Sveti Franjo Asiški

Raoul Manselli

Sveti Franjo Asiški

Editio maior

RM-SF 00.indd 1RM-SF 00.indd 1 7.3.2013 22:09:277.3.2013 22:09:27


Raoul Manselli


RM-svFranjo.indb 1RM-svFranjo.indb 1 28.10.2011 16:32:2928.10.2011 16:32:29

Naslov izvornika

Raoul ManselliSan Francesco d’Assisi (Editio maior)© EDIZIONI SAN PAOLO s.r.l., 2002

Piazza Soncino, 5 – 20092 Cinisello Balsamo (Milano)www.edizionisanpaolo.it

Distribuzione: Diff usione San Paolo s.r.l.Corso Regina Margherita, 2 – 10153 Torino

Hrvatsko izdanje

Raoul ManselliSveti Franjo Asiški (Editio maior)

© FMC Svjetlo riječi, 2011.Zagrebačka 18, BiH – 71000 Sarajevo

www.svjetlorijeci.ba


Raoul Manselli


Editio maior

S talijanskog preveoMiroslav Jurešić

Sarajevo 2011.


NakladnikSvjetlo riječi, Sarajevo

Za nakladnikaMiljenko Petričević

UrednikIvan Šarčević

Grafičko oblikovanjeBranko R. Ilić

TisakDobra knjiga, Sarajevo

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo

27-789.32:929 Franjo Asiški929 Franjo Asiški

MANSELLI, Raoul Sveti Franjo Asiški / Raoul Manselli ; preveo stalijanskog Miroslav Jurešić. - Sarajevo : Svjetloriječi, 2011. - 492 str. ; 21 cm

Prijevod djela: San Francesco d’Assisi. - Bibliografi ja: str. 466-482 ; bibliografske i druge bilješke uz tekst.

ISBN 978-9958-24-007-2I. Franciscus Assisiensis, sanctus vidi Manselli, RaoulCOBISS.BH-ID 19149574


7

UVOD

Marco Bartoli

Ovu smo knjigu iščekivali preko dvadeset godina. Točnije od 1980., od godine kada je Raoul Manselli, na koncu jednog od svojih uni-verzitetskih predavanja, objavio njezino tzv. editio minor pod na-slovom Sveti Franjo Asiški, na upotrebu studentima koji su trebali polagati ispit.1 Unatoč svom provizornom karakteru, ovo je izdanje doživjelo golem izdavački uspjeh izvan kruga studenata Sveučilišta “La Sapienza”, kojima je bilo izvorno namijenjeno. Već naredne go-dine u Parizu je objavljen prvi prijevod na francuskom jeziku2, dok je talijanski izdavač, u roku od dvije godine, od njega načinio druga tri pretiska.3 Uspjeh se zacijelo dugovao glasovitosti koju je Manselli odavno uživao kod svih istraživača franjevačkih pitanja, ali i sadržaju ovoga rada, koji je, u laganom i pristupačnom obliku, predstavljao plod mnogih godina proučavanja. Međutim, kao što to biva s rado-vima koji u osnovi služe za sveučilišno predavanje, ovo je djelo bilo posve lišeno aparature s bilješkama te ga je sam Manselli defi nirao kao editio minor kako bi ga razlikovao od editio maior koje je još pripremao.

Iščekivanje ovoga editio maior bilo je kod stručnjaka pojačano či-njenicom da je, upravo iste godine u kojoj su bile tiskane skripte, pri kapucinskom Povijesnom institutu također objavljeno i jedno drugo

1 R. Manselli, San Francesco d’Assisi, Rim 1980.2 R. Manselli, Saint François d’Assise, franc. prijev. H. Louette, Pariz 1981.3 Za Mansellijeva djela danas je dragocjena Bibliografi a di Raoul Manselli,

prir. E. Pásztor, Centro Italiano di Studi sull’Alto Medioevo, Spoleto 1994. (tekstovi, studije, isprave, 9)


