Nasa Gospa 45 Prosinac 2011

3Naša Gospa (Dubrovnik), XVII (2011.), br. 45

„Naša Gospa”, list Katedralne župe Gospe Velike u Dubrovniku, izlazi od travnja 1995. ISSN 1330-7908. Nakladnik: Gradski župni ured, Kneza Damjana Jude 1, 20000 Dubrovnik; [email protected]. Glavni i odgovorni urednik: don Stanko Lasić (stanko.

[email protected]). Uredništvo: Ivo Marlais ([email protected]), Ljiljana Stjepanović, Berta Kopić, Mirjana Kaznačić, Viktor Lenert, Eržebet Đanić i Tonći Batinić. Prijelom: Daniel Bubnjarić. Tisak: Tonimir, Varaždinske Toplice.

Zadnji brojevi Naše Gospe dostupni su na internetu: www.tonimir.hr - časopisi ili: www.tonimir.hr/NasaGospa40.pdf, www.tonimir.hr/NasaGospa41.pdf, www.tonimir.hr/NasaGospa42.pdf, www.tonimir.hr/NasaGospa43.pdf,

www.tonimir.hr/NasaGospa44.pdf, www.tonimir.hr/NasaGospa45.pdf.

SADRŽAJ

Barić, Stjepan ................................. 57-58Benedikt XVI. .................................... 5-7Berner, Josip ......................................... 32Doré, Paul Gustave ........................ 15, 17Džubran, Halil ...................................... 14Gjivanović, Niko .................................. 27Gjukić, Božo 10,21-28,31,37,49,50,53,72 Grazio, Ileana ....................................... 40Grbić, Ivo ....................................... 54-56Grčić, Marko ........................................ 14Jaklin, Ivana ................................... 48-49

Autori

Godina CaritasaZnačenje riječi caritas ................................................. 4O kršćanskoj ljubavi ................................................... 5Što je to Caritas? ......................................................... 8Zašto baš Godina Caritasa? ......................................... 8Kako započeti sa župnim Caritasom ........................... 9Sveto Pismo o pomaganju potrebnih ........................ 10Sve je podijelio siromasima ...................................... 12U ime svih siromaha ................................................. 14Blaženije je davati nego primati ................................ 14Židovstvo: dobra djela izvor trajne životne sreće ..... 14Božićno otajstvoKako to da se Božić slavi 25. prosinca ..................... 17Zašto su na Božić tri različite mise? ......................... 19Pastorale .................................................................... 19Obitelj je put očovječenja ......................................... 20Stari dubrovački običaji o nastanku novoga života .. 21Po čemu čovjek vrijedi .............................................. 21Božić – poziv u odnos ............................................... 22Uoči 1041. svečanosti našega ParcaO brojanju festā svetoga Vlaha ................................. 23Svjedok, utjeha, utočište i zdravlje ........................... 27Grličanje .................................................................... 28Opažanja jednoga vjernikaNaši sprovodi mogu biti uzorniji .............................. 29Odgoj u školiS rukom na srcu ......................................................... 30Vjera i baštinaČemu kosti svetaca i Moćnik u Katedrali ................. 31O čašćenju zemnih ostataka svetaca ......................... 35Iz života Katedralne župeProjekt o depopulaciji povijesne jezgre Dubrovnika 36Misal dubrovačke Katedrale iz XII. stoljeća ............. 40Gospi od Orašca molitvom i pjesmom ...................... 41

Hodočašće sv. Liberanu u Ston ................................. 41Zlatna obljetnica mature ........................................... 41Posebni događaji u Katedrali 2011. .......................... 41Obitelj glazbenika u Gospe od Rozarija ................... 43Suočiti se s izazovima današnjice ............................. 43Uspostavljeno novo župno Pastoralno vijeće ........... 44Zabrinutost za Dubrovčane u Janjevu i Letnici ........ 45Hodočašće u Siracusu ............................................... 46Povijest HKD-a Napredak u Dubrovniku ................. 47Koprivničko hodočašće sv. Maloj Tereziji ................ 48O kultu sv. Luke i bratovštini iz Karmena ................ 49Biti bogobojazan pred životom ................................. 51Hodočašće Gospi od Škrpjela i blaženoj Ozani ........ 54Sjećanja iz djetinjstva ............................................... 54Znanstveni skup o našem župljaninu ........................ 57Slike iz Gospe na izložbi o renesansnom slikarstvu . 57Čestitka za imendan .................................................. 57Zahvala za ljetovanje i poziv na susret u Sisak ......... 57Imenovan katedralni ispovjednik .............................. 58Na 20. obljetnicu obrane Grada ................................ 59Iz župnih maticaKršteni, vjenčani, pokopani ...................................... 60MladencimaPrimati, davati, živjeti ............................................... 61Ljudi koje pamtimoFrano Lederer ............................................................ 62Antun Gjivanović ...................................................... 63Naši pokojniciJela Burić .................................................................. 64Sestra Agneza Šegvić ................................................ 64„Pravo na rođenje u učenju Crkve” (6)Osnovno čovjekovo pravo ........................................ 65Riječ je o pravednosti i poštenju ............................... 67Glazbeni kutakKog ste vidjeli pastijeri ............................................. 68Blagoslov kuća i obitelji u Gradskoj župi 2011. ....... 70

Jozić, Tomislav ............................. 65-67Kaznačić, Mirjana ........................ 30-31Kolimbatović, Drago .................... 12-13Koroman, Zorana .............................. 54Koš, Julija .................................... 14-16Košutić, Sida ..................................... 14Kupareo, Rajmund ............................ 19Kustić, Živko ..................................... 28Lasić, Stanko 20-22,41-43,45-48,59,64-65Lederer, Frano ............................. 68-69Lučić, Toma ..................................... 61

Mandac, Marijan ............................ 17-19Marlais, Ivo .... 2, 9, 41, 42, 47, 48, 61, 71Martić, Vjeran ...................................... 22Perić, Ratko .................................... 51-53Prohaska, Ana ................................ 36-39Škvorčević, Antun ................................ 57Toma Akvinski ............................... 19, 35Turčinović, Ivica ............................ 29-30Uzinić, Mate ....................................... 8-9Viđen, Ivan ..................................... 62-64Živković, Marije ................................. 67

4 Naša Gospa (Dubrovnik), XVII (2011.), br. 45

Godina Caritasa u Dubrovačkoj biskupiji 11. XII. 2011. – 11. X. 2012.

Značenje riječi caritasCaritas (čita se: kȁritas), pisano malim početnim slo-

vom, jest latinska riječ za ljubav. Njome je sveti Jeronim u Vulgati preveo hebrejsku riječ ahabà i grčku agápē, izraze karakteristične za biblijsko shvaćanje ljubavi: sta-nje i iskustvo takvog otkrivanja drugoga koje nadilazi sebičnost: skrb o drugome i za njega; ljubav koja ne traži više samu sebe, nije uranjanje u opijenost srećom, nego, naprotiv, traži dobro drugoga: postaje radost darivanja, predanost odricanja i spremnost na žrtvu. Ljubav je „ek-staza”, ali ne u smislu opijenosti, nego kao putovanje, trajno izlaženje iz sebe; oslobađanje kroz sebedarje i tako ponovno otkrivanje samoga sebe, štoviše, Boga.

Prvim kršćanima agape ili caritas bila je gozba na koju su se primali prijatelji i siromasi.

U dubrovačkome govoru od riječi caritas, osim novo-pridošle imenice muškoga roda (kȁritas), postoji i riječ karìtāt koja je, kao i u latinskom, ženskoga roda, a znači milosrdnu ljubav (Dȃj mi ì tī nȅšto za karìtāt! Učìnila san tȏ is karìtāti). Svojim životom za druge blažena Ma-rija Propetoga Petković (1892.-1966.) nedavni je i doma-ći primjer toga.

Karitat osim toga znači i sućutnu ljubav zbog koje pri-jatelji i rodbina na vijest o čijoj smrti odmah dolaze u po-kojnikovu kuću i tamo budu do dana ukopa, pa se govori: Skȕpili su se na karìtāt.

Stari su Rimljani ljubav definirali kao „isto željeti, isto odbacivati”. Riječ „ljubav” danas je postala jedna od najkorištenijih, ali i najviše zloupotrebljavanih rije-či, uz koju se povezuju različita značenja. Podlogu za to predstavljaju različiti sadržaji koji se podvode pod riječ ljubav, a u davnini su ih jasno razlikovali. Tako grčki je-zik ima tri izraza za ljubav: éros (putena, tjelesna ljubav, pohota, požuda), filía (prijateljska ljubav) i agápē (za-jednička gozba). Slično i latinski: ȃmor (koja može biti dobrohotna ljubav amor benevolentiae, dopadna ljubav amor complacentiae, nezaslužena ljubav amor gratui-tus, domoljublje amor patriae, ljubav prema roditeljima amor parentium, prema književnosti amor literarum, bračnih drugova međusobno; engleski love, affection, in-fatuation, passion), pīětās (pobožnost, ljubaznost, osje-ćaj dužnost; roditeljska, djetinja, bratska ljubav; engleski dutifulness, piety, devotion, kindness) i cārǐtās (poštova-nje, štovanje, odanost, dragost, dobročinstvo, dobrotvor-nost, darežljivost, milosrđe; ljubav prema djeci, roditelji-ma, Bogu; engleski dearness, affection, charity).

Caritas se od drugih ljubavi razlikuje po nesebičnosti, to je izraz ljubavi zasnovane na vjeri i njome oblikovane (bogoslovna krjepost). Utoliko je danas oprečan erosu koji, sveden na čisti seks, kako ističe Benedikt XVI., po-staje roba, puka „stvar” koja se može kupiti i prodati, pa i sȃm čovjek postaje roba; u stvarnosti se to teško može

nazvati čovjekovim „prihvaćanjem” tijela. Danas se ti-jelo i spolnost često promatraju kao materijalni dio ljudi koji treba proračunato upotrijebiti i iskoristiti. Čovjek tada tijelo ne promatra kao područje ostvarenja vlastite slobode, nego kao nešto što pokušava učiniti ugodnim i neškodljivim. Takvim poniženjem ljudskoga tijela, koje više nije uključeno u potpunu slobodu življenja, ono prestaje biti živi izraz našega cijelog bića i svodi nas na golo biološko područje. Prividno uzdizanje tijela može se brzo pretvoriti u mržnju prema tjelesnosti. Kršćanska vjera, naprotiv, promatra čovjeka kao biće jedinstva i dvojnosti, u kojem se duša i tijelo uzajamno prožima-ju i u kojem se oboje oplemenjuje. Istina, eros nas hoće uzdići „u ekstazi” prema božanskom, povesti nas izvan nas samih, ali upravo zbog toga zahtijeva put uzdizanja, odricanja, čišćenja i ozdravljenja. Premda je eros u po-četku označen požudom i uzlazan – zbog očaranosti ve-likim obećanjem sreće – u približavanju drugom sve će manje i manje postavljati pitanje o samome sebi, tražit će sve više sreću drugoga, sve će se više brinuti za njega, darovat će se i željet će „biti ondje za” drugoga. Na taj način eros prerasta u agape. Ako to nije slučaj, ljubav

osiromašuje, propada i gubi se. S druge stra-ne, čovjek ne može živjeti isključivo u ne-sebičnoj ljubavi. Ne može uvijek samo da-rivati, mora i primati. Onaj koji hoće davati ljubav, mora je i sam primati kao dar.

Eros je sadržan u samoj čovjekovoj na-ravi. Adam je onaj koji traži i „ostavlja oca i

majku” da pronađe ženu; samo će zajedno oni predstav-ljati čovještvo u njegovoj punini i cjelovitosti i posta-ti „jedno tijelo”. Eros usmjerava čovjeka prema braku, prema vezi koja je jedna i konačna; tako, i samo tako, ostvaruje se njegova najdublja svrha. Slici jednoga (mo-noteističkog) Boga odgovara jednoženstvo (monogami-ja). Brak zasnovan na isključivoj i pravoj ljubavi postaje slika odnosa Boga i njegova naroda i obratno: način na koji Bog ljubi postaje mjera ljudske ljubavi.

U osnovi „ljubav” je jedna stvarnost, ali s različitim dimenzijama koje, ovisno o prilikama, mogu jasnije doći do izražaja. Kad se taj opseg potpuno odjeljuje jedan od drugoga, dolazi do izobličenja ili osiromašenja ljubavi. Biblijska vjera ne gradi paralelan svijet, suprotan onom iskonskom ljudskom fenomenu ljubavi, nego prihvaća čitava čovjeka intervenirajući u njegovu traženju ljubavi kako bi je pročistila i otkrila mu njezine nove dimenzije.


O kršćanskoj ljubavipapa Benedikt XVi.*

1. „Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu osta-je, i Bog u njemu” – te riječi iz Prve Ivanove poslanice (4, 16) vrlo jasno izražavaju središte kršćanske vjere: kr-šćansku sliku o Bogu i sliku čovjeka i njegova puta koja iz toga proizlazi. Osim toga, u istom retku, Ivan nudi sa-žeti obrazac kršćanskog života: „I mi smo upoznali lju-bav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj.”

Povjerovali smo Božjoj ljubavi – tako kršćanin može izraziti svoje temeljno životno opredjeljenje. Biti kršća-nin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, nego je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac. U svojoj poslanici Ivan je izrazio taj događaj sljedećim riječima: „Po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću” (Prva Ivanova 3, 16). Pridajući ljubavi središnje mjesto, kršćanska je vjera prihvatila i očuvala srž Izraelove vjere i istodobno toj srži dala novu dubinu i širinu. Pobožni je Židov svako-ga dana molio riječi iz Ponovljenog zakona, koje izraža-vaju središte njegova života: „Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!” (6, 4-5). Isus je u jednu zapovijed po-vezao zapovijed ljubavi prema Bogu i zapovijed ljubavi prema bližnjemu, sadržanu u Levitskom zakoniku: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” (19, 18; usp. Marko 12, 29-31). Budući da je Bog prvo ljubio nas (usp. Prva Ivanova 4, 10), ljubav sada nije samo „zapovijed”, nego je odgovor na dar ljubavi kojom nam Bog dolazi ususret.

U svijetu u kojem se uz Božje ime poneki put povezu-je osveta ili čak dužnost da se mrzi i čini nasilje, ta je po-ruka vrlo aktualna i ima vrlo konkretno značenje. Zbog toga želim govoriti o ljubavi kojom nas Bog ispunja i koju moramo drugima prenositi i s njima dijeliti.

18. Ljubav prema bližnjemu, kakvu Isus naviješta u Bibliji, sastoji se u činjenici da ljubim, u Bogu i s Bo-gom, i osobu koja mi se ne sviđa ili koju uopće ni ne po-znajem. To se može ostvariti samo na temelju dubokoga susreta s Bogom, susreta koji se pretvorio u zajedništvo volje te zahvatio čak i osjećaje. Tada naučim promatrati drugu osobu ne više samo svojim očima i svojim osjeća-jima, nego s vidika Isusa Krista. Njegov prijatelj je i moj prijatelj. Ispod površine vanjskoga izgleda uočavam kod drugih duboku želju za znakom ljubavi i pažnje. To im mogu ponuditi ne samo preko organizacija koje imaju tu specifičnu zadaću, prihvaćajući ih možda zbog političke nužnosti. Promatram ih Kristovim očima i mogu im dati puno više od njihovih izvanjskih potreba: mogu im da-rovati pogled ljubavi koji trebaju. Ako u mojem životu nedostaje svaki dodir s Bogom, mogu u drugome vidjeti samo drugoga i ne uspijevam u njemu prepoznati božan-sku sliku. Ako pak u svojem životu ne pridajem nikakvu pozornost drugome i želim biti samo „pobožan” i vršiti

svoje „vjerske dužnosti”, i moj odnos s Bogom postat će sve neplodniji. Tada je taj odnos samo „korektan”, ali lišen ljubavi. Samo me moja raspoloživost da izađem ususret bližnjemu i pokažem mu ljubav, čini osjetljivim i za Boga. Jedino mi služenje bližnjemu otvara oči da mogu vidjeti ono što Bog čini za mene i kako me lju-bi. Svetci – kao blažena Terezija Kalkutska – crpili su sposobnost da ljube bližnjega iz susreta s Gospodinom u Euharistiji i, obratno, taj je susret zadobio svoj konkretan oblik i dubinu upravo u služenju drugima. Ljubav pre-ma Bogu i prema bližnjemu nerazdvojne su; tvore jednu te istu zapovijed. Ali obje se napajaju na živom izvoru ljubavi Boga koji nas je prvi ljubio. Tako nije više riječ o izvana nametnutoj „zapovijedi” koja nam nalaže ne-što što je izvan naše moći, nego o iskustvu ljubavi koja se slobodno i iz dubine srca daje, o ljubavi koja se, po svojoj naravi, mora dalje dijeliti s drugima. Ljubav raste po ljubavi. Ljubav je „božanska” jer dolazi od Boga i sjedinjuje nas s Bogom i, po tom postupnom sjedinjenju, preobražava nas u jedno „mi”, koje nadilazi naše podjele i daje da postanemo jedno, sve dok, na kraju, Bog ne bude sve u svemu.

Karitativni rad kao zadaća Crkve20. Ljubav prema bližnjemu, ukorijenjena u ljubavi

prema Bogu, na prvome je mjestu i nadasve zadaća sva-koga pojedinog vjernika, ali je i cijele crkvene zajednice, i to na svim njezinim razinama: od mjesnih zajednica do partikularne Crkve i sve do opće Crkve u cjelini. Crkva i kao zajednica mora činiti ljubav. To ima za posljedicu da ljubav treba također biti organizirana kako bi predstav-ljala uređen oblik služenja. Svijest o toj odgovornosti imala je konstitutivnu važnost u Crkvi od samih njezinih početaka: „Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i po-razdijelili svima kako bi tko trebao” (Djela apostolska 2, 44-45). Tim riječima Luka donosi neku vrstu definicije Crkve, među čije konstitutivne sastavnice ubraja pria-njanje uz „apostolski nauk”, „zajedništvo”, „lomljenje kruha” i „molitvu” (Djela apostolska 2, 42). Element „zajedništva” sastoji se upravo u činjenici da vjernici sve

Papa Benedikt XVI. među vjernicima na Trgu sv. Petra 2. lipnja 2010. Snimio Piotr Spalek.

* iz okružnice Deus caritas est (25. prosinca 2005.)


dijele i da među njima nema više razlike između bogatih i siromašnih (usp. Djela apostolska 4, 32-37). Kako je Crkva rasla, taj radikalni oblik materijalnoga zajedništva nije bilo moguće održati, ali je ipak očuvana osnovna jezgra: u zajednici vjernika ne smije biti takva siromaš-tva koje bilo komu uskraćuje dobra potrebna za dosto-janstven život.

22. Kako su godine prolazile i Crkva se postupno ši-rila, činjenje djelā ljubavi potvrdilo se kao jedno od nje-zinih bitnih područja, zajedno s podjeljivanjem sakra-menata i naviještanjem riječi: ljubav prema udovicama i siročadi, prema zatvorenicima, bolesnima i onima koji su u bilo kojoj potrebi za Crkvu je bitna koliko i podjelji-vanje sakramenata i navještaj Evanđelja. Crkva ne može zanemariti služenje ljubavi kao što ne može zanemariti sakramente i Riječ. Mučenik Justin (†155.), dok opisuje kako kršćani slave nedjelje, spominje i njihovo karita-tivno djelovanje, povezano s Euharistijom kao takvom. Imućniji daju svoj prilog u granicama svojih mogućno-sti, svatko koliko hoće; biskup zatim ta sredstva koristi za pružanje pomoći siročadi, udovicama i onima koji su se zbog svoje bolesti ili zbog drugih razloga našli u po-trebi, poput zatvorenika i stranaca. Veliki kršćanski pi-sac Tertulijan (†220.) pripovijeda kako je skrb kršćana za sve koji su se nalazili u potrebi pobuđivala divljenje pogana. A kad Ignacije Antiohijski (†117.) opisuje Crkvu kao onu koja „prednjači u ljubavi (agape)”, može se reći kako on tom definicijom želi na neki način izraziti i kon-kretno karitativno djelovanje.

23. Oko sredine IV. st. u Egiptu se počinje razvijati diaconia (služenje ljubavi prema bližnjemu): služba koja je postojala u svim samostanima, a bila je odgovorna za sve djelovanje vezano uz karitativno služenje. Iz tih se početaka u Egiptu sve do VI. st. razvilo tijelo koje je uživalo puni pravni status i kojem su građanske vlasti povjeravale dio žita namijenjenog za javnu raspodjelu. U Egiptu je na kraju vlastitu dijakoniju imao ne samo svaki samostan, nego i svaka biskupija. To se tijelo razvilo ka-snije i na Istoku i na Zapadu. Papa Grgur Veliki († 604.) spominje dijakoniju u Napulju. No, pružanje karitativne pomoći siromašnima i onima koji trpe, utemeljeno na načelima kršćanskoga života izloženim u Djelima apo-stolskim, bilo je naravno od samog početka bitni dio Cr-kve u Rimu. Ono ima živi izraz u primjeru đakona Lovra (†258.). Kao jednomu od onih kojima je bila povjerena briga za siromašne u Rimu, bilo mu je dano određeno vrijeme, nakon uhićenja pape i njegove subraće đakona, da skupi crkveno blago i preda ga civilnim vlastima. Lo-vro je sva raspoloživa sredstva podijelio siromasima te ih predstavio vlastima kao pravo blago Crkve.

25. Duboka narav Crkve izražava se u trostrukoj za-daći: naviještanju Božje riječi (kerygma- artyria), slav-ljenju sakramenata (leiturgia), služenju ljubavi (diako-nia). Te se zadaće uzajamno pretpostavljaju i ne mogu se razdvajati jedna od druge. Za Crkvu ljubav nije neka vrsta društvenog dobročinstva koje se može mirne duše prepustiti i drugima, nego je dio njezine naravi i nužni izraz samoga njezina bića.

Crkva je Božja obitelj u svijetu. U toj obitelji nikomu ne smije nedostajati ono što je nužno za život. Istodobno ipak caritas-agape nadilazi granice Crkve. Prispodoba o milosrdnom Samarijancu ostaje kao neko mjerilo koje nalaže univerzalnu ljubav prema svakom potrebitom čo-vjeku kojega „slučajno” susretnemo (usp. Luka 10,31), tko god on bio. Ni na koji način ne osporavajući tu uni-verzalnu dimenziju ljubavi, Crkva ima također jednu specifičnu odgovornost: u Crkvi, kao obitelji, niti jedan njezin član ne smije trpjeti oskudicu. U tome smislu vri-jedi istaknuti učenje iz Poslanice Galaćanima: „Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače do-maćima u vjeri” (6, 10).

Posebna obilježja karitativne djelatnosti Crkve31. Sve veći broj različitih organizacija koje izlaze

ususret čovjeku u najrazličitijim potrebama, može se u konačnici zahvaliti činjenici da je zapovijed ljubavi pre-ma bližnjemu Stvoritelj upisao u samu ljudsku narav. To je i rezultat nazočnosti kršćanstva u svijetu koje nepre-stano oživljava i provodi u djelo tu zapovijed, koja je tijekom povijesti bila često duboko potamnjivana. Tu vi-dimo kako se snaga kršćanstva širi daleko izvan kršćan-skih granica. Zbog toga je vrlo važno da karitativna dje-latnost Crkve očuva sav svoj sjaj i ne postane tek jedan od oblika pružanja socijalne pomoći. Koji su, dakle, bitni elementi kršćanske i crkvene karitativne djelatnosti?

a) Slijedeći primjer prispodobe o milosrdnom Sama-rijancu, kršćanski je karitativni rad u prvom redu jed-nostavno odgovor na ono što predstavlja neposrednu potrebu u određenim prilikama: gladne nahraniti, gole odjenuti, skrbiti za bolesne i liječiti ih da ozdrave, zatvo-renike pohoditi, i tako dalje. Crkvene karitativne organi-zacije, počevši od onih koje potpadaju pod Caritas (di-jecezanski, nacionalni, međunarodni), moraju učiniti sve što je u njihovoj moći da osiguraju sredstva, a nadasve da pronađu muškarce i žene potrebne za taj rad. Osobe koje skrbe za one koji su u potrebi moraju biti primjere-no osposobljene da znaju što učiniti i kako to učiniti te preuzeti na sebe zadaću nastavljanja te skrbi. Stručna je osposobljenost vrlo važna, ali sama nije dovoljna. Riječ je, naime, o ljudskim bićima, a ljudska bića trebaju uvi-jek nešto više od tehnički pravilne skrbi. Trebaju srdačnu pažnju. Oni koji rade u crkvenim karitativnim ustanova-ma moraju se isticati po tome da se ne ograničavaju samo na to da izađu ususret trenutačnoj potrebi, nego da se po-svećuju drugima s iskrenom pažnjom koja izvire iz srca, tako da oni osjete bogatstvo njihova čovještva. Zbog toga je tim karitativnim djelatnicima nužna i „izobrazba srca”. Trebaju biti dovedeni do iskustva susreta s Bogom u Kristu koje će u njima pobuditi ljubav i otvoriti im srce za drugoga. Tako zapovijed ljubavi prema bližnjemu za njih ne će više biti zapovijed koja im je naložena izvana, nego posljedica njihove vjere koja se odjelotvoruje kroz ljubav (usp. Galaćanima 5, 6).

b) Kršćansko karitativno djelovanje mora biti neovi-sno o strankama i ideologijama. Ono nije sredstvo za


postizanje ideoloških promjena u svijetu i nije u službi svjetskih strategija, nego je ponazočenje ovdje i sada lju-bavi koju čovjek uvijek treba. Izgradnji boljega svijeta pridonosimo samo kad činimo dobro sada i osobno, s punom zauzetošću i ljubavlju ondje gdje za tim postoji potreba. Kršćaninov program – program milosrdnog Sa-marijanca, Isusov program – jest „srce koje vidi”. To srce vidi gdje je potrebna ljubav i djeluje u skladu s time. Kad karitativno djelovanje Crkva ostvaruje kao zajedničku inicijativu, jasno je da dragovoljnost pojedinaca mora biti povezana s planiranjem, predviđanjem i suradnjom s drugim sličnim ustanovama.

c) Karitativni se rad, nadalje, ne smije koristiti kao sredstvo u službi onoga što se danas označuje kao pro-zelitizam [vrbovanje da se promijeni vjeru]. Ljubav je besplatna; djela ljubavi ne čine se radi postizanja dru-gih ciljeva. Ali to ne znači da karitativna djelatnost mora ostaviti Boga i Krista po strani. U igri je cijeli čovjek. Često je najdublji uzrok čovjekova trpljenja upravo od-sutnost Boga. Tko ostvaruje ljubav u ime Crkve, ne će nikada pokušati nametnuti drugima vjeru Crkve. On je svjestan da je ljubav u svojoj čistoći i u besplatnosti naj-bolje svjedočanstvo Boga u kojeg vjerujemo i koji nas potiče ljubiti. Kršćanin zna kad je vrijeme za govor o Bogu i kada je bolje šutjeti o njemu i prepustiti samoj ljubavi da govori. On zna da je Bog ljubav (usp. Prva Ivanova 4, 8) i da se njegova prisutnost osjeća upravo u trenutcima u kojima ne činimo ništa drugo nego ljubimo. On zna da prezirati ljubav znači prezirati Boga i čovje-ka; to je napast djelovati bez Boga. Prema tome, najbolja obrana Boga i čovjeka upravo je u ljubavi. Zadaća je cr-kvenih karitativnih organizacija ojačati tu svijest u svojih članova, tako da oni svojim djelovanjem – kao i svojim govorom, šutnjom i primjerom – mogu biti vjerodostojni Kristovi svjedoci.

Odgovorni za karitativno djelovanje Crkve32. Istinski je nositelj različitih katoličkih organizacija

koje obavljaju službu ljubavi – sama Crkva – i to na svim razinama, počevši od župa, preko partikularnih crkava pa sve do sveopće Crkve. Biskupi, kao nasljednici apostola, odgovorni su za ostvarenje programa zacrtanog u Djeli-ma apostolskim (usp. 2, 42-44): Crkva kao Božja obitelj, danas kao i u prošlosti, mora biti mjesto gdje se pomoć daje i prima, i istodobno mjesto gdje su ljudi spremni služiti i onima koji su izvan nje, a nalaze se u potrebi.

33. Suradnici koji u praksi provode karitativno slu-ženje moraju biti osobe koje nadasve pokreće Kristova ljubav, osobe čije je srce Krist osvojio svojom ljubavlju, probudivši u njemu ljubav prema bližnjemu. Mjerilo na kojem se nadahnjuje njihovo djelovanje mora biti Pavlo-va tvrdnja iz Druge poslanice Korinćanima 5, 14: „lju-bav nas Kristova obuzima”. Svijest da se u Kristu sam Bog darovao za nas sve do smrti, mora nas potaknuti da više ne živimo za same sebe, nego za njega i, s njim, za druge. Tko ljubi Krista, ljubi Crkvu i želi da ona uvijek

bude sve više izraz i oruđe ljubavi koja od njega dolazi. Djelatnici svake katoličke karitativne organizacije žele raditi s Crkvom i samim tim s biskupom, kako bi se Bož-ja ljubav mogla širiti svijetom. Svojim dioništvom u cr-kvenom djelu ljubavi, oni žele biti svjedoci Boga i Krista i upravo zbog toga žele dragovoljno činiti dobro ljudima.

34. Unutarnja otvorenost katoličkoj dimenziji Crkve nužno će u karitativnim djelatnicima pobuditi spremnost na suradnju s ostalim organizacijama zauzetim u rješa-vanju različitih potreba. Praktično će djelovanje uvijek biti nedovoljno ako ne bude vidljiv izraz ljubavi prema čovjeku, ljubavi koja se hrani susretom s Kristom. Moje duboko dioništvo u potrebama i trpljenjima drugih tako postaje darivanje mene sama drugome: kako moj dar ne bi ponizio drugoga, moram mu dati ne samo nešto što je moje nego mu moram dati sama sebe, moram biti osobno prisutan u tome daru.

35. Taj ispravan način služenja čini djelatnika poni-znim. On se ne uznosi nad drugim, koliko god da je bi-jedno stanje u kojem se ovaj nalazio. Krist je uzeo po-sljednje mjesto na svijetu – križ – i upravo nas je tom krajnjom poniznošću otkupio i trajno nam pritječe u po-moć. Tko pomaže drugima, uviđa da na taj način biva i sam pomognut; to što može pomoći drugome, nije njego-va zasluga ili postignuće. Ta je dužnost milost. Što više činimo za druge, to više shvaćamo i posvajamo Kristove riječi: „Sluge smo beskorisne” (Luka 17,10). Shvaćamo da to ne činimo zbog toga što smo bolji ili sposobniji to činiti, nego zato što nas je Gospodin svojom milošću osposobio da to možemo činiti. Pokatkad nas prevelike potrebe i vlastite ograničenosti mogu obeshrabriti. Ali upravo će nam tada pomoći spoznaja da, u konačnici, nismo ništa drugo nego sredstvo u Božjim rukama, a ta nas spoznaja oslobađa preuzetosti da smo mi sami i osobno odgovorni za izgradnju boljega svijeta. U poni-znosti ćemo činiti ono što je u našoj moći i u poniznosti se pouzdati u Gospodina. Bog je taj koji upravlja svije-tom, ne mi. Mi mu služimo samo toliko koliko možemo i dok nam on za to daje snage. Činiti, ipak, koliko nam je moguće snagama kojima raspolažemo, zadaća je koja uvijek pokreće dobroga slugu Isusa Krista.

36. Dok promatramo beskrajne potrebe, možemo, s jedne strane, podleći ideologiji koja teži učiniti sada ono što Bog u svojem upravljanju svijetom naizgled ne čini: riješiti sve probleme u svijetu. S druge strane, to može dovesti do toga da podlegnemo napasti besposlenosti, jer nam se može činiti da se u svakom slučaju ništa ne može učiniti. U toj je situaciji živi susret s Kristom od presudne pomoći da se ostane na pravom putu kako se ne bi podleglo oholom preziru čovjeka – koji ne samo da nije konstruktivan nego je destruktivan – niti se predalo ravnodušnosti koja priječi da se prepustimo da nas ljubav vodi i tako služimo čovjeku. Molitva, kao sredstvo za crpljenje uvijek nove snage od Krista, tako postaje žurna i sasvim konkretna potreba. Tko moli, ne troši vrijeme uzalud, čak i ako je stanje očajno i kao da potiče isklju-čivo na djelovanje.


Što je to Caritas?Caritas, pisano velikim početnim slovom, je katolička

dobrotvorna organizacija; ljubav Crkve kao „zajednice ljubavi”; ljubav prema Bogu kao vrhovnom dobru što potiče požrtvovnost, ljubav i nesebičnu brigu o drugom; djelotvorna ljubav prema bližnjemu; prikupljanje, uprav-ljanje i dijeljenje onoga što se daje iz ljubavi, mȕkte, bez obveze, milosrdno.

Siromaštvo i društvena nepravda imaju brojne uzroke, a postali su i pravo oružje za masovno uništavanje. Cari-tas ustrojen na razini svake župe, biskupije i države, a na kraju udružen u Međunarodni Caritas, vjeruje da može učiniti više na suzbijanju bijede i nepravde primjenjujući resurse svojih članica.

Caritas osigurava brz odgovor, profesionalnost i ko-ordinaciju u hitnim stanjima i spremnost na katastrofe kad je riječ o osiguranju hrane, skloništa, vode i lijeka, o pandemiji HIV-a i posljedicama klimatskih promjena. Djelatnici Caritasa trude se i znaju pomoći najzapostav-ljenijima da postanu pobornici vlastitoga razvoja. Cari-tas ne stoji skrštenih ruku tamo gdje treba uvježbavati suživot, graditi mir i uspostavljati jedinstvo nakon podje-la. Zalaže se za nenasilno rješavanje sukoba i promicanje čovječnosti kroz međureligijski dijalog. U stanjima gos-podarske nepravde ili iseljavanja, Caritas hrabri siromaš-ne ljude i zajednice da budu pravi izazov nepravednoj međunarodnoj politici, praksi i stajalištima.

Nacionalni Caritasi postoje u 165 zemalja, ali Caritas djeluje na puno više mjesta, bez obzira na rasu ili religi-ju. Caritas neposredno pomaže 24 milijuna ljudi godišnje u 200 država i područja. Caritas u svijetu zapošljava 440 tisuća ljudi i ima 625 tisuća dragovoljaca. Djelovanje Caritasa na kugli zemaljskoj procjenjuje se na vrijednost od 5,5 milijardi dolara.

U Proglasu od 4. prosinca 2011. dubrovački biskup Mate Uzinić ističe: „Crkva nema smisao u samoj sebi, nego je njezina središnja zadaća, temelj i opravdanje u tome da unutar određenih povijesno-društvenih okolno-sti bude znak Isusove nazočnosti i oruđe Njegova spasi-teljskoga i oslobađajućeg djela. Karitas je temeljni krite-rij vjerodostojnosti one istine za koju se Crkva zauzima, na koju opominje, koju ponazočuje, koju slavi i koju obećava kao nadu. Karitas je, nadalje, buđenje vlastite svijesti, ali i svijesti onih koji su nam povjereni, o potrebi stavljanja samoga sebe i onoga što imamo na raspolaga-nje onima koji su potrebiti, a mi im svojom djelotvornom ljubavlju možemo prići blizu i pomoći.”

Zašto baš Godina Caritasa?Biskup Mate uzinić*

Prvi razlog je to što je Godina Caritasa naš odgovor na svetopisamsku, osobito evanđeosku poruku koja nas poziva na djelotvornu ljubav, solidarnost i požrtvovnost. Sjetimo se: „Što god učiniste jednomu od ove moje naj-manje braće, meni učiniste!” (Matej 25, 31-46) ili raz-mišljanja sv. Ivana koji u djelotvornoj ljubavi prepozna-je nasljedovanje Božje ljubavi i znak prepoznavanja da smo Božji: „Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas” (Ivan 13, 34). Sve ovo proizlazi iz činjenice da je u Bogu zadnji temelj svake ljubavi: „Kao što je Otac ljubio mene, tako sam ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi” (Ivan 15, 9-10).

Drugi razlog je to što je djelotvorna ljubav, solidar-nost i požrtvovnost – bitna dimenzija Crkve. Djelotvorna ljubav postavila se Crkvi kao zahtjev na samom njezinu početku: „Pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo posta-viti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi” (Djela apostolska 6, 3-4). Pavao uspoređuje Crkvu s tijelom i udovima. Tom tijelu je gla-va Krist (Prva Korinćanima 12, 26; Efežanima 5, 30), a Duh Sveti je onaj koji sve udove međusobno povezuje i ujedinjuje, oživljuje i uvodi u istinu evanđelja, obogaću-je raznolikim darovima, ali i budi svijest da ako jedan ud trpi, trpe i svi udovi, ako je jedan počašćen, počašćeni su i svi ostali. Ta svijest o osjećaju udova jednih za druge u tijelu Crkve kojemu je Glava Krist posebno dolazi do izražaja na Drugom vatikanskom saboru koji je na nov način utisnuo u našu svijest odgovornost Crkve i svako-ga pojedinog vjernika za svijet u kojemu živimo, pozvao nas na dijalog i odgovornost za goruće probleme svijeta u kojemu živimo, ali i da svoj pogled podignemo s vla-stitog dvorišta na cijeli svijet kako bismo mogli postati djelotvorni graditelji civilizacije ljubavi. „Karitativna djelatnost danas može i treba obuhvatiti sve ljude i sve ljudske potrebe. Posvuda ima ljudi kojima nedostaje hra-ne i pića, odjeća, stan, lijekovi, rad, pouka, sredstva nuž-no potrebita za doista ljudski život onih koje tare bijeda ili slabo zdravlje, trpe progonstvo ili su u tamnici – tu ih kršćanska ljubav treba tražiti i naći, tješiti zauzetom skrbi i pridići pružanjem pomoći” (dekret Apostolicam actuositatem o apostolatu laika, 8).

Treći je razlog to što unatoč brojnim problemima u našoj Biskupiji koliko-toliko funkcioniraju druge dvije dimenzije kršćanskog djelovanja – službe navješćivanja i posvećivanja – dok je ova dimenzija gotovo potpuno zanemarena. Budući da je djelotvorna ljubav teološki imperativ i nezaobilazan zahtjev prave crkvenosti bez nje nije moguće vršiti nikakvu evangelizaciju. „Crkva se može potpunije ostvariti tek u onim zajednicama koje ozbiljno shvaćaju svoje služiteljsko djelovanje i nastoje ga provoditi kao bitnu dimenziju svoje crkvenosti i svo-


ga identiteta. Zbog ovoga se moramo upitati nije li vrlo manjkava crkvenost onih župnih zajednica, pa i cijele mjesne Crkve jer smo mi odraz jedni drugih, koje imaju slabo i nikako razvijenu ili uopće ne postoji karitativna djelatnost?” (Ante Ančić).

Osim ovih temeljnih odgovora zašto baš Caritas po-stoje i neki praktični razlozi. Prije nego ih spomenem želio bih da se prisjetimo ratnih godina ili potresa u Du-brovniku 15. travnja 1979. ili u Stonu 5. rujna 1996. i pomoći koju smo primali i dijelili. I to nam je pomoglo da preživimo. Imamo li nakon ovoga pravo ne primijetiti potrebu drugih, bez obzira o kome i gdje se radilo? Bu-dući da nas slične nepogode mogu opet snaći, sebi jed-nostavno ne smijemo dopustiti luksuz da ne primijetimo one koji su u nevolji i ne organiziramo im nekakvu po-moć, ali i molitvenu potporu i suosjećanje. Sve to može nam poslužiti kao poticaj otkrivanja situacije u kojoj će se vrlo brzo od nas tražiti kvalitetan karitativni anga-žman na našem području. O čemu je riječ? O činjenici da će Republika Hrvatska vjerojatno uskoro ući u Europsku uniju što će našu Biskupiju staviti u posebnu situaciju. Mi smo na granici i okruženi granicama što znači da smo prvi na udaru budućega velikog priljeva izbjeglica. Kao Crkva moramo biti spremni na tu situaciju, a to ne ćemo biti ako se prethodno, prije svega stvaranjem vrlo dobro organizirane i uhodane mreže župnih karitasa u kojima ćemo nadam se uspjeti angažirati dovoljan broj drago-voljaca, na to ne pripremimo. Osobno mislim da je za to krajnji čas.

Jedan od problema nedjelotvornosti našega dosadaš-njeg djelovanja na tom planu bio je u tome što smo kari-

tativnu ljubav shvaćali isključivo kao dijeljenje pomoći koju nam je dostavila ova ili ona organizacija, kasnije se to pretvorilo u pisanje potvrda kako bi Biskupija iz svo-jih fondova tu pomoć dala onima koje smo mi ocijenili kao one koji su potrebni – puno puta je to bilo pilatovsko pranje ruku i prebacivanje odgovornosti na drugoga – a zaboravili smo da je karitas puno više od toga, da je on buđenje vlastite svijesti, a zatim i svijesti onih koji su nam povjereni o potrebi stavljanja sebe samoga i onog što imam na raspolaganju, najprije onima koji su potreb-ni pokraj mene – prvotna dužnost je župne zajednice da se pobrine za potrebne na području svoje župne zajed-nice – a onda i za one koji su daleko od mene, ali im ja svojom ljubavlju mogu prići blizu. Podsjećam na akciju skupljanja pomoći za gladne u Africi, uz zahvalu svima koji su se angažirali, kako bih iznio misao da bi mnogi naši vjernici doista htjeli pomoći i sudjelovati u različi-tim karitativnim akcijama, ali ne znaju kako. Mi smo oni koji im trebaju reći kako će i koji trebaju prednjačiti svo-jim primjerom. Vezano uz prvotnu odgovornost župne zajednice podsjetio bih na načelo supsidijarnosti koje, kako ističe papa Benedikt XVI. u okružnici Caritas in veritate (br. 58), treba ostati čvrsto povezano s načelom solidarnosti i obrnuto, jer supsidijarnost bez solidarno-sti upada u društveni partikularizam, dok solidarnost bez supsidijarnosti upada u sustav pomoći koji ponižava po-trebitoga. Iako Papa u prvom redu misli na međunarodne odnose i pomoć, isto vrijedi i na našim razinama. Cijela Biskupija treba biti solidarna s onima koji su potrebni, ali je jedino načelo supsidijarnosti (koje zahtjeva prvotnu odgovornost župne zajednice), sposobno očuvati potre-bitog od poniženja koje se sigurno događa ako mu se jed-nostavno napiše potvrda i s njom ga se otpravi u ‘svijet’ i onima koji se po tom pitanju osjećaju manje odgovorni.U Dubrovniku 27. rujna 2011.

dubrovački biskup

Kako započeti sa župnim Caritasom„U ovom životu ne možemo činiti velike stvari. Možemo činiti male stvari s velikom ljubavi.”

bl. Terezija KalkutskaGlavni cilj župnoga Caritasa jest probuditi zanimanje

i svijest vjernika o potrebi pomaganja potrebnih te uskla-diti njihovo djelovanje sa životom župne zajednice od-nosno pothvatima koji se provode. Župni Caritas djeluje u ime župe, a njegove zadaće su odgajanje vjernika za svjedočenje djelotvorne ljubavi, prepoznavanje potreba i konkretan odgovor na njih te koordinacija inicijativa koje već postoje. Mnogim žrtvama potresa, poplava, gla-di, žeđi, nezaposlenosti i bolesti ne možemo stubokom promijeniti život, ali im možemo ublažiti nevolju. Bi-skup Mate Uzinić u poruci od 4. prosinca 2011. poziva: „Ljudima je ponekad potrebna samo čaša vode, lijepa riječ, spremnost da ih se sasluša. Vjernici bolje od sveće-

Dubrovački biskup Mate Uzinić. Snimio Ivo Marlais 21. travnja 2011.


nika mogu primijetiti one koji su potrebiti. Imate moguć-nost doći onamo kamo mi ne možemo, učiniti ono što mi ne možemo. Darujte potrebitima malo sebe, darujte malo svojega vremena! Darujte im i nešto od sebe!”

Glavna zadaća župnih zajednica u Godini Carita-sa bit će oživljavanje i ustroj župnih Caritasa, a samim tim i posvješćivanje načela preuzimanja odgovornosti u međusobnim odnosima i radu, nastavak i bolje osmi-šljavanje postojećih projekata koje provodi Biskupijski Caritas. Što se tiče zajedničkoga djelovanja, dubrovački biskup i mučenik Josip Marija Carević u okružnici od 16. studenoga 1931. dao je najjednostavniji prijedlog odakle početi: „U svim vjerskim udrugama u Biskupiji neka se odmah osnuju karitativni odsjeci koji će vršiti djela du-hovna i tjelesna milosrđa.” Znači: u svakom pjevačkom zboru, svakoj molitvenoj zajednici, svakoj vjeronaučnoj skupini, svakom bratstvu i bratovštini, svakom župnom vijeću odabrati nekoga tko će se brinuti da kao kršća-ni svjedočimo i iskazujemo ljubav za potrebne. Sljedeći korak bilo bi koordinirano djelovanje tih povjerenika za karitas jer je jedan od važnih ciljeva stvaranje mreže do-brovoljaca u župnim zajednicama, priređivanje godišnje škole volontiranja i njihovo trajno usavršavanje.

Primjer djelovanja može biti prikupljanje pomoći za djelovanje pučkih kuhinja, ogrjev siromašnijima, poseb-no samcima, potpore kućnoj skrbi o starijima i nemoćni-ma, pružanje repeticija za djecu čiji roditelji to ne mogu platiti, prigodna odricanja u vrijeme došašća i korizme. Pred Božić, Svetoga Vlaha i Uskrs mlađi i stariji kuha-ri mogu napraviti kolače, pecivo, kontonjatu, mantalu, marmelatu i druge slastice; djeca, učenici i studenti, ali i obrtnici i umjetnici razne rukotvorine i sve njih prodati na župnom ili gradskom božićnom i uskrsnom sajmu, pa da novac od toga bude za Karitas. Najbolji oblik potpo-re je dodjela konkretne pomoći koja vodi gospodarskom jačanju obitelji i izlasku iz začaranoga kruga siromaštva. Tako na selima izvrstan oblik pomoći može biti dariva-nje stoke i poljoprivrednog materijala, a i u gradu i na selu pomoć da se netko počne baviti proizvodnjom ili turizmom.

U sklopu župnoga Caritasa može se jako dobro utvrdi-ti vrste i uzroke siromaštva, potrebe siromašnih te mogu-će odgovore vjerničke zajednice na te potrebe.

U spomenutoj poruci dubrovački biskup Uzinić piše: „Bilo bi potrebno najprije ukloniti uzroke stanja u koji-ma se mnogi ljudi nalaze. Nekad se to može učiniti, ali ponekad ti uzroci nadilaze našu moć i naše ovlasti. Ipak, uvijek možemo i moramo dignuti glas protiv onih koji su svojim djelovanjem ili nedjelovanjem doveli i dovode druge u stanje bijede i siromaštva, one kojima je osob-na dobit važnija od prava radnika. Gospodarska je kriza ponajprije kriza duha! Svjedoci smo doslovnoga izra-bljivanja radnika koji ponekad žive ispod svake razine ljudskoga dostojanstva. Suočeni smo s krizom, mnogima je teško, ali smijemo li krizu ublaživati zakidajući druge u njihovim pravima, ponižavajući ih u njihovu ljudsko-me dostojanstvu? Ovo je samo jedna strana problema. Postoje i druge posljedice krize duha koja se očituje u pretjeranome individualizmu, sebičnosti, gramzljivosti, pohlepi, samodostatnosti, ravnodušnosti, hedonizmu, re-lativizmu. Ovdje trebamo tražiti uzroke korupcije, nepo-štovanja propisa, izigravanja zakona! Odavde proizlaze nepravde kojima je posljedica sve veći broj onih kojima je potrebna materijalna pomoć jer ne mogu platiti raču-ne, kupiti lijekove, osigurati ono najnužnije za život, dok se drugi istodobno guše u obilju, vlastitoj bahatosti i sa-modostatnosti. Kršćanin treba biti čovjek jer ako nije čo-vjek, nije ni kršćanin! Budimo novi ljudi, ljudi koji se ne zaustavljaju na govoru o Bogu koji je ljubav, nego svjedoče da je Bog ljubav!”

Sv. Pismo o pomaganju potrebnihMilostinja u skrovitosti

Pazite da svoju pravednost ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to u sinagogama i na ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Doista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skro-vitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti! (Matej 6, 1-4)

Zlatno praviloSve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima.

(Matej 7, 12)

Ljubav prema učenicimaTko vas prima, mene prima; a tko prima mene, pri-

ma onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, doista, kažem vam, ne će mu propasti plaća. (Matej 10, 40-42)

Karitas Dubrovačke biskupije dijeli pomoć u Stupi na-kon ratnih razaranja i oslobođenja. Snimio Božo Gjukić.


Mjerila po kojima ćemo biti suđeniKad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s

njime, sjest će na prijestolje slave svoje. Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mo-jega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!’ Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im od-govoriti: ‘Doista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ (Matej 25, 31.34.37-40)

Siromaha svagda imate uza se i kad god hoćete može-te im dobro činiti. (Marko 14, 7)

Načinite sebi torbe koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se lupež ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam biti i srce. (Luka 12, 33-34)

Poticaji na darežljivostPriopćujemo vam, braćo, milost Božju koja je dana

Crkvama makedonskim: unatoč mnogim kušnjama i nevoljama izobilna njihova radost i krajnje siromaštvo prelilo se u bogatstvo darežljivosti. Stoga kao što se u svemu odlikujete – u vjeri, i riječi, i spoznanju, i svakoj gorljivosti, i u ljubavi svojoj prema nama – odlikujte se i u ovoj darežljivosti. Ne zapovijedam, nego gorljivošću drugih prokušavam istinitost vaše ljubavi. Ta poznate da-režljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite. Time dajem samo savjet: to doista dolikuje vama koji već prošle godine prvi to započeste, ne samo činom nego i odlukom. Sada dovršite to djelo da kao što spremno odlučiste, tako prema mogućnostima i dovršite. Jer ima li spremnosti, mila je po onom što ima, a ne po onom čega nema. Ne dakako: drugima olakšica, vama oskudica, nego – jednakost! U sadašnjem trenutku vaš suvišak za njihovu oskudicu da jednom njihov suvišak bude za vašu oskudicu – te bude jednakost, kao što je pisano: Nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bijaše nakupio manje. (Druga Korinćanima 8, 1-2.7-15)

Korist darežljivostiTko sije oskudno, oskudno će i žeti; a tko sije obilato,

obilato će i žeti. Svatko neka dade kako je srcem odlu-

rotinji, pravednost njegova ostaje dovijeka. (Druga Ko-rinćanima 9, 6-9)

Vjera i djelaNemilosrdan je sud onomu tko ne čini milosrđa; a mi-

losrđe likuje nad sudom. Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spa-siti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: ‘Hajdete u miru, grijte se i sitite’, a ne date im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. (Jakovljeva 2, 13-17)

Ćudoredni zakoniAko uzajmiš novca kome od moga naroda, siromahu

koji je kod tebe, ne postupaj prema njemu kao lihvar! Ne nameći mu kamata! Uzmeš li svome susjedu ogrtač u zalog, moraš mu ga vratiti prije zalaza sunca. Tâ to mu je jedini pokrivač kojim omata svoje tijelo i u kojem može leći. Ako k meni zavapi, uslišat ću ga jer sam ja milostiv! (Izlazak 22, 24-26)

Pravičnost i čovječnostKada bližnjemu svome daješ bilo kakav zajam, nemoj

ulaziti u njegovu kuću da mu uzmeš zalog. Stoj vani, a čovjek komu si dao zajam neka ti iznese zalog van. A ako on bude siromah, nemoj lijegati s njegovim zalogom; o zalasku sunca moraš mu vratiti zalog da on mogne spa-vati u svome ogrtaču i tebe blagoslivljati. To će ti biti dobro djelo pred Gospodinom, Bogom tvojim.

Nemoj zakidati jadnoga i bijednog najamnika, bio on tvoj sunarodnjak ili došljak iz kojega grada u tvojoj ze-mlji. Svaki dan daj mu zaradu prije nego sunce zađe, jer je siromah i za njom uzdiše. Tako ne će na te vapiti Gos-podinu i ne ćeš sagriješiti. (Ponovljeni zakon 24, 10-15)

Tobitova oporukaSvakoga dana, sine, sjeti se Gospodina Boga našega;

nemoj griješiti ili kršiti njegove zapovijedi. Čini praved-na djela svega svog vijeka i ne kroči putovima nepravde. Jer ako činiš po istini, uspijevat ćeš u djelima svojim, kao svi oni koji čine pravdu. Dijeli milostinju od svoga dobra: kad dijeliš milostinju, neka ti oko ne bude stisnu-to. Ne okreći lica od siromaha, pa ni Bog ne će okrenuti lica od tebe. Od onoga što imaš i prema tome koliko imaš dijeli milostinju: imaš li malo, daj malo, ali ne oklijevaj dati milostinju. Jer dobar polog spremaš sebi za dan po-trebe. Udijeljena milostinja oslobađa od smrti i ne dopu-šta da odeš u mrak. Jer milostinja je mio dar pred licem Svevišnjega. U oholosti leži mnoga propast i nemir, a od dangube samo je šteta i bijeda, jer je nerad majka gladi. Neka ničija zarada ne prenoći kod tebe, nego je isplati odmah. Budeš li služio Bogu, platit će ti se. (Tobija 4, 5-11.13-14)

Riječi anđela RafaelaČinite dobro, i ne će vas zlo snaći. Dobra je molitva s

postom, s milostinjom i s pravednošću. Bolje je malo s

čio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja. A Bog vas može obilato ob-dariti svakovrsnim darom da u svemu svagda imate svega dovoljno za se i izobilno za svako dobro djelo – kao što je pisano: Rasipno dijeli, daje si-


pravednošću nego mnogo s nepravdom. Bolje je dijeliti milostinju nego sabirati u hrpe zlato. Milostinja oslobađa od smrti, ona čisti od svakoga grijeha. Koji dijele milo-stinju i čine pravednost napunit će se života, a koji grije-še bit će dušmani životu svome. (Tobija 12, 7-10)

Pohvala pravednikaAleluja! Blago čovjeku koji se boji Gospodina i koji

uživa u naredbama njegovim: moćno će mu biti na ze-mlji potomstvo, na pravednu će pokoljenju počivati bla-goslov. Blagostanje i bogatstvo bit će u domu njegovu, njegova pravednost ostaje dovijeka. Čestitima sviće k’o svjetlost u tami: blag, milosrdan i pravedan Gospodin. Dobro je čovjeku koji je milostiv i daje u zajam, koji poslove svoje obavlja pravedno. Dovijeka ne će on posr-nuti: u vječnome će spomenu biti pravednik. Žalosne se vijesti ne će bojati, mirno je njegovo srce uzdajuć’ se u Gospodina. Hrabro mu je srce, ničeg se ne boji, neprija-telje svoje prezire. On prosipa, daje sirotinji: pravednost njegova ostaje dovijeka, njegovo će se čelo slavno uzdi-ći. Ljutito će to gledati bezbožnik, škrgutat će zubima i venuti, propast će želja opakih. (Psalam 112)

Iz Mudrih izrekaNe uskrati dobročinstva potrebitim kad god to možeš

učiniti. Ne reci svome bližnjemu: ‘Idi i dođi opet, ujutro ću ti dati’, kad možeš već sada. (2, 27-28)

Tko tlači siromaha huli na stvoritelja, a časti ga tko je milostiv ubogomu. (14, 31)

Gospodinu pozaima tko je siromahu milostiv i On će mu platiti dobročinstvo. (19, 17)

Dražest je čovjekova u dobroti njegovoj, i bolji je siro-mah od lažljivca. (19, 22)

Tko zatvori uho svoje pred vikom siromaha, i sam će vikati, ali ga ne će nitko uslišati. (21, 13)

Bogataš se i siromah sreću: obojicu ih Gospodin stvo-ri. (22, 2)

Milostivo se oko blagoslivlje, jer daje od svog kruha siromahu. (22, 9)

Bolji je siromah koji živi bezazleno nego bogataš koji kroči krivim putem. (28, 6)

Tko daje siromahu, ne trpi oskudicu; a tko odvraća oči svoje, bit će proklet. (28, 27)

Nije druge sreće čovjeku osim da se veseli i čini dobro za svojega života. (Propovjednik 3, 12)

Milosrđe prema siromasimaKao što voda gasi uzbuktali oganj, tako i milosrđe či-

sti od grijeha. Tko dobročinstva uzvraća misli na buduć-nost, i u času svojega pada naći će potporu. Sine moj, ne uskraćuj milodara siromahu i ne daj da dugo iščekuju oči ubogoga. Ne žalosti dušu gladnu i ne draži čovjeka u oskudici njegovoj. Ne razdražuj srca ogorčena i ne pusti uboga da čeka na dan tvoj. Ne odbij molbe nevoljnika i ne odvraćaj lice svoje od siromaha. Ne odvrati pogled svoj od potrebita i ne daj nikomu prilike da te kune. Sa-slušaj siromaha i uljudno mu odzdravi; izbavi potlačena

od njegova tlačitelja i ne budi podao u svojoj presudi. Budi kao otac sirotama i kao muž budi na pomoć udovi-cama. I bit ćeš kao sin Svevišnjemu, koji će te ljubiti više nego tvoja majka. (Sirah 3, 30 - 4, 10)

Siroti i potišteniSiromahu pruži ruku da bude savršen tvoj blagoslov.

Budi darežljiv svakomu živom stvoru, pa ni mrtvomu ne uskrati milosti. Ne uklanjaj se od onih koji plaču, nego s tužnim tuguj. Ne zaboravi posjetiti bolesnika, jer će te za to ljubiti. U svim svojim djelima misli na svoj konac, pa ne ćeš nikada griješiti. (Sirah 7, 32-36)

MilostinjaRadije izgubi novce na brata ili prijatelja nego da ti

propadaju hrđajući pod kamenom. Uloži blago svoje po zapovijedima Svevišnjega, i bit će ti probitačnije nego samo zlato. Uloži milostinju u svoje riznice, i ona će te izbaviti od svake nevolje: bolje će se boriti za te pred neprijateljem negoli čvrsti štit i teško koplje. (Sirah 29, 10-13)

Braća i pomoćnici u nevolji dobro dođu, ali od obojih bolje izbavlja milostinja. (Sirah 40, 24)

Što je Bogu milo?Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodina

Boga: kidati okove nepravedne, razvezivat’ spone jar-mene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj be-skućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, daš li kruha gladno-me, nasitiš li potlačena, tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati. (Izaija 58, 6-7.9-10)

Sve je podijelio siromasimafr. drago koliMBatoVić*

„Pȃdre, čuvajte ga se! To vam je stara komunjara, za-drti ateist. Taj vam ne vjeruje ni u palicu!” Tako su mi, u povjerenju, znali šapnuti za gospara Iva. Nikad nisam bio sklon vjerovati takvim šaputanjima jer sam se vodio onom narodnom mudrošću da ni vrag nije crn kako ga crtaju, odnosno da u svakom zlu ima barem trunak do-bra. Da, i u đavlu! Ako ništa drugo, a ono da je i on stvo-renje Božje. A to nije mala stvar! Uglavnom, polazeći s toga stajališta, nastojao sam se odnositi prema gosparu Ivu baš kao što se odnosim i prema ostalima, ako ne i srdačnije. Kad god sam ga susreo, javio bih mu se: „Do-bro jitro, gȍspāru!”, „Dobri dan!”, „Živjeli!”, „Kako ste, gȍspāru?”.

Bio sam uvjeren da ću na taj način, prije ili kasnije, pokrenuti u njemu ono „dobro” kojim ga je Bog obda-rio, a koje je sada zacijelo zapretano, poput žeravice u pepelu, nekim lošim iskustvom, nekom tragedijom ili ra-zočaranjem u neko biće od kojega je očekivao samo do-


bro. I nisam trebao dugo čekati da doživim prve znakove uspjeha u tom nastojanju.

„Dom” u kojem je gospar Ivo bio jedan od štićeni-ka, posjećivao sam po službenoj dužnosti svake nedje-lje, a često i tijekom tjedna. Sjeo bih na proširenu dijelu hodnika među štićenice i štićenike, s njima bih pričao o koječemu, a katkada bismo i zapjevali, već prema raspo-loženju. Za jedna takva posjeta primijetim da nam se pri-bližava i gospar Ivo, ali nekako bojažljivo. Da ga malo raskuražim, sa svom ću mu srdačnošću:

„Gosparu moj! Kad god vas vidim, sjetim se našega padra Ćira Duhovića. I on je bio, đȕsto [baš] ko i vi – vi-sok, ko svijeća ravan, dotjeran, prȍpito elèganat [upravo vitak]! Jednom su ga čak i zapitali: ‘Padre Ćiro, kako ste uspjeli do tȅzijēh gȍdīštā [te dobi] ostat tako drȉt [nepo-grbljen]?’ A on će ko s nokta: ‘Jer se nijesam nikomu klȁnjō!’” Svi prasnu u smijeh, a s njima i gospar Ivo. Od tada je i on prema meni bio sve prijazniji.

Kao pučki misionar češće sam morao odlaziti u misi-je. Tad me je u Domu mijenjao naš padre Mijo [Horvat, 1941.-2005.]. On na prvi pogled djeluje kao da je malo otkačen, ali možda je baš to bilo presudno da mu se gos-par Ivo približio i djelomično mu otvorio svoju dušu.

„Znate, padre Mijo, mene svi drže ateistom. To nije istina! Ja vjerujem u Boga, ali u popove ne vjerujem!” Kad mi je padre Mijo ovo ispripovjedio, spontano sam uskliknuo: „Velik je Bog!” jer sam na temelju toga za-ključio da je u duši gospara Iva Bog već na djelu.

Nakon dvije-tri setemane opet sam morao u misije. I ovoga me puta zamijenio padre Mijo. Čini se da je gos-par Ivo to jedva dočekao.

„Padre Mijo”, počeo je bez posebna uvoda, „onu izja-vu od našega prošlog susreta moram djelomično ispravi-ti. Otkako su bijeli fratri počeli dolaziti u naš dom, uvje-rio sam se da ni svi popovi nisu jednaki i da ih ne smijem trpat sve u isti koš!”

Samo tri-četiri dana poslije ovoga razgovora gospar Ivo je iznenada umro. Za njega sam, po povratku iz mi-sija, prikazao svetu Misu prve slobodne nedjelje zajedno sa svima koji su mogli prisustvovati, kao što to i inače činim kad netko u Domu umre. U propovijedi sam iznio bitne točke iz ovoga napisa, kao i svoje duboko uvjere-nje da izjave koje je gospar Ivo rekao pred našim padre Mijom treba shvatiti kao njegovu svojevrsnu ispovijed. Također sam nadodao:

„Možda je u životu gospara Iva bilo još nešto značajno zbog čega mu je Bog udijelio tu milost. U svakom slu-čaju Bogu sam i na tome od srca zahvalan jer, nažalost, mnogi i bez toga odlaze s ovoga svijeta. A jer smo svi mi grješni i potrebiti Božjeg milosrđa, molit ćemo da i na-šem pokojnom Ivu bude milostiv, da ne gleda na njegove slabosti i grijehe, nego da se sjeti krvave muke svoga Sina koju je i za njega podnio.”

Ovaj je prikaz o gosparu Ivu već davno bio dovršen, kad sam posve neočekivano doznao nekoliko dragocje-nih pojedinosti iz njegova života koje posve razjašnjava-ju zašto je Bog dopustio da pokojni Ivo prije smrti učini onu svojevrsnu ispovijed. Čujte ih!

Vraćao sam se iz Termoterapije u Mokošici. U njoj sam prikazao svetu Misu za sve one koji su u tome lje-čilištu preminuli minulih pet godina, to jest od njezina utemeljenja. U autu, osim vozača i mene, nalazila se eko-noma iz Doma i jedna štićenica. Razgovor se povede o pokojnomu gosparu Ivu. Kad sam i pred njima zahvalio Bogu na milosti koju mu je udijelio, prisutna mi štićenica gotovo upadne u riječ:

„Vi, Padre, očito ne znate što se dogodilo neposredno poslije njegove smrti!” I nastavi: „Jedna bolničarka i ja pošle smo pripremiti pòkōnjīka za ukop. Iz ormara smo izvadili sve što je bilo potrebno, pa tako i crni vèstīt [odi-jelo], gotovo posve nov, kadarke u sobu upadne ravnate-ljica našega Doma. ‘Ne oblačite ga’, gotovo je zapovje-dila, ‘jer je oporučno odredio da ga se ukopa u pidžami, a odijelo i sve što je vrijedno da se podijeli siromasima.”

„Ja znam još jedan dragocjen podatak”, javi se ekono-ma. „Kad se gospar Ivo sa ženom uselio u naš Dom, svoj je golemi stan zamijenio s malenim stanom jedne obitelji s dosta djece. A kad mu je žena umrla, i taj je mali stan darovao jednoj siromašnoj obitelji.”

Zar je moguće poslije ovoga saznanja ne sjetiti se Kri-stovih riječi: „Doista, kažem vam, što god učiniste jed-nome od moje najmanje braće, meni učiniste!” (Matej 25, 40). Na temelju tih riječi gospar Ivo je, očito, samo-me Kristu iskazao ljubav kad je sva svoja zemaljska do-bra podijelio siromasima. Također nam je sad jasno zašto je dobri Bog dopustio da naš gospar Ivo prije smrti učini onu ispovijed. A da „lijepa riječ i gvozdena vrata otvara”, također je razvidno iz ovoga opisa.

Dominikanac (86) iz Supetra, živio u Dubrovniku (1947.-56., ‘85.-90. i 2000.-3.), kapelan Doma za starije (2001.-3.); pouz-

dano se nada da ga milosrdni Sudac ne će odbaciti kad ga pozove.

U članku spomenuti fr. Ćiril Duhović (24.3.1867.-21.2.1942.) bio je neumorni propo-vjednik i ispovjednik, a ambicija njegova života bilo je milosrđe prema potrebnima. Svakomu je pripomagao gdje je znao da treba, bila bi-jeda moralna ili materi-jalna. Nakon što ga je 1889. Mato Vodopić za-redio za svećenika, bio

je dugogodišnji samostanski kantor i odgojitelj mladih hrvatskih dominikanaca u Dubrovniku (1893.-96. i 1908.-18.). Godine 1910. naručio je od Vlaha Bukovca oltarnu palu sv. Dominika. S talijanskoga je preveo i u Dubrovniku 1925. objavio knjigu Put mira Anđela Zac-chija. Pokopan je na Dančama.


U ime svih siromahasida košutić (1902.-1965.)*

Ove ljute zime molim Ti se, Gospodine, u ime svih siromaha.

U ime onih koji spavaju po tuđim sjenicima, gladni, prozebli i ostavljeni. Davno su prestali željeti sreću, nji-hova je sva težnja zaboravit da žive. Na tuđim pragovi-ma za njih nema kruha, pa danom i noći naprežu mozak, gdje da ukradu.

Oprosti im, Gospodine. Oni su samo gladni.Molim Ti se u ime onih, što banče noćima uz vino i

svirku. Njihov je život gnjilež ljepota, Tvoje ime spomi-nju samo u kletvi.

Oprosti im, Gospodine. Oni padaju od vatre nigda uta-žive žeđi i zaboravili su na Te.

Molim Ti se u ime svih onih žena koje čast prodaše za nakit i slast. Njihov je dan jednak noći, grijehom se ponose i živeći tijelom svaki dan dublje umiru dušom.

Oprosti im, Gospodine. Zaboravile su na Te i čeka ih bezdan užasne bijede.

Molim Ti se za onu djecu ubogu što lunjaju cestom prepuštena sebi. Nekome su na teret da bude u kući, net-ko ih zlostavlja i psovkom i kletvom ubija im stid. Zato i ona, kad ih tko dirne na cesti, psuju i proklinju kao sve-iskusni starci.

Oprosti im, Gospodine. Njih si prve pozvao za nebo, al’ već im je proljeće života promrzlo od bijede.

Molim Ti se, Gospodine, u ime onih presićenih siro-maha, koji Te spominju jer su siti. Oni laž zamjenjuju istinom, i čitav život misle da je Tvoja volja da baš oni žive u izobilju. Pa Te ustima hvale pokraj krcata svagda-njeg stola. A kad siromah ište mrvicu njihova suviška, nadare ga savjetom da pođe drugamo.

Oprosti im, Gospodine. Oni u obilju ne znaju kako je teško biti gladan.

I još Ti se molim za sve one kojih ja ne znam, al’ Ti ih znaš.

Molim Te da nemirnima udijeliš mir, Gospodine mira;da osvetnicima oduzmeš snagu, Gospodine blagosti;da klevetnike naoružaš krotkošću, Gospodine ljepote.Ove ljute zime molim Ti se, Gospodine, u ime svih

siromaha.hrvatska književnica

Blaženije je davati nego primatiHalil džuBran (1883.-1931.)*

Tada reče bogataš: Govori nam o Davanju.A Učitelj odvrati: Dajete samo mrvičak ako dajete od

bogatstva svoga. Kad od sebe dajete, istinski dajete. Jer, što je vaše bogatstvo nego stvari koje čuvate i pazite iz straha da vam sutra ne zatrebaju? A sutra, što će sutra donijeti preopreznome psu koji zakopava kosti u neutrtu pijesku dok hodočasnike prati do svetoga grada? I što je strah od nužde nego nužda sama? Nije li žeđ, koje se strašite dok vam se izvor prelijeva, neutaživa? Ima ih

koji daju mrvičak od mnogoga što imaju – i daju to da bi ih drugi prepoznali, i njihova skrivena želja obezvrjeđuje njihove darove. A ima ih koji imaju malo i sve daju. To su vjernici života i darežljivosti života, i njihova škrinja nikad nije prazna. Ima ih koji daju s radošću, i ta je radost njima nagrada. Ima ih koji daju s boli, i ta je bol njihovo krštenje. Ima ih koji daju ne upoznavši boli davanja, niti traže radosti, niti daju opominjući se vrline; oni daju kao što u dolini mrča širi miomiris u prostor. Rukama takvih govori Bog, i na njihove se oči smiješi na zemlju.

Dobro je dati kad tko moli, ali je bolje dati nezamo-ljen, razumijevanjem. I čovjeku široke ruke veća je ra-dost naći onoga tko će primiti nego samo davanje. A ima li išta što ćete zadržati? Sve što imate jednog će se dana razdati. Stoga, dajte sada, da doba davanja pripadne vama, a ne vašim baštinicima.

Često kažete: „Dao bih, ali samo potrebitima.” Ali voćke u vašem voćnjaku ne kažu tako, ni stada na vašem pašnjaku. Daju da bi mogli živjeti, jer zadržavati znači propadati. Zacijelo, tko je vrijedan da primi svoje dane i noći, vrijedan je svega što vi imate. I onaj koji je zaslužio piti iz oceana života zaslužuje napuniti čašu i iz vašega potočića. I koja zasluga može biti veća od one što leži u hrabrosti i povjerenju, dapače u milosrđu, primanja? I tko ste vi da bi ljudi morali razderati svoje grudi i razgo-lititi svoj ponos da biste vi mogli vidjeti njihovu vrijed-nost ogoljelu i njihov ponos postiđen? Prvo gledajte da sami zaslužite biti davatelji, i oruđe davanja. Jer, odista, život daje životu – dok ste vi, koji se smatrate davatelji-ma, samo svjedoci.

I vi primatelji – a svi ste vi primatelji – ne prihvaćajte nikakva tereta zahvalnosti, da ne biste podjarmili sebe i onoga tko daje. Radije se dignite zajedno s davateljem na njegovim darovima kao na krilima. Jer, previše se sjećati svojega duha jest sumnjati u plemenitost onoga koji ima prostodušniju zemlju za majku, i Boga za oca.

maronitski kršćanin, libanonski pjesniks engleskoga preveo Marko Grčić

Židovstvo: dobra djela kao izvor trajne životne sreće

JuliJa koš*Tri stvari opozivaju [Božju] kaznenu presudu:

molitva, cedaka [davanje milostinje]i tešuva [trajno pokajanje – izlazak na pravi put].

Talmud, Berešit raba 44, 12Je li čovjek po naravi dobar ili zao – pitaju umnici,

sebe i nas, već gotovo tri tisućljeća, od ranih grčkih filo-zofa do našega doba. Odgovaraju različito, jednostavno i složeno obrazlažući stajališta u velikome rasponu od najdublje sigurnosti u čovjekovu prirodnu dobrotu do potpune uvjerenosti u neizlječivost njegove zloće. Za-ključak većine jest da je čovjekova narav zla ili barem uglavnom zla. Jer i svakome čovjeku, a ne samo filozofu,


nemoguće je ne spoznati svu mržnju i okrutnost koju lju-di svakodnevno pružaju jedni drugima, bezbrojne ratove, organizirane masovne zločine, masovna „ratna” i mir-nodopska silovanja, zlokobno posvudašnje nasilje nad djecom i općenito zlostavljanje i uništavanje nemoćnih i siromašnih, onih koji se ne mogu braniti.

Vjernik gotovo svake svjetske religije, a osobito tri-ju jednobožačkih – židovstva, kršćanstva i islama – to osnovno pitanje čovjekovog umovanja o sebi može pro-matrati i kroz promišljanje o čovjekovoj slobodnoj volji. Jer religije općenito, a i naravni ljudski moralni osjećaj i čovjekova savjest, zabranjuju činjenje zla, izravno i ne-izravno nalažući činjenje dobrih djela i pružanje dobrote bližnjemu. Ali, budući da je (ne)pridržavanje odredaba o činjenju dobra prepušteno pojedinčevu slobodnom izbo-ru, mnogi od nas ipak slobodnom voljom biraju biti na strani zla.

Za svoja dobra djela kršćanski i islamski vjernik dobit će nagradu nakon smrti, u vječnome životu. U židovstvu pak, vjernik koji ispunjava odredbe o činjenju dobra ne uživa i obećanje o nagradi nakon svoje smrti. Posebnu nagradu zaslužuje samo onaj koji čini više od naređenog minimuma, odnosno koji ispunjava odredbe o činjenju dobra koje osobno nije obvezan ispuniti, a za obavljanje (ili propuštanje obavljanja) dužnosti činjenja dobra vjer-nik svoju „plaću” dobiva u ovome životu. Najvećom na-gradom smatra se dug život u miru i zdravlju, s mnogo-brojnom obitelji, uz uspjeh u učenju i radu. Židov smatra također da je za svoja dobra djela unaprijed nagrađen

time što je rođen u narodu kojega je Bog izabrao za svoj narod i sklopio s njime vječni savez ili zavjet.

Samo židovstvo je poput koordinatnoga sustava s čvr-stim naputkom za vođenje uspješnoga, zadovoljnog, is-punjenog i nagrađenog života. Taj sustav sastoji se od 613 zapovijedi ili micvot (hebrejski: Tarjag micvot), kako su ih u starini židovski učenjaci nabrojali u Tori (Petoknjižje - prvih pet biblijskih knjiga). Među njima, naredaba je 248 (prema tradicijskom židovskom vjero-vanju da je toliko organa u ljudskome tijelu), a zabrana je 365 (koliko je dana u godini). Od prestanka hramske službe 396 zapovijedi nije u funkciji, a i preostalih 217 nisu namijenjene svima: neke se odnose na žene, neke na muškarce, neke na potomke svećenika, neke na ra-zličita životna stanja. Smatra se da ni jedan Židov ne će skrenuti s pravoga puta ako se doslovno pridržava svih njemu namijenjenih naredaba i zabrana iz 613 zapovije-di. Nagrada takvome vjerniku dolazi već za zemaljskoga života, jer židovstvo nije snažno usmjereno na eshatološ-ka pitanja, svakako mnogo manje nego islam i, osobito, kršćanstvo.

Ispunjavanje ovih odredaba smanjuje ljudsku sebič-nost putem svakodnevnoga iskustva pružanja dobra bližnjima. Ovo, pak, i samome vjerniku koji čini dobro pruža osjećaj zadovoljenosti i životnu radost, onu čis-tu, najuzvišeniju, nematerijalnu radost, koja je nagrada sama sobom. Micvot odnosno Božje zapovijedi smiju se i moraju činiti samo radosna srca i drage volje, kako na-vodi Talmud u traktatu Šabat 30b. Najvišu životnu radost doživljava vjernik upravo samim činom činjenja dobra stoga što time sudjeluje u procesu kojega židovstvo nazi-va tikun olam, usavršavanje svijeta. Jer drži se da je Bog – koji je svijet stvorio prema svojoj volji – svijet stvorio nesavršenim upravo stoga da bi ga ljudi svojim djelo-vanjem mogli popravljati i usavršavati. Time se čovjek priključuje samome božanskom činu stvaranja posveću-jući sebe kao Božjeg suradnika, čime čin pružanja dobra dobiva i pečat svetosti. Sam čin davanja milostinje na hebrejskom se naziva cedaka, a korijen te riječi su slova c-d-k, koja su i osnova riječi povezanih s pojmom pra-vednosti. Tako je iz istoga izdanka nastalo i ime Cadik (Pravedni) i imenica koja označava pojam pravednosti i pravednika.

Stoga sama Tora, kao Božja riječ, traži od vjernika: „Zatekne li se u tebe kakav siromah, netko od tvoje braće u kojem god gradu u zemlji što ti je dade Gospodin, Bog tvoj, ne budi tvrda srca niti zatvaraj svoje ruke prema svome siromašnome bratu, nego mu širom rastvori svoju ruku i spremno mu daj što mu nedostaje. Daj mu rado, a ne da ti srce bude zlovoljno kad mu daješ, jer će te zbog toga blagoslivljati Gospodin, Bog tvoj, u svakom poslu tvome i u svakom pothvatu ruku tvojih. Siromaha nikad ne će nestati sa zemlje, pa ti zapovijedam: širom otvaraj ruku svome bratu, svome siromahu i potrebitu u zemlji svojoj” (Ponovljeni zakon 15, 7-8.10-11). I proroci su pozivali na činjenje dobrih djela, što nalazimo i u knji-

Paul Gustave Doré (1832.-1883.), Ruta Moapka pabirči po Boazovu polju (Ruta 2, 3-20)


gama Tuvija (Tobija) i Sirah, koje konačnom redakcijom nisu obuhvaćene u kanon hebrejske Biblije. Tako Sirah 29, 8-9 kaže: „Sa siromahom budi velikodušan i ne pusti ga da čeka na tvoj milodar. Zbog Božje zapovijedi pomo-zi siromahu; potrebitoga ne pusti da ode praznih ruku.” A knjiga proroka Tuvije 4, 14-16 upozorava i savjetu-je: „Razmišljaj, sine, o svakome svom djelu i lijepo se vladaj. Ne čini nikome što bi tebi samomu bilo mrsko... Dijeli svoj kruh s gladnima, a svojom odjećom odjeni gologa. Sve što ti je suvišno daj drugima, a kada dijeliš milostinju, neka ti oko ne bude stisnuto.”

Uz Toru i Tanah (hebrejsku Bibliju odnosno Stari Za-vjet), i neusporedivo opsežniji Talmud (hebrejski: studij, učenje, proučavanje) temeljna je knjiga židovske religi-je, nastala 500. godine u Babilonu. Talmudski propisi su obvezujući za svakodnevni život prenoseći vjerniku bi-blijske poruke. Veliki židovski mudrac Hilel Stariji oni-ma koji mrze bližnjega (što Talmud zabranjuje) ili mu na bilo koji način nanose zlo, u Talmudu (Šabat 31a) sažeto poručuje: „Ono što je tebi mrsko kada ti učine, nemoj učiniti ni bližnjemu”. Ta se rečenica smatra sažetkom či-tave Tore, pa i samoga židovstva.

Židovska religijska praksa čvrsto je normirana: odre-đeno je kada se mora učiniti najmanja propisana mjera činjenja dobrih djela i prema komu moraju biti usmjere-na. Židovstvo je vrlo osjetljivo na siromašne i nemoćne, a u drevno doba, kada je nastalo, to su bili prije svega udovice, siročad i stranci-pridošlice. Prema tim kategori-jama stanovništva mora se imati najviše obzira i treba im pružiti najviše potpore, čemu su brojni primjeri u litera-turi i običajima. U biblijskoj knjizi o Rut (Ruta) prikazan je drevni običaj ostavljanja uglova žitnoga polja nepo-žnjevenima, kako bi siromašni i udovice sa svojom siro-čadi sebi mogli priskrbiti hranu: „Kad žetvu žanjete po svojoj zemlji, ne žanjite dokraja svoju njivu; niti pabirči-te ostatke poslije svoje žetve. Ne paljetkuj svoj vinograd; ne kupi po svom vinogradu pale jagode, nego ih ostavljaj sirotinji i strancu!” (Levitski zakonik 19, 9-10); „Kad bu-dete želi žetvu sa svoje zemlje, nemoj žeti dokraja svoju njivu niti pabirčiti poslije svoje žetve. Ostavi to sirotinji i strancu.” (Levitski zakonik 23, 22); „Kad žanješ žito na svojoj njivi pa zaboraviš koji snop, ne vraćaj se po nj; neka ostane došljaku, siroti i udovici da te Gospodin, Bog tvoj, blagoslovi u svakom pothvatu ruku tvojih. Kad jednom omlatiš svoje masline, više iza sebe ne pretražuj; neka to ostane došljaku, siroti i udovici. Kad obereš svoj vinograd, ne paljetkuj iza sebe; neka to bude za došljaka, sirotu i udovicu.” (Ponovljeni zakon 24, 19-21) Te Torine odredbe u Knjizi o Rut srećemo kao primjer primjene Zakona u ranoj praksi židovskoga stanovništva u drevnoj domovini. Pojava ovoga motiva upravo u Knjizi o Rut bitna je za budućnost, povijesnu i eshatološku, jer Rut je prabaka kralja Davida, iz čije loze će biti očekivani Mesija – izbavitelj. Tako je u ovoj biblijskoj knjizi, kao

u svojevrsnome proročkom tekstu, zajedno obuhvaće-no milosrđe prema slabima s izbavljenjem na ovome i u budućem svijetu: put u konačno izbavljenje vodi prije svega milosrđem.

Običaji činjenja dobrih djela i darivanja bližnjih pri-godom nekih blagdana očuvali su se do danas, te je u više prigoda obvezno darivanje potrebitih. Primjerice, uz proslavu blagdana Purima obvezno je darivanje hrane prijateljima i siromašnim sugrađanima. Danas na svijetu gotovo i nema Židova koji gladuju, ali običaj međusob-nog darivanja hrane se zadržao, jer se u tradicijskome židovstvu običaji ne gase prestankom okolnosti koje su ih izazvale, a teška neimaština je u siromašnim istoč-noeuropskim židovskim zajednicama bila višestoljetni svakodnevni teret. I uz mnoge druge dane, blagdanske i radne, vezano je obvezno davanje milostinje, primjerice uz novogodišnje blagdane Roš Hašanu i Jom Kipur, te u vrijeme kada se dogodi smrt u obitelji. Milostinju treba dati i muškarac ako mu pri stavljanju ili skidanju tefilina (molitvenog remenja na glavi i mišici ruke), koji sadrža-vaju Božje riječi, ono padne na pod.

I u bračnim odnosima propisano je dobro ponašanje, osobito muža prema ženi: to nije pitanje njegove ili njezi-ne više ili manje dobre volje, nego vjerska obveza. Stoga Talmud opominjući navodi da „Bog broji ženske suze”, pa će muž već u zemaljskom životu biti kažnjen ako sa svojom suprugom ne postupa na način pun poštovanja i ljubavi. Veliko poštovanje osoba duguje i svojim rodite-ljima, prijateljima i znancima, susjedima i sugrađanima, te se prema svima mora obzirno odnositi. Kada između ljudi već dođe do nesuglasica, prigodom posta na dan Jom Kipura obvezno je tražiti oprost od bližnjega kojega je vjernik povrijedio, ali je jednako obvezno i davanje oprosta molitelju.

Sve je ovo vezano uz nagradu na ovome svijetu. Od židovskoga vjernika zahtijeva se prije svega točno i do-sljedno poštovanje 613 zapovijedi radi ostvarenja dobro-ga zemaljskog života, jer će se u doba Olam haba (Budu-ćega svijeta) svaki pripadnik židovskoga naroda sigurno spasiti već samo stoga što je dio toga naroda. To bi se nekome moglo učiniti nepravednim, pa je dobro znati i to da židovstvo uči kako će se spasiti i svi pripadnici dru-gih naroda (religija), ako se za života drže načela njima namijenjenih u Sedam zapovijedi za Noine sinove (San-hedrin 56b prema Postanak 9, 3-6). Njima su zabranjeni idolopoklonstvo, bogohuljenje i svako nasilje.

Samo činjenje dobrih djela u židovstvu ne predstav-lja „ulaznicu u nebo”, nego je zapravo nagrada samo po sebi, jer obveza činjenja dobrih djela vjernika podsjeća na sreću što se rodio u krugu Izabranoga naroda, kojemu je Bog povjerio ulogu učitelja etike među narodima.

knjižničarka Židovske općine Zagreb, [email protected]


Kako to da se Božić slavi 25. prosincaGodina Isusova rođenja

Naoko je čudno, ali je povijesna istina da se još uvi-jek ne zna koje je godine rođen Isus iz Nazareta. Nema pouzdane predaje o tomu ni u novozavjetnim vrelima ni u otačkim spisima. Naznaka u Hipolitovu tumačenju Da-niela, da je Isus rođen u srijedu 25. prosinca 42. godine vladanja cara Augusta, naknadni je umetak.

Polazeći od pribilježbi u Matej 2, 1 („Kad se Isus ro-dio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja”) i Luka 2, 2 („Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom”), znanstvenici zaključuju da se Isus rodio između 7. i 6. godine prije Krista. Drugo što pouz-danije o tomu se ne može reći.

Iako kršćani nikada nisu sa sigurnošću znali kad je Krist kao čovjek ugledao svjetlo dana, ipak su odavna slavili njegov rođendan. To se nekako nametnulo samo od sebe. Niknulo je iz već ustaljenih onodobnih običa-ja. Grci i Rimljani odvazda su slavili rođendane svojih vladara i odličnika. Činili su to na njihov zbiljski rođen-dan, ali su još češće odabirali koju posebnu prigodu za to slavlje. Tako su vladarev rođendan često proslavljali na dan kad je stupio na prijestolje. Slavnim bi muževima rođendansko slavlje upriličili na koji važan nadnevak iz njihova života i djelovanja. U Postanak 40, 20 spominje se opće slavlje o faraonovu rođendanu, u Drugoj Maka-bejcima 6, 7 mjesečne žrtvene gozbe u spomen rođenda-na kralja Antioha IV. Epifana, a u Matej 14, 6 i Marko 6, 21 „Herodov rođendan”. Sve to ponukalo je kršćane da slave rođendan svojega utemeljitelja i kralja, Gospodina Isusa Krista.

Dan Isusova rođenjaKršćani nisu znali na koji se dan u godini Isus rodio.

Novozavjetna vrela i o tomu šute. Rana je predaja, kako svjedoče Klement Aleksandrijski (150.-215.) i Hipolit (170.-235.), dugo oklijevala i predlagala vrlo različite nadnevke. Dok je Ignacije Antiohijski (†107.) nekako neodređeno naslućivao da se Isus rodio u proljeće, osta-li su navodili: 6. siječnja, 10. siječnja, 25. ožujka, 28. ožujka, 2. travnja i 20. svibnja. Vidi se, dakle, da je tu od početka vladala posvemašnja nesložnost.

25. prosincaIpak se nijedan od gore predloženih datuma nije ko-

načno nametnuo. Kao bogoslužni dan proslave Kristova rođenja odabran je 25. prosinca. Pravo je pitanje zašto je izbor pao upravo na taj dan. Još se uvijek ne da svom jasnoćom utvrditi koji su razlozi ponukali kršćane da se opredijele upravo za 25. XII.

Nekad je vladalo uvjerenje da je Crkva prigrlila 25. XII. jer je bila osvjedočena da se baš na taj dan Isus po-javio među ljudima. Tako je tvrdio već Ivan Zlatousti

(347.-407.) na osnovi novozavjetnih izvješća o začeću i rođenju Ivana Krstitelja. Naime, Isusovo začeće (Luka 1, 26) naviješteno je tijekom šestoga mjeseca Elizabetine trudnoće s Ivanom Krstiteljem (Luka 1, 10-13), a ono je Zahariji najavljeno dok je obavljao službu u Hramu o Danu pomirenja (Luka 1, 9) koji se slavi desetoga dana sedmoga mjeseca prema hebrejskome kalendaru (Levit-ski zakonik 16, 29; Prva o kraljevima 8, 2) i prema našem kalendaru može pasti između 24. rujna ili 24. listopada. U jeruzalemskom Hramu služila su 24 razreda židovskih svećenika, naizmjence po tjedan dana. Zaharija je pripa-dao osmom razredu, Abijinom (Luka 1, 5). Kasnorabin-ska predaja kaže da je Hram uništen 29. srpnja 70. po Kristu dok je u njemu služio prvi, Jojaribov razred, pa uz pretpostavku da je Krist rođen 749. godine od osnutka Rima (6. godine prije Krista), i da je se služba prethodnih desetljeća odvijala redovito, osmi je razred služio u Hra-mu u tjednu 2.-9. listopada 748. od osnutka Rima (7. go-dine prije Krista). Tako bi Ivan Krstitelj bio začet nakon 9. listopada sedme pr. Kr., a Isus šest mjeseci kasnije, u ožujku 6. godine pr. Kr.; Krstitelj rođen u lipnju, a Isus rođen u prosincu 6. godine prije Krista.

Jednako je sudio i Augustin (354.-430.). On kaže da nitko ne može odabrati dan kad će se roditi, samo je Krist bio u stanju to učiniti jer je stvorio svaki dan, pa i onaj kad je došao na svijet. To što od 25. prosinca dan posta-je duži, a noć kraća Augustinu je znak da od Kristova rođenja počinje opadati nevjera koja je poput noći pre-

Božićno otajstvo

Paul Gustave Doré (1832.-1883.), Kristovo rođenje od Marije po kojem je došao svima: „Pastiri stanu poticati jedni druge: ‘Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo…’ I pohite te pronađu Mariju, Josipa

i novorođenče gdje leži u jaslama” (Luka 2, 15-16).


krivala čitav svijet. Ta će se noć zbog božićne skraćiva-ti dok posve ne svane vječni dan. Kraća noć od Božića Augustinu je nagovještaj uništenja „vanjskoga čovjeka”, tjelesnoga, putenog, punog mana i poroka, a dan što ra-ste znak je „unutarnjega čovjeka” u kojem je iščeznula tama grijeha. Svojim dolaskom na svijet Krist počinje ostvarivati prijelaz od noći grijeha u dan milosti. Rođen je kad dan počinje rasti i noć opadati da se već otuda vidi kako njegovim dolaskom među ljude u čovjeku nestaje grijeh, a povećava se milost. I konačno, Krist se pojavio na ovoj zemlji da se „snizi”, a ne da se „uzdigne” nad ostale. Vanjsko očitovanje toga sniženja je činjenica što je 25. XII. nadnevak najmanjega dana i najveće noći.

Do 25. prosinca kao Božića kršćani su dolazili preko čisto teoloških razmišljanja. Taj datum nisu uzimali kao strogo određen nego kao prikladan da se proslavi Kristov dolazak na svijet. Tu je presudnu ulogu odigao 25. ožuj-ka. Vjerovalo se da se Krist na taj dan začeo. Mnogo je razloga kršćane upućivalo na to. Dvadeset peti ožujka uzima se kao dan proljetne ravnodnevnice. Taj dan, nai-me, svjetlost toliko svlada tamu da dan konačno postane jednak noći i unaprijed je do nje duži. Već se u spisu O suncostaju i ravnodnevnicama koji potječe iz IV. st. ističe da Isusov zemaljski život, a Isus je pravo sunce, u bit-nome donekle treba doticati prijelomna zbivanja u tijeku godine. Pobjeda dana nad noći svakako je takav događaj. Tako se uvriježilo mišljenje kako je dolikovalo da se Isus začne 25. III. On je zapravo sunce što tjera svaku tamu. Osim toga, tada je vladalo osvjedočenje da je 25. ožujka dan kad je počelo stvaranje svijeta. Svijet je pak sazdala i

rasporedila Božja Riječ. Zato priliči da i ona postane čo-vjekom upravo 25. ožujka. Njezinim, naime, Utjelovlje-njem počinje obnova paloga čovječanstva. Ta je obnova do te mjere korjenita da se može držati novim stvaranjem. Prema tome, Utjelovljenjem počinje preobrazba koja sta-ri svijet pretvara u novi. Kršćani su zaključili da je i zato bilo dolično da se Riječ utjelovi 25. ožujka.

Čak je i Kristova smrt tražila da se njegovo začeće odredi za 25. III. Još je Tertulijan (160.-240.) zabilježio kako se u Crkvi vjerovalo da je Isus preminuo upravo 25. ožujka. Po drevnome pak načinu shvaćanja punina života iziskuje da umiranje nastupi na dan kad tko počne živjeti, dakle na dan začeća.

Pošto su, dakle, kršćani prihvatili 25. ožujka kao dan Isusova začeća, nije bilo teško izračunati da je rođen de-vet mjeseci kasnije, 25. prosinca, kad dan počinje duljiti, a noć se skraćivati. Računajući od prvoga dana posljed-nje mjesečnice ljudska trudnoća traje 40 tjedana ili 280 dana, za razliku od nošenja koje od oplodnje do djeteto-va rođenja obično traje 38 tjedana ili 266 dana. Između 25. ožujka i 25. prosinca točno su 274 dana, sredina od ta dva roka, ili kad bi to bili točni datumi začeća i rođe-nja, Isus bi kasnio tjedan dana, ali bi još uvijek ipak bio donošče, a ne prenošče. No, u antičko vrijeme trudnoću nisu računali na dane (a ni danas se ne može biti siguran hoće li dijete doći točno na vrijeme ili koji dan prije ili kasnije), nego su uzimali da trudnoća traje devet mjeseci.

Ipak se općenito smatra da je Crkva svjesno odabrala 25. prosinca da bi posvojila, preobratila i pokršćanila po-gansko štovanje „nepobjedivoga sunca”.

U drevnom se Egiptu 6. siječnja slavila kratkodnevni-ca, zimski suncostaj. Zbog različita računanja prijestu-pnih godina u Rimu je to 25. prosinca. Egipat je prire-đivao veličanstvene svečanosti danu kad se dan prestao skraćivati, a noć prestajala biti dulja. Posvuda se klicalo i pjevalo: „Djevica je rodila sunce” i „Svjetlo raste”. I Mitrini su se poklonici klanjali suncu kao božanstvu. Drevni Istok bio je kolijevka zanosna štovanja sunce koje donosi sreću i svakovrsne blagodati. Klanjanje sun-cu je zajednička baština i opće obilježje svih pradavnih istočnih religija.

U egipatskome gradu Kanoposu pronađen je kalendar iz 239. godine prije Krista koji na 25. prosinca ima: „Ro-đendan sunca” i „svjetlo raste”. I u arabijskome mjesta Petra 25. prosinca slavilo se rođenje od djevice stanovi-toga božanstva koje je vezano uz svijetli i sunčani dan.

Za pojašnjenje kršćanskoga Božića važan je rimski car Aurelijan (214.-275.). On je 274. po Kristu osvojio Pal-mirsko carstvo i ponovno Rimu pripojio Egipat i Bliski Istok. Tada se upoznao se s tamošnjim obožavanjem sun-ca koje ga je osvojilo i oduševilo. Stoga je odredio je da se 25. prosinca uspostavi svečanost sunca koje se ne da pobijediti i proglasio Dan sunca općim državnim blagda-nom. U Rimu je podigao sjajan hram suncu. Obožavanje sunca zadnji je veliki proplamsaj poganske religioznosti u rimskome društvu.Betlem u dubrovačkoj Katedrali za Božić 2006.


Car Julijan Otpadnik (331.-363.) napisao je 362. go-vor O kralju suncu i zapovjedio da se u Rimu čita 25. prosinca u počast suncu koje kao kralj ravna svime. Pri tome nije imao pred očima nebesko tijelo nego i ljudski razum koji kao duhovno sunce osvjetljava i upravlja čo-vjekovim životom i sveukupnom poviješću.

Redovito se misli da je Crkva odabrala 25. prosinca za svetkovinu Kristova rođenja jer vjeruje da je Isus pravo nepobjedivo sunce. Sam je Gospodin rekao da je „svjetlo svijeta” (Ivan 8, 12). U Luki 1, 78 za nj piše da je „mlado sunce s visine”. A Malahija 3, 20 je prorekao da će Mesi-ja kao „sunce pravde ogranuti sa zdravljem u zrakama”.

