Pompea

-1-

Philippa Gregory

Gospa od Rijeke

Naslov izvornika: The Lady of the Rivers

Pompea

-2-

DVORAC BEAUREVOIR, POKRAJ ARRASA, FRANCUSKA,

LJETO/ZIMA 1430.

Kao kakvo poslušno dijete, ona, taj neobični ratni trofej, mirno, sjedi na drvenoj

stoličici u kutu zatvorske ćelije. Na slami do njezinih nogu leži kositreni pladanj s

ostacima večere. Primjećujem da je moj stric poslao dobre komade mesa pa čak i

bijeli kruh sa svojega stola; ali pojela je vrlo malo. Zurim u nju, odmjeravam je od

dječačkih jahaćih čizama pa sve do muškog šešira u koji je nagurala smeđu

ošišanu kosu. Gledam je kao da je neka egzotična životinja, uhvaćena da nas

razonodi, kao da je netko poslao lavlje mladunče iz daleke Etiopije kako bi

zabavljalo slavnu obitelj Luksemburg, da je držimo u svojoj zbirci. Jedna se dama

iza mene prekrižila i prošaptala; "Je li ovo vještica?"

Ne znam. Kako čovjek to ikad može znati?

"Ovo je smiješno", reče odvažno moja pratetka. "Tko je zapovjedio da sirotu

djevojku stave u okove? Smjesta otvorite vrata."

Začuje se zbunjeno mrmljanje muškaraca koji pokušavaju prebaciti odgovornost

na nekoga drugoga, a onda je netko okrenuo veliki ključ u vratima i moja je

pratetka odlučno ušla u ćeliju. Djevojka je — a imala je oko sedamnaest ili

osamnaest godina, tek par godina više od mene — podignula pogled ispod

neravno odrezanih šiški i pogledala pratetka koja je stajala ispred nje, a onda je

polako ustala, skinula kapu s glave i nespretno se poklonila.

"Ja sam lady Jehanne, demoiselle* od Luksemburga", reče moja pratetka. "Ovo je

dvorac lorda Johna od Luksemburga." Zatim je pokazala na moju tetku: "Ovo je

njegova supruga, gospodarica dvorca, Jehanne od Bethune, a ovo je moja

pranećakinja Jacquetta."

Djevojka nas je sve netremice gledala i svakoj od nas kimnula glavom. Kad me

pogledala osjetila sam da mi se budi pozornost, kao da mi je netko ovlaš prešao

prstom preko stražnje strane vrata, kao neki šapat čarolije. Pitam se stoje li iza

nje doista dva anđela pratitelja, kao što ona tvrdi, i ne osjećam li to upravo

njihovu prisutnost.

Pompea

-3-

"Djevojko, možeš li govoriti?" upita moja pratetka jer je djevojka šutjela.

"O, mogu, gospo", odgovori djevojka s tvrdim naglaskom pokrajine Champagne.

Shvaćam da je istina ono što se o njoj govori: da je samo seljanka, iako je bila na

čelu vojske i okrunila kralja.

"Daješ li mi svoju časnu riječ da nećeš pobjeći ako zapovjedim da ti skinu lance s

nogu?"

Ona oklijeva, kao da je u situaciji da može birati. "Ne, ne mogu."

Pratetka se nasmiješi. "Razumiješ li što znači pustiti nekoga na riječ? Mogu te

osloboditi i živjet ćeš s nama ovdje u dvorcu mojega nećaka; ali moraš mi obećati

da nećeš pobjeći."

Djevojka je okrenula glavu u stranu i namrštila se. Čini se kao da sluša nekoga

tko joj daje savjet, a onda je odmahnula glavom. "Znam što je časna riječ. To je

kad jedan vitez da obećanje drugome. Imaju svoja pravila baš kao na viteškom

turniru. Ja nisam takva. Moje su riječi stvarne, nisu poput trubadurskih pjesama.

Ovo za mene nije igra."

"Djevojko: časna riječ nije igra!" prekine je moja pratetka.

Djevojka je pogleda. "Ah, ali jest, moja gospo. Plemići nisu ozbiljni u tim

stvarima. Ne misle ozbiljno kao ja. Igraju se rata i izmišljaju pravila. Na konjima

odlaze do sela, uništavaju zemlju i smiju se kad zapale kuće pokrivene slamom.

Osim toga, ne mogu davati obećanja. Ja sam već obećana."

"Onome koji sam sebe nezakonito zove francuskim kraljem?"

"Nebeskome Kralju."

Moja pratetka nakratko se zamisli. "Reći ću im da ti skinu lance i dobro te čuvaju

da ne pobjegneš; a onda možeš doći i sjediti s nama u mojim odajama. Mislim da

si napravila veliku stvar za svoju zemlju i svojega princa, Ivana, iako si u zabludi.

Ali ne želim te gledati u lancima ovdje, pod mojim krovom."

"Hoćete li reći svojem nećaku da me oslobodi?"

Pratetka oklijeva. "Ne mogu mu zapovijedati; ali učinit ću sve što mogu da te

pošaljem natrag kući. U svakom slučaju, neću mu dopustiti da te preda

Englezima."

Pompea

-4-

Djevojka zadrhti na spomen te riječi i prekriži se, lupkajući pritom glavu i grudi

na najsmješniji mogući način, kao kad se seljak križa začuvši ime nečastivog.

Morala sam suspregnuti smijeh. Time sam privukla djevojčin tamni pogled.

"Oni su samo smrtnici", objasnih joj. "Englezi nemaju veće moći nego što ih

imaju drugi smrtnici. Ne trebaš ih se toliko bojati. Ne moraš se prekrižiti kad ih

netko spomene."

"Ne bojim ih se. Nisam tako glupa da ih se bojim zato što imaju neke posebne

moći. Nije to. Već zato što znaju da ja imam moći. Zbog toga su tako opasni.

Poludjeli su u strahu od mene. Toliko me se boje da će me uništiti onoga

trenutka kad im padnem u ruke. Ja sam za njih strava. Užas koji ih prati posvuda,

čak i noću."

"Dok ja živim, oni te neće dobiti", uvjeri je moja pratetka; a onda me Ivana

iznenada i čvrsto pogleda, mračnim tvrdim pogledom kao da se želi uvjeriti

jesam li i ja u ovoj iskrenoj tvrdnji čula prizvuk jednog potpuno ispraznog

obećanja.

*

Moja pratetka vjeruje da će, uvede li Ivanu u naše društvo, ako razgovara s njom i

umiri njezin vjerski zanos te ako je možda i obrazuje, djevojku s vremenom

navesti da se odijeva kao mlada žena, a ona ratnica-djevojčurak koju su srušili s

konja bijelca u Compiegnu pretvorit će se, kao kad se služi crna misa, iz vina u

vodu i postat će mlada žena koja može sjediti s drugim damama, koja će se

odazivati na zapovijed, a ne na zvonjavu crkvenih zvona, pa će je tada, možda,

previdjeti Englezi koji zahtijevaju da im izručimo tu hermafroditsku

vješticu ubojicu. Ako im ne ponudimo ništa osim pokajnički poslušne dvorske

dame, možda će ih to zadovoljiti pa će nastaviti dalje svojim ratničkim putovima.

Ivana je pak iscrpljena nedavnim porazima i osjećajem nelagode da kralj kojega je

okrunila nije vrijedan svete pomasti, da joj je neprijatelj kojega je natjerala u bijeg

sada za petama i da ona ne uspijeva u misiji koju joj je zadao sam Bog. Sve ono

zbog čega su je njezini voljeni vojnici nazivali Djevom postalo je neizvjesno. Zbog

postojane ljubaznosti moje pratetke ona se opet pretvara u nespretnu seosku

djevojku: ni po čemu posebnu.

Pompea

-5-

Naravno, sve pratetkine dvorske dame žele znati o pustolovini koja završava

ovim sporo nadolazećim porazom i dok Ivana provodi dane s nama učeći kako da

postane djevojka, a ne Djeva, one ipak smognu hrabrosti da je upitaju o tome.

"Kako si mogla biti tako hrabra?" upita jedna. "Kako si naučila biti tako hrabra? U

bitci?"

Ivana se smiješi na to pitanje. Četiri smo i poput lijene djece sjedimo uz jarak koji

opasuje dvorac. Srpanjsko sunce prži, u daljini u izmaglici vrućine trepere

pašnjaci; čak su i pčele lijene, malo zuje a onda utihnu kao da su se opile

cvijećem. Odlučile smo sjediti u debelom hladu najvišeg tornja; iza nas u poput

stakla mirnoj vodi jarka povremeno čujemo bućkanje vode kad poneki šaran

dođe do površine.

Ivana leži poput dječaka, jednom rukom bućka po vodi, kapicu je navukla preko

očiju. U košari pokraj mene nalaze se napola sašivene košulje koje bismo trebale

porubiti za siromašnu djecu u obližnjem Cambraiju. Ali djevojke izbjegavaju bilo

kakav posao, Ivana i nema tih vještina, a ja u rukama držim dragocjeni špil

igraćih karata moje pratetke, miješam karte i lijeno gledam ono što je na njima

naslikano.

"Znala sam da me je pozvao Bog", reče Ivana jednostavno. "I da će me On štititi

pa se nisam bojala. Čak ni u najgorim bitkama. On me je upozorio da ću biti

ranjena, ali da neću osjetiti bol pa sam znala da se mogu nastaviti boriti. Čak sam

i svoje ljude upozorila da ću tog dana biti ranjena. Znala sam to prije nego što

smo krenuli u bitku. Jednostavno sam znala."

"Zar zaista čuješ glasove?" upitala sam.

"A ti?"

Pitanje je toliko šokantno da su se djevojke naglo okrenule da me pogledaju.

Zacrvenjela sam se kao da je riječ o nečem sramotnom. "Ne! Ne!"

"Što onda?"

"Što hoćeš reći?"

"Što čuješ?" upita ona tako jednostavno kao da svaki čovjek nešto čuje.

"Pa, ne čujem baš glasove", rekoh.

"Što čuješ?"

Pompea

-6-

Osvrnula sam se oko sebe kao da će se i same ribe približiti da prisluškuju. "Prije

nego što mi netko u obitelji umre, čujem buku", rekoh. "Posebnu buku."

"Kakvu buku?" upita Elizabeth. "Nisam to znala. Mogu li i ja to čuti?"

"Ti nisi iz moje loze", rekoh razdraženo. "Naravno da ne možeš čuti. Morala bi

biti potomak... uostalom, o ovome nikada ne smijete govoriti. Ne biste trebale

slušati, a ja vam ne bih trebala o tome govoriti."

"Kakvu buku?" ponovi Ivana.

"Nešto poput pjevanja", rekoh, a ona je počela kimati glavom, kao da i ona čuje

pjev.

"Kažu da je to glas Meluzine, prve žene iz loze Luksemburga", šapnem. "Kažu da

je bila vodena božica koja je izašla iz rijeke da se uda za prvog vojvodu, ali nije

mogla biti obična žena, smrtnica. Vraća se i plače za svojom izgubljenom

djecom."

"Kad si je čula?"

"One noći kad je umrla moja tek rođena sestrica. Nešto sam čula. Odmah sam

znala da je to Meluzina."

"Ali kako si znala da je baš ona?" prošapće druga mlada dvorska dama, plašeći se

da će biti isključena iz razgovora.

Slegnula sam ramenima, a Ivana se osmjehnula prepoznavši istinu koja se ne

može objasniti. "Jednostavno sam znala", rekoh. "Činilo mi se kao da sam joj

prepoznala glas. Iako ga nikad prije nisam čula."

"Istina. Jednostavno znaš", kimne Ivana. "Ali kako znaš da dolazi od Boga, a na

od vraga?"

Oklijevam. Sa svim duhovnim pitanjima trebala bih se obratiti svojem

ispovjedniku ili barem majci ili pratetki. Ali riječima je teško opisati Meluzininu

pjesmu i žmarce koji mi prolaze kralježnicom, baš kao i to što katkad ugledam

nešto nevidljivo — nešto napola izgubljeno, što zamakne za ugao, nešto

svijetlosivo u sivom sumraku, san koji je previše jasan da bih ga zaboravila,

kratak pogled u budućnost, ali nikad to nije nešto što bih mogla opisati. Kako da

govorim o tome kad te stvari ne mogu ni pretočiti u riječi? Kako bih podnijela to

da ih netko nezgrapno imenuje ili, još gore, da ih pokuša objasniti ? Isto tako

Pompea

-7-

mogu pokušati zadržati zelenkastu vodu iz jarka u skupljenim dlanovima.

"Nikad se to nisam zapitala", rekoh. "Jer to jedva da je išta. Kao kad uđeš u neku

sobu i unutra je tiho — ali znaš, jednostavno znaš da je netko ondje. Tu osobu ne

možeš ni čuti ni vidjeti, ali jednostavno znaš. Takav je i moj osjećaj. Nikad o tome

ne razmišljam kao

o daru od Boga ili vraga. To jednostavno nije ništa."

"Moji glasovi dolaze od Boga", reče Ivana sa sigurnošću. "Znam to. Kad ne bi bilo

istina, bila bih potpuno izgubljena."

"Možeš li nam predvidjeti budućnost?" upita me Elizabeth djetinjasto.

Prsti su mi se čvrsto obavili oko karata. "Ne", kažem. "A ni ove karte nisu za

proricanje, već samo za igru. Špil igraćih karata. Ja ne proričem budućnost.

Pratetka mi to ne bi dopustila, čak ni da znam."

"O, učini to za mene!"

"Ovo su samo igraće karte", ustrajem. "Nisam proročica."

"Ah, izvuci jednu i reci mi", reče Elizabeth. "I Ivani. Sto će biti s njom? I ti sigurno

želiš znati što će biti s Ivanom?"

"To ništa ne znači", kažem Ivani. "Ponijela sam ih samo da se kartamo."

"Lijepe su", reče ona. "Na dvoru su me učili igrati s takvima. Kako su samo

šarene."

Pružila sam joj karte. "Budi oprezna s njima, vrlo su dragocjene", rekoh

ljubomorno dok ih ona širi u svojim žuljevitim rukama. "Demoiselle mi ih je

pokazala dok sam bila djevojčica i rekla mi nazive svih sličica. Dopušta mi da ih

posuđujem jer se volim kartati. Ali obećala sam joj da ću dobro paziti na njih."

Ivana mi vrati špil i iako je oprezna a moje su ruke spremne prihvatiti karte,

jedna se debela otkotrljala između nas i pala na travu licem nadolje.

"Ah! Oprosti!" uzvikne Ivana i brzo je podigne.

Niz kralježnicu kao da mi je prošao šapat, poput nečijeg hladnog daha. Livada

preda mnom i krave koje mašu repom u hladu drveća odjednom su mi se učinile

dalekima, kao da smo nas dvije zatvorene u nekoj čaši, poput leptira u zdjeli, u

nekom drugom svijetu. "Bolje je sada pogledaj", čula sam samu sebe kako

Pompea

-8-

govorim.

Ivana je pogledala šarenu sličicu, oči su joj se malo razrogačile, a onda mi ju je

pokazala. "Što ovo znači?"

Crtež je pokazivao muškarca odjevenog u plavu livreju, kako naglavačke visi

obješen za jednu nogu, druga mu je bila savijena, a nožnim prstom doticao je

ispruženu nogu kao da pleše tako preokrenut u zraku. Ruke je sklopio iza leđa

kao da se klanja; obje gledamo kako mu plava kosa lepršavo pada dok on tako

visi naglavačke i smiješi se.

"Le Pendu" pročita Elizabeth. "Baš strašno. Što to znači? Ah, to sigurno ne znači..."

Prekinula se.

"Ne znači da ćeš biti obješena", brzo kažem Ivani. "Zato nemoj to misliti. To je

samo karta za igranje i ona ne može značiti ništa takvo."

"Ali što znači?" uporna je druga djevojka iako Ivana šuti, kao da to nije njezina

karta, kao da nije riječ o njezinoj budućnosti koju ne želim proricati.

"Njegova su vješala dva zelena stabla", kažem. Nastojim dobiti na vremenu, dok

me Ivana ozbiljno gleda smeđim očima. "To znači proljeće i obnovu života — ne

smrt. Tu su dva stabla; čovjek balansira između njih. On je samo središe

uskrsavanja."

Ivana kimne glavom.

"Stabla se povijaju prema njemu, on je sretan. I gledaj; nije obješen za vrat kako

bi umro. vezan je za stopalo", kažem. "Kad bi htio, mogao bi ispružiti ruku i

odvezati se. Mogao bi se osloboditi kad bi htio."

"Ali ne oslobađa se", primijeti druga djevojka. "On je neki I lakrdijaš, akrobat. Što

to znači?"

"Znači da je svojevoljno ondje, svojevoljno čeka, pušta da bude obješen za nogu i

da tako visi u zraku."

"Da bude živa žrtva?" upita Ivana polako, navodeći riječi iz mise.

"Nije razapet", brzo ističem. Kao da nas svaka riječ koju izgovorim vodi drugom

obliku umiranja. "To ništa ne znači."

"Ne", reče ona. "To su samo igraće karte i samo se igramo njima. Ovo je lijepa

Pompea

-9-

karta. Obješeni čovjek. Izgleda sretan. Izgleda sretan dok tako naglavačke visi u

proljeće. Želiš li da te naučim igru sa žetonima, koju igramo u Champagni?"

"Hoću", kažem. Ispružim ruku da uzmem kartu od nje, a ona je na trenutak

pogleda prije nego što mi je vrati.

"Iskreno, to ne znači ništa", kažem joj ponovno.

Smiješi mi se, jasnim iskrenim osmijehom. "Dobro znam što to znači", kaže.

"Hoćemo li igrati?" Počinjem miješati karte, a jedna mi se okrene u ruci.

"Evo, to je dobra karta", primijeti Ivana. "La Roue de Fortune."

Podižem je da joj pokažem kartu. "To je kolo sreće koje te može baciti vrlo visoko

ili te spustiti vrlo nisko. Poruka je da moramo biti indiferentni prema pobjedi i

porazu, jer oboje se pojavljuje okretom kola sreće."

"U mojoj zemlji seljaci imaju znak za kolo sreće", primijeti Ivana. "Prstom u zraku

nacrtaju krug kad se dogodi nešto vrlo dobro ili nešto jako loše. Kad netko

naslijedi novac ili izgubi dobru kravu, onda to učine." Uperila je prst u zrak i

nacrtala krug. "Pritom i nešto kažu."

"Čaroliju?"

"Ne zapravo." Nestašno se osmjehuje.

"Što onda?"

Zahihotala se. "Kažu merde."

Toliko sam šokirana da sam se zanjihala od smijeha.

"Što? Što?" želi znati mlađa dvorska dama.

"Ništa, ništa", kažem. Ivana se još hihoće. "Ivanini zemljaci pravo kažu da se sve

pretvara u prah, a jedino što čovjek može učiniti jest to da nauči biti

indiferentan."

*

Ivanina budućnost visi u neizvjesnosti; njiše se poput Obješenog čovjeka. Moja

cijela obitelj, otac Pierre, grof od St. Pola, stric Louis od Luksemburga i moj

najdraži stric John od Luksemburga, svi su u savezu s Englezima. Otac piše iz

Pompea

-10-

našega doma, dvorca St. Pol, svojem bratu Johnu i kao glava obitelji zapovijeda

mu da Ivanu izruči Englezima. Ali moja pratetka inzistira da čuvamo Ivanu pa

stric John oklijeva.

Englezi zahtijevaju njegovu zatočenicu, a kako Englezi vladaju gotovo cijelom

Francuskom dok njihov saveznik burgundski vojvoda vlada ostatkom zemlje, ono

što oni kažu obično se i dogodi. Na bojnom polju njihovi su vojnici pali na

koljena u znak zahvale i plakali su od radosti čuvši da je Djeva uhićena. Oni

nimalo ne sumnjaju u to da će se bez nje Francuzi, njihovi neprijatelji, raspršiti u

preplašenu rulju, što su bili i prije nego što im je ona prišla.

Vojvoda od Bedforda, engleski regent koji upravlja engleskim posjedima u

Francuskoj, a koji zauzimaju gotovo cijeli sjever zemlje, svakodnevno šalje pisma

mojem stricu podsjećajući ga na lojalnost engleskoj upravi, na njihovo

dugotrajno prijateljstvo i obećava mu novac. Volim iščekivati engleske glasnike

koji dolaze odjeveni u lijepe livreje kraljevskoga vojvode i na predivnim konjima.

Svi kažu da je vojvoda velik čovjek, da je omiljen, najveći čovjek u Francuskoj,

kojemu se ne treba zamjerati: ali dosad je moj stric bio poslušan svojoj tetki

demoiselle i ne izručuje našu zatvorenicu.

Stric očekuje da će francuski dvor za nju dati novčanu ponudili — naposljetku,

upravo njoj kralj i dvor moraju biti zahvalni što uopće postoje — ali dvor je

neobično tih čak i nakon što je stric pisao Francuzima da im kaže kako ima

Djevu, koja je spremna vratiti se svojemu kralju i opet služiti u njegovoj vojsci. S

njom na čelu lako bi protjerali Engleze i pobijedili. Oni će zacijelo poslati cijelo

bogatstvo kako bi je dobili natrag.

"Ne žele je", savjetuje ga moja pratetka. Njih dvoje sjede za privatnim | stolom za

blagovanje. Večera za cijelo kućanstvo pripre- mijena je u velikoj dvorani, a njih

dvoje sjede ispred stričevih ljudi, kušali su jela i poslali ih dalje po prostoriji kao

dar svojim posebnim miljenicima. Sad se osjećaju ugodno, sjede za stolićem

ispred kamina u dnevnim odajama moje pratetke, a poslužuju ih njezini osobni

sluge. Od mene se očekuje da s još jednom dvorskom damom stojim dok se

poslužuje večera. Moj je zadatak promatrati sluge, pozivati ih da priđu po

potrebi, držati ruke čedno sklopljene pred sobom i ništa ne čuti. Naravno, sve

vrijeme slušam.

"Ivana je napravila muškarca od tog dječaka, princa Charlesa. Nije bio ništa dok

Pompea

-11-

mu ona nije došla sa svojom vizijom, a onda je od njega napravila kralja. Naučila

ga je kako da zatraži svoje naslijeđe. Stvorila je vojsku od lutalica koji su pratili

kralja i njegovu svitu, i tu je vojsku dovela do pobjede. Da su slijedili njezine

savjete kao što je ona slijedila glasove koje je čula, istjerali bi Engleze iz ovih

krajeva natrag na njihove maglovite otoke i zauvijek bismo ih se riješili."

Stric se smiješi. "Ah, moja gospo, tetko! Ovaj rat traje već gotovo stotinu godina.

Zar zaista misliš da će završiti zato što neka djevojka, tko zna odakle, čuje

glasove? Ona nikad ne bi mogla otjerati Engleze. Ne bi oni samo tako otišli;

nikada i neće. Ovo su njihovi posjedi, imaju pravo na njih po nasljednom pravu, a

i zbog osvajanja. Sve što im je potrebno jest hrabrost i snaga da ih zadrže, a John,

vojvoda od Bedforda, pobrinut će se za to." Bacio je pogled na svoju čašu i

pucnuo prstima vinotoči da mu natoči još crnog vina. Prilazim da pridržim čašu

dok sluga toči vino, a onda je pažljivo spuštam na stol. Piju iz dobrih staklenih

čaša; moj je stric bogat, a pratetka uvijek ima samo ono najbolje. "Engleski kralj

možda jest tek nešto više od djeteta, ali to za njegovu kraljevinu ništa ne znači jer

mu je njegov stric Bedford odan ovdje, a u Engleskoj mu je odan stric, vojvoda od

Gloucestera. Bedford ima hrabrosti i saveznike da mu pomognu ovdje zadržati

engleske posjede i mislim da će potiskivati dauphina sve više na jug. Otjerat će ga

u more. Djeva je imala svoj trenutak i bio je zaista izuzetan; ali na kraju će

Englezi dobiti rat, zadržati posjede koji im s pravom pripadaju, a svi plemići koji

su se zakleli da će se boriti protiv njih, savit će koljeno i služiti im."

"Ja ne mislim tako", nepokolebljivo reče moja pratetka. "Englezi je se užasno

boje. Kažu da je nepobjediva."

"Više nije", primijeti stric. "Jer, pogledaj! Zatočena je, a vrata njezine ćelije nisu se

sama otvorila. Oni sad znaju da je i ona obična smrtnica. Vidjeli su je sa strijelom

u bedru pod zidinama Pariza, kad je njezina vojska odmarširala i ostavila je. Sami

su Francuzi tako poučili Engleze da je se može srušiti i napustiti."

"Ali nećeš je predati Englezima", ustvrdi moja pratetka. "Time bismo zauvijek bili

obeščašćeni u očima Gospoda i svijeta."

Moj se stric nagnuo naprijed da joj u povjerenju kaže: "Ti to tako ozbiljno

shvaćaš? Zar zaista misliš da je ona nešto više od šarlatanke? Stvarno misliš da je

išta više od seljančice koja govori besmislice? Znaš da bih mogao naći desetak

takvih kao što je ona?"

Pompea

-12-

"Mogao bi naći desetak njih koje bi rekle da su poput nje", reče ona. "Ali nijednu

kao ona. Mislim da je posebna djevojka. Zaista mislim tako, nećače. Imam vrlo

snažan osjećaj."

Zastao je na tren, kao da se njezin osjećaj za stvari, iako je samo žena, treba uzeti

u obzir. "Imala si viziju o njezinu uspjehu? Jesi li predvidjela budućnost?"

Ona kratko oklijeva, a onda brzo zatrese glavom. "Ništa tako određeno. Ali,

svejedno, moram inzistirati na tome da je zaštitimo."

On malo čeka jer joj ne želi proturječiti. Ona je demoiselle od Luksemburga, glava

obitelji. Kad ona umre, moj će otac naslijediti titulu; ali ona također ima mnoge

posjede kojima sama upravlja: može ih ostaviti komu god želi. Moj stric John

najdraži joj je nećak; on gaji svoje nade i ne želi je uvrijediti.

"Francuzi će za nju morati platiti dobru cijenu", reče on. "Ne namjeravam na njoj

izgubiti novac. Vrijedi pravo bogatstvo, kao da plaćaš otkupninu za kralja. Oni to

znaju."

Pratetka kima glavom. "Pisat ću dauphinu Charlesu i on će za nju platiti

otkupninu", kaže mu ona. "Bez obzira na to što mu

Odvjetnici kažu, on će ipak slušati mene, iako je nestalan poput lista na vjetru.

Ali ja sam mu kuma. Riječ je o časti. On Djevi duguje to što je postao."

"Vrlo dobro. Ali učini to odmah. Englezi vrše pritisak, a ja ne želim uvrijediti

vojvodu od Bedforda. On je moćan čovjek, ali i pošten. Najbolji je vladar

Francuske kojem se možemo nadati. Da je Francuz svi bi ga obožavali."

Moja se pratetka nasmije. "Da, ali nije! Englez je i namjesnik. Trebao bi se vratiti

na svoj vlažni otok svojem malom nećaku, jadnom kralju, i učiniti što može za

svoju kraljevinu, a nas pustiti da vladamo Francuskom."

"Nas?" ponovi stric kao da je želi pitati misli li ona da bi članovi naše obitelji, koji

su već na čelu desetak grofovija i u srodstvu s carevima Svetoga Rimskog Carstva,

trebali također biti i kraljevi Francuske.

Nasmiješila se. "Da, nas", reče ona čvrsto.

*

Pompea

-13-

Sljedeći dan šećem s Ivanom do kapelice u dvorcu i klečim pokraj nje na

stepenicama pred oltarom. Ona se grozničavo moli, glavu drži pognutu sat

vremena, a onda dolazi svećenik da odsluži misu i Ivana prima sveti kruh i vino.

Čekam je na drugom kraju crkve. Ivana je jedina osoba koju znam, a koja

svakodnevno prima kruh i vino, kao da joj je to doručak. Moja majka, koja je

pobožnija od većine ljudi, pričešćuje se jedanput na mjesec. Vraćamo se zajedno

u sobe moje pratetke i dok hodamo oko nogu nam šušte mirisne trave1. Ivana mi

se smije jer moram sagnuti glavu kako bih s visokim čunjastim šeširom mogla

proći kroz uska vrata.

"Vrlo je lijep", kaže ona. "Ali ja ne bih voljela nositi takvo što."

Zastajem i zavrtim se pred njom na sunčanom mjestu gdje padaju sunčeve zrake

što prolaze kroz prozorčić za strijelce. Boje moje haljine sjajne su; suknja je

tamnoplava, podsuknja izrazito tirkizna, a bogati nabori padaju i šire se od

visokog pojasa čvrsto svezanog ispod grudi. Na glavi imam visoki henin2 u obliku

stošca, a s njega pada blijedoplavi veo i spušta mi se niz leda, prikrivajući i

naglašavajući moju svijetlu kosu. Raširila sam ruke da pokažem velike trokutaste

rukave, obrubljene najljepšim vezom od zlatnog konca, a podignula sam i rub

haljine da joj pokažem grimizne papučice s uzdignutim prstima.

"Ali u takvoj haljini ne možeš raditi i jahati, pa čak ni trčati". reče ona.

"Pa ona i nije za jahanje ni za rad ni za trčanje", odgovaram razborito.

"Namijenjena je pokazivanju. Da svijet vidi kako sam mlada, lijepa i spremna za

brak. Haljina treba pokazati da mi je otac toliko bogat da nosim zlatno čak i na

rukavima, i šešir od svile. Pokazuje da sam plemenita roda i stoga mogu nositi

baršun i svilu; ne vunu kao neka siromašna djevojka."

"Ne bih mogla podnijeti da me se pokazuje u takvoj odjeći."

"Ne bi te ni pitali", ističem mrzovoljno. "Moraš se odijevati u skladu sa svojim

položajem; morala bi poštivati zakon i nositi odjeću smeđe i sive boje. Zar si

zaista pomislila da si toliko važna da bi mogla nositi hermelin? Ili želiš natrag

svoj zlatni ogrtač? Kažu da si u borbi bila lijepa kao kakav vitez. Znači odijevaš se

kao plemić. Kažu da si voljela svoj lijepi stijeg, svoj ulašteni oklop i lijepi zlatni

ogrtač preko njega. Kažu da si kriva za grijeh taštine."

Zacrvenjela se. "Zato da me svi lako vide", reče ona kao da se brani. "Ispred moje

Pompea

-14-

vojske."

" Od zlata? "

"U čast Boga."

"No, svejedno, i kad bi se odjenula u žensku odjeću, ne bi imala ovakav šešir",

kažem. "Nosila bi nešto skromnije, kako to čine livorske dame nižeg položaja,

ništa ovako veliko ili nespretno, samo lijepi ukras za glavu koji bi ti pokrivao

kosu. A ispod haljine nosila bi svoje čizme pa bi mogla hodati. Zar ne bi željela

probati nositi haljinu, Ivana? Tada te ne bi mogli optužiti da nosiš mušku odjeću.

Kad se žena odijeva kao muškarac to je znak hereze. Zašto ne bi imala haljinu,

onda ne bi ništa mogli reći protiv tebe? Neku jednostavnu?"

Odmahnula je glavom. "Zavjetovana sam", reče ona jednostavnu. "Obećana Bogu.

A kad me kralj pozove, moram biti spremna

da odmah odjašem u bitku. Vojnik sam koji čeka, a ne neka dvorska dama.

Odijevat ću se kao vojnik. A moj će me kralj pozvati, uskoro, za dan ili dva."

Brzo sam pogledala iza nas. Približavao nam se paž noseći vrč vruće vode.

Pričekala sam da se pokloni i prođe pokraj nas. "Ššš", kažem tiho. "Ne bi ga čak

smjela ni zvati kraljem."

Nasmijala se kao da se ničega ne boji. "Ja sam ga odvela na krunidbu. U katedrali

u Reimsu stajala sam pod svojim stijegom kad su ga pomazali svetim uljem

Clovisa. Vidjela sam kako ga predstavljaju njegovu narodu s krunom na glavi.

Naravno da je on kralj Francuske: okrunjen je i pomazan."

"Englezi režu jezik svakome tko to kaže", podsjetim je. "To je za prvi prekršaj.

Kad to drugi put izgovoriš, žigošu te po čelu tako da si označena za cijeli život.

Engleskog kralja Henrika VI. treba zvati francuskim kraljem, a onoga kojeg ti

nazivaš francuskim kraljem treba zvati dauphin i nikako drugačije, samo dauphin."

Nasmijala se kao da se uistinu zabavlja. "Njega ne treba čak zvati ni Francuzom",

uskliknula je. "Tvoj veliki vojvoda od Bedforda kaže da ga se mora zvati

Armagnac. Ali veliki vojvoda od Bedforda drhtao je od straha i trčao po okolici

Rouena u potrazi za regrutima kad sam se pred zidinama Pariza pojavila sa

svojom francuskom vojskom — da, reći ću to! — s francuskom vojskom koja je

došla osvojiti svoj grad za našega kralja, francuskog kralja; i zamalo smo ga

osvojili."

Pompea

-15-

Pokrila sam uši rukama. "Ne želim te slušati, a ti ne bi smjela ovako govoriti.

Išibat će me zato što te slušam."

Odmah me uhvatila za ruke i čini se da se kaje. "Ah, Jacquetta, ne želim ti

uzrokovati nevolje. Gledaj! Ništa neću reći. Ali moraš znati da sam činila i gore

stvari nego samo govorila protiv Engleza. Protiv njih sam se služila strijelama,

topovskim hicima, puškama i ovnovima za rušenje bedema! Englezi se neće

zamarati riječima koje sam izgovorila i hlačama koje nosim. Porazila sam ih i

svima pokazala da nemaju pravo na Francusku. Predvodila sam vojsku protiv njih

i uzastopno ih poražavala."

"Nadam se da te se nikad neće dočepati niti te ispitivati. Ni o riječima ni o

strijelama ni o topovima."

Malo je problijedjela na tu pomisao. "Molim te. Bože, i ja se tomu nadam.

Milostivi Bože i ja se nadam da neće."

"Moja će pratetka pisati dauphinu", kažem joj vrlo tiho. "Razgovarali su o tome

sinoć tijekom večere. Pisat će mu i pozvati ga da za tebe plati otkupninu. A moj

će te stric predati Fr... Armagnacima."

Pognula je glavu, a usne joj se miču dok se moli. "Moj će kralj poslati po mene",

kaže ona s vjerom u glasu. "Bez sumnje će poslati nekoga da me odvede k njemu,

a onda možemo ponovno u bitke."

*

U kolovozu je još toplije i moja se pratetka svako popodne odmara na dnevnom

krevetu u jednoj od svojih soba, a lagane svilene zavjese oko kreveta natopljene

su lavandinom vodicom. Kroz zatvorene kapke prozora svijetle sjene padaju

preko kamenog poda. Voli da joj čitam dok leži zatvorenih očiju i ruku

sklopljenih na visokom struku haljine, kao da je isklesani kip sebe same na nekoj

sjenovitoj grobnici. Skida s glave veliki dvorogi šešir koji uvijek nosi i pušta da joj

se duga sijeda kosa raspe preko svježih jastuka ukrašenih vezom. Daje mi knjige

iz vlastite knjižnice, koje govore o velikim ljubavnim romansama, trubadurima i

damama u mračnim šumama, a onda mi jednoga dana stavlja u ruke jednu knjigu

i kaže: "Danas čitaj ovo."

To je rukom pisan tekst na starofrancuskom i mučim se s riječima. Teško je čitati:

Pompea

-16-

ilustracije na rubovima u obliku su divljih ruža i cvjetova koji se provlače kroz

slova, a pisar koji je prepisivao te riječi imao je raskošan stil pisanja, koji mi je

teško čitati. Ali polako se razabire priča. Govori o vitezu koji jaše kroz mračnu

šumu i putem se izgubio. Čuje zvuk vode i ide prema njemu. Na čistini, u svjetlu

mjesečine, ugleda bijelu fontanu iz koje prska voda u kojoj je žena takve ljepote

da joj je koža bljeđa od bijelog mramora, a kosa tamnija od noćnog neba. Odmah

se zaljubi u nju, a i ona u njega, i on je odvede u svoj dvorac i oženi se njome.

Ona ima samo jedan uvjet: da je svaki mjesec mora pustiti da se sama kupa.

"Znaš li tu priču?" upita me pratetka. "Je li ti je otac ikad pričao?"

"Čula sam nešto takvo", kažem oprezno. Moja je pratetka poznata po tome što

brzo plane na mojeg oca, a ja ne znam smijem li reći kako mislim da je to legenda

o utemeljiteljici naše loze.

"Pa, sad čitaš istinitu priču", reče ona. Opet je zaklopila oči.

"Vrijeme je da saznaš. Nastavi."

Mladi je par sretniji od ikoga na svijetu i ljudi izdaleka dolaze da ih vide, Imaju

djecu: prelijepe kćeri i neobične divlje sinove.

"Sinove", šapne pratetka za sebe. "Kad bi žena barem mogla i imati sinove po

želji, kad bi samo mogli biti onakvi kakve ona želi."

Kako godine prolaze, supruga ne gubi ljepotu pa njezin muž postaje sve

radoznaliji. Jednoga dana više nije mogao podnijeti taj misterij njezina tajnog

kupanja i prikrao se njezinoj kućici s kupaonicom da je kradomice gleda.

Pratetka je podignula ruku. "Znaš li što je vidio?" pita me.

Podižem pogled s knjige, a prst mi je ostao ispod ilustracije koja prikazuje

muškarca koji viri kroz pukotine zida od dasaka. Unutra se u kadi vidi žena.

Prelijepa joj se kosa obavila oko bijelih ramena. A u vodi blista... njezin veliki rep

s ljuskama.

"Je li ona riba?" prošapćem.

"Ona nije biće s ovoga svijeta", reče mi pratetka tiho. "Pokušala je živjeti kao

obična žena; ali neke žene ne mogu živjeti običnim životom. Pokušala je koračati

običnim putem; ali neke žene ne mogu kročiti na tu stazu. Ovo je muški svijet,

Jacquetta, a neke žene ne mogu marširati onako kako im muškarci bubnjaju.

Pompea

-17-

Razumiješ li?"

Ne razumijem, naravno. Premlada sam da bih razumjela da se muškarac i žena

mogu toliko snažno voljeti da im srce tuče kao jedno, a ipak istodobno znati da

su potpuno, beznadno, različiti.

"Nije važno. Nastavi čitati. Nema još puno."

Muž ne može podnijeti pomisao na to da mu je žena neko čudno biće. Ona

njemu ne može oprostiti što ju je uhodio. Ostavlja ga, odvodi sa sobom prelijepe

kćeri, a on ostaje živjeti sam sa sinovima, slomljena srca. Ali na samrti, kao i na

samrti svakoga iz naše loze, njegova žena Meluzina, ta ljepotica, nimfa, vodena

božica, vraća mu se i on je čuje kako oko zidina plače za djecom koju je izgubila,

za mužem kojega još voli i za svijetom u kojem za nju nema mjesta.

Zatvaram knjigu i nastaje tako duga tišina da sam pomislila kako je pratetka

zaspala.

"Neke žene u našoj obitelji imaju dar predviđanja", primijeti pratetka tiho. "Neke

su naslijedile takve moći od Meluzine, moći s onoga svijeta u kojem ona živi.

Neke od nas njezine su kćeri, njezine nasljednice."

Jedva se usuđujem disati i silno želim da mi nastavi govoriti.

"Jacquetta, misliš li da si i ti možda jedna od tih žena?"

"Možda", šapnem. "Nadam se."

"Moraš slušati", reče ona blago. "Slušati tišinu, pogledom tražiti ništa. I biti na

oprezu. Meluzina mijenja oblik, poput žive je, može prijeći iz jedne stvari u

drugu. Bilo gdje je možeš vidjeti, ona je poput vode. Ili ćeš vidjeti možda samo

vlastiti odraz na površini rijeke iako napinješ pogled ne bi li je ugledala u zelenim

dubinama."

"Hoće li mi ona biti vodilja?"

"Moraš sama sebi biti vodilja, ali možda je čuješ kad ti se obrati." Zastala je.

"Donesi mi moju kutiju s nakitom." Pokazala je rukom na veliku škrinju u

podnožju kreveta. Podignula sam škripavi poklopac, a unutra je među haljinama

umotanima u napudranu svilu bila velika drvena kutija. Izvadila sam je. Unutra je

puno malih ladica, a svaka je ispunjena draguljima i nakitom koji pripadaju mojoj

pratetki. "Pogledaj u najmanju ladicu", reče ona.

Pompea

-18-

Našla sam je. U njoj je vrećica od crnog baršuna. Odvezala sam vezicu s resama

na krajevima i zinula. Na dlan mi je ispala teška zlatna narukvica, a na njoj je

dvjestotinjak malih privjesaka, svaki drukčijeg oblika. Vidim brod, konja,

zvijezdu, žlicu, bič, jastreba, mamuzu.

"Kad želiš znati nešto vrlo, vrlo važno, izaberi dva ili tri privjeska — one koji

predstavljaju ono što bi moglo biti, izbor je pred tobom. Zaveži svaki na uzicu i

pusti ih u rijeku, onu koja je najbliža tvojem domu, rijeku koju čuješ noću kad je

sve tiho, osim zvukova vode. Ostavi ih u vodi do mladog mjeseca. Onda prereži

sve uzice osim jedne, a nju izvuci iz vode da vidiš svoju budućnost. Rijeka će ti

dati odgovor. Rijeka će ti reći što moraš učiniti."

Kimnula sam glavom. Narukvica je hladna i teška u mojoj ruci, svaki privjesak

jedan je odabir, jedna mogućnost, svaki je privjesak pogreška koja čeka.

"A kad nešto želiš: izađi i šapni to rijeci — kao molitvu. Kad nekoga proklinješ;

zapiši na komadu papira i baci ga u rijeku, pusti ga da pluta kao brod od papira.

Rijeka je tvoja saveznica, tvoja prijateljica, tvoja gospodarica — razumiješ li?"

Kimam glavom iako ne razumijem.

"Kad nekoga proklinješ..." Zastala je i uzdahnula kao da je vrlo umorna. "Pazi na

svoje riječi, Jacquetta, posebice kad proklinješ. Izgovori samo ono što misliš, pazi

da prokletstvo usmjeriš na pravog čovjeka budi sigurna da kad jedanput

izgovoriš te riječi, one mogu promašiti— kao strijela, tako i proklinjanje može

promašiti svoj cilj i raniti drugoga. Mudra žena vrlo rijetko baca prokletstvo."

Zadrhtala sam iako je u sobi vruće.

"Naučit ću te još više", obeća mi. "To je tvoje nasljedstvo jer si najstarija kći."

"Zar sinovi to ne znaju? Ni moj brat Louis?"

Oči su joj se lijeno napola otvorile. Nasmiješila mi se. "Muškarci zapovijedaju

svijetom koji poznaju", reče ona. "Sve što muškarci znaju, učine svojim. Sve što

nauče, svojataju za sebe. Oni su poput alkemičara koji tragaju za zakonima koji

upravljaju svijetom, a onda žele posjedovati te zakone i zadržati ih u tajnosti. Sve

što otkriju, prigrle sebi, oblikuju znanje na vlastitu sebičnu sliku i priliku. Što

preostaje nama ženama nego carstvo nepoznatoga?"

"Ali zar žene ne mogu zauzeti važno mjesto u svijetu? Ti jesi, pratetko, a Yolandu

Pompea

-19-

od Aragona zovu kraljicom Četiri kraljevstva. Zar ja neću upravljati velikim

posjedima kao ti i ona?"

"Možda hoćeš. Ali upozoravam te da žena koja teži velikoj moći i bogatstvu mora

platiti i veliku cijenu. Možda ćeš biti velika žena kao Meluzina, Yolanda ili kao

što sam ja; ali bit ćeš poput svih žena: osjećat ćeš se nelagodno u muškom svijetu.

Dat ćeš sve od sebe — možda ćeš steći moć ako se dobro udaš ili naslijediš

bogatstvo — ali uvijek ćeš se uvjeriti da ti je cesta tvrda pod nogama. U drugom

svijetu — pa, tko zna išta o drugom svijetu? Možda će te one čuti, a možda ćeš ti

čuti njih."

" Što ću čuti?"

Osmjehnula se. "Znaš. Već to čuješ."

"Glasove?" pitam, misleći na Ivanu.

"Možda."

*

Ljetne su vrućine polako počele popuštati i u rujnu je već bilo svježije. Stabla u

velikoj šumi što okružuje jezero počela su mijenjati boje iz zelene u uvenulu

žutu. Lastavice kruže oko tornjića dvorca svake večeri kao da nas žele pozdraviti

do sljedeće godine. Jure jedna za drugom ukrug u vrtoglavom nizu, poput vela

koji se uvija u plesu. Redovi vinove loze otežali su od grozdova i svakoga dana

seljanke zasuču rukave na svojim snažnim rukama i odlaze brati grožđe u velike

pletene košare, koje muškarci zatim prazne u kola i odvoze na prešanje. Miris

voća i fermentiranog vina prožima selo, svi imaju ljubičasta stopala, a rubovi

haljina umrljani su im plavom bojom grožđa. Govore da će ova godina biti dobra,

s obilnim i bogatim urodom. Kad sa svojim dvorskim damama jašem kroz selo,

zovu nas da kušamo mlado vino, koje nam je na jeziku lagano, kiselkasto i

pjenušavo, i smiju nam se kad zbog toga naškubimo usta.

Moja pratetka ne sjedi uspravno u naslonjaču niti nadgleda svoje žene, a preko

njih ni dvorac i stričeve posjede, kao što je činila početkom ljeta. Kako sunce gubi

toplinu, tako se čini da i ona blijedi i hladi se. Leži u krevetu od kasnog jutra do

rane večeri i ustaje iz kreveta samo da ode u veliku dvoranu, hoda uz strica i

kimajući glavom odgovara na pozdrave dok muškarci podižu glavu prema svojem

Pompea

-20-

gospodaru i gospodarici i noževima udaraju po drvenim stolovima.

Ivana se moli za nju, spominje je poimence svakodnevno u crkvi, ali ja poput

djeteta samo prihvaćam novi ritam pratetkina dana. Sjedim i čitam joj

poslijepodne, čekam da mi priča o molitvama koje poput brodova od papira

plutaju niz rijeku, čije vode teku prema moru još iz vremena prije mog rođenja.

Kaže mi da raširim igraće karte i uči me njihovim imenima i značenju svake od

njih.

"A sad mi čitaj iz njih", reče ona jednoga dana i vrhom tankog prsta lupne po

jednoj karti. "Što pokazuje ova?"

Okrenula sam kartu. Gleda nas tamni lik Smrti, lice joj je skriveno u sjeni

kapuljače, a preko zgrbljenih ramena prebacila je zakrivljenu kosu.

"Ah, dobro", reče ona. "Znači, napokon si tu, moja prijateljice.

Jacquetta, najbolje bi bilo da kažeš stricu da dođe k meni."

*

Uvela sam ga u njezinu sobu i on je kleknuo uz njezin krevet. Položila mu je ruku

na glavu u znak blagoslova. Onda ga je nježno odgurnula.

"Ne mogu podnijeti ovo vrijeme", reče ona ljutito mojem stricu, kao da je on kriv

zbog sve hladnijih dana. "Kako možeš podnijeti da živiš ovdje? Podjednako je

hladno kao i u Engleskoj, a zime su beskrajne. Otići ću na jug, u Provansu."

"Jesi li sigurna?" upita on. "Mislio sam da si umorna. Ne bi li se trebala odmarati

ovdje?"

Nervozno je pucnula prstima. "Previše mi je hladno", reče ona kraljevskim

tonom. "Izaberi mi jednog stražara za pratnju, a ja ću dati da mi u nosiljku slože

krzna. Vratit ću se u proljeće."

"Ali zar ti ne bi bilo ugodnije ovdje?" predlaže on.

"Poželjela sam još jedanput vidjeti Rhonu", reče ona. "Osim toga, moram obaviti

jedan posao."

Nitko joj se nikad nije mogao suprotstaviti — ona je demoiselle - i za nekoliko

dana već je pred vratima čeka nosiljka, na postelji su mnoga krzna, mjedeni grijač

Pompea

-21-

za ruke napunjen je vrućim ugljenom, a pod nosiljke prekriven ciglama

zagrijanima u pećnici kako bi joj stopala bila na toplome. Svi ukućani poredali su

se vani da joj zažele sretan put.

Pružila je ruku Ivani, a onda je poljubila moju strinu Jehanne i mene. Stric joj

pomaže da uđe u nosiljku, a ona ga čvrsto uhvati za nadlakticu svojim mršavim

prstima. "Pazi da Djeva bude na sigurnom", reče ona. "Čuvaj je od Engleza, to je

moja zapovijed."

Pognuo je glavu. "Vrati nam se brzo."

Njegova supruga, čiji će život postati lakši kad velika gospodarica ode, zakorači

naprijed da je umota u krzna i poljubi u blijede i hladne obraze. Ali ja sam ta koju

demoiselle od Luksemburga zove da joj priđe, mahnuvši mi jednim savijenim

mršavim prstom.

"Neka te Bog blagoslovi, Jacquetta", kaže mi. "Upamti sve što sam te učila. I

daleko ćeš stići." Nasmiješila mi se. "Dalje nego što možeš zamisliti."

"Ali hoću li vas vidjeti u proljeće?"

"Poslat ću ti svoje knjige", reče ona. "I narukvicu."

"Hoćete li doći u proljeće u posjet mojoj majci i ocu u dvorac St. Pol?"

Njezin mi smiješak govori da je više neću vidjeti. "Budi blagoslovljena", ponovila

je i navukla zavjese nosiljke da se zaštiti od hladnoga jutarnjeg zraka. Povorka

jahača krenula je prema izlazu.

Probudila sam se jedne mračne noći u studenom i uspravno sjela u malom

krevetu koji dijelim s Elizabeth, svojom dvorskom damom.

Osluškujem. Čini mi se kao da me neki slatki glas zove imenom: visok je i vrlo

slabašan. Onda sam sigurna da čujem kako netko pjeva. Neobično, jer zvuk

dolazi izvana kroz prozor, iako smo visoko u tornju dvorca. Prebacila sam ogrtač

preko spavaćice, prišla prozoru i pogledala van kroz procijep u drvenim kapcima.

Vani nema nikakvih svjetala, polja i šume oko dvorca crni su poput filca od vune.

Nema ničega osim tog jasnog zvuka nalik na zviždanje. To nije slavuj, ali ton je

visok i čist kao slavujev pjev. Nije ni sova, zvuk je previše melodiozan i

neprekinut, sličan je glasu dječaka iz zbora. Vratila sam se do kreveta i prodrmala

Elizabeth.

Pompea

-22-

"Čuješ li to?"

Nije se pravo ni probudila. "Ništa ne čujem", kaže napola spavajući. "Prestani,

Jacquetta. Spavam."

Kameni pod ledeno je hladan pod mojim bosim nogama. Uskočila sam natrag u

krevet i položila hladna stopala u topli prostor pokraj Elizabeth. Nakratko je

zlovoljno progunđala i okrenula se od mene, a onda sam — iako sam mislila da

ću ležati u toplom krevetu i osluškivati glasove — ipak zaspala.

*

Šest dana poslije kažu mi da je moja pratetka, Jehanne od Luksemburga, umrla u

snu za vrijeme najcrnjeg noćnog sata, u Avignonu, pokraj velike rijeke Rhone.

Tada sam shvatila čiji sam to glas čula, koji je pjevao oko tornjića dvorca.

*

Čim je engleski vojvoda od Bedforda saznao da je Ivana izgubila svoju veliku

zaštitnicu, poslao je suca Pierrea Cauchona s vojnom pratnjom da pregovara o

njezinoj otkupnini. Pozvali su je pred crkveni sud zbog hereze. Velike svote

novca prelaze iz jedne ruke u drugu: dvadeset tisuća livara za muškarca koji ju je

povukao s konja, deset tisuća franaka mojem stricu u znak dobrih želja od

engleskog kralja. Moj stric ne sluša svoju ženu koja ga preklinje da Ivanu ostavi s

nama. Ja sam potpuno nevažna da bi me se išta pitalo i tako šutke promatram

kako stric sklapa ugovor prema kojem će Ivanu predati Crkvi na ispitivanje.

"Neću je izručiti Englezima", kaže on ženi. "Kao što me je demoiselle zamolila, a ja

to nisam zaboravio, neću je predati Englezima. Samo sam je predao Crkvi. Tako

će moći skinuti ljagu sa svojeg imena zbog svih optužbi koje su podignute protiv

nje. Sudit će joj Božji ljudi. Ako je nedužna, oni će to reći i bit će oslobođena."

Ona ga gleda praznog pogleda kao da je on sama Smrt, a ja se pitam vjeruje li on

u te besmislice ili smatra da smo mi, zato što smo samo žene, tako glupe da

mislimo kako će Crkva, koja ovisi o Englezima, s biskupima koje su imenovali

Englezi, reći svojim vladarima, koji je ujedno i plaćaju, da je djevojka koja je

protiv njih podignula na noge cijelu Francusku tek jedna obična djevojka, možda

malo glasna, možda malo zločesta, ali da bi joj trebali dati pokoru od tri

Pompea

-23-

ili

Zdravomarije i poslati je natrag na selo k majci, ocu i kravama.

"Moj gospodaru, tko će to priopćiti Ivani?" sve je što se usudim pitati.

"O, ona već zna", kaže on preko ramena dok izlazi iz predvorja da se pozdravi s

Pierreom Cauchonom na velikim vratima dvorca. "Poslao sam joj paža da joj kaže

da se spakira. Ona sada odlazi s njima."

Začuvši te riječi odjedanput me prožeo užas, navala predosjećaja, i počela sam

trčati kao da mi život visi o koncu. Ne idem prema ženskim odajama, gdje je paž

sigurno našao Ivanu da joj kaže kako će je predati Englezima. Ne trčim prema

njezinoj nekadašnjoj zatvorskoj ćeliji misleći da je otišla tamo po zavežljaj sa

svojim stvarima u kojem su: drvena žlica, njezin oštar bodež i molitvenik koji joj

je darovala moja pratetka. Umjesto toga jurim uza zavojito stubište na prvi kat

iznad velike dvorane, a onda brzo preko galerije kroz mali prolaz gdje mi šešir

obično zapne dok prolazim ispod luka i izvuče mi sve ukosnice iz kose. Čvrstim

koracima penjem se uz kružne kamene stube, ostajem bez daha, rukama čvrsto

pridržavam skute haljine tako da mogu istrčati na ravan krov tornja. Tamo

ugledam Ivanu koja stoji poput ptice spremne da poleti i balansira na zidu što se

proteže oko vrha tornjića. Kad je čula zvuk vrata koja se otvaraju, pogledala me je

preko ramena i začula moj vrisak: "Ivana! Ne!" a onda je zakoračila u prazan

prostor ispod sebe.

Najgore od svega, ono zaista najgore, jest da nije skočila u prazninu kao

preplašena srna. Plašila sam se da će skočiti, ali učinila je nešto još gore od toga.

Bacila se na glavu. Nagnula se glavom naprijed preko kruništa bedema, a kad sam

priskočila do ruba vidjela sam da pada kao plesač, kao akrobat, ruku stisnutih iza

sebe, jedne noge ispružene kao u plesača, a druge povijene i prstima dodiruje

ispruženu nogu. U tom stravičnom trenutku primjećujem da je u pozi le Pendua,

Obješenog čovjeka, i pada naglavačke u smrt sa smirenim osmijehom na ozbiljnu

licu.

Mukli udarac kad je udarila u tlo u podnožju tornja bio je strašan. Odzvanja mi u

ušima kao da je moja glava tresnula u blato. Želim potrčati dolje da podignem

njezino tijelo, tijelo Ivane, Djeve, zgužvano kao da je kakva vreća stare odjeće; ali

ne mogu se pomaknuti. Koljena su me izdala, priljubila sam se uz kameni zidić

kruništa, koji je podjednako hladan kao i moji izgrebeni dlanovi. Ne plačem za

njom, iako mi dah još navire poput zadihanih jecaja; skamenjena sam od užasa,

Pompea

-24-

pokosio me užas. Ivana je bila mlada žena koja je u muškom svijetu pokušala ići

svojim putem, baš kako mi je govorila pratetka. A to ju je dovelo do ovog hladnog

tornja, do ovog labuđeg leta, do smrti.

*

Podignuli su je onako onesviještenu i četiri se dana nije ni pomaknula, ali onda se

probudila iz omamljenosti i polako ustala iz kreveta, tapšajući se po cijelom tijelu

da se uvjeri je li cijela. Začudo, pri padu nije slomila nijednu kost — nije joj

napukla lubanja, nije slomila čak ni prst. Čini se kao da su je anđeli podignuli,

iako se predala u njihov element. Naravno, to joj neće poslužiti za dobro; svi će

brzo reći da samo vrag može spasiti djevojku koja je tako naglavce skočila s

visokoga tornja. Da je umrla, rekli bi da je Božja pravda zadovoljena. Moj stric,

čovjek nepopustljivog zdravog razuma, kaže da je tlo bilo navlaženo kišom koja

je tjednima padala, a i voda se prelijevala iz opkopa oko dvorca; ali sad je čvrsto

odlučio da ona mora smjesta otići. Ne želi biti odgovoran za Djevu u svojoj kući,

sad kad nema demoiselle da na sve pazi. Prvo ju je poslao u svoju kuću u Arras,

Coeur le Comte, a onda kad je prebačena u engleski grad Rouen na suđenje, i mi

smo pošli tamo.

Jer moramo biti prisutni. Velik plemić kakav je moj stric mora biti ondje da se

uvjeri kako je pravda zadovoljena, a uz njega moraju stajati i svi članovi

kućanstva. Strina Jehanne vodi me da svojim očima vidim kraj dauphinove svete

vodilje — lažne proročice lažnoga kralja.

Pola Francuske krenulo je u Rouen da vidi kraj Djeve, a mi moramo biti ispred

svih.

Uzme li se u obzir to da je riječ o osobi koju su proglasili običnom poludjelom

seljankom, oni ništa ne propuštaju slučaju. Zatvorena je u dvorcu Bouvreuil, drže

je u lancima u ćeliji s dvostrukom bravom na vratima i prozorom preko kojega su

zakucali daske. Svi su u velikom strahu da će ona poput kakvog miša pobjeći

ispod vrata ili kao ptica odletjeti kroz pukotinu na prozoru. Zatražili su od nje da

im obeća da neće pokušati pobjeći, a kad je odbila, lancima su je vezali za krevet.

"To joj se sigurno ne dopada", reče moja strina Jehanne tužno.

"Nimalo."

Čekaju vojvodu od Bedforda koji je posljednjih dana prosinca umarširao u grad sa

Pompea

-25-

svojom naoružanom pratnjom odjevenom u boje engleskih ruža , jarko crvenom i

bijelom. Snažan je muškarac dok sjedi na konju, u tako uglačanom oklopu da

biste pomislili kako je od srebra, a ispod goleme kacige lice mu je ozbiljno i

strogo. Velik nos daje mu izgled ptice grabljivice: orla. On je brat velikoga

engleskog kralja Henrika V. i u Francuskoj brani posjede koje je njegov brat

osvojio u velikoj bitki kod Agincourta. Sada je mladi sin pokojnoga kralja novi

pobjednik u Francuskoj, a ovo je njegov najodaniji stric: rijetko je izvan oklopa ili

sedla, nikad ne miruje.

Svi smo se poredali kod velikih vrata na ulazu u dvorac Bouvreuil dok vojvoda

ulazi na konju, prelazeći preko nas svojim mračnim pogledom i gledajući svakoga

pojedinačno kao da njuši izdaju. Strina i ja spuštamo se u dubok naklon, a i stric

John skida šešir i klanja se. Naša je kuća već godinama u savezu s Englezima; moj

drugi stric, Louis od Luksemburga, vojvodin je tajnik i kune se da je vojvoda

najveći čovjek koji je ikada vladao Francuskom.

Zbog težine oklopa polako silazi s konja i stoji uspravno poput tvrđave dok

muškarci staju u red da ga pozdrave, klanjaju se iznad njegove ruke, neki se

gotovo spuštaju na koljena. Jedan mu muškarac prilazi i dok mu Bedford

odzdravlja grofovskim kimanjem glave.

pogled mu skrene s lica vazala i padne na mene. Netremice ga gledam, naravno

— on je najveći spektakl u ovom hladnom zimskom danu — ali on sad gleda

mene i u očima mu vidim bljesak koji ne prepoznajem. To je nešto nalik na

iznenadnu glad, kao kad čovjek koji je postio ugleda stolove prostrte za gozbu.

Zakoračila sam unatrag. Ne bojim se niti želim koketirati. Tek mi je četrnaest

godina, ali ima nešto u moći tog čovjeka i u njegovoj energiji zbog čega ne želim

da se sve to usmjeri na mene. Malo se povlačim tako da sad stojim iza strine i

nastavljam gledati pozdravljanje, zaštićena ispod svojeg uresa za glavu i vela.

Približava se velika nosiljka čiji su debeli zastori zbog hladnoće čvrsto vezani

zlatnim konopima, a onda sluge pomažu Bedfordovoj supruzi, vojvotkinji Anne,

da izađe. Naši je muškarci veselo pozdravljaju poklicima: ona potječe iz

burgundske loze, kuće koja je naš feudalni gospodar i u rodbinskoj je vezi s

nama. Svi smo se pognuli i kratko joj se poklonili. Ona, jadnica, izgleda priprosto

kao i svi iz obitelji Burgundy, ali osmijeh joj je veseo i ljubazan. Toplo pozdravlja

supruga, a zatim stoji uz njega, s rukom udobnom provučenom ispod njegove, i

Pompea

-26-

gleda oko sebe vedra izraza lica. Mahnula je mojoj strini i pokazala na

unutrašnjost dvorca kao da želi reći da poslije moramo doći k njoj. "Otići ćemo u

vrijeme večere", šapne mi strina. "Nitko na svijetu ne jede bolje od burgundskog

vojvode."

Bedford sk ida kac igu i k lanja se sv ima pr isutnima, zat im diže ruku u pozdrav l judima koj i se nag in ju s prozora i ba lans ira ju na z idu š to okružuje vrt ne b i l i v id je l i ve l ikog čovjeka. Onda se okrenuo i poveo suprugu unutra , a svakome se č in i kao da smo vid je l i skupinu g lumaca i uvodnu scenu iz putujuće predstave . Bez obzi ra na to je l i to b i la maskerata i l i zabava , pogrebni obred i l i izazivan je d iv l je ž ivot inje , koj i su u Rouen privukl i na jmoćni je l jude Francuske: predstava će uskoro počet i .

Pompea

-27-

ROUEN, FRANCUSKA,

PROLJEĆE 1 4 3 1 .

A onda su sve upropastili. Zasipaju je učenim pitanjima, analiziraju njezine

odgovore pa postavljaju pitanja na temelju tih odgovora, zapisuju što kaže u

trenucima umora i onda je poslije o tome ispituju, definiraju svoje uvjete na

najučeniji mogući način i pitaju je što o tome misli, a ona ne razumije i

jednostavno kaže "proslijedite dalje" ili "poštedite me toga". Jedanput ili dvaput

odgovorila je: "Ne znam. Obična sam i neobrazovana djevojka. Otkud bih ja to

znala?"

Moj stric dobio je zabrinuto pismo od kraljice Yolande Aragonske koja kaže kako

je sigurna da će dauphin platiti otkupninu za Ivanu, da su joj potrebna još tri

dana, još jedan tjedan da ga nagovori i ne bismo li mogli odgoditi suđenje? Zar ne

možemo tražiti odgodu od nekoliko dana? Ali Crkva je djevojku čvrsto vezala u

paukovu mrežu svoje istrage i više je neće pustiti.

Sve što su ti vrlo obrazovani muškarci mogli učiniti da zamagle jednostavnu

istinu, da ženu natjeraju da posumnja u svoje osjećaje, da je zbune tako da ne

zna što misli, oni su učinili. Koriste se svojom učenošću kao preprekom i tjeraju

je u jednom smjeru pa u drugom, a onda je naposljetku stjeraju u stupicu

proturječnosti u kojima se ne nalazi. Katkad je optužuju na latinskom, a ona ih

zbunjeno gleda zbog koji je čula jedino u crkvi, na misi koju toliko voli. Kako

zvukovi tog jezika, ti poznati voljeni tonovi, za nju tako svečani i pjevni, sada

mogu biti glas koji je optužuje?

Katkad joj navode skandale i prepričavaju ih riječima njezina naroda. To su stare

priče iz Domremyja o taštini i ispraznom ponosu. Kažu da je odbila muškarca

neposredno prije svadbe, kažu da je pobjegla od dobrih roditelja, da je radila u

pivnici i bila velikodušna sa svojim naklonostima poput kakve seoske drolje, kažu

da je jahala s vojnicima kao njihova djevojčura, kažu da nije nikakva Djeva nego

bludnica i da svi to znaju.

Bilo je potrebno da Anne, samilosna mala vojvotkinja od Bedforda, potvrdi da je

Ivana djevica i da zatraži da stražarima koji je čuvaju zabrane da je dodiruju ili

Pompea

-28-

maltretiraju. Moraju im tako zapovjediti i reći da to nije Božje djelo budu li je

napastovali. A onda, čim je zapovijed izdana, rekli su da s obzirom na to da je

Ivana sada sigurna, jer čuva je riječ vojvotkinje, nema više nikakva opravdanja da

nosi mušku odjeću te da mora odjenuti žensku haljinu. Kažu joj da je to grijeh,

smrtni grijeh, ako nosi hlače.

Zbunili su je, smutili joj misli tako da više ništa nije znala. Oni su veliki crkveni

oci, a Ivana je obična seljanka, pobožna djevojka koja je uvijek činila ono što joj je

svećenik zapovjedio, sve dok nije čula glasove anđela koji su joj govorili da mora

učiniti i nešto više. Na kraju je zaplakala, slomila se i plakala kao dijete, odjenula

je haljinu kako su joj naredili i svima priznala grijehe koje su joj pripisali. Ne

znam je li uopće razumjela dugi popis. Stavila je znak ispod svojeg priznanja —

potpisala se i zatim nacrtala znak križa pokraj imena kao da želi poreći vlastiti

potpis. Priznaje da nije bilo nikakvih glasova ni anđela te da dauphin nije ništa

drugo nego obični dauphin , a ne francuski kralj, da je krunidba bila lažna, a njezin

lijepi oklop uvreda Bogu i čovjeku, i da je ona obična glupa djevojka, koja je

pokušala voditi odrasle muškarce kao da bolje od njih zna put. U priznanju još

kaže da je bila tašta budala kad je mislila da jedna djevojka može voditi muškarce,

da je zbog davanja savjeta gora nego što je bila Eva, koja je bila pomoćnica

samoga vraga.

"Što?" zarikao je vojvoda od Bedforda. U posjetu smo njegovoj ženi, vojvotkinji, i

sjedimo u njezinim sobama ispred dobre vatre, u kutu svirač svira na lutnji, na

svakom stolu nalaze se male čaše s najboljim vinom, sve je elegantno i predivno;

ali i kroz dvoja zatvorena vrata čujemo ga kako galami na svojem jadnom

engleskom jeziku.

Čujemo kako se vrata s treskom zatvaraju dok grof Warwick bijesno izlazi iz

vojvodinih odaja da provjeri što je pošlo po zlu i u tom razotkrivajućem napadaju

bijesa vidimo — kao da smo ikada i sumnjali — da ti Englezi nikada nisu ni

željeli da se Crkva nateže s tom zabludjelom djevojkom pokušavajući je privesti

razumu, navesti je da prizna, pokaje se i dobije oprost — sve to nije bilo ništa

drugo nego lov na vješticu, lomača koja čeka prvu iskru, smrt koja čeka djevojku.

Vojvotkinja prilazi vratima, a sluge ih otvaraju pred njom pa tako svi možemo

čuti, neizbježno jasno, kako njezin suprug viče na biskupa Pierrea Cauchona,

Cauchona koji je i sudac i čovjek, i koji je tu da navodno — u isto vrijeme —

predstavlja Boga i pravdu i Crkvu: "Za ime Isusovo! Ne želim da se ona izjašnjava

Pompea

-29-

krivom, ne želim da se pokaje, ne želim njezinu ispovijed ni pokoru, a prokleto

jasno ne želim da bude doživotno utamničena! Gdje će tu za mene biti sigurnost?

Želim od nje hrpicu pepela koju će vjetar otpuhati. Koliko jasnije to moram

izreći? Prokletstvo! Zar je sam moram spaliti? Rekli ste da će to Crkva učiniti za

mene! Učinite to onda!"

Vojvotkinja se hitro povuče i rukom da znak da se zatvore vrata, ali ipak čujem

regenta kako psuje i iz svega glasa proklinje biskupovu dušu. Vojvotkinja slegne

ramenima — muškarci su muškarci, a ovo je ratno vrijeme — a moja se strina

nasmiješi s razumijevanjem, lutnjist počne glasnije svirati i još k tome zapjeva.

Prilazim prozoru da pogledam van.

Na trgu je već napola podignuta lomača, čvrsta s velikim središnjim stupom oko

kojega su naslagane cjepanice. Ivana je priznala i pokajala se, proglasili su je

krivom zbog počinjena zlodjela i osudili na zatvor.

Ali ne odnose cjepanice.

Strina mi kimne glavom dajući mi tako do znanja da ćemo uskoro poći, a ja

odlazim u hodnik gdje je čekam, dok se ona još malo zadržava u sobi vojvotkinje

opraštajući se. Povukla sam kapuljaču nisko iznad lica, ruke sam sakrila ispod

pelerine. Hladno je za mjesec svibanj. Pitam se ima li Ivana pokrivač u ćeliji, ali

tada se otvaraju velika dvokrilna vrata vojvodinih odaja i on izlazi brzim

korakom.

Klecnula sam u naklon i pomislila da me je jedva zamijetio tako omotanu

pelerinom u polumraku hodnika. Očekujem da brzo prođe pokraj mene; ali on

zastaje. "Jacquetta? Jacquetta St. Pol?"

Spustila sam se još niže u naklon. "Da, Vaša Milosti."

Čvrstom me rukom uhvatio ispod lakta i podignuo iz naklona. Drugom rukom

odmiče veo s uresa za glavu i okreće mi lice prema svjetlu što dopire kroz

otvorena vrata. Drži me za bradu kao da sam dijete i gleda jesu li mi usta čista.

Njegova ga pratnja čeka, oko nas je sigurno desetak ljudi, ali on se ponaša kao da

smo potpuno sami. Pomno se zagledao u mene, kao da me želi pročitati. Ja mu

uzvraćam bezizražajnim pogledom, ne znam što želi od mene, a strina će se

ljutiti na mene kažem li nešto pogrešno ovom važnom čovjeku. Malko sam

zagrizla usnicu i čula kako je on naglo zaustavio dah.

Pompea

-30-

"Moj Bože, koliko ti je godina?"

"Ove ću godine imati petnaest, Vaša Milosti."

"Tu si s ocem?"

"Sa stricem. Vaša Milosti. Otac mi je Pierre, novi grof od Luksemburga."

"Novi grof?" pita on i dalje zureći u moja usta.

"Poslije smrti demoiselle od Luksemburga", promrmljala sam. "Otac je sad grof od

Luksemburga. On je bio njezin nasljednik."

"Naravno, naravno."

Više se nema što reći, ali on i dalje netremice gleda u mene, još me drži jednom

rukom ispod lakta, a drugu je položio na moj šešir.

"Vaša Milosti?" šapnem nadajući se da će se pribrati i pustiti me.

"Jacquetta?" Šapnuo je moje ime kao da govori sam sebi.

"Mogu li vam biti na usluzi na neki način?" rekoh misleći pritom: "Molim vas,

pustite me"; ali djevojka mojih godina ne može reći takvo što najslavnijem

čovjeku u Francuskoj.

Malo se zagrcnuo. "Doista, mislim da možeš. Jacquetta, postat ćeš prekrasna

žena, prekrasna mlada žena."

Pogledavam oko sebe. Pratnja ga čeka, muškarci jedva da se miču, pretvaraju se

da ništa ne vide i ne čuju. Nitko mu od njih neće reći da me pusti, a ja to ne

mogu učiniti.

"Imaš li dragog? Ha? Je li ti tko zapeo za oko? Je li te neki drski mali paž već

poljubio?"

"Ne, moj gospodaru. Ne, naravno da ne..." Zamuckujem kao da sam kriva, kao da

sam učinila nešto glupo i vulgarno, to što on spominje. Smijulji se sebi u bradu,

ali čvrsto me stišće za lakat kao da je ljut. Odmičem se od njegova stiska, od

pohlepnog pogleda. "Moj je otac vrlo strog", kažem slabašnim glasom.

"Obiteljska čast... tu sam sa svojim stricem Johnom i njegovom ženom Jehanne.

Oni nikad ne bi dopustili..."

"Ne želiš muža?" upita on s nevjericom. "Kad si noću u krevetu, zar ne razmišljaš

o muškarcu koji će te oženiti? Sanjaš li o mladom suprugu koji će ti doći poput

Pompea

-31-

trubadura i govoriti o ljubavi?"

Sad već drhtim, ovo je noćna mora. Stisak mu je sve čvršći, njegovo lice nalik na

pticu grabljivicu približava mi se sve više, a onda mi počinje šaptati na uho.

Počinjem misliti da je čovjek poludio. Gleda me kao da će me pojesti, a u meni se

budi osjećaj da se preda mnom otvara svijet u koji ne želim ući.

"Ne, ne", šapćem. Ali kako me on ne pušta iz stiska nego me privlači k sebi,

osjetim u sebi nagli bijes. U trenu se sjetim tko sam i što sam. "Ako Vaša Milost

nema ništa protiv, ja sam još djeva", rekoh, a riječi su mi same izašle iz usta. "Kći

kuće Luksemburg. Nijedan me muškarac nije taknuo, jer nijedan se ne bi usudio

takvo što učiniti. Bila sam pod skrbništvom demoiselle od Luksemburga, djevice

kao što sam i sama. Mogla bih uhvatiti jednoroga i ne biste me trebali tako

ispitivati..."

Iz vojvotkinjine sobe začuje se buka, vrata iza nas naglo se otvore i on me odmah

pusti iz stiska, poput dječaka koji odbacuje ukradeni kolač. Okrenuo se i obje

ruke ispružio prema svojoj neuglednoj ženici. "Draga moja! Upravo sam pošao k

tebi."

Pogledala je blistavim pogledom prema meni, moje blijedo lice, spušteni ures na

glavi i njegovo zarumenjelo vedro lice. "Pa, evo me", reče ona trpko. "Više ne

moraš tražiti. A vidim i da si umjesto mene našao malu Jacquettu St. Pol."

Ponovno sam se naklonila dok me on letimice pogledao kao da me tek sad prvi

put vidi. "Želim vam ugodan dan", reče nemarno, a ženi je povjerljivo dodao:

"Moram ići. Napravili su od svega zbrku. Moram ići."

Kimnula je prema njemu s opuštenim osmijehom, on se okrenuo i izašao, a za

njim su teškim koracima odmarširali i svi njegovi ljudi. Bojim se da će me

njegova žena Anne upitati je li njezin muž razgovarao sa mnom, što je rekao, što

sam radila s njim u mraku hodnika, zašto mi je govorio o ljubavi i trubadurima.

Ne mogu odgovoriti na ta pitanja. Ne znam što je radio, ne znam zašto me držao.

Osjećam mučninu, koljena mi drhte kad se sjetim njegova jarkog pogleda na

mojem licu i njegova šaptanja i insinuacija. Ali znam da nije imao pravo to

učiniti. I znam da sam se branila i znam da je ovo istina: djevica sam i tako čista

da bih mogla uhvatiti jednoroga.

Ali još je gore od toga, mnogo gore; ona me samo netremice gleda, a mene

Pompea

-32-

polako napušta bijes jer ona ne pita što sam radila s njezinim mužem, gleda me

kao da to već zna. Odmjerava me od glave do pete, kao da sve zna. Blijedo mi se i

suučesnički osmjehnula kao da me smatra malim lopovom kojeg je uhvatila dok

prste zavlači u njezinu kesu.

*

Lord John, vojvoda od Bedforda, dobio je što je htio, veliki grof Warwick dobio je

što je htio, a i svi važni Englezi dobili su što su htjeli. Samo se Ivana, bez

savjetnika koji bi se brinuli o njoj, predomislila u vezi sa svojim priznanjem,

skinula djevojačku odjeću i ponovno odjenula mušku. Kroz suze govori da je

pogriješila kad je zanijekala svoje glasove i kad je priznala krivnju. Nije heretik,

nije idolopoklonik, nije vještica ni hermafrodit ni čudovište, neće priznati takvo

što, ne može se prisiliti da prizna grijehe koje nikad nije počinila. Ona je djevojka

koju su anđeli vodili da potraži francuskog princa i pozove ga na put slave. Čula

je anđele, rekli su joj da okruni princa za kralja. To je istina pred Bogom,

izjavljuje ona — i tako su se engleske ralje naglo zaklopile nad njom i to s

užitkom.

Iz svoje sobe u dvorcu vidim kako podižu lomaču još više u zrak. Izgradili su i

postolje za velikaše da mogu promatrati spektakl kao da je riječ o kakvom

turniru, a tu su i barijere da zadrže tisuće ljudi koji će doći gledati. Naposljetku,

strina mi kaže da odjenem najbolju haljinu, visoki šešir i da pođem s njom.

"Bolesna sam, ne mogu ići", šapćem, ali ona je ovaj put stroga. Ne mogu se

ispričati, moram biti ondje. Moram biti viđena pokraj nje, svoje strine, i pokraj

Anne, vojvotkinje od Bedforda. Moramo odigrati svoju ulogu u ovom prizoru,

moramo biti svjedoci, žene koje hodaju unutar ograničenja muške vladavine. Bit

ću ondje da pokažem kakve bi djevojke trebale biti: djevice koje ne čuju glasove,

žene koje ne smatraju da znaju više od muškaraca. Moja strina, vojvotkinja i ja

predstavljamo žene, onakve kakve muškarci žele da one budu. Ivana je žena koju

muškarci ne mogu tolerirati.

Stojimo na toplom svibanjskom suncu kao da čekamo zvuk trube koja će najaviti

viteški turnir. Svjetina je oko nas bučna i vesela. Vrlo je malo onih koji šute, neke

žene drže raspelo, jedna ili dvije prinijele su ruke križu na lančiću oko vrata; ali

većina uživa u ovom danu na otvorenom, ljušte orahe i potežu gutljaje iz

Pompea

-33-

čuturica. Za njih je to veseo izlet, svibanj je, vrijeme je sunčano i vedro, a na kraju

dana čeka ih zabavan prizor javnog spaljivanja.

Tada se otvaraju vrata, čvrstim korakom van izlaze muškarci i guraju gomilu koja

šapće, sikće i uzvikuje pogrde prema unutrašnjim vratima, iskrivljuju vratove ne

bi li je prvi ugledali.

Ona ne izgleda kao moja prijateljica Ivana — to mi je prva misao kad su je izveli

iz dvorca na sporedna vrata. Opet nosi svoju mušku odjeću, ali ne korača

slobodnim, sigurnim korakom. Pretpostavljam da su je mučili, a možda su joj

slomili i kosti u stopalima, možda su joj zdrobili prste. Napola je vuku, a ona

pokušava nesigurno koračati, kao da želi naći čvrsti oslonac na nesigurnom tlu.

Ne nosi dječački šešir na svojoj smeđoj kosi jer obrijali su joj glavu i ćelava je kao

osramoćena kurva. Na golu kožu glave, na kojoj se tu i tamo vidi sasušena krv

gdje ju je zatezala britva, nabili su joj visoki šešir od papira nalik na biskupsku

mitru, a na njemu su ispisani svi njezini grijesi, nespretnim tiskanim slovima

tako da svi mogu vidjeti:

Heretik. Vještica. Izdajica. Na sebi ima bezobličnu bijelu halju, u struku svezanu

običnim komadom užeta. Predugačka joj je i rub se vuče iza nje dok posrće.

Izgleda smiješno kao neka komična figura i ljudi se počinju izrugivati i smijati, a

netko na nju baca i punu šaku blata.

Ona gleda oko sebe kao da očajnički nešto traži, oči joj lete s jedne strane na

drugu, a ja sam u strahu da će me ugledati i znati da je nisam uspjela spasiti, da

čak i sada ništa ne činim i neću ništa poduzeti da je spasim. Užasavam se toga da

će me zazvati po imenu i svi će znati da je ovaj slomljeni klaun bila moja

prijateljica i tako će me osramotiti. Ali ona ne gleda lica, sva ozarena od

uzbuđenja, ne gleda ljude koji se guraju oko nje, nego nešto govori i traži. Vidim

da usrdno preklinje; a onda joj jedan vojnik, obični engleski vojnik, gurne u ruke

drveno raspelo koje je čvrsto uhvatila dok je dižu i vuku na lomaču.

Izgradili su je tako visoku da se teško popeti. Noge joj zapinju na ljestvama, a u

rukama nema snage da se čvrsto pridrži. Ali grubo je guraju s veselim povicima,

ruke su im na njezinim leđima, stražnjici, bedrima, a onda se jedan snažan vojnik

popeo Ijestvama zajedno s njom, zgrabio jedan kraj grube tkanine njezine halje i

povukao je gore kao da je vreća, okrenuo je i prislonio leđima za stup oko kojega

je podignuta lomača. Dobacili su mu dugačak lanac koji je omotao oko nje i

Pompea

-34-

pričvrstio ga lokotom iza njezinih leđa. Povukao ga je, kao kakav radnik koji

provjerava svoj posao, i zatim zataknuo drveno raspelo u prednji dio njezine

halje. Dolje, iz gomile, probio se jedan fratar i podignuo u zrak svoje raspelo. Ona

ga netremice gleda, a meni je, na vlastitu sramotu, drago što je pogled uprla u

križ i tako me neće vidjeti, mene u najboljoj haljini i s novom baršunastom

kapom, među plemstvom koje razgovara i smije se oko mene.

Svećenik obilazi oko lomače i na latinskom čita ritualno proklinjanje heretika; ali

jedva ga čujem od povika ohrabrenja i žamora gomile čije uzbuđenje sve više

raste. Iz dvorca dolaze muškarci s upaljenim bakljama i hodaju oko lomače,

potpaljuju je u podnožju, a onda prislanjaju baklje uz naslagane cjepanice. Netko

je namočio drva da bi sporo gorjela, da bi joj bol bila još veća i da se oko nje diže

što više dima.

Vidim kako joj se usne miču, još gleda u podignuto raspelo, vidim da govori

"Isuse, Isuse", neprekidno to ponavlja i na trenutak pomislim da će se dogoditi

neko čudo, da će doći oluja i ugasiti vatru, da će snage Armagnaca napasti u

jurišu kao kakva munja. Ali ništa se ne događa. Samo gusti dim, njezino blijedo

lice i usne koje se miču.

Vatra se sporo rasplamsava, gomila dovikuje vojnicima da su napravili lošu

lomaču, nožni su mi prsti zgrčeni u najboljim cipelama. Počinju zvoniti velika

zvona, polako i svečano, i iako jedva vidim Ivanu kroz gusti oblak dima,

primjećujem da je okrenula glavu pod velikom papirnatom mitrom kao da sluša i

pitam se čuje li svoje anđele kroz zvonjavu, i što joj oni sad govore.

Drva su se malo pomaknula i plameni jezici počeli su sukljati uvis. Unutarnja

strana lomače je suha — izgradili su je za nju prije više tjedana — i sada je počela

pucketati i žariti se u plamenu zbog čijega svjetla ruševne zgrade oko trga kao da

poskakuju i naginju se. Sad se dim brže uvija, plamen baca na Ivanu treperavi

sjaj, vidim je kako podiže pogled uvis, jasno vidim kako izgovara "Isuse", a onda

je, kao dijete kad pada u san, spustila glavu i utihnula.

Naivno djetinjasto pomislim na tren da je možda zaspala, možda je to čudo od

Boga, ali tada plamen naglo zasvijetli kad se zapalila duga bijela halja, a jedan se

vatreni jezik vinuo uz njezina leđa i papirnata je mitra počela žutjeti i uvijati se.

Ona je nepomična, tiha kao mali kameni anđeo, lomača se naginje, sjajne iskre

dižu se u zrak.

Pompea

-35-

Stisnula sam zube, strina me čvrsto uhvatila za ruku i stišće je. "Nemoj se

onesvijestiti", sikće. "Moraš uspravno stajati." Stojimo držeći se za ruke, lica su

nam bezizražajna, kao da ovo nije noćna mora koja mi govori, jasno kao da su

slova ispisana vatrom, kakav kraj može očekivati djevojka ako se suprotstavi

muškoj pravdi i misli da sama može odrediti svoju sudbinu. Nisam ovdje samo

zato da svjedočim o tome što se događa jednom heretiku. Tu sam i da svjedočim

o tome što se dogodi ženi koja misli da zna više od muškaraca.

Gledam kroz izmaglicu vatre prema našem prozoru na dvorcu i vidim svoju

dvorsku damu, Elizabeth, kako gleda kroz prozor. Primijetila je da je gledam,

pogledi su nam se sreli, prazni od užasa. Polako je ispružila ruku i napravila znak

koji nam je Ivana pokazala onoga dana pokraj jarka s vodom, kad smo sjedile na

vrućem suncu. Elizabeth je u zraku prstom nacrtala krug, znak kola sreće koje

može ženu dignuti lako visoko u društvu da može zapovijedati jednom kralju ili

je povući na dno kao u ovom slučaju: u sramotnu agoniju i smrt.

Pompea

-36-

DVORAC ST. POL, ARTOIS,

PROLJEĆE 1 4 3 3 .

Provela sam još nekoliko mjeseci sa stricem Johnom, a zatim otišla u

jednogodišnji posjet rođacima Brienne, da bi moja majka zaključila kako sam

dovoljno uglađena te se mogu vratiti kući dok oni planiraju moje vjenčanje. Sad

živim u dvorcu St. Pol i do nas je došla vijest da je Anne, vojvotkinja od Bedforda

umrla, te da je vojvoda potpuno izgubljen bez nje. A onda je stiglo pismo od

mojeg strica Louisa, vojvodina tajnika.

"Jacquetta, ovo se odnosi na tebe." Majka me je pozvala u svoje odaje, gdje sam je

zatekla kako sjedi, a otac stoji iza njezina naslonjača. Oboje me ozbiljno gledaju,

a ja se brzo prisjećam svega što sam radila log dana. Nisam završila mnoge

poslove koje sam trebala, jutros sam preskočila odlazak u crkvu, soba mi je

neuredna i u zaostatku sam sa bivanjem, ali otac sigurno ne bi dolazio u majčine

odaje da me zbog toga prekori.

"Da, gospođo majko?"

Majka oklijeva, pogledava oca, a onda nastavi. "Naravno da smo tvoj otac i ja

razmišljali o tome da ti nađemo muža i tko bi mogao biti prihvatljiv — nadali

smo se da... ali nije važno, jer imaš sreće i primili smo vrlo povoljnu ponudu.

Ukratko, tvoj stric Louis predložio te za ženu vojvodi od Bedforda."

Toliko sam iznenađena da ništa ne kažem.

"Velika je to čast", reče otac kratko. "Sjajna prilika za tebe. Bit ćeš engleska

vojvotkinja, prva dama Engleske nakon kraljeve majke, i najveća dama u

Francuskoj. Trebala bi kleknuti i zahvaliti Bogu na toj prilici."

"Što?"

Majka kimne glavom, potvrđujući očeve riječi. Oboje zure u mene i očekuju

odgovor.

"Ali žena mu je tek nedavno umrla", kažem slabim glasom.

"Da, doista, tvoj stric Louis dobro se pobrinuo za tebe i ovako rano mu predložio

tvoje ime."

Pompea

-37-

"Pomislila bih da će on željeti pričekati još neko vrijeme."

"Zar te vojvoda nije vidio u Rouenu?" upita me majka. "A onda ponovno u

Parizu?"

"Da, ali bio je oženjen", kažem glupavo. "Vidio me..." Sjetila sam se njegova

grabežljivog pogleda dok sam bila tek nešto više od djevojčice i kako sam stala

iza strine da se sakrijem od njega. Sjećam se polumračne prostorije i muškarca

koji mi je šaptao na uho, a zatim izašao da zapovijedi da spale Djevu. "I

vojvotkinja je bila ondje. I nju sam upoznala. Nju smo puno češće viđali nego

njega."

Otac slegne ramenima. "U svakom slučaju, svidjela si mu se, tvoj mu je stric

došapnuo tvoje ime i bit ćeš mu žena."

"Vrlo je star", kažem tiho, usmjerivši riječi prema majci.

"Nije jako. Prešao je četrdesetu", reče ona.

"A mislim da ste mi rekli i da je bolestan", kažem i pogledam oca.

"Tim bolje za tebe", reče majka. Očito misli da će stariji suprug imati manje

zahtjeva nego što bi imao mlađi, a ako umre, sa sedamnaest ću godina već biti

udovica plemića, jednoga vojvode, što je jedina bolja stvar od toga da budem

vojvotkinja sa sedamnaest.

"Nisam očekivala takvu čast", kažem mlako roditeljima. "Mogu li se ispričati i

odbiti? Bojim se da nisam dostojna."

"Mi smo jedna od najslavnijih obitelji u kršćanskom svijetu", reče otac svečano.

"U srodstvu smo s Carem Svetog Rimskog Carstva. Kako ne bi bila dostojna?"

"Ne možeš odbiti", reče majka. "Doista, bila bi glupa kad zbog toga ne bi bila

oduševljena. Svaka djevojka u Francuskoj i Engleskoj dala bi desnu ruku za takav

brak." Zastala je i pročistila grlo. "On je najveći čovjek u Francuskoj i Engleskoj,

poslije engleskog kralja. A ako kralj umre..."

"Ne daj, Bože", žurno reče otac.

"Doista, ne daj. Bože; ali kad bi kralj umro, vojvoda bi naslijedio englesko

prijestolje, a ti bi postala kraljica Engleske. Što misliš o tome?"

"Nisam razmišljala da ću se udati za muškarca kakav je vojvoda."

Pompea

-38-

"Onda sad razmišljaj o tome", reče otac oštro. "Jer on u travnju dolazi ovamo da

se oženi tobom."

*

Stric Louis, koji je vojvodin tajnik ali i biskup u Therouanneu, sada je istodobno i

domaćin i svećenik na ovom vjenčanju koje je upravo on potaknuo. Smjestio nas

je u svoju episkopalnu palaču, a John, vojvoda od Bedfroda, dolazi na konjima sa

svojom pratnjom u engleskim livrejama crvene i bijele boje. Stojim na ulazu u

palaču u blijedožutoj haljini s velom protkanim zlatom, koji lebdi i pada s mojeg

visokog šešira.

Njegov paž prilazi trčećim korakom da prihvati uzde, a drugi klekne na zemlju uz

konja, zatim se spusti na ruke i koljena kako bi gospodar mogao sjahati i stati na

njega. Vojvoda silazi svom težinom, izvlači nogu iz stremena i staje na

muškarčeva leđa, a onda zakorači na tlo. Nitko o tome ništa ne govori.

Vojvoda je tako moćan čovjek da su njegovi paževi počašćeni kad on stane na

njih. Jedan stariji paž, vojvodin osobni sluga, uzima od njega kacigu i metalne

rukavice viteškog oklopa, i zatim staje u stranu.

"Moj, gospodaru." Moj stric biskup pozdravlja svojega gospodara s očitom

naklonošću, a onda se klanja i ljubi mu ruku. Vojvoda ga potapše po leđima pa se

okrene mojemu ocu i majci. Tek kad su se jedni drugima naklonili, okrenuo se

prema meni, zakoračio naprijed, uzeo me za obje ruke, privukao k sebi i poljubio

u usta.

Brada mu je oštra od čekinjave dlake, iz usta mu se osjeti zadah; činilo mi se kao

da me polizao lovački pas. Njegovo je lice veliko dok mi se približava, a isto se

takvo čini kad se odmiče. Nije zastao da me pogleda ili da se nasmiješi, samo mi

je dao taj jedan agresivni poljubac, a onda se okrenuo mojemu stricu i rekao: "Zar

nemaš vina?" Zatim se nasmijao jer to je njihova privatna šala, utemeljena na

višegodišnjem prijateljstvu. Stric ga vodi unutra, majka i otac pođu za njima, a

mene su na trenutak ostavili da gledam za tim starijim ljudima, dok uz mene

stoji samo njegov osobni sluga.

"Moja gospo", reče on. Dodao je vojvodin oklop drugom slugi, a sad se klanja

meni i skida šešir. Crna kosa ravno mu je podrezana u šiške iznad obrva, oči su

Pompea

-39-

mu sive kao škriljevac, možda čak i plave. Usne su mu blago iskrivljene u

osmijehu kao da ga nešto zabavlja. Zanosno je lijep, čujem iza sebe dvorske dame

kako tiho žamore. Poklonio mi se i pružio ruku da me povede unutra. Stavljam

svoj dlan u njegov i osjećam njegovu toplinu kroz meku kožu rukavice. On

odmah skida rukavicu tako da svojim prstima drži moje. Osjećam kao da bi mi se

svidjelo kad bi me uzeo za ruku i položio svoj topli dlan na moj. Osjećam da bih

voljela da me uhvati za ramena, da me obuhvati oko struka.

Zatresem glavom da raščistim um i oslobodim se tih smiješnih misli pa kažem,

prilično naglo kao kakva neuglađena djevojka: "Ući ću sama, hvala", i ispuštam

njegovu ruku te slijedim ostale unutra.

*

Trojica muškaraca već sjede, u rukama su im čaše s vinom, majka se smjestila u

prozorskoj niši i promatra sluge koji donose kolačiće i toče vino u poluprazne

čaše. Odlazim k njoj i njezinim dvorskim damama, a tu su i moje dvije mlade

sestre odjevene u najbolje ruho, kojima je dopušteno da u ovakvom važnom

danom stoje ovdje s odraslima. Poželim da je i meni osam godina kao i Isabelli,

da mogu gledati Johna, vojvodu od Bedforda, diviti mu se i znati da mi ništa neće

reći, da me neće čak ni primijetiti. Ali nisam više djevojčica. Gledam prema

njemu na drugi kraj prostorije, on gleda mene, i to s pohlepnom znatiželjom, no

ovaj se put nemam gdje sakriti.

Noć prije vjenčanja majka mi dolazi u sobu. Donosi haljinu za sutradan i pažljivo

je slaže u škrinju u podnožju kreveta. Visoki šešir s velom stoji na stalku, na

sigurnoj udaljenosti od svijeća ili prašine.

Sluškinja mi četka kosu dok sjedim pred zrcalom od tučenog srebra, ali kad je

majka ušla, rekoh: "Margarethe, sad možeš prestati". Isplela mi je dugu kosu u

labavu pletenicu, zavezala je vrpcom i izašla iz sobe.

Majka je s nelagodom sjela na krevet. "Moram s tobom razgovarati o braku",

počela je. "O tome kakva će biti tvoja dužnost udane žene. Pretpostavljam da bi

trebala znati."

Okrenula sam se na stolici i čekam, ništa ne govoreći.

"Ovaj brak donijet će ti veliku prednost", reče ona. "Mi smo, naravno, iz loze

Pompea

-40-

Luksemburg, ali velika je stvar steći položaj engleske vojvotkinje."

Potvrdno sam kimnula glavom. Pitam hoće li mi išta reći o tome Sto se događa

prve bračne noći. Bojim se velikog vojvode i užasava me pomisao da ću s njim

provesti noć. Na posljednjem vjenčanju na kojemu sam bila mladence su svi

zajedno otpratili u postelju, ujutro su došli po njih s glazbom, pjesmom i

smijehom, a onda je u sobu ušla majka i iznijela van plahte umrljane krvlju.

Nitko mi nije htio reći što se dogodilo, je li došlo do kakve nesreće. Svi su se

ponašali kao da je sve prekrasno, kao da su zadovoljni što vide krv na lanenoj

tkanini. Štoviše, smijali su se i čestitali mladoženji. Pitam se hoće li mi majka to

sad objasniti.

"Ali za njega ovo nije brak koji mu donosi korist", reče ona. "Mogao bi ga jako

skupo koštati."

"Zbog posjeda koji bi mi kao udovici ostao s doživotnim pravom uživanja?"

pitam, misleći da će morati potrošiti novac na moje uzdržavanje.

"Zbog saveznika", reče ona. "Sklopio je savez s vojvodama iz Burgundije da se

zajedno bore protiv Armagnaca. Engleska ne bi mogla voditi takav rat bez

njihove pomoći. Njegova prva žena Anne je iz Burgundije — sadašnji vojvoda

njezin je brat — i ona se dobro brinula o tome da održi prijateljstvo između brata

i supruga. Sad kad je umrla, nema nikoga tko će njegovati to prijateljstvo, nikoga

tko bi im pomogao da razriješe svoje razmirice."

"Pa, ja to ne mogu", kažem, misleći na burgundskog vojvodu kojega sam dosad u

životu vidjela pet-šest puta, dok on mene sigurno nije ni primijetio.

"Morat ćeš pokušati", reče majka. "To će ti biti dužnost, kao jednoj engleskoj

vojvotkinji, da zadržiš Burgundiju u savezu s Engleskom. Tvoj će suprug od tebe

očekivati da ugostiš njegove saveznike i da budeš šarmantna."

"Šarmantna?"

"Da. Ali postoji jedna teškoća. Kako se lord John od Bedforda ženi tobom

neposredno nakon smrti supruge, burgundski je vojvoda povrijeđen zbog uvrede

nanesene njegovoj pokojnoj sestri. Loše je to primio."

"Zašto je onda vjenčanje zakazano tako brzo?" pitam. "Ako se vojvoda od

Burgundije zbog toga naljutio? Mogli smo pričekati godinu dana i tada se ne bi

uvrijedio. On nam je rođak, a istodobno i saveznik vojvode od Bedforda. Sigurno

Pompea

-41-

ga ne želimo uvrijediti, zar ne?"

Majka se blijedo osmjehnula. "Postat ćeš vojvotkinja", podsjeti me. "Imat ćeš veću

titulu od moje."

"Mogu biti vojvotkinja iduće godine." Pomisao da bih mogla izbjeći taj brak, pa

makar i na godinu dana, ispunjava me nadom. "Mogli bismo se samo zaručiti."

"Lord John neće htjeti čekati", reče ona odsječeno. "Zato se ne nadaj tomu. Želim

te samo upozoriti da bi zbog braka s tobom mogao izgubiti saveznika. Moraš

učiniti sve što je u tvojoj moći da održiš to prijateljstvo s burgundskim vojvodom

i da ih obojicu podsjećaš da si u srodstvu s lozom Burgundije i njegova podanica.

Razgovaraj s burgundskim vojvodom privatno i obećaj mu da nećeš zaboraviti

svoju krvnu vezu s njegovom obitelji. Učini sve što možeš, Jacquetta, da održiš

prijateljstvo između njih dvojice."

Kimam glavom. Zaista ne znam što ona misli da mogu učiniti, ja,

sedamnaestogodišnja djevojka, kako bih spasila savez između dvojice muškaraca

dovoljno starih da mi budu očevi. Ali morat ću obećati da ću dati sve od sebe.

"A u vezi s brakom..." kažem.

"Da?"

Duboko sam udahnula. "Što se točno događa?"

Slegnula je ramenima i napravila malu grimasu kao da joj je ispod časti

razgovarati o tome, ili joj je možda neugodno, ili još gore — previše neprikladno

da se izrazi riječima. "Ah, draga moja, samo učini ono što ti je dužnost. On će ti

reći što očekuje. Reći će ti što da radiš. Neće očekivati da išta znaš, bit će mu

draže da te sam pouči."

"Boli li?" upitam.

"Da", reče ona neuvijeno. "Ali ne dugo. S obzirom na to da je stariji i iskusniji,

trebao bi paziti na to da te jako ne povrijedi." Oklijeva malo. "Ali ako te

ozlijedi..."

"Da?"

"Nemoj se žaliti."

Pompea

-42-

*

Vjenčanje je zakazano za podne, a ja sam se počela pripremati u osam ujutro kad

mi je sluškinja donijela kruh, meso i mali vrč piva da mi daju snage izdržati taj

dugi dan. Veselo sam se nasmijala ugledavši pladanj pun hrane. "Ne idem u lov,

znaš."

"Ne", reče ona zlokobno. "Vi ćete biti lovina". Ostale djevojke počele su se kao

kokoši hihotati zajedno s njom, a ja sam odlučila da će to biti posljednja šala koju

ću im ponuditi taj dan.

Zlovoljno sjedim za stolom i jedem dok one vezu priču o tome kako ću biti plijen,

na kraju uhvaćen, ali plijen koji će uživati u tom lovu. Onda je došla majka, a s

njom i dvojica slugu noseći veliku drvenu bačvu za kupanje.

Spustili su je ispred vatre kamina u mojoj spavaćoj sobi, obložili unutrašnjost

plahtama i počeli u bačvu lijevati vrč za vrčem vruće vode. Sluškinje su se

uzvrtjele donoseći plahte za brisanje, počinju slagati moje nove podsuknje uz

mnogo komentara o čipki, vrpcama i kako je sve vrlo lijepo i kako sam sretna.

Majka je primijetila moj napeti izraz lica i uskoro ih je sve poslala van iz sobe

osim jedne stare dadilje, koja će mi oribati leđa, oprati kosu i nadolijevati vruću

vodu. Osjećam se kao žrtveno janje koje čiste i četkaju prije nego što mu prerežu

vrat: a to nije baš ugodna misao.

Ali naša dadilja Mary je vesela i kao i obično neprekidno cokće usnama u znak

divljenja mojoj lijepoj kosi i koži. Govori da bi, kad ih upola tako lijepo izgledala

kao ja, pobjegla u Pariz — kao da je to istina — a kad sam se okupala i kad mi je

osušila kosu i isplela je, ne mogu a da ne osjetim polet zbog lanenih podsuknji s

novim vrpcama, zbog novih cipela, lijepe haljine od zlatne tkanine i prikladnog

uresa za glavu. Sluškinje su se vratile da mi pomognu s odijevanjem, vežu mi

vrpce na haljini, poravnavaju ures za glavu i povlače veo preko ramena te me

proglašavaju potpuno spremnom za vjenčanje, jer sam lijepa onako kako svaka

mladenka i treba biti.

Okrenula sam se prema velikom zrcalu koje je po majčinoj zapovijedi doneseno u

sobu i promatram odraz koji me gleda iz zrcala. Sluškinje ga drže preda mnom i

malo ga naginju tako da najprije vidim rub svoje haljine, na kojemu su izvezeni

mali crveni lavovi kakve imamo na obiteljskom stijegu, a zatim i crvene kožne

papučice sa zavijenim vrhovima. Onda su uspravile zrcalo i vidim zlatom

Pompea

-43-

protkanu haljinu nabranu visoko u struku i težak zlatom izvezen pojas koji pada

nisko preko mojih uskih bokova. Dala sam im znak rukom da podignu zrcalo

tako da vidim skupocjenu čipku krem boje koja mi prekriva duboki izrez na

haljini, zlatne rukave koji padaju s ramena, dok bijela lanena košulja izazovno

proviruje kroz proreze na ramenima. Gledam i svoje lice. Svijetlu su mi kosu

ispleli u pletenicu i uvukli pod visoki ures za glavu. Iz ogledala me promatra

vlastito ozbiljno lice, još ljepše zbog srebrnastog odraza ogledala. Sive su mi oči

velike pri ovom svjetlu, koža mi je čista i biserna, u zrcalu izgledam kao kakav

kip ljepote, djevojka od mramora. Zagledala sam se u sebe kao da bih željela

znati tko sam i na trenutak mi se učini da vidim Meluzinu, utemeljiteljicu naše

loze, kako me gleda kroz vodu obasjanu mjesečinom.

"Kad postaneš vojvotkinja, imat ćeš svoje veliko zrcalo", kaže mi majka. "Imat ćeš

sve lijepe stvari. I dobit ćeš svu njezinu staru odjeću."

"Odjeću vojvotkinje Anne?"

"Da", reče ona, kao da bi nošenje odjeće nedavno preminule žene za mene

trebala biti velika čast. "Njezina su krzna najbolja koja sam ikad vidjela. Sad će

biti tvoja."

"Prekrasno", kažem pristojno. "Hoću li imati i svoju odjeću?"

Nasmijala se. "Bit ćeš prva dama Francuske i druga u Engleskoj. Moći ćeš imati

sve što ti suprug želi dati. A uskoro ćeš naučiti kako da ga na to nagovoriš."

Jedna žena šapne, prekrivši usta rukom, da djevojka poput mene muškarca

njegovih godina može nagovoriti s jednom rukom zavezanom iza leđa. Netko

doda: "Bolje s obje zavezane ruke", i nekoliko se žena glasno nasmije. Nemam

pojma o čemu govore.

"On će te voljeti", obeća mi majka. "Potpuno je lud za tobom."

Ništa ne odgovaram. Samo gledam mladu ženu u zrcalu. Pomisao na Johna,

vojvodu od Bedforda, i kako je lud za mnom nimalo me ne ohrabruje.

*

Vjenčanje traje otprilike sat vremena. Služba je na latinskom pa mi je pola zavjeta

nerazumljivo. To nije privatna izmjena obećanja, već više velika objava dok se

Pompea

-44-

dvorana biskupske palače popunjava strancima koji su me došli vidjeti i proslaviti

moju dobru sreću. Kad su zavjeti izgovoreni i nakon što smo prošli kroz gomilu

okupljenih, ja u pratnji novog supruga, a ruke sam lagano oslonila na njegov

rukav, začulo se gromoglasno odobravanje i gdje god sam pogledala vidjela sam

samo nasmiješena i oduševljena lica.

Sjedimo na čelu stola licem okrenuti prema prostoriji. S galerije se čuju trube i

sluge donose u dvoranu prvih desetak pladnjeva s hranom noseći ih u visini

ramena. Poslužitelji prvo prilaze nama za povišenim stolom i na svaki zlatni

tanjur stavljaju malo hrane sa svakog pladnja, a onda im vojvoda rukom pokaže

na nekoliko mjesta u dvorani kamo će odnijeti hranu tako da je i njegovi

miljenici dijele s njim. Za sve ostale donose velike zdjele s mesom i velike

pladnjeve bijelog kruha. Ovo je veliko slavlje, moj stric Louis nije štedio ni s čini,

samo da bi ugodio svojem zaštitniku i proslavio moj uspon do engleske

kraljevske obitelji.

Donose vino u velikim zlatnim vrčevima i za glavnim stolom neprekidno se pune

čaše. Počasni gosti, oni koji sjede poviše velike zlatne zdjele soli, dobiju onoliko

vina koliko mogu popiti, bez obzira na to koliko brzo pili. U ostalom dijelu

dvorane muškarci ispijaju krigle piva, najboljeg piva: to je svadbeno pivo

napravljeno za današnji dan, posebno zaslađeno i začinjeno začinima.

Tu je i izazivač, koji jašući na konju dolazi ravno u dvoranu i baca rukavicu u

moje ime. Konj izvija snažan mišićav vrat i gleda stolove i veliko okruglo ognjište

u sredini dvorane. Moram ustati sa svojega mjesta, zaobići veliki stol na

povišenom podiju i izazivaču pružiti zlatni pokal. Konj zatim laganim kasom

obilazi dvoranu dok jahač sjedi na ukrašenom sedlu i zatim izlazi kroz dvokrilna

vrata. Čini mi se prilično smiješnim to da konj ujaše na večeru, posebice ovakav

snažan konj s krupnim i teškim vitezom. Podignula sam oči i izmijenila pogled s

jednim mladim plemićem, koji je kao i ja opasno na rubu da prasne u smijeh.

Oboje smo brzo skrenuli pogled u stranu prije nego što se počnem hihotati.

Dolazi dvadeset sljedova mesa pa zatim deset sljedova ribe, a onda sve odnose i

serviraju rajnsko vino, ukuhano voće, ušećerene šljive i slatkiše. Kad su svi kušali

od svega pomalo, donose posljednje jelo, a to su kolači, marcipan, ušećereno voće

i kolačići od đumbira ukrašeni listićima pravog zlata. Zatim dolazi luda koja

žonglira i priča lascivne viceve o mladosti i starosti, o muškarcima i ženama, o

Pompea

-45-

uzavreloj bračnoj postelji koja je vatra u kojoj se kuje novi život. Nakon njega

dolaze plesači i svirači koji izvode maskeratu kojom slave moć Engleske i ljepotu

Luksemburga s lijepom ženom, gotovo nagom osim dugačkog zelenog repa od

svile, ženom koja simbolizira Meluzinu. Najbolji od svih je glumac u kostimu

lava, koji je simbol obje naše zemlje, a koji se prevrće i pleše pokazujući snagu i

gracioznost te naposljetku malo zadihan prilazi našem povišenom stolu i pokloni

mi se pognuvši svoju veliku glavu. Griva mu je masa zlatnih uvojaka koji smrde

na staru vreću, na licu ima masku od obojena papira na kojemu je nacrtan iskreni

smiješak. Imam zlatni lanac koji mu moram objesiti oko vrata i dok pružam ruke

prema njemu, a on saginje glavu, prepoznajem kroz masku sjaj plavih očiju i

znam da su mi ruke na ramenima onog privlačnog paža, i da, dok mu stavljam

lanac oko vrata, stojim dovoljno blizu da ga mogu zagrliti.

Majka mi kimanjem glave daje znak da možemo otići. Žene i glazbenici ustaju i

plešu u koloni jedan za drugim cijelom dužinom dvorane, a onda dignuvši ruke u

zrak naprave svod ispod kojega prolazim dok mi sve djevojke žele sreću, a žene

dobacuju riječi blagoslova. Ispred mene plesnim koracima stupaju moje dvije

sestrice i bacaju na pod ružine latice i male zlatne ključeve. Svi me prate uz

veliko stubište na kat do najboljih odaja i čini se kao da bi svi željeli sa mnom ući

u spavaću sobu; no moj ih otac zaustavlja na vratima i ulazim samo u pratnji

majke i njezinih dvorskih dama.

Prvo su mi skinule visoki ures za glavu i pažljivo ga odlažu, a zatim mi vade

ukosnice iz kose. Koža glave boli me od čvrsto spletenih pletenica koje sada

slobodno padaju. Razvezuju vrpce na ramenima haljine kako bi mi skinule

rukave, zatim razvezuju vezice na leđima i haljina pada na pod, a ja pažljivo

iskoračim iz nje. Odnose je da je dobro protresu, napraše i pažljivo pohrane za

neki važan događaj kada ću je opet nositi, ali tada kao vojvotkinja od Bedforda, a

crveni lavovi na rubu simbolizirat će kuću koja je nekoć bila moja. Razvezuju mi

vezice na košulji i skidaju me do gola dok drhtim od hladnoće. Prebacuju mi

preko glave noćnu košulju i daju mi široki šal da ga omotam oko ramena.

Posjedaju me na stolicu i donose zdjelu vruće mirisne vode u kojoj namačem

hladna stopala. Naslanjam se na naslon dok mi jedna od njih četka kosu, a ostale

poravnavaju vezom ukrašeni rub košulje, namještaju krajeve šala da lijepo pada i

sve u sobi stavljaju na svoje mjesto. Naposljetku mi suše stopala, kosu spletu u

pletenicu, na glavu mi zavežu noćnu kapicu i tada otvaraju vrata sobe.

Pompea

-46-

Ulazi moj stric Louis odjeven u svečano biskupsko ruho s mitrom na glavi, u ruci

mu se njiše kadilo za tamjan. Obilazi sobu, blagoslivlja svaki kut, a meni zaželi

sreću, bogatstvo i prije svega plodnost u ovom velikom braku sklopljenom

između Engleske i pokrajine Luksemburg. "Amen", kažem, ali čini se da on nikad

neće završiti. Tada se iz dvorane u prizemlju začuje glasan žamor muških

glasova, smijeh, zvuk truba i udaranje u bubnjeve. Dovode mladoženju, starog

vojvodu, u moju sobu.

Nose ga na ramenima i viču "Hura! Hura!" dok ga spuštaju na noge pred mojim

vratima tako da može sam ući, a oni svi nagrnu za njim. Stotine ih je ostalo vani

pred odajama, istežu vratove da nešto vide i viču drugima da se pomaknu.

Doskakutala je i luda držeći u ruci napuhani svinjski mjehur, prstima opipava

tvrdoću kreveta i izjavljuje

da mora biti mekan jer će se vojvoda na njega strovaliti svom težinom. Svi na to

prasnu u gromoglasan smijeh, koji se širi iz sobe, čak dolje do velike dvorane jer

svi ponavljaju njegovu šalu. Zatim je luda zapovijedio djevojkama da dobro

potpale vatru kako bi krevet ostao topao i da natoče svadbenog piva u vrč jer bi

vojvoda poslije mogao ožednjeti te će se možda morati dići tijekom noći. "Dići će

se noću!" svi ponavljaju i svi se smiju.

Trube pozivaju na okupljanje, zaglušujuće su u spavaćoj sobi, a moj otac reče:

"Pa, sad ćemo ih ostaviti! Budite blagoslovljeni i laka vam noć." Majka me poljubi

u čelo, a za njom to učine i sve njezine dame i pola gostiju. Zatim me majka

odvede do kreveta i pomogne mi da se popnem. Sjedim ondje, naslonjena na

jastuke kao kakva rukom izrezbarena lutka. S druge strane vojvoda odbacuje svoj

ogrtač, a njegov paž razmiče pokrivač i pomaže svojem gospodaru da uđe u

krevet. Paž ne diže pogled i ne gleda me, a ja sam nepomična kao ukočena

lutkica dok jednom ruko čvrsto stežem noćnu košulju pod bradom.

Oboje sjedimo uspravno jedno pokraj drugoga, a svi se smiju, veselo dovikuju i

žele nam sreću. Tada moj otac i stric, napola vodeći ljude, a napola gurajući ih iz

sobe, zatvaraju vrata, ali mi još čujemo kako pjevaju dok silaze niza stube i

vraćaju se u dvoranu, viču da im se donese piće kako bi nazdravili sretnom paru i

da kapnu koju kap na glavu djeteta koje će, ako Bog da, noćas biti začeto.

"Jacquetta, jesi li dobro?" upita me vojvoda kad je u sobi ponovno zavladala

tišina, a svijeće su počele mirnije gorjeti sada kada su vrata zatvorena.

Pompea

-47-

"Dobro sam, moj gospodaru", kažem. Srce mi tako glasno tuče da mislim kako i

on to mora čuti. Više od svega bolno sam svjesna da nemam pojma što bih

trebala učiniti ili što bi on mogao tražiti od mene.

"Možeš poći spavati", reče on teško uzdahnuvši. "Jer mrtav sam pijan. Nadam se

da ćeš biti sretna, Jacquetta. Bit ću ti nježan muž. Ali sad spavaj, jer pijan sam

kao zemlja."

Navukao je pokrivač preko ramena, okrenuo se u stranu kao da se više nema što

reći ni učiniti i za nekoliko trenutaka već je tako glasno hrkao da sam se uplašila

kako će ga čuti svi u dvorani u prizemlju. Nepomično ležim, gotovo da se bojim

pomaknuti, a onda, kad je počeo sporije i duboko disati, a hrkanje se ujednačilo,

kliznula sam iz kreveta, otpila gutljaj svadbenog piva — naposljetku ovo je ipak

moj svadbeni dan — puhanjem ugasila svijeće i opet se zavukla među tople

plahte pokraj nepoznatog velikog tijela usnulog muškarca.

Mislim kako nikad neću zaspati. Čujem pjevanje iz dvorane, a onda galamu dok

ljudi izlaze na dvorište, viču da im donesu baklje i da ih sluge odvedu do postelje

u kojoj će prenoćiti. Moj suprug postojano hrče i to zvuči poput rike iz medvjeđe

špilje, besmisleno glasno i prijeteće. Mislim kako nikako neću moći zaspati s

ovako velikim muškarcem u svojoj postelji, sa svim tim uskomešanim mislima u

glavi i jadikovanju nad samom sobom zbog te nelagode i kako je to nepošteno

prema meni, polako sam ipak utonula u san.

*

Probudila sam se i otkrila da je moj suprug već budan. Navlači hlače, bijela

lanena košulja otvorena mu je na širokom struku i razotkriva njegova mesnata,

dlakava prsa i velik trbuh. Sjedim u krevetu i privlačim sebi krajeve široke noćne

košulje. "Moj gospodaru."

"Dobro jutro, ženo!" reče on s osmijehom. "Jesi li dobro spavala?"

"Jesam", kažem. "A mislim da ste i vi."

"Jesam li hrkao?" upita on veselo.

"Malo."

"Kladim se da je bilo i više nego malo. Je li bilo kao grmljavina?"

Pompea

-48-

"Pa, jest."

Nacerio se. "Naviknut ćeš se. Anne je znala govoriti da joj se čini kao da živi

pokraj mora. Naviknut ćeš se na buku. Tada će te buditi tišina."

Samo trepćem na mišljenja svoje prethodnice.

Zaobišao je krevet i došao s moje strane te mi svom težinom sjeo na noge. "Ah,

oprosti."

Pomaknula sam se pa je ponovno sjeo. "Jacquetta, puno sam stariji od tebe.

Moram ti reći da ti neću moći dati sina, niti dijete uopće. Žao mi je zbog toga."

Zadržala sam dah i čekam što će još grozno reći. Mislila sam da se oženio mnome

kako bi dobio nasljednika. Zašto bi inače muškarac želio mladu ženu? Odmah mi

je na to odgovorio, prije nego što je pitanje izgovoreno.

"A neću ti ni oduzeti djevičanstvo", reče on tiho. "Jedan je razlog to što sam ostao

bez muškosti i ne mogu to učiniti; a drugi je, ne želim to učiniti s tobom."

Rukom sam još čvršće stisnula ovratnik noćne košulje. Majka će biti

zaprepaštena kad sazna za to. A i otac će biti nezadovoljan sa Minom. "Moj

gospodaru, jako mi je žao. Ne sviđam vam se?"

Kratko se nasmijao. "Kojem se muškarcu ne bi svidjela? Najprofinjenija si

djevojka u Francuskoj, odabrao sam te zbog tvoje ljepote i mladosti — ali i zbog

još nečega drugog. Imam za tebe bolji zadatak nego da mi budeš družica u

postelji. To mogu zapovjediti svakoj djevojci u Francuskoj. Ali ti si, vjerujem,

sposobna za nešto više. Zar ne znaš?"

Glupavo odmahujem glavom.

"Demoiselle je rekla da imaš dar", reče on tiho.

"Moja pratetka?"

"Da. Rekla je tvojem stricu da si jedina u obitelji naslijedila dar, rekla je da imaš

vidovnjačke sposobnosti. A on je to rekao meni."

Zašutjela sam na tren. "Ne znam."

"Rekla je da misli za tebe da bi mogla imati taj dar. Da je razgovarala s tobom.

Tvoj mi stric kaže da si učila s njom, da ti je ostavila knjige i narukvicu s

privjescima za proricanje. I da možeš čuti pjesmu."

Pompea

-49-

"On vam je to rekao?"

"Da, i pretpostavljam da ti je ostavila svoje stvari zato što je mislila da će tebi

dobro poslužiti."

"Moj gospodaru..."

"Ovo nije nikakva zamka, Jacquetta, ne želim te varkom namamiti ni na kakvo

priznanje."

Ali učinio si to Ivani, pomislila sam.

"Radim za svojega kralja i svoju domovinu i blizu smo toga da nađemo, bude li

volja Božja, eliksir koji može spriječiti smrt i napraviti kamen mudraca."

"Kamen mudraca?"

"Jacquetta, mislim da smo vrlo blizu otkrića kako željezo pretvoriti u zlato. Vrlo

smo blizu. A onda..."

Čekam.

"Onda ću imati dovoljno novca da platim svoje vojnike kako bi se borili u svakom

gradu u Francuskoj. Tada engleska vladavina može donijeti mir svim našim

zemljama. A moj će nećak biti siguran na svojem prijestolju dok će siromašni

ljudi u Engleskoj moći zarađivati za život a da ih se pritom visokim porezima ne

tjera u siromaštvo. Bit će to novi svijet, Jacquetta. Mi ćemo u njemu zapovijedati.

Sve ćemo plaćati zlatom koje ćemo proizvoditi u Londonu. Nećemo ga morati

iskapati u Cornwallu niti ispirati u rijekama Walesa. Imat ćemo domovinu

bogatiju nego što je u snovima. A ja sam, mislim, tek nekoliko mjeseci daleko od

tog otkrića."

"A što je sa mnom?"

Kimnuo je glavom kad sam ga vratila u stvarnost ovog prvog bračnog jutra, koje i

nije pravo bračno. "Ah, da. Ti. Moji alkemičari i astrolozi rekli su da mi treba

netko s tvojim sposobnostima. Netko tko može proricati budućnost, pogledati u

vidovnjačko zrcalo ili u vodu i vidjeti istinu, vidjeti budućnost. Treba im

pomoćnik neokaljanih ruku i čista srca. To mora biti žena, mlada žena koja

nikome nije oduzela život, nije krala i nikad nije upoznala požudu. Kad sam te

prvi put vidio, oni su mi upravo rekli da ne mogu nastaviti dalje s radom bez

mlade žene, djevice koja je u stanju vidjeti budućnost. Ukratko, treba mi djevojka

Pompea

-50-

koja može uhvatiti jednoroga."

"Moj gospodaru, vojvodo..."

"Sama si to rekla. Sjećaš se? U hodniku dvorca u Rouenu? Rekla si da si tako čista

i netaknuta da bi mogla uhvatiti jednoroga."

Kimam glavom. Doista sam to rekla. Sada želim da nisam.

"Razumijem tvoju suzdržanost. Možda ćeš mi reći da ne možeš učiniti takve

stvari. Razumijem tvoju rezerviranost. Ali reci mi samo jedno. Jesi li ikada kome

oduzela život?"

"Ne, naravno da nisam."

"Jesi li što ukrala? Neku sitnicu na sajmu? Ili novčić iz nečijeg džepa?"

"Nisam."

"Jesi li tjelesno žudjela za nekim muškarcem?"

"Ne!" kažem oštro.

"Jesi li ikada na bilo koji način prorekla budućnost?"

Oklijevam. Mislim na Ivanu i onu kartu le Pendu, na kolo sreće koje ju je tako

nisko srušilo. Sjetila sam se melodioznog zvuka koji sam čula u blizini tornja one

noći kad je demoiselle umrla. "Mislim da jesam. Ne mogu biti sigurna. Katkad mi

se jave neke stvari, nije riječ o tome da ih sama pozovem."

"Možeš li uhvatiti jednoroga?"

Kratko se i nervozno nasmijem. "Moj gospodaru. To je samo izreka, slika s

tapiserije. Ne znam što bi djevojka morala učiniti..."

"Kažu da se jednorog može uloviti samo tako da djevica ode sama u šumu, da ga

nijedan muškarac ne može dotaknuti rukom, ali da će jednorog prići djevici i

položiti joj u krilo svoju lijepu glavu."

Zatresla sam glavom. "Znam da to govore, ali ne znam ništa o jednorozima. Moj

gospodaru, ne znam čak ni jesu li stvarni."

"U svakom slučaju, puno mi vrijediš kao djevica, to mi je nešto vrlo dragocjeno.

Kao djevičanska kći Meluzinine loze, nasljednica njezinih sposobnosti,

neprocjenjiva si. Kao mlada supruga pružila bi mi zadovoljstvo; ali ništa više.

Pompea

-51-

Oženio sam se tobom da učiniš nešto mnogo više nego da samo ležiš na leđima i

udovoljavaš mi. Razumiješ li sada?"

"Ne, zapravo."

"Nije važno. Ono što želim je mlada žena čista srca, želim djevicu koja će činiti

kako joj kažem, koja je moja, kao da sam si kupio robinju s jedne od turskih

galija. A to si ti. Naučit ćeš kasnije što želim od tebe i to ćeš činiti. Ali dajem ti

svoju riječ da ti nitko neće nauditi niti ćeš se ičega bojati."

Ustao je i izvukao bodež iz korica zataknutih za pojas. "Sad moramo zaprljati

plahte", reče on. "Ako te itko pita, majka ili otac, kaži im da sam legao na tebe, da

je malo boljelo i da se nadaš da smo začeli dijete. Ništa ne govori o životu kojim

ćemo živjeti. Pusti ih da misle kako si obična supruga i da sam te razdjevičio."

Uzeo je bodež i bez ijedne riječi brzo ga povukao preko svojeg lijevog zapešća. Iz

rane je brzo navrla krv. Pustio je da se skupi dovoljno, a onda je odmaknuo

pokrivač, ignorirajući me pritom dok sam sklanjala iz vida svoja bosa stopala.

Podignuo je ruku i pustio da na plahtu kapne nekoliko kapi. Gledam kako se

crvena mrlja širi i osjećam se potpuno posramljeno, misleći kako je to moj brak

koji počinje suprugovom krvlju i u laži.

"Ovo će biti dovoljno", reče on. "Tvoja će majka doći da ovo vidi i povjerovat će

da sam te imao. Jesi li upamtila što ćeš joj reći?"

"Da ste legli na mene, da je malo boljelo i da se nadam da smo začeli dijete",

ponovih poslušno.

"To da ću te čuvati kao djevicu, naša je tajna." Odjedanput je ozbiljan, zvuči

gotovo prijeteće. "Ne zaboravi to. Kao moja žena znat ćeš moje tajne, a ovo je tek

prva i jedna od najvećih. Alkemija, predviđanje budućnosti, tvoje djevičanstvo,

sve su to tajne koje moraš čuvati po cijenu svoje časti i nikome ih ne smiješ reći.

Sad pripadaš engleskoj kraljevskoj kući, što će ti donijeti veliku slavu, ali će te i

skupo stajati. Moraš platiti cijenu ako želiš uživati u bogatstvu."

Kimam glavom i gledam njegovo tamno lice.

Ustao je s kreveta i prinio bodež plahti. Ne razmišljajući o šteti, odrezao je tanku

vrpcu tkanine. Šutke mi ju je pružio da mu zavežem oko rane na zapešću. "Lijepa

djevo", reče on. "Vidjet ću te za doručkom", doda, navuče čizme i izađe iz sobe.

Pompea

-52-

PARIZ, FRANCUSKA,

SVIBANJ 1 4 3 3 .

Putujemo s velikom pratnjom kako i priliči vladaru Francuske, posebice vladaru

koji je svoje zemlje osvojio silom. Pred nama ide naoružana straža, prethodnica

pod zapovjedništvom plavookog paža, da provjeri sigurnost puta. Zatim nakon

manjeg razmaka, tako da se prašina stigne slegnuti, idemo moj gospodar vojvoda

i ja. Jašem iza kršnog naoružanog vojnika, sjedim na tvrdom jastuku iza jahačeva

sedla, a rukama se držim za njegov pojas. Moj gospodar jaše uz mene na ratnom

konju, kao da mi pravi društvo, ali jedva da je progovorio i riječ.

"Voljela bih da mogu sama jahati na svojem konju", primijetila sam.

Pogledao me postrance kao da je zaboravio da sam uopće tu. "Danas ne", reče on.

"Put je dug, a ako naiđemo na neprilike, morat ćemo brzo jahati. Ne možemo ići

damskim ni djevojačkim korakom."

Ništa ne kažem jer to je istina, nisam baš dobra jahačica. Zatim sam opet

pokušala razgovarati s njim. "A zašto nas danas čeka naporno jahanje,

gospodaru?"

Zašutio je na trenutak kao da razmišlja hoće li se uopće potruditi da mi odgovori.

"Ne idemo u Pariz. Idemo u područje sjeverno od Calaisa."

"Oprostite, ali mislila sam da idemo u Pariz. Moj gospodaru, zašto idemo u

Calais?"

Uzdahnuo je kao da su dva pitanja više nego što čovjek može podnijeti.

"U Calaisu je došlo do pobune u garnizonu, i to među mojim vojnicima koje sam

ja unovačio i kojima zapovijedam. Proklete budale. Svratio sam tamo dok sam

putovao k tebi. Objesio kolovođe. A sad se vraćam da se uvjerim da su naučili

lekciju."

"Objesili ste neke ljude dok ste putovali na naše vjenčanje?"

Pogledao me mračnim pogledom. "Zašto ne?"

Doista ne mogu reći zašto ne, ali čini mi se prilično neprikladno. Napravila sam

Pompea

-53-

malu grimasu i okrenula lice u stranu. On se kratko nasmijao. "Bolje je za tebe da

garnizon bude jak", reče on. "Calais je stijena. Svi engleski posjedi u sjevernoj

Francuskoj utemeljeni su na tome da je Calais u našim rukama."

Jašemo u tišini. On gotovo ništa ne govori kad smo u podne stali da nešto

pojedemo osim što me pitao jesam li jako umorna, a kad sam mu rekla da nisam,

pobrinuo se da mi donesu hranu, zatim me podignuo natrag na pomoćno sedlo i

nastavili smo put. Njegov paž vraća se i širokim zamahom rukom skida šešir i

duboko mi se klanja, a onda brzo nešto promrmlja svojem gospodaru, nakon

čega nam se pridružio i svi smo nastavili dalje jahati.

Već je bio sumrak kad smo ugledali velike zidine dvorca Calais kako se pomaljaju

iz maglovite ravnice pokraj mora. Teren je posvuda ispresijecan jarcima i

kanalima, koji su pregrađeni malim ustavama, a oko svake se vrtloži izmaglica.

Paž mojega supruga vraća se iz izvidnice kad se u dvorcu zastava na vrhu tornja

spustila u znak pozdrava, a tada su se pred nama otvorila velika ulazna vrata.

"Uskoro ćete biti kod kuće", reče mi paž vedro okrećući konja.

"Ne u mojem domu", primijetim kratko.

"Ah, ali bit će", reče on. "Ovo je jedan od vaših najvećih dvoraca."

"Usred pobune?"

Odmahnuo je glavom. "To je završeno. Vojnici mjesecima nisu dobili plaću pa su

uzeli vunu od trgovaca u Calaisu, zapravo su im je ukrali iz trgovina. Onda su

trgovci platili kako bi dobili svoju robu natrag, a sad će im moj gospodar vojvoda

vratiti novac." Nestašno se smiješi vidjevši moje zbunjeno lice. "Nije to ništa. Da

je vojnicima na vrijeme plaćeno, to se ne bi ni dogodilo."

"Zašto je onda moj suprug smaknuo neke ljude?"

Osmijeh mu je izblijedio. "Zato da upamte da kad im sljedeći put kasni isplata,

moraju čekati njegovu dobru volju."

Brzo sam pogledala supruga koji je s druge strane sve šuteći slušao.

"I što će se sada dogoditi?"

Približavamo se zidinama, vojnici se postrojavaju u počasnu stražu, trče niz strmi

brežuljak iz dvorca koji se smjestio u sredini grada i tako nadgleda luku na

sjeveru i močvarna područja na jugu.

Pompea

-54-

"Sad ću otpustiti ljude koji su ukrali robu, otpustit ću njihova zapovjednika i

imenovati novog kapetana Calaisa", reče moj suprug odrješito. Preko mene gleda

u paža. "Tebe."

"Mene, gospodaru?"

"Da."

"Počašćen sam, ali..."

"Zar se prepireš sa mnom?"

"Ne, gospodaru, naravno da ne."

Moj se suprug nasmiješi mladiću koji je utihnuo. "To je dobro." Zatim reče meni:

"Ovaj mladić, moj paž, moj prijatelj, Richard Woodville, borio se gotovo u

svakom vojnom pohodu ovdje u Francuskoj, a kralj, moj pokojni brat, imenovao

ga je vitezom upravo na bojnom polju. I njegov je otac bio u našoj službi. Još

nema trideset godina, ali ne znam nikoga tko bi bio odaniji ili zavrijedio više

povjerenja. On može zapovijedati ovim garnizonom i dok je tu, mogu biti siguran

da neće biti pobuna ni pritužbi ni sitnih krađa. A o mojim se zapovijedima ne

raspravlja. Je li tako, Woodville?"

"U pravu ste, gospodine", reče on.

Nakon toga nas troje prošli smo ispod tamnog svoda glavnog ulaza i krenuli

ulicom popločenom kaldrmom, pokraj obješenih pobunjenika koji su se nečujno

njihali na vješalima, pokraj građana Calaisa koji su nam se klanjali.