8

Mansellijevo fundamentalno djelo o franjevačkim izvorima: “Nos qui cum eo fuimus”. Prilog franjevačkom pitanju4, koje je odmah izazvalo veliku raspravu među znanstvenicima.5

Pitanje koje su mnogi tada postavili bilo je pitanje odnosa izme-đu Svetoga Franje i “Nos qui cum eo fuimus”. Naime, u “Nos” Man-selli je bio ušao u preosjetljivo pitanje interpretacije i vrednovanja franjevačkih izvora, istraživanih, tako reći, u njihovoj egzegetskoj i fi lološkoj vrijednosti. Naprotiv, u Svetomu Franji je pak postavio komplementaran, ali drugačiji cilj povijesne upotrebe tih istih izvo-ra u svrhu rekonstruiranja osobe i djela asiškog sveca u kontekstu društva njegova vremena. Stoga je, kako bi se razumio ovaj odnos, bilo potrebno sačekati editio maior, jer bi samo aparatura s bilješka-ma mogla potpuno otkriti Mansellijevu upotrebu perikopa koje je on proučavao u “Nos qui cum eo fuimus”.

Editio maior Svetoga Franje za Mansellija je možda bila najvažnija preokupacija u godinama 1980-1984. Oci kapucini iz Povijesnog insti-tuta na Grande Raccordo Anulare u Rimu još se sjećaju dugotrajnog perioda istraživanja koje je on proveo u njihovoj biblioteci, upravo s ciljem pripravljanja svih bilješki nužnih za objavljivanje. S druge stra-ne, ovo je bila praksa u njegovim radovima: prvo urediti sveučilišne skripte kako bi ih podvrgnuo rešetanju studenata kroz čitavu godinu predavanja, a zatim, ukoliko je u to bio uvjeren, proslijediti sa službe-nim izdavanjem za znanstvenike. Još otkada je predavao u Torinu, za-počeo je s Tekstovima za proučavanje katarske hereze (1964), a zatim s Grgurom Velikim (1967), Fridrikom Barbarossom (1968), Fridrikom II., kraljem Sicilije (1970), Devijantnim pojavama u srednjemu vijeku: četiri primjera političke zbilje (1973), Pučkom religijom u srednjemu vijeku (1974), Magijom i vještičarenjem u srednjemu vijeku (1976) sve do Ta-

4 R. Manselli, “Nos qui cum eo fuimus”. Contributo alla questione francesca-na, Rim 1980. (Bibliotheca seraphico-capuccina, 28).

5 Za uvođenje u raspravu i historiografsku problematiku izazvanu Manselli-jevim “Nos qui cum eo fuimus”, vidjeti E. Menestò, La “questione francesca-na” come problema fi lologico, u: Francesco d’Assisi e il primo secolo di storia francescana, Torino 1997., posebice str. 121-132.


9

lijanske nacije u njezinom povijesnom razvoju i historiografskoj raspravi iz 1979. koja je prethodila skriptama o Svetomu Franji.6

U svakom slučaju, uspjeh i interes izazvan prvim izdanjem Svetoga Franje uvjerili su Mansellija, ako je slučajno bilo potrebe za tim, u ap-solutnu nužnost objavljivanja kritičkog izdanja (editio maior), na ko-jemu je, kao što je rečeno, počeo intenzivno raditi, tako da se, kada je njegov život bio iznenada prekinut 20. studenog 1984., među mnogim stvarima koje je ostavio nedovršenima nalazio i konačni tekst njego-vog Svetog Franje.

Ovo je tekst koji se danas, konačno, objelodanjuje.

Zbilja, s jednom određenom emocijom prije godinu dana je pisac ovoga teksta slučajno upoznao gotovo dovršen rukopis Svetoga Fra-nje Asiškoga. Editio maior koje je Elio Guerriero čuvao s nježnom brižljivoš ću pri Edizioni San Paolo u Cinisello Balsamu. Točnije, radilo se o dva dosjea koja su sadržavala dva sveska: prvi, rukopis od 97 stra-nica, sadržavao je sve bilješke što su se odnosile na tekst editio minor, te drugi, otipkani svezak od 59 stranica s tekstom od dva nova, posve neobjavljena poglavlja koja su trebala biti prva dva u novom izdanju. Dosje su upotpunjavale dvije stranice, jedna s naslovnicom i druga s kazalom sveska, uz jedan primjerak editio minor u kojemu su, pored brojnih ispravki, Mansellijevom rukom bila naznačena mjesta na koja su trebale biti ubačene upute na bilješke. Nažalost, ipak su posve ne-dostajale bilješke u posljednjem poglavlju pod naslovom “Od La Verne do smrti”, dok su se one iz prethodnog poglavlja, “Franjo u svojim spi-sima”, završavale s bilješkom 13.

Odmah je postalo očitim da se radilo o materijalu od velikog zna-čenja. Prije svega zbog prisutnosti dva posve neobjavljena poglavlja koja su, kao što je jasno pokazivalo otipkano kazalo, trebala prethoditi tekstu prvoga izdanja. Prvo od dva nova poglavlja nosi naslov “Izvori

6 Za podatke koji se odnose na ove sveučilišne skripte vidjeti Bibliografi a di Raoul Manselli, prir. E. Pásztor, nav. u bilj. 3. Za cjeloviti profi l njegove ulo-ge odgojitelja i profesora: Isti, Raoul Manselli. I valori della civiltà cristiana, u: Laici del nostro tempo, Rim 1987., str. 279-288.


10

za povijest sv. Franje Asiškoga”, a drugo “Sveti Franjo Asiški u histo-riografskoj raspravi”. Nažalost, u dosjeu nije bilo ni traga bilješkama povezanima s ova dva poglavlja. Ipak, u otipkanom tekstu prvoga po-glavlja, koje se odnosi na izvore, Manselli je srećom ručno obilježio sva mjesta na koja su trebale biti uvrštene reference na bilješke.

Nužan posao pri objavljivanju sastojao se prije svega u prepisiva-nju bilješki, kompletirajući rukopisne upute koje je Manselli ostavio. Treba reći da je posao bio intenzivan, jer su takve upute često bile samo kratke, ali sigurno olakšane nekim novijim posthumnim publi-kacijama o Mansellijevim radovima, od kojih je posebice jedna, Fra-njo i njegovi drugovi, prir. Felice Accrocca, Alfredo Cocci i Alfonso Marini, objedinjavala mnoge studije o temama bliskim raspravama u ovoj knjizi.7 Popunjavanju praznina, koje su ostavile Mansellijeve ru-kopisne upute, ipak se odlučilo pristupiti s jednim strogim fi lološkim kriterijem, tj. rekonstruiranjem svih bibliografskih uputa ondje gdje su one bile sigurne, stavljajući, naprotiv, u uglate zagrade bibliograf-ske upute koje je predložio priređivač, iako uvijek na temelju drugih Mansellijevih studija o istim temama. U svakom slučaju, nije se sma-tralo potrebnim integrirati navode i bibliografi ju s prilozima koji su se pojavili nakon Mansellijeve smrti zbog jednostavne činjenice da ne bi nimalo koristili razumijevanju historiografskog pravca koji je doveo do redakcije Svetoga Franje.

