Journal PREPORODOV · ISLAM, MUSLIMANI, POLITIKA I TERORIZAM BiH između terorizma i političkih manipulacija. IMPRESUM ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod”

P R E P O R O D O VJournalISSN 1334-5052 MJESEČNIK KDBH “PREPOROD” – ZAGREB BROJ 173 OŽUJAK 2015.

KDBH “PREPOROD”

ŠERBO RASTODER

NEDŽAD HODŽIĆ I BDSHBDSH – novi početak ili… (VI)

INTERVJU – ŠERBO RASTODERBošnjaci su skloni zaboravu

BOSNA I HERCEGOVINA NAKON OPĆIH IZBORAKompromis u posljednji trenutak

BOSANSKA DRŽAVA, NACIJA I POLITIKABosanstvo, islamizam i bošnjačko pitanje (II)

ISLAM, MUSLIMANI, POLITIKA I TERORIZAMBiH između terorizma i političkih manipulacija

IMPRESUM

ISSN 1334-5052PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod”

IZDAVAČ: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “PREPOROD”

ZA IZDAVAČA: Ervin JAHIĆ

GLAVNI UREDNIK: Ismet ISAKOVIĆ

REDAKCIJA:Emina BUŽINKIĆEdis FELIĆMirza MEŠIĆEdina SMAJLAGIĆAjka TIRO SREBRENIKOVIĆ

SURADNICI:Helena ANUŠIĆ (Rijeka)Elvir BEĆIROVIĆ (Njemačka)Bedrudin BRLJAVAC (Sarajevo)Asim ČABARAVDIĆ (Pula)Mensur DURAKOVIĆ (Split)Avdo HUSEINOVIĆ (Sarajevo)Ognjen KARABEGOVIĆ (Zagreb)Senadin LAVIĆ (Sarajevo)Helena MARKOVIĆ (Sisak)Emir RAMIĆ (Kanada)Mustafa SPAHIĆ (Sarajevo)

DIZAJN: Midhat MULABDIĆ

FOTO: Ognjen KARABEGOVIĆ, Nurija KURTIĆ, Enver PALALIĆ

PRIJELOM: Dario MOLNAR

TISAK: top grafika, Velika Gorica

ADRESA: Preporodov Journal Ulica grada Vukovara 235, 10000 ZagrebTELEFON/FAKS: +385 (0)1 48 33 635 E-MAIL: [email protected] [email protected] [email protected] WEB: www.kdbhpreporod.hr

ŽIRO-RAČUN: ZABA 2360000-1101441490DEVIZNI RAČUN: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185

CIJENA: 15 kuna

PRETPLATA: RH 150 HRK godišnje BiH 40 KM godišnje Svijet 25 E godišnje

Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nužno i stavovi redakcije

Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske

NA NASLOVNOJ STRANICI: Akademik Šerbo Rastoder, profesor na Fakultetu političkih nauka u Podgorici i Filozofskim fakultetima u Nikšiću i Tuzli

P R E P O R O D O VJournalSADRŽAJ

UVODNIKBDSH – novi početak ili… (VI) ......................................................... 3

BOŠNJACI U HRVATSKOJIz ljubavi prema BiH ....................................................................... 4Sjećanje na djetinjstvo ................................................................... 6Bosno moja, vječno nezavisna ....................................................... 7Kriza političke elite ......................................................................... 8 Zrinkin sevdah oduševio .............................................................. 10Teška i dramatična vremena ........................................................ 11Identitet naroda na Balkanu ........................................................ 13Knjige za Maglaj ........................................................................... 17Iranska sadašnjost ........................................................................ 18Pomoć malenima u potrebi ......................................................... 19Svjedočenje o devet desetljeća .................................................... 20

HRVATSKA Sastanak u korektnom ozračju ..................................................... 22

INTERVJU – ŠERBO RASTODERBošnjaci su skloni zaboravu ......................................................... 25

BOSANSKI BAROMETAR Kompromis u posljednji trenutak ................................................ 32Bosanstvo, islamizam i bošnjačko pitanje (II) ............................... 35

IZ SVIJETA Novi rat na Bliskom istoku ........................................................... 39

KULTURA Kiša pada, trava raste ................................................................... 45Zidovi u nama i oko nas ............................................................... 46

PRIČE IZ BOSNE Uzalud sve ovo bješe šeher Sarajevo ........................................... 47

DIJALOG CIVILIZACIJA BiH između terorizma i političkih manipulacija ........................... 49

ŽIVJETI ISLAM Bitke za islam (II) .......................................................................... 53

UVODNIK

3OŽUJAK 2015.

(…) Priopćenje za medije (dvotrećinskog) Glavnog odbora BDSH bila je apsolutna novost u dosadašnjem radu bošnjačkih političkih stranaka u Hrvatskoj. Nikada ranije takvo nešto nije se dogodilo (iako je bilo potrebe kod SDAH u vrijeme “vladanja” Šemse Tankovića, ali je takva reakcija izostala, prvenstveno, zbog oskudnog intelektual-nog potencijala i svojevrsnog podaničkog mentaliteta najbližih su-radnika). U obrazloženju izglasavanja nepovjerenja stranačkom predsjedniku i saborskom zastupniku Nedžadu Hodžiću navedene su ozbiljne optužbe: uporno ignoriranje odluka Glavnog odbora, ne-transparentno trošenje sredstava dodijeljenih za rad stranke bez odluka Glavnog odbora što je potvrdilo i izvješće Državnog ureda za reviziju o financijskom poslovanju stranke, unošenje pomutnje i ne-mira u redove stranke ignoriranjem legitimno izabranih predstavni-ka na lokalnim nivoima. “Kulminacija svega navedenog je kazna koju je, zbog greške predsjednika Nedžada Hodžića, Odbor za Ustav, Po-slovnik i politički sustav odredio BDSH u iznosu od 118.019 kuna zbog kašnjenja od 41 dan u objavljivanju zakonom propisanih finan-cijskih izvješća”, stoji u priopćenju za medije.

Nedžad Hodžić je situaciju pokušao staviti pod kontrolu. Nakon održane sjednice Glavnog odbora BDSH u Sisku (10.10.2013.) upu-tio je obavijest “svim članovima Glavnog odbora, Časnog suda, Nadzornog odbora i predsjednicima Ogranaka”, u kojoj ih je po-zvao na sjednicu Glavnog odbora dana 16.11.2013. na Kastvu, u sjedištu stranke. Iz predloženog Dnevnog reda, koji se sastojao iz čak 17 točaka, bilo je jasno vidljivo da je stranačko čelništvo kasnilo u realizaciji mnogih redovnih zadataka. Npr. analiza rezultata lokal-nih izbora 2013. (nakon 6 mjeseci od održavanja), usvajanje Finan-cijskog plana za 2013. (!?) i 2014. godinu, Izvješće o radu predsjed-nika BDSH za 2012. godinu (!?), donošenje čak 9 odluka, od kojih su mnoge mnogo ranije trebale biti donijete, a koje su bile predmet prigovora Državnog ureda za reviziju (o najmu prostora za sjedište stranke, o ugovaranju održavanja web stranica i postavljanju izvje-šća na stranice sukladno zakonu, o podnošenju tromjesečnih i za-vršnih izvješća FINA-i, o zapošljavanju administratora, o ugovara-nju knjigovodstvenih usluga, o ugovaranju pravnih usluga, o revizi-ji članstva i obaveznoj članarini, o daljnjem statusu mobilnog ugo-vora sa Vipnet-om, o naknadama za pomoć pojedincima)… Narav-no, sjednica Glavnog odbora BDSH zakazana za 16.11.2013. nije održana, iz prostog razloga jer nije bilo kvoruma. Dvije trećine čla-nova Glavnog odbora stavili su Hodžića ad acta, on je za njih po-stao prošlo svršeno vrijeme.

Nakon toga dolazi do otvorenog obračuna preko medija. Prvo Hodžić, 11.11.2013., saziva tiskovnu konferenciju u Puli na kojoj je, iz-među ostaloga, rekao kako “natpolovična većina članova Glavnog od-bora BDSH ruši Statut stranke, iznose neistine, obmanjuju članstvo i bez punomoći, pritom se lažno predstavljajući, nastupaju u ime stran-ke”. Ustvrdio je i kako je “neshvatljivo da se meni kao predsjedniku, odlukom nekolicine oduzima pravo da raspolažem računom za što me ovlastila Skupština stranke”. Hodžić je najavio i Izvanrednu Skupštinu BDSH u ožujku 2014. godine. Pulski “Glas Istre” je izvijestio kako će Hodžić “tada ponuditi svoj mandat na raspolaganje, a Skupštinu koju su za 15.12.2013. sazvali njegovi stranački oponenti, smatra neregu-larnom”. Naravno, Hodžićeva Izvanredna skupština do dana današ-njeg nije održana (od najave je prošlo godinu i pol dana).

Trebalo je čekati samo četiri dana na sličan odgovor – 22.11.2013. u Puli je ponovo održana konferencija za novinare. Ovoga puta na pressici je sudjelovao gotovo cijelo čelništvo BDSH:

tri potpredsjednika stranke, predsjednika Nadzornog odbora i veći-na članova Glavnog odbora. Oni su govorili o netransparentnom trošenju stranačkog novca i Hodžićevoj samovolji. Naglasili su da saborski zastupnik i predsjednik BDSH već dugo vremena ne artiku-lira interese bošnjačke manjine, ne surađuje ni s jednom bošnjač-kom asocijacijom. Pritom je potpuno privatizirao stranku s čijim vodstvom komunicira isključivo preko odvjetnika i medija, što je tvrde, “diletantski i ispod svake političke razine”. Između ostalih, Mehmed Džekić, predsjednik Nadzornog odbora BDSH, rekao je kako je nedopustivo da članovi preko tiskovnih medija doznaju da su kažnjeni sa 118.000 kuna ili da je u stranci provedena revizija.

Situacija oko Hodžića i BDSH počela se ubrzano razvijati… Dr-žavni ured za reviziju – Područni ured Rijeka objavio je 04.11.2013. Izvještaj o obavljenoj financijskoj reviziji BDSH za 2012. godinu. Na zahtjev Faruka Kurića, predsjednika Glavnog odbora BDSH, pomoć-nica glavnog državnog revizora 26.11.2013. dostavila je Izvješće o obavljenoj reviziji, u kojem su državni revizori izrazili “uvjetno mi-šljenje”. Financijska revizija BDSH za 2012. godinu pokazala je ne-pravilnosti koje se odnose na sustav unutarnjih kontrola, planira-nje i računovodstveno poslovanja, te nekorištenje sredstava isklju-čivo za ostvarenje ciljeva utvrđenih Programom rada i Statutom. U dokumentu su navedene mnoge činjenice koje su utjecale na izra-žavanje uvjetnog mišljenja, što je dalo “vjetar u jedra” dvotrećin-skom, “odmetnutom” Glavnom odboru.

Ovom prigodom naglašavamo kako je u međuvremenu dostu-pan i Izvještaj o financijskoj reviziji BDSH za 2013. godinu (nismo ga još objavili na stranicama našeg časopisa u “Dosjeu: Hodžić – BDSH”). Kao i u prethodnom Nalazu Državnog ureda za reviziju, za 2012. go-dinu, zbog brojnih propusta revizori i u ovome izražavaju uvjetno mišljenje. Naime, revizijom su utvrđene nepravilnosti koje se odnose na sustav unutarnjih kontrola, planiranje i računovodstveno poslo-vanje te rashode. “Državnom uredu za reviziju su dostavljeni u pro-pisanom roku financijski izvještaji uz koje nisu dostavljeni program rada, financijski plan i izvješće o primljenim donacijama u 2013. Isto tako, Stranka nije u propisanom roku (kašnjenje 70 dana) dostavila Državnom izbornom povjerenstvu Republike Hrvatske financijske izvještaje”, između ostaloga, piše u Izvještaju o obavljenoj financij-skoj reviziji BDSH za 2013. godinu. Vjerojatno sličnu priču možemo očekivati i u sljedećem dokumentu Državnog ureda za reviziju.

U situaciji kada se bližila Izvanredna izborna skupština u Sisku, Nedžad Hodžić se odlučuje na nesvakidašnji potez kojim pokušava učvrstiti svoju poziciju. Dana 08.12.2013. u restoranu Islamskog cen-tra u Zagrebu (!?) održana je 1. sjednica Časnog suda BDSH. Od peto-rice članova Časnog suda, sjednici su prisustvovala trojica (Dženan Čaušević, Zijad Kazić i Vlastimir Vaclav), dok su dvojica bila odsutna (Rasim Džomba i Emir Fetibegović). Trojica Hodžiću lojalnih članova Časnog suda donijeli su odluku da se zbog djelovanja “suprotnog odredbama Statuta BDSH, zbog sazivanja nelegalnih sjednica Glav-nog odbora BDSH, neovlaštenog javnog istupanja, lažnog predstav-ljanja, upotrebe lažnog pečata stranke, iznošenja laži i lažnog optuži-vanja, te lažnog prikazivanja troškova dolaska na sjednice Glavnog odbora” iz stranke isključuje osmero visokopozicioniranih članova – trojica potpredsjednika (Enis Dugonjić, Mirsad Pezerović i Sead Koto-rić), predsjednik Glavnog odbora (Faruk Kurić) i četiri člana Glavnog odbora BDSH (Alija Avdić, Enes Bajrić, Mirsad Demirović i Sena Kule-nović). Situacija je dovedena do usijanja. (Nastavlja se…) q

Ismet ISAKOVIĆ

UVODNA RIJEČ

BDSH – novi početak ili… (VI)

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

4 PREPORODOV JOURNAL 173

U Islamskom centru u Zagrebu, u nedjelju, 1. ožujka 2015., po-vodom obilježavanja Dana nezavisnosti BiH, u organizaciji KDBH “Preporod” i Medžlisa Islamske zajednice Zagreb, predstavljena je knjiga “Vodič kroz Bosnu i Hercegovinu” Adisa Tanovića. Pored au-tora, o knjizi su govorili Ervin Jahić, pjesnik, književni kritičar, anto-logičar i predsjednik KDBH “Preporod”, Aldin Halilović, publicista i Midhat Kasap, direktor JU Opća biblioteka u Zenici.

Zanimljiv tekst i majstorski izrađene fotografije

Ervin Jahić najprije je prisutnima čestitao Dan nezavisnosti BiH. Govoreći o knjizi, istaknuo je kako je tokom 2014. godine “Vodič kroz BiH” imao čak 24 predstavljanja diljem Europe – “što nam go-vori o u nas rijetkom fenomenu – inozemnoj karijeri ove knjige, a kako doznajem od autora, i o interesu stranih nakladnika”.

“Iza ovakvih knjiga obično stoje turističke zajednice ili Ministar-stvo kulture, koji njima promoviraju vlastitu zemlju. Vrlo rijetko nailazimo na hvalevrijedan napor, kojega se poduhvatio Adis Tano-vić, odlučivši nas 'prošetati' svojom zemljom i isporučiti nam tekst i fotografiju o njoj. 30-ak bosansko-hercegovačkih gradova opisano je lakočitljivim stilom s ciljem da se zainteresiraju 'inozemne oči' koje bi potom poželjele uživo upoznati Bosnu i Hercegovinu. Osim što ova knjiga ispunjava taj zadatak, smatram da će i samim Bosan-cima i Hercegovcima ovaj vodič biti od koristi podsjećajući ih na čudesne ljepote njihove domovine. Čak 30-ak sponzora koji su pot-pomogli 'Vodič kroz BiH' svjedoči o uspješnom izdavačkom poslu kojem su zanimljiv tekst i majstorski izrađene fotografije bili do-voljna preporuka”, naglasio je Ervin Jahić.

Aldin Halilović je uvodno istaknuo kako je Adis Tanović obišao oko 300 gradova širom svijeta. Prije tri godine pokrenuo je projekt “Kako putovati Evropom”, u okviru kojega su do sada tiskane tri knjige, odnosno vodiča. U prvom vodiču nazvanom po samom pro-jektu, “Kako putovati Evropom”, nalaze se detaljni opisi gradova kao što su Beč, Budimpešta, Graz, Bratislava, Linz, Pečuh, kao i Hočko Pohorje, planina iznad Maribora. U drugoj knjizi “Vaš vodič kroz Tursku" Tanović je opisao 15 turskih gradova, dok je u trećoj nazvanoj “Vodič kroz Bosnu i Hercegovinu”/ “Guide to Bosnia and Herzegovina” upoznao turiste i čitatelje s 30-ak bosansko-hercego-vačkih gradova. “Vodič je dvojezični, na bosanskom i engleskom jeziku. Opisuje kulturu, historiju, najljepše predjele i gradove Bo-sne i Hercegovine, a upotpunjuju je i mnogobrojne fotografije. Kroz tekst i fotografiju, na 200-tinjak stranica, Tanović je uspio predstaviti Bosnu i Hercegovinu”, rekao je Halilović.

“Vodič kroz Bosnu i Hercegovinu" rađen je na bazi tri historijske rute

Midhat Kasap je naglasio kako je pisati vodič kroz zemlje koje obiluju kulturno-historijskim i prirodnim ljepotama, kakve su npr. BiH i Turska, nezahvalan, odgovoran i izuzetno težak posao. I to iz razloga jer postoji mnogo vrsta turizama – kulturni, vjerski, gastro-nomski, ekoturizam, seoski, gradski, morski, sajamski, zdravstveni, lovni i ribolovni, manifestacijski, pustolovni (ekstremni, avanturi-

PREDSTAVLJANJE KNJIGE “VODIČ KROZ BOSNU I HERCEGOVINU” ADISA TANOVIĆA

Iz ljubavi prema BiH

Obilježavanje Dana nezavisnosti BiH uz promociju “Vodiča kroz BiH” (obraćanje Ervina Jahića)

Midhat Kasap, Adis Tanović i Aldin Halilović

stički)… “Turistički vodič trebalo bi da, na što manje prostora, po-nudi što kvalitetnije fotografije i druge informacije koje mogu biti korisne što većem broju potencijalnih korisnika. Fotografija vrlo često može reći puno više nego uopćeni opisi i nabrajanja – i Adis Tanović, svjestan te istine, nastoji fotografiju iskoristiti na najbolji mogući način”, rekao je Kasap.

Istaknuo je kako je “Vodič kroz Bosnu i Hercegovinu" rađen na bazi tri historijske rute. Prva polazi iz Sarajeva, potom niz rijeku Ne-retvu, u pravcu Konjica, Mostara, Blagaja, Mogorjela, Kravica, Poči-telja, Žitomislića i Hutovog Blata, sve do Stoca. Drugi pravac kreće od Trebinja i preko Neuma ide u pravcu Fojnice, Travnika, Jajca, Banja Luke i Bihaća, a završava se u Visokom. Treća kreće iz srca Bosne i u njemu su spomenuta sljedeća mjesta: Kraljeva Sutjeska, Zenica, Ma-glaj, Tešanj, Doboj, Gradačac, Srebrenik, Tuzla, Višegrad i Goražde. Kraćim prelijepim fotoputopisom spomenute su i bosansko-herce-govačke rijeke i jezera. “Adis Tanović, što se vidi i iz njegovih fotogra-


5OŽUJAK 2015.

fija zastupljenih u ovom vodiču, želi ponuditi prvoklasni materijal. Uz to, iza svake njegove fotografije krije se i poneka priča i, što je najvaž-nije – poruka. Fotografišući, npr. bjelinu mostarskog kamena, on joj suprostavlja crvenilo novovjekovnih krovova, želeći poručiti da crve-na boja, koja bi trebala da simbolizira i toplinu, djeluje kao strano tkivo i umanjuje ljepotu, samim time i stvarnu toplinu Mostara, Po-čitelja i Hercegovine u cjelini”, rekao je Kasap.

Istaknuo je kako Adis Tanović zaslužuje sve pohvale za realiza-ciju projekta koji bi, zapravo, trebao biti u nadležnosti države Bo-sne i Hercegovine. “Posljednjih 10-15 godina štampano je podosta turističkog informativnog materijala u Bosni i Hercegovini. Riječ je, uglavnom, o onome što se odnosi na određene objekte, općine ili kantone. Međutim, samo su Adis Tanović i Džemal Rošić, autor tu-rističkog vodiča pod nazivom '100 turističkih destinacija u BiH' – otišli korak dalje. Pokušat ću citirati rahmetli Aliju Isakovića, koji je otprilike rekao: 'Kada osjetim da u Bošnjaka ponestaje neka institu-cija, ja to sam postanem.' Tako su i ova dva spomenuta autora, u nedostatku društvene brige o općim vrijednostima, sami zasukali rukave i predstavili Bosnu i Hercegovinu na jednostavan i prihvat-ljiv način, odgovarajući tako na osnovni zadatak koji ima svaki turi-stički vodič uokviren u knjigu. Po dosadašnjoj praksi, turistički vodi-či kroz Bosnu i Hercegovinu pisani su svakih 50-ak godina, ali Adis je, hvala Bogu, to nepisano pravilo prekršio. Sigurno je da se uvijek može uraditi i više i bolje. On je ovaj vodič uradio izuzetno dobro i, koliko mi je poznato,već razmišlja o drugom dopunjenom i izmije-njenom izdanju”, rekao je prof. Midhat Kasap, direktor JU Opća biblioteka u Zenici.

BiH ima izuzetno veliko kulturno-historijsko blago “Vodič kroz Bosnu i Hercegovinu” (“Guide to Bosnia and Herze-

govina”) je treća knjiga Adisa Tanovića. Prisutnima u Islamskom centru uvodno je rekao kako je prvenstveno namijenjena stranim državljanima, ljudima koji nemaju porijeklo s ovih prostora. Među-tim, mogla bi biti zanimljiva Bosancima i Hercegovcima jer “pretpo-stavljam da ima jako puno ljudi koji nisu obišli čitavu državu, a isto tako i ne poznaju neke historijske činjenice ili neke informacije o nekim znamenitostima, o znamenitim ljudima”. Istaknuo je kako je knjiga izuzetno značajna s promotivnog aspekta BiH. “Naša država ima dugogodišnju historiju, graditeljsko naslijeđe, prirodne ljepo-te, ali i narod koji, usprkos svim nedaćama, ima dušu i zna dočeka-ti gosta, musafira. Gledajući druge svjetske gradove i poredeći ih s našim, osjetio sam potrebu da Evropi i svijetu predstavi svoju do-movinu koja je, u najmanju ruku, ravnopravna s drugim svjetskim metropolama. Mnogi gradovi očito su marketinški postigli mnogo više nego što zapravo imaju ponuditi i zato je ovaj vodič na bosan-skom i engleskom jeziku neophodan da bismo se postavili na mje-sto koje nam pripada.”

Tanović je istaknuo kako “Vodič kroz BiH" opisuje historiju Bo-sne i Hercegovine, pri čemu je mnogo prostora posvećeno bosan-sko-hercegovačkom graditeljskom naslijeđu, kulturi i tradiciji. Fo-tografije imaju nezamjenjivu i veliku ulogu u ovome djelu: “Nisam fotografisao sve znamenitosti, fotografisao sam samo ono što je uređeno, što je obnovljeno, što je sređeno. Cilj nam je da prezenti-ramo najljepše što imamo, da ne idemo na kvantitetu, nego na kva-litetu. Nisam obradio sve gradove u BiH, birao sam one s najboga-tijom historijom, njih tridesetak. Opisao sam gradove sa značajnim graditeljskim naslijeđem, prirodnim vrijednostima i mjestima koja su atraktivna za turiste.” Do sada je u Bosni i Hercegovini objavlje-no nekoliko vodiča koji su pisani na klasičan način, a u kojima se opisuju znamenitosti praćene fotografijama. “U mom slučaju to

O AUTORUAdis Tanović, svjetski putnik – globtroter, rođen je 1979. godine u

Sarajevu. Po zanimanju je ekonomist, a skoro desetljeće i pol radi na sarajevskom aerodromu. Putuje od najranijeg djetinjstva, uvijek s že-ljom da ono što doživi i vidi podijeli s drugima. Njegova prva samostal-na turneja započela je 1995. godine, kada je imao samo 17 godina. Oženjen je i ima jedno dijete.

“Mnogo sam putovao po svijetu, a cilj mi je bio uvijek isti: saznati sve o gradu koji posjetim i sve to zabilježiti slikom i riječima. Ali to moje putovanje traje već godinama. I napokon, odlučih da sva ta isku-stva, i uslikana i zapisana, podijelim s mnogima koji bi se, iz bilo kojeg razloga, uputili u ove ili neke druge gradove u svijetu. Dakle, da im budem od pomoći. Zato i napisah ovaj vodič. On će najviše pomoći onima koje zanimaju kultura i historija gradova, njihove znamenitosti po kojima su prepoznatljivi u cijelom svijetu, a koji su mene impresio-nirali”, napisao je Adis Tanović u svom prvom objavljenom vodiču “Kako putovati Evropom”. q

izgleda malo drukčije i bliže je načinu na koji je to radio poznati putopisac Evlija Čelebija. Naime, moj vodič ujedno je i moj putopis kroz grad. Sve što vidim opišem i popratim izuzetno kvalitetnom fotografijom. Detaljno opisujem gradske kvartove, ulice, kako je izgledao u prošlosti taj dio grada, kako danas izgleda.”

Adis Tanović je naglasio kako BiH obiluje prirodnim ljepotama i kulturno-historijskim znamenitostima. “Možemo spomenuti naše rijeke od Neretve, Drine, Bosne, Vrbasa, Une i Sane, ali i vodopade na određenim rijekama, kao što je na rijeci Plivi vodopad u Jajcu, koji je jedan od najljepših vodopada u Evropi. Tu je i vodopad Kra-vice, zatim vodopad Provalije u Stocu. Pored olimpijskih, imamo i mnogobrojne planine iznad drugih gradova, ali ja bih najveći akce-nat dao na graditeljsko naslijeđe. Mislim da od svih država u regio-nu BiH ima najviše sačuvanih znamenitosti, odnosno imamo izuzet-no veliko kulturno-historijsko blago. Ono što me potaklo da uradim ovu knjigu jeste to što okolne zemlje stalno promovišu svoje kapa-citete, dok je o Bosni vani, malo toga lijepog napisano. Iz tog razlo-ga, htio sam da pokažem da mi imamo mnogo toga lijepog za pro-naći i obići, jer je Bosna i Hercegovina država sa bogatim kulturnim naslijeđem, koja ima svoj kulturni identitet koji je po mnogo čemu specifičan i jedinstven. Mi imamo različite kulture i vjere koje se mogu sresti još samo u Jeruzalemu. Na stotinu kvadratnih metara nalazi se džamija, sinagoga, pravoslavna i katolička crkva. Trebali bismo se pitati koliko se o tome zna i po čemu nas ljudi najbolje poznaju. Zaključak je da moramo mijenjati svoj imidž, a podnaslov vodiča 'Gdje se spaja istok i zapad' o tome najbolje govori”, zaklju-čio je Adis Tanović, autor “Vodiča kroz Bosnu i Hercegovinu”. q

Ismet ISAKOVIĆ



Povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, u nedjelju, 1. ožujka 2015., u Islamskom centru u Zagrebu polaznici mektepske nastave imali su nesvakidašnje zadovoljstvo. Naime, u Amfiteatru Omladinskog kluba muslimana Zagrebačke džamije mogli su uživa-ti u predstavljanju dječje slikovnice “Bau-la moga djetinjstva” prof. Azre Mehić, glavne urednice časopisa za djecu “Ja-smin”, koji izlazi u nakladi KDBH “Prepo-rod” Zagreb. Osim toga, za najmlađe za-grebačke džematlije upriličena je eduka-tivna i interaktivna predstava, koju je s malim glumcima Farukom i Timurom Kr-kalićem osmislila autorica Mehić uz po-moć akademskog glumca Dražena Šivka. Radi se o glumcu koji je dobitnik niza pri-znanja hrvatskog glumišta (nagrada za najboljeg mladog glumca, za najboljeg glumca u dječjoj predstavi, za najbolju sporednu ulogu), a koji je zajedno sa Zija-hom Sokolovićem osnovao novo kazalište TheArto.

Slikovnica “Baula moga djetinjstva” se sastoji od dvije priče: “Titiz i džomet” i “Čudotvorni prsten”. Prva priča je i dramski upri-zorena, a nadamo se da će uskoro najmlađi uživati i u uprizorenju i druge priče. Zahvaljujući Islamskoj zajednici koja je odobrila kori-štenje prostora OKM-a za ovo događanje, Savjetu za nacionalne manjine RH te izdavaču Saboru bošnjačkih asocijacija RH ovaj pro-jekat je bio uspješno prezentiran najmlađoj i najiskrenijoj publici.

Autorica Azra Mehić, profesorica francuskog jezika i književnosti, obrazložila je kako je slikovnica nastala na osnovu davno ispričanih priča, još u njenom djetinjstvu koje joj je najviše pripovijedao njen otac. Kako bi se neki projekat realizirao za to su potrebni i neki novci. Kad je imala ideju, Azra je zamolila svoje prijateljice Almu, Amelu, Hanu, Zemiru i Eminu da joj pomognu oko ovog projekta. Ove mlade djevojke su se primile posla bez ikakve nadoknade, samo ih je vodila velika ljubav prema djeci. One su “krive” što su ove dvije bošnjačke priče sada ukoričene i što im svako dijete s radošću prilazi. Ima u

PREDSTAVLJANJE DJEČJE SLIKOVNICE “BAULA MOGA DJETINJSTVA” AZRE MEHIĆ

Sjećanje na djetinjstvo “Bauli mog djetinjstva” niz riječi i izraza koje su nepoznate današnjoj djeci i upravo zbog toga je slikovnica edukativna jer čitatelja poučava našoj bosanskoj, skoro zaboravljenoj leksici.

O slikovnici je govorila i mr. sc. Ajka Tiro Srebreniković, profe-sorica bosanskog jezika i književnosti, pjesnikinja i tajnica KDBH “Preporod”, koja je istaknula kako su stare bošnjačke priče kroz ovu slikovnicu dobile novo ru-ho. Na njeno pitanje da li znaju što to zna-či “titiz”, a što “džomet” – samo nekoliko prisutne djece je znalo značenje ovih rije-či. Pojasnila je kako titiz znači škrtog čo-vjeka, a džomet onoga koji rado dijeli s drugima ono što ima. Ajka Tiro Srebreni-ković je istaknula kako ova slikovnica za djecu ima poučni karakter. “Dobar čovjek uvijek bude nagrađen za svoja djela za ra-zliku od čovjeka s lošim osobinama koji uvijek bude kažnjen, tako i u 'Čudotvor-nom prstenu' jedan siromašni mladić po-staje bogat i zavrijedi ruku sultanove kće-

ri. 'Baula moga djetinjstva' – 'Škrinjica moga djetinjstva' nastala je po Azrinom sjećanju. Azra je i urednica Preporodovog časopisa za djecu i mlade 'Jasmin', ona je i profesorica francuskog jezika, dobar pedagog, ali pored svega nabrojanog, najveća i najznačajnija joj je uloga majke dvojice predivnih dječaka”, rekla je Tiro Srebreniković.

Autorica Azra Mehić se izjasnila da joj je cilj da svojoj djeci, ali i drugoj prenese ono što su njoj njeni roditelji prenijeli, da se boš-njačke priče otrgnu od zaborava.

Faruk i Timur Krkalić, uz akademskog glumca Dražena Šivka, izveli su “Titiza i džometa”. Svaka čast mali dječaci jer nije bilo lako za samo nekoliko dana naučiti riječi koje ste, možda, prvi puta čuli. Publika je s velikim oduševljenjem pratila predstavu i na kraju ih nagradila velikim pljeskom. Azra nije zaboravila ni na slat-kiše pa su se djeca lijepo podružila u prelijepom prostoru zagre-bačkog OKM-a. q

Edina SMAJLAGIĆ

Amela Mihalić, Hana Čerimagić Sarić, Alma Medić, Azra Mehić, Dražen Šivak, Faruk Krkalić i Timur Krkalić

Brojni gledatelji na promociji “Baule moga djetinjstva” u Amfiteatru zagrebačkog Islamskog centra


7OŽUJAK 2015.

U nedjelju, 1. ožujka 2015., u organizaciji Koordinacije bošnjač-kih asocijacija grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije, u kul-tnoj splitskoj dvorani Kazališta lutaka održan je svečani program u povodu Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Već 15-ak minuta prije početka programa, u dvorani više nije bilo sjedećih mjesta, pa su svi oni koji su došli kasnije, morali stojeći pratiti ovaj program. Programu su, između ostalih, prisustvovali Marica Ružić, savjetnica splitskog gradonačelnika i Angel Mitrevski, član Savjeta za nacio-nalne manjine RH. Skoro svi predstavnici lokalnih medija bili su na programu – i baš su “sve željeli snimit”. Voditeljica bogatog i sadr-žajnog programa bila je Rubina Sarajlić.

Na samom početku programa predstavili su se članice i članovi Mješovitog pjevačkog zbora “Sevdah”, koji su se, pod dirigentskom palicom Olge Barbir, predstavili, u svoja dva izlaska na pozornicu, pjesmama: “Kad ja pođoh na Bembašu”, “Sinoć ja i moja kona”, “Sejdefu majka buđaše” i “Moj dilbere”.

OBILJEŽAVANJE DANA NEZAVISNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE U SPLITU

Bosno moja, vječno nezavisnažiahmetović, Adi Emuši i Aldin Tosunu. Koreofrafiju je postavila i scenski nastup osmislila voditeljica sekcije Rubina Sarajlić, a sam nastup najmlađih članova splitskog “Preporoda” bio je na visokom umjetničkom nivou. Da je to sve bilo tako, najbolje su govorili gro-moglasni aplauzi prisutne publike.

Zašto i zbog čega slavimo i obilježavamo Dan nezavisnosti Bo-sne i Hercegovine, u svom obraćanju je govorio Kadro Kulašin, predsjednik Koordinacije bošnjačkih asocijacija grada Splita i Split-sko-dalmatinske županije.

U nastavku programa slijedili su nastupi Sandija Kavare, koji je na mandolini odsvirao legendarnu svirku “Šehidski rastanak”, a La-na Ćebo je svojom svirkom na orguljama izvela tri pjesme. Prva pjesma u njenom nastupu bila je “Pjesma majci” za koju je Lana napisala i tekst i aranžman i glazbu. Rijetki su u dvorani znali da je to Lanina autobiografska pjesma, koju je ona, kao mala, napisala u sjećanju na svoju rano preminulu majku. Kada je u pjesmi Lana pje-vala riječi “jedva da te se i sjećam”, mnogim prisutnim gospođama u dvorani potekle su i suze. Drugu i treću pjesmu Lana je posvetila legendarnom, nedavno preminulom, bosanskohercego-vačkom pjevaču Kemalu Montenu, izvodeći njegove hitove “Nekako s pro-ljeća” i “Sarajevo, ljubavi moja”, kada su joj se u pjesmi pridružili i svi prisutni u dvorani.

Mješoviti pjevački zbor “Sevdah”

Na pozornici je potom slijedio nastup Dramskog studija za dje-cu i mlade pri Kulturnom društvu Bošnjaka “Preporod” Split. Boš-njačka djeca i mladi predstavila su se sa recitacijama poznatih bo-sansko-hercegovačkih pjesnika: Nedžada Ibrišimovića, Mehmeda-lije Maka Dizdara, Muse Ćazima Ćatića, Džemaludina Latića, Abdu-laha Sidrana, Enesa Kiševića i drugih. Pod umjetničkim vodstvom Rubine Sarajlić recitacije su izvodili: Hatidža i Memnuna Hadžić, Amra i Sara Hodžić, Ajla i Habiba Šećerović, Mia Kavara, Sara Had-

Dramski studio za djecu i mlade pri KDB “Preporod” Split

Lana Ćebo

Posebni gosti svečanog programa u povodu Dana nezavisnosti BiH bile su članice plesnog ansambla Novog mađarskog kulturnog centra i njihova plesna grupa “Čardaš”. Voditeljica i koreofrag ove plesne grupe je Olga Barbir, a prisutna publika imala je sreću i za-dovoljstvo pogledati njihove tri izvanredno atraktivne izvedbe: “Šarkozi tanc”, “Ples sa krčazima” i “Haromugroš”. Bio je to sklad plesa, elegancije, mladosti i zadovoljstva koje su ove plesačice isku-sno prenijele na svu publiku u dvorani.

Organizatori programa mogu biti zadovoljni na odazivu publike na proslavi Dana nezavisnosti u Splitu, a i publika može biti zado-voljna jer se u predstavljenom programu zaista imalo šta i vidjeti i čuti. Zadovoljni su bili i izvođači, jer su svoje točke izveli na nepo-novljiv način. q

Mensur DURAKOVIĆ



U povodu obilježavanja Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovi-ne, u Rijeci je organizirano niz manifestacija u kojima se javnosti predstavila bosansko-hercegovačka kultura, ali i aktualna situacija u BiH. Organizatori događaja bili su Bošnjačka nacionalna zajednica za Primorsko-goransku županiju, Vijeće bošnjačke nacionalne ma-njine za Primorsko-goransku županiju i KUD “Ljiljani” s Viškova.

U okviru manifestacije Dana bošnjačke kulture 2015. organiza-tori su posjetiteljima pripremili dva koncerta pod nazivima “Po-zdrav Domovini” (u ponedjeljak, 1. ožujka) i “Susret u sevdahu” (u petak, 6. ožujka), na kojima su sudjelovali KUD “Biseri” iz Buzeta, solisti i muzičari Mješovitog pjevačkog zbora BNZ za PGŽ “Sevdali-je” iz Rijeke, Zbor duhovne pjesme “Selsebil” iz Rijeke, KD Bošnjaka i prijatelja “Ljiljan” – ansambl “Šadrvan” i gosti.

Centralni događaj ovogodišnjeg obilježavanja Dana nezavisno-sti BiH u Rijeci bio je u ponedjeljak, 2. ožujka 2015., kada su u Islam-skom centru u Rijeci organizatori ugostili sandžačkog muftiju Mua-mera ef. Zukorlića, predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Srbiji, predsjednik Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru, predsjednika Skupštine Svjetskog bošnjačkog kongresa i general-nog sekretara Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti. Muftija Zu-korlić je održao predavanje na temu “BiH nakon izbora iz perspek-tive bošnjačke dijaspore – što nam je činiti”. Gost predavač otvore-no je govorio o vremenu totalitarnog sistema, svojoj kandidaturi za predsjednika Srbije, krizi političke elite, ali i razlozima zašto su vjera i nacija nedjeljivi.

Vjerski i nacionalni identitet međusobno se nadopunjuju

“Djelujući na kulturnom i duhovnom polju, iz dana u dan se uvjeravam koliko su tih 40 godina antiteizma izazvalo opću duhov-nu, etičku i kulturološku pustoš. I nakon 20 godina ne možemo sa-nirati, ne samo među generacijom koja je direktno bila žrtva tog sistema, nego i mlađim generacijama koje nasljeđuju neke anoma-lije od svojih prethodnika. Definitivno, imali smo tada, što se u isla-mu kaže: 'istine kojim se postižu neistine', dakle, različite parole koje su izgledale sladunjavo i zvučale humano, a zapravo bile su korištene samo za regrutaciju svijesti i 'ispiranje mozgova'. Mi smo zapravo imali jednu ideologiju koja je bila ne samo antiteistička, nego i antiljudska.”

Muftija Zukorlić to objašnjava da ako netko nastoji iz ljudi išču-pati vjeru, vi ćete toj osobi morati nadomjestiti tu “duševnu hra-nu”. “Čovjek ne može bez vjere jer je stvoren od duše – tijela – ra-zuma, koje podjednako imaju svoja prava i potrebe”, kazao je u nastavku, dodajući da je tada to pustošenje duša koje se postizalo odstranjivanjem vjere, moralo zamijeniti tzv. obredima koji su predstavljani kao neki kulturni događaji, glorificirao se Tito te na-vodni povijesni događaji. “Sve je to bilo u pravcu pustošenja duša”, poručio je Zukorlić.

“Ono zlo koje se dogodilo kroz posljednji rat, potaknuto je tim pustošenjem duša. Zašto ljudi mrze drugoga i drugačijeg? Prije sve-ga zbog svoje osobne praznine, jer čovjek koji ima duhovnu i etičku sigurnost i sigurnost u svoje uvjerenje, on nema potrebu da to svo-

DANI BOŠNJAČKE KULTURE 2015. U RIJECI

Kriza političke elite

je uvjerenje brani negacijom drugoga i nasiljem nad drugim, a oso-bito ne eliminacijom i ubojstvom druge osobe.” Samo onaj koji je nesiguran u svoju duhovnost i kulturu i ličnost, iz te nesigurnosti želi taj svoj krhki identitet sačuvati time da bi sve druge uništio. To je ključ mržnje na relaciji vjerskih ili nekih drugih razlika, istaknuo je predavač.

Zato se moramo potruditi maksimalno da što prije tu pustoš zasadimo nekim zdravim boljem koje bi osvježavalo naš ambijent i omogućilo novim generacijama da rastu u jednom normalnom am-bijentu, kazao je u nastavku. Nove generacije poštovale bi druge bez obzira dijelili s njima ista uvjerenja.

Govoreći o nedjeljivosti nacije i vjere istaknuo je da je osnova identiteta svake nacije – kultura. Naravno, vjera nije jedina odred-nica identiteta nekog naroda, ali vjera i vjerski identitet nisu među-sobno isključivi. “To je opet bila posljedica ateističkog pristupa gdje se u pokušaju eliminiranja vjerskog identiteta nudila nacionalna alternativa koja je trebala popuniti tu prazninu.” Vjerski i nacional-ni identitet međusobno se nadopunjuju, rekao je Zukorlić u nastav-ku, dodavši kako u svim etičkim zajednicama ili nacijama nisu uvi-jek identificirani ili identični, što nije nužno, ali i to dokazuje da nisu isključivi.

Osvrćući se na posljednje izbore u Bosni i Hercegovini i iner-tnost naroda za izlaske na izbore, poručio je kako je jedna od naj-većih kriza – kriza elita, prije svega političkih i intelektualnih. “Kriza političke elite se na narod najbrže odražava jer je riječ o ljudima koji donose odluke o našim sudbinama i to je veliki problem svake demokracije, a osobito one koja nije dobro postavljena ili koja do-lazi na zgarištu kakvo je Bosna i Hercegovina. Na toj pustoši bi bilo moguće graditi kvalitetne društvene odnose, ali samo kada bismo imali izuzetno kvalitetne političke kadrove. Mi, na žalost, tu imamo

Sandžački muftija Muamer ef. Zukorlić


9OŽUJAK 2015.

jedan mediokritetsku kvalitetu u kojoj za koga god da glasate, isto vam je.”

Kao rezultat te prosječnosti dobiva se fokus u čijem središtu je politička osrednjost, odnosno dvije nekvalitetne ponude. Jedna je prividno desna i koju se može okarakterizirati kao ponuda tzv. emocije i patriotske/nacionalne vrijednosti kod koje nema ideološ-ke dosljednosti. Druga krajnost je politički diskurs koji su svojoj du-bini predstavlja potkupljivost, korupciju i ucjene, ističe Zukorlić. “U BiH je osobito izraženo da su glasači taoci raznih političkih subjeka-ta gdje se ljude doslovno ucjenjuje da će izgubiti radno mjesto uko-liko ne budu politički aktivisti ili glasači. To je zločin, a to je jako rašireno u BiH i to je nešto za što treba ukazivati.” Narod je talac tih dvaju krajnosti, istaknuo je Zukorlić, dodajući kako se u takvoj poli-tičkoj ponudi ne može očekivati sreća za narod. Da bi se to mijenja-lo, mora se odgojiti nova generacija ljudi s talentiranim političari-ma koji imaju dvije osnovne karakteristike: sposoban i odan ono-me za što je biran. Tu se jasno ističe moralna i stručna dimenzija, Vi danas nemate nijednog političara s obje osobine. Ili je pošten, a nesposoban – ili obrnuto, poručio je sandžački muftija.

Govoreći o međureligijskom dijalogu u Srbiji, Muamer ef. Zu-korlić je istaknuo da tog dijaloga nema jer prvi uvjet nije osiguran – a to je ona želja nesigurnih da unište druge jer su nesigurni u vlastita uvjerenja. Prvi uvjet je da čovjek nije inferioran u odnosu na drugog, a drugi je da se ne osjeća previše superiornim u odnosu na drugoga. Dijalog se vodi na horizontali gdje i drugome priznaje-te da je na istoj ravni i sa vama, pa čak i kada se ne slažete s uvjere-njima. Onaj tko hoće, može uvijek naći tu ravan. Također, Srpska pravoslavna crkva se po uzoru na grčki model želi nametnuti kao vodeća državna religija i da ostali budu “dekor” tog ambijenta, što je suprotno i aktualnom srpskom Ustavu. Drugi problem je da mnoge crkve i vjerske zajednice nisu samostalne, nego su podređe-ne nekim političkim subjektima u Srbiji. Ali uvijek se treba zalagati za međusobno poštivanje i na tome treba neprestano raditi.