"Hoću li sad ostati ovdje?" upita Woodville, kao da je riječ tek

o prenoćištu za jednu noć.

"Ne još", odgovori moj muž. "Trebam te uza se."

Ostali smo samo tri noći, dovoljno dugo da moj muž otpusti polovicu vojnika iz

garnizona i da u Englesku pošalje vijest da dođu novi ljudi koji će ih zamijeniti,

dovoljno dugo da upozori njihova zapovjednika da će uskoro na njegovo mjesto

doći paž, sir Richard Woodville, da bismo zatim uz štropot kopita ponovno prošli

preko kaldrme, izašli kroz veliki ulaz i pošli na jug cestom prema Parizu. Na čelu

vojnika opet je paž Woodville, ja opet sjedim na velikom konju iza naoružanog

stražara, a moj je muž jahao namrgođen i bez riječi.

Pompea

-55-

Putovali smo dva dana prije nego što smo ugledali plemićki dvorac Bateliere kako

usamljen stoji na pustoj zemlji izvan grada. Iza imanja su obrađena polja, mala

mljekarska gazdinstva koja postupno prelaze u male vrtove smještene oko

gradskih zidina. Ulazimo kroz sjeverozapadna vrata, nedaleko od Louvrea, i

odmah sam ugledala svoj pariški dom, Hotel de Bourbon, jednu od najvećih

zgrada u gradu kako i dolikuje vladaru Francuske. Kuća stoji pokraj kraljeve

palače Louvre, okrenuta je na jug prema rijeci i izgleda kao da je od marcipana, s

puno tornjića, krovića, kula i balkona. Trebala sam znati da će kuća biti velika,

nakon što sam vidjela suprugov dvorac u Rouenu; ali dok smo na konjima

prilazili golemim ulaznim vratima osjećala sam se kao princeza iz bajke koju

odvode u divovsku tvrđavu. Dobro utvrđeni zid proteže se oko cijele građevine, a

na svakim je vratima naoružani stražar, što me podsjeća na to da, nađem li se

ikada u situaciji da to zaboravim, moj suprug možda i jest vladar, ali ga ipak svi

ne priznaju za predstavnika kralja koji kraljuje po Božjoj volji. Onaj kojega mnogi

smatraju i zovu pravim kraljem Francuske nije daleko, u Chinonu je, vreba naše

posjede i stalno nešto snuje. Onaj kojega mi zovemo francuskim kraljem, nalazi

se na sigurnom u Engleskoj, u Londonu, i presiromašan je da bi mojem suprugu

poslao novac ili vojnike kako bi zadržao ove izdajničke posjede pod svojom

vlašću, preslab je da bi svojim velikašima zapovjedio da se dođu ovamo boriti pod

našim stijegom.

Moj gospodar daje mi nekoliko dana slobode da se snađem u novom domu, da

nađem kutiju s nakitom prethodne vojvotkinje, njezina krzna i lijepe haljine

također, a onda je jednoga dana poslije večernje mise došao u moje odaje i rekao:

"Dođi, Jacquetta, danas imam posao za tebe."

Slijedim ga, trčkaram poput psića za njegovim petama dok me vodi kroz galeriju,

gdje nas s tapiserija gledaju bogovi, do dvostrukih vrata na drugom kraju, koja

čuvaju dva naoružana stražara, a u blizini naslonjen na prozorsku nišu stoji paž

Woodvile. Poskočio je kad nas je ugledao i lagano mi se poklonio.

Stražari su nam otvorili vrata i ulazimo. Ne znam što očekujem; svakako ne ovo.

Prije svega to je prostorija velika poput neke dvorane, ali izgleda kao knjižnica u

kakvom samostanu. Tu su police od tamnog drveta, a na njima svici papira i

knjige, sve zaključano iza mjedenih rešetaka. Tu su visoki stolovi i stolice tako da

možete sjediti i odmotati svitak te ga lagodno čitati. Tu su stolovi napravljeni za

čitanje i pisanje, s tintarnicama, naoštrenim guščjim perima i stranicama papira

Pompea

-56-

spremnim da se na njih nešto zapiše. Nikad nisam takvo što vidjela izvan

samostana i sad gledam svojeg supruga s novim poštovanjem. Na sve ovo ovdje

potrošio je bogatstvo: svaka od tih knjiga sigurno je morala stajati koliko i

vojvotkinjini dragulji.

"Imam najbolju zbirku knjiga i rukopisa, ne računajući Crkvu u Europi", reče on.

"A imam i vlastite prepisivače." Pokazao je rukom na dvojicu mladića, koji su

sjedili sučelice za povišenim stolom. Jedan je na nekom neobičnom jeziku čitao

sa svitka, dok je drugi to pomno zapisivao. "Prevode s arapskog", reče moj

suprug. "S arapskog na latinski, a zatim na francuski ili engleski. Mauri su izvor

velikog znanja, sve matematike i znanosti. Kupujem svitke i sam ih dajem

prevesti. Na taj sam nas način doveo u prednost u potrazi za znanjem. Jer sam se

okrenuo samom izvoru." Nasmiješio se kao da je odjedanput zadovoljan sa

mnom. "Baš kao i s tobom. Otišao sam na sam izvor misterija."

U središtu prostorije velik je stol, obojen i izrezbaren. Uskliknula sam od

oduševljenja i prišla da ga bolje pogledam. Čaroban je, poput neke omanje

zemlje, ako bi je čovjek mogao vidjeti iz zraka, kad bi mogao letjeti visoko poput

orla. Zemlja o kojoj je riječ jest Francuska; vidim vanjske zidine Pariza i plavo

obojenu Seinu koja protječe kroz grad. Vidim Ille de France, koji usred rijeke

izgleda poput manjeg labirinta sa zgradama u obliku čamaca. Zatim primjećujem

kako je zemlja podijeljena: gornji dio Francuske u bojama je Engleske, crvene

i bijele, donji je dio ostavljen neobojen, a zastava Armagnaca pokazuje Charlesa,

lažnoga kralja, na njegovim posjedima u Chinonu. Niz ogrebotina pokazuje gdje

su zastavice prije bile ubodene, bijesno i brzo, na planu koji je prikazivao

trijumfalni pohod Ivane Orleanske, preko pola Francuske, pobjedonosne cijelim

putem sve do samih zidina Pariza do prije dvije godine.

"Cijela je Francuska sada s pravom naša", reče moj suprug ljubomorno gledajući

zelene posjede koji su se prostirali dolje sve do Mediteranskog mora. "I imat

ćemo je. Imat ćemo je. Osvojit ću je u ime Boga i kralja Henrika."

Nagnuo se naprijed. "Gledaj, napredujemo", reče on i pokaže zastavice s likom sv.

Jurja, engleskog zaštitnika, koje su se protezale preko istočne Francuske. "Ako

vojvoda Burgundije ostane dosljedan i dobar saveznik, možemo opet osvojiti

naše zemlje u Maineu. Bude li dauphin dovoljno glup da napadne vojvodu — a

mislim da će to učiniti — i uspijem li vojvodu nagovoriti da obojica krenemo

Pompea

-57-

istodobno u napad..." Prekinuo se kad je vidio da gledam uvis. "Ah, to su moji

planeti", reče on, kao da posjeduje noćno nebo na isti način kao i Francusku.

S unakrsnih stropnih greda visi niz lijepih srebrnih kugli, neke oko sebe imaju

srebrne prstene, neke sićušne loptice koje kao da lebde uz njih. To je tako divan

prizor da zaboravljam na zemljovid i zastavice za označavanje ratnih pohoda te

veselo zaplješćem. "O, kako lijepo! Što je to?"

Paž Woodville zagrcne se od smijeha.

"Nije ništa za zabavu", reče moj suprug strogo. Zatim kimne jednome od pisara.

"Ah, dobro — pokaži vojvotkinji zvjezdano nebo njezina rođenja."

Mladić priđe bliže. "Oprostite mi, Vaša Milosti, kad ste rođeni?"

Porumenjela sam. Kao i većina djevojaka i žena ne znam datum svojega rođenja:

moji se roditelji nisu potrudili zabilježiti ni dan ni vrijeme. Znam samo godinu i

godišnje doba, a ovo potonje samo zato što je majka, dok me je nosila, silno

žudjela za šparogama i kune se da je pojela jednu zelenu i nezrelu te su bolovi u

trbuhu izazvali trudove. "U proljeće 1416.", kažem. "Možda u svibnju?"

Izvukao je svitak s police i raširio ga preko visokog stola. Pomno ga gleda, zatim

ispruži ruku i povuče jednu ručicu, pa drugu i još jednu. Na moje veliko

oduševljenje, kugle, one s prstenima i manjim kuglicama oko sebe, počnu se

spuštati sa stropa i blago pomicati ukrug sve dok nisu zauzele drugi položaj, onaj

u kojemu su bile u trenutku mojega rođenja. Čuje se nježan zveckavi zvuk i

primjećujem da se na uzicama koje pomiču kugle nalaze pričvršćena sićušna

srebrna zvonca tako da stvaraju glazbu dok zauzimaju položaj.

"Mogu predvidjeti gdje će se planeti nalaziti prije nego što krenem u bitku", reče

moj suprug. "Krećem u vojni pohod samo kad mi kažu da su zvijezde naklonjene.

Ali potrebni su sati da se to izračuna na papiru i lako je pogriješiti. Ovdje smo

napravili mehanizam koji je podjednako lijep i pravilan kao i onaj koji je stvorio

Bog kad je stavio zvijezde na nebo i pokrenuo ih. Napravio sam stroj koji kao da

je Božje djelo."

"Možete li predviđati pomoću njih? Možete li znati što će se dogoditi?"

Odmahnuo je glavom. "Ne onako kako se nadam da ćeš nam ti predviđati. Mogu

znati kad je trenutak sazrio, ali ne i prirodu samog voća. Mogu samo znati kad

nam je zvijezda u usponu, ali ne i ishod pojedine bitke. A za vješticu iz Orleansa

Pompea

-58-

nismo imali nikakvo upozorenje."

Pisar je tužno nakrivio glavu. "Vrag ju je sakrio pred nama", reče on jednostavno.

"Nije bilo tame, nije bilo nijednog kometa, nije bilo ničega što bi ukazalo na

uspon njezine zvijezde, a ništa nije naznačilo ni njezinu smrt, hvala Bogu."

Moj suprug kima glavom, uzima me pod ruku te me vodi dalje od stola i pisara.

"Moj je brat bio muškarac Marsa", reče on. "Toplina i vatra, toplina i suhoća:

bio je muškarac rođen da se bori i pobjeđuje u bitkama. Njegov je sin vlažan i

hladan, muškarac još mlad po godinama, ali u srcu je poput djeteta, vlažan kao

djetešce što pije mlijeko i piški u povoje. Moram čekati da mu zvijezde daju malo

vatre, moram proučavati oružje koje ću mu staviti u ruku. Nećak mi je, moram ga

voditi. Ja sam mu stric i on je moj kralj; moram ga odvesti do pobjede.

To mi je dužnost; to mi je sudbina. Ti ćeš mi u tome pomoći."

Woodville čeka trenutak, a onda kad se činilo da se moj gospodar duboko

zamislio, otvorio je vrata iduće prostorije i povukao se korak unatrag tako da

možemo proći. Zakoračila sam na kamenom popločen pod, a u nosu me počeo

škakljati neobičan miris. Jak je poput mirisa kovačnice — na vruć metal, ali i

nešto kiselo i oštro. Zrak je pun dima koji mi peče oči. U sredini prostorije

četvorica su muškaraca, na sebi imaju kožne pregače dok pred njima gore vatre u

malim kodovima postavljenima na kamene klupe. U tim brončanim posudama

nešto ključa kao u loncima na peći. Iza njih, kroz otvorena vrata koja vode u

unutrašnje dvorište, vidim mladića golog do pojasa, koji radeći na mijehu

održava vatru u velikoj peći i istodobno zagrijava veliku prostoriju kao da je

krušna peć. Pogledala sam postrance u Woodvillea. Ohrabrujuće mi je kimnuo

kao da će reći: "Ne boj se." Ali u prostoriji smrdi na sumpor, a velika peć vani žari

se poput ulaza u pakao. Ustuknula sam, a moj se muž nasmijao mojem

problijedjelom licu.

"Nemaš se čega bojati, rekao sam ti da tu neće biti ničega zastrašujućeg. Tu oni

rade na receptima, tu iskušavaju jedan eliksir za drugim. Tamo vani talimo

metale i unosimo unutra na testiranje. Tu ćemo proizvesti srebro i zlato, sam

život."

"Jako je vruće", kažem slabim glasom.

"Ovo su ognjišta na kojima se voda pretvara u vino", objasni on. "Koja željezo

Pompea

-59-

pretvaraju u zlato, koja će od zemlje stvoriti život. Sve na ovome svijetu raste do

stanja čistoće, savršenosti. A mi to ovdje ubrzavamo, tu stvaramo promjene u

metalima i vodama koje i svijet proizvodi u svojoj nutrini kroz stoljeća, kao što se

uz pomoć topline iz jajeta izlegnu pilići. Mi to činimo uz veću toplinu i puno

brže. Tu možemo provjeriti ono što znamo i vidjeti što učimo. Ovo je srce mojega

životnog zadatka."

Vani na dvorištu netko je izvukao usijanu metalnu šipku iz užarene peći i počeo

je oblikovati čekićem.

"Pomisli samo da mogu napraviti zlato", reče on čeznutljivo. "Kad bih mogao

uzeti željezo i tako ga pročistiti da u njemu sagore i isperu se vanjska obilježja pa

da nam ostane samo zlato. Mogao bih unovačiti vojnike, mogao bih ojačati

obranu, nahraniti Pariz. Kad bih imao svoju kovnicu novca i rudnik zlata, mogao

bih za svojeg nećaka osvojiti cijelu Francusku i zauvijek je zadržati."

"Je li to moguće?"

"Znamo da se može učiniti", reče on. "Štoviše, već je učinjeno mnogo, mnogo

puta, iako uvijek u tajnosti. Svi metali iste su prirode, sve je stvoreno od iste

stvari: prve materije, a u knjigama je zovu tamna tvar. To je materija od koje je

napravljen svijet. Mi je moramo ponovno stvoriti. Uzet ćemo tamnu tvar i dobro

je pročistiti. Postići ćemo da se preobrazi u svoju najčišću i najbolju prirodu."

Zastao je i zagledao se u moje zbunjeno lice. "Znaš da se vino pravi od soka koji

se istisne iz grožđa?"

Kimnula sam glavom.

"To može napraviti svaki francuski seljak. Prvo uzme grožđe, koje se zatim gnječi

zbog soka. Uzme voće — čvrstu stvar koja raste na lozi — i od njega napravi

tekućinu. To je čista alkemija, kad se napravi takva promjena. Zatim pohrani

tekućinu i pusti da život u njoj promijeni sok u vino. To je druga tekućina i s

drukčijim svojstvima nego što je imao sok. Ali ja mogu ići i dalje. Uspio sam

upravo ovdje postići još jednu promjenu. Mogu od vina napraviti esenciju koja je

stotine puta jača od vina, koja gori čim je plamen u blizini i koja čovjeka može

izliječiti od melankolije i razvodnjenih tjelesnih tekućina3 . Riječ je o tekućini, ali

vruća je i suha. Zovemo je Aqua vitae — voda života. To sve već mogu učiniti,

mogu pretvoriti sok u Aqua vitae — zlato je idući korak, zlato iz željeza."

Pompea

-60-

"A što ja trebam činiti?" upitah nervozno.

"Danas ništa", reče on. "Ali možda sutra ili prekosutra ovi će te ljudi trebati da

dođeš i izliješ malo tekućine iz bočice, da nešto promiješaš u zdjeli ili da prosiješ

na situ neki prah. Ništa više od toga, takvo što mogla si napraviti i u mljekarstvu

svoje majke."

Gledam ga ne shvaćajući.

"Važan je tvoj dodir", reče on. "Čisti dodir."

Jedan od muškaraca, koji je pomno motrio kako nešto ključa

u laboratorijskoj tikvici, a zatim je to prelio kroz cjevčicu u hladnu posudu

smještenu na ledu, odložio je tikvicu, prišao nam i brišući ruke u pregaču

poklonio se mojem suprugu.

"Djeva", reče moj suprug i rukom pokaže na mene kao da sam kakav predmet,

ista kao i tekućina u tikvici ili željezno u visokoj peći. Trznula sam se začuvši

Ivanin nadimak. "Kao što obećah. Imam je. Meluzininu kćer i djevicu koju nije

taknuo nijedan muškarac."

Ispružila sam ruku na pozdrav, ali muškarac je ustuknuo. Nasmijao se sam sebi i

rekao smiješeći se mojem suprugu: "Ne usuđujem je se dotaknuti. Zaista, ne

mogu!"

Umjesto toga stavio je ruku na leđa i poklonio mi se vrlo duboko i izravno mi se

obratio: "Dobro nam došli, lady Bedford. Već dugo nam je ovdje nedostajala vaša

prisutnost. Čekali smo vas. Nadali se da ćete doći. Da ćete sa sobom donijeti

harmoniju, moć mjeseca i vode, i da će vaš dodir sve stvari učiniti čistima."

S nelagodom sam premještala težinu tijela s jedne noge na drugu i pogledavala

supruga. On me gleda s nekim usplamtjelim odobravanjem. "Našao sam je i

odmah prepoznao što bi mogla biti", reče on. "Što bi mogla učiniti. Znao sam da

bi nam ona mogla biti Luna. U žilama ima vodu, a srce joj je čisto. Tko zna što je

sve u stanju učiniti?"

"Zna li gledati u budućnost?" upita muškarac zainteresirano.

"Kaže da nikad nije pokušala, ali već je predvidjela budućnost", odgovori moj

suprug. "Hoćemo li je iskušati?"

"U knjižnici." Muškarac nas povede natrag kroz vrata. Moj suprug pucne prstima

Pompea

-61-

te dvojica učenih ljudi krenu u pokrajnju prostoriju, a alkemičar i paž Woodville

skidaju tkaninu koja je prekrivala najveće zrcalo koje sam ikada vidjela. U teškom

je, potpuno okruglom okviru od sjajnog srebra i blista kao pun mjesec.

"Zatvorite prozorske kapke", reče moj suprug. "I zapalite svijeće." On je bez daha.

Čujem mu uzbuđenje u glasu i obuzima me strah. Okružili su me sa svijećama

tako da se nalazim u krugu vatre, a preda me su postavili zrcalo. Tako je svijetlo

da jedva išta vidim od poskakivanja tolikih plamičaka oko sebe.

"Postavi joj pitanje", reče moj suprug alkemičaru. "Bože, tako sam uzbuđen da ne

mogu govoriti. Ali nemoj je previše izmoriti, nego daj samo da vidimo ima li

vidovnjački dar."

"Gledajte u zrcalo", zapovijedi mi muškarac tiho. "Dopustite si da samo gledate u

zrcalo i da sanjate. A sada, Djevo, što vidite?"

Gledam u zrcalo. Zar nije svima očito što vidim? Sebe, u baršunastoj haljini

krojenoj po posljednjoj modi, s dvorogim šeširom na glavi, a zlatna mi je kosa

skupljena u debele mrežice sa svake strane lica. Na nogama imam najljepše

moguće cipele od plave kože. Nikad prije nisam vidjela zrcalo u kojem bi se

vidjela cijela, u punoj veličini. Malo sam podignula haljinu da se mogu diviti

cipelama, a alkemičar se suho nakašlje kao da me želi upozoriti da se ne

prepuštam taštini. "Što vidite ako se duboko zagledate, vojvotkinjo?"

Iza mene i sa strane bljesak je svijeća, tako blistav da u njemu blijedi boja moja

haljine, čak i plave cipele, pa čak i police i knjige iza mene postaju sve tamnije i

maglovitije.

"Gledajte duboko u zrcalo i kažite nam što vidite", potiče me muškarac tihim

glasom. "Recite nam što vidite, lady Bedford. Što vidite?"

Svjetlo je prejako i toliko je jarko da ništa ne vidim, ne vidim ni svoje lice, jer sam

zaslijepljena stotinama svijeća. A onda sam je ugledala, jasno kao i onoga dana

kad smo ljenčarile uz jarak oko dvorca,

tako čisto kao da je živa i smije se, u onom trenutku prije nego što je izvukla

kartu s le Penduom, u njegovu odijelu plave boje baš kao što su i moje cipele.

"Ivanu", kažem tiho i s velikom tugom. "Ah, Ivanu Orleansku. Djevu."

S naporom se vraćam u budno stanje dok slušam pljeskanje alkemičarevih ruku

Pompea

-62-

dok gasi svijeće jednu za drugom. Neke su se zacijelo srušile kad sam pala u

ležeći položaj u nesvijesti. Paž Woodville drži me na svojim rukama, pridržava mi

glavu, a suprug mi hladnom vodom prska lice.

"Što si vidjela?" zahtijeva od mene moj gospodar čim sam otvorila oči.

"Ne znam." Zbog nekog razloga osjetila sam nagli ubod straha, kao neko

upozorenje. Ne želim mu reći. Ne želim izgovoriti Ivanino ime čovjeku koji ju je

dao živu spaliti.

"Što je rekla?" Bijesno gleda paža i alkemičara. "U trenutku kad se onesvijestila?

Nešto je rekla. Nešto sam čuo. Što je rekla?"

"Nije li rekla >Djeva<?" upita alkemičar. "Mislim da jest."

Obojica gledaju Woodvillea.

"Rekla je >djelo<", slaže on bez muke.

"Što je time htjela reći?" Vojvoda me gleda. "Što si time mislila? Što si htjela reći,

Jacquetta?"

"Možda je riječ o sveučilištu Vaše Milosti u Caenu?" upita Woodville. "Mislim da

je rekla >Caen<, a onda je rekla >djelo<."

"Vidjela sam sveučilište koje Vaša Milost planira u Caenu", kažem prihvaćajući

ponuđenu izliku. "Završeno je. Prekrasno. I zato sam rekla: djelo."

Zadovoljno se osmjehnuo. "Pa, to je dobra vizija", reče on ohrabren. "To je dobar

pogled u sigurnu i sretnu budućnost. Ovo su dobre vijesti. A najbolje od svega je

što smo vidjeli da ona ima vidovnjački dar."

Ispružio je ruku i pomogao mi stati na noge. "Dakle", reče on pobjedonosno se

osmjehujući alkemičaru, "dovest ću je ponovno sutra poslije mise, nakon što

nešto pojede. Nabavite joj stolicu na kojoj će sljedeći put sjediti i pripremite joj

sobu. Vidjet ćemo što će nam moći reći. A ona to može, zar ne?"

"Bez sumnje", složi se alkemičar. "Sve ću pripremiti za sutra."

Poklonio se i vratio u drugu prostoriju, a Woodville je skupio ostale svijeće i

puhanjem ih ugasio, dok je moj gospodar postavljao zrcalo u uspravan položaj.

Naslonila sam se nakratko na luk između dviju polica, a moj je suprug podignuo

pogled i primijetio me.

Pompea

-63-

"Stani ondje." Rukom je pokazao na središnji dio luka i gleda me dok ja

izvršavam njegovu zapovijed. Stojim nepomično, kao da sam uokvirena lukom i

pitam se što sada želi. Zagledao se u mene kao da sam slika ili tapiserija, gleda

me kao da sam predmet, nova stvar koju treba uokviriti, prevesti ili spremiti na

policu. Napola je zažmirio i gleda me kao da sam kakav krajolik ili kip koji je

kupio. "Tako mi je drago što sam se oženio tobom", reče on, a u glasu mu se ne

čuje naklonost nego ton zadovoljnog čovjeka koji je nešto pridodao svojoj lijepoj

zbirci — i to po dobroj cijeni. "Koliko god me to koštalo odnosa s Burgundijom ili

kime god, tako mi je drago da sam se oženio tobom. Ti si moje bogatstvo."

Nervozno pogledavam Richarda Woodvillea koji je čuo ovaj govor o zadovoljstvu

zbog vrijednosti pridodane njegovoj zbirci; ali on je sav u poslu, prebacuje

tkaninu preko zrcala i kao da je gluh.

Svakoga jutra moj me gospodar prati u knjižnicu gdje me posjedaju pred zrcalo i

oko mene pale svijeće. Zatim traže da gledam u jarko svjetlo i kažem im što

vidim. Otkrila sam da padam u neku vrstu omamljenosti, nije to baš san, ali se

ipak čini da sanjam, a katkad vidim neobične vizije koje plutaju na drhtavoj

površini ogledala. Vidim djetešce u kolijevci, vidim prsten u obliku zlatne krune

kako visi o koncu s kojega nešto kaplje, a jednog jutra okrenula sam glavu od

ogledala i povikala u strahu jer sam ugledala bitku, a iza nje još jednu, dugi niz

bitaka i umirućih ljudi, muškaraca koji umiru u magli, u snijegu, u dvorištu

crkve.

"Jesi li vidjela njihove bojne stjegove?" upita me suprug dok mi u ruku gura malu

čašu piva. "Pij. Jesi li vidjela stjegove? Ništa nisi jasno rekla. Jesi li vidjela gdje su

se te bitke vodile? Možeš li razlikovati jednu vojsku od druge?"

Odmahnula sam glavom.

"Jesi li vidjela koji grad? Je li to bilo neko mjesto koje prepoznaje?? Dođi i vidi

možeš li mi pokazati grad na karti. Misliš li da se to događa upravo sada ili je to

vizija budućnosti koja će doći?"

Odvukao me do stola s prikazom Francuske, a ja omamljena gledam šarolike

plohe koje predstavljaju osvojene posjede i nizove brežuljka. "Ne znam", kažem.

"Bila je magla, a jedna se vojska borila i krčila put uzbrdo. Posvuda je bio snijeg i

to crven od krvi. U kovačnici i je bila kraljica na konju kojemu su stavljali

potkove, ali okrenute u suprotnom smjeru."

Pompea

-64-

Gleda me kao da bi me želio prodrmati tako da mu kažem nešto smisleno.

"Djevojko, ovo mi ništa ne koristi", reče on, a glas mu je vrlo tih. "Svake subote na

tržnici mogu tražiti da mi čitaju iz dlana. Ali moram znati što će se dogoditi ove

godine. Moram znati što će se dogoditi u Francuskoj. Trebaju mi imena gradova i

broj pobunjenika. Moram znati pojedinosti."

Nijemo ga gledam. Lice mu je potamnjelo od frustracije prema meni.

"Pokušavam ovdje spasiti kraljevstvo", reče on. "Treba mi nešto više od magle i

snijega. Nisam se oženio tobom da mi govoriš

o kraljicama čiji su konji potkovani naopako. Što je sljedeće? Sirene koje se

kupaju?"

Odmahnula sam glavom. Zaista, ništa ne znam.

"Jacquetta, kunem ti se, požalit ćeš budeš li mi se opirala", reče mi njegov tihi

glas pun prijetnje. "Ovo je previše važno da bi mi izigravala ludu."

"Možda je ne bismo trebali opteretiti?" predloži Woodville, obraćajući se polici s

knjigama. "Možda je za nju previše da to radi svaki dan. Još je mlada i nova u tom

poslu. Možda bismo je trebali poučiti, istrenirati kao mladog jastreba ili sokola.

Možda bismo je trebali pustiti da jaše i šeće svakog jutra, a onda joj dati da

možda jedanput na tjedan gleda u budućnost?"

"Ne ako ima upozorenje za nas!" provali iz vojvode. "Ne ako je to sada! Ne može

se odmarati ako smo u opasnosti. Ako se ta bitka u magli i snijegu treba dogoditi

ove zime u Francuskoj, moramo to sada znati."

"Znate da dauphin nema ni oružja ni saveznike da bi se to dogodilo sada."

Woodville se okrene prema njemu. "To ne može biti upozorenje za sada, prije je

to strašan san o budućnosti. Glava joj je ispunjena strahovima od rata, a mi smo

je sami tako preplašili. Stavili smo joj te vizije u misli. Ali sad joj moramo

pročistiti um, moramo joj dati prostora tako da za nas može biti čisti potok.

Kupili ste je", naglo je stao i ispravio se. "Našli ste je kao neokaljanu. Moramo se

pobrinuti da si sami ne zamutimo vodu."

"Jedanput na mjesec!" odjedanput se javi alkemičar. "Kao što sam na početku

rekao, moj gospodaru, ona bi trebala govoriti kad je njezin element u usponu. U

predvečerje mladog mjeseca. Ona je biće mjeseca i vode, najjasnije će vidjeti i

najjasnije govoriti kad je mjesečev položaj u ascedentu. Trebala bi raditi samo tih

Pompea

-65-

dana, pod mjesecom u usponu."

"Mogla bi doći navečer, po mjesečini." Moj suprug misli naglas. "To bi moglo

pomoći." Kritički me gleda dok se opuštam u naslonjaču i prinosim ruku čelu u

kojem mi tuče. "U pravu si", reče on Woodvilleu. "Previše smo tražili od nje i

prebrzo. Vodi je na jahanje, vodi je dolje do rijeke. A sljedeći tjedan krećemo u

Englesku i možemo polako putovati. Blijeda je, potreban joj je odmor. Odvedi je

u šetnju." Nasmiješio mi se. "Nisam prezahtjevan gospodar, Jacquetta, iako se

mnogo toga mora učiniti, a ja se žurim da to što prije obavim.

Možeš se neko vrijeme samo odmarati. Idi u staje, vidjet ćeš da sam ti ondje

ostavio jedno iznenađenje."

Toliko mi je laknulo što sam izvan te prostorije da se nisam sjetila reći ni hvala, i

tek kad su se vrata zatvorila za nama, osjetila sam znatiželju.

"Što moj gospodar ima za mene u stajama?" upitam Woodvillea koji me prati,

pola koraka iza mene, niz kružno stubište iz galerije u unutrašnje dvorište,

odakle odlazimo do staja, prošavši pokraj oružarnice. Sluge nose povrće u

kuhinje, a mesari s velikim komadima govedine prebačenima preko ramena

zastaju preda mnom i klanjaju se. Mljekarice dolaze s polja noseći vjedra na

povijenoj motki preko ramena, spuštaju se u tako nizak poklon da im vjedra

kloparaju po kaldrmi. Ne pozdravljam ih; sada jedva da ih primjećujem.

Vojvotkinja sam tek nekoliko tjedana i već sam se naviknula na pretjerane

naklone koji me dočekuju kamo god pođem i na to da mi s poštovanjem

promrmljaju ime dok prolazim pokraj njih.

"Što bi vam bila najveća želja?" upita me Woodville. On mi barem ne služi šuteći

od strahopoštovanja. Stekao je samopouzdanje jer je u službi mojega muža još od

djetinjstva. Njegov je otac služio i engleskom kralju Henriku V., a onda mojem

suprugu, vojvodi, te je sada Woodville, odgojen u vojvodinoj službi,

najpouzdaniji i najomiljeniji od svih starijih paževa, zapovjednik je Calaisa,

povjereni su mu ključevi Francuske.

"Nova nosiljka?" upitam. "Koja ima zlatne zavjese i krzna?"

"Možda. Zar biste zaista to željeli više od ičega drugog?"

Zastala sam. "Je li mi pripremio konja? Novoga konja koji će biti samo moj?"

On je zamišljen. "Koju boju konja biste voljeli?"

Pompea

-66-

"Sivca!" kažem čeznutljivo. "Lijepog prošaranog sivog konja s grivom poput

bijele svile i s tamnim zanimljivim očima."

"Zanimljivim?" Zagrcnuo se od smijeha. "Sa zanimljivim očima?"

"Znate što mislim, s očima koje izgledaju kao da vas konj razumije, kao da i sam

razmišlja."

Kimnuo je glavom. "Zapravo, znam što mislite."

Pružio mi je ruku da me povede oko kola natovarenih kopljima; prolazimo pokraj

oružarnice, a glavni nadzornik oružja broji novu pošiljku zarezujući crtice na

štap rovaš4. Stotine, tisuće kopalja istovaruje se, jer uskoro opet počinje sezona

ratnih pohoda. Nije ni čudno što me suprug svakodnevno posjeda pred zrcalo

kako bi me pitao koje je najbolje mjesto za početak napada. U ratu smo,

neprekidno smo u ratu, i nitko od nas nikad nije živio u zemlji u kojoj vlada mir.

Prolazimo kroz luk svoda na ulazu u staje, a Woodville je zakoračio unatrag kako

bi vidio moje lice dok pogledom pretražujem dvorište. Svaki konj našega

kućanstva ima svoj boks okrenut prema jugu tako da se žućkasti kamen ugrije

tijekom dana. Vidim suprugova četiri ratna konja, glave im vire preko vrata

boksa. Vidim Woodvilleova snažnog konja za turnire i njegove ostale konje za lov

i raznošenje poruka, a tada ugledam, manjeg od svih, sa svijetlim ušima koje se

trzaju na sve strane, savršeno oblikovanu glavu sivog konja, tako svijetle boje da

je gotovo srebrna na suncu koje obasjava dvorište.

"Je li ovaj moj?" šapnem Woodvilleu. "Je li on za mene?"

"Ona je vaša", reče on s puno poštovanja. "Podjednako je lijepa i dobrog roda kao

i njezina gospodarica."

"Kobila?"

"Naravno."

Prilazim joj, a ona naćuli uši osluškujući moje korake i moj glas koji joj tepa dok

joj prilazim. Woodvile mi gurne u ruku koricu kruha, priđem joj i pogledam u

tamne vlažne oči, prelijepo izduženo lice, srebrnu grivu kakvu sam bila opisala, a

sad je tu preda mnom, kao da sam izvela neku čaroliju i ona se stvorila snagom

moje volje. Ispružila sam ruku, ona ju je ponjušila, nosnice su joj se raširile, a

onda je usnama uzela poslasticu s mojega dlana. Osjećam miris njezine tople

Pompea

-67-

dlake, njezina daha u kojem se osjeća da je jela zob, i ugodan miris pregratka iza

nje.

Woodville mi otvara vrata staje, a ja bez oklijevanja ulazim. Ona se malo

pomaknula da mi napravi mjesta i okrenula je glavu da me pomiriše, a isto tako i

džepove moje haljine, moj pojas, duge rukave, zatim ramena, vrat i lice. Dok me

njuška, okrenem se prema njoj kao da smo dvije životinje koje su se susrele.

Zatim sam vrlo polagano i nježno ispružila ruku a ona je spustila glavu tako da je

mogu pomilovati.

Vrat joj je topao, dlaka svilenkasta, koža iza ušiju nježna i meka. Dopušta mi da

je nježno povučem za grivu, da joj milujem lice, a onda diže glavu i ja joj dotičem

raširene nosnice, nježnu delikatnu kožu njuške, njezine tople snažne usne i

zatim joj dlanovima obuhvatim lijepo zaobljenu bradu.

"Je li to ljubav?" upita Woodville tiho stojeći na vratima. "Jer odavde se tako čini."

"To je ljubav", kažem bez daha.

"Vaša prva ljubav", potvrdi on.

"Moja jedina ljubav", šapnem joj.

Nasmijao se poput dobronamjernog brata. "Onda morate napisati pjesmu i doći

ovamo da joj je pjevate kao žena trubadur. Ali kako se zove vaša lijepa dama?"

Zamišljeno je gledam dok se ona tiho odmiče od mene i uzima pregršt sijena.

Zgnječena trava širi miris livade. "Živa", kažem. "Mislim da ću je zvati Živa."

On me gleda s čuđenjem. "To baš i nije dobro ime. Alkemičari stalno govore o

živi", reče on. "Mijenja oblik, glasnik je bogova5, jedna od tri glavna sastojka

njihova posla. Katkad je Merkur od pomoći, katkad nije, partner je Meluzine,

vodene božice koja također mijenja oblik. On je glasnik kojeg ste zaposlili jer nije

bilo drugih; ali nije uvijek pouzdan."

Slegnula sam ramenima. "Ne želim nikakvu alkemiju", tvrdim.

NI u stajama ni bilo gdje drugdje. Zvat ću je Merry6, ali ona i ja ćemo znati koje

joj je pravo ime."

"I ja ću znati", reče on; ali već sam mu okrenula leđa i počela čupkati sijeno koje

ću joj ponuditi.

Pompea

-68-

"Vi niste važni", kažem.

Svakog jutra jašem na svojem konju u pratnji naoružane pratnje od desetorice

muškaraca ispred mene i desetorice iza, te s Woodvilleom uz mene. Prolazimo

ulicama Pariza, skrećemo pogled od prosjaka koji na ulicama umiru od gladi,

ignoriramo ljude koji prema nama moleći pružaju ruke. U gradu vlada strašno

siromaštvo, a okolica je gotovo potpuno opustošena, seljaci ne mogu donijeti

svoje proizvode na tržnice, ljetinu im neprekidno gazi ova ili ona vojska.

Muškarci bježe iz sela i skrivaju se u šumama iz straha da ih ne regrutiraju ili

objese kao izdajice, tako da nije ostao nitko osim žena da obrađuju polja. Cijena

kruha u gradu veća je od onoga što čovjek može zaraditi, osim toga, nema

nikakvog posla osim vojničkog, a Englezi opet kasne s isplatom plaća. Woodville

izdaje zapovijed da kroz ulice jašemo srednjim galopom, ne samo zbog straha od

prosjaka nego i zbog straha od bolesti. Moja prethodnica, vojvotkinja Anne,

umrla je od groznice nakon posjeta bolnici. Sada se moj gospodar zaklinje da ja

neću ni progovoriti s kojim prosjakom, a Woodville me požuruje kroz ulice. Ne

dišem punim plućima sve dok nismo izašli kroz gradska vrata i krenuli onim što

su nekada bili bogati vrtovi, plodna obrađena zemlja koja leži između gradskih

zidina i rijeke. Tek je tada Woodville zapovjedio naoružanim stražarima da se

zaustave i sjašu te da nas pričekaju dok nas dvoje jašemo dalje niz rijeku prateći

već utabanu stazu i vodu kao da smo ljubavni par koji jaše u prirodi gdje vlada

mir.

Jašemo poput prijatelja, jedno uz drugo, i ne razgovaramo ni o čemu važnom. On

mi pomaže u jahanju, jer nikad nisam jahala tako dobrog konja kakav je Merry,

pa mi pokazuje kako da uspravno sjedim u sedlu, kako da je kontroliram dok

izvija vrat i proteže se. Pokazuje mi kako on jaše na bojnom konju. Nisko pognut

nad vratom konja odjahao je naprijed i gromoglasno se vratio prema meni,

zaustavivši se u posljednjem trenutku tako da se Marry okrenula postrance i

počela poskakivati na mjestu. On me poučava kako skakati, silazi s konja da bi

dovukao manje granje preko pustog puta, zatim slaže grane na sve veću gomilu

kako moje samopouzdanje raste. Uči me vježbe koje je njega naučio njegov otac

na putovima Engleske. To su vježbe jahanja koje poboljšavaju ravnotežu i

hrabrost: sjedim postrance poput djevojke kad jaše na pomoćnom sedlu, ležim na

leđima preko konja tako da mi je sedlo ispod križa, a konj lagano kaska, zatim

sjedim uspravno i prvo ispružim jednu pa drugu ruku ravno prema nebu,

Pompea

-69-

saginjem se tako nisko da mogu dotaknuti stremene, sve radimo kako bi se konj

priviknuo na ideju da se mora kretati ravnomjerno i sigurno, bez obzira na to što

jahač čini ili što se oko njega događa.

"Više nego jedanput konj me je odveo na sigurno kad sam bio ranjen i nisam

imao pojma kamo idemo", reče Richard. "A moj otac imao je zadatak nositi stijeg

pred engleskim kraljem Henrikom V. pa je sve vrijeme jahao galopom i samo s

jednom slobodnom rukom kojom je držao uzde. Vi nikada nećete jahati u bitki,

ali mogli bismo naići na neprilike ovdje ili u Engleskoj i dobro je znati da će vas

Merry nositi kroz sve situacije."

Sjahao je, uzeo moje stremene i stavio ih preda me. "Sad ćemo ići kasom sljedećih

kilometar i pol i to bez stremena. Da bi vam se poboljšala ravnoteža."

"Kako bismo mogli naići na neprilike?" pitam ga dok on ponovno uzjahuje.

Slegnuo je ramenima. "Postojao je jedan plan prije nekoliko godina da se vojvodu

dočeka u zasjedi dok se vraćao u Pariz pa su on i vojvotkinja Anne morali

skrenuti na šumske staze i zaobići neprijateljski logor. A čujem da su sada i ceste

u Engleskoj nesigurne baš kao i ovdje u Francuskoj. Na svakoj engleskoj cesti ima

lopova i pljačkaša, a blizu obale su gusari koji dolaze na kopno, uzimaju

zarobljenike i prodaju ih u roblje."

Krenuli smo korakom. Sada sjedim čvršće u sedlu, a Merry usmjeri uši prema

naprijed. "Zašto engleski kralj ne čuva svoje obale?"

"Još je dijete i zemljom vlada njegov drugi stric, Humphrey, vojvoda od

Gloucestera. Moj gospodar i vojvoda od Gloucestera kraljevski su stričevi, jedan je

regent u Francuskoj, drugi u Engleskoj, sve dok kralj ne preuzme vlast."

"Kad će to učiniti?"

"Zapravo je već trebao", reče Woodville. "Dvanaest mu je godina; još je dječak, ali

dovoljno je star da vlada uz dobre savjetnike. Okrunjen je u Parizu u crkvi Notre

Dame, ali i u Engleskoj, gdje ima tvoj parlament i vijeće koje je obećalo da će mu

biti poslušno. Ali njega vodi stric, vojvoda od Gloucestera sa svim svojim

prijateljima; zatim mu na mišljenje utječe još jedan rođak, kardinal Baufort, vrlo

moćan čovjek s velikom sposobnošću uvjeravanja. Između njih dvojice on je

izgubljen kao list na vjetru i nikada ne viđa našega gospodara, vojvodu od

Bedforda, koji ne može učiniti ništa drugo nego da mu piše i pokuša ga zadržati

Pompea

-70-

na pravom putu. Kažu da kralj postupa onako kako mu je savjetovala osoba koja

je posljednja s njim razgovarala.

"No svejedno, čak i da je stariji ili čvršći, ne bi imao novca da plati obranu od

opasnosti s mora, a engleski plemići na svojim posjedima ne provode riječ

zakona kao što bi morali. Sad ćemo ići korakom."

Pričekao je da nogama stisnem Merry koja je krenula, a ja svom težinom sjedim

na njoj poput kakvog debelog viteza, duboko u sedlu.

"Tako je dobro", reče on. "Sad prelazimo u kas."

"Rekli ste korakom!"

"Ide vam tako dobro", reče on široko se osmjehujući. Potičem Merry i ona prelazi

u blagi kas. Pomalo se plašim bez stremena koji mi pomažu održavati ravnotežu,

ali on je u pravu, mogu sjediti u sedlu i čvrsto stisnuti noge dok jašemo

puteljkom uz rijeku sve dok on nije rukom dao signal da usporimo, a onda smo i

stali.

"Zašto moram to naučiti?" pitam zadihano dok on ponovno silazi s konja da mi

namjesti stremene.

"Za slučaj da izgubite stremene ili se jedan potrga, ili da moramo iznenada

odjahati, a stignemo uzeti samo konje, bez sedla. Dobro je biti spreman na sve.

Sutra ćemo vježbati jahanje bez sedla. Napravit ću od vas dobru jahačicu. Već

biste mogli poći na duže jahanje."

Vinuo se zamahom u svoje sedlo pa smo okrenuli konje i pošli kući.

"A zašto engleski plemići ne provode riječ zakona diljem zemlje?" pitam vraćajući

se na naš razgovor. "U Francuskoj postoje dvije vrste zakona, dva kralja. Ali

plemići su barem poslušni kralju koji vlada u njihovu području."

"U Engleskoj svaki plemić ima svoju malu vlast", reče on. "Iskorištavaju nemirna

vremena tako da služe samo sebi, da steknu zemlju, da zarate sa svojim

susjedima. Kad mladi kralj zaista odluči preuzeti vlast, otkrit će da se mora

suočiti upravo s ljudima koji bi mu trebali biti prijatelji i savjetnici. Tada će mu

trebati moj gospodar, vojvoda."

"Hoćemo li morati ići u Englesku i živjeti ondje? Hoću li morati živjeti u

Engleskoj?" upitam zabrinuto.

Pompea

-71-

"Ondje je dom", kaže on jednostavno. "Čak i kad je najgore, jedno jutro engleske

zemlje vrijedi koliko dvadeset kvadratnih kilometara u Francuskoj."

Gledam ga s nerazumijevanjem. "Svi ste vi Englezi isti", kažem mu. "Svi mislite da

vas je Bog blagoslovio i to ni zbog čega drugog nego samo zato što ste imali duge

lukove u bitki kod Agincourta."

Nasmijao se. "Jesmo", reče on. "Mislimo ispravno. Imamo božanski blagoslov.

Možda ćemo, kad se vratimo u Englesku, imati vremena da vam pokažem svoj

dom. Možda ćete se tada složiti sa mnom."

Osjetila sam mali srh zadovoljstva, kao da će se dogoditi nešto prekrasno. "Gdje

vam je dom?" upitam.

"U Graftonu, u Northamptonshireu", reče on, a ja u njegovu glasu čujem ljubav.

"To je vjerojatno najljepši krajolik, u najboljoj zemlji na svijetu."

*

Još smo jedanput pokušali s gledanjem budućnosti u zrcalu prije nego što su su

ga zapakirali da putuje s nama kad krenemo u Englesku. Moj gospodar s

tjeskobom očekuje od mene da mu proreknem kako je za njega sigurno da

napusti Francusku. Lažni kralj Armagnac nema novca ni vojsku i loše ga savjetuju

njegovi miljenici na dvoru, ali ipak moj gospodar John plaši se da, ako ode u

Englesku, neće biti nikoga tko bi držao Francusku protiv tog čovjeka koji tvrdi da

je kralj. Ja sam potpuno neuspješna u svojoj supružničkoj dužnosti da ga

savjetujem, jer ne vidim ništa. Posjeli su me na stolicu, zurim u jarki odraz

svjetala svijeća sve dok mi se nije zavrtjelo u glavi. I nisam u opasnosti da ću se

onesvijestiti, prije ću zaspati. Dva je sata moj gospodar stajao iza mene i

protresao me za ramena kad bi vidio da mi glava klone, sve dok alkemičar nije

tiho rekao: "Mislim da joj danas ništa neće doći, moj gospodaru". Vojvoda se

okrenuo i dugim koracima izašao iz sobe ne rekavši mi ni riječi.

Alkemičar mi je pomogao ustati sa stolice, a Woodville je ugasio svijeće i otvorio

prozorske kapke da dim izađe iz prostorije. Mali srp mladog mjeseca proviruje

prema meni, a ja kleknem u naklon, okrenem novčiće u džepiću i zaželim nešto.

Alkemičar je izmijenio poglede s Woodvilleom kao da su cijelu večer proveli s

nekom seljankom koja se sad klanja mladom mjesecu i tajno je poželjela

Pompea

-72-

ljubavnika, ali nema ni znanja ni vizije i samo svakome trati vrijeme.

"Nije važno", reče Woodville veselo, nudeći mi ruku. "Ujutro krećemo u Englesku

i neće vas tražiti da to radite cijeli mjesec."

"Hoće li ponijeti zrcalo s nama?" upitam oprezno.

"Zrcalo i neke knjige; ali posude, peć i kovačevo ognjište ostaju ovdje, naravno,

jer oni će nastaviti sa svojim poslom dok nas nema."

"Jesu li išta otkrili?"

Kimnuo je glavom. "O, da. Moj gospodar ima pročišćeno srebro i zlato čišće nego

što je ijedan čovjek uspio postići. On radi na novim metalima, novim

kombinacijama koje su jače ili savitljivije. I naravno, kad bi uspio napraviti

kamen..."

"Kamen?"

"Zovu ga još kamen mudraca, jer on metal pretvara u zlato, vodu u elixir vitae, koji

vlasniku daje vječni život."

"Zar postoji takvo što?" upitam.

Slegnuo je ramenima. "Postoje mnoga izvješća o tome, kamen je dobro poznat u

starim rukopisima koje je gospodar dao da mu ovdje prevedu. Diljem kršćanskog

svijeta i na Istoku sigurno ima stotina, a možda i tisuća ljudi koji upravo sada

rade na tome. Ali moj je gospodar vojvoda u prednosti. Kad bi našao kamen, kad

bi mu vi mogli pomoći da ga nađe, donijeli bismo mir Francuskoj i Engleskoj."

*

Cijeli se dvorac pakira i sprema na veliko putovanje i ta me je buka probudila u

ranu zoru. Otišla sam u kapelicu na misu kad je sunce počelo izlaziti. Svećenik je

završio službu božju i počeo pakirati svete slike, raspelo i monstrancu. Gotovo

sve nosimo sa sobom.

U mojim sobama dvorske mi dame slažu haljine u velike putne kovčege, pozivaju

paževe da ih svežu konopima i dvorske upravitelje da ih zapečate. One će same

nositi kutije s nakitom, a na moja krzna pazit će dvorski upravitelji. Nitko ne zna

koliko ćemo dugo ostati u Engleskoj. Woodville vrlo oprezno odgovara kad ga to

Pompea

-73-

pitam. Očito je da mojega supruga njegov nećak, kralj, ne podržava onako kako

bi trebao, a i ne dobiva dovoljno financijske potpore od engleskog parlamenta

koji bi zbog rata u Francuskoj morao povećati poreze. Svrha je ovog putovanja

uvjeriti ih da engleski novac kupuje francusku potporu; i oni moraju platiti. Ali

nitko ne zna koliko će potrajati dok Englezi shvate da ne mogu imati besplatnu

vojsku.

Potpuno sam zbunjena u svoj toj strci. Knjige koje mi je demoiselle ostavila

spremila sam na sigurno u suprugovu knjižnicu i dok nas nema na njih će paziti

njegovi pisari. A njezine lijepe karte pohranila sam zajedno sa svojim draguljima.

Njezinu zlatnu narukvicu s privjescima nosim u vrećici obješenoj oko vrata. Ne

želim da ih itko drugi dotiče. Odjenula sam se za putovanje, pojela doručak koji

su mi dvorske dame u žurbi servirale u mojim sobama. Besposleno čekam jer ne

znam kako da im budem korisna, a previše sam uvažena osoba d a bi mi itko dao

neki zadatak. Glavna od mojih dvorskih dama brine se o svim stvarima u mojim

odajama pa ja samo moram čekati da sve bude gotovo, a u međuvremenu nemam

što raditi osim gledati sluge i svoje dame kako trče s jednog zadatka na drugi.

Do podneva smo spremni za polazak, iako sluge iz velike dvorane u stajama i

oružarnici još uvijek pakiraju stvari. Moj suprug me uzima za ruku i vodi niza

stube, kroz veliko predvorje gdje su se sluge poredali i sad mi se klanjaju i žele

sretan put. Zatim izlazimo na dvorište ispred staja, gdje sam zatreptala ugledavši

povorku na konjima koja je spremna krenuti. Čini se kao da se cijeli gradić

odlučio preseliti. Tu su i naoružani stražari: putujemo sa stotinama vojnika, od

kojih su neki u oklopima , ali većina ih je u livrejama i svi oni čekaju pokraj svojih

konja, ispijaju posljednje gutljaje piva, flertuju sa sluškinjama. Jedno za drugim

poredano je gotovo pedeset zaprežnih kola, a ona koja nose dragocjenosti na

čelu su povorke, s po jednim stražarom sprijeda i strada dok su su veliki sanduci

lancima vezani za stranice kola i zapečaćeni velikim žigom Bedforda. Uz njih će

jahati upravitelji kućanstva i svaki je odgovoran za svoj teret. Nosimo svu svoju

odjeću, nakit i osobne stvari. Nosimo i svu posteljinu, pribor za jelo, čaše, noževe,

žlice, soljenke i posude sa začinima. Na kola je također utovaren i namještaj.

Sobar mojega supruga zapovjedio je da pažljivo rastave veliki krevet sa svim

prekrivačima, zavjesama i baldahinom, dok sluge iz moje sobe također iznose

moj krevet, stolove i lijepe turske sagove. Dvoja kola potrebna su samo za sve

tapiserije iz dvorca.

Pompea

-74-

Kuhinjske sluge utovaruju sve potrebno na cijeli niz kola; nosimo hranu, ali i

kokosi, patke, guske, ovce i dvije krave koje će hodati iza kola i svakoga nam

dana davati svježe mlijeko. Jastrebovi su iz svojih kaveza prebačeni u posebno

napravljen vagon za njih, gdje mogu sjediti na prečkama, s kapicama koje im

pokrivaju oči; a kožnate su zavjese već privezane za dno kaveza tako da ih štite i

da se što manje preplaše buke koja nastaje dok se putuje cestom. Lovački psi

mojega supruga također idu s nama, oni za lov na jelene trčat će uz povorku, dok

će oni manji, za lov na lisice, biti na začelju. Glavni konjušar sve je radne konje

zavezao za kola, a svi slobodni jahaći konji zauzdani su i na njih pazi sluga koji

jaše na jednom konju dok drugoga vodi pokraj sebe. A to je tek pola povorke.

Teretna kola s osnovnim stvarima koje će nam trebati večeras kad stanemo u

Senlisu, već su otišla; krenula su u zoru. I usred sve te buke i kaosa Richard

Woodville se smiješeći penje uza stube, klanja mojem suprugu i meni i kaže, kao

da vani u dvorištu nije pravi pakao: "Mislim da smo spremni, gospodaru, a ako

smo što zaboravili, to uvijek mogu poslati za nama."

"Je li moj konj spreman?" upita vojvoda. Woodville pucne prstima i konjušar

dovede bliže velikog ratnog konja.

"Hoće li moja lady putovati u nosiljci?"

"Njezina Milost rekla je da želi jahati."

Moj gospodar, vojvoda, okrene se prema meni. "Jacquetta, put je dug, idemo

sjeverno od Pariza, a večeras spavamo u Senlisu. Cijeli ćeš dan biti u sedlu."

"Ja to mogu", kažem i brzo pogledam Woodvillea.

"Ima snažnog konja, dobro ste izabrali", reče on mojem suprugu. "A vojvotkinja

je dobra jahačica, moći će držati korak s nama. Tako će joj vjerojatno biti

ugodnije nego da se drma u nosiljci, iako ću dati da je ponesu za nama, tako da

se vojvotkinja može prebaciti u nosiljku bude li se umorila."

"Onda dobro", složi se vojvoda. Nasmiješio mi se. "Uživat ću u tvojem društvu.

Kako si nazvala svoju kobilu?"

"Zovem je Merry*", kažem.

"Ako Bog da, svi ćemo biti radosni", reče on i zakorači na klupicu za uzjahivanje

pa se vine u sedlo. Woodvile me obuhvati oko struka i podigne na sedlo, a zatim

se odmakne da mi moje dame, koje su pohrlile naprijed, namjeste duge skute

Pompea

-75-

haljine tako da padaju ravnomjerno sa svake strane i pokriju kožne jahače čizme.

"Je li sve u redu?" upita me Woodville tiho, dok stoji uz konja i provjerava je li

kolan dobro zategnut.

"Da."

"Bit ću odmah iza vas, ako vam što zatreba. Ako se umorite ili morate stati, samo

dignite ruku. Gledat ću vas. Jahat ćemo nekoliko sati, a onda ćemo stati kako

bismo nešto pojeli."

Moj se suprug uzdigne u stremenu. Zatim poviče: "A Bedford!" a svi ljudi na

dvorištu pred stajom odgovore mu istim povikom: "A Bedford!". Otvaraju velika

ulazna vrata i moj suprug kreće na čelu ispred svih. Prolazimo kroz gomile ljudi

na pariškim ulicama, gdje svi zure u nas i povicima traže milostinju ili usluge, a

onda izlazimo kroz sjeverna gradska vrata i jašemo kroz polja prema morskoj

obali i Engleskoj, toj nepoznatoj zemlji koju bih trebala zvati svojim domom.

*

Moj gospodar, vojvoda, i ja jašemo na čelu kolone pa nas ne muči prašina, a kad

smo odmaknuli dalje od Pariza moj je suprug zaključio

da smo dovoljno sigurni da idemo čak ispred naoružanih stražara, tako da smo

sada naprijed samo on i ja, Woodville i jedna moja dvorska dama. Jašemo po

sunčanu vremenu, kao da smo vani iz užitka. Cesta vijuga pred nama, dobro su je

ugazili engleski trgovci i vojnici putujući kroz engleske posjede, od engleskoga

glavnog grada Pariza do engleskog dvorca Calais. Zaustavili smo se kako bismo

objedovali na rubu šume kod Chantillyja, gdje su nam podignuli lijepe šatore i

ispekli but divljači. Drago mi je što se mogu odmoriti sat vremena u hladu stabla;

ali sretna sam i kad nastavljamo put nakon što je Woodville zapovjedio stražaru

da ponovno uzjaše. Kad me je suprug upitao bih li voljela nastaviti put u svojoj

nosiljci koju vuku mule, rekla sam mu da ne bih. Poslijepodne je sunčano i toplo,

i kad smo kod Chantillyja ušli u zeleni hlad šume pustili smo konje u lagani kas,

ali moja je kobila poželjela galopirati. Moj se suprug nasmijao i rekao: "Nemoj joj

dopustiti, Jacquetta, da odjuri s tobom na leđima."

I ja sam se nasmijala dok je njegov veliki konj produžio korak kako bi bio vrat uz

vrat s Merry, pa smo pošli malo brže, ali tada se iznenada začuo prasak i jedno se

Pompea

-76-

stablo srušilo, a sve su mu se grane polomile kao uz neki vrisak. Drvo je palo

preko ceste, Merry se propela od straha, a ja sam začula supruga kako viče

glasom poput trublje: "Bedford! Pazite, zasjeda!". Čvrsto se držim konjske grive,

ali zamalo sam pala iz sedla jer sam kliznula natraške dok Merry, prestrašena

zbog galame, poskakuje u stranu i pokušava jurnuti i pobjeći. Povukla sam se

natrag u sedlo, priljubila uz njezin vrat i pognula se dok ona juri između granja,

baca se lijevo i desno, provlači se tamo kamo je strah tjera. Ne mogu upravljati

njome, ispustila sam uzde iz ruku, a ne mogu je nikako ni zaustaviti. Sve što

mogu je čvrsto se držati dok ona napokon nije usporila, počela hodati, a zatim je

glasno puhnula i stala.

Drhteći kliznem sa sedla i srušim se na tlo. Niske grane poderale su mi kaputić,

šešir mi je pao s glave i sad visi na uzici, kosa mi se raspustila i sva je zamršena od

grančica. Zajecala sam od straha i šoka, a Merry se okrenula i počela grickati lišće

s grma, vukući ga nervozno i trzajući ušima u svim pravcima.

Prihvatila sam uzde da ponovno ne odjuri i gledam oko sebe. U šumi je svježe i

mračno, apsolutno je tiho osim pjesme ptica visoko u krošnjama i zujanja kukaca.

Ne čuju se koraci vojnika koji marširaju ni škripa teretnih kola; ništa. Ne znam

čak ni otkud sam došla ni koliko sam se udaljila od ceste. Kad je Merry jurnula

glavom bez obzira činilo mi se da trk traje cijelu vječnost, ali čak i da je kolona

negdje u blizini, ne bih znala kojim smjerom krenuti. Merry svakako nije krenula

pravocrtno, skretale smo i tražile put između stabala te sada ne vidim nikakvu

stazu kojom bih se vratila natrag.

"Prokletstvo", kažem tiho sama sebi poput kakvog Engleza. "Merry, potpuno smo

se izgubile."

Znam da će Woodville krenuti za mnom da me nade, a možda će moći slijediti

tragove malih Merrynih kopita. Ali ako je ono stablo što je palo bilo zasjeda,

možda se on i moj suprug sad bore za život i nitko nema vremena misliti na

mene. Još gore, ako su protivnici prevladali, njih su dvojica možda zarobljeni ili

ubijeni i neće biti nikoga tko bi me tražio, a onda sam doista u opasnosti: sama i

izgubljena u neprijateljskoj šumi. Kako bilo da bilo, bolje mi je da se sama

pokušam spasiti.

Znam da smo putovali na sjever prema Calaisu i dosta se dobro sjećam velike

zemljopisne karte iz suprugove knjižnice te znam da ću, uspijem li se ponovno

Pompea

-77-

dokopati sjeverne ceste, ondje naći mnoga sela, crkve i samostane u kojima mogu

dobiti pomoć i prenoćište. Cesta je dosta prometna i sigurna sam da ću naići na

neku skupinu engleskih putnika, koji će mi zbog moje titule svakako ponuditi

pomoć. Samo kad bih uspjela naći cestu. Ogledavam se po šumi oko sebe da

vidim mogu li vidjeti Merryne tragove i slijediti ih natrag odakle smo došle.

Vidim jedan otisak kopita u blatu, pa još jedan, zatim ništa na mjestu gdje lišće

prekriva tlo, ali dalje ponovno vidim trag. Prebacila sam joj uzde preko glave i

držim ih desnom rukom te kažem glasom kojem nastojim dati ton

samopouzdanja: "Pa, luckasta djevojko, sad moramo same naći put kući." Hodam

putem kojim smo došle, a ona me slijedi pognute glave, kao da joj je žao zbog

nevolje koju je prouzročila.

Čini mi se da hodamo satima. Nakon nekog vremena tragovi su nestali jer je

šumsko do prekriveno debelim slojem lišća i grančica pa se trag ne može slijediti.

Nagađam kojim putem moramo ići i uporno hodamo, ali sve se više bojim da sam

zalutala, možda čak idem ukrug poput začaranih vitezova u bajci. Razmišljajući o

tome nisam se nimalo iznenadila kad sam začula zvuk vode. Krenula sam prema

njemu. Došle smo do potočića s jezercem. Nalikuje na fontanu jer je okruglo, a

rubovi su mu obrasli zelenom mahovinom. Na trenutak sam pomislila da će se iz

vode izdići Meluzina, kao iz čarobnog jezera, da mi pomogne, svojoj kćeri; ali

ništa se ne događa. Privezala sam Merry za jedno stablo, umila se i popila malo

vode, a onda sam i nju dovela do potoka. Uronila je u vodu svoju bijelu glavu i

tiho počela piti velikim gutljajima.

Stabla oko potoka stvorila su malu čistinu i zraka sunca probija se kroz gusti svod

lišća. Još uvijek držeći Merryne uzde sjedam na suncem obasjanu travu da se

odmorim nekoliko minuta. Pomislila sam da ću ustati za tren, da ćemo krenuti

dalje tako da mi sunce bude s lijeve strane; na taj ćemo način stići na sjever i

sigurno naći cestu što vodi iz Pariza, na kojoj me sigurno već traže. Vrlo sam

umorna, a sunce je tako toplo da sam se naslonila na deblo jednog stabla i

zaklopila oči. U trenu sam zaspala.

*

Vitez je ostavio konja kod svojih drugova i pješice je slijedio njezine tragove kroz šumu,

noseći zapaljenu baklju i zovući je imenom; bez prestanka je izvikivao njezino ime. Šuma je

Pompea

-78-

noću izgledala nestvarno; u jednom je trenutku ugledao sjaj blistavih tamnih očiju i

ustuknuo uz psovku, ali onda je vidio svijetla leđa jelena koji je nestao u tami. Kad je izašao

mjesec pomislio je da će bolje vidjeti bez baklje pa ju je ugasio na tlu porinuvši je u debelo

vlažno lišće. Nastavio je dalje naprežući vid u srebrnastoj polutami. Pred njim su se dizali

grmlje i stabla, još mračniji u tami šume, a bez žućkastog svjetla baklje nije imao volje vikati

i dozivati je. Hodao je u tišini, ogledavao se sve vrijeme oko sebe, jer u srce mu se uvlačio

strah da je ipak nije naučio dobro jahati, da nije dobro istrenirao konja, da joj je propustio

reći što treba činiti u takvim slučajevima, da nije predvidio mogućnost da se takvo što

dogodi: da ju je potpuno i duboko iznevjerio.

Na tu njemu tako strašnu pomisao, jer se privatno sam sebi zakleo da će joj služiti i braniti

je do smrti, naglo je stao, ispružio ruku i naslonio se na jedno stablo te pognuo glavu od

srama. Ona je njegova dama, a on njezin vitez i već ju je na ovom prvom iskušenju

iznevjerio; i ona je sad negdje izgubljena u mraku, a on je ne može naći.

Podignuo je glavu i ono što je ugledao natjeralo ga je da zatrepće, da rukom protrlja oči

kako bi se uvjerio bez imalo sumnje da svjetlucavo bijelo svjetlo nije čarolija ili kakva himera,

jer je u srcu tog blještavila ugledao malog bijelog konja, samog u šumi. A kad je konj

okrenuo glavu, vitez mu je mogao vidjeti profil i srebrni rog jednoroga. Bijela ga je životinja

gledala tamnim očima, zatim se polako udaljila, osvrćući se preko ramena i hodajući

dovoljno polako da je može slijediti. Kao začaran koračao je tiho za njom, vođen treperavim

srebrnim svjetlom i pogledom na male otiske kopita koji su na suhom Ušću sjali poput bijele

vatre, a onda izblijedjeli kad bi on prošao.

Imao je osjećaj da ne bi trebao pokušavati uhvatiti jednoroga; sjetio se da sve legende

upozoravaju na to da se jednorog okrene na progonitelja i napadne ga ako mu se previše

približi. Samo jedno biće na ovome svijetu može uhvatiti jednoroga. Vidio je to na desecima

tapiserija i slika u knjigama, još od najranijih dana djetinjstva.

Mala je životinja skrenula sa staze i sad je mogao čuti pljuskanje vode dok se približavao

čistini usred šume. Zagrizao je jezik da ne usklikne od iznenađenja kad ju je ugledao, usnulu

poput nimfe, kao da je izrasla iz same šume, u podnožju jednog stabla gdje je izgledala kao

cvjetni sag sa svojom raširenom zelenom haljinom od baršuna, sa smeđim šeširićem poput

jastuka ispod njezine zlatne kose, s licem tako spokojnim u snu kao da je cvijet. Stajao je

tako i čekao, nije znao što bi trebao činiti i dok ju je tako promatrao jednorog je krenuo

naprijed, legao pokraj nje i nježno položio svoju duguljastu glavu sa srebrnim rogom u krilo

usnule djeve, baš kako legende oduvijek govore.

Pompea

-79-

*

Probudio me zvuk koraka. Odmah sam svjesna toga da sam izgubljena u šumi, u

opasnosti, i da sam nemarno zaspala. Probudih se u panici.

U mraku, skočih na noge, a Merry koja je također spavala s glavom pognutom

pokraj mene, okrenula se naglo da pogleda naćulivši uši. Tada smo ugledale lik

nekog muškarca, mračan obris u varljivom sumraku. "Tko je ondje?" upitam, a u

ruci čvrsto stežem bič. "Pazite! Imam mač!"

"Ja sam: Woodville", reče paž i priđe bliže tako da ga mogu vidjeti. Blijed je, kao

da me se boji. "Moja gospo, jeste li dobro?"

"Moj Bože, moj Bože, Woodville! Tako mi je drago što vas vidim!" Potrčala sam

prema njemu raširenih ruku, a on je pao na koljena, uzeo me za ruke i strastveno

ih poljubio.

"Moja gospo", šapne on. "Moja gospo. Hvala Bogu da sam vas našao! Jeste li

možda ozlijeđeni?"

"Nisam, nisam, samo sam se odmarala. Zaspala sam jer sam dugo hodala

pokušavajući naći put natrag do ceste, ali onda sam bila nesmotrena — sjela sam

i zaspala..."

Nespretno se uspravio i stao na noge. "Nije daleko, tražim vas cijelu večer, ali nije

daleko."

"Je li sada kasni sat?"

"Nije više od jedanaest. Svi vas tražimo. Vojvoda je lud od brige. Ja sam pokušao

slijediti vaše tragove... ali nikad vas ne bih našao da nije bilo..."

"A je li moj gospodar vojvoda dobro? Je li ono bila zasjeda?"

Odmahnuo je glavom. "Neki budalasti seljak rušio je stablo, ali tako da je palo

na cestu. Nitko nije povrijeđen; samo smo imali nesreću što smo se našli ondje u

tom trenutku. Samo smo se bojali za vas. Jeste li pali?"

"Nisam, nego je ona pobjegla sa mnom, ali nije me zbacila. Dobra je to kobila,

pobjegla je zato što se preplašila, a onda je stala."

On oklijeva. "Dovela me do vas", reče on. "To je pravo čudo. Vidio sam je u šumi i

dovela me k vama."

Pompea

-80-

Podignula sam ruku u zrak, gdje sam oko zapešća omotala uzde. "Nisam je

puštala."

"Držali ste je tako privezanu?"

Pogledom je okružio čistinu, srebrni odraz mjeseca na vodi i sjenovita tamna

stabla, kao da nešto traži.

"Da, naravno. Ali skinula sam joj sedlo kako ste mi pokazali."

"Vidio sam je", reče on bezizražajno. "Hodala je slobodno šumom."

"Ovdje je sve vrijeme. Držala sam je za uzde."

Zatresao je glavom kao da se želi otresti smetenosti. "To je dobro učinjeno. Stavit

ću joj ponovno sedlo pa vas mogu odvesti do ceste." Podignuo je lijepo izrađeno

sedlo i lagano ga stavio na Merryna leđa. Zategnuo je kolan, a onda se okrenuo

meni da me podigne. Na trenutak oklijeva, držeći ruke na mojem struku. Čini se

kao da su nam se tijela spojila, gotovo bez naše volje: moja glava do njegovih

ramena, njegove ruke na mojem struku. Čini se kao da nas nešto privlači jedno

drugome, poput onih planeta na žicama u knjižnici mojega supruga. Polako

shvaćam da me ispunjava osjećaj kakav nikad prije nisam doživjela, polako

shvaćam da je ovo čežnja. Podignem lice prema njemu, njegove me tamne oči

gledaju, ruke su mu tople, na licu mu se ocrtava zbunjenost jer i on osjeća želju

koja polagano pulsira u meni. Stojimo tako dugo vremena. A onda me bez riječi

podignuo u sedlo, poravnao mi haljinu, pružio mi šešir i poveo Merry kroz šumu

prema cesti.

Pompea

-81-

DVORAC CALAIS, FRANCUSKA,

LIPANJ 1 4 3 3 .

Opet smo smješteni u velikom dvorcu garnizonskog grada Calaisa. Woodvillea su

dočekali kao kapetana, ali moj suprug kaže da ga se još ne može odreći i pustiti

od sebe da se trajno nastani u garnizonu. Stojim na kruništu bedema na vrhu

dvorca i zabrinuto pogledavam na toranj iznad sebe gdje se na sve jačem vjetru

vijori i pucketa zastava.

"Hoće li more biti nemirno?" upitam supruga.

Pogledao me. "Ne bojiš se valjda? Pa, voda je tvoj element."

Umjesto odgovora zagrizla sam usnicu. Osobno, ne smatram da je to što imam

za pretka vodenu božicu ikakvo jamstvo da ću biti oslobođena morske bolesti, a

ni brodoloma. "Malo se bojim. Čini mi da su valovi visoki. Jesu li uvijek tako

veliki? Zar se uvijek razbijaju tako visoko na zidu luke? Ne sjećam se da su prije

bili takvi."

Pogledao je prema moru kao da ih sad prvi put odmjerava. More možda jest malo

uzburkano. Ali odlazimo sa sljedećom plimom. Previše nam je važno da bismo

odgađali put. Moram stići u Englesku. Obratit ću se parlamentu koji mora

shvatiti da se moraju stvoriti fondovi za plaćanje ratnih pohoda u Francuskoj. I

moram pronaći način da nagovorim svojega brata Humphreyja da surađuje s

našim ujakom, kardinalom Beaufortom. Mladi kralj..." Prekinuo se.

"Ah, dobro. U svakom slučaju moramo krenuti i mislim da putovanje

neće biti previše neugodno za tebe, a i ne bi trebalo biti nikakvih opasnosti. Zar

ne možeš malo umiriti vode? Sutra je Ivanjska noć; ti bi večeras svakako trebala

biti u stanju izvesti neku malu čaroliju."

Pokušavam se nasmiješiti na tu slabu šalu. "Ne mogu. Voljela bih da mogu."

Okrenuo se i otišao u svoje prostorije. Čujem ga kako viče na pisare i govori

kapetanu da mora dovršiti utovar jer krećemo s plimom, bez obzira na to kakvo

bilo vrijeme. Woodville dolazi gore k meni noseći topli ogrtač i stavlja mi ga

preko ramena. "Moj gospodar zabrinut je zbog događaja u Engleskoj. Njegov brat

Humphrey, vojvoda od Gloucestera, ne daje dobre savjete, njegov nećak kralj

Pompea

-82-

mlad je i neiskusan, a njegov ujak, kardinal Beaufort, ima vlastite planove za

kraljevstvo. Njih dvojica, vojvoda od Gloucestera i kardinal, pokušavaju mladoga

kralja pridobiti za svoje stavove i on je rastrgan između njih."

"Je li sigurno sada dignuti jedra?"

"O, da. Možda će more biti malo uzburkano, ali pobrinut ću se da vam bude

udobno u kabini, moja gospo. A Merry će biti sigurna u svojem boksu. Plovit

ćemo noću i ujutro ćete se već probuditi u novoj zemlji. I moj će vas gospodar

odvesti da vidite njegovu novu kuću."

"Spenhurst?" upitam, iskušavajući mogu li izgovoriti to čudno ime.

"Penshurst", ispravi me on. "Svidjet će vam se, obećavam vam. To je najljepša

kuća u jednom od najprivlačnijih dijelova Engleske, u Kentu, koji je poznat po

voćnjacima jabuka i vrtovima s voćem. Blizu je Londona, ali dovoljno daleko da

vas ne gnjavi previše ljudi. Kuća je pravi dragulj za jednu vojvotkinju koja je čisti

dijamant."

"Hoćemo li sve vrijeme boraviti ondje?" Puštam Woodvillea da me povede s

krova tornja u toplu unutrašnjost dvorca. U sredini okrugle sobe gori vatra. On

privuče stolicu da mogu sjesti i ugrijati se.

"Mislim da se moj gospodar neće moći odmarati na selu", reče on. "Morat će se

sastati s kraljem i nagovoriti ga da mu da ljude i oružje kako bi mogao nastaviti

ratovati u Francuskoj. Morat će i parlamentu objasniti vojne pohode kako bi

dobio njegovu potporu. Morat će surađivati sa svojim bratom, vojvodom

Humphreyjem i njihovim ujakom, kardinalom Beaufortom. Imat će mnogo

posla."

"A hoće li ga kralj Henrik primiti? Kakav je on?"

Nasmiješio se. "Još je vrlo mlad, gotovo dječak, tek mu je dvanaest godina.

Priredit će vam državnički doček kad uđete u London. Vojvoda je vrlo važan

čovjek u Engleskoj baš kao i u Francuskoj i mladi će vas kralj doći pozdraviti."

Opet se nasmiješio. "Rekao bih da će vam se svidjeti, vrlo je šarmantan dječak i..."

Nakratko se naglas nasmijao, gotovo kao da mu je neugodno. "Rekao bih da će

vas obožavati. On sigurno nikada nije vidio nikoga poput vas. Bit ćete najljepša

žena u Engleskoj, i najmoćnija."

Pompea

-83-

WESTMINSTERSKA PALAČA, LONDON,

LJETO 1 4 3 3 .

Mladi me kralj razočarao. Nemam iskustva s kraljevima jer moja domovina

Luksemburg nije kraljevina, moj je otac grof, a sizereni su nam vojvode od

Burgundije (bogatiji i moćniji od bilo koga u Francuskoj) i posljednji francuski

kralj, za kojega kažu da je bio potpuno lud, a umro je dok sam bila djevojčica

prije nego što sam ga imala priliku vidjeti. Stoga puno očekujem od engleskog

dječaka - kralja. Nadala sam se da ću vidjeti mladića koji je umanjeni odraz

svojeg junačkog oca. Naposljetku, moj je suprug posvetio život tomu da ovom

kralju osigura njegove posjede u Francuskoj. Oboje smo mu zakleli na službu.

Očekujem veliku osobu: nešto između dječaka i muškarca.

Ali nije tako. Prvi sam ga put vidjela kad smo ušli u London i prošli kroz gradska

vrata uz pjesmu zborova i veselo pozdravljanje građana. Moj suprug stari je

prijatelj s Londoncima, a ja sam im nešto novo što su došli vidjeti puni

oduševljenja. Muškarci povicima odobravaju moju mladost i izgled, a žene mi

puhanjem šalju poljupce. Londonski trgovci ovise o trgovini s engleskim

krajevima u Francuskoj, a moj suprug poznat je po tome što te krajeve drži pod

engleskom vlašću. Svi trgovci sa svojim ženama i pripadnicima kućanstava izašli

su pred kuće da nas pozdrave, a na prozore su izvjesili naše zastave.

Gradonačelnik Londona pripremio nam je za doček recitiranje pjesama i

svečanost; u jednom prizoru nalazi se prelijepa sirena koja obećava dobro

zdravlje, plodnost i neprekinuti tok rijeke sreće. Moj gospodar vojvoda drži me za

ruku i klanja se mnoštvu. Ponosno me gleda dok me ljudi zovu imenom i

dovikuju riječi blagoslova.

"Londonci vole lijepu djevojku", kaže mi on. "Zauvijek ću ostati u njihovoj

milosti ako zadržiš svoj dobar izgled."

Kraljevi sluge dočekali su nas na ulazu u palaču Westminster te nas vode kroz

labirint dvorišta, vrtova, kroz nizove soba, galerija i unutarnjih dvorišta, sve dok

naposljetku nismo stigli do kraljevih dnevnih soba. Otvorila su se velika

dvokrilna vrata pa iza njih još jedna, a onda smo se našli u sobi punoj ljudi

odjevenih u lijepu odjeću. Onda, naposljetku, poput sićušnog lutka koji iskače iz

niza naslaganih kutija, tu je mladi kralj, diže se sa svojega prijestolja i prilazi

Pompea

-84-

pozdraviti svojeg strica.

Mršav je i nizak — to mi je prvi dojam — i blijed je kao kakav učenjak, iako

znam da ga svaki dan tjeraju da vježba na zraku, da jaše pa čak i da vodi vitešku

borbu, a suparnik pritom na vrhu dugog koplja ima pričvršćen jastuk kako ne bi

ozlijedio kralja. Pitam se nije li bolestan, jer koža mu je nekako prozirna, a dok

nam prilazi sporo korača pa mi se čini kao da je umoran. Na svoj užas, na

trenutak primjećujem da pri ovom osvjetljenju izgleda kao staklena figurica,

tako je tanak i proziran da mi se čini kao da će se razbiti padne li na kameni

pod.

Prigušeno sam uskliknula, suprug me je samo pogledao, zbunjen na trenutak, a

onda se okrenuo kralju, svojem nećaku, i poklonio se i zagrlio ga sve u istom

mahu. "Ah! Pazite!" šapnula sam kao da će ga zgnječiti, no onda je Woodville

mudro zakoračio naprijed, uzeo me za desnu ruku i položio je na svoju

podlakticu da me povede do kralja kojemu će me predstaviti.

"Što je?" zabrinuto me upita u pola glasa. "Je li vam zlo, moja gospo?"

Moj je suprug obje ruke položio na dječakova ramena, zagledao I se u njegovo

blijedo lice i svijetlosive oči. Gotovo da mogu osjetiti težinu njegova stiska,

osjećam da je to previše. "Tako je krhak", šapnem, a onda nađem pravu riječ:

"Krhak je, kao da je princ od leda ili stakla."

"Ne sad!" zapovjedi mi Woodville i jako me štipne za ruku. lako me je iznenadio

njegov ton i nagla oštra bol da sam se trznula i pogledala ga, ali brzo sam se

svladala jer oko nas su ljudi s dvora, zure u mene, u mojega supruga i kralja.

Woodville me odlučno vodi naprijed da se naklonim i čini to toliko odrješito da

znam kako ne Milijem reći više ni riječ.

Spustila sam se u duboki naklon, a kralj mi daje znak da se uspravim lagano me

dodirnuvši po rukama. Pun je poštovanja jer sam mu strina, iako mi je tek

sedamnaest godina a njemu dvanaest: oboje smo mladi i nevini na ovom dvoru

bešćutnih odraslih ljudi. Zaželio mi dobrodošlicu u Englesku piskutavim sitnim

glasićem koji još nije mutirao. Poljubio me u oba obraza; usne su mu hladne,

poput lomljivoj; leda na koji me podsjetio kad sam ga ugledala. Svojim je rukama

obuhvatio moje i gotovo mogu osjetiti kosti u njegovim prstima, kao da su male

ledene sige.

Pompea

-85-

Pozvao nas je na večeru, okrenuo se i poveo me unutra, na čelu cijeloga dvora.

Jedna prekrasno odjevena žena povukla se korak unatrag da mi napravi mjesta,

ali nekako nevoljko. Pogledala sam mladoga kralja.

"Moja druga strina, Eleanora, vojvotkinja od Gloucestera", zapišti on visokim

glasom. "Supruga mojega voljenog strica Humphreyja, vojvode od Gloucestera."

Naklonila sam joj se, a i ona meni. Iza nje vidim lijepo lice suprugova brata,

vojvode od Gloucestera. On i moj suprug su se zagrlili, položivši ruke jedan

drugome na ramena, i to je veliki zagrljaj, ali kad se moj suprug okrenuo

svojoj nevjesti Eleanor, vidim da je strogo gleda.

"Nadam se da ćemo svi živjeti zajedno i sretno", reče kralj cvrkutavim glasićem.

"Mislim da bi obitelj trebala biti kao jedan. Kraljevska bi obitelj uvijek trebala biti

ujedinjena, slažete li se? Trebali bismo svi voljeti jedni druge i živjeti u slozi."

"Naravno", kažem. No i da nikada prije nisam vidjela suparništvo i zavist kod

neke žene, sada bih ih vidjela na lijepom razmaženom licu vojvotkinje od

Gloucestera. Nosi vrlo visok ures za glavu zbog kojega izgleda kao div, najviša je

žena na dvoru. Na sebi ima tamno plavu haljinu ukrašenu hermelinovim

krznom: najprestižnijim krznom na svijetu. Oko vrata vise joj plavi safiri, a oči su

joj modrije od njih. Smiješi mi se i vide joj se zubi, ali na licu nema nimalo

topline.

Kralj me posjeo sebi zdesna, a mojega supruga slijeva. Do mene je vojvoda od

Gloucestera, dok njegova žena sjedi s druge strane do mojega muža. Okrenuti

smo licem prema velikoj blagovaonici kao da smo tapiserija i zabava za goste:

haljine i ogrtači jarkih su nam boja i sve svjetluca od naših dragulja. Svi gledaju

gore prema nama kao da smo prizor iz neke za njih poučne maskerate. Mi ih

gledamo odozgo kao što bi bogovi gledali smrtnike, a dok se jela raznose uokolo

po prostoriji, šaljemo najbolje pladnjeve svojim miljenicima kao da ih želimo

podsjetiti na to da jedu dobro zato što mi to želimo.

Poslije večere je ples i vojvoda od Gloucestera brzo me izveo da plešemo. Zauzeli

smo svoje mjesto i stojimo čekajući da i ostali parovi otplešu svoje korake. "Tako

ste šarmantni", reče mi vojvoda. "Rekli su mi da se John oženio ženom koja krade

srce, ali nisam im vjerovao. Kako je to moguće da sam služio svojoj domovini u

Francuskoj i to više puta, a nikad vas nisam vidio?"

Pompea

-86-

Smiješim se i ništa ne govorim. Istina je ova: dok je moj suprug bio zaokupljen

beskrajnim bitkama kako bi osigurao engleske posjede u Francuskoj, ovaj njegov

bezvrijedni brat pobjegao je s Jacqueline, groficom od Hainaulta, i počeo vlastiti

rat pokušavajući osvojiti njezine posjede za sebe. Potrošio je svoje bogatstvo, a

mogao je ondje izgubiti i život da ga njegova lutalačka priroda nije odvela do

njezine dvorske dame, ove Eleanor, s kojom je onda pobjegao. Ukratko, to je

čovjek kojega vodi želja, a ne dužnost. Muškarac toliko različit od mojega

supruga da jedva mogu vjerovati da su obojica sinovi engleskog kralja Henrika

IV.

"Da sam vas vidio, nikad se ne bih vratio kući u Englesku", šapne on kad smo se

opet našli zajedno nakon okreta u plesu.

Ne znam što bih mu na to odgovorila i ne sviđa mi se kako me gleda.

"Da sam vas vidio, nikad vas ne bih napustio", reče on.

Pogledavam supruga, ali on razgovara s kraljem i ne gleda me.

"A biste li mi se tada osmjehnuli?" upita me djever. "Hoćete li mi se sad

nasmiješiti? Ili se bojite da ćete mi ukrasti srce čak i sada?"

Ne smiješim se, izgledam vrlo ozbiljno i pitam se smije li on ovako razgovarati sa

mnom, ženom svojega brata, i to s toliko samopouzdanja kao da je uvjeren da mu

se neću moći oduprijeti. Ima nečega odbojnog i očaravajućeg u načinu na koji

stavlja ruku oko mojega struka, što je sastavni dio plesa, a onda me privlači k

sebi, njegova je ruka na mojim leđima topla, i bedrom se okrzne o mene, što nije

dio plesa.

"Zadovoljava li vas moj brat kao suprug?" šapće on, a dah mu je topao na mojem

golom vratu. Malo sam se odmaknula od njega, ali on pojačava stisak i drži me

blizu sebe. "Dodiruje li vas onako kako mlada djevojka čezne da bude dodirnuta

— nježno, ali brzo?" Nasmijao se. "Jesam li u pravu, Jacquetta? Zar ne želite da

vas upravo tako netko dodirne? Nježno, a brzo?"

Ustuknula sam od njega i našla se u kovitlacu boja i glazbe, Richard Woodville

me uhvatio za ruku i povukao u sredinu među plesače, okreće me na jednu

stranu pa na drugu. "Oprostite!" dovikne on preko ramena vojvodi. "Pogriješio

sam, ali bio sam dugo u Francuskoj; mislio sam da je ovo trenutak kad mijenjamo

partnere."

Pompea

-87-

"Ne, prerano ste to učinili, ali nije važno", reče vojvoda prihvativši ruku

partnerice koju je Woodville naglo ostavio i uključio se u niz plesača, dok

Woodville i ja pravimo male korake u sredini kruga, zatim podignemo ruke da

oblikujemo luk ispod kojega će svi proći, pritom mijenjajući partnere. Uspjela

sam se, i dalje plešući, pomaknuti malo naprijed, što dalje od vojvode

Humphreyja.

"Što misliš o kralju?" upita me suprug kad je te večeri došao u moju spavaću

sobu. Pokrivač je već bio pripremljen da se zavuče pod njega, a jastuci visoko

naslagani Popeo se u postelju s uzdahom iscrpljenosti, a ja primijetih da mu je

izborano lice sivo od umora.

"Vrlo je mlad."

Kratko se nasmijao. "A ti si prava stara udana dama."

"Mlad je čak i za svoje godine", kažem. "I izgleda pomalo krhko." Ne spominjem

mužu onaj osjećaj koji sam imala kad sam ugledala dječaka, kako mi je izgledao

lomljiv poput stakla i hladan kao proziran led.

Namrštio se. "Vjerujem da je dovoljno jak, iako se slažem s tim da je nježan za

svoje godine. Njegov je otac..." Prekinuo se u pola rečenice. "Pa, sada nije važno

tko mu je bio otac i kakav je bio kao dječak. Ali Bog zna da je moj brat Henry bio

snažan i moćan dječak.

"U svakom slučaju, ovo nije trenutak da se žali za nečim, jer ovaj će dječak morati

slijediti njegov put. Jednostavno će morati izrasti u velikog čovjeka. A kako ti se

čini moj brat?"

Ugrizla sam se za jezik da ne izgovorim ono što mi je prvo palo na pamet.

"Mislim da nikad nisam upoznala nikoga nalik na njega", kažem iskreno.

Kratko se nasmijao. "Nadam se da nije s tobom razgovarao na način koji ti se ne

bi svidio?"

"Ne, bio je savršeno pristojan."

"Misli da može imati svaku ženu na ovome svijetu. Gotovo nas je upropastio u

Francuskoj kad se udvarao Jacquelini Hainault. Život mi je spašen kad je zaveo

njezinu dvorsku damu i s njom pobjegao u Englesku."

"Je li to vojvotkinja Eleanor?"

Pompea

-88-

"Da. Dragi Bože, kakav je to bio skandal! Svi su govorili da ga je zavela ljubavnim

napitkom i čarolijama! A onda je Jacqueline ostala sama, napuštena u Hainaultu,

i tvrdila da su bili vjenčani! Tipično za Humphreyja, ali hvala Bogu, ostavio ju je i

vratio se u Englesku gdje nam ne može nanijeti štetu, ili u svakom slučaju barem

manje štete."

"A Eleanor?" upitam. "Je li mu sad supruga?"

"Bila je dvorska dama njegove supruge, zatim njegova kurva, a sad mu je žena, no

tko zna što ona osjeća u srcu?" reče moj suprug. "Ali meni nije prijateljica.

Najstariji sam brat pa tako i nasljednik prijestolja. Dogodi li se išta kralju

Henriku (ne daj Bože), ja nasljeđujem krunu Engleske i Francuske. Humphrey

dolazi iza mene, drugi je u redu za nasljeđivanje. Ona me katkad gleda kao da

želi da nestanem. Sigurno će se moliti za to da ti ne dobiješ sina koji bi bio još

jedna prepreka do prijestolja. Možeš li išta vidjeti pomoću svojega vidovnjačkog

dara i reći mi baca li ona na nas kakve čarolije? Je li vješta u tome? Može li mi

samo svojim željama nanijeti zlo?"

Pomislila sam na ženu sa zasljepljujućim safirima, zasljepljujućim osmijehom i

tvrdim pogledom. "Ne vidim ništa određeno, osim ponosa, taštine i ambicije."

"To je dovoljno loše", reče moj suprug veselo. "Uvijek može naći nekoga da baci

prave čarolije. Sto misliš, trebam li je dati nadzirati?"

Razmišljam o toj lijepoj ženi i njezinu privlačnom mužu koji mi je svašta šaptao.

"Da", kažem i pomislim kako je ovaj dvor vrlo daleko od mojeg djetinjstva

provedenog u sunčanim dvorcima Francuske. "Da, mislim da bih, da sam na

vašem mjestu, dala nekome da je prati. Dala bih da pazi i prati ih oboje."

Pompea

-89-

P E N S H U R S T ,

J E S E N 1 4 3 3 .

Cijelo ljeto moj suprug razgovara s jednim velikašem za drugim, a onda kad je

nestao strah od sezone kuge i kad se parlament vratio u London, sastaje se s

ljudima iz grofovija i pokrajina, moli ih da skupe novac za novi ratni pohod u

Francuskoj. Zatražio je i potporu svojeg ujaka kardinala, a pokušava nagovoriti i

svojega brata da savjetuje mladoga kralja. Oni polako shvaćaju veličinu njegove

službe domovini i kažu da su mu tako zahvalni da slobodno može napustiti

položaj, povući se s posla, napustiti svoje regentstvo u Francuskoj i vratiti se u

Englesku, gdje će živjeti u svojoj novoj lijepoj kući.

"Neće doći ovamo", kaže mi Woodville predviđajući što će moj suprug učiniti.

Jašemo zelenim putovima oko polja Penshursta u Kentu. Danima čekamo da moj

gospodar napusti London i dođe u svoj novi dom. "Sad neće doći, a neće ni ostati

u Engleskoj, iako kažu da je zaslužio odmor."

"Zar je tako umoran? Već ga tjednima nisam vidjela."

U očaju je odmahnuo glavom. "Rekao bih da će se iscrpljivati nasmrt. Ali neće

prestati."

"Zašto ne? Ako oni kažu da može?"

"Zato što ne želi ostaviti ljude kao što je tvoj stric Louis bez svojega vodstva u

Parizu. Ne želi ostaviti Francusku bez regenta. Ne želi dopustiti Armagnacima da

dođu na mirovni sastanak i iznesu svoje zahtjeve a da on ne bude prisutan kako

bi im mogao odgovoriti. Mora doći do mira; Burgundija je spremna za to i

vjerojatno nam iza leđa pregovara s Armagnacima. Oni su iscrpljeni i ponestaje

im ljudi i novca, a možete vidjeti da i moj gospodar s mukom okuplja vojsku u

Engleskoj. Svi smo spremni na mir i moj gospodar želi dovršiti mirovne

pregovore. Donijet će Francuskoj mir prije nego što ode sa svojeg položaja."

"Znači da ćemo se morati vratiti u Pariz." Nemam baš volje ići. Vrijeme u

Engleskoj provodim kao kakav pisar sa svojim lekcijama. Učim engleski, čitam

knjige iz suprugove knjižnice, pozvala sam i jednog učenog čovjeka da sa mnom

čita tekstove o alkemiji i da mi ih objašnjava. Radujem se i travaru koji će me

poučiti svojim vještinama. Ne želim sve to ostaviti i vratiti se u veliku palaču u

Pompea

-90-

onom izgladnjelom gradu.

"Hoćemo. Ali kad biste mogli birati, biste li radije ostali?"

Ne odgovaram odmah; u njegovu glasu čujem nešto što me upozorava na to da je

ovo važno pitanje. Pogled mi prelazi s živice u kojoj crveni plodovi šipka blistaju

među izblijedjelim lišćem na udaljene brežuljke, gdje bukve poprimaju bakrenu

boju. "Ovo je prekrasna zemlja", kažem. "Zapravo, London mi je draži od Pariza."

On blista od ponosa. "Znao sam da će biti tako", kaže pobjedonosno. "Znao sam

da će vam se svidjeti. Engleska ste vojvotkinja, rođeni ste da postanete

Engleskinja. Trebali biste živjeti u Engleskoj."

"Osjećam se kao kod kuće", priznajem. "Čak više nego u Francuskoj, više nego i u

Luksemburgu. Ovdje je krajolik tako lijep, a brežuljci tako zeleni. U Parizu vlada

siromaštvo, ljudi su gnjevni. Ne mogu a da ne osjećam kako mi je ovdje ljepše."

"Rekao sam ocu da ste u srcu Engleskinja."

Nasmiješila sam se. "A što je vaš otac odgovorio?"

"Da tako lijepu vojvotkinju treba zadržati u Engleskoj gdje će moći procvjetati."

"Gdje vam otac živi?"

"Ima malu vlastelinsku kuću u Graftonu; naša obitelj živi ondje već godinama.

Služio je vašem suprugu vojvodi, a prije njega kralju. Mislim da će ponovno poći

u rat i okupiti svoje vojnike da nam pomognu kad se vratimo u Francusku."

"Je li u Graftonu kao i ovdje?"

"Isto je tako lijepo", reče on ponosno. "Znate, volio bih da vas mogu odvesti u

Grafton. Tako vas želim odvesti tamo. Volio bih da vidite moj dom."

Polako sam ga pogledala postrance. "I ja bih to voljela", kažem, a onda smo oboje

zašutjeli.

*

Moj suprug ostaje u Londonu i poziva Richarda k sebi; ali otprilike svakoga

tjedna ovamo stižu teretna kola s tapiserijama, namještajem ili knjigama koje je

kupio za novu kuću. Dok čekam u dvorištu ispred staja da raspakiraju

dragocjenosti s jednih kola, iznenadila me dražesna ženica, odjevena u gradsku

Pompea

-91-

haljinu i sa skromnom bijelom kapicom na glavi, koju su spustili s kola i koja mi

se poklonila.

"Ja sam gospoda Jourdemayne", reče ona. "Njegova Milost poslala me da vam

donesem ove darove."

Kimnula je glavom i jedan je momak skočio s kola s drvenim pladnjem na kojem

su glineni lončići, a u svakom kima glavica zelene biljke. Spustio mi je pladanj

pred noge, opet skočio na kola da uzme drugi, pa još jedan sve dok nisam bila

okružena njima kako kakvom zelenom tratinom, a gospođa Jourdemayne

nasmijala se vidjevši moje radosno lice. "Rekao je da će vam biti drago", primijeti

ona. "Bavim se vrtlarstvom i ljekovitim biljem. Rekao je da vam ovo donesem i

platio mi je da tjedan dana radim kod vas. Ostat ću s vama i pomoći vam zasaditi

vrt, ako želite."

"I te kako želim!" kažem. "Imamo ovdje pokraj kuhinje vrt sa začinskim biljem,

ali zarastao je u korov i za pola biljaka ne znam što su."

"Recite ovom momku kamo da odnese pladanj sa sadnicama i počet ćemo kad

god želite", reče ona spremno.

Pozvala sam svojega paža koji je pokazao put ženi i momku, dok sam ja pošla u

kuću po rukavice i šešir sa širokim obodom da zaštitim lice tijekom svoje prve

lekcije iz vrtlarenja.

Ona je neobična vrtlarica. Zapovjedila je jednom starijem slugi s Imanja

Penshurst da napravi dvanaest gredica u starom vrtu uz kuhinju i dok on kopa,

ona uzima biljčice, pokazuje mi njihovo lišće, cvjetove i govori mi o njihovim

svojstvima. Svaka nova gredica dobit će ime po jednoj astrološkoj kući.

"Ovo je bila gredica gaveza", reče Ralph tvrdoglavo. "Gdje ćemo sada staviti

gavez?"

"Na gredicu Vodenjaka", reče ona glatko. "Gavez je biljka koja najbolje uspijeva

pod vodenim znakom. A ova će gredica biti mjesto gdje ćemo zasaditi biljke u

znaku Bika."

On je cijelu noć razbijao glavu s tim, a ujutro se pojavio sa spremnom šalom. "Što

ćete posaditi ondje na gredici Bika? Bivolsku travu? Ili hajdučku travu?" upita on

i savija se od smijeha. Ta ga šala nasmijava cijeli dan, ali gospođa Jourdemayne ne

da se smesti. Uzima sadnice iz lončića i stavlja ih preda me. "Bik je znak zemlje",

Pompea

-92-

kaže. "Kad je mjesec u znaku Bika, pomaže rastu biljaka koje žive u tlu. I to onih

korjenastih kao što su bijela i ljubičasta mrkva, luk i repa. Pogoduje bilju Bika

kao što su metvica i jaglac, vratić, pelin i stolisnik. Te ćemo biljke zasaditi u našu

gredicu Bika."

Očarana sam. "Imate ih sve?"

Nasmiješila se. "Neke možemo posaditi sada, a neke će morati pričekati dok

mjesec ne bude u drugoj mijeni. Ali sve sam ih donijela, neke kao sadnice, a neke

u sjemenu. Vaš je suprug zapovjedio da u svojem vrtu morate imati sve engleske

trave. Rekao je da imate poseban dar. Imate li ga zaista?"

Pognula sam glavu. "Ne znam. Katkad mi se čini da nešto znam, a nekad ne znam

ništa. Proučavam njegove knjige i bit će mi drago da naučim uzgajati bilje i kako

ga upotrebljavati. Ali nisam sigurna ni u što; sve što naučim govori mi da ništa ne

znam."

Nasmiješila se. "To je pravi put učenja", reče ona.

Cijelo poslijepodne provodimo u vrtu na koljenima kao kakve seljanke, sadeći

bilje u gredice koje je ona odredila. Kad je večer počela bivati svježija a sunce je

počelo zapadati, ustala sam i pogledala oko sebe vrt koji smo stvorile. Dvanaest

pravilnih gredica šire se oko okrugle klupe u sredini vrta. Sve su prekopane i

oplijevljene, a neke su već i zasađene. Gospođa Jourdemayne označila je sve

sadnice napisavši im imena i svojstva. "Sutra ću vam pokazati kako spraviti

tinkture i sušiti bilje", reče ona. "Dat ću vam svoje recepte."

Tako sam umorna od rada da sam dobro spavala; ali probudila sam se usred noći,

jer kao da me je dozivao mjesec koji se dizao i davao biljkama obilje soka.

Ugledala sam hladno svjetlo na podu sobe. Moja dvorska dama čvrsto spava u

krevetu do mojega. Odmičem pokrivače, silazim s kreveta i prilazim prozoru.

Čujem nešto poput melodiozne zvonjave. Prebacim ogrtač oko ramena, gurnem

vrata spavaće sobe i izlazim na galeriju.

U sjeni vidim obris neke žene: to je gospođa Jourdemayne. Na čas ustuknem od

straha. Što to ona radi u mraku? Stoji pokraj jednog prozora koji je širom

otvorila. Pjevanje je sve glasnije, a jasan sladak zvuk kao da se zajedno s

mjesečinom pretače na galeriju. Kad je začula moje korake okrenula se, na licu

ima izraz opreza, kao da očekuje bilo koga, bilo što; no ničega se ne boji.

Pompea

-93-

"Ah, to ste vi", reče ona, iako se trebala nakloniti. "Čujete li i vi?"

Kimnuh glavom. "Čujem."

"Nikad nisam čula takvo što. Pomislila sam da je to muzika sfera7."

"Poznajem je", rekoh tužno. Nagnula sam se i zatvorila prozor, a glazba je odmah

bila manje čujna. Onda sam navukla težak zastor da spriječim ulaz i glazbi i

mjesečini.

Ispružila je ruku da me zaustavi. "Što je to?" upitala je. "Zašto ste zatvorili

prozor? Što to znači?"

"Nema veze s vama", kažem. "To je za mene. Neka prozor ostane zatvoren."

"Zašto, što je to?"

"Dosad sam to čula dvaput u životu", kažem prisjećajući se svoje sestrice koja je

umrla odmah po rođenju, a i onih mnogobrojnih pjevnih uzdaha koji kao da su

mojoj pratetki šaptali posljednji pozdrav. "Bojim se da je riječ o smrti nekoga iz

moje obitelji", kažem tiho. "Bila je to Meluzinina pjesma." Okrenula sam se od

nje, pošla niz mrak galerije i vratila se u svoju sobu.

Ujutro mi je ona pokazala kako ću sušiti bilje, kako pripraviti biljni čaj, tinkturu, i

kako iz cvjetova izvući ekstrakt koristeći se bazom od voska. Same smo u velikoj

smočnici8, oko nas je ugodan miris zgnječenog lišća, pod nogama svježina

kamenog poda, a mramorni sudoper napunjen je hladnom vodom.

"Zar vam onaj pjev govori o nečijoj smrti?" upita me ona jednostavno.

"Da", kažem. "Molim se za majku i oca i nadam se da su dobro. Čini se kao da je

to jedini dar koji imam: mogu unaprijed znati da će netko umrijeti."

"Teško je to", kaže ona kratko i pruži mi batić i mužar da zdrobim neko sjemenje.

Radimo zajedno i šutimo neko vrijeme, a onda ona progovori. "Postoji bilje

posebno namijenjeno mladoj ženi, tek udanoj", reče ona kao da govori lišću koje

pere u sudoperu. "Bilje koje može spriječiti dolazak djeteta, a i ono koje može

pomoći da do djeteta dođe. Sve je u mojoj knjižici s receptima."

"Možete spriječiti dijete?" upitam.

"Mogu ga čak zaustaviti kad je žena već trudna", reče ona i ružno se i kratko

osmjehne. "To će učiniti divlja metvica, crni pelin i peršin. Posadila sam te biljke

Pompea

-94-

u vašem vrtu da ih upotrijebite kad vam zatrebaju. Ako vam ikad zatrebaju."

Pogledala je prema mojem ravnom trbuhu. "A ako želite napraviti dijete, imate i

za to potrebne biljke. Lišće malina iz vašeg voćnjaka i korov koji je lako naći:

listove koprive i djetelinu s polja."

Obrisala sam ruke od prašine i uzela svoju pločicu i kredu. "Recite mi kako da ih

pripremim", kažem.

Margery je ostala duže od tjedan dana, koliko je rekla na početku da će ostati, a

kad je otišla, u mojem je vrtu bilo posađeno sve osim onih biljaka koje su morale

pričekati da mjesec počne opadati. U velikoj smočnici već imam nekoliko vrčeva

biljnog vina i nekoliko svežnjeva biljaka obješenih da se suše. Ona se vraća u

London na jednim od teretnih kola mojega supruga, a s njom i njezin momak-

sluga. Odlazim u dvorište ispred staja da se pozdravim. Dok je gledam kako se

spretno penje na kola, u dvorište uz mnogo štropota stiže naoružana straža od

desetak ljudi, s glasnikom odjevenim u crveno-bijelu livreju mojega supruga.

Richard Woodville brzo silazi s konja.

"Moja gospo, nosim vam poruku od mojega gospodara", kaže on. "Naznačio je da

je isključivo za vas."

Ispružila sam ruku, osjećam da mi lice drhti, a oči se pune suzama. Uzimam

pismo, lomim pečat, ali ne vidim što piše jer mi je vid zamagljen. "Pročitajte mi",

kažem pružajući mu pismo. "Vi mi recite."

"Siguran sam da nema razloga da budete uznemireni..." zausti on, a onda pročita

nekoliko redaka i zaprepašteno me pogleda. "Žao mi je, Vaša Milosti, jako mi je

žao. Moj gospodar javlja da vam je umro otac. U Luksemburgu vlada kuga, ali

vaša je majka dobro. Poslala je tu vijest mojem gospodaru." On oklijeva; gleda

me. "Vi ste već znali?"

Potvrdno kimnem glavom. "Pa, mislila sam da je tako. Iako sam navukla zavjesu

da spriječim ulazak mjesečine i trudila se da ne slušam glazbu."

Sjedeći pokraj kočijaša teretnih kola, gospođa Jourdemayne gleda me odozgo s

izrazom razumijevanja i sućuti. "Katkad ne možete spriječiti da nešto čujete i ne

možete nešto ne vidjeti", reče ona. "Neka vam Gospodin koji vam je dao dar, da i

snage da to podnesete."

Pompea

-95-

P A R I Z , F R A N C U S K A ,

P R O S I N A C 1 4 3 4 . - S I J E Č A N J 1 4 3 5 .

Woodvilleu se nije ispunila želja da vidim Grafton, iako smo ostali U Engleskoj

još godinu dana. Moj suprug nije ostvario svoju želju da okupi dovoljno snažnu

vojsku koja bi otišla u Francusku, a iako je preuzeo vlast i vlada Engleskom, nije

uspio dovesti u red kraljevsko vijeće ni parlament. Ne možemo ostati u Engleskoj

jer Pariz traži povratak mojeg supruga, jer je pod opsadom pljačkaša, pobunjenih

vojnika i prosjaka, a ljudi umiru od gladi jer više nema hrane.

"On ih neće odbiti", upozorava me Woodville. "Morat ćemo se vratiti u Pariz."

Plovili smo po uzburkanom moru, a kad smo stigli u Calais ljudi u garnizonu bili

su tako malodušni da je moj suprug zapovjedio Woodvilleu da ostane u gradu,

podigne im moral i pripremi vojnike za napad na Francuze čim to vrijeme

dopusti. A onda smo se suprug i ja pripremili za nastavak puta po blatnim

cestama prema Parizu.

Woodville stoji pod polukružnim svodom velikih ulaznih vrata, kamo je došao da

nas pozdravi prije puta. Prilazi mi i bez razmišljanja, kao i uvijek, provjerava je li

zategnut konjski kolan. "Kako ću bez vas?" kažem.

Lice mu je smrknuto. "Mislit ću na vas", reče on. Glas mu je tih i izbjegava moj

pogled. "Sam Bog zna da ću svaki dan misliti na vas."

Okrenuo se od mene i prišao mojem suprugu vojvodi. Prihvatili su se za ruke u

znak pozdrava, a onda se vojvoda sagnuo s konja i zagrlio svojega paža. "Budi

blagoslovljen, momče, drži mi ovu tvrđavu i dođi kad te pozovem k sebi."

"Uvijek", reče Woodville kratko, a na to moj suprug podigne ruku i mi uz štropot

kopita krećemo preko pokretnog mosta. Pada mi na pamet da ne znam kada ću

ga ponovno vidjeti i da mu nisam rekla zbogom niti mu zahvalila što se brinuo za

mene, a nisam mu ni rekla — nisam rekla... odmahujem glavom. Ne postoji ništa

što bi vojvotkinja od Bedforda trebala reći pažu svojega supruga i nema razloga

za to da mi suze sad zamagljuju vid i pogled na ravnu cestu u ravnom krajoliku

što leži pred nama.

Ovaj put jašemo u sredini, okruženi stražarima. U zemlji vlada bezakonje i nitko

Pompea

-96-

ne zna hoće li projahati neka skupina francuskih vojnika i uništiti sve što zatekne

pred sobom. Jašemo postojanim ritmom, moj suprug ima smrknuti izraz lica,

iscrpljen je od putovanja i priprema se za nevolje.

U gradu je stanje loše. U Hotelu de Bourbon pokušavamo proslaviti Božić, ali

kuhari su očajni jer ne mogu nabaviti dobro meso ni povrće. Svaki dan dolaze

glasnici s engleskih posjeda i donose vijesti o ustancima u dalekim selima, gdje su

se ljudi zakleli da neće više ni trenutka podnositi englesku upravu. Slaba nam je

utjeha što čujemo da kralj iz loze Armagnaca također ima problema s pobunama.

Zapravo, cijeloj je Francuskoj dosta rata i vojnika i svi proklinju obje loze.

U novoj mi godini moj gospodar vojvoda kratko kaže da odlazimo iz Pariza, a ja

ga dovoljno poznajem da znam kako ništa ne trebam pitati o njegovim

planovima dok izgleda tako ljutito, ali istodobno umorno.

"Možeš li mi reći hoće li nam se sreća promijeniti?" pita me kiselim tonom.

"Samo to?"

Odmahnula sam glavom. Ali zapravo mislim da mu je loša sreća za petama, a nad

ramena mu se nadvila tuga.

"Izgledaš kao udovica", reče on oštro. "Nasmiješi se, Jacquetta."

Osmjehnem mu se, ali ne kažem da se katkad i osjećam kao udovica.

Pompea

-97-

G I S O R S , F R A N C U S K A ,

V E L J A Č A 1 4 3 5 .

Moj suprug poslao je po Woodvillea da nas otprati iz Pariza do Rouena. Ništa mi

ne govori, ali bojim se da misli kako Pariz neće izdržati bude li napadnut, i da

sigurnost možemo naći jedino u Rouenu. Nada se da ćemo stići tamo pa će moći

pregovarati o miru s francuskim dvorom iz samoga srca engleskih posjeda.

Woodville dolazi s naoružanom pratnjom i ozbiljna lica postrojava stražare u

dvorištu pred stajama, zapovijedi im da pojačaju sigurnost i pomaže mojem

suprugu da se popne u sedlo toga prvog dana puta.

Jašemo po hladnoći i vlazi, a zastajemo u dobro utvrđenom dvorcu Gisors. Noću

me probudila neka strašna buka poput nekog struganja. To je moj suprug, maše

rukama u krevetu kao da ga netko stišće za vrat, guši se i bori za zrak. Skočila

sam i na plamenu vatre kamina zapalila svijeću. On me vuče za spavaćicu, jer ne

može disati. Otvaram vrata sobe i zovem svoju dvorsku damu pa je šaljem da

otrči po Woodvillea i vojvodina osobnog slugu.

Za nekoliko trenutaka soba mi je puna muškaraca, podignuli su supruga da

uspravnije sjedi u krevetu i širom otvorili prozor da mu daju zraka. Dolazi i

njegov liječnik s nekom tinkturom od alkemičara. Moj je suprug ispija malim

gutljajima, hvata zrak pa opet pije.

"Dobro sam, dobro sam", zagrakće on hrapavim glasom i mahne rukom prema

ljudima u sobi i onima okupljenim na vratima.

"Idite, idite svi i vratite se u postelje, ništa se nije dogodilo." Vidim liječnika kako

pogledava Woodvillea, kao da njih dvojica znaju da je to umirujuća laž, ali

Woodvile ispraća prisutne iz sobe, a samo jednom čovjeku kaže da za svaki slučaj

pričeka pred vratima. Naposljetku smo sami: liječnik, moj suprug, Woodville i ja.

"Pozvat ću liječnika iz Pariza", reče Woodville mojem suprugu. "Ne plašite se,

odmah ću nekoga poslati po njega."

"Da", reče on s mukom. "Na prsima osjećam težinu, teret poput olova. Ne mogu

disati."

"Mislite li da ćete moći spavati?"

"Ako me podigneš u postelji; ne mogu ležati na ravnome. Umoran sam, Richarde,

Pompea

-98-

umoran kao prebijeni pas."

"Spavat ću pred vašim vratima", reče Woodville. "Vojvotkinja me može pozvati

ako se probudite."

"Bolje da ode u drugu sobu", reče moj suprug. "Ovo nije mjesto za nju."

Gledaju me kao da sam dijete koje treba poštedjeti bilo kakvog uznemiravanja.

"Ostat ću s vama", kažem. "A ujutro ću donijeti limuna i peršina i pripremiti vam

napitak koji će vam vratiti dah."

Moj me gospodar gleda. "Ti si moje najveće bogatstvo", ponovi on. "Ali noćas idi

spavati u sobu svoje dvorske dame. Ne želim te opet probuditi."

Omotala sam oko sebe noćni ogrtač i navukla papuče. "Pozovite me ako se moj

gospodar opet razboli", kažem Woodvilleu.

Poklonio mi se. "Hoću, moja gospo. A ja ću spavati na slamarici na podu pokraj

njega, tako da mogu paziti na njega dok spava."

Prilazim vratima, ali moj me gospodar zaustavlja podignuvši ruku. "Stani ondje",

reče on.

Stojim kako mi je rekao, pred otvorenim prozorom, dok ledeni zrak struji u sobu.

"Ugasite svjetla", reče on. Muškarci su utrnuli svijeće i u sobu prodire čisto, bijelo

mjesečevo svjetlo, obasjava mi glavu i ramena i pojačava bjelinu moje noćne

košulje. Vidim da me Woodville kriomice pogledava čeznutljivim pogledom, a

onda brzo okreće glavu u stranu.

"Meluzina i mjesec", reče moj gospodar tiho.

"Jacquetta", podsjećam ga. "Ja sam Jacquetta." Zaklopio je oči i zaspao.

*

Dva dana poslije malo mu je bolje. Dobiva vijest iz garnizona u Calaisu. Šutke

otvara i čita pismo dok sjedimo i doručkujemo u velikoj dvorani. Ogledava se oko

sebe i traži Woodvillea.

"Nevolje u Calaisu", reče on. "Bit će najbolje da se vratiš tamo, dovedeš ljude u

red i onda opet dodeš ovamo."

"Jesu li pod opsadom?" upita sir Richard smireno, kao da nije dobio zapovijed da

Pompea

-99-

odjaše u nepoznato, u opasnost.

"Opet im nisu isplaćene plaće", reče moj suprug. "Dat ću nalog za isplatu iz

vlastite riznice. Pokušaj ih umiriti. Pisat ću u Englesku i tražiti novac."

Woodville me uopće ne gleda. "Hoćete li moći nastaviti put u Rouen?" upita on.

"Uspjet ću", reče moj suprug.

"Ja ću mu pomoći", kažem. Ali kao da ništa nisam rekla. Nijedan od njih dvojice

ne obazire se na mene.

"Pođi onda", reče moj gospodar kratko.

Woodville čvrsto stisne vojvodinu ruku kao da ga želi pridržati, ali onda se tek na

tren okrene prema meni. Još jedanput primjećujem kakve plave oči ima, a tada se

poklonio i izašao iz sobe. Jedva da je rekao zbogom.

*

U laganim etapama putujemo u Rouen. Moj suprug ne osjeća se dovoljno dobro

da bi mogao jahati. Putuje u nosiljci, a njegova velikog ratnog konja vode pokraj

nje. Konj hoda nevoljko, nesretan je s praznim sedlom, pognuo je glavu kao da se

boji da će izgubiti gospodara. Moj suprug leži u velikoj nosiljci koju je

svojedobno naručio za mene. Vuku je bijele mule, ali on se ne može odmoriti

zbog neugodnog truckanja tijekom dugog puta. To je kao da gledate velikog

radnog konja koji umorno dolazi do kraja izoranog polja, na svršetku jednog

dugog dana. Moj je suprug iscrpljen i bez energije, i dok ga gledam, gotovo da u

svojim mladim kostima mogu osjetiti smrtni umor.

Pompea

-100-

R O U E N , F R A N C U S K A ,

R U J A N 1 4 3 5 .

Tijekom dugog ljeta u Rouenu moj suprug poziva k sebi svojeg odvjetnika i

vijećnike koji su u njegovoj službi i pomagali su mu vladati Francuskom trinaest

teških godina koliko je bio regent. Svakoga dana dolaze i odlaze glasnici s

mirovne konferencije koja se održava u Arrasu, svakoga dana moj suprug očekuje

da mu dođu i ispričaju o napretku koji je ostvaren. Ponudio je brak između

mladog engleskog kralja i francuske princeze kako bi se riješio sukob oko

francuske krune. Ponudio je odreći se cijelog južnog dijela Francuske i prepustiti

ga obitelji Armagnac, ali više od toga nije mogao ustupiti. No oni zahtijevaju da

Englezi potpuno napuste Francusku, osporavaju nam pravo na prijestolje — kao

da nismo potrošili sto godina boreći se za njega! Svaki dan moj suprug predlaže

nove ustupke ili novu verziju teksta mirovnog sporazuma i svaki dan njegovi

glasnici putuju prema Arrasu dok on kroz prozor dvorca u Rouenu gleda zalazak

sunca. A onda jedne večeri ugledam glasnika kako jureći na konju izlazi iz našeg

dvorišta i kreće cestom prema Calaisu. Moj ga je gospodar poslao po Richarda

Woodvillea, a onda je pozvao i mene.

Odvjetnik mu je donio njegovu oporuku i on traži da se unesu neke izmjene.

Neotuđivi posjedi pripast će njegovu muškom nasljedniku, nećaku, mladom

engleskom kralju. Tužno se smiješi. "Ne sumnjam u to da mu doista trebaju",

kaže on. "U kraljevskoj riznici nije ostao ni novčić. I nimalo ne sumnjam u to da

će on uludo potrošiti taj novac. Spremno će ga podijeliti drugima. Velikodušan je

dječak. Ali novac s pravom pripada njemu, a njegovo će ga vijeće posavjetovati.

Neka mu Bog pomogne sa savjetima koje mu daju moj brat i ujak." Meni je

ostavio trećinu svojega bogatstva kao udovštinu* .

"Gospodaru..." uspjela sam promucati.

"To je tvoje, supruga si mi, služila si mi kao dobra žena i ne zaslužuješ ništa

manje. Sve će biti tvoje dok nosiš moje ime."

"Nisam očekivala..."

"Ne, ni ja. Zaista, nisam očekivao da ću tako brzo pisati svoju oporuku. Ali to je

tvoje pravo i moja je želja da dobiješ svoj dio. A i više od toga. Jacquetta, ostavit

Pompea

-101-

ću ti knjige, moje prekrasne knjige. Sad će biti tvoje."

One doista predstavljaju bogatstvo. Kleknula sam uz njegov krevet i položila

obraz na njegovu hladnu ruku. "Hvala vam. Znajte da ću ih proučavati i dobro

čuvati."

Kimnuo je glavom. "U tim knjigama, Jacquetta, u jednoj od njih nalazi se odgovor

koji svi ljudi traže. Recept za vječni život, za čistu vodu, za zlato koje nastaje iz

čađe, iz tamne materije. Možda ćeš ih čitati i naći odgovor kad mene više ne

bude."

U očima su mi suze. "Ne govorite to, moj gospodaru."

"Idi sada, dijete. Moram ovo potpisati i malo odrijemati."

Naklonila sam mu se i tiho izašla iz sobe, ostavljajući ga s odvjetnicima.

*

Nije mi dopustio da dođem k njemu sve do sutradan poslijepodne. Čak i u tako

kratkom vremenu primjećujem da polako gubi bitku. Tamne su mu oči mutnije,

velik kukasti nos izgleda još veći na mršavom licu; vidim da kopni.

Sjedi u udobnom naslonjaču, velikom poput kakvog prijestolja, okrenut je prema

prozoru tako da može vidjeti cestu prema Arrasu, gdje se još uvijek natežu oko

mirovnih pregovora. Zrake kasnopopodnevnog sunca ulaze kroz prozor i svemu

daju poseban sjaj. Mislim kako mu je ovo možda posljednja večer; kako će i on

zaći sa suncem.

"Tu sam te prvi put vidio, upravo u ovom dvorcu, sjećaš se?" pita me gledajući

kako sunce nestaje u oblacima od zlata, dok se na nebu poput duha diže blijedi

mjesec. "Bili smo u ovom dvorcu, u predvorju upravo ovoga dvorca, za vrijeme

suđenja Ivani Orleanskoj?"

"Sjećam se." I te kako se dobro sjećam, ali nikad mu nisam predbacila njezinu

smrt, iako predbacujem sebi što se nisam založila za nju.

"Neobično je kako sam se zatekao ovdje da spalim jednu Djevu, a onda našao

drugu", kaže on. "Nju sam spalio kao vješticu, a tebe sam želio zbog tvojih

vještina. Čudno je to. Želio sam te onoga trenutka kad sam te ugledao. Ne kao

suprugu, jer tada sam bio oženjen s Anne. Želio sam te kao neko bogatstvo.

Pompea

-102-

Vjerovao sam da imaš vidovnjački dar, znao sam da si potomak Meluzine i mislio

sam da ćeš mi pomoći otkriti kamen mudraca."

"Žao mi je", kažem. "Žao mi je što nemam bolje vještine..."

"Ah..." Odmahnuo je rukom kao da nije važno. "Nije bilo suđeno. Možda da smo

imali više vremena... ali vidjela si krunu, zar ne? I bitku? I kraljicu čiji je konj

naopačke potkovan? Pobjedu moje obitelji i nasljedstvo mojega nećaka, čija će

loza zauvijek trajati?"

"Da", kažem da ga umirim, iako ništa od svega nikad nije bilo jasna vizija.

"Vidjela sam vašeg nećaka na prijestolju i sigurna sam da će on zadržati

Francusku. On neće izgubiti Calais."

"Sigurna si u to?"

Barem mu to mogu obećati. "Sigurna sam da on neće biti taj koji će izgubiti

Calais."

Kimnuo je glavom i zašutio na nekoliko trenutaka. Zatim je tiho

rekao: "Jacquetta, bi li skinula svoju haljinu?"

Tako sam iznenađena da sam se malo trznula i ustuknula jedan korak. "Haljinu?"

"Da, i donje rublje, sve."

Osjećam kako mi se obrazi žare od nelagode. "Želite me vidjeti golu?"

Kimnuo je glavom.

"Sad?"

"Da."

"Mislim, na dnevnom svjetlu?"

"Da, dok sunce zalazi."

Nemam izbora. "Ako vi tako želite, moj gospodaru." Ustajem sa stolice,

odvezujem uzice haljine i puštam je da padne oko nogu. Iskoračila sam iz nje i

sramežljivo je maknula u stranu. Skidam bogato ukrašeni ures za glavu i zatresem

glavom da mi se raspletu pletenice. Kosa mi prekrije lice poput nekog vela koji

me štiti. Zatim skidam lanene podsuknje i tanku podsuknju od svile, i stanem

naga pred njega.

Pompea

-103-

"Podigni ruke", zapovjedi mi on. Glas mu je miran, gleda me bez želje, ali s nekim

zamišljenim zadovoljstvom. Shvaćam da sam ga znala vidjeti kako na isti način

gleda slike, tapiserije ili kipove. U ovom sam trenutku ono što sam za njega

oduvijek bila: lijepa stvar. Nikad me nije volio kao ženu.

Poslušno dižem ruke iznad glave poput plivača koji se sprema zaroniti u duboku

vodu. Suze mi sad već teku niz obraze na pomisao da sam mu bila supruga i s

njim dijelila postelju, bila mu družica i njegova vojvotkinja, ali čak i sada kad je

smrt blizu, on me još uvijek ne voli. Nikad me nije volio. Nikad me neće voljeti.

Rukom mi pokaže da se okrenem malo postrance tako da mi posljednje zlatne

zrake sunca padnu na golu kožu, a onda prema zlatnom odsjaju okrećem i bedra,

trbuh i grudi.

"Plamena djevojka", reče on tiho. "Zlatna djeva. Drago mi je što sam prije smrti

vidio takvu stvar."

Stojim poslušno i nepomično, iako osjećam kako mi jecaji potresaju cijelo tijelo.

U ovom samrtničkom trenutku on me vidi kao predmet pretvoren u zlato; ne vidi

mene, ne voli mene, čak me i ne želi zbog mene same. Pogledom prelazi preko

svakog centimetra mojega tijela, zamišljeno, sanjivo; ali ne primjećuje moje suze.

Kad sam se opet odjenula, šutke sam ih obrisala.

"Sad ću se odmoriti", reče on. "Drago mi je da sam vidio takvo što. Reci im da me

spreme u krevet i da želim spavati."

Ulaze njegovi sluge, namještaju mu postelju i pomažu da legne što udobnije, a ja

ga onda ljubim u čelo i odlazim. Tada sam ga i posljednji put vidjela jer je umro te

noći u snu, a i on je posljednji put vidio mene: ne kao voljenu suprugu nego kao

kip pozlaćen zrakama zalazećeg sunca.

Pozvali su me oko sedam sati ujutro i otišla sam ga pogledati u njegovu sobu.

Ležao je gotovo isto kao što sam ga ostavila. Čini se kao da mirno spava. Samo

polagana zvonjava jednog zvona u tornju rouenske katedrale govori našem

dvorcu i cijelome gradu da je veliki lord John umro. Onda dolaze žene da ga

operu i odjenu, a upravitelj kuće počinje planirati kako će njegovo tijelo izložiti u

katedrali. Stolar je naručio daske i počeo izrađivati lijes, a samo se Richard

Woodville sjetio da me odvede u stranu, onako zanijemjelu i osupnutu, dalje od

strke i vreve, te da me povede natrag u moje odaje.

Pompea

-104-

Zapovijeda slugama da mi donesu doručak i predaje me mojim dvorskim

damama, rekavši im da se pobrinu za to da jedem i odmorim se poslije toga. Doći

će švelje i krojači da nam svima uzmu mjeru za žalobnu odjeću, a doći će i

postolar koji će mi napraviti crne cipele, kukavičar će mi pripremiti desetak pari

crnih rukavica koje ću podijeliti svojim damama. One će naručiti crnu tkaninu da

njome ukrase put lio katedrale i crne ogrtače za sto siromaha kojima će platiti da

prate lijes. Moj će suprug biti pokopan u rouenskoj katedrali s procesijom

lordova te s velikom misom za oproštaj. Sve mora biti učinjeno onako kako bi on

želio, dostojanstveno i u engleskom stilu.

Dan provodim pišući pisma da sve obavijestim o muževoj smrti. Pišem majci da

joj kažem kako sam sada udovica kao i ona: moj je suprug umro. Pišem

engleskom kralju, burgundskom vojvodi, caru Svetog Rimskog Carstva, drugim

kraljevima, Yolandi Aragonskoj. Preostalo vrijeme provodim u molitvi; odlazim

na svaku misu tijekom dana u našu privatnu kapelicu. U međuvremenu,

redovnici će bdjeti u katedrali i moliti se cijeli dan i noć uz odar mojega supruga,

uz kojega stražare i četiri viteza stojeći na sve četiri strane svijeta: bdijenje će

potrajati sve do pokopa.

Čekam nadajući se da će mi Bog dati neki znak, molim se i klečim ne bih li

nekako shvatila da je moj suprug pozvan po svoju nagradu, da je naposljetku

otišao na posjede koje neće morati braniti. Ali niti što čujem, niti vidim. Čak ni

Meluzina ne šapće žalopojku za njim. Pitam se nisam li izgubila svoj dar i nisu li

oni kratki odrazi u ogledalu posljednji pogled u drugi svijet, koji više neću

vidjeti.

Navečer, otprilike u vrijeme sunčeva zalaska, Richard Woodville dolazi u moje

sobe da me pita hoću li večerati u velikoj dvorani dvorca sa svim pripadnicima

kućanstva ili želim da mi posluže večeru u mojim odajama?

Oklijevam.

"Ako mislite da biste mogli doći u dvoranu to bi ih sve obradovalo", kaže on.

"Mnogi su u velikoj žalosti za mojim gospodarom i voljeli bi vas vidjeti medu

sobom. Vaše će se kućanstvo, naravno, morati podijeliti i mnogi bi vas voljeli

vidjeti prije nego što odu."

"Kućanstvo će se podijeliti?" pitam glupavo.

Pompea

-105-

Kimnuo je glavom. "Naravno, moja gospo. Engleski će dvor imenovati novog

regenta za Francusku, a vas će poslati na dvor u Englesku kako bi vam isplanirali

novi brak."

Zaprepašteno ga gledam. "Ne mogu ni zamisliti da se ponovno udam."

Sigurno više neću naći supruga koji od mene neće tražiti ništa drugo nego da me

samo gleda golu. Drugi bi suprug vjerojatno imao mnogo više zahtjeva, silom bi

me uzeo, a taj novi suprug gotovo bi sigurno bio bogat, moćan i star. Ali taj mi

novi stariji muškarac ne bi dopuštao da učim, ne bi me ostavljao samu, sigurno bi

od mene želio sina i nasljednika. Kupit će me poput kakve junice koju treba

podvesti pod bika. Mogu na livadi kmečati poput junice, ali on će me zajašiti. "Ali

ne mogu podnijeti pomisao na novi brak!"

On se gorko smiješi. "Oboje ćemo, i vi i ja, morati naučiti služiti novom

gospodaru", reče on. "Na našu žalost."

Šutim, a onda kažem: "Otići ću u dvoranu na večeru, ako mislite da bi to svi

voljeli."

"Sigurno bi", kaže on. "Možete li sami hodati?"

Potvrdno kimnem. Moje su se dame poredale iza mene, a Richard je pošao ispred

mene i poveo nas do velikih dvokrilnih vrata velike dvorane. Razgovor koji je

inače bučan, sad je prigušen: ovo je kuća u kojoj se žaluje. Stražari nam otvore

vrata i ulazim. Sav je razgovor odmah utihnuo, začuo se nagli muk, a onda

struganje nogu i štropot jer je svaki muškarac ustao, odgurnuvši pritom stol i

stolicu. Svi skidaju šešire i stoje gologlavi dok prolazim pokraj njih. Ima ih na

stotine i odaju mi poštovanje kao vojvodinoj mladoj udovici, pokazuju ljubav

prema njemu kojega više nema i svoju tugu zbog gubitka, kako njihova tako i

mojeg. Prolazim između njih, čujem ih kako šapću: "Blagoslovio vas Bog, gospo".

Govore to ispod glasa dok hodam prema povišenom podiju u dnu dvorane i dok

sama stojim iza velikog stola.

"Hvala vam na vašim ljubaznim željama", kažem im, a ispod visokog stropa glas

mi odzvanja poput flaute. "Moj je gospodar vojvoda mrtav i svi osjećamo taj

gubitak. Svi ćete dobiti svoju plaću za sljedeći mjesec, a ja ću vas preporučiti

novom francuskom regentu kao dobre i pouzdane sluge. Neka Bog blagoslovi

mojega gospodara vojvodu i pozivi našega kralja."

Pompea

-106-

"Neka Bog blagoslovi mojega gospodara vojvodu i poživi našega kralja!"

*

"Dobro obavljeno", reče mi Woodville dok smo se vraćali u moje dnevne odaje.

"Posebice ono o plaćama. A moći ćete ih sve isplatiti. Vojvoda je bio dobar

gospodar i u riznici ima dovoljno za isplatu plaća, a za neke starije muškarce čak

i za penziju. I vi ćete biti vrlo bogata žena."

Zastala sam kod niše s malim prozorom i pogledala grad u mraku. Na nebu se

diže ovalni mjesec, tople je žute boje na tamnoplavoj pozadini. Sad bih trebala u

Penshurstu saditi biljke koje traže mjesec u usponu; ali onda shvatim da više

nikada neću vidjeti Penshurst. "A što će biti s vama?" upitam.