Drugi moment rada nametnuo je zadaću ispunjavanja praznina koje se odnose na prva dva poglavlja. Zadaća nije bila teška. Naime, kao što je rečeno, Manselli je u prvomu poglavlju ostavio sve podatke s uputama na bilješke. Radilo se, dakle, o uređivanju tih bilješki koje su, pod punom odgovornoš ću priređivača, bile stavljene – kao što je rečeno – u uglate zagrade, koristeći druge Mansellijeve studije na istu temu. Za drugo je poglavlje zadaća bila još jednostavnija jer je, iako bez ikakve upute o

7 R. Manselli, Francesco e i suoi compagni, prir. F. Accrocca, A. Cocci i A. Ma-rini, Rim 1995. (Bibliotheca seraphico-capuccina, 46). Ipak, vidjeti i Id., Da Gioacchino da Fiore a Cristoforo Colombo. Studi sul francescanesimo spiritu-ale, sull’ecclesiologia e sull’escatologismo bassomedievali, uvod i prir. P. Vian, Rim 1997. (Nuovi studi storici, 36); Id., Scritti sul Medioevo, Rim 1994.


11

bilješci, sam tekst bio povijest historiografi je o sv. Franji te se stoga odlu-čilo staviti u bilješku (i u ovom slučaju među uglate zagrade) isključivo bibliografske podatke radova navedenih u tekstu. Sličnim se kriterijem vodio zatim i izbor u pogledu posljednjega poglavlja naslovljenog, kako je rečeno, “Od La Verne do smrti”. Ovdje bi bilo posve proizvoljno do-davati bilo upute bilo bilješke pa se stoga odlučilo urediti jednu jedinu početnu bilješku čitavoga poglavlja s bibliografskim referencama koje je sam Manselli označio u svoja druga dva priloga, iz teme i naslova očito veoma bliska ovdje obrađenim prilozima: Jedan dan na La Verni: sv. Fra-njo i brat Leon, Od Oporuke do oporuka sv. Franje i Posljednja odluka sv. Franje. Bernard Kvintavalski i blagoslov sv. Franje na samrti.

S ovim nadopunama, za koje vjerujemo da poštuju realnost pristi-glog historiografskog materijala, predstavljamo tekst ove knjige Sveti Franjo Asiški. Editio maior može konačno ugledati svjetlost dana kako bi ga upoznali i vrednovali svi, stručnjaci i oni koji to nisu. Oslanjamo se na sud stručnjaka jer je ovaj svezak, osim lijepa povijesna biografi ja – jed-na od najboljih ikada napravljenih – o Franji Asiškom, također, prema našemu skromnom mišljenju, i jedna velika lijepa povijesna knjiga. Ra-deći na bilješkama lako se opaža ne samo velika erudicija autora (koji je poznavao ne samo cjelokupnu talijansku i njemačku bibliografi ju, nego i francusku i englesku s nerijetkim izletima u slavensku historiografi ju), nego i znanstvena senzibilnost s kojom pristupa izvorima.8

Naravno bit će onih koji se neće složiti s ovim ili onim zaključkom u ovoj knjizi, ali, smatramo, nitko neće moći ne priznati veliko poznavanje oruđa povjesničarevog rada od strane njezinog autora. Jer se jedna od

8 S druge strane, Mansellijeva znanstvena vještina bila je već ilustrirana pri-lozima i kongresima. Vidjeti L’opera storica di Raoul Manselli. Atti del se-minario di studio (Lecce, 20 novembre 1986), prir. B. Vetere, Galatina 1988. i komemoracije E. Pásztor, u: “Archivum Franciscanum Historicum”, 78 (1985), str. 490-493; M. Maccarronija i Pietro Zerbija u: “Rivista di Storia della Chiesa in Italia”, 40 (1986), odnosno str. 575-578. i 578-586; Diega Quaglionija u: “Il pensiero politico”, 18 (1985), str. 275-276; A. Marinija, Ricordo di Raoul Manselli nel quinto anniversario della morte, u: “Studi e materiali di Storia delle Religioni”, 55 (1989), str. 291-295.