Medijska prašina digla se tijekom njegove kandidature 2007. godine za predsjednika Srbije. On sam ističe da je to bio iznuđen potez u ambijentu u kojemu se našao, ali i u kojemu se našla Islam-ska zajednica. To je bilo u godinama otvorene agresije prema Islamskoj zajednici od strane beogradskih vlasti, pojasnio je Zukor-lić. “Kada nisu mogli ostvariti to što su namjeravali, odnosno ukinu-ti Islamsku zajednicu, onda smo doživjeli medijsku izolaciju i nije postojao medij gdje smo mogli reći bilo što. Ja sam u predsjednič-kim izborima pronašao priliku da javno progovorim o problemima koji su zadesili muslimane u Srbiji.” Izbore nije dobio, ali još uvijek se govori o njegovom programu koji je predstavio kroz vjerska uvjerenja.

Razgovori sa srbijanskim premijerom Zoranom Đinđićem svje-doče da je dijalog moguć ukoliko su ljudi uvjereni u vlastita uvjere-nja i naprijed gledaju u smjeru zajedničkog interesa svih. Zbog toga je Zukorlić pristao promovirati Srbiju 2002. godine u Dubaiu i Abu Dhabiu. U sjedište Arapske lige promovirao je Srbiju jer je Đinđić želio novu državu – i tu ga je Zokorlić podržavao. Na žalost, znamo kako je Đinđić završio, rekao je Zukorlić. Boris Tadić je “najveća prevara” Srbiji i Europi jer je smatrao da je kvaliteta politike u lice-mjerstvu i zbog toga je pao s vlasti. “Bio je lažni demokrata i realni-je je da Srbijom vladaju Vučić i Nikolić jer je to autentičnije za Srbi-ju. I znate na čemu ste”, poručio je muftija Zukorlić. Kao primjer naveo je kako je Boris Tadić slao specijalne jedinice u Novi Pazar, a Aleksandar Vučić to nije učinio. Pritisak na muslimane u Srbiji je manji od kako je Vučić na vlasti. q

Helena ANUŠIĆ



Uobičajilo se da se najsvetiji datumi, poput nedavnog Dana ne-zavisnosti Bosne i Hercegovine obilježavaju govorima, analizama aktualnog stanja u zemlji od strane političara, ekonomista, da se izvijesti ukratko i o proteklom radu. Na samom početku ožujka, u ponedjeljak, 2. ožujka 2015., obilježen je u Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici Hrvatske, u Ilici 54, na sasvim neuobičajen, a iznimno sve-čan način dan kada su građani svih nacionalnosti Republike Bosne i Hercegovine i to 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine, odlučili na referendumu, na koji su se odazvali u 66-postotnom broju - da žele svoju neovisnu državu. Izjasnili se za suverenu, samostalnu i cjelo-vitu državu – državu svih njenih naroda i građana.

Na svečanosti u prostorijama zagrebačkog ogranka BNZH oku-pilo se mnogo uglednika, ali i Bošnjaka/inja koji su ovoga puta, i ovdje u Hrvatskoj, potvrdili valjanost te odluke i njenu neupitnost. Obilježili je, a kako drugačije, nego pjesmom. I to sevdalinkom! Sevdalinkom koja spominje “golemu tugu u tuđoj zemlji”, a i “na-paćenu Bosnu, prkosnu od sna”…

Nadarenu akademsku glazbenicu, etnomuzikologinju, odavna zaljubljenu u bosansku gradsku pjesmu i u njene tekstove - Zrinku Posavec sa njenim suradnicima: gitaristom i pjevačem Ambrozijem Puškarićem i kontrabasistom Tihomirom Hojsakom - predstavio, a i svim gostima i posjetiteljima zaželio dobrodošlicu čestitavši im Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine predsjednik Bošnjačke naci-onalne zajednice Hrvatske, prof. dr. sc. Sead Berberović.

Prvo su nastupili, kao dobri domaćini, pjevači i svirači Mješovi-tog zbora i orkestra “Bosana”. Uz svesrdnu pomoć svoje dirigentice Katarine Stojanović stvorili su pravi štimung za slavlje. Uvodno su otpjevali svojevrsna himnu BNZH, skladbu rahmetli prof. Fuada Ahmetspahića o bosanskim temeljima državnosti a koji sežu u vri-jeme Tvrtkovo i Kulina-bana. Nastup Zbora i orkestra “Bosana” po-taknuo je i slušače s onim “aman, slušajuć' slavuja…”, pa su se u nastavku “Bosanina” nastupa raspjevali sami, a posebno raznježili tekstom “Ne klepeći nanulama”.

Uslijedio je nastup gostiju. Govoreći o realizaciji suradnje s BNZH, Zrinka Posavec je, između ostaloga, rekla: “Moj prijatelj Ognjen Karabegović me je došao fotografirati nekom prigodom i predložio mi da to uradimo kod Bošnjaka, u Ilicu 54. Reče, tamo je starinski, rezbareni ormar, sećija, skemlijice… Niti mjesec dana na-kon toga dogodila se ova divna suradnja i naš koncertni susret. Naš glazbeni trio izvodi sevdah na urban način. Dio je to projekta koji sam sa svojim suradnicima započela 2013. godine. Tradicijsku glaz-bu obrađujemo na nov, suvremen način. Nadam se da će se svidje-ti baš vama koji sevdah poznajete. Uživajte!”

I uživancija je krenula sa sevdalinkom u kojoj “Sejdefu budi maj-ka”, popraćena virtuoznim bravuroznim pasažima Ambrozija Puška-rića na gitari. “Meko” pjevanje vrsne pjevačice gđe Zrinke Posavec (Muzička akademija Zagreb, klasa prof. Lidije Horvat Dunjko) odmah je popraćeno zasluženim gromoglasnim pljeskom Bošnjaka/inja. Za-nimljiv ritmični dodatak izvedbi sevdalinke gđe Zrinke daje i njen su-radnik kontrabasist, tzv. novog vala jazz generacije, Tihomir Hojsak.

Slijedila je veselija, dinamičnija sevdalinka “Moj dilbere”. Tu i još dvije sevdalinke je ovaj iznimni trojac glazbenika snimio i na prvom CD-u.

KONCERT SEVDAHA POVODOM DANA NEZAVISNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE U ZAGREBU

Zrinkin sevdah oduševio

Decentan i skladan, ženski profinjen nastup i gesta pri pjevanju Zrinke Posavec i jest gradski i suvremen; školovan na klasici, dobro moduliran, kontroliran glas, zvonak, a i “blizak” tradicijskom nači-nu pjevanja. Surađivala je Zrinka Posavec, kao etnomuzikologinja, s institucijama koje se bave kulturnom tradicijom, kao i sa školama folklora u nizu kulturno-umjetničkih društava u Hrvatskoj i inozem-stvu.

Slijedila je zatim “Snijeg pade na behar, na voće” (kako reče gđa Zrinka: “mirna i jako joj draga sevdalinka”). Pratio ju je nešto bučniji, za temu o kojoj se pjeva, ritam kontrabasa, ali je on sugeri-rao damare srca zaljubljenih (“neka ljubi ko god koga hoće”).

“Često me pitaju kako to da mi Slavonci pjevamo sevdalinke? Odgovaram: 'Imate jako dobru muziku!' Posebno su mi drage riječi sevdalinke 'Tko se ono brijegom šeće?'”, objasnila je svoj izbor pje-sama gđa Posavec. Bošnjacima/injama i njihovim gostima tu večer također “bi radost” čuti tu sevdalinku i u ovoj, Zrinkinoj verziji! Vo-li Zrinka upravo takve pjesme – koje nisu tužne, kakva je “Grana od bora” koja spominje more i Maricu, mladu krčmaricu. Gitara Am-brozija Puškarića je uistinu dočarala morski ugođaj…

Zatim je uslijedila “Zapjevala sojka ptica”, a za Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine posebna čestitka je bila sevdalinka “Bosno moja”. Zanimljivo je bilo čuti zamjenu gitarom i kontrabasom uobi-čajenog zvuka harmonike.

Kako su sevdalinku nekoć žene pjevale bez pratnje, tako je i gđa Zrinka otpjevala bez glazbene podrške svojih kolega “Okreni se niz đul bašču”. U njoj je u potpunosti došao do izražaja njen raspjeva-ni, školovani glas, uvježban na svjetskim arijskim partiturama u ori-ginalnom, njenom projektu, a koji je naslovila “Barok kakav niste čuli”, realiziranom 2012. godine.

U završnici je publika čula ovaj sjajni glazbeni trio i u sevdalinki “Zvijezda tjera mjeseca”. Hvala im za tu lijepu večer! Imali su svoju zasebnu dionicu i kontrabasist i gitarist koji je diplomirao i pjeva-nje. Finiš večeri: “Omer beže”, “Stade se cvijeće rosom kititi” i nei-zbježna “Kafu mi draga ispeci”… Nakon toga se i krenulo na prigod-nu zakusku i druženje. q

Edina SMAJLAGIĆ

Ambrozije Puškarić, Zrinka Posavec i Tihomir Hojsak


11OŽUJAK 2015.

U Islamskom centru u Zagrebu, u četvrtak, 5. ožujka 2015., u okviru Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, predstavljena je knjiga prof. dr. sc. Adnana Jahića pod nazivom “Vrijeme izazova. Bošnjaci u prvoj polovini XX stoljeća”. Knjiga ima 629 stranica, a ti-skana je početkom 2015. godine u nakladi Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Bošnjačkog insti-tuta – Fondacija Adila Zulfikarpašića iz Sarajeva. Suizdavač je Nauč-noistraživački institut “Ibn Sina” iz Sarajeva.

Pored autora, knjigu su predstavili prof. dr. sc. Izet Šabotić, vanredni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli i povjesničar dr. sc. Zlatko Hasanbegović, stručni suradnik na Institu-tu društvenih znanosti “Ivo Pilar” u Zagrebu. Moderator tribine bio je Dževad Jogunčić, predsjednik zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske i urednik promovirane knjige.

Znanstveni pristup koji potire mitove, junake i epsko doživljavanje vlastite prošlosti

Bosansko-hercegovački povjesničar Adnan Jahić u posljednja dva desetljeća na jedan posebno zanimljiv i akribičan način otvara čitav niz važnih pitanja iz suvremene prošlosti Bošnjaka i BiH. Nje-gov istraživački trud, između ostaloga, rezultirao je s četiri važne i historiografski utemeljene knjige, koje na znanstveno odgovoran i prihvatljiv način tretiraju suvremenu bosansko-hercegovačku prošlost. Knjiga “Vrijeme izazova – Bošnjaci u prvoj polovini XX sto-ljeća” je nastala kao rezultat 10-godišnjeg Jahićevog rada i znan-stvenog stremljenja kako bi se kroz jedan istraživački i historiograf-ski uvid osigurala što potpunija faktografska osnova za stvaranje cjelovitije slike o prošlosti Bošnjaka i BiH u prvoj polovici 20. stolje-ća. Jahićeva knjiga oslikava različite izazove kroz koje je prolazio bošnjački narod na mukotrpnom i neizvjesnom putu nacionalnog, političkog, duhovnog i kulturnog razvoja.

“Jahić raspravlja o bošnjačkoj eliti, ali također i o običnim ljudi-ma u ovim izazovnim vremenima. Neka pitanja su već bila predmet historiografske rasprave, ali autor otvara i neka posve nova istraži-vačka polja. Karakteristika njegovog pisanja je da svoje stavove uglavnom temelji na originalnoj i obimnog arhivskoj građi iz broj-nih arhiva, od Tuzle do Washingtona, a tamo gdje raspravlja sa sta-vovima iz dosadašnje literature, vrlo je temeljit i sa puno kritičkog pristupa. U ovoj knjizi on je pokazao podijeljenost i nesnalaženje bošnjačke političke i vjerske elite u svim prelomnim događajima, počevši od aneksione krize 1908. godine, lutanja između dva svjet-ska rata i u vrijeme rata, do iskušenja u prvoj deceniji nakon Dru-gog svjetskog rata. Na jednom mjestu, pišući o naoružavanju Boš-njaka u Drugom svjetskom ratu, on govori o 'politički neuslovljenoj militarizaciji', ne kao rezultatu neke dugoročne političke vizije, ne-go kao refleksnom djelovanju uvjetovanom društvenim okruže-njem i darvinovskim nagonom za biološkim opstankom. Političko i šire društveno djelovanje Bošnjaka tokom 20. stoljeća bilo je više refleks na društvena događanja oko njih nego rezultat osmišljene političke strategije i vizije. Mogli bismo reći kako je ta povijest po-kazala da je u svim prelomnim događajima kod Bošnjaka, posebno krajem 20. stoljeća, bila na sceni 'politički neuvjetovana mobilizaci-

PROMOCIJA KNJIGE “VRIJEME IZAZOVA. BOŠNJACI U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA” ADNANA JAHIĆA

Teška i dramatična vremena

ja' koja je određivala njihovu sudbinu”, između ostaloga, rekao je Dževad Jogunčić.

Prof. dr. sc. Izet Šabotić je naglasio kako knjiga obrađuje slože-nu i kompleksnu problematiku, najdramatičnije razdoblje ukupne historije Bošnjaka. To je vrijeme opterećeno ratovima, borbom za nacionalni prestiž i dominaciju, nametanjem totalitarnih ideologi-ja, te konstantnim nasrtanjem na tradicionalne, duhovne i ukupne vrijednosti Bošnjaka. Sve je to u konačnici snažno utjecalo na raz-gradnju bošnjačkog nacionalnog i ekonomskog bića i ukupnog identiteta. Šabotić je istaknuo kako autor posebnu pažnju u knjizi poklanja rješavanju složenog jugoslovenskog pitanja i događajima vezanim za Prvi svjetski rat. To je pitanje iznova akualiziralo držav-no-pravni status Bosne i Hercegovine i njen opstanak, koji je zavi-sio od statusa i položaja Bošnjaka, ali i od njihove osviješćenosti u tom složenom vremenu. Osim toga, na jedan posve nov, ali znan-stveno prihvatljiv način, Jahić se bavi pitanjem upotrebe naziva “Bošnjak” u savremenoj historiografiji, pri čemu iznosi stav kako “nema razloga naučne naravi zbog kojih se naziv Bošnjak ne bi mo-gao koristiti za Bošnjake u onim razdobljima historije u kojim je taj termin bio zanemaren, osporavan, zabranjivan i potisnut”. Šabotić je istaknuo i Jahićeve zanimljive historijske opservacije o ulozi bo-sansko-hercegovačke uleme u kulturnom i društvenom preporodu Bošnjaka. One idu u pravcu stava da ulema nije imala potrebne pretpostavke i snagu da bude generatorom ukupne uspješne poli-tike i preporoda Bošnjaka u navedenom vremenu.

“Posebnu pažnju autor je posvetio pitanjima koja su se odnosi-la na odnose srpskih i hrvatskih političara prema 'nacionalizovanju muslimana', pri čemu ukazuje na prisustvo stalnih pritisaka u prav-cu širenja srpske i hrvatske nacionalne ideje među Bošnjacima, s ciljem brisanja njihove kulturne i vjerske posebnosti i smanjivanja razlike između pravoslavnih, muslimana i katolika, s tendencijom forsiranja 'hrvatstva i srpstva među muslimanima'. Nešto novo u historiografskom smislu je sud dat od strane autora o bošnjačkoj

Zlatko Hasanbegović, Izet Šabotić, Dževad Jogunčić i Adnan Jahić



eliti u prvoj polovini 20. stoljeća. Autor posebno ukazuje na boš-njačku političku raspolućenost, rasulo i idejnu dezorijentaciju, kao tragično ishodište oportunističke politike, koja je zanemarivala te-žišna pitanja bošnjačke opstojnosti, što je ostavilo neželjene i du-gotrajne posljedice po Bošnjake”, rekao je Šabotić, koji je istaknuo i Jahićevu znanstvenu suptilnost prilikom obrade pitanja vezanog uz ulogu Bošnjaka u NDH. Naglasio je kako iznesenim promišljanji-ma autor prevazilazi neka dosadašnja stereotipna stajališta o ovom pitanju, te tako značajno pomaže stvaranju jasnije slike i boljem razumijevanju bošnjačkog iskustva s ustaškom hrvatskom drža-vom. To je učinjeno tretiranjem brojnih pitanja, poput odnosa ustaškog režima prema Bošnjacima, ali i odnosa Bošnjaka prema NDH, koji se kretao u rasponu od ushićenja do razočarenja.

Zagrebački povjesničar Zlatko Hasanbegović je uvodno nagla-sio kako je Adnan Jahić svojim historiografskim pristupom, dosa-dašnjim postignućima, predanošću u potrazi za povijesnim izvori-ma i uravnoteženim rasuđivanjima izrastao u jednog od nekolicine najvažnijih suvremenih bosansko-hercegovačkih povjesničara. Ja-hićeva najnovija knjiga – “historiografski vrijedno i nezaobilazno djelo”, kako reče Hasanbegović – potvrđuje njegovu poziciju ne-sumnjivog historiografskog autoriteta za političku, društvenu i vjersku problematiku Bošnjaka u najdramatičnijem razdoblju uku-pne historije.

Hasanbegović je posebno problematizirao pitanje koje je bilo ključno nakon odlaska Osmanskog carstva. “To je odnos između nemuslimanske modernosti, u kojoj su se bosanski muslimani na-kon 1878. godine našli mimo svoje volje, i tradicionalnog musli-manskog društva, kakvo se izgradilo u osmanskom razdoblju. Od toga, može li se uopće biti i ostati muslimanom i prihvatiti različite tekovine, u suštitni nemuslimanske moderne civilizacije, do traže-nja načina usklađivanja tradicionalnih muslimanskih vrednota i eu-ropske nemuslimanske modernosti? O tome su se vodile polemike, i među ulemom i među svjetovnom inteligencijom okvirno podije-ljenom u tzv. tradicionaliste i tzv. moderniste, različitih usmjerenja, varijanti i podvarijanti – pojednostavljeno: ala franca ili ala turca, šešir ili fes i slično. Od toga je i neodvojiv političko-stranački razvi-tak, koji je autor dotaknuo u prvom poglavlju, u odjecima aneksije 1908. i podjeli muslimanske elite. S jedne strane, na protuaustrij-sku Muslimansku narodnu organizaciju, koja je dijelom živjela u iluziji osmanske restauracije i povratka sultanova stvarnog vrhov-ništva te tražila uporište i ostvarivala određene saveze sa srpskom politikom, te, nasuprot nje, Muslimanske napredne stranke Ade-mage Mešića i Esada Kulovića, koji su iskazivali lojalistička stajališta prema Austriji, u stanovitoj vezi s pravaškom hrvatskom nacional-nom ideologijom”, rekao je dr. sc. Zlatko Hasanbegović.

Adnan Jahić je naglasio kako njegova knjiga može poslužiti bo-ljem razumijevanju stanja i odnosa u BiH i regiji u aktualnom vre-menu. U njoj je iznova želio staviti fokus na važna pitanja politike, nacije, nacionalizma, manipulacije, nasilja, zatim odnosa vlast – lo-jalnost i država - pravo, ponašanja elita, kao i na druge kategorije koje su određivale i koje određuju našu stvarnost i utječu na naše živote. Pritom nije težio ispričati neku konačnu priču ili ponuditi neke konačne istine, kojih u historiografiji, zapravo, nema. “Želio sam, prije svega, da iznesem neke nove činjenice i skrenem pažnju na potrebu novih istraživanja i interpretacija kako bi se načinili iskoraci u odnosu na naša postojeća znanja i predstave u značaj-nom broju osjetljivih tema naše novije historije. Također, smatrao sam važnim još jednom ukazati na značaj kritičke, ideološki raste-rećene historiografije, koja se često čini kao nedostižan ideal, ali koja jedina daje smisao istraživanju prošlosti. Bošnjaci su narod

O AUTORUAdnan Jahić (Tuzla, 1967.) osnovnu školu i gimnaziju završio je u

rodnom gradu. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek Orijenta-listika i Anglistika, diplomirao je 1991. godine. Magistrirao je 2003. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za historiju (postdiplomski studij “Historija Bosne i Hercegovine”), a 2007. godine brani doktorski rad pod nazivom “Organizacija i rad Islamske zajednice u Bosni i Her-cegovini između dva svjetska rata” na Filozofskom fakultetu Univerzi-teta u Tuzli.

Autor je više naučnih i stručnih radova iz oblasti historije, filozofi-je i teologije. Objavljivao je u “Preporodu”, “Hikmetu”, “Riječi”, “Sa-znanjima”, Zborniku radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, Prilozima Instituta za istoriju u Sarajevu, Godišnjaku BZK “Preporod”, “Bošnjač-koj pismohrani” i drugim listovima, časopisima, zbornicima i godišnja-cima. U Tuzli je uređivao časopis “Hikmet”, list za vjersko-teološka i kulturno-historijska pitanja, od 1993. do 1998. godine. Učestvovao je na brojnim međunarodnim i domaćim naučnim skupovima i simpozi-jima posvećenim temama iz historije, islamistike i političkog života Bosne i Hercegovine.

Objavio je četiri knjige: “Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u Drugom svjetskom ratu” (Tuzla, 1995.), “Hikjmet – riječ tradicional-ne uleme u Bosni i Hercegovini” (Tuzla, 2004.), “Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918-1941)” (Zagreb, 2010.) i “Vrijeme izazova. Bošnjaci u prvoj polovini XX stolje-ća” (Zagreb/Sarajevo, 2014.). Za treću knjigu je dobio nagradu “Hasan Kaimija” za najbolje djelo iz društvenih i humanističkih znanosti objav-ljeno u 2010. godini.

Imao je aktivnu ulogu u javnom i političkom životu Bosne i Herce-govine. Bio je poslanik u Predstavničkom domu Parlamentarne skup-štine BiH i član parlamentarnog izaslanstva Bosne i Hercegovine pri Parlamentarnoj skupštini OSCE-a. Osim toga, više godina je radio kao nastavnik u Gimnaziji “Ismet Mujezinović”, te kao honorarni nastav-nik u Behram-begovoj medresi u Tuzli. Član je redakcije časopisa Insti-tuta za istoriju u Sarajevu “Historijska traganja” i Odbora za istorijske nauke Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Trenutno radi kao vanredni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Oženjen je i otac troje djece. q

koji slabo poznaje svoju prošlost, a i ono znanje koje posjeduje ne-rijetko je prožeto površnošću i stereotipima o sebi i drugima i apo-logetskim odnosom prema istaknutim ličnostima iz bošnjačke i južnoslavenske historije. Smatram da historiografija nipošto neće izgubiti svoju naučnu vjerodostojnost ako nastoji, barem u nekoj mjeri, demitologizirati postojeća znanja o prošlosti i minulim doga-đajima, premda sam svjestan da se narodi teško mire sa pristupi-ma koji potiru mitove, junake i epsko doživljavanje vlastite prošlo-sti”, rekao je autor, prof. dr. sc. Adnan Jahić. q

Ismet ISAKOVIĆ


13OŽUJAK 2015.

Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske i Naučnoistraživački institut “Ibn Sina” iz Sarajeva, uz pomoć Medžlisa Islamske zajedni-ce Zagreb, 6. i 7. ožujka 2015. godine u Islamskom centru u Zagre-bu, u Kongresnoj dvorani “Hadži Salim Šabić”, organizirali su sim-pozij pod nazivom “Odnos religijskog i nacionalnog u identitetu i stvarnosti balkanskih naroda”. Na simpoziju je aktivno sudjelovalo ili poslalo svoje radove čak 29 uglednih profesora i znanstvenika iz nekoliko zemalja: Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Kosova i Irana. Predsjednik Organizacij-skog odbora je bio Dževad Jogunčić, predsjednik zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske, dok je prof. emer. dr. sc. Esad Ćimić, utemeljitelj sociologije religija na ovim prostorima, bio predsjednik Znanstvenog savjeta simpozija.

Brojna identitetna pitanja balkanskih naroda

Religije i religijske ustanove imale su nedvojbeno važnu, a u ne-kim slučajevima, i odlučujuću ulogu u razvoju i profiliranju suvreme-nih nacija. To je posebno svojstveno području Balkana gdje su vjerski identiteti i tijesna naslonjenost na matične religijske strukture i hije-rarhije presudno pomogli oblikovanju i afirmaciji naroda koji su stu-pali na historijsku pozornicu na razvalinama Habsburškog i Osman-skog carstva. Vjerski identiteti su, dijelom i uslijed prirode državnih tvorevina u kojim su stoljećima živjeli balkanski narodi, predstavljali značajan, premda ne i jedini element izgradnje nacionalnih identite-ta na balkanskom prostoru, ali su u turbulentnim tokovima zbilje 20. stoljeća potvrdili i svoju dezintegracijsku, a u ekstremnim historij-skim okvirima, i destruktivnu ulogu te podložnost manipulacijama od strane nacionalno-političkih i intelektualnih elita. Upravo je 20. stoljeće bilo historijskim poprištem zanimljivih oblika međusobnog prožimanja, sinteze i harmonizacije, no jednako tako i napetosti, su-koba i raščlambe religijskog i nacionalnog faktora u ukupnosti razvo-ja kolektivnih identiteta na jugoistoku Europe suvremenog doba.

Kakva i kolika je uloga vjere u nacionalnom identitetu, samosvi-jesti, te općenito životu i stvarnosti balkanskih naroda? Da li je nastu-pom suvremenog doba i modernosti prisutnost vjere u nacionalnoj samobitnosti naroda Balkana smanjena ili povećana? U kojoj mjeri se može govoriti o zajedničkim trendovima, a u kojoj o razlikama i osobitostima pojedinih balkanskih naroda? Kako su se regionalni i svjetski ratovi odrazili na položaj i status naroda Balkana i njihovih religijskih institucija? Što su na planu razumijevanja i prakticiranja vjere donijele novovremene filozofske, intelektualne, ideološke, po-litičke, društvene i državne koncepcije i kategorije – od nacionalizma do globalizacije? Kakve posljedice je na pristup i prakticiranje vjere i položaj vjerskih zajednica ostavila socijalistička era? Na koji način ko-egzistiraju postsocijalistički vjerski preporod i entuzijazam i široko proklamirana posvećenost liberalno-demokratskim građanskim vri-jednostima današnjeg doba? Kako i na koje načine se vrši manipula-cija religijskim vrijednostima i simbolima u praksi nacionalne i politič-ke mobilizacije i homogenizacije naroda Balkana?

Ovo su samo neka od pitanja koja su bila predmet analize, sa-gledavanja i rasprave na simpoziju. Pozivajući i okupljajući znan-

SIMPOZIJ “ODNOS RELIGIJSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU I STVARNOSTI BALKANSKIH NARODA” (ZAGREB, 6./7. OŽUJKA 2015.)

Identitet naroda na Balkanu

Sead Berberović, Dževad Jogunčić i Esad Ćimić

Simpozij “Odnos religijskog i nacionalnog u identitetu i stvarnosti balkanskih naroda” u zagrebačkom Islamskom centru

stvenike i stručnjake različitih profila – sociologe, historičare, an-tropologe, teologe, književnike, pravnike, politologe – organizatori simpozija dali su veliki doprinos rasvjetljavanju složenih pitanja identiteta, samobitnosti, perspektive te vrijednosne i kulturne ori-jentacije naroda koji baštine naslijeđe islama, kršćanstva i drugih vjera a sastavni su dio geografskog, civilizacijskog i političkog pro-stora kojeg zovemo Europom, a u užem smislu Balkanom.

Teme i učesnici simpozija

U večernjim satima, petak, 6. ožujka 2015., upriličeno je sveča-no otvorenje simpozija u Kongresnoj dvorani “Hadži Salim Šabić” Islamskog centra u Zagrebu. Pored pozdravnih govora organizato-ra prisutni su mogli čuti i četiri vrlo zanimljiva referata:

• prof. emer. dr. sc. Esad Ćimić, predsjednik Znanstvenog savje-ta: Uvodna riječ;

• prof. dr. sc. Ivan Markešić, Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar” Zagreb: “Religijski identitet kao podloga za političko djelovanje parlamentarnih stranaka u BiH, Hrvatskoj i Srbiji”;

• prof. dr. sc. Sead Alić, Sveučilište Sjever, Koprivnica/Varaždin: “Seobe nacija u brend”;

• doc. dr. sc. Filip Škiljan, Institut za migracije i narodnosti, Za-greb: “Odnos nacionalnog i religijskog u hrvatskom društvu”.



Sljedećeg dana, u subotu, 7. ožujka 2015., u cjelodnevnom pro-gramu prisutnima su se obratili i ostali učesnici simpozija “Odnos religijskog i nacionalnog u identitetu i stvarnosti balkanskih naro-da” (oni koji su bili spriječeni, poslali su svoje referate):

• dr. sc. Mohammad Reza Aram, Odsjek za Kur'anske znanosti i hadis, Univerzitet “Azade Islami”, Teheran, IR Iran: “Uloga ljudskog dostojanstva u ostvarivanju razumijevanja među re-ligijama i narodima sa stanovišta Časnog Kur'ana”;

• mr. sc. Vahid Parast Tash, Odsjek za međunarodne odnose, Univerzitet “Azade Islami”, Isfahan, IR Iran; mr. sc. Maryam Rezaiyan Ramesheh, Odsjek za historiju, Univerzitet u Tehe-ranu, IR Iran: “Doprinos javne diplomacije dijalogu među kul-turama i religijama u vremenu globalizacije”;

• dr. sc. Fahrudin Novalić, Zagreb: “Rodni identitet i kultura mira”;• akademik prof. dr. sc. Šerbo Rastoder, Filozofski fakultet, Nik-

šić: “Borba za ime, sukob nacionalnog i konfesionalnog kod muslimana u Crnoj Gori”;

• mr. sc. kr. hfz. Aziz ef. Alili, Medžlis Islamske zajednice Za-greb: “Uloga i doprinos uleme albanskom nacionalnom i dr-žavotvornom prosperitetu do 1945. godine”;

• prof. dr. sc. Adib Đozić, mr. sc. Abdel Alibegović, Filozofski fakultet, Univerzitet u Tuzli: “Srpska pravoslavna crkva i ge-nocid nad Bošnjacima”;

• prof. dr. sc. Šaćir Filandra, Fakultet političkih nauka, Univerzi-tet u Sarajevu: “Formativna ishodišta identitetskih paradigmi bosanskohercegovačkih naroda sredinom 19. stoljeća”;

• prof. dr. sc. Adnan Jahić, Filozofski fakultet, Univerzitet u Tu-zli: “Nacionalno pitanje u koncepcijama i djelovanju bosan-skohercegovačke uleme od aneksije Bosne i Hercegovine do kraja Drugog svjetskog rata”;

• mr. sc. Marko-Antonio Brkić, Fakultet društvenih znanosti dr. Milenka Brkića, Međugorje: “Hrvati u Bosni i Hercegovini – ko-lektivni identitet izgrađen kroz sukob katoličke inteligencije”;

• dr. sc. Vera Klopčič, Institut za nacionalna pitanja, Ljubljana: “Povezanost religijskog i nacionalnog izjašnjavanja pripadni-ka manjina u Republici Sloveniji”;

• dr. sc. Redžo Trako, Evangelički fakultet, Osijek: “Bošnjačko-muslimanski identitet u svjetlu prve Bosanske Biblije”;

• prof. dr. sc. Elvira Islamović, Pedagoški fakultet, Univerzitet u Bihaću: “Religija, nacija i rodne kontroverze”;

• doc. dr. sc. Dragan Todorović, Filozofski fakultet, Univerzitet u Nišu: “Uticaj procesa protestantizacije na preoblikovanje Rromanipe-a”;

• prof. dr. sc. Dragoljub B. Đorđević, Mašinski fakultet, Univer-zitet u Nišu: “Religijsko-konfesionalno biće Roma Srbije i pita-nje nacionalnog identiteta”;

• mr. sc. Dženita Sarač Rujanac, Institut za istoriju, Univerzitet u Sarajevu: “Prožimanje nacionalnog i religijskog. Bošnjačko iskustvo višeslojnosti identiteta”;

• mr. sc. Saeid Abedpour, Naučno istraživački institut “Ibn Si-na”, Sarajevo: “Narodnost, religija i kriza identiteta”;

• doc. dr. sc. Rouhullah Ghaderi Kangavari, direktor Naučnoi-straživačkog instituta “Ibn Sina”, Sarajevo: “Ustavno pravo i etno-kulturalna različitost u Islamskoj Republici Iran”;

• dr. sc. Mubina Moker, Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, Sarajevo: “Odnos prema drugom i drugačijem u svjetlu islam-ske gnoze”;

• prof. dr. sc. Namir Karahalilović, doc. dr. sc. Munir Drkić, Filo-zofski fakultet, Univerzitet u Sarajevu: “Jezička raznolikost na-spram jezičke isključivosti u Mesneviji Dželaluddina Rumija”;

• prof. dr. sc. Edin Mutapčić, Pravni fakultet, Univerzitet u Tu-zli: “Odnos religijskog i etničkog u identitetu stanovnika sred-njovjekovne Bosne”;

• prof. dr. sc. Izet Šabotić, Filozofski fakultet, Univerzitet u Tu-zli: “Uzurpacija vakufske imovine i njen uticaj na položaj Islamske zajednice na širem tuzlanskom području u vremenu neposredno nakon Drugog svjetskog rata”;

• dr. sc. Marina Perić Kaselj, dr. sc. Aleksandar Vukić, Institut za migracije i narodnosti, Zagreb: “Religijska praksa i nacionalni simboli hrvatskih etničkih zajednica u Argentini”;

• prof. dr. sc. Darko Gavrilović, Filozofski fakultet, Univerzitet u Novom Sadu: “Vjerski i nacionalni antisemitizam kod Srba i Hrvata na kraju 19. i početku 20. stoljeća”;

• prof. dr. sc. Musa Musai, doc. dr. sc. Ćufli Osmani, Državni Univerzitet u Tetovu; mr. sc. Muhamed Jonuzi, Ministarstvo obrazovanja i nauke Republike Makedonije: “Odnos između komponente religioznosti i socijalnih kompetencija kod stu-dentske populacije”;

• doc. dr. sc. Ćufli Osmani, prof. dr. sc. Musa Musai, Državni Univerzitet u Tetovu; mr. sc. Muhamed Jonuzi, Ministarstvo obrazovanja i nauke Republike Makedonije: “Prognostička vrijednost religioznosti i relevantne varijable u objašnjenju socijalne kompetencije kod studentske populacije”.

Svi referati bit će objavljeni u narednom broju “Bošnjačke pi-smohrane”, godišnjaka BNZH. U nastavku teksta opširnije ćemo obraditi izlaganja dr. sc. Filipa Škiljana i akademika prof. dr. sc. Šer-be Rastodera, vezana uz bošnjačko pitanje u Hrvatskoj i Crnoj Gori. U brojnim segmentima, jasno je da se radi o sličnim problemima i dilemama.

Bošnjaci u Hrvatskoj: konfuzija u nacionalnom izjašnjavanju

Doc. dr. sc. Filip Škiljan, viši stručni suradnik na Institutu za migra-cije i narodnosti iz Zagreba, napravio je zanimljivo terensko istraživa-nje koje je provedeno u različitim krajevima Hrvatske: u Slavoniji (Srbi, Rusini, Ukrajinci, Mađari), Istri i Kordunu (Bošnjaci), Dalmaciji, Lici, Gorskom kotaru (Srbi), Zagrebu (Bugari, Makedonci, Crnogorci, Rusi), na arhivskoj građi iz Hrvatskog državnog arhiva i na građi iz Državnog zavoda za statistiku. Jedan dio promatranih zajednica izni-mno je snažno vezan nacionalno i religijski (Rusini, Ukrajinci, Bošnja-ci), dok su drugi podijeljeni unutar nacionalnog korpusa na više reli-gijskih zajednica (npr. Mađari i Hrvati). Dr. Škiljan je kroz osvrt na povijesne faktore pokušao otkriti zašto su pojedine manjinske zajed-

Učesnici i organizatori simpozija “Odnos religijskog i nacionalnog u identitetu i stvarnosti balkanskih naroda”


15OŽUJAK 2015.

nice vezane identitetski više ili manje za pojedinu religiju i koliko re-ligija pomaže tim zajednicama da očuvaju svoju posebnost odnosno da se ne asimiliraju s većinskim narodom. Prenosimo dio njegovog referata vezanog za Bošnjake u Hrvatskoj.

“Kod Bošnjaka u Hrvatskoj postoji pojava heterogenog nacio-nalnog izjašnjavanja. Dio bošnjačkog stanovništva izjasnili su se 2011. kao Bošnjaci (njih 31.479), jedan dio njih izjašnjavaju se kao Bosanci (iako među njima ima pravoslavnih, rimokatolika i musli-mana (njih 2.059), dio kao Hercegovci (njih 75), dio kao Muslimani (7.558) (iako među njima ima, osim bošnjačkog korpusa, stanov-ništva i albanskog i romskog korpusa). Bošnjaci su se do 1993. služ-beno izjašnjavali kao Muslimani, a tek je nakon Drugog bošnjačkog sabora koji je održan u Sarajevu 27. i 28. rujna 1993. ustanovljeno da će se upotrebljavati ime Bošnjak za nekadašnje Muslimane.

Nakon toga je bilo još uvijek mnogo onih koji se nisu željeli izja-sniti kao Bošnjaci, već kao Muslimani. Trebale su godine uvjerava-nja Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske da Bošnjake u Hrvat-skoj uvjere da se počnu izjašnjavati kao Bošnjaci. Problem je na-stao kod većine stanovnika na selu kojima nije bilo jasno što ta promjena znači, a većini njih nije bilo ni jasno koja je točno razlika između vjeroispovijesti, nacionalnosti i državljanstva. Nas će ovdje interesirati pitanje odnosa vjeroispovijesti i nacionalnosti. Već u samom popisu interesantna je činjenica da među 31.479 Bošnjaka ima 27.959 muslimana, 317 katolika, 293 pravoslavnih, 308 agno-stika i 1.613 ateista. Dakle, iako su Bošnjaci u najvećoj mjeri musli-mani, ipak postoji i mali broj katolika i pravoslavaca koji se izjašnja-vaju kao Bošnjaci, a vjeroispovijest im nije muslimanska. To je vrlo interesantna pojava budući da se nacionalno ime Bošnjak veže usko uz vjersku kategoriju muslimana. Takvih je zasigurno u po-stotku mnogo više u onoj skupini Bosanaca i Hercegovaca. Kod sku-pine Muslimana kojih je u prethodnom popisu stanovništva 2001. bilo čak 19.677, a koji su izdvojeni u tome popisu kao posebna na-cionalna manjina vjeroispovijest je evidentna. Ipak, i u tom korpu-su Muslimana 2001. bilo je 176 katolika, dok ih je 2011. bilo 104. Mnogo je više među Muslimanima onih koji su se izjasnili kao agnostici i ateisti.

Među Muslimanima svakako ima osim onih koji su podrijetlom iz Bosne i Hercegovine i kosovskih Goranaca, makedonskih Torbe-ša, Roma i Albanaca. U popisu iz 2011. ta skupina se značajno sma-njila upravo zbog rada Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske na terenu koja je onima koji su se izjašnjavali kao Muslimani objašnja-vala što to u stvari znači te kolika sun a taj način njihova prava. Posebnu su skupinu u popisima 2001. i 2011. predstavljali Hrvati

muslimanske vjeroispovijesti kojih je 2001. bilo 6.848, a 2011. go-dine 9.647. Budući da se dakle javljaju tri skupine u kojima musli-mani dominiraju, a to su Hrvati muslimanske vjeroispovijesti, Mu-slimani i Bošnjaci vidljivo je da je došlo do konfuzije u nacionalnom izjašnjavanju. Čini se da je opstanak muslimanske nacionalnosti u Hrvatskoj vezan ponajviše za neobaviještenost, inertnost u pro-mjeni nacionalnog izjašnjavanja i spomenuto nerazlikovanje nacio-nalnosti i vjeroispovijesti.

Iz primjera je moguće zaključiti koliko su Bošnjaci u pojedinim dijelovima Hrvatske vezani za muslimansku vjeroispovijest, odno-sno koliko su kao Muslimani s velikim 'M' vezani za islam.

Na područjima uz granicu s Bosnom i Hercegovinom gdje su Bošnjaci nastanjeni već od početka šezdesetih godina, odnosno na području Korduna, jedan veliki broj stanovnika nisu se izjasnili kao Bošnjaci, već prethodnim imenom Bošnjaka – Muslimani. Proma-trajući ovo područje moguće je ustanoviti koliko je podijeljena boš-njačka nacija u Hrvatskoj. Iz iskaza brojnih kazivača koji su priku-pljeni na ovom terenu, jasno je vidljivo da ovdje nema etnomimi-krije, već da je prisutna podijeljenost na one koji se izjašnjavaju onako kako su se izjašnjavali u vrijeme Jugoslavije, tj. kao Muslima-ni, odnosno na one koji su prihvatili ime Bošnjak. Ovdje ta podjela ima dublje korijene te tako pristaše Abdićeve struje redovito biraju za svoju nacionalnost Musliman, dok pristaše najutjecajnije stran-ke među bosanskohercegovačkim Bošnjacima, Stranke demokrat-ske akcije, biraju ime Bošnjaka. Iz narednih iskaza vidljiva je ta nji-hova podijeljenost.

'Ja se izjašnjavam kao Musliman, a ne kao Bošnjak. Bošnjaci su svi u Bosni. I Srbi, i Hrvati i Muslimani. (Musliman iz Gejkovca, 1952.)

'Ako nisam Musliman nisam ništa. To je moja vjeronacija. Nisu Bošnjaci preko u Šturliću (prvo veće selo preko granice u Bosni na-suprot Bogovolji, op.a.) nego su Bosanci. Mene to jako muči. Did je bio Musliman kad je Tito dozvolio da se bude Musliman. Borili smo se za to da budemo Muslimani, a Bošnjaci su bili prije 300 godina u istočnoj Bosni.' (Musliman iz Komesarca, 1977.)

'Ja sam Musliman i ne smeta mi veliko M.' (Musliman iz Lipov-ca, 1976.)

'Mi smo Muslimani. Od pamtivijeka je to da su Muslimani. Ali, ne znam se pravo odlučiti. Trebao bi netko doći u selo našima i objasniti im što su Muslimani, a što su Bošnjaci.' (Musliman iz Mašvine, 1967.)

Činjenica koju je istaknuo jedan od kazivača koji spominje 'vjero-naciju' ukazuje na to da je jedan značajan broj Muslimana identitet-ski označen kao 'vjeronacija'. Takav je stav posebno prisutan na po-dručju Karlovačke županije gdje je bilo i najmanje preregistracija iz muslimanske u bošnjačku naciju u posljednjem popisu stanovništva (svega 12,6% smanjio se broj Muslimana na području Karlovačke žu-panije, dok se u ostalim županijama smanjio uglavnom iznad 50%). Ipak, u Karlovačkoj županiji čini se da je problem muslimanske nacije nešto dublji. Očito je da su Muslimani ondje mnogo više Muslimani zbog političkih prilika i političkih opredjeljivanja nego što je to iz ne-kih osobnih vjerskih uvjerenja. O podjeli ovog stanovništva na dva dijela govore i napisi imama Azima Durmića: 'Naime, u džematu Ma-ljevac koji obuhvaća sedam zaseoka uz duž granice sa BiH žive musli-mani koji su za vrijeme rata podijeljeni na korpusovce i autonomaše i naravno su uvelike zavađeni. Prilikom formiranja džemata uloženi su veliki napori da se uspostavi suživot i pomirenje unutar musliman-skog naroda što se velikim dijelom i ostvarilo.'

Vezanost bošnjačke nacije uz vjeroispovijest ipak je najeviden-tnija iz činjenice da su 88,8% izjašnjenih Bošnjaka po vjeroispovije-sti muslimani.”Doc. dr. sc. Filip Škiljan



Bošnjaci u Crnoj Gori: narod pokazao veću zrelost od dobrog dijela političke i intelektualne elite

Akademik prof. dr. sc. Šerbo Rastoder, profesor na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, Pravnom fakultetu u Podgorici i Filozofskom fakultetu u Tuzli, u svom referatu govorio je o borbi za bošnjačko ime u Crnoj Gori u proteklih 15-ak godina, s posebnim naglaskom na sukob nacionalnog i konfesionalnog kod muslimana u Crnoj Go-ri. Prenosimo sažetak njegovog vrlo zanimljivog referata.