Zašto su na Božić tri različite mise?Rađa se od Oca u vječnosti, od Majke u tijelu,

po milosti u vjerničkoj dušisV. toMa akVinski (1225.-1274.)*

Na Božić se slavi nekoliko misa zbog Kristova trostru-koga rođenja. Od tih je jedno Njegovo rođenje u vječno-sti koje je skriveno našem pogledu. Stoga se jedna Misa pjeva noću, a njezina ulazna pjesma kaže: „Gospodin mi reče: ‘Ti si sin moj, danas te rodih’” (Psalam 2, 7).

Drugo je rođenje vremenito, ali duhovno, po kojem se Krist rađa kao Danica u našim srcima, kao što se kaže u Drugoj Petrovoj 1, 19. Zbog toga se pjeva Misa zornica, a u njezinoj ulaznoj pjesmi: „Svjetlost će nas danas oba-sjati”.

Treće je rođenje vremenito i tjelesno, po kojem nam postaje vidljiv, uzevši na se meso iz djevičanske mater-nice. Zbog toga se pjeva treća Misa usred bijela dana, a u njezinoj se ulaznoj pjesmi kaže: „Dijete nam se rodilo” (Izaija 9, 5).

Ipak i obratno može se reći da se vječno rađanje, po sebi, događa u punome svjetlu, i zbog toga se u evanđelju treće Mise spominje rođenje u početku. A po tjelesnom rođenju, doslovce, rođen je po noći, kao znak da je došao k tminama naše nemoći, stoga se na Polnoćki naviješta evanđelje o Kristovu rođenju u tijelu.

Suma teologije, III, pitanje 83, članak 2, odgovor na 2

Pastoralefr. raJMund kupareo (1914.-1996.)*

O, kad bi nam, Isuse, anđelak mioTvoga djetinjstva tajne odao,Znali bismo odmah koji dan je bioKad si prohodao.

I koje veselje Tvojih je bilo,Dok si od radosti bučio;I dok se nestalan iz krila u kriloHodati učio.

Zacijelo si pao kao svako dijete,Al’ se nisi htio jadati;Tada si već znao da ćeš prepun sjetePod križem padati.

Kada Ti odrasteš, mi ćemo bit’ stari...O, da znaš kako će nam goditiDa nas Ti (prosjake za koje nitko ne mari)Možeš za ruku voditi!

dominikanac, estetičar i pjesnik s Hvara, živio u Dubrovniku od 1930. do 1937.

Upravo se 25. prosinca odlučivalo pripada li u Rim-skome carstvu budućnost suncu koje obožavaju pogani ili Suncu kojem se klanjaju kršćani. Nasuprot pogan-skom prazniku – kršćanski blagdan. Rimskom se blje-štavilu suprotstavilo kršćansko otajstvo. Spor oko 25. prosinca posljednji je veliki sudar između rimskoga po-ganstva i kršćanstva na bogoslužnoj razini.

Zbog greške u računanju ispada da je Isus rođen prije Krista

Dionizije Mali (470.-544.) uveo je brojanje godina prije Krista i po Kristu uzevši kao prvu po Kristu 754. godinu od osnutka Rima. Premda je htio postići da se godine računaju od Kristova utjelovljenja, preračunava-jući kad se točno to dogodilo više od pet stoljeća nakon samoga povijesnog događaja, malo je pogriješio te je da-nas sigurno da se Isusovo začeće u Nazaretu i rođenje u Betlehemu dogodilo koju godinu prije Krista.

Kralj Herod Veliki, krvnik Nevine dječice koji je dao „poubijati sve dječake u Betlehemu i po svoj okolici, od dvije godine naniže prema vremenu [rođenja novoga ži-dovskoga kralja] što ga razazna od mudraca” (Matej 1, 16), umro je 750. godine od osnutka Rima tj. četvrte go-dine prije Krista. To znači da se zvijezda koju su slijedili mudraci (Matej 2, 2) pojavila sedme ili najkasnije šeste godine prije Krista.

Sulpicije Kvirinije bio je namjesnik Sirije od 12. do 6. godine prije Krista, a prema Luki 2, 2 Josip i Marija pošli su iz Nazareta u Betlehem odazivajući se na njegov popis pučanstva koji je on provodio.

Prema uvodnoj raspravi fr. Marijana Mandaca u knjizi sv. Augustin, Govori, 1, Makarska, 1990.


Obitelj je put očovječenjadon stanko lasić*

Poruka božićne svetkovine vrlo je jednostavna: „Di-jete nam se rodilo, Sina dobismo” (Izaija 9, 5). U tome Djetetu čovjeku je ususret došao Bog. Odrekao se svoje uzvišenosti i svemogućstva i prepustio se ljubavi i skr-bi slabih ljudi. U nemoći djeteta treba prepoznati snagu Božjeg praštanja, a u njegovoj dražesti veličinu Božje ljubavi prema čovjeku. Otkad je u Isusu Bog postao di-jete on je svemoguć onoliko koliko nađe ljudi sličnih betlehemskim pastirima i mudracima s Istoka koji će prepoznati znakove njegova dolaska i poći tražiti ga ne bojeći se ni naporna puta ni iskušenja koja vrebaju na njemu kao ni Herodove krvoločne prijetnje.

Božić zato nije samo lijepi blagdan obiteljske radosti, on je događaj koji traje, program za život svakog čovje-ka. Isus nije ostao dijete, nego je odrastao i ljude suočio s novom do tada nečuvenom porukom o Bogu i čovjeku: „Ako ne postanete kao djeca ne ćete ući u kraljevstvo ne-besko” (Matej 13, 3). Drugim riječima, ako se ne odreče-te dvoličnosti i pokvarenosti i ne prihvatite djetinju jed-nostavnost, ako se ne odrečete mržnje i prijetnje silom i ne prepustite Božjemu vodstvu kao što se dijete prepušta vodstvu svojih roditelja, ne ćete doći u raj. To je vijest koja od čovjeka traži da se suoči sa samim sobom, poziv da u životu ostvari nevinost i dobrotu koju je Stvoritelj stavio u svako ljudsko dijete. Božić nas poziva da u sebi ostvarimo Božju sliku prema kojoj smo i stvoreni (Po-stanak 1, 26-27; Sirah 17, 3).

Božji je promisao da čovjek ne dolazi na svijet gotov, nego da se kao maleno dijete rađa u obitelji gdje ga se njeguje i voli. Tu stječe prva ljudska iskustva, uči prve vrjednote, postaje i uči biti čovjek. Obitelj je kolijevka i najdjelotvornije sredstvo za očovječenje i uosobljenje društva, ona na izvoran i dubok način sudjeluje u izgrad-nji svijeta.

Obitelj ne smije biti samo mjesto rađanja osobe nego prije svega toplo okruženje ljudskoga razumijevanja i poštovanja osobe. Za stvaranje zdravoga ozračja rodite-lji moraju znati prihvatiti i poštovati svoje dijete, postu-pajući s njim kao s osobom jednaka dostojanstva i kao s nositeljem temeljnih ljudskih prava. Dijete treba pri-hvatiti u njegovoj izvornosti i posebnosti. Prihvaćanjem djece roditelji u isto vrijeme povećavaju prostor obitelj-skoga prihvaćanja jer onda djeca počinju više prihvaćati roditelje i postaju pažljiviji prema njima. Nije odgojno neprestano kritizirati. Treba naprotiv ohrabriti i pohvaliti svaki pozitivan korak.

Obitelj je prvotno mjesto međusobnih odnosa, prva i životna stanica društva: ona je božanska ustanova koja je temelj života osoba kao prototip svakoga društvenog poretka. Kršćanska vjera stoga ističe društvenu važnost obitelji budući da se obitelj pokazuje kao prostor zajed-ništva, toliko potrebnog u društvu koje je sve više indi-vidualističko. U obitelji se od prvih godina života unose

ćudoredne vrijednosti, prenosi duhovna i kulturna ba-ština naroda. U njoj se uči o društvenoj odgovornosti i solidarnosti.

Bitni i sastavni dio odgoja jest prenošenje vjere. Ako u obitelji roditelji žive kao kršćani oni su prvi i najvaž-niji navjestitelji vjere. Vjera prožima cjelokupni obitelj-ski život: zajedničko blagovanje, dijalog, igru i zabavu, slavljenje svečanosti, obiteljsku molitvu. Djeca se po-našaju onako kako se ponašaju njihovi roditelji. Stoga, ako roditelj psuje i dijete psuje. Ako roditelj cijeni kap dobrote i dijete ga cijeni. Djetetu je radost doći na Misu ako to čine i njegovi roditelji.

Vjera koju žive roditelji prva je i temeljna životna po-uka za njihovu djecu. Maloljetno dijete prvi put susreće glasnika vječnoga spasenja u osobama svojih roditelja, kao prvih izaslanika velikog svećenika Isusa Krista. Nji-hova pouka o Isusu koji je „Put, Istina i Život” (Ivan 14, 6) znači za dijete milost uključenja u vječnu istinu.

Kao što je za cjelokupni razvoj djeteta od presudne važnosti zdrava obiteljska klima, tako je za vjerski odgoj nužno vjersko podneblje. Njega čini i razgovor o vje-ri i vjerskim pitanjima i problemima. Nije važna samo rasprava nego izmjena iskustava vjere kako bi se mla-di i stari bolje razumjeli u svojim različitim religioznim shvaćanjima: čitanje Svetoga Pisma, vjerskih knjiga i časopisa u obitelji može otvoriti prostor istinskoga pro-žimanja Evanđeljem.

Blagdani i svečanosti su izvanredna prilika da se na mlade prenosi vjerska predaja. Zašto nedjelja u našem kraju ne bi bila organizirana da postane najdraži susret

382_395_life_after_birth.indd 382 08/10/2009 15:49


obitelji? U pripremu nedjelje treba uključiti sve članove, a osobito djecu koja imaju više mašte i dosjetljivosti u pripremi blagovališta, obiteljskog stola, molitve na po-četku i završetku, darivanja i čestitanja te drugih rado-snih iznenađenja. Što se više obiteljski život pretvori u zajedničku proslavu Boga, to će roditeljima biti lakše pokazati djeci put duhovnog rasta i svetosti.

Današnja je obitelj ugrožena s različitih strana i kao ustanova Božjega promisla i kao osnovna stanica ljud-skog života i društva. Tako se premalo cijeni život koji se rađa i stasa u obitelji; mnoge suvremene obitelji premalo su otvorene Bogu i njegovoj volji, premalo slične obitelji Josipa, Marije i Isusa. Bezbožan način života koji sve više uzima maha, ostavlja velike posljedice na sigurnost i stabilnost obitelji.

Ne želimo idealizirati vjerničke obitelji za razliku od onih drugih, ali je činjenica da obitelji koje vjeruju i mole daleko lakše nadvladavaju svoje poteškoće. U obiteljima u kojima se život cijeni kao Božji dar povjeren ljudima i u kojima se djeca tako odgajaju puno je više međusobne ljubavi i poštovanja, puno je više spremnosti da se druge shvati i prihvati.

Iako je Isusovo vrijeme u svemu bilo drukčije od na-šega današnjega, ipak nam sveta nazaretska Obitelj u bit-nim stvarima može biti uzor: u neograničenom pouzda-nju u Boga i u podlaganju njegovoj volji, u prihvaćanju života i spremnosti žrtvovati se za nj. Sve je to moguće u svakoj kršćanskoj obitelji. Ako se u obitelji živi iz vjere i okuplja na zajedničku molitvu, onda unatoč poteškoća-ma u njoj vladaju Božji blagoslov i mir.U stolnoj crkvi Gospe Velike u Dubrovniku na danjoj misi 25. prosinca 2010.

gradski župnik

Stari dubrovački običaji o nastanku novoga života

Stoljetna narodna predaja, zasnovana na zdravom ra-zumu i nesavitljivosti istine, ne sumnja kako je plod za-čeća od početka mali čovjek. Luko Zore (1846.-1906.)

zapisao je kako je u starom Dubrovniku bilo zazorno rijet tegotna, noseća, nego se govorilo ta je i ta s malah-nijem. I to prije nego je dijete rođeno.

Paulina Bogdan-Bijelić (1855.-1944.) također svjedo-či da se govorilo, žena je s malahnijem, u bremenu je, a nikada: bređa je, jer je ta riječ smatrana vrlo nesklad-nom. I dodaje: mjesto roditi, u Dubrovniku bi se sveđ kazalo poviti. A zatim nastavlja:

Kad bi se povilo dijete, slalo se je kućnu djevojku [sluškinju] u rodbine i prijatelja da obznani o toj sretnoj zgodi i to s porukom: „Pozdravio vas je Gospar i Gos-pođa i poručili su vam da se je na zdravlje povilo”. Ako je bilo muško dijete, djevojka bi nastavila: „Povio se je mladić”, a ako je bilo žensko, nadostavila bi: „Povila se je djevojčica”. Odmah zatim oni koji su bili obznanjeni o sretnom događaju, slali su svoju djevojku da čestita s porukom: „Pozdravio vas je Gospar i Gospođa i čestitali su vam najprije zdravlje, pa mladića i nevjestu”, a ako je bila ženska: „djevojčicu i zeta”.

Kad bi se krstilo dijete, slala bi se djevojka s poru-kom: „Pozdravio vas je Gospar i Gospođa i čestitali su vam krstjanina” ili „krstjanku” (kako bi bilo, muško ili žensko novokršteno). Onda bi službenica dobila zahara i pandišpanja od svečanosti krštenja što bi ona spremila u svoj za to određeni bijeli ubručić. Ona bi ovo ponijela sobom da pokaže svojoj gospođi.

U bilješkama opata dom Ignjata Đurđevića (1675.-1737.) Vid Vuletić Vukasović pronašao je i ove podatke: Običaj je Dubrovčana, bili muški ili ženske, da ujutro, kad izađu iz doma, otiđu u crkvu na bogoslužje. Žene će udate do prvog im porođaja u crkvu s koprenom na glavi, a nakon porođaja više se ne pokrivaju koprenom. Žene pak, ako su nerotkinje, idu vazda s koprenom na glavi.

Po čemu čovjek vrijedidon stanko lasić*

Božićni blagoslov ne obuhvaća samo domove i obi-telji nego i naše društvene i poslovne urede i ljude koje u njima rade i doprinose zajedničkome dobru društve-ne zajednice na razini grada, županije i države. Rad nije samo fizička i intelektualna stvarnost nego ima i duhov-nu dimenziju koju treba razvijati, pa zato i blagoslivljati.

Po mišljenju ozbiljnih znanstvenika uzrok društvene krize izravno je povezan s radom. Gubi se iz vida temeljna istina da je čovjek tvorni i finalni subjekt rada, a ne sred-stvo proizvodnje. Suvremeno društvo ima čvrsta uporišta u učinkovitosti, moći, zaradi, velikoj potrošnji. Trka za postizanjem i održanjem životnoga standarda ne vodi ra-čuna o ograničenim zalihama prirode i o bitnim potrebama osobe pa rad svodi na obično sredstvo proizvodnje. Rad-nik i zaposleni čovjek pozvan je izvoditi ono što su drugi planirali često i ne znajući što radi i za koga radi. Njegova je dužnost stajati u redu poput kotačića u nekom stroju. Tako se čovjeka upotrebljava za ekonomsku proizvodnju

Dubrovački Bambin - Djetešce Isus, od voska, XIX. st., povijen, u Sigurate. Snimio Božo Gjukić.


i otuđuje. Da bi se takvo otuđenje izbjeglo u suvremenom društvu treba iz temelja rekonstruirati kulturu rada. Samo vjerodostojni humanizam koji daje prednost biti nad imati, duhu nad materijom, u stanju je očovječiti rad.

Rad ima osobnu vrijednost jer proizlazi od osobe i jer u čovjeku ima zadnju svrhu. Ljudsko biće radom pre-obražava stvari i društvo, ali i usavršava samoga sebe. Mnogo toga uči, razvija sposobnosti i premašuje samo-ga sebe. Taj razvitak, ako se pravilno shvati, vrijedi više nego samo nagomilavanje vanjskoga bogatstva. Čovjek više vrijedi po onome što jest negoli po onome što ima.

Prvotno i temeljno pravo svakog radnika jest da može raditi. Zato je nezaposlenost uvreda ljudskom dostojan-stvu. Naročito je bolan problem kad nezaposlenost po-gađa mlade koji kad, nakon odgovarajuće kulturne, teh-ničke i profesionalne formacije, ne nađu radno mjesto, s ogorčenjem gledaju kako se izjalovljuje njihova iskrena volja da rade i njihova raspoloženost da preuzmu odgo-vornost za gospodarski i društveni razvitak zajednice.

Rad nije samo pravo nego i dužnost svake osobe. Čo-vjek je dužan raditi zbog toga što mu je to Stvoritelj na-ložio i radi svoga čovještva koje radom razvija i održava. Dužan je raditi i radi svoga bližnjega, obitelji, društva i naroda kojemu pripada, dapače i cjelokupne ljudske za-jednice na Zemlji od koje baštini plodove rada i za koju je odgovoran da baš radom osigura bolju budućnost.

Kao i za sve druge oblike društvenoga života i za rad je potrebna radna kultura i ćudoređe. Odgovoran i pošten odnos prema radu u isto je vrijeme pravilan odnos prema društvu. Krađa, pronevjera, mito, neopravdani izostanci i ljenčarenje nedopušteni su čini i zloporaba radnoga mje-sta i etike rada.

Rad na očovječenju svijeta za kršćanina je stvar nje-gove vjere u otkupljenje. Čovjek kao Božje stvorenje ostaje uvijek otvoren dobru. Kršćanin vjeruje da u sva-kom čovjeku postoje duboki izvori stvaralačke slobode, plemenitosti i mira. Unatoč strašnim zlima koja pritišću suvremeni svijet Crkva ne gubi nadu da je dobro jače od zla. Stvaranje čovječnijih uvjeta života i rada trajna je zadaća ne samo obitelji i Crkve nego i svakoga njezina člana, štoviše svakoga pojedinca i cijelog društva.

Na početku smo još jedne godine. Blagoslivljajući ove urede i sve vas koji ovdje obavljate odgovorne društvene poslove želimo najprije izraziti zahvalnost za sve dobro koje velikodušno činite, za žrtve i napore koje ulažete u dobro i napredak naše društvene zajednice, suosjećanje u nerazumijevanju, neugodnostima i protivljenjima koja doživite. Želimo da u ovim vremenima gospodarske kri-ze očuvate vjeru u bolje dane i godine, njegujete vedrinu i razvijate solidarnost s onima kojima je najteže. Znajte međusobno dijeliti i uspjehe i neuspjehe, prednosti i te-rete. Neka nam svima nova 2011. godina bude uspješ-na, mirna, blagoslovljena krepkim zdravljem i radosnim raspoloženjem, dobrom suradnjom i iskrenim zajedniš-tvom, bogata radnim zamahom i dostatnim odmorom.U Gradu, na blagoslovu Županije i Gradske vijećnice 5. I. 2011.

gradski župnik

Božić – poziv u odnosVJeran Martić

Božić, mali Bog, Bog-dijete. Dijete ne može opstati izvan odnosa s drugim. Ono pokazuje što je čovjek: on je biće odnosa. Čovjek izrasta iz odnosa, kroz odnose se ostvaruje, stvara nove odnose, neke prikriva, neke izbje-gava, neke njeguje, druge guši... Čovjek je i u odnosu prema samome sebi. Sebi, zato, može lagati, ali i samoga sebe izgrađivati.

Odnos među ljudima nije prvenstveno izmjena infor-macija nego otkrivanje sebe drugima. Jedni drugima pri-općujemo sebe. Ta ljudska dimenzija odraz je Božje slike na koju smo stvoreni.

Božić nam govori o Bogu koji je blizu čovjeku, ali i koji poziva u svoju blizinu. Bog želi biti u odnosu s čovjekom, želi mu komunicirati svu ljepotu postojanja. Želi biti s nama Bog (usp. Matej 1, 23). Isus dijete kao i svako drugo dijete nije mogao bez odnosa, a dijete je takvo da već njegova prisutnost uvlači drugoga u odnos. Dijete nas vuče prema sebi, provocira nas na komuni-kaciju samim time što je dijete. Pred djetetom malo tko ostaje izoliran. Zato u Božiću možemo čuti, čovjeku naj-razumljiviji, poziv u odnos s Bogom.

Međutim, to je i poziv na življenje odnosa među ljudi-ma. Svako rođenje, pa tako i Isusovo, oko sebe okuplja ljude. Slavljenička atmosfera rođenja ljude otvara, njiho-vo davanje sebe u komunikaciju je intenzivnije. Rođenje djeteta stvara nove odnose i učvršćuje postojeće. Božić posvješćuje kako je među-osobni prostor i Božji ambi-jent. Kad se žive autentični odnosi događa se Bog. Božji život u nama pulsira kroz dvije faze koje se neprestano izmjenjuju. Kroz fazu kontrakcije Bog nas vuče k sebi, a kroz fazu otpuštanja Bog nas upućuje na druge.

Isusovo rođenje označeno je zvijezdom. Svemir je re-agirao na Onoga po kojem je sve stvoreno, tako je bilo i u trenutku Njegove smrti. Dio smo jedne neizmjerne i umrežene cjeline. Sve ono što nije čovjek, nije samo sirovina koju treba iskoristiti.

Kip sv. Vlaha iz oko 1380. godine nad Vratima Ribar-nice (izlaz iz Gradske luke). Snimio Božo Gjukić.


O brojanju festā svetoga VlahaViše je čitatelja primijetilo da Naša Gospa ima druk-

čiju numeraciju festa svetoga Vlaha od drugih medija, i svjetovnih i crkvenih. Njima je godine 2009. bila tisuću trideset sedma festa, a nama tisuću trideset osma (br. 40, str. 5), 2010. njima 1038., a nama 1039. (br. 42, str. 16) te 2011. njima 1039., a nama 1040. (br. 43, str. 39 i br, 44, str. 43). Riječ je o primjeni osnovnoga znanja matema-tike. Brojanje većine izvjestitelja znači da bi prva Festa bila 973. godine jer je samo tako 2011. mogla biti tisuću trideset i deveta.

No, najstariji dubrovački ljetopisci kažu da se sveti Vlaho javio „svećeniku Stojku, neporočna ponašanja i uzorna života, plebanu crkve Sv. Stjepana” godine 971. i upozorio ga da Mlečani spremaju opsadu i zauzimanje Grada po mraku. Ta je dojava bila ključna da se Grad obrani od napada s kopna i s mora. „Nakon što je mle-tačka vojska otišla, a Dubrovčani se oslobodili opasnosti u kojoj su bili prethodne noći, odmah se okupilo Veliko vijeće te je sveopćim suglasjem odlučeno da se svečano treba slaviti svečanost svetoga Vlaha, biskupa i muče-nika, kao zaštitnika, osloboditelja i branitelja grada Dubrovnika, po čijem je zagovo-ru zadobivena tako važna pobjeda. Određeno je da se na sve otiske i na sve znakovlje stavi njegov lik kao stjegonoše Republike. Na vječni spomen potomcima izgrađen je i hram, posvećen njegovu imenu, na mjestu gdje se sada nalazi samostan Svete Klare” (Chronica Ra-gusina Junii Restii, Zagabri-ae, 1893., str. 29).

Prije Rastića, ljetopisac nepoznata imena kojeg se zato zove Anonim, pripovijeda pod godinom 971.: „Dum Stojku, koji je stanovao uz crkvu Sv. Stjepana, bilo je objavljeno kako su Mlečani došli u dubrovačke luke da se pokažu prijateljima, a bili su neprijatelji i mislili su da mogu zauzeti Dubrov-nik po noći […] Stojko je pripovjedio kako je, došavši o ponoći u crkvu, nju našao punu naoružanih ljudi i kako je došao neki starac sa sijedom bradom i štapom u ruci, uhvatio me za ruku i rekao: […] ‘Ja sam satnik ovih voj-nika, poslan s neba, zovem se Vlaho mučenik.’ […] Gla-sovanjem sve vlastele u Vijeću i glasom svega ostalog puka, Dubrovčani su učinili zavjet: podići mu crkvu na čast i hvalu. I uzeše ga za svoga zaštitnika nad sve dru-ge zaštitnike kojega se nikada ne će odreći. Godine 972. započeta je gradnja crkve Sv. Vlaha i završena nakon tri

godine, a plaćena je, kako se sada čini, trinaest tisuća dukata.” (Annales Ragusini anonymi, Zagabriae, 1883., str. 21-22).

Ljetopisac Nikola Ranjina također pripovijeda da se to zbilo 971. te dodaje: „Vidjevši Dubrovčani [da su Mleča-ni otišli], zahvaljivali su Bogu jako se radujući. Onda su zemaljski upravitelji pozvali plebana crkve Sv. Stjepana,

don Stojka, od kojeg su htjeli jasno doznati o otkrivenju koje je imao, tko mu se i na koji

način ukazao i kako mu je ime. […] I čuvši upravitelji dum Stojkovu

priču i objavu, sazvaše redovi-to vijeće sve vlastele. Po svim

glasovima i kuglicama, kako vijeća vlastele tako i svega

Ususret 1041. svečanosti našega Parca

U Dubrovačkom misalu iz XII. stoljeća, na vrhu lista 75, zapisana je popričesna molitva na blagdan Sv. Vlaha: „Te Deum salvatorem nostrum suppliciter exoramus, ut intercessione beati Blasii, martiris tui atque pontifi cis, ab

omnibus diabolicis liberemur insidiis. Per… – Tebe, Bože, Spasitelju naš, ponizno molimo da nas zagovorom bla-ženoga Vlaha, mučenika tvoga i biskupa, oslobodiš od

svih vražjih zasjeda. Po Kristu Gospodinu našemu.”

nika, kao zaštitnika, osloboditelja i branitelja grada Dubrovnika, po čijem je zagovo-ru zadobivena tako važna pobjeda. Određeno je da se na sve otiske i na sve znakovlje stavi njegov lik kao stjegonoše Republike. Na vječni spomen potomcima izgrađen je i hram, posvećen

don Stojka, od kojeg su htjeli jasno doznati o otkrivenju koje je imao, tko mu se i na koji

način ukazao i kako mu je ime. […] I čuvši upravitelji dum Stojkovu

priču i objavu, sazvaše redovi-to vijeće sve vlastele. Po svim

glasovima i kuglicama, kako vijeća vlastele tako i svega

Medaljon sv. Vlaha iz XV. st. u svodu križišta sje-

vernoga i istočnoga krila klaustra bijelih fratara.

Snimio Božo Gjukić.

puka, na hvalu i slavu svemo-gućega Boga i na čast svetoga

Vlaha, po čijoj su zaštiti Dubrov-čani postigli pobjedu nad Mlečani-

ma, odlučili su učiniti to jest sagraditi hram, da se njegova svečanost svečano

slavi u toj crkvi na onome mjestu gdje je kasni-je učinjena crkva Svete Klare, uzimajući ga za svojega odvjetnika i zaštitnika pokrovitelja i stjegonošu nad svim drugima. Godine Kristove 972. bilo je doznačeno da se izgradi crkva na čast svetoga Vlaha na najdostojnijemu i glavnom mjestu u Dubrovniku, s poljem naokolo i bila je sagrađena na prijelazu gdje se ulazilo u Dubrovnik. Na tom mjestu bio je obnovljen most, jer se drugim mostom nije prolazilo, a posvuda je bilo blato i morska voda. A na vrhu toga mosta bio je preinačen Orlandov kip, na traj-ni spomen francuskoga viteza. A druga crkva rečenoga mučenika bila je izgrađena u udubini grada, sa zapadne


strane, gdje je on više i s većom ustrajnošću čuvao Grad od neprijatelja. Ta je kasnije dana za stanovanje dumna-ma svete Klare na spomen takve pobjede. Od tada knez s čitavim vijećem na blagdan svetoga Vlaha čini veliku svečanost na poljani, a na osminu [10. veljače] čini se pjevano bogoslužje u Svetoga Vlaha” (Annales Ragusini Nicolai de Ragnina, Zagabriae, 1883., str. 201).

Serafi no Razzi (La storia di Raugia, 1595., I. knjiga, poglavlje X) događaj stavlja u 871., ali to je očita tipkar-ska pogreška jer se pritom poziva na dubrovačke povije-sti koje to stavljaju u 971.: „Prejasna mletačka gospoda, želeći zagospodariti ovim Gradom i pripojiti ga svojim posjedima, pod izlikom da žele ići na Istok, skupiše mor-naricu od 112 jedrenjaka, to jest 35 galija i 35 velikih lađa i još 42 manja broda. Došavši tako, dio njih pod otok Lokrum, a dio u Gruž, oba mjesta u blizini Grada, poručiše da čekaju neke vijesti s Istoka. Senat svakoj ga-liji i većoj lađi pošalje dva ovna, a manjim brodovima po jednoga. Ništa ne posumnjavši u prijevaru, puštali su u Grad sve koji su dolazili i odlazili. Tada se dogodi da nekom pobožnom svećeniku, plebanu Svetoga Stjepana, zvanom don Stojko, u noćnom viđenju bi objavljeno da su Mlečani ovamo došli zauzeti Grad i podvrgnuti ga svojoj vlasti. I taj bi naum izveli da ih nije preplašio sveti biskup duge bijele brade po imenu sveti Vlaho, koji je svake noći, dok su se oni tu nalazili, s hrabrom skupi-nom mladića obilazio Grad držeći stražu. Čestiti je sve-ćenik sve to ispričao Senatu. Stoga su se uzdigle zahvale Gospodinu Bogu i svetomu Biskupu, njihovu zaštitni-ku. Otada su se spremno i složno počeli pripremati da brane svoju slobodu po cijenu života. Tako su se noć i dan, budno čuvajući vrata i zidine, zalagali za svoj spas. Kad su Mlečani vidjeli da su im naum i plan otkriveni,

jedne noći naglo krenuše put Grčke. A Dubrovčani, da bi još bolje shvatili ispripovijedano viđenje, dovedoše pred javnost i Opće vijeće rečenoga svećenika don Stoj-ka, koji ovako reče pripovijedajući viđenje: ‘Dok sam se vraćao u crkvu Sv. Stjepana, oko ponoći, na molitvu i psalmodiju, učinilo mi se da vidim cijelu crkvu punu na-oružanih ljudi. Posred tih ljudi ugledah staroga čovjeka duge sijede brade, sa štapom u ruci. Pozove me na stranu i reče mi da je on sveti Vlaho i da ga je Nebo poslalo da čuva ovaj Grad. Pripovjedi mi još da su Mlečani došli do zidina kako bi se na njih, umjesto ljestvama, popeli pre-ko jarbola s galija, te kako se on sa skupinom nebeskih vojnika stavio u obranu i pobijedio ih, ali da želi da se oni u budućnosti čuvaju sami s velikim marom i da nikad ne vjeruju naoružanim susjedima.’ Čuvši za to vođenje i upoznavši naklonost toga slavnog biskupa i mučenika prema ovome Gradu, odlučiše mu izgraditi crkvu i uzeti ga za svojega zaštitnika i branitelja i znak na svojemu stijegu. Tako mu podno brda podigoše crkvu, a pokraj nje dvor za stanovanje knezu i na upotrebu Vijeću.”

I peti u ovom nizu, najbolje obaviješteni dubrovački povjesničar iz doba Republike, Serafi n Marija Crijević, piše: „Godine 971. […] svećenik Stojko javio je Senatu da je imao viđenje kako sveti Vlaho mučenik stražari za spas građana i da je on budući zaštitnik Grada. Tada je svetome Vlahu povjereno da bude glavni zaštitnik Gra-

Gotički reljef sv. Vlaha iz oko 1400. godine u Portu, na bastionu Palača, tj. vanjskom zidu od Kazališta koji

gleda prema Malome mulu. Snimio Božo Gjukić.

Apostolsko pismo In apostolice sedis specula pape Hadrijana IV. od 4. srpnja 1158. najstarija je očuvana

isprava Papinske kancelarije koja svjedoči da je sveti Vlaho već ustaljeni zaštitnik Grada. Papa dubrovač-

kom nadbiskupu Tribunu i njegovim nasljednicima po-tvrđuje da smiju nositi naramenik (palij) na svečanim bogoslužjima uključujući i „na svetkovinu blaženoga Vlaha”. Božo Gjukić snimio je pergamenu (65,5x72,5 cm)

u Državnome arhivu u Dubrovniku.


da. Pod njegovim vrlo sretnim okriljem do danas mu se lik stavlja na novce i zastave Republike, najveća se čast iskazuje njegovim svetim moćima i njegovu blagdanu koji se slavi s najvećom zdušnošću Grada i svečanom povorkom svih staleža” (Prolegomena, 1744., str. 48).

Ta se povijesna svjedočanstva slažu, a drugih tako drevnih, koji bi ih doveli u sumnju – nema. Od novi-jih pisaca 971. godinu također uzimaju Francesco Maria Appendini (Notizie istorico-critiche, I, Ragusa, 1802., str. 244), Ciro Giannelli (L’Osservatore Romano, 2. II. 1941., str. 3), Ante Dračevac (Dubrovački horizonti, 30/1990., str. 115) i Toma Lučić (Marulić, XLIII/2010., br. 2, str. 366).

Potraga za historijskim sadržajem u toj jednodušnoj predaji ne može posve isključiti njezinu istinitost. Činje-nica da drugi povijesni izvori ne potvrđuju sve navode iz te priče ne znači da su njezine glavne tvrdnje i okvir – nepovijesni. Ako se, dakle, oslanjamo na tu predaju, onda treba zaključiti da su Dubrovčani 971. izabrali sve-toga Vlaha za zaštitnika Grada te da je prva Festa održa-na na njegov blagdan 972., što znači da će godine 2012. biti tisuću četrdeset i prva festa po redu.

Mnogi će ozbiljni znanstvenici ustvrditi da su vijesti o dum Stojku i uspostavi Feste u desetom stoljeću povije-sno neprihvatljive jer da su stavljene u razdoblje kojem ne pripadaju, tj. pogrješno datirane u 971. godinu. Ra-zlog je, primjerice, što se u Anonimovu zapisu troškovi gradnje prve crkve Sv. Vlaha iskazuju u dukatima, a oni ne postoje prije XII. stoljeća. No, Anonim je sebi i svo-jim suvremenicima tom vrstom kovanice „preveo” neku napuštenu novčanu jedinicu koja se spominjala u izvoru ili predaji iz koje je crpio svoju vijest i preračunao je vri-jednost uloženoga u gradnju kao što se danas njemačke marke pretvaraju u eure.

Drugi je prigovor što ljetopisac Ranjina piše o građe-vinskom stanju kakvo postoji tek od sredine XIV. stolje-ća (s drugom, gotičkom crkvom Sv. Vlaha na Placi), a to pripisuje desetom stoljeću. No, treba li zbog toga očitog promašaja zabaciti cijelu predaju i proglasiti je mašto-

vito domišljenom pričom? Može li se Ranjinu ispričati činjenicom da možda nije mogao zamisliti Grad u kojem crkva Svetoga Vlaha oduvijek ne bi bila „na najdostoj-nijemu i glavnom mjestu u Dubrovniku” i u kojem knez s čitavim vijećem na blagdan svetoga Vlaha ne bi išao u ophodu i priredio pučku svečanost?

Treća je nesuvislost što Razzi piše da je dum Stojko sve ispričao „Senatu”, a mogao je samo Velikom vijeću jer Vijeće umoljenih ne postoji prije XIV. stoljeća. Nes-porazuma nestaje ako se razumije da je dum Stojko o doživljenom obavijestio gradske oce, poglavarstvo ili odgovorne, a to je 1595. godine, kad je fr. Serafino pisao i objavio – bio Senat.

Četvrta je nezgrapnost što ispada da su prema Razzije-vu pisanju Dubrovčani još u prvom tisućljeću na obron-cima Srđa izgradili crkvu Sv. Vlaha, a pokraj nje dvor za stanovanje knezu i na upotrebu Vijeću. Razzi je povijest Dubrovnika pisao u Italiji, nakon što je otišao iz Dubrov-nika i između mnogih drugih obveza, pa je lako mogao izgubiti iz vida točno vrijeme gradnje i točno mjesto prve crkve Sv. Vlaha i mjesta gdje su boravili knez i sastajalo se Vijeće.

No, „praskozorja svih značajnijih sredozemnih i uop-će europskih gradova ovijena su legendama, ponajviše u znaku svetaca zaštitnika. I nema smisla istraživati pori-jeklo tih legendi, mnogo je zanimljivije tražiti vezu iz-među izabranoga svetca zaštitnika i njegova grada. Na Jadranu su dva svetca označila dvije republike: na sje-veru Mletci – Republika svetoga Marka, na hrvatskom jugu Dubrovnik – Republika svetoga Vlaha. Marko Lav, a Vlaho Liječnik. Lav je svakako u toj povijesti bio lav. Venecija je htjela vladati. A Dubrovnik je htio živjeti. Živjeti u slobodi i svjedočiti o slobodi. Koje čudo što je oko drevnih Dubrovčana zapelo na svetcu mučeniku koji je bio liječnik i uopće nježna i skladna duša? Biskup

Ivan Duknović oko 1503.: sveti Vlaho nad ulazom u Knežev dvor – jedini stalni dubrovački knez.


Romanički reljef sv. Vlaha iz XII. stoljeća, na crkvici Sv. Ivana Krstitelja na Srednjem konalu.

koji je izbjegavao sukobe, koji se pred progonitelja povukao u dobru prirodu, koji je drugo-vao sa životinjama, da na kra-ju životom posvjedoči vjeru u Isusa, u slobodu, u ljudsku do-brotu” (don Živko Kustić).

Više je uglednih povjesni-čara u zadnje vrijeme odbacilo vijesti o dum Stojku i usposta-vi Feste u desetom stoljeću, prihvaćajući mogućnost da je štovanje svetoga Vlaha u Du-brovniku nastalo pola stoljeća kasnije, u doba nadbiskupa Vitala (1022.-1057.) za čijeg vakta u Grad stižu palij, reli-kvije Petilovrijenaca, Isusova


Pelenica i glava svetoga Vlaha, a na Lokrum dolaze be-nediktinci. No, pribavljanje relikvija trebala bi biti po-sljedica već ustaljenoga kulta, a ne uzrok njegova počet-ka! Osim toga, neki povjesničari uzdignuće Biskupije u Nadbiskupiju (koje se zbilo oko 997.) danas promatraju kao da je tek tada Dubrovnik pokršćanjen ili u najmanju ruku zanemaruju da je i prethodnih stoljeća u Gradu sto-lovao biskup. Uostalom, zbog burnih vremena (izmjena Samuilova i bizantskog vrhovništva, uspostava crkvene pokrajine sa sjedištem u Dubrovniku) i nesretnih zbiva-nja (rat, pljačke, požari, nestanak arhivskoga gradiva), danas nemamo ni uredbu pape Grgura V. (996.-999.) o utemeljenju Dubrovačke metropolije ni povelju o ime-novanju prvoga nadbiskupa. Zašto se onda čuditi što nikakvih isprava nemamo ni za sedamdesete godine X. stoljeća kad je, prema ljetopiscima, pleban Sv. Stjepana bio dum Stojko?

Budući da o navedenom događaju nema ni riječi u mletačkim izvorima, „neki zato sude da to nije nego du-brovačka pobožna izmišljotina i stoga bi ga htjeli metnu-ti među bajke. Istina je da nemamo očitih dokaza kojim da potvrdimo opisani događaj, istina je da stroga kritika

Na ovom komadu janjeće kože (14x30,5 cm) od 3. veljače 1190. očuvan je prvi spomen sv. Vlaha u

dubrovačkome zakonodavstvu. U Državnome arhivu u Dubrovniku snimio Božo Gjukić. Donja isprava u prijevo-du s latinskoga glasi: „Godine Gospodnje tisuću sto i devedesete, mjeseca veljače, na dan svetoga Vlaha…

knez Gervazije, sazvavši zvonom vijeće, voljom… sudaca, vlastele i mudraca i svega puka, s potvrdom dakako nadbiskupa Bernarda, svim je Dubrovčanima proglasio odredbu da za blagdan svetoga mučenika Vlaha, svaki stranac, pa bio dužnik, neprijatelj i …

ljudima, da je zlotvor, ako želi doći u Dubrovnik, bude siguran, slobodan i nepovrjediv tri dana prije blag-

dana, a isto tako i nakon blagdana, određujući da to bude trajno. A da se isto nikad ne bi moglo prekinuti,

cijenili su da ima biti napismeno vrijedno spominjanja. Stoga je rukom đakona Marina Camasa, općinskoga

bilježnika, zapisana ova odluka.”

ne prima što nije poduprto ja-snim dokazima, ali ne cijeni-mo da treba zabaciti sve što se ne može očito dokazati. Nave-deni događaj naslanja se na to-like potpore koliko ih se obič-no može imati kad je riječ o povijesti onijeh davnijeh vre-mena. Nema nikakve isprave ni nikakve okolnosti što bi se protivile, a imamo naše broj-ne kronike i stanovitu predaju koja se sveđ živo uzdržala pa se i dan današnji uzdrži u na-šemu puku. Konačno, susljed-na zbivanja kojim se tijekom stoljeća očitovala obrana sv.

Vlaha prema Dubrovniku potvrđuju istinitost njegove prve obrane” (Stijepo Skurla, Sveti Vlaho biskup i muče-nik od Sevasta, U Dubrovniku 1871., str. 66).

Ukazanje sv. Vlaha ili dum Stojkovo viđenje s teološ-koga stajališta je privatna objava koja na vjeru i u sa-vjesti ne obvezuje nijednoga vjernika, nema službenu značajku, tj. ako je ne prihvaćamo i nje se ne držimo, a držimo se svega Evanđelja, ostajemo potpuni vjernici, pravi katolici. Razliku između službene javne objave (sa-držane u Svetome Pismu) i odobrenih privatnih objava opisao je papa Benedikt XIV. (1740.-1758.): „To odobre-nje nije ništa drugo nego da se [privatne objave] razglase radi odgoja i koristi vjernika, nakon zrela ispitivanja. To jest, takvim objavama koje su tako odobrene, iako se ne duguje pristanak katoličke vjere, niti im se on može dati, ipak se duguje pristanak ljudske vjere prema pravilima razboritosti, po kojima su takve objave vjerojatne ili po-božno vjerodostojne.”

Pokušavajući smjestiti mletački vojni pohod o kojem govore ljetopisci u poznate povijesne okvire, Johann Christian von Engel (Geschichte des Freystaates Ragu-sa, Wien, 1807., str. 58-60) smatra da su Dubrovčani iza-brali sv. Vlaha za zaštitnika između 942. i 958., a dum Stijepo Skurla (Sveti Vlaho biskup i mučenik od Sevasta, U Dubrovniku 1871., str. 65) da se to dogodilo između 942. i 959. Božo Cvjetković (List Dubrovačke biskupije, br. 2/1916., str. 18), pak, budući da ranije isprave nisu očuvane, zaključuje da se to zbilo tek 3. veljače 1190. donošenjem zakonske odredbe da se na dan Feste sv. Vlaha, tri dana prije i tri dana nakon nje daje sloboda

Petar Martinov iz Milana: kip sv. Vlaha iz 1450. na Vratima sv. Luke (unutarnja vrata od Ploča – Trigon).



Stoga Cvjetkovićevu tezu treba zabaciti, a u nedostatku drugih izvora, valja se osloniti na jednodušnu predaju.

Već nekoliko desetljeća Papinski godišnjak ne donosi redne brojeve u Popisu papā jer nam današnji znanstveni standardi i dostupni arhivski i arheološki izvori ne dopu-štaju sa sigurnošću tvrditi da je Benedikt XVI. baš 265. po redu rimski biskup. Po uzoru na to, nije nužno da feste brojimo.

Brojanje festa sv. Vlaha pojavilo se u hrvatskim me-dijima tek zadnjih desetljeća. Ako ćemo se oslanjati na dubrovačke ljetopisce i uzeti 971. kao godinu kad se sve-ti Vlaho ukazao dum Stojku u Pustijerni, onda je prva Festa bila 3. veljače 972., a 2012. bit će tisuću četrdeset i prva Festa našega Obranitelja.

Svjedok, utjeha, utočište i zdravljeduM niko gJiVanoVić*

Svakomu Dubrovčaninu ime svetoga Vlaha opaja srce neizrecivom milinom. Ime ovoga Svetca sjeća ga Onoga kojeg je u krilu svoje matere kao nejako dijete naučio zazivati s poštovanjem i vjerom. To ime sjeća ga odrasla na veliku prošlost Dubrovnika, doista malena opsegom, ali velika u živoj Isukrstovoj vjeri i u svakom pothvatu prosvjete, napretka i blagostanja, u uvjerenju da je, kao

Prior dominikanaca fr. Marko Bobaš darovao je 8. stu-denoga 2011. dubrovačkoj Zbornoj crkvi svoje viđenje

svetoga Vlaha koji u krilu drži Grad. Drvorez (84x68 cm) je prethodno bio u Galeriji suvremene religiozne umjetnosti (bivša žitnica uz samostan Sv. Dominika)

kao dio fr. Markove izložbe „Osluh svetoga”.

kretanja po Dubrovniku i imunitet nepovrjedivosti (jam-či neuhićenje) svim građanima i strancima, dužnicima, bjeguncima, zločincima i neprijateljima. Teza nije uvjer-ljiva jer određivanje „dana otvorenih vrata Grada” ne znači da sama Festa nije ustanovljena ranije, nego samo da se od 1190. poticala dodatnom olakšicom da svi tu-ženici u građanskim postupcima i okrivljenici u kazne-nim, koji su bili u bijegu pred dubrovačkim pravosuđem, mogu tih dana posjetiti Dubrovnik. Godine 1347. to je pravo ukinuto za okrivljenike (u kaznenim predmetima), a 1453. prošireno je sa sedam na ukupno 15 dana (sam blagdan te sedam dana prije i poslije). Činjenica je da je Stefan Nemanja god. 1185. opljačkao Dubrovački arhiv i da arhivsko gradivo iz ranijeg razdoblja nije očuvano, ali to samo po sebi ne znači da treba zabaciti navode drevnih ljetopisaca.

Protiv 1190. kao godine prve Feste govore pisma če-tvorice papa dubrovačkim nadbiskupima iz 1158., 1167., 1187. i 1188. Naime, Hadrijan IV. u pismu od 4. srpnja 1158. dubrovačkome nadbiskupu Tribunu II. podijelio je naramenik (palij), „znak punine svećenstva, poniznosti i pravednosti” da ga može nositi na svečanim misnim slavljima „kao što se razaznaje da je bilo dopušteno tvo-jim prethodnicima, kao i na svečanosti svetoga Vlaha”. Zato tim pismom Papa apostolskom vlašću potvrđuje da Tribun II. i njegovi nasljednici mogu nositi naramenik „samo na te dane dodavši im blagdan svetoga Vlaha”. To znači da je za vrijeme prethodnih deset nadbiskupa, a najkasnije u prvoj polovini XII. stoljeća Festa postala tako važan događaj u životu Grada da je novi nadbiskup, moleći od Pape palij, posebno molio povlasticu da ga nosi i na Svetoga Vlaha, te da je Sveta Stolica konačno popustila i dopustila da se palij nosi i na takvoj mjesnoj svečanosti gradskoga zaštitnika, iako je pravilo bilo da se nosi samo na svetkovine opće Crkve, a ne i na ovakve partikularne. Istu povlasticu dubrovačkome nadbiskupu potvrđuju: 29. prosinca 1167. papa Aleksandar III., 28. ožujka 1187. papa Urban III. i 21. lipnja 1188. papa Kle-ment III. (o paliju više u Našoj Gospi, br. 44, str. 18-24).

Ivan Meštrović: gornji dio kipa sv. Vlaha iz 1924. u sakristiji njegove zborne crkve. Snimio Božo Gjukić.


i prošlost, na njemu osnovana i sadašnjost i budućnost Grada pod Srđem, kolijevke pjesme i lijepe knjige, uz to mnogih nabožnih, domoljubnih i humanitarnih ustanova.

Kao zjenica oka mila je Dubrovniku remek-crkva nje-gova nebeskoga Párca u kojoj se na glavnomu oltaru kao vječni spomenik podiže starodrevni čudesni kip svetoga Vlaha, svjedok sretnih nam i kobnih dana, otajna moć koja je naše stare živo poticala na velika plemenita dje-la, kojima su se širom kulturnoga svijeta prodičili; utje-ha koja mnogima otre suzu u oku; utočište nevoljnom, zdravlje bolesnom.

I sveti Vlaho naš gleda na nas, na one mase naroda što svečano prolaze ovih dana ispred njega. I drago mu je što ih vidi u miru Božjemu složne i utjehama vesele. I raduje se mogući [moćni] Obranitelj što još i danas Dubrovnik ne zaboravlja njega. I njegova blaga ruka na brojnim milovidnim likovima, na Svečevu hramu, na Gorici, na gradskim mirima [zidinama] i vratima, diže se u vis, Pre-dobrome, Svetomu, Ocu doma našega, svjetujući, prašta-jući i moleći. Blagoslivlje Grad, naš i svoj, i u cijeloj Du-brovačkoj biskupiji stanovnike vjerne velikome Bogu, Majci od milosrđa i Božjim nebeskim svetcima.Glasnik sv. Terezije Maloga Isusa, Dubrovnik, veljača 1932., str. 25-27.

Dubrovčanin (1876.-1949.), gradski župnik, povjesničar i kanonik

Grličanjedon žiVko kustić

„Po zagovoru svetoga Vlaha, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i svakoga drugoga zla. – Amen!” govori svećenik i odgovara grličani dok se vjer-nikovo grlo dotiče blagoslovljenim svijećama.

Vjernici znaju da to nije magija nego molitva – preda-nje Bogu koji sigurno čovjeku hoće dobro i onda kad ga ne usliša, kad ga ostavi u bolesti – kao i Isusa na križu. Molitva nije prepuštanje sudbini ni trgovanje s Bogom, nego slaganje sa svim što se čovjeku dogodi – jer i zlo može izaći na dobro. Tu je ključ za razumijevanje kr-šćanskoga pouzdanja u Boga – makar ne bili doslovno uslišani.

Isus je to naznačio kad je prije uhićenja molio: „Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja vo-lja, nego tvoja neka bude!” (Luka 22, 42). To predanje osigurava povjerenje – daje smionost Bogu predlagati rješenja. Čovjek zna da ga Bog ozbiljno shvaća i ostaje smiren u dobru i zlu, ne kao nevažan nego nadasve važan Božji sugovornik.

Obred grličanja, blagoslov grla o blagdanu svetoga Vlaha, primjer je takva vjerničkoga stava. Dubrovnik koji je svetoga Vlaha uzeo za zaštitnika potkraj prvog ti-sućljeća ne pouzdava se samo u moguća čuda, nego istim pouzdanjem u Stvoritelja među prvima na Sredozemlju razvija liječenje bolesnika suvremenim lijekovima, te je ondje i danas prastara ljekarna, jedna od najstarijih u Eu-ropi. Tako baš dubrovačko štovanje posebno iskazuje kr-šćanski stav pouzdanja u Boga i nastojanja da po Božjoj volji znanošću svladava prirodu, da liječi i bolesti.

Vlaho je bio liječnik u armenskoj Sebasti, u današnjoj Turskoj, kad je kršćanstvo u ondašnjoj državi bilo zabra-njeno, početkom IV. stoljeća. U ono su doba svećenici i vjernici sami birali i biskupa. I to vrijedi ne zaboraviti s obzirom na izvornu demokraciju u kršćanstvu i njezino tumačenje. Narod je birao znajući da Bog izabranome daje vlast. Ali – ondašnja je vlast novoga biskupa pro-našla i poslala u smrt.

Ostalo je zapamćeno da je Vlaho čudesno izliječio dječaka od bolesti grla – pa je u toj predaji i temelj obre-da grličanja.

Jakov de Spinis iz Orleansa i Vicko Lujev: kip sv. Vlaha na Tvrđavi Lovrjenac, oko 1580. Snimio B. Gjukić.


Naši sprovodi mogu biti uzornijiiVica turčinoVić

Ovo je napisano bez namjere da se itko uvrijedi, nego sa željom da se upozori na nešto što se vrlo često vidi na našim grobljima.

Četvrto duhovno djelo milosrđa glasi: žalosna i ne-voljna utješiti, sedmo: za žive i mrtve Boga moliti, a sed-mo tjelesno djelo milosrđa nalaže: mrtva pokopati. U ta tri glagola (utješiti, moliti, pokopati) rečeno je čemu slu-ži sprovod i zašto idemo na njega.

Tužno je što mnogi na ukop dolaze samo kako bi ih se vidjelo ili bi bili viđeni. Prođu kraj kapse, pruže ruku ožalošćenima i – pođu doma. Pođu „na sprovod”, ali ne čekaju sprovod. Time ne iskazuju tjelesno djelo milosrđa koje nazivamo mrtva pokopati. A ne iskazuju ni zajedniš-tvo, ne sudjeluju u zajedničkoj molitvi u Misi i pokopu.

Lijep je običaj izraziti ljudsku i kršćansku sućut rod-bini prigodom čije smrti, ali zbog toga ne treba dolaziti na sprovod, stvarati gužvu i zapravo smetati onima koji doista dolaze na ukop. Biti na sprovodu ipak znači ostati dok se lijes ne sprovede (dovede, donese) do groba i spu-sti u zemlju, dok se mrtvaca ne pokopa.

Ako na sprovod mnogi i ne dolaze radi mrtvaca nego radi ožalošćenih, ipak im ljudski bonton i vjerničko ras-položenje nalažu da ne ignoriraju mrtvački odar. Što to znači? Kod ulaza u kapelicu ili mrtvačnicu najprije treba iskazati počast mrtvome tijelu, pa tek onda izraziti sućut ožalošćenima.

Iz tobožnje pažljivosti prema nekim svećenicima, ili iz lijenosti ili neznanja, posudu s blagoslovljenom vodom i škropilom ili grančicom, u mrtvačnicama i u grobnim crkvicama često se ostavlja ispred oltara (na vrh lijesa, kod pokojnikove glave), a ne ispred lijesa (uz pokojni-kove noge). Tako oni koji se dolaze sažaliti nemaju pri-godu pomoliti se ispred lijesa i poškropiti ga nego odmah idu kondolirati, pa kad to učine rodbini na lijevoj strani, onda većina samo prođe pokraj vrha lijesa i posude s bla-goslovljenom vodom i nastavi pružati ruku desnom krilu rodbine. Time izostaje molitveni susret s pokojnikom. Radi kojeg se valjda i došlo na sprovod. Posudu bi treba-lo dodati ili donijeti svećeniku pred oltar tek kad on dođe tamo ili je on sam može uzeti prije samoga sprovoda.

Prije ukopa okupljamo se pred mrtvačnicom. Neki se ponašaju kao da su došli na neki skup građana ili miting, a ne na pokop. Žamor je pred mrtvačnicom, čuje se pri-ča, javljanje poznatima, čak i šaljive dosjetke itd. Tek sviranje pogrebne glazbe ili svećenikov početak molitve prekine vrevu i galamu, ali samo na kratko.

Glasno razgovaranje ne prestaje ni u pogrebnoj po-vorci, posebno iza ožalošćenih. Cijelim putem pričanje, dobacivanje pa čak i smijeh. Ni kod dolaska na grob neki ne ušute misleći valjda da su dovoljno daleko od groba i

da se to ne čuje. Pričaju čak i dok se lijes spušta u grob! Kakvo nepoštovanje pokojnika! Naravno da ne možemo svi plakati, ali govoriti tiše, obzirnije, izbjegavati smija-nje i viceve – to možemo ako se želimo ponašati civilizi-rano i pristojno! Ako sretnemo prijatelje i znance, zar se ne može razgovarati tiho ili pričekati da sprovod završi?

Za razliku od rodbine koja je obično u tamnijoj odjeći, neki na sprovodu često izgledaju kao da su došli na izlet ili provod – zbog vrućine, ali ipak prelagano obučeno ili u kratkim hlačama, majicama bez rukava, trenirkama ra-znih vrsta, kričavim i upadljivim bojama. Naravno da ne moramo svi biti u odijelima i kravatama, ali odijevanje je ipak neki znak poštovanja prema pokojniku i njegovoj obitelji. Nije baš svaka odjeća za ukop, neka se ne uklapa po kroju, a neka po boji bode oči. Zar je tako teško uru vremena izdržati u dugim gaćama ili kotuli do ispod ko-ljena? Rodbina može u crnini i svećenik u cijeloj montu-ri. Nije riječ o siromasima koji doista nemaju para nego o tome da prijatelju ili djetetu na vrijeme rečemo i pomo-gnemo da u garderobi ima i koji ozbiljniji odjevni pred-met za prigode kao što je sprovod. Za to ne treba puno novca nego samo malo pozornosti i dobre volje. Funèrō je oproštaj od pokojnika, rastanak s njime do susreta u onostranosti, njegov ispraćaj u vječnost i bogoslužni čin (kršćanski vjerski obred) pa mu treba pristupati s dolič-nim poštovanjem.

Sprovodna misa, zadušnica, i svaka druga misa za po-kojnika nije privatna stvar obitelji i svećenika s kojim je dogovoreno da je reče, nego sakrament, molitveni i otaj-stveni spomen-čin cijele kršćanske zajednice, ponavlja-nje Kristove muke na Križu za sve ljude i gozba njegove ljubavi za sve koji su Njegovi. Zato je neprikladno i ne-prihvatljivo odlaziti s takve Euharistije s obrazloženjem da je to „njihova” misa. Štoviše, vjerniku koji shvaća vrijednost mise za pokojnika važnije bi bilo sudjelovati u misi za pokojnika negoli u samom sprovodu. Pogotovo što se i tom prigodom može izraziti sućut.

Od svećenika se očekuje da sprovod vodi s poštova-njem i dostojanstvom; bez žurbe, ali i bez odugovlače-nja; da molitva bude glasna i razgovijetna i da svećenik

Opažanja jednoga vjernika

Funero Antuna Gjivanovića na Dančama 1961. Fotografija iz ostavštine Tomislava Macana.


ne bude samo čitač tekstova iz obrednika. Ako ikad, pred zaključenim ovozemaljskim životom i pred vječnom sudbinom koju je pokojnik sam pripremao, svećenik tre-ba reći nekoliko riječi o tome zašto vjerujemo, kamo ide-mo i sve to povezati s nekim primjerom iz pokojnikova života, uz poziv da mu nazočni „otpuste duge“ njegove ako im je štogod skrivio te da ga molitvom, postom i do-brim djelima preporuče Božjoj dobroti. Jer crkvenim se sprovodom zaziva duhovna pomoć za preminuloga, oda-je počast njegovu tijelu i istodobno živima pruža utjeha nade. Osim toga, ako igdje i ikada svećenik pred sobom ima one do kojih ne može doprijeti u drugim prigodama, ima ih na sprovodu! Ako ikakav primjer može prodrmati pameti i srca, može živi primjer osobe koju su poznavali. Zato nema bolje prigode govoriti o Božjem milosrđu na primjeru dotičnoga i poticati na vrline koje izgrađuju.

Odgoj u školi

S rukom na srcuprof. MirJana kaznačić

Danas djeca i odrasli čitaju iste novine, gledaju iste televizijske emisije, slušaju djeca razgovore odraslih i sudjeluju u njima – zahvaljujući neodgovornosti odraslih žive u svijetu odraslih. Zašto ovo spominjem? Zato jer u vrijeme moga odrastanja to nije bilo tako. Mi smo bili pošteđeni svijeta odraslih, tema koje nisu bile za dječje uho. Zahvalna sam svojim roditeljima na tom velikom dječjem pravu - pravu da budem dijete. Naši roditelji su nas pripremali za život postupno, sukladno našim godi-nama i sposobnosti da shvatimo ono o čemu nam govore, znajući da nas svijet odraslih neće mimoići. Pripremali su nas za život učeći nas da moramo najprije naučiti iz-vršavati svoje obveze kako bismo imali pravo tražiti i svoja prava. Moja baba često nam je ponavljala da mo-ramo najprije naučiti slušati kako bismo jednoga dana znali „zapovijedati“. Naravno, ne možemo živjeti kao u prošlim vremenima, ali se ne bismo ni smjeli olako odri-cati svega onoga što je dokazano dobro, a što baštinimo, naročito kad je riječ o odgoju. Tvrdim da na roditeljskim sastancima u crkvi i školi moramo sve više pomagati ro-diteljima i stalno ih upozoravati da je odgoj u velikoj kri-zi, te da se moramo vratiti sebi dok se još imamo kome vratiti.

Nerijetko me moji osnovnoškolski učenici „iznenade“ pitanjem što mislim o tom i tom političaru, čudnom po-našanju nekih javnih osoba, kriminalu, odnosima unutar Crkve, za koju sam ja stranku... Ne smijete i ne možete prešutjeti niti jedno dječje pitanje, iako se nije uvijek lako snaći i pružiti im valjan odgovor. Najčešće im odgovo-rim protupitanjem što oni misle o tome, i naravno, u nji-hovim odgovorima uvijek prepoznam stajalište odraslih što me i navelo na ova promišljanja. Često im ponudim i neke lijepe vijesti o kojima sam čitala ili ih gledala na

televiziji: priče o hrvatskom ponosu – ljudima koji svo-jim životom zaslužuju divljenje, uspješnim hrvatskim učenicima koji diljem svijeta osvajaju nagrade, mladim ljudima koji bez obzira na invalidnost postižu vrhunske sportske rezultate ili ih uputim na neka plemenita mjesta i događaje pa za tjedan dana podijelim s njima spoznaje i doživljaje. Ugodno je slušati kako su ti mladi ljudi ra-dosni i oduševljeni nečim što je sasvim suprotno nasilju, nesnošljivosti, kriminalu, pričama o ništavilu i besciljno-sti, lažnom blještavilu i lakom stjecanju novca... Osobno se volim naći na svim događanjima u našem Gradu jer baš na tim mjestima najbolje osjetim za čim tugujemo, ali i čemu se nadamo i veselimo. Tim prigodama susre-ćem divne ljude našega Grada do kojih mi je jako stalo i koji Grad čine Gradom. Moj vjerni pratitelj tih događa-nja su i Paljetkove riječi: „Grad je meni sve, a ja njemu samo stanovnik“. U posljednje vrijeme tih događanja je uistinu puno. Kao da smo se svi probudili i ujedinili u poruci da nas još ima.

Spominjem se radosti i ponosa koji su me ispunili pri-godom predstavljanja knjige Horacije u dubrovačkom pjesništvu 18. i 19. stoljeća. Razmišljam o kineskoj mu-drosti koja kaže da je sretan čovjek koji je imao dobrog učitelja, ali i onoj hrvatskoga tribuna i ministra prosvjete Stjepana Radića da nema tako bogate države koja može platiti dobrog učitelja. Ovih dana, u općem metežu za-brinjavajućih i žalosnih vijesti, koje čitaju i slušaju i naši najmlađi, o onima koji su s rukom na srcu opće zamijeni-li privatnim, zadaća učitelja je nemjerljiva. Svaki učitelj mora htjeti i znati pravilno reagirati u situaciji kad je Do-movina „ugrožena,“ a njezin ponos zgažen, razapet. Bez obzira na višestranačje odnos prema Domovini uvijek mora bit jednostranački jer Hrvatska nisu „oni“ gore spo-menuti, nego oni neki drugi, divni ljudi koji čine pravu, bolju Hrvatsku. Meni je kao Bogom poslan poslužio Dan kravate. Danima sam sa svojim učenicima šivala kravatu od 6,5 metara, pričala im priče o njezinom podrijetlu, učila ih vezati je u formu kralj Tomislav, organizirala na-tjecanje u spretnosti vezivanja... Vrhunac radosti bio je oblikovanje žive kravate od 500 učenika. Koliko života i ponosa je iskrilo iz te žive, hrvatske kravate, osvjedo-čili su i mediji. U trenutku kad su naši najmlađi izjavili da su ponosni jer su Hrvati od kojih je kravata potekla, znala sam da sam ispunila svoju učiteljsku, odgojno-do-moljubnu zadaću. Učitelj nikad ne smije stajati po strani, ne smije biti slijepi promatrač, a najbolji primjer svima nam je Šenoina Branka. Naša kravata i danas visi u škol-skome holu kao podsjetnik na probuđeni ponos.

A evo i lijepe priče o našoj Školi u Antuninskoj, na kantunu od Place. Silna čeljad slila se te listopadske ne-đelje u Grad. Svi su išli u istom pravcu, a među inima žurio je i gospar Luko Paljetak, ali i naš don Stanko. Valja stići na vrijeme u Školu, u jedanes manje kvarat. Divno je bilo naći se u mnoštvu domaće čeljadi. Gospar Luko recita, slavi život: sirom iz ulja, pršutom, domaćim


kruhom, slanim srđelama i domaćim štrudelom. Klapa Ragusa pjeva, a don Stanko blagosivlje. Slavi se tradici-ja Držićeva Grada, obiteljska tradicija stara 50 godišta. Nažalost, u mnoštvu primjetila sam samo jedno dijete i jednoga mladića. Zašto? Baš najmlađi moraju znati da je i Buffet Škola mjesto gdje vam se sa zida smiješi Sun-ce obgrljeno školskom bursom i ispunjeno slatkim miri-som domaćeg kruha, mirisom maminih i noninih ruku, mjesto koje prkosi negativnim promjenama čuvajući od zaborava ono što smo bili i što bismo trebali biti, prkosi kafićima i pizzerijama. Nakon nekoliko dana sve svoje lapadske učenike povela sam u Školu. Neka znaju da to mjesto postoji. Mnogi su i uživali u sočnom domaćem sendviču gospođe Dinke i nisu pošli na pizzu, a kolu su zamijenili limunatom. Lijepo je bilo čuti i usklik jedne djevojčice: „Pogledajte, ono je slika Ante Gotovine.“ Da, i on je našao sklonište u ovom dubrovačkom kantunu Li-jepe naše domovine.

Iz primjera u primjer vrtim se nekako u začaranom krugu stvarnoga i željenog života. Na blagdan Svih sve-tih na Boninovu sam susrela bliske prijatelje. Same, bez njihove troje djece. Na upit gdje su im djeca odgovorili su mi da su dokasna (dorana) bili vanka, a da i nerado idu na ovakva mjesta. Ostala sam zaprepaštena. Što nam se to događa, nama odraslima, a ne djeci?! Prepuštamo ih neodgovornim pravima i željama pa čak i na dan kada iskazujemo ljubav prema onima koje volimo, a više nisu s nama na ovom svijetu, na dan kada vječnost života su-prostavljamo pričama o ništavilu! Je li i to europski mo-del življenja? Osobno, ako moram birati između takvoga europskog načina života i onog u kojem će naša djeca biti dubrovačka djeca Juga, Linđa i svetoga Vlaha, biram ovo potonje, pitajući se jesmo li mi Hrvati išta naučili iz višestoljetne prošlosti i bliske nam sadašnjosti. Do kada će, kao što naš vrli Matoš reče, Hrvat Hrvatu biti najveći vuk, a dva Hrvata tri stranke? Želim da svi skupa roditelji – učitelji – Crkva odgojimo našu djecu tako da postanu drukčija od onih koji s rukom na srcu zaboravljaju javno i misle samo na privatno. Vodimo našu djecu u Knežev dvor i zaustavimo se s njima pred natpisom Obliti pri-vatorum publica curate kako bi oni, svjesni značenja te svevremenske mudrosti, zaslužili pravo uz hrvatsku hi-mnu iskreno staviti ruku na srce. Krenimo svi skupa u novi početak uz blagoslov Božića koji nam već kuca na vrata. Neka Božić blagoslovi sve vas i sve koje volite!

Čemu kosti svetaca i Moćnik u dubrovačkoj Katedrali

Katedrala je glavna bogoštovna zgrada područne Cr-kve; posebnim je čini njezina svrha okupljanja vjernika oko svoga biskupa. No, ona je i ustaljeno mjesto hodoča-šćenja svetim moćima.

Moći (na hrvatskome isključivo u množini) ili relikvija (na latinskom se sad koristi i u jednini, a izvorno je bilo u množini, grčki se kaže leipsana) jesu opipljiv predmet koji je predmet religiozna štovanja radi veze sa svetom osobom, svetinja koja vjernicima predstavlja poveznicu s nebesnikom, uzorom koji ih zagovara svojim molitva-ma. U pravilu je riječ o ostatku tijela Božjega ugodnika, najčešće kosti, no u moći se ubrajaju i predmeti povezani s njima kao oruđe mučenja, odjeća, sve što predaja pove-zuje s Gospom ili s Kristovim životom, mukom, smrću i uskrsnućem. Običaj čuvanja i čašćenja moći razvio se od poštovanja mučenika, iako je još Mojsije iskazivao čašćenje kostima praoca Josipa, Abrahamova praunuka (Izlazak 13, 19 i Jošua 24, 32). Redovito mjesto pohrane moći u crkvi je njihovo polaganje (uzidavanje, ugrađiva-nje) pod oltar ili, što je ranije bio česti slučaj, u oltarnu ploču (mensu). Ta se pločica zove grébac ili grobac i nad njom se u Euharistiji obavlja posveta.

Moćnik na hrvatskom jeziku pokriva dva latinizma: 1. relikvijar, umjetnički izrađen predmet u kojem se čuvaju svete moći, i 2. relikvijarij, kapelicu relikvija, riznicu, dvoranu u kojoj se čuvaju dragocjene moći. Moćnik je u oba smisla: kameni sarkofag (kao sv. Alberta Velikog u Kölnu, sv. Martina u Toursu, bl. Marije Propetoga Pet-ković u Blatu) ili kovinsko-stakleni lijes (kao bl. Oza-ne u Kotoru) ili kosti uložene u voštanu figuru (kao sv. Silvana u crkvi Sv. Vlaha). U prvome smislu, za manje dijelove, moćnik može biti izrađen u raznim oblicima, redovito od zlata i srebra: kao kapsula-theca-medaljon, okov-uložnica, oklopnica, ampula-cilindar, pokaznica, piksida, urna, ploča/ormarić; nalik na: krošnju, križ, an-đela, janje, golubicu, pelikan, ribu, simbol evanđelista, kuću, torbu, fenjer; kao škrinja, lijes, sarkofag; glava, poprsje, prst, šaka, stopalo, podlaktica sa šakom, potko-ljenica sa stopalom. Stauroteka je vrsta moćnika u koji se okivaju komadići Kristova križa.

Prvi moćnici bili su žrtvenici podignuti nad grobovima mučenika (crkva Sv. Petra u Rimu sagrađena je nad gro-bom apostolskoga prvaka). U prvim stoljećima Rimska se Crkva protivila prijenosu kostiju i komadanju ostata-ka svetaca pa je umjesto toga onima koji su tražili nešto dodirljivo kao nabožnu stvar i predmet pobožnosti, kao moći slala predmete koje su bile u dodiru (reliquae ex contactu) s grobom čašćenoga. To je najčešće bio komad

Vjera i baština

Djeca u ulici Od rupa. Snimio Božo Gjukić.


tkanine, sukna ili pletiva koji je mogao zračiti svetčevom energijom nakon što bi barem prenoćio na mučenikovu grobu, pa čak i vosak ili ulje iz uljanice koje je gorje-lo blizu grobova, ili zemlja ili pijesak iz Svete Zemlje. Istočna je pak Crkva još od IV. stoljeća počela prenositi, usitnjavati i razašiljati zemne ostatke Božjih ugodnika. Taj se običaj raširio i na Zapadu pa je papa Grgur III. (731.-741.) uz tadašnju crkvu Sv. Petra u Vatikanu sagra-dio prostoriju u koju su pohranjene moći svetih aposto-la, mučenika i priznavatelja. Prije toga je papa Ivan IV. Dalmatinac (640.-642.) u lateransku krstionicu pohranio moći svetih Venancija, Staša, Mavra i drugih mučenika koje je opat Martin prenio iz Dalmacije i Istre.

U prvoj Crkvi svi su se vjernici nazivali svetima (tako: Druga Korinćanima 13, 12; Efežanima 1, 4; Filipljani-ma 4, 22; Kološanima 3, 12). Oni su bili sveti jednostav-no zato što su ušli u blisko zajedništvo s Uskrslim, time što su postali članovi zajednice Kristovih sljedbenika. Kako je zajednica učenika rasla i gubila prvotni zanos i gorljivost, uobičajilo se samo iznimne ljude nazivati sve-tima i to tek nakon što umru, a osobito ako su skončali kao mučenici. Stoljećima su ljudi aklamacijom prizna-vali pojedince svetcima, bez formalnoga postupka. Od XII. stoljeća u Katoličkoj Crkvi proglašenje svetim mora odobriti papa.

Svi su kršćani „sa svom smjelošću” (Djela apostolska 4, 29) pozvani isijavati svjetlo života „u velikodušnosti, dobroti, nehinjenoj ljubavi i istinitoj riječi” (Druga Ko-rinćanima 6, 6-7); biti pripravni priznati Krista pred lju-dima i slijediti ga sve do prolijevanja krvi jer je mučeniš-tvo najveći dokaz ljubavi (Ivan 15, 13). Grčka i latinska riječ za mučenika, martyr, prvenstveno znači svjedok. Mučenik je svjedok vjere. Postojanost mučenika jedan je od motiva vjerodostojnosti kršćanske religije. Zato do pred kraj prvoga tisućljeća kršćanstva nije postojao današnji postupak proglašenja blaženim (beatifikacija) i svetim (kanonizacija). U izvješću o mučeništvu sv. Poli-karpa Smirnskoga (69.-125.) stoji: „Mi se klanjamo Kri-stu jer je Božji Sin, a mučenike pak kao Gospodinove učenike i nasljedovatelje s pravom dolično častimo zbog njihove iznimne ljubavi prema svojemu kralju i učitelju. O, da i mi postanemo njegovi sudrugovi i suučenici!”

Od početka kršćanstva, pojedinci su smatrali moći načinom da se približe svetima i tako stvore bliže veze s Bogom. Drugi nicejski (sedmi ekumenski) sabor 13. listopada 787. određuje: „Za one koji odbacuju moći kojega svetog mučenika određujemo: ako je riječ o bi-skupima ili klericima, da ih se smijeni; ako se pak radi o monasima ili laicima, da ih se isključi iz zajedništva.”

Papa Ivan XV. piše 3. veljače 993.: „Moći mučenika i priznavatelja štujemo tako da se klanjamo Onome čiji su mučenici i priznavatelji; častimo sluge kako bi štova-nje prešlo na Gospodara koji je rekao: ‘Tko vas prima, mene prima’ [Matej 10, 40] da bi nas, koji nemamo po-

vjerenje u našu pravednost, pomagale njihove molitve i zasluge u predobroga Boga, da postignemo ono oko čega djelotvorno nastoje spasonosne Božje zapovijedi, sveti kanoni i časni oci i čvrstoću uvjerenja koja se nalazi u uspomeni časnog biskupa koja se predaje bogoštovlju.”

Tri stoljeća kasnije, u Odluci o zazivanju, čašćenju i moćima svetaca i o svetim slikama od 3. prosinca 1563. Tridentski sabor određuje: „Sveti sabor zapovijeda svim biskupima i ostalima koji nose vlast i brigu naučavanja, da u skladu s običajima Katoličke i apostolske Crkve primljenima od vremena početaka kršćanske religije, u suglasnosti sa svetim ocima i dekretima svetih sabora: da ponajprije marljivo poučavaju vjernike o posredovanju i zazivanju svetaca, o štovanju moći i o zakonitoj upotre-bi slika, učeći ih, da svetci kraljujući zajedno s Kristom Bogu prinose svoje molitve za ljude; da je dobro i kori-sno ponizno ih zazivati i utjecati se njihovim molitvama i njihovoj pomoći kako bismo izmolili dobročinstva od Boga, po njegovom Sinu Isusu Kristu, našem Gospodi-nu, koji je naš jedini Otkupitelj i Spasitelj; te da bezbož-no misle oni koji niječu da bi trebalo zazivati svetce koji u nebu uživaju vječno blaženstvo; ili koji tvrde da se oni ne mole za ljude, ili da je krivoboštvo njih zazivati kako bi se molili i za nas pojedinačno, ili da je to suprotno Božjoj riječi, i da se protivi časti jedinog posrednika iz-među Boga i ljudi Isusa Krista [usp. Prva Timoteju 2,5]; ili da je ludo riječju ili mislima moliti one koji kraljuju

Središnji dio kapelice svetih moći u Dubrovniku. Snimio Josip Berner 1931.


na nebu. Vjernici trebaju častiti sveta tijela svetaca i mu-čenika i drugih koji žive s Kristom, koji su bili živi udo-vi Krista i hram Duha Svetoga [usp. Prva Korinćanima 3,16; 6, 15.19; Druga Korinćanima 6, 16], koja će On uskrsnuti i proslaviti u vječnom životu i po kojima Bog ljudima daje mnoga dobročinstva; tako da one koji tvrde da ne treba štovati moći svetaca i da im ne treba iskazi-vati čast, ili da vjernici beskorisno časte njih kao i druge svete predmete, ili da uzalud pohađaju spomen-mjesta svetaca kako bi tako izmolili njihovu pomoć, treba u pot-punosti osuditi, kao što ih je Crkva već prije osudila i kao što ih osuđuje i sada.”

Bivši dubrovački nadbiskup, papa Pio IV. propisao je 13. studenoga 1564. za cijelu Crkvu službeni obrazac vjeroispovijesti (Tridentski sažetak vjerovanja). U nje-mu se ističe i rečenica: „Čvrsto držim da… treba častiti i zazivati svetce koji s Kristom kraljuju… i da njihove moći treba častiti.” Nju je s ponosom ponovila i Sinoda Dubrovačke biskupije održana u stolnoj crkvi Gospe Ve-like u Dubrovniku od 17. do 19. listopada 1900.

Rimski katekizam, sastavljan na Tridentskom saboru 1562.-1564., proglašava da je štovanje svetih zakonito. Prema starome hrvatskome prijevodu pita se i odgovara ovako: „Odkle se potvrđuje krepost relikvija, to jest sve-tijeh moći i ukazuje se jakost i moć njihova? Da tko ne će vjerovati i radi poštenja koje se ima svetijema i zašti-ćenja koje radi nas primaju one stvari čudovite učinjene na njihove grobove, i oči i ruke i sva uda izgubljena – povraćena na pravo biće i odagnane hudobe iz tjelesah ljudskijeh. Koje nijesu bili slučaji kako mnogi; nijesu bili štijeli kako primudri ljudima su svjedoci priobilati sveti Ambroz i sveti Agustin koji zapisaše u knjige. Što veće? Ako haljine [Marko 5, 27-29; Luka 8, 43], ubrusi [Djela apostolska 19, 12], ako sjen svetijeh [Djela apo-stolska 5, 15], prije nego preminuše iz ovoga života oda-gnaše nemoći i povratiše jakosti, tko bi najposlije smio zatajati da Bog ne čini ista čudesa po svetomu pepelu, po kostima i po ostalijem moćima svetijeh? Prikaza ovo onaj mrtac [mrtvac], koji, po sreći unesen u grob Elizeja, ončas oživlje budući dotaknuo tijelo njegovo” (Druga o kraljevima 13, 21, usp. i Sirah 48, 14).

Svetci su Božji prijatelji; na Zemlji s Kristom trpe i proslavljaju se. Pošto su više ujedinjeni s Kristom, jačaju Crkvu. Uče životu i svetosti. Svojom sudbinom povezuju nas s Otkupiteljem. Slavi ih se općenito na dane njihova rođenja za Nebo. Na blagdane svetaca propovijedaju se divna Božja djela i navješćuje uskrsno otajstvo prolaska kroz muku i smrt na život, a Božji ugodnici se predočuju kao uzori koje treba slijediti. Uspomena svetih časti se zbog dijeljenja sudbine s Isusom, ljubavi i dražesti, zazi-vanja Krista i njegove slave.

Da bi se nekoga častilo kao svetca on ne mora imati besprijekoran i bezgrješan život, nego vatrenu i iskrenu predanost molitvi i dobrim djelima, čime postaje uzor

junačke kreposti. „Pravo štovanje svetih nije toliko u mnogim vanjskim činima, nego više u jačini djelotvorne ljubavi kojom od svetaca tražimo iz života primjer, udio u zajedništvu s njima i pomoć od njihova zagovora” (Lu-men gentium, br. 51).

Današnji dubrovački Moćnik potječe od onoga u crkvi Sv. Stjepana u Pustijerni gdje se spominju prve svetačke moći u Raguziju. Bizantski car Konstantin Porfirogenet u djelu O vladanju carstvom u X. stoljeću bilježi da se ondje čuva tijelo sv. Pankracija. Ljetopisac Milecije u XII. stoljeću spominje da su se u istoj crkvi Sv. Stjepana čuvale moći sv. Nereja, Ahileja, Domitile i Petrunjele koje su, prema dubrovačkoj predaji, donijeli bjegunci iz Rima s kraljem Pavlimirom na čelu. Tim su moćima 1015. godine pridodane moći sv. Zenobija i njegove sestre Zenobije koje je iz Carigrada donio Grk Frontin. Moći sv. Vlaha donesene su 1026. godine… Godine 948. kraljica Margarita, udovica hrvatskoga kralja Stjepana Miroslava, darovala je crkvi Sv. Stjepana dva komada Kristova Križa u uspomenu na preminuloga muža.

Najkasnije od kraja XII. stoljeća moćnik se nalazio u posebnoj kapelici nad voltima jednoga pokrajnog broda dubrovačke romaničke katedrale Sv. Marije, usporedivo onomu kako je do danas smješten u katedrali Sv. Tripuna u Kotoru. U listopadu 1573. apostolski vizitator Giova-nni Francesco Sormano spominje da se do njega popeo uskim stubištem. Serafino Razzi je 3. veljače 1588. gle-dao kako se nakon Procesije, „svetačke moći vraćaju u kapelicu koja se nalazi iznad nekih loža prvostolne cr-kve. U nju se uspinje jednim stubama, a silazi drugim”. Moći su bile smještene u dva sanduka okovana željeznim trakama i zatvorena s pet ključeva koje čuvaju prokura-tori. U Statutu Grada Dubrovnika iz 1272. određuje se da svake godine uoči Sv. Vlaha knez o trošku dubrovačke Općine Katedrali dâ libru (372 grama) čistoga bijelog ta-mjana da se pokade svete moći.

Nakon velikoga potresa 6. travnja 1667. Katedrala se urušila pa zapalila. Preživjele moći i moćnike otkopava-lo je 200 radnika pod vodstvom Marojice Kaboge i pre-nijelo ih u tvrđavu Revelin. Tamo su od 20. travnja 1667. dva vlastelina bila zadužena da stanuju i čuvaju ih. Iz Re-velina su 31. srpnja 1667. u svečanom ophodu kao na Sv. Vlaha prenesene u kapitul Dominikanskoga samostana gdje su ostale 54 godine. U današnju kapelicu Moćnika prenesene su u pokorničkom ophodu 3. veljače 1721. u kojem je sav kler, vlast i puk išao bosonog. Iz Moćnika su bile evakuirane samo za vrijeme Domovinskoga rata, u rujnu 1991., i to u dva kontejnera u podrum Biskupske palače, a vraćene su 8. srpnja 1994.

Stjepan Skurla piše 1868.: „Ljepota i bogatstvo ove svete shrane [riznice], svakomu je za čudo, ko je poho-di. Na sve strane su uložnice od drva umjetno izrađene i pozlaćene, a u svakoj uložnici po jedne svete moći, oklo-pljene u zlato ili u srebro na način glave, ruke, noge i


prsi, i u svakovrstnom posuđu, oklopnicama itd.” Dubro-vački puk vrlo je osjetljiv na pokušaje iznošenja svetih moći iz njihova vjekovnog prebivališta. Ni pod cijenu prijetnji sultana Bajazita II. i pape Inocenta VIII. godi-ne 1490. Dubrovačka Republika nije htjela dati relikviju jedne ruke. Vijeće umoljenih je tada Firentincima odgo-vorilo kako su gradu Dubrovniku, budući da je na granici s nevjernicima, svetačke moći i pomoć svetaca potrebniji nego njihovu gradu koji se ne nalazi u sličnoj opasnosti, nego zadovoljan i siguran uživa u miru. Uza svu opa-snost ratnih razaranja, nije se dopustila evakuacija du-brovačkih relikvija ni u Prvome svjetskom ratu (u Graz), ni 1991.-1992., tijekom rata za hrvatsku neovisnost, kad ih je UNESCO htio „skloniti” u Italiju. Relikvija glave svetoga Vlaha, Párca i prvoga Gospara, iz Grada nije smjela ni privremeno, pa ni na Vatikansku izložbu „Hr-vati - kršćanstvo, kultura i umjetnost” (1999.-2000.), a kapitulacija fašističke Italije 8. rujna 1943. omela je tali-janske fašiste da je tada iznesu iz Grada.

Ako se pribranije i pozornije razvidi, diranje u Moćnik sakati temeljno ljudsko pravo tih kostiju da u miru čeka-ju uskrsnuće, a to je u pravu kazneno djelo povrede mira pokojnika koje državno odvjetništvo progoni po služ-benoj dužnosti („Tko neovlašteno odnese, ošteti, uništi, sakrije ili premjesti dio tijela umrle osobe, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine”).

Kanonsko pravo ne govori o Riznici ili kapelici moćnikā u kojoj se čuvaju tolike moći i moćnici jer su tako velike zbirke kao što je dubrovačka vrlo rijetke. Sto-ga bi za poticanje njihova čašćenja i način predstavljanja trebalo proučiti iskustva velikih relikvijarija Rima i dru-gih talijanskih i francuskih gradova.

Ipak, o štovanju svetaca i svetih moći Zakonik kanon-skoga prava određuje: „Da bi se poticalo posvećivanje Božjega naroda, Crkva […] promiče istinsko i vjerodo-stojno štovanje drugih svetaca čiji primjer vjernike iz-građuje, a zagovor štiti.” (kanon 1186); „Svete se moći ne smiju prodavati [nefas est].” (kan. 1190 § 1.); „Neka se čuva drevna predaja pohranjivanja moći mučenika ili drugih svetaca ispod nepomičnih oltara, prema odred-bama predanim u bogoslužnim knjigama.” (kan. 1237 § 2.); „Bez dopuštenja Apostolske Stolice ne mogu se ni na koji način valjano otuđiti, ni trajno premjestiti znamenite moći, a ni one kojima puk iskazuje veliko čašćenje.” (kan. 1190 § 2.); „Da bi se zaštitila posvećena i dragocjena do-bra, neka se vodi stalna briga za održavanje i upotreblja-vaju primjerena sigurnosna sredstva.” (kan. 1220 § 2.).

Bivši Zakonik kanonskoga prava, koji je bio na snazi od 1918. do 1983., imao je odredbe koje se danas mogu smatrati pravnim pravilima jer novi Zakonik u njihovu djelokrugu nije ništa propisao: „Dobro je i koristonosno zazivati Božje službenike koji zajedno s Kristom kralju-ju i častiti njihove likove i moći.” (kanon 1276); „Zna-menite moći (insignes reliquiae) svetaca i blaženika jesu

tijelo (corpus), glava (caput), ruka (brachium), podlak-tica (antibrachium), srce (cor), jezik (lingua), ruke (ma-nus), noga (crus) ili onaj dio tijela na kojemu je mučenik bio mučen, pod uvjetom da je taj dio cijel i da nije sitan.” (kanon 1281 § 2). „Moći moraju, kada se izlažu, biti zatvorene u škrinjicama ili moćnicima, te zapečaćene.” (kanon 1287 § 1); „Upravitelji crkvi i svi ostali na koje to spada dužni su brižno paziti da se svete moći ne oskvrnu na bilo koji način i da se čuvaju dovoljno dolično” (ka-non 1289 § 2).

Moćnik stolne crkve Gospe Velike je prostor kojem su Dubrovačka Republika (njezine upravne strukture: Vijeće umoljenih i Malo vijeće); redovničke zajednice (ukinuti samostani benediktinki, dominikanki i klarisa, a možda i benediktinaca) te vjernici, od laika do nadbisku-pa, namrli moći svetaca sa svom njihovom umjetničkom opremom. To najveće vjersko, hodočasničko i kulturno-umjetničko blago staroga Dubrovnika smješteno je lijevo (južno) od glavnoga oltara, u kapelici moćiju. U skladu s glavnom funkcijom Moćnika, arhitekt Marino Gropelli (1662.-1728.) i dekorater Petar Matejević (1670.-1726.), proželi su ga baroknim žarom punim patosa i kićenosti.

Prema neobjavljenim popisima iz 1945. i 2002. on-dje se čuva 161 moćnik numeriran brojevima od I do CLXXXII (s tim da nedostaju predmeti označeni rim-skim brojevima od 95 do 107 te 111, 114, 117, 118, 136, 156, 168 i 172), jedna škrinja s moćima, dva moćnika u obliku ormarića, jedan moćnik u obliku drvenoga križa i pet moćnika raznih svetaca.

Popisima iz 1945. i 2002. treba dodati moćnik bl. Ma-rije Propetog Petković (1892.-1966.) koji je darovao po-stulator njezine kauze fr. Paolo Lombardo 9. srpnja 2003. i moćnik bl. Alojzija Stepinca (1898.-1960.) koji je o Fe-sti sv. Vlaha 2004. darovao zagrebački nadbiskup kardi-nal Josip Bozanić. Oba moćnika su u obliku pokaznice.

To su ukupno 172 moćnika. Od toga 12 moćnika sadr-žava predmete za koje se vjeruje da su bili u dodiru s Isu-som Kristom: komadići drva svetoga križa (I, XIII, XX, XCI, CXXXI i CLXVII), ulomak svetoga Groba (III), sveta pelenica (LXXVI), nekoliko niti haljine (XXXI-II), drača trnove krune (XXVII), komadić spužve (VIII i XIV), a u 160 moćnika nalaze se kosti raznih Božjih ugodnika, od kojih se znaju imena i status njih 73: 71 svetca (52 muška i 19 ženskih) i četiri blaženika (dva muškarca i dvije žene). Među utvrđenim svetcima: 16 ih je imalo biskupski red, dva su bili opati, četiri svećenici, dva đakona, 14 djevica, dvije udovice. Od 71 svetca, za 42 se zna da su bili mučenici.

Tijekom stoljeća pristup u kapelicu moćiju bio je pri-držan isključivo kleru i najvišim državnim dužnosnici-ma. Zadnjih desetljeća Moćnik je otvoren za razgledanje posjetiteljima Dubrovnika. Većina traži atrakciju diveći se ambijentu i filigranskoj obradi. Pri tom izostaje ele-mentarno poštovanje ostataka ljudskih tijela, a nekmoli čašćenje svetačkih moćiju.


Davor Domančić (1926.-2000.) ističe: „Dubrovački je Moćnik najuže povezan s Dubrovnikom, sastavni je dio njegove povijesti. Bio je predmet neprestane brige i na-stojanja dubrovačke svjetovne i crkvene vlasti da nabav-lja moći svetaca, da ga umnaža novim moćnicima i čuva kroz stoljeća. On je ponos Dubrovnika. S njim i počinje pisana povijest toga Grada. Stoga je uvijek bio istican kao posebna vrijednost u opisima Dubrovnika kroz stoljeća. Dospio je i u Shakespeareovu dramu Na tri kralja, što je veliki dramatičar mogao naći kod engleskoga putopisca Guylforda koji pišući o Dalmaciji spominje grad bogat moćima svetaca. Moćnik je opjevao i Jerolim Kavanjin u spjevu Bogatstvo i uboštvo. Moćnik je uvijek bio na diku Dubrovniku, po čemu se taj grad i prepoznavao. U njemu su očuvane sve dubrovačke svetinje koje su živjele kroz svu povijest Grada i postale sastavni dio te slavne proš-losti.” (Zavičajni album, 2008., str. 280-281).

Godine 1595. fr. Serafino Razzi zapisao je: „Svijetla dubrovačka gospoda vrlo brižno, gotovo škrto ili, bolje rečeno, odlučno čuvaju svetačke moći. Zbog toga ih ni-kad nisu pristali darovati niti su prepustili ijednu od njih.”

Na neke dvojbe koje oko svetih moći imaju i današnji ljudi, crkveni je Naučitelj tijekom 1272. ili 1273. godine ovako

odgovorio:

O čašćenju zemnih ostataka svetacasV. toMa akVinski (1225.-1274.)*

Čini se da se svetačke moći nikako ne smiju zazivati. Naime, ne smije se činiti nešto što može biti povod za zabludu. A štovati ostatke mrtvaca čini se da pripada u zabludu pogana koji su mrtvim ljudima odavali počast. Zbog toga ne treba cijeniti moći svetaca.

Nadalje, budalasto je klanjati se bezosjećajnoj stvari. A moći svetaca su bezosjećajne. Zato je glupo pred njima se ponizno moliti.

Osim toga, mrtvo tijelo nije ista prilika kao živo tijelo pa se čini da zbog toga nije istovjetno s njime. Stoga se čini da nakon smrti nekoga svetca njegovo tijelo ne treba obožavati.

Ali protiv toga je što se čita u knjizi O vjerskim isti-nama: „Vjerujemo da se tijelima svetaca, a posebice mo-ćima blaženih mučenika, kao Kristovim udovima, treba najiskrenije klanjati.” I dalje: „Ako tko ima suprotno mi-šljenje, smatra se da nije kršćanin nego sljedbenik Euno-mija i Vigilancija.”

Odgovaram kao što kaže Augustin (O Državi Božjoj, I, 13): „Ako je očev kaput ili prsten, ili bilo što te vrste, djeci toliko draži koliko je veća njihova ljubav prema roditeljima, ni na koji se način ne smije prezirati njihova tijela koja su s nama sjedinjena puno prisnije i povezani-je nego bilo koji komad odjeće koji nosimo jer ona pripa-daju čovječjoj naravi.” Iz toga je jasno da onaj koji gaji

određeno čuvstvo prema komu, pokazuje bojazan i pre-ma onome što preostane nakon smrti te osobe, ne samo prema tijelu ili dijelovima tijela, nego i prema vanjskim stvarima kao odjeći i slično. A očito je da Božje svetce moramo poštovati kao Kristove udove, Božje sinove i prijatelje te kao naše zagovornike. Stoga i njihove ostat-ke, kakvegod, slično trebamo častiti njima u spomen, a poglavito njihova tijela koja su bila hram Duha Svetoga (Prva Korinćanima 6, 19) i oruđe Duha Svetoga koji je u njima stanovao i djelovao, i koja će se suobličiti Kristovu tijelu po slavnome uskrsnuću. Stoga Bog prikladno na-građuje te moći čineći čuda u njihovoj nazočnosti.

Na prvi prigovor treba reći: to je bilo gledište Vigi-lancija. Jeronim u knjizi koju je napisao protiv njega (u drugom poglavlju) prenosi da je rekao: „Pod izgovorom vjere vidjeli smo da je uveden obred blizak poganskome. Malenu hrpu praha, ne znam čiju, omotanu dragocjenim platnom, štuju poljupcima.” Nasuprot tome, Jeronim u pismu Ripariju kaže: „Mi ne obožavamo ni moći muče-nika, ni sunce, ni mjesec, ni anđele; to bi bilo idolopo-klonstvo. No, častimo moći mučenika i obožavamo Ono-ga čiji su oni mučenici [jer mučenik, na grčkom martyr, izvorno znači svjedok]. Poštujemo sluge da se čast slu-gama prelije gospodaru.” Tako, dakle, časteći moći sve-taca ne upadamo u zabludu pogana koji su iskazivali ido-lopoklonstvo mrtvim ljudima.

Na drugi prigovor valja reći da bezosjećajno tijelo ne štujemo zbog njega nego zbog duše koja je bila sjedinje-na s njime, a sada uživa u Bogu, kao i zbog Boga čiji su bili službenici.

Na treći prigovor treba reći da mrtvo tijelo nekoga svetca nije ono isto koje je imao dok je živio, zbog ra-zličitosti oblikovnice, to jest duše, ali je isto zbog isto-vjetnosti tvari koja se ponovno ima sjediniti sa svojom oblikovnicom.

Suma teologije, III. dio, pitanje 25, članak 6

Benozzo Gozzoli, Sv. Toma Akvinski,između 1468. i 1484., ulje na drvu, čuva se u Louvreu.