Slegnuo je ramenima. "Vratit ću se u Calais, a kad dođe novi kapetan, otići ću u

Englesku. Naći ću gospodara kojega mogu poštovati i ponudit ću mu svoju

službu. Možda ću se koji put vratiti u Francusku s nekim pohodom ili ako kralj

odluči s Armagnacima sklopiti mir, tada ću služiti kralju. Možda odem u Svetu

zemlju i postanem križar."

"Ali neću vas vidjeti", kažem jer me je ta pomisao iznenada pogodila. "Nećete biti

u mojem kućanstvu. Čak ne znam ni gdje ću živjeti, a vi možete otići bilo kamo.

Više nećemo biti zajedno." Gledam ga dok mi te misli prolaze glavom. "Više

nećemo vidjeti jedno drugo."

"Ne", reče on. "Tu ćemo se rastati. Možda se više nikada nećemo vidjeti."

Ostala sam bez daha. Pomisao da ga više nikad neću vidjeti tako je iznenadna da

je ne mogu pojmiti. Nervozno sam se nasmijala. "Ne čini mi se moguće. Viđam

vas svaki dan, tako sam se naviknula... Uvijek ste tu, šećem s vama, jašem s vama,

tu sam svaki dan s vama već — koliko — više od dvije godine? Od mojeg

vjenčanja. Tako sam se naviknula..." Prekinula sam se u pola rečenice jer se bojim

da ću zvučati kao slabić. "Zapravo želim reći: tko će se brinuti za Merry? Tko će

paziti na nju?"

"Vaš novi muž?" predloži on.

"Ne znam, ne mogu to zamisliti. Ne mogu zamisliti da niste ovdje. A Merry..."

"Što s Merry?"

Pompea

-107-

"Ne voli nepoznate muškarce", kažem glupavo. "Jedino vas voli."

"Moja gospo..."

Zalutjela sam zbog intenziteta u njegovu glasu. "Da?"

Uzeo me za ruku, stavio je ispod svojega lakta i poveo me niz galeriju. Svaka od

mojih dama, koje sjede na drugom kraju uz vatru, mogla je pomisliti samo da

zajedno odlazimo isplanirati idućih nekoliko dana, kao što smo uvijek odlazili

zajedno, kao što smo uvijek razgovarali zajedno, kao stalni drugovi: vojvotkinja i

njezin vjerni vitez. Ali ovoga je puta njegova ruka na mojoj, a prsti mu gore kao

da ima vrućicu. No ovaj put njegova je glava tako blizu moje da će nam se usne

dotaknuti podignem li glavu da ga pogledam. Hodam pognute glave. Ne smijem

ga pogledati da nam se usne ne dotaknu.

"Ne mogu znati što nam budućnost nosi", reče on brzo ispod glasa. "Ne mogu

znati kome će vas dati u brak niti što meni život sprema. Ali ne mogu vas pustiti

da odete a da vam ne kažem — da vam barem jedanput ne kažem — da vas

volim."

Naglo sam udahnula čuvši njegove riječi. "Woodville..."

"Ništa vam ne mogu ponuditi, jer sam običan čovjek, a vi slovite kao najveća

dama u Francuskoj. Ali želio sam da znate da vas volim i želim od prvoga dana

kad sam vas ugledao."

"Trebala sam..."

"Moram vam to reći, morate to znati: volio sam vas časno kao što vitez voli svoju

damu, a volim vas i strastveno kao što muškarac voli ženu; a sad, prije nego što

vas ostavim, želim vam reći da vas volim, volim vas..." Prekinuo se i očajno me

pogledao. "Morao sam vam to reći", ponovi on.

Osjećam kao da se pretvaram u zlato i ugrijavam se poput kakva alkemičareva

napitka. Osjećam da se smiješim i blistam zbog njegovih riječi. Odmah sam

shvatila da mi govori istinu, da je zaljubljen u mene, a odmah sam shvatila i

istinu: da sam ja zaljubljena u njega. I rekao mi je, izgovorio je te riječi, da sam

mu zarobila srce, da me voli, voli me, moj Bože, on me voli. A sam Bog zna —

iako Richard to ne zna - da ga volim.

Bez ijedne riječi ušli smo u malu sobu na kraju galerije, on je zatvorio vrata za

Pompea

-108-

nama i uzeo me u naručje u jednom brzom neodoljivom zamahu. Podignula sam

glavu prema njemu i poljubio me. Rukama mu milujem kratko podšišani zatiljak

pa niže do njegovih širokih ramena, privlačim ga k sebi, sve bliže i bliže. Ispod

kaputa osjećam mu mišiće ramena, oštru kratku kosu na stražnjoj strani njegova

vrata.

"Želim te", kaže mi on na uho. "Ne kao vojvotkinju i ne kao vidovnjakinju. Želim

te kao ženu, moju ženu."

Spustio je glavu i poljubio me u rame na mjestu gdje se izrez haljine dodiruje s

golom kožom ramena. Ljubi me u ključnu kost, po vratu, sve do linije čeljusti.

Skrivam lice u njegovoj kosi, u udubini njegova vrata, a on malo zastenje od želje,

provuče prste ispod mojeg uresa za glavu i skine zlatnu mrežicu tako da mi se

kosa rasula, a on je zagnjurio lice u nju.

"Želim te kao ženu, običnu ženu", ponovi on bez daha i počne povlačiti uzice

moje haljine. "Ne želim vidovnjački dar, ne želim tvoje podrijetlo. Ništa ne znam

o alkemiji, misterijima ni o vodenoj božici. Ja sam muškarac vezan za zemlju, za

obične stvari, Englez. Ne želim tajne, samo želim tebe i to kao običnu ženu.

Moram te imati."

"Spustit ćeš me na zemlju", kažem polako i dižem glavu.

On oklijeva i zagleda se u mene. "Ne zato da te umanjim", reče on. "To nikad.

Želim biti ondje gdje si ti. Ali takav sam. Ne znam ništa o drugom svijetu i ne

marim za to. Ne marim za svece, duhove, boginje ni za kamen mudraca. Sve što

želim je leći s tobom, Jacquetta" — oboje smo sad primijetili da me je prvi put

oslovio imenom — "Jacquetta, samo te želim kao da si obična žena, a ja običan

muškarac."

"Da", kažem. Odjedanput i ja osjećam naglo pulsiranje želje. "Da. Nije me briga

ni za što drugo."

Njegove su usne opet na mojima, njegove ruke na ovratniku moje haljine i

raskopčava mi pojas. "Zaključaj vrata", kažem dok se on izvlači iz svojega kaputa i

privlači me k sebi. U trenutku kad je ušao u mene osjetila sam oštru vruću bol,

koja se pretopila u ugodu i to takvu kakvu nikad prije nisam osjetila pa ne marim

za bol. Ali dok se približavamo ekstazi, znam da je to ženska bol i da sam postala

žena zemlje i vatre, da više nisam djevojka vode i zraka.

Pompea

-109-

*

"Moramo spriječiti dijete", kaže mi Woodville. Cijeli se tjedan potajno sastajemo,

omamljeni smo od želje i ushita zbog nas. Pogreb mojega supruga došao je i

prošao i sad čekam da mi se javi majka koja će mi zapovjediti što da činim. Nas

dvoje počinjemo, iako polako, gledati i dalje od naše zasljepljujuće žudnje i

pitamo se što nam nosi budućnost.

"Uzimam neke biljne pripravke", kažem. "Počela sam ih uzimati nakon one prve

večeri. Neće biti nikakvog djeteta. Pobrinula sam se za to."

"Volio bih da možeš predvidjeti što će biti s nama", kaže on. "Jer te zaista ne

mogu pustiti da odeš."

"Šššš", upozoravam ga. Moje su dame u blizini, šiju i razgovaraju, ali naviknute su

na to da Richard Woodville svakodnevno dolazi u moje odaje. Ima mnogo toga

što se treba isplanirati i dogovoriti pa je Richard neprekidno u službi.

"Istina je", kaže on tiše. "Istina je, Jacquetta. Ne mogu te pustiti da odeš."

"Onda ćeš me morati držati", odgovaram i smiješim se spuštajući pogled na

tkaninu koju šijem.

"Kralj će ti zapovjediti da odeš u Englesku", kaže on. "Ne mogu te oteti."

Kradomice sam pogledala njegovo namršteno lice. "Zaista, trebao bi me

jednostavno oteti", potičem ga.

"Smislit ću nešto", zaklinje se on.

Te noći uzimam narukvicu koju mi je dala pratetka, onu s privjescima koji

predviđaju budućnost. Uzimam privjesak u obliku malog prstena, vjenčanog

prstena, i još jedan koji izgleda kao brod, kakvim bih putovala u Englesku.

Naposljetku uzimam privjesak s oblikom dvorca St. Pol, u slučaju da me pozovu

da se vratim kući. Namjeravam svaki zavezati za konac, baciti ih u najdublju

vodu rijeke Seine i vidjeti koji će mi konac ostati u ruci nakon mjesečeve mijene.

Baš kad sam na privjeske htjela zavezati konac, zaustavila sam se i nasmijala

sama sebi. Neću to učiniti. Nema potrebe da to radim.

Sad sam žena zemlje; više nisam djevojka koja pripada vodi. Nisam djevica,

ljubavnica sam. Ne zanima me predviđanje budućnosti; stvorit ću si je sama,

neću je predviđati. Ne treba mi privjesak da mi kaže ono što se nadam da će se

Pompea

-110-

dogoditi. Bacam u zrak zlatni privjesak, onaj u obliku vjenčanog prstena, i

hvatam ga prije nego što padne. To je moj izbor. Ne treba mi magija da mi otkrije

vlastitu želju. Čarolija je već bačena, zaljubljena sam, obećala sam se muškarcu

zemlje i ne namjeravam ga se odreći. Sad samo moram razmisliti kako ćemo nas

dvoje ostati zajedno.

Spremam narukvicu i uzimam komad papira te počinjem pisati pismo engleskom

kralju.

Od udovice vojvode od Bedfroda, Njegovoj Milosti kralju Engleske i Francuske:

Vaša Milosti i dragi nečaće, primite moje pozdrave. Kao što znate, moj pokojni

gospodar ostavio mi je kao svojoj udovici posjede i novac u Engleskoj pa ću se s vašim

dopuštenjem vratiti kući i dovesti svoje poslove u red. Glavni konjušar mojega supruga,

sir Richard Woodville, pratit će me na putu, a i cijelo moje kućanstvo. Očekujem Vaše

kraljevsko dopuštenje.

Spremila sam narukvicu s privjescima u vrećicu i vratila je u kutiju s nakitom. Ne

treba mi čarolija da predvidim budućnost; pobrinut ću se da se ona ostvari.

Pompea

-111-

ENGLESKA, LJETO 1436.

Engleski je dvor na svojem ljetnom putovanju iz jednog dvorca u drugi i uživa u

lovu, putovanju i koketiranju. Mladi engleski kralj počinje i završava dan

molitvom, ali ostatak dana jaše kao bezbrižan dječak. Richard i ja pratimo kralja

kao družbenici i prijatelji, lovimo, plešemo, igramo ljetne sportove i pripadamo

dvoru. Nitko ne zna da Richard svake noći kriomice dolazi u moju sobu, a tad

počinje najbolji dio dana, jedini dio kad smo sami.

Posjedi koje sam naslijedila, preneseni su na moje ime, a veći dio bogatstva

mojega supruga pripao je njegovu nećaku kralju. Nemam više kuću u Parizu, sad

je vlasništvo kralja iz obitelji Armagnac, čija je zvijezda u usponu otkad je moj

suprug umro. Kuća u Penshurstu koju je toliko volio pripala je njegovu bratu

Humphreyju, vojvodi od Gloucestera; sad Eleanor Cobham, dvorska dama koja je

izdala povjerenje svoje gospodarice, hoda onim lijepim alejama i divi se ružama u

vrtu, kao da ih je dostojna. Ona će ubrati biljke koje sam posadila, objesit će ih da

se suše u mojoj velikoj smočnici i zauzet će moje mjesto u velikoj dvorani. To je

jedino za čime žalim iz svojega bračnog života.

Njih dvoje, privlačni vojvoda i njegova lijepa žena, prepuni su ponosa i ovo je

njihovo ljeto slave. Sad kad mi je muž mrtav njih dvoje prvi su u liniji

nasljeđivanja i svaki put kad mladi kralj zakašlje za večerom ili uzjaše konja koji

izgleda presnažan za njega, vidim kako vojvotkinja podiže glavu poput lovačkog

psa koji osluškuje zvuk roga. Zbog svoje želje za prijestoljem sukobili su se sa

svojim ujakom, kardinalom Beaufortom, a cijeli dvor žaluje zbog gubitka mojega

supruga, koji je jedini te protivnike mogao držati na udaljenosti. Mladi kralj

ujutro prima savjete od vojvode, a popodne od kardinala i do večeri više ne zna

što bi mislio.

Ja sam se poput lude uljuljkala u svojoj sreći. Promatram Eleanor Cobham, ali

ništa joj ne zamjeram. I prema njoj, kao i prema drugima, osjećam neko

sažaljenje zato što nije ja, zato što je ne voli Richard Woodville. Ona ne spava

pokraj muškarca kojega voli, ne poznaje njegov dodir u trenutku kad rana ljetna

zora boji prozore biserno bijelom bojom, ne čuje njegov šapat u svježem jutru:

"Ah, ostani. Ostani. Samo još jedanput." Mislim da nitko na svijetu ne zna što to

znači biti zaljubljen, biti voljen. Ljetni dani prolaze u izmaglici žudnje. Ali ljetu

Pompea

-112-

mora doći kraj. U rujnu će se napuniti godina dana otkad sam ostala udovica i

kraljevi će savjetnici početi razmišljati o novom braku za mene. Sigurno će me

htjeti iskoristiti kako bi nekog neposlušnog lorda čvršće vezali za prijestolje, a

moje će posjede zacijelo željeti staviti u džep nekom svojem miljeniku. Možda će

naći kakvog stranog princa koji će me uzeti za ženu kako bi ojačao savez. Stavit

će me ondje gdje njima odgovara i ako se ne probudimo i izvučemo iz svoje

očaranosti, predviđam da će me do Božića već udati.

Richard je i te kako svjestan opasnosti, ali ne može smisliti način da je spriječi.

Kaže da će otići kralju i pred njegovo vijeće te im reći da me voli i da se želi

oženiti mnome; ali ne može se odlučiti za to da to učini jer će sramota pasti na

mene i više neću biti vojvotkinja nego žena običnog vlastelina, više neću biti prva

dama kraljevstva nego prava žena vezana za zemlju. U najboljem slučaju,

konfiscirat će imovinu koju mi je muž ostavio i neće nam ništa ostati. U

najgorem slučaju mogli bi uhititi Richarda zbog uvrede članu kraljevske obitelji,

mene prvo poslati u samostan, a onda me udati za muškarca kojemu će

zapovjediti da me nadzire, upozorit će ga na to da mu je žena bludnica i da će

mu biti najbolje da je nauči poslušnosti.

S prolaskom svakog sanjivog toplog ljetnog dana svjesni smo toga da smo sve

bliže trenutku kad ćemo se morati rastati ili suočiti s opasnošću priznanja.

Richarda muči strah jer misli da ću zbog njega nastradati; ja se plašim samo toga

da će me ostaviti kad ga obuzme grižnja savjesti i da će tada odlučiti žrtvovati

sebe i svoju sreću. Kaže da ću biti upropaštena obznani li javno svoju ljubav

prema meni, a on će biti upropašten ako to ne učini.

Ona mudra žena, Margery Jourdemayne, došla je na dvor prodavati ljubavne

napitke, proricati budućnost te rašljama tražiti izgubljene stvari. Pola od onoga

što čini su gluposti, ali ja vjerujem u njezinu sposobnost kad je riječ o ljekovitim

travama. Pozivam je u svoje sobe i ona dolazi kasno jedne večeri, diskretno, s

kapuljačom preko glave i maramom preko lica. "A što lijepa vojvotkinja želi?"

upita me.

Ne mogu a da se ne nasmijem zbog njezinih riječi. "Kako zovete onu drugu

vojvotkinju?" upitam.

"Zovem je kraljevska vojvotkinja", kaže ona. "Tako vam objema ugađam. Ona više

od svega voli pomisao na krunu. Sve što mogu učiniti za nju jest da je postavim

Pompea

-113-

što bliže prijestolju; ali što mogu učiniti za vas?"

Odmahnula sam glavom. Ne želim nagađati o nasljeđivanju prijestolja, izdajom

se smatra već i kad netko natukne da kralj nije snažan i zdrav; a nije nijedno od

toga. "Reći ću vam što želim", kažem. "Želim biljni napitak koji će pospješiti

začeće."

Brzo me je pogledala ispod oka. "Želite dijete iako nemate muža?"

"Nije za mene", brzo slažem. "Za prijateljicu."

"A je li prijateljica istih godina i građe kao i vi?" upita ona drsko. "Moram znati,

zbog biljaka."

"Možete napitak spraviti kao da ga pripravljate za mene i dajte mi recept."

Kimnula je glavom. "Bit će spreman sutra. Trebali biste ga — vaša bi ga

prijateljica trebala — piti svake večeri."

Kimam glavom. "Hvala. To je sve."

Oklijeva dok stoji na vratima. "Svaka žena koja se usudi uzeti sudbinu svoje u

ruke, izlaže se opasnosti", primijeti ona kao usput. "A vi, od svih ljudi, to možete

predvidjeti."

Nasmiješila sam se čuvši njezino upozorenje, a zatim sam impulzivno ispružila

ruku prema njoj i napravila onaj znak, kažiprstom sam u zraku iscrtala krug; kolo

sreće. Shvatila je i odgovorila mi osmijehom, a onda otišla.

Čekam mjesec dana, dva mjeseca, a onda sam mu, tiho jedne ponoći krajem ljeta,

kad je Richard kradomice došao u moju sobu, prišla da me zagrli.

"Imam vijest za tebe", kažem. Natočila sam mu čašu najboljeg vina iz Gaskonje. U

meni kao da naviru mjehurići sreće zbog tih riječi. Mogla bih se naglas nasmijati

s naglim osjećajem odvažnosti, zbog svoje radosti i intenziteta sreće.

"Dobre vijesti?" upita on.

"Dobre vijesti", kažem. "Ljubavi moja, moram ti reći; ali sad kad je došao

trenutak, jedva da znam kako bih ti rekla — u blagoslovljenom sam stanju."

Čaša mu je ispala iz ruke i razbila se na kamenom podu. Nije čak ni okrenuo

glavu da pogleda štetu, gluh je za svaki zvuk i ne zanima ga upropaštena

vrijednost. "Što?"

Pompea

-114-

"U blagoslovljenom sam stanju", kažem čvrsto. "Ima već mjesec dana."

"Što?"

"Zapravo, mislim da će biti djevojčica", kažem. "Mislim da će se roditi početkom

idućeg ljeta."

"Što?" ponovi on još jedanput.

Hihot u mojem srcu prijeti da nađe put van, a njegovo me zaprepašteno lice ne

plaši. "Voljeni", kažem strpljivo. "Budi sretan. Nosim tvoje dijete. Ništa me na

svijetu ne može učiniti sretnijom nego što sam ove noći. Ovo je za mene početak

svega. Naposljetku sam žena vezana za zemlju, i sama sam plodno do, a u meni

raste sjeme."

Spustio je glavu u ruke. "Ja sam uzrok tvoje propasti", reče on. "Neka mi Bog

oprosti. Nikad si to neću oprostiti. Volim te više od ičega na svijetu, a uzrok sam

tvoje propasti."

"Nisi", kažem. "Ne govori o propasti. Ovo je prekrasno. Ovo je rješenje za sve.

Vjenčat ćemo se."

"Morat ćemo se vjenčati!" usklikne on. "Ili ćeš biti osramoćena. Ali ako se

vjenčamo, bit ćeš obeščašćena. Bože, u kakvu sam se zamku doveo, a i tebe sam u

nju zatvorio!"

"Ovo je put iz zamke", kažem. "Jer nitko nam neće uskratiti vjenčanje ako smo

sami izmijenili zavjete i imamo dijete. Svi će to morati prihvatiti, i vijeće, i moja

majka, pa i kralj. I makar im se neće svidjeti — naučit će kako da se pomire s tim.

Kažu da se kraljeva majka udala za Owena Tudora bez dopuštenja..."

"I bila osramoćena! Spavala je s nadzornikom svoje garderobe i više se nikad nije

vratila na dvor. Njezin je sin promijenio zakon kako bi spriječio da ijedna

kraljevska udovica ikada više učini takvo što! Taj se zakon odnosi i na tebe!"

"Preživjela je", kažem uporno. "I ima dva lijepa sina, kraljevu polubraću.

Richarde, ne mogu živjeti bez tebe. Ne mogu se udati za drugog muškarca. Želja

nas je natjerala da postanemo ljubavnici, a sada nas tjera da se vjenčamo."

"Ne želim biti uzrok tvoje propasti", reče on. "Neka mi Bog pomogne, iako te

želim, to ti neću željeti. Prezirao sam Owena Tudora zato što je začeo dijete s

kraljicom kojoj je trebao služiti, bio je muškarac koji je upropastio ženu za koju

Pompea

-115-

je trebao dati život kako bi je zaštitio — a sada sam i sam sebičan kao što je bio

on! Trebao bih odmah otići. Trebao bih poći u križarski rat. Trebali bi me objesiti

zbog izdaje."

Dugo sam šutjela, a onda sam podignula pogled prema njemu i pogledala ga

smireno poput šumskog jezerca. "Ah, jesam li se prevarila u tebi? Zar sam tako

dugo bila u zabludi? Ne voliš me? Zar se ne želiš oženiti mnome? Zar ćeš me sada

odbaciti?"

Pao je na koljena. "Pred Bogom se zaklinjem da te volim i cijenim više od ičega

na svijetu. Naravno da se želim oženiti tobom. Volim te cijelim srcem i dušom."

"Onda prihvaćam", rekla sam veselo. "Bit će mi drago što ću ti biti žena."

Zatresao je glavom. "Bit će mi čast oženiti se tobom, moja ljubavi, ti si daleko više

nego što zaslužujem — ali tako se bojim za tebe."

Onda mu je na um pala jedna misao. "Moj Bože, dijete. Morat ću se pobrinuti da

vas dvoje budete sigurni. Sad ću se morati brinuti za dvoje."

"Bit ću Jacquetta Woodville", kažem sanjivo, izgovarajući svoje novo ime.

"Jacuetta Woodville. A ona će se zvati Elizabeth Woodville."

"Elizabeth? Sigurna si da je djevojčica?"

"Sigurna sam. Bit će Elizabeth, prva od mnogo djece."

"Ako me ne pogube zbog izdaje."

"Neće te pogubiti. Razgovarat ću s kraljem a, ako budem morala, i s kraljicom

Catherine, njegovom majkom. I bit ćemo sretni."

*

Kad je te noći otišao od mene, još je podjednako bio rastrgan između ushita zbog

činjenice što ćemo se vjenčati i grižnje savjesti jer mi je stvorio nevolje. Sjedim

pokraj prozora s rukom na trbuhu i gledam mjesec. Mlađak je, u prvoj četvrti, a

to je dobra faza za nove pokušaje, nove nade i početak novog života. Bez

razmišljanja vadim karte koje mi je ostavila pratetka i raširim ih pred sobom

okrenute licem nadolje. Ruka mi lebdi iznad jedne karte za drugom, a onda

izabirem jednu. To je moja najdraža: kraljica kaleža, kraljica vode i ljubavi,

Pompea

-116-

Meluzinina je to karta, karta pronicavosti i nježnosti. Djevojčica čija je to karta

postat će i sama kraljicom, voljenom kraljicom.

"Udat ću se za tvojega oca", kažem toj iskrici života u sebi. "A tebe ću donijeti na

svijet. Znam da ćeš biti lijepa jer je i tvoj otac najzgodniji muškarac u Engleskoj,

ali pitam se što ćeš učiniti sa svojim životom i koliko ćeš daleko dospjeti prije

nego što ti sve postane jasno - kad i ti ugledaš muškarca kojega voliš i upoznaš

život kakav želiš."

Pompea

-117-

G R A F T O N , N O R T H A M P T O N S H I R E ,

J E S E N 1 4 3 6 .

Čekamo dok se dvor nije počeo polako vraćati u London. Odsjeli smo i prenoćili

u Nordhamptonu. Rano jednog jutra, prije nego što su se moje dame probudile,

iskrala sam se iz sobe da se nađem s Richardom kod staja. Osedlao je Merry, a i

njegov je ratni konj spreman za polazak i krećemo sporednom cestom prema

njegovu rodnom selu, Graftonu. Tu u osami živi jedan svećenik, a uz veliku

vlastelinsku kuću nalazi se omanja kapelica. Stroga lica i zabrinut, ondje nas čeka

Richardov otac s tri svjedoka koje je doveo. Richard odlazi po svećenika, a njegov

mi otac prilazi.

"Nadam se da znate što činite. Vaša Milosti", reče on neuvijeno dok mi pomaže

da siđem s konja.

"Udajem se za najboljeg muškarca kojega znam."

"To će vas skupo stajati", upozorava me on.

"Gore bi bilo da ga izgubim."

Kimnuo je kao da nije potpuno siguran, ali pružio mi je ruku da me povede

prema kapelici. Na istočnom kraju nalazi se mali kameni oltar s križem i

zapaljenom svijećom. Pred njim stoji svećenik u smeđoj halji franjevačkog reda, a

pokraj njega je Richard. Okrenuo se i sramežljivo mi se smiješi kao da stojimo

pred stotinama ljudi i kao da smo odjeveni u zlatno ruho.

Prilazim oltaru i upravo kad sam počela odgovarati na svećenikova pitanja iz

naših zavjeta, izašlo je sunce zasjavši kroz okrugli vitraj iznad oltara. Na trenutak

sam zaboravila što moram reći. Na kamenom podu kapelice kao da je netko

prostro raznobojni veo, a ja opijeno razmišljam kako sad stojim tu i udajem se za

muškarca kojega volim, a jednoga će dana tu stajati i moja kći i udati se za

muškarca kojega će odabrati, dok će joj pod nogama biti duga, a pred njom

kruna. Malo oklijevam zbog te iznenadne vizije pa me je Richard pogledao. "Ako

imaš imalo sumnje, ako posumnjaš i na tren, ne moramo se vjenčati", kaže on

brzo. "Smislit ću nešto, zaštitit ću te, ljubavi."

Smiješim mu se, a zbog suza u očima i njega vidim kroz dugine boje. "Nimalo ne

Pompea

-118-

sumnjam." Okrenula sam se svećeniku. "Nastavite."

Dali smo svoje zavjete jedno drugome i svećenik nas je proglasio mužem i

ženom. Richardov me otac poljubio u obraze, a sina je snažno zagrlio. Richard se

okrenuo i platio trojici muškaraca koji su nam bili svjedoci te im rekao da moraju

upamtiti dan i vrijeme kad smo se doista vjenčali pred Bogom kako bi mogli

posvjedočiti bude li ih on pozvao zbog toga. Naposljetku mi je obiteljski prsten

nataknuo na prst i pred svima dao vrećicu zlata kako bi pokazao da sam sada

njegova supruga i da mi povjerava svoju čast i bogatstvo.

"Što sada?" upita ozbiljno njegov otac kad smo izašli iz kapelice u sunčano jutro.

"Natrag na dvor", reče Richard. "A kad dođe povoljan trenutak, morat ćemo reći

kralju."

"Oprostit će ti", predviđa njegov otac. "On je mladić koji sve brzo oprašta. Ali

zato će ti njegovi savjetnici zadati briga. Nazvat će te varalicom, sine. Reći će da

pretendiraš na damu koja je daleko iznad tvojeg položaja."

Richard slegne ramenima. "Mogu reći što hoće tako dugo dok ne diraju u njezino

bogatstvo i dobar glas", reče on.

Njegov otac zatrese glavom kao da ni u to nije siguran, a onda mi pomogne da se

popnem na konja. "Pošaljite po mene budete li me trebali", reče mrzovoljno.

"Vaša Milosti, doći ću k vama čim to zatražite, a čuvat ću i vašu čast."

"Možete me zvati Jacquetta", rekoh.

Zastao je na tren. "Bio sam osobni sluga vašeg pokojnog muža", reče on. "Nije

pravo da vas sada zovem imenom."

"Vi ste mu bili sluga, a ja sam bila njegova vojvotkinja, ali sada, neka bude

blagoslovljen, njega više nema, svijet se promijenio i vaša sam snaha", rekoh.

"Isprva će svi govoriti da je Richard visoko skočio, no onda će vidjeti da ćemo se

nas dvoje uzdići zajedno."

"Koliko visoko?" upita on trpko. "Što se više uzdignete, niže ćete pasti."

"Ne znam koliko ćemo se visoko dići", kažem nepopustljivo. "I ne bojim se pada."

Pogledao me. "Imate ambicije za uzdizanjem?"

Pompea

-119-

"Svi se mi okrećemo na kolu sreće", kažem. "Nema sumnje da ćemo se uzdići.

Možda padnemo. Ali ipak se toga ne bojim."

Pompea

-120-

W E S T M I N S T E R S K A P A L A Č A , L O N D O N ,

J E S E N 1 4 3 6

Kroz bogate nabore haljine još mi se ne nazire trbuh, ali znam da , u njemu raste

dijete. Grudi su mi postale veće i osjetljivije na dodir, a više od svega, imam

osjećaj da nikad nisam sama kamo god idem pa čak i dok spavam. Odlučila sam

da ću s novostima o djetetu i vjenčanju izaći pred kraljevo vijeće prije nego što se

napuni godišnjica smrti mojega muža, prije nego što bilo tko za mene predloži

novi brak te me tako prisili da mu se oduprem. Pokušavam odabrati dobar

trenutak, ali vijeće je podijeljeno između kardinala Beauforta i njegova saveznika

grofa od Suffolka, Williama de la Polea, s jedne strane, te njihovih protivnika,

Humphreyja vojvode od Gloucestera i njegova dvora. Nema ni trenutka a da se

vijeće ne uzrujava zbog sigurnosti u zemlji i prazne kraljeve riznice. Ni u jednom

se trenutku članovi vijeća ne mogu složiti oko toga što bi se trebalo poduzeti.

Čekam da prođe tjedan dana nakon našeg vjenčanja, a onda odlazim Williamu de

la Poleu u njegove odaje u Westminsterskoj palači. Odabrala sam mirni sat prije

večere.

"Počašćen sam", kaže on i privuče stolicu tako da mogu sjesti za njegov stol.

"Mogu li što učiniti za vas, Vaša Milosti?"

"Moram vas zamoliti za pomoć u vezi s jednom delikatnom stvari", kažem. Nije

mi lako to što moram reći, ali nastavljam. "Osobne je prirode."

"Osobna stvar jedne prelijepe vojvotkinje?" kaže on. "Pretpostavljam da je riječ o

srcu i osjećajima?"

On to izgovara kao da je riječ o djevojačkoj ludosti. Nisam se nasmiješila.

"Doista", kažem. "Neuvijeno ću to reći, sir, udala sam se bez dopuštenja i nadam

se da ćete tu vijest priopćiti kralju i zauzeti se za mene."

Nastupila je bolna tišina. Onda on reče: "Udali ste se?"

"Da."

Oštro me gleda. "A za koga ste se udali?"

"Za jednog gospodina..."

Pompea

-121-

"Nije plemić?"

"Ne. Nije plemić."

"A on je?"

"Richard Woodville, iz mojega kućanstva."

Na tren je osjetio zadovoljstvo zbog te vijesti, ali odmah ga je sakrio spustivši

pogled na papire koji su ležali pred njim na stolu. Znam da sigurno razmišlja o

tome kako bi mogao iskoristiti ovu moju glupost. "Zaključujem da je to brak iz

ljubavi."

"Da."

"Nitko vas nije nagovorio ni prisilio na to? Učinjeno je legalno uz vašu privolu?

Ne postoje razlozi za poništenje ili osporavanje? Ako vas je zaveo ili samo

nagovorio na to, možemo ga dati uhititi i objesiti."

"Nema nikakvih temelja za osporavanje braka, a to i ne želim. On je muž kojega

sam izabrala i to je brak koji sam sama željela."

"Željela?" upita on hladno, kao da nikad nije osjetio želju.

Prisiljava me na to da budem besramna. "Željela", potvrđujem.

"Tom se gospodinu treba čestitati; mnogo je muškaraca kojima bi bilo drago da

ih želite. Svaki bi muškarac bio zadovoljan vašim pristankom. Štoviše, vijeće je

već razmatralo pitanje vašeg budućeg supruga. Predloženo je nekoliko imena."

Potiskujem osmijeh. Vijeće takoreći i ne postoji, već ga čine on, kardinal Beaufort

i vojvoda od Gloucestera. Ako su neka imena predložena, onda ih je upravo on

predlagao.

"To je pitanje već riješeno", kažem čvrsto. "Vjenčali smo se, brak je konzumiran i

više se nema što učiniti. Koga god su izabrali za mene, sad je prekasno. Udana

sam za dobrog čovjeka. Bio je vrlo ljubazan prema meni nakon smrti mojega

gospodara Johna."

"A vidim da ste i vi prema njemu bili ljubazni", reče on uz mali podsmijeh.

"Izuzetno ljubazni. Pa, reći ću Njegovoj Visosti kralju, a vi ga onda možete moliti

za oproštaj."

Kimnula sam glavom. Pomoći će mi to što će me William de la Pole preporučiti

Pompea

-122-

kralju. Kralj je uvijek sklon mišljenju onoga tko posljednji s njim razgovara pa se

tri vijećnika natječu u tome koji će posljednji izaći kroz vrata. "Mislite li da će se

jako ljutiti?" Kralj je samo petnaestogodišnji dječak. Smiješno je da se plašim

njegova bijesa.

"Neće. Ali siguran sam da će njegovo vijeće predložiti da vas se protjera s dvora, a

i novčano će vas kazniti."

Kimnuh glavom. "Ali vi biste ih možda mogli nagovoriti da budu blagi."

"Novčana će kazna biti velika", upozorava me on. "Kraljeva je riznica gotovo

prazna, a svi znaju da imate Bedfordovo bogatstvo. A veliki je prekršaj udati se

bez kraljeva dopuštenja. Reći će da ne zaslužujete sav novac."

"Imam samo ono što mi pripada kao udovici", kažem. "Većina bogatstva već je

pripala kralju, a on je to razdijelio svojim miljenicima." Ne kažem: "A i vi ste

medu njima", ali oboje znamo da to mislim. "Brat mojega supruga, vojvoda

Humphrey, dobio je ostatak. Nisam zadržala Penshurst."

"Imate imovinu koja pripada vojvotkinji iz kraljevske obitelji, ali odabrali ste

udati se za običnog slugu. Mislim da ćete otkriti da oni žele vašu udovštinu.

Možda otkrijete da ćete morati i živjeti kao žena jednog sluge. Samo se nadam da

ćete za nekoliko godina i dalje smatrati da ste dobro postupili."

"Nadam se da ćete mi vi pomoći", kažem. "Računam na vas."

Samo je uzdahnuo.

Bio je u pravu. Traže od nas tisuću funti u zlatu, a Richardu su zapovjedili da se

vrati u Calais.

Richard je zaprepašten. "Moj Bože! Bogatstvo! Nikad to nećemo uspjeti skupiti!

To je cijena kuće s imanjem, veća od cjelokupne imovine mojega oca. Veća od

nasljedstva kojemu se mogu nadati. Veća od bilo čega što mogu zaraditi. Odlučili

su nas uništiti. Prisiljavaju nas da se razdvojimo."

Kimnuh glavom. "Kažnjavaju nas."

"Uništit će nas!"

"Naći ćemo novac", kažem. "Ali prognali su nas s dvora, no nama to nije važno,

zar ne? Idemo zajedno u Calais?"

Pompea

-123-

Odmahnuo je glavom. "Ne vodim te tamo. Ne želim te voditi u opasnost. Grof od

Suffolka ponudio mi je imanje na kojem možeš živjeti. Uzeo je većinu tvojega

bogatstva u ime kazne, a ostatak se sprema uzeti u obliku najamnine koju ćemo

plaćati. Rekao je da će nam u najam dati kuću u Graftonu. To i nije neka usluga s

obzirom na to da mu ne možemo platiti. Ali on zna da želim tu kuću. Blizu je

mojega doma i još kao dječak bacio sam oko na nju."

"Prodat ću svoj nakit", kažem. "I knjige ako budem morala. Imam zemlju koja će

poslužiti kao zalog da posudim novac i neke stvari koje možemo prodati kako

bismo imali za najam kuće. To je cijena našeg zajedničkog života."

"Sveo sam te na položaj supruge jednog višeg sluge, ali s dugovima jednog

plemića", kaže on bijesno. "Trebala bi me mrziti. Iznevjerio sam te."

"Koliko me voliš?" uzvraćam mu pitanjem. Uzimam njegove ruke u svoje i

prinosim ih svojem srcu. Osjećam kako je zadržao dah, čim sam ga dotaknula.

Zastao je i pogledao me.

"Više od života, znaš to."

"Kad bi tome trebao odrediti cijenu?"

"Kraljevski otkup. Cijelo bogatstvo."

"Onda, mužu moj, uzmi u obzir da smo povoljno prošli jer nas naš brak košta

samo tisuću funti."

Lice mu se razvedrilo. "Jacquetta, ti si moja radost. Vrijediš desetke tisuća."

"Onda spakiraj svoje stvari jer već danas poslijepodne odlazimo s dvora", rekoh.

"Danas popodne? Zar želiš da pobjegnemo kako ne bismo bili osramoćeni?"

"Želim da već večeras budemo u tvojem domu."

On trenutak oklijeva, a tada mu se licem razlio osmijeh kad je shvatio što

govorim. "Provest ćemo prvu noć kao vjenčani par? Otići ćemo u našu spavaću

sobu kao muž i žena? A sutra ćemo zajedno otići na doručak? Ah, Jacquetta, ovo

je početak svega." Pognuo je glavu i poljubio mi ruke. "Volim te", ponovi on. "I

molim Boga da uvijek misliš kako si dobila dobru pogodbu za naših tisuću funti."

Pompea

-124-

G R A F T O N , N O R T H A M P T O N S H I R E ,

J E S E N 1 4 3 6 . — 1 4 3 9 .

Doista mislim da je pogodba dobra. Novac za kaznu skupili smo tako što smo ga

posudili davši u zalog moje posjede, a onda smo još malo posudili da od grofa

Suffolka kupimo kuću u Graftonu. Unatoč svojem prepredenom podsmjehivanju

on je ne odbija prodati osramoćenoj vojvotkinji i njezinu mužu. Želi naše

prijateljstvo kako bismo mu bili saveznici ovdje na selu kad jednoga dana stekne

moć na dvoru. Richard odlazi u Calais i priprema garnizon za opsadu, dok moj

rođak, nevjerni burgundski vojvoda, kreće u rat protiv svojih nekadašnjih

saveznika. Veliki engleski lordovi, grof od Mortmaina i vojvoda od Yorka, dignuli

su se u obranu svoje zemlje, a Richard za njih drži Calais. Naposljetku je

Humphrey, vojvoda od Gloucestera, otplovio u Calais i zadobio pohvale što je

spasio grad, iako je, kako naglašava moj muž, opsada već bila razbijena kad je

kraljev stric stigao sa svojim ljudima noseći svoj ratni stijeg.

Ne brinem se. Za Richardovu hrabrost saznala je cijela Engleska i nitko ne može

posumnjati u njegovu cast. Doživio je opsadu i nekoliko napada prošavši bez

ogrebotine i onda se kao junak vratio u Englesku. Svoje prvo dijete, za koje sam

unaprijed znala da će biti kći, rodila sam bez teškoća u svibnju kad su se živice

zabijelile od cvjetova, a kosovi pjevali u sumrak, tog prvog proljeća u ovoj

domovini. Sljedeće je godine stigao naš sin i nasljednik.

Nazvali smo ga Lewis, a ja otkrivam kako sam očarana time što imam sina,

svojega sina. Ima vrlo svijetlu kosu, gotovo srebrnu, ali oči su mu tamne kao

noćno nebo. Primalja koja mi je pomogla pri tom drugom porodu rekla je da sve

bebe imaju plave oči i da im se boja kose i očiju može promijeniti; ali zbog tih

osobina meni on izgleda poput dječaka koji je napola vilenjak. Njegova sestrica

još spava u kolijevci od trešnjina drveta, koja pripada obitelji Woodville. Katkad

ih noću stavljam zajedno u nju, jedno pokraj drugoga u njihovim čvrstim

povojima9, kao da su lijepe lutkice.

Richard sa zadovoljstvom govori da sam žena koja je zaboravila na to da je

supruga i ljubavnica i da je on jadan zanemareni muž. No on se šali i uživa u

ljepoti naše kćerkice i tomu kako je naš sin snažan i lijepo napreduje. Iduće

godine rađam mu sestricu, moju Anne, a dok sam bila u trudničkim odajama

Pompea

-125-

odvojena od svijeta, moj je punac obolio od vrućice i umro. Utješno je što je

poživio dovoljno dugo da sazna kako nam je kralj oprostio i pozvao nas natrag na

dvor. S dvogodišnjom kćeri i jednogodišnjim sinom, te s novorođenim djetetom

još u kolijevci, nisam baš vesela što moramo putovati.

"Ako ostanemo živjeti na selu, nikad nećemo zaraditi dovoljno novca da

otplatimo dugove", savjetuje mi muž. "Imam najdeblje krave i najbolje ovce u

Northamptonshireu, ali kunem ti se, Jacquetta, živjet ćemo i umrijeti u

dugovima. Udala si se za siromaha i trebala bi biti sretna što te ne tjeram da

prosiš hodajući naokolo samo u podsuknjama."

Mahnula sam prema njemu s kraljevim pismom. "Nije točno. Jer vidiš,

zapovjeđeno nam je da za Uskrs dođemo na dvor, ali imam ovdje i drugo pismo u

kojem me kraljev dvorski upravitelj pita imamo li dovoljno soba za kralja koji bi

odsjeo kod nas kad se u ljeto bude selio iz jedne palače u drugu.10 "

Richard se lecnuo. "Dobri Bože, ne, ne možemo primiti cijeli dvor. A sigurno ne

možemo ni nahraniti tolike ljude. Zar je dvorski upravitelj poludio? Sto oni misle,

kakvu kuću imamo?"

"Pisat ću i reći da nemamo nego skromnu kuću, a kad za Uskrs odemo na dvor

pobrinut ću se da to svi saznaju."

"Ali zar ti neće biti drago što ideš u London?" upita me on. "Možeš kupiti novu

odjeću, cipele i svakakve lijepe stvari. Zar ti ne nedostaje dvor i sav taj svijet?"

Zaobišla sam stol i stala iza njegove stolice, nagnula se i prislonila svoj obraz uz

njegov. "Bit će mi drago opet biti na dvoru, jer kralj je izvor svega bogatstva i

pokroviteljske zaštite, a ja imam dvije lijepe kćeri koje će se jednoga dana morati

dobro udati. Ti si previše dobar vitez da bi provodio vrijeme uzgajajući stoku, a

kralj neće imati odanijeg savjetnika od tebe. Znam da će htjeti da opet odeš u

Calais. Ali ne, sretna sam ovdje s tobom i otići ćemo samo nakratko i opet se

vratiti kući, zar ne? Nećemo postati dvorani i provoditi ondje sve svoje vrijeme?"

"Ja sam vlastelin od Graftona, a ti si moja gospa", izjavi moj suprug. "Uništila nas

je požuda, do grla smo u dugovima i živimo na selu. Tu i pripadamo, među

životinje koje se pare i nemaju novca. One su nam društveni sloj kojem

pripadamo. Tu i trebamo biti."

Pompea

-126-

L O N D O N , L J E T O

1 4 4 1 .

Govorila sam istinu kad sam rekla da sam sretna u Graftonu, ali srce mi je

poskočilo od neprimjerene radosti kad je kralj poslao po nas kraljevski brod da

nas poveze niz rijeku i kad sam ugledala tornjeve dvorca Greenwich i novu palaču

Bella Court, koju je sagradio vojvoda od Gloucestera. Tako je lijepa i otmjena da

ne mogu a da se ne divim dok joj se približavam opet kao jedna od najvećih dama

u zemlji i miljenica dvora. Brod plovi rijekom dok bubnjari daju ritam veslačima,

koji onda podižu vesla do ramena dok na molu mornari u livrejama hvataju užad

i privlače brod da pristane.

Silazim niz most, a tada podižem pogled i ugledam kraljevsku povorku koja hoda

uz rijeku i sada nam se polako približava da nas pozdravi. Ispred svih nalazi se

kralj, ali to više nije dječak-kralj; sada je to mladić koji će uskoro napuniti

dvadeset godina, prilazi nam sigurno i odlučno i ljubi me kao rođakinju u oba

obraza, a mojem mužu pruža ruku. Vidim kako se njegova pratnja iznenadila

zbog tog srdačnog dočeka, a onda i svi oni moraju prići bliže. Prvi je vojvoda

Humphrey od Gloucestera, moj bivši djever za kojega je moj prvi suprug rekao da

bi ga trebalo nadzirati, a iza njega dolazi vojvotkinja Eleanor. Polako hoda prema

molu, žena je to koja uživa u vlastitoj ljepoti i isprva vidim samo bljesak njezine

taštine, ali onda je opet malo bolje pogledam. U stopu je prati veliki crni pas,

golema životinja, mastif ili neka vrsta psa za pseće borbe. Onog trenutka kad sam

ga ugledala gotovo da sam frknula, kao što bi učinila mačka, kojoj bi se

nakostriješila i dlaka, a oči potamnjele. Toliko me smeo taj ružan pas da sam

pustila vojvodu da mi uzme ruku, poljubi me u obraz i šapne nešto na uho a da

nisam čula nijednu riječ koju je izgovorio. Kad se njegova dama, vojvotkinja

Eleanor, približila, shvatila sam da buljim u nju, a kad je zakoračila naprijed da

me poljubi, trznula sam se na njezin dodir kao da zaudara na slinu nekog

ostarjelog psa za borbe. Moram se prisiliti da zakoračim u njezin hladan zagrljaj,

da se smiješim kao što se i ona smiješi, bez topline. Tek kad me pustila iz

zagrljaja i kad sam zakoračila unatrag, vidjela sam da uz nju ne stoji nikakav pas,

da ga uopće nije bilo. Imala sam tračak vizije s drugog svijeta, a sad znam i u sebi

drhtim od jeze, da će jednoga dana neki crni pas trčati uz kamene stube u

hladnom dvorcu i zavijati pred njezinim vratima.

Pompea

-127-

*

Kako mjeseci prolaze vidim da se s pravom bojim vojvotkinje. Ona je posvuda na

dvoru, prva je dama u zemlji, kraljica po svemu osim po imenu. Dok je dvor

boravio u Westminsterskoj palači živjela je u kraljičinim odajama i nosila

kraljevski nakit. Kad je kralj u nekoj povorci, ona mu je odmah za petama.

Odnosi se prema njemu s nekom sladunjavom intimnošću, stalno polaže svoju

ruku na njegovu nadlakticu i šapće mu na uho. Samo ih njegova aura nevinosti

štiti od toga da ih ljudi ne doživljavaju kao urotnike ili nešto još gore. Kao

udovica kraljeva brata neizbježno sam u njezinoj blizini, a znam da ne voli kad

nas ljudi uspoređuju. Kad odlazimo na večeru hodam iza nje, tijekom dana

sjedim s njezinim damama, a ona se prema meni ponaša s prezirom jer vjeruje da

sam žena koja je uludo potrošila vrijednost vlastite mladosti i ljepote u zamjenu

za ljubav.

"Možete li zamisliti da ste vojvotkinja u kraljevskoj obitelji i da se spustite tako

nisko udajom za paža iz svojeg kućanstva?" čula sam je kako kroza zube šapće

jednoj od svojih dama dok sam šila u njezinim odajama. "Koja bi žena učinila

takvo što?"

Podignula sam pogled. "Žena koja bi upoznala najboljeg od svih muškaraca. Vaša

Milosti", odgovorila sam. "Ne kajem se i nimalo ne sumnjam u svojega supruga

koji mi ljubav uzvraća ljubavlju, a odanost vjernošću."

Ovo je udarac za nju, jer kao nekadašnja ljubavnica koja je postala supruga uvijek

s bojazni pazi neće li se pojaviti nova ljubavnica i možda ponoviti trik i prijevaru

na isti način na koji je i ona prevarila groficu koja joj je bila prijateljica.

"To nije ono što bih ja odabrala", kaže ona blaže. "Nije to odluka koju bi jedna

plemkinja, misleći na dobrobit svoje obitelji, ikada donijela."

Pognula sam glavu. "Znam to", kažem. "Ali u to vrijeme nisam mislila na svoju

obitelj. Mislila sam na sebe."

Na Ivanjsku noć pojavila se u Londonu u pratnji lordova i plemića u njezinoj

milosti i to tako grandiozno poput neke princeze koja je došla u posjet. Kao jedna

od dama na dvoru hodam u njezinoj povorci i tako uspijevam čuti, dok procesija

prolazi zavojitim ulicama, ne baš laskave primjedbe građana Londona. Volim

Londonce još odonda kad sam i sama počasno ušla u grad i znam da ih je lako

Pompea

-128-

očarati osmijehom, ali i podjednako lako uvrijediti bilo kakvim znakom taštine.

Smiju se vojvotkinji zbog njezine velike pratnje iako skidaju kape s glave dok ona

prolazi, a onda njima prikrivaju podsmijeh na licima. Ali kad je ona prošla, meni

kliču i pozdravljaju me. Sviđa im se činjenica što sam se iz ljubavi udala za jednog

Engleza. Žene s prozora dobacuju poljupce mojem suprugu koji je poznat po

svojem privlačnom izgledu, a na raskrižjima meni, lijepoj vojvotkinji, muškarci

dobacuju lascivne primjedbe, govoreći mi to da bih, kad mi se već Englezi toliko

sviđaju, mogla probati i kojeg Londonca ako se zaželim promjene.

Građani Londona nisu jedini koji ne vole vojvotkinju Eleanor. Ni kardinal

Beaufort nije joj baš veliki prijatelj; a on je opasan čovjek i nije ga dobro imati za

neprijatelja. Ona ne mari za to hoće li ga uvrijediti ili ne; udana je za nasljednika

prijestolja i on ništa ne može učiniti da tu bilo što promijeni. I doista, mislim da

se ona poigrava vatrom kad je o njemu riječ, kao da silom želi izazvati sukob

kako bi se jednom zauvijek odlučilo tko će upravljati kraljem. Kraljevstvo se dijeli

na one koji podržavaju vojvodu i one koji su na strani kardinala; sve će uskoro

kulminirati. U ovoj trijumfalnoj povorci kroz London, vojvotkinja javno pokazuje

kako smatra da je nadmoćna.

Kardinalov odgovor ubrzo stiže. Već iduće večeri, dok smo Richard i ja večerali

za njezinim stolom u taverni King’s Head u Ulici Cheap, došao je njezin

komornik i nešto joj šapnuo na uho. Vidim da je problijedjela, pogledala me kao

da će nešto reći, a onda je mahnula rukom da odnesu jelo ispred nje, ustala od

stola a da nikome nije uputila nijednu riječ, i izašla iz prostorije. Mi ostali počeli

smo se pogledavati, njezina dvorska dama ustala je da pođe za njom, ali oklijeva.

Richard sjedi medu gospodom, ali kimnuo mi je da ostanem sjediti na svojem

mjestu, a on je tiho izašao iz sobe. Za nekoliko trenutaka tišinu nastalu uslijed

šoka zamijenilo je brujanje nagađanja, a kad se Richard vratio, nasmiješio se

svakoj od mojih susjeda koje sjede do mene kao da nas želi ispričati, uzeo me za

ruku i izveo iz prostorije.

Vani mi je prebacio ogrtač preko ramena. "Vraćamo se u Westminster", reče on.

"Ne želimo da nas više viđaju u vojvotkinjinu društvu."

"Što se dogodilo?" pitam dok čvrsto pridržavam vezice ogrtača i dok me on

požuruje da što brže hodam ulicama. Preskočili smo smrdljiv jarak s vodom na

sredini jedne uličice, a onda mi je pomogao sići klizavim stubama do rijeke.

Pompea

-129-

Zazviždao je i odmah se približio plitki čamac na vesla koji je čekao. Richard mi

je pomogao da se smjestim na pramcu. "Kreni", reče on preko ramena veslaču.

"Do Westminsterskih stuba."

"Što se događa?" šapnem.

Nagnuo se prema meni tako da ni lađar, koji snažno vesla, ništa ne može čuti.

"Uhitili su vojvotkinjina pisara i kapelana."

"Zašto?"

"Zbog prizivanja duhova, astronomije, gatanja ili nečega takvog. Čuo sam samo

glasine, ali i to mi je dovoljno da znam kako želim da budeš što dalje od toga."

"Ja?"

"Ona čita knjige o alkemiji, suprug joj je zaposlio liječnike, za nju govore da ga je

zavela ljubavnim napitcima, druži se s učenim ljudima, s onima koji proučavaju

znanost i magiju, a osim toga ona je i vojvotkinja u kraljevskoj obitelji. Zvuči li ti

to kao opis nekoga koga i sama poznaješ?"

"Ja?" Zadrhtala sam dok vesla tiho uranjaju u hladnu vodu, a lađar usmjerava

čamac prema stubama.

"Ti", reče Richard tiho. "Jesi li upoznala Rogera Bolingbrokea, znanstvenika s

Oxforda? On radi u njezinu kućanstvu."

Razmišljam na tren. "Poznavao ga je moj pokojni muž, zar ne?

Nije li jedanput došao i u Penshurst? Nije li on donio kartu geomantičnih figura*

i upoznao mojega muža s umijećem geomantije?"

Čamac je pristao uza stube kod Westminsterske palače pa je moj muž ispružio

ruku i pomogao mi da se popnem uza drvene stube do mola. Prišao nam je sluga

s bakljom i osvijetlio nam put kroz vrtove do stražnjeg, riječnog ulaza u palaču.

"Uhićen je", reče Richard.

"Zbog čega?"

"Ne znam. Ostavit ću te u našim odajama, a onda idem pokušati nešto saznati."

Zastala sam pod polukružnim svodom ulaza i uhvatila ga za hladne ruke. "Čega

se bojiš?"

Pompea

-130-

"Još ničega", reče on neuvjerljivo, a onda me uzme za ruku i povede u palaču.

Richard se vratio usred noći i rekao mi da nitko ne zna što se događa. Uhićena su

trojica muškaraca iz vojvotkinjina kućanstva: ljudi koje poznajem, koje

svakodnevno pozdravljam i viđam. To su učenjak Roger Bolingbroke, koji nas je

došao posjetiti u Penshurstu, zatim vojvotkinjin kapelan koji je i preda mnom

desetak puta služio misu te jedan od kanonika iz kapele sv. Stjepana upravo iz

ove palače. Optuženi su za crtanje horoskopske karte za Eleanor. Karta je

pronađena i govori se da su njome protekli smrt mladoga kralja te da će

vojvotkinja naslijediti prijestolje.

"Jesi li ikada vidjela kraljev horoskop?" upita me muž kratko. "Napustio je palaču

i otišao u Sheen u pratnji najbližih ljudi iz svojega vijeća. Nama je zapovjeđeno

da ostanemo ovdje. Svi smo pod sumnjom, a on mrzi takve stvari, užasavaju ga.

Njegovo će vijeće doći ovamo i ispitivat će neke ljude. Možda pozovu i nas. Moj

gospodar Bedford nikada ti nije pokazao kraljev horoskop, zar ne?"

"Znaš da ih je crtao za svakoga", kažem tiho. "Sjećaš se naprave koja je visjela

iznad karte Francuske, a koja je pokazivala položaj zvijezda? Koristio se njome da

prikaže zvijezde u trenutku nečijeg rođenja. Meni je nacrtao horoskopsku kartu. I

sebi. Vjerojatno i jednu za tebe. Svakako je to učinio i za kralja."

"Ali gdje su sve te horoskopske karte?" upita moj suprug nervozno. "Gdje se sada

nalaze?"

"Dala sam ih vojvodi Gloucesteru." Polako mi je postalo jasno koliko je sve

užasno. "Ah, Richarde! Sve karte i mape dala sam vojvodi Humphreyju. Rekao je

da ga to zanima. Sačuvala sam samo knjige, one koje imamo kod kuće. Moj mi je

suprug ostavio knjige, a svu opremu i naprave dala sam vojvodi." Osjećam okus

krvi u ustima i shvaćam da sam izgrizla usnicu. Prstom sam dotaknula rasječenu

kožu i mjesto koje me peče. "Misliš li da je vojvotkinja uzela kraljevu

horoskopsku kartu? Možda se poslužila njome? Hoće li me povezati s optužbama

protiv nje, s obzirom na to da sam njezinu suprugu dala kraljevu kartu?"

"Moguće je", bilo je sve što je rekao.

*

Čekamo. Ljetno sunce prži grad svom snagom i čujemo da se u siromašnijim

Pompea

-131-

četvrtima pojavila kuga, tamo u blizini smrdljive rijeke. Nepodnošljivo je vruće.

Želim otići kući u Grafton svojoj djeci, ali kralj je svima zapovjedio da moraju

ostati na dvoru. Nitko ne smije napustiti London i sve podsjeća na lonac u kojem

će zavreti voda. Dok užareni zrak pritišće grad poput poklopca na velikom kotlu,

kralj strepeći čeka da njegovo vijeće razotkrije urotu protiv njega. On je mladić

koji ne može tolerirati opoziciju, jer to izravno ugrožava njegov osjećaj

samosvijesti. Odgojili su ga dvorani i ulizice i on ne može podnijeti pomisao da

ga netko ne voli. Kad pomisli na to da bi netko mogao iskoristiti mračne sile

protiv njega ispuni ga užas, a to nikome ne može priznati. Ljudi koji ga okružuju

počeli su se bojati za njega, ali počeli su se bojati i za svoju sigurnost. Nitko ne

zna što bi učeni čovjek poput Rogera Bolingbrokea mogao učiniti kad bi poželio

nekome nanijeti zlo. A ako ga je vojvotkinja povezala s drugim isto tako

sposobnim ljudima, možda su oni stvorili neku urotu protiv kralja s ciljem da ga

dovedu u smrtonosnu opasnost. Što ako upravo sada njegovim žilama putuje

neki nepoznati i tajnoviti užas? Što ako se kralj razbije poput staklene čaše ili se

rastopi poput voska?

Vojvotkinja se pojavila za povišenim stolom u blagovaonici Westminsterske

palače, ali sjedi sama. Lice joj je vedro i smiješi se, njezino samopouzdanje

naizgled nije narušeno. U zagušljivoj dvorani, u koju iz kuhinja poput vrućeg

daha dolazi miris pečena mesa, ona izgleda svježe i smireno. Njezin je suprug uz

kralja u palači Sheen i pokušava umiriti mladića, pokušava kontrirati svemu što

kaže njegov ujak kardinal. Kralju se zaklinje da je istina kako je svačiji miljenik,

da ga svi vole, zaklinje se životom da nikad nije vidio njegov horoskop, da je

njegovo zanimanje za alkemiju samo u svrhu služenja kralju, da su ljekovite trave

u Penshurstu već bile zasađene prema zvjezdanom rasporedu kad se on ondje

doselio. On ne zna tko ih je posadio, možda prethodni vlasnik? Sjedim s

dvorskim damama u vojvotkinjinim odajama i šijem košulje za sirotinju, ništa ne

govorim pa čak ni kad se vojvotkinja iznenada nečemu nasmijala i izjavila da ne

zna što kralj tako dugo radi u palači Sheen, da bi već trebao doći u London pa da

svi krenemo u ljetne posjete dvorcima i maknemo se iz ovog užarenog grada.

"Vjerujem da će doći večeras", kažem.

Brzo je pogledala kroz prozor. "Trebao je ranije stići", reče ona. "Sad će ga

uhvatiti kiša. Sprema se velika oluja!"

Pompea

-132-

Iznenadna kiša nošena vjetrom natjera je da uzvikne. Nebo nad Londonom crno

je poput ugljena i čuje se grmljavina. Prozor štropoće od sve jačeg vjetra, a onda

ga jedan nalet ledenog vjetra naglo otvori. Netko je zavrištao kad je prozorsko

krilo lupilo u zid pa sam ustala, prišla prozoru, uhvatila zasun i zatvorila ga.

Trznula sam se jer je munja upravo proparala nebo nad gradom. Oluja se sve više

približava, već je nad kraljem koji se vraća u grad, a za nekoliko će se trenutaka

začuti i tuča što udara o okna, kao da netko baca kamenčiće. Jedna je žena

okrenula svoje blijedo lice prema vojvotkinji i uzviknula: "Oluja prati kralja! Rekli

ste da će se nad kraljem nadviti oluja."

Vojvotkinja jedva da je sluša, promatra me dok se borim s vjetrom na prozoru, a

onda joj te riječi — ta optužba — dopru do svijesti i ona pogleda ženu — bila

je to Elizabeth Flyte — i reče: "Ah, ne budi tako smiješna. Gledala sam u nebo.

Svatko je mogao vidjeti da će biti oluje."

Elizabeth ustane sa svoje stolice, nakloni se i reče: "Ispričajte me, moja gospo..."

"Kamo ideš?"

"Ispričajte me, moja gospo..."

"Ne možeš otići bez dopuštenja", reče vojvotkinja oštro. Ali žena je srušila stolicu

koliko se žurila prema vratima. Ustale su još dvije žene, nesigurne u to trebaju li

pobjeći ili ostati.

"Sjednite! Sjednite!" vrišti vojvotkinja. "Zapovijedam vam!"

Elizabeth silovito otvori vrata i pobjegne iz sobe, dok su dvije druge žene naglo

sjele na svoje stolice i brzo se prekrižile. U bljesku munje prizor je odjedanput

izgledao sumoran i hladan. Vojvotkinja Eleanor okrene se prema meni. Lice joj je

ispijeno i blijedo. "Za Boga miloga, samo sam pogledala u nebo i vidjela da dolazi

oluja. Nema potrebe za svim ovim. Jednostavno sam vidjela da će biti kiše i to je

sve."

"Znam", kažem. "Znam da je to sve."

*

Za pola sata svi su prozori i vrata u palači zatvoreni, a vjetar koji puše nazvan je

vještičjim jer navodno s kišom donosi i smrt. Još istoga dana mladi je kralj

Pompea

-133-

objavio da zabranjuje svojoj strini vojvotkinji da se pojavi pred njim. Oksfordski

znanstvenik, prijatelj mojega prvoga supruga, koji nas je posjetio u Penshurstu,

ispitan je pred kraljevim vijećem. Priznao je herezu i bavljenje magijom. Izložili

su ga javno kao kakvog medvjeda kojeg se može bockati i izazivati. Jadni Roger

Bolingbroke, koji se cijeloga života bavio znanošću, učeni čovjek s velikom

ljubavi prema tajnama koje kriju ovaj svijet i zvijezde, postavljen je na neku vrstu

pozornice, slične stratištu, pred križem sv. Petra u Londonu. Pred njim je

odslužena misa s propovijedi protiv svih vještica i čarobnjaka, negromanata11 i

heretika koji su prijetnja kraljevu životu i njegovu miru, koji se doseljavaju u ovaj

zatrovani grad, koji traže dopuštenje da uđu u kraljeve luke, koji se skrivaju po

selima i čine zlodjela, velika i mala. Objavljeno je da ima tisuće zlih muškaraca i

žena, koji se bave crnom magijom kako bi naškodili kralju. To su: travari, mudre

žene, lašci, heretici, ubojice. Kralj zna da su oni negdje vani i da se u tisućama

udružuju s ciljem urote protiv njega. A sad je uvjeren da je urotu otkrio u samom

srcu dvora, usred svoje opasno ambiciozne obitelji.

Svi u koloni prolazimo pokraj Bolingbrokea, kružimo oko njega i gledamo

njegovu sramotu kao da je on neka životinja koju su doveli s afričkih obala, neka

nova vrsta zvijeri. Pogled mu je spušten da ne vidi oduševljena lica i da ne mora

gledati svoje nekadašnje prijatelje. Čovjek koji je cijeli život proveo proučavajući

knjige, razmišljajući o skladu prirodnoga svijeta, sad sjedi na šareno obojenoj

stolici s papirnatom krunom na glavi, okružen svojom opremom i knjigama kao

da je dvorska luda. Ploču za geomantiju položili su na do ispred njegovih nogu

zajedno s kompletom posebno izrezbarenih svijeća. Tu su i neke karte s

položajima planeta i horoskop koji je navodno nacrtao za vojvotkinju, na njezin

zahtjev. Tu je i njegov mali model zemlje s planetima koji kruže oko nje. Zatim

mjedeni kalupi za lijevanje figurica, kotao za miješanje tekućina i plitki pladnjevi

za topljenje voska i pravljenje parfema iz cvijeća. Najgore od svega, podno nogu

nalazi mu se strašna voštana figurica nalik na pobačenog zeca.

Ustuknula sam kad sam to ugledala, ali Richard me snažnom rukom obujmio oko

struka. "Ne gledaj u to", rekao mi je.

Skrenula sam pogled. "Što je to?"

"Voštani prikaz kralja. Trebao je na glavi imati malu krunu. Ona zlatna nit je

žezlo, a kuglica je kraljevska jabuka."

Pompea

-134-

Lice je izobličeno, stopala nisu potpuno oblikovana. Vidim naznaku plašta i

točkice koje bi trebale označavati krzno hermelina, ali glava se gotovo rastopila.

"Što su napravili toj figurici?"

"Zagrijali su je pred vatrom tako da se rastopi i vosak počne teći. To znači da će

na isti način i kralja ostavljati snaga. Htjeli su ga uništiti rastapanjem voštane

figurice."

Zadrhtala sam. "Možemo li sada otići?"

"Ne", reče on. "Moramo biti ovdje da pokažemo kako smo zgroženi tim

zločinima."

"Ja jesam zgrožena. Toliko se gnušam da želim otići."

"Drži glavu uspravno. Nastavi hodati. Upravo tebe, više od svih

ovdje prisutnih, ljudi moraju vidjeti kao neprijateljicu ovakve vrste posla."

"Mene najviše?" pitam dok u meni plamti vatra. "Ovo je toliku odvratno da mi je

zlo."

"Kažu da je vojvotkinja Eleanor postigla to da se vojvoda vjenčanjom tako što mu

je dala ljubavni napitak i poslije joj se nije mogao oduprijeti. Govore da si i ti kao

djevojka učinila isto i da je moj gospodar vojvoda bio čovjek slomljena srca nakon

gubitka svoje supruge Anne."

Zadrhtala sam i skrenula pogled s rastopljene voštane lutkice. "Richarde..."

"Ja ču te čuvati", zaklinje se on. "Moja si gospa i moja ljubav. Čuvat ću te,

Jacquetta. Nikad se neće dogoditi to da me tražiš i shvatiš da sam otišao."

*

Vratili smo se s Bolingbrokeova sramoćenja i zatekli vojvotkinjine odaje prazne.

Vrata su njezine dnevne sobe otvorena, odjeća joj je razbacana, ormarići

pretraženi, nedostaju kutije s njezinim nakitom, a i ona je nestala.

"Gdje je vojvotkinja?" moj suprug odlučno upita njezinu sluškinju.

Odmahnula je glavom i ne prestaje plakati. "Nema je."

"Kamo je otišla?"

Pompea

-135-

"Otišla je", sve je što može reći.

"Bože, oslobodi nas, ovo je dijete idiot", obrecne se Richard. "Ti je pitaj."

Uhvatila sam je za ramena. "Ellie, reci mi, jesu li uhitili Njezinu Milost?"

Kratko mi se naklonila. "Pobjegla je, Vaša Milosti. Pobjegla je u svetište. Rekla je

da će je ubiti kako bi kaznili njezina supruga, rekla je da ga žele uništiti preko

nje. Kaže da je to sve zla urota protiv njega, koja će i za nju značiti propast. Kaže

da će ih kardinal Beaufort oboje pregaziti."

Okrenula sam se prema suprugu. "U svetište?"

Lice mu je smrknuto. "Da, ali pogriješila je. To je neće spasiti."

"Nitko ne može reći da je vještica ako se skriva na svetom tlu i traži sigurnost od

Crkve."

"Onda će je optužiti da je heretik", reče on. "Crkva ne može zaštititi jednog

heretika. I zato ako je zatražila zaštitu svetišta, optužit će je za herezu; samo je

tako mogu istjerati van. A prije toga mogu je okriviti i za proricanje budućnosti.

Sad će je optužiti i za herezu. A hereza je gori zločin od proricanja budućnosti.

Dovela se u lošiji položaj."

"Muški zakoni ženu uvijek dovode u loš položaj!" uzviknula sam bijesno.

Richard nije ništa rekao.

"Možda bismo trebali otići odavde?" pitam ga vrlo tiho. "Možemo li se vratiti kući

u Grafton?" Osvrćem se po raskopanoj sobi. "Ovdje se ne osjećam sigurno.

Možemo li otići?"

Napravio je grimasu. "Sad ne možemo. Izgledat će kao priznanje krivnje ako

odemo, kao što njezino skrivanje u svetištu izgleda kao priznanje krivnje. Mislim

da je bolje da ostanemo ovdje. Tu bar možemo naći brod koji će nas odvesti u

Flandriju, ako bude potrebno."

"Ne mogu ostaviti djecu!"

On ne obraća pozornost na mene. "Bože, kako želim da je tvoj otac još živ. Tada

bi ga mogla otići posjetiti." Stisnuo mi je ruku. "Ostani ovdje. Ja ću otići do

Williama de la Polea, vojvode od Suffolka. On će mi reći što se događa u vijeću."

"A što da radim?"

Pompea

-136-

"Čekaj ovdje", reče on mrko. "Otvori ove sobe i ponašaj se kao da su tvoje.

Ponašaj se kao da je sve u redu. Sada si ti prva dama kraljevstva, jedina preostala

vojvotkinja. Zapovjedi dvorskim damama da sve pospreme, a onda neka sjednu

tu i šiju s tobom, a jedna neka čita naglas iz Biblije. Večeras otiđi u kapelicu.

Pokazuj svoju nevinost."

"Ali ja jesam nevina", kažem.

Lice mu je ozbiljno. "Ne sumnjam da će i ona reći isto."

*

Nije rekla isto. Pred nju su doveli Rogera Bolingbrokea s horoskopom koji je

naručila da joj izradi, s magijskim instrumentima koji su alat njegova zanata, a to

je istraživanje nepoznatih područja. Donijeli su i izobličeni komad voska za koji

kažu da je rastopljeni prikaz kralja, a ona je priznala da se bavila vraćanjem i da

je tako zgriješila protiv crkve. Priznala je da se "dugo bavila čarolijama s

vješticom iz Eyea". Tada su joj rekli da je vještica iz Eyea u zatvoru od one večeri

kad se podignuo vještičji vjetar.

"Tko je vještica iz Eyea?" upitam šapatom Richarda kasno te večeri kad su oko

nas već navukli zavjese na krevetu.

"Margery Jourdemayne", reče on čela naborana od brige. "Neka vještica koju su

već jednom prije uhitili zbog njezinih zločina. Dolazi iz sela Eye. Crkvi je poznata

kao vještica, svi je znaju kao vješticu."

Od užasa mi je zastao dah.

Pogledao me. "Za ljubav Božju, nemoj mi reći da je poznaješ."

"Ne kao vješticu."

Nakratko je zatvorio oči od užasa. "Što znaš o njoj?"

"Nikada nisam ništa radila s njom osim što sam proučavala neko ljekovito bilje,

kako mi je zapovjedio moj bivši suprug. Kunem ti se da je tako, a zaklet ću se i

pred sudom. Nikad s njom nisam radila ništa osim što sam proučavala ljekovito

bilje, a ona je u Penshurstu sa mnom zasadila vrt sa začinskim biljem i rekla mi

kada biljke moram ubrati, a kada ih sijati. Nisam znala da je vještica."

Pompea

-137-

"Je li ti moj gospodar zapovjedio da je primiš?"

"Da, da."

"Imaš li to s njegovim pečatom? Je li ti napisao tu zapovijed?"

Odmahnula sam glavom. "Samo ju je poslao k meni. I ti si je vidio. Onom

prilikom u dvorištu pred stajama kad si došao s porukom iz Luksemburga, a ona

je odlazila na seoskim kolima."

Richard je čvrsto stegnuo šake. "Mogu se zakleti da je moj gospodar zapovjedio

da ti ona mora služiti... ali ovo nije dobro, nije dobro. No možda to možemo

prebroditi. Možda to nitko neće spomenuti, ako je bila riječ samo o kuhinjskom

vrtu. Barem se nisi s njom više savjetovala. Nisi je nikad pozvala da ti dođe..."

Pogledala sam u stranu.

Zastenjao je. "Ne. O, ne. Reci mi, Jacquetta."

"Uzimala sam tinkturu da spriječim dolazak djeteta. Znao si to."

"Trave? To je bio njezin recept?"

Potvrdno kimnem glavom.

"Nisi nikome rekla?"

"Nikome osim tebi."

"Onda nitko neće znati. Je li ti još nešto pripremila?"

"Kasnije... napitak da dobijem dijete."

Zašutio je jer je shvatio da je to bilo začeće naše kćeri Elizabeth, djeteta zbog

kojega se morao oženiti. "Blagi Bože, Jacquetta..." Odbacio je pokrivače, ustao iz

kreveta, razmaknuo zavjese i prišao kaminu. To je prvi put da se ljuti na mene.

Udario je stup kreveta šakom kao da se želi potući s cijelim svijetom. Sjela sam

uspravno, privukla pokrivače do ramena osjećajući kako mi srce ludo udara od

straha pred njegovim bijesom.

"Željela sam dijete i željela sam tebe", kažem nesigurno. "Voljela sam te i htjela

sam da se vjenčamo. Ali nisam se poslužila nikakvom čarolijom da bih to dobila.

Koristila sam ljekovite trave; ne vraćanje."

Protrljao je glavu od čega mu je kosa ostala stršati u zraku. Kao da su te nijanse

Pompea

-138-

previše za njega da ih shvati. "Stvorila si naše dijete pomoću vještičjeg napitka?

Našu kćer Elizabeth?"

"Ljekovite trave", uporno ponavljam. "Trave od travarice. Zašto ne?"

Bijesno me je pogledao. "Zato što ne želim da dijete dođe na svijet pomoću

pregršt trava koje je skupila neka stara vještica!"

"Ona nije neka stara vještica, dobra je žena, a mi imamo lijepo dijete. Sa svojim

strahovima podjednako si loš kao i ovaj lov na vještice. Stvorili smo prekrasno

dijete. Nemoj nam sad željeti zlo!"

"Zaboga." Podignuo je glas. "Ne bojim se ničega drugog osim toga da si bila

povezana s najozloglašenijom vješticom u Engleskoj, koja je pokušavala ubiti

našega kralja!"

"Nije! Ona to ne bi učinila!" uzvratila sam mu vikanjem. "Ona to nikad ne bi

učinila!"

"Optužena je."

"Ali nisam ja to učinila!"

"Učinio je lord vrhovni sudac! A budu li tražili njezine ortake, naći će tebe, još

jednu vojvotkinju iz kraljevske obitelji, još jednu ženu koja je nešto petljala na

području nepoznatog, još jednu ženu koja može prizvati oluju ili uhvatiti

jednoroga."

"Nisam! Nisam!" Briznula sam u plač. "Znaš da nisam. Znaš da ništa ne činim.

Richarde, ne govori takve stvari. Ne optužuj me. Ti od svih ljudi!"

Bijes ga je napustio čim je vidio moje suze. Brzo je prešao preko sobe, sjeo uz

mene i privinuo me na svoje rame. "Ne optužujem te, moja ljubavi. Znam. Znam

da ti nikada ne bi ništa učinila da nekome naudiš. Šššš, oprosti. Ne treba te ni za

što kriviti."

"Ne mogu si pomoći ako predvidim neke događaje."

"Znam da tu ništa ne možeš."

"A ti najbolje od svih ljudi znaš da me je moj gospodar iz dana u dan dovodio

pred vidovnjačko zrcalo, a ja sam vidjela samo jednu bitku na snijegu i kraljicu...

neku kraljicu... s konjem potkovanim naopako. Rekao je da je to beskorisno.

Pompea

-139-

Rekao je da mu ništa ne mogu predvidjeti. Iznevjerila sam ga."

"Znam. Znam da se ne baviš magijom. Smiri se, ljubavi."

"Točno je da sam uzimala ljekovite biljke da dobijem Elizabeth, ali to je bilo sve.

Nikad ne bih magijom stvorila dijete. Nikada."

"Znam, ljubavi. Smiri se."

Šutim i dok plahtom brišem oči, on me pita; "Jacquetta, zna li itko osim tebe i nje

za taj recept koji ti je dala? Je li ju itko vidio s tobom u Penshurstu? Zna li itko s

dvora da je ona bila ondje?"

"Ne. Samo sluge i njezin sin."

"Onda ćemo se morati moliti da ona drži jezik za zubima i ne spominje te, pa čak

i ako je pošalju na lomaču."

"Lomaču?" upitam glupo.

Bez riječi kima glavom, a onda se vrati u krevet pokraj mene. Zajedno gledamo

vatru koja gori u kaminu. "Spalit će je kao vješticu", reče on bezizražajno. "A i

vojvotkinju."

Pompea

-140-

WESTMINSTERSKA PALAČA, LONDON, LISTOPAD 1 4 4 1 .

Vojvotkinju i vješticu izveli su pred sud i obje zajedno optužili za vradžbine i

izdaju. Vojvotkinja tvrdi da je gospodu Jourdemayne posjetila samo zbog

ljekovitih trava koje bi pospješile plodnost, a travarica joj je dala neki napitak i

rekla da će moći začeti dijete. Sjedim u stražnjem dijelu prostorije iza pohlepnih

gledatelja i znam da sam i ja učinila isto to.

Margery su već jedanput prije optužili za vraćanje pa je sad pitaju zašto je

nastavila s tim: s travama, izgovaranjem čarolija, čaranjem i predviđanjem

budućnosti. Ona gleda u canterburyjskog nadbiskupa Henryja Chichelea kao da

bi je on mogao razumjeti. "Ako imate oči, ne možete a da ne gledate", reče ona.

"Ljekovite trave rastu za mene, veo se nekad rastvori za mene. To je poseban dar,

mislila sam da mi ga je Bog dao."

Rukom je pokazao na voštanu lutku koja je ležala pred njim na stolu. "Ovdje je

riječ o najbogohulnijoj od svih čarolija, o pokušaju ubojstva pomazanog kralja.

Kako bi to moglo doći od Boga?"

"To je lutkica da bi se napravilo dijete", reče ona umorno. "Oblikovana je kao neki

velikaš. Vidite da ima hermelin i mač. Bila je to lutkica da se stvori lijepo i

talentirano dijete, koje bi bilo ukras svojoj zemlji i blago svoje obitelji."

Bez razmišljanja ruka mi se sama spustila na trbuh gdje raste novo dijete, za koje

se nadam da će biti ukras i veliko bogatstvo.

Gospođa Jourdemayne pogleda nadbiskupa. "Plašite sami sebe jednom lutkicom",

reče ona nepristojno. "Zar vi veliki ljudi nemate ništa bolje za raditi?"

Nadbiskup odmahne glavom. "Tišina", zapovijedi on.

Oni su već svi zaključili da je to prikaz kralja, lutka napravljena s ciljem da se

rastopi. Svi su zaključili da je vještica koju treba spaliti. Još jedanput gledam

najuglednije ljude kraljevstva kako svoju moć iskorištavaju da unište ženu koja

nije učinila ništa osim što je živjela onako kako joj je srce nalagalo i mislila

svojom glavom; ali ovo nije njihov tempo ni njihova vizija, a oni ne mogu

tolerirati nijednu drugu.

Pompea

-141-

*

Zbog toga će je ubiti. Odveli su je u Smithfield, na tržnicu mesa gdje nedužna

stoka iz okolice Londona dolazi da bude zaklana, a poput poslušnog janjeta koje

s povjerenjem dopušta da ga odvedu u krvlju zamazani tor, ona bez riječi odlazi

na lomaču. Potpalili su vatru ispod njezinih bosih nogu i ona umire u agoniji.

Roger Bolingbroke, koji je priznao i pokajao se, također nije naišao na milosrđe.

Javno su ga objesili i dok se ritao u zraku boreći se za dah, krvnik ga je uhvatio za

stopala i prerezao uže vrativši ga tako u život, a onda ga polegao na drveni okvir

na kojemu osuđenike dovlače na stratište i malo ga oživio; ali tada mu je razrezao

trbuh, izvukao crijeva i organe tako da je mogao vidjeti vlastito srce koje je još

pulsiralo i svoj drhtavi želudac, dok je iz njih curila krv. Onda su ga rasjekli na

četiri dijela, odrezali mu noge od kralježnice, ruke odvojili od ramena, a glavu s

užasnutim otvorenim očima poslali da se nabode na kolac Londonskog mosta

gdje će mu gavrani iskljuvati oči. Thomas Southwell, moj nekadašnji ispovjednik,

kanonik crkve sv. Stjepana, umro je od tuge u londonskom Toweru. Richard kaže

da su mu prijatelji potajice poslali otrov kako bi ga poštedjeli agonije koju je

prošao Bolingbroke. Vojvotkinjina pisara Johna Homea poslali su u zatvor, gdje

čeka oprost. A ponosna vojvotkinja prisiljena je na javnu pokoru.

Ženu koja je paradirala Londonom u zlatom protkanim haljinama s najmoćnijim

velikašima kraljevstva u svojoj pratnji, svukli su do najtanje lanene košulje i

poslali bosonogu i s upaljenom svijećom da hoda oko Westminstera dok su joj se

ljudi rugali i prstom upirali u nju, koja je jednom bila prva dama kraljevstva, a

sad je ponižena do kraja. Gledam je sa stuba velikog ulaza u Westminstersku

palaču dok prolazi pogleda uprta u hladno kamenje ispod svojih bosih nogu. Ne

podiže pogled prema meni i ženama koje su je nekoć trkom posluživale, a sada se

smiju i upiru u nju prstom; ne diže glavu, lijepa tamna kosa pada joj preko lica

kao veo kojim skriva svoju sramotu. Najmoćniji muškarci kraljevstva srozali su

jednu vojvotkinju i poslali je van da bude ruglo londonskom puku. Toliko je se

boje da su se izložili riziku i obeščastili jednu iz vlastitih redova. Toliko su

zabrinuti za vlastiti spas da su pomislili kako je moraju odbaciti. Njezin suprug,

kojega sada svi zovu "dobri" vojvoda Humphrey, izjavio je kako je bio namamljen

u brak njezinim čarolijama; brak je smjesta proglašen ništavnim. A ona,

kraljevska vojvotkinja, supruga nasljednika prijestolja, sad je osuđena vještica i

Pompea

-142-

hoda u podsuknjama; nijedan joj muškarac neće dati svoje ime i ostatak života

držat će je u tamnici.

Sjetila sam se vizije koju sam vidjela kad smo sišli s broda u Greenwichu, a kad ju

je pratio crni pas za borbe, crni mastif. Sjetila sam se i mirisa koji se širio oko nje

unatoč parfemu i savršeno opranom rublju. Mislim da će je crni pas slijediti i

trčati gore-dolje po stepenicama dvorca Peel na otoku Man dok će ona godinama

čekati da je smrt oslobodi.

Pompea

-143-

G R A FT O N , N O R TH A M P TO N S H I R E,

Z I M A 1 4 41 . — 1 4 44 .

Čim smo mogli, Richard i ja vratili smo se kući u Grafton. Na dvoru prevladava

stanje straha zbog smrti vještice, osramoćene vojvotkinje i atmosfere lova na

vještice. Tjeskoba zbog nepoznatog i bojazan od mračnih sati proželi su cijeli

London. Svatko tko je godinama proučavao zvijezde, čitao knjige ili testirao

metale nalazi razlog da napusti zemlju, a Richard misli da će za nas biti sigurnije,

ako ja — sa svojim precima koji mi danas mogu donijeti nesreću — budem što

dalje od dvora.

U Graftonu ima puno posla. Smrt Richardova oca znači da je Richard naslijedio

zemlju i odgovornost da bude gospodar malog sela i čuvar mira. I ja imam posla.

Kolijevka je opet ulaštena, tkanine za dječje povoje oprane su i dobro prozračene.

"Mislim da ćemo opet dobiti sina", kažem suprugu.

"Nije mi važno", kaže on. "Samo da dijete bude zdravo i snažno, a ti se ustaneš iz

rodiljne postelje podjednako vesela kao što si u nju i legla."

"Ustat ću sa sinom u naručju", kažem sa sigurnošću. "A on će biti ukras svojoj

zemlji i bogatstvo naše obitelji."

Nasmiješio se i tapnuo me prstom po nosu. "Baš si smiješno malo stvorenje. Što

želiš reći?"

"Nazvat ćemo ga Anthony", nastavljam.

"Po svecu?" upita moj suprug. "Zašto po njemu?"

"Ah, zato što je išao na rijeku i ondje propovijedao", kažem. "Sviđa mi se ideja da

odamo počast svecu koji je propovijedao ribama, a one su provirile iz vode svojim

malim glavama kako bi ga čule, a sirene su rekle >Amen<."

Godinu dana poslije Anthonyja dolazi druga kći, koju smo nazvali Mary, a poslije

nje još jedna djevojčica. "Jacquetta", izjavio je moj suprug. "Nju ćemo nazvati

Jacquetta, najljepšim imenom za najljepšu ženu." Naginjemo se nad malu drvenu

kolijevku dok djetešce spava, glavica joj je okrenuta u stranu, a savršene trepavice

dodiruju joj ružičaste obraze. Kapci joj trepere, sanja. Pitam se što dijete može

sanjati ? Znaju li djeca da će doći roditeljima kao što smo mi ? Jesu li spremni za

Pompea

-144-

svijet koji stvaramo? Richard me zagrli jednom rukom oko struka. "Iako je

volimo, moramo je nakratko ostaviti."

"Hmm?" Sva sam se unijela u proučavanje njezine stisnute ručice.

"Moramo je ostaviti, ali samo na kratko vrijeme."

Sad ga pozorno slušam i još uvijek u njegovu zagrljaju, okrenem se prema njemu.

"Zašto?"

"Odlazimo u Francusku s velikom pratnjom jer idemo po kraljevu mladenku."

"Zar je odlučeno?" Henrikov brak već dugo se priprema. Još je moj prvi suprug

John birao za njega francuske princeze, a i ja sam tada bila tek mlada nevjesta.

"Napokon."

"Dok si boravila u rodiljnim odajama, propustila si sva govorkanja, ali da,

napokon je odlučeno. Ona je tvoja rođakinja."

"Margareta!" odmah sam pogodila. "Margareta Anžuvinska."

Poljubio me kao za nagradu. "Vrlo pametno. A kako je tvoja sestra udana za

njezina strica, ti i ja idemo po nju u Francusku."

Brzo sam pogledala svoje usnulo dijete.

"Znam da je ne želiš ostaviti", reče on nježno. "Ali izvršit ćemo svoju dužnost

prema Henriku, otići po njegovu mladenku, dovesti je kući, a onda se možemo

vratiti ovdje. Kralj me je pozvao da mu služim. Moram ići."

"Tražiš od mene da ostavim dječju sobu sa šestero djece", rekoh. "Kako da idem?"

"Znam", reče on blago. "Ali i ti moraš obaviti svoju dužnost. Sad si engleska

vojvotkinja i moja žena, a poglavar naše kuće traži od tebe da mu dovedeš

mladenku. Svojim će vjenčanjem donijeti mir Engleskoj i Francuskoj — a to je

jedino što je moj gospodar želio prije nego što je umro. Moramo poći, moja

ljubavi. Znaš to. Na taj način služimo kralju i njemu, tvojem prvom suprugu i

mojem dobrom gospodaru. To je i njemu u čast."

Pompea

-145-

N A N C Y , F R A N C U S K A ,

P R O L J E Ć E 1 4 4 5 .

Nisam jedina malodušna članica svadbene skupine koja je krenula na put. Za

našega vođu Williama de la Polea, grofa od Suffolka, govori se da ima malo

povjerenja u Francuze i tako je malo impresioniran bogatstvom koje će donijeti

Margareta Anžuvinska da je prošle godine prije nego što je otišao iz Engleske

kako bi započeo pregovore, tražio od kralja da se zakune kako ga nitko nikada

neće kriviti zato što je u Englesku doveo francusku princezu. Kardinal Beaufort,

koji sada svime upravlja, možda to i vidi kao način da se postigne trajni mir; ali

vojvoda Humphrey od Gloucestera uporno tvrdi kako kralj iz obitelji Valois tim

brakom samo kupuje vrijeme te da će napasti naše posjede u Francuskoj. Znam

da bi se moj pokojni suprug najviše pribojavao toga da je sve to samo nova varka

kojom će nas Francuzi prisiliti da Anjou i Maine prepustimo Reneu

Anžuvinskom: ocu buduće kraljice. Gotovo svi koji su ostali u Engleskoj, dok mi

trošimo cijelo bogatstvo putujući u Francusku, smatra taj dogovor koji idemo

ostvariti kao potpuno neizvjestan kad je u pitanju mir, prije svega je vrlo skup i

najvjerojatnije će nam donijeti malo koristi.

Mladenku je majka dovela iz Anjoua, a kažu da je i ona daleko od toga da bude

oduševljena tim brakom koji će je strpati u postelju kralja kojega smatraju

neprijateljem Francuske još od vremena kad je bila dijete.

"Ti bi je prva trebala otići posjetiti", kaže mi suprug. Stojim pokraj prozora u

dvorcu i gledam na dvorište pred stajama. Konje kojima je došla skupina iz

Anjoua, to jadno krdo kljusadi, sada četkaju i napajaju te odvode u staju.

"Ja? Zašto ja?"

"Njezina majka poznaje tvoju i svi misle da bi joj ti mogla biti prijateljica. Tvoj je

put bio gotovo isti kao i ovaj na koji ona kreće, iz dvorca u Luksemburgu do

kraljevskog položaja u Engleskoj. Žele da se sastaneš s njom prije svih nas tako da

je možeš upoznati s njezinim novim dvoranima."

"Ne znam baš hoću li joj biti od pomoći", kažem i polazim za njim.

"Govoriš njezin jezik pa će i to biti nešto", reče on. "Ona je još mlada nego što si

ti bila kad se vojvoda oženio tobom. Tek joj je petnaest. Na dvoru će joj trebati

Pompea

-146-

prijateljica."

Odveo me do dvokrilnih vrata najboljih odaja i zakoračio u stranu. Stražari su

otvorili vrata i povikali: "Vojvotkinja od Bedforda!"

Prvo što sam primijetila bilo je da je vrlo sitna, kao kakva lijepa lutkica. Kosa joj

je boje bronce, crveno-zlatna, a oči plavo-sive. Na sebi ima plavu haljinu i na

glavi ures dosta zabačen unatrag kako bi se istaknulo njezino lijepo lice i

savršeno blijeda put. Haljina joj je izvezena margaretama — cvjetovima ivančica

koji su njezin znak. Napućene usne daju zaključiti da je razmaženo dijete, ali čim

je čula moje ime brzo se okrenula. Osmijeh joj je vedar i simpatičan.

"Ah! Madame la duchesse!" uskliknula je na francuskom, pritrčala mi i poljubila me

kao da smo stare prijateljice. "Tako mi je drago što ste me došli vidjeti."

Naklonila sam joj se. "Drago mi je što sam vas upoznala, Vaša Milosti."

"A ovo je moja mama. Bila sam tako sretna kad su mi rekli da ćete vi i grof od

SuffoIka doći po mene, jer sam pomislila da ćete mi reći kako se trebam ponašati

i sve ostalo. Jer i vi ste, kad ste se udali za vojvodu, bili tek malo stariji od mene

sada. A petnaest godina je malo kad je riječ o braku, zar ne?"

Nasmiješila sam se na njezinu nervoznu bujicu riječi.

"Ššš", reče njezina majka. "Vojvotkinja će pomisliti da si brbljavica."

"Riječ je samo o tome da me dolazi posjetiti toliko mnogo Engleza, a tako teško

pamtim njihova imena. I tako ih je teško izgovoriti!"

Nasmijala sam se. "Ja isprva nisam mogla izgovoriti ni ime svojega doma", rekoh.

"Težak je to jezik za naučiti. Ali sigurna sam da ćete ga vi naučiti. A i svi govore

francuski i jedva čekaju da vas upoznaju i budu vam prijatelji. Svi želimo da

budete sretni."

Donja joj je usna zadrhtala, ali hrabro je odgovorila. "Ah, već sam počela učiti.

Mogu izgovoriti grof od Suffolka i kardinal Bouffe."

"Bouffe?" ponovim upitno.

"Zar nije točno?"

"Beaufort!" kažem. "Oni to izgovaraju Bou-fot."

Nasmijala se i raširila ruke. "Vidite! Naučit ćete me da izgovaram te riječi, a

Pompea

-147-

poučit ćete me i tomu kako se odijevaju dame u Engleskoj. Hoću li sve vrijeme

morati nositi visoke čizme?"

"Čizme, Vaša Milosti?"

"Zbog blata."

Nasmijala sam se. "Ah, našalili su se s vama. U Engleskoj zaista može biti dosta

blata, posebice zimi, ali vrijeme nije ništa gore od — recimo — onoga u Parizu.

Meni je London draži od Pariza i sada sam vrlo sretna u Engleskoj."

Uvukla je ruku u moj dlan. "A hoćete li stajati uz mene i reći mi svačije ime? I

kako da sve kažem?"

"Hoću", obećam joj. Osjetila sam kako me njezina ručica čvrsto stisnula kad se

okrenula majci i rekla; "Možeš im reći da mogu ući. Najbolje je da ih sve sada

upoznam."

*

Ona je prekrasna mala princeza, savršena u svakoj pojedinosti, osim što njezin

otac, iako ga zovu kraljem, ne može pokoriti svoje mnogobrojne zemlje i nikad

neće. Ona nema miraza i iako kaže da nam je donijela otoke Minorcu i Mallorcu,

svi znamo da neće ništa naslijediti. Sve što joj je potrebno za vjenčanje i put

plaćeni su iz engleske riznice — a u toj riznici ništa više nije ostalo. Ona je

neobično lijepa; ali takve su mnoge petnaestogodišnje djevojke. Francuski je dvor

obožava, njezin ju je stric, kralj Karlo VII. iz dinastije Valois, proglasio svojom

ljubimicom; a ipak ona nije princeza iz kuće Valois, već samo iz loze Anjou. Kralj

ne nudi Englezima za brak vlastitu kćer, nego samo nećakinju. Ukratko, većina

Engleza koja je došla ovamo po nju smatra da smo prevareni: u mirovnom

ugovoru, u mirazu pa i sa samom malom princezom. To nije dobar početak

braka.

*

Vjenčanje će se održati u kapelici sv. Georgea u palači u Toursu, gdje će grof od

Suffolka predstavljati kralja i pred oltarom stajati uz mladenku. Preuzet će

njezinu malu ruku iz ruke njezina oca, francuskog kralja. U isto vrijeme udat će

Pompea

-148-

se i njezina sestra Yolande. Znam da je Margareta nervozna, ali iznenadila sam se

kad sam dobila poziv da dođem u njezine odaje dva sata prije vjenčanja. Došla

sam sama i uveli su me u njezinu spavaću sobu; nijedna od njezinih pratilja nije

prisutna. Ona je odjevena u vjenčanicu od bijelog satena izvezenu srebrnim i

zlatnim cvjetovima margareta, ali kosa joj je još spletena u pletenicu i bosonoga

je.

"Moja majka kaže da imate vidovnjački dar", rekla je govoreći brzo na

francuskom bez ikakva pozdrava i uvoda. "Kaže da sve dame iz vaše loze imaju

dar predviđanja."

Naklonila sam se, ali oprezna sam i pomalo zabrinuta. "Tako govore. Vaša

Milosti, ali ja se sa svim svojim nadama i strahovima obraćam svojem svećeniku i

Bogu. Ne vjerujem da je smrtnicima dano da vide budućnost, a svakako ne

ženama."

Brzo je uskliknula i skočila na krevet, nimalo ne mareći za skupocjenu haljinu.

"Želim da mi bacate karte, želim znati što mi budućnost sprema." Potapšala je

mjesto pokraj sebe na krevetu pozivajući me tako da sjednem do nje.

Ne prihvaćam poziv. "Vaša majka sigurno nije ovo predložila."

"Nije. Ona o tome ne zna ništa, ovo je moja ideja. Dođite, sjednite do mene."

"Ne mogu", kažem ne mičući se. "Engleski dvor ne voli predviđanje budućnosti ni

izradu horoskopa. A ni proricanje iz karata ne bi mu bilo drago."

"Engleski dvor nikada neće saznati za to", reče ona. "Ovo ostaje samo između nas

dvije."

Odmahujem glavom. "Ne usuđujem se."

Ona na licu ima tvrdoglavi izraz. "Ako ja to zapovjedim, morat ćete. Vi ste moja

dvorska dama i morate činiti što ja kažem."

Oklijevam. Ako William de la Pole, grof od Suffolka, čuje da sam naljutila

princezu, bit će velikih nevolja. "Naravno, moja je jedina želja poslušati vas. Vaša

Milosti. Ali što ako me zamolite nešto što se ne bi svidjelo vašem suprugu, našem

kralju? Morate shvatiti da me to dovodi u težak položaj. Što da radim tada?"

"Ah, morate učiniti ono što ja od vas tražim", reče ona jednostavno. "Jer kralj

nikada neće za to saznati, nitko neće znati. Ali u ovome će biti po mome. Mogu

Pompea

-149-

inzistirati. Zapravo, inzistiram."

Kleknula sam i pognula glavu, proklinjući je u sebi zato što je razmaženo dijete.

"Vaša Milosti, oprostite mi, ali ne mogu."

Zašutjela je na tren. "U redu, onda se neću udati", izjavi ona. "Možete ići i reći im

da odbijam da me pripreme za vjenčanje i tako se neću udati. Vjenčanje je

otkazano."

Pogledam je sa smiješkom, ali ona je savršeno ozbiljna.

"Ozbiljno to mislim", reče ona. "Pokažite mi karte ili se neću udati za kralja.

Inzistiram na tome da vidim svoju budućnost. Moram znati da je ispravno ovo

što činim. Neću nastaviti s pripremama, ako ne vidim što mi budućnost sprema."

"Nemam karte", kažem.

Smiješeći se ona podigne jastuk i stavi mi u ruke prekrasno obojen špil karata.

"Učinite to", reče ona kratko, "To je moja zapovijed."

Nježno miješam karte i pitam se što će se dogoditi ako izvuče lošu. Zar je zaista

tako tvrdoglavo derište da bi otkazala vjenčanje? U mislima prolazim kroz

arkane12 tarota i pitam se mogu li sakriti one karte koje proriču nesreću. "Što ako

karte ne budu dobre?" upitam.

"Što će onda biti?"

Položila je ruku na moju. "Vjenčanje će se održati, a ja nikad nikome neću reći da

ste mi proricali iz karata", obeća ona. "Ali znat ću unaprijed da odlazim u

opasnost i kakva je to opasnost. Moći ću biti na oprezu. Želim znati što me čeka.

Ako za godinu dana budem umrla na porodu, želim to znati. Ako moj otac i

suprug budu zaratili jedan s drugim, želim znati. Ako se engleski velikaši, koji se

izgleda oko ničega ne mogu složiti, budu potukli međusobno: želim znati."

"Dobro", kažem. Ne vidim načina kako da se izvučem iz ove situacije. "Ali neću

gatati iz cijelog špila." Na taj ću način barem smanjiti mogućnost da moram

proreći cijeli niz pesimističnih proročanstava. "Čitat ću vam samo iz jedne karte.

Uzmite ih sve u ruke i promiješajte."

Malim je rukama uhvatila debeo špil karata; ispremiješala ih je i spustila licem

nadolje.

"Sad presijecite."

Pompea

-150-

Presjekla je i opet ih spojila u jedan špil. Lepezasto sam raširila karte ispred nje, a

njihove lijepo oslikane poleđine sjajile su se na vunenom pokrivaču. "Izaberite

jednu", rekoh. "Jedna će vam dovoljno reći."

Crveno-zlatna kosa pala joj je naprijed dok se saginjala, lice joj je ozbiljno, prstom

prelazi preko karata, a onda uzima jednu, podiže je i ne gledajući pritisne je na

srce.

"A što sad?"

Jednim sam potezom skupila preostale karte u špil, a onda rekla Margareti: "Sad

je pokažite."

Okrenula ju je.

Moglo je ispasti i mnogo gore.

To je karta koju je Ivana Orleanska vidjela u mojim rukama prije toliko mnogo

godina: Kolo sreće.

"La Roue de Fortune", pročita ona. "Je li to dobro? Je li vrlo dobro?"

Karta prikazuje kotač s dvije zvijeri koje balansiraju sa svake strane, jedna se

penje, a druga pada naglavačke kako se kotač okreće. Ručka tog kotača proteže

se negdje izvan karte pa se ne vidi tko ga okreće; možda se okreće nasumce. Na

gornjem dijelu karte naslikana je smiješna plava životinjica, s krunom i mačem u

ruci. Pratetka mi je rekla da mala životinja pokazuje kako je moguće promatrati

okretanje

kotača i ne osjećati ni ponos ni kajanje. Čovjek može stajati izvan toga i vidjeti

vlastiti život kako se uzdiže i pada, promatrati to s osjećajem indiferentnosti koji

dolazi iz doista velike duše. Čovjek može gledati vlastitu ambiciju kao da je riječ

o nekoj predstavi o ljudskim taštinama ili o kakvom plesu dvorskih luda.

Margareta nije mogla izvući kartu koja bi za nju bila manje prikladna: ona uopće

nije indiferentna djevojka.

"Dobra je i loša", kažem. "To je neka vrsta upozorenja da se možete vrlo visoko

uzdići, ali i nisko pasti. Govori da vas kolo sreće može visoko podignuti i to bez

neke vaše posebne zasluge ili vrline. A onda vas može baciti vrlo nisko."

"A kako da se onda opet uzdignem?" pita me kao sam kakva stara gatara s ceste

koja za novčić ljudima čita iz dlana.

Pompea

-151-

"Upravo o tome je riječ, ne možete se uzdići", kažem nestrpljivo. "Smisao je da vi

time ne možete upravljati. Smisao je da ne možete stvarati svoju sudbinu.

Nalazite se na kolu sreće baš kao i ovaj jadni majmunčić u otmjenoj livreji, koji će

upravo pasti; ne može si pomoći. Ni vi si ne možete pomoći."

Lice joj je poprimilo neprijazan izraz. "To i nije neko proricanje budućnosti", reče

ona. "Uostalom, zar se ova životinja ne uzdiže? Ova što sliči mački? Možda sam

ja ta mačka i samo ću se dizati i dizati."

"Možda", kažem. "Ali kad prođete vrh kotača, opet ćete pasti. Od vas se očekuje

da to naučite podnositi, bez obzira na to koje od toga dvoga se događa, jer oboje

je isto."

Gleda me ne shvaćajući. "Ali nije isto. Pobjeda i poraz nisu isti. Ja želim samo

pobjedu."

Sjetila sam se Ivane i znaka koji je napravila prstom, onaj krug u zraku koji znači

da je sve prah. Napravila sam taj znak da ga Margareta vidi. "Kolo sreće", kažem.

"To je vaša karta: izvukli ste je. Uporno ste tražili proricanje iz karata i ovu ste

odabrali. Govori nam da svi želimo samo pobjedu. Svi želimo trijumf. Ali

moramo naučiti podnositi ono što dođe. Moramo se naučiti podjednako

indiferentno prihvaćati i sreću i nesreću. To je mudrost." Gledam njezino lijepo,

snuždeno lice i vidim da je mudrost malo zanima. "Ali možda ćete imati sreće."

Pompea

-152-

SAMOSTAN TITCHFIELD, HAMPSHIRE,

LJETO 1 4 4 5 .

Isprva je imala sreće. Upoznala je kralja i na prvi su se pogled svidjeli jedno

drugome — zašto i ne bi? On je zgodan mlad muškarac, ima dvadeset tri godine,

ali ipak je nekako krhak zbog nježne građe tijela koju je naslijedio od majke

Francuskinje. Ona je pak ljepotica snažne volje i osam godina mlađa od njega.

Grof od Suffolka, William de la Pole, prati je u njezinu novu domovinu i očaran je

njome. Predviđa da će brak biti dobar: njezine vatru i strast ublažit će njegova

ljubaznost; on će od nje naučiti kako biti odlučan i hrabar.

Vjenčani su u samostanu u Titchfieldu, a obred je odražavao tihu ozbiljnost

mladoga kralja. Nagađam da bi Margareta sigurno više voljela neku svečaniju i

otmjeniju proslavu, ali nema novca za veliko vjenčanje. Uostalom, kralj je rekao

da se vjenčanje obavlja između njega, njegove mladenke i Boga.

Nažalost, njegov glupi ispovjednik, biskup Ayscough, obavio je obred vjenčanja i

upozorio ozbiljnog i mladog kralja da ne bi smio popustiti pred požudom.

Upozorio ga je da odlazi u postelju svoje supruge jedino s namjerom začeća

prijestolonasljednika, a nikako iz užitka. A mladić, kojega su odgojili muškarci sa

željom da zaštite njegovu nevinost, prihvatio je taj savjet kao kakav tek zaređeni

redovnik i punih tjedan dana nije se približio njezinoj postelji.

Margareta nije mlada žena koja će strpljivo podnositi svojega muža. Pozvala me u

svoju sobu odmah drugog jutra poslije vjenčanja i odvukla me do prozorske niše.

"Ne sviđam mu se", brzo mi je šapnula. "Ustao je iz moje postelje čim su svi izašli

iz sobe i pola je noći proveo u molitvi, a onda se uvukao k meni u krevet poput

kakvog miša i nastavio spavati i ne taknuvši me. Djevica sam kakva sam bila kad

sam sinoć legla u postelju, ovo je vjenčanje bilo uzaludno."

Primam je za ruke. "Dogodit će se", kažem. "Morate biti strpljivi."

"Kako će brak biti obvezujući ako nije konzumiran?" želi ona znati.

"Bit će konzumiran, on će obaviti taj čin, Vaša Milosti, a vama će biti drago da

nije silovit."

"Je li on uopće muškarac?" prosikće ona prezirno i nimalo zadovoljno.

Pompea

-153-

"Muškarac je, vaš je suprug i vaš kralj", kažem. "Dogodit će se. On će to obaviti u

ovom tjednu." Samo ako ne bude dan kakvog sveca ili blagdan, pomislila sam,

tako da se on odmah nakon čina može ići ispovjediti. I ne ujutro prije mise i

nikad danju. On je doista krajnje pobožan. "Vaša Milosti, kad vam pristupi,

morate ga prihvatiti bez komentara, bez prigovora."

Odmahnula je glavom. "Ali želim biti voljena. Uvijek su me svi voljeli. Želim da

me moj suprug strastveno voli, kao u trubadurskoj priči, kao da je vitez."

"On vas voli i voljet će vas. Ali on nije požudan muškarac."

Ljutnja kod nje prolazi brzo kao što je i došla. Okrenula mi se sa zbunjenim

izrazom lica. "Zašto me ne želi prve noći, naše prve bračne noći?"

Slegnula sam ramenima. "Vaša Milosti, on je obzirni mladi muškarac i vrlo je

duhovan. Doći će k vama kad bude smatrao da je povoljan trenutak, a tada

prema njemu morate biti ljubazni."

"Ali tko će biti ljubazan prema meni?" upita ona sažaljivo.

Nasmiješila sam se i podragala je po obrazu kao da mi je mlađa sestra, a ne

kraljica. "Svi ćemo biti ljubazni prema vama", obećah joj. "I bit ćete sretni."

Pompea

-154-

L O N D O N , L J E T O

1 4 4 5 . — 1 4 4 8 .

Margareta je sretna što je mlada i lijepa pa su je Londonci prihvatili na prvi

pogled i veselo je pozdravljali na svečanosti krunidbe. Sretna je i što je

simpatična — nisam jedina koja sam je zavoljela i pazim na njezinu sigurnost.

Unutar svojega malog dvora skupila je nekolicinu ljudi koji je obožavaju. A mene

smatra najbližom, svojom najdražom prijateljicom i pouzdanicom. Voli i Alice,

suprugu Williama de la Polea, i nas tri nerazdvojne smo u ovim prvim godinama

njezina braka, osim razdoblja kad sam se povukla u Grafton zbog nove bebe,

Johna, te poslije još jednog sina koji je došao prerano i posebno je malen, ali baš

je zato dragocjen: Richard.

No ona čini neke pogreške i to ozbiljne. Zbog svoje naklonosti prema Williamu

de la Poleu inzistira da se on pridruži kraljevu vijeću pa se on — već dovoljno

moćan — uzdiže na još viši položaj zahvaljujući njezinoj potpori. Njih dvoje

govore protiv kraljeva strica, vojvode Humphreyja od Gloucestera, te potiču tako

veliku sumnju protiv njega da je optužen zbog pokušaja preuzimanja prijestolja i

izdaje vlastitog nećaka. Taj je šok prevelik za vojvodu i on umire prije nego što su

ga odveli pred sud. Odjedanput su se pojavile glasine da je vojvoda ubijen i ljudi

upiru prstom i za to okrivljuju Williama de la Polea. Izgubivši i tog posljednjeg

strica, kralj se još više oslanja na svoje druge savjetnike, a sluša i mišljenje svoje

mlade supruge. To je vrlo loša odluka. Ona je tek malo više od djevojčice i ne zna

ništa o Engleskoj, zapravo, ne zna ništa ni o čemu.

Drugi kraljev miljenik je Edmund Beaufort, vojvoda od Somerseta, i Margareta je

opčinjena njime iako je siromašan kao crkveni miš. On je zove svojom

sestričnom i kad je pozdravlja ljubi je u usta. Najzgodniji je muškarac na dvoru,

uvijek prekrasno odjeven u baršun ukrašen draguljima, uvijek jaše velikog vranca,

iako za njega govore da nema ni novčića u džepu te da je od svoje tamnokose

lijepe glave pa do peta u čizmama od najkvalitetnije kože zadužen kod lihvara u

Londonu i Antwerpernu. Kraljici donosi male darove, sitnice kupljene na sajmu,

koje ju oduševljavaju, svejedno bio to broš koji joj on pribode na rub haljine ili

komad ušećerenog voća, koji joj stavlja u usta kao da je malo dijete. Govori s

njom na brzom, intimnom francuskom i stavlja joj cvijet iza uha. Zadirkuje ju kao

Pompea

-155-

da je kakva lijepa sluškinja, a ne kraljica, dovodi glazbenike i plesače: dvor je

uvijek veseo kad je u blizini Edmund Beaufort te mu kralj i kraljica zapovijedaju

da sve vrijeme boravi na dvoru.

Možda bi bilo bolje da nisu to učinili. Ali mladi i zgodni vojvoda je ambiciozan pa

traži i dobiva zapovjedništvo nad engleskim snagama u Normandiji, kao da je

riječ o igračkama-vojnicima za njegovu zabavu. Mladi kralj i kraljica ne mogu mu

odbiti nijednu želju. Sve svoje miljenike obilno nagrađuju visokim položajima i

novcem te je dvor postao kokošinjac gdje se svi šepure puni ljubomore.

Ali svi od toga imamo koristi. Oni su široke ruke s titulama i funkcijama,

poklanjaju vlastite posjede, mjesto na dvoru, prilike za trgovinu i podmićivanje,

daju dopuštenja za uvoz i izvoz robe. Krunski posjedi, koji bi trebali biti izvor

prihoda za uzdržavanje kralja, pali su u pohlepne ruke u toj nasumičnoj

velikodušnosti. William de la Pole uzdignut je i više nego što je mogao sanjati.

Postao je vojvoda, prvi čovjek koji nosi tu titulu a da u sebi nema ni kap

kraljevske krvi. Edmund Beaufort također je dobio vojvodstvo, jer počasti se

dijele kapom i šapom. Kralj i kraljica utuvili su si u glavu da bi Edmund Beaufort

trebao dobiti cijelo bogatstvo koje bi odgovaralo njegovoj tituli, trebao bi dobiti

bogatstvo kako bi mogao biti ravnopravan kraljevu rođaku Richardu, vojvodi od

Yorka, koji je nadaleko poznat kao imućan čovjek. Ne samo to — nego još i više

— trebao bi nadmašiti velikog vojvodu od Yorka i mladi kralj i kraljica govore da

će mu dati sve što bude potrebno da se to dogodi.

čak smo i Richard i ja upali u tu bujicu darova. Dali su nam veliku kuću u

Londonu, a onda mi je jednoga dana suprug došao s osmijehom na licu i rekao;

"Reci mi, draga, što misliš kakvu titulu zaslužujem?"

"Titulu?" upitam i tek onda shvatim što mi govori. "Oh! Richarde! Zar je kralj i

tebe nagradio?"

"Mislim da je to prije znak naklonosti kraljice prema tebi", reče on. "Ali u svakom

slučaju postat ću barun. Dodijelit će mi plemićku titulu za izvrsnu službu

domovini — ili bolje rečeno, zato što kraljica voli moju suprugu. Što misliš o

tome?"

Ostala sam bez daha. "Ah, tako mi je drago. Tako mi je drago zbog tebe. A i zbog

naše djece! Bit ćemo tako otmjeni." Neodlučno sam zastala. "Može li kralj samo

tako izmišljati titule?"

Pompea

-156-

"Njih dvoje misle da mogu, a što je još opasnije; oni to i čine. Još nikada nijedan

mladi par s tako malo moći i još manje novca nije toliko brzao da sve to razdijeli

drugima. Izludit će ostatak dvora s time. Svakoga tko se njoj sviđa ili kome on

vjeruje obasipaju povlasticama: ali preskaču poštene ljude. Richard, vojvoda od

Yorka, nije dobio ništa, nisu ga čak ni pristojno primili ni saslušali. Kažu da ga

sad više ne žele u kraljevu vijeću; iako je poznat kao dobar čovjek i najbolji

savjetnik kojega mogu imati. Ali ignoriraju ga, a mnogo gore ljude hvale do

nebesa. Ja ću postati barun i to samo iz razloga što si ti njezina družbenica."

"A kako ćemo se zvati, moj gospodaru? Ti ćeš biti sir Richard Woodville, barun

— od čega?"

Zastao je na tren. "Barun od Graftona?" uzvrati mi pitanjem.

"Barun Grafton", ponovim osluškujući kako te riječi zvuče. Čak i nakon svih tih

godina provedenih u Engleskoj, još imam jaki naglasak. "Ne mogu to zapravo

izgovoriti."

"Pitao sam se bi li možda željela neku titulu koja bi došla s tvoje strane, od tvoje

obitelji? Neku od vaših obiteljskih titula?"

Kratko razmišljam o tome. "Zapravo ne želim nikoga podsjećati na to da sam kći

Luksemburga, da sam Francuskinja", kažem oprezno. "Raspoloženje je sve manje

naklonjeno Francuzima. Baš sam neki dan rekla kraljici da bi u javnosti trebala

govoriti engleski. Udovica sam engleskog vojvode, a sad sam i dobra Engleskinja.

Daj mi neko englesko ime pa neka naša djeca imaju engleske titule."

"Voda!" usklikne on. "Zbog tvojih predaka."

Nasmijala sam se. "Ne možeš biti barun Voda. Ali što je s nazivom barun

Rivers13?"

"Rivers..." Riječ mu se kotrlja preko usana. "Dobro zvuči. Rivers. To je dobro

englesko ime, a ipak je znak pažnje prema tvojoj obitelji. Dakle bit će barun

Rivers, neka je Bogu hvala, a možda ću jednoga dana postati i grof."

"Stvarno, zar bi ti oni doista dali grofovsku titulu? Zar bi toliko mnogo

poklonili?"

"Draga moja, bojim se da će oni razdijeliti cijelo kraljevstvo. Nisu pažljivi

monarsi, savjete primaju od propalica."

Pompea

-157-

*

Spomenula sam kraljici najtaktičnije što sam mogla zabrinutost koja muči

mojega supruga zbog njihove ekstravagancije, ali ona je samo odmahnula

glavom. "Uvijek moramo paziti da naši prijatelji budu zadovoljni", odgovorila mi

je. "Ne možemo vladati zemljom bez Williama de la Polea: on je najmoćniji od

svih u državi. A Edmund Beaufort je u velikim dugovima! Moramo mu pomoći."

"A Richard, vojvoda od Yorka?" upitam, spominjući čovjeka kojega bi trebali

nagraditi.

"Francusku ne možemo držati bez Edmunda Beauforta. Samo njemu možemo

vjerovati da će zadržati naše francuske posjede i opet osvojiti one koje bismo

trebali vratiti njihovu pravom vlasniku."

"Vaša Milosti?" zbunile su me njezine riječi jer kao da želi reći da bismo naše

posjede trebali vratiti Francuzima. Zarumenjela se poput djeteta. "Da zadrži naše

posjede", ispravi se ona. "Edmund Beaufort jedini je čovjek kojemu možemo

vjerovati."

"Mislim da samo Richard, vojvoda od Yorka, uspješno čuva posjede u Francuskoj,

nakon što je umro moj prvi muž vojvoda od Bedforda", primijetih.

Bacila je ruke u zrak. "Možda, možda, ali ne mogu vjerovati nikome osim

Emundu Beaufortu i Williamu de la Poleu. Kralj nije u stanju sam donositi

odluke niti predvoditi vojsku. Ta mi dvojica znače sve. Oni su mi otac i" —

prekinula se i pocrvenjela — "prijatelj kojega trebam. Obojica zaslužuju najviše

počasti i dat ćemo ih njima kad god budemo mogli."

Pompea

-158-

W E S T M I N S T E R S K A P A L A Č A ,

L O N D O N , L J E T O 1 4 4 9 .

Odmah mi je jasno da se dogodilo nešto strašno. Richard je došao u naše odaje,

primio me za ruke, a lice mu je smrknuto. "Jacquetta, moraš biti hrabra."

"Je li se nešto dogodilo djeci?" Oni su mi uvijek prva misao, a ruka mi je sama

pošla prema trbuhu gdje raste još jedan novi život.

"Ne, hvala Bogu. Riječ je o naslijeđu mojega gospodara, o posjedima u

Francuskoj."

Ne moram ga ni pitati, odmah sam pogodila. "Izgubljeni su?"

Napravio je grimasu. "Skoro svi. Edmund Beaufort je Francuzima ponudio gotovo

cijelu Normandiju uključujući i Rouen, a zauzvrat tražio da mu jamče sigurnost u

Caenu."

"Rouen", kažem tiho. Ondje je grob mojeg prvog supruga Johna, vojvode od

Bedforda. Ondje imam imanja.

"Ovo je težak udarac", kaže Richard. "Svi smo ratovali kako bismo zadržali

engleske posjede u Francuskoj, bio je to rat koji je trajao gotovo sto godina i

izgubljeni su mnogi životi — dobri prijatelji i braća..." Nije dovršio misao. "Pa, bit

će nam teško oprostiti taj gubitak."

Pompea

-159-

W E S T M I N S T E R S K A P A L A Č A , L O N D O N ,

P R O L J E Ć E 1 4 5 0 .

Richard je bio u pravu. Nitko ne može oprostiti taj gubitak. Parlament se okrenuo

protiv Williama de la Polea, kojega ni njegove titule ni nove počasti ne mogu

spasiti od bijesa Engleza, od ljudi koji su obrađivali zemlju i vojnika koji su se za

nju borili u Normandiji, a sad su se vratili kući poraženi i kao beskućnici. Oni se

ogorčeno žale na svakoj tržnici i na svakom raskrižju, govore da su ih izdali

njihovi zapovjednici koji su trebali stajati uz njih, kao što su se i oni naoružani

odupirali više od sto godina.

Dok jašem ulicama Londona trgovci mi dovikuju; "Što bi lord John mislio o tome,

ha? Što bi vaš suprug rekao na to?" Ne mogu ništa nego samo odmahujem

glavom. Suosjećam s njima — zbog onoga za što su se borili, za što su umirali, jer

će zemlje koje smo osvojili biti vraćene kao dio mirovnog ugovora, kao bračni

miraz, kao hir kralja koji nikada nije ratovao za njih onako kako smo mi ratovali.

Svu krivnju svaljuju na Williama de la Polea, jer izdaja je reći išta protiv kralja.

Pozivaju ga u parlament i optužuju za izdaju, ucjenu i ubojstvo. Kažu da je

planirao preoteti prijestolje i postaviti na njega svojeg malog sina Johna i svoju

štićenicu Margaretu Beaufort, kao kralja i kraljicu, tvrdeći da ona ima pravo na

prijestolje.

"Što će se sada dogoditi?" pitam kraljicu, koja korača gore-dolje svojim sobama, a

dugi skuti haljine šušte iza nje kao kakva bijesna mačka.

"Neću dopustiti da se on suoči s optužbama. Neće ga nitko ponižavati. Njegova

Milost kralj će ga spasiti. Donio je odluku da će on, kralj, biti sudac i porota

svojem prijatelju Williamu."

Oklijevam. Naposljetku, ovo nije moja zemlja, ali zaista ne mislim da se kralj

može tako umiješati. "Vala Milosti, mislim da on to neće moći. Velikašu moraju

suditi ljudi koji su mu ravnopravni po položaju. Morat će ga ispitati Gornji dom

parlamenta. Kralj ne može intervenirati."

"Kažem da nijednog mojeg dobrog prijatelja neće javno ispitivati na taj način. To

za njega znači uvredu, a i za mene. Zahtijevam da zaštitimo svoje prijatelje, a

kralj se slaže sa mnom. William neće ići pred parlament. Večeras potajno dolazi

Pompea

-160-

u moje odaje."

"Vaša Milosti, Englezi tako ne rade. Ne biste se smjeli nasamo sastajati s

muškarcem, a svakako ne potajice."

"Vi ćete biti tu",reče ona. "Tako nitko neće moći ništa ružno reći o našem

sastanku. Iako, sam Bog zna, već govore dosta ružnih stvari. Ali moramo se

sastati potajno. Parlament je poludio od ljubomore, a sad zahtijeva njegovu smrt.

Ne mogu vladati ovom kraljevinom bez Williama de la Polea. Moram ga vidjeti i

odlučiti što ćemo učiniti."

"Kralj..."

"Kralj ne može vladati bez njega. Kralj se ne može odlučiti za neki put i onda

ostati pri toj odluci. Znate kakav je kralj. Moram imati Williama de la Polea

pokraj kralja; on ne može biti čvrst i postojan bez Williama koji će ga držati na

pravom putu. Moramo imati Willima uz nas. Moramo primati njegove savjete."

U ponoć mi je kraljica zapovjedila da pustim Williama de la Polea kroz mala

vrata koja spajaju dva kraljevska apartmana. Vojvoda ulazi velikim koracima,

sagiba glavu dok prolazi ispod kamenog nadvratnika, a onda, na moje

iznenađenje, za njim tiho ulazi i kralj kao da mu je paž, "Vaša Milosti", šapnem i

duboko se poklonim.

On me i ne vidi, trese se od ljutnje. "Prisiljavaju me! Loše se odnose prema meni!"

kaže on odmah Margareti. "Usuđuju se nanijeti mi uvredu. Žele upravljati

mnome! Williame — reci joj!"

Odmah se okrenula prema de la Poleu kao da samo on može sve objasniti.

"Lordovi odbijaju prihvatiti da me kralj sam ispita, kao što vi hoćete", objasni on.

"Zahtijevaju da mi zbog izdaje sude plemići ravnopravni meni. Kralju odriču

pravo da sam donosi presudu. Optužen sam da sam izdao naše interese u

Francuskoj. Naravno, radio sam samo ono što ste mi vi zapovijedali. A prema

mirovnom ugovoru morali smo vratiti Maine i Anjou. Ovo je napad na vas, Vaša

Milosti, na vas, na mene i na kraljev autoritet."

"Nikad nećete izaći pred sud", obećava mu ona. "Kunem se u to. Oni će se

povući."

"Vaša Milosti..." šapnem, hvatajući je za rukav, "ne možete to obećati."

Pompea

-161-

"Nalazim da je nedužan u svim optužbama", izjavi kralj. "Ali ipak oni traže da mu

se sudi i da bude pogubljen. Moraju me slušati! Mora ih se natjerati da me

slušaju!"

"Ako vas žele, morat će doći i oteti vas!" zaklinje se ona sa žarom Williamu de la

Poleu. "Morat će proći pokraj mene, ako vas žele. Morat će vas odvesti iz mojih

odaja, ako se samo usude!"

Lagano sam uvukla ruku u njezin dlan i blago je povukla. Ali kralj je gleda s

oduševljenjem, obuzeo ga je žar njezina bijesa. "Prkosit ćemo im! Ja ću biti kralj.

Ja ću odlučiti kako ćemo odabrati: uz pomoć tebe kao moje supruge i Williama

kao savjetnika. Usuđuje li se itko reći da ja to ne mogu? Jesam li kralj ili nisam?"

Od njih troje samo se novopečeni vojvoda ne žesti. "Da, ali ne možemo im se

oduprijeti", kaže on tiho. "Što ako dođu po mene? Što ako lordovi pošalju svoje

vojnike? Unatoč svemu što ste rekli? Dopustili ste svakom lordu u Londonu da

drži svoju malu vojsku. Svaki moj neprijatelj može lako skupiti stotine

muškaraca. Što ako njihovi naoružani ljudi dođu po mene?"

"Možda biste mogli poći u Francusku?" upitam ga tiho. "U Flandriju? Ondje

imate prijatelje. Dok se sve ovo ne smiri."

Kralj podiže pogled, odjedanput sav zažaren. "Da, da, idite odmah!" zapovijeda

on. "Dok oni planiraju sljedeći potez. Idite sada.

Doći će po vas i otkriti da je ptičica odletjela! Dat ću vam zlata."

"Moje dragulje!" zapovijedi mi kraljica. "Donesite ih za njega."

Odlazim kako mi je zapovjeđeno i izabirem nekoliko najmanjih komada,

margarete od biserja, neke lošije smaragde. Stavljam ih

u vrećicu, a kad sam se vratila u polumračnu sobu, kraljica plače u vojvodinu

naručju. Zaogrnut je kraljevim plaštem i upravo u džep stavlja nabrekli novčanik.

Nevoljko mu pružam kraljičine bisere, a on ih uzima bez riječi zahvale.

"Pisat ću vam", kaže im on oboma. "Neću biti daleko, u Flandriji. A vratit ću se

kući čim mi ime bude čisto od objeda. Nećemo dugo biti razdvojeni."

"Posjetit ćemo vas", obećava ona. "Ovo nije zbogom. A onda ćemo poslati po vas i

pisati vam. Vi ćete nam slati poruke s vašim savjetima. I uskoro ćete se vratiti

kući."

Pompea

-162-

Poljubio joj je ruku i navukao kapuljaču na glavu. Poklonio se kralju, kimnuo

glavom prema meni, kliznuo kroz mala vrata i nestao. Čujemo mu korake dok

lagano silazi niza stube i onda prigušeni zvuk zatvaranja vanjskih vrata dok se

kraljev glavni savjetnik iskrada u noć poput kakvog lopova.

Kralj i kraljica oduševljeni su i veseli kao djeca koja uspješno prkose strogom

učitelju. Te noći uopće nisu otišli u postelju nego su ostali budni u njezinim

odajama sjedeći uz kamin. Šaptali su i hihotali se, slavili svoju pobjedu nad

parlamentom vlastite domovine, hvalili sami sebe što brane čovjeka koji je

proglašen izdajicom. U zoru je kralj otišao na misu i zapovjedio svećeniku da

izgovori molitvu zahvalnosti za minulu opasnost. Dok kleči slaveći Isusovu

milostivost i uživa u vlastitoj mudrosti, London se budi uz šokantnu vijest da je

kralj oslobodio čovjeka kojega svi krive za gubitak Francuske i dolazak siromašne

francuske princeze, kojega krive zato što je punio džepove grabeći iz kraljevske

riznice, zato što je narušio mir u Engleskoj, a sada veselo plovi na nekom brodu

bježeći u kratkotrajno progonstvo, sa zlatom u džepu, s kraljičinim draguljima u

šeširu, a vratit će se čim bude uvjeren da će mu glava ostati na ramenima.

Kraljica ne može sakriti svoj ushit ni prezir prema onima koji govore da je

potpuno u zabludi. Ne želi čuti nikakva upozorenja ni od mojeg supruga niti od

drugih muškaraca koji su u kraljevoj službi

i koji kažu da narod šapće kako je kralj zaboravio na vlastitu odanost svojim

plemićima i običnom puku, da je prijatelj izdajice i sam izdajica — i što se može

učiniti s takvim izdajničkim kraljem? Kraljica je i dalje uporno oduševljena,

uzbuđena zbog njihova opiranja parlamentu i ništa što kažem ne može je

potaknuti da postane opreznija, da se ne hvališe svojim trijumfom pred nosom

ljudi koji su, na kraju krajeva, ipak samo zahtijevali dobro upravljanje zemljom

kojom se svi poigravaju kao razmaženo dijete svojom igračkom.

Mislim da im ništa neće narušiti vedro raspoloženje. Do nas stižu vijesti da je

William de la Pole morao pred svjetinom pobjeći iz Londona, da se skriva u

vlastitoj kući na selu, a onda i da je pobjegao nekim brodom. Diljem zemlje

dolazi do ustanaka protiv ljudi koje optužuju da su kralju davali loše savjete, da

su se družili s Williamom de la Poleom. A onda, nekoliko dana poslije, jedna od

kraljičinih dvorskih dama dotrčala je po mene i rekla da moram odmah poći!

Odmah! Jer kraljica se jako razboljela. Nisam pošla pronaći Richarda, krenula

Pompea

-163-

sam ravno u kraljevske odaje, žurno prolazeći pokraj stražara pred vratima i

tjerajući paževe s puta. U sobama sam zatekla pomutnju, ali kraljice nije bilo

nigdje na vidiku.

"Gdje je?" upitam, a netko mi rukom pokaže na spavaću sobu.

"Oštro nam je zaprijetila da ne smijemo ulaziti."

"Zašto?" upitam. Svi odmahuju glavama.

"Je li sama?"

"S njom je vojvotkinja od Suffolka, supruga Williama de la Polea."

Čuvši to ime, srce kao da mi je potonulo u grudima. Što je sad učinio? Polako

prilazim vratima, kucam, a onda pokušam pritisnuti kvaku. Popušta mi pod

stiskom i ulazim.

Ponovno primjećujem kako je vrlo mlada, tek joj je dvadeset godina. Izgleda vrlo

sitno u velikom kraljevskom krevetu. Leži zgrčena kao da je ranjena u trbuh,

leđima okrenuta prema unutrašnjosti sobe i licem prema zidu. Alice de la Pole

sjedi na drvenoj stolici pokraj vatre, a lice je zagnjurila u dlanove.

"C’est moi", šapnem. "Ja sam. Što se dogodilo?"

Mala kraljica zatrese glavom. Ures joj je spao, kosa joj se rasula, ramena joj

podrhtavaju od nečujnih jecaja. "Mrtav je", bilo je sve što je rekla, kao da joj se

svijet srušio. "Mrtav. Što da radim?"

Zateturala sam i ispružila ruku da uhvatim ravnotežu. "Moj Bože, kralj?"

Silovito je udarila glavom u jastuk. "Ne! Ne!"

"Vaš otac?"

"William. William... moj Bože, William."

Pogledala sam Alice, njegovu udovicu. "Žao mi je zbog vašeg gubitka, moja

gospo."

Kimnula je glavom.

"Ali kako?"

Margareta se pridigne na lakat i pogleda me preko ramena. Kosa joj je zlatni

oblak, a oči crvene od suza. "Ubijen", procijedi kroza zube.

Pompea

-164-

Odmah sam se osvrnula prema vratima iza sebe kao da će ubojica doći i po nas.

"Tko ga je ubio, Vaša Milosti?"

"Ne znam. Onaj zli vojvoda od Yorka? Drugi lordovi? Netko tko je kukavica i zao

i želi nas srušiti i uništiti. Netko tko nam osporava pravo da vladamo kako

želimo, uz pomoć osobe koju sami odaberemo. Netko tko kriomice plovi brodom

i napada nedužnog čovjeka."

"Uhvatili su ga na moru?"

"Odveli su ga na svoj brod i odsjekli mu glavu na palubi", reče ona gotovo

nerazumljivo od jecaja. "Prokleti bili zbog kukavičluka. Njegovo tijelo ostavili su

na plaži u Doveru. Jacquetta!" Naslijepo je posegnula prema meni i privinula se

uza me dok cvili i plače. "Glavu su mu nabili na kolac. Ostavili su je kao glavu

izdajice. Kako ću to podnijeti? Kako će Alice to podnijeti?"

Jedva se usuđujem pogledati prema udovici Williama de la Polea, koja šutke sjedi

dok se njegovoj kraljici srce para zbog njega.

"Znamo li tko je to učinio?" ponavljam. Moj prvi strah je taj da će onaj koji se

usudio napasti kraljeva najdražeg savjetnika, možda doći po još nekoga. Po

kraljicu? Po mene?

Ona plače toliko jako da ne može govoriti, vitko joj tijelo podrhtava u mojem

naručju. "Moram otići kralju", kaže ona naposljetku, odmaknuvši se i brišući oči.

"To će mu slomiti srce. Kako ćemo uspjeti bez njega? Tko će nas savjetovati?"

Tupo odmahujem glavom. Ne znam kako će oni dalje bez Williama de la Polea

niti kakav se to svijet otvara pred nama, kad jedan plemić može biti otet s

vlastitog broda, pogubljen hrđavim mačem na nekom čamcu i još mu na plaži

glavu nabodu na koplje.

Pompea

-165-

G R A F T O N , N O R T H A M P T O N S H I R E , L J E T O 1 4 5 0 .

Vrijeme je zatoplilo i kralj i kraljica pristali su otputovati na sjever. Kažu da žele

biti što dalje od Londona tijekom ljetnih mjeseci kad se u gradu najčešće javlja

kuga. Kažu da žele posjetiti dobre ljude Leicestera. Ali mi koji živimo u palači

znamo da je na vratima udvostručena straža i da su kralj i kraljica zaposlili

kušače hrane. Plaše se građana Londona, plaše se naroda u Kentu i plaše se da će

ih onaj tko je ubio Williama de la Polea optužiti za gubitak Francuske, za

neprekidnu rijeku poraženih vojnika i naseljenika koji svakodnevno pristižu u sve

engleske luke. Nema novca da se plate londonski dobavljači, kraljica nema

povjerenja u građane. Dvor se seli u Leicester; zapravo bježi da se sakrije u

Leicesteru.

Richardu i meni dopušteno je da odemo i vidimo svoju djecu u Graftonu i dok

dvor ide na sjever mi brzo jašemo, napuštamo London, koji je postao mrzovoljan

grad tajnovitih ljudi koji šapuću na uglovima gradskih ulica. Šire se glasine da će

se kralj i kraljica i te kako osvetiti grofoviji Kent. Optužuju i samu obalu gdje je

tijelo Williama de la Polea sramotno odbačeno. Lord Say od Knolea i njegov

grubi zet koji je šerif Kenta govore kako će sami pohvatati krivce i pogubiti ih,

baš kao i njihove obitelji; kažu da će očistiti Kent od ljudi, da će od njega

napraviti pustu zemlju.

Kad smo izašli iz grada i udaljili se od njegovih zidina, Richard i ja jašemo jedno

uz drugo, držimo se za ruke kao ljubavnici, dok naša mala naoružana pratnja jaše

iza nas. Ceste su čiste i suhe, u travi uz rub rastu cvjetovi, ptice pjevaju u zelenim

živicama, na jezercima uz sela vidimo patke i rascvjetale ruže.

"Što ako se nikad ne vratimo na dvor?" upitam ga. "Što kad bi ti bio samo plemić

u Graftonu sa svojom suprugom?"

"I dječjom sobom punom djece?" nasmiješi se on.

"S mnogo, mnogo djece", kažem. "Nije mi dosta osmero i ovo koje je na putu,

nadam se da će ih biti cijeli tucet."

Pompea

-166-

Nasmiješio mi se. "Ipak bi me trebali pozvati", kaže on. "Čak kad bih bio najmanji

i najtiši plemić iz Graftona, s najvećom obitelji u Engleskoj, svejedno bi me

pozvali i poslali u rat."

"Ali opet bi se vratio kući." Puštam tu misao da ide dalje. "Mogli bismo živjeti od

naših polja i farmi."

Nasmiješio se. "Nije to baš neki život, moja gospo. Ne onakav kakav želiš. Djeca

bi ti se udala za seljake zakupce i njihova bi djeca bila kao divlja. Želiš li da ti

unuk bude zamusani seljačić?"

Napravila sam grimasu. Zna koliko cijenim naše knjige i instrumente i kako sam

odlučna u tome da mi sva djeca znaju čitati i pisati na tri jezika, a također i

svladati sve dvorske vještine*.

"Moja djeca moraju naći svoje mjesto u svijetu."

"Ambiciozna si", reče on.

"Nisam! Bila sam prva dama u Francuskoj. Bila sam visoko koliko samo jedna

žena može sanjati. I svega sam se odrekla zbog ljubavi."

"Ambiciozna si kad je riječ o tvojoj obitelji i djeci. A ambiciozna si i kad sam ja u

pitanju — sviđa ti se što sam barun."

"Ah, dobro, barun", kažem kroz smijeh. "Svaka bi žena voljela da joj je muž

barun. To ne računam kao ambiciju. To se jednostavno... razumije samo po sebi."

"Ja to razumijem", reče on slažući se sa mnom. "Ali zar bi zaista voljela stalno

živjeti na selu i ne vratiti se više na dvor?"

Sjetila sam se na tren nervoznoga kralja i mlade kraljice. "Mogli bismo ih ostaviti,

zar ne?" upitam čeznutljivo.

Odmahnuo je glavom. "Dužnost nam je služiti kući Lancaster, a — ima još nešto

— ne znam kako bi oni uspjeli bez nas. Mislim da ne možemo samo otići i

ostaviti ih. Što bi oni bez nas?"

*

U Graftonu ostajemo tjedan dana. Najbolje je doba godine, voćnjaci su ružičasti

od lelujavih krošanja, krave se tele. Mladi janjci već su sa svojim majkama na

Pompea

-167-

višim pašnjacima, trčkaraju i poskakuju dok im repići izgledaju kao vunene

trakice. Na livadama je trava za sijeno već visoka i mreška se na vjetru, usjevi su

zeleni i bujni. Moja starija djeca, Elizabeth, Lewis, Anne i Anthony borave kod

naših rođaka da nauče manire i kako se treba ponašati u velikom kućanstvu, ali

sad su se vratili kući da budu s nama tijekom ljeta. Četvero malenih, Mary,

Jacquetta, John i Richard, izvan sebe su od uzbuđenja što su im starija braća i

sestre kod kuće. Mary ima sedam godina i voda je malog bataljuna, ostala djeca

njezini su podanici.

Umara me ova posljednja trudnoća i tijekom toplih poslijepodneva uzimam

četverogodišnjeg Diccona u naručje gdje zadrijema pa zajedno tako ležimo,

pospani i usnuli u toplini dana. Dok on spava sve je vrlo tiho pa nekad uzmem

oslikane karte i okrećem ih, jednu za drugom i gledam. Ne miješam ih niti ih

dijelim, ne pokušavam iz njih ništa iščitati. Samo gledam poznate slike i pitam se

što će mi život donijeti, meni i mojoj voljenoj djeci.

Danju Richard prima neprekidan niz ljudi koji mu dolaze s pritužbama: zbog

pomicanja granične crte posjeda, zbog stoke kojoj je susjed dopustio da odluta i

uništi polje s ljetinom. Kao gospodar imanja posao mu je da se pobrine za to da

sve bude po zakonu i da diljem njegovih posjeda vlada pravda, bez obzira na to

primaju li naši susjedi mito i tako zapovijedaju sucima kakvu presudu moraju

donijeti. Richard odlazi u posjet nižim lokalnim plemićima kako bi ih podsjetio

na njihovu dužnost da mu se obrate u slučaju potrebe i pokušava ih uvjeriti da je

kralj snažan vladar, da se može vjerovati njegovu dvoru, da je riznica sigurna i da

ćemo zadržati posjede u Francuskoj.

Ja radim u svojoj velikoj smočnici, a Elizabeth mi je gorljiva pomoćnica.

Namačem ljekovite trave u ulju, provjeravam ubrane biljke koje se već suše,

mrvim ih u prah i čuvam u staklenkama. Radim to prema rasporedu zvijezda i

tražim upute u knjigama pokojnoga supruga da vidim kako sve točno napraviti.

Tu i tamo naiđem na knjigu koju sam dosad previdjela, a koja govori o

pripravljanju Aqua vitae, vode života, ili o sagorijevanju svih nečistoća dodavanjem

vrlo malo destilirane vode; ali sjetim se Eleanor Cobham iza hladnih zidova

dvorca Peel i uzimam knjigu iz Elizabethinih ruku i odlažem je na visoku policu.

Nikad ne uzgajam niti sušim išta drugo osim biljaka koje poznaje svaka dobra

kuharica. Ovih dana znanje je još jedna od stvari koju treba prikrivati.

Pompea

-168-

Nadam se da ćemo ostati kod kuće još mjesec dana; umorna sam od ove

trudnoće i usuđujem se nadati da bih cijelo ljeto mogla provesti na selu, da će

kralj i kraljica produžiti svoje putovanje i ostaviti nas na miru. Jednoga dana

odjahali smo u posjet susjedima i u sumrak se vratili kući i zatekli kraljevskog

glasnika kako nas čeka kod pumpe s vodom. Skočio je na noge čim nas je ugledao

i pružio Richardu pismo s kraljevim pečatom.

Richard ga otvori i brzo preleti pogledom. "Moram ići", reče on. "Ovo je hitno.

Morat ću putem okupiti skupinu naoružanih ljudi."

"Što se dogodilo?" upitam silazeći iz sedla.

"U Kentu je izbio ustanak, što je svaka budala mogla predvidjeti. Kralj mi

zapovijeda da mu se pridružim, da jašem uz njega i nosim kraljevski stijeg."

"Kralj?" Jedva mogu vjerovati da će kralj jahati na čelu svoje vojske. Otac mu je

bio poznat kao veliki zapovjednik još kad je bio mnogo mlađi nego što je kralj

danas; ali naš kralj nikada nije nosio oklop osim na viteškom turniru. "I kralj će

poći?"

"Jako je ljut zbog de la Polea — neka mu Bog prosti dušu", podsjeti me Richard.

"Zakleo se na osvetu, a kraljica se zaklela da će vidjeti njegove ubojice mrtve. On

je sada dobio priliku."

"Budi oprezan." Uzimam ga za ruku i gledam mu u lice. Oboje smo svjesni

neizgovorene misli koju dijelimo, a to je da će zapovjednik biti mlad čovjek koji

nikad nije vidio rat pa čak ni opsadu nekoga grada. "Morat ćeš ga savjetovati."

"Čuvat ću se", reče moj suprug trpko. "A pazit ću i na njega, ako budem mogao.

Njih dvoje zapovjedili su šerifu Kenta da grofoviju pretvori u lovački park, da

poput jelena istjera na čistinu svakog muškarca, ženu ili dijete: ne piše nam se

dobro. Moram se vratiti i pokušati im dati savjet i malo ih urazumiti. Moram ih

nagovoriti da upravljaju zemljom s izvjesnom dozom harmonije. Svaki put kad se

obrate parlamentu, stvaraju nove neprijatelje. Kraljica jaše ulicama Londona kao

da mrzi i samo kamenje kaldrme. Moramo im služiti, Jacquetta. Moramo ih

usmjeravati da slijede ono što im je u najvećem interesu, moramo vratiti taj

kraljevski par natrag u srce njihova naroda. To nam je dužnost. To je naš zadatak.

To je ono što bi naš gospodar vojvoda od Bedforda želio da učinimo."

Te noći dok ležimo u krevetu držim ga u naručju, a kad je svanulo svježe jutro

Pompea

-169-

osjećam kako me ispunjava nelagoda. "Samo ćeš jahati s kraljem da mu nosiš

stijeg? Nećeš ići u Kent, Richarde?"

"Nadam se da nitko neće ići u Kent", reče on smrknuto.

Završio je doručak. Pratim ga do staja, ali strahovi me i dalje muče. "Ali ako budu

organizirali neku vojnu stražu koja će morati kazniti ljude u Kentu, nećeš im se

pridružiti?"

"Paliti ljudima kuće? Ispeći na ražnju siromahovu kravu?" uzvrati on pitanjem.

"Vidio sam da to rade u Francuskoj i nikad to nisam smatrao načinom da se

zadobije odanost ljudi. Sam vojvoda od Bedforda rekao mi je da se do čovjekova

srca dolazi tako da s njim postupaš pravedno i učiniš sve da se osjeća sigurno. To

će biti i moj savjet bude li me itko pitao. Ali ako mi itko zapovijedi da moram

poći u ime kralja, morat ću poslušati."

"Doći ću k tebi čim mi javiš." Nastojim zvučati samopouzdano, ali glas mi je

tanak i zabrinut.

"Čekat ću te", obeća on s iznenadnom toplinom u glasu, kao da je shvatio da se

bojim. "Pazi na sebe i na dijete koje nosiš. Ja ću te čekati. Uvijek ću te čekati. Sjeti

se da sam ti obećao — nikad me nećeš potražiti i shvatiti da me nema."

*

Spremam kuću i nagoviještam slugama da budu pripravni za moj odlazak. Čujem

govorkanja da su se kralj i kraljica vratili u London i da je sam kralj predvodio

svoje ljude u Kentu. A onda stiže poruka od Richarda, pisana njegovom rukom.

Voljena,

žao mi je što te moram uznemiriti. Kraljica je uvjerila kralja da ne ide osobno u Kent pa

je zapovjedio meni da progonim odmetnike i budem na čelu njegovih vojnika, što i

činim. Vjeruj mi da se neću izlagati opasnosti i vratit ću se kući tebi čim ovo završi. Tvoj

Richard.

Spremam komadić papira unutar haljine, na srce, i odlazim u staje. "Osedlajte

konje", kažem jednom stražaru. "I recite im da mi pripreme moju kobilu za put.

Vraćamo se u London."

Pompea

-170-

L O N D O N ,

L J E T O 1 4 5 0 .

Cijelim putem jašem teška srca. Imam tako jasan osjećaj da je Richard u

opasnosti, da je protivnik brojčano nadmoćan, da će guste šume Kenta skrivati

zasjede, zamke, seljačke vojske, da će biti zarobljen onako kako su oteli i

Williama de la Polea i smaknuli ga bez svećenika hrđavim mačem.

U tišini jašemo cestom prema Londonu, ali dok prolazimo kroz povrtnjake i

pokraj malih mljekarskih gazdinstava, kapetan moje straže zapovjedi ljudima da

zbiju redove. Počeo se ogledavati na sve strane kao da se plaši da smo u

opasnosti.

"Što je?" upitam.

Odmahnuo je glavom. "Ne znam, gospo. Nešto..."

Zastao je. "Previše je tiho", reče on kao da govori sam sa sobom. "Kokoši su

zatvorene u kokošinjce prije mraka, na kućama su zatvoreni prozorski kapci.

Nešto nije u redu."

Nije mi potrebno dvaput reći. Nešto nije u redu. Moj prvi suprug vojvoda znao je

reći to da ako tijekom jahanja kroz grad osjetite da nešto ne valja, razlog je tomu

to što vjerojatno nešto zaista nije u redu. "Zbijte redove", kažem. "Ući ćemo u

grad prije nego što zatvore vrata i idemo u našu londonsku kuću. Recite svojim

ljudima da budu na oprezu i gledaju oko sebe na sve strane. Poći ćemo kasom."

Rukom je pokazao ljudima da zbiju redove i nastavili smo jahati prema gradskim

vratima Londona. Ali čim smo prošli kroz Moorgate, u uskim uličicama čujem

kako raste galama, ljudi kliču, smiju se, čuju se trube i bubnjevi.

Zvuči kao da slave Dan proljeća, zvuči kao da vlada sveopće veselje. Na ulicama

su stotine ljudi. Pogledala sam svoju pratnju. Muškarci su približili konje

mojemu, stvorivši oko mene obrambeni četverokut.

"Ovuda", kaže kapetan i povede nas brzim korakom kroz zavojite ulice sve dok

nismo došli do velikoga gradskog zida koji prolazi pokraj moje kuće. Baklje, koje

inače uvijek gore sa svake strane dvorišnih vrata, sada nisu u svojim zidnim

utorima. I sama vrata, koja bi trebala biti zaključana prije dolaska noći ili širom

otvorena u znak dobrodošlice, sada su napola otvorena. Na kaldrmi ispred kuće

Pompea

-171-

nema nikoga; ali ima razbacanog smeća i ulazna su vrata pritvorena. Brzo

pogledam kapetana Georgea Cutlera i vidim nelagodu u njegovim očima.

"Vaše gospodstvo..." reče on nesigurno. "Najbolje će biti da uđem i vidim što tu

ne valja. Nešto se loše dogodilo, možda..."

Dok je govorio, kroz vrata je isteturao neki pijanac, ali to nije nijedan od mojih

slugu. Prošao je pokraj nas i nestao niz uličicu. Cutler i ja se opet pogledamo.

Izvukla sam noge iz stremena i skočila s konja, a uzde dobacila jednom od

stražara.

"Ući ćemo zajedno", kažem Cutleru. "Izvucite mač i recite dvojici svojih ljudi da

pođu za nama."

Slijede me dok prelazim kaldrmu i idem prema kući, svojem londonskom domu

koji sam s ponosom primila od kraljice i sa zadovoljstvom ga namjestila. Vanjska

ulazna vrata izbačena su iz šarki, osjeća se miris dima. Dok otvaram unutrašnja

vrata i ulazim, vidim da je mnoštvo ljudi prošlo kroz sobe i uzelo sve što su

smatrali vrijednim. Na zidovima su blijede četvrtaste plohe gdje su visjele moje

tapiserije, one koje sam naslijedila od vojvode od Bedforda. Golema drvena

komoda, preteška da se odnese, ispražnjena je, u njoj nema nijednog komada

kositrenog posuda, a izrezbarena vrata ostala su visjeti otvorena. Odlazim u

veliku dvoranu. Nestali su svi drveni tanjuri, vrčevi za vino i čaše, ali apsurdno,

iza glavnog stola još uvijek netaknuta visi golema lijepa tapiserija.

"Moje knjige", kažem i skočim na povišeni podij i zatim kroz vrata iza velikog

stola, odakle kratko stubište vodi u dnevnu sobu na katu. Odatle me samo dva

koraka dijele kroz krš dragocjenog razbijenog stakla i nalazim se na galeriji, gdje

zastajem i gledam oko sebe.

S polica su uzeli mjedene rešetke, uzeli su i mjedene lance kojima su knjige bile

pričvršćene za stolove za čitanje. Čak su uzeli i guščja pera i bočice s tintom. Ali

knjige su tu, nedirnute. Ukrali su sve što je napravljeno od metala, ali nisu oštetili

papir. Zgrabim jednu knjigu i prislonim je na obraz.

"Spremite ih na sigurno mjesto", kažem Cutleru. "Pozovite svoje ljude da ih

odnesu u podrum, da zabiju daske preko vrata i postave stražu. Knjige su

vrednije od mjedenih rešetki i tapiserija. Ako njih uspijemo spasiti onda se mogu

mirno sastati s prvim mužem na dan Posljednjeg suda. Te su knjige bile njegovo

Pompea

-172-

blago i povjerio mi ih je na čuvanje."

Kimnuo je glavom. "Žao mi je zbog svega ostalog..." Rukom je pokazao

opljačkanu kuću i drveno stubište oštećeno i izgrebeno mačevima. Netko je

odrezao izrezbareni glavni stup stubišta i odnio ga, vjerojatno kao nadomjestak

za moju odrezanu glavu. Strop između velikih drvenih greda crn je od dima.

Netko nam je pokušao zapaliti kuću. Zadrhtala sam od mirisa nagorjeloga gipsa.

"Ako su knjige na sigurnom, a i moj gospodar također, onda mogu početi

ispočetka", kažem. "Dobro mi spremite knjige, Cutleru. A skinite i onu veliku

tapiseriju i sve vrijedno što nađete. Hvala Bogu da smo najbolje stvari odnijeli sa

sobom u Grafton."

"Što ćete vi poduzeti?" upita on. "Moj gospodar volio bi da budete u nekom

sigurnom skloništu. Trebao bih ići s vama."

"Otići ću u palaču", kažem. "Idem u Westminster. Tamo ćete se sastati sa mnom."

"Neka dvojica stražara pođu s vama", savjetuje me. "Ja ću se pobrinuti da sve

ovdje bude spremljeno na sigurno. A onda ću poći za vama." Oklijeva. "Vidio sam

i gore stvari od ovih", doda on. "Čini se kao da su prodrli iz hira i odnijeli sve što

im se činilo vrijedno. To nije bio napad. Ne trebate ih se bojati. To nije bilo

usmjereno protiv vas. Ove ljude tjera očaj zbog siromaštva i strah od njihovih

gospodara. Nisu to loši ljudi. Samo to više ne mogu trpjeti."

Osvrćem se po hodniku pocrnjelom od dima, gledam mjesta gdje su visjele

tapiserije, gledam oštećenu ogradu stubišta. "Ne, to nije bio osobni napad",

kažem polako. "Učinili su sve što su htjeli. To nije bilo usmjereno protiv mene —

nego protiv plemića, protiv bogataša i dvora. Oni smatraju da više ne moraju

čekati vani pred vratima, misle da imaju više mogućnosti nego da samo prose.

Više ne misle da im mi s pravom možemo zapovijedati. Dok sam bila djevojka u

Parizu i kad sam se udala za vojvodu od Bedforda mrzili su nas svi građani Pariza

i cijeli narod Francuske. Mi smo to znali, a i oni. Ali nitko nije ni sanjao da bi

mogli razbiti vrata, ući u kuću i uništiti nam stvari. A sada se čini da i u Londonu

misle tako. Više nisu poslušni svojim gospodarima. Tko zna gdje će se

zaustaviti?"

Izlazim iz kuće. Stražari mi čuvaju konja, ali već se okupila gomila ljudi i nešto

mrmore protiv njih. "Vas dvojica, dođite sa mnom", kažem. "Vas dvojica, uđite u

Pompea

-173-

kuću i sredite što se može."

Pucnula sam prstima, a jedan mi je stražar pomogao popeti se u sedlo.

"Požurite", potičem ga u pola glasa. "U sedla i krenimo."

Učinio je kako sam mu rekla i izlazimo iz dvorišta. Udaljili smo se prije nego što

je itko shvatio da smo otišli. Ne gledam za sobom. Ali dok jašem, prisjećam se

tamne mrlje od dima u velikoj dvorani i shvaćam da su ljudi provalili u moju

kuću, uzeli što su htjeli i učinili što su htjeli.

"Idemo u Wesminstersku palaču", kažem. Želim biti na dvoru, iza zidova palače i

pod zaštitom kraljevske straže. London mi se više ne čini siguran. Postala sam

poput kraljice — žena koja se duboko u sebi osjeća nelagodno u vlastitom domu.

Zaobišli smo ugao i odjedanput se našli usred svjetine koja pleše, smije se i kliče

od veselja, kao da je proslava Dana proljeća. Netko je zgrabio moje uzde, a ja sam

rukom čvrsto stisnula bič, ali lice koje me odozdo gleda sja od radosti. "Polako!"

brzo kažem stražaru do mene, koji je podbo konja, a ruku položio na mač.

"Bogu hvala, imamo svojega šampiona!" reče žena koja sa mnom želi podijeliti

svoju sreću. "On dolazi. Blagoslovio ga Bog! Dolazi i založit će se za naša prava i

opet će se vratiti dobra vremena!"

"Hura!" poviče desetak ljudi u blizini, a ja se smiješim kao da znam što se događa.

"Dobra ženo", kažem. "Moram proći, pustite me, moram se naći sa svojim

mužem. Pustite me da prođem."

Netko se nasmije. "Nećete nikamo stići dok on ne dođe! Ulice su pune ljudi,

nagurani su kao sardine u bačvi. Ne može se ni proći ni zaobići tu masu ljudi."

"Ali zar ne želite doći i vidjeti ga? Doći će preko mosta."

"Ah, dođite", doda netko drugi. "Nikad više nećete vidjeti nekoga kao što je on.

Ovo je najveće što se dogodilo u našem životu, u bilo čijem životu."

Pogledom tražim oko sebe svoja dva stražara, ali oni ne mogu zadržati korak uz

mene. Razdvojilo nas je nekih desetak veseljaka. Gomila nas je brojčano

nadmašila. Mahnula sam jednom stražaru. "Idite svojim putem", doviknem mu.

"Nisam u opasnosti. Znate gdje ćemo se sastati." Očito je da se nema smisla

suprotstavljati masi ljudi i najsigurnije je da im se pridružimo. Jedan od mojih

ljudi skočio je s konja i progurao se do mene.

Pompea

-174-

"Polako!" kaže netko. "Bez guranja. Čiju livreju nosiš?"

"Ostavite me", šapnem. "Sastat ćemo se kasnije. Znate gdje. Nemojte ih naljutiti."

Tako će biti najsigurnije, ali vidim da se on lomi u sebi i teško mu je poslušati

moju zapovijed.

"Svemogući Bože!" požali se nečiji glas. "Livreju onih koje treba srušiti."

"Jesi li ti kraljev čovjek?" upita ga netko oštro. "Misliš li da sve moraš imati i

nimalo te nije briga za siromaha?"

Naposljetku je shvatio. "Ne ja!" reče on veselo. "Ja sam s vama!"

Kimam mu potvrdno, a pomicanje gomile udaljava ga od mene gotovo u trenu.

Puštam konja da hoda uz ljude. Jedna žena vrlo prisno osloni ruku na vrat

mojega konja. "A kamo to idemo?" upitam je.

"Do mosta da ga vidimo dok prolazi!" reče ona oduševljeno. "Vidim da ste dama,

ali nećete se sramiti zbog društva u kojem će on biti. Uz njega je niže i visoko

plemstvo, vitezovi i lordovi. On je čovjek za sve slojeve, za sav narod."

"A što će učiniti za nas kada dođe?"

"Ne znate? Gdje ste bili sve vrijeme?"

Smiješim se i odmahujem glavom. "Bila sam na selu i sve mi je ovo iznenađenje."

"Onda ste se vratili u London baš u trenutku velike radosti. On će naposljetku

govoriti i založiti se za nas. Reći će kralju da ne možemo podnijeti poreze, da će

nas debeli lordovi sve uništiti. Zapovjedit će kralju da ignorira onu francusku

bludnicu, svoju ženu, i primit će dobre savjete od dobroga vojvode."

"Od dobroga vojvode?" upitam. "Koga sad zovete dobrim vojvodom?"

"Richarda, vojvodu od Yorka, naravno. On će reći kralju da legne sa svojom

beskorisnom ženom i da nam da sina i nasljednika, reći će mu da opet osvoji naše

posjede u Francuskoj, da otjera zle ljude koji kradu bogatstvo naše zemlje i ništa

ne čine nego se samo bogate i međusobno svađaju. On će ovoga kralja učiniti

velikim kao što je bio i njegov prethodnik i svi ćemo opet biti sretni."

"Može li jedan čovjek sve to učiniti?" upitam.

"Okupio je vojsku i već je porazio kraljeve ljude", reče ona ushićeno. "Progonili su

ga do Sevenoaksa, a onda ih je porazio. On je naš šampion. Potukao je kraljevu

Pompea

-175-

vojsku, a sad će zauzeti i London."

Osjećam kako mi bol bubnja u glavi. "Potukao je kraljevu vojsku?"

"Pustio je da ga progone, a onda je krenuo protiv vojnika i sve ih potukao", reče

ona. "Pola ih je pobjeglo, a pola je prešlo na njegovu stranu. On je naš junak!"

"A što je s plemićima koji su predvodili ljude?"

"Mrtvi su! Svi do jednoga!"

Richarde, mislim u sebi. Nas dvoje nismo uzalud stigli tako daleko i riskirali tako

mnogo da bi ga sad iz zasjede napao neki neiskusni zapovjednik na čelu nasumce

skupljenih pobunjenika i ubio ga kod Sevenoaksa. Zar ne bih znala da je mrtav ili

ranjen? Sigurno bih čula Meluzinu kako pjeva ili bih osjetila kako sfere tužno

plešu jedna s drugom i oplakuju ga. Muškarac kojega volim cijelog života i to sa

strašću koju nisam smatrala mogućom, sigurno nije mrtav i ne leži u nekom

jarku u Kentu a da ja to nisam osjetila.

"Gospođo, je li vam zlo?" upita me žena. "Problijedjeli ste kao moje rublje."

"Tko je zapovijedao kraljevom vojskom?" upitam, iako znam da je to bio on. Koga

bi drugog postavili na to mjesto ako ne Richarda? Tko ima više iskustva, tko je

pouzdaniji? Tko je odaniji i časniji čovjek od mojega supruga? Koga bi odabrali,

ako ne mojega voljenog?

"Ah, ne znam sad", reče ona veselo. "Samo znam da je mrtav, to je sigurno. Je li

vam pozlilo?"

"Ne, ne", kažem. Usne su mi obamrle. Mogu samo izgovoriti tu jednu riječ. "Ne.

Ne."

Stiješnjeni smo svi zajedno na uskim ulicama. Sad ne mogu pobjeći; čak i kad bih

uspjela konja izvesti iz gomile, mislim da ne bih mogla jahati. Malaksala sam od

straha, ne mogu ni uzde držati, čak i kad bi mi gomila to i dopustila. A onda smo,

napokon, stigli do gradskih vrata Bridgegate, gdje se svjetina natiskala i komeša

se. Kobila mi se uznemirila zbog svih tih ljudi oko nas, trza ušima i premješta

težinu s jedne noge na drugu; ali tako smo pritisnuti ljudima da se ona ne može

ni pomaknuti, a ja ne mogu sjahati. Vidim gradonačelnika Londona kako je

skočio na veliki kamen putokaza i održava ravnotežu oslanjajući se rukom na

snažno rame jednog od gradskih stražara. Viče svjetini; "Zaključujem da je vaša

Pompea

-176-

želja da kapetan Mortimer i njegovi ljudi uđu u grad?"

"Da!" začuje se gromoglasan odgovor. "Otvorite vrata!"

Vidim da jedan gradski vijećnik nešto prigovara, a gradonačelnik mu rukom daje

znak da će ga silom udaljiti. Stražari otvaraju gradska vrata, a mi provirujemo

kroz njih i dalje iza pokretnog mosta. Na južnoj strani stoji i čeka mala vojska, a

ratni su im stjegovi smotani. Dok gledam, vidim da su primijetili otvaranje vrata,

čuju ohrabrujuće povike svjetine, vide crveni gradonačelnikov plašt pa su onda

razvili svoje stjegove, postrojili se i poletno počeli marširati cestom. Ljudi ih s

katova obasipaju cvijećem, mašu zastavama i pozdravljaju: ovo je svečana

povorka jednog junaka. Pred njima se spušta pokretni most, a zveket koji se

začuo dok prelaze preko njega zvuči kao udaranje u činele u čast osvajača.

Kapetan koji predvodi te vojnike okrenuo se, izvukao veliki mač i prerezao veliku

užad pokretnog mosta tako da ga više nikad nitko ne podigne njemu pred

nosom. Svi oko mene dovikuju riječi dobrodošlice, žene dobacuju poljupce i

vrište. Kapetan maršira ispred svoje vojske držeći kacigu pod rukom, dok mu na

čizmama blistaju zlatne ostruge. Prekrasan ogrtač od tamnoplavog baršuna u

naborima mu pada s ramena, oklop mu blista. Pred njim je njegov paž i drži

veliki mač, kao da predvodi kralja koji ulazi u svoju kraljevinu.

Ne mogu reći je li to Richardov mač, ne znam nosi li ovaj muškarac teško

zaslužene ostruge mojega muža. Zaklapam oči, a ispod šešira osjećam hladan

znoj. Je li moguće da je on mrtav a da ja to ne znam? Kad dođem u palaču, hoće li

me kraljica tješiti, hoću li biti još jedna udovica na dvoru, kao i Alice de la Pole?

Gradonačelnik je zakoračio naprijed držeći grimiznocrveni jastuk s ključevima

grada, pognuo je glavu pred osvajačem i pružio mu ključeve. Posvuda oko mene

ljudi se guraju i prolaze kroz gradska vrata kako bi se pridružili vojnicima i stali

iza kapetana. Njegova ih vojska pozdravlja tapšanjem po leđima. Kad su se

poredali u grubo sastavljene redove, marširaju pokraj nas, domahuju djevojkama

i široko se osmjehuju na poklike, kao da su oslobodilačka vojska koja se

naposljetku pojavila.

Gomila ga slijedi. Sigurna sam, bude li krenuo na Westminster na čelu ovakve

svjetine, moći će slobodno sjesti na kraljevo mramorno prijestolje, jer ovo je

čovjek uz kojega je cijeli London. Ali on se uputio prema Ulici Candlewick, gdje

ponosno stoji Londonski kamen, koji obilježava samo srce grada. Udario je

Pompea

-177-

mačem po kamenu, a začuvši taj zvuk gomila je zarikala od oduševljenja. "Sada je

Mortimer gospodar grada!" poviče on i stane pokraj kamena držeći u jednoj ruci

štit, a drugom mač iznad glave, dok oko njega ljudi kliču iz svega glasa.

"Idemo večerati!" izjavi on i svi krenu prema gradskoj vijećnici, gdje će

gradonačelnik njemu i njegovim ljudima ponuditi večeru. Kako je gomila krenula

s njim, željna otpadaka goveđeg mesa i komada kruha, kliznula sam s konja,

uhvatila uzde i oprezno povela kobilu dalje od gužve, nadajući se da ću se moći

neopaženo udaljiti.

Polako sam se približila jednoj sporednoj cesti, a onda ušla u neku uličicu.

Gotovo da sam se izgubila, ali stala sam na neku stubu, s mukom se popela u

sedlo i pošla prema istoku, puštajući da me nagib ulice odvede do rijeke. Sjećam

se kad sam bila tek djevojčica, na putu u Englesku, izgubila sam se u šumi, ali

Richard me je našao. Ne mogu vjerovati da se on sada neće pojaviti i potražiti

me. Čini mi se nemoguće da sam ga tek nedavno posljednji put dodirnula,

posljednji put poljubila; a sad se ne mogu ni sjetiti posljednjih riječi koje sam mu

uputila. Ipak znam da smo se rastali u ljubavi. Ne mogu se sjetiti riječi koje smo

izgovorili ni kako smo izgledali; ali znam da smo se rastali u nježnosti, zato što se

uvijek rastajemo s nježnošću. Uvijek smo poljupcem jedno drugome zaželjeli

laku noć, a poljubili bismo se i na doručku. Uvijek se s ljubavlju odnosio prema

meni, čak i onda kad više nije morao o meni misliti drugačije nego samo kao o

svojoj supruzi. Čak i kad sam bez njegova znanja zatrudnjela i kad sam inzistirala

na tajnom vjenčanju. Četrnaest godina bio mi je ljubavnik i suprug, ali sad se

bojim da sam ga izgubila.

Puštam konja da sam bira put kroz labirint prljavih ulica. Kobila dobro zna gdje

su westminsterske staje, a meni nije stalo ni do čega. Kad pomislim na Richarda

koji mrtav leži u nekom jarku u Kentu, želim i sama leći u odvodni žlijeb uz

pločnik i umrijeti. Stavljam ruku na trbuh i mislim na dijete koje nikada neće

upoznati oca. Kako je to moguće da neću Richardu pokazati njegovo najmlađe

dijete?

Već je padao mrak kad smo stigle do jednog od mnogobrojnih stražnjih ulaza

velike palače. Iznenadila sam se vidjevši da nema nijednog stražara. Očekivala

bih da su vrata zatvorena i da je straža udvostručena; ali upravo je na kralja nalik

da bude nemaran, a bez mojega supruga, tko će zapovijedati stražarima?

Pompea

-178-

"Zdravo!" povičem kad sam prišla bliže. "Ho-la! Otvorite vrata!"

Tišina. Tišina, a inače bi se tu čuli deseci glasova ljudi koji dolaze i odlaze. Tišina,

a ja sam očekivala povik koji traži da se predstavim. Zaustavila sam konja sjetivši

se da kad osjetiš da nešto ne valja, to je zato što doista nešto ne valja. "Otvorite

ova vrata!" vičem i pripremam se da u slučaju potrebe naglo okrenem konja i

pobjegnem. "Otvorite vrata za vojvotkinju od Bedforda!" Polako se i sa škripom

otvaraju mala vrata urezana u veliku kapiju i stajski momak nervozno proviri

van.

"Vojvotkinja od Bedforda?"

Spustila sam kapuljaču tako da me može vidjeti. "Upravo ja. Gdje su svi?"

Njegovo turobno blijedo lice gleda me odozdo. "Pobjegli su", kaže on. "Svi osim

mene, a ja nisam mogao jer mi je pas bolestan i nisam ga želio ostaviti. Možda bi

bilo bolje da pođem s vama?"

"Kamo su pobjegli?"

Slegnuo je ramenima. "Pobjegli su od kapetana Mortimera i njegove vojske. Neki

su mu se otišli pridružiti, a neki su pobjegli."

Zatresla sam glavom. Ne mogu to razumjeti. "Gdje su kralj i kraljica?"

"I oni su pobjegli", reče on.

"Zaboga! Gdje su, dječače?"

"Pobjegli su u Kenilworth", šapne on. "Ali rečeno mi je da to nikome ne smijem

reći."

Hladnim rukama čvrsto se držim za konjsku grivu, a srce mi snažno tuče. "Što?

Napustili su grad?"

"Poslali su vojsku u Kent da uhvati Mortimera, ali on se okrenuo i jurnuo na njih

i potukao ih do nogu. Svi su kraljevi zapovjednici ubijeni, a vojska je pobjegla

natrag u London osim onih koji su se pridružili Mortimeru. Pola njih mu je

pristupilo. Žao mi je što nisam otišao."

"Tko su zapovjednici koji su ubijeni?" tiho upitam. Glas mi je čvrst i drago mi je

zbog toga.

Slegnuo je ramenima. "Svi kraljevi lordovi, ne znam: lord Northumberland,

Pompea

-179-

barun Rivers..."

"Mrtvi su? Svi?"

"U svakom slučaju nisu se vratili."

"A kralj?"

"Kralj nije želio ići u rat", reče on prezirno. "Otišao je noseći svoj stijeg, ali nije

želio ići u borbu. Zadržao je polovicu vojske uz sebe, a drugu polovicu poslao s

lordovima. A kad je ono što je preostalo od te vojske došlo trkom natrag i kad su

mu rekli da su poraženi, on i kraljica pobjegli su u Kenilworth, a s njima i

vojvoda od Somerseta, Edmund Beaufort, dok je lord Scales otišao u Tower."

"Je li Scales sada ondje? Je li se utvrdio u Toweru?"

Slegnuo je ramenima. "Ne znam. Što će biti sa mnom?" upita me.

Gledam ga, a lice mi je bezizražajno kao i njegovo. "Ne znam. Najbolje ti je da se

pobrineš za sebe."

Okrenula sam konja da se udaljim od Westminstera, jer ovdje nema sigurnosti ni

za koga. Mislim da će biti najbolje da prije mraka stignem do Towera. Kobila ide

hrabro dalje, ali obje smo umorne. Na svakom je uličnom uglu kotao sa

žeravicom gdje netko peče meso, muškarci piju pivo i zaklinju se da su se dobra

vremena vratila, da će Mortimer savjetovati kralja te više neće biti poreza ni

varanja siromašnih, a svi će loši savjetnici biti protjerani. Zovu me da im se

pridružim, a onda me psuju kad odmahujem glavom. Na kraju im moram

dobaciti novčić i zaželjeti sve najbolje. Dok prolazim kroz nekoliko posljednjih

ulica, moram na lice navući kapuljaču i sasvim se zgrbiti u sedlu nadajući se da

ću uspjeti kradomice proći, kao da sam lopov u svojem gradu.

Naposljetku sam stigla do vrata Towera. Na svakom su zidu stražari i čim su me

ugledali viču mi odozgo: "Stani! Tko je ondje? Stoj tu gdje jesi!"

"Vojvotkinja od Bedforda!" odgovaram povikom i pokazujem lice. "Pustite me

unutra."

"Vaš suprug barun traži vas cijelu večer", kaže mi mladi stražar kad mi je otvorio

vrata, prišao da prihvati uzde i pomogao mi sjahati. "Došli su vaši ljudi i rekli da

su vas izgubili. Suprug se bojao da vas je zarobila svjetina. Rekao je da će ih sve

objesiti zbog izdaje, bude li vam nedostajala i vlas na glavi. I njima je to rekao! Još

Pompea

-180-

nikad nisam čuo da tako govori."

"Moj suprug?" pitam i odjedanput mi se zavrtjelo od nade. "Jeste li rekli da me

suprug traži?"

"Kao kakav luđak..." zausti on, a onda se okrene da posluša, jer sad oboje čujemo

topot kopita vani na kaldrmi. Povikao je: "Konji! Zatvorite vrata!" Požurili smo

unutra dok se vrata iza nas uz škripu zatvaraju, a onda čujem Richardov povik;

"Rivers! Otvorite!" Ponovno otvaraju velika dvostruka vrata, a njegova mala četa

ulazi poput vihora. Odmah me je ugledao i skočio s konja, zagrlio me i poljubio

kao da je opet mladi paž, a ja njegova dama i ne možemo podnijeti da i trenutka

budemo odvojeni.

"Dobri Bože, jašem po cijelom Londonu i tražim te", reče on bez daha. "Toliko

sam se bojao da su te zarobili. Cutler je u kući rekao da si pošla u Westminster, a

onaj dječak u Westminsteru ništa nije znao."

Zatresla sam glavom, suze mi teku niz lice, ali i smijem se istodobno dok ga

gledam. "Dobro sam! Dobro sam! Zapela sam u gomili i odvojila se od svojih

ljudi. Richarde, mislila sam da si mrtav. Mislila sam da si poginuo u zasjedi u

Kentu."

"Ne ja. Ubili su jadnog Stafforda i njegova brata. Jesi li dobro? Kako se osjećaš?

Kako si došla ovamo?"

"Ponijela me masa ljudi. Vidjela sam ga kad je ušao u London." "Jack Cade?"

"Kapetan? Zove se John Mortimer."

"Ime mu je Jack Cade, ali naziva se Mortimer ili John AmendAll14 i svakojakim

drugim imenima. Ime Mortimer na njegovu stranu dovodi pristalice Richarda od

Yorka, jer to je obiteljsko ime Yorkovih. Cade ga je posudio ili još gore, vojvoda

mu je dao da se njime služi. U svakom slučaju to znači nevolju. Gdje si ga

vidjela?"

"Dok je prelazio preko mosta i kad je primio ključeve grada." "Ključeve grada?"

upita moj suprug zaprepašteno.

"Pozdravili su ga kao junaka. Dočekao ga je puk i gradonačelnik s vijećnicima.

Bio je odjeven kao velikaš koji je došao vladati."

Moj suprug kratko zazviždi. "Neka Bog čuva kralja. Najbolje je da to ispričaš

Pompea

-181-

lordu Scalesu, koji je ovdje zapovjednik."

Uhvatio me pod ruku i poveo u Bijelu kulu. "Jesi li umorna, draga?"

"Malo."

"Ali osjećaš se dobro? I beba je dobro?"

"Mislim da je dobro. Sve je u redu."

"Jesi li se bojala?"

"Malo. Ljubavi, mislila sam da si poginuo."

"Ne ja."

Oklijevam. "Jesi li vidio našu kuću?"

"Ništa što ne bismo mogli popraviti kad sve ovo završi."

Brzo sam ga pogledala. "Prošli su kroz vrata i uzeli što su htjeli. To će biti teško

popraviti."

Kimnuo je glavom. "Znam. Ali učinit ćemo to. Sad ću ti donijeti malo vina i mesa,

čim nađemo Scalesa. Potrebno je da zna gdje je Cade večeras."

"Na večeri kod gradonačelnika, mislim."

Richard zastane i pogleda me. "Čovjek koji je doveo vojsku iz Kenta, koji je

porazio kraljeve ljude i primio ključeve grada Londona, sad večera s

gradonačelnikom?"

Potvrdno sam kimnula. "Dočekali su ga kao da ih je oslobodio od tiranina.

Gradonačelnik i svi vijećnici zaželjeli su mu dobrodošlicu kao kakvom junaku."

Richard se namršti. "Najbolje će biti da to kažeš Scalesu", bilo je sve što je rekao.

*

Lord Scales je u stanju loše prikrivenog užasa. Smjestio se u kuću zapovjednika

Towera i udvostručio je straže na prednjim i stražnjim vratima, a i na prozorima.

Očito je da se plaši da je kralj i njega i grad prepustio ljudima iz Kenta. Njegovi

vojnici možda i jesu pripadnici kraljevske straže i primaju plaću od kralja, ali tko

zna nisu li i oni iz Kenta ili možda imaju obitelj koja jedva životari u Doveru?

Pola njih došlo je iz Normandije i osjećaju se izdano; zašto bi sada branili nas,

Pompea

-182-

koji smo ih potjerali iz njihovih domova? Kad sam mu rekla da su Cadea u gradu

dočekali kao junaka, rekao mi je da sam se sigurno zabunila. "On je propalica i

lopov", rekao je odlučnim glasom.

"U njegovoj pratnji bilo je mnogo vlastelina", kažem. "Vidjela sam da imaju dobre

konje i dobra sedla. Sam Cade jahao je kao čovjek koji je naviknuo zapovijedati.

U cijelome gradu samo ga jedan vijećnik nije dočekao s dobrodošlicom."

"On je lopov", ponovi on oštro.

Podignula sam jednu obrvu i pogledala Richarda. Slegnuo je ramenima kao da

želi reći da sam učinila sve što sam mogla kako bih ovom nervoznom

zapovjedniku prikazala neprijatelja, a ako je on previše preplašen da me sluša,

onda ništa više ne moram učiniti. "Odvest ću suprugu u svoje sobe i donijeti joj

nešto za jelo", reče on lordu Scalesu. "Trebam li se poslije vratiti da isplaniramo

napad? Možda noćas nakon što se pobunjenici dobro najedu i napiju? Dok još

slave. Ili kad krenu natrag u Southwark? Mogli bismo ih uhvatiti u uskim

uličicama prije mosta i gurnuti u rijeku."

"Ne noćas! Ne noćas!" reče Scales brzo. "Osim toga, očekujem pojačanje od kralja.

Poslat će nam ljude iz srednje Engleske."

"Oni još danima ne mogu stići, ako uopće dođu", reče moj suprug. "Sad bismo ih

svakako trebali napasti, prije nego što to očekuju, dok još piju."

"Ne noćas", ponovi Scales. "Ovo nisu Francuzi, Rivers. Naše iskustvo ovdje nam

ne koristi. Ovo su izdajnički seljaci, koji se bore i skrivaju u zavojitim uličicama.

Trebali bismo čekati dok ne skupimo velike snage kojima ćemo ih poraziti. Poslat

ću kralju još jednu poruku i zamoliti ga da preuzme zapovjedništvo."

Vidim da moj suprug oklijeva, a onda je odlučio da se neće prepirati. Prebacio je

ogrtač preko ramena i poveo me u svoje odaje. Dobili smo svoje uobičajene sobe

blizu kraljevskih odaja u Toweru, ali čudno se osjećamo jer su kralj i kraljica

negdje daleko, pokretni je most sa zaštitnom rešetkom spušten, a mi smo

opkoljeni ljudima koji su naši zemljaci.

"Prokletstvo", reče moj suprug kratko i pucne prstima prema slugi da nam ostavi

pladanj s hranom. "Prokletstvo. Ljudi koji bi trebali ugušiti ove nemire ili su

malodušni ili se previše boje da išta poduzmu. Draga, pođi u krevet, a ja ću ti se

pridružiti kad postavim stražu. A onda ćemo svi ostati zarobljeni ovdje u Toweru.

Pompea

-183-

U ratu smo s Englezima usred Engleske! Teško je u to povjerovati."

*

Živimo opkoljeni u Toweru, zaraćeni s vlastitom zemljom, opkoljeni u našem

glavnom gradu. Svaki dan moj suprug šalje van svoje ljude pa čak i djevojke iz

kuhinje da čuju najnovije vijesti na tržnicama i gradskim vratima. Oni se vraćaju i

govore da se Cadeova vojska ulogorila južno od rijeke, a svakodnevno joj se

pridružuju novi ljudi. Richard se najviše pribojava da će se ustanak proširiti i da

će se pobunjenicima iz Kenta pridružiti ljudi iz Hampshirea i Sussexa. "Sto je s

našim domom?" upitam ga misleći na djecu koju smo ostavili na selu. "Možda bih

se trebala vratiti njima?"

"Ceste nisu sigurne", kaže on namršten i zabrinut. "Poslat ću te s jednim

stražarom čim saznam što se događa. Ali sad ne znam čak ni je li kralj siguran u

Kenilworthu. Poslali smo poruke, ali još nam nisu odgovorili. Ako je pod

opsadom..." Prekinuo se u pola rečenice.

Čini nam se kao da je kraj svijeta. Ako se običan puk dignuo protiv kralja, ako su

se naoružali oružjem koje su dobili od nas, ako im zapovijeda čovjek kojega smo

mi obučili, a koji je ogorčen zbog gubitaka u Francuskoj, onda više nema nade da

će se ponovno vratiti svijet kakvog smo poznavali. Spasiti nas može jedino hrabar

kralj koji zna zadobiti ljubav naroda — a mi imamo samo kralja Henrika, koji se

skriva u Kenilworthu, dok je njegov prekrasni oklop spremljen nakon što ga je

nosio samo jedanput.

Od pobunjeničke vojske dolazi poruka. Žele da im lorda Saya, koji je bio

upravitelj Kenta, pošaljemo da mu sude. "Ne možemo ga predati u njihove ruke",

kaže moj suprug zapovjedniku, lordu Scalesu. "Ubit će ga."

"Mi ga ovdje držimo u zatvoru zbog izdaje", reče lord razumno. "Dosad mu je već

moglo biti suđeno, mogao je biti proglašen krivim i smaknut."

"Kralj ga je poslao ovamo da bude na sigurnom, a ne da ga optuži za izdaju, kao

što obojica dobro znamo, lorde. Kralj bi ga oslobodio. Znate da bi mu kralj

oprostio sve što je učinio."

"Izručit ću ga pobunjenicima, a ako je nedužan za ono za što ga optužuju, onda

neka i njima to kaže", reče lord Scales.

Pompea

-184-

Moj suprug opsuje ispod glasa, a onda jasno progovori: "Moj lorde, ako im

predamo lorda Saya, bilo krivog ili nedužnog, oni će ga ubiti. To nije nikakvo

oslobođenje, nego ćemo ga iz sigurnosti gurnuti u smrt. Ako to vama nije važno

sada, pitam vas što ćete učiniti ako pobunjenici zatraže i mene. A što biste željeli

da učinimo kad zatraže i vašu predaju?"

Lord bijesno gleda. "Nisam ja bio taj koji je rekao da se Kent mora pretvoriti u

lovište. Nisam rekao ni da nisu vrijedni vješanja nego da ih se mora pobacati u

more."

"Kraljev ste savjetnik kao i svi mi. Pobunjenici bi mogli zatražiti bilo koga od nas

i zahtijevati da im ga predate. Hoćemo li slušati sluge? Jesu li nam oni novi

gospodari?"

Lord Scales ustane od velikog stola od tamnog drva i priđe prozoru u obliku

uskog otvora za strijelce, koji je gledao prema gradu.

"Woodville, moj stari prijatelju, znam da ste u pravu: ali ako nas napadnu

brojčano jaki kao što su sada, vjerojatno će zauzeti Tower, a onda ćemo se svi

naći njima na milost i nemilost, a i vaša supruga s nama."

"Možemo im se oduprijeti", reče moj suprug.

"U Southwarku imaju veliku vojsku, a svakodnevno im u logor pristiže sve više

ljudi iz Essexa. Ima ih na stotine. Tko zna koliko će postati snažni? Ako dolaze iz

Essexa, zašto ne bi dolazili i iz Hertfordshirea? Iz Nottinghamshirea? Što ako

cijelu zemlju podignu na noge protiv nas?"

"Bolje je da sada udarimo na njih, prije nego što još više ojačaju."

"Što ako su zarobili kralja, a mi to još ne znamo?"

"Onda ćemo se morati boriti protiv njih."

"Ali ako pregovaramo, ako im obećamo oprost i kažemo da se njihove nevolje

mogu riješiti, ako im obećamo da ćemo sve provjeriti, vratit će se na svoje male

farme i opet skupljati sijeno."

"Ako im oprostimo, naučit ćemo ih da se mogu slobodno latiti oružja i ustati

protiv engleskog kralja", primijeti moj suprug. "A to je lekcija koju bismo jednoga

dana mogli požaliti."

"Ne mogu riskirati sigurnost Towera", reče lord Scales odlučno. "Ne možemo ih

Pompea

-185-

napasti, moramo se pripremiti za obranu. U najgorem slučaju, s lordom Sayem

dobit ćemo na vremenu."

Nastala je tišina dok moj suprug nastoji prihvatiti činjenicu da će poslati jednog

od engleskih velikaša da se suoči sa svjetinom koja mu želi smrt. "Vi ste

zapovjednik", reče on ukočeno. "Moram slušati vaše zapovijedi. Ali moj je savjet

da im se suprotstavimo."

Tog popodneva poslali su lorda Saya u gradsku vijećnicu, gdje su oni od vijećnika

koji imaju želudac za to, i pobunjenici koji su to jedva dočekali, oformili mali

sud. Nagovorili su lorda da prizna, našli mu svećenika i odveli ga u Cheapside na

pogubljenje. Njegov zet, šerif Kenta, William Crowmer, smatra se sretnim što ga

puštaju iz zatvora Fleet pa je radosno iskoračio kroz kamena vrata misleći da su

po njega došli osloboditelj i. Ali ugledao je samo vješala koja su za njega

podignuli pred zatvorom. Nisu se čak potrudili ni da mu sude, samo su mu bez

ikakve ceremonije nabacili omču oko vrata.

"Neka im Bog oprosti", reče moj suprug dok stojimo na zidinama Towera skriveni

iza kruništa i gledamo dolje na ulice. Svjetina se veseli, pleše i pjeva i polako se

uskim ulicama valja prema Toweru. Suprug mi zapriječi pogled svojim širokim

ramenom, ali provirim iza njega i ugledam što je na čelu povorke. Nose glavu

lorda Saya nataknutu na koplje i ona kao da poskakuje gore-dolje ispred svjetine.

Iza, na drugom koplju nose glavu Williama Crowmera, šerifa koji je obećao da će

opustošiti grofoviju Kent. Kad su došli nadomak ulaza u Tower, zastali su i

prkosno izazivaju, a onda poskakuju pa se čini kao da dvije glave plešu zajedno.

Mrtva se lica sudaraju, nosači tako mašu kopljima da se glave dodiruju ustima.

"Ljube se! Ljube se!" urla svjetina i vrišti od smijeha. "Pošaljite nam lorda

Scalesa!" viču. "I on će dobiti poljubac!"

Richard me povlači u sjenu zida. "Moj Bože", kažem tiho. "Ovo je kraj, zar ne?

Ovo je kraj Engleske kakvu smo poznavali. Svemu je kraj."

*

Sutradan za večerom vidim da je Richard pognuo glavu nad tanjur i brzo jede,

jedva da zastane kako bi udahnuo, a vino uopće nije okusio. Tijekom večere

dolaze mu njegovi sluge i nešto šapću na uho. Poslije večere nikad nema plesa ni

Pompea

-186-

pjesme, čak se i ne karta, ali danas je atmosfera još prigušenija i nervoznija.

Ostaci ovoga dvora opterećenog problemima stoje naokolo u grupicama i

preplašeno šapću. Onda je Richard stao na stube povišenog podija i glasno rekao:

"Gospodo, velikaši: mnoga mi gospoda i trgovci iz Londona govore da im je dosta

ovog Cadea i njegovih ljudi koji kao razularena gomila trče po Londonu i

uznemiruju ljude. Također, stvari su sve gore i nitko više nije miran niti može

vjerovati da su mu dom i imovina sigurni. Gade je izgubio kontrolu nad svojim

ljudima koji pljačkaju grad. Londonci mi kažu da su odlučili istjerati vojnike iz

grada, i to večeras, natrag u njihov logor u Southwarku, a ja sam im obećao da

ćemo im se pridružiti u protjerivanju pobunjenika, podići ćemo pomični most i

zatvoriti gradska vrata. Oni više neće ulaziti u London."

Podignuo je ruku na žamor koji je nastao. "Lord Scales će biti zapovjednik", reče

on. "Okupit ćemo se u dvorištu u devet sati, a oružje ćemo podijeliti sada.

Očekujem da se svi zdravi i sposobni muškarci naoružaju i pođu sa mnom."

Zakoračio je sa stuba, a ljudi su se odmah okupili oko njega. Čujem kako im

objašnjava plan i šalje ih da uzmu oružje. Približim im se malo i čekam da se on

okrene prema meni.

"Ostavit ću stražu u Toweru", kaže mi on. "Dovoljno ljudi da mogu braniti

tvrđavu. Kralj iz središnje Engleske šalje pojačanje. Stiže sutra ili prekosutra.

Ovdje ćeš biti sigurna dok se ne vratim."

Na licu mi vidi neizgovoreno pitanje. "Ako se ne vratim, odjeni najsiromašniju

odjeću i kreni pješice iz grada", reče on. "Cutler će poći s tobom ili bilo koji od

naših ljudi. A kad izađete iz grada, možeš kupiti ili posuditi konje da stignete

kući. Ne znam što mi se može dogoditi. Ali ako se uspiješ vratiti kući djeci,

možeš živjeti od prihoda s naših imanja, na kojima ćeš biti sigurna dok se sve

opet ne smiri. Naši će zakupci stati uz tebe. Jacquetta, žao mi je. Nikad nisam

mislio da će doći do ovoga. Nisam imao namjeru odvesti te iz Francuske da bih te

doveo u ovakvu opasnost u Engleskoj."

"Ako pobunjenici zauzmu London, onda nigdje neće biti sigurno?" upitam ga.

"Ako ih ne otjeraš iz grada, osvojit će cijelu Englesku?"

"Ne znam kako će ovo završiti", reče on. "Kralj ode iz Londona i prepusti ga

seljacima i umirovljenom kapetanu. I onda sirotinja bez novčića u džepu tvrdi da

vlada gradom. Ne znam što bi se sljedeće moglo dogoditi."

Pompea

-187-

"Vrati se", sve je što uspijevam izgovoriti.

"To mi je namjera", reče on zategnutim glasom. "Ti si ljubav mojega života. Vratit

ću ti se ako ikako budem mogao. Zakleo sam se u to. Namjeravam biti prisutan

na krštenju našega djeteta, ljubavi moja. A ako Bog bude htio, i napraviti još

jedno."

U mislima mi se pojavi vizija glave lorda Saya, koja pleše, pa sam zatreptala da je

se oslobodim. "Richarde, neka mi te Bog vrati živa i zdrava", šapnula sam.

Gledam ih dok se okupljaju na velikom središnjem dvorištu u Toweru, a onda

tiho izlaze kroz sporedna vrata na utihnule ulice. Penjem se stubama na zidine

koje okružuju cijeli Tower i stojim pokraj vojnika koji je na straži. Pratim ih

pogledom dok nečujno odlaze u grad. Richard ih je postrojio u četvrtaste odrede,

četvorica po četvorica, svi nose koplja, mnogi imaju i mačeve, a većina je krpama

omotala čizme da priguše zvuk koraka. Gledam sve to, ali trudim se vidjeti još

više. Pokušavam vidjeti je li se nad njih nadvila sjena, marširaju li ravno u smrt.

Osobito gledam visoku figuru svojega muža koji je na čelu svojih ljudi, hoda s

isukanim mačem, a glava na koju je navukao kapuljaču stalno gleda lijevo i

desno, sva su mu osjetila napeta i pozorna, a on je bijesan što je doveden u takvu

situaciju.

Još ga vidim na tren, a onda su svi nestali iza gusto zbijenih kuća. Ali nemam

nikakav zlokoban predosjećaj. Richard mi se, kao i uvijek, čini tako strastveno

živ, tako vitalan da iznad njega nikako ne može biti sjena. Na tren pomislim da je

to dokaz kako će se ujutro pobjedonosno vratiti kući, ali onda pomislim da bi on,

makar sada išao u lice sigurnoj smrti, uvijek kročio visoko podignute glave,

ispruženih ramena i lagana koraka.

Onda čekamo. Čujemo galamu s ulice. Topove smo okrenuli prema zbrda-zdola

skupljenoj vojsci koja se utaborila u močvarama ispod Towera i na sjever prema

ulicama, ali nitko ne prilazi da bismo trebali pucati. Borbe se vode prsa u prsa, iz

jedne ulice u drugu dok pobunjenici nadiru, a potiskuju ih šegrti i trgovci, koji su

dobro naoružani i brane svoje domove. Moj suprug zapovijeda jednim krilom

naših snaga, a lord Scales drugim i tako se probijaju kroz izdajničke ulice

neprekidno u smjeru rijeke. Pobunjenici su se nakratko oduprli pred vratima

Bridgegate, gdje uličice postaju uske i zbijene, ali vojnici iz Towera snažno nadiru

i potiskuju ih i oni napokon popuštaju te se metar po metar povlače preko mosta.

Pompea

-188-

Ovoga su puta vrata kuća na mostu15 čvrsto zatvorena, baš kao i kapci na

prozorima. Trgovci su se zabarikadirali u svojim domovima, jer već im je dosta

nereda, a plaše se i gorega jer bitka je spora, vojska napreduje preko mosta metar

po metar. Nacerena lica lorda Saya i Williama Crowmera gledaju odozgo sa

šiljaka koje su nataknuli na most, dok njihove ubojice malo-pomalo potiskuje

kraljevska vojska koja uporno stremi naprijed.

Kako sam suprugu ispričala sve o Cadeovu ulasku u grad, on sad nosi namotanu

debelu užad, a s njim su u prethodnici vješti radnici koji će, čim se probiju do

vrata na početku mosta, pod zaštitom vojnika brzo zamijeniti užad koju sam

vidjela da je Jack Cade presjekao svojim ukradenim mačem. Ljudi očajnički rade,

boje se strijela i kamenja kojima bi ih mogla gađati pobunjenička vojska, a za to

se vrijeme moj suprug na čelu svojih ljudi bori mačem u jednoj i sjekirom u

drugoj ruci. Napreduje i povlači se sve dok Cadeova vojska nije potisnuta na drugi

kraj mosta. A onda je na glasnu zapovijed mojega muža i uz zvuk truba, koji je

nadjačao svu galamu, kraljevska vojska prekinula borbu i potrčala natrag na svoju

stranu. Uz štropot i uzvike podignut je pokretni most. Moj se muž naslonio na

okrvavljeni mač, nacerio se lordu Scalesu i onda pogledao iza sebe u dugački

most s dvadeset malih lukova prepun mrtvih Engleza, čija su se tijela kotrljala u

rijeku, dok su ranjenici stenjali i zvali u pomoć.

Te večeri on sjedi u dubokoj vrućoj kupelji u našim sobama, a ja mu sapunam

vrat i snažna mišićava leda. Izgledamo kao seljak i njegova ljubavnica, koji su

pokladni utorak izabrali za svoje godišnje kupanje. "Dobro", kaže on. "Hvala

Bogu, ono najgore je prošlo."

"Hoće li oni sad moliti za oprost?"

"Kralj je već poslao napisane oproste", reče on i zatvori oči dok mu iz vrča

polijevam glavu toplom vodom. "Poslao ih je stotine, prazne obrasce oprosta na

koje samo treba upisati ime. Stotine a da nije ni trepnuo okom da promisli. A

poslao je i jednog biskupa da ispiše imena. Svima će biti oprošteno i reći će im da

se mogu vratiti kući."

"Samo tako?" upitam.

"Samo tako", kaže on.

"Misliš li da će svi oni primiti oprost, otići kući i sve zaboraviti?"

Pompea

-189-

"Neće", reče on. "Ali kralj vjeruje da su bili zavedeni i prevareni te da su naučili

lekciju i da će prihvatiti njegovu vladavinu. On želi misliti da je za sve kriv neki

loš voda, a svi ostali bili su samo zavedeni."

"Kraljica Margareta neće tako misliti", predviđam, znajući snagu njezina

temperamenta i to da je ona naučila da se seljacima vlada tako što ih se silom

drži u pokornosti.

"Ne neće. Ali kralj je odlučio podijeliti oproste, bez obzira na to što ona misli."

Vojska Jacka Cadea, koja je bila tako hrabra i ispunjena nadom u bolji svijet,

postrojila se da primi oprost i čini se da im je svima drago što je tako. Svaki

čovjek izgovara svoje ime, a pisar biskupa Williama Waynfletea, smješten za

malim pisaćim stolom usred pobunjeničkog logora, zapisuje svako ime i kaže

svakom čovjeku da može ići kući, da mu je kralj oprostio prijestup. Biskup ih sve

blagoslivlja, rukom pravi znak križa iznad svake pognute glave i kaže im neka idu

u miru. I sam Jack Cade stao je u red za svoj komad papira te mu je javno

oprošteno što je poveo vojsku na kralja, ubijao plemiće i nasrnuo na London.

Neki ljudi smatraju da je to znak kraljeve slabosti, ali većina misli da su imali

sreće što su se nekažnjeno izvukli. Vratit će se svojim sirotinjskim domovima,

gdje ne mogu plaćati poreze, gdje ne mogu dobiti pravdu, gdje ih plemići tlače —

i nadat će se boljim vremenima. Bit će isti kao što su bili i prije; ali ogorčeniji — a

bolja vremena ipak se nisu pojavila.

Ali to ne vrijedi i za Cadea. Nalazim supruga u stajama, lice mu je mračno od

bijesa, viče na konje. Čini se da se vraćamo u Grafton, idemo natrag u Grafton

"smjesta!", a ceste su dovoljno sigurne, ako sa sobom povedemo naoružanu

pratnju.

"Što se dogodilo?" upitam. "Zašto idemo sada? Zar kralj neće doći? Ne bismo li

trebali ostati u Londonu?"

"Ne mogu podnijeti da ga pogledam, a ni nju", odreže on kratko. "Želim otići kući

na neko vrijeme. Vratit ćemo se, naravno da hoćemo, vratit ćemo se onoga

trenutka kad pošalju po nas; ali kažem ti pred Bogom, Jacquetta, ne mogu

podnijeti ni trenutak duže na ovome dvoru."

"Zašto? Što se dogodilo?"

On zavezuje svoj putni ogrtač na stražnji dio sedla i okrenut mi je leđima.

Pompea

-190-

Prilazim mu i stavljam ruku na rame. Polako se okrenuo i pogledao me. "Vidim

da si ljutit", kažem. "Ali razgovaraj sa mnom: reci mi što se dogodilo."

"Oprosti", kaže on kroz stisnute zube. "Ti prokleti oprosti. Stotine njih."

"Da?"

"Jack Cade je uzeo oprost na ime Johna Mortimera. Ime kojim se koristio dok je

ratovao."

"Pa?"

"Pošli su za njim, unatoč oprostu, i uhvatili su ga, unatoč oprostu. Pokazao im je

taj papir na kojemu je kraljev potpis, koji je blagoslovio sam biskup, i na kojemu

lijepo piše da je izdan Johnu Mortimeru. Ali oni će ga ipak objesiti kao Jacka

Cadea."

Zastala sam i trudim se shvatiti. "Kralj mu je dao oprost, ne mogu ga objesiti.

Samo mora pokazati taj papir, ne mogu ga objesiti."

"Kraljev oprost napisan je na jedno ime, ono po kojemu ga znaju. Ali objesit će ga

pod drugim imenom."

Oklijevam. "Richarde, on prije svega uopće nije ni trebao dobiti oprost."

"Nije. Ali ovako svima pokazujemo da je cilj za koji se on borio bio pravedan.

Tvrdio je da u zemlji ne vlada zakon nego da velikaši i kralj postupaju kako im se

svidi. A sada upravo to dokazujemo. Sklopili smo mir na bojnom polju dok je bio

naoružan, dok je bio jak, a mi slabi; dok je bio blizu pobjede, a mi zarobljeni u

Toweru. Dajemo mu oprost, koji je naša časna riječ, ali odmah je i kršimo čim on

postane bjegunac. Na oprostu je kraljevo ime, kralj je dao riječ. A sada ispada da

sve to ne znači ništa. Oprost ne vrijedi ni koliko papir na kojemu je napisan, a

kraljev potpis nije ništa drugo nego tinta. Nema dogovora, nema pravde, izdali

smo svoj cilj, lažno smo se zakleli."

"Richarde, on je još uvijek naš kralj. Bio u pravu ili krivu, on je još kralj."

"Znam i zato kažem da ćemo se vratiti na dvor i opet mu služiti. On je naš kralj,

mi smo njegovi ljudi. Dao nam je titulu i bogatstvo. Vratit ćemo se na dvor

ujesen. Ali kunem ti se, Jacquetta, ovoga ljeta ne mogu to podnositi."

Pompea

-191-

G R A F T O N , N O R T H A M P T O N S H I R E , L J E T O 1 4 5 0 .

Stižemo kući u jeku ljeta, upravo kad se priprema žetva, a telad se tek odvojila

od krava. Na tavanima jabuke su poredane u redove, ravno kao vojnici, a jedan od

zadataka povjerenih Lewisu, kojemu je sada dvanaest godina, jest da se svaki dan

popne s košarom na tavan i donese osam jabuka koje će djeca pojesti poslije

večere. Osjećam se umorno s ovim djetetom koje nosim i dok večeri postaju

svježije i tiše, sretna sam ako mogu sjediti uz vatru u svojoj maloj odaji i slušati

dok Richardova rođakinja Louise, koja je dadilja starijoj djeci i njegovateljica

mlađima, čita naglas iz obiteljske Biblije. Anthonyju je osam godina i strastveno

voli knjige. Često zna doći k meni kako bi gledao slike u latinskim i starim

francuskim knjigama koje sam naslijedila od muža, i pokušava shvatiti što znače

riječi u teškim tekstovima. Znam da ove jeseni njega, njegovu braću i sestre više

ne može poučavati svećenik nego im moram naći učitelja. Posebice Lewis mora

naučiti čitati i pisati na latinskom i grčkom, ako želi pohađati kraljevski koledž.

Dijete se rodilo sredinom kolovoza. Opet smo donijeli obiteljsku kolijevku,

uglačali je, oprali male plahte, a ja sam se povukla u rodiljne odaje. Rodila sam je

lako, došla je rano bez velikih problema i nazvala sam je Martha. Za nekoliko

tjedana Richard ju je odnio u kapelicu gdje smo se vjenčali. Tamo ju je krstio, a

uskoro sam i ja dobila crkveni blagoslov koji dobivaju rodilje i ubrzo sam već bila

na nogama.

Upravo sam na nju, najmlađu kći, pomislila jedne noći kad sam se naglo

probudila jer mi se učinilo da me netko zove po imenu. "Što je?" pitam u mrak.

Richard se, omamljen od sna, uspravio u krevetu. "Draga?"

"Netko me zvao! Dogodilo se nešto loše!"

"Jesi li nešto sanjala?"

"Mislila sam..." Naša lijepa stara kuća utihnula je i sva je u mraku; jedna greda

zaškripi jer se staro drvo opušta. Richard ustane iz kreveta, zapali svijeću na žaru

kamina tako da me može pogledati. "Jacquetta, blijeda si kao duh."

"Mislim da me je netko probudio."

Pompea

-192-

"Pogledat ću uokolo", odluči on, navuče čizme i izvuče mač ispod kreveta.

"Idem u dječju sobu", rekoh.

I meni je zapalio jednu svijeću pa smo izašli zajedno u mračnu galeriju iznad

velike dvorane. A onda sam je začula. Jasnu i slatku Meluzininu pjesmu, zvuk

tako visok i čist da biste pomislili kako je to zvuk zvijezda koje se pomiču na

svojim putanjama. Uhvatila sam Richarda za ruku. "Čuješ li to?"

"Ne, što?"

"Glazbu", rekoh. Ne želim izgovoriti njezino ime. "Učinilo mi se da čujem

glazbu." Tako je jasna i snažna da ne mogu vjerovati da je on ne čuje. Nalik je na

zvuk srebrnih crkvenih zvona, na najbolji crkveni zbor.

"Tko bi svirao u ovo doba noći?" upita on, ali ja sam se već okrenula i potrčala niz

hodnik prema dječjoj sobi. Zastajem na vratima i prisiljavam se da ih tiho

otvorim. Martha spava u svojoj kolijevci, dojilja je na malom ležaju uz vatru.

Nježno dodirujem djetetov ružičast obraz. Topla je, ali nema groznicu. Diše

polako i ravnomjerno kao ptičica u svojem sigurnom gnijezdu. Pokraj nje u

krevetiću s visokom ogradicom spava Diccon, zgrčio se i zagnjurio lice u madrac

od mekana perja. Podižem ga nježno i stavljam da leži na leđima tako da mu

vidim sklopljene vjeđe i ružičasta ustašca. Malo se uzvrtio osjetivši moj dodir, ali

nije se probudio.

Glazba postaje sve glasnija i jača.

Okrenula sam se susjednom krevetu. Tu je petogodišnji John, spava raširenih

nogu i ruku kao da mu je vruće, pokrivač je zgurao u stranu, a ja sam se odmah

uplašila da je bolestan. Ali kad sam mu dotaknula čelo, ono je bilo svježe. Do

njega je Jacquetta, koja tiho spava kao i svaka šestogodišnja djevojčica. Mary je u

susjednom krevetu i pomaknula se zbog svjetlosti moje svijeće, ali i dalje spava.

Njihova jedanaestogodišnja sestra Anne čvrsto spava na svojem ležaja.

Ali osmogodišnji Anthony u većem je krevetu i uspravio se u sjedeći položaj. "Što

je, mama?"

"Ništa, ništa", kažem. "Nastavi spavati."

" Čuo sam da netko pjeva", reče on.

"Nitko ne pjeva", čvrsto kažem. "Lezi i spavaj."

Pompea

-193-

"Lewis je jako vruć", kaže on, ali poslušao me i legao.

Brzo prilazim njihovu krevetu. Dvojica dječaka spavaju zajedno i dok se Anthony

okrenuo na jednu stranu, vidim da je Lewis, moj dragi sin, crven u licu i sav gori.

Zbog njegove groznice u njihovu je krevetu vruće. Kad sam ga ugledala, začula

sam glazbu koja je još jače počela odzvanjati i tada sam shvatila da to umire

Lewis, moj dragi dvanaestogodišnji sin.

Iza mene su se otvorila vrata, a Richard tiho reče: "U kući je sve mirno. Jesu li

djeca dobro?"

Jedino što mogu reći je: "Lewis." Sagnula sam se nad krevet i podignula ga. Mlitav

je u mojim rukama, čini mi se kao da iz kreveta podižem mrtvo tijelo. Richard ga

uzima od mene i vodi nas natrag u našu spavaću sobu.

"Što je to?" upita me dok spušta dječaka na naš krevet. "Što je s njim? Bilo mu je

dobro tijekom dana."

"Groznica, ne znam", kažem bespomoćno. "Pazi na njega dok mu nešto

donesem."

"Brisat ću ga vlažnom spužvom", predloži on. "Sav gori. Pokušat ću ga ohladiti."

Kimam glavom i brzo odlazim u svoju veliku smočnicu. Imam staklenku suhog

lišća stolisnika i buket bijelih cvatova koji visi s jedne krovne grede. Stavila sam

vodu da zakuha u loncu i napravila čaj od cvatova stolisnika, a u drugu posudu

vruće vode stavila lišće. Nespretno radim jer se žurim, a glazba mi sve vrijeme

odzvanja u ušima kao da mi želi reći da nema vremena, da je ova pjesma

žalopojka, da su ovi biljni pripravci, koji mirišu na ljetnu žetvu, zakašnjeli za

Lewisa, da mi za njega treba još samo ružmarin*.

Točim napitak u šalicu, a u vrč tekućinu u kojoj se namakalo lišće i trčeći se

vraćam u spavaću sobu. Putem pokucam na vrata moje sluškinje i pozovem je:

"Anne, ustani, Lewis je bolestan." Čujem je kako ustaje iz kreveta.

Onda produžim u našu spavaću sobu.

Richard je rasplamsao vatru i zapalio još svijeća, ali navukao je zavjese oko

kreveta tako da je Lewisovo lice zaštićeno od svjetla. Lewis se okrenuo postrance,

vidim da ubrzano diše dok mu se nježna prsa dižu i spuštaju. Stavljam šalicu i vrč

na stol i prilazim krevetu.

Pompea

-194-

"Lewis?" šapćem.

Kapci su mu zatreperili na zvuk mojega glasa.

"Želim ići u vodu", kaže on razgovijetno.

"Ne, ostani sa mnom." Jedva sam svjesna onoga što govorim. Pridižem ga tako da

mu je glava oslonjena na moje rame, a Richard mi u ruku stavlja šalicu čaja od

stolisnika. "Popij gutljaj", kažem nježno. "Hajde. Jedan gutljaj."

Okrenuo je glavu u stranu. "Želim ići u vodu", ponovi on.

Richard me očajnički gleda . "Što mu to znači?"

"To su vizije zbog vrućice", kažem. "Ništa ne znači." Bojim se onoga što to doista

znači.

Lewis se smiješi, kapci mu trepere i otvara oči. Gleda oca. Smiješi mu se. "Plivat

ću, oče", reče on čvrsto. "Plivat ću", a onda je okrenuo glavu, kratko udahnuo kao

netko tko se priprema zaroniti u duboku svježu vodu. Osjećam kako mu tijelo

drhturi od radosti, a onda se umirio i shvaćam da me je sin ostavio.

"Otvori prozor", kažem Richardu.

Okrenuo se bez riječi i otvorio prozor kao da će pustiti malu dušu van i gore u

nebo. Zatim je prišao krevetu i napravio znak križa

* Ružmarin je od antičkih vremena simbol sjećanja, ljubavi i smrti. Koristio se u

svadbenim i pogrebnim obredima simbolizirajući trajnu ljubav, odnosno sjećanje

na mrtve.

na Lewisovu čelu. Još je topao, polako se hladi, a ja mislim na slatke vode njegova

sna koje ga miluju.

Anne pokuca na vrata, otvara ih i ugleda me kako spuštam Lewisa nježno na

krevet.

"Otišao je", kažem joj. "Lewis nas je ostavio."

Jedva svjesna onoga što činim, prilazim Richardu. Zagrlio me i čvrsto privio k

sebi. "Neka ga Bog blagoslovi", reče on tiho.

"Amen", kažem. "Ah, Richarde, ništa nisam mogla učiniti. Ništa!"

"Znam", reče on.

Pompea

-195-

"Idem provjeriti ostalu djecu", reče Anne u tišini. "A onda ću pozvati gospođu

Westbury da dođe oprati tijelo."

"Ja ću ga oprati", naglo kažem. "I obući ću ga. Ne želim da ga itko drugi dira. Ja ću

ga staviti..." Uviđam da ne mogu izgovoriti riječ "lijes".

"Pomoći ću ti", reče Richard tiho. "Pokopat ćemo ga na groblju iza crkve i znati

da je otišao mnogo prije nas, Jacquetta, i da ćemo jednoga dana i mi plivati u vodi

i naći ga na drugoj strani."

*

Mojega smo sina pokopali na groblju pokraj njegova djeda, a Richard je naručio

velik nadgrobni spomenik od kamena, na kojemu ima dovoljno mjesta i za naša

imena. Ostala djeca nisu oboljela od groznice; čak je i najmlađa Martha snažna i

zdrava. Cijeli tjedan nakon Lewisova pokopa promatram ih ispunjena stravom,

ali nijedno dijete nije čak ni kihnulo.

Mislim kako ću sanjati Lewisa, ali čvrsto spavam svake noći i ništa ne sanjam. Sve

dok mi se jedne noći mjesec dana poslije pogreba u snu ne javi rijeka, duboka

hladna rijeka puna žutih vodenih ljiljana. Voda teče kroz korito od zlatnog i

brončanog kamenja, a uz obalu obraslu zelenim šašem rastu žuti žabnjaci; na

drugoj strani rijeke vidim svojega Lewisa kako oblači lanenu košulju i hlače.

Smiješi mi se i maše rukom da pokaže kako će potrčati naprijed, samo malo

ispred mene. U snu i ja mašem njemu, iako ga želim zadržati, zovem ga i govorim

da ću ga vidjeti kasnije, da ću ga uskoro vidjeti, da ćemo se vidjeti ujutro.

Naš boravak u Graftonu traje još kratko vrijeme. U rujnu se pojavio kraljev

glasnik. Dojahao je cestama okruženim zelenim živicama i zastao pred našim

ulazom. Velika drvena vrata širom se otvaraju i on ulazi u dvorište, noseći pred

sobom kraljevski stijeg, a iza njega je u pratnji šest naoružanih stražara. Upravo

dolazim s jutarnje mise u kapelici, zaustavljam se i gledam ga kako ulazi i

zaustavlja se. Čekam, leđima oslonjena na vrata naše kuće i osjećam da nam se

približava neka opasnost. Prekrižila sam dva prsta iza leđa, kao da taj dječji znak

može spriječiti nevolju.

"Poruka za baruna Riversa", reče on, sjahavši i naklonivši se.

"Ja sam vojvotkinja, lady Rivers", kažem i pružam mu ruku. "Možete je predati

Pompea

-196-

meni."

Oklijeva. "Moj je suprug u lovu", nastavljam. "Vraća se sutra. U njegovoj

odsutnosti ja ovdje upravljam. Bit će najbolje da poruku predate meni."

"Oprostite, Vaša Milosti", reče on i pruži mi poruku. Kraljevski je pečat sjajan i

tvrd. Lomim ga i podižem pogled prema glasniku da mu kimnem glavom.

"U velikoj ćete dvorani za sebe i svoje ljude dobiti pivo, kruh i meso", kažem mu.

"Netko će vam pokazati gdje se možete umiti. Pročitat ću ovo i poslati odgovor

nakon što pojedete i odmorite se."

Opet se poklonio, vojnici su predali konje stajskim momcima i ušli u kuću.

Čekam, a onda polako prilazim kamenoj klupi koja je uklesana u pokrajnjem zidu

vrta. Sjedim na toplom suncu i čitam pismo.

To je pismo imenovanja, dobili smo još jednu veliku počast. Richardu se iskazuje

priznanje za službu u nedavnim nemirima, što dokazuje da su lordovi u kraljevu

vijeću pratili tko je bio snalažljiva uma, hrabra srca i spreman služiti im — iako

su kralj i kraljica pobjegli u Kenilworth i ništa od svega nisu vidjeli. Pismo kaže

da je Richard dobio položaj kraljeva namjesnika u Gaskonji, bogatoj pokrajini

oko Bordeauxa, koju su Englezi držali tristo godina i nadaju se da će je držati

zauvijek. Richard i ja ćemo ponovno biti dio okupacijske sile u Francuskoj.

Čitajući između redaka shvaćam da je kralj šokiran zbog toga što je Edmund

Beaufort, vojvoda od Somerseta, izgubio engleske posjede u Normandiji, pa je

odlučio učvrstiti naš položaj u Gaskonji imenujući iskusnijeg zapovjednika. To je

imenovanje čast, ali ujedno znači opasnost i teškoće jer potrebno je ojačati naše

snage oko Bordeauxa, zadržati posjede unatoč napadima Francuza, učiniti sve da

ljudi ostanu odani Engleskoj i uvjereni da ih domovina, koja ni sobom ne može

vladati, a kamoli zadržati prekomorske zemlje, nije ostavila na milost i nemilost

sudbini.

Podižem pogled s pisma. Zbog moje tuge ništa mi nije važno. Znam da je ovo

velika čast, vladati Gaskonjom velika je zapovijed. Obitelj Rivers se uzdiže, iako

jednoga od nas više nema. I nema smisla dopuštati srcu bol za tim jednim koji

nedostaje.

Opet čitam pismo. Na rubu papira kralj je nešto napisao, poput redovnika koji

sličicom ukrašava manuskript.

Pompea

-197-

Dragi Riverse,

udovoljite mi tako što ćete odmah otići u Plymouth, gdje ćete okupiti i organizirati

vojsku koju ćete odvesti u Gaskonju, a pronađite i flotu koja će vas prevesti. Trebali biste

podići jedra 21. rujna, nikako kasnije.

Ispod toga kraljica mi je napisala: "Jacquetta — sretni ste! Vraćate se u Francusku!"

Ne osjećam se "sretno". Ogledavam se po dvorištu, gledam tople zidove od

crvene cigle s bijelim ukrasnim kamenjem na vrhu, koji se naslanjaju na staru

kapelicu, gledam stablo jabuke čije se grane povijaju od težine velikih plodova, i

našu kuću smještenu usred svega toga, zagrijanu na suncu, mirnu u ovome jutru,

jer moja su djeca na nastavi. Mislim da je kralj mojem suprugu dao zadatak koji

je gotovo nemoguć, a ja opet moram ići u novu zemlju, novi grad, i nadati se da

ću preživjeti među ljudima kojima smeta već sama naša prisutnost.

Pokušavam se ohrabriti razmišljajući kako će Gaskonja biti lijepa ujesen, da ću

možda vidjeti svoju braću i sestre, da će zima u Bordeauxu biti svježa, vedra i bez

magle, a proljeće će biti predivno. Ali znam da će narod u toj zemlji biti kivan i

mrzovoljan, da su Francuzi stalna prijetnja, a mi ćemo morati čekati novac iz

Engleske kojim ćemo plaćati vojnike, a završit će tako da platimo iz svojeg džepa,

dok će nas kod kuće bez prestanka optuživati za neuspjeh pa čak i izdaju. Svoju

ću djecu morati ostaviti u Engleskoj. Ne želim ići, a ne želim ni da Richard ide.

Dugo čekam dok se kraljev glasnik ponovno ne pojavi na dvorištu, brišući usta o

rukav, a kad me je ugledao, na brzinu se poklonio i čeka. "Možete reći Njegovoj

Milosti da ćemo moj suprug i ja odmah poći u Plymouth", kažem. "Recite mu da

nam je čast služiti mu."

Žalosno se osmjehnuo kao da zna da služiti ovom kralju možda i može biti na

čast, ali to je samo sinekura za kraljeve malobrojne miljenike, koji se mogu izvući

tako da ništa ne rade pa čak i da ostvare potpuni neuspjeh poput Edmunda

Beauforta, vojvode od Somerseta, koji je sada vrhovni zapovjednik cijele

Engleske, a to mu je nagrada što je pobjegao u Kenilworth kad je u Kentu postalo

opasno. "Neka Bog čuva kralja", reče on i krene prema stajama po svoje konje.

"Amen", odgovorim i pomislim da bismo se možda morali moliti s tim da kralj

bude spašen od sebe samoga.

Pompea

-198-

P L Y M O U T H ,

J E S E N 1 4 5 0 . - 1 4 5 1 .

Jednu cijelu godinu živjeli smo malo u Graftonu pa u Londonu i Plymouthu.

Jednu dugu godinu dok smo se mučili s građanima Plymoutha nastojeći ih

nagovoriti da daju smještaj i opremu floti koja kreće u invaziju. Jednu cijelu

godinu tijekom koje je moj suprug sastavljao flotu od privatnih brodova u

vlasništvu trgovaca robom na veliko, vlasnika trgovina i nekoliko plemića koji su

imali vlastite brodove. Do sredine zime, kad smo već trebali otploviti, moj suprug

ima više od osamdeset brodica privezanih za molove Plymoutha, Dartmoutha,

Kingsbridgea, i više od tri tisuće ljudi smještenih u gostionicama, prenoćištima, u

seoskim kućama na gazdinstvima, po cijelom Devonu i Cornwallu: i svi čekaju.

To je sve što činimo; od jeseni, tijekom zime pa do proljeća, čekamo. Najprije

čekamo da dođu i ukrcaju se vojnici koje su okupili plemići i poslali u Plymouth.

Richard na konju odlazi da ih dočeka i uvede u grad, da im nađe smještaj, hranu i

obeća im plaću. Zatim čekamo brodove koji su rekvirirani; Richard jaše po

cijelom zapadnom dijelu pokrajine, kupuje manje jedrenjake u njihovim

matičnim lukama, od bogatijih trgovaca traži da daju svoj doprinos. Zatim

čekamo da stignu zalihe; Richard odlazi u Somerset pa čak i u Dorset po žito, a

zatim čekamo plemiće koji će poći u ovu invaziju, ali prije toga moraju završiti s

veselim proslavama Božića i tek tada doći u Plymouth. Onda čekamo kraljevu

zapovijed da napokon podignemo jedra pa zatim da prestanu puhati proljetni

sjeverci, a stalno i bez prestanka čekamo brod kojim će iz Londona stići novac da

platimo trgovce u lukama, vlasnike brodova, mornare i same vojnike. Stalno

čekamo: a novac nikad ne stiže onda kad bi trebao.

Katkad stiže sa zakašnjenjem pa Richard i ja moramo slati glasnike u Grafton i

našim prijateljima na dvoru da nam posude novac tako da barem nahranimo

vojnike prije nego što ih pošaljemo na farme u okolici luke i prije nego što počnu

krasti kako bi se sami prehranili. Novac katkad stiže, ali u tako malim iznosima

da plaćamo samo najveće dugove, a vojnicima dajemo tek četvrtinu plaće. Katkad

nam stižu samo drveni štapovi, rovaši, kojima je pomoću zareza zabilježen dug ili

određeni iznos novca za isplatu. S njima odlazimo u kraljeve carinarnice, a tamo

nam sa žaljenjem kažu: "Da, rovaš je dobar, gospodaru; priznajem da imate pravo

na isplatu. Ali nemam novca koji bih vam isplatio. Dođite ponovno sljedeći

Pompea

-199-

mjesec." Katkad dobijemo obećanje da će novac stići, ali to se nikad ne dogodi.

Promatram Richarda. Jaše u gradiće diljem Devona, pokušava udobrovoljiti

mjesne plemiće bijesne zbog toga što moraju udomiti tu gladnu hordu vojnika.

Gledam ga kako progoni lutajuće grupice koje bi trebale pripadati njegovoj

vojsci, ali su se pretvorile u razbojničke skupine. Gledam Richarda kako preklinje

kapetane brodova da održavaju brodove tako da uvijek budu spremni isploviti u

slučaju da sutradan stigne zapovijed za invaziju, ili prekosutra ili dan poslije. I

gledam Richarda kad prima vijest iz Francuske da je francuski kralj krenuo

prema Bergeracu i Bazasu i zauzeo ih. U proljeće saznajemo da njegova vojska

kreće prema engleskim posjedima s obje strane rijeke Gironde, da pod opsadom

drži Fronsac na Dordogni, čiji građani čekaju iza velikih zidina i zaklinju se da se

neće predati, jer sigurni su da će naša vojska doći i osloboditi ih. Naša je vojska

na dokovima, gdje se privezani ljuljaju brodovi, a onda čujemo da se Fronsac

predao. Engleski naseljenici preklinjući traže pomoć, obećavaju da će se boriti,

oduprijeti se, da su oni Englezi i takvima se smatraju do srži, da će i život staviti

na kocku jer vjeruju u nas i zaklinju se sebi samima da će njihovi zemljaci doći i

spasiti ih. Gledam Richarda dok pokušava zadržati vojsku na okupu, a isto tako i

flotu koju je okupio, kako u London šalje jednu poruku za drugom i moli dvor da

mu pošalju zapovijed za isplovljavanje. Ništa ne dolazi.

Richard sve češće govori da će me, kad jedanput ta zapovijed doista stigne,

ostaviti ovdje, jer se ne usuđuje povesti me u Bordeaux ako će grad uskoro biti

opkoljen. Hodam duž obrambenog zida luke, gledam prema jugu i Francuskoj

gdje je moj prvi suprug nekada vladao i želim da se nas dvoje sigurno vratimo

kući u Grafton. Pišem kraljici, kažem joj da smo spremni poći i spasiti Gaskonju,

ali ništa ne možemo učiniti bez novca kojim bismo isplatili vojnike. Oni se

povlače po selima i farmama žaleći se na to kako mi, njihovi gospodari i lordovi, s

njima postupamo, a ljudi u Devonu to primjećuju i govore da je ovo kraljevina u

kojoj se čovjeka ne nagrađuje kad izvršava svoju dužnost. Mrmljaju da je narod

Kenta bio u pravu — ovo je kralj koji ne može zadržati svoje posjede ni ovdje ni u

inozemstvu, a savjetnici su mu loši. Šapuću da je Jack Cade tražio da Richard,

vojvoda od Yorka, bude primljen u kraljevo vijeće i da je Jack Cade bio u pravu te

je i umro za svoja uvjerenja. A za nju čak govore — iako joj to nikad ne pišem —

da je Francuskinja koja rasipa novac, koji bi trebao ići vojsci, kako bi njezina

domovina zauzela Gaskonju, a Engleska izgubila sve posjede u Francuskoj.

Pompea

-200-

Preklinjem je da kaže mužu neka pošalje zapovijed za isplovljavanje flote.

Ništa ne dolazi.

U srpnju čujemo da su Francuzi osvojili i Bordeaux. U rujnu iz Bayonnea počinju

pristizati prvi izbjeglice u rasklimanim brodovima. Govore da su Francuzi osvojili

cijelo vojvodstvo Gaskonje. Za to je vrijeme ekspedicija koja ih je trebala spasiti,

na čelu s mojim nesretnim suprugom, čekala na dokovima Plymoutha, jedući

zalihe hrane i čekajući zapovijedi.

Cijelu tu dugu godinu živimo u maloj kući što gleda na luku. Richard je sobe na

prvom katu pretvorio u svoje sjedište. Penjem se uskim stubama i zatičem ga

pokraj prozora kako gleda van u plavo more, gdje vjetar oštro puše prema

francuskoj obali, a to je dobro vrijeme za plovidbu; no cijela je njegova flota

privezana u luci.

"Gotovo je", kaže mi on kratko dok šutke stojim pokraj njega. Stavljam mu ruku

na rame; ne mogu reći ništa što bi ga utješilo u tom trenutku njegova srama i

neuspjeha. "Gotovo je, a ja ništa nisam učinio. Kraljevski sam namjesnik ničega.

Ti si prvo bila žena Johna, vojvode od Bedforda, moćnog plemića, regenta cijele

Francuske, a zatim žena čovjeka koji je namjesnik ničega."

"Učinio si sve što su ti zapovjedili da učiniš", kažem blago. "Stvorio si flotu i

okupio vojsku, i bio si spreman otploviti. Da su poslali novac i zapovijed, već bi

bio otišao. Da su samo poslali zapovijed, otišao bi bez novca da platiš ljude.

Znam to. Svi znaju. Borio bi se i bez plaće, a ljudi bi te slijedili. Ne sumnjam u to

da bi spasio Gaskonju. Morao si čekati svoje zapovijedi; to je sve. To nije tvoja

krivica."

"Ah", nasmije se on gorko. "Ali sad sam dobio zapovijed."

Čekam, a srce mi je potonulo u grudima.

"Vodit ću vojsku koja će obraniti Calais."

"Calais?" promucam. "Ali zar francuski kralj nije u Bordeauxu?"

"Misle da burgundski vojvoda okuplja snage za napad na Calais."

"Moj rođak."

"Znam. Žao mi je, Jacquetta."

Pompea

-201-

"Tko ide s tobom?"

"Kralj je Edmunda Beauforta, vojvodu od Somerseta, imenovao kapetanom

Calaisa. Ja bih trebao ići da mu pružim potporu čim ovdje raspustim brodove,

mornare i vojsku koju sam okupio."

"Edmunda Beauforta, vojvodu od Somerseta?" ponovim s nevjericom. To je

čovjek koji je izgubio Normandiju. Zašto bi mu se povjerio Calais? Samo zbog

kraljeve nepomućene vjere u tog svojeg rođaka i kraljičine nezaslužene

naklonosti.

"Molimo Boga da je dosad naučio izaći iz poraza", reče moj muž smrknuto.

Naslonila sam se obrazom na njegovu ruku. "Barem ćeš ti Englezima očuvati

Calais", kažem. "Nazvat će te junakom, ako im zadržiš taj dvorac i grad."

"Zapovijedat će mi čovjek koji se tako lako odrekao Normandije", reče on

zloslutno. "Služit ću čovjeku kojega je Richard, vojvoda od Yorka, nazvao

izdajicom. Ako nam ni ondje ne pošalju ljude i novac, onda ne znam kako ćemo

zadržati grad."

Pompea

-202-

G R A F T O N , N O R T H A M P T O N S H I R E ,

J E S E N 1 4 5 1 .

Richardovo raspoloženje ne popravlja se ni dok se priprema za odlazak u Calais.

Poslala sam po Elizabeth, moju najstariju kćer, da dođe ovamo i pozdravi se s

ocem prije nego što ode. Ona živi kod obitelji Grey u Groby Hallu, pokraj

Leicestera, udaljenom samo osamdeset kilometara. To je bogata obitelj, s

rođacima po cijeloj zemlji, a pod svojom upravom ima tisuće jutara zemlje. Na

moju Elizabeth pazi dama kuće; lady Elizabeth, nasljednica imućne obitelji

Ferrers. Nisam mogla izabrati nikoga boljeg da nauči moju kćer kako otmjena

dama treba upravljati svojim kućanstvom. U njihovu je domu i sin i nasljednik,

mladi John Grey, koji se borio protiv Jacka Cadea. Mladić je lijep i privlačan.

Naslijedit će imanje, koje je prilično veliko, a i plemićki naslov.

Elizabeth treba dan jahanja da stigne kući, a dolazi s oružanim stražarom u

pratnji, jer ceste su vrlo opasne zbog razbojničkih bandi, sastavljenih od

povratnika iz Francuske, ljudi bez doma i prihoda. Elizabeth već ima četrnaest

godina i gotovo je visoka kao ja. Gledam je i moram paziti da se neprekidno ne

smiješim: jer prava je ljepotica i drži se vrlo otmjeno. U njezinim sam godinama i

ja vjerojatno bila podjednako lijepa, ali ona ima neku smirenost i ljupkost koju ja

nisam imala. Ima čistu blijedu put poput mene i svijetlu kosu, sive oči i savršeno

pravilne crte lica, kao da su isklesane na licu nekog prelijepog kipa.

Dok se smije pravo je dijete; ali katkad me pogleda a ja pomislim, dragi Bože,

kakva je to djevojka: ima pogled Meluzine, ona je žena iz moje loze, a pred njom

je budućnost koju ne mogu ni zamisliti ni predvidjeti.

Elizabethina sestra Anne njezina je sjena; s dvanaest godina kopira svaki

Elizabethin pokret i prati je poput vjernog psića. Richard mi se smije zbog tog

obožavanja djece, a meni je najdraži od svih Elizabethin brat Anthony. Devet mu

je godina i bistar je učenik koji mnoge sate provodi u knjižnici. Ali nije samo

sklon knjigama, igra se s djecom iz sela i može podjednako brzo trčati i tući se

kao i oni, bilo šakama ili hrvati se. Otac ga uči viteškim vještinama, a na konju

sjedi kao da je rođen u sedlu. Nikad ga nećete vidjeti da se podiže prije nego što

konj skoči: oni su kao jedno. Sa sestrama igra tenis i ljubazno ih pušta da

pobijede, sa mnom igra šah i pritom se moram zamisliti zbog njegovih poteza, a

Pompea

-203-

ono što im je najdraže od svega, ujutro i navečer spušta se na jedno koljeno kako

bi dobio majčin blagoslov, a kad mu položim ruku na glavu, skoči i zagrli me i

stane lagano se naslanjajući na mene, kao ždrijebe uz kobilu. Mary ima osam

godina i svake godine preraste svoje haljine, a najviše je privržena ocu. Posvuda

ga slijedi, cijeli dan jaše na svojem malom debelom poniju kako bi bila uz oca, uči

nazive svih polja i oranica, i putove prema selima tako da može izjahati sama i

dočekati oca na povratku. On je zove svojom princezom i govori kako će je udati

za kralja bez kraljevine, koji će doći i živjeti s nama tako da je nitko ne odvede od

nas. Naše sljedeće dijete tek je godinu dana mlada Jacquetta, koja je dobila moje

ime, ali ne može biti manje nalik na me. Od glave do pete Richardova je kći, ima

njegovu blagu narav i smirenost. Drži se na udaljenosti od svoje braće i sestara

dok oni skaču i svađaju se, a smije se kad joj se obrate s molbom da im bude

sudac i porota zbog svoje uzvišene mudrosti jedne sedmogodišnjakinje. U dječjoj

su sobi još, nemirni poput psića, moji sinčići John i Richard, stari pet i šest

godina, a u dobro uglačanoj kolijevci najmlađe je dijete, najmilije djetešce i

najsimpatičnije od svih: Martha.

Dok Richard okuplja ljude koje će povesti u Calais i počinje ih obučavati kako da

se služe kopljima, kako se treba oduprijeti jurišu, kako marširati u napad, ja si

stalno ponavljam da je ispravno što ću ga u rat poslati s blagoslovom sve naše

djece; ali ima nešto što me ispunjava užasom dok se djeca okupljaju da mu zažele

sretan put.

"Jacquetta, zar se bojiš za mene?" upita me on jedne večeri.

Kimam glavom, gotovo posramljena da kažem: da.

"Jesi li nešto vidjela?" upita on.

"Ah, ne! Hvala Bogu! Ne, nije to. Ništa zapravo ne znam, ništa osim toga da se

bojim za tebe", uvjeravam ga. "Nisam pokušavala pogledati u budućnost niti išta

predviđati otkad si mi rekao da se toga ostavim, nakon što je osuđena Eleanor

Cobham."

Uzeo je obje moje ruke i poljubio ih, prvo jednu pa drugu. "Moja ljubavi, ne

smiješ se bojati za mene. Zar ti ne kažem uvijek da ću se vratiti?"

"Da."

"Jesam li te ikad iznevjerio?"

Pompea

-204-

"Nikad."

"Jedanput sam te izgubio i zakleo sam se da te nikad više neću izgubiti", reče on.

"Našao si me uz pomoć mjesečine." Smiješim se.

"Pukom srećom", reče on, realan kao i uvijek. "Ali tada sam se zakleo da te više

nikad neću izgubiti. Nemaš se čega bojati."

"Ničega", ponovim. "Ali trebala bih ti reći — opet sam noseća i idućeg ćeš ljeta

ponovno dobiti dijete."

"Dragi Bože, ne mogu te ostaviti", reče on odmah. "To sve mijenja. Ne mogu te

ostaviti ovdje samu s djecom i da se moraš nositi s još jednom trudnoćom."

Nadala sam se da će mu biti drago; odlučila sam sakriti svoje strahove. "Voljeni,

devet sam puta bila u rodiljnoj postelji, mislim da sad već znam kako to ide."

Lice mu se naboralo od brige. "Opasnost je uvijek ista", reče on. "Opasnost

poroda ista je i prvi i posljednji put. Izgubila si jednog sina i tada sam mislio da

će ti puknuti srce. Osim toga, vijesti iz Londona su loše. Kraljica je odlučna u

tome da te želi pokraj sebe, a ja ću zapeti u Calaisu s Edmundom Beaufortom."

"Ako uopće odeš tamo."

Zašutio je, a ja znam da razmišlja o brodovima što stoje u luci i vojsci koja trati

vrijeme i čeka već godinu dana, dok njihovi zemljaci umiru pred Bordeauxom.

"Ne gledaj me tako, nisam to trebala reći. Sigurna sam da ćeš otići i za nas

zadržati Calais", rekoh brzo.

"Da, ali ne sviđa mi se što ću te ostaviti ovdje dok se kralj priklanja Somersetu, a

York na svoju stranu pridobiva sve više ljudi koji misle kao i on, da kralj prima

loše savjete."

Sliježem ramenima. "Tu nema drugog rješenja, dragi. Dijete je na putu i bolje je

da ga rodim ovdje nego da idem s tobom u Calais i rađam u garnizonu."

"Misliš li da će biti djevojčica?" upita on.

"Djevojčice će proslaviti ovu obitelj", predviđam. "Samo čekaj i vidjet ćeš."

"Hoće li biti kraljice i ratnice?"

"Jedna od njih dobro će se udati i steći ime i bogatstvo", kažem. "Zašto bi ih Bog

Pompea

-205-

inače učinio takvim ljepoticama?"

*

Moje riječi Richardu vrlo su odvažne, ali kad je okupio ljude i izveo ih iz dvorišta

niz cestu prema Londonu, gdje će se ukrcati u brod za Calais, prilično sam

obeshrabrena. Moja me Elizabeth zatiče dok hodam ogrnuta debelim plaštem, s

rukama u mufu, pokraj rijeke čije zaleđene obale i mrazom prekriveni šaš

odgovaraju mojem raspoloženju. Prilazi mi, hvata me ispod ruke i usklađuje

korak s mojim. Sad sam samo za glavu viša od nje i ona s lakoćom drži korak.

"Zar ti otac već nedostaje?" upita me nježno.

"Da", kažem. "Znam da sam supruga vojnika i da bih trebala biti spremna na to

da mora ići u rat, ali svaki put mi je teško i mislim da mi postaje sve teže, a ne

lakše."

"Možeš li mu predvidjeti budućnost?" upita ona tiho. "Zar ne vidiš hoće li se živ i

zdrav vratiti kući ? Sigurna sam da će ovaj put biti dobro. Jednostavno znam."

Okrenula sam se i pogledala je. "Elizabeth, zar možeš po želji predvidjeti stvari?"

Malo je slegnula ramenima. "Nisam sigurna", reče ona. "Ne znam."

Na trenutak sam se vratila u ono vruće ljeto, u sobu moje pratetke Jehanne kad

mi je pokazivala karte i poklonila mi narukvicu s privjescima i kad mi je ispričala

priču o ženama iz naše obitelji.

"To nije nešto što bih ti željela nametnuti", kažem. "To je podjednako teret koliko

i dar. A ovo nisu vremena za to."

"Mislim da mi to ne možeš nametnuti", reče ona zamišljeno. "Mislim da to nije

dar koji možeš dati, zar ne? Katkad samo imam neki osjećaj. U Grobyju je jedan

kutak, samostanski trijem pokraj kapelice i kad hodam onuda, vidim ženu,

gotovo duha; samo stoji glave nagnute u stranu kao da nešto osluškuje, čeka kao

da mene traži. Ali ondje zapravo nikoga nema."

"Znaš naše obiteljske priče", kažem.

Veselo se nasmijala. "Upravo ja svake večeri pričam malenima priču o Meluzini",

podsjeti me. "Vole tu priču, a i ja je volim."

Pompea

-206-

"Znaš da su neke žene iz naše obitelji naslijedile svoju nadarenost od Meluzine.

Imaju vidovnjački dar."

Kimnula je glavom.

"Moja pratetka Jehanne naučila me nekim načinima pomoću kojih se mogu

koristiti tim darom, a onda mi je vojvoda od Bedforda dao da radim s

alkemičarima i doveo mi jednu ženu da me nauči o ljekovitim biljkama."

" Što si radila s alkemičarima?" Kao i svako dijete fascinirana je zabranjenom

magijom. Poznavanje biljaka i trava čini joj se običnim, to je sve naučila uz mene

u mojoj velikoj smočnici. Ali sad želi znati

o tamnim vještinama.

"Čitala sam s njima knjige, a katkad bih promiješala neku mješavinu ili je izlila da

se ohladi." Sjećam se ognjišta u unutrašnjem dvorištu i velike sobe nalik na

golemu kuhinju, smještenu u jednom krilu kuće gdje su zagrijavali i hladili

tekućine i kamenje. "A moj je suprug imao i veliko zrcalo iz kojeg je želio da

gledam — da mu proričem budućnost. Želio je znati sudbinu engleskih posjeda u

Francuskoj." Odmahnula sam rukom. "Sad mi je drago da to nisam jasno vidjela.

Mislim da bi mu slomilo srce. Smatrala sam da sam ga time razočarala, ali sad

mislim da sam mu najbolje služila tako što ništa nisam vidjela."

"A jesi li mogla?"

"Katkad", rekoh. "Znaš, katkad s kartama ili privjescima možeš dobiti kratak

pogled na ono što bi moglo biti. A katkad ti se prikažu samo vlastite želje. Nekad

pak — iako vrlo rijetko — uneseš i svoje srce u želje i izneseš ih na vidjelo.

Uzmeš san i nastojiš ga ostvariti."

"Pomoću magije?" upita ona bez daha. Potpuno je očarana tom mišlju.

"Ne znam", kažem joj iskreno. "Kad sam znala da me tvoj otac voli i da i ja volim

njega, željela sam da se vjenča sa mnom, učini me svojom ženom i da me dovede

u Englesku, ali znala sam da se ne usuđuje. Mislio je da sam mnogo viša po

položaju od njega i nije me želio upropastiti."

"Jesi li napravila čaroliju?"

Nasmiješih se prisjećajući se one noći kad sam uzela privjesak i shvatila da mi ne

treba ništa osim vlastite odlučnosti. "Čarolija, molitva i poznavanje vlastite želje,

Pompea

-207-

sve je to ista stvar", rekoh. "Kad izgubiš nešto dragocjeno i odeš u kapelicu,

klekneš pred stakleni prozorčić sv. Antuna i u molitvi ga zamoliš da ti nađe

izgubljenu stvar, što drugo radiš nego što podsjećaš samu sebe da si izgubila

nešto i da to želiš natrag? Ne radiš ništa drugo nego što sebi pokazuješ da to

želiš. A što je to nego prizivanje te stvari da ti se vrati? I vrlo često, dok se molim,

sjetim se gdje sam je ostavila pa se vratim i nađem je. Je li to uslišana molitva ili

magija? Ili sam si jednostavno dopustila da znam što želim i onda to potražila?

Molitva je isto što i bacanje čarolije, a to znači poznavanje svoje želje koja priziva

predmet natrag u tvoje misli i natrag do tvoje ruke. Zar nije tako?"

"Čarolija bi ti vratila stvar, ne bi je samo tako našla!"

"Vjerujem da su želja, molitva i čarolija samo jedna te ista stvar", rekoh. "Kad se

moliš, znaš da nešto želiš, a to je uvijek prvi korak. To da si dopustiš da znaš da

nešto želiš, da čezneš za tim. Katkad je to ono najteže. Jer moraš imati hrabrosti

da budeš svjesna onoga što želiš. Moraš imati hrabrosti priznati da si nesretna

bez toga. A katkad moraš skupiti hrabrost kako bi znala da je sve bila tvoja ludost

ili da si izgubila stvar zbog svoje pogreške; prije nego što izgovoriš čaroliju kako

bi vratila izgubljeno, moraš promijeniti samu sebe. To je jedna od najvećih

preobrazbi koja postoji."

"Kako?"

"Recimo da jednoga dana, kad budeš već udana, poželiš dijete?"

Kimnula je glavom.

"Prvo moraš spoznati prazninu svoje utrobe, svojih ruku i srca. To može boljeti.

Moraš imati hrabrosti pogledati se i biti svjesna gubitka koji osjećaš. Zatim moraš

promijeniti svoj život da u njemu napraviš mjesta za dijete koje ne želi doći.

Moral otvoriti srce i moraš pripremiti sigurno mjesto za dijete. Zatim se moraš

suočiti sa svojim čežnjama i svojom željom, a to može biti vrlo bolno. Moraš se

suočiti sa svojom čežnjom i znati da možda i ne dobiješ to što želiš; moraš

prihvatiti opasnost čežnje za nečim, a bez jamstva da će ti se želja ostvariti."

"Ali tebi se to nikad nije dogodilo", reče ona.

"U prvom braku", rekoh tiho, "znala sam da moj muž ne želi dijete. Ali morala

sam si priznati da sam drukčija od njega. Čeznula sam za djetetom i željela sam

biti voljena."

Pompea

-208-

"Jesi li to priželjkivala?" upita ona. "Jesi li napravila čaroliju da ga promijeniš?"

"Nisam ga pokušala promijeniti, ali morala sam upoznati tugu zbog onoga što mi

je u životu nedostajalo. Morala sam skupiti hrabrost da spoznam kako sam

pogriješila udavši se za muškarca koji me nije volio zbog mene same, koji mi nije

želio dati dijete, a kad sam to shvatila, kad sam doista shvatila da sam nevoljena

djeva — iako udana žena — onda sam mogla poželjeti nekoga tko će me voljeti."

"I poželjela si oca."

Nasmiješih joj se. "I tebe."

Porumenjela je od zadovoljstva. "Je li to magija?"

"Na neki način. Magija je čin u kojem ostvaruješ neku želju. Poput molitve, urote,

ljekovitih trava, kao kad usmjeriš svoju volju na svijet i učiniš da se nešto

dogodi."

"Hoćeš li me poučiti?" upita ona.

Gledam je zamišljeno. Ona je kći naše loze i možda je najljepša djevojka koju

ćemo ikad imati. Ima Meluzinino naslijeđe i vidovnjački dar. Jedno od moje djece

mora naslijediti karte koje mi je ostavila pratetka, a i narukvicu s privjescima —

mislim da sam oduvijek znala da će to biti Elizabeth, dijete rođeno iz strasti,

pomoću trava i moje želje. I kao što je moja pratetka Jehanne uvijek govorila: to

bi trebala biti najstarija kći.

"Da", kažem. "Ovo nisu povoljna vremena, a te su vještine zabranjene; ali poučit

ću te, Elizabeth."

Tijekom nekoliko idućih tjedana pokazujem joj narukvicu s privjescima i karte i

učim je svemu što znam o ljekovitim travama, koje neće naći u smočnici kod lady

Elizabeth Grey. Jednog hladnog dana vodim svu djecu van i učim ih kako će u

podzemnim potocima naći vodu ako u rukama drže oguljeni štap te kako će

osjetiti kad im se pomakne u dlanovima. Smiju se od veselja kad nalazimo vodu

na livadi i prljavi stari odvodni jarak koji vodi iz staja.

Pokazujem Elizabeth kako će nasumce otvoriti Bibliju i zatim se zamisliti i moliti

se nad tekstom koji joj se otvorio. Dajem joj kratku uzicu sa slatkovodnim

biserima i učim je kako da protumači njezino njihanje kao odgovor na

postavljeno pitanje. I ono najvažnije od svega, počinjem je učiti da očisti um, da

Pompea

-209-

spozna svoje želje, da samu sebe prosuđuje; a da pritom ostavi po strani

naklonosti i ugađanje samoj sebi. "Alkemičari uvijek kažu da moraš biti

pročišćena. Ti si prvi sastojak", govorim joj. "Moraš biti čista."

Kad je došao trenutak da se vrati u Groby Hall, kaže mi da je najstariji sin John

Grey vrlo zgodan mladić, ljubazan i lijepa ponašanja i kako joj je želja da je on

primijeti zbog nje same, a ne samo da u njoj gleda djevojku koju njegova majka

odgaja, jednu od tri mlade žene koje su pod skrbništvom lady Grey.

"On te vidi", uvjeravam je. "Već te je primijetio. Moraš biti strpljiva."

"Vrlo mi se sviđa", priznaje mi ona, spuštenih vjeđa i rumenih obraza. "A kad

razgovara sa mnom, ne kažem ništa pametno. Govorim poput lude. On zacijelo

misli da sam obična luda."

"Nije tako."

"Da mu dam ljubavni napitak? Smijem li učiniti takvo što?"

"Čekaj proljeće", savjetujem joj. "Uberi nekoliko cvjetova s jabuke u voćnjaku.

Izaberi najljepše stablo..."

Kima glavom.

"Latice spremi u džep. A kad stablo donese plodove, uzmi jednu jabuku i daj mu

polovicu s malo meda, a drugu polovicu sačuvaj za sebe."

"Hoće li ga to potaknuti na to da me zavoli?"

Smiješim se. "On će te voljeti. A latice i medom zaslađena jabuka služe tome da

nešto radiš dok čekaš."

Zahihotala se. "Majko, nisi baš neka čarobnica."

"Kad lijepa mlada žena želi očarati muškarca, ne treba joj puno čarolija",

uvjeravam je. "Djevojka kao ti ne treba ništa više nego da stane pod hrast i čeka

da on naiđe na konju. Ali upamtila si ono što sam ti rekla o željama?"

"Čista srca", reče ona.

Zajedno odlazimo do stajskog dvorišta. Stražar koji je prati natrag u Groby, već je

na konju i spremno je čeka. "Još jedna stvar na kraju", kažem i hvatam je za ruku

prije nego što se popne na klupicu za uzjahivanje. Okrenula se prema meni da

me sasluša. "Bez kletvi", kažem joj. "Nikome nemoj željeti zlo."

Pompea

-210-

Odmahnula je glavom. "Neću. Čak ni Mary Sears. Čak ni kad mu se osmjehuje i

omata uvojak kose oko prsta i uvijek brzo sjeda uz njega."

"Zle želje prokletstvo su za ženu koja ih ima baš kao i za onoga kome su

usmjerene. Kad takve riječi pustiš u svijet, one mogu promašiti cilj — baš kao i

strijela — to mi je moja pratetka Jehanne uvijek govorila. Kletva može ići i dalje

od cilja i naštetiti nekom drugom. Mudra žena rijetko baca kletvu. Nadam se da

ti to nikad nećeš učiniti." Dok to govorim osjećam nad njom sjenu budućnosti.

"Molim se da se nikada ne nađeš u situaciji da na nekoga moraš baciti kletvu",

kažem.

Kleknula je da primi moj blagoslov. Spuštam ruku na lijepu baršunastu kapu i

njezinu svjetlokosu glavu. "Budi blagoslovljena, moja kćeri, i ostani čista u srcu.

Neka ti se ispune želje."

Pogledala me odozdo, a sive joj oči blistaju. "Mislim da hoće!"

"I ja tako mislim", rekoh.

Pompea

-211-

L O N D O N , P R O L J E Ć E 1 4 5 2 .

Suprug mi je u Calaisu, gdje je kapetan garnizona, a ja sam se po najvećoj zimi

vratila na dvor, gdje svi govore samo o izdaji Richarda, vojvode od Yorka. Kažu da

priprema ustanak protiv kralja, svojega rođaka, a sve svoje mržnje usmjerava

prema vojvodi od Somerseta.

Kraljica je uvjerena da se s izdajnikom mora suočiti i poraziti ga. "Ako je on

protiv vojvode od Somerseta, onda je protiv mene", govori ona. "Od njega

nemam boljeg i pouzdanijeg prijatelja. A taj Richard od Yorka želi mu suditi zbog

veleizdaje! Znam tko je izdajica! Ali on je na kraju pokazao pravo lice i priznao da

je protiv kralja."

"On samo traži da se velikaši zauzmu za njega kod kralja", primijetim mirno.

"Želi da iznesu njegov slučaj pred kralja. A u međuvremenu se zaklinje na

odanost kruni."

Bacila je pred mene na stol obavijest koju je York poslao svim većim gradovima u

zemlji. "Što mislite da ovo znači? York kaže da je kralj okružen neprijateljima,

protivnicima i zlobnicima. Napada kraljeve savjetnike. To on misli na vas i vašega

supruga, baš kao i na Somerseta i mene."

"Na mene?"

"Jacquetta, optužuje me da sam ljubavnica Williama de la Polea; zar mislite da bi

i trepnuo prije nego što bi vas proglasio vješticom?"

Osjećam kako je soba odjedanput postala tiha i hladna. Stavljam ruku na trbuh

kao da želim zaštititi mladi život unutra. Dvorske dame u blizini podižu pogled i

gledaju me širom otvorenih očiju, ali ništa ne govore.

"On nema razloga za takvu optužbu", kažem tiho, iako mi se čini da čujem srce

kako mi lupa. "Vi dobro znate da se nikad ne bih zabavljala takvim igračkama. Ne

koristim nikakve trave osim u svrhu zdravlja obitelji, čak se i ne savjetujem s

mudrim ženama. Ne čitam ništa osim dozvoljenih knjiga, ne razgovaram ni s

kim..."

"On ne treba nikakav povod", izjavi ona. "Što ga je ponukalo na to da govori

Pompea

-212-

protiv Edmunda Beauforta, vojvode od Somerseta? Ili protiv mene? Ali upamtite

da mi je on neprijatelj, a stoga i vaš. Ako vas može uništiti, on će to i učiniti,

samo da mene povrijedi."

Sjela je na svoje mjesto do kamina, a ja pažljivije čitam njegovo pismo. Vojvoda

od Yorka zahtijeva da se Edmunda Beauforta optuži za veleizdaju i uhiti.

Upozorava na loše savjetnike koji su se okupili oko kraljice, savjetnike rođene u

tuđini i zlonamjernike. Doista, nije me imenovao nijednom riječju. Ali ne mogu

se osloboditi onog poznatog osjećaja straha.

*

Prijetnja njegovu prijatelju Edmundu Beauforta, vojvodi od Somerseta, probudila

je u kralju borbeno raspoloženje. Ništa ga drugo ne bi probudilo osim prijetnje

njegovu voljenom rođaku. Odjedanput je postao aktivan, hrabar i odlučan.

Izjavljuje da ima apsolutno povjerenje u Edmunda Beauforta i ostale svoje

savjetnike. Izjavljuje da je Richard, vojvoda od Yorka, pobunjenik i zahtijeva da se

okupi vojska u svim gradovima, grofovijama i pokrajinama. Kraljeva se vojska

slijeva iz cijelog kraljevstva. Nitko ne želi stati na stranu vojvode od Yorka, samo

ljudi iz njegove obitelji, a oni koji s njim dijele mržnju prema Edmundu

Beaufortu zbog svojih razloga pristupaju pod njegovu zastavu i počinju okupljati

vojsku.

Henrik ponovno poziva na oružje, ponovno se osedlava njegov ratni konj. Stajski

momci zadirkuju njegova stjegonošu da će opet imati jedan lijepi jednodnevni

izlet i uvjeravaju ga da će mu sačuvati večeru na toplome, jer će se vratiti prije

zalaska sunca; ali lordovi iz kraljeva vijeća i zapovjednici vojske se ne smiju.

Kraljica sa svojim damama silazi na mrazom prekrivenu tratinu za viteške turnire

u Westminsteru kako bi promatrala povorku velikaša koji na konjima odlaze u

bitku protiv vojvode od Yorka.

"Voljela bih da je vaš suprug ovdje da mu pomogne", reče mi kraljica dok se kralj

penje na svojeg velikog ratnog konja, sa stijegom sprijeda i krunom na kacigi.

Izgleda mnogo mlade od trideset godina, oči su mu sjajne i bistre; uzbuđeno se

osmjehuje dok maše kraljici Margareti.

"Neka ga Bog čuva", kažem, misleći kako sada svoje ljude okuplja i u bitkama

Pompea

-213-

očvrsnuli četrdesetogodišnji vojvoda od Yorka.

Oglasile su se trube, bubnjari udaraju ritam marša. Prvo kreće konjica sa

svijetlim stjegovima na zubatom suncu, oklopi im blistaju, topot konja

zaglušujući je na kaldrmi, a iza njih dolaze strijelci pa onda kopljonoše. To je tek

manji dio kraljevske vojske; deseci tisuća ljudi čekaju kraljevu zapovijed u

Blackheathu. Njegovi su mu vijećnici okupili moćnu vojsku. Odatle će krenuti na

sjever da se sukobi s pobunjenim vojvodom.

Ali nisu krenuli. Richard, vojvoda od Yorka, došao je u kraljev šator i kleknuo

pred kralja usrdno ga zamolivši da otpusti vojvodu od Somerseta i pritom je

nabrojio stare pogreške: gubitak posjeda u Francuskoj, sramotnu predaju Rouena

i naposljetku vjerojatno uništenje garnizona u Calaisu zbog toga što je sebično

preuzeo zapovjedništvo, a poraz mu je siguran.

Vojvoda više ništa ne može učiniti, a ni reći.

"Nije nas briga", kaže mi Margareta dok joj te večeri prije odlaska na počinak

četkam kosu. "Nije nas briga što on misli o Edmundu Beaufortu, nije nas briga

što kaže o Calaisu, o meni ili o vama. Znao je da je poražen čim smo podignuli

vojsku triput brojniju od njegove. Znao je da će morati povući sve što je rekao.

Znao je da će morati moliti za oprost. Sad je slomljen čovjek. Pobuna je završila.

Slomili smo ga."

Ništa ne govorim. Vojvoda je doista javno klečao pred kraljem i zakleo se da

nikad više neće okupiti svoje ljude. Cijela je zemlja vidjela da je kralj omiljen, a

vojvoda nije. Narod vidi da je Edmund Beaufort čvrsto na svojem položaju, a

vojvoda od Yorka je poražen.

"Ne sumnjam da se vojvoda naizgled pokajao; ali sumnjam da je s njegovim pritužbama

gotovo", piše mi Richard iz Calaisa.

Kraljevski je par u svakom slučaju ujedinjen u svojoj radosti. Margareta se ponaša

prema svojem mladom mužu kao da se pobjedonosno vratio iz velike bitke.

"Odjahao je u opasnost", opravdava se preda mnom. "A da je došlo do borbe,

vjerujem da bi poveo svoje ljude. Bio je na čelu vojske i nije pobjegao u

Kenilworth."

Kralj svakoga dana odlazi na jahanje u svojem prekrasno graviranom oklopu, kao

da želi biti spreman na sve. Edmund Beaufort vratio se iz Calaisa i jaše s njime, a

Pompea

-214-

lijepo tamno lice okreće pozorno prema kralju i slaže se sa svime što on kaže.

Dvor se preselio u Windsor, a kralj opijen svojom srećom nudi svima i svakome

oprost za bilo što.

"Zašto ih sve ne da uhititi i pogubiti?" zahtijeva Margareta. "Čemu oprosti?"

Čini se da je to njegov način. Nakon što je u svojem oduševljenju svim

pobunjenicima podijelio oprost, njegov entuzijazam za rat pretvara se u prijedlog

za novu ekspediciju — za odlazak u Calais, gdje će utvrđeni garnizon biti baza iz

koje će opet u Francuskoj osvojiti engleske posjede. Za kralja bi to značilo da

kroči putem svojega hrabrijeg oca, a za Edmunda Beauforta priliku da skine ljagu

sa svojega imena. Očekujem da će kraljica biti oduševljena kad čuje da će

Beaufort i kralj zajedno poći u ratni pohod, ali nalazim je u njezinoj sobi gdje

pognute glave čupka neki vez. Kad me je spazila, uspravila se na stolici i rukom

me pozvala da joj priđem. "Ne mogu podnijeti pomisao da će se on izvrgnuti

takvoj opasnosti", kaže mi tiho. "Ne mogu podnijeti pomisao da će se naći u

bitki."

Iznenađena sam, ali i zadovoljna zbog njezinih emocija. "Zar gajite tako nježne

osjećaje prema Njegovoj Visosti kralju?" upitam s nadom u glasu. "Znam da ni ja

ne mogu podnijeti kad Richard odlazi u rat."

Okrenula je svoju lijepu glavu od mene kao da sam upravo rekla nešto toliko

glupo da ne zavrjeđujem odgovor. "Ne. Ne on. Edmund, Edmund Beaufort. Što će

biti s nama, ako on bude ranjen?"

Duboko sam udahnula. "To je ratna sreća", kažem. "Vaša Milost možda bi trebala

održati posebnu misu za zagovor i kraljevu sigurnost."

Razvedrila se na tu pomisao. "Da. Mogli bismo to učiniti. Bilo bi strašno da mu se

išta dogodi. Iza njega ne bi ostao drugi nasljednik osim Richarda, vojvode od

Yorka, a ja bih radije umrla nego doživjela da York naslijedi prijestolje, nakon

svega što je rekao i učinio. A ako ostanem udovica, nikad se više neću udavati, jer

svi misle da sam jalova." Pogledala je iskosa moje sve bujnije tijelo. "Ne znate

kako je to", reče ona. "Čekati i nadati se, moliti se, a nikada, nikada nijednog

znaka da je dijete ne putu."

"Još uvijek nema znakova?" upitam. Nadala sam se da je možda zatrudnjela, da je

kralj ratnik možda bio više suprug nego prije.

Pompea

-215-

Odmahnula je glavom. "Ne. Nikakvih. Ako kralj ode u rat, na bojnom će se polju

sukobiti s mojim stricem, francuskim kraljem. Ako se Henrik povuče ili

uzmakne, svi će nam se smijati."

"Imat će dobre zapovjednike na bojnom bolju", kažem. "Jednom kad stigne u

Calais, Richard će pokraj njega postaviti snažnog stjegonošu da ga čuva."

"Prije je Richard znao biti uz njega, kad se morao suočiti samo s Jackom Cadeom

i njegovom ruljom", reče ona. "Običnim kapetanom i bandom seljaka s vilama.

Tada, Jacquetta, niste vidjeli kralja, a bio je užasnut. Bio je preplašen poput

djevojčice. Nikad nisam vidjela da jaše tako brzo kao onda kad smo odlazili iz

Londona." Prekrila je rukom usta kao da želi zaustaviti riječi koje ne izražavaju

odanost kralju. "Ako pobjegne od francuskog kralja, bit ću potpuno osramoćena",

reče ona vrlo tiho. "Svi će znati. Cijela će moja obitelj saznati."

"Imat će pokraj sebe svoje prijatelje", kažem. "Ljude koji su navikli na rat. Mojega

supruga i Edmunda Beauforta, vojvodu od Somerseta."

"Edmund se zakleo da će spasiti Calais", reče ona. "A on je apsolutno čovjek od

riječi. Zakleo mi se, pao je na koljena i zakleo se da me nitko neće okrivljavati za

gubitak Calaisa, jer on će ga zadržati za Englesku i za mene. Rekao je da će to biti

njegov dar meni, kao i sitnice koje mi običava poklanjati. Rekao je da će dati

napraviti zlatni ključ, koji ću moći nositi u kosi. Odjedrit će u travnju."

"Tako brzo?"

"Kralj je poručio garnizonu u Calaisu da pošalju sve svoje brodove kako bi ga

preveli preko kanala. Povest će veliku vojsku i tisuću mornara koji će ploviti na

njegovim brodovima. Svakako kreće u travnju, sam je to rekao."

Oklijevam. "Znate, jednom kad okupi flotu, mora krenuti", kažem oprezno. "Vrlo

je teško držati tolike ljude na okupu i pustiti ih da samo čekaju."

Kraljica nema pojma da govorim o onoj godinu koju smo Richard i ja uludo

potrošili na dokovima Plymoutha, čekajući da njezin suprug učini ono što je

obećao. Ona nema pojma koliko nas je to stajalo.

"Naravno", kaže ona. "Edmund Beaufort svakako će poslati brodove, a onda će

kralj krenuti. Edmund će ga čuvati, znam to."

Vidim da je Edmund Beaufort potpuno ispunio mjesto koje je u naklonosti

Pompea

-216-

mladoga para prije imao William de la Pole. Kralj je uvijek trebao nekoga tko će

njime upravljati, boji se kad nema nikoga uza se. A kraljica je osamljena. Odgovor

je tako jednostavan.

"Moj lord Beaufort odvest će kralja u Calais; hvala Bogu da se možemo osloniti na

njega."

Pompea

-217-

Z A P A D N A E N G L E S K A ,

L J E T O 1 4 5 2 .

On ipak ne ide. Edmund Beaufort, vojvoda od Somerseta, zapovjedio je mojem

suprugu da okupi flotu u Calaisu i otplovi preko kanala kako bi dopratio kralja u

Francusku gdje će početi ratni pohod. Richard je u Calaisu nabavio brodovlje i

čeka zapovijed da ih pošalje po englesku vojsku; ali proljeće dolazi i prolazi, a

zapovijed ne stiže.

U Graftonu sam i povlačim se u rodiljne odaje, zadovoljna što Richard ove godine

neće u rat, jer eto imala sam pravo u vezi s djetetom. Uvijek sam u pravu kad je

riječ o mojoj djeci. Objesila sam vjenčani prsten na konac i držim ga iznad svojeg

zaobljenog trbuha. Ako se okreće u smjeru kazaljki na satu, bit će sin, a ako je

djevojčica, okretat će se u suprotnom smjeru. To je narodna mudrost,

praznovjerje i glupost u koju vjeruju primalje, a liječnici je poriču. Smiješim se i

nazivam to budalaštinom; ali nikad još nije omanulo. Malu mrvicu nazivam

Eleanor, stavljam je u drvenu kolijevku koja je dosad već ljuljala devetero

Richardove djece, i pišem mu da je dobio kćer, da ima crne uvojke poput njega i

plave oči i da bi trebao otići iz Calaisa, vratiti se kući i vidjeti svoju najmlađu

kćer.

Ali on ne dolazi. Garnizon je u pripravnosti jer u blizini je burgundski vojvoda s

prilično velikom vojskom; plaše se da bi ih mogao opkoliti i početi opsadu. Iako

se Richard nalazi na drugoj strani uskog morskog prolaza i Calais je udaljen tek

dan jedrenja, osjećam kao da smo već dugo odvojeni i da je on vrlo daleko.

Jedne noći dok sjedim u dječjoj sobi, jer je dojilja otišla večerati u prizemlje,

sjedim s novorođenim djetetom i gledam je dok spava u kolijevci. Uzimam karte

svoje pratetke iz vrećice koju nosim za pojasom, promiješam ih, presiječem,

uzimam jednu kartu i stavljam je na vezom ukrašeni pokrivač u kolijevku. Želim

znati kad ću opet vidjeti Richarda, želim znati što mi budućnost sprema.

Karta prikazuje ludu, seljaka sa štapom preko ramena, s kojega visi otvorena

torba, u kojoj nema bogatstva nego samo nade. U drugoj ruci nosi štap kako bi

lakše hodao cestom. Pas ga vuče za nogavice hlača. To je njegova negativna ćud

koja ga odvlači od sudbine; ali on kreće naprijed. Ne posustaje. Ta karta govori

Pompea

-218-

čitaču da pođe s nadom, da se stvari mogu ostvariti, da bi čovjek trebao hodati

pun odvažnosti, iako je glup zato što se nada. Ali ono što mi za oko zapinje bijela

je ruža koju je zataknuo za šešir. Dugo sjedim tako s kartom u ruci i pitam se što

to znači biti pustolov s bijelom ružom na šeširu.

Kad sam ponovno došla na dvor zamolila sam kraljicu da se Richard vrati kući, ali

ona i kralj obuzeti su novim nevoljama, malim ustancima i nezadovoljstvom u

svim grofovijama oko Londona. To su stare pritužbe, koje se sad ponovno iznose.

Jacka Cadea progonili su i pogubili, ali njegovim zahtjevima nikada nije

udovoljeno. Ono što je tražio — pravdu, vladavinu zakona, poštene poreze i dvor

bez miljenika — to i dalje nije riješeno. Narod iz Kenta opet se dignuo na poziv

drugog neimenovanog kapetana koji kaže da kralj mora otpustiti svoje miljenike

koji kradu kraljevsko bogatstvo i daju mu loše savjete. Ljudi iz Warwickshirea

podignuli su se na oružje, govoreći da je Jack Cade još živ i da će ih predvoditi.

Kralj se oglušio na sve pritužbe protiv sebe i krenuo s dvorom na ljetni obilazak

dvoraca s čvrstom odlukom da sudi ljudima zbog veleizdaje. Kamo god pođe, uz

njega jaše Edmund Beaufort, vojvoda od Somerseta, njegov kompanjon i osoba

od povjerenja, i sjedi do kralja kad su krenuli na jug i zapadno od Exetera.

Zajedno odlučuju o smrtnoj kazni ljudima koji nisu učinili ništa više osim što su

se žalili na vojvodin utjecaj na kralja.

Ljudi na optuženičkim klupama isti su oni koji su se žalili jer su godinu dana

morali hraniti kraljevu vojsku, isti oni koji su govorili da bismo se trebali vratiti u

Gaskonju i opet je zauzeti, koji su bjesnjeli zbog traćenja zaliha i sramoćenja

vojske na dokovima Plymoutha. Vidjeli su, kao što ovaj dvor nikada neće vidjeti,

rastrošnu ludost pri stvaranju vojske, koja je onda ostavljena da besposličari. A

sad će umrijeti zato što su to govorili. A nisu rekli ništa drugo nego što smo

Richard i ja rekli jedno drugome kad su mornari izgubili strpljenje, a vojnici izjeli

sve zalihe hrane. Ali ti su ljudi to rekli naglas dok su uhode prisluškivali, i sad će

umrijeti, jer je kraljeva ćud, inače sklona oprostu, prevrtljiva pa se naglo okrene i

razotkrije njegovu tamnu i zajedljivu stranu.

"Tužan je to posao", reče mi Edmund Beaufort, vojvoda od Somerseta, kad me

ugledao kako se polako vraćam iz kapelice i idem prema kraljičinim odajama u

Exeteru. "Ali, moja gospo, vi ne smijete dopustiti da vas rastuže grijesi tih

seljaka."

Pompea

-219-

Brzo sam ga pogledala, ali čini se da je on iskreno zabrinut. "Vidjela sam koliko ih

je stajalo to što su morali primiti vojsku koja nikad nije otplovila u rat", kažem.

"Upravo im je moj suprug dodijelio vojnike kojima su morali pružiti hranu i

smještaj. Znali smo da im je to teško. A sad moraju platiti još jedanput."

Uhvatio me za ruku i stavio je ispod svoje. "A i vi ste imali velike troškove", reče

on suosjećajno. "I vama je to bilo teško, znam, kao i vašem suprugu, lordu

Riversu. Od njega u Engleskoj nema boljeg zapovjednika ni pouzdanijeg čovjeka

koji bi branio Calais. Ja nimalo ne sumnjam u to da je učinio sve kako bi vojska

bila u pripravnosti."

"Jest, učinio je", kažem. "A učinit će sve i u Calaisu, no ako kralj ne pošalje novac

za plaću vojnika, garnizon će se okrenuti protiv nas. Baš kao što se i Kent

okrenuo protiv nas, baš kao što to sada čini i Devon."

On kima glavom. "Trudim se, moja gospo", reče on, kao da je odgovoran izravno

meni. "Možete reći svojem suprugu da nikad nije daleko do naših misli. Glavni

sam zapovjednik Calaisa i nikad ne zaboravljam svoju obvezu prema vašem

suprugu i garnizonu. U riznici nema novca, dvor kao da jede zlato. Svaki put kad

se dvor seli, to stoji cijelo bogatstvo, a kralj, blagoslovio ga Bog, mora imati novac

za sva sveučilišta koja gradi u slavu Boga, i za svoje prijatelje koji teže samo

vlastitoj slavi. Ali ja se trudim, udovoljit ću kralju i neću dopustiti da vaš suprug i

njegov pomoćnik lord Welles ostanu bez sredstava u Calaisu."

"To mi je drago čuti", odgovorih tiho. "Zahvaljujem vam u njegovo ime."

"Sad šaljemo jednu ekspediciju u Bordeaux, kao što smo obećali", reče on vedro.

"U Bordeaux?" upitam začuđeno. "Opet Bordeaux?"

Kimnuo je glavom. "Moramo pružiti potporu Englezima u Francuskoj", reče on.

"Pregazili su ih Francuzi, ali oni se zaklinju da će im se oduprijeti i otvoriti nam

vrata Bordeauxa, samo ako im možemo poslati vojsku. Opet možemo osvojiti

zemlju koju smo izgubili. Namjeravam poslati Johna Talbota, grofa od

Shrewsburyja. Naravno, vi ga se sjećate."

John Talbot bio je jedan od najodanijih zapovjednika mojeg prvog supruga.

Poznat je po munjevitim napadima i dosljednoj upornosti da pobijedi. Ali sad je

već star i nakon što su ga Francuzi zarobili, a poslije i oslobodili, svečano je

obećao da se nikada više neće latiti oružja protiv francuskoga kralja. "Ali on je

Pompea

-220-

prestar da bi išao u rat", kažem. "Sigurno mu je već šezdeset, ako ne i više."

"Šezdeset pet", nasmiješi se vojvoda. "I podjednako je spreman i hrabar kao što je

uvijek bio."

"Ali francuski mu je kralj dao oprost. Obećao je da više neće ratovati. Kako ga

možemo poslati? On je čovjek koji drži do časti i riječi — zacijelo neće htjeti ići."

"Već sama njegova prisutnost dat će svima srčanost", predviđa on. "Jahat će na

čelu. Neće nositi mač, ali jahat će ispred svih. To je s njegove strane veličanstven

čin, a ja ću se pobrinuti da ga prati dobra vojska. Činim najbolje što mogu, lady

Rivers. Činim najbolje što mogu." Podignuo je ruku tako da mi može poljubiti

prste, koji su u pregibu njegova lakta, a to je vrlo graciozna i neobična gesta.

"Zadovoljstvo mi je služiti vam, lady Rivers. Volio bih da o meni mislite kao o

svojem prijatelju."

Oklijevam. Šarmantan je čovjek, privlačan muškarac i ima nešto u načinu na koji

intimno šapće, zbog čega bi srce svake žene malo brže zakucalo. Ne mogu a da

mu ne uzvratim osmijehom. "Tako i mislim", kažem.

Idemo na zapad kroz neprijazan krajolik, gdje ljudi ne mogu dovoljno zaraditi

kako bi platili poreze, a dolazak našeg rastrošnog dvora smatraju dodatnim

opterećenjem. Čujemo da je Eleanor Cobham, nekadašnja vojvotkinja od

Gloucestera, umrla u zatvoru u dvorcu Peel na otoku Man. Umrla je šutke od

slomljena srca i samoće; nisu joj dopustili da si sama brzo oduzme život tako što

bi se bacila s kruništa bedema ili bodežom prerezala vene na zapešću. Nisu joj

dopustili da živi svoj život; ali nisu joj dopustili ni da ode u smrt. Sad govore da

njezin duh obilazi dvorac u obliku velikog crnog psa koji trči goredolje po

stubama, kao da traži put van iz dvorca.

Kažem kraljici da je Eleanor Cobham mrtva, ali ne kažem joj kako mislim da je

Eleanor bila žena vrlo slična Margareti, žena kao i ja: koja je očekivala veliki

položaj u društvu, koja je vidjela svijet i htjela ga pokoriti prema svojoj volji, koja

nije mogla mirno koračati malim koracima uzdržane žene niti pognuti glavu pred

autoritetom muškaraca. Ne kažem joj da sam pri prvom susretu s vojvotkinjom

vidjela crnoga psa i osjetila njegov smrdljivi dah unatoč njezinu parfemu. Žao mi

je vojvotkinje i crnog psa koji je slijedi i malo sam zadrhtala sjetivši se da su je

zatočili zato što je proučavala ono što i ja, zato što je tražila znanje koje sam ja

stekla i zato što je bila žena koja je imala moć: baš kao i ja.

Pompea

-221-

Ovo ljetno seljenje dvora iz jedne palače u drugu nije veselo, niti je radosna

proslava kraljeva obilaska kraljevine u ovim najboljim danima u godini; to je niz

sumornih posjeta gradovima, u kojima građani i svećenstvo izlaze na ulice da

dočekaju kralja, a onda otkriju da je došao održati sud u njihovoj vijećnici i da

zove svoje prijatelje da odgovore na optužbe. Čovjeka se može optužiti za

veleizdaju zbog neoprezno izgovorene riječi, a svađa u pivnici smatra se

pobunom. Kad je optužen i dok sjedi na optuženičkoj klupi, potiče ga se da

imenuje druge i tada slijedi spirala inata i tračeva, a onda slijede nove optužbe.

Odlazimo u krajeve koji pripadaju Richardu, vojvodi od Yorka, u divlju i

prekrasnu zemlju na putu prema Walesu, i ondje optužujemo njegove zakupce,

njegove podanike i vazale. Kraljica je u stanju trijumfa zbog te rukavice koju su

bacili u lice vojvodi od Yorka. Edmund, vojvoda od Somerseta, raduje se što je

dvor na Yorkovu pragu, jer York je njega optužio za veleizdaju, a sada uhićuje

njegove podanike za točno isti zločin.

"On će biti izvan sebe!" objavi on kraljici i svi se smiju poput djece koja

štapovima lupkaju po kavezu medvjeda putujućih zabavljača samo kako bi ga

natjerali da reži. "Našao sam jednog starog seljaka koji tvrdi da je čuo vojvodu

kako izjavljuje da je Cade zapravo govorio ono što svi misle. To je veleizdaja.

Imam i jednog vlasnika pivnice koji kaže da Edward March, njegov sin i

nasljednik, misli da je kralj priglup. Pozvat ću ga na dvor i kralj će čuti što se

vojvodin sin usuđuje reći protiv njega."

"Zabranit ću kralju da odsjedne u Yorkovu domu, u dvorcu Ludlow", reče kraljica.

"Odbijam poći tamo. Odbit ću pozive vojvotkinje Cecily. A vi me morate podržati

u tome."

Edmund Beaufort kima glavom. "Možemo odsjesti kod fratara karmelićana", reče

on. "Kralj uvijek voli boraviti u samostanu."

Nasmijala se i zabacila glavu unatrag tako da joj je čipka s visokog uresa na glavi

dotaknula obraz. Lice joj je rumeno, oči blistave. "On doista voli samostan", složi

se ona.

"Nadam se da imaju dobre pjevače", reče on. "Ja volim liturgijske pjesme. Mogao

bih ih slušati cijeli dan."

Ona je malo vrisnula od smijeha i pljusnula ga po ruci. "Dosta, dosta!"

Pompea

-222-

Čekam da on ode, iako mislim da bi on i duže ostao da netko nije došao iz

kraljevih odaja i rekao da ga kralj zove. Tada je otišao, poljubivši joj ruku i

zadržavši se nakratko nad njom. "Vidjet ću vas za večerom", šapne on — iako će,

naravno, sve nas vidjeti za večerom — a onda je otišao, veselo mi namignuvši kao

da smo posebni prijatelji.

Sjedam na stolicu do nje i osvrćem se oko sebe da se uvjerim da nijedna od

njezinih dama nije u blizini te da nas ne može čuti. Nalazimo se u dvorcu

Caldwell, u Kidderminsteru, a najbolje sobe vrlo su male; pola kraljičinih dama

sjedi i šije u drugoj prostoriji.

"Vaša Milosti", počinjem oprezno. "Vojvoda je zgodan muškarac i dobar prijatelj,

ali trebali biste paziti da vas ne vide kako previše uživate u njegovu društvu."

Pogledala me veselo iskosa. "Mislite li da mi poklanja previše pozornosti?"

"Da", rekoh.

"Kraljica sam", primijeti ona. "Prirodno je da se oko mene okupljaju muškarci i

nadaju mojem osmijehu."

"On se ne mora nadati", kažem grubo. "On dobiva vaše osmijehe."

"A zar se vi niste osmjehivali sir Richardu?" upita ona oštro. "Dok još nije bio

ništa više nego vitez u službi vašega prvoga muža?"

"Znate da jesam", kažem. "Ali tada sam bila udovica, bila sam udovica vojvode iz

kraljevske obitelji. Nisam bila udana ni kraljica."

Tako je brzo skočila na noge da sam se uplašila nisam li je uvrijedila, ali ona me

uzela za ruku i povukla sa sobom u svoju spavaću sobu, zatvorivši za sobom vrata

i naslonivši se leđima na njih tako da nitko ne može ući.

"Jacquetta, vi vidite moj život", reče ona strastveno. "Vidite mojega muža. Čujete

što se o njemu govori, znate kakav je. Vidite kako vojvodi dijeli oprost kao da je

papa, a siromasima sudi zbog veleizdaje. Znate da nije došao u moju sobu cijeli

prvi tjedan nakon sklapanja braka, jer mu je svećenik rekao da naš brak mora biti

svet. Znate da je on čovjek čija je narav melankolična: hladna i vlažna."

Kimam glavom. To se ne može poreći.

"A Somerset je čovjek vatre", reče ona u jednom dahu. "Odlazi u boj s vojskom,

zapovijeda ljudima, vidio je mnoge bitke, strastven je čovjek. On mrzi svoje

Pompea

-223-

neprijatelje, voli svoje prijatelje, a ženama..." Malo je zadrhtala. "Ženama je

neodoljiv, sve to kažu."

Rukama sam prekrila usta. Ali radije bih njima pokrila uši.

"Ne bih bila prva žena na svijetu koja ima zgodnog udvarača", reče ona. "Kraljica

sam, pola dvora zaljubljeno je u mene. Tako to jest u svijetu. Mogu imati

zgodnog kavalira."

"Ne, ne možete", proturječim joj. "Ne možete mu se smiješiti. Ne možete mu

iskazivati nikakvu naklonost, ništa, čak mu ne možete ni dati dopuštenje da vam

se izdaleka divi, sve dok ne dobijete sina i kraljeva nasljednika."

"A kad će se to dogoditi?" odlučno pita. "I kako će se to dogoditi? Udana sam već

sedam godina, Jacquetta. Kad će mi on dati dijete? Znam svoju dužnost kao i

svaka druga žena. Svake večeri odlazim u postelju i liježem na hladne plahte,

čekajući da on dođe. Katkad uopće ne dođe, a katkad dođe i noć provede na

koljenima, moleći se u podnožju kreveta. Cijelu noć, Jacquetta! Što očekujete da

učinim?"

"Nisam znala da je tako loše", rekoh. "Žao mi je. Nisam znala."

"Morate znati", reče ona gorko. "Lažete. Znate, sve moje dame znaju. Dolazite

nas ujutro probuditi, a mi Ježimo jedno do drugoga kao da smo mrtvi ili kameni

kipovi na pločama grobnice. Jeste li nas ikad zatekle u zagrljaju? Jeste li nas ikad

čule da vam vičemo kroz zatvorena vrata: >Ne sad! Dođite kasnije!<? Morate ga

samo pogledati i bit će vam jasno. Ne možete ga zamisliti kao strastvenog i

požudnog muškarca koji će sa mnom začeti snažnog sina? Mi čak ni plahte ne

zgužvamo."

"Ah, Margareta, tako mi je žao", kažem nježno. "Naravno da nisam mislila da je

on požudan. Ali smatrala sam da vam dolazi u postelju i obavlja svoju dužnost."

Slegnula je ramenima. "Katkad dolazi", reče ona ogorčeno. "Katkad se uspravi od

svojih molitava, prekriži se i napravi neki mlaki pokušaj. Možete li zamisliti

kakav je to osjećaj ? Ali radi to malodušno i gotovo da je gore nego da to uopće

ne radi — to je čin dužnosti. Od toga mi se ježi koža i sva drhtim. Gledam vas,

Jacquetta, i vidim da svake godine imate dijete u trbuhu i vidim kako vas Richard

gleda i kako se rano iskradate s večere kako biste bili zajedno, čak i sad, i znam

da kod mene nije tako. Za mene nikad neće biti tako."

Pompea

-224-

"Žao mi je", kažem.

Okrenula je lice u stranu i obrisala oči. "Za mene nije tako. Za mene nikada neće

biti tako. Nikad me nitko neće voljeti kao što voli vas. Mislim da iznutra u sebi

umirem, Jacquetta."

Pompea

-225-

G R A F T O N , N O R T H A M P T O N S H I R E ,

J E S E N 1 4 5 2 .

U jesen odlazim s dvora kako bih provela neko vrijeme s djecom i pobrinula se

da su naši posjedi oko dvorca Grafton u dobrim rukama, da moji zakupci plaćaju

najamninu i da ispod glasa ništa ne šapuću protiv kralja i dvora. Drago mi je što

sam otišla. Bez Richarda koji bi mi pravio društvo, primjećujem da nemam

strpljenja za dvorske dame, za njihovo flertovanje i ljubavna uzbuđenja, a ne

sviđa mi se ni ta nova osvetoljubivost koja se razvija kod kralja. Vojvoda od

Somerseta govori da kralj pokazuje svoju moć, da izrasta u pravo kraljevsko

visočanstvo; ali ja se tomu ne mogu diviti. Sezonsku selidbu njegova dvora

nazivaju "žetvom glava" i govore da će tako svakoga ljeta proći s dvorom kroz

grofovije u kojima su se ljudi pobunili protiv njega, ili se samo usudili govoriti

protiv, te da će im suditi kako kakav modemi Solomon. Čini se kao da

podjednako uživa dajući oproste ili donoseći oštre presude; kad ga pozovu pred

kralja nitko ne zna hoće li ga doćekati svetac ili tiranin. Neke muškarce dovode

pred njega gole, samo s povodcem oko vrata, a on ih promatra u njihovoj sramoti

i slabosti pa im oprašta u suzama, dopušta da mu ljube ruke i moli s njima. Jedna

mu se pak stara dama usudila usprotiviti uz kletvu, odbila je išta priznati i na

kraju su je objesili. Kralj je i tada također plakao, od žalosti za grešnicom.

Zato mi Je drago da sam što dalje od kraljičinih odaja, gdje sam gledala kako ona

postaje sve bliskija s Edmundom Beaufortom. Njih

dvoje kao da su bačeni jedno drugome u naručje zato jer kralj treba Edmunda, a

to znači da je Margareta, koja je s dvadeset dvije godine još uvijek mlada žena,

neprekidno u društvu muškarca koji zapovijeda Engleskom, koji savjetuje njezina

muža, a i nju. Naravno da mu se divi, njezin ga suprug ističe kao primjer

savršenog lorda. Najzgodniji je muškarac na dvoru, smatraju ga engleskim

prvakom, a jasno je da je zaljubljen u kraljicu. Gleda za njom dok ona prolazi,

šapće joj u uho, u svakoj prigodi hvata je za ruku, nastoji joj uvijek biti u blizini, u

igrama biti njezin partner, pratitelj u šetnjama, kad jašu njegov konj je uvijek uz

njezina. Ona, naravno, zna da ne smije gajiti nikakve osjećaje za njega osim

poštovanja i rodbinske naklonosti. Ali mlada je i strastvena žena, a on muškarac

sklon zavođenju. Mislim da nju nikakva sila na ovom svijetu ne može spriječiti da

Pompea

-226-

gleda u njegovu smjeru, da mu se nasmiješi kad ga ugleda i jednostavno zablista

od radosti kad on dođe i sjedne pokraj nje i nešto joj šapne u uho.

Što se tiče kralja — on se uzda u vojvodu, kao da mu je Edmund jedina utjeha i

jedini mu on smiruje duh i misli. Od ustanka Jacka Cadea, kad je kralj pobjegao

iz Londona, više se ne osjeća sigurno u svojem glavnom gradu niti u bilo kojoj od

južnih grofovija. On prolazi njima svakoga ljeta dijeleći svoju ćudljivu pravdu i

šalje ljude na vješala; ali zna da ga narod ne voli. Osjeća se sigurno samo u

grofovijama srednje Engleske, u Leicesteru, Kenilworthu i Coventryju. Oslanja se

na Edmunda Beauforta da ga uvjeri kako je — unatoč svim pokazateljima — sve

u najboljem redu. Edmund mu donosi izvješća da je omiljen, da mu je narod

odan, da su svi dvorani i sluge iskreni podanici, da je Calais siguran te da će

zacijelo vratiti i Bordeaux. Popis je ugodan za uho, a Beaufort uvjerljiv. Njegov

slatkorječiv jezik podjednako zavodi i kralja i kraljicu. Kralj ga kuje u zvijezde kao

svojega jedinog pouzdanog savjetnika, hvali ga kao čovjeka čija će nas vojna

vještina i hrabrost spasiti od pobunjenika i ustanika svih vrsta. Smatra da

Edmund može upravljati parlamentom, da Edmund razumije običnog čovjeka, a

kraljica se sve vrijeme osmjehuje i govori kako je Edmund njihov veliki prijatelj te

da će sutradan ujutro ići s njim na jahanje dok se kralj bude molio u kapelici.

Naučila je biti oprezna — dobro zna da je svi neprekidno motre, da joj ljudi

strogo sude. Ali ja jasno vidim da nalazi zadovoljstvo u njegovu društvu, a

također vidim i njegovu prikrivenu želju za njom; i to je dovoljno da drage volje

napustim dvor, koji u najskrivenijem kutku čuva tu opasnu tajnu.

Richard bi se naposljetku trebao vratiti kući i šalje mi poruku da je već na putu.

Pripremamo se proslaviti Elizabethino vjenčanje. Petnaest joj je godina, spremna

je za brak, a mladić čije sam ime prebirala po mislima i čije sam ime šaptala

mladome mjesecu, skupio je hrabrost da o njoj progovori svojoj majci.

Sama lady Grey napisala mi je pismo prosidbe u kojem izražava želju svojega sina

Johna da se oženi našom kćeri. Znala sam da će se John Grey zaljubiti u

Elizabeth, samo ako bude imala mogućnost ostati dovoljno dugo u njihovoj kući,

a i njegovi će roditelji vidjeti koliko je taj brak povoljan. Ona je ubrala jabukov

cvat i dala mu da pojede jabuku. I više je nego lijepa, prava je ljepotica; a lady

Grey ne može ništa odbiti svojem voljenom sinu. Osim toga, kao što sam i

predvidjela, lady Grey je žena koja ima svoje mišljenje, koja upravlja svojim

Pompea

-227-

posjedom, kraljica je u svojoj grofoviji, a nakon što je dobro odgojila moju kćer,

uskoro je i povjerovala u to da ne postoji nijedna djevojka boljih manira i

ponašanja. Naučila ju je kako će održavati veliku smočnicu i kakva treba biti soba

u kojoj se čuva posteljina i rublje. Objasnila joj je prednost dobrih sluškinja,

odvela ju je u mljekarnicu da gleda dok prave kvalitetan maslac i obiru masno

vrhnje s mlijeka. Pokazala joj kako će voditi knjige kućanstva i napisati lijepo

pismo svim pripadnicima obitelji Grey diljem zemlje. Njih su se dvije zajedno

popele na manje brdašce koje zovu Tower Hill i odatle gledale posjede obitelji

Ferrers. Tada joj je lady Grey ispričala kako je svu tu zemlju naslijedila od svojega

oca i donijela je sir Edwardu u miraz te kako će njezin najdraži sin John sve to

jednoga dana također naslijediti.

Elizabeth, koja je već otprije znala kako se upravlja kućanstvom, kako se u velikoj

smočnici pripremaju ljekovite trave, koja osim toga zna i kako se moraju uzgajati

i kada ubirati, a poznaje osobine stotine biljaka i kako iz njih izvući otrov —

naposljetku, ipak je moja kći — bila je dovoljno pametna i pristojna da nikad ne

ispravlja vladaricu kuće dok govori; jednostavno je usvojila kako se to radi na

imanju Groby. Naravno, već je znala kako se posteljina presavija i slaže, kako se

obire mlijeko, znala je kako dama na imanju mora zapovijedati svojim

sluškinjama, zapravo, ona zna mnogo više nego što lady Grey može i sanjati: jer

od mene je naučila kako se upravlja kraljevskim dvorom i kako se sve to radi na

dvorovima u Francuskoj i Luksemburgu. Ali prihvatila je odredbe žene koja će joj

postati svekrvom onako kako jedna mlada žena i treba, i ostavila je dojam

djevojke koja želi sve naučiti na pravi način: onako kako se to radi na imanju

Groby. Ukratko, brala je i sušila biljke za veliku smočnicu, pripremala ulja,

glačala srebro i nadzirala rezanje šaša, kojim se prekrivaju podovi. Moja je kći

očarala strogu i tvrdokornu vladaricu imanja Groby, baš kao što je očarala i

njezina sina.

Za nju je to dobar brak. Već sam godinama to imala na umu. Ima moje ime i očev

položaj u našoj grofoviji, ali nema takoreći nikakav miraz. Nismo se nimalo

obogatili služeći kralju. Čini se da je ta služba profitabilna samo onim lordovima

koji naplaćuju svoje usluge, a ništa ne rade. Mogu se obogatiti samo oni dvorani

koji ništa drugo ne rade osim što suosjećaju s kraljem ili kuju urote s njegovom

ženom, kao što se vidi u slučajevima Williama de la Polea koji je dobio bogate

posjede i Edmunda Beauforta koji uživa u iznimnom bogatstvu. A moj je muž sa

Pompea

-228-

sobom u Calais poveo šezdeset kopljonoša i gotovo šesto strijelaca, sve ih

odjenuo u našu livreju, sve ih izvježbao za borbu i, naravno, sve sam platio.

Kraljevska nam je riznica obećala to nadoknaditi, ali oni mogu slobodno na

štapove rovaše staviti datum sudnjega dana; jer prije će mrtvi ustati iz groba nego

što mi odnesemo rovaše u riznicu da naplatimo svoj dug. Imamo novo ime i

prekrasnu kuću, utjecajni smo i na dobru glasu, imamo povjerenje kralja i

kraljice; ali novca — ne, nikad nemamo novca.

Tim će brakom moja Elizabeth postati lady Grey iz Grobyja, gospodarica većeg

dijela pokrajine Leicestershire, vlasnica dvorca Groby i ostalih velikih imanja

obitelji Grey, te će biti u srodstvu sa svim Greyevima. Dobra je to obitelj i

Elizabeth ima dobre izglede u njoj, jer članovi te obitelji svi su mahom za kralja, a

protiv Richarda, vojvode od Yorka, pa se nikada nećemo naći na krivoj strani

pogoršaju li se napetosti između vojvode od Yorka i njegova protivnika, vojvode

od Somerseta.

Elizabeth će na vjenčanje krenuti iz naše kuće, a pratit ćemo je njezin otac i ja i

sva djeca osim dvoje najmanjih. Ali Richard se još nije vratio kući.

"Gdje je otac?" upita me ona dan prije nego što bismo trebali krenuti. "Rekla si da

je trebao stići još jučer."

"Doći će", odlučno tvrdim.

"Što ako je negdje zapeo? Što ako nije mogao dobiti brod? Što ako je more bilo

previše nemirno za plovidbu? Ne mogu se udati ako on nije tu da moju ruku

preda budućem suprugu. Što će biti ako ne stigne?"

Dodirujem rukom svoj vjenčani prsten, kao da želim dotaknuti njegove prste koji

su mi ga dali. "Bit će ovdje", kažem. "Elizabeth, svih ovih godina koliko ga volim,

nikad me nije iznevjerio. Doći će."

Ona je cijeli dan uznemirena pa je te večeri šaljem u postelju s šalicom čaja od

valerijane, a kad sam kasnije provirila u njezinu sobu, već je čvrsto spavala.

Spletenu kosu uvukla je u noćnu kapicu i izgledala podjednako mlado kao i sestra

joj Anne s kojom dijeli postelju. Tada sam iz dvorišta pred stajama začula buku

konja pa sam pogledala kroz prozor. Vidim Richardov stijeg, a tu je i on, umorno

silazi s konja. U trenu sam sišla niza stube i istrčala van, njemu u naručje.

Čvrsto me je zagrlio, tako čvrsto da sam jedva mogla disati, a onda mi je

Pompea

-229-

podignuo lice i poljubio me.

"Usuđujem se reći da smrdim", prvo je što mi je rekao kad je došao do daha.

"Morat ćeš mi oprostiti. Plima je bila protiv nas pa sam morao brzo jahati da bih

još noćas stigao kući. Znala si da te neću iznevjeriti, zar ne?"

Smiješim mu se i gledam njegovo lijepo, malo umorno, ali meni tako drago lice:

muškarca kojega već godinama obožavam. "Znala sam da me nećeš iznevjeriti."

*

Greyevi imaju kapelicu u svojoj kući, odmah nasuprot velikoj dvorani i

blagovaonici, gdje mladi par izmjenjuje zavjete uz prisutnost roditelja, braće i

sestara. Naša je obitelj gotovo ispunila kapelicu. Vidjela sam kako lady Grey gleda

moju djecu i vjerojatno je pomislila da joj se sin udaje za ženu koja će vjerojatno

biti plodna. Poslije vjenčanja odlazimo kroz dvorište okruženo nadsvođenim

trijemom do velike blagovaonice, gdje nas čeka gozba uz pjesmu i ples, a onda ih

pripremamo za postelju.

Elizabeth i ja same smo u spavaćoj sobi koja će biti njezina. Prostorija je

prekrasna, okrenuta na sjever i gleda na lijepe vrtove, livade i rijeku. Raznježila

sam se, ovo je moja djevojčica, moje prvo dijete koje će se udati i otići od kuće.

"Majko, što mi predviđaš u budućnosti?" upita me.

To je pitanje kojeg sam se plašila. "Znaš da više ne gledam u budućnost", kažem.

"To je bilo dio moje mladosti. U Engleskoj ne odobravaju takve stvari i ostavila

sam se toga. Ako se meni ili tebi nešto pojavi samo od sebe, nismo to ničim

poticale. A ni tvoj otac to ne voli."

Kratko se nasmijala. "Ah, majko!" reče ona prijekorno. "Da padneš tako nisko i to

još na dan mojega vjenčanja."

Ne mogu, a da se ne osmjehnem. "Kako to nisko padnem?"

"Tako da lažeš", šapne ona. "I to još meni! Na dan vjenčanja! Sad razumijem da si

predvidjela da će me John voljeti, a i ja njega. Ubrala sam cvijet jabuke i dala mu

da pojede plod, baš kako si rekla. Ali davno prije toga, prije nego što sam ga prvi

put vidjela, točno sam znala koje su ti namjere kad si me poslala ovamo. Stajala

sam pred njegovom majkom dok je sjedila za stolom u svojoj radnoj sobi, a on se

Pompea

-230-

pojavio na vratima iza nje — nisam tada ni znala da je kod kuće — ali onoga

trenutka kad sam ga ugledala, znala sam zašto si me poslala u Groby i čemu si se

nadala."

"I je li ti bilo drago? Jesam li bila u pravu kad sam te poslala tamo?"

Sive joj oči blistaju od radosti. "Bilo mi je vrlo drago. Pomislila sam; ako mu se

svidim, bit ću najsretnija djevojka u Engleskoj."

"To nije bilo predviđanje budućnosti. To nije bilo ništa drugo nego spoznaja da si

vrlo lijepa i da te je lako zavoljeti. Mogla sam te poslati bilo kojoj obitelji koja ima

sina i on bi se zaljubio u tebe. Tu nije bilo nikakve magije osim djevojke, mladića

i proljeća."

Ona sja od sreće. "Drago mi je. Nisam bila sigurna. Tako mi je drago što je on

zaljubljen, a ne začaran. Ali ti si mi sigurno pogledala budućnost. Jesi li stavila

privjeske u rijeku? Koji si izvukla iz vode? Jesi li nam pogledala u karte? Kakva će

mi biti budućnost?"

"Nisam gledala karte", lažem joj, mojoj kćerkici, lažem joj u lice poput kakve

okorjele vještice i prije prve bračne noći uskraćujem joj istinu. Činim to potpuno

ozbiljna lica. Reći ću joj potpuno uvjerljivu laž. Ne želim da joj moje čitanje

budućnosti zasjeni sadašnju sreću.

Zanijekat ću svoj dar predviđanja, zanijekat ću ono što mi je otkriveno. "Varaš se,

moja draga, nisam čitala karte i nisam gledala u zrcalo. A nisam bacila nijedan

privjesak u rijeku jer nisam ni morala. Mogu ti predvidjeti sreću bez ikakvih

pomagala. Baš kao što sam znala da će te on zavoljeti. Mogu ti reći da znam da

ćeš biti sretna, a mislim da ćeš imati i djece. A prvo od njih ubrzo će doći."

"Djevojčica ili dječak?"

"I sama ćeš to moći predvidjeti", smiješim se. "Sad imaš vlastiti vjenčani prsten."

"Bit ću lady Grey od Grobyja", reče ona s tihim zadovoljstvom.

Osjetila sam kako mi drhtaj prolazi tijelom, kao da mi je netko položio hladnu

ruku na zatiljak. Znam da ovdje nikad neće ništa naslijediti. "Da", kažem unatoč

tomu što znam da nije tako. "Bit ćeš lady Grey od Grobyja i majka mnoge lijepe

djece." To je ono što mora čuti dok odlazi u bračnu postelju na svoju prvu bračnu

noć. "Neka te blagoslovi Bog, mila moja, i nekad ti podari radost."

Pompea

-231-

Djevojke kucaju na vratima i užurbano ulaze u sobu noseći ružine latice za

krevet, vrč svadbenog piva i zdjelu mirisne vode kojom će se ona oprati. Donijele

su joj i lanenu spavaćicu, a ja joj pomažem da se spremi. Tada dolaze muškarci,

glasni i pijani, a ona liježe u krevet poput nevinog malog anđela. Moj suprug i

lord Grey pomažu Johnu da se popne u postelju do nje, a on je pritom snažno

pocrvenio poput dječaka, iako ima dvadeset jednu godinu; ja se smiješim kao da

sam potpuno sretna; pitam se što je to što mi u srce unosi strepnju i strah za njih

dvoje.

Nakon dva dana vraćamo se kući u Grafton, a ja nikada nisam rekla Elizabeth ni

ikome drugome da sam doista bacila za nju karte, odmah onoga dana kad mi je

lady Grey pisala raspitujući se kakav će miraz Elizabeth donijeti u brak. Sjela sam

za stol i kroz prozor gledala livadu natopljenu vodom i mljekarstvo. Iako sam

sigurna u njezinu sreću, uzela sam karte u ruke. Okrenula sam tri, izabrane

nasumce, ali sve tri bile su prazne.

Onaj tko je napravio te karte, stavio je u špil i tri rezervne, tri karte koje kao i sve

ostale imaju jarko oslikane poleđine, ali ništa naprijed. One su tu za neku drugu

igru. I upravo su mi te tri karte, koje mi ništa nisu imale reći, došle pod ruku kad

sam poželjela pogledati kakvu će Elizabeth imati budućnost s John Greyem.

Nadala sam se da ću vidjeti blagostanje i djecu, unuke i napredovanje u položaju,

ali karte su bile prazne. Nije bilo budućnosti koju bih vidjela jer Elizabeth i John

Grey nisu imali budućnosti.

Pompea

-232-

P A L A Č A P L A C E N T I A , G R E E N W I C H ,

L O N D O N ,

B O Ž I Ć 1 4 5 2 .

Božić smo Richard i ja otišli na dvor u Greenwichu, gdje se slavilo, odlazilo u lov,

uživalo u glazbi i plesu, a sve po zapovijedi Edmunda Beauforta, koji je takvo

središte sreće na dvoru kao da je upravo on kralj. Svečano je dočekao Richarda,

preporučio ga kralju kao čovjeka koji će sigurno za nas sačuvati Calais. Često ga

odvodi u stranu da razgovaraju o tome kako bi Englezi možda mogli izaći iz

Calaisa i ponovno krenuti u pohod na Normandiju. Richard se ponaša kako

dolikuje jednom podaniku koji je odan svojem zapovjedniku, a ja ništa ne

govorim o tome kako ih kraljičin pogled prati svagdje kamo krenu. Ali znam da

opet moram razgovarati s njom.

Prisiljena sam razgovarati s njom, gotovo sam natjerana na to zbog osjećaja

dužnosti. Gotovo sam se nasmijala zbog te obveze; jer znam da je to utjecaj

mojega prvog supruga, Johna, vojvode od Bedforda. On nikada u životu nije

izbjegavao dužnost, a meni se čini kao da mi je ostavio obvezu da služim

engleskoj kraljici pa čak ako to znači dovoditi u pitanje njezino ponašanje i

pozvati je na odgovornost.

Odabirem trenutak kad se pripremamo za maskeratu koju je isplanirao Edmund

Beaufort. Zapovjedio je da kraljica mora odjenuti bijelu haljinu s visoko

postavljenim strukom, oko kojega će omotati zlatnu uzicu, a kosa će joj biti

raspuštena. Trebala bi predstavljati boginju; ali ona više izgleda kao mladenka. Za

njezinu bijelu haljinu on je smislio nove rukave, tako kratke i široke da su joj ruke

gole gotovo do lakta. "Morat ćete nositi još jedan par rukava", kažem iskreno.

"Ovi su prilično nedolični."

Pogladila je unutrašnju stranu ruke. "Osjećaj je tako lijep", reče ona. "Koža mi je

kao svila. Predivan je osjećaj biti tako..."

"Gola", završavam umjesto nje; bez ijedne riječi u njezinoj škrinji s odjećom

nalazim drugi par rukava i počinjem ih vezati uzicama. Ona mi dopušta da ih

zamijenim bez ijedne riječi prigovora, a onda sjedne pred zrcalo. Pokretom ruke

otpuštam njezinu sluškinju i uzimam četku da joj razmrsim duge zlatno-crvene

Pompea

-233-

uvojke koji joj padaju gotovo do struka. "Plemeniti vojvoda Edmund Beaufort

poklanja vam mnogo pozornosti", kažem. "To je vrlo očito, Vaša Milosti."

Ona blista od zadovoljstva. "Ah, to ste već jedanput prije rekli, Jacquetta. To je

stara pjesma. Ali on me gleda kao dobar dvoranin, kao kavalir."

"Gleda vas kao zaljubljeni muškarac", kažem neuvijeno očekujući kod nje

iznenađenje i šok. Ali užasnulo me kad sam primijetila da su joj se obrazi

zarumenjeli. "Ah, zaista?" upita ona. "Zaista me tako gleda?"

"Vaša Milosti — što se događa? Znate da ne biste smjeli govoriti

o pravoj ljubavi. Malo poezije, malo koketiranja, to je jedno. Ali vi sigurno ne

mislite na njega sa željom u srcu."

"Kad razgovara sa mnom, oživim." Obraća se mojem odrazu u zrcalu, a ja vidim

kako joj lice blista, a odraz joj je u zrcalu sav srebrnast. Čini se kao da se

nalazimo u nekom drugom svijetu, u svijetu vidovnjačkog ogledala pa se takvo

što može izgovoriti. "Kad sam s kraljem, to je kao da se brinem za dijete. Moram

mu govoriti da je u pravu, da bi trebao otići na jahanje kao muškarac, da treba

vladati kao kralj. Moram ga hvaliti zbog mudrosti i tješiti kad je uzrujan. Više

sam mu majka nego ljubavnica. Ali s Edmundom..." Kratko je i drhtavo

uzdahnula, spustila pogled, a onda pogledala u zrcalo i slegnula ramenima kao

da ona tu ništa ne može učiniti.

"Morate se prestati viđati s njim", kažem brzo. "Ili ga viđati samo u prisutnosti

drugih. Morate se držati na udaljenosti."

Uzela mi je četku iz ruke. "Zar se on vama ne sviđa?" upita.

"Govori da ste mu dragi i divi vam se. Kaže da vam je prijatelj. A Richardu vjeruje

više nego ikome drugome. Hvali ga pred kraljem."

"Ne postoji nitko kome on ne bi bio drag", kažem. "Lijep je, šarmantan i jedan od

najmoćnijih ljudi u Engleskoj. Ali to ne znači da bi kraljica prema njemu trebala

osjećati bilo što drugo osim rodbinske naklonosti."

"Zakasnili ste s tim riječima", reče ona glasom koji je bio vrlo sladak i svilenkast.

"Za mene je prekasno. To nije rodbinska naklonost. Daleko je više od toga.

Jacquetta, prvi put u životu osjećam da sam živa. Prvi put u životu osjećam se kao

žena. Osjećam se lijepom. Osjećam se poželjnom. Ne mogu se tome oduprijeti."

Pompea

-234-

"Rekla sam vam već prije", podsjećam je. "Upozorila sam vas."

Ona opet podigne svoja lijepa ramena. "Ah, Jacquetta. Znate podjednako dobro

kao i ja kako je to biti zaljubljen. Biste li se vi zaustavili da vas je netko

upozorio?"

Nisam joj ništa odgovorila. "Morat ćete ga poslati što dalje od dvora", kažem

odsječeno. "Morat ćete ga izbjegavati, možda i mjesecima. Ovo je katastrofa."

"Ne mogu", reče ona. "Kralj mu nikad ne bi dopustio da ode. Ne želi ga pustiti iz

vida. A ja bih umrla kad ga ne bih vidjela, Jacquetta. Vi ne znate. On mi je jedini

družbenik, jedini kavalir, on je moj šampion: kraljičin šampion."

"Ovo nije Camelot", upozoravam je smrknuto. "Ovo nisu vremena trubadura.

Ljudi će loše misliti o vama ako vide da mu se toliko osmjehujete. Optužit će ga

da je vaš miljenik ili još gore. To što ste mi sada rekli dovoljno je da vas se makne

s dvora i pošalje u neki samostan. A ako vas itko čuje da tako govorite, to će i za

njega značiti kraj. Već je omražen i ljudi mu zavide zbog toga što je omiljen kod

kralja. Ako do ljudi dospije ijedna riječ o tome da mu poklanjate naklonost, vaša

će reputacija biti poput venecijanskog stakla; ono je dragocjeno, ali krhko.

Morate se paziti. Niste obična dama, vi ne možete imati privatne osjećaje."

"Pazit ću se", reče ona bez daha. "Kunem se da ću paziti." Čini se kao da se cjenka

za pravo da bude s njim i rado bi ponudila bilo što samo da dobije to pravo.

"Budem li pazila da mu se ne smiješim, da ne jašem previše blizu njega ili da

prečesto ne plešem s njim.

Ipak ću ga moći viđati. Hoću li ? Svi će misliti da je on s nama samo zbog kraljeve

zapovijedi i nitko ne mora znati da me usrećuje, da mi je zbog njega život

vrijedan življenja, samo da budem s njim."

Znam da bih joj trebala reći da nikad ne bi smjela biti nasamo s njim, ali na

njezinu licu vidim preklinjanje. Usamljena je, mlada je, a tužno je biti mlada žena

na velikom dvoru ako nitko ne mari za vas. Znam to. Znam kako je to imati

supruga koji jedva da vas i vidi, dok ipak postoji jedan mladi muškarac koji s vas

ne može skinuti pogled. Znam kakav je osjećaj gorjeti u hladnom krevetu.

"Samo se dobro pazite", kažem joj iako znam da bih joj morala reći da ga pošalje

s dvora. "Morat ćete sve vrijeme biti oprezni, svakoga dana svojega života. I ne

možete ga viđati nasamo. Nikad ne smijete biti sami s njim. To ne smije ići dalje

Pompea

-235-

od kavalira i njegove časne ljubavi prema dami. Ne može otići dalje od vaše

pritajene radosti. To prestaje ovdje."

Odmahnula je glavom. "Moram razgovarati s njim", reče ona. "Moram biti s

njim."

"Ne možete. Za vas dvoje nema druge budućnosti osim sramote i padanja u

nemilost."

Odmaknula se od zrcala i pošla prema velikom krevetu s raskošnim zlatnim

zavjesama. Potapšala ga je kao da me poziva pa sam joj prišla. "Hoćete li za njega

izvući jednu kartu?" upitala je. "Onda ćemo znati odgovore. Znat ćemo kakva bi

budućnost mogla biti."

Zatresla sam glavom. "Znate da kralj ne voli karte", kažem. "To je zabranjeno."

"Samo jednu kartu. Samo jedanput. Tako da znamo što bi se moglo dogoditi.

Tako da mogu pripaziti."

Oklijevam, ali u slijedećem trenutku ona je već na vratima sobe i traži da joj

donesu špil igraćih karata. Jedna od dvorskih dama ponudi se da će nam ih

donijeti u sobu, ali kraljica ih preuzima na vratima i zatim pruža meni. "Krenite!"

kaže ona.

Polako uzimam i miješam karte. Naravno, mi se na dvoru stalno kartamo; ali dok

ih sada držim u ruci i tražim samo jednu, dok pokušavam pogledati u budućnost,

to je nešto potpuno drugo. Pružam joj karte.

"Promiješajte ih, a onda presijecite", kažem joj vrlo tiho. "Zatim ih još jedanput

presijecite."

Lice joj je poprimilo opčinjen izraz. "Proreci ćemo mu budućnost?"

Odmahujem glavom. "Ne možemo mu proreći budućnost. Za to bi on morao

izvući kartu, on bi morao birati. To ne možemo bez njega. Ali možemo vidjeti

kako će njegov život dotaknuti vaš. Možemo vidjeti koja karta pokazuje njegove

osjećaje prema vama i vaše prema njemu."

Kimnula je glavom. "Želim to znati", šapne ona čeznutljivo. "Mislite li da me voli,

Jacquetta? Vidjeli ste ga sa mnom. Mislite li da me voli?"

"Raširite karte", rekoh.

Pompea

-236-

Razvukla ih je lepezasto s licem nadolje.

"Sad izaberite jednu."

Ona polako pomiče prst preko oslikanih poleđina, razmišlja koju da odabere, a

onda pokaže na jednu. "Ovu."

Okrenula sam je. To je Kula. Prikazuje kulu dvorca, u koju je možda udario grom,

jer izlomljena munja stremi prema krovu kule, čiji zidovi padaju na jednu stranu,

a krov na drugu. Dvije male ljudske figure padaju s kule na travu ispod nje.

"Što to znači?" šapne ona. "Hoće li on zauzeti kulu? Zar znači da će preuzeti

kraljevstvo?"

Na trenutak ne razumijem što želi reći. "Preuzeti kraljevstvo?" upitam užasnuta.

"Uzeti kraljevstvo!"

Odmahnula je glavom, niječući čak i samu pomisao na to prekrivši rukom usta.

"Ništa, ništa. Ali što to znači? Ova karta — što znači?"

"Znači preokret svih stvari", kažem. "Poremećaj ovih vremena. Možda pad nekog

dvorca..." Naravno, mislim na Richarda, koji se zakleo da će obraniti dvorac u

Calaisu upravo za tog zapovjednika. "Pad s visine, pogledajte, ovdje je dvoje ljudi

koji padaju s kule, uzdizanje onih koji su nisko, a na kraju, sve je drukčije. Novi

nasljednik preuzima prijestolje, stari je poredak promijenjen, sve je novo."

Oči joj blistaju. "Sve je novo", šapne ona. "Što mislite tko je kraljev istinski

nasljednik?"

Gledam je gotovo užasnuto. "Richard, vojvoda od Yorka", kažem bezizražajno.

"Sviđao vam se ili ne, Richard, vojvoda od Yorka, pravi je nasljednik."

Odmahnula je glavom. "Edmund Beaufort je kraljev bratić", šapne ona. "On bi

mogao biti pravi nasljednik. Možda je to ono što nam karta želi reći."

"Nikad ne bude onako kako mislimo da će biti", upozoravam je. "Ovo nije

predviđanje budućnosti nego prije upozorenje. Sjećate li se karte Kolo sreće? One

koju ste izvukli na svoj dan vjenčanja, a koja vam je obećala da će ono što se

digne pasti, da ništa nije sigurno?"

Ništa što kažem ne može joj pomutiti radost, jer njezino lice sja. Ona misli da

sam predvidjela promjenu svega, a ona čezne za tim da se nešto promijeni. Misli

da je kula koju prikazuje karta njezina tamnica; želi da se sruši. Misli da će ljudi

Pompea

-237-

koji padaju zapravo biti oslobođeni. Misli da će strijela munje koja uništava i

spaljuje srušiti ono staro i uspostaviti novo. Ne mogu reći ništa što bi ona shvatila

kao riječi upozorenja.

Napravila je gestu koju sam joj pokazala na dan vjenčanja, kažiprstom je

napravila znak kruga koji pokazuje uspon i pad života. "Sve novo", ponovi ona

šapatom.

*

Te noći u krevetu povjeravam svoje brige Richardu, prešućujem kraljičinu

zaluđenost vojvodom, samo mu pričam kako je ona usamljena, a vojvoda joj je

najbolji prijatelj. Richard još sjedi uz toplu vatru kamina, a preko golih ramena

prebacio je ogrtač. "U prijateljstvu nema nikakve štete", reče on odlučno. "Ona je

lijepa djevojka i zaslužuje da se s nekim druži."

"Ljudi će početi govoriti."

"Ljudi uvijek nešto govore."

"Bojim se da joj vojvoda ne postane previše drag."

Napola je zaklopio oči kao da želi podrobnije razmotriti moje misli. "Želiš li reći

da bi se mogla zaljubiti u njega?"

"Ne bih se iznenadila da joj se to dogodi. Mlada je, on je zgodan, ona nema

nikoga drugog na svijetu tko bi imalo mario za nju. Kralj je ljubazan i obziran

prema njoj, ali u njemu nema strasti."

"Može li joj kralj dati dijete?" upita Richard izravno, pogodivši odmah u srž

stvari.

"Mislim da može", kažem. "Ali ne dolazi često u njezinu sobu."

"Taj je muškarac budala", reče moj muž. "Ženu kao što je Margareta ne može se

zanemarivati. Misliš li da je vojvoda bacio oko na nju?"

Kimam glavom.

Richard se namršti. "Mislim da mu možemo vjerovati kako neće učiniti ništa

čime bi ugrozio nju ili prijestolje. Bio bi sebičan podlac kad bi je zaveo. Ona

može izgubiti sve, a ni englesko prijestolje ne bi bilo sigurno. Nije on budala.

Pompea

-238-

Njih su dvoje bliski, moraju biti bliski kad su oboje svakodnevno u kraljevoj

pratnji. Ali Edmund Beaufort upravlja ovom kraljevinom preko kralja i ne bi

ugrozio vlastitu budućnost — o njezinoj da i ne govorimo. Za nju je najvažnije da

kralju podari nasljednika."

"Teško će to sama učiniti", kažem ljutito.

Nasmijao mi se. "Ne moraš je preda mnom braniti. Ali dok nema djeteta,

Richard, vojvoda od Yorka, prvi je nasljednik. Za to vrijeme kralj iskazuje

naklonost drugima u svojoj obitelji: Humphreyju, vojvodi od Buckinghama, koji

je stekao prednost, i Edmundu Beaufortu. Sad čujem da na dvor dovodi i svoju

polubraću, mlade Tudore. Zbog toga se svi osjećaju nelagodno. Koga on smatra

nasljednikom? Zar bi se usudio gurnuti u stranu Richarda, vojvodu od Yorka, i

prednost dati nekom od svojih miljenika?"

"Mlad je", kažem. "I ona je mlada. Mogli bi dobiti dijete."

"Ali malo je vjerojatno da će poginuti u borbi kao njegov otac", okrutno reče moj

suprug i vojnik. "On vrlo dobro pazi na sebe."

*

Poslije dvanaest dana božićnih blagdana Richard se mora vratiti natrag na svoj

zadatak u Calaisu. Odlazim do rijeke da ga ispratim prije nego što će isploviti. On

nosi debeli putni ogrtač zbog hladnog vjetra i magle i zagrnuo nas je oboje njime

dok stojimo na pristaništu. Ispod ogrtača je toplo, glavu sam naslonila na njegovo

rame, ruke sam čvrsto obavila oko njegovih snažnih leđa i držim ga kao da ga

nikad neću pustiti. "Doći ću u Calais", obećam.

"Draga, ondje nema ničega za tebe. Vratit ću se opet kući, možda za Uskrs ili čak

ranije."

"Ne mogu čekati do Uskrsa."

"Onda ću doći prije. Kad god me pozoveš. Znaš to. Kad me poželiš, doći ću."

"Zar ne možeš samo otići, pregledati garnizon i vratiti se?"

"Možda; ako ovog proljeća ne bude pokušaja osvajanja Normandije. Vojvoda se

nada da će uspjeti okupiti vojnike za to. Je li kraljica išta rekla?"

Pompea

-239-

"Ona govori isto što i vojvoda."

"Ako do proljeća ne krenemo u pohod, onda ove godine više i neće biti drugog

pokušaja pa ću se moći vratiti kući", obeća on.

"Bolje ti je da se u ljeto vratiš kući", upozoravam ga. "Bez obzira na to što se

događalo. Imat ću nešto što bih ti željela pokazati."

Ispod toplog ogrtača njegova ruka spusti se na moj trbuh.

"Pravi si dragulj, moja Jacquetto. Žena plemenita karaktera koja vrijedi više od

dragulja. Jesi li ponovno trudna?"

"Da, opet", kažem.

"Ljetno dijete", reče on sa zadovoljstvom. "Još jedno iz loze Rivers. Mi stvaramo

naciju, ljubavi moja. Riversi postaju riječno ušće, jezero, more usred kopna."

Slatko sam se nasmijala.

"Hoćeš li sad ostati na dvoru s kraljicom?"

"Hoću. Otići ću na nekoliko dana u Grafton da vidim djecu, a onda se vraćam na

dvor. Barem ću je pokušati zaštititi od klevetanja."

Skriven ispod plašta on me čvršće zagrli. "Ljubavi, sviđa mi se pomisao na tebe

kao uzor čestitosti."

"Vrlo sam čestita i majka sam devetero djece", podsjećam ga. "Ako Bog da, uskoro

i desetog."

"Blagi Bože, tko bi pomislio da ću ovo osjećati za jednu majku desetero djece",

primijeti on, uzme me za ruku i pritisne na hlače.

"Oprosti mi, Bože, zbog ovakvih osjećaja prema jednom oženjenom muškarcu,

ocu desetero djece", rekoh i privinem se uz njega.

Iznad nas, s palube broda, začuo se uzvik. "Moram ići", reče on nevoljko.

"Moramo uhvatiti plimu. Volim te, Jacquetta, i brzo ću se vratiti kući."

Poljubio me čvrsto i kratko, a onda zakoračio unatrag i trčećim se korakom popeo

na brod. Bez njegova ogrtača, bez njegove topline, bez njegova osmijeha, osjećam

se sama i jako mi je hladno. Pustila sam ga da ode.

Pompea

-240-

LONDONSKI TOWER,

PROLJEĆE 1 4 5 3 .

Nakon tjedan dana provedenih u Graftonu vraćam se na dvor, na vrijeme da

sudjelujem u velikoj proslavi u Toweru16, gdje će kraljeva polubraća Edmund i

Jasper Tudor dobiti grofovsku titulu. Stojim pokraj kraljice dok dvojica mladića

kleče pred kraljem čekajući da im svečano dodijeli čast. Oni su sinovi kraljice

Katarine Valois, kraljeve majke, čiji je drugi brak bio podjednako nerazborit kao i

moj. Kad joj je umro suprug Henrik V. i ostavio je s malim djetetom, nije se, kao

što su svi očekivali, povukla u samostan i provela ostatak života u časnoj tuzi.

Spustila se još niže od mene i zaljubila u čuvara svoje garderobe, u Owena

Tudora, te se potajno za njega udala. Kad je umrla, nastala je nezgodna situacija.

Ostavila je za sobom Tudora, udovca ili otimača prijestolja — ovisi kako na to

gledate — i dvojicu sinova, polubraću engleskog kralja ili dvojicu kopilana lude i

nesuvisle kraljeve majke — ovisi koliko milosrđa imate prema njima.

Kralj Henrik odlučio je priznati svoju polubraću, zanijekati majčinu sramotu, a

njih dvojicu ubrojiti u kraljevske rođake. Neshvatljivo je što će to značiti za

očekivanja nekoliko muškaraca koji su u liniji nasljeđivanja prijestolja. Ti će

Tudori samo pridonijeti zbrci oko prijestolja. Kralj uvažava vojvodu od

Buckinghama, koji sam sebe smatra najvećim vojvodom Engleske, ali iznad svega

iskazuje naklonost Edmundu Beaufortu, vojvodi od Somerseta. A sve vrijeme

njegov pravi nasljednik jedini je čovjek koji nije ovdje i koji nikad nije

dobrodošao na dvoru: to je Richard Plantagenet, vojvoda od Yorka.

Pogledavam kraljicu koja je zacijelo posramljena zbog svojeg neuspjeha da kralju

podari sina i nasljednika, ali ona gleda u svoje prekrižene ruke, a trepavice joj

skrivaju oči. Vidim kako Edmund Beaufort brzo skreće pogled od nje.

"Njegova Milost, kralj, velikodušan je prema Tudorovim sinovima", primjećujem.

Prenula se na moje riječi. "Ah, da. Pa, znate kakav je on. Svakome može sve

oprostiti. Ali sad se boji običnih ljudi i onih naklonjenih Yorku pa želi oko sebe

okupiti svoju obitelj. Mladićima daruje bogatstvo u obliku posjeda, a priznao ih je

i kao polubraću."

"Dobro je kad čovjek oko sebe ima obitelj", kažem veselo.

Pompea

-241-

"Ah, on zna kako stvoriti novu braću", reče ona, ali neizgovorene riječi ali ne i sina,

ostaju neizrečene.

*

Zimske noći polako postaju svjetlije, a jutra su više zlatna nego siva. Dobivamo

sjajnu vijest iz Bordeauxa, gdje je John Talbot, grof od Shrewsburyja, u zreloj

dobi, četiri je puta stariji od svojega paža, prohujao kroz bogate gradove

Gaskonje, opet osvojio Bordeaux i čini se da je odlučio Engleskoj vratiti sve

nekadašnje posjede. Zbog toga se dvor našao u ekstazi samopouzdanja. Svi

izjavljuju da ćemo prvo vratiti cijelu Gaskonju, a onda i Normandiju pa će Calais

biti siguran u našim rukama i Richard će se moći vratiti kući. Margareta i ja smo

u Westminsceru, šećemo dijelom parka uz rijeku, zamotane smo u zimska krzna,

ali na licu osjećamo toplinu proljetnog sunca i gledamo prve ovogodišnje narcise.

"Jacquetta, vi ste kao zaljubljena djevojka", reče ona iznenada.

Poskočila sam. Promatrala sam rijeku i mislila na Richarda, ondje preko u

Calaisu; sigurna sam da je bijesan zato što nije na čelu ratnog pohoda u

Bordeauxu. "Oprostite", kažem uz mali smiješak. "Suprug mi zaista nedostaje. I

djeca."

"Uskoro će se vratiti kući", uvjerava me ona. "Kad Talbot ponovno osvoji naše

posjede u Gaskonji, možemo sklopiti mir."

Uzela me za ruku i hoda uz mene. "Teško je biti razdvojen od ljudi koje volite",

reče ona. "Kad sam tek došla u Englesku, jako mi je nedostajala majka, plašila

sam se da je nikad više neću vidjeti, a sad mi piše da je bolesna. Voljela bih je

otići posjetiti. Pitam se bi li me poslala ovamo da je znala kakav će mi biti život,

da je znala kako me nikad više neće vidjeti pa čak ni nakratko u posjetu."

"Ali barem zna da je kralj ljubazan prema vama i nježan je suprug", rekoh. "Kad

su Greyevi od mene zatražili Elizabethinu ruku, prva mi je pomisao bila hoće li

on biti ljubazan prema njoj. Mislim da to svaka majka želi za svoju kćer."

"Toliko bih voljela da joj mogu reći kako čekam dijete", reče ona. "To bi je

usrećilo, to je jedino što želi — što svi žele. Ali možda ove godine. Možda će mi

ove godine doći dijete." Spustila je vjeđe i nasmiješila se, gotovo kao da se smiješi

sama sebi.

Pompea

-242-

"Ah, draga Margarete, nadam se da je tako."

"Sad sam zadovoljnija", reče ona tiho. "Čak se i nadam. Ne morate se plašiti za

mene, Jacquetta. Istina je da sam ovoga ljeta bila vrlo nesretna pa čak i za vrijeme

Božića; ali sada sam zadovoljnija. Pokazali ste se kao dobra prijateljica kad ste me

upozorili da pripazim. Poslušala sam vas i razmislila o onome što ste rekli. Znam

da ne smijem biti indiskretna, moram držati vojvodu na distanci i sad mislim da

će sve biti u redu."

Nešto se tu događa — za to mi ne treba vidovnjački dar da bih shvatila. Tu ima

neka tajna, neka skrivena radost. Ali ne mogu se požaliti na njezino ponašanje.

Možda se ona i osmjehuje vojvodi; ali uvijek je uz kralja. Ne zastajkuje s

vojvodom u galeriji niti mu dopušta da joj više šapuće na uho. On dolazi u

njezine odaje kao što je uvijek činio; ali razgovaraju o državnim stvarima, a on

uvijek dolazi s nekim u pratnji, dok je ona sa svojim dvorskim damama. Tek kad

je sama ili dok šuti okružena ljudima, pogledam je i pitam se o čemu razmišlja

dok tako čedno sklapa ruke na krilu, spuštena pogleda, skrivenih očiju i dok se

smiješi sama sebi.

"A kako je vaša mala djevojčica?" upita ona pomalo čeznutljivo. "Je li dobro? Je li

debeljuškasta i lijepa kao sva vaša djeca?"

"Hvala Bogu, snažna je i lijepo napreduje", odgovaram. "Nazvala sam je Eleanor,

znate. Svima sam poslala božićne darove i dok sam bila dolje s njima, imali smo

nekoliko dana vrlo lijepog vremena. One starije odvela sam u lov, a najmlađe na

sanjkanje. Ponovno idem k njima za Uskrs."

Te večeri kraljica je odjenula novu haljinu tamnocrvene boje, kakvu nitko dosad

nije vidio, a posebno je kupljena za nju kod engleskih trgovaca. Odlazimo u

kraljevu odaju za primanje, a iza nas su dvorske dame. Kraljica sjeda uz kralja, a

mlada nasljednica obitelji Beaufort. Margareta, ulazi u prostoriju. Odjevena je

previše kićeno, a njezina majka besramno paradira s njom. Djevojčica ima na sebi

haljinu anđeoski bijele boje obrubljenu crvenim svilenim ružama, kao da svakoga

želi podsjetiti na to da je kći Johna Beauforta, prvog vojvode od Somerseta, koji je

nosio veliko ime, ali neka mu Bog oprosti, nije bio velik čovjek. Bio je stariji brat

Edmunda Beauforta, no napravio je od sebe budalu u Francuskoj, vratio se kući i

umro, tako brzo i prikladno — neposredno prije optužbe za veleizdaju — da

Richard kaže kako je vjerojatno umro od vlastite ruke te da je to jedina dobra

Pompea

-243-

stvar koju je ikada učinio za svoju obitelj. Ova žgoljava djevojčica s velikim

imenom i još većim bogatstvom, njegova je kći i nećakinja Edmunda Beauforta.

Vidim da se zagledala u mene pa sam joj se osmjehnula. Odmah je jarko

porumenjela i zasjala kao od sreće. Šapnula je nešto majci, očito je pitajući tko

sam, a majka ju je s pravom uštipnula da je podsjeti na to da mora uspravno

stajati i šutjeti, kako se na dvoru očekuje od svake djevojčice.

"Vašu kćer dajem na skrb starateljima, mojoj voljenoj polubraći, Edmundu i

Jasperu Tudoru", reče kralj njezinoj majci, vojvotkinji i udovici. "Može ostati

živjeti s vama sve dok joj ne dođe vrijeme za udaju."

Zabavno je sve promatrati. Djevojčica je podignula pogled i čini se kao da ima

vlastito mišljenje o svemu. Kako je ni sada nitko nije pogledao, opet je nešto

došapnula majci. Simpatično je stvorenje i toliko želi da netko s njom razgovara.

Čini mi se nevjerojatno da će se udati za Edmunda Tudora i da će je uskoro

poslati u Wales.

Kraljica se okrenula prema meni, a ja sam se nagnula naprijed prema njoj. "Što

mislite?" upita me ona.

Margareta Beaufort je iz loze Lancastera, a Edmund Tudor sin je engleske

kraljice. Dijete koje će ona začeti imat će impresivno podrijetlo, s jedne strane

englesku kraljevsku krv, s druge onu francuskih kraljeva, i oboje roditelja u

srodstvu s engleskim kraljem.

"Neće li kralj svojega polubrata učiniti previše moćnim?" šapće kraljica.

"Ah, pogledajte je", kažem nježno. "Tako je sićušna i još daleko od dana kad će

biti za udaju. Majka će je još barem desetak godina držati kod kuće, to je sigurno.

Imat ćete u kolijevci desetak svoje djece prije nego što se Edmund Tudor oženi

njome i odvede je u postelju."

Obje gledamo niz prostoriju prema djevojčici čija glavica poskakuje gore dolje,

kao da želi da netko i s njom razgovara. Kraljica se nasmije. "Pa, nadam se da je

tako. Takva mrvica poput nje sigurno nikad neće roditi kraljevskog nasljednika."

Pompea

-244-

*

Sutradan sam pričekala nekoliko mirnih trenutaka u satu prije večere, kad je

kraljica bila već odjevena, a vojvoda i kralj još nisu stigli u naše sobe. Sjedimo

ispred vatre i slušamo glazbenike. Pogledam prema njoj da mi kimanjem glave da

dopuštenje, a onda privlačim svoju stolicu bliže njezinoj.

"Ako tražite priliku da mi kažete kako opet čekate dijete, ne morate gubiti

vrijeme", reče ona nestašno. "Vidim i sama."

Porumenjela sam. "Sigurna sam da će biti dječak, jer jedem toliko da ću napraviti

pravog muškarca, sam Bog mi je svjedok. Morala sam dati da mi prošire pojas."

"Jeste li rekli Richardu?"

"Sam je pogodio prije odlaska."

"Zamolit ću vojvodu da mu dopusti povratak kući. Zacijelo ćete željeti da bude s

vama kod kuće, zar ne?"

Brzo sam je pogledala. Katkad je moj redoviti, gotovo godišnji dokaz moje

plodnosti u njoj izazivao čežnju; ali ovaj se put osmjehuje, njezina radost zbog

mene nije ničim zasjenjena. "Da. Voljela bih da je kod kuće, ako ga vojvoda može

poštedjeti službe."

"Zapovjedit ću to", nasmiješi se ona. "Vojvoda mi kaže da bi učinio sve za mene.

To je mala usluga od čovjeka koji mi je obećao mjesec i zvijezde."

"Ostat ću na dvoru do svibnja", kažem. "A kad mi završi rodiljno razdoblje,

pridružit ću vam se tijekom ljeta dok se dvor seli iz jednog dvorca u drugi."

"Možda ove godine nećemo ići daleko", reče ona.

"Ne?" Ne uspijevam shvatiti što mi želi reći.

"Možda ću i ja htjeti lagodnije ljeto."

Napokon sam je shvatila. "Ah, Margareto, je li moguće?"

"Mislila sam da imate vidovnjački dar!" zaguguće ona. "A ja sam tu, sjedim pokraj

vas i mislim... gotovo sam sigurna..."

Sklopila sam ruke kao u molitvi. "I ja isto mislim. Sada vidim. Zaista vidim." Ima

Pompea

-245-

nečega na njoj, koža joj je blistava, a tijelo puno oblina. "Koliko dugo?"

"Propustila sam dva mjesečna ciklusa, mislim", reče ona. "Nisam još nikome

rekla. Što mislite?"

"Kralj je s vama legao prije Božića? I pružio vam zadovoljstvo?"

Ona drži oči spuštene, ali još više je porumenjela. "Ah, Jacquetta — nisam znala

da to može biti tako."

Smiješim se. "Katkad može." Nešto u njezinu osmijehu govori mi da ona zna,

napokon nakon osam godina braka, za radost koju muškarac može pružiti svojoj

ženi, ako se potrudi da to učini, ako je dovoljno voli da želi da se ona privija uz

njega i čezne za njegovim dodirom.

"Kad ću biti sigurna?" pita ona.

"Sljedeći mjesec", kažem. "Pozvat ćemo primalju koju poznajem i kojoj vjerujem.

Razgovarat će s vama i vidjeti imate li sve znakove, a onda idući mjesec možete i

sami priopćiti vijest Njegovoj Milosti."

Ona ne želi pisati majci sve dok ne bude potpuno sigurna. Ali to je ujedno i mala

tragedija, jer dok čeka znak da je doista trudna, iz Anjoua stiže vijest da je

Margaretina majka, Isabella od Lorraine, umrla.

Prošlo je osam godina otkad je Margareta rekla zbogom majci i došla u Englesku

da se uda, a njih dvije nikada nisu bile posebice bliske. Ali to je ipak udarac za

mladu kraljicu. Vidim je na galeriji, sva je u suzama, a Edmund Beaufort u svojim

rukama drži njezine. Njezina je glava okrenuta prema njemu kao da će osloniti

lice na njegova široka ramena i zaplakati. Kad su začuli moje korake, okrenuli su

se prema meni i dalje se držeći za ruke.

"Njezina je Milost potresena vijestima iz Anjoua", reče vojvoda. Vodi Margaretu

prema meni. "Idite s Jacquettom", reče on nježno. "Idite, neka vam pripremi

biljni čaj, nešto protiv tuge. Teško je kad mlada žena izgubi majku, a i velika je

šteta što joj niste stigli reći..." Prekinuo se i položio kraljičine ruke u moje.

"Imate nešto što biste joj mogli dati? Zar ne? Ne bi smjela toliko plakati."

"Imam neke dobro poznate biljke", kažem oprezno. "Hoćete li poći, Vaša Milosti,

i malo prileći da se odmorite?"

"Da", reče Margareta pa mi dopusti da je odvedem od vojvode u mir njezinih

Pompea

-246-

soba.

Napravila sam joj čaj od gospine trave, ali ona oklijeva prije nego što će ga popiti.

"Hoće li naškoditi djetetu?"

"Neće", odgovorih. "Čaj je vrlo blag. Tjedan dana ćete svakog jutra popiti jednu

šalicu. Velika tuga bila bi opasnija po dijete; morate se pokušati smiriti i biti

vedri."

Kimnula je glavom.

"A jeste li sigurni?" upitam je tiho. "Primalje su mi rekle da su i one gotovo

sigurne."

"Sigurna sam", reče ona. "Reći ću kralju sljedeći tjedan, kad ponovno propustim

ciklus."

*

Ali nije mu sama rekla. Neobično, ali pozvala je njegova komornika.

"Imam poruku koju ćete odnijeti kralju", reče ona. Ozbiljna je u tamnoplavoj

žalobnoj odjeći, a meni je žao što zbog gubitka majke nema veselja u njezinoj

radosnoj vijesti. Ipak, kad kaže kralju, oboje će biti ushićeni. Pretpostavljala sam

da će pozvati kralja da dođe u njezine odaje. Ali ona nastavlja: "Molim vas,

prenesite kralju moje pozdrave i dobre želje i obavijestite ga da u utrobi nosim

dijete."

Richard Tunstall gotovo je izbečio oči: nikad nitko od njega nije tražio da prenese

takvu vijest. Nijedan kraljevski komornik nikad to nije doživio. Pogledao me kao

da traži savjet, ali ja ne mogu ništa osim da laganim slijeganjem ramena pokažem

kako će biti najbolje da primi poruku koju kraljica želi poslati svojem suprugu.

Poklonio se i natraške izašao iz sobe, a stražari su nečujno za njim zatvorili vrata.

"Presvući ću se u novu haljinu, jer kralj će sigurno doći ovamo", reče ona.

Požurile smo u sobu da se preodjene iz tamnoplave haljine u svijetlozelenu, što je

dobra boja za proljeće. Dok joj sluškinja pridržava haljinu tako da može

zakoračiti u nju, vidim da joj se trbuh zaoblio, dok je prije bila vrlo mršava. I

grudi su joj bujnije i potpuno ispunjavaju tanku donju lanenu košulju. Smiješim

Pompea

-247-

joj se vidjevši je takvu.

Čekamo da kralj dojuri i uleti u sobu, s licem koje zrači od radosti i da pruži ruke

prema njoj. Čekamo sat vremena. Čujemo noćobdiju kako izvikuje sat, a onda

naposljetku i korake pred vratima. Stražari ih otvaraju, svi ustajemo očekujući da

ćemo vidjeti kako kralj ulazi brzim koracima, a dječačko mu lice sja od ushita. Ali

to je opet Richard Tunstall, kraljev komornik, koji joj donosi poruku od kralja.

"Njegova Milost zapovjedila mi je da vam kažem ovo; vijest koju ste mi poslali

naša je najveća utjeha, a također i velika radost i veselje za sve iskrene podanike",

reče on. Naglo je zašutio i pogledao me.

"Je li to sve?" upitam.

Kimnuo je glavom.

Kraljica ga gleda ne shvaćajući. "Hoće li doći ovamo?"

"Mislim da neće, Vaša Milosti." Pročistio je grlo. "Bio je tako sretan da me je

nagradio što sam mu donio tu vijest", doda on.

"Hoće li doći posjetiti Njezinu Milost prije večere?"

"Pozvao je k sebi svojeg zlatara. Dat će za kraljicu napraviti poseban dragulj",

reče on.

"Ali što radi sada?" upita ona. "Upravo sada? Kad ste ga ostavili?"

Richard Tunstall opet se pokloni. "Otišao se zahvaliti u svoju privatnu kapelu",

reče on. "Kralj je otišao moliti se."

"Dobro", reče ona turobno. "Ah, dobro."

*

Kralja nismo vidjeli sve do večeri, kad je došao u posjet kraljici u njezine odaje,

što i obično čini prije večere. Poljubio joj je ruku pred svima nama i rekao da je

izuzetno zadovoljan. Osvrnula sam se po prostoriji i vidjela kako njezine dvorske

dame, baš kao i ja, zaprepašteno gledaju. Ovo je par koji je začeo svoje prvo

dijete — nakon gotovo osam godina čekanja. To će dijete učiniti njihov brak

potpunim i osigurat će prijestolje. Zašto se ponašaju kao da su se tek upoznali?

Margareta se drži kao prava kraljica i ne pokazuje da je od njega očekivala više

Pompea

-248-

topline i oduševljenja. Pognula je glavu i smiješi se kralju. "Vrlo sam sretna", reče

on. "Molim se za to da dobijemo sina, a ako ne, onda lijepu kćer, a sina idući

put."

"U svakom slučaju to je blagoslov", reče on ljubazno, pruži joj ruku i povede je na

večeru. Vrlo ju je pažljivo posjeo pokraj sebe, a onda joj nježno birao najbolje

komade mesa i najmekanije kriške kruha. Njemu s druge strane sjedi Edmund

Beaufort, vojvoda od Somerseta, i oboma im se smiješi.

Poslije večere ona kaže da će se ranije povući na počinak. Dok odlazimo cijeli

dvor ustaje, a kad smo stigle u kraljičine sobe, ostavila je svoje dame, a mene

pozvala rukom da dođem u njezinu spavaću sobu.

"Skinite mi ures s glave", reče ona. "Tako sam umorna da od njega imam

glavobolju."

Razvezujem vrpce i skidam visoki stožasti ures te ga odlažem na stranu. Ispod

njega, na glavi joj je jastučić koji omogućava da težak ures stoji uspravno.

Odvezujem i njega, a onda puštam kosu da joj slobodno padne. Uzimam četku i

nježno rasplićem čvrsto spletene pletenice, dok ona sklapa oči.

"Tako je već bolje", reče ona. "Labavo mi spletite kosu, Jacquetta, a onda pošaljite

nekoga da mi donese čašu toplog piva." Uvijam njezinu gustu bakrenocrvenu

kosu u pletenicu i pomažem joj da skine kaput i haljinu. Ona navlači preko glave

noćnu košulju i penje se u veliki krevet. Izgleda kao malo dijete usred svih tih

raskošnih zavjesa i debelih pokrivača.

"Sigurno se osjećate vrlo umorno", kažem. "Samo se odmorite. Svi žele da se

dobro odmorite."

"Razmišljam o djetetu", reče ona polako. "Mislite li da će biti dječak?"

"Da donesem karte?" upitam, spremna da joj udovoljim.

Okrenula je glavu u stranu. "Ne", reče ona i iznenadi me. "I nemojte razmišljati o

tome, Jacquetta."

Nasmijala sam se. "Moram misliti o tome. To vam je prvo dijete; ako bude dječak,

bit će sljedeći kralj Engleske. Čast mi je i dužnost da mislim o njemu, a ionako

bih razmišljala o njemu zbog ljubavi prema vama."

Nježno mi je stavila prst na usne da me ušutka. "Nemojte onda previše

Pompea

-249-

razmišljati."

"Previše?"

"Nemojte o njemu razmišljati pomoću vašeg vidovnjačkog dara", reče ona. "Želim

da procvjeta kao cvijet, dok ga nitko ne gleda."

Na trenutak pomislim da se preplašila neke stare proročice, koja je možda bacila

zle čini ili imala urokljivo oko. "Ne mislite valjda da bih učinila bilo što čime bih

mu naudila. Samo razmišljanje o njemu ne može mu nauditi..."

"Ah, ne." Ona odmahne zlatokosom glavom. "Ne, draga, Jacquetta, ne mislim to.

Nego samo... ne želim da sve znate... ne sve. Neke su stvari osobne." Pocrvenjela

je i okrenula lice od mene. "Ne želim da sve znate."

Mislim da sam shvatila. Tko zna što je sve morala učiniti da zainteresira i privuče

svojeg hladnog muža? Tko zna koliko se morala baviti zavođenjem kako bi ga

privoljela da prestane klečati i moliti se i da dođe u njezin krevet? Je li se morala

poslužiti trikovima bludnice pa je sada i dalje posramljena zbog toga? "Što god

ste učinili kako biste začeli ovo dijete, isplatilo se", kažem odlučno. "Morali ste

začeti dijete, a ako ste uspjeli napraviti sina, tim bolje. Ne mislite loše o sebi,

Margareto, a budite sigurni da neću ni ja."

Pogledala me. "Mislite li da se ništa ne bi smatralo grijehom, ako je time Engleska

dobila nasljednika?"

"To je bio grijeh zbog ljubavi", kažem. "I nije nikoga povrijedio. Zato je oprostiv."

"Ne moram se zbog toga ispovjediti?"

Pomislila sam na biskupa Ayscougha koji je mladom kralju savjetovao da prvi

tjedan ne odlazi u kraljičinu postelju, iz straha da će mladi par počiniti grijeh

požude. "Ne morate priznati na ispovijedi kako ste dobili ovo dijete. To se moralo

učiniti i bio je to čin ljubavi, a muškarci ne razumiju takve stvari. Svećenici

najmanje od svih."

Kratko je uzdahnula. "Dobro. A ni vi nemojte misliti o tome."

Odmahnula sam rukom ispred lica. "Neću. U glavi nemam nijednu misao o

tome."

Nasmijala se. "Znam da ne možete prestati misliti, to znam. A i to da katkad

imate dar predviđanja. Ali ovom djetetu nemojte gledati budućnost. Obećajte mi

Pompea

-250-

da nećete. Ja na njega gledam kao na divlji cvijet koji raste i prelijep je; ali nitko

ne zna kako je posađen ni kako je nastao."

"On je sin Margarete Tratinčice", kažem. "Bit će kao cvijet kojem se radujemo u

proljeće, čiji dolazak najavljuje proljeće."

"Da", reče ona. "Divlji cvijetak koji dolazi tko zna odakle."

Pompea

-251-

GRAFTON, NORTHAMPTONSHIRE,

LJETO 1453.

Održala sam riječ danu kraljici i ne razmišljam više o tom dugo očekivanom

začeću. Ona je također održala riječ i razgovara s Edmundom, vojvodom od

Somerseta, koji je mojeg supruga poslao kući upravo kad sam se povukla u

rodiljne odaje u Graftonu. Rodila sam sina i nazvali smo ga Lionel. Moja kći

Elizabeth, sada udana dama, dolazi i njeguje me. Vrlo je ozbiljna i od velike mi je

pomoći. Često je zatičem nagnutu nad kolijevku kako guguće djetetu. "Uskoro

ćeš imati svoje dijete", obećam joj.

"Nadam se. On je tako savršen, tako je lijep."

"Da", kažem s tihim ponosom. "Još jedan sin loze Rivers."

*

Čim sam dovoljno ojačala da se mogu vratiti na dvor, kraljica mi šalje poruku i

poziva me da im se pridružim na ljetnom obilasku dvoraca. Richard se mora

vratiti u garnizon u Calaisu i rastanak nam opet bolno pada.

"Dopusti da i ja pođem u Calais", molim ga. "Ne mogu podnijeti biti bez tebe."

"Dobro", kaže on. "Idući mjesec. Možeš doći i povesti svu mladu djecu; i meni je

teško biti bez tebe i bez njih."

Poljubio me u usta. poljubio mi je obje ruke, a onda se popeo na konja i

odjahao.

Pompea

-252-

PALAČA CLARENDON, WILTSHIRE,

LJETO 1453.

Dvor je veseo, putuje zapadnim grofovijama i traži izdajnike i one koji potiču

narod na pobunu. Vojvoda od Somerseta odabrao je rutu i kaže da ljudi postupno

shvaćaju kako ne smiju govoriti loše

o kralju, da u njihovim zahtjevima nema budućnosti i — ono što je najvažnije —

da Richard, vojvoda od Yorka, nikad neće steći vlast u ovoj zemlji te se pozivati

na njega ili stati na njegovu stranu znači uludo tratiti vrijeme.

Ovoga ljeta Edmund Beaufort iskazuje kralju posebnu pažnju, potiče ga na to da

bude što oštriji dok sudi te na to da donosi rigorozne presude. Ohrabruje ga u

odlučnosti tako što hvali njegove odluke i bodri ga da javno govori. Vojvoda ga

prati u kapelu, vodi ga prije večere u kraljičine odaje gdje njih troje sjede i

razgovaraju, i on ih pritom sve nasmijava prepričavajući dogodovštine toga dana,

katkad izrugujući se neukim ljudima koji su mu se obratili s nekom molbom.

Kraljica u svojem stanju ne može jahati pa je Edmund Beaufort nabavio vrlo

lijepu zapregu mula da nose njezinu nosiljku. On sam jaše uz nju pazeći da se

ona nimalo ne umori, a pritom zauzdava svojeg velikog konja kako bi hodao što

sporije i išao ukorak s mulama. Sa mnom se gotovo svakodnevno konzultira kako

bi se uvjerio da sam i ja zadovoljna kraljičinim zdravljem, njezinom prehranom,

šetnjama i aktivnošću. Svaki ga dan uvjeravam da je ona dobro, da joj trbuh raste

baš kao što treba te da sam sigurna kako će dijete biti snažno.

Gotovo svakoga dana on joj donosi neki mali dar, buketić cvijeća, pjesmu,

dječaka da joj pleše, mlado mače. Kralj, kraljica i vojvoda putuju zelenim

puteljcima i cestama Dorseta u apsolutnom skladu, a kad god kraljica izađe iz

nosiljke ili se okrene kako bi se popela nekim stubištem, tu je vojvodina ruka da

je pridrži i njegovo rame da se na njega osloni.

Prije sam ga smatrala šarmerom, zavodnikom i nitkovom; ali sada u njemu vidim

nešto bolje, vidim muškarca koji je sposoban za veliku nježnost. Ponaša se prema

njoj kao da je želi poštedjeti i najmanjeg napora, kao da je život posvetio njezinoj

sreći. Kralju služi kao najodaniji prijatelj, a njoj kao vitez i kavalir. Ne želim

vidjeti više od toga; ne želim si dopustiti.

Pompea

-253-

U kolovozu stižemo u Wiltshire, gdje odsjedamo u staroj kraljevskoj palači u

Clarendonu, smještenoj usred bujnih zelenih ravnica. Sviđa mi se taj predio

ravnica oko Salisburyja i prostranih dolina s rijekama. Lov na jelene traje satima.

Prolazimo kroz šume u dolini, a onda izbijemo na visoke proplanke i galopiramo

preko ravnomjerno obrštene trave. Kad se zaustavimo da nešto pojedemo,

vidimo kako se pred nama prostire pola Engleske. Palača se nalazi usred cvjetnih

livada, koje su pola godine poplavljene i tada se pretvaraju u jezera, ali sada na

vrhuncu ljeta tu je mreža čistih potoka, jezeraca i rječica. Vojvoda vodi kraljicu

na pecanje i obećava joj da će uhvatiti lososa za večeru, ali većinu dana provode

odmarajući se u hladu, dok on tu i tamo baca udicu i pruža joj štap da ga drži.

Zatim ponovno zamahuje svojim štapom tjerajući pritom vilinske konjice koji

plešu iznad žabnjaka i lastavice što lete nisko iznad vode i kljunovima dodiruju

površinu i vlastite treperave odraze na njoj.

Vraćamo se kući kasno navečer kad su oblaci na nebu poput ukrasnih vrpci boje

breskve i limuna, isprepleteni daleko iznad horizonta. "Sutra će biti još jedan

prekrasan dan", predviđa vojvoda.

"A prekosutra?" upita ona.

"Zašto ne? Zašto vam svi dani do kraja života ne bi bili prekrasni?"

Nasmijala se. "Razmazit ćete me."

"Rado", kaže on udvorno. "Volio bih da vam je svaki dan prekrasan."

Ona ga hvata za ruku da joj pomogne popeti se uz kamene stube velikih ulaznih

vrata lovačke kuće. "Gdje je kralj?" upita on jednog od džentlmena kraljeve

spavaonice17.

"U kapeli, Vaša Milosti", odgovori čovjek. "Sa svojim ispovjednikom."

"Onda ću ja poći s vama u vaše odaje", reče Edmund Beaufort kraljici. "Da sjedim

s vama prije večere?"

"Da, dođite", reče ona.

Dvorske su se dame smjestile na stolicama i klupicama uz prozore, kraljica i

vojvoda sjede u prozorskoj niši i tiho razgovaraju. Približili su glave, ali onda se

začuje kucanje na vratima i ulazi glasnik iz Francuske. Korača užurbano, prljav je

od puta, a lice mu je ozbiljno. Svi odmah znaju da je vijest koju donosi loša.

Pompea

-254-

Vojvoda je odmah skočio na noge. "Ne sad", reče on oštro. "Gdje je kralj?"

"Zapovjedio je da ga se ne uznemiruje", reče glasnik. "Ali meni je zapovjeđeno da

dođem ovamo najbrže što mogu i smjesta predam poruku. Zato sam došao k

vama. Riječ je o lordu Talbotu. Neka Bog blagoslovi i njega i Bordeaux."

Vojvoda zgrabi muškarca za ruku i odlučno ga povede prema vratima a da kraljici

nije rekao ni riječi. Ona je već na nogama; prilazim joj. "Smirite se, Vaša Milosti",

kažem brzo. "Morate biti smireni zbog djeteta."

"Kakve su vijesti?" upita ona. "Kakve su vijesti iz Francuske? Edmunde!"

"Samo trenutak", reče on preko ramena jer joj je se okrenuo leđima kao da je

obična žena. "Pričekajte trenutak."

Ondje gdje sjede dame začuo se kratak usklik šoka zbog načina na koji on

razgovara s njom, ali ja je zagrlim jednom rukom oko struka i kažem: "Dođite i

prilegnite, Vaša Milosti. Vojvoda će vam donijeti vijest kad je čuje. Dođite sa

mnom."

"Ne", kaže ona i odmakne se od mene. "Moram znati. Edmunde! Recite mi!"

On brzo s glasnikom razmjenjuje nekoliko rečenica, ali kad se okrenuo, izgleda

kao da mu je netko zabio nož u srce. "Riječ je o Johnu Talbotu", reče on tiho.

Osjećam kako je kraljica zateturala, koljena su joj klecnula, a onda se

onesvijestila. "Pomozite mi", kažem brzo jednoj dami, ali vojvoda se brzo

progurao do nas, prihvatio kraljicu u naručje i odnio je kroz dnevne sobe u

spavaću, gdje ju je položio na krevet.

"Dovedite liječnike", brzo kažem jednoj od dama, a onda i ja potrčim za njima u

spavaću sobu. Napola ju je polegao na krevet, a on sam kleči na kraljevskoj

postelji, zagrlio ju je objema rukama, nagnuo se nad nju, drži je kao ljubavnik i

šapće joj na uho. "Margareto", govori on zabrinuto. "Margareto!"

"Ne!" kažem. "Vaša Milosti, lorde Edmunde, pustite je. Ja ću se pobrinuti za nju,

a vi je ostavite."

Ona se uhvatila za njegov kaput i čvrsto ga drži objema rukama. "Reci mi sve",

šapće mu očajno. "Reci mi ono najgore. Brzo."

S treskom sam zatvorila vrata spavaće sobe i leđima se naslonila na njih prije

nego što itko vidi da joj je rukama obujmio lice, da ga ona drži za zapešća, da

Pompea

-255-

gledaju izbliza jedno drugome u oči.

"Ljubavi moja, jedva ti to mogu reći. Lord Talbot je mrtav, a i njegov sin, također.

Izgubili smo Castillon koji je on branio, opet smo izgubili Bordeaux, izgubili smo

sve."

Zadrhtala je. "Dragi Bože, Englezi mi to nikad neće oprostiti. Jesmo li izgubili

cijelu Gaskonju?"

"Cijelu", reče on. "I samoga Johna Talbota, Bog neka mu blagoslovi dušu."

Suze su joj se počele slijevati niz obraze, a on ih briše poljupcima, ljubi je kao

ljubavnik koji želi utješiti svoju dragu.

"Ne!" povičem opet, a potpuno sam užasnuta. Prilazim krevetu, stavljam ruku na

njegovu i odvlačim ga od nje; ali kao da su slijepi i gluhi za mene, čvrsto se drže

jedno drugoga, ona mu je ruke obavila oko vrata, on napola leži na njoj i obasipa

joj lice poljupcima, šapuće obećanja koja ne može održati, a onda, u tom

trenutku, u tom strašnom, užasnom trenutku otvaraju se vrata i ulazi Henrik,

kralj Engleske, i ugleda njih dvoje u zagrljaju: svoju trudnu suprugu i svojeg

najboljeg prijatelja.

Jedan dugi trenutak samo promatra prizor. Vojvoda polako diže glavu, steže

čeljust, polako pušta Margaretu iz zagrljaja, poliježe je na postelju i pritišće joj

ramena da ostane ležati na jastucima. Podigne joj i noge na krevet i poravna

haljinu oko gležnjeva. A onda se polako okrene licem prema njezinu suprugu.

Napravio je prema Henriku malu gestu rukom, ali ništa nije rekao. Nema se što

reći. Kralj pogledom prelazi od svoje supruge, koja se blijeda poput duha

pridignula na lakat, do vojvode koji stoji uz nju. A onda je pogledao mene. Čini se

da je zbunjen i povrijeđen poput malog djeteta.

Pružam ruku prema njemu kao da je jedno od moje djece, a netko ga je okrutno

ražalostio. "Ne gledajte", kažem glupavo. "Ne želite ništa vidjeti."

Nagnuo je glavu u stranu kao išibano pseto, kao da pokušava čuti što mu

govorim.

"Ne gledajte", ponavljam. "Ništa ne vidite."

Neobično, ali prišao mi je i svoje blijedo lice spustio prema meni. Ne znajući što

činim, podižem ruke prema njemu. On prihvaća jednu pa drugu, a onda mojim

Pompea

-256-

dlanovima pokriva vlastite oči, kao da su mu moji prsti povez preko očiju. Na

trenutak smo svi tako zaleđeni: moje ruke na njegovim očima, vojvoda koji čeka

da progovori i Margareta naslonjena na jastuke s rukom preko zaobljenog

trbuha. Onda kralj pritisne moje ruke na svoje zatvorene kapke i ponovi moje

riječi: "Ne gledaj. Ne vidi."

Zatim se okrenuo. Bez ijedne riječi okrenuo nam je leđa, izašao iz sobe i tiho za

sobom zatvorio vrata.

*

Te večeri nije sišao u blagovaonicu. Kraljici su večeru poslužili u njezinim

odajama; desetak dvorskih dama i ja sjedimo s njom i jedemo, a ona pola svojih

obroka šalje natrag netaknuto. Edmund, vojvoda od Somerseta, sjedi na čelu

stola u velikoj dvorani i svim prisutnima kaže da za njih ima loše vijesti: izgubili

smo posjede u Francuskoj, sve osim područja oko grada Calaisa te sam Calais s

garnizonom, a John Talbot, grof od Shrewsburyja, umro je na dužnosti u već

izgubljenoj bitki, jer mu njegova galantnost i hrabrost nisu dopustili da odustane.

Grad Castillon zamolio ga je da dođe i oslobodi ga od opsade Francuza, a John

Talbot nije se mogao oglušiti kad su ga njegovi zemljaci preklinjali za pomoć.

Držao se svojega obećanja da neće obući oklop jašući protiv francuskoga kralja

koji ga je i bio oslobodio pod tim uvjetom. I tako je grof odjahao ne noseći oklop,

na čelu svojih trupa, u bitku bez oružja i štita. Bio je to čin savršenog viteštva i

gluposti. Čin dostojan velikog čovjeka kakav je bio. Jedan mu je strijelac srušio

konja, a drugi ga je, dok je ležao prikliješten ispod konja, dotukao sjekirom.

Propale su naše nade da zadržimo posjede u Francuskoj, izgubili smo Gaskonju

po drugi, a gotovo sigurno i posljednji put. Sve što je osvojio otac sadašnjega

kralja izgubio je njegov sin, a nas je ponizila Francuska, koja je nekada bila naš

vazal.

Vojvoda je pognuo glavu u velikoj dvorani gdje su svi utihnuli. "Pomolimo se za

dušu Johna Talbota i njegova plemenitog sina, lorda Lislea", reče on. "Bio je

galantan i savršen vitez. Pomolimo se i za kralja, za Englesku i Sv. Jurja."

Nije bilo usklika potpore i odobravanja. Nitko nije ponovio riječi molitve.

Muškarci su samo mrmljali "Amen, amen", a onda privukli klupe i sjeli da

večeraju u tišini.

Pompea

-257-

Kralj je rano otišao u postelju, rekli su mi džentlmeni njegove spavaonice kad

sam se došla raspitati. Kažu da je izgledao vrlo umorno. Nije razgovarao s njima.

Nije im rekao ni riječ. Prenijela sam to kraljici, a ona se ugrizla za usnicu i

pogledala me blijeda lica. "Što mislite?" upita me. Čini mi se da je preplašena

poput kakve mlade sluškinje.

Odmahnula sam glavom. Ne znam što bih mislila.

"Što da radim?"

Ne znam što bi ona trebala učiniti.

Sutradan ujutro kraljica ima natečene kapke kao da je provela besanu noć

Ponovno me šalje u kraljeve odaje da se raspitam kako je Njegova Milost. Njegov

mi sluga opet kaže da je kralj umoran, da će jutros malo duže spavati. Kad su mu

rekli da je vrijeme da ustane za ranojutarnju zornicu, samo je kimnuo glavom i

nastavio spavati. Iznenadili su se jer on još nikad nije propustio odlazak u kapelu.

Ponovno su ga pokušali probuditi za prvu jutarnju misu, ali nije se ni pomaknuo.

Vraćam se kraljici i kažem joj da je kralj prespavao cijelo jutro i još spava.

Ona kima glavom i kaže da će doručkovati u svojim odajama. U velikoj dvorani

vojvoda od Somerseta jede s ostalim dvoranima. Nitko puno ne govori, svi

čekamo nove vijesti iz Francuske. Svi se užasavamo tih vijesti iz Francuske.

Kralj spava do podneva.

"Zar je bolestan?" pitam njegova slugu. "Nikad ne spava ovako dugo, zar ne?"

"Bio je u šoku", reče sluga. "To znam. Vratio se u odaje blijed poput golubice,

legao je na krevet i nikome nije rekao ni riječi."

"Ništa nije rekao?" sramim se same sebe zbog tog pitanja.

"Ništa. Ni riječi."

"Pozovite me čim se probudi", kažem. "Kraljica je zabrinuta za njega."

On kimne glavom, a ja se vratim u kraljičine odaje i kažem joj da je kralj legao na

počinak nikom ne rekavši ni riječi.

"Ništa nije rekao?" ponovi ona baš kao i ja ranije.

"Ništa."

"Morao je vidjeti", reče ona.

Pompea

-258-

"Vidio je", kažem natmureno.

"Jacquetta, što mislite da će učiniti?"

Odmahujem glavom. Ne znam.

On spava cijeli dan. Svaki sat odlazim do vrata njegovih odaja i pitam je li se

probudio. Svaki sat sluga izlazi sve zabrinutijeg lica i odmahuje glavom: "Još

spava." A onda, kad se sunce počelo spuštati i kad su zapalili svijeće za večeru,

kraljica je poslala po Edmunda Beauforta.

"Primit ću ga u sobi za audijenciju", reče ona. "I svi će vidjeti da se ne sastajemo

potajno. Ali vi stanite ispred nas tako da možemo privatno razgovarati."

Došao je ozbiljan, zgodan kao i uvijek, kleknuo je pred kraljicom

i ostao tako sve dok mu nije ponudila da sjedne. Odsutna duha stojim između

njih, dvorskih dama i njegove pratnje tako da nitko ne može čuti njihov tihi

razgovor, tim više što se čuje glazba s harfe.

Brzo izmjenjuju rečenice, a onda je ona ustala, a to su za njom učinili i svi

dvorani. Stisnula je zube i povela nas na večeru, kao što kraljica i treba, u veliku

dvoranu gdje je u tišini čekaju svi ostali dvorani i gdje je kraljeva stolica prazna.

Poslije večere pozvala me k sebi.

"Ne mogu ga probuditi", reče ona kroza zube. "Sluge su ga pokušale probuditi

prije večere, ali on se ne miče. Vojvoda je pozvao liječnike da vide nije li

bolestan."

Kimam glavom.

"Sjedit ćemo u mojim odajama", odluči ona i povede nas iz dvorane. Dok izlazimo

čuje se šapat, kao da je prohujao lahor, jer to muškarci govore jedan drugome, da

je kralj smrtno bolestan.

Čekamo da se okupe u kraljičinoj sobi za audijenciju. Okupilo se pola dvora i svi

čekaju da čuju što je s kraljem. Vrata se otvaraju i ulaze liječnici. Kraljica ih

pokretom ruke poziva u svoje dnevne odaje, a istodobno i vojvodu, mene i još

desetak drugih osoba.

"Čini se da je kralj dobroga zdravlja, ali spava", reče John Arundel, jedan od

liječnika.

Pompea

-259-

"Možete li ga probuditi?"

"Zaključili smo da je najbolje pustiti ga da spava", odgovori doktor Faceby i

pokloni se. "Bit će najbolje da ga pustimo da spava i probudi se kad je spreman.

Tuga i šok katkad se liječe upravo snom, dugim snom."

"Šok?" upita vojvoda oštro. "Kakav je šok kralj doživio? Što je rekao?"

"Vijesti iz Francuske", promuca liječnik. "Vjerujem da ih je glasnik iznio

prenaglo."

"Da, tako je", kažem. "Kraljica se onesvijestila pa sam je odvela u njezine odaje."

Margareta se ugrize za usnicu. "Govori li on išta?"

"Ni riječi, ni riječi od sinoć."

Ona kima glavom kao da joj uopće nije važno govori li on ili ne, jedino je brine

njegovo zdravlje. "Onda dobro. Mislite li da će se ujutro probuditi?"

"Ah, gotovo sigurno", odgovori doktor Faceby. "Pacijent često padne u dubok san

nakon što primi uznemirujuću vijest. To je način na koji se tijelo samo liječi."

"A kad se probudi, sjeća li se ičega?" upita ona. Vojvoda gleda u pod kao da ga to

ne zanima.

"Možda ćete mu ponovno morati reći da je Gaskonja izgubljena", složi se liječnik.

Okrenula se vojvodi. "Molim vas, zapovjedite kraljevim slugama da ga ujutro

probude kao i obično te da mu pripreme odaje i odjeću kao i inače."

Poklonio se. "Svakako, Vaša Milosti."

Liječnici su otišli. Jedan će ostati sjediti u kraljevoj spavaonici i nadzirati ga dok

spava. Za liječnicima su otišli vojvodina pratnja i kraljičine dame. Par je iskoristio

taj trenutak i vojvoda se našao uz nju, jer svi odlaze i nitko ne obraća pozornost

na njih.

"Sve će biti u redu", šapne on. "Ništa nećemo reći. Ništa. Vjeruj mi, sve će biti u

redu."

Ona nijemo kima glavom, on joj se pokloni i izađe iz sobe.

Pompea

-260-

*

Sutradan nastoje probuditi kralja, ali on se ne budi. Jedan od sobara pojavljuje se

na vratima i kaže mi da su kralja morali odnijeti na toaletni stolac s posudom,

očistiti ga i promijeniti mu noćnu košulju jer ju je onečistio. Ako ga jedan od njih

pridržava na toaletnom stolcu, kralj će se pomokriti, a onda mu mogu oprati lice

i ruke. Posjednu ga na stolac iako mu glava pada, a ako mu ju jedan sluga

pridržava, drugi mu u usta ulije malo toplog piva. Kralj ne može stajati, ne čuje

ih, ne reagira na dodir. Ne pokazuje glad i ne bi ga smetalo ni da leži u svojem

izmetu.

"To nije san", reče sobar neuvijeno. "Liječnici zavaravaju sami sebe. Nitko tako ne

spava."

"Mislite li da umire?" upitah.

Muškarac odmahne glavom. "Nikad u životu nisam vidio takvo što. Čini se kao da

je začaran. Kao da je netko bacio kletvu na njega."

"Ne govorite takve stvari", brzo odgovorih. "Nikad ne govorite takvo što. On

samo spava."

"Ah, dobro", reče on. "Spava, kao što liječnici kažu."

Polako hodam natrag do kraljičinih odaja. Voljela bih da je Richard sa mnom, da

sam kod kuće u Graftonu. Uhvatio me velik strah da sam učinila nešto vrlo

pogrešno. Prožima me taj strah, taj praznovjerni strah da sam učinila nešto

užasno. Pitam se nije li moja zapovijed kralju da ništa ne vidi ono što je

uzrokovalo njegovo privremeno sljepilo. Pitam se nije li on žrtva moje slučajno

izražene moći. Pratetka Jehanne upozorila me da uvijek pazim što ću poželjeti, da

pomno razmotrim riječi koje izgovaram kao blagoslov ili kletvu. A ja sam rekla

kralju Engleske "Ne gledajte! Ne vidite!" i on je zaklopio oči pa sad niti gleda niti

vidi.

Zatresla sam glavom nastojeći se riješiti svojih strahova. Zacijelo sam takve riječi

već izgovorila mnogo puta i ništa se nije dogodilo. Zašto bih sada odjedanput

imala tu moć da zaslijepim engleskog kralja? Možda je on ipak samo jako

umoran? Možda je, kao što liječnici misle, doživio šok čuvši vijesti iz Francuske.

Možda je s njim isto kao i s jednom majčinom tetkom koja se ukočila i

nepomično ležala, baš kao i kralj, te nije ni govorila niti se micala sve dok

Pompea

-261-

nekoliko godina poslije nije umrla. Možda samo bezrazložno plašim sebe misleći

da je moja zapovijed oduzela kralju snagu.

U svojim odajama kraljica leži u postelji. Toliko se bojim onoga što sam možda

učinila da sam se trznula na pragu njezine sobe i šapnula: "Margareto." Podignula

je ruku, znači može se micati, nije začarana. Uz nju je jedna od njezinih mlađih

dvorskih dama, dok su ostale u susjednoj prostoriji, šapću o mogućoj opasnosti

za nerođeno dijete i šoku koji je kraljica doživjela, da je vrlo vjerojatno kako će

sve poći po zlu, kao što se često i događa kad je žena blizu poroda.

"Dosta", kažem nervozno zatvarajući vrata kraljičine sobe tako da ne čuje ta

zastrašujuća predviđanja. "Ako ne možete reći nešto veselo, onda nemojte ni

govoriti. A ti, Bessie, ne želim više čuti ni riječ o nedaćama tvoje majke dok je

čekala da rodi. Ja sam i sama jedanaest puta bila u rodiljnoj postelji, podignula

sam desetero djece i nikad nisam doživjela ni četvrtinu bolova koje vi spominjete.

Doista, nijedna žena ne bi mogla podnijeti to što vi opisujete. Kraljica će možda

imati sreće kao i što sam je imala i ja."

Odlučno prođem pokraj njih prema kraljičinim odajama i mahnuvši rukom

otpustim mladu dvorsku damu. Ona šutke odlazi, a ja na trenutak pomislim da

kraljica spava; ali okrenula je glavu i pogledala me sumornim pogledom, očima

upalim od umora i straha.

"Je li kralj jutros progovorio?" Usne su joj ispucale ondje gdje ih je izgrizla. Lice

joj je ispijeno od brige.

"Nije", kažem. "Ne još. Ali oprali su ga i nešto je malo pojeo za doručak."

"Može li sjediti?"

"Ne", kažem s nelagodom. "Morali su ga posluživati."

"Posluživati?"

"Hraniti ga."

Zašutjela je. "Na neki način to je blagoslov", reče ona. "To znači da neće ništa reći

prenagljeno, u bijesu, kako mu prvo padne na pamet. Time dobivamo na

vremenu da i mi promislimo. Stalno mislim da je to na neki način blagoslov. Daje

nam vremena da se... pripremimo."

"Na neki način", složim se.

Pompea

-262-

"Što kažu liječnici?"

"Kažu da misle da će se probuditi, možda već sutra."

"A onda će opet biti onaj stari? I svega će se sjećati?"

"Možda. Ne vjerujem da doista znaju."

"Što da činimo?"

"Ne znam."

Ona sjedi na jednoj strani kreveta, ruku je položila na trbuh i zatim ustaje da

priđe prozoru i pogleda van. Ispod su prekrasni vrtovi koji se pružaju sve do

rijeke, gdje se na pristaništu čamac ljuljuška kao da poziva, a čaplja nepomično

stoji u vodi. Kraljica uzdahne.

"Boli li vas što?" pitam je zabrinuto.

"Ne, ne, samo osjećam kako se beba miče."

"Vrlo je važno da ostanete smireni."

Kratko se nasmijala. "Izgubili smo Gaskonju, a gotovo je sigurno da će Francuzi

sad napasti i Calais, kralj je pao u dubok san i ne može se probuditi, i..."

Prekinula se. Nijedna od nas ne spominje vojvodu koji ju je uzeo u naručje kao

što čini ljubavnik, ljubio joj lice i obećavao da će paziti na nju. "A vi mi kažete da

budem smirena."

"Tako je", odlučno rekoh. "Jer to sve nije ništa u odnosu na gubitak djeteta.

Morate jesti i morate spavati, Margarete. To je vaša dužnost prema djetetu.

Možda nosite sina, koji će postati engleski princ. Kad sve ovo bude zaboravljeno,

pamtit ćemo to da ste se brinuli za prinčevu sigurnost."

Zastala je i kimnula glavom. "Da. Jacquetta, u pravu ste. Vidite? Sjest ću. Bit ću

smirena. Možete mi donijeti malo kruha, komad mesa i pivo. Bit ću mirna. I

dovedite mi vojvodu."

"Ne možete se s njim vidjeti nasamo", naglašavam.

"Ne. Znam to. Ali moram ga vidjeti. Sve dok se kralj ne probudi, on i ja ćemo o

svemu zajednički odlučivati. On je moj jedini savjetnik i pomagač."

Vojvodu nalazim u njegovim sobama kako praznog pogleda bulji kroz prozor.

Naglo se okrenuo kad su mu sluge zalupali na vrata, a kad su se otvorila vidim da

Pompea

-263-

mu je lice blijedo, a u očima mu se nazire strah.

"Jacquetta", reče on, a onda se ispravi. "Vaša Milosti."

Čekam dok se iza mene ne zatvore vrata. "Kraljica zahtijeva vašu prisutnost",

kažem kratko.

On uzima ogrtač i šešir. "Kako je ona?"

"Zabrinuta."

Ponudio mi je ruku, a ja se poput djeteta naivno pravim da je ne vidim i prije

njega pohitam prema vratima. On me slijedi i niz suncem okupanu galeriju

hodamo prema kraljevskim odajama. Kroz prozorska stakla ukrašena

ornamentom vidim lastavice kako se u niskom letu spuštaju na livade i čujem

pjev ptica.

On ubrza korak i hoda usporedo sa mnom. "Okrivljujete mene", reče on kratko.

"Ja ništa ne znam."

"Okrivljujete me, ali, Jacquetta, uvjeravam vas da je prvi potez bio..."

"Ništa ne znam, a ako ništa ne znam, ne može me se ispitivati i ne moram ništa

reći na ispovijedi", kažem prekinuvši ga u govoru. "Sve što želim je da Njezina

Milost bude smirena i dovoljno snažna da iznese dijete do kraja, a zatim da ga

donese na svijet. Sve za što se molim je da se Njegova Milost kralj probudi

mirnoga uma pa da mu možemo reći kakvu smo vijest primili iz Gaskonje. I sve

se vrijeme, naravno, nadam da je moj muž siguran u Calaisu. Dalje od tih misli ne

usuđujem se ići, Vaša Milosti."

On kima glavom i šutke nastavljamo dalje.

*

U kraljičinim odajama vidim da se tri dame koje sjede na klupicama uz prozor

pretvaraju da šivaju, iako istežu vratove ne bi li što čule. Ustaju, klanjaju se i

uskomešale su se dok vojvoda i ja ulazimo i govorimo im da sjednu. Kimanjem

glave dala sam znak dvojici glazbenika da počnu svirati. To je prigušilo šaptanje

između kraljice i vojvode. Ona mu dopušta da sjedne na stolicu do nje i poziva

me rukom da im se pridružim.

Pompea

-264-

"Njegova Milost kaže da ne možemo ostati ovdje ako se kralj ne probudi u

sljedećih nekoliko dana."

Pogledala sam ga.

"Ljudi će se početi pitati, a onda će početi glasine. Možemo reći da je kralj

umoran te da zato putuje u London u nosiljci."

"Možemo navući zavjese na nosiljci", složim se. "Ali što onda?"

"Kraljica će se morati povući u rodiljne odaje u palači Westminster. To je već

davno isplanirano i ne može se promijeniti. Predlažem da kralj ostane u svojim

odajama."

Ljudi će svašta govoriti.

"Možemo reći da se moli za njezino zdravlje. Možemo reći da je prešao na

redovnički ritam života."

Kimam glavom. Moguće je izvesti stvar tako da se kraljeva bolest održi u tajnosti

za sve osim za mali krug njegova užeg dvora.

"A što će biti s njegovim sastancima s lordovima? Što je s kraljevim vijećem?"

upitam.

"To mogu ja preuzeti na sebe", reče vojvoda. "Donosit ću odluke u kraljevo ime."

Oštro sam ga pogledala, a onda spustila pogled da u mojim očima ne vidi šok. To

znači da će sebe takoreći postaviti na englesko prijestolje. Kraljica će biti u

rodiljnim odajama, kralj spava, a Edmund Beaufort uzdići će se s položaja

vrhovnog zapovjednika na mjesto engleskog kralja.

"Richard, vojvoda od Yorka, vjerojatno će se žaliti na to", rekoh kao da govorim

podu ispod svojih nogu.

"Ja ću se pobrinuti za njega", reče on kao da je sve riješeno.

"A kad se kralj probudi?"

"Kad se kralj probudi sve će se vratiti na staro", reče kraljica. Glas joj je napet, a

ruka opet na trbuhu. "A morat ćemo mu objasniti da je naglo obolio i da je netko

morao donositi odluke bez konzultacija s njime." ,

"Vjerojatno će biti konfuzan kad se probudi", reče vojvoda. "Pitao sam liječnike.

Kažu da možda ima uznemirujuće snove, fantazije. Iznenadit će se kad se

Pompea

-265-

probudi. Neće znati što je stvarnost, a što ružan san. Najbolje da se to dogodi u

njegovoj spavaćoj sobi u Westminsteru, a da se dotle zemljom dobro upravlja."

"Možda se ničega neće sjećati", reče kraljica. "Morat ćemo mu sve iznova ispričati

o gubitku Gaskonje."

"Moramo se pobrinuti da tu vijest čuje od nas, a mi ćemo mu je nježno priopćiti",

nadopuni je vojvoda.

Njih dvoje izgledaju kao urotnici, približili su glave jedno drugome i šapću.

Osvrćem se po kraljičinim odajama; čini se da nitko nije primijetio ništa

neuobičajeno. Shvaćam da samo ja odjedanput primjećujem njihovu intimnost

od koje mi je muka.

Kraljica ustaje i malo zastenje od boli. Vidim kako je vojvodina ruka naglo

poletjela, ali onda se suzdržao; ne smije je dotaknuti. Ona se uspravila i

nasmiješila mu se. "Dobro sam."

On me nakratko pogleda kao što bi mladi suprug pogledao njegovateljicu.

"Možda biste se morali odmarati, Vaša Milosti", kažem joj. "Posebice ako ćemo

krenuti u London."

"Odlazimo prekosutra", odluči vojvoda. "Zapovjedit ću im da sve bude spremno."

Pompea

-266-

WESTMINSTERSKA PALAČA,

LONDON, JESEN 1 4 5 3 .

Sobe za kraljičino povlačenje prije porođaja spremne su prema tradiciji kraljevske

kuće. Skinute su tapiserije, svi su prozori dobro zatvoreni i preko njih obješeni

teški zastori kako unutra ne bi prodirali uznemirujuće svjetlo i propuh. Vatre u

kaminu su zapaljene; sobe moraju biti tople i svakoga dana dječaci dovlače

cjepanice i ostavljaju ih pred dobro zaključanim vratima. Nijedan muškarac, čak

ni dječaci iz redova posluge, ne smiju ući u kraljičine sobe.

Podovi su prekriveni svježim rogozom i posebnim biljkama koje pomažu pri

rađanju: rusomačom i srčenicom. U sobu su donijeli i poseban niski krevet za

rađanje, prekriven posebnim plahtama. Donose i kraljevsku kolijevku: to je

obiteljsko naslijeđe koje su joj poslali iz Anjoua, a napravljena je od

izrezbarenoga drva ukrašenog zlatom. Unutra su stavili najfinije tkanine

obrubljene čipkom. Za dijete je spremna i daska s dječjim povojem, pelene i

kapica su oprani, izglačani i pripravni. Postavljen je i oltar u sobi koja je obično

dnevna prostorija, a donesen je i paravan koji je postavljen između spavaće sobe i

odaje s oltarom tako da svećenik može doći i služiti misu. Kraljica njega može

vidjeti, dok sama ostaje skrivena. Ispovjedit će se iza paravana prekrivenog

velom. Čak ni jedan svećenik ne može ući u ove sobe šest tjedana prije rođenja i

šest tjedana poslije.

U stvarnosti, u većini obitelji, suprug koji voli svoju ženu prekršit će ta pravila i

doći će je vidjeti dok je povučena u rodiljnim odajama. Doći će čim se dijete rodi,

nakon što ga operu, zamotaju u povoje i polegnu u kolijevku. Mnogi muževi neće

dotaknuti ženu sve dok ne dobije crkveni blagoslov koji svaka žena mora dobiti

poslije poroda, jer vjeruje se da je nečista zbog trudova i procesa rađanja te bi

muža mogla zaraziti ženskim grijehom — ali suprug kao što je moj Richard

odbacuje takve strahove kao praznovjerje. Richard je uvijek u tim danima nježan,

privržen i pun ljubavi. Donosi mi voće i slatkiše, a starije žene govore da to nije

dopušteno pa ga primalje tjeraju iz mojih odaja i bune se kako će me uznemiriti i

probuditi dijete ili barem njima dati više posla.

Jadnoj mladoj kraljici, naravno, neće prići nijedan muškarac. Nijednom

muškarcu nije dopušteno ući u kraljevsku rodiljnu odaju, a njezin suprug, jedini

Pompea

-267-

koji bi smio prekršiti to pravilo, leži u svojoj zamračenoj sobi, gdje ga

svakodnevno peru kao da je velika beba, hrane kao je drhtavi starac, a on je

mlitav kao još topao leš.

Strašnu vijest o kraljevu stanju strogo čuvamo unutar zidova palače. Njegovi

sobari znaju; ali tako su zaprepašteni poslom koji moraju obavljati, i kolapsom

čovjeka kojega su poznavali, da Edmundu Beaufortu nije bilo teško odvesti njih

dvojicu na stranu, natjerati ih da mu se zakunu na šutnju i zaprijetiti im

najgroznijom kaznom kažu li išta izvan palače. Kraljevo kućanstvo — njegovi

družbenici i sobari, njegovi paževi, glavni konjušar — svi znaju da je kralja

pokosila neka bolest od koje je vrlo umoran i slab pa ne može jahati. Svi se pitaju

što je s kraljem, ali nisu previše zabrinuti. On nikada nije bio srčan čovjek koji je

bi jutrom tražio da mu dovedu četiri konja za lov, koje bi jahao i izmorio jednoga

za drugim. Tihi život kraljevih staja ostaje tih; jedino ljudi koji ga vide

nepomičnog u krevetu u njegovoj spavaćoj sobi shvaćaju koliko je kralj ozbiljno

bolestan.

Našoj odredbi o zakonu šutnje pomaže i činjenica da je većina lordova i velikaša

tijekom ljeta otišla iz Londona te se još ne vraćaju. Vojvoda ne saziva parlament

tako da ni seosko plemstvo nema razloga dolaziti u grad i sve odluke u vezi s

kraljevinom donosi nekolicina ljudi kraljeva vijeća umjesto kralja, a sve uz

vojvodin potpis. On im govori da kralju nije dobro, da je previše izmoren da dođe

pred vijeće, a on, Edmund Beaufort, kao kraljev će najpouzdaniji rođak čuvati

kraljev pečat i koristiti ga da odobri svaku odluku. Gotovo nitko ne sumnja da je

kralj potpuno nesposoban doći na vijeće. Većina ih misli da je u svojoj privatnoj

kapeli, da se moli za kraljičino zdravlje, da čita u tišini, a da je pečat i ovlast dao

Edmundu Beaufortu, koji je ionako uvijek zapovijedao.

Ali počele su se širiti glasine, kao što se moglo očekivati. Kuhari su primijetili da

nikad u kraljeve odaje ne šalju dobar komad mesa nego samo juhe, a onda je neki

glupi sobar izjavio da kralj ne može žvakati hranu, no brzo je umuknuo i rekao:

"Blagoslovio ga Bog!" te brzo otišao. Naravno da liječnici dolaze i odlaze iz

kraljevih odaja, a svatko tko ih vidi mora primijetiti da su to neki neobični

liječnici i vidari, travari i iscjelitelji svih vrsta koji dolaze na poziv vojvode i ulaze

u kraljeve odaje. Liječnici se ne usuđuju govoriti; ali poslužuju ih sluge i imaju

glasnike koji im donose ljekovite trave i lijekove. Nakon tjedan dana takvog

stanja, vojvoda me poziva k sebi. Traži da kraljici prenesem njegov savjet, da

Pompea

-268-

kralja odvezu u Windsor, gdje će ga lakše njegovati, a nikakve vijesti neće izaći

na vidjelo.

"Neće joj se to svidjeti", kažem mu iskreno. "Neće joj se svidjeti zamisao da ga

smjesti tako, dok je sama još zatvorena u svojim rodiljnim odajama."

"Ako ostane ovdje, ljudi će početi govoriti", reče on. "Ne možemo to držati u

tajnosti. A ona će više od ičega htjeti izbjeći tračanje."

Kratko sam se naklonila i pošla prema vratima.

"Što vi mislite?" upita me on kad sam rukom već uhvatila kvaku. "Što vi mislite.

Vaša Milosti? Nadarena ste žena. Što mislite da će biti s kraljem? A što s

kraljicom, ako se on nikad više ne oporavi?"

Ništa ne govorim. Predugo sam na dvoru da bi me na spekulaciju

o kraljevoj budućnosti naveo čovjek koji je uskočio u njegove cipele.

"Sigurno imate neko mišljenje", reče on nestrpljivo.

"Imam neko mišljenje; ali nemam riječi", rekoh i ostavim ga. Ali te noći sanjam

Kralja ribara iz legende; zemljom upravlja kralj koji je vrlo bolestan i preslab da

bi radio bilo što osim odlazio na pecanje, dok mlada žena mora vladati sama i

čezne za muškarcem koji će stajati uz nju.

Kraljici je u rodiljnim odajama dosadno, a svakodnevni izvještaji iz dvorca

Windsor samo pogoršavaju stvar. Sa svakim novim lijekom samo sve više

iscrpljuju kralja. Čujemo da iz njega ispiru hladne teku- cine i da mu zagrijavaju

vitalne dijelove tijela, ali ja znam da to znači da mu puštaju krv, a onda mu

spaljuju te ranice, dok on samo leži i šuti kao raspeti Krist, i čeka da ponovno

ustane. Katkad noću ustajem s malog kreveta na kojem spavam u kraljičinoj sobi i

podignem jedan kraj tapiserije koja prekriva prozor; gledam mjesec, velik i topao

pun mjesec, tako blizu zemlje da vidim svaku boriću i točkicu na njegovu licu i

pitam ga: "Jesam li začarala kralja? Jesam li mu naškodila zlim mislima? U onom

trenutku prestravljenosti kad sam mu zapovjedila da ništa ne vidi, jesam li ga

zapravo oslijepila? Može li se takvo što dogoditi? Zar imam takvu moć? A ako

sam to zaista bila ja — kako da povučem riječi i ozdravim ga?"

Osjećam se usamljeno u toj svojoj zabrinutosti. Naravno da je ne mogu podijeliti

s kraljicom, koja ima vlastitu krivnju i strahove. Ne usuđujem se ni Richardu išta

Pompea

-269-

pisati; ne bih smjela imati takve misli, a najmanje ih staviti na papir. Bolesna sam

i umorna od toga da sam zatočena u ovim mračnim sobama: kraljičin boravak u

rodiljnim odajama dugotrajan je i svima nam teško pada. Ovo bi joj trebala biti

najsretnija jesen u životu, jer dijete joj je napokon na putu; ali umjesto toga svi se

bojimo za kralja, a sad neke dame šapuću da će se i dijete također roditi

uspavano.

Kad to čujem, odlazim dolje na rijeku, sjedim na molu dok sunce zalazi i

promatram vodu koja brzo teče prema moru. Tada šapćem Meluzini da povlačim

riječ, ako je ono što sam rekla uspavalo kralja. Ako sam ikada pomislila da on

ništa ne bi trebao vidjeti, onda sad povlačim tu misao i cijelim srcem želim da

kraljica rodi zdravo dijete, koje će imati dug i sretan život. Polako hodam natrag

prema palači ne znajući je li rijeka čula moje želje i može li rijeka uopće išta

učiniti, ili može li mjesec razumjeti kako se jedna žena može osjećati neutješno,

daleko od muža, u svijetu punom opasnosti.

Kad sam ušla, zatekla sam prigušenu užurbanost. "Pukao joj je vodenjak",

prosikće sluškinja trčeći pokraj mene i noseći čiste plahte.

Žurim u spavaću sobu. Primalje su već spremne, sluškinje zadužene za ljuljanje

kolijevke namještaju u nju čiste plahte i najmekšu dekicu, glavna sluškinja

spavaće sobe zagrijava metalnu šipku koju će gurnuti u vrč posebnog rodiljnog

piva i tako ga zagrijan. Kraljica pak stoji u podnožju svojeg najboljeg kreveta,

pognuta je, drži se za stup koji drži baldahin, lijepo joj je lice oznojeno i zubima

grize donju usnicu. Odmah joj prilazim. "Bol će doći i proći", kažem. "Malo

pomalo, dolazi, a onda odlazi. Morate biti hrabra."

"Hrabra sam", reče ona bijesno. "Nitko nikada neće reći suprotno."

Vidim da je to nervoza rodilje pa uzimam tkaninu namočenu u lavandinu vodicu

i nježno joj brišem lice. Uzdahnula je kad je bol minula, a onda se pripremila za

sljedeći trud. Dugo je trebalo dok nije došao. Pogledala sam primalju. "Ovo će

potrajati", reče ona mudro. "Najbolje da svi popijemo vrč piva i sjednemo."

Doista je potrajalo — cijelu noć — ali sutradan, na dan svetog Edwarda, donijela

je na svijet sina, dragocjenog dječaka iz loze Lancaster, pa su tako osigurani mir i

nasljeđivanje Engleske.

Izlazim u sobu za audijenciju, a ondje su velikaši Engleske i čekaju vijest. Među

Pompea

-270-

njima je i Edmund Beaufort. Ne stoji naprijed kako to obično čini i tada je glavni

u prostoriji. Sad je udaljen od vrata spavaonice, stoji malo po strani u pokušaju

da se ne ističe od svih prisutnih. Makar jedanput u životu on se ne nameće

ponosom zbog svojeg položaja i zato na tren oklijevam, jer ne znam trebam li mu

izravno prići i priopćiti vijest. Vrhovni je zapovjednik Engleske, najpovlašteniji

plemić u zemlji, zapovijeda Krunskim vijećem, a u parlamentu su ljudi koje je on

imenovao. Miljenik je kralja i kraljice i svi smo naviknuli da mu popuštamo u

željama. U normalnim okolnostima razgovarala bih s njime prije svih ostalih.

Naravno, prvi koji bi trebao saznati vijest djetetov je otac: kralj. Ali on je, neka

bude blagoslovljen, daleko, jako daleko. Za ovakvu situaciju ne postoji protokol i

ne znam što bih trebala učiniti. Oklijevam jedan trenutak, a onda kad je svaki

razgovor utihnuo i muškarci se okrenuli prema meni, šuteći i s očekivanjem,

jednostavno sam rekla: "Gospodo, donosim vam radost. Kraljica je na svijet

donijela lijepog dječaka, a ime mu je Edward. Živio kralj."

Nekoliko dana poslije, dok dijete napreduje a kraljica se odmara, vraćam se u

kraljičine odaje nakon šetnje vrtovima palače. Oklijevam malo jer pred vratima

njezinih soba stoji dječak i dvojica stražara s bijelim ružama kuće York na

livrejama. Odmah znam da to nagoviješta nevolju, ali otvaram vrata i ulazim.

Kraljica sjedi na svojoj stolici uz prozor, a pred njom stoji supruga Richarda,

vojvode od Yorka. Margareta joj nije ponudila da sjedne, a zažareni obrazi

Cecilyje Neville govore mi da je i te kako svjesna tog omalovažavanja. Okrenula

se kad sam ušla i rekla: "Njezina Milost, udovica kraljeva brata, potvrdit će sve

što kažem, u to sam sigurna."

Kratko sam joj se naklonila. "Dobar vam dan, Vaša Milosti", kažem pristojno i

produžim te stanem uz kraljicu. Ruku sam oslonila na naslon njezine stolice tako

da Cecily odmah bude jasno na čijoj sam strani, bez obzira na razlog zbog kojega

je ovdje, bez obzira na riječi za koje se nada da ću ih potvrditi.

"Njezina Milost došla me je zamoliti da se pobrinem da njezin suprug bude

pozvan na sve sastanke kraljeva vijeća", reče kraljica umorno.

Cecily kimne glavom i reče: "Kao što i treba biti pozvan. Kao što su njegovu

obitelj uvijek pozivali. Kao što je kralj obećao da će biti."

Čekam.

Pompea

-271-

"Objasnila sam Njezinoj Milosti da sam u babinju i ne mogu sudjelovati u

vladarskim poslovima", reče kraljica.

"Doista, ne biste smjeli ni primati posjete", primijetih.

"Oprostite što sam došla, ali kako bi se inače uzeo u obzir položaj mojega muža?"

reče vojvotkinja i to na izuzetno nestrpljiv način. "Kralj nikoga ne prima, a čak

mu ni dvorani ne dolaze u audijenciju. A vojvoda od Somerseta nije prijatelj

mojemu suprugu." Opet se okrenula kraljici. "Ne činite zemlji nikakvu uslugu

kad ne dopuštate mojem suprugu da služi kralju", reče ona. "On je najveći

velmoža u kraljevstvu i njegova je odanost kralju neupitna. On je kraljev najbliži

rođak i nasljednik. Zašto nije pozvan u kraljevo vijeće? Kako se mogu rješavati

poslovi a da se njega ne pita za mišljenje? Vrlo brzo ga se sjetite kad vam treba

vojska i novac; trebao bi biti ovdje i kad se donose odluke."

Kraljica slegne ramenima. "Poslat ču poruku vojvodi od Somerseta", ponudi ona.

"Ali koliko znam, sada se ne poduzima gotovo ništa. Kralj se povukao u osamu

moliti se, a ja sam još u babinju. Pretpostavljam da se vojvoda bavi svakodnevnim

pitanjima najbolje što može, uz pomoć nekoliko savjetnika."

"Moj bi suprug trebao biti jedan od tih savjetnika", uporna je vojvotkinja.

Zakoračila sam naprijed i napravila gestu rukom prema vratima. "Sigurna sam da

je kraljici drago što ste joj na to skrenuli pozornost", rekoh. Nevoljko, vojvotkinja

dopusti da je izvedu iz sobe. "A kako je Njezina Milost rekla da će vojvodi

napisati poruku, sigurna sam da će vaš suprug primiti poziv da dođe u vijeće."

"Mora biti ondje kad dijete bude predstavljeno kralju."

Sledila sam se čuvši to pa sam brzo s kraljicom izmijenila zaprepašteni pogled.

"Oprostite mi", kažem jer Margareta šuti. "Znate da nisam odrasla na engleskom

dvoru. A ovo je prvi put da sam bila prisutna rođenju princa." Nasmiješila sam se,

ali ona — prava pravcata Engleskinja — ne uzvraća mi osmijeh. "Molim vas,

recite mi. Kako se dijete predstavlja kralju?"

"Mora ga predstaviti Krunsko vijeće", reče Cecily Neville s trunkom radosti zbog

moje nelagode. Mislim da ona zna da to nismo planirali. "Kako bi dijete bilo

prihvaćeno kao nasljednik prijestolja i princ, mora biti predstavljeno kralju, koji

ga mora formalno prihvatiti kao sina i nasljednika. Bez toga — on nije nasljednik

prijestolja. Ako ga otac ne prizna, ne može biti priznat ni kao engleski

Pompea

-272-

prijestolonasljednik. Ne može preuzeti svoje titule. Ali za to nema nikakvih

prepreka, zar ne?"

Margareta nije ništa rekla, samo se naslonila i opustila na stolici kao da je

iscrpljena.

"Zar ne?" upita vojvotkinja ponovno.

"Naravno da ne", kažem glatko. "Sigurna sam da je vojvoda od Somerseta već sve

isplanirao."

"A pobrinut ćete se da i moj suprug dobije pozivnicu", ustraje Cecily. "Na što ima

pravo."

"Sama ću odnijeti vojvodi kraljičinu poruku", uvjeravam je.

"A mi ćemo, naravno, biti presretni što možemo prisustvovati djetetovu

krštenju", doda ona.

"Naravno." Čekam da vidim hoće li biti toliko drska da zapita može li biti

djetetova kuma, ali zadovoljila se naklonom kraljici, a onda je napravila nekoliko

koraka natraške prije nego što mi je dopustila da je otpratim do vrata. Izlazimo

zajedno. Vani u sobi za audijenciju čeka lijepi dječak kojega sam ranije

primijetila, a sad je skočio na noge. To je njezin najstariji sin, Edward, i čim me je

spazio, poklonio mi se. Vrlo je mršavo dijete, ima zlatnosmedu kosu, tamnosive

oči i vedar osmijeh. Visok je, možda čak do mojih ramena, iako mu je tek

jedanaest godina.

"Ah, doveli ste i vašega sina", uskliknem. "Vidjela sam ga kad sam dolazila, ali

nisam ga prepoznala."

"To je moj Edward", reče ona, a u glasu joj se čuo ponos. "Edwarde, poznaješ lady

Rivers, udovicu kraljeva brata, vojvode od Bedforda."

Pružila sam ruku, a on se naklonio i poljubio je.

"Budući slamatelj srdaca", kažem joj s osmijehom. "Istih je godina kao i moj

Anthony, zar ne?"

"Tek je nekoliko mjeseci razlike", reče ona. "Je li Anthony u Graftonu?"

"Kod svoje je sestre u Grobyju", rekoh. "Uči se lijepom ponašanju. Mislim da je

vaš sin viši od mojega."

Pompea

-273-

"Rastu kao korov", reče ona jedva prikrivajući ponos. "A koliko cipela potroše! I

čizama! Naravno, imam još dva sina, i Richarda u kolijevci."

"Ja sad imam četvoricu", odgovaram. "Izgubila sam prvorođenca, Lewisa."

Brzo se prekrižila. "Neka ih Bog čuva", reče ona. "A vama neka Gospa pruži

utjehu."

Ovaj nas je razgovor o djeci zbližio. Prišla mi je i kimnula prema kraljičinim

odajama. "Je li sve prošlo dobro? Je li ona dobro?"

"Vrlo je dobro", kažem. "Trajalo je cijelu noć, bila je hrabra, a dijete je rođeno

savršeno."

"Je li zdravo i jako?"

"Snažna i vesela beba", odgovaram joj. "Lijep dječačić."

"A kralj? Je li on dobro? Zašto i on nije tu? Očekivala bih da će i on doći ovamo

vidjeti sina."

Osmijeh mi je bezazlen. "Služi Bogu i svojem narodu na najbolji način na koji

može", kažem. "Na koljenima je i moli se za sretan porođaj i sigurnost engleskog

prijestolonasljednika."

"Ah, da", reče ona. "Ali čula sam da se razbolio u palači Clarendon i da se kući

vratio u nosiljci."

"Bio je umoran", rekoh. "Veći dio ljeta proveo je progoneći pobunjenike, a onda

im je još i sudio. I ovu i prošlu godinu, ljetne je mjesece posvetio tomu da osigura

to da u zemlji vlada pravda. I u krajevima koji su nekada bili pod vašom

upravom."

Naglo je trznula glavom na ovaj prikriveni prijekor. "Ako kralj daje prednost

jednom čovjeku, prije nego svojem najbližem rođaku, iskrenim prijateljima i

najboljim savjetnicima, onda će uvijek biti problema", reče ona ljutito.

Podignula sam ruku. "Oprostite mi", rekoh. "Nisam namjeravala sugerirati da su

vaši zakupci posebno nepokorni ili da obitelj vašega oca, obitelj Neville, izaziva

razdraženost kod svojih susjeda na sjeveru Engleske. Samo sam mislila da je kralj

puno radio kako bi njegova pravedna vlast obuhvatila cijelu Englesku. Kad vaš

suprug, vojvoda, dođe u vijeće, sigurna sam da će ostale članove vijeća uvjeriti da

na njegovim posjedima nema ni znaka pobune, a da njegovi rođaci na sjeveru,

Pompea

-274-

vaša obitelj, mogu naučiti živjeti u miru s obitelji Percy."

Usne su joj se pripremile za bijesan odgovor. "Naravno", reče ona. "Svi samo

želimo služiti kralju i dati mu potporu. A sjever se ne može podijeliti."

Nasmiješim se njezinu sinu. "A ti, Edwarde, kakve su tvoje nade i što misliš da ćeš

raditi kad odrasteš?" upitah ga. "Hoćeš li biti veliki general kao i tvoj otac? Ili ti je

Crkva draža?"

Pognuo je glavu. "Jednoga ću dana biti na čelu kuće York", reče on sramežljivo

svojim cipelama. "Kada dođe moje vrijeme, dužnost mi je da služim svojoj lozi i

zemlji, na bilo koji način koji će biti potreban."

*

Imali smo impresivno krštenje kraljevske bebe. Sama je kraljica iz Francuske

naručila tkaninu protkanu zlatom od koje će se djetetu sašiti haljinica. Tkanina je

stajala više nego haljina njegove kume Anne, vojvotkinje od Buckinghama. Ostali

kumovi su canterburyjski nadbiskup i Edmund Beaufort, vojvoda od Somerseta.

"Je li to pametno?" upitam je tiho dok ona ispovjedniku navodi imena kumova

koje je odabrala. Na koljenima je pred malim oltarom u svojoj dnevnoj prostoriji,

a ja klečim uz nju, dok je svećenik iza paravana. Nitko ne može čuti moj šapat.

Nije okrenula glavu pognutu nad sklopljenim rukama. "Ne želim nikoga drugog",

šapne ona. "Vojvoda će se brinuti za njega i štititi kao da je njegovo dijete."

Šutke odmahujem glavom, ali vidim što je učinila. Okružila je sina s dvorskom

klikom: ljudima kojima vjeruje, ljudima koje je Somerset imenovao i

Somersetovim rođacima. Ako kralj nikada više ne progovori, ona će dječaka dati

okružiti malom vojskom samo da ga zaštiti.

Anne, vojvotkinja od Buckinghama, nosi dragocjeno dijete do krstionice u

westminsterskoj crkvi. Cecily Neville bijesno me gleda dok stoji s ostalim

damama, kao da sam ja odgovorna za još jedno ignoriranje njezina muža

Richarda, vojvode od Yorka, koji je trebao biti kum. Nitko ne spominje kraljevu

odsutnost, jer krštenje je događaj za kumove, a kraljica je zbog babinja, naravno,

još uvijek zatvorena u svojim rodiljnim odajama. Ali tajna se ne može čuvati

dovijeka i kralj sigurno ne može zauvijek biti bolestan? Uskoro bi mu svakako

Pompea

-275-

trebalo biti bolje.

Na gozbi u čast krštenja Edmund Beaufort odvodi me na stranu. "Recite kraljici

da ću sazvati veliko vijeće, uključujući i vojvodu od Yorka, pa ću maloga princa

odvesti u posjet kralju u Windsor."

Oklijevam. "Ali, Vaša Milosti, što ako se on ne probudi kad mu pokažete dijete?"

"Onda ću inzistirati da se dijete prizna i bez kraljeva uvažavanja."

"Možete li to učiniti a da ga oni ne vide?" upitam. "Svi znaju da je bolestan, ali

ako ga vide onako beživotnog..."

Napravio je malu grimasu. "Ne mogu. Recite kraljici da sam pokušao, ali vijeće

inzistira da se dijete predstavi kralju. Sve bi drugo izgledalo čudno, pomislili bi

da je kralj mrtav i da mi to skrivamo. Bili smo blagoslovljeni time što smo dobili

više vremena nego što sam i sanjao da je moguće. Ali sad je tomu došao kraj. Oni

moraju vidjeti kralja, a dijete mu mora biti predstavljeno. Ništa ne možemo

učiniti kako bismo to izbjegli." Malo oklijeva. "Bit će najbolje da vam kažem još

nešto, a vi na vrijeme upozorite kraljicu: recite joj da se govori kako dijete nije

istinski kraljev sin."

Ukočila sam se naslućujući opasnost. "To govore?"

Kimnuo je glavom. "Činim što mogu kako bih zatomio te glasine. Takve su

tvrdnje čin veleizdaje, naravno, i pobrinut ću se da svatko tko širi te glasine,

završi na vješalima. Ali kako je kralj skriven od cijeloga dvora, ljudi svašta

govore."

"Jesu li spomenuli nečije ime?" upitam.

On me gleda, a u tamnim očima nema ni traga prijetvornosti. "Ne znam", reče

on; iako i te kako dobro zna. "Mislim da to nije važno", reče on; iako jest važno.

"Uostalom, ne postoje nikakvi dokazi." Barem je to točno. Molim Boga da ne

bude nikakvog dokaza o nepoštenom postupanju. "Ali vojvoda od Yorka uzbunio

je vijeće te članovi moraju vidjeti dijete, a kralj ga mora makar nakratko držati u

rukama."

Pompea

-276-

*

Vijeće od dvanaest plemića dolazi u palaču da odvede dijete, ploveći uzvodno

rijekom, gdje će biti predstavljeno svojem ocu. Na čelu im je Somerset. I ja idem s

njima, zajedno s djetetovim dojiljama i njegovateljicama. Poći će i njegova kuma

Anne, vojvotkinja od Buckinghama. Hladan je jesenski dan, ali brod ima dobre

zavjese, a dijete je dobro povijeno na svojoj dasci i zatim još omotano krznima.

Dadilja ga drži na krilu sjedeći na krmi, do nje je njegovateljica, a u blizini je i

dojilja. Prate nas dvije brodice: u jednoj je vojvoda od Somerseta sa svojim

prijateljima, a u drugoj vojvoda od Yorka sa svojim saveznicima. To je flota koja

nije proglasila neprijateljstvo. Stojim na pramcu i gledam vodu, slušam

umirujuće zvukove dok rijeka zapljuskuje brod, te uronjavanje i dizanje vesala.

Poslali smo glasnike naprijed da najave da lordovi dolaze u posjet kralju, ali

šokirana sam kad smo pristali u Windsoru i prošli kroz utihnuli dvorac prema

središnjem dvorištu. Kad kralj i dvor napuste jedan dvorac i odu u drugi, sluge

tada iskoriste priliku da očiste i zatvore velike raskošne odaje. Kad smo kralja

poslali bez dvora u Windsor, nisu otvorili sve spavaće sobe ni kuhinje u kojima se

kuha za stotine ljudi, velike raskošne dvorane, goleme staje. Umjesto toga

kraljeva mala pratnja smjestila se u njegovim privatnim sobama, dok je ostatak

dvorca prazan, potpuno pust. Kraljeva lijepa soba za audijenciju, koja je obično

srce dvora, odaje dojam zanemarenosti i otrcanosti; sluge nisu očistili ognjište, a

prigušeni plamičci dokazuju da je vatra tek nedavno zapaljena. U prostoriji je

hladno i pusto. Na zidovima nema tapiserija, a neki su kapci na prozorima

zatvoreni pa je soba polumračna i svježa. Na podu su stare prostirke od rogoza,

pljesnive i suhe; a u zidnim utorima napola dogorjeli stručci trske. Povijenim

prstom pozivam k sebi dvorskog upravitelja. "Zašto vatra nije zapaljena ranije?

Gdje su kraljeve tapiserije? Ova je soba sramota."

Pognuo je glavu. "Oprostite mi, Vaša Milosti. Ali ovdje imam tako malo sluga. Svi

su u Westminsteru s kraljicom i vojvodom od Somerseta. A kralj ionako nikad ne

dolazi ovamo. Želite li možda da zapalim vatru za liječnike i njihove sluge? Nitko

nam drugi ne dolazi u posjet, a zapovijed nam je da ne primamo nikoga koga nije

poslao vojvoda."

"Voljela bih da zapalite vatru tako da kraljeve sobe budu svijetle, čiste i vedre",

kažem. "A ako nemate dovoljno sluga da održavaju i čiste sobe, to ste nam trebali

Pompea

-277-

reći. Njegova Milost treba imati bolju poslugu od ovoga. On je engleski kralj,

trebalo bi mu tako i služiti."

Pognuo se zbog prijekora, ali sumnjam da se složio sa mnom. Ako kralj ništa ne

vidi, čemu onda tapiserije na zidovima? Ako nitko ne dolazi, zašto mesti velike

svečane dvorane? Ako nema posjetitelja, zašto paliti vatru u sobi za audijenciju?

Vojvoda od Somerseta poziva me rukom da mu priđem dok stoji na dvostrukim

vratima kraljevih dnevnih odaja. Na dužnosti je samo jedan muškarac. "Nema

potrebe da nas najavljujete", reče vojvoda. Stražar otvara vrata i mi nečujno

ulazimo.

*

Ova je soba potpuno promijenjena. Obično je to lijepa prostorija s dva

polukružna prozora koja gledaju na livade i rijeku, na drugoj strani s prozorima s

kojih se pruža pogled na središnje dvorište dvorca, odakle se uvijek čuje buka

ljudi koji dolaze i odlaze, gdje konjska kopita kloparaju po kamenju kaldrme, a

katkad se čuje i glazba. Ove su sobe uvijek pune dvorana i kraljevih savjetnika.

Obično su tu tapiserije na zidovima i stolovi s mnogo malih zlatnih i srebrnih

predmeta, malih obojenih kutija i sitnica. Danas je prostorija prazna, grozno

ogoljela osim velikog stola na kojem su poslagani liječnički instrumenti: zdjelice

za puštanje krvi, lancete, veliki vrč pun pijavica koje se uvijaju, zavoji, masti,

kutija s ljekovitim travama, knjiga u koju se zapisuju svakodnevni bolni tretmani

i nekoliko kutija u kojima su začini i metalne strugotine. Tu je i teška stolica s

debelim kožnatim remenjem za ruke i noge, jer kralja moraju zavezati da ostane

miran dok mu silom ulijevaju napitke niz grlo ili mu lancetom zarezuju tanke

ruke. Stolica nema pravo sjedalo, nego je u sredini zdjela za njegov urin i fekalije.

U sobi je dovoljno toplo, u kaminu gori vatra i sve je čisto; ali prostorija više sliči

jednoj od boljih soba u ludnici Bethlem nego kraljevskoj odaji. Vojvoda i ja

izmijenimo užasnute poglede. Nitko tko uđe ovamo neće pomisliti da se kralj

povukao od svijeta kako bi se na miru molio.

Uz stol stoje tri kraljeva glavna liječnika. Ozbiljni su u svojim tamnim haljama;

klanjaju se, ali ništa ne govore.

"Gdje je Njegova Milost kralj?" upita vojvoda.

Pompea

-278-

"Upravo ga odijevaju", reče doktor Arundel. "Odmah će ga dovesti."

Vojvoda napravi jedan korak prema spavaćoj sobi, ali onda se zaustavi, kao da ne

želi vidjeti čega ima unutra. "Dovedite ga", reče on kratko.

Liječnik prilazi vratima kraljeve spavaonice i širom ih otvara. "Dovedite ga",

ponovi. Čujemo kako se unutra pomiče namještaj, a ja čvrsto stišćem ruke

skrivene unutar rukava. Bojim se. Bojim se onoga što će se pojaviti. Izlazi snažan

muškarac, odjeven u kraljevsku livreju, i nosi tešku stolicu nalik na kraljevsko

prijestolje, postavljene na bazu s ručkama kao da je riječ o nosiljci. Iza njega,

pridržavajući stražnje ručke, dolazi drugi nosač, a na stolici je, s klimajućom

glavom i zaklopljenim očima, ono što je ostalo od našega kralja.

Lijepo je odjeven u plavu halju s crvenim kaputom, a crnu prorijeđenu kosu

začešljali su mu do ramena. Obrijan je, ali potezali su ga malo i na vratu ima

sasušenu kapljicu krvi. Kad mu se glava toliko klima čini se kao da dovode

ubijenog muškarca, čije rane još krvare u prisutnosti njegovih ubojica. Na stolici

u sjedećem položaju održava ga pojas svezan oko struka i još jedan preko prsa; ali

glava mu je klonula na jednu stranu, a kad su spustili nosiljku, pala mu je na

grudi i visi kao da je on lutak. Liječnici ga nježno pridižu, a isto tako i glavu; ali

on ne reagira na dodir. Oči su mu zaklopljene, teško diše kao čovjek koji je

zaspao omamljen od pića.

"Kralj ribara", šapćem sama sebi. On izgleda upravo kao začarani čovjek. Ovo nije

bolest s ovoga svijeta: tu je sigurno riječ o kletvi koju je netko bacio na njega. On

ne izgleda kao živo biće nego prije kao voštana prikaza kralja kakvu postavljaju

na lijes prilikom kraljevskog pokopa. Samo po dizanju i spuštanju prsnog koša, i

malim zvukovima nalik na prigušeno hrkanje, vidimo da je živ. Na životu je, ali

ne živi. Pogledam brzo vojvodu: gleda svojega kralja s užasnutim izrazom lica.

"Gore je nego što sam mislio", reče mi on tiho. "Mnogo gore."

Liječnik zakorači naprijed. "Dobrog je zdravlja — inače", reče on.

Zbunjeno ga gledam. Ovakvo se stanje ne može opisati kao dobro zdravlje. Kralj

je poput mrtvaca. "Zar ga ništa ne može natjerati da se pomakne?"

Odmahnuo je glavom i rukom pokazao na stol iza sebe. "Sve smo pokušali", reče

on. "I dalje se trudimo. Svakoga dana oko podneva, nakon što kralj doručkuje,

otprilike sat vremena potrošimo u nastojanju da ga probudimo, a isto tako svaki

Pompea

-279-

dan prije večere. Ali čini se da on ništa ne čuje niti osjeća bol. Svakodnevno mu

govorim da se mora probuditi, katkad pozovemo i svećenika da obavi svoju

dužnost i da ga prekori što nas je iznevjerio; ali on ne pokazuje znakove da je išta

čuo ili razumio."

"Pogoršava li mu se stanje?"

"Nije gore, ali ni bolje." Malo oklijeva. "Mislim da mu je san još čvršći nego kad je

tek pao u njega." Pristojno je pokazao rukom na ostale liječnike. Jedan od njih

odmahne glavom. "Mišljenja se razlikuju."

"Mislite li da bi mogao progovoriti kad mu donesemo sina?" upita vojvoda

liječnike. "Kaže li ikada išta? Sanja li?"

"Nikad ništa ne kaže", javi se doktor Faceby. "Ali mislim da sanja. Katkad mu se

vjeđe pomiču, katkad se trza u snu." Pogledao je prema meni. "Jedanput je

plakao."

Prekrila sam rukom usta na pomisao da je kralj plakao u snu. Pitam se vidi li

možda drugi svijet, pitam se što promatra. Spava već gotovo četiri mjeseca i to je

jedan dugačak san. Što uspavani čovjek može vidjeti u četveromjesečnom snu?

"Možemo li ga uopće potaknuti da se pomakne?" Vojvoda misli na to kakav će

šok doživjeti vijeće, kad ugleda kralja u ovakvom stanju. "Može li držati dijete

ako mu ga položimo na ruke?"

"On je potpuno mlitav", reče doktor Arundel. "Bojim se da će ispustiti dijete. Ne

možete mu povjeriti ništa dragocjeno. On nije sposoban ništa držati."

Nastupila je tišina zaprepaštenja.

"To se mora obaviti", zaključuje vojvoda.

"Dajte makar maknite tu užasnu stolicu", kažem. Dvojica nosača odmah dignu

stolicu s remenjem i toaletnom posudom pa sve iznose.

Vojvoda me gleda praznog pogleda. Nijedno od nas ne može smisliti ništa što bi

poboljšalo situaciju. "Pozovite ih unutra", reče mi on.

Odlazim po plemiće koji vani čekaju. "Njegova Milost kralj je u svojoj sobi",

kažem i stanem u stranu dok oni ulaze, a za plemićima idu i dadilje i

njegovateljice. Na neki glupavi način laknulo mi je kad sam primijetila da su

djetetove tamnoplave oči otvorene i da žmirka gledajući u strop; bilo bi užasno

Pompea

-280-

da i dijete spava kako i njegov otac.

U kraljevoj sobi plemići su zbunjeno stali u polukrug pred kraljem. Nitko nije

prozborio ni riječ, a vidjela sam jednog muškarca kako se prekrižio. Richard,

vojvoda od Yorka, smrknuto gleda usnulog kralja. Jedan čovjek rukama zaklanja

oči pred tim prizorom, drugi plače. Svi su duboko šokirani. Edmund Beaufort na

vrijeme je upozorio Anne, vojvotkinju od Buckinghama, na to u kakvom je stanju

kralj, ali ona je ipak problijedjela. Igra svoju ulogu u ovom grotesknom prizoru

kao da svaki dan predstavlja dijete njegovu polumrtvom ocu. Uzela je dijete i

prišla nepomičnom kralju zavezanom na stolici.

"Vaša Milosti", reče ona tiho. "Ovo je vaš sin." Zakoračila je naprijed, ali kralj ne

podiže ruke niti prima dijete. Potpuno je miran. Vojvotkinja nespretno podiže

dijete na njegove grudi, ali kralj se ne miče. Ona gleda prema vojvodi od

Somerseta, koji preuzima od nje dijete i stavlja ga kralju u krilo. On je i dalje

nepomičan.

"Vaša Milosti", reče vojvoda glasno. "Ovo je vaš sin. Podignite ruku kao znak da

ga priznajete."

Ništa.

"Vaša Milosti!" ponovi vojvoda malo glasnije. "Samo kimnite glavom da priznajete

sina."

Ništa.

"Samo trepnite, gospodine. Samo trepnite kako biste pokazali da znate da je ovo

vaš sin."

Sada se čini kao da smo svi začarani. Liječnici su mirni, promatraju svojeg

pacijenta, nadaju se čudu, vojvotkinja čeka, vojvoda jednom rukom pridržava

dijete na kraljevim nepomičnim koljenima, a drugu mu je položio na ramena,

stišće ga, sve jače, njegovi snažni prsti zarivaju se u kraljevo koščato rame i

okrutno ga štipaju. Šutim i nepomično stojim. Na trenutak mi se čini kao da kralj

boluje od kuge nepomičnosti i svi ćemo se ukočiti i zaspati s njim, kao začarani

dvor oko usnulog kralja. Onda je dijete malo zaplakalo, prišla sam korak bliže i

uhvatila ga kao da se bojim da bi se i ono moglo zaraziti snom.

"Ovo je beznadno", reče naglo vojvoda od Yorka. "On ništa ne vidi i ne čuje. Moj

Bože, Somersetu: koliko je već dugo ovakav? Nije sposoban ni za što. Trebali ste

Pompea

-281-

nam reći."

"On je još kralj", reče vojvoda oštro.

"To nitko ne pobija", obrecne se Richard, vojvoda od Yorka. "Ali nije prepoznao

sina i ne može obavljati kraljevske dužnosti. On je kralj, ali je i sam beba. To nam

je trebalo biti rečeno."

Edmund Beaufort osvrne se tražeći potporu, ali čak ni oni plemići koji su se

zakleli na vjernost njegovoj kući i koji mrze i plaše se vojvode od Yorka ne mogu

zanijekati da kralj nije prepoznao sina, da ništa ne čini, ništa ne vidi i ne čuje, da

je vrlo, vrlo daleko od nas — tko zna gdje?

"Vratit ćemo se u Westminster", objavi Edmund Beaufort. "I pričekati da se

Njegova Milost oporavi od ove bolesti." Bijesno je pogledao liječnike. "Znam da

će ga dobri liječnici probuditi."

*

Te večeri dok sam padala u san u svojoj spavaćoj sobi u palači Westminster pitam

se kakav je to san koji je neprekinut, san poput smrti; osim što u tom snu čovjek

sanja, miče se i ponovno spava. Kakav bi to bio osjećaj pomaknuti se malo,

ugledati liječnike i onu groznu sobu sa stolicom, noževima i pijavicama, i onda

opet utonuti u san, a ne možete ništa reći ni prosvjedovati? Kako bi bilo kad bi

otvorio usta u nečujnom kriku sna i opet bez riječi utonuo u san? Kad sam

zaspala, opet sanjam Kralja ribara, kralja koji ne može ništa učiniti dok mu u

kraljevstvu vladaju kaos i tama, ostavlja mladu ženu bez supruga, samu. Kralj

ribara ranjen je u međunožje pa ne može začeti dijete ni zadržati svoje zemlje.

Kolijevka je prazna, polja su jalova. Budim se usred noći i zahvaljujem Bogu što je

tako, što začaranost koja je poput pokrivača tame pala na kralja nije obuhvatila i

mene. Tresem glavom na jastuku, pitam se nije li to moja pogreška i razmišljam

jesam li ja kriva kad sam zapovjedila kralju da obnevidi, jesu li ga oslijepile moje

neoprezne riječi?

Probudila sam se čim se počelo daniti, glava mi je bistra i odmah sam spremna

kao da me netko pozvao imenom, ustajem i odlazim do kutije s nakitom koju mi

je darovala pratetka Jehanne. Tamo netaknuta leži vrećica s privjescima. Ovaj put

izabrala sam krunu da simbolizira kraljev povratak. Za taj jedan privjesak

Pompea

-282-

privezala sam četiri tanke vrpce. Izabrala sam bijelu da simbolizira zimu, ako

nam se vrati tijekom zime. Zelenu vrpcu, ako nam se vrati u proljeće, žutu ako

dođe u vrijeme skupljanja sijena i crvenu ako se vrati za godinu dana od danas,

kad živice budu pune bobica. Zatim sam svaku od tih vrpci zavezala za četiri crne

uzice, odnijela sve do rijeke, ondje gdje je Temza visoka i brza zbog nadolazeće

plime.

Nema nikoga u blizini dok idem prema malom drvenom molu, gdje ladari malih

čamaca dolaze po putnike. Zavezala sam četiri tamne uzice za jedan od

potpornih stupova mola i bacila malu krunu s četiri raznobojne vrpce najdalje što

sam mogla u rijeku. Onda sam se vratila u kraljičine odaje gdje provodi babinje i

čeka da prođe razdoblje pročišćavanja kad će biti oslobođena i napokon smjeti

izaći na danje svjetlo.

*

Ostavljam krunu u vodi tjedan dana, za to vrijeme kraljica napokon izlazi iz

svojih odaja i dobiva crkveni blagoslov na veličanstvenoj misi na kojoj je prate sve

vojvotkinje kraljevstva, kako bi joj iskazale čast, kao da njihovi muževi nisu

uvučeni u prepirku nastojeći odlučiti kako treba priznati princa i kako upravljati

kraljevstvom u razdoblju dok kralj ništa ne vidi i ne može zapovijedati. Sad kad

se kraljica vratila u svijet, vojvoda može doći u njezine odaje. Kaže joj da grof od

Salisburyja, svak vojvode od Yorka, javno govori da kralj nije začeo dijete, i

mnogo je, opasno mnogo, ljudi koji mu vjeruju. Kraljica je obznanila da svatko

tko sluša takve objede ne treba ni dolaziti na dvor, a svojim je prijateljima rekla

da nitko ne bi trebao uputiti ni riječ grofu od Salisburyja ili njegovu prkosnom

sinu, grofu od Warwicka. Meni kaže da su Richard, vojvoda od Yorka, njegovi

rođaci pa čak i njegova supruga Cecily, njezini smrtni neprijatelji, i da nikada više

ne smijem progovoriti ni s jednim od njih. Ali nije učinila jednu stvar, nije mi

spomenula što to oni govore, što mnogi ljudi govore: da kralj nije dovoljno

muško kako bi napravio sina i da to dijete nije princ.

Kraljica i Edmund Beaufort odlučuju da moraju udvostručiti napore kako bi

probudili kralja pa pronalaze nove liječnike i stručnjake. Mijenjaju zakone protiv

alkemije, a učenim muškarcima dopušteno je ponovno se baviti proučavanjem,

od njih se traži da razmotre uzroke i lijekove nepoznatih bolesti uma. Svi

Pompea

-283-

ponovno otvaraju svoje kovačnice, pale vatre ispod ognjišta, počinju tražiti

ljekovite trave i začine; dopušteni su herbalizam, čak i magija, samo ako mogu

izliječiti kralja. Liječnicima zapovijedaju da ga intenzivnije liječe, ali kako nitko

ne zna što je s kraljem, nitko ne zna ni što treba poduzeti. Oduvijek se znalo da

je melankoličan pa sad pokušavaju promijeniti tjelesne tekućine. Daju mu vruće

napitke i začinjene juhe kako bi ga utoplili, tjeraju ga da spava ispod debelih

krzna s ugrijanom ciglom pod nogama i posudama s toplom vodom sa svake

strane tijela, sve dok se ne oznoji i ne počne plakati u snu; ali nikad se ne budi.

Lancetama mu zarezuju podlaktice, puštaju mu krv kako bi iscijedili razvodnjene

tjelesne tekućine, leđa mu mažu pastom od gorušice sve dok koža ne pocrveni i

ne postane nadražena, a zatim mu u grlo silom lijevaju ljekovite pripravke,

klistiraju ga toliko da povraća i prazni se u snu, s izmetom koji peče i od kojeg

mu je koža crvena i izranjavana.

Pokušavaju ga naljutiti tako što ga tuku po stopalima, viču na njega, prijete mu.

Misle da im je dužnost predbacivati mu kukavičluk, da je manje muškarac od

svojega oca. Strašno postupaju prema njemu, neka im Bog oprosti, izvikuju mu u

lice sve i svašta, što bi mu slomilo srce kad bi ih čuo. Ali on ništa ne čuje. Nanose

mu bol kad ga pljuskaju — vide da mu se obrazi žare od njihovih udaraca. Ali on

ne ustaje i ne bježi od njih, nego inertno leži dok oni rade s njim što žele. Plašim

se da to nije liječnički tretman nego tortura.

U Westminsteru čekam da prođe tjedan dana, a onda znam da je svanulo moje

jutro. Opet se budim u zoru, budna sam i čila, tijelo i duh su mi bistri kao i

hladna voda koja teče pokraj mola. Četiri su uzice ondje, čvrsto zavezane za stup

mola, a ja se cijelim srcem nadam da ću, kad povučem crnu uzicu, na njoj izvući

bijelu vrpcu s krunom, što će značiti da će nam se kralj vratiti još ove zime.

Sunce izlazi dok uzimam uzice u ruku. Gledam na istok prema suncu dok se diže

nad srcem Engleske. Površina vode zrcali se od sunčeva sjaja, od zimskog sunca,

bijelog, zlatnog i srebrnog zimskog sunca, na hladnom plavom nebu. Ali dok se

ono diže, a isto tako i izmaglica nad rijekom, ugledam vrlo neobičan prizor: ne

jedno sunce, nego tri. Vidim tri sunca: jedno je na nebu, a dva su odmah iznad

vode, odrazi su u magli i na rijeci, ali to su tri sunca. Trepćem i trljam oči, ali tri

sunca bliješte prema meni dok povlačim uzicu. Ona lako izlazi, previše lagano. U

ruci nemam uzicu s bijelom vrpcom što bi značilo da će nam se kralj vratiti zimi,

ni zelenu koja bi značila da će kralj doći u proljeće. Izvlačim jednu uzicu za

Pompea

-284-

drugom i nalazim ih sve četiri slobodne, bez krune; uopće nema krune. Kralj nam

se nikad neće vratiti: umjesto toga svanut će nova zora s tri prekrasna sjajna

sunca.

Polako se vraćam u palaču, u ruci nosim pregršt mokrih vrpci i pitam se što znače

tri sunca nad Engleskom. Kad sam došla blizu kraljičinih soba, čujem galamu,

vojnici lupaju oružjem i viču. Podignula sam duge skute haljine i požurila se.

Ispred njezine sobe za audijenciju nalaze se muškarci u livrejama Richarda,

vojvode od Yorka, s njegovom bijelom ružom na ovratniku. Vrata su se naglo

otvorila i ugledala sam kraljičine osobne stražare koji neodlučno stoje dok

kraljica viče na njih na francuskom. Njezine dame vrište i trče unutra prema

njezinim dnevnim sobama, a dva-tri lorda iz vijeća pokušavaju uvesti red.

Yorkovi ljudi uhvatili su Edmunda Beauforta, vojvodu od Somerseta, i s njim

marširaju van iz prostorija i prolaze pokraj mene. On mi dobaci bijesan pogled,

ali odvode ga prebrzo da bih mu mogla išta reći, čak ne stignem ni pitati kamo

ide. Kraljica pođe za njim trčećim korakom, ali uhvatila sam je i zadržala upravo

kad je briznula u gorak plač.

"Izdajice! Izdaja!"

"Što je? Što se događa?"

"Vojvodu od Somerseta optužili su za veleizdaju", kaže mi jedan od lordova,

izlazeći što je brže mogao iz kraljičinih odaja. "Vode ga u Tower. Imat će

pravedno suđenje, kraljica se ne mora brinuti."

"Izdaja!" vrišti ona. "Izdajica ste, stojite mirno dok ga onaj sotona od Yorka

odvodi!"

Pomažem joj da se vrati u sobu za audijenciju, pa kroz dnevnu odaju u njezinu

spavaću sobu. Bacila se na krevet i počela plakati. "To je zbog Richarda, vojvode

od Yorka", reče ona. "Okrenuo je vijeće protiv Edmunda. Želi ga uništiti, oduvijek

mu je neprijatelj. A onda će se okrenuti i protiv mene. Zatim će zavladati

kraljevstvom. Znam to. Znam."

Pridignula se, pletenice su joj se rasplele sa svake strane lica, oči su joj crvene od

suza i bijesa. "Čujete li vi to, Jacquetta. On mi je neprijatelj, on je moj neprijatelj i

ja ću ga uništiti. Izbavit ću Edmunda iz Towera i postaviti svojega sina na

englesko prijestolje. I nitko me neće spriječiti, ni Richard ni bilo tko drugi."

Pompea

-285-

WESTMINSTERSKA PALAČA, LONDON,

PROLJEĆE 1454.

Božić je došao i prošao. Richard je stigao brodom iz Calaisa i proveo sa mnom na

utihnulom dvoru samo dvanaest dana blagdana, a onda je rekao da se mora

vratiti. Garnizon je na rubu pobune, a Francuzi bi ih svaki čas mogli napasti.

Ljudi ne znaju tko im zapovijeda i boje se Francuza. Richard mora održati

garnizon za Edmunda Beauforta i za Englesku, boreći se protiv unutrašnjih i

vanjskih neprijatelja. Opet stojimo na molu, opet se privijam uz njega. "Poći ću s

tobom", kažem očajno. "Već smo ranije rekli da bih trebala ići s tobom. Mogla

bih sada."

"Voljena, znaš da te nikad ne bih odveo u opsadu, a samo Bog zna što se sve

može dogoditi."

"Kad ćeš ponovno doći kući?"

Rezignirano je slegnuo ramenima. "Moram ostati na zapovjednom mjestu dok mi

ne nađu zamjenu, a ni kralj ni vojvoda neće to skoro učiniti. Ako Richard,

vojvoda od Yorka, preuzme vlast, onda ću se u Calaisu morati odupirati i njemu,

baš kao i Francuzima. Moram otići, voljena. Ali znaš da ću ti se vratiti."

"Voljela bih da smo samo obična plemićka obitelj u Graftonu", rekoh tužno.

"I ja bih to volio", reče on. "Poljubi djecu u moje ime i reci im da budu dobra. Reci

im da izvršavaju svoje obveze, kao što i ja izvršavam svoje."

"Voljela bih da nisi tako savjestan", rekoh nezadovoljno. Ušutkao me poljupcem.

"A ja bih volio da imamo još jednu noć", šapne mi on na uho, zatim se otrgne od

mene i potrči uz mostić na palubu broda.

Čekam na molu dok se nije popeo i stao uz ogradu na palubi, a onda ljubim svoju

hladnu ruku i šaljem mu poljupce. "Brzo se vrati", viknem. "Pazi na sebe. Brzo se

vrati."

"Uvijek ti se vraćam", vikne on. "Znaš to. Uskoro ću se vratiti."

Mračne su noći sve kraće, ali kralj se ne oporavlja. Neki alkemičari predviđaju da

će mu više sunčanih dana donijeti i više života, kao da je on sjeme koje u tami da

čeka da nikne. Voze ga do istočnog prozora svako jutro i namještaju tako da

Pompea

-286-

gleda u sivi disk zubatog sunca. Ali ništa ga ne budi.

Edmunda Beauforta, vojvodu od Somerseta, nisu pustili iz Towera; ali također

nije ni za što optužen. Richard, vojvoda od Yorka, ima dovoljno veliku moć u

vijeću lordova i mogao ih je nagovoriti da uhite vojvodu, ali nema toliku moć da

ih uvjeri da bi ga trebali optužiti za veleizdaju.

"Idem k njemu", izjavila je kraljica.

"Vaša Milosti, ljudi će početi ogovarati", upozoravam je. "Već govore stvari koje je

teško ponoviti."

Podignula je jednu obrvu.

"Zato ih i neću izgovoriti", kažem.

"Znam što govore", reče ona odvažno. "Govore da mi je on ljubavnik, a da je princ

njegov sin i da je to razlog zbog kojega ga moj suprug, kralj, nije priznao."

"To je dovoljan razlog da ne idete k njemu", oprezno kažem. "Moram ga vidjeti."

"Vaša Milosti..."

"Jacquetta, moram."

Idem s njom, a povele smo još i dvije dvorske dame. One čekaju vani dok kraljica

i ja odlazimo u njegove sobe. Ima jednu dnevnu sobu i uz nju spavaću. Prostorije

su prilično ugodne s obzirom na to da su zidovi kameni, a u njima samo prorezi

za strijelce umjesto pravih prozora. A i blizu su kraljevskim odajama u Bijelom

tornju; za njega se nikako ne može reći da je u tamnici. Ima stol, stolicu i nešto

knjiga, ali blijed je zato što je stalno unutra, a i smršavio je. Kad ju je ugledao, lice

mu se ozarilo. Pao je na koljena. Požurila je prema njemu, a on joj strastveno

ljubi ruke. Zapovjednik Towera stoji na vratima, a leda je taktično okrenuo

prema sobi. Ja stojim kraj prozora s pogledom na sivu hladnu vodu rijeke. Iza

sebe čujem kako vojvoda ustaje i osjećam da se mora svladavati da je ne zagrli.

"Hoćete li sjesti. Vaša Milosti?" upita tiho i privlači stolicu vatri u ognjištu.

"Možete sjesti pokraj mene", reče ona. Okrenula sam se i vidjela da je on uzeo

drvenu stoličicu pa su sada vrlo blizu i šapću.

Drže se za ruke, on je usta prinio njezinu uhu, ona se okreće prema njemu i nešto

mu mrmlja. I tako to traje pola sata, ali kad sam čula da sat otkucava tri, prišla

Pompea

-287-

sam im i kratko se naklonila. "Vaša Milosti, moramo ići", rekoh.

Na trenutak sam se uplašila da će se ona priviti uz njega, ali uvukla je ruke u

duge rukave i pogladila rubove ukrašene hermelinom, kao da se tješi, a onda je

ustala sa stolice. "Ponovno ću doći", rekla mu je. "I učinit ću kako vi sugerirate.

Nemamo izbora."

On kima glavom. "Znate imena ljudi koji će vam služiti. To se mora učiniti."

Ona kimne glavom i pogleda ga jedanput, čeznutljivo, kao da želi njegov dodir

više od ičega na svijetu, kao da ne može podnijeti ovaj rastanak. A onda je

sagnula glavu i brzo izašla iz prostorije.

"Što se to treba učiniti?" upitam čim smo se našle vani. Silazimo niz kamene

stube prema vodenim vratima. Došle smo u brodiću bez zastava i kraljevskih

stjegova; htjela sam da što manje ljudi sazna da se ona sastaje s čovjekom

optuženim za veleizdaju i kojega još nazivaju njezinim ljubavnikom.

Ona je sva ozarena od oduševljenja. "Namjeravam reći parlamentu da me

proglase regentom", reče ona. "Edmund kaže da će me lordovi podržati u tome."

"Regentom? Zar žena u Engleskoj može biti regent? Vaša Milosti, ovo nije Anjou.

Mislim da žena ovdje ne može biti regent. Ne bih rekla da žena može vladati

Engleskom."

Ona žuri ispred mene, brza niza stube i sjeda u brodić. "Nema zakona koji to

brani", odgovori ona. "Edmund tako kaže. To nije ništa osim tradicije. Ako me

plemići podrže, sazvat ćemo parlament i reći mu da ću služiti kao regent sve dok

kralj ne ozdravi ili — ako se nikad ne probudi — dok moj sin ne bude dovoljno

star da postane kralj."

"Ako se nikad ne probudi?" ponovim užasnuto. "Vojvoda planira da će kralj

zauvijek spavati?"

"Kako možemo znati?" upita ona. "Ništa ne možemo učiniti! A možete biti

sigurni da Richard, vojvoda od Yorka, svakako nešto poduzima."

"Da se nikad ne probudi?"

Ona se smješta na krmi brodića, a rukom nestrpljivo hvata zavjesu. "Dođite,

Jacquetta. Želim se što prije vratiti i napisati plemićima pismo i koji su moji

uvjeti."

Pompea

-288-

Požurim i sjednem pokraj nje dok veslači spuštaju vesla u vodu i brodica krene

niz rijeku. Cijelim putem do palače žmirkam prema suncu nastojeći vidjeti tri

sunca. Pitam se što su ona tri sunca značila.

*

Kraljičin zahtjev da postane regentom Engleske i vlada zemljom s punim pravom

i bogatstvom koje pripada kralju, dok je pravi kralj bolestan, ne rješava cijeli

problem onako kako su ona i Edmund Beaufort sa sigurnošću predvidjeli. Narod

negoduje. Ljudi sada znaju da je kralj bolestan, da ima tajanstvenu bolest i da je

potpuno onemoćao. Govori se svašta, od toga da njegova bolest ima veze s crnom

magijom njegovih neprijatelja do toga da su ga otrovali supruga i njezin

ljubavnik. Svaki veliki plemić naoružava svoje ljude, a kad dolazi u London sve ih

smješta u svoju kuću, zbog vlastite zaštite. Grad je stoga pun privatnih vojski pa

je gradonačelnik morao proglasiti redarstveni sat i inzistira na tome da svi

moraju oružje ostavljati na gradskim vratima. Svaki ceh, svako kućanstvo počinje

planirati svoju obranu u slučaju da izbiju tučnjave i borbe. U zraku se stalno

osjeća napetost i ljutnja, ali nema bojnih poklika. Zasad još nitko ne može

imenovati dvije suparničke strane, nitko ne zna ni uzroke svega toga; ali svi znaju

da je kraljica Engleske izjavila da će vladati kao kralj, a vojvoda od Yorka spasit će

narod od te muškarače, da je vojvoda od Somerseta zatvoren u Toweru kako bi se

grad spasio od propasti, znaju i da kralj spava, spava poput Arthura ispod

jezera18, i možda će se probuditi tek onda kad zemlja zakorači u propast.

Ljudi me pitaju gdje mi je suprug i kako on gleda na to. Sumorno govorim da je

izvan zemlje, da služi kralju u Calaisu. Ne spominjem njegovo stajalište jer ga ne

znam. Ne znam ni što sama mislim — osim da je svijet poludio i da će se na nebu

pojaviti tri sunca prije nego što sve završi. Pišem mu, šaljem poruke preko

trgovačkih brodova koji plove u Calais, ali mislim da ne dobije uvijek moju

poruku. Početkom ožujka kratko sam mu napisala: "Opet čekam dijete", ali nije mi

odgovorio. Po tome znam da ili nije dobio poruku ili mi zbog nečega ne može

pisati.

Imenovali su ga zapovjednikom Calaisa pod vodstvom vojvode od Somerseta. Ali

sada je vojvoda od Somerseta u Toweru, optužen za veleizdaju. $to bi odani

zapovjednik trebao učiniti? Što će garnizon učiniti ?

Lordovi i parlament ponovno odlaze u Windsor u posjet kralju.

Pompea

-289-

"Zašto uporno odlaze k njemu?" upita kraljica, vidjevši kako brodovi pristaju uz

stepenice palače i velikaše koji ogrnuti plaštevima obrubljenim krznom izlaze na

obalu uz pomoć svojih slugu u livrejama. Teškim koracima penju se uza stube,

kao muškarci čije su sve nade potonule. "Ali sigurno znaju da se on neće

probuditi. I sama sam otišla k njemu i vikala na njega pa se nije probudio. Zašto

bi se probudio zbog njih? Zar ne uviđaju da me moraju postaviti za regenta, a

onda ću moći potisnuti vojvodu od Yorka s njegovim saveznicima i vratiti

Engleskoj mir?"

"žive u nadi", kažem. Stojim pokraj nje pred prozorom i gledamo tužnu povorku

lordova kako vijuga prema velikoj dvorani. "Sad će morati imenovati regenta. Ne

mogu nastaviti tako dalje bez kralja."

"Morat će imenovati mene", reče ona. Stisnula je zube i stala malo uspravnije.

Ima kraljevsko držanje, vjeruje da ju je Bog pozvao da se prihvati još jednog

većeg zadatka. "Spremna sam služiti", reče ona. "Očuvat ću ovu zemlju

sigurnom i predati je svojem sinu kad postane muškarac. Obavit ću svoju

dužnost kao kraljica Engleske. Ako me proglase regentom, donijet ću

Engleskoj mir."

*

Vojvodu od Yorka imenovali su regentom i zovu ga zaštitnikom kraljevstva.

"Što?" Margareta je sva izvan sebe, korača prostorijom gore-dolje. Snažno

šutne stoličicu za noge i ova je odletjela u kut, jedna mlada dvorska dama

zajecala je i skutrila se uz prozor dok su ostale ukočene od straha. "Kako ga

zovu?"

Nesretni vitez koji je donio poruku vijeća lordova drhti pred njom. "Nazvali su

ga zaštitnikom kraljevstva."

"A što bih ja trebala činiti?" upita ga ona. Izgovorila je to kao retoričko pitanje.

"Što predlažu da ja radim, dok ovaj vojvoda, samo rođak, ništavni bijedni

rođak, misli vladati mojom kraljevinom? Što oni misle da bih trebala raditi ja,

nekoć francuska princeza, a sada engleska kraljica, dok ovaj pohlepni vojvoda,

koji se pojavio niotkud, namjerava donositi zakone u mojoj zemlji?"

"Trebali biste otići u dvorac Windsor i brinuti se o svojem suprugu", reče

vitez. Jadna budala misli da je time odgovorio na njezino pitanje. Odmah

Pompea

-290-

shvaća da bi mu bilo bolje da je šutio.

Ona postaje sve ledenija u ophođenju. Ukočila se, okrenula se prema njemu, a

oči joj plamte od bijesa. "Nisam vas dobro čula. Što ste rekli? Što ste mi se

usudili reći?"

S mukom je progutao. "Vaša Milosti, pokušavao sam vam reći da je lord

zaštitnik..."

"Tko?"

"Lord zaštitnik je zapovjedio..."

"što?"

"Zapovijeda da..."

Napravila je dva brza koraka i našla se pred njim, nadvisujući ga s uresom na glavi

i unijevši mu se u lice. "Zapovijeda meni?" upita ona.

Odmahnuo je glavom, a onda pao na koljena. "Zapovijeda da vale kućanstvo ode

u dvorac Windsor", reče on nabora njezinih haljina pri tlu. "Morate ostati ondje

sa svojim suprugom i djetetom i ne smijete sudjelovati u upravljanju zemljom, jer

to će raditi on kao lord zaštitnik, uz pomoć lordova i parlamenta."

Pompea

-291-

DVORAC WINDSOR,

LJETO 1 4 5 4 .

Otišla je u Windsor. U kraljevskim odajama njezina provala bijesa protutnjala je

poput oluje, ali otišla je. Zapravo i nije mogla učiniti ništa drugo nego otići.

Vojvoda od Yorka, čija je supruga Cecily jedanput prije došla kraljici i ponizno je

molila da njezinu suprugu osigura mjesto u vijeću, sad se visoko uspela na kolu

sreće. Vijeće vjeruje da je on jedini čovjek koji može vratiti red i zakon u

kraljevstvo, koji može spriječiti svađe između grofovija i male ratove između njih.

Vijeće misli da samo on može spasiti Calais, vjeruje da će on preuzeti upravu nad

kraljevstvom i vladati dok nam se kralj, naš usnuli kralj, ne vrati. Čini se kao da

misle da je zemlja pod nekom kletvom, a vojvoda od Yorka jedini je čovjek koji će

isukati mač, stati na prag kuće boreći se protiv nevidljivog neprijatelja i držati taj

položaj sve dok se kralj ne probudi.

Kraljica — koja se nadala da će sjesti na prijestolje — svedena je na ulogu

supruge i gurnuta u stranu da se bavi majčinstvom. Odlazi kako joj je naređeno, a

oni joj plaćaju troškove kućanstva, smanjuju broj konja u stajama i zabranjuju da

se bez poziva vrati u London. Postupaju prema njoj kao da je obična žena, kao da

je nevažna osoba. Sveli su je na brigu o mužu i čuvaricu svojega sina.

Edmund Beaufort još je u Toweru; on joj ne može pomoći. Štoviše, ni ona ne

može braniti njega, jer njezina zaštita više ništa ne znači, i tko bi još sumnjao u to

da će ga uskoro izvesti pred sud i pogubiti ? Ti lordovi, koji su je voljeli kao

kraljicu, ne mogu je zamisliti na položaju regenta. Iako im vlastite supruge

upravljaju imanjima dok njih nema, te iste supruge nemaju nikakve titule niti su

plaćene za svoj posao. Ti muškarci ne mogu zamisliti da žena ima vlast, da bude

voda. Ženska se sposobnost ne priznaje; štoviše, prikriva se. Mudre žene

pretvaraju se da samo vode kućanstvo, a zapravo upravljaju velikim posjedom;

dok im je muž daleko od kuće pišu mu tražeći savjete, a kad se on vrati,

prepuštaju mu upravljanje imanjem. Kraljica je pogriješila zahtijevajući vlast i

titulu. Lordovi ne mogu podnijeti pomisao na žensku vlast, ne mogu podnijeti

čak ni pomisao na to da bi žena mogla vladati. Oni bi kraljicu najradije zatvorili

natrag u rodiljne odaje. Čini se kao da ju je kralj oslobodio time što je pao u san,

dao joj je mogućnost da upravlja kraljevstvom; i kao da je dužnost svih velikih

Pompea

-292-

plemića da kraljicu vrate kralju. Kad bi je samo mogli uspavati kao što on spava,

mislim da bi to i učinili.

Kraljica je zatočena u Windsoru. Richard je u stupici u Calaisu. A ja živim kao

njezina dvorska dama i kao žena odvojena od supruga; ali zapravo svi samo

čekamo. Margareta svakoga dana odlazi posjetiti kralja, a on je niti vidi niti čuje.

Zapovijeda liječnicima da budu nježni prema njemu, ali katkad i ona izgubi

strpljenje pa se okomi na njega i viče, čak ga i psuje dok su njegove uši i dalje

gluhe.

Živim s kraljicom i čeznem za Richardom. Sve vrijeme svjesna sam da se na

ulicama Londona zakuhava nevolja, opasnost je sve veća na cestama izvan grada,

šire se glasine da se sjever opet dignuo protiv vojvode od Yorka ili zbog vlastitih

ambicija — tko bi znao s tim divljim krajevima gore na sjevernoj granici? Kraljica

nešto snuje, u to sam sigurna. Jednoga me dana pitala pišem li Richardu, a ja joj

kažem da mu često pišem i šaljem pisma po trgovcima vunom koji prevoze

janjeće runo u Calais. Pitala me vraćaju li se brodovi natrag prazni i kad bi se na

njih ukrcali vojnici, koliko bi ih moglo stati na brod te bi li tako natovareni mogli

ploviti uzvodno do Towera.

"Mislite da bi mogli doći iz Calaisa i spasiti vojvodu od Somerseta iz Towera",

kažem neuvijeno. "To bi značilo od mojega supruga tražiti da vodi napad protiv

regenta i zaštitnika Engleske."

"Ali za obranu kralja", reče ona. "Kako bi to itko mogao nazvati veleizdajom?"

"Ne znam", kažem jadno. "Ne znam više što je zapravo veleizdaja."

Taj se plan izjalovio jer dobili smo vijesti o ustanku u Calaisu. Vojnici opet nisu

dobili plaću pa su svoje časnike zaključali u vojničke zgrade, opljačkali grad i

oteli svu robu namijenjenu trgovanju, prodali je i zadržali novac kao svoju plaću.

Do nas su stigle vijesti i o pljačkanju i pobuni. Kraljica me našla pred stajama

dvorca Windsor, gdje sam čekala da mi osedlaju konja jer sam u pratnji jednog

vojnika namjeravala poći u London. "Moram saznati što se događa", rekoh joj.

"On bi mogao biti u velikoj opasnosti. Moram znati."

"Sigurno nije u opasnosti", uvjerava me ona. "Njegovi ga ljudi vole. Možda su ga

zaključali u njegove sobe tako da mogu opljačkati skladišta vunom, ali njemu

neće nauditi. Znate da je omiljen. I on baš kao i lord Welles. Vojnici će ih pustiti

Pompea

-293-

kad ukradu dovoljno da namire svoje plaće i kad ispiju sve što se da popiti u

gradu."

Doveli su mi konja. Popela sam se na klupicu za uzjahivanje i sjela u sedlo,

pomalo nespretno s velikim trbuhom. "Žao mi je, Vaša Milosti, ali moram to

sama saznati. Vratit ću vam se čim saznam da je on dobro."

Podignula je ruku prema meni u znak pozdrava. "Da, vratite mi se čim prije",

rekla je. "Ovo je mjesto vrlo samotno. Voljela bih da mogu prespavati dane kao

što to čini moj muž. Voljela bih zaklopiti oči i zauvijek zaspati."

*

Jedva da znam kamo bih pošla u Londonu i gdje bih mogla saznati najnovije

vijesti. Moja je kuća zatvorena, u njoj nema nikoga osim nekoliko stražara da je

čuvaju. Parlament ne zasjeda, a vojvoda od Yorka nije mi prijatelj. Na kraju

odlazim supruzi lorda Wellesa, koji zajedno s Richardom zapovijeda Calaisom.

Moj me sluga najavio i ulazim u sobu za primanje gostiju.

"Pogađam zašto ste došli", reče ona, ustane i formalno me poljubi u obraz. "Kako

je Njezina Milost kraljica?"

"Bogu hvala, dobra je zdravlja."

"A kralj?"

"Neka bude blagoslovljen, ali nije mu ništa bolje."

Kimnula je glavom, sjela i rukom mi pokazala da sjednem na stolicu pokraj nje.

Prišle su nam njezine dvije kćeri noseći svakoj čašu vina i kolačiće, a onda su se

povukle kao što lijepo odgojene djevojke i trebaju, da odrasli mogli u miru

razgovarati.

"Šarmantne djevojke", rekoh.

Kimnula je glavom. Zna da imam sinove koji će se morati dobro oženiti.

"Najstarija je zaručena", reče ona oprezno.

Nasmiješila sam se. "Nadam se da će biti sretna. Došla sam vas pitati imate li

kakve vijesti o mojem suprugu. Ja ništa nisam čula. Imate li vijesti iz Calaisa?"

upitam.

Pompea

-294-

Odmahnula je glavom. "Žao mi je. Nema nikakvih vijesti. Posljednji brod koji je

isplovio donio je vijest o ustanku i da su vojnici tražili isplatu. Zauzeli su

skladište vune i prodavali robu za svoju zaradu. Zadržali su i sve brodove u luci.

Otada trgovci ne žele slati pošiljke u Calais iz straha da im ne budu otete. Stoga

ništa ne znam i ne dobivam nikakve vijesti."

"Jesu li vam rekli što vaš ili moj suprug rade?" upitah. Prožima me velik strah jer

mislim da Richard ne bi besposleno sjedio i gledao kako njegovi vojnici uzimaju

zakon u ruke.

"Znam da su obojica živi", reče ona. "Ili su barem bili prije tri tjedna. Znam da je

vaš suprug upozoravao vojnike i govorio im da su njihovi postupci obična krađa,

a onda su ga bacili u zatvorsku ćeliju." Na licu mi je primijetila stravu pa je

položila ruku na moju. "Nisu ga ozlijedili, samo su ga zatvorili. Morate biti

hrabra, draga moja."

S mukom sam progutala i potisnula suze. "Prošlo je tako mnogo vremena otkad

smo posljednji put bili zajedno kod kuće", rekoh. "On je neprekidno odlazio na

teške zadatke."

"Svi smo izgubljeni pod vladavinom usnulog kralja", reče ona blago. "Zakupci na

mojim posjedima kažu da ništa ne raste, ništa ne želi rasti u kraljevstvu u kojem i

sam kralj leži poput jalova polja. Hoćete li se vratiti na dvor?"

Kratko sam uzdahnula. "Moram se vratiti", rekoh jasno. "Kraljica to zahtijeva, a

kralj ništa ne govori." u kolovozu odlazim u Grafton vidjeti djecu, a onim

starijima, Anne, Anthonyju i Mary pokušavam objasniti da je kralj dobro, samo

što stalno spava, da kraljica nije učinila ništa loše, ali je ipak u pritvoru s njim, da

je zapovjednik njihova oca Edmund Beaufort, vojvoda od Somerseta, u Toweru,

optužen ali ne i osuđen, te da njihov otac — dok im pričam moram stisnuti zube

i nastojati izgledati smireno — zapovijeda dvorcem Calais, no zatočili su ga

vlastiti vojnici, a glavni kapetan Calaisa sada je Richard, vojvoda od Yorka, te da

će mu njihov otac prije ili kasnije morati odgovarati za sve što se dogodilo.

"Vojvoda od Yorka svakako će držati i braniti Calais kao što bi učinio i vojvoda od

Somerseta", primijeti Anthony. "Ocu se neće svidjeti ako mu daju novog

nadređenog, ali nitko ne sumnja u to da će vojvoda od Yorka poslati novac za

isplatu vojnika, a i oružje za obranu tvrđave, zar ne?"

Pompea

-295-

Ne znam. Prisjećam se one strašne godine kad je Richard dao sve od sebe kako bi

smirio vojnike i potaknuo ih na to da ustraju, kad nisu dobili ni plaće ni oružje.

"Trebao bi tako postupiti", kažem oprezno. "Ali nitko od nas ne može biti siguran

u to što će vojvoda doista učiniti, čak ni što može učiniti. Mora vladati i donositi

odluke kao da je kralj; ali on to nije. Samo je jedan od mnogo lordova, a neki od

njih nimalo ga ne vole. Samo se nadam da neće okriviti vašega oca zbog

neuspjeha u Calaisu i nadam se da će mu dopustiti da se vrati kući."

U Graftonu se povlačim u rodiljne odaje i šaljem Richardu poruku nakon što se

dijete sretno rodilo. Djevojčica je, prekrasna djevojčica i dajem joj ime Margareta,

po kraljici koja se suprotstavlja vremenu u kojem živimo, sukobljava se s

ustaljenim stavovima poput ptice koja udara u staklo. Izlazim iz rodiljnih odaja,

pogledam svoju djevojčicu u naručju dojilje, a onda izljubim svu ostalu djecu.

"Moram se vratiti na dvor", kažem. "Kraljica me treba."

*

Jesen nam je u Windsoru duga i tiha. Krošnje stabala polako žute, a onda

dobivaju zlatnu boju. Kralju nije ništa bolje, stanje mu se nimalo ne mijenja. Mali

princ već se polako uspravlja na noge i ako se pridržava za nešto, može stajati, a

pokušava napraviti i prve korake. To je najzanimljivije što se događa u cijeloj

godini. Svijet nam se smanjio samo na dvorac, a životi se sveli na promatranje

djeteta i brigu za bolesnog muškarca. Kraljica je nježna majka, svakoga jutra i

večeri odlazi u prinčevu dječju sobu, a svako poslijepodne posjećuje muža. Čini

se kao da živi u začaranom krugu. Gledamo dijete kako raste i kao da se bojimo

da neće postići ništa drugo nego trajno zaspati. Nas nekoliko svakodnevno

odlazimo u dječju sobu da se uvjerimo kako se princ ujutro ipak probudio. Osim

toga, sve drugo rutinski su dvorski obrasci i posjeti kralju. Ali možemo samo

sjediti uz njega dok spava. Sjedimo tako svako poslijepodne i promatramo kako

mu se prsni koš polako diže i spušta.

Richard mi je poslao pismo čim je mogao poslati i ostala izvješća po kapetanu

jednog broda. Piše kraljevskom vijeću — uočljivo je da se nije obratio lordu

zaštitniku — kako bi izvijestio da se vojnicima ne može zapovijedati ako ih se

redovito ne plaća. Bez novca iz kraljevske riznice trgovci Calaisa prisiljeni su

plaćati vlastitu zaštitu; tamošnji garnizon smatra se gotovo neovisnim od

Pompea

-296-

Engleske. Richard traži od vijeća da mu pošalje zapovijedi, iako ističe da samo on

i lord Welles očekuju te zapovijedi. Svi ostali, cijeli garnizon, vojnici, mornari u

luci, trgovci i građani, uzeli su zakon u svoje ruke. Meni piše da nitko u gradu ne

prihvaća zapovjedništvo vojvode od Yorka, jer nitko ne zna kojim bi vijestima o

kralju vjerovao. Također me pita smatram li da će Edmund Beaufort izaći iz

Towera i ponovno se vratiti na vlast. Na kraju pisma kaže mi da me voli i da mu

nedostajem. "Brojim dane", piše on.

Bez tebe, moja voljena, srce mi je tužno. Čim uspijem predati garnizon novom

zapovjedniku, doći ću ti, ali vjerujem da bi grad, da kojim slučajem nisam sada ovdje,

pao u ruke Francuza, koji i te kako dobro znaju u kakvoj smo nevolji. Izvršavam svoju

dužnost prema kralju i našoj jadnoj zemlji najbolje što mogu, a znam da i ti tako činiš

Ali kad se ovaj put vratim kući, kunem ti se da se više nikad neću razdvajati od tebe.

Pompea

-297-

DVORAC WINDSOR,

ZIMA 1454.

Odlučan u namjeri da pokaže svoju vlast nad Calaisom i da spriječi

napadFrancuza, vojvoda od Yorka okupio je manju flotu i otplovio do garnizona s

riječima da će ući unutra, isplatiti vojnike i pomiriti se s trgovcima u Calaisu, a

onda objesiti izdajice i biti priznat kao glavni zapovjednik Calaisa.

Calais je snažno utvrđen. Grad je već generacijama engleska predstraža u

Normandiji, a sada su vojnici preuzeli vlast u tvrđavi i kad su ugledali jedra

Yorkove flote, razvukli su lanac preko ulaza u luku, okrenuli topove na tvrđavi

prema moru pa se York našao iza vlastitih topova, gledajući prema gradu u koji

mu je zabranjen pristup.

Te nam vijesti donose dok sjedim uz kralja, jednog hladnog poslijepodneva u

studenom. Margareta je izvan sebe od oduševljenja. "Pobrinut ću se da vašega

muža nagradim za to!" uskliknula je. "Kako li je York samo ponižen! Kako je

posramljen! Ondje na moru, s velikom flotom, a grad Calais ne dopušta mu

ulazak! Sada će ga lordovi sigurno maknuti s položaja na koji je postavljen. Sad će

sigurno dovesti Edmunda iz Towera."

Ništa ne kažem na to. Naravno, jedino što se pitam jest hoće li Richard samo

stajati i gledati dok njegovi ljudi ustaju na pobunu i ne izvršavaju njegove

zapovijedi da u grad puste novog zapovjednika. Ili će — što je mnogo gore,

mnogo opasnije za nas — i sam stati na čelo pobunjenika i suprotstaviti se

vojvodi od Yorka. Hoće li im izdavati zapovijedi s visokog tornja, usmjeravajući

ih da okrenu topove na lorda regenta, legalno imenovanog zaštitnika Engleske.

Bez obzira na to što učini, naći će se u opasnosti. Kako god bilo, vojvoda mu je od

ovoga trenutka neprijatelj.

Zavezan na svojoj stolici, kralj je u snu malo zaječao; kraljica ga nije čak ni

pogledala.

"Zamislite Yorka kako se ljulja na svojem brodu, a topovi su upereni u njega",

pakosno likuje ona. "O, Bože, kako samo želim da pucaju na njega. Pomislite

samo što bi nam značilo kad bi potopili njegov brod i kad bi se on utopio.

Zamislite da ga potopi vaš Richard!"

Pompea

-298-

Ne mogu spriječiti drhtanje. Richard sigurno nikad ne bi dopustio svojem

garnizonu da otvori vatru na kraljevskog vojvodu, kojega je imenovalo kraljevo

vijeće. U to sam sigurna, moram biti sigurna u to.

"To je veleizdaja", kažem kratko. "Bez obzira na to sviđao nam se York ili ne,

imenovali su ga Krunsko vijeće i parlament kako bi vladao umjesto kralja.

Napasti ga značilo bi veleizdaju. A strašno bi bilo pokazati Francuzima da Calais

može otvoriti vatru na engleske brodove."

Slegnula je ramenima. "Ah! Koga briga? Biti imenovan od svojih istomišljenika

nije pravo imenovanje", reče ona. "Ja ga nisam imenovala, a nije ni kralj. Što se

mene tiče, isto je kao da je silom uzeo vlast u svoje ruke. On je uzurpator i vaš bi

suprug trebao dopustiti da se na njega puca čim se nađe na puškometu. Vaš

suprug to nije učinio. Trebao ga je dati ubiti dok je još mogao."

Kralj je opet proizveo neki zvuk. Prilazim mu. "Jeste li nešto rekli. Vaša Milosti?"

upitam ga. "Čujete li nas dok razgovaramo? Možete li me čuti?"

Kraljica se odmah našla uz njega i dotaknula mu ruku. "Probudite se", reče ona.

To mu stalno govori. "Probudite se."

Začudo, on se na trenutak pomaknuo. Doista je to učinio. Prvi put u godinu dana

okrenuo je glavu, otvorio oči, vidio nas, znam da nas je vidio, naša apsolutno

zaprepaštena lica, a onda je malo uzdahnuo, zatvorio oči i opet zaspao.

"Liječnike!" viknula je kraljica i potrčala prema vratima. Naglo ih je otvorila i

pozvala liječnike koji jedu, piju i odmaraju se u prednjoj sobi za audijenciju.

"Kralj se probudio! Kralj je budan!"

Svi su pojurili u kraljevu sobu, brišući rukavima usta, spuštajući čaše s vinom,

ostavljajući nedovršenu partiju šaha, i okupljaju se oko njega, osluškuju mu

disanje na prsnom košu, podižu kapke i gledaju mu oči, tapkaju sljepoočnice i

bodu mu ruke iglama. Ali on je ponovno utonuo u san.

Jedan od njih okrene se meni. "Je li progovorio?"

"Ne, samo je otvorio oči, kratko uzdahnuo i opet zaspao."

Na čas je pogledao kraljicu i spustio glas do šapata. "A njegovo lice? Je li izgledao

kao luđak kad se probudio? Jeste li mu vidjeli shvaćanje u očima ili mu je pogled

bio prazan kao u idiota?"

Pompea

-299-

Razmišljam na tren. "Ne. Izgledao je kao i uvijek, no ovaj put kao da se budi iz

dubokog sna. Mislite li da će se sad probuditi?"

Uzbuđenje u prostoriji splasnulo je vrlo brzo jer svi shvaćaju da je kralj

nepomičan iako ga i dalje štipaju, tapkaju i glasno mu govore u uši.

"Ne", reče on. "Opet je otišao."

Kraljica se okrenula, a lice joj je potamnjelo od bijesa. "Zar ga ne možete

probuditi? Pljuskajte ga!"

"Ne."

Malobrojni dvor u Windsoru već dugo živi u rutini koja se svodila na kraljicu i

njezina sinčića. Dijete upravo uči govoriti i teturavim korakom može doći od

jedne osobe do druge ako ga dočekuje raskriljenih ruku. Ali stvari se mijenjaju.

Mislim da se kralj počeo micati u svojoj sobi. Svi ga pomno promatraju, hrane i

peru, ali odustali su od pokušaja da ga izliječe, jer ništa što poduzimaju ne daje

nikakvih rezultata. Sad se opet počinjemo nadati da će se probuditi sam od sebe i

bez pomoći liječnika. Počela sam jutra provoditi sjedeći uz njega, dok druga

dvorska dama sjedi do večeri. Kraljica ga nakratko posjeti svakog poslijepodneva.

Promatram ga i mislim da mu je san sve plići, mislim da se pomalo budi i katkad

sam gotovo sigurna da čuje što govorimo.

Naravno, počinjem se pitati što će i koliko znati kad se probudi iz sna. Prije više

od godinu dana ugledao je šokantan prizor koji mu je zaklopio oči, a onda je

zaspao tako da to više ne mora gledati. Posljednje riječi koje je čuo bile su moje.

Rekla sam: "Ne gledajte. Ništa ne vidite." Ako sad opet otvori oči, spreman da

progleda, spreman da vidi, ne mogu a da se ne pitam čega će se sjećati, što će

misliti o meni i hoće li smatrati da sam ja kriva za njegov dugački san, za njegovo

bdijenje u mraku i tišini.

Toliko me zaokupljaju te brige da sam se usudila pitati kraljicu misli li da će nas

kralj okriviti za šok koji je rezultirao njegovom bolešću.

Ona me gleda jasnim pogledom. "Mislite li na strašne vijesti iz Francuske?" upita.

"Na način na koji je to saznao", odgovaram. "Vi ste bili jako pogođeni, a i vojvoda

je bio prisutan. I ja, također. Mislite li da bi kralj mogao smatrati da smo mu

trebali priopćiti loše vijesti s više obzira?"

Pompea

-300-

"Da", reče ona. "Ako ikada dovoljno ozdravi da nas može čuti, reći ćemo mu da

nam je žao što ga nismo pripremili za šok. To je bilo strašno za sve nas. Ja se

gotovo ne sjećam ničega što se dogodilo te večeri. Mislim da sam se onesvijestila,

a vojvoda me pokušao privesti svijesti. Ali ne sjećam se."

"Da", slažem se s njom, shvaćajući da je to najsigurnije objašnjenje za sve nas. "Ni

ja se ne sjećam."

*

Božić slavimo u velikoj dvorani dvorca Windsor. Proslava je skromna s tužno

malobrojnim kućanstvom, ali imamo darove jedni za druge i male igračke za

princa. A onda, nekoliko dana poslije, kralj se probudio, ali ovaj je put i ostao

budan.

To je čudo. Jednostavno je otvorio oči, zijevnuo, pogledao oko sebe i iznenadio se

što sjedi na stolici u svojoj dnevnoj sobi u Windsoru okružen nepoznatim

ljudima. Liječnici su brzo došli po nas, a kraljica i ja ulazimo same k njemu.

"Bolje je da ga ne preplaši velika skupina ljudi", reče ona.

Ulazimo tiho, gotovo kao da se približavamo nekoj ranjenoj životinji, koja bi u

strahu mogla pobjeći. Kralj ustaje i pokušava stati na noge, a sa svake ga strane

pridržava jedan liječnik. Nesiguran je na nogama, ali podignuo je glavu, a kad je

vidio kraljicu, rekao je samo nesigurno: "Ah." Vidim da prebire misli i pokušava

se dosjetiti njezina imena. "Margareto", reče napokon. "Margareta Anžuvinska."

Osjećam suze u očima i potiskujem jecaje zbog ovog slomljenog čovjeka koji je

rođen da bude kralj Engleske i kojega sam prvi put upoznala još dok je bio

dječak, lijep kao što je i mali Edward March, Yorkov sin. Sada taj iscrpljeni

muškarac pravi nesiguran korak, a kraljica mu se duboko klanja. Ne pruža ruke

prema njemu, ne prilazi mu da ga zagrli. Izgledaju kao mlada djevojka i Kralj

ribara iz legende: ona živi s njim, ali nikad se ne dotaknu. "Vaša Milosti, drago mi

je što vidim da ste opet zdravi", reče ona tiho.

"Zar sam bio bolestan?"

Ona i ja izmijenimo jedan ozbiljan i tajnovit pogled.

"Zaspali ste, pali ste u dubok san i nitko vas nije mogao probuditi."

Pompea

-301-

"Stvarno?" Prošao je rukom preko glave i pritom ugledao ožiljak koji je dobio kad

su mu na ruku stavljali užarene masti. "Ah! Zar sam se ozlijedio? Koliko sam

dugo spavao?"

Ona oklijeva.

"Vrlo dugo", kažem. "Ali iako ste doista dugo spavali, zemlja je sigurna."

"To je dobro", reče on. "Hajde." Kimnuo je dvojici koja su ga pridržavali.

"Pomozite mi da dođem do prozora."

Vuče noge kao starac, prilazi prozoru i gleda livade i rijeku koja mirno teče uz

svoje mrazom okovane obale, baš kao i uvijek. Napola je zatvorio oči zbog jarkog

svjetla. "Svjetlo je jako", požali se on. Okrenuo se i vratio do stolice. "Vrlo sam

umoran."

"Nemojte!" uskliknula je kraljica protiv svoje volje.

Polako ga spuštaju na stolicu, a ja vidim kako on gleda remenje na rukohvatu i

naslonu. Vidim kako razmišlja o tome, kako trepće poput sove, zatim se osvrne

po oskudno namještenoj sobi. Pogledao je stol liječnika. Pogledao je mene.

"Koliko je to trajalo, Jacquetta?"

Stisnula sam usne da zaustavim bujicu riječi. "Vrlo dugo. Ali izuzetno nam je

drago što vam je sad bolje. Ako sad zaspite, probudit ćete se, zar ne. Vaša

Milosti? Pokušat ćete se probuditi?"

Zaista se bojim da će opet utonuti u san. Glava mu se klima, a oči sklapaju.

"Tako sam umoran", reče on poput djeteta i u sljedećem trenutku opet je zaspao.

Sjedimo i bdijemo uz njega cijelu noć u slučaju da se opet probudi; ali to se nije

dogodilo. Ujutro je kraljica blijeda i napeta od brige. Liječnici ulaze k njemu u

sedam sati ujutro, nježno ga dotaknu po ramenu, šapnu mu u uho da je svanulo i

na njihovo veliko čuđenje, kralj otvara oči, sjeda u krevetu i zapovijeda da se

otvore kapci na prozorima.

Izdržao je do ručka, odmah poslije podneva, a onda je opet zaspao no probudio

se za večeru i pitao za kraljicu. Kad je ušla u njegovu sobu, zatražio je da joj

donesu stolicu i upitao je kako je.

Stojim iza njezine stolice dok mu ona odgovara da je dobro, a onda ga nježno

pita sjeća li se da je bila trudna prije nego što je zaspao.

Pompea

-302-

Njegovo je iznenađenje iskreno. "Ne!" usklikne on. "Ničega se ne sjećam. Dijete,

kažete? Blagi Bože, ne sjećam se."

Ona kima glavom. "Doista, tako je. Bili smo vrlo sretni zbog toga." Pokazuje mu

dragulj koji joj je dao izraditi, nosi ga u pripadajućoj kutijici, spremna da mu ga

pokaže. "Dali ste mi ovo da proslavimo sretnu vijest."

"Jesam li?" On je oduševljen. Uzima kutijicu i gleda dragulj. "Vrlo dobra izrada.

Sigurno sam bio vrlo zadovoljan."

Ona s mukom proguta. "Bili ste. Doista. Cijela je zemlja bila vrlo sretna."

Čekamo da postavi pitanje o djetetu; ali očito je da on ne namjerava to pitati.

Glava mu se klima kao da je pospan. Čak je malo zahrkao. Margareta me brzo

pogleda.

"Zar ne želite čuti o djetetu?" upitam ga. "Gledate dragulj koji ste darovali kraljici

kad vam je javila da je trudna. To je bilo prije gotovo dvije godine. Dijete je

rođeno."

On žmirka i okreće se prema meni. U pogledu mu vidim da ništa ne razumije.

"Kakvo dijete?"

Prilazim vratima i uzimam Edwarda od dadilje. Srećom, spava i tih je. Ne bih se

usudila dovesti pred kralja, u njegove tihe odaje, rasplakano dijete. "Ovo je

kraljičino dijete", kažem. "Vaše dijete. Princ od Walesa, blagoslovljen bio."

Edward se promeškolji u snu i ispruži jednu čvrstu nožicu. Tek je prohodao, lijep

je i snažan, tako različit od onog novorođenčeta da se pomalo počinjem kolebati

dok ga prinosim kralju. Težak mi je na rukama, jer to je sada zdrav dječačić od

petnaest mjeseci. Čini mi se besmisleno predstavljati ga ocu kao da je tek rođen.

Kralj ga pogleda s podjednako zanimanja koje bi poklonio i kakvom ugojenom

janjetu ako bih ga donijela u njegove sobe.

"Nisam imao pojma o tome!" reče on. "Je li dječak ili djevojčica?"

Kraljica ustane, uzme Edwarda iz mojih ruku te prinese usnulo dijete kralju.

Trznuo se i odmaknuo. "Ne, ne. Ne želim ga držati. Samo mi recite. Je li dječak ili

djevojčica?"

"Dječak", reče kraljica, a glas joj podrhtava od razočaranja zbog njegova

ponašanja. "Dječak, hvala Bogu. Nasljednik vašega prijestolja, sin za kojega smo

Pompea

-303-

se molili."

On pomno gleda ružičasto lišće. "Dijete Duha Svetoga", reče on čudeći se.

"Ne, vaš pravi i rođeni sin", ispravi ga kraljica oštro. Osvrćem se i vidim da su

liječnici, njihovi sluge i dvije ili tri dvorske dame čuli ovu nesretnu kraljevu

izjavu. "On je princ, Vaša Milosti. Sin i vaš nasljednik, princ Engleske. Princ od

Walesa; krstili smo ga imenom Edmund."

"Edward", brzo je ispravim. "Edward."

Ona se brzo pribere. "Edward. To je princ Edward od Lancastera."

Kraljevim licem razlije se osmijeh. "O, sin! To je prava sreća."

"Imate sina", kažem. "Sina i nasljednika. To je vaš sin i nasljednik, blagoslovio ga

Bog."

"Amen", reče on. Uzimam dječaka od kraljice, a ona kao da je klonula na svojoj

stolici. Dječak se pomakne, a ja ga čvrsto privinem uz rame i nježno njišem.

Topla mu koža miriše na sapun.

"Je li kršten?" upita kralj kao da nastavlja ugodan razgovor.

Vidim da Margareta stišće zube jer je razdražuje to sporo ispitivanje o onim

strašnim danima. "Jest", reče ona ljubazno. "Da, kršten je, naravno."

"A tko su mu kumovi? Jesam li ih ja izabrao?"

"Ne, spavali ste. Mi smo — ja sam — izabrala nadbiskupa Kempa, Edmunda

Beauforta, vojvodu od Somerseta i Anne, vojvotkinju od Buckinghama."

"Upravo one koje bih i ja izabrao", izjavi kralj smiješeći se. "Moje drage prijatelje.

Koju Anne?"

"Buckingham", ponovi kraljica razgovjetnije. "Vojvotkinju od Buckinghama. Ali

žao mi je što vam moram reći da je nadbiskup preminuo."

Kralj od čuđenja podigne ruke u zrak. "Ne! Koliko sam dugo zapravo spavao?"

"Osamnaest mjeseci, Vaša Milosti", kažem tiho. "Godinu i pol. To je bilo vrlo

dugo vrijeme, svi smo se bojali za vaše zdravlje. Vrlo je lijepo vidjeti da ste opet

dobro."

On me gleda djetinjim pogledom punim povjerenja. "To je vrlo dugo, ali ne

Pompea

-304-

sjećam se ničega dok sam spavao. Čak ni snova."

"Sjećate li se kako ste zaspali?" upitam ga tiho, mrzeći pritom samu sebe.

"Uopće ne!" nasmije se on slatko. "Samo sinoć. Sjećam se da sam sinoć zaspao.

Nadam se da ću se, kad večeras zaspim, ujutro probuditi."

"Amen", rekoh. Kraljica je lice zagnjurila u ruke.

"Ne želim spavati još godinu dana!" našali se on.

Margareta zadrhti, a onda se uspravi i sklopi ruke na krilu. Lice joj je kameno.

"To je sigurno bilo vrlo nezgodno za sve vas", reče on dobrohotno, ogledavajući

se po svojoj dnevnoj sobi. Čini se da ne shvaća da ga je napustio njegov dvor, da

su jedini ljudi ovdje njegovi liječnici, njegovateljice i mi, supatnici u njegovu

sužanjstvu. "Nastojat ću da se to više ne dogodi."

"Sad ćemo vas ostaviti", rekoh tiho. "Ovo je veliki dan za sve nas."

"Vrlo sam umoran", reče on povjerljivo. "Ali zaista se nadam da ću se sutra

probuditi."

"Amen", ponovih.

On poput djeteta blista od zadovoljstva. "Bit će onako kako bude volja Božja. Svi

smo u Njegovim rukama."

Pompea

-305-

PALAČA PLACENTIA, GREENWICH,

LONDON,

PROLJEĆE 1455.

Sad kad je kralj budan, neće biti prema Božjoj volji, nego onako kako bude htjela

kraljica. Ona odmah šalje poruku vijeću lordova, pisanu eksplozivnim tonom i u

prijetećem raspoloženju te zahtijeva da se vojvoda od Somerseta smjesta pusti iz

Towera, i pritom traži da se ukine odredba prema kojoj uvijek mora biti najmanje

dvadeset kilometara udaljen od kralja i ne smije se baviti politikom. Vojvoda

sređuje kuću u Londonu i užurbano naoružava svoju pratnju, hitno zove svoje

prijatelje i saveznike i kaže im da ga nitko neće zadržati podalje od kralja te da će

vojvoda od Yorka biti prvi koji će shvatiti da je on preuzeo vlast.

Kao da žele proslaviti povratak u središte Engleske, kraljica i kralj otvaraju palaču

u Greenwichu i pozivaju lordove na odgovornost. Vojvoda od Yorka priznaje

kraljev opoziv i odriče se svojeg položaja zaštitnika kraljevstva, a saznaje da je

izgubio i onu drugu titulu, vrhovnog zapovjednika Calaisa. Vraćena je Edmundu

Beaufortu, vojvodi od Somerseta, koji je izašao iz zatvora i slavodobitno se vratio

u punom sjaju.

On dolazi u kraljičine odaje u palači zgodan i raskošno odjeven kao da je bio na

burgundskom dvoru da nabavi novu odjeću, a ne u Toweru čekajući presudu za

veleizdaju. Kolo sreće ponovno ga je iznijelo na vrh i na dvoru nema moćnijeg

čovjeka od njega. Sve su se dame uskomešale kad je ušao u prostoriju, nitko s

njega ne može skinuti pogled. On klekne u sredini sobe okrenut Margareti, koja

je poletjela preko prostorije, raširenih ruku, onog trenutka kad ga je ugledala. On

sagiba svoju tamnokosu glavu i obje njezine ruke prinosi usnama, udišući parfem

s njezinih prstiju. Dvorska dama pokraj mene uzdahne kratko i sa zavišću.

Margareta stoji potpuno nepomična, drhteći pod njegovim dodirom, a onda reče

vrlo tiho: "Molim vas, ustanite, moj lorde, svima nam je drago što ste opet

slobodni."

On ustane jednim gracioznim pokretom i ponudi joj ruku da je povede. "Hoćemo

li krenuti?" reče on i njih dvoje povedu ostale u veliku galeriju. Slijedim ih s

jednom dvorskom damom, a ostalima kimnem da ostanu gdje jesu. Idem za

Pompea

-306-

njima, ali pazim da sam na sigurnoj udaljenosti tako da moja družica ne čuje

njihov šapat.

On joj se klanja i ostavlja je na kraju galerije, a Margareta se okreće prema meni

ozarena lica. "Savjetovat će kralju da vojvodu od Yorka ne primi u vijeće", reče

ona uzbuđeno. "Imat ćemo oko sebe samo ljude iz kuće Lancaster. Sve što je York

stekao kao lord zaštitnik bit će mu oduzeto, a nećemo pozvati ni njegova svaka,

grofa od Salisburyja, baš kao ni ono veliko štene, Richarda Nevillea, grofa od

Warwicka. Edmund kaže da će kralja okrenuti protiv naših neprijatelja, koji će

ostati bez položaja i moći." Nasmijala se. "Edmund kaže da će svi požaliti dan kad

su ga odveli u Tower, a mene prognali u Windsor. Kaže da će svi na koljenima

puzati preda mnom. Kaže kako kralj jedva da zna gdje se nalazi ili što radi i da

ćemo nas dvoje upravljati njime. Pokorit ćemo svoje neprijatelje, možda ćemo ih

utamničiti, a možda poslati na vješala."

Ispružila sam ruku prema njoj. "Vaša Milosti..." Ali ona je previše ushićena

pomišlju na osvetu da bi čula ijednu riječ razuma.

"Edmund kaže da sad imamo sve karte u rukama. Kralj se oporavio i voljan je

učiniti sve što mu kažemo, imamo sina i nasljednika, što nitko ne može

zanijekati, i možemo Yorku dati lekciju koju nikada neće zaboraviti. Edmund

kaže da je York već mrtav, samo ako uspijemo dokazati da je planirao preoteti

prijestolje."

Sada je prekidam. "Vaša Milosti, to će sigurno natjerati vojvodu od Yorka da

digne ustanak. Morat će se braniti protiv takvih optužbi. Zahtijevat će da vijeće

obnovi optužbe protiv vojvode od Somerseta, a onda ćete se vas dvoje sa svojim

pristalicama naći protiv njega i njegovih."

"Ne!" odgovori ona. "Jer sam je kralj pred lordovima izjavio da mu je Somerset

pravi prijatelj i odani rođak pa se nitko neće usuditi reći ništa protiv njega.

Održat ćemo sastanak vijeća u Westminsteru, a York neće biti pozvan. Onda

ćemo u Leicesteru organizirati saslušanje protiv njega, gdje će biti optužen u

odsutnosti. A srednja Engleska nam je odana, dok to nije uvijek tako kad je riječ

o Londonu. Ovo je kraj vojvode i njegova ponosa; i početak moje osvete njemu."

Odmahujem glavom. Ne mogu reći ništa kako bih je uvjerila da je vojvoda od

Yorka previše moćan i da ga ne treba pretvoriti u neprijatelja.

Pompea

-307-

"Vama bi, od svih ljudi, trebalo biti najviše drago!" usklikne ona. "Edmund mi

obećava da će vašega muža Richarda dovesti kući."

Svatko ima svoju cijenu. Moja je Richard. Odmah zaboravljam sve riječi koje

potiču na oprez. Uhvatila sam je za ruke. "Hoće li doista?"

"Obećao mi je. Kralj će Edmundu dati ključeve Calaisa i to pred svima. Richard će

biti pohvaljen kao odan zapovjednik i vratit će se kući, vama, a York će biti

uhićen. Kraljevstvom ćemo upravljati Edmund Beaufort i ja, i opet ćemo svi biti

sretni."

*

Sretna sam, u njegovu sam naručju, lice sam zagnjurila u njegov debeo

podstavljen kaput, njegove su ruke oko mene i čvrsto me stišće u zagrljaju tako

da jedva dišem. Kad dižem pogled prema njegovu voljenom i umornom licu, on

me ljubi tako snažno da sklapam oči i opet se osjećam kao zaljubljena djevojka.

Hvatam dah, a on me ponovno ljubi. Radnici na dokovima i mornari dovikuju

nam riječi ohrabrenja i lascivne primjedbe, ali Richard ih ne čuje. Ruke mu ispod

mojega plašta bježe prema mojem struku i čvrsto me hvataju za kukove.

"Zaustavi se tu", šapćem.

"Kamo možemo otići", upita on kao da smo opet mladi.

Čovjek bi pomislio da smo ponovno mladić i djevojka.

"Dođi u palaču", kažem. "Dođi. Jesu li ti stvari spakirane?"

"Kvragu i moje stvari", reče on veselo.

Držeći se za ruke odlazimo s mola u Greenwichu i idemo prema palači, šuljamo

se stražnjim stubištem poput sluge i njegove djevojčure, stavljamo rezu na

vratima u mojoj sobi i ostajemo unutra cijeli dan i noć.

u ponoć sam poslala sluškinju po nešto hrane, koju jedemo zamotani u plahte

sjedeći pokraj tople vatre.

"Kad idemo u Grafton?"

"Sutra", kaže on. "Želim vidjeti djecu i svoju najmlađu kćer. Onda se odmah

vraćam i morat ću krenuti prvim brodom, Jacquetta."

Pompea

-308-

"Brodom?" upitam.

Napravio je grimasu. "Moram osobno primiti Beaufortove zapovijedi", reče on.

"Tvrđava je razorena, kako iznutra tako i izvana. Ne mogu ostaviti tamošnje ljude

bez kapetana. Ostat ću ondje sve dok vojvoda ne pošalje nekoga da me zamijeni,

a onda se vraćam ravno kući i tebi."

"Mislila sam da si se sad vratio kući!" povičem.

"Oprosti mi", reče on. "Bojao bih se za sudbinu garnizona kad se ne bih vratio.

Zaista, ljubavi, ovo su strašni dani."

"A onda ćeš se vratiti kući?"

"Kraljica je obećala, vojvoda je obećao, a i ja obećavam", reče on. Nagnuo se

prema meni i povukao me za uvojak kose. "Teško je služiti zemlji kao što je naša,

Jacquetta. Ali kralj je sada dobro i opet je preuzeo vlast, a naša je loza ponovno u

usponu."

Stavljam ruku na njegovu. "Ljubavi, voljela bih da je tako, ali nije baš sve

jednostavno. Uvjerit ćeš se sutra kad vidiš dvor."

"Sutra", reče on, odloži vrč piva na stranu i opet me povede u postelju.

*

Uspijevamo ukrasti nekoliko dana koje provodimo zajedno, dovoljno dugo da

Richard shvati kako kraljica i vojvoda planiraju iznenađenje. Optužit će Richarda

od Yorka za veleizdaju, i uništiti njega i njegove saveznike. Jašemo u Grafton

zamišljeni i šutke, Richard pozdravlja svu djecu, divi se novoj bebi i kaže im da se

mora vratiti u Calais kako bi održao red u garnizonu, ali da će uskoro opet doći

kući.

"Misliš li da će nagovoriti vojvodu od Yorka da moli za oprost?" upitam ga dok

sedla konja u dvorištu pred stajom. "Ako on sve prizna i obeća poslušnost kralju,

hoćeš li se ti tada moći odmah vratiti kući?"

"Već je prije tako učinio", reče moj suprug odlučno. "A kralj

— bolestan ili zdrav — još uvijek je kralj. Kraljica i vojvoda vjeruju da moraju

napasti Richarda Yorka kako bi obranili sebe, a ako ga poraze, dokazat će da su

Pompea

-309-

bili u pravu. Moram obraniti i spasiti Calais zbog Engleske, a i zbog svoje časti, a

onda se vraćam kući. Volim te, ženo moja. Uskoro sam kod kuće."

Isprva plan ide savršeno. Richard se vratio u Calais, platio je vojnike i rekao

garnizonu da je kralj opet na vlasti, da mu je vojvoda od Somerseta savjetnik, a

kuća Lancaster u usponu. Krunsko vijeće okrenulo se protiv čovjeka kojemu se

prije bilo obratilo kao spasitelju i pristalo se sada sastati bez vojvode od Yorka. Za

taj su sastanak odabrali siguran grad Leicester, u samom središtu pokrajina gdje

je kraljičin utjecaj jak, u njezinoj najdražoj grofoviji i tradicionalnoj bazi kuće

Lancaster. Izabravši Leicester osjećaju se sigurni; ali meni to govori, a i svima koji

to žele vidjeti, da se boje što će misliti građani Londona, boje se što će se govoriti

u selima Sussexa, što će učiniti ljudi u Kentu, pokrajini iz koje je potekao Jack

Cade.

Teško je navesti sve sudionike da djeluju kako se očekuje: potrebno je pozvati

lordove i niže plemstvo, mora im se objasniti plan tako da svi shvate da je

vojvoda od Yorka loše obavljao svoju dužnost prema zemlji, njegove uspjehe

treba oklevetan, a njega i saveznike izbaciti mu iz vijeća te cijelu zemlju okrenuti

protiv njih.

Kralj odugovlači s odlaskom u Leicester. Došao se oprostiti s kraljicom u pratnji

Edmunda Beauforta s desne strane, a Henryja Stafforda, vojvode od

Buckinghama, s lijeve, upravo onoga dana kad je obećao da će doći u Leicester.

Plemstvo iza njega spremno je i odjeveno za put. Neki nose lagane oklope, većina

ih je ipak odjevena kao da odlaze na jahanje iz zadovoljstva. Gledam jedno

poznato lice za drugim. Tu nema nikoga tko nije u krvnom srodstvu s lozom

Lancastera ili koga ne plaća kuća Lancaster. Više ne postoji engleski dvor koji se

oslanja na potporu mnogih obitelji, mnogih loza, ovo je dvor obitelji Lancaster i

svatko tko im ne pripada otpadnik je. Svatko tko im ne pripada neprijatelj je.

Kralj se duboko klanja Margareti, a ona mu formalno zaželi sretan put i siguran

povratak.

"Siguran sam da će se sve lako obaviti i miroljubivo završiti", reče on neodređeno.

"Mojem rođaku, vojvodi od Yorka, ne može se dopustiti da se opire mojem

autoritetu, znate, mojem autoritetu.

Rekao sam lordovima koji podupiru Yorka da moraju raspustiti svoje vojske.

Svaki može zadržati samo dvjesto ljudi. Dvije stotine trebalo bi biti dovoljno, zar

Pompea

-310-

ne?" Pogledao je vojvodu od Somerseta. "Dvjesto je pravedno, zar ne?"

"I više nego dovoljno", odgovori Edmund, koji ima oko petsto ljudi u livreji i još

tisuću zakupaca koje može pozvati u svakom trenutku.

"Zato ću se sad oprostiti s vama i vidjeti vas opet u Windsoru, kad ovaj posao

bude završen", reče kralj. Nasmiješio se Beaufortu i vojvodi od Buckinghama.

"Moji dobri rođaci brinut će se za mene, znam. Možete biti sigurni da će biti uz

mene."

Silazimo do glavnih vrata da im mašemo dok jašu pokraj nas. Ne čelu je kraljev

stijeg, zatim kraljeva straža, a onda dolazi i sam kralj. Odjeven je u putnu odjeću,

blijed je i mršav u usporedbi s dvojicom najdražih vojvoda, koji ga prate sa svake

strane. Dok prolaze, vojvoda od Somerseta skida šešir na pozdrav Margareti i

prinese ga srcu. Skrivena iza vela, ona prinese prste svojim usnama. Zatim slijede

niži plemići, pa seoski vlastelini i onda naoružani vojnici. Zacijelo ima oko dvije

tisuće ljudi koji jašu s kraljem i svi oni prolaze pokraj nas, neki na velikim ratnim

konjima s golemim kopitima, iza njih manji konji natovareni opremom i hranom,

i na kraju se čuje topot čizama običnih vojnika koji marširaju disciplinirano u

stroju, a za njima slijede lutalice.

*

Kraljica je nemirna u palači Placentia, iako su svi članovi kućanstva spokojni i

zaokupljeni svojim poslom i čekaju vijesti o kraljevu uspjehu s njegovim pomno

izabranim vijećem. Vrtovi što se protežu sve do rijeke prekrasni su s bijelim i

blijedoružičastim zanjihanim cvatovima trešanja, a dok hodamo prema rijeci,

latice nošene povjetarcem lete oko nas poput snijega i tjeraju malog princa u

smijeh. Pokušava trčati za njima, a dadilja je sagnuta nad njega dok on nesigurno

tetura na debelim nožicama. Na poljima uz rijeku kasne narcise njišu svojim

poput maslaca žutim glavicama, živice su protkane bijelim cvjetovima, crni glog

bogato cvate između svojih trnova, a bijeli glog tek je propupao zelenim

pupoljcima. Vrbe uz rijeku isprepliću grane i naginju se nad bistru vodu, zelenu

od lišća koje se odražava u njoj.

I dalje se svakodnevno u kapelici molimo za kraljevo zdravlje i zahvaljujemo na

njegovu oporavku. Ali kraljicu ništa ne može razvedriti. Ne može zaboraviti da su

Pompea

-311-

joj lordovi odredili pritvor u vlastitoj zemlji, prisilili je na to da njeguje uspavanog

muža, dok se sve vrijeme plašila kako više nikad neće biti slobodna. Ona ne može

to poniženje oprostiti Richardu, vojvodi od Yorka. Ne može biti sretna kad je

jedini muškarac, koji je bio uz nju svih tih teških mjeseci, i sam trpeći

zatočeništvo, opet daleko od nje i sad maršira ususret neprijatelju. Ona ne

sumnja da će on odnijeti pobjedu; ali ne može biti sretna bez njega.

Margareta drhti dok ulazi u svoje odaje, iako u kaminu gori velika vatra, na

zidovima su vedre tapiserije, a posljednje zrake sunca daju toplinu lijepim

sobama. "Voljela bih da nisu otišli", reče ona. "Voljela bih da su pozvali vojvodu

od Yorka u London da nam tu odgovora za svoje postupke."

Ne podsjećam je na to da je York omiljen u Londonu. Cehovi i trgovci imaju

povjerenja u njegov smiren zdrav razum, jer im je posao cvjetao kad je vojvoda

uspostavio mir i red u gradu i zemlji. Dok je vojvoda bio lord zaštitnik, trgovci su

mogli slati svoju robu sigurnim cestama, porezi su smanjeni jer je rastrošno

kraljevsko kućanstvo bilo pod njegovom kontrolom. "Uskoro će se vratiti",

kažem. "Možda će York zamoliti za oprost kao što je učinio već prije, a onda će se

svi brzo vratiti."

Njezina nelagoda pogađa sve nas. Večeramo u kraljičinim sobama, a ne u velikoj

dvorani, gdje naoružani vojnici i muškarci iz kućanstva gunđaju jer nema zabave,

iako se kralj oporavio. Govore da dvor nije onakav kakav bi trebao biti. Previše je

tih, kao da su u začaranom dvorcu na koji je bačena čarolija zbog koje je sve

utihnulo. Kraljica ignorira te prigovore. Poziva glazbenike da joj sviraju, samo

njoj u njezinim sobama, a mlađe dame plešu, no zapravo samo ponavljaju plesne

pokrete jer nema zgodnih mladića iz kraljeve pratnje koji bi ih gledali.

Naposljetku, kraljica zapovijedi jednoj dami da nam čita romantičnu pripovijest.

Sjedimo i slušamo priču o kraljici koja je usred zime čeznula za djetetom i zaista

rodila sina koja je bio sav od snijega. Kad je stasao u momka, njezin ga je suprug

odveo u križarski rat i on se, jadan dječak, rastopio na vrućem pijesku; poslije više

nisu imali nijednog sina, pa čak ni takvog napravljenog od leda.

Smiješno, ali ta tužna priča u meni budi sentimentalnost i čini mi se da bih mogla

sjediti, plakati i žalovati za svojim sinovima u

Graftonu, za Lewisom kojega više nikad neću vidjeti i za mojim najstarijim,

Anthonyjem, koji će ove godine napuniti trinaest i uskoro će i sam trebati oklop i

Pompea

-312-

poći služiti kao paž svojemu ocu ili nekom drugom plemiću. Izrastao je tako

brzo, a ja bih voljela da je još dijete i da ga mogu nositi na boku. Opet čeznem za

Richardovom blizinom, jer nikad prije nismo tako dugo bili razdvojeni. Kad kralj

porazi vojvodu od Yorka, Edmund Beaufort preuzet će zapovjedništvo nad

Calaisom i poslati Richarda kući, i naši će se životi opet vratiti u normalu.

Margareta me poziva u svoju spavaću sobu. Odlazim i sjedim s njom dok joj

skidaju čvrsti ures s glave koji joj pristaje poput kape i pada nisko preko ušiju.

Raspliću joj pletenice i četkaju kosu. "Što mislite kad će se vratiti kući?" upita me.

"Za tjedan dana?" nagađam. "Ako sve krene dobro."

"Zašto ne bi dobro krenulo?"

Odmahujem glavom. Ne znam zašto ona nije sretna i uzbuđena, onako kako je

bila kad joj je vojvoda od Somerseta prvi put objasnio taj plan. Ne znam zašto se

večeras palača, koja je uvijek lijep dom za cijeli dvor, sada čini tako hladnom i

usamljenom. Ne znam zašto je ona mlada dama izabrala baš tu priču o sinu i

nasljedniku koji se rastopi prije nego što stigne išta naslijediti.

"Ne znam", kažem. Zadrhtala sam. "Očekujem da će sve biti dobro."

"Idem u postelju", reče ona nervozno. "Ujutro možemo otići u lov i biti veseli.

Loša ste družbenica, Jacquetta. Idite i vi u postelju."

Ne odlazim u postelju kako mi je rekla, iako znam da sam loše društvo. Prilazim

svojem prozoru, otvaram drvene kapke i gledam dolje na livade obasjane

mjesečinom i dugački srebrni zavoj rijeke. Pitam se zašto se osjećam tako

potišteno ove tople svibanjske noći u Engleskoj, u najljepšem mjesecu u godini,

kad mi se muž treba vratiti kući nakon što je prošla velika opasnost, a engleski je

kralj izjahao u svoj svojoj moći ususret neprijatelju kojega treba poraziti.

*

A onda sutradan kasno poslijepodne do nas stiže vijest, strašna vijest,

nevjerojatna vijest. Ništa nam nije jasno dok zapovijedamo da glasnike

dovedu pred kraljicu, dok zahtijevamo da se ljudi koji su pobjegli od nekakve

bitke dočekaju i odvedu u kraljevske odaje da ispričaju što su vidjeli, dok šaljemo

naše ljude da što prije krenu cestom na sjever prema St. Albansu. Čini se da je

Pompea

-313-

vojvoda od Yorka, daleko od toga da miroljubivo prihvati svoju tešku kušnju i

strpljivo čeka da bude uhvaćen kao izdajica, okupio vojsku i došao kralju s

molbom da se kralj odrekne njegovih neprijatelja, i da kralj bude dobar gospodar

cijeloj Engleskoj, ne samo kući Lancaster.

Jedan nam muškarac kaže da je došlo do neke vrste pobune na uskim ulicama, ali

nije mogao vidjeti tko je imao prednost jer je bio ranjen i ostao je ležati ondje

gdje je pao. Nitko mu nije pomogao, a to je ono što najviše pridonosi

malodušnosti običnih vojnika, reče on gledajući kraljicu. "Tjera vas da se zapitate

mari li vaš gospodar uopće za vas", progunđa on. "Nije na čast nijednom plemiću

da ostavi ranjenog čovjeka."

Drugi muškarac, koji je došao do nas na konju, kaže da je riječ o ratu; kralj je

podignuo svoj stijeg, vojvoda od Yorka napao je i bio sasječen. Kraljica je ustala sa

svoje stolice, slušajući to izvješće položila je ruku na srce; ali kasnije te večeri

vraća se glasnik kojega smo poslali u London i kaže da se prema onome što je

saznao na ulicama najveća bitka vodila između vojvode od Somerseta i grofa

Warwicka. Warwickovi vojnici borili su se u vrtovima i skakali preko niskih

zidića, penjali su se preko kokošinjaca i gacali kroz svinjce kako bi došli u središte

grada izbjegavajući pritom barikade i na kraju se pojavili iz smjera odakle ih nitko

nije očekivao. Iznenadili su ljude vojvode od Somerseta i unijeli među njih

pomutnju.

Margareta korača sobom, bijesna je zbog čekanja, bijesna i nestrpljiva. Njezine su

se dame povukle uza zidove i ništa ne govore. Ja na vratima zaustavljam dadilju

koja dovodi malog princa. Ovog popodneva nitko se neće moći igrati s njim.

Moramo saznati što se događa; ali ne možemo dobiti sve informacije. Kraljica

šalje još više glasnika u London, a trojici zapovijeda da odjašu u St. Albans s

privatnom porukom za vojvodu od Somerseta. Nakon toga možemo samo čekati.

Čekati i moliti se za kralja.

Naposljetku, kad je već počeo padati mrak i sluge su se pojavili noseći svijeće, a ja

ih polako počela paliti uokrug po sobi, stražari su otvorili vrata i najavili: "Kraljev

glasnik."

Kraljica je ustala, a ja sam prišla i stala uz nju. Ona lagano drhti, ali svijetu

pokazuje lice koje je mirno i puno odlučnosti.

"Možete ući i predati mi svoju poruku", reče ona.

Pompea

-314-

On ulazi velikim koracima i spušta se na jedno koljeno držeći šešir u ruci. "Od

Njegove Milosti, kralja", reče on i pokaže prsten koji je stiskao u šaci. Margareta

mi kimne glavom i ja prilazim i uzimam ga.

"Kakva je poruka koju donosite?"

"Njegova Milost kralj šalje vam pozdrav, a princu svoj blagoslov."

Margareta kimne glavom.

"Kaže da je večeras u dobrom društvu svojeg dragog rođaka vojvode od Yorka i

da će sutra u njegovoj pratnji doći u London."

Margareta je dugo zadržavala dah i kad ga je sad ispustila zazvučalo je kao blago

siktanje.

"Kralj vas moli da budete veseli. Kaže da će Bog srediti sve stvari i sve će biti

dobro."

"A što je s bitkom?"

Glasnik je pogleda. "Nije poslao nikakvu poruku o bitki."

Ona zagrize donju usnicu. "Ima li još čega?"

"Traži od vas i od dvora da u molitvi još danas izrazite zahvalu što je uspio izbjeći

opasnost."

"Učinit ćemo kako želi", reče Margareta. Tako sam ponosna na njezinu

suzdržanost i dostojanstveno držanje da joj nježno stavljam dlan na leđa, kao da

je prikriveno milujem. Ona okrene glavu i prošapće: "Sustignite ga dok odlazi i

saznajte što se, za ime Božje, događa." Onda se okrenula svojim damama i rekla:

"Smjesta idem izraziti zahvalu za kraljevu sigurnost, a dvor će poći sa mnom."

Ona ih povede iz odaja u kapelicu, a dvor nema drugog izbora nego poći za njom.

Glasnik je pričekao da svi izađu jer je namjeravao izaći među posljednjima; ali

dotaknula sam mu rukav, uhvatila ga za ruku, povukla u jedan kut kao da je

nemirno ždrijebe i tako spriječila da mu itko drugi priđe.

"Što se dogodilo?" pitam oštro. "Kraljica želi znati."

"Prenio sam poruku kako mi je bilo rečeno", odgovori on.

"Ne pitam za poruku, budalo. Što se dogodilo tijekom dana? Što ste vidjeli?"

Pompea

-315-

On odmahuje glavom. "Vidio sam samo manji dio bitke, koja se vodila na

ulicama, dvorištima i u pivnicama. Više je sve bilo nalik na razuzdanu pijanu

gomilu koja se potukla nego na bitku."

"Jeste li vidjeli kralja?"

Osvrnuo se oko sebe kao da se boji da bi ga tko mogao čuti. "Jedna ga je strijela

pogodila u vrat", reče on.

Ostala sam bez daha.

Glasnik kimne, a oči su mu bile velike od šoka baš kao i moje. "Znam."

"Kako se uopće našao tako blizu bitke?" upitam bijesno.

"Zato što je grof Warwick doveo svoje strijelce ulicama, kroz vrtove i iz svih

pokrajnjih uličica. Nije došao glavnom ulicom kao što su svi očekivali. Nitko nije

bio spreman ni mislio da će on napredovati na taj način. Mislim da nitko još nije

tako poveo svoje ljude u napad."

Stavila sam ruku na srce, koje radosno kuca zato što je Richard stacioniran u

Calaisu, a ne u kraljevskoj straži i to u trenutku kad su se Warwickovi ljudi

pojavili poput razbojnika i ubojica iz gradskih uličica. "Gdje je bila kraljeva

straža?" upitam. "Zašto ga nisu štitili?"

"Sjekli su sve oko njega, ali većina ih je pobjegla", reče on sažeto. "Vidio sam kako

je bilo. Nakon što je vojvoda ubijen..."

"Vojvoda?"

"Sasječen je kad je izlazio iz krčme."

"Koji vojvoda?" inzistiram. Osjećam da mi koljena drhte. "Koji je vojvoda ubijen

izlazeći iz krčme?"

"Od Somerseta", reče on.

Stisnula sam zube i uspravila se boreći se protiv vala mučnine. "Vojvoda od

Somerseta je mrtav?"

"Da, a vojvoda od Buckinghama se predao."

Tresem glavom da razbistrim misli. "Vojvoda od Somerseta je mrtav? Jeste li

sigurni?"

Pompea

-316-

"Sam sam ga vidio kako pada, pred krčmom. Skrivao se unutra, nije se želio

predati. Probio se van sa svojim ljudima, mislio je da će si moći prokrčiti put, ali

ubili su ga na pragu."

"Tko? Tko ga je ubio?"

"Grof Warwick", reče on kratko.

Kimam glavom, svjesna da je riječ o osveti. "A gdje je kralj sada?"

"Drži ga vojvoda od Yorka. Noćas će se odmoriti i pokupiti ranjenike, a naravno,

pljačkaju i St. Albans. Grad samo što neće biti uništen do temelja. Sutra svi

dolaze u London."

"Je li kralj u dobrom stanju da može putovati? Tako se bojim za njega. To mu je

prva bitka, a zvuči kao da je došlo do masakra."

"On će putovati kao što mu dolikuje", reče glasnik bez imalo veselja. "Sa svojim

dobrim prijateljem vojvodom od Yorka s jedne strane, a s grofom Salisburyjem,

Richardom Nevilleom s druge. A grofov sin, mladi grof Warwick, junak bitke,

predvodit će put noseći kraljev mač."

"Bit će povorka?"

"Trijumfalna povorka, za neke od njih."

"Kuća York ima kralja, nose pred njim njegov mač i dolaze u London?"

"Namjera mu je da se pokaže s krunom tako da svi znaju da je dobro, a i da je

trenutačno pri svijesti. Bit će to u katedrali svetoga Pavla. A vojvoda od Yorka

stavit će mu krunu na glavu."

"S krunom na glavi?" Teško je ne zadrhtati na te riječi. Sveti su to trenuci svake

kraljevske vlasti kad se kralj ponovno pokazuje narodu s krunom na glavi. Cilj je

reći svijetu da im se kralj vratio, da opet ima moć i vlast. Ali ovo će biti drukčije.

Ovaj će put time pokazati narodu da je izgubio vlast. Pokazat će svijetu da

vojvoda od Yorka drži krunu, jedino dopušta da je kralj nosi. "Dopustit će vojvodi

da ga okruni?"

"A mi svi moramo vidjeti da su razriješili svoje razmirice."

Pogledavam prema vratima. Znam da me Margareta očekuje, a morat ću joj reći

da je vojvoda od Somerseta mrtav, a muž u rukama neprijatelja.

Pompea

-317-

"Nitko ne može misliti da će ovaj mir potrajati", kažem tiho. "Nitko ne može

pomisliti da su razmirice razriješene. Ovo je početak krvoprolića, a ne kraj."

"Bilo bi bolje da misle tako, jer će se čak i razgovor o bitki smatrati veleizdajom",

reče on smrknuto. "Kažu da moramo zaboraviti sve što je bilo. Kad sam odlazio,

donijeli su zakon po kojemu svi moramo šutjeti. Bit će kao da se bitka nikad nije

ni dogodila. Što pak mislite o tome? Donijeli su zakon koji kaže da moramo

šutjeti."

"Očekuju da će se ljudi ponašati kao da se ništa nije dogodilo!" uskliknula sam.

Mračno se osmjehnuo. "Zašto ne? Nije to bila velika bitka, moja gospo. Nije bila

osobito slavna. Najveći vojvoda skrivao se u krčmi i izašao kako bi poginuo. Sve je

bilo gotovo za pola sata, a kralj nijedanput nije izvukao mač. Našli su ga kako se

skriva u nekoj štavionici između raširenih životinjskih koža, a njegovu su vojsku

progonili kroz svinjce i vrtove. Nije to bitka koje će se itko od nas s ponosom

prisjećati. Za deset godina nitko o njoj neće govoriti sjedeći uz vatru. Nitko neće

unucima pripovijedati o njoj. Svi mi koji smo bili ondje rado ćemo je zaboraviti.

Nismo baš bili mala sretna vojska ni pobratimljeni drugovi."

Čekam u Margaretinim odajama dok se ona vraća na čelu dvora koji se molio za

kraljevu sigurnost. Ugledavši moje ozbiljno lice, izjavila je da je umorna i da će

sjediti samo u mojem društvu. Kad su se zatvorila vrata i za posljednjom

dvorskom damom, počela sam joj vaditi ukosnice iz kose.

Čvrsto me uhvatila za ruku. "Nemojte, Jacquetta. Ne mogu podnijeti ničiji dodir.

Samo mi recite. Loše je, zar ne?"

Znam da bih na njezinu mjestu voljela odmah čuti najgoru vijest. "Margareto, srce

mi puca što vam moram reći — Njegova Milost, vojvoda od Somerseta je mrtav."

Na trenutak me nije čula. "Njegova Milost?"

"Vojvoda od Somerseta."

"Rekli ste da je mrtav?"

"Da."

"Mislite na Edmunda?"

"Da, na Edmunda Beauforta."

Pompea

-318-

Sivo-plave oči polako joj se pune suzama, usne joj drhte, a ruke je podignula

prema sljepoočicama kao da joj u glavi bubnja bol. "Ne može biti."

"Tako je."

"Sigurni ste? Glasnik je bio siguran? Bitke mogu biti zbunjujuće. Možda je vijest

netočna?"

"Moglo bi biti, ali bio je potpuno siguran."

"Kako?"

Sliježem ramenima. Ne namjeravam joj sad pričati detalje. "Borba prsa u prsa, na

ulicama..."

"A kralj mi je poslao poruku u kojoj mi zapovijeda da odem u crkvu izraziti

zahvalnost? Zar je sad potpuno poludio? Želi misu zahvalnicu, a Edmund je

mrtav? Zar mu ni do čega nije stalo? Ni za što više ne mari?"

"Možda nije kralj poslao poruku za misu zahvalnicu", kažem. "Vjerojatno je tu

zapovijed dao vojvoda od Yorka."

"Zašto bi me bilo briga za to? Jacquetta — kako ću živjeti bez njega?"

Hvatam je za ruke kako bih je spriječila da si ne počne čupati kosu. "Margarete,

morat ćete izdržati. Morat ćete biti hrabri."

Odmahuje glavom, a iz grla joj se začuje tiho jecanje. "Jacquetta, kako ću bez

njega? Kako ću živjeti bez njega?"

Obavijam obje ruke oko nje i lagano je njišem, a tihi se bolni plač nastavlja.

"Kako ću živjeti bez njega? Kako ću preživjeti ovdje bez njega?"

Odvela sam je do velikog kreveta i lagano je polegnula. Kad joj se glava našla na

jastuku, s lica su joj se počele slijevati suze i vlažiti lijepu izvezenu tkaninu. Ne

vrišti, ne jeca, samo koji put zastenje kroz stisnute zube kao da pokušava

prigušiti zvuk, koji je nezaustavljiv poput tuge.

Držim je za ruku i šutke sjedim uz nju. "A moj sin", reče ona. "Dragi Bože, moj

sinčić. Tko će ga naučiti kakav muškarac mora biti? Tko će paziti na njega?"

"Ššš", kažem neutješno. "Ššš."

Zaklopila je oči, ali suze joj i dalje cure niz lice i još uvijek tiho stenje poput

životinje u smrtnoj muci.

Pompea

-319-

Otvara oči i sjeda u krevetu. "A kralj?" pita kao da joj je tek sad to palo na pamet.

"Pretpostavljam da je dobro kako je glasnik i rekao. Je li siguran? Pretpostavljam

da je prošao neozlijeđen? Kao što uvijek čini, Bogu hvala."

"Ima manju ranu", kažem. "Ali siguran je i na njega pazi vojvoda od Yorka.

Dovodi ga u London sa svim počastima."

"Kako ću bez Edmunda?" šapne ona. "Tko će me sad štititi? Tko će paziti na

mojega sina? Tko će se brinuti za kralja i što ako on ponovno zaspi?"

Odmahujem glavom. Nemam riječi kojima bih je utješila, morat će propatiti

svoju bol zbog njegova gubitka i probuditi se ujutro znajući da upravo ona mora

upravljati ovim kraljevstvom, da se mora suočiti s vojvodom od Yorka bez

potpore čovjeka kojega je voljela. Bit će sama. Svojemu će sinu morati biti i majka

i otac. A Engleskoj i kralj i kraljica. Nitko nikada ne smije znati, pa čak ni

naslutiti, da joj je srce slomljeno.

*

Sljedećih nekoliko dana ona ne sliči sebi, onoj Margareti Anjou koju svi znaju,

nego je više nalik na duha. Ostala je bez glasa, zanijemjela je kao oni što se rode

bez glasa. Govorim njezinim damama da je zbog šoka boli grlo, kao da je

prehlađena, i da se mora odmarati. Ali u svojoj zamračenoj sobi, gdje u tišini sjedi

s rukom na srcu, vidim da potiskuje jecaje, da se guši u vlastitoj tuzi. Ne usuđuje

se ispustiti ni zvuka, jer ako progovori, počet će vrištati.

U Londonu je insceniran strašan prizor. Kralj kao da je zaboravio na to tko je,

zaboravio je na svoj položaj i svoju svetu zadaću koju mu je Bog dao, te odlazi u

katedralu svetoga Pavla na obnovljeni čin krunidbe. No sada nema nijednog

nadbiskupa: u toj lažnoj krunidbi Richard od Yorka je taj koji mu stavlja krunu na

glavu. Stotinama ljudi naguranim u katedrali i tisućama drugih koji su čuli za

ceremoniju to znači da je jedan kraljevski rođak dao krunu drugome kao da su

jednaki, kao da je poslušnost stvar izbora.

Donosim tu vijest kraljici dok sjedi u mraku. Ustala je nesigurno kao da se

prisjeća kako da hoda. "Moram otići kralju", reče ona slabim i kreštavim glasom.

"Odriče se svega što imamo. Sigurno je opet izgubio razum, a sad gubi i krunu i

nasljedstvo svojega sina."

Pompea

-320-

"Čekajte", kažem. "Ne možemo poništiti taj čin. Pričekajmo da vidimo što

možemo učiniti. A dok čekamo, možete izaći iz svojih soba, početi normalno jesti

i razgovarati sa svojim ljudima."

Kimnula je glavom. Zna da mora predvoditi kraljevu stranu, ali sad je mora voditi

sama. "Kako ću išta učiniti bez njega?" šapće mi.

Uzimam je za ruke, a prsti su joj ledeni. "Učinit ćete, Margareto. Učinit ćete."

*

Preko jednog trgovca vunom, kojemu sam već ranije iskazala povjerenje, hitno

šaljem poruku Richardu. Pišem mu da obitelj York ponovno ima vlast, da se mora

pripremiti za slučaj da oni pokušaju preuzeti garnizon, da je kralj u njihovim

rukama te da ga volim i da mi nedostaje. Ne molim ga da se vrati kući, jer u ovim

nemirnim vremenima nisam sigurna da bi ovdje bio siguran. Postaje mi jasno da

dvor, cijela zemlja i svi mi polako klizimo iz svađe rođaka u pravi rat između tih

rođaka.

*

Richard, vojvoda od Yorka, brzo djeluje, kao što bih i ja učinila. Dužnosnicima

palače predlaže da kraljica dočeka svojega muža u dvorcu Hertford, smještenom

dan jahanja sjeverno od Londona. Kad joj je to priopćio dvorski upravitelj,

obrecnula se na njega. "On će me uhititi."

Upravitelj se povukao korak unatrag kao da želi izbjeći njezin bijes. "Ne, Vaša

Milosti. Samo želi omogućiti vama i kralju da se odmorite dok parlament ne

počne zasjedanje u Londonu."

"Zašto ne možemo ostati ovdje?"

Čovjek me očajno pogleda. Podignula sam obrve, jer nisam mu sklona pomagati i

ne znam zašto nas žele poslati u Hertford gdje je Henrik proveo djetinjstvo.

Dvorac je potpuno okružen zidinama, ima jarak s vodom i pokretni most, i

izgleda poput tamnice. Ako vojvoda od Yorka želi utamničiti kralja, kraljicu i

maloga princa, nije mogao izabrati bolje mjesto.

"Kralj se ne osjeća dobro, Vaša Milosti", napokon prizna dvorski upravitelj. "Misle

Pompea

-321-

da ga narod Londona ne bi trebao vidjeti."

To je vijest koje sam se bojala. Ona ju je primila mirno. "Nije dobro?" upita. "Što

mislite time nije dobro? Zar spava?"

"Svakako izgleda vrlo umorno. Ne spava kao što je prije spavao; ali ranjen je u

vrat i vrlo preplašen. Vojvoda vjeruje da ga ne bi trebali izlagati buci i vrevi

Londona. Vojvoda smatra da mu je potreban mir u dvorcu, u kojem je boravio

kao dijete pa će se ondje osjećati ugodno i biti smireniji."

Ona me pogleda kao da od mene traži savjet. Znam da se pita što bi joj Edmund

Beaufort savjetovao da učini. "Možete reći Njegovoj Milosti, vojvodi, da ćemo

sutra krenuti u Hertford", rekoh glasniku, a kad se okrenuo, šapnula sam kraljici:

"Što drugo možemo učiniti? Ako je kralj bolestan, bolje je da ga odvedemo iz

Londona. Ako nam vojvoda zapovijeda da pođemo u Hertford, ne možemo

odbiti. Kad kralj bude s nama, odlučit ćemo što dalje. Moramo ga uzeti od

vojvode i njegovih ljudi. Bude li kralj s nama, barem ćemo znati da je na

sigurnom. Moramo imati kralja u svojim rukama."

Pompea

-322-

DVORAC HERTFORD,

LJETO 1 4 5 5 .

On više ne izgleda kao onaj kralj koji je u pratnji dvojice prijatelja pošao kazniti

moćnoga lorda, a pritom bio odjeven kao da odlazi na ugodno jahanje i zabavu.

Izgleda bolesno i kao da se nekako urušio, poput jastuka kojem su izvadili perje,

poput ispuhane lutke od kralja. Glavu drži pognutu, a loše omotan zavoj oko

vrata pokazuje gdje su Warwickovi strijelci zamalo prekinuli njegovu vladavinu.

Ogrtač mu visi s ramena i vuče se po podu jer ga nije stegnuo u struku pa se

spotiče preko njega, kao kakav idiot, dok odlazi u sobu za audijencije u dvorcu

Hertford.

Kraljica ga očekuje okružena nekolicinom ljudi iz svojega i njegova kućanstva, ali

moćni plemići i njihovi ljudi ostali su u Londonu, gdje se pripremaju za

parlament koji će raditi ono što mu kaže vojvoda od Yorka. Kad ga je ugledala,

kraljica je ustala, prišla mu svečano i uzvišeno, ali vidjela sam da joj ruke drhte

sve dok ih nije uvukla u duge rukave. Jasno vidi, baš kao i ja, da smo ga opet

izgubile. U ovom odlučnom trenutku, kad nam je tako jako potreban kralj koji će

preuzeti vodstvo, on je opet potonuo u svoj svijet.

Smiješi joj se. "Ah", reče on i opet se javlja ona izdajnička stanka dok se pokušava

prisjetiti njezina imena. "Ah, Margareta."

Naklonila mu se, uspravila i poljubila ga. Napućio je usne poput djeteta.

"Vaša Milosti", reče ona. "Zahvaljujem Bogu što ste živi i zdravi."

Raširio je oči. "To je bilo užasno", reče on tanašnim i tihim glasom. "Margarete,

bilo je strašno. Nikad u svojem životu niste vidjeli nešto tako strašno. Imao sam

sreće što je ondje bio vojvoda od Yorka i spasio me. Kako su se ono muškarci

samo ponašali! Bilo je to nešto užasno, Margareto. Drago mi je što je vojvoda bio

ondje. Jedino je on bio ljubazan prema meni, jedino je on razumio kako se

osjećam..."

U istom trenutku, kao da smo jedna, Margareta i ja mu priđemo. Uzela ga je za

ruku i povela u privatne odaje, a ja sam ostala blokirajući put za njima, tako da ih

nitko ne može slijediti. Kad su se za njima zatvorila vrata, pogledala me njezina

glavna dvorska dama. "Što će biti sada?" upita ona trpko. "Hoćemo li svi opet

Pompea

-323-

zaspati?"

"Služit ćemo kraljici", rekoh s više sigurnosti nego što sam je osjećala. "A vi, prije

svega, pazite na svoj jezik."

*

Od Richarda mi ne stiže nikakvo pismo, ali jedan zidar koji je bio ondje da

nadgleda neke radove, potrudio se dojahati do dvorca Hertford i donijeti mi

vijesti. "Živ je", bilo je prvo što je rekao. "Blagoslovio ga Bog, živ je i dobro je.

Uvježbava svoje ljude, pomno stražari

i čini sve da zadrži Calais za Englesku..." Spustio je glas. "I za Lancastere."

"Vidjeli ste ga?"

"Prije nego što sam otišao. Nisam mogao s njim razgovarati, morao sam požuriti

na brod, ali znao sam da biste voljeli čuti o njemu, a ako imate za njega pismo,

Vaša Milosti, odnijet ću mu ga. Vraćam se tamo sljedeći mjesec, osim ako ne

dobijem nove zapovijedi."

"Odmah ću mu pisati, napisat ću pismo prije nego što krenete", obećam. "A

garnizon?"

"Lojalan je Edmundu Beaufortu", reče on. "Vašega su supruga zatvorili dok su

pljačkali skladišta vune i prodavali je, ali kad su namirili svoje plaće, pustili su ga

i dopustili svim brodovima da isplove iz luke. Tako sam i otišao onoga istoga

dana. Naravno, tada nitko još nije znao da je vojvoda mrtav. Sad već znaju."

"Što mislite što će učiniti?"

Slegnuo je ramenima. "Val će suprug čekati kraljeve zapovijedi. Kraljev je čovjek

od glave do pete. Hoće li mu kralj zapovjediti da drži Calais i protiv novog

zapovjednika — grofa Warwicka?"

Odmahnula sam glavom.

"Zar je opet skrenuo?" upita trgovac izravno.

"Bojim se da je tako."

Pompea

-324-

*

Kralj danju spava, jede nešto malo i bez velikog apetita, moli se svake večeri na

misi, katkad ustaje noću i u noćnoj košulji luta dvorcem pa stražari moraju zvati

njegova sobara da ga odvede natrag u postelju. Nije melankoličan, jer ako glazba

svira on će lupkati rukom u ritmu i katkad kimati glavom; jedanput je podignuo

bradu i otpjevao pjesmu drhtavim piskavim glasom. Bila je to lijepa pjesma o

nimfama i pastirima, ali vidjela sam kako je jedan paž gurnuo ruku u usta da se

ne nasmije naglas. Ipak, većinu vremena kralj je opet izgubljen za nas, on je neki

vodeni kralj, mjesečev kralj. Izgubio je oslonac na tlu na ovoj zemlji, izgubio je

svoju vatru, njegove riječi kao da su ispisane na vodi. Sjetila sam se onog

privjeska u obliku krune koji sam pustila u rijeku i koji mi je tako jasno rekao da

se kralj neće vratiti ni u jednom godišnjem dobu: sjaj njegova zlata potonut će u

dubokoj vodi.

Pompea

-325-

DVORAC GROBY, LEICESTERSHIRE,

JESEN 1455.

Dobila sam od kraljice dopuštenje da napustim dvor i odem u posjet svojoj kćeri

u dvorac Groby. Kraljica je kroz smijeh primijetila da bi lakše zaustavila napad

konjice nego meni uskratila dopuštenje da odem. Moja Elizabeth čeka prvo dijete

i trebala bi roditi u studenom. I ja sam trudna. Dijete je to koje smo napravili

vodeći ljubav dan i noć onom prilikom kad se Richard nakratko vratio kući i

odmah morao otići. Očekujem da će Elizabeth brzo i zdrava ustati iz rodiljne

postelje, a onda ću i sama poći kući da rodim.

Richard neće biti ovdje da vidi svoje prvo unuče. Neće biti uz mene u Grobyju

dok čekam Elizabethino prvorođenče niti u našem domu u Graftonu kad se

povučem u rodiljne odaje, a ni kad se budem vraćala u dvorac Hertford, ni poslije

u London. Njegov gospodar, vojvoda od Somerseta mrtav je pa nitko ne poštuje

njegovu zapovijed da se Richard treba vratiti kući i meni. Zato mi Richard ne

može održati obećanje o svojem povratku, jer budućnost Calaisa je neizvjesna.

Grof Warwick novi je zapovjednik Calaisa, a Richard će morati odlučiti hoće li ga

priznati kao novog zapovjednika ili mu se suprotstaviti. Richard je opet udaljen

od mene, jer mora odlučiti kojoj će se strani prikloniti. Odan je jednoj strani, ali

uz drugu će naći veću sigurnost. Ne možemo pisati jedno drugome, jer Calais se

ponovno utvrdio i zatvorio svoja vrata.

Elizabethina svekrva, lady Groby, dočekala me na vratima raskošno odjevena u

tamnoplavu haljinu od baršuna. Kosa joj je počešljana u dvije velike pletenice sa

svake strane glave, zbog čega joj okruglo lice izgleda poput pekarskog stolića s tri

velika okrugla peciva. Uzvišeno je zamahnula rukom i svečano mi se poklonila.

"Tako mi je drago što ste došli svojoj kćeri praviti društvo dok boravi u rodiljnim

odajama", reče ona. "Rođenje mojega unuka za mene je najvažniji događaj."

"Meni također", rekoh, naglasivši s užitkom da je riječ i o mojem unučetu, jer

nimalo ne sumnjam da će moja kći roditi sina, mojega unuka i Meluzinina

potomka. Od Greyevih će samo imati obiteljsko ime, a za to sam već platila kroz

Elizabethin miraz.

"Odvest ću vas u njezinu sobu", reče ona. "Dala sam joj najbolju spavaću sobu u

kojoj će boraviti u razdoblju prije poroda. Nisam štedjela na trudu ni trošku kad

je riječ o rođenju mojeg prvog unuka."

Pompea

-326-

Kuća je velika i lijepa, to im moram priznati. Elizabethine tri sobe gledaju na

istok prema brdu Tower Hill i na jug prema staroj kapelici. Svi su kapci na

prozorima zatvoreni, ali kroz proreze prodire zraka jesenjeg sunca. U sobi je

toplo zbog velikih cjepanica koje gore u kaminu. Lijepo je namještena, tu je

velika postelja, manji kanape za dnevni odmor, stolica za posjetitelje i uza zid

klupica za njezine družbenice. Kad sam ušla, moja je kći ustala s kanapea, a ja

ugledah u njoj istu onu djevojčicu koju sam voljela prvu od sve moje djece, ali

sada i prelijepu ženu kakva je postala.

Vrlo je široka u kukovima i nasmijala se vidjevši moj izraz lica. "Znam! Znam!"

reče ona i priđe mi u zagrljaj. Nježno je držim dok je između nas njezin golemi

trbuh. "Reci mi samo da nisu blizanci."

"Ja joj kažem da nosi djevojčicu, kad nosi tako nisko i široko", reče lady Groby

prilazeći iza mene.

Ne ispravljam je; imat ćemo dovoljno vremena saznati o bebi i to je zasad

dovoljno. Držim Elizabethino široko tijelo u svojem naručju, a onda joj

obuhvatim lice rukama. "Ljepša si nego ikad."

Istina je. Lice joj je zaobljeno, a zlatna joj je kosa malo potamnjela nakon što je

cijelo ljeto provela u kući, ali njezine izrazito lijepe crte lica, pravilan nos i obrve,

savršen luk usana, lijepi su podjednako kao i dok je bila djevojka.

Malo je napućila usta. "Majko, samo ti misliš tako. Ne mogu proći kroz vrata, a

John je napustio moju postelju prije tri mjeseca, jer dok ležim dijete se jako rita

pa se prevrćem cijelu noć i on ne može spavati."

"To će uskoro završiti", kažem. "A dobro je da ima snažne nožice." Idem s njom

natrag do kanapea i podižem joj noge na njega. "Odmaraj se", kažem. "Za

nekoliko dana imat ćeš mnogo posla."

"Mislite da će biti za nekoliko dana?" upita lady Grey.

Pogledala sam Elizabeth. "Ne znam još", rekoh. "A prvijencu obično malo duže

treba."

Lady Grey nas je ostavila, obećavši da će nam poslati dobru večeru čim padne

mrak. Elizabeth je pričekala da se za njom zatvore vrata, a onda je uskliknula:

"Govoriš kao da je muško; rekla si >prvijenac<."

Pompea

-327-

"Jesam Ii?" smiješim joj se. "Što ti misliš?"

"Iskušala sam čaroliju s vjenčanim prstenom", reče ona. "Da ti kažem što je

rekao?"

"Pusti mene da pokušam", rekoh, uzbuđena poput male djevojčice. "Dopusti da ja

pokušam sa svojim prstenom."

Skinula sam prsten s prsta, a s vrata tanak zlatni lančić. Objesila sam na njega

prsten, uživajući u tome što sam toliko sretna da mogu proricati vlastitoj kćeri,

kako bih pogodila spol djeteta. Držim lančić iznad njezina trbuha i čekam da se

smiri. "Okret u smjeru kazaljki na satu kaže da će biti dječak, u suprotnom

smjeru, bit će djevojčica", kažem. Bez moje pomoći prsten se počeo micati, isprva

polako kao na povjetarcu, a onda sigurnije i brže ukrug. U smjeru kazaljki sata.

"Dječak", kažem, uhvatim prsten i vratim ga na prst, a lančić oko vrata. "Što si ti

vidjela?"

"Isto dječaka", potvrdi ona. "A što ćeš ti roditi?"

"Mislim, također sina", rekoh ponosno. "Kakvu samo obitelj stvaramo. Kunem se

da će svi biti vojvode. Kako ćeš ga nazvati?"

"Dat ću mu ime Thomas."

"Thomas, onaj koji će preživjeti", rekoh.

Odmah se u njoj probudila znatiželja. "Zašto si to rekla? Koji će preživjeti?"

Na tren sam se zagledala u njezino lijepo lice kao da gledam prozorski vitraj i

vidim je u nekoj polumračnoj prostoriji, kao da je godinama udaljena od mene.

"Ne znam", rekoh. "Samo mislim da će imati dug put i preživjeti mnoge

opasnosti."

"Pa, što misliš kad će doći na ovaj svijet?" upita ona nestrpljivo. Nasmiješih se. "U

četvrtak, naravno", odgovorim i citiram staru izreku: "Dijete rođeno u četvrtak

daleko će stići."

Odmah se uhvatila za to. "A na koji sam dan ja rođena?"

"U ponedjeljak. Dijete lijepa lica."

Nasmijala se. "Ah, majko, izgledam kao bundeva!"

"Točno", rekoh. "Ali samo do četvrtka."

Pompea

-328-

*

Pokazalo se da sam u obje stvari bila u pravu, ali ne likujem nad lady Grey, koja

bi bila opasan neprijatelj. Dijete je dječak, rođen je u četvrtak, a moja Elizabeth

inzistira na tome da ga nazove Thomas. Čekala sam da ustane iz postelje, vodim

je u crkvu na blagoslov koji žena mora dobiti poslije poroda, a kad se oporavila i

dijete je počelo lijepo napredovati, a njezin suprug prestao je dolaziti k meni

desetak puta na dan pitajući me jesam li sigurna da je sve u redu, vratila sam se u

Grafton da vidim ostalu djecu. Uvjeravala sam ih da im otac hrabro služi kralju,

kao i uvijek, i da će nam se vratiti čim bude mogao, kao i uvijek, da se njihov otac

zakleo kako će nam biti vjeran i da će se uvijek vratiti kući i meni.

U prosincu sam se povukla u rodiljne odaje, a noć prije nego što sam rodila

sanjala sam hrabrog i odvažnog viteza, kao što je i moj suprug sir Richard, i

zemlju suhu, vruću i smeđu, trepet bojnog stijega na bliještećem suncu i

muškarca koji se ničega ne boji. Kad sam ga rodila bio je sićušno rasplakano

djetešce. Držim ga u rukama i pitam se što će jednoga dana postati. Nazvala sam

ga Edward, misleći pritom na maloga princa i u sebi sam sa sigurnošću osjetila da

će biti sretan.

Pompea

-329-

DVORAC HERTFORD,

PROLJEĆE 1456

Richard se ne vraća kući iako mu pišem s utihnulog i preplašenog dvora i javljam

da je postao otac, ali i djed. Podsjećam ga na to da bi Anthonyja trebalo poslati u

službu nekom plemiću; ali kako bih ja mogla prosuditi kojemu, u ovom novom

svijetu u kojem je na vlasti opet jedan York? Ne znam je li uopće dobio pismo, ali

odgovor nisam dobila.

Garnizon i grad Calais međusobno su zaratili i ne dočekuju s dobrodošlicom

novoimenovanog zapovjednika, mladog i pobjedonosnog grofa Warwicka, baš

kao što nisu ni prethodnog, njegova saveznika, vojvodu od Yorka. Svašta

zamišljam i plašim se da će Richard, želeći zadržati grad za kuću Lancaster,

spriječiti Yorkove saveznike da uđu u tvrđavu. Uzaludna mu nada, a i postaja mu

je usamljena. Pretpostavljam da je ostao vjeran Lancasterima i smatra kako je

najbolji način na koji može služiti taj da sačuva Calais za šutljivog kralja. Ali

tijekom božićnog slavlja i zimskih mjeseci ne dobivam nikakve vijesti o njemu,

osim što znam da je živ i da je garnizon javio kako nikada neće dopustiti da grof

Warwick uđe u tvrđavu, jer vojnici su odani čovjeku kojega je on ubio: pokojnom

lordu Somersetu.

Stanje se počelo popravljati tek u proljeće. "Kralju je bolje", objavila mi je

Margareta.

Gledam je sa sumnjom. "Govori bolje nego prije", složih se. "Ali još nije onaj

pravi."

Stisnula je zube. "Jacquetta — možda nikad neće ni biti. Rana mu je zacijeljela,

može razgovijetno govoriti, može hodati bez posrtanja. Može proći kao kralj. Iz

daljine se može činiti kao da je sposoban zapovijedati. Moram se zadovoljiti s

tim."

"Da biste učinili što?"

"Da ga odvedem u London, pokažem vijeću i ponovno preuzmem vlast od

vojvode od Yorka."

"On je tek ljuštura od kralja", upozoravam je. "Kralj marioneta."

Pompea

-330-

"Onda ću ja biti ta koja će povlačiti konce", obeća ona. "A ne vojvoda od Yorka.

Dok smo ovdje i puštamo namjesnika da vlada, vojvoda od Yorka zauzima sve

položaje, ubire sav novac, poreze i nagrade. Ogoljet će zemlju do kraja i mi ćemo

završiti bez ičega. Moram vratiti kralja na prijestolje, a Yorku dati do znanja gdje

mu je mjesto. Moram spasiti sinovo nasljedstvo da ga čeka dok ne bude

punoljetan i bude mogao voditi vlastite bitke."

Oklijevam, razmišljajući o kralju i kako mu glava podrhtava, o tome kako se

trzne na svaki nenadani zvuk. Bit će nesretan u Londonu, preplašen u

Westminsteru. Plemići će od njega tražiti da donosi odluke i zahtijevati da vlada.

On to ne može. "Članovi vijeća neprestano će se svađati i galamiti. On će se

slomiti, Margarete."

"Zapovjedit ću da vašega muža pošalju kući", reče ona kao da me time želi

primamiti. "Reći ću kralju da garnizonu da oprost

i časnicima dopusti povratak kući. Richard se može vratiti i vidjeti unuka, a

također i sina. Nije još ni vidio vaše najmlađe dijete."

"Podmićujete me", primijetim.

"I to vrlo mudro", reče ona. "Jer ponuda je neodoljiva, zar ne? Pristajete li?

Hoćemo li ponukati kralja da ponovno zatraži svoje prijestolje?"

"Biste li odustali od tog nauma, kad se ne bih složila s vama?"

Odmahnula je glavom. "Odlučna sam u tome. Bili vi sa mnom ili ne, Jacquetta,

preuzet ću vlast pomoću svojega muža, spasit ću Englesku za sina."

"Onda dovedite Richarda kući i podržat ću vas. Želim ga ponovno u svojem

životu, nadomak ruke, u krevetu."

Pompea

-331-

WESTMINSTERSKA PALAČA,

LONDON, PROLJEĆE 1456.

Jedna od prvih odluka koju je kralj vrativši se na prijestolje donio, bila je ona o

Richardovu povratku iz Calaisa. Svečano i ceremonijalno vratili smo se u

Westminster i vijeću objavili kraljev oporavak. Prošlo je bolje nego što sam se

usudila nadati. Kralj je milostiv, a svi u vijeću otvoreno su odahnuli zbog njegova

povratka; sad će kralj vladati uz pomoć savjeta vojvode od Yorka. Kralj je oprostio

garnizonu u Calaisu zato što je odbio primiti Yorka i Warwicka, a posebno je

potpisao i oprost za Richarda te mu time oprostio ulogu koju je imao u pobuni

protiv lorda zaštitnika.

"Vaš suprug vjerni je sluga meni i mojoj kruni", reče mi on došavši u kraljičine

odaje prije večere. "Neću to zaboraviti, lady Rivers."

"Smije li se vratiti kući?" upitam. "Već je vrlo dugo odsutan, Vaša Milosti."

"Uskoro", obeća mi on. "Pisao sam njemu i lordu Wellesu da sam osobno

imenovao grofa Warwicka zapovjednikom Calaisa te da ga po mojoj zapovijedi

trebaju pustiti u tvrđavu. Kad se to dogodi i kad grof preuzme svoj položaj, vaš će

se suprug moći vratiti kući." Uzdahnuo je. "Kad bi barem mogli živjeti u

prijateljskoj slozi", reče on. "Kad bi barem bili poput ptica na stablima, kao

ptičice u gnijezdu."

Naklonila sam se. Kralj je opet otplutao u jedno od svojih sanjarenja. Ima viziju

jednog ljubaznijeg i boljeg svijeta, za koji nitko ne može reći da je loš. Ali to

nimalo ne pomaže nama koji moramo živjeti u ovome.

Čini se da su na kralja dubok dojam ostavili njegova neočekivana rana, šok zbog

brutalnosti bitke i okrutnog ubijanja na ulicama St. Albansa. Sam kaže da se sad

dobro osjeća, molili smo se na posebnoj misi i izrazili svoju zahvalnost i svi su ga

vidjeli kako hoda bez posrtanja, kako razgovara s ljudima koji mu se obraćaju s

raznim molbama, kako sjedi na prijestolju; ali ni kraljica ni ja nismo sigurne da

opet neće utonuti u svoj svijet. Posebice ne voli buku ili neslaganje, a dvor,

parlament i kraljevo vijeće razdiru frakcije i nesloga; svakodnevno dolazi do

svađa između Yorkovih sljedbenika i naših ljudi. Kod svake nevolje, svakog

neslaganja, svakog nezadovoljstva, njegov pogled skrene u stranu, on počinje

Pompea

-332-

gledati kroz prozor i zašuti, utone u sanjarenje. Kraljica je naučila da mu se nikad

ne suprotstavlja, a maloga princa brzo odnesu iz sobe čim postane glasan ili

počne trčati naokolo. Cijeli dvor obavlja poslove hodajući na vrhovima prstiju

samo da ne bi uznemirili kralja. Dosad smo uspjeli makar održati privid da je s

kraljem sve u redu.

Kraljica je naučila kontrolirati svoju narav i bilo je slatko gledati je kako se

disciplinira tako da nikada ne prene i ne uzbuni svojega supruga. Margareta ima

naglu ćud i snažnu želju za vladanjem, a vidjeti je kako zagrize jezik i osluškuje

svoj unutrašnji glas da se ne sukobljava s kraljem uzurpirajući njegova prava,

znači promatrati mladu ženu koja stasa i stječe mudrost. Ljubazna je prema

njemu na način na koji nikada nisam mogla zamisliti da će biti. Ona ga vidi kao

ranjenu životinju, a kad mu se pogled zamuti ili se počne osvrtati oko sebe,

nastojeći se prisjetiti riječi ili nečijeg imena, ona nježno položi ruku na njegovu i

pomogne mu, dražesno kao što bi kći pomogla ostarjelom ocu. Tužan je to

svršetak braka koji je počeo s takvim nadama, a kraljeva je skrivena slabost i

njezina skrivena tuga. Ona je žena koja se otrijeznila zbog svojega gubitka:

izgubila je muškarca kojega je voljela, izgubila je supruga; ali nikome se ne žali

na svoj život osim meni.

Kad smo same ona često plane preda mnom i ne potiskuje svoju narav. "On čini

sve što mu vojvoda od Yorka kaže", prosikće ona. "On mu je poput lutke na

koncu, njegov pas."

"Obvezao se da će vladati uz pomoć vojvode, a i s grofovima Salisburyjem i

Warwickom", rekoh. "Mora odgovoriti na prigovor Krunskog vijeća protiv sebe:

da je djelovao samo u korist kuće Lancaster. Sada imamo parlament koji je pod

utjecajem svih moćnih plemića, iz obitelji York baš kao i Lancaster. Tako to ljudi

vole u Engleskoj, Vaša Milosti. Vole dijeliti moć. Vole imati mnogo savjetnika."

"A što je s onim što ja volim?" odlučno upita ona. "Što je s vojvodom od

Somerseta koji je mrtav, zahvaljujući njima? Najdraži, najodaniji..." Prekinula se i

okrenula od mene da ne vidim tugu na njezinu licu. "A što je s interesom princa,

mojega sina? Tko će služiti meni i princu? Tko će zadovoljiti naše želje — a ne

one koje ima vijeće?"

Ne kažem ništa. S njom se ne može raspravljati dok bjesni protiv vojvode od

Yorka. "Neću to trpjeti", govori ona. "Uzet ću princa i tijekom ljeta otići u dvorac

Pompea

-333-

Tutbury, a onda u Kenilworth. Neću ostati u Londonu, ne želim opet biti

zatočena u Windsoru."

"Nitko vas neće zatočiti..."

"Vi možete ići i posjetiti svoju djecu", odluči ona. "A onda ćete se sastati sa

mnom. Ne želim ostati u Londonu pa da mi vojvoda zapovijeda, a građani me

vrijeđaju. Znam što govore o meni. Misle da sam muškarača udana za ludu. Ne

želim da me tako ponižavaju. Otići ću i povesti sa sobom dvor, daleko od

Londona, daleko od vojvode, a on može izdavati zapovijedi kakve želi; no ja to

neću morati gledati. A građani Londona neka vide koliko im se sviđa vlastiti grad

kad u njemu nema dvora, ni vijeća ni parlamenta. Pobrinut ću se da bankrotiraju

i bit će im žao kad odvedem dvor iz grada, a našu prisutnost i bogatstvo podarim

ljudima u srednjoj Engleskoj."

"Što je s kraljem?" upitam oprezno. "Ne možete ga samo tako ostaviti samoga u

Londonu. Prepustit ćete ga u ruke vojvode od Yorka."

"Pridružit će mi se kad ja to zapovjedim", reče ona. "Nitko se neće usuditi reći da

moj suprug ne može biti sa mnom, kad ja to kažem. Vojvoda se neće usuditi

držati nas razdvojene. A neka budem prokleta, ali neće me ponovno zatvoriti u

Windsor."

Pompea

-334-

G R A F T O N , N O R T H A M P T O N S H I R E ,

L J E T O 1 4 5 6 .

Čekam da se Richard vrati kući, svima nama u Graftonu, i uživam u ljetu sa

svojom djecom. Elizabeth je u Grobyju sa svojim djetetom, a sestra Anne otišla

joj je u posjet. Anthonyja sam smjestila kod lorda Scalesa, kojemu služi kao paž,

uči kako se treba ponašati u plemićkoj kući, a, eto, lord Scales slučajno ima kćer

jedinicu, svoju nasljednicu, Elizabeth. Mojoj Mary sad je trinaest godina i moram

joj početi tražiti supruga; ona i sestra joj Jacquetta odsjele su kod vojvotkinje od

Buckinghama, gdje uče manire plemićke kuće. Moj je sin John kod kuće; on i

Richard posvetili su se učenju s novim učiteljem, a Martha će im se ove godine

pridružiti u učionici. Eleanor i Lionel još su u dječjoj sobi, zajedno s

dvogodišnjom Margaret i najmlađim bratom Edwardom.

Ne moram dugo čekati da mi se suprug vrati. Prvo sam dobila poruku da je

Richard oslobođen dužnosti u Calaisu, a onda — takoreći odmah po dolasku

glasnika — ugledala sam prašinu kako se diže na cesti koja vodi do Graftona.

Uzela sam Edwarda iz kolijevke, čvrsto ga privila uza sebe i zasjenivši rukom oči

gledam niz cestu. Planiram da će Richard dojahati i vidjeti me ovdje s najmlađim

djetetom u naručju, kućom iza mene, našim posjedima svuda oko nas, i znat će

da ga nisam iznevjerila, odgojila sam njegovu djecu, čuvala njegovu zemlju, baš

kao što je i on bio vjeran meni.

Vidim, mislim da vidim, boje njegova stijega, a onda sam sigurna da je to njegova

zastava i sa sigurnošću znam da je to on na velikom konju ispred svoje skupine

ljudi, i zaboravljam na planove kako bih željela da me vidi, predajem Edwarda u

ruke dojilji, podignem skute haljine i potrčim niz terasu, niza stube prema cesti.

I čujem Richardov povik: "Ho-la! Moja vojvotkinja! Moja mala vojvotkinja!"

Vidim da je zaustavio konja, skočio s njega i u sljedećem sam trenutku u njegovu

naručju, ljubi me tako snažno da ga moram gurati od sebe, a onda ga opet

privlačim i privijam se uz njega, skrivam lice uz njegov topli vrat, on mi ljubi

kosu kao da smo zaljubljeni ljubavnici koji su pola života bili odvojeni.

"Voljena", kaže mi on bez daha. "Trajalo je cijelu vječnost. Bojao sam se da ćeš

me zaboraviti."

Pompea

-335-

"Tako si mi nedostajao", šapćem.

Suze mi vlaže obraze, on ih briše poljupcima i mrmlja; "I ti si meni nedostajala.

Dragi Bože, bilo je trenutaka kad sam mislio da se nikad neću vratiti."

"Jesi li slobodan? Ne moraš se više vratiti?"

"Slobodan sam. Warwick će dovesti svoje ljude i nadam se, daj Bože, da nikad

više neću vidjeti taj grad. Bilo je teško, Jacquetta. Bilo je kao da sam dugo

vremena morao provesti u kavezu. Područje oko grada nije sigurno, vojvoda od

Burgundije stalno je napadao, a francuski kralj prijetio, neprekidno smo bili u

stanju pripravnosti zbog invazije jorkista iz Engleske, a grad je bio na rubu

bankrota. Vojnici su bili skloni pobuni i nitko ih za to ne može kriviti, a najgore

od svega je da nikad nisam bio siguran što bi bilo najbolje učiniti. Nisam znao što

se događa u Engleskoj. A ni od tebe nisam dobivao nikakve vijesti. Nisam znao

jesi li zdrava nakon poroda..."

"Stalno sam pisala", rekoh. "Pisala sam, ali zaključila sam da ne dobivaš moja

pisma. Katkad nisam mogla naći nikoga da odnese moju poruku. Ali poslala sam

ti voće i bačvu usoljene svinjetine."

Odmahnuo je glavom. "Ništa nisam dobio. Očajnički sam čekao makar jednu

riječ od tebe. A ti si se sama morala snalaziti — i k tome s još jednim djetetom!"

"Ovo je Edward", rekoh ponosno i rukom pozvah dojilju da nam priđe i pruži sina

ocu. Edward je otvorio plave oči i ozbiljno pogledao oca.

"Napreduje li dobro?"

"O, da, a i ostali."

Richard pogleda oko sebe tražeći ostalu djecu, koja su se gurala na vratima kako

bi što prije istrčala. Dječaci skidaju kape s glave, djevojčice mu trče ususret, a on

se spušta na koljena, širi ruke tako da mu svi mogu pritrčati da ih zagrli. "Hvala

Bogu što sam kod kuće", reče on sa suzama u očima. "Hvala Bogu što me sigurno

doveo kući, supruzi i mojoj djeci."

*

Te noći u krevetu otkrivam da sam sramežljiva, plašim se da će on primijetiti

promjene na meni — još je jedna godina prošla, još jedan porođaj koji mi je

Pompea

-336-

proširio kukove i struk — ali on je nježan i blag sa mnom, voli me kao da je i

dalje moj paž, a ja njegova mlada vojvotkinja. "Kao da sviram lutnju", reče on

smijući se ispod glasa. "Uvijek znaš kako, kad ti se opet nađe u ruci. Um može

izvoditi svoje varke; ali tijelo pamti."

"A ima li mnogo dobrih pjesama koje se mogu odsvirati na staroj lutnji?" pitam

praveći se uvrijeđena.

"Ako nađeš savršen par onda ga zadržiš", reče on nježno. "A ja sam to znao čim

sam te prvi put vidio. Znao sam da si žena koju želim za cijeli život." Onda me

privukao na svoje toplo rame i zaspao, čvrsto me držeći.

Zaspala sam u njegovu naručju poput sirene koja uranja u tamnu vodu, ali nešto

me probudilo usred noći. Isprva sam pomislila da je to jedno od djece pa sam se

razbudila, izvukla se lagano ispod pokrivača i sjela na rub kreveta da osluhnem.

Ali u našoj tihoj kući ne čuje se ništa, samo škripanje dasaka poda i uzdisanje

vjetra koji ulazi kroz otvoreni prozor. Kuća je mirna, gospodar je naposljetku

sigurno kod kuće. Izlazim u drugu sobu, ispred naše spavaće, i otvaram širom

prozor i drveni kapak. Ljetno je nebo tamno, tamnoplavo poput svilene vrpce,

mjesec zalazi poput okruglog srebrnog pečata, nisko je na horizontu i ponire. Ali

na istoku se vidi veliko svjetlo — nisko iznad zemlje, jarka svjetlost u obliku

sablje okrenute vrhom prema srcu Engleske, prema srednjoj Engleskoj, gdje

Margareta naoružava svoj dvorac i priprema se za napad Yorkovih ljudi. Gledam

komet, žute je boje, nije bijel ni blijed poput mjeseca, nego je zlatan, kao

pozlaćena sablja uperena u srce moje zemlje. Nimalo ne sumnjam da je to najava

rata i bitaka, i da će Richard kao i uvijek biti u prvim redovima. Ali sada imam i

druge muškarce zbog kojih se brinem: Elizabethin muž, John, i moj sin Anthony,

a tu su i ostali sinovi koji će u zemlji stasati za borbu. Nakratko sam pomislila i

na mladog sina vojvode od Yorka, kojega sam vidjela s majkom onoga dana u

Westminsteru; na mladog Edwarda, lijepog dječaka. Nema sumnje da će ga otac

povesti u rat pa će i njegov život biti u opasnosti. Sablja visi na nebu iznad svih

nas poput mača koji samo čeka da padne. Dugo je gledam i mislim kako bi tu

zvijezdu trebalo nazvati stvarateljicom udovica; onda zatvaram prozorski kapak i

vraćam se u postelju.

Pompea

-337-

DVORAC KENILWORTH, WARWICKSHIRE,

LJETO 1 4 5 7 .

Richard i ja pridružujemo se dvoru u samom srcu Margaretinih zemalja, u dvorcu

koji voli više od svih u Engleskoj: u Kenilworthu.

Dok se suprug i ja približavamo, s užasom primjećujem da se ona pripremila za

opsadu, baš kao što je nebo predvidjelo. Topovi su postavljeni na obnovljenim

zidinama. Pokretni most sada je spušten preko jarka s vodom, ali lanci su

nauljeni i zategnuti, spremni da ga u trenu podignu. Podizna rešetka blista ispod

luka ulaznih vrata, spremna je pasti istog trenutka kad se izda naredba. A

brojnost i uređenost kućanstva pokazuje da je ona ovdje ljudstvom opremila

dvorac, a nije samo namjestila dom.

"Spremna je za rat", reče moj suprug smrknuto. "Zar misli da bi se Richard od

Yorka usudio napasti kralja?"

Dolazimo pred nju čim smo sa sebe oprali prašinu. Našli smo je kako sjedi s

kraljem. Odmah vidim da mu se stanje pogoršalo. Ruke mu lagano drhte, a glava

se trese kao da mu želi spriječiti svaku misao, kao da bi htio pogledati u stranu.

Malo je zadrhtao poput preplašenog zečića koji samo želi leći u mlado žito da ga

nitko ne vidi. Gledam ga i ne mogu se otresti želje da ga zagrlim i prisilim da se

smiri.

Margareta je podignula pogled dok joj prilazim, a lice joj je zasjalo od sreće kad

me ugledala. Rekla je: "Vidite, moj gospodaru, imamo mnogo prijatelja: ovdje je

Jacquetta, lady Rivers, udovica vojvode od Bedforda. Sjećate se kako nam je bila

dobra prijateljica? Sjećate li se njezina prvog supruga, vašega strica Johna,

vojvode od Bedforda? A tu je i njezin drugi suprug, dobri lord Rivers, koji je za

nas držao Calais kad ga je zločesti vojvoda od Yorka želio oteti."

Pogledao me, ali na licu mu ne vidim da me prepoznaje, samo prazan pogled

izgubljenog dječaka. Čini mi se mlađi nego ikada, jer zaboravio je sve što je znao

o svijetu, a iz njega sja njegova nevinost. Čujem iza sebe Richarda kako je

prigušeno uskliknuo. Šokirao ga je pogled na kralja. Upozorila sam ga nekoliko

puta; ali nije dosad shvaćao da je kralj postao princ, dječak, dijete.

"Vaša Milosti", rekoh i naklonih mu se.

"Jacquetta će vam reći da nam je vojvoda od Yorka neprijatelj i moramo se

Pompea

-338-

pripremiti za borbu protiv njega", reče kraljica. "Jacquetta će vam ispričati kako

sam sve pripremila i sigurno ćemo pobijediti. Jacquetta će vam reći da kad samo

kažem riječ, naše će nevolje biti završene, a on uništen. On mora biti uništen, on

nam je neprijatelj."

"Ah, on je Francuz?" upita kralj glasom malog dječaka.

"Blagi Bože", promrmlja tiho Richard.

Vidim da ona grize usnu od nervoze. "Ne", reče ona. "On je izdajica."

To je zadovoljilo kralja samo nakratko. "Kako se zove?"

"Vojvoda od Yorka, Richard. Richard, vojvoda od Yorka."

"Jer siguran sam da mi je netko rekao kako je vojvoda od Somerseta

izdajica i da je zato sada u Toweru."

Ovo nenadano spominjanje Edmunda Beauforta, i to još iz kraljevih usta, za nju

je izuzetno bolno. Vidim kako je naglo problijedjela i pogledala u stranu.

Pričekala je trenutak, a kad se opet okrenula prema nama potpuno je vratila

kontrolu. Vidim da je tijekom ovoga ljeta napredovala u svojoj odlučnosti i

hrabrosti, isklesala se u snažnu ženu. Uvijek je imala snažnu volju; ali sada ima

bolesnog muža i pobunu u zemlji. Preobrazila se u ženu koja može štititi svojega

supruga i dominirati zemljom.

"Ne, uopće nije. Edmund Beaufort, vojvoda od Somerseta, nikada nije bio

izdajica, ali on je sad mrtav", reče ona tiho i čvrstim glasom. "Ubijen je u bitci

kod St. Albansa, a ubio ga je saveznik vojvode od Yorka, opaki grof Warwick.

Poginuo je kao junak, boreći se za nas. Nikad im nećemo oprostiti njegovu smrt.

Sjećate li se da smo to rekli? Rekli smo da mu nikad nećemo oprostiti."

"Ah, ne... hm... Margareto." Zatresao je glavom. "Moramo opraštati svojim

neprijateljima. Opraštamo svojim neprijateljima kao što se nadamo da će i nama

biti oprošteno. Je li on Francuz?"

Ona me brzo pogleda, a ja znam da mi se na licu jasno vidi užas. Nježno ga je

potapšala po ruci, ustala je sa svojeg prijestolja i pala mi u zagrljaj, jednostavno

kao da mi je mlađa sestra i plače zbog toga što ju je netko povrijedio. Zajedno se

okrenusmo prema prozoru, ostavljajući Richarda da pristupi prijestolju i tiho

razgovara s kraljem. Ruka mi je oko njezina struka dok se ona lagano naslanja na

Pompea

-339-

mene; zajedno gledamo, ali ništa ne vidimo, prema lijepim suncem obasjanim

vrtovima unutar debelih zidina dvorca. Prostiru se ispod nas poput neke

tapiserije u okviru. "Sad moram o svemu odlučivati", reče ona tiho. "Edmund je

mrtav, a kralj je izgubljen u sebi. Sama sam, Jacquetta, sama poput udovice bez

prijatelja."

"A vijeće?" upitam. Pretpostavljam da bi Yorka vratili na položaj lorda zaštitnika

samo kad bi znali koliko je kraljevo zdravlje krhko.

"Ja imenujem vijeće", reče ona. "Rade ono što ja kažem."

"Ali počet će govoriti..."

"Ono što govore u Londonu, nama ovdje u Kenilworthu nije važno."

"Ali što kad budete morali sazvati parlament?"

"Pozvat ću ih sve u Coventry, gdje me ljudi vole, a kralja poštuju. Nećemo se

vraćati u London. A pozvat ću samo ljude koji me poštuju. Nikoga tko slijedi

Yorka."

Gledam je i potpuno sam zaprepaštena. "Morat ćete otići u London, Vaša Milosti.

Sve je to dobro tijekom ljeta; ali ne možete zauvijek preseliti dvor i parlament iz

grada. A ne možete ni Yorkove ljude isključiti iz vlade."

Odmahnula je glavom. "Mrzim ondašnje ljude i oni mrze mene. London je pun

bolesti i pobunjenika. Svrstavaju se na stranu parlamenta i Yorka protiv mene.

Zovu me kraljicom-strankinjom. Vladat ću njima izdaleka. Kraljica sam Londona,

ali nikad me neće vidjeti ni dobiti ijedan peni od mojega novca, neću ih ni

pogledati u svojem patronatu niti će čuti od mene ijednu riječ blagoslova. Kent,

Essex, Sussex, Hampshire, London — sve su to moji neprijatelji. Svi su oni

izdajice i nikada im neću oprostiti."

"Ali kralj..."

"Bit će mu bolje", reče ona odlučno. "Danas ima loš dan. Danas je za njega loš

dan. Samo danas. Ima dana kad mu je potpuno dobro. A naći ću načina kako da

ga izliječim. Imam liječnike koji sve vrijeme rade na novim lijekovima, imam

ugledne alkemičare koji mu pročišćavaju vodu."

"Kralj ne voli alkemiju ni bilo što slično."

"Moramo naći lijek. Dala sam dopuštenje alkemičarima da nastave sa svojim

Pompea

-340-

radom. Moram se konzultirati s njima. Sada je to dopušteno."

"I što kažu?" upitam je. "Ti alkemičari?"

"Kažu da mora biti slab jer je i kraljevstvo slabo; ali pobrinut će se da se on

ponovno rodi, bit će kao nov, a i kraljevstvo će biti obnovljeno. Kažu da će on

proći kroz vatru i biti pročišćen poput bijele ruže."

"Bijele ruže?" Šokirana sam.

Onda odmahuje glavom. "Ne misle na Yorka. Žele reći da će biti čist poput bijelog

mjeseca, čist kao bistra voda, prvi snijeg, nije važno."

Pognula sam glavu, ali mislim da vjerojatno ipak jest važno. Pogledavam iza sebe

prema Richardu. Kleči pokraj prijestolja, a kralj se naginje naprijed kako bi

ozbiljno razgovarao s njim. Richard kima glavom, blag je kao i kad govori s našim

najmlađim sinovima. Gledam kralja, glava mu se trese, zamuckuje sa svakom

rečenicom, i gledam supruga koji ga uzima za ruku i polako izgovara riječi,

pažljivo kao što bi ljubazan čovjek polako govorio nekom idiotu.

"O, Margareto, o, moja, Margareto, tako mi vas je žao", izletjelo mi je.

Sivo-plave oči napunile su joj se suzama. "Sad sam potpuno sama", reče ona.

"Nikada prije nisam bila tako sama u životu. Ali neću se okrenuti na kolu sreće,

neću pasti. Vladat ću ovom zemljom, učinit ću sve da kralj ozdravi i vidjeti sina

kako nasljeđuje krunu."

*

Richard misli da ona iz srednje Engleske ne može vladati zemljom; ali ljeto je

došlo i prošlo, lastavice svake večeri lete oko krovova Kenilwortha i svake večeri

sve ih je manje jer lete na jug, polako nas ostavljaju, a kraljica se i dalje odbija

vratiti u London. Vlada izdajući zapovijedi, i ne pretvara se da bi se nešto moglo

prodiskutirati. Ona jednostavno zapovijeda kraljevu vijeću, čiji su članovi

izabrani da postupaju onako kako ona kaže i nikad joj ne proturječe. Ne saziva

Donji dom parlamenta, jer bi podanici zahtijevali da vide kralja u glavnom gradu.

Londonci se uvijek brzo žale na to da su stranci koji im otimaju trgovinu i

poštenim Englezima prodaju robu po visokim cijenama rezultat toga što strana

kraljica mrzi London i ne želi štititi poštene trgovce. Zatim je francuska flota

Pompea

-341-

opljačkala obalno područje i prodrla dublje u unutrašnjost nego ikada prije.

Francuzi su ušli izravno u luku Sandwich, opljačkali su i razorili grad odnijevši

sve vrijedno, a onda su zapalili tržnicu. Svi za to krive kraljicu.

"Zar zaista govore da sam ja zapovjedila Francuzima da dođu?" usklikne ona

obrativši se Richardu. "Zar su poludjeli? Zašto bih zapovjedila

Francuzima da napadnu Sandwich?"

"Napad je predvodio jedan vaš prijatelj, Pierre de Breze", šturo reče moj suprug.

"Imao je karte pličina i riječnog dna: engleske karte. Ljudi se pitaju kako ih je

dobio, ako ne od vas? Kažu da ste mu pomogli zato što ćete možda trebati

njegovu pomoć. A zakleli ste se da ćete kazniti Kent zato što je stao iza

Warwicka. Znate, de Breze se našalio s vama. Donio je lopte i rekete i vojnici su

na gradskom trgu igrali tenis. Bila je to uvreda. Ljudi u Sandwichu misle da ste

im to namjestili kao uvredu. Da je to francuski humor. Nama to nije smiješno."

Suzila je oči dok ga gleda. "Nadam se da se ne pretvarate u jorkista", reče ona

tiho. "Bilo bi mi žao da se okrenete protiv mene, a to bi i Jacquetti slomilo srce.

Bilo bi mi žao vidjeti vas na gubilištu. Stotinu ste puta izbjegli smrt, Richarde

Woodville. Bilo bi mi žao da ja budem ta koja vas mora poslati u smrt."

Richard je gleda i ne trepnuvši. "Pitali ste me zašto vas krive. Govorim vam zašto,

Vaša Milosti. To ne znači da i ja mislim isto, osim što me čudi otkud de Brezeu

karte. Samo sam vam točno iznio situaciju. A reći ću vam još i više: ako ne budete

kontrolirali gusare i francuske brodove u uskom kanalu između nas i Francuske,

onda će grof Warwick isploviti iz Calaisa i učiniti to umjesto vas, i svi će ga

pozdraviti kao junaka. Nećete mu narušiti reputaciju ako dopuštate gusarima da

vladaju našim morem, ako dopuštate de Brezeu da opljačka Sandwich: štetite

samo vlastitoj. Južni gradovi moraju biti zaštićeni. Ljudi moraju vidjeti da kralj

odgovara na taj izazov. Morate učiniti sve da Engleski kanal bude siguran za

engleske brodove. Pa čak i ako ne volite Kent, on je glavna obala vašega

kraljevstva i morate je braniti."

Kimnula je glavom, a ljutnja joj je odmah nestala. "Da, razumijem. Doista

razumijem, Richarde. Samo nisam mislila na južnu obalu. Biste li mi mogli

sastaviti plan? Kako bismo mogli zaštititi južnu obalu?"

Poklonio se, čvrst kao i uvijek. "Bila bi mi čast, Vaša Milosti."

Pompea

-342-

DVORAC ROCHESTER, KENT,

STUDENI 1457.

"Pa, što se mene tiče, nemam visoko mišljenje o tvojem planu", kažem mu

sarkastično. Nalazimo se u starom vlažnom dvorcu smještenom na širokom ušću

rijeke Medway, u studenom: jednom od najsivljih, najhladnijih i najmračnijih

mjeseci u engleskoj godini. Dvorac su sagradili Normani za obranu, ne za ugodu;

tako je hladno i tako jadno ovdje da sam odlučila da djeca ostanu kod kuće u

Graftonu radije nego da nam se pridruže. Richardova karta južne obale Engleske

raširena je pred nama na njegovu radnom stolu. Gradovi za koje zna da su u

opasnosti zaokruženi su crvenom bojom i on razmišlja kako da ih utvrdi i obrani

bez naoružanja i dodatnih vojnika. "Nadala sam se da ćeš zbog svojega plana

dobiti mjesto u garnizonu u Toweru pa da budemo u Londonu za Božić", rekoh.

"To bi mi svakako više odgovaralo."

On se smiješi, ali previše je zaokupljen time da bi mi nešto više odgovorio.

"Znam. Žao mi je zbog toga, voljena."

Malo sam se bliže nagnula nad njegov rad. Nema čak ni kompletnu kartu obale,

nitko je još nije nacrtao. Ovo što je pred njim sastavio je sam iz vlastitog iskustva,

izvješća mornara i lučkih pilota. Svaki mu je ribar poslao svoje skice poznatih

zaljeva, svojih dokova, grebena i pličina ispred svoje luke. "Hoće li ti kraljica

poslati dovoljno oružja?"

Odmahnuo je glavom. "Od parlamenta je dobila puno novca da sakupi strijelce i

nabavi topove, kako bi ih upotrijebila protiv Francuza; ali mene nije ništa zapalo.

A kako da utvrdim gradove bez ljudi koji će ih braniti i bez topovske vatre?"

"Kako bi mogao?" upitam.

"Morat ću izvježbati građane", reče on. "A svi su ti gradovi na obali pa ću imati

makar brodske kapetane i mornare, samo ako ih uspijem nagovoriti da se

dobrovoljno prijave. Morat ću ih izvježbati da budu sposobni za neku vrstu

obrane."

"Pa što ona radi s tim novcem?" upitam.

Sad sam privukla njegovu pozornost. Pogledao me, a lice mu je ozbiljno. "Ona

Pompea

-343-

nas ne štiti od Francuza, nego naoružava svoje ljude u Londonu", reče on.

"Mislim da planira optužiti grofove Warwicka i Salisburyja te vojvodu od Yorka

za veleizdaju i dovesti ih u London da im se sudi."

Ostala sam bez daha. "Oni sigurno nikada neće doći."

"Ona svakako sve priprema za njihov dolazak. Ako uopće dođu, dovest će sa

sobom svoje ljude i svoju pratnju, a njoj će trebati tisuću tristo strijelaca", reče

moj suprug smrknuto. "Mislim da se ona priprema za rat s njima."

Pompea

-344-

WESTMINSTERSKA PALAČA,

LONDON,

ZIMA/PROLJEĆE 1458.

"Pozvani smo zajedno sa svim ostalim velikašima, u hladnim danima nakon

Božića, da dođemo u London, koji je mračniji i puniji sumnji nego ikada prije.

Otkrili smo da je kralj, daleko od svake pomisli na optužbu i kažnjavanje,

nadglasao kraljičinu odluku te planira pomirbu. Uskrsnuo je, potaknut nekom

vizijom. Odjedanput mu je opet dobro, snažan je i izgara od ideje da razriješi

sukob između dviju velikih obitelji tako što će zahtijevati da York plati globu za

okrutnost u St. Albansu, a morat će platiti i pjevane mise za časno poginule u toj

bitki. Na kraju će se morati zakleti da će prekinuti zavadu s nasljednicima svojih

neprijatelja. Kraljica traži da grof Warwick bude okrivljen za veleizdaju; ali kralj

mu želi oprostiti kao pokajniku i grešniku. Cijeli je London poput bačve dinamita

oko koje se desetak dječaka igra paleći iskre. Kralj tiho moli Očenaš, uznesen

svojom novom zamisli. Osvetoljubivi nasljednici Somerseta i Northumberlanda

hodaju naokolo s izvučenim mačevima i obećavaju krvnu osvetu koja će potrajati

deset naraštaja; jorkisti se ne kaju — ljudi grofa Warwicka izlaze odjeveni u

raskošne livreje. Warwick je postao sinonim za velikodušnost i darove

Londoncima, hvali se da je Calais već u njihovim rukama. Engleski kanal također

i tko im se usuđuje suprotstaviti. Gradonačelnik je naoružao svakog muškarca u

Londonu i zapovjedio mu da patrolira kako bi održao mir, a time je samo stvorio

još jednu vojsku koje se svi boje.

Kraljica me poziva u predvečerje jednog zimskog popodneva. "Želim da izađete

sa mnom", reče ona. "Postoji jedan čovjek kojega bih voljela da upoznate."

Zajedno smo odjenule ogrtače i navukle kapuljače da nam sakriju lica. "Tko je

to?"

"Želim da pođete sa mnom k jednom alkemičaru."

Sledila sam se, kao jelen kad nanjuši opasnost. "Vaša Milosti, Eleanor Cobham

tražila je savjete alkemičara i zato je bila zatvorena jedanaest godina te je na

kraju umrla u dvorcu Peel."

Ona me pogleda praznim pogledom. "Pa?"

Pompea

-345-

"Jedna od čvrstih odluka u mojem životu jest da ne završim kao Eleanor

Cobham."

Čekam. Na tren joj je srce zaigralo, na licu joj je osmijeh, a zatim je prasnula u

smijeh. "Ah, Jacquetta, zar mi govorite da niste luda, ružna, zločesta i stara

vještica?"

"Vaša Milosti, svaka je žena luda, ružna, zločesta i stara vještica, barem negdje u

svojem srcu. Moj je životni zadatak da to prikrijem. Zadatak je svake žene da to

zaniječe."

"Što time mislite?"

"Svijet ne dopušta ženama kao što je bila Eleanor, ženama kao što sam ja, da

napreduju. Svijet ne može tolerirati žene koje misle i osjećaju. Žene poput mene.

Kad oslabimo ili ostarimo, svijet se sruši na nas težinom vodopada. Ne možemo

svoju nadarenost iznijeti u svijet. Taj svijet u kojem živimo ne želi tolerirati stvari

koje se ne mogu razumjeti, stvari koje se ne mogu lako objasniti. U ovome svijetu

pametna žena mora skrivati svoje sposobnosti. Eleanor Cobham bila je

znatiželjna žena. Sastajala se s drugima koji su tražili istinu. Obrazovala se i

tražila učitelje s kojima je mogla učiti. Zbog toga je platila strašnu cijenu. Bila je

ambiciozna žena. I za to je platila." Čekam da vidim je li me shvatila; ali njezino

je lijepo lice zbunjeno. "Vaša Milosti, izložit ćete me opasnosti ako od mene

tražite da upotrijebim svoje sposobnosti."

Pogledala me. Zna što radi. "Jacquetta, moram vas zamoliti da to učinite, čak ako

je to opasno za vas."

"To je velik zahtjev, Vaša Milosti."

"Vaš suprug, vojvoda od Bedforda, nije tražio ništa manje. Oženio se vama kako

biste na taj način služili Engleskoj."

"Morala sam mu biti poslušna: bio mi je muž. I mogao me zaštititi."

"Imao je pravo tražiti od vas da se koristite svojom nadarenošću kako biste spasili

Englesku. A ja sada tražim isto, i ja ću vas, također, zaštititi."

Odmahnula sam glavom. Imam jasan osjećaj da će doći vrijeme kad ona neće biti

prisutna, a ja ću se morati suočiti sa sudom kao što je morala Ivana Orleanska,

kao Eleanor Cobham, sa sudom u kojemu će sjediti muškarci. Protiv mene će biti

Pompea

-346-

ispisani dokumenti, imat će dokaze i svjedoke koji će se zakleti protiv mene i

nitko me neće zaštititi.

"Zašto sada?"

"Zato što mislim da je kralj pod utjecajem čarolije i tako je već godinama.

Vojvoda od Yorka ili vojvotkinja Cecily ili francuski kralj ili već netko — kako bih

mogla znati tko? — ali netko je zacijelo bacio na njega čaroliju zbog koje je poput

uspavanog djeteta i naivan kao lakovjerno dijete. Moram se pobrinuti da ga više

nikad ne izgubimo tako što će upasti u san. Samo ga alkemija ili magija mogu

zaštititi."

"Sada je budan."

"Sad je poput budnog djeteta. Ima neki san o skladu i miru, a onda će ponovno

zaspati i ljupko se smješkati dok sanja."

Šutim. Znam da je u pravu. Kralj je kliznuo i dodirnuo drugi svijet, a nama je

potreban u ovome. "Poći ću s vama. Ali ako pomislim da je vaš alkemičar

šarlatan, neću s njime imati posla."

"Upravo je to razlog zbog kojega želim da dođete", reče ona. "Da vidite što ćete

misliti o njemu. Ali pođimo sada."

Idemo pješice, hodamo mračnim ulicama Westminstera držeći se za ruke. S

nama nije nijedna dvorska dama pa čak ni stražar. Na trenutak sam od straha

sklopila oči kad sam pomislila što bi moj suprug Richard rekao kad bi znao da se

upuštam u ovakav rizik i to još s kraljicom. Ali ona zna kamo ide. Sigurno korača

prljavim ulicama, požuruje čistača ulice19, dječaka koji s bakljom hoda ispred nas.

Ona nas vodi uskim uličicama, a onda skrene u jednu slijepu ulicu. Na njezinu je

kraju zid, a u njemu velika vrata.

Hvatam metalni obruč koji visi uz vrata i povučem ga. Odgovorio nam je zvuk

velikog karilona20, a negdje straga začulo se i lajanje pasa. Portir otvara rešetku na

vratima. "Tko je?" upita.

Margareta pride korak bliže. "Recite svojem gospodaru da je došla gospoda iz

Anjoua."

Vrata se odmah otvaraju. Ona me poziva rukom i ulazimo. Našle smo se u šumi, a

ne u vrtu. To više sliči nasadima jela unutar visokih zidova, i to u samom srcu

Pompea

-347-

Londona. Kao da je neki londonski vrt pod utjecajem čarolije podivljao i pretvorio

se u tajnovitu šumu. Pogledala sam Margaretu, a ona mi se smiješi kao da zna

kako će me se ovo mjesto dojmiti: kao svijet skriven unutar stvarnoga. Možda je

to čak i ulaz u drugi svijet.

Pratimo vijugavu stazu koja nas vodi ispod zelenih sjena visokih stabala prema

maloj kući, skrivenoj među tamnim drvećem koje je okružuje. Mirisne grane

povijaju se nad svim krovovima, dimnjaci proviruju kroz krošnje i toplinom prže

zimzelene iglice. Njušim zrak, osjeti se miris ognjišta kovačnice, rijetkog dima od

užarenog ugljena i poznati, nikad zaboravljeni miris sumpora. "On ovdje živi",

rekoh.

Kimnula je glavom. "Vidjet ćete ga. Samo ćete prosuditi."

Čekamo, stojimo uz kamenu klupu pred kućom, a onda se mala vrata otvaraju i

izlazi alkemičar. Na sebi ima crni plašt, a ruke briše o rukave. Poklonio se kraljici,

a meni je uputio prodoran pogled.

"Vi ste iz kuće Meluzine?" upita me.

"Sada sam lady Rivers", rekoh.

"Dugo sam čekao da vas upoznam. Poznavao sam učitelja Fortea, koji je radio za

vašega supruga, vojvodu. Rekao mi je da imate vidovnjački dar."

"Nikada nisam vidjela ništa što bi imalo smisla", rekoh.

Kimnuo je. "Hoćete li gledati u budućnost za mene?"

Oklijevam. "Što ako vidim nešto što se protivi zakonu?"

On pogleda kraljicu.

"Kažem da je to dopušteno", izjavi ona svečano. "Bilo što."

On se blago osmjehne. "Samo ćemo vi i ja vidjeti zrcalo, a ja ću to čuvati kao

tajnu. Bit će kao na ispovijedi. Zaređen sam svećenik; ja sam otac Jefferies. Nitko

osim nas dvoje neće saznati što ste vidjeli. Njezinoj Milosti prenijet ću samo

tumačenje."

"Ima li to veze s pronalaženjem čarolije koja će ozdraviti kralja? Da mu se

pomogne?"

"To mi je namjera. Već sam mu pripremio neke napitke. Mislim da bi vaša

Pompea

-348-

prisutnost u trenutku destiliranja vode mogla imati presudan učinak. Njemu je

sada dobro, zasad može ostati budan, ali mislim da u sebi duboko nosi neku

ranu. Nikad nije potpuno odrastao i odvojio se od majke, nikada nije doista

postao muškarac. Potrebna mu je preobrazba. Potrebno je da se iz djeteta

promijeni u muškarca, to je alkemija

ličnosti." Pogledao me. "Vi živite na njegovu dvoru i poznajete ga dugi niz

godina. Mislite li i vi tako?"

Kimam glavom. "On je čovjek pod utjecajem mjeseca", kažem nevoljko. "Hladan i

vlažan. Moj suprug Bedford često je znao reći da kralju treba vatra." Kimam

prema Margareti. "Smatrao je da će mu Njezina Milost donijeti vatru i moć."

Kraljičino se lice zgrčilo kao da će zaplakati. "Ne", reče ona tužno. "On samo što

u meni nije ugasio tu vatru. On je previše za mene. Ohladila sam se, gotovo da

sam izgubila svoju srčanost. Nemam više nikoga tko bi me mogao zagrijati."

"Ako je kralj hladan i vlažan, kraljevstvo će potonuti u bujici suza", reče

alkemičar.

"Molim vas, učinite to, Jacquetta", šapne kraljica. "Sve ćemo se troje zakleti da

nikome nećemo govoriti o ovome."

Uzdahnula sam. "Dobro."

Otac Jefferies pokloni se kraljici. "Hoćete li pričekati ovdje. Vaša Milosti?"

Bacila je pogled prema napola otvorenim vratima njegove kuće. Znam da čezne

za tim da vidi unutrašnjost. Ali pokorava se njegovim pravilima. "Vrlo dobro."

Čvršće je omotala ogrtač oko sebe i sjela na kamenu klupu.

On me rukom pozvao unutra i zakoračila sam preko praga. U sobi zdesna u

sredini nalazi se ognjište na kojemu se zagrijava veliki kotao. U njemu, u toploj

vodi velika je posuda sa srebrnom cjevčicom koja prolazi kroz hladnu kupelj; na

kraju cjevčice postojano kaplje eliksir stvoren iz pare. U prostoriji je zagušljivo i

vruće. On me vodi u sobu s lijeve strane gdje se nalazi stol, velika knjiga, a iza nje

vidovnjačko zrcalo.

Sve mi je tako poznato, od slatkastog mirisa eliksira do mirisa ognjišta u drugoj

prostoriji da sam na trenutak zastala i kao da sam opet u Parizu, u našoj kući

Hotel de Bourbon, kao da sam još djeva i tek udana žena, mlada supruga vojvode

Pompea

-349-

od Bedforda.

"Vidite li što?" upita on željno.

"Samo prošlost."

Stavio je stolicu pred mene i skinuo zavjesu sa zrcala. Vidim vlastiti odraz, toliko

stariji od one djevojke kojoj je u Parizu bilo zapovjeđeno da gleda u zrcalo.

"Imam neke soli koje biste mogli pomirisati", reče on. "Mislim da će vam to

pomoći da vidite."

Iz ladice je uzeo vrećicu i razvezao uzicu na vrhu. "Evo", reče.

Uzimam vrećicu u ruku; unutra je neki bijeli prah. Prinosim je licu i oprezno

udišem. Na trenutak mi se u glavi zavrtjelo, onda sam podignula pogled. Preda

mnom je vidovnjačko zrcalo, ali u njemu ne vidim svoj odraz. Moja je slika

nestala, a na njezinu je mjestu uskovitlani snijeg, bijele pahulje padaju poput

latica bijelih ruža. To je bitka koju sam već jednom ranije vidjela, muškarci se

bore i penju uzbrdo, klimavi se most ruši, ljudi padaju u vodu, snijeg na tlu krv je

obojila crveno, a uskovitlane latice bijeloga snijega ne prestaju padati. Vidim

metalno sivilo širokog, prostranog neba; to je negdje na sjeveru Engleske, jako je

hladno, a iz snijega se pojavljuje mladić, kao kakav lav.

"Pogledajte opet." Čujem alkemičarov glas, ali ga ne vidim. "Što će se dogoditi s

kraljem? Što bi mu izliječilo ranu?"

Vidim malu sobicu, mračna je, skrivena soba. Vruće je i zagušljivo, a u toj toploj

tami osjeća se neka strašna prijetnja. U debelim kamenim zidovima nazire se

samo jedan prozor, koji je zapravo prorez u zidu za strijelce. Jedino svjetlo

prodire kroz prozor, jedina zraka u tami sobe taj je jedini trak svjetla. Gledam

prema njemu, privučena jedinim znakom života u mraku. Ali tada je svjetlo

zapriječio muškarac koji je stao pred njega, a onda se ne vidi ništa osim tame.

čujem kako alkemičar iza mene uzdiše kao da sam mu došapnula svoju

viziju i on je sve vidio. "Neka bude blagoslovljen", reče on tiho. "Blagoslovio ga i

čuvao Bog." Onda je malo jasnije progovorio. "Još nešto?"

Vidim privjesak koji sam zavezanog za vrpce bacila u duboku vodu Temze.

Različita vrpca označavala je različito godišnje doba, a privjesak je imao oblik

krune. Voda ga je odnijela i tako mi rekla da nam se kralj nikada neće vratiti.

Pompea

-350-

Sada ga vidim duboko u vodi, njiše se na vrpci, a onda vidim kako ga nešto

povlači prema površini, sve više prema gore, izlazi iz vode poput ribice koja ljeti

iskače na površinu rijeke. Ali to ga moja nasmiješena kći Elizabeth izvlači iz

vode, radosno se smije i stavlja ga na prst kao da je prsten.

"Elizabeth?" pitam u čudu. "Moja kći?"

Zakoračio je naprijed i pružio mi malu čašu piva. "Tko je Elizabeth?" upita me.

"Moja kći. Ne znam zašto sam mislila na nju."

"Ona ima prsten u obliku krune?"

"U mojoj viziji imala je prsten koji je označavao kralja. Stavila ga je na svoj prst."

On se blago smiješi. "To su misteriji."

"Nema nikakvog misterija kad je riječ o viziji: imala je prsten koji je predstavljao

englesku krunu, smiješila se i stavila ga na prst."

Prekrio je zrcalo zavjesom. "Znate li što to znači?" upita on.

"Moja kći bit će blizu krune", rekoh. Zbunilo me to predviđanje budućnosti.

"Kako se takvo što može dogoditi? Udana je za sir Johna Greya, imaju sina, a još

je jedno dijete na putu. Kako bi ona mogla staviti na prst englesku krunu?"

"Nije mi jasno", reče on. "Razmišljat ću o tome, a možda ću vas ponovno zamoliti

da dođete."

"Kako bi Elizabeth mogla imati prsten u obliku krune i staviti ga na prst?"

"Katkad nam vizije dolaze u tami. Ne znam što vidimo. Ova je vrlo nejasna. To je

misterij. Molit ću se za razjašnjenje."

Kimam glavom. Kad muškarac želi misterij, općenito je bolje da ga se ostavi u

tom uvjerenju. Nitko ne voli pametnu ženu.

"Hoćete li doći ovamo i izliti ovu tekućinu u kalup?" zamoli me on.

Slijedim ga u prvu prostoriju, gdje on sa zida uzima bočicu, nježno je protrese i

pruži prema meni. "Držite je." Prihvatila sam je skupljenim dlanovima i odmah

osjetila kako se zagrijava od topline mojih prstiju.

"Sad je izlijte", reče on i pokaže mi rukom kalupe na stolu.

Pažljivo punim svaki srebrnom tekućinom, a onda mu vraćam bočicu.

Pompea

-351-

"Neki procesi zahtijevaju ženski dodir", reče on tiho. "Neke od najvažnijih

alkemijskih postupaka proveli su supružnici, muž i žena, radeći zajedno." Rukom

pokaže na zdjelu tople vode na peći. "Ovu je metodu izmislila žena i nazvana je

po njoj."

"Ja ne posjedujem nikakve vještine", rekoh, poričući svoje sposobnosti. "A kad

imam vizije, onda je to zato što mi ih šalje Bog i nisu mi jasne."

Uzeo me za ruku, provukao ispod svoje i poveo prema vratima. "Razumijem.

Pozvat ću vas samo ako ne budem mogao obaviti posao za kraljicu bez vas. A vi

ste u pravu što skrivate svoje svjetlo. Ovo je svijet koji ne razumije sposobnu

ženu, svijet koji se boji vještina. Svi mi moramo potajice obavljati svoj posao, čak

i sada, kad kraljevstvo toliko treba naše savjete i naputke."

"Kralju neće biti bolje", rekoh iznenada, kao da je istina probila iz mene.

"Neće", složi se on tužno. "Moramo učiniti što možemo."

"A viziju koju sam imala o njemu u Toweru..."

"Da?"

"Vidjela sam ga, a onda je netko stao pred prozor, koji je zapravo uski prorez za

strijelce, i sve se zamračilo..."

"Mislite da će u Toweru dočekati smrt?"

"Ne samo on." Odjednom me ispunio osjećaj žurnosti. "Čini mi se, ne znam

zašto, kao da je jedno od moje djece ondje. Moj sin, možda dvojica. Vidim to, ali

ja nisam ondje, ne mogu to spriječiti. Ne mogu spasiti kralja, a ne mogu ni njih.

Otići će u Tower i neće izaći."

On me nježno uzima za ruku. "Možemo stvoriti vlastitu sudbinu", reče on.

"Možete zaštititi svoju djecu, a možda možemo zajedno pomoći i kralju. Idite sa

svojim vizijama u crkvu i molite se, a ja ću se također nadati da ću steći

razumijevanje. Hoćete li reći kraljici što ste vidjeli?"

"Neću", rekoh. "Već ima dovoljno briga za jednu mladu ženu. Osim toga, ništa ne

znam zasigurno."

"Što ste vidjeli?" zahtijeva Margareta dok se vraćamo kući i anonimne u svojim

ogrtačima prolazimo mračnim ulicama punim ljudi. Držimo se ispod ruke da nas

ne razdvoje, a Margareta je svijetlu kosu sakrila ispod kapuljače. "Ništa mi nije

Pompea

-352-

htio reći."

"Imala sam tri vizije: nijedna nam nije bila od pomoći", rekoh.

"Kakve su bile?"

"U jednoj sam vidjela bitku na padini brijega i u snijegu. Neki se most srušio i svi

vojnici pali su u rijeku."

"Mislite da će doći do bitke?" upita ona.

"Zar vi mislite da neće?" uzvratih joj trpko.

Kimnula je glavom na moju razumnu procjenu. "Želim bitku", izjavi ona. "Ne

bojim je se. Ne bojim se ničega. A druga vizija?"

"Vidjela sam malu sobu u Toweru i svjetlo koje se zamračilo."

Ona oklijeva trenutak. "U Toweru ima mnogo malih prostorija, a svjetlo je

uskraćeno mnogim mladim ljudima."

Osjetih kao da me je netko hladnim prstom dotaknuo po vratu ispod potiljka.

Pitam se hoće li ijedno moje dijete biti zatvoreno u Toweru i hoće li mu ikada

neki veliki muškarac zasjeniti svjetlo zore što prodire kroz okomiti uski otvor za

strijelce. "To je sve što sam vidjela", rekoh.

"A vaša posljednja vizija? Rekli ste da su bile tri."

"O prstenu u obliku krune, koji simbolizira englesku krunu. Bio je duboko u

rijeci i netko ga je izvukao iz vode."

"Tko?" odlučno upita ona. "Jesam li to bila ja?"

Vrlo rijetko lažem Margareti Anžuvinskoj. Volim je i, osim toga, zaklela sam se

da ću joj služiti, njoj i njezinoj kući. Ali nisam željela spomenuti svoju lijepu kćer

kao djevojku koja u ruci drži prsten Engleske.

"Labud", rekoh bez razmišljanja. "Labud je kljunom izvadio krunu Engleske."

"Labud?" upita ona bez daha. "Jeste li sigurni?" Zastala je nasred ulice, a neki nam

je vozar doviknuo da se maknemo u stranu.

"I te kako."

"Što bi to moglo značiti? Znate li što to znači?"

Odmahnula sam glavom. Izmislila sam labuda jer nisam željela spomenuti svoju

Pompea

-353-

kćer. A sada, kako to često bude, jedna laž traži drugu.

"Labud je dio grba nasljednika kuće Lancaster", podsjeti me ona. "Vaša vizija

znači da će moj sin Edward naslijediti prijestolje."

"Vizije nikada nisu izvjesne..."

Ona se blaženo osmjehuje. "Zar ne razumijete? To je za nas rješenje. Kralj se

može povući u korist svojega sina", reče ona. "To je moj put naprijed. Labud je

moj sin. Postavit ću princa Edwarda na englesko prijestolje."

*

Iako je sazvao jedan od najkontroverznijih i najopasnijih sastanaka na kojemu je

parlament ikada bio, iako je pozvao tri moćnika koji su došli svaki sa svojom

vojskom, kralj je vedar i spokojan, i pomiren sa sobom i svijetom. Potpuno je

uvjeren da će parlament velika pitanja najbolje riješiti u međusobnoj ljubavi i

slozi, a bez njega; plan mu je da se pojavi nakon što je sve odlučeno, a on će samo

dati svoj blagoslov. Otišao je iz Londona kako bi se molio za mir, dok parlament

raspravlja i kalkulira cijenu sporazuma, dok članovi prijete jedan drugome, na

rubu toga da se potuku, te dok naposljetku ipak ne dođu do neke nagodbe.

Margareta je sva izvan sebe kad je vidjela da joj se suprug povlači sa svojeg

vladarskog zadatka da predvodi velikaše, i želi biti kralj koji će se samo kod Boga

zauzimati za sigurnost svoje zemlje — a drugima prepušta da doista ostvare

njezinu sigurnost. "Kako ih može pozvati u London, a nas samo tako napustiti?"

upita me ona. "Kako može biti takva budala da se pobrine samo za polovičan

mir?"

To je doista samo polovičan mir. Svi se slažu da bi Yorkovi sljedbenici trebali

platiti za to što su napali kraljev stijeg, i oni obećavaju velike isplate

nasljednicima Lancastera kako bi im kompenzirali smrt njihovih očeva. Ali

plaćaju štapovima rovašima koje su dobili od kraljeva rizničara — a to su

bezvrijedna obećanja kraljevskog bogatstva, koje kralj nikada neće ispuniti, a

Lancaster ih ne može odbiti jer bi to značilo priznati da je kraljevstvo ostalo bez

prebijene pare. Šala je izvrsna, a istodobno i velika uvreda kralju. Lordovi

obećavaju da će u St. Albansu izgraditi crkvu u kojoj bi se isključivo služile mise

za duše poginulih i svi se zaklinju da će u budućnosti održati mir. Kralj je jedini

Pompea

-354-

koji misli da se krvava zavada, koja će trajati generacijama, može zaustaviti

slatkim riječima, s pregršt štapova i jednim obećanjem. Mi ostali vidimo kako se

na pogibije onih ljudi sada talože laži; beščašće na ubojstvo.

Kralj se vraća u London i proglašava dan ljubavi — dan kad bismo svi trebali

hodati zajedno, ruku pod ruku, i sve će biti oprošteno. "Vuk će prebivati s

jagnjetom21", reče on meni. "Razumijete?"

I te kako — i vidim grad razdiran frakcijama, spreman na rat. Vidim sina

Edmunda Beauforta, čiji je otac poginuo kod St. Albansa, a kojemu je

zapovjeđeno da hoda ruku pod ruku s grofom Salisburyjem. Stoje udaljeni za

dužinu ruke, prsti im se samo dodiruju kao da na njihovim vršcima osjećaju još

vlažnu krv. Iza njih stoji ubojica njegova oca, grof Warwick, a i on hoda čvrsto

držeći ruku vojvode od Exetera, koji se potajno zakleo da neće biti nikakvog

oprosta. Zatim slijedi kralj. Izgleda dobro, blista od sreće zbog ove procesije, koja

po njegovu mišljenju pokazuje narodu da su velikaši ponovno ujedinjeni pod

njegovom vlašću. Iza kralja ide kraljica.

Trebala je hodati sama. Čim sam je ugledala, znala sam da je trebala hodati sama,

kako priliči kraljici. Ali umjesto toga kralj joj je dodijelio vojvodu od Yorka da se s

njim drži za ruke. Misli da će tako pokazati njihovo prijateljstvo. Ali ne pokazuje.

Cijelome svijetu govori samo da su njih dvoje nekoć bili neprijatelji i da bi to opet

mogli postati. Ništa ne govori o dobroj volji i opraštanju, već Margaretu

razotkriva kao jednu od igrača u ovoj smrtonosnoj igri — ne kao kraljicu koja se

izdignula iznad frakcije, nego kao ratničku kraljicu, a Yorka kao njezina

neprijatelja. Od svih ludosti današnjega dana kad smo svi hodali držeći se za ruke

— a među njima i Richard i ja — ta je bila najgora.

Pompea

-355-

W E S T M I N S T E R S K A P A L A Č A ,

L O N D O N , Z I M A 1 4 5 8 .

Mir onoga dana ljubavi traje samo osam mjeseci. Otišla sam s dvora tijekom ljeta

kako bih se povukla u rodiljne odaje i rodila još jedno dijete, kćer koju smo

nazvali Katherine, a kad je malo ojačala i počela napredovati na grudima svoje

dojilje, otišli smo u posjet mojoj kćeri Elizabeth u Groby Hall. Ona je također u

rodiljnoj postelji i rađa drugog sina.

"Ti si pravi blagoslov za obitelj Grey", kažem joj naginjući se nad kolijevku. "Još

jedno dijete, i k tome sin."

"Čovjek bi pomislio da će mi zahvaliti zbog toga", reče ona. "John je drag prema

meni kao i uvijek, ali njegova se majka neprekidno žali i prigovara."

Sliježem ramenima. "Možda je došlo vrijeme da se vas dvoje preselite u jednu od

kuća Greyevih", predlažem. "Možda u Groby Hallu nema dovoljno mjesta za dvije

gospodarice."

"Možda bih trebala doći na dvor", reče Elizabeth. "Mogla bih služiti kraljici

Margareti i biti s tobom."

Odmahujem glavom. "Dvor u ovom trenutku nije ugodno mjesto", rekoh. "Čak ni

za jednu dvorsku damu kakva bi ti bila. Tvoj otac i ja moramo se vratiti, ali

užasavam se onoga što ću tamo zateći."

Vraćam se na dvor kojim kolaju glasine. Kraljica od grofa Warwicka traži

da se prihvati gotovo nemogućeg zadatka čuvanja uskog pojasa Engleskog kanala

za englesko brodovlje; ali istodobno je utvrdu Calais predala sinu Edmunda

Beauforta, novom mladom vojvodi od Somerseta, nepokolebljivom neprijatelju

obitelji York.

To je isto kao da tražite od čovjeka da obavi težak i opasan posao, a onda za to

nagradite njegova protivnika. Naravno, Warwick je odbio zadatak. I baš kako je

Richard predvidio, kraljica se nada da će ga zaskočiti optužbom za veleizdaju. U

studenom ga je javno okrivila za gusarstvo — da je koristio svoje brodove izvan

Calaisa — a parlament, sastavljen od ljudi koji je podupiru, poziva grofa u

London da se pojavi pred sudom. On stiže ponosno kako bi se branio i suočio sa

Pompea

-356-

svima njima. On, mladi muškarac sam pred svojim neprijateljima. Richard je

izašao iz sobe kraljevskog vijeća i zatekao me kako čekam vani. Rekao mi je da je

Warwick povicima odgovarao na optužbe i uzvraćao tvrdnjom da je od onoga

dana ljubavi sama kraljica iznevjerila sporazum. "On bijesni", reče Richard.

"Situacija je toliko uzavrela da bi moglo doći do tučnjave."

Upravo u tom trenutku nešto je tresnulo s druge strane vrata vijećnice, Richard je

poskočio naprijed, izvukao mač, a drugom me rukom pokušao zaštititi.

"Jacquetta, idi kraljici!" vikne on.

Upravo sam se namjeravala okrenuti i pobjeći kad su mi put prepriječili ljudi u

livrejama vojvode od Buckinghama, koji su se trčećim korakom i s mačevima u

rukama približavali hodnikom. "Iza tebe!" viknuh Richardu i stadoh uza zid dok

su nam oni prilazili sve bliže. S mačem u ruci Richard nas je spreman braniti, ali

muškarci su samo protrčali i ne pogledavši nas. Vidim da su na drugoj strani

spremni Somersetovi vojnici, koji su blokirali hodnik. To je zasjeda. Vrata sobe

kraljevskoga vijeća naglo se otvaraju, a Warwick sa svojim ljudima izlazi i bori se

u čvrstoj formaciji. Bili su napadnuti u samoj vijećnici, a ovi ljudi vani samo

čekaju da ih dokrajče. Richard naglo zakorači unatrag i prignječi me uza zid.

"Budi mirna i tiha!" zapovjedi mi.

Mašući mačem poput biča Warwick se ustremio ravno na svoje neprijatelje, bode

i udara, a iza njega su njegovi ljudi. Jedan je ispustio mač i vidim ga kako od

bijesa udara oko sebe šakama. Jedan je pao, a drugi su zakoračili preko njega da

održe zbijene redove oko svojega zapovjednika: očito je da su spremni umrijeti za

njega. Hodnik je preuzak za borbu, vojnici se guraju, a onda Warwick pogne

glavu i poviče: "A Warwick!" svoj ratni poklič i krene u napad. Krećući se kao

jedan, njegovi ljudi nasrnu na napadače, probiju se i slobodni su dok Somersetovi

i Buckinghamovi vojnici trče za njima poput pasa koji progone jelene, a onda svi

nestanu iz vida. Čujemo bijesnu viku dok kraljevska garda hvata Buckinghamove

ljude i drži ih, a tada zvuk trčećih koraka dok Warwickovi ljudi bježe.

Richard se odmaknuo i privukao me k sebi, stavljajući pritom mač u korice.

"Jesam li te ozlijedio, ljubavi? Žao mi je."

"Ne, ne..." Od šoka sam ostala bez daha. "Što je to bilo? Što se događa?"

"Mislim da je to kraljica poslala dvojicu vojvoda da završe ono što su im očevi

počeli. Kraj primirja. Warwick je isukao mač na području kraljevske palače i sada

Pompea

-357-

će pobjeći u Calais. Izdaja i veleizdaja. Najbolje će biti da odemo do kraljice i

vidimo što ona zna o tome."

*

Kad smo stigli do njezinih odaja, vrata dnevne sobe su zatvorena, a njezine su

dame u prednjoj prostoriji za audijenciju i žustro razgovaraju. Ugledavši nas,

potrčale su prema nama, ali ja sam ih potjerala u stranu, pokucala na vrata, a ona

je pozvala mene i Richarda da uđemo zajedno. Ondje je već mladi vojvoda od

Somerseta i nešto joj šapće.

Čim je vidjela moj šokirani izraz, pohrlila je prema meni. "Jacquetta, i vi ste bili

ondje? Niste ozlijeđeni?"

"Vaša Milosti, grofa Warwicka napali su u samoj prostoriji vijeća", rekoh

neuvijeno. "Učinili su to ljudi u livrejama Buckinghama i Somerseta."

"Ali nisam ja", reče dvadesetdvogodišnji vojvoda, drsko poput kakvog djeteta.

"Nego vaši ljudi", primijeti moj suprug, ne povisujući glas. "Protuzakonito je

izvući mač na kraljevskom dvoru." Okrenuo se kraljici. "Vaša Milosti, svi će

misliti da ste vi to zapovjedili, a to je vrlo podmukao čin. Dogodio se u odaji

kraljevskog vijeća, na samom području dvora. Od vas se očekuje da se pomirite sa

situacijom. Dali ste svoju kraljevsku riječ. Ovo je nečasno. Warwick će se žaliti i

ima pravo to učiniti."

Porumenjela je na to i brzo pogledala vojvodu koji je slegnuo ramenima.

"Warwick ne zaslužuje časnu smrt", reče on hirovito. "Ni mojem ocu nije

omogućio časnu smrt."

"Vaš je otac poginuo u bitki", naglasi Richard. "U poštenoj borbi. Warwick je

molio i dobio vaš oprost, a također je platio i misu za vašega oca. Ta je razmirica

završena i vama je dana zadovoljština za gubitak oca. Ovo je bio napad unutar

sigurnosne zone dvora. Kako će vijeće obavljati svoj posao, ako svaki član riskira

život pojavljivanjem? Kako će se ijedan od Yorkovih lordova usuditi ponovno

doći? Kako mogu muškarci dobre volje doći u vijeće koje napada vlastite članove?

Kako častan muškarac može služiti pod takvom vlašću?"

"Pobjegao je?" upita me kraljica ignorirajući Richarda, kao da je to jedino važno.

Pompea

-358-

"Pobjegao je", kažem.

"Rekao bih da će bježati sve do Calaisa i imat ćete snažnog neprijatelja u

utvrđenom dvorcu izvan područja Engleske", reče Richard s gorčinom. "A mogu

vam reći da se nijedan od stotinu gradova na južnoj obali ne može obraniti od

napada. On bi mogao doploviti uzvodno Temzom, bombardirati Tower, a sada će

smatrati da na to ima i pravo. Prekršili ste savez ni za što i sve nas doveli u

opasnost."

"On nam je u svakom trenutku bio neprijatelj", primijeti mladi Somerset. "Bio

nam je neprijatelj i prije ovoga."

"Ali ruke su mu bile vezane primirjem", uporan je Richard. "A također i

zakletvom koju je dao kralju. Držao je svoju riječ. Napavši ga u odajama

kraljevskog vijeća oslobodili ste ga obiju stvari."

"Otići ćemo iz Londona", izjavi kraljica.

"To nije rješenje!" eksplodira Richard. "Ne možete stvoriti takvog neprijatelja i

misliti da je dovoljno da pobjegnete. Koje će mjesto biti sigurno? Tutbury?

Kenilworth? Coventry? Namjeravate li potpuno napustiti južne pokrajine

Engleske? Pa neka Warwick slobodno umaršira? Je li vaš plan da mu prepustite

Sandwich, kao što ste mu dali Calais? Hoćete li mu dati i London?"

"Uzet ću sina i idem." A onda mu je uzvratila istom mjerom. "Okupit ću vojsku,

odane ljude i naoružati ih. Kad se Warwick iskrca, zateći će moju vojsku kako ga

čeka. Ali ovaj ćemo ga put pobijediti i platit će za svoje zločine."

Pompea

-359-

N A R A T N O M P O H O D U , L J E T O / J E S E N 1 4 5 9 .

Kraljica je poput žene opsjednute vizijom. Povela je dvor sa sobom u Coventry, a

i kralj je u njezinoj pratnji. Njega se sada više ništa ne pita, iznenađen je

neuspjehom svojega primirja i naglim skretanjem u rat. Ona odbija sve savjete o

tome da bude oprezna, jer nanjušila je pobjedu i čezne za njom. U Coventry je

ušla ceremonijalno kao vladajući monarh i svi joj se klanjaju kao da je priznata

vladarica zemlje.

Nitko još nije vidio takvu kraljicu Engleske. Poslužuju je klečeći na jednom

koljenu, kao da je kralj. Ona sjedi ispod kraljevskog baldahina. Okuplja ljude,

zahtijeva prisilno novačenje svakog muškarca iz svih okruga u Engleskoj,

ignorirajući tradicionalni način na koji se okuplja vojska kad svaki velikaš poziva

vlastite ljude. Iz Chesirea je regrutirala svoju vojsku. Nazvala ju je prinčeva vojska

i svima je podijelila njegov amblem s labudom. Svoje kapetane nazvala je

Vitezovima labuda i obećala im posebno mjesto u bitki do koje će sigurno doći.

"Labudova djeca nosila su ogrlice od zlata, a majka ih je sakrila dok se ne budu

mogli pojaviti kao pravi labudovi, a onda su se svi vratili kao jedan", rekoh

osjetivši nelagodu zbog njezine iznenadne ljubavi prema tom amblemu, kojim je

podsjetila na taj stari mit. "To nema nikakve veze s princem Edwardom."

Princ me pogledao i blaženo se nasmiješio kako samo on zna. "Labud", ponovio

je. Ona mu je na ovratnik prisila dva srebrna amblema u obliku labuda.

"Rekli ste da ste vidjeli kako labud odnosi englesku krunu", podsjeti me ona.

Porumenjela sam sjetivši se laži koju sam joj ispričala kako bih prikrila pravu

viziju, u kojoj se moja kći Elizabeth smije s prstenom u obliku krune na svojoj

ruci. "To mi je došlo kao neko sanjarenje, Vaša Milosti, a upozorila sam vas da to

možda ne znači ništa."

"Osvojit ću Englesku pa makar se i sama morala pretvoriti u labuda da to

učinim."

Pompea

-360-

*

U rujnu smo se preselili u dvorac Eccleshall, osamdeset kilometara sjeverno od

Coventryja. Sve smo manje nalik na dvor, a više na vojsku. Mnoge dvorske dame

vratile su se svojim domovima jer su im supružnici pozvani da marširaju pod

stijegom militantne kraljice. Neki od njih nisu se pridružili. Nekoliko dama koje

putuju sa mnom i kraljicom imaju muževe u kraljičinoj brzo rastućoj vojsci; nalik

smo na povorku s putnim zavežljajima koja je krenula na put, a ne na dvor. S

nama su kralj i princ; obojica svakodnevno odlaze gledati postrojavanje vojnika

dok Margareta dovodi sve više regruta, koje smješta u zgrade unutar zidina

dvorca i u šatore na okolnim poljima. Poziva odane lordove da joj pruže potporu,

paradira pred njima s mladim princem. Ima samo šest godina, ali ponosno jaše

na svojem bijelom poniju oko postrojenih vojnika. Sjedi uspravno i sluša majčine

zapovijedi. Otac mu dolazi do ulaza u dvorac, gdje podiže ruku kao da želi

blagosloviti tisuće ljudi što stoje pod njegovim stijegom.

"Jesu li to Francuzi?" upita me začuđeno. "Hoćemo li zauzeti Bordeaux?"

"Rat još nije počeo", smirujem ga. "Možda ćemo moći izbjeći rat."

Stari James Touchet, lord Audley, trebao bi zapovijedati vojskom, a lord Thomas

Stanley će mu pomagati. Lord Audley dolazi kraljici s vijestima da Yorkovi

lordovi okupljaju svoje snage u Engleskoj i regrutiraju novake.

Planiraju se sastati u Yorkovu dvorcu u Ludlowu; stoga će grof Salisbury morati

marširati na jug iz svojega dvorca Middleham, na sjeveru Engleske, prema

Ludlowu na granici s Walesom. Lord Audley kune se da će ga uhvatiti dok bude

prolazio, zaskočit će ga dok se bude žurio pridružiti ostalim izdajničkim

lordovima. Na našoj ćemo strani imat oko deset tisuća ljudi; još će mnogo tisuća

doći s lordom Stanleyjem. Salisburyjeve snage broje upola manje ljudi — on

maršira ravno u smrt, beznadno je jer nema dovoljno ljudi i on to ne zna.

Odbojan mi je taj proces, to gledanje ljudi koji se naoružavaju, provjeravaju

oružje i opremu i svrstavaju se u bojne redove. Elizabethin suprug, sir John Grey,

na svojem lijepom konju predvodi naoružanu skupinu svojih zakupaca, na

dvodnevnom maršu od njihova doma. Rekao mi je da Elizabeth nije prestajala

plakati dok je odlazio. Činilo mu se da je imala loš predosjećaj. Molila ga je da ne

ide, a njegova joj je majka zapovjedila da ode u svoju sobu, kao da je neposlušno

dijete.

Pompea

-361-

"Jesam li trebao ostati s njom?" upita me on. "Smatrao sam da mi je dužnost doći

ovamo."

"U pravu ste što obavljate svoju dužnost." Ponavljam staru frazu koja omogućava

suprugama da puste svoje muževe, i majkama da pošalju sinove u rat. "Sigurna

sam, Johne, da imate pravo izvršiti svoju dužnost."

Kraljica ga je postavila kao glavnog i zaduženog za konjicu. Anthony, moj

nasljednik i najdragocjeniji sin, dolazi iz naše kuće u Graftonu da se bori rame uz

rame s ocem. Odjahat će u bitku, a onda sjahati i boriti se na tlu. Mučno mi je od

pomisli da mi sin odlazi u bitku i od straha ne mogu jesti.

"Imam sreće", odlučno mi kaže Richard. "Znaš da imam sreće. Vidjela si me kako

odlazim u desetke bitaka i uvijek sam ti se vraćao živ i zdrav. Držat ću ga uza

sebe i on će također imati sreće."

"Ne govori to! Ne govori to!" rukom mu prekrivam usta. "To je kao da izazivaš

sudbinu. Dragi Bože, zar zaista moraš ići ovaj put?"

"Ovaj put i svaki put, sve dok u zemlji ne zavlada mir", reče jednostavno moj

suprug.

"Ali kralj to nije zapovjedio!"

"Jacquetta, zar tražiš od mene da postanem izdajica? Želiš li da nosim bijelu ružu

Yorka?"

"Naravno da ne! Naravno da ne. Samo sam..."

Nježno me zagrlio. "Samo što? Samo ne možeš podnijeti da vidiš Anthonyja u

opasnosti?"

Posramljeno kimam glavom. "Moj sin..." šapnem tjeskobno.

"Sad je muškarac, a opasnost je za njega kao i snijeg u zimi, kao cvijeće u

proljeće. Hrabar je mlad čovjek, naučio sam ga da bude odvažan. Nemoj ga sad ti

učiti da bude kukavica."

Na to sam naglo podignula glavu, a moj se suprug slatko nasmijao. "Znači ne želiš

da on ide u rat; ali ne želiš ni da bude kukavica? Gdje je tu smisao? Sada ti budi

hrabra i dođi nas gledati kad ćemo marširajući kretati na put, maši nam, smiješi

se i daj nam svoj blagoslov."

Pompea

-362-

Zajedno smo pošli prema vratima, dok me on i dalje rukom držao oko struka.

Kraljica je zapovjedila vojsci da se okupi pred pokretnim mostom na ulazu u

dvorac, a ondje je i mali princ na svojem bijelom poniju. Anthony izađe iz reda i

brzo klekne preda me. Položila sam ruku na njegovu svjetlokosu glavu.

"Neka te Bog blagoslovi, sine." Jedva da mogu govoriti koliko me steže u grlu.

Osjećam kako me u očima peku suze. On ustaje, stane preda me, uzbuđen i

spreman da pođe. Željela sam dodati: "I radi ono što ti otac kaže, drži konja u

blizini tako da možeš pobjeći, drži se dalje od opasnosti, nema potrebe da se

previše približavaš borbi..." ali Richard me privukao u zagrljaj i brzo poljubio u

usta kako bi me ušutkao.

"Budi blagoslovljen, mužu moj", rekoh. "Vrati mi se sigurno, obojica mi se

vratite."

"Uvijek se vraćam", odvrati Richard. "A i Anthonyja ću sigurnog vratiti kući."

Kraljica i ja, njezine dvorske dame i princ sa svojim kućanstvom stojimo i

mašemo dok oni marširaju pokraj nas. Stjegovi se vijore na povjetarcu, a svi

muškarci izgledaju samouvjereni i željni bitke. Dobro su opremljeni, kraljica je

iskoristila novac koji joj je odobrio parlament za obranu od Francuza, tako što je

kupila oružje i čizme za ovu vojsku. Kad su otišli, a prašina se slegnula na cesti,

kraljica je zapovjedila da se princ sa svojom dadiljom vrati u dvorac, a onda se

okrenula meni.

"Mi ćemo sada čekati", reče ona. "Ali kad nađu Salisburyja i krenu u bitku, želim

to vidjeti. Otići ću promatrati."

Gotovo da sam pomislila kako se šali, ali sutradan dobivamo poruku od Jamesa

Toucehta u kojoj kaže da su njegovi izviđači primijetili ljude grofa Salisburyja, a

on ih čeka u zasjedi blizu seoceta Blore Heath. Kraljica smjesta izdaje zapovijed

da joj osedlaju konja, kao da odlazimo na jahanje iz zadovoljstva. "Idete li sa

mnom?" upita me.

"Kralj ne bi volio da se izlažete opasnosti", kažem iako znam da joj kraljevo

mišljenje ništa ne znači.

"On neće ni znati da sam otišla i opet se vratila", reče ona. "A svojim sam

damama rekla da idemo u lov sa sokolima."

"Same vi i ja?" pitam skeptično.

Pompea

-363-

"Zašto ne?"

"Bez sokola?"

"Ah, ma dajte!" reče ona nestrpljivo poput djevojčice. "Zar ne želite paziti na

Richarda? I svojega sina Anthonyja?"

"Nećemo ih moći vidjeti", rekoh.

"Popet ćemo se na drvo", odgovori ona, zakorači na klupicu za uzjahivanje,

prebaci nogu preko konja i kimne konjušaru da joj haljinom prekrije čizme.

"Idete li? Jer poći ću i bez vas, ako moram."

"Idem", kažem i uzjašem konja. Jašem uz nju dok krećemo prema Blore Heathu.

Dočekao nas je glasnik Jamesa Toucheta koji nam predlaže da bismo možda

voljele otići u obližnju crkvu u Mucklestoneu, s čijeg ćemo zvonika moći vidjeti

bojno polje. Plemeniti lord već je pripremio toranj za nas, kao da je riječ o

viteškom turniru. Uz topot kopita ušli smo u malo selo i preplašili sve kokoši koje

su se razbježale pred konjima. Ostavili smo ih u seoskoj kovačnici.

"Možete mi potkovati konja dok ovdje čekam", reče kraljica kovaču, baci mu

peni, a zatim se okrene i povede nas prema crkvi.

Unutra je tiho i polumračno. Penjemo se zavojitim kamenim stubama visoko

gore u toranj do zvonika. Velik je poput promatračkog tornja, iza nas je zvono, a

pred nama krunište. Preko polja jasno vidimo cestu koja dolazi sa sjevera, a u

daljini oblak prašine koji diže vojska grofa Salisburyja.

Kraljica me dodirne po nadlaktici, a lice joj je ozareno od uzbuđenja. Upire

prstom naprijed. Vidimo veliku živicu i iza nje stjegove naše vojske. Zasjenila sam

rukom oči i namrštila se pokušavajući prepoznati zastavu Riversa ne bih li tako

razabrala Anthonyja ili svojega supruga, ali predaleko je da bih išta vidjela. Naše

su se snage savršeno smjestile, Salisbury neće ni znati da su ondje ni koliko su

brojne, sve dok ne izađe iz šumarka koji se proteže s obje strane ceste, a onda će

se s njima naći oči u oči. Ima nečega strašnog dok gledate dolje na bojno polje,

kao da smo mi gore kameni gargojli22 na zvoniku i za zabavu promatramo

smrtnike kako umiru. Pogledala sam kraljicu. Ona to ne osjeća, ozarena je od

uzbuđenja, ruke je čvrsto sklopila pred sobom dok izvidnica Yorkove vojske

žustro izlazi iz šume, a onda se konjanici naglo zaustavljaju kad su pred sobom

ugledali moćnu vojnu silu, poredanu u borbeni stroj na brežuljku. Dvije strane

Pompea

-364-

dijeli tek mala rijeka.

"Što rade?" nervozno pita kraljica, kad smo vidjele da s obje strane izlazi glasnik

te se sastaju na terenu između dviju vojski.

"Pregovaraju?" upitam.

"Nemaju o čemu razgovarati", reče ona. "On je proglašen izdajicom. Lord Audley

dobio je upute da ga zarobi ili ubije, a ne da s njime razgovara."

Kao da potvrđuju te upute, glasnici se razilaze i vraćaju svojim stranama, a

gotovo istoga trena kiša strijela ispaljena je sa strane Lancastera.

Gađaju niz padinu brijega i nalaze ciljeve. Sa strane Yorka začuje se uzdah, uzdah

poraza, i vidimo muškarce koji padaju na koljena brzo se moleći prije nego što

ponovno ustanu i navuku kacige na glave.

"Što rade?" upita kraljica znatiželjno.

"Ljube tlo", kažem. Ima nečega strašnog u tome kad muškarci spuštaju usne na

zemlju za koju misle da će im biti smrtna postelja. "Ljube zemlju u kojoj će biti

pokopani. Znaju da će biti poraženi, ali ipak ne bježe."

"Prekasno je za bijeg", oštro reče kraljica. "Ganjali bismo ih i pobili."

S naše dobre pozicije vidimo da su jorkisti u manjini, gotovo jedan na dvojicu, a

možda i više. Ovo neće biti bitka nego pokolj.

"Gdje je lord Stanley?" upita kraljica. "Želio je voditi napad, ali zapovjedila sam

mu da bude potpora. Gdje je on?"

Gledam na sve strane. "Možda se skriva u zasjedi?"

"Gledajte!" reče ona.

Samo središte Yorkove vojske, ondje gdje bi trebala biti najjača, popušta pred

strijelama. "Povlače se!" poviče kraljica. "Pobjeđujemo! Tako brzo!"

Zaista. Ljudi u sredini stroja se okreću, bacaju oružje i bježe. Odmah vidim i našu

konjicu kako nadire i počinje juriti niz brijeg prema rječici. Čvrsto sam stisnula

dlanove ugledavši Elizabethina muža ispred svih kako ulijeće u plitku vodu,

prelazi na drugu stranu i malo se muči uspinjući se uz strmu obalu. Upravo u

tom trenutku Yorkove su se snage neobjašnjivo okrenule i potrčale u samo srce

bitke, ljudi su podignuli odbačeno oružje i vratili se u bitku.

Pompea

-365-

"Što se zbiva?" Margareta je zaprepaštena baš kao i ja. "Što to rade?"

"Vratili su se", rekoh. "Okrenuli su se. Bio je to trik. Naša je konjica zapela u rijeci

i Yorkovi vojnici mogu ih napasti s obale. Namamili su nas da se maknemo sa

svoje dobre pozicije u rijeku, a sad naši ljudi ne mogu van."

Prizor je strašan. Naši ljudi u bojnim oklopima, na konjima sa zaštitnim

metalnim pločama, jednostavno tonu u vodi, zatim se s mukom izvlače na drugu

obalu rijeke gdje ih dočekuju Yorkovi vojnici, mašu velikim mačevima, ratnim

sjekirama i kopljima. Vitezovi padaju s konja, ali ne mogu ustati da se brane.

Konjska kopita gnječe ih u vodi dok pokušavaju isplivati ili se utapaju pod

težinom oklopa. Oni koji se uspijevaju uhvatiti za stremen izvlače se iz vode, ali

jorkisti skakuću gore-dolje po suhoj obali i brzim pokretima zarivaju nož u

nezaštićeno pazuho ili se naginju nad vodu da prerežu grlo. Ili jedan snažan

vojnik zakorači u vodu mašući velikom ratnom sjekirom i sa svakim zamahom

lancasterski vitez pada u vodu koja se pjeni crvenom krvlju. Divlji je to metež

ljudi i konja. U tome nema ničega lijepog ni plemenitog pa čak ni smislenog. To

nimalo nije nalik na bitke o kakvima govore balade ili kakve se slave u

romantičnim pripovijestima. To je divlja zbrka brutalnih muškaraca koji se kolju

žedni krvi. Nekoliko lordova s lancasterske strane uspjelo se popeti na obalu

sjedeći na velikim ratnim konjima i sad se probijaju kroz jorkističke redove te

nestaju — jednostavno su pobjegli. Još gore, mnogo njih, stotine njih bacaju

mačeve kako bi pokazali da se ne bore, zaustavljaju konje iz trka u hod, i idu

polako, ponizno prema neprijateljskim redovima.

"Što to rade?" Margareta je šokirana. "Što to moja konjica radi? Je li to neki trik?"

"Mijenjaju stranu", kažem. Ruku držim pri dnu grla, kao da želim smiriti ludo

lupanje srca. Plašim se da John Grey ne postane izdajica dok kraljica i ja gledamo.

Stotine konjanika su s naše strane prešli na Yorkovu: on je sigurno među njima.

"Moja konjica?" upita ona s nevjericom.

Polako je ruku uvukla među moje prste i stojimo tako šuteći, gledamo sporo

napredovanje konjanika preko bojnog polja, prema jorkistima, sa spuštenim

stjegovima u znak predaje. Odbjegli konji bacakaju se u vodi, ritaju i izvlače iz

rijeke, a onda se polako udaljavaju kasom. Ali vrlo mnogo ljudi ostalo se mučiti u

vodi, sve dok ne posustanu, a onda se više ne miču.

Pompea

-366-

"John", kažem tiho, misleći na svojega zeta na čelu konjice. Koliko znam sigurno

se utopio u oklopu i nije se pokazao kao izdajica. S ove udaljenosti ne vidim ni

njegov stijeg ni konja. Ako se ovog popodneva utopi u crvenoj vodi, moja će kći

ostati udovica s dvojicom sinova koji neće imati oca.

Vojske su se razdvojile i svaka se vratila na svoje početne linije. S obala rijeke, pa

čak i iz vode, ranjenici se miču i pozivaju upomoć.

"Zašto ne napadaju?" odlučno pita Margareta, stisnutih zuba i čvrsto

isprepletenih prstiju. "Zašto opet ne napadnu?"

"Prestrojavaju se", kažem. "Neka ih poštedi Bog, ali prestrojavaju se da opet

napadnu."

Dok gledamo, preostali konjanici lankasterske vojske ponovno kreću u napad

nizbrdo, hrabrim korakom; ali opet moraju prijeći rječicu. Ovaj put, znajući

kakva ih opasnost čeka, prisiljavaju konje u vodu i zatim uz velike skokove izlaze

na strmu obalu i dalje, potičući konje prema jorkističkim bojnim redovima i bitka

opet počinje. Slijede ih vojnici koji se bore na tlu, a ja znam da će među njima

biti moj sin i suprug. Ne vidim ih, ali vidim kako se lancasterske snage pomiču

dok nadiru poput vala, prelaze rječicu i napadaju čvrste jorkističke redove koji ne

popuštaju. Svi se mlate, a onda vidimo naše ljude kako se povlače, muškarci sa

svake strane formacije počinju bježati.

"Što rade?" upita kraljica s nevjericom. "Što to rade?"

"Gubimo", kažem. Čujem da to izgovara moj glas, ali ne mogu vjerovati, ni na

tren. Ne mogu vjerovati da sam tu, visoko poput orla, udaljena kao galeb koji

kruži nebom, gledam poraz svojega muža, a možda i smrt sina. "Gubimo. Naši

ljudi bježe, to je bezglavi uzmak potučene vojske. Smatrali smo da smo

nepobjedivi; ali sada gubimo."

Pada mrak, vidimo sve manje. Odjednom shvaćam da smo u velikoj opasnosti, a

u tu smo se situaciju dovele svojom ludošću. Kad bitka bude izgubljena, kad

Yorkovi vojnici počnu progoniti lancasterske lordove

da ih ubiju, pratit će ih seoskim puteljcima, doći će i do ovog sela, popeti se na

ovaj zvonik i naći najveću nagradu ove bitke: kraljicu. Naši će ciljevi zauvijek biti

izgubljeni ako otmu kraljicu i zadobiju nadzor nad princem i kraljem. Ideali za

koje se borimo bit će izgubljeni, a i ja sam pogriješila kad sam dopustila da me

Pompea

-367-

nagovori da dođemo u ovu crkvu, da se popnemo i promatramo bitku na život i

smrt kao da je riječ o ugodnom danu i lijepom viteškom turniru.

"Moramo poći", rekoh naglo.

Ona se ne miče, zuri u sivilo sumraka. "Mislim da pobjeđujemo", reče ona.

"Mislim da je došlo do drugog napada i da smo im razbili redove."

"Ne pobjeđujemo i nismo im probili redove, bježimo i oni nas progone", rekoh

oštro. "Margareto, dođite."

Okrenula se prema meni iznenađena što sam je oslovila imenom. Zgrabila sam je

za ruku i povukla prema kamenim stubama. "Što mislite što će učiniti s vama ako

vas ovdje uhvate?" upitam strogo. "Zauvijek će vas zatvoriti u Toweru. Ili još gore,

slomit će vam vrat i reći da ste pali s konja. Dođite!"

Odjedanput je shvatila u kakvoj smo opasnosti i pojurila niz stubište tornja, dok

joj koraci odzvanjaju po kamenim stubama. "Idem sama", reče ona oštro. "Vratit

ću se u Eccleshall. Morate ih spriječiti da pođu za mnom."

Trči ispred mene prema kovačnici, gdje se kovač upravo sprema konju staviti

nove potkove.

"Stavite ih naopako", zapovjedi ona.

"Ha?" reče on.

Pružila mu je srebrni novčić iz džepa. "Naopako", reče ona. "Stavite potkove

naopako. Požurite. Nekoliko čavala u svaku potkovu." Meni kaže: "Ako me žele

slijediti neće imati nikakvih tragova. Vidjet će samo tragove konja koji je došao

ovamo, a neće shvatiti da sam otišla."

Shvaćam da zurim u nju, kraljicu iz moje vizije, koja je dala da joj konje potkuju

naopako. "Kamo idemo?"

"Ja idem", reče ona. "Natrag u Eccleshall po princa i kralja, a zatim da okupim

glavninu vojske koja će progoniti grofa Salisburyja sve do Ludlowa ako budemo

morali."

"A što ću ja?"

Pogledala je kovača. "Brže. Brže."

"Što ja da radim?"

Pompea

-368-

"Hoćete li ostati ovdje? Ako dođu ovamo, recite im da sam otišla u Nottingham

sastati se sa svojom vojskom."

"Ostavljate me ovdje?"

"Neće vam nauditi, Jacquetta. Vole vas. Svi vas vole."

"To su vojnici još uzavreli od bitke i vjerojatno su mi upravo ubili zeta, muža i

sina."

"Da, ali neće vam nauditi. Neće ratovati sa ženama. Ali ja moram pobjeći i

odvesti princa i kralja na sigurno. Spasit ćete me ako im kažete da sam otišla u

Nottingham."

Malo oklijevam. "Bojim se."

Ispružila je ruku prema meni i napravila gestu koju sam je ja naučila. Kažiprstom

je u zraku iscrtala krug, koji prikazuje kolo sreće. "I ja se bojim", reče ona.

"Idite onda." Puštam je da ode.

Kovač zabija posljednji čavao, a konj joj hoda malo nespretno, no dovoljno je

dobar. Kovač se spustio na ruke i koljena tako da mu Margareta stane na leđa i

popne se na sedlo. Podignula je ruku prema meni. "A tout a l’heure", reče ona kao

da ide na jahanje iz zadovoljstva. Zatim zabije pete u slabine konja i pojuri.

Gledam u pod; tragovi na mekoj zemlji jasno pokazuju da je u kovačnicu došao

konj, ali nema nijednog traga da je otišao.

Polako hodam do mjesta gdje trag prolazi kroz selo Mucklestone i čekam da

ujaše prvi Yorkov lord.

*

Smračilo se. U daljini kod Blore Heatha čujem pucanj topa, pa još jedan. Zvuk se

polako razliježe kroz noć. Pitam se što uopće vide i na što pucaju. Pristižu

grupice muškaraca, neki podupiru svoje ranjene drugove, neki hodaju pognutih

glava kao da bježe od samoga straha. Povlačim se u unutrašnjost kovačnice pa

me ne vide dok prolaze. Čak se i ne zaustavljaju da zamole piće i hranu. Svi su

prozori i vrata u selu zatvoreni za sve vojnike — bez obzira na to čiji amblem

nose. A onda sam ugledala lancasterski amblem kako se pojavljuje na putu. "Lord

Rivers? Sir Anthony Woodville? Sir John Grey?" upitam.

Pompea

-369-

Muškarac odmahuje glavom. "Jesu Ii bili na konjima? Onda su mrtvi, gospođo."

Trudim se ostati na nogama iako mi koljena klecaju. Naslanjam se na vrata

kovačnice i pitam se što da učinim. Sama sam na bojnom polju, a možda je

Richard ondje mrtav, i moj sin i moj zet. Pitam se ne bih li trebala poći na livadu i

potražiti Richardovo tijelo. Ne mogu vjerovati da ne bih znala da je mrtav.

Sigurno bih to osjetila kad sam bila tako blizu bitke, da sam samo vidjela kako se

pjeni voda u rijeci u kojoj se možda utopio.

"Evo", reče mi kovač ljubazno izlazeći iz svoje kućice da mi u ruke stavi prljavi

lončić piva. "Sto ćete sada učiniti, gospo?"

Odmahnula sam glavom. Nema progonitelja koje bih trebala uputiti u krivom

smjeru. Yorkovi ljudi neće proći ovuda, samo slomljeni ostaci naše vojske. Bojim

se da mi je muž poginuo, ali ne znam gdje bih ga tražila. Slaba sam zbog straha i

zbog toga što sam svjesna da sam izgubila junačko držanje. "Ne znam", kažem.

Potpuno sam izgubljena. Posljednji put kad sam bila izgubljena i sama u šumi

bilo je još dok sam bila djevojka u Francuskoj, ali Richard me tada našao. Ne

mogu vjerovati da će i sada Richard doći potražiti me.

"Najbolje da uđete k nama", reče kovač. "Ne možete ostati vani cijelu noć. A ne

možete ni ići na bojno polje, moja gospo, jer ondje su lopovi koji sve pretražuju i

zaklali bi vas čim bi vas vidjeli. Bolje da dođete k nama."

Sliježem ramenima, jer ne znam što da radim. Nema smisla stajati na ulici ako

nitko neće proći da me pita gdje je nestala kraljica. Učinila sam svoju dužnost

tako što sam je požurila da ode i ne moram ovdje stajati do zore. Pognula sam

glavu i ušla kroz uska vrata kućice. Našla sam se u maloj, mračnoj prostoriji sa

zemljanim podom u kojoj je vladao smrad petero ljudi koji su u tom istom

prostoru spavali, kuhali, jeli i mokrili.

Ljubazni su prema meni. Ono što imaju, dijele sa mnom. Imaju okrajak crnog

raženog kruha; nikad nisu okusili bijeli kruh. Imaju rijetku kašu od povrća i tvrdu

koricu sira. Piju pivo koje je domaćica sama napravila, a meni daju prvi gutljaj iz

zemljanog vrča koji ima okus po blatu. Pomislila sam da su to ljudi za koje bismo

se trebali boriti, to su ljudi koji žive u bogatoj zemlji, gdje je tlo plodno, a voda

čista, gdje ima više obradive površine nego seljaka koji bi je obrađivali. To je

zemlja u kojoj bi nadnice trebale biti visoke, a tržnice pune obilja proizvoda. A

ipak nije tako. To je zemlja u kojoj nitko ne može sigurno spavati u svojoj postelji

Pompea

-370-

od straha zbog napada, pljačkaša i lopova, zemlja gdje se kraljeva pravda kupuje i

plaćaju je kraljevi prijatelji, gdje pošten i radišan čovjek može biti zatvoren zbog

veleizdaje i obješen ako traži svoja prava, zemlja u kojoj, čini se, ne možemo

spriječiti Francuze da se iskrcaju u lukama i opustoše ih.

Govorimo da smo mi vladari ove zemlje, ali ne činimo ništa da bi se poštivali

zakoni. Kažemo da upravljamo ovim ljudima, ali ne vodimo ih u mir ili

blagostanje. Mi, njihovi gospodari, svađamo se međusobno i sijemo im smrt na

pragovima, kao da naša mišljenja, zamisli i snovi vrijede više od njihove

sigurnosti, zdravlja i djece.

Pomislila sam na kraljicu kako jaše kroz noć, na konju potkovanom naopako tako

da nitko ne može zaključiti kamo je otišla dok njezina vojska leži licem nadolje u

vodama Hempmill Brooka, a među njima možda i moj muž i sin. Kovačeva žena,

Goody Skelhorn, primijetila je da sam problijedjela i pita me je li mi mučno od

kaše.

"Ne", kažem. "Ali moj se muž danas borio i bojim se za njega." Ne mogu podnijeti

da joj spomenem strah za sina.

Odmahnula je glavom i rekla da su ovo strašna vremena. Ima tako razvučen

naglasak da je jedva razumijem. A zatim je pokraj zamrle vatre rasprostrla

slamaricu, prekrila je ponjavom punom buha, a to je njihov najbolji krevet.

Pokazala mi je rukom da legnem. Zahvaljujem joj, liježem, a ona mi se pridružila

legavši s jedne strane, a njezina kći s druge. Muškarci spavaju s druge strane

vatre. Ležim na leđima i čekam da prođe ta duga besana noć.

*

U noći čujemo topot kopita kroz selo i poneki povik. Djevojka, žena i ja skutrile

smo se zajedno kao preplašena djeca: tako to izgleda živjeti u zemlji kojom vlada

rat. Nema ni traga gracioznim turnirima pa čak ni nadahnućima velikim idejama

— sve se svodi na to da ste siromašna žena koja čuje juriš konjanika negdje u

blizini i moli se da se ne zaustave i ne zalupaju na vaša tanka vrata.

Kad je svanulo, domaćica je ustala, oprezno otvorila vrata i provirila van. Učinilo

joj se da je sve sigurno pa je izašla. Čujem je kako doziva kokoši i pušta svinju iz

obora da luta selom i jede otpatke. Ustajem iz postelje i češkam se na mjestima

Pompea

-371-

gdje su me buhe izgrizle po rukama, vratu i licu. Kosa mi se rasplela iz pažljivo

smotane pletenice na vrhu glave. Osjećam se prljavo i bojim se da smrdim; ali

živa sam. Nisam ostala stajati vani da osvajačku vojsku uputim u pogrešnom

smjeru kako me je kraljica zamolila. Sakrila sam se poput kmeta u kolibi seljaka i

drago mi je zbog njihove ljubaznosti. Pobjegla sam kad sam čula konje u noći i

legla sam na prljavu slamu. Zapravo, dala bih sinoć sve samo da ostanem na

životu, a također bih dala sve kad bih znala da su mi muž i sin jutros živi. Bojim

se i potištena sam. Jutros se ne osjećam kao vojvotkinja.

Djevojka je ustala, protresla podsuknju koja joj služi i kao donje rublje i kao

noćna košulja, a onda je navukla haljinu od grubo tkanog sukna, protrljala lice

rubom prljave pregače i bila je spremna za nadolazeći dan. Gledam je i pomislim

na mirisnu kupku koja me čeka u dvorcu Eccleshall i na čisto rublje koje ću

odjenuti. Zatim, prije nego što sam postala previše sigurna u komfor koji me

čeka, sjetila sam se da ne znam hoće li dvor biti u dvorcu Eccleshall niti hoće li

mi se muž i sin vratiti kući.

"Moram krenuti", kažem naglo.

Izlazim iz kolibe, a kovač mi već osedlava konja. Njegova mi supruga pruža mali

vrč piva i komad pljesnivog kruha. Otpijem gutljaj i umočim kruh u pivo kako bi

bio mekši za jesti, a onda im dajem svoju vrećicu s novcem. Unutra ima srebra i

nekoliko bakrenih novčića.

Za njih je to pravo bogatstvo, a meni ne znači gotovo ništa. "Hvala vam", kažem i

poželim da mogu reći više: da mi je žao zbog rasula koje su im prouzročili kralj i

kraljica, žao mi je što moraju teško raditi, a ipak se ne mogu izdignuti iz

siromaštva, žao mi je što cijeli život spavam na čistim plahtama i rijetko sam

mislila na one koji spavaju na slami.

Nasmiješili su se. Djevojci naprijed nedostaje jedan zub i zbog toga joj osmijeh

sliči onome maloga djeteta. "Znate li put?" zabrinuto me pita žena. To je samo

četrnaest kilometara, ali ona nikad nije bila toliko daleko od svojega doma.

"Pođite prema Loggerheadsu, a oni će vam ondje dalje pokazati put", savjetuje mi

kovač. "Ali pazite na sebe jer će se i vojnici vraćati kućama. Da pošaljem momka s

vama?"

"Ne", kažem. "Mislim da ćete danas imati cijeli dan posla u kovačnici."

Pompea

-372-

Podignuo je moju vrećicu s novcem i nacerio se. "Dan mi je već dobro počeo",

reče on. "Najbolji koji smo dosad imali u životu. Blagoslovio vas Bog, gospo."

"Blagoslovio i vas", rekoh, a onda okrenuh konja prema jugu.

*

Jahala sam oko pola sata kad sam začula zvuk truba i ugledala prašinu koju je

dizala mnogobrojna vojska u pokretu. Ogledam se oko sebe da vidim gdje bih se

mogla sakriti, ali ovaj put krajolik je prazan, oko mene su prostrana i gola polja, a

živice su niske. Usmjeravam konja prema jednim otvorenim vratima koja vode u

polje i razmišljam da ću, ako je riječ o Yorkovoj vojsci ili njihovu pojačanju,

zaustaviti konja, odlučno sjediti, izgledati kao vojvotkinja i pričekat da svi prođu.

Možda će imati kakvih vijesti o mojem suprugu i sinu.

Kad su bili udaljeni oko pola milje razabrala sam kraljev stijeg i shvatila da sam

sigurna, jer približavala mi se vojska na čijem su čelu bili kraljica i sam kralj.

"Jacquetta!" poviče ona s iskrenom radošću. "Blagoslovio vas Bog! Drago mi je da

vas vidim!"

Potjerala je konja do ruba ceste i pustila da vojnici prođu pokraj nas. Slijede je

tisuće ljudi. "Dobro ste!" reče ona. "Živi i zdravi! A kralj je tako ljut zbog smrti

lorda Audleyja da je sam krenuo u pohod da pozove Yorkove lordove na račun..."

Utišala je glas. "Odjedanput mu se vratio razum i rekao je da će sam povesti

vojsku. Tako sam sretna. Kaže da im nikada neće oprostiti i sprema osvetu zbog

smrti našeg dragog prijatelja."

"Lord Audley je mrtav?" upitam. Osjećam da sam počela drhtati na pomisao što

će ona sljedeće reći. "A imate li vijesti o..."

Neki muškarac iz skupine vitezova potjera konja naprijed i podigne vizir da mu

vidim lice. "Ja sam!" poviče moj suprug. "Jacquetta! Voljena! To sam ja!"

Ostala sam bez daha, jer neprepoznatljiv je baš kao i svi ostali. Pogureni su zbog

težine oklopa i svi imaju kacige. Ali on mi prilazi, skače s konja uz zveket metala,

baca kacigu u stranu i privlači me u zagrljaj. Pritišće me prsni dio njegova oklopa,

zaštitne metalne rukavice na njegovim rukama urezuju mi se u leda, ali privijam

se uz njega, ljubim ga i govorim da ga volim.

Pompea

-373-

"Anthony je dobro", reče on. "I Elizabethin muž. Svi smo se izvukli. Rekao sam ti

da uvijek imam sreće."

"Ne gledaj me, sigurno smrdim", kažem mu sjetivši se odjedanput svoje odjeće,

kose i crvenih nabubrenih mjesta na koži od uboda buha. "Sramim se."

"Nisi smjela ostati ovdje", reče on i brzo pogleda kraljicu. "Nisi ni smjela biti

ovdje. Nisi smjela tu ostati sama."

Margareta mi se veselo osmjehne. "Jako se naljutio na mene", reče ona. "Od

bijesa ne želi ni razgovarati sa mnom. Ali vidite, evo vas, živi ste i zdravi."

"Sad sam dobro", rekoh.

"Dođite sada! Dođite!" poziva nas ona. "Krenuli smo tragom izdajice Salisburyja.

Nije nam daleko odmaknuo."

*

Nekoliko je idućih dana burno. Jašemo na čelu kraljevske vojske. Kralj se

oporavio i prizdravio, ponovno je onaj mladić za kojega smo mislili da će moći

upravljati kraljevstvom. Jaše na čelu svoje vojske, a pokraj njega je Margareta kao

da su pravi supružnici; prijatelji i drugovi, u stvarnosti kao i u svojim bračnim

zavjetima. Vrijeme je toplo, zlatni su dani kasnoga ljeta, usjevi su pokupljeni s

polja na kojima je ostalo zlatno strnište, gdje trčkaraju stotine zečeva. Navečer se

pojavljuje pun mjesec, tako svijetao da možemo marširati do kasno u noć. Jedne

smo večeri podignuli šatore i utaborili se baš kao da smo u večernjem lovu i

odmaramo se. Dobili smo vijesti o Yorkovim lordovima; sastali su se u

Worcesteru i svečano se zakleli na vjernost u katedrali, a poslali su i poruku

kralju.

"Pošaljite im je natrag", obrecne se kraljica. "Vidjeli smo što znači njihova

odanost. Ubili su lorda Audleyja i lorda Dudleyja, a ubili su i Edmunda Beauforta.

Nećemo pregovarati s njima."

"Mislim da bih im mogao poslati javni oprost", reče kralj blago. Pozvao je rukom

biskupa od Salisburyja da mu priđe. "Javni oprost tako da znaju da im može biti

oprošteno", reče on.

Kraljica stišće usne i odmahuje glavom. "Nema poruke", reče ona biskupu. "Nema

Pompea

-374-

oprosta", reče ona kralju.

Kao štakor pred rupom, tako i Richard, vojvoda od Yorka, zauzima položaj izvan

svojega grada Ludlowa. On i još dvojica lordova, Warwick i Salisbury, zauzimaju

položaj na udaljenoj strani mosta Ludford. S naše strane rijeke kralj razvija svoj

kraljevski stijeg i šalje posljednju ponudu za oprost svakom vojniku koji napusti

vojvodu od Yorka i prijeđe na našu stranu.

Te večeri moj suprug dolazi u kraljevske odaje gdje s kraljem sjedimo kraljica, ja i

nekoliko dama. "Imam prijatelja koji je bio sa mnom u Calaisu. Sada želi

napustiti grofa Salisburyja i prijeći k nama", reče Richard. "Obećao sam mu puni

oprost i dobrodošlicu. Moram znati da se on u to može pouzdati."

Svi pogledamo kralja koji se blago smiješi. "Naravno", reče on. "Svakome može

biti oprošteno ako se iskreno pokaje."

"Imam li vašu riječ, Vaša Milosti?" upita Richard.

"O, da. Svakome može biti oprošteno."

Richard se okrene kraljici. "A imam li vašu?"

Kraljica ustane sa stolice. "Tko je on?" upita znatiželjno.

"Ne mogu savjetovati prijatelju da dođe ako mu vi sami ne jamčite sigurnost",

reče Richard čvrsto. "Obećavate li mu oprost iako je služio drugima protiv vas,

Vaša Milosti? Mogu li vjerovati u vašu riječ o oprostu?"

"Da! Da!" usklikne kraljica. "Tko će nam se pridružiti?"

"Andrew Trollope i šesto izvježbanih i odanih ljudi pod njegovim

zapovjedništvom", izjavi Richard i zakorači u stranu kako bi pred kralja mogao

stupiti mršav muškarac tvrdih crta lica. "A to je", obrati se Richard meni jer mi je

prišao i stao uz mene, "upravo odlučilo o ishodu bitke."

*

Richard je u pravu. Čim su saznali da je Trollope promijenio stranu i prišao nam

sa svojim ljudima, trojica Yorkovih lordova nestala je poput jutarnje magle.

Iskrali su se tijekom noći, ostavili svoje ljude, ostavili svoj grad i Cecily Neville,

vojvotkinju od Yorka, suprugu vojvode Richarda. Kad je naša vojska ušla u grad

Pompea

-375-

Ludlow i počela otimati sve što se može odnijeti, ona je stajala ondje s ključevima

dvorca u ruci i čekala kraljicu. Ona, koja je uvijek bila ponosna žena, udana za

kraljeva rođaka, sada je jako preplašena. Vidim joj to po blijedu licu; a ja, koja

sam u Mucklestoneu morala čekati da njihova pobjednička vojska prođe, ne

uživam vidjevši jednu takvu ponosnu ženu bačenu tako nisko.

"Imate ključeve dvorca za mene", reče kraljica pjevnim glasom, sjedeći na svojem

velikom konju i svisoka gledajući vojvotkinju.

"Da, Vaša Milosti", reče Cecily čvrstim glasom. "I molim za svoju sigurnost i

sigurnost moje djece."

"Naravno", reče odmah kralj. "Sir Richarde — uzmite ključeve i otpratite

vojvotkinju na neko sigurno mjesto, a i djecu s njom. Ona je pod mojom

zaštitom."

"Čekajte malo", reče Margareta. "Čija su to djeca?"

"Ovo je moja kći Margareta", reče vojvotkinja Cecily. Visoka trinaestogodišnja

djevojčica zarumeni se od nelagode i duboko se pokloni kraljici, a onda se brzo

snađe i ponovno se pokloni kralju. "Ovo je moj sin George, i moj najmlađi,

Richard."

Rekla bih da George ima oko jedanaest godina, a Richard otprilike sedam.

Obojica kao da su u šoku i zaprepašteni; jer to su dječaci koji su još jučer mislili

da im je otac nasljednik engleskog prijestolja.

kojega će vjerojatno u borbi i osvojiti, a danas su se našli licem u lice s kraljevom

vojskom, a otac im je u bijegu. Iz kuće iza nas začuje se lomljava i prodoran

vrisak žene koja preklinje, viče upomoć dok je netko baca na tlo i siluje. To nas

podsjeti na to da smo usred rata i da razgovaramo nasred bojnog polja.

"Vodite ih", reče kralj brzo.

"A vaš vas je suprug ostavio ovdje?" upita kraljica i nastavlja mučiti poraženu

vojvotkinju. "Sjećate li se kako ste inzistirali da vas puste u moje odaje onda kad

sam tek rodila i rekli ste mi da vaš suprug mora posjetiti mojega koji je bio

bolestan, onda u vrijeme naših nedaća? On je silom ušao u Krunsko vijeće, ali sad

vidimo da je dao petama vjetra. Prisutan je ondje gdje ga ne žele; ali kad ga ljudi

trebaju, onda vas jednostavno napusti. Objavi rat i onda nestane s bojnog polja!"

Pompea

-376-

Vojvotkinja se zanjiše na nogama, lice joj je blijedo poput obranog mlijeka. Sa

središnjeg trga diže se dim, netko je negdje zapalio slamnati krov. Žena koja je

vrišteći molila pomoć jeca u ritmičnom bolu. Vidim da se dječak Richard

ogledava začuvši kako netko sjekirom udara u zaključana vrata i zatim neki

nerazgovijetni starački glas koji moli da ga se poštedi, zaziva milost od nekoga

tko ne sluša.

"Vaša Milosti", rekoh kraljici. "Ovo nije mjesto ni za jednu od nas. Pustimo

lordove da opet steknu kontrolu nad svojim ljudima i maknimo se iz grada."

Na moje iznenađenje nasmiješila mi se, ali jasno se vidio tračak zlobe prije nego

što je spustila pogled na konjsku grivu i sakrila misli. "To je vrlo tupo oružje:

vojska nekontroliranih ljudi", reče ona. "Kad je York podignuo vojsku protiv

mene, nije mogao ni zamisliti da ću dovesti svoju vojsku protiv njega i da će biti

ovako. Naučio me lekciju, a ja sam je dobro svladala. Vojska siromašnih ljudi

zaista je strašna. Gotovo me preplašio. Ali sad mu je sigurno žao, sad kad jedna

vojska isto tako siromašnih ljudi razdire njegov grad."

Mali tamnokosi Richard porumenio je od ljutnje, podignuo pogled i otvorio usta

kao da će nešto viknuti i suprotstaviti joj se. "Krenimo", rekoh brzo, a moj suprug

vikne da nam dovedu nekoliko konja. Bez imalo ceremonije podigne vojvotkinju

u sedlo, njezino troje djece smjesti u sedlo ispred trojice konjanika i tako smo

napustili grad. Dok uz štropot prolazimo preko mosta, čujem vrisak druge žene i

zvuk nečijih trčećih koraka. Ludlow plaća cijenu za bijeg svojega gospodara,

vojvode od Yorka.

*

"Da, ali ne i njegovu smrt", primijeti moj sin Anthony. Nas troje jašemo kući u

Grafton, a za nama niz cestu idu naši ljudi. Primjećujem, iako se pravim da ne

vidim, da su natovareni opljačkanim stvarima; svaki od njih ima neku čvrsto

smotanu tkaninu u svojem zavežljaju, kakav tanjur ili kositrenu šalicu. Bili su

naši zakupci, ali mi smo ih poslali u kraljičinu vojsku i borili su se prema

njezinim pravilima. Rečeno im je da mogu opljačkati Ludlow kako bi kaznili

izdajničke Yorkove lordove i nikad ih više nećemo moći natjerati da jašu za nas

ako im pokvarimo veselje i zatražimo od njih da vrate ukradene stvari. "Dok York

živi, dok živi Warwick, dok živi Salisbury, ti ratovi neće završiti; samo su

Pompea

-377-

odgođeni na neko vrijeme."

Richard kima glavom. "Warwick se vratio u Calais, Richard vojvoda od Yorka je u

Irskoj. Najveći neprijatelji kraljevstva opet su u izgnanstvu, sigurni u svojim

dvorcima s onu stranu mora. Morat ćemo se pripremiti za novu invaziju."

"Kraljica je puna samopouzdanja", kažem.

Kraljica ima veliko samopouzdanje. Stiže studeni, a ona se još ne vraća u London.

Mrzi London, a tamošnje skladatelje balada i trgovce jeftinih knjiga okrivljuje za

svoju nepopularnost diljem kraljevstva. Njihove pripovijetke i pjesme opisuju je

kao vučicu koja zapovijeda kralju ribara — čovjeku koji je sveden na ljušturu

onoga što bi mogao biti. Najlascivniji stihovi govore da mu je nabila rogove s

odvažnim vojvodom i svoje kopile podmetnula u kraljevsku kolijevku. Postoji i

crtež labuda s licem Edmunda Beauforta, kako kroz vodu gaca prema prijestolju.

Tu su i pjesmice i šale koje se u krčmama pričaju o njoj. Ona mrzi London i

šegrte koji joj se rugaju.

Zato je zapovjedila parlamentu da dođe u Coventry — kao da jedna žena može

zapovijedati parlamentu kao slugama — ali oni poslušno dolaze kao da su njezini

glasnici, spremni su je poslušati kad zapovijeda nove zakletve odanosti kralju, ali

i njezinu imenu i princu. Nitko se nikada prije nije zaklinjao na odanost kraljici

—ali sada to čine. Ona navodi imena trojice Yorkovih lordova kao veleizdajica,

uzima im posjede i imetak te ih dijeli drugima, kao da je dvanaest dana Božića

ranije stiglo. Zapovijeda vojvotkinji Cecily da bude prisutna i sluša dok joj muža

prozivaju kao izdajicu i osuđuju na smrt. Sve što su Yorkovi lordovi posjedovali,

svaki komad zemlje, svaki stijeg, svaka počast i titula, svaka vrećica sa zlatom, sve

im se oduzima. Jadna vojvotkinja od Yorka, sada kraljeva zatvorenica i

beskućnica, odlazi živjeti kod svoje sestre, kraljičine odane dvorske dame Anne,

vojvotkinje od Buckinghama. To je nešto između kućnog pritvora i mučenja;

poluživot za ženu

koju su nekad zvali ponosna Cis, a koja je sad udana žena, ali muž joj je u egzilu,

majka koja čezne za najstarijim sinom Edwardom, kći iz moćne obitelji koja je

izgubila svu svoju zemlju i sve nasljedstvo.

Pompea

-378-

SANDWICH, KENT I CALAIS, ZIMA 1460.

Richard je loše prošao kad je upozorio kraljicu na to da je Warwick držeći Calais

ujedno postao i neprijatelj pred našom obalom, jer čim su borbe završile i

zavladao je mir, ona ga je zamolila da ode u Sandwich i ojača obranu grada protiv

napada.

"Idem i ja", odmah kažem. "Ne mogu podnijeti da si u opasnosti, a ja negdje

daleko. Ne mogu podnijeti da opet budemo razdvojeni."

"Neću biti u opasnosti", laže mi on kako bi me umirio, ali vidjevši moj skeptičan

izraz lica, nasmije se kao dječak uhvaćen u očitoj laži. "Dobro, Jacquetta, ne

gledaj me tako. Ali ako se pojavi opasnost zbog moguće invazije iz Calaisa, morat

ćeš poći kući u Grafton. Povest ću Anthonyja sa sobom."

Potvrdno kimam glavom. Nema smisla napominjati da je Anthony previše

dragocjen da bi ga se izložilo opasnosti. On je mladić rođen u zemlji koja je

neprekidno u ratu. Drugi je mladić, otprilike njegovih godina, Edward March, sin

vojvode od Yorka, a on se nalazi preko mora i uči vojničke vještine uz grofove

Warwicka i Salisburyja. Njegova majka, vojvotkinja od Yorka, zatočena je u

Engleskoj i do nje neće stići nijedna vijest o njemu. Morat će čekati i brinuti se,

kao što i ja čekam i brinem se. Ovo nije vrijeme kad se majke mogu nadati da će

sinove zadržati na sigurnom kod kuće.

Richard i ja unajmljujemo kuću u luci grada Sandwicha, dok Anthony zapovijeda

skupinom vojnika u obližnjoj tvrđavi Richborough. Grad se još nije oporavio od

francuskog napada prije nekoliko godina. Spaljeni ostaci kuća živ su podsjetnik

na opasnost od naših neprijatelja i na to koliko je usko more koje nas dijeli. U

napadu su bile razorene sve gradske obrambene utvrde, Francuzi su s morske

strane pucali topovima na zidine i oteli sve oružje koje je bilo u gradu. Izrugivali

su se građanima, igrali tenis na gradskom trgu kao da žele reći da nimalo ne mare

za Engleze, da ih smatraju nemoćnima. Richard je zaposlio zidare, zamolio

oružara iz londonskog Towera da za grad izlije novi top i počeo je obučavati

građane da stvore vlastitu stražu. U međuvremenu, udaljen tek kilometar i pol,

Anthony uvježbava naše ljude, ponovno utvrđuje stari rimski kaštel što stražari

Pompea

-379-

nad ušćem rijeke.

U gradu smo tek nešto više od tjedan dana, kad me iz sna naglo prenula glasna

zvonjava zvona koje poziva na uzbunu. Na trenutak sam pomislila da je to

ranojutarnje zvono koje svakoga jutra u pet sati budi guščarice, ali tada sam

shvatila da glasna neprekidna zvonjava znači napad.

Richard je već ustao iz kreveta, navlači kožnati kaputić, grabi kacigu i mač.

"Što je? Što se događa?" viknem mu.

"Bog zna", reče on. "Ti ostani ovdje na sigurnom. Idi u kuhinju i čekaj vijesti. Ako

je Warwick došao iz Calaisa i iskrcao se, siđi u podrum i zaključaj se."

Istrčao je kroz vrata ne stigavši ništa više reći, a onda sam čula ulazna vrata kako

se s treskom zatvaraju i galamu na ulici, a zatim i zveket mačeva. "Richarde!"

povičem i otvorim mali prozor da pogledam na ulicu.

Moj je suprug bez svijesti, drži ga neki muškarac i upravo se sprema spustiti

njegovo tijelo na kaldrmu. Pogledao je uvis i ugledao me. "Siđite, lady Rivers",

reče on. "Ne možete se ni sakriti ni pobjeći."

Zatvaram prozor. Na vratima se pojavljuje moja sluškinja i drhti od straha. "Imaju

gospodara. Izgleda kao da je mrtav. Mislim da su ga ubili."

"Znam", kažem. "Vidjela sam. Donesi mi haljinu."

Pridržala mi je haljinu da zakoračim u nju, a onda mi je zavezala vrpce, obula

cipele i krećem u prizemlje, dok mi je kosa još spletena u noćnu pletenicu.

Navlačim kapuljaču ogrtača i izlazim na ulicu u ledeno hladni siječanjski zrak.

Ogledavam se oko sebe, ali sve što mogu vidjeti, kao da mi se slika urezala u

kapke, muškarac je koji Richarda spušta na do i pad Richardove mlitave ruke. Na

kraju ulice razabirem pet-šest stražara koji se natežu s jednim čovjekom. Na čas

mu vidim lice kad je očajnički pogledao prema meni i vidim da je to Anthony.

Odvode ga na brod.

"Što radite s mojim sinom? To je moj sin, pustite ga."

Muškarac se nije ni potrudio da mi odgovori. Potrčala sam preko klizavog uličnog

kamenja do mjesta gdje su ostavili Richarda na tlu, kao da je mrtav. Kad sam

došla do njega, pomaknuo se, otvorio oči i omamljeno gleda oko sebe.

"Jacquetta", reče on.

Pompea

-380-

"Ljubavi. Jesi li ranjen?" Plašim se da će reći da je proboden mačem.

"Napukla glava. Preživjet ću."

Jedan ga muškarac uhvati ispod ramena da ga pridigne. "Odnesite ga u

našu kuću", zapovjedim.

"Nosim ga na brod", reče čovjek jednostavno. "I vi morate doći."

"Kamo nas mislite odvesti? Po čijoj zapovijedi? To nije ratni čin, ovo je

razbojstvo!"

Ignorira me. Jedan muškarac zgrabi Richardove čizme, drugi ga pridržava za

ramena i vuku ga kao da je leš. "Ne smijete ga odvesti", ustrajem. "On je lord

ovoga kraljevstva, pod kraljevim zapovjedništvom. Ovo je pobuna."

Stavljam ruku na muškarčevu nadlakticu, ali on me jednostavno ignorira i vuče

Richarda prema doku. Iza mene, oko mene, posvuda čujem ljude koji viču, žene

vrište dok vojnici prolaze gradom, uzimaju što žele, silom otvaraju prozore i

razbijaju skupo staklo na prozorskim oknima.

"Kamo vodite mojega muža?"

"Calais", reče on kratko.

*

Plovidba je kratka. Richard je došao k svijesti, dali su nam čiste vode i nešto za

jelo, Anthony nije ozlijeđen. Isprva smo zaključani u maloj kabini, a kad se brod

našao na otvorenom moru i kad su velika jedra počela škripati, pustili su nas na

palubu. Jedno kraće vrijeme ne vidimo kopno, Engleska je ostala iza nas, ali tada

na horizontu ugledamo tamnu crtu i dok tako promatramo sve se više nazire

čvrsta uzvisina grada, a na njoj okrugli zidovi dvorca. Shvaćam da se vraćam u

Calais u pratnji straže, kao talac, u grad u koji sam jednom prije ušla kao

vojvotkinja.

Pogledam Richarda i vidim da se i on toga prisjetio. Calais je isturena predstraža

koja je bila pod njegovim zapovjedništvom. A on je sada zatvorenik. Ovo je doista

okret kola sreće.

"Poslušajte me dobro", reče on tiho meni i našem sinu. "Tebi, Jacquetta,

Pompea

-381-

vjerojatno neće nauditi, znaju te i vole. A oni ne ratuju s ženama. No razljutio ih

je način na koji je kraljica postupala s vojvotkinjom od Yorka, a mi smo sada

potpuno u njihovim rukama. Nitko nas neće spasiti. Moramo se iz ovoga izvući

živi i to svojom glavom. Potpuno smo sami."

"Vojvoda od Somerseta drži dvorac Guisnes i on bi možda mogao doći po nas",

predloži Anthony.

"Neće se on ni približiti ovamo", reče moj suprug. "Sine, ja sam utvrdio obranu

ovoga grada i znam koliko je jaka. Nitko je neće slomiti još stotinu godina. Taoci

smo u rukama neprijatelja. Imaju razloga poštedjeti tebe, Jacquetta, i isto tako

mnogo razloga da mene ubiju."

"Ne mogu te ubiti", rekoh. "Nisi učinio ništa loše osim što si odan kralju otkad si

se rodio."

"Upravo sam zato osoba koju bi trebali ubiti", reče on. "To će zastrašiti ostale.

Zato ću paziti kako se ponašam i govorit ću blago, a ako se moram odreći mača

da bih preživio, učinit ću to. I ti ćeš..." okrenuo se Anthonyju, koji se trznuo u

stranu s povikom nestrpljenja, "učiniti isto. Ako zatraže od nas časnu riječ i

obećanje da se više nikada nećemo latiti oružja protiv njih, dat ćemo svoju riječ.

Nemamo izbora. Poraženi smo. Nemam namjeru dopustiti da mi odrube glavu na

stratištu koje sam sam podignuo. I nemam namjeru biti pokopan na groblju koje

sam ja dao raščistiti i urediti. Razumiješ li?"

"Da", odgovori Anthony kratko. "Ali kako smo mogli dopustiti da nas zarobe?"

"što je učinjeno, učinjeno je", reče Richard oštro. "To je ratna sreća. Sada

moramo misliti samo na to kako da se izvučemo živi. A to ćemo postići tako da

govorimo pristojno, da čekamo svoj trenutak i klonimo se bijesa. Više od svega,

sine, želim da budeš pristojan, da se predaš ako moraš i izađeš iz ovoga živ."

*

Do mraka nas drže na brodu. Ne žele da Richard prođe kroz grad i da ga ljudi

vide. Bogati trgovci Calaisa vole ga zato što ih je branio kad je York napao

dvorac. Građani ga pamte kao odanog i hrabrog kapetana dvorca čija je riječ bila

zakon i kojoj se moglo vjerovati. Vojnici Calaisa vole ga i znaju kao odlučnog i

pravednog zapovjednika. Upravo je to što su služili Richardu uvjerilo šesto

Pompea

-382-

vojnika da u Ludlowu promijene stranu i pruže potporu kralju. Svaki vojnik

kojemu je on bio nadređen, slijedit će ga do pakla i natrag. Warwick ne želi da se

prolazeći kroz grad taj najpopularniji kapetan obrati narodu.

Zato čekaju dokasna i pod plaštem mraka odvode nas poput tajnih zatočenika u

veliku dvoranu dvorca. Nakon mračnih ulica nagli je sjaj baklji zasljepljujući.

Uvode nas kroz velika vrata dvorca, ispod kamenog luka, a zatim u veliku

dvoranu gdje na svakom kraju plamte vatre u ognjištu, a svi muškarci garnizona

smjestili su se za drvenim stolovima i osjećaju se nelagodno zbog nas.

Nas troje stojimo poput jadnih siromaha koji su pobjegli od ratnih zbivanja i

ogledavamo se po dvorani. Svod s lukovima i gredama pocrnjelima od dima,

svuda uokolo na zidovima gore baklje, neki muškarci stoje i piju pivo, drugi sjede

za stolovima dok neki, ugledavši mojega supruga, ustaju i skidaju kape s glava.

Na jednom su kraju dvorane grof Salisbury, njegov sin grof Warwick i mladi

Edward, grof March, sin Richarda, vojvode od Yorka. Sjede na čelu stola

smještenog na povišenom podiju, a iza njih je stijeg s bijelom ružom Yorka.

"Doveli smo vas ovamo kao ratne zarobljenike i razmotrit ćemo da vas se pusti

na slobodu uz vaše obećanje", počne grof Warwick svečano poput nekog suca,

sjedeći na čelu stola.

"To nije bio ratni čin jer ja sam u službi engleskoga kralja; svaki postupak protiv

mene ujedno je pobuna i veleizdaja mojega kralja", reče Richard, a njegov dubok

glas bio je snažan i glasno je odjekivao dvoranom. Muškarci su se ukočili čuvši

njegov ton apsolutnog prkosa. "I upozoravam vas da će svatko tko stavi ruku na

mane, mojega sina i ženu, biti kriv za čin pobune, veleizdaje i nečasnog napada.

Svatko tko bi nanio zlo mojoj supruzi, naravno, nije dostojan ni svojih ostruga ni

imena. Ako napadate ženu niste ništa bolji od divljaka i kao takve vas treba

satrti. Ime će vam zauvijek biti osramoćeno. Zato ću žaliti čovjeka koji nanese

uvredu mojoj supruzi, vojvotkinji i nasljednici kuće Luksemburg. Njezino ime i

reputacija moraju je štititi kamo god pošla. Moj je sin pod mojom zaštitom, a i

pod njezinom, i odani je kraljev podanik. Svi troje odani smo podanici kralja i

trebali bismo biti slobodni da idemo kamo želimo. Zahtijevam za nas troje

siguran povratak u Englesku. Zahtijevam to u ime engleskoga kralja."

"Toliko o njegovoj odluci da će blagim riječima odvratiti njihov gnjev", reče mi

Anthony tiho. "Toliko o predaji i davanju časne riječi. Moj Bože, pogledaj

Pompea

-383-

Salisburyjevo lice!"

Postariji grof izgleda kao da će eksplodirati. "Ti!" vikne on. "Ti se usuđuješ meni

ovako govoriti?"

Yorkovi plemići sjede na visokom podiju i Richard mora podignuti glavu i pogled

dok ih gleda. Ustaju sa svojih stolica i bijesno ga gledaju svisoka. On ne pokazuje

znakove kajanja. Prilazi im bliže, staje uspravno i položi ruke na kukove. "Da.

Naravno. Zašto ne?"

"Čak i ne zaslužuješ biti u našem društvu! Nemaš pravo govora dok ti se netko ne

obrati. Mi smo kraljevske krvi, a ti si nitko i ništa."

"Engleski sam plemić i služio sam pod kraljevim stijegom u Francuskoj, Calaisu i

Engleskoj. Nikad ga nisam izdao niti mu otkazao poslušnost", reče Richard

glasno i jasno.

"Za razliku od njih", vedro mi šapne Anthony.

"Ti si skorojević, sin kućnog upravitelja", poviče Warwick. "Nitko i ništa. Ne bi ni

bio ovdje da se nisi dobro oženio."

"Vojvotkinja se ponizila", reče mladi Edward March. Vidim kako se Anthony

ukočio zbog uvrede mladića njegovih godina. "Spustila se na tvoju razinu, a ti si

se uzdigao samo uz njezinu pomoć. Za nju govore da je vještica koja te je navela

na grijeh požude."

"Zaboga, ovo je nepodnošljivo", usklikne Anthony. Krenuo je naprijed, ali

uhvatila sam ga za ruku.

"Da se nisi usudio ni pomaknuti ili ću se sama zaklati!" kažem bijesno. "Da se nisi

usudio ništa reći ni učiniti. Stoj mirno, mladiću!"

"Što?"

"Nisi dostojan doći medu nas", reče Salisbury. "Nisi dostojan našega društva."

"Shvaćam što rade. Nadaju se da ćeš izgubiti živce", kažem mu. "Nadaju se da ćeš

ih napasti, a onda te mogu ubiti. Sjeti se što ti je otac rekao. Ostani miran."

"Vrijeđaju te!" reče Anthony znojeći se od bijesa.

"Pogledaj me!" kažem mu.

Dobacio mi je jarostan pogled, a onda kao da oklijeva. Unatoč nestrpljivim

Pompea

-384-

riječima koje sam mu uputila, lice mi je potpuno mirno i smiješim se. "Nisam ja

bila ona žena ostavljena u Ludlowu kad joj je suprug pobjegao", kažem mu brzim

šapatom. "Bila sam kći grofa Luksemburga još dok Cecily Neville nije bila ništa

više osim lijepe djevojčice u nekom dvorcu na sjeveru zemlje. Potječem od božice

Meluzine.

Ti si mi sin. Dolazimo iz loze plemića koji svoje pretke mogu pratiti unatrag sve

do božice. Ovi ljudi mogu mi iza leđa govoriti što žele, a mogu mi to reći i u lice.

Znam tko sam. Znam i zašto si ti rođen i što ćeš biti. A to je mnogo, mnogo više

nego što su oni."

Anthony oklijeva. "Nasmiješi se", zapovjedim mu.

"Što?"

"Smiješi im se."

Podignuo je glavu i s mukom iskrivio lice u osmijeh, ali učinio

je to.

"Nemaš ponosa!" dobaci mu Edward March. "Ovdje se nemaš čemu smješkati!"

Anthony lagano nakrivi glavu kao da prihvaća veliki kompliment.

"Dopuštaš mi da tako govorim o tvojoj majci? Pred njom?" govori Edward, a glas

mu je napuknuo od bijesa. "Zar nemaš ponosa?"

"Mojoj majci ne treba tvoje dobro mišljenje", reče Anthony ledenim glasom.

"Nikoga od nas nije briga što ti misliš."

"Tvoja je majka dobro", rekoh blago Edwardu. "U Ludlowu je bila vrlo potresena,

ostavljena sama u onakvoj opasnosti, ali moj suprug, lord Rivers, odveo je na

sigurno i nju i tvoju sestru Margaret, zajedno s braćom Georgeom i Richardom.

Moj suprug, lord Rivers, zaštitio ih je dok je vojska zauzimala grad. Pobrinuo se

da ih nitko ne vrijeđa. Kralj joj isplaćuje penziju i ona ni u čemu ne oskudijeva. I

sama sam je nedavno vidjela, a tad mi je rekla da se moli za tebe i tvojega oca."

Ovo ga je šokiralo i ušutkalo. "Mojem suprugu možeš zahvaliti što je ona živa i

zdrava", ponovih.

"On je niskoga roda", reče Edward kao da ponavlja napamet naučenu lekciju.

Slegnula sam ramenima kao da mi to ništa ne znači. Doista, ništa mi ne znači. "U

Pompea

-385-

vašim smo rukama", rekoh jednostavno. "Niskoga roda ili plemići. A vi nemate

razloga žaliti se na nas. Hoćete li nam osigurati siguran povratak u Englesku?"

"Vodite ih odavde", obrecne se grof Salisbury.

"Volio bih svoje sobe u kojima obično boravim", reče Richard. "Bio sam kapetan

dvorca više od četiri godine i sačuvao sam ga za Englesku. Obično imam sobe

koje gledaju na luku."

Grof Warwick opsovao je poput kakvog krčmara.

"Vodite ih odavde", ponovi Salisbury.

*

Naravno, nismo dobili sobe kapetana dvorca nego druge, prilično dobre, koje

gledaju na unutrašnje dvorište. Tu su nas držali nekoliko dana, a onda je došao

stražar i rekao da se ja vraćam u London.

"A što je s nama?" upita moj suprug.

"Vi ste taoci", reče vojnik. "Ostajete ovdje."

"Držat će ih ovdje časno? Jesu li sigurni?" upitam.

Kimnuo je Richardu. "Služio sam pod vašim zapovjedništvom, gospodine. Zovem

se Abel Stride."

"Sjećam te se. Stride", reče moj suprug. "Kakav je plan?"

"Dobio sam zapovijed da vas držim ovdje dok ne krenemo, a onda vas moram

pustiti, neozlijeđene", reče on. "A njih ću poslušati i nikoga drugog." Oklijeva

malo. "U garnizonu nema čovjeka koji bi vam nanio zlo, gospodine. A ni vašem

sinu. Dajem vam svoju riječ."

"Hvala vam", reče moj suprug. Meni je prišapnuo: "Idi kraljici i reci joj da

pripremaju invaziju. Pokušaj prebrojiti brodove u zaljevu. Reci joj da mislim kako

nemaju baš mnogo ljudi, možda oko tisuću."

"A ti?"

"Čula si ga. Vratit ću se kući kad budem mogao. Blagoslovio te Bog, voljena."

Poljubila sam ga. Okrenula sam se sinu, koji se spustio na koljena da primi moj

Pompea

-386-

blagoslov, a onda je ustao i zagrlio me. Znam da je čvrst, snažan i dobar borac, ali

gotovo mi je nepodnošljivo ostaviti ga ovdje u opasnosti.

"Vaša Milosti, sad morate poći", reče vojnik.

Moram ih obojicu ostaviti. Ne znam kako ću se uspeti mostićem na trgovački

brod ili ući u malu kabinu. Ali moram ih obojicu ostaviti.

Pompea

-387-

COVENTRY,

PROLJEĆE 1460.

Dvor je u Coventryju i sprema se za rat. Stižem u Englesku i donosim kraljici

vijest o našem neprijatelju u Calaisu, koji drži mojeg supruga i sina, te joj kažem

da je gotovo sigurno da će ove godine doći do invazije.

"Jacquetta, tako mi je žao", kaže mi Margareta. "Nisam imala pojma. Nikad vas ne

bih izložila takvoj opasnosti... a kad su mi rekli da su vas zarobili, bila sam izvan

sebe." Osvrnula se oko sebe i šapnula mi: "Pisala sam Pierreu de Brezeu, kraljevu

namjesniku u Normandiji, i zamolila ga da osvoji Calais i spasi vas. Znate što bi

mi se dogodilo kad bi itko saznao da sam mu pisala. Ali vi ste mi toliko važni."

"Ni u jednom trenutku nisam bila u velikoj opasnosti", rekoh. "Ali pobunjenički

su lordovi izazivali Richarda i Anthonyja. Mislim da bi ih rado ubili u tučnjavi,

samo da su mogli."

"Mrzim ih", reče ona kratko. "Warwicka i njegova oca, Yorka i sina.

Oni su moji smrtni neprijatelji. Znate li kakve sad glasine kolaju?"

Kimnem glavom. Protiv ove su kraljice počeli govoriti od trenutka kad je stigla u

Englesku.

"Otvoreno kažu da mi je sin kopile, da kralj ništa nije znao o njegovu rođenju i

krštenju, a također ništa ni o njegovu začeću. Misle da će ga lišiti nasljedstva ako

ga kleveću, jer ne mogu mu nauditi kroz rat."

"Imate li vijesti o jorkističkim lordovima?"

"Sastali su se", reče ona kratko. "Imam uhode na Yorkovu malom dvoru u Irskoj i

oni me obavještavaju. Warwick je otišao k vojvodi od Yorka u njegov dvorac u

Irskoj. Znamo da su se sastali, a možemo zaključiti da su planirali invaziju. Ali to

ne možemo znati zasigurno."

"A jeste li spremni za invaziju?"

Ona smrknuto kimne. "Kralj je opet bolestan — ah, nije jako bolestan — ali

izgubio je interes za sve osim za molitvu. Već se cijeli tjedan samo moli i spava,

katkad i šesnaest sati dnevno..." Prekinula se. "Nikad ne znam je li tu ili je opet

Pompea

-388-

nestao. Ali, u svakom slučaju, spremna sam, spremna sam za sve. Imam vojsku,

imam na svojoj strani plemiće, a i cijelu zemlju — sve osim perfidnih ljudi iz

Kenta i onoga šljama iz Londona."

"Što mislite, kada?" Zapravo i ne moram to pitati. Svaki ratni pohod počinje ljeti.

Neće još potrajati dugo prije nego što nam donesu vijest da je York krenuo iz

Irske, a Warwick podignuo jedra u Calaisu.

"Otići ću vidjeti svoju djecu", rekoh. "Sigurno su zabrinuti za oca i brata."

"Vratite se onda", reče ona. "Trebam vas uza se, Jacquetta."

Pompea

-389-

NORTHAMPTON,

LJETO 1460.

U lipnju, najraskošnijem i najzelenijem mjesecu u godini, Yorkovi ljudi kreću iz

Calaisa, a Richard, vojvoda od Yorka, čeka pravi trenutak u Irskoj, puštajući ih da

za njega obave prljav posao. Njihovi brodovi pristaju, baš kao što je moj suprug

predvidio, samo s malim brojem vojnika, oko dvije tisuće, ali dok marširaju

redovi im se popunjavaju ljudima koji napuštaju svoja polja da bi im se pridružili.

Kent nije zaboravio Jacka Cadea ni žetvu glava, a mnogo ih je koji sad marširaju s

Warwickom i koji se sjećaju kako se kraljica zaklela da će od njihova doma

napraviti park za jelene. London je otvorio vrata Warwicku i jadni se lord Scales

opet našao sam u Toweru, sa zapovijedi da ga po svaku cijenu brani za kralja.

Yorkovi se lordovi ne trude čak ni da ga izgladne, ostavljaju lorda Cobhama da

upravlja Londonom, a oni su krenuli na sjever prema Kenilworthu u potragu za

neprijateljem: nama.

Svaki dan broje nove regrute, svuda gdje se pojave, muškarci im jatimice prilaze.

Vojska je narasla i postala snažnija, vojnicima se plaća isplaćuje novcem

dobivenim od gradova pokraj kojih je vojska prošla. U zemlji raste raspoloženje

protiv kraljice i njezine marionete kralja. Ljudi žele predvodnika kojemu mogu

vjerovati da će u zemlji održati mir i pravdu. Sad su izgleda došli do zaključka da

će Richard, vojvoda od Yorka, biti njihov zaštitnik, a kraljice se plaše zbog

opasnosti i nesigurnosti koje nosi sa sobom.

Kraljica je postavila vojvodu od Buckinghama za zapovjednika kraljevske vojske,

a kralj je izvučen iz svoje samostanske osame kako bi razvio kraljevski stijeg, koji

se jadno vijorio na vlažnom vremenu. Ali ovaj put nitko nije dezertirao prije nego

što je pao prvi udarac, jer nitko ne može podnijeti da napadne kraljevu osobnu

zastavu. A ni jorkiste nije napustila nijedna velika vojna skupina. Svi su očvrsnuli.

Kralj šutke sjedi u svojem šatoru ispod vlastitog stijega, a mirotvorci — među

njima i biskup Salisburyja — cijelo jutro idu amo-tamo nadajući se da će postići

neku nagodbu. No to se ne može postići. Yorkovi lordovi šalju osobne poruke

kralju, ali vojvoda od Buckinghama ih presreće. Ne žele pristati ni na što manje

nego da se kraljicu i njezine savjetnike makne s utjecajnog mjesta uz kralja. A

kraljica ne želi kompromis. Sve ih želi vidjeti mrtve: jednostavno tako. Tu zaista

Pompea

-390-

nema nikakve osnove za pregovore.

Kraljeva je vojska pred opatijom Delapre u Northamptonu. Ukopala se pokraj

rijeke Nene, a u tlo ispred nje zabodeni su oštri drveni kolci. Tako ih ne može

ugroziti konjica niti kakav izravni napad. Kraljica, princ i ja opet čekamo u

dvorcu Eccleshall.

"Gotovo da želim odjahati tamo i gledati", reče mi ona.

Pokušam se nasmijati. "Ne opet."

Već dva dana pada kiša. Stojimo jedna uz drugu na prozoru i gledamo nisko sivo

nebo s tamnim oblacima na horizontu. Dolje u dvorištu vidimo gužvu glasnika

koji stižu s bojnog polja. "Siđimo", reče odjednom nervozna Margareta.

Dočekujemo ih u velikoj dvorani dok oni dolaze potpuno mokri od kiše.

"Gotovo je", reče jedan muškarac kraljici. "Rekli ste mi da dođem onoga trenutka

kad uspijem vidjeti kojim se smjerom sve kreće. Zato sam čekao neko vrijeme i

sada sam došao."

"Jesmo li pobijedili?" upita ona brzo.

On napravi grimasu. "Uništeni smo", reče on bez uvijanja. "Izdani smo."

Ona prosikće poput mačke. "Tko nas je izdao? Tko je to bio? Stanley?"

"Grey iz Ruthina."

Naglo se okrenula meni. "Rođak vaše kćeri! Obitelj vaše kćeri bila je nevjerna?"

"To je neki daleki rođak", kažem brzo. "Što je učinio?"

"Pričekao je da Yorkov sin, mladi Edward March, napadne. Naše su linije obrane

bile dobro zaštićene, rijeka je bila iza nas, pred nama jarak ojačan oštrim

kolcima, ali kad je Yorkov sin došao na čelo svojih ljudi, lord Grey spustio je mač

i jednostavno mu pomogao da sa svojim ljudima prijeđe preko barikade, a onda

su se probili kroz sve naše linije. Bili su unutar naših redova, naši ljudi nisu mogli

pobjeći od njih. Na početku smo bili savršeno smješteni, a onda smo otkrili da su

naši ljudi zapravo u savršenoj zamci."

Ona je problijedjela i zateturala. Pridržala sam je uhvativši je oko struka.

Naslonila se na mene. "A kralj?"

"Otišao sam upravo dok su se borili pokušavajući se probiti do njegova šatora.

Pompea

-391-

Ispred su bili kraljevi lordovi, s namjerom da ga brane dok bude uzmicao. Vikali

su mu da što prije ode."

"Je li otišao?"

Njegovo mračno lice kazalo nam je da nije i da su lordovi možda dali svoje živote

ni za što. "Nisam vidio. Došao sam vas upozoriti. Bitka je izgubljena. Bit će

najbolje da i vi odete odavde. Mislim da je kralj vjerojatno u njihovim rukama."

Okrenula se prema meni. "Dovedite princa", rekla je.

Bez riječi pohitala sam prema dječjim odajama. Tamo sam zatekla dječaka u

putnom ogrtaču i hlačama za jahanje. Knjige su mu već spakirane. Pokraj njega

stoji njegov učitelj. "Njezina Milost kraljica zapovijeda da njezin sin odmah

dođe", rekoh.

Muškarac se ozbiljno okrenuo prema šestogodišnjem dječaku. "Jeste li spremni.

Vaša Milosti?"

"Spreman sam, sad sam spreman", hrabro reče mali princ.

Ispružila sam ruku, ali on je nije prihvatio. Umjesto toga krenuo je ispred mene i

stao pokraj vrata čekajući da mu ih otvorim. U neko drugo vrijeme to bi bilo

zabavno. Ali ne i danas. "Oh, pođite!" rekoh nestrpljivo i otvorim mu vrata

gurajući ga kroz njih.

U velikom predvorju iznose kraljičine kutije s nakitom i sanduke s odjećom i

nose ih prema stajama. Kraljica je već vani, a njezina straža uzjahuje. Ona na

glavu navlači kapuljaču i kimne sinu čim je došao sa mnom.

"Popni se na konja, moramo se požuriti", reče ona. "Pobijedili su Yorkovi zli

lordovi, a možda su i zarobili tvojega oca. Moramo otići na neko sigurno mjesto.

Ti si nam jedina nada."

"Znam", reče on ozbiljno i popne se na klupu za uzjahivanje dok mu sluge

dovode konja.

Meni je rekla: "Jacquetta, poslat ču po vas čim se nađem na sigurnom."

U glavi mi se vrti od brzine ove pomutnje. "Kamo idete?"

"Za početak Jasperu Tudoru u Wales. Ako se možemo suprotstaviti odande,

učinit ćemo to, ako ne, onda idem u Francusku ili Škotsku. Ponovno ću osvojiti

Pompea

-392-

prijestolje za svojega sina, ovo je samo jedan korak natrag."

Nagnula se iz sedla, a ja sam je poljubila i zagladila joj kosu pod kapuljačom.

"Pratio vas Bog."

Stojim u dvorištu dok malobrojna pratnja izlazi na cestu i ujednačenim kasom

kreće prema zapadu. Bit će sigurna ako stigne do Jaspera Tudora; on je odan

čovjek i bori se za svoje posjede u Walesu od trenutka kad su ih Tudori dobili od

nje. Ali što ako putem bude zarobljena? Zadrhtala sam. Uhvate li je na putu onda

su ona i kuća Lancaster izgubljeni.

Okrenula sam se prema stajama. Konjušari odnose sve što mogu ponijeti. Krađa

kraljevskih staja tek je početak. Doviknula sam jednome od svojih slugu da

spakira sve moje stvari i da pazi na njih. Smjesta odlazimo. Vraćamo se kući u

Grafton, a ja se samo mogu nadati da će tamo doći i Richard i Anthony.

Pompea

-393-

GRAFTON, NORTHAMPTONSHIRE,

LJETO 1460.

Jahanje do Graftona je zamorno. Put je dugačak gotovo dvjesto četrdeset

kilometara, kroz područja koja su ostala vjerna osvajaču Warwicku. Na svakom

odmorištu dolazi do panične izmjene vijesti; Što znamo? Što smo vidjeli? I uvijek

— dovodi li kraljica ovim putem svoju vojsku? Svojim sam ljudima zapovjedila da

govore kako sam udovica na privatnom hodočašću. Jednu noć odsjedamo u

samostanu, drugu u crkvenom zdanju, treću provodimo u štaglju, ali uvijek

izbjegavamo svratišta. Pa ipak, glasine koje kruže zemljom dolaze i do mene

svake večeri. Kažu da je kralj odveden u London, a da je iz Irske stigao Richard,

vojvoda od Yorka, te da kao u kakvoj kraljevskoj povorci putuje prema glavnom

gradu. Neki kažu da će kad tamo stigne opet postati lord zaštitnik i regent, a

drugi kažu da će vladati kraljem iza prijestolja, da će kralj biti lutka u njegovim

rukama, njegov lutak na koncu. Ništa ne kažem na to. Pitam se je li kraljica

sretno stigla u Wales i pitam se hoću li ikada više vidjeti supruga i sina.

Treba nam četiri dana da stignemo, a kad smo kročili na poznati put prema kući

osjetila sam kako mi je srce poskočilo. Napokon ću vidjeti svoju djecu i ostati tu s

njima na sigurnom dok se u zemlji zbivaju velike promjene bez mene. Napokon

mogu ovdje naći utočište. Dok prilazimo, čujem da je u dvorištu pred stajama

počelo zvoniti zvono kako bi ukućane upozorilo na dolazak naoružane skupine,

nas, a onda su se otvorila vrata i iz kuće su izašli naoružani muškarci. Predvodi ih

- ne bih ga mogla ni s kim zamijeniti, svugdje bih ga prepoznala - moj suprug

Richard.

Ugledao me istog trenutka i potrčao niz ulazno stubište tako brzo da se moj konj

preplašio i morala sam ga umiriti da bi me suprug mogao spustiti iz sedla i

zagrliti. Ljubi mi lice, a ja se stišćem uz njega. "Živ si!" kažem. "Živ si!"

"Pustili su nas čim su pristali u luci i iskrcali se", reče on. "Nisu čak tražili ni

otkupninu. Samo su nas pustili iz dvorca u Calaisu pa sam morao naći brod koji

će nas odvesti kući. Doveo nas je u Greenwich."

"Je li Anthony s tobom?"

"Naravno. Živ i zdrav."

Pompea

-394-

Okrećem se u njegovu naručju da pogledam sina koji mi se smiješi na ulaznim

vratima. Richard me pušta i ja trčim prema Anthonyju, a on klekne da primi moj

blagoslov. Osjetiti njegovu toplu glavu pod svojom rukom znači da mi se u život

vratila moja najveća radost. Okrećem se opet suprugu i ponovno obavijam ruke

oko njega.

"Imaš li kakve vijesti?"

"Yorkovi lordovi su pobijedili" reče Richard kratko. "London ih je dočekao kao

junake. Lord Scales pokušao je pobjeći iz Towera, ali ubili su ga. Vojvoda od

Yorka napreduje prema Londonu. Mislim da će ga imenovati lordom

zaštitnikom. Kralj je siguran u Westminsterskoj palači i potpuno je u

Warwickovoj vlasti. Kažu da ga je razum ponovno napustio. Što je s kraljicom?"

Osvrnula sam se oko nas; čak i na terasi vlastite kuće bojim se da će netko čuti

gdje se ona nalazi i izdati je. "Otišla je Jasperu Tudoru", šapnem. "A mislim da će

dalje produžiti u Francusku ili Škotsku."

Richard kimne glavom. "Uđimo", reče mi on nježno. "Sigurno si umorna. Nisi bila

blizu bitke, zar ne? Nisi naišla na opasnost putujući cestama?"

Naslonim se na njega i osjećam ono dobro poznato olakšanje zato što je on uz

mene. "Sad se svakako osjećam sigurno", rekoh.

Pompea

-395-

GRAFTON, NORTHAMPTONSHIRE,

ZIMA 1460.- 1461.

Živimo kao i onda kad smo se tek vjenčali, kao da nemamo drugog posla osim

održavanja posjeda oko Graftona, kao da nismo ništa više osim plemića i njegove

supruge. Ne želimo privući pozornost Yorkovih lordova dok cijelu zemlju

stavljaju pod svoju vlast, dok nameću velike novčane kazne lordovima koje sada

zovu izdajicama i oduzimaju visoke položaje i primanja ljudima koje su porazili.

Posvuda vlada pohlepa i žeđ za osvetom, a ja samo želim da nas to mimoiđe.

Živimo tiho i nadamo se da ćemo proći nezamijećeno. Iz riječi putnika koji kod

nas zatraže prenoćište ili od pokojeg posjetitelja čujemo da kralj živi povučeno u

Westminsterskoj palači, u kraljičinim odajama, dok se njegov pobjednički rođak

Richard, vojvoda od Yorka, smjestio u kraljevim odajama. Zamišljam kralja u

sobama koje tako dobro poznajem i molim se da ponovno ne zapadne u san ne bi

li pobjegao od svijeta jave koji mu tako teško pada.

Vojvoda je sklopio neobičan sporazum s Krunskim vijećem i parlamentom: bit će

regent i zaštitnik kraljevstva do kraljeve smrti, a onda će postati kralj. Putujući

trgovac, koji je svratio noseći u svojem zavežljaju jorkističke vrpce bijele boje i

bijele svilene ruže, kaže da je kralj pristao na sve te da će položiti zavjete i

zarediti se.

"Zar nije u Toweru?" upitam uzbuđeno. Užasavam se toga da kralja pošalju u

Tower.

"Ne, slobodno živi na dvoru kao dvorska luda", reče on. "A York će biti novi

kralj."

"Kraljica nikada neće na to pristati", kažem neoprezno.

"Ona je u Škotskoj, tako bar kažu", odgovori on i raširi preda mnom svoju robu.

"Dobro smo je se otarasili. Samo neka ostane ondje, kažem ja. Želite li možda

papra? Imam nešto papra i muškatnih oraščića tako svježih da ih možete jesti

cijele."

"U Škotskoj?"

"Kažu da se sastala sa škotskom kraljicom te da će njih dvije na nas poslati vojsku

Pompea

-396-

vještica", reče on veselo. "Vojsku žena — pomislite kakav bi to bio užas! Možda

ovo lijepo uglačano zrcalo? Ili pogledajte, mrežice za kosu sa zlatnim nitima. To

je pravo zlato, zaista jest."

Božić slavimo u Graftonu. Dolazi nam Elizabeth sa svojim suprugom, sir Johnom,

i s njihova dva sina: Thomas ima pet godina, a Richard samo dvije. Sva moja

djeca dolaze kući tijekom dvanaest dana božićnih blagdana, i kuća je živnula od

njihove pjesme, plesa i jurnjave gore-dolje po drvenim stubama. Za šestero

najmlađe djece, od Katherine, koja se s dvije godine može samo gegati za

starijom braćom i sestrama i moliti ih da je ne ostavljaju za sobom, pa do

Edwarda, Margaret, Lionela, Eleanor i Marthe, s deset godina najstarije u dječjoj

sobi, povratak njihove starije braće i sestara je poput kakve eksplozije buke i

uzbuđenja. Richard i John, mladići od četrnaest i petnaest godina, nerazdvojni

su. Jacquetta i Mary ozbiljne su mlade žene i smještene u kućama susjeda u ovim

teškim vremenima. Anthony i Anne su najstariji. Anne je već trebala biti udana,

ali što mogu učiniti sada kad je cijela zemlja okrenuta naglavce pa čak ne postoji

ni dvor na kojemu bi se pridružila ostalim dvorskim damama? I kako ću

Anthonyju naći suprugu, koju bi već morao imati, kad ne znam tko će sljedeći

mjesec biti bogat i na kraljevoj strani — a kamoli za deset godina od sada?

Postoji obećanje koje je on dao kćeri lorda Scalesa, ali on je mrtav i njegova je

obitelj u nemilosti baš kao i naša. I naposljetku, a to me i najviše zbunjuje, tko bi

trebao planirati brakove moje djece i razmišljati o velikašima i njihovim kućama

gdje bih trebala smjestiti djecu da nauče potrebne vještine: kako mogu znati tko

će ostati odan Lancasterima, kad se kuća Lancaster sastoji od kralja koji živi u

kraljičinim odajama, od kraljice koja je odsutna i dječaka od sedam godina? Ne

mogu se prisiliti na to da razmatram bračni savez s bilo kim tko služi izdajničkoj

kući York.

Mislim da ću svu svoju djecu zadržati kod kuće, s nama u Graftonu, sve do

proljeća, a možda i duže. Za nas nema mjesta u novom kraljevskom kućanstvu,

koje će postati Yorkov dvor — jer kako sada postoje novi Yorkovi saveznici,

lordovi i članovi parlamenta, pretpostavljam da će uskoro biti i novih Yorkovih

dvorana i dvorskih dama. Cecily Neville, vojvotkinja od Yorka, visoko leti na kolu

sreće, i spava u kraljevim odajama pod baldahinom od zlata kao da je prava

kraljica; sigurno misli o tome svakog Božića. Jasno je da mi nikada nećemo moći

doći na Yorkov dvor: sumnjam da će itko od nas ikada oprostiti ili zaboraviti

Pompea

-397-

poniženje u velikoj dvorani dvorca u Calaisu. Možda ćemo naučiti biti prognanici

u vlastitoj zemlji. Možda ću sada s četrdeset pet godina, dok mi najmlađe dijete

još uči govoriti, živjeti u zemlji koja je nalik na onu mojega djetinjstva: s jednim

kraljem na sjeveru kraljevstva i jednim na jugu, kad će svatko morati za sebe

odlučiti koji je istinski kralj, svatko će morati znati tko su mu neprijatelji i čekati

trenutak svoje osvete.

Zaista sam očajna dok razmišljam o budućnosti naše obitelji u takvom svijetu, u

takvom vremenu pa umjesto toga nalazim utjehu u brizi za naše posjede.

Počinjem planirati proširenje voćnjaka i odlazim na jednu farmu u okolici

Northamptona da kupim voćne sadnice. Richard mi kaže da je more sigurno za

plovidbu i da će postići bolju cijenu vune od naših ovaca odnese li je na tržnicu u

Calais. Ceste su također sigurne za put do Londona, a vojvoda od Yorka opet je u

grofovijama uspostavio vlast šerifa te od njih traži da se pobrinu da pravda bude

zadovoljena. Grofovije se polako rješavaju drumskih razbojnika i lopova. Nikad to

ne priznajemo naglas, pa čak ni jedno drugome; ali ovo su velika poboljšanja.

Počinjemo misliti, ali nikad naglas, da bismo možda mogli živjeti ovako kao

zemljoposjednici, u zemlji u kojoj vlada mir. Možda bismo mogli uzgajati voće u

voćnjaku, držati ovce, gledati kako nam djeca odrastaju a da se pritom ne bojimo

izdaje ni rata. Možda nas je Richard, vojvoda od Yorka, izbacio s dvora, ali dao

nam je mir u zemlji.

A onda potkraj siječnja ugledam trojicu jahača kako se približavaju cestom. Led u

zamrznutim lokvama puca pod kopitima njihovih konja. Primijetila sam ih s

prozora dječje sobe, gdje promatram Katherine dok spava. Odmah sam znala da

nam donose loše vijesti i da su ovi hladni zimski mjeseci spokoja završili. Nije to

uopće bio mir nego samo uobičajeno zimsko zatišje u ratu koji se i dalje nastavlja

i nema mu kraja. Rat koji će trajati zauvijek, dok svi ne budu mrtvi. U jednom

sam trenutku pomislila zatvoriti prozorske kapke, ostati sjediti u dječjoj sobi i

pretvarati se da me nema. Neću se morati odazvati pozivu ako ga ne čujem. Ali to

traje samo kratko. Znam da moram ići ako me pozovu. Moram služiti

Lancasterima cijeli život i sad ne mogu odustati.

Nagnula sam se nad malu kolijevku, poljubila Katherine u njezino toplo dječje

čelo, a onda izašla iz sobe i tiho za sobom zatvorila vrata. Polako silazim niz

stepenice, gledam preko drvene balustrade dok dolje Richard prebacuje ogrtač

preko ramena, uzima mač i izlazi dočekati posjetitelje. Čekam u velikom

Pompea

-398-

predvorju i osluškujem.

"Sir Richard Woodville, lord Rivers?" upita prvi muškarac.

"Tko ga treba?"

Muškarac utiša glas. "Engleska kraljica. Odazivate li se na njezin poziv? Jeste li joj

još odani?"

"Da", odgovori Richard kratko.

"Imam ovo za vas", reče muškarac i pruži pismo.

Kroz pritvorena vrata vidim Richarda kako ga uzima. "Idite oko kuće do staja",

reče on. "Sluge će se pobrinuti da dobijete hranu i pivo. Dan je hladan. Uđite u

veliku dvoranu i ugrijte se. Ovo je odana kuća; ali nema potrebe da svima

govorite odakle dolazite."

Čovjek mu salutira u znak zahvale, a Richard se vrati do ulaznih vrata usput

lomeći pečat na pismu.

"Dragi i voljeni, primite pozdrave..." počne on čitati, a tada stane. "To je standardno

pismo, vjerojatno ih je poslala na tisuće. To je poziv."

"Na oružje?" U ustima osjećam okus straha.

"Za mene i Anthonyja. Trebamo otići u York, gdje ona okuplja vojsku."

"Hoćeš li ići?" Gotovo ga želim zamoliti da odbije.

"Moram. Ovo joj je možda posljednja prilika." Nastavlja čitati pismo i na kraju

dugo i tiho zazviždi. "Blagi Bože! Njezini su ljudi zarobili Richarda, vojvodu od

Yorka, i ubili ga." Pogledao me i čvrsto stisnuo pismo u šaci. "Moj Bože! Tko bi to

pomislio? Lord zaštitnik je mrtav! Pobijedila je!"

"Kako?" ne mogu vjerovati u ovaj iznenadni okret prema pobjedi. "Što kažeš na

to?"

"Piše da je izjahao iz dvorca, to mora biti Sandal — ali zašto bi on to učinio? Taj

je dvorac mogao mjesec dana izdržati opsadu. I onda su ga ubili. Blagi Bože, ne

mogu vjerovati. Jacquetta, ovo je kraj Yorkova ratnog pohoda. To je kraj obitelji

York. Richard York je mrtav! A s njime i njegov sin."

Ostala sam bez daha, kao da je njegova smrt i za mene gubitak. "Ne mladi

Edward! Ne Edward March!"

Pompea

-399-

"Ne, njegov drugi sin, Edmund. Edward March je negdje u Walesu, ali ne može

ništa učiniti sada kad mu je otac mrtav. S njima je gotovo. Yorkovi su poraženi."

Pogledao je poleđinu pisma. "Ah, gledaj, napisala je poruku na kraju pisma. Kaže:

>Dragi sir Richarde, dođite odmah, sreća mi se osmjehnula. Okrunili smo

Richarda Yorka papirnatom krunom i nabili mu glavu na kolac kod gradskih

vrata Micklegate.

Uskoro ćemo tu staviti i Warwickovu glavu i opet će sve biti kako treba.<" Stavio

mi je pismo u ruku. "Ovo sve mijenja. Možeš li to vjerovati? Naša je kraljica

pobijedila, a kralju je vraćeno prijestolje."

"Richard od Yorka je mrtav?" Ponovno za sebe čitam pismo.

"Ona sad može poraziti Warwicka", reče on. "Bez saveza s Yorkom, on je mrtav

čovjek. Izgubio je regenta i lorda zaštitnika, i za njih je sve gotovo. Nemaju

nikoga tko bi mogao pretendirati na prijestolje. Nitko ne bi Warwicka želio za

lorda zaštitnika, a on nema nikakvo pravo na nasljeđivanje krune. Ponovno je

kralj jedini čovjek koji može sjediti na prijestolju. S lozom York je gotovo, sad

imamo samo lozu Lancaster. Napravili su pogrešku koja ih je svega koštala."

Zazviždao je i uzeo pismo od mene. "Eto ti kola sreće: bačeni su u ponor

ništavila."

Prilazim mu i preko ramena gledam poznati kraljičin rukopis ispod pisma koje je

napisao pisar. U jednom je uglu napisala: Jacquetta, odmah mi dođite.

"Kad odlazimo?" upitam. Sramim se zbog svoje neodlučnosti da se odazovemo

ovom pozivu na oružje.

"Morat ćemo odmah poći", reče on.

*

Krećemo velikom sjevernom cestom prema Yorku, jer sigurni smo da će

kraljičina vojska krenuti na jug prema Londonu pa ćemo se sresti na pola puta.

Dani su hladni, ali na svakom odmorištu i noću u svakom prenoćištu ili u

samostanu ili u velikaškim kućama ljudi govore

0 kraljičinoj vojsci kao da je riječ o osvajačkoj vojsci strane zemlje, kao da u njima

sve to izaziva užas. Kažu da ona ima vojnike iz Škotske, koji bosonogi marširaju

Pompea

-400-

preko kamenja, da su im prsa gola čak i po najgorem vremenu. Ne boje se ničega,

a meso jedu sirovo. Na poljima hvataju krave i golim rukama s njih trgaju meso.

Kraljica nema novca da ih plati i obećala im je da mogu uzeti sve što mogu nositi

samo ako je odvedu u London i iščupaju srce grofu Warwicku.

Ljudi govore da je zemlju predala francuskom kralju kao zalog za njegovu

potporu. On će sa svojom flotom dojedriti uzvodno Temzom i

opustošiti London, a osvojit će i svaku luku na južnoj obali. Ona mu je već

prepisala Calais u vlasništvo, a Berwick i Carlisle prodala je škotskoj kraljici.

Newcastle će biti nova granica, sjever smo zauvijek izgubili, a Yorkova udovica

Cecily Neville postat će škotska seljakinja.

Nema smisla pokušati raspravljati se s ljudima kojima vlada ta mješavina užasa i

istine. Kraljica, žena u oklopu koja vodi svoju vojsku, sa sinom začetim od

uspavanog muža, žena koja se koristi alkemijom

i možda tamnim vještinama, francuska princeza u savezu s našim neprijateljima,

postala je izvor krajnjeg užasa za narod u svojoj zemlji. Sa Škotima u pratnji

postala je zimska kraljica, ona koja poput vuka izlazi iz mraka sjevera.

Na dvije smo se noći zaustavili u Groby Hallu da vidim Elizabeth i njezina

supruga, sir Johna Greya, koji je također okupio svoje ljude i krenut će s nama na

sjever. Elizabeth je napeta i nesretna.

"Ne mogu podnijeti to iščekivanje vijesti", reče ona. "Pošaljite mi vijest čim

budete mogli. Ne podnosim čekanje. Voljela bih kad ne biste opet morali ići."

"I ja to želim", rekoh joj nježno. "Jašem tako teška srca. Umorna sam od rata."

"Zar ne možeš odbiti poziv?"

Odmahnula sam glavom. "Ona je moja kraljica i prijateljica. Kad ne bih išla zbog

dužnosti prema njoj, išla bih zbog ljubavi prema njoj.

Ali što je s tobom, Elizabeth? Želiš li možda otići u Grafton i ostati ondje s

djecom dok nas nema?"

Napravila je malu grimasu. "Moje je mjesto ovdje", reče ona. "A lady Grey ne bi se

svidjelo kad bih otišla. Samo se plašim za Johna."

Položila sam ruku na njezinu da joj umirim nemirne prste. "Moraš biti mirna.

Znam da je to teško, ali moraš biti mirna i nadati se najboljem. Tvoj je otac

Pompea

-401-

desetke puta odlazio u bitke i svaki je put podjednako loše kao i prvi — ali svaki

put mi se vratio."

Ona me zgrabi za ruku. "Što vidiš?" upita me vrlo tiho. "Što vidiš za Johna? Za

njega se bojim mnogo više nego za Anthonyja ili za oca."

Odmahnula sam glavom. "Ne mogu proricati", rekoh. "Osjećam kao da čekam

neki znak, kao da svi čekamo. Tko bi pomislio da smo zbog ovoga doveli u

Englesku onu lijepu djevojku, Margaretu Anžuvinsku?"

Pompea

-402-

NA M A R Š U ,

P R O L J E Ć E 1 4 6 1 .

Jašemo kao mala vojna skupina, moj zet John, Richard, Anthony i ja na čelu

naših zakupaca i kućnih slugu. Ne možemo ići brže od njihova marširajućeg

koraka, a cesta je na nekim mjestima poplavljena i kako sve više odmičemo na

sjever počinje sniježiti. Razmišljam o znacima koje je moj prvi suprug John,

vojvoda od Bedforda, tražio da vidim; sjećam se vizije bitke na snijegu, koja je

krvavo završila i pitam se ne jašemo li upravo sada prema njoj.

Naposljetku, trećega dana vraća se izviđač kojega je Richard poslao naprijed i

obavještava nas da su svi seljaci čvrsto zatvorili vrata i prozore jer misle da je

kraljičina vojska udaljena dan hoda. Richard povikne da se zaustavimo i

odlazimo na imanje obližnjeg plemića gdje ćemo zatražiti postelju da prenoćimo

i štagalj u kojemu bi spavali naši ljudi. Ali mjesto je pusto, zaključali su vrata i

napustili kuću. Radije su pobjegli u brda nego da dočekaju pravu englesku

kraljicu. Provalili smo, potražili hranu, zapalili vatru i zapovjedili svojim ljudima

da ostanu u štaglju i na dvorištu te da ništa ne kradu. Ali sve vrijedno već je ranije

odneseno i skriveno. Onaj tko živi ovdje plašio se kraljice kao kakvog noćnog

lopova. Ništa nije ostavljeno za kraljicu i njezinu vojsku, a ti se ljudi sigurno ne bi

borili na njezinoj strani. Postala je neprijatelj vlastitom narodu.

U zoru idućega dana shvaćamo i zašto. Na ulaznim vratima začuje se glasno

lupanje i dok ustajem iz kreveta, na prozoru se pojavi neko divlje lice. Trenutak

poslije malo je prozorsko okno razbijeno, u sobi se našao muškarac, a za njim se

kroz prozor penje i drugi, držeći nož u zubima. Vrisnula sam "Richarde!" i

zgrabila svoj nož da se suočim s njima. "Ja sam vojvodtinja od Bedforda,

kraljičina prijateljica", viknem.

Muškarac nešto odgovori, ali ne razumijem ni riječ. "Ja sam iz kuće Lancaster!"

ponovno kažem. Pokušavam na francuskom: "Je suis la duchesse de Bedford."

"Budi spremna zakoračiti u stranu", kaže Richard tiho iza mene. "Skoči udesno

kad kažem... Sad."

Bacila sam se udesno, a on je nasrnuo naprijed. Muškarac se uz strašno grgljanje

presavinuo nad Richardovim mačem. Krv mu je navrla na usta, zateturao je

Pompea

-403-

prema meni s raširenim rukama i pao na pod strašno stenjući. Richard stavi svoju

nogu s čizmom na muškarčev trbuh i izvuče mač; krenula je bujica grimizne krvi,

a čovjek vrišti od boli. Njegov je drug nestao kroz prozor. Richard se sagnuo s

bodežom u ruci i brzo muškarcu prerezao vrat kao svinji za klanje.

Nastala je tišina.

"Jesi li dobro?" upita Richard, brišući mač i bodež o zavjese kreveta.

Osjećam kako mi se diže želudac. Zagrcnula sam se, rukom prekrila usta i

potrčala prema vratima.

"Učini to ondje", reče Richard pokazujući prema kaminu. "Ne znam je li ostatak

kuće siguran."

Povratila sam u kaminu, a smrad bljuvotine pomiješao se s mirisom tople krvi.

Richard me tapše po leđima. "Moram vidjeti što se događa vani. Zaključaj se tu

unutra i čvrsto zatvori prozorske kapke. Poslat ću čovjeka da stražari pred

vratima."

Otišao je prije nego što sam se uspjela usprotiviti. Prišla sam prozoru da zatvorim

kapke. Vani u zimskom mraku vidim dvije baklje pokraj štaglja, ali ne znam jesu

li to naši ljudi ili Škoti. Povlačim zasun na kapcima. U sobi je mračno kao u rogu,

ali sad mogu i osjetiti mrtvačevu krv koja polako curi iz rane. Zaobilazim ga dok

pipam oko sebe tražeći krevet. Tako se strašno bojim da će on posegnuti iz pakla,

ispružiti ruku i zgrabiti me za gležanj da sam jedva uspjela naći vrata i zatvoriti

ih kako mi je Richard zapovjedio. A najstrašnije je što smo svježi leš i ja zajedno

zaključani u prostoriji.

Vani se čuje vika i zatim nagli zastrašujući zvuk trube, a onda čujem Richarda

pred vratima. "Možeš sada izaći, kraljica stiže, a njihovi su ljudi ponovno u

vojnom stroju. Ovo su očito bili njezini izviđači. Bili su na našoj strani."

Ruke mi se tresu dok dižem zasun i otvaram vrata. Richard drži baklju, a pri

njezinu treperavom svjetlu vidim da je smrknut. "Uzmi ogrtač i rukavice", reče

on. "Pridružit ćemo im se."

Moram se vratiti u sobu i proći pokraj mrtvog tijela ako želim uzeti svoj ogrtač

raširen na krevetu jer smo se njime pokrivali. Ne gledam mrtvaca. Ostavljamo ga

ondje gdje je umro bez ispovijedi, u vlastitoj krvi i s prerezanim vratom.

Pompea

-404-

"Jacquetta!" reče ona.

"Margareta." Zagrlile smo se i prislonile tople obraze jedan uz drugi. Osjećam

energiju njezine radosti i optimizma koji kolaju njezinim vitkim tijelom. U kosi

joj osjećam miris parfema, a njezin krzneni ovratnik škaklja me po bradi.

"Doživjela sam takve pustolovine! Nikad nećete vjerovati na kakva sam sve

putovanja krenula. Jeste li dobro?"

Osjećam da još drhtim od šoka zbog nasilja u spavaćoj sobi. "Richard je morao

ubiti jednoga od vaših ljudi", kažem. "Ušao je kroz prozor u sobu."

Ona s neodobravanjem trese glavom, kao da je riječ o manjoj pogrešci. "Ah!

Nemogući su! Ništa ne znaju nego samo ubijati ljude. Ali morate vidjeti našega

princa", reče ona. "Sada je već mladić rođen da postane kralj. Tako je hrabar.

Morali smo odjahati u Wales, a onda brodom otići u Škotsku. Opljačkali su nas i

nasukali smo se! Nikad ne biste povjerovali."

"Margareto, ljudi se boje vaše vojske."

"Da, znam. Strahoviti su. Vidjet ćete, imamo takve planove!"

Ona zrači zadovoljstvom. Žena je koja ima moć, slobodna napokon da je

preuzme. "Imam lordove Somerseta, Exetera i Northumberlanda",

reče ona. "Sjever Engleske je naš. Marširat ćemo na jug, a kad Warwick izađe da

obrani London, skršit ćemo ga."

"On će biti u stanju podići cijeli London protiv vas", upozoravam je. "A zemlja se

užasava vaše vojske, ne dočekuje je s dobrodošlicom."

Glasno se nasmijala. "Podignula sam Škote na noge, a i cijeli sjever protiv njega",

reče ona. "Njegovi će se ljudi previše plašiti da podignu oružje. Dolazim u

Englesku poput vuka, Jacquetta, s vojskom vukova. Sad jašem visoko na kolu

sreće, a ovo je nepobjediva vojska jer nitko im se neće usuditi suprotstaviti na

bojnom polju. Ljudi bježe od nas čim se pojavimo, postala sam zla kraljica za svoj

narod, pošast ove zemlje, ali požalit će svi što su ikad protiv mene podignuli mač

ili vile."

Pompea

-405-

*

Jašemo na jug s kraljičinom vojskom. Na čelu je kraljeva skupina, a iza nas u

širokom luku vladaju pljačkanje, palež i užas, za što znamo, ali ih ignoriramo.

Neki se ljudi udaljavaju od glavnine vojske kako bi potražili hranu, provalili u

štagljeve, opljačkali trgovine i osamljene male farme, a i od cijelih sela traže

novčanu isplatu; ali neki su od njih luđaci, ljudi sa sjevera koji podivljaju poput

Vikinga, ubijaju iz užitka, kradu iz crkvi, siluju žene. Donosimo teror u Englesku,

poput kuge smo koja se obrušila na naš narod. Richard i neki od lordova duboko

su posramljeni i čine što mogu kako bi nametnuli kakav-takav red među

vojnicima, kontroliraju svoje ljude, zahtijevaju da se Škoti svrstaju u kolonu i

marširaju sa svima ostalima. Ali čini se da neki drugi lordovi, kraljica, pa čak i

njezin mladi sin, uživaju u kažnjavanju zemlje koja ih je odbacila. Margareta je

poput žene oslobođene stege časti, slobodna je da bude što želi po prvi put u

životu, slobodna je od muža, slobodna je od stege dvora i lijepog ponašanja

prikladnog za francusku princezu, naposljetku, slobodna je da bude zla.

Drugoga dana marša nas četvero jahali smo na čelu vojske kad ugledasmo

usamljenog jahača kako stoji uz cestu i čeka da mu se približimo. Richard kimne

Anthonyju i Johnu. "Idite i pogledajte tko je to", reče on. "Budite oprezni. Ne

želim otkriti da je to izviđač, a da je Warwick s druge strane brda."

Moja dva dječaka polako pođu prema muškarcu, držeći uzde lijevom rukom, a

desnu ruku ispruženu naprijed kako bi pokazali da ne nose oružje. Muškarac

laganim kasom krene prema njima, praveći istu gestu rukom. Zastali su da kratko

porazgovaraju, a onda su se sva trojica okrenuli i dojahali k nama.

Neznanac je sav blatan od puta, a konj mu je prljav i znojan. Nije naoružan, uza

se ima samo korice mača, ali sam mač je izgubio.

"Glasnik", reče Anthony kimajući glavom kraljici koja je zauzdala konja i čeka.

"Bojim se. Vaša Milosti, da su vijesti loše."

Ona ravnodušno čeka, kao što kraljica i treba čekati loše vijesti.

"Edward March izašao je iz Walesa poput sunca zimi", reče muškarac. "Bio sam

ondje. Jasper Tudor me poslao da vam kažem da se pazite sunca u punom sjaju."

"On to nije rekao", prekine ga moj suprug. "Jasper Tudor nikad u životu nije

poslao takvu poruku. Reci nam što ti je zapovjeđeno da kažeš, ludo, i ne

Pompea

-406-

uljepšavaj."

Nakon što je ukoren, muškarac se uspravio u sedlu. "Tudor mi je rekao da kažem

ovo: da je vojska poražena, a on se skriva. Sukobili smo se s Yorkovim snagama i

izgubili. Sir William Herbert predvodio je jorkiste

protiv nas; Edward March bio je uz njega. Razbili su welške redove i projahali

između nas. Jasper me poslao da vas upozorim. On sam bio je krenuo da vam se

pridruži kad nam je Edward zapriječio put."

Kraljica kimne glavom. "Hoće li Jasper Tudor doći i pridružiti nam se?"

"Pola njegovih vojnika je mrtvo. Jorkisti su posvuda. Sumnjam da će se moći

probiti. Možda je sad već mrtav."

Duboko je udahnula, ali ništa nije rekla.

"Bila je jedna vizija", nastavi muškarac, pogledavajući jednim okom Richarda.

"Tko ju je još vidio?" pita on nervozno. "Još netko? Ili samo ti? Ili samo misliš da

si je vidio?"

"Svi su je vidjeli. Zato smo izgubili. Svi su je vidjeli."

"Nije važno", reče moj suprug.

"Što je to bilo?" upita kraljica.

Moj suprug uzdahne i zakoluta očima.

"Na nebu iznad Edwarda, grofa od Marcha, kad je podignuo svoj stijeg, izašlo je

jutarnje sunce, a onda su se pojavila tri sunca. Tri sunca na nebu iznad njega, dok

ga je ono u sredini obasjavalo. To je bilo kao neko čudo. Nismo znali što znači; ali

vidjeli smo da je blagoslovljen. Nismo znali zašto."

"Tri sunca", ponovi kraljica. Onda se okrene prema meni. "Što to znači?"

Okrenula sam se u stranu kao da bi u mojim očima mogla vidjeti odraz ona tri

sunca koja sam vidjela, kako su blistala na površini Temze.

To su tri sunca koja znam, ona tri sunca koja sam vidjela. No tada nisam znala

što znače, a ni sad još ne znam.

"Neki kažu da je blagoslovljeno Trojstvo iskazalo počast Edwardu Marchu.

Ali zašto bi Otac, Sin i Duh Sveti blagoslovili pobunjenika? Neki kažu da je to bio

Pompea

-407-

on sa svoja dva preživjela brata, koji su svi rođeni da se visoko uzdignu."

Kraljica me gleda. Odmahujem glavom i šutim. Nadala sam se da ću vidjeti u

kojem će se godišnjem dobu kralj oporaviti, onda kad sam izašla u onu hladnu

zoru i ugledala sjaj na vodi rijeke. Tražila sam uspon svojega kralja, ali umjesto

toga vidjela sam uspon triju sunaca koja su u punom sjaju izronila iz magle.

"Što to znači?" Muškarac uputi pitanje u mojem smjeru, kao da očekuje da ja to

znam.

"Ništa", reče moj suprug odlučno. "Znači da je bila vedra zora, a vas je zaslijepio

strah." Okrenuo se muškarcu. "Ne želim ništa znati

o vizijama, želim samo znati o današnjem maršu. Ako Edward odvede svoju

vojsku na zapad i bude li marširao najbrže što može, što misliš kad će stići u

London?"

Muškarac se zamisli, ali tako je umoran da ne može izračunati točan dan. "Za

tjedan? Tri, četiri dana?" odgovori protupitanjem. "Brz je. Najbrži je zapovjednik

u bitki kojeg sam ikada vidio. Možda bi već i sutra mogao biti ovdje?"

Te večeri moj je suprug nestao iz našeg logora, a vratio se kasno kad se kraljica

spremala povući na počinak. "Vaša Milosti, tražim dopuštenje da dovedem

jednog prijatelja da nam se pridruži."

Ustala je. "Ah, Richarde, vi ste zaista dobar čovjek u mojoj službi. Doveli ste mi

velikog zapovjednika u osobi sir Andrewa Trollopea, koji je ne

zamahnuvši mačem za nas osvojio Ludford. Koga sad imate?"

"Moram imati vašu riječ da ćete mu oprostiti za prijašnje pogreške", reče on.

"Opraštam mu", reče ona lako.

"Dobio je oprost?" naglašava Richard.

"Ima kraljevski oprost. Dobili ste moju riječ."

"Onda vam želim predstaviti sir Henryja Lovelacea, koji je ponosan što vam može

služiti", reče on.

Ispružila je ruku, a Richardov je prijatelj zakoračio naprijed, poklonio se i

poljubio joj ruku. "Niste mi uvijek bili prijatelj, sir Henry", primijeti ona hladno.

"Tada nisam znao da će York pokušati preuzeti krunu", reče on. "Prišao sam mu

Pompea

-408-

samo da budem siguran da će se vijećem dobro upravljati. Ali sada je York mrtav.

Vama se pridružujem kasno: prije vaše posljednje bitke i konačne pobjede, znam.

Ali ponosan sam što vam se mogu pridružiti."

Nasmiješila mu se. Još uvijek može iskoristiti onaj svoj neodoljivi šarm. "Drago

mi je imati vas u mojoj službi", reče ona. "A bit ćete i dobro nagrađeni."

"Sir Henry kaže da se Warwick ukopao u okolici St. Albansa", reče moj suprug.

"Moramo ga poraziti prije nego što dođe Edward March i ojača njegove redove."

"Ne bojimo se devetnaestogodišnjeg dječaka, zar ne? Andrew Trollope

zapovijedat će mojom vojskom, zajedno s vama, lorde Rivers. I odmah ćemo

napasti, kako ste predložili."

"Sastavit ćemo plan", reče Richard. "A sir Henry će se vratiti Warwicku i služiti

mu sve dok ne počne bitka. Krećemo noćas, po mraku. Uz dobru sreću napast

ćemo ih u trenutku kad misle da smo udaljeni još dan hoda."

Kraljica mu se smiješi. "Bit ću spremna", reče ona.

*

Čekamo. U tami noći kraljevska vojska zajedno sa Škotima gotovo nečujno kroči

cestom. Škoti su bosonogi, nemaju konje i bez zvuka mogu nestati u noći. Vole se

neočekivano pojaviti iz mraka i ubiti. Richard je na čelu, naš sin Anthony

zapovijeda jednom skupinom vojnika, a John vodi konjicu. Kraljica i ja

drijemamo u naslonjačima, svaka s jedne strane zapretane vatre u dvorani

dominikanskog samostana u Dunstableu. Odjevene smo u jahaću odjeću i

spremne na to

da ćemo jahati ili prema bitki ili što dalje od nje, ovisno o ratnoj sreći. Ona drži

princa uza se, iako je nemiran i igra se sa svojim amblemom u obliku labuda.

Želio bi jahati s muškarcima, kaže da je, iako mu je tek sedam godina, dovoljno

star da ubije svoje neprijatelje. Kraljica mu se smije i nikada ga ne kori zbog toga.

Pompea

-409-

ST. ALBANS,

PROLJEĆE 1461.

Moramo čekati cijeli dan. Kad je počeo padati mrak, do nas je dojahao jedan od

kraljičinih slugu i rekao da je grad osvojen. St. Albans je naš i izbrisana je velika

sramota našeg prijašnjeg poraza. Princ je ostavio svoj srebrni amblem i potrčao

da zgrabi mač, a kraljica je svima zapovjedila da nastavimo put. Dok jašemo na

jug puni uzbuđenja zbog pobjede, oko nas su stražari s isukanim mačevima

spremni da nas brane u svakom trenutku. Čujemo zvukove bitke i povremene

pucnjeve topova, neravnomjerne zbog vlažnog baruta. Počinje sniježiti. Velike

vlažne pahulje tope nam se na ramenima i glavama. Povremeno vidimo ljude koji

bježe od bitke, dolaze cestom prema nama, ali kad ugledaju naše vojnike

spremne s isukanim mačevima, preskoče preko ograde u polje ili nestanu u živici.

Ne možemo razabrati jesu li to Warwickovi ili naši ljudi.

Zaustavljamo se pred gradom, a kraljica zapovjedi dvojici izviđača da krenu

naprijed. Vraćaju se kličući od veselja.

"Warwick je postrojio svoje ljude na prostranoj livadi i počeo pucati na nas. Ali

tada se sir Henry Lovelace izdvojio sa svojim ljudima i ostavio prazninu u

Warwickovoj vojsci, a naša je konjica uletjela ravno u taj prostor."

Kraljica je stisnula šaku i prinijela je grlu. "I?"

"Razbili smo im crtu bojišnice!" poviče čovjek.

"Hura!" poviče princ. "Hura!"

"Razbili smo Warwicka?"

"Trubio je za uzmak i pobjegao kao oparena mačka. Njegovi ljudi bježe ili se

predaju. Pobijedili smo, Vaša Milosti. Pobijedili smo!"

Kraljica se smije i plače istodobno, a princ je izvan sebe od veselja. Izvukao je svoj

mali mač i maše njime iznad glave.

"A kralj?" upita ona. "Moj suprug, kralj?"

"Lord Warwick ga je odveo u bitku; ali ostavio je njega i svu njegovu pratnju kad

je pobjegao. On je ovdje, Vaša Milosti."

Pompea

-410-

Ona odjedanput izgleda vrlo iznenađeno. Bili su razdvojeni sedam mjeseci, ona je

stalno bila na cesti, skrivala se ili marširala, i svakoga dana tijekom njihove

razdvojenosti živjela kao odmetnik ili lopov; a on je za to vrijeme živio u

kraljičinim odajama u Westminsterskoj palači ili se molio u samostanu, slabašan

poput djevojke. Naravno da se ona sada boji nije li on opet izgubio razum.

Naravno da se plaši da će u njoj vidjeti stranca. "Odvedite me k njemu." Osvrnula

se i brzo me pogledala. "Pođite sa mnom, Jacquetta. Jašite sa mnom."

Dok jašemo cestom, ranjeni i poraženi vojnici miču nam se s puta. hodaju

pognutih glava i raširenih ruku, bojeći se udarca. Kako se približavamo gradu,

primjećujemo mrtva tijela na poljima. U glavnoj ulici Warwickovi izvrsni strijelci

leže gdje su pali među svojim lukovima, glave su im raskolile bojne sjekire, a

trbuhe rasparali mačevi. Kraljica jaše kroz sve to, slijepa za patnju i nesreću oko

sebe. Princ jaše uz nju, blista od zadovoljstva zbog naše pobjede, a pred sobom

nosi svoj mali mač.

Za kraljicu su pripremili logor udaljen od užasnih prizora u gradu. Iznad šatora

vijori se kraljevski stijeg, unutra je kotao sa žeravicom dok je blatnjav pod

prekriven sagovima. Ulazimo u šator koji služi kao njezina dnevna soba, a mali

šator straga bit će joj spavaća soba. Sjela je na stolicu, ja stojim uz nju, a princ

između nas dvije. Nakon mnogo dana sad prvi put izgleda nesigurna. Pogledava

me. "Ne znam u kakvom će on biti stanju", reče. Položila je ruku na prinčevo

rame. "Izvedite ga ako vidite da mu ocu nije dobro", rekla mi je tiho. "Ne želim da

vidi..."

Podigne se šatorsko krilo i uvode kralja. Odjeven je u toplu odjeću, ima duhačku

halju, jahaće čizme i debeli ogrtač na ramenima, a na glavu su mu navukli

kapuljaču. Dok tako stoje, iza njega prepoznajem lorda Bonvillea i sir Thomasa

Kyriella, ljude koji su u Francuskoj služili s mojim prvim suprugom, odane i

dobre muškarce koji su se Yorku pridružili u prvim danima, ali su tijekom cijele

bitke ostali uz kralja da ga čuvaju.

"Oh", reče kralj neodređeno, ugledavši kraljicu i svojega sina. "Ah... Margareta."

Tijelom joj prođe drhtaj jer je vidjela, baš kao i svi mi, da kralju opet nije dobro.

Jedva da se sjetio njezina imena, nekako se odsutno smiješi princu koji je kleknuo

pred oca da od njega dobije blagoslov. Henrik rastreseno položi ruku na

dječakovu glavu. "Ah..." reče on. Ovaj put ne nalazi u svojim smušenim mislima

Pompea

-411-

nijedno ime. "Ah... da."

Princ ustaje. Podiže pogled prema ocu.

"Ovo su sir Thomas i lord Bonville", reče kralj supruzi. "Bili su vrlo dobri... vrlo

dobri."

"Kako?" procijedi ona.

"Zabavljali su me", reče on smiješeći se. "Dok se sve odvijalo, znate. Dok je trajala

buka. Igrali smo se s pikulama. Pobijedio sam. Volim se igrati dok traje sva ta

buka i galama."

Kraljica pogleda iza njega u lorda Bonvillea. On se spušta na jedno koljeno. "Vaša

Milosti, vrlo je slab", reče on tiho. "Katkad ne zna ni tko je. Ostali smo s njim da

ga spriječimo da ne odluta nekamo i da ne strada. Izgubi se čim ne pazite na

njega. A onda se jako uznemiri."

Skočila je na noge. "Kako se usuđujete? Ovo je engleski kralj", reče ona. "Savršeno

mu je dobro."

Bonvillea je ušutkao pogled na njezino lice, ali sir Thomas Kyriell jedva da ju je

čuo, jer gleda kralja. Prišao je korak naprijed da pridrži Henrika koji se zanjihao i

izgleda kao da će pasti. Poveo je kralja prema kraljičinoj praznoj stolici. "Ne,

bojim da mu nije dobro", reče on blago i pomogne Henriku da sjedne. "Vaša

Milosti, nije u stanju razlikovati sokola od stolarske pile. On je daleko od svih

nas, blagoslovljen bio."

Kraljica se naglo okrene sinu, a lice joj je blijedo od bijesa. "Ova su gospoda držali

tvojega oca kao zarobljenika", reče ona bezosjećajnim glasom. "Kakvom smrću

želiš da umru?"

"Smrt?" Bonville podiže pogled u šoku.

Sir Thomas, još uvijek držeći kraljevu ruku da bi ga smirio, reče: "Vaša Milosti!

Čuvali smo ga i pazili. Obećano nam je da ćemo biti sigurni. Dao nam je svoju

riječ!"

"Kakvu smrt želiš za ove pobunjenike?" ponovi ona, netremice gledajući sina. "Za

ove ljude, koji su tvojega oca držali kao zatvorenika, a sada se usuđuju reći da je

bolestan?"

Dječak položi ruku na držak mača kao da bi ih volio sam ubiti. "Kad bi bili obični

Pompea

-412-

ljudi, dao bih ih objesiti", reče on piskavim dječjim glasom, a svaka je riječ lijepo

izgovorena kako ga je učitelj učio. "Ali s obzirom na to da su lordovi i velikaši,

kažem da im treba odrubiti glavu."

Kraljica kimne svojim stražarima. "Učinite kako je princ rekao."

"Vaša Milosti!" reče sir Thomas, ali nije pritom podignuo glas kako ne bi

preplašio kralja koji se čvrsto drži za njegovu ruku.

"Ne idite, sir Thomase", reče kralj. "Ne ostavljajte me ovdje s..." Pogledao je

kraljicu, ali u svojim mutnim mislima nije uspio pronaći njezino ime. "Možemo

se opet igrati", reče on kao da nagovara prijatelja da ostane s njim. "Vi se volite

igrati."

"Vaša Milosti." Sir Thomas uhvati njegovu ruku i nježno je prekrije svojom

drugom rukom u toplom stisku. "Molim vas da kažete Njezinoj Milosti kraljici da

sam pazio na vas. Rekli ste da moramo ostati s vama i da ćemo biti sigurni. Dali

ste nam svoju riječ! Sjećate se? Ne dopustite da nam kraljica odrubi glavu."

Kralj izgleda zbunjeno. "Jesam li?" upita on. "O, da, jesam. Obećao sam vam da

ćete biti sigurni. Hm — Margareto, nećete nauditi ovim ljudima, zar ne?"

Lice joj je ledeno. "Svakako da ne", reče mu. "Nemate se zbog čega brinuti." A

stražarima reče; "Vodite ih van."

Brzo joj šapćem. "Margareto — imaju njegovu riječ."

"Tri budale", prosikće ona. Ponovno kimne stražarima. "Vodite ih van."

Našli smo prenoćište u spavaonici samostana u St. Albansu, s pogledom na

smrznuti voćnjak. Borbe su se vodile na ulicama oko samostana i mnogi ranjenici

dolaze u kapitularnu dvoranu23 i štagljeve, gdje se redovnice brinu o njima, a kad

umru redovnici ih iznose i pokapaju. Uspjela sam nabaviti bačvu za Richarda i

sada se pere polijevajući se vrčevima vode. Ranjen je u ruku u kojoj drži mač, a ja

sam je isprala tinkturom majčine dušice i čvrsto je previla. Hvala Bogu, Anthony

nije ranjen.

"Gdje je John?" upitam. "Je li s konjicom?"

Richard mi je okrenut leđima i dok izlazi iz bačve s njega kaplje voda. Ne vidim

mu lice. "Nije."

" Gdje je?"

Pompea

-413-

Njegova šutnja me uznemirila. "Richarde, je li ranjen? Richarde? Je li ovdje u

samostanu?"

"Ne."

Sad sam se uplašila. "Gdje je? Nije valjda ranjen? Moram k njemu. Trebala bih

poslati po Elizabeth. To sam joj obećala."

Richard omota plahtu oko struka i lagano se trzne. Sjeo je uz malu vatru. "Žao mi

je, Jacquetta. Mrtav je."

"Mrtav?" pitam glupo.

"Da."

"John?" ponovim.

Kima glavom.

"Ali konjica je razbila Warwickove redove i tako nam pomogla da dobijemo

bitku. Konjica je zapravo dobila bitku."

"John je bio u prvom redu. Koplje ga je pogodilo u trbuh. Mrtav je."

Nemoćno sam se spustila na stolicu. "To će Elizabethi slomiti srce", rekoh. "Blagi

Bože. Bio je još mladić. A ti si toliko puta izašao iz bitke neokrznut!"

"To je stvar sreće", reče on. "Nije imao sreće, to je sve. Neka bude blagoslovljen,

ali nije imao sreće. Jesi li to predvidjela?"

"Nikada nisam vidjela njihovu budućnost", rekoh gorko. "Ali ništa nisam govorila

i pustila sam je da se uda za njega, iako nisam vidjela njihovu zajedničku

budućnost. No brak je bio dobar i htjela sam da se dobro i bogato uda. Trebala

sam je upozoriti, a i njega sam trebala upozoriti. Katkad imam dar predviđanja;

ali u ovom slučaju kao da sam bila slijepa."

Nagnuo se prema meni i uhvatio me za ruku. "To je takva sreća", reče on.

"Okrutna božica sreće. Hoćeš li pisati Elizabethi? Mogu joj poslati glasnika."

"Ja ću otići", rekoh. "Ne mogu podnijeti da to čuje od ikoga osim od mene. Idem i

sama ću joj reći."

Pompea

-414-

*

U zoru odlazim iz St. Albansa i jašem preko polja. Jednu noć spavam u nekom

samostanu, a drugu u prenoćištu u krčmi. Put je zamoran, ali sivo nebo i

blatnjave ceste odgovaraju mojem raspoloženju. Dio sam pobjedničke vojske koja

je krenula u rat pobjede, ali nikada se nisam osjetila toliko poraženo. Mislim na

dvojicu lordova kako su klečali pred Margaretom i izrazu neprijateljstva na

njezinu licu. Mislim na njezina sina, našeg malog princa, i njegov djetinji glasić

dok je izdavao zapovijed da se ona dvojica dobrih muškaraca smaknu. Jašem

naslijepo, jedva da vidim put pred sobom. Znam da sam počela gubiti vjeru.

Trebaju mi dva dana da stignem u selo Groby i dok jašući ulazim kroz velika

vrata dvorca, poželjeh da sam negdje drugdje. Elizabeth mi otvara vrata, ali čim

me je spazila, znala je zašto sam došla.

"Je li ranjen?" upita me; ali vidim da zna da je mrtav. "Jesi li došla po mene?"

"Ne, žao mi je, Elizabeth."

"Nije ranjen?"

"Mrtav je."

Mislila sam prije da će se na tu vijest srušiti, ali primila je udarac, uspravila se i

ostala tako stajati. "Jesmo li ponovno izgubili?" upita nestrpljivo, kao da joj je

zapravo svejedno.

Silazim s konja i dobacujem uzde konjušaru. "Nahrani ga, napoji i dobro istrljaj",

kažem. "Prekosutra moram krenuti natrag." Elizabethi kažem: "Ne, draga.

Pobijedili smo. Tvoj suprug vodio je napad koji je razbio Warwickove redove. Bio

je vrlo hrabar."

Pogledala me, a sive su joj oči pune tuge. "Hrabar? Misliš li da je vrijedilo toga?

Te pobjede u ovoj maloj bitki, samo još jednoj od mnogih. Još jedna pobjeda u

zamjenu za njega?"

"Ne", kažem iskreno. "Jer bit će još bitaka i tvoj otac i Anthony će se ponovno

morati boriti. To se nastavlja i nastavlja."

Kimnula je glavom. "Hoćeš li ti priopćiti vijest njegovoj majci?"

Zakoračila sam preko praga u tople sjenovite prostorije dvorca Groby. Znam da

ću morati obaviti najgori mogući zadatak koji žena može imati: reći drugoj da joj

Pompea

-415-

je sin poginuo.

*

Kad sam se vratila u St. Albans, nalazim grad prazan, trgovine opljačkane, a kuće

zatvorene. Građani su u velikom strahu od kraljičine vojske koja je odnijela sve

vrijedno, a pokrala je i svu hranu na području od desetak kilometara oko grada.

"Hvala Bogu da si se vratila", reče Richard pomažući mi da sjašem u dvorištu

samostana. "Ovo je kao da pokušavaš zapovijedati neprijatelju. Redovnici su

napustili samostan, građani su pobjegli iz grada. A gradonačelnik Londona

poslao je poruku

da dođeš u London."

"Ja?"

"Želi se sastati s tobom i vojvotkinjom od Buckinghama da se dogovorite mogu li

kralj i kraljica ući u London."

Gledam ga ne shvaćajući. "Richarde, London mora primiti engleskog kralja i

kraljicu."

"Ne želi", reče on kratko. "Londonci su čuli kako je bilo ovdje. Trgovci ne žele

ovu vojsku blizu svojih skladišta, trgovina i kćeri, ako to ikako mogu spriječiti.

Eto, vrlo jednostavno. Ono što ti moraš učiniti jest da pokušaš dobiti obećanje

kako će kralja i kraljicu pustiti u Westminstersku palaču zajedno s njihovom

pratnjom, a vojsku će smjestiti i nahraniti izvan grada."

"Zašto ja? Zašto to ne radi kraljičin domoupravitelj? Ili kraljev ispovjednik?"

Gorko se osmjehnuo. "To je za tebe zapravo čast. Londonci nikome ne vjeruju.

Nikome iz njezine vojske i nijednom kraljevu savjetniku. Tebi vjeruju jer se

sjećaju kako si onda davno došla u London kao lijepa vojvotkinja. Sjećaju te se u

Toweru kad je Jack Cade ušao u grad. Pamte da te je Warwick zarobio u

Sandwichu. Misle da ti mogu vjerovati. Ondje ćeš se sastati s vojvotkinjom od

Buckinghama."

Zagrlio me oko struka i prinio usne mojem uhu. "Možeš li to učiniti, Jacquetta?

Jer ako ne možeš, reci samo riječ i vraćamo se u Grafton."

Na tren se naslanjam na njega. "Zlo mi je od svega", kažem tiho. "Zlo mi je od

Pompea

-416-

bitaka, od smrti i smatram da se njoj ne može povjeriti englesko prijestolje. Ne

znam što da činim. Razmišljala sam

o tome cijelim putem do Grobyja i natrag i ne znam više što činiti i što mi je

dužnost. Ne mogu predvidjeti budućnost, ne mogu čak reći ni što bismo sutra

trebali učiniti."

Smrknuo se. "To je moja kraljevska kuća", reče on jednostavno. "Moj otac služio

je kući Lancaster pa moram i ja. Sin ide mojim stopama. Ali, ljubavi moja, to je za

tebe teško. Želiš li se vratiti kući, trebala bi odmah poći. Kraljica će te morati

pustiti. Ako joj London zatvori vrata, za to je sama kriva."

"Zar joj zaista ne bi dopustili da uđe u vlastiti grad?"

Kimnuo je glavom. "Nije omiljena, a njezina vojska sije strah i pošast."

"Zar nisu nikoga zamolili da razgovara s njom?"

Kiselo se nasmiješio. "To može jedino lijepa vojvotkinja."

"Onda to moram učiniti", odlučih nevoljko. "London mora primiti engleskog

kralja i kraljicu. Što će biti sa zemljom, ako zatvore vrata vlastitom kralju?

Pobijedili smo u bitki, ona je engleska kraljica, moraju nam dopustiti da uđemo u

London."

"Možeš li poći odmah?" upita on. "Jer pretpostavljam da se Warwick sastao sa

svojim prijateljem Edwardom Marchom i sad će sigurno krenuti na nas. Moramo

odmah kralja i kraljicu smjestiti u londonski Tower i zauzeti cijeli grad. A onda se

može pregovarati ili boriti. Ali moramo imati kraljevstvo u rukama."

Pogledala sam prema stajama gdje u boksovima konji naše konjice kimaju

glavama. Jedan od njih zacijelo je konj Johna Greya, bez jahača, sada i zauvijek.

"Sada mogu ići", rekoh.

Kimnuo je glavom. Dovode mi odmornoga konja, a Richard mi pomogne popeti

se u sedlo. Iza nas otvaraju se vrata samostana i izlazi kraljica.

"Znala sam da ćete poći zbog mene", reče mi ona uz najslađi osmijeh. "Na sve

ćete pristati za mene. Moramo stići u London prije Edwarda."

"Učinit ću što mogu", rekoh. "Kako je danas Njegova Milost?"

Kimnula je glavom prema samostanu. "Moli se", reče ona. "Kad bi se ratovi

Pompea

-417-

dobivali molitvom, već bismo sto puta pobijedili. Pitajte ih ondje mogu li nam

poslati hranu. Ne mogu spriječiti svoju vojsku da ne pljačka." Pogledala je

Richarda. "Izdala sam zapovijedi, ali časnici ih ne mogu provesti."

"Ni sam vrag iz pakla ne bi mogao kontrolirati tu vojsku", reče Richard smrknuto.

Položio je ruku na moje koljeno i pogledao me. "Čekat ću te", obeća. "Anthony će

zapovijedati stražom koja ide s tobom. Bit ćeš sigurna."

Bacila sam pogled prema Anthonyju koji je upravo uzjahivao konja. Nasmiješio se

i pozdravio me salutirajući. "Krenimo onda", rekoh. Anthony vikne zapovijed

našoj straži i krećemo iz samostanskog dvorišta, prema jugu cestom za London.

*

Nekoliko kilometara prije grada susrećemo Anne, vojvotkinju od Buckinghama,

i njezinu malobrojnu pratnju. Smiješim joj se, a ona mi kima glavom, vrlo blagim

pokretom koji mi govori da jedva može vjerovati da smo došli tražiti dopuštenje

za kraljevsku obitelj da uđe u glavni grad. U ovome je ratu izgubila sina. Na

izboranu licu vidi joj se umor. Vodi nas do ulaza Bishopsgate, gdje nas čeka

gradonačelnik sa svojim vijećnicima. Ne žele nas pustiti u grad, čak ni preko

praga. Vojvotkinja sjedi uspravno na konju s izrazom lica nalik na oluju koja se

sprema, ali ja sam sjahala, gradonačelnik mi ljubi ruku dok vijećnici skidaju

šešire i saginju glave, a ja im se svima redom smiješim. Iza njih vidim londonske

trgovce i imućne ljude; upravo njih moram nagovoriti da promijene mišljenje.

Kažem im da kralj i kraljica, engleska kraljevska obitelj sa sinom princem,

zahtijeva pristup svojoj kući, u svojemu gradu. Hoće li ovi ljudi zanijekati

pomazanom kralju pravo da sjedi na vlastitom prijestolju ili da spava u svojem

krevetu?

Vidim da mrmljaju nešto među sobom. Ti ljudi imaju jak osjećaj za pravo na

svoje vlasništvo, jer i sami su teško radili da steknu prekrasne kuće. Hoće li

princu uskratiti pravo da šeće očevim vrtom?

"Vlastiti mu je otac to uskratio!" vikne netko straga. "Kralj Henrik nije spavao u

svojem krevetu ni sjedio na prijestolju otkad ga je predao vojvodi od Yorka! A

kraljica je dala petama vjetra. Sami su se odrekli svoje palače, nismo im je mi

uzeli. Sami su si krivi što nisu kod kuće."

Pompea

-418-

Počinjem iznova. Obraćam se gradonačelniku, ali govorim dovoljno glasno da me

čuju i oni koji stoje iza kamenog svoda gradskih vrata, ondje na ulicama. Kažem

da žene Londona znaju da bi se kraljici trebalo omogućiti da odgaja princa u

svojoj palači; žena ima pravo na svoj dom. Da bi kralj trebao biti gospodar u

vlastitoj kući.

Netko se nasmijao na spomen kralja i dovikne lascivnu primjedbu da kralj nikad

nije bio gospodar u svojoj kući, a vjerojatno ni u krevetu. Vidim da su nakon

višemjesečne Yorkove vladavine građani sigurni kako kralj nema moć i nije

sposoban vladati, baš kao što je York i govorio.

"Rado bih poslao hranu za kraljičinu vojsku", reče mi gradonačelnik ispod glasa.

"Molim vas, uvjerite u to Njezinu Milost. Već sam imao kola s hranom spremna

za polazak, ali građani su me spriječili. Jako se plaše Škota u njezinoj vojsci. Ono

što čujemo je strašno. Ukratko, ne žele ih natrag, a meni neće dopustiti da

pošaljem zalihe hrane."

"Ljudi odlaze iz grada", reče jedan od vijećnika koji mi je pristupio. "Zatvaraju

kuće, odlaze u Francusku, a ona je tek u St. Albansu. Nitko neće ostati u

Londonu ako se ona imalo približi. Vojvotkinja od Yorka poslala je svoje sinove

Georgea i Richarda u Flandriju na sigurno, a ona je vojvotkinja koja joj se već

jednom prije predala! Sada se kune da to više neće ponoviti. Nitko joj ne vjeruje,

svi se boje njezine vojske."

"Nemate se čega bojati", uporna sam. "Dopustite da vam iznesem ponudu: kako

bi bilo ovako? Kako bi bilo ako bi kraljica pristala ostaviti vojsku izvan grada?

Onda biste mogli dopustiti povratak kraljevskoj obitelji i njihovoj pratnji. Kralj i

kraljica moraju biti na sigurnom u Toweru. To im ne možete uskratiti."

Okrenuo se starijem vijećniku i nešto mrmljaju. "To tražim od vas u ime

engleskoga kralja", rekoh. "Zakleli ste mu se na vjernost. Sad vas moli da mu

dopustite povratak u val grad."

"Bude li nam kralj jamčio sigurnost" — reče gradonačelnik okrenuvši se meni —

"primit ćemo kralja i kraljevsku obitelj s njihovom pratnjom. Ali ne i Škote. A

kralj i kraljica moraju obećati da će Škoti ostati izvan gradskih zidina te da grad

neće biti opljačkan. Nas četvorica poći ćemo s vama da to kažemo kraljici."

Anthony, koji je stajao iza mene uspravno kao pravi zapovjednik i šutio dok

Pompea

-419-

obavljam svoj posao, sad je skupio dlanove tako da mogu stati na njih i popeti se

na konja. Pridržava mi uzde dok prilazi gradonačelnik da mi nešto tiho kaže.

Sagnula sam se da ga saslušam.

"Je li siroti kralj prestao plakati?" upita on. "Dok je živio ovdje pod

zapovjedništvom vojvode od Yorka, sve je vrijeme plakao. Otišao je u

Westminstersku opatiju i izmjerio mjesto za svoju grobnicu. Kažu da se nikad

nije nasmiješio, nego je sve vrijeme plakao kao tužno dijete."

"Sretan je s kraljicom i svojim sinom", kažem odlučno, prikrivajući nelagodu koju

sam osjetila čuvši njegove riječi. "I snažan je. Izdaje zapovijedi." Ne kažem da se

zapovijed odnosila na prestanak pljačkanja u samostanu i gradu St. Albansu te da

nije bilo nikakvih rezultata.

"Hvala vam što se danas došli ovamo. Vaša Milosti", reče on i zakorači unatrag.

"Neka Bog blagoslovi lijepu vojvotkinju!" poviče netko iz svjetine.

Nasmijala sam se i podignula ruku.

"Sjećam se da ste bili najljepša žena u Engleskoj", reče mi žena, stojeći u sjeni

gradskih vrata.

Sliježem ramenima. "Mislim da je to sada moja kći", rekoh.

"Pa, neka joj lijepo lice bude blagoslovljeno i dovedite je u London da je svi

vidimo", našali se netko.

Anthony skoči u sedlo, vikne zapovijed, četvorica vijećnika povuku se iza mene i

vojvotkinje pa svi zajedno krenemo na sjever da kažemo kraljici da će je grad

primiti, ali ne i njezinu vojsku.

Kraljicu nalazimo s njezinom pratnjom, ali već su stigli u Barnet - samo

sedamnaest kilometara sjeverno od Londona, opasno blizu, kako su primijetili

vijećnici koji jašu s nama. Kraljica je pomno odabrala vojnike koji putuju s njom;

najgori sjevernjaci ostavljeni su u pozadini, u Dunstableu, gdje se zabavljaju

razarajući grad.

"Pola njih je dezertiralo", reče mi Richard sumorno dok odlazimo u kraljičine

odaje. "Ne možemo im zamjeriti. Nismo ih mogli hraniti, a ona je odmah na

početku rekla da im neće platiti. Dojadilo im je čekati da odu u London i vratili

su se kući. Neka Bog pomogne selima kroz koja će proći."

Pompea

-420-

Kraljica zapovijeda da se vijećnici, vojvotkinja i ja vratimo u London te da

zatražimo slobodan ulazak kraljevske obitelji i njihove pratnje od četiristo ljudi.

"To je sve!" reče mi ona razdraženo. "Valjda ćete ih moći privoljeti da me prime s

pratnjom koju bi Richard, vojvoda od Yorka smatrao neznatnom!"

Jašemo na čelu skupine vojnika koja je u sastavu kraljičine pratnje i stižemo do

Aldgatea, gdje nas ponovno dočekuje gradonačelnik.

"Vaša Milosti, ne mogu vas pustiti u grad", reče on nervozno pogledavajući

vojnike koji stoje postrojeni iza mene, a Richard ispred njih. "Učinio bih to kad

bih sam o tome odlučivao, ali građani Londona ne žele kraljičine ljude na svojim

ulicama."

"Ovo nisu sjevernjaci", kažem razložno. "Gledajte, nose livreje lancasterskih

lordova, ljudi su to koji su sve vrijeme dolazili i prolazili gradom. Možete im

vjerovati, a morate vjerovati i kraljici kad vam daje svoju riječ. Ima ih samo četiri

stotine."

Spustio je pogled na kocke kaldrme, zatim je pogledao u nebo pa ljude iza mene,

na sve strane samo ne u moje oči. "Istina je", reče naposljetku, "da grad ne želi ni

kraljicu ni kralja ni princa. Ne žele nikoga od njih. Bez obzira na to jesu li obećali

mir ili ne."

Na trenutak jedva da mu mogu proturječiti. I ja sam pomislila da ne želim više u

svojem životu ni kraljicu ni kralja, a ni princa. Ali koga imamo, ako ne njih? "Ona

je kraljica Engleske", kažem odlučno.

"Ona je naša propast", odvrati on s gorčinom. "A on je sveta luda. A princ nije

njegova krv. Žao mi je, lady Rivers, doista mi je žao. Ali ne mogu otvoriti vrata

grada kraljici ni njezinu dvoru."

Začuo se povik i zvuk nogu u trku, koje se približavaju vratima. Vojnici iza mene

čvršće stisnu svoja oružja. Čujem Richarda koji kaže "Čekajte!" dok se Anthony u

jednom koraku našao pokraj mene, s rukom na dršku mača.

Jedan muškarac pritrči gradonačelniku i nešto mu žustro šapne na uho. Okrenuo

se prema meni, a lice mu je odjedanput zajapureno od bijesa. "Jeste li to znali?"

Odmahujem glavom. "Nisam. Bez obzira na to o čemu je riječ. Ne znam ništa. Što

se događa?"

Pompea

-421-

"Dok mi stojimo ovdje i razgovaramo s vama, kraljica je poslala jednu skupinu

vojnika da zauzme Westminster."

Svjetina je bijesno zaurlala. "Držite čvrste redove", poviče Richard našim

vojnicima. "Stisnite redove."

"Nisam znala", rekoh brzo gradonačelniku. "Kunem se u svoju čast da nisam

znala. Ne bih vas prevarila na takav način."

On trese glavom i gleda me. "Ona nema vjere, opasna je i ne želimo je", reče on.

"Iskoristila vas je da nam skrenete pažnju i pokušala nas silom osvojiti.

Nevjernica je. Recite joj da ode i povede sa sobom svoje vojnike. Nikad je nećemo

primiti. Nagovorite je, vojvotkinjo, da ode i pomozite nam da je se otarasimo.

Spasite London. Maknite nam kraljicu s praga." Poklonio mi se i okrenuo na peti.

"Vojvotkinjo, računamo na vas da nas oslobodite te vučice", dovikne mi on trkom

se udaljavajući od gradskih vrata. Svi ostajemo tako stajati dok se velika vrata

Aldgatea zatvaraju, zalupili su nam ih pred nosom, a onda čujemo kako povlače

zasune.

Marširamo na sjever. Iako smo dobili posljednju bitku, čini se da smo izgubili

Englesku. Iza nas grad London otvara širom vrata mladom Edvvardu, najstarijem

sinu vojvode od Yorka i njegovu nasljedniku. Odveli su ga do prijestolja i

proglasili engleskim kraljem.

"To ništa ne znači", reče kraljica dok jašem uz nju cestom prema sjeveru. "To me

ne zabrinjava."

"Okrunjen je za kralja", reče mi Richard tiho te noći. "To znači da nam je London

zatvorio vrata, a njega dočekao i okrunio za kralja. To nešto znači."

"Osjećam da sam je iznevjerila. Trebala sam ih nekako nagovoriti da je puste u

grad."

"Dok je ona s druge strane poslala svoje vojnike na Westminster? Imala si sreće

što si nas izvukla bez pobune građana. Nju si možda iznevjerila, ali spasila si

London, Jacquetta. Nijedna druga žena ne bi to mogla učiniti."

Pompea

-422-

Y O R K ,

P R O L J E Ć E 1 4 6 1 .

Kralj, kraljica, princ i svi članovi njihove pratnje smjestili su se u Yorku,

kraljevska obitelj u samostanu, a mi ostali u gradu, gdje god smo uspjeli naći

slobodne sobe. Richard i Anthony gotovo su odmah odjahali s vojskom, na čijem

je čelu vojvoda od Somerseta, da blokiraju cestu na sjeveru i pripreme se za otpor

Warwicku i dječaku koji se sad naziva kraljem: Edwardu, lijepom sinu Cecily

Neville.

Kralj se pokazao doraslim opasnosti u kojoj se našao, um mu se putem razbistrio

i sada piše pismo Edwardovoj vojsci i kori vojnike zbog pobune te im zapovijeda

da prijeđu na njegovu stranu. Kraljica svakodnevno jaše s princem, poziva

muškarce da napuste svoja sela i poslove te da se pridruže njezinoj vojsci, da

brane zemlju od pobunjenika i njihova pobunjeničkog vođe, lažnoga kralja.

Andrew Trollope, kraljev najbolji general, savjetuje da bi se vojska trebala

smjestiti na jednoj uzvisini, nekih dvadesetak kilometara južno od Yorka.

Imenovao je lorda Clifforda da zapovijeda vojnom predvodnicom i spriječi

jorkiste da prijeđu rijeku Aire. Clifford je srušio most tako da mladi Edward, koji

dolazi cestom iz Londona, neće imati gdje prijeći. Ali Edward je smiono

zapovjedio svojim ljudima da uđu u vođu i dok u sumrak po njima pada snijeg,

oni grade most, stoje u ledenoj vodi do pojasa, a oko njih teče snažna zimska

bujica. Za lorda Clifforda to je lak posao. Dojahao je do njih, ubio lorda

Fitzwaltera i cijelu vojnu skupinu. Richard mi je poslao poruku:

Edward je skupo platio svoje neiskustvo. Uhvatili smo ga u prvoj

stupici, a on može slobodno doći u Towton i vidjeti što smo mu

ondje pripremili.

Onda čekam daljnje vijesti. Kraljica dolazi u dvorac York pa obje odijevamo

ogrtače i odlazimo u Cliffordov toranj. Vojske su predaleko da bismo išta vidjele,

dan je pri kraju i nema puno svjetla, ali obje gledamo prema jugu.

"Ne možete li mu poželjeti smrt?" upita ona. "Ne možete li ga satrti?"

Pompea

-423-

"Warwicka?" upitam.

Odmahnula je glavom. "Warwick će promijeniti stranu, to znam. Ne, nego bacite

kletvu na tog dječaka Edwarda koji se usuđuje nazivati se kraljem."

"Ne znam raditi takve stvari i nikad to nisam ni željela znati. Nisam vještica,

Margareto. Nisam čak ni neka mudra žena. Kad bih išta sad mogla napraviti,

učinila bih svojega sina i supruga neranjivima."

"Ja bih proklela Edwarda", reče ona. "Bacila bih ga na koljena."

Pomislila sam na tog mladića istih godina kao i moj sin, lijepog zlatokosog

mladića, koji je ponos srca vojvotkinje Cecily. Sjetila sam se kako je izgubio

strpljenje u Calaisu, ali i kako se brzo zacrvenio od srama kad sam mu rekla kako

smo pazili njegovu majku. Mislim na to kako se poklonio nad mojom rukom dok

smo stajali pred kraljičinim odajama u Westminsteru. "Sviđa mi se taj mladić",

rekoh. "Ne bih mu poželjela zlo. Osim toga, netko će ga drugi ubiti za vas prije

nego što padne noć. Sam Bog zna da je bilo dosta ubijanja."

Zadrhtala je i navukla kapuljaču. "Past će snijeg", reče ona. "Kasno je da u ovo

doba godine padne snijeg."

Odlazimo u samostan na večeru. Kralj je vodi kroz veliku dvoranu punu njegovih

dvorana. "Pisao sam Edwardu, grofu Marchu", reče on pjevnim glasom. "Zatražio

sam primirje za sutra. Cvjetna je nedjelja i on se sigurno ne namjerava boriti na

Cvjetnu nedjelju. To je dan kad je naš Gospodin ušao u Jeruzalem. Edward se

sigurno želi pomoliti. Svi ćemo sutra biti na molitvi u takvom svetom danu. To je

Božja volja."

Kraljica i ja brzo smo se pogledale.

"Je li vam odgovorio?" upitam.

On spušta pogled. "Žao mi je što moram reći da je odbio primirje", reče on.

"Riskirat će ratnu sreću i to upravo na dan kad je naš Gospodin ušao u Jeruzalem.

Edward misli izjahati upravo onoga jutra kad je naš Gospodin ujahao u svoj sveti

grad. On je zacijelo vrlo okorjeli mladić."

"Vrlo je loš", reče Margareta, potiskujući razdraženost. "Ali to ide samo nama u

prilog."

"Zapovjedit ću vojvodi od Somerseta da se ne upušta u bitku", izjavi kralj. "Naši

Pompea

-424-

ljudi neće ratovati nedjeljom, barem ne na Cvjetnu nedjelju. Moraju samo stajati

u svojim redovima i pokazati vjeru u Boga. Ako Edward napadne, oni moraju

okrenuti drugi obraz."

"Moramo se braniti", reče kraljica brzo. "A Bog će nas još više blagosloviti

budemo li se branili protiv takvog nevjerničkog čina."

Kralj je malo razmišljao o tome što je rekla. "Možda bi se Somerset trebao povući

do ponedjeljka?"

"Ima vrlo dobar položaj. Vaša Milosti", rekoh blago. "Možda bismo trebali čekati

i vidjeti što će se dogoditi. Ponudili ste sveto primirje — to bi trebalo biti dosta."

"Pitat ću biskupa kakvo je njegovo mišljenje", reče kralj. "I molit ću se večeras za

neki znak. Molit ću se cijelu noć."

Kralj bdije u katedrali, a redovnici iz samostana odlaze u veliku crkvu i vraćaju se

dok se on i dalje moli. Odlazim u postelju, ali također sam budna; ne mogu

zaspati jer mislim na Richarda i Anthonyja, koji su vani u toj hladnoj noći, dok

sjeverac puše sa snijegom, a sutra ih na sveti dan čeka bitka.

*

Ujutro je nebo bijelo od niskih oblaka koji kao da pritišću same zidine grada.

Otprilike oko devet sati počelo je sniježiti. Velike bijele pahulje

kovitlaju se u krugovima i padaju na smrznuto tlo. Grad kao da se skutrio ispod

snježnih pahulja, koje su sve deblje i gušće.

Odlazim u kraljičine odaje i zatičem je kako hoda gore-dolje po sobi, a ruke je

uvukla u rukave da se ugrije. Kralj se moli u crkvi, a ona izdaje zapovijedi da se

njihove stvari ponovno spakiraju. "Pobijedimo li, krenut ćemo prema Londonu,

ali ovaj će mi put otvoriti vrata. U suprotnom..." Nije dovršila rečenicu. Obje smo

se prekrižile.

Prilazim prozoru. Jedva mogu vidjeti gradske zidine, snijeg je zasljepljujući. Vani

je mećava. Prinosim ruku očima jer se prisjećam vizije bitke koja se vodi na

strmini brijega, po snijegu, ali ne vidim ratne stjegove i ne znam, kad se snijeg

zarumeni, čija je krv obojila bljuzgavicu.

Čekamo. Cijeli dan čekamo vijest. Dva, tri čovjeka šepajući dolaze u York da im

Pompea

-425-

previju rane i kažu da imamo dobar položaj na uzvisini brijega, ali snijeg

onemogućava strijelce da pucaju, a topovi su im beskorisni. "On uvijek ima loše

vrijeme", primijeti kraljica. "Taj dječak Edward uvijek se bori po lošem vremenu.

Uvijek je iza njega neka oluja. Pomislili biste da je rođen iz oluje."

Večeru su nam poslužili u dvorani, ali tu nema gotovo nikoga tko bi jeo — samo

dvorani koji su ili prestari ili preslabi da bi ih se poslalo u bitku ili su ostali

bogalji u prošlim bitkama koje su vodili za kraljicu. Gledam slugu koji je vrlo

spretan u posluživanju jela s jedinom rukom koju ima i zadrhtim pomislivši na

svojeg zdravog sina, ondje negdje u snijegu, kako očekuje napad konjice.

Kraljica ponosno sjedi za središnjim povišenim stolom, s jedne joj je strane sin i

izgledaju kao zidna slika. Ja sam na čelu stola njezinih dvorskih dama i sve

vrijeme večere samo gurkam na tanjuru komade mesa iz jela. S apetitom jedu

samo one koje nemaju supruga, sina ili brata na polju zvanom Sjeverna livada.

Nama ostalima mučno je od straha.

Poslijepodne su počeli pristizati muškarci koji su dolazili iz bitke, oni koji su još

mogli hodati. Govore o stotinama koji umiru na cesti prema Yorku, o tisućama

poginulih na bojnom polju. Samostanska bolnica, bolnica za sirotinju, bolnica za

gubavce, sve crkve i svratišta otvorili su vrata i počinju čistiti i previjati rane i

amputirati udove. Uglavnom slažu mrtva tijela jedna do drugih za ukop. U Yorku

je kao u mrtvačnici. Kroz južna vrata prolazi neprekidna kolona ljudi koji

teturaju poput pijanaca i krvare poput priklane teladi. Poželjela sam sići i

pogledati svako lice, jer bojim se da ću ugledati Richarda ili Anthonyja

oslijepljena, ili da mu je lice raznijela jedna od onih novih mušketa ili ga je sjekira

pretvorila u bezličnu masu; ali prisiljavam se da sjedim uz prozor kraljičinih

odaja, držim u rukama neku tkaninu koju šijem, a stalno osluškujem hoću li čuti

štropot i tutnjavu vojske koja se približava.

Pada mrak; dan je sad valjda završio. Nitko se ne može boriti u mraku, ali zvona

zvone za večernju molitvu, a ipak nitko još ne dolazi da nam kaže da smo

pobijedili. Kralj je na koljenima u crkvi, gdje se moli od devet sati ujutro, a sada je

devet navečer. Kraljica šalje njegove sluge po njega, da ga nahrane i spreme u

postelju. Ona i ja čekamo uz vatru koja zamire. Podignula je noge na putni

kovčeg s nakitom, a putni ogrtač prebacila je preko obližnje stolice.

Sjedimo cijelu noć, a u zoru, u hladnom svjetlu najranijeg proljetnog jutra, začuje

Pompea

-426-

se lupanje na vratima samostana. Margareta se prenula. Čujemo vratara kako

polako otvara vrata i neki glas koji traži kraljicu. Margareta brzo zgrabi ogrtač i

pode u prizemlje. "Probudite kralja", rekla mi je prije nego što je izašla.

Otrčala sam do kraljevih odaja i drmanjem probudila njegove sluge. "Vijesti iz

bitke. Probudite Njegovu Milost da bude spreman za polazak", rekoh kratko.

"Odmah."

Zatim sam požurila prema velikom ulazu u dvoranu, a ondje pred kraljicom kleči

čovjek u Cliffordovoj livreji.

Okrenula je blijedo lice prema meni i na trenutak u njoj vidim onu preplašenu

djevojčicu na dan njezina vjenčanja, koja se nije željela udati ako joj netko ne

protekne budućnost. Ali onda nisam ovo predvidjela. Voljela bih da sam je mogla

upozoriti. "Izgubili smo", reče ona očajno.

Priđem joj bliže. "A moj suprug?" pitam. "Moj sin?"

Muškarac zatrese glavom. "Ne znam, Vaša Milosti. Bilo ih je tako mnogo. Polje je

prekriveno mrtvacima, kao da su svi ljudi Engleske pomrli. Nikad nisam vidio..."

Prekrio je rukom oči. "Neki od njih bježali su preko malog mosta", reče on.

"Jorkisti su pošli za njima i borili su se na mostu, a onda je most popustio i svi su

se našli u rijeci. Lancasteri, jorkisti, svi zajedno, i svi su se utopili u teškim

oklopima. Livada je puna mrtvih tijela, a rijeka u kojoj plivaju mrtvaci teče

crvena. Snijeg na sve pada poput suza."

"Vaš gospodar", prošapće Margareta. "Lord Clifford."

"Mrtav."

"Moj zapovjednik, sir Andrew Trollope."

"Mrtav. I lord Welles i lord Scrope. Stotine lordova, tisuće vojnika. Sve izgleda

kao posljednji dan kad se mrtvi dižu iz zemlje, ali ovi se ne miču. Ne dižu se.

Svaki je muškarac u Engleskoj mrtav. Ratovi sad moraju završiti, jer svi su

muškarci Engleske poginuli."

Prilazim joj i hvatam za ledeno hladnu ruku. Kralj silazi stubama

i užasnuto nas gleda kako stojimo i držimo se za ruke.

"Moramo poći", reče Margareta. "Izgubili smo bitku."

Pompea

-427-

On kima glavom. "Ali upozorio sam ga", reče on razdraženo. "Nisam želio da

ratujemo na sveti dan; ali on nije slušao upozorenje."

Iza njega njegovi sluge silaze stepenicama i nose Bibliju i raspelo, njegovu

molitvenu klupicu i oltar. Za njima slijedi Margaretina odjeća i njezin kovčeg s

krznima.

Izlazimo na dvorište. "Hoćete li poći sa mnom?" upita me ona, a ponovno je kao

djevojčica. "Ne želim ići sama."

Ni na tren nisam pomislila poći s njom. Sada ću je ostaviti i više je nikada neću

vidjeti. "Moram potražiti Richarda i Anthonyja", kažem. Jedva mogu govoriti.

"Morat ću otići tamo i naći njihova tijela. Moram ih pokopati. A onda se vraćam

svojoj djeci."

Ona kima glavom. Konji su osedlani i spremni. Utovaruju stvari na kola, a njezini

dragulji vezani su na konju. Princ je već u sedlu, toplo je odjeven u jahaći ogrtač,

a na glavi ima šešir na kojemu je s prednje strane pričvršćen njegov amblem s

labudom. "Za ovo ćemo se osvetiti", reče mi on veselo. "Pobrinut ću se da izdajice

umru. Kunem se."

Odmahujem glavom. Zlo mi je od osvete.

Sluge podižu Margaretu u sedlo. Prilazim joj. "Kamo ćete poći?"

"Pregrupirat ćemo se", reče ona. "Nisu svi poginuli. Unovačit ćemo nove ljude.

Dobit ću novac iz Škotske, iz Francuske. Imam kralja, imam princa i vratit ćemo

se, a onda ću nabosti glavu Edwarda

Marcha na kolac kod Micklegatea, pokraj istrunuloga lica njegova oca. Nikad

neću stati", reče ona. "Ne dok imam sina. Začet je da bude kralj, rođen je da bude

kralj i ja sam ga odgojila da bude kralj."

"Znam", rekoh. Zakoračili unatrag, a ona podigne ruku kao znak da je vrijeme za

polazak. Maše rukom dok izlaze, a onda je čvrsto uhvatila uzde, pogledala me, a

na licu je imala topli izraz ljubavi prema meni. Ispružila je ruku, ispružila je prst i

u zraku napravila znak kola sreće. Zatim je podbola konja i otišla.

Pompea

-428-

*

Cijeli dan sve više ljudi hramajući ulazi u grad, traže hranu, traže nekoga tko će

im previti rane. Omotala sam oko sebe ogrtač, dovela konja iz staje i krenula u

suprotnom smjeru od svih pripadnika kraljevskog dvora: jašem na jug prema

Towtonu, zagledavam se u lice svakog od stotina muškaraca pokraj kojih

prolazim, tražeći hoću li nekoga prepoznati. Nadam se da ću vidjeti Richarda ili

Anthonyja. Preplašim se kad vidim muškarca koji skakuće s nekom sklepanom

štakom, ukočim se od straha kad ugledam kako licem nadolje u jarku leži neka

smeđa kovrčava glava, a u kosi se već zgrušala krv. Jašem niz cestu, a ispred

mene je samo jedan vojnik i svaki put kad susretnemo nekog jahača, koji

pognute glave mlitavo sjedi na konju, pitam ga je li vidio lorda Riversa i zna Ii što

se dogodilo s njegovom skupinom vojnika. Nitko ne zna.

Počinjem uviđati koliko je to bila duga bitka, vođena u tako gustoj snježnoj

mećavi da nitko nije vidio dalje od vrha svojega mača. Neprijatelji su izranjali iz

zasljepljujuće bjeline, naslijepo su probadali mačevima i naslijepo bili sasječeni.

Lancasterski strijelci pucali su u vjetar koji je puhao prema njima i nosio snijeg, i

promašivali mete. Jorkisti, s vjetrom u leđa, pucali su uzbrdo i kosili mačevima

vojsku Lancastera, koja je čekala napad. Kad su se dvije vojske susrele, vojnici su

počeli srljati naprijed, ubadati i klati jedni druge, ne znajući ni što rade ni tko

pobjeđuje. Jedan mi čovjek priča da je, kad je pala noć, polovina preživjelih legla

na bojnom polju među mrtve i prekrila se snijegom kao da i njih treba pokopati.

Cesta je zakrčena mnoštvom muškaraca, čije su livreje ili odjeća toliko blatni da

ne razlikujem jedne od drugih, a njihova mnogobrojnost i jadno stanje

prisiljavaju me da se maknem s ceste. Zato stojim pod lukom nekih vrata što

vode u polje i gledam ih dok prolaze. Čini mi se da nikada neće završiti ta

procesija ljudi koji su izbjegli smrt, a sad su umrljani krvlju, natučeni i mokri od

snijega.

"Majko? Majko?"

Čujem njegov glas i na trenutak pomislim da mi se pričinja. "Anthony?" kažem u

nevjerici. Kliznem s konja i teturam naprijed sve dok ne nestanem u moru

ranjenika, koji srljaju prema meni i guraju me. Povlačim ih za ruke i zagledavam

se u šokirana posivjela lica. "Anthony? Anthony!"

Iskoračio je iz jedne skupine. U sekundi prelazim pogledom preko njega od glave

Pompea

-429-

do pete, primjećujem njegov umoran pogled, mračan osmijeh i neozlijeđeno

tijelo. Pruža ruke prema meni, a njegove ruke i prsti, njegove dragocjene ruke su

cijele, ne nedostaje mu ni prst. Stoji uspravno. Kaciga mu stoji nakrivljeno, ali

lice mu je, iako sivo od umora, netaknuto. "Jesi li dobro?" pitam s nevjericom.

"Sine moj? Jesi li dobro? Jesi li prošao kroz sve bez ogrebotine?"

Smiješak mu više nema vedrine. "Čitav sam", reče on. "Zahvaljujem Bogu što me

je čuvao cijelu dugu noć i dan. Što ti radiš ovdje? Tu je kao u paklu."

"Tražim tebe", rekoh. "I... Anthony, gdje ti je otac?"

"Ah!" usklikne on, shvaćajući na što mislim. "Ah, ne, nemoj, majko. Dobro je.

Nije ranjen. Samo je..." Pogledao je oko sebe. "Evo ga."

Okrenula sam se i ugledala Richarda. Jedva bih ga bila prepoznala. Prsni dio

oklopa udubljen mu je na mjestu srca, lice mu je crno od dima i krvi, ali korača

prema meni, kao što uvijek čini, kao da nas ništa nikada ne može razdvojiti.

"Richarde", šapnem.

"Voljena", reče on promuklo.

"Jesi li dobro?"

"Uvijek se vraćam kući i tebi."

Idemo na zapad da se što više odmaknemo od ceste za York, zakrčene

muškarcima koji padaju na koljena i preklinjući traže vodu, dok uz rub leže oni

koji su tu pali da umru. Jašemo preko široke ravnice Yorka sve dok nismo našli

neku seosku kuću u kojoj su nam dopustili da prenoćimo u štaglju, da se

operemo u potoku i htjeli su nam prodati hranu. Jedemo seljačku kašu: komadić

raskuhane ovčetine sa zobenom kašom i mrkvama, a onda popijemo malu čašu

piva.

Kad se najeo i nije više izgledao onako iscrpljen, oprezno upitam bojeći se

odgovora: "Richarde, kraljica je krenula na sjever da se pregrupira, a zatim ide u

Škotsku unovačiti nove ljude. Rekla je da će se vratiti. Što ćemo učiniti?"

Nastupila je tišina. Anthony i moj suprug izmijenili su dugačak pogled kao da se

već dugo plaše onoga što sad namjeravaju reći.

"Što je?" Pogledavam jednog pa drugog. "Što se dogodilo?"

Pompea

-430-

"S nama je gotovo", počne Anthony. "Žao mi je, majko. Predao sam svoj mač.

Zakleo sam se na vjernost Yorku."

Zaprepaštena sam. Okrenula sam se Richardu.

"I ja", reče on. "Ne bih više želio služiti kraljici, ne u takvoj vojci, ne pod takvim

zapovjedništvom. Ali svejedno, izgubili smo na bojnom polju, izručili smo svoje

mačeve i predali se. Mislio sam da će nas Edward dati pogubiti, ali..." Sablasno se

osmjehnuo. "Bio je milostiv prema nama. Uzeo je od nas mačeve. Izgubio sam

čast. Više nisam vitez. Oprosti. Zakleli smo mu se na odanost i za nas je gotovo.

Ne mogu se dignuti na oružje protiv njega. Poražen sam i predao sam mač.

Zakleo sam se kući York. Ne mogu služiti Henriku ni Margareti; oni su sada za

mene odmetnici."

Kad je izgovorio njihova imena, to me je snažno potreslo, više od ičega, i kaže mi

da je sve gotovo, i sve se promijenilo. "Henrik", ponavljam kao da prvi put

izgovaram to ime. "Nazvao si kralja Henrik."

"Kralj se zove Edward", reče moj suprug kao da ponavlja naučenu lekciju. "Kralj

Edward."

Odmahujem glavom. Iako sam cijeli dan jahala probijajući se kroz more

ranjenika, nisam pomislila da je naš cilj izgubljen. Tako sam dugo bila s

Margaretom da mogu razmišljati samo u okviru bitaka. Pomislila sam da smo

izgubili još jednu, ali da će nakon ove biti još bitaka. A sad, dok gledam

suprugovo umorno lice i upale oči na sinovljevu licu, kažem: "Misliš li da se

Henrik i Margareta nikad više neće vratiti na prijestolje?"

Pokazao mi je prazne korice u kojima je nekad nosio svoj mač ukrašen lijepim

reljefnim drškom. "U svakom slučaju, ja im više u tome ne mogu pomoći", reče

on. "Predao sam mač novome kralju. Zakleo sam se."

"Više ne pripadamo kući Lancaster?" Još uvijek ne mogu vjerovati.

Anthony kima glavom. "Završeno je", reče on. "Imali smo sreće što smo zadržali

glavu na ramenu."

"To je jedino važno", rekoh, shvaćajući istinu. "Na kraju jedino to mora biti

važno. Živ si, a i tvoj otac. U svakom slučaju, to je ono što je meni važno."

Pompea

-431-

*

Te večeri odlazimo na počinak kao kakva siromašna obitelj. Ležimo u slami

pokriveni ogrtačima da se ugrijemo, a naša mala skupina vojnika u staji je s

našim konjima. Richardova ruka je oko mene i drži me tako cijelu noć. "Idemo u

Grafton", kažem dok tonem u san. "Ponovno ćemo biti zemljoposjednici i na sve

ovo gledat ćemo kao na neku romantičnu pripovijest, romansu koju će netko

jednoga dana zapisati."

Pompea

-432-

G R A F T O N , N O R T H A M P T O N S H I R E ,

P R O L J E Ć E 1 4 6 4 .

Okupljam svoju djecu oko sebe, a i Elizabeth dolazi kući iz Groby Halla sa svoja

dva sina. Potpuno je bez novca; svekrva joj ne želi isplatiti udovštinu, a u ova

nemirna vremena nemamo ni moć ni utjecaj da je prisilimo na to da ispuni svoj

dio bračnog ugovora, zbog kojega sam prije tek nekoliko godina bila vrlo

zadovoljna i ponosna, a koji sada ništa ne znači.

Richard i Anthony dobili su službeni oprost i imenovani su u Krunsko vijeće.

Novi se kralj pokazao kao lukav zapovjednik, kralj za sve zaraćene strane. Vlada

uz pomoć grofa Warwicka koji ga je doveo na prijestolje, ali u vladu poziva sve

lordove koji žele doći. Ne favorizira plemiće koji su od početka na strani Yorka,

doista se čini da želi biti kralj cijeloga naroda. Nekoliko plemića otišlo je u

progonstvo, nekolicina ih je s kraljicom, malo u Škotskoj, malo u Francuskoj,

gdje stalno novači vojsku, prijeti Engleskoj, planira povratak. Mislim kako je

nikad više neću vidjeti, tu lijepu Francuskinju koja se nije htjela udati dok joj ne

proreknem što je čeka u budućnosti. Kolo sreće doista se okrenulo. Bila je

najmoćnija žena u Engleskoj, a sada gotovo da nema ni krov nad glavom u

vlastitoj zemlji; i progone je poput divlje vučice.

Jedva da išta čujem o njoj. Sve vijesti koje dobivam odnose se na našu župu i

tračeve iz obližnjeg grada. Moj sin Anthony oženio se Elizabeth, lady Scales, a

počela sam razmišljati i o bračnim partnerima za ostalu djecu; ali nismo bogati ni

moćni kako smo bili dok je Margareta Anžuvinska sjedila na prijestolju, ja sam joj

bila najdraža prijateljica i dvorska dama, a moj suprug jedan od moćnika na

dvoru. Sada smo samo velikaši na svojem posjedu u Graftonu i premda me

zanima uspjeh mojega voćnjaka, a još više moja djeca i unuci, teško mi je gledati

druge sitne zemljoposjednike i misliti kako će se moja djeca udavati i ženiti s

njihovim potomcima. Očekujem za njih više. Želim više za njih.

Osobito za moju Elizabeth.

Jednog proljetnog dana odlazim do velike škrinje u svojoj spavaćoj sobi i vadim

vrećicu koju mi je prije toliko mnogo godina ostavila pratetka Jehanne. Gledam

privjeske i sve mogućnosti koje bi u svijetu mogle postojati za Elizabeth: mlada je

Pompea

-433-

žena — ali nije više u cvijetu mladosti; ljepotica je — ali nije djevica; pametna

obrazovana djevojka - ali nema toliko vjere da bi bila nadstojnica samostana.

Odabirem privjesak broda, koji bi mogao označavati mjesta na koja će možda

putovati, zatim privjesak male kuće koji bi mogao simbolizirati da će možda

dobiti posjede, dio svoje udovštine, a možda i samu kuću. Upravo kad se

spremam izabrati treći privjesak, jedan od njih se odvoji od narukvice i padne mi

u krilo. To je prsten za mali prst i neobično je izrađen u obliku krune. Prinosim

ga svjetlu i gledam. Pokušam ga staviti na prst, ali onda oklijevam i stanem. Ne

želim ga na svojoj ruci, ne znam što to znači. Zavezala sam prsten za dugi crni

konac, a ostala dva privjeska također su dobila svaki svoju crnu dugu uzicu.

Izašla sam iz kuće upravo kad se srebrni mjesec počeo dizati na blijedom nebu.

"Bako, možemo li poći s tobom?" Njezina dva dječaka pojavila su se niotkuda, a

kao i obično lica su im umrljana blatom. "Kamo ideš s tom košarom?"

"Ne možete sa mnom", kažem. "Tražim jaja zviždovke. Ali povest ću vas sutra ako

nađem koje gnijezdo."

"Zašto ne možemo ići sada?" upita Thomas, Elizabethin stariji sin.

Stavljam mu ruku na glavu, a njegovi me topli svileni uvojci podsjećaju na

Anthonyja, koji je bio isto tako drag dječak baš kao i ovaj. "Ne. Moraš naći majku,

večerati i ići na spavanje kad ti ona kaže. Ali sutra ću te povesti sa sobom."

Ostavljam ih i idem kroz pošljunčeni vrt s prednje strane kuće, zatim kroz

vratašca na ogradi i spuštam se prema potoku. Preko njega izgrađen je mostić,

tek nekoliko dasaka gdje djeca dolaze pecati. Prelazim mostić i saginjem glavu

ispod povijenih grana jasena, a onda se spustim niz strmu obalu prema samom

stablu.

Obavijam ruke oko debla i vežem oko njega tri uzice, naslonivši pritom obraz na

izboranu sivu koru stabla. Na tren osluškujem. Gotovo da mogu čuti otkucaje

srca stabla. "Što će biti s Elizabeth?" šapnem, a lišće kao da mi odmah odgovara

šuštanjem. "Što će biti s mojom Elizabeth?"

Nikad nisam mogla predvidjeti budućnost, a ona je od sve moje djece jedina

obećavala da bi mogla takvo što. Uvijek sam mislila da je možda posebno

blagoslovljena tim darom. Čekam; lišće šušti. "Pa, ne znam", kažem sama sebi.

"Možda će nam potok reći."

Pompea

-434-

Svaki privjesak zavezan je za stablo svojom dugom tamnom uzicom, a kad sam ih

bacila u vodu, najdalje što sam mogla, čujem tri zapljuskivanja, kao kad losos

hvata mušicu, a onda su potonuli i uzice se više ne vide.

Stojim tako trenutak i gledam u vodu što teče. "Elizabeth", kažem tiho potoku.

"Reci mi što će biti s mojom kćeri Elizabeth."

*

Za večerom moj suprug izjavi kako kralj regrutira vojnike za novu bitku. Krenut

će na sjever. "Ali ti nećeš morati ići?" upitam odjedanput uznemirena. "Ni

Anthony?"

"Morat ćemo poslati svoje ljude, ali ako ćemo biti iskreni, draga, mislim da nas

baš i ne žele u svojim redovima."

Anthony se potišteno nasmije. "Kao ni Lovelacea", reče on, a otac mu se također

nasmije.

"A ni Trollopea."

"Trebala bih zamoliti kralja Edwarda da mi pomogne da dobijem svoju

udovštinu", reče Elizabeth. "Jer moji sinovi neće imati ništa ako ne nađem nekoga

tko će natjerati lady Grey da održi riječ i obvezu prema meni."

"Otmi ga dok bude jahao cestom pokraj naše kuće" predloži Anthony. "Padni na

koljena pred njim."

"Moja kći neće činiti takve stvari", objavi moj suprug. "A mi se ovdje možemo

dobro brinuti za tebe, sve dok ne sklopiš sporazum s lady Grey."

Elizabeth mudro šuti, ali sutradan vidim da pere sinovima kosu

i odijeva ih u nedjeljnu odjeću, ali ništa ne kažem na to. Poprskala sam nekoliko

kapi parfema, koji sam sama napravila, po velu njezina uresa za glavu, ali nisam

joj dala ni cvijet jabuke ni samu jabuku. Vjerujem da na ovome svijetu ne postoji

muškarac koji bi mogao projahati pokraj moje kćeri i ne stati da je upita kako se

zove. Odjenula je jednostavnu sivu haljinu i izašla iz kuće držeći svoje sinove

čvrsto za ruku. Hoda stazom prema cesti koja vodi iz Londona, a kojom će kralj

sigurno proći sa svojom vojskom.

Pompea

-435-

Gledam je dok odlazi. Lijepa mlada žena u toplom proljetnom danu i dok je

gledam, čini mi se da sanjam. Ona lagano kroči stazom između živica u kojima

su počele cvjetati bijele ruže. Hoda prema svojoj budućnosti, da je prigrli kao

svoju, iako ja još ne znam kakva je budućnost čeka.

Odlazim u svoju smočnicu, uzimam malu staklenku čvrsto zatvorenu čepom od

pluta i voskom. To je ljubavni napitak koji sam pripremila za Anthonyjevu prvu

bračnu noć. Nosim staklenku u susjednu prostoriju u kojoj fermentira pivo i

kapnem tri kapi u naše najbolje pivo, odnosim ga u veliku dvoranu u najboljim

čašama i čekam. Proljetno sunce probija se kroz arkadne prozore, a vani u krošnji

stabla pjeva kos.

Ne moram dugo čekati. Pogledam niz cestu i tamo je Elizabeth, osmjehuje se i

smije naglas, a uz nju hoda onaj lijepi mladić kojeg sam prvi put vidjela pred

kraljičinim odajama, kad mi se tako pristojno poklonio nad rukom. Vodi svojeg

velikog ratnog konja, a visoko na njemu čvrsto se držeći za sedlo, vidim lica svoje

dvojice unuka ozarena od radosti.

Odmičem se od prozora i sama otvaram velika ulazna vrata gdje ih dočekujem.

Vidim kako se Elizabeth zarumenjela, vidim ozareni osmijeh mladoga kralja i

pomislim je li moguće da se kolo sreće zaista okrenulo. Može li to biti?

Pompeasabina

www.Crowarez.Org

Pompea

-436-

1 U razdoblju Tudora sagovi su bili luksuz samo za najbogatije, ali bili su i toliko skupi da ih nisu stavljali na pod

nego vješali na zidove. Podove su obično prekrivali trskom i šašem, u koje bi umiješali i mirisne trave. 2 U 15. St. žene su nosile šešire u obliku cilindra ili stošca. Šešir je imao žice koje su ga podržavale, a s vrha je padao

proziran veo.

3 Grčki liječnik Galen vjerovao je da su ljudi dobra zdravlja samo kad u njihovu tijelu vlada savršena ravnoteža

tjelesnih tekućina. Četiri tekućine: krv (grč. sanguis) sluz (grč. phlegm), žuta žuč (grč. chole) i crna žuč (grč.

melon chole) povezivale su se s određenom građom tijela s pripadajućim bolestima, a prema njima su se

određivala i četiri temperamenta: sangvinik, flegmatik, kolerik i melankolik.

4 Ispolirani drveni štapovi, rovaši, kojima se pomoću urezanih zareza bilježio dug ili određeni iznos novca za isplatu.

Stoljećima su bili platežno sredstvo u Engleskoj, posebice kod naplate poreza.

5 Engleska riječ za živu je mercury, ali to je istodobno i ime grčkog boga Merkura, glasnika

6 Merry (engl.) znači veseo, radostan, dobro raspoložen.

7 Antički filozofski pojam (mušica universalis) koji na kretanja i proporcije nebeskih tijela gleda kao na oblik glazbe,

koju se nije doslovno smatralo glazbom koju ljudsko uho može čuti, već je predstavljala sklad, matematički i/ili

vjerski koncept.

8 Većina plemićkih kuća i dvoraca imala je prostoriju koja je služila kao destilerija i nju je bila zadužena sama

plemkinja. Tu su se pripremali lijekovi, kozmetika, proizvodi za čišćenje i pranje, a također se pravilo vino i pivo.

9 u razdoblju Tudora djeca su 8-9 mjeseci danju i noću bila u čvrstim povojima, u koje je često bila umotana i daska

na kojoj su ležali, a sve zato da bi se imobilizirali pokreti. Vjerovalo se da će dijete tako biti zaštićeno od tjelesnih

deformacija te poslije u životu imati pravilno držanje tijela.

10 U ljetnim mjesecima, a osobito kad je vladala kuga, kralj bi napuštao London i vrijeme provodio seleći se iz jedne

palače u drugu. Sa sobom bi vodio mnogobrojnu pratnju, sluge i konje. Posebno su "birani" plemići kojima je bila

cast što će kralju moći ponuditi smještaj i ugostiti ga. Naravno, mnoge je ta čast dovela do prosjačkog kapa.

11 Negromantija je crna magija u kojoj negromant zaziva duše mrtvaca ili demone u svrhu proricanja.

12 Špil tarota sastoji se od 78 karta koje se dijele na veliku arkanu (22 karte) i malu arkanu (56 karata).

13 Engl. river, rijeka.

14 Doslovno: poboljšanje ili dobrobit za sve.

15 Riječ je o poznatom Londonskom mostu na kojem su s obje strane bile podignute kuće, neke i sa sedam katova, gdje

su uglavnom iznad svojih dućana živjeli trgovci.

16 Srednjovjekovna tvrđava u središtu Londona, koja je prvo bila kraljevska palača, a poslije je služila kao zatvor,

mučilište i stratište za visokopozicionirane kraljevske zatvorenike.

17 Titula važne službe koju su obnašali isključivo velikaši, a smatrala se jednom od najviših položaja na dvoru jer je

omogućavala nesmetani pristup i kontakt s kraljem. Ti džentlmeni-sluge pomagali su kralju pri odijevanju,

Pompea

-437-

posluživali ga kad je jeo u svojim odajama, te mu općenito pravili društvo.

18 Legende o kralju Arthuru spominju njegov nestanak, ali ne i pogibiju ili smrt. Prema nekima možda je još živ, a

možda spava u jezeru iz kojega mu je, prema nekim verzijama priče, Gospa od jezera dala Ekskalibur.

19 Zbog vrlo prljavih ulica, čistači su, obično djeca, metlom čistili "put" za bogate dame, kako im se haljine ne bi

uprljale na ulicama punim smeća i životinjskog izmeta.

20 Karilon, glazbeni instrument koji se sastoji od niza zvona.

21 Biblija, Izaija, 11:6.

22 Na gotičkim katedralama izljev žlijeba u obliku grotesknog životinjskog ili ljudskog lica.

23 Zgrada s ovećom prostorijom uz katedralu ili dvorana u sklopu srednjovjekovnog samostana, koja služi za

sastanke svećenika i redovnika. Postoje npr. u Westminsterskoj opatiji, katedralama u Salisburyju i Yorku, a kod nas

u Zadru (Sv. Marija) i Dubrovniku (Mala braća).