja sam ti haran na ljubavi koju si mi ukazala, te na njegovanju moje teške nemoći azme.

III.Ovo pretpostavim blagoslovom mojim i Božijim imenu-

jem za moga univerzalnog nasljednika cijele moje imovine u jednu riječ sve moga ljubljenoga sina Dra Mata Podića, već advokata. Poznam njegovo blago srce i bistru pamet, pa sam miran da će on poštovati svoju dragu majku kao dosada.

IV.Preporučam mom sinu da sačuva vjeru i ljubav prema

Spasitelju i Majci Božjoj i tu ljubav ukorijeni u svojoj obitelji, sad eto kad se i on oženio, te neka uspješni blagoslov sadje na njega, ženu mu i potomke.

V.Moj sprovod neka bude jednostavan i ukop kod starijeh.

Obojica se spomenite mene i udijelite bijednom siromahu koju utjehu. Živite mirno i sretno. S Bogom i doći će vrijeme kad ćemo se gori vidjeti.

Potvrđujem sve i potpisujem seDr. Baldo Podić s.r.

Nadodajem slijedeće:Znam da je nama svima teško se razići, ali tako mora da

bude, pak vam spominjem jednu talijansku izreku: Non sos-piri, non lacrime, un di ci rivedremo.

Opet potvrđujem i potpisujem.Dr. Baldo Podić s.r.

Prednja oporuka je po Zakonu proglašena.Sreski sud u Dubrovniku dneva 16 decembra 1939.

(M.P.) T. Sambugnach s.r.

A sad kako je bilo nakon ovega testamenta? Nono Baldo je umro neđe u dečembru 1939. dva mjeseca prije nego sam se ja rodila. Stane je ostala u nas u kući, a kad je oslabila pape joj je našo najljepšu kamaru u Domus Christi, amobiljo s našom mobiljom i mi smo joj ko djeca svaki dan nosili nešto za izjes-ti a usput se igrali u velikom đardinu. Pokopali je u naš grob.

Loža u teatru je eksproprirana, zemlju u Gornjoj Rijeci đe je bila baraka agrario je pok. Mato Gverović, kojega je none Gjanina bila dovela da tu s brojnom familijom živi od zem-lje. Zemlju u Konavima su zaposjeli mnogi, baš sad mislim nešto rasčistit. Butige su bile nacionalizirane - U ime naroda, a vraćene - U ime Republike Hrvatske. Kako se moglo napi-sat Placa Cara Dušana, ja ne razumijem, a još manje razumi-jem kako neko i dandanas može rijet Ulica Kraljice Marije, a da ne promisli ko je ona bila. Ili bolje rečeno, promisli i ne prema mu.

Najvažnije je ono u točki IV đe moli blagoslov Spasitelja i Majke Božije za sve nas. Baš zato sam ovo i napisala u Našu Gospu.

Mislim kako je sveta dužnost nas, koji smo imali milost rodit se u krilu jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, vjeru i nauku ove Crkve usadit u srca naše djece, a to je vjera u Boga, obitelj i dom. Ako se u temu ne uspije, veliki je to životni promašaj. Ovo naravno uključuje i poštovanje svih drugih dobre volje.

Legam Našu Gospu iz agosta 2004. Tu sam imala intervju s našim gosparom Mišom, zaželjela sam da budemo živi na njegov veliki jubilej – 60 godina umjetničkog rada, on, ja i naš glavni i odgovorni urednik. I eto doživljeli Bogu fala...Na Gospu od Orašca, 2. lulja 2009. godine

Lucija Carić


Izvor za proučavanje dubrovačke liturgijske baštine

snjevat da će to jedamput izić u javnost. Nije to mogo snjevat iz dva razloga. Prvo on sam piše, žo mi je da nijesam una penna maestra (majstorsko pero) dakle ne pretenđa na neku vrijednu literaturu, a drugo u ona crvena vremena bio je to klerofašizam.

Puno sam godišta prebira-la po izblijedjelim listovima čeleste karte na kojoj je pape piso. Pisma su naslovljena dragi moj Lino, ali je to bilo više za nas, jer je kopiju ostavljo doma.

A i njegova potreba da u dokolici Rijeke zabilježi ono što mu se mota po glavi. Lupo je po makinji cijeli život za poso, pa se s njom zbližio ko i mi danas s pisačem i internetom. Hvala Bogu da mi je do snage i vremena da izaberem najbolje i prepišem, te da ne moram iskat sponzora.

U ovim uspomenama moga pape puno je nostalgije za vre-menima legaliteta, on lijepo opisuje tugu svoga oca kad je 13. novembra 1918. godine nakon ulaska srpske vojske u Grad reko kako je nastalo za vazda pravne države. Pape piše kako su u njegovu mladost građani bili od partita hrvatskog ili srpskog, a svi su bili Dubrovčani. On je naravno zno koja je razlika što se vidi dobro iz pisma - In memoriam Ninu Svilokosu. A vazda se prisjećam njegove izjave kako nas odavna ne bi bilo da nije zapadne Hercegovine.

Libro je uglavnom opis funcioni u crkvi prije Koncila. Ja sam o temu napisala u pogovoru (str. 109), pa ne ću ponavljat, nažalost promjene nijesu postigle cilj, naše Katoličke Crkve nikad nije bilo manje u Europi. Čitam neki dan kako je posjet Svetog Oca Africi jedva zabilježen u zapadnom tisku. A kako je meni bilo divno čut tisuće crnaca kako pjevaju Kyrie elei-son, Credo in unum Deum.... Trebalo je uvesti narodni jezik, ali je valjalo održat i latinski radi kulture i povezanosti cijele Crkve. Ne mogu zaboravit kako je pokonja sinjorina Jele Vuletić, koja je živjela na Poljani, bila došla u nas na objed i pita je moja mama, što vam se para, sinjorina Jele, od ove moderne mise. Moja gospođa, ja vam nijesam ništa razumjela, tutto un pastroccio.

Krasan je opis dolaska biskupa na božićnu misu, pa molim gospara Mišu da nam to prolega (str. 99).

Niko od nas ne može pobjeć od roditelja, pa sam tako ja od pape reditala tu ljubav za crkvenim latinskim. Kad sam bila mlada vazda sam slušala, kako su divne riječi na pr. Pange lingua, Dies irae, Exultet iam angelica turba coelorum, Victimae pasquali i sl. Govorio bi on, a ja malo zapamtila a kad sam došla u njegove godine naučila napamet i prebirem ih kad god imam vremena.

I za kraj moram zafalit našem zboru i župniku za latinsku misu svake prve neđelje u mjesecu.

Kako meni tijek zemaljskog stana izmiče bjeguć, molim Boga da naša Gospa ovo zadrži, a svakako i vrati stari oltar i pulpit.

A žo mi je da nijesam arivala nagovorit naše pastire da se za najviših festa svečano obuku. Svi mi na Uskrs obučemo najljepše što doma imamo, pa zar ne bi o oni par puta godišnje mogli pronać one prekrasne planite, što pape govori da nije vidio ni na Svetom Ocu Piju XI.? Barem na Božić, Uskrs i na Korosante, kad Gospodin šeta ulicama našega Grada.

Lucija Carić

Neobično mi je drago što Hrvatsko kulturno društvo Napredak Dubrovnik i Družba Braća hrvatskog zmaja večeras predstavljaju vrijednu knjigu još vrjednije urednice gospođe Lucije Carić auto-ra našeg uglednog sugrađanina pokojnog dr. Mata Podića.

Većinu tekstova koji su sabrani u ovoj knjizi pročitao sam davno prije. Neki su objavljeni u našem župnom listu „Naša Gospa“. Osjetio sam ljepotu tekstova koji odišu izvrsnim poznavanjem vjerskoga života, crkvene baštine i predaje, a osobito svete liturgije.

Mi stariji dobro se sjećamo gospara Mata koji je prijateljevao s brojnim svećenicima i biskupima i kao praktičan vjernik redo-vito sudjelovao na svim liturgijskim slavljima i biskupskim cer-emonijama. Pripadao je naraštaju koji je odmalena zavolio lat-inski jezik i napjeve, običaje i obrede i sve crkvene predmete od križeva do paramenata. Osobito je volio sudjelovati u liturgijs-kim svečanostima koje je predvodio biskup, a to je bilo goto-vo svake nedjelje. On je upamtio biskupe Marčelića, Barbića, Carevića, Butorca, Gugića, Perneka i dolazak našega sadašnjeg biskupa, ali i brojne prepozite, lektore, kantore i druge kanonike te svećenike i redovnike u našem Gradu.

Reforme Drugog vatikanskog sabora zatekle su ga u zreloj dobi i teško se mirio s uklanjanjem latinskog jezika iz mise jer su neki napjevi gotovo neprevedivi na narodni jezik. Opažanja je bilježio pomno i strpljivo. Ova knjiga ostat će izvor za proučavanje naše liturgijske baštine u Gradu i u Mokošici.

Knjiga je poučna jer nam predstavlja naraštaj ljudi i vjerni-ka koji su obilježili XX. stoljeće, odgojeni u doba Austrije, sazreli u vrijeme prve Jugoslavije i ostali vjerni Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu u vrijeme bezbožnoga komunističkog režima. Bili su visoko obrazovani, kulturni, čestiti ljudi i osvjedočeni vjernici. Crkvu su doživljavali otvorenom laici-ma, svećenike su poštovali i cijenili, a kad je trebalo braniti prava Crkve i svećenika nisu se ustručavali ni bojali.

Gospođa Lucija Carić ne pripada tom naraštaju, ali njezi-na generacija učila je od ove prve i prenijela nam dio toga duhovnog i kulturnog blaga koje moramo brižno čuvati. Ona se trudi svim silama da dubrovački duh sačuva svoje hrvatsko lice, a na naraštajima koji dolaze odgovornost je velika da ost-anemo svoji na svome, ponosni, otvoreni, pametni i kulturni.Čestitam gospođi Luciji na ovoj vrijednoj knjizi i

preporučam je svakom dubrovačkom domu kao i svim insti-tucijama u našem gradu.Na predstavljanju knjige Dragi moj Lino, u Dubrovniku 29. IV. 2009.

don Stanko Lasić

Crkovne funcioni po misalu Pija Petoga

Nijesam nikad misljela da ću se nać na ovom uzvišenom mjestu, mislim preneseno i doslovce. Vazda sam bila s one druge strane.

Nakon što su moji prethodnici onako lijepo i stručno govo-rili o ovemu neobičnom libru, ja ću spjegavat mojim običnim riječima. Neobično, jer moj pape kad je, kako on govori, lupo po makinji od pisanja što mu je padalo na pamet nije ni u snu mogo


Papin apostolski blagoslov knjizi

„Pravo na rođenje u učenju Crkve”


Pismo državnog tajnika Svete Stolice don Stanku Lasiću

Državno tajništvo Svete StoliceOdjel za opće posloveVatikan, 30. lipnja 2009.

Velečasni Gospodine,Čast mi je odgovoriti Vam na Vaše pismo uz koje ste mi

u znak poštovanja darovali Vašu knjigu Pravo na rođenje u učenju Crkve.

Od srca zahvaljujem na takvoj ljubaznosti kao i na Vašem predanom služenju u Crkvi kao župnik i kao učitelj mladih.

Neka Vaš život i rad bude uvijek i samo na veću slavu Božju.

S osobitim poštovanjem Vas pozdravljam i blagoslivljam.Tarcisio kardinal Bertone

Državni tajnik Njegove Svetosti

Hvalevrijedan pothvatVelečasni gospodine Lasić,

Primio sam knjigu Pravo na rođenje u učenju Crkve, napisa-nu na hrvatskom jeziku, plod Vaših studija na Alfonzijanskoj akademiji u Rimu.

Živo se veselim zbog hvalevrijednog pothvata da se na hrvatski jezik prevedu istupi učiteljstva dvaju zadnjih papa o temi tolike aktualnosti i težine. Siguran sam da će Vaš rad znatno pridonijeti da se savjesti brojnih kršćana i tolikih muškaraca i žena dobre volje obasjaju u svjetlu papinskog naučavanja.

Želeći Vam plodno svećeništvo, puno duhovnog zado-voljstva, rado koristim prigodu da Vas pozdravim s iskrenim poštovanjem.U Vatikanu, 20. lipnja 2009.

Franc kardinal Rode pročelnik Zbora za ustanove posvećenog života i družbe

apostolskog života

O gorućim problemima našega vremena

Poštovani Gospodine!Primio sam Tvoju knjigu: „Pravo na rođenje u učenju Crkve”,

koja će biti predstavljena javnosti 3. lipnja 2009. u Dubrovniku.Zahvaljujem Ti na toj ljubaznoj gesti, kao i na doprinosu

da se gorući problemi našega vremena razmatraju u svjetlu nauka Crkve.

Želeći Ti obilje Božjeg blagoslova, srdačno Te u Gospodinu pozdravljam.U Zagrebu, 28. svibnja 2009.

Josip kardinal Bozanić

Obilje tekstova i podataka o vrijednosti nerođenoga života

U središtu Isusove poruke nalazi se Evanđelje života. Evangelium vitae naslov je enciklike o vrijednosti ljudskog života koju je papa Ivan Pavao II. objavio na Blagovijest 1995. Sveti Otac veli kako se svijet nalazi „pred objektivnom zavjerom protiv života” u koju su uključene i međunarodne ustanove. A pomažu im obavijesna sredstva koja šire kontra-cepciju, sterilizaciju i pobačaj kao „znak napretka i osvaja-nja slobode”. Knjiga katedralnog župnika dr. Stanka Lasića Pravo na rođenje u učenju Crkve, koju je priredio Petar Marija Radelj, donosi obilje tekstova i podataka o toj prob-lematici. Jer, kad se govori o životu ili kad je ljudski život ugrožen, Crkva ne može i ne smije šutjeti.

Potkraj devetnaestoga stoljeća radnici su bili ugroženi u svojim temeljnim pravima. Zato je papa Lav XIII. enciklikom Rerum novarum (1891.) progovorio o njihovim neotuđivim pravima. Koncem dvadesetog stoljeća pod zaštitom zako-na svjesno se ubija nerođenu djecu, propagira eutanaziju, nameće genetičko inženjerstvo, širi nemoral i drugi poroci. A najnemoćniji su ugroženi: nerođena djeca i starci. Zato je Ivan

Pavao II. koncem dvadesetog stoljeća enciklikom „Evanđelje života” ustao u obranu najugroženijih.

Društvo, koje smatra da su zakoni o pobačaju i eutanazi-ji „stečevina napretka” za „oslobađanje od nepotrebnoga i suvišnog tereta” (nerođene djece i neproduktivnih staraca), nema solidnih temelja, a ni perspektive za mirnu budućnost. Jer, evanđelje života zapravo je temelj demokracije i mira. Začetnik života, naime, Isus Krist otkupio nas je svojom pre-dragocjenom krvi. Postali smo narod „stečen da naviješta silna djela onoga koji nas iz tame pozva u divno svjetlo života”. On nas šalje biti u njegovoj službi, te navješćujući evanđelje života, pružati glas onomu tko ga nema. Život ljud-ski, naime, svet je i nepovrjediv u svakom trenutku svoga postojanja.U Dubrovniku, 24. srpnja 2009.

msgr. dr. Želimir Puljićbiskup dubrovački

Živoro ena djeca i poba aji u Hrvatskoj 1948.-2007.

0

20.000

40.000

60.000

80.000

100.000

120.000

140.000

1948

.19

50.

1952

.19

54.

1956

.19

58.

1960

.19

62.

1964

.19

66.

1968

.19

70.

1972

.19

74.

1976

.19

78.

1980

.19

82.

1984

.19

86.

1988

.19

90.

1992

.19

94.

1996

.19

98.

2000

.20

02.

2004

.20

06.

živoro eni poba aji

O knjizi i ponešto iz nje vidite nawww.tonimir.hr/pravo_na_rodjenje.htm


Veledjelo logično i smjeloUVODNO. Polazimo od povijesno trajnoga problema i

egzistencijalnoga konflikta, točnije od dramatične dileme: smije li bilo koja noseća žena, s pravom ili bez prava – gle-dano juridički, odnosno s grijehom ili bez grijeha – gledano etički ili moralno, izravno pobaciti začeto čedo pravdajući se nekim razlozima ili vrijednostima, zdravstvenim zahtjevima ili obiteljskim prilikama? (str. 363). Budući da čovječanstvo, protokom vremena, sve više udara na ljudsku narav kao stvar-nost koja nastaje i raste po zakonima koji su joj vlastiti, udara bilo zbog neobuzdanih raznovrsnih strasti ili iz znanstvenih istraživanja, može li čovjek, opravdano ili neopravdano, ugrožavati postojeći naravni sustav i, kažnjivo ili nekažnjivo, rušiti biološki zakon koji nalazi u svojoj ljudskoj naravi? Pred tolikim odobrenim opačinama i prihvaćenim bezakonjima u društvu čovjek zdrave glave stoji k’o ukopan smišljajući logične odgovore, upozoravajući na stabilne vjekovne aksi-ome ne bi li odgovorio na te anomalije. Pravo na rođenje djeteta ili pravo na „usmrćenje utrobe“ ili drugih dvadesetak izraza iste jačine i opačine (str. 15-16)? Ako je to pravo jedna-ko razdijeljeno, ravnopravno, onda je jednako i roditi i usmrti-

ti! Je li isto dobročin i zločin? Je li to logika? Čovjek? U tom rješavanju problema adekvatan odgovor iziskuje svestranu studiju o ljudskome životu s gledišta biologije, medicine, morala, prava, ekonomije itd. (str. 11). Ali prije svega opći problem o samom životu:

ODAKLE ŽIVOT? Slučajno nastala čestica u neizmjernu svemiru? Ni od koga stvoren, nikamo usmjeren, nikomu ne odgovara, nitko mu ne prati putanju? Odakle mu pravila, raz-voj, sustav, koordinacija? Je li na snazi pet klasičnih carstava života ili ima i šesti? Začuđujuća raznovrsnost u ovih pet carstava: Monera: kolonije jednostaničnih bakterija (10.000 vrsta); Protista: svijet jednostaničnih alga (250.000). Gljive: carstvo (100.000) koje još uvijek nije ispitano, ne zna se jesu li gljive biljke ili životinje: hrane se drugim organizmima, i da ih nema, šume bi se ugušile od otpada i smrada. Biljke: sus-tav od 250.000 vrsta koje proizvode hranu i same se sobom hrane. Životinje: carstvo od 1.200.000 vrsta s čovjekom kao krunom živih bića. To su carstva, a koliko ima u tim carst-vima koljena, podkoljena, razreda, podrazreda, redova, poro-dica, rodova, vrsta? Je li glavna razlika u tome što sva živa bića nesvjesno, a ljubomorno čuvaju život kao apsolutnu vri-jednost, a samo svjesni čovjek grozomorno pobacuje vlastiti život kao nešto bezvrijedno?

Živoro ena djeca i poba aji u Sjedinjenim Ameri kim Državama 1948.-2006.

0

1.000.000

2.000.000

3.000.000

4.000.000

5.000.000

6.000.000

1948

.19

50.

1952

.19

54.

1956

.19

58.

1960

.19

62.

1964

.19

66.

1968

.19

70.

1972

.19

74.

1976

.19

78.

1980

.19

82.

1984

.19

86.

1988

.19

90.

1992

.19

94.

1996

.19

98.

2000

.20

02.

2004

.20

06.


VRIJEDNOST LJUDSKOGA ŽIVOTA. Koja je vrijednost života: očeva, majčina, djetetova? Tko treba odlučiti da se uništi ili da se zaštiti začeto nevinašce ili njegova majka? Može li se odbaciti jedno da se zadrži drugo? I koje izabrati: da živi majka koja je možda zaražena smrtonosnom bolešću ili nerođeno dijete koje, možda, još nije zaraženo? Određuje li vrijednost čovjeku zdravlje odnosno bolest? Komu je dano da prosudi i odluči koji od dvaju života ima prednost i prven-stvo u postojanju: majka koja će, recimo, živjeti još nekoliko mjeseci ili dijete koje bi, da se rodi, živjelo devedeset i toliko godina? Ili, majka delinkventica, osuđena na dvadeset godina zatvora, i desete godine izdržavanja kazne zanese sa zatvor-skim činovnikom: treba li ubiti nevino dijete u utrobi, koje bi se sutra razvilo u svjetsko ime, ili nju, ionako zločinku, koja još ima izdržati deset godina robije? Tko daje vrijednost životu i tko od nas svojom odlukom ili zabrinutošću može svomu životu dodati samo jedan dan? Tko uopće određuje duljinu čovjekova života? Tko mu je označio međe, početak i svršetak? Vremenitu i vječnu svrhu? U čijem smo posjedu?

VLASNIK ŽIVOTA. Budan se čovjek pita tko je vlasnik ljud-skoga života? Je li majka vlasnica začeta djeteta? Je li majka vlasnica same sebe? Je li muž vlasnik svoje supruge i svoga sina? Je li uopće itko vlasnik ljudskoga bića od njegova prirodnog začeća do njegova prirodnog preminuća? Tko je gospodar života i smrti? Ako majka može po svome razumu i naumu posve nekažnjeno ubiti svoje začeto čedo do 10. tjed-na života, zašto ne bi mogla ubiti i svoje dijete do 10. godine života? Koja je razlika – samo u tjednima i godinama? Kako to da se smije ubiti u 69. danu, a ne smije u 70. danu? Da se može ubiti prije rođenja, a ne može dan poslije rođenja? Tko daje rast djetetu i tko ga osuđuje na smrt samo zato što nije prešao određeni dan? Je li onaj Ljubomir u Splitu 25. svibnja 2009., koji je ubio ženu Orijanu, kćer Deni i sina Trpimira, pa konačno samoga sebe: normalan čovjek? Je li on vlasnik ili gospodar svoje obitelji s kojom može raspolagati i raditi što mu je god volja? Je li dostatan razlog eventualna neizlječiva bolest da počini takvo djelo? I tko mu je dao pravo da to tako čini? Onaj drugi ubio ničiju mačku i ničiju kučku i osuđen na pet mjeseci zatvora, a ona druga odlučila ubiti svoje vlastite dvojke u sebi i nju nagradili besplatnim pobačajem! Divlju se životinju ne smije ubiti, a ljudsku se osobu može, smije i treba ubiti. Čak po liječnikovu savjetu i receptu. Tko se ovdje najeo ludih gljiva?

LJUDSKA OSOBA. Spomenuta dilema: ubiti majku ili dijete, traži odgovor, a ovaj upućuje na proučavanje pojma ljud-ske osobe. Što je to osoba? Malo savršenija životinja? Tko osobi daje patent, pamet, originalnost, neponovljivost, vrijed-nost, utemeljenost, svrhovitost? Ako je začeto žensko, može se ubiti; ako je muško – ne! Je li osoba izmišljotina koju se može bezrazložno uništiti ili je to nedokučivi izum koji se mora apsolutno poštovati? Dajem li ja sam sebi osobni smi-sao? Roditelji meni? Društvo meni? Određuje li zakonodavna skupština tko je osoba, a tko nije; kada počinje biti osoba, kada završava? Što to konstituira osobu, i od kada: od začeća, od 10. tjedna, od 18. godine kada može glasovati; a što je to što osobu dekomponira i kada? U kojoj sekundi, minuti, danu, mjesecu, godini, punoljetnosti, starosti? Ako se može mirno ubiti u majčinoj utrobi tjelesnoj, zašto se ne može sve pobiti u bolnici duševnoj? Gdje je definicija osobe? Koji joj je najveći domet? Dignitet?


DOSTOJANSTVO OSOBE. Koja je najveća značajka osobe? Ljudskost? Razumnost? Svijest? Savjest ili – Dostojanstvo, pa makar čeljade ne imalo ni razumnosti, ni svijesti, ni savjes-ti? Tko daje djetetu, majci, ocu dostojanstvo, nepovrjedivu vrijednost? Inviolabilitet? On sam sebi? Ili djetetu daju osobu i osobnost njegovi roditelji? Sabor? Ako mu je daju roditelji, mogu li mu je i oduzeti, ubiti to dostojanstvo? Možda to može činiti donji ili gornji dom, pogotovo jednodušan, koji izglasa-va zakon kojim štiti ubojice začete djece, zato što su i neki od njih u tim domovima potencijalni ili čak „potencirani“ ubojice vlastite pa onda i tuđe djece? Što je to moralni čin? Izlazi li ljudsko pravo iz ljudskoga morala ili se ljudski moral milijuna osoba gradi na samovoljnim glasovima stotinjak sabornika? Pa da se i svi zakonodavci na kugli zemaljskoj plebiscitarno odluče za nemoral pobačaja, zar time pada ćudorednost ljud-skoga djela? I ljudske savjesti?

SAVJEST. Je li savjest u nama neki zakon, točnije ugrađena kočnica da obuzda slobodu, regulator našega strastvenoga nereda, radi moralna ponašanja? I kuda čovjek ide ako mu otkaže ta kočnica, ručna ili nožna? Kamo sve udara? Kako to da sva živa životinjska bića životno, tj. spremna na smrt, čuvaju i brane ne samo svoje genitalne funkcije i generatorske sustave radi reprodukcije, nego osobito svoje plodove: štenad, mačad, pilad, i to savršeno i beziznimno nagonski – zakonski; a svjesni čovjek, podigao je bolnice za ubijanje vlastite djece, svjetske industrije s fetusima koje pretvara u sapunice, kre-matorije za uništenje ljudskih živih bića. Dobro, čovjek ima savjest, ima li i grižnju savjesti? Može li mu grižnju savjesti izliječiti besavjesni parlament, domaći ili europski, koji izgla-sava zakon za pobačaje djece? Može li bezbožni saborski zakon o pobačaju smiriti uzavrelu savjest majke čedomorke? Jučer, u najintimnijem stupnju ljubavi začeto, a danas se po javnom bezakonju mirno ubilo!

LJUBAV PREMA DJETETU. Kako se ona najjača ljubav roditeljice ili roditelja, koja se pokazala prema začetu djetetu tako brzo pretvorila u najveću mržnju koja završava u ubojst-vu vlastita sina ili kćeri? Ili, ako ti čekaš 20 godina dijete od svoje žene nerotkinje, i ona nekim čudom s tobom začne u 40. godini, te ti netko udari ženu po trbuhu i ona pobaci to čekano dijete, što bi mu ti učinio? A ovako, jer dolazi kao drugo ili treće dijete, ili ne znam koje, ti ga mirne duše pobacuješ, ubijaš, tučeš ženu po trbuhu? Treba li se onda čuditi što nas je sve manje? Nije li vrijeme prestati okrivljivati samo druge – ratove i vanjske neprijatelje – za tu nedaću? Ili roditelji nema-ju ljubavi prema djeci? Godine 1909. na području današnje Republike Hrvatske bilo je 141.104 živorođene djece (str. 462), a 2007. bilo je 41.910 (str. 464), dakle 70% manje ili 100.000 djece manje! U Bosni i Hercegovini godine 1954. bilo je 115.854 živorođenih (str. 496), a 2007. – 33.235 (str. 497), tj. 71% manje ili 82.619 živorođene djece manje! Tko će za to odgovarati? Misliš li da ne će nitko nikada nikomu ni za što odgovarati?

ODGOVORNOST. Ona žena u Austriji začela. Kontrola joj otkrila da dijete nije zdravo. Liječnik nije ženi kazao da je dijete bolesno. Kad je rođeno, žena tužila liječnika što joj nije kazao da je bolesno, jer bi ga ona smjesta bacila u smeće. A sada kada ga je rodila, ne smije ga baciti u smeće, makar bilo bolesno. I dobila žena tužbu. Liječnik osuđen na plaćanje hendikepiranog djeteta što ga nije prijavio njegovoj majci

da ga usmrti? Pa tko je tu lud? Liječnik koji nije kazao? Sud koji je podržao majku ubojicu? Ili majka koja traži dijagnozu da ubije dijete? Na jednoj strani ubijaju zdravo dijete da živi bolesna majka, na drugoj strani zdrava žena ubija bolesno dijete: određuje li bolest je li netko za život ili za smrt? Koliko nas bolesnih treba biti pobijeno? Ili: koliko je pobačeno, pobi-jeno heroja, genija, svetaca, a koliko je rođeno onih koji su izrasli u prave zločince i razvili se u moralne monstrume i kretene, o kojima slušamo svake večeri…

ZAKLJUČNO. Je li pobačaj rješenje: života, demografi-je, selekcije zdravih i bolesnih, sposobnih i nesposobnih, društveno korisnih i beskorisnih? Je li Životvorac dostatno unutarnjim zakonom savjesti zaštitio svoj patent ili ključ od naših „građanskih prava“ i „sloboda“, od referenduma, od par-lamenataraca? Za što će Kristova religija, Crkva, kršćanstvo? Je li to vanjska savjest čovječanstva? Jednaka u prvom i u dvadeset i prvom stoljeću? Je li Peta zapovijed Dekaloga (Ne ubij!) izmodirala, kao što je uvelike izmodirala Šesta zapo-vijed (Ne sagriješi bludno!)? Neki dan ona trinaestogodišnja djevojčica na televiziji reklamira u košari kontraceptive i abortive: Hoćemo sve besplatno, na državni trošak! Ukidajući Šestu o preljubu, ukidamo i Petu o ubojstvu, pa onda i Sedmu o krađi, pa tako i Osmu o laži, konačno i Četvrtu o poštovanju roditelja. Što misliš, bi li čovjek bez Dekaloga bio uopće i

životinja? A autori knjige Pravo na rođenje u učenju Crkve – don Stanko Lasić i Petar Marija Radelj – sve poduzimaju da povijesno-kršćanski, logično-razumski i moralno-teološki dokažu da čovjek ne sliči životinji, nego sliči Bogu, savršenu biću, po svojoj slobodi i razumu, po daru života i daru dosto-janstva, „I po rađanju sliči Bogu“ (str. 11-51).

Na ova nabrojena dramatična pitanja knjiga daje mje-rodavne i smirene odgovore, u prvome redu s crkveno- -učiteljskoga, kršćanskoga moralnog stajališta. Sveobuhvatno, od biblijskih do suvremenih dana, od sv. Pavla, preko crkvenih otaca, teologa i svetaca do suvremenoga redovi-tog učiteljstva Crkve; s Pojmovnikom od oko 400 natuknica temeljito i stručno obrađenih (str. 645-688). Krist – koji je Put, Istina i Život i koji je došao na svijet da ljudi imaju život, i to u izobilju – kao i njegovo božansko učenje, nije jedno od rješenja životne enigme, nego jedino rješenje. Odgovori se u knjizi daju na jasan, pregledan i sustavan način. Knjiga je namijenjena odjeljenjima za ginekologiju, za medicinske, pravne i teološke fakultete, za stručne demografe, za župne urede, za roditelje i djecu, za vjernike i nevjernike.

Priznajem da sam ovdje samim pitanjima nastojao kritički istaknuti bitne pojmove, koji se u knjizi naširoko obrađuju. Ali,

Živoro ena djeca i poba aji u Bosni i Hercegovini 1948.-2007.

0

20.000

40.000

60.000

80.000

100.000

120.000

140.000

160.000

1948

.19

50.

1952

.19

54.

1956

.19

58.

1960

.19

62.

1964

.19

66.

1968

.19

70.

1972

.19

74.

1976

.19

78.

1980

.19

82.

1984

.19

86.

1988

.19

90.

1992

.19

94.

1996

.19

98.

2000

.20

02.

2004

.20

06.

živoro eni poba aji (nakon 1990. nema podataka)


isto tako valja istaknuti da knjiga na svim stranicama logički i teološki pledira za to da kršćani proživljavaju i svjedoče svoju vjeru u „Gospodina i Životvorca“, da osobno i obiteljski poka-zuju da su pripadnici i promicatelji „kulture života“. Temeljno je, dakle, i moralno, naše pitanje: Što mi, kao kršćanska zajed-nica, možemo i moramo učiniti u tome pogledu? Koja nam je alternativa? Da je Abraham kojim slučajem našao deset takvih „alternativaca“, spasio bi Sodomu i Gomoru!

U Mostaru, 4. lipnja 2009.

msgr. dr. Ratko Perićbiskup mostarsko-duvanjski i trajni apostolski

upravitelj trebinjsko-mrkanski; [email protected]

Govor naravi mora biti govor moralaKnjiga „Pravo na rođenje u učenju Crkve“ zajedničko je

djelo dr. Stanka Lasića i mr. Petra Marije Radelja. Tiskana je u travnju 2009. u izdanju Centra za bioetiku iz Zagreba i Nakladničke kuće Tonimir iz Varaždinskih Toplica kao sedma knjiga biblioteke „Donum vitae“, čiji je glavni urednik biskup Valentin Pozaić.

Knjiga izlaže kontinuiran i jasan stav kršćanstva i Crkve kroz svih dvadeset stoljeća postojanja da je Gospodin Bog jedini gospodar života i da je, naspram tomu, svaki oblik čovjekova prisvajanja gospodstva nad životom i svojevolj-noga raspolaganja njime, zapravo pokušaj uzurpacije uloge Boga samoga, jedinoga Stvoritelja i jedinoga Gospodara života. Naime, u svakom slučaju preuzimanja uloge gospoda-ra nad životima ljudi, riječ je o čovjekovu podlijeganju napas-ti da preuzme ulogu Boga. To je napast koju sam đavao stavlja pred čovjeka od početka njegova postojanja; prvi su ljudi pali upravo na njegove riječi: „bit ćete kao bogovi“ (Post 3, 5).

„Ne ubij!“ (Izl 20, 13), Božji nalog koji obvezuje na poštovanje života, zajednička je baština judeokršćanske kul-ture, civilizacije i religije. To je jedna od objavljenih istina koja u savjesti obvezuje svakoga čovjeka, posebice kršćanina, ali i zakonodavce, društvo, državu. U skladu s kršćanskim učenjem, ta Božja zapovijed suprotstavlja se svakom nasilju nad životom: izravnom i namjernom ubojstvu čovjeka, samo-ubojstvu, izravnom pobačaju, izravnoj eutanaziji, ali i svim drugim oblicima izravnoga nanošenja štete zdravlju koja bi vodila prema gašenju života.

U povijesti je pobačaj kao pojava dokumentiran barem dvije tisuće godina prije pojave kršćanstva. U ta doba neka stara poganska zakonodavstva su ga zabranjivala, dok su ga

drugi zakonski i misaoni sustavi (stoici, Platon, Aristotel), posvema ili djelomice, odobravali. U kasnijem razdoblju, pod utjecajem kršćanstva, europska su zakonodavstva progonila i kažnjavala nasilno oduzimanje života, uključujući pobačaj, sve do početka XX. stoljeća koje je već davno definirano i kao stoljeće nasilnih smrti.

Kao što je poznato, cijelo XX. st. na svjetskoj razini obilježeno je nastankom i međusobnim sukobom nastranih ideologija komunizma i nacizma, i političkih režima koji su iz njih izrasli. Mnoga zla, koja su donijeli sa sobom, a osobito politička i ratna, vrlo su poznata. No, u javnosti nije dovoljno prisutan podatak da su upravo komunistički i nacistički režimi prvi legalizirali pobačaj. Tako je, slijedeći komunističku pret-postavku da obitelj nije prirodna ustanova, nego proizvod i ustanova povijesti, i preuzevši vlast na temeljima oktobar-ske revolucije, Sovjetski Savez 18. studenoga 1920. (str. 22), kao prva država u suvremeno vrijeme, legalizirao pobačaj. Kasnije je pobačaj u SSSR-u načelno, uz neke iznimke, bio zabranjen što je obrazloženo potrebom da se poveća broj stanovnika. Slično komunistima, dvije godine nakon što su došli na vlast, i nacional-socijalisti su 1935. godine ozakonili pobačaj u Njemačkoj, koja je tako postala druga zemlja po redu s takvim zakonom. No, zbog ideoloških razloga, ženama koje su pripadale pravoj germanskoj rasi bilo je strogo zabra-njeno obavljanje pobačaja. Teorijsko opravdanje, koje je stajalo iza tih zakona, i kod nacizma i kod komunizma, pola-zilo je i od nijekanja osobne duše, odnosno od neke vrste materijalizma ili panteističkoga materijalizma.

Osim toga, pod utjecajem liberalizma i feminističkih pokreta, pobačaj će biti legaliziran u još nekim zemljama prije Drugoga svjetskog rata (Island 1935., Švedska 1938.). Istodobno, na teorijskoj razini, u procesu razvitka teorije o ljudskim pravima, pobačaj je prenesen iz kategorije zločina protiv života u kategoriju prava žene, pa će ga dekriminalizi-rati i legalizirati najprije komunistički režimi nastali nakon Drugoga svjetskog rata (Mađarska, Poljska, Bugarska i Rumunjska 1956., Čehoslovačka 1957.).

Pobačaj je u Jugoslaviji blago depenaliziran 1930. (str. 607) i 1951. (str. 609). Godine 1960. je dekriminaliziran (str. 610, točka 2.1.), a godine 1969. je i legaliziran (str. 610, točka 3.1.). Još veća liberalizacija legalnog pobačaja ozakonjena je susljednim propisima na razini federalnih jedinica, pa je takav zakon u Hrvatskoj na snazi od 12. svibnja 1978. do danas (Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slo-bodno odlučivanje o rađanju djece). Osim što je u suprotnosti s ustavnom odredbom da svako ljudsko biće ima pravo na život, taj je zakon i apsurdan. Primjerice, zdravstveni radnik koji neovlašteno ili bez prethodne odluke komisije obavi steri-lizaciju, pobačaj ili umjetnu oplodnju, kaznit će se kaznom od 50 lipa do 3 kune (str. 612-614)!

Željezna zavjesa i Berlinski zid nisu bili prepreka valu legalizacije pobačaja; nakon socijalističkih, uslijedile su li-beralne i kapitalističke anglosaske države, tradicionalno prote-stantske, među kojima je prva bila Engleska (1968.), a zatim Sjedinjene Američke Države (1973.). I na kraju, započele su to raditi i ostale zemlje (Njemačka, Francuska 1975.). Između 1970. i 1980. godine pobačaj je ozakonjen u mnogim europ-skim zemljama, odakle se takva praksa širila na ostatak svi-jeta. Tako se paradoksno prešlo iz borbe za pravo na život

Živoro ena djeca i poba aji u Australiji 1948.-2006.

0

50.000

100.000

150.000

200.000

250.000

300.000

350.000

400.000

1948

.19

50.

1952

.19

54.

1956

.19

58.

1960

.19

62.

1964

.19

66.

1968

.19

70.

1972

.19

74.

1976

.19

78.

1980

.19

82.

1984

.19

86.

1988

.19

90.

1992

.19

94.

1996

.19

98.

2000

.20

02.

2004

.20

06.



u realizaciju prava na nanošenje smrti, najprije pobačajem, a u novije vrijeme eutanazijom i genetičkim manipulacija-ma. Masovnost legaliziranih izazvanih pobačaja posljednjih desetljeća doista je zastrašujuća, pa se bez ikakva pretjeriva-nja može ustvrditi da se osnovni grijeh našeg naraštaja sastoji u subjektivnom i kolektivnom, te zakonskom i znanstvenom prakticiranju smrti kao puta egzistencije.

Knjiga oslikava kontinuirani svijetli primjer Katoličke Crkve koja bezuvjetno stoji na strani prava na život. Sastoji se od kratkog proslova, jedne duge studije kao predgovora, uvoda te deset poglavlja i pet dodataka. U predgovoru je panoramski predstavljena problematika o kojoj je riječ, a u dodatcima najprije je, u obliku povijesne studije, opisan stari višestoljetni dubrovački primjer ustanove koja se brinula za neželjenu djecu. Potom je doneseno pismo blaženoga Alojzija Stepinca o pobačaju. Slijedi dugi statistički prikaz poštovanja i kršenja prava na život u različitim zemljama otkako se vodi takva evidencija. Posljednja dva dodatka sadrže bogat popis literature na hrvatskom i pojmovnik u vezi s pitanjem kojim se bavi ova knjiga. Zadržat ću se na središnjem dijelu knjige koji analizira stajališta kršćanskog učiteljstva o pravu na život.

Dr. don Stanko Lasić je 1984. u Rimu doktorirao obra-nom disertacije s naslovom „Poštovanje života prije rođenja u papinskom učiteljstvu od Pija XII. do Pavla VI. (1939.-1978.)“. Otada se, posebice kao profesor moralne teologije u Splitu, Dubrovniku i Mostaru, dodatno bavi ovom problema-tikom. Plod tih nastojanja jednim dijelom je i ova knjiga koja se, drugim dijelom, sastoji od preuzetih dijelova iz disertacije.

Oslanjajući se na poruke Svetoga pisma, Lasić na početku nudi dragocjen prikaz protivljenja najstarijih crkvenih spisa i pisaca (Didache, Barnabina poslanica, Poslanica Diognetu, sv. Efrem, Euzebije, Tertulijan…) praksi pobačaja na području Rimskoga Carstva. Među njima, čini se prikladno za ovu pri-godu izdvojiti lako pamtljivu Tertulijanovu rečenicu: „Est homo et qui est futurus.“ (Čovjek je i onaj tko je budući.) Odnosno: „Ne uništi dijete pobačajem i ne ubij ga pošto se rodilo“ (Nauk apostola, oko 100. godine).

Drugo poglavlje prikazuje misao velikoga crkvenog naučitelja iz XIII. st. sv. Tome Akvinskoga, Aristotelova sljedbenika, čiju misao sažima nauka o ravnopravnosti spo-lova jer se slika Božja nalazi i u muškarcu i u ženi. Njegovi su razlozi fiziološke, filozofske, teološke i pravne naravi. On veli: „Prednost ima život, a ne nauka, jer nas život vodi do spoznaje životne istine.“ Odnosno: „Ljudsko rađanje traži da se rodi onaj koji se začne, budući da je začeće usmjereno rođenju.“

U nastavku su prikazani stavovi crkvenog učiteljstva u narednim stoljećima do pape Pija XI. (1922.-1939.). Tu domini-raju dva važna dokumenta. Prvo, nauk Tridentskoga sabora u čijem Katekizmu, prema hrvatskom prijevodu iz 1703. godine, čitamo: „Jer Bog naredi ženidbu od početka, zato se zgađa, da je privelik grijeh onijeh koji budući združeni u ženidbi s lijekarija-ma oli smetaju začeće oli dijete začeto činu izbiti ili umoriti, jer se ovo ima cijeniti za opaki i hudi urok i dogovor ubojica.“ (str. 101). I drugo, zakonska odredba Zakonika kanonskoga prava iz 1917. godine kojom se predviđa kazna automatskog izopćenja iz Crkve svih osoba koje prouzrokuju pobačaj (str. 118). A kad je već započeo proces državne legalizacije pobačaja, papa Pio XI. je 1930. potvrdio odlučnu crkvenu osudu svakog oblika izravnoga pobačaja (str. 112-115).

Papa Pio XII., koji je najvećim problemom današnjice smatrao gubitak osjećaja za grijeh, nastavio je braniti život od samoga početka njegova postojanja. Ponavljao je poziv Crkve na stvaranje okružja sklonoga novom životu, na osiguravanje materijalnih uvjeta i pravne sigurnosti te učvršćivanje odgo-vornosti zdravstvenog osoblja u odnosu prema životu koji se ima roditi.

Ivan XXIII. stalno je ponavljao kako je svaki život svet od trenutka začeća. To zato što je njegovo dostojanstvo ute-meljeno na istini da je čovjek stvoren na Božju sliku i pri-liku. Iz toga proizlazi zaključak da roditelji nastavljaju Božje djelo stvaranja, da su odgovorni za rađanje, da su obitelj i čovjekovo dostojanstvo vrednote koje se mora štititi i da je „biti majka“ specifično zvanje žene.

Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.) u više dokume-nata, polazeći od dostojanstva i poštovanja ljudske osobe, naučava kako čovjekovo dostojanstvo nalazi temelj u Bogu, iz čega proizlazi obveza poštovanja nepovredivih prava ljud-ske osobe, od kojih je pravo na rođenje pretpostavka svih drugih. Stoga se bračna ljubav, koja obuhvaća dobro čitave osobe, mora slagati s poštovanjem života koji se ima roditi. Po začeću i rađanju događa se sudjelovanje bračnih drugova u djelu stvaranja. Iz toga proizlazi njihova odgovornost za nepovredivost života u majčinoj utrobi i odgovornost društva

da promiče dobro braka i obitelji kako bi mogli biti u službi života. Sabor kaže da je pobačaj užasan zločin. Na njega gleda kao na najdublje srozavanje čovjekova dostojanstva i kao na povredu temeljnoga prava na život.

Pontifikat Pavla VI. prepoznatljiv je kao vrijeme proved-be Drugoga vatikanskog sabora. I budući da su se tema i pošast prakse pobačaja upravo u to vrijeme penjali prema apokaliptičkim razmjerima, Pavao VI. je toliko jasno stao na stranu života i neumorno ponavljao tradicionalno učenje Crkve da su mnogi njegovo službovanje nazvali pontifikatom obrane života. Često je ponavljao misao sv. Ireneja: „Božja slava je živi čovjek.“ Smatrao je da je promicanje prava čovjeka izvorni zahtjev Evanđelja, da poštovanje ljudskih prava mora biti integralno, a ne selektivno, posebice kad je u pitanju pravo na život od začeća. U tome je smislu osobito upamćena „Izjava o izazvanom pobačaju“ iz 1974., napisana pod vodstvom kardinala Franje Šepera, koju je odobrio Pavao VI., a koja u savjesti obvezuje sve vjernike.

U osmom i devetom poglavlju doneseni su ključni izvatci iz najvažnijih intervenata Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Prvi je svojim djelovanjem, spisima i putovanjima probudio osjećaj čovječanstva za moralne vrednote i samorazarajuću katastrofu koja se zbiva kao posljedica odbacivanja Boga – moralne ver-

Živoro ena djeca i poba aji u Austriji 1948.-2007.

0

20.000

40.000

60.000

80.000

100.000

120.000

140.000

160.000

180.000

1948

.19

50.

1952

.19

54.

1956

.19

58.

1960

.19

62.

1964

.19

66.

1968

.19

70.

1972

.19

74.

1976

.19

78.

1980

.19

82.

1984

.19

86.

1988

.19

90.

1992

.19

94.

1996

.19

98.

2000

.20

02.

2004

.20

06.



tikale i korektivne vrednote svakodnevnoga ponašanja. U njego-vo vrijeme stupio je na snagu novi „Zakonik kanonskoga prava“ (1983.) koji ponavlja tradicionalnu crkvenu kaznu: „Tko sudjel-uje u obavljanju pobačaja, ako dođe do učinka, upada u unapri-jed izrečeno izopćenje “ (kanon 1398). Benediktu XVI. osobito je pak stalo do toga da učenje Crkve ne samo proučava, nego da ga ponajprije prihvaća i prakticira. U tom pogledu, osobito se snažnima doima njegova misao kako se ne može boriti protiv naravi, a da se ne proizvedu razarajuće posljedice, i zahtjev da jezik naravi mora biti istodobno jezik morala. K tomu, crkveno učiteljstvo suočilo se u vrijeme ove dvojice papa s posve novim prijetnjama životu: eutanazijom, znanstvenim manipulacijama ljudskim zametkom ili ljudskim genetičkim nasljeđem, kloni-ranjem čovjeka, pokušajima križanja ljudske i drugih vrsta itd., čemu se odlučno suprotstavlja kršćanska bioetika, nova znanst-vena grana moralne teologije.

Ova knjiga se pojavila u proljeće, vrijeme koje je na neki način drugo ime za rađanje života! Jesu li autori to učinili namjerno ili se dogodilo slučajno, ne znam. No, u svakom slučaju, i tu simboliku treba uočiti jer je riječ o knjizi koja se bezuvjetno stavlja na stranu prava na rođenje svakoga začetog bića. Vrlo je informativna i poučna. Iako je poneki uvod

možda mogao biti malo kraći, knjiga je pisana čitkim jezikom koji odmara. Sadržaj je doista zanimljiv, dira konkretno posto-janje, izaziva savjest, brani život. Zato ovu knjigu svakako treba preporučiti, i kao izvor informacija i kao pomagalo, bračnim parovima, svim muškarcima i ženama, odgojitelji-ma, katehetama, propovjednicima, medijskim radnicima i – nikako na posljednjem mjestu, kršćanskim liječnicima i pravnicima. Ona bi morala ući, također, u školske sustave svih razina kao priručnik za odgoj kako bi se pomoglo da jezik naravi novih naraštaja, u odnosu prema ljudskom životu prije rođenja, doista bude jezik njihova ćudoređa.U Kneževu dvoru u Dubrovniku 3. lipnja 2009.

dr. don Tomo Vukšićprof. na Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji u Sarajevu; [email protected]

Živoro ena djeca i poba aji u Bugarskoj 1948.-2006.

0

50.000

100.000

150.000

200.000

250.000

300.000

350.000

1948

.19

50.

1952

.19

54.

1956

.19

58.

1960

.19

62.

1964

.19

66.

1968

.19

70.

1972

.19

74.

1976

.19

78.

1980

.19

82.

1984

.19

86.

1988

.19

90.

1992

.19

94.

1996

.19

98.

2000

.20

02.

2004

.20

06.


Važno je da članovi Crkve dođu do pravih informacija

Kad mi je don Stanko rekao da za predstavljanje njegove knjige Pravo na rođenje u učenju Crkve (Centar za bioetiku iz Zagreba i Nakladnička kuća Tonimir iz Varaždinskih Toplica, 2009.) imam osam minuta, upitao sam ga, o čemu ću govoriti, a on je rekao: „Čovječe, sedamsto stranica, imaš o čemu!“.

I doista, ovdje bi se imalo o čemu govoriti. Ali, jasno je da je nemoguće reći sve! Nemoguće je ukratko reći i ono najvažnije što donosi knjiga, jer kad bih išao nabrajati samo sadržaj trebalo bi mi više od osam minuta. Neću zato ni pokušati ulaziti u pojedinačna pitanja. Spomenut ću samo nekoliko važnijih naglasaka koje nudi ova knjiga.

I sam naslov knjige „Pravo na rođenje“ govori puno, i oni koji se bave moralnom problematikom odmah pretpostav-ljaju što bi se u njoj moglo naći. Pomišljaju u prvome redu na Božji zakon, a onda na crkvene zakone koji štite pravo nerođenog čovjeka na život. Zatim će pretpostaviti da je tu govor o nijekanju tog prava pobačajem i mnoštvom drugih najrazličitijih metoda. I doista, sve je tu, ali u takvoj mjeri da zadivljuje. Tu je precizni cijeli povijesni slijed problematike zaštite nerođenog života od početaka Crkve do najnovijih njezinih dokumenata.

Knjiga prikazuje i razvoj crkvenog stava prema nerođenom životu što je, naravno, u pojedinim povijesnim epohama ovisi-lo o stupnju znanstvenog saznanja.

Autor je dostatno obradio i temu pobačaja, taj najočitiji način nijekanja prava na rođenje. Tu je istaknut jasan stav Crkve prema pobačaju kroz povijest i aktualni stav Crkve koji se u biti nije mijenjao. Pobačaj je u pravilu uvijek nijekanje prava na život. Dobro je da je ova vrijedna knjiga koja govori o pravu na rođenje u učenju Katoličke Crkve ugledala svi-jetlo dana. Važna su to pitanja, i važno je da članovi Crkve mogu doći do pravih informacija o tome, a u ovoj ih knjizi doista mogu naći. Jer, o tim i takozvanim drugim ljudskim pravima na civilnom području govori se s različitih pozicija, tako da ponekad, iako se govori o pravu, zapravo je govor o zloupotrebi prava, i kršenju osnovnih prava čovjeka. Mislim, primjerice, na takozvano pravo žene na pobačaj, kod kojeg se zanemaruje najosnovnije pravo čovjeka na rođenje i pravo na život.

Tu je i politička zloupotreba tih pitanja. U tom kontekstu, dobro je da se predstavljanje knjige događa nakon izbora, jer bi postojala opasnost da se i njezino predstavljanje prikaže kao borba za političke bodove. Na žalost, to je čest slučaj kad je u pitanju ova tematika.

Knjiga nudi bogatu literaturu o pravu na rođenje i kršenju toga prava. Tu je gotovo sve što je o tim pitanjima na hrvat-skom jeziku napisano.

Uočljiva je velika uloga priređivača Petra Marije Radelja i njegov golemi doprinos kvaliteti knjige. Njegov „rukopis“ prepoznaje se ne samo u potpisanim dijelovima, nego gotovo u čitavoj knjizi, tako da se u njoj Lasićeva dizertacija jedva prepoznaje. To je i sreća, jer se disertacije teško i rijetko čitaju. U knjigu su, zahvaljujući Radeljevu radu, ušli i naj-noviji podatci i znanstvena saznanja, te rješenja i stavovi

Živoro ena djeca i poba aji u Srbiji i Vojvodini 1948.-2007.

0

50.000

100.000

150.000

200.000

250.000

300.000

350.000

1948

.19

50.

1952

.19

54.

1956

.19

58.

1960

.19

62.

1964

.19

66.

1968

.19

70.

1972

.19

74.

1976

.19

78.

1980

.19

82.

1984

.19

86.

1988

.19

90.

1992

.19

94.

1996

.19

98.

2000

.20

02.

2004

.20

06.



crkvenih dokumenata koji su nastali nakon što je dizertacija obranjena.

Riječ je o knjizi koja se, naravno, ne može čitati kao roman. Onima koji žele biti informirani o crkvenoj nauci o zaštiti nerođenog života knjiga nudi dragocjenu pomoć. To nije knjiga koju ćemo uzeti u ruke, pročitati i staviti na policu. To je knjiga enciklopedijskog tipa, koju se uvijek nanovo može konzultirati. Posebno će to moći oni koji iz znanstvenih pobu-da obrađuju ta moralna pitanja. U njoj je mnoštvo tablica, usporedbi i najraznovrsnijih podataka s područja ugroženosti i zaštite čovjekova bitka na početku njegova bivanja.

Ovu knjigu doista ne će moći zaobići oni koji žele kvalite-tno govoriti o temi prava na rođenje i zaštite čovjekova života prije rođenja na našem jezičnom području. U Kneževu dvoru u Dubrovniku 3. lipnja 2009.

dr. fr. Stipe Nosićgvardijan Samostana Male braće u

Dubrovniku; [email protected]

Knjiga koja otvara teološku misao drugim disciplinama i

siječe klišejePriređivač ove enciklopedijske knjige Petar Marija Radelj,

teolog i dokazani znanstvenik, s velikim uloženim trudom podario je hrvatskoj kulturnoj javnosti dopunjenu doktor-sku disertaciju dobro nam poznatoga don Stanka Lasića, katedralnoga župnika Gospe Velike u Dubrovniku i dekana svećeničkoga zbora grada Dubrovnika. Knjiga je tiskana u Nakladničkoj kući Tonimir u Varaždinskim Toplicama, kao sedma knjiga biblioteke „Donum vitae“ Centra za bioetiku Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu. Tako je, unatoč samozatajnosti ovoga prezbitera Dubrovačke bisk-upije, svjetlo dana ugledalo djelo od 704 stranice čiji je naslov Pravo na rođenje u učenju Crkve. U njoj se rasprav-lja o temeljnom ljudskom pitanju koje bismo mogli izreći još kraće: pravo na život.

Knjiga je teološki fundirana i potkrijepljena multiznanst-venim instrumentarijem. Njezina je vrijednost i u tome što je interdisciplinarno dopunjenima suvremenim pristupima pravu na rođenje. Pa, iako je don Stanko Lasić obranio doktorsku tezu u Rimu 1984. na Papinskom lateranskom sveučilištu, knjiga iznosi suvremeno i dokumentirano, sa svim relacijama, to osnovno pitanje ljudskoga roda. U tome je njezina najveća vrijednost. Pisana je cum sensu Ecclesiae, s osjećam crkve-nosti, u skladu s kršćanskim učenjem od Pracrkve, crkvenih otaca, općih crkvenih sabora, uvaženih teologa, od skolas-tike na čelu s Tomom Akvinskim do Josepha Ratzingera, sadašnjega pape Benedikta XVI. Sveobuhvatni tematski popis literature otvara nove mogućnosti istraživanja. Više od 430 natuknica u Pojmovniku definira teološki, filozofijski, medi-cinski, pravni i demografski, pa i jezikoslovni aparat. Sadržaj knjige tako zadire u brojne sfere ljudskoga života.

U njoj se mogu naći podatci o mnogim komparativnim znanostima kad je u pitanju pravo na rođenje kao dio osnov-noga ljudskog prava na život. Knjiga je namijenjena svim lju-dima otvorena srca i uma, budućim akademskim građanima od

slušača teologije do novinarstva i politologije, ali i svima koji će željeti doći do iscrpnih stajališta kako Crkve tako i kom-parativnih znanosti o ovom prevažnom predmetu. Uvjeren sam da će pobuditi široki interes ne samo po svojoj enciklope-dijskoj metodi nego i tolerantnošću prema svima koji misle drukčije, nadasve po koncilijantnom stavu prema onim pita-njima gdje znanost staje, a teologija upućuje na Stvoritelja. U knjizi su dotaknuta pitanja čovjekove pojavnosti, njegova smisla, osobnih patnji, nepredvidljivih ugroza prema slobodi odlučivanja kao i iskreno priznanje da na konačna pitanja i nema ljudskih odgovora do li vjere u Boga koji sve ljudske nevolje na kraju okreće u njegovo dobro.

Evo nekih autorovih naglasaka: Crkva uči da je novi ljudski život nazočan od trenutka začeća, tako da pos-jeduje isto dostojanstvo i isto pravo na život kao bilo koja druga ljudska osoba. Premda je Katolička Crkva među rijet-kim braniteljima ljudskoga života od samoga začeća do naravne smrti, djelovanje Crkve kao da je nedoraslo pred suvremenom praksom i ideologijama koje je nadahnjuju. Zajedničko je, međutim, u učenju Crkve i biomedicinskih znanosti općeprihvaćeno gledište da je oplodnja – začeće, jedini događaj u čovjekovu razvitku koji udovoljava znanst-

venim kriterijima za početak ljudskoga života. U oplođenoj jajnoj stanici nalazi se genetički zapis novoga ljudskog bića i nikakvo pojedinačno zbivanje više ne mijenja narav začetoga stvorenja. Zato pravo na život nije samo pitanje svjetonazora, nije samo religiozno pravo, nego je to najosnovnije ljudsko pravo.

Drugi vatikanski sabor posebnu pozornost posvećuje poštovanju i zaštiti ljudskoga života. U konstituciji Gaudium et spes (Radost i nada) sadržana je integralna antropologija, to je dokument kojim je Crkva željela zagrliti cijeli svijet, Magna charta ljudskog dostojanstva koje treba promicati i braniti. Iz činjenice da je Bog temelj čovjekova dostojanstva proizlazi i drugi važan element: poziv na sjedinjenje i dija-log s Bogom jer „čovjek ne može živjeti punim životom po istini, ako tu Ljubav slobodno ne prizna i ne povjeri se svome Stvoritelju“ (Gaudium et spes, br. 19). Crkveno Učiteljstvo oduvijek je iznosilo na svjetlo transcendentnu narav ljud-skoga života priznajući da se temelj te divne tajne nalazi u Bogu. Doista, Bog je stvorio čovjeka iz ljubavi. Htio ga je jedinstvenim među ljudima za njega samoga. Pozvao ga je na sjedinjenje započeto u ovom životu, a završno u vječnoj sreći i zato je pobačaj degradacija osobnoga dostojanstva i povreda temeljnoga prava na rođenje.

U dodatku knjige je i povijesni mozaik o dubrovačkom Nahodištu koje je djelovalo od 1432. do 1927. Štoviše, to

Živoro ena djeca i poba aji u Crnoj Gori 1948.-2006.

0

2.000

4.000

6.000

8.000

10.000

12.000

14.000

16.000

18.000

20.000

1948

.19

50.

1952

.19

54.

1956

.19

58.

1960

.19

62.

1964

.19

66.

1968

.19

70.

1972

.19

74.

1976

.19

78.

1980

.19

82.

1984

.19

86.

1988

.19

90.

1992

.19

94.

1996

.19

98.

2000

.20

02.

2004

.20

06.



je dubrovačka prethodnica iz 1432. saborskoj konstituciji Gaudium et spes iz 1965. Pod svodom Kneževa dvora, pod kojim smo se večeras okupili, okruženim starodrevnim kame-nim mirima koji su doticali slavni dubrovački pretci, u ovom sjedištu časnoga kneza, zapisana je, s ponosom ističemo, veličanstva odluka pred kojom srce zadrhti jer je izraz najvećeg čovjekoljublja, jer svjedoči o kršćanskom svjeto-nazoru i vjeri ovoga Grada u Tvorca života. Stoga, vratimo na trenutak vrijeme unatrag, u godinu 1432. jer upravo dohode jedan po jedan gospari, senaturi i vijećnici. Obučeni u toge, kako i pristoji Gradu koji prednjači u europskoj uljudbi. Od te njihove odluke proći će punih 527 godina da Ujedinjeni narodi donesu Deklaraciju o pravima djeteta (1959.). Tek su tada djeci i njihovim majkama na svjetskoj razini priznata – i to samo neka – prava koja im je u Dubrovačkoj Republici jamčio Zakon o Nahodištu iz 1432. Da, otvaraju se vrata Velike vijećnice nad kojima je uklesano Obliti privato-rum, publica curate – kako nas je podsjetio i Ivan Pavao II. šesti lipnja 2003.: zaboravljamo sve privatno, služit ćemo i raspravljati samo o zajedničkom dobru naših građana. Bio je 9. veljače. Prošao je tek koji tjedan otkada je Dubrovčane žarom Božjega nadahnuća na milosrđe i odgovornost prema životu potaknuo veliki propovjednik sveti Jakov Markijski.

Podsjetio ih je na odnos prema novorođenim životima čiji je tvorac božanska ljubav, ali ideja je nikla u srcima same vlastele. Bilo je i opravdanih razloga za to. Zato, mir vama, časni oci vijećnici Republike i preuzvišeni kneže, koji ste s 94 glasa „za“ donijeli taj Zakon, ali i vama dvadesetde-vetorici koji ste bili „suzdržani“ ili „protiv“ i kroz stoljeća nas poučavate o vrijednosti republikanstva i parlamentariz-ma koje ste izabrali za tisućljetni oblik sustava vlasti slavne Dubrovačke Republike.

Ordo Hospitalis misericordiae, Zakon o osnutku i opskrbi Nahodišta za stvorenja koja se nečovječno odbacuju, tajnik Vijeća zapisao je u Zelenu knjigu, zbornik dubrovačkih zako-na. Vijećnici su u preambuli izjavili odanost Bogu za sve što njihov Grad tada imaše, a imao je „obilat napredak i sreću građana, rađanja djece kao u svakom dobrom gradu, zdrav-lje koje je pratilo sve građane, sigurnost u obrani domov-ine“. I baš zbog toga Djelitelju tolikih dobara žele se odužiti ljubavlju i skrbi prema napuštenoj djeci jer ona su, „premda slika Božja, došla na ovaj svijet i od nikoga nemaju pomoć ni ufanje doli u Božje milosrđe i naše sažaljenje.“ I zato određuju da se „u ime svemogućega Boga, na dobročinstvo siromašnoj djeci ima učiniti i podići Utočište (zaklonište, hos-picij, nahodište) koje neka se zove po Milosrđu, u kojem se

ta stvorenja moraju primiti i odgajati“. Vijeće zatim određuje lokaciju, kuću nasuprot samostanu Male braće na Placi koja je pripadala Jakši Kotrulju. Jakša Kotrulj (Kotoranin) bio je otac Benedikta Kotruljevića kojemu smo ove godine podigli spomen-ploču u Kovačkoj ulici gdje je živio i pisao svjetski poznata djela o gospodarstvu, trgovini i računovodstvu.

Nahodište je bilo u Zlatarićevoj ulici broj 3. I danas je vidljiv prozor u kojemu je bila ugrađena obrtaljka na koju se polagalo dijete. Još je vidljiv uklesan natpis iz Psalma na latinskom jeziku: „Concaluit cor meum intra me, et in media-tione mea exardescet ignis“ – „Srce se moje raspalilo u meni, dok sam uzdisao vatra je gorjela.“ Diskrecija predaje djeteta bila je zajamčena zakonom i štićena sve vrijeme postojanja Nahodišta. Država se brinula za odgoj, osnovno obrazovanje i sve troškove djece. Mogla su se udomiti od treće, a posvojiti od šeste godine.

Nakon velike trešnje 1667., Nahodište seli u Pile, gdje su ga zvali Bolnica na sedam skalina, pa na Brsalje, u zgradu koja je 2007. srušena. O toj lokaciji dum Mato Vodopić, hrvatski književnik i dubrovački biskup, oko 1876. piše u Đenevriji: „Ona kuća kako vidiš ju, neugledna je, ali je znatna; skini joj klobuk er je jedna od najstarijih kuća takve vrsti u Europi: kuća milostinje u kojoj shranjuju se nevina dječica, plod sra-motna porođenja što ona koja ga je na svijet vrgla, il odmeće ga il ne smije da se oda.“ Zadnja lokacija Nahodišta, od 1887. do 1927., bila je u sklopu novosagrađene (sada Stare) bolnice.

U svijetu gdje se prakticiranje vjere sve više potiskuje u privatno, knjiga don Stanka Lasića hvata se u koštac s vječnim pitanjem života koji je Božji dar i nitko nema pravo njime raspolagati drukčije od Božjega nauma. Ova knjiga nije samo apologija ljudskih prava, ona je u prvome redu poziv na susret s Bogom kome je sadržajno ime Neizmjerna ljubav. Bog je jedini kadar podariti radost i nadu svakom čovjeku u njegovim nedoumicama. Utjelovljenjem se Božji Sin na određeni način sjedinio sa svakim čovjekom pa je i čovjekov poziv samo jedan i to božanski. Ova knjiga otvara teološku misao drugim disciplinama, siječe klišeje otkrivajući nešto dojmljivo i prekrasno o vječnom „plesu“ života i Boga. Doživio sam je kao nastavak molitve, ispunjene znojem, jasnoćom i udivljenjem.

Odlučite li se ove godine pročitati vrijednu knjigu, preporučujem vam ovu don Stankovu. Jer naš život, i život onih prije nas, i onih koji će slijediti, ima jednaku veličanstvenu vrijednost i neponovljivo dostojanstvo zato što je svaki čovjek pozvan sudjelovati u Božjem životu.U Kneževu dvoru u Dubrovniku 3. lipnja 2009.

mr. Ivan Mustaćpovjesničar, pročelnik Zmajskog stola u Dubrovniku, umirovljeni

ravnatelj Državnoga arhiva u Dubrovniku, bivši saborski zastupnik

Čovjek je upravitelj i čuvar, a Bog vlasnik života

Kad sam dobio knjigu Pravo na rođenje u učenju Crkve vlč. dr. Stanka Lasića i mr. Petra Marije Radelja i samo na prvi pogled vidio njezin opseg te u sadržaju prikazanu širinu, osjetio sam tremu. Na 704 stranice obrađuje kršćanski pogled

Živoro ena djeca i poba aji u eškoj 1948.-2006.

0

50.000

100.000

150.000

200.000

250.000

300.000

1948

.19

50.

1952

.19

54.

1956

.19

58.

1960

.19

62.

1964

.19

66.

1968

.19

70.

1972

.19

74.

1976

.19

78.

1980

.19

82.

1984

.19

86.

1988

.19

90.

1992

.19

94.

1996

.19

98.

2000

.20

02.

2004

.20

06.



na život prije rođenja, od apostola Pavla iz Tarza do pape Benedikta XVI. - cijelih dvije tisuće godina! Je li moguće tako opsežno djelo (zbirku crkvenog učenja o pravu na rođenje) predstaviti jednostavno i poticajno, a ne biti površan?!

LIJEČNIKOV DJELOKRUG. Vodeći se načelima medicinske etike i deontologije sukladno Kodeksu, zadaća je liječnika biti informiran i spreman tu informaciju pružiti pacijentu, kako bi na ispravan način on donio odluku. U sklopu pris-tupa neplodnim parovima liječnik mora znati da primjena metoda potpomognute oplodnje, uključujući i izvantjelesnu oplodnju, pretpostavlja razumijevanje biti takvih postupaka u osoba koje im se podvrgavaju. Dužnost je liječnika pozna-vati etičko vrjednovanje pojedinih metoda prema prihvaćenim suvremenim stavovima. Kako je čovjek i duhovno biće, time njegova potreba nije samo na razini tjelesnog poboljšanja i konačnog ozdravljenja, nego je nužno predstaviti bit stvari. Tako se potpunije preuzima odgovornost i prihvaća stvarnost.

JEZIČNE INAČICE. Trudnoća i trudnica kao pojmovi imaju u hrvatskom jeziku niz istoznačnica (str. 682): blagoslovljeno stanje, drugo stanje, zdjetnost, zbabnost, prisobnost; noseća, tegotna ili bređa žena, a u Dubrovniku i bit’ s malahnijem, bit’ u bremenu, bit’ u speranci.

U hrvatskom jeziku postoji najmanje 26 naziva za pobačaj: izmetnuće, izbijanje (čeda oliti zametka ljuckoga), razti-ranje ploda tilesnoga, usmrćenje utrobe, pometnuće, otjer-ivanje ploda utrobnoga, nezrila poroda izbačenje, abort, izbivanje, otrovanje utrobnog ploda, pometanje, pobacivanje, izvrgnuće... (str. 15-16).

Osobito je žalosno čuti izraz „čišćenje“ – izraz koji se danas uvriježio u svakodnevnom govoru, a o začetom govori kao o nečistoći. Ljudski rod sam sebe ne doživljava više čistim pa se i u međunarodnu pravnu terminologiju uvukao izraz etničko čišćenje kojim se pokušava zamijeniti genocid i time umanjiti odgovornost subjekata etničkog čišćenja, obezvrijediti žrtve i pilatovski oprati ruke od odgovornosti utjecajnih struktura.

Ovo bogatstvo leksika samo pokazuje da se kroz stoljeća stvaranja jezika život cijenio kao najviša vrijednost i bio pred-met stalnog i živog zanimanja.

Ostajući pri toj misli, želio bih istaknuti VIII. poglavlje (str. 203-331) koje obrađuje stav prema pravu na rođenje iz usta i pera Ivana Pavla II. Papa Poljak vodio je Katoličku Crkvu više od 26 godina i znatno je utjecao na poimanje etičkih pitanja na kraju XX. stoljeća, te se nameće kao osoba koja jasnim stavom posadašnjuje ne samo Crkvu nego donosi i novu hrabrost u zaštiti života. Tehnološki uspjesi XX. i XXI. stoljeća pomiču granice i proširuju domete bioetike – novije znanstvene discipline. Primjena tehnologija, pa i u rađanju, daje sve veći dojam, ili možda obmanu, da je čovjek pravi gospodar života. Izazov koji se postavlja pred čovječanstvo, ali i pojedinca kao izvršni kotačić potiču na preispitivanje osobnog stajališta.

ETIČKE SMJERNICE. Zadnjih desetljeća zalaganje Crkve u obrani nerođenog života posebno je živo. Potaknut upitima brojnih biskupa, teologa, liječnika i znanstvenika papa Ivan Pavao II. odobrio je 1987. Naputak Donum vitae (Dar života) o poštovanju ljudskog života u njegovu početku i o dosto-janstvu rađanja (str. 211-229). Osim temeljnog učenja Crkve tu se donose odgovori na 14 pitanja o naravi i identitetu ljud-skog zametka, doporođajnoj dijagnostici, terapijskim zah-

vatima, istraživanjima i pokusima na plodu, heterološkoj i homološkoj umjetnoj oplodnji, bračnoj neplodnosti...

O heterološkoj oplodnji kaže se da je „u suprotnosti s jedin-stvom braka, dostojanstvom bračnih drugova, s onim što je vlastito roditeljstvu i s pravom djeteta da se začne i rodi na svijet u braku i iz braka, poštujući pravo da postanu otac i majka jedno uz pomoć drugog“ (str. 221). Stoga zamjensko majčinstvo nije dopušteno niti ćudoredno, jer je suprotno dos-tojanstvu rađanja ljudske osobe.

Govoreći o homološkom umjetnom osjemenjivanju uka-zuje se na svrhu bračnog čina te da ono ne nadomješta bračni čin, ali je dopušteno kao pomoćno sredstvo da bračni čin postigne naravnu svrhu (str. 225).

Širina Papina učenja i hrabrost u zalaganju za istinu očituje se govoreći o ulozi muškaraca u pobačaju. Ivan Pavao II. upozorava i na višestruku krivnju koju za nedužno prolivenu krv i te kako snose muškarci – premda ostaju kilometrima daleko od pobačajnih dvorana – kad su duševnim i tjelesnim nasiljem nad ženom začetnici pobačaja. U lipnju 1995. kaže: „U takvim uvjetima odluka za pobačaj, koji uvijek ostaje teškim grijehom, više je zločin koji treba pripisati muškarcu i zamršenim odnosima u toj okolini, nego odgovornosti žene.“

Ili u lipnju četiri godine ranije: „Koliko god prekid trudnoće zagovarale neke žene, posebice međunarodni feministički pokret, toliko se u biti iza toga skriva muškarac kojemu je ugodnije ako taj problem rješava sama žena, premda pobačaj škodi samo njoj“ (str. 235).

Razumijevajući stvarnost, Ivan Pavao II. ne ustručava se jasno izreći: „Pobačaj je umorstvo nedužnog djeteta.“ (str. 209). Stoga je i obnovljeno kanonsko zakonodavstvo (od 1983.) zadržalo kaznu automatskog izopćenja iz crkvene zajednice onoga „tko sudjeluje u obavljanju pobačaja, ako dođe do učinka“, štoviše ona je vjerodostojnim tumačenjem iz 1988. proširena ne samo na izbacivanje nezreloga ploda nego i na ubijanje toga ploda koje se izaziva na bilo koji način i u bilo koje vrijeme od trenutka začeća (str. 230).

Osim ovih kratko pobrojanih pitanja i odgovora, donosi se i cijeli niz relevantnih izvadaka iz govora, obraćanja i pisama Ivana Pavla II.

ZDRAVSTVENOM OSOBLJU. Izdvajam po kratki ulomak o pitanju života iz obraćanja katoličkim liječnicima dvojice crkvenih uzora.

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac u siječnju 1940. piše liječniku: „Pobačaj je zlo u sebi. Nikakve socijalne indi-kacije, nikakvi znanstveni razlozi ne mogu opravdati izravni pobačaj niti učiniti da on bude što drugo nego što uistinu jest, i

Živoro ena djeca i poba aji u Francuskoj 1948.-2005.

0

200.000

400.000

600.000

800.000

1.000.000

1.200.000

1948

.19

50.

1952

.19

54.

1956

.19

58.

1960

.19

62.

1964

.19

66.

1968

.19

70.

1972

.19

74.

1976

.19

78.

1980

.19

82.

1984

.19

86.

1988

.19

90.

1992

.19

94.

1996

.19

98.

2000

.20

02.

2004

.



što pred Bogom ostaje, naime ubojstvo nevinog čovjeka. Ono je odurno i grešno, a osobito ako mu je izvor osobni interes i pohlepna težnja za stjecanjem.“ Blaženik u istom pismu poziva: „Kao liječnika Vas molim da u okviru svoga znanja, gdje je dana najveća mogućnost borbe protiv pobačaja, pora-dite što intenzivnije oko toga da ove naše narodne sramote i rane što prije nestane. Neka Vas u tom plemenitom nastojanju vode visoki motivi istinske i prave ljubavi prema narodu!“ (str. 445).

Katoličkim liječnicima Ivan Pavao II. poručuje: „U svojoj djelatnosti vi svaki dan plemenito služite životu. Liječničko zvanje vas navodi da nosite patnje i nade tolike braće i sestara. Vi dobro znate da je bit vašeg poslanja braniti, promicati i lju-biti život svakog ljudskog bića od početka do njegova prirod-nog zalaza. Zakonodavstvo ne može biti moralni imperativ za liječnika koji će s pravom posegnuti za prizivom savjesti. Sve što je znanstveno moguće, nije uvijek ćudoredno prihvatlji-vo.“ (str. 323-324).

EUTANAZIJA. Dotiče se ovo djelo i smrti. Na drugom kraju života čovjek se nalazi pred smrću. Danas se uslijed napre-tka medicine i u kulturnom kontekstu smrt ocrtava nekim

novim značajkama. Život se cijeni samo prema blagostanju i užitku, patnja postaje stalni strah i nepodnošljivi teret, kojeg se treba riješiti što prije. Mentalitet učinkovitosti čini sta-rost nepodnošljivom velikom dijelu populacije. Isključivanje iz obitelji i korisne sredine izaziva brojne psihosomatske posljedice koje dodatno usložnjavaju dostojanstvenu starost.

Stoga, dostojanstvenu smrt, eutanaziju valja definirati kao djelo ili propust koji po svojoj naravi i namjeri izaziva smrt, u svrhu otklanjanja svakog bola. Važno ju je zato razlikovati od terapijske upornosti kod nekih medicinskih intervencija koje više ne odgovaraju bolesnikovu stvarnom stanju jer su već nerazmjerne rezultatima koji bi se mogli očekivati ili su nepodnošljive za bolesnika i njegovu obitelj. Zato se u savjes-ti i mogu odbaciti postupci koji bi samo prouzročili nesigu-ran i mučan produžetak života, ali bez prekidanja normalnog dužnog liječenja bolesnika u sličnim slučajevima.

U svakodnevnoj praksi na značenju dobiva i palijativ-na ili ublažujuća medicina, koja ima zadatak učiniti patnju podnošljivom u završnoj fazi bolesti istodobno osiguravajući bolesniku odgovarajuću ljudsku pratnju.

Zato je samoubojstvo pojam koji se proširuje razumijevajući kraj života terminalnih bolesnika, a potpomognuto samoubo-jstvo uključuje više sudionika koji svojom voljom i slobo-dom sudjeluju. Unatoč teškim okolnostima, to ih ne oslobađa

odgovornosti, moralne, a nerijetko i pravne u sudjelovanju u djelima koje za posljedicu imaju smrt.

ZAKLJUČAK: „NIKADA NIJE DOPUŠTENO ČINITI ZLO, PA NITI RADI DOBRA!“ Problem duše (života i smrti) vezan je uz pitanje koje čovjek sebi uvijek postavlja o dubokom značenju svoga bića i početka života, o svome razmišljanju i djelovan-ju. U svakom vremenu čovjek je sam sebi velikom zagonet-kom. Ljudsko biće rođeno je za istinu. Ono s dubokim nemi-rom traga za istinom o čovjeku (sebi).

U društvu, državi i na kontinentu čiji su korijeni kršćanski, ali sadašnjost to više nije i gdje kršćani, barem oni aktivni i zauzeti, postaju manjina, realno su male nade da se kršenje prava na rođenje zaustavi zakonskim putem, bez obzira na sve pravne, znanstvene, etičke i zdravorazumske razloge.

Svaki liječnik koji se u svakodnevnom radu susreo s najtežim bolesnicima i time s najvećim izazovima za liječničku struku, uvjerio se je da je, u trenutku kada su iscrpljene sve poznate tehnike i tehnologije, nerijetko i alternativne, stvarni Gospodar života daleko izvan dohvata ljudske moći. Samo Božjim veličanstvenim planom nastajemo i prestajemo!

Individualna moralna odgovornost i korištenje darovanih unutarnjih resursa način su kako se može i mora nositi s iza-zovima današnjice, ali i sutrašnjice.

Pravo na rođenje u učenju Crkve enciklopedijski je priručnik iz kojeg se može ne samo naučiti o stajalištu Crkve o nerođenom životu, nego se duhovno osvježiti, naći cjelovite odgovore i učvrstiti se u obrani ćudorednih vrijednosti.U Mostaru 4. lipnja 2009.

dr. Siniša Skočibušićliječnik u Klinici za zarazne bolesti

u Mostaru; [email protected]

Misterij i poigravanje svijeta oko zanijetka

Možemo li se suglasiti s filipinskom poslovicom da „nije teško biti rođen, teško se čovjekom postaje”? Izgleda i jedno i drugo, u svome vidljivome očitovanju, nije lako izgrađivati, stavljati pri osnovici trajanja i rasuđivanja. U tom duhu o knjizi don Stanka Lasića Pravo na rođenje u učenju Crkve, uz njezinih preko sedamsto stranica, zboriti nam je prije svega polazno, pregledno, ali i problemski i kritički, no u svemu i načelno, osobito s izrazitih etičkih stajališta o fenomenu rođenja. Ako je put donošenja života naročiti kontinuitet on je i odgovorno rađanje, povezano čak s misterijem, tajnom donošenja života. Ako bismo postvarili okvire života oko rađanja ocrtali bismo da ima arhitekture uza svu, ako nije doslovni konstrukt, građevinu rađanja, arhitektoniku bismo povezali s organikom rođenja.

Pa kad dođe život, ili dijete, savjetovali su neki crkveni oci, neka dobije ime po pravedniku i mučeniku jer podsjeća na krepost. S tim u svezi je i rođenje i sav pozitivan mar, duhovna marljivost oko toga je svojevrsna krepost, bolje je, tvrdili su srodstvo s pravednicima Duha nego s pretcima od tek rodovske uvezanosti. Dio gnome „...ne ogorčujte svoje djece” (Efežanima 6, 4) vrijedi i za majke i za očeve, zapravo za čovjeka i društvo.

Živoro ena djeca i poba aji u Italiji 1948.-2005.

0

200.000

400.000

600.000

800.000

1.000.000

1.200.000

1948

.19

50.

1952

.19

54.

1956

.19

58.

1960

.19

62.

1964

.19

66.

1968

.19

70.

1972

.19

74.

1976

.19

78.

1980

.19

82.

1984

.19

86.

1988

.19

90.

1992

.19

94.

1996

.19

98.

2000

.20

02.

2004

.



DRUKČIJI NASLOVI ILI PODNASLOVI. Dok ukazujemo na naslov Lasićeva djela Pravo na rođenje u učenju Crkve, neka nas domislica usredišti da pokraćujemo otiskani naslov u neki radni naslov Na rođenje. Ovim se hoćemo prisjetiti uspješno skovanog naslova za djela Marina Držića – umjesto pisati i izvoditi komediju treba Staviti pamet na komediju. Međutim, oko fenomena rođenja i nisu se ispleli komedio-grafski sadržaji, više je njih u odrastajućoj i zreloj životnoj dobi čovjeka. Naslovi rečene knjige mogli bi glasiti i: Obzori života, U krilu žene, Iskustva ludosti pobačaja, U bremenu života, Na putu trajanja, Život od imena, Početak i trebanje, Pravo na dolazak na svijet, Postanak ili Zalog života.

Posigurno je bila najčešća imenica u ovome radu život. Time se hoće pokazati da je to neoboriva paradigma trajanja u obličju i na način kako nam je dano, darovano, zadano do vječnosnih prostora.

S DIJAGONALOM MIŠLJENJA. Predgovor kao i cjelovi-to priređenje knjige načinio je mr. Petar Marija Radalj. Iznenađuje koliko je knjiga otvorena izvan užih administra-tivnih državnih granica; njezin je autor razvidio sliku rođenja i pojavaka oko njega.

Knjiga je pripadna biblioteci Donum vitae, kao njezin sedmi naslov. Uz gotovo enciklopedijsku širinu građe privlači i tehničko uređenje knjige, odnosno njezino grafičko oblikovanje jer se ni auktor polazno ni priređivač završno nije štedio u pomnom uviru u problematiku rođenja. Da je važnost rođenju dana u zamašnoj mjeri vidi se i u Radeljevu predgovoru naslovljenom I po rođenju sličan Bogu, opsega 40 stranica. Međunaslovi rečenoga predgovora, kao izvjesne temeljnice za recenziju o knjizi, a to je slijed odvojaka: Sadržaj i namjena knjige, O metodologiji moralne teologi-je, Jezikoslovne zabilješke, Kršćansko stajalište o pobačaju, Sažeta povijest problema, Nedosljednost aktualne moralne poruke i liturgijsko-pastoralne prakse, O začeću i rođenju u vjeri kršćanske zajednice, O začeću i rođenju u kalendaru kršćanskoga svijeta, O začeću u crkvenom bogoslužju, Pravne dvojbe, Liječnička načela i Poziv na djelovanje. Privlači oso-bito dio Jezikoslovne zabilješke u kojima se navode i opisuju različiti izrazi, primjerice dušu nekrštenoga djeteta usmena je predaja nazivala „macić, tintilin i tinto” (str. 16), kako već navodi Luko Zore u Paljetkovanju 1893. godine, a dva desetljeća prije toga tvrdi da je iz pristojnosti zazorno „rijet tegotna, noseća, nego treba rijet: ta je i ta s malahnijem” (str. 18).

Moglo bi se ovakvo uljudno poboljšanje u imenova-nju fenom-ena trudnoće i rađanja odrediti kao svojevrsno eufemističko nas-tojanje iz kojeg se vidi i etička valjanost postupanja. U pravu je priređivač Radelj kad je konzultirao višejezične rječnike, lek-sikone i enciklopedije, brojnu građu, „spovide općina”, izvješća i članke te druge priloge koji rasvjetljavaju rečenu problematiku. Dobro zasnovan jezični supstrat i njegova istoznačnost prema sadržajima na koje se odnose posigurno unapređuju i dijalektički pronalaze bitnosti kroz evaluaciju vlastitoga identiteta kao i pri oblikovnosti struke. Uz nosive autor predgovora naznačuje i dodatne poteškoće jer „nema jednoga općeprihvaćenog krovnog nazivnika – primjerice, biologija i medicina ne daju odgovor koje je zajedničko ime za začetak, zanijetak, zametak i plod, a odbija se da je to čovjek/dijete prije/do rođenja. Uslijed svega toga i vlastite metodologije pojedinih znanosti, dolazi do sve većeg jaza i nerazumijevanja među strukama premda imaju isti predmet obrade” (str. 18).

LITERARNOJEZIČNA MJESTA. Dok čitamo knjigu naila-zimo na neka mjesta koja su obilježena literarnim darom ili su pokrivena književnim motivom. Takvi su Proslov, Predgovor i Uvod, zatim krilatice iz Biblije, misli svetih otaca, neke razbacane refleksije. Čini se: neke se misli pojavljuju leit-motivski, dostatno je da se navodi Što si učinio? iz Knjige postanka i to nas osvješćuje, kao i ona Ne ubij iz Deset Božjih zapovijedi. Sretnemo se i s molitvenim stihovima pape Ivana Pavla II., uzmimo: „Marijo, osvitu novoga svijeta, Majko živih, tebi povjeravamo stvar života. pogledaj, Majko, neizm-jerno mnoštvo: djece kojima je uskraćeno roditi se” (str. 314). Naiđemo usto i na kletvu i uzrečicu: „Ja ti, brate, pometkinje ne ću!” (str. 16).

Premda je knjiga pisana standardnim hrvatskim jezikom kao da joj treba i pokoji dijalektalizam u genezi hrvatsko-ga jezika, zašto ne i pokoji ikavizam. Navodi se Divković: „Koji daju zdjetnijem ženam koje stvari da djetcu pomet-nu” (str. 17). Nije mali broj prefiksa u riječima da bi se naglasila uzajamnost i kontekstualnost smislova, primjerice produševljenje, prokreacija... No čini se da je nadahnuti tvo-rac jezika Tomislav Ladan izrekao za pojam trudnu ženu da je bolje kazati zdjetna, s pozivom na Divkovićev prethod-

ni izraz. Privlače i riječi kao izrazne prednosti, primjerice ugniježđen, ali i tuđice jer mnoge akcije i polaze iz pojmova kampanja, legalizacija i srodno.

U svezi s jezikom uputno je navesti dio literature obilježene književnokomparativnim naslovima (str. 642).

IZJAŠNJENJA O BITI ILI NE BITI. U bremenu XX. stoljeća Stanko će Lasić istaknuti: „Tijekom stoljeća vrijednost ljud-skoga života prije rođenja našla je u Crkvi vjernog i odlučnog promicatelja” (str. 53). Kakogod su zabrinjavala svjetska kre-tanja prirasta stanovništva u pedesetim godinama prošloga stoljeća, ali i po čemu se sve desetljeća iza instrumentalizirao čovjek i opadalo njegovo osobno dostojanstvo, nesporno je ipak da kroz sve oscilacije i trendove i propuste i poboljšanja valja razumjeti, tvrdi Lasić, „transcendentnu i svetu narav ljudskog života”. Shvatiti i živjeti rođenje znači tražiti i nje-govati zajedništvo s Bogom. Protivi li se rođenju stvara se donošenje odluka suprotnih istini i smislu.

NOSIVI TEKST I SUTEKSTOVI. Tekst je nekako hamletov-ski usađen među korice, što je znakom podubokoga napora koje je Lasić poduzeo kroz više godina, pasusi su njezini kao predstava u predstavi – nailazimo tako na samostalni tekst, uvodni, najavni ili vođeni tekst, glavni i podnožni tekst, onaj većim slovima i onaj manjim da se vođenje i slijeđenje misli ujednači i doziva kroz misli i namisli. Misaonu događajnicu

Živoro ena djeca i poba aji u Izraelu 1948.-2006.

0

20.000

40.000

60.000

80.000

100.000

120.000

140.000

160.000

180.000

1948

.19

50.

1952

.19

54.

1956

.19

58.

1960

.19

62.

1964

.19

66.

1968

.19

70.

1972

.19

74.

1976

.19

78.

1980

.19

82.

1984

.19

86.

1988

.19

90.

1992

.19

94.

1996

.19

98.

2000

.20

02.

2004

.20

06.



oko fenomena rođenja dotaknu brojne epizode iz života, koliko se god one sučeljavale s htijenjima iz baštine i same suvremenosti iskazane u regulativama.

Na dobro je u knjizi došao prikaz dubrovačkog Nahodišta (1432.–1927.) u kojemu se izražavala sustavna kršćanska skrb o trudnicama, pružalo se u njemu dragovoljno utočište i porođaj, provodila se briga i odgoj djece koje su roditelji zanemarili ili nisu mogli podizati. Po mnogo čemu je ta epi-zoda univerzalna i davala je poticaje za usklađeniji odnos društvene sredine prema rođenju.

Osvrnuli bismo se i na iznimno koristan Pojmovnik, koji je u bliskosti s temama knjige. Mozaik prikaza stanja, istraživanja i stajališta s područja teologije, etike, medicine, prava, ali i demografskih ustanovljenja što je sve iskazano, ne samo nos-ivim tekstom kroz knjigu nego i priloženim tekstovima s više od četiristotine natuknica. Neke su natuknice toliko izravne kao da se nalazimo u operacijskoj dvorani ili se snima kamerom. Tako uz pojam ektomija stoji da je operativno odstranjivanje dijela ili cijeloga organa, primjerice maternice, jajnika, sjemeno-voda, sjemenika, ćudoredno dopušteno prema načelu cijelosti i manjega zla, ali ne radi obesplođivanja (str. 651).

OD PRIJEROĐENJA DO POSLIJEROĐENJA. Pri razumijeva-nju ove knjige bitno je primijetiti da su podastrti kršćanski pogledi na fenomen rođenja. Kroz povijest Crkve i njezina naučavanja tako nailazimo na zapovijedi, naputke, odgovore, tumačenja, okružnice. Kako se izgrađivala Crkva rasla je i svjesnost o rođenju. Poigravanje oko zanijetka proteglo se do u nedogled i uljudba koja se drži pravednom ne pristupa jednako tako problemima, niti ih rješava kako bi dolikovalo kršćanskoj dužnosti. Pomislimo je li puno pogriješio Mihail Bulgakov kada je zamijenio „ljudi su vragovi” u „vragovi su ljudi”, a mi ipak hoćemo sa zaštitom rođenja kazati „ljudi su anđeli”. S nadahnućem možemo zasvoditi da ranoromanički prikaz anđela na naslovnici Lasićeve knjige, koji potječe s Koločepa iz XI. stoljeća, može istinski i simbolično odrediti cjeloviti sadržaj knjige, što se dobro pojašnjava i u uvodnim rečenicama knjige (str. 5).

Doima se puno toga kroz zatečenosti i nerijetko jalovosti, pustošenje ozemlja, a usto se i zalazi u dostupne plitkosti svi-jeta. Zar pri katoličkom pristupu Thomas Sterns Eliot nije u pravu kad je klicao u stihozbirci Pusta zemlja: „Idite, idite, idite, reče ptica, ljudska vrsta ne može podnijeti vrlo mnogo stvarnosti”. Moguće je da upravo u materijaliziranome svijetu čovjek biva stjeran u teško podnošenje vlastite, stvorene stvar-nosti i zato se gubi, nanosi sam sebi pogubnosti u predrođenju, rođenju i poslijerođenju. Ostaje i dalje istaknuto da je misterij života nastajao i nastaje iz tajni srca i nekritičkoga uma.

PREPORUKA ZA ŠIRE UVIDE. Knjiga ulazi u sociološko okruženje pa može biti sastavnicom konzultiranja o fenome-nima rođenja. Makar i ne spoznali sve što nas zanima u njoj, ona otvara pitanja i o onomu što je predmetom „rasprave”. Tako imamo potrebu pitati se i o medicinski potpomognutoj oplodnji, nekad jer na to navodi zdravstvena struka, drugi put jer dolazi od naših stručnjaka kao što je Stanko Lasić i Tonči Matulić, ali i zbog medija koji se pitaju za srodne dvojbe. Saznajemo i u aktualnoj sabornici da nije dopušteno zamrza-vanje zametaka nego samo jajnih stanica, a nakon 18 godina osoba ima pravo, ako je začeta izvantjelesnom oplodnjom, saznati tko su joj biološki roditelji.

Knjiga se može preporučiti za školske i narodne knjižnice, institute, fakultete, radionice u seminarima, za odgojne i obra-zovne ustanove, odsjeke i katedre, ali svakako i za pravno-odvjetničke službe. Knjiga je i osobita duhovna obnova s pogledom na dobro opstanka i djelovanja čovjeka.

Nerođeni nisu iz krila majke oni su pod srcem majke. Ako je od svih bića danas čovjek najugroženiji onda je posve za-mjetljivo i zorno da se o čovjeku treba povesti više računa – „jer kao što je žena od čovjeka, tako je i čovjek po ženi, a sve dolazi od Boga” (Prva Korinćanima 11, 12) Otuda je rođenje veća tajna, ne toliko smrt. Majke i očevi trebaju čuvati dosto-janstvo jer im ga nitko ne može uzeti ako ga oni vjerodostojno čuvaju i paze.

Uz obilje tekstnoga gradiva svakako je važan i onaj koji se odnosi na pravno reguliranje rađanja. Dana je prednost u zastupljenosti i opisu te regulative, odnosno poštovanje i kršenje prava na rođenje u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te u nekim europskim zemljama. Uz tekst knjigu čine i snimci, ilustracije, tablice, katastarski planovi, uočljivi su pritom i linorezi, grafike, crteži što sve čini na punoj zgotovljenosti djela za opće dojmove čitatelja i raščlambe za više struka. Usto je temeljito pretražen statistički uređen sustav životnosti ili zamiranja ove problematike, na što svako malo uz retke i legende ukazuju grafikoni i znamenke.

U Jarama, 21. lipnja 2009.

dr. Antun Lučićprofesor na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta

u Mostaru i predsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne; [email protected]

Riznica crkvenog navještaja s mnoštvom podataka i raščlambiCentar za bioetiku Filozofsko-teološkoga instituta Družbe

Isusove u Zagrebu smatra se osobito počašćenim da je mogao u svoj niz Donum vitae uvrstiti i ovo velebno djelo: dr. don Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve. Istini za volju, iz Centra za bioetiku išle su molbe autoru da ne zabora-vi djelo svojih ruku, rad svoga uma i srca, plod mnogih utro-šenih sati, i da ga ne ostavi u rukopisu. Premda se tekstom u izgledu knjige počeo baviti ing. Miro Salopek, istini za volju treba reći i da se Centar za bioetiku bio uplašio upustiti u ova-kvo izdanje, u ovakvoj nakladi. Ipak, zbilo se to zahvaljujući suizdavaču Tonimiru.

Živoro ena djeca i poba aji u Japanu 1948.-2005.

0

500.000

1.000.000

1.500.000

2.000.000

2.500.000

3.000.000

3.500.000

1948

.19

50.

1952

.19

54.

1956

.19

58.

1960

.19

62.

1964

.19

66.

1968

.19

70.

1972

.19

74.

1976

.19

78.

1980

.19

82.

1984

.19

86.

1988

.19

90.

1992

.19

94.

1996

.19

98.

2000

.20

02.

2004

.



Djelo je enciklopedijskog obujma, s mnogo podataka i stati-stika, raščlambi i vrednovanja; nudi veliko bogatstvo i postavlja ne mali zahtjev za čitanje. Obrađuje mnogovrsne vidike temelj-noga prava: pravo na život, pravo na rođenje. Ako je to ljudsko pravo zanijekano, pogaženo: iluzorno je govoriti o bilo kojem drugom pravu. Pravo na život, na rođenje – pretpostavka je svim drugim pravima. Premda temeljno, to je pravo nerijetko pogaženo u ustanovama koje bi trebale vrvjeti životom, zovu se rodilište, a budu pretvorene u stratište.

Treba li se, smije li se, mora li se Crkva zanimati pitanjem prava na život, prava na dostojanstvo osobe? Što o tome misli sama Crkva? U povelji o ljudskom životu ona zbori: „Radosna vijest života u središtu je Isusove poruke. Crkva je svaki dan s ljubavlju prihvaća i naviješta hrabrom vjernošću kao blagovi-jest ljudima svakoga vremena i kulture.” (knjiga, str. 249).

Polazeći od filozofsko-teološke-biblijske antropologije, Crkva naviješta jasnu nauku: „Dostojanstvo osobe mora se priznati svakomu ljudskom biću.” (str. 340) „Zbilja ljudskoga bića u rasponu cijeloga života, i prije i nakon rođenja, ne dopušta tvrditi ni promjenu naravi ni stupnjevanje ćudoredne vrijednosti, jer posjeduje potpuni antropološki i etički položaj... Poštovanje te časti duguje se svakomu ljud-skom biću jer ono neizbrisivo nosi vlastito dostojanstvo i vrijednost.” (str. 342). „Ta vrednota pripada svima bez razli-ke. Svako se ljudsko biće mora u cijelosti poštovati snagom same činjenice postojanja. Valja odbaciti razlikovanje ljud-skog dostojanstva na osnovi biološkoga, duševnog ili obra-zovnog razvoja, ili na osnovi zdravstvenih mjerila. U svakom razdoblju postojanja čovjek, stvoren na Božju sliku i priliku, odražava lik jedinorođenoga Božjeg Sina.” (str. 343).

Na misi svetkovine Zaštitnice grada Zagreba, Majke Božje od Kamenitih vrata, sarajevski nadbiskup kardinal Vinko Puljić pozvao je: „Zagrebe bijeli, nemoj lijepiti pla-kate ‘Prijatelj djece’ – nego rađaj djecu!” (Glas Koncila, broj 23 /1824/, 7. lipnja 2009., str. 1).

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u poruci za Novu godinu 2009. kaže: „Ovoj našoj civilizaciji potrebna je majčinska ljubav. Najveće siromaštvo Hrvatske danas se oči-tuje u sve manjem broju rođenih. Sve manje djece, sve pra-znije škole, to je naše siromaštvo. Demografski deficit najteži je i najvažniji problem suvremene Hrvatske.” (Ika, br. 1/2009, 7. siječnja 2009., str. 6).

Gledom na sadržaj i opseg obrade, ovo djelo je jedinstven znanstveni rad i pothvat na tom području, donosi stare i nove dokumente, neke prvi puta u cijelosti prevedene na hrvatski jezik i ponuđene javnosti.

Od zasebnog je značenja obrada Nahodišta u Dubrovniku (str. 369-443), kao nešto sasvim osobito, unicum, u povije-sti Grada. Nadam se da će drugi iznijeti istorodne pothvate u korist poštovanja prava na život i njegova dostojanstva iz povijesti suvremene Hrvatske.

Pristup u obradi tematike dijakroničan je i multidiscipli-naran: povijesni, filozofski, teološki, pravni, demografski i nacionalni.

Djelo je pri kraju obogaćeno vrijednim Pojmovnikom (str. 645-688). Uz to ide i Bibliografija (str. 595-644) koja, podijeljena na pojedina područja, podsjeća ne samo na poznavanje materije, nego ukazuje na daljnje mogućnosti istraživanja, provjeravanja, obogaćivanja.

Ako vam dođe u ruke najnoviji Glasnik srca Isusova i Marijina (br. 7-8/2009, str. 10-11 i 28), naići ćete na vatromet u čast ove edicije: ‘Veledjelo logično i smjelo’, piše msgr. dr. Ratko Perić, mostarski biskup. Daljnje čitanje i užitak prepuštam vam osobno. Preporučujem spomenutu recenziju, i napose samu knjigu.U Zagrebu, 3. srpnja 2009.

msgr. prof. dr. Valentin Pozaićravnatelj Centra za bioetiku, pom. zagrebački biskup; [email protected]

Nezaobilazno djelo u svakoj ras-pravi o ljudskom životu i rađanju

Predstavljanje još jedne knjige nije nešto neobično, jer knjige se u Zagrebu predstavljaju gotovo svaki dan. Neobična je knjiga koju predstavljamo, autora dr. don Stanka Lasića, Pravo na rođenje u učenju Crkve, koju je priredio mr. Petar Marija Radelj u izdanju Centra za bioetiku Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove i Nakladničke kuće Tonimir.

Sviđa mi se afirmativni naslov knjige – Pravo na rođenje – više nego primjerice Zabrana pobačaja u učenju Crkve.

Brojem stranica (704) ova je knjiga nalik nekom zabavnom romanu ili napetoj bajci koja se čita u jednom dahu, ali se već u drugom zaboravi. No, Lasićeva knjiga nije zabavno štivo, nije proizvod mašte, nego je plod napornoga rada njezinih autora koji je urodio ovim djelom koje će još godinama biti nezaobilazno u svakoj raspravi – moralnoj, etičkoj, pravnoj, sociološkoj i medicinskoj – o tajni ljudskoga života i rađanja.

Ova knjiga, lijepa i svojim izgledom, nije namijenjena da bude ukras u osobnoj knjižnici nego da bude priručnik, to jest da bude uvijek pri ruci u svakom trenutku i prilici kada nam je potrebno naći sigurnu i brzu informaciju i odgovor na složena pitanja i probleme. Autori osnovnu temu – pravo na rođenje – obrađuju pod vrlo različitim vidicima od povijes-nih, filozofsko-teoloških, socioloških do statističkih; don-osi se mnoštvo različitih podataka, tablica, grafikona, slika i crteža… sve to predstavlja bogatstvo knjige, ali i stvara poteškoću kod čitanja, osobito onima koji nisu odveć upućeni u problematiku kojom se autor bavi.

Ne ulazeći iscrpnije u sadržaj knjige – o tome će govoriti drugi i kompetentniji – prvo želim iskazati svoj osjećaj pono-sa. Čitajući knjigu Pravo na rođenje u učenju Crkve osjetio sam ponos što sam kršćanin i što pripadam zajednici ljudi koja se trajno bori za život. U kulturi smrti XX. stoljeća – kojeg smatram stoljećem smrti jer je u njemu pogubljeno više ljudi,

Živoro ena djeca i poba aji u Kini 1949.-2006.

0

5.000.000

10.000.000

15.000.000

20.000.000

25.000.000

30.000.000

35.000.000

1949

.19

51.

1953

.19

55.

1957

.19

59.

1961

.19

63.

1965

.19

67.

1969

.19

71.

1973

.19

75.

1977

.19

79.

1981

.19

83.

1985

.19

87.

1989

.19

91.

1993

.19

95.

1997

.19

99.

2001

.20

03.

2005

.



što rođenih što nerođenih, nego u svim stoljećima zajedno – kršćanstvo (Katolička Crkva) bori se za život, promiče kulturu života, bira život (kako stoji u biskupskom geslu biskupa Valentina Pozaića). Borba za život nije kršćanska parola za trenutačnu uporabu, nego trajno opredjeljenje od nastanka i kroz cijelu povijest do danas. Da je to tako dokaz je i ova knjiga u kojoj je navedeno mnoštvo činjenica koje to potvrđuju. Znakovito je da u ranokršćanskom spisu iz prvog stoljeća Didache ili Nauk apostola jasno piše: „… ne uništi dijete pobačajem i ne ubij ga pošto se rodilo.”, a u Barnabinoj poslanici s prijelaza prvog na drugo stoljeće: „Ne ubij dijete u majčinu krilu; niti ga ubij poslije rođenja.” Jednaku nauku zastu-pali su apologetski pisci II. i III. stoljeća, kršćanski teolozi poput Augustina i Tome, do suvremenih teologa, biskupa i papa.

Knjiga Pravo na rođenje u učenju Crkve ima dva, prilično različita, dijela.

U prvom se dijelu, uglavnom kronološki, donosi mnoštvo dokumenata, tekstovi znamenitih kršćanskih pisaca, papa i sabora, u kojima se govori o životu, pravu na život, kršćanskom stavu o toj problematici. To mnoštvo različitih izvora, autora i tekstova, u knjizi se vješto uklapa u jednu cjelinu. Usprkos množini i raznolikosti knjiga ne djeluje kao

„neuređeno skladište” po kojem čitatelj mora tumarati kako bi nabasao na ono što ga zanima, nego je „skladan mozaik” u kojem svaki kamenčić različitih boja ima logično mjesto i prepoznatljivost u cjelovitosti djela.

U drugom, po broju stranica nešto kraćem dijelu, nala-zi se pet „dodataka”: Dubrovački primjer kršćanske skrbi za ‘neželjenu’ djecu; Pismo blaženoga Alojzija Stepinca o pobačaju; Statistika poštovanja i kršenja prava na rođenje; Popis literature vezane uz pravo na rođenje i Pojmovnik. Svaki je dodatak zanimljiv i informativan sam po sebi, zavri-jedio bi posebno predstavljanje.

Bogatstvo i tematsku raznolikost knjige nije moguće suvis-lo predstaviti u nekoliko redaka pa ću pokušati nešto reći o petom dodatku, Pojmovniku. Na 44 stranice, abecednim redom, objašnjeni su pojmovi važni za razumijevanje glavne tematike ove knjige.

Pojmovnik je napravljen u skladu s leksikografskim pravi-lima: nakon navođenja natuknice, donosi se izvorno značenje riječi (ako se koristi strani izraz) i hrvatski prijevod. Često se navodi i odgovarajući naziv u važnijim svjetskim jezicima. Definicije i prikazi sadržaja pojedinih pojmova napravljeni su stručno i točno. Autor izbjegava tuđice i upućuje na hrvatsko nazivlje i u filozofiji (um, a ne intelekt; osjetilna, a ne senzitiv-na duša; raslinska, a ne vegetativna duša; razumska, a ne racio-

nalna duša; umska, a ne intelektualna duša; uljudba, a ne civi-lizacija; razmnožavanje, a ne reprodukcija; posvjetovljenje, a ne sekularizacija); i u medicini (porodništvo, a ne opstetricija; kušalica, a ne epruveta; trudnoća, a ne gravidnost; nošenje, a ne gestacija; strugalica, a ne kireta; jajnik, a ne ovarij; rodnica, a ne vagina; grozdasta potajnica, a ne hidatidoza mola; zamrza-vanje, a ne kriokonzerviranje; začetak, zanijetak, zametak, plod, a ne zigota, preembrij, embrij i fetus; sjemeglavac, a ne spermij; sjeme, a ne sperma; stidnica, a ne vulva; doporođajna, a ne prena-talna dijagnostika; usađenje, a ne implantacija; ugnježđenje, a ne nidacija; oplodnja, a ne fertilizacija; neplodnost, a ne infertilitet; besplodnost, a ne sterilnost; potpomognuta oplodnja, a ne asisti-rana reprodukcija; struganje, a ne abrazija; izvanmaternična, a ne ekstrauterina trudnoća; novorođenačko, a ne neonatalno doba; presretanje, a ne intercepcija; protunoseća sredstva, a ne kon-tragestacija), i u pravu (rođenik, a ne nasciturus; zakonit, a ne legitiman; zakonski, a ne legalan; otpis, a ne reskript; građansko, a ne civilno pravo; kazneno, a ne penalno pravo); i u demografiji: oplodivost, a ne fekunditet; mrtvorođenost, a ne mortinatalitet); i u statistici (rodnost, a ne natalitet; plodnost, a ne fertilitet; pomor, a ne mortalitet; pobol, a ne morbiditet); i u psihologiji (poslijepobačajni, a ne postabortivni sindrom); i za teološke i eklezijalne pojmove (ćudoređe, a ne moral; ćudorednost, a ne moralnost; svetootajstvo, a ne sakrament; produševljenje, a ne animacija; sabor, a ne koncil; trojstven, a ne trinitaran, Radosna vijest života, a ne Evanđelje života; okružnica, a ne enciklika; naputak, a ne instrukcija; Zbor, a ne Kongregacija; Gospino poz-dravljenje, a ne Angelus). No, propuštena je prilika da se već u ovom Pojmovniku – prvom te vrste na hrvatskom jeziku, ako se ne varam – iskoristi prilika i ponudi kako bi se na hrvatskom izrazili pojmovi: gen, genom, kloniranje, kontracepcija… kao što već imamo dobre i ustaljene nazive za abortus – pobačaj ili infanticid – čedomorstvo.

U čemu vidim posebnu vrijednost Pojmovnika? Sukladno staroj izreci bene docet qui bene distinguit (dobro poučava tko dobro razlučuje), jasnoća pojmova vrlo je važna. Pojam je misao o biti onoga što mislimo, dakle znanje, a samo znanje mi ljudi možemo međusobno komunicirati. Moguća je samo misa-ona, pojmovna komunikacija, odnosno komunikacija znanja. Nije moguće drugima komunicirati ni vlastita iskustva ni doj-move, i zbog toga nastaju nesporazumi. U međusobnoj komu-nikaciji i razumijevanju stvarnosti, pa i stvarnosti života, važni su pojmovi, a ne dojmovi. Pojmovi i znanje su opći i priopćivi, a iskustvo i dojmovi su subje-ktivni i u subjektu ostaju. Zato je važno da tematika o kojoj je riječ bude izrečena jasno definira-nim pojmovima. Upravo tu svrhu ostvaruje Pojmovnik u knjizi Pravo na rođenje u učenju Crkve.

Istaknuo bih još jednu praktičnu korist ovog dodatka. Kada se u knjizi spominju pojmovi koji nisu općepoznati, koji bi čitatelju (ne-stručnjaku) mogli predstavljati poteškoću u razumijevanju, tada je od velike koristi Pojmovnik u kome se brzo može naći pomoć i prikladno tumačenje pojedinih riječi-pojmova. I na kraju moj prijedlog autoru, priređivaču i poseb-no Centru za bioetiku – neka ovaj pojmovnik bude poticaj za izradu bioetičkoga leksikona na hrvatskom jeziku.U Zagrebu 3. srpnja 2009.

prof. dr. o. Anto Mišićdekan Filozofskoga fakulteta Družbe

Isusove u Zagrebu; [email protected]

Živoro ena djeca i poba aji u Kosovu 1948.-2006.

0

10.000

20.000

30.000

40.000

50.000

60.000

70.000

1948

.19

50.

1952

.19

54.

1956

.19

58.

1960

.19

62.

1964

.19

66.

1968

.19

70.

1972

.19

74.

1976

.19

78.

1980

.19

82.

1984

.19

86.

1988

.19

90.

1992

.19

94.

1996

.19

98.

2000

.20

02.

2004

.20

06.



Poslijepobačajni sindrom: abortus i osjećaj krivnje

Čovjek je stvorenje Božje; čudesno biće od Boga ljublje-no i darovano ovome svijetu da ga obogati, obdareno inteli-gencijom, raznim kreativnim sposobnostima, a iznad svega besmrtnom dušom koja nadilazi čitav stvoreni svemir. Čovjek je jedinstveno i neponovljivo biće. Kad je već začeto, to biće ima pravo na život. „Crkva uči da je novi ljudski život prisu-tan od trenutka začeća tako da posjeduje isto dostojanstvo i isto pravo na život kao bilo koja druga ljudska osoba“ (Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, str. 20). Nasilno oduzimanje života nerođenom djetetu pravi je zločin, i ostav-lja bolne posljedice na duši osobe koja to učini. Svako kršenje moralnih normi ostavlja u duši osjećaj krivnje.

DIJAGNOZA. Poslijepobačajni sindrom posebna je vrsta posttraumatskoga stresnog poremećaja koji nastaje nakon iza-zvanog pobačaja, a prati ga kroničan ili odgođen razvoj sim-ptoma psihosomatske naravi kao posljedica potisnutih bolnih emocija na proživljene tjelesne i duševne pobačajne traume. Jaču tjeskobu i znakove postabortivnog sindroma žena zna osjećati sedam do deset godina nakon izvršenog pobačaja. Do tada većina žena više manje uspješno potiskuje osjećaj krivnje i drže ga daleko od svijesti primjenjujući obrambene meha-nizme: racionalizaciju, potiskivanje, kompenzaciju i formi-ranu suprotnu reakciju.

Racionalizacija uključuje pronalaženje logičnih razloga, pri-hvatljivih obrazloženja i isprika zbog kojih je učinjen pobačaj.

Potiskivanje je prvi obrambeni sustav interaktivnih dijelova koji naučimo u prvoj godini života. Njime se ulaže napor da u nutrini ostanu svi za svijest neprihvatljivi sadržaji odnosno bolni osjećaji koji bi, da nisu prigušeni ili odgurnuti, stvarali veliku tjeskobu.

Kompenzacija je nastojanje da se zbog učinjenog pobačaja osoba iskupi nekim dobrim djelima, primjerice da nakon pobačaja ima „dijete iskupljenja“.

Formirana suprotna reakcija je djelovanje kojim se želi poništiti izazvani pobačaj; primjerice, postati gorljivi član pokreta za promicanje života.

Poduzimanje obrambenih mjera da se uspori ili ukloni pobačajna trauma mogu u prvih sedam godina dosta uspješno držati pod nadzorom potisnuti osjećaj krivnje. Međutim, osoba se na taj način iscrpi i istroši sile pa onda i manje stres-na stanja ili vijesti koje imaju veze s učinjenim pobačajem mogu aktivirati potisnuti osjećaj krivnje i stvoriti simptome postraumatskog poremećaja. Tih simptoma ima deset, a za postavljanje dijagnoze dovoljno je utvrditi četiri.

Prva promjena koja ukazuje na poremećaj jest krivnja zbog učinjena pobačaja. To je težak teret za ženu. Ta krivnja pro-govara kroz unutarnji glas savjesti koji propituje: „Kako si to mogla učiniti?“ Denise Mari smatra da žene koje su počinile pobačaj kasnije često vjeruju kako su nevolje koje dolaze nakon pobačaja neizbježne jer one „to zaslužuju“ (Denise Mari, The Judas Complex: A Stumbling Block to Post-Abortion recovery, Homiletic and Pastoral Review, October 1994., str. 24).

Drugo, tjeskoba koja se očituje kao psihičko stanje napeto-sti i nemira, te kao psihosomatska reakcija (vrtoglavica, lupanje srca, želučane smetnje, glavobolje…).

Treće, psihološka tupost. Većina žena nakon pobačaja doživljava kao da se u njima nešto ugasilo nakon pobačaja. Za većinu stvari postaju hladne i ravnodušne.Četvrto, depresija i pomisao na samoubojstvo. Temeljno

raspoloženje tih žena obojeno je tugom, krivnjom i beznađem. Katkada osoba toliko sebi predbacuje učinjeno zlodjelo i tol-iko se mrzi da poželi da je nema. Žena nakon pobačaja često pati od nesanice, gubitka apetita i spolnog nagona. Odnos s osobom koja je imala udjela u pobačaju (muž, dečko ili netko od rodbine i prijatelja) obično se pogoršava. Joanne E. Angelo tvrdi da u većine parova dolazi do raskida tijekom prve godine nakon pobačaja (Psychiatric Sequelae of Abortion: The Many Faces of Post-Abortion Grief, Linacre Quarterly, May 1992., str. 7).

Peto, sindrom godišnjice. Simptomi postabortivnog sin-droma posebno su naglašeni i izazivaju veliku tjeskobu oko obljetnice pobačaja ili oko datuma kad se pobačeno dijete trebalo roditi.

Šesto, ponovno proživljavanje pobačaja događa se u okolnostima kao što je rutinski ginekološki pregled ili zvuk kućnog usisivača koji je sličan onom tijekom pobačaja.

Sedmo, zaokupljenost mišlju da će opet zatrudnjeti. Velik broj žena koje su učinile pobačaj zatrudni u prvoj godini

nakon pobačaja želeći se tako iskupiti za počinjeni pobačaj.Osmo, zabrinutost zbog problema plodnosti i rađanja:

neke žene nakon pobačaja strahuju da više nikada ne će moći zatrudnjeti ili da će im se sljedeće dijete roditi hendikepirano.

Deveto, prekid vezivanja na sadašnje ili buduće potomstvo: žena koja je učinila pobačaj nesvjesno se udaljava od svoje djece bojeći se da bi kao za kaznu mogla izgubiti i njih.

Deseto, samokažnjavanje koje može biti svjesno i nesvje-sno: primjerice, znatno debljanje ili opasan gubitak tjelesne težine čine ženu manje privlačnom te smanjuje njezine izglede da opet zatrudni. Tako drastičan gubitak težine obustavlja mjesečni ciklus i na taj način priječi svaku daljnju trudnoću. „Žena nakon pobačaj može isto tako ući u opasne intimne veze, može se odati promiskuitetu, prestati se brinuti o svome zdravlju ili sebi namjerno nanositi emocionalnu i fizičku bol. Neke se žene poslije pobačaja odaju alkoholu ili drogama da bi na taj način izašle na kraj s bolnim sjećanjima na pobačaj“ (Anthony Stephen Burnside, Savjest opterećena pobačajem, Obnovljeni život, 57 /2002./ 1, str. 80).

TERAPIJA. Liječenje je potrebno i poželjno, ali nije moguće bez zauzetog sudjelovanja oboljele osobe. Izlječenje je moguće nakon prolaska kroz tri faze.

Prva je faza ponovno proživljavanje pobačaja. Liječenje postabortivnog sindroma može započeti tek onda kad su

Živoro ena djeca i poba aji u Ma arskoj 1948.-2006.

0

50.000

100.000

150.000

200.000

250.000

300.000

350.000

400.000

1948

.19

50.

1952

.19

54.

1956

.19

58.

1960

.19

62.

1964

.19

66.

1968

.19

70.

1972

.19

74.

1976

.19

78.

1980

.19

82.

1984

.19

86.

1988

.19

90.

1992

.19

94.

1996

.19

98.

2000

.20

02.

2004

.20

06.



snažni osjećaji straha, bijesa, krivnje i tuge povezani s pobačajem opet svježi u svijesti žene koja je počinila pobačaj.

Druga je faza tugovanje za gubitkog pobačenoga djeteta. Žena treba dovesti u svijest potisnutu tugu i emocionalno rasteretiti dušu duboko proživljavajući i oplakujući gubitak pobačenoga djeteta. Važno je da žena nakon pobačaja shvati i prihvati kako je bio okončan život pravoga ljudskog bića.

Treća je faza oprost. On ima nekoliko sastavnica. Ponajprije, Božji oprost. Papa Ivan Pavao II. u okružnici Evangelium vitae s pravom tvrdi kako žena koja je učinila pobačaj, mora najprije osjetiti Božje oproštenje da bi mogla oprostiti sebi i drugima koji su sudjelovali u tom činu. Osoba koja želi pomoći ženi koja je učinila pobačaj treba je dovesti do toga da shvati kako je Bog, naš dobri Otac, sve od izvršenja pobačaja strpljivo čekao da mu se vrate sve osobe koje su sudjelovale u izvršenju pobačaja i da prihvate njegovo oproštenje. Kad to shvati, većina osoba koje su počinile pobačaj roni suze od radosnog ozdrav-ljenja i to je najbolja priprema za sakrament pomirenja u kojem se vjernik oslobađa krivnje i prima Božje oproštenje.

Zatim je potreban djetetov oprost. Nakon što je dobila Božje oproštenje, terapeut potiče ženu da zamoli svoje dijete da joj oprosti za pobačaj. Svrha je tog čina izlječenja da se napuste sve slike djeteta koje stoji uz Boga i pruža optužujući prst prema zemlji. Poželjna je slika djeteta koje oprašta i živi

u ljubavi Božje prisutnosti. Dobro je da žena napiše pismo svome pobačenom djetetu i zamoli ga za oproštenje.

U pomirenju je nužan i oprost sebi i drugima. Čineći tako, žena se oslobađa nagomilane mržnje prema sebi i onima koji su je nagovarali na pobačaj. Posebno je važno da oprosti sebi. Mnoge se žene stalno podsvjesno kažnjavaju te se osjećaju nedostojnima bilo kakve radosti, mira ili sreće u životu.

Konačno, pomirenje ide prema svojevoljnoj pokori. Dobro je da osoba sama sebi nametne neku pokoru kojom će dati Bogu zadovoljštinu za zločin koji je počinila.

PROGNOZA. Osoba poslije pobačaja može biti uvjerena u izlječenje ukoliko:

- je sposobna prihvatiti odgovornost za svoj udio u pobačaju;

- može iskreno govoriti o svom pobačaju kad je za to pri-lika, ali ne pod prisilom;

- je prihvatila potpuno i bezuvjetno Božje oproštenje;- je oprostila sebi te odlučila živjeti punim životom, unatoč

svojoj prošloj grešnoj odluci;- je iskazala razumijevanje i opraštanje ostalima koji su

sudjelovali u toj odluci;

- osjeća pomirenje sa svojim pobačenim čedom, željno iščekujući dan kad će se s njim opet sjediniti (Vicki Thorn, Project Rachel: Faith in Action, A Ministri of Compassion and Caring, u: Post-Abortion Afermath: A Comprehensive Consideration, ur. Michael Mannion,Washington, Sheed and Ward, 1994., str. 155).

„Premda je osoba doživjela ozdravljenje, najvjerojatnije će tu i tamo osjećati žaljenje ili bol zbog počinjenog pobačaja. Nerealno je očekivati da u ženi koja je duboko žalila ne će nikada iskrsnuti bolna sjećanja na njezin gubitak“ (A. S. Burnside, Savjest opterećena pobačajem, str. 88-89).

KNJIGA O PRAVU NA ROĐENJE. Iznesene misli o posta-bortivnom sindromu i odlična knjiga Pravo na rođenju u učenju Crkve cijenjenog dr. Stanka Lasića nalaze se u dinamičnom ekvilibriju. To znači da bi bolje poznavanje sadržaja te knjige i prihvaćanje korisnih savjeta koji su u njoj prisutni, dovelo do manjeg broja slučajeva, odnosno žrtava poslijepobačajnog sindroma i obratno, nepoznavanje ove problematike lako bi moglo dovesti do povećanja broja žena koje pate od postabortivnog sindroma.

U knjizi Pravo na rođenje u učenju Crkve, objavljen je bogat rječnik u kojem se nalaze dobro protumačeni pojmovi koji govore o postabortivnom sindromu: poslijepobačajni sin-drom (str. 672), posljedice pobačaja (str. 672), pobačaj (str. 670) i drugo. Ti su pojmovi obrađeni koncizno i argumen-tirano tako da doprinose boljem spoznavanju problematike. Priređivač na 634. strani knjige Pravo na rođenje u učenju Crkve donosi popis psihološke literature vezane uz problema-tiku postabortivnog sindroma.

Pisci su uložili veliki trud da se ova knjiga napiše i tiska, a time su učinili veliko dobro djelo i zadužili Crkvu, pa i čitav narod koji je dobio ovo, doista velebno djelo, pravu enci-klopediju crkvenog učenja o temeljnom ljudskom pravu, a to je pravo na život.U Zagrebu 3. srpnja 2009.

doc. dr. o. Mijo Nikićisusovac i psiholog; [email protected]

Neiscrpni materijal navjestiteljima Evanđelja

Djelovanje Crkve za dobro braka i obitelji nužno uključuje i prenošenje učenja Crkve o pravu na rođenje i poštovanje života od njegova nastanka pa do prirodne smrti, u svim nje-govim razvojnim fazama. Isto tako uključuje i jasnu riječ o njegovim povredama, gdje i kada se krši to pravo.

Bilo bi vrlo korisno podsjetiti se što su svećenici i njiho-vi suradnici - svjetovni vjernici činili na poštovanju života kroz skoro četiri decenija kod nas. Ovdje se moraju ubrojiti: blagopokojni msgr. Marko Majstorović u Slavonskom Brodu i Đakovačkoj biskupiji, g. Marijo Živković preko knjiga, filmo-va i letaka o životu prije rođenja i pobačaju, teta Jelena Brajša, voditeljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije prihvatom trud-nica koje su obitelji odbijale, Centri za život (Zadar, Mali Lošinj), dr. Antun Lisec, pavlin Marko Glogović, gospođa Bosiljka Bačura sa svojim „Djetešce na sunašce“, Caritasova obiteljska savjetovališta, Biskupska konferencija Jugoslavije i

Živoro ena djeca i poba aji u Makedoniji 1948.-2006.

0

10.000

20.000

30.000

40.000

50.000

60.000

70.000

80.000

1948

.19

50.

1952

.19

54.

1956

.19

58.

1960

.19

62.

1964

.19

66.

1968

.19

70.

1972

.19

74.

1976

.19

78.

1980

.19

82.

1984

.19

86.

1988

.19

90.

1992

.19

94.

1996

.19

98.

2000

.20

02.

2004

.20

06.



sada naša Hrvatska biskupska konferencija (HBK) s Vijećem HBK za obitelj i njezin predsjednik s porukama za Dan života, po simpozijima, Ured HBK za obitelj s (nad)bisku-pijskim povjerenicima za pastoral braka i obitelj, isusovački Obiteljski centar kroz Obiteljske ljetne škole. Tko će to sve nabrojiti! Vrlo su velike brojke spašene djece i majki. Sve je zapisano u Božjim statistikama, a tek jednim dijelom u ljud-skim brojkama. Nadam se da će uskoro netko ipak pokupiti sve podatke o tome radu jer su nam na ponos i poticaj mladom naraštaju svećenika i vjernika.

Ovdje ću govoriti samo o onome što Obiteljski centar Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove u Zagrebu sa suradnicima radi na tom području u zaručničkim tečajevima.

1. Brojke polaznika na tečajevima priprave na kršćansku ženidbu u našoj Crkvi su impozantne. Oko 80% vjenčanih u Katoličkoj Crkvi u zadnjih deset i više godina prošli su kroz tečaj, a donedavno je bilo godišnje 17.000 vjenčanja. Moji surad-nici i ja godišnje u Zagrebu i Zagrebačkoj nadbiskupiji sudjelu-jemo u nešto više od pedeset tečajeva. To je blizu dvije tisuće polaznika. U pet ili četiri susreta na tečaju mladima se u dva sus-reta govori o dostojanstvu ljudskog života od njegova nastanka do prirodne smrti. Pri tome je nezaobilazan govor o pobačaju i njegovim posljedicama za majke, obitelj i društvo. Jedan put govore liječnici s medicinskog stajališta, a drugi put svećenik teolog s moralnog stajališta u temi o odgovornom roditeljstvu. Pokušava se na prikladan način prikazati pro-blematiku i jasno učenje Crkve, bez kazuistike. Navode se – premda ukratko – medicinski i teološki razlozi o poštovanju ljudskog života i nje-govu dostojanstvu kao i svim povredama kao što su namjerni pobačaj, eugenika, medicinski potpomognuta oplodnja s embrio-cidima i nasilje u obiteljima, alkohol, droga.

2. U temi o odgovornom roditeljstvu riječ je o rađanju i odgoju djece, te narodnoj pošasti niskog nataliteta i izaz-vanih pobačaja. Mentalitet protiv života koji je zahvatio naše obitelji u kojima, izgleda, veću prepreku novim životima ima udobnost nego socijalne neprilike, kojih sigurno ima… Na veliku žalost, namjerno izazvani pobačaj mnogim bračnim parovima spada u „normalan način planiranja obitelji“.

3. Koji su dometi i granice našeg govora na tečajevima? Prije nekoliko godina za osobnu sam upotrebu proveo ankete među polaznicima zaručničkih tečajeva u gradskim sredinama i otkrio kako malen broj zaručnika ima dostatno znanje o vjeri i susljedno tome i manjkave vjerničke stavove u pitanjima poštivanja života. Tek njih tridesetak posto imaju znanje i stavove. Uvjeren sam da nije moguće da zaručnici u svega nekoliko susreta na tečajevima usvoje i vjersko znanje i vjerničke stavove.

Osim manjkavog znanja zaručnici su više od odras-lih relativizmom pogođeni što otežava uspješnost tečajeva.

Prije nekoliko godina Katolički bogoslovni fakultet pro-veo je anketu o vrednotama u Hrvatskoj iz koje su jako vidljive posljedice relativizma: „Hrvatska se čini zemljom proturječnosti, a što vrijedi i za sustav vrednota, bilo prokla-miranih bilo stvarno življenih… 80,6% populacije drži da je abortus ubojstvo jer prekida ljudski život, a 64,4% te iste pop-ulacije daje mogućnost ženi da odlučuje o pobačaju.“ (Josip Baloban, Crkvenost i obitelji, Zagreb, 2004. str. 7). Pisac to naziva proturječnom ambivalentnosti. Mi imamo pred sobom bračne kandidate koji u većini ne prihvaćaju u svemu moralno učenje Crkve. Nije samo u pitanju predbračni moral nego i najveće svetinje kao što je poštovanje života.

I kad se metode rada sa zaručnicima i promijene, to jest kad na tečajevima ne budu samo frontalna predavanja koja ostavljaju dojam govora „ex cathedra“ što ih napose iritira, ostaje i dalje problem koliko će i tada prihvaćati i usvajati katoličko ćudoređe.

Naši zaručnici su novi naraštaj mladih koji je od prijašnjih generacija naslijedio onu poznatu krilaticu mladih iz šezdeset i osmih godina XX. stoljeća: „Jedino je zabranjeno zabranjivati“.

Velika su ograničenja na tečajevima; vremenska i menta-liteta mladih, kao i što su premali dometi koje možemo postići u prenošenju crkvenog nauka o poštovanju života.

Očito je premalo vremena za tumačenje i njima za usvajanje.

Kad na tečajevima govore svjetovni vjernici kao svjedoci tada ima nešto više uspjeha nego kad govore samo svećenici ili svjetovni vjernici kao stručnjaci. Mladima mnogo više znači kad laik govori da pobačaj u njihovu braku ne dolazi u obzir nego izlaganje moralnog teologa. I ta svjedočenja ne mijenjaju lako njihove dotadašnje necrkvene stavove.

Veća je šansa za uspješno prenošenje učenja Crkve u dalj-njoj pripremi na brak, to jest u radu s mladima mnogo prije nego u izravnoj ili bližoj pripravi na vjenčanje. Smjernice Crkve i naše HBK u tome su jasne i konkretne.

Najveća šansa je ipak nova evangelizacija roditelja i preko njih njihove djece i mladih. Tu vidim i veliku korist knjige dr. don Stanka Lasića „Pravo na rođenje u nauku Crkve“. Ona je neiscrpni materijal navjestiteljima Evanđelja gdje će naći dostatno dobro pri-kazanog materijala za sve skupine slušatelja. U sklopu navještaja Radosne vijesti spasenja svoje pravo mjesto nalazi i „evanđelje života“ to jest poštovanje i unaprjeđenje života od njegova početka do prirodne smrti i odbijanje svake njegove povrede. U Zagrebu, 3. srpnja 2009.

mr. o. Jure Bosančićravnatelj Obiteljskog centra Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove

u Zagrebu, vodi Obiteljske ljetne škole; [email protected]

Živoro ena djeca i poba aji u Norveškoj 1932.-2006.

0

10.000

20.000

30.000

40.000

50.000

60.000

70.000

80.000

90.000

1948

.19

50.

1952

.19

54.

1956

.19

58.

1960

.19

62.

1964

.19

66.

1968

.19

70.

1972

.19

74.

1976

.19

78.

1980

.19

82.

1984

.19

86.

1988

.19

90.

1992

.19

94.

1996

.19

98.

2000

.20

02.

2004

.20

06.


Živoro ena djeca i poba aji u Slova koj 1948.-2006.

0

20.000

40.000

60.000

80.000

100.000

120.000

140.000

160.000

1948

.19

50.

1952

.19

54.

1956

.19

58.

1960

.19

62.

1964

.19

66.

1968

.19

70.

1972

.19

74.

1976

.19

78.

1980

.19

82.

1984

.19

86.

1988

.19

90.

1992

.19

94.

1996

.19

98.

2000

.20

02.

2004

.20

06.



Odgojiti i obrazovati da od surad-nika postanu djelatno suodgovorni

Ova je knjiga potaknula na razmišljanje, okupljanje i raspravu. Rijetko koja knjiga danas to postigne. Stoga sam kao nakladnik radostan. Pogotovo jer upravo njome proslav-ljam petnaestu obljetnicu svoje izdavačke tvrtke.

Prava je rijetkost da se ovako debele knjige traže i čitaju. Stoga je vijest kad se takva knjiga ukrade. A baš se to dogodi-lo potkraj lipnja. Jedna je čitateljica odnijela knjigu sa sobom u ured, na posao, i tamo su joj je ukrali. Blagoslovljeno bilo čitanje nezakonitom posjedniku!

Kao praktični vjernik reći ću i ovo: „Previše krštenih ne osjeća se dijelom crkvene zajednice i žive na njezinu rubu, obraćajući se župama samo u nekim okolnostima kako bi primili vjerske usluge. U usporedbi s brojem stanovnika svake župe, još uvijek su rijetki laici koji su, premda se priznaju katolicima, spremni staviti se na raspolaganje za rad na različitim poljima vjerovjesništva. Postoje kulturne i društvene poteškoće, ali vjerni Gospodinovu nalogu, ne možemo se pomiriti s čuvanjem postojećeg. Što možemo učiniti? Ponajprije treba pojačati napor za formaciju koja je pozornija i usredotočenija na viđenje Crkve. I na svećenicima,

i na redovnicima, i redovnicama, i na svjetovnjacima je da sve bolje razumiju što je ta Crkva, taj Božji Narod u Kristovu Tijelu. Istodobno je nužno poboljšati organizaci-ju dušobrižništva tako da se postupno promiče suodgovor-nost cjeline svih članova Božjeg Naroda. To traži promjenu načina razmišljanja o laicima, da ih se ne smatra samo surad-nicima klera, nego da ih se doista prizna kao suodgovorne za postojanje i djelovanje Crkve, potičući jačanje zreloga i angažiranog laikata.” (L’Osservatore Romano, 28. V. 2009., str. 8; www.va - Benedikt XVI. – govori – 26. svibnja 2009.)

Nemojte misliti da tražim kakvu revoluciju u Crkvi; samo sam doslovno naveo ulomak iz govora koji je Sveti Otac Benedikt XVI. izrekao 26. svibnja 2009. u rimskoj katedrali svetoga Ivana Lateranskog. No, taj važan Papin govor, kao i brojne govore zadnjih papa o socijalnom učenju Crkve ili o pravu na rođenje hrvatski katolički mediji ni stručni teološki časopisi uopće nisu preveli ni prenijeli! Ako katoličke ustanove ne približavaju crkvenim predvodnicima ni ostalim vjernicima ono što sam Papa uči, onda o tomu valja ozbiljno razmisliti i nešto poduzeti, a ne se čuditi što bezbožni kapi-talizam ili zakonodavna, izvršna i ustavnosudska vlast u ovoj zemlji ne poštuju dan Gospodnji, život od njegova početka, ljudsku osobu od njezina začeća!