12

najvećih vrijednosti ovoga sveska nalazi upravo u činjenici da se radi o pravoj povijesnoj biografi ji, koja je koliko težak toliko i osjetljiv književ-ni žanr. Kao što je prije izvjesnog vremena primijetio Jacques Le Goff u uvodu svoga maestralnog Svetoga Luja: “Tijekom XX. stoljeća, a na poseban način u pokretu nastalom iz ‘Anala’, postojalo je pomračenje po-vijesne biografi je, unatoč nekim briljantnim izuzecima [...]. Danas kada povijest poznaje, zajedno s društvenim znanostima, period intenzivne kritičke revizije svojih istina u okviru krize opće promjene zapadnih društava, čini se da je biografi ja dijelom oslobođena pat pozicije u kojoj su je blokirali neki lažni problemi. Ona upravo može postati privilegi-rana osmatračnica za korisno promišljanje uvjerenja i ambicija zvanja povjesničara, ograničenja njegovih stečevina, redefi niranja za kojima on ima potrebu.”9

Izgleda da je danas, u svjetlu ove knjige, jedna od Mansellijevih za-sluga, kojemu na jednoj određenoj točki njegove historiografske misli sigurno nije nepoznata opčinjenost tzv. metodom “Anala”, upravo ova: da je u trenutku u kojemu to malobrojni čine krenuo neprohodnom, ali očaravajućom stazom povijesne biografi je.

Ne treba, naime, zaboraviti da je Manselli stigao do sv. Franje tek u posljednjim godinama svoga života. Njegova je karijera povjesničara započela sa studijama o Normanima u prvom križarskom pohodu, tj. s temama političko-vojne povijesti, dragim njegovom učitelju Pontieriju koji ga je uveo u povijesna istraživanja u Napulju. Kasnije, zahvaljujući i susretu s Raff aellom Morghenom, specifi čnije se prebacio na povije-sno-religiozne teme, stvarajući tri remek-djela kao što su Hereza zla, posvećeno katarskoj herezi, “Lectura super Apocalipsim” di Pietro di Gi-ovanni Olivi. Istraživanja o srednjovjekovnom eshatologizmu, posveće-no nadasve post-joakimovskoj eshatologiji, te na koncu zbirka Studije o herezama XII. stoljeća, koja je postala klasik o srednjovjekovnoj reli-gioznoj marginalnosti. Ipak treba imati na umu da Manselli, iako do-sežući vrhunac svoje produkcije o ovim temama povijesno-religioznog karaktera, nikada nije napustio svoje početne interese za opću povijest,

9 J. Le Goff , Saint Louis, Pariz 1996.; tal. prijev. Torino 1996., str. XVIII-XIX.


13

kao što to svjedoče cjelokupna njegova aktivnost predsjednika Centra za studije visokog srednjeg vijeka u Spoletu i naslovi njegovih sveuči-lišnih predavanja.

U tom smislu, i nakon što se počeo neposredno zanimati za Franju Asiškoga, Manselli nikada nije postao franciskanist u strogom smislu: on je bio i doživljavao se medievistom, iako zacijelo medievistom koji se zanimao i za franjevačku povijest. Drugim riječima, Manselli nika-da nije shvaćao franjevačku povijest kao “povijest po strani”: za njega Franjo potpuno pripada složenim povijesnim zbivanjima europskog i mediteranskog XIII. stoljeća te samo u toj perspektivi može biti shva-ćena i njegova biografska parabola.

Zacijelo izgleda da je sve privlačilo Mansellija sv. Franji. Čak i prve studije o križarskim vojnama kao i one o joakimizmu ili devijacijama, sve su se ukrštale s fi gurom – apsolutno središnjom u njegovo vrijeme – asiškoga sveca. Ipak, teško je utvrditi – na udaljenosti od gotovo dvade-set godina – kada je Franjo postao zasebni predmet Mansellijevih istra-živanja. Ako se neki datum može istaknuti, sa svim rezervama, onda je to 1973., kada je ponovno rođeno Međunarodno udruženje franjevačkih studija, čega je Manselli bio jedan od protagonista. Nije bilo slučajno što je na prvom kongresu Udruženja, održanom u listopadu te iste godine i posvećenom “Franjevačkom pitanju” od Sabatiera do danas, Manse-lli izložio uvodni izvještaj. U svakom slučaju, od tada ga zanimanje za Franju više nije napuštalo, dovodeći ga do obilne produkcije studija o franjevačkoj tematici, a da pritom ipak nije zapostavio druga polja istra-živanja poput onoga, za njega veoma važnog, pučke religioznosti.10

Mansellijev pristup Franji Asiškom uvijek je, međutim, ostao – kori-sno je na to podsjetiti – strogo povijesni te, u tom smislu, strogo “laički”, kako se zaključuje iz ovih riječi u njegovom prvom poglavlju: “Nemojmo zaboraviti da problem koji sv. Franjo postavlja svomu povjesničaru nije

10 O važnosti i datiranju Mansellijevih istraživanja s obzirom na pučku reli-gioznost, koja su se dijelom podudarala s istraživanjima o franjevačkom pitanju, vidjeti E. Pásztor, Introduzione, u: R. Manselli, Il soprannaturale e la religione popolare nel Medioevo, Rim 1985., str. VII-X.


14

problem razumijevanja njegove individualne psihologije – to je zada tak psihologa i nije uzmanjkalo onih koji su pribjegli i psihoanalizi –, nije problem izgrađivanja i shvaćanja njegove koncepcije života, posebice one religiozne, a niti utvrđivanje i produbljivanje njegove ideje o teo logiji Crk ve – ovo će biti zadatak povjesničara teologije i duhovnosti –, nego je nešto drugo. On će morati odgovoriti na jasno pitanje koje su već su-vremenici sebi postavljali, kako proizlazi iz epizode koju nam je tradicija prenijela, ali, sigurno, za naše ciljeve važno i u svakom slučaju valjano pi-tanje, onkraj njegove činjenične istine, pitanje brata Massea koji pita sv. Franju zašto svi idu upravo za njim, Franjom, koji nije lijep, nije moćan, nije plemenit, pa ipak privlači i oduševljava.”11

Manselli ne skriva, barem među recima, da i on sam osjeća Fra-njinu fascinantnost i privlačnost, ali nikada ne upada u apologetiku upravo zbog toga što je za njega, kao povjesničara, ta ista fascinan-tnost predmet proučavanja i istraživanja. U tom smislu, mnogo je više u kontinuitetu s Paulom Sabatierom po onomu što on sam pušta da se otkrije u drugom poglavlju.12 Naime, poput alzaškog povjesničara, i Manselli nije zainteresiran za isključivo hagiografsko iščitavanje asiš-koga sveca, iako nijednom ne odbacuje u ovomu naslovu “sveti”, koji se Franji pripisuje već od naslova njihovih djela. Nakon 1980. stručnjaci za franjevačku povijest radije su govorili o “Franji Asiškom” bez drugih naslova ili o “Franji, sinu Petra Bernardonea” da bi na koncu izabrali anonimno “brat Franjo”. Manselliju je draže reći “sveti Franjo” ne zato da bi dao sud o svetosti (koji po pravu ne pripada povjesničarima), nego da bi naglasio da je ova svetost bila atribut koji su Franji pripisi-vali mnogi naraštaji žena i muškaraca i da ona možda predstavlja tajnu o kojoj je govorio fra Masseo.

11 Usp. I. poglavlje, str. 20-22.12 Drugi su već povlačili ovu usporedbu između Mansellija i Sabatiera; vi-

djeti M. Sanfi lippo, Ricordo di Raoul Manselli, u: “Quaderni medievali”, 19 (lipanj 1985), str. 5-9: “Manselli je možda suviše prihvatio model Paula Sabatiera (dotle da izgleda poput Sabatiera XX. stoljeća), ali njegovo evan-đeosko i potpuno prianjanje uz Franju kao alter Christusa uvijek je bilo neupitno.”


491

SADRŽAJ

Uvod – Marco Bartoli . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

I. IZVORI ZA POVIJEST SV. FRANJE ASIŠKOGA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15

Spisi sv. Franje Asiškoga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16

“Službeni” biografi sv. Franje Asiškoga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23Toma Čelanski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25Bonaventura iz Bagnoregioa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31

Privatni izvori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33Sistematski uređene privatne zbirke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36Nesistematski uređene privatne zbirke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42

Drugi izvori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49

II. SV. FRANJO ASIŠKI U HISTORIOGRAFSKOJ RASPRAVI . . . . . . . . . 51

III. EUROPA I CRKVA KRAJEM XII. STOLJEĆA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74

IV. ASIZ U XII. STOLJEĆU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95

V. TRGOVAC . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 104

Rođenje i mladost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108

Obraćenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111


492

VI. ŽIVJETI PREMA EVANĐEOSKOM MODELU . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147

U potrazi za Kristom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147

Objava Evanđelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157

Dolazak drugova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 159

VII. IZMEĐU RIMA I ASIZA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187

Prvo pravilo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187

Franjo i Inocent III. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 190

Povratak u Asiz. Život manje braće . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205

Razlika između Franje i Dominika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221

VIII. FRANJO I KLARA: “FRATRES ET SORORES MINORES” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 232

“Ioculator Domini” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 232

Ženski pokreti i Klara Asiška . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 241

Svjedočanstvo Jakova iz Vitryja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 265

IX. EKSPANZIJA REDA OD INTERVENTA KURIJE DO DUŠOBRIŽNIŠTVA . . . . . . . . . . . . . 285

Problem Hugolina iz Ostije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 285

Izvan Italije: Francuska, Engleska, Njemačka i Mađarska . . . . . . . . . . 299

X. U SVETOJ ZEMLJI I ITALIJI: OD MUČENIŠTVA DO BOLESTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 315

U Europi i u Palestini . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 315

Franjina ostavka i uspjeh: povijesni razlozi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 333

Patnja i hrabrost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 348


493

XI. PRAVILO I PRAVILA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 359

Red i njegove institucionalne norme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 359

Druge norme za život . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 376

XII. FRANJO U SVOJIM SPISIMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 392

Latinski spisi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 392

Talijanski spisi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 415

XIII. OD LA VERNE DO SMRTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 426

Stigme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 426

Povratak u Asiz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 441

Franjo Asiški: Pjesma brata Sunca – dvije posljednje strofe . . . . . . . . 450

Pogovor – Edith Pásztor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 459

Bibliografi ja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 465

Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 483


www.svjetlorijeci.ba

RAOUL MANSELLI jedan je od najvećih is traživača srednjega vijeka i stručnjaka za povijest prvotnog franjevaštva.

MANSELLIJEV ŽIVOTOPIS O SVETOM FRANJI ASIŠKOM objavljuje se posthumno s kritičkim aparatom i predstavlja završni rezultat autorova istraživanja o Svecu iz Asiza. Djelo nije monografi ja za specijaliste, nije životopis ograničen na anegdote i emocionalne doživljaje, nego uspio pokušaj tumačenja Franjina lika i ideala u društvu njegova vremena. Izvorno je ovo djelo nastalo kao skripta za predavanja studentima na rimskom sveučilištu Sapienza. Za upotpunjavanje literature Manselli je posvetio posljednje godine života, zajedno s neobjavljenim studijama o izvorima o svetom Franji te historiografskim raspravama. Smrt ga je spriječila da završi taj posao. Ovo, konačno, ažurirano izdanje, koje je autor volio nazivati editio maior, objavljeno je zahvaljujući marljivoj brizi njegova studenta, također povjesničara i franciskanologa Marca Bartolija.

UZ KOMPETENCIJU HISTORIČARA, Raoul Manselli posjeduje strast za pripovijedanje. Tako je napisao jedan od najljepših životopisa o svetom Franji koji su do sada objavljeni. Djelo je važno za istraživače, ali i pristupačno sve većem broju onih koji se oduševljavaju Poverellom – Asiškim siromahom.


Documents

Sveti Franjo Asiški