Projekt o depopulaciji povijesne jezgre Dubrovnika

ana proHaska

Danas, vjerojatno više nego ikad, svjedoci smo pood-makle depopulacije unutar dubrovačke povijesne jezgre. Promjene u načinu života, društvene, političke i gospo-darske okolnosti, utjecale su na kretanje broja stanovnika Grada, uzrokujući njegovo stalno opadanje. Proces de-populacije jedna je od demografskih pojava koja u po-sljednjih sto godina zahvaća i brojna druga područja u Hrvatskoj, a u Povijesnoj je jezgri poseban zamah dobila u posljednja tri desetljeća XX. stoljeća. Depopulacija se očituje kroz trajno iseljavanje stanovnika i veliki pad pri-rodnog prirasta u najstarijem dijelu Dubrovnika.

S obzirom da je proces depopulacije unutar Grada već odavno detektiran i donekle osviješten u široj društvenoj zajednici, u sklopu Poslijediplomskoga doktorskog stu-dija Povijest stanovništva na Sveučilištu u Dubrovniku pokrenut je početkom 2011. projekt koji se bavi upravo tom problematikom – iseljavanjem stanovništva iz Gra-da. U projektu sudjeluju doktorandi Poslijediplomsko-ga doktorskog studija Povijest stanovništva: Rina Kralj Brassard, Ivana Lazarević, Nada Raič, Neda Kovačić, Irena Ipšić, Jelena Obradović Mojaš, Igor Jurišić, Marin-ko Marić i Ana Prohaska, pod vodstvom dr. Nenada Ve-karića. Projekt su poduprli dubrovački Zavod za povije-sne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Grad Dubrovnik. Odmah po utvrđivanju teme i konzul-tacije dostupne literature, pristupilo se izradi anonimne

ankete, sastavljene od četiri dijela, s ciljem utvrđivanja demografske slike Grada, kako bi se saznalo koliko oso-ba stvarno živi unutar Zidina, odredila obiteljska struktu-ra kućanstava te dobna, spolna, ekonomska i obrazovna struktura stanovništva. Propitivanjem preostalih stanov-nika o životu u Gradu, utvrdit će se mogući razlozi ise-ljavanja, te problemi s kojima se građani susreću u sva-kodnevnom životu. Anketa se provodi od ožujka 2011., i do sada su većim dijelom anketirani stanovnici koji žive u ulicama na području od Pelina do Prijekoga, Karmena, Svete Marije, Jezuita, Gundulićeve i Bunićeve poljane te ravnog dijela Grada (sa svim ulicama okomitim i popreč-nim u odnosu na Ulicu od puča). Prikupljanje podataka ušlo je u završnu fazu i sada preostaje pozvoniti na vrata onim žiteljima koji nisu zatečeni doma, a za koje posto-je naznake da tu žive. Anketa će po svemu sudeći biti završena krajem ove godine. S obzirom da anketiranje još traje i da tek slijedi pobrojavanje stanovnika Grada te njihovo razvrstavanje na stalne i privremene odno-sno povremene stanovnike, uz izradu brojnih statističkih izračuna te dubinsku analizu prikupljenih podataka, od-nosno demografske slike preostalih stanovnika, ovdje ću izložiti tek neke osnovne zaključke proizašle iz dosadaš-njeg (još nedovršenog) istraživanja.

Dosadašnje spoznajePrije nego što se osvrnem na prethodne rezultate anke-

te (koji će biti nadopunjeni novim spoznajama kad ona završi), radi lakšeg razumijevanja procesa depopulacije unutar Povijesne jezgre Dubrovnika, valja prikazati i do-sadašnje rezultate autora koji su se bavili tom problema-tikom u novije doba. Njihovi su radovi, uz službene sta-tističke podatke, korišteni u pripremi ovog istraživanja.

Stjepan Krivošić (Stanovništvo Dubrovnika i demo-grafske promjene u prošlosti, 1990., str. 50-52) prvi se upustio u procjene broja stanovnika dubrovačke Povije-sne jezgre na temelju demografskih i prostornih parame-tara: u vrijeme donošenja Statuta (1272.) Grad je imao oko 2.000 stanovnika, a potkraj XIII. stoljeća 3.500. Sre-dinom XIV. stoljeća zbog velikog broja epidemija pao je na oko 2.500, da bi se idućih desetljeća broj povećao na 3.500. Sredinom XV. stoljeća nakon podizanja grad-skih mira u današnjem opsegu, mogao je imati oko 6.000 stanovnika. Potres 1667. dočekalo je 5.000 stanovnika,

Iz života Katedralne župe

Ulica pred Sv. Rokom, uz koju se stoljećima veže nabijanje lopte, često je posve pusta.

Snimila Ana Prohaska.

Na prste se može izbrojiti bânke Zelene place na Gundulićevoj poljani. Snimila Ana Prohaska.


a s obzirom da je u potresu stradalo oko 1.200 žitelja, procjenjuje da ih je u Gradu ostalo oko 3.600. Sredinom XVIII. stoljeća broj stagnira ili se smanjuje, pa je Grad u to vrijeme imao 3.000 do 3.500 stanovnika. No, Krivoši-ćeva istraživanja zaustavljaju se na kraju „pred-statistič-kog” razdoblja, odnosno 1857. godine kad je izvršen prvi cjeloviti popis stanovništva.

Vladimir Stipetić donosi korekcije podataka o stanov-ništvu Dubrovnika i nekadašnje Dubrovačke Republike od 1673. do 1981. godine. Na temelju rezultata Mirka Korenčića (Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857. do 1971., 1979.), Stipetić donosi podatke o ukupnom broju stanovnika Grada s predgrađima Pile, Ploče, Gruž i Bo-sanka, bez da izdvaja broj stanovnika spomenutih pred-građa. Tako se broj stanovnika Grada i predgrađa kretao redom: 5.518 (1857.), 6.032 (1869.), 11.640 (1910.), 15.552 (1931.), 17.999 (1948.) i 29.870 (1971.). Za godi-

na staroj lokaciji bilo iz inertnosti ili iz želje da zadr-že neko pravo. Postojanje područja od posebne državne skrbi u neposrednoj blizini (Mokošica, Župa dubrovač-ka, Konavle) nagnao je neke stanovnike gradske jezgre da administrativno budu registrirani na tim područjima. Stoga će anketa doktoranada Poslijediplomskog studija Povijest stanovništva dati možda najzorniji prikaz demo-grafskog stanja unutar Povijesne jezgre Dubrovnika.

Mjesna zajednica Grad, koja je teritorijalno obuhva-ćala Povijesnu jezgru Dubrovnika i otok Lokrum, 1948. godine imala je 4.507 žitelja, od toga je u Povijesnoj jezgri živjelo njih 4.485. Godine 1953. imala je 5.271 stanovnika, od čega ih je u Povijesnoj jezgri bilo 5.181. Godine 1961. bilo je ukupno 5.895 stanovnika, od čega u Povijesnoj jezgri 5.872 osoba, a 1971. godine 5.447 osoba, od čega unutar Zidina 5.437 (Statistički godiš-njak Općine Dubrovnik 1980., str. 22). Prema Popisu 31. ožujka 1981. Povijesna jezgra odnosno Mjesna zajed-nica Grad imala je 4.234 stanovnika. Iz tih je podataka vidljivo da se postupno smanjuje broj stanovnika Povi-jesne jezgre. Proces depopulacije unutar Grada posebno prevladava posljednja tri desetljeća XX. stoljeća.

O kretanju stanovništva Povijesne jezgre u novije vri-jeme napisano je nekoliko studija. Maja Nodari (Zbornik II. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti, 2006, str. 65-73) upozorila je na opasnosti koje sa sobom nosi rasprodaja i komercijalizacija kulturne baštine, grad-skih palača i stanova zbog razvoja turizma, na promje-nu vlasničko-socijalne strukture, porast stanovnika s privremenim boravkom, kao i na sve manju upotrebu dijalektalnog dubrovačkog govora. Zanimljivi su i po-datci koje je dobila u proljeće 2006. godine od poštara Ivice Šutala, koji poštu dijeli u gornjem dijelu Povijesne jezgre, u vrhu ulice Prijeko te na Pelinama. On je 2000. uručivao 200 mirovina, a 2005. tek njih 40. Razlog sma-njenja broja umirovljenika nije bila njihova smrt, nego iseljavanje. Nodari piše i o porastu broja inozemnih gra-đana koji unutar Zidina kupuju nekretnine. Navodi kako je porastao i broj imućnijih hrvatskih građana u čijem su vlasništvu nekretnine unutar stare dubrovačke jezgre, te

Dječje igralište ispod Minčete. Snimila Ana Prohaska.

nu 1981. navodi kako je Grad s predgrađima imao 44.646 stanovnika, od čega ih je u predgrađima bilo 38.490, što bi značilo da je Grad te godine imao 6.156 stanovnika (Anali, 27, Dubrovnik, 1989., str. 93-96).

Prema Nenadu Vekariću (Vlastela grada Dubrovnika, I, 2011., str. 248 i 271) Dubrovnik je krajem XV. stolje-ća imao oko 7.000 stanovnika, a prije potresa 1667. oko 4.500 stanovnika.

Od 1857. godine broj stanovnika Grada omeđenog zi-dinama, može se dijelom pratiti u popisima stanovništva, te u knjizi Mirka Korenčića. Prema izračunima Mirka Korenčića, od 1857. do 1971. godine, mogu se u pojedi-nim popisnim godinama izvući podatci za broj stanovni-ka Povijesne jezgre Grada.

Pri proučavanju kretanja broja stanovnika dubrovač-ke Povijesne jezgre treba voditi računa o toma da teri-torijalni obuhvat popisnih jedinica nije bio jednak. Sta-ra gradska jezgra bila je često popisana u okviru širega područja pa je potrebno pronalaženje pravih pristupa za vjerodostojnu procjenu, jer se iz objavljenih podataka ne može uvijek iščitati broj stanovnika. Problem u praće-nju demografskih trendova u Povijesnoj jezgri Grada su i fiktivna prijavljivanja stanovnika (kao i u drugim dije-lovima Hrvatske), te veliki broj lokalnih migracija (ov-dje je poglavito riječ o odseljavanjima) koje nisu uredno administrativno registrirane. Mnogi su ostali prijavljeni

Tijekom ratne opsade Grad je silom prilika bio pun stanovnika, građana i prognanika. Snimio Božo Gjukić

na dočeku Konvoja Libertas 31. listopada 1991.


da je i jednima i drugima ona tek privremeno i povreme-no boravište. Iseljavanju su pridonijele i visoke cijene nekretnina, jer su građani prodajom stana u Povijesnoj jezgri, mogli kupiti veći i noviji u nekom drugom dijelu Dubrovnika. U prilog toj tvrdnji ide i podatak o cijenama četvornoga metra stambenog prostora koja su 1995./96. godine bile najniže u dubrovačkoj Povijesnoj jezgri, go-tovo izjednačene s cijenama u Mokošici (oko 900 DEM), dok su od 2000. do 2008. cijene stambenih prostora u njoj dosegle do 6.000 EUR, a za poslovne prostore do 12.000 EUR. U istom razdoblju cijene stanova u Moko-šici bile su znatno niže.

Kretanje broja stanovnika Povijesne jezgre od sredine XX. stoljeća (Antonije Đukić i Senta Jerković)

gospodarske djelatnosti prilagođene turizmu. Kućanstva su se, pak, gasila. Krajem XX. i početkom XXI. stoljeća mjesečno se trnulo jedno kućanstvo, a jedno se iselja-valo. Također, od sredine XX. stoljeća dolazi i do nega-tivnih populacijskih trendova. Prema izračunima autora, od 1953. do 2001. godine broj stanovnika pao je s 5.181 na 2.787, dok su 2006. godine samo 1.902 osobe živjele unutar Povijesne jezgre. U istom razdoblju broj kućan-stava je s 1.619 pao na 906, odnosno s prosječno 3,2 na 2,1 člana po kućanstvu. Zaključuju da je jednostavna re-produkcija stanovništva Grada zaustavljena već osamde-setih godina XX. stoljeća.

Ribarnica je izbačena iz Grada, pa ribari i mreže postaju sve rjeđi prizor. Snimila Ana Prohaska.

1953 1961 1981 1991 20065181 5489 4286 3491 1902

1948. 45071953. 51811961. 54891971. 5437

Kretanje broja stanovnika povijesne jezgre od sredine XX. stoljeća (Antonije Đukić i Senta Jerković )

0

1000

2000

3000

4000

5000

6000

1953 1961 1981 1991 2006

Antonije Đukić i Senta Jerković (Utjecaj turista s bro-dova na kružnim putovanjima u povijesnoj jezgri Grada Dubrovnika, 2008.) ističu kako je trend prilagođavanja suvremenom razvoju, kao i u ostalim povijesnim jezgra-ma srednjovjekovnih mediteranskih gradova, zahvatio i dubrovačku Povijesnu jezgru. Na njezinu je preobrazbu utjecala i potreba za novim turističkim proizvodima. Na svom putu preobrazbe, od upravno-političke jezgre iz šezdesetih godina XX. stoljeća, dubrovačka je Povijesna jezgra na početku XXI. stoljeća postala turističko odre-dište. Razvoj turizma i povećanje broja turista s kruž-nih putovanja utjecali su na preoblikovanje dubrovačke Povijesne jezgre. To je dovelo do pretvaranja stare jez-gre u svojevrsni turistički predjel („distrikt”), uz prateće negativne pojave u demografskom i socio-ekonomskom razvoju i nesklad s gospodarskim razvojem ostatka Du-brovnika. U staroj gradskoj jezgri postale su dominantne

Stanje danas – preliminarni rezultati anketeJedno od glavnih pitanja kojim su se vodili doktorandi

Poslijediplomskoga doktorskog studija Povijest stanov-ništva jest: „Koliko vas tu živi?“ Broj stanovnika Povi-jesne jezgre Dubrovnika dana je pao na možda najmanji broj u svojoj povijesti. Čak je više stanovnika unutar gradskih mira bilo nakon Velike trešnje 1667. godine, kada je poginuo velik broj žitelja Grada – prema najnovi-jim procjenama Nenada Vekarića oko 42% stanovništva ili nešto manje od dvije tisuće ljudi, što bi značilo da je Dubrovnik (tada povijesna jezgra) u tom trenutku imao oko 2.500 stanovnika.

Prema anketi, koja još nije završena, veći dio stanov-ništva u Gradu, spada u kategoriju starije životne dobi. Također je uočena i neravnomjerna napučenost stanov-ništva po starim gradskim četvrtima. Usporede li se po-datci dobiveni u pojedinim dijelovima Grada, čini se da je najveća koncentracija stanovnika u rubnim (strmim) dijelovima Povijesne jezgre, a da je depopulacija u naj-većoj mjeri izražena u ravnom, najelitnijem dijelu Gra-da, u kojem su također ugostiteljski i poslovni prostori namijenjeni turistima, polagano, ali sigurno, istisnuli stambene prostore i same stanovnike.

Ovo propitivanje izravno na terenu donijet će i mjere za oživljavanje Povijesne jezgre iz perspektive njezinih sta-novnika. Iako još nedovoljni proučeni, iz dosadašnjeg raz-govora sa stanovnicima, mogu se detektirati neki osnovni problemi. Jedan od glavnih, posebno u ovim recesijskim vremenima, jest skuplji život u Gradu. Cijene prehrambe-nih proizvoda u postojeće tri gradske trgovine skuplje su u odnosu na velike trgovačke lance u ostalim dijelovima Dubrovnika. Stanovnici su primorani odlaziti izvan grada u nabavu. No, i tad dolazi do problema – nedostatka par-kirnog mjesta unatoč tome što većina stanovnika Grada

2000. 2005.200 40

0

50

100

150

200

250

2000 2005

Broj mirovina koje je poštar uručivao 2000. i 2005. u vrhu ulice Prijeko te na Pelinama

(Maja Nodari)


plaća mjesečnu cijenu parkiranja. Stoga zahtijevaju pri-lagodbu cijena prehrambenih proizvoda i njihovo izjed-načavanje s onim u trgovinama izvan Povijesne jezgre. Pojedini se građani zalažu i za povratak starih obrta po-put postolara, krojača, zlatara, cvjećara ili pak trgovine sa mješovitom robu, kao što je bio nekadašnji „Zec”.

Problem je i skuplji odvoz i dovoz građevinskog mate-rijala ili otpada, kao i primjerice dostava kućanskih ele-menata, koje kako neki kažu “nema, jer nitko ne dostavlja kupljenu robu unutar Zidina, nego samo do Pila ili do Plo-ča”. Tada je potrebno dodatno platiti da se ta roba karićem dostavi na kućnu adresu. Pojedini stanovnici predlažu uvođenje povoljnih kredita za obnovu stanova, subven-cioniranje odvoza i dovoza materijala tijekom popravaka.

Težnja za zaradom tijekom turističke sezone, dovela je do razvoja onih funkcija koje su prilagođene turizmu, na štetu „normalnoga” odvijanja života stanovnika Povijesne jezgre. Ovaj je problem posebno uočen u ravnom dijelu Grada, gdje su ugostiteljski objekti i suvenirnice istisnuli svakodnevni život i mir građana. Stolovi, stolice, metež, buka i nečistoća problemi su koji tište stanovnike ravno-ga dijela Grada što je jedan sugrađanin sažeo riječima: „Pretvorili smo se u veliki restoran”. Tu je uočljiva i apar-tmanizacija stambenih prostora kao i pojava vikend kuća koje su tijekom godine uglavnom zatvorene. Od toga nisu izuzeti ni ostali dijelovi Grada. Stoga su pojedine predlo-žene mjere na tragu donošenja detaljnoga plana namjene javnih površina uz točan popis broja suvenirnica, kafića, restorana i naravno broja stolova na javnim površinama.

Najzanimljivije su, nazovimo ih ovom prigodom, „du-goročne mjere”, koje se odnose na povratak stanovnika u Grad. Tako mnogi građani smatraju da bi Grad oživile mlade dubrovačke obitelji, kojima bi se ponudili gradski i crkveni stanovi uz manji najam, te stanovi u vlasništvu

Zaklade Blaga djela. Poneke mjere idu i putem raznih za-konskih regulativa poput uvođenja dodatnih parafiskal-nih nameta za one koji imaju prostore i stanove u Gradu i ne koriste ih ili ne održavaju, zatim davanja olakšica za kupnju stanova unutar Povijesne jezgre za mlade obra-zovane obitelji itd. Zanimljiv je i prijedlog o povećanju udjela nekretnina u vlasništvu Grada putem primjerice ugovora o doživotnom uzdržavanju starijih osoba.

Ovo su tek neke od brojnih mjera koje su predložili stanovnici Grada, koji su većinom svjesni depopulacije i kojima je stalo do toga da se nešto učini po tom pitanju. Većina ih je svjesna da je potrebno osigurati optimalnu mjeru među djelatnostima prilagođenim turizmu i sva-kodnevnoga života građana Povijesne jezgre.

Kako zaustaviti daljnje smanjenje stanovnika?Očito je da Povijesna jezgra ne može više među svo-

jim zidinama imati 5.000 stanovnika. Suvremeni način života, viši životni standard, razvoj turizma kao jedine gospodarske grane u Dubrovniku, doveo je do toga da je Povijesna jezgra izgubila funkciju koju je imala u povi-jesti. Nekoć je bila jedina upravna, politička, društvena, trgovačka i stambena točka, no danas, urbanim razvojem Dubrovnika, te su se funkcije premjestile u ostale grad-ske četvrti. Razvoj turizma dao joj je novu dimenziju, izazivajući negativne posljedice na samo stanovništvo, uzrokujući goleme promjene u njegovu broju i strukturi. No, ipak postavlja se pitanje što učiniti da bi se zaustavi-la daljnja depopulacija? Jer, nijedan grad, pa tako ni naš, Grad – nije grad ako nema svojih stanovnika.

Sudeći prema odazivu naših sugrađana ovom anketi-ranju, koji je iznimno velik, sigurno je da postoji svijest o tome kako je potrebno nešto učiniti da se spriječi depo-pulacija. A to će prije svega ovisiti o političkoj volji. Mi jedino možemo podastrijeti rezultate ovoga znanstvenog istraživanja onima koji o tome odlučuju, na kojima je slijedeći korak.

I na samom kraju, zahvaljujem svima koji su nas pu-stili u svoje domove i podijelili s nama svoje životne priče, priče o Gradu, kojih je svakim danom sve manje. One, pak, do kojih nismo još stigli, a koji žele sudjelovati u ovom anketiranju, molim da nas kontaktiraju na Sve-učilištu u Dubrovniku ili se jave elektroničkom poštom na adresu [email protected] ili na broj mobitela 095 817 38 83.

Placu su zvali žilom kucavicom Grada. Snimila A. Prohaska.


Misal dubrovačke Katedrale iz XII. stoljeća

ileana grazio

U okviru Dubrovačkih ljetnih igara 20. srpnja 2011. predstavljen je Missale beneventanum notatum ecclesi-ae cathedralis Ragusii saeculi XII (luksuzno faksimilno izdanje) kao rasprava dr. don Miha Demovića Notirani beneventanski misal dubrovačke Katedrale iz 12. st. Na-kladnik su Dubrovačke knjižnice. Knjiga je javnosti pre-dočena u dubrovačkoj Katedrali, dakle na onome mjestu za koje je Misal napisan, gdje se upotrebljavao i po kojem se u svjetskoj liturgijskoj znanosti zove Dubrovački misal.

Predstavljanje takvoga kulturnog dokumenta nulte ka-tegorije važno je ne samo za dubrovačku glazbenu proš-lost nego i za hrvatsku baštinu. Missale Ragusinum na-stao je u Dubrovniku i koristio se u romaničkoj katedrali iz XII. stoljeća koja je srušena u vrijeme velikog potresa 1667. Danas se Misal čuva u Bodleian Library u Oxfordu pod signaturom: Canon. Liturg. 342. Misal sadrži 230 napjeva od kojih 43 napjeva imaju dubrovačke poseb-nosti. U Misalu se nalaze neki himnički tekstovi kakve se ne susreću ni u jednom starom hrvatskom glazbenom dokumentu. Napjevi su visoke umjetničke vrijednosti, pripadaju u međunarodni repertoar srednjoeuropske mo-nodijske glazbe, a neke napjeve Demović smatra izrazito dubrovačkim. Prema grafemima može se zaključiti da je pisar bio dobro upućen u pisanje kakvo se primjenjivalo u XII. stoljeću. Misal je dokaz da je u Dubrovniku bilo vrhunsko gregorijansko pjevanje, on je dokument dubro-vačke ispovijesti vjere, molitve i pjesme.

Ne zna se kad je Misal nestao iz Dubrovnika, ali je pretpostaviti da je to bilo u kriznim vremenima potkraj XVIII. st. kad je ukinut isusovački red u Dubrovniku ili pak početkom XIX. st. u vrijeme Napoleonove okupa-cije. Rukopisu se izgubio svaki trag, ali 1817. na dražbi u Veneciji otkupila ga je Oxfordska knjižnica (s ostalim djelima nastalim u Dalmaciji i šire) od nasljednika ve-likog kolekcionara isusovca Mattea Luigija Canonicija (1727.-1805.). Nije bilo lako utvrditi odakle Misal potje-če. Prvi koji je ustanovio njegovo dubrovačko podrijetlo bio je Elias Avery Loew, jedan od najboljih poznavatelja beneventane. Rukopis je dosta oštećen, nedostaju prve stranice gdje obično stoje podatci o crkvi i gradu koji-ma je pripadao. Ti se podatci obično iščitaju iz kalendara koji se redovito nalazi na početku misala, zatim iz za-vršne molitve u uskrsnoj pohvali Exulteta i molitve za biskupa i druge crkvene dostojanstvenike u obredu Veli-koga petka te na kraju iz mise gradskoga zaštitnika.

No uza sve poteškoće Loew je našao jedan ključni po-datak po kojemu je približno točno identificirao mjesto kojemu Misal pripada. Taj podatak se odnosi na obrazac mise triju svetaca sv. Petra, Andrije i Lovrijenca koji se svečano slave jedino u Dubrovniku (7. srpnja). O trojici svetaca Loew je saznao iz knjige Illyricum sacrum, a bu-dući da je Misal pisan beneventanom, pretpostavio je da potječe iz benediktinskoga samostana Sv. Marije u Rožatu

pokraj Dubrovnika, jer je taj samostan zapisan na bronča-nim vratima u Monte Cassinu, a datirao ga je u XIII. sto-ljeće. Drugi muzikolozi koji su se bavili Misalom uglav-nom su se držali mjesta i vremena koju je ustvrdio Loew.

Dr. Demović boravio je 1981. u Oxfordu, bavio se Mi-salom, detaljno ga proučio te točno locirao i vremenski odredio. U Misalu je našao uporišta za svoje tvrdnje da je pisan za dubrovačku Katedralu iz XII. stoljeća, a ne za crkvu Sv. Marije u Rožatu. Obrasci molitava koji to potvrđuju jesu: ophod na Cvjetnicu, obred Velikoga pet-ka, već spomenuti „dubrovački” svetci: Petar, Andrija i Lovrijenac. Očuvao se ulomak misne molitve dubro-vačkoga zaštitnika sv. Vlaha, a jedna rečenica posebno određuje da je Misal pisan za biskupovo sjedište pa tako za vrijeme klanjanja sv. Križu napućuje: „Slijedi obred biskupa i njegovih pomoćnika”. Obrazac kulta sv. Bene-dikta i sv. Skolastke je bogat, a ti su se svetci vrlo sve-

čano slavili u Dubrovniku. Demović se posebno zadržao na rodoslovlju po Luki koje je u Misalu opisano upra-vo onako kako se u Dubrovniku kroz stoljeća provodi-lo. Sve tvrdnje Demović je opisao u knjizi od stotinjak stranica (prevedeno je i na engleski) s lijepim slikovnim prilozima, a na kraju se nalaze notni prilozi iz Misala i Himna sv. Pavla koju je Demović skladao i posvetio gos-pođi Pavici Šperk Šundrici koja je novčano omogućila da se Misal faksimilno objavi.

Ova važna bogoslužna knjiga, uz Dubrovački be-neventanski priručnik liturgijskih obreda blagdana sv. Nikole iz XI. st., kojeg je nakon obrade 1998. Demo-vić predstavio javnosti – dokumenti su i dokaz da je u Dubrovniku u srednjem vijeku postojala visoka glazbena kultura poglavito monodijskog pjevanja. Spomenuti Pri-ručnik sadržava liturgijski obred na blagdan sv. Nikole. Latinski je tekst pisan na pergameni trima vrstama lati-ničkoga pisma (kurzivnom beneventanom, knjižnom go-ticom i koralnom goticom). Po načinu pisanja i po neu-matskoj notaciji dokument spada u XI. st. Zastupljeni su svi oblici koralnog pjevanja (37) i to u starockvenim lje-stvicama. Dakle Demović s ova oba objavljena rukopisa iz visokoga srednjeg vijeka dokazuje da su u Dubrovniku već u XI. i XII. st. postojali začetci glazbenoga i knji-ževnog umijeća što se kasnije rascvjetalo i dalo velike pjesnike i glazbenike na diku Dubrovnika i Hrvatske.


Gospi od Orašca molitvom i pjesmomdon stanko lasić

Deveti put zaredom članovi Katedralnoga pjevačkog zbora i Bratstva Presvetog Sakramenta hodočastili su Gospi od Orašca 2. srpnja i pjevali na večernjoj Misi u 18 sati te na zavjetnoj procesiji oko Gospine crkve. Do-maći župnik fr. Emanuel Jurić vrlo je zahvalan našoj župi koja ovim hodočašćem povezuje dva svetišta: Gospu od Porata u Dubrovniku i Gospu od Orašca.

Nakon Mise i čašćenja u župnoj kući Dubrovčani su pohodili Katedralnu kuću „Gospin Dom“ u Grgurićima gdje ni kiša, koja je ove godine padala, nije mogla umanji-ti pravo raspoloženje i zajedništvo uz blagdansku večeru.

Hodočašće sv. Liberanu u StonKatedralna župa upriličila je hodočašće sv. Liberanu

u Ston na svečev blagdan 23. srpnja. Sudjelovali su Ka-tedralni zbor i Bratstvo Presvetoga Sakramenta. U fra-njevačkoj crkvi Sv. Nikole sv. Misu u 10 sati predvodio je katedralni župnik don Stanko Lasić, a pod Misom je pjevao naš zbor pod ravnanjem prof. Margite Cetinić. Crkva je bila dupkom puna a Dubrovčani su ovim poho-dom oživjeli vjekovne veze Dubrovnika i Stona i izrazili spremnost pomoći u obnovi potresom razrušene nadžu-pne crkve Sv. Vlaha. Nakon Mise časne sestre Dančarke počastile u Dubrovčane slatkišima i sokovima i to se ča-šćenje produžilo zbog obilne kiše koja je padala više od sat vremena i natopila žednu zemlju. Svečani objed bio je u poznatom restoranu obitelji Barović koji je priredio domaći župnik don Vojislav Vlašić. Zahvalni za srdačnu dobrodošlicu i gostoprimstvo te izvrsno domaće jelo i piće, Dubrovčani su na povratku iskoristili priliku da se u pitomoj uvali Veliki žali okupaju i osvježe.

Zlatna obljetnica matureNa blagdan Sv. Ignacija 31. srpnja 2011. pedesetu go-

dišnjicu mature proslavili su polaznici Biskupijske kla-sične gimnazije 1957.-1961. Od 19 maturanata trojica su umrli: don Petar Leventić, don Miljenko Majić i Nikola Mioč, a na proslavi su sudjelovali: don Ante Marković, don Ivan Penava, don Mirko Maslać, don Vinko Radić, don Stanko Lasić, o. Pero Mijić, don Vojislav Vlašić, don

Franjo Markić i don Luka Brković. Nakon susreta u jed-nom razredu Sjemeništa i razgledanja školskih dnevnika i zapisnika o maturalnim temama i pitanjima,upriličeno je razgledanje obnovljene sjemenišne zgrade. Sudionici su suslavili sv. Misu s biskupom msgr. Matom Uzinićem i ocima isusovcima kojima su na večeri, koja je priređe-na njima u čast, zahvalili na dobrom odgoju i solidnom obrazovanju.

Posebni događaji u Katedrali 2011.U sklopu Norveških dana u Dubrovniku 11. svibnja

Muški zbor Norske selskabs Mannskor iz Osla i Vokalni ansambl Beyachad Židovske općine u Doboju pod rav-nanjem Frana Thomasa Martinčevića iz Kreševa održali su koncert sakralne i duhovne glazbe.

Dubrovački simfonijski orkestar, Akademski pjevački zborovi Pro Musica i Gaudeamus iz Mostara, Akadem-ski pjevački zbor Sveučilišta u Mostara i Zbor Glazbene škole Ivan pl. Zajca iz Mostara pod ravnanjem Noorma-na Widjaja iz Indonezije izveli su 16. lipnja Simfoniju broj 9 u d-molu opus 125 Ludwiga van Beethovena.

Madridski dječaci, Zbor benediktinske opatije sv. Kri-ža (Akademski zbor „Santo Domingo de Silos“) pjevali su 19. lipnja gregorijanske i renesansne polifone skladbe.

Katedralna župa ovogodišnjom svetkovinom Velike Gospe nastavila je trogodišnju pripremu proslave Tristo-te godišnjice otvaranja sadašnje barokne katedrale. Tema trodnevlja bila je „Marija u otajstvu Krista i Crkve“ a propovjednici su bili dominikanac o. Marko Bobaš, prior Dominikanskog samostana i isusovac o. Petar Nikolić, superior Rezidencije Družbe Isusove.

Koncert na orguljama Gospi u čast 12. kolovoza odr-žao je Dubrovčanin dr. Darko Kristović, liječnik i orgu-ljaš iz Zagreba, a na uočnicu svetkovine Mješoviti ka-tedralni zbor pjevao je svečanu Večernju i Misu nakon koje je katedralni župnik predvodio molitveno bdijenje od 21 do 23 sata.

Na večernjoj Misi 13. kolovoza u sklopu trodnevlja uoči Velike Gospe pedesetu obljetnicu mature proslavili su učenici Klasične gimnazije pod vodstvom gospara Iva Jelića. Šesnaest sudionika u zajedništvu s predvoditeljem misnog slavlja o. Petrom Nikolićem molili su za svoje pokojne profesore i kolege i Bogu zahvalili za sve dobro koje su u svom aktivnom profesionalnom radu učinili za svoj Grad i Domovinu.

Pola stoljeća od položenoga ispita zrelosti. Snimio Ivo Marlais.


Na svetkovinu Velike Gospe 15. kolovoza uz sudjelo-vanje velikoga broja hodočasnika slavljene su sv. Mise svaki puni sat od 6 sati ujutro do podne, a večernje eu-haristijsko slavlje pred Gospom predvodio je i propovi-jedao biskup msgr. Mate Uzinić. On je istaknuo da se poruka svetkovine ne zaustavlja samo na onom što je Bog učinio blaženoj Djevici Mariji nego se proteže i na sva silna Božja djela koja on čini za sve ljude. Svima koji žele i u skladu s tim žive Bog nudi istu budućnost koja je postala Marijina sadašnjost. Potrebno je, poput Marije, reći ‘da’ Bogu. Mnogi nisu svjesni svoje zadaće u ovom vremenu možda i zbog toga jer dovoljno ne osluškuju što im Bog govori.

‘Da, želim ići za tobom i s tobom, Isuse!’“ Matej je u Isusovoj školi kao prvu lekciju naučio lekciju milosrđa i poniznosti, rekao je Biskup i dodao: „Draga mladosti, neka ova lekcija bude i naša prva lekcija. Uzajamno mi-losrđe učenika i učitelja i njihova uzajamna poniznost, koja u sebi sadrži prepoznavanje vlastitih ograničenosti, nužan su preduvjet uspješnom školovanju.“ Misna čita-nja i molitvu vjernika čitali su predstavnici dubrovačkih srednjih škola, a pjevanje je predvodio biskupijski zbor mladih pod ravnanjem Joška Mikuša. Iz Gospe su mladi otišli s prigodnim označivačem za knjige na kojem je oti-snut program Vijeća za mlade tijekom godine i molitva prije ispita.

Zbor „Cantosospeso“ iz Milana održao je koncert kla-sične i moderne sakralne glazbe 4. studenoga pod rav-nanjem Martinha Lutera. Zbor je osnovan 1987. godine i sastavljen je od 50 pjevača koji pjevaju troglasno i če-tveroglasno. U programu je sudjelovalo i nekoliko du-brovačkih glazbenika kao instrumentalna pratnja. Nakon uspješnoga pjevanja u Katedrali nastavili su pjesmom kroz Grad i preko Straduna uz oduševljenje brojnih gra-đana koji su se tih večernjih sati našli u Gradu.

Misa na Veliku Gospu 2011. Snimio Ivo Marlais. Procesija na Veliku Gospu 2011. Snimio Ivo Marlais.

Nakon Mise uslijedila je tradicionalna procesija kroz Grad i gradsku luku sa slikom Gospe od Porata koju su ove godine nosili pomorski kapetani i časnici: Antun Stražičić, Zdravko Prohaska, Ivica Lučić, Vicko Vojvo-dić, Zvonimir Cetinić i Nikša Kulišić uz pratnju Nikole Beusana.

Misu sa zazivom Duha Svetoga za dubrovačke sred-njoškolce i njihove profesore u dubrovačkoj prvostolnici 21. rujna predvodio je dubrovački biskup Mate Uzinić koji je na taj način proslavio svoj prvi imendan u Du-brovniku. U propovijedi je potaknuo mlade da slijede Isusa: „Svatko od nas ima svoj poziv, svoju zadaću. Po-svijestimo kako danas Isus susreće svakoga od vas na početku školske godine, poziva vas da s njim idete kroz nju, te se nada da ćete poput apostola Mateja odgovoriti:


Tvrtka Građevinar-Quélin iz Dubrovnika izvela je ra-dove na zamjeni dijela profiliranoga kamenog kanala na južnoj galeriji Katedrale koji je oštećen udarom granate tijekom ratnih razaranja prije 20 godina. Za izradu kana-la korišten je kamen Veselje. Na izradi kanala radili su Mihovil, Kristijan i Juraj. Radovi su trajali tjedan dana, a završeni su 1. prosinca 2011.

Obitelj glazbenika u Gospe od Rozarijadon stanko lasić

U crkvi Gospe od Rozarija Mandica, Zrinka i Hrvoje Tomašić održali su 16. kolovoza koncert duhovnih ma-rijanskih pjesama uz violinu i glasovir poznatih svjet-skih skladatelja, a neke u obradi Zrinke Tomašić. Tercet Tomašić osnovan je 1999. godine u Zagrebu. Umjetnici toga ansambla akademski su glazbenici: majka, kći i sin, a djeluju pod umjetničkom imenom „Studio nebo“.

Kameni kanal prije obnove.

Kameni kanal nakon ugradnje.

Suočiti se s izazovima današnjiceNa Spomendan žrtava svih totalitarnih i autoritarnih re-

žima 23. kolovoza dubrovački biskup Mate Uzinić služio je Misu u dubrovačkoj katedrali. Među žrtvama totalitar-nih sustava XX. stoljeća blaženima i svetima je prepozna-to oko dvanaest tisuća osoba, većinom običnih ljudi, sa svojim vrlinama i manama, snovima i nadama koji su bili isprepleteni sa snovima i nadama njihovih najbližih, reako je Biskup, što zapravo povećava broj žrtava.

„Bez obzira jesu li žrtve tih sustava bile ovo ili ono, jesu li ubijeni od jednih ili drugih, s njima i u njima patio je i umirao Bog. On se u Isusu Kristu, raspetom i umrlom na križu, do kraja solidarizirao s njima i njihovom ljudskom patnjom. U Njemu je Bog dao konačan odgovor na sva naša pitanja, uključujući i pitanje patnje nevinih. S Njim povezani želimo moliti vjerujući da su ‘duše pravednika u ruci Božjoj’, da bismo, nahranjeni Njim i Njegovom lju-bavlju prema nama, bez obzira kakvi smo, postali sposob-ni oprostiti ako smo sami pogođeni žrtvom i stradanjem, ali i učiti iz prošlosti kako se neke stvari više nikad ne bi ponovile. Uzrok stradanja uvijek je ponovno napuštanje Boga i pokušaj čovjeka da zauzme Božje mjesto, da sebe učini bogom. Posljedica je gubitak zajedništva s Bogom, a kad se izgubi Bog, vrlo se brzo izgubi i čovjek.“

„Svim totalitarnim sustavima zajedničko je pretva-ranje vlastite ideologije u svojevrsnu svjetovnu religiju u kojoj nema mjesta za Boga jer njegovo mjesto zauzi-ma službeni ideolog te nove religije. Totalitarni sustavi, osobito oni XX. stoljeća, proizvod su ideologija koje su, odbacujući Božji autoritet i kršćanstvo kao religiju koja smeta, svoj autoritet crpili iz ideja i učenja vlastitih ide-ologa – Marxa, Lenjina, Staljina, Tita, Hitlera i drugih – kao proroka i apostola boljeg i pravednijeg svijeta u kojemu nema mjesta za Boga i poruku Isusa Krista. Po-sljedica je jednostavno morala biti ista kao i na početku.“

„Duh totalitarnih sustava prisutan je i danas u pogub-nom prizivanju fašizma i nacizma koji svi lako uočimo i s pravom osudimo, ali ga ima i u komunizmu koji nije lako uočiti, ali koji još uvijek svojim mentalitetom i materijali-stičkim shvaćanjem u kojemu nema mjesta za Boga, raza-ra ovo naše društvo, a sve je prisutniji u svijetu u kojemu je imati postalo glavna vrijednost. Osamdeset posto onih koji su danas ubijani i proganjani zbog vjere diljem svijeta su kršćani. I navodno demokratski sustavi mogu postati totalitarni. S pravom se zgražamo nad zločinom totalitar-nih sustava iz prošlosti, onim što su činili fašisti i nacisti, holokaustom, kao i onim što su učinili komunisti, čemu je na ovim našim prostorima simbol Daksa, a i mimo Dakse je bilo sustavnog ubijanja i slanja tek mobiliziranih mla-dića od strane partizana iz Grada pred njemačke puške s jednom i jedinom namjerom da budu ubijeni.“

„Ne činimo li pod krinkom slobode na izbor sličnu pogrješku koju je napravio prvi čovjek, nakon koje se dogodilo prvo ubojstvo, i totalitarni sustavi prošlosti, po-sljedica kojih su milijuni ubijenih? Koja je to pogrješka?


– Uklanjanje Boga i njegovih pravila iz svoga života i života društva, a proglašavanje sebe i svoga mišljenja, po načelu onoga što misli većina, temeljem ponašanja. Izgubimo li Boga, a na taj ga način gubimo, izgubit ćemo i čovjeka. Najprije u nerođenima koje se ne smatra lju-dima, jer to tako smatra većina ili jer tako kaže ljudski zakonodavac. Zatim u starima i bolesnima čiji život pro-glašava besmislenim. Zatim i u onima koji su sljedbenici drukčijih političkih uvjerenja. To se događa danas. Što je ili tko je nakon toga na redu? I tko je taj koji ima pravo odlučivati? I gdje je tomu kraj?“

Uspostavljeno novo župno Pastoralno vijeće

Župno pastoralno vijeće predstavničko je tijelo cijele župne zajednice i župnikovo savjetodavno tijelo. Ono u skladu s krsnim poslanjem svih vjernika i sviješću suod-govornosti planira, promiče i usklađuje pastoralnu dje-latnost u župi na području naviještanja Božje riječi, bo-goslužja i dobrotvornosti; razmatra sva pitanja povezana s vjerskim životom i pastoralnim djelovanjem u župi, pripravlja prijedloge i zaključke te vodi brigu o njihovoj provedbi.

Za članove župnoga pastoralnog vijeća mogu biti izabrane punoljetne osobe koje su primile sakramen-te kršćanske inicijacije (kršteni, pričešćeni, krizmani). Trebaju se odlikovati uzornim kršćanskim životom, raz-boritošću, aktivnim sudjelovanjem u životu župne zajed-nice te biti spremne promišljati o pastoralnim pitanjima u crkvenom duhu. Predlaže ih župnik, bira župna zajedni-ca, a potvrđuje dijecezanski biskup. Svoju službu obav-ljaju bez naknade.

Župnik je po samome pravu na čelu župnoga pasto-ralnog vijeća, on saziva i predsjeda sjednicama vijeća, određuje dnevni red sjednice i zapisničara. Po službi su članovi vijeća župni vikari i rektori javnih crkava na području župe. Župnik vodi računa da među članovima vijeća bude barem po jedan predstavnik osoba posveće-noga života te vjeroučitelja koji žive na području župe. Mandat vijeća traje pet godina. Bez vrlo važnoga razloga župnik ne može odstupiti od jednodušnoga mišljenja vi-jeća. U načelu bi župno pastoralno vijeće trebalo imati tri odbora:

1. Odbor za naviještanje Božje riječi otkriva i poti-če karizme i službe unutar župne zajednice, pomaže žu-pniku u okupljanju i trajnoj formaciji župnih suradnika. Skrbi o unaprjeđenju župne kateheze, pastorala braka i obitelji, mladih te različitih posebnih skupina vjernika i društvenih ustanova na njezinu području. Traži nove mo-gućnosti evangelizacije vjernika i društvene sredine.

2. Odbor za liturgijski i molitveni život potiče kr-šćansko slavlje dana Gospodnjega, skrbi o pripremi bo-goslužnih i molitvenih slavlja u župi, promiče različite liturgijske službe, aktivno sudjelovanje svih vjernika u

bogoslužju, skrbi o doličnosti i urednosti paramenata, liturgijskoga posuđa i knjiga te o uređenju liturgijskog prostora u skladu s liturgijskim propisima.

3. Odbor za karitativnu djelatnost posvećuje brigu siromašnima, socijalno ugroženima te osobama na rubu društva. Razmatra socijalne i druge probleme svoje oko-line te nastoji u granicama mogućnosti župe pružiti dje-lotvornu pomoć. Promiče suradnju s vjerničkim društvi-ma i socijalnim ustanovama. Organizira pastoral starijih osoba, osoba s invalidnošću, bolesnika i članova njiho-vih obitelji; priređuje besplatnu pomoć u učenju za djecu iz siromašnijih obitelji ili s poteškoćama u razvoju.

Gradski je župnik 11. kolovoza 2011. predložio popis budućih članova, a odlukom broj 502/2011 od 18. kolo-voza 2011. dubrovački biskup msgr. Mate Uzinić imeno-vao je Pastoralno vijeće župe Gospe Velike u Dubrovni-ku u sljedećem sastavu: župnik don Stanko Lasić, rektor zborne crkve sv. Vlaha msgr. Toma Lučić, voditeljica pjevačkog zbora prof. Margit Cetinić, članica pjevačkog zbora Meris Tomašević, predstojnik Bratstva presv. Sa-kramenta Filko Kačić, tajnik Bratstva presv. Sakramenta Pero Bajurin, predstojnik Bratstva sv. Luke Ivan Batinić, voditelj tamburaškoga zbora Slavenko Prižmić, pastoral-na suradnica Ljiljana Stjepanović, Eržebet Đanić, Rina Kralj Brassard, Maro Marić, Nikola Beusan, Mirjana Kaznačić, Maris Tomaš i prof. Josip Žuvela. Mjerilo pri njihovu izboru bilo je da su ugledni članovi župne zajed-nice i da su voljni raditi na dobro zajednice. Odluku o imenovanju supotpisao je kancelar Dubrovačke biskupi-je msgr. Ivan Šimić.

U prvoj poruci novim članovima pastoralnoga vije-ća biskup Uzinić je istaknuo da im čestita na ukazanom povjerenju i želi da svoju službu i pomaganje župniku obavljaju vjerno te da svojim uzornim kršćanskim živo-tom prednjače drugim vjernicima u župi. Moleći svako dobro od Gospodina, Biskup je zazvao Božji blagoslov na vijećnike, njihove obitelji i cijelu zajednicu i zaželio novom vijeću svekoliko plodno djelovanje.

Na večernjoj Misi u Katedrali 28. kolovoza 2011., na-kon evanđelja i propovijedi novi su vijećnici pred žu-pnikom i župnom zajednicom ispovjedili svoju vjeru i položili prisegu o vjernom služenju u župnim poslovi-ma. Svaki je vijećnik javno potvrdio da prihvaća službu u Vijeću iz ljubavi prema Bogu, Crkvi i gradskoj župnoj zajednici. Također su se obvezali čuvati i braniti pra-vu vjeru i crkvenu stegu koju naučavaju papa, biskup i od njih poslani službenici te u zajedništvu razboritih vjernika aktivno sudjelovati u promicanju duhovnoga i materijalnog napretka župe. Potom su prisegnuli: „Tako mi pomogao Bog i ovo sveto Evanđelje koje svojom ru-kom dotičem”. Prisega je završila župnikovim riječima: „Neka vam Božji Zakon bude u srcu, na usnama i na pa-meti, kako biste uvijek bili svjesni službe koju obavljate u ime Božjega naroda.”

Neposredno prije polaganja prisege članovi Pastoral-noga vijeća u Gradskom župnom uredu imali su radni su-


sret s dubrovačkim biskupom Matom Uzinićem. Biskup je rekao kako se osobno misli preseliti u Grad, nasuprot Katedrali, gdje će stanovati i preseliti Biskupijsku kuriju. Sad se radi novi projekt uređenja stana i sva tri kata u zgradi Biskupskoga doma (bivše Biskupske palače od-nosno Palače Sorkočević). Prostor Pinakoteke u suterenu koristio bi se i za druge svrhe pa možda i za sastanke župnoga pastoralnog vijeća i vježbanje Crkvenoga pje-vačkog zbora. Nada se da će moći preseliti u Grad do proslave tristote obljetnice Katedrale. Ujedno je rekao da Biskupija nema novaca i da očekuje da župni vijećnici sami pomognu koliko mogu u ostvarenju župnih planova.

Osim župnika, župne crkve, župnoga pečata, župnih matica i župne pismohrane, svaka župa mora imati i žu-pno ekonomsko vijeće koje pomaže župniku u upravlja-nju župnim dobrima. Na prijedlog katedralnoga župnika od 28. studenoga 2009. tadašnji dubrovački biskup 18. siječnja 2010. imenovao je članovima Ekonomskoga vi-jeća Gradske župe na tri godine: Filka Kačića, Vjekosla-va Cetinića, Vjeru Martić i Petra Mrnarevića.

Zabrinutost za Dubrovčane u Janjevu i Letnici

don stanko lasić

Nj. E. gospodin Hashim Thaçipredsjednik Vlade Republike Kosova, Priština

Gospodine predsjedniče Vlade,rođen sam 1942., katolički sam svećenik od 1967., a

od 1990. do danas župnik sam Gradske župe Gospe Ve-like u Dubrovniku koja ima sjedište u dubrovačkoj Ka-tedrali i obuhvaća grad Dubrovnik unutar Zidina (pod zaštitom UNESCO-a od 1979.) čiji su tadašnji stanovnici davne 1303. godine osnovali naselje Janjevo.