Nositelji pothvata ostvarenja prava na rođenje ne mogu biti u prvome redu svećenici nego kršćanske žene i muževi, katoličke obitelji; liječnici i pravnici koji se nisu odrekli vlas-tite savjesti! Crkvena ih zajednica treba u tom smislu odgojiti i obrazovati, povjeriti im zadaću i odgovornost.

Imamo mehanizama za organizaciju katoličke malono-gometne lige, ali nemamo raširenu strukturu za spašavanje nerođenih života i pomoć trudnicama da očuvaju samopoštovanje i rode začeti život! Imamo katolički radio i katoličku novinsku agenciju, a nemamo svima znani SOS telefon za one koje dvoje o trudnoći! Svaki dan u molitvi blagoslivljamo plod Marijine utrobe, a što činimo da bude blagoslovljen plod utrobe i svih drugih žena? Sve nas to pita ova knjiga.

Knjige poput ove, koje provociraju i postavljaju pita-nja, omogućuju da se spoznaje prošire, prodube i usavrše. Zato sam kao njezin nakladnik ponosan. Još više, jer se na hrvatskom jeziku osjećao manjak djela koje bi povezalo i međusobno približilo shvaćanja vjere i dostignuća raznih znanstvenih struka o nastanku i vrijednosti ljudskoga života.

Hvala! – I s time završavam! - Hvala mojoj obitelji koja me poduprla u odluci da u ovim kriznim vremenima uložimo poprilične novce u ovakvu knjigu; hvala ocu Franji Pšeničnjaku što je spremno prihvatio da zajedno krenemo u ovaj projekt; hvala msgr. Valentinu Pozaiću i ocu Tončiju Trstenjaku na prvim recenzijama; hvala profesoru Tomislavu Salopeku na savjesnoj lekturi; hvala Srećku Koružnjaku, koji je krasno pre-lomio knjigu; hvala ocu Dragi Rogini na strpljivoj korekturi; hvala svim mojim radnicima koji su otisnuli, sašili i uvezali ova 1443 grama papira. Hvala don Stanku Lasiću na nezaboravnim trenutcima u Dubrovniku. Hvala prijatelju Petru Radelju i nje-govoj samozatajnoj gospođi, profesorici Maji na višegodišnjem trudu da se rukopis dovrši, potrebni tekstovi prevedu, sastave tablice, nacrtaju grafikoni, pribave ilustracije; da se stalno pazi na bogatstvo i čistoću hrvatskoga jezika; da se knjiga priredi, oblikuje, grafički i tehnički uredi. I na kraju, hvala svima koji ste je čitali i koji ćete je čitati!U Zagrebu, 3. srpnja 2009.

Stjepan Juranićdirektor Nakladničke kuće Tonimir; muž, otac i djed; [email protected]

Jeste li znali...?Jeste li znali da je kod začeća (neodvojivog sjedinjenja

dragocjenih djelića očeva i majčina tijela nazvanih spermij i jajašce) svakome od nas određena boja očiju, kose i kože, otisci prstiju, fizionomija i spol? Da je ovo isto srce, koje sada kuca u našim prsima počelo kucati oko tri tjedna nakon našeg začeća? Da smo svaki od nas počeli micati našim rukama i nogama (ovim istima, koje danas imamo) oko šest tjedana nakon začeća, kad smo bili toliko mali da naše majke još nisu mogle osjetiti naše pokrete? Saznat ćete još više ako pročitate knjigu „Pravo na rođenje u učenju Crkve”.

Jeste li znali da Katolička Crkva nije tijekom dvije tisuće godina postojanja promijenila stajalište o tome što je pravedno, što je pošteno, što je izraz dobrote i ljubavi, da je po tome jedin-stvena i da je stvarni moralni autoritet u Hrvatskoj i cijelome svijetu? Mnogo više ćete i o Crkvi saznati čitajući ovu knjigu.U Zagrebu, 4. srpnja 2009.

Marijo Živkovićvoditelj Obiteljskog centra u Zagrebu; [email protected]

Živoro ena djeca i poba aji u Njema koj 1948.-2006.

0

200.000

400.000

600.000

800.000

1.000.000

1.200.000

1.400.000

1.600.000

1948

.19

50.

1952

.19

54.

1956

.19

58.

1960

.19

62.

1964

.19

66.

1968

.19

70.

1972

.19

74.

1976

.19

78.

1980

.19

82.

1984

.19

86.

1988

.19

90.

1992

.19

94.

1996

.19

98.

2000

.20

02.

2004

.20

06.



Obrazloženje čovjekove parnicePoštovane gospođe i gospari, dragi župljani i prijatelji!

POSVETA. Svi smo iskustveno osjetili radost i sreću nakon što smo nešto dobro učinili, poduzeli, završili ili komu što vrijedno darovali. Ova knjiga ocijenjena je dobrom i vrijed-nom i radujem se što je postala i što ostaje mali kamenčić na velikom mozaiku koji se zove „Kršćansko poštovanje života od začeća do prirodne smrti” ili skraćeno „Pravo na rođenje u učenju Crkve”. Knjiga je dugo pisana pa kao cjelina sabire u sebi četrdeset godina predanoga služenja Crkvi. Poklanjam je toj svojoj Majci i Učiteljici u znak zahvalnosti za sve što sam od nje primio, od svećeničkoga zvanja do svih časnih službi koje sam obavljao i koje obnašam. Posvećujem je članovima Crkve u Hrvata koji hodočaste ovom zemljom i svim sugrađanima dobre volje. Neka bi Duh Istine (Iv 16, 13) dotaknuo sve njezine čitatelje da prihvate i u životu svjedoče učenje naše vjere o pravu na rođenje!

HVALA. Zahvalan sam mnogima koji su mi tijekom posli-jediplomskoga studija, izrade doktorske disertacije (ovdje preuzeto na str. 53-54, 177-201 i 359-368) i nastanka ove knjige velikodušno i puno pomogli, od profesora u Zagrebu (gdje sam magistrirao) i u Rimu na Alfonzijani (gdje sam dok-torirao), Hrvatskoga papinskog zavoda svetog Jeronima na čelu s dr. Ratkom Perićem gdje sam nekoliko godina boravio, do Centra za bioetiku i Nakladničke kuće Tonimir koji su knjigu objelodanili. Najveću zahvalnost dugujem prijatelju Petru Radelju koji je knjigu priredio za tisak, napisao pred-

govor i vrijedne dodatke, preveo tekstove kardinala Šepera, pape Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.

SVRHA. Nadam se da će knjiga korisno poslužiti svima koji žele upoznati crkvenu nauku o vrijednosti i poštovanju ljud-skoga života prije rođenja. To se učenje, kako je rekao papa Pavao VI., nije mijenjalo niti se može promijeniti (str. 193), a ovdje je izloženo u svjetlu vjere, to jest biblijskog poima-nja, crkvene predaje i učiteljstva u kojem naučavanje rimskih biskupa od vremena pape Stjepana V. iz devetog stoljeća (str. 74-75) do sadašnjeg pape Benedikta XVI. (str. 331-357) zauzima važno mjesto, a uz što pristaje cijela Crkva koja je na Drugom vatikanskom saboru najoštriju riječ upotrijebila upra-vo za pobačaj nazvavši ga užasnim zločinom (str. 149-166).

U svjetlu razuma dokumenti crkvenog učiteljstva oslanjaju se na osobu i njezina prava od kojih ono na rođenje odnosno na život zauzima prvo mjesto. Uzeti su u razmatranje rezul-tati znanosti, pruženi odgovori na stvarne poteškoće i prigode, izložen je moralnopravni vid problema.

NOVOST. Ono što je novo u naučavanju papa zadnjih desetljeća jest pozitivan pristup, poziv na zalaganje za vri-jednosti, apostolat života, civilizaciju ljubavi, kulturu života, optimizam koji Crkvu nikada ne ostavlja, a koji je Ivan Pavao II. na početku papinske službe ovako izrazio: „Neka vas ne

obeshrabre teškoće, protivljenja, neuspjesi, na koje možete naići na svojem putu. U pitanju je čovjek, a kada je u igri takav ulog, nitko se ne može zatvoriti u stav rezignirane pasivnosti. Imajte vjeru u Boga, imajte povjerenja u čovjeka. U Kristu, umrlom i uskrsnulom, čovjekova je parnica već dobila konačnu presudu: život će pobijediti smrt.” (str. 368). Zadnjih godina papinstva veliki je Poljak ponovio: „Da, život će pobijediti, jer su na njegovoj strani istina, dobrota, radost i pravi napredak. Na strani života je Bog koji voli život i daje ga obilno.” (str. 325).

TRAJNI IZAZOV. Tema koju obrađuje ova knjiga toliko je važna i zanimljiva da su se njome bavili najveći umovi čovječanstva, poput svetog Pavla (koji je korisnicima opoj-nih tvari i pripravaka što izazivaju pobačaj poručio da ne će baštiniti Božje kraljevstvo – str. 56), svetoga Ireneja Lionskog (koji je izrekao onu glasovitu: „Živi čovjek je Božja slava.” – str. 175), Tertulijana (s rečenicom od koje polazi pravna obrana nerođena života: „Čovjek je i onaj koji će to biti.” – str. 63 i 192), svetoga Augustina (koji je prvi ustvrdio da će i pobačeni uskrsnuti od mrtvih u Posljednji dan), svetoga Tome Akvinskoga (koji je jednostavnom rečenicom osudio i gri-jehe protiv šeste zapovijedi i protiv života, ali i zanemariva-nje djeteta kad je rekao: „Izlučivanje sjemena treba biti tako

Živoro ena djeca i poba aji u Poljskoj 1948.-2006.

0

100.000

200.000

300.000

400.000

500.000

600.000

700.000

800.000

900.000

1.000.000

1948

.19

50.

1952

.19

54.

1956

.19

58.

1960

.19

62.

1964

.19

66.

1968

.19

70.

1972

.19

74.

1976

.19

78.

1980

.19

82.

1984

.19

86.

1988

.19

90.

1992

.19

94.

1996

.19

98.

2000

.20

02.

2004

.20

06.


snim

io Iv

o M

arla

is


uređeno te nakon toga može slijediti dolično rađanje i odgoj rođenog djeteta.” – str. 94), svetoga Alfonza, teologa naših dana Haeringa, Tettamanzija, do hrvatskih teologa: Kuničića, Fučeka, Valkovića, Pozaića, Matulića. U ovoj je knjizi na jednome mjestu skupljeno što su sve rekli, uz kritički osvrt na njihova mišljenja i stajališta.

Dvadeset sam godina bio župnik na Korčuli pa ću se poslužiti pučkom slikom: kad mu se najprije rodila kći, Blaćanin je rekao: „Hvala Bogu.” Kad je dobio željenoga sina

punim je ustima uskliknuo: „Bogu hvala!” Katolička Crkva nikad nije dijelila djecu na željenu i manje željenu nego se veselila i veseli se svakom rođenju i sve nas potiče i poziva da se zauzimamo za život, širimo Radosnu vijest života (str. 249-314).

NAGRADA. Ne očekujem priznanja ni odličja od ljudi jer mi ih je sam dobri Bog dao: žrtve i trud na znanstvenom planu najprije mi je dao okruniti doktoratom u Vječnome Gradu prije točno 25 godina, a sada ovom knjigom za pedeset godi-na života i rada u Dubrovačkoj biskupiji i gradu koji se jed-nostavno zove Grad i koji smatram svojim. Još bih žarko želio da prije tristote obljetnice sadašnje katedrale (1713.-2013.) tu našu prvostolnu crkvu ugledam obnovljenu u starome sjaju. I kao čovjek i kao svećenik u životu sam bio i jesam sretan jer sam prihvaćen i okružen dobrim ljudima koje cijenim i volim kao obitelj. Zato punim ustima za sve dano i darovano kličem: „Bogu hvala!”U Kneževu dvoru u Dubrovniku 3. lipnja 2009.

don Stanko Lasić

Svako se začeto ljudsko biće ima pravo roditi

Govor pape Benedikta XVI. članovima Talijanskoga pokreta za život, Vatikan, Dvorana blagoslova, 12. svibnja 2008.

Draga braćo i sestre,S velikim vas zadovoljstvom danas primam i svakome

od vas upućujem srdačan pozdrav. Ponajprije pozdravljam msgr. Michelea Pennisija, biskupa Piazze Armerine i nazočne svećenike. Poseban pozdrav upućujem poštovanom Carlu Carsiniju, predsjedniku Pokreta za život i iskreno mu zah-valjujem za ljubaznim riječima koje mi je uputio u vaše ime. Pozdravljam članove Nacionalnog uprave i Izvršnog odbora Pokreta za život, predsjednike centara za pomoć životu, odgov-orne za razne službe: projekt Gemma [Progetto Gemma], Zeleni telefon [Telefono Verde], SOS život [SOS Vita] i Crveni telefon [Telefono Rosso]. Isto tako pozdravljam predstavnike udruge Papa Ivan XXIII. i nekih europskih pokreta za život. Preko vas koji ste ovdje nazočni širim nježne misli do onih koji su, ne mogavši osobno doći, duhovno sjedinjeni s nama. Osobito mislim na brojne dobrovoljce koji uz samoodricanje i velikodušnost s vama dijele plemenitu težnju promicanja i obrane ljudskoga života od njegova začetka.

Vaš posjet pada na tridesetu obljetnicu od kad je u Italiji ozakonjen pobačaj. Kanite predložiti temeljito promišljanje o ljudskim i društvenim učincima koje je taj zakon proiz-veo u građanskoj i kršćanskoj zajednici u tom razdoblju. Promatrajući protekla tri desetljeća i uzimajući u obzir sadašnje stanje, nemoguće je ne priznati da je danas praktički postalo teže braniti ljudski život jer se razvio način mišljenja postupnog obezvrjeđivanja njegove vrijednosti, budući da je on povjeren pojedinčevoj prosudbi. Posljedica toga je sma-njeno poštovanje prema ljudskoj osobi, vrednoti koja je u korijenu svakoga civiliziranog suživota, bez obzira na vjeru koja se ispovijeda.

Naravno, brojni su i složeni uzroci koji dovode do tako bolnih odluka kao što je pobačaj. S jedne strane, vjerna Gospodinovoj zapovijedi, Crkva se nikad ne umara isticati kako sveta vrednota postojanja svakoga čovjeka potječe iz Stvoriteljeva plana, a s druge strane potiče na promicanje svake inicijative u svrhu potpore ženama i obiteljima, kako bi se zajamčili povoljni uvjeti za prihvat života i za zaštitu ustanove obitelji utemeljene na braku između muškarca i žene. S druge strane, Crkva ohrabruje na promicanje svake inicijative u potporu ženama i obiteljima, kako bi se stvara-li uvjeti skloni prihvatu života i zaštiti ustanove obitelji zasnovane na braku između muškarca i žene. Dopuštanje završetka [„prekida”] trudnoće ne samo da nije riješilo prob-leme koji muče brojne žene i nemali broj obitelji, nego je otvorilo još jednu ranu u našim društvima, nažalost već pritis-nutima dubokim patnjama.

Zadnjih godina postoji velika posvećenost, i to ne samo od strane Crkve, kako bi se izašlo u susret potrebama i poteškoćama obitelji. Ipak, ne možemo skrivati da različiti problemi nagrizaju današnje društvo. Oni priječe da se, zbog nepovoljnog stanja u kojemu žive, ostvari želja tolikih mladih ljudi da se ožene i zasnuju obitelji. Nedostatak stalnog zapo-slenja, zakonodavstva koje često nedovoljno štite majčinstvo, nemogućnost da se osigura odgovarajuća potpora djeci,

Živoro ena djeca i poba aji u Sloveniji 1948.-2007.

0

10.000

20.000

30.000

40.000

50.000

60.000

1948

.19

50.

1952

.19

54.

1956

.19

58.

1960

.19

62.

1964

.19

66.

1968

.19

70.

1972

.19

74.

1976

.19

78.

1980

.19

82.

1984

.19

86.

1988

.19

90.

1992

.19

94.

1996

.19

98.

2000

.20

02.

2004

.20

06.


snim

io M

iro Š

kobić,

Blje

sak.

info


neke su od smetnji koje kao da guše potrebu plodne ljubavi otvarajući vrata rastućem osjećaju nepovjerenja u budućnost. Nužno je stoga udružiti snage kako bi različite ustanove izno-va mogle usredotočiti djelovanje na obranu čovječjeg života. Pozornost treba pokloniti obitelji u čijem se središtu život rađa i razvija. Prijeko je potrebno pomagati obitelj svim zako-nodavnim sredstvima kako bi se olakšalo njezino zasnivanje i odgojna uloga u današnjem teškom društvenom sklopu.

U ovom bitnom kontekstu društva, za kršćane uvijek ostaje otvoreno žurno i prijeko potrebno područje aposto-lata i evanđeoskog svjedočenja: hrabro i s ljubavlju štititi život u svim njegovim razdobljima. Zato, draga braćo i ses-tre, molim Gospodina da blagoslovi djelovanje koje, kao centar pomoći životu [Centro di Aiuto alla Vita] i pokret za život [Movimento per la Vita], poduzimate da se izbjegne pobačaj, i u slučajevima teških trudnoća, radeći istodobno na prosvjećivanju, kulturnoj i političkoj raspravi. Nužno je konkretno svjedočiti da je poštovanje života prvi oblik pravde koji treba primjenjivati. Za onoga tko ima dar vjere to pos-taje obvezujući nalog, jer je Kristov sljedbenik pozvan da sve više bude „prorok” istine koja se ne može otkloniti: samo je Bog – Gospodar života. On poznaje i voli, želi i vodi svakog čovjeka. Tu je najdublje i najveće jedinstvo čovječanstva: u činjenici da svako ljudsko biće ostvaruje jedinstveni Božji plan, svako ima podrijetlo u istoj Božjoj stvarateljskoj zamis-li. Tako se razumije zašto Sveto pismo kaže: Tko god oskvr-njuje čovjeka, oskvrnjuje Božje vlasništvo (usp. Postanak 9, 5).

Ove je godine šezdeseta obljetnica Deklaracije o pravima čovjeka čija je zasluga što je omogućila različitim kulturama, pravnim izričajima i društvenim uređenjima da se zbliže oko temeljne jezgre vrednota, a time i prava. Kao što sam nedavno, za vrijeme posjeta Ujedinjenim narodima, podsjetio članice Ujedinjenih naroda, „ljudska prava traže da ih se poštuje jer su izraz pravednosti, a ne samo zato što ih nalaže zakonodavčeva volja... Promicanje ljudskih prava najučinkovitija je strategija za uklanjanje nejednakosti između država i društvenih skupina kao i za povećanje sigurnosti„” (New York, 18. travnja 2008.). Zbog toga je vrlo pohvalan vaš napor na političkom području kao pomoć i poticaj ustanovama da se riječi „ljudsko dosto-janstvo” da pravo prepoznavanje. Vaša inicijativa Odboru za pritužbe Europskog parlamenta u kojoj branite temeljne vred-note prava na život od začeća, obitelji zasnovane na braku muškarca i žene, prava svakoga začetog ljudskog bića da se rodi i da ga u obitelji odgoje roditelji, dalje potvrđuje pouzdanost vaše privrženosti i punog zajedništva s crkvenim učiteljstvom koje oduvijek proglašava i brani takve vrijednosti kao one o kojima se „ne može pregovarati”.

Draga braćo i sestre, na susretu s vama 22. svibnja 1998. Ivan Pavao II. ponukao vas je da ustrajete u privrženosti

ljubavi i obrani ljudskog života i podsjetio da je, zahvaljujući vama, puno djece moglo iskusiti radost neprocjenjivoga dara života. Deset godina kasnije, ja vam zahvaljujem na vašem služenju Crkvi i društvu. Koliko ste ljudskih života spasili od smrti! Nastavite tim putom i nemojte se bojati, kako bi osmijeh života pobijedio na usnama djece i njihovih majki. Svakoga od vas i brojne ljude s kojima se susrećete u centrima pomoći životu povjeravam majčinskoj zaštiti Djevice Marije, kraljice obitelji, i dok vam jamčim da vas se spominjem u molitvi, od srca blagoslivljam vas i one koji pripadaju pokreti-ma za život u Italiji, Europi i diljem svijeta.

papa Benedikt XVI.

Živoro ena djeca i poba aji u Španjolskoj 1948.-2005.

0

100.000

200.000

300.000

400.000

500.000

600.000

700.000

800.000

1948

.19

50.

1952

.19

54.

1956

.19

58.

1960

.19

62.

1964

.19

66.

1968

.19

70.

1972

.19

74.

1976

.19

78.

1980

.19

82.

1984

.19

86.

1988

.19

90.

1992

.19

94.

1996

.19

98.

2000

.20

02.

2004

.


Živoro ena djeca i poba aji u Švedskoj 1948.-2006.

0

20.000

40.000

60.000

80.000

100.000

120.000

140.000

160.000

180.000

1948

.19

50.

1952

.19

54.

1956

.19

58.

1960

.19

62.

1964

.19

66.

1968

.19

70.

1972

.19

74.

1976

.19

78.

1980

.19

82.

1984

.19

86.

1988

.19

90.

1992

.19

94.

1996

.19

98.

2000

.20

02.

2004

.20

06.



Izumiremo kao hrvatski narod, izumiremo li i kao Crkva

dubrovačka?OPSEG POJMA SVEĆENIK. U Svećeničkoj godini (19. lipnja

2009. – 11. lipnja 2010.) vrijedi se podsjetiti kako je s jedne strane čitava Crkva svećenički narod, ali i kako je zapravo samo Isus Krist pravi posrednik između Boga i ljudi te je u tom smislu samo on potpuni Svećenik. Po krštenju svi vjer-nici sudjeluju u Kristovu svećeništvu. Na njegovu temelju i njemu na službi postoji sudjelovanje u Kristovu posla-nju, službeničko (ministerijalno, hijerarhijsko) svećeništvo, podijeljeno svetootajstvom reda. Ono ima tri stupnja: bis-kupstvo, prezbiterat i đakonat. U svakodnevnom govoru prez-bitere kao zaređene crkvene službenike, biskupove suradnike, nazivamo svećenicima jer obavljaju svete obrede (predslave euharistiju, ispovijedaju, dijele bolesničko pomazanje, krste) i navješćuju evanđelje. Svi su Kristovi učenici pozvani, ustrajući u molitvi i hvaleći Boga (Dj 2, 42-47), prikazivati sebe kao živu, svetu, Bogu ugodnu žrtvu (Rim 12, 1) i po svoj Zemlji svjedočiti o Kristu, opravdavajući svoju nadu u vječni život pred onima koji to traže (I Pt 3, 15). Rukopoloženi svećenik odgaja svećenički narod i predvodi ga, čini euharis-tijsku žrtvu u Kristovoj osobi i prinosi je Bogu u ime svega puka; a vjernici snagom svoga kraljevskog svećenstva (Otk 1, 6; 5, 10) sudjeluju u prinošenju hvalbene žrtve i obavljaju svoje svećeništvo u molitvi, svjedočanstvom svetoga života, samozatajom i djelotvornom ljubavlju.

BRAT, OTAC I PRIJATELJ. Svećenik gleda naprijed, prema Kristu; u ušima mu trajno odzvanja Isusov nalog Petru: „A ti, kad dođeš k sebi, učvrsti svoju braću.” (Lk 22, 32). Najveća svećenikova radost, cilj i uspjeh su ljudi odgojeni da postignu kršćansku zrelost (a ne infantilnost, ne ovisnost ili nedo-raslost, nego razvijenu samosvijest i samopoštovanje svoga ljudskog i kršćanskoj poziva).

Kao djelitelj svetih otajstava nas-toji biti most, produljena Božja ruka k ljudima. Često preuzetno, okrut-no, nespretno. On ne naviješta sebe, nego Isusa, i to raspetoga. U iskrenoj nakani moli s Gospodinovim Pretečom, neka bi On, Krist, rastao, a zaređeni službenik se umanjivao (Iv 3, 30). Ima komu, a ima i za što reći: „Slava Ti za onaj čas kad se na raskrižju života rukovah s Tobom i na svome dlanu osjetih toplinu Tvojega poziva, premda sam znao da su Ti u rukama oštri čavli, jer je ljepota Tvoja nezamjenjiva. Slava Ti za veselje života kojim si me ogrnuo i za tajnu radosti, koju si mi otkrio: jer su mi besane noći govorile o Tvome bdijenju nada mnom. A kad sam u gri-jeh bespomoćno pao, sjetio sam se, kako si pod križem padao, i sretan sam

što Te nisam na putu ostavio, jer je ljepota Tvoja nezamje-njiva. Slava ti za bjelinu Kruha kojom si ukrasio moje ruke, za svečanu misnicu na ovim plećima, za sve što je bilo, za sve što će doći, samo Te molim da me iz ruku ne ispustiš, jer je ljepota Tvoja nezamjenjiva.” (Rajmund Kupareo, Psalam djeteta koja je našlo sreću, 1938.).

GDJE SU DOMAĆA ZVANJA? Svećenička je godina prava prigoda da se kao vjernička zajednica zamislimo nad strašnim manjkom svećenika, posebno onih rodom, podrijetlom, zavičajnošću ili prebivalištem iz Dubrovačke biskupije. Što to u življenju katoličke vjere mladih ljudi i svjedočanstvu kršćanske zajednice ili nastupu vjerskih službenika, men-talitetu, podneblju ili načinu života odvaja hrvatski jug od ostalih dijelova Domovine, da je u njemu tako opao broj autohtonih svećeničkih zvanja? Je li tomu kriv nedovoljan rad s ministrantima; manjak životne radosti, odraslosti ili ozbiljnosti onih koji su obećali posluh biskupu pa su malo „oglušili“; obećali beženstvo (celibat) pa nisu sretni ili smi-reni; ili je tomu kriva neprivlačnost župnih ureda i seoskih sredina kao glavnine radnih mjesta? Ne svjedoči li vjernička zajednica na taj način da je svećeništvo neprivlačno, da se „ponuđači usluga“ takvog profila mogu uvoziti (donedav-no iz Hercegovine, sutra možda iz Poljske ili Afrike) kao specifična radna snaga? Ne će li se za ovaj naraštaj i kraj morati reći da provodi ohladnjelu ljubav kao anđelu Crkve u Efezu (Otk 2, 2-5), da živi prividno kršćanstvo kao anđelu Crkve u Sardu (Otk 3, 1-5) i da je zapao u posvjetovnjačenje i mlakost kao anđelu Crkve u Laodiceji (Otk 3, 15-20)? Jer, nemojmo se zavaravati – Crkvu ne čini mnoštvo sakralnih građevina kakvih je pun naš Grad (uostalom još od pada Republike većina od 47 crkava i crkvica unutar zidina više nisu bogomolje) nego živi ljudi, zauzeti vjernici, svjedo-ci Kristove ljubavi! Postojale su divne crkvene građevine, štoviše djelovali su prvi i vrlo napučeni samostani, živjeli i propovijedali najugledniji kršćanski svjedoci, vjerovjesnici i crkveni naučitelji u Svetoj Zemlji, na Bliskom Istoku, u

Svećenička godina

Dubrovačko svećenstvo u procesiji Svetoga Vlaha 3. veljače 2009., snimio Ivo Marlais


današnjoj Turskoj i sve do sjeverne Afrike, a tamo više nema ni kršćanske kulture! Imena tamošnjih biskupija čuvaju se za uspomenu u jednoj knjizi u Rimu; „ni kamen na kamenu“ (Lk 19, 44) od tog živog kamenja nije preživio. I dok se zati-ranje Crkve negdje može pripisati krvavoj povijesti, vjerskom progonu, političkim borbama i prevlastima, Zapadna Europa (koja je, nakon valova slanja misionara, sama postala misio-narsko područje i počela „uvoziti svećenike“) ima (imala je!) kršćanske korijene, ali ih se službeno stidi priznati, štoviše danas se zalaže za brojne kršćanstvu neprihvatljive vrednote.

POZIV DUBROVNIKU. Svećenička će godina za sve nas biti promašena, ako nakon nje sve ostane kako je i bilo, po načelu „pusti me stat“. Dubrovniče, ovo se tebe tiče! Ti, koji si sav od kamena, po uzoru na sveti grad Jeruzalem, i vječni grad Rim, i nebeski grad Sveti Jeruzalem, i po njima te i zovemo jednostavno – Grad: pokaži da ti srce nije od kamena, nego da još živo u grudima tuče; da te nije ostavio žar svetoga Vlaha koji se kao liječnik i svećenik, na Zemlji i poslije s Neba, brin-uo za svoje vjernike dok mu nije tokalo poć’ potražit drugo mjesto da skrasi svetačke kosti. Hoće li moći našega voljenog Parca, nakon više od tisuća godina, morati poći iz Grada tamo gdje ima žive čeljadi? Kad se na sljedećim stranicama pogle-da nepotpuni popis svećenika koji su djelovali u Dubrovniku zadnjih stoljeća dobije se ovakav upozoravajući grafikon:

A još je tužnije vidjeti da su poratna urbanizacija, raz-voj turizma i vrijeme kad je u svako mjesto došla struja, voda i telefon – vremenski označili sušu duhovnih zvanja s dubrovačkoga područja:

Svi se slažu da je 17 svetih misa koje se nedjeljom slave u Gradu unutar zidina najbolji znak kršćanske kulture prožete nedjeljnom euharistijom. No, to je događanje neizvedivo bez zaređenoga službenika! U svećeničkoj godini postajemo osjetljiviji na problem duhovnih zvanja i raspoloženiji za molitvu na tu naka-nu, zahvalniji našim duhovnim pastirima na brizi i ljubavi kojom nas okružuju, spremniji na praštanje za njihove ljudske slabosti i pogreške, odlučniji za suradnju, pomoć i suodgovornost.

Isus u mojoj lađiMrtvi mi valovi izbacuju vesla.Sporo idem uza snagu svu.A On mirno spava (k’o da ne zna za me)Ništa za to. On je ipak tu.

Imam vjeru čvrstu da prkosim vjetruI znam da je Isus meni sklon,Pa, kad teška vesla iz ruku mi padnu,Ja ću zaspat, a veslat će On.

Rajmund Kupareo, u Dubrovniku, 1937.

ODUŠEVITI PRIMJEROM, A NE RIJEČIMA. U vremenu u kojemu živimo Boga se sklanja s čovjekova obzora. Trka za preživljavanjem, mediji, reklame, televizija, internet često zastiru pogled prema svjetlu što dolazi od Boga, a čovječanstvo luta bez cilja. Zato je u svijetu u kojemu živimo danas najnužnije uprisutniti djelotvornu ljubav i ljudima otvoriti pristup Bogu.

Bratovština dubrovačkih svećenika nazvana Popovski zbor koja je nastala godine 1393. svijetli je primjer karitativne djelatnosti prezbitera u našem kraju. Oni su vlastitim sredstvi-ma uzdržavali osobe u bolnicama koje su podizali, otkupljiva-li zarobljenike iz sužanjstva i činili brojna druga karitativna djela. Svećenici su među prvima shvatili da je zajedničko dobro uvjet svačijeg pojedinačnog dobra pa su, brinući se za siromašne, postajali bogati i od toga su onda mogli drugima pomoći. Sve što je bilo njihovo bilo je u isto vrijeme i svih građana, zemlja je ostala onima koji su je obrađivali, a kuće i stanovi stanarima. (Bratovština je godine 1942. još uvijek imala u Gradu 91, a izvan Grada 23 kuće.)

Moliti nam je da i suvremeni navjestitelji evanđelja i Učiteljevi sljedbenici s istim duhom prihvate svoje poslanje u svijetu jer njihova dužnost nije ništa manja nego nekada. Sada već stariji naraštaji svećenika došli su poput proroka Amosa sa sela i od stada, i bili poslani na prostore kojim je 45 godina vladao bezbožni komunistički režim. Bilo ih je to-liko da su mogli popuniti sve pa i najmanje župe po selima i zaselcima, otocima i otočićima, a nosio ih je proročki zanos i neustrašivost u naviještanju, skromnost u životnom standar-du, ljubav prema ljudima. Nisu napuštali župe ni onda kad su one zbog iseljavanja opustjele, gradili su i popravljali crkvene objekte koliko se moglo, trpjeli šikaniranja, poniženja i pro-gone. Uspijevali su jer ih je puk cijenio, uzdržavao i volio. Naraštaji svećenika koji sad dolaze i nemaju gorko iskustvo propalog režima morat će se oboružati ne samo dostatnim teorijskim znanjem nego i evanđeoskom praksom koja jedina jamči uspjeh protiv nečistih zloduha kojih je prepun životni prostor suvremenoga čovjeka.

Promičući duhovna zvanja treba osuditi i okajavati slabosti i grijehe u vlastitim redovima, prvenstveno zlostavljanja djece i mladih, premda su to pojedinačni slučajevi koje se ne smije gene-ralizirati, kako bi prevladala svijest da većina časno i velikodušno obavlja svoje služenje i osjeća se zadovoljno i sretno jer ni u jed-nom drugom pozivu ne bi imala prilike učiniti toliko dobra, toliko pomagati, tješiti, poučavati, miriti s Bogom i ljudima.

Novozare eni sve enici rodom iz Dubrova ke biskupije (prema desetlje u re enja)

3

8 9

22

13 13

19

34

42

2931

32

36

48

21

4

15

19

86

1 10

1

0

10

20

30

40

50

Prezbiteri koji su djelovali u Dubrova koj biskupiji prema desetlje u re enja (nepotpuni podatci)

3

810

23

13 13

24

37

45

34

42 42

48

69

44

25

64

45

31

62

37

15 16

10

0

10

20

30

40

50

60

70

80

177x. 178x. 179x. 180x. 181x. 182x. 183x. 184x. 185x. 186x. 187x. 188x. 189x. 190x. 191x. 192x. 193x. 194x. 195x. 196x. 197x. 198x. 199x. 200x.


Svećenici koji su djelovali u Dubrovačkoj biskupiji

zadnja dva stoljećaUVODNO O POPISU. Kao skroman prilog obilježavanju

Svećeničke godine, slijedi nepotpuni popis svećenika vezanih uz Dubrovnik. Oni su zadnjih stoljeća na području današnje Dubrovačke biskupije nositelji poslanja što ga je Isus Krist povjerio apostolima. Većina ih je djelovala na župama, neki u Prvostolnom kasnije Stolnom kaptolu svete Marije, Zbornom kaptolu svetoga Vlaha u Dubrovniku, Stolnom kaptolu sve-toga Vlaha u Stonu te Stolnom kasnije Zbornom kaptolu sve-toga Marka u Korčuli, neki u Biskupijskom sjemeništu, ostali u samostanima, školama, bolnicama, vojarnama.

Svi su oni pripadali kleru (prezbiteriju, svećenstvu) neke redovničke zajednice ili dijeceze (do 1830. Dubrovačke nadbisk-upije, Stonske i Korčulanske biskupije; a od 1830. Dubrovačke biskupije ili susjednih dijeceza). To učlanjenje zove se inkardi-nacija (u biskupiju) ili filijacija (u redovničku pokrajinu).

Popis se zasniva na podatcima koje su prikupili msgr. Ivan Šimić, dr. Josip Sopta i mr. Petar Marija Radelj. Izostavljeni su svećenici kojima nije utvrđen nadnevak ređenja. Nedostaju podatci o više pijarista (skolopa), isusovaca, franjevaca, kapucina i benediktinaca koji su djelovali na području Dubrovačke biskupije. Nekim uvrštenima nedostaje mjesto ili dan rođenja ili smrti. No, i ovakav manjkavi popis (760 imena) može poslužiti svim čitateljima „Naše Gospe“ da se prisjete svećenika koji potječu iz njihovih obitelji, ili su njima ili njihovim pretcima pronosili govor o Bogu, vjeri, ćudoređu, smislu života, kulturi, miru; krstili ih, pričestili, krizmali, vjenčali, ispovijedali… Mrtvih se sjetiti molitvom, a živih i prijateljstvom i molitvom. Popis može poslužiti i onima koji pišu povijest ili uspomene da imaju neke međaše.

RUKOPOLOŽENJE. U prvom stupcu donesen je nadnevak svećeničkog ređenja. To je dan kad su postali svećenici. Po njemu su i svrstani kronološkim redom. Premda su se toga dana pridružili biskupu oko oltara i po prvi put prinijeli misnu žrtvu, većina ih je početak svećeničke službe slavila nekoliko dana kasnije u rodnom mjestu prvom svečanom tj. „mladom misom“.

Ono po čemu krhak čovjek postane svećenik zbiva se obično oko Petrova dana. Hip se zove polaganje ruku na ređenikovu glavu. Polažu biskup i nazočni svećenici. Nije to jedini nadvre-menski trenutak koji nam je darovan, ali je neponovljiv po slije-du koji uspostavlja. Na onoga koji polaže ruke, isto su tako bile položene. I tako redom. Pravi zareditelj je onaj Prvi. Brzinom svjetlosti kadrovi se vrte unatrag do Jeruzalema, do dvorane Posljednje večere gdje je Blagoslovljeni zaželio da se obnav-lja otajstvo njegove predaje, njegova samoizgaranja (koje će prezbiter obnavljati); u trenutak gdje je Skriveni poželio trajno ostati čudesno vidljiv u znaku kruha i vina – po drhtavosti prez-biterovih ruku i glasa; u sumrak pogubljenja kad je Umirući provreo krvlju i vodom da nam svima koji se priznajemo nje-govima vrati život infuzijom, opere nas i rodi Zajednicu Sebi pozvanih; u večer prvoga dana u tjednu kad je Proslavljeni nakon Prolaska, udahnuo sebe nevjernim, kolebljivim i zdvo-jnim učenicima, dopuštajući da pred Svevišnjim budu zavazda oprošteni grijesi koje oni otpuste, ostavljajući nam svoj mir, šaljući ih da budu stražari koji čekaju zoru, kako bi svoju nadu mogli podijeliti s onima koji ne vide izlazeće sunce.

Ja glasnik bit ću Božji

Ja glasnik bit ću Božji i ko cjelov miratom zemljom ja ću poći ljudstvo dizat k nebu, nebeskih bacat zrakau tamnu, zemsku noć.

I zborit ću o Pravdi, Dobroti i Ljepotio vječnoj Ljubavi,da svima jedan Bog je, što sve nas dobar stvori,i da smo braća svi.

Pa kada k meni dođe, makar tkogod bio,i otrcan i goli s mnogo rana teških, ja trpjeti ću s njime:bol svač’ja moja bol.

I otrt ću mu suzu i vedriti mu licei rani melem biti dat ću sve mu svoje, a ne ću l’ sveg tog moći,bar s njim ću suze lit.

Izidor Poljak (1883.-1924.)

U to ređenje, u taj Sveti Grad Jeruzalem, među apos-tole i Mariju, sve dolje popisane odvelo je polaganje ruku. Golema većina u svećeničkom zvanju ustraje do smrti. Najdulji svećenički vijek u donjem popisu imaju Vice Belatin (svećenik 79 godina, 1772.-1851), Pero Šantić (tijekom 73 godine, 1894.-1966.), Mato Pišta (72 godine misništva, 1852.-1924.), Antonin Zaninović (72 svećeništva, 1901.-1973.), Niko Kusalić (71 godina staža, 1917.-1988.), Frano Vučetić (71 godina svećenstva, 1904.-1974., od toga pet godina na robiji) ili Pavo Skorsur (70 godina služenja u Katedrali, 1776.-1845.).

RAZLIKE U OSLOVLJAVANJU. Masnim su slovima otisnuta imena svećenika koji su kasnije zaređeni i za biskupe. Drevni pridjevak uz osobno ime svećenika u dubrovačkome kraju je dum (od latinskoga dominus, gospodin); isto znači i don koji je kasnije preuzet iz talijanskoga. (Dumo se kaže kad mu se ne spominje ime.) Za biskupijsko (mirsko, svjetovno /za razliku od redovničkog/) svećenstva koristi se i izraz pop, od grčkoga papas, koji nekad i ponegdje ima i pogrdan smisao. Pojedini biskupijski svećenici mogu dobiti titulu kanonika (kan.) ili monsignora (msgr.). Članovi prosjačkih redova (bijeli i crni fratri tj. dominikanci i franjevci, kapucini, karmelićani) imaju titulu fr. (fratar, brat). Članovi ustanova posvećenog života koji nisu članovi redova nego družbi (isusovci, skolopi, mon-fortanci) imaju titulu o. (otac, p. pater, padre). Salezijanci upotrebljavaju don. Kratica OSB znači benediktinac, OP dominikanac, OFM franjevac, SJ isusovac, SDB salezijanac.

Žižak sam zavjetni neznana plamena,Škrabica što grijehe prima, Školjka za pravljenje svetog znamena, Zvono za zabavu malenima.

Na tuđi prag sjednem k’o mala krijesnica, Nahoče neko. Plam koji me dirne postaje pesnicaIl’ runo meko.

Rajmund Kupareo, Autoportret srca, 1948.


Zaređen Svećenik (mjesto i nadnevak rođenja i smrti)24.9.1772. dum Vice Belatin (Orebić, 31.7.1748. – ?, 1.3.1851.)

8.9.1776. dum Pavo Skorsur (Dubrovnik, 6.3.1753. – Dubrovnik, 25.9.1845.)18.12.1779. dum Vlaho Svilokos (Koločep, 26.5.1756. – Koločep, 14.5.1844.)16.4.1782. dum Luka Brsečina (Slano, 12.3.1759. – ?, 23.3.1851.)15.8.1784. dum Ivo Kristić (20.4.1762. – Smokovljani, 23.1.1849.)

12.12.1784. dum Niko Falkoni (Dubrovnik, 9.12.1761. – ?, 8.7.1848.)24.4.1785. dum Ivo kan. Sabljić (Dubrovnik, 12.1.1762. – Dubrovnik, 18.4.1845.)22.5.1785. dum Frano Maždin (Banići, 22.5.1762. – Banići, 2.11.1851.)1.6.1785. dum Roko Zaffron (Korčula, 31.5.1757. – Korčula, 1843.)

30.9.1785. dum Ambroz Gjivoje (Lastovo, 17.11.1760. – Lastovo, 11.2.1846.)14.12.1789. dum Ante Obad (28.4.1766. – Dubrovnik, 5.2.1844.)15.12.1790. dum Stijepo Koić (Dubrovnik, 1.10.1767. – Dubrovnik, 20.9.1854.)17.12.1790. dum Ante Gjivoje (Lastovo, 29.3.1767. – Slano, 19.4.1846.)15.7.1792. dum Pero Lupis (Dubrovnik, 26.9.1769. – Dubrovnik, 23.1.1851.)26.6.1793. dum Ante kan. Dražić (Split, 16.6.1770. – ?, 27.4.1854.)20.9.1794. dum Miho Scironi (Lopud, 23.1.1772. – Lopud, 31.12.1845.)25.7.1795. dum Ivo Segedin (Žrnovo, 7.1.1762. – Pupnat, 4.4.1849.)1.11.1795. dum Stijepo Jurović (Kuna, 3.8.1768. – Dubrovnik, 24.11.1843.)

20.12.1795. dum Jozo Papis (Lopud, 28.1.1773. – ?, 20.2.1859.)22.12.1798. dum Ivo kan. Misjato (Zadar, 21.11.1772. – ?)23.9.1799. dum Ante Pecotić (Smokvica, 16.10.1775. – Smokvica, 20.9.1844.)29.3.1800. dum Miho Radilović (Dubrovnik, 29.3.1777. – Zaton, 9.9.1866.)

27.10.1800. dum Niko Hajdić (Prožura, 25.9.1774. – ?, 25.12.1857.)4.10.1801. dum Baldo Vidoš (Oskorušno, Kuna, 20.5.1777. – Kuna, 20.2.1862.)22.4.1802. dum Niko Barbica (Trpanj, 5.12.1775. – ?, 22.7.1857.)25.4.1802. dum Jozo Sokolović (Trebinje, 14.3.1770. – ?, 3.3.1858.)18.9.1802. dum Ivo Kapor (Korčula, 8.3.1776. – Korčula, 3.1.1849.)26.3.1803. dum Kristo Spaleta (Kuna, 2.5.1779. – Kuna, 16.1.1865.)3.4.1803. dum Marko Orebić (Blato, 14.4.1774. – Vela Luka, 18.3.1849.)

19.6.1803. dum Grgur Dimitri (Korčula, 25.10.1779. – 1856.)17.12.1803. dum Pero Lalić (Dubrovnik, 26.5. 1776. – Dubrovnik, 7.1.1854.)

1.5.1804. dum Ivo Vilović (Korčula, 27.12.1780. – Korčula, 4.4.1853.)7.7.1805. dum Ivo Tomašić (Smokvica, 14.9.1780. – ?, 5.6.1858.)

25.8.1805. dum Niko Violić (Potomje, 3.8.1782. – ?, 23.1.1858.)18.9.1805. dum Gjuro Šerković (Vrućica, 11.9.1782. – ?, 29.5.1861.)21.9.1805. dum Luka Dundović (Lastovo, 14.9.1782. – ?, 20.12.1861.)

24.10.1805. dum Marin Ivo Fantella-Borovinić (Lastovo, 18.12.1782. – ?, 19.8.1852.)15.4.1806. dum Marko Radovanović (Lastovo, 23.1.1782. – Mokošica, 14.12.1871.)31.5.1806. dum Stijepo Dražinić (Lastovo, 23.11.1782. – ?, 6.3.1857.)16.4.1807. dum Ambroz Sangaletti (Lastovo, 10.1.1786. – Lastovo, 24.6.1859.)16.8.1807. don Pero Joković (Blato, 14.9.1784. – Vela Luka, 24.10.1864.)

25.10.1808. dum Niko Cetinić (Blato, 4.10.1782. – Vela Luka, 20.9.1849.)31.3.1809. dum Pero Jeričević (Žrnovo, 3.2.1786. – ?, 6.1.1864.)

23.12.1809. fr. Vinko Čučić OP (Dubrovnik, 7.12.1785. – Dubrovnik, 22.2.1853.)24.9.1810. dum Vice Miloslavić (Postranje, 17.8.1788. – Postranje, 9.10.1849.)21.9.1811. dum Silvestar Tomeljić (Kuna, 30.12.1787. – ?, 20.9.1852.)3.8.1812. dum Ivo Bogojević (Prizdrina, Kuna, 28.2.1788. – ?, 29.6.1871.)

dum Mato Vodopić, misnik 1840.-1893.

dum Baro Antica-Mezomondo, misnik 1848.-1872.

dum Mato Pišta, misnik 1852.-1924.

don Jozo Crnica, misnik 1869.-1919.

dum Antun Maffioli, misnik 1869.-1933.

dr. Josip Marčelić, misnik 1870.-1928.


8.6.1813. dum Ivo kan. Stipković (Blato, 16.11.1789. – Korčula, 26.9.1871.) 21.11.1813. dum Andro Botica (Račišće, 18.5.1788. – Vrnik, 6.10.1854.) 17.7.1814. dum Spiro Franičević (Orebić, 12.6.1788. – Janjina, 14.5.1870.) 14.9.1814. dum Kuzma Kvestić (Lastovo, 17.6.1790. – Dubrovnik, 16.12.1878.) 28.5.1815. dum Ante Radić (Orebić, 14.11.1790. – 1856.) 1.10.1815. dum Niko opat Giuran (30.9.1792. – ?, 14.8.1862.)

21.9.1816. dum Stjepo Milovčić (21.9.1793. – Ston, 8.2.1852.) 5.5.1817. dum Grgur kan. Boschi (Korčula, 12.4.1794. – Korčula, 4.4.1854.) 1.11.1817. dum Vid Grgurević (Lastovo, 7.2.1793. – Lopud, 10.1.1850.) 18.12.1818. dum Ante Vekarić (Punta, Pelješac, 14.6.1795. – ?, 20.6.1859.)

1.1.1820. dum Stijepo Antica (Lastovo, 7.9.1795. – Rožat, 10.6.1859.) 20.5.1821. dum Franko-Donko Bačić Pušilo (Blato, 14.7.1797. – Blato, 28.12.1848.) 20.5.1821. dum Marko Petković (Blato, 24.9.1794. – Blato, 30.9.1852.) 24.6.1822. fr. Rajmund Gučetić ml. OP (Dubrovnik, 4.5.1798. – Dubrovnik, 24.5.1859.)

27.12.1823. dum Ante Kiprić (?, 10.6.1798. – Zaton, 16.8.1876.) 20.3.1825. dum Niko kan. Arbanas (Dubrovnik, 3.2.1801. – Dubrovnik, 12.2.1880.)

20.3.1825. dum Božo kan. Rešetar (?, 5.2.1799. – Dubrovnik, 17.1.1878.) 15.5.1825. dum Niko Vuković (Cavtat, 3.6.1800. – Dubrovnik, 31.12.1881.) 21.9.1825. don Anđeo Colombo (Dubrovnik, 27.9.1801. – Dubrovnik, 10.7.1889.) 21.3.1826. dum Ivo Dedović (24.2.1797. – Dubrovnik, 16.12.1868.) 26.12.1826. dum Vice Šantić (Blato, 28.11.1802. – Blato, 6.11.1868.) 1.10.1827. dum Ivo kan. Bogdanović (27.5.1804. – Dubrovnik, 20.8.1880.)

17.12.1828. dum Vice Jeričević (Korčula, 14.9.1797. – Korčula, 20.3.1857.) 5.4.1831. dum Ivo Rusini (24.3.1808. – Ošlje, 8.11.1861.)

11.9.1831. dum Antun Mostahinić (27.7.1802. – Topolo, 30.7.1848.) 2.9.1832. dum Ante Kopanica (29.6.1809. – Dubrovnik, 18.5.1877.) 2.9.1832. msgr. Ivan Zaffron (Korčula, 7.6.1807. – Korčula, 16.9.1881.) 22.7.1833. dum Pero Bačić (Blato, 6.7.1807. – Korčula, 28.6.1888.) 17.5.1834. o. Stjepan Bonomi SJ (Verona, 29.12.1810. - ?) 30.9.1834. dum Ivo Svilokos (Koločep, 20.2.1805. – Zaton, 14.8.1887.)

23.8.1835. dum Jozo Espie (22.10.1810. – Batakovina, 10.5.1879.) 23.8.1835. dum Niko kan. Fantella (Lastovo, 25.9.1808. – Korčula, 11.8.1861.)

27.9.1835. dum Niko Deroko (29.1.1811. – Budva, 23.5.1884.) 4.9.1836. dum Ivo Račić (22.11.1810. – Putnikovići, 21.11.1854.) 11.3.1837. dum Baldo Iveta (Trpanj, 5.1.1813. – Maranovići, 25.11.1846.) 9.5.1837. dum Marko Petković Kovač (Blato, 1.7.1810. – Blato, 5.3.1877.) 17.9.1837. dum Ivo Matić (stariji) (Zaton, 1.5.1811. – Smokvica, 8.10.1844.) 17.9.1837. dum Ivo Pitarević (?, 17.10.1810. – Dubrovnik, 10.12.1891.) 17.9.1837. dum Luka Zamanja (?, 4.6.1810. – Lopud, 15.6.1845.)

24.9.1837. dum Ante Dolci (7.9.1811. – Dubrovnik, 4.2.1862.) 24.9.1837. dum Pasko Naracci (15.12.1812. – Danče, 15.6.1888.) 24.9.1837. dum Miho Suhor (Gruž, 3.2.1810. – Cavtat, 28.1.1890.) 24.9.1837. dum Gaetan Zamit (25.4.1811. – Danče, 10.5.1858.) 26.12.1837. dum Mato Županović (6.12.1814. – Dubrovnik, 21.4.1874.) 25.3.1838. don Ivo Depolo (Korčula, 24.6.1812. – ?, 22.8.1881.) 27.10.1839. dum Ante Gašparović (?, 16.4.1813. – Korčula, 10.1.1859.) 27.10.1839. dum Antun Pasko Kazali (Dubrovnik, 29.4.1815. – Dubrovnik, 15.1.1894.)

18.12.1839. prof. dum Gjuro Pulić (Dubrovnik, 14.10.1816. – Trident, 24.5.1883.)

Zaređen Svećenik (mjesto i nadnevak rođenja i smrti)

don Pero Sardelić, misnik 1871.-1928.

don Frano Uccelini-Tice, misnik 1871.-1937.

dum Antun Gjivoje, misnik 1875.-1917.

don Jero Gjik, misnik 1881.-1939.

don Vice Medini, misnik 1887.-1928.

don Jozo Boglić, misnik 1888.-1921.


4.4.1840. dum Andro Ferri (Trpanj, 11.9.1815. – Trpanj, 21.3.1885.)20.5.1840. dum Ivo Balbi (Šipan, 17.3.1814. – Dubrovnik, 9.1.1890.)28.5.1840. dum Ante Grillo (Dubrovnik, 9.4.1815. – Topolo, 16.5.1861.)

22.11.1840. msgr. dum Mato Vodopić (Dubrovnik, 13.12.1816. – Dubrovnik, 13.3.1893.)30.11.1840. dr. dum Antun Ročić (Dubrovnik, 15.2.1818. – ?, 11.4.1862.)19.12.1840. dum Vice Koporčić (Šipan, 5.8.1818. – Dubrovnik, 21.6.1888.)26.9.1841. dum Vice Bonvardo (Korčula, 7.10.1816. – Korčula, 16.12.1888.)26.9.1841. dum Ivo Lupi (Rijeka (Fiume), 17.8.1817. – Dubrovnik, 17.6.1891.)

19.10.1842. fr. Arkanđeo Zglav OP (Dubrovnik, 13.7.1816. – Dubrovnik, 12.5.1889.)1.3.1843. dum Mato Balbi (Dubrovnik, 22.4.1819. – Pločice, 22.4.1845.)

11.3.1843. dum Jozo Amerling (Dubrovnik, 2.9.1819. – Mokošica, 29.1.1867.)11.3.1843. dum Đuro Montina (Korčula, 5.9.1815. – Doli, 18.12.1888.)30.4.1843. dum Niko Jelić (Banići, 16.3.1816. – Ponikve, 5.7.1863.)14.5.1843. dum Pero Gjivović (Brsečine, 17.5.1817. – Dubrovnik, 4.4.1891.)27.8.1843. msgr. dum Marko Kalogjera (Blato, 7.12.1819. – Split, 4.12.1888.)27.8.1843. dum Ivo Puljizević (Dubrovnik, 14.2.1816. – Kotor, 4.5.1864.)23.3.1844. dum Ante Barabić (Dubrovnik, 17.3.1821. – Čilipi, 31.3.1882.)12.5.1844. dum Luka Pavlović (Dubrovnik, 31.1.1821. – Dubrovnik, 18.4.1887.)1.11.1845. dum Jozo Bošković (Blato, 14.9.1821. – Blato, 13.9.1886.)1.11.1845. dum Stijepo Tomašević (Dubrovnik, 17.3.1823. – Dubrovnik, 3.1.1897.)

16.11.1845. dum Ante Ramadan (Dubrovnik, 10.5.1823. – Cavtat, 29.3.1887.)4.10.1846. dum Frano Kunjašić (Blato, 7.8.1822. – Mokošica, 11.10.1848.)

6.1.1847. fr. Antonin Pesante OP (San Romulo, Liguria, 21.11.1823. – Dubrovnik, 14.2.1902.)20.3.1847. dum Baro Pavlović (Dubrovnik, 20.1.1823. – Gruda, 7.1.1864.)20.3.1847. dum Kuzma Petković (Blato, 3.5.1822. – Korčula, 26.2.1904.)15.3.1848. dum Ante Ismaelli (Cavtat, 13.9.1821. – Slano, 27.8.1890.)22.4.1848. fr. Angelo Maria Martini OP (Liguriensis, 10.7.1825. – ?)20.9.1848. dum Gjuro Korte (Pelješac, 3.8.1821. – Lisac, 5.4.1865.)30.9.1848. dum Baro Antica-Mezomondo (Lastovo, 28.1.1825. – Lastovo, 11.10.1872.)30.9.1848. msgr. dum Grgur Rajčević (31.1.1826. – Zadar, 27.10.1899.30.9.1848. dum Mato Štuk (Vrućica, 11.3.1824. – Orebić, 21.9.1894.)

20.10.1848. dum Stijepo Filipović (Lopud, 25.2.1822. – Suđurađ, 28.7.1886.)20.10.1848. dum Pero Franasović (Korčula, 8.3.1819. – Trsteno, 5.12.1883.)

1.4.1849. don Ante Bačić (Blato, 21.11.1826. – Blato, 11.12.1912.)28.10.1849. dum Andro vitez Alibranti (Korčula, 11.4.1826. – Korčula, 27.1.1903.)28.10.1849. dum Grgur Boschi (Korčula, 12.12.1824. – Dubrovnik, 6.1.1901.)

25.5.1850. dr. dum Đuro kan. Avoscani (Dubrovnik, 24.5.1827. – Zadar, 2.8.1865.)16.6.1850. dum Kristo Krile (Gruž, 17.1.1825. – Banići, 9.12.1877.)6.10.1850. dum Stijepo kan. Bazdan (Dubrovnik, 21.2.1828. – Dubrovnik, 21.7.1896.)6.10.1850. dum Antun kan. Depolo (Korčula, 31.12.1827. – Korčula, 20.6.1905.)6.10.1850. dum Stijepo Krivelja (Orebić, 20.6.1826. – Putniković, 21.10.1858.)7.12.1851. don Jakov kan. Alesić (Orebić, 20.12.1827. – Orebić, 19.8.1914.)7.12.1851. fr. OFM / dum Vjencelav Batinić (Dubrovnik, 4.4.1829. – Čibača, 11.11.1901.)7.12.1851. don Toma Jedrlinić (Omišalj na Krku, 6.8.1829. – Dubrovnik, 11.4.1872.)7.12.1851. dum Lovro Kukuljica (Cavtat, 25.4.1828. – Dubrovnik, 25.5.1871.)14.3.1852. dum Miho Lučić (Dubrovnik, 22.3.1826. – Ponikve, 6.11.1871.)14.3.1852. dum Ivo Selak (Dubrovnik, 30.3.1828. – Pločice, 24.5.1888.)20.6.1852. dum Ivan Stojanović (Dubrovnik, 17.12.1826. – Dubrovnik, 19.9.1900.)


don Pavo Pavlić, misnik 1888.-1943.

don Niko Štuk, misnik 1889.-1939.

don Niko Zlovečera, misnik 1888.-1927.

don Ivo Božić, misnik 1889.-1953.

dum Ivo Ferranti, misnik 1891.-1947.

don Gjuro Laneve, misnik 1891.-1940.


1.9.1852. dum Stijepo Hrdalo (25.8.1828. – Dubrovnik, 10.8.1897.) 3.10.1852. msgr. dum Mato kan. Pišta (Dubrovnik, 19.8.1829. – Dubrovnik, 15.2.1924.) 4.1.1854. don Antun Bačić (Blato, 31.8.1828. – Korčula, 7.3.1890.) 4.1.1854. dum Niko Selak (Dubrovnik, 25.11.1830. – Dubrovnik, 21.1.1888.) 9.4.1854. don Marin Beusan (Župa Dubrovačka, 3.10.1830. – Dubrovnik, 31.3.1911.) 9.4.1854. dum Baldo Zumeljan (Dubrovnik, 31.3.1831. – Putnikovići, 12.1.1877.)

24.6.1854. dum Petar Lončar (Hrvatska Rakovica, 29.5.1831. – ?, 4.4.1902.) 12.11.1854. dum Stijepo kan. Skurla (Dubrovnik, 4.3.1832. – Dubrovnik, 30.11.1877.) 15.4.1855. don Baro Broilli (Dubrovnik, 15.4.1832. – Dubrovnik, 30.11.1916.) 14.10.1855. msgr. dr. dum Božo opat Trojanis (Korčula, 23.2.1833. – Korčula, 8.2.1918.) 9.12.1855. dum Antun Buntjelić (Orebić, 12.6.1831. – Korčula, 4.1.1906.) 9.12.1855. dum Ante Petković (stariji) (Blato, 30.5.1828. – Blato, 25.4.1901.) 26.12.1855. fr. Jakob Jović OFM (Dubrovnik, 23.10.1832. – Dubrovnik, 21.3.1918.) 24.8.1856. fr. Marijan Pusić OFM (Dubrovnik, 28.10.1833. – Dubrovnik, 27.12.1909.)

20.9.1856. fr. Česlav OP / dum Marko Lazarević (Koločep, 18.7.1833. – Cavtat, 21.6.1899.) 28.10.1856. dum Frano Cetinić (Blato, 8.5.1832. – Vela Luka, 29.9.1892.)

28.10.1856. dum Niko Fabris (Korčula, 14.9.1830. – Vrnik, 9.12.1873.) 28.10.1856. dum Marko Rusini (Dubrovnik, 5.3.1833. – Majkovi, 30.5.1862.) 29.3.1857. dum Joakim Tonini (Dubrovnik, 19.6.1834. – Dubrovnik, 7.2.1892.) 19.9.1857. dum Ivo Brašić (Kuna, 8.10.1833. – Mandaljena, 16.6.1886.) 20.3.1858. msgr. dum Petar Bačić (Blato, 31.5.1835. – Blato, 30.9.1912.) 20.3.1858. don Marin Gavranić (Blato, 17.10.1833. – Dubrovnik, 7.4.1909.)

20.3.1858. dum Ante Petković (mlađi) (Blato, 3.10.1833. – Dubrovnik, 19.1.1901.) 12.4.1858. dum Ante Bautović (Ponikve, 1.7.1834. – Mokošica, 28.6.1859.)

21.9.1858. dum Stijepo Marković (Trpanj, 23.12.1833. – Trpanj, 27.10.1894.) 19.12.1858. fr. Gaudencije Barbić OFM (Lastovo, 6.12.1835. – Dubrovnik 30.3.1907.) 9.4.1859. dum Dominik Anicini (4.8.1835. – Popovići, 18.10.1872.) 9.4.1859. don Ivo kan. plovan Šeman (Blato, 2.3.1836. – Blato, 11.2.1919.) 9.4.1859. don Ivo Šimunković (Kuna, 25.6.1834. – Kuna, 7.3.1902.) 9.4.1859. fr. Ambrozije Škaprlenda OFM (Čajkovići, 25.11.1834. – Dubrovnik, 21.8.1917.) 9.4.1859. dum Stijepo Valjalo (Dubrovnik, 25.2.1835. – Koločep, 18.4.1867.)

9.4.1859. msgr. dum Jakov Vukičević (Dubrovnik, 6.7.1836. – ?, 23.5.1912.) 17.6.1859. fr. Celestin OFM / don Ante Žuvela (Blato, 29.7.1836. – 1898.) 2.6.1860. fr. Daniel Radmilović OFM (Dubrovnik, 13.2.1837. – Dubrovnik 12.3.1911.) 17.3.1861. don Baro Antičević (Lastovo, 1.5.1833. – Lastovo, 24.3.1911.) 17.3.1861. msgr. dum Antun Kovačević (Dubrovnik, 29.6.1837. – Lopud, 8.7.1915.) 17.3.1861. dum Niko Vidoš (Pelješac, 23.8.1838. – ?, 28.3.1870.) 30.6.1861. fr. Albert Gamulin OP (Jelsa na Hvaru, 15.11.1838. – Stari Grad, 7.6.1921.) 22.6.1862. don Antun Dežulović (Janjina, 8.6.1838. – Trento, 16.6.1914.)

22.6.1862. dum Baldo Kresalja (Kuna, 26.12.1834. – Putniković, 19.7.1888.) 22.6.1862. don Ivo Sangaletti (Lastovo, 16.6.1834. – Korčula, 5.11.1909.)

21.9.1862. msgr. dr. Jordan Zaninović OP (Stari Grad, 13.2.1840. – Hvar, 20.10.1917.) 22.2.1863. fr. Dominik OP/ don Niko kan. Gjivanović st. (Lastovo, 19.9.1840. – Dubrovnik, 3.3.1913.) 22.2.1863. (Lastovo, 19.9.1840. – Dubrovnik, 3.3.1913.) 4.4.1863. fr. Candido Maritotti OFM (Gagliole, Marcerata, 11.11.1839. – Matelica, 9.1.1922.) 15.8.1863. dum Pavo Kralj (Mali Ston, 15.9.1837. – Ponikve, 3.2.1904.) 17.1.1864. dum Pašo Radovanović (Lastovo, 7.10.1840. – Dubrovnik, 13.12.1917.)

26.11.1864. fr. OFM / don Slavko [Julije] Paljetak (Dubrovnik, 16.8.1841. – Šibenik, 7.2.1915.)


don Vice Vodopić, misnik 1893.-1947.

don Đuro Violić, misnik 1893.-1939.

don Miho Franković, misnik 1895.-1946.

don Miho Fabris, misnik 1895.-1939.

don Pero Franulović, misnik 1895.-1953.

dum Vladimir Taljeran, misnik 1897.-1949.


13.5.1866. don Petar Kovačić (Blato, 26.12.1841. – Blato, 27.11.1916.)30.9.1866. fr. Vicko Tomašić OFM (Smokvica, 11.09.1842. – Zadar, 20.02.1918.)

2.6.1867. don Niko Goravica (Luka Šipanska, 18.3.1842. – Suđurađ, 2.10.1919.)1.12.1867. msgr. dum Vice Palunko (Luka Šipanska, 30.11.1842. – Split, 2.4.1921.)

15.12.1867. don Marko Topić (Kučići kraj Omiša, 13.4.1845. – Kučići kraj Omiša, 14.3.1913.)21.12.1867. fr. Albert Livaković OP (Kaštel Lukšić, 30.11.1844. – Čiovo, 4.8.1920.)19.4.1868. fr. Alfons Petrinčić OP (Bol, 6.7.1845. – Bol, 18.1.1912.)30.9.1868. don Federiko Burić (Luka Šipanska, 31.10.1844. – Dubrovnik, 22.10.1918.)30.9.1868. dum Mato kan. Rajičević (Dubrovnik, 2.8.1845. – Dubrovnik, 24.11.1902.)19.3.1869. fr. Pero Moscatello OP (Dol na Hvaru, 13.3.1846. – Dubrovnik, 31.1.1933.)19.3.1869. fr. Jerko Vlahović OP (Stari Grad, 14.3.1846. – Split, 6.1.1931.)

1.5.1869. don Jozo kan. Crnica (Dubrovnik, 24.12.1844. – Dubrovnik, 1.9.1919.)1.5.1869. don Baldo kan. Glavić (Luka Šipanska, 30.11.1841. – Luka Šipanska, 8.7.1910.)1.5.1869. don Marko Glunčić (Slano, 5.2.1846. – ?, 9.10.1909.)1.5.1869. msgr. dum Antun kan. Maffioli (Dubrovnik, 21.2.1845. – Dubrovnik 4.7.1933.)1.5.1869. dum Baldo Marunčić (4.2.1844. – Pakljena, 29.6.1870.)1.5.1869. don Niko Sibiljan (Banja kod Slanog, 9.12.1845. – Koločep, 2.7.1908.)

11.7.1869. fr. Augustin Gjivanović OP (Korčula, 4.11.1846. – Dubrovnik, 19.2.1933.)3.10.1869. don Pero kan. vitez Bijelić (Orebić, 19.5.1847. – Orebić, 26.11.1916.)31.7.1870. don Gjuro Depolo-Beor (Korčula, 11.8.1846. – Korčula, 24.2.1909.)31.7.1870. don Ivo Miljan (Cavtat, 7.12.1846. – Cavtat, 7.12.1910.)25.9.1870. msgr. dr. Josip Marčelić (Preko, Ugljan, 23.3.1847. – Dubrovnik, 31.8.1928.)

5.2.1871. fr. Rajmund OP / don Ivo kan. Ipšić (Lopud, 11.6.1848. – Dubrovnik, 18.4.1920.)11.6.1871. don Niko prof. Batistić (Žrnovo, 1.5.1856. – ?, 28.8.1929.)11.6.1871. don Ivo Cetinić (Blato, 24.12.1847. – Blato, 25.1.1913.)11.6.1871. don Božo Matić (11.6.1846. – Osojnik, 7.10.1886.)12.6.1871. don Pero Ficović (Dubrovnik, 8.4.1848. – Dubrovnik, 6.1.1918.)12.6.1871. don Pero kan. Sardelić (Blato, 11.1.1847. – Dubrovnik, 7.1.1928.)12.6.1871. msgr. Frano Uccellini-Tice (Lopud, 2.8.1847. – Lopud, 1.6.1937.)11.7.1871. fr. Anđeo Marija Miškov OP (Zlarin, 28.11.1848. – Korčula, 5.8.1922.)8.10.1871. fr. Vjekoslav Žižak OP (Čiovo, 11.3.1849. – Trogir, 7.4.1934.)

28.10.1871. don Silvan Celigoj (Dubrovnik, 18.6.1848. – Doli, 12.7.1906.)1.4.1872. fr. Dalmacije Rozarije Franetović OP (Stari Grad, 3.10.1859. – Stari Grad, 22.1.1929.)

12.5.1872. don Kristo Milas (Ston, 30.11.1846. – Trpanj, 13.11.1892.)2.6.1872. don Ivo Pavo Brsatić († Čara, 31.8.1877.)2.6.1872. don Ivo kan. Depolo (Korčula, 2.7.1847. – ?, 17.10.1937.)2.6.1872. don Ivo Dobud (Luka Šipanska, 17.8.1845. – Koločep, 10.8.1877.)2.6.1872. don Antun kan. Liepopili (Makarska, 29.12.1848. – Dubrovnik, 1.1.1940.)

14.12.1872. fr. Antonin Pisturić OP (Kaštel Novi, 11.4.1850. – Split, 4.12.1911.)11.4.1874. don Niko Šutić (Dubrovnik, 6.12.1852. – Koločep, 20.8.1932.)23.4.1874. fr. Brnja Marković OFM (Rijeka Dubrovačka, 23.9.1851. – Cavtat, 18.9.1909.) 4.10.1874. o. Dominik Fantini SJ (7.7.1843. – Dubrovnik, 20.2.1919.)22.2.1875. msgr. dum Franjo kan. Danko (Varaždin, 7.10.1852. – Varaždin, 17.4.1925.)13.3.1875. don Mihajlanđelo Bonačić (Dubrovnik, 2.11.1852. – Dubrovnik, 21.4.1924.)27.3.1875. don Ante Tvrdeić (stariji) (Žrnovo, 15.3.1849. – Žrnovo, 13.3.1909.)

30.11.1875. don Marko Žuvela (Blato, 21.5.1851. – Blato, 21.10.1910.)5.12.1875. msgr. dr. dum Antun Gjivoje (Lastovo, 8.2.1851. – Split, 27.2.1917.)

28.12.1875. fr. Anđeo Novak OP (Stari Grad, 23.6.1851. – Split, 27.12.1940.)


don Dušan Mičić, misnik 1897.-1960. prati bl. Alojzija Stepinca na Svetoga Vlaha 1941.

don Pero Kalogjera, misnik 1898.-1947.

don Dinko Šuljaga, misnik 1898.-1959.

don Niko Gjivanović ml., misnik 1899.-1949.

don Ivan Raguž, misnik 1900.-1945.

dum Vlaho Barbić, misnik 1902.-1928.


5.11.1876. don Ivo Prodan (Janjina, 10.12.1852. – Zadar, 9.3.1933.) 21.11.1876. don Ivo Marinović (stariji) (Kotor, 13.6.1851. – Dubrovnik, 9.8.1915.) 16.2.1877. don Marko Batistić (Blato, 22.7.1852. – Trst, 16.11.1923.) 16.12.1877. msgr. fr. Giuseppe (Carlo) Cecchini OP (Lucca, 12.12.1853. – Tarento, 17.12.1916.) 16.12.1877. don Niko Kurelja (Lastovo, 7.1.1851. – Dubrovnik, 11.11.1909.)

26.5.1878. fr. Konstantin Stanojević (Jelsa na Hvaru, 28.12.1854. – Stari Grad, 11.2.1929.) 29.9.1878. don Niko Baća (Ston, 18.12.1854. – Ston, 22.5.1917.)

29.9.1878. don Zakarija Bosnić (Blato, 5.11.1855. – Blato, 5.10.1929.) 27.10.1878. don Dominik kan. Gvozdenović (Korčula, 22.6.1856. – ?, 15.9.1927.) 29.12.1878. fr. Vinko Marija Draganja OP (Split-Lučac, 20.2.1856. – Split, 6.5.1926.) 12.1.1879. fr. Jacint Domić OP (Slatine, 18.6.1856. – Šibenik, 30.11.1934.) 20.9.1879. msgr. don Baro Fantela (Lastovo, 8.2.1857. – ?, 27.1.1933.) 7.12.1879. don Vlaho Marčinko (Dubrovnik, 16.2.1855. – Dubrovnik, 18.10.1890.)

2.5.1880. fr. Celestin OFM / don Mato Medović (Kuna, 17.11.1857. – Sarajevo, 26.1.1920.) 24.10.1880. don Pavo Lubov (Dubrovnik, 31.3.1858. – Dubrovnik, 25.4.1932.) 23.1.1881. fr. Augustin Pavlić OFM (Dubrovnik, 15.8.1858. – Zagreb, 13.6.1922.)

2.10.1881. don Jero Gjik (Čepikuće, 28.4.1858. – Dubrovnik, Gruž, 2.3.1939.) 2.10.1881. fr. Antun Kazilari OFM (Cavtat, 23.4.1859. – Dubrovnik, 20.10.1933.) 11.7.1882. fr. Urban Talija OFM (Lopud, 17.11.1859. – Dubrovnik, 22.11.1943.) 29.10.1882. don Marko Tabain (Vela Luka, 30.12.1859. – Vela Luka, 8.3.1951.) 23.9.1883. fr. Česlav OP / dum Toma Trošić (Dubrovnik, 7.8.1860. – Zaton, 19.2.1898.) 24.8.1884. fr. Alfons Markwitzka OFM (Oroslavje, 28.02.1862. – Dubrovnik, 28.1.1940.)

31.8.1884. msgr. don Ante Ivo Bačić (Vela Luka, 25.2.1862. – Vela Luka, 18.11.1918.) 31.8.1884. don Antun Tvrdeić (mlađi) (Žrnovo, 29.5.1860. – Žrnovo, 1.8.1940.)

16.8.1885. fr. Ivo Car OFM (Hodilje, 10.6.1861. – Dubrovnik, 4.1.1934.) 21.9.1885. don Baro Antica-Macan (Lastovo, 25.8.1860. – Lastovo, 27.1.1933.) 21.9.1885. msgr. don Niko Buntjelić (Korčula, 6.2.1862. – Ston, 3.11.1929.) 21.9.1885. don Ivo Fabris (Trpanj, 8.12.1862. – Dubrovnik, 27.2.1936.) 25.9.1885. fr. Augustin Matijaca OP (Kaštel Lukšić, 13.9.1860. – Kaštel Lukšić, 21.4.1926.) 25.10.1885. fr. Benvenut Rode OFM (Krk, 4.9.1862. – Kotor, 27.3.1935.)

26.9.1886. don Andro Murat (Luka Šipanska, 29.12.1862. – Dubrovnik, 10.9.1952.) 26.9.1886. don Mato kan. Vlahušić (Dubrovnik, 25.11.1863. – Dubrovnik, 19.2.1934.)

13.3.1887. don Josip Odorik Brilli (Dubrovnik, 1.3.1864. – ?) 1.5.1887. don Vice kan. Medini (Dubrovnik, 1.1.1865. – Dubrovnik, 20.2.1928.) 22.5.1887. fr. Alfons OFM / don Marin Radulović (Rožat, 12.3.1864. – Mokošica, 13.12.1928.) 25.7.1887. fr. Vice Carević OP (Ston, 4.1.1865. – Gruž, 23.10.1942.) 28.8.1887. fr. Fulgencije Lopižić OFM (Orašac, 27.10.1864. – Rožat, 1.5.1939.) 28.8.1887. fr. Jozo Matović OFM (Rožat, 13.10.1864. – Dubrovnik, 26.3.1955.)

23.10.1887. don Frano prof. Jeričević (Žrnovo, 28.4.1862. – Split, 13.6.1914.) 22.1.1888. fr. Egidije Karelović OP (Bol, 10.6.1865. – Bol, 20.11.1935.)

22.1.1888. fr. Reginald Radić OP (Bol, Brač, 19.7.1865. – ?) 29.9.1888. msgr. don Makso opat Bodulić (Korčula, 24.5.1866. – Dubrovnik, 23.7.1935.) 29.9.1888. don Jozo Boglić (Ston, 25.11.1865. – Slano, 23.3.1921.) 29.9.1888. don Pavo Pavlić (Dubrovnik, 18.2.1858. – Schemberg, Salzburg, 31.3.1943.) 29.9.1888. don Vice Radecky (Dubrovnik, 8.3.1863. – Blato, 30.7.1943.) 29.9.1888. don Niko kan. Zlovečera (Lopud, 2.2.1864. – Dubrovnik, 8.5.1927.) 27.1.1889. fr. Anđeo Šoljan OP (Stari Grad, 17.8.1865. – Korčula, 19.8.2007.)

19.3.1889. don Mato Rizzi (Korčula, 26.7.1866. – Blato, 22.7.1893.)


don Frano Ivančević, misnik 1902.-1941.

don Ivo Dagonig, misnik 1903.-1955.

don Maksim Krstelj, misnik 1903.-1956.

don Spaso Fabris, misnik 1904.-1948.

don Pero Obuljen, misnik 1904.-1960.

don Frano Vučetić, misnik 1904.-1974.


10.8.1889. fr. Metod Mirić OP (Supetar na Braču, 20.3.1866. – Zagreb, 5.5.1938.)18.8.1889. fr. Anđelko Orlandini OP (Pučišća na Braču, 10.2.1866. – Zagreb, 22.2.1944.)18.8.1889. don Niko Štuk (Kučišće, 28.10.1866. – ?, 16.4.1939.)

1.9.1889. dum Pavo Matijević (Stari Grad, Hvar, 24.2.1867. – ?, ?) 30.11.1889. msgr. don Ivo Božić (Dubrovnik, 2.2.1867. – Dubrovnik, 23.2.1953.)21.12.1889. fr. Ambrozije Bačić OP (Vela Luka, 16.7.1867. – Rim, 29.3.1931.)22.12.1889. fr. Ćiril Duhović OP (Zlarin, 24.3.1867. – Dubrovnik, 21.2.1942.)

9.2.1890. dum Niko Kisić (Postranje, 2.10.1867. – Mandaljena, 8.3.1901.)25.7.1890. fr. Vicko Radatović OP (Jelsa na Hvaru, 25.10.1867. – Split, 10.6.1931.)

10.10.1890. fr. Vanđo OFM / don Pero Brajnović (Pijavičino, 30.3.1868. – ?, 11.9.1950.)30.10.1891. dum Ivo Bonifacije kan. Ferranti (Dubrovnik, 22.5.1868. – ?, 29.4.1947.)30.10.1891. don Gjuro kan. Laneve (Lastovo, 21.9.1866. – Trebinje, 15.5.1940.)28.2.1892. fr. Toma Radičić OP (Bol, 27.7.1869. – Split, 14.12.1899.)9.10.1892. fr. Bono Beritić OFM (Vrboska, 24.8.1868. – Cavtat, 12.5.1952.)9.10.1892. don Pero kan. Bijelić (Orebić, 6.5.1870. – Viganj, 11.1.1928.)17.12.1893. fr. OFM / don Blaž Marko Čengić (Drinjača, Zvornik, 31.5.1869. – Koločep, 26.12.1943.)

23.12.1893. don Vice Vodopić (Cavtat, 25.8.1868. – Dubrovnik, 27.1.1947.)28.12.1893. don Đuro Violić (Orašac, 14.3.1867. – Jolien, Chicago, 26.12.1939.)

1.4.1894. fr. Izidor OFM / don Pero Šantić (Lastovo, 30.11.1871. – Mlini, 16.5.1966.)29.8.1894. dr. dum Baldo Botta (Orebić, 2.8.1869. – Split, 5.12.1944.)9.9.1894. don Niko Baničević (Smokvica, 21.8.1869. – Korčula, 3.12.1941.)

1.11.1894. fr. Jordan Bolle OP (Dolina (Istra, kraj Trsta), 12.12.1870. – Bol, 16.8.1937.)10.2.1895. don Miho Franković (Ponikve, 26.11.1869. – Ston, 1.7.1946.)21.9.1895. fr. Mauricije Gugić OFM (Blato, 7.12.1870. – Badija, 9.11.1946.) 29.9.1895. msgr. don Miho Fabris (Korčula, 29.11.1870. – Dubrovnik, 11.9.1939.)29.9.1895. don Pero Franulović (Blato, 16.12.1870. – Blato, 21.4.1953.)29.9.1895. don Ivo Kinkela (Lopud, 4.1.1871. – Janjina, 8.1.1945.)29.9.1895. don Ivo Markovina (Lumbarda, 4.12.1869. – Lumbarda, 15.1.1934.)30.9.1895. don Marin Lešić (Lastovo, 13.7.1866. – Dubrovnik, 2.8.1924.)

22.12.1895. fr. Rajmund Franetović OP (Stari Grad, 7.12.1872. – Čiovo, 31.3.1945.)31.12.1895. fr. Markolin Knego OP (Dubrovnik, 7.6.1873. – Dubrovnik, 20.3.1946.)

5.4.1896. fr. Hilar Lešić OFM (Lastovo, 3.12.1873. – Dubrovnik, 19.8.1947.) 26.4.1896. fr. Dominik Domić OP (Slatine, 15.9.1873. – Stari Grad, 28.12.1964.)13.9.1896. don Jerko Andreis (Blato, 26.6.1873. – ?, 15.11.1934.)13.9.1896. don Antun Kriletić (Lumbarda, 13.3.1871. – Mandaljena, 30.1.1929.)19.9.1896. don Božo Kukuljica (Dubrovnik, 24.12.1872. – ?)

21.12.1896. fr. Vinko Bodlović OP (Bol, 8.5.1874. – Korčula, 3.10.1942.)12.9.1897. fr. Hermengild Uskoković OFM (Mokošica, 10.5.1875. – Hvar, 4.12.1937.)19.9.1897. don Cvjetko (Florijan) Dušilo (Luka Šipanska, 18.9.1866. – Dubrovnik, 27.8.1953.)19.9.1897. don Antun Jasprica (Janjina, 31.1.1872. – ?, 6.2.1930.)19.9.1897. dum Vladimir Taljeran (Ston, 12.10.1872. – Dubrovnik, 20.10.1949.)5.12.1897. don Dušan Mičić (Dubrovnik, 25.7.1875. – ?, 19.10.1960.)27.7.1898. dr. don Kalist Tadin (Dubrovnik, 18.5.1877. – ?)11.9.1898. msgr. don Antun Glumac (Lastovo, 18.8.1874. – Lastovo, 17.1.1961.)11.9.1898. msgr. don Pero opat Kalogjera (Korčula, 2.6.1874. – Korčula, 23.12.1947.)11.9.1898. don Jerko Kovačević (Stari Grad, 30.9.1873. – ?, 20.3.1940.)11.9.1898. don Ivo Šeparović (Blato, 28.6.1875. – Dubrovnik, 5.10.1916.)11.9.1898. don Dinko Šuljaga (Trpanj, 31.3.1872. – Trpanj, 21.1.1959.)


don Mato Dobud, misnik 1907.-1944.

don Gjuro Krečak, misnik 1907.-1944..

don Ljubo Bačić, misnik 1908.-1935.

don Lovro Totić, misnik 1908.-1949.

dr. Josip Marija Carević, misnik 1908.-1945.

don Vicko Bosnić, misnik 1909.-1953.


11.9.1898. don Vice Tabain (Vela Luka, 30.6.1874. – Čara, 4.2.1919.) 11.9.1898. don Gašpar Vidović (Viganj, 25.9.1874. – Slano, 1.4.1933.) 22.1.1899. fr. Rozarije Jerković OP (Korčula, 16.10.1875. – Split, 20.1.1955.) 13.4.1899. don Niko kan. Gjivanović (mlađi) (Dubrovnik, 21.11.1876. – Dubrovnik, 11.9.1949.) 17.9.1899. don Ante Anić (Blato, 22.1.1876. – Dubrovnik, 11.1.1953.)

21.12.1899. fr. Josip Marija Lovrić OP (Split, 22.11.1876. – ?) 21.12.1899. fr. Anđeo Mateljan OP (Šibenik-Dolac, 14.11.1876. – ?) 29.6.1900. don Ivan Raguž (Uzunovića Mahala, Stolac, 24.6.1877. – Mostar, VI. 1945.)

28.7.1900. fr. Andrija Ivanović Starčević OP (Sutivan, 26.7.1877. – Stari Grad, 12.8.1961.) 15.8.1900. o. Ivo Dvornik SJ (Split, 18.9.1866. – ?) 26.8.1900. don Gjuro Kuljevan (Lopud, 27.11.1876. – Orašac, 3.1.1941.) 26.8.1900. don Niko Kunić (Janjina, 19.8.1875. – Duba, poč. XI. 1904.) 26.8.1900. dum Ivo Matić (mlađi) (Dubrovnik, 2.11.1877. – Zagreb, 5.10.1955.) 22.12.1900. fr. Pio Maroević OP (Stari Grad, 18.10.1877. – Split, 29.4.1935.)

8.9.1901. fr. Ivo Kmetović OP (Banići, 28.1.1875. – Dubrovnik, 29.12.1940.) 8.9.1901. msgr. dr. dum Andrija Spiletak (Mokošica, 8.1.1879. – Lipik, 29.11.1941.)

8.9.1901. dr. fr. Antonin Zaninović OP (Velo Grablje, 27.2.1879. – Dubrovnik, 26.11.1973.) 31.8.1902. dum Miho Arbulić (Čilipi, 31.1.1877. – Čilipi, 5.1.1949.) 31.8.1902. fr. Frano Čučević OFM (Lastovo, 19.8.1877. – Dubrovnik, 24.11.1939.) 31.8.1902. don Antun Lavolpicella (Korčula, 21.2.1879. – ?) 31.8.1902. msgr. don Danijel Lepeš (Ston, 4.2.1879. – Trsteno, 27.11.1954.) 31.8.1902. don Jozo Prodan (Janjina, 14.5.1879. – Kuna, 8.11.1918.)

31.8.1902. don Ivo Sladović (Korčula, 26.4.1879. – Korčula, 14.6.1963.) 31.8.1902. fr. Dominik Tomić OFM (Mokošica, 11.1.1880. – Nerezine, 23.7.1921.)

7.9.1902. msgr. dum Vlaho kan. Barbić (Cavtat, 27.5.1878. – Dubrovnik, 18.11.1928.) 10.11.1902. don Frano Ivančević (Korčula, 22.10.1878. – Korčula, 23.11.1941.) 2.2.1903. fr. Ljudevit Vicić OP (Milna, 24.10.1885. – ?) 25.8.1903. don Ivo Dagonig (Cavtat, 4.1.1878. – Cavtat, 10.6.1955.) 25.8.1903. don Maksim Krstelj (Viganj, 24.9.1879. – Viganj, 5.4.1956.) 25.8.1903. don Antun Oreb (Vela Luka, 7.12.1877. – Vela Luka, 12.12.1936.)

6.9.1903. fr. Atanazije Veža OFM (Vela Luka, 12.4.1881. – Šibenik, 14.7.1922.) 19.12.1903. prof. fr. Toma Tomašić OFM (Baška Draga, 17.8.1881. – Daksa, 25.10.1944.)

28.8.1904. msgr. don Spaso Fabris (Vrnik, Korčula, 6.3.1880. – Korčula, 9.2.1948.) 28.8.1904. don Niko Fantela (Lastovo, 9.9.1880. – more pred Lastovom, 8.2.1944.) 28.8.1904. don Franjo Glavović (Janjina, 7.2.1882. – Janjina, 9.11.1952.) 28.8.1904. don Vicko Lisičar (Korčula, 12.12.1879. – Dubrovnik, 23.3.1938.) 28.8.1904. don Pero Obuljen (Lopud, 29.1.1879. – Mali Ston, 20.8.1960.) 28.8.1904. msgr. don Frano Vučetić (Vela Luka, 26.5.1879. – Dubrovnik, 4.11.1974.)

28.8.1904. don Ante Žegura (Vrućica, 16.4.1882. – ?) 8.9.1904. don Silvan Miloslavić (Dubrovnik, 11.7.1872. – Dubrovnik, 15.4.1930.) 24.11.1904. don Marin Jurjević (Lumbarda, 1.10.1855. – Zagreb, 8.10.1926.)

22.10.1905. fr. Andrija Borovinić Radelj OFM (Čilipi, 3.4.1880. – Hvar, 11.7.1925.) 22.10.1905. fr. Rafo Capurso OFM (Prčanj, 15.8.1881. – Jose Ingenieros, 7.8.1948 22.10.1905. fr. Antun Krile OFM (Gruž, 30.12.1879. – Dubrovnik, 12.3.1967.) 13.5.1906. don Božo Depolo (Korčula, 5.2.1883. – Korčula, 17.12.1962.) 5.8.1906. fr. Serafin Cerjanec OFM (Trojstvo, Bjelovar, 14.7.1880. – Dubrovnik, 22.10.1950.) 5.8.1906. don Pavao Soljanić (Lastovo, 28.9.1881. – ?)

5.8.1906. fr. Honorije Zaninović OFM (Grablje, Hvar, 21.12.1882. – Badija, 23.4.1912


don Ivo Ostojić, misnik 1909.-1967.

don Niko Musić, misnik 1910.-1960.

don Rudolf Brnobić, misnik 1910.-1944.

don Ivo Čučuković, misnik 1911.-1962.

don Ante Makjanić, misnik 1912.-1978.

don Ivo Petković, misnik 1912.-1967.


28.10.1906. fr. Anastazij Pavelin OFM (Kašel Sućurac, 17.6.1884. – Rožat, 21.11.1918.)30.12.1906. fr. Frano Jurić OFM (Krapanj, 27.8.1884. – Rim, 21.6.1924.) 24.2.1907. fr. Vinko Dešić, kapucin (Karlobag, 2.8.1881. – Dubrovnik, 3.9.1940.)11.4.1907. don Niko Unković (Račišće, 24.11.1882. – Dubrovnik, 18.6.1930.)

5.8.1907. fr. Petar Vlašić OFM (Vela Luka, 16.6.1883. – Dubrovnik, 5.8.1969.)11.8.1907. don Mato Dobud (Luka Šipanska, 19.11.1882. – Daksa, 25.10.1944.)11.8.1907. don Ivo Gjuračić (Putnikovići, 5.1.1882. – Dubrovnik, 5.1.1945.)11.8.1907. fr. Dominik Jakaša OP (Split, 28.6.1884. – ?)11.8.1907. don Gjuro Krečak (Dubrovnik, 23.4.1883. – Daksa, 25.10.1944.)11.8.1907. don Frano Milat (Blato, 10.2.1884. – Blato, 7.8.1947.)11.8.1907. fr. Markolin Padovan OP (Vela Luka, 11.3.1884. – Dubrovnik, 8.5.1949.)

22.12.1907. fr. Petar Domančić OP (Stari Grad, 12.2.1884. – Stari Grad, 2.10.1960.)22.12.1907. fr. Bernard Maroević OP (Stari Grad, 20.12.1884. – Stari Grad, 9.1.1963.)11.4.1908. msgr. dr. don Ljubo (Ivo) Bačić (Vela Luka, 13.2.1884. – Zagreb, 2.10.1935.)11.4.1908. don Vid Rešić (Lastovo, 15.12.1883. – ?)11.4.1908. don Lovro Totić (Kuna, 8.1.1882. – Dubrovnik, 3.9.1949.)

2.7.1908. fr. Justin OFM / don Nedjeljko kan. Subotić (Trpanj, 17.9.1882. – Žuljana, 7.9.1950.)25.8.1908. fr. Jacint Belić OP (Žrnovo, 12.1.1885. – Stari Grad, Samostan, 19.1.1968.)

28.10.1908. msgr. dr. Josip Marija Carević (Metković, 16.2.1883. – Strmec, 10.5.1945.)21.12.1908. fr. Tomo Šeparović OP (Blato na Korčuli, 15.8.1885. – Dubrovnik, 1.12.1960.)12.4.1909. don Mato Ivanović (Janjina, 15.10.1883. – Žuljana, 7.4.1943.)29.5.1909. don Vicko Bosnić (Blato, 10.3.1886. – Dubrovnik, 5.2.1953.)29.5.1909. don Ivo Ostojić (Blato, 3.9.1885. – Dubrovnik, 3.12.1967.)6.6.1909. fr. Celestin Fučić OFM (Mali Lošinj, 20.1.1886. – Orebić, 7.12.1960.)

25.7.1909. fr. OFM / don Anđelko Franjičević (Čosanlije kod Livna, 21.2.1887. – ?)24.10.1909. prof. fr. Anđelko Posinković OP (Dol na Hvaru, 5.3.1887. – Zagreb, 6.12.1963.) 17.7.1910. don Božo kan. Bačić (Korčula, 24.4.1886. – Dubrovnik, 2.5.1952.) 17.7.1910. msgr. dr. Pavao Butorac (Perast, 26.3.1888. – Dubrovnik, 22.11.1966.)17.7.1910. don Niko Fantela (Lastovo, 12.4.1886. – Zaton, 11.6.1955.) 17.7.1910. don Niko kan. Musić (Lumbarda, 14.2.1885. – Lumbarda, 11.10.1960.) 24.7.1910. fr. OFM / don Rudolf Brnobić (Kaštelik, Poreč, 24.8.1886. – Vlašice, Trebinje, 1944.) 29.9.1910. fr. Augustin Farčić OP (Vela Luka, 17.5.1887. – Dubrovnik, 10.12.1964.) 23.7.1911. fr. Stanko Bučić OFM (Blato, 1.1.1887. – Dubrovnik, 21.3.1913.) 23.7.1911. fr. Leonard Rusković OFM (Pijavičino, 23.2.1886. – Buenos Aires, 8.3.1958.) 27.8.1911. don Ivo Čučuković (Janjina, 23.12.1887. – Slano, 14.9.1962.) 12.6.1912. fr. OFM / don Ante Makjanić (Svirče na Hvaru, 24.2.1888. – Dubrovnik, 1.5.1978.) 7.7.1912. fr. Kažimir Bučić OFM (Blato, 15.6.1889. – Hvar, 10.12.1966.) 7.7.1912. mo. fr. Kvirin Orlić OFM (Punat na Krku, 7.3.1890. – Cavtat, 29.8.1969.) 7.7.1912. fr. OFM / don Ivo Petković (Blato, 31.8.1889. – ?, 23.1.1967.) 7.7.1912. mo. dr. fr. Bernardin Sokol OFM (Kaštel Sućurac, 20.5.1888. – Pelješki kanal, 28.9.1944.) 3.7.1913. o. Franjo Jambreković SJ (Bukovec-Mače, Zlatar, 6.3.1890. – Zagreb, 29.10.1969.)

10.8.1913. fr. Inocent Marija Bojanić OP (Vrisnik na Hvaru, 26.1.1890. – Chicago, 26.11.1980.) 10.8.1913. fr. Henrik Čubretović OP (Vrbanj na Hvaru, 4.2.1890. – Stari Grad, 23.2.1953.) 17.8.1913. don Karlo Capurso (Dubrovnik, 8.9.1889. – Dubrovnik, 4.2.1976.) 17.8.1913. don Ivo Dragičević (Donja Vrućica, 2.6.1889. – Dubrovnik, 23.9.1943.) 24.7.1914. fr. Arkanđeo Violić OFM (Kuna, 21.4.1891. – ?) 10.8.1914. don Spaso Korunić (Smokvica, 7.5.1891. – Smokvica, 2.7.1946.)


don Karlo Capurso, misnik 1913.-1976.

don Ivo Dragičević, misnik 1913.-1943.

don Spaso Korunić, misnik 1914.-1946.

don Niko Kalafatović-Milić, misnik 1915.-1960.

don Antun Bačić, misnik 1916.-1944.

don Marko Tomašić, misnik 1917.-1974.


10.8.1914. fr. Teofil Velnić OFM (Baška Draga, 6.4.1892. – Pazin, 13.1.1967.) 2.5.1915. don Niko Kalafatović-Milić (Janjina, 15.1.1889. – ?, 23.6.1960.) 24.5.1915. fr. Antun Bakotin OFM (Sućurac, 18.12.1890. – ?) 24.5.1915. fr. Pasko Grašo OFM (Pag, 16.2.1891. – Zagreb, 28.6.1936.) 6.6.1915. don Dominik Beritić (Sustjepan, 9.8.1891. – Zadar, 13.9.1964.) 22.8.1915. fr. Pavao Dodič OFM (Dolenje, 15.2.1889. – Rovinj, 29.1.1974.)

30.1.1916. fr. Odorik Pavić OFM (Zadar, 30.9.1893. – ?) 8.4.1916. don Antun Bačić (Vela Luka, 22.8.1892. – Vela Luka, 5.11.1944.)

26.7.1916. fr. Lujo Matijaca ml. OP (Kaštel Lukšić, 9.2.1892. – Split, 26.6.1955.) 26.7.1916. dr. fr. Anđelko Rabadan OP (Kaštel Lukšić, 13.2.1892. – Trogir, 4.7.1968.) 26.7.1916. fr. Jordan Viculin OP (Kaštel Lukšić, 16.9.1893. – Zagreb, 22.2.1944.) 27.8.1916. don Jozo Geričić (Korčula, 28.6.1890. – Korčula, 10.3.1977.) 27.8.1916. don Stijepo Kusijanović (Mokošica, 11.9.1892. – Mokošica, 6.7.1981.) 30.9.1916. fr. Reginald Buble OP (Trogir, 25.3.1894. – Davos-Platz, Švicarska, 14.7.1930.)

30.9.1916. fr. Vinko Kuničić OP (Dol na Hvaru, 1.4.1894. – Stari Grad, 5.7.1980.) 22.4.1917. fr. OFM / don Kosto Selak (Žiri, Ljubljana, 24.8.1893. – Brezje, Slovenija, 12.6.1968.)

22.4.1917. fr. Rafo OFM / don Marko Tomašić (Smokvica, 8.2.1894. – Smokvica, 15.3.1974.) 22.4.1917. fr. Rudi Velnić OFM (Baška Draga, 10.11.1894. – Košljun, 3.12.1964.) 2.7.1917. don Božo Damjanović 26.8.1917. don Niko Kusalić (Čilipi, 18.10.1894. – Dubrovnik, Sjemenište, 8.2.1988.) 12.5.1918. don Luka kan. Antunović (Poljice, 15.6.1894. – Dubrovnik, 5.7.1968.) 8.9.1918. dr. fr. Vjencelav Bandera OFM (Bel, Cres, 5.5.1896. – Zadar, 17.4.1965.)

22.6.1919. dum Ivo Grbić (Čilipi, 16.7.1895. – Čilipi, 6.1.1976.) 17.8.1919. fr. Vicko Kandija OP (Trogir, 21.5.1891. – Šibenik, 21.5.1937.) 20.3.1920. fr. Marijan prof. Blažić OFM (Sv. Matej, Kastav, 25.3.1897. – Daksa, 25.10.1944.)

21.3.1920. dr. don Karlo Lovac (Dubrovnik, 15.2.1896. – Dubrovnik, 14.3.1975.) 26.3.1921. fr. Josip Bepi Karninčić OP (Bol, 17.9.1897. – Split, 9.7.1983.) 26.3.1921. fr. Reginald Rabadan OP (Kaštel Lukšić, 31.1.1897. – Chicago, 18.8.1967.) 5.3.1922. fr. Dominik Šantić OP (Trogir, 13.3.1897. – Trogir, 18.12.1980.) 16.7.1922. fr. Odorik Badurina OFM (Lun, 31.7.1896. – Dubrovnik, 5.1.1969.) 16.7.1922. fr. Leonard Mihalić OFM (Baška, Krk, 19.4.1899. – Dubrovnik, 17.12.1965.)

28.1.1923. fr. Stjepan Lebedina OP (Bobovišća na Braču, 11.5.1897. – Zagreb, 22.4.1941.) 31.3.1923. fr. Alfons Eterović-Sorić OP (Pučišća na Braču, 4.11.1897. – Bol, 1.8.1980.)

19.4.1924. dr. fr. Sibe Budrović OP (Veliko Grablje na Hvaru, 26.7.1899. – Zagreb, 30.12.1950.) 2.7.1924. fr. Karl Stumpf OP (Speyer, 20.1.1891. – ?, 4.8.1951.) 13.7.1924. dr. fr. Jacint Bošković OP (Selca na Braču, 15.4.1900. – Stari Grad, 26.12.1947.) 7.3.1925. dr. fr. Dominik Budrović ml. OP (Stari Grad, 7.2.1901. – Split, 13.5.1979.) 5.7.1925. don Ivo Vlatko Bučić (Blato, 24.12.1901. – ?) 25.9.1925. msgr. don Pavo Poša (Pupnat, 14.11.1900. – Pupnat, 19.6.1980.)

8.8.1926. don Ivo Gregov (Preko, Zadar, 26.12.1901. – Preko, Zadar, 5.7.1980.) 29.8.1926. dr. o. Petar Božić SJ (Vinkovci, 20.8.1895. – Dubrovnik, 20.6.1963.)

3.7.1927. dr. fr. Česlav Novak OP (Kaštel Lukšić, 2.5.1902. – Bošnjaci, 10.9.1946.) 17.7.1927. don Ante Gagulić (Kreševo, 5.3.1902. – Slano, 10.10.1977.) 7.8.1927. prof. fr. Anđelko Fazinić OP (Korčula, 16.9.1902. – Rijeka, 20.10.1983.) 22.8.1927. o. Franjo Zec-Baškarad SJ (Travnik, 15.12.1895. – Split, 20.7.1972.) 26.7.1928. dr. o. Božo Šantić SJ (Kaštel Štafilić, 17.2.1897. – Split, 26.12.1976.) 29.7.1928. fr. OFM / don Kruno Silov (Rupe, Šibenik, 7.3.1903. – Dubrovnik, 21.4.1995.)

29.8.1928. dr. o. Bogumil Marija Remec SJ (?, 16. I. 1905. – Ljubljana, 10.1.1996.)


don Kosto Selak, misnik 1917.-1968.

don Niko Kusalić, misnik 1917.-1988.

don Luka Antunović, misnik 1918.-1968.

don Ivo Grbić, misnik 1919.-1976.

don Karlo Lovac, misnik 1920.-1975.

fr. Jacint Bošković, misnik 1924.-1947.


14.6.1930. dr. fr. Frano Kovačević OP (Stari Grad, 5.6.1906. – Zagreb, 28.12.1973.) 3.8.1930. don Drago Kiss (Stanište, Bačka, 16.9.1906. – Veliko jezero, Mljet, 19.10.1943.)

28.6.1931. dr. fr. Bernard Dedić OP (Sinj, 26.7.1907. – Split, 14.4.1994.) 28.6.1931. dr. fr. Jordan Kuničić OP (Dol na Hvaru, 27.7.1908. – Zagreb, 17.2.1974.)

2.8.1931. don Adalbert Toth (Bajmok, 16.10.1901. – ?) 29.5.1932. don Karlo Dukay (Mol, Bačka, 21.10.1908. – ?) 9.4.1933. don Franjo Horvat (Jurčevec, Međimurje, 25.7.1909. – ?)

16.7.1933. fr. Efrem OP / don Mato Loje (Blato, 3.7.1910. – Korčula, 12.9.1986.) 16.7.1933. fr. Marcel Loje OP (Blato, 15.1.1909. – Bol, 27.12.1961.) 24.8.1933. o. Josip Preac SJ (?, 20.4.1901. - ?, ?) 25.3.1934. don Stjepan Brunner (Odžaci, Subotica, 4.8.1906. – ?) 31.3.1934. don Ante Zrno (Tomislavgrad, 3.5.1909. – Čapljina, 2.2.1945.) 1.7.1934. don Adalbert Tumbas (Subotica, 26.9.1911. – granica s Mađarskom, ?)

22.7.1934. fr. Gerard Barbir OFM (Dubrovnik, 24.04.1911. – Dubrovnik, 29.10.1944.) 22.7.1934. don Franjo Jagić (Sesvete, 27.3.1910. – Bleiburg / Križni put, 1945.) 22.7.1934. fr. Gerard Barbir OFM (Dubrovnik, 24.04.1911. – Dubrovnik, 29.10.1944.) 2.12.1934. fr. Ljudevit Šonje OFM (Novalja 24.3.1911. – Dubrovnik 29.8.1984 31.3.1935. don Cvitan Radišić (7.4.1911. – Dubrovnik, 9.8.1997.) 14.4.1935. don Miho Lajoš (Široko Polje, Vukovar, 12.9.1910. – Bleiburg/Maribor, 1945.) 20.4.1935. don Antun Baburica (Dubrovnik, 5.3.1910. – Dubrovnik, 24.7.1979.) 29.6.1935. fr. Damjan Jozo Damjanović OFM (Đeletovci, Nijemci, 4.9.1909. – ?)

6.7.1935. don Josip Bagi (Stara Kanjiža, 13.3.1909. – Dubrovnik, 25.10.1941.) 21.7.1935. fr. Andrija Bonifačić OFM (Punat, Krk, 22.3.1912. – Dubrovnik, 20.12.1989.) 28.7.1935. fr. Jordan OP / don Josip Brešković (Bol, 13.7.1910. – Dubrovnik, 24.3.2000.) 28.7.1935. fr. Ljudevit Debeljak OP (Dramlje, Slovenija, 10.10.1912. – Zagreb, Zajčeva, 26.2.1971.) 28.7.1935. fr. Albert Marija Karmelić OP (Bol, 18.6.1912. – Dubrovnik, 15.8.1981.) 28.7.1935. fr. Serafin Marija Lupi OP (Stari Grad, 4.12.1912. – Zagreb, 22.2.1944.) 4.8.1935. don Josip Langhammer (Svinjarevci/Vukovar, 6.10.1912. – ?)

24.8.1935. don Mato Kalafatović-Milić (Janjina, 23.7.1911. – Daksa, 25.10.1944.) 24.8.1935. o. Antun Zupančič SJ (Veliki Lipoglav, Slovenija, 4.4.1901. – Beograd, 1.4.1989.) 17.5.1936. don Toma Blaži (Nedeljanec, Vrbovec, 28.12.1912. – ?) 6.6.1936. don Mitar Mirčeta (Srijemska Mitrovica, 2.2.1909. – Dubrovnik, 21.5.1937.)

14.6.1936. don Nikola Dorešić (Lonja, Ivanić Grad, 12.9.1911. – ?) 5.7.1936. prof. dr. fr. Mijo Brlek OFM (Ilirska Bistrica, 25.7.1911. – Dubrovnik, 23.6.1984.)

12.7.1936. fr. Venko Gugić OFM (Blato, 23.3.1911. – Split, Poljud 28.6.1997.) 19.7.1936. fr. Arsen Jurin OP (Ložišće na Braču, 27.1.1912. – Split, 22.12.1982.) 19.7.1936. fr. Vjekoslav Marušić OP (Postira na Braču, 8.7.1913. – Split, 4.2.1947.) 19.7.1936. fr. Rando Paršić OP (Sv. Nedjelja na Hvaru, 1.11.1912. – Korčula, 11.10.2004.) 19.7.1936. fr. Stanislav Marija Stanić OP (Dubrovnik, 27.12.1911. – Perušić, 6.2.1991.) 25.7.1936. dr. fr. Dominik Barač OP (Slano, 14.7.1912. – Trogir, u 6 ujutro, 17.11.1945.) 25.7.1936. dr. fr. Tarcizije Šimetović OP (Buenos Aires, 15.8.1912. – Supetar, 9.11.1997.) 24.8.1936. dr. o. Ivan Jaeger SJ (Pakrac, 3.7.1907. - Velika Gorica, 27.8.1988.) 4.10.1936. fr. Nevenko Mihojević OP (Bobovišća na Braču, 28.8.1914. – Korčula, 29.9.1988.)

3.1.1937. msgr. don Bogomir Babić (Šmarje pri Jelšah, Slovenija, 7.9.1912. – Dubrovnik, 4.4.1988.) 7.2.1937. don Adalbert Segi (Stara Kanjiža, 3.10.1909. – ?)

20.6.1937. don Jozo Azenić (Šljivoševci, Đakovo, 18.3.1913. – Lumbarda, 24.8.1997.) 27.6.1937. fr. Ambroz Miletić OFM (Blato, 17.4.1914. – Dubrovnik, 18.6.1976.)


don Pavo Poša, misnik 1925.-1980.

don Ivo Gregov, misnik 1926.-1980.

don Ante Gagulić, misnik 1927.-1977.

don Kruno Silov, misnik 1928.-1995.

don Drago Kiss, misnik 1930.-1943.

don Franjo Horvat, misnik od 1933.


27.6.1937. fr. Benko Tulić OFM (Blato, 31.3.1914. – Zadar, 24.1.1990.) 3.7.1937. o. Janko Pavlinović SJ (Podgora, 6.4.1914. – Zagreb, 18.7.1983.) 11.7.1937. don Pero Bokarica (Gruda, 6.9.1911. – Dubrovnik, 5.4.1989.) 14.8.1937. o. Franjo Mrak SJ (Slovenija, 7. VI. 1899. – Dubrovnik, 10.7.1986.) 17.10.1937. prof. dr. fr. Rajmund Kupareo OP (Vrboska na Hvaru, 16.11.1914. – Zagreb, 6.6.1996.) 17.10.1937. don Stjepan Tomašev (Bački Brijeg, 22.12.1912. – ?)

26.1.1938. prof. mr.ph. fr. Justin Velnić OFM (Baška Draga, 14.12.1914. – Dubrovnik, 4.4.1990.) 16.4.1938. don Josip Cirković (Galovec, 17.8.1913. – ?)

2.6.1938. don Josip Schmidt (Vukovar, 1.3.1914. – Daksa, 25.10.1944.) 3.6.1938. msgr. fr. Celestin Bezmalinović OP (Selca na Braču, 8.5.1912. – Hvar, 4.6.1994.) 3.7.1938. fr. Anđeliko Huljev OP (Primošten, 19.5.1912. – Split, 2.12.1998.) 3.7.1938. fr. Emanuel Kisić OP (Postranje, 10.6.1912. – Korčula, 8.8.1996.) 17.7.1938. dr. fr. Jerko Bakotin OFM (Kaštel Sućurac, 6.11.1913. – Dubrovnik, 12.8.1991.) 17.7.1938. don Ivan Juričić (Čitluk, 6.10.1914. – ?, 30.11.1960.)

17.7.1938. msgr. don Mirko Talajić (Nova Sela, 2.11.1912. – Dubrovnik, 19.9.2000.) 24.7.1938. fr. Jacint Eterović OP (Pučišća na Braču, 4.9.1913. – Chicago, 29.10.1981.)

5.3.1939. msgr. don Ivan Oreb (Vela Luka, 15.8.1915. – Vela Luka, 8.12.1988.) 25.7.1939. fr. Ilar Lukšić OFM (Martinovići, 22.1.1915.) 27.8.1939. don Jozo Mihovilović (Srednje Selo, Šolta, 16.8.1915. – Dubrovnik, 16.5.1988.) 30.5.1940. o. Ivan Mort SJ (Zagreb, 28.11.1912. – Dubrovnik, 7.9.1986.) 29.6.1940. don Alojzije Kres (Varaždin, 11.5.1914. – ?) 30.6.1940. don Danko Gatić (Cavtat, 8.3.1916. – Dubrovnik, 14.10.2001.)

30.6.1940. don Ivan Plevnik (Srijemska Mitrovica, 22.7.1916. – ?) 7.7.1940. don Ivo kan. Kordić (Ivanjica, 4.1.1916. – Dubrovnik, 23.10.2004.)

11.7.1940. don Ante Salacan (Opuzen, 20.8.1914. – Opuzen, 30.10.1990.) 12.4.1941. fr. Vladimir Borovina OP (Vela Luka, 27.2.1915. – Split, 3.8.1982.) 13.4.1941. fr. Zlatan Plenković OP (Sv. Nedjelja na Hvaru, 22.3.1914. – Korčula, 29.12.1987.) 14.4.1941. don Andrija Falatar (Prozor, 23.10.1916. – Bleiburg, 1945.) 15.6.1941. don Mato Bogišić (Dubravka, 2.9.1916. – Dubrovnik, 18.4.2003.) 15.6.1941. don Marko Bošković (Čilipi, 30.11.1915. – Dubrovnik, 9.4.1994.)

15.6.1941. don Marko kan. Herendija Cezar (Obod, 28.12.1916. – Dubrovnik, 3.1.1996.) 13.7.1941. don Ivo Marinović (mlađi) (Blato, 20.7.1916. – Blato, 30.1.1998.)

17.3.1942. msgr. don Ivo Bjelokosić (Čilipi, 27.12.1917. – Dubrovnik, 14.4.2001.) 21.3.1942. don Ilar Kisić (Postranje, 13.2.1919. – Dubrovnik, 22.1.1993.) 21.6.1942. msgr. don Ivo opat Matijaca (Korčula, 3.1.1916. – Korčula, 2.6.1994.) 5.7.1942. prof. fr. Augustin Pavlović OP (Dol na Hvaru, 30.11.1916. – Zagreb, 21.4.2004.) 19.7.1942. fr. Tonči Dešković OP (Pučišća na Braču, 20.9.1917. – Stari Grad, 20.3.2009.) 19.7.1942. fr. Miroslav Mihojević OP (Bobovišća, Brač, 6.1.1918. – Zagreb, 2.3.2002.)

19.7.1942. fr. Bonaventura Mirošević OFM (Vela Luka, 21.1.1915. – Cavtat 11.8.1987.) 28.2.1943. don Ivo Jelinović (Tušići, 6.4.1919. – između Korčule i Račišća, 19.11.1944.)

28.2.1943. fr. Anastazije Pavelin OFM (Kašel Sućurac, 22.6.1917. – Split, 9.12.1997.) 6.6.1943. don Luka Grković (Trsteno, 26.3.1920. – Vela Luka, 24.11.1944.) 8.8.1943. fr. Ivo Peran OFM (Kaštel Stari, 25.6.1920. – Split, 14.9.2003.) 14.9.1943. fr. Dinko Vlašić OFM (Vela Luka, 26.8.1920. – Dubrovnik, 19.5.2007.) 28.11.1943. fr. Vicko Tomašić OFM (Smokvica, 10.9.1919. – Hvar 4.4.1988.) 8.12.1943. fr. Krsto Perović OFM (Arbanasi, Zadar, 30.10.1919. – Dubrovnik, 8.12.1991

13.8.1944. msgr. don Ivo Gugić (Vela Luka, 2.3.1920. – Kotor, 3.6.1996.)


don Adalbert Tumbas, misnik od 1934.

don Franjo Jagić, misnik 1934.-1945.

don Mato Kalafatović-Milić, misnik 1935.-1944.

don Nikola Dorešić, misnik od 1936.

fr. Rando Paršić, misnik 1936.-2004.

don Jozo Azenić, misnik 1937.-1997.


13.8.1944. fr. Kerubin Mekjavić OP (Bol, 22.6.1919. – Split, 17.4.2004.) 23.9.1944. don Ante kan. Dračevac (Lumbarda, 22.8.1920. – Dubrovnik, 17.11.1993.)

22.10.1944. fr. Lino Pedišić OFM (Tkon 7.2.1918. – Buenos Aires,24.5.1989.) 22.10.1944. msgr. don Ivo Protić Gardenal (Blato, 28.3.1921. – Dubrovnik, 25.3.2008.) 22.10.1944. fr. Eugen Zaninović OFM (Šibenik 3.3.1921. – Zadar,26.8.1973.)

10.2.1945. don Petar Odak (Veliki Ogrednik, Hercegovina, 8.6.1919. – Njemačka, IX. 1986.)22.8.1947. prof. dr. o. Predrag Marija Belić SJ (Đakovo, 4.5.1919. - Zagreb, 6.9.2003.) 22.8.1947. o. Drago Hartly SJ (Valpovo, 19.1.1920.) 22.8.1947. o. Franjo Ivanušec SJ (Ljubeščica, 10.6.1916. – Zagreb, 26.9.1989.)

22.8.1947. prof. dr. o. Ante Katalinić SJ (Kaštel Novi, 4.4.1916. – Zagreb, 26.4.2006.) 22.8.1947. dr. o. Mirko Polgar SJ (Okučani, 24.12.1920. – Zagreb, 8.9.1994.) 22.8.1947. prof. o. Mirko Vladović SJ (Kotlenice kraj Splita, 16.1.1920. – Zagreb, 4.4.1997.) 9.11.1947. prof. o. Ivan Dračko SJ (Resnik, Požega, 16.6.1914. – Zagreb, 29.10.2007.)

20.12.1947. fr. Nikola Farčić OP (Blato, 2.1.1920. – Stari Grad, 14.10.1983.) 27.3.1948. prof. dr. fr. Atanazije Matanić OFM (Vrbnik, Krk, 18.8.1922. – Zadar 16.8.2004.) 29.6.1948. msgr. dr. Severin Pernek (Banja Luka, 9.11.1924. – Dubrovnik, 2.5.1997.) 31.7.1948. o. Aleksandar Barbalić SJ (Beli, Cres, 9.3.1920. – Zagreb, 10.11.1982.) 19.5.1951. don Ivica Knego (Sarajevo, II. 1925.) 28.8.1951. o. Miro Jurić SJ (Orašje na Savi, 1.1.1921. – Zagreb, 2.2.1995.) 19.8.1952. dr. o. Josip Weissgerber SJ (Vinkovci, 4.5.1922. – Zagreb, 18.4.1985.) 29.6.1953. fr. Drago Kolimbatović OP (Supetar na Braču, 15.9.1925.) 29.6.1953. fr. Pavao Njegovec OP (Margečan, 18.2.1920. – Korčula, 2.11.2003.) 28.3.1954. don Pero Vuković (Luka Šipanska, 7.2.1899. – Dubrovnik, 24.4.1980.) 31.7.1954. o. Edomir Ciko SJ (Subotica, 12.4.1925. – Zagreb, 21.4.1977.) 31.7.1954. o. Martin Rašo SJ (Dobra Voda, Modriča, 24.8.1925. – Split, 13.10.1995.) 8.8.1954. don Miho Dender (Visočani, 5.1.1919.)

30.7.1955. o. Josip Antolović SJ (Bistrinci, 4.11.1926. – Zagreb, 25.8.2008.)31.7.1955. don Vinko Mioč (Klopče, Zenica, 4.3.1924.) 25.9.1955. don Jerko Pejić (Sovići, 16.1.1931.) 11.3.1956. don Josip Batistić (Blato, 20.5.1924. – Split, 8.1.1993.) 11.3.1956. don Pavo Dukić (Košute, 27.6.1931. – Dubrovnik, 15.4.1999.) 11.3.1956. don Luka Krištofić (Mursko Središće, 17.10.1908. – Dubrovnik, 17.12.1972.) 11.3.1956. msgr. don Baldo Mladošević (Vitaljina, 5.9.1922.) 11.3.1956. don Adalbert Novak (Kostel, Zgb ndb, 28.1.1910.) 11.3.1956. msgr. don Niko Ucović (Zastolje, Konavle, 19.7.1933.)

8.7.1956. prof. dr. fr. Tomo Vereš OP (Subotica, 24.2.1930. – Zagreb, 9.12.2002.) 30.7.1956. o. Antun Bošnjaković SJ (Bapska, Ilok, 25.8.1928.) 20.1.1957. don Mijo Filipović (Proslap, Prozor, 10.5.1930.) 29.6.1957. fr. dr. Marijo Šikić OFM (Murter, 6.10.1931.) 19.7.1957. o. Srećko Cetinić SJ (Blato, Korčula, 9.6.1929.) 28.7.1957. don Mile Protić (Blato, 9.10.1929. – Pupnat, 11.3.2007.) 28.7.1957. don Josip Kesedžić (Balegovac, Novo Selo, Bosna, 28.3.1930.) 29.6.1959. don Tadija Pavlović (Studenci, Ljubuški, 1.1.1932.) 29.6.1959. don Martin Sentić (Gradac, Neum, 24.7.1932.) 29.6.1959. fr. Frano Vlašić OFM (Sovići, 26.2.1930. – Dubrovnik 16.8.1985.) 23.7.1959. mr. o. Josip Kukuljan SJ (Zagreb, 4.2.1930. – Zagreb, 30.10.1992.) 9.8.1959. dr. mo. don Miho Demović (Dubravka, 16.6.1934.)


don Josip Cirković, misnik od 1938.

don Josip Schmidt, misnik 1938.-1944.

fr. Emanuel Kisić, misnik 1938.-1996.

don Ivan Juričić, misnik 1938.-1960.

don Mirko Talajić, misnik 1938.-2000.

don Ivan Oreb, misnik 1939.-1988.


18.10.1959. fr. Benedikt Šturm OP (Mostar, 27.12.1937.) 30.7.1961. dr. fr. Josip Mrkonjić OP (Breške, 17.3.1932.) 30.7.1961. o. Vladimir Pribanić SJ (Josipdol, 11.5.1932. – Zagreb, 8.2.2007.) 30.7.1961. dr. o. Roko Prkačin SJ (Crnići, Stolac, 16.8.1931.) 10.9.1961. don Pero Maslać (Cerovica, Donje Hrasno, 12.12.1933. – Mlini, 30.11.1967.)

29.6.1962. don Pero Vuletić (Gradac, 13.5.1934. – Dubrovnik, 29.11.2007.) 12.8.1962. fr. Albert Drpić OP (Pučišća, 5.1.1935.)

14.3.1963. fr. Emanuel Jurić OFM (Gorani, Podhum, 6.5.1935.) 29.6.1963. don Marinko Bilić (Proložac, 9.10.1936.) 29.6.1963. don Pero Butigan (Prapratnica, 16.3.1935.) 29.6.1963. don Slavko Grubišić (Drinovci, 22.5.1938.) 29.6.1963. don Augustin Milina (Lumbarda, 20.7.1936.) 29.6.1963. fr. Andrija Vlašić OFM (Sovići, 21.5.1932.) 30.7.1963. prof. o. Blaž Čavec SJ (Donji Kraljevec, Hrašćina, 1.7.1933. – Zagreb, 26.11.1987.)

4.8.1963. fr. Ivo Plenković OP (Sv. Nedjelja na Hvaru, 10.5.1937.) 1.12.1963. don Božo Baničević (Smokvica, 24.12.1937.)

1.12.1963. don Ivo Đanović (Visočani, 5.12.1937.) 29.6.1964. fr. Hinko Kraljević OP (Uzarići, 8.2.1937. – Zagreb, 14.12.1988.) 29.6.1964. fr. Dobroslav Ljubić OP (Uzarići, Mostar, 21.10.1937.) 29.6.1964. don Jozo Njavro (Donje Hrasno, 2.6.1937.) 29.6.1964. dr. fr. Pijo Pejić OFM (Sovići, 1.10.1937.)

27.7.1964. fr. Vinko Šesnić OP (Gornji Humac na Braču, 8.6.1936.) 30.7.1964. o. Stjepan Katulić SJ (Buševec, 7.1.1933. – Zagreb, 28.10.2003.)

20.8.1964. prof. dr. o. Vladimir Horvat SJ (Donja Dubrava, Međimurje, 21.3.1935.) 18.12.1964. dr. fr. Vjekoslav Lasić OP (Široki Brijeg, 18.12.1938.) 21.2.1965. prof. fr. Ivan Martinić OP (Pražnice na Braču, 7.7.1939.) 27.6.1965. dr. don Niko Kličan (Pridvorje, 21.5.1938.) 27.6.1965. don Stipe Kordić (Grljevići, 1.5.1940.) 27.6.1965. don Milan Majić (Dubrava, 18.9.1938. – Vrbovec, 24.10.2002.) 27.6.1965. don Miljenko Majić (Drinovci, 5.10.1940. – Trsteno, 28.2.1988.)

27.6.1965. don Slavko Majić (stariji) (Drinovci, 13.9.1939.) 27.6.1965. msgr. don Ante Marković (Šuica, 16.4.1938.)

27.6.1965. msgr. don Mirko Maslać (Cerovica, 20.2.1938.) 27.6.1965. don Nikola Mioč (Šuica, 27.8.1939.) 27.6.1965. don Ivan Penava (Batin, Posušje, 5.2.1938.) 27.6.1965. mr. don Rafo Šijaković (Trebinja, 23.12.1939. – Chambery, Lyon, 21.2.1993.) 29.6.1965. fr. Ante Kovačević OP (Tomislavgrad, 2.8.1937.)

29.6.1965. prof. dr. fr. Stjepan Krasić OP (Čitluk, 6.1.1938.) 29.6.1965. fr. Marijan Pavlović OP (Gušće, 10.8.1938. – Split, 26.10.2008.) 29.6.1965. fr. Pero Šušnjara OP (Jasensko, Sinj, 6.4.1939.)

5.12.1965. fr. Marijan Zlovečera OFM (Pridvorje 18.10.1933.) 26.6.1966. fr. Mario Marinov OP (Primošten, 16.12.1938.) 10.7.1966. dr. don Mijo Bosankić (Grabovica, Tuzla, 11.11.1940.) 4.12.1966. don Luka Depolo (Korčula, 27.1.1942. – Dubrovnik, 10.8.1998.) 29.6.1967. don Josip Barišić (Zagreb, 31.8.1943.) 29.6.1967. dr. don Stanko Lasić (Jare, 6.1.1942.)

29.6.1967. don Franjo Markić Aleluja (Biograci, 3.10.1941.)


don Jozo Mihovilović, misnik 1939.-1988.

don Danko Gatić, misnik 1940.-2001.

don Marko Herendija, misnik 1941.-1996.

don Ante Dračevac, misnik 1944.-1993.

o. Mirko Vladović, misnik 1947.-1997.

fr. Drago Kolimbatović, misnik od 1953.


29.6.1967. don Vlado Puce (Kruševo, 6.2.1940. – Cavtat, 13.1.2000.) 29.6.1967. don Jerko Suton (Tribistovo, Posušje, 15.3.1940.) 29.6.1967. don Grgo Tomić (Trusina, Podhum, 23.11.1938.) 29.6.1967. don Ivan Vlašić (Sovići, 10.3.1939. – Sovići, 12.5.2006.) 29.6.1968. fr. Mijo Horvat OP (Palinovec, 20.9.1941. – Dubrovnik, 1.12.2005.) 29.6.1968. fr. Aleksandar Longin OFM (Brbinj 9.4.1940.) 29.6.1968. prof. dr. o. Ivan Macan SJ (Svetojurski Vrh, 29.6.1939.) 29.6.1968. don Vojislav Vlašić (Sovići, 30.3.1942.) 29.6.1969. fr. Ivan Čutura OFM (Rastovača, Posušje, 12.3.1943.) 29.6.1969. don Ante Glavaš (Bukovica, Bosna, 9.8.1943.) 29.6.1969. msgr. don Toma Lučić (Gračanica, 14.8.1942.) 29.6.1969. don Slavko Majić (mlađi) (Drinovci, 27.3.1944. – Hengensberg, 30.3.2007.) 29.6.1969. fr. Ivan Iko Odrljin OP (Trilj, 3.5.1941. – Split, 29.10.2006.) 29.6.1969. msgr. dr. don Ratko Perić (Tuk-Rovišće, Bjelovar, 2.2.1944.)29.6.1969. mr. fr. Luka Prcela OP (Trilj, 14.10.1941.) 29.6.1969. o. Drago Rogina SJ (?, 14. X. 1939.) 22.6.1970. don Marko Babić (Vidovice, 19.9.1945.) 22.6.1970. don Franjo Dragun (Zajezda, 8.4.1943.) 22.6.1970. don Josip Krstanović (Šujica, 19.3.1942.) 22.6.1970. don Pero Pranjić (Ledenice, Gradačac, 3.1.1945.) 27.6.1970. fr. Ivo Sadrić OFM (Ulice, Bosna 31.1.1943.) 28.6.1970. don Marijan Skomerža (Petrinja, 3.4.1944. – Lyon, 2.11.1998.) 4.7.1970. don Marijan Rodić SDB (Janjevo, 10.9.1940.)

11.7.1970. fr. Nikola Mioč OP (Derventa, 20.1.1941.) 15.5.1971. mr. fr. Marinko Zadro OP (Ledinac, 14.9.1944.) 27.6.1971. mr. o. Dragan Majić SJ (Drinovci, 21.2.1941.) 29.6.1971. msgr. don Ivan Šimić (Drinovci, 8.2.1947.) 29.6.1971. don Stjepan Vlašić (Sovići, 9.6.1944. – Santiago de Chile, 22.8.1997.) 24.6.1973. fr. Pero Jurič OP (Tomislavgrad, 26.10.1946.) 24.6.1973. mr. o. Stjepan Kušan SJ (Letovanić, 8.11.1944.) 24.3.1974. don Jakov Grgić (Novo Selo kod Kotor Varoši, 6.6.1946.) 24.3.1974. msgr. dr. Želimir Puljić (Kamena, Mostar, 2.2.1947.)29.6.1974. fr. Mirko Ljubić OP (Široki Brijeg, 28.10.1941.) 29.6.1974. fr. Ilija Zrno OP (Šujica, 8.10.1948.)

22.12.1974. fr. Josip Vidas OFM (Novalja, 17.2.1948.) 29.6.1975. fr. Frano delić OFM (Vraboč, 2.1.1950.) 29.6.1975. fr. Matija Matošević OFM (Pokrajčići, Vrhbosanska, 12.6.1947.) 29.6.1975. fr. Mate Polonijo OFM (Vrbnik, 20.7.1949.) 29.6.1975. mr. o. Zvonimir Rubinić SJ (Poljanica, 8.11.1946.) 29.6.1975. o. Ivan Vitez SJ (Seketin, 1.2.1947. – Zagreb, 27.9.1994.)

21.12.1975. don Pero Džalto (Ustiranci kod Gračaca, 26.6.1952. – Dubrovnik, 6.7.1977.) 21.12.1975. don Ivan Đamić (Zagreb, 19.12.1950. – Dubrovnik, 23.12.2002.)

27.6.1976. fr. Mato Bošnjak OP (Žabljak, 25.10.1948.) 27.6.1976. don Vlado Markić Solakova Kula, 1954.) 27.6.1976. dr. don Jerko Matoš 27.6.1976. fr. Petar Perković OFM (Ponijevo, Novi Šeher 5.3.1948.) 19.9.1976. mr. don Josip Mazarekić (Janjevo, 8.7.1949.)


fr. Pavao Njegovec, misnik 1953.-2003.

don Jerko Pejić, misnik od 1955.

don Baldo Mladošević, misnik od 1956.

fr. Tomo Vereš, misnik 1956.-2002., s Ivanom Pavlom II. 18. XI. 1982.

don Mijo Filipović, misnik od 1957.

don Pero Butigan, misnik od 1963.


29.6.1977. fr. Franjo Zelenika OFM (Uzdol, Prozor 20.12.1952.) 25.6.1978. fr. Pero Ćavar OP (Tomislavgrad, 2.2.1949.) 25.6.1978. don Marko Stanić (Cr. Kamenik, Deževice, Vrhbosanska, 11.8.1951.) 26.6.1978. dr. fr. Josip Sopta OFM (Rasno, Široki Brijeg, 3.12.1952.) 22.4.1979. mr. fr. Zvonko Knežević OP (Žabljak, 1.8.1952.) 24.6.1979. dr. fr. Stipe Nosić OFM (Opanci, Lovreć, 20.3.1952.)

24.6.1979. fr. Stjepan Žužić OFM (Vrh, Krk, 26.12.1950.) 15.8.1979. don Miho Litić (Dunave, 19.7.1939.)

15.6.1980. o. Ivan Magdić, monfortanac (Starin, Podravska Slatina, 29.8.1944.) 29.6.1980. mr. o. Marijan Bešlić SJ (Borovica, Vareš, 17.3.1952.) 27.6.1981. don Stjepan Jelinić (Međurić, 23.12.1953.) 29.6.1981. don Ante Perić (Čardak, 24.5.1954.) 29.6.1981. dr. don Vjekoslav Šaravanja (Gornji Crnač, 24.2.1954.) 9.8.1981. fr. Marko Bobaš OP (Brajkovići, 18.6.1952.)

22.10.1982. don Jure Ladišić (Ličko Lešće, Rijeka, 2.1.1951.) 29.6.1985. don Ilija Karlović (Pećnik, Bosna, 1.1.1959.)

29.6.1987. don Miljenko Babaić (Blato na Cetini, 5.4.1958.) 29.6.1987. don Frano Kuraja (Orašac, 26.10.1961.) 29.6.1988. don Tunjo Blažević SDB (Krepšić kod Brčkog, 8.12.1958.) 29.6.1988. don Ilija Janjić (Vidovice, 2.9.1962.) 29.6.1988. don Marijan Slukan (Gornja Šemnica, Radoboj, 16.10.1956.) 29.6.1988. don Ivan Tomić (Solakova Kula, Požetva, Konjic, 13.8.1962.)

29.6.1989. don Tadija Jukić (23.12.1963.) 27.5.1990. fr. Anto Bobaš OP (Brajkovići, 12.6.1963.) 24.11.1991. don Većeslav Magić (Novakovec kod Jalžabeta, 19.9.1964.)

26.7.1992. fr. Mladen Vukšić OFM (Ljubuški, 28.12.1965.) 29.6.1993. don Željko Kovačević (Osijek, 8.6.1967.) 26.6.1994. doc. dr. o. Ivan Antunović SJ (Kućani, Prozor, 26.4.1965.) 26.6.1994. mr. don Bernardo Pleše (Zagreb, 19.8.1959.) 29.6.1994. don Vilim Petrović (Kopanice, Vidovice, 17.5.1968.) 29.6.1995. don Daroslav Benjak (Varaždin, 1.7.1969.)

1.6.1996. dr. don Petar Palić (Priština, 3.7.1972.) 29.6.1996. mr. fr. Tomislav Kraljević OP (Prozor, 13.2.1970.)

8.12.1996. don Mato Karamatić (Priština, 12.7.1970.) 29.6.1997. don Nikola Berišić (Janjevo, 14.3.1970.) 29.6.1997. don Petar Mamić (Bjelovar, 19.4.1968.) 27.6.1998. fr. Kristijan Raič OP (Obri, Konjic, 1.1.1971.) 18.7.1998. don Ivica Pervan (Novi Šeher, 17.4.1971.) 29.6.1999. don Jozo Sebežević (Liješnica kod Maglaja, 3.8.1970.)

27.4.2001. mr. don Robert Ćibarić (Janjevo, 20.11.1974.) 22.6.2002. don Ante Burić (Split/Kaštel Lukšić, 19.1.1976.)

22.6.2002. fr. Marko Bijelić OP (Brčko/Kopanice, 7.12.1976.) 5.4.2003. don Tihomir Šakota (Mostar/Prozor, 24.9.1973.) 16.4.2005. don Ivica Sinanović (Goliješnica, Lug Brankovići, 26.8.1969.) 18.2.2006. o. Rafael Saša Kaspar OSB 8.9.2007. dipl. ing. mr. fr. Mihael Mario Tolj OP (Metković, 24.2.1975.) 29.6.2007. don Stipe Zadro (Dobroša, Prozor, 7.11.1979.) 29.6.2009. don Mario Karatović (Žepče, 22.9.1981.)

29.6.2009. don Marin Lučić (Dubrovnik, 11.7.1984.)


don Toma Lučić, misnik od 1969.

fr. Urban Talija, misnik 1882.-1943.

msgr. Pavao Butorac, misnik 1910.-1966.

fr. Mijo Brlek, misnik 1936.-1984.

fr. Augustin Pavlović, misnik 1942.-2004.

dr. Želimir Puljić, misnik od 1974.



Documents

Nasa Gospa 40 Kolovoz 2009