“Pitanje nacionalne samoidentifikacije ili 'renominacije' musli-mana u Crnoj Gori, kako taj proces naziva Šaćir Filandra je u Crnoj Gori postavljeno primarno kao demokratsko pitanje, a tek potom i kao pitanje kolektivnog identiteta. Pri tome je 'borba za nacionalno ime' u Crnoj Gori moguće bila teža nego u bilo kojoj drugoj postju-goslovenskoj sredini. Zašto? Odgovori bi se mogli tražiti u sljede-ćim razlozima: maloj državi i relativno maloj populaciji, autoritar-nom društvu, velikoj zavisnosti od države, odsustvu inteligencije i nacionalne svijesti uobličene i potvrđene, dominaciji konfesional-ne svijesti kod ovdašnjih muslimana – 'moj deda je bio musliman, moj otac je bio musliman, ja sam musliman'. Vjera je bila jedini in-tegrativni faktor i osnovna točka razlikovanja od drugih i kao takva je bila 'najvidljivija' oznaka identiteta.

Budući da su muslimani Crne Gore istorijski bili periferija islam-skog svijeta, to su oni, više nego drugi, bili izloženi snažnijim uticaji ma asimilacije i potiranja i kao takvi su u svojoj memoriji imali ugra-đen refleks 'stradanja kao prirodne pojave', te su u tom smislu izgra-dili samoodbrambeni refleks koji je isključivao bilo kakav rizik od iri-tacije okoline. S tim u vezi, u konkretnim crnogorskim uslovima, kada je još uvijek bilo neriješeno pitanje državnosti, trebalo je istovreme-no pitanje prava na ime postaviti, tako, ono ne isključuje autohto-nost i pripadnost Crnoj Gori kao matičnoj državi. To je istovremeno bio i rizik da se front otpora proširi i na one koji nijesu shvatali da svaka nacija ne mora imati i svoju državu. Odnosno, u konkretnim okolnostima, trebalo je pokazati da se takav koncept u biti razlikuje od onoga što se nazivalo 'velikosrpski nacionalni koncept'. To je onda značilo da se proces mora voditi autonomno i dovoljno ubjedljivo, kako bi se pokazalo da on ne ugrožava nikoga, a da koristi svima.

To je posebno postalo aktuelno pitanje tokom popisa stanovniš-tva u Crnoj Gori 2003. godine. Posebno zato što je neutemeljeno tvrditi da je bilo kada, bilo koji dio 'muslimana južnoslovenskog pori-jekla' na bivšem pro storu SFRJ, prepoznavan kao posebnost u odno-su na druge dijelove istoga naroda kroz ime. S obzirom na to da u Crnoj Gori uglavnom vladalo mišljenje da je etnonim 'Bošnjak' star jednu deceniju (od 1993.), ili da se on isključivo vezuje za stanovnika Bosne bilo da su katoličke, pravoslavne ili islamske vjere, nužno je bilo pokazati da je pojam 'Bošnjak' mnogo stariji od bilo kojeg današ-njeg savremenika, naravno ne da bi tragalo za istorijskim utemelje-njem posredstvom upotrebe imena, svjesni da se tom metodom može dokazati sve, a ne pokazati ništa, već, pri je svega, da bi ukazali na razmjere neznanja, koje u vezi sa ovim vladaju.

To je bio težak i mukotrpan proces koji je rezultirao okupljanjem svojevrsnog nacionalnog foruma koji je morao razriješiti sljedeće di-leme: da je pravo na ime osnovno demokratsko pravo,da je ime prvo obilježje nacionalnog identiteta, da su Muslimani sa bivšeg prostora jugoslovenske države uglavnom vratili nacionalno ime Bošnjak, što je u konačnom značilo suštinsku dilemu: ili nešto mijenjati ili ostati jedina nacionalna zajednica na zemaljskoj kugli koja će vjersko ime zadržati kao nacionalno. Više od 150 intelektualaca je 22. marta 2003. godine u Podgorici potpisalo 'Deklaraciju o imenu' u kojoj su bila sljedeća ključna polazišta: 'Smatramo da je ime Bošnjak istorijski

utemeljeno i adekvatno ime i za ovaj dio naroda u Crnoj Gori', 'ime-nom nećemo da se odvajamo od naroda kojem pripadamo'.

Reakcije su bile burne, očekivane i veoma različite. Crnogorska intelektualna elita je prividno nezainteresovana, značajno neupuće-na i zabrinuta, prije svega dilemom, da li je kod ove zajednice došlo do promjene u odnosu na Crnu Goru i njen status? Ovoj grupaciji je objektivno bilo bliže vjersko ime musliman, nego nacionalno Bošnjak i objektivno je očekivala nacionalni transfer u kojem bi se muslimani izjasnili kao Crnogorci islamske vjere. S druge strane, muslimanska politička i intelektualna elita, s sporadičnim izuzecima je bila uplaše-na i zbunjena, otvorila je prostor političkim udvoricama i ulizicama (prije svega onima vezanim za državu) da jasno pokažu neslaganje i odbijanje. U takvoj konfuziji politička elita je mimo obećanja, brane-ći navodno demokratsko pravo izjašnjavanja, popisnim kolonama od jedinstvenog naroda, napravila dva: Muslimane i Bošnjake ili čak tri, s obzirom da se značajni dio ljudi na popisu identifikovao kao Crno-gorac. Ipak, za sve je bilo iznenađenje da je narod pokazao veću zre-lost od dobrog dijela političke i intelektualne elite: na popisu se ime-nom Bošnjak samoidentifikovalo 48.184 ili 7,77%, dok je nacionalno ime Musliman zadržalo njih 24.625 ili 3,97%.

Iako su rezultati popisa jasno pokazali većinsko opredjeljenje kod ove nacionalne zajednice, koje je bilo javno podržano i od vrha islamske zajednice (bivši reis Idriz Demirović je bio učesnik skupa, njegov nasljednik reis Rifat Fejzić se nedvosmisleno izjasnio u pri-log nacionalnog imena Bošnjak), to nije smetalo vladajućem reži-mu da statistički različit prikaz imena i formalno institucionalizuje, stvaranjem dva nacionalna savjeta (Savjet Muslimana i Savjet Boš-njaka). Postavilo se pitanje: da li se zaista radi o neuobičajenom demokratskom senzibilitetu Crne Gore u kojoj se, za razliku od svih drugih sredina, jedino ovdje formirao 'Savjet Muslimana', ili o ne-čemu drugom?

U svakom slučaju, naredna decenija će proteći u jalovoj i be-spredmetnoj podjeli 'ničega' i neuspješnom pokušaju da se dokaže da se radi o jedinstvenom narodu, koji se statistički samoidentifici-rao različitim imenima. Borba za nacionalno ime je nastavljena, a da se radi o procesu koji će biti kad-tad okončan pokazali su i rezul-tati popisa iz 2011. godine, na kojem je prema onome što je zvanič-no objelodanjeno od strane nadležne državne institucije došlo do neznatne promjene u korist nacionalnog imena Bošnjak. Tako se 8,65% stanovnika izjasnilo za ime Bošnjak ili 53.605, dok je njih 3,31% zadržalo ime Musliman. Ili ukupno 20.537. Istovremeno se njih 5,33% izjasnilo da govori bosanskim jezikom, što je jasan poka-zatelj da je proces u zamahu, ali da nije dovršen.” q

Ismet ISAKOVIĆ

Akademik prof. dr. sc. Šerbo Rastoder


17OŽUJAK 2015.

Prve knjige Opće biblioteke Maglaj popisane su 1955. godine, ali mnogo prije, još u vremenu Edhema Mulabdića, prosvjetitelja, ro-manopisca, putopisca, noveliste postojala je zbirka knjiga koja se vremenom obogaćivala, kako brojem tako i kvalitetom naslova. Do prošlogodišnjih poplava, biblioteka je brojala na desetine tisuća knji-ga i može se reći da je bila jedna od najljepše uređenih biblioteka u Federaciji BiH. Do poplava u svibnju 2014. godine pa čak i u vrijeme agresije na BiH, u kojoj je Maglaj pretrpio velika razaranja, u bibliote-ci su se održavale različite kulturne aktivnosti, od predstavljanja emi-nentnih književnih autora, znanstvenika, ali su tu bile i radionice za djecu i mlade. Svake godine se organiziraju značajne manifestacije “Mulabdićevi dani kulture”, “Ljeto s knjigom” “Oktobar – mjesec knjige” te dodjela Književne nagrade “Edhem Mulabdić”.

Na inicijativu predsjednika Ervina Jahića, KDBH “Preporod” se uključio u prikupljanje knjiga u poplavama uništene maglajske bi-blioteku, gdje su se članovi i prijatelji nesebično odazvali i krenuli starom Mulabdićevom stazom. U akciji je prikupljeno oko 1.000 knjiga, koje je Ismet Isaković, član Glavnog odbora KDBH “Prepo-rod” i glavni urednik “Preporodovog Journala”, u jutarnjim satima u nedjelju, 8. ožujka 2015., dostavio u JU Opća biblioteka Maglaj.

DONACIJA ZA MAGLAJSKU KNJIŽNICU I SJEĆANJE NA RAHMETLI IZETU STRIČAK

Knjige za Maglaj

Nina Bunjevac Salkić i Ismet Isaković u Općoj bibloteci Maglaj

fond bogatiji. Naime, među poklonjenim publikacijama mnogo je stručne, iznimno vrijedne literature. U ime naših korisnika, prije svega djece i mladih, a onda i svih ostalih građana Maglaja, zahva-ljujem KDBH 'Preporod', prije svega na dobroj volji da pomogne, a onda i na konkretnoj pomoći. Zahvalnost upućujem i gospodinu Isakoviću koji se potrudio i dopremio donirane knjige. Izražavam želju da nastavimo saradnju, da razmijenimo dobre ideje, realizira-mo zajedničke programe i projekte. Vjerujem da kada svako od nas doprinese po malo zrnce, zajedno možemo učiniti mnogo – promo-virati knjige, ovakve ustanove kulture, ali uspostavljati i jačati sa-radnju bošnjačkih organizacija s obje strane granice.” q

Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

Podsjetimo se, Opća biblioteka, jedina na području općine Ma-glaj, pretrpjela je veliku štetu u svibanjskim poplavama. Od tadaš-njih 40.000 knjiga, uništeno je čak 28.000. Međutim, zahvaljujući izuzetnom zalaganju i donacijama biblioteka je svojim korisnicima vrata otvorila već 20. kolovoza 2014. godine. U brojnim akcijama građana, institucija, škola i sajmova do sada je prikupljeno više od 30.000 knjiga, pa tako sada raspolažu s knjižnim fondom od oko 50.000 primjeraka, dakle više nego prije poplava.

Direktorica Opće biblioteke u Maglaju, mr. sc. Nina Bunjevac Salkić, za “Preporodov Journal” dala je sljedeću izjavu: “Nakon maj-skih poplava jedna od najljepših biblioteka u Bosni i Hercegovini bila je u cijelosti uništena. Naš knjižni fond koji se odlikovao razno-vrsnošću i obuhvatao vrijednu zavičajnu zbirku te specijalnu zbirku stare i rijetke knjige postao je samo hrpa blatnjavog otpada. Ali, kada pomislite da je sve gotovo, dobri ljudi pruže svoju ruku, osmi-jeh, podršku i donesu novu nadu. Knjige koje su vrijedno prikuplja-li članovi i rukovodstvo KDBH 'Preporod' predstavljaju tu jednu novu svjetlost, vjeru da će sve doći na svoje mjesto. Osim što je ovom donacijom povećano brojno stanje knjiga, i sadržajno je taj

IN MEMORIAM – IZETA STRIČAK13. siječnja 2015. go-

dine na Ahiret je preselila dugogodišnja članica Žen-skog zbora “Bulbuli”, Ize-ta Stričak, rođena u Bo-sanskoj Dubici 7. siječnja 1958. godine. Kratka i opaka bolest bila je jača od vedrine Izetinog duha i beskrajne volje za živo-tom. Nestanak, onaj fizič-ki, uzeo je sve Izetine sa-nje, ispjevane i neispjeva-ne pjesme, sretne trenut-ke provedene u “Preporo-du”, u Ilici 35. Ali, fizički nestanak ne znači i smrt

duše. Otišla je prerano, u vremenu kad se nisu još sveli računi sa sa-mim sobom i sa ovim životom, bilo je još beskrajno puno planova ... Ovo pišemo dok se prvi proljetni povjetarci poigravaju s probuđenim travkama i usnulim ljubicama. Tako od kad je čovjeka i vjeka, krug nastajanja i nestajanja se zatvori, a na njegovim rubovima se ukaže svake godine malena raspuklina iz koje ponovno promoli neki novi krug, i tako u beskraj... A naše Bulbulice će u mislima i onda, kad gla-sno ne izgovore draga imena, svaki koncert, nastup i druženje posve-titi nekadašnjim članicama Izeti i Melihi, njima u spomen na sretne dane druženja, pjesme i radosti.

Duša koja je cijeli svemir, otrgnuta još davno, prije nas, od be-skraja Ljubavi, bi našim krajem i novim početkom. “Jer ništa ne umi-re dok more u svojim dubinama ljulja bjeličaste oblutke.” U simfoni-ji mora i neba lebdi lahor duša koje nakon umiranja postaju slobod-ne i radosne zbog susreta sa svojim Gospodarom. A najveća istina, veća od bilo koje zemaljske pravde i pravičnosti je ona da kabur iskopan u teškoj ilovači čeka svakog Božjeg roba. Svaki od naših ko-načnih života samo je mali korak u susretu s beskonačnim Vreme-nom kojim se i Svemogući u Kur'anu kune: “Tako mi vremena svaki je čovjek na gubitku, osim onih koji vjeruju i dobra djela čine...” Smrt ne postoji, to je samo prelazak iz jednog svijeta u drugi, bolji od ovo-ga. Zato muslimani ne kažu da je netko umro nego je preselio. Nada-mo se da Izeta u svom ovozemaljskom životu nije bila na gubitku i da će Svemogući nagraditi sva njena dobra djela, a oprostiti i njoj i svim našim rahmetlijama male ljudske grijehe te da će ih uvesti u vječni Dženet gdje neće biti fizičke boli, muke i trpljenja nego bašče s pre-krasnim Allahovim darovima. q



U Islamskom centru u zagrebu, četvrtak, 12. ožujka 2015., u okviru tradicionalne Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović” gost predavač bio je Nj. E. Mohammad Ebrahim Taherian Fard, iranski ambasador u Hrvatskoj, koji je održao predavanje na temu “Iran danas”.

Nj. E. Mohammad Ebrahim Taherian Fard je rođen u 1955. godi-ne u Mashadu (IR Iran), inženjer je građevine, oženjen i ima dvoje djece. Iza sebe ima bogatu diplomatsku karijeru: diplomata IR Iran u Canberri, Australija (1982.-1983.); diplomata IR Iran u Kabulu, Afga-nistan (1984.-1987.); otpravnik poslova veleposlanstva IR Iran u Ka-bulu, Afganistan (1988.-1992.); ravnatelj Drugog zapadno-azijskog ureda pri Ministarstvu vanjskih poslova IR Iran (1993.-1994.); vele-poslanik IR Iran u Bosni i Hercegovini (1995.-1998.); zamjenik ravna-telja za Zapadno-azijski ured i načelnik Ureda za suradnju s Afgani-stanom (2000.-2001.); veleposlanik IR Iran u Afganistanu (2002.-2003.); veleposlanik IR Iran u Pakistanu (2004.-2006.) i savjetnik mi-nistra vanjskih poslova IR Iran (od 2006.-2014.). Od sredine 2014. godine je ambasador IR Iran u Hrvatskoj. Govor iranskog ambasado-ra u okviru teme “Iran danas” prenosimo u cijelosti...

“Iran je ove godine obilježio 36 godina od pobjede Islamske re-volucije kada je nakon mnogo godina odlučio biti u potpunosti sa-mostalan i neovisan. Tu samostalnost Iran duguje istinskoj želji iranskog naroda da ima svoju državu u kojoj živi po načelima svoje tradicije i samostalno upravlja svojim resursima.

Odnosi Irana i Hrvatske tradicionalno su dobri i prijateljski. Pri-jateljstvo naroda naših zemalja traje već jako dugo. Iran je među prvim azijskim i muslimanskim zemljama priznao samostalnost Hr-vatske razumijevajući nacionalni ponos i želju za neovisnošću. Svo-je prijateljstvo je Iran dokazao i u teškim godinama borbe hrvatskih naroda za samostojnost.

Danas je Republika Hrvatska članica Europske unije. Odnosi s Iranom na političkom i kulturnom planu su dobri, čak su u porastu. Ovo potvrđuje nedavni službeni posjet prve potpredsjednice Vlade i ministrice vanjskih i europskih poslova, gđe. Vesne Pusić, Tehera-nu, gdje se na najvišem nivou razgovaralo o temama od obostra-nog interesa, gdje su potvrđeni otvoreni i prijateljski bilateralni odnosi te izrazila želja za njihovim daljnjim jačanjem, političkim, gospodarskim i kulturnim.

S obzirom na kapacitete naših zemalja, gospodarska suradnja nije zadovoljavajuća. Ali, neke se stvari mijenjaju. Kaže se da se aktivnost vanjske politike mjeri njenom gospodarskom komponen-tom, pa me u tom smislu čine zadovoljnim naznake pozitivnih po-maka i na tom planu.

Danas je svijet suočen s novim, strašnim fenomenom nasilja, ekstremizma i terorizma. Dijelom zbog nedosljedne politike i dvo-strukih standarda, značajan dio muslimanskog svijeta postao je plodno tlo za bujanje ove strašne pošasti. Osobito strašnim sma-tram da se sve strahote koje gledamo i slušamo nazivaju islamskim imenom iako nikakve veze s islamom nemaju. Zapravo, muslimani su najveće žrtve djelovanje tih grupacija koje nikakve veze nemaju s porukama islama. Što se to dogodilo da se mladi ljudi druge gene-racije doseljenika muslimana u Europu i Zapad uopće, vraćaju da bi se pridružili ovim okrutnim grupama? Tim povodom je vrhovni vo-đa Islamske Republike Iran uputio poruku mladima Europe i Ame-

PREDAVANJE IRANSKOG AMBASADORA, NJ. E. MOHAMMADA EBRAHIMA TAHERIANA FARDA – “IRAN DANAS”

Iranska sadašnjost

Nj. E. Mohammad Ebrahim Taherian Fard, iranski ambasador u Hrvatskoj (u sredini)

Brojna pitanja nakon predavanja

rike pozivajući ih da ne dozvole da ih se vara u vezi sa stvarnim porukama islama te da se o islamu informiraju na neupitnim izvo-rima. Svijet mora pronaći modus u borbi protiv ove pojave.

Islamska Republika Iran već 36 godina ustrajava u odluci da sa-mostalno kreira svoju sudbinu. Na tom putu mnogo je postignuća. Danas Islamska Republika Iran spada u red naprednih zemalja. Uspjesi u naprednoj medicinskoj znanosti - produkciji matičnih sta-nica, zatim nanotehnologiji, biotehnologiji, farmakologiji, nuklear-noj tehnologiji, samo su neki od dosega. Ove godine, prije 10 dana Iran je lansirao svoj četvrti satelit, što je zadnja riječ iranske aero i svemirske industrije. Prije nešto više od godinu dana iranski narod izabrao je dr. Hassana Rohania i njegovu Vladu nade i mudrosti, a time je izabrao i konstruktivno sudjelovanje u svjetskim pitanjima i time svijetu dao povijesnu priliku da promjeni pristup.

Iskreni dijalog, povjerenje i međusobno poštovanje jedini je recept za čovječanstvo u ovim bremenitim vremenima. Svi na svijetu treba-mo razumno uvažavanje svoje zajedničke sudbine i prilika. Moramo prihvatiti iste pozicije i odabrati put koji se temelji na međusobnom poštovanju i priznavanju dostojanstva svih ljudi, jer nema sile, bez ob-zira na to koliko je jaka, koja može odlučiti o sudbini drugih.” q

Edina SMAJLAGIĆ


19OŽUJAK 2015.

“Ovdje u Islamskom centru u Zagrebu predstavljam Vijeće žena – organizatora ove humanitarne akcije, a radovi koje smo izložili su napravljeni na prvim radionicama koje su započele s radom u veljači u prostoru Islamskog centra”, ispričala nam je ponosna organizatori-ca i voditeljica tih radionica, Semra Čičić Skadrak u nedjelju, u ranim popodnevnim satima, 15. ožujka 2015. “Pozivam sve zainteresirane žene na te radionice. Izlažemo danas na ovoj humanitarnoj prodaji za djecu u potrebi: tespihe od poludragog kamenja, magnete-bedže-ve s ajetima, s 99 Allahovih imena, s imenom Poslanika Muhamme-da, a.s., El-Fatihom, dovama, uglavnom na arapskom jeziku, ponešto i na engleskom. Također i ramove za slike od ekoloških materijala. Te su radionice i krasna prigoda i za lijepo druženje pri Vijeću žena u Islamskom centru”, dodala je Čičić Skadrak.

Strpljivi organizatori-entuzijasti, žene koje su donijele za humani-tarnu prodaju najbolja jela koja spremaju, posebno posjetitelji koji su po prvi puta svratili, bili su ugodno iznenađeni srdačnim žamorom dru-ženja, opuštenošću, srdačnošću. I Nađija Čaušević i njene prijateljice, pa tri nestašne albanske djevojčice: Aljma, Anisa, Anessa, koje su vese-lo trčkarale dvoranom dok je mama Fatime Badžeti pokušavala paziti na njih. “Došle smo i kupiti nešto za doma, a željele smo i vidjeti ovo-godišnju ponudu, družiti se”, objasnila je. Nismo htjeli smetati gospo-đu koja je na albanskom štandu rezala tek doneseni kolač – leće, spe-cijalitet i pitati je za recept, bila je prezauzeta prodajom.

Bošnjaci su svojim iskrenim prijateljima Irancima, svima koji su iz Veleposlanstva Islamske Republike Iran u Hrvatskoj došli u Islam-ski centar u Zagrebu – u nedjelju 15. ožujka, na humanitarnu, već tradicionalnu, petu po redu, prodajnu priredbu nacionalnih jela i suvenira – tom prigodom čestitali iransku Novu godinu – Nouruz. Predvođeni svojim veleposlanikom, njegovom suprugom i kultur-nim atašeom, Iranci su na ovogodišnjoj manifestaciji, kojom se sa-kupljenim sredstvima pomaže djeci bez jednog roditelja i djeci u potrebi, ove godine prednjačili i ponuđenim brojnim kulinarskih specijaliteta i lijepim rukotvorinama.

Uz novogodišnje obilje mirisnih jela iranske nacionalne kuhinje na ponudi su bila i albanska jela i neizbježne bosanskohercegovač-ke delicije. Hurmašice na iranskom štandu su bile od nešto tamni-jeg brašna i sitnije nego ih rade Bosanke. Receptura i postupak izrade je nešto izmijenjen. Bilo je na ponudi i neobičnih kolačića, no i znanih nam – ružica, napravljenih s tipičnim iranskim začinima, najčešće s neizbježnim pistacijom, također i pita od jabuka.

“Moja mama je donijela kolače na prodaju, a ja i malena kćer-kica moramo strpljivo čekati. Naravno, došli smo i podržati ovu lije-pu akciju”, ispričao nam je Mirsad Dubravić. “Prošle sam godine prodavala hranu. Razgovarali ste sa mnom i tada”, pohvalila se sr-dačna Seida Nović. “Dovela sam ove godine i kćerku”, kazala nam je Pljevljanka Munira Demirović, koja je također imala prošle godi-ne svoju hranu za prodaju u humanitarne svrhe. Munirina kćerka, Emina reče: “Krenula sam maminim stopama, došetala se da vidim što to ovdje sve ima. Na žalost nekih drugih aktivnosti za Bošnjake/inje ne mogu se još prihvatiti, angažirana sam dosta na radnom mjestu, komunikologinja sam. Ali, čim se malo bolje organiziram, nastojat ću doći i pomoći.” S prijateljem iz Veleposlanstva Republi-ke Kazahstan, došao je na humanitarnu prodaju za pomoć djeci u

HUMANITARNA AKCIJA I NOURUZ U ZAGREBAČKOM ISLAMSKOM CENTRU

Pomoć malenima u potrebi

potrebi i Ferid Dizdarević, predsjednik BKUD “Sevdah”. Među go-stima su bile i Albanke iz Udruženja “Drita”, kao i članice iz Udruge žena Hrvatske seljačke stranke “Hrvatsko srce”.

Predsjednica Vijeća žena Islamske zajednice u Zagrebu, Azra Omanović, u ime organizatora tog humanitarnog događanja obra-tila se prigodnim riječima posjetiteljima: “Drago mi je da ste se odazvali u ovolikom broju i hvala da ste podržali ovu lijepu akciju, akciju Vijeća žena za Fond El-Fudul, koja polako prerasta u tradici-ju. Datum za nju izabran je po iranskoj Novoj godini, tako da danas sa svojim prijateljima iz Irana obilježavamo i njihovu Novu godinu koja je početak proljeća i obnove prirode. Vama želim ugodan bo-ravak, a njima čestitam Novu godinu – Nouruz. S nama je i kom-pletno osoblje Iranskog veleposlanstva u Zagrebu, a predvodi ih Nj. E. Mohammed Ebrahim Taherian Fard, njegova supruga i kulturni ataše Seyed Mojtaba Akrami. U našem programu nastupaju i Fol-klorni ansambl 'Sevdah' koji je spremno došao uveličati ovo druže-nje i slavlje, a izvest će nekoliko plesnih točaka.”

Djevojke iz BKUD-a “Sevdah” otplesale su nekoliko kola i popra-tile ih pjesmom sevdalinkom. Nisu se zbunile niti kada glazba, koja nije bila živa, nije bila dobro usklađena s njihovim temperamen-tnim i skladnim koracima. Nastup je potrajao 10-ak minuta – i nisu blistale samo njihove svilene dimije, već i radost na licima članica “Sevdaha”. Na kraju ove humanitarne manifestacije dodijeljene su čokolade Vijeća žena zaslužnima za podršku toj vrijednoj akciji koja usrećuje i organizatore i sudionike – i najmlađe kojima je i namije-njena. Priključite joj se dogodine! q

Edina SMAJLAGIĆ



U Islamskom centru u Zagrebu, u četvrtak, 26. ožujka 2015., u okviru tradicionalne Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, predstavljena je knjiga “Mojih prvih 90”, autora dipl. ing. Kemala Nanića. Tribinu su zajednički organizirali KDBH “Preporod”, Med-žlis Islamske zajednice Zagreb i Mešihat Islamske zajednice u Hr-vatskoj. Pored autora, o knjizi koja je krajem 2014. godine tiskana u nakladi KDBH “Preporod”, govorili su Senad Nanić, Sead Begović, Amir Bukvić i Predrag Matvejević.

Bilješke, neku vrstu dnevničkih zapisa započetih u mladosti, uz pomoć svojih sinova Farisa i Senada, 90-godišnji Kemal Nanić je pretočio iz sjećanja u posvema iscrpnu i inspirativnu knjigu-kroniku o vremenu između dva svjetska rata, povezujući ih duhovitim, lu-cidnim opaskama s današnjicom. Knjiga “Mojih prvih 90” ima oko 200 stranica, a osvježena je i s pet blokova fotografija-dokumena-ta, u vremenskom slijedu složenih iza poglavlja: “U Muhamedagi-noj mehkemi”, “Rat u ratu”, “Revolucija i nestanak jednog načina života”, “Put u Zagreb”, “Otisnuće u svijet” i “Prevratničko deset-ljeće”.

Vrhunac čovjekove spoznaje mudrosti

“Vrijeme čini svoje, a znali smo da je otac sakupio poprilično materijala koji bi trebao i mogao ostati zapisan. Da pronosi neka sjećanja koja i u njemu žive vrlo malo jer nema dostupnih svjedoka takvog karaktera. Vjerovali smo da će to popuniti nekih nekoliko stranica kakvog članka časopisa 'Behar' ili nekoliko brojeva maksi-mum. Međutim, kada je Kemal počeo pričati postalo je to više od 24 sata govora. Otvorio je brojne ladice, a kojih se možda niti on potpuno sjetio. Razgovori su pokrenuli mnogo toga što nije bilo planirano. Ostalo je rješenje: ući u poduhvat izdavanja knjige. Bio je to popriličan priređivački zadatak. Kemal nam je pomagao da govorni jezik vratimo u to što jest – govor pa je u ovom izdanju to i sačuvano. KDBH 'Preporod' je prepoznalo to kao projekt koji treba realizirati”, rekao je u uvodu svoga govora mr. sc. Senad Nanić.

Istaknuo je kako se u devet desetljeća Kemalovog životnog iskustva intenzivno odražavaju sve dramatične epizode, sudbinske

PROMOCIJA KNJIGE “MOJIH PRVIH 90” KEMALA NANIĆA

Svjedočenje o devet desetljećaisprepletenosti i životni preokreti stvarnih protagonista sarajevske i zagrebačke čaršije. “Nanić, kao dijete tadašnje gospodarske i vjerske elite te pripadnik socijalističke stručne i poslovne elite, svjedoči riječima stvarnog i rijetko dostupnog insajdera, još od djetinjstva i rane mladosti predratnog Sarajeva gdje dojmljivo, do ganuća, brižno iscrtava mnoge sociokulturalne aspekte i pouke tog izgubljenog svijeta, preko potpune katastrofe rata i poraća s posve neočekivanim moralnim i stvarnim pobjednicima i gubitni-cima te njihovim sudbinama, sve do socijalističke izgradnje, ostva-renih i neostvarenih grandioznih projekata u zemlji i svijetu i ko-načno, pikanterija iz vremena osnivanja temeljnih institucija boš-njačkog naroda. Svjedočanstvo i svjedočenje jest iskrena potvrda autorova temeljnog aspekta vječnosti. Biti svjedok, svjedočiti. Je-dan je to od osnovnih temelja našeg identiteta, a u islamu i vjerska obveza. Da bi se postalo muslimanom, prvi je uvjet baš to – svje-dočenje istine. Vrlo često zaboravljamo koliko smo svi mi svjedoci i koliko u našim životima ima jako važnih stvari i da bismo mi mogli na nekom mjestu, u nekom obliku, o tome i svjedočiti. I od toga sagraditi smisao vlastita života”, između ostaloga, rekao je Senad Nanić, autorov mlađi sin i bivši dugogodišnji predsjednik KDBH “Preporod”.

Studioznu i znalačku analizu zapisanog Nanićeva teksta u “Mo-jih prvih 90”, a naveo je to i u njenu predgovoru, izrekao je književ-nik i pjesnik Sead Begović, glavni urednik “Behara”. “Žanrovski je to složena knjiga. Možemo govoriti o njoj kao o memoarima, o kroni-ci, o dnevničkim zapisima, sjećanjima, itd. Ta kronika, taj životopis, prevažna je za Bošnjake u Hrvatskoj. Knjigom defilira čitava galerija lica: ugledne, grandiozne osobe koje su ostvarile društvena djela važna za nas i naše suputnike, susjede drugih vjera i nacija. A i spo-redne osobe, ali koje su ostavile neka obilježja kulturološka ili poli-tičko-društvena. Knjiga može biti i dijelom historiografije. Čita se s lakoćom, vrlo je šarmantna, potpomažu tome anegdotalne inkru-stacije. Knjiga je antropocentrična, pisao ju je human čovjek, bez 'zašećerenih' emocija, odmjerena je i umjerena. Objektivna. Riječ je o realističkoj vivisekciji ideja između dva svjetska rata”, rekao je Begović.

Promocija “Mojih prvih 90” u Islamskom centru u Zagrebu


21OŽUJAK 2015.

Istaknuo je kako knjiga ispunjava neispunjene prostore jednog razdoblja u socijalnom, kulturnom, religioznom, obiteljskom, psi-hološkom… “Taj ambijent g. Nanić preispituje i interkulturalno osvjetljava, biografija je to na relaciji Sarajevo – Zagreb - bijeli svi-jet. Kemo Nanić je po struci građevinski inženjer. Autor se dohva-tio nečega o čemu je teško donijeti generalni sud. Oni koji pišu ovu žanrovsku vrstu, oni koji je ispisuju s nekim polemičkim, apelacio-nim stavom, s gorčinom, nisu kao Kemal Nanić. Nema u knjizi od toga ničega. To je, ne samo osjećaj mjere, nego se radi o čovjeku koji je umio naći ravnotežu na tom retrospektivnom planu; osjeća-mo dominante autobiografije, ali i zemljovid duše. Budući da je knjiga flashback, pogled unatrag. Kemal Nanić sebe vidi – iz dalji-ne. Moralna je to njegova vrlina, a u ovoj je knjizi ostvario jedin-stvo srca i uma. Što je to nego - ljubav. Njome je Kemal Nanić po-stigao vrhunac čovjekove spoznaje mudrosti", zaključio je Sead Begović.

Sarajlija i dugogodišnji prijatelj obitelji Nanić, književnik i glu-mac Amir Bukvić na promociji “Mojih prvih 90” biranim riječima je govorio o knjizi i njezinom autoru. “Biografije i autobiografije se pišu iz raznih pobuda. Pogotovu autobiografije. Ponekad se želi uljepšati stvarnost o kojoj se piše, a ponekad se želi uljepšati ljude u toj stvarnosti. Počesto se uljepšava i one koji su ti u to vrijeme bili skloni ili prikazuju neke druge u nekom drugom svjetlu, jer ti nisu bili skloni. A obično se i o jednima i o drugima piše kada ih više nema. Pa ne mogu niti potvrditi ili opovrgnuti ono što je zapi-sano. Znajući sve to, mi, čitatelji, takvim biografijama i autobiogra-fijama prilazimo s malom dozom nepovjerenja i stoga ih i čitamo između redova. Ova autobiografija Kemala Nanića ne spada u te okvire. Ona je originalna i nije sklona uljepšavanju. Ona je izvorna i ne ostavlja mjesta predumišljajima jer se bazira samo na trenut-nim sjećanjima. A ta trenutna sjećanja bilježili su njegovi sinovi – Faris i Senad – i bilješke ostavili doslovno onakve kakve jesu. Samo su podnaslovima tematizirali ta sjećanja. Pretpostavljam kako na-mjerno sebi nisu dali ulogu pisca i iz sjene. Pisac iz sjene je obično književnik ili novinar a koji putem intervjua bilježi što autobiograf govori. Poslije to malo drugačije, ako treba, i uljepšava. A nešto i doda bombastično, na tragu rečenog i sve da bi štivo bilo što pitki-je, zanimljivije i kako vi čitatelja uveli u priču i štivo učinili samo primamljivijim. Sve to ova autobiografija Kemala Nanića – nema. Ona odiše autorovim naporima da zavre u sjećanja, ponekad i s mukom i bolom, kako bi dopro do istine. Ta muka, to doticanje istine, stalno je blizu. I čitajući, nesvjesno se poistovjećujemo s autorom, naučeni da se probijamo od sjećanja do istine. Na mo-mente se morate i vraćati na pročitano i ponovno iščitavati da bi-ste iz tog labirinta sjećanja došli opet do istine. Autor želi ispričati sve o istini. Ta sjećanja su kao izvlačenja iz bunara na svjetlost da-na. Iz bunara dubokog 90 godina, a koji ima svoje različite dubine. Izvlačiti iz bunarskih dubina, šetati se labirintom sjećanja, naporno je i za samog autora”, rekao je Amir Bukvić, koji je zaključio kako je “autobiografija Kemala Nanića posebna jer nije pisana da se svi-di, već da se – vidi”.

Na promociju je među prijatelje Bošnjake došao i književnik Predrag Metvejević, koji je govorio i o druženjima s rahmetli Ali-jom Izetbegovićem, pri čemu je naglasio: “Alija je donio jedan fini zaključak da će sve vjere u BiH biti slobodne. I islamska i ostale, ali neće biti islamizma, političkog. To je jedan kratki doprinos koji vam želim reći kao prijatelj Bosanaca, Bošnjaka a koji nailaze na dosta teškoća u BiH. Zato to i kažem kao netko tko razumije te teškoće, tko drugima želi reći da, ako želimo da nas se respektira, treba znati da je mjera demokracije i odnos prema manjinama. Vi

O AUTORUKemal Nanić je rođen 1924. godine u Sarajevu. U rodnom gradu

završava osnovnu školu, pohađa Šerijatsku gimnaziju i maturira 1943. godine na 2. Muškoj gimnaziji. Izbjegao je mobilizaciju u domobran ske jedinice tzv. NDH, upisavši Višu islamsko-šerijatsku teološku školu u Sa-rajevu, a kasnije i novootvoreni Medicinski fakultet. Mobiliziran je posli-je ulaska partizana u Sarajevo 1945., a u Zagrebu nakon demobi lizacije upisuje Građevinski fakultet na kojemu diplomira 1953. godine.

Radio je u Hidrometeorološkom zavodu BiH i Hrvatske kao načel-nik Hidrološkog odjela, Hidroprojektu kao glavni pro jektant najslože-nijih hidrotehničkih ob jekata u Hrvatskoj i BiH. 1966. godine odlazi na rad u Libiju, gdje radi u Mini starstvu poljoprivrede, kao Viši savjet nik, stručnjak Zavoda za međunarodnu tehničku pomoć Jugoslavije. Iz Li-bije se vraća nakon četiri godine, postaje ekspertom za hidrologiju Svjetske organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) i Razvojnog pro-grama UN-a (UNDP). Zapošljava se kao šef Odjela za građevinarstvo Poslovnog udruženja INGRA, odakle 1976. godine prelazi u Hidroelek-tru na mjesto direktora za radove u inozemstvu. 1983. godine s polo-žaja direktora Poslovne jedinice Alžir, prelazi u Viadukt, gdje radi kao pomoćnik generalnog direktora za inozemstvo i savjetnik generalnog direktora, odakle odlazi u mirovinu 1988. godine.

Jedan je od 40-orice osnivača Stranke demokratske akcije, među pokretačima je i osnivačima KDBH “Preporod” i inicijatora oživljavanja rada Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske. Bio je višegodišnji član Glavnog odbora KDBH “Preporod” i njegov potpredsjednik u mandatu od 1995.-2000. godine. q

ste u Zagrebu, u Hrvatskoj dio jedne manjine i onaj tko hoće doka-zati hrvatsku demokraciju, treba pokazati koliko je snošljiv i ne samo to, nego kako je orijentiran prema manjini. Zato sam bio vrlo zadovoljan kada mi je prenijet poziv organizatora da dođem večeras među vas.”

Gostima i prijateljima obratio se i autor Kemal Nanić. “Negdje ste rekli, g. Matvejeviću, da ste plakali kada je most u Mostaru sru-šen. Doživio sam to rušenje u Istanbulu. Sa mnom je bio H. Čengić i još dva inženjera iz Mostara. Slušali smo o tome na radiju. I svi smo plakali. U knjizi nije ništa izmišljeno. Napisao sam je da se civil-ne žrtve mojih prijatelja ne zaborave. Opsada Sarajeva bila je duga - da bi se stanovnicima otežalo... Dugo sam se kolebao da li u cije-losti ili djelomično upotrijebiti pri pisanju naš, sarajevski govor. Ne bosanski jezik, ne bošnjački govor, nego naš sarajevski. On je pun turcizama i posebnog mentaliteta. Poseban je to odnos stanovnika spram svog zajedničkog jezika, kakav se ne susreće u svijetu. Puto-vao sam puno po svijetu i obišao bezbroj islamskih i neislamskih zemalja. Taj osjećaj sam spram jezika imao još samo u Damasku. Htio sam sačuvati taj govor a koliko sam uspio, ne znam”, između ostaloga, rekao je autor, dipl. ing. Kemal Nanić. q

Edina SMAJLAGIĆ

HRVATSKA


Konačno su se sastali predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i premijer Zoran Milanović. Oni su sredinom ožujka u Hrvatskom sa-boru održali sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost (VNS), a na dnevnom redu bilo je usvajanje smjernica za rad sigurnosno-oba-vještajnih agencija u 2015. te rasprava o Strategiji nacionalne si-gurnosti 2015.-2024. Osim njih sastanku su prisustvovali i Vesna Pusić, Ante Kotromanović, Drago Lovrić, Orsat Miljenić te Josip Bu-ljević.

Datum održavanja sjednice VNS-a i svojevrsni “neutralni teren” na kojem će biti održana, dogovoren je između Pantovčaka i Ban-skih dvora tjedan dana ranije, a nakon odbijanja premijera da se s predsjednicom sastane u njenom uredu na Pantovčaku, te među-sobne komunikacije pismima u kojoj je Grabar Kitarović predložila Milanoviću da podnese ostavku.

Pismom predsjednici Republike datum i mjesto održavanja sjednice VNS-a predložio je premijer Milanović, koji je prihvatio njezin prijedlog da se, uz smjernice za rad sigurnosno-obavještaj-nih agencija za ovu godinu, raspravlja i o Strategiji nacionalne si-gurnosti za iduće desetogodišnje razdoblje. Predsjednica je taj svoj prijedlog obrazložila činjenicom da je sadašnja strategija nastala u bitno drukčijim vremenima i okolnostima, jer je Hrvatska u među-vremenu postala članicom Europske unije i NATO-a.

Iako je sjednica VNS-a bio prvi njihov službeni susret, javnost je ostala uskraćena za zajedničke fotografije predsjednice i premije-ra, na zahtjev premijera Milanovića. Nakon sastanka koji je trajao nešto više od sat vremena, predsjednica je izjavila da je “razgovor s premijerom prošao u dobrom ozračju”. Naglasila je i kako ne ra-zumije zašto mediji nisu mogli snimiti početak razgovora. Istaknula je i da je Vlada dobila zaduženje da počne izrađivati Strategiju o nacionalnoj sigurnost.

Ispružene ruke

Na sastanku VNS-a raspravljena su i druga pitanja vezana uz nacionalnu sigurnost, no o njima zbog njihove tajnosti akteri sa-stanka nisu htjeli govoriti. “Atmosfera je bila dobra, bila je atmos-fera suradnje”, rekla je novinarima hrvatska predsjednica upitana kako je protekao sastanak. Dodala je da je zadovoljna onim što je rečeno na sjednici. Razgovor s premijerom, kazala je na pitanje no-vinara, “protekao je vrlo dobro o temama nacionalne sigurnosti”. Upitana znači li ovaj sastanak i pomak ka boljoj suradnji nje i premi-jera, Grabar-Kitarović je odgovorila pozitivno. “Što se mene tiče jest. Nadam se, jer moja ruka za suradnju je i dalje ispružena. Za tu suradnju stojim na raspolaganju i nadam se da ćemo krenuti dalje u pozitivnom tonu”, rekla je predsjednica.

Milanović je potvrdno odgovorio na pitanje je li “ispružena ru-ka Vlade prema predsjednici Grabar Kitarović” te istaknuo da Vlada vodi vanjsku i unutarnju politiku i u tim pitanjima ima najveću od-govornost. Založio se za daljnju suradnju s predsjednicom Republi-ke, ali i ponovio da Vlada na kraju snosi najveću odgovornost, “dok predsjednica Grabar Kitarović tu može pomoći”. Vezano uz održa-vanje sjednice Vlade na temu gospodarskog stanja u zemlji koju je od premijera zatražila odmah po stupanju na dužnost, Grabar Kita-

PREMIJER SE SASTAO S PREDSJEDNICOM, A SUTRADAN ODBACIO MONETIZACIJU

Sastanak u korektnom ozračju

rović je danas kazala kako još čeka Milanovićev odgovor. “To ovisi o premijeru i pitanje je za njega”, rekla je hrvatska predsjednica.

Milanović je, pak, ponovio da i dalje stoji njegov prijedlog pred-sjednici Republike da dođe na bilo koju sjednicu Vlade. “Moramo biti konkretni, s konkretnim prijedlozima i proračunskim učincima jer su to jako ozbiljne stvari. Za ozbiljan razgovor sam jako otvoren, s predsjednicom Grabar-Kitarović prije svih ostalih, ali i svim drugi-ma. Volio bih da u Saboru imamo aktivnu i konstruktivnu oporbu koja će predlagati ideje, a toga na žalost nema”, kazao je premijer Milanović.

Govoreći o smjernicama za rad sigurnosno-obavještajnih služ-bi, Milanović je rekao kako su one usvojene konsenzusom na VNS-u te da su, u smislu koordinacije, bolje od prošlogodišnjih. Poja-snio je i da su trebale biti usvojene još prije Nove godine, ali su on i tadašnji predsjednik Republike Ivo Josipović zaključili da njihovo donošenje nema smisla zbog predsjedničkih izbora: “Logika je bila da se u predsjedničkoj kampanji novog ili starog predsjednika ne dovodi pred svršen čin. To ne bi bilo konkretno i na tome je inzisti-rao tadašnji predsjednik Josipović. Zato smo u donošenju smjerni-ca kasnili oko mjesec dana.” Premijer je izrazio zadovoljstvo ra-dom sigurnosno-obavještajnih službi te najavio da bi Strategija nacionalne sigurnosti 2015.-2024. trebala biti gotova za oko mje-sec dana.