Kao gradski župnik i domaćin Feste svetoga Vlaha imam čast i zadovoljstvo svakoga 3. veljače pozdravi-ti hodočasnike iz Janjeva i Letnice s Kosova koji, kao vjerni potomci svojih dubrovačkih predaka, miroljubivo žive u Vašoj plemenitoj zemlji, a svake godine redovito dolaze na Festu svetog Vlaha u Dubrovnik, u izvornim narodnim nošnjama i sa svojim barjakom. Bez njih je ta Festa, koju je UNESCO 2009. uvrstio u Popis nemateri-jalne baštine čovječanstva, gotovo nezamisliva.

U mojoj, Dubrovačkoj Biskupiji djeluje pet svećenika iz Janjeva. Nestajanjem Janjevaca nestat će i te povrat-ne spone između vjerničkih zajednica u dubrovačkome i kosovskome kraju.

Četvrto uporište za ovo pismo jest optimizam prema Vašoj mladoj državi zbog čega je u mojoj knjizi Pravo na rođenje u učenju Crkve iz 2009. na str. 527-530 do-nesena statistika porođaja i pobačaja u Kosovu od 1911. do 2006.; na str. 593 Kosovo je rangirano kao 21. od 59 promatranih država s vjerojatnošću od 82% da će pravo na rođenje tamo biti poštovano, a na str. 628 donesen je

pregled kaznenopravne i građanskopravne regulative po-bačaja na Kosovu od 1930. Prilažem Vam knjigu.

Kao što znate, Janjevo je najstarija hrvatska dijaspora, u povijesnim izvorima zajamčena više od sedam stoti-na godina. Prema popisima stanovništva, godine 1971. u Janjevu je živio 3.761 Hrvat, godine 1981. 3.534, a godine 1991. 2.859 Hrvata. S tugom i zabrinutošću pro-čitao sam reportažu Jurice Körblera „Janjevo, selo kojeg više nema” u Nedjeljnom Vjesniku (br. 22514 od 27. i 28. kolovoza 2011., str. 20-21 – prilažem presliku) da je u Janjevu preostalo samo 270 duša! Iz članka proizlazi da lokalna vlast (predsjednik Općine izbjegao je susret s hrvatskom premijerkom), a posebno policija, tužitelj-stvo i sudstvo u Janjevu ne obavljaju svoj posao, ne štite Vaše građane, a moje sunarodnjake i braću po vjeri; da se praktički otvoreno, učestalo i nekažnjeno obavljaju krađe, provale, otimačina i uništavanje ljetine što znači izostanak pravne države i pravne sigurnosti da bi itko u tom mjestu opstao.

Zbog svega toga osjećam da Vam ne smijem prešu-tjeti:

1. Država, sloboda i neovisnost bez sadržaja, bez po-štovanja prava čovjeka i nacionalnih manjina, bez jed-nakosti, nepovrjedivosti vlasništva i vladavine prava – nemaju smisla, svrhe ni opravdanja; nisu pobjeda nego najveći poraz kosovske države i kosovskih građana.

2. Ovakvim odnosom prema hrvatskoj etničkoj za-jednici na Kosovu, tj. nepoduzimanjem nužnih mjera za uspostavu sigurnosti, zaštite osoba i imovine u Janjevu i Letnici, Republika Kosovo ugrožava jedno od svojih najstarijih međunarodnih izaslanstava – hodočašće na Festu svetoga Vlaha u Dubrovnik, a time i samu tu mani-festaciju koja je od 2009. pod zaštitom UNESCO-a.

3. Nedjelovanje pravne države u Janjevu i Letnici i nepoduzimanje elementarnih mjera da se broj katolika na Kosovu ne smanjuje, ne pridonosi europskom licu Kosova, poštovanju vjerskih sloboda i proklamiranoj multikulturalnosti.

Slijedom rečenoga, Vaša Ekscelencijo, čast mi je za-moliti obavijest je li se, što i kad promijenilo u odnosu kosovske policije i pravosuđa prema imovinskim delik-tima u Janjevu radi zaustavljanja iseljavanja te koje se mjere poduzimaju radi početka povratka potomaka du-brovačkih iseljenika u njihovu sedamstoljetnu postojbi-nu.

Primite, gospodine Premijeru, izraze moga osobitoga poštovanja i najboljih želja za Vas osobno kao i za dobro-bit i mir kosovskoga pučanstva.

U Dubrovniku 29. kolovoza 2011.don Stanko Lasić

Poslano putem Veleposlanstva Republike Kosova u Zagrebu kao i dobrotom Ministarstva vanjskih poslova Republike Hr-vatske, putem Veleposlanstva Republike Hrvatske u Prištini. Do zaključenja ovoga broja iz Prištine nije stigao nikakav odgovor.


Hodočašće u Siracusudon stanko lasić

Katedralni pjevački zbor i pastoralni suradnici Grad-ske župe, ukupno pedesetak Dubrovčana, hodočastilo je od 30. kolovoza do 3. rujna u svetište Gospe od suza u Siracusu na Siciliji, pohodilo grad Ragusu s kojim se Du-brovnik bratimio i na povratku razgledalo vulkan Etnu.

Hodočašće je organizirano u sklopu godišnjega pro-grama Katedralnoga pjevačkog zbora koji posljednjih dvadeset godina redovito pohađa poznata marijanska svetišta u domovini i svijetu. Svetište u Siracusi ove je godine obilježilo 58. obljetnicu čudesnoga događaja kad je u razdoblju od 29. kolovoza do 1. rujna 1953., Gospina slika od gipsa, koja prikazuje Bezgrješno srce Marijino, a koju je obitelj Angela i Antoniette Iannuso dobila na dan vjenčanja i postavila iznad bračne postelje, propla-kala u trenutku kad je buduća mlada majka u šestom mje-secu trudnoće zavapila Gospi za pomoć. Suze su po mi-šljenju stručnoga povjerenstva, koje ih je analiziralo, bile

i puno zavjetnih srebrenih predmeta. Hodočastili su i cr-kvu u kojoj je grob svete Lucije.

Pohod gradu Ragusi obuhvatio je susret s gradonačel-nikom Emanuelom Dipasquale u gradskoj vijećnici uz pozdravne govore i izmjenu darova, razgledanje gornjeg grada s katedralom Sv. Ivana Krstitelja i donjeg grada koji je nazvan Ibla s drugom katedralom Sv. Jurja. Ra-gusa je barokni grad, sagrađen nakon razornoga potresa 1693. godine, ima 70 tisuća stanovnika, a u starom dijelu samo dvije tisuće kao i u našem Dubrovniku i od 2002. upisan je na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine.

Vulkan Etna, najviši i najaktivniji europski vulkan vi-sok 3.323 metra velika je turistička atrakcija. Autobusom i žičarom uspne se do visine 2.600 metara pa su Dubrov-čani napravili kratku šetnju po vulkanskom kamenjaru, fotografirali se, skupili kamenčiće kao suvenire te uživali iz visine, na nekim mjestima, promatrati bujno cvijeće i zelenilo.

Hodočašće je počelo 30. kolovoza brodom Dubrov-nik na liniji Dubrovnik-Bari, pohodom bazilici Sv. Ni-kole u Bariju i molitvom za sretan put, a završilo 3. rujna

Pred stolnom crkvom Sv. Ivana Krstitelja u Ragusi. Snimio Zvonimir Cetinić. Sličnost s dubrovačkom prvostol-nicom vidi se u volutama (zaobljenim kamenim elementima

oblika „S”) s obje strane gornjega dijela pročelja, a ele-ment sicilijanskoga baroka, također nazočan na pročelju

dubrovačke Katedrale, jest i kontrast donjega (izduženoga) dijela pročelja i gornjega, središnjega (istaknuto vertikal-noga) te što bočni brodovi imaju terase s balustradama.

Hodočasnici i planinari na Etni. Snimio Zvonimir Cetinić.

ljudske suze odrasle osobe. Papa Pio XII. 1954. godine, nakon is-pitivanja 200 svjedoka, potvrdio je mišljenje stručnoga povjerenstva da je riječ o nadnarav-nom događaju. Nakon toga Siracusa je posta-la hodočasnički grad u koji se slijevaju tisuće vjernika tijekom cijele godine, a hodočašća su osobito brojna od 29. kolovoza do 1. rujna

Dubrovački gradski župnik s gradonačelnikom Raguse.

Snimio Zvonimir Cetinić.

kao spomendani čudesnoga događaja.U blizini mjesta na kojem je Gospina slika proplakala,

sagrađena je velebna crkva koja u obliku plašta i poput suza simbolizira Gospinu zaštitu i brigu za svoju djecu koja nekada biva popraćena suzama. Kupola crkve vi-soka je 53 metra, a crkva ima četiri tisuće sjedećih mje-sta. Posvetio ju je 1994. godine blaženi Ivan Pavao II. Jednako je prostrana i kripta, a unutar svetišta ima puno prostora za popratne sadržaje. U blizini crkve sagrađen je hotel koji se naziva „Hotel svetišta” u kojem su Du-brovčani proveli dva dana i noći i osjetili toplo i ugodno gostoprimstvo. Na završetku programa u četvrtak 1. ruj-na navečer sudjelovali su na svečanoj svečanoj večernjoj Misi koju je u zajedništvu jednoga kardinala, osam bi-skupa i više od stotinu svećenika u prepunoj crkvi pred-vodio palermski nadbiskup kardinal Paolo Romeo.

Osim Gospina svetišta Dubrovčani su razgledali ka-tedralu Male Gospe sagrađenu na poganskom hramu u kojoj je kapela sv. Lucije zaštitnice vida i Siracuse i gdje se čuva moćnik svetičine lijeve ruke, haljina, cipele, veo


ujutro istom linijom. Tri dana i četiri noći ispunjeni su dugim putom i umorom, ali i hodočasničkim zanosom, molitvom i zajedništvom. Katedralni zbor i pridruženi hodočasnici na dugom i napornom putovanju osjetili su Gospin zagovor i pomoć, obnovili veze dvaju bratimlje-nih gradova te dostojno predstavljali svoj Grad koji im je pomogao podmiriti troškove puta skupa s drugim daro-vateljima, na čemu im od srca hvala.

Povijest HKD-a Napredak u Dubrovniku

don stanko lasić

Knjiga je zamišljena kao dar o 80. obljetnici osnutka i djelovanja Hrvatskoga katoličkog društva Napredak u Dubrovniku koja se navršila 2008. Ideja darivanja na-dahnula je utemeljitelje Društva da svojem narodu po-mognu kulturom kao najdjelotvornijim sredstvom, oso-bito mladima u obrazovanju, odgoju, radu i društvenom napretku. Osamdeset godina uspješnoga kulturnog i gospodarskog rada u našem Gradu i dubrovačkom kraju zaslužilo je povijesni okvir zapisan i zabilježen u knjizi.

svih staleža, a polovica njih svećenici i redovnici. Mi sta-riji koji se sjećamo nekih od tih ljudi s ponosom ističemo da smo bili njihovi učenici.

Dubrovačka podružnica i podružnice u okolici nastale su zauzimanjem mnogih, ali je glavni teret ustroja preu-zeo ugledni intelektualac i domoljub dr. Nikola Zvonimr Bjelovučić (1882.-1952.), književnik, arheolog i povje-sničar, utemeljitelj dubrovačkog ogranka Družbe braće hrvatskoga zmaja i podružnice Hrvatskoga starinarskog društva. Uz njega se ističe i lik Andra Spiletka (1880.-1956.), nesebičnoga gospodarstvenika i dugogodišnjega predsjednika Podružnice. Stoga smo knjigu odlučili po-svetiti upravo njima, kao primjerima kojima se moramo ponositi, ali i odmjeravati i uglédati.

U knjizi je poklonjeno više prostora radu podružni-ca u dubrovačkom kraju u prvoj polovini XX. stoljeća nego radu Dubrovačke podružnice nakon obnove Druš-tva 1993. godine zato što bi taj rad bio zaboravljen, tim više što je ostalo malo živih svjedoka, a još manje obi-teljskih fotoalbuma pa je bilo hvale vrijedno oteti zabo-ravu činjenicu da kulturni i gospodarski život u malim mjestima u nimalo povoljnim vremenima može poslužiti za primjer nama koji sada živimo u slobodnoj Hrvatskoj.

O radu Društva nakon obnove 1993. godine koji je pri-kazan samo kronološki i faktografski (str. ) 199-238) bit će prilike za cjelovit prikaz u nekoj drugoj prilici.

U inicijativnom odboru za osnivanje dubrovačke po-družnice bilo je čak šest svećenika: rektor Sjemeništa don Frano Vučetić, župnik na Mihajlu don Đuro Krečak, predsjednik Popovskog zbora dum Niko Gjivanović, ka-nonici dum Ante Liepopilli i dum Ivo Fabris te fr. Teofil Velnić. Iz toga Inicijativnog odbora don Đuro Krečak i dr. Niko Koprivica završili su kao mučenici na Daksi.

U Podružnici Koločep predsjednik je bio dum Antun Glumac, na Orašcu u Nadzornom odboru don Đuro Ku-ljevan, u Zatonu tajnik dum Ivo Ostojić, u Slanom pred-sjednik fr. Ćiril Ivanković, a potpredsjednik don Spaso Korunić, a don Ivo Čučuković drugi predsjednik. U Ba-nićima predsjednik don Spaso Korunić. U Čepikućama predsjednik dum Ivo Dragičević, u Trpnju revizor don

Ivan

Viđ

en:

POVI

JEST

HRV

ATSK

OG

KU

LTU

RNO

G D

RUŠT

VA N

APRE

DAK

U D

UB

ROVN

IKU Ivan Viđen

POVIJEST HRVATSKOG KULTURNOG DRUŠTVA NAPREDAK U DUBROVNIKU

Ideja je sazrijevala zadnjih nekoliko godina i našla ostvarenje u spremnosti našeg sugrađanina Ivana Viđena da arhivski istraži, znanstveno prouči i čitatelju približi povijest Društva. Izazov je mladom čovjeku bio velik jer to prije njega drugi nisu učinili, a riječ je o tolikim vri-jednim i zaslužnim ljudima koji su ostavili vidljiv trag u našoj kulturnoj i duhovnoj baštini.

Knjiga obuhvaća kratku povijest Napretka (str. 12-26) i cjelovit prikaz djelovanja na dubrovačkom području: podružnice od Dubrovnika, Brgata, Koločepa, Orašca, Zatona, Slanog, Banića, Čepikuća, Stona, Trpnja, Čili-pa, Grude, Pločica i Mrcina. Autor je pronašao zapisnike osnivačkih skupština, popise članova i uprava, fotografije dužnosnika, hrvatskih slavlja, pučkih veselja, pjevačkih zborova, velikih proslava dubrovačkoga hrvatskog puka, Stonske Napretkove glazbe, znanstvenog predavanja fr. Marijana Blažića u organizaciji podružnice s Grude itd. Na nikad prije objavljenoj fotografiji Inicijativnoga od-bora od 22. travnja 1928. (str. 41) ugledni su Dubrovčani

Istočno (na slici) i sjeverno krilo klaustra Male braće bilo je puno na predstavljanju knjige o Napretku u

Dubrovniku. Snimio Ivo Marlais 27. rujna 2011.


Ante Makjanić, u Čilipima predsjednik dum Luka Antu-nović a tajnik dum Miho Arbulić, na Grudi predsjednik dum Pero Brajnović, u Pločicama predsjednik dum Ivo Grbić, u Dubravki revizor dum Vice Vodopić. Nakon ob-nove u Napredak se učlanilo samo nekoliko svećenika i vrijeme je da se broj poveća.

Napredak je nastao u krugu katoličkih laika i svećeni-ka koji su nadahnuće za svoje početke i svoj rad nalazili u katoličkom socijalnom učenju koje je potaknut glaso-vitom okružnicom Rerum novarum pape Lava XIII. iz 1891. Ona je otvorila novu veliku stranicu u povijesti Crkve i u konkretnom životu potaknula jače primjenji-vanje evanđeoske ljubavi prema čovjeku, osobito onom najpotrebnijem te ljubavi. Ciljevi su društva promicanje hrvatskih nacionalnih interesa na svekolikom hrvatskom etničkom prostoru, ali njegovi utemeljitelji i dobrotvori među kojima su biskupi fr. Paškal Buconjić iz Mostara, Josip Stadler iz Sarajeva, Antun Bauer iz Zagreba, Josip Juraj Stossmayer iz Đakova te u Dubrovniku dr. Josip Marčelić i pomoćni biskup Vlaho Barbić, vrlo brzo su postali svjesni da nema kulturnoga i duhovnog napretka bez gospodarskog boljitka. Zbog toga je Napredak dio aktivnosti usmjeravao osnivanju gospodarskih udruga kao što su seoske zadruge i osiguravajuća društva i po-sebno stipendiranju siromašnih, a darovitih učenika.

Napredak je – kao druga po starini i kontinuitetu kul-turna institucija u hrvatskome narodu – od samih poče-taka njegovao i razvijao dobre odnose s Maticom hr-vatskom i Družbom braće hrvatskoga zmaja te mnogo njegovih članova istodobno bilo članom i tih društava. Napredak je imao dobre odnose sa srodnim potpornim društvima i drugim vjerskim zajednicama i redovito je u godišnjacima usporedno tiskao i kalendare drugih kon-fesija.

Napredak je od početka obrazovao i odgajao mlade ljude u duhu evanđeoske širine i odgovornosti za zajed-ničko dobro svojega hrvatskog naroda. To su bili katolič-ki laici, visokoobrazovani, skromni, aktivni i odani svo-joj Crkvi koja im je pomogla da preuzmu najodgovornije službe i poslove u društvu.

U duhu Drugog vatikanskog sabora Napredak se na-kon obnove 1990. zalaže za odgoj novoga naraštaja ka-toličkih svjetovnjaka koji neće bježati od svijeta i progla-šavati ga zlim i neprijateljskim, osuđivati i proklinjati ga nego mu pomoći kako bi on postao što ljudskijim i sret-nijim. Kršćanstvo se danas može dokazati samo čo-vječnošću njegovih pripadnika. Novi naraštaj kršća-na treba se kloniti ideoloških optužbi, politikanstva, svjetovne koristoljubivosti, velikih riječi bez pokri-ća, neskromnosti i lažnog trijumfalizma. Crkva koja bude najbliža Isusu Kristu, bit će jamačno najbolja Crkva. Kršćani za procjenu nemaju drugih mjerila.

Utemeljiteljima društva u Dubrovniku i dubrovačkom kraju nije nimalo smetalo što je Napredak nastao u Mo-staru i Sarajevu nego su gledali programe i ciljeve koji se nude i ostvaruju. Tu smo tradiciju usvojili i promicali i nakon obnove 1993. Zato možemo i moramo obećati ovom Gradu i cijelom našem kraju da ćemo i ubuduće promicati osnovne ciljeve materijalne i duhovne potpore mladim ljudima, njegovati zajedništvo laičkih i crkvenih osoba i udruga, suradnju s drugima, dijalog i toleranciju s različitima i nastojati da naše društvo bude ono što mu ime govori: hrvatsko i kulturno.

Uz iskrene pohvale autoru i sadašnjoj upravi knjiga ukazuje na vrijedan kontinuitet koji ovom kulturnom društvu ostaje najveći ponos, a to je popis svih dubrovač-kih đaka i studenata koji su bili Napretkovi stipendisti od kojih su svakako perjanice sada već pokojni akademik Ivo Padovan, povjesničar Bernard Stulli, liječnik Tomo Šoša, književnik i katolički publicist Ivo Lendić i drugi. Brojnim stipendistima nakon obnove društva ostaje da se svojim radom i zalaganjem pridruže najzaslužnijim kul-turnim djelatnicima.

Knjiga će mnogima pružiti priliku da među članovi-ma Napretka u Dubrovniku i cijelom dubrovačkom kraju s ponosom otkriju svoje djedove i pradjedove, očeve i majke, vjeroučitelje i župnike, koji su vodili društvo ili pomogli da Napredak bude i ostane svjetionik bogate hr-vatske kulturne baštine na jugu Hrvatske.Na predstavljanju u Dubrovniku 27. rujna 2011.

* predsjednik dubrovačke Podružnice Napretka 2006.-2011. i član uprave Podružnice od 1993. do danas

Koprivničko hodočašće sv. Maloj Tereziji

iVana Jaklin*Mješoviti pjevački zbor Alojzijevci iz Koprivnice,

koji djeluje od rujna 2000., gostovao je od 30. rujna do 2. listopada u Dubrovniku, gdje je u stolnoj crkvi Gospe Velike pjesmom slavio Gospodina. Na poziv dubrovač-koga katedralnog župnika dr. Stanka Lasića, koji je pje-smu Alojzijevaca uočio ovoga proljeća na susretu Hrvat-skog katoličkog liječničkog društva u crkvi sv. Katarine u Zagrebu, zbor se odazvao i upriličio pjevanje tijekom euharistijskih slavlja te subote i nedjelje.

Don Stanko predstavlja knjigu o podružnici Napretka. Snimio Ivo Marlais.


U subotu, na blagdan Svete Terezije od Djeteta Isu-sa – što je ujedno i proštenje u dubrovačkoj Katedrali, misu je predvodio koprivnički župnik don Krunoslav Pa-čalat, a zbor ja nakon mise otpjevao i koncert s djelima suvremenih skladatelja sakralne glazbe: Starca, Igreca i Martinjaka.

Kasnije te večeri, zbor je prošao ulicama Dubrovnika pjevajući skladbe od crnačkih duhovnih, klapskih sve do podravskih što je pobudilo interes i oduševljenje turista.

U nedjelju, zbor je predvodio pjevanje na misi u 10 sati nakon čega je također održao kraći koncert.

Alojzijevci su u ta tri dana doživjeli prekrasna isku-stva: duhovnu obnovu putem do Dubrovnika, svečanost misnih slavlja u Katedrali, puno pjesme i druženja te smo uživali u gostoprimstvu domaćina i u svim ljepota-ma koje nudi Dubrovnik. Ovo ćemo putovanje svakako dugo pamtiti – stoga od srca zahvaljujemo dubrovačkim domaćinima, posebno don Stanku čija je ideja bila pove-zati sjever i jug naše Hrvatske, a po zagovoru blaženoga Alojzija Stepinca koji je u Dubrovniku živio od 1. do 5. veljače 1941.

Dogovoreno je i potpisivanje Povelje prijateljstva iz-među ovih dviju župa stoga svakako očekujemo i naše dubrovačke prijatelje u posjetu Koprivnici.

ravnateljica zbora Alojzijevci iz Koprivnice; [email protected]

O kultu sv. Luke i njegovoj bratovštini iz Karmena

Svetome Luki posvećeno je ukupno 11 crkvica u Du-brovačkoj biskupiji: jedna u Gradu, tri u Konavlima (Ko-maji, Radovčići Gornji i Brotnice), dvije u Župi (Čibača i Brašina), dvije na Pelješcu (Kučište i nad Dolom kraj Vignja) i tri na otocima: po jedna na Lopudu, Lastovu (južno od brda Soznja) i u Korčuli (gradsko groblje).

Njegov blagdan u dubrovačkome kraju ime posebno ime: Lùčindān ili Lȕčin dȃn, a slavi se kao krsno ime u Čibači, Brašini, Masješima, Komajima, Vignjima, Vla-hutićima i Grušićima.

Postoji uzrečica Svȇtī Lȗka ù ārbule pȗhā. Ona podsje-ća da oko 18. listopada počinju jesenski vjetrovi i oluje, zahladi, pa se više na moru ne razvijaju jedra nego vjetar puše samo u jarbole (ȃrbuo od latinskoga arbor). Uzreči-ca je inačica pjesmice: Sveti Luka u arbule lupa, za njim majka u ručice huka: Sveti Luka, ne pomori puka! Sveti Luka je liječnik i evanđelist iz Antiohije koji je Evanđe-lje napisao oslanjajući se na svjedočanstvo Djevice Ma-rije pa bi se ‘majka’ moglo odnositi i na Gospu.

Stoljećima, dok svaka kuća nije imala zidne kalenda-re, blagdan svetoga Luke bio je važan u računanju tako-zvanih trica (razdoblja od po tri tjedna): od Gospe Velike (15. kolovoza) do Gospe Male (8. rujna) tri su sedmice; isto tako od Gospe Male do Miholja (29. rujna), pa od Miholja do Lučina (18. listopada), i od Lučina do Mrati-nja (11. studenoga); od Mratinja do Nikolja (6. prosinca) te od Nikolja do Božića (25. prosinca).

Predjel gdje je crkva posvećena svetome Luki zove se Lȕčino bȑdo. Vjernici koji nose njegovo ime zovu se: Lúko, Lȕkša, odmilja Lùkato ili Lúkan. Po sv. Luki zove se romboidna kula iz XIII. stoljeća na dubrovačkim

Zbor Alojzijevci iz Koprivnice u Gospi 2. listopada 2011. na Misi u 10 sati.

Medaljon sv. Luke iz XI./XII. stoljeća na moćniku desne ruke sv. Vlaha (XXXII u katedralnom Moćniku).

Snimo Božo Gjukić.


gradskim zidinama, prema Gradskoj luci, i Vrata na Zi-dinama (Trigonu) prema Revelinu.

U Moćniku stolne crkve u Dubrovniku čuva se reli-kvija komadića noge sv. Luke (u moćniku LIII iz oko 1350. godine), a u Dominikanaca komadića glave i ruke. Medaljon sv. Luke nalazi se na trećem pojasu likova na moćniku desne ruke sv. Vlaha (XXXII) u katedralnom Moćniku, a alegorijski (bik s knjigom) u svodu odmah li-jevo od ulaza u klaustar Bijelih fratara. Na oltaru-moćni-ku u sakristiji Male braće, koji je naručio Luko Bunić, a napravio Pier Antonio Palmerini 1528., donja desna slika prikazuje sv. Luku. Portretne slike sv. Luke iz XVII. sto-ljeća postoje u crkvama Sv. Vlaha (144x90 cm) i Gospe od Karmena. Sveti je Luka jedan od likova na slici Slava svih svetih Andreje Vaccara u Domina. Gotički kip sv. Luke, vjerojatno djelo braće Petrović, nalazi se u luneti iznad ulaza u crkvu Sv. Luke prema vratima od Ploča, a veliki kip sv. Luke početkom XX. stoljeća na sjevernoj taraci dubrovačke Katedrale (u sredini) isklesao je Marin Radica. Na glavnim ulazom u crkvu Sv. Vlaha Ivo Dul-čić je izradio vitraj čija je donja lijeva četvrtina posveće-na evanđelistu Luki.

Bratovština sv. Luke evanđelista u Dubrovniku spo-minje se početkom XV. stoljeća. U crkvi Sv. Luke (da-nas u ulici Sv. Dominika) sve do 1667. okupljala je manje trgovce namirnicama, vlasnike butiga po Gradu, a kako je među njima bilo najviše trgovaca uljem, naziva se i bratovštinom uljara. Tijekom vremena izgubila je obi-lježje profesionalne udruge i poprimila značajke općega vjerničkog društva. Nakon velike trešnje njezini se čla-novi sastaju u crkvi Sv. Bartula (preko puta Katedrale), a od 1848. u crkvi Gospe od Karmena (pokraj tvrđave Sv.

Ivana). Kako ta crkva od potresa 1979. sve do danas nije u službi bogoštovlja, članovi Bratovštine nalaze se u Ka-tedrali i u dvorani za sastanke Gradskoga župnog ureda. Svrha Bratovštine je da se u braće i sestara promiče vjer-ski život i odgoj, njeguje prava kršćanska ljubav među-sobnim pomaganjem u duševnoj i tjelesnoj potrebi, da se skrbi o uzdržavanju crkve Blažene Gospe od Karmena u Dubrovniku i o potrebama bogoslužja u njoj te za ukop si-romaha na Dančama. Član Bratovštine može postati svaki punoljetan neporočan katolik s boravištem u Dubrovni-ku. Uprava bratovštine sastoji se od duhovnog starješine, predsjednika (gestalda), tajnika, blagajnika i dvaju ofičala (časnika). Matrikulu (statut) Bratovštine treba obnoviti, a članstvo pomladiti za djelovanje u XXI. stoljeću.

O blagdanu sv. Luke, 18. listopada, svake se godine u dubrovačkoj Katedrali slavi sveta Misa za članove Bra-tovštine i dubrovačku podružnicu Hrvatskoga katoličko-ga liječničkoga društva.

Razlog postojanja i zadaća obnovljene Bratovštine sv. Luke može se sažeti ovako: Kristovi učenici, muževi i žene koji žive u svijetu, po krštenju i potvrdi postali su dionicima proročke, svećeničke i kraljevske službe naše-ga Gospodina Isusa Krista. Zato su pozvani Kristovu na-zočnost učiniti životvornom posvuda na zemlji. Po pri-mjeru svetoga Luke, koji je bio pozoran na mnoge detalje u svakodnevnome životu, ojačani bratskim zajedništvom oni svjedoče svoju vjeru, osluškuju potrebe ljudi svoje-ga vremena i služe istini. Pozvani su iskazivati istinsko milosrđe prema svim tjeskobama, zalagati se za slobodu te promicati pravdu i mir. Prema svojim mogućnostima nastoje živjeti u zajedništvu po duhu blaženstava (Matej 5, 3-11 i Luka 6, 20-23) i taj duh očituju u svakoj prilici čineći djela milosrđa i dijeleći svoja dobra s članovima Bratovštine, osobito siromašnima i bolesnima; prinoseći molitve za pokojnike da tako u svima bude „jedno srce i jedna duša” (Djela apostolska 4, 32).

Glavni izvori iz kojih članovi Bratovštine crpe snagu za napredak su: slušanje Božje riječi i čitanje Svetoga Pisma, osobitoga Novoga Zavjeta; koliko je moguće često sudjelovanje u euharistijskoj žrtvi; često slavlje-nje sakramenta pomirenja; zajednička i osobna molitva; obraćenje srca prema duhu i praksi evanđeoske pokore; proučavanje svoje vjere i postojano razmišljanje o pro-blemima suvremenoga svijeta u svjetlu vjere; pobožnost blaženoj Djevici Mariji i svetome Luki. Ovozemaljska svrha članstva u Bratovštini jest stvoriti istinski zrele kr-šćane vjere da budu spremni:

- prihvatiti, slaviti i naviještati Božju riječ, dostojan-stvo ljudske osobe, svetost ljudskoga života i obitelji;

- promicati jedinstvo kršćana i dijalog s nekršćanima i onima koji ne vjeruju;

- svaki dan svjedočiti da je živ kršćanski identitet Du-brovnika.

Nadnaravna svrha članstva u Bratovštini je dioništvo duhovnih milosti te molitveno zajedništvo živih i pokoj-nih bratima.

Predromanička crkva Sv. Luke nalazi se u Gradu, preko puta Dominikanskoga samostana. U ispravama se spominje od 1245.; više puta je produživana; nije u kultu od 1806. kad su je Francuzi pretvorili u skladište.

U jednobrodni južnodalmatinski kupolni tip crkve, osim nje, spadaju dvije u Gradu (Sigurata i Sv. Nikola),

tri na Koločepu (Sv. Mihajlo, Sv. Đurađ u Gornjem Čelu i Sv. Nikola), dvije na Lopudu (Sv. Ivan Krstitelj i Sv. Nikola), tri na Šipanu (Sv. Mihajlo u Pakljenoj, Sv. Petar na Veljem Vrhu i Sv. Ivan u Šilovu Selu) te jedna

u Konavlima (Sv. Mitar u Gabrilima).


Uz Svetoga Luku, zaštitnika liječnika

Biti bogobojazan pred životomBiskup ratko perić*

taJna lJudskoga tiJela. Svaki čovjek, vjernik i ne-vjernik, priznaje da je ovo naše produševljeno tijelo, koliko god blisko i doživljajno, ipak jedna od velikih naravnih tajni, i to u višestrukom smislu. Tajna po po-drijetlu, o kojem znanost još nije izrekla svoju posljed-nju riječ. Tajna po sustavnu istraživanju u svim granama prirodnih znanosti: medicine, biologije, genetike, fizike, kemije, kao da smo tek na početku. Tajna po svrsi kojoj razne osobe i ustanove daju različito značenje i tuma-čenje. Tajna po činjenici da nam ono pruža neka zado-voljstva, ali i boli i trpljenja. Tajna je osobito po tome što se na ovoj zemlji nesvojevoljno pojavi, u bilo koje životno doba nesvojevoljno razboli i s nenadanom smr-ću nesvojevoljno rastvori, tako da se ovo organsko savršenstvo za tili čas pro-mijeni u nešto anorgansko, kao da ga nikada nije ni bilo. Čovjek, u svojem dvostrukom izdanju muškoga i ženskoga roda, od praiskonskog posta-nja ili vremenita rađanja mora se neprestano skr-biti za svoje tijelo. Ono zahtijeva ne samo neko pokrivalo, odjevno ili stambeno, da se zaštiti od hladnoće ili vrućine, nego treba zraka da diše, hrane i vode da se održi u životu; treba drugih ti-jela koja će ga hraniti, lije-čiti, poštovati. To tijelo, bilo savršeno ili još nedovršeno, stalno je podložno proučavanju i ne možemo ustvrditi da smo ga pot-puno „pročitali” pod bilo kojim vidom: ni postanka ni nestanka, ni cjelovita organizma ni pojedinih njegovih sustava i organa. Ne slažemo se ni o njegovu lijeku, a ni o njegovu podrijetlu!

BiBliJski poetski prikaz doziva nam u svijest dubo-ku istinu, koju životno provjeravamo, a koja iziskuje ne samo naše umovanje nego i naše vjerovanje. Nije to vje-rovanje nešto protuljudsko, nego upravo ljudsko s uzdi-gnućem u nadljudsko. Vidni je domet obična oka ograni-čen. Ali ako stavimo naočale, vidimo i bolje i dalje. Zašto se ne bismo okoristili i činom vjere kojom bolje vidimo i samo obzorje i dalje od obzorja vidljivoga? I bezbožni znanstvenik, a nekada i pobožni vjernik pita se: je li na početku svjetlo od Svjetla ili je „tama nad bezdanom” (Postanak 1, 1)? Jesmo li proistekli iz mraka i vraćamo li se u tminu? Ili smo „sinovi svjetlosti” (Prva Solunjanima

5, 5) i u vremenu i u vječnosti? Biblijskom je vjerniku spasonosno objavljeno da se svemoćni i premudri Bog, iz čiste ljubavi prema stvorovima koje je htio, da postoje – slobodno i svjesno odlučio na stvaranje tih bića ni iz čega. Tvorac je odlučio najprije stvoriti čovjekovo tijelo iz već postojećega „praha zemaljskoga” (Postanak 2, 7), a ženino tijelo od muževa tijela, od njegova „rebra” (Po-stanak 2, 22).

Složeni ustroj ljudskoga organizma, počevši od vanj-skih dijelova, od glave do pete; od nevidljivih gena i milijarda sićušnih stanica, ili unutarnjih organa mozga i srca i svih djelića zajedno uzetih – do sada 6.125 latin-ski nazvanih – taj dakle nerazrješivo složeni anatomski sustav, ne znači apsolutno ništa ako u sebi nema novoga duhovnog daška, počela života. Zato je Svemogući za-mislio i stvorio čovjeka „na svoju sliku” (Postanak 2, 7) s dahom života kojim je duhovno prožeo tu anorgansku

masu: „Tako postane čovjek živa duša” (Po-stanak 2, 7). S tim izvornim i izravnim

nadahnućem Bog je tjelesnim mrvi-cama ulio novu pokretnu snagu,

tako da su pluća prodisala, mozak proradio, srce pro-

kucalo, želudac prokuhao; oči progledale, usta pro-govorila. U tom novom nadahnuću ugradio mu je dar ili dah slobode da se sam, pameću i pošte-njem, opredijeli: hoće li svomu Stvoritelju pokazati lice zahvale i

priznanja ili će mu ne-zahvalnošću sebično i be-

zglavo okrenuti leđa. Hoće li mudroga i moćnoga osob-

Alegorijski reljef sv. Luke (bik s knjigom) iz druge polovine XV.

stoljeća u svodu zapadnoga krila dominikanskoga klaustra u Dubrovniku.


nog Boga priznati Tvorcem svoga tijela i duha i njihove stopljenosti u ljudsku osobu, Gospodarom pred kojim će uvijek biti spreman odgovarati za svoje djelovanje? Ili će uzročnika svoga čudesna tijela i još čudesnije duše tra-žiti samo u beskrajnu lancu slučajnosti i u samoj prirodi smatrajući je nekim božanstvom, a ne stvorenjem Stvori-teljeve svemoći? I za neke mudrace ovoga svijeta kao da vrijedi načelo: što je god čovjek inteligentnije i čudesnije stvorenje: po tijelu, po duši, po savjesti, to je – slučajniji!

Nužna kušnja na početku odnosi se i na tijelo: nije tre-balo zagrizati u ono voće, u izvornu savjest – glas Boga živoga – kao što je zapovjeđeno pod prijetnjom smrti i gubitka primljenih darova. Jer konačna je sreća u Božjoj ruci. I nitko je od nas ne može dosegnuti bez provjere i


kušnje u kojoj se slobodno i razumno opredjeljujemo za ili protiv onoga što Bog traži. Đavao svoju lažnu „sreć-ku” nudi besplatno. Štoviše, napastuje: ako Boga ne po-slušate, otvorit će vam se „oči” i bit ćete „kao bogovi”! (Postanak 3, 5). Tako „lažac i otac laži” i „čovjekouboji-ca od početka” (Ivan 8, 44). Njegovo je načelo: Primum nocere – Naškodi što možeš više, suprotno liječnikovu: Primum non nocere – Nemoj da bude gore! Ali ni žena ni muž nisu u svojoj slobodi odoljeli, pa su sa zabranjena stabla „dobra i zla” (Postanak 3, 5) okusili zlo! I tako umjesto da uspješno polože test, oni se uvedoše u napast s gorkim posljedicama, koje su osjetili i oni i mi, njihovo potomstvo. Kao kad bezobzirni otac prokocka kuću, pa svi ukućani ostanu i bez kruha za stolom i bez krova nad glavom. Čovjek je sa svojim zemljanim tijelom, koje je profunkcioniralo s tim novim aparatom razuma i volje, bio određen za „zemaljski raj” i za stablo života od či-jega bi roda „živio navijeke” (Postanak 3, 22). Ali zbog uzimanja toga „zamamljiva i poželjna”, a otrovna ploda, tijelo se, protiv Božje naredbe, opredijelilo za „prah ze-maljski”, od čega je i sastavljeno.

Bog, međutim, tu ne staje. Njemu nije do smrti posr-nula čovjeka, nego da ga pozove „da se odvrati od zloga

puta svojega i da živi” (Ezekiel 33, 11). Vječno i sretno. Po zakonu Božje zapovijedi i prokušane slobode. Doi-sta tako vidimo i doživljavamo da se ovo veličanstveno i ujedno bijedno, a u svakom pogledu tajnovito tijelo, koliko god dragocjeno i neprocjenjivo, smrću ipak raspa-da. A čvrstom vjerom držimo da duša, koja je očima ne-vidljiva, a po svome učinku i te kako primjetljiva, ostaje besmrtna. Tako, nakon smrti tijela, živa se duša ima po-javiti pred Božjim licem i dati račun za svoje misli, riječi i čine, tj. za sve ono što je u tijelu i s tijelom izvela. Ko-načno i Objava nam kaže, i zahtjev je pravde: „svi ćemo stati pred sudište Božje” (Rimljanima 14, 10), tako „da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo” (Druga Korinćanima 5, 10).

sMisao tiJela po utJeloVlJenJu. Milijarde osoba ljudskoga roda radovale su se kroz dugu povijest u svo-me tijelu zbog ugoda i žalostile zbog patnja, doživljava-jući da je ars longa, vita brevis – umijeće dugo, življenje kratko. Međutim, povijesnom činjenicom utjelovljenja Sina Božjega (koji je začet po Duhu Svetom od Djevice Marije i rođen prije dvije tisuće godina, nama u svemu sličan osim u svome božanstvu i u našem neposluhu), ljudsko je tijelo od toga čina poprimilo sasvim novi smi-sao, prema Božjem planu. Budući da se sȃm Bog odlučio na to da se Druga božanska osoba, vječni Sin, učovječi i uvremeni, zaključujemo da je on tomu ljudskom tijelu namijenio svoj smisao, ne samo kratkotrajni, dosmrtni, nego onaj vječni u nebu. U trogodišnjem javnom dje-lovanju Isus je neprebrojivu mnoštvu dokazivao da drži do ljudskoga tijela kao Božjega djela: primjerom je oči-tovao i druge je poučavao da se tijelu u njegovoj bijedi pomaže, da ga se u bolesti njeguje, u gladi utažuje, da se žednu pruži čaša vode, da se u znoju i radu odmori. Isus je osobito očitovao Očevo lice iskazujući milosrđe lju-dima u nevolji: slijepima vraćao vid, gluhima sluh, hro-mima hod. Krist je kao mjerilo naše konačne presude na Sudnjem danu naznačio da će to biti tjelesna djela čovje-koljublja. Ako smo drugima činili dobro: gladne hranili, žedne pojili, gole zaodijevali, neuke poučavali, bolesne liječili, otići ćemo među blagoslovljene. A ako smo tu zakazali, čeka nas muka prokletnika. Međutim, kad Isus uspoređuje vrijednost tijela i duše na ovome svijetu, on je nedvosmisleno jasan: „Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa” (Ivan 6, 63). Bog je „Bog živi”, naslov

Vlaho Bukovac, Sv. Luka evanđelist, ulje na platnu iz 1910., poluluneta

220x130 cm u svetištu župne crkve Sv. Nikole u Cavtatu.

Crkvica Sv. Luke na Lučinu brdu u Komajima.


do kojega on osobito drži! A činjenica Kristova uskrsnu-ća nagovješćuje da i sve nas čeka uskrsnuće tijela, i to pravedne – vječni život, a nepravedne – vječna osuda! A za to se opredjeljujemo već na ovome svijetu slobodnim izborom i životom.

sVeti luka, liJečnik. Kršćanstvo je od samih poče-taka primalo u svoje krilo ne samo običan puk, vjernike iz židovstva i iz poganstva, nego i istaknute umnike i uglednike: fi lozofe, teologe, bibličare; vatrena govornika Apolona (Djela apostolska 18, 25), pravnika Zena (Titu 3, 13), liječnika Luku (Kološanima 4, 14), stotnika Kor-nelija (Djela apostolska 10). Luka je bio rodom iz An-tiohije, glavnoga grada Sirije, gdje se mnoštvo građana dalo krstiti i gdje se prvi put Kristovi sljedbenici prozva-še „kršćanima” (Djela apostolska 11, 26). Vještinu me-dicine završio je u rodnome gradu. Providnost je htjela da svoje iscjeliteljsko umijeće pokaže u misijama diljem Rimskoga carstva kao pratitelj velikoga Pavla. A možda je kao osobni liječnik najviše pomagao upravo blaženo-mu Pavlu kojega je probadao „trn u tijelu” – „ostan puti” – „žalac u mesu” – stimulus carnis – skólops tē sarkí (Druga Korinćanima 12, 7), neka bolest koja ga je po-nižavala do zemlje. Kad joj nije više mogao naći lijeka, a Bog mu izričito poručio da mu ne će dignuti taj kom-pleks poniženja, samo zato da se Božja snaga usavršuje u njegovoj tjelesnoj slabosti (Druga Korinćanima 12, 9), on se prepustio Božjoj milosti, počeo se do iznemoglosti hvaliti svojim križem. Nije nikada zaboravio Božji dar: koliko ga god taj „trn u tijelu” smetao, nije mu priječio misionariti: od Atene do Rima, od Jeruzalema do Iliri-ka (Rimljanima 15, 19). Sam je doživio tu Božju milost. Jer nema većega i ljepšega lijeka za tijelo od umjerena i čestita rada! Ako je sveti Pavao mačem riječi možda i stvorio kakvu podjelu među ljudima, vjernicima i nevjer-nicima, liječnik Luka, vjerni Pavlov suradnik, unosio je neko zacjeljenje. I jednako je primao i bio primljen i od kršćana i od neznabožaca, jer svaki je čovjek jednako podložan potrebi liječenja i liječničkoj terapiji. Doktor Luka, liječnik opće prakse, uvijek je bio svjestan da on samo „rane zamotaje, a Bog zdravlje daje”. Koliko ih je pregledao, operirao, izliječio, nije nam zapisano. Ali

on je napisao Evanđelje Isusa Krista i opisao Djela apostol-skih prvaka Petra i Pavla te time čovječanstvu ostavio bo-žanske recepte za vječni život.

tri poruke mogli bismo sa-žeti da glase:

Prva: Bog je Tvorac ze-maljskoga i vječnoga života. Zato je vrhovnom zapovijeđu naredio: Ne ubij! – štiteći ži-vot kao svoj najveći dar. Ako čovjek želi uništiti tuđi i svoj život, mora biti svjestan te Božje zapovijedi i njezinih po-

Ivo Dulčić, Evanđelist Luka, 1972., skica za sjeverni polukružni prozor (244x152 cm) zborne crkve Sv. Vlaha u Dubrovniku. Snimio Božo Gjukić.

sljedica! Stoga poštuj čovjeka od njegova naravna začet-ka do njegova naravna svršetka!

Druga: Bog Otac u svome Sinu Isusu Kristu, umrlo-mu i uskrslomu, vjernima koji se drže njegova zakona ljubavi prema bližnjemu obećava vječni život u nebu gdje raste „stablo života” (Otkrivenje 22, 2) i gdje „smrti više ne će biti” (21, 4). Stoga pokaži dar bogobojazno-sti pred darom čovjekova života! Strahopoštovanje! Ne zato što su to rekli dr. Hipokrat i dr. Galen, nego zato što je to zapovjedio Gospodin Bog, Stvoritelj i Darovatelj života! Vi liječnici, katolici, polažete nadasve pred Bo-gom prisegu da ćete štititi i braniti ljudsko biće od začeća do preminuća, da ćete izvršavati svoje umijeće i svoje kršćanske obveze tako da ljudi „vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima” (Matej 5, 16).

Treća: Primjer nije samo Isus, liječnik svake vrste bolesti i milosrdnik u odnosu na svaku ljudsku nevo-lju i zlo, nego su primjer i toliki zdravstveni djelatnici u službi života, počevši od svetoga Luke, „ljubljenoga liječnika” – medicus carissimus – ho iatròs ho agapētòs (Kološanima 4, 14), do vas suvremenih, današnjih inter-nista, kirurga, ortopeda, otorinolaringologa, psihijatara i svih drugih liječnika. Blaženoga Luku, izvrsna liječ-nika, nije ništa priječilo da bude i izvrstan vjernik; da ne bude u službi samo tijela, nego i ljudske duše. Eto uzora! Iz njegove liječničke ordinacije nije nam ostao nijedan medicinski instrument: ni pinceta, ni škare, ni stetoskop. Ostalo je evanđelje Isusa Krista, koje je on znanstveno „pomno ispitao od početka” konzultirajući „očevidce i sluge Riječi”, te osobno uvidio, uvjerio se i napisao sve „po redu” (Luka 1, 1-4) nama na spase-nje, da imamo vječni život, u izobilju. Vama liječnicima iskreno zahvaljujemo na vašem zdravstvenom radu. I žarko molimo neka vam svima, i ovima kojih je više od 2.300 učlanjenih u Hrvatsko katoličko liječničko društvo i ostalima, kojih je u svemu više od 11.000 registriranih u Hrvatskoj, svemogući Bog obilno isplati svojim darom zdravlja i milosna blagoslova, po zagovoru vašega ne-beskog zaštitnika svetoga Luke, liječnika i evanđelista!

mostarsko-duvanjski biskup i trajni apostolski upravitelj Trebinjsko-mrkanske biskupije


Hodočašće Gospi od Škrpjela i blaženoj Ozani

zorana koroMan

Dubrovačka Katedralna župa organizirala je u nedje-lju 23. listopada 2011. hodočašće u svetište Gospe od Škrpjela i u Kotor. Autobus s 48 hodočasnika najprije se zaustavio u Perastu. Barkom smo se prevezli na otok Gospe od Škrpjela. Tamo nas je srdačno dočekao don Srećko Majić koji već četiri desetljeća živi u Perastu i is-crpno nas informirao o dva otočića: Sv. Juraj i Gospa od Škrpjela, koji se nalaze ispred Perasta, kao i o vjerskim objektima na njima i vrijednim umjetničkim djelima u njima.

Otok Sv. Juraj prirodni je otok tj. prirodna uzvisi-na širokoga podmorskog grebena, dok je otok Gospe od Škrpjela nastao dugotrajnim nasipanjem kamenja (i potapanjem starih isluženih jedrenjaka) oko jedne gole hridi toga istog podmorskog grebena, odnosno oko „Škrpjela”(ili škrpa) kako je narod nazivao morsku hrid, po čemu je i umjetno stvoreni otok dobio ime.

Sjećanje na stoljetni mukotrpni postupak stvaranja i postupnoga povećavanja otočića nasipanjem kamenja oko hridi očuvalo se stoljećima do današnjih dana u tra-dicionalnom običaju-obredu fašinade, nasipanja kame-nja oko otoka na dan 22. srpnja, koji se dan slavi kao rođendan ovoga zavjetnog otoka (budući je gradnja prve male kapele počela 22. srpnja 1452.). Svake godine na taj dan sve barke iz Perasta napunjene kamenjem i po-vezane jedna uz drugu, svečanim ophodom duž obale, uz pjevanje tradicionalnih pjesama, otplove prema Gos-pinom otoku nasipati kamenje oko njega, nastavljajući tako višestoljetnu tradiciju čuvanja Gospina svetišta.

Na Sv. Jurju su još Iliri i Rimljani podizali utvrde, a očuvani obrambeni zidovi s puškarnicama potvrđuju da je u vrijeme mletačke, francuske i austrijske vladavine Bokom ovaj otok korišten kao vojna utvrda. Prva crkva na otoku Sv. Jurja postojala je vjerojatno već u IX. stolje-ću, a prvi arhivski podatak je iz 1166. godine kada opat Sv. Jurja nazoči posvećenju crkve Sv. Tripuna u Kotoru, pa je nedvojbeno da su redovnici sv. Benedikta puno pri-je toga na otoku izgradili i benediktinski samostan.

Uslijedio je posjet Kotoru gdje smo prvo posjetili ka-tedralu Sv. Tripuna. U njoj nas je dočekao don Anton Belan koji nas je proveo kroz crkvu i njezinu povijest. Katedrala Sv. Tripuna jedna je od najstarijih katoličkih i uopće svih crkava u Europi, pa je starija i od crkve Notre Dame u Parizu i bazilike Sv. Petra u Rimu. Njezina je izgradnja počela 1124. godine, na ostatcima prethodne crkve iz IX. stoljeća, a dovršena je i posvećena 19. lip-nja 1166. Veličinom, ljepotom i drevnošću Katedrala se od izgradnje isticala među brojnim kotorskim katoličkim crkvama, kojih je još u drugoj polovici XVIII. stoljeća (uz sedam samostana) bilo 30. Izvorni izgled Katedrale izmijenjen je obnovama nakon brojnih potresa koji su je

znatno oštetili, osobito oni iz 1537., 1563. i 1667. koji je potpuno srušio zapadnu fasadu i romaničke zvonike, pa su je Kotorani od 1671. do 1683. obnovili izgradivši zapadnu fasadu, trijem s terasom i nove zvonike, od kor-čulanskoga kamena i u baroknom stilu. Zvonici su visoki 33 i 35 metara, a sjeverni je ostao nedovršen zbog teških ekonomskih prilika u Kotoru u to doba. U zvonicima je pet zvona, a najstarije je iz 1670. godine – zavjetni dar Kotorana poslije velikog potresa 1667. Katedrala Sv. Tripuna jedinstvena je po bogatstvu radova duhovne i svjetovne vrijednosti. U crkvi se između ostaloga nalaze freske iz XIV. stoljeća i bogata riznica s radovima doma-ćih i mletačkih zlatara XIV. i XV. stoljeća.

Nakon stolne, u Kotoru smo posjetili i zbornu crkvu Sv. Marije podignutu 1221. na mjestu starokršćanske ba-zilike. U njoj počiva blažena Ozana Kotorka čije je tijelo do danas ostalo neraspadnuto. Reljef na njezinu sarko-fagu izradio je Antun Augustinčić, a brončane reljefe s prizorima iz Blaženičina života na dvokrilnim ulaznim crkvenim vratima izradio je Vasko Lipovac. Blažena Ozana Kotorka umrla je 27. travnja 1505. godine na gla-su svetosti, a štuju je ne samo katolici nego i pravoslavni vjernici. Papa Pio XI. proglasio ju je blaženom 21. pro-sinca 1927. godine moleći njezin zagovor za jedinstvo kršćana.

Puni lijepih dojmova, duhovno obogaćeni i zadovoljni vratili smo se doma nakon što smo se pomolili i pjevali u svakoj od crkava koje smo posjetili.

[email protected]

Sjećanja iz djetinjstvaiVo grBić*

Živeći u Gradu unutar zidina od malih nogu, svakod-nevno sam čuo zvona brojnih crkava, posebno za velikih festa [blagdana], kad su se istodobno sva oglašavala. To bi bio povod da izađemo na prozore i prepustimo se mi-lovanju zvučnih valova.

Kako onda ne zaviriti u te prostore iz kojih su se čuli tako bogati zvukovi? Prvi su dojmovi najsnažniji: veli-čina prostora, brojni oltari sa slikama i kipovima, boga-te tkanine, naročito crvene, pa svijećnjaci svih veličina na oltarima, golemi lusteri sa stotinama voštanih svije-ća koje je fra Pasko dugim štapom palio i gasio u crkvi Male braće.

Sjećam se crkve Svetoga Vlaha za Feste, izvana obilno ukrašene brojnim vijencima lovorike i stotinama žarulja. Noću mi je to sličilo na svečano ukrašenu princezu, a iznutra na ukrasnu crvenu škatulu [kutiju].

Svi su zidovi oko slika bili pokriveni crvenim dama-stom, a stupovi crvenim velutom [baršunom]. Odsjaji sre-brnih i zlatnih svijećnjaka, pa prelijevanje zlatnih nijansi na portativu [kućištu] orgulja bili su prava svečanost za oči. Doda li se tome miris tamjana i okus blagoslovljenih okruglih kolačića, pa opijajući zvuk orgulja i moćni pjev


mješovitog pjevačkog zbora, ugođaj je bio potpun za sva osjetila.

Budući da smo svakodnevno išli na večernji blago-slov, ubrzo smo počeli asistirati pred oltarom u bogo-služju. Ministrirao sam po mnogim crkvama, prema po-trebama, a najviše u Jezuita [Isusovaca], naročito otkad sam postao član Male križarske glazbe. U jedinoj pot-puno oslikanoj crkvenoj apsidi u Dubrovniku s velikim nebom i mnoštvom svetaca i anđela na oblacima nalazio sam priliku za divljenje, ali i kritičko razmišljanje. Neki oblaci su mi se činili previše kruti, kao da su od kartona, a neke figure pretvrde i premišićave. Najdraži mi je bio sv. Ignacije u mekanom sjaju svoje ekstaze. Vjerujem da je svakodnevno promatranje te bogato oslikane apside utjecalo da se u meni razbudi već postojeća sklonost pre-ma likovnim umjetnostima. Bogu hvala!

Mi, mali ministranti, bili smo jako ponosni što može-mo dodirivati, čistiti i nositi brojne lijepe predmete koji služe u bogoslužju. U prvom redu teške misale s debelim koricama i prekrasnim inicijalima u boji i skladno slože-nim tekstom. Vjerojatno se tu začela moja ljubav prema lijepo oblikovanim tekstovima i ilustracijama.

Sjajni predmeti od srebra i zlata: svijećnjaci, kadio-nice, kaleži i monstrance [pokaznice] u nama bi uvijek izazivali divljenje i ljepotom svog oblikovanja i pleme-nitošću materijala. Razmještali smo vrlo vitke staklene vaze samo s jednim cvijetom i one široke s buketima ili bogatim cvjetnim aranžmanima.

A tek tkanine! Od djevičanski bijelih, često sa širokim i bogatim čipkama, preko sjajnih misnica do teških pla-

števa od brokata koje smo morali u dvoje pridržavati pri oblačenju. Sve je bilo u četiri osnovne crkvene boje: bi-jeloj, crvenoj, zelenoj i ljubičastoj.

Kako ne biti slikar kad si se kretao u takvoj raskoši boja?

U jezuitskoj crkvi za hladnih zimskih dana organizi-ralo se četrdesetosatno klanjanje. Tad smo mi, mali kri-žari, u svečanim uniformama stražarili nepomično cijeli sat u stavu mirno s lijeve i desne strane oltara, čuvajući Hostiju u bogato ukrašenoj zlatnoj monstranci: Presveti oltarski sakramenat. Znalo se dogoditi da drugi dječaci dođu do balustrade [ograde od kamenih stupića] pred oltarom, koje više nema, pa nas miganjem i drugim ge-stama pokušavaju uznemiriti. Nisu uspijevali. Bili smo čvrsti i disciplinirani. Znali smo što je naša dužnost, a i da je vezana sa Svetim.

U toj su crkvi bile manje orgulje s mijehom na nožni pogon. Mi ministranti bismo se redali gazeći usporedno dvije poluge povezane s mijehom, držeći se rukama gore za prečku. Za dugih večernica taj zadatak bi se otegnuo. Često smo bili umorni, a posebno neraspoloženi ako bi nas taj zadatak čekao više puta za redom. Događalo se da bi neki od nas, kojeg bi zapala dužnost da gazi mijeh, napustio svoje „radno mjesto” pa bi se u crkvi čula samo molitva vjernika bez pratnje orgulja: „Isuse blaga i poni-zna srca, učini srce moje po srcu tvome!”

U tom razdoblju bilo je i dječje nestašnosti i domišlja-tosti. Budući da smo znali da će nas majke nakon povrat-ka kućama pitati: „Što je velečasni prediko [propovije-dao]?”, bilo je odlučeno da na večernju misu pođu samo

Vjernici pred Gospom nakon blagoslova ruža na Dan svete Terezije od Maloga Isusa 1934. Najniži dječak u prvom redu je Ivo Grbić.


dvojica koji će nam prepričati što je prediko, a mi drugi ćemo se zabavljati na ulici u igri.

Moja obitelj povezana je s crkvom Domino još otkad smo doselili u Grad. Tada je njome upravljao blagi don Vice Vodopić – bucmast, sijed, dobroćudan, a moj je otac Mato (rođen 1898., podrijetlom iz Župe dubrovač-ke) čistio i uređivao crkvu, na misama skupljao lemozinu [milostinju] i nosio barjak crkve u procesijama. Za vri-jeme Drugoga svjetskog rata mome su vršnjaku Hrvoju Filičiću povjerili ključ crkve, pa smo smjeli sami ući i brinuti o redu i čistoći: mijenjali smo vodu u vazama s cvijećem, brinuli se da na vrijeme bude ražarena ugljena za kadionice i potezali konop zvona. Također sam mi-nistrirao vjeroučitelju don Josipu Schmidtu za vrijeme svibanjskih pobožnosti za gimnazijalce.

Za božićnih blagdana pjevalo se svih 30 kitica Pijeća („U sej vrijeme godišta”) uz pratnju mandolina, tamburi-ca, a kasnije i violina. Taj se lijepi običaj održao do danas kad crkva bude pretijesna da primi sav Božji narod.

Za feste Svih svetih u crkvi Domino služila se svečana pjevana misa. Imao sam dužnost nositi kadionicu i posu-du s tamjanom. Prije evanđelja, kad se po sredini oltara trebalo posuti tamjan na užareni ugljen, izašao sam i pru-žio kadionicu. Ali posude s tamjanom nije bilo. Zabora-vio sam je u sakristiji. Kadilo se bez dima tamjana.

Na Festi svetog Vlaha 1941. majka je brzo vodila za ruku mene devetogodišnjaka na istočni ulaz u crkvu Sv.

Vlaha da vidim kako rektor crkve, kanonik dum Miro Taljeran pred glavnim oltarom grliča bana Banovine Hrvatske Ivana Šubašića. Ban je kleknuo na veliko po-zlaćeno klecalo presvučeno crvenom svilom koje me i danas na podnevnoj misi podsjeća na taj doživljaj.

Kad bi se zavezala crkvena zvona u Velikoj setemani [tjednu] njihovu bi ulogu preuzele drvene zvrčoke, koje smo mogli kupiti na sajmu na Gundulićevoj poljani za Feste sv. Vlaha. Čulo se klopotanje i u crkvi od onih naj-manjih do najveće pred bočnim vratima Katedrale koju je vrtio stari, niski, cotavi [šepavi] sakristijan.

Ispred Kneževa dvora bilo je veliko slavlje na Veliku subotu. Stari mršavi Talijan, s crnom krpom preko lije-voga oka, vješto bi izrađivao rokete [bombice] u razru-šenoj kućici na osami iznad Orsule, daleko od grada. On bi postavio niz drvenih stupaca u duljini od pedesetak metara, s obje strane korniža [kanala], i povezao ih fiti-ljem. Na svakom metru na toj vrpci bila je postavljena jedna bombica koja bi strašno eksplodirala, a iz papir-natog saketa [vrećice] u njezinoj blizini razletjeli bi se suhi keksi ili zahare [tvrdi slatkiši omotani u papir]. Mi bi dječaci brzo trčali dohvatiti koji keks, pa je bilo vike, gužve i padova. Nakon pucnjave pustili bi u zrak golemi papirnati šareni balon ispod kojega je plamsala vatra no-seći uvis zanjihani kartonski lik uskrsloga Isusa. Pratili smo široko otvorenih očiju taj veličanstveni prizor sve dok balon ne bi preletio Srđ.

Za ljetnih žega roditelji bi predvečer često iznosili sto-lice i sjedali oko kućnih vrata, a nekad i na skalinima crkve Domino. Pale bi ćakule. Roditelji bi pazili da se ne bi čula koja gruba riječ ili, ne daj Bože, kakva bestimja [psovka]. Zna se što bi nakon toga činio vitki prut [šiba] od šipka, koji je uvijek bio zataknut iznad slike kojeg sveca ili Majke Božje, koja me je uvijek promatrala iz kojeg god bi je kuta sobe gledao.

Za Prvu pričest, koja mi je bila u Gospi, kao i krizma godinu kasnije, uoči Drugoga rata, majka mi je naručila od jedne sarte [krojačice] iza Groblja na Boninovu ma-rinericu [bijelo mornarsko odijelo s košuljom prugastih plavih vrpci]. I nakon prve pričesti, svake smo nedjelje išli redovito na pričest. Jedne nedjelje ujutro bez maj-čina dopuštenja pojeo sam kocku cukara [šećera] prije Mise. A tada je post prije pričesti bio obvezan od ponoća. Taj me grijeh jako progonio pa sam se pošao ispovjediti. Svećenik u sakristiji Male braće, padre Mijo Brlek, utje-šio me da se to i drugima događa. Osim toga, on me po-učio da na ispovijedi ne treba ponavljati koje sam grube riječi govorio, nego da samo navedem da sam to činio, po prilici koliko puta i da se zbog toga kajem.

Od kad znam za sebe, sjećam se da me Mama nauči-la da se prije spavanja prekrstim [prekrižim] i smolim molitvicu anđelu čuvaru: „Anđele moj dragi, moj čuvaru blagi, budi tebi hvala što me čuvaš mala. Čuvaj me dok živim, da ništa ne skrivim...”

Dubrovački slikar, rođen 25. listopada 1931., prisjeća se djetinjstva u Gradu od 1934.

Mali križari ispred Jezuita 1942.: don Josip Schmidt, Baldo Mladošević, don Danko Gatić

A. Marčić, Tonći ZadilIvo Grbić, Ivo Ljepotica

Srećko Cetinić, Mato Arbulić, Tonko RadicaSlobodan Vranješ


Znanstveni skup o našem najznanstvenijem župljaninu

Na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu na Jordanovcu 4. studenoga 2011. održan je međunarod-ni znanstveni skup o filozofiji Ruđera Josipa Boškovića (1711.-1789.), koji je rođen i kršten prije 300 godina u Gradskoj župi Gospe Velike u Dubrovniku. Iz preda-vanja izdvajamo: Bošković je živio, studirao, a zatim i predavao otprilike trideset godina u Rimskom kolegiju (1727.–1757.). To je bilo najmirnije i najplodnije razdo-blje njegova kozmopolitskog i iznimno aktivnoga života. (Simone D’Agostino)

Ruđer je prvenstveno poznat kao znanstvenik koji se istakao na mnogim područjima: od matematike, fizike, kemije, optike, astronomije do glazbe, arheologije i pje-sništva; koji je anticipirao mnoga dostignuća novovje-kovne znanosti, i napokon, koji je autor po mnogima revolucionarne teorije sila. Sve to, ali i njegovi vlastiti iskazi, upućuju na njegovu vjeru u mogućnost napredo-vanja ljudskog znanja. (Erna Banić–Pajnić)

Da bi dokazao da je svijet Božje djelo, Ruđer osporava tvrdnje onih koji smatraju da je nastao slučajno odnosno nekom nužnošću ili da postoji oduvijek, sam po sebi, i da se ravna po svojim zakonima. Protiv slučajnog nastanka do-kazuje da je broj mogućnosti svega onoga što treba za sa-stav svijeta beskonačan, a ne konačan, pa bi se neizmjerno vjerojatnije trebalo očekivati neki nered, a ne red. Da bi se izabrala jedna od mogućnosti u kojoj vlada red, trebala bi Božja beskonačna sila. Ruđer dokazujući da je beskonačna moć slobodnoga bića razlog zašto negdje postoji određeni broj točaka, a ne neki drugi i zašto je kolikoća neke tva-ri tolika, a ne neka druga. Razlikujući prethodnu i budu-ću vječnost, obrazlaže da tvar nije imala vječno gibanje i nije mogla postojati oduvijek, pa zaključuje da ju je Bog stvorio. Na temelju toga Bošković zaključuje da Bog ima beskonačnu moć, slobodu, spoznaju i mudrost. Zrak i sila teža, primjerice, upućuje na Tvorca prirode. (Ivan Tadić)

Ljudski duh očigledno ima svojstvenu potrebu redu-cirati složene stvarnosti i sadržaje na jednostavnija i te-meljnija načela. U prirodnim znanostima ta tendencija dolazi do izražaja u nastojanjima da se što je moguće manjim brojem elementarnih sila i elemenata protumači gotovo nepregledna složenost materije i njezinih svojsta-va. U tom smislu Boškovićeva Teorija prirodne filozofi-je nedvojbeno predstavlja prvi pokušaj „teorije svega” (Theory of Everything). U njoj Ruđer postulira jedinstve-ne elementarne djeliće (puncta), umjesto četiriju vrsta atoma klasičnog „atomizma”, te nadomješta Newtono-ve tri temeljne sile jednom jedinom univerzalnom silom (curva Boscovichiana). S ovom je teorijom bio ispred svog vremena, pa stoga ne čudi što njegov model mate-rije iz današnje perspektive ne bismo označili kao teoriju u modernom smislu riječi, već prije kao hipotezu ili geni-jalno naslućivanje (inspired guesswork), koje istodobno predstavlja značajan misaoni poticaj te nužan korak na putu do današnjeg shvaćanja tvari. (Hans Ullmaier)

Slike iz Gospe na izložbi o renesansnom slikarstvu

Sukladno Posudbenom ugovoru od 13. listopada 2011. Župni ured Gospe Velike iz Dubrovnika posudio je 8. studenoga Galeriji Klovićevi dvoru u Zagrebu pet slika iz XVI. stoljeća za izložbu Renesansno slikarstvo u Hr-vatskoj koja je održava u Klovićevim dvorima u Zagrebu od 22. studenoga ove godine do 22. siječnja 2012. Na toj se izložbi prvi put može vidjeti pedesetak najvažni-jih djela vodećih slikara toga razdoblja koja su hrvatski naručitelji kupovali mahom u vrijeme njihova nastanka.

Od katedralnih umjetnina posuđena su dva dijela Ti-zianova poliptiha iz Svetišta: donji lijevi (Sv. Vlaho i sv. Lazar) i donji desni (Sv. Nikola i sv. Antun opat), oba ulje na platnu 200x55 cm; Gospa s Djetetom prema Rafae-lovoj Madonni della Seggiola iz Moćnika, tempera na drvu 72x72 cm; Gospa s Djetetom i anđelima Domenica Puliga, tempera na drvu 87x63 cm i Poklonstvo pastira, ulje na platnu 272x164 cm.

Uz blagdan sv. Stanislava Kostke (13. studenoga)

Čestitka za imendanBiskup antun škVorčeVić

Prečasni gospodin dr. Stanko Lasić, DubrovnikPoštovani i dragi Stanko!Evo ti majke (Ivan 19, 27). Od srca Ti čestitam imen-

dan! I Tebe je Isus povjerio svojoj Majci kad Te je u sve-tom Krštenju prihvatio kao svoga brata, a u sakramentu svetoga Reda pridružio sebi Glavi i poslao da djeluješ u njegovoj Osobi.

Radujem se s Tobom i zahvaljujem Isusu Kristu na tom neprocjenjivu daru te molim njegovu Majku da Te svojim moćnim zagovorom čuva da ostaneš vjeran svo-me svećeničkom izabranju i poslanju.

Uz bratski pozdrav u Gospodinu i njegovoj Presvetoj Majci.U Požegi 9. studenoga 2011.

Antun Škvorčević, požeški biskup

Zahvala za ljetovanje u Grgurićima i poziv na susret mladih u Sisak

don stJepan Barić*Poštovani don Stanko,Ponajprije izražavam iskrenu zahvalnost u ime tri-

deset troje mladih i svoje osobno za prekrasne trenutke koje ste nam priuštili da provedemo u Slanom. Za mla-de vjernike iz moje župe Dubranec to je bilo vrlo lijepo iskustvo koje će pamtiti do kraja života. Omogućili ste nam da uz odmor i druženje učvrstimo vjeru i zajedniš-tvo kao zajednica Isusovih prijatelja.

Znamo da se ne možemo odgovarajuće odužiti, ali ipak imam prijedlog. Naime, budući da se 5. i 6. svibnja


2012. u Sisku održava Susret hrvatske katoličke mladeži, pozivamo mlade iz Vaše Biskupije da budu naši gosti. Mnogi mladi i iz naše Župe sudjelovat će u tom susre-tu, a mnogi moji župljani žele primiti veći broj mladih u svoje domove. Želja nam je zato da budete naši gosti nakon susreta u Sisku u subotu navečer i zajedno s nama sudjelujete u našem nedjeljom bogoslužju. Nadam se da ćemo na području Župe moći smjestiti oko 300 mladih. Pozivamo vas da to budu upravo mladi iz Dubrovačke biskupije! Tako bismo mogli zajednički slaviti Boga u taj, za mlade, tako važan dan!

Želim Vam dobro zdravlje i Božji blagoslov u svim nastojanjima!U Dubrancu 12. studenoga 2011.

župnik u Dubrancu; [email protected]

Imenovan katedralni ispovjednikOdlukom broj 756/2011 od 16. studenoga 2011. dubro-

vački biskup Mate Uzinić razriješio je don Ivana Penavu službe upravitelja župe Sv. Nikole u Cavtatu i imenovao ga katedralnim ispovjednikom s ovlastima kanonika po-korničara. U odluci Biskup ističe: „U službu katedralnog ispovjednika s ovlastima kanonika pokorničara uvest će Vas katedralni župnik don Stanko Lasić pred kojim ćete položiti propisanu ispovijest vjere i prisegu o vjernom obavljanju službe. Koristim prigodu da Vam zahvalim za Vaš predani rad tijekom Vašeg svećeničkog života kao i za dvogodišnje pastoralno služenje vjernicima župe Sv. Nikole u Cavtatu. Nadam se da ćete tako nastaviti čini-ti i u vrlo odgovornoj službi katedralnog ispovjednika s ovlastima kanonika pokorničara kako bi se naša Kate-drala i kroz tu dimenziju dostojno pripravila na veliki jubilej tristote obljetnice njezine sakralne upotrebe. Neka Vas u tom nastojanju prati Božji blagoslov i zagovor bla-žene Djevice Mairje koju u našoj Katedrali slavimo kao Gospu od Porata i svetoga Vlaha, nebeskoga zaštitnika grada Dubrovnika i Dubrovačke biskupije.” Odluka stu-pa na snagu 7. prosinca 2011., a supotpisao ju je kancelar Dubrovačke biskupije msgr. Ivan Šimić.

Biskup Uzinić tom je odlukom očitovao posebnu skrb o svojoj stolnoj crkvi svjestan da Gospa ne može udo-voljiti funkcijama duhovnoga središta Biskupije, hodo-časničkog odredišta, kaptolske, pa ni župne crkve bez stalne ispovjedničke službe. Naime, Katedrala je prvo mjesto gdje bi val Božje milosti trebao potapati ljudske opačine da Božji sinovi umru grijehu i nanovo se odoz-gor rode na život.

Vjernici koji u sakramentu pomirenja priznaju grijehe, za njih se kaju i imaju nakanu popraviti se, po ispovjed-nikovu odrješenju dobivaju od Boga oproštenje grijeha počinjenih nakon krštenja i ujedno se izmiruju s Crkvom koju su ranili griješeći. U ispovijedanju svećenik obav-lja ulogu i suca i liječnika; Bog ga je postavio za slu-žitelja istodobno božanske i pravednosti i milosrđa da bi radio za Božju čast i spasenje duša. Da vjernik primi

spasonosni lijek sakramenta pokore treba biti raspolo-žen odbaciti počinjene grijehe i odlučiti popraviti se te se tako obrati Bogu. Vjernik je obvezan ispovjediti sve teške grijehe po vrsti i broju počinjene poslije krštenja koji još nisu izravno otpušteni ni priznati u pojedinačnoj ispovijedi, a kojih je svjestan nakon brižljiva ispitivanja sebe. Svaki vjernik, pošto je došao u godine rasuđivanja, obvezan je barem jedanput godišnje iskreno ispovjediti svoje teške grijehe. Pri tom je slobodan birati u koga će se ispovjediti.

O mjestu za ispovijedanje hrvatski su biskupi 12. li-stopada 1994. odredili: „U svakoj crkvi neka bude barem jedna ispovjedaonica s čvrstom rešetkom. Osim toga, neka se po mogućnosti uredi u crkvi ili bogoslužnom prostoru prikladno mjesto gdje će se ispovijed moći oba-viti u slobodnom razgovoru, a pokornik će po želji sje-diti ili klecati.” Na dnu dubrovačke prvostolnice, između glavnih i bočnih vrata nalaze se dvije tradicionalne ispo-vjedaonice od drva s čvrstom rešetkom između pokorni-čara i pokornika. Predviđeno je da ispovjednik sjedi, a pokajnik kleči. Katedrala za sada nema prikladno mjesto (sobu) gdje se ispovijed može obaviti u slobodnom raz-govoru, licem u lice, u otvorenom prostoru dok pokornik prema želji sjedi ili kleči, ili anonimno, sa zaslonom i klecalom tko se želi ispovjediti anonimno, odnosno sa stolcem ako zbog starosti ili bolesti ne može klečati.

Kanonik je jedan je od članova kaptola, zbora sve-ćenika čija je zadaća svečanije obavljati bogoslužne obrede u stolnoj (katedralnoj) ili zbornoj (kolegijalnoj) crkvi. Snagom službe kanonik pokorničar ima redovi-tu ovlast odrješivati od grijeha sve vjernike Biskupije i strance koji se u njoj zateknu, a pripadnike Biskupije i izvan područja Biskupije.

Nadati se da je imenovanje katedralnoga ispovjednika s ovlastima kanonika pokorničara prvi korak prema po-novnoj popuni ispražnjenih mjesta u Stolnom kaptolu svete Marije u Dubrovniku i uspostavi punih kanoni-kata. Naime, Dubrovački kaptol (Capitulum Ragusinum) spominje se u povijesnim izvorima od 9. travnja 1198., „kanonici Svete Marije” od 11. lipnja 1259., a „Kaptol svete Marije” od 20. kolovoza 1297. No, on je kao usta-nova stariji od toga jer se njegovi dostojanstvenici spo-minju još ranije: u kolovozu 1023. njegov arhiđakon, a godine 1108. arhiprezbiter i primicerij. Sada je na snazi

Don Ivan Penava novi je stalni ispovjednik u Gospi.

Statut Kaptola iz 1846., ali kako je zadnji kanonik umro 2004. godine, Kaptol sada nema živućih članova.

Don Ivan Penava, di-plomirani teolog i profesor germanistike, rođen je na Batinu kraj Posušja 5. velja-če 1938. Peto je od šestoro


djece, ima četiri sestre i jednoga brata. U Dubrovniku je pohađao pet razreda sjemenišne gimnazije (1954.-1959.) i tu ga je, u stolnoj crkvi Gospe Velike, biskup Pavao Bu-torac 27. lipnja 1965. zaredio za svećenika. Teologiju je studirao u Zadru (1961.-1965.) i Zagrebu (1967.-1968.), a germanistiku u Skopju. Imendan mu je 24. lipnja. Bio je župnik u Žuljani (10.6.1966.-17.2.1971. i 10.4.1983.-19.9.1993.), Trsteniku (15.9.1968.-17.2.1971.), Putniko-vićima (17.2.1971.-19.9.1993.), Orebiću (1993.-2009.) i Cavtatu (2009.-2011.). Novoimenovani katedralni is-povjednik će, nakon što cavtatsku župu preda don Matu Karamatiću, doseliti u Grad. Stanovat će u Biskupijskom sjemeništu.

Na 20. obljetnicu obrane Gradadon stanko lasić*

Na ulazu u najveće vojničko groblje u Europi, ono u Redipugli, između Trsta i Gorice, na kojem počiva sto ti-suća vojnika palih u Prvome svjetskom ratu, stoji natpis: „O vi koji ovdje dolazite, ako niste osjetili ništa od onoga za što smo mi dali život, onda mi ovdje stojimo uzalud“.

Na ovom mjestu ispod Križa na Boninovu okupljamo se više puta tijekom godine da pokažemo kako ljudi koji ovdje počivaju nisu pali uzalud jer je plod njihove žrtve slobodan Dubrovnik i slobodna i suverena Republika Hr-vatska. Naraštaj koji je podnio taj teret obrane, a najviše branitelji koji ovdje čekaju uskrsnuće, dostojni su onih naših pređa od kojih smo naslijedili skladnost i Grad kao njezino ukamenjenje; od kojih baštinimo dubrovački za-vičaj, hrvatsku Domovinu i dvije ključne poruke: da se sloboda ne prodaje ni za sve blago, zlato i druge vražje ponude, te da osobnome probitku, pa i životu, treba pret-postaviti zajedničko dobro.

Dolazimo ovdje iskazati poštovanje, zahvalnost i lju-bav njihovoj nesebičnosti. Pristupamo ovome mjestu i zbog nas samih, zato što se ovdje ispunimo i nadahnemo njihovom hrabrošću kojom su se, gotovo goloruki, odu-prli dobro naoružanom i razjarenom neprijatelju. Ovdje se najbolje učimo zajedništvu koje ih je krasilo, istini koja ih je vodila, cilju kojem su težili. A zajedništvo u Domovinskome ratu temeljna je vrjednota kojoj smo svjedoci. Ona je postojala i na prvoj crti obrane i u po-zadini, u dopremi oružja, hrane, plina, u Bolnici, po ško-lama, hotelima, skloništima; dijeleći kruh, vodu, svijeće, naranče i rogače. Kad smo bili solidarni i dijelili među se ono malo što smo imali, bili smo zadovoljni i imali smo dosta.

A molitva po crkvama i skloništima bila je čvrsta sva-kodnevna poveznica s onima na bojištu s krunicom oko vrata koja je podizala moral i podgrijavala nadu u konač-nu pobjedu.

Ovdje svaki put osjetimo da smo dužni čuvati i širi-ti istinu o Gradu koji nije razmišljao o predaji nego o pobjedi jer ljudi koji ovdje počivaju nisu uzmicali nego

napredovali, korak po korak. I baš na današnji dan ta je istina potpuno izašla na vidjelo jer se na Srđu vodila po-vijesna bitka koja je zadivila svijet, promijenila odnose snaga i otvorila put prema oslobođenju Grada i dubro-vačkoga kraja.

Na današnji su nam dan, oni koji su nosili petokrake na glavama, srušili Križ na Srđu, ali nisu mogli srušiti naše ljudsko samopoštovanje, vjerničko dostojanstvo, hrvatski ponos i dubrovačku samosvijest. Ovdje uvijek iznova dolazimo reći hvala onima koji nisu sumnjali, koji su nam iskazali krajnju samoprijegornu ljubav – po-ložili svoj život da bismo mi mogli slobodno živjeti, koji su nam pokazali što je to spremnost na žrtvu, volja i sr-čanost da se ostane na svojoj zemlji i obrani svoj dom. Srpskocrnogorski napadač htio nas je slomiti uskratom vode, struje, telefona, nepostojanjem higijenskih uvjeta i nestašicom hranom, a samo nam je ojačao ufanje u Boga, gospodara ljudske povijesti, da nas On ne će ostaviti. Barbari s istoka htjeli su nas poniziti rušenjem svetinja, crkava i grobova, a samo su nas učvrstili u temeljnim istinama naše vjere i čovječnosti, da će zlo proći i da, za razliku od ovozemaljskih sudova, Božjemu sudu nit-ko ne će umaći te da će on suditi po pravdi. Njegova je vjerodostojna riječ: „Za vašu krv, za vaš život, tražit ću obračun: tražit ću ga od svake životinje; i od čovjeka za njegova druga tražit ću obračun za ljudski život” (Posta-nak 9, 5).

I danas, nakon dvadeset godina, kao da osjećamo miris baruta i paljevina, zatrpanih ulica od kupa s krovova, ga-reži Imperiala, Libertasa, gradskih palača, a kroz sve to u našim srcima odjekuju poklici naših branitelja sa Srđa i Sustjepana kojima smo se onda i danas dičili i dičimo.

Vraćajući se s ovoga svetog mjesta svatko od nas treba osjetiti domoljubni zov: nastaviti ondje gdje su oni stali, graditi ono što su oni započeli, čuvati ono što su oni po-stigli, voljeti ono što je njima bilo najdraže: dom, Grad, zavičaj, domovinu.

Pomolimo se za njihove plemenite duše, njihovoj rodbini i suborcima stisnimo ruku u znak priznanja i za-hvalnosti te pođimo svi zajedno na Brsalje i Stradun i pokažimo da je ovaj Grad obranjen ponajprije hrabrošću i žrtvom domaćih sinova i velikodušnim zalaganjem svih drugih hrvatskih branitelja koji su stizali u pomoć iz svih krajeva Lijepe naše i naših sunarodnjaka iz Bosne i Her-cegovine.Na Boninovu 6. prosinca 2011.

ratni i sadašnji gradski župnik

O ratu v. Glas iz Dubrovnika, br. 12 od 19. studenoga 1991., str. 1 (don Stankovo pismo papi Ivanu Pavlu II. iz najvećega zatvora na svijetu 8. XI. 1991.); Našu Gospu, br. 13/1998., str. 14-15 (ratna iskustva Gradske župe), br. 21/2000., str. 12-14 (govor 6. XII. 2000.), br. 24/2001., str. 12-14 (propovijed 6. XII. 2001.) i br. 42/2010., str. 38-43 (ratne fotografije i Plač Jeremije proroka).


KRŠTENIGospodin Isus, koji je dao gluhima sluh, a nijemima

govor, udijelio ti da uskoro možeš primati njegovu riječ svojim ušima i ispovijedati vjeru na hvalu i slavu Boga Oca.

Krštenik ... je primio prvi i osnovni sakrament dana...; roditelji mu se zovu...Blaž Di Ceglie 25. VI. 2011. Bruno i Barbara r. Raič Lea Tolja 2. VII. 2011. Ivica i Maja r. Stipković Greta Preljević 6. VII. 2011. Srđan i Diana r. Ereš Đivo Preljević 6. VII. 2011. Boško i Srđana r. Jukas Marin Hrnić 10.VII. 2011. Srđan i Đulija r. MemićMatea Curić 17. VII. 2011. Damir i Nikolina r. VugrinecLucia Klara Ortmann 6. VIII. 2011. Christoph i Ana r. RoguljaMatej Juan Luis Podić 12. VIII. 2011. Matej Sebastijan i Romana r.IveAnna Marić 20. VIII. 2011. Damir i Silvia r. Dadić Vito Janković 3. IX. 2011. Marko i Anuška r. VuksanovićPaula Bokarica 11. IX. 2011. Ivica i Jelena r. Radelj Dinka Bonačić 14. IX. 2011. Mario i Maja r. MagdalenićMark Mihael Vladić 25. IX. 2011. Zoran i Mirela r. ToljDominik Milković 25. IX. 2011. Željko i Renata r. JovićLoreta Kulušić 2. X. 2011. Mato i Lorena r. Vučica Dora Šabadin 2. X. 2011. Leo i Marija r. SeifertLeona Bajrami 10. X. 2011. Albert i Ivana r. Pavlović Antonio Rakigjija 16. X. 2011. Denis i Manuela r. RadićJakov Zvonimir Šoštarić 16. X. 2011. Zvonimir i Klara r. CvjetovićLuka Marković 18. X. 2011. Mladen i Mirjana r. StjepovićLovro Špero 23. X. 2011. Miljenko i Ana r. Matić Borna Roko Stjepović 29. X. 2011. Marijo i Vanja r. JelićNiko Mekišić 30. X. 2011. Joško i Gabrijela r. Milić Marin Čikato 30. X. 2011. Hrvoje i Ana r. SambrailoLuke Saltarić 6. XI. 2011. Matko i Magdalena r. KramarićOscar Jerinić 13. XI. 2011. Vlaho i Claudia r. PezziBaldo Celestin Jurišić 20. XI. 2011. Tomislav i Ivona r. ŠimunovićTeo Đurić 20. XI. 2011. Pero i Ivana r. ObrvanIvan Prkačin 27. XI. 2011. Tomislav i Karmen r. KmetovićMare Gloria Gušnja 8. XII. 2011. Davor i Ana r. Žuvela

VJENČANIMolimo te, Gospodine, da ovi mladenci čvrsto prionu

uz vjeru i tvoje zapovijedi. Neka ih združene istim stolom i posteljom rese neporočan život da, utvrđeni snagom Evanđelja, pred svima budu dobri Kristovi svjedoci. Bili plodni potomstvom, roditelji prokušanih vrlina, vidjeli sinove svojih sinova, dosegli starost, pristigli u nebesko kraljevstvo i uživali život blaženih!

18. VI. 2011. Petar Hazdovac i Mia Cetinić 24. VI. 2011. James Emmanuel Mason i Imelda Maria Davey 24. VI. 2011. Pirnat Janez Miklavž i Sandra Nejašmić 24. VI. 2011. Martin Jorgensmann i Denisa Pilić 25. VI. 2011. Božidar Maslać i Ivana Gulin 25. VI. 2011. Robert Gašpert i Maja Đanović 25. VI. 2011. Darko Pećarić i Ana Klarić 25. VI. 2011. Luka Obradović i Ivona Vidović 25. VI. 2011. Paul Rooney i Emma Siobhan 2. VII. 2011. Stefan Thorbjorn Ferdinand Kluter i Anne Marie Landry 2. VII. 2011. David Dragović i Tanja Iva Bilos 2. VII. 2011. Maroje Gavranović i Saša Antičević 3. VII. 2011. Ryan Joseph O Byrne i Marie Theresa Canny 6. VII. 2011. Christopher Joseph Doherty i Aoife Marie Bonner 7. VII. 2011. Michael Peter Morrison i Laura Marie Coughlan 8. VII. 2011. Thomas John Kerr i Crona Maighread 9. VII. 2011. Matthew Robert Fitzpatrick i Jan Luise Gavin 12. VII. 2011. David John McAleese i Kellie Bernadette Lavery 14. VII. 2011. Maurizio Rocco Falcone i Martina Sedić 16. VII. 2011. Stjepko Tokić i Genneviere Anne Beyea 16. VII. 2011. Krešimir Gotovac i Ivana Matijašević 16. VII. 2011. Karl Konstantin Knauf i Iva Šimić 16. VII. 2011. Daniel John Pajak i Cyntia Maree Cremona 22. VII. 2011. Michael Joseph Carr i Louise Coll 23. VII. 2011. Robert Appel i Mirjana Savić 27. VII. 2011. Martin Tierney i Nicolette Margaret Higgins 30. VII. 2011. Tonći Vuković i Maja Matana 4. VIII. 2011. Jeffrey Wayne Rudolf i Nicola Suzanne Clare 6. VIII. 2011. Dubravko Markić i Suzana Bumbar 6. VIII. 2011. Vatroslav Curić i Nikolina Džono 6. VIII. 2011. Dragan Popovac i Milica Jurić 6. VIII. 2011. Andrej Pranić i Andrea Verkić 10. VIII. 2011. Keith Martin McAndrew i Cathorina Helen McCafferty 13. VIII. 2011. Daniel Likić Birkenmayer i Jelena Jelečanin 16. VIII. 2011. Thomas Dieter Krisch i Nicoleta Lucretia Dobrata 20. VIII. 2011. Shane Edward Johnson i Niamh Mary Cussen 20. VIII. 2011. Sean Paul Kiley i Mary Louise Garvey 20. VIII. 2011. Vlaho Račić i Janja Limov 20. VIII. 2011. Josip Borovac i Ivana Žonta 3. IX. 2011. Charles Paul Turlinski i Yasmine Zdenčaj 3. IX. 2011. Božidar Vidaković i Katie Connolly 3. IX. 2011. Antun Šuperak i Ivana Kasač 3. IX. 2011. Simon Rašica i Iva Jarak 6. IX. 2011. Derek Paul Byrne i Suzanne Marie Matthews

Iz župnih matica


7. IX. 2011. Graham Matthew Parker i Noelle Teresa Mollohan 8. IX. 2011. Desmond Patrick Gerard Wynne i Ekaterine Chuvashova 9. IX. 2011. Christian Michael Leiter i Karolin Brač 10. IX. 2011. Shane Michael Barry i Aisling Catherine Moran 10. IX. 2011. Slaven Zelenika i Josipa Sentić 10. IX. 2011. Vlaho Prohaska i Marijana Radić 10. IX. 2011. Giovanni Orsoni i Ivana Hladilo 12. IX. 2011. Stephen John Pounthey i Lorraine Mary Farrelly 17. IX. 2011. Ivica Tolja i Maja Stipković 17. IX. 2011. Željko Tičić i Tanja Nočilo 17. IX. 2011. Mario Županović i Karla Deković 17. IX. 2011. Zdravko Haklička i Kristina Lemo 21. IX. 2011. Petar Tepšić i Karmela Jergović 23. IX. 2011. Stephen Thomas Higgins i Janice Mary McCabe 23. IX. 2011. Josip Šandić i Željka Novak 1. X. 2011. Vedran Madžar i Ana Pendo 5. X. 2011. Simon Shaw i Sharleen McAndrew 8. X. 2011. Maro Đanović i Manuela Tadić 8. X. 2011. Goran Matajčić i Irina Viđen 8. X. 2011. Vido Prkačin i Kristina Martinović 9. X. 2011. Mario Uroš i Jelena Katić 10. X. 2011. Albert Bajrami i Ivana Pavlović 15. X. 2011. Branko Draganja i Maja Marija Premužak 29. X. 2011. Petar Kovačević i Ivana Matić 11. XI. 2011. Tihomir Šamec i Nikolina Špero 26. XI. 2011. Ivo Dimnić i Ivana Bautović 26. XI. 2011. Matko Margaretić i Barbara Zec

POKOPANIPrikloni, Gospodine, svoje uho našim molitvama.

Smjerno molimo tvoje milosrđe: ti si dušama slugu svoju zapovjedio preseliti se s ovoga svijeta, uvedi ih u pro-stranstva svjetlosti imira, pozovi ih u društvo svojih sve-tih.

Mirjana Rogošić (27. IX. 1934. – 20. VII. 2011.)Ljubomir Špikula (9. XII. 1941. – 4. VIII. 2011.)Antun Rogošić (15. IV. 1936. – 7. XII. 2011.)

Mladencima

Primati, davati, živjetidon toMa lučić

Na početku svečanoga slavlja sklapanja braka: pozdrav dragim mladencima i zahvala njihovim roditeljima koji su ih rodili, odgojili i doveli do ovoga dana. Kumovima, rođacima, prijateljima i uzvanicima jedna molba: želje, koje ćete im reći na kraju kad im stisnete ruku, sada reci-te potiho u uho dragome Bogu. Plemenite su naše ljudske želje, ali su, i uvijek ostaju samo puste želje. Ako, pak, svoje želje sjedinimo s Božjim, one će postati stvarnost.

Jedna židovska izreka kaže: „Primati i davati znači živjeti.” Fino odgojenome kršćanskom srcu mogao bi smetati takav poredak riječi. Kršćanstvo se zalaže i trudi odgojiti čovjeka koji daje prednost onome davati, ispred onoga primati. „Blaženije je davati nego primati” (Dje-la apostolska 20, 35), rekao je Gospodin Isus. Kazano drugim riječima, sretniji je onaj koji daje od onoga koji prima. U onoj židovskoj izreci istaknut je redoslijed. Po redoslijedu događanja prvo je primati, pa tek onda dava-ti ili darivati. Ovo vrijedi za sva stvorenja i za čovjeka. Samo je u Boga drukčije. Bog ne treba i nema od koga što primiti da bi mogao davati. On sve ima u izobilju i to od vječnosti. Uvijek prvi dariva i ima što darivati u beskraj. Njegovo je bogatstvo neiscrpno.

Stvorena bića moraju najprije primiti da bi od primlje-noga mogla davati. Stablo masline treba nekoliko godina primati sokove iz zemlje i toplinu s neba da bi jednog dana moglo dati plodove zlatnoga maslinova ulja. Tako je i s čovjekom. Od rođenja do pune zrelosti uvijek nešto prima od drugih. S vjenčanjem, ženidbom počinje obrnu-ti slijed: davati, darivati i tako živjeti. Još i više, davati, darivati i darivajući uživati.

No, sada je upravo trenutak prisjetiti se svih onih od kojih ste nešto primili. U srcima probuditi iskrenu za-hvalnost: roditeljima, braći, sestrama, rođacima, prijate-ljima, odgojiteljima, učiteljima, susjedima, svojoj vjeri i svojoj domovini. Na kraju i posebno zahvaliti dragom Bogu što ste zdravi, pametni i sposobni sklopiti brak i po-četi graditi vlastito obiteljsko gnijezdo. Bog je onaj koji vam je izravno ili preko posrednika dao sve što imate i što jeste.

Kroz primanje dugi niz godina Bog vas je pripremio i osposobio za davanje: „Primati i davati znači živjeti.” Bračnom privolom („Uzimam! Hoću!”) vi se dajete (da-rivate) jedno drugom. To je neizmjerno vrijedan dar, jer jedno drugom ne dajete nešto, nego sebe. Tu velikoduš-nost darivanja iz ljubavi Bog će blagosloviti i posvetiti svetootajstvom ženidbe.

Dragi mladenci, kršćanska zajednica, Vaša rodbina i svojta, kumovi, prijatelji i svatovi najsrdačnije vam že-limo dobar brak riječima svetoga apostola Pavla: „Bog koji je u vama započeo dobro djelo, neka ga i dovrši!” (usp. Prva Filipljanima 1, 6). Tako neka bude.

Prsten je znak ljubavi i vjernosti uzajamno obećane na sklapanju ženidbe. Snimio Ivo Marlais 1. listopada 2011.


Uz 80. obljetnicu smrti

Frano LedereriVan Viđen

Frano Lederer rođen je u Stonu 1868. godine. Imao je dva brata, Dragutina i Artura te tri sestre: Olgu (udanu Milovčić), Darinku (udanu Gromović) i Marići (udanu Vianello). Gimnaziju je završio u Dubrovniku kao pi-tomac Sjemeništa u kojemu se vrlo njegovalo učenje glazbe, posebno pjevanja. Želeći postati svećenik odlazi studirati teologiju u Zadar, a potom u Graz i naposljetku u Beč. Pred samo ređenje prevagnula je sklonost umjet-nosti i odlučuje se posvetiti isključivo glazbi. Studirao je na glazbenim akademijama u Beču, Milanu i Varšavi i ondje se upoznao sa svim vodećim tokovima u tadašnjoj europskoj svjetovnoj i sakralnoj glazbi. Nakon završet-ka studija vratio se u Dubrovnik gdje aktivno sudjeluje u tadašnjem kulturnom životu Grada, prvenstveno kao orguljaš Katedrale i zborne crkve Sv. Vlaha, potom kao jedan od prvih članova i učitelj pjevanja u Hrvatskome pjevačkom društvu „Gundulić“ i u Biskupskome sjeme-ništu. Od 1906. godine (otprilike istodobno kad i Antun Gjivanović, Vlaho Turčinović i Ernest-Nesti Katić) živi i radi u Zadru i to kao orguljaš prvostolnice Sv. Stošije, zborovođa Hrvatskoga pjevačkoga društva „Zoranić“ u kojemu je ubrzo postao ravnatelj Zoranićeve glazbene škole i Zoranićeva zbora, a svoje je neosporne didaktičke kvalitete prenosio na mlađe naraštaje budućih narodnih učitelja radeći kao profesor glazbe na Učiteljskoj školi u Arbanasima kraj Zadra u kojoj su se odgajali učitelji za područje cijele Dalmacije. U Zadru, gradu s izraženom talijanskom dominacijom na kulturnom polju, Lederer je razvio široku djelatnost u hrvatskom duhu: kao ravna-telj Zoranićeva zbora održao je prvi koncert u prosincu 1908. godine. Tada je izvedena Poputnica Zoraniću koju je on uglazbio na stihove književnika Rikarda Katalinića Jeretova i prvi put istaknuto društveno geslo Hrvatskom pjesmom k hrvatskoj svijesti koje je obilježilo i buduće nastupe „Zoranića“.

Ravnao je đačkim pjevačkim zborom na zadarskoj Re-alnoj gimnaziji, a napisao je i udžbenik za učenje glaz-be u učiteljskim školama Teoretičko praktična pouka u pjevanju za preparandije koji je doživio dva izdanja (bečko i dubrovačko iz 1914.). Nakon završetka Prvoga svjetskoga rata i talijanske okupacije Zadra vratio se u Dubrovnik gdje je do smrti predavao glazbene predmete na Preparandiji (učiteljskoj školi) na Gracu i učenicima ostao u najboljoj uspomeni. Zajedno s Antunom Gjiva-novićem godine 1926. osnovao je Crkveni pjevački zbor pri dubrovačkoj Katedrali i bio njegov voditelj, a zbor je redovito pratio na harmoniju ili orguljama.

Pjevanja je u Gospi, naravno, bilo oduvijek i najče-šće su pjevali sjemeništarci ili kanonici, a ponekad razna pjevačka društva koja su tada djelovala. Međutim, tek osnivanjem Crkvenoga pjevačkog zbora 1926. započelo je trajno i na široj osnovi organizirano pjevanje laika u Katedrali. Visoka razina djelovanja toga zbora vidi se i u tome što su zbor posjetili i za njega napisali skladbe neki poznati europski skladatelji duhovne glazbe (tzv. cecilijanskoga pokreta) koji su s njegovim voditeljima bili u stalnom stručnom i prijateljskom kontaktu. Sret-na okolnost za osnivanje i ciljano djelovanje zbora bilo je prijateljstvo Lederera i Gjivanovića i njihova iznimna radna energija i entuzijazam. Za razliku od Gjivanovi-ća, Lederer je tijekom cijeloga života skladao, a ponaj-veći dio njegova opusa čine duhovne skladbe za razli-čite prigode (mise, litanije, himne, moteti). Vjernicima Dubrovnika, ali i čitave Dubrovačke biskupije poznat je po pjesmi Kog ste vidjeli pastijeri za božićno vrijeme i himnu Svetome Vlahu Svoj oltar Vlaho podiže koje se i danas redovito izvode. Frano Lederer živio je Ulici od Graca (danas Rudimira Rotera) i bio je oženjen Margari-tom (rođ. Toussaint) s kojom je imao jednoga sina koji je umro u naponu mladenačke snage. Umro je u Dubrovni-ku 17. prosinca 1931. i pokopan je u obiteljskoj grobnici na Boninovu.

Ljudi koje pamtimo

Frano Lederer, snimio Antun Gjivanović oko 1925. Fotogra-fija se čuva u Glazbenom arhivu stolne crkve Gospe Velike.


Uz 50. obljetnicu smrti

Antun GjivanovićiVan Viđen

Antun (Toni) Gjivanović rođen je u Dubrovniku 12. rujna 1882. od roditelja Iva (1833.-1896.) i Made rođ. Pafić (1853.-1933.), kao treći od ukupno pet sinova. Nje-gov stariji brat, a ujedno gorljivi suradnik i podupiratelj, bio je kanonik dum Niko Gjivanović (1876.-1949.), dok su ostala trojica braće umrla u dječjoj dobi. Obitelj Gji-vanović živjela je tada već više od stoljeća u Gradu ba-veći se obrtom i trgovinom, a sitnom trgovinom bavio se i njegov otac Ivo kojega je Antun izgubio u dječačkoj dobi. Njihova majka Made teško je mogla spajati „kraj s krajem“ kad je jedan sin bio na bogoslovskim studiji-ma, a drugi u Gimnaziji. Međutim, njezinom upornošću i njihovom nadarenošću obojica su spašeni od siromaštva, visoko obrazovani i izgrađeni u ugledne intelektualce korisne društvu, Crkvi i Gradu.

Antun Gjivanović završio je 1900. godine s odličnim uspjehom gimnaziju u Dubrovniku i uz pomoć dubro-vačke općinske stipendije započeo studij prava u Zagre-bu. Dvije godine kasnije nastavio ga je u Innsbrucku, a diplomirao u Grazu 1905. Nakon kraće prakse u rodnom gradu namjestio se kao činovnik Ministarstva financija u dalmatinskom Namjesništvu (pokrajinskoj vladi) u Za-dru. Zadar je tada bio glavni grad austrijske „krunovine“ Kraljevine Dalmacije i važno gospodarsko, političko, vjersko i kulturno središte čitave istočne jadranske oba-le. U uredima pokrajinske administracije radili su brojni Dubrovčani (kao Ivo Vojnović, Baldo Gradi, Vlaho Tur-činović, Ernest Katić) s kojima je Gjivanović prijatelje-vao. Neki od njih imali su vrlo sličan činovnički put kao i on (Vlaho Turčinović i Ernest Katić), a neki su djelovali i u kulturnim institucijama u Zadru (Josip Bersa i Frano Lederer), a s njima je kasnije u Dubrovniku blisko sura-đivao na kulturnom polju.

Nakon Dubrovnika i Zadra službovao je u Šibeniku, Benkovcu, Korčuli i (od travnja 1914.) u Dubrovniku, pri poreznoj vlasti. Nakon Prvoga svjetskoga rata zatra-žio je umirovljenje kako bi se mogao posvetiti isključivo svojoj prvoj ljubavi – glazbi. No, to nije išlo jednostavno jer nije imao sve uvjete za prijevremeno umirovljenje. Ipak je nakon višegodišnjih napora u tome i uspio. Upra-vo tada (1925.-1926.) mogao je punim zamahom raditi na osnivanju Crkvenoga pjevačkog zbora u Dubrovniku kojemu je bio stalni ravnatelj. Od najranije se mladosti bavio glazbom koja mu je predstavljala veliko zadovolj-stvo. Bio je član više pjevačkih društava i družio se s pokretačima kulturnoga života u Dubrovniku u prvoj polovini XX. stoljeća. S Franom Ledererom osnivač je Crkvenoga pjevačkog zbora u Dubrovniku koji je dje-lovao pri stolnoj crkvi Gospe Velike od 1926. godine. Premda sȃm nikad nije skladao, za mnoge je skladbe do-maćih i stranih autora sam napisao prerade i aranžma-

Vitezovi Reda sv. SilvestraPapa Pio XI. dodijelio je Franu Ledereru i Antunu

Gjivanoviću 21. travnja 1926. viteštvo Reda sv. Silve-stra pape i mučenika (Acta Apostolicae Sedis, 18/1926., str. 398). To je jedan od pet počasnih viteških redova koje dodjeljuje papa kao prvosvećenik i čelnik Kato-ličke Crkve i državni poglavar Vatikanskoga Grada. Odličje viteza Reda sv. Silvestra je počast koja se odaje svjetovnjacima koji se aktivno posvećuju životu Crkve i posebno se ističu u obavljanju profesionalnih obveza i raznih umijeća. Ovoj dvojici zaslužnih Dubrovčana odličje je uručio dubrovački biskup Josip Marčelić 6. lipnja 1926. u Biskupskoj palači, točno 97 godina prije nego je jedan papa prvi put pohodio Dubrovnik.

Reda sv. Silvestra po prvenstvu i časti je prije odno-sno veći od Reda sv. križa za Crkvu i Prvosvećenika (pro Ecclesia et Pontifice), a nakon i manji od Reda sv. Grgura Velikoga čiji su vitezovi u Dubrovačkoj bi-skupiji bili: Đuro Bijelić od 1. srpnja 1910., Niko Ko-privica od 21. travnja 1924. i dr. Josip Posedel od 21. travnja 1924.

Vitezovi Reda sv. Silvestra u Dubrovačkoj biskupiji bili su: Stijepo Kalogjera od 18. travnja 1914., prof. Frano Lederer od 21. travnja 1926., Antun Gjivanović od 21. travnja 1926., dr. Vicko Svilokos od 16. stude-noga 1939. i Andrija Cetinić od 3. prosinca 1977.

Oznaka Reda svetoga Silvestra


ne, a zborom je uvijek osobno dirigirao. Bio je čovjek svestranih interesa i iznimne radne energije, pa je tako kao zborovođa i glazbenik opsluživao nekoliko crkava u Gradu (Gospu, Sv. Vlaha, Isusovce), a o njegovim di-daktičkim kvalitetama najbolje svjedoči zapaženi uspjeh samoga zbora kojemu je bio na čelu. Osim glazbe, volio je voziti bicikl i slikavati. Po gradu je uvijek hodao s fo-toaparatom i kroz dugi je niz godina bilježio dubrovačku svakodnevicu, ali i crkvene svečanosti, izlete, portrete. Prava je šteta da njegov fotografski rad do sada nije bio uočen i znanstveno obrađen. Antun Gjivanović nije se ženio, a živio je s majkom i bratom u kući u gornjemu dijelu ulice Svete Barbare (danas Nikole Božidarevića). Umro je 5. travnja 1961. godine i pokopan je u obitelj-skoj grobnici na Dančama. Nakon smrti njegova vrijedna pisana ostavština pohranjena je u Glazbeni arhiv dubro-vačke Katedrale.

Naši pokojnici

Jela Burićdon stanko lasić

Svaka majka zaslužuje poštovanje, zahvalnost i ljubav. Još veću ljubav zaslužuju one majke koje su rodile, od-gojile i darovale svoju djecu ne samo svom rodu i mjestu nego i svom narodu i Crkvi. Okupljeni u ovako velikom broju oko jedne takve majke želim joj u ime svih nas koji smo došli iz Dubrovnika i Slanoga izreći nekoliko zahvalnih riječi. Došli smo ne samo zato da podijelimo bol i tugu s njezinom obitelji i rodbinom nego i ponos što smo je tako dugo imali u našoj sredini.

Pokojna Jela pripadala je naraštaju majki koje su u svojoj rodnoj obitelji stekle sve potrebne osobine za gradnju toploga obiteljskog gnijezda u kojem će se djeca osjećati sretnima, voljenima, odgojenima i pripravnima za život. Obitelj je bila svetište u kojem je sve počinjalo molitvom, prožeto vjerom i nadahnuto ljubavlju. Četiri temeljna kamena bila su: vjera u Boga, pošten i požr-tvovan rad, skladan odnos među članovima, izgrađena svijest o pripadnosti hrvatskom biću i kulturi.

Naša pokojnica kao sveti miraz donijela je to u svoju obitelj i zajedno s mužom Božom na zdravim temeljima malo pomalo gradila obiteljsku zajednicu.

Početak je bio težak: trebalo je početi na ruševinama spaljene kuće, u okružju siromašnih ljudi koji su ostali bez ikakve zaštite, obilježeni kao državni neprijatelji, dje-cu podizati baš u tim poratnim vremenima. Sreća je bila što su bili spremni zasukati rukave i vjerovati u uspjeh. Suprug je preuzeo poslovni dio, a Jela je imala više vre-mena za djecu i njihove potrebe, kršćanski odgoj, moli-tvu, nedjelju, zajedništvo. Znali su dobro da se ništa ne postiže bez svakodnevnog rada i poštenog odnosa s dru-gima pa je kuća i gostionica bila puna gostiju i pjesme.

A dobra duša gospođe Jele sve je tiho i mirno raspoređivala i vodila razgovorom, savjetima i pobožnom molitvom.

Život je tekao svojim uobičajenim ritmom, djeca odrastala i napre-dovala u školi i fakul-tetu, posao dobro išao i obitelj je napredovala u svakom pogledu.

U Dubrovniku smo desetljećima svjedoci s

Jelena Burić (19. X. 1923. - 15. V. 2011.)

koliko je uspjeha naša pokojnica prenijela na svoju djecu ljudske i kršćanske vrednote. Osobito je to bilo važno i vidljivo u vrijeme bezbožnog komunizma kad je trebalo hrabro i bez ikakvog straha pokazati tko si i što si kako u obitelji tako i u crkvi i na radnom mjestu. Misliti svojom glavom, imati čvrste stavove i zdrava kršćanska načela najvažniji je dio odgoja u obitelji.

Domovinski rat tražio je entuzijaste, junake, stručno osoblje i nadasve osvjedočene i provjerene hrvatske do-moljube. Bila je to prilika koja se nije mogla niti smjela propustiti. Podmetnuti leđa, izići na bojište, prihvatiti najodgovornije dužnosti i službe, odreći se i struke i kari-jere, ostati uspravan i dosljedan. U tim teškim godinama dobre i pobožne majke i supruge i cijele obitelji bile su moralna potpora da se ne sustane i da se konačno uspije.

Pokojna Jela doživjela je dva strašna ratna stradanja, srušenu kuću, ali spašenu obitelj i slobodnu Hrvatsku. Nije se bojala života ali ni smrti i umrla je mirno i spo-kojno kako je i živjela. Umrla je u vjeri koja joj je bila sve. Zaslužila je da je poštujemo i da se za njezinu ple-menitu dušu molimo. Njezinoj obitelji i danas i ubuduće ostajemo prijatelji jer ona je tu krepost brižno njegovala i na svoju djecu i unučad uspješno prenijela.Na sprovodu u Ravnom 16. svibnja 2011.

Sestra Agneza Šegvićdon stanko lasić

U ljetopis redovničkih zajednica pa tako i sestara an-čela, unose se osobni podaci, zavjetovanja, službe, ak-tivnosti, zasluge, ali nam ostaju i uspomene i pamćenja osoba koje su s njima živjele i djelovale, mladih koje su odgajale i svih drugih koji su s njima surađivali i s njima se susretali u razgovorima, savjetima, darovima.

U toj bogatoj pisanoj i upamćenoj duhovnoj baštini časno mjesto zauzima sestra Agneza Šegvić koja je u Domovini i Italiji obilježila zadnjih šest desetljeća svima nam drage Družbe sestara službenica milosrđa.

Rijetko se u našoj Hrvatskoj dogodilo da se iz jedne ugledne gradske splitske obitelji tri sestre odluče za re-dovnički stalež, dvije u ančele sv. Marije Krucifikse i


jedna u milosrdnice sv. Vinka Paulskog. U Družbi sesta-ra ančela sestre Marija i Agneza prošle su intelektualnu i duhovnu formaciju i obnašale odgovorne službe u školi i odgojnim zavodima. Cijeli životni vijek prenosile su na mlade naraštaje sestara i djevojaka odgojne vrline u duhu karizme majke utemeljiteljice.

Sestra Agneza četrdeset je godina poklonila sestar-skim zajednicama u sjevernoj Italiji i stekla ugled uzorne redovnice zrele osobnosti i tople ljudskosti ozarene ve-drinom izgleda, kulturom uma, otmjena držanja i domo-ljubnog osjećanja. Bilo je ugodno i vrlo korisno s njom razgovarati o važnim crkvenim, općedruštvenim i nacio-nalnim pitanjima, ali i o svakodnevnim potrebama ljudi, osobito djece i mladih.

Osnovno čovjekovo pravodon toMislaV Jozić*

U izdanju Centra za bioetiku Družbe Isusove u Zagre-bu i nakladničke kuće Tonimir iz Varaždinskih Toplica pojavilo se 2009. godine vrijedno djelo iz bioetičkoga područja dubrovačkoga svećenika dr. Stanka Lasića, s naslovom Pravo na rođenje u učenju Crkve koju je pri-redio i dopisao Petar Marija Radelj. Već sam naslov daje naslutiti da je riječ o ozbiljnoj, ali i opširnoj temi.

Sadržaj djela nije naznačen samo u deset poglavlja nego i u dodatcima koji na početku i na kraju knjige upotpunjuju opću tematiku uokvirenu naslovom. Pred-govor (str. 11-51) sažeto prikazuje povijesna, jezikoslov-na, etička i slična pitanja kao temeljit uvod u osnovnu temu.

Središnji dio knjige, uz uvod i zaključak, obuhvaćen je u četiri poglavlja (IV-VII, str. 117- 201). Taj dio tema-tizira pitanja prava na život od vremena pape Pija XII. do Pavla VI. uključujući i Drugi vatikanski sabor. To je u stvari „skraćeni i dotjerani prijevod” (str. 12) Lasićeve doktorske teze o poštovanju života prije rođenja u uče-nju papa od Pija XII. do Pavla VI. (1939.-1978.), koju je 1984. obranio u Rimu, na Alfonsianumu, institutu Late-ranskoga sveučilišta za moralnu teologiju.

Osnovni sadržaj, namjena i svrha knjige jest obrana prava na život, a to je kao crvena nit Crkve i teologi-je od samih početaka njihova postojanja. Tamo, naime, gdje je život zanijekan, nema uopće govora ni moguć-nosti o drugim pravima ili vrjednotama. Očito je, ovo djelo predstavlja teološku novinu kao značajan doprinos današnjem vremenu u kojemu su bioetička pitanja po-čela dobivati na važnosti i u našim krajevima, osobito posljednjih dvadesetak godina. U nekim kulturološki i za ova pitanja moralno osjetljivijim područjima, bioetika je ozbiljnije započela potkraj šezdesetih godina XX. sto-ljeća djelom Vana Rensselaera Pottera Potterovim koji ističe prioritet Mudrosti, a ne Znanja; Znanje bez Mudro-sti vodi naime u uništenje ako je ljudski napredak svrha sam sebi, to jest bez etičke kontrole znanstvenog napret-ka (Bioethics Bridge to the Future – Bioetika most prema budućnosti; hrvatsko izdanje: Rijeka, 2007.). Lasićevo djelo u tom pogledu naprosto znači teološko utemeljenje osnovnoga bioetičkog pitanja bitno vezanog za izvorno dostojanstvo ljudskoga života.

U tu svrhu, prvo poglavlje produbljuje vrijednost čo-vjekova života počevši od Pavla, apostola narodā, pa pre-ko prvih kršćanskih i otačkih vremena do sredine XIII. stoljeća. Dakako, nisu se mogla zaobići ni ranija povije-sna shvaćanja izražena preko općekulturne stare baštine Mezopotamije (Hamurabijev zakon), grčkog i rimskog okružja, formuliranih crkveno-teoloških stavova prema životu, osobito kod Tome Akvinskoga (II. poglavlje).

Sestra Agneza (Split, 15. VII. 1919. –

Dubrovnik, 19. VII. 2011.) rođena je kao

Katica Šegvić, a u samostan je ušla

u Dubrovniku 17. lipnja 1939. Dubrovniku je

pomagala za vrijeme Domovinskoga rata i u njemu živjela i

radila od 1994. do smrti.

Bila je osjetljiva na ljudske potrebe, duhovne i mate-rijalne, što se posebno pokazalo u vrijeme Domovinskog rata kada je u Cremoni i drugim gradovima organizirala skupljanje darova i velikim ih kamionima dopremala u Dubrovnik i drugdje u Hrvatsku. Imao sam sreću i prili-ku baš u to vrijeme posjetiti njezinu zajednicu u Cremoni i osjetiti s kakvim je zanosom pomagala naš narod i s ko-liko je ljubavi i uspjeha sve to činila. U isto vrijeme bila je prava sreća osjetiti kakav je ugled i poštovanje sestara, sugrađana i vlasti uživala sestra Agneza.

Poslije toliko desetljeća provedenih izvan Domovine za nagradu je primila službu provincijalke u Hrvatskoj i u teško poratno vrijeme obnavljala samostane i pomaga-la siromašne i nevoljne.

Zadnji dio dugoga i vrlo plodna života i rada poklonila je našem gradu i u svojoj zajednici na Pilama pokazala kako se unatoč visokim godinama može svjedočiti za-nos, spremnost za razgovor i savjet, uslužnost i svjedo-čenje kako je lijepo biti redovnica.

Dubrovčani su u svojoj sredini imali puno poznatih i zaslužnih redovnica raznih družbi. Danas stojimo po-kraj zemnih ostataka jedne od njih. Ovo je trenutak da joj kažemo hvala za sve što je učinila, Crkvi, Družbi, hrvatskom narodu, našem Gradu; da njezinoj redovnič-koj zajednici izrazimo sućut i molimo da u svom radu osobito s mladim djevojkama ide stopama sestre Agneze.Na sprovodu u Dubrovniku 20. srpnja 2011.

„Pravo na rođenje u učenju Crkve” (6)


Treće poglavlje donosi presjek teoloških tumačenja vri-jednosti života od konca XIV. stoljeća (Antonin Pierozzi) pa do izbora Pija XII. Razumljivo, navedeni su važniji teolozi i pape koji su intervenirali u ova sve osjetljivija pitanja. Nije zaobiđen ni dominikanac kardinal Toma de Vio Kajetan sa značajnim doprinosom u terminologiji XVI. st.; tu je Tridentski sabor sa svojim katekizmom i pitanjima pobačaja; potom skolastička kazuistika koja je pridonijela diferenciranju ovih pitanja. Slijede tuma-čenja isusovačkih teologa (Sanchez, Lessius), zatim re-demptorist Alfons Liguori, te i intervencije papā Siksta V., Grgura XIV. i Inocenta XI., kao i nastanak discipli-ne pokornič(ars)ke prakse u tom području. Devetnaesto stoljeće označava napredak u spoznaji embriologije, a napreduje i teološko nazivlje i interpretacije o životu, o izravnom i neizravnom pobačaju, ali i prijeporna pitanja teologa koja su se sve više kristalizirala do u XX. stolje-će kad intervenira i Pio XI. spisom o braku i dostojanstvu života, Casti conubii iz 1930. godine.

Središnji dio knjige počinje četvrtim poglavljem s de-set naslova posvećenih intervencijama Pija XII. On se još kao nuncij u Njemačkoj protivio, osobito u radijskim porukama, nacionalsocijalističkom programu i metoda-ma koje su pobačaj smatrale izrazom slobode i kojima bi se „mučilo i ubijalo često nevine ljude” (str. 117). U temeljima njegova učenja stoji poimanje da je samo Bog gospodar života. Na početku i tijekom rata zauzimao se za poštovanje naravnoga zakona (Summi pontificatus, 1939.) i za nedodirljivost ljudskog života (rimskim žu-pnicima, 1944.). Papa Pacelli je svoja i crkvena stajališta o nepovrjedivosti života uglavnom izražavao u govorima i radijskim emisijama. U njima se zauzimao za dosto-janstvo života, osiguranje uvjeta u obiteljima, za zako-nodavstvo u razvoju ljudske osobe, odgovornost zdrav-stvenoga osoblja, te stvaranje ozračja u zajednici koja će štititi prava ljudske osobe.

Ivan XXIII. – riječ je o petom poglavlju – ne donosi neke izrazite novosti o ovoj temi, nego manje-više po-tvrđuje prethodno učenje Crkve i govori o poštovanju i svetosti ljudskoga bića; dapače, on se temom braka i obi-telji bavi „prilično suženo” (str. 137). Novost je uz osta-lo i njegova mirovna okružnica Pacem in terris u kojoj se poziva na Opću deklaraciju o pravima čovjeka, kao i na dostojanstvo ljudske osobe i ljudska prava. Njegova tema je i shvaćanje čovjeka kao slike Božje, dotiče pita-nje dostojanstva rađanja i roditeljske odgovornosti, te o svetosti života od trenutka postojanja. Riječ je uglavnom o klasičnim poimanjima vrijednosti ljudskoga života.

Drugi vatikanski sabor svojevrsna je prekretnica, o čemu govori šesto poglavlje. Značajan dokument je kon-stitucija Gaudium et spes koja u 27. i 51. broju govo-ri o dostojanstvu osobe i o bračnoj ljubavi neodvojivoj od poštovanja života. Nasuprot tome, pobačaj je nazvan „zločinom”. Sedmo poglavlje knjige, autor je posvetio Pavlu VI. Uz uobičajene pozive za zaštitu ljudskoga ži-

vota, on je postao poznat osobito po okružnici Humanae vitae kojom je u svijetu uzburkao duhove, ali i izazvao različita mišljenja unutar same Crkve. To je tema za sebe, a ovdje je dovoljno istaknuti da se u dokumentu Papa oslanja na „neopoziva načela kršćanskoga morala” oko zaštite života, kao i pozivom znanstvenicima i medi-cinskom osoblju da se nadahnjuju „ispravnim razumom i vjerom” (str. 171). Poziva se na svetost života izraženoj u biblijskoj objavi, crkvenoj predaji, iz svjetla razuma i rezultata znanosti. Dobro je da je ovdje u prijevodu do-nesena i Izjava o izazvanom pobačaju, koju je potpisao kardinal Franjo Šeper godine 1974. (str. 190-198).

Osmo i deveto poglavlje tretiraju tekstove dvojice po-sljednjih papa, Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. o životu prije rođenja. Govoreći o poimanju individualnog prava i slobode u današnjem zapadnom pravnom okružju, Woj-tyła brani život zahvaćajući u neodvojivu povezanost slobode i istine, što snažno izražava u br. 96 okružnice Evangelium vitae: „Gdje se vrijeđa život, i sloboda biva povrijeđena.” I u brojnim drugim porukama i spisima koji su navedeni u knjizi, Papa brani pravo na život od samoga početka do prirodne smrti. Ovdje valja spome-nuti i Veritatis splendor, a osobito Donum vitae, naputak koji je 1987. potpisao kardinal Ratzinger, a odobrio papa Wojtyła. Riječ je o poštovanju života, dostojanstvu ra-đanja i osobito o brojnim manipulacijama oko izvantje-lesne oplodnje, o homološkoj i heterološkoj „umjetnoj” oplodnji, biomedicinskim istraživanjima, dijagnostici, terapijskim zahvatima na ljudskom zametku i o sličnim tehnikama suvremene znanosti i medicine. Tu naročito vrijedi spomenuti važno bioetičko načelo po kojemu nije dopušteno činiti sve ono što je tehnički i medicinski mo-guće izvesti, jer je u pitanju sam život i budućnost čovje-čanstva.

Benedikt XVI. predstavljen je u devet poglavlju knji-ge. Prema njegovu mišljenju, tzv. „razvijena” kultura razdvaja brak od spolnosti i prokreacije, a biomedicinski manipulacijski zahvati čovjeka udaljavaju i odvajaju od njegove naravi (str. 333). U mnogim nastupima i teksto-vima ovoga Pape iščitavaju se suptilne opaske o vrijed-


nosti ljudskoga života, što je predstavljeno na stranicama 334-358 knjige. Konačno, slijedi deseto poglavlje, a ono je u stvari sažetak ili opći zaključak kao mozaik od de-set podnaslova o vrijednosti, značenju i smislu ljudskoga života.

Posljednji dio knjige kroz 335 stranica obuhvaća više dodataka srodnih općoj tematici: Dubrovački primjer kršćanske skrbi za „neželjenu” djecu, Pismo blaženoga Alojzija Stepinca o pobačaju, Statistika poštovanja i kr-šenja prava na rođenje, Popis literature vezane uz pravo na rođenje, Pojmovnik, Kratice upotrijebljenih biblijskih knjiga, Kazalo izvorā, te Sadržaj. Za mnoge, sve korisne stvari!

Ova je knjiga dobrodošla novina ne samo za sve širi krug čitatelja teološke literature nego i svima koji su „otvorena srca i uma” (str. 11), jer takvima knjiga uvijek donosi korist. Ono što je papa Wojtyła rekao za Crkvu (str. 54), možda bi se moglo reći i za ovu knjigu: da je ona „glasnogovornica istinskoga dostojanstva čovjeka i onoga što je dobro za čovjeka, obitelj, narod…” Dalje i više od ovoga naći će svatko tko knjigu uzme u ruke, otvori i čita.

dubrovački gimnazijalac i sjemeništarac (1958.-1962.),profesor moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom

fakultetu u Sarajevu; [email protected]

Promicanje obiteljskih vrjednota u hrvatskom društvu

Riječ je o pravednosti i poštenjuMariJe žiVkoVić*

Pravednost i poštenje obavezuju sve ljude, ne samo katolike ili drukčije vjerujuće, oni obavezuju i ateiste i agnostike.

Nepošteno je i nepravedno izvrgavati se mogućnosti postati roditelj, a da mogućem djetetu unaprijed nisu osi-gurani i majčina i očeva, doživotna i kvalitetna roditelj-ska ljubav.

Nepošten je i nepravedan spolni odnos prije i izvan uspostavljene doživotne međusobne bračne ljubavi mo-gućih roditelja zajedničkoga djeteta.

Nepošteno je i nepravedno obećati doživotnu ljubav i brigu u dobru i zlu, a ne održati obećanje.

Nepošteno je i nepravedno izazivati tešku i ozbiljnu bolest privremene ili trajne neplodnosti takozvanom kontracepcijom: izazivati je kod sebe, tražiti i očekivati je od drugoga, izazivati u drugoga.

Nepošteno je i nepravedno dozvati u postojanje novo ljudsko biće, djevojčicu ili dječaka (čovjek je muško ili žensko od začeća), a kad smeta, njemu ili njoj prekinuti život, prekinuti rad srca koje svakome od nas počinje ku-cati oko tri tjedna nakon začeća.

Vjernici imaju pravo i dužnost zalagati se za pravedne zakone na području obitelji, kao građani tražiti pravedne zakone za sve građane.

Zašto katolici ne smiju biti po strani?Mi katolici znamo neke činjenice koje drugi ne znaju.

Znamo da je svaki čovjek osobno besmrtan, bio katolik ili ne. Svatko će od nas uvijek postojati sa sposobnošću da misli i zna, da odlučuje i bira, da bude svjestan samog sebe, da bude zadovoljan i sretan ili nezadovoljan i oča-jan. Zato što to znamo, mi smo uvijek u prvim redovima i najaktivniji u promicanju pravednosti i poštenja – na svim područjima. Mi katolici prvi smo usustavili školo-vanje za siromašnu djecu, liječenje za siromašne ljude, mogućnost da žena živi bez obitelji i djeluje u društvu, jednaka prava žena i muškaraca u obitelji i društvu i mnoge druge načine ponašanja koji su postupno prihva-tile, bar u načelu, sve vlade. Kršćani se već dvije tisu-će godina zalažu za ljudska prava zabilježena u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka koju su Ujedinjeni narodi donijeli 1948. To se čini odgajanjem savjesti, dosljednim življenjem i pružanjem dobroga primjera.

Koja su moja očekivanja?Zapisana su u Nacionalnom programu demografsko-

ga razvitka koji je Hrvatski sabor jednoglasno prihvatio 1996., ali se ne provodi.

U Poljskoj postoji mogućnost legalnoga pobačaja u slučaju da je: a) trudnoća rezultat kriminalnog čina, b) da je dijete teško bolesno, c) da je zdravlje i/ili život majke ozbiljno ugroženo. Po tim mjerilima godišnje u Poljskoj ima 300 pobačaja, a u Hrvatskoj bi ih bilo oko 30. Pita-nje je treba li tih tridesetak slučajeva rješavati zakonom. Bilo bi dovoljno ukinuti postojeći Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (Narodne novine, br. 18/78, i Stanko La-sić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., str. 612-614).

Socijalne i ekonomske razloge za oko 400 zahtjeva za pobačaj mjesečno u Hrvatskoj, Vlada, Katolička Crkva, zdravstvo, obiteljski centri i druge ustanove mogu riješiti zajedničkim radom. Ako se koja tisuća trudnica više javi da trebaju pomoć, uz stvarnu želju može im se izaći u susret. Ako koja trudnica doista ne želi prihvatiti dije-te i brinuti se za njega, može joj se osigurati diskretan smještaj tijekom mjeseci trudnoće. Ne treba izmišljati toplu vodu, stari su Dubrovčani to bili riješili još 1432. kad su osnovali Nahodište! U Hrvatskoj trebamo mrežu sigurnih kuća, utočišta za trudnice! Ako je posvajanje prekomplicirano, postoje toliki parovi bez djece koji bi rado udomili neko dijete na koju godinu, a poslije se već može vidjeti odustaje li majka posve od toga djeteta ili ga želi uzeti k sebi. Za sve to trebaju nam stručni, savjesni i marljivi socijalni radnici, odvjetnici i suci u obiteljskim predmetima. A prije svega: svijest, kod svih vjernika, da vjera nije privatna stvar, da se njezina načela ne može ostaviti doma ili u crkvi, nego da ih treba nositi u sebi i živjeti na radnome mjestu, na ulici, u trenutcima opušta-nja, tijekom godišnjega odmora i na biralištu.

voditelj Obiteljskoga centra u Zagrebu, Kaptol 10; [email protected]

KOG' STE VIDJELI PASTIRI Glazba i tekst: Frano Lederer (1868. - 1931.)

Notografija: Josip degl' Ivellio, Zagreb, 2011.

S/A

TI/ TII

B

adddd 68

Živo

mz mz mz mz mz k k k‚ k k‚

KOG' STE VI DJE- -

adddd 68 mz mz mz mz mz

Rk k k

‡k k

‡

KOG' STE VI DJE- LI- PA STI- RI,- KOG' STE VI DJE- LI- PA STI- RI,- RE CI- TE,- RE CI- TE,- NA VJE- -

adddd 68

Rk k k

‡k k

‡k k

‡k k‚ k k k

‡k k

‡k k

‡k k

‡kA z k k kA z k k k k k k k

‡adddd 68 k k k

‡k k

‡k k

‡k k‚ k k k

‡k k

‡k k

‡k k

‡kz k k kz k k k k k k k

‡

bdddd 68

Rk k k

‡k k

‡k k

‡k k

‡k k k

‡k k

‡k k

‡k k

‡kA z k k kA z k k kz kz

adddd k k‚ k k‚ kz k k kz k k k k k k‚ k

‚ k‚ k k‚ k o mz nz n k‚ k k‚ k k‚

LI- PA STI- RI,- RE CI- TE,- RE CI- TE,- NA VJE- STI- TE- NA MA.- NA ZE MLJI- TKO SE OB-

adddd k k

‡k k

‡kz k k kz k k k k k k

‡k‡k‡

k k‡k

o mz nz n k‡

k k‡

k k‡

STI- TE- NA MA.- RE CI- TE,- RE CI- TE,- NA VJE- STI- TE- NA MA.- NA ZE MLJI- TKO SE OB JA- VI- O?-

adddd k k

‡k k‚ kA z k k kA z k k k k k k

‡k‡k‡ k k

‡k‡o k‡

k k‡

k k‡

k k‚ k‚ n mzadddd k k

‡k k‚ kz k k kz k k k k k k

‡k‡k‡ k k

‡k‡o k‡

k k‡

k k‡

k k‚ k‚ n mz

bdddd k k

‡k k

‡kA z k k kA z k k kz k

‡k‡k‡ kz k

‡o k‡

k d k‡

k k‡

k k‡k‡n mz

adddd

k k‚ kz mz mz k k‚ k k k‚ k k‚ k‚ n mz mz

JA- VI- O?- RO ĐE- NO- GA- VI DJE- SMO.-

adddd

k k‡

kz mz mzk k

‡k k k

‡k k

‡k‡

n mz mz

RO ĐE- NO- GA- VI DJE- SMO.- I KO RE- AN ĐE- O- SKE.-

adddd mz k k

‡k k k

‡k k‚ kz mz nz n kk

‡‚ kk k kk

‡‚ kk k kk

‡‚ kkz

k‚ kzkzadddd mz k k

‡k k k

‡k k‚ kz mz nz n kk

‡‚ kk k kk

‡‚ kk k kk

‡‚ kkz

k‚ kzkz

bdddd mz k k

‡k k k

‡k k

‡kz mz nz n k

‡k k

‡k k

‡kz kz

adddd k k k k k‚ k k k‚ k k‚ mz nz

Ukz k k‚ k k k‚ kz nz

I KO RE- AN ĐE- O- SKE.- GDJE HVA LE- GO SPO- DA.-

adddd k k k k k

‡k k k

‡k k

‡mz nz kz k k

‡k k

‡kz nz

GDJE HVA LE,- GDJE HVA LE- GO SPO- DA.-

adddd mz mz o

Tk k k k k

‡k k k k k‚

kk k k k k

‡kz nza

dddd mz mz o k k k k k‡

k k k k k‚kk k k k k

‡kz nz

GDJE HVA LE- GO SPO- DA.-bdddd mz mz nz

T

k k k k k k k k‡

kz k k‚ kz nz

ae ddd J

Qk k‚ kk k‚ kk k‚ kz J

Tkz k k e k k k‚ k k‚ k k‚ k k k k k‚ k k‚ k k‚

DJE TEŠ- CE- SE RO DI- LO.- I ZVAT ĆE SE BOG JA KI,- I ZVAT ĆE SE BOG JA KI.-

ae ddd J k k

‡kk k

‡kk k

‡kz J kz k k e k k k

‡k k k

‡k k

‡k k k k k

‡k k

‡k k

‡

DJE TEŠ- CE- SE RO DI- LO.- I ZVAT ĆE SE BOG JA KI,- I ZVAT ĆE SE BOG JA KI.-

ae ddd J

Q

kk kk‡‚ kk kk

‡‚ kk kk

‡‚ kzkz J

Tk k k k k‚ k k k‚ k k‚ kz kk kk

‡‚ k k k‚ k k‚

ae ddd J kk kk

‡‚ kk kk

‡‚ kk kk

‡‚ kzkz J k k e k k

k‡

k k k‡

k k‡

kz kk kk‡‚ k k k

‡k k

‡

b e ddd JQk k‚ k k‚ k k‚ kz J

T

k k k k k‡

k k k‡

k k‡

kz k k‡

k k‡ k k‚

2

addd

Uk k e k‚ k k‚ k k k‚ k k‚ k k‚ k k‚ k‚ k‚ k‚

ykz J

Qk k‚ k k‚ k k‚ k k‚ J

A LE- LU- JA,- A LE- LU- JA,- A LE- LU- JA,- A LE- LU- JA.- DJE TEŠ- CE- SE RO DI- LO.-

addd k k e k

‡k k

‡k k k

‡k k

‡k k

‡k k

‡k‡

k‡

k‡

kzJ k k

‡k k

‡k k

‡k k

‡J

A LE- LU- JA,- A LE- LU- JA,- A LE- LU- JA,- A LE- LU- JA.- DJE TEŠ- CE- SE RO DI- LO.-

addd

Uk k k

‡k k

‡k k k

‡k k

‡k k k

‡k k

‡k‡

k‡

k‡

ykz J

Q

k k‚ kk kk‡‚ kk kk

‡‚ kz Ja

ddd k k k‡

k k‡

k k k‡

k k‡

k k k‡

k k‡

k‡

k‡

k‡

kz J k k‡

kk kk‡‚ kk kk

‡‚kz J

bddd mz mz

U

k k k‡ k k

‡k‡

k‡

k‡

ykz J

Qk k

‡k k

‡k k

‡kz J

addd

Ukz k k e k k k‚ k k‚ k k‚ e kz d k k‚ 24 k k j k

yn dddd

Polagano

DQ

j k k

I ZVAT ĆE SE BOG JA KI,- BOG JA KI,- BOG JA KI.- NA ĐE- SE

addd kz k k e k k k

‡k k

‡k k

‡kz k k

‡24 k d k j k n dddd D j k k

I ZVAT ĆE SE BOG JA KI,- BOG JA KI,- BOG JA KI.- NA ĐE- SE

addd

Uk k k k k‚ k k‚ k k‚ kz k k‚ 24 k k j k

yn dddd D

Qj k ka

ddd k k e k k k‡

k k‡

k k‡

kz k k‡

24 k k j k n dddd D j k k

bddd

U

k k k k k‡

k k‚ k k‡ d kz k k‚ 24 k k j k

yn dddd D

Qj k k

adddd kz k‚ j kz k‚ k k k k kz k‚ j n o k‚ kz k‚ k k j d j j d j

S AN ĐE- LOM- MNO ŠTVO- VOJ SKE- NE BE- SKE,- GDJE HVA LI- BO GA- GO VO- RE- -

adddd

kz k‡j kz k

‡k k j kz k

‡j n o

k‡

kz k‡k k j j i

S AN ĐE- LOM- MNO ŠTVO- VOJ SKE- NE BE- SKE,- GDJE HVA LI- BO GA- GO VO- RE- -

adddd kz k

‡j kz k

‡k kz k k k kz k‚ j n o k

‡kz k

‡k k j j j j

adddd kz k

‡j kz k

‡k kz k k k kz k‚ j n o k

‡kz k

‡k k j j j j

bdddd kz k‚ j kz k‚ k kz k k k kz k‚ j n o k‚ kz k‚ k k j j j j

adddd

yj m 68

Živo

Ukz k k‚ kz kz kz kz kz k k‚ kz kz kz kz k k‚ k k k‚

ĆI:- SLA VA- U VI ŠNJIH- BO GU- SLA VA- U VI ŠNJIH- BO GU,- A NA ZE MLJI-

adddd j m 68 k k

‡k k

‡kz kz kz kz k k

‡k k

‡kz kz kz kz

k k‡

k k k‡

ĆI:- SLA VA- U VI ŠNJIH- BO GU- SLA VA- U VI ŠNJIH- BO GU,- A NA ZE MLJI-

adddd

yj m 68

Ukz k k

‡kz kz kz kz kz k k

‡kz kz kz kz k k‚ kk kk

‡‚

adddd j m 68 kz k k


‡kz kz kz kz k k

‡kk kk

‡‚

bdddd

yj m 68

Ukz k k


‡kz kz kz kz k k‚ k k‚

adddd k k k k k‚ k k‚ k k k k k k‚ k o mz mz

Qk‚ k‚ k‚ k o mz

MIR LJUD' MA,- MIR, MIR, LJU DI- MA.- NA ZE MLJI- MIR.

adddd k k k k k

‡k k

‡k k k k k k

‡k

o mz mz k‡k‡k‡

ko mz

MIR LJUD' MA,- MIR, MIR, LJU DI- MA,- DO BRE,- DO BRE- VO LJE.- NA ZE MLJI- MIR, NA ZE MLJI- MIR, NA

adddd k zkz k k‚ kz k zkz kk kk

‡‚ k k‚ k k‚ k k‚ k k‚ k k‚

Qk‚ k‚ k‚ k k‚ k k‚ k k‚

adddd k zkz k k

‡kz k zkz kk kk

‡‚k k

‡k k

‡k k

‡kz k k

‡k‡k‡k‡

k k‡

k k‡ k k

‡

bdddd kz k k

‡kz kz k k‚ k o mz mz

Qk‚ k‚ k‚ k o mz

adddd mz mz k‚ k‚ k‚ kz k‚ k‚ k‚ kz kz nz 24

Vj j j

yj

NA ZE- MLJI- MIR, NA ZE MLJI- MIR. A LE- LU- JA!-

adddd mz mz k

‡k‡

k‡

kz k‡

k‡

k‡

kz kznz 24 j j j j

ZE MLJI- MIR LJU DI- MA.- NA ZE MLJI- MIR, NA ZE MLJI- MIR. A LE- LU- JA!-

adddd k k‚ k k‚ k k‚

ykz k

‡k‡

k‡

kz k‡

k‡

k‡

kz kz nz 24V

j j j yjadddd k k

‡k k‡

k k‡kz k

‡k‡

k‡

kz k‡

k‡

k‡

kz kz nz 24j j j j

bdddd mz mz k

‡k‡

k‡

kz k‡

k‡

k‡

kz kz nz 24V

j j j yj


obavljat će dva svećenikaUtorak 27. XII. 2011.Od 9 do 13 sati:I. Kneza Damjana Jude, Braće Andrijića, Bandureva, Stajeva, Za Karmenom, Od Pustijerne, Stulina, Gradićeva, Kneza Hrvaša II. Zlatarska, Kovačka, Žudioska, Boškovićeva

Od 15 do 19 sati:I. Đura Baljivi, Restićeva, Pobijana, Ispod Mira,

Ilije Sarake, Poljana Ruđera BoškovićaII. Dropčeva, Zamanjina, Vetranićeva, Petilovrijenci

Srijeda 28. XII. 2011.Od 9 do 13 sati:I. Zvijezdićeva, Svete Marije, Od KaštelaII. Kunićeva, Nalješkovićeva, Antuninska

Od 15 do 19 sati:I. Uz Jezuite, Strossmayerova, Crijevićeva, Poljana Mrtvo zvono, Ivana Rabljanina, Svetoga Šimuna, Grbava, HranjcaII. Palmotićeva, Od Sigurate, Celestina Medovića,

Ispod Minčete, Plovani Skalini, Mala, Hanibala Lucića

Dragi župljani i svi ostali čitatelji,čestito vam sveto Porođenje Isusovoi svako dobro u novoj, 2012. godini!

Četvrtak 29. XII. 2011.Od 9 do 13 sati:I. Od Rupa, Za Rupama, Od Šorte, Na Andriji,

Od Domina, Puzljiva, TmušastaII. Peline, Prijeko, Garište, Zlatarićeva, Getaldićeva

Od 15 do 19 sati:I. Bunićeva Poljana, Gundulićeva Poljana, Dinka Ranjine, Marojice KabogeII. Pečarica, Gučetićeva, Čubranovićeva, Đorđićeva, Široka, Vara, Između polača

Petak 30. XII. 2011.Od 9 do 13 sati:I. Od puča, Uska, Miha Pracata, BožidarevićevaII. Svetoga Josipa, Hliđina, Za Rokom, Ferićeva

Od 15 do 19 sati:I. Placa, Lučarica, Zeljarica, Cvijete Zuzorić, RibarnicaII. Uredi i poslovni prostori

Stara godina, subota 31. XII. 2010.Od 9 do 13 sati blagoslov obitelji koje su bile opravdano odsutne. Takve molimo da se prethodno prijave na telefon 323 459.

Blagoslov kuća i obitelji u Gradskoj župi 2011.

Na koricamaNaslovnica: Gospa s djetetom, detalj renesansne slike Sveti razgovor Nikole Božidarevića iz 1513., tempera i pozlata na dasci. Sliku je naručio Orsat Đurđević i namijenio je dvorani za sastanke (kapitul) Dominikanskoga samostana u Dubrovniku.

Stranica 2 gore: Dubrovčani u Gradskoj vijećnici u Ragusi 1. rujna 2011. Snimio Zvonimir Cetinić;

Stranica 2 dolje: Sliku Gospe od Porata 15. kolovoza 2011. nosili su: Zvonimir Cetinić, Nikša Kulišić, Ivica Lučić, Antun Stražičić, Zdravko Prohaska i Vicko Vojvodić. Snimio Ivo Marlais.

Stranica 71 gore: Maturanti Biskupijske klasične gimnazije Ruđera Boškovića 6. svibnja 2011. Snimio Ivo Marlais.

Stranica 71 dolje: U klaustru dominikanaca 23. rujna 2011.: Igor Vukančić, Anto Gavranović, učitelj novaka Ivo Plenković, Lovro Krželj, prior Marko Bobaš, Marko Dokoza, učitelj Reda propovjednika Bruno Cadoré, Ante Kazoti, dubrovački biskup Mate Uzinić, provincijal hrvatskih dominikanaca Anto Gavrić, vikar Učitelja Reda Edward Ruane, povjesničar Stjepan Krasić, Karlo Posavec i biskupov tajnik don Marin Lučić.

Zaslovnica: Otvaranje Feste svetoga Vlaha 2. veljače 1991. Snimio Božo Gjukić.

Documents

Nasa Gospa 45 Prosinac 2011