Preporodov Journal, br. 101-102

Podrška glavnom urednikuPodrška glavnom urednikuI krkane puštaju u “Lisinski”I krkane puštaju u “Lisinski”Intervju - Žarko PuhovskiIntervju - Žarko PuhovskiZmija istjerana iz leglaZmija istjerana iz leglaVrli Novi svijetVrli Novi svijetNarodna mudrost koja imitira životNarodna mudrost koja imitira životKazivanje o Abrahamu / Ibrahimu a.s.Kazivanje o Abrahamu / Ibrahimu a.s.Post kroz vrijeme i religijePost kroz vrijeme i religijeDnevnik jedne manjinske ljubaviDnevnik jedne manjinske ljubavi

JOURNAL

2

SADRŽAJ

ISSN 1334-5052

PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod”

Izdavač:Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod”

Glavni urednik:Ismet Isaković

Urednici:Filip Mursel Begović (Kultura)Anes Šuvalić (Iz svijeta)

Redakcija:Mirza MešićAmina AlijagićSena KulenovićEdis Felić

Adresa:Preporodov JournalIlica 35, 10000 Zagreb

Telefon/faks:+385 (0)1 48 33 635e-mail:[email protected]@[email protected]:www.kdbhpreporod.hr

Žiro-račun:ZABA 2360000-1101441490

Devizni račun:SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185

Cijena: 15 kuna

Pretplata:RH 80 HRK godišnjeBiH 20 KM godišnjeSvijet 15 € godišnje

Tisak:mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica

Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske

Na naslovnoj stranici:Tekija na vrelu Bune

SADRŽAJ

UVODNIKPodrška glavnom uredniku ........................................................................ 3

BOŠNJACI U HRVATSKOJEuropska perspektiva BiH ......................................................................... 4Konvoj sjećanja i prijateljstva ..................................................................... 6Politika u muslimanskim državama ............................................................ 7 Čipka – kera, neprolazna ljepota ............................................................... 9Levhe u Rijeci .......................................................................................... 11Misterija sarajevske Hagade .................................................................... 13Ljepota Božjih kuća ................................................................................. 14Kontinuitet Bošnjačke nacionalne zajednice ............................................ 16Prvi bošnjački teatar u Hrvatskoj .............................................................19

HRVATSKAI krkane puštaju u “Lisinski” .................................................................... 21Zaštita manjina ........................................................................................ 23

INTERVJU – ŽARKO PUHOVSKILoše je živjeti u automanipulaciji (I) ....................................................... 27

BOSANSKI BAROMETARZmija istjerana iz legla ............................................................................. 32Nisam ja taj, matere mi ........................................................................... 35Stranačka buvlja pijaca ............................................................................. 37Dotaknuto je dno .................................................................................... 39

IZ SVIJETABarack Obama vs. John McCain .............................................................. 41Sankcije i ratni bubnjevi ........................................................................... 43“Rat protiv terorizma” ............................................................................ 44Irsko “ne”! ............................................................................................... 46

KVADRAT NAD HIPOTENUZOMVrli Novi svijet ......................................................................................... 47

KULTURANarodna mudrost koja imitira život ........................................................ 49Trag opojne vjere u Jednoga .................................................................... 51Hrvati osvojili najveće priznanje .............................................................. 53

ŽIVJETI ISLAMKazivanje o Abrahamu/Ibrahimu a.s. (II) .................................................. 54

DIJALOG CIVILIZACIJAPost kroz vrijeme i religije ....................................................................... 56

POLEMIKE I STAJALIŠTAOdjeci i reagovanja .................................................................................. 58“Journal” – za i protiv .............................................................................. 59Zahtjev za poništenjem Skupštine BNZH ............................................... 60

OGLASINatječaj Fonda za stipendiranje “Salim Šabić” ........................................ 63

MURSELOV ŠEGISTANDnevnik jedne manjinske ljubavi ............................................................. 64

ZANIMLJIVOSTISudsko-zatvorski problemi ...................................................................... 67Novac ...................................................................................................... 67Viva la... USA ........................................................................................... 67

JOURNAL

3

Potaknuti pozivom nekih članova Glavnog odbora Kultur-nog društva Bošnjaka Hrvatske “Preporod” na smjenu glavnog urednika “Preporodovog Journala” Ismeta Isakovića, redakcija u potpunosti odbacuje neargumentirane napade na rad glavnog urednika iza kojeg beskompromisno stojimo. Upravo njegovim djelovanjem u proteklom je razdoblju došlo do značajnog poma-ka u samoj kvaliteti mjesečnika: “Journal” je poboljšao svoj sa-držaj, okupio više suradnika, zadržao tempo izlaženja, te je po-stao zasigurno najsadržajniji aktualno-politički mjesečnik Boš-njaka u dijaspori.

Bez imalo pretjerivanja, što potvrđuju i pohvale iz krugova izvan same bošnjačke zajednice, “Journal” svojim izvještava-njem definitivno pomiče granice djelovanja manjinskih glasila. “Journal” je od početka bio otvoren za sve bošnjačke i hrvatske stavove koji mogu doprinijeti boljitku Bošnjaka u RH i upravo je takvim novim pristupom privukao značajnu čitateljsku publi-ku. Po prvi put Bošnjaci u Hrvatskoj dobili su medijski prostor u kojem je moguće javno progovoriti o ponekad bolnim temama za bošnjačku zajednicu, ukazivati na loše strane i propuste boš-njačke politike u RH te aktivno tražiti rješenja za prisutne pro-bleme. Upravo je to osnovna nit vodilja redakcije “Journala”: smisao nije samo afirmativno pisati o životu unutar zajednice nego ne dozvoliti “guranje problema pod tepih”, jer ako se kao zajednica ne suočimo s greškama ne možemo očekivati pobolj-šanje svoga položaja u RH i kvalitetniji život za Bošnjake u bu-dućnosti.

Najveći broj kritika na rad “Journala” upućen je zbog osvrta na (ne)rad jedinog predstavnika bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskom saboru, prof. dr. Šemse Tankovića. Takvi stavovi nas dovode do određene kontradikcije jer svaka osoba koja jav-no djeluje podliježe javnim kritikama i pohvalama i mora biti spremna na ocjenu svoga rada, pa tako i zastupnik Tanković. U tom smislu važno je naglasiti da se redakcija “Journala” nikada nije bavila osobom Šemse Tankovića već njegovim javnim dje-lovanjem i njegovim posljedicama za zajednicu.

Čini se suvišno naglašavati, ali redakcija “Journala” će i u buduće pisati o svim javnim osobama koje svojim djelovanjem utječu na ukupno stanje bošnjačke zajednice i odlučuju o njenoj sudbinu. Upravo su te osobe naša slika u većinskoj javnosti i njihovo ponašanje uvelike određuje ukupni dojam o narodu u cjelini.

Kao pripadnici mlađe i srednje generacije izuzetno smo za-interesirani za budućnost Bošnjaka u Hrvatskoj pa se stoga osje-ćamo pozvanim izraziti zabrinutost zbog trenutnog stanja uku-pne bošnjačke zajednice gdje u posljednje vrijeme vlada stagna-cija u djelovanju asocijacija i prilična bezidejnost. Notorna je činjenica da manjinska zajednica ukoliko želi preživjeti mora izaći iz svojih okvira, živjeti u duhu s vremenom i biti prisutna u životu većinskog naroda. Situacije u kojima pojedini bošnjački čelnici svaku priliku da se stvori partnerski odnos s Vladom i državnom upravom, pretvaraju u vazalski odnos negativno utje-ču na dostojanstvo zajednice i odbijaju mlađe ljude od djelova-nja unutar bošnjačkih asocijacija.

Važno je istaknuti da ključno pitanje bošnjačkog opstanka u Republici Hrvatskoj, promjena imena Musliman u Bošnjak, sve-

ga tri godine prije novog popisa stanovništva još uvijek nije rije-šeno na odgovarajući način. Bošnjačke asocijacije kao nositelji nacionalnog identiteta dužne su pomoći u nacionalnom osvješta-vanju, u periodu kada se mnogi, što je vidljivo prema odnosu 50:50 Bošnjaka/Muslimana, još uvijek, bez obzira na njihove razloge, ne snalaze upravo u nacionalnom pitanju. U tom smislu, bošnjačke asocijacije moraju osmisliti sustavan program nacio-nalnog osvještavanja, s jedne strane, i vršiti permanentan priti-sak na Vladu RH, s druge strane, da se to pitanje riješi.

Na kraju, redakcija “Journala” se i dalje obavezuje da će po-mno pratiti život na bošnjačkoj sceni i objektivno i s kritičkim odmakom bilježiti sve pozitivne i negativne tendencije unutar zajednice. Unaprijed odbacujemo mogućnost podlijeganja razli-čitim pritiscima, a također ističemo da eventualna smjena glav-nog urednika za sobom povlači ostavku čitave redakcije “Prepo-rodovog Journala”. �

Zagreb, 16. lipnja 2008.

Redakcija “Preporodovog Journala”

Riječ redakcije

Podrška glavnom uredniku

UVODNIK

Gore: Mirza Mešić, Edis Felić, Amina Alijagić,Sena Kulenović i Anes Šuvalić

Dolje: Ismet Isaković i Filip Mursel Begović

JOURNAL

4

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

U vremenu od 28. do 30. svibnja u po-sjeti Zagrebu bila je delegacija Matice iseljenika Bosne i Hercegovine, u sastavu mr. Avdo Hebib, predsjednik, Zvonko Marić, član Upravnog odbora Matice, prof. dr. Ibrahim Bušatlija i prof. dr. Dže-mal Najetović, članovi Matice. Cilj po-sjete bio je uspostavljanje suradnje Mati-ce iseljenika BiH s Bošnjacima u Hrvat-skoj i dogovor s predstavnicima udruže-nja Bošnjaka oko daljnjeg zajedničkog programa od interesa za bosansko-herce-govačke građane u dijaspori. Glavni ko-ordinator susreta i druženja bio je Hilmo Hairlić, član Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba.

28. svibnja održan je razgovor u Islamskom centru u Zagrebu s većim bro-jem bošnjačkih aktivista, a sutradan je u sklopu tradicionalne Islamske tribine če-tvrtkom “Dr. Sulejman Mašović” promo-virana knjiga prof. dr. Džemala Najetovi-ća “Geopolitički položaj Bosne i Herce-govine u evroatlantskim integracijama Zapadnog Balkana”, koja je u BiH iza-zvala veliku pažnju. Promotori knige su, pored autora, bili mr. Avdo Hebib, bivši ministar unutarnjih poslova BiH i policij-ski general u mirovini, prof. dr. Ibrahim Bušatlija, vodeći stručnjak za pitanja geo-grafije i granica u BiH i prof. dr. Šemso Tanković, predsjednik SDA Hrvatske i saborski zastupnik. Umjesto Mirze ef. Mešića, člana Glavnog odbora KDBH “Preporod” i redakcije “Preporodovog Journala”, ulogu moderatora tribine ovo-ga puta je obavljao Zvonko Marić, novi-nar i urednik Kantonalne televizije u Sa-rajevu.

Džemal Najetović (Jagodići kod Zeni-ce, 1958.) završio je Srednju vojnu školu i Vojnu akademiju. Prije rata napustio je JNA i uključio se u pripreme za obranu BiH, a tokom rata obavljao je različite dužnosti u Armiji BiH: komandant odre-da, brigade i operativne grupe, načelnik štaba korpusa, zamjenik komandanta kor-pusa, inspektor obuke, načelnik odjeljenja i zamjenik načelnika Uprave u Glavnom štabu. Poslije rata bio je na sljedećim duž-nostima: načelnik Uprave za obranu Ze-ničko-dobojskog kantona, Federalni me-nadžer programa vojne stabilizacije zva-nog Opremi i obuči, zamjenik šefa Ureda zajedničkih poslova i načelnik Verifika-

cijskog centra Federalnog ministarstva obrane. Brigadir je Oružanih snaga BiH. Od 1994.-2000. godine bio je predavač iz predmeta Obrana domovine, kasnije Nau-ka o obrani na Islamskoj pedagoškoj aka-demiji u Zenici. Završio je kurs za uprav-ljanje i planiranje resursima za potrebe obrane, a od američke kompanije MPRI dobio je certifikat za provođenje Progra-ma vojne stabilizacije. Postdiplomski stu-dij završio je na Fakultetu političkih nau-ka u Sarajevu. 2004. godine obranio je magistarski rad na temu “Geopolitički značaj Sarajevsko-zeničke regije u očuva-nju državnosti Bosne i Hercegovine”, a 2006. godine i doktorsku disertaciju pod nazivom “Geopolitički položaj Bosne i Hercegovine u evroatlantskim integracija-ma Zapadnog Balkana”. Objavio je brojne knjige i radove iz oblasti političke geogra-fije, geopolitike, geostrategije, obrane i sigurnosti. Od svibnja 2005. godine član je Subregionalne konsultativne komisije iz Federacije BiH pri OSCE-u u Beču.

EU i NATO – strateški cilj BiH

Knjiga “Geopolitički položaj Bosne i Hercegovine u evroatlantskim integracija-ma Zapadnog Balkana” sastoji se od osam dijelova. Nakon uvoda slijedi prvi dio u kojem su izložena i obrazložena opća raz-matranja o teoriji geopolitike, te definicije osnovnih geopolitičkih pojmova. Drugi dio daje opća razmatranja o teoriji i razvo-ju geopolitike i geostrategije, a treći istra-

žuje geografske, demografske, privredne i saobraćajne karakteristike BiH. Četvrti dio tretira geopolitičko okruženje, s posebnim osvrtom na transregionalne trendove i nji-hove implikacije za bosansko-hercegovač-ke interese i politiku. Ovaj dio obrađuje i pitanja vezana za države na prostoru Za-padnog Balkana, uključujući i ostale drža-ve u širem okruženju. U njemu su obrađe-ne osnovne geopolitičke, geostrategijske i geoekonomske karakteristike BiH i država Zapadnog Balkana. Jedno od obrađenih pitanja u ovom dijelu odnosi se na povije-sni aspekt političkog organiziranja i funk-cioniranja vlasti na prostoru Bosne i Her-cegovine. U petom dijelu obrađeni su Pakt o stabilnosti Jugoistočne Europe, Partner-stvo za mir i NATO, kao i politike NATO-a, SAD i Ruske Federacije prema BiH i državama Zapadnog Balkana. Šesti dio obrađuje institucionalni, pravni i geopoli-tički okvir Europske unije, instrumente njene politike, proširenje, politiku prema državama Zapadnog Balkana i Jugoistoč-ne Europe, te integracijske organizacije. Sedmi dio daje osnovna promišljanja o globalizaciji i regionalizaciji. U ovom di-jelu obrađeni su Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OSCE), Cenralnoeu-ropska inicijativa (CEI), Sporazum o sta-bilizaciji i pridruživanju (SAA), kao i im-plementacija vojnog dijela Daytonskog mirovnog sporazuma. Osmi dio obrađuje geoekonomske prilike na području Zapad-nog Balkana i u okruženju, te njihove geo-političke implikacije. U ovom dijelu obra-đeni su infrastrukturni projekti, kao jedan

Promocija knjige “Geopolitički položaj Bosne i Hercegovine u evroatlantskim integracijama Zapadnog Balkana”

Europska perspektiva BiH

Učesnici tribine o geopolitičkom položaju BiH

JOURNAL

5


od temelja državne moći. U zaključnim razmatranjima rezimirani su osnovni za-ključci i rezultati do kojih je autor došao. Oni mogu biti vrlo korisni razvoju geopo-litike, kao i procesu daljnje izgradnje BiH i njenim euroatlanskim integracijama.

U knjizi je naglašeno da je Bosna i Hercegovina kroz svoju dugu i bogatu po-vijest egzistirala kao multietničko društvo uz afirmaciju vrijednosti tolerancije i suži-vota, a ta povijesna činjenica predstavlja i kamen temeljac razvoja kulturne samobit-nosti njenih naroda. Zvanični bosansko-hercegovački geopolitički interes je inte-gritet, suverenitet i teritorijalna cjelovitost s jasno izraženim putem i strategijom pri-bližavanja i uključenja u Europsku uniju i NATO. Članstvo Bosne i Hercegovine u NATO-u ključno je za mir na Zapadnom Balkanu, koji obuhvaća teritorije sljedećih država: Albanija, BiH, Hrvatska, Makedo-nija, Srbija i Crna Gora. Pritom je posebno važno poštivanje granica susjednih država. Autor je posebno naglasio značaj geopoli-tičkog položaja BiH u budućoj stabilizaciji i integraciji prostora Zapadnog Balkana jer će to znatno utjecati na sposobnost nabro-janih država da ispune političke ciljeve koji su uvjet za njihovo uključivanje u NATO i Europsku uniju.

Europa s pravom odbacuje politiku si-le koja donosi velike nesreće. Europsku stratešku kulturu čine sljedeće kvalitete: naglasak na pregovorima, diplomaciji i trgovinskim vezama, međunarodnom pra-vu, a ne upotrebi sile. Diplomacija, prego-vori, strpljenje, sklapanje ekonomskih veza, politička angažiranost, poduzimanje malih koraka i umjerena težnja za uspje-hom bile su metode francusko-njemačkog pomirenja, a samim time i metode koje su omogućile europsku integraciju.

Novo strategijsko okruženje s kojim se suočava BiH je povećano, kompleksno i opterećeno brojnim sigurnosnim pitanji-ma. Provođenje Sporazuma o subregional-noj kontroli naoružanja je veoma važan politički i vojni zadatak, koji je vezan uz izgradnju multietničkih država. Različite brzine u integraciji država Zapadnog Bal-kana u Europsku uniju ne bi trebale omesti proces subregionalne kontrole naoružanja, što naglašava i međunarodna zajednica koja djeluje u ulozi arbitra u realizaciji mi-rovnog procesa u BiH. Povećana multila-teralna vojna suradnja, kroz vojne spora-zume, mogla bi doprinijeti većoj regional-noj sigurnosti i očuvanju mira na ovom prostoru. Svako ugrožavanje sigurnosti i mira u BiH doveli bi u pitanje i stabilnost u čitavoj regiji Zapadnog Balkana.

Nažalost, u Bosni i Hercegovini nije izgrađeno adekvatno institucionalno okruženje pogodno za brži ekonomski rast i razvoj. Sustav vlasti u BiH je pred velikim izazovom neminovnih reformi i promjena institucionalnog okruženja – negativne pojave treba neutralizirati, a reforme ubrzano provesti. Najetović se posebno zalaže da Bosna i Hercegovina što brže demokratizira svoju političku in-frastrukturu – poštivanjem ljudskih pra-va, održivim povratkom izbjeglih i rase-ljenih osoba, približavanjem europskom, odnosno građanskom konceptu organiza-cije institucionalne strukture vlasti, te ja-čanjem državnih ovlasti na račun entiteta i etnokonfesionalne getoizacije bosan-sko-hercegovačkog društva. Poznato je da su određena rješenja u tzv. Dayton-skom ustavu BiH glavne kočnice daljnjeg razvoja bh-države i osiguranja održivog povratka. Zbog toga je izražen zahtjev za donošenjem novog demokratskog Ustava BiH, kojim bi se osigurale osnovne pro-mjene u cjelokupnom društvu, a BiH pri-bližila državama Europske unije. Unutar-nje uređenje države treba biti funkcional-no i zasnovano na ekonomskim, kultur-nim, komunikacijskim i povijesnim ka-rakteristikama. Izgradnja racionalno i funkcionalno organizirane pravne države jedan je od bitnih uvjeta prijema BiH u članstvo Europske unije.

Na Zapadnom Balkanu integracija u Europsku uniju je uvjet stabilizacije. BiH nema namjeru da se konfrontira bilo kojoj državi ili savezu država, te nema hege-monističke ili ekspanzionističke ciljeve, već će održavati partnerske odnose sa svim zainteresiranim državama svjetske zajednice. Članstvo BiH u NATO-u i Eu-

ropskoj uniji je strateško vanjsko-politič-ko opredjeljenje. Ocjena je da se član-stvom u NATO-u, državi BiH i svim nje-nim građanima nude garancije kolektivne sigurnosti. Uspješna implementacija no-vih zakonskih rješenja je najkraći put pre-ma NATO-programu Partnerstvo za mir, a zatim punopravnom članstvu u NATO-u. Autor smatra da je za BiH članstvo u NATO-u kamen temeljac vanjske politi-ke, pri čemu je posebno važan princip ko-lektivne sigurnosti koji podrazumijeva da će članice NATO-a pružiti pomoć BiH u slučaju bilo koje vrste oružane prijetnje.

U budućnosti geopolitički položaj BiH ovisit će od dva osnovna faktora: vojnog i diplomatskog, koji moraju si-multano i sinhronizirano djelovati u razr-ješavanju bosansko-hercegovačke poli-tičke situacije. Oba faktora impliciraju niz drugih činitelja među kojima je po-sebno važna uloga države u logističkoj podršci Oružanim snagama BiH u mirov-nim misijama. U svjetlu šireg konteksta, ovaj prostor će biti važan za zajedničku i nedjeljivu sigurnost Zapadnog Balkana i Jugoistočne Europe. Regija dobija dodat-nu važnost unutar sveukupnog razvoja europskog sigurnosnog prostora stoga što preko nje vode putevi migracija i droga s istoka ka Zapadnoj Europi.

Knjiga “Geopolitički položaj Bosne i Hercegovine u evroatlantskim integraci-jama Zapadnog Balkana”, pored toga što je važan doprinos geopolitičkim studija-ma, značajna je i kao svojevrsan leksikon institucija suvremenog svijeta, prvenstve-no mirovnih i integracijskih organizacija. Usputna, ali veoma važna karakteristika ovoga teksta je i veliki broj pokazatelja o privrednim, geografskim, komunikacij-skim i povijesnim činjenicama vezanim za BiH i države u okruženju, kao i za dru-ge zemlje Europske unije te SAD.

Prof. dr. Džemal Najetović svoja istraživanja sadržana u knjizi završava s uvjerenjem da će udruživanje zemalja Zapadnog Balkana u Europsku uniju i NATO značajno doprinijeti negaciji du-boko ukorijenjenog geografskog određe-nja koje je preferiralo državu i prostor samo za jednu naciju. Time će se smanjiti mogućnost međunacionalnih i međudr-žavnih konflikata. U tom će kontekstu geopolitički položaj BiH, za koji su ranije njeni susjedi bili zainteresirani da ga sta-ve pod svoj državni suverenitet, postajući sastavnim dijelom geopolitičkog prostora Europe, biti prostor mira i suradnje među susjedima, a ne rata i osvajanja. �

I.I.

JOURNAL

6


U organizaciji Vijeća bošnjačke nacio-nalne manjine grada Zagreba od 30.-31. svibnja 2008. održan je II. konvoj mladih Bošnjaka RH i njihovih prijatelja pod nazi-vom “Da se nikada ne zaboravi”. Prema ideji vijećnika dr. Muhidina Alićehajića, Vijeće bošnjačke nacionalne manjine gra-da Zagreba u sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici od prošle godine organizira kon-voj sa željom da se mladi Bošnjaci i njihovi prijatelji na samom mjestu događaja upo-znaju sa srebreničkim genocidom, najve-ćim stradanjem Bošnjaka u 20. stoljeću.

Ove je godine na put sjećanja i prijatelj-stva krenulo oko 400 mladih Bošnjaka i njihovih prijatelja iz različitih dijelova Hr-vatske: Dubrovnika, Splita, Rijeke, Istre, Zagreba i okolnih gradova, Slavonije, Osi-jeka, Gunje, itd. Konvoju su se također pri-družili predstavnici različitih bošnjačkih organizacija i ustanova u RH, predstavnici mladih SDP-a i HNS-a, kao i mlade bosan-ske dijaspore u Republici Hrvatskoj oku-pljene pod nazivom “Terra BiH”.

Putovanje je započelo ispraćajem uče-snika konvoja ispred Zagrebačke džamije kojima su se u ime organizatora obratili mr. sc. Aziz ef. Hasanović, pomoćnik predsjed-nika Mešihata za vjerska, prosvjetna, vjero-naučna i kulturna pitanja, Ekrem Bečirević, predsjednik VBNMGZ i Adnan Demirović, predstavnik OKM-a. Tom prilikom su tako-đer podijeljena priznanja pojedincima i in-stitucijama koji su svojim donacijama po-mogli održavanje I. konvoja za Srebrenicu. Konvoj je i ove godine jednim dijelom bio humanitarnog karaktera i to u znaku knjige. U sklopu akcije “Knjiga za djecu Srebreni-ce” svaki učesnik konvoja trebao je ponijeti po jednu knjigu za Gradsku knjižnicu Sre-brenice. U akciji su također svojim pokloni-ma učestvovale nakladničke kuće “Matica hrvatska” i “Školska knjiga”.

Sretan put učesnicima konvoja pože-ljeli su također muftija Ševko ef. Omer-bašić i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, koji je naglasio da konvoj s pra-vom nosi naziv “Da se nikada ne zabora-vi” jer se “velika stradanja kao što su Sre-brenica u Bosni i Hercegovini, Vukovar u Republici Hrvatskoj i druga stratišta ne smiju zaboraviti, a sjećanje na njih treba neprestano obnavljati. Ali ne s mržnjom u srcu nego kao opomenu da se nikada više ne ponove”. U ime Grada Zagreba grado-

načelnik je predsjedniku VBNMGZ, Ekremu Bečireviću predao poklon - 101 knjigu lektire - za djecu Srebrenice te obećao, na zamolbu muftije Omerbašića, da će Grad Zagreb u narednom periodu Srebrenici donirati vozilo hitne pomoći.

Organizacijski odbor konvoja i ove je godine za učesnike osmislio bogat pri-godni program. Na putu za Srebrenicu konvoj se zaustavio u Tuzli, gdje su uče-snike po drugi put ugostili profesori i oso-blje Behram-begove medrese, na čelu s direktorom Vahidom ef. Fazlovićem.

Konvoj je u Srebrenicu stigao ujutro, 31. svibnja gdje su mu se pridružili članovi udruge “Branitelji Sarajeva” i folklorna umjetnička društva iz Bosne i Hercegovi-ne. Nakon zajedničkog obilaska mezarja u Memorijalnom centru Potočari Murat Hur-tić, voditelj stručnog tima Povjerenstva za nestale osobe Federacije BiH i ujedno je-dan od svjedoka događaja, održao je pri-sutnima predavanje o ratnim godinama 1992-1995. u Srebrenici, životu u “zaštiće-noj zoni” i konačnom padu Srebrenice u srpnju 1995. godine kada je vojska Repu-blike Srpske u tri dana izvršila pokolj nad više od 8.000 Bošnjaka. Hurtić je učesnike konvoja upoznao i s radom stručnog po-vjerenstva na traženju nestalih, na čijem je čelu proteklih 12 godina.

Nakon predavanja u Memorijalnom centru Potočari je održan vjerski program, a pjesnik Enes Kišević je govorio svoje potresne stihove. U Spomen sobi Srebre-nica učesnici konvoja su imali priliku po-gledati dokumentarni film o stradanju Bošnjaka u srpnju 1995. godine.

Posjet Srebrenici iskorišten je također za susret s predstavnicima lokalne vlasti i Medžlisa Islamske zajednice, pa je tako de-legacija konvoja i Vijeća BNMGZ na čelu s predsjednikom Vijeća Ekremom Bečirovi-ćem i Aziz ef. Hasanovićem razgovarala s načelnikom općine Srebrenica Abdurahma-nom Malkićem i glavnim imamom Dami-rom ef. Peštalićem. Delegacija mladih Boš-njaka iz Hrvatske imala je priliku susresti se sa članicama udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa” i omladinom Srebrenice te dogovoriti daljnju suradnju. Tokom ovih susreta izražena je ujedno i moralna podrš-ka povratku u Podrinje i Srebrenicu, koja je prije rata bila vrlo bogat i napredan gradić s rudnikom srebrne rude i poznatom ljekovi-tom banjom “Crni Guber”.

Nakon komemorativnog dijela pro-grama učesnici konvoja družili su se sa stanovnicima Srebrenice u opuštenijoj atmosferi pa je tako na stadionu NK “Gu-bera” održana utakmica između momčadi srebreničkog “Gubera” i zagrebačkog “Nura”. Rezultat je bio neriješen 3:3. Po-slije utakmice, u sklopu manifestacije “Dani Srebrenice 2008” održan je kultur-no-umjetnički program u kojem su nastu-pili KUD “Sevdah” iz Zagreba, folklor iz Bosanske Gradiške i zbor “Seyfullah” iz Konjica. Program je osmislio dr. Muhidin Aličehajić.

Učesnici II. konvoja “Da se nikada ne zaboravi” vrlo su pozitivno ocijenili or-ganizaciju ovogodišnjeg konvoja, te izra-zili nadu da će ovi godišnji posjeti Sre-brenici postati tradicionalni. �

S.K.

II. konvoj mladih Bošnjaka RH i njihovih prijatelja “Da se nikada ne zaboravi”

Konvoj sjećanja i prijateljstva

Dio učesnika konvoja “Da se nikada ne zaboravi”

JOURNAL

7


U sklopu Prvog riječkog sajma knjiga i festivala časopisa, koji je trebao trajati samo četiri dana, od 29. svibnja do 1. lipnja, a čiji je epilog zbog zainteresiranosti produžen na još par dana, predstavljena je knjiga Tarika Kulenovića “Politički islam”. U subotu, 31. svibnja, u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku knjigu su, pored autora, predstavili Hajrudin ef. Mujkanović, glavni imam ri-ječki i Amina Alijagić, predstavnica KDBH “Preporod” i članica redakcije “Preporodo-vog Journala”.

Čim “Politički islam”, objavljen u na-kladi V.B.Z.-a, uzmemo u ruke za oko nam moraju zapeti vizualno atraktivne korice knjige. Prikazane su slike i ličnosti koje su se mogle vidjeti, a neke još uvijek gledamo, na televiziji, tom danas najutje-cajnijem informativnom mediju. No, u ovoj knjizi samo su korice “televizijske”. Naime, Tarik Kulenović zahtijeva od či-tatelja mentalnu aktivnost, cilj koji mnogi autori postavljaju pred sebe, a samo ma-lobrojni uspiju i realizirati. Temelj knjige njegov je doktorat “Politički islam i tran-sformacija muslimanskih društava” ostvaren na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, pa si s tako dobro utvrđenim neupitno objektivnim znan-stvenim temeljima, autor može dozvoliti i iznošenje vlastitog stava o raznovrsnim pitanjima koja su predmet rasprave. Nje-gova osobna razmišljanja prisutna su sa-mo u onoj mjeri koja je dovoljna da čita-telj osjeti koju poziciju autor zauzima, i to tek nakon što je koncizno objasnio poj-move i pojave te prikazao pozicije (naj-manje) dvije sukobljene strane (pro et contra). Istovremeno nam je pružena mo-gućnost da se složimo ili ne složimo s njegovim stavovima, koji oduševljavaju svojom izvanrednom pronicljivošću.

Uočljiv je dugogodišnji autorov trud intenzivnog promišljanja ove problemati-ke koja ga je osnovano zaokupljala. Do-voljno je pročitati uvod pa da nam posta-ne jasna objektivna namjena ove knjige i unutrašnji motiv autorov: “Jedna od na-mjena ove knjige je razbijanje straha. Straha od drukčijeg, straha od nepozna-tog. Iako sam rođen i odrastao na Zapadu, ne razumijem tu opasnost. Kao Zapad-njak, trebao bih se bojati islama. Kao mu-sliman, znam da se nemam čega bojati. (...) Drugi razlog za nastanak ove knjige

osobne je prirode. Kao rođeni Zagrepča-nin, pripadnik sam obitelji s dugom i do-kumentiranom europskom poviješću i tradicijom. I religijom islama. Biti Euro-pljanin, biti moderan i biti musliman za mene su činjenice koje ne potiru jedna drugu. Činjenice koje, po mom najdu-bljem uvjerenju, prirodno idu zajedno. Igrati nogomet u Dinamovoj majici na li-vadi ispred zgrade u kojoj slušam baku kako uči sure iz Kur’ana predstavljaju ključne sastavnice mog identiteta. No, danas je upravo takav način života ozbilj-no ugrožen. Sve je, naime, prisutnija pre-drasuda kako se istodobno ne može biti musliman, biti Europljanin i biti pripad-nik modernog, globalnog društva.”

Knjigu možemo podijeliti na dva dije-la: povijesni dio i suvremeni, gdje je ne-muslimanu, za razumijevanje cjeloku-pnog djela i poruke autora ključan i taj vremenski kontekst. Sadržajno gledajući, “Politički islam” obrađuje nastanak i po-vijest islama, ideološke korijene politič-kog islama i moderne muslimanske drža-ve, suvremeni islamistički pokret, mili-tantni islamizam i druge aktualne teme: europske muslimane, položaj musliman-ke u većinskom i manjinskom islamskom društvu, kao i pitanja što za modernu že-nu znači marama. Da bi odgovorio na to pitanje, stavio se u perspektivu žena koje

je nose, te zaključio da je marama “od simbola društvene onemogućenosti po-stala javni simbol društvenog identiteta i slobode izbora tog identiteta, odnosno simbol identitetske različitosti”.

Tarik Kulenović diplomirao je i magi-strirao sociologiju, te u skladu s njegovim obrazovanjem, možemo pronaći i sociološ-ka objašnjenja pojedinih pojmova i pojava. Čak i da ne poznajemo životopis autora mogli bismo pogoditi da je knjigu pisao so-ciolog prema samim naslovima poglavlja, npr. islamska zajednica kao alternativna društvena mreža, islamizam i politika iden-titeta, islamizam i društvena teorija. No, sociološki je aspekt na goruća pitanja da-našnjice vrlo dobro uklopljen u djelo i ne zamara čitatelja koji nema takvu vrstu obrazovanja. Neophodan povijesni osvrt tim je interesantniji što oslikava islamiste, bili oni proto-islamisti koji su, živeći u vre-menu na razmeđu tradicionalnog i moder-nog doba, bili elitisti i zazirali od masa, ili pak oni koji su islamizam učinili masov-nim pokretom, među koje autor ubraja Ha-ssana al-Bannu, osnivača Društva musli-manske braće. Kao najutjecajnije primjere mislioca proto-islamista autor prikazuje Ja-mal al-Din al-Afganija, Muhammeda Ab-duhua i Rashida Ridu. U 17. poglavlju au-tor je uvrstio među suvremene islamističke mislioce: Mawlanu Mawdudija, Sejjida Qutba, Alija Shariatija, Ruhollaha Musavi-ja Homeinija, Aliju Izetbegovića i Hasana al-Turabija. Zanimljivo je da je pronašao svima njima jednu zajedničku polaznu toč-ku: “Gledajući unatrag, boravak u zatvoru bio je redovni dio školovanja i obrazovanja islamističkih mislilaca. Afgani, Abduhu, al-Banna, Mawdudi, Qutb, Shariati, Ho-meini, Izetbegović, uz brojne druge manje poznate islamiste, dijele iskustvo izgnan-stva i boravka u zatvoru, kao politički za-tvorenici, protivnici režima, osobe koje su za svoje ideale bili spremni robijati. Ideali-sti i revolucionari su opasan soj ljudi koje ne treba olako shvatiti. Ipak, režimi u tim slučajevima najčešće čine istu grešku, sma-trajući da fizičkim ograničavanjima mogu spriječiti i širenje ideja.”

No, od svih nabrojenih, prostorno naj-bliži nam je Alija Izetbegović, na kojeg će-mo se ukratko osvrnuti. Kulenović zaklju-čuje da je Izetbegović “nesumnjivo pozitiv-na povijesna ličnost bošnjačkog naroda, s

“Politički islam” – Kulenovićev opus magnificum

Politika u muslimanskim državama

Naslovnica knjige Tarika Kulenovića

JOURNAL

8


tim da su brojne njegove političke odluke i izjave i danas predmet kritike i rasprave. Otac nacije naslov je koji Izetbegović za-služeno može nositi, jer je pod njegovim vodstvom dovršen proces nacionalnog for-miranja Bošnjaka”. Valja nadalje spomenu-ti i komentar često osporavanog Izetbegovi-ćevog ideala islamske države, jer je, prisje-timo se, često bio optuživan da je Bosnu i Hercegovinu htio pretvoriti u “islamsku dr-žavu”, što autor osporava samim Izetbego-vićevim riječima iz knjige “Islamska dekla-racija”: “Islamska država nije moguća bez islamskog društva, odnosno ostvariva je sa-mo tamo gdje su muslimani apsolutna veći-na stanovništva.” Bošnjaci/muslimani u BiH nisu apsolutna većina stanovništva, pa je argument Izetbegovićevih kritičara sa-mim tim pobijen. Štoviše, Izetbegović sma-tra da se bez tog preduvjeta ideal islamske države u praksi pretvara u tiraniju.

Lako shvatljivim jezikom oslikao je pro-blem naziva Bošnjak/Musliman, koji je i danas goruće pitanje bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj, jer se prema Popisu stanovništva iz 2001. godine nacionalno kao Bošnjak izjasnilo 20.755 građana, a kao Musliman s velikim slovom “M” 19.677 građana. “U religijski složenoj zemlji kakva je Bosna i Hercegovina, potrebno je bilo ve-liko umijeće da bi se održala ravnoteža iz-među pojedinih religijskih skupina, istodob-no radeći na emancipaciji i poboljšanju po-ložaja bosanskih muslimana. Tijekom soci-jalističke vladavine, na putu samoostvarenja, bosanski su se muslimani nalazili u para-doksalnoj poziciji. Dvije su institucije, Ko-munistička partija BiH i Islamska zajednica, forsirale nacionalnu emancipaciju bosan-skih muslimana. Dok je Komunistička parti-ja inzistirala na imenu Musliman kao nacio-nalnom imenu, Islamska zajednica je zago-varala ime Bošnjak. Paradoks je bio u tome što je Komunistička partija, iako ateistička, isticala vjersko ime kao nacionalno, dok je Islamska zajednica, kao religijska organiza-cija, forsirala etničko ime. S obzirom na de-klarirane ciljeve tih institucija prije bismo očekivali drukčije opredjeljenje.” Neki Boš-njaci ni danas nisu svjesni koliku štetu rade sebi i svom narodu samim time što se na-stavljaju izjašnjavati Muslimanom s velikim “M”, prethodnim nacionalnim imenom Bošnjaka. Tu kategoriju Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina ne priznaje, pa ta brojna skupina građana, koja očito pripa-da nacionalnoj manjini, nema nikakvih pra-va koje Ustavni zakon daje pripadnicima priznatih nacionalnih manjina.

Posebno je interesantan način Kule-novićeva pisanja jer se on, pored zadane teme, dotiče i bezbroj njih usput, komen-

tirajući najnovija društvena zbivanja, do-gađaje koji su manje-više prošli zapaženo u zapadnjačkim medijima, ali koji se nisu urezali u glavu prosječnog nemuslimana, što s Kulenovićem nije slučaj. Upravo ra-di toga što je musliman, pogodilo ga je, kao i sve muslimane širom svijeta, pogu-bljenje svrgnutog iračkog vođe Saddama Husseina na prvi dan Kurban bajrama, jednog od dvaju najznačajnijih blagdana u muslimanskom vjerskom kalendaru. Upitajmo se zajedno s autorom: Je li Sad-dam Hussein bio kurban (žrtva) koja na-govještava bolju budućnost?

Autor izražava neke od svojih najsjaj-nijih misli upravo u formi pitanja, koja su dokaz tome da želi natjerati čitatelja da se zamisli, jer koliko god nam on objašnje-nja ponudio, postavlja nam isto toliko, ako ne i više, intelektualno poticajnih pi-tanja koja ni do danas nisu uspješno rije-šena: “Kur’an propisuje oružanu borbu kao posljednje sredstvo kojemu muslima-ni trebaju pribjeći i to isključivo u samo-obrani, kada su sva druga sredstva iscr-pljena. Postupaju li militantni islamisti u skladu s kur’anskim učenjem? Jesu li do-ista svi drugi oblici obrane muslimana iscrpljeni? Jesu li militantni islamisti ustvari borci za slobodu muslimana? Ili je riječ o terorizmu?”

“Nekoliko dana pred početak ramazana, islamskog mjeseca posta, odricanja i moli-tve, papa Benedikt XVI uvrijedio je musli-mane. I muslimani su reagirali. Stanje je prijetilo ponavljanjem danskog slučaja iz 2005. godine kada su zbog objavljivanja karikatura Poslanika islama Muhammeda a.s. diljem muslimanskih zemalja izbile de-monstracije koje su rezultirale masovnim nasiljem i s više smrtnih slučajeva. Zbog karikature? Zbog nekoliko riječi?

Koji su uzroci takvih događaja? Je li u pozadini niska razina tolerancije musli-mana? Nerazumijevanje globalnog druš-tva? Frustracija Zapadnjaka zbog gubitka neupitne dominacije nad svijetom? Ili borba za kontrolu nad ograničenim svjet-skim energetskim resursima? Ratovi za naftu? Ratovi za vodu? Ili ratovi bez pra-vog razloga?

Što je u podlozi današnjih ratova? Je li riječ o sukobu religija? Sukobu svjetonazo-ra? Sukobu sustava vrijednosti? Ili se notor-no zlorabljeni pojam sukob civilizacija od-vija pred našim očima? Sukob je riječ koja, u svakom slučaju, obilježava posljednje go-dine 20. i početak 21. stoljeća.

U nizu sukoba koji se odvijaju diljem svijeta, islam se identificira kao jedna od sukobljenih strana – u pokretima i ideolo-gijama otpora, u državama koje se protive

američkoj dominaciji nad ostatkom svije-ta, u definicijama neprijatelja koje može-mo pronaći u vojnim priručnicima ili u kompjuterskim simulacijama borbenih misija. Postaje li islam neprijatelj Zapa-da? Ili je islam to odavno, ali smo to tek odnedavno počeli primjećivati?”

Sukus cijele knjige bila bi definicija islamizma, koji je znan i po imenu politički islam, kao jedna moderna politička ideolo-gija koja se obraća muslimanskim masama sa svrhom moderniziranja istih, dakle, za ravnopravno sudjelovanje u suvremenom svijetu. Autor je rekao da bi bilo mnogo lak-še kada bismo islamizam mogli objasniti kao jedinstveni pokret s jasnom strukturom i hijerarhijom zapovijedanja. Bilo bi fanta-stično kada bismo islamizam mogli progla-siti fundamentalizmom i tako ga tumačiti. No previše je skupina, organizacija i strana-ka da bi taj moderni fenomen mogli tek ta-ko svrstati u fundamentalističku kućicu. Kulenović u djelu nastavlja tumačiti da bi-smo u tom slučaju “morali suvremeno kato-ličanstvo i protestantizam također proglasiti fundamentalizmom jer populističke tenden-cije prisutne u islamu, prisutne su i u tim svjetonazorima. Slične tendencije pojavlju-ju se u hinduizmu, budizmu i drugim religi-jama. Promatrajući iz tog rakursa nije teško zaključiti kako je riječ o pobuni religijskih fundamentalista svih religija. Ipak, nameće nam se pitanje može li cijela religija biti fundamentalistička.” Negdje pri kraju knji-ge Tarik Kulenović daje sažeti zaključak: “Moderni fundamentalizmi u svim svjet-skim religijama nisu otpor modernosti, već njen proizvod. Riječ je o procesu uključiva-nja prethodno isključenih društvenih grupa u maticu društva.”

Na kraju knjige “Politički islam” nalaze se značajniji pojmovi islamske terminologi-je i tablica država sa značajnijom musli-manskom populacijom. Kulenović se služio mnogobrojnim izvorima pri pisanju, što možemo vidjeti na kraju, u bibliografiji, ko-ja broji čak 11 gusto ispisanih stranica pisa-nih sitnim fontom, što je najbolji dokaz stu-dioznom autorovom istraživanju, koje je urodilo plodom – knjigom toliko potrebnoj ne samo etničkim Bošnjacima i religijskim muslimanima, nego i većinskom hrvatskom društvu koje je doista suočeno s nerazumi-jevanjem političkog islama.

Recenziju je napisao prof. dr. Enes Karić, koji je ustvrdio da je “djelo ‘Poli-tički islam’ Tarika Kulenovića dosad naj-bolja knjiga o toj temi koja se pojavila iz pera jednog muslimanskog Evropljanina ili evropskog muslimana s područja za-padnog Balkana”. �

Amina Alijagić

JOURNAL

9


U četvrtak 5. lipnja, u prostorijama Kul-turno-informativnog centra BiH u Zagrebu, otvorena je izložba pod nazivom “Čipka – kera, neprolazna ljepota (Banja Luka, Gra-čanica, Tešanj)”. Bosansko-hercegovački Kulturno-informativni centar, pod vod-stvom Minke Ljubijankić, izložbu je orga-nizirao u suradnji sa Internacionalnim klu-bom žena “Soroptimist International” iz Sarajeva, Udruženjem žena “Gračaničko keranje” iz Gračanice, Asocijacijom za in-terkulturne aktivnosti i spašavanje naslijeđa u BiH iz Sarajeva i Udruženjem žena iz Ba-nja Luke. Ova specifičana i lijepa izložba je svojevrstan kuriozitet jer se čipka-kera ne samo na ovakav način do sada nije prezen-tirala javnosti, već nikada nije bila predmet posebnog izučavanja u stručnoj i znanstve-noj literaturi. Izložba je pokušaj da se neke zaboravljene tehnike ručnog rada vrate u upotrebu i učine zanimljivim suvremenoj ženi, modnim kreatorima i dizajnerima.

Brojnim posjetiteljma izložbe u Kul-turno-informativnom centru BiH obratili su se gosti iz Bosne i Hercegovine. Mari-ca Filipović, potpredsjednica kluba “So-roptimist International” i kustos Zemalj-skog muzeja u Sarajevu, govorila je cilje-vima i programskim aktivnostima Kluba, te povijesti i sadašnjosti keranja. Azra Bečević – Šarenkapa, bivši zagrebački student, koja je magistrirala konzervaciju povijesnih predmeta u Velikoj Britaniji, govorila o izložbi. Izložbu “Čipka – kera, neprolazna ljepota” otvorio je Nusret He-lić, načelnik općine Gračanica.

Ljepota rada ženskih ruku

Neka djela stvorena u domenu tekstil-nog stvaralaštva i danas se doimaju kao svojevrstan spomenik-vizija, ne samo znanih i neznanih pojedinaca, nego i cije-log bosanskog naroda. Stvaralački zanos bosanskih, uglavnom bošnjačkih žena, koji je od davnina bio naglašeno prisutan na bosansko-hercegovačkim prostorima, proizveo je jednu vrlo specifičnu kulturu rijetke ljepote, naglašene raznovrsnosti i neizmjernog bogatstva – keranu čipku (“kere”). U njima je satkana, slobodno se može reći, neka vrsta kolektivne nade kao snažna i nepokolebljiva protuteža tamnoj strani povijesti, koja se na ovim podne-bljima pojavljivala u dugim razdobljima

razaranja i patnji, a posebno u posljed-njem desetljeću prošlog stoljeća. Izložba “Čipka – kera, neprolazna ljepota”, pola-zeći od ovako intoniranih razmišljanja o ovoj vrsti ženskog stvaralaštva, ima za cilj da, upravo na primjeru odabranih ke-ra iz nekih banjalučkih, gračaničkih i te-šanjskih porodica, pokaže i afirmira taj imaginaran stvaralački, i usprkos brojnim životnim nesklonostima, uvijek istrajan rad bosanskih/bošnjačkih žena kao vr-hunski domet ukrasnog tekstilnog umije-ća, koji će kao takav zasigurno biti utkan u kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine.

Posebno je važno da se tradicija keranja sačuva kroz organiziranje kurseva za mlade djevojke. Ova vrsta stvaralaštva, ne samo što zahtjeva mirnu ruku, bistre oči i neiz-mjerno strpljenje koje posjeduju mlade dje-vojke i koje bi svojom mladošću pridonijele očuvanju budućnosti kera. I danas se u go-tovo svakoj bosanskoj kući može naći po-nešto od onog što je keranjem postalo tradi-cijsko naslijeđe. Tehnika izrade ove čipke ima posebnu karakteristiku, koju su prepo-znali i stručnjaci u inozemstvu, tako da boš-njačke žene u dijaspori (Danska, Nizozem-ska, Norveška, Švedska, itd.) vode kurseve o izradi ove čipke za strance, koje nalaze svoju primjenu kao aplikacije na donjem rublju, odjeći ili u enterijeru. Tu porodičnu tradiciju izrade čipke od najranijih dana, potrebno je samo produbiti sviješću o vri-

jednosti kera kao unikatnog predmeta, o njezinoj jedinstvenosti na ovim našim pro-storima i simboličnoj sponi s prošlošću, pa prema tome i vlastitom identitetu. Kvallitet-nom ponudom čipka kera mogla bi postati bosansko-hercegovački suvenir, a zbog svoje originalnosti i jedinstvenosti, ona bi mogla postati i prepoznatljiv simbol BiH.

Čipka-kera je prozračna, krhka tvore-vina, proizvod ženskih ruku, godinama je oblikovana maštom i vještinom brojnih bezimenih žena rođenih u Bosni i Herce-govini i bila je uvijek veoma cijenjena. Izrađivana je u seoskim sredinama, ali i u gradovima, kod kršćanki, ali i kod musli-manki, koje su u ovoj prefinjenoj i nimalo lakoj tehnici ručnog rada dostigle najvišu tehničku razinu. I dok su za izradu kera Hrvatice i Srpkinje koristile uglavnom la-neni i deblji pamučni konac, Bošnjakinje su ih izrađivale od finijeg tankog konca, a naročito od raznobojne svile i zlatne niti. Međutim, kere kakve su izrađivale kr-šćanske seljanke, kojima su ukrašavani rubovi na platnenim dijelovima odjeće – na rukavima, okovratnicima, skutima i dr. – gdje su se često pri njihovoj izradi do-davale i perle (Derventa, Tešanj, Rama, itd.), više se uglavnom ne rade.

Bošnjakinje su čipku keru kerale tankom šivaćom iglom na više načina kao što to rade još i danas. Na prvi način, iglom s kukicom napravile bi lančić, gajtan, beden, odnosno

Aktivnosti Kulturno-informativnog centra BiH

Čipka – kera, neprolazna ljepota

Otvorenje izložbe u KIC-u

JOURNAL

10


sindžirak, a zatim bi šivaćom iglom slobod-nim komponiranjem niti konca i spajanjem raznih čvorića oblikovale kere s motivima raznih vrsta cvijeća, lišća, plodova, životi-nja, predmeta i dr. Tako su prema raznovr-snim raskošnim i živopisnim motivima kere i dobijale nazive. Motivi cvijeća i lišća su bili i ostali najbrojniji, poput dragoljube, zumbulići, behar, sabahčići, menđuhice, ka-ranfili, šeboji, jorgovani, smilje, vihaj-ružr, janje, drijemovci, hrastov list, borić, djeteli-na s dva lista i dr. Pored motiva cvijeća ko-rišteni su i motivi plodova u divnim pastel-nim bojama (jagode, papričice, paradajz, trešnje, dupla ruža), raznih životinja (zečići, mišji zubi) ili predmeta i pojava (korpice, kartice, svatovi, zvjezdice, zupčići).

Osim kera, koje su rađene po rubovi-ma tkanina (šivaćom iglom i iglom s ku-kicom), keralo se i samostalno, samo sa šivaćom iglom.

Bošnjakinje su njegovale i izradu kera, koje su još uvijek u upotrebi u Gračanici i Tešnju, a to je izrada kera pomoću firgeta, žice u obliku duge ukosnice i igle s kuki-com, pa se takve kere i zovu firget kere. Ova tehnika rada izvodi se tako što se du-žinom firgeta omata svilena nit jedne boje, zatim se okolo poput spirale gusto omata svilena nit druge boje, a potom se spirale međusobno spoje lančićem izrađenim iglom s kukicom. Tada se firget izvuče i nastavi se s izradom sljedeće kere. Motiv ovih kera podsjeća na štapiće.

Osim šivaćom iglom i firgetom Boš-njakinje su izrađivale i čipku keru zvanu mekik. One se rade uz pomoć malog čun-

ka na kome se prethodno namota konac željene boje. U procesu rada formiraju se mali polukrugovi i krugovi vezani čvori-ćima i petljama. Kera mekik je vrlo uska i ima jednostavne motive (riža, lepirice) koja se prišiva naknadno na rub tkanine.

Čipka kera je uglavnom imala ulogu u ukrašavanju rubova pojedinih dijelova odjeće, npr. pokrivala za glavu (jemenija, šamija, namaz bezova), košulja (svakod-nevnih, spavaćih, svečanih), benkica, ka-pica i učkura za djecu, rubova boščaluka i njihovog sadržaja (jagluka, učkura, čevr-mi i dr.), bošče iz takuma za knivenje mla-de, ukrasnih mahrama, posteljnog rublja, peškira za sećije i drugog. U novim uvjeti-ma smjene carstava (Osmanskog i Austro-ugarskog), a pod utjecajem zapadne mode u načinu odijevanja koja se širi na sve slo-jeve građanskog društva početkom 20. sto-ljeća, čipka kera dobija novu ulogu. Ona se sada koristi za izradu kragni na bluza-ma, žaketima, haljinama, školskim kece-ljama ili kao ukrasni dio umetnut ili obru-bljen na stolnjacima, zavjesama, svatov-skim maramicama i sl. U opremanju i de-koriranju enterijera čipka kera se prvih desetljeća 20. stoljeća osamostaljuje u vi-du miljea i postaje ukras na tacni, peškunu, stolu, komodi, policama na vitrini, itd.

Značajan doprinos razvoju kera miljea dale su Bošnjakinje iz Banja Luke, tako što su uz ustaljene tehnike rada keranjem tan-kom šivaćom iglom i koncem DMC 70 bi-jele ili drap boje, umetale kružne goblene cvijetnih motiva nastalih pod utjecajem ba-roka, rokokoa i secesije. Takva čipka kera

dobila je u prvoj polovici 20. stoljeća atribut banjalučka kera, gdje su se desetine vrijed-nih ruku Bošnjakinja iz Banja Luke izborile za njen istinski statusni simbol. Na izradi jednog miljea, neovisno kolike veličine bio, nije radila samo jedna žena, nego u pravilu dvije. Jedna je na tankom platnu tusoru ili markizetu vezla polukrižićima motive od raznobojnog konca u vidu cvijetnih granči-ca, ruža i drugog, a druga je kerala željenu dimenziju miljea uz mnoštvo različitih mo-tiva: rupije, riblje kosti, kunjevac, kuglice, zvjezdice, bademka, zubac, vijuge, mašnice i drugo. Izrada kera na ovaj način postaje izvor prihoda za mnoge žene. Banjalučke kere postaju prepoznatljive i cijenjene na širim prostorima Balkana. Danas se banja-lučke kere keraju uporedo s miljeima bez goblena i u drugim dijelovima Bosne i Her-cegovine. Miljei su postali i sastvani dio modernih enterijera kao ukras na mnogim mjestima u domu, pa i uokvirenim i postav-ljenim na zid kao slika.

Čipke kere izložene na izložbi u Kul-turno-informativnom centru BiH u Za-grebu čuvaju u sebi arhaične vrijednosti naslijeđene iz minulih vremena, koje se usvojene i prilagođene novoj modi i obi-čajima prenosile generacije sve do našeg vremena. I pored toga, posjetitelj se ne može osloboditi utiska da svaki od izlože-nih predmeta ne nosi u sebi neku tajnu, tajnovitu želju i poruku skrivenu od dru-gih, koja živi u predmetu u kojem su ut-kana lična osjećanja, tuga, nadanja, išče-kivanja, vjerovanja i radost. �

I.I.

JOURNAL

11


U organizaciji Hrvatsko-turskog druš-tva i Državnog arhiva 13. lipnja je u Rije-ci upriličeno otvorenje izložbe levhi Mir-ze Serdarevića. Autor izložbe rođen je u Zagrebu 1950. godine. Završio je srednju tehničku školu, a posljednjih 15 godina aktivnije slika. Radio je portrete i pejza-že, dok sada slika samo levhe, i to tehni-kom akril na staklu i reljef. Imao je dvije samostalne izložbe i tri skupne. Radovi mu se nalaze u Turskoj, Maleziji, Iranu, Jordanu, Engleskoj, Francuskoj, Šved-skoj, Norveškoj, Njemačkoj, Austriji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Makedoniji, SAD-u i Kanadi. Ima stalnu postavu u Islamskom centru Zagreb u prostorijama Omladinskog kluba mladih.

Otvorenju njegove izložbe prisustvo-vali su zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić, predstavnik nadbiskupije ri-ječke Marko Medved, pročelnik za kultu-ru Poglavarstva grada Rijeke Božo Mimi-ca, ravnatelj Državnog arhiva Goran Crn-ković, predsjednica Hrvatsko-turskog društva Rijeka Esma Halepović-Đečević, predstavnici Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba Mirza Šabić i Be-njamin Terzić, pjesnik, kritičar i esejist Ervin Jahić te likovni umjetnik i profesor povijesti umjetnosti, inače skrbnik knjiž-nice i arhiva obitelji Mažuranićevih i Ru-žićevih Theodor de Canziani-Jakšić.

Ravnatelj Državnog arhiva istaknuo je da levhe nose istu poruku kao i sve re-ligije kojima se slave temeljne vrednote monoteističke religije, a to je vjera u jed-nog Boga kao Stvoritelja svih temeljnih moralnih vrednota. “U tome nema velike razlike između islama i kršćanstva, u to-me nas samo razlikuju različiti putovi ka istome cilju. Na žalost, povijest je obilje-žena uglavnom razlikama između tih dvaju putova”, rekao je ravnatelj Crnko-vić. Zaključio je pronašavši smisao ove izložbe u tome “da upozori ovu našu sre-dinu koja je često pokazivala nedovoljno interesa i senzibiliteta na vrednote kulture koja se razvijala u Bosni i Hercegovini, a i šire u islamskom svijetu.” Esma Hale-pović Đečević rekla je da je od utemelje-nja Hrvatsko-turskog društva prijateljstva prošlo 13 godina, a utemeljitelj je bio prof. dr. Ante Simonić. Društvo kroz ra-zličite programe, uglavnom kulturnog sa-držaja, nastoji približiti dvije civilizacije,

nastoji Hrvatsku bolje upoznati s turskom tradicijom i kulturom te su ovaj puta oda-brali levhe, kao jedan od oblika likovnog izražaja, koji je poznat u islamskoj likov-noj tradiciji, pa tako i u turskoj.

Theodor de Canziani-Jakšić objasnio je prisutnima da je proteklo više od godi-nu dana dok nije uspio s Esmom Halepo-vić-Đečević dovesti Mirzine radove u Rijeku. Vjeruje da je njihov mali uspjeh doveo u vezu “ono što nam se ponekad čini nespojivim, ono što je stoljećima bilo razdvajano, a zapravo je svima nama za-jedničko europsko, odnosno svjetsko na-slijeđe.” Rekao je da se ne radi o slikama nego o objektima u prostoru. Objekte na staklu, drvu, sadri i na drugim materijali-ma koje je Serdarević upotrebljavao na-zvao je reminiscencije-stratifikacije. Ra-zlog tom dvojakom nazivu je što u ovim objektima ima toliko slojeva stratificira-nih kroz više stoljeća i tisućljeća, a s dru-ge strane toliko reminiscencija odnosno sjećanja svakog od nas koje bilježimo ne samo svojim rođenjem nego i preko svo-jih predaka: sjećanja u pjesmi, u tonu, u mirisu, sjećanja na sve ono što je zapravo proteklo. Slikar, kipar i kaligraf Mirza

Serdarević već je duže vrijeme zaoku-pljen likovnom, grafičkom orijentalnom jednadžbom. De Canziani-Jakšić ga svr-stava u one “profane” promicatelje sve-kolikog očuvanja baštine, vizualne i pred-metne islamske tradicije. Svoje umjetnič-ke objekte Serdarević komponira, rekom-ponira, reciklira i slaže poput mozaikom raščlanjenih reminiscencija. On slaže jed-ne do drugih orijentalne tepihe, štukature, mozaike, oslike i rukopisna kaligrafska ostvarenja kao i tiskarske fragmente uka-zujući na Islam, na Orijent, na vjerske i životne razine u stratifikaciji “orijental-ne” kulture i njezine istosti, a mnogo-značnosti u istom trenutku.

Serdarević se ne odriče ni jedne mo-gućnosti islamske umjetničke tradicije, ali ni novih tehnoloških mogućnosti da-našnjice. Time suživljuje prošlost i vlasti-tu kulturnu tradiciju s influencama zapad-noeuropskih dosega istodobno tvoreći onaj tranzicijski trenutak davanja i rađa-nja novih kvaliteta koje u baštini kulturne razmjene Istoka i Zapada spoznajemo oduvijek. Arabesku kao stilizaciju vege-tabilnog kao i stilski obojenih ornamena-ta u plitkom i uleknutom reljefu na plohi

Izložba Mirze Serdarevića

Levhe u Rijeci

Govor muftije Omerbašića na otvorenju izložbe

JOURNAL

12


tretiranoj sadrom te pastelnim koloritom, ali i pozlatom i kromatski jakom paletom u segmentima Serdarević niže i propješa-čene kaldrme, opus quadratum iz fuzije graditeljskih inačica kasne antike, Bizan-ta i Islama te kaligrafske elemente ne sa-mo na razini ukrasa u smislu zamjene za druge tematske likovne predloške pod ka-nonom ikonoklazma već kao gotove cje-line koje se mogu uklopiti u bilo koju odabranu koncepcijsku mijenu. De Can-ziani-Jakšić je nastavio objašnjavajući da “poput asamblaža u spaljenim i ispiranim površinama, teksturama i smjernicama Mirza Serdarević uklapa i realne krajo-braze koji govore o sjećanjima, no sjeća-nja su to koja prelaze osobno i govore nam višeglasjem kolektivne potrebe da svjetove što ih individualno gajimo i do-življavamo prenesemo drugima kao sveu-kupni umjetnički kulturni i civilizacijski transfer.”

Osim vizualnog doživljaja, tu večer je uzvanicima približen Orijent i putem dru-ga dva osjetila: zakuskom koju je pripre-mio ljubazni domar Državnog Arhiva Dževad te glazbom. Naime, Serdareviće-va kćerka Sakin, udana Modronja, člani-ca ženskog pjevačkog zbora Zagrebačke

džamije “Arabeske” i članica grupe “Ma-vi kan”, što na turskom znači plava krv, uljepšala je otvorenje interpretirajući sev-dalinke “Žute dunje” i “U Stambolu na Bosporu”. Na instrumentima su je pratili Ismet Kurtović, poznati glazbenik i kom-pozitor, bivši član rock grupe “Drugi na-čin” i voditelj zagrebačkih zborova “Ara-beske” i “Bulbuli”, te Sejfudin Alibozgi, koji svira u bendu “Ezerkis”.

Nakon glazbom izazvanih najfinijih osjećaja, pjesnik Ervin Jahić se prisjetio da je Uzvišeni Bog prvo stvorio levhu (ploču) i kalem (pero), kojemu je naređe-no da zapiše sve što će se dogoditi do Sudnjega dana. Tamo gdje završava oni-rička i lirsko-meditativna faktura Mirze Serdarevića, tamo gdje boje i pjaščani, stakleni ili drveni ornamenti bilježe “kraj-nji doseg” – počinje levha, počinje doj-mljivo kaligrafsko “prisjećanje” na odlu-ke Božje volje, aplicira se svijet kur’anskih istina, glasova koji nisu zemaljskoga po-drijetla, glasova iz onostranosti. Bilo da je decentrirana, bilo da je na rubovima okvira za sliku, bilo da je bojom stišana, levha je kičma, nulto polje autorove umjetničke ideologije. Jahić je ustvrdio da u islamskoj likovnoj umjetnosti nije

prečest slučaj da se nadilaze pa i prevred-nuju granice žanra, to jest da se levha aplicira na tzv. slobodan sadržaj, na “ne-teologiziranu” likovnu podlogu. Vjeruje da to nije dokaz da Serdarević brka žan-rove, nego naprotiv, “o sinkretičnosti me-dija, o suptilnim semantičkim otocima koji se, snagom autorske kreacije, ulije-vaju u ocean koji svoje izvire i uvire nala-zi u slavljenju Njegove ljepote.” Jahić kaže da je to bogougodan čin, ljudskom oku blizak i drag, uzorit po mnogočemu i u koječemu, “onaj koji je potekao od ru-hanijetske inspiracije, to jest onaj koji ve-liča Tvorca Svjetova”. Na kraju je nagla-sio da zato poštuje i voli umjetničku ide-ologiju Mirze Serdarevića, ali i taj tip li-kovne mašte koja ne zapostavlja čovjeka zapostavljajući Boga i likovno mišljenje koje promovira duhovna značenja.

Božo Mimica, pročelnik za kulturu Poglavarstva grada Rijeke je, očito pod dojmom, iskreno izjavio da izložba može biti postavljena bilo gdje u Europi i svije-tu. Nakon njega, muftija Omerbašić je otvorio izložbu riječima da središnju te-mu islama – Boga, Jednog Jedinog – na-lazimo u svim Mirzinim radovima. �

A.A.

JOURNAL

13


Za Pesah, svoj veliki vjerski praznik, židovi širom svijeta na tradicionalnoj Se-der večeri čitaju dijelove iz Hagade, knji-ge koja opisuje njihov egzodus iz Egipta i odlazak u Izrael. Od ovog Pesaha, židovi u Sarajevu imati će priliku čitati Hagadu na bosanskom jeziku. Naime, prvi put je objavljen reprint čuvene sarajevske Ha-gade na bosanski i engleski jezik. U Kul-turnom centru Ambasade Bosne i Herce-govine, 16. lipnja, održana je promocija monografskog izdanja i faksimila sara-jevske Hagade. Na promociji su govorili Miljenko Jergović, Marin Ivanišević, Go-ran Mikulić i Jakob Finci. Ambasador BiH u Hrvatskoj, Aleksandar Dragičević održao je uvodnu riječ, a moderator veče-ri bila je Minka Ljubijankić, voditeljica Kulturnog centra BiH, a prigodno je izve-deno i par kompozicija tradicionalne se-fardske pjesme. Najopširniji u svom izla-ganju bio je predsjednik Židovske zajed-nice u BiH, Jakob Finci, koji je na doj-mljiv način opisao zaista jedinstvenu pri-ču o sarajevskoj Hagadi. Priča o sarajev-skoj Hagadi priča je o jednom prognanom narodu. Prije više od šest stoljeća (oko 1314. godine) nepoznati umjetnik iz Bar-celone u Španjolskoj je jednu malu vjer-sku knjigu, napisanu hebrejskim pismom, oslikao čudesnim crtežima koji predstav-ljaju motive iz prve biblijske knjige Po-stanka. Budući da židovski zakon (slično islamu) striktno zabranjuje figurativno slikarstvo, smatra se da je upravo ta Ha-gada jedinstven primjer u sveukupnoj li-teraturi, koji tu zabranu krši svojom lje-potom. Godine 1492. Sveta inkvizicija Rimokatoličke crkve vrši krvavi izgon svih židova iz Španjolske. Veća grupa tih prognanika nalazi svoje utočište u Bosni, u ondašnjem Osmanlijskom carstvu. Jed-na obitelj u svom izbjegličkom zavežljaju u Sarajevo donosi i prelijepu Hagadu, gdje se ona prenosi s koljena na koljeno i čuva u skrivenim obiteljskim škrinjama. Kad je koncem 19. stoljeća u Sarajevu osnovan Zemaljski muzej Bosne i Herce-govine, muzejska uprava otkupljivala je od građana vrijedne knjige i umjetničke predmete. U muzejskim analima u vezi s Hagadom zapisano je: “Kupljena za 150 forinti od Jozefa Koena, trgovca iz Sara-jeva, 1894. godine.”

Finci je rekao da je ova knjiga nepro-cjenjive vrijednosti više puta odoljela iskušenju preprodaje i krađe. Tadašnji ru-kovodioci Muzeja nose Hagadu u Peštu i Beč i tek tu saznaju kakvo blago su kupi-li. Austrijski kolekcionari ponudili su im odmah 50.000 forinti, ali nisu ih uspjeli nadmudriti. Knjigu vraćaju u Sarajevo, a njome se na Bečkom sveučilištu znan-stveno bave profesori David Müller i Ju-lius Schlosser, koji zaključuju da je ta knjiga vrednija i od najdragocjenijih pri-mjeraka te vrste koji se čuvaju u Londo-nu, Nürnbergu i Parizu. Nekoliko dana nakon što su Hitlerove postrojbe u travnju 1941. godine umarširale u Sarajevo, u Muzej je došao general Fortner i naredio da mu se odmah preda Hagada. Tadašnji upravitelj Muzeja Jozo Petrović odgovo-rio mu je da je baš jučer neki njemački pukovnik dolazio i knjigu odnio. “Kako se zvao taj pukovnik?”, pitao je nepovjer-ljivi Fortner. “Nismo smjeli da ga pitamo za ime”, snalažljivo je odgovorio Petro-vić. Hagada je po jednoj legendi skrivena pod pragom džamije u jednom selu podno Bjelašnice. Godine 1988. sarajevska Svjetlost, koju su tad vodili Ivan Lovre-nović i Gavrilo Grahovac, objavljuje prvi umjetnički pretisak Hagade, štampan u Italiji, popraćen komentarima istaknutog beogradskog judeologa dr. Eugena Wer-bera. Za vrijeme prošloga rata Hagada se

sve vrijeme nalazila u gradu, u trezoru Narodne banke - iako je bilo poziva sa svih strana svijeta da se ona zbrine, Izetbegović to nije dozvolio, što se poka-zalo mudrim i dalekovidnim. U prosincu 1998. vlasti Republike Srpske obznanjuju da trećina Hagade pripada njima, pa bi je svake treće godine izlagali u Banjoj Luci. Ovo izdanje će omogućiti svima onima koji koriste Hagadu za Pesah da upravo iz sarajevske Hagade održe cijeli ritual. A za druge, reprint Hagade također ima ve-liku vrijednost, rekao je Finci i dodao da oni koji ne praznuju Pesah imaju dobru priliku da se upoznaju s pričom o izlasku iz egipatskog ropstva koji židovi slave dvije i pol tisuće godina.

Goran Mikulić iz izdavačke kuće Ra-bić rekao je da je Sarajevska Hagada objavljena u 613 primjeraka na ručno izrađenom papiru koji se u 95% slaže s originalom iz 14. vijeka. Broj kopija iza-bran je kako bi simbolizirao broj zapovi-jedi ili mitzvota, koje su židovi obavezni poštivati. Izdanje je štampano u Italiji i gotovo sve na knjizi je napravljeno ručno. Primjerci iz ovog ograničenog izdanja prodaju se po 1150 eura, a izdavač tvrdi da već imaju više od stotinu narudžbi iz inostranstva. Književnik i novinar Mi-ljenko Jergović istaknuo je da priča o Sa-rajevskoj Hagadi, priča o knjizi koja je živjela s poviješću BiH. Njena važnost za Sarajevo i čitavu BiH danas jest u tome da ona predstavlja metaforu već izgublje-ne ideje mutinacionalne i multikonfesio-nalne zemlje i metropole. Vrhunac je do-živjela za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je spašavana od onih koji su dobro znali čemu ona služi i onih priprostih lju-di koji nisu znali ništa, ali su znali da je važna. Njen spas je važan kulturni mo-ment za sve nas. Jergović je izrazio žalje-nje što na promociji nema preminulog dr. Muhameda Nezirovića, prvog ambasado-ra BiH u Španjolskoj i profesora koji je o temi Hagade znao najviše. Njegovo dvo-tomno djelo u kojemu su se nalazile se-fardske romanse, najvažnije je svjedo-čanstvo sefardskog prisustva u Bosni. Nezirović je bio čuvar kulture koja više nije bila živa, završio je Jergović. �

F.M.B.

Aktivnosti Kulturno-informativnog centra BiH u Zagrebu

Misterija sarajevske Hagade

JOURNAL

14


U srijedu 18. lipnja, u organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Zagreb i Zagrebačku županiju, otvorena je samostalna uzložba fotografija pod na-zivom “Tuzlanske džamije na fotografija-ma Mustafe Terzića” i predstavljena tro-jezična fotomonografija “Tuzlanske dža-mije” istoga autora. Izložba je postavljena u prostorijama BNZH u Ilici 54 u Zagre-bu. Na priredbi su, pored autora, sudjelo-vali mr. Amir ef. Karić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Tuzla, Av-dija Aguši, poznati bosanski sazlija, Edu-ard Pavišić i orkestar “Bosana”.

Mustafa Terzić (Živinice, 1941.) je amaterski fotograf prve kategorije, koji se fotografiranjem bavi punih 50 godina. Član je Foto-kluba Tuzla od 1973. godi-ne. Živi i radi u Tuzli. U obraćanju prisut-nima Terzić je rekao da se ideja o izdava-nju fotomonografije tuzlanskih džamija javila prije dvije godine, prigodom obilje-žavanja 7. svibnja – Dana džamija u Bo-sni i Hercegovini. To je datum kada se oživljava tužno sjećanje na rušenje Fer-had-pašine džamije u Banja Luci. Temat-ska izložba fotografija tuzlanskih džamija priređena je 7. svibnja 2007. godine, a za-tim je izrađena i fotomonografija, u kojoj su prikazane sve džamije i na tri jezika napisani osnovno podaci o svakoj od njih. Fotomonografija je važan dokument o tu-zlanskim džamijama. “Ja sam fotograf-amater i jedna od mojih omiljenih tema je arhitektura. U skladu s tim, džamije, koje su same po sebi veoma specifične i lijepe, privukle su moju pažnju. Jedno vrijeme sam im se posvetio i počeo sam fotografi-rati tuzlanske džamije. Proces je trajao skoro dvije godine, pri čemu je trebalo savladati sve probleme koji su se pojavlji-vali. U razgovoru s Amirom Karićem, glavnim imamom u Tuzli, dogovoreno je da se napravi fotomonografija koja će sa-državati fotografije svih džamija Tuzlan-skog medžlisa”, rekao je Mustafa Terzić.

Atif Kujundžić u prospektu izložbe za Terzićeve fotografije kaže da one teže tehničkom perfekcionizmu. Pritom per-fekcionizam pred autora postavlja i mak-simum inventivno-kreativnih zahtjeva, kao i tehničko-tehnološke pretpostavke njezinog nastajanja. Terzić je prigodom fotografiranja tuzlanskih džamija imao značajnu prepreku: kako u objektivu fo-

kusirati ukupnu visinu objekta? Naime, mjesto gradnje džamije i visina munare pojavljuju se kao prepreka koju nije jed-nostavno savladati. Džamije su građene na mjestima koje je određivao džemat, a prema svojim potrebama i zatečenim pro-stornim i drugim uvjetima. Naravno, pri-tom se nije razmišljalo o eventualnom fotografiranju. Mustafa Terzić se poka-zao dovoljno snalažljivim, iskusnim i ustrajnim u rješavanju prisutnih praktič-nih problema kod fotografiranja džamija u tuzlanskoj općini. U svakom je pojedi-načnom primjeru savladao skučeni urbani prostor, nepristupačnost objektivu, zbog konfiguracije tla, i visinu u koju streme munare. Uspio je svaki put dobiti kompo-

zicijski i tehnički korektne fotografije džamija. “Mustafa Terzić je dobro proci-jenio da su mu tokom ovoga posla, po prirodi zadatka, uskraćene uobičajene mogućnosti i izazovi kreativne fotografi-je kojom se bavi, a ostavljena čisto zanat-ska opcija u kojoj će sve fotografije doni-jetiprimjeren izgled džamija i biti ujedna-čenog tehničkog kvaliteta, tako da drugi – estetski nivo njegovog fotografskog progovora dođe upravo s fasada fotogra-firanih objekata. Ustvari, tu opciju Terzić je uglavnom i crpio, a izložene fotografije to potvrđuju kao neupitnu stvarnost nji-hove realne ljepote”, napisao je Kujun-džić. Džamije bosanskih muslimana su funkcionalno iste kao svugdje u svijetu, ali su arhitektonski primjerene vremenu gradnje i ambijentu u kojem su podizane. Fotografije džamija s područja tuzlanske općine pokazuju razlike u njihovom izgledu, hujanje vremena, prolazak sto-ljeća. Bez obzira na vizualno, estetski i funkcionalno predočene sličnosti i razli-ke, džamije su mjesta gdje se vjernici zbližavaju s Allahom Uzvišenim na isti način, u skladu s islamskim, imanskim i ihsanskim šartima, u nivou ljepote Jedno-te Njegovog Postojanja.

Amir ef. Karić, glavni imam tuzlanski je naglasio da je fotomonografija rezultat rada više ljudi, a posebno je značajna jer se u njoj nalaze fotografije sve 31 tuzlan-ske džamije, a podaci o njima su, osim bosanskog, napisani na arapskom i engle-skom jeziku. Osim u jednoj džamiji, koja je trenutno pred restauracijum, u svim ostalima odvija se aktivan vjerski život. Posebnu zanimljivost u fotomonografiji “Tuzlanske džamije” predstavlja tekst o nastanku tuzlanskih mahala. Kroz povi-jest je poznato da su se u središtu bosan-skih mahala, pa tako i tuzlanskih, uglav-nom nalazile džamije. Amir ef. Karić se posebno osvrnuo na vjerski život i institu-cije Islamske zajednice u Tuzli. “Poseban značaj za razvoj i rad Islamske zajednice u Tuzli predstavlja obnova, odnosno po-novno uspostavljanje Muftijstva 1992. godine, one najteže godine u Bosni i Her-cegovini”, rekao je Karić. Tada je za tu-zlanskog muftiju izabran Husein ef. Kala-zović. Osim obnove muftijstva, ogroman značaj ima obnova rada Behram-begove medrese u Tuzli, koja baštini tradiciju

Izložba fotografija tuzlanskih džamija

Ljepota Božjih kuća

Mustafa Terzić

Amir ef. Karić

JOURNAL

15


380 godina rada, uz prekid od 1949. do 1993. godine. Danas se u njoj odgaja i educira blizu 500 učenika, po 120 u sva-kom razredu sa po četiri odjeljenja. Karić je naglasio da je prema zvaničnim ocjena-ma rada koje provodi Ministarstvo obra-zovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlan-skog kantona i Prosvjetno-pedagoški za-vod u Tuzli, Behram-begova medresa već nekoliko godina najuspješnija srednja škola u Tuzlanskom kantonu. Medresa je prema pedagoškim standardima kvalitet-nija obrazovna ustanova i od poznate Tu-zlanske gimnazije. “Naši planovi za bu-dućnost su da Islamska zajednica da do-prinos cjelokupnoj društvenoj zajednici osnivanjem Instituta za društvena i reli-gijska istraživanja. Mi se nadamo da će-mo u skoroj budućnosti imati priliku u Tuzli raditi na ovome projektu. Vjerujem da ćemo se u vrlo kratkom vremenu moći pohvaliti i tim projektom”, zaključio je Amir ef. Karić.

Mahale i džamije

Neki učenjaci govore o trima fazama prihvatanja islama u Bosni i Hercegovini. Prva je ona koja se desila prije 1463. godi-ne u tzv. Bosanskom krajištu, druga je ve-zana u vrijeme osvajanja Bosne od strane sultana Mehmeda II Fatiha 1463. godine, a treća je uslijedila nakon učvršćivanja osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini. Ona je tekla duže vrijeme, bila je najinten-zivnija i vjerojatno je trajala do kraja 16. stoljeća. Među brojne razloge koji su do-prinijeli prihvatanju islama u BiH od stra-nevelikog broja stanovnika možemo nave-sti: jednostavnost i razumljivost islama, visok stupanj civilizacije koji su donijele Osmanlije, pravednost, vjerska tolerancija i ravnopravnost koje su krasile Osmanlije, činjenica da su Osmanlije bez problema preupuštale upravu starosjediocima ukoli-ko prihvate islam, itd. Uz navedene, inten-zitetu prihvatanja islama u sjeveroistočnoj Bosni doprinijeli su i događaji, kao npr.: osnivanje i kraj Srebreničke banovine, osnivanje Zvorničkog sandžaka i pad Ugarskog kraljevstva.

Prema dr. Ademu Handžiću, prvi izričit podatak o Donjoj Tuzli u Osmanskom peri-odu datiran je 1533. godine, od kada traje i prva faza njenog razvoja u tom periodu. U narednih 15 godina, do 1548. desile su se velike promjene, kada je formirano pet mu-slimanskih mahala: Džamijska mahala, Ti-mur hodžina mahala, Isa-begova mahala, Mahala hisarije Ferhada, sina Ahmedova i Mahala subaše Alije. Do kraja 16. stoljeća u kasabi se već bilo razvilo osam musliman-

skih mahala, uz razvijenu kršćansku varoš okupljenu oko crkve. Kasaba se širila na sve strane od kapija i odmah u početku prešla na lijevu stranu Jale. Veći dio naselja razvio se, ipak, na drugoj strani Jale, tj. oko kasabe u kojoj je ostala samo Atik mahala. Tu su se bile razvile četiri mahale: Sagrdži-je Murge, Mustafe džindije, Turali-begova i Malkoča džindije. Na toj se strani prostirao i kršćanski džemat-varoš. Na lijevoj strani razvila su se Mehmed-agina mahala, Maha-la Osmana ćehaje i Mosnička mahala. Ra-zvoj grada je išao svojim tokom, te su nasta-jale i druge mahale. Tome je dodatni polet dalo podizanje džamija ili mesdžida, kao nukleusa mahala.

Džamije u Tuzli građene su puna četi-ri i pol stoljeća, a u fotomonografiji je ta-ko veliko vremensko razdoblje kronološ-ki podijeljeno na tri perioda: osmanski i austro-ugarski period, period južnosla-venske državne zajednice i novi period. Podjela na navedene vremenske periode determinirana je historijskim periodima vladavine političkih i državnih sustava na bosansko-hercegovačkim prostorima. Novi period obuhvaća vrijeme od obnove bosanske državne nezavisnosti 1992. go-dine do danas.

Tokom osmanske uprave džamije su najčešće gradili pojedinci – vakifi, za vri-jeme austro-ugarske vladavine neke su re-novirane ili preuređivane, dok je socijali-stičko razdoblje obilježeno rušenjem pet džamija (Tušanjske, Mosničke, Arslan-agine, Brđanske i Bijele džamije). U raz-doblju nakon završetka rata 1995. godine, na području tuzlanskog Medžlisa čak 18 džamija je sagrađeno ili renovirano – ob-novljeno, dograđeno i prošireno. U nekoli-ko džemata adaptirani su i prošireni mesd-židi, te uz njih izgrađene munare. 1990. godine na području Islamske zajednice Tuzla bilo je 13 džamija, a danas ih ima 31. Sve džamije, izuzev dvije koje su iz-građene sredstvima vakifa iz Kuvajta i Sa-udijske Arabije – džamija princa Abdulaha u Tuzli i Hadžijska džamija u Solini – iz-građene su dobrovoljnim prilozima dže-matlija. Osim toga, Arslan-agina džamija, u narodu poznata i kao Vikaljska džamija, u naselju Mosnik obnovljena je na prvobit-noj lokaciji. Neposredno pored lokacije na kojoj se nalazi porušena tušanjska džami-ja, u toku je izgradnja džamije i kulturno-obrazovnog centra. U naselju Miladije za-početa je izgradnja nove džamije. �

I.I.

JOURNAL

16


U proteklom periodu u Zagrebu su odr-žana dva skupštinska zasjedanja Bošnjač-ke nacionalne zajednice: 17. svibnja odr-žana je svečana i radna sjednica Skupštine BNZ za grad Zagreb i Zagrebačku župani-ju, a 14. lipnja Izborna skupština Bošnjač-ke nacionalne zajednice Hrvatske.

Skupština zagrebačkog ogranka BNZH

Izvještaj o radu Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Zagreb i Zagrebačku županiju u periodu od 10.06.2006. do 17.05.2008. podnio je njezin predsjednik, prof. dr. Sead Berberović. Naglasio je da se tih dana obilježava 15. godišnjicu od osnivanja Bošnjačke nacionalne zajedni-ce Hrvatske, koja je osnovana 22. svibnja 1993. godine pod nazivom Nacionalna zajednica Muslimana Hrvatske. Podsjetio je na sastav prvog Glavnog i Nadzornog odbora, te Suda časti. U sastav Glavnog odbora birani su: prof.dr.sc. Nedžat Paša-lić – predsjednik, prof.dr.sc. Sulejman Čamdžić – potpredsjednik, Salih Agić, Mesud Bužimkić, Asim Crnalić, Sulej-man Čičić, prof.dr.sc. Emir Hodžić, Salih Hrustić, Ahmed Ikanović, Azim Kara-mehmedović, Džemal Kekić, Sena Kule-nović, dr. med. Ferid Latić, Nasiha Mula-begović, Senad Nanić, Fahrudin Kuleno-vić, prof.dr.sc. Husein Pašagić, Mustafa Porobić, dr. med. Sadik Rakanović, Mir-sad Srebreniković, Hasan Tanović, Mu-stafa Pačariz. U Nadzorni odbor izabrani su: Hilmija Šabić – predsjednik, Faruk Muzurović i Mujaga Družić. Sud časti je imao sljedeći sastav: Sead Mulabegović, Hasan Isabegović i Edib Muftić.

“U proteklih 15 godina Zajednica je prolazila kroz burno razdoblje padova i uspona. Danas ona uspješno djeluje kroz svojih 11 županijskih organizacija, eta-blirana kao temeljna bošnjačka organiza-cija i autentični predstavnik prava i inte-resa Bošnjaka u Republici Hrvatskoj. Svima onima koji su u tome dali svoj, pa i najmanji doprinos bilo koje vrste, u ime rukovodstva Zajednice izričem jedno ve-

liko hvala”, rekao je Berberović. Nagla-sio je da zagrebački ogranak Bošnjačke nacionalne zajednice u periodu od po-sljednje Skupštine nastavio djelovati na realizaciji programa koji su ranije vođeni kao programi BNZH. Berberović je de-taljno nabrojao sve ostvarene programe koji su financirani putem Savjeta za naci-onalne manjine Republike Hrvatske, kao npr. dva četverobroja časopisa “Bošnjač-ka pismohrana” i pet knjiga iz bibloteke “Bosana – bošnjački pisci u Hrvatskoj” (“Nišan” Edina Hadžića, “Zemlja pleše” Nenada Rizvanovića, “Alem-kamen” Semke Alagić, “Šest drama” Amira Bu-kvića i “35 godina umjetničkog rada Ta-hira Mujičića” grupe autora). Učvršćen je i unaprijeđen rad Ansambla “Bosana” u kojem djeluju folklorna skupina, orkestar, zbor i solo pjevači, pri čemu je ostvareno 18 gostovanja i nastupa. U prostorijama BNZH u Ilici 54 u Zagrebu realizirane su dvije izložbe fotografija.

U najznačajnije manifestacije i kul-turne događaje koji su financirani izvan proračunskih sredstava spadaju: znan-stveni skup “Obilježavanje 100. godišnji-ce osnivanja Muslimanske narodne orga-nizacije”, predstavljanje rada i djelovanja Bošnjačkog nacionalnog vijeća Srbije sa sjedištem u Novom Pazaru, gostovanje Narodnog pozorišta iz Sarajeva s predsta-vom “Legenda o Ali-paši”, usvajanje De-klaracije za pravno, političko i moralno anuliranje rezultata genocida u BiH, tribi-na “Bošnjaci u Hrvatskoj danas i kako vidimo naš daljnji razvoj”, promocije knjiga “Potkovani golubovi” Izeta Pervi-za i “Soliter Titanic” Almira Alića u izda-nju V.B.Z.-a, suorganizacija Međunarod-nog festivala kratkog filma “Stolac 2007.”, koncert Samira Nurkića “Klasika & sevdah”, predstavljanje bošnjačkih kandidata za saborskog zastupnika, izlož-ba slika “My way” Fadile Šćiragić i tribi-na “Bošnjaci i NDH”.

Skupštinska zasjedanja Bošnjačke nacionalne zajednice

Kontinuitet Bošnjačke nacionalne zajednice

Sa Skupštine zagrebačkog ogranka BNZH

JOURNAL

17


“Od značajnijih aktivnosti BNZ po-menut ću da smo pokrenuli Fond za sti-pendiranje ‘Salim Šabić’ nadarenih stu-denata Bošnjaka, koji će uskoro prerasti u Fond na razini Hrvatske. U izborima za Vijeća 2007. godine, kandidirali smo za Vijeće bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba punu listu od 25 kandida-ta, od kojih je 15 izabrano u Vijeće. Jez-gru sadašnjeg rukovodstva BNZ ZG i ZGŽ čine članovi Glavnog odbora Boš-njačke nacionalne zajednice Hrvatske izabranog 2000. godine iz koje je prije nešto više od tri godine izdvojena BNZ ZG i ZGŽ. Vrijeme je za pomlađivanje i promjene pa ćemo tako danas na Skupšti-ni djelomično zamijeniti sastav Izvršnog odbora. Slijedeće godine istječe mandat većini članova odbora pa treba već sada pripremati novo rukovodstvo koje ćemo birati dogodine na Izbornoj skupštini. Ge-neracija koja je na odlasku stvorila je iz ničega izvrsne preduvjete za mladu gene-raciju koja može uspješno nastaviti rad na očuvanju bošnjačkog nacionalnog identi-teta. Ove godine se konačno ostvaruju zaključci sa Osnivačke skupštine BNZ ZG i ZGŽ da se u cijelosti programski i financijski odvoji djelovanje BNZ ZG i ZGŽ od BNZH. To do sada iz objektivnih okolnosti nismo uspjeli: kod prijave pro-grama za 2006. godinu nismo još bili do-bili registraciju, za prijavu programa za 2007. godinu uveden je dodatni kriterij da udruga djeluje najmanje dvije godine – što nije bilo ispunjeno – i tek smo za 2008. godinu mogli sve programe prijavi-ti na BNZ ZG i ZGŽ. Također je važno napomenuti da smo nakon obnove i re-konstrukcije ovog prostora i ulaganja značajnih vlastitih sredstava, dočekali 2008. godinu financijski konsolidirani, što daje podlogu za nesmetano razvijanje programskih aktivnosti, bez svakodnevne brige za osiguravanjem potrebnih finan-cijskih sredstava”, rekao je predsjednik Berberović.

Naglasio je da težište rada zagrebač-kog ogranka ubuduće treba preusmjeriti na strateške projekte razvoja i očuvanja bošnjačkog nacionalnog identiteta u Re-publici Hrvatskoj, koji se trebaju ponuditi i u njih uključiti ostale županijske organi-zacije BNZ, Vijeća bošnjačke nacionalne manjine i sve bošnjačke udruge. Osnovni pravci djelovanja su: rješavanje problema dvojnosti nacionalnog naziva Bošnjak/Musliman; priprema za popis stanovniš-tva 2011. godine; priprema i uvođenje dopunskog obrazovanja učenika iz nacio-nalne grupe predmeta: jezik, književnost, historija, geografija, priroda i društvo, te

muzička i likovna umjetnost; masovno uključivanje mladih u rad bošnjačkih in-stitucija; obilježavanje značajnih datuma, događaja i ličnosti iz državotvorne povi-jesti Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. “Zadaće koje stoje pred nama možemo samo zajedno uspješno ostvariti. Stoga upućujem svim Bošnjacima, posebno mladima, poziv da se uključe u aktivnosti BNZ ili drugih bošnjačkih asocijacija i daju svoj doprinos u njihovoj realizaciji i vlastitom nacionalnom izgrađivanju”, za-ključio je prof. dr. Sead Berberović.

U radnom dijelu skupštinskog zasje-danja na prijedlog Izvršnog odbora BNZ za grad Zagreb i Zagrebačku županiju, u skladu s člankom 36. stavak 3. Statuta BNZ ZG i ZGŽ, četiri člana su razriješe-na dužnosti: Hilmija Šabić, Sena Kuleno-vić, Remzija Hadžiefendić – Parić i Elvi-ra Tokić. Umjesto njih izabrani su novi članovi Izvršnog odbora: Mithat Muzuro-vić, Filip Mursel Begović, Emir Kazafe-rović i Elma Ramić. Izvršene su popune i rotacije u Izvršnom i Nadzornom odboru, pri čemu je Mithat Muzurović, dosadašnji predsjednik Nadzornog odbora, izabran za potpredsjednika BNZ ZG i ZGŽ. Umjesto njega, za predsjednika Nadzor-nog odbora izabran je Mujaga Mehić, a za novog člana Fehim Arnautović. Dževad Jogunčić je predložen za člana Glavnog odbora Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske.

Skupština BNZH

Izvještaj o radu Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske u periodu od 18.12.2005. do 14.06.2008. podnio je prof. dr. Sead Berberović, predsjednik BNZH. On je podsjetio da je krajem 2005. godine BNZH strukturno i statutarno re-organizirana kao zasebna organizacijska forma. Proteklo vremensko razdoblje obilježeno je postupnim programskim razdvajanjem i razgraničenjem djelova-nja BNZH od BNZ za grad Zagreb i Za-grebačku županiju, osnovane nekih 9 mjeseci ranije. To razgraničenje nije mo-glo biti, iz objektivnih razloga, izvedeno preko noći, te su se tek ove godine stekli uvjeti da se u cijelosti programski i finan-cijski odvoji djelovanje BNZ ZG i ZGŽ od BNZH. Kod prijave programa za 2006. godinu BNZ ZG i ZGŽ nije još imala re-gistraciju, za prijavu programa za 2007. godinu uveden je dodatni kriterij da udru-ga djeluje najmanje dvije godine (što BNZ ZG i ZGŽ tada nije ispunjavala) i tek su se za 2008. godinu mogli svi pro-grami prijaviti na BNZ ZG i ZGŽ. Berbe-

rović je naglasio da je po svom unutar-njem ustrojstvu definiranom Statutom, BNZH organizirana kao savez županij-skih organizacija Bošnjačke nacionalne zajednice u Republici Hrvatskoj. Predvi-đeno je da je osnova rada na razini župa-nijskih organizacija, a BNZH je trebala biti tijelo koje koordinira, usmjerava, pra-ti i pomaže rad županijskih organizacija. To je najjasnije iskazano u odredbama Statuta prema kojima se članstvo, prava, obaveze i odgovornost svakog člana BN-ZH ostvaruje u županijskoj, gradskoj ili općinskoj organizaciji BNZ prema mje-stu prebivališta u Republici Hrvatskoj, te da svi ustrojstveni oblici samostalno djelu-ju u svom radu u okviru općih ciljeva i dje-latnosti BNZH. Statutom je predviđena samo obaveza županijskih organizacija da informiraju Glavni odbor BNZH o svojim programima i planovima rada te da dostav-ljaju svoje izvještaje o radu. Nadalje, Glav-ni odbor BNZH je kao operativno tijelo sastavljen na paritetnoj osnovi tako da su u njemu ravnopravno zastupljene sve župa-nijske organizacije.

“Danas BNZH okuplja 11 županijskih organizacija od Osijeka do Dubrovnika, koje se međusobno veoma razlikuju. Ra-zlikuju se po broju Bošnjaka, po broju čla-nova i njihovom intelektualnom, organiza-cijskom i sveukupnom potencijalu, razli-kuju se po socijalnoj strukturi, po stupnju razvoja nacionalnog identiteta, razlikuju se u tradiciji i iskustvu u djelovanju na ma-njinskoj problematici, razlikuju se po povi-jesnim odnosima s drugim bošnjačkim in-stitucijama i na kraju županijske organiza-cije djeluju u različitom većinskom okru-ženju. Stoga je teško pronaći zajednički nazivnik u usmjeravanju i djelovanju BN-ZH koji će zadovoljiti interese, objektivne mogućnosti i subjektivno razumijevanje manjinskog položaja u svim županijskim organizacijama. Rekao bih da je čak bilo pravo umijeće ostvariti minimum zajed-ničkog djelovanja kojim se neće izazvati razdor, animozitet i prekid komunikacije i suradnje između čelnika i županijskih or-ganizacija. Situaciju najbolje ilustrira či-njenica da se nikada nije ostvario niti mini-mum statutarnih obaveza županijskih or-ganizacija da dostavljaju Glavnom odboru svoje programe i planove rada te izvještaje o radu, premda je prva točka Dnevnog reda svih sjednica uvijek bila izvještavanje o ra-du koje se uglavnom svodilo na kratka usmena izlaganja. Da ne kažem da su poje-dine županijske organizacije, unatoč upo-zorenjima iz BNZH, pristupale organizaci-ji SABAH koja je osnovana s ciljem da razbije područja djelovanja i jedinstva

JOURNAL

18


BNZ. Čak i danas, neki veliki zagovornici čvršće uloge BNZH u odnosu na županij-ske organizacije obnašaju čelne funkcije u SABAH-u, kao da im je SABAH nado-mjestak za BNZH. Pa je isto tako zaklju-čak Glavnog odbora sa sjednice 1/07 odr-žane u Rijeci da se na manjinskim izbori-ma za vijeća i predstavnike pokuša stvarati zajedničke liste s drugim bošnjačkim aso-cijacijama “Preporodom”, SABAH-om i UBBDRH sproveden s različitim intenzi-tetom po županijskim organizacijama ili uopće nije sproveden. Komunikacija pre-ma županijskim organizacijama bila je pe-riodična, više po potrebi nego konzinuira-na i uglavnom su se županijske organizaci-je obraćale da serviraju svoje probleme, često i personalne, očekujući da se BNZH i njezin predsjednik postave u ulogu arbi-tra, ili u boljem slučaju miritelja zvađenih strana. Unatoč svemu tome, BNZH i ja kao njezin predsjednik, u proteklom periodu nastojali smo djelovati kao kohezioni fak-tor a ne faktor razdvajanja, radeći u dobroj vjeri i s iskrenim nijetom da okupimo istin-ske entuzijaste spremne da nesebično, bez osobnih interesa, ostvare zadaću nacional-nog osvješćivanja i organiziranja Bošnjaka u Republici Hrvatskoj”, rekao je Sead Ber-berović.

Podsjetio je da je u prethodnom perio-du održano pet sjednica Glavnog odbora, na kojima se nastojalo usuglasiti djelova-nje županijskih organizacija, potaknuti međusobnu suradnju i potpomaganje te pokrenuti zajedničke aktivnosti, u čemu nije bilo velikog uspjeha. Berberović sma-tra da se s obzirom na ulogu BNZH nisu niti mogli očekivati značajniji rezultati i realizacija konkretnih zadaća. Naime, BN-ZH nema niti materijalnu podlogu za svoj rad i do sada je materijalne potrebe BNZH pokrivala zagrebačka organizaciji BNZ koja je pružala infrastrukturnu podršku i materijalno potpomagala, u okviru svojim mogućnosti, djelovanje županijskih orga-nizacija. “Temeljem svoga dugogodišnjeg djelovanja u BNZ slobodan sam konstati-rati da BNZH može funkcionirati samo na način predviđen ovim Statutom, kao labavi savez županijskih organizacija. Postoje tri razloga koji će još neko vrije-me determinirati takav model organizira-nja. Prvo, zakonski: prema Zakonu o udrugama sve županijske organizacije su samostalni pravni subjekti. Nema prav-nog okvira koji bi mogao podrediti župa-nijske organizacije nekoj centrali izvan granica njihove vlastite spremnosti da prenesu dio svoje pravne osobnosti na centralnu organizaciju. Stoga BNZH mo-že funkcionirati samo na načelu konsen-

zusa. Drugo, povijesni: neke županijske organizacije su nastale neovisno od ta-dašnje BNZH koja je iz objektivnih razlo-ga djelovala samo na području Zagreba, a sve županijske organizacije koje je osno-vala BNZH u periodu od 2000. do danas (7 županijskih organizacija) osnovane su i prepuštene da djeluju dalje samostalno, jer BNZH nije imala ni materijalnih ni kadrovskih resursa da ih još neko vrijeme potpomaže. To su bitni elementi koji de-terminiraju odnos županijskih organiza-cija prema BNZH i obratno. Treće: BN-ZH nema niti će u dogledno vrijeme ima-ti materijalnih i kadrovskih mogućnosti da funkcionira kao čvršća organizacija; samo održavanje jedne sjednice Glavnog odbora u nekom od županijskih središta s 15-ak sudionika objektivno košta oko 15.000 kuna. Danas je taj trošak distribu-iran na pojedine županijske organizacije i ne iskazuje se u punom iznosu. Za šest sjednica Glavnog odbora godišnje trebalo bi osigurati stotinjak tisuća kuna. Da predsjednik BNZH obiđe svaku od župa-nijskih organizacija samo po dva puta go-dišnje, treba mu slobodna 22 dana, ili još koji dan više, što opet košta dvjestotinjak tisuća kuna. I to nije sve: za angažman takve naravi, koji ne znači samo posjete županijskim organizacijama, trebalo bi osigurati profesionalnu funkciju pred-sjednika BNZH”, rekao je Berberović.

Zaključio je da se čvršće povezivanje županijskih organizacija treba događati

prirodno kako se za to budu sticali uvjeti. To ne znači da na tom pravcu treba djelo-vati, naprotiv, ali svi trebaju biti biti svje-sni realnosti da se to može postići samo postupnim, malim koracima. Svi ishitreni i nepromišljeni postupci mogu dovesti sa-mo do lomova i razbijanja i ovakvog mi-nimuma zajedništva i međusobnog uva-žavanja na kojem sada funkcionira Boš-njačka nacionalna zajednica Hrvatske.

U radnom dijelu skupštinskog zasje-danja izabrano je novo rukovodstvo BN-ZH. Prema Statutu BNZH predsjednici županijskih organizacija BNZ po funkciji ulaze u sastav Glavnog odbora. To su: Sead Berberović (grad Zagreb i Zagre-bačka županija), Senad Pršić (Istarska žu-panija), Ibrahim Ružnić (Primorsko-go-ranska županija), Dajlina Goražda (Sisač-ko-moslavačka županija), Suad Crnica (Karlovačka županija), Hase Salihović (Zadarska županija), Zejna Ribo (Osječ-ko-baranjska županija), Salko Ikanović (Varaždinska županija), Sadik Rakanović (Splitsko-dalmatinska županija), Šemsu-din Brković (Dubrovačko-neretvanska žuapnija) i Safet Malagić (Vukovarsko-srijemska županija). Pet članova Glavnog odbora BNZH koje bira Skupština su: Fa-tmir Hasanagić (Karlovačka županija), Asema Kurtović (Sisačko-moslavačka županija), Dževad Jogunčić (grad Zagreb i Zagrebačka županija), Jusuf Šehanović (Istarska županija) i Zemir Delić (Primor-sko-goranska županija).

Za novog predsjednika BNZH izabran je Senad Pršić iz Pule, potpredsjednici su Sead Berberović (Zagreb) i Ibrahim Ruž-nić (Rijeka), a tajnik Dževad Jogunčić (Zagreb). U Nadzorni odbor izabrani su Rusmir Akšamija (predsjednik, Karlo-vačka županija), Alija Hodžić (član, Istar-ska županija) i Mujaga Mehić (član, grad Zagreb i Zagrebačka županija).

Senad Pršić, novoizabrani predsjed-nik BNZH zahvalio se na izboru i ukaza-nom povjerenju. Istaknuo je da će u na-rednom mandatnom razdoblju poraditi na restrukturiranju Bošnjačke nacionalne zajednice u čvrstu, kvalitetnu, hijerarhij-ski strukturiranu organizaciju na svim ra-zinama: državnoj, županijskoj, gradskoj i općinskoj. Procijenio je da je za to po-trebno godinu dana. Kroz posjet svih žu-panijskim organizacijama i obavljene razgovore doći će se do principa na koji-ma će se BNZH najbolje organizirati. Na-dalje, osmislit će se programi koje će pro-voditi BNZH, a na čijoj će se realizaciji okupiti sve županijske organizacije. �

I.I.

Prof. dr. Sead Berberović

JOURNAL

19


Dramski studio “Orient espresso” osno-van je prije dvije godine u KDBH Preporod u Zagrebu. Prvi projekt dramskog studija bila je monodrama “Kameni spavač” po sti-hovima Mehmedalije Maka Dizdara. Na taj projekt se odlučilo jer je voditelj Filip Mur-sel Begović Dizdara već izvodio kao recita-tor te su mu njegovi stihovi već bili u “kr-vi”. U početku je vladala svojevrsna zbu-njenost jer se nije znalo kako artikulirati ideju i pretočiti je u dramsku predstavu. Od-lučilo se na monodramu jer u tom trenutku jednostavno nije bilo nikoga s kime bi vodi-telj mogao podijeliti svojoj novootkriveni kazališni entuzijazam. Predstava je kratka (traje pola sata), ali je scenski i izvedbeno upečatljiva, prvenstveno zato što je osuvre-menjena slikama patnji našeg naroda u prošlom ratu. Preporod je posebno ponosan na ovu dramu jer smo s tom predstavom uspjeli probiti medijsku blokadu (naša ak-tivnost se prati samo u medijima specijalizi-ranim za manjine), na koju je osuđena kul-turna manjinska djelatnost Bošnjaka u Hr-vatskoj. Za neke je predstava bila i šokan-tna. Primjerice, kada smo nastupali na smo-tri kazališta u Zagrebu komisija je glumca upitala kakve veze Mak Dizdar ima s isla-mom i Bošnjacima. Objašnjavajući im da je Mak bio musliman te da je kristologija u njegovom univerzalnom djelu islamska, moglo se primijetiti da smo s predstavom pogodili u pravo mjesto. Većim djelom književni povjesničari Dizdara u Hrvatskoj doživljavaju kao istaknutog hrvatskog pje-snika, što naravno nije točno. S druge strane neke Bošnjake u Hrvatskoj poprilično je uzrujao kraj predstave u kojemu smo na vi-deo zidu postavili osmrtnicu na kojoj piše: naša vječna nada i prijateljica Modra rije-ka preselila je na Ahiret. Nažalost, neki ni-su shvatili da se ovim postmodernim po-stupkom ne izrugujemo toj antologijskoj pjesmi nego ju, nakon svih klanja koja su se dogodila Bošnjacima, stavljamo pod znak pitanja i upućujemo na novopovijesni oprez. Dakle, pitanje je što će razbistriti krvavu ri-jeku koja je potekla. U predstavi smo poku-šali odgovoriti na to pitanje promičući ka-tarzičnu ideju interkulturalnosti i multikon-fesionalnosti s izraženim islamskim tonom. Šlag na tortu bilo je uvrštavanje “Kamenog

spavača” u službeni program 2. festivala kratkog filma Stolac 2008. Smotra kratko-metražnih filmova, koju vode mladi članovi udruge Art festival Stolac, zamišljena je kao filmska revija s pratećim muzičkim, li-kovnim, kazališnim i književnim sadržaji-ma. Također, ova revija pruža opušteno i nepretenciozno druženje ljubitelja filma i umjetnosti općenito te priliku za susrete ideja onih koji u vremenu posvemašnje kul-turne zapuštenosti i ruiniranosti lokalnih zajednica pokušavaju naći svoje mjesto pod suncem. Preporodovom je predstavom fe-stival otvoren, a nastup se održao 4. srpnja u obnovljenoj Šarića kući u samom centru Stoca. Hrvatski Preporod se kroz dramski nastup predstavio BiH javnosti koje su me-dijski popratile ovaj događaj.

Dramski studio prošle je godine posta-vio i Rumijevu “Mesneviju”, a ove godine dramu Emsuda Sinanovića “Ramo i Đulka”. Slijedeće godine planira se postaviti pred-stavu pod nazivom “Ilhamija”. Ponovno ak-tualizirajući priču o velikom nakšibendij-skom šejhu Abdulvehabu Ilhamiji pokušati ćemo ukazati da i danas postoje razne Dže-lalije koje nam sa sjekirom vise ponad glava i određuju životne putove. Takav dramski studio, zbog tematike koju uzima za dram-ski predložak, usuđujemo se nazvati prvim bošnjačkim teatrom u Hrvatskoj. Posebno naglašavamo da on ne robuje nacionalnim ideologemima nego samo civilizacijskim. U svibnju dramski studio je, na Danima iran-ske kulture u Osijeku, nastupio s dramom “Mesnevija”. Ovom prilikom moramo još jednom zahvaliti plemenitim i dragim prija-teljima Preporoda, Iranskom kulturnom

centru u Zagrebu i kulturnom savjetniku u Zagrebu Seyedu Ehsanu Ghazizadehu Has-hemiju za svesrdnu pomoć u realizaciji predstave. Ista drama izvedena je 20. srpnja u Riječkoj Filodramatici. U Rijeci je u orga-nizaciji predstave nesebično pomogla Boš-njačka nacionalna zajednica za Primorsko-goransku županiju. U oba slučaja gledatelji su nakon izvedbi bili zahvalni Preporodu na uprizorenju drame nastale po stihovima iz Mesnevije Dželaluddina Rumija. Predstava je zamišljena u šest prizora u kojima se obra-đuje po jedna priča iz svake Mesnevije. Sva-ka priča simbolizira duhovno napredovanje ili uspinjanje duše kroz materijalni svijet. Tumačenje Mesnevije (a zašto ne i kroz dramsku predstavu) poseban je vid prijatelj-stva u kojemu su slušalac i tumač podjedna-ko važni. I jedan i drugi oplemenjuju se iz-mjenjujući uzvišeno znanje Rumijeve Knji-ge. S pravom se kaže da je dobro postavljeno pitanje ujedno i odgovor.

Da bi gledatelju što bolje dočarali taj odnos, u predstavi je angažiran izvorni go-vornik perzijskog jezika, prevoditelj Ebte-haj Navaey, koji ujedno glumi Hazreti Ru-mija. Gospodin Navaey pjeva i govori sti-hove prvenstveno na bosanskom, ali i na perzijskom, čime je postavljen u ulogu pri-povjedača, dok se ostali glumci u dinamič-nom slijedu izmjenjuju na sceni. U predsta-vi nastupa i predsjednik Preporoda mr. Se-nad Nanić, a svojom ulogom kuharice i pa-pagaja publiku osvaja i Elza Hasanamidžić. Dramaturgiju predstave radio je Filip Mur-sel Begović, a režiju mlada redateljica Lana Bitenc (oboje su već uspješno surađivali na Kamenom spavaču). Središtem predstave dominira čador unutar kojega se odigrava kazalište sjena čime se dočarava odnos unu-tarnjeg (duhovnog) svijeta i vanjskog (ma-terijalnog). Taj suodnos je glavna povezni-ca između šest priča iz Mesnevije. Kazalište sjena nije postavljeno u okvire tradicional-nog karađoz kazališta sjena već je autenti-čan dramaturški i režijski koncept. Kako se predstava bliži kraju igra vanjskog i unutar-njeg sve se više seli u kazalište sjena, odno-sno u onaj nevidljivi svijet koji stanuje u nama i kojega možemo dotaknuti samo pre-danom ljubavi prema Gospodinu. Ova predstava je, za nas, jedan od ponajboljih

Aktivnosti dramskog studija “Orient espresso” KDBH Preporod

Prvi bošnjački teatar u HrvatskojPredstava “Kameni spavač” uvrštena u službeni program 2. međunarodnog festivala kratkog filma u Stocu

JOURNAL

20


načina predstavljanja i promoviranja bogate islamske i sufijske misli i perzijske, ali i bo-sanske kulturne tradicije Zapadu. Ostaje nada svih aktera koji svim svojim srcem su-djeluju u ovoj predstavi da će neki gledatelji nakon predstave uzeti Mesneviju u ruke i počastiti svoju dušu najslađom duhovnom slasticom, a to je ljubav.

Poslastica za mnoge gledatelje, zainte-resirane za bošnjačku kulturu i tradiciju, bila je i predstava “Ramo i Đulka” redatelja Emsuda Sinanovića koja je 28 .7. izvedena-pretpremijerno u amfiteatru OKM-a zagre-bačke džamije. Još jedna Preporodova dra-ma doživjela je svoju svečanu premijeru 1.7. u Centru za kulturu Trešnjevka. “Ramo i Đulka”, predstava o bošnjačkom Romeu i Juliji, pravo je osvježenje na repertoaru koji je do sada bio izrazito nacionalno i vjerski obojen. Drama pršti humorom i scenama u kojima se suprotstavljaju dva poslijeratna svijeta, onaj tajkunski koji je svoje bogat-stvo stekao na nepošten način i onaj obič-nog i poštenog puka. Svakako moramo iz-dvojiti dvije glumice koje su izazvale najvi-še pozitivnih reakcija, Midhetu Ibrahimpa-šić, u ulozi Đulkine majke Zumrete i Enise Travljanin u ulozi Ramine majke Ajše. Glu-mice su, bez obzira što je riječ o amater-skom kazalištu, pokazale zavidnu razinu glumačkog umijeća. Za njima ne zaostaju mlade učenice zagrebačke medrese koje su nastupile u predstavi: izvrsna Roberta Karo kao Julija, upečatljiva Merima Pašić kao predsjednica SDA omladine te Hanka Ho-zanović i Nermina Plojović koje su doprini-jele glumeći u manjim ulogama. U predsta-vi, u jednoj od glavnih uloga, pojavljuje se i redatelj Emsud Sinanović kao nezaobilazni hodža, savjetnik zaljubljenih i miritelj po-svađanih. Glazbenu potku dao je mladi har-monikaš Samir Nurkić koji je Midhetu

Ibrahimpašić i Enisu Travljanin, inače vr-sne interpretatorice sevdalinki iz Preporo-dovog zbora Bulbuli, pratio na harmonici. Predstavu otvara prolog kojega je dojmljivo izveo Emir Štrkljević, koji se pojavljuje u još dvije uloge. Nadamo se da će ovaj Pre-porodov projekt doživjeti još mnoge izved-be, a obećava i poziv Grada Bihaća gdje bi trebali nastupiti za Dan državnosti BiH.

Za slijedeću godinu planira se kazališna predstava Ilhamija. Riječ je o adaptiranom dramskom tekstu popularnog i poznatog djela “Ilhamijin put u smrt”, bosanskog au-tora Rešada Kadića, djelu koje govori o pu-tovanju derviša i pjesnika alhamijado BiH književnosti iz Žepča u Travnik gdje mu je odrubljena glava zbog pjesme koju je napi-sao. Naime, Ilhamijina pjesma pod nazivom “Čudan zeman nastade”, pisana na bosan-skom jeziku, referira se na vrijeme vladavi-ne Dželaludin paše, turskog vezira koji je Bosnu početkom 19. stoljeća tiranizirao svojom okrutnom vladavinom. Predstava će, između ostalog, govoriti o povijesnim činjenicama koje opisuju vrijeme kada je bošnjački narod patio pod vladavinom Tu-raka i kada su mnogi Bošnjaci pogubljeni. Upravo je pjesma “Čudan zeman nastade” u narodu (pisana je 1821. godine) odjeknula kao katarzični pjev ugnjetenog puka. Pri-čom o Ilhamijinom putu u Travnik prikazu-je se dilema umjetnika i vjernika koji preis-pituje moralnu odgovornost svoga djela i razmišlja o pogibeljnosti koja mu prijeti. Odreći se svoje pjesme i istine ili hrabro sta-ti pred ugnjetavača, o kojemu se pjesma i piše, biti će jedno od ključnih problemskih pitanja ove drame. Predstava će biti zani-mljiva i zbog posebnog vjerskog kolorita koji je unesen kroz mistički odjeljak islam-ske duhovnosti (sufizam) kojega je Ilhamija

bio sljedbenik i duhovni učitelj. Priča o Il-hamiji ujedno je i jedna od najpoučnijih i najomiljenijih usmenih predaja bošnjačkog naroda.

Predstava bi (po scenariju i režiji Filipa Mursela Begovića) pokazala povijesni okvir u kojemu je Ilhamija živio i pisao, ali i nastanak pjesme “Čudan zeman nastade” (dilema derviša i pjesnika Ilhamije da li uopće pjesmu objaviti i izložiti se pogibelji) i poziv turskog vezira u Travnik. Zanimlji-vo će biti gledati i iskušenja koja mu na pu-tu podmeće šejtan. U razgovorima Ilhamije i šejtana otkriva se i Ilhamijin povijesni značaj kao i njegovo osobno oslobođenje i odnos s Bogom. Kazališni prikaz puta Ilha-mije u Travnik bio bi ujedno i metaforični hod jednog pravednog i istinoljubivog čo-vjeka kroz vremena u kojima je bosanski narod patio pod čizmama raznih tirana. U tom smislu pokušalo bi se prikazati da tirani samo mijenjaju svoja lica, dok je njihova prisutnost u povijesti ciklička i stalna. Na taj način predstava dobiva na aktualnosti i suvremenosti. Također, pokušava se dra-maturški posložiti predstavu na način da se uz priču o Ilhamiji na pozornici odvija i pa-ralelna radnja. Ilhamijinu poeziju bi se po-kušalo dramaturški povezati s pjesmama zapaženog mladog hrvatsko-bošnjačkog pjesnika Ervina Jahića. Paralelna radnja bi se pozicionirala u sadašnjost u kojoj musli-mani također pate pod vladavinom raznih ideologija. Originalnu glazbu za predstavu komponirao je hafiz Jahja Imamović, učač tradicionalnih bosanskih ilahija i kasida. Napominjemo da bi uz standardnu postavu dramskog studija “Orient espresso”, koja broji oko deset članova, glavnu ulogu tuma-čio poznati bošnjački dramski umjetnik, koji za sada ostaje iznenađenje. �

Filip Mursel Begović

Mesnevija u Rijeci

JOURNAL

21

HRVATSKA

Skupština Srpskog nacionalnog vijeća (SNV), održana početkom lipnja u kon-certnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu, izazvala je buru negodovanja kojoj je glavni akter, po tko zna koji put, bio čovjek kojem ni u kojoj prilici ne bi trebalo dozvoliti da posjeti takvu ustano-vu. To je Milorad Dodik, koji je samom svojom pojavom već nagrdio hrvatski kulturni nacionalni ponos.

Dodik je taj dan izjavio da je manji bo-sanski entitet spreman za sve oblike surad-nje sa Srbima u Hrvatskoj, kao i s Hrvat-skom kao državom, ali je i dodao da su Srbi veliki stradalnici prošlih ratova i da je svje-stan težine njihovog položaja u Hrvatskoj, kao i na prostorima bivše Jugoslavije. “Me-đunarodni faktori su u velikoj mjeri krivi za loš položaj Srba i u Hrvatskoj. Ona je na-metnula jedne uvjete BiH, a druge Hrvat-skoj”, rekao je Dodik i naveo primjer nosi-telja stanarskog prava u Hrvatskoj kojima nisu vraćeni ni stanovi niti su obeštećeni. On je nakon toga pozvao Srbe u Hrvatskoj, ako im je teško, da za njih ima mjesta u nje-govom entitetu, a što je kasnije izazvalo burne reakcije hrvatske javnosti. Ujedno je ocijenio da se ta pitanja mogu rješavati una-prijeđenjem suradnje i da je njegova Vlada okrenuta poboljšanju te saradnje da bi, kako je rekao, Hrvatima u Banja Luci, kao i Srbi-ma u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj, bilo bolje. Pored ovoga, po tko zna koji put ponovio je kako je Srbima BiH nametnuta.

Predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić istakao je veliku zaslugu SNV-a za visoki standard političkih i drugih prava nacional-nih manjina u Hrvatskoj. “Naša zemlja želi da razvija dobrosusjedske odnose sa Srbi-jom. U budućnosti zajedničkoga života u udruženoj Europi, manjine će biti most su-radnje među državama”, rekao je Mesić.

Inače, najvećem poslijeratnom skupu srpskih predstavnika u Hrvatskoj, osim Stjepana Mesića i Milorada Dodika, prisu-stvovali su Bojan Pajtić, izaslanik srbijan-skog predsjednika Borisa Tadića i pred-sjednik Izvršnog vijeća Vojvodine, a u ime Sinoda SPC-a vladika šabački Lavrentije,

te gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. Skup je počeo intoniranjem hrvatske hi-mne “Lijepa naša domovino” i srbijanske himne “Bože pravde”. Velikom skupšti-nom obilježeno je i 160 godina od Majske skupštine, održane u Sremskim Karlovci-ma 1848. godine, i proglašenja Josifa Ra-jačića srpskim patrijarhom.

Rat izjavama

Predsjednik Mesić i Dodik pristojno su se rukovali u “Lisinskom”, da bi nakon susreta razmijenili paljbu, u koju su se uključili premijer Ivo Sanader, član Pred-sjedništva BiH Haris Silajdžić, visoki predstavnik Miroslav Lajčak i drugi.

Na Dodikov nastup predsjednik Mesić je rekao da Dodik mora poštovati državu Bosnu i Hercegovinu, te da je Republika Srpska nastala na genocidu, poručivši kako od Beograda očekuje da bosanskim Srbima jasno kaže da im je domovina BiH, glavni grad Sarajevo, i da ondje trebaju kreirati svoju politiku. “Kad Beograd bude slao ta-kve poruke, neće biti političkih iluzionista koji kažu, poput Dodika, da je Republika Srpska konstanta, a Bosna i Hercegovina, koja je uvijek postojala, može biti, ali i ne mora. Republike Srpske nije ni bilo do ovog rata i nastala je na etničkom čišćenju”, re-kao je Mesić, jasno poručujući da se izvor Dodikovog ponašanja zapravo nalazi u Be-ogradu. Dodik mu je uzvratio optuživši ga da forsiranjem priče o entitetu nastalom na etničkom čišćenju “pokušava zamazati oči domaćoj i svjetskoj javnosti, kojoj je dobro poznato da je Hrvatska nastala na najvećem etničkom čišćenju počinjenom nakon Dru-

gog svjetskog rata”. Dodik mu je poručio da će imati pravo drugima da drži lekcije tek kada Hrvatska vrati sva prava svim Srbima koji su obespravljeni u Hrvatskoj i kad pro-cesuira sve odgovorne za ratne zločine po-činjene nad Srbima. “Dotad mu je bolje da o tome šuti”, krajnje bezobrazno i nediplo-matski je rekao Dodik, u ratnim godinama zbog šverca cigaretama poznat kao Mile Ronhill.

“Bezobrazluk je doći u tuđu državu i zatim poručiti njenom predsjedniku da šu-ti. Još jedan Dodikov bezobrazluk je to što u Hrvatskoj poziva Srbe, da, ako im je teš-ko, dođu u Republiku Srpsku, umjesto da pozove Hrvate i Bošnjake istjerane iz Re-publike Srpske da se vrate u svoje gradove i sela”, rekao je Mesić. Premijer Sanader je poručio Dodiku da bi morao poštovati či-njenicu da dolazi iz međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, te da bi mo-rao znati kako se ponašati kad se dođe u goste, aludirajući na to da bi morao barem poštovati istinu. “Hrvatska je bila napad-nuta, bila je žrtva agresije i pobijedila je u tom nametnutom ratu”, rekao je Sanader. On je upozorio kako se Dodik pozivom Srba iz Hrvatske u njegov feud vraća u Mi-loševićevu politiku iz 90-ih godina, no, ujedno je ispravno ustvrdio kako se Dodi-ku daje prevelika pozornost.

Silajdžić je osudio sve otvorenije nasr-taje rukovodstva RS na ustavni poredak i međunarodno-pravni položaj BiH. “Tvr-deći da je Republika Srpska država, a da je Bosna i Hercegovina nametnuta, Milorad Dodik istovremeno zanemaruje osnovne činjenice, ruši ugled BiH van njenih grani-ca i otvoreno aludira na promjenu tih gra-nica u vrijeme kada cijela Evropa teži pro-cesu integracija”, komentirao je Silajdžić istup čovjeka s kojim je navodno reformi-rao policiju. Silajdžić je zaključio kako su ti ataci još jedna potvrda neophodnosti daljnjeg angažmana međunarodne zajed-nice u BiH, jer nagovještavaju opasnost da iz retorike prerastu u konkretne poteze.

Milorad Dodik je svome reformskom kolegi uzvratio kako ne zna šta je urušava-

Dodik ponovo izazvao incident u Zagrebu

I krkane puštaju u “Lisinski”Dodik je izjavama u “Lisinskom” izazvao novi sukob sa Mesićem. Ipak, najveću štetu i ovaj puta trpi Bosna i Hercegovina.

Edis Felić

Dva Milorada - Pupovac i Dodik

JOURNAL

22

HRVATSKA

nje ustavnog poretka. “U svakom slučaju ja Republiku Srpsku upravo doživljavam onako kako sam rekao u Zagrebu. Ako tre-ba da ponovim, spreman sam da to ponav-ljam kao papagaj”, rekao je Dodik.

Miroslav Lajčak, visoki predstavnik me-đunarodne zajednice u BiH smatra da istupi Milorada Dodika u Zagrebu predstavljaju direktnu potvrdu njegovog suštinskog nera-zumijevanja europskih vrijednosti, kao što su dobrosusjedski odnosi i međunacionalna tolerancija. “Napeta situacija odgovara sa-mo onima koji su zainteresirani za nered. OHR ne želi vidjeti predizbornu kampanju punu neprimjerenih izjava neodgovornih političara i stalnih reakcija na njih, ali se ne-će ustručavati da reagira u pojedinim situa-cijama, ukoliko smatra da je granica podno-šljivosti pređena”, upozorio je Lajčak pre-mijera manjeg bh-entiteta, kojemu inače te-pa da je najkonstruktivniji političar. A da ga se Dodik ne plaši, pokazuje odgovor u kom kaže da on RS doživljava kao svoju državu. “Valjda nije zabranjeno osjećati, a ja Repu-bliku Srpsku osjećam kao svoju. Volim je i ne smeta mi niko u okruženju i u Republiku Srpsku, ali isto tako ne dozvoljavam da mi stalno neko drži pridiku kako moram da vo-lim Bosnu, a ja ne volim Bosnu. I šta sad da radimo”, upitao se Dodik.

Pupovac, javi se!

“Ne znam zašto je Dodik uopće bio tamo. Pozivati Srbe da dođu u Republiku Srpsku, to je više od provokacije”, nagla-sio je predsjednik Mesić.

U tome i jeste kvaka svega. Premijer Sa-nader je rekao kako se daje prevelika pozor-nost Dodiku, a predsjednik Mesić se pita za-što je baš on morao doći. Mesić je, kako smo rekli, ispravno adresirao pravog krivca – Be-ograd – jer se sigurno ne bi moglo tako pona-šati da Srbija razmišlja drukčije. Radovan Karadžić je pao, odradio je svoj dio posla i velikosrpske snage u Beogradu sada forsira-ju Dodika, kojeg je za zasluge u stvaranju genocidne tvorevine nazvane Republika Srpska Karadžić svojevremeno nagradio or-denom Nemanjića. Dio BiH kao kompenza-cija za Kosovo ostaje strateška odrednica Srbije i zato Dodik tako i nastupa. On koristi svaku priliku za dizanje nacionalnog naboja kod Srba ne bi li uplašio okruženje i međuna-rodnu zajednicu. Zato se treba pitati tko je odgovoran za poziv Dodika na ovu, uprkos svemu, veličanstvenu Skupštinu.

Strelice su bile upućene prema Miloradu Pupovcu, predsjedniku Srpskog nacional-nog vijeća i saborskom zastupniku, i to s pravom, koji se u medijima indirektno izvi-njavao hrvatskom državnom vrhu, ali je jav-

na tajna da je jasno osudio Dodika u razgo-voru s njima. Ipak, ovdje treba reći kako se Pupovac vrlo nemušto branio, tvrdeći da se s Dodikom nije čuo ni prije ni nakon njego-va posjeta Zagrebu, iako se prije toga pisalo kako Dodik i Tadić upravo na njegov poziv dolaze u Zagreb. Pupovac je u intervjuu sa-rajevskom magazinu “Dani” izjavio kako je Dodik odlučio sam doći. On je tvrdio kako se SNV obratio Dodikovu uredu, kao pred-sjedniku vodeće stranke Srba u BiH (Savez nezavisnih socijaldemokrata - SNSD). “Za-molili smo ured gospodina Dodika da odluči hoće li doći član Predsjedništva BiH Neboj-ša Radmanović, član Vijeća ministara BiH ili netko treći. I moj ured je komunicirao s uredom gospodina Dodika čekajući da nam jave tko će to biti. Gospodin Dodik je odlu-čio doći sam. I ne očekujete valjda da bih ja sada trebao u ime Srba u Hrvatskoj reći da je Dodik persona non grata”, branio se Pupo-vac. No, ovdje treba postaviti pitanje Pupov-cu zašto nije zapravo kontaktirao Ured člana Predsjedništva BiH Nebojše Radmanovića, nego baš Dodikov ured. Pored toga, da stvar bude gora, Dodikov ured nije kontaktiran zato što je ovaj premijer, nego baš zato što je vođa vladajuće stranke, čime je Pupovac uputio totalitarnu poruku bosanskim Srbima da imaju jednu stranku i jednog vođu. Pu-povčeva vrlo nemušta pravdanja nikako ga ne mogu osloboditi odgovornosti, bez obzi-ra što će, kako je rekao, srpski predstavnici u Hrvatskoj iz ovoga izvući pouku. “Sasvim je sigurno da ćemo ubuduće voditi računa o tome kako i na koji način organizirati naše skupove, i kako ćemo i na koji način ustupa-ti našu govornicu onima koji budu pozvani kao gosti”, rekao je Pupovac izrazivši i ža-ljenje što se predsjednik Mesić osjećao neu-godno u “Lisinskom”. “Mi smo bili izrazito počašćeni dolaskom predsjednika Republi-ke, i žao nam je ukoliko se on osjećao na bilo koji način povrijeđenim. Mi smo učinili što je u našoj moći da tako ne bude”, dodao je Pupovac. Ujedno je izrazio žaljenje što se jedan važan, značajan skup i za Srbe u Hr-vatskoj i za Hrvatsku i za stanje u regiji, a posebno odnose između Hrvatske i Srbije, pretvorio u jednu vrstu razmjene poruka i riječi koje on ne može prihvatiti, niti one po bilo čemu odgovaraju namjeri organizatora, niti onome što se tamo govorilo i usvojilo i onome što je većina govornika tamo rekla.

A što ćemo s Bosnom, Pupovac?

Ovdje ne želimo Pupovca okarakterizi-rati kao zlonamjernog čovjeka, ali je činje-nica da je oduvijek bio “ni na nebu ni na zemlji”. Čas je koketirao sa Tuđmanom, čas se brinuo za srpska prava i veliki broj

političkih analitičara ga je percipirao kao čovjeka u kojeg se ne može pouzdati. Iako s ambicijom da u novo vrijeme predvodi Sr-be u Hrvatskoj, ovaj veličanstveni skup i njegov poziv Dodiku pokazao je da nije do-rastao tom zadatku. Naime, Pupovac nije samo pozivom Dodiku naštetio Hrvatskoj. Vrlo malo se zapravo raspravljalo o tome kakve posljedice trpi Bosna i Hercegovina od svakog nastupa laktaškog primitivca. Pozivanje Dodika u “Lisinski” nije nikakvo uvažavanje činjenice predstavnika bosan-skih Srba, pogotovo ako službeni poziv ide u stranku, već je to, svjesna ili nesvjesna, podrška politici razbijanja Bosne i Herce-govine, kojoj je Dodik personifikacija. To znači, a Pupovac bi to morao znati, da Do-dik nije predstavnik srpskog interesa, već isključivo velikosrpskog. Uostalom, ugled-ni član SDP-a BiH Svetozar Pudarić nedav-no je u otvorenom pismu Dodiku jasno po-ručio “nit si Srbin, nit si čovjek”. No, Pupo-vac, iako bi se intimno složio sa Pudarićem, nije taj kalibar. Dajući mu prostor, Pupovac je još jednom, smatrajući Dodika popular-nim kod Srba, zapravo pokazao kako zna da se ulizuje svakom u čijem je društvu. To je u redu kad ganja svoj osobni interes, no, ono što nije puno razmatrano, to je da je ovim Pupovac podigao tenzije u Bosni i Hercegovini, i to više nego ovdje u Hrvat-skoj. Dajući mu prostor, Dodik je samo iskoristio ono što mu je Pupovac servirao. Pravdanja kako je poslan poziv Uredu da oni odluče hoće li doći Radmanović, Dodik ili neko treći zaista su smiješna, pa čak i omalovažavaju intelekt i hrvatskog i bosan-skog čovjeka. Da ponovimo, ako je institu-cionalno trebao pozvati nekog Srbina, onda bi svakako primjereniji bio član Predsjed-ništva BiH Radmanović, iako i on ždere hranu koju Dodik poslije riga. No, Radma-nović je ipak nešto kulturniji, pa ne bi odgo-varao nenadanoj pruženoj prilici da se usred “Lisinskog” propagira velikosrpski proje-kat na štetu Bosne i Hercegovine. A ako je mislio to rješavati vaninstitucionalno, upra-vo je trebao da uradi suprotno: da ignorira Dodika te pozove nekog uglednog građani-na BiH srpske nacionalnosti, čime bi jasno poslao poruku da ne podržava velikosrpsku politiku koja još uvijek gmiže zemljom Bo-snom. U tome se vidi koliko je Pupovac politički nedorastao jer nije bio sposoban da sagleda dubinu ovog događaja.

U svakom slučaju, svjesno ili nesvje-sno, Pupovac je Dodikovim švrljanjem po “Lisinskom” naštetio državi Bosni i Hercegovini, pa bi bilo u redu, kao što je našao snage da se izvine hrvatskom dr-žavnom vrhu, isto to uradi i, uprkos sve-mu, vječitoj Bosni i Hercegovini. �

JOURNAL

23

HRVATSKA

Međunarodni znanstveni skup pod nazivom “Regionalna sigurnost i surad-nja i zaštita etničkih manjina” održao se u Begovom Razdolju u Gorskom kotaru 16. i 17. svibnja 2008. godine. Organizatori dvodnevnog skupa su Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Centar za etničke odnose Foruma za sigurnosne studije iz Zagreba i Savjet za nacionalne manjine RH, uz financijsku potporu Za-klade “Friedrich Ebert”. Ovogodišnji skup imao je znanstveni, ali i edukativni karakter. Zbog toga sudionici nisu bili sa-mo znanstvenici i stručnjaci, nego i pred-stavnici nacionalnih manjina iz Hrvatske i zemalja regije, te nekoliko mladih istra-živača koji pokazuju znanstveni interes za ovu temu. Na skupu su prezentirane, analizirane i obrađene brojne teme kao što su europska iskustva regionalne su-radnje i zaštite manjina, modeli i meha-nizmi zaštite nacionalnih manjina, geo-političke odrednice i zaštita nacionalnih manjina, pitanja jednakosti velikih i ma-lih država u zaštiti nacionalnih manjina, medijska percepcija etničkih manjina, problemi širenja EU i pitanje zaštite ma-njina, uloga manjina u oblikovanja europ-skih regija, uloga međunarodnih organi-zacija u reguliranju etničkih odnosa, itd.

5.000 manjinaca odlučuje!

Pozdravljajući okupljene, dr. sc. Siniša Tatalović, osnivač i pokretač skupa, profe-sor na Fakultetu političkih znanosti i sa-vjetnik predsjednika Republike Hrvatske, istaknuo je da su se na ovogodišnjem sku-pu okupili ne samo znanstvenici iz Hrvat-ske, BiH, Srbije, Mađarske već i znanstve-nici koji djeluju u Njemačkoj, Austriji i SAD-u što pokazuje sve veću relevantnost skupa i tema kojima se bavi. Podsjetio je da je ovaj znanstveni skup u proteklih 11 godina održavanja prešao put od utvrđenja zakonskih odredbi za zaštitu nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, načina uvođenja tih odredbi u praksu te do sadaš-njeg stanja u kojem Hrvatska može isku-stvom drugim zemljama pomagati u rješa-vanju pitanja nacionalnih manjina.

Predsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH, Aleksandar Tolnauer pod-sjetio je da su u mnogim dijelovima svije-ta još ugrožena temeljne civilizacijske

vrijednosti te da je zato od iznimne važ-nosti zajedničko razumijevanje novih na-ravi globalnih opasnosti za mir i sigur-nost, a da bi se tome uspješno suprotsta-vili potrebno je strpljivo graditi ozračje suradnje umjesto sukoba, dijalog umjesto podvajanja. “I u našoj regiji sigurnost još nije potpuna te je potrebno još mnogo energije i dijaloga u međusobnoj suradnji ka ostvarivanju zajedničkog cilja u osigu-ranju potpune sigurnosti i zaštite etničkih manjina”, rekao je Tolnauer, ističući da su u tome euroatlantske integracije naj-važniji i povijesno nezamjenjivi cilj. U zemljama naše regije godinama koegzi-stiraju zajednice koje imaju etničke, vjer-ske, jezične i kulturne razlike. Slijedeći Europu tokom 19. i 20. stoljeća, zajedni-ce su na ovim prostorima ušle u proces formiranja vlastitih nacionalnih država, neke ranije, neke kasnije, a neke poslije raspada Jugoslavije. U takvom procesu u etnički izmiješanoj regiji jugoistočne Eu-rope svi su narodi imali istu povijesnu sudbinu – da žive podijeljeni u više drža-va. Upravo ta činjenica ukazuje na potre-bu da se s posebnom osjetljivošću za ovo područje razumije pitanje sigurnosti i su-radnje, te položaja etničkih manjina i nji-hovih prava, jer nesagledavanjem i nerje-šavanjem tih problema postoji još uvijek realna opasnost sukoba, a time i stabilno-sti država, naglasio je Tolnauer.

Pozdrave prisutnima uputili su i dekani-ca Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Smiljana Leinert Novosel,

predsjednik Foruma za sigurnosne studije dr. sc. Vlatko Cvrtila i Tijana Defar, pred-stavnica Zaklade “Friedrich Ebert”.

Skup je otvorila Jadranka Kosor, pot-predsjednica Vlade RH i ministrica obite-lji, branitelja i međugeneracijske solidar-nosti. Ona je rekla da smo u proteklom razdoblju bili svjedoci nastojanja pripad-nika nacionalnih manjina da potiču surad-nju s matičnim narodima zemalja iz kojih potječu, i to na različitim područjima: u kulturi, informiranju, obrazovanju i drugi-ma, pa se s pravom nacionalne manjine spominju kao mostovi suradnje među dr-žavama. Takvim svojim aktivnostima na-cionale manjine pridonose očuvanju i ra-zvoju vlastite kulture, razvoju multikultu-ralnosti, suradnje i stabilnih odnosa među državama. Naglasila je kako je Hrvatska opredijeljena za zaštitu i omogućavanje ostvarivanja prava svim nacionalnim ma-njinama na svim razinama, a visoka razina prava nacionalnih manjina osigurana je Ustavom RH, Ustavnim zakonom o pravi-ma nacionalnih manjina i čitavim zakono-davnim sustavom u RH. Tako visoka razi-na prava, koja obuhvaća sva prava suklad-no međunarodnim dokumentima i to u svim područjima - od prava na jednakost pred zakonom i nediskriminaciju, prava na očuvanje vlastite kulture, jezika, vjere i tradicije, službene uporabe svog jezika i pisma, do prava na sudjelovanje u procesu odlučivanja - zahtijeva znatna sredstva i vrlo dobru organiziranost, kao i dobru vo-lju, istaknula je.

Znanstveni skup u Begovom Razdolju: iduće godine rasprava o (potrebnim) izmjenama Ustavnog zakona

Zaštita manjina

Učesnici skupa u Begovom Razdolju

JOURNAL

24

HRVATSKA

Potpredsjednica Kosor podsjetila je da Vlada RH svake godine povećava iznose za potrebe nacionalnih manjina. Za pro-vedbu Ustavnog zakona o pravima nacio-nalnih manjina u 2006. godini izdvojeno je više od 84 milijuna kuna, što je povećanje u odnosu na 2005. godinu od 110%. “U Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2008. godinu samo za programe udruga i ustanova nacionalnih manjina, putem Sa-vjeta za nacionalne manjine, sredstva su također povećana i iznose više od 41 mili-jun kuna”, rekla je Kosor.

Sudjelovanjem nacionalnih manjina u javnom i političkom životu, te u procesu odlučivanja, od predstavničkih tijela na lokalnoj i područnoj razini, pa do najviše razine, do zajamčenih mjesta u Hrvatsko-me saboru, omogućena je aktivna uloga pripadnika nacionalnih manjina u odluči-vanju o svim pitanjima koja su od njiho-vog interesa, ali i interesa svih građana. Kosor je istaknula i važnost omogućava-nja sudjelovanja nacionalnih manjina u javnom životu uvođenjem novih instituta: Vijeća i predstavnika nacionalnih manji-na na lokalnoj i regionalnoj razini, te Sa-vjeta za nacionalne manjine na državnoj razini. Tako je u Vijeća nacionalnih ma-njina na lokalnoj razini izabran 4.261 predstavnik, a na lokalnim izborima iza-brana su 374 pripadnika nacionalnih ma-njina u predstavnička tijela jedinica lo-kalne i područne samouprave. Kad se to-me pribroje zastupnici nacionalnih manji-na u Hrvatskom saboru i članovi Savjeta za nacionalne manjine RH, možemo kon-statirati da je u različite oblike procesa odlučivanja uključeno skoro 5.000 pri-padnika nacionalnih manjina.

Balcanization

Prvi referent u prvom panelu, prof. dr. sc. Mitja Žagar sa Sveučilišta u Ljubljani istaknuo je da su današnje manjine pro-dukt pogleda na državu kao instrument nacije, “jedinstvo naroda i države”. Dr. sc. Vlatko Cvrtila govorio je o manjinskom pitanju i oblikovanju europskih regija, dok je Ružica Jakešević sa Fakulteta poli-tičkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu vrlo uspješno objasnila modele i mehanizme zaštite etničkih manjina u Jugoistočnoj Europi. U svom izlaganju nije propustila naglasiti da od mozaika 11 država jugoi-stočne Europe neke države selektivno pri-mjenjuju različite deklaracije i konvencije koje uređuju manjinsko pitanje. Tako Al-banija u svom Ustavu priznaje postojanje manjina koje nije taksativno nabrojila te pravo na nediskriminaciju, ali u praksi

permanentno smanjuje opseg prava nacio-nalnih manjina. U BiH bi sva tri naroda trebala biti konstitutivna na području cije-le države, no u Republici Srpskoj konsti-tutivan narod su samo Srbi, dok Bošnjaci i Hrvati nisu. BiH priznaje 17 nacionalnih manjina, od kojih 15 ima svoju državu. Dotaknula se i problema Albanaca u Cr-noj Gori objasnivši da su Albanci umjesto zahtijevanog dvostrukog prava glasa do-bili ukinuće cenzusa za parlament za al-banske nacionalne stranke. Doznali smo da Grčka ima malo etničkih problema, jer se 98% stanovništva izjašnjava etnički grčkim, pa priznaje manjine jedino kroz vjersku, a ne kroz etničku ili kulturnu ra-zličitost. Iako Grčka ne priznaje Make-donce, priznaje grčke građanine turskog podrijetla muslimanske vjeroispovijesti. Turska se sastoji od 70% Turaka i 20% Kurda, ima 12 etničkih skupina, no ne pri-kuplja podatke o etničkoj pripadnosti. Su-verenitet Turske počiva na turskoj naciji, a uznemirujući je podatak da Turska nije potpisnica Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina.

Marta Zorko, također sa Fakulteta po-litičkih znanosti iz Zagreba, objasnila je da se novotvorenica “balcanization”, pro-ces diobe političke zajednice zbog ten-dencije za autonomijom, sve više koristi u literaturi u Europi i svijetu zbog sve izraženijih tendencija određenih dijelova teritorija za osamostaljivanjem. Ona se dotaknula i problema europskog identite-ta te rekla da višestruki europski identite-ti mogu funkcionirati ako ih uspijemo ra-slojiti na politički identitet, etnički, kul-turni, religijski, itd., pri čemu svi ostaju u privatnoj sferi i ne isključuju se međusob-no. No, tu dolazimo do pitanja mogu li se osobni identiteti raslojiti i participirati u političkom životu, a da im se ne uskrate ostali identiteti?

Na drugom panelu prof. dr. sc. Lidija Kardum govorila je o St. Germainskom mirovnom ugovoru iz 1919. godine, dr. sc. Goran Bandov sa Sveučilišta u Hamburgu o kulturološkim aspektima manjinske za-štite, dok je dr. sc. Goran Bašić iz Centra za istraživanje etniciteta u Beogradu obja-snio položaj etničkih manjina u Srbiji.

Broj Srba od 1991. drastično manji!

Aleksandar Tolnauer, predsjednik Sa-vjeta za nacionalne manjine RH rekao je da bivšu jugoslavensku državnu i društvenu krizu potkraj 80-ih godina možemo danas okarakterizirati kao “etnonacionalističku mobilizaciju u kojim je trenutcima pripa-danje naciji postalo politički ideal. Većin-

sko-manjinski odnosi prevedeni na polje etniciteta postali su odnosi ozbiljnih suko-ba.” Ključni razlozi za to bili su dugogodiš-nje nerješavanje nacionalnih ekonomskih problema te apsolutna nesposobnost on-dašnje političke elite da vodi proces ka de-mokratizaciji vlasti i modernizaciji društva; aktivno korištenje etnonacionalizma kao sredstva za održavanje tih sustava na vlasti; te stvaranje osjećaja nesigurnosti kod gra-đana, poticane od strane političkih elita, do statusa psihoze ugroženosti. U tim se uvje-tima pojavio fenomen poznat kao tropofo-bični sindrom, tj. veliki strah od promjena. “Taj sindrom bio je jedan od utega u cijeloj situaciji koja se u to vrijeme iskristalizirala. Razdijeljena dihotomijom tradicionalnih i modernih utjecaja cjelokupna regija našla se pred novim izazovima za koje političke elite zasigurno nisu bile spremne. Naime, djelovanje novih političkih stranaka, orga-nizacija civilnog društva, pokreta, inicijati-va građana koji su početkom 90-ih imali intenciju i koncepciju liberalne demokraci-je te apsolutnu volju za integracijom u Eu-ropu, došlo je do potpunog kolapsa ondaš-njeg sustava koji nije našao odgovore niti smogao bilo kakve snage da otvori takvu vrstu društvenog dijaloga, već je jedini izlaz i sredstvo za održanje na vlasti našao u raspirivanju i otvaranju etničkih sukoba odnosno pokušaju stvaranja nacionalnih država, to jest država koje pripadaju isklju-čivo jednoj etničkoj zajednici.” Iz toga je bilo logično predvidjeti da zaštita manjina i manjinskih prava postaje jedan od najvaž-nijih elemenata u prevenciji konflikta u na-šoj regiji. Stvaranje novih država kao i ras-pad postojećih multinacionalnih država iznio je u prvi plan ne samo probleme po-stojećih manjina, nego su stvorene i nove manjine. Taj proces inicirao je pitanje pre-poznavanja i priznavanja manjina, ali i nji-hovog normativnog i stvarnog položaja unutar određene države. Recimo, u Hrvat-skoj je pet novih manjina dobilo status “na-cionalna manjina”, premda Slovenci, Boš-njaci, Srbi, Crnogorci i Makedonci u bivšoj državi nikada nisu ni bili manjine, već kon-stitutivni narodi.

Disolucijom SFRJ te proglašenjem sa-mostalnosti, Republika Hrvatska ostala je multietnička država unutar čijih granica su nastavili živjeti pripadnici 22 manjinske grupe zajedno s većinskim narodom. Osa-mostaljivanje ovakve višeetničke države ujedno je značilo suočavanje s problemom reguliranja prava nacionalnih manjina koje žive unutar njenog demokratskog okvira. Jedan dio modela ostvarivanja prava nacio-nalnih manjina RH je naslijedila od države čiji je sastavni dio bila, bivše SFRJ. To se

JOURNAL

25

HRVATSKA

prvenstveno odnosilo na manjine koje su unutar Hrvatske kao sastavnog dijela SFRJ bile priznate kao manjine. Njima je Hrvat-ska, za razliku od većine država nastalih raspadom Jugoslavije, priznala sva pripada-juća manjinska prava koja su do tada imali kao narodnosti u bivšoj zemlji. Međutim, nakon toga postavilo se pitanje priznavanja novih nacionalnih manjina, odnosno bivših konstitutivnih naroda. Na to je pitanje RH nakon proglašenja samostalnosti također odgovorila pozitivno, tako da im je u zako-nodavnom smislu priznala pripadajuća ma-njinska prava. Zakonsko reguliranje ma-njinskih prava kao rješenje problema veza-nih uz manjine u RH postalo je jedan od glavnih izazova za prezentiranje RH kao demokratske pravne države. Također, uspješna zaštita manjinskih prava u to vrije-me postaje jedna od važnih međunarodnih obveza RH koja traje do danas, kad je pošti-vanje manjinskih prava jedan od postavlje-nih uvjeta za ulazak u EU.

Sljedeći problem s kojim se u RH treba-lo suočiti odnosio se na smanjivanje broja pripadnika nacionalnih manjina. Iako se taj proces drastičnog smanjivanja zastupljeno-sti manjina u etničkoj strukturi počeo nazi-rati u samim početcima RH kao samostalne države, zastrašujući postotci postali su nam evidentni tek Popisom stanovništva iz 2001. godine. U najvećem broju slučajeva analize smanjenog broja pripadnika nacionalnih manjina uzrok tome pripisuju velikim mi-gracijama stanovništva uzrokovanih ratom u regiji. Najveće smanjenje stanovništva dogodilo se srpskoj nacionalnoj manjini, koja je s ondašnjeg Popisa iz 1991. godine od 581.663 pripadnika došla na 201.681 pripadnika prema Popisu stanovništva iz 2001. godine. Tolnauer nadalje tvrdi da oko 7,48% podataka u Popisu iz 2001. godine sigurno nije realno. Kao obrazloženje, po-red neopredijeljenih i Muslimana koji nisu priznati kao nacionalna manjina, ukazuje na postojanje fenomena poznatog kao nacio-nalna mimikrija, mijenjanje nacionalne pri-padnosti. Napomenuo je da u popis nisu uračunati povratnici. Njemu je popis “vrlo čudan u jednom dijelu”. Kao primjer je uzeo manjinu iz koje on dolazi, židovsku, a koja je prema Popisu iz 2001. brojala 698 pripadnika, dok je prema Popisu o pripad-nosti konfesiji, rađenom osam mjeseci ka-snije, brojala 4.950 pripadnika. Naglasio je da je pitanje koliko ima pripadnika nacio-nalnih manjina u RH vrlo bitno jer iz njega proizlaze izvjesna prava, a danas postoji po-litička volja da se to pitanje realno prikaže. Prema tome, korpus onih koji su se izjašnja-vali kao nacionalne manjine u RH sigurno je oko 15%, što je respektabilna brojka.

Smatra da manjinsko zakonodavstvo u RH pruža velike mogućnosti u zaštiti nacionalnih manjina. S ponosom je ista-knuo da su novi instituti, u koje su mnogi sumnjali, ipak profunkcionirali: Vijeća i predstavnici nacionalnih manjina na lo-kalnoj i regionalnoj razini (općina, grad i županija), predstavnici u tijelima lokalne i regionalne samouprave, Savjet za nacio-nalne manjine i predstavnici nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru. Naglasio je da ne smijemo na saborske zastupnike ne-ke nacionalne manjine “svaljivati krivnju što je izabran sa 300, 500 ili 712 glasova, jer je najobičnija logika da pripadnik na-cionalne manjine, koji ima zagarantira-nog predstavnika koji teoretski može ući u Sabor sa jednim glasom, a kao građanin koji je integriran u hrvatsko društvo ima želju i potrebu za odabirom predstavnika političkih opcija za koje se zalaže, odabe-re da glasa za nekoga s većinske liste”. Izrazio je nadu da će se pitanje dodatnog prava glasa manjina riješiti u postavlje-nom roku od dvije godine.

Na kraju je istaknuo da “kad sve zbro-jimo moramo objektivno iskazati veliko zadovoljstvo onime što se učinilo u po-sljednjih osam godina. Veliki je napredak i u položaju nacionalnih manjina, i u nji-hovoj prezentaciji, i u razvoju onih ljudi koji predstavljaju te nacionalne manjine. Mnogi naša dostignuća pokušavaju ospo-riti argumentom da Hrvatska ne bi djelo-vala da nije bila pod pritiskom. To možda jest istina, ali su i mnoge druge države ostvarile rezultate jedino kad su bile pod pritiskom. No, važno je jedino da je taj sustav, sa svim svojim problemima i ma-

nama, ušao u jedan proces koji je neizo-stavan. Što to znači “ušao u proces”? Ušao je u proces u smislu da danas nitko takvo pitanje ne može ne staviti na dnevni red u Hrvatskom saboru i Vladi. Ja, kao predsjednik Savjeta, s nekim problemom mogu prije doći do predsjednika Vlade nego neki ministri. Zašto je to tako, o tom-po-tom, ali je tako. Naši se problemi ne rješavaju odmah, ali se ne preskaču.”

Nakon drugog panela uslijedila je izni-mno zanimljiva rasprava koju, kao i onu nakon prvog panela, ne možemo u potpu-nosti prenijeti radi nedostatka prostora, no bitna je jer je u njoj Tolnauer izrekao sud da je trenutno rješenje institucionalno ne-zadovoljavajuće, te da se treba ojačati ulo-ga Savjeta i da se predsjednik Savjeta tre-ba dovesti na razinu državnog tajnika ili ministra. Objasnio je i zašto nema smisla da zakonodavna vlast (Sabor) u izglasava-nju proračuna odlučuje o pitanju izvršne vlasti (Savjeta, koji djeluje pri Vladi), te alternativno predložio da bi se Savjet mo-glo podignuti na razinu djelovanja pri Sa-boru, a ne pri Vladi. Tokom rasprave sudi-onici su se složili da su “nestabilni ljudi” predstavnici nacionalnih manjina koji su prije izbora koalirali s jednom strankom, a poslije sa strankom dijametralno suprot-nih vrijednosti i politike.

Mr. sc. Davor Vidiš u trećem panelu je održao interesantno predavanje o zaštiti etničkih manjina na Kosovu, dok je mr. sc. Muhamed Morina iz Foruma albanskih in-telektualaca oduševio svojim izlaganjem o albanskom nacionalnom pitanju i sigurno-sti na Balkanu. Potresno je bilo slušati ka-ko se percipiraju etničke manjine na jugo-

Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH iAmina Alijagić, članica redakcije “Preporodovog Journala”

JOURNAL

26

HRVATSKA

istoku Europe, u sjajnoj prezentaciji Tanje Topić iz Centra za međunarodne odnose i njenog suradnika mr. sc. Miloša Šolaje.

Najavljena potraga za novim rješenjima

U četvrtom panelu najupečatljivije je bilo izlaganje prof. dr. sc. Siniše Tatalo-vića koji je pošao od teze da je u prošlosti sigurnost i stabilnost na europskom kon-tinentu u velikoj mjeri ovisila o tome ka-kva je bila sigurnost i stabilnost u pojedi-nim europskim regijama. Europa nikada nije bila sigurna i stabilna ako su se doga-đali negativni procesi i sukobi u pojedinoj europskoj regiji. Istaknuo je da je takva situacija i danas, te da “ono što se danas događa na području zapadnog Balkana nije samo vezano za ovu regiju, nego ima utjecaja i na europsku sigurnost i stabil-nost”. Dakle, regionalna suradnja je važ-na pretpostavka europske sigurnosti.

Njegova druga polazna pretpostavka jest da je “zaštita etničkih manjina važan poticaj regionalne suradnje, pa onda po-sredno i europske sigurnosti”. Drugim ri-ječima, teško je govoriti o regionalnoj su-radnji, ako ona u svom sadržaju nema i suradnju koja je usmjerena na zaštitu et-ničkih manjina, odnosno rješavanje svih onih problema koje mogu imati etničke manjine u pojedinim zemljama te koji se mogu prelijevati i izvan državnih granica. To je važno napomenuti jer “u procesima europskog ujedinjavanja etnički faktor ima veliki značaj iz mnogih razloga, od kojih je jedan i europska povijest koja je bila op-terećena brojnim sukobima u kojima je taj etnički faktor bio ‘pogonsko gorivo’ suko-ba, bez kojeg bi vjerojatno europska proš-lost bila manje krvava”. Konstatirao je da je zaštita etničkih manjina danas jedno od središnjih pitanja u djelovanju EU. “Kada danas gledamo europsku obrambenu i si-gurnosnu politiku, vidimo da su nastojanja EU u sigurnosnom području uglavnom usmjerena na preveniranje etničkih sukoba i saniranje posljedica tih etničkih sukoba.” Druga organizacija koja je jedan od stupo-va europske sigurnosti je Europska organi-zacija za sigurnost i suradnju (OESS) koja je u zadnjih 15-ak godina učinila značajne napore da razvije određene mehanizme za-štite etničkih manjina, “ali je ona, po sa-moj svojoj konstituciji, po kapacitetima kojima raspolaže, a posebno s obzirom na vrlo složene mehanizme odlučivanja, u dobrom dijelu paralizirana u onim nastoja-njima koja bi značila neke veće iskorake da se intenzivnije djeluje u određenim si-tuacijama”. Spomenuo je i treći važan stup

europske sigurnosti, NATO, koji se tako-đer bavi ovim pitanjima “a čak je spreman i vojno intervenirati ako je ugrožen opsta-nak pojedinih etničkih manjina”. Tatalović se kao primjerom poslužio Kosovom i in-tervencijom iz 1999. godine.

Analizirajući ove tri organizacije i nji-hovo djelovanje u proteklim godinama na primjeru europske sigurnosti u odnosu na potrebu zaštite etničkih manjina pokazao je redefiniciju i širenje koncepta sigurno-sti. Dakle, klasično razumijevanje sigur-nosti kao vojne sigurnosti proširilo se i na sigurnost koja podrazumijeva zaštitu po-jedinaca, a onda i zaštitu etničkih manji-na. U tom smislu je regionalna suradnja važna zbog toga što se u njoj pokušavaju rješavati ona pitanja i problemi koji mogu biti uzroci etničkih sukoba.

Dok je govorio o tome kako uspostavi-ti regionalnu suradnju koja će biti u funk-ciji europske sigurnosti, a koja će riješiti etničke probleme i na taj način prevenirati sukobe koje još uvijek imamo ili ih može-mo očekivati na europskom prostoru, na-glasio je postojanje problema dvostrukih standarda. Naime, tek smo na početku stvaranja univerzalnih principa koji bi se odnosili na sve europske zemlje. Ustvrdio je da “postoji Vijeće Europe, postoje neki dokumenti koji podrazumijevaju da se pri-mjenjuju u zemljama članicama Vijeća Europe, ali ne postoji obveza da se ti doku-menti primjenjuju. Znamo da Okvirnu konvenciju za zaštitu prava nacionalnih manjina nisu ratificirale sve zemlje članice i nema instrumenata da se sve zemlje pri-vole da primjenjuju taj temeljni dokument za zaštitu etničkih manjina na europskom prostoru”. Naglasio je da “ako pak govori-mo o instrumentima koji bi trebali omogu-ćiti da se ti univerzalni kriteriji poštuju, tu još nismo niti na početku, nego smo u situ-aciji da postoji diskreciono pravo da netko

pozivajući se na nešto može iskoristiti ci-jeli korpus mogućih prava da bi djelovao”. Na kraju je došao do konstatacije da “mi danas imamo prilično nesređeno stanje u europskim odnosima, i posebno u područ-ju zaštite etničkih manjina, koje još uvijek doživljavamo kao suvereno pravo država iako znamo da reguliranje položaja etnič-kih manjina odavno nije suvereno pravo država, nego je postalo izvanjsko i pod utjecajem međunarodnih faktora, ali upra-vo to nesređeno stanje omogućava da se procesi na europskom prostoru još uvijek reguliraju na temelju sile i na temelju mo-ći. Dakle, onaj tko procijeni da ima dovolj-no sile, i tko procijeni da na temelju te sile može ostvariti neki svoj interes a da mu u ostvarivanju tog interesa mogu pomoći određeni nesređeni etnički odnosi na ne-kom prostoru onda može djelovati. Tu se onda postavlja pitanje da li je neka inter-vencija u cilju zaštite etničkih manjina u nekoj zemlji bila motivirana stvarnom že-ljom da se pomogne tim ljudima ili je bila motivirana željom da se dođe u posjed ne-kih resursa ili možda da se dođe na neku važnu geopolitičku točku, kojom se može kontrolirati određeni širi prostor.”

Siniša Tatalović je u svojoj završnoj riječi istaknuo da se ozbiljno bavio mišlju da zaključi ciklus od 10 znanstvenih sku-pova, iako su svi bili uspješni. Međutim, u prilog ovom skupu je išla pojava “mladih snaga” na Fakultetu političkih znanosti i činjenica da je dobio znanstvenoistraži-vački projekt, tako da je ovaj skup tim pu-tem i institucionaliziran. Bio je zadovoljan sadržajnošću skupa, koji je imao 16 refera-ta, do sada najveći broj, i to nakon selekci-je. U planu mu je pretočiti sve referate u zbornik i time ovu raspravu učiniti dostu-pnom široj znanstvenoj i stručnoj javnosti, te zaključke sa skupa uputiti na velepo-slanstva zemalja čiji su sudionici bili na skupu. Za skup koji će se održati iduće go-dine određena je tema “Sudjelovanje pri-padnika manjina u procesima odlučiva-nja”. Tema je veoma važna za Hrvatsku, koja se nalazi pred ozbiljnom raspravom o Ustavnom zakonu i Izbornom zakonu, a želja je organizatora potaknuti razgovor o konceptu manjinskog predstavništva koji danas imamo, a koji je formiran na potre-bama jednog postkonfliktnog društva. Ta-talović smatra da su “procesi išli u pravcu demokratizacije društva i misli da je došlo vrijeme da porazgovaramo jesu li rješenja koja su bila dobra prije 6-7 godina još uvi-jek potrebna ili možemo tražiti neka nova rješenja koja će biti primjerenija sadaš-njem stupnju razvoja našeg društva”. �

Amina Alijagić

Nazif Memedi, saborski zastupnik romske nacionalne manjine (lijevo)

JOURNAL

27

INTERVJU

Žarko Puhovski je rođen 15. prosinca 1946. godine u Zagrebu. Nakon dvije go-dine studija fizike odlazi u Njemačku, ali se 1968. godine vraća te se upisuje na Fa-kultet političkih nauka. Od 1973. godine je asistent u Institutu za filozofiju Sveuči-lišta u Zagrebu, a od 1975. predaje Filo-zofiju politike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao profesor gostovao je na sveučilištima u Berlinu, Frankfurtu, Lon-donu, Brigthonu, Celovcu (Klagenfurt) i Valenciji. Član je savjeta Ethikon Institu-ta u Los Angelesu. Znanstveni je direktor Europskog sveučilišta mira u Stadtschlai-ningu u Austriji. Jedno je vrijeme i ured-nik u raznim časopisima: Ideje (1970.-1973.), Kulturni radnik (1971.-1982.), Praxis (1973.-1975.), Teka (1975.) i Filo-zofska istraživanja (1980.-1986.). Preveo je niz knjiga i studija s njemačkog i en-gleskog jezika, objavio dvjestotinjak ra-dova iz filozofije politike, etike, filozofije kulture, filozofije prava i teorije socijalne znanosti. Suosnivač je i programski ute-meljitelj prve jugoslavenske alternativne političke organizacije UJDI (Udruženje za Jugoslavensku demokratsku inicijati-vu) 1988. godine te Hrvatskog helsinškog odbora (HHO) 1993. godine. Od 2000.-2007. godine predsjednik je Hrvatskog helsinškog odbora. Nositelj je posebne nagrade Europskog rektorskog kluba za djelovanje za mir i protiv ksenofobije za 1993. godinu. Djela su mu: Interes i za-jednica (1975.), Kontekst kulture (1979.), Povijest i revolucija (1980.), Um i druš-tvenost (1989.), Socijalistička konstrukci-ja zbilje (1990.), Leksikon temeljnih poj-mova politike (1990.) i Politics and Eco-nomics of Transition (1993.).

Prof. dr. Žarko Puhovski jedna je od najprominentnijih osobnosti hrvatskog političkog života. U procjeni društvenih odnosa i političkih kretanja Puhovski je često vrlo bolno realan pokušavajući “ra-

ščistiti zrak” od tako čvrsto ukorijenjenih mistifikacija na području Balkana. Iako svoje teze ponekad dovodi do apsurda, braneći ih hladnom logikom i ne uzmiču-ći do posljednjeg argumenta, profesor Pu-hovski je ipak izraziti humanist i intelek-tualac koji ne okreće glavu od gorućih društveno-političkih pitanja.

U ovom broju “Preporodovog Journa-la” donosimo prvi dio intervjua.

Uhićenje Karadžića – kraj rata?

Znači li uhićenje Radovana Karadži-ća doista napokon kraj rata?

Da citiram Churchilla “Ovo nije kraj. To nije čak ni početak kraja. Ali je, mož-da, kraj početka!”. Simbolički se dogodilo nešto što je strašno važno: najznačajnija živa osoba odgovorna za masovne zločine u ratu sada je u pritvoru i bit će izvedena

pred sud. Ta činjenica simbolički sigurno olakšava da se izađe na kraj sa svime što je rat značio. Međutim, potreban je još či-tav niz stvari, ne toliko uhićenje Mladića - što je sigurno važno - koliko spremnost da se shvati da je na svim stranama poči-njen zločin. Još uvijek ima poteškoća s Hrvati(ca)ma, a naročito s Bošnjakinjama i Bošnjacima da im se kaže da su i “njiho-vi” mogli počiniti zločin. Rat će biti zaista završen, u smislu suočavanja s prošlošću, kada svi shvate da se u ime njihove nacije činilo zločine, i da je - to je moj stav - omjer počinjenih zločina ovisio o tomu koliko je tko imao oružja. Svi su bili po-djednako pripravni klati one s druge ili treće strane, ali jedni su imali strojnice, drugi noževe, što je dovelo do razlika u rezultatima tragičnog ubijanja. Sve su tri nacionalističke koncepcije bile pripravne na zločine uz dvije napomene: prvo, jedna je nedvojbeno dovela do rata, uzrokovala rat, to je ona Miloševićeva u kojoj je Ka-radžić bio jedan od važnijih sudionika, i drugo, ona strana koja je bila najslabija, dakle bošnjačka, imala je najviše žrtava. Ponavljam, zbog omjera snaga.

Zašto je upravo sada došlo do uhiće-nja, zašto je trebalo 13 godina da se pro-nađe Radovan Karadžić?

Zato što je trebalo doći do onoga do čega je u Hrvatskoj došlo 2003. godine, do vlasti koja ima i liberalnu i nacionali-stičku legitimaciju. U Hrvatskoj se to do-godilo tako što je Sanader izmanipulirao jednu konzervativnu, demokršćansku stranku na neke liberalne kolosijeke, a u Srbiji se to dogodilo s, u mnogočemu protuprirodnom, koalicijom demokrata i SPS-a. No, bez SPS-a, dakle Miloševiće-ve stranke, naprosto nije postojala dovolj-no širok politički nazivnik koji bi omogu-ćio uhićenje Karadžića i, što je puno važ-nije, bez toga nije postojala potpuna kon-

Žarko Puhovski, sveučilišni profesor i donedavni predsjednik HHO-a za “Preporodov Journal” govori o uhićenju Radovana Karadžića, važnosti suočavanja s prošlošću i zločinima, značaju istine i pravde, rješenjima za bh-situaciju, preimenovanju Muslimana u Bošnjake i automanipulaciji, zastupljenosti nacionalnih manjina u Sa-boru, položaju intelektualca danas...

Loše je živjeti u automanipulaciji (I)Rat će biti zaista završen, u smislu suočavanja s prošlošću, kada svi shvate da se u ime njihove nacije činilo zločine, i da je - to je moj stav - omjer počinjenih zločina ovisio o tomu koliko je tko imao oružja.

Razgovarala: Sena Kulenović

Prof. dr. Žarko Puhovski

JOURNAL

28

INTERVJU

trola nad svim aparatima vlasti. Moja prva reakcija je bila da je sada jasno da demo-kratski legitimirana vlast Srbije napokon kontrolira sve poluge vlasti što nikad pri-je nije bio slučaj. Iste službe koje su očito pomagale Karadžiću sada su konačno pod kontrolom, pa su mu došle glave uz veo-ma važan dodatak, za koji je indikativno da ga nitko ne spominje: Karadžić, za ra-zliku od Mladića, nikada nije bio samo pitanje Srbije. Činjenica da je Karadžić uhićen u Srbiji ima veze sa suradnjom srpskih državnih organa, ali i sa surad-njom obavještajnih službi nekih međuna-rodnih čimbenika bez kojih on ne bi mo-gao doći iz BiH u Srbiju.

Tzv. “čitulje” trenutno kruže Beogra-dom i stižu na adrese visokih državnih dužnosnika koji su dio vrlo uskog kruga ljudi koji su planirali ovo uhićenje. Je li scenarij Đinđić moguć s obzirom da je-dan dio prijetnji dolazi iz redova radikala koji u ovom trenutku obnašaju vlast?

Moje je osobno iskustvo, a imam ga, na žalost, puno, da pas koji laje ne grize. Imam punu ladicu prijetnji smrću koje sam dobivao u zadnjih petnaestak godina i nikada ih nisam smatrao ozbiljnima. S političarima je vjerojatno nešto drukčije jer se na njih koncentrira organiziranija mržnja, ali oni imaju isto tako i puno više zaštite. Meni se u ovom trenutku opasnost po njih ne čini neposrednom jer ova vlast kontrolira sve poluge državnoga aparata, što s Đinđićem nije bio slučaj. Na koncu, Đinđić je šepao u trenutku kad su ga ubili, a povrijedio je nogu igrajući nogomet upravo s onima koji su ga ubili, koje je nastojao pridobiti na svoju stranu, ne zna-jući točno koliki je dio njih pripravan zai-sta sudjelovati u njegovom umorstvu. To više nije moguće, a više nisu mogući ni veliki mitinzi. Biti će nekakvih mitinga i galama, ali ničega ozbiljnijeg. Biti će div-ljačkih napada kao na reportera B92, ali to nije ozbiljan društveni problem. Valja do-dati, u ovim krajevima političari su znatno manje popularni od generala. Uvjeren sam stoga da će protiv uhićenja Mladića, kada do njega dođe (ako prije toga ne počini samoubojstvo - sam ili uz nečiju pomoć) biti mnogo više prosvjeda nego protiv uhićenja Karadžića. Političare se još uvi-jek smatra pomalo vrdalamastima i ko-rumpiranima, dok se generale od Mladića, preko Gotovine do Sefera Halilovića, bez obzira na sve razlike među njima, lakše može prihvatiti kao junake.

Većina analitičara smatra da se uhi-ćenjem Karadžića Srbiji otvara put pre-

ma Europskoj uniji. Ono što mi se čini važnijim je mogućnost da dođe do unu-trašnje katarze u Srbiji, da se napokon osvijesti ono što se dogodilo. Može li ovo uhićenje pokrenuti taj proces?

Mislim da ovo uhićenje neće pokre-nuti taj proces, ali ga nastavlja. Sam je proces pokrenut onom velikom, junač-kom akcijom Nataše Kandić i B92 kada su pokazane snimke Srebrenice. Ovo je gotovo farsa! Pojavljuje se koljački Djed Mraz, čičica koji zaista izgleda simpatič-no, a istovremeno je odgovoran za ma-sovna ubojstva tisuća i tisuća ljudi. No, sada je interesantan po tomu je li imao hr-vatsku putovnici ili nije, je li bio u Beču ili nije, je li bio rukopoložen za nekoga alternativnog gurua ili nije, kakve naravi su bili njegovi emocionalni i seksualni odnosi sa stanovitom gospođom, je li pre-vario svoju ženu ili nije. Po mojem uvje-renju, ako bi se mjerili grijesi među prvih 10.000 Karadžićevih grijeha eventualna bračna prijevara ne bi došla u obzir. Da-kle, to mi se ne čini važnom temom. Ali, naprosto bulevarska orijentacija medija u svim ovim postjugoslavenskim sredina-ma zadnjih godina je takva da ozbiljne teme dolaze usput. U zagradi se kaže da je on osumnjičen za ratni zločin, ali to za-pravo nije pravi problem nego je intere-santno tko će raditi palačinke po imenu Karadžić, je li ljetovao na Čiovu ili nije, što je imao u torbi kad su ga uhvatili, itd. Time se na neki način, ružno je reći, ali ne može se drugačije, događa jedna vrsta sprdačine sa zločinom i u tom pogledu ovo neće pomoći. Ako, međutim, Mladić bude uhićen pod svojim imenom i prezi-menom i sa svojim više manje prepoznat-ljivim likom tada bi neke stvari mogle imati mučan, težak, ali katarzičan tijek. Po mojem sudu s Mladićem bi moglo do-ći do katarze koja je uvijek neugodna vr-sta procesa. A ovo sada je više farsa nego katarza.

Kao što ste rekli, nakon uhićenja Ka-radžića izašlo je na vidjelo niz bizarnih činjenica vezanih za razdoblje bijega. Ako se sjetimo, recimo i Gotovininog bi-jega, bez ulaženja u dublje usporedbe, čini mi se da je način bijega i skrivanja uvelike bio određen njihovim karakteri-ma. Karadžić, naprimjer, ni jednim tre-nutkom, čini se, nije želio ostati anoni-man, dok je Gotovina to doista bonvivan-ski rješavao.

Karadžić je radio ono što je radio čita-vog života: bio je hohštapler. On je po-stao glasovit, sve novine o tome krivo pišu ne kao psiholog nogometaša “Zvez-

de”, nego nogometaša “Sarajeva”, kada su prvi put postali prvaci Jugoslavije, što je bio veliki događaj 80-ih godina. Jed-nom sam ga susreo, negdje 1987.-1988. godine, ni o čemu drugome nije govorio nego o tome kako psiha može učiniti sportaše jačima, sposobnijima, bržima, uspješnijima, itd. Imao sam priliku s njim razgovarati oko pola sata i, ako se dobro sjećam, ni jednu riječ nije izgovorio ni o čemu drugome, o politici ili kulturi. Da-kle, on je naprosto bio čovjek koji se ba-vio stvarima koje bismo u Zagrebu na-zvali čiči-miči; “alternativna medicina” je u tom pogledu za njega bila dobro mje-sto. Interesantno je da nitko nije postavio pitanje o tomu što znači taj koncept alter-nativne medicine u kojemu se zločinci tako dobro smještaju, jer nema nikakvih iole objektivnih kriterija i svatko može doći i proglasiti se iscjeliteljem duše, tije-la, govoriti o čakrama, aurama, astrologi-ji i uvijek će netko na to nasjesti. A Goto-vina je naprosto bjelosvjetski avanturist koji je iz tih razloga i bio krenuo u Legiju stranaca i koji se onda opet, kada se našao izvan sredine u kojoj je koliko-toliko funkcionirao kao general, vratio svojim korijenima i putovao ni dan danas ne zna-mo točno po kojim sve državama svijeta, ni tko je to sve plaćao, a i jednog i drugo-ga su pronašli tako što su se konačno sje-tili prisluškivati telefone članova obitelji i njima bliskih ljudi.

Mislite li da bi suđenje Karadžiću mo-glo dovesti do onoga što se sa suđenjem Miloševiću promašilo - osude za genocid?

Promašeno je gotovo sve u presudi tzv. Velikoga haaškog suda koji je rekao da genocida nije bilo, točnije, mislim da sam to prvi rekao, da se je u Srebrenici dogodio “općinski” genocid za koji nije odgovoran nitko do izvršitelja. To je prošlo s relativno malo komentara i oni su uglavnom bili iz ove regije. Nigdje drug-dje se o tomu nije ozbiljnije govorilo, a koliko je to meni bilo moguće, čitao sam i inozemne časopise i novine. Nije se shvatilo da je ta presuda izrazito značajna i izrazito pogrešna, i da će ona negdje, tko zna u Latinskoj Americi, Aziji, Africi biti djelatna kao presedan. Drugim riječima, priča s genocidom je odigrana. Ona je za-vršila tako da je rečeno da je to nekakav “općinski” genocid koji je počinila neka-kva vojska, čak se ne govori o vojsci Re-publike Srpske, kao što su neki krivo in-terpretirali, nego o oružanim snagama bosanskih Srba. Uvjeren sam da će se jed-nako dogoditi i s hrvatskom tužbom iako Hrvatska može, puno lakše nego BiH, do-

JOURNAL

29

INTERVJU

kazati direktan utjecaj Beograda na zbi-vanja ovdje. Međutim, Hrvatska može govoriti o desetinama ili stotinama žrta-va, a nakon Ruande, pa onda i Srebrenice, kada je riječ o manje od 10-ak tisuća žrta-va nitko neće govoriti o genocidu. To su žalosne činjenice, to može zvučati cinič-no, ali to je naprosto tako. Recimo, uvje-ren sam da je Škabrnja čist primjer geno-cida, za razliku od Vukovara gdje se nije ubijalo po etičkoj pripadnosti nego po pripadnosti “drugoj strani”, gdje se ubija-lo ljude s druge strane, civile i vojnike. To je težak ratni zločin, ali nije genocid. Zato mi se čini da je negativno bitna pre-suda Međunarodnoga suda pravde. Što se tiče Karadžića, čini mi se da su važne sa-mo dvije stvari koje bi mogle izaći na tom suđenju na vidjelo. Prvo, političke veze Karadžića ne samo s Beogradom, već i sa Zagrebom i međunarodnom zajednicom, i drugo, kako je zapravo funkcionirala za-povjedna linija Republike Srpske. Pritom moram reći nešto što većinu ljudi u Bosni i Hercegovini sigurno neće razveseliti. Po mojem uvjerenju, uhićenje Karadžića je konačna osnova za daljnje postojanje Re-publike Srpske, a ne obrnuto kako se to misli. Dodik je veoma inteligentno reagi-rao i odmah rekao da osuđuje ratne zloči-ne, dok je Republika Srpska neka druga činjenica. Mislim da je, u svijesti mnogih ljudi u svjetskoj politici koji o tomu odlu-čuju, alternativa u posljednje vrijeme stvarno glasila: uhićenje Karadžića i op-stanak Republike Srpske ili nema uhiće-nja, ali onda nema ni Republike Srpske u perspektivi. To je za svakog pristojnoga čovjeka, a pogotovo interesno ili emocio-nalno gledano za Bošnjake u BiH, jako ružna alternativa u kojoj ni jedna strana nije prihvatljiva, ali to je, bojim se, real-nost.

Istina i pravda

U javnosti je neprestano prisutno pi-tanje pravde. Naime, pitanje je hoće li ono što će se desiti s Karadžićem biti do-voljna kazna za sve ono za što je odgovo-ran? Neki dan je na televiziji prikazana jedna majka iz Vukovara koja je 17 godi-na čekala da identificira ostatke svoga jedinog sina, dok je Karadžić sve te godi-ne uživao na slobodi. Ili, recimo, djevojka koja je bila sva izranjavana u Sarajevu za vrijeme opsade kaže da je jedina pravda za Karadžića postaviti ga ispred Vječne vatre da mu sude građani Sarajeva.

Ljudi hoće linč, street justice, uličnu pravdu. To mogu nekako ljudski pojmiti

kao izraz očaja, ali, naravno, ne mogu konceptualno prihvatiti. Potpuno mi je ja-sno da je svaka kazna koju bilo tko od njih može dobiti premala za ono za što su odgovorni, o tomu valjda nema spora. In-dikativno je da bi za Karadžića sigurno bila najbolja varijanta, ili najmanje loša, da mu se sudi u Hrvatskoj jer bi mogao dobiti najviše 20 godina kazne, a svi bi gledali tužiteljstvo pod dvostrukim pove-ćalom, djeluje li na osnovi hrvatskoga nacionalizma, što se sigurno neće dogodi-ti u Haagu, gdje može dobiti i veću kaznu. Dakle, on više neće izaći iz zatvora i to je najviše što se može dogoditi. Osobno sam protiv smrtne kazne, to moram reći. Po-red toga, ostat će gorak okus jer se situa-cija zadnjih godina okreće od onoga što su svi govorili prije desetak godina. Sada, kada se koliko-toliko sudi najodgovorni-jima, postavlja se pitanje što je s onima koji su počinili zločine, jer neposredne ubojice uglavnom nisu kažnjene. Kažnje-ni su, dijelom ljudi koji su bitno odgovor-ni - ili će biti kažnjeni, ili su umrli u za-tvoru. Međutim, oni koji su po Srebrenici, Keratermu, Stupnom dvoru, Heliodromu (ima još lokacija koje se može navesti) faktički mučili i ubijali, neće biti kažnje-ni, jer ih se u sustavu “zaboravilo”, jer mijenjaju identitete, jer se povlače u pri-vatni život i ostaje nejasna situacija u ko-joj poneko samoubojstvo, na perverzan način, djeluje kao, zakašnjelo, rješenje. Mene, nasuprot većinskome stajalištu, ne zadovoljava sama činjenica da su, dije-

lom, kažnjavani najodgovorniji, jer ostaje još uvijek pitanje što je s onima koji su zaista ubijali, kako se u poraću živi pored njih – ako ne i s njima.

Istina je na području Balkana oduvi-jek bila, da tako kažem, vrlo rastezljiv pojam. Prisutna je konstantna manipula-cija s brojem žrtava, kako nakon Drugog svjetskog rata tako i danas. Postojanje različitih istina, zavisno od izvora iz ko-jeg dolaze, i dalje oblikuje mlade genera-cije stvarajući na taj način novu podlogu za neke nove sukobe.

Imamo dva stava. Često citiram Vol-taira koji je jednom rekao: “Pristojni ljudi raspravljaju o interpretacijama, a prostaci o činjenicama!”. Stalno smo natjerani da raspravljamo o činjenicama; ne znamo objektivno koliko je ljudi poginulo u ovo-me ili onom ratu. Prije devet godina, go-tovo sam bio fizički napadnut kada sam o tome govorio u Sarajevu i rekao da u BiH nije ubijeno 200.000 ljudi, već 100.000 ljudi. Digla se žena - za koju sam osjećao empatiju - i pokušala me fizički napasti, govoreći da sam veliko-srpsko-četničko-ustaško ne znam što već jesam, jer je smatrala da je uvreda reći da je ubijeno “samo” 100.000 ljudi. Ta se priča odvija-la i nakon 1945. s izmišljenom cifrom od 1,7 milijuna ratnih žrtava u Jugoslaviji (a 600.000 žrtava u Jasenovcu?!). To je razi-na mistifikacije na čijoj dekonstrukciji sada djeluju prije svega ljudi iz nevladi-noga sektora, Nataša Kandić, Vesna Ter-

Na tribini u Islamskom centru u Zagrebu

JOURNAL

30

INTERVJU

šelič, Amor Mašović, itd. Zahvaljujući njima imat ćemo koliko-toliko točne po-datke, ali države nisu obavile svoj posao. U Hrvatskoj još uvijek imamo odvojene službene podatke o nestalima iz 1991. i 1995. godine. U 1991. godini su uglav-nom žrtve bili etnički Hrvati, a 1995. go-dine uglavnom etnički Srbi, no još uvijek ta dva podatka ne zbrajaju, premda su i jedni i drugi bili građani Hrvatske.

Druga je razina načelna, filozofijska. Ilustriraju ju dva citata; klasičan Hegelov citat: “Istina je cjelina”, te Adornov pole-mički citat, 150 godina poslije: “Cjelina je neistina!”. “Istina je cjelina” znači, u našem kontekstu, insistiranje na cjelovi-toj slici rata, na tomu da je rat krenuo iz Beograda, da ga je povela Jugoslavenska narodna armija i ostaci jugoslavenskoga državnog aparata, a velikosrpska ideolo-gija je, nešto kasnije, funkcionirala kao softver za armijski hardver. Ta je opća slika – dakle hegelovska “cjelina” - po mojem sudu danas više-manje jasna. S druge strane, uzmite u obzir sudbinu Sr-bina, umirovljenika kojega su kundakom zatukli u Sarajevu, vjerojatno zato što je bio Srbin. U ovome slučaju doista važi: “Cjelina je neistina”. Neistina je, naime, u tomu što se iz ustanovljene pretežite od-govornosti “srpstva”, kao nacionalističke legitimacije rata zaključuje da je svaki Sr-bin ili Srpkinja automatski odgovoran, detalj je ovdje važniji od cjeline. Osobno sam opetovano tvrdio da je bitan uzrok rata, što mnogi kolege ne prihvaćaju, u tomu što je nakon Titove smrti i postu-pnoga raspada jugoslavenskih političkih ustanova JNA ostala bez političke kon-trole. Ona je pritom, najprije, sebe inter-pretirala kao jedinu preostalu jugoslaven-sku instituciju (nasuprot “republičkih na-cionalizama”; Jugoslavija je tako bila prinudno reducirana na JNA), da bi po-tom preuzela Miloševićev “komunjarski nacionalizam” kao svoj softver, te je u je-sen 1991., nakon bitke za Vukovar, pro-mjenom uniforma i znakovlja bjelodano postala srpskom vojskom. Srpski je naci-onalizam do kraja rata ostao osnovom najjače vojne snage, bez obzira na sve druge nacionalizme koji su mogli imati slične intencije, ali su, na početku barem, naprosto bili nedovoljno jaki da bi pred-stavljali prvorazredni problem. Neki pi-sac, režiser ili novinar može se, primjeri-ce, baviti istinitim povijesnim detaljem, sudbinom nekoga od Nijemaca koji su u proljeće 1945. godine istjerani iz Čeho-slovačke. Ta zbivanja i dalje uglavnom smatraju povijesno irelevantnima, no ka-da je riječ o sudbinama ljudi treba ih uze-

ti u obzir, ne mijenjajući time cjelinu po-vijesne istine. Riječju, pitanje je izbora koja će se od dviju koncepcija istine pri-hvatiti kada se interpretira konkretna situ-acija.

Spomenuli ste raspad Jugoslavije. Danas, ako pogledamo unatrag, izgleda kao da smo od 1945. godine naovamo sa-mo čekali ovaj sukob. Zašto je došlo do tako krvavog sukoba? I veće zemlje, na-primjer Rusija, su se također raspale pa ipak nije bilo sukoba takvih razmjera.

Paradoks, o kojemu sam puno pisao i govorio je sljedeći: Jugoslavija je bila da-leko najmanje loš oblik realnoga socijaliz-ma, a njezin kraj je bio najgori kraj od svih država toga sustava. U raspadu Jugo-slavije je ubijeno gotovo dvostruko više ljudi nego u raspadu SSSR-a, koji je imao 10 puta više stanovnika, dakle razmjerno gledano 20 puta više ljudi je ubijeno kod nas. Po mojem sudu temeljni je razlog upravo u tomu što Jugoslavija nije imala centralizirani sustav nego Tita koji je po sebi bio i legitimacija i nositelj vlasti. Na-kon njegove smrti, Ustav iz 1974. godine koji je izvorno mišljen kao fikcija, a ne kao pravni dokument, kao djelo koje je trebalo ilustrirati kako bi jednom trebala izgledati socijalistička zajednica, našao se u situaciji da od fikcije postane realnim Ustavom što nije mogao izdržati, jer za to nije bio napisan. Kako je rečeno, takva se zajednica nije mogla održati, naprosto za-to što se sve što je bilo jugoslavensko sve-

lo na JNA, a ostali politički poslovi su bili raspodijeljeni po republikama koje su bile ustrojene kao potencijalne nacionalne dr-žave - s izuzetkom BiH koja jedina nije imala apsolutnu većinu jedne etničke sku-pine, pa je i zbog toga u njoj bilo najviše žrtava. To je ono što se meni čini ključnim pitanjem, dakle nije bilo centra moći koji je mogao, kao na primjer u Sovjetskome Savezu kad se Gorbačov za to odlučio, or-ganizirati raspad nego se događalo kaotič-no-nasilno, jer su realni centri političke moći već bili u Zagrebu, Ljubljani, Sara-jevu, Beogradu - kao glavnom gradu Srbi-je, a ne Jugoslavije – Skopju, itd.

Bosansko-hercegovačka zbilja

Kako vidite moguće rješenje za bh-si-tuaciju? Je li Daytonski sporazum i dalje održiv?

Daytonski sporazum je bio, uvijek sam to govorio, odličan sporazum o pre-kidu vatre, primirju, ali loš mirovni spo-razum. I to se vrlo brzo pokazalo. Narav-no, računa li se na to da je Sarajevo, reci-mo, imalo prosjek od dva ubijena na sat, jedan dan znači 50 sačuvanih života, pa se, prema tomu ne smije reći “jedini je rezultat prestanak rata”, jer je to sigurno najviše vrijedilo. Ali, nakon nekoga vre-mena ljudi hoće više, neke stvari koje su se za vrijeme rata činile luksuznim, nai-me, drukčiju organizaciju svakidašnjice. Oduvijek mi se činilo da načelno postoji samo jedan način da se BiH pristojno or-ganizira: to je dvodomni parlament u ko-jem je jedan dom izabran po načelu jedan građanin jedan glas, a u drugom domu se nalaze tri nacije s jednakom zastupljeno-šću. Treba odrediti odnose ovlasti među domovima i podijeliti Bosnu na deset ili koliko treba kantona, županija, okruga, provincija, sasvim svejedno. BiH nije imala ovu teritorijalnu tradiciju, ona je povijesno zapravo imala samo tri regije – Bosnu, Hercegovinu i Krajinu. To su povijesne regije koje su postojale u Bo-sni, sve drugo su bile izmišljotine različi-tih režima koji su dijelili Bosnu i Herce-govinu na razne načine, po okruzima, kotarima, vilajetima i ne znam sve čemu. To stoga i nije prihvaćeno. U sadašnjoj verziji proglašena su tri konstitutivna na-roda, uvedena dva entiteta, a BiH je jedi-na država na svijetu koja u službenome nazivu nema političku oznaku uz geo-grafski termin. Dakle, nije ni republika, ni kraljevina, ni emirat, već je naprosto: BiH. Daytonski sporazum, po toj pogreš-noj logici, Republici Srpskoj zabranjuje da bira Bošnjake u Parlament - jer govori

Prof. dr. Žarko Puhovski,bivši predsjednik HHO

JOURNAL

31

INTERVJU

o 14 Srba iz Republike Srpske, a ne o 14 predstavnika - i zabranjuje da se u Fede-raciji biraju Srbi. Zbog brojčanoga omje-ra Bošnjaka i Hrvata u Federaciji uvijek je moguće da ostane dovoljna većina Bošnjaka, ako bi se netko tako igrao, da izaberu svojega čovjeka na hrvatskoj listi. Konačno, da se ne zaboravi, po onome posljednjem popisu iz 1991. godine malo manje od 10% stanovnika BiH nisu bili ni Bošnjaci ni Srbi ni Hrvati, oni su potpuno nestali, oni su ilegalizirani. Svi moraju biti pripadnici jedne od tri etničke skupi-ne kako bi ostvarili svoja prava; to sigur-no nije dobar model. Naravno, “Europa” tu neće puno pomoći. Kada se kaže da BiH ovako podijeljena ne može u Europ-sku uniju, moglo bi se odgovoriti da je tamo već Cipar, koji je puno dublje i dulje podijeljen od BiH, točnije, jedan dio je ušao, a drugi nije. Po precedentu je sa-svim moguće da Federacija uđe u EU, a Republika Srpska ne, ili čak obrnuto. Jer se to već jedanput dogodilo!

Milorad Dodik neprestano dovodi u pitanje teritorijalni integritet BiH koja je, povijesno gledano, upravo teritorijal-no jedna od najkompaktnijih država na području Balkana. Je li u ovoj konstela-ciji snaga moguće da dođe do podjele BiH?

To sigurno nije moguće iz niza razlo-ga, ali prije svega zato što to u Srbiji više nitko neće. Od kada Koštunica više nije predsjednik Vlade - a on je sada konačno odstranjen iz realnoga političkog života, bar za neko vrijeme - taj interes više ni u Srbiji kod službene strane ne postoji. Gospodin Dodik vrlo dobro zna gdje je interes i on je znatno više orijentiran pre-ma Zagrebu, nego prema Beogradu. Ba-nja Luka je puna hrvatskih, slovenskih i austrijskih firmi. Dodik je po mojem du-bokom uvjerenju hrvatski igrač u BiH, a da to pokrije svakih će nekoliko mjeseci održati zapaljiv srpsko-nacionalistički govor. Međutim, on je izrazito pragmati-čan političar koji zna što je bliže Banja Luci, te se vraća prijeratnome modelu de-monstriranome paralelnom situacijom Banja Luke i Vukovara. Iz Vukovara su svi išli na studij u Beograd, osim djece hrvatskih nacionalista jer je Beograd bio puno bliži. A iz Banja Luke su svi išli na studij u Zagreb, osim djece srpskih nacio-nalista. Danas se to vraća, Banja Luka je orijentirana prema Zagrebu, na koncu gradi se i komadić autoputa pa će biti sat i pol vožnje Banja Luka – Zagreb. Te su stvari potpuno nezaustavljive, a da se Vlasi ne dosjete, tu i tamo će se čuti zapa-

ljivi govori. Problem je, naravno, u tomu što u našim okolnostima, i ne baš punog srca izgovoreni govori mogu zaista neko-ga zapaliti, može u nekome trenutku doći do atmosfere u kojoj će fizičko nasilje izazvati teške posljedice. To je opasna igra kojom se Dodik igra. S druge strane, bošnjački političari u BiH izrazito po-grešno reagiraju, jer naprosto ne vide re-alnost situacije, ne vide da se s njim može pregovarati mimo fraza, nalijeću na te fraze što ponekad nije moguće izbjeći kad govori o ključnim stvarima, ali nije uvi-jek nužno tako činiti. Drugo, ono što je po mom sudu ključni nedostatak bošnjačkih političara u BiH je što prosto nisu u stanju prihvatiti odgovornost makar i relativno većinskog naroda koji bi trebao ne samo pripovijedati o cjelovitosti BiH nego i ne-što na tomu raditi, imati barem nekakvu koncepciju, strategiju, ideju što hoće od te države, od čega će živjeti, kakvi će biti prometni pravci, kakvi će biti industrijski pogoni, itd. O tomu zapravo ozbiljnoga govora nema, a to je odgovornost svih, ali ipak posebno onih koji su makar i relativ-na većina i koji tvrde da su baš oni za Bo-snu i Hercegovinu.

Je li uzrok tome neobrazovanost?Neobrazovanost, ali i nezainteresira-

nost! Obrazovane ljude možete kupiti. To rade ozbiljne države. Uzmu eksperte iz ekonomije, prometa, zdravstva ili arhi-tekture da im naprave plan.

Pojedinačno gledano Bosna i Herce-govina vrvi od talentiranih ljudi.

Da, ali stvar je u tomu da se talenti or-ganiziraju. Nije bitno jeste li talentirani ili ne ako pričate trojici ljudi u kafiću ili do-ma, ako nema institucijskoga okvira u kojem bi se raspravljalo dovoljno o op-ćim i značajnim temama da bi talenti mo-gli doći do izražaja.

Preimenovanje Muslimana u Bošnjake

Zašto danas rješenje pitanja preime-novanja Muslimana u Bošnjake nije mo-guće provesti državnim aktom, dekretom?

Po mojem sudu to je moguće i tako riješiti, ali bi to bilo pogrešno zato što se radi o kolektivnim pravima koja se reali-ziraju kao pojedinačna. Npr., imam pravo pripadati hrvatskoj, židovskoj ili bošnjač-koj etničkoj skupini, dapače: u iole demo-kratskoj zajednici moram imati pravo opredijeliti se. Onoga časa kada prihvati-te da se Muslimane kolektivno preimenu-

je u Bošnjake otvarate i mogućnost da, recimo, sutra netko Srbe preimenuje u Hrvate jer, formalno rečeno, u oba se slu-čaja naprosto radi o imenima etničkih skupina. U 1930-im godinama, nakon ustroja unitarne Jugoslavije, smatralo se da su Srbi, Hrvati i Slovenci dio “trojed-noga plemena”, da su to, kao danas kod nas Zagorci ili Slavonci, lokalni nazivi unutar jedne nacije. Naravno, ne mislim da je Musliman/Bošnjak isto u značenju kao Srbin/Hrvat, ali kada govorimo o pravnim kategorijama o nazivima se radi. Za mene je prvo, i bitno, da se omogući građanima da se prema etničkoj pripad-nosti izjašnjavaju kao Bošnjaci, ali ako se netko i dalje želi izjašnjavati kao Musli-man ne vidim kako mu/joj se to može za-braniti. Moje osobno iskustvo je pritom doista tragikomično. U proljeće 1963. go-dine kao mladi član Saveza socijalističke omladine na jednom sam se sastanku - kada su nas informirali o odluci Central-nog komiteta da se muslimansko stanov-ništvo BiH po odluci Centralnog komiteta SKJ, a nakon referata Đure Pucara Sta-rog, proglašava povijesno zrelim da bude socijalistička nacija pod imenom Musli-mani - digao i pitao znači li to da netko može biti Musliman-katolik. Nakon toga sam dobio kaznu zabrane dolaska na sa-stanke od tri mjeseca, što me nije jako pogodilo, ali to nisam pitao zato što sam bio nekakav rano sazreli liberal nego to zaista nisam bio razumio. Bila je naprav-ljena glupost s tim službenim nazivom; nisu htjeli prihvatiti naziv Bošnjaci jer su ga bili razumjeli kao ostatak austro-ugar-ske imperijalističke koncepcije bana Kallaya koji je Bošnjake promovirao na-suprot, prije svega srbijanskog, i manjim dijelom hrvatskog nacionalizma. Usput rečeno, moj je osjećaj - da je tada prihva-ćen termin Bošnjaci možda bi bilo mogu-će da se do 1990. godine postigne apso-lutna većina u BiH koja bi se smatrala Bošnjacima. Srbi i Hrvati nisu sebe, na-ravno, mogli vidjeti pod imenom Musli-mani, ali kada god bi netko došao u Za-greb, u 15 sekundi po govoru ste mogli reći da je on Bosanac ili Bosanka, a je li Hrvat, Hrvatica, Srbin/Srpkinja ili Boš-njak/Bošnjakinja bilo je, govorno, irele-vantno. Drugim riječima, na djelu je bio nesretni koncept koji je imao još jednu otegotnu okolnost da je u Makedoniji istovremeno bilo zabranjeno pisati ozna-ku Muslimani s velikim početnim slo-vom, jer nije bila dopuštena kao etnička, nego samo kao vjerska oznaka. (...) �

(Nastavlja se...)

JOURNAL

32

BOSANSKI BAROMETAR

Posljednjeg dana srpnja haaški optuže-nik Radovan Karadžić pojavio se na pr-vom ročištu na Haaškom sudu. Optužen je za genocid, saučesništvo u genocidu, istre-bljenje, ubistvo, hotimično lišavanje živo-ta, progone, deportaciju, nečovječna djela, protupravno teroriziranje civila, uzimanje talaca. Tom prilikom Karadžić se odbio izjasniti o krivnji za ratne zločine počinje-ne tokom agresije Srbije na BiH, najavivši kako će se braniti sam. “Bez obzira na to što je Haaški sud elementarna nepogoda za koju ne želim da me napadne, od nje ću se braniti sam. Poštovani, iznesen vam je po-grešan datum mog uhićenja, a postoji i niz nepravilnosti’”, rekao je Karadžić pred Haaškim sudom.

Iskoristio je priliku da napomene Sudu kako je sklopio ugovor s Richardom Hol-brookem prema kojem bi se trebao povući iz javnog života u zamjenu za slobodu. Ponovno je tvrdio kako je uhićen u petak od strane nepoznatih civila, te da je tri da-na proveo zatvoren u nepoznatom prosto-ru. Nizozemski sudija Alphonse Oreie upitao ga je imali još kakvih pritužbi te kakvo mu je zdravlje. Karadžić je odgo-vorio da mu je zdravlje savršeno, ali je ovdje “u pitanju život ili smrt”, te da stra-huje za svoj život, dodavši da se boji nere-gularnosti u slučaju prebrzog suđenja. No, kad je u pitanje izjašnjavanje o krivnji, Karadžić je to odbio, napomenuvši da se ionako sprema nova optužnica te da će se tada eventualno izjasniti o njoj.

Ročištu su prisustvovali i glavni haaški tužitelj Serge Brammertz, te tužitelj Alan Tieger. Javnost je tada prvi put vidjela Ka-radžićevo mršavo lice od 1996. godine, kada se povukao iz političkog života. Sje-dio je nasuprot tužiteljima odjeven u ta-mno odijelo i mirno je pratio početak ra-sprave. Bio je to kraj desetodnevne traka-vice koja je posebno uzbudila region.

Senzacionalno hapšenje

Karadžić je uhapšen 21. srpnja od strane Bezbednosno-informativne agencije (BIA) koja je nekoliko dana pripremala tajnu ope-raciju. Već sutradan pojavila se špekulacija kako ga je BIA kidnapovala i držala u jed-

nom stanu tri dana ranije, ali su to zvanični organi Srbije demantirali. Indikativno je bi-lo i to što se novopečeni ministar unutraš-njih poslova Ivica Dačić, član Miloševiće-vih socijalista, ogradio od tog hapšenja re-kavši kako MUP nije učestvovao u tome. U svakom slučaju, reakcije u Srbiji bile su svakojake: od podrške hapšenju do snažne osude. Vrlo je teško reći kojih je bilo više, ali se općenito može reći da su podršku dale pristalice nove srbijanske Vlade formirane samo desetak dana prije hapšenja zahvalju-jući tome što su se miloševićevci na kraju opredjelili za Demokratsku stranku Borisa Tadića. Glas nezadovoljnika artikulirali su Šešeljevi radikali koji su prijetili izlaskom na ulice. Situacija je bila dosta napeta, a sve je podgrijavala procedura oko Karadžiće-vog izručenja Haagu.

Privođenjem u Specijalni sud za ratne zločine, Karadžića je ispitao istražni sudac Milan Dilparić, nakon čega je donio rješe-nje o izručenju. Njegov advokat, Svetozar Vujačić optužio je BIA-ine operativce da su prilikom uhićenja njegovog klijenta ukrali prijenosni kompjuter i 50 diskova s doku-mentima i snimcima, koji su njegovom kli-jentu potrebni za obranu pred Haaškim su-dom. On je najavio žalbu dodavši da će ju poslati u posljednjoj minuti radnog vreme-na iz neke pošte 25. srpnja, kada ističe rok

za žalbu. No, iako je Sud očekivao žalbu, od nje nije bilo ni traga, pa se počelo špeku-lirati da nije ni poslana te da Karadžić na taj način pokušava dobiti još nekoliko dana na vremenu. Naime, da ju je Sud dobio sutra-dan nakon isticanja roka, mogao bi odmah odlučiti o njoj. Ovako, moralo se čekati još nekoliko dana za slučaj da bude zagubljena. Sud je ipak odredio “razumni rok” od dva dana da pošta stigne, ali kako je nije bilo, srbijanska ministrica pravde, Snežana Ma-lović potpisala je izručenje Radovana Ka-radžića Haagu. No, prije toga u noći na sri-jedu Karadžić je vjerovatno pokušao nemo-guće rekavši tužiteljima da je s arhitektom Daytonskog mirovnog sporazuma Richar-dom Holbrookom dogovorio da neće biti izručen Haagu ako se povuče iz političkog i javnog života.

Prijetnje radikala

Za to vrijeme temperatura je rasla. Svaki dan je bilo prosvjeda, uglavnom po Beogradu, ali to su bile neorganizirane skupine koje je policija relativno lako rje-šavala. Problem je bio najavljeni veliki protest u Beogradu u organizaciji radikala koji se održao 29. srpnja u 19 sati. Da pod-sjetimo, rok za žalbu je bio istekao, Sud je nije zaprimio i tek je bilo potpisano izruče-

Uhapšen Radovan Karadžić

Zmija istjerana iz leglaEdis Felić

Radovan Karadžić - prije i sada

JOURNAL

33

BOSANSKI BAROMETAR

nje. Karadžić je još uvijek bio u pritvoru jer se ono nije moglo odmah realizirati. Da li se Karadžić pokušavao uhvatiti za slam-ku odgađajući izručenje u nadi da će vlast popustiti pred prosvjednicima, nije ni da-nas jasno, no, svakako zvaničnim organi-ma Srbije tih dana nije bilo lako. Srbijan-ski predsjednik Boris Tadić imao je maksi-malnu zaštitu, kao i ostali visoki državni dužnosnici. Ipak, i pored (polu)otvorenih prijetnji radikala, stekao se dojam da je Vlada situaciju držala pod kontrolom, što je pokazala i na organiziranom protestu.

Prema policijskim podacima to veče u utorak okupilo se oko 15.000 prosvjedni-ka što jasno kazuje da Srbija, ma tko što osjećao za Karadžića, nema više tu snagu da prkosi međunarodnoj zajednici. Ra-zlog što nije bilo više prosvjednika vjero-vatno leži u tome što je većini Karadžiće-vih pristalica jasno da su prosvjedi bada-va i da se ništa neće moći promijeniti. I to je bio samo još jedan dokaz da se dobro organiziranom i nadziranom akcijom dr-žavnih organa mogla kontrolirati rulja. Bila je važna samo politička volja koju Srbija do ovog trenutka nije imala.

No, bez obzira na malobrojnost pro-svjednika u odnosu na stanovništvo Srbije, pa i na područja u BiH koja su još uvijek pod kontrolom ove države, nije se radilo tek o šačici prosvjednika. U organizaciji radikala i tih 15.000 bilo je moguće svašta napraviti, pa i u najcrnjem scenariju, u slu-čaju početnog uspjeha, i potaknuti druge pristalice da krenu prema Trgu Republike. Tako je nekoliko policajaca i desetaka pro-svjednika ozlijeđeno, nakon sukoba sa sto-tinjak mladih ljudi, uglavnom navijačkih skupina, ispred novinske kuće “Politika”, koji su na policiju bacali baklje. Rastjerani su tek pomoću suzavca i dimnih bombi, no oni su se ubrzo vratili pa su se sukobi na-stavili. Kod Doma omladine, također u samom središtu grada, policija je upotrije-bila i gumene metke, a prosvjednici su raz-bili nekoliko izloga, žardinjere s cvijećem i semafore te postavljali barikade.

Za to vrijeme su govornici zahtijevali da se “junak” Karadžić ne izručuje Haaško-me sudu, a predstavnici radikala pozvali su u borbu protiv “diktature i tiranije” srbijan-skog predsjednika Borisa Tadića. Na skupu je pročitana poruka predsjednika Srpske ra-dikalne stranke, takođe haaškog uznika, Vojislava Šešelja. “Boris Tadić i njegov re-žim napali su i pokušali uništiti sve vrijed-nosti srpskog društva. Srbija je napadnuta. Boris Tadić je ovim veleizdajničkim činom ugrozio opstanak Republike Srpske, a Srbi-ju pokušao svesti na koloniju, čiji je jedini zadatak ispunjavati zahtjeve onih koju su

nas bombardirali”, poručio je Šešelj, po-zvavši Ratka Mladića i Gorana Hadžića da se nikad ne predaju. Prosvjedni skup zavr-šio je oko 22 sata s glavnom porukom da suradnju s Haaškim sudom treba prekinuti i srušiti srbijansku vlast.

Let za Haag

Nakon uličnih nemira, već sutradan ujutro, u srijedu 30. srpnja Karadžić je ra-no ujutro odveden iz beogradskog pritvo-ra u zračnu luku, odakle je prebačen u Nizozemsku. Rano ujutro tog dana Ta-njug je javio da se Karadžić nalazio u ko-loni automobila koja je ujutro oko 3:45 sati napustila zgradu Okružnog suda u Beogradu, da bi nakon 15 minuta kasnije reporter Tanjuga javio je da su četiri dži-pa sa zatamnjenim staklima stigla na beo-gradski aerodrom “Nikola Tesla”. Agen-cija Beta je, pak, od izvora u Tužiteljstvu za ratne zločine već oko 4,00 sati dobila potvrdu da je Karadžić u avionu srbijan-ske Vlade te da je na putu za pritvorsku jedinicu u Scheveningenu. Nešto kasnije istog dana vijest o izručenju potvrdio je i Međunarodni sud za ratne zločine poči-njene na području bivše Jugoslavije. Avi-on je sletio na roterdamski aerodrom oko 6,30 ujutro, ne parkiravši se na stajanci, kao što je uobičajeno, već je nastavio ru-lanje prema hangaru u koji je djelomično ušao. Karadžić je nakon toga izašao iz aviona, a sami izlazak i prebacivanje se odvijalo daleko od očiju fotoreportera. Mjere osiguranja su bile velike jer su, na-kon slijetanja aviona, u zgradu zatvora Haaškog suda u Scheveningenu stigla dva kombija sa zatamnjenim staklima te jedan helikopter, tako da se nije znalo kojim je prijevoznim sredstvom Karadžić preba-čen u pritvor. Po dolasku u pritvor Karad-

žić je prošao postupak utvrđivanja identi-teta, predana mu je optužnica i obavljen liječnički pregled.

Vidim te, ne vidim te

Karadžića, barem po tvrdnjama njego-ve supruge Ljiljane i kćerke Sonje, obitelj nije vidjela godinama. Njima je čak bilo i zabranjeno da putuju izvan Bosne i Herce-govine, što je bila mjera koja je trebala pri-tisnuti tadašnjeg haaškog bjegunca. Nje-govoj obitelji je ranije rečeno da će ga moći vidjeti onda kada bude prebačen u Haag. “Mi godinama nismo vidjeli našeg oca, supruga i djeda. Zdravlje moje majke nije baš najbolje, a nemamo ni financijskih sredstava za put u Nizozemsku”, žalila se njegova kćerka Sonja Karadžić.

Ako ga godinama nije vidjela obitelj, nije ga mogla vidjeti ni cijela bivša Jugo-slavija. Ovaj zločinac i veleizdajnik Bo-sne i Hercegovine živio je mirno barem posljednje tri godine u Beogradu pod imenom Dragan David Dabić. Radio je kao liječnik alternativne medicine, držao je predavanja te pisao članke na temu psi-hologije i bioenergije. Njegovi suradnici ostali su šokirani nakon što su vidjeli na vijestima fotografije doktora Dabića, shvativši da su zapravo surađivali s naj-traženijim zločincem. “Dolazio je i ko-municirao osobno sa mnom i ne mogu vjerovati da ja nisam uopće primijetio ni-kakvu sličnost. Ni na kraj pameti mi nije bilo da se radi o Karadžiću i nikad nismo pričali o politici”, rekao je Goran Kojić, urednik časopisa “Zdrav život” u kojem je honorarno Karadžić objavljivao struč-ne tekstove. Kojić se upoznao s Karadži-ćem na taj način da mu se potonji predsta-vio kao doktor Dragan David Dabić. Tada mu je samozvani dr. Dabić ponudio tekst

Ratko Mladić i Radovan Karadžić tokom rata u BiH

JOURNAL

34

BOSANSKI BAROMETAR

koji govori o razlikama između meditaci-je i tihovanja, kojega je Kojić ocijenio jako dobrim te ga objavio u časopisu. “Pojavljivao se na skupovima alternative i čovjek se predstavljao kao psihoenergo-terapeut”, ispričao je novinarima Kojić.

Karadžić je zapravo koristio taktiku da se kriješ tamo gdje te nigdje neće traži-ti – na javnim mjestima na kojima ćeš bi-ti eksponiran. Sa sijedom gustom bradom i perčinom na vrh glave čudnovato zave-zanim, te šeširom i lanenim, neobičnim stvarima, bio je svakako upadljiv, ali ni-kom nije moglo pasti napamet da je to baš on. Predsjednica Društva za borbu protiv raka iz Sombora, Đerđi Sarić rekla je ka-ko je neuropsihijatar Dragan Dabić sudje-lovao u akciji Pokreta za zdraviju Srbiju “Zdrav život je sretan život”.

“Bio je pod drugim imenom i prezi-menom, radio je s nekim ljudima koji ni-su znali tko je, nego su mislili da je taj kako se predstavlja. Od tog rada je i ži-vio”, rekao je njegov brat Luka Karadžić dodavši da Radovan nije boravio samo u Beogradu, nego i u drugim mjestima u Srbiji i BiH. Uz ovo, pojavljivale su se razne priče, kako se kretao po Beču, išao u Italiju na utakmice Intera, a hrvatskoj javnosti najviše je zaparala uši informaci-ja kako je ljetovao na Čiovu. Bilo kako bilo, ovaj putujući alternativac pod ime-nom Dragan ili David Dabić, kako je izja-vio ministar zdravstva Srbije Tomica Mi-losavljević, nije bio registrirana kao liječ-nik u registru Liječničke komore niti u državnoj, niti u privatnoj praksi. Ministar je dodao kako dosad nije izdana niti jedna dozvola za rad u tradicionalnoj medicini.

Maja Đelić, stručnjakinja za kinesku medicinu, prošle godine u Smederevu je s njim održala predavanja na temu “Odnos tihovanja i meditacije”, potvrđujući da je njegova maska zaista bila uvjerljiva za su-radnike. “Uvijek je imao puno vremena na raspolaganju. Nije imao bosanski nagla-sak. Bio je jako kulturan, samouvjeren, šalio se, nije odavao utisak uplašene oso-be, niti nekoga tko ima bilo kakav pro-blem. Nikada nije pričao gdje je živio, ali je govorio da ima sinove i unuke. Nije spo-minjao kćerku niti je pričao išta konkretno. Pričao je o obrazovanju djece te da ih nika-da nije pritiskao, da im je davao slobodu, kao i gdje djeca žive ili slično. Nikad ni-čim nije odao svoj identitet. Govorio je da je radio na klinikama, u Slaviji i Novom Beogradu”, pričala je Maja Đelić.

Prije predavanja bi ga predstavili kao neuropsihijatra iz Amerike, koji je propu-tovao cijeli svijet. Svi njegovi suradnici, bez iznimke, opisuju ga kao karizmatičnu

i toplu osobu, koja se dosta razumjela u alternativnu medicinu. Mnogi od njih su pronašli sličnosti s indijskim guruima.

Ostalo je zlodjelo “neuhapšeno”

Reakcije su uglavnom išle u smjeru bezrezervne podrške srbijanskoj Vladi, ako izuzmemo blijede reakcije Rusije. Hrvatska je pozdravila hapšenje Karadži-ća, kao i sve ostale zemlje bivše Jugosla-vije, pogotovo zbog činjenice da je pored Ratka Mladića u bijegu još samo jedan haaški optuženik – Goran Hadžić. “Hap-šenje Radovana Karadžića dokazuje da pravda sustigne svakoga”, rekao je Miro-slav Lajčak, visoki predstavnik u BiH, naglasivši kako je ova vijest veoma pozi-tivna za Bosnu i Hercegovinu i za cijeli region. U svojoj prvoj reakciji neposred-no nakon vijesti da je uhapšen Radovan Karadžić, član Predsjedništva BiH Željko Komšić istaknuo je da je to veliki dan za BiH i pravdu, dok je predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić izja-vio kako se pokazalo da je pravda ipak dostižna, ali i upozorio da je Mladić još u bjekstvu. Ono što je važno napomenuti je

to da je Silajdžić, između ostalog, kazao da se ne smije dozvoliti da projekt te dvo-jice ljudi živi, a posebno je pritom mislio na posljedice genocida za koji su oni od-govorni.

Ovo je posebno važno u svjetlu, odno-sno bolje reći mraku, izjave Milorada Do-dika, koji je rekao da je “hapšenje Radova-na Karadžića jedno veliko rasterećenje i relaksirajuća situacija za Republiku Srp-sku, koja je zbog Karadžića bila pod priti-skom međunarodnih institucija i organa vlasti BiH”. Dodik je naglasio da taj entitet “nije projekat Radovana Karadžića, već je to htijenje ljudi koji su raspadom Jugosla-vije potražili spas u osnivanju svoje repu-blike, tako da krivica za stradanja ne može biti kolektivna, a oni koji su krivi treba da odgovaraju pred sudom”. Ovim je Dodik dokazao raniju izrečenu tezu kako je Ka-radžić za njega bio samo potrošna roba u projektu stvaranja velike Srbije. Zato je važna Silajdžićeva poruka, bez obzira što ni njegovo maslo nije za ramazana. Dru-gim riječima, iako često možemo čuti kako nema pravde dok se ne uhapse ratni zločin-ci, to ipak nije istina. Pravde će biti tek on-da kad se unište i njihova zlodjela. �

25. srpnja 1995. godine podignuta prva optužnica protiv Karadžića i Mladića, koja je imala 16 točaka.16. studenog 1995. podignuta druga optužnica za zločine u Srebrenici, koja je imala 20 točaka.14. listopada 2002. otpečaćena je izmijenjena i dopunjena optužnica s 11 točaka, koja je objedinjavala prethodne dvije i razdvojena je od optužnice protiv Ratka Mladića.

Radovan Karadžić rođen je 19. lipnja 1944. godine u crnogorskom selu Petnica nedaleko od Šavni-ka, na Durmitoru. Otac, deklarirani četnik, većinu je njegova djetinjstva proveo u zatvorima. Majka Jo-vanka svog je sina opisivala kao vjernog i radišnog dječaka koji joj je često pomagao u kući i polju. Tvr-dila je da je Radovan bio ozbiljan i pun poštovanja prema starijima, a školskim kolegama je često poma-gao u njihovim zadaćama. Navodno je Radovan htio ići na školovanje u Beograd, ali su roditelji imali samo novca za kartu do Sarajeva, gdje je došao 1960. godine. Tu je završio srednju medicinsku školu i 1971. diplomirao na Medicinskom fakultetu, na kome je specijalizirao psihijatriju. Doktorat je dijelom spremao u SAD-u, gdje je, uz psihijatriju, proučavao i američku poeziju. Do ožujka 1977. radio je u Cen-tru za obrazovanje odraslih “Đuro Đaković”, a potom na Psihijatrijskoj klinici na Koševu u Sarajevu.

Krajem 1983. i početkom 1984. radio je u Zdravstvenom centru na Voždovcu u Beogradu. U isto vrijeme bio je i psihijatar FK “Crvena zvezda”. Zbog optužbi da je državnim novcem sagradio vikendi-cu na Palama, 1. studenog 1984. godine otišao je u sarajevski istražni zatvor, ali je u nedostatku dokaza pušten nakon 11 mjeseci. Vikendicu je gradila tvrtka na čijem čelu je bio Momčilo Krajišnik. U Sara-jevu je 26. rujna 1985. osuđen na tri godine zatvora zbog pronevjere i prevare, ali kaznu nije odslužio. U Domu zdravlja na Voždovcu u Beogradu nastavio je raditi do 1987.godine, kada se pridružio obitelji u Sarajevu i ponovo počeo raditi na Psihijatrijskoj klinici.

Službeno se počeo baviti politikom 1989. godine kada je osnovao Srpsku demokratsku stranku (SDS). U srpnju 1990. izabran je za prvog predsjednika stranke. Od ukupno 222 glasa, on je dobio 221. Nakon proglašenja tzv. Srpske republike BiH, koja je nešto kasnije preimenovana u Republiku Srpsku, Karadžić je postao njen prvi samozvani predsjednik. U travnju 1992. Karadžić odlazi na Pale, a njegova vlada počinje 7. svibnja 1992. godine, mjesec dana uoči prvih sukoba, realizirati svoju odluku o formira-nju vlastitih oružanih snaga preuzimanjem srpskog vojnog kadra JNA iz BiH. Sve vrijeme rata u BiH bio je lider bosanskih Srba i, zajedno s ratnim zapovjednikom Mladićem, kreator ratnih operacija.

Pod pritiskom međunarodne zajednice i na insistiranje Slobodana Miloševića te ostalih lidera bosan-skih Srba, 30. lipnja 1996. Karadžić je prenio predsjedničke ovlasti na Biljanu Plavšić, povukao se s mjesta predsjednika SDS-a i iz javnog života, od kada mu se gubi svaki trag. Članstvo u stranci prestalo mu je 24. prosinca 2001. kada je Skupština SDS-a usvojila izmjene i dopune statuta stranke, među kojima je i odredba da osobama protiv kojih je podignuta haaška optužnica prestaje članstvo u toj partiji.

Danas je oženjen Ljiljanom Zelen-Karadžić s kojom ima kćer Sonju i sina Sašu. Časopis “Zbilja” dodijelio mu je 2006. nagradu za životno djelo, a Savez pisaca Ruske federacije dodijelio mu je nagra-du “Mihail Šolohov”.

JOURNAL

35

BOSANSKI BAROMETAR

Konačno je dolijao i haaški optuženik Stojan Župljanin, koji je uhapšen 11. lip-nja oko 12.30 sati u pančevačkom naselju Sodara, u potkrovlju zgrade u Ulici Du-navska broj 5. Tu iznenadnu vijest tog dana potvrdio je portparol Tužilaštva za ratne zločine Bruno Vekarić. Župljanin, star 57 godina, jedan je od četvorice optu-ženih za ratne zločine za kojima još uvi-jek traga Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju.

Prema riječima očevidaca, hapšenje je obavilo 15-ak policajaca u civilu koji su izašli iz tri džipa kakve koriste Specijalne jedinice policije. Radi se o članovima specijaliziranih jedinica MUP-a i radnici-ma Bezbjednosno-informativne agencije (BIA) koji su nekoliko dana pratili Žu-pljanina. I tog dana pratili su ga dok se vraćao u stan odlučivši krenuti u akciju. Specijalci su opkolili zgradu i pošto su se uvjerili da je zaista riječ o odbjeglom zlo-čincu, blokirali su njegov i dva susjedna ulaza, a potom otišli do stana u potkrovlju u kojem se Župljanin krio, i tek tada upali unutra i uhapsili ga. Iako naoružan, Žu-pljanin policiji nije pružao otpor.

Policija je, kažu očevici, zaplijenila jednu lovačku pušku, a iz stana je iznesena i jedna dugačka futrola nalik na one u koji-ma se nose puške, ali nije rečeno šta se u njoj nalazilo. Jedan od očevidaca izjavio je da su policajci u civilu bili od ponedjeljka u okolini zgrade u kojoj se krio Župljanin. I zaista, policija ga je locirala četiri dana prije hapšenja nakon čega su ga odmah po-čeli prisluškivati i pratiti. Zahvaljujući pri-sluškivanju telefonskih razgovora, policija je saznala da Župljanin ide u Dom zdravlja gdje se liječio pod lažnim imenom. Nakon hapšenja i pretresa ustanovljeno je da se Župljanin krio pod dva lažna imena, jer je u stanu policija pronašla dokumente na ime Dragan Venić iz Bačke Palanke, te Branislav Vukadin, kako će se poslije predstavljati pred sucem.

Vlasnika stana u kojem je Župljanin uhapšen, Nikolu Tepića policija nije prive-la, no, on je potvrdio da je primio Župljani-na na nekoliko dana jer je navodno došao iz Bosne da naplati neke poslovne dugove.

Akcija dobro isplanirana

Novinare je o cijeloj situaciji dosta dobro informirao portparol Tužilaštva za ratne zločine u Srbiji Bruno Vekarić, koji je rekao kako je Župljanin istog dana ne-što iza 13 sati doveden pred istražnog su-diju Vijeća za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu. “Ovo nije bila dobro-voljna predaja i vrlo smo zadovoljni akci-jom, jer nije bilo povrijeđenih i nastrada-lih prilikom hapšenja”, rekao je novinari-ma Vekarić.

Tužitelj za ratne zločine Vladimir Vukčević izjavio je da se Župljanin pro-teklih mjeseci krio u Srbiji i da prilikom današnjeg hapšenja nije pružao otpor. “Župljanin je bio u Srbiji od onog po-sljednjeg pokušaja hapšenja u Nišu, koji se zbio 26. ožujka ove godine, kada nam je za dlaku pobjegao. Od tog momenta bili smo stalno na terenu i to je rezultira-lo današnjim hapšenjem”, rekao je Vuk-čević, koji je i koordinator Akcionog ti-ma za završetak saradnje sa Tribunalom u Haagu. On je takođe izrazio zadovolj-stvo što je hapšenje proteklo u najboljem redu te je dodao da je lično, putem radio-veze, koordinirao rad policije i BIA-e. “Današnje hapšenje Župljanina od veli-kog je značaja za Srbiju”, procijenio je Vukčević.

Prijetnje bombama i smrću

Župljanin je doveden u zgradu Speci-jalnog suda u Ustaničkoj ulici u Beogra-du, gdje su mu uzeti otisci. Tamo su bili i haaški istražitelji koji su pozdravili cijelu akciju. Istražni sudija mu je trebao od-

mah, nakon ispitane pretpostavke da su ispunjeni zakonski uvjeti, uručiti haašku optužnicu i donijeti rješenje o prebaciva-nju u Haag, no akcija je odgođena zbog ulaganja žalbe i dodatne provjere identi-teta. Naime, kako je rekla Ivana Ramić, portparol Okružnog suda u Beogradu, uhapšeni Župljanin se nije predavao sud-bini, već se, iako davljenik, počeo hvatati za “slamku”. Zato je pred istražnim su-cem Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu zanijekao svoj identitet, tvrdeći da se zove Branislav Vukadin, nakon če-ga je sudija naredio utvrđivanje identiteta uhapšenog, što je za 24 sata pomjerilo do-nošenje rješenja o izručenju ili neizruče-nju. “Ukoliko istražni sudija utvrdi da su ispunjene pretpostavke za transfer u Ha-ag, Župljanin će u roku od 72 sata biti is-poručen Haškom tribunalu”, kazao je no-vinarima Vekarić.

DNK analiza pokazala je ipak da je riječ o haaškom optuženiku Stojanu Žu-pljaninu, no, on je odbio primiti haašku optužnicu tvrdeći i dalje da on nije ta oso-ba, nego Branislav Vukadin. To je novi-narima rekao njegov odvjetnik Nebojša Maraš, istakavši kako se njegov klijent zove Branislav Vukadin, a ne Stojan Žu-pljanin te da sumnja u DNK analizu koju je obavio MUP Srbije, tvrdeći da je poli-cija pogrešno utvrdila njegov identitet. Zato je obrana uhapšenog Župljanina predložila istražnom sucu da se obavi no-va DNK analiza i identifikacija koju će obaviti institucija kvalificirana za to, a ne MUP. Da su Župljaninovi pomagači na-stojali uplašiti nadležne, govori i infor-macija kako je nakon uhićenja u Specijal-ni sud došla dojava o podmetnutoj bombi. Međutim nitko nije reagirao, a prijetnju smrću primio je i tužitelj Vukčević, koji je, pak, o tome obavijestio nadležne orga-ne. Nakon što je utvrđeno da je taj lik gla-vom i (za taj soj ljudi tipičnom) bradom Stojan Župljanin, Srbija ga je izručila Ha-aškom tribunalu gdje će mu se suditi za zločine koje je počinio u ratu po formira-noj protuustavnoj tvorevini tzv. “republi-ci srpskoj”, koju će 1995. godine priznati potpisnici Daytonskog sporazuma.

Uhapšen osumnjičeni ratni zločinac Stojan Župljanin

Nisam ja taj, matere miOd 2001. godine je u bijegu, a zadnje dvije godine potraga je nešto intenzivirana. Pred istražnim sucem zanijekao je da se zove Stojan Župljanin, no ipak je utvrđeno da je to on glavom i bradom

Stojan Župljanin

JOURNAL

36

BOSANSKI BAROMETAR

Zapažena ratna rola

Župljanin je optužen za genocid, zlo-čin protiv čovječnosti i ratne zločine 1992. godine nad Bošnjacima i Hrvatima Bosanske krajine, odnosno na području tadašnje tzv. Autonomne regije Krajina, formirane još u rujnu 1991. godine, a koja je obuhvaćala 16 općina. Odmah na po-četku agresije ta će nelegalna regija ući u sastav kvislinške paradržave instalirane od Srbije i Crne Gore, tzv. Srpske repu-blike BiH, koja je u toku rata prerasla i nazivom i djelom u ovo što je danas. Kao član Regionalnog kriznog štaba Župlja-nin je, prema optužnici, osobno i s drugi-ma, sudjelovao u ostvarenju plana etnič-kog čišćenja te je 10.000 Bošnjaka i Hr-vata protjerao iz Bosanske krajine, dok su tisuće ubijene ili u napadima na njihove domove ili u logorima. Za zloglasne lo-gore na Manjači te Keraterm, Omarsku i ostale koje je formirala Karadžićeva kvi-slinška vlast, zadužen je bio između osta-lih i Župljanin. Takođe i zločini, poput onog kada je u jednom danu sravnjen Ko-zarac, te počinjena zvjerska ubistva da su se čak i mnogi banjalučki Srbi zgražali, te zločini u Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu i drugim mjestima Krajine, vezani su uz djelovanje Župljanina. To je bilo vrijeme kada je velikosrpski agresor bio na vrhuncu svoje moći, držeći tada pod okupacijom četvrtinu Hrvatske i gotovo 70% Bosne i Hercegovine. Nema nikakve sumnje da je u takvom vremenu, kada se stvarao velikosrpski projekat agresijom Srbije i zločinom protiv nesrba, Radova-nu Karadžiću trebao povjerljiv čovjek na takvom mjestu, koji ima dovoljno mržnje prema nesrbima da sprovede takve zloči-ne u Krajini. Tako je Župljanin od 1991. godine bio načelnik regionalnog Centra službi bezbjednosti u Banja Luci. Od svibnja do srpnja 1992. bio je član Kri-znog štaba tzv. Autonomne regije Kraji-na, a 1994. godine postao je savjetnik za unutarnje poslove još uvijek odbjeglog haaškog optuženika Radovana Karadžića (u međuvremenu uhapšen).

Prema optužnici, Župljanin je kao član Regionalnog kriznog štaba imao operativnu kontrolu nad općinskim i regi-onalnim policijskim snagama, uključuju-ći i one koje su bile zadužene za logore. Optužnica protiv njega podignuta je 17. prosinca 1999. godine, a otpečaćena je 13. srpnja 2001. godine. Od objavljivanja optužnice Župljanin je bio u bijegu.

Polovicom studenog 2006. godine sa-rajevski “Dnevni avaz” tvrdio je kako se Župljanin skrivao na području manjeg

bh-entiteta, ali i Srbije i Grčke, a za nje-govo kretanje svo vrijeme su znali pri-padnici obavještajne službe tog entiteta. “Dnevni avaz” je tada objavio, kako je tvrdio, ekskluzivnu fotografiju snimljenu na Svetoj gori u Grčkoj 2002. godine, gdje je Župljanin bio u društvu s Predra-gom Ćeranićem, tadašnjim agentom Oba-vještajno-bezbjednosne službe RS (OBA) koja je kasnije ukinuta, a dio njenih pri-padnika prešao je na rad u OSA-u, novo-utemeljnu državnu sigurnosnu službu Bo-sne i Hercegovine. I Carla del Ponte, glavna tužiteljica Haaškog tribunala, če-sto je tvrdila kako je Župljanin bio u do-segu policije Srbije i RS.

Već su tada timovi, koji su tragali za Župljaninom, ušli u trag brojnim osoba-ma koje su mu pomagale u bijegu, uklju-čujući tu i pripadnike policijskih i sigur-nosnih službi u RS. Na taj način je, osim u Grčkoj, Župljanin u tom razdoblju bo-ravio i u Srbiji na Fruškoj Gori te u No-vom Sadu, a neko vrijeme uspješno se skrivao i u Banja Luci, gdje mu živi obi-telj.

Stole, eto mene da te uhapsim

Višegodišnja jalova potraga za Žu-pljaninom vidljivo se intenzivirala za-dnjih dvije godine, jer su nakon Avazovih informacija u studenom 2006., početkom ožujka pripadnici postrojbe za posebne namjene MUP-a RS u u Banjoj Luci pre-tražili službene i stambene prostorije Slo-bodana Župljanina, predsjednika Vanj-skotrgovinske komore Bosne i Hercego-vine. Pretragu je tada naložio Sud Bosne i Hercegovine na lokalitetima u Banja Luci i u selu Maslovare kod Kotor Varoša, a zbog sumnje da Slobodan Župljanin, ina-če rođak haaškog optuženika Stojana Žu-pljanina, podupire njegovo skrivanje.

Ujedno je MUP RS objavio tjedan da-na ranije upozorenje građanima entiteta prema kojem će svaka osoba koja sa čla-novima uže obitelji haaških optuženika namjerava realizirati bilo kakve kupopro-dajne ili financijske transakcije u svezi sa njihovim nekretninama, biti tretirana kao izravni pomagač u skrivanju optuženika, a prema takvim osobama “biti će poduze-te energične mjere”. Ovom informacijom MUP RS-a je tada posebno stavio u fokus zanimanje za haaškog optuženika Stojana Župljanina, upozorivši kako će kao “izra-van pomagač” biti označen svatko tko s njegovom užom obitelji realizira bilo ka-kvu kupoprodajnu transakciju u vezi nji-hovih nekretnina i poduzećem “APM Ko-merc” iz Kotor Varoši.

Mjesec dana kasnije pripadnici snaga NATO-a u Bosni i Hercegovini proveli su još jednu operaciju čiji je cilj bio priku-pljanje informacija o Župljaninu. Radilo se o pretrazi Župljaninove kuće u Banja Luci, a uz vojnike iz sastava NATO snaga u BiH, u akciji su sudjelovali i predstav-nici Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju te entitetska policija. Cilj pretrage bio je, kako su pojašnjavali u NATO-u, da se prikupe informacije o Župljaninu i otkrije lokacija na kojoj se skriva. Nekoliko dana ranije NATO i po-licija RS-a izveli su sličnu akciju, kada je pretražena kuća u Banja Luci u vlasništvu osobe za koju se vjerovalo da pomaže Žu-pljaninovo skrivanje.

Ponovo nekih mjesec dana kasnije pripadnici entitetske policije, po nalogu Suda BiH, pretražili su u Banja Luci stambenu zgradu i urede koje koristi Jovi-ca Predojević, osumnjičeni za pomaganje u skrivanju haaškog optuženika Župljani-na. Istražitelji su zaplijenili računala te dokumentaciju koju su pronašli, no tada nitko nije bio uhapšen, a cilj je bio prona-ći tragove koji bi mogli dovesti do otkri-vanja lokacije na kojoj se nalazi Župlja-nin, tvrdili su iz tamošnjeg MUP-a. Sve je to tada izgledalo samo kao mlaćenje pra-zne slame, da bi se pokazalo kao da se nešto traga za ratnim zločincima.

Župljanina su tražili i dalje, ali je sva-ki put, što dojavama, što srećom, uspio da umakne policiji. Predzadnji put to je bilo, kako smo već rekli, u Nišu krajem ožuj-ka, kada je umalo bio uhapšen, da bi mu Pančevo bila posljednja destinacija na njegovom dugom putu do Haaga, koji tra-je od 2001. godine. Za ilustraciju razloga njegovog podužeg puta do Haaga, može-mo navesti tromjesečni izvještaj Sekreta-rijata Vlade RS za saradnju sa Haaškim tribunalom, koje je objavljeno 17. kolo-voza 2007. godine. U njemu se moglo pročitati da je MUP RS došao do sazna-nja da je haaški bjegunac Stojan Župlja-nin do kraja 2006. boravio na području Srbije i Rusije. Cijelo vrijeme se dakle znala njegova lokacija, samo je pitanje tko je to pritisnuo entitetski MUP da ubr-za hapšenje. Ili je to možda Dodik žrtvo-vao Župljanina da ga Lajčak potapše po ramenu kao konstruktivca.

Tako je završila i ova priča o potjeri za ratnim zločincima. Od osoba koje je optužio Haaški sud, u bijegu su još Ratko Mladić i Goran Hadžić. Radovan Karad-žić je u međuvremenu dolijao. �

Edis Felić

JOURNAL

37

BOSANSKI BAROMETAR

Početkom svibnja Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine (CIK BiH) u Sarajevu je donijela odluku o raspisiva-nju i održavanju lokalnih izbora u BiH. Građani će moći birati Općinska vijeća, odnosno Skupštine općina, načelnika op-ćina, članove Skupštine Brčko Distrikta BiH, Gradskog vijeća Grada Mostara, Skupštine Grada Banja Luke i gradona-čelnika Grada Banja Luke. Izbori će se održati 5. listopada 2008. godine, a taj da-tum je određen u skladu s Izbornim zako-nom BiH, gdje stoji da se općinski izbori održavaju prve nedjelje u listopadu.

Sve političke stranke, nezavisni kandi-dati i udruženja koji su mislili istaknuti svo-je kandidature u 142 općine u Bosni i Her-cegovini prijavili su se za izbore. Sigurno se zna da je ovjereno ukupno 80 političkih stranaka, 239 nezavisnih kandidata, 34 kan-didata za učešće na izborima za predstavni-ke nacionalnih manjina, 41 koalicija i 20 listi nezavisnih kandidata. Same ove brojke dovoljno govore o nerazvijenom stranač-kom sustavu u BiH, gdje je moguće vidjeti svakojako šarenilo političkih boja. Travanj-skim izmjenama Izbornog zakona predvi-đeno je da općine u kojima do 3% stanov-ništva čine manjine moraju za njih predvi-djeti jedno, a u općinama s više od 3% ma-njina moraju predvidjeti dva mjesta za ma-njinske predstavnike. No, zbog nerazumije-vanja ili nazovimo “nerazumijevanja”, u brojnim općinama su se “odlučili” da u svo-joj lokalnoj zakonodavnoj vlasti ustupe sa-mo po jedno mjesto zastupnicima nacional-nih manjina. Tako će mjesta za vijećnike nacionalnih manjina biti osigurana prema novim izmjenama Izbornog zakona u 36 općina u BiH, odnosno u četvrtini od uku-pnog broja općina.

No, kako god bilo, ovoliki broj strana-ka, udruženja i nezavisnih kandidata upu-ćuju nas na činjenicu da ima nešto trulo u državi Bosni i Hercegovini. Razlog tomu je nesređena država i nezadovoljstvo gra-đana, pa se zato i pojavljuju mnoge stran-ke, ali i udruženja te nezavisni kandidati. U svakom slučaju, prema zakonskoj pro-ceduri, CIK BiH je pristupio provjeri i ovjeri političkih subjekata te lista nezavi-

snih kandidata i koalicija. Nakon toga politički subjekti dostavili su kandidatske liste koje će se javno objelodaniti u zakonski predviđenom ro-ku do 21. kolovoza. Do tada se ništa definitivno neće mo-ći tvrditi u pogledu broja uče-snika na predstojećim izbori-ma. Službena kampanja po-čeće 4. rujna i trajaće do dana predizborne šutnje, 4. listo-pada.

Pored ovoga, CIK je po-jasnio da političke stranke i ostali učesnici predstojećih lokalnih izbora neće moći voditi plaćenu predizbornu kampanju od 8. svibnja, kada su raspisani izbori, do za-dnjeg dana prije počeka iz-borne kampanje – 4. rujna, što znači da će se u ovom periodu političari moći obraćati javnosti, ali na način da maksimalno izbje-gavaju stranačko propagiranje i isticanje, što je zakonom izričito zabranjeno.

Lijanovići i SDP izlaze u cijeloj BiH

“Journal” je poslao upite strankama za ove izbore, ali je zanimljivo da su na njega odgovorile dvije stranke koje ne pretendiraju na nacionalno predstavlja-nje, već na multietničko. To su Narodna stranka Radom za boljitak (tzv. Lijanovi-ći) i SDP BiH. Za razliku od njih, stranke koje sebi uzimaju pravo da ekskluzivno predstavljaju Bošnjake, iako im to pravo nitko nikada nije dao, nisu našle potrebu da odgovore bošnjačkom mjesečniku ko-jeg čitaju i izbjegli Bošnjaci u Hrvatskoj.

Tako će Narodna stranka sudjelovati na lokalnim izborima u svim općinama na području Bosne i Hercegovine, budući da djeluje na prostoru cijele BiH. Kako kaže Mirjana Tomić, voditelj Ureda za odnose s javnošću u ovoj stranci, u oba entiteta oče-kuju dobar uspjeh, a u pojedinim općina-ma i pobjedu. “Imamo razloga vjerovati kako će birači prepoznati naš program, ba-ziran na gospodarstvu i radu. Također, u

proteklom razdoblju puno smo radili na zaštiti domaće proizvodnje, a budući da u BiH od poljoprivrede živi 500.000 građa-na, odgovor se nameće sam po sebi”, kaže Tomić te ipak priznaje da nemaju razvije-nu stranačku infrastrukturu u istočnoj i ju-goistočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini, pa će biti teško. No, i pored toga Tomić očekuje za svoju stranku svakako bolje re-zultate, pošto je na zadnjim lokalnim izbo-rima 2004. godine, kad je ova stranka prvi put izišla, ušla u 15 Općinskih vijeća. Po-red ovoga, na zadnjim državnim izborima 2006. godine imali su rast od čak 200%, što očekuju i na izborima u listopadu.

“Narodna stranka Radom za boljitak je prije svega višenacionalna stranka, ko-ja daje jednake šanse svim ljudima. Dio koji najkraće opisuje naš adut sadržan je u našim Programskim načelima i glasi: Mi želimo osigurati osobnu slobodu poje-dinca i poticati njegovu volju za radom”, kaže Tomić. Slabe tačke ostalih vladaju-ćih su, drži Tomić, što će uskoro početi krpljenja rupa po prometnicama, sadnja cvijeća, postavljanje spomenika, prikaz izvještačenog blagostanja kako bi se stranke na vlasti pokazale u što boljem svjetlu. One već godinama nisu ništa ura-dili na reformi Ustava, pola milijuna je

Predstojeći lokalni izbori u BiH

Stranačka buvlja pijacaPrijavilo se ogroman broj stranaka, koalicija i nezavisnih kandidata. Samo će manji broj uobičajenih stranaka ući u vijeća, ali je među njima moguća blaga promjena.

JOURNAL

38

BOSANSKI BAROMETAR

nezaposlenih, branitelji obespravljeni, poljoprivrednici dovedeni do ruba egzi-stencije, deficit s Hrvatskom je preko 2 milijarde KM. “O mrtvima sve najbolje… Malo se šalim, ali budući da smo se kan-didirali u svim općinama, ne obaziremo se puno na političku konkurenciju. Koli-ko su nesposobni vidimo i po tome što naša domovina nema ni himnu. Kao opor-bena stranka cijelo vrijeme ukazujemo na pogrešnu politiku, koju pojedine nacio-nalne stranke vode po principu ‘zavadi pa vladaj’. Svako malo se dižu tenzije i na-rod se zastrašuje. Plaše jedni druge, i po-vremeno potežu ‘vitalne nacionalne inte-rese’ kako se narod ne bi pitao tko je kriv što je ovakvo stanje”, rekla je. Ova će stranka na izbore izaći samostalno u svim općinama, a o potencijalnim koalicijskim partnerima žele govoriti samo načelno. “Mi smo stranka centra i doista nemamo nekakvih ograda u bilo kojem smislu. Mogućnost koalicije uvijek postoji sa svi-ma ukoliko ne budu odstupali od našeg programa i naših načela. Naravno, isklju-čene su fašističke i ekstremno radikalne stranke”, rekla je Mirjana Tomić.

Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine (SDP BiH) izlazi u 108 opći-na sa svojim kandidatima za Općinska vi-jeća, odnosno Skupštine općina, od čega su 73 općine u Federaciji i 35 u RS-u. Ge-neralni sekretar stranke, Nermin Nikšić rekao je da stranka izlazi na izbore s 51 kandidatom za načelnike, i to 46 u FBiH i pet u RS-u, a podržava i dva nezavisna kandidata za načelnike. Uz njih, na listama SDP-a se nalazi ukupno 2.319 kandidata za vijeća, te 12 kandidata za nacionalne manjine. Prema Nikšićevim riječima, 35% kandidata su žene, a 32% mladi, dok je Krešimir Azinović, sekretar za organizira-nje i analitiku SDP-a BiH, istaknuo da ova stranka na listama ima više pripadnika mladih i žena nego što je to zakon propi-sao. Nikšić je istaknuo da se na listama pojavljuje više od 60% novih osoba, koje prvi put učestvuju na izborima te da je ve-liki broj mlađih osoba rođenih 80-ih godi-na, a ima čak i osoba koje su ‘90. godište. Posebno je istaknuo da SDP BiH prvi put izlazi na izbore u općinama Kupres, Tomi-slavgrad, Foča, Usora, Višegrad, Gacko i Rogatica. “Naše liste su multietničke, mul-tinacionalne, a posebno smo ponosni na četiri sredine koje jesu bit Bosne i Herce-govine, a to su Sarajevo, Tuzla, Banja Lu-ka i Mostar u kojima SDP izlazi sa punim listama koje su potpuno multietničke i odražavaju karakter i onakvu BiH kakvu bi SDP i njeni građani, koji je vole, želje-li”, kaže Nikšić.

USK kao bosanski stranački ogled

Iako druge stranke nisu odgovorile na “Journalov” upit, jasno je da su već formi-rale svoje izborne stožere te da su se prijavi-le za izbore. Kako se radi o lokalnim izbori-ma, te svaka sredina pored svojih specifič-nosti ima i zajedničke osobine s drugim sredinama u BiH, ovdje ćemo kao ogledni primjer analizirati tri općine u Unsko-san-skom kantonu (USK), kako bismo pokazali lokalnu političku sliku BiH. Isprepleteni politički odnosi kakvi su u općinama ovog kantona, takvi su zapravo u cijeloj BiH.

Kako je već pisao “Journal”, unazad ne-koliko mjeseci desio se lom u Unsko-san-skom kantonu gdje se dio SDA-ovaca otci-jepio i formirao novu stranku – Alijinu stranku demokratske aktivnosti (A-SDA). Od osnivanja ova stranka je formirala op-ćinske odbore u ovom kantonu, ali i u dru-gim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje je SDA imala jak utjecaj. Ipak, svakako će biti najzanimljivije u ovom kantonu, poseb-no u Cazinu, odakle je “pobuna” i krenula. Jako je teško predviđati međustranački skor, pogotovo u ovakvim situacijama kada se dio stranke otcijepi, a neosporno ima po-dršku dobrog dijela birača. Zato ćemo samo navesti da blagu prednost u Cazinu ima A-SDA, ali ništa se ne može sa sigurnošću re-ći. Ovdje će i drugi SDA-ov otpadak, Abdi-ćev DNZ dobiti nešto glasova, vrlo lako moguće manje nego na prošlim izborima, ali će i to biti dovoljno da bude poželjan partner i jednim i drugim Izetbegovićevim sljedbenicima, kako sebe vole nazivati SDA i A-SDA. Kada se uzme u obzir da će i Stranka za BiH sigurno imati pokojeg vijeć-nika, onda bi rezultat mogao biti do kraja izborne utakmice interesantan. U svakom slučaju, pažnju čitatelja “Journala” upuću-jemo na Cazin, odnosno, tko će dobiti apso-lutnu ili relativnu većinu i kome će se DNZ prikloniti u toj igri. Kako sada stvari stoji, to će biti SDA jer su do jučer nezamislivi par-tneri danas u gotovo javnoj koaliciji na kan-tonu, što je rezultiralo upravo otcjepljiva-njem A-SDA. Takođe, SDA i A-SDA ima-će i najozbiljnije kandidate za cazinskog načelnika, a pretpostavlja se da kandidat A-SDA ima nešto veće šanse.

Jasmin Emrić, aktualni bužimski načel-nik, na prošlim se lokalnim izborima, nakon što je istupio iz SDA, kandirao kao nezavisni kandidat i pobijedio. Osnivanjem A-SDA priključio se toj stranci i biće njihov kandidat za načelnika. Jedini koji bi mu se mogao su-prostaviti je SDA-ov kandidat Samir Velad-žić, ali koliko je poznato, Emrić i danas dosta dobro kotira u Bužimu. Kad je u pitanju Bu-žim, ovdje se mora obratiti pažnja na moguć-

nost pobjede Emrića, a da većinu u Općin-skom vijeću ima SDA, kao što je to i sada. U svakom slučaju, pored ova dva kandidata, biće zanimljivo vidjeti kako će proći u među-sobnom sudaru do sada neprikosnovene SDA i njezinog odmetnutog dijela A-SDA.

I na kraju Velika Kladuša. Ovdje bi se uskoro, više je vjerovatno poslije izbora, moglo dogoditi sa Abdićevim DNZ-om ono što se dogodilo sa SDA-om. Stranku već go-dinama nagrizaju vrlo ozbiljne podjele inte-resnih i kriminalnih grupacija čime se ni po čemu ne razlikuje od velikog broja drugih stranaka. Neosporno je da će ova stranka i njen kandidat za načelnika i na ovim izbori-ma biti favorit. U srazu s drugim strankama, kad je u pitanju Općinsko vijeće, treba pret-postaviti da će DNZ gotovo sigurno i ovaj put imati apsolutnu većinu, ali je pitanje da li će baš biti onoliko ubjedljivi kao do sada, jer im popularnost opasno pada. DNZ-ov otpadak, Kladuška stranka privrednog pros-periteta (KSPP), koja je doduše i SDA-ov otpadak, s obzirom i na bivše članove SDA, najavila je da će vrlo ozbiljno ući u kampa-nju. Ona je ustvari isti slučaj kao i sa A-SDA u Cazinu, čak i još veća nepoznanica od Ca-zinlija. Moguć je i pad SDA, odnosno, da i njima KSPP pokupi nešto birača, mada je teško očekivati SDA-ov krah u Kladuši. Po svemu sudeći, ove dvije stranke mogle bi biti jedine opozicione stranke DNZ-u, s tim što KSPP ima daleko veći potencijal.

No, da predizborna kampanja ne bude dosadna, barem sada u početku, pobrinuo se svojom kandidaturom za načelnika Opći-ne Velika Kladuša Husein Delić. Radi se o bivšem velikokladuškom načelniku s dva poslijeratna mandata, koji je na prethodnim lokalnim izborima vrlo grubo odbijen da bude DNZ-ov kandidat za načelnika, iako je u svom mandatu postigao zapažene re-zultate. DNZ je umjesto njega kandirao Ad-mila Mulalića koji je tada i pobijedio na iz-borima. Delićeva greška tada je bila što ra-nije nije istupio iz DNZ-a i prijavio se kao nezavisan kandidat, jer bi tada gotovo si-gurno pobijedio Mulalića. Slična je situaci-ja tada bila i u Bužimu, kada je tadašnji na-čelnik Emrić istupio iz SDA i kandirao se kao nezavisan kandidat te pobijedio. No, Delić se ovom kandidaturom ponovo vraća u igru i biće zanimljivo vidjeti da li će na-kon četiri godine uspjeti ponovo zasjesti u fotelju načelnika i nanijeti prvi težak poraz DNZ-u. Prema svim prognozama, Mulalić je i dalje favorit, ali ukoliko Delić krene od prve minute u ofanzivu, koliko god u DNZ-u ovo negirali, moglo bi se desiti da Delić čak i pomete Mulalića. U suprotnom, Mula-lić će pomesti njega. �

Edis Felić

JOURNAL

39

BOSANSKI BAROMETAR

Nogometaši “Modriče” osvojili su na-slov prvaka Bosne i Hercegovine za sezo-nu 2007./2008. Drugim mjestom “Široki Brijeg” se plasirao u kup UEFA, dok će trećeplasirani zenički “Čelik” igrati u In-tertoto kupu. Tako je završila još jedna nogometna sezona u BiH koja je ličila na sve, samo ne na nogomet. Podatak da svake sezone, pogotovo u zadnjih desetak kola, gotovo nitko ne može odnijeti ni bod u gostima, čak ni kada prvi gostuje kod posljednjeg, jasno govori o kakvoj je kaubojskoj ligi riječ. Nogomet je zapravo preslika situacije u Bosni i Hercegovini, jer je Nogometni savez podijeljen po na-cionalnim, odnosno nacionalističkim ša-vovima, a sastoji se od nogometnih save-za onog entiteta kojeg za sada kontrolira-ju velikosrbi, te entiteta kojeg zovu Fede-racija BiH. Ovaj potonji je pak podijeljen na kantonalne nogometne saveze, tako da tu imamo mješavinu svega, samo ne istin-skih zaljubljenika u nogomet i Bosnu i Hercegovinu. Ovdje su se Hrvati i Boš-njaci podijelili u svoje feude i ostvaruju suradnju po principu “ne diraj moje, neću ni ja tvoje”. Tako je i u NS BiH s entiteti-ma, a sve se to prelama preko rezultata reprezentacije Bosne i Hercegovine. Da-kle, politička i ustavno-pravna podjela države oslikava se i na sportske terene.

Srpsko-hrvatski navijači

Zato nije ni čudno kada čelni ljudi NS BiH oponašaju svoje političke pokrovite-lje. Kao što Dodik sa svojom bratijom otvoreno te HDZ-ovci s brojkama i bez brojki prikriveno nastoje da ruše Bosnu i Hercegovinu, tako možemo vidjeti i no-gometne čelnike koji se šepure okolo s dresovima susjednih zemalja Srbije i Hr-vatske. Preminuli predsjednik onoga što tamo neki zovu “republika srpska”, Milan Jelić, bahato se ponašao kad god se pote-gnulo pitanje smjene čelnika Saveza koje se optuživalo kako su, poput čelnika dr-žavnih institucija, ogrezli u kriminal i bezvlašće. Jelić bi svaki put podviknuo svakome, poput svoga primitivnog pred-

sjednika Dodika, “a kako se zove ova dr-žava”, pritom misleći na njenu ustavnu strukturu od dva entiteta te podsjećajući da neće Sarajevo određivati tko će pred-stavljati nogomet (veliko)Srba. Jelić se šepurio s dresom srbijanske reprezentaci-je čak i za vrijeme kvalifikacija za Svjet-sko prvenstvo 2006. godine kada je BiH bila u grupi sa Srbijom, otvoreno navija-jući kao čelnik NS BiH za Srbiju. Na po-sljednjim izborima izabran je za pred-sjednika onog privremenog entiteta, da bi za vrijeme trčanja oko stadiona u Modriči ovaj istaknuti velikosrpski sportski i poli-tički radnik pao. I nikad se više nije podi-gao. Ustanovili su da je imao infarkt. Umjesto njega došao je Bogdan Čeko, sa-da potpredsjednik Saveza.

Niti čelnik ispred Hrvata Iljo Domin-ković, aktualni predsjednik NS BiH, nije ništa bolji od Jelića, iako to, u skladu s tipičnom hrvatskom politikom u BiH, ra-di sve u rukavicama. Znao se i on šepuriti s dresom hrvatske repke, ali je barem znao i deklarativno navijati za Bosnu i Hercegovinu.

Koliko se zna ispolitizirati sport, po-kazuje primjer primitivnog Dodika koji javno ističe da nikad neće navijati za BiH, što samo ide u prilog našoj tezi iz pret-hodnih brojeva da je on oduvijek bio veli-kosrbin, a ne da je to sad odjednom po-stao. No, prošle godine u jednom trenutku je Dodik toliko bio pretjerao u bljuvanju svoje mržnje prema BiH i muslimanima da je izazvao opasne reakcije kod među-narodnih predstavnika. Nakon toga se primirio, što je bilo itekako vidljivo. Kao vrhunac te podaničke poslušnosti, koju taj primitivac itekako iskazuje kad mu se pokažu zubi, jeste pokajnička posjeta re-prezentativcima BiH na pripremama koju su obavili član Predsjedništva BiH Nebo-jša Radmanović i tadašnji predsjednik onog entiteta i potpredsjednik Saveza po-menuti Jelić. Licemjerno, ali i podanički oprezno, poput pravih kmetova koji su se nekoć ulizivali Turcima, pričali su o “na-šoj” reprezentaciji, kako vjeruju da će “naša” reprezentacija ostvariti uspjeh te

kako im je bilo drago što su posjetili “na-še” reprezentativce. To je ostvareno u sklopu posjete državnog vrha, a prava funkcija je bila da se ublaže tenzije koje je tada izazvao (i izaziva) laktaški primi-tivac. Naime, upravo je Dodik rekao Rad-manoviću i Jeliću da posjetom reprezen-taciji pokušaju ublažiti njegove bljuvoti-ne, jer on to nije mogao zbog već ranijih izjava o tome kako bi za BiH navijao možda samo protiv Turske.

Ni “bošnjačko” maslo nije za ramazana

No, nije maslo za ramazana ni od no-gometnih Bošnjaka. Kako kod Srba i Hr-vata, tako i kod njih politika je uhljebila zaslužne SDA-kadrove. Još za vrijeme Izetbegovića Savezom je žario i palio bivši prvi čovjek MUP-a R BiH Jusuf Pu-šina, a uz njega je bio generalni sekretar Saveza Munib Ušanović, te direktor svih reprezentacija Ahmet Pašalić. Svima nji-ma, kao i Dominkoviću i Jeliću, reprezen-tacija je bila zadnja rupa na svirali. Ne-stručnost, pritisci na selektora da pozove ovog ili onog igrača, kriminal, korupcija i nebriga rezultirali su katastrofalnim re-zultatima u kvalifikacijama. Već godina-ma zaljubljenici nogometa pokušavaju smijeniti čelnike Saveza, ali bez uspjeha. Zbog toga je često na utakmicama bilo nereda koje su izazivali istinski navijači BiH, poznati kao BH-Fanaticosi, koji su tražili da se izvrše promjene u Savezu. Mijenjali su se selektori, reprezentativci, a ako zatreba mijenjaće se i vodoinstala-teri, ali pomenuta nedodirljiva božanstva nemoguće je skinuti. Pušina je doduše otišao, ali je ostavio iza sebe razoren Sa-vez, napunivši svoje džepove.

No, nešto bi ipak moglo biti. Da li pod pritiskom javnosti, ili zato što u Tužilaš-tvu sjedi neki ludi Fanaticos, tek Tužilaš-tvo BiH je podiglo optužnicu protiv Mu-niba Ušanovića, generalnog sekretara Nogometnog saveza BiH, i sekretara za financije Miodraga Kureša. Oni su optu-ženi za utaju oko 2,3 miliona KM i prone-

Završeno nogometno prvenstvo BiH, a reprezentacija u raspadu

Dotaknuto je dnoDugogodišnji kriminal potpomognut političkim nacionalističkim oligarhijama doveo je klupski i reprezentativni nogo-met na ivicu provalije. Posljednja lakrdija je smjena selektora Mehe Kodre.

JOURNAL

40

BOSANSKI BAROMETAR

vjeru oko 430.000 KM u poslovanju Sa-veza od 2001. do kraja 2006. godine. Go-tovo sve financijske transakcije kojima vještak nije mogao ući u trag odobravao je Ušanović, a isplaćivao Kureš, u većini slučajeva nečitkim potpisima.

Radi se o jednoj od najobimnijih op-tužnica od početka rada Tužilaštva BiH. Prvo su o ovome pisale banjalučke “Ne-zavisne novine”, koje su prenijele da su Ušanović i Kureš optuženi za tri krivična djela: utaju poreza, produženu utaja pore-za, te zloupotrebu položaja i ovlasti. Iako je osumnjičeni u istrazi bio i direktor svih reprezentativnih selekcija N/FS BiH Ahmet Pašalić, Tužilaštvo protiv njega nije podiglo optužnicu zbog nedostatka dokaza. No, mediji u BiH su pretpostavili kako je upravo Pašalić za sve financijske transakcije isturao Ušanovića te da je u dokumentaciji o poslovanju Saveza nje-govih potpisa bilo malo ili nikako. “U procesu koji slijedi moguće je da će i Pa-šalić biti optužen, što uveliko zavisi i od izjava optuženih i drugih svjedoka”, re-kao je sugovornik “Nezavisnih novina”, blizak istrazi. Takođe je navedeno kako je financijski vještak utvrdio da je za sve godine knjigovodstvena dokumentacija u Savezu vođena neuredno, te da je neažur-na i nepotpuna.

No, stari lisac Pašalić, shvativši da u Tužilaštvu sjedi, ili neki savjesni državni službenik, ili možda još gore po njega va-treni navijač BiH, odlučio je kidnuti pod-nijevši ostavku. S obzirom da ima dobre veze sa SDA, odlučio je to iskoristiti za neko ambasadorsko mjesto u Europi. Da li će mu biti udovoljeno, vidjet ćemo usko-ro, ali za takvu političku prelivodu, koji se za vrijeme vladavine Alijanse predvođene SDP-om kleo Lagumdžiji u vjernost, ne treba sumnjati da će pronaći spas.

Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba

Posljednja lakrdija desila se sa smje-nom selektora Mehe Kodre, kojeg se na-zivalo svjetlom na kraju tunela. Sa svojim “JA” i principijelnim stavovima pružio je nadu mnogima da bi mogao složiti repre-zentaciju koja će otići u Južnoafričku Re-publiku 2010. godine na Svjetsko nogo-metno prvenstvo. No, na vrućoj selektor-skoj klupi zadržao se samo 131 dan, do sredine svibnja. Kodro je informaciju o smjeni saznao od novinara jer nije bio ni pozvan na nju, a tri člana Predsjedništva NS BiH, Iljo Dominković, Bogdan Čeko i Sulejman Čolaković, nisu htjeli čak ni obrazložiti razloge zbog kojih su insisti-rali na smjeni, pobjegavši od novinara.

Razlog je zapravo bio jer je odbio vo-diti nogometaše u Teheran na prijateljsku utakmicu, koju je Savez dogovorio “na brzinu”, unatoč njegovom protivljenju. Nakon otkazanog susreta s Poljskom, uta-kmica protiv Irana trebala je biti zamjen-ska, ali se Kodro protivio odlasku na du-gačak put, jer se nije uklapao u planove. Da licemjerje čelnika Saveza bude veće, na toj sjednici je Munibu Ušanoviću pro-dužen mandat na mjestu glavnog tajnika Saveza, iako mu se sudi zbog pomenute pronevjere i zloupotrebe položaja.

Sergej Barbarez je nakon Kodrine smjene rekao da je dno dotaknuto, a Elvir Bolić je konstatirao kako je ovo samo “još jedna farsa u režiji ljudi koji vode naš nogomet u propast”. On je ispričao kako je jednom prilikom ušao u hotelsku sobu visokog dužnosnika Saveza i prona-šao ga s jednim od delegata iranske nogo-metne reprezentacije uoči međusobnog prijateljskog dvoboja. Između njih stajala je aktovka puna novca, pa ne čudi što re-prezentacija BiH upravo s Iranom često dogovara prijateljske oglede. To je samo kap u moru skandala koje su Pašalić i Ušanović uporno gurali pod tepih.

Izvršni odbor NS BiH za privremenog je izbornika postavio Danijala Pirića, a uoči utakmice s Azerbejdžanom 1. lipnja u Zenici, imao je velikih problema pri po-kušaju da okupi nacionalni tim. Naime, iako je i sam Kodro prilikom smjene po-zvao reprezentativce da nastave igrati za nacionalnu momčad, bez obzira tko je vo-dio, Pirić se zapravo suočio s bojkotom. S druge strane, protivnici čelništva NS BiH odlučili su da upravo 1. lipnja za vrijeme utakmice u Zenici organiziraju revijalnu utakmicu na stadionu “Koševo” u Saraje-vu. Tako su zaljubljenici nogometa kre-nuli u akciju i uoči utakmice u Zenici izli-jepili plakate kojim su pozivali na bojkot susreta BiH – Azerbajdžan, koji je, uz-

gred budi rečeno, završen rezultatom 1:0 za BiH.

Za to vrijeme sportska manifestacija pod sloganom “Spasimo bh nogomet” održana je na inicijativu sportskih novi-nara sarajevskih medija, a u organizaciji Federalne televizije. Manifestacija je imala i humanitarni karakter, jer je prihod od ulaznica uplaćen za liječenje dječaka Harisa Sladića i Ilije Spasovskog. Oko 15.000 gledatelja došlo je pozdraviti biv-še i sadašnje bh-reprezentativce – Kodru, Bolića, Barbareza, Bešliju, Karabega, Muratovića, Mujčina, Kapetanovića, Mu-sića, Pašića, Hotu, Šabića i druge, koji su bili podijeljeni u dvije ekipe – “Kodro i prijatelji” i “Bolić i prijatelji”. Pobijedila je Kodrina ekipa rezultatom 11:9, a na kraju utakmice navijači su aplauzom po-zdravili igrače uz skandiranje “vi ste po-nos države”.

Ćiro – svjetlo na kraju tunela?

Kao i uvijek, Savez je nastavio po svome, ne mareći za mišljenje nogometne javnosti. Za novog selektora, na izvan-rednoj sjednici Izvršnog odbora održanoj 10. srpnja u Sarajevu, jednoglasno je iza-bran osebujni Miroslav Ćiro Blažević. Dva tjedna kasnije, 24. srpnja, Blažević je potpisao dvogodišnji ugovor sa NS BiH.

Ćirino imenovanje za selektora veći-na bosanskih medija protumačila je kao manevar čelnika Saveza. “Hajdemo do-vesti Ćiru da zabavlja javnost, navijače, novinare i sve ostale, a oni će valjda vre-menom zaboraviti na svo zlo koje smo napravili”, pisalo je ironično “Oslobođe-nje”. A Ćiro kao da je to i potvrdio upu-tivši pred čelnicima Saveza poruku repre-zentativcima: “Ako postoji neko ko nema svijest da je čast igrati za reprezentaciju, taj me ne interesira. Obećavam da nikoga neću moliti, nikoga neću pitati dva puta.” Time se Ćiro, u svom stilu, uvukao čelni-cima Saveza, prebacujući krivnju na re-prezentativce, kao da oni nemaju svijest o časti igranja za reprezentaciju. No, izra-zio je uvjerenje da će se svi igrači igrati za reprezentaciju, a pozvao je i navijače na prekid bojkota, apelirajući na jedin-stvo. “Učiniću sve da se ujedinimo i da zajedničkim snagama počnemo krčiti put ka Mundijalu 2010. godine”, rekao je Blažević, koji će debitirati na klupi repre-zentacije BiH 20. kolovoza u Zenici u prijateljskom susretu s Bugarskom. Uspr-kos svemu, poželimo mu sreću. �

Edis Felić

Miroslav Ćiro Blažević,trener svih trenera

JOURNAL

41

IZ SVIJETA

Nakon pet mjeseci kampanje dobili smo dvojicu predsjedničkih kandidata: Baracka Obamu, demokratskog kandida-ta i Johna McCaina, republikanskog kan-didata. Kampanja je službeno trajala 17 mjeseci, ali sami predizbori počeli su 3. siječnja u Iowi, a završili 3. lipnja u Mon-tani i Južnoj Dakoti.

Kod demokrata je situacija bila neja-sna do samog kraja. Demokratski kandi-dati Christopher Dodd, Joe Biden, Bill Richardson i Dennis Kucinich vrlo su ra-no ispali iz utrke, dok je treći demokrat-ski kandidat John Edwards odustao kra-jem siječnja. Demokratska utrka se pre-tvorila u mrtvu utrku, gdje su se među-sobno smjenjivali Barack Obama i Hi-llary Clinton. Obama je kampanju otvo-rio pobjedom u Iowi, a nakon velikog utorka “Super Tuesdaya” pobjeđuje u čak 13 država. Iako s manjim brojem osvojenih država, tek devet, Clinton za-država prednost u broju izaslanika. Na-kon neuspjeha na predizborima u Was-hingtonu, Louisiani, Nebraski i Maineu, Clinton mijenja direktora kampanje. Na-stavkom mrtve utrke zaoštravala se reto-rika koja je punila novinske stupce. Po-četkom svibnja postajalo je jasno da će Obama biti demokratski kandidat za predsjednika. Nakon pobjeda na držav-nim konvencijama i izborima u saveznim državama i samo tri poraza od početka svibnja, Barack Obama je, uz potporu skoro 400 superdelegata, osigurao kandi-daturu za predsjednika skupivši više od 2.117 potrebnih delegata.

Kod republikanaca situacija je bila potpuno drugačija. John McCain je nakon povlačenja glavnih konkurenata Mitta Romneya, krajem siječnja i Mike Huka-bea, početkom ožujka osigurao svoju no-minaciju za republikanskog kandidata. Na predizborima održanim u Ohiu, Rhode Islandu i Texasu održanim u ožujku, osvo-jio je potrebnu apsolutno većinu od 1.191 izaslanika. On je na svom putu imao veli-ku podršku republikanskim krugovima. On je još u veljači 2007. godine, nakon najave svoje kandidature je u intervjuu američke televizijske postaje CBS, dobio potporu bivših američkih ministra vanj-skih poslova Henrya Kissingera, Alexan-dera Haiga, Georga Shultza i Lawrenca Eagleburgera. I George Bush stariji dao

mu je potporu, što je pokazalo McCainu da može računati na podršku vodećih duž-nosnika republikanske stranke.

Ekonomija će sigurno biti glavna te-ma predsjedničkih izbora, a svaki kandi-dat ima svoju verziju izlaska iz krize. Obama i McCain već optužuju jedan dru-gog da će svojom ekonomskom politikom odvesti zemlju u katastrofu. Obama tvrdi da je mandat McCainu u stvari treći man-dat za Georgea Busha, a tu tvrdnju oprav-dava sličnošću njegova plana onome Busheve administracije. On smatra da će od plana veću korist imati velike tvrtke i bogati slojevi, nego oni kojima je to po-trebno. Smanjenje poreza bi po njemu moglo dovesti do daljnjeg slabljenja ame-ričke ekonomije. S druge strane, McCain optužuje svog suparnika da će svojim pla-nom zemlju vratiti 50 godina unazad. On želi smanjiti nekontroliranu javnu potroš-nju, poreske stope za korporacije, ukinuti određene proračunske izdatke te smanjiti poreze. Također se zalaže za smanjenje poreza na nekretnine i veće smanjenje po-reza Amerikancima s djecom, kao i za proširenje sporazuma o slobodnoj trgovi-ni i analize troškova Vlade. Time želi po-vratiti povjerenje u Vladu i zemlju i zau-

staviti nekontroliranu javnu potrošnju. Obama pak želi ukinut poreske olakšice bogatijim Amerikancima, te osigurati zdravstveno osiguranje i povoljne stam-bene kredite što većem broju Amerikana-ca. On je obećao izdvajanje 50 milijardi dolara za pomoć građanima koji se suoča-vaju s ekonomskim teškoćama, kao i za smanjenje poreza za 1.000 dolara za 95% radnika i njihovih obitelji, što su Ameri-kanci prepoznali, sudeći prema anketama. Kako god bilo, ispred obojice kandidata veliki je izazov kako riješiti ekonomska pitanja, porast nezaposlenosti, rast cijena energije i hrane.

Osim ekonomije, oko vanjske politike će se najviše lomiti koplja. Barack Oba-ma je najavio promjenu pravca američke vanjske politike, pri čemu najavljuje po-vlačenja američkih snaga iz Iraka. Povla-čenje američkih trupa provelo bi se u fa-zama, a američke vojne snage napustile bi Irak u periodu od 16 mjeseci. Najavio je zatvaranja zatvora u Guantanamu, ali i zaustavljanje iranskog nuklearnog pro-grama. S druge strane, republikanac McCain želi u Irak još snaga. On ne is-ključuje vojnu intervenciju u Iranu, iako je smatra zadnjom opcijom.

Američka predizborna kampanja

Barack Obama vs. John McCain

Barack Obama

JOURNAL

42

IZ SVIJETA

Barack Hussein Obama

Barack Hussein Obama rođen je 4. kolovoza 1961. na Havajima. Njegovi ro-ditelji Barack Obama stariji i Ann Dun-ham upozali su se tokom studija na Hava-jima. Barack Obama st., porijeklom Ke-nijac došao je studirati u SAD kroz raz-mjenu studenata, gdje je i upoznao Ann. Nakon samo godine par se rastao, a Ba-rack Obama st. vratio se u Keniju i od ta-da je sina vidio samo jedanput, prije ne-sreće u kojoj je poginuo 1982.godine. Obama je otišao živjeti u Indoneziju sa svojom majkom i očuhom, a zatim se vra-ća u SAD, na Havaje, gdje brigu o njemu preuzimaju majčini roditelji. Obama 1979. završava srednju školu i odlazi u Los Angeles, gdje upisuje Occidental Co-llege. Nakon dvije godine odlazi u New York i završava prediplomski studij poli-tologije na Columbia Univesity. Nakon toga se seli u Chicago gdje od lipnja 1985. do svibnja 1988. vodi Developing Com-munities Project, crkvenu udrugu koja je pokrivala područje južnog djela Chicaga (Roseland, West pullman i Riverdale), a u svome radu, između ostalog, pomagala je mladim ljudima organiziranjem pripema-ma za prijemne ispite na fakultetima te

uspostavljanju programa koji su otvorili nova vježbenička mjesta. Tokom njego-vog vođenja projekta godišnji proračun je narastao sa 70.000 na 400.000 dolara, a broj suradnika s jednog na trinaest. Ba-rack Obama 1988. upisuje diplomski stu-dij na Harvard Law School, kojeg uspješ-no završava. U politički život SAD prvi put ulazi 1996. kada je prvi put izabran za demokratskog senatora u Senatu države Illinois. Prvi neuspjeh doživio je 2000. kada se kandidirao na demokratskim pre-dizbornima za mjesto u Predstavničkom domu američkog Kongresa. Nakon napa-da 11. rujna, Obama je postao jedan od prvih američkih političara koji je se javno usprotivio akciji u Iraku, i tako postao že-stok kritičar administracije Georga W. Busha. U 2003. odlučio se kandidirati za upražnjeno mjesto u američkom Senatu. Na demokratskim predizborima 2004. dobio je 52% glasova, ostavljajući iza se-be protukandidate multimilijunaša Blaira Hulla i financijskog supervizora države Illinois Daniela Hynesa. Na izborima održanim u studeno 2004. Obama je po-meo svoga republikanskog protukandida-ta i bivšeg predsjedničkog kandidata Ala-na Keyesa, s osvojenih 70% glasova. U veljači 2007. izazvao je pravi medijski

bum svojom kandidaturom za demokrat-ske predsjedničke predizbore. Nakon du-ge borbe s bivšom prvom damom i sena-toricom Hillary Clinton, napokon je osvojio nominaciju za demokratsko kan-didata na predsjedničkim izborima koji će se održati 4. studenog 2008. godine.

John Sidney McCain

John Sidney McCain rođen je 29. ko-lovoza 1936. na području Panamskog ka-nala, koje je tada bilo pod američkom ju-risdikcijom. McCainov otac i djed su bili admirali američke ratne mornarice, pa je djetinjstvo John proveo seljakajući se iz jedne u drugu američku pomorsku bazu. Završio je Pomorsku akademiju u Anna-polisu 1958. godine, gdje je prošao pilot-sku obuku. Nakon toga dobrovoljno je otišao u Vijetnam, gdje je kao pilot sudje-lovao u borbenim operacijama. Za trajanja njegove 23. borbene misije biva srušen i zarobljen. Vijetnamci su ga, nakon što su otkrili njegov identitet, pokušali iskoristiti u propagandne svrhe nudeći mu slobodu, što je on odbio. Proveo je pet i pol godina u vijetnamskom zarobljeništvu, gdje je često bio zlostavljan. Na slobodu je pu-šten s ostalim ratnim zatvorenicima, na-kon što je stupilo na snagu primirje. Zbog svojih ratnih zasluga odlikovan je najvi-šim američkim vojnim odličjima. U poli-tiku ulazi na mala vrata kad postaje oficir za vezu američke ratne mornarice u Sena-tu. Nakon ženidbe za svoju drugu ženu Cindy Hensley, napušta mornaricu i seli se u Phoenix u Arizoni, gdje počinje uspo-stavljati političke kontakte. McCain lako-ćom 1982. osvaja mjesto u Predstavnič-kom domu Senata, zahvaljujući svojoj ratnoj prošlosti. Već 1986. godine, nakon umirovljenja dugogodišnjeg senatora iz Arizone Barrya Goldwatera, osvaja nje-govo mjesto u američkom Senatu. U tom vremenu dobiva reputaciju kritičara “re-publikanskog fundamentalizma”. Možda najteže vrijeme poslije Vijetnama McCa-in proživljava između 1987. i 1989. kada bi pod istragom zbog malverzacija veza-nih za uz banku Lincoln Savings & Loan Association. Iz te situacije McCain je za-šao još jači, nakon čega je još tri puta iza-bran za senatora. U republikanskim pre-dizborima u 2000. bio je protukandidat Georgu W. Bushu. U travnju 2007. naja-vio je svoju kandidaturu na republikan-skim predizborima za američke predsjed-ničke izbore. �

A.Š.

John McCain i George W. Bush

JOURNAL

43

IZ SVIJETA

Teheran uspješno nastavlja svoj ples na žici, moglo bi se iščitati iz izjave Ma-hmuda Ahmadinedžada. “Uz Božju po-moć danas je iranski narod ostvario po-bjedu i neprijatelji tu baš ništa ne mogu”, rekao je iranski predsjednik u svom obra-ćanju u gradu Shahr-e Kurda na zapadu zemlje. Rekao je to samo dan nakon što su Sjedinjene Države i Europska unija upozorile Iran da će mu nametnuti još strože sankcije.

Iran se kroz sve ove godine pokazao kao “tvrd orah” za Zapad – počevši od Islamske revolucije 1979. pa do razvijanja vlastitog nuklearnog projekta. Upravo ovaj potonji pokazao je sposobnost Teherana ne samo da se nosi sa “kriznim situacijama”, već da u njima uspješno i pliva. Zapadna se politi-ka prema Iranu vodi na dva kolosijeka. S jedne strane Europska unija (europski save-znik) kroz učestale pregovore i prijetnje uvođenjem sankcija pokušava privoliti Te-heran na popuštanje. Na tom tragu je i po-sjet Visokog predstavnika EU-a za vanjsku politiku i zajedničku sigurnost Javiera Sola-ne Iranu. Solana je predao ponudu šest veli-kih svjetskih sila za rješenje, koju su počet-kom svibnja dogovorile SAD, Kina, Rusija, Francuska, Velika Britanija i Njemačka u novom pokušaju da riješe problem iranskog nuklearnog programa. Ponuda je slična onoj iz 2006. godine, ali za razliku od nje nudi nešto veće ekonomske, energetske, ali i voj-ne povlastice. Kao i do sada, iransko nepri-hvaćanje rezultiralo je daljnjim sankcijama. Članice EU-a dogovorile su uvođenje novih sankcija Iranu, uključujući i zamrzavanje imovine tvrtki i pojedinca povezanih s iran-skim nuklearnim i balističkim programom, a na meti se našla i najveća iranska banka Melli. No izgleda da nisu uspjeli, Teheran je navodno uspio izvući svoj novac. Iranci su navodno svoje devize u europskim banka-ma uspjeli izvući tako što je dio sredstava pretvoren u zlato i dionice, a dio je prebačen u azijske banke. Ako se to ispostavi da je istina, onda je Teheran odnio još jednu malu pobjedu u “ratu živaca” nad Zapadom, ko-jeg uspješno vodi od 2006. kada je UN uveo prve sankcije Iranu.

Sve dosadašnje sankcije pokazale su neuspješnima, dijelom što su bile ograni-čene, a dijelom zbog žilavosti koju su Iranci pokazali. Kako sistem “mrkve i ba-tine” kod Iranaca ne pali, SAD (atlantski

saveznik) i njihov “bliskoistočni satelit” Izrael pokušavaju zveckanjem oružja “urazumiti” Teheran. Pa tako, Izrael već godinama priprema svoje zračne snage za napad na iranska nuklearna postrojenja. Pozivajući se na izvore u Pentagonu, “New York Times” je objavio da je više od stotinu izraelskih zrakoplova F-16 i F-15 sudjelovalo tokom lipnja u vježbi koja je poslužila kao simulacija za napad na Iran. Vježbe se izvode redovno od 2005. godine kada je za zapovjednika zračnih snaga imenovan Dan Halutz, čija je dužnost pripremiti izraelske snage za mogući sukob sa Iranom. Pa, iako Halutz ima na raspolaganju možda najjaču zrač-nu silu u regiji, ona mu ne može osigurati uspjeh akcije. S konvencionalnim sred-stvima kojima raspolaže Izrael ne može zadati odlučujući udar iranskom nuklear-nom projektu, ali ga može usporiti. S dru-ge pak strane, ne treba podcjenjivati iran-sku vojnu snagu. Moderni ruski protu-zračni sustav TOR-M1, po mnogima naj-bolji sadašnjice, trebao bi osigurati kon-trolu iranskog neba. Osim toga, tu je pale-ta oružja domaće proizvodnje, između kojeg treba izdvojiti balistički projektil “Shahbab 3”, kojim Iran može gađati izra-elski teritorij. Tome svakako treba dodati izjavu predsjednika iranskog parlamenta Alija Larijanija, koji je upozorio da bi Te-heran mogao stvoriti nuklearno oružje ukoliko bude napadnut. Pametnom dosta. Osim toga, glavni zapovjednik iranske Revolucionarne garde Mohamad Ali Dža-fari u listu “Džam-e-Džam” najavio je za-tvaranje tjesnaca Hormuz ukoliko se SAD

ili Izrael odluče napasti iranska nuklearna postrojenja. Blokada tjesnaca kojim se prevozi oko 40% svjetske nafte, podiglo bi već i onako preveliku cijenu nafte.

Stoga se SAD odlučio na novu takti-ku, barem tako tvrdi Seymour Hersh iz magazina “The New Yorker”. U svom iz-vještaju zasnovanom na izjavama sadaš-njih i bivših vojnih, obavještajnih i kon-gresnih izvora, on navodi da su se inten-zivirale američke obavještajne operacije u Iranu. Akcije su usmjerene na špijunira-nje nuklearnih kapaciteta i potkopavanja Vlade. Cilj im je stvoriti kaos i destabili-zirati zemlju, a kao baza je izabran Afga-nistana, koji dijeli granicu s Iranom. Američki Kongres je odobrio 400 miliju-na dolara za financiranje kampanje, koja uključuje američke snage za posebne operacije i iranske disidente. Rezultati su vidljivi u zadnjim napadima kurdskih se-paratista na sjeveru zemlje, te u svibanj-skom napadu na džamiju u Shirazu u ko-jem je poginulo 13 osoba.

I dok SAD pokušava destabilizirati Iran, Iran pokušava stabilizirati Irak. Irač-ki premijer Nouri al-Maliki doputovao je početkom lipnja u Teheran na razgovore s iranskim čelnicima o strateškom sporazu-mu o suradnji dviju zemalja. Glavna tema razgovora al-Malikija s iranskim pred-sjednikom Mahmudom Ahmadinedža-dom bila je američko-irački sporazum o sigurnosti koji bi trebao biti dovršen do kraja ljeta, odnosno mogućnost korištenja iračkog teritorija od strane SAD-a u mo-gućoj invaziji na Iran. Iran se žestoko protivi tom sporazumu jer smatra da bi on mogao dovesti do uspostave stalnih ame-ričkih baza u Iraku, što za Iran predstavlja veliku opasnost. Nakon razgovora s iran-skim ministrom vanjskih poslova Manou-chehrom Mottakijem, irački predsjednik al-Maliki je dao čvrsta jamstva da vlada u Bagdadu neće dozvoliti da Irak postane mjesto otkuda bi se mogao pokrenuti na-pad na Iran. Iranski ministar obrane Mo-stafa Mohamad Nadžar sa svojim je kole-gom Abdulom Kaderom Jasimom potpi-sao Memorandum o razumijevanju o su-radnji dviju zemalja na području obrane. Dio planirane suradnje odnosit će se na čišćenje minskih polja i potragu za nesta-lim vojnicima. �

A.Š.

Iranski nuklearni program

Sankcije i ratni bubnjevi

Mahmud Ahmadinedžad,iranski predsjednik (lijevo)

JOURNAL

44

IZ SVIJETA

U Parizu je početkom lipnja održana donatorska konferencija sa temom razvo-ja i obnove Afganistana. U radu konfe-rencije sudjelovalo je oko 80 izaslanstava zemalja i međunarodnih organizacija. Tom prilikom afganistanski predsjednik Hamid Karzai pozvao je donatore da fi-nancijski pomognu petogodišnji razvojni plan težak 50 milijardi dolara, u čijem su fokusu razvoj energetike i poljoprivrede. Karzai je rekao okupljenima da je njego-voj zemlji potrebna pomoć u boljoj koor-dinaciji pomoći i u izgradnji institucija za borbu protiv korupcije. Donatori su se obvezali dati 21,4 milijarde dolara. Fran-cuski predsjednik Nicolas Sarkozy obe-ćao je da će se francuska pomoć Afgani-stanu u iduće tri godine udvostručiti na 107 milijuna eura. Njemačka se obvezala za obnovu Afganistana dati 420 milijuna eura do 2010. godine. U 2008. godini Njemačka je već izdvojila 140 milijuna eura za Afganistan, a jednaka je svota predviđena za 2009. i 2010. godinu. Na konferenciji je utvrđeno da korupcija i opća sigurnost predstavljaju najveću pri-jetnju afganistanskom društvu. Korupcija predstavlja rak ranu afganistanskom druš-tvu, pri čemu se milijarde novčane pomo-ći koja stiže netransparentno troši. Glavni tajnik UN-a Ban Ki-Moon pozvao je af-ganistansku vladu da poduzme odlučne korake u borbi protiv korupcije, a kao ključan test za Vladu navode se izbori ko-ji bi se trebali održati u rujnu iduće godi-ne, za koje su SAD već pripremile 200 milijuna dolara. Pitanje sigurnosti nije ni-šta manji problem jer međunarodne snage i afganistanska vlada do danas nisu uspje-li zauzdati talibansko djelovanje. Da je tako pokazuju i zadnji talibanski napadi na zatvor u Kandaharu, u kojemu su na-pali zatvor kako bi oslobodili svoje pri-staše. U napadu je sudjelovalo oko 30 ta-libana, među kojima i dva bombaša sa-moubojice koji su aktivirali auto-bombe. Ubijeno je devet policajaca, a napadači su uspjeli osloboditi između 400 i 600 svojih kolega. Interesantno je da se tokom istra-ge pojavila sumnja da su u organiziranju napada sudjelovali i vladini dužnosnici. Da su talibani aktivni oko Kandahara go-vori i zadnja združena ofenziva međuna-rodnih i vladinih snaga na tom području. U toj su akciji, u eksploziji improvizirane

eksplozivne naprave poginula četvorica stranih vojnika, a dvojica su ranjena. Po-dručje je napustilo oko 4.000 civila. Da to nisu sporadični incidenti govori i najno-viji izvještaj iz Pentagona. U izvješću se konstatira da su se aktivnosti talibana po-većale unatoč naporima koalicijskih i vla-dinih snaga. Pretpostavlja se da će se ne-prijateljske aktivnosti intenzivirati u 2008. godini. U izvještaju se kao proble-mi navode korupcija, ilegalna trgovina opijumom, kršenje ljudskih prava i spora obnova, kao i borba da se uvježba i opre-mi afganistanska vojska i policija. Dvije dominantne prijetnje dolaze iz dva razli-čita područja. Na jugu je jaka talibanska aktivnost, dok se na istoku zemlje javlja puno sofisticiranija prijetnja. Ona se sa-stoji od različitih skupina koje se po po-trebi udružuju, a čine ju skupine od E-Qa’ide, i afganistanskih ratnih vođa poput Gulbuddina Hekmatyara i njegove radi-kalne skupine Hezb-i-Islami, do pakistan-skih militanata kao što je skupina Jaish-e-Mohammed. No to nije jedini problem jer izvještaj najavljuje jačanje pobunjeničkih aktivnosti i na sjeveru i zapadu zemlje. U izvještaju je Pentagon potvrdio smrt 527 američkih vojnika u Afganistanu, zajed-no sa 310 pripadnika drugih koalicijskih

snaga od početka sukoba 2001. godine. Kako bi se dobila jasnija slika o situaciji na terenu korisno je pročitati i izvještaj UN-ovog ureda za narkotike i kriminal. U njemu stoji da su talibani u prošloj godini zaradili više od 100 milijuna dolara od ilegalnog uzgoja maka za trgovinu opiju-mom. Oni su sebi osigurali sredstva za ratovanje uvođenjem poreza od 10% na godišnji urod seljacima koji uzgajaju mak. Koliko je to ekonomski isplativ po-tez govori činjenica da je tokom 2007. godine u Afganistanu proizvedeno 92% svjetskog opijuma, čija je vrijednost oko milijardu dolara. Dodatnu zaradu talbani su osigurali pružanjem zaštite laboratori-jima u kojima se proizvodi droga, kao i nuđenjem zaštite prilikom transporta opi-juma preko granice.

Konstantni upadi kojekakvih skupina terorista iz susjednog Pakistana, mogli bi natjerati Afganistan da ih lovi na paki-stanskom tlu. Barem tako tvrdi afgani-stanski predsjednik Hamid Karzai u svom obraćanju na konferenciji za novinare. On je tim putem upozorio talibanskoga vođu, kojemu je sjedište u Pakistanu, Ba-itullaha Mehsuda da će ga afganistanske snage loviti u njegovom dvorištu. Isto je upozorenje dobio je i talibanski vođa Mu-

Situacija u trokutu: Afganistan – Pakistan – Irak

“Rat protiv terorizma”

Američki vojnici u Iraku

JOURNAL

45

IZ SVIJETA

llah Omar. No nije dugo trebalo čekati na odgovor službenog Islamabada, koji je odbacio tu mogućnost. Stav pakistanske vlade jasno je iznio glasnogovornik mini-starstva vanjskih poslova Mohamad Sa-diq, koji je najavio da će Pakistan braniti svoj teritorijalni suverenitet. Afganistan i Pakistan često se uzajamno optužuju. Ka-bul optužuje Islamabad da ne čini ništa glede aktivnosti talibana i El-Qa’ide na sjeverozapadu Pakistana i njihovih upada u Afganistan. Islamabad pak tvrdi da čini sve u svojoj moći da neutralizira teroriste, što pravda prisutnošću 90.000 tisuća svo-jih vojnika duž granice, od kojih je oko 1.000 do sada izgubilo život. Zbog svojih antiterorističkih akcija u zadnjih godinu dana, Pakistan je pretrpio niz terorističkih napada u kojima je život izgubilo oko 1.100 osoba. Pakistan ima problema i sa svojim saveznikom SAD-om, kojem se ne sviđaju pregovori nove pakistanske vlade s pakistanskim talibanima, od kojih su se neki prema američkim saznanjima bliski El-Qa’idi. Novi pogranični incident mogao bi još više ohladiti odnose između tri saveznika. Incident se desio kada su pakistanske snage presrele na svom teri-toriju afganistanske vojnike, koji su po-kušali uspostaviti kontrolnu točku u okru-gu Mohmand. To je dovelo do oružanog sukoba, nakon kojega su američke snage iz Afganistana izvele raketni napad na to područje. U napadu je život izgubilo 11 pakistanskih vojnika. Američke snage pravdaju se da je zračni i topnički udar u kojem su poginuli pakistanski vojnici bio usmjeren protiv talibanskih militanata i da je bio usaglašen s Pakistanom. Reakci-ja iz Pakistana bila je jaka, pri čemu je pakistanska vojska oštro osudila napad ocjenjujući ga nepotrebnim i štetnim za zajedničke ratne napore u borbi protiv te-rorizma. Premijer Yousaf Raza Gilani ta-kođer je osudio napad u svom govoru pred parlamentom, te najavio da će Paki-stan zauzeti čvršći stav u obrani suvereni-teta, integriteta i samopoštovanja i da više neće tolerirati napade na svoj teritorij.

Niti situacija u Iraku nije ništa bolja, samo u lipnju u terorističkim napadima život je izgubilo preko 150 osoba, dok ih je više od 340 ranjeno. Bombaški napadi su i dalje iračka svakodnevica. U Bakubi je žena bombaš-samoubojica u svom na-padu ubila 18 osoba, pri čemu je 38 osoba ranjeno. Žena se raznijela na terasi resto-rana u kojem su ručali policajci, a među žrtvama bilo je i civila. U napadu auto-mobilom-bombom u bagdadsko šijitskoj četvrti Al Hourriyah ubijena je 51 osoba, a 75 ih je ranjeno. No to nije sve, Radikal-

ni šijitski vođa Moqtada al-Sadr najavio je osnivanje nove oružane postrojbe sa isključivom namjenom za borbu protiv američkih snaga. Inače, Moqtada al-Sadr zapovijeda Mahdi vojskom, koja broji oko 60.000 pripadnika i najbrojnija mili-cija je u Iraku. Postrojba je prisutna je u gotovo svim šijitskim područjima u ze-mlji, ali je najjače ukorijenjena u njezinu uporištu u Sadr Cityju, sjeveroistočnom predgrađu Bagdada. Iako trenutačno ne djeluje protiv američkih snaga, na piku je Washingtonu zbog sumnje da njezine pri-padnike naoružava i obučava iranska obavještajna služba. Izgleda da i Bushe-voj administraciji postaje jasno da je po-

griješila u svome pristupu Iraku, pa brže bolje pokušava s Bagdadom potpisati du-goročni ugovor o sigurnosti. Novim ugo-vorom SAD bi osigurali pravne temelje za ostanak američkih vojnika u Iraku na-kon 31. prosinca, kada istječe njihov UN-ov mandat. Osim toga, SAD na ugovor gleda kao na dugoročan sporazum, kojim bi se regulirali politički, gospodarski i si-gurnosni odnosi između dvije države. No o nekim pitanjima dvije zemlje imaju ra-zličita razmišljanja. Irački predsjednik Nuri al-Maliki zaustavio je pregovore na-kon što je SAD izrazio zahtjeve koji zadi-ru u suverenitet Iraka. On je rekao da Irak ima primjedbe na ustrajavanje SAD-a da se američkim vojnicima osigura imunitet od kaznenog postupka u Iraku, kao i na slobodi da vodi operacije neovisno od iračkog nadzora. A kako to izgleda u praksi kad se američkim vojnicima da imunitet od kaznenog postupka najbolje pokazuje slučaj marinskog potpukovnika Jeffreya Chessania. On je sedmi Ameri-kanac oslobođen od optužbi za pokolj u Haditi. Riječ je o najpoznatijem incidentu američkih postrojbi u Iraku, u kojem su ubijena 24 iračka civila. Vojni sudac od-bacio je optužbe protiv potpukovnika Chessanija, kojeg se teretilo zbog zane-marivanja dužnosti i kršenja propisa jer nije izvijestio o incidentu, niti ga istražio. Chessani je najviše rangirani časnik koji je bio upleten u slučaj Haditha, u kojem su brutalno ubijena 24 iračka građanina, civila u onome što su američki vojni tuži-telji opisali kao osvetnički pohod marina-ca od kuće do kuće, nakon što je podmet-nuta bomba u Hadithi ubila njihovog su-borca. �

A.Š.

Pogled prema Iračanima

JOURNAL

46

IZ SVIJETA

Toliko muke nizašto, moglo bi se reći nakon što su Irci 12. lipnja na referendu-mu odbacili Lisabonski sporazum. Po-stavlja se pitanje zašto su Irci negativno izjasnili o Lisabonskom sporazum, s ob-zirom da su od Europske unije najviše dobili. Svojim ulaskom u EU 1973. godi-ne Irska je višestruko profitirala. Razlika u onome što je Irska uplatila u blagajne EU od kada je postala članica i onoga što je dobila iz Bruxellesa, prema navodima Europske komisije iznosi impozantnih 55 milijardi eura. Odgovor je jasan, nakon dugog perioda gospodarskog rasta došlo je do gospodarske stagnacije koja je uni-jela nervozu među Irce. Povećala se razli-ka između bogatih i siromašnih Iraca, a dolazak velikog broja radnika iz novih članica EU nije baš najbolje utjecao na Irce. Problem je i u tome što tijela koja su trebala informirati građane o ugovoru ni-su dobro odradile posao, pa je tako irski premijer Brian Cowen javno priznao da nije pročitao cijeli Sporazum. Sve je to išlo na ruku protivnicima sporazuma, me-đu kojima su bili poljoprivrednici koji su prijetili da će glasaati protiv ukoliko se nastavi s liberalizacijom trgovine i uvo-zom mesa iz Latinske Amerike.

Lisabonski sporazum je trebao riješiti višegodišnju institucionalnu krizu Europ-ske unije i otvoriti širom vrata novim čla-nicama. Sporazum je nastao je kao svoje-vrstan kompromis, nakon što je prvi Eu-ropsku ustav propao na referendumima održanim u Francuskoj i Nizozemskoj. Cilj mu je bio olakšati funkcioniranje Eu-ropske unije, te je donio neke novosti u funkcioniranju tijela EU. Europska unija je trebala dobiti predsjednika Europskog vijeća s mandatom od dvije i pol godine, te visokog predstavnika za vanjsku i si-gurnosnu politiku, koji je ujedno trebao biti potpredsjednik Europske komisije. Europska komisija se trebala od 2014. smanjiti. Odlučivanja većinom glasova trebao je zamijeniti princip jednoglasnih odluka u mnogim područjima. Dosadaš-nji ključ dvostruke većine, dobiven preko broja država i stanovnika, trebao je zami-jeniti vrlo složeni sustav odlučivanja pre-ma Sporazumu iz Nice. Ostavljena je mo-gućnost, međutim, da se do 2016. godine ponovno razmotri ta odluka, ako to želi neka mala skupina država. Takvu iznim-

ku pod nazivom klauzula iz Ionanine pro-gurala je Poljska. Nije dugo trebalo čeka-ti na reakcije iz ostalih zemalja Unije, pri čemu je poljski predsjednik Lech Ka-czynski odbio potpisati Sporazum o re-formiranju Europske Unije, iako je polj-ski parlament još u travnju ratificirao sporazum. Njemu se pridružio i njemački predsjednik Horst Koehler, koji je nekoli-ko puta koristio svoje ovlasti da blokira vladine zakone.

Pravni stručnjaci smatraju da irsko odbacivanje ugovora ne znači i njegov kraj. Iako neće stupiti na snagu 1. siječnja 2009. mnoge odredbe koje proizlaze iz njega stupaju na snagu tek 2014. godine, pa im još uvijek dovoljno vremena za do-datne manevre. Postoji realna šansa da se ponovo raspiše referendum u Irskoj, zbog toga što su male šanse da se ponovo otvo-ri Lisabonski paket i uđe u nove pregovo-re. To je potvrdio i predsjednik trenutne predsjedavateljice Francuske, Nicolas Sarkozy, koji je jasno rekao: “Neće biti novih ugovora. Ili Lisabon ili Nica.” Ra-tifikacija u 26 zemalja članica dovela bi Irsku u situaciju da bude izolirana i da možda odluči ponovno staviti ugovor na referendum. U Europskoj uniji razmišlja-ju o nekoliko opcija, a zasad nema nika-kvih naznaka o eventualnom odustajanju od Lisabonskog ugovora. To ostaje prio-ritet, iako se može dogoditi da njegovo stupanje na snagu kasni nekoliko mjeseci. Sarkozy je dodao da je za proširenje po-trebno imati nove institucije, time jasno dajući do znanja da do daljnjeg nema pro-širenja EU. Takva izjava je zasigurno lo-ša poruka zemljama u regiji, u kojima bi lako moglo doći do opadanja potpore ula-sku u EU.

No, naši nas političari uvjeravaju da rezultat irskog referenduma neće utjecati

na naš ulazak 2011. godine u EU. Tako premijer Ivo Sanader očekuje da će EU u dvije i pol godine, koliko se očekuje da bi trebalo Hrvatskoj da završi proces pristu-panja, naći rješenje za stanje nastalo ir-skim odbacivanjem Lisabonskog ugovo-ra. On je odbacio mogućnost da Hrvatska dovrši pregovore, a da Europska unija ne-će biti spremna prihvatiti je u članstvo. “Hrvatska će iduće godine završiti prego-vore, nakon čega će trebati još godina za ratifikaciju hrvatskog ugovora i referen-dum u Hrvatskoj, što znači da od danas do tog trenutka imamo dvije i pol godine, a u tom će vremenu Europa sigurno naći rješenje”, izjavio je premijer Sanader te izrazio uvjerenje kako Hrvatska Uniji može pristupiti i prije 2011. godine. Slič-no misli i njegov slovenski kolega Janez Janša, koji je najavio da će se postupci ratifikacije Lisabonskog ugovora nastavi-ti u onim zemljama koje ga još nisu po-tvrdile i da će se “zastoj” riješiti za neko-liko mjeseci. Po njemu, proces pregovora o članstvu sa zemljama koje su u tom pro-cesu nije ugrožen. Janša smatra da Europ-ska unija ima sasvim dovoljne admini-strativne kapacitete za nastavak tehničkih pregovora sa zemljama kandidatkinjama koje su već u procesu i da se to neće zau-staviti. Olli Rehn, europski povjerenik za proširenje, smatra da odbacivanje Lisa-bonskog ugovora na referendumu u Irskoj nema izravne veze s proširenjem i neće utjecati na hrvatski put prema Europskoj uniji. Hrvatska se nakon svih političkih ustupaka na koje je pristala, našla u situa-ciji da sada zasigurno zna da neće biti pri-mljena u Uniju do 2011. A to je osim Sar-kozya potvrdila i većina europskih duž-nosnika, među kojima i Angela Merkel, koja je objasnila da ugovor iz Nice, koji je sada na snazi, predviđa 27 članica i ne može se mijenjati. Time je jasno dala do znanja da Hrvatska neće moći pristupiti EU dok se ne ratificira Lisabonski spora-zum. Da bi se trebalo čuvati europskog tapšanja po ramenu najbolje govori izjava Marisa Riekstinsa, ministra vanjskih po-slova Latvije, koji je bez ustezanja rekao da Hrvatska i Turska ionako nisu otišle predaleko u pregovorima da bi se nešto moralo mijenjati u Ugovoru iz Nice. �

A.Š.

Referendum o proširenju Europske unije

Irsko “ne”!

JOURNAL

47

KVADRAT NAD HIPOTENUZOM

Jedan od četiri biblijska jahača Apo-kalipse zove se Glad. Toga su jahača če-sto, u divljem galopu usporedo s njego-vim druzima, ali i samoga, a neosamlje-noga susretali mnogi tokom povijesti ljudske civilizacije, počesto i u sredina-ma gdje se njegova posjeta nije očekivala ili je smatrana sasma nevjerojatnom. Glad je imenica ženskog roda u bosan-skom jeziku, premda “zvuči” muški, što nije čudno jer je u mnogim drugim jezi-cima ona “muška”, dakle arhetipski gru-ba, nemilosrdna, ratnička, smrtonosna, pa galopira često sa Smrću i Ratom. Po-nižava, poživinčuje, ozvjeruje i uništava ljude i njihova djela, slaveći razaranje i nestanak, ništenje i nazadak. Dolazi br-zo, pozvana na jeziv bal nezasitnih druš-tvenih parazita, kada potonji shvate da je njihova gozba ispijanja tuđe krvi pri kra-ju, pa im treba pomoć da još malo, na-metnički, požive. Kada dođe, prije slaga-nja nakupina lešina, što je u prinadležno-sti sudruga joj Smrti, ljude pretvori u zvijeri koje se, poput onih iz kur’anskog “najljepšeg oblika” spuste na “najniže ra-zine” kako to Stvoritelj govori u suri Et-Tin. Jezivi kikot šejtanskog cinizma i džinske ironije upućen izgladnjelom, na golo preživljavanje zvjerskim instinkti-ma prevedenom ljudskom rodu, samo je uvod u nestajanje generacija i stoljetno zaostajanje, prekid prirodnog rasta i ra-zvoja čovjekova hilafeta. Takav može potrajati stoljećima. A to se, čini se, ola-ko zaboravlja. Danas posebno.

Protiv Prirode same

A glad i to svjetska širi se brzo i ne-smiljeno. I doći će nama, bez obzira što se o njoj još uvijek govori kao prisutnoj sa-mo u nekim, siromašnijim dijelovima svi-jeta, posebno Africi. Svoj dolazak najav-ljuje velikim povećanjem cijena osnovnih poljoprivrednih proizvoda i prerađevina.

Taj rast cijena utječe na inflaciju ostalih cijena, te osiromašuje stanovništvo i sma-njuje mu mogućnost da se prehrani sa smanjenim prihodima. Stravični ishod divljanja cijena i smanjenja prihoda sta-novništva je potrošnja sve nekvalitenije hrane u sve manjim količinama. Konačni ishod je masovno umiranje i niz ratova za hranu. Civilizacija na umoru, vrijeme mraka, novog tamnog srednjeg vijeka. Opće poznate činjenice, reklo bi se. Što je tu novoga? Ništa, osim malog detalja glu-matanja opće iznenađenosti političkih eli-ta širom svijeta koje pokušavaju prvo od-gonetnuti razloge, a onda pronaći neke mjere kojima bi se spriječilo najgore. Ia-ko, čovjek više ne može biti siguran radi li se doista o glumljenom iznenađenju ili pak o ontološkoj gluposti junaka našeg doba koji su u posljednjih tridesetak godi-na dopustili da se drastično smanji proi-zvodnja hrane per capita, oligopoliziraju sve faze njezine proizvodnje i distribucije

i, konačno, trgovina hrane pretvori u glo-balnu spekulaciju na burzama, klađenjem na buduću potražnju nepostojećih zaliha. Proizvodnja tzv. bio-goriva, potpuno pro-tuprirodni proces pretvaranja proizvoda višeg reda (uzgojena hrana) u onaj nižeg (gorivo) i to znatno niže gustoće energet-skog toka od bilo kojeg drugog izvora, koji zahtijeva pretvaranje silnih poljopri-vrednih područja za proizvodnju dovoljne količine hrane u nasade za sagorijevanje, samo je jedna od posljedica globalizirane laži o “efektu staklenika” i emisiji karbo-nata u atmosferu koji navodno mijenjaju globalnu klimu. Zabrana široke upotrebe insekticida i zaštite nasada kao i smanje-nje investicija u irigacije također su znat-no smanjili poljoprivrednu proizvodnju i već desetljećima nekada hranom bogate zemlje pretvaraju u uvoznike hrane, stal-no suočene s glađu.

Istovremeno, opet najviše zbog spe-kulacija, nezadrživio raste cijena nafte,

Hoće li siromaštvo i glad biti obilježja XXI stoljeća?

Vrli Novi svijetČovjek više ne može biti siguran radi li se doista o glumljenom iznenađenju ili pak o ontološkoj gluposti junaka našeg doba koji su u posljednjih tridesetak godina dopustili da se drastično smanji proizvodnja hrane, oligopoliziraju sve faze njezine proizvodnje i distribucije i, konačno, trgovina hrane pretvori u globalnu spekulaciju na burzama, klađenjem na buduću potražnju nepostojećih zaliha.

Faris Nanić

Hoće li hrana postati luksuz?

JOURNAL

48

KVADRAT NAD HIPOTENUZOM

potpiruje rast svih ostalih cijena i inflaci-ju koja prelazi u galopirajuću fazu čije ćemo rezultate tek osjetiti. Svjetska poli-tička kasta, umjesto ozbiljnog suočenja sa spekulantski generiranom krizom, bom-bardira nas nevjerojatnim glupostima ko-je papagajski ponavljaju naši ministri. Tako američki predsjednik Bush, čovjek čuven po svojoj pameti i obrazovanju, tvrdi kako je kriza uzrokovana ekonom-skim razvojem Kine i Indije čiji mnogo-brojni stanovnici sada jedu kvalitetnije i više. Banda jedna azijatska, usudili su se jesti malo više riže i mesa. Mesa! Pa tko je to vidio? Na ovu nezapamćenu eskapa-du koju je jedan naš pametnjaković, igrom nesretnog slučaja ministar poljo-privrede, mrtav-hladan ponovio, reagirali su gotovo svi značajniji indijski parla-mentarci i šefovi stranaka, proglasivši ju, ne samo glupom, već i rasističkom, upo-zorivši na to da ekonomski razvoj nije od jučer, da se bilo kakva povećana potroš-nja hrane mogla predvidjeti i s njom se ispravno suočiti na vrijeme. Istovremeno, Ban Ki Moon, generalni sekretar UN ape-lira na vlade zemalja proizvođača da ne uvedu izvozna ograničenja na prehram-bene proizvode u cilju zaštite vlastitog stanovništva jer to može štetiti, pazi sad kome – slobodnoj trgovini. Dakle, ne-izravno poručuje taj gospodin, slobodna je trgovina veća vrijednost od ljudskih ži-vota. Države ne trebaju štititi svoje sta-novništvo, dakle ljude, već slobodnu tr-govinu. Naravno, generalni sekretar UN tvrdi kako bi izvozna ograničenja u zen-ljama velikim proizvođačima hrane uskratila hranu drugim dijelovima svije-ta. Međutim, to nije točno iz dva razloga. Prvo, hrana se i dalje prodaje na svjet-skom tržištu, preko već spomenutih oli-gopola koji cijenu dižu do neba, pa je upitna isplativost i racionalnost kupnje preskupe hrane. Drugo, UN organizacije zadužene za hranu su prestale ili znatno smanjile programe modernizacije poljo-privredne proizvodnje u nerazvijenim ze-mljama. Nije li pametnije vratiti se ulaga-nju u povećanje proizvodnje u tim ze-mljama, koja bi rezultirala normalnom i bitno manjom cijenom hrane za lokalno stanovništvo, nego tek zazivati neograni-čen uvoz koji je u svakom pogledu sku-plji? Odgovor je više nego jasan, ali je baš zato problematičan. Po istom obrascu kojim se umjesto prezaduženog stanov-ništva koje je izgubilo svu ušteđevinu na tzv. sub-prime mortgage krizi, štiti banke i ostale financijske institucije koje su po-takle i provodile kockarsko ludilo s hipo-tekarnim kreditima u SAD i Velikoj Bri-

taniji, tako se i u krizi s hranom štite po-ljoprivredni karteli, a ne ljudi. Konačno, ne uvedu li države izvozna ograničenja, suočit će se s glađu kod sebe, a samo će prividno rješavati opskrbu hranom u dru-gim zemljama, čije se vlade nisu u stanju suočiti s problemom.

Zasljepljujuća hipokrizija

Licemjerju nikada kraja. Ostarjeli, ba-by face ultraliberalni ekonomist s Harwar-da, Jeffrey Sachs BBC-u je izjavio kako je osamdesetih godina prošlog stoljeća učinjena velika greška kada se afričke na-cije prisililo da uvedu slobodnotržišne parametre u svoju poljoprivrednu proi-zvodnju, izbace sustav poticaja i subven-cija jer ih je to dovelo na rub propasti i stanje kontinuirane gladi. Halo. Riječ je o onom istom guruu slobodne trgovine koji je tih istih godina trumpetao kako magič-na ruka tržišta uređuje sve odnose u eko-

nomiji i kako joj se ništa ne može suprot-staviti. Njegov nešto stariji kolega Joseph Stiglitz, naknadnom pameću prisjeća se dirižističkih načela makroekonomije. Ali, niti jedan niti drugi ne zazivaju jedino moguće – kontrolirani bankrot svjetskog financijskog sustava parazitske naravi, razbijanje monopola prehrambenih karte-la koji usred krize i ubrzanog širenja gladi prijavljuju rekordne profite, povratak su-verenitetu nacionalnih država koji jedini može osigurati mehanizme zaštite sta-novništva, povećanje poljoprivredne i druge proizvodnje, otpis svih spekulant-ski generiranih dugova, što od suverenih kredita, što onih koji su posljedica naglog pada vrijednosti financijskih derivata na burzama kao i zaštitu bankovnih uloga građana koji bi se koristili za te svrhe. Prije svega, širokom regulacijom trebaju se zabraniti spekulacije na hrani i gorivu kako bi se, uvođenjem bilateralnih među-državnih aranžmana, postigla realna cije-na tih neophodnih proizvoda za život. Neke naznake da se takvo što ipak razma-tra u sada već uspaničenim krogovima tzv. političkih elita u Njemačkoj i drugim zemljama EU, pa čak i u SAD, objavio je BBC.

BBC također problematizira uvođenje genetski modifi cirane hrane kao eventu-alnog izlaza iz krize smanjene proizvod-nje. Zato je nemoguće ne prisjetiti se američkog autora Williama Engdahla ko-ji je svojom knjigom, objavljenom i u hr-vatskom prijevodu, najavio upravo ova-kav scenarij. Nakon generirane krize s prizvodnjom hrane, prehrambeni karteli izlaze sa spasonosnim rješenjem, genet-ski modifi ciranim poljoprivrednim proi-zvodima i patentrezeptom spašavaju čo-vječanstvo od gladi i novog mračnog srednjeg vijeka. Istovremeno, svi planovi afričkih vlada da ponove tzv. Zelenu re-voluciju kojom je Indija šezdesetih i se-damdesetih godina prošlog stoljeća po-stala proizvodnjom hrane samodostatna napadaju se zbog narušavanja tzv. ravno-teže eko sustava. U Rimu je hitno sazvana i održana sjednica UN Organizacije za hranu i poljoprivredu koja nije ponudila nikakvo sustavno rješenje, što ne čudi, ako se uzmu u obzir sve gore navedene izjave globalnih “autoriteta”. Rješenja neće biti, barem ne sustavnog, sve dok je od ljudskog života vrijedniji profi t mono-polističkih multinacionalnih kompanija, bez obzira kako je stečen. No, dok se ta matrica izmijeni proteći će puno vreme-na. A Glad ne čeka. Posebno zato što neki vrli umovi smatraju da nas je ionako pre-više na Zemlji. �

Food not bombs

Hrana ili otrov?

JOURNAL

49

KULTURA

“Šejtana ne treba zvati, on sam dola-zi”, poslovica je koja nas upućuje da čo-vjek ne treba zazivati zlo i nesreću jer njih u svakodnevnom životu ima dovoljno. Svi smo se ponekad igrali s vragom koji iskače iz kutije. Polegneš ga, on se uspra-vi. Gurneš ga niže, on odskoči više. Priti-sneš ga poklopcem, a on često sve odbaci u zrak. Složiti ćemo se da ne možemo utvrditi koliko je ta vrsta igre stara, ali vr-sta zabave koju pruža, sigurno je svevre-mena. “Mački je do igre, a mišu do plača” slična je izreka, a ono vražje u nama za-bavlja se na sličan način. Miš svaki put izmiče poput opruge, s vragom dabome, da bi ga mačka zaustavila udarcem šape. Navedene poslovice samo su dio blaga iz sehare poslovica, izreka i fraza Bosne i Hercegovine. Knjiga istog naslova izašla je u izdanju izdavačke kuće “Šahinpašić”, 2007. godine, a sakupio ih je književnik i novinar Zlatko Lukić. Knjiga je nastala kao plod želje da se na jednom mjestu sa-kupe najčešće izreke koje Bosanci i Hercegovci koriste u svojem sva-kodnevnom govoru. Govorni jezik u Bosni je živ i brz jezik, katkada i neuhvatljiv, koji sve više dobiva na svom bogatstvu jer svaki dan se ro-di barem po jedna nova fraza, izre-ka, a i poslovica. Samo tumačenje poslovica naizgled djeluje bespo-trebno i smiješno, jer je svakom Bo-sancu jasno što se misli kada se ne-ka izreka izgovori. Rijetko čujemo da netko upotrebljava izreke u po-grešnom kontekstu. Gen narodne mudrosti duboko je usađen u psihu bosanskog čovjeka i nepogriješivo prepoznaje situacije u kojima treba reagirati poslovicom.

Kad neki Bosanac odluči da će se koristiti u pravilu smiješnom i bezobraznom poslovicom, on tada odluči da će govoriti uvijek samo ono što misli, pa makar morao “pre-

kinuti s cijelim svijetom” i to ne mora bi-ti komično, to je dio života, i to onaj bolji. Ako neki drugi Bosanac, zbog blagosti karaktera, egoizma ili prezira, više voli govoriti ljudima ono što im laska, i to će biti dio života, jedino što u tome nema ni-šta čemu bismo se smijali ili se nad time duboko zamislili. Svaki od uzvika “ne ka-žem ja to”, ako ga neprestano ponavljate, i kada vas ostatak svijeta ne razumije, po-staje sve glasniji jer se po logici stvari sve više ljutite, ne na drugoga već na samoga sebe. U tom smislu razumijeti ćemo po-slovice “čovjek bi crkao da ne umre” ili “čovjekomrsci su pošteni, zato i jesu čo-vjekomrsci” i shvatiti da je narodna mu-drost igra koja nepogrješivo imitira život. Ako se u dječijim igrama, onda kada dije-te pokreće lutke i pajace na koncu, sve izvodi pomoću uzica, ne bismo li te uzice, istanjene od upotrebe, trebali pronaći u nitima koje duhovito izražavaju poruku i povezuju smisao u poslovicama.

“Djece mi”, reći će netko, a mi ćemo krenuti od dječjih igara, slijedeći onaj ne-primjetni razvoj u toku kojeg pajaci rastu, postaju živa bića i na kraju dospijevaju do onog neodređenog stanja u kojem se pre-tvaraju u ljude. Tada ćemo reći “djeca kada su malehna, piju mlijeko, a kada odrastu piju krv” i pritom i dalje ostati pa-jaci. Na taj način dobiti ćemo likove koji se koriste u poslovicama te na njima mo-žemo provjeriti zakon pomoću kojega će-mo definirati poslovicu kao sažetu izreku koja je sazrila u misao. Misao koja pouča-va, sugerira, savjetuje i opominje. Ona je dovršena, slikovita izreka koja uopćava i tipizira raznovrsne životne pojave. Neka-da je poželjno da se ljudi ravnaju po njoj, a katkada je u pitanju prostor zabrane jer se ne uklapa u uobičajene tokove života i jer naprosto vrijeđa, to jest “dira nas u ži-vac”. Ona je duša jednog jezika i izraz životnog iskustva i mudrosti naroda. “Maznuo me na foru” reći će mnogi Bo-

sanac kada će se osjetiti prevarnim, a poslovica će ostati da nas u bu-dućnosti poučava bolje od stvarnog života. Ako krenemo dalje, pojed-nostavljujući stvari, vratit ćemo se svojim najstarijim sjećanjima, na igre u kojima smo se zabavljali kao djeca i tražili prvi nagovještaj spo-jeva koji nasmijavaju odraslog čo-vjeka. “Mnogo se smijem, mogao bi to oplakati” reći ćemo ne prepo-znajući ono što je još uvijek dječje u većini naših radosnih emocija. Za koliko bismo sadašnjih užitaka, ka-da bismo ih pobliže ispitali, ustvr-dili da su tek uspomena na prošle užitke i događaje. Što bi ostalo od izreke “uživa ko paša” kad bismo ju sveli na ono što je uistinu doživ-ljeno, kad bismo joj oduzeli sve ono što je prisjećanje? Da li itko uopće zna - postajemo li mi, od određene dobi, nepristupačni za

Fenomen poslovica u Bosni i Hercegovini

Narodna mudrost koja imitira životFilip Mursel Begović

Mnogima je puna glava klišejiziranih izreka poput “na mlađima svijet ostaje“, “ne bio ja što sam“, potom, “pravda pobjeđuje“ i “sit sam svega“, nadalje, “škakljiva tema“, “šokirao me je“ ili “baš sam te tu čekao“. “Tvrdoj bosanskoj glavi“ potreban je nagli prekid, raskid s klišejom i izričajnom pomodnošću s patinom starine, da bi moć poslovice nanovo zaživjela.

JOURNAL

50

KULTURA

svježu i novu mudru izreku i radost i nisu li najdraža zadovoljstva zrelog čovjeka tek oživljena čustva iz djetinjstva, mirisni lahor što nam ga na mahove, sve rjeđe i rjeđe, šalje dalja i dalja prošlost, mudrost neke naše nene ili dede? Uostalom, kako god odgovorili na ovo općenito pitanje, jedna je stvar izvan sumnje: ne može biti prekida u kontinuitetu između uživanja u igri djeteta i istog takvog uživanja u odra-slog čovjeka, koji u suvremenom dobu sve više postaje “rahat od pameti”.

Neke od izreka su neprevodive igre riječi, u mnogima ima stilskih figura, po-redbi, ironije, personifikacije, aluzije, hi-perbole, simbola i metafore, cinizma i eufemizma, a što su sočnije to više dobi-vaju na duhovitosti. Većina nas je u tre-nutcima svojih slabosti znalo reći “pone-kad je i u govnima toplo”, a pijan od živo-ta nadodao bi “pij u guzicu, a ne u glavu”, a onaj koji pretjera u belaju zasigurno bi se “sakrio u svoju guzicu”. Neki će staro-modni i konzervativni Bosanac na pita-nje, što mu je žena rodila, muško ili žen-sko, odgovoriti “sina s tehničkom greš-kom” i pritom jadikovati što ne može sinu tepati “gdje je tatina ćuna”. Takav će tra-dicionalist počesto izgovarati “ženska glavo”, nadalje “u sunce i punicu ne može se gledati” ili “žena će samo onu tajnu sa-čuvati koju ne zna”. Kao da ženama nije dosta što “tri čoška u kući drže” već ih se tretira poslovicom “žene i ljudi bez slobo-de uvijek imaju nešto da šapuću”. U slu-čaju da netko, ne daj Bože, brani dosto-janstvo žene, nazvat će ga se “ženskim Petkom”, a pridodati će se da “u njihov saz on svira”. Na kraju će “jadne mu maj-ke” zaključiti, snebivajući se nad svojom sudbinom, da je u “teška vremena” “teško biti musliman”. Šovinizam je radogost bosanskih poslovica, kao i govorni jezik koji često sadrži žargon i šatrovački izraz. Vrhunac novokomponiranih (poslijerat-nih poslovica) jest ona: “Bolje da mi je sin ratni zločinac nego peder”.

U današnje doba Bosanac kaže “da kucnem u drvo” pa priča “da mi je ova pamet i ona muda”, a govori i to da “ka-hva nalivena i žena otkrivena ne mogu čekati”, upisujući na taj način u narodni gen fraze koje postaju dugotrajnije od književnog djela. Neke strane izreke su kroz dugotrajnu upotrebu u govoru ušle u stalni fond jezika u BiH. Kod tih izreka narod je zaboravio njihovog autora, kao naprimjer, u poslovici “tresla se gora, ro-dio se miš” koja se pripisuje rimskom pjesniku Horatiu. “Bura u čaši vode” pri-pada francuskom filozofu Montesquieu, a “kad brod tone, miševi prvi bježe” engle-

skom piscu Shakespearu. Od takvih stra-nih izreka najviše je latinskog porijekla i to su često parafraze u govornom jeziku. U samoj leksici, naravno, najviše je ori-jentalizama, odnosno turcizama, jer su arapske riječi kroz turski došle u bosan-ski, a i u hrvatski i srpski jezik.

Može se pouzdano reći da je govorni jezik bilo koje nacije puno bogatiji poslo-vicama nego književni, iz jednostavnog razloga što je mnogo više autora govornog jezika nego književnika. Zato u narodnim poslovicama ne ostaju zabilježeni književ-ni izrazi koji se u BiH ne koriste u kolokvi-jalnom i svakodnevnom govoru. S druge strane sa sigurnošću se može reći da go-vorni jezik sve češće zauzima svoje mjesto u literaturi bošnjačkih i bosanskih autora. U tom trendu hiperrealizma, jezika oslo-bođenog lijepogovora i stilskih figura, li-kovi iz književnih djela bosanskih autora sve više govore prirodnim, narodnim jezi-kom i ta leksika ujedno postaje fond knji-ževnog jezika. Jednako tako narod s vre-menom usvaja iz književnosti, znanosti i javnih medija neke frazeme koji postaju njegov uporabni govor. Na taj način se u BiH, kao i drugdje u svijetu, literarni i go-vorni jezici prožimaju i nadopunjuju. Go-vorni jezici u BiH su prebogati i psovkama i vulgarizmima (ovom prilikom ih nećemo citirati), a koje su počesto šaljive i bezazle-ne, osim kada vrijeđaju vjerska osjećanja i hule Boga. Primijetit ćemo da takvima može samo “Bog biti od pomoći”. Kada se spominje pojam “narodne” poslovice, su-srećemo se i s poteškoćama u pogledu na-čina njihova nastanka. Poslovice se po po-drijetlu dijele u dva razreda: književne i one što su proistekle iz naroda. Po toj defi-niciji lako se može pričiniti da književnost nije proistekla iz naroda. Dugo vremena vladao je književnoznastveni nazor da na-rodna poslovica, baš poput narodne lirske pjesme, narodne bajke i narodne sage ima svoj skroviti praizvor u dubinama narodne duše. Svaka tvorevina, otkriće, potječe vazda od pojedine osobe. Bilo gdje i bilo kad svaka se poslovica morala najprije jednom izgovoriti. Ako se tada svidjela onima koji su je čuli, dakle narodu, predali su je kao krilaticu dalje, još je preoblikova-li, skratili i dali joj obličje koje posjeduje opću valjanost.

Sad počinjemo nazirati neke od velikih poteškoća što ih u pojedinim detaljima iza-ziva fenomen poslovice. Jedan od razloga koji su, vjerojatno, potakli mnoge pogreš-ne i nepotpune teorije o nastanku poslovi-ce, tako drage bosanskom narodu, u tome je što su mnoge poslovice u pravilu smi-ješne i mudre, ali nisu u stvarnosti, jer je

zbog stalne upotrebe oslabila njihova ko-mična i savjetodavna moć. Mnogima je puna glava klišejiziranih izreka poput “na mlađima svijet ostaje”, “ne bio ja što sam”, potom, “pravda pobjeđuje” i “sit sam sve-ga”, nadalje, “škakljiva tema”, “šokirao me je” ili “baš sam te tu čekao”. “Tvrdoj bosanskoj glavi” potreban je nagli prekid, raskid s klišejom i izričajnom pomodno-šću s patinom starine, da bi moć poslovice nanovo zaživjela. Ljudi će tada povjerova-ti da je pojavu poslovice izazvao taj pre-kid, dok nam je on zapravo samo omogu-ćio da ju zapazimo. Oni će poslovicu objašnjavati s pomoću iznenađenja, kon-trasta, i tako dalje, služeći se definicijama koje bi se isto tako mogle primjeniti na mnoštvo slučajeva kad uopće ne osjećamo potrebu za smiješnim i mudrim. Istina, na kraju, ipak nikad nije jednostavna poput poslovice. Zašto se učimo životu iz poslo-vica, primjerice o ženama koje su postale kućni ukras i roblje, o ljudima koji su dru-ge vjere ili rase ili o ljudima koji su rođeni s manama? Nezgodno pitanje, izgleda, jer su ga već mnogi postavljali i na njega ra-zličito odgovarali.

Proširimo sada taj problem slikom o tijelu koje odnosi prevagu nad dušom. Dobit ćemo nešto općenitije, formu koja želi nadmaštit sadržaj, izreku koja se spo-ri s duhom. Tada sredstvo zamijenjuje cilj, forma suštinu i više ne postoji poslo-vica zbog potrebe naroda, već narod zbog poslovice. Stalna briga o formi i meha-nička upotreba poslovice stvara jednu vr-stu profesionalnog automatizma, sličnog onome što ga navike nameću duši i pri-jemčivim ušima. A kad smo kod duše, te čovjekove najdublje tajne koju dijeli s Bogom, reći ćemo u teškim trenutcima, da nas “duša boli”, a potvrdit ćemo to ri-ječima: “duša ga neće, a tijelo hoće”. Ma-lo je “duša od čovjeka” primijetit ćemo sa žalošću “i dušom i tijelom”. Postoji, da-kle, doista neko prirodno srodstvo, samo po sebi priznato, između slike duha koji se smiruje u nekim poslovicama i tijela koje se skameni zbog nekih nedostataka. Bez obzira na to da li je naša pažnja skre-nuta sa sadržaja na formu ili s moralnog na fizički lik, u oba slučaja, kada je riječ o poslovici, do naše mašte doprijeti će isti utisak. Kaže se i vjeruje da “duša ašiklije nikad nije kod kuće” jer ona češće misli na Voljenog nego na sebe samu, za razli-ku od onih za koje se kaže da su “dušu svoju izbljuvali”. U svakom slučaju osta-je nam na slobodnu volju da izaberemo koju ćemo poslovicu zapamtiti i primje-niti na kraju puta, kada nam “duša bude u nosu”. �

JOURNAL

51

KULTURA

Svake godine Irance i muslimane di-ljem svijeta treći lipnja podsjeća na tužan i gorak događaj. Tada je na ahiret preselio iranski reormator i vođa Imam Homeini. Potonja rečenica uvodna je eksplikacija iranskog kuturnog savjetnika u Zagrebu Seyeda Ehsana Ghazizadeha Hashemija u lijepo opremljenom prigodnom biltenu pod nazivom “Sunce s istoka” i izdanju Iranskog kuturnog centra u Zagrebu. Cen-tar, poštujući sjećanje na Imama Homei-nija, ima namjeru izdavati posebnu kul-turnu literaturu koja će predstaviti njego-vu misao i ideje. U toj literaturi, kao što je i ovo specijalno izdanje, kroz razmatranje Homeinijeve biografije, navedene su ista-knute točke njegovih misli. Također, pre-ko raznih tekstova o modelima vjerske vlasti i očuvanja kulturnih načela i vrijed-nosti, Iranski kulturni centar pokušava predstaviti misao koja vlada u politici i kulturi Islamske Republike Iran. U tom smislu Centar objavljuje Homeinijeve zbirke poezije kao i zbirke fotografija iz raznih razdoblja njegovog života. Naji-staknutiji projekt kojega planiraju realizi-rati u budućnosti, po riječima savjetnika Ghazizadeha, jest pismo koje je Hazreti Ali uputio Maliku Austaru. Pismo se smatra zavjetom i glavnom mišlju Imama Homeinija o temi pravde i govori o nače-lu vladavine naroda i njegovih prava. Ovom prilikom zgodno je spomenuti da je Iranski kulturni centar uvijek otvoren da odgovori na pitanja onima koji žele vi-še naučiti o Iranu. Nakon uvodne riječi specijalno izdanje donosi nam opsežnu biografiju Ruhullaha el-Homeinija uz njegove izabrane kratke misli.

Ne tugujte i ne odustajte, odagnajte strah od sebe! - riječi su Ajatollaha Ho-meinija kojim se obratio iranskom narodu nakon masakra u medresi El-Fajdije 1963. godine, počinjen pod šahovim režimom prilikom kojega su poginule tisuće šehi-da. Tko je tada mogao vjerovati da te rije-či, koje su se pročule po čitavom Iranu, neće jenjavati dok se ne sruši šahov re-žim. Imam Homeini rođen je 1902. godi-ne, na rođendan Hazreti Fatime, u Home-inu, malom mjestu između Araka i Kaša-na. Rano je ostao siroče. Njegov otac

Mustafa, koji je slovio za učenjaka, ubi-jen je iste godine kada je iranski revoluci-onarni vođa rođen. Majka mu je umrla šesnaest godina kasnije. Imam Homeini učio je pod nadzorom svojega starijeg brata Basandida, nakon čega je završio srednju školu u Homeiniju i nastavio vjersku izobrazbu u Araku i Komi. Godi-ne 1927. oženio se kćerkom poznatog učenjaka el-Sakafija et-Tehranija koja mu je rodila dva sina i tri kćeri. Na poli-tičku scenu izlazi 1962. godine kada je predstavljajući grupu Ajatullaha, predao pismo premijeru s upozorenjem na po-sljedice odricanja od islama. Iste godine objavljuje fetvu po kojoj vjerski učenjaci ne smiju pružati nikakvu vrstu potpore šahovom režimu i okaljati svoje mimbere koristeći ih u njegovu korist. Nakon što je 1963. godine Homeini uhićen, širom Ira-na izbile su demonstracije. Pritom je po-ginulo petnaest tisuća ljudi. U zatvoru provodi godinu dana, nakon čega je pro-tjeran u Tursku gdje se posvetio pisanju “Takrir el-vasila”. Godinu dana kasnije prognan je u Irak gdje se odlučio na osni-vanje islamske vlasti u Iranu, dužnosti koju su trebali obnašati ulema i fakihi. Godine 1978. šahov režim i dalje kleveće Imama Homeinija zbog čega izbijaju ma-sovni prosvjedi i borbe policije i demon-stranata. Te godine, pod pritiskom šaha,

Imam Homeini je ponovo prognan, ovaj put u Pariz, gdje je proveo četiri odluču-juća mjeseca planirajući uspostavljanje islamske vlasti u Iranu. Rezultat su bile demonstracije koje su prisilile šaha da po-bjegne iz zemlje. Godine 1979. Imam Homeini vraća se u Iran gdje imenuje pr-vu islamsku vladu pod vodstvom dr. Mehdija Bazargana. Nakon uspostavlja-nja islamske države, Imam Homeini suo-čen je s nametnutim ratom protiv Iraka i režima Saddama Husseina. Za vrijeme svoje vladavine pokazivao je izrazitu mu-drost, odlučnost i čvrstinu u vođenju islamske države. Na ahiret je preselio 1989. godine.

U rubrici “Kultura i društvo”, bilten nam donosi članak Hamida Enayata pod naslovom “Religija i suvremeni svijet” u kojemu se postavljaju pitanja koja pro-blematiziraju fenomen zaustavljanja pro-cvata i moći islamske civilizacije i raznih utjecaja na njenu propast. Enayat objaš-njava kako Arapi vjeruju da je islamska civilizacija počela zaostajati kada su oni izgubili kontrolu nad događanjima. Naci-onalisti, naročito Iranci, bili su prvi koji su zavladali muslimanima, zatim su slije-dili Mongoli, a konačno i otomanski Tur-ci. Iranci optužuju Omejide i druge Arape koji su nacionalne predrasude stavili iznad islamskih učenja. U vrijeme propa-sti Otomanskog carstva, Turci su zapadnu civilizaciju i zavjere njene uprave smatra-li uzrokom opadanja islamske moći. Enayat navodi da su Turci prezirali ostale muslimane, a sebe smatrali nadmoćnima. Kako bilo, njihova vladavina poklopila se sa začetkom europske prevlasti. Tada su muslimanski mislioci u obrnutom smjeru tragali za odgovorima, dugim riječima, tragajući za uzrocima moći i uspona Za-pada, umjesto za uzrocima islamske nes-posobnosti. Na početku, vojna moć bila je najvidljiviji znak uspona Zapada. Ono što je Turcima promaklo jest da je jaka, spo-sobna vojska podređena uređenom, efika-snom društvu. Europski vojnik borio se uspješnije, zaključuje Enayat, ne samo zahvaljujući suvremenijem oružju, nego i zbog boljeg životnog standarda i pravu da sudjeluje u upravljanju svojom zemljom.

Godišnjica smrti Imama Homeinija

Trag opojne vjere u JednogaSpecijalno izdanje Iranskog kulturnog centra u Zagrebu pod naslovom “Sunce s istoka”

JOURNAL

52

KULTURA

Enayat navodi islamske mislioce Gamal ul Dina Assadabadija i Egipćanina Moha-mmada Abdoha kao začetnike pokreta vjerskog modernizma. Njihova učenja uvelike su pomogla da muslimani racio-nalno procjene religijske zakone i pruže otpor materijalistički nastrojenom Zapa-du. Promatrajući europsku civilizaciju obojica su zaključili da Europljani nisu dovoljno duhovno napredovali jer dovolj-no ne poštuju čovjekovu ličnost suglasno kršćanskim učenjima. Eneyat nastavlja razmatrati sociološka i filozofska uvjere-nja Rodisona, Webera, Calvina, Tawneya i Fromma zaključivši da se ideja pretvara u materijalnu silu kada se proširi u masa-ma ljudi. Dodaje da su muslimani daleko od islama u jedaneastom stoljeću, s obzi-rom na promjene u muslimanskom pona-šanju i mislima.

Između ostalog, zanimljivost biltena je članak “Univerzalna pravda”, odnosno, uputa iz pera Alije ibn Ebi Taliba napisa-na Aštaru en-Nahaiju, kada je položaj Muhammeda ibn Ebi Bekra postao nesi-guran, pa je zapovijednik vjernih, mir ne-ka je s njim, imenovao Aštara kao upravi-telja Egipta i okolnih područja. Uvijek aktualnu temu o položaju žene u islamu donosi nam rubrika “Kultura nagosti i na-gost kuture” sa člankom “Pitanje pokri-vanja iz drugog kuta, autora Gholama Ali Hadad`adela, u kojemu se razmatraju problemi oko islamskog načina odijeva-nja. Autor članka nije pristalica primjene sile, grubosti i brzih rješenja kada je riječ o islamskom odijevanju. On se, prije sve-ga, obraća onima, koji čim se povede raz-govor o toj temi, islamsku vlast uspore-đuju s diktaturom. Ali Hadad`adel pri-mjećuje da je nagost nešto što ženu obez-vrijeđuje, pretvarajući je u robu i običan predmet. Kada žena istakne svoje tijelo, da bi ga drugi mogli gledati, ona ne ističe svoju ljudskost. Kao da želi reći da je za nju primarno to što je žena i stoga je zao-kupljena svojim izgledom, gubeći suosje-ćajnost i humanost. Autor navodi primje-re iz zapadnih reklama, u kojima se žena izjednačava s potrošnom robom, a spomi-nje i uvriježene zapadne predrasude kada je riječ o islamskom odijevanju. Na kraju će ustvrditi da su napredne i moderne ten-dencije slijepe za osnovne vrijednosti, a prva žrtva ove moralne zamke je stid.

Uz galeriju slika iz života Imama Ho-meinija, u biltenu se imamo priliku upo-znati i s predivnim gazelima iz pera iran-skog vjerskog vođe. Zaista je rijetka poja-va u povijesti čovječanstva da vladar u jednoj zajednici u sebi ujedini brojne du-hovne talente i darove, među kojima je i

dar pisanja nadahnute poezije. Imam Ho-meini je od pravnog juridika, preko apo-logete, stručnjaka za Poslaničku tradiciju, filozofskog teoretičara i teologa, došao i do pjesnika divanske poezije s duhovnom aromom raskošnog sufijskog pjesništva. Na taj način pridružio se plejadi klasičnih muslimanskih pjesnika i teoretičara čije kompleksno obrazovanje podrazumijeva iznijansiranu duhovnu fizionomiju. Slo-bodno možemo reći da je živio svoje ka-lendarsko vrijeme u prošlom stoljeću, ali istovremeno i povijesno vrijeme svoje duše, čija geografija je uvelike nadišla granice današnjeg Irana. Možemo slo-bodno primijetiti da se u potpunosti po-klapala sa zemljovidom onoga Irana, koji se i danas smatra duhovnom domovinom i neiscrpnim rasadištem najbolje sufijske i irfanske gnoze u povijesti musliman-skog svijeta. Ključevi tih pjesničkih ta-janstava jasno se prepoznaju u šifriranom, simboličkom, tipično sufijskom jeziku kojeg rahmetli Imam Homeini dijeli s Uz-behanom, Rumijem, Shabistarijem i Si-mnanijem, upotrebljavajući u pjesmama

riječi poput: uvojak, usne prijateljeve, obrvu Ljubljenog, hanikah srca i slično. Poeziju je pisao od rane mladosti. Bili su to gazele skupljene u jednoj od njegovih mnogobrojnih bilježnica. Nažalost, za vrijeme njegovih mnogih putovanja bi-lježnica je izgubljena. Određeni broj pje-sama zabilježila je njegova supruga, ali i ta bilježnica je izgubljena. Neke Imamo-ve rukopise uništila je šahova policija pri-likom pretresa stana, kada je uništena či-tava njegova privatna biblioteka. Jedan dio rukopisa povjerio je u emanet prijate-ljima koji su ih sačuvali i potom predali “Organizaciji za publiciranje djela Ima-ma Homeinija”. Organizacija je izvršila redakturu svih pristiglih rukopisa i uvrsti-la ih u zbirku “Divan poezije” koja je objavljena 1992. godine. Primijetit ćemo da za Imama Homeinija, jedini istinski put koji čovjeka može dovesti do Allaha dž.š., jeste začudna staza mistične ljuba-vi, aška, kojom kroče oni što su dunjaluk i prizemnost ostavili i krenuli tragom opojne vjere u Jednoga. �

F.M.B.

Imam Homeini u mladim danima

JOURNAL

53

KULTURA

Sarajevo Film Festival je internacional-ni filmski festival sa specifičnim ciljem po-drške i promocije regionalne kinematogra-fije i autora. Sa svojim akcentom na recen-tna dugometražna, kratka i dokumentarna ostvarenja iz regije, posvetama značajnim regionalnim filmskim autorima, te Cine-Linkom, Sarajevo Talent Campusom i pro-jektom Sarajevo grad filma - SFF predstav-lja glavno mjesto susreta regionalnih produ-cenata i autora, a filmski profesionalci iz čitavog svijeta prepoznali su ga kao ključnu točku za spajanje svih onih koji žele naučiti više o filmičnim mogućnostima koje ova regija pruža. U 14. izdanju, publici i film-skim profesionalcima, Festival je ponudio najrecentnije filmske projekte iz naše regi-je, predstavljajući internacionalne i svjetske premijere u okviru Takmičarskog progra-ma. Pored fokusa na regionalnu filmsku produkciju, Sarajevo Film Festival u okviru 12 različitih programa ponudio je 174 ostvarenja iz 32 zemlje.

U programu “Panorama” organizatori su prije 14. Sarajevo film festivala, koji se odžao od 15. do 23. kolovoza, najavili “kvalitetne i provokativne filmove”, pa su bili prikazani Broomfieldov “Battle for Haditha”, Kaufmanov “Synecdoche, New York” i “My Winnipeg” Guya Mad-dina. Od dokumentarnih filmova iz svjet-ske produkcije prave poslastice su bile “Valcer s Bashirom”, Morrisov “Standard Operating Procedure”, “Čovjek na žici” kojeg se može vidjeti i na Motovunu, te “Stranded” koji se predstavio na Zagreb Doxu. Odabrani su i sudionici 2. Sarajevo Talent Campusa, na kojem sudjeluju mla-di filmaši iz 13 zemalja Jugoistočne Eu-rope. Već je objavljeno da se bilo prijavi-lo najviše Hrvata, a dosta ih je i primljeno - među ostalima i redatelji Sara Hribar, Vanja Vascarac i Ivan Ramljak, scenarist Antonio Gabelić, te glumice Lana Barić i Nina Violić. Njima će na Campusu pre-davati ugledna imena kao što su turski redatelj Nuri Bilge Ceylan, hrvatski pro-ducent Branko Lustig, redatelj, scenarist i producent Terry George, redatelj Mike Leigh, te filozof i filmolog Slavoj Žižek.

“Buick Riviera” u režiji Gorana Ruši-novića osvojila je Srce Sarajeva, najprestiž-niju nagradu Sarajevo film festivala. Ova priča o Srbinu i Bošnjaku čije sudbine ispre-plete jedan stari automobil, nastala je prema

istoimenoj knjizi Miljenka Jergovića, rođe-nog Sarajlije koji od rata živi i radi u Zagre-bu. Film je nedavno premijerno prikazan na festivalu u Puli, gdje je i nagrađen za najbo-lji scenarij. Iz Sarajeva odlazi kao višestruki pobjednik, nagradu za najbolju glavnu muš-ku ulogu podijelili su Slavko Štimac i Leon Lučev, a film je dobio i nagradu filmske kri-tike FIPRESCI. “Buick Riviera” ostvarila je povijestan uspjeh u Sarajevu – po prvi puta su dva glumca podijelila nagradu za najbolju ulogu, a i po prvi puta je hrvatski film osvojio najveće festivalsko priznanje koje mu je jednoglasno dodijelio žiri u sa-stavu: Nuri Bilge Ceylan, Hugh Hudson, Marija Škaričić, Michael Weber i Deborah Young. Specijalna nagrada žirija otišla je austrijskom filmu “Mart” Klausa Handla, priči o samoubojstvu trojice mladića koje potresa jedno malo tirolsko selo. Srce Sara-jeva za najbolju glumicu dodijeljeno je Ayci Damgaci za autobiografsku ulogu u filmu “Moj Marlon i Brando”. Film prati njezinu ljubavnu priču s kurdskim glumcem iz sje-vernog Iraka i njezino potresno putovanje u njegovu domovinu u kojoj bjesni rat. Srce Sarajeva za najbolji kratki film dodijeljeno je animiranoj “Toleranciji” Ivana Ramada-na iz BiH o Bosancu koji se budi na kraju ledenog doba. Ovo je prvi samostalni bo-sanski kratki animirani film napravljen teh-nikom 3D animacije, a nagrađen je i od strane FIPRESCI žirija. Kao najbolji doku-mentarni film nagrađen je bugarski “Kori-

dor br. 8” Borisa Despodova, priča o ljudi-ma iz Bugarske, Makedonije i Albanije koje bi trebala povezati velika autocesta.

Posebno priznanje Srce Sarajeva pri-mila je producentica Cat Villiers, koja je radila na filmovima “Ničija zemlja” i “Po-slije kiše”. Nagrađena je za izuzetni dopri-nos filmskoj umjetnosti i za podršku ra-zvoju Sarajevo Film Festivala. Moglo se primijetiti da vlada velik interes hrvatskih filmaša za SFF. Najviše prijava za Saraje-vo Talent Campus došlo je baš iz Hrvatske i to čak 3 od 5 redatelja koji su nakon proš-logodišnjeg Campusa dobili priliku da sni-maju za projekt “Sarajevo - grad filma”. O sve većoj bosansko-hrvatskoj suradnji go-vorio je i Emir Hadžihafizbegović, koji je došao kao sarajevski kantonalni ministar kulture i sporta. On se ispričao na ležernoj odjeći (kratke hlače i kožna jakna), jer je došao sa snimanja hrvatskog filma “Crn-ci” Zvonimira Jurića i Ante Devića. Had-žihafizbegović je najavio da će odmah na-kon početka SFF-a, u sarajevskoj Vijećnici biti otvorena izložba Ede Murtića. U sklo-pu izložbe će se prikazivati i dokumentarni film Rajka Grlića “Stina”. Spomenimo da je nagrađen još jedan hrvatski film, doku-mentarni “Tri” Gorana Devića koji postav-lja pitanje: “Imamo li potrebe još uvijek pričati o ratu?” Dević je dobio stipendiju EDN Talent koja mu omogućuje boravak u Solunu na Pitching radioici. �

F.M.B.

14. Sarajevo film festival

Hrvati osvojili najveće priznanje

JOURNAL

54

ŽIVJETI ISLAM

Prema poslaničkoj povijesti, nakon što je učinio hidžru iz Iraka, gdje su ga pokuša-li spaliti na lomači zbog njegova negiranja politeističke vjere svojih predaka, Abra-ham/Ibrahim a.s. se nastanio u Palestini, zemlji koja će zadobiti status svetosti i kroz koju će prodefilirati brojni Allahovi Posla-nici. U toj je zemlji, izabravši nomadski na-čin života, obavljao svoju poslaničku misi-ju, pozivajući vjeri u Jednoga Boga, Stvori-telja i Gospodara svjetova. O Ibrahimu a.s. i njegovoj poslaničkoj misiji Kur’an puno i često govori. Četrnaesta kur’anska sura na-zvana je po njegovom imenu.

Abraham/Ibrahim a.s. je sa svojom izabranicom Sarom stekao ogromno bo-gatstvo i zavrijedio veliki ugled među lju-dima. No jedno ga je mučilo kao čovjeka od krvi i mesa. Nije imao svojih potomaka na koje bi prenio misionarsku zadaću pozi-vanja ljudi islamu, što mu je bila prioritet-na želja, a i samo bogatstvo nije imalo smi-sla bez nasljednika. Međutim, Allah dž.š. je imao poseban plan s Ibrahimom a.s. ko-ji će postati oličenjem strpljiva čovjeka i primjerom iskrenog vjernika.

Strpljivo je Ibrahim a.s. molio Allaha dž.š. da mu podari porod i nije gubio na-du. Znao je dobro da samo Bog daruje život i smrt. I kada se već počeo miriti s činjenicom da neće imati djecu, jer je za-šao u pozne godine, Allah dž.š. mu šalje meleke koji ga obavještavaju da će ipak dobiti nasljednike, čemu se on, kao obi-čan čovjek, čudio, te postavljao logičko pitanje kako je to moguće kad ga je već starost ophrvala, a i njegova žena Sara bi-la je nerotkinja. O tome nam Kur’an go-vori u suri Hidžr, 51–55: “Obavijesti ih o gostima Ibrahimovim, kada su mu ušli i rekli: ‘Mir!’, on je rekao: ‘Mi smo se vas uplašili.’ ‘Ne plaši se!’, rekoše, ‘donosi-mo ti radosnu vijest, učena sina ćeš ima-ti.’ ‘Zar mi donosite radosnu vijest sada kad me je starost ophrvala?!’, reče on, ‘Čime me radujete?’ ‘Donosimo ti rado-snu vijest koja će se doista obistiniti’, re-koše oni, ‘zato nadu ne gubi!’”

Prema tadašnjem zakonu žena nerotki-nja odabirala bi svome mužu jednu od ro-binja da se njome oženi i sa njom eventu-alno stekne potomstvo. Uz Sarinu dozvolu, Ibrahim a.s. je vjenčao Hadžer (robinju koju je dobila Sara za vrijeme kratkotraj-nog boravka u Egiptu) koja mu u njegovoj dubokoj starosti rađa sina Ismaila a.s.

Ibrahimova a.s. iskušenja

Ibrahim a.s. je cijeloga života prolazio kroz brojna iskušenja, da bi mu i konačno ostvarenje najveće dunjalučke želje, dobi-vanje nasljednika u poznim godinama, predstavljalo svojevrsnu kušnju. Istom što ga je dobio morao se rastati sa svojim si-nom. Hijeropovijest govori da je Ibrahim a.s. po Allahovu naređenju (navodno zbog Sarine ljubomore) morao odvesti Hadžer i malog Ismaila u pusti dio, te se vratiti na-trag u Palestinu. Po vjerovanju muslimana to je područje današnje Mekke, koje je do dolaska Hadžere i Ismaila bilo nenaseljeno. Tradicija govori kako je Hadžer, tražeći vo-du za sebe i svoga sina, sedam puta trčala između dva brijega, koja će kasnije postati sastavnim dijelom obreