Zamrzni 365 momenata Sjaj u tami JobFAIR ’12

Srbija – kuća na promaji!? Filmski entitet u Distriktu

ONA ide dalje 02

Najznačajnija stvar kojom bi se Omladinska novinska asocijacija u Bosni i Hercegovini, na kraju ove godine mogla pohvaliti je ta da smo

bliže nego ikad ostvarenju svoje vizije. Tako s ponosom možemo mi, a vjerujemo i drugi, reći da zaista postajemo krovna organizacija za omladinske medije. Što se tiče misije, i obrazovanja mladih na svim područjima novinarstva, i na njoj već neko vrijeme radimo. 2012. je zaista bila prekretnica za ovu organizaciju. Uz Adisa Gušu, koordinatora SHL-a koji nam se pridružio nakon prošlogodišnje Generalne skupštine, od samog početka godine strukturirano smo krenuli s radom. Ideja od 25 malih podružnica, tzv. „ONAuBIH u malom“, a poznatih kao Lokalni timovi, činila nam se vrlo ambicioznom. Međutim, nakon nepunih godinu dana, ne da samo ispunili tu kvotu, nego smo postigli i kvalitet. Naši Lokalni timovi sada vode Omladinske politike svojih Općina, osnivaju školske časopise, organiziraju radionice, pišu projekte, rade humanitarne akcije. Ideja je bezbroj i ovo je zaista dokaz da mladima samo treba pružiti priliku. Takvu jednu priliku Asocijaciji je pružila Općina Stari

Nakon pet godina rada, ispunjena vizija!

Grad, prepustivši brigu za mlade ove Općine baš nama. Osim sudjelovanja u radu Vijeća mladih organizirali smo radionice za srednjoškolce, osnovali male redakcije, te izradili bilten ove Općine. Na biltenu je najviše radio Haris Dedović, naš urednik Karika, časopisa o čijoj vrijednosti najviše govori podatak da gotovo i nema konkurenciju u BiH. Naime, sličan besplatan, potpuno necenzuriran te časopis koji izlazi na području oba entiteta, gotovo da i ne postoji. Posebno smo ponosni na tekstove iz regije, kojih je zahvaljujući sve uspješnijoj Međunarodnoj suradnji, ali i članstvu u European Youth Press-u, sve više. No, važnija su ipak partnerstva s drugim nevladinim organizacijama u BiH, poput naše sestrinske, Asocijacije srednjoškolaca u BiH, ili sa Vijećem za tisak. Tako s osvježenim Upravnim odborom, novom koordinatoricom, brojnijim donatorima ONAUBIH ide dalje, u Novu godinu i pobjede i to ne samo na NVO sceni. Radom u ONAuBIH-u naši članovi, premda redom mladi, postaju respektabilni članovi svojih zajednica, aktivni sudionici civilnog društva, te pozitivnih promjena u našoj državi.

Piše: Irena Mrnjavac

Skupština 2012 Upravni odbor – po završetku sastanka

IMPRESSUM

Izdavač: Udruženje Omladinska novinska asocijacija u Bosni i HercegoviniGlavni i odgovorni urednik: Haris Dedović

Redakcija: Renata Dujmušić, Irena Mrnjavac, Snježana Maletić, Dajana Boroja, Lamija Kršić, Jasmina Nakić, Bojan Josić

Dopisnici: Adrijana Milosavljević, Denis HadžićNaslovnica: Aida Hasanagić

Kontakt: Tel./fax: +38733205850,Hamdije Kreševljakovića 68 - Drvenija; 71000 Sarajevo,

Bosna i Hercegovina; onaubih.karike@gmail.com

Web: http://onabih.ba

Učenici pomažu život 03

G odina na izmaku je bila i više nego uspješna, te se SHL, osim slavljem 20. obljetnice, može pohvaliti i zaista uspješnim radom. Naime

početkom 2012. s radom je počeo i novi odjel, pod nazivom „Omladinsko obrazovanje“, a odmah u siječnju održan je i tradicionalni „SHL event“, na kojem su predstavljeni najbolji FOP projekti kao i izabrani novi multiplikatori. Odjel omladinske politike, nastavio je podržavati rad Omladinske novinske asocijacije te Asocijacije srednjoškolaca u BiH, uz novu koordinatoricu, Jelenu Soldo. Kroz Odjel omladinskog obrazovanja, održana su četiri „Stand Up“ seminara, namijenjena mladima bez aktivističkog iskustva, četiri „Move On“ seminara, za mlade aktiviste, te jedan „Power Up“. Ovaj posljednji okupio je predstavnike studentskih unija svih sveučilišta u BiH, koji su dobili priliku da napokon uspostave neku suradnju na razini države. Godina je zaključena još jednim „SHL eventom“ na kojem je ovoga puta sudjelovalo više od 100 mladih aktivista iz cijele BiH, kao i brojni gosti, uključujući i generalnog direktora SHL-a iz Berlina, Rüdigera Ratsch-Heitmanna. “Iznimno smo zadovoljni aktivnim učešćem mladih iz cijele zemlje koji su udružili snage i ponudili odlične ideje, čija uspješna provedba može značajno unaprijediti njihovu poziciju u društvu, a SHL će biti tu da im ponudi svoju financijsku i svaku drugu podršku da se to i ostvari”, riječi su Aida Bećirović, direktorice SHL ureda u BiH.

Trenutno Fondacija Schüler Helfen Leben u Sarajevu djeluje kroz tri glavna odjela:

1. Odjel omladinskog angažmana(Fond za omladinske projekte)2. Odjel omladinske politike (ONAUBIH, ASUBIH)3. Odjel omladinskog obrazovanja

Inače, već 20 godina fondacija Schuler Helfen Leben, obogaćuje život mladih u Bosni i Hercegovini, jer kako joj sam naziv kaže „Učenici pomažu život“, nastala je u najtežim trenutcima za našu državu, i ostala aktivna u BiH, sve do danas. Kroz razne projekte i edukacije, SHL podržava uključivanje mladih u NVO scenu te radi na podizanju svijesti o važnosti neformalnog obrazovanja.

Sve je počelo ratne 93’, kada su njemački učenici, prikupljanjem pomoći, odlučili pomoći kolegama u zemljama bivše Jugoslavije. Od tada, putem projekta „Socijalni dan“, kada rade umjesto da su u školi, sav zarađeni novac daju Fondaciji, koja onda sponzorira projekte u gotovo svim zemljama Balkana. Središte rada je SHL kuća, koja godinama slovi za mjesto susreta mladih iz cijele BiH, a samo u ovoj godini, kroz nju je prošlo više od 500 mladih. „Mnogi pričaju, mi poduzimamo nešto“, bio je moto njemačkih učenika pri pokretanju ove fondacije. Danas ga s ponosom mogu nositi svi aktivisti SHL-a u BiH, čiji trud se sve isplati na vidljivim rezultatima.

Fondacija „Schüler Helfen Leben“ u BiH zaključila još jednu uspješnu godinu„Power Up“ seminar, u sklopu programa omladinskog obrazovanja, okupio je predstavnike studentskih unija na razini države.

Piše: Irena Mrnjavac

Učesnici na poslijednjem „SHL Event-u“ (11.12.2012.)

04Krenimo redom

Ovogodišnji napori studenata i studentica generacije Univerziteta u Sarajevu da skrenu pažnju vlastima na

vlastiti nemali problem konačno nisu raspršeni u vazduh.Već siti nerealiziranih obećanja, u septembru tekuće godine trideset „zlatnih studenata“ potpisalo je šest pisama/molbi upućenih nadležnima. Prema riječima najbolje magistrantice sa Ekonomskog fakulteta u akademskoj 2010/11. godini, „odgovorili su tadašnji Ministar za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo i Rektor Univerziteta, čime je još jednom pokazana indiferentnost vlasti prema nama i dostignućima koje smo ostvarili. Nažalost, u odgovorima koje smo dobili nisu ponuđena konkretna rješenja za naše probleme, nego je nadležnost prebačena na nekog drugog, konkrentno na Skupštinu i Vladu KS“.

Potom su u redove obeshrabrenih „zlatnih“ pristigle jedinice nove najbolje radne snage koju Univerzitet može ponuditi: dvadeset i pet studenata/ica dodiplomskog studija i sedamnaest najboljih magistranata, odlikovanih u 2012. godini. Uslijedila je smjena Vlade – ništa obećavajuće za „odlikaše“. A onda, neočekivan obrat: na redovnoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo 21.11.2012. godine imenovan je novi saziv Vlade, a za novog ministra obrazovanja, nauke i mladih imenovan je prof. dr. Damir Marjanović, prvi vanstranački kandidat u povijesti ove pozicije.

Lijek protiv „odljeva mozgova“„Zlatne značke“ su ponovo pokušale: na inicijativu najbolje diplomantice Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije za generaciju 2008/2009. zakazan je sastanak sa Ministrom. Diplomantica kaže da je bila pozitivno iznenađena kad je za Ministra obrazovanja, nauke i mladih KS imenovan prof.dr. Damir Marjanović, jer je poznavala dio onoga što je do sada radio i zbog toga ga je iskreno cijenila. „Usudila sam se obratiti profesoru na facebooku, sa sumnjom da li će uopće odgovoriti, a odgovor je stigao u roku od par sati istog dana sa čestitkama na priznanju i sa riječima da se s pravom obraćamo njemu i insistiramo na sastanku, na kojem ćemo zajedno tražiti rješenja za problem najuspješnijih studenata i studentica, da bismo ih zadržali u gradu i državi.“, nastavlja najbolja studentica Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije.

Oko 16.30h, poslije napornog radnog vremena, 12.12.2012. Ministar je održao prilično dug sastanak sa predstavnicima „zlatnih“. Osim o konkretnim prijedlozima, na sastanku se

govorilo i o problemima sa kojima se odlikovani diplomanti i magistranti susreću u društvu srozanih vrijednosti, u kojem je jedna od najugroženijih kategorija na tržištu rada najkompetentniji/a među visokokvalificiranim tek svršenim studentima/cama. Prema riječima jedne od učesnica sastanka, magistrantice sa Filozofskog fakulteta, „zlatne značke“ su Ministru ukazale na problematičnu situaciju u vezi sa zapošljavanjem i nastavkom studija. Naime, većina odlikovanih je bez zaposlenja, ili su zaposleni na neformalnom tržištu rada, na nekvalitetnim poslovima, bez ikakve sigurnosti i primanja, mnogi ne mogu nastaviti školovanje i dalje se usavršavati zbog nepovoljnog položaja u kojem se nalaze. „Pokušali smo ukratko predočiti neetički i neprofesionalan odnos koji vlada prema našim dostignućima na matičnim fakultetima, što se najbolje manifestira prilikom apliciranja na konkurs za asistentsko mjesto. U slučaju ostalih poslodavaca, počasno priznanje je mnogima odmoglo, jer su dobivali odbijenice sa obrazloženjem da su prekvalifikovani, da su predodređeni za posao na fakultetu itd.“, ističe magistrantica sa Filozofskog.

Udruženim djelovanjem do ostvarenja ciljevaDogovoreno je nekoliko akcija za naredni period, i to već u ovogodišnjim preostalim danima. Najprije će se raditi na realizaciji prijedloga studenata/ica da se omogući besplatan doktorski studij, koji po novom „režimu“ studiranja iznosi preko 20.000 KM.Ministar je predložio da „zlatne značke“ osnuju udruženje, jer jedino udruženi mogu djelovati i praviti pomake, odnosno reagovati na nevolje kojima svjedoče npr. pri zapošljavanju. Razgovaralo se i o mogućnostima zaposlenja nezaposlenih među „zlatnima“. Ministar je nastojao ponuditi realne opcije, koje mogu proizaći iz udruženog djelovanja, kako „zlatnih znački“ međusobno, tako i njihovog budućeg Udruženja i Ministarstva. Priznao im je da to tih ciljeva „nema kraljevskog puta“ (kao što je neki bogat izvor novca) i da će im još mnogo borbe trebati do početka kraja.

Nastavak „zlatne lige“

Sjaj u tamiNastavak teksta „(Ne)zapošljavanje najboljih diplomanata i magistranata Univerziteta u Sarajevu“ iz prethodnog broja Karika

Piše: Lamija Kršić

Sastanak sa ministrom Marjanovićem – 12.12.2012.

Prilika za zaposlenje 05

U prostorijama Kampusa Univerziteta u Sarajevu, trećeg i četvrtog decembra ove godine je održan još jedan Jobfair – festival zapošljavanja

studenata tehničko-tehnoloških fakulteta, u organizaciji evropskog Udruženja studenata Elektrotehnike (EESTEC), Lokalnog komiteta Sarajevo. Po uzoru na 2008., 2010., 2011. i ove godine je napravljen na istom principu, ali sa unaprijeđenim kvalitetom i kvantitetom partnerskih kompanija. Stoga, može se reći da je ovaj sajam zapošljavanja već postao tradicionalni.

Cilj projekta je predstavljanje kompanija, njihovih ciljeva, interesa i načina poslovanja studentima završnih godina tehničko-tehnoloških fakulteta, kako bi bili informisani, a sve u svrhu odabira mjesta za aplikacije na buduće poslove. Također cilj je i kompanijama približiti studente, njihov rad, iskustva, kako bi oni koji odlučuju o zapošljavanju na nova radna mjesta bili što bolje upoznati sa kadrovima koji se nude na tržištu rada.

To se realizuje kroz bazu CV-eva, gdje studenti ostavljaju svoje životopise kako bi kompanije uvijek, i van Jobfair-a koji traje dva dana, u slučaju potrebe za novim ljudima, imale pristup bazi podataka. U periodu samog održavanja Jobfair-a, posjetioci imaju priliku da obave razgovore sa predstavnicima kompanija učesnica, te i na taj način priđu “jedan korak bliže” zaposlenju.

Clima-trade je bila promo partner projekta, Infobip edu partner, dok su kompanije učesnice bile QSS, ZIRA, Messer, Disti, Authority Partners, Walter, AtlantBH, HT Eronet i ComTrade. Zlatni partner je bio BH Telecom.

Pored standardnih aktivnosti, odrađena je i radionica “Kako napisati CV?”, ali i okrugli sto. Sama baza na stranici www.jobfair.ba je dostigla oko 1000 CV-eva, za koju se nadamo da će biti što više korištena, a čim prije “ispražnjena”Reakcije studenata prema sajmu su bile većinom pozitivne, jer kako su nam rekli, ovakvih sajmova treba i više i češće. Međutim, i ovaj jedan znači dobar početak,

pogotovo zbog te baze, koju mnogi ocjenjuju kao najbolji potez cijelog projekta.

No, kako nikad ništa nije samo “crno ili bijelo” pokazuju reakcije nekih nezadovoljnih studenata. U prvom planu se nalaze oni nepovjerljivi, koji smatraju da se bez takozvane “štele”, odnosno veze nije moguće uraditi ništa, pa ni na ovaj način. Te konstatacije se obično vežu za porodične ili prijateljske varijante zapošljavanja, nerijetko preko stranačkih linija.

Druga grupa manje zadovoljnih su studenti sa tehničkih, tj. sa arhitektonskih i građevinskih studija, koji ističu da na sajmu nema kompanija koje nude zaposlenje u ovim strukama. Preciznije govoreći, smatraju da je sajam koncipiran, manje više, isključivo za studente informacionih tehnologija.

Ipak, to samo govori kako ovakvih inicijativa treba biti više, te da se na svemu mora aktivno raditi, učiti iz grešaka kako bi se iz godine u godinu unaprijeđivao kvalitet.

Sve u svemu, ovaj projekat se može ocijeniti definitivno kao jedna od stepenica naprijed, a samo neki od razloga su samoinicijativno pokretanje od strane studenata, poprilično dobra saradnja sa medijima, te aktivan rad na promociji, saradnja s vlastima i tako dalje.

JobFAIR ’12 – inicijativa vrijedna 1000 CV-eva!Ove godine, projekat su podržali Rektorat Univerziteta i dekan Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu, te Ministarstvo Obrazovanja i Nauke Kantona Sarajevo.

Piše: Haris Dedović

Okrugli sto

Ceremonija otvaranja i pozdravne riječi

Pregled bitnih događaja u 2012. godini 06

Na čelo Ministarstva nauke, obrazovanja i mladih Kantona Sarajevo došao je prof. dr. Damir Marjanović, vanredni

profesor Prirodnomatematičkog, Farmaceutskog i Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu, sudski je vještak za forenzičku medicinu, istraživač, naučni savjetnik, član brojnih međunarodnih naučnih udruženja, šef Laboratorija za forenzičku genetiku te predsjednik Naučnog vijeća Instituta za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju u Sarajevu.

Kako će se novi ministar nositi sa opstrukcijama pri radu, te da li je ovo možda još jedna nova politička igra (uzimajući u obzir inicijative o ukidanju kantonalnih nivoa vlasti) i propagandni trik vladajućih struktura, ostaje da se vidi. Međutim, definitivno potez koji povećava vjeru u “svjetlo na kraju tunela” u Bosni i Hercegovini.

Može se i bez stranke!

Ministar sa naušnicama – što da ne!? (FOTO: rtvusk.ba)

Piše: Haris Dedović

Prva akcija čišćenja ‘Let’s Do It’ u Bosni i Hercegovini završena je uspješno, a organizatori su zadovoljni

odazivom volontera i ostvarenim rezultatima. Češćenje u 105 općina BiH odvijalo se od 11,00 do 17,00 u nedjelju 9. Septembra 2012.

U akciji je učestvovalo 36.000 volontera koji su napunili preko 40.000 velikih kesa za smeće - od 120 litara (dakle oko 5 miliona ‘litara’ otpada). Osim ovoga, prikupljena je i velika količina čvrstog kabastog otpada. Osim mapiranih divljih deponija širom BiH, očišćeni su i parkovi, ulice, izletišta i zaštićena područja, korita rijeka, a sve planirane aktivnosti završene su i prije zadatog roka.

Važnost ovog događaja se očitovala koliko u podizanju ekološke svijesti u BiH, toliko i u praktičnoj demonstraciji da se ujedinjenim snagama, svih građana može napraviti puno, te u slici jednog od mnogih zajedničkih problema koji imaju svi u ovoj zemlji, a da to nisu vitalni nacionalni interesi – pojam koji nam se kroz javni eter nameće kao problem broj 1.

Let’s do it BiH napravio velike rezultate

Okupljanje volontera u Sarajevu

Nakon što smo u pretprošlom broju predstavili nacrte za izmjene i dopune Zakona o volontiranju Republike Srpske,

koji predstavlja već dalji rad na ovom problemu, te represivnu mjeru ka vlastima da ga se unaprijedi, nedavno je, Sa 45 glasova ZA, jednim suzdržanim i nijednim protiv usvojen i Zakon o volontiranju Federacije Bosne i Hercegovine.

Najznačajnijom odredbom ovog teksta smatra se, da će se dugoročno volontiranje u struci priznavati kao radno iskustvo. Daje se i šansa mladim ljidima da nakon sticanja fakultetskih diploma stiču radna iskustva s ciljem trajnog zaposlenja.

Njegova prednost mogla bi se gledati u više pravaca, jer se po prvi put definira šta je to volonter/ka, volonterstvo, kao i da se aktivnosti koje provode priznaju kao društveno korisne.Ko će biti zadužen za provedbu ovoga Zakona, te koliko je on sam dobar, ostaje da se vidi.

RS: 1 – FBiH:1

Ovako je to izgledalo u Parlamentu.

Neiskorišćenost napuštenih prostora 07

Kultura kao jedna od osnovnih dimenzija društva posebno je važna za razumevanje procesa stvaranja i kristalizacije

sistema vrednosti kao i razvoj društva uopšte. Istraživanje Zavoda za proučavanje kulturnog razvitka iz Beograda sprovedeno još u novembru 2010. godine pokazuje da svega 7,1 odsto studenata slobodno vreme koristi za posetu nekoj od ustanova kulture (među njima najviše beogradski studenti − 59,1 odsto), a čak 83,5 odsto njih nikada ne odlazi u muzeje. Kulturni sadržaji su, takođe, u vrhu spiska onoga čega bi se studenti najlakše odrekli, odmah nakon cigareta i tehničkih uređaja, dok bi poslednje „žrtvovali“ internet, garderobu i izlaske.

Kad se govori o kulturi i načinu na koji mladi provode slobodno vreme, treba skrenuti pažnju na velike razlike između većih gradova kao što su Beograd i Novi Sad, koji svojom bogatom kulturnom ponudom predstavljaju neki izlaz i pružaju alternative mladima, i manjih gradova gde to nije slučaj. Tako se kao generalni problemi u istraživanjima sprovedenim među mladima u Kragujevcu i Rumi, a mogu se primeniti i na ostale manje gradove, izdvajaju: slaba ponudа kulturnih i obrаzovnih sаdržаjа u grаdu, kao i nedovoljnа informisаnost studenаtа o mogućnostimа i dešаvаnjimа.

Inicijative

U Srbiji postoji mnoštvo neiskorišćenih prostora koji propadaju prazni dok mesta nezavisnu kulturu nema

dovoljno. Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije pokrenula je program u okviru kojeg su organizovane različite aktivnosti sa ciljem mapiranja javnih prostora koji su prazni i neiskorišćeni i razmatranja načina njihove upotrebe za potrebe aktera u oblasti kulture. Kao potrebu za artikulisanjem zajedničkih poteba za prostorom različitih aktera koji imaju te potrebe, organizacija Ministarstvo prostora privukla je pažnju javnosti postavljanjem kontejnera na Trg Nikole Pašića u Beogeadu , kao privremenog isturenog odeljenja Ministarstva prostora u koji mogu svratiti svi koji su zainteresovani za pomenuto pitanje.

Prema rečima Ive Čukić iz organizacije Ministarstvo prostora napušteni prostori se mogu iskoristiti na razne načine. Neki se mogu koristii za kratkoročna dešavanja u smislu jednodnevnih instalacija ili nekih festivalskih dešavanja, a najkonkretnija upotreba i ona koja je najbolja za neki grad je kreiranje vidu Društvenog centra.

„Društveni centar podrazumeva različite ideje i pojedince koji se okupljaju oko sličnih ciljeva, koji se uglavnom u hodu dogovaraju. Zajednička inicijalna ideja je prostor za

rad i stvaranje, Postoje uspešni primeri društvenih centara u regionu pogotovo u Hrvatskoj, koji obuhvataju od sadržaje od dečijih radionica do penzironerski domova. gde svi skladno funkcionišu u smislu dogovaranja termina, manifestcijama . Objekti poseduju umetniči aspekt sami za sebe poput neke velike urbane scenofarije, a ono što dolazi iza radionice, potencijalno osnivanje društvenog centra pružiće mladim ljudima prostor za okupljanje i organizuju nešto u tom prostoru“, kaže Iva i kao pozitivan primer društvenog centra u regionu navodi ROJC u Puli, Hrvatska.

To već postoji, nije topla voda

Jedna od aktuelnih akcija na ovu temu je nedavno održana radionica „Šareni grad – fotomapiranje”, koja je u organizaciji

Asocijacije mladih održana u Kruševcu. Kruševačka Asocijacija mladih je pre nekoliko godina pokušala da osvoji prostor za svoj projekat Centar mladih, Centar mladih, mesto gde bi se mladi okupljali, provodili slobodno vreme na kvalitetan način, pohađali radionice i kulturne programe. Ova akcija nije imala uspeha jer lokalne vlasti nisu imale sluha za kulturne potrebe mladih. Ova organizacija nastavila je svoju borbu na drugi način, pa je nedavno organizovana i tribina „Prostor mladima i kulturi” u okviru koje su učesnici pričali o uspešnim akcijama skvotovanja praznih prostora i prikazali primere supešne prakse među kojima su zgrada INEX filma i Ulična galerija u Beogradu I OKC Abraševič u Mostaru.

„Tokom dosadašnjeg rada sa mladima primetili smo da u Kruševcu postoji veliko interesovanje za fotografiju. Ovom radionicom smo tim mladim ljudima pružili priliku da razvijaju svoj talenat i steknu nova znanja i iskustva u oblasti fotografije i u isto vreme ih motivisali da se bave problemima prisutnim u našoj sredini. Nedostatak prostora za kulturne aktivnosti i mlade sa jedne i mnoštvo neiskorišćenih i napuštenih prostora sa druge strane, nesklad kojim se trenutno bavi nekoliko inicijativa u Srbiji. Mapirani su napušteni prostori koji bi se mogli iskoristiti za potrebe kulture među kojima su Dom vojske, napuštene fabrike, kuće i drugi objekti,” dodaje Dubravka.

“Pored teorijskog dela ‘Fotomapiranje’ je podrazumevalo i izlazak na teren - posmatranje analizu i odabir fotorafija. Pričali smo o tome koliko je svakodnevica i društvena realnost uporediva sa fotografskom realnošću koju mladi mogu da proizvedu”, priča predavač Ivan Petrović, diplomirani fotograf.Još jedna akcija podsećanja na neka prošla vremena i objekte koji su nekada bili u upotrebi bilo je postavljanje spomen obeležja na bioskop Balkan u Beogradu, koju je pokrenula inicijativa Bioskopi: Povratak otpisanih, kako bi se skrenula pažnja javnosti na veliki broj bioskopskih sala u Srbiji koje stoje prazne i propadaju.

Srbija – kuća na promaji!?Društveni centri kao koncept umrežavanja različitih organizacija u oblasti kulture i umetnosti pronalaze svoje mesto u velikom broju napuštenih i nedovoljno neiskorišćenih objekata u sveKao pozitivan primer zauzimanja neiskorišćenih prostora u Srbiji i korišćenja za potrebe kulture može se navesti zgrada INEX film-a u Beogradu.

Piše: Adrijana Milosavljević Prevod: Nur Al-Zuhhari

Jedna od izložbi fotografija u zgradi INEX Filma.

08

Sigurno ste negdje nekada čuli ili ipak pročitali nešto o projektima koji u nazivu nose broj 365. Ovaj simbolični broj obilježava broj dana u toku jedne kalendarske

godine. U svijetu fotografije projekat 365 predstavlja izradu po jedne fotografije za svaki dan tokom godine.Bilo da se koristi profesionalni fotoaparat ili samo aparat koji imamo na mobilnom telefonu, ne postoji krivi ili pravi način da se napravi.Nemoguće je zapamtiti svaki trenutak, ali je moguće isti taj trenutak nadomjestiti fotografijom. Fotografija zaledi momenat i čuva ga zauvijek. Zašto bi se jedan mladić, koji se bavi računarima i programiranjem, te studira van BiH, odlučio za jedan ovakav poduhvat, pročitajte u nastavku.

Ovu 2012. godinu, projektom 366 (jer je prestupna), Ermin Čeliković iz Lukavca odlučio je zabilježiti fotografijom.

„Postoji više razloga zbog kojih sam se odlučio za ovo. Jedan od njih je želja za boljim upoznavanjem vještina fotografije. Činjenica je da ćemo biti bolji u bilo čemu što praktikujemo svaki dan. Fotografija ustvari jeste mogućnost da „zamrznemo“ određeni momenat našeg života i poslije da se istog i prisjetimo. Moja želja je bila da zamrznem više – cijelu jednu godinu, 366 momenata.“

Obzirom da Ermin studira programiranje i ima mnoštvo obaveza svaki dan, pitali smo koliko mu vremena oduzima fotografisanje?

„Odlučio sam se na studij van Bosne i Hercegovine, tačnije u Austriji, a njemački jezik još uvijek ne znam, tako da prvu godinu provodim u učenju jezika koje mi uzima tri do šest sati dnevno, pa mi nije teško pronaći to vrijeme.“

Radeći na ovakvom projektu stiče se određeno iskustvo te se izoštrava oko za fotografiju. Od nečega što se ispočetka može činiti kao hobi, lako može preći u profesiju ili bar nešto ozbiljniju zanimaciju. Praksa čini savršenstvo. Ukoliko se odlučite za jedan ovakav poduhvat, bit ćete primorani da naučite mnogo toga o tehnici fotografisanja i o tome šta je vaš fotoaparat sposoban da zabilježi.

Na pitanje „Da li je teško ostati doslijedan, ima li dana kada prosto nemaš inspiracije?“ Ermin kaže: „Ne mogu reći da nije teško, puno lakše je izgledalo prije nego sam počeo sa projektom, dok je to bila samo zamisao. U početku je najteže ostati dosljedan, poslije je lakše jer svakodnevno fotografisanje postane rutina i nešto o čemu se ne razmišlja

mnogo. Inspiracije je uvijek bilo, ali isto tako je bilo slučajeva kad jednostavno nisam stizao da fotografišem nešto što sam planirao za taj dan zbog nepredviđenih okolnosti.“

Projekat 365, odnosno 366 ukoliko se radi o prestupnoj godini, učiniće da mnogo pažljivije posmatrate svijet i život oko sebe. Kada znate da u toku dana imate obavezu zabilježiti nešto, počet ćete primjećivati ono što do tada niste. Naći ćete se u potrazi za fotografijama svuda i u svakom trentku.Da li su fotografije uslikane nasumično ili ipak imaš neku nit vodilju koja se proteže kroz svaku fotografiju?

„Težio sam i težim ka tome da svaka fotografija koju odaberem bude karakteristična za dan na koji je napravljena. Bilo je i mnogo dana kada se dešavalo da mi se jednostavno dopadne nešto što vidim na ulici pa na kraju baš to završi kao fotografija dana.“Šta se dešava sa fotografijama koje praviš svaki dan?

„Sve fotografije iz projekta objavljujem, svakodnevno. Možete ih pogledati na www.abstract.ba.“Šta bi bio krajnji rezultat projekta 365?

„U početku nisam imao neki plan vrijedan pomena, sad već razmišljam o nekoj izložbi gdje bih izložio svih 366 fotografija, mada ne znam koliko je to izvodivo. Druga stvar je uvezivanje fotografija u knjigu - toga se nisam prije sjetio, ali mislim da je super ideja i da ću je pokušati realizovati. Naravno, knjige ne bi bile na prodaju.“ Godina polako ističe, bližiš se kraju ovog projekta, da li pripremaš nešto isto tako zanimljivo za neki budući period?

„Da, svakako, fotografija je zarazan hobi - kad se jednom zagazi nema povratka nazad. Finalna odluka još uvijek nije pala, ali sve ukazuje na to da ću početi projekat sa nazivom "50 Strangers". Ideja projekta je na ulici zaustavljati osobe koje mi se čine interesantnima i koje uz to ne poznajem, pokušati razmijeniti nekoliko rečenica s njima, upoznati po čemu su karakteristične, a potom fotografisati. Poslije bih svakoj fotografiji priložio ono što sam saznao o osobi.“

Ovo je samo jedan od načina na koji bilo ko od nas može osvježiti svoju svakodnevnicu, a pri tome postići dugoročan rezultat vrijedan truda. Ako ništa drugo, onda ćete bar imati niz fotografija koje će vas sjećati na trenutke koje nikako ne možete vratiti.

Samostalni projekat

Zamrzni 365 momenataSam projekat vrlo jednostavno može postati foto dnevnik, dajući vam vizuelnu snimku cijele jedne godine vašeg života.

Piše: Jasmina Nakić „Osmijeh?“ – dan 332.

Prepisivanje 09

Prije je bila glavna metoda „puškice“, a sada su tu i „bubice“, telefoni, toki-vokiji, satovi, olovke, flaše ili

jednostavno knjige. Kada već niste naučili, treba pokušati na drugi način. Najgore šta vam se može desiti je da vas uhvate, a kazna zavisi od raspoloženja profesora.

Metoda „puškice“: to je metoda za koju znaju svi. Nije je teško napraviti, a možete je sakriti na raznim mjestima. Dovoljan vam je samo komadić papira i volja da što sitnije pišete. Ovom metodom se najčešće koriste u srednjoj školi, tako što je sakriju ispod kontrolnog ili sjednu na nju. Na fakultetu studentice je zalijepe na nogu i obuku suknju. Niko nema da vas skida, a vi možete lako prepisati.

„Slabo ja to koristim jer ne vidim sitno pročitati, pa moram pisati velika slova. Uglavnom samo da se podsjetim na nešto i sakrijem u kutiju od naočala, pošto krupno pišem, tako da jedino tu profesor neće gledati”, izjavila je Milena, učenica Frizerske škole.

“Koristila sam u srednjoj mnogo puta, iako sad vidim da mi je to greška bila jer koliko sam vremena potrošila dok napravim puškice, za to vrijeme sam mogla naučiti. Uvijek sam smatrala ako već mogu da prepišem, zašto bih se mučila da naučim to i većinom mi je to uspijevalo prepisivanje, imala sam neki talenat za to (ako se to već tako kaže). Znaš ono “kad svi, što ne bih i ja”. Ma djeca kao djeca. Sad već na faksu mi ne pada na pamet jer su rigorozni po tom pitanju”, kaže Ana, studentica Ekonomskog fakulteta.Metod „bubice“: to je noviji metod. Skuplji je, ali veoma zahvalan. Riječ je o malenoj kuglici koja se stavi u uho, gotovo je neprimjetna. Preko telefona zovemo osobu koja će nam diktirati, a mi ćemo slušati i pisati. Ovu varijantu pretežno koriste studenti koji mogu nabaviti ovu opremu.Telefon je nešto riskantniji. Njega mogu koristiti oni koji

imaju dužu kosu. Riječ je o tome da se uzmu slušalice telefona i sakriju pod kosu, nazovemo pomagača i izdiktiramo mu pitanja, a on polako odgovori.

„Koristila sam telefon na jednom veoma teškom predmetu. Bio mi je kritičan da li ću proći ili pasti na godinu. Sestri sam rekla da ustane rano i dala joj knjige iz kojih će mi diktirati. Čim sam došla u učionicu uzela sam slušalice i sakrila ih pod kosu. Kada sam dobila kontrolni, sestri sam diktirala pitanja, a ona meni odgovore. Prošla sam iz tog predmeta i ponovila bih opet to“, izjavila je Radana J., učenica srednje škole iz Gradiške.

Ručni sat: riječ je o najnovijoj tehnologiji koja baš košta. Cijena se kreće od 20 do 50 KM. Preko kompjutera se ubaci potrebni tekst. Vaše je samo da izađete na ispit i da pogledate koliko je sati.

„To mi je najbolja metoda ikada. Koristio sam je puno puta na ispitu. Jednostavna je. Niko ne bi rekao da to nije obični sat“, izjavio je M.P. student iz Banjaluke.

Olovka: najmanje je zastupljena jer je prezahtjevna. Uzmete hemijsku olovku, po mogućnosti providnu ili onu iz koje možete izvući komadić papira, napišete potrebne lekcije i na kontrolnom ili kolokvijumu polako je okrećete.

Flaša: Uzmete naljepnicu sa flaše i na njoj ištampate lekcije i zalijepite ponovo na flašu. Tako da profesor ne bi posumnjao.

Knjiga: ovu metodu mogu koristiti oni baš hrabri. Stavite skriptu ispod stola i na nju torbu i kada profesor ne gleda tražite i prepisujete.

Kako do ocjene, kad se nije imalo vremena za učenje?Čime se koristite kada imate kontrolni ili pismeni dio ispita, ili ako ste malo hrabriji kada odgovarate? Koje su vaše metode da dođete do željenog cilja? Mnoga iztraživanja pokazuju kako se sve više studenata i srednjoškolaca služi tzv. prepisivačkim metodama.

Piše: Snježana Maletić

Požuri, požuri, ne gleda!

Mlad i uspješan 10

Karike: Kada je sve počelo?Edo: Ustvari, krenuo sam kad sam se rodio. Pošto je to familijarni posao, čini mi se, prvo što sam udahnuo, bio je lak za kosu. Poslije nisam više ni mogao da se odvojim. Profesionalno se bavim ovim poslom već nekih 12 godina.

Karike: Dobro. Završio si frizersku školu, i šta je onda bilo?Edo: Radio sam kod privatnih frizera, koji mi nisu dopuštali da se ispoljim. Jedan dan sam došao kući rekao, ja neću više da budem frizer. Uglavnom, bilo mi se malo zgadilo.

Karike: I poslije toga si sve ovo napravio. Možeš li nam pobliže objasniti kako od toga do ovoga?Edo: Nakon toga sam uradio, ponovo, jedino što sam mogao. To je bilo poslijeratno, kokuzno vrijeme. Uzeo sam dva betonska bloka, stavio sam odozgo peškir, jer to su bili blokovi za zidanje. Pošto oni imaju one rupe, pa je jako neugodno sjediti na njima i kupio sam mašinicu. Ustvari, nije to bila samo mašinica. Kompletan alat za šišanje je bio unutra. Makaze, češalj, mašinica, i to sve je koštalo 20 maraka, na pijaci Ciglane, ispod nadvožnjaka za tunel prema željezničkoj stanici.

Karike: I gdje si šišao?Edo: Šišao sam u jednom poslovnom prostoru, koji je više bio podrum, ali je imao pogled na ulicu ispred.

Karike: Kako je iz svega toga krenulo ka ovome što je danas?Edo: Tako što sam ošišao svog prijatelja, pa je onda on doveo nekog svog prijatelja, i tako efektom snježne lopte. Prvo sam radio samo muške frizure, jer sam se plašio žena. Zamisli koliko sam bio mlad (smijeh).

Karike: Danas, koliko znamo, dosta radiš i ženske frizure?Edo: Pa da. U to vrijeme sam imao djevojku i onda me je ona zamolila da je ošišam. Naravno, pristao sam i onda je ona dovela drugaricu, drugarica dovela svoju drugaricu i skupio se jedan krug fine raje. Ja sam imao neki džeparac i gledao da napredujem.

Karike: Dobro, ali zašto bi neko došao u podrum, na betonske blokove da se šiša?Edo: Ja sam gledao da budem korektan, pristupačan i da svako bude zadovoljan. Nije mi bilo bitno koliko ću

zaraditi. Jednostavno sam imao neku svoju normu u glavi, koju sam želio da ispunjavam svaki dan. Na početku je to bilo pet šišanja dnevno, pa je kroz godine raslo na 10, 20 ili 50, gdje sam padao s nogu od posla.

Karike: I kako si “izašao iz podruma”?Edo: Sakupilo se već nekih para tu, na konto mog rada i onda sam odlučio da kupim jednu stolicu, skupa sa šamponjerom za pranje kose. Zamislite kako je to bilo. No, bilo je bolje od betonskog bloka i nastavio raditi. Jednom tako, šišam, ovaj neki period pred Novu godinu, unutra je troje, četvero ljudi – ma pun salon (smijeh). U jednom momentu okrenem se prema tom improvizovanom izlogu

Od podruma do salona od 200 kvadrata. Kako?

U sarajevskom naselju Breka, nalazi se beauty studio “EN”. Prostor je u kojem trenutno radi 11 ljudi, što učenika praktikanata, što uposlenika. Opremljenost i usluga su na vrhunskom nivou, a sve je to proizvod jednog čovjeka, Eldina Nuhića Ede, koji je kako kaže počeo da šiša na betonskim blokovima

Razgovarao: Haris Dedović

Jedna od Edinih frizura

11

i vidim ispred, bukvalno 10 djevojaka u jaknama koje stoje na minusu i čekaju šišanje. Tako sam od sedam kvadrata napravio 15, od 15, 20, od 20 napravio sam 32 i onda 200.

Karike: Koliko danas šišanja imaš dnevno?Edo: Eh to je već tajna. Mogu vam reći samo da ne radim više masovna šišanja, jer za jedan kvalitetno urađen posao i ispoštivanje onoga što znači tvoje ime i onoga što te je napravilo, a to su za mene ljudi koji su mi dolazili na početku i nikad nisu otišli već godinama, moraš uzeti malo više vremena.

Karike: Mi smo došli do jedne informacije da si ti najobrazovaniji frizer u BiH. Je li to istina?Edo: Pravo da vam kažem – ne znam jesam li najobrazovaniji, ali definitivno se trudim da budem obrazovan. Završio sam frizersku školu, poslije toga četiri internacionalne akademije, pored toga još pet akademija.

Karike: Da li bi mogao da pojasniš šta je to frizerska akademija?Edo: To vam je otprilike kao što danas imate privatne fakultete, na kojima su programi po dvije godine, npr. menažment. Tako i frizerska akademija je škola po programima koji prave priznati frizeri u svijetu. Uči se historijat frizura kroz Renesansu, tridesete, četrdesete, pedesete, pa sve do današnjih frizura. To je bitno za lični stil jednog frizera. Jer, jedan frizer mora znati sav taj historijat da bi mogao graditi svoj stil. Također, tu se izučava psihologija rada, jer svaki posao ima svoju psihologiju, a ovo je rad s ljudima, i tako dalje.

Karike: Mnogi frizeri svoj posao shvataju trivijalno, eto tek tako, tri frizure, 100 ljudi i dobro je. Ti očigledno imaš neku filozofiju rada, jer si to sve digao na jedan veći nivo. Moželi nam reći nešto o tome?Edo: U suštini, to je nebiranje klijentele po novcu. Ja volim da šišam i ljude koji nemaju posao, i ljude koji imaju normalne plate i ljude koji mogu sebi da priušte ne znam ti šta. Nažalost, novac igra ulogu utoliko da, ako ti neko plati

vrhunsku boju za kosu, ti si nakon toga nešto naučio jer si radio sa bojom sa kojom ne radiš svaki dan. U biti, smatram da je propast misliti na novac u poslu.

Karike: Na šta onda treba da se misli?Edo: Na dobro urađen posao. Jer, ako je posao dobro urađen, nagrada će doći. Na primjer, ja i danas najviše šišam ljude koje sam šišao tada, kad sam počinjao i oni uvijek imaju istu cijenu šišanja koju su mi tada plaćali, nebitno da li je to dvije marke, pet, sedam ili 10.

Karike: Koliko radiš dnevno?Edo: Moj jedan dobar prijatelj kaže, da danas, moraš raditi toliko da nemaš vremena za trošenje. Samo tako možeš napraviti neku akumulaciju novca da možeš ići dalje. Prije sam radio od pola osam ujutru do devet navečer. Sad već radim nekih osam, devet sati, ali i tu se trudim da održim kvalitet, više nego kvantitet.

Karike: Ti si nekako uspio s vremenom da ti “novčanik prati želju za obrazovanjem”. Kako danas mlad čovjek da se nadgrađuje, ako nema novaca da plati akademije koje znamo da se plaćaju?Edo: Mora da prestane da laže sebe. Jednostavno da sam sa sobom bude načisto i da se svim silama potrudi da ispuni svoje zadane ciljeve. Ako kažeš, uradiću danas pet frizura, nije bitno koje su i šta su uradi pet frizura. Sve je ispunjavanje norme.

Karike: Znači, na kraju krajeva, rad na sebi?Edo: Naravno. Vizija i rad na sebi. Treba biti svjestan da će to trajati, minimum jedno pet godina intenzivnog rada, međutim, ispunjavajući svakodnevne zadane norme, čovjek sebi diže i cijenu i standard. Ja sam krenuo sa makazama od 20 maraka, tačnije sa mašinicom i svim alatom 20, znači makaze su bile dvije marke, danas radim onima od 4.000 eura.

Karike: Da li je danas, u odnosu na prije, zbog interneta i pristupa informacijama koje on nudi, lakše da se čovjek obrazuje u ovom poslu?Edo: Nije to samo u ovom poslu, u svakom je. To je u jednu ruku, mač s dvije oštrice, jer nema više one priče, da si faca zbog toga što imaš fen u radnji, a niko u gradu ga nema. Međutim, puno je lakše izvući neku kreativnu liniju iz sebe, kad vidiš fotografije i pročitaš, pogledaš kako je radio, npr. jedan Vidal Sassoon.

Karike: Internet forumi, Youtube, Google, koliko je to dobro kao sredstvo informisanja za frizerski posao?Edo: Naravno, dobra stvar, međutim nije baš toliko pouzdana. Puno je šunda, kiča i onda to treba uzimati selektivno.

Karike: Na kraju svega, po tebi, kako jedan frizer treba da radi?Edo: Tako što će posvetiti pažnju osobi koju šiša. Nije frizerski posao samo dobra frizura. Neko će možda biti sretniji i sa manje dobrom frizurom, jer taj neko voli da nosi, primjerice dužu kosu, a bolje će mu stajati kraća i obrnuto. Znači, pažnja, komunikacija, kompletan tretman i klijent će biti zadovoljan.

Hair show u Zegrebu

Za ljubitelje pisane riječi 12

Za studente i srednjoškolce koji vole čitati, sarajevske knjižare su vjerovatno noćna mora. Izbor je dobar, ali su cijene previsoke, a radnici u knjižarama sasvim

neupućeni u ono što prodaju. Tako će vas u Svjetlosti blijedo gledati ako tražite Borgesa, pomiješati ga sa Coelhom, a nemojte se slučajno usuditi pitati imaju li išta od Houellebecqa. Informišite se kako doći jeftinije do željenih knjiga.

KnjižareKnjižara Šahinpašić je već neko vrijeme pred zatvaranjem radi preskupog zakupa prostora. Zbog toga su česte rasprodaje i sniženja na kojima su jedino jeftine knjige u izdanju Dana koje i inače imaju nižu cijenu. Ostatak knjiga nije jeftiniji od 20 KM. Za pohvalu je, pak, knjižara Kultura koja se nalazi u Merkatoru na Socijalnom. Imaju široku ponudu, od bestsellera do slikovnica i filozofije, a prosječne cijene se kreću između 10 i 20 KM. Buybook nudi niz pogodnosti za članove Kluba knjige. Učlaniti se možete u njihovim knjižarama za 20 KM, a kakve sve popuste nude tim članstvom, pročitajte na web stranici www.buybook.ba.

Polovne knjigeOd Skenderije do Drvenije možete naići na dosta uličnih prodavača sa pristupačnim cijenama. Izbor, nažalost, nije veliki, a preporučljivo je obilaziti ih često kako biste naletjeli na dobre naslove. Antikvarnice širom grada su uglavnom skupe i osim ako ne tražite konkretnu knjigu, zaobiđite ih. Zašto? Zato što postoji jeftinija opcija:Mala prodavnica polovnih knjiga u odličnom stanju kod teta Alme na Siranu. Knjige na engleskom su nešto jeftinije, a na ostale dobijete popust ako ste student. Druga jeftinija opcija je buvljak na Socijalnom, preko puta Merkatora. Tu se nalaze dva bogato opremljena štanda, a prosječna cijena knjiga je 3 KM. Knjige na engleskom jeziku su u prosjeku 1 KM. Ovdje možete naići

na bestsellere poput „Time traveler’s wife“, ali i na kultne pisce poput Dostojevskog, Faulknera ili Huxly-ja. Zanimaju vas i stripovi? Njih ćete naći na jednom od ova dva štanda. U ovom slučaju, može vam se desiti jedan veoma čudan pristup književnosti gdje, u raspitivanju oko cijena možete čuti da su „tanke knjige marka, a debele dvije“. Ne dajte se obeshrabriti takvim pristupom, jer ipak, koliko god neuobičajeno bilo, ide vam u prilog.

InternetNa Pik.ba imate veliki izbor knjiga, novih i polovnih, sa solidnim cijenama. Izdvojit ćemo samo par profila: ludwig1, tod i Naučnik, a vi istražite ostale. Knjige su nešto skuplje od onih kod uličnih i pijačnih prodavača zbog poštarine.

Izdavačka kuća Laguna ima svoj klub čitalaca, a članom se postaje direktnom kupovinom knjige od njih (www.laguna.rs) ili u već spomenutoj knjižari Kultura. Popust od 15% na sve knjige prati još mnoštvo popusta koje možete proučiti na njihovoj web stranici. Na internetu možete naći i mnoštvo stranica sa knjigama u elektronskoj verziji. Projekt Gutenberg (www.gutenberg.org) besplatno nudi preko 40 000 knjiga sa isteknutim autorskim pravima.

Pored Gutenberga, tu je još i projekat „Google Books“ (books.google.com) koji je pokrenula ova velika kompanija, na knjigama čija autorska prava su istekla ili jednostavno, sam autor želi da objavi knjigu u okviru projekta. Nemojte misliti da su ograničeni samo na engleski ili bilo koji drugi jezik, pokušajte naći što vas interesuje, pogotovo ako se radi o starijim izdanjima, vrlo je moguće da ćete uspjeti.

BibliotekeAko niste ljubitelj skupljanja knjiga ili vam je to preskup hobi, za 15 KM godišnje imate pristup svim Gradskim bibliotekama u Sarajevu. Na Cobissu (www.cobiss.ba) možete pronaći spisak svih biblioteka u Sarajevu, ali i širom države, te provjeriti u kojoj od njih se nalazi knjiga koju trebate ili želite pročitati.

Tanke knjige 1 KM, debele 2 KM!Volite čitati, ali su knjige u većini knjižara preskupe. Ukoliko ste u posjeti glavnom gradu, postoje opcije u kojima možete jako dobro proći – kvalitativno i kvantitativno.

Piše: Renata Dujmušić

Knjiga o Uni 13

Samoidentificirajući glas junaka- pripovjedača na početku najavljuje „Knjigu o Uni“ kao priču o sjećanju. To sjećanje, međutim, autor ne prezentuje kao

hronološki tok događaja, niti kao uređeni tok činjenica. Knjiga je sačinjena od fragmentarnih prizora, prostor-vremenske odrednice su zanemarene, a često se dešava da pretjerano zalaženje u najsitnije detalje okolne stvarnosti, paradoksalno, onemogućava čitaocu predstavu „o mjestu događanja“.

Knjiga počinje „prljavim i odvratnim“ scenama prošlosti o bivšoj zemlji i početku rata. Tekstom vlada princip asocijacija karakterističan za prozu „toka svijesti“, te gomilanje nedovršenih i nemotiviranih scena, iz kojih se razabire dominantno (najčešće, mračno) raspoloženje i/ili opsesivna tema (npr, da je ubio čovjeka ili više njih), ponegdje uz začin antiestetizma (npr: „Sa padina brežuljaka vjetar je nanosio mirise govana i mokraće iz rupa poljskih zahoda u čijoj kašastoj tekućini su se razmnožavali debeli bijeli crvi.“). Na početku putovanja u osobnu povijest Mustafe Husara, „borca Armije BiH i pjesnika u pokušaju“, naslućujemo mladog buntovnika posvećenog literaturi koji ne želi odrasti, protivnika prijeratnog režimskog ustrojstva čovjeka i društva. Već u prvim dijelovima romana autor dopušta da mjesto njega govori metafora i slika, pa će, nastavljajući u ironijskom tonu priču o podaništvu prijeratnom režimu, svoje stavove i raspoloženja istaknuti pričom o crvendaćima, „radničkoj klasi među pticama, toj krasnaja armiji jednoličnog izgleda koja se nije isticala bogzna kakvim pjevačkim mogućnostima, ali bila je to marljiva i poslušna ptičija omladina koja je stalno gradila svoje sive viseće domove u grmlju drveta čije bobice su imale crvenkasti sok gorkoga okusa“ itd.

Plet teksture odmiče na granici poezije i proze. Kad svijet mašte i dječačke stvarnosti postane djelatan moguće je da se junak- pripovijedač „smanji kao otkuhana košulja“, da sunce dobije zube i „poteku slapovi akvarelnog lišća“; da bude „suhozemni delfin, zemaljski astronaut“; did Asim se „ispod čaršafa preobrazi u pamučnu meduzu i kroz prozor iskoči u nekoliko mahova naizmjenično stežući i napuhujući svoju pelerinu tijela, jer je bio meduza“... Šehić kroji očuđavajuće spojeve gdje jednu stvarnost, obično suprotstavljenu ili udaljenu, preslikava na drugu: oblaci, cumulonimbusi, natekli od vlage hitro su plovili nebom kao na ubrzanoj sekvenci dokumentarnog filma; junak, u parodijskom tonu, izjavljuje koliko je sitna njegova smrtnost da mu duh „može stati u tabakeru na čijem poklopcu je nacrtana mrtvačka glava sa znakom motora Herley- Davidsona“. Ratna svakodnevnica je predočena najfinijim lijepim predmetima mirne svakodnevnice: „Komarci su spavali zakačeni poput broševa uz daske zahoda, siti naše krvi.“.

Stilskim figurama, realiziranim i razvijenim metaforama autor predstavlja svijet unutarnjih previranja. Kao hipnotizirani brod vodi nas „unskom republikom“, u svijet „plavih biljnih usamljenika“ u majčinoj avliji, nabujale Une, kiše nad Unom, život puža golaća, vodenog i priobalnog mikrokosmosa, u svijet majčine kuće, do u detalje i sitnice svakodnevnog života – sve ono na što je ljudsko oko sviklo i više ne vidi. Autor plovi prostorima kojima čovjek nije svjedočio, pa promatramo kao pod lupom ukazan svijet kišnih kapljica. Prisutno je, međutim, i nastojanje da se potpuno ukine „razumnost svijeta“ i mogućnost pridavanja tekstu određenog značenja. U pojedinim odlomcima, kao što je „Zmijska saga“, smislen tok događaja prerasta u asocijativni niz slika objedinjen temom o zmijama, a zatim u košmarni i abnormalni svijet mašte, besmislenih poveznica, nasumičnih sapojeva različitih entiteta. Tačnije, prerasta u trash katastrofu ili hollywoodski SF horor.

Iz nekoliko autoreferencija u ovom „romanu“ saznajemo da je tekst knjige nastao u pokusu hipnotizera, fakira, što govori da je plod nesvjesnog prije nego svjesnog mehanizma stvaranja. Na taj način autor „opravdava“ raznolike stilske akrobacije i nedosljednosti u primjeni književnih postupaka. Ali ni to nije sve: u intervjuu za Depo portal autor tvrdi kako je počeo pisati knjigu o „rijeci, pticama, zelenilu“, a završio „opsesijom ratom“ (http://www.kip.ba/2012/09/09/faruk-sehic-kroz-knjigu-o-uni-htio-sam-da-pobjegnem-od-rata-i-opsesije-ratom-ali-od-oziljaka-ne-mozes-pobjeci/). Priča o prošlosti žrtve ratnih događaja otjelovljuje traumu i ne može joj pobjeći.

Nagrada Meša Selimović za Faruka ŠehićaPrema ocjeni stručnog žirija na čelu sa Akademikom Zdenkom Lešićem ovogodišnja nagrada „Meša Selimović“ dodijeljena je Faruku Šehiću za prvijenac Knjiga o Uni.

Piše: Lamija Kršić

14Poslije smaka svijeta

Šta’š ti za Novu!?Kako smo primjetili, u poslijednjih nekoliko godina, među mladima vlada sve veća apatija i i nezainteresovanost za proslavu 31.12. – “najluđe noći u godini”. Za vas smo napravili malu analizu onoga što se nudi, te se nadamo da ćemo vam pomoći, ukoliko već niste odlučili gdje i kako je proslaviti.

Piše: Haris Dedović

Kafana! Bez obzira da li se radi o nekom velikom klubu, pub-u ili

lokalnoj birtiji, ovo je uvijek bila prva ponuđena opcija. Zašto? Jednostavno, organizacija ovakvog oblika proslave je uvijek bila najjednostavnija. Jedan poziv, eventualno posjeta određenom lokalu i već ste napravili rezervaciju. Sve ostalo je na ugostitelju da vam obezbijedi – od izbora pića i hrane, muzike do svih ostalih oblika zabave, nagradnih igara, poklona, takmičenja… Negativne strane ovoga su definitivno cijene. Jer, za Novu godinu se sve plaća više. Konzumacije, ulaznice, piće je nerijetko skuplje. Također, problem je društvo. Ipak, koliko god birali neko mjesto prema tome što znate kakva raja tu dolazi, definitivno ne možete biti sigurni. Uvijek se može desiti da se pojavi neka budala ili neko tijelo omrtvljeno alkoholom i upropasti vam provod. Uz to, pojavljivanje “u javnosti” za Novu godinu, u većini slučajeva znači oblačenje u najbolju odjeću, pogotovo za djevojke, što nekada zna biti totalna “pegla”.

Planinarski domovi, planinske kuće, ugostiteljski objekti na izletištima oko gradova su sve popularniji. Svjež zrak, priroda, grudvanje, pravljenje “Snješka Bijelića” – ma prava zimska idila. Iako zahtjeva određeni nivo organizacije, i malo je skuplja varijanta, može se reći da je isplativa s tim da se računa nešto kao “mini zimovanje”. Razlog više je, da se u ovakvim aranžmanima rijetko ostaje samo jednu noć. Ono što vam možemo savjetovati je da, ukoliko se odlučite za ovakvu proslavu, pokušate okupiti ekipu sa kojom ćete zakupiti cijeli objekat. Možda i izraženiji rizik, nego u kafićima, je da vam se ne svidi društvo koje bude na tom istm mjestu gdje i vi. Tim je teže, što se ovdje dijeli još manji privatni prostor, koji je još komplikovanije napustiti, ukoliko vam se ne svidi. No, ako u ekipi imate

nekog ko ima vikendicu van grada, onda je ovo jedna od boljih opcija.Kućna proslava je ona stara, provjerena, sigurna varijanta. Možda ne baš najzanimljivija, jer vjerujemo da ste mnogo puta, bili na ovakvim dernecima. Ništa novo, ali sigurno. Pogotovo ako se radi o nekom manjem krugu bliskih ljudi. Jedino što razlikuje ovakvu zabavu na ovaj datum, od ostalih (rođendan, slava, dernek ‘nako’), je činjenica da svi slave, te da možete puštati glasnu muziku bez straha da će vam komšija zvati policiju. Uz to, definitivno je najudobnija opcija.

Putovanje u neku zemlju regiona ili Evrope bi se okarakterisalo kao skupo. Mnoge turističke agencije nude novogodišnje aranžmane, sa poprilično pristupačnim cijenama, ali

i malo samoinicijativnog djelovanja nikad nije na odmet. Naravno, ukoliko ste to planirali, a niste svaku marku džeparca/honorara trošili na izlaske, odjeću, obuću, itd… Pored toga što ćete putovati i vidjeti nešto, olakšan vam je taj organizacijski dio. Ako ste već negdje, ne morate “fantazirati” oko mjesta gdje ćete slaviti. Kada se nalazite u Zagrebu, Beogradu, Beču, Budimpešti ili možda Tibilsiju, dovoljno je izaći na glavni gradski trg i odlično ćete se provesti. Ne iz razloga što su događaji na tim trgovima veći, ljepši, bolji od istih u vašem mjestu, već jednostavno zato što samom promjenom okruženja doživljavate nešto novo. Možda je sada već malo kasno za ovakve odluke, ali ukoliko imate neke ušteđevine koju niste planirali ni za šta, te malo avanturističkog duha za ono “MA HAJMO!”, vjerovatno još uvijek ima poneko mjesto u već organizovanim aranžmanima.

Naravno, moguće je da niste baš pri parama, a i dalje vam se ne radi ništa u vašem gradu, bez obzira na ponudu ili jednostavno nemate dovoljno vremena da odete negdje dalje. Razmislite malo. Koji bi to mogao biti kompromis između neostajanja na jednom mjestu i novogodišnjeg putovanja? Pa gotovo je sigurno da svako od vas ima priatelja, rođaka, bliskog poznanika u nekom drugom bh. gradu. Ako vam je tako blizak/ska, a samo kod takvih se i možete samopozvati, jedva će dočekati vaše pitanje “Šta misliš da dođem kod tebe?”. Ovim ćete se riješiti bilo kakve organizacije, jer će vas ta osoba povesti gdje god je su njeni prijatelji, otišli ste negdje bez velikog troška, a promjena svima godi. Stoga, ako već niste odlučili, prelistajte malo svoje Facebook prijatelje, možda vas “najluđa noć” čeka baš u Banjaluci, Sarajevu, Bihaću, Mostaru, Bijeljini…

Sretnu Novu 2013. Godinu, želi vam

redakcija omladinskog magazina “Karike”!

15Mu osti iza sudopera

Sjedimo Gigo i ja tako… lažem, ne sjedimo. Radimo kućanske poslove; ja perem suđe, a Gigo veš. Utom ga ja zamolim da mi doda jednu tepsiju od kolača.

On uzme tepsiju počne da gata. Gleda u nju, taman ko da je vidio privredu BiH kako napreduje, pa ispljune neku mudrost: “Da nije Ace Lukasa u Zetri, tačno jadni mediji ne bi imali o čemu pisati”.

- Aha – kažem ja i nastavim da ribam ono suđe.Pošto je stavio veš u mašinu, ode da čita nešto, a mene ostavi tamo da ribam i da dumam.

15.12.2012. u sarajevskoj Zetri, Aca Lukas je održao koncert pred oko 15.000 ljudi. Oko tog događaja se digla tolika medijska hajka da je vijest o drastičnom padu stranih investitora u Bosnu i Hercegovinu, ostala u sjeni kao da se radi o vremenskoj prognozi za sutra.

Onda su naravno krenuli da se oglašavaju, ova i ona udruženja, pojedinci i kojekakvi “aktivsti”, po nekim osnovama koje bi bile smiješne, da nisu tragične.

Prvo je bilo da je Aca četnik. Ne znam je li, ali ni jedna od grupa koja je držala ovu tezu nije ponudila ni jedan dokaz o tome. Izjavu, snimak, napis, makar nepotvrđeni izvor – ništa. Na cijelom svijetu je čovjek nevin dok mu se ne dokaže suprotno, samo kod nas obrnuto. Možda je krajnje vrijeme da mi Blakanci počnemo malo poštovati ono što je (ne)dokazano, na sudovima, činjenicama, materijalnim dokazima. Ovako nam je sve, u debelu kurcu, baš iz tog razloga što sve znamo, ničemu i nikome ne vjerujemo, te ne poštujemo nikakve autoritete, bez obzira kakvi i koliki oni bili. Znamo mi kako tamo negdje i neko treba, samo sebi ne znamo organizovati život, utoliko da nađemo posao, socijalni sistem, da suzbijemo korupciju u zdravstvenim, obrazovnim i političkim institucijama, da organizujemo pišljiva četiri miliona stanovnika da funkcionišu.

Druga tragikomična priča na ovu temu su bili urbani, aktivni građani “urbanog” Sarajeva, koji su se satrali od Facebook-statusa u fazonu “Sarajevo grade, šta ti papci rade”. Danima su se naseravali o urbicidu, razvoju turbo-folk scene, te o tome kako je katastrofalno da će jedan pjevač tog žanra nastupiti u Zetri. Osim na portalu Radiosarajevo.ba, niko nije ušao ni milimetar u razloge, tj. preduslove pojave da on MOŽE napuniti tu dvoranu.

O licemjerju tih istih “aktivnih građana” bi se moglo napisati desetine stranica, ali spomenut ćemo samo neke aspekte, tek toliko da ne budu neutemeljene optužbe. Koliko je paradoksalno pričati o kulturi i urbanoj sredini, u

gradu u kojem je nedavno zatvoren Zemaljski muzej BiH, u kojem se nalazi na hiljade spomenika kulturi na ovim prostorima od neolita do danas. Koliko je, zaista licemjerno govoriti o takvim stvarima, kada balet ne postoji, a glumci u pozorištu igraju za cijenu karata koja košta malo više nego jedna piva u kafani (piva 3 KM, karta 5 KM). Galerije se zatvaraju, izložbe se posjećuju samo na otvorenjima jer tada bude zakuska – hoću reći, pojest’ popit’ za DŽ!

S druge strane, recimo da su se neki odlučili raditi na suzbijanju nekulture, umjesto na afirmaciji kulture. Opet tužno, smiješno i licemjerno. U samom centru grada, ispred sarajevske katedrale (centralnije od toga ne može), nalaze se barem tri lokala u kojima svakodnevno gruha turbo-folk, koji se čuje na glavnoj gradskoj ulici (Ferhadija). Gdje su tu aktivisti? Jer, urbicid i razvoj turbo-folka se ne dešava samo kada Aca Lukas puni Zetru sa 15.000 ljudi, nego svakodnevno, u mnogobrojnim sarajevskim ugostiteljskim objektima. Na tu temu, odgovorno tvrdim, da je istog pjevača čuo puno veći broj do 15.000, na manjim nastupima po kafanama.

Na kraju krajeva, Zetra je sportska i koncertna dvorana, koja ima da plati račune struje, vode, zagrijavanja prostora u zimskom period, radnike na održavanju i sve i da hoće, ne može da bira ko će platiti toliko i toliko, da održi koncert, turnir ili sajam, jer bi na kraju završila kao i muzej.

Stoga “aktivisti”, manite se ćorava posla. Nego okrenite na MTV. Tamo se goli guzovi zovu “pop kultura”, a ne turbo-folk.

P.S. Zovem ja Gigu i dajem mu prljavu šoljicu od bosanske kafe, jer se iz toga treba gatati, a ne iz tepsije. Pazite šta mi kaže luđak: “Pošto nam je pored ekonomije, zdravstva, obrazovanja, glavna vijest da će neki lik pjevati dva, tri sata, mogu i ja gatati iz tepsije”.

Aca Lukas – važniji od crne stvarnosti!Koliko je licemjerno pričati o kulturi i urbanoj sredini, u gradu u kojem je nedavno zatvoren Zemaljski muzej BiH, u kojem se nalazi na hiljade spomenika kulturi na ovim prostorima od neolita do danas.

Piše: Haris Dedović

Rad na filmu 16

Bh. filmova, kako vrijeme prolazi, sve je manje i manje. Još su aktuelni oni stari partizanski, koji se na domaćim TV kanalima redovno prikazuju.

Je li zbog toga što se BiH, otkad je samostalna država, ne može pohvaliti filmovima velike umjetničke vrijednosti? Koliko se danas ulaže u bh. kinematografiju?Koliko se cijene scenaristi i režiseri, i da li se danas mladi smiju upustiti u takvu avanturu? Kakva je budućnost bh. filma?

Evo jedan konkretan primjer koji pokazuje da će zbog nedovoljno izdvojenih sredstava za ovu oblast kulture, projekat mladih ljudi, u koji je uložen nemali napor i mnoštvo slobodnog vremena, otići u zaborav i nestati kao da ga nije ni bilo.

Pogled u budućnostIma nešto više od dvije godine otkad su studentice Maja, Haša i Zulfa, nekadašnje učenice Gimnazije u Srebrenici, kreirale scenarij za igrani film “Šansa za novu ljubav”. „Najviše od svega smo željele predstaviti Srebrenicu kao mjesto u kojem je moguć suživot, jer ljudi imaju pogrešnu sliku o trenutnom stanju u našem gradu. Pokušale smo navesti ljude da žive kao i mi, jer mi se ne okrećemo prošlosti nego se trudimo da gledamo u budućnost.”, objašnjava Maja. U scenariju se ne pominju ratni događaji. Autorice filma se okreću budućnosti, veličaju prijateljstvo, poručuju da svako ima šansu za ljubav. Nastojale su prevazići razlike koje ih dijele, zaboraviti ratnu prošlost i krenuti krupnim koracima u bolje sutra.

Inspiraciju za scenarij djevojke su pronašle u srednjoškolskim danima. Tačnije, radi se o zajedničkoj maturskoj ekskurziji. Odlučile su tu sliku svakodnevnice prenijeti na papir, zatim i na filmsko platno. Nastao je scenarij od stotinu strana, dakle za dugometražni film. “Ponekad smo imale nesuglasice oko pisanja scenarija, ali smo uspijevale da ih riješimo dogovorom.”, kaže Maja.

Scenarij, podijeljen u tri dijela, nudi detaljan prikaz likova, njihovih problema i sredine u kojoj žive. Glavne uloge scenarija su Bošnjakinja Lejla i Srpkinja Sara. Najbolje prijateljice, Lejla i Sara, odlaze na ekskurziju, mada ne i od svojih problema. Naime, Sarin dečko je poginuo u saobraćanoj nesreći i od tada Sara nije u stanju da voli.

Samo ime filma ima dvosmisleno značenje. Prvo je pružanje nove šanse Sari, da ponovo zavoli i zaboravi tragičnu prošlost. Drugo, pruža se šansa mladima iz Srebrenice da ostave prošlost i okrenu se ka budućnosti.

Pomoć pri kreiranju filma, kao i finansijsku, nisu imale. Izuzetak su njihovi najbliži: “U početku, ljudi nisu znali šta mi to radimo, a i kada su saznali bili su dosta skeptični. Najviše su nam u susret izašli naši roditelji, koji su nam sve vrijeme bili podrška.“ Zainteresovanih za snimanje filma je bilo, ali na kraju je sve ostalo na tome. Sredstva su pokušale naći i uz pomoć opštinskih organa, ali su dobile tek toliko da mogu napraviti promociju. Pomoć države je, naravno, izostala.

NeizvjesnostDok, na primjer, grad Beč godišnje izdvoji preko 230 miliona eura za razvoj kulture, čitava BiH je u 2012. izdvojila nešto više od 2,5 miliona KM. To možda i nije toliko sramotna činjenica, ako uporedimo uspješnost ove dvije države, BiH i Austrije. Kolika god svota bila u pitanju, u BiH će se, međutim, najmanje novca naći za buduće režisere, scenariste, producente, jer, budimo realni, ima i prečih stvari od “igranja sa kamerom”. Očigledno naši političari smatraju da je sasvim u redu bombardovati narod stranim “smećem”, jer naš narod je takav, uvijek mu bilo draže ono tuđe nego sopstveno. Kako god bilo, želim vam da uživate u narednim epizodama “Sulejmana Veličanstvenog” i “Lole”. Nikad se ne zna kad će opet neko biti sam svoj tata.

Srebrenica – ljudskost iznad glupostiGlavne uloge scenarija su Bošnjakinja Lejla i Srpkinja Sara – najbolje prijateljice.

Piše: Marko Matović

Maja Davidović, Haša Jašarević i Zulfa Hodžić skupa u školi.

Inicijativa pokrenuta početkom 2012. godine, u kojoj je grupa ljudi žarko željela da uspavanom Brčkom pokloni

malo filmske magije u obliku festivala, vremenom je prerasla u „stabilan“ i značajan događaj. U savršenom tajmingu, taman pred Novu godinu, Future Shorts filmski festival se održao po treći put.

Future Shorts se izdvaja od drugih festivala po svom načinu funkcionisanja – može se organizovati bilo gdje na planeti, u bilo kojem danu i za bilo koga. Sve što je potrebno jeste licenca, dobra organizacija i ljubav prema filmu. Volonteri Omladinske organizacije „Svitac“ uspjeli su ispuniti sve zahtjeve i sada se mogu pohvaliti da jedini drže licencu za Future Shorts Film Festival na Balkanu.

Događaj organizovan u lokalnom centru za mlade okupio je solidnu niche publiku, koja je provela veče gledajući jesenju selekciju filmova iz Engleske, Sjedinjenih Američkih Država, Njemačke, Indije i Egipta. Festival je uistinu bio bogat raznovrsnim aktivnostima. Tako je za ovo izdanje upriličena izložba Inside Out projekta, umjetničkog projekta učesničkog karaktera, koji je u Brčkom realiziran po prvi put na Balkanu. Izložba je prikazala razvoj i realizaciju Projekta, uključujući i komentare učesnika, reakcije stanovnika grada i poruku projekta. Pored Inside Out izložbe, pružena je prilika i neafirmisanim lokalnim umjetnicima da pokažu svoje radove, a posjetioci su mogli one koji su im se svidjeli po završetku događaja ponijeti kući.

Grad bez kina

Ipak je samo ovdje Fotografija: Dejan Zornić

17

Na pomenutom Festivalu filmovi su uvijek raznovrsne tematike, pa su tako i ovaj put Brčaci gledali biografije, komedije i drame. Pružajući priliku filmskim entuzijastima, organizatori od začeća Festivala nastoje da u svako izdanje uvrste po jedan domaći, amaterski film, ili na druge načine omogućavaju domaćim umjetnicima neki vid eksponiranosti. Treće izdanje nije bilo izuzetak, a publika je odgledala i film napravljen u čast Inside Out projekta. Upravo inicijative poput ovakve pokazuju da postoje mladi ljudi kojima je u interesu oživjeti umrtvljeni kulturni život u BiH. Za Brčko, grad na rijeci Savi, ponosan na svoj statut distrikta i multietnički ambijent, ali grad koji nema kino, Future Shorts je rijetko dešavanje koje treba biti u kalendaru svakog iole kulturno osviještenog građanina. Takođe, nije zanemarljiva činjenica da se događaj organizuje četiri puta godišnje, dakle, u sve četiri sezone.

Slušajući komentare organizatora o uspjehu trećeg izdanja, ali i prisjećanja o prvom i drugom, lako je zaključiti da se Festival polako pretvara u postojan događaj, ne samo kao privremena mogućnost njegovih organizatora, nego istrajna želja da prezentuje alternativu bilo kojem obliku kina. Posmatrajući njegov kratki istorijat, sa posebnim naglaskom na sve poteškoće koje su organizaciju pratile na početku, izuzetno je zadovoljstvo primijetiti da je sada svaki aspekt Festivala veći, bolji i ljepši. Na kraju ostaje samo nada da će Future Shorts trajati i predstavljati malo uporište filma u gradu.

Filmski entitet u DistriktuNa Fest iva lu f i lmovi su uv i jek raznovrsne temat ik e, pa su tak o i ova j put Brčac i g ledal i b iograf i je , k omedi je i drame.

Inside Out izložba – jer ipak, film je skup fotografija.

Piše: Bojan Josić

Psihološki fenomen 18

“Pri je par dana sjedim na popodnevnoj k af i sa drugaricom, koja mi prepričava doživl jaje iz prethodnih dana. Dolazi konobar, uslužuje nas i dum! Déjà vu!”, tako nam je svoje iskustvo ispričala Sanja, a ono što joj se dogodilo jedna je od tr i vrste ovoga fenomena, tz v. déjà vu. U doslovnom pri jevodu znači „već doživl jeno“: imamo osjećaj da do u detal je ponovo proživl javamo neku situaci ju i k ada govorimo o déjà vu većina nas misl i upravo na taj fenomen.Za razl iku od Sanje, student Igor doživl java drugu, najr jeđu vrstu déjà vua, tz v. déjà vis ité i l i “već posjećeno”. “Kada sam se dosel io u Dom, otišao sam da vidim svoju novu sobu. Onog momenta k ada sam ušao u tu prostori ju, apsolutno sve mi se učini lo već otpri je poznato. Nisam znao k ako, jer sam pr vi put bio tu, al i je bi lo poznato.”, k aže Igor.

Drugi gradovi , zemlje, pa čak i kontinenti . . . Tih par sekundi granice ne postoje, a vi imate osjećaj da tačno znate raspored ul ica u gradu i l i stvari u stanu, iako u nj ima nik ada niste bi l i . Za razl iku od njega déjà senti i l i „nešto što smo već osjeti l i“ bazira se na osjećanjima: mir is, muzik a i l i dodir uzrokuju ovu vrstu déjà vua.

Dugo vremena ovaj događaj se pripisivao svakojak im „nepravi lnostima“, od paranormalnih smetnji do neurološk ih poremećaja. Međutim, posl jednjih godina, k ako se sve više naučnik a počelo bavit i t im fenomenom, pojavi le su se brojne teori je koje sugeriraju da se ne radi samo o zastoju u memori jskom sastavu našeg mozga.

Jedna od teori ja zasniva se na memori j i u koju mozak sprema informacije. Dobro je poznato da l judi imaju tz v. k ratkotrajnu i dugotrajnu memori ju. U pr voj se nalaze događaji za koje imamo percepciju da su sadašnjost , dok se u dugotrajnu arhiviraju podaci iz prošlosti . U ovoj teori j i trenutni događaj zbog greške “odlazi” k r ivim putem i zapisuje se u dugotrajnu memori ju, t j . u prošlost . U samo nekoliko mil isekundi ponovo „ iz vlačimo“ tu (sadašnju) informaciju i zbog načina na koj i percepcija funkcionira imamo osjećaj da je ovo događaj iz prošlosti .

Druga teori ju zasniva se na vidnoj percepcij i . Ukoliko se desi da jedno oko pošal je informaciju mozgu brže od drugoga stvori se dupla informacija koja se odražava k ao déjà vu. Teori ja se pok azala k ao relativno slaba k ad je dok azano da i l judi s jednim okom doživl javaju ovaj fenomen. Mogla bi se eventualno prošir it i objašnjenjem da je moguć spori j i odaziv l i jeve i l i desne polutke mozga.

Kako god, déjà vu ostaje jedan od interesantnij ih fenomena na koje nauk a još uvi jek nema konk retan odgovor. Postoj i vel ik a vjerovatnoća da će u s l jedećih nekoliko godina istraživanja dati nove odgovore, uzevši u obzir da se intezivno radi na metodama hipnoze koja uzrokuje déjà vu. Dok se to ne dogodi, možemo vam samo poželjeti da vaši susreti sa ovim čudnim fenomenom budu pris jećanja na ugodne trenutke, bi lo iz snova i l i prošlog života.

Deja vu – da li postoji naučni odgovor!?Čudesan osjećaj, popularno nazvan „déjà vu”, događa se kad osjećamo da nam je nova situacija od ranije poznata, iako postoje dokazi da se nije mogla prethodno dogoditi.

Čudni su putevi mozgovni

Piše: Dajana Boroja

19

Ćao,Jež ovdje.

Čitao sam vam zadnji broj “Karika”. Ništa posebno. Pogotovo na predzadnjoj stranici, mislim Puž, deee, helooouu. Zašto mene niko nije kontaktirao? Kad treba da se ja brukam vazda se javite, da pišem, i meni jednom mobitel nedostupan bio i vi odmah Puža zvali. Pa ne morate samo preko mobitela me zvati. Imam ja i fejzbuk. Nebitno, neću se svađati.

Niste me ni za ovaj broj zvali. Ne znam u čemu je problem. Ali moram vam reći i da ste zvali, ne bih vam više napisao tekst nema tih para. Na odmoru sam kod druga iz srednje. Sinoć bili malo vani, šetali, krenuli u disko i kao ne daju meni da uđem, kao “Ti si Jež”, “Ne može Jež u kafanu” itd. Ovaj drug je bio dobar, želio me odbraniti i pokupi degenek... Onda smo kupili cuge u dežurnom marketu i otišli kući gledati filmove.

Kako god ne mogu ljudi za ovaj broj pisati nikako. Malo mi i žena nedostaje, to je ova na slici profilnoj. Lisa Ann, se zove. Amerikanka prava, volim je k’o igle na leđima i oči u glavi. Poštena je, neće me prevariti znam ja to, ali jednostavno mi fali i Bog!

Vama sretna nova godina, niste vi loši likovi ;) gotivim ja vas sve, samo odlučite se. Ili ja ili Puž. Ne možemo obojica biti na predzadnjoj koja ionako nema lektora.

U prikačmentu imate moju sliku s godišnjeg!Peace!

Da nije Coca Cola, Lijanović bi 100%, skont’o ovaj fazon i okren’o biznis na Božićno - novogodišnjim reklamama. U odjelu Djeda Mraza sa 4 “S” na grudima! (S - Kao Supermen)MOTO: Samo Supermen Srce Spašava/Cпасава/Kupuje

Ježovo reagiranje na pužev angažman prenosimo u cjelosti.

COMPOSE

Inbox (1)Starred

Important

Sent Mail

Drafts

Haris D

Becar.lejla

Elvis Ljajic

Emina Abdic

Gigo

Irena Mrnjavac

Ivana Bilic

Katarina Maric

Lejla Colakovic

Na odmoru sam drugari!from: jež puž <made.in.china.jez.puz@gmail.com> Dec 1 (12 days ago)to: Me

Search