VNS je središnje koordinacijsko tijelo sigurnosnog sustava Hr-vatske, koje razmatra i procjenjuje sigurnosne prijetnje i rizike, te donosi smjernice i zaključke o načinima zaštite i ostvarivanja inte-resa nacionalne sigurnosti. Uz predsjednicu Republike i premijera, čine ga ministri obrane, unutarnjih poslova, vanjskih poslova i pra-vosuđa, savjetnik Predsjednice za nacionalnu sigurnost, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH, predstojnik Ureda VNS-a, rav-natelji Sigurnosno-obavještajne i Vojne sigurnosno-obavještajne agencije. U radu sudjeluje i predsjednik Hrvatskog sabora te, po potrebi, i druge osobe.

Neočekivana odluka

Samo dan nakon sjednice VNS-a, 13. ožujka 2015. premijer Mi-lanović je na sastanku izvoznika u Koprivnici koji je organizirao po-slovni tjednik “Lider” objavio da je Vlada odustala od monetizacije.

Premijer Zoran Milanović i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović

HRVATSKA

23OŽUJAK 2015.

Dodao je da “idu probati s mirovnicima i građanima”. Podsjetimo, nagađalo se da bi, ako monetizacija propadne, u prodaju mogle ići dionice autocesta. Inicijalnom ponudom bi se dionice autocesta ponudile domaćim mirovinskim fondovima, zaposlenicima u HAC-u te ostalim građanima.

Ova odluka pomalo čudi, s obzirom na to koliko je Vlada bila ustrajna u provođenju monetizacije. Do sada su govorili kako je to jedino smisleno rješenje. Svojevremeno je i ministar prometa Sini-ša Hajdaš Dončić rekao da će odstupiti s mjesta ministra ako mone-tizacija ne prođe. Naknadno je, ipak, rekao kako za autoceste ima i drugih opcija.

No, da se s monetizacijom mislilo ozbiljno, pokazuje i činjenica da su krajem prošle godine već pristigle i neobvezujuće ponude i to od investicijske banke Goldman Sachs, zajedno s hrvatskim miro-vinskim fondovima, od austrijskog Strabaga te australske Macqua-rie grupa. Pregovori su trebali potrajati četiri mjeseca, a u travnju se očekivala predaja obvezujućih ponuda. Neki su nagađali da će do kraja lipnja sve biti poznato, a monetizacijom autocesta država je trebala dobiti najmanje 2,5 milijardi eura.

No, od samog početka, od kada se počelo govoriti o monetiza-ciji kao o mogućnosti, Vlada nije naišla na pozitivan odjek u javno-sti. Mnogi su smatrali da Vlada cijelu priču oko monetizacije nije dobro iskomunicirala u javnosti, te da je puno nepoznanica. O ka-kvom se nezadovoljstvu radi, pokazala je i Inicijativa “Ne damo na-še autoceste”, koja je skupila više nego dovoljan broj potpisa za raspisivanje referenduma protiv monetizacije i predala ih u Hrvat-ski sabor. Sabor je, pak, referendumsko pitanje o monetizaciji au-tocesta poslao Ustavnom sudu na ocjenu ustavnosti.

Saborski zastupnik HDZ-a Ivan Šuker smatra kako se očito radi o početku predizborne kampanje gdje se jedan dan odustaje od jednog, a drugi dan od drugog obećanja. On je zatražio ostavku ministra pomorstva, prometa i infrastrukture Siniše Hajdaša Donči-ća rekavši da treba postaviti pitanje odgovornosti ljudi koji su htje-li uvjeriti javnost kako je to jedino rješenje te javno rekli da će, ako to ne provedu, dati ostavku. “Postavlja se pitanje što je s tim obe-ćanjem. Ili ćemo ostati na još jednom neizvršenom obećanju što je jedina konstanta ove Vlade”, rekao je Šuker. Upitao je tko će vrati-ti oko 1,7 milijardi kuna koje je Vlada oduzela Hrvatskim autocesta-ma (HAC) i dala za neuspješne projekte u HŽ-u. “To potvrđuje veli-ku neodgovornost Vlade, nepostojanje niti jedne konzistentne ekonomske politike te neznanje kako uvesti fiskalnu disciplinu”, kazao je Šuker. Naglasio je i da je rezultat svega javni dug veći od 90% BDP-a, 330.000 nezaposlenih i manje od 1,3 milijuna zaposle-nih građana te deficit od 20 milijardi kuna.

Navevši kako HDZ pozdravlja Vladinu odluku o odustajanju od monetizacije autocesta, saborski zastupnik i koordinator ekonom-skih odbora HDZ-a, Domagoj Ivan Milošević, zatražio je političku i gospodarsku odgovornost Vlade. “Tko će platiti štetu nanesenu ugledu Hrvatske u međunarodnoj investicijskoj zajednici kao i izgu-bljeno vrijeme te katastrofalno upravljanje”, upitao se Milošević. Istakao je kako primjer monetizacije najbolje ocrtava kako aktual-na Vlada upravlja Hrvatskom protekle tri godine - bez ideje, znanja i hrabrosti. “Imali bismo ozbiljan problem upravljati Hrvatskom i da nismo u gospodarskoj i društvenoj krizi”, kazao je Milošević.

Obećanje – ludom radovanje

Vladino odustajanje od monetizacija autocesta pozdravila je zastupnica HDZ-a u Europskom parlamentu Ivana Maletić istaknuv-ši kako imamo Vladu koja niti jednu odluku ne zna donijeti u pra-

IVICA DAČIĆ U POSJETI HRVATSKOJ Potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić

došao je 11. ožujka 2015. u Hrvatsku. Dočekali su ga predsjednica Re-publike Kolinda Grabar Kitarović, predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko i predsjednik Vlade Zoran Milanović. Srbijanski je ministar razgo-varao i s ministricom vanjskih poslova Hrvatske Vesnom Pusić, ali i s predstavnikom srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj Miloradom Pupovcem.

U priopćenju iz Ureda predsjednice Republike navedeno je da je potvrđena obostrana spremnost na nastavak rješavanja otvorenih pi-tanja, posebice pitanja nestalih, položaja manjina i razgraničenja, u duhu dobrosusjedstva, jačanja suradnje i poticanja boljitka građana obje države te perspektive zajedničke europske budućnosti. Naglaše-no je značenje redovitih i sadržajnih susreta visokih dužnosnika dviju država te predanost dijalogu u sklopu inicijativa poput predsjedničkog procesa Brdo–Brijuni.

Dačić je predsjednici Grabar-Kitarović čestitao na izboru, poželio puno uspjeha u obavljanju odgovorne dužnosti i prenio pozdrave srbi-janskog predsjednika Tomislava Nikolića i predsjednika srbijanske vla-de Aleksandra Vučića.

Na sastanku s premijerom Milanovićem razgovarali su o bilateral-nim odnosima te otvorenim pitanjima između dvije zemlje, pri čemu je potvrđena politička volja za daljnji razvoj odnosa, a razgovarali su i o aktualnoj situaciji u regiji jugoistočne Europe.

Predsjednik Hrvatskog sabora Leko pozdravio je intenziviranje bi-lateralnih odnosa. Te odnose su obilježili posjet ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić Beogradu, zatim dolazak premijera Srbije Alek-sandra Vučića na predsjedničku inauguraciju, kao i ovaj posjet pot-predsjednika Vlade Srbije Dačića. Najavio je da će se ovog proljeća ti kontakti nastaviti njegovim posjetom Srbiji. Leko očekuje da dvije vla-de riješe otvorena pitanja, u prvom redu problem nestalih, slučaj Velj-ka Marića te položaj hrvatske manjine u Srbiji.

Dačić je naveo da svi politički čelnici u Srbiji žele poboljšanje odno-sa s Hrvatskom. Rekao je da su državni tajnici ministarstava vanjskih poslova Srbije i Hrvatske zaduženi za koordinaciju tijela koja rade na rješavanju spornih pitanja – nestalih osoba, položaja srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji, popisa optuženih ili osuđenih za ratne zločine, povratka hrvatskog kulturnog blaga, kao i povratka u Hr-vatsku 32.000 hrvatskih Srba koji u Srbiji još uvijek imaju status izbje-glica, pitanja njihovih mirovina, povrata imovine i stanarskih prava.

Ministar vanjskih poslova Srbije uvjeren je da će se slučaj Veljka Marića riješiti na obostrano zadovoljstvo. Kad je riječ o granici na Du-navu, ponovio je stajalište da je Srbija za graničnu crtu po sredini rije-ke, ali i izrazio spremnost da se to pitanje riješi međunarodnom arbi-tražom.

Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić kazala je kako imaju am-biciju da budu Vlada koja će uspostaviti dobre bilateralne odnose te je dala i prijedlog za rješenje slučaja Veljka Marića, a to je razmjena za-tvorenika. q

Ivica Dačić i Kolinda Grabar Kitarović

HRVATSKA


IZVJEŠTAJ AMNESTY INTERNATIONALADa stvari u Hrvatskoj nisu najbolje pokazuje i izvještaj Amnesty

Internationala, o čemu se nakratko raspravljalo početkom ožujka. U Hrvatskoj se nastavljaju diskriminirati Srbi i Romi. Također su u ovoj organizaciji upozorili da je broj istraga i presuda za ratne zločine i dalje na niskom nivou. U Hrvatskoj su zato učinjeni pozitivni koraci u pravi-ma LGTB zajednice donošenjem Zakona o životnom partnerstvu koji od srpnja 2014. omogućava istospolnim zajednicama ravnopravnost.

Hrvatski Srbi i dalje trpe diskriminaciju pri zapošljavanju u javnom sektoru. Također, Srbi u Hrvatskoj imaju problema s povratom svojih stanarskih prava koja su izgubili u ratu od 1991.-1995. godine.

U izvještaju stoji da Romi i dalje većinom žive odvojeno i s ograni-čenim pristupom vodi, struji i bolničkim ustanovama. Četiri godine nakon presude u slučaju Oršuš mnoga romska djeca i dalje idu u odvo-jene razrede u školama. Također, Romi su diskriminirani pri zapošlja-vanju i mnogi su nezaposleni.

Hrvatska i dalje odugovlači s donošenjem zakona koji će regulirati status i odštetu za sve civilne žrtve rata, a država još mora ratificirati Internacionalnu Konvenciju o zaštiti svih ljudi od prisilnog nestanka jer zbog nedostatka zakonske regulative još nisu jasna prava rodbine nestalih, zaključak je Amnesty Internationala. q

vom trenutku na početku i na pravi način već samo vrluda. “Žalo-sno je što se toliko vremena gubi da bi se na kraju došlo na ono što čitavo vrijeme govore HDZ i građani”, rekla je Maletić.

“Obećanje – ludom radovanje”, komentirala je Mirela Holy, predsjednica ORaH-a, koja tumači da Vlada nema koncept uprav-ljanja ključnim područjima te da, umjesto ozbiljnog restrukturira-nja i održivog upravljanja, “izmišlja različite modele koji traju neko vrijeme”. “Kad se vidi da je reakcija javnosti negativna, izmišljaju se novi modeli”, rekla je Holy. Dodala je kako ništa ne očekuje od no-vog modela za autoceste, po kojem bi mirovinski fondovi ušli u društvo za upravljanje autocestama, čije bi se dionice ponudile i građanima.

Najavu novog modela financiranja autocesta pozdravio je Čači-ćev reformist Petar Baranović. “Smatramo da je potrebno naći adekvatno rješenje za financije autocesta jer je ova situacija neodr-živa. Bez plasmana dionica i bez monetizacije, proračun neće moći uredno financirati obveze za autoceste i mi smo u stranci pobornici takvog rješenja”, kazao je Baranović. Smatra da u društvu vladaju predrasude prema monetizaciji, koju smatra najpraktičnijim rješe-njem za sve što je politika propustila napraviti u autocestama, a dobrim smatra i rješenje koje je najavio premijer. Kazao je, među-tim, da je za njegovu provedbu potrebno vrijeme, a na opasku da je kraj mandata blizu odgovorio je kako osobno vladu gleda kroz kontinuitet te kako ni jedna Vlada u četiri godine ne može napravi-ti sav posao.

Laburist Zlatko Tušak podsjetio je da se njegova stranka otpo-četka protivila monetizaciji, pa pozdravlja odustajanje od moneti-zacije. Upitao je, međutim, je li bilo potrebno krenuti u taj projekt i izgubiti vrijeme, kao i je li namjera odustajanja prikupljanje izbor-nih bodova. “Možemo se nadati da će vrlo skoro biti izbori, pa je i to odluka premijera da pridobije što više glasova”, tumači Tušak.

HDSSB-ov Josip Salapić podsjetio je, pak, da je u proceduri ini-cijativa za raspisivanje referenduma o monetizaciji. “Netko od gra-đana pravi budale. Trebao je premijer pošteno priznati građanima i reći pogriješio sam, nije vrijeme za ovakav politički niti poslovni potez, građani mi to ne odobravaju i ja se povlačim”, tumači Sala-pić. Upitao je i koliko se novca potrošilo u organizaciju referen-dumske inicijative. “Koliko se ljudi izmučilo na ulicama, tko to pravi od naših građana budale. Mislim da je vrijeme za prijevremene iz-bore i da građani kažu dosta ovakvoj nekompetentnoj Vladi”, poru-čio je Salapić.

Bez obzira što u Kukuriku koaliciji mislili o oporbi, činjenica je da svojim potezima zaista daju mnoštvo argumenata da ih se napa-da. Obilježje ove Vlade je zaista nekonzistentnost, dodatno produ-

bljivanje pravne nesigurnosti čestim izmjenama propisa, mijenja-nje političkih smjerova i što je najgore, nepoduzimanje dubljih re-formskih zahvata. Ako uzmemo u obzir da su birači ljevice uvijek spremniji kazniti svoje stranke od birača desnice, aktualnoj se vla-sti, bez obzira kad će biti izbori, za sada ne piše najbolje. Osim ako se desnica, primjerice “šatordžije” ispred Ministarstva branitelja, toliko radikaliziraju, što bi moglo mobilizirati lijevo biračko tijelo na budućim izborima. q

Edis FELIĆ

Premijer Zoran Milanović i ministar Siniša Hajdaš DončićStop monetizaciji

INTERVJU

25OŽUJAK 2015.

“Almanah” je nešto najljepše i najvrednije što se desilo Bošnjacima u Crnoj Gori

Vaša biografija je više nego zanimljiva i inspirativna. Jedan ste od vodećih suvremenih crnogorskih i bošnjačkih historičara, član čak tri Akademije nauka i umjetnosti – Crnogorske, Dukljanske i Bošnjačke. Profesor ste na Filozofskom fakultetu u Nikšiću i Fakul-tetu političkih nauka u Podgorici, a bili ste i profesor na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Osim toga, pet godina ste bili predsjednik Boš-njačkog savjeta u Crnoj Gori, od 1999. glavni urednik “Almanaha”. Naravno, to nisu sve funkcije koje obnašate… Jednom ste izjavili: “Ja sam surovo realan čovjek i znam da nije prirodno da se bude među troje ili petoro vodećih u nekoj oblasti na prostoru koji je či-tavu svoju historiju i tradiciju zasnovao na arhitipu o nekom Turči-nu koji je sinonim neprijateljstva.” Ipak, kako ste uspjeli?

Ne znam da li sam i koliko uspio, o tome mogu i treba da sude drugi. Znam jedino da sam s obije noge stajao čvrsto na zemlji i sebi govorio: “Moraš biti bolji od drugih, da bi te dopalo ono što ti pripada.” Bez ikakvog jeda sam znao da baš i nije uobičajeno da budete “prvi” u nečemu u čemu nijeste bili nikada i da može biti samo “eksces” ako poremetite poredak koji je neko ustalio kao “prirodan”. Istovremeno sam prezirao sve one koji su sopstveni nerad, inertnost ili kompleks manje vrijednosti pokušavali oprav-dati nekim usudom koji je izvan njihove moći. Uz to, kada ste mladi, borbeni, radni i poletni onda ste svima simpatični, ali kada to pre-tvorite u “biografiju” onda smetate mnogima, posebno ako nikom nijeste “dužni”. Jer nije mali broj onih koji će ustvrditi da su vas baš oni uzdigli ili pomogli – i da nije “njih”, ne bi bilo ni “vas”. Samo to treba shvatiti i razumjeti. Zato sam potpuno svjestan i miran što danas imam mnogo više onih koji “sapliću”, nego onih koji “poma-žu”. No, vrlo sam zadovoljan i ponosan na ono što sam radio. Je-sam li mogao bolje i više? Naravno.

Teške i nesretne 1993. godine osnovan je “Almanah”, časopis za proučavanje, zaštitu i prezentaciju kulturno-historijske baštine Bošnjaka-Muslimana Crne Gore, čiji ste glavni i odgovorni ured-nik od 1999. Što je prevagnulo da ga osnujete i počnete tiskati? Jeste li zadovoljni s postignutim u više od dva desetljeća?

ŠERBO RASTODER, AKADEMIK, POVJESNIČAR, PROFESOR NA FAKULTETU POLITIČKIH NAUKA U PODGORICI I FILOZOFSKIM FAKULTETIMA U NIKŠIĆU I TUZLI

“Položaj Bošnjaka u Crnoj Gori bi se mogao kvalifikovati kao bolji nego drugdje, ali i mnogo lošiji od očekivanog. Razlozi takvoj poziciji su prevashodno sadržani u činjenici da je kod Bošnjaka sve ‘novo’ i

‘prvi put’. Tačnije, proces sazrijevanje jedne zajednice nužno prolazi kroz razna iskušenja, čiji je sastavni dio nesnalaženje elita, nesposobnost prepoznavanja magistralnih procesa.

S druge strane, partitokratija je zarobila društvo pa samim tim i sve zajednice u njemu. U tom kontekstu stranke postoje zbog sebe, a ne zbog naroda. Narod im dođe kao kolateralna šteta u procesu

uspostavljanja dominacije nad njim. Znati se pozicionirati unutar takvog društva zahtijeva iskustvo i sposobnost. Bošnjaci nemaju niti jedno, niti drugo. I zato se ponašaju kao adolescenti. Puni energije, a malo promišljenosti. Možda i zato što su od sebe odbili sve koji znaju da misle, a ponose se onima

koji znaju da klimaju. Zato ih od milošte zovu 'evet efendije'.”

Bošnjaci su skloni zaboravu Razgovarao: Ismet ISAKOVIĆ

“Almanah” je nešto najljepše i najvrednije što se desilo Bošnja-cima u Crnoj Gori. To je njihovo prvo organizovano pamćenje, na-stalo u strahu od uništenja svega što ih čini ljudima. Vjerovatno je poriv i potreba da kriknete protiv ništavila jedino mogla sabrati toliko stvaralačke energije i entuzijazma.

A sve je ipak počelo, ne tako davno – 1993. godine. Iz očaja, nemoći, patnje i neimaštine. Ništavilu je trebao siguran, jasan, civi-lizovan i kulturan odgovor. Iluzija? Možda je tako izgledalo tada, međutim, danas se pokazalo da je to bila vizija. I to najumnijih, najhrabrijih i onih koji znaju: šta je to trajno, vrijedno i šta treba narodu kojem je prijetilo zatiranje? Podsjetimo se samo: jesen/zi-

Akademik prof. dr. sc. Šerbo Rastoder

INTERVJU


ma '93. Inflacija, sankcije, bijeda, očaj, Štrpci, Bukovica, ubijanje Bosne, gore kuće, stanovi, džamije, ubija se Sarajevo, narodno bla-go, kolone izbjeglica. Beznađe? Ili “popločavanje pakla”, kako u rezimeu te godine reče Esad Kočan, najbolji naš novinar, urednik “Monitora” i član redakcije “Almanaha”.

Osnivač i pokretač “Almanaha”, veliki bošnjački književnik Hu-sein Bašić, zajedno sa Zuvdijom Hodžićem i Milikom Pavlovićem kreće u neizvjesnu intelektualnu avanturu. Danas se u sehari kultu-re jednog naroda nalazi preko 150 posebnih izdanja, preko 70 bro-jeva časopisa i nekoliko desetina organizovanih naučnih skupova, prezentacija i promocija. To je ujedno i prva kulturna institucija u istoriji Bošnjaka Crne Gore. Časopis “Almanah” izlazi dva-tri puta godišnje i poput djeteta od prvih nesigurnih koraka izrastao je u respektabilno glasilo, koje traže širom svijeta. Kada se sve sabere: za sada preko 70 brojeva časopisa, na preko 10.000 strana, ukupno preko 1.100 stručnih priloga, iz pera preko 600 autora. Zahvaljujući upravo njima “Almanah” je postao respektabilna intelektualna po-rodica sa saradnicima iz čitavog svijeta i po priznanju mnogih jedna od najoriginalnijih, najmoćnijih i najprestižnijih institucija ovog tipa među Bošnjacima uopšte.

BANU je javnosti dužna mnogo više od skupova na kojima se prave zajedničke fotografije

Trostruki ste akademik. Možete li usporediti Crnogorsku, Dukljansku i Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti? U jednom od intervjua posebno ste potencirali doprinos relativno nepozna-te Dukljanske akademije nauka i umjetnosti promociji Bosne i Hercegovine u ratnim vremenima.

Nažalost ne, iako mi pripadništvo ovim institucijama čini po-sebnu čast. Naime, jedina stvarna institucija, u smislu svrhe i misije akademije, jeste ona koja pripada državi – Crnogorska akademija nauka i umjetnosti (CANU). Druge dvije – DANU i BANU – više su skup elitnih pojedinaca sličnog ideološkog i intelektualnog senzibi-liteta, nego što su uspjele postati institucije u pravom smislu. To me upućuje na zaključak da u uslovima tranzicije i prvobitne aku-mulacije kapitala, ozbiljna institucija je moguća samo pod okriljem države. Kada to kažem, imam na umu činjenicu da je akademija “skupa i elitna institucija” koja ne trpi improvizaciju, karikiranje i profanisanje. Bit takvih institucija ne čini ono što je u “izlogu”, već ono što je moguće naći u “radnji”.

Kada sam govorio o DANU i njenom doprinosu promociji BiH u ratnim vremenima, treba imati na umu da su ovu akademiju i osno-vali oni koji su se protivili ratu i agresivnom srpskom nacionalizmu, a time i oni koji su bili protiv uništenja BiH i Sarajeva. Otuda, ne slučajno, najveće antiratne skupove na kojima je osuđivana agresi-ja na Sarajevo i paljene svijeće su predvodili akademici ove akade-mije, dok su oni u državnoj CANU tada u najvećem broju bili na strani rata.

Da li je BANU na čelu s akademikom Feridom Muhićem pro-funkcionirala na zadovoljavajućem nivou?

Već sam rekao da je akademija skupa i zahtjevna institucija. Ka-da je na čelu takve institucije intelektualna veličina poput Ferida Muhića, onda je bilo za očekivati da se pod njegovim rukovod-stvom krene sa ozbiljnim radom. Međutim, do toga nažalost nije došlo. Razlozi su višestruki i teško bi se objasnili u jednom intervju. No, u svakom slučaju energija, znanje i volja akademika Muhića nijesu bili dovoljni da zaživi akademija. Mislim da takve konzerva-tivne institucije, hijerarhije kakve su akademije, zahtijevaju mnogo manje obzirnosti u početnoj fazi od one koju je isplovljavao akade-

mik Muhić. Njegovo zalaganje da se pošto-poto očuva jedinstvo pokazalo se neproduktivnim i necjelishodnim. U svakom slučaju, BANU je javnosti dužna mnogo više od skupova na kojima se prave zajedničke fotografije i mnogo više od promotivnih nastupa koje nijesu u funkciji njene misije. Neki novi impulsi obećavaju, ali je veliki znak pitanja – dokle će to odvesti? Ostaje da sačekamo, jer se sljedeća šansa ne bi smjela prokockati tako jeftino.

U Vašem životu i radu ogleda se i isprepliće mnoštvo identite-ta. Kakav je danas odnos između nacionalne ideje crnogorstva i bošnjaštva?

Identitet je višeslojna pojava. Prepoznavanje tih slojeva je ono što ga legitimiše. I crnogorstvo i bošnjaštvo imaju mnogo zajednič-kog. Prije svega u osporavanju od strane drugih i potrebi legitimi-sanja u društvu. Ne vidim da su to međusobno sučeljene ideje, koliko vidim opasnost od nepoznavanja istih. Kreativan odnos je moguće graditi samo s onim za šta znate šta je. Otuda potreba me-đusobnog upoznavanja je osnovna pretpostavka za razumijevanje. Primjer referenduma 2006. je najbolja potvrda tog stava.

Bošnjaci su skloni zaboravu jer svoj građanski kukavičluk prodaju kao “merhamet”, a svoju “političku pamet” kao toleranciju

Kakav je sadašnji položaj Bošnjaka u Crnoj Gori? Jesmo li sami sebi problem? Kako se ponaša tzv. bošnjačka politička elita i boš-njačke stranke, rade li za sebe ili za narod? Znademo li što hoće-mo, a što nećemo?

Teško bi se moglo na to odgovoriti jednostavnim tvrdnjom “do-bar” ili “loš”. Jer bi onda nužno takav stav morali dalje problemati-zovati: “dobar” u odnosu na šta, ili “loš” u poređenju sa čime? Po-smatrano na taj način položaj Bošnjaka u Crnoj Gori bi se mogao kvalifikovati kao bolji nego drugdje, ali i mnogo lošiji od očekiva-nog. Razlozi takvoj poziciji su prevashodno sadržani u činjenici da je kod Bošnjaka sve “novo” i “prvi put”. Tačnije, proces sazrijevanje jedne zajednice nužno prolazi kroz razna iskušenja, čiji je sastavni dio nesnalaženje elita, nesposobnost prepoznavanja magistralnih procesa. S druge strane, partitokratija je zarobila društvo pa samim tim i sve zajednice u njemu. U tom kontekstu stranke postoje zbog sebe, a ne zbog naroda. Narod im dođe kao kolateralna šteta u procesu uspostavljanja dominacije nad njim. Znati se pozicionirati unutar takvog društva zahtijeva iskustvo i sposobnost. Bošnjaci ne-maju niti jedno, niti drugo. I zato se ponašaju kao adolescenti. Puni energije, a malo promišljenosti. Možda i zato što su od sebe odbili sve koji znaju da misle, a ponose se onima koji znaju da klimaju. Zato ih od milošte zovu “evet efendije”.

Referendum o nezavisnosti Crne Gore održan je u svibnju/ma-ju 2006. godine. Podsjetit ćemo čitatelje “Preporodovog Journa-la” na uvjete legitimnosti referenduma: izlaznost je morala biti veća od 50% upisanih birača, a odluku o nezavisnosti moralo je podržati preko 55% izašlih birača. Ukupni odaziv upisanih birača bio je čak 86,3%. “Za” nezavisnost je glasalo 55,5%, a “protiv” 44,5%. Time je Crna Gora nakon 88 godina ponovo postala među-narodno priznata država. Nedavno ste izjavili kako je referendum o nezavisnosti bio “najveći psihološki jaz koji je premostila mo-derna Crna Gora”. I Bošnjaci su glasali za samostalnost Crne Go-re, u velikom broju. Zašto, što su bili glavni razlozi takvoj odluci?

Odluka je bila racionalna, promišljena i prije svega u korist svih. Bošnjaci su, za razlika od ostalih manjinskih zajednica u bivšim repu-blikama, odbili da budu “jež u stomaku Crne Gore”, tako što su odlu-

INTERVJU

27OŽUJAK 2015.

čili da budu njen konstitutivni dio. Logika po kojoj je bolje biti manji-na od 15% u “svojoj”, nego 2% u “zajedničkoj” državi, takođe je opredijelila ponašanje Bošnjaka i dovela do toga da su u najvećem procentu glasali za nezavisnost. Sporadična upozorenja da se time “cijepa” nacionalni korpus bila su politikantska i u službi velikosrpske politike, jer bi zagovaranje takvog stava bilo i protiv samostalnosti BiH, kao države u kojoj živi najveći broj Bošnjaka. Po istoj logici i nje-na samostalnost bila bi neprihvatljiva. Naravno, tako nešto nije bilo prihvatljivo, te se zbog toga i desilo da najveći procenat na referen-dumu za samostalnost bude u Rožajama, a ne na Cetinju.

Postoje i danas prigovori da Bošnjaci nisu niti približno dobili koliko su uložili u crnogorsku samostalnost. Referendum je pro-šao za samo 0,5%, a bošnjački doprinos je procentualno gledajući bio mnogo veći. Jesu li crnogorske vlasti na čelu s Milom Đukano-vićem ispunile obećanja dana Bošnjacima prije referenduma? Ima li “zaboravnog” licemjerstva?

Stoji i prigovor da Bošnjaci ni približno nijesu dobili od države onoliko koliko su dali za nju. To je tačno kada se posmatra običan narod, ali ne i kada se posmatraju njihovi predstavnici. To je onda unutarbošnjački problem i pitanje sposobnosti ove zajednice da demokratski artikuliše nacionalne interese, odnosno politiku “koja živi za njih”, a ne “od njih”. Politički parazitizam nesposobnih pro-dat je narodu kao surogat da su na vlasti “naši”. A koliko su “naši” kazuje stvarnost i sjećanja po kojem je mnogima bilo bolje dok nije bilo “naših” i “njihovih”. Vlast i režim, logično, voli “evet efendije”, jer su oni poželjni kao ikebana na izlogu. To što ta ikebana “ne mi-riše”, niti se vidi – nije kriva samo vlast. Ona radi ono što bi radila i svaka druga – formalno multietnička i građanska, a stvarno opljač-kana i sve manje perspektivna Crna Gora. Uz to, Bošnjaci su skloni

zaboravu jer svoj građanski kukavičluk prodaju kao “merhamet”, a svoju “političku pamet” kao toleranciju. Ne, to što tolerancija ima smisla samo ako je odlika jačeg, skoro da nikog ne zanima. Dakle, problem je višeslojan i ako postoji, radije bih okrivio Bošnjake i nji-hovu elitu, jer mi se čini da je sve drugo izgovor za nesposobnost i nespremnost da se suočite sa suštinskim pitanjima.

Manjine “dostojanstveno propadaju” jer su pristale na promociju nekompetentnosti po logici partitokratije

Zašto Bošnjaci u Crnoj Gori u političkom smislu nisu bolje kapi-talizirali svoj doprinos ponovnoj uspostavi crnogorske državnosti?

Šta znači “kapitalizovati”? Mislim da je upravo problem što su ova društva sve “kapitalizovala”, čak i interese naroda. Od kamate živi elita, a glavnicu vraća i plaća narod. Dokle? Sve dok interes po-jedinca ne bude ujedno i interes kolektiviteta. Crnogorska držav-nost je samo optimalan okvir unutar kojeg treba prepoznati poje-dinca bez obzira na identitetska obilježja. Bošnjaci su u tom smislu, za sada, respektabilan statistički iskaz, a ne subjekat. S druge stra-ne, Bošnjaci u Crnoj Gori formalno imaju sve – Ustavom zagaranto-vana prava, Nacionalne savjete, dostupne institucije… Ali, ako po-gledate sredine u kojima žive – jad, čemer i bijeda. Kolone moder-nih “muhadžira”. Dokle?

U Ustavu Crne Gore ne postoje konstitutivni narodi, a niti na-cionalne manjine nisu definirane. Zašto?

Crna Gora je talac borbe srpsko-crnogorskog identiteta za pre-vlast. Jer bez Crnogoraca nema Crne Gore! A njih po statističkim poka-zateljima nema više od 50%. Crnogoraca je bilo više na popisu 1991.

Odluka je bila racionalna, promišljena i prije svega u korist svih. Bošnjaci su, za razlika od ostalih manjinskih zajednica u bivšim republikama, odbili da budu “jež u stomaku Crne Gore”, tako što su odlučili da budu njen konstitutivni dio. Logika po kojoj je bolje biti manjina od 15% u “svojoj”, nego 2% u “zajednič-koj” državi, takođe je opredijelila po-našanje Bošnjaka i dovela do toga da su u najvećem procentu glasali za neza-visnost. Sporadična upozorenja da se time “cijepa” nacionalni korpus bila su politikantska i u službi velikosrpske po-litike, jer bi zagovaranje takvog stava bilo i protiv samostalnosti BiH, kao dr-žave u kojoj živi najveći broj Bošnjaka. Po istoj logici i njena samostalnost bila bi neprihvatljiva. Naravno, tako nešto nije bilo prihvatljivo, te se zbog toga i desilo da najveći procenat na referen-dumu za samostalnost bude u Rožaja-ma, a ne na Cetinju.

INTERVJU


kada je zabilježena poplava srpskog nacionalizma. Od tada ih je na popisu – sve manje. Paradoksalno, ali istinito. U nezavisnoj Crnoj Gori, na popisu 2011. – najmanje, tek negdje oko 46%. To samo govori o tome koliko je ova vlast “crnogorska” u punom značenju. Podsjećanja radi, komunisti su na popisu 1948. taj procenat popeli na 98%. Uglav-nom, to je osnovni razlog što u Ustavu Crne Gore nije definisan niti većinski, niti manjinskih narodi. I onda se pribjeglo improvizaciji u kojoj su manjine ostale uskraćene za jasno definisanje položaja.

Pri tome, manjine ne samo da su pristale na tako nešto, nego su postale garanti i promoteri te forme. Hvale se kako ih “ima u Ustavu”, kao da je papir sam po sebi potvrda stvarnosti. S druge strane, niko ne vidi da u tom istom Ustavu, jedinom takvom aktu u svijetu, ima i “Muslimana” u nacionalnom smislu. I da su oni koji su se tako deklarisali u suštini politički promovisani u nauticajnije predstavnike “manjina”. To se brani navodnim “demokratskim pravom” da se svako može izjasniti kako želi, protiv čega niko ozbi-ljan ne može biti protiv. Ali “pravo” pretvoreno u antibošnjačku normu i praksu valjda bi trebalo da pobudi bar malo opreznosti kod bošnjačkih predstavnika. Ne, njih zanima samo njihov porodični atar i sve izvan toga “nije u njihovoj moći”.

I tako sve do “izbora”. Tada se počnu prenemagati, posebno ako se unaprijed dogovore, gdje će ko biti. Nevjerovatna kozerija u kojoj bivši oficiri i policajci pune džamije, a bivše džematlije institu-cije države. Tako se stvara privid o prisutnosti “manjina” u držav-nom aparatu. U suštini one “dostojanstveno propadaju” jer su pri-stale na promociju nekompetentnosti po logici partitokratije. Zbog toga ima osnova da se kaže da ništa štetnije za manjinske zajednice nema od “naših”, a nekompetentnih. Zato je “borba za društvo jed-nakih šansi” ideal kojem treba težiti. Samo se tako može razoriti pakt parazitskih elita koje su objektivno štetne za svakog bez obzi-ra na nacionalni, vjerski ili kulturni identitet.

Pitanje Sandžaka je tipično evropsko pitanje regionalnog razvoja, nerješivo bez srpsko-crnogorske saradnje

Osamostaljenjem Crne Gore od Srbije nastao je problem cije-panja Sandžaka na dva dijela – srbijanski i crnogorski, sjeverni i južni, odnosno daljnje podjele bošnjačkog naroda državnim gra-nicama. Da li je to zaista problem ili iz naše perspektive ne uoča-vamo dobro prednosti takve situacije? Kakva iskustva u tom smi-slu nosi proteklih devet godina?

Prvo, Sandžak je “pocijepan” 1912.-1913., a ne 2006. Tada nije ni postojao kao posebna administrativna jedinica. Drugo, Bošnjaci su većinski narod na tom području, ali ne i u svim sredinama koje se ucrtavaju u to područje – Pljevlja, Nova Varoš, Priboj, Prijepolje, Berane – gdje ih ima manje od 10%. Šta to znači? Znači samo da je Sandžak posmatrano sa stanovišta nacionalne kartografije mnogo kompleksnije pitanje nego što nam se čini na prvi pogled. Otuda mi se čini pogrešnom pitanje Sandžaka reducirati samo na “bošnjačko pitanje”, iako se objektivno tiče najviše njih.

Pitanje Sandžaka je tipično evropsko pitanje regionalnog razvo-ja, nerješivo bez srpsko-crnogorske saradnje. Otuda je po meni to pitanje nužno povezano sa stepenom uticaja Bošnjaka na razvoj srpsko-crnogorskih dobrosusjedskih odnosa. Izvan tog konteksta, ovo pitanje može prostati poligon za nacionalne romantičare, čije bi “račune” mogao platiti nedužni narod.

Kakva su Vaša razmišljanja o eventualnoj autonomiji Sandža-ka? Što bi realno u nekoj perspektivi takva autonomija trebala predstavljati?

Više puta sam se izjasnio o tome. Ukoliko se pod tim podrazu-mijeva koncept evropskog regionalnog razvoja, tipa Tirola – onda sam “za”. Zato što bi takav koncept podrazumijevao pristanak svih zainteresovanih. Međutim, ukoliko je to samo parola bez sadržaja, koja služi kao politička renta balkanskim kartografima, onda sam veoma uzdržan, jer toliki dušman narodu kojem pripadam teško da bih mogao biti. U svakom slučaju, zanimljivo je da se još nije poja-vila cjelovita, sveobuhvatna platforma o tom pitanju. Lično sam uvijek na sesijama posvećenim Sandžaku ostajao uskraćen za od-govore na osnovna pitanja: od onog šta je to Sandžak danas, do onog kako ga vide sutra? Mješavina istorije i nacionalnog resinta-menta ne može pružiti odgovor na ovo pitanje.

Sarajevo – emocija, ljepota i afirmacija, mjesto susretanja i utočište za kreativne

Što za Vas i Bošnjake u Crnoj Gori predstavlja Sarajevo?Upravo se ovih dana pripremam za veliku konferenciju “Saraje-

vo i svijet”, na kojoj ću podnijeti referat pod naslovom “Doprinos građana Crne Gore razvoju Sarajeva”. To spominjem samo iz razlo-ga što koincidira sa gore navedenim pitanjem. U bivšoj jugosloven-skoj državi bila su tri centra u kojima su “izvanjci” tražili šansu za afirmaciju: Beograd, Zagreb i Sarajevo. Iako bi se čitav proces “sila-ska u gradove”, kako kaže F. Brodel, mogao posmatrati kao kultur-ni, etnički ili vjerski fenomen, ipak se Sarajevo odvaja po mnogo čemu. U tom, kontekstu za Bošnjake Crne Gore, i ne samo za njih, Sarajevo je prije svega emocija, koja se teško može definisati pro-stim iskazom. Potom je za Bošnjake Crne Gore, Sarajevo kulturni centar u čiju su “seharu kulture” Bošnjaci s ovoga prostora unijeli mnogo toga vrijednog. Ne slučajno, prvi gradonačelnik Sarajeva i prvi novinar, pa ako hoćete i prvi moderni bibliotekar, bio je s ovih prostora. Sarajevo je za mnoge bio i inspirativni duhovni centar. Ako pomenem da su prvi pisani prevodi “Masnevije” iz pera ljudi sa ovih prostora, da je jedan od utemeljivača “Mladih muslimana” i autor njihove “koračnice” čovjek sa ovog prostora, prvi doktor teo-loških nauka i mnogo toga sličnog…

Sarajevo je za mnoge bilo mjesto sportske afirmacije, npr. u ti-mu evropskog šampiona u košarci 1979. bilo je najmanje pet člano-va pobjedničkog tima iz Crne Gore. Pogledajte ko je sve učestvovao u “odbranama” Sarajeva – od muftije Šemsikadića do posljednjeg rata. A da ne spominjem činjenicu da je danas preko 50 profesora samo na Sarajevskom univerzitetu sa ovih prostora. Jednom riječ-ju, ono što bi sevdah bio bez jednog Hamdije Šahinpašića ili Kadire Čano, to bi Sarajevo bilo bez ljudi sa ovih prostora. Emocija, ljepota i afirmacija, mjesto susretanja i utočište za kreativne.

Koliko je dobro, a koliko loše što u Crnoj Gori postoji samostal-na Islamska zajednica, na čelu s reisom Rifatom Fejzićem? Da li bi bilo bolje da je vezana za Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovi-ni, na sličan način kao što su vezane Islamske zajednice u Hrvat-skoj i Sloveniji, na čijem čelu su muftije?

Mislim da, prvo, nije uputno poređenje sa Hrvatskom i Sloveni-jom. I to zbog toga što se možda ne zna da je Islamska zajednica u Crnoj Gori osnovana 1878., pa je tako starija i od one u osnovane u BiH (1882.). Drugo, pitanje organizacije Islamske zajednice bi tre-balo da bude autonomno pitanje te zajednice, i mislim da bi svaka optimalna forma u interesu svih vjernika morala imati podršku svih. Treće, suštinsko pitanje organizacije vjerskih institucija o ko-jem se mora vodili računa je pitanje komplementarnosti državne i duhovne jurisdikcije. Današnje stanje je u duhu načela moderne

INTERVJU

29OŽUJAK 2015.

evropske prakse, od vremena Francuske revolucije. Od toga načela odstupaju Katolička crkva, jer se to se uređuje konkordatom sa Va-tikanom, i Srpska pravoslavna crkva, koja je zadržala organizacionu formu iz vremena stvaranja Jugoslavije. Mislim da je za jedno druš-tvo i zajednicu, a posebno muslimansku, najvažnije da ima obrazo-vanu ulemu i uređenu organizaciju. Za nas, kao evropske muslima-ne, islam treba da više bude civilizacijsko, nego ideološko i dogmat-sko pitanje. Zalažem se za koncept islama kao civilizacije – i u tom kontekstu je manje bitna forma od suštine.

Sljedeća dva pitanja postavljam svjestan da pomalo ulazim u zonu utopije, ali ipak… Prvo, zašto Bošnjaci nemaju jedinstven do-kument koji bi ih obavezivao na očuvanje identiteta, dokument koji bi povezivao sve Bošnjake, bez obzira gdje žive? Drugo, zašto Bošnjaci nemaju plan za opstanak, unaprjeđenje i očuvanje iden-titeta za narednih 100 ili 500 godina?

Prvo, mislim da je utopija težnja ka jedinstvenom dokumentu koji bi u formi obavezujućeg bio prihvatljiv za sve. Drugo je pitanje nacionalnog konsenzusa oko suštinskim zajedničkih pitanja. Zašto toga nema? Pa valjda zato što put do takvog nečega podrazumijeva permanentan dijalog. Ko bi trebalo biti nosilac takvog dijaloga za mene je suštinsko pitanje? U domenu duhovnosti, svakako Islam-ska zajednica. Ali u domenu nacionalnog, ona može biti samo je-dan od supstituta. Prema tome, tek će neka jedinstvena nacional-na institucija jednog dana na dnevni red staviti i to pitanje. Do tada treba sarađivati, jačati međusobne veze i učiti jednu od drugih.

Proces nacionalne samoidentifikacije kod Bošnjaka u Crnoj Gori je na zdravom i održivom temelju

Na nedavno održanom simpoziju u Zagrebu izjavili ste kako je “borba za nacionalno ime” u Crnoj Gori bila teža nego u bilo kojoj drugoj postjugoslavenskoj sredini. Što su bili otežavajući faktori?

Tada sam kao glavne razloge za takvu tvrdnju naveo: malenu zajednicu, veliku zavisnost od države i nedovoljnu zrelost elita. Uz sve to, otežavajuća okolnost je svakako bila i konfizija unutar srp-sko-crnogorskih odnosa, višeslojni nedefinisani i do kraja neizvede-ni identiteti i mnogo toga još. No, cijenim da je proces nacionalne samoidentifikacije kod Bošnjaka u Crnoj Gori na zdravom i održi-vom temelju i da ga nije moguće zaustaviti. Pitanje je dana kada će biti dovršen. Ali glavne bitke su dobijene. To što ta bitka nije bila laka je logično – i samim tim osnov za optimizam je veći.

Zanimljiva je komparacija rezultata popisa stanovništva u Cr-noj Gori održanih 2003. i 2011. godine. Popisni rezultati od prije četiri godine pokazali su sljedeće: Bošnjaci 8,65% (53.605) i Musli-mani 3,31% (20.537). Bili ste jedan od glavnih aktera borbe za bošnjačku ideju i misao, bošnjačko nacionalno izjašnjavanje na popisu 2011. Što su uzroci ovakve disperzije poimanja nacional-nog identiteta? S druge strane, rezultati su bolji od onih popisnih iz 2003. godine, zar ne?

Crna Gora je talac borbe srpsko-crnogorskog identiteta za prevlast. Jer bez Crnogoraca ne-ma Crne Gore! A njih po statističkim pokazate-ljima nema više od 50%. Crnogoraca je bilo vi-še na popisu 1991. kada je zabilježena poplava srpskog nacionalizma. Od tada ih je na popisu – sve manje. Paradoksalno, ali istinito. U neza-visnoj Crnoj Gori, na popisu 2011. – najmanje, tek negdje oko 46%. To samo govori o tome koliko je ova vlast “crnogorska” u punom zna-čenju. Podsjećanja radi, komunisti su na popi-su 1948. taj procenat popeli na 98%. Uglav-nom, to je osnovni razlog što u Ustavu Crne Gore nije definisan niti većinski, niti manjin-skih narodi. I onda se pribjeglo improvizaciji u kojoj su manjine ostale uskraćene za jasno de-finisanje položaja.

Pitanje Sandžaka je tipično evropsko pitanje regionalnog razvoja, nerješivo bez srpsko-cr-nogorske saradnje. Otuda je po meni to pita-nje nužno povezano sa stepenom uticaja Boš-njaka na razvoj srpsko-crnogorskih dobrosu-sjedskih odnosa. Izvan tog konteksta, ovo pi-tanje može prostati poligon za nacionalne ro-mantičare, čije bi “račune” mogao platiti ne-dužni narod.

INTERVJU


Upravo tako. Na svakom narednom popisu broj onih koji su se izjasnili kao Bošnjaci se povećavao. Nužno, to je bilo na uštrb onih koji bi se izjašnjavali kao “Muslimani” u nacionalnom smislu. Istog dana kada za aktuelni režim to ne bude “poželjna” odrednica, oni će “nestati”. Ali sa njima neće nestati i islamska vjera. Dokaz tome je činjenica da se tako najviše pišu oni koji i ne idu u džamije, ali su navikli da idu negdje “po mišljenje”.

Njegoševa islamofobija je uzdignuta na nivo ideologije

2013. godine obilježena je 200. obljetnica rođenja crnogor-skog vladike, pjesnika i državnika Petra II Petrovića Njegoša, čije su ime i djelo u Crnoj Gori sveti i nedodirljivi. Iskoristili ste priliku da povedete ozbiljnu i vrlo hrabru raspravu oko značenja i (zlo)upotrebe njegovog djela, a posebno njegove etike. Tada ste izja-vili kako “nije problem Njegoš 'pjesnik', već Njegoš 'parola'”. Mo-žete li nam objasniti razliku između Njegoševe etike i Njegoševe estetike?

Kada se za Crnu Goru kaže da je vječito bila na periferiji velikih svjetova, onda se ulazi u domen jedne klasične balkanske priče unutar koje se isprepletenost tradicije i nasljeđa na tim prostorima izvodi iz dominacije ili prisutnosti tri velika religijska sistema – pra-voslavlja, katoličanstva i islama. Zato je u istorijskom kontekstu vezanost duhovnog i svjetovnog, božanskog i ovozemaljskog nuž-no produkovalo stereotip u istorijskoj svijesti unutar koje je kon-flikt “prirodno” stanje dominantne “kulture rata” i njenog tumače-nja kao egzistencijalnog refleksa, koje ima konkretni iskaz u shvata-nju sadašnjosti kao produžene prošlosti. Ona u tom smislu nužno provocira pitanje: da li je religijska pluralnost nasljeđeno ili izvede-no stanje društva, da li je ona uopšte moguća u društvu koje nema dominantno iskustvo tolerantnog?

Desilo se spletom istorijskih okolnosti da se u vrijeme roman-tizma skicira jedno shvatanje koje je u djelu jednog nacionalnog velikana, Njegoša, dobilo obilježje “vječnih i kanoniziranih istina”. Kako umjetnost promoviše univerzalnu istinu kao vrijednost, po-stavio sam logično pitanje “univerzalnosti Njegoša”, čije je “istine” svaka ideologija – od nacionalnih do socijalnih – prihvatala kao “svoje” i pretvarala ih u “parolu”.

“Branitelji” Njegoša su to tumačili (zlo)upotrebom, dok sam ja pokušao da problematizujem stanovište koliko smo sposobni kao društvo i zajednica da Njegoša “kritički iščitamo”. Jubilej je za to bio zgodna prilika, ali je ona propuštena iz razloga što su “protiv” Njegoša uglavnom ustali nedovoljnu pismeni Bošnjaci koji su ga ne-uko demonizovali, kao što su protiv njega objektivno bili i oni koji su ga sakralizovali. Nažalost, skoro da nije bilo onih koji bi o Njego-šu poveli kritički i racionalan dijalog. Moje kritički pozicionirane opaske su jedva “preživjele” na velikom akademskom skupu u Nik-šiću, povodom 200 godina od rođenja, ali i na TV Crne Gore. U pr-vom slučaju, oponenti – prof. dr. Radmilo Marojević i prof. dr. Savo Laušević – optužili su me za pojednostavljivanje, dok je u drugom slučaju TV Crne Gore usred Sarajeva našla “književne kritičare” ko-ji su s akademskih visina “branili” Njegoša. Ni tada, a i danas sam mišljenja da Njegoša nema potrebe ni “napadati” – bibliografija o njegovom djelu na svim svjetskim jezicima već prelazi cifru od 5.000 bibliografskih jedinica – ali ga nije potrebno ni “braniti”, jer se valjda univerzalne i umjetničke istine ne dovode u pitanje. Sve u svemu, razlika između Njegoševe etike i estetike njegova djela je po meni toliko očigledna, da on može biti i “štetan proizvod hemije uma”, te nije čudno da se sa njegovom slikom ide i u ratne pohode.

Svojevremeno smo i mi u Hrvatskoj, vjerojatno je tako i sada, kao obaveznu lektiru morali čitati Njegošev “Gorski vijenac”. Mo-ram priznati da tada nismo baš shvaćali njegove poruke i znače-nje stihova u kojima je “poturica gori od Turčina”; ili “Udri za krst, za obraz junački/da krstimo vodom ali krvlju/da trijebimo gubu iz torine/No primajte vjeru prađedovsku, no lomite munar i džami-ju/Pa badnjake srpske nalagajte/ne složi se Bajram sa Božićem”; ili “Borbi našoj kraja biti neće/Do istrage Turske ali naše”; ili “Od-ža riče na ravno Cetinje/Nekršću se gore usmrdješe/Zaudara ze-mlja Muhamedom”. Neki smatraju kako je “Gorski vijenac”, za-pravo – generator genocida. Ili je Njegoš “samo” – islamofob? Kakav je Vaš odnos prema Njegošu?

Nedvosmisleno je da je Njegoševa islamofobija, uzdignuta na nivo ideologije, rezultirala mogućnošću da se njim “pravda” zločin. Tako se on pretvarao često u “parolu” i “bilbord”, što je samo po sebi znak za upitanost. Sam po sebi Njegoš nije, niti može biti “kriv” za tako nešto. Ali, upravo zato što u svijesti značajnog broja ljudi ima status “sveca”, izostala je desakralizacija njegovog djela, odno-sno kritičko i racionalno tumačenje. Smatram da to prvi moraju uraditi oni koji ga s pravom smatraju “velikim pjesnikom” i nacio-nalnom veličinom. Moja skromna ambicija je bila da potaknem ta-ko nešto. No, očigledno je da sam možda poranio ili sam precijenio sposobnost promišljanja savremene generacije. Što se mene tiče, svoj stav sam izrekao onda kada sam to smatrao cjelishodnim. I nije baš ostao usamljen. Pojavile su se čak i knjige u kojima je “Gor-ski vijenac” označen kao “generator genocida”.

Kada govorimo o odnosu današnjih političara i historiografa o Petru II Petroviću Njegošu, treba se prisjetiti usporedbe o kojoj ste prije godine-dvije pričali na jednoj bosansko-hercegovačkoj televiziji. Riječ je o uprizorenju “Gorskog vijenca” na Cetinju dav-ne 1913. godine.

Drago mi je da ste me na to podsjetili. Radi se o izvođenju “Gor-skog vijenca” povodom 100-godišnjice Njegoševog rođenja. Zani-mljivo je da je tada, čovjek koji je bio zadužen za postavku, dr. Laza Popović, iz teksta izbacio sve stihove koji “mogu vrijeđati naše mu-hamedance”. Tako se desilo da se neki Crnogorci u “Gorskom vi-jencu” 1913. godine vidjeli ono što 2013. nije htio niko da vidi. Pod-ložak teksta po kojem je pravljena predstava 1913. je sačuvan i koristim i ovu priliku da se zahvalim kolegi Luki Milunoviću, koji mi je ukazao na tako nešto i o čemu je objavio rad.

Zločini nad Bošnjacima: “Jeste, bilo je, ali…”

Vrlo često ste u Turskoj. Prema Vašoj procjeni, koliko u toj zemlji živi potomaka bošnjačkih muhadžira koji su nakon Berlin-skog kongresa 1878. i Balkanskih ratova naselili tamošnje pro-store? Kakav je odnos tamošnjih Bošnjaka prema svojoj prado-movini?

Ja moguće i nijesam najpogodniji sagovornik na tu temu, zato što sam tamo najčešće gost muhadžirskih bošnjačkih zajednica, te često i pomislim da tamo osim Bošnjaka ima malo drugih. Naravno, da to nije tako, iako ne bih licitirao ni sa brojevima Bošnjaka u Tur-skoj. U svakom slučaju se radi o nekoliko miliona ljudi koji su egzi-stencijalno i patriotski vezani za Tursku, a emotivno za stari zavičaj. Ono što je moguće tragično jeste činjenica da je posljednjih rat u Bosni probudio njihove emocije prema zavičaju, kao što je ne ma-nje tragično što nema organizovane, usaglašene politike zemalja porijekla u odnosu prema svojim nekadašnjim državljanima. Od toga bi svi mogli imati koristi, jer je njihovo osjećanje prema zaviča-ju neobjašnjivo snažno, posebno ako se znaju okolnosti u kojima su

INTERVJU

31OŽUJAK 2015.

napustili svoju staru domovinu. Ono što me posebno žalosti je ne-dostatak istraživačkih projekata iz oblasti demografije, istorije, an-tropologije, kulture i lingvistike, koji bi se bavili ovom zajednicom. U tom kontekstu, muhadžiri bi trebali da imaju posebnu pozornost kod lingvista, jer je samo kod njih sačuvan i “živi” jezik koji su pod-nijeli sa ovih prostora.

Kada govorimo o muhadžirima ne mogu, a da ne spomenem zločin u Šahovićima 1924. godine, o kojem smo pisali i na strani-cama “Preporodovog Journala”, a kojeg ste i Vi temeljito istraži-vali. Kao historičar, koje pouke i poruke nose Šahovići 1924., ali i pokrštavanje oko 12.000 muslimana u Plavu, Gusinju i drugim Mjestima?

Zločin u Šahovićima, o kojem sam napisao knjigu “Kad su vakat kaljali insani, Šahovići 1924.”, samo je jedan u topografiji zla. Pose-ban je po tome što se zbio u mirnodopskim uslovima, novembra 1924., u državi koja je imala sve institucije vlasti, ali i u državi u kojoj nije ni povedena ozbiljna istraga o uzroku smrti nekoliko sto-tina nevinih ljudi. Ono što je frapantno je činjenica da nije bilo Đila-sa i njegove knjige “Besudna zemlja” o tome se skoro ništa ne bi znalo.

Pokrštavanje je događaj koji se vezuje za Balkanske ratove i predstavlja jedan od onih događaja koji nijesu stručno obrađeni. U tom smislu smo organizovali veliki naučni skup, a nekoliko hiljada sakupljenih primarnih dokumenata ustupio sam ekipi naučnika na čijem čelu je dr. Smajo Čekić, koja radi na stručnim studijama o tim događajima. U tom smislu je napravljen ogroman pomak. Više niko ozbiljan ne može da tvrdi “da to nije bilo”. I već se došlo do onoga – “Jeste, bilo je, ali…”

Možemo li riječ-dvije o Štrpcima, ali i o deportacijama? Teme su vrlo značajne, ali nama u Hrvatskoj, vjerojatno i šire – nedo-voljno poznate.

Radi se o događajima koji se vezuju za nesretne devedesete godine i posljednji rat u BiH. Februara 1993. iz voza na pruzi Beo-grad – Bar je izvedeno 19 putnika, uglavnom Bošnjaka, u stanici Štrpci. Odvedeni su na područje istočne Bosne – i likvidirani. Jedi-ni “grijeh” ovih ljudi je bilo “ime”, jer su prvo legitimisani, a po-tom skinuti s voza. O tome smo u “Almanahu” objavili knjigu i u njoj su naznačeni svi akteri ovoga zločina za koji neki tek sada odgovaraju.

Deportacije pripadaju sramnim stranicama današnjih crnogor-skih vlasti, jer su u maju 1993. godine Karadžiću izručile preko 100 izbjeglica, od kojih su oni bošnjačke nacionalnosti uglavnom likvidi-rani. Time je prekršeno staro običajno pravo po kojem se bjeguncu kojem je pruženo utočište, zagarantovana bezbjednost. Prekršeno je i međunarodno pravo. U prljavim političkim igrama bosansko-hercegovačke i crnogorske vrhuške pokušalo se ovaj zločin pripisa-ti čovjeku koji je prvi progovorio i svjedočio o njemu – Slobodanu Pejoviću, inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi. Čak je u prvom filmu jednog specijalca ovaj čovjek označen kao “heroj”, da bi u sljedećem dobio atribut glavnog “zločinca”. Jedinstven primjer simbioze mafijaških oligarhija u “pranju biografija” gospodara rata i vlasnika našeg pamćenja. O svemu ovome se pisalo i u udžbeniku istorije, koji je zabranjen, a u kojem sam jedan od autora. Sve u svemu, neposredni sam svjedok činjenice da je “gospodar rata” bio bolje dočekivan u Sarajevu, nego oni koji su odbili da budu dio te prljave klaonice.

Svojevremeno ste se vrlo negativno izrazili o potrebi Bošnjaka da u svojoj nesreći glorificiraju nekakvu nekrofiliju. Izjavili ste kako

je priča o 11 genocida nad Bošnjacima opasna jer proizvodi osjećaj inferiornosti. Ove godine se obilježava 20 godina od genocida u Srebrenici. Kako se odnositi prema kulturi pamćenja i sjećanja? Stalnim ponavljanjem priča o zločinima nad Bošnjacima upadamo li u zamku neshvaćanja pravih uzroka takvih događanja?

Razumijemo potrebu za priču o zlu. Ali da to ne bude “propa-ganda zla” ili navikavanje na “zlo”. U tom kontekstu sam priču o 11 genocida prepoznao kao opasnu nekrofiliju koja vodi navikavanju na zlo. Zašto? Zato što je praktično i teoretski moguć samo jedan genocid i više zločina sa elementima genocida. Uz to, suviše se ne-oprezno i profano koristi pojam “genocid”, te se može steći utisak da je to redovna istorijska pojava. Srebrenica je tačka savremene topografije zla i još uvijek je to svježa rana u kolektivnoj memoriji jednog naroda. Ali i potencijalna opasnost da se snažnom emoci-jom “ne pokriju” i druge rane koje jednako bole, iako nijesu toliko vidljive kao ova. Usudio bih se reći da moguće ni Srebrenica ne bi bila toliko vidljiva da je isključivo “domaći proizvod”. Međunarod-na dimenzija ovog zločina, odnosno odgovornost međunarodne zajednice, učinila ga je dodatno vidljivim i, nažalost, prepoznatlji-vim. Dakle, jednom riječju, mislim da treba njegovati kulturu pam-ćenja i posljedice, tj. zločina, ali da je jednako važno proniknuti u uzroke svega toga.

Balkanska koalicija ratnih i tranzicijskih profitera ozbiljno siluje pamćenja ljudi sa ovih prostora

Dobitnik ste najvećeg crnogorskog državnog priznanja – 13-julske nagrade, i to za monografiju “Bošnjaci – Muslimani, iz-među prošlosti i sadašnjosti”. Neki su Vas kvalificirali kao režim-skog historičara. I onda taj režim stavi izvan upotrebe udžbenik iz historije za 4. razred gimnazije u kojemu ste bili koautor. Razlog: nezadovoljstvo tretiranjem uloge Crne Gore u raspadu SFR Jugo-slavije. Kako objašnjavate takvu situaciju?

Veoma jednostavno. Ja sam rob svoga zanata. Neko nekad u onom što radim prepozna korist za sebe ili protiv sebe, pa vas svr-sta tamo gdje misli da ste, a da vas ne pita. Jedina odbrana od toga je da ništa ne radite. A ja to ne umijem. Kada radite, proizvodite neki naraciju, a ona ne dotakne nikog – nema reakcije. Bio sam te (ne)sreće da je svaka od mojih više od 20 knjiga proizvodila reakci-ju, koje su se kretale od traženja moje glave na mitinzima, do poku-šaja organizovanja bojkota nastave na fakultetu i montiranih op-tužbi za plagijat. To me dodatno uveseljava jer mojem djelu daju već važnost od objektivne, a meni veći značaj od stvarnog. No, ne bih bio iskren ako ne bih rekao da priznanja prijaju. I imam ih više nego dovoljno. Za one koji znaju detalje, pitanje dodjele najvišeg državnog priznanja je bilo pitanje crnogorske časti, jer mi je pret-hodne godine već izglasano priznanje bilo volšebno oduzeto, spe-kulacijama tadašnjeg žirija.

Da li je Crna Gora, bolje rečeno crnogorska politička elita, prošla katarzu zbog ratnih dešavanja 90-ih godina prošlog stolje-ća? Ne zaboravimo, od 1991.-1995. govorilo se o srpsko-crnogor-skoj agresiji na Hrvatsku i BiH.

Ne samo da nije, nego smo svjedoci satanizacije onih koji su bili protiv takve politike. Balkanska koalicija ratnih i tranzicijskih profitera ozbiljno siluje pamćenja ljudi sa ovih prostora i prijeti da nas sve pretvori u moralno degenerisane pojedince, koje treba liši-ti sjećanja. Treba polako i sahranjivati početne iluziju o međuna-rodnoj zajednici, koja moralna načela veoma lako podređuje poli-tičkom pragmatizmu. q

BOSANSKI BAROMETAR


Bosna i Hercegovina je 1. ožujka još jedanput proslavila Dan ne-zavisnosti samo u jednom dijelu zemlje, što odavno nije novost. Pita-nje državnih praznika, ustavnih promjena i drugih reformi morala bi raspraviti u svom mandatu nova vlast u zemlji, no nakon listopadskih izbora moralo se čekati čak do kraja ožujka da se ona i formira.

U ožujku 2015. nastavljene su nesuglasice između triju strana-ka u Federaciji BiH koje bi trebale činiti vlast - SDA, Demokratske fronte i HDZ-a BiH. HDZ je insistirao na šest ministara u Vladi Fede-racije BiH, uključujući ono iz kvote koju popunjavaju Srbi, a to bi značilo da preko HDZ-a Milorad Dodik želi ubaciti svoga čovjeka u Federalnu vladu. SDA je bila spremna pristati na tu HDZ-ovu ucje-nu, no DF nije. Bez formiranja Federalne vlade nije se mogla formi-rati ni državna vlada, tj. Vijeće ministara, jer je HDZ BiH postavio takav uvjet. Tako je curilo vrijeme za formiranje vlasti jer se do 31. ožujka morao izglasati budžet za ovu godinu.

Najprije su predsjednici SDA i DF-a Bakir Izetbegović i Željko Komšić smislili novi kompromisni prijedlog o raspodjeli resora u Vladi Federacije koji je Izetbegović predočio predsjedniku HDZ-a BiH Draganu Čoviću. Novo rješenje predviđalo je da se Vlada formi-ra po principu “5+5+5”, a da preostalo šesnaesto ministarstvo do-datno dogovore ili međusobno podijele. Po ovoj zamisli SDA bi uz premijera dobio pet ministarstava, pet ministarstava dobio bi i DF te pet ministarstava HDZ BiH. Ministarstvo koje bi trebalo dodatno dogovarati, odnosno dijeliti, jest Ministarstvo poljoprivrede. Me-đutim, DF nije želio odustati od Ministarstva financija. Budući da je Ministarstvo financija bio i jedan od uvjeta HDZ-a BiH, u stranačkim se krugovima nagađalo kako bi onoj stranci koja odustane od tog ministarstva moglo pripasti šesto ministarstvo.

Otkazan sastanak

Potpredsjednica HDZ-a BiH Borjana Krišto izjavila je kako je do-govor SDA i DF-a o formiranju Vlade Federacije BiH njihova interna stvar i zbog toga ga ne želi komentirati. Rekla je da postoje principi vođenja pregovora, a da HDZ BiH ne želi ulaziti u nečije interne dogovore. Pregovori o formiranju Vlade Federacije BiH zapeli su pri raspodjeli pozicija. DF je zatražio isti broj ministarstava kao i HDZ BiH, pozivajući se na broj glasova na izborima. Dodatni problem je činjenica da DF i HDZ BiH žele ista ministarstva, od kojih je najspor-nije Ministarstvo financija. Ovo ministarstvo već tradicionalno pri-pada Hrvatima i HDZ-u BiH budući da je ministar financija i zamje-nik premijera koji dolazi iz reda bošnjačkog naroda i SDA. S druge strane, DF inzistira na ovom resoru iz razloga što je u međustranač-kom dogovoru Ministarstvo financija u Vijeću ministara pripalo HDZ-u BiH te bi na taj način HDZ BiH i SNSD sami kontrolirali Upra-vu za neizravno oporezivanje i sav novac u državi. DF je naprasno napustio pregovore i zbog sumnji da im SDA i HDZ dogovaraju iza leđa. Predsjednik HDZ-a BiH Čović rekao je da njegova stranka ne ide ispod svojih već odavno prezentiranih zahtjeva, a to je šest re-sora u Vladi Federaciji BiH, među kojima je Ministarstvo financija.

Ovdje treba napomenuti da su se problemi u vezi s formira-njem Federalne vlade pojavili nakon što je utvrđeno da u prijedlo-gu o njezinom sastavu nije ispoštovana zastupljenost naroda. Nai-

IZABRANA VLAST U BOSNI I HERCEGOVINI

Kompromis u posljednji trenutak

me, kandidat za jedno od ministarstava Milan Mandilović iz DF-a prije izbora izjasnio se da je pripadnik “ostalih”, a onda ga je DF kandidirao za ministra iz srpske kvote, na što HDZ nije htio pristati.

Predsjednici triju stranaka trebali su se sastati sredinom ožujka i po četvrti put pokušati dogovoriti formiranje vlasti, no iz press službe Predsjedništva Bosne i Hercegovine rečeno je da je sastanak otkazan. Sa sastanka je prvo izašao lider HDZ-a Dragan Čović, a sa-stanak su nastavili predstavnici SDA i Demokratske fronte Bakir Izetbegović i Damir Bećirović.

“Danas sam imao dva sastanka i to sa Draganom Čovićem i Da-mirom Bećirovićem. Mislim da ćemo uskoro postići dogovor i da ćemo sve imati završeno sutra ili prekosutra”, rekao je Izetbegović. Čović je potvrdio da je imao kratki sastanak sa Izetbegovićem i da se ide ka rješenju trenutne situacije oko formiranja vlasti. “Za ne-koliko dana bi mogli imati formirano i Vijeće ministara i Federalnu vladu”, kazao je Čović.

Sastanak sa predstavnikom DF-a je imao samo Bakir Izetbego-vić. Na pitanje novinara da li je Izetbegović posrednik između HDZ-a i DF-a, Čović je to negirao rekavši da je lider SDA preozbiljan da bi bio posrednik. I nakon ovih sastanaka i dalje je ostalo sporno Mini-starstvo financija, a Čović je napomenuo da HDZ ne odustaje od šest ministarstava. “Ako DF nastavi tražiti Ministarstvo financija i na Federalnom i na državnom nivou, onda Komšić nema sagovorni-ka u Draganu Čoviću. Ja ne mogu isključiti mogućnost da će doći do sastanka sa Komšićem, ali vidjet ćemo”, rekao je Dragan Čović.

Nije Srbin, nego “ostali”

Tek krajem mjeseca, točnije 26. ožujka 2015., nešto se pokre-nulo. Doduše, i tog je dana Čović, nakon sastanka s Izetbegovićem, prijetio raspadom koalicije ako se vlast ne formira do kraja mjese-ca. “HDZ BiH je od samog početka rekao da će dati kandidate za federalne ministre i to pet Hrvata i jednog Srbina, te da se i drugi trebaju izjasniti o svojoj nacionalnoj pripadnosti, odnosno o nacio-nalnoj pripadnosti svojim kandidatima, a ne doći na sjednicu Pred-stavničkog doma pa pokrenuti to pitanje”, istakao je Čović.

Kako je kazao, za njega problema nema jer smatra da se tehnički može imenovati Vlada FBiH za “pet minuta”, budući da su poznata

Željko Komšić (DF), Dragan Čović (HDZ BiH) i Bakir Izetbegović (SDA)

BOSANSKI BAROMETAR

33OŽUJAK 2015.

sva imena ministarskih kandidata, dodajući da treba jasno kazati u čemu je problem, a ukoliko treba nešto mijenjati, ni to za Čovića nije problem. Izetbegović je pak novinarima potvrdio da će susresti s predsjednikom DF-a Željkom Komšićem, a kako bi se pronašlo rješe-nje i okončao proces formiranja novog postizbornog saziva Vijeća ministara i Federalne vlade. “Ne bih govorio o detaljima, ali nakon razgovora sa Čovićem na tragu smo rješenja. Potrebno je još vidjeti da li će se s tim složiti i Komšić”, istaknuo je Izetbegović.

Već sutradan DF je pristao na kompromis. Naime, Čovićeva po-nuda podrazumijevala je da DF zadrži Slavka Matanovića kao kan-didata za ministra iz reda Hrvata u Vijeću ministra BiH pod uvjetom da se Milan Mandilović u Vladi Federacije BiH izjasni kao kandidat iz reda ostalih.

Predsjedništvo Demokratske fronte prihvatilo je Čovićevu po-nudu. Tako je kandidat DF-a Slavko Matanović prihvaćen za mini-stra u Vijeću ministara iz reda hrvatskog naroda, dok će HDZ pred-ložiti drugog kandidata. S druge strane, DF je odustao od jednog srpskog ministra u Vladi Federacije BiH. Željko Komšić je na konfe-renciji za medije kazao da se Milan Mandilović, kandidat ove stran-ke za ministra rada i socijalne politike u Vladi Federacije BiH, izja-snio kao pripadnik “ostalih”. “Predsjedništvo DF-a je donijelo odlu-ku da ostaje kod svih svojih kandidata za ministre i zamjenike. Mi-lanu Mandiloviću je ostavljeno da se on sam izjasni kako će se na-cionalno opredijeliti, a njegovo opredjeljenje je da je iz reda 'osta-lih'. Treći zaključak je da se isti dan i isti sat izvrši formiranje Vlade Federacije BiH i Vijeća ministara BiH i bez toga nećemo glasati za Vladu Federaije BiH", rekao je Komšić.

On je dodao da HDZ njegovu stranku DF predstavlja kao boš-njačku stranku, ali da je riječ o stranki koja će kandidate za ministre i zamjenike imati iz sva tri naroda, plus iz reda “ostalih” – “što je velika politička stvar”. Reuf Bajrović, kandidat DF-a za federalnog ministra energije, industrije i rudarstva, također je naglasio važ-nost da se sjednice na kojima će biti potvrđeno Vijeće ministara, kao i Vlada Federacije BiH zakažu istog dana i istog sata. “Svi kandi-dati DF-a ostaju na prvobitnim pozicijama", rekao je Bajrović.

Posljednjeg dana ožujka Predstavnički dom Parlamenta Fede-racije BiH potvrdio je imenovanje nove Vlade Federacije BiH sa 58 glasova “za”, 22 “protiv” i 3 “suzdržana”. Osim stranaka parlamen-tarne većine, za novu Vladu su glasali i poslanici opozicione Bosan-skohercegovačke stranke – Sefer Halilović. Protiv su se izjasnile također opozicione Socijaldemokratska partija (SDP) BiH, Savez za bolju budućnost (SBB) BiH i Naša stranka, a suzdržane su bile Stran-ka za BiH (SBiH) i HDZ 1990. Predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara je prije glasanja kazao kako su izrečene teške riječi, ali je pozvao na stvaranje pozitivne atmosfere u Federaiji BiH. Zatim je pročitao Odluku o imenovanju članova Vlade FBiH i pozvao posla-

nike da potvrde tu odluku. Nakon toga, premijer i ministri Vlade Federacije BiH položili su zakletvu.

Korak ka EU

Osim formiranja nove vlasti, važna je vijest i ta da su Ministri vanjskih poslova 28 zemalja članica Europske unije odobrili Spora-zum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) za BiH. Kao što je i najavlje-no, Federica Mogherini, visoka predstavnica za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Europske unije, predložila je da se donese for-malna odluka o stupanju na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pri-druživanju kada je riječ o BiH. “Ministri su pozdravili izjavu koju su usvojili predstavnici političkih lidera, ali i uz potporu Parlamenta u BiH u veljači te je donesena politička odluka da se BiH odobri stu-panje na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Iako će donošenje formalne odluke potrajati te se očekuje u narednim da-nima, važno je da je donesena politička odluka”, kazala je Maja Kocijančič, glasnogovornica Federice Mogherini.

Prema njenim riječima, sada se od domaćih vlasti očekuje agenda reformi koja mora biti veoma konkretna. “Od vlasti u BiH se u okviru ovih reformi traži da zahtijevaju konkretne stvari u smi-slu mehanizma za koordinaciju europskih pitanja i drugih stvari. No, ovo je ipak dobra vijest za BiH”, kazala je Kocijančić i dodala da su ovakav korak i politička odluka veoma bitni za BiH jer znače kon-kretan napredak nakon zastoja koji je trajao sedam godina. “Ovo je tek početak puta, ali BiH ima jasnu evropsku perspektivu i sada Prva sjednica nove Vlade Federacije BiH

FADIL NOVALIĆ, NOVI FEDERALNI PREMIJER U naredne četiri godine na čelu Federalne vlade bit će Fadil Nova-

lić, a činit će je: ministrica financija Jelka Miličević (HDZ BiH), ministar zdravstva Vjekoslav Mandić (HDZ BiH), ministar saobraćaja i komuni-kacija Denis Lasić (HDZ BiH), ministrica kulture i sporta Zora Dujmović (HDZ BiH), ministar prostornog uređenja Josip Martić (HDZ BiH), mini-star pravde Mato Jozić (HDZ BiH), ministar razvoja, poduzetništva i obrta Amir Zukić (SDA).

Prema ranijem dogovoru (o čemu smo već pisali) taj je dan formi-rano i Vijeće ministara BiH tako da je BiH konačno, šest mjeseci nakon izbora, dobila novu vlast.

U novoj Vladi bit će i Elvira Ćemalović Dilberović (SDA), ministrica obrazovanja i nauke, zatim Šemsudin Dedić (SDA), ministar poljopri-vrede, vodoprivrede i šumarstva, ministar unutrašnjih poslova FBiH bit će Aljoša Čampara (SDA), a ministar izbjeglica i raseljenih osoba Edin Ramić (SDA). Ministar za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata je Salko Bukvarević (SDA), ministar energije, ru-darstva i industrije Reuf Bajrović (DF), ministrica okoliša i turizma Snježana Soldat (DF), ministar trgovine Aleksandar Remetić (DF) i mi-nistar rada i socijalne politike Milan Mandilović (DF). q

Fadil Novalić, premijer Federacije BiH

BOSANSKI BAROMETAR


samo treba raditi na reformama, nastaviti konkretnim tempom i uz velike ambicije”, istakla je Kocijančić.

Inače, ministri vanjskih poslova zemalja članica Europske unije donijeli su tri zaključka u kojima su najprije pozdravili pismeno opredjeljenje Predsjedništva BiH potpisanog od stranačkih lidera i usvojenog u Parlamentu BiH 23. veljače tokom posjete Mogherini. Zatim su usvojili zaključak prema kojem su ispunjeni neophodni uvjeti te je suglasno da se ispuni zaključak koji predviđa stupanje na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SAA) s BiH. Na-dalje, Vijeće je pozvalo političke lidere u Bosni i Hercegovini da pre-uzmu svoje obaveze, uključujući i one koje se odnose na prilagod-bu predstojećeg SAA te da ostane angažirana s Europskom unijom pod obnovljenim pristupom i da zadrži pozitivan zamah radi sači-njavanja početnog plana reformi u dogovoru s EU.

Dakle, vlast je formirana, EU je također povukao potez, no ako se po jutru dan poznaje, onda je teško očekivati od ovakve vladaju-će koalicije u BiH da bi mogla napraviti iole dublje promjene. Zato je pitanje koliko će SAA potaknuti političke lidere da krenu u refor-me. I na kraju, kažimo i to da je u pregovorima o sastavu entitetske i državne vlade najviše upornosti pokazao Izetbegović. No analiti-čari smatraju da je razlog pragmatične naravi; želio je raščistiti situ-aciju u vlasti prije kongresa SDA zakazanog za 26. svibnja kada će biti izabran novi predsjednik stranke. Prema njihovim analizama, razlog zašto Izetbegović nije u potpunosti bio spreman prikloniti se HDZ-u, iako je pokazao prema Čoviću zavidnu servilnost, upravo je njegova kandidatura za predsjednika stranke. Naime, konkurenti bi ga mogli optužiti da je previše izašao u susret HDZ-u.

Nije šija, nego vrat

Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko obrazložio je svoj stav koji je iznio u svom pismu Hrvatskom narodnom saboru koji je za-sjedao u Mostaru krajem veljače 2015., a u kojem je dao podršku politici federalizacije Bosne i Hercegovine. Da podsjetimo, Kara-marko je u pismu poručio da se Bosnu i Hercegovinu “može urediti samo kao decentraliziranu, pravnu i socijalnu državu sastavljenu od federalnih jedinica s jednakim pravima i odgovornostima. Hr-vatska kao država ima legitiman interes u održanju stabilnosti Bo-sne i Hercegovine te ima pravo reći što misli o položaju Hrvata u BiH, jer o stabilnosti BiH ovisi i stabilnost Hrvatske”.

To je izazvalo žestoke reakcije patriotskih stranaka u Bosni i Her-cegovini, ponajprije Demokratske fronte i SDP-a koji su mu poručili da takva politika neće proći. DF je napomenuo da je Karamarko ek-stremni desničar, što potvrđuje i to da je HDZ napustio Karamarkov zamjenik Drago Prgomet, upravo zbog ekstremno desnih stajališta predsjednika HDZ-a. Osim toga, stranka Željka Komšića nazvala ga je ratnohuškačem, a u nešto blažem tonu to je isto poručio i SDP.

No Karamarko je poručio onima koji su ga prozvali da bolje pro-čitaju ono što je on rekao te je još k tome zatražio da mu se svi oni izvinu zbog uvreda koje su mu nanijeli. Tvrdi da ni u jednom momen-tu nije zazivao podjelu BiH te da tu zemlju smatra drugom domovi-nom Hrvata i da je baš zbog toga voli koliko i Hrvatsku. Osim toga, rekao je da je stabilnost BiH važna ne samo za njene građane, već i za susjede i EU: “Poručio bih gospodi da pročitaju moje pismo u cje-lini. Vidljivo je da nigdje ne spominjem nikakvu podjelu Bosne i Her-cegovine. Ja sam za jedinstvenu i cjelovitu BiH s ustavnopravnom i institucionalnom ravnopravnosti sva tri naroda podjednako. Svako rješenje koje ne polazi od tog standarda – za mene nije prihvatljivo.”

Obrazlažući svoj stav o rješenju krize u BiH istakao važnost do-govora triju konstitutivnih naroda čiji predstavnici trebaju sjesti što

prije za stol i početi razgovarati. Tek nakon toga hitno treba početi stvarati bolji životni ambijent u zemlji jer osim nacionalnih proble-ma BiH opterećuje i brojka od 500.000 nezaposlenih i veliki broj ljudi koji su ne samo na granici siromaštva, već na pragu gladi. “Ide-mo najprije riješiti situaciju u entitetu Federaciji BiH, donijeti dugo-ročne dogovore, kreirati suživot između Hrvata i Bošnjaka, kreirati zajedničku budućnost. Nakon toga, treba razgovarati sa srpskim predstavnicima”, rekao je Karamarko.

Na pitanje novinara da li federalizacija podrazumijeva i drugi en-titet u kojem su većina Srbi, Karamarko je odgovorio: “Mislim da u BiH nema nedodirljivih. Ono što u Bosni i Hercegovini jedino treba biti nedodirljivo jeste ravnopravnost i sloboda svih građana. I, ono što je najvažnije, kvaliteta života! To je jako bitno. Ali, da bi se to desilo, prvo moramo riješiti stvari koje su trebale biti davno riješene – ravnopravnost hrvatskog naroda po načelima koja sam naveo.”

Predsjednik HDZ-a smatra da će Hrvatska znati iskoristiti svoju poziciju članice EU, pogotovo kada Bosna i Hercegovina bude aplici-rala za članstvo. On je izjavio da je Hrvatskoj u interesu da i BiH po-stane članica EU, “ali prvi i nezaobilazan uvjet za ubrzanje procesa pristupanja BiH u EU i NATO je rješavanje hrvatskog pitanja u BiH”.

Ove posljednje riječi mogle bi se shvatiti i kao prijetnja ako BiH ne bude igrala po diktatu HDZ-a. Pročitamo li pažljivo obrazloženje predsjednika HDZ-a Karamarka, možemo zaključiti da ničim nije demantirao kritike koje su mu upućene iz probosanskih stranaka i drugih organizacija. Karamarko poziva na dogovor triju naroda istovremeno uvjetujući federalizaciju zemlje, što se prije može shvatiti kao diktat i ucjena pozicijom Hrvatske u EU nego iskrenim pozivom na dogovor.

Osim toga, Karamarku treba postaviti pitanje zašto inzistira da se prvo nesuglasice riješe u entitetu Federacija BiH, pa bi tek nakon toga, kako navodi, i drugi entitet morao biti uključen u preustroj zemlje. Logičnije bi bilo da se o ustavnim promjenama razgovara odmah na nivou države, a ne entiteta. Time Karamarko ide na ruku predsjedniku HDZ-a BiH Draganu Čoviću koji ne želi iritirati svoga prijatelja Milorada Dodika, ali itekako nastoji komad zemlje za sebe osigurati u većem bosansko-hercegovačkom entitetu.

Karamarko, istina, ne spominje izravno podjelu BiH, čak dekla-rativno ističe da je za cjelovitost zemlje. No istu je retoriku imao i bivši hrvatski predsjednik Franjo Tuđman koji se deklarativno zala-gao za cjelovitost BiH, dok je istovremeno osovina Beograd – Za-greb, odnosno Dedinje – Pantovčak bestijalno razarala ustavni po-redak Bosne i Hercegovine. Zato Karamarkovo zazivanje federaliza-cije zaista nije ništa drugo nego poziv na podjelu i uništenje Bosne i Hercegovine. Ili što bi rekao narod: “Nije šija, nego vrat!” q

Edis FELIĆ

Božo Ljubić (HDZ 1990), Tomislav Karamarko (HDZ) i Dragan Čović (HDZ BiH)

BOSANSKI BAROMETAR

35OŽUJAK 2015.

Bosanstvo se čuva na razini znanja

U prvoj polovici 20. stoljeća neki među Bošnjacima nemaju na-rodni osjećaj, nisu dio etničkog supstrata iz kojeg izrastaju. Ima in-telektualaca koji svoju nesvijest, dezorijentaciju i neznanje nude kao model za druge koji su postali svjesni svoga bića. To se dešava čak i danas kada je bošnjačkoj političkoj orijentaciji neophodan ra-zuman glas intelektualaca koji slobodno iskazuju svoje misli.

Sve donedavno Bošnjaci su bili određeni zemljom Bosnom, osje-ćali su da izviru iz nje, da im je bosanstvo važnije od osmanstva, pa-nislamizma, austro-ugarstva, jugoslavenstva i panslavenstva. Veza-nost za Bosnu činila je kičmu njihovog narodnog identiteta! Bosan-stvo ih je definiralo pred sultanima i carevima, držalo ih u vremenu kao prepoznatljivu povijesno-kulturnu formu. Odnedavno im se po-kušava podmetnuta pseudoreligijska ideologija koja nema velike ve-ze s njihovim vjerovanjem i oni se zavode u getoizirajuće nacijske naracije i nacionalistička insistiranja na tragu te plitke ideologije koja odgovara dominaciji isključivog “svećenika” u javnom ili društvenom životu ljudi. Svećeničko držanje pred modernitetom i sadržajima sa-vremenog svijeta nema nikakve chance pred racionalnim proračuni-ma života i njegovim na znanosti zasnovanim realizacijama. Ne može se na osnovu priča koje su stare hiljadama godina konstruirati struk-tura savremenog života – te priče mogu služiti za nešto drugo. Svako danas zna šta je vjerovanje, a šta je znanje! Ili je ta samorazumljivost ono što je postalo najopasnije u našem društveno-povijesnom kon-tekstu?! Naravno, svjedočimo i neostvarenim obećanjima novovje-kovne znanosti i razumijevaju ljudskih djela kao kulture.

Bosanstvo se čuva na razini znanja. Bosanstvo nije puka etnička oznaka ili nadomjestak za etničko. Bosanstvo u sebi obuhvata boš-njačko biće, ali i svako drugo etničko biće koje je na bilo koji način povezano s njegovim političkim i kulturno-povijesnim okvirom. Bo-sanstvo je stari izraz postojanog bića i novi oblik internacionalnog postojanja kroz državu-naciju. Svijet u kojem danas živimo i koji je dominantno određen kapitalističkim proizvodnim odnosima pro-ducirao je nacije kao društveno-političke grupe koje prevazilaze feudalni koncept etničkog postojanja i načina proizvodnje roba.

Vladari svjetskih tokova moći preko islamizma potiču primitivni radikalizam

Redukcionistička ideologija islamskog vjerovanja, koju imenuje-mo riječju islamizam i njegovi promotori, koji se u svojim shvatanji-ma religije podudaraju s ideologijama kršćansko/hrišćanskih dema-gogija, postali su povijesna pojava i glasna društvena grupacija koja određuje semantičku poruku i političku liniju usmjeravanja cjeloku-pne društvene strukture. Oni su idealna pojava za kontrolu današ-njeg “islamskog svijeta” i njemu pripadajućih naroda i nacija. Religija u tom sklopu biva korištena kao sredstvo moći i utočište ljudima koji

TRI POVIJESNO OBLIKOVANA NARODA SVOJE POVIJESTI I SVOJE MATAFIZIKE ODNEDAVNO VEZUJU ZA IZVANBOSANSKE KRAJOLIKE

Bosanstvo, islamizam i bošnjačko pitanje (II)

su u egzistencijalnoj fluidnosti i prekarnosti izgubili svaku nadu u bo-lje sutra. Religijske institucije, nolens-volens, postaju mjesta nade i optimizma za izigrane građane komunističke ideologije i tranzicije, demokratije i kapitalizma, ali one ne mogu ispuniti svoja obećanja. I tek onda nastaje veliki problem. Obećanja su vodila u ahistorijski krajolik i eskapizam je postao glavna teleologija.

Danas je “islamski svijet” totalno razrušen, napadnut sa svih strana, potčinjen, muslimani se ponižavaju kao civilizacija, u njemu plamte ratovi, svakodnevno ginu ljudi, svetost ljudskog život se ne poštuje, strane vojske marširaju okupiranim zemljama pod nekim UN mandatom, najstarijim kolijevkama čovječanstva gaze čizme zapadnjačkih vojnika, pljačkaju se prirodni resursi, smjenjuju se vlade uz strašne sukobe, ubice se predstavljaju u zapadnjačkim medijima kao “muslimanski borci”, “džihadisti”, “sveti ratnici”.

Zapadnjački mediji se u svojoj laži iživljavaju nad jednim izgu-bljenim svijetom i narodima, a nisu svjesni da smo svi u istom čam-cu. Sažeto rečeno – taj svijet je pod opsadom na svim meridijani-ma. U tom svijetu, nažalost, nije se uspjelo harmonizirati znanja i vjerovanja, svjetske trendove s lokalnim tradicijama, etničke, naci-onalne i religijske interese, znanost i religiju. Vladari svjetskih toko-va moći preko islamizma potiču primitivni radikalizam koji najviše šteti muslimanima širom svijeta jer od njih pravi “teroriste” i zao-stale mase, te stigmatizira islamsko vjerovanje.

Ljubav prema svome muslimanstvu znači ljubav prema umnosti

Sasvim je jasno da islamizam nije u stanju da ponudi odgovor na pitanja: zašto se ovo događa baš muslimanima? Očito je da ova društva nisu u stanju da misle svoju “sudbinu” i da stvore znanja koja bi ih iščupala iz zaostalosti. Kvazi-interpretacije islamizma zale-

BOSANSKI BAROMETAR


dile su društveno-historijsku zbilju u okamenjene obrasce u kojima dominira sujevjerje nad znanjem i znanstvenim odnosom prema svi-jetu. Epohalna zaostalost islamističkih ideologizacija društvenih sa-držaja direktno proizvodi nesposobnost i nemoć miliona ljudi da se nose sa savremenim oblicima ekonomskog, znanstvenog, kulturnog ili političkog organiziranja ljudskih zajednica. Potcjenjivanje aktual-nih znanja i znanstvenih disciplina vodi ka dogmatizmu i očuvanju preživjelih i neupotrebljivih znanja. Takav odnos izaziva epistemički kolaps kulture koja nije u stanju da producira i prima nova znanja. Pritom, jedina institucija znanja su sveštenici i njihove naracije. Oni ni krivi ni dužni ne mogu odgovoriti zahtjevima vremena u kojem su zadešeni. Od njihovih “znanja”, nažalost, ne može se konstruirati društveni napredak muslimanskih zajednica. Bilo bi važno često se prisjećati da je ideologija, između ostalog, i lažna svijest.

Ljubav prema svome muslimanstvu znači ljubav prema umno-sti. Biti musliman znači biti uman čovjek, čovjek filozofskog i znan-stvenog duha željan znanja. To ideologija ne voli da čuje jer se time priziva kritička filozofska misao i znanost! Kada je Muhamed S. Ser-darević 1915. godine u Gajretovom Kalendaru pokušavao odgovo-riti na pitanje šta znači biti musliman (“budimo muslimani” bio je njegov zahtjev da se prevaziđe bijeda i zaostalost u koju su musli-mani zapali) on je također pomenuo znanje i rad!

Svećenički vokabular je ahistorijski, zavodi ovovremene ljude, daje netačne reference…

Prosta ideologizacija svetog sadržaja vodi u mizeriju u kojoj se događa profanizacija svetosti vjere, “festivalizacija islama”, cini-zam religioznosti, izrugivanje umnosti, predizborno lobiranje reli-gijskih institucija u Hercegovini koje govore koji partijski kandidati su pravi “naši”, potčinjavanje ljudske kulture religijskim predstava-ma kao dominantnim i jedinim, prepuštanje interpretacije svetog nestručnim i nedoraslim. Ljudi koji žive pod presijom ideologizira-nih sadržaja nisu naučeni ili nisu pripremljeni da razumiju i poštuju važnost znanja za društveni život ljudi. Oni su se svikli na manipula-ciju i sataniziranje neistomišljenika, na strah od vlastitog mišljenja, na nemoć i neznanje. Oni su nažalost priviknuti na jednu površnu “jezičku igru” kao dominantnu. Zato je u ovom krajoliku “mudrost” šutjeti, a ne govoriti istinu ljudima.

S druge strane mnogo je obrazovanih ljudi, intelektualaca, koji uopće nisu razumjeli svoje vjerovanje ili nevjerovanje, ali oni stoje na liniji humanosti, liberalne politike i scijentističkog optimizma. Oni su u svome ateističkom ili agnostičkom procesu obrazovanja propustili da razumiju važnost Kur’ana, “nebeske” knjige, episte-mičkog i etičkog izvorišta njihovog ovozemaljskog muslimanstva. Veliki Averroes (Ibn Rushd) upozorava da Kur’an, ustvari, nalaže intelektualnoj eliti da se bavi filozofijom. Toj eliti, međutim, poniža-vajuće je da ih manipulira nerefleksivno svešteničko držanje, an-tiintelektualno izricanje, zavjerenička kasta, nekontroliran i neod-mjeren govor, licemjerno dušebrižništvo, svemoć pojedinaca i ne-opravdana kontrola nad životom zajednice. Oni se opiru nezajažlji-vom religijskom prozelitizmu feudalne provenijencije. Na taj način važno područje ljudske vjere ili ljudski govor o Bogu ostaje u ruka-ma svećenika koji od vjerovanja prave mitove kojima manipuliraju religijskim zajednicama s tendencijom da to rade cjelini društva.

Svećenički vokabular je ahistorijski, zavodi ovovremene ljude, daje netačne reference, ne dopušta inoviranje semantičkih polja, ne priznaje jezičke kompetencije vjernika iz našeg vremena, ne priznaje one koji drugačije govore i misle, šalje ih na lomače i u džehenemske vatre, odbija sadašnjost, otkida ljude od historijske perspektive.

Islam je i religija i civilizacija Bez obzira što posjedujemo brojne znanosti i opise svijeta, znamo

da bez jedne odgovarajuće metafizike i teologije ljudi su, kako je to ocijenio Walker Percy, izgubljeni u kosmosu. Niti znaju odakle dolazi kosmos i ljudska bića, niti gdje oni idu. Metafizika i fizika uvijek idu zajedno, međusobno se prožimaju i ispunjavaju! Ali to je polje vrhun-skih umova. U njemu nikako ne mogu sudjelovati poluinteligentni, neznalice, stranački podobni likovi, mahalski tumači istine svijeta, pa-lanački guslari. Jedna vrhunska teologija, na Zapadu, ili kod muslimana učenje o vjeri, treba da “povezuje kosmičku historiju i ljudsko dosti-gnuće s Bogom i dubljom prirodom zbilje”. (Mark J. Cherry)

Drske i besmislene rasprave između kreacionista i evolucionista, religijske slike svijeta i znanstvene slike svijeta, dovode do konfronta-cija koje sakrivaju vidik u kojem je moguće holistički razumijevati svijet povrh svešteničkih kvazi-interpretacija koje se rugaju razumu i scijen-tističke umišljenosti koja vrijeđa svako vjerovanje. Iza te profane ra-sprave stoji neodgovornost, a na njoj profitiraju ograničeni ljudski ka-paciteti, šarlatani jednoumlja, prostaci sa svojim prijetećim kažipr-stom, primitivni prevaranti, vođe zaraćenih milicija, politikanti nedo-rasli politici, ljudi koji raspolažu narodom kao robom, a vjerovanjem kao ideologijom… Možemo li pretpostaviti kako će naše ovovremene rasprave za 100 godina biti smiješne i čudne ljudima koji će doći?!

Muslimanski problem širom svijeta jeste dramatičan – još uvi-jek muslimani nisu uspjeli svoje vjerovanje uklopiti u funkcionalan povijesni poredak koji bi nadvisio feudalni, predmoderni koncept političke kulture i egzistenciju zatočenosti u prošlosti. Njihova in-terpretacija religija i dalje okoštava njihovu kulturu, znanost nije stožer njihovog života, politički sistem je zatvoren i krvno-plemen-ski, pluralizam ne prihvataju, prosječni dominiraju sistemom, gaje romantične predstave o sebi i svojoj prošlosti, globalizacijom su ponovo potčinjeni zapadnim “imperijama”, služe velikim patroni-ma koji ih ponižavaju, ne prihvataju nova znanja. Oni još uvijek ne uspijevaju poredati sadržaje svoje kulture prema vlastitom racio-nalnom principu.

S. H. Nasr upozorava da je islam i religija i civilizacija, historijska realnost koja seže preko 14 stoljeća (sada je u 15. stoljeću) ljudske hi-storije i geografske prisutnost u širokim prostorima svijeta, Azije, Afri-ke, Amerike i dijelova Evrope. On je duhovna i metafizička realnost koja je stoljećima transformirala i oblikovala unutarnji i vanjski život brojnih ljudskih bića u raznim vremenskim i prostornim okolnostima.1

Srpski i hrvatski nacionalizam pokušali su Bosnu pretvoriti u slučajnu geografsku kategoriju

Od maja 1992. godine bosanskohercegovačka nacija je tu – et-ničko-religijska svijest je ne primjećuje, ne razumije i usporava. Tek će “bosanski nacionalizam” kristalizirati bosanski kapitalizam, omogućiti njegovo djelovanje, otvoriti mu prostor za napredova-nje, poslužiti mu kao narativni okvir. Taj posao radi inteligencija u saradnji s vlasnicima kapitala. U početku inteligencija je optereće-na etničkim i religijskim primjesama, kasnije zakoni kapitala dikti-raju cjelinu društvenih trendova. Etničko-religijski identiteti služe kao sredstvo nacionalnih homogenizacija. Naravno, važno je pod-sjetiti da je Pokret za autonomiju Bosne, koji je poveo Gradaščević 1831. godine, imao u sebi obrise autentične nacionalne koncepcije povrh etničko-religijskog principa koji je dominirao kod bosanskih susjeda – primarno kod Srba. U ovoj koncepciji polazi se od bosan-skog, povijesno i teritorijalno konstruiranog identiteta kakav je ne-tipičan za istočnoevropske zemlje. Usljed nedostatka obrazovnih institucija, kapitalističkog okružja, demokratskog duha, a pod jakim

BOSANSKI BAROMETAR

37OŽUJAK 2015.

uticajem religijskih institucija i tradicionalnih predstava taj kon-cept, nažalost, nije mogao uspjeti. On je bio potisnut od etničko-religijskog koncepta koji su nametali srpski i hrvatski nacionalizam.

Uskoro je uslijedilo “nacionaliziranje” pravoslavnih i katolika i Bosna početkom 20. stoljeća postaje bez ikakvih prikrivanja dio ve-likodržavnih hegemonijskih procesa srpskog i hrvatskog nacionaliz-ma. Ta dva nacionalizma, kao i odnos buržoazija, intelektualaca, religijskih institucija i drugih formi društvenog života, svoj odnos rješavaju preko Bosne – tačnije, preko podjele Bosne i razdjeljiva-nja bošnjačkog naroda po konfesionalnim i religijskim linijama! Otada traje neprekidno razvrstavanje bosanskog naroda prema etničko-religijskom principu nacionalne identifikacije u kojem se bosanstvo kao državno-pravni okvir naroda potiskuje svim mogu-ćim sredstvima komunikacije, militarizma, ekonomske prinude, propagande. Ti nacionalizmi Bosnu su pokušali pretvoriti u slučaj-nu geografsku kategoriju.

Naracija o “islamiziranim Slavenima” je sporna i cilja na negiranje pluralnosti i starosti bosanstva

Ali, ne potiskuje se samo Bosna i ne pretvara se u nepostojanje jedna povijesna činjenica od 1.000 godina. Isto tako, na djelu je pretvaranje jednog naroda u rukavac koji se odvojio od “velike rije-ke”. Ta priča služi podmetnutoj ideologijskoj konstrukciji o “izdaji prededovske vere”. Taj narod postaje orijentalističkim konstruk-tom obilježeni kolektivitet koji u mimikrijskom trajanju postepeno gubi svoju supstanciju. Bosanski pisac Meša Selimović, koji je zavr-šio na srpskoj adresi u Beogradu, u svojoj superiornoj književnoj fantaziji govorio je, nažalost, upravo onako kako su nacijske i naci-onalističke ideologije velikosrpstva i velikohrvatstva konstruirale cjelokupnu priču o bosanstvu i muslimanstvu – njena srž je laž da je Bosna ili srpska ili hrvatska zemlja i da Bosne ne posjeduje svoj na-rod te da su bosanski muslimani “devijantna grupa”.

Bosanstvo i muslimanstvo, do čega drže Bošnjaci, su “smetnja” potčinjavanju Bosne hegemonijskim konstruktima srpstva i hrvat-stva. Zato je naracija o “islamiziranim Slavenima” sporna i cilja na negiranje pluralnosti i starosti bosanstva. Nota bene – nisu po svo-

me etničkom porijeklu Slaveni svi oni koji govore jedan od jezika iz slavenske porodice jezika. “Islamiziranje” muslimanstva jeste opa-ka ideologija odvajanja od Bosne njezinog naroda koji je svoju kr-šćansku liniju produžio u muslimansku odanost Bogu i nije došao niotkud u svoju zemlju. On je u religijskom univerzumu i dalje ostao pokoran jednom Bogu. To u konzekvenci znači da bosanski musli-mani nisu došli iz Azije ili odnekud drugo – njihovi preci su bili boš-njanski kršćani/hrišćani, pripadnici Crkve bosanske i slobodno su nastavili svoje vjerovanje u bošnjanskom muslimanstvu koje nika-da nije odbacilo bosanstvo. Time, naravno, nisu “izdali” nikakvu “pradedovsku veru”. Sa strane bošnjačke nacijske konstrukcije, nažalost, ne vidi se da ideologija “islamiziranja” i ne sluti da ispu-njava nacionalistički konstrukciju antibosanstva tako što razdvaja muslimanstvo od bosanstva i nasjeda na naraciju orijentalističkog antibosanskog konstruiranja zbilje.

Cilj svega što je u zadnjih 150 godina predstavlja antibosanski projekt jeste da se od bosanskih ljudi sakrije bosanstvo i da se oni poistovjete s nečim drugim. Spram bosanskih Srba i bosanskih Hr-vata, koje su njihove crkve preimenovale i preusmjeravale prema drugim “centrima”, Bošnjacima se podmeću mitovi o osmanskom dobu, pretvaraju ih u Turke il’ Arape, istočnjake, Azijate, strance, došljake, nacionaliziraju ih u srpstvo ili hrvatstvo, iseljavaju ih u Tursku, guraju ih u orijentalističke druge i otkidaju ih od Bosne. Sve je to odvajanje od Bosne i filozofije bosanstva. Najgore je, među-tim, kad među Bošnjacima “prorade” naivci koji ispunjavaju tu podmetnutu i podlu neistinu. Oni se u svojim glupostima pokuša-vaju odvojiti od Bosne, izolirati se u geto “čiste etnije” i time dovr-šavaju svoje uništenje koje je konstruirano procesom oslobađanja od Osmanlija (“mrskih Turaka”) i ujedinjenja južnoslavenskih naro-da u zajedničku državu, primarno Srba i Hrvata kojima je Bosna i bosansko pitanje postalo “ključno pitanje” njihove budućnosti. Na-žalost i jedna i druga velikodržavna, hegemonijska i nacionalistička ideologija smatrala je Bosnu samo prostom teritorijom koju treba potčiniti i priključiti vlastitoj “velikoj državi”.

U kontekstu “islamističke” ideologizacije, ideološke forme vje-rovanja, kod Bošnjaka se odvija jedan strašan proces loše selekcije kadrova, naime, to da kvazi-obrazovani polusvijet i oni koji su ne-

BOSANSKI BAROMETAR


svjesni vremena u kojem žive, upravljaju sudbinom naroda sa svo-jim površnim ideologijskim interpretacijama religijskog sadržaj kao tajne lozinke odabranih. U tom “Jargon der Eigentlichkeit” sekular-na inteligencija je ponovo po strani – potisnuta je iz javnog prosto-ra u kojem bi se trebao čuti njezin usmjeravajući, kritički glas. Ona svojim povlačenjem iz povijesnih tokova “služi” izvanbosanskim impulsima i hegemonijskim koncepcijama srpstva i hrvatstva koje bez prikrivanja provode svoje antibosanstvo u formi fašizoidnih političkih grupacija i ličnosti. U tome se pokazuje besmislenost po-djele na sekularnu i religijsku inteligenciju!

Treba se podsjetiti da je razularena masa konzervativnih primi-tivaca tražila glavu reisa Čauševića jer je raskrinkao povijesne za-blude muslimana i tražio da se obrazuju u savremenim naukama, te da žena zauzme važnije mjesto u društvu, davne 1928. godine u Sarajevu pitajući se zašto su današnji muslimani zaostali. Poslije romana Воскресение (Uskrnuće) Lav N. Tolstoj je ekskomuniciran iz pravoslavne crkve. On nije vjerovao da je spas moguć samo u okviru crkve.

Islamizam pomaže orijentalizmu da se u Evropi etiketa stranca lijepi na islam

Religijski univerzalizam i islamizam nisu u stanju da prave sa-vremenu nacionalnu državu koja se pojavljuje s nestankom velikih feudalnih društava koja su u sebi objedinjavala mnoge narode i nji-hove kulture. I sada neki povlače zahtjev za halifom i nekim imagi-narnim duhom prošlosti. Ali ono što je prošlo zasigurno vratiti se neće.

Postfeudalna društva 17., 18. i 19. stoljeća svjedoče o nezau-stavljivom napredovanju nacionalizma koji uspostavlja nacionalne države širom Evrope. Uz taj proces se poklapa uzdizanje društve-no-ekonomske formacije kapitalizma. Raspad jednog starog svijeta i uzdizanje novog svijeta na uspješan način pomogla je ideologija nacionalizma iza koje je kapitalizam hegemonijski ostvarivao svoje interese prisvajanja i eksploatacije velikih prirodnih i društvenih resursa – prirodna bogatstva i direktan uticaj na vlast u državama. Tako uz kapitalizam dolaze kapitalisti – klasa buržoazije o kojoj je pisao Marx u 19. stoljeću. Njima i inteligenciji s kojom su se pove-zali nacija je poslužila da izvrše veliki epohalni okret od religijsko-feudalnih ideologija i sistema do “univerzalnih” zahtjeva naciona-lizma – “parcijalni interesi ove društvene klase a priori su legitimi-rani tako što su na nominalnom nivou predstavljeni kao univerzalni interesi cjelokupnog društva” (Z. Hadžidedić). Država-nacija posta-je forma i vlasništvo kapitalističkog bića koje je stvorilo jedan novi svijet u kojem se još uvijek ne snalazimo.

Islamizam pomaže orijentalizmu da se u Evropi etiketa stranca lijepi na islam. Zanemaruje se 782 godine Andaluzije (710-1492), stoljeća Osmanskog carstva u Evropi (Jedrene prijestolnica od 1358.), Krimski i Kazanski kanat, Zlatna horda, muslimanski narodi Balkana… Islam nije stranac u Evropi, a islamizam nije prirodno sta-nje muslimana.

Na djelu je bjesomučno pretvaranje islama u priču o džihadu i teroru

Ko naoružava primitivne ubice i nagovara ih da se nazivaju “islamska država XY”? Pokušaji sataniziranja islama i muslimana neprestano se provode da ih se isključili iz relevantnih procesa u budućnosti. Iz toga se razvija sumnjivi ekskluzivizam zapadnih reli-gijskih ideologija i producira neprirodno stanje konfrontacije vjero-

vanja bez obzira što ona čine jedinstvenu cjelinu ljudskog roda i njegovu religijsku povijest.

Islam je forma koja je u sebi uspjela sačuvati druge i drugačije – religije, jezike, narode, kulture. Poslije odlaska Osmanlija na Bal-kanu su ostali svi narodi koji su tu živjeli stoljećima sa svojim jezici-ma i kulturama, ali oni koji su ostali i pokazli se poslije odlaska Osmanlija smatrali su da ne smije ostati islam i narodi koji su pri-hvatili islam kao svoje vjerovanje prije ili tokom osmanske domina-cije. Da je islamska civilizacija provodila genocid na područjima kojima je vladala, danas na mnogim mjestima svijeta ne bi bilo kr-šćanstva, judaizma, hinduizma, a najmanje u islamskom svijetu. Pokušaji da se islam pretvori u religiju netrpeljivosti, isključivosti, uskog tribalističkog svjetonazora potiču iz redukcionističkog pristu-pa islamu i služe onima koji pljačkaju resurse islamskih naroda ši-rom planete – bez obzira da li dolaze iznutra ili izvana.

Na djelu je bjesomučno pretvaranje islama u priču o džihadu i teroru u kojoj se opasni tip s bradom maskira pred kamerama, ot-kida glavu nekom nesretniku i s kalašnjikovom u rukama prijeti ci-jelom svijetu. To mediji poput CNN-a i sličnih ubitačno razglase ši-rom planete i stvore predstavu kod građana na Zapadu da im neki opasni džihadisti hoće oteti slobodu, demokratiju i novce iz bana-ka. Onda avioni moćnih svjetskih sila dođu i pobiju desetine hiljada ljudi i potčine ih u sistem eksploatacije.

Bosna je već odavno duh i svijest koja se ne može uništiti!

Kako je moguće da Bošnjaci dopuste da se njihovom sudbinom poigravaju ili da o njihovom životu odlučuju islamizam i njemu komplementarni velikosrpski ili velikohrvatski režimi, političari, ideolozi i sveštenici? Ime Bosna čuje se najmanje od 10. stoljeća i predstavlja najstarije ime na ovim prostorima za jednu regiju, ze-mlju, državu, banovinu, kraljevinu, republiku. Ona je u cijeloj svojoj povijesti svjedočila pluralnost kulturno-društvenog života ljudi. Tek danas žele je svesti na uboge religijske i etničke enklave muslimana i kršćana/hrišćana. Sarajevo je Damask zapada – grad susreta svje-tova na kojem se pokazuje da je moguće živjeti univerzalnost čo-vječanstva povrh maloumlja etničko-plemenskih isključivosti, reli-gijskih fundamentalizama, tribalističkih svjetonazor i palanačkih fi-lozofija primitivaca.

Slično pitanje je moguće postaviti u većoj slici. Kako je, naime, moguće da gori Sirija ili Mezopotamija, te stare kolijevke ljudske civilizacije. Šta se desilo s muslimanima i zapadnom civilizacijom? Zašto se naglašavaju sva moguća pitanja o “ugroženosti” srpskog, hrvatskog, jevrejskog, romskog ili bilo kojeg drugog naroda, a Boš-njaci se komunikacijski “zatamnjuju” kao da ne postoje nakon ge-nocida nad njima? Zašto se samo spori ime Bošnjacima – niko se ne pita otkud i otkad ime Hrvati i Srbi bosanskim katolicima i pravo-slavcima?

Bošnjaci se moraju uzdići iznad ideoloških skrnavljenja njihove vjere i pouzdati se u moći znanosti kao stožera savremenih kultura. Vrijeme zahtijeva ozbiljne odgovore – oj, Bosanče stara slavo – re-kao bi Branko Radičević. Bosno moja, divna mila, lijepa gizdava… Još Ibrišimovićeva pjesma o Bosni koja je ćilimom zastrta… Sidra-nova pjesma o Veneciji koja tone… Bosna je već odavno duh i svi-jest koja se ne može uništiti!

Bilješka:1 S. H. Nasr, ISLAM. Religion, History, and Civilization q

Senadin LAVIĆ

IZ SVIJETA

39OŽUJAK 2015.

LIBIJA: ISIL se širi Libijom

General Khalifa Haftar, novi zapovjednik Libijske vojske

Početkom ožujka 2015. umirovljeni libijski general “otpadnik” Khalifa Haftar, koji od prošle godine vodi ofenzivu protiv islamista, proglašen je zapovjednikom Libijske vojske. Od njega se očekuje da će spriječiti podijele u zemlji i zaustaviti sektaške sukobe. Zapadni mediji javljaju “kako će njegovo imenovanje ugroziti napore izasla-nika UN-a Bernardina Leona za ponovno pokretanje političkog dija-loga u Libiji među suparničkim vladama i parlamentima, te naoru-žanim milicijama”. Koalicija libijskih milicija Fajr, koje drže Tripoli i podupiru suparničku vladu sa sjedištem u glavnom gradu, odbacu-ju bilo kakvu političku nagodbu koja uključuje Haftara. Zapadne zemlje također ne dijele Haftarove stavove, “jer stavlja umjerene islamiste iz Muslimanskog bratstva i ekstremiste u istu vreću”, re-kao je jedan zapadni diplomata.

“Zapad se boji da bi Haftar mogao krenuti stopama svojih egi-patskih kolega koji odlučili srušili islamističku vladu i uspostaviti demokraciju, ali su završili uspostavom privremene vojne diktature iz koje je general Abdel Fattah Al-Sisi na kraju izašao kao predsjed-nik. Budući da je vojna kampanja generala Haftara dobila podršku u narodu, kao i cjelokupnog vojnog vrha, aktualnoj vladi nije pre-stalo ništa drugo nego da ga proglasi zapovjednikom Oružanih sna-ga Libije. Hoće li Khalifa Haftar oprostiti svojim bivšim nalogodavci-ma što su ga 20 godina čuvali i pripremali (SAD i CIA, op.ur.), potom odbacili i svu zaslugu pripisali Belhadju i njegovim fanaticima, teš-ko je u ovom trenutku nagađati, ali da se general Haftar po tko zna koji put doslovno vraća iz 'mrtvih', to se ne može poreći”, kaže je-dan hrvatski politički analitičar.

Muke “međunarodne zajednice” – što s Libijom?

Europski lideri nastoje natjerati dvije suprostavljene libijske frakcije da djeluju zajedno, kao Vlada nacionalnog jedinstva. Me-đutim, izgleda da to neće biti jednostavno pošto se međunarodno priznata libijska Vlada, koja trenutačno ima sjedište u Tobruku na istoku zemlje, i nepriznata Vlada u glavnom gradu Tripoliju – nalaze u ratu jedna protiv druge. Pritom teroristička organizacija ISIL, koja kontrolira znatan prostor u Siriji i Iraku, nastoji iskoristiti kaotičnu situaciju i učvrstiti svoju prisutnost u Libiji.

16. ožujka mediji su objavili kako se Federica Mogherini, mini-strica vanjskih poslova EU, zalaže za slanje vojnika iz Europe u Libi-ju kako bi isti bili potpora potencijalnoj Vladi nacionalnog jedinstva u borbi protiv ekstremista (iako takva Vlada u ovom trenutku uop-će ni ne postoji). Prema njenom prijedlogu vojska bi osiguravala zračne luke i drugu ključnu infrastrukturu u zemlji.

19. ožujka u Maroku je počela “odlučujuća faza” pregovora iz-među libijskih zaraćenih frakcija. “Kriza u Libiji se produbljuje u svim aspektima. Rješenje se treba postići što je prije moguće, Libija više ne može čekati”, rekao je Bernardino Leon, specijalni izaslanik UN-a za Libiju.

Lideri Europske unije obećali su 20. ožujka pomoći Libiji u po-novnom uspostavljanju stabilnosti, no odbacili su ranije prijedloge o potencijalnom slanju vojnika iz Europe u sukobom opustošenu

ZANIMLJIVA VREMENA: RATNI POŽAR U JEMENU, DOGOVOR OKO IRANSKOG NUKLEARNOG PROGRAMA…

Novi rat na Bliskom istoku Libiju otkuda velik broj migranata nastoji doći do Europe. EU se zalaže za uspostavu Vlade nacionalnog jedinstva u Libiji. Bilo je go-vora da bi se EU i vojno angažirali u Libiji protiv ekstremista, no francuski predsjednik Francois Hollande, među ostalima, odbacio je takvu mogućnost: “Nema govora o vojnoj intervenciji, politika mora odigrati svoju ulogu.”

20. ožujka američki dužnosnici istaknuli su kako su zabrinuti zbog jačanja prisutnosti i utjecaja terorističke organizacije ISIL u Libiji. U izvještaju State Departmenta navodi se kako su visoki ISIL-ovi lideri stigli u Libiju te kako skupina radi na regrutaciji i organizaciji militana-ta, naročito u gradovima Derna i Sirte. Procjenjuju kako na području Libije trenutačno operira između 1.000 i 3.000 ISIL-ovih boraca.

21. ožujka talijanski predsjednik Sergio Mattarella rekao je u raz-govoru za CNN kako je iznimno zabrinut zbog sve veće ISIL-ove pri-sutnosti u Libiji te kako postoji rizik da bi Libija mogla postati centar za planiranje i izvođenje novih terorističkih aktivnosti. “ISIL se širi Li-bijom i postoji opasnost da bi ta zemlja mogla postati baza za izvođe-nje terorističkih napada protiv Europe”, rekao je Mattarella.

ISIL u Libiji

SIRIJA: Počela peta godina rata

Bashar al-Assad: “ISIL je ojačao otkako su zračni napadi počeli”

13. ožujka 2015. sirijski ministar informacija, Omran al-Zoubi, rekao je za vrijeme intervjua na državnoj televiziji kako se terori-zam i tzv. umjerena opozicija ne mogu razdvojiti. Istaknuo je kako su zemlje koje određene militante nazivaju “umjerenom opozici-jom” upravo one koje podržavaju iste u “ubijanju Sirijaca”. Kritizi-rao je i uvjete koje opozicija postavlja za dijalog: “Opozicija postav-lja uvjete koji nisu njeni, već uvjeti od Erdogana, Hollandea i oba-vještajnih službi.” Još jednom je prozvao zaljevske monarhije za podržavanje terorista u Siriji, ali i susjedni Jordan kojeg osuđuje zbog davanja prostora za uvježbavanje militanata. Podsjetimo, u trening misijama u Jordanu aktivno sudjeluje i američka CIA.

16. ožujka sirijski predsjednik Bashar al-Assad komentirao je izjavu američkog državnog tajnika Johna Kerrya, koji je nekoliko dana ranije po prvi puta izjavio kako će SAD trebati “razgovarati s Assadom”, sugerirajući time kako bi SAD uskoro mogao biti spre-man na dijalog koji će uključivati i vlast u Damasku. Podsjetimo,

IZ SVIJETA


SAD se do sada striktno protivio svakom rješenju sirijske krize koje bi uključivalo ostanak Assada na vlasti (“Assad mora otići.”). Za vri-jeme intervjua na sirijskoj državnoj televiziji Bashar al-Assad je ista-knuo kako se nakon riječi čekaju i potezi. “Moramo čekati na kon-kretne poteze i tada ćemo odlučiti”, rekao je sirijski predsjednik, ističući kako pozdravlja svaki korak koji ide prema prekidu “logistič-ke, financijske i vojne potpore za teroriste”.

Pojedine zapadne organizacije za ljudska prava, kao što je Hu-man Rights Watch (HRW), već godinama u svojim izvještajima o ratu u Siriji donekle opravdavaju zločine počinjene od strane pobu-njenika uz tvrdnju kako su isti “proizvod” navodnih zločina koje vrši sirijska vojska i pro-vladine snage. No, u zadnjem izvještaju HRW-a može se uočiti jedan drugačiji ton. Naime, mediji su 23. ožujka objavili izvještaj HRW-a u kojem se navodi kako pobunjenici također vrše brojne ratne zločine, uključujući i namjerne napade na civile, te kako ovi zločini ne mogu biti opravdani okrutnošću si-rijske vojske. “Naoružane skupine ne mogu ukazivati na zlostavlja-nje od strane vladinih snaga i njima odanih militanata kako bi opravdavali svoje nasilje u kojem se često ciljaju prostori s velikom koncentracijom religijskih manjina”, navodi se u izvještaju. Možda i po prvi put se u ovakvom izvještaju ne spominju zločini samo te-rorističkih skupina, poput Al-Nusra Fronta i ISIL-a, već i pobunjenič-kih skupina koje dobivaju direktnu potporu Zapada, skupine kao što su Slobodna Sirijska Vojska (FSA) i druge.

27. ožujka Bashar al-Assad je dao intervju za ruske medije u ko-jem se osvrnuo na širu geopolitičku sliku. Rekao je kako zapadne ze-mlje primjenjuju isti scenarij u Siriji kao i u Ukrajini s ciljem slabljenja Rusije: “Postoji poveznica između sirijske krize i onog što se danas događa u Ukrajini. Kao prvo, obje zemlje su važne za Rusiju. Kao dru-go, u oba slučaja je cilj oslabiti Rusiju te u ovim zemljama dovesti marionetski režim na vlast.” Osvrnuo se i na pitanje ruske remontne baze u sirijskoj luci Tartus koja sada služi za remont brodova Crno-morske flote, kao i moguće proširenje iste u vojnu bazu. “Mi po-zdravljamo proširenje ruskog prisustva u istočnom Sredozemlju, po-sebno u blizini naših obala i u našim lukama. Što se tiče ruskog prisu-stva u različitim regijama svijeta, između ostalog, u istočnom Sredo-zemlju, u sirijskoj luci Tartus, ono je neophodno radi uspostavljanja ravnoteže koja je izgubljena posle raspada SSSR-a prije više od 20 godina. Što je jače prisustvo Rusije u našoj regiji, to je regija stabilni-ja, jer Rusija igra veoma važnu ulogu u jačanju stabilnosti u cijelom svijetu.” Naglasio je kako odluka o tome da li će baza za tehničko opsluživanje ruske Ratne mornarice u Tartusu biti pretvorena u voj-nu bazu zavisi isključivo od vojnih i političkih planova same Rusije.

29. ožujka sirijski predsjednik je dao intervju za američki kanal CBS, emisiju “60 minuta”, u kojem se osvrnuo i na američke zračne napade protiv ISIL-a u Siriji koji su počeli u rujnu prošle godine. “Možete ponekad imati situaciju da se na pojedinim mjestima sta-nje popravilo, no ako govorimo generalno, ISIL je još i ojačao otka-ko su zračni napadi počeli”, rekao je Assad. U intervjuu je također naveo kako postoje pojedine procjene da ISIL na mjesečnoj bazi u Siriji regrutira oko 1.000 novih boraca. Kao i obično kada je riječ o intervjuima za zapadne medije, jedno od neizbježnih pitanja bilo je i pod kojim uvjetima bi bio spreman napustiti vlast. “Kada više ne budem imao potporu javnosti, kada više ne budem zastupao inte-rese i vrednote Sirije”, rekao je Bashar al-Assad.

Pad Idliba

Rat u Siriji ovog je proljeća ušao u petu godinu. Tokom tog pe-rioda život je izgubilo više od 220.000 ljudi, a izbjeglo oko 11 miliju-na. Rat je zahvatio gotovo sve prostore zemlje, nekadašnji “pro-

demokratski pobunjenici” su uvelike ili nestali ili su se priklonili ra-dikalnim terorističkim skupinama. Kurdi, koji su u prvim godinama rata bili pošteđeni užasa postali su meta ISIL-ovih terorista. SAD, koji je u nekoliko navrata pokušavao intervenirati u Siriji na strani militanata protiv Sirijske vojske SAA u konačnici je i upao u Siriju, ali ne s inicijalnim planom već protiv ISIL-a, koji je u međuvremenu zaprijetio i njihovim strateškim interesima u Iraku.

Kroz sve te godine sukoba regularna Sirijska Arapska Armija (SAA) ostala je snažna i odolijevala je svim neprijateljima. Do sada je Sirijska vojska izgubila samo dva veća grada, provincijska centra. Prvi je grad Raqqa na istoku zemlje, koji je pao u ruke ISIL-a te postao glavni grad tzv. “halifata”. Drugi grad takve važnosti kojeg je Sirijska vojska izgubila je Idlib, koji se nalazi 60 kilometara jugozapadno od najvećeg sirijskog grada Aleppa. U njemu je prema zadnjem popisu stanovništva (iz 2010. godine) živjelo oko 165.000 stanovnika.

Nakon petodnevnih žestokih borbi, 28. ožujka 2015., u združenoj ofenzivi militanti skupina Ahrar Al-Sham, Jund Al-Aqse i Al-Nusra Fronta uspjeli su zauzeti Idlib i protjerati vladine snage. Zauzimanje grada je težak udarac za vladu predsjednika Bashara Al-Assada, po-sebice jer je grad Idlib mjesecima bio poprište teških borbi između vladinih snaga i islamista. Grad je u neposrednoj blizini strateški važ-ne glavne autoceste koja povezuje glavni grad Damask s Aleppom, a također je u blizini obalne pokrajine Latakia. “The Daily Star” piše kako “prozapadna oporbena Sirijska nacionalna koalicija od Idliba kani napraviti svoje administrativno središte”, iako je teško povjero-vati da će napustiti udobne turske hotele i doći u Siriju, a posebno u Idlib. “Za sada se u Idlibu vide tri zastave – one Al-Nusra Fronta, sku-pine Ahrar Al-Sham i zastava koja je simbol Slobodne Sirijske Armije FSA. Sve tri se podižu u ovom slavlju, no, treba vidjeti hoće li se taj suživot nastaviti i hoće li se grad Idlib sada postati meta nemilosrd-nih zračnih napada režimskih snaga? Možda će se prije pretvoriti u grad duhova, nego u prijestolnicu oporbe”, piše “The Daily Star”.

Militanti skupina Ahrar Al-Sham, Jund Al-Aqse i Al-Nusra Fronta u Idlibu

IRAK: Iračke snage oslobodile Tikrit

ISIL pretrpio poraz u srcu svog samoproglašenog “Halifata”

Krajem ožujka 2015. oslobođen je Tikrit, rodni grad Saddama Hu-seina i duhovno srce bivšeg Ba'athističkog režima, koji je pao u ruke ISIL-a u srpnju 2014. ISIL je pretrpio poraz u srcu svog samoproglaše-nog “Halifata”. U vojnoj kampanji je sudjelovalo oko 30.000 vojnika, različitog sastava. U napadu iz tri različita pravca sudjelovala je pje-šadija, zračne snage i specijalne snage oružanih snaga Iračkih sigur-nosnih snaga, te iračka Federalna policija. Mobiliziran je i narod s terena. Uz njih se borilo i nekoliko šijitskih milicija (Asaib Ahl Al-Hak,

IZ SVIJETA

41OŽUJAK 2015.

Kataib Hezbolah, Badr brigade, Horasani brigade, Kataib al-Imam Ali, Kataib Sajid al-Šuhada i Mirovne brigade). Uz to, ovoj koaliciji snaga pridodane su i milicije nekih sunitskih plemena. Iz Irana su stigle i snage elitnih Quds postrojbi Iranske revolucionarne garde, a njihov zapovjednik, general Qassem Suleimani, osobno je vodio cijelu kam-panju oslobađanja Tikrita. Inače, Qassem Suleimani je jedan od naj-utjecajnijih iranskih generala i glavni strateg u borbama protiv milita-nata tzv. Islamske države u Iraku.

Politički i vojni analitičari naglašavaju kako, osim borbe protiv terorizma, oslobađanje Tikrita ima tri važne dimenzije. Prvo, uspjeh operacije znači veliki gubitak za ISIL. Tikrit nije samo velika vojna pobjeda, nego i dokaz da je Vlada Iraka napokon uspjela preseliti ratne operacije na teritorij pod nadzorom tzv. Islamske države. Druga dimenzija se odnosi na ključnu ulogu Iranske revolucionarne garde, koja je u operacijama u Tikritu sudjelovala pod iračkom za-stavom I treće, bitka za Tikrit nametnula je jedno veliko pitanje: gdje se “skrivala” međunarodna koalicija na čelu SAD-om?

“Iran je osramotio SAD i koalicijske partnere time što je rat do-veo pod sam šator 'Islamske države', ali je razbio i medijsku propa-gandu time što je pokazao da je ISIL obični parazit koji se ozibljnim pristupom lako može uništiti. Dakle, nije riječ o nikakvoj 'mitskoj vojsci' kakvom je opisuju strani mediji. U međuvremenu, spin dok-tori su se već dali na posao, tvrdeći da SAD namjerno Tikrit prikazu-ju kao 'stvar politike', a obzirom da borbe tamo predvode šiitske milicije, mnogi vole tvrditi 'kako se rad o prešutnoj podijeli posla s Iranom', tvrdnja koja je u najmanju ruku smiješna. Teheran, napro-tiv, otvoreno poručuje da SAD zapravo lažu kada tvrde da se bore protiv 'Islamske države', a da u stvari Washington ima vrlo iznijan-siran pristup, očekujući buduću ulogu ISIL-a kao instrumenta za ostvarivanje američkih ciljeva u regiji”, piše u jednoj analizi.

Abdollahian: “Kako možete napraviti pogrešku od 900 kilometara?”

Zanimljiva su događanja pratila vojne operacije oslobađanja Tikri-ta. Pred kraj kampanje, točnije 26. ožujka, pojavio se značajan pro-blem – početak sudjelovanja snaga tzv. međunarodne antiterorističke koalicije. O tome je izjavu medijima dao viši zapovjednik šiitske organi-zacije Badr, koji je rekao kako su američke snage prisilile Vladu u Bag-dadu da im dozvole sudjelovanje u operacijama oslobađanja Tikrita – u pokušaju pomoći teroristima u bježanju s bojnog polja. “Američki borbeni zrakoplovi su bombardirali položaje iračkih snaga u južnom Tikritu, ubivši najmanje pet boraca i ranivši njih više desetaka, što po-kazuje pravu narav američkog uplitanja u borbe za Tikrit”, rekao je brigadni general Jabar Ali Al-Mashkouri. Prema vojnim izvještajima, i 30. ožujka ponovila se slična situacija, kada su američki borbeni zrako-plovi tokom žestokih sukoba izvršili udare po položajima iračkih šiit-skih milicija u blizini Tikrita, ozlijedivši pritom nekoliko boraca. “Ame-ričke i koalicijske snage su provele osam zračnih napada u blizini Tikri-ta, ali su umjesto ISIL-a gađali položaje naših milicija”, rekao je irački general i dodao kako ovo nije prvi put da se takvo što događa.

S tim u vezi treba zabilježiti izjavu Hosseina Amira Abdollahia-na, zamjenika iranskog ministra vanjskih poslova, koji doslovno ismijava tvrdnje SAD-a o borbi protiv ISIL-a. Abdollahian je u Tehe-ranu rekao “kako su SAD protiv ISIL-a stvorile koaliciju od 60 zema-lja, a jedina praktična mjera koalicije se ograničava na kontrolu i upravljanje ISIL-om”. Abdollahian je izjavio i kako Američka vojska zrakoplovima dostavljala vojni materijal islamistima u Siriji i Iraku, ali navodno s velike udaljenosti, pa je sarkastično pitao: “Kako mo-žete napraviti pogrešku od 900 kilometara?” Pitanje za razmišlja-nje o budućim američkim i koalicijskim planovima…

“Iran je pokazao svijetu da je sposoban imati konstruktivnu ulo-gu u Iraku s daleko manje novaca i manje žrtava nego SAD. Ofenzi-va na Tikrit, koja je prva ofenziva ovakvih razmjera, brižljivo prate iranski vojni stručnjaci, ali Iračani i Iranci time nose još jednu poru-ku: dvije nacije koje su prije 30 godina bile u ratu sada se bore jedna s drugom u bitci gdje nije potrebna američka pomoć. Sa 10 milijardi dolara pomoći Iraku i prisutnosti elitnih iranskih snaga ko-ji pomažu u planiranju i provođenju ove važne bitke, Iran je učinko-vito izbacio zapadnu prisutnost i posramio godine pokušaja razbija-nja terorističkih skupina. Mnogi gledaju prema Rijadu u iščekivanju odgovora velikog iranskog regionalnog rivala. Ali, saudijska ulaga-nja u Irak su se okrenula protiv same kraljevine. Ulaganja sunitima otišli su u ISIL i u salafističke organizacije koje su stavile Saudijsku Arabiju na vrh liste neprijatelja, do te mjere da su Saudijci krenuli u izgradnju obrambenog zida na saudijsko-iračkoj granici”, piše je-dan hrvatski vojno-politički komentator.

Iranski general Qassem Suleimani (u sredini, u civilnoj odjeći) na bojištu u blizini Tikrita

Bitka za Tikrit

JEMEN: Vojna agresija Saudijske Arabije

Saudijska agresija uz logističku i obavještajnu podršku SAD-a

U večernjim satima 25. ožujka 2015. počeo je novi rat na Bli-skom istoku. Saudijska Arabija, zajedno s još devet zemalja save-znica, pokrenula je vojnu agresiju protiv Jemena ciljajući šijitske Houthi pobunjenike. Oni su prethodno zauzeli glavni jemenski grad

IZ SVIJETA


Sanaa te su krenuli prema južnom gradu Adenu gdje se nalazi pred-sjednik Abd-Rabbu Mansour Hadi, saveznik Zapada i Saudijske Ara-bije, koji je protjeran iz glavnog grada.

Saudijska Arabija proglasila je kompletan zračni prostor Jemena “zabranjenom zonom”, a poručili su i brodovima u regiji da ne prila-ze jemenskim lukama dok traje njihova vojna operacija. Saudijska Arabija agresiju je započela sa zračnim napadima. U prvom napadu ubijeno je najmanje 20 osoba, a još 30-ak ih je ranjeno, prenose lo-kalni mediji. Većina zračnih napada pogodila je rezidencijalne zone u glavnom gradu Sanaa, u blizini zračne luke. Ciljana je i sama zračna luka kao i vladine zgrade. Saudijski izvori su istaknuli kako će se kori-stiti i “druga vojna sredstva”, pri čemu u operaciji “Odlučna oluja” (Operation Decisive Storm) planiraju angažirati 100 vojnih zrakoplo-va i oko 150.000 vojnika za eventualne kopnene operacije. Oko sebe imaju i koaliciju saveznika koji su spremni uključiti se u agresiju na Jemen, a to su Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein, Katar, Kuvajt, Ma-roko, Egipat, Jordan, Sudan i Pakistan. Izvori prenose kako Egipat, Pakistan i Jordan žele ući i s kopnenim snagama u Jemen.

Saudijska Arabija se odlučila za vojnu kampanju “kako bi spasila predsjednika Abedrabba Mansoura Hadia koji je pobjegao u Aden”. Zračne napade je najavio saudijski veleposlanik u SAD-u, rekavši da je predsjednik Barack Obama odobrio “pružanje logističke i obavje-štajne podrške” ovoj vojnoj operaciji. Saudijski izaslanik Adel Al-Jubeir je novinarima u Washingtonu rekao kako se ovom operaci-jom “želi obraniti i podržati legitimna vlada Jemena i spriječiti radi-kalni Houthi pokret da zavlada zemljom”. Al-Jubeir je rekao kako je “u ovom trenutku akcija ograničena na zračne napade na različite ciljeve širom Jemena, ali da će ciljevi biti i druga vojna infrastruktu-ra i koalicija će učiniti sve što je potrebno”.

U izjavi iz Bijele kuće je navedeno: “Američke snage ne sudjelu-ju u direktnoj vojnoj akciji u Jemenu, no uspostavljamo centar za zajedničko planiranje sa Saudijskom Arabijom po pitanju ovog na-pora kako bismo koordinirali američku vojnu i obavještajnu potpo-ru". SAD se, još jednom, potpuno svrstao na jednu stranu sukoba. Također su objavili poruku u kojoj se Houthi pobunjenike poziva da “odmah prekinu s destabilizirajućim akcijama” i da se vrate “poli-tičkom dijalogu” sa srušenom jemenskom Vladom.

Houthi: “Jemenski narod je spreman da se suoči sa ovom agresijom bez stranog uplitanja”

Intervencija Saudijske Arabije i njenih saveznika protiv šijitskih Houthi milicija u Jemenu prijeti da preraste u sukob širih razmjera i može imati nesagledive posljedice za međunarodnu stabilnost. Saudijskoj agresiji na Jemen otvoreno su se usprotivili Rusija i Iran.

Rusija je uvijek podržavala suverenitet, jedinstvo i teritorijalni integritet Jemena, stoji u izjavi Ministarstva vanjskih poslova Rusi-je. “Mi smatramo da je naročito važno da sve strane u jemenskom sukobu i njihovi strani saveznici odmah prekinu sve vojne akcije i pokušaju da ostvare svoje ciljeve oružjem. Mi smo uvjereni da se duboke podjele koje sada postoje u Jemenu mogu riješiti jedino dijalogom u koji će biti uključena čitava zemlja.”

Iran je upozorio Saudijsku Arabiju da će nastavak vojne kampa-nje protiv Jemena skupo koštati arapsko kraljevstvo. “Saudijska Arabija će opeći prste u Jemenu”, izjavio je predsjedavajući za Od-bora za vanjsku politiku i nacionalnu sigurnost Irana, Alaeddin Bo-roujerdi i upozorio kako “Saudijska Arabija treba znati da se rat ne može uvijek ograničiti na jednu točku”. Visoki iranski dužnosnik je naglasio da će saudijska agresija protiv Jemena imati ozbiljne po-sljedice po cijelu regiju i dodao “kako ovim u stvari američka admi-nistracija, nakon Iraka, Sirije i Afganistana, nastoji stvoriti još jednu krizu u muslimanskom svijetu”.

Iranski general Massoud Jazayeri je rekao “kako je napad na Je-men proveden po nalogu Amerike od njenih plaćenika”, ali je dodao “kako je Amerika sa saveznicima u svim ratovima koje je pokrenula u posljednjih nekoliko godina naišla na bijedan poraz”. Mansour Haghighatpour, zamjenik šefa iranskog Odbora za nacionalnu sigur-nost i vanjsku politiku, upozorio je da je Saudijska Arabija “ušla u močvaru u Jemenu, kockala se i ovu će igru sigurno izgubiti”.

Iranski ministar vanjskih poslova, Mohammad Javad Zarif, po-ručio je da će Iran uložiti maksimalan napor da bi se zaustavila kriza u Jemenu. “Zračni udari koje predvodi Saudijska Arabija treba od-mah da prestanu jer to predstavlja kršenje suvereniteta Jemena. Mi ćemo uložiti sve napore u zaustavljanje krize”, rekao je Zarif. Iransko ministarstvo vanjskih poslova je tražilo zaustavljanje vojne “agresije” u Jemenu i upozorilo da bi to moglo dovesti do pogorša-nja krize. “Iran traži zaustavljanje vojne agresije i zračnih udara na Jemen i njegov narod. Vojne akcije u Jemenu, koji se suočava sa unutrašnjom krizom, još više će zakomplicirati situaciju i spriječit će nastojanja da se kriza riješi mirnim sredstvima”, rekla je glasno-govornica ministarstva. Iran negira da je osigurao novac i obučava-nje snaga šiitskih Houthija u Jemenu, kao što tvrde neki zapadni i jemenski zvaničnici.

Hamid Aboutalebi, savjetnik iranskog predsjednika Hassana Rouhanija za politička pitanja, na svojoj Twitter stranici je postavio retoričko pitanje: “Hoće li napad najbogatijih arapskih zemalja pro-tiv najsiromašnije zemlje u regiji, kao i ubijanje nevinih ljudi koji nemaju što izgubiti, donijeti sigurnost i stabilnost?”

Libanonski šiitski pokret Hezbollah je pozvao Saudijsku Arabiju i njezine saveznike da “odmah i bezuvjetno obustave agresiju na Jemen”. Naglasili su kako se ustvari radi o “saudijsko-američkoj agresiji na jemenski narod i da ova avantura regiju vodi prema još većim napetostima”.

Houthi pobunjenici su istaknuli kako je saudijska ofenziva jed-naka “agresiji” te kako će ovaj potez povući cijelu regiju Zaljeva u veliki rat. “Agresija na Jemen je krenula, hrabro ćemo se suočiti s njom. Ova operacija će povući cijelu regiju u veliki rat”, istaknuo je glasnogovornik Houthi pobunjenika, Mohammed al-Bukhaiti. Na pitanje novinara da li su od početka napada bili u kontaktu sa Ira-nom, koji je njihov saveznik i da li će Huthi tražiti vojnu pomoć od Teherana, on je odgovorio: “Ne. Jemenski narod je spreman da se suoči sa ovom agresijom bez stranog uplitanja.”

Agresija Saudijske Arabija na Jamen neće biti “šetnja kroz park”

Podsjetimo, ofenziva Houthi pobunjenika na sjeveru zemlje kre-nula je u kolovozu 2014. godine. Zatražili su od vlasti ekonomske i političke reforme. Kada vlasti nisu ispunile gotovo ništa od njihovih zahtjeva krenuli su u akciju te su u rujnu 2014. počeli sa zauzima-njem ključnih lokacija u glavnom gradu Sanaa. Tokom veljače 2015. preuzeli su i vlast, a predsjednik je pobjegao u Aden. Sredinom ožuj-ka pobunjenici su zauzeli treći grad po veličini u zemlji, Tiaz.

Saudijski mediji su tokom pokretanja kampanje priopćili “kako su Houthi htjeli upasti u Mekku i da bi to i učinili da nije bilo odluč-ne vojne akcije Saudijske Arabije”. Međutim, stvarnost i nije baš takva kakvom je prikazuju Saudijci, jer Houthi, što je istina, ne pri-hvaćaju politički dijalog s mnogima sa suprotne strane političkog spektra, kao što je na primjer Muslimansko bratstvo, ali prije svega idu protiv zapadnih interesa i interesa nekih arapskih zemalja. Pri-jetnje nekih njihovih radikalnih pripadnika “kako će zauzeti Mekku” su puka fantazija.

“Unutarnji sukob u Jemenu svakako ne ide na ruku Saudijskoj Arabiji i SAD-u jer njihovi saveznici nižu poraze, a napreduju snage

IZ SVIJETA

43OŽUJAK 2015.

koje su - prema nekim izvorima - lojalne Iranu. No, činjenica jest da ovdje ipak govorimo o striktno unutarnjem sukobu. Šijitski Houthi pobunjenici nisu ni na koji način zaprijetili Saudijskoj Arabiji stoga ovdje govorimo o drskom kršenju međunarodnog prava i vojnoj agresiji. Nema nikakvog opravdanja za agresiju na Jemen. Ovaj na-pad Saudijske Arabije, s blagoslovom SAD-a, samo je pokazatelj da se današnji ratovi vode po logici snažnijeg i samo za geopolitičke interese. To nije nikakva novost, to su vrlo stare vijesti, ali su prigo-dan podsjetnik za sve one, kojih itekako ima, koji još uvijek vjeruju da se ratovi pokreću iz nekakvih 'uvjerenja', tobožnje zaštite ljud-skih prava ili demokratskog poretka”, piše jedan hrvatski analitičar.

Nezavisni mediji ističu zanimljivu činjenicu. Iako Saudijska Ara-bija tvrdi “kako kampanju vodi koalicija od 10 zemalja”, Saudijci se u stvari samo skrivaju iza “koalicije”, kao Američka vojska u vrijeme invazije i okupacije Iraka. Saudijska Arabija gura priču o “koaliciji” u uzaludnom pokušaju da agresiji osigura diplomatski legitimitet. Čak i “The New York Times” piše kako je “Saudijska Arabija pokre-nula napad na Jemen”, ali ne primjećuje tih “drugih 10 zemalja”.

“Ako Saudijska Arabija misli da će njihova agresija na južnog susjeda biti 'šetnja kroz park', varaju se. Jemen možda jest zemljo-pisno znatno manji, ali po broju stanovnika su dvije zemlje otprilike izjednačene - imaju oko 27 (Saudijska Arabija), odnosno 26 (Je-men) milijuna stanovnika. Populacija Jemena je mlađa, ratoborni-ja. Prosjek godina u Jemenu je svega 18, dok je u Saudijskoj Arabiji 26. Ako pak Saudijska Arabija misli da su svi jemenski suniti na nji-hovoj strani, tu se također varaju. Izveli su agresiju na njihovu ze-mlju i doći će do velikog buđenja anti-saudijskih sentimenata di-ljem zemlje. Ono što Saudijska Arabija ima, a Jemen nema, je no-vac. Prema podacima za 2013. Saudijska Arabija ima BDP od preko 900 milijardi USD, dok Jemen ima svega 61 milijardu USD. No, ako Saudijska Arabija i krene u veliki rat, postoji vjerojatnost da bi to moglo dovesti i do izbijanja građanskog rata u samoj Saudijskoj Arabiji. Naime, najbogatija saudijska pokrajina, Istočna Provincija,

naseljena je mahom šijitima koji već duže vrijeme pružaju otpor niskog intenziteta prema obiteljskom režimu iz Rijada. Na tom pro-storu lako može buknuti revolucija, a onda kaosa neće biti pošte-đen ni vladajući saudijski režim”, piše u jednoj analizi.

IRAN: Dogovor skupine P5+1 i Irana oko iranskog nuklearnog programa

Sveobuhvatni zajednički akcijski plan do 1. srpnja 2015.

Sredinom ožujka 2015., u švicarskom gradu Lausanni, Iran i skupina P5+1 (SAD, Francuska, Rusija, Kina, Velika Britanija i Nje-mačka) započeli su ključne pregovore o iranskom nuklearnom pro-gramu. Šest svjetskih sila i Iran dogovorili su ranije kako će krajnji rok za pregovore biti 31. ožujak 2015. Nakon dugih i teških prego-vora, dva dana kasnije, 2. travnja, ipak je postignut dogovor izme-đu Irana i svjetskih sila po pitanju iranskog nuklearnog programa.

Iran i skupina P5+1 prihvatili su zajedničku izjavu prema kojoj niti jedno iransko nuklearno postrojenje kao ni prethodne aktivno-sti u njima neće biti zaustavljene, zatvorene ili suspendirane, uklju-čujući sporna postrojenja u Natanzu, Fordovu, Isfahanu i Araku. Sveobuhvatna rješenja jamče trajni program obogaćivanja urana na području Irana, te će država moći nastaviti s industrijskom proi-zvodnjom nuklearnog goriva.

Sveobuhvatni zajednički akcijski plan za obogaćivanje trajati će 10 godina, tokom kojih će više od 5.000 centrifuga nastaviti proi-zvoditi obogaćeni materijal u Natanzu do razine 3,67%. Dodatne strojeve i infrastrukturu u postrojenju odnijeti će Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA), te ih zamijeniti novim stroje-vima koje odgovaraju dopuštenim standardima. Također, Iran će moći alocirati trenutačne zalihe obogaćenog materijala za proi-zvodnju nuklearnog goriva ili ga zamijeniti s uranom na međuna-rodnom tržištu. Iran će nastaviti program istraživanja i razvoja na naprednim centrifugama.

Nuklearno postrojenje Fordov će se pretvoriti u istraživački centar za nuklearnu znanosti i fiziku. Više od 1.000 centrifuga će ostati u ovom postrojenju. U suradnji sa skupinom P5+1 polovica postrojenja će biti posvećena naprednom nuklearnom istraživanju i proizvodnji stabilnih izotopa koje imaju značajnu važnost u indu-striji, poljoprivredi i medicini. Reaktor za teške vode u Araku će ostati postojati, ali će se redizajnirati i obnoviti. Redizajn će značaj-no unaprijediti učinkovitost reaktora te smanjiti količinu plutonija koji postrojenje stvara, a biti će izveden kao međunarodni projekt. Proizvodnja goriva za Arak i davanje međunarodnog certifikata za proizvodnju nuklearnog goriva bit će ponuđeni Iranu kroz međuna-rodnu suradnju.

Nakon implementacije ovog akcijskog plana, sve sankcije Vijeća sigurnosti UN-a, kao i sav ekonomski i financijski embargo SAD-a i EU-a, uključujući zabrane bankama, osiguranjima, ulaganjima i ostalim uslugama u ovom polju, kao i one koje se tiču petrokemij-ske, nafte, plinske i automobilske industrije bit će ukinuti. Također, sve sankcije protiv fizičkih i pravnih osoba, države i privatnih orga-nizacija i ustanova, odmah će se maknuti. To uključuje i sankcije protiv Iranske središnje banke i svih ostalih financijskih i bankovnih institucija, otvaranje SWIFT sustava, špediterske i zrakoplovne kompanije, te tankere. Zemlje skupine P5+1 neće nametnuti nove sankcije protiv Irana.

Međunarodna nuklearna suradnja sa skupinom P5+1 i drugim zemljama bit će omogućena i promicana u poljima izgradnje nukle-arnih elektrana, istraživačkih reaktora, nuklearne fuzije, stabilnih izotopa, nuklearne sigurnosti, nuklearne medicine i poljoprivrede.

Vojna agresija Saudijske Arabije na Jemen

Posljedice bombardiranja Adena

IZ SVIJETA


Iran će u tom smislu moći pristupiti svjetskom tržištu, međunarod-noj trgovini, financijama, tehničkom znanju i energiji.

Sveobuhvatni zajednički akcijski plan počet će se sastavljati ubrzo, a krajnji datum njegovog završetka je 1. srpnja 2015. Kad će biti gotov, Vijeće sigurnosti UN-a prihvatit će ga rezolucijom. Kako bi bio dan na znanje svim članicama UN-a, rezolucija će se prihvati-ti pod člankom 41 Povelje UN-a, te će se sve prethodne rezolucije protiv Irana proglasiti ništavnima.

Reakcije na dogovor oko iranskog nuklearnog programa

Svjetske sile više su nego zadovoljne. Njemačka kancelarka An-gela Merkel nazvala je ishod pregovora važnim korakom prema sveobuhvatnom konačnom dogovoru na ljeto. Američki ministar vanjskih poslova John Kerry nazvao je ishod ovih pregovora kritič-nim kamenom međašem i solidnim temeljem za dobar dogovor koji svi traže. 12 mjeseci pregovora dosegli su svoj vrhunac na na-petim i teškim pregovorima u Švicarskoj. Ovo je politički dogovor, nakon kojega slijedi tehnička verzija.

Američki predsjednik Barack Obama istaknuo je kako se radi o “povijesnom sporazumijevanju” kojime će Iranu biti onemogućena proizvodnja nuklearnog oružja dok će se zauzvrat podignuti sankci-je prema Iranu. “Ukoliko ovaj dogovoreni okvir bude vodio prema konačnom dogovoru, to će našu zemlju, saveznike i svijet učiniti sigurnijim”, rekao je Obama, koje je naglasio aspekte dogovora ko-ji se tiču inspekcije IAEA i verifikacije iranskog nuklearnog progra-ma. Obama može biti miran što se tiče plana njegove ostavštine jer je osigurao da Iran neće stvoriti atomsku bombu.

Najveći nezadovoljnici ovim ishodom svakako su Izrael i Saudij-ska Arabija. Reakcije iz Izraela su očekivane, desničarski izraelski pre-mijer Benjamin Netanyahu ističe kako dogovor s Iranom “prijeti op-stanku Izraela” te povećava mogućnost “strašnog rata”. Netanyahu je nazvao Obamu telefonom te mu poručio jako izraelsko protivlje-nje dogovoru, te naglasio da predloženi okvir za konačni dogovor prijeti preživljavanju Izraela, jača iranski nuklearni program i stvara Iranu put za postizanje nuklearnog oružja. Prema njemu, potreban je jači pritisak na Iran sve dok se ne ostvari bolji dogovor.

Saudijska Arabija, osim što je nezadovoljna podizanjem značaja svog regionalnog rivala, može strahovati i od promjene cijene nafte na svjetskom tržištu. Isti dan kada su rezultati pregovora obznanje-ni, cijena nafte je pala za 4%.

Jasno je da će mnogi biti protiv ovog dogovora, no to je sada ma-nje važno, dogovor je postignut i Iran danas svakako okreće jednu no-vu stranicu svoje povijesti. Prijevremeni politički dogovor je “win-win” situacija i za iranskog predsjednika Hassana Rouhanija. Njegova prego-varačka skupina odnijela je pobjedu za Islamsku Republiku jer je Iran osigurao da se nastavi obogaćivanje urana. Ovo je ogromna pobjeda iranskog pregovaračkog tima koji je pažljivo biran i sastavljen.

Što dalje?

Pregovori nipošto nisu gotovi – zna se što koja strana dobiva, što koja strana gubi. Politički su se države dogovorile, ali tehnički dogovor se tek treba stvoriti, a on nije manje zahtjevan od politič-kog. Dogovor bi trebao osiguravati da u bilo kojem stadiju nuklear-nog razvoja Iran bude barem godinu dana daleko od stvaranja nu-klearnog naoružanja. Pitanje je koliko je godina dana dovoljna ako Teheran prekrši dogovor, te kako će IAEA znati godinu dana una-prijed da se radi o kršenju sporazuma. Također, nije jasno točno vrijeme kada će se sankcije podići. IAEA je postavila nekoliko pita-nja vezanih za vojnu dimenziju iranskog nuklearnog programa, ali nije dobila potpune informacije, među kojima jest da li postoje skrivene vojne baze. Pregovori nisu jasno naznačili da li će se traži-ti potpune informacije prije nego se skinu sankcije. S druge strane, čelnik Iranske organizacije za atomsku energiju Ali Akbar Salehi, nekadašnji voditelj pregovaračke skupine, smatra da je ovim dogo-vorom riješeno 90% tehničkih pitanja, iako priznaje da postoje još neke stvari o kojima se treba ozbiljno razgovarati.

Nekoliko dana nakon pregovora u Švicarskoj, iranski predsjednik Hassan Rouhani rekao je kako Teheran odbija potpisati konačni nukle-arni dogovor sa svjetskim silama sve dok ekonomske sankcije protiv Irana ne budu ukinute. Ovime zapravo izravno poručuje kako odbacu-je stav Washingtona prema kojem bi se sankcije prema Iranu postepe-no ukidale dok bi se nadzirala iranska implementacija nuklearnog do-govora. “Nećemo potpisati nikakav dogovor sve dok se sve sankcije ne ukinu. Želimo obostrano dobitnu situaciju za sve aktere koji su uključe-ni u nuklearne pregovore”, istaknuo je iranski predsjednik Rouhani. Istog mišljenja je i iranski vrhovni vođa, ajatolah Ali Hamenei, koji je rekao “kako nije niti za, niti protiv predloženog sporazuma, jer on nije konačan, ali da nije siguran da će postati obvezujući, jer on nikada nije bio optimističan kada su u pitanju pregovori sa SAD-om”. q

Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ

Pregovori o iranskom nuklearnom programu u Lausanni

KULTURA

45OŽUJAK 2015.

PRIČA O SEVDALINKAMA: SEVDALINKA ARHIVIRANA U “ERLANGENSKOM RUKOPISU”

Kiša pada, trava rasteKiša pada, trava raste gora zeleni, haj i gora se s listom sasta a ja nemam s kim.

Imam dragog na daleko u tuđoj zemlji, haj pa mu sitnu knjigu pišem dođi mi dragi moj.

Ne mogu ti, draga, doći ni za godinu, haj ja sam ti se razbolio hoću umrijet'.

Ako Bog da, pa ozdravim onda ću ti doć', samo će nas crna zemlja rastaviti moć'.

“Čini mi se da ponad svake sevdalinke stoji blaga sjenka, kao magma vrhunaravnog jezičkog i glazbenog ozračja i ovoj pjesmi da-je punoću i srodnost sa najdubljim osjećanjima što prožimaju čo-vjeka u određenom, izdvojenom stanju zanosa, derta, tuge ili, pak, ljubavnog ushićenja. Dotaći tajnu i tajanstvo sevdalinke umijeće je izrazito osobnog dara i, bez obzira na to što je ovo široko raspro-stranjena, narodna pjesma, ona je bitno vezana za individualni do-življaj i njena vrijednost se ogleda u unutarnjem 'prijemu' i inti-mnom oblikovanju smisla, načina i karaktera interpretacije ove je-dinstvene poezije”, napisao je 1994. godine književnik Ivan Kordić.

Iako je sevdalinka od davnina izvođena, čuvana i ostavljana na-ma u amanet, nažalost, danas se zaboravljaju neki vrhunski tumači sevdalinke koji su njenu slavu širili u vrijeme, kad se ona teško mo-gla čuti, kad su samo rijetki posjedovali radio aparata. Vuka Šehe-rović, Sofka Nikolić, Muhamed Čejvan, Enver Ekić, Jozo Kristić, Munevera Berberović, Edo Ljubić, Lela Karlović, Mile Janjić, Jozo Sulejman Džakić... su samo neki od pjevača koji nisu imali tu sreću da njihov talenat i rad pratio moćna medijska i diskografska indu-strija, koja će zaživjeti nakon završetka njihovih života ili karijera.

Jedan od legendarnih tumača sevdalinke, koji je kasnije bio pjevač-ki uzor onima koje mi pamtimo i svrstavamo u doajene je Rešad Bešla-gić iz Tuzle. Rođen je u Tuzli 1912. godine. Pjevačku karijeru je ostvario u Beogradu, gdje je neposredno pred Drugi svjetski rat studirao pravo, zaposlio se u Ministarstvu željeznice i na Radiju Beograd snimao s or-kestrom legendarnog violiniste Carevca. Bešlagić je bio velika zvijezda u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Pred Drugi svjetski rat, Tuzla se spomi-njala na radiju ili u dnevnim listovima najčešće po tome što je u njoj rođen i odrastao poznati radijski pjevač Rešad Bešlagić. Bio je veoma društven, pozivan u goste u svim krajevima tadašnje Jugoslavije. Gdje god da je dolazio, gostovao, čulo se: “Naš Rešad!” Svi su ga iz dragosti svojatali. Ulaznice su bile rasprodate, i poslije čuvane za uspomenu, na taj dan, na susret sa vrsnim pjevačem.

U toku rata prešao je u Sarajevo, gdje se uključio i aktivno radio u Narodnooslobodilačkom pokretu, kao i mnogi članovi Musliman-

Rešad Bešlagić (Tuzla, 1912. - Sarajevo, 1945.)

“Erlagenski rukopis”, prijevod iz 1925. godine

skog kulturnog društva “Gajret”. Pred kraj rata, uhapšen je sa još trojicom Tuzlaka, Enverom Prcićem Šehanom, tada poznatim fud-balerom i Fadilom Horozićem. Svi su ubijeni od Luburićevih ustaša u Sarajevu, 5. aprila 1945. godine, dan prije oslobođenja bosansko-hercegovačke prijestolnice.

Prema sjećanju Zaima Imamovića, cijeli grad je plakao zbog Re-šada Bešlagića. Zaim Imamović je učio pjevanje od Rešada jer je ovaj čuveni Tuzlak imao to poravno bosansko pjevanje, kojim se kasnije proslavio Zaim Imamović.

Jedna od pjesama koju je često izvodio rahmetli Bešlagić je “Ki-ša pada, trava raste”. Ne zna se kako je nastala ova sevdalinka, ali je zasigurno da spada u red najstarijih zapisanih. Analizom teksta, lahko se da naslutiti da se radi o djevojačkoj čežnji za dragim, a sudeći po najučestalijoj pojavi tog vakta da su Bošnjaci masovno ratovali na frontovima širom Evrope pod tuđim zastavama, moglo bi se skoro sa sigurnošću kazati da je i ovdje riječ o djevojačkoj če-žnji za momkom ratnikom. Naime, još 1720. godine nepoznati Nije-mac je zabilježio sevdalinku “Kiša pada, trava raste”, a 1913. godi-ne rukopis je pronašao Ellas Steinmeyer. Poznati njemački slavist Gerhard Gesemann objavio je ovu sevdalinku u “Erlangenskom rukopisu”, koji se nalazi u biblioteci istoimenog njemačkog grada.

“Erlangenski rukopis” se smatra jednim od najstarijih zapisa naših narodnih pjesama i uopće južnoslavenskih narodnih pjesama. Pretpo-stavlja se da je nastao u 18. stoljeću. Nije poznato ko je sakupio pje-sme. U zborniku se pored sevdalinke “Kiša pada, trava raste” nalazi još popriličan broj bosanskih narodnih pjesama. Nažalost, nisu ostavljene bilješke o kazivačima, niti mjestu bilježenja naših pjesama, ali je zbirka, ipak, vrijedan dokument trajanja bosanske sevdalinke.

Ono što je zanimljivo jeste da je “Erlangenski rukopis” 1925. godine, o trošku Zadužbine Kemenka i Pavla braće Jovanović, pre-veden i objavljen u Srbiji, a na naslovnici stoji da je to zbornik starih srpsko-hrvatskih narodnih pjesama. Bosanske sevdalinke, kojima obiluje ovo važno djelo, ni jednom riječju u prevedenom izdanju, nisu spomenute. q

Avdo HUSEINOVIĆ

KULTURA


Novopazarski književnik i novinar Enes Halilović dobitnik je književne nagrade “Meša Selimović” za najbolju knjigu objavljenu u Srbiju u 2014. godini. Priznanje je dobio za zbirku pjesama “Zido-vi”, koju je tiskala izdavačka kuća “Albatros plus” iz Beograda.

Nagradu “Meša Selimović” prije 27 godina osnovale su “Večer-nje novosti” i Udruženje izdavača i knjižara SFR Jugoslavije. U ovo-godišnjem velikom žiriju “Večernjih novosti” za knjigu godine uče-stvovalo je 49 istaknutih književnih kritičara, teoretičara i književ-nih historičara – iz svih krajeva Srbije, različitih poetskih stavova i različite životne dobi. U konkurenciji je bilo 400 knjiga koje su to-kom 2014. godine objavljene u Srbiji, a kritičari su u uži izbor uvrsti-li 85 djela. Najviše glasova članova žirija “Večernjih novosti” dobili su “Zidovi” Enesa Halilovića (22 glasa), na drugom mjestu je bila knjiga “Svedočenje” Nikole Vujčića (14 glasova), a na trećem “Je-dro nade” Nikole Malovića (12).

Kada je primio vijest o nagradi, Enes Halilović je beogradskim medijima izjavio kako je odmah pomislio da je strpljenje bolje od svega na ovom svijetu: “A nema toga posla u kojem strpljenje igra tako važnu ulogu kao u pisanju. Pisanje, to je dugo posmatranje, mišljenje, dugo sjedenje, redigovanje, skapavanje nad tekstom. Bez strpljenja pisac je nezamisliv.”

Enes Halilović je trideseti dobitnik ovog prestižnog priznanja, jer je nagrada tri puta dodijeljena ravnopravno dvojici književnika. “Zidovi” su jedanaesta pjesnička knjiga ovjenčana nagradom “Me-ša Selimović”. Nagrada, koja se sastoji od plakete (reljefa s likom Mehmeda Meše Selimovića) i novčanog iznosa, uručeni su mu na svečanosti održanoj u srijedu, 11. ožujka 2015., u Narodnom pozo-rištu u Beogradu. Prestižnu nagradu za knjigu godine u Srbiji uručio mu je Ratko Dmitrović, generalni direktor i glavni urednik kompa-nije “Novosti”.

Halilovićeve stihove iz nagrađene knjige čitao je glumac Neboj-ša Kundačina. O značaju nagrađenog djela govorilo je dvoje člano-ve velikog žirija “Večernjih novosti” koji su dali svoje glasove Hali-lovićevom djelu – Jasmina Tonić i Zoran Bognar. “Govoreći o stva-ralačkim principima utkanim u sopstveni pjesnički svijet, Halilović, spontano i intuitivno uspostavlja nevidljivi poetički dijalog sa svo-jim prethodnikom, Selimovićem, konstatujući da onaj koji zida lite-raturu, njome savladava zidove u sebi i zidove oko sebe, jer kad kazujemo, mi idemo glavom kroz zid, to je potrebno i nama i sago-vorniku koji nas čeka iza zida: onaj koji kazuje uvijek će naći sago-vornika koji želi da ga čuje”, između ostaloga, rekla je Jasmina To-nić u govoru naslovljenom “Zidanje poezije”.

Zoran Bognar u eseju o nagrađenoj knjizi pod naslovom “Pre-skočiti sebe – znači preskočiti svaki zid” rekao je kako je Enes Hali-lović osoben pjesnik prevashodno po tome što je poetičko-filozof-ske epohe i njihove književno-poetske tragove dovodio u novi kon-tekst. “Riječ je o polivalentnoj poeziji ispisanoj oštrim alegorijskim koloritom što govori da su ove pjesme izrasle iz gustine i dramatič-nosti doživljaja, iz smisla za sažimanje i svođenje na bitne dijalek-tičke pulsacije života. Pjesnik kreativno povezao, stvorio unutraš-nje kontinuitete i jedan, gotovo neponovljiv, lični uvid u suštinu čovjekovog trajanja sa svim njegovim ontološkim usponima i pado-vima od himničnosti do alijenacije”, naglasio je Bognar.

ENES HALILOVIĆ, DOBITNIK KNJIŽEVNE NAGRADE “MEŠA SELIMOVIĆ” ZA 2014. GODINU

Zidovi u nama i oko nas

Umjesto govora zahvale na priznanju, Enes Halilović je prisutni-ma u Narodnom pozorištu u Beogradu izrecitirao novu poemu na-pisanu za ovu priliku – “Drumovi uma”.

“Od 49 članova žirija dobio sam 22 glasa. Veoma mi godi mišlje-nje stručne javnosti, ali mislim da će o knjigama govoriti vrijeme. Moje je da radim i da šutim. Nagrada je izazvala veliku medijsku pažnju, a ja se sada polako vraćam svom radnom stolu. Za mene je nagrada samo pisanje”, izjavio je laureat Enes Halilović za “Prepo-rodov Journal”. q

Ismet ISAKOVIĆ

Enes Halilović (Novi Pazar, 1977.) je pjesnik, pripovjedač, roman-sijer, dramski pisac i novinar. Objavio je pet zbirki poezije – “Srednje slovo” (1995.), “Bludni papir” (2000.), “Listovi na vodi” (2007.), “Pe-sme iz bolesti i zdravlja” (2011.) i “Zidovi” (2014.); dvije zbirke priča – “Potomci odbijenih prosaca” (2004.) i “Kapilarne pojave” (2006.); dvije drame – “In vivo” (2004.) i “Kemet” (2010.), kao i roman “Ep o vodi” (2012.).

Zastupljen je u mnogobrojnim pjesničkim i proznim antologijama u zemlji i inozemstvu. Halilovićeve priče, poezija i drame objavljene su u zasebnim knjigama na engleskom, poljskom, francuskom i make-donskom jeziku, a proza i poezija prevođene su na čak 17 jezika (en-gleski, njemački, španjolski, francuski, arapski, poljski, rumunjski, ukrajinski, mađarski, slovenski, letonski, albanski, makedonski, turski, grčki, bugarski i katalonski).

Dobitnik je nagrada “Branko Miljković”, “Đura Jakšić”, kao i Zlatne značke za doprinos kulturi, a za urednički rad dobio je nagradu “Sergi-je Lajković”. Enes Halilović je predstavljao Srbiju na festivalu Dani i noći literature u Konstanzi (2009.), na Sajmu knjiga u Leipzigu (2010.), na Sajmu knjiga u Frankfurtu (2011.), na festivalu Živi glasovi Medite-rana u francuskom gradu Setu (2012.)… Osnivač je književnog časopi-sa “Sent”, novinske agencije “Sanapress” i internet-portala za književ-ni intervju “Eckermann”. Živi i radi u Novom Pazaru. q

Enes Halilović

PRIČE IZ BOSNE

47OŽUJAK 2015.

Izbijanjem Rusko-turskog rata, kojeg je Turska izgubila, na Ber-linskom kongresu održanom od 13. juna do 13. jula 1878. godine odlučeno je da Austro-Ugarska zaposjedne Bosnu i Hercegovinu. Odluka Berlinskog kongresa u Bosni je primljena sa nevjericom. Došlo je do velikih protesta, ali i do pripreme za oružani otpor.

Shvativši da je odlukama Berlinskog kongresa iz 1878. godine Osmansko carstvo praktično odobrilo austro-ugarsku okupaciju Bosne i Hercegovine, Bosanci osnivaju Narodni odbor i Narodnu skupštinu (12 Bošnjaka/muslimana, pet pravoslavaca, dva katolika i jedan jevrej), te 27. jula 1878. godine zbacuju osmanlijsku vlast u Sarajevu. Formira se Narodna vlada. Za vođe otpora austrougar-skoj okupaciji izabrani su Smail-beg Selmanović Taslidžak, Muha-med ef. Hadžijamaković, Abdulaha ef. Kaukčija, Abid-aga Gačanin, Ahmed Nako i Šerif Zildžić. Značajnu ulogu u organiziranju otpora, a kasnije kao jedan od vojnih komandanata, imao je pljevaljski muftija Mehmed Nurudin Vehbi ef. Šemsekadić.

Austro-Ugarska je sa snagama od 75.000 vojnika predvođenih generalom Josipom Filipovićem, 16 dana nakon završetka Berlinskog kongresa, 29. jula 1878. godine ušla u Bosnu. Okupacione trupe ušle su kod Bosanskog Broda, Bosanske Gradiške i Bosanske Kostajnice. Dva dana kasnije, prodiru iz pravca Imotskog i Vrgorca. Južno krilo koje okupira Hercegovinu, predvodio je general-pravoslavac Stevan Jovanović. Odvažni otpor branilaca uslijedio je kod Žepča i Maglaja. Muftija Šemsikadić zaustavlja napredovanje okupatora kod Gračani-ce, bilježi veliku pobjedu kod Capadi, nedaleko od Kalesije. Bosanski branitelji napadaju kod Banja Luke, Livna, Šamca i Brčkog. Glavnina Filipovićevih snaga osvaja strateški važan Vranduk, zahvaljujući is-ključivo izdaji dvojice turskih oficira. Velike borbe branioci Bosne or-ganizuju na prilazima Sarajevu, te u Klokotima i Kaknju.

Bitka za Sarajevo – 19. augusta 1878. General Filipović 17. augusta 1878. godine prodire do Sarajeva.

Oko 5.000 branilaca raspoređeno je na dominantne kote grada. Maj-stor Avdo Jabučica osposobljava Krupove topove postavljene na gradskim uzvišenjima. Sarajevo napada artiljerija sa 52 topa i 14.000 ljudi. Napad počinje 19. augusta i kreće bitka za svaku gradsku če-tvrt. U odbrani učestvuje sve što može pušku nositi, čak žene i djeca, koji su na sve načine pomagali braniocima. Između ostalog, gađajući, u svojoj nemoći, kamenjem “Švabe” i sa munare Ali–pašine džamije.

Okupatorske trupe zauzimaju Pašino i Koševsko brdo, odakle topovima tuku po gradu. Nakon pada ovih kota, osvajaju Vraca i Debelo brdo, te nakon artiljerijske pripreme ulaze u grad, gdje se vode silovite ulične borbe prsa u prsa kod Ali-pašine džamije, dža-mije Magribije, Koševa, Bjelava, Širokače... Najteža bitka vodi se oko Ali-pašine džamije. Tu je poginulo 50 Sarajlija. Više je ljudi od-mah strijeljano. Pri zauzimanju Vojne bolnice ranjenici i bolesnici su izbačeni na ulicu, pod izgovorom da su ranjenici pružali otpor. Svjedoci su tvrdili da su žene i djeca bacani sa munare Ali-pašine džamije ispod koje su dočekivani na bajonete.

BOŠNJAČKI TRAGIČARI U OTPORU AUSTRO-UGARSKOJ OKUPACIJI

Uzalud sve ovo bješe šeher Sarajevo

Austro-ugarska vojska u napadu na Sarajevo, 19. augusta 1878.

Oružani otpor austro-ugarskoj okupaciji (Sarajevo, 19. august 1878.)

Bitka kod Jajca (7. august 1878.)

PRIČE IZ BOSNE


Poginulo je oko 400 branilaca Sarajeva. Formira se Prijeki sud kao prva ustanova austrougarske vlasti u Bosni. Nakon poraza nedovoljno naoružanih i spontano organizovanih, ali veoma srčanih i sposobnih branitelja, okupatori vješaju uhvaćene branitelje, među kojima sedam braće Mulića, Avdu Jabučicu, Sulju Kahvića, Mehmedaliju Dalagiju i druge, njih oko 40, strijeljali su u Pofalićima, hadži Avdagu Halačevića, hadži Mehagu Gačanicu, Ibrahima Hrgu, Mešu Odobašu...

Muhamed Hadžijamaković i Abdulah Kaukčija – duhovne vođe pokreta

Duhovne vođe pokreta bili su Muhamed Hadžijamaković – šejh i muderis Gazi Husrev-begovog hanikaha, i Kaukčija Abdulah-efen-dija – hafiz i dugogodišnji imam Begove džamije. Austrijanci su 22. augusta 1878. godine pretraživali kuću ef. Hadžijamakovića. Nije bio tu, sklonio se u kući Abdulah ef. Kaukčije. Uhapšen je kod Šeher Ćehajine ćuprije, na navodnu doušničku dojavu Sarajlije Alekse Po-povića. General Filipović ga je odmah osudio na smrt.

Nakon što je klanjao dva rekjata kao ispunjenje ”posljednje že-lje”, hrabri efendija Hadžijamaković, odlučuje da kao pravi vjernik umre u borbi, otima oružje od najbližeg vojnika i ranjava drugu dvojicu. Polumrtvom, pretučenom, stavljaju mu omču oko vrata i u tom trenutku on izgovora riječi: “Vaj haluna, šeher Sarajevo”, što u prijevodu znači: “Uzalud sve ovo bješe šeher Sarajevo”.

Hadžije Hadžijamakovića i Abdulaha Kaukčiju objesili su, da bi ih tako ponizili pred sugrađanima, na Čomorinoj njivi omah do Go-rice (prostor blizu Marijin Dvora, sada plato ispred Vojne bolnice, gdje se nalaze kontejneri za smeće). O uvaženosti lika Šejh Muha-meda efendije Hadžijamakovića, govori činjenica da su ga poštova-li svi građani bez obzira na vjeru. Kud god je prolazio čaršijom, pred njim se ustajalo na noge. Sarajlije nikada nisu doznale gdje su zako-pana tijela Hadžijamakovića i Kaukčije.

Hadži Lojo – nakon zatvora u Češkoj, izgnanstvo u Meku

Jedan od glavnih vođa vojnog otpora prema Austro-Ugarskoj bio je hadžija Salih Vilajetović u narodu poznatiji kao Hadži Lojo. Bio je hodža, hafiz i hadžija, divovskog rasta. O njemu su kružile nevjerojatne priče. Kada se vratio sa hadža, kažu da je na ulazu u Sarajevo nosio na leđima ogroman teret, kako bi se dodatnim žr-tvovanjem još više približio Bogu. Drugi su opet govorili, da se na Romaniji hrvao sa medvjedom. Bio je izuzetno eksplozivna osoba, ali narod ga je volio, jer je uvijek branio islam.

Kada je došla vijest o dolasku Austrijanaca, odmah se uključio u pripreme za rat. Hadži Lojo je ranjen, ali je i takav učestvovao u odbra-ni Sarajeva, i kada je ugušen svaki otpor i Austrijanci ovladali gradom, manji broj branitelja, a sa njima i Hadži Lojo su se povukli ka istočnoj Bosni. Hadži Lojo je sa svojom ranjenom nogom ležao u jednom selu kod Rogatice. Noga se bila zagnojila, tako da nije mogao hodati.

Jedne prilike su lokalni Srbi (na proglas austrijske nagrade za njegovo hapšenje) saznali, gdje se nalazi, pa su htjeli da ga ubiju. Domaćin je zatvorio vrata, tako da je jedan od Srba htio ubiti Hadži Loju kroz dimnjak, ali kad je vidio njegov pogled, on se prepao i pobjegao. Hadži Lojo je na misteriozan način uspio pobjeći, ali ga je uskoro prijavio i izdao izvjesni Srbin, po imenu Mićo Kojić.

Kada su ga napokon dovezli u Sarajevo, smjestiše ga u bolnicu, gdje su mu amputirali nogu. Unatoč tome, on je nakon nekoliko dana pobjegao i skoro godinu dana se sakrivao u jednom selu kod Sarajeva, dok ga nije izdala jedna žena. Osuđen je na pet godina zatvora u Češkoj.

Nakon zatvora mu je rečeno da se ne smije vratiti u Bosnu, pa je hadži Lojo za svoje boravište izabrao Meku, gdje je obavljao duž-nost imama jedne od džamija. Tugujući za domovinom, kažu da je znao pitati naše hodočasnike između ostalog i to, da li su još uvijek šljive u Bosni onako plave. Hadži Lojo je preselio na Ahiret u Meki, 1892. godine, gdje je i ukopan.

Teška tromjesečna borba za Bosnu, 76 bitaka, na hiljade mrtvih…

Nakon pada Sarajeva, okupatori ulaze u Doboj 15. septembra, zatim 19. septembra u Bihać, 5. oktobra u Foču, a 20. oktobra 1878. godine u Veliku Kladušu. Zbog jakog otpora, okupatori su broj svojih vojnika povećali na 300.000 austrijskih vojnika protiv 93.000 branila-ca, uglavnom Bošnjaka. Otpor je slomljen nakon tri mjeseca borbi.

U konačnici, nakon teških tromjesečnih borbi u ukupno 76 bo-jeva, oko 90.000 bosanskih boraca Bošnjaka, imali su na hiljade mrtvih, dok je Austro-Ugarska priznala gubitak od 178 oficira i 5.020 vojnika. Gerilski otpor nakon oktobra 1878. godine nije ade-kvatno organizovan prvenstveno zbog izdaje kvislinške vrhuške ov-dašnje ulleme, prodatog vojnog rukovodstva i izgubljenog naroda koji je brigu brinuo samo o vlastitoj avliji.

U strašnoj okupatorskoj odmazdi, tih dana mnoge sarajevske džamije postadoše vojni magacini i konjušnice, a dosta ih kao i kompletnih mahala bi zbog pruženog otpora spaljeno. Sarajevski književnik Sead Zubanović bilježi i zapis pukovnika Austro-Ugarske vojske, Georga Freiherra v. Holtza, u kojem borbe za okupaciju Sa-rajeva opisuje ovako: “Napokon, oko 12 i 45 minuta, uspjeli smo zauzeti džamiju koja je bila snažno branjena. Grad je gorio na se-dam mjesta. U pojedinim ulicama, tu i tamo su ulični borci, muš-karci, žene pa i djeca i dalje bacali kamenje na naše vojnike. Mora-li su biti neutralisani. Potom je potpukovnik Segerc nastavio napre-dovanje kroz četvrt pravoslavaca, gdje nije naišao ni na kakav ot-por. Kršćansko stanovništvo, koje se krilo za vrijeme borbe, sada je izlazilo i punilo ulice. Zvona sa Grčke (pravoslavne) crkve su zvonila svom snagom. To je bio zaista lijep i svečan trenutak. Turčina, mi-slim da se prezivao Jamaković, a bio je desna ruka onoga bandita Hadži Loje, smo odmah objesili.”

Ulice u Sarajevu podsjećaju na još jednu važnu i tragičnu stranicu iz historije Bošnjaka. Ulica Avde Jabučice nalazi se na Marijin Dvoru, Hadži Lojina je u naselju Podhrastovi, Abdulaha ef. Kaukčije u Loga-vinoj, a braće Mulić na Dobrinji. Jedna sarajevska škola nosi naziv po Muhamedu ef. Hadžijamakoviću, kao i jedna ulica u Bihaću. q

Avdo HUSEINOVIĆ

Austro-ugarski general Josip Filipović

Hadži Lojo (hadžija Salih Vilajetović)

DIJALOG CIVILIZACIJA

49OŽUJAK 2015.

Bosna i Hercegovina je posljednjih nekoliko godina postala pre-poznatljiva u Evropi i svijetu po sve većem broju stranih turista koji žele uživati u njenim prirodnim atrakcijama i kulturnim i historijskim znamenitostima, po kvalitetnom fudbalu koji igra njena nacionalna selekcija, visokoj stopi nezaposlenosti, ali i po prijetnjama teroristič-kih napada. Zašto se o BiH, stoljećima poznatoj kao otvorenoj i mul-tikulturalnoj zemlji, posljednjih godina diskutuje kao o mjestu u ko-jem postoje dobro organizovane radikalne, uglavnom muslimanske, skupine koje predstavljaju terorističku prijetnju cijeloj Evropi?

Određeni antiislamski krugovi u BiH, regionu, ali i u svijetu od rata u BiH 1992.-1995. godine do danas konstantno pokušavaju da prikažu ovu balkansku zemlju kao opasno leglo terorista koji prijete Evropi. Američka administracija je čak navela da je prijetnja teroriz-ma na Balkanu, uključujući BiH, važan razlog angažamana američke vojske u tom regionu. Bivši član Predsjedništva BiH iz Republike Srp-ske, Nebojša Radmanović, izjavio je 2010. godine da BiH postaje le-glo terorista, čije su aktivnosti prijetnja ustavnom poretku i bezbjed-nosti građana BiH, ali i cijeloj Evropi. On je naglasio da se opasnost od terorizma u BiH razvija od proteklog rata, te da su sistematskim radom terorističkih grupa "stvoreni" mladi teroristi u BiH.

Ipak, imajući u vidu da muslimani u BiH važe za tolerantne i li-beralne muslimane u Evropi i svijetu, koliko su ovakve izjave realne i dobronamjerne? Da li zaista u BiH postoji realna prijetnja od tero-rizma ili je riječ o napadima pojedinaca zatrovanih pogrešnim tu-mačenjima islama ili se radi o običnoj političkoj instrumentalizaciji tolerantnog bosanskog islama?

Prije bilo kakvog odgovora na ovo pitanje, vrlo je značajno na-pomenuti kako su brojna svjetska istraživanja pokazala da su musli-mani u BiH među najtolerantnijim i najliberalnijim muslimanima u svijetu. Tako je ugledni američki Institut Pew u septembru 2013. godine objavio istraživanje u kojem se navodi da većina muslimana u svijetu snažno odbacuje ekstremizam dok su muslimani iz BiH u

DA LI SU BOSANSKO-HERCEGOVAČKI MUSLIMANI PRIJETNJA EVROPI?

BiH između terorizma i političkih manipulacija

grupi muslimana koji imaju izrazito visoki stepen tolerancije. Rezul-tati istraživanja koje je proveo Institut Pew na temu ekstremizma u islamu, prikupljeni su na osnovu intervjua sa oko 9.000 muslimana u 11 zemalja svijeta. Prema tom istraživanju, 67% muslimana u 11 zemalja svijeta tvrdi da su zabrinuti zbog ekstremizma koji čine po-jedini sljedbenici islama i da odbacuju bilo kakav oblik ekstremizma i nasilničkog ponašanja. Isto istraživanje je pokazalo da bh. musli-mani, primjerice, smatraju kako posjeduju vrlo značajan nivo zna-nja o principima kršćanskog vjerovanja. Nadalje, 92% muslimana u BiH smatra da žene trebaju odlučiti hoće li nositi hidžab, odnosno pokrivati glavu maramom, ili ne, što je najveći procent u svijetu. Isto mišljenje dijeli 91% muslimana na Kosovu i 90% muslimana u Turskoj. Studija Instituta Pew pokazala je, takođe, da muslimani u BiH ne opravdavaju samoubilačke napade u ime islama.

Muslimani u BiH praktikuju islam koji zagovara toleranciju i dijalog

Brojne ugledne ličnosti smatraju da većina muslimana u BiH praktikuju islam koji zagovara toleranciju, dijalog i suživot sa pri-padnicima drugih vjerskih zajednica i svjetonazora. Tako je Visoki predstavnik Valentin Inzko u intervju za magazin "Svjetlo riječi", u julu 2009. godine, da je islam u BiH vrlo tolerantan. Inzko je tom prilikom kazao: "Mislim da je u BiH bilo dosta alevitskog islama iz Turske. Pogotovo u Beču ima puno alevita. To je jedna blaža, evropska, tolerantna forma. Mislim da je to tu domaće, a druge struje su tuđe, nisu se udomaćile. Mislim da i neće. Jedan vaš poli-tičar mi je rekao da ne možeš kalemiti maslinu na šljivu, to ne ide. Tako i ja mislim, da se nešto što je tuđe neće prihvatiti. Mislim da bi ovaj tradicionalni bosanski islam mogao biti model za Evropu... Nedavno sam bio na Baščaršiji i vidio kako jedna fina djevojka jed-nog zaista pravog vjernika, koji ne propušta nijedno klanjanje, nije



imala maramu. Rekla je: 'Ja sam muslimanka i vjerujem u Allaha, ali to je u meni, a ne u marami.' Kao što neki kažu za alkohol: loše stvari izlaze iz usta, a ne u usta. Ima različitih ljudi koji su vjernici, ali taj bosanski islam za mene je sasvim prihvatljiv i sekularan."

John Esposito, eminentni američki profesor svjetskog glasa za odnose islamske i zapadne civilizacije, smatra da bosanski musli-mani imaju evropski identitet. Vjeruje kako su muslimani u BiH, ustvari, evropski muslimani koji imaju snažnu žicu kozmopolitizma. On vjeruje da se u BiH treba razvijati takav evropski muslimanski identitet i spriječiti utjecaj stranih kultura iz arapskog svijeta. Na-pominje i da kada je počeo istraživati islam, "on se posmatrao u svjetlu stereotipa 'kamile i pijesak'”. “Tek je iranska revolucija na-vela mnoge da se zapitaju kakva je to religija, i to ponajviše diplo-mate koji su te događaje posmatrali kao političku prijetnju, a oni nisu obučeni da se bave vjerom i kulturom." Ipak, naglašava kako je Balkan, kao i Turska, i geografski kombinacija Evrope i islamskog utjecaja. U tom smislu, ističe da "postoji dojam o određenom plu-ralizmu, demokratičnosti i mogućnosti da se uspješno objedine obje civilizacije”. “Bosna i Hercegovina definitivno može to biti i igrati tu ulogu. Snažna žica kod islama u BiH je ne samo pluralizam prema drugim vjerskim i etničkim zajednica nego i unutar sebe. Ljudi mogu biti muslimani i biti različiti, nema vjerskog raslojava-nja. Najbolje je što kod vjernika i vjerskih autoriteta postoji taj koz-mopolitski mentalitet. Biti musliman u BiH znači biti evropski mu-sliman. Bosanska kultura snažno je pod utjecajem Evrope i taj iden-titet treba razvijati."

Oslobođena petorica pripadnika tzv. "Alžirske grupe"Uprkos takvim tumačenjima islama koji praktikuju bosanski

muslimani, posljednjih godina određeni politički i društveni krugo-vi u BiH, regionu, ali i u Evropi pokušavaju da muslimane u BiH predstave kao opasan element za sigurnost i mir u Evropi. Prvi slu-čaj koji je govorio o navodnom postojanju terorističke organizacije u BiH bio je povezan sa takozvanom "Al-žirskom grupom", koji se pojavio 2001. godine. Tačnije, bh. vlasti su šest pri-padnika takozvane “Alžirske grupe” u oktobru 2001. godine izručile SAD-u. U novembru 2001. godine Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH donijelo je rješenje kojim se njima oduzima bh. dr-žavljanstvo i protjeruju se iz BiH. Oni su u januaru 2002. godine otpremljeni u zloglasni zatvor Guantanamo, gdje su imali status neprijateljskih boraca. Ipak, Sud u Washingtonu je u novembru 2008. godine naložio američkoj armiji da oslobodi petoricu zatvorenika koji su uhapšeni u BiH i prebačeni u Guantana-mo. Sud je zaključio na kraju da nema dokaza da su oni učestvovali u pripremi terorističkih napada. Savezni sudija u Washingtonu Richard Leon je u presudi naveo da petorica od šest pripadnika tzv. “Alžirske grupe” moraju biti oslobo-đeni.

Američka vlada je tvrdila da su pri-padnici “Alžirske grupe” planirali odla-zak u Afganistan kako bi se borili protiv međunarodnih koalicionih snaga. Sudi-

ja Leon je istakao da je takva tvrdnja neosnovana, budući da je za-snovana na tvrdnji samo jednog nepotvrđenog izvora. Advokat Al-žiraca, Robert Kirsch je nakon izricanja presude rekao da su njegovi klijenti greškom uhapšeni. Nađa Dizdarević, supruga jednog od pripadnika “Alžirske grupe”, je još prije početka procesa najavila da će se boriti za to da BiH snosi posljedice za, kako kaže, kidnapova-nje osoba iz tzv. "Alžirske grupe". “Ukoliko BiH ne bi odgovarala za ovo onda će se sigurno nastaviti kršenje ljudskih prava. Na kraju krajeva svjedoci smo proteklih godina da se te stvari ponavljaju. Ići ću do kraja sve dok ne budu odgovarali oni koji su odlučili da prekr-še Ustav BiH", rekla je Dizdarevićeva, koja je krivične prijave već podnijela protiv Zlatka Lagumdžije, Tomislava Limova, upravnika Centralnog zatvora Sarajevo, te zapovjednika straže u Centralnom zatvoru i zaposlenika MUP-a Federacije BiH. Tužilaštvo Kantona Sa-rajevo, zbog nedostatka dokaza, 20. aprila 2010. godine donijelo je naredbu o obustavi istrage protiv pomenutih osoba.

Sljedeći događaj u kojem se govori o djelovanju terorističke or-ganizacije u BiH desio se u septembru 2014. godine. Tada je 15 osoba privedeno diljem BiH zbog navodne povezanosti s teroriz-mom. Naime, na širem području BiH izvedena je akcija kodnog imena Damask u kojoj je učestvovali više od 200 policajaca u kojoj je privedeno 15 osoba i izvršen pretres na 17 različitih lokacija. Uhapšeni se sumnjiče za finansiranje terorističkih aktivnosti, jav-nog poticanja na terorističke aktivnosti, vrbovanje u svrhu terori-stičkih aktivnosti te za organiziranje terorističke skupine. Osumnji-čeni su navodno vrbovali BiH državljane za odlazak u borbe u Irak i Siriju te su i sami učestvovali u tim borbama, na strani radikalnih organizacija. Među uhapšenima se nalaze i pripadnici tzv. vehabij-skog/selefijskog pokreta u BiH. Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) u novembru 2014. godine je u okviru iste akcije uhapsila još 11 osoba. Navodi se da je pronađena i veća količina oružja, a neki od uhapšenih se sumnjiče za sudjelovanje na stranim ratištima, za

što je u Bosni i Hercegovini zapriječena zatvorska kazna do 10 godina.

Od uhapšenih osoba, na Sudu BiH 11. februara 2015. godine počeo je glavni pretres Huseinu Bosniću, zvanom Bilal, optuženom za javno podsticanje na terorističke aktivnosti, a u vezi s vr-bovanjem ljudi za odlazak na strana ra-tišta. U optužnici se navodi da je 2013. i 2014. godine van zvaničnih institucija Islamske zajednice u BiH, Bosnić propa-girao radikalni islam i javno podstreki-vao druge da se priključe grupi ISIS. To je, navodno, činio putem društvenih mreža i YouTubea. Ipak, Adil Lozo, ad-vokat optuženog Bosnića, smatra da je ovaj slučaj politički utemeljen: "Optuž-ba nije iznijela ništa što bi me fascinira-lo... Optužnicu mogu slobodno okvalifi-cirati kao jednu od prvih optužnica u BiH koja tretira verbalni delikt... koja će nastojati da spriječi, izbaci ili zabrani određena vjerska učenja. Mislim da tu nema argumentacije i, po mom uvjere-nju, kojeg sam imao od početka, ovaj predmet je više političke naravi."“Alžirska grupa”


51OŽUJAK 2015.

Mještani Gornje Maoče negiraju povezanost sa militantima ISIL-a

Sljedeći slučaj se desio u februaru 2015. godine kada je zastava terorističke organizacije ISIS-a izvješena na kući u Gornjoj Maoči kod Srebrenika što je privuklo veliku pažnju ne samo bh. nego i svjetskih medija. BiH se ponovo našla na terorističkoj mapi kao i nekoliko puta ranije. Zastava terorističke grupe ISIS-a primijećena je na jednoj kući u selu Gornja Maoča, gdje žive uglavnom pripad-nici selefijske vjerske skupine. Osim zastave, na kući i na pomoćnim objektima su bila istaknuta i druga obilježja ISIL-a. Gornja Maoča, kako je od ranije poznato, smatra se za utočište radikalnih islam-skih grupa, a njeni stanovnici skoro deceniju su pod istragom poli-cijskih i obavještajnih agencija zbog sumnje da su povezani s tero-rizmom. Gornja Maoča tako se našla u žiži javnosti, ovog puta da je mjesto odakle se regrutuju borci koji idu da se bore na ratišta u Si-riji i Iraku pod okriljem grupe ISIL-a.

Ipak, mještani poručuju kako je Gornja Maoča dežurni krivac kad se, kako kažu, traži nešto od Zapada. U razgovoru za Anadoliju Mersed Čekić, pripadnik selefijske zajednice iz Gornje Maoče i žitelj sela, ističe: "Čuo sam informacija od svakuda: jednom sam rekao - neko ko pozna tu Maoču – tu nema aerodoroma, autobuske stani-ce, nema željezničke stanice, nema niti jedne luke. Kakvim čudom ljudi ti lete iz Maoče u Siriju. Tu bih stao. Ne bih dalje pričao. To je previše. Suvišno."

Još jedan mještanin, Edis Bosnić, kazuje: "Mi nemamo ništa, nikakve veze Sirijom i Irakom osim što imamo vezu da su to naša braća muslimani i da mi molimo Allaha, s.w.t., da njihovo stanje koje je tamo riješi na jedan najljepši, najbezbolniji način." Doda-je kako se "ovakav dojam može steći kad god se isprosi koja mar-ka od Zapada. Onda se digne nivo nesigurnosti ovdje. A, mi smo ovdje uvijek dežurni krivac i uvijek žrtveno janje. Stječe se dojam da i sam MUP i te sigurnosne strukture, da su i one same uplete-ne u dizanje tih tenzija protiv stanovnika Gornje Maoče". Kaže da smatra da u Gornjoj Maoči žive neki drugi ljudi, koji nisu mu-slimani da to uopšte ne bi privuklo nikakvu veliku pažnju mediji niti javnosti.

Pitanje odlazaka na strana ratišta i aktuelnost toga, istakao je Edis Bosnić, nije samo danas: to je pitanje aktuelno već stoljeći-ma. "Pa, tako bilo bi malo možda i nepošteno da ga sada svede-mo na pitanje jednog regiona ili jedne narodnosti... U skorašnje

SIPA hapsi Bilala Bosnića Gornja Maoča

vrijeme vidimo da BiH je bila u ratu, odnosno kada se vršila agre-sija na BiH vidimo da su ljudi dolazili ovdje, isto tako na ratište ovdje podupirući ideologiju ili ono što su oni smatrali da je isprav-no. Pa, vidimo da su Srbi u svojoj agresiji imali veliku podršku i pomoć i od Rusa, Grka, Bugara i drugih narodnosti. Isto tako Hr-vati u BiH su imali podršku. A, vidimo da i Bošnjaci nisu bili u sta-nju da u onom prvom udaru, prvom mahu nisu mogli da odagnaju tu agresiju. Nisu mogli da spriječe taj genocid koji se vršio nad njima pa su isto tako mnogi muslimani osjećali grižnju savjesti i smatrali su da trebaju da pomognu svojim istomišljenicima kada ih je zadesio problem i belaj. Neki muslimani su im se odazvali. Tako isto vidimo da su pozivani drugi od Srba ili Hrvata i drugi su im se odazvali", priča Bosnić.

Čekić također dodaje: "Možda vam je promakla informacija, saznanje, malo se proturi kroz medije odlazak Hrvata na ukrajinsko ratište ili javno, tamburaški odlazak Srba, četnika u Rusku vojsku. Ili odlazak nekog Židova iz Brčkog koji ima svoju stranicu na interne-tu, koji se hvali da ubija palestinsku djecu. Mediji to ne poprate baš nekako puno. To vjerovatno nije u cilju vlastodržaca."

Švedska demantovala SIPA-inu tvrdnju o terorizmu

Još jedan slučaj čiji cilj je prikazati opasnost od terorizma u BiH je povezan sa takozvanom međunarodnom policijskom akcijom "Beneluks" koja je pokrenuta u martu 2015. godine. Državna agen-cija za istrage i zaštitu BiH (SIPA) saopćila je kako je u akciji nazva-noj "Beneluks", koja se provodi s policijskim organima Holandije i Švedske, uhapšeno pet osoba. Uhapšeni, od kojih je jedan Šveđa-nin, kako je navedeno, sumnjiče se da su napravili eksplozivnu na-pravu koja je trebala biti korištena za terorističke napade u Skandi-naviji. Ipak, policija Švedske je vrlo brzo reagovala i demantovala bosanskohercegovačku Državnu agenciju za istrage i zaštitu (SIPA), da je, u okviru međunarodne policijske akcije kodnog naziva "Be-neluks", uhapšeno pet osoba povezanih sa terorizmom.

U Švedskoj zvanično poručuju kako se radi samo o kriminalnim bandama. Tačnije, policija švedske regije Skansk jasno je potvrdila da se ne radi o nikakvim terorističkim napadima već o sukobu iz-među kriminalnih grupa. Lotta Hansson, šef odjela za komunikacije policije regije Skane tvrdi da "ovo nije nikakva teroristička istraga, već je vezano za istragu koju vodimo u Malmöeu već duže vreme-na". Na novinarsko pitanje na koji način je ovo kriminalno djelo



povezano s Malmöeom, ona je odgovorila da se radi o istrazi razli-čitih kriminalnih grupa povezanih s Malmöeom potvrdivši da cijeli slučaj "nema nikakve veze s terorizmom".

S druge strane, jedini napad u BiH koji je na sudu dokazan kao teroristički je napad koji je Mevlid Jašarević počinio na Američku ambasadu u Sarajevu 28. oktobra 2011. godine. Sud BiH je izrekao u novembru 2013. godine pravosnažnu presudu Jašareviću od 15 godina zatvora zbog napada na Američku ambasadu u Sarajevu. Jašarević je osuđen za krivično djelo terorizma. Apelaciono vijeće Suda BiH smatra da je Jašarević počinio krivično djelo s ciljem oz-biljnog zastrašivanja građana i s ciljem da promijeni odluke vlada Njemačke i SAD-a, prvenstveno kada je riječ o njihovom vojnom angažmanu u Afganistanu, odnosno kada je riječ o njihovom odno-su prema muslimanima u svijetu. Sud je nadalje, kao djelo teroriz-ma ocijenio i činjenicu da je Jašarević u svome pohodu teško ranio policajca Mirsada Velića, koji je bio angažovan na obezbjeđenju Ambasade SAD-a. Ipak, Jašarević je pojedinačni slučaj jer je djelo-vao samostalno, a ne kao dio određene radikalne organizacije koja ga je usmjeravala i vrbovala.

Osim toga, nakon početka rata u Siriji 2011. godine konstantno se u određenim medijima spominju nezvanične brojke o odlasku državljana iz BiH na ratišta u tu zemlju, gdje su se navodno pridru-žili militantnim grupama. Prema podacima kojima raspolažu nad-ležne institucije BiH, u Iraku i Siriji je ratovalo ili se još bori na strani ekstremista oko 150-200 građana s bh. državljanstvom. Neki od bh. državljana su poginuli na tamošnjim ratištima dok su se drugi vratili u BiH.

Poznato je da je u skoro svim ratovima u svijetu bilo dobrovo-ljaca i plaćenika koji su samostalno otišli na strana ratišta. Naravno da bh. vlasti trebaju učiniti sve napore kako bi se spriječio odlazak bh. državljana na ratišta u Siriju i Irak. Ali je vrlo zabrinjavajuće, ali i štetno po imidž zemlje u svijetu, da se BiH označava kao mjesto gdje se postoji velika prijetnja od terorizma zbog ovakvih samoini-cijativnih odlazaka osoba na strana ratišta jer se sa istim proble-mom suočavaju i Velika Britanija, Njemačka, Danska i druge evrop-ske zemlje.

Štaviše, na mapi sveta koja prikazuje države sa najvećim rizikom od terorizma, BiH se našla na 86. poziciji, što je u rangu većina zema-lja regiona. U izvještaju australijskog Instituta za ekonomiju i mir za 2014. godinu, Hrvatska je na 105., Srbija na 89., Crna Gora na 87. i Makedonija na 75. poziciji. Šire gledano, Slovenija je na 124., Albani-ja na 107., a Kosovo se nalazi na 54. mjestu, od ukupno 162 zemlje koje su se našle u izvještaju. Prema ovom izvještaju, države sa najve-ćim rizikom od terorizma su Irak, Afganistan, Pakistan, Nigerija i Siri-ja. Prema ovim podacima, BiH nije ipak leglo terorista kao što to tvr-de pojedini politički i diplomatski krugovi. Zanimljivo je da su na ovoj listi daleko ispred BiH, Rusija koja je na 11. mjestu, Kina 25., Velika Britanija 27., SAD 30., Norveška 44., Francuska 56., Švicarska 77., Švedska 82., i Njemačka na 83. mjestu, ali vrlo rijetko se govori da su ove zemlje leglo terorista i mjesto u kojima prijeti terorizam.

Potrebno je poduzeti sve legalne mehanizme kako bi se spriječilo širenje terorizma

Na kraju se može zaključiti da su muslimani u BiH, kao vjerska skupina, posljednjih godina izloženi brojnim političkim manipulaci-jama kako bi bili prikazani kao ozbiljna opasnost za evropsku sigur-nost. Tako je prethodnih godina bilo nekoliko pokušaja da se BiH prikaže kao leglo terorista, a muslimani u toj zemlji da se predstave kao velika teroristička prijetnja. Od svih slučajeva samo napad koji

je Mevlid Jašarević izveo na Američku ambasadu u Sarajevu 2011. godine je dokazan kao teroristički napad. Ipak, ne smije se zanema-riti činjenica da je Jašarević usamljeni slučaj i da nije dio šire terori-stičke grupe koja je sistemski planirala napad.

Ako uzmemo u obzir da je terorizam smišljena upotreba neza-konitog nasilja ili prijetnje nezakonitim nasiljem radi usađivanja straha, s namjerom prisiljavanja ili zastrašivanja vlasti ili društva kako bi se postigli ciljevi koji su obično politički, vjerski ili ideološki, terorizam je prijetnja ne samo u BiH nego u svim zemljama svijeta. Potrebno je poduzeti sve legalne mehanizme kako bi se spriječilo širenje terorizma, koji predstavlja prijetnju za sve ljude svijeta, a posebno praćenjem rada radikalnih i ekstremnih organizacija. Me-đutim, vrlo je zabrinjavajuće ako se cijela zemlja opisuju kao leglo terorista. Činjenice pokazuju da u tu grupu zemalja spadaju Afgani-stan i Irak, gdje djeluju snažne radikalne grupe, ali ne i BiH. Prijet-nja od terorizma postoji u današnjem globaliziranom svijetu posto-ji u većini zemalja, ali svaka od njih nije leglo terorista.

Tako i Norveška ima “svog Mevlida”, a zove se Andres Breivik, koji je 2011. godine brutalno usmrtio 77 osoba. “Mevlida” ili “Breivi-ka” imaju i SAD, Francuska, Kina, Rusija, Egipat... Mevlid Jašarević je usamljeni terorista, ali svaki Mevlid nije terorista kao ni svaki Breivik. Terorizam se stoga može pripisati osobi ili radikalnoj grupi ali nikako cijelom jednom narodu ili vjerskoj zajednici. Ipak, svaki pomen na postojanje terorističkih grupa u BiH šalje vrlo negativnu sliku o BiH u svijet koju je teško popraviti. Zato, muslimani u BiH, zajedno sa do-bronamjernim ljudima drugih vjera i svjetonazora, zbog ideje suživo-ta i otvorenog društva imaju obavezu da osude svaki oblik nasilja i terorizma i da se suprotstave zlonamjernim političkim manipulacija-ma čiji cilj je predstaviti muslimane u BiH kao prijetnju Evropi.

Kao što poručuje ugledni profesor islamskih studija s Oxforda i jedan od najpoznatijih modernih islamskih mislilaca u Evropi, Tariq Ramadan, glas i iskustvo bosanskih muslimana moraju se više i snažnije čuti u Evropi. Ramadan je jedne prilike apelirao na bosan-ske muslimane da iskažu aktivizam, uključenost u sve društvene tokove i njihovo kreiranje, da ne pristaju na poziciju žrtve, pasivan odnos i izolaciju. Ovaj profesor smatra da je potrebno da bosan-skoheregovački muslimani snažno artikuliraju svoje interese i pro-moviraju svoje islamske i demokratske vrijednosti. q

Bedrudin BRLJAVAC

Mevlid Jašarević (napad na Američku ambasadu u Sarajevu)

ŽIVJETI ISLAM

53OŽUJAK 2015.

BITKA NA BEDRU

Muhammed, a.s., je saznao da se iz pravca Sirije kreće velika karavana natovarena bogatom robom koja je pripadala kurejšević-kim prvacima. Karavanu je predvodio Ebu Sufjan, jedan od mekan-skih uglednika iz klana Benu Umejje.1 U susret karavani Mu-hammed, a.s., je poveo nešto više od 300 naoružanih sljedbenika s ciljem da oduzme dio imovine koju su prije Kurejšije otele musli-manima, ali i da pokaže moć odnosno da impresionira Kurejšije i ostala arapska paganska plemena sa svojom malom, ali odanom armijom.2 Saznavši da mu u susret ide muslimanska vojska Ebu Sufjan šalje svoga slugu da informira mekanske prvake o musli-manskom napadu na njihovu karavanu. Ova je informacija umah mobilizirala cijelu Mekku. Odmah se znalo da je rat neizbježan. U međuvremenu, Ebu Sufjan, promijenivši smjer kretanja karavane, izbjegao je muslimanski napad te sačuvao karavanu od muslimana. Iako je o tome izvijestio njene vlasnike, te im poručio da se mogu vratiti u Mekku, usijane paganske glave na čelu sa Ebu Džehlom nisu ni pomišljale odustati od vojnog sukoba s muslimanima. Želje-li su iskorisiti ovu priliku kako bi se obračunali s Poslanikom, a.s., i prvim muslimanima te konačno za sva vremena uništili islam i mu-slimane.

Mekelije su za kratko vrijeme uspjele mobilizirati oko 1.000 muškaraca koji su naoružani do zuba uz izdašnu logističku potporu krenuli ka Bedru, mjestu na kojem su se ulogorili Muhammed, a.s., i njegovi ashabi. Brojni su se mekanski uglednici iz različitih pobuda priključili vojnoj akciji protiv muslimana; neki od njih su štitili svoje financijske interese, neki sa željom za odmazdom zbog poginulih iz prijašnjih manjih konflikata s muslimanima, a neki sa željom za sla-vom, vjerujući da će to biti lagana vojna akcija s obzirom da je mu-slimana bilo mnogo manje nego mekanskih pagana. Ebu Džehl, vođa mekanske vojske, za ovu je prigodu osigurao obilje hrane i najbolje plesačice. Očito da nije očekivao neki veći sukob niti je, kako Karen Armstrong, piše u svojoj knjizi, poznavao strahote rata. Za njega je to bila puka zabava, prigoda da se Mekki vrati poljuljana reputacije među ostalim arapskim plemenima.3

Muhammed, a.s., je strahovao da se njegova vojska neće moći oduprijeti tri puta jačem neprijatelju. Muhammedu, a.s., su kroz glavu prolazile dileme: ako se povuče to bi moglo ohrabriti Kurešije da ih prate do same Medine i tamo ih napadnu; što bi ugrozilo si-gurnost žena djece, a ako se pak susprostavi te izgubi to bi mogolo donijeti opasne i neizvjesne posljedice, što je uključivalo i sam ne-uspjeh njegove poslaničke misije.4

Kadgod Objava nije donije eksplicitan stav po nekom pitanju, a ticalo se sudbine cjelokupne zajednice, Muhammed, a.s., je želio odgovornost podijeliti sa svojim ashbima. Hrabrio ih je da slobod-no izraze svoje mišljenje, da pokažu svoje kreativne sposobnosti, poklanjajući pažnju svakome od njih. Naglašavao bi da je Poslanik, ali i da je običan čovjek te poput drugih ljudi sklon krivoj procjeni. Ashabi su kroz takve primjere učili razlikovati što Muhammed, a.s., govori kao Poslanik, odnosno što je Objava, a što govorio kao obi-čan čovjek, odnosno što je njegov osobni stav. Pitao je svoje asha-be što oni misle, da li se povući u Medinu, jer su došli radi karava-

ISLAMSKE TEME: POSLANIK ISLAMA MUHAMMED, A.S. (XXXIV)

Bitke za islam (II)

ne, a ne ratovati, ili se suprotstaviti neprijatelju. Svi do jednoga, ashabi su ohrabrili Poslanika, a.s., i zatražili od njega da ostanu na Bedru te se konačno suprotstave agresivnim i oholim paganima ko-ji su ih protjerali iz njihovih domova a svu njihovu imovinu otuđili. Dobro su znali da će taj trenutak ionako kad-tad doći.

Odlučnost i nepokolebljivost ashaba Muhammedu, a.s., je ulilo ohrabrenje i potvrdilo saznanje da su uz njega najbolji sinovi pusti-nje, njegovi ashabi, koje je Allah, dž.š., u Objavi naveo kao najbolju generaciju koja je ikada hodila zemaljskom kuglom. “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.” (Ali ’Imran, 110)

Odlučnost ashaba

Poslanik, a.s., je dozvoljavao svojim ashabima i da se ne slažu sa njegovim mišljenjem i da se takav njihov odnos ne smatra nedo-statkom poštovanja prema njemu kao Allahovom poslaniku. Tako je poslušao Habbaba ibn Munzira, r.a., kada mu je predložio da promijeni položaj muslimanske vojske na Bedru. I mnogi drugi pri-mjeri govore kako je Muhammed, a.s., odgajao svoje ashabe, učio ih da uvažavaju jedni druge i da snagom razuma, a ne snagom emocija, izgrađuje sami sebe i svoje društvo; učio ih je da se izdi-gnu iznad slijepe pokornosti i pukog mehaničkog oponašanja. Inte-res zajednice odnosno interes islama je uvijek bio na prvom mje-stu. Učio je Muhammed, a.s., svoje ashabe, ali i sve generacije muslimana da je iskrenost i čista namjera te krajnja odgovornost u

Bedr

ŽIVJETI ISLAM


odlukama najvažnije za ostavrenje uzvišenih ciljeva. Zbog ovakvog Poslanikvog stava i odnosa njegovi su ga ashabi voljeli više od sve-ga na svijetu. Trudli su se zapamtiti svaku njegovu riječ, svaku nje-govu gestu, primijeniti je u svome životu prenositi je dalje na nove muslimane.5

Zato je Al-Mikdad b. Amr, r.a., jedna od učesnika bitke na Be-dru ustao je i rekao: “Božji poslaniče! Idi po Allahovom naređenju, a mi smo s tobom. Mi ti, tako mi Allaha, nećemo reći kao što su Židovi rekli Musau: 'Idi ti i tvoj Gopodar i borite se! Mi tebi velimo: idi ti i tvoj Gospodar i borite se, a mi ćemo se boriti uz vas! Tako mi Onoga Koji te s istinom posla, da nas povedeš čak u Berk el-Gimad (mjesto u Jemenu), mi bismo se i tada s tobom borili protiv svakog tko ti stane na put, sve dok ne dođeš do cilja!'”6

No, Božji poslanik je želio čuti i Ensarije, svoje domaćine, koji su njega i muslimane Mekke prihvatili kao svoje najmilije. Smatrao je da ovo nije njihov rat, a i Medinska povelja ih nije obvezivala da u ovom slučaju brane Poslanika. Oni su to bili dužni samo ako bi sa-ma Medina bila napadnuta. To su prozreli ensarijski prvaci, pa se javio Sa’d b. Muaz, r.a., koji je između ostalog rekao: “Mi smo po-vjerovali u tebe i posvjedočili da si došao sa istinom, dali smo ti o tome zavjete i ugovore na vjernost i pokornost, stoga nas povedi gdje želiš! Mi smo s tobom, Allahov poslaniče! Tako mi Onog koji te s Istinom posla, da nas u more povedeš i zagaziš u njega, i mi bi smo zagazili s tobom, i niko od nas ne bi izostao. Nama nije mrsko da nas sutra povedeš protiv neprijatelja.Mi smo žestoki u ratu i tvrdi u boju. Možda će ti Allah o nama pokazati nešto što će te jako obradovati. Povedi nas, s Božjom pomoći.”7

Ovakva odlučnost, načas je smirila Poslanika. No, on je još uvi-jek osjećao ljudske strahove. Nije se bojao Muhammed, a.s., pogi-bije, jer je znao da kada se Istina brani svako onaj tko izgubi život direktno ide u Džennet, nego se bojao da će eventualnim porazom muslimanske vojske biti uništena muslimanska zajednica u Medini i time ozbiljno dovedena u pitanje misija islama.

Muhammed, a.s., razmišlja kao običan čovjek, kao vojni strateg i jako realno postavljao stvari na svoje mjesto. Čvrsto je vjerovao u Allahovu pomoć, ali se ne zanosi nikakvim čudima. Zna da su musli-mani tri puta slabiji, da su slabije naoružani, ali isto tako zna da su na Istini i da je svaki od njegovih ashaba u stanju dati vlastiti život za njega i njegovu poslaničku misiju. Isto tako, Poslanik je duboko uvjeren da pobjeda i poraz dolaze isključivo kao odredba Gospoda-ra svjetova. Allah, dž.š., kroz Objavu ohrabruje Svoga poslanika da

ustraje na pravome putu ida pokaže strpljivost: “Koliko je malih skupina pobijedilo velike skupine, Allahovom voljom! Uistinu je Allah sa strpljivima!" (El-Bekare, 249)

Muahmmed, a.s., cijelu noć uoči bitke na sedždi moli svoga Gospodara da njemu i muslimanima podari pobjedu. On tiho dozi-va Allaha, dž.š., i govori: “Bože moj, ako danas ova grupa bude po-ražena, neće Te imati tko obožavati!” Na te mu je duge molitve njegov najbolji prijatelj Ebu Bekr, r.a., odgovorio: “Čemu takvo pre-klinjanje?! Ta Allah će ti sigurno dati ono što ti je obećao!”8

Muhammed, a.s., i ovu priliku koristi da pouči svoje ashabe da se ništa ne događa bez Allahovog određenja. I poraz i pobjeda i život i smrt odredba su Gospodara svjetova. No, muslimani su itekako dužni za sve osmisliti stretegiju i uložiti krajnji napor u realizaciji bilo kojeg životnog cilja. Tek onda se mogu nadati Allahovoj milosti i rješavanju nastalih problema. Bez uloženog truda nema Allahove pomoći!

Tijek bitke

Do okršaja je došlo u petak, u jutarnjim satima, 17. dan mjese-ca ramazana 2. godine po hidžri ili 624. godine od rođenja Isaa, a.s. Bitka je započela dvobojima u kojima su sa svake strane učestvova-le po trojica najvičnijih junaka. S muslimanske strane dvoboju su pristupili Hamza, Poslanikov stric, Ali, Poslanikov stričević i Ubejdu-llah ibn Haris.9 S mušričke strane bili su to Utbe ibn Rebia, Velid ibn Utbe i Šejba ibn Rebia, otac, brat i stric Hinde, žene Ebu Sufjana čija je karavana bila povod za prvi oružani sukob između muslima-na i mekanskih mušrika. Dvoboji će završiti smrću sve trojice mušri-ka te smrću Ubjedullaha ibn Harisa koji je podelgao ranama zado-bijenim u dvoboju.

Iako tri puta malobrojni i slabije naoružani, uz veliku odlučnost, volju i hrabrost, ali prije svega uz Allahovu direktnu pomoć, muslima-ni su pobijedili. “Allah vas je pomogao na Bedru, kada ste bili malo-brojni, zato se Allaha bojte, da biste bili zahvalni.” (Alu-‘ Imrân, 123)

“Imate pouku u dvjema vojskama koje su se sukobile: jednoj, koja se borila na Allahovu putu, i drugoj, nevjerničkoj, kojoj se čini-lo da pred sobom ima dva puta više protivnika. A Allah Svojom po-moći čini moćnim onoga koga On hoće. To je, zaista, dalekovidna pouka.” (Ali Imran, 13)

Muslimani su izgubili 14 ljudi, dok su mušrici izgubili 70, među kojima je poginulo i nekoliko kurejševićkih pravaka. Svakako treba izdvojiti pogibiju Ebu Džehla, najvećeg neprijatelja islama i muslima-

Scena iz filma “Pod zastavom Muhammeda, a.s.” prikazuje muslimansku vojsku u Bitci na Bedru

ŽIVJETI ISLAM

55OŽUJAK 2015.

na. Sedamdesetak Kurejšija su muslimani žive zarobili. O zarobljeni-cima su ashabi imali različita mišljenja. Dok su jedni, poput Omera, r.a., zahtijevali da se, shodno običijima tadašnjeg ratovanja, pogube, drugi su, među kojima i Ebu Bekr, tražili da se za njih dopusti plaća-nje krvarine. Muhammed, a.s., je uvažio Ebu Bekrov prijedlog.

Bio je to presedan među Arapima koji su u prijašnjim bitkama ubijali i masakrirali sovje zarobljene. No, Muhammed,a.s., mijenja običaje i uspostavlja nova, islamska, pravila. Svaki je zarobljenik mo-gao otkupiti svoj život i svoju slobodu, ako nije bio od prije poznat kao zločinac. Takvima je bila određena smrtna kazna.10 Oni zaroblje-nici, koji nisu bili u mogućnosti, a znali su čitati i pisati, slobodu su mogli dobiti ako nauče 10 muslimana čitanju i pisanju. S njima se ponašali kraj-nje obazrivo, tako da su muslimani svoju hranu dijelili s svojim neprijateljima. Oni koji nisu mogli nijedno od toga Poslanik ih je na kraju oslobodio, pokazavši svu velikodušnost i širinu oprosta. Ovakav odnos prema zarobljenicima do tog vre-mena je bio nezabilježen, barem, kada su bili Arapi u pitanju.11

Nažalost, mnogi od mušrika koje je Poslanik oslobodio ponovno će se prija-viti za rat protiv muslimana, iako su obećali Poslaniku da to neće učiniti. Za-to je Allah, dž.š., objavio kur’anske aje-te u kojima se navodi da je Poslanik pogriješio u ovom slučaju kada je pri-hvatio otkupninu za one koji su krenuli ubijati muslimane.

“Nijednom vjerovjesniku nije dopu-šteno da drži sužnje dok ne izvojuje pobje-du na Zemlji; vi želite prolazna dobra ovo-ga svijeta, a Allah želi onaj svijet. – Allah je silan i mudar. Da nije ranije Allahove odredbe, snašla bi vas patnja velika zbog onoga što ste uzeli, Sada jedite ono što ste zaplijenili, kao dopušteno i lijepo, i boj-te se Allaha. – Allah zaista prašta i milostiv je.O Vjerovjesniče, reci su-žnjima koji se nalaze u rukama vašim: "Ako Allah zna da u srcima va-šim ima bilo šta dobro, daće vam bolje od onoga što vam je uzeto i oprostiće vam." - A Allah prašta i milostiv je.” (Al-Anfal, 67-70.)

Pored kritike, u citiranim ajetima Allah, dž.š., Poslanika i njego-ve časne ashabe, ali sve muslimane, opominje da ne žude za mate-rijalnim dobrima ovoga svijeta, a daje na znanje neprijateljima isla-ma/zarobljenicima da im Allah poklanja život usprkos njihovim zlim namjerama i želji da naštete muslimanima. Ni za takve, Allah, dž.š., ne zatvara vrata Svoje Milosti. Gospodar im uvijek daje novu šansu da se pokaju i poprave.

Nakon bitke

Bila je ovo prva i najvažnija bitka za opstanak islama. Iako po broju učesnika zanemariva, po trajanju jako kratka, ova je bitka u potpunosti odredila daljnji tijek sudbine islama, muslimana i islam-ske države. Muslimani su od ove bitke bili u stalnom ratu s mekan-skim mušricima, njihovim saveznicima, a uskoro i s medinskim Ži-dovima. Naime, poslije Bitke na Bedru, Muhammed, a.s., će se morati vojno obračunati s medinskim Židovima iz plemena Benu Kajnuka radi njihova kršenja Medinske povelje te konstantnog vri-

jeđanja Poslanika i islamskih svetinja. Nakon Bitke na Bedru, neki će ugledni Židovi preći na islam što će židovsku zajednicu početi udaljavati od muslimana. Poznati će židovski pjesnici početi izmi-šljati rugalice na račun Poslanika i muslimana što je iz dana u dan podgrijavalo situacijui narušavalo krhko savezništvo. Muhammed, a.s., je sa Židovima imao dogovor o međusobnom poštivanju, uva-žavanju i sigurnosti i toga se čvrst držao. No, medinski Židovi, uvje-reni da su jači i brojni počet će sa nizom subverzivnih aktivnosti protiv Muhammeda, a.s., i islamske države. To će ih na kraju košta-ti poraza i protjerivanja iz Medine.

Muhammed, a.s., je u danima nakon Bedra nastavio jačati i sta-bilizirati medinsku državu. U tom perio-du Allah, dž.š., je Svome poslaniku obja-vio niz ajeta koji upotpunjuju temelja islama, ali i one koji reguliraju međuljud-ske odnose. Druge godine po hidžri Mu-hammedu, a.s., i muslimanima su nare-đeni post, zekat i hadž, islamske obveze koji uz svjedočenje vjere i ranije naređe-nu dnevnu molitvu, čine same temelje islama. Poslaniku su počeli dolaziti i ajeti koji reguliraju bračno, nasljedno, gra-đansko i krivično pravo te ajeti koji ure-đuju odnose s nemuslimanima.

Nakon pobjede na Bedru i velikog rat-nog plijena, muslimanima Medine je jako porastao rejting na Arapskom poluotoku. I oni koji su sumnjali u dugoročnost Mu-hammedove, a.s, misije sada su promije-nili mišljenje. Na Muhammeda, a.s., se moralo ozbiljno računati u budućim me-đuplemenskim odnosima tako da su neka plemena odmah počela slati svoje emisa-re u Medinu radi budućih saveza. Među njima je bio priličan broj nemuslimanskih plemena. Muhammed, a.s., je uvijek da-vao prednost miru i dogovoru naspram rata i nasilja. (Nastavlja se…)

Bilješke: 1 U prvo vrijeme islama Ebu Sufjan će pokazati veliko neprijateljstvo prema islamu i Muhammedu, a.s., a kasnije će, prilikom muslimanskog osolobođenja Mekke, i sam preći na islam. Njegov sin Muavija smatra se osnivačem dinastije Emevija koja će iz Damaska vladati cijelim islamskim svijetom, rasprostranjenim od Kineskog zida do Atlanskog oceana, sve dok ih nisu srušili Abasidi, druga velika muslimanska dinasti-ja, koja je svoje ime dobila po Abasu, stricu Muhammeda, a.s. Abasidi će izgraditi Bagdad kao novi centar islamskog svijeta. 2 Prema Ibn Hišamu, u Bitci na Bedru učestvovalo je 313 muslimana. 3 Karen Armstrong, Muhammed - poslanik za naše vrijeme, str. 134. 4 Muhammed Husejn Hejkel, Život Muhammeda, a.s., str. 283. 5 Tarik Ramadan, Stopama Božijeg poslanika, str. 110-111.6 Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 120. 7 Isto, str. 121. 8 Isto, str. 127. 9 Prvo su na dvoboje izašla trojica mladića porijeklom iz Medine. No Kurejšije su in-zistirale da to budu Kurejšije, pa su izašla spomenuta trojica ashaba. 10 Jedino je dopustio da se pogube Nadr ibn Haris i Ukbe ibn Ebi Muajjit, dvojica poznatih neprijatelja i mučitelja muslimana iz mekanskog perioda Objave. 11 Među zarobljenim mušricima bili su i Poslanikov stric Abbas koji u to vrijeme nije još primio islam i Poslanikov zet Ebu-l-As, muž poslanikove kćeri Zejnebe koja je poslala majčinu (Hadižinu) ogrlicu kao zalog za svoga muža. Poslanik ga je, uz dozvolu ostalih ashaba, pustio bez otkupnine, a ogrlicu je vrati osvojoj kćeri. Ebu-l-as će popovratku u Mekku poslati Zejneb njenom ocu u Medinu, ubrzo se i sam priključiti Posalniku i musli-manima. Vidjeti: Tahia El-Ismail, Životopis poslanika Muhammeda, s.a.v.s., str. 145. q

Mirza MEŠIĆ

Srednjovjekovna iranska minijatura “Bitka na Bedru”

Documents

Journal PREPORODOV · ISLAM, MUSLIMANI, POLITIKA I TERORIZAM BiH između terorizma i političkih manipulacija. IMPRESUM ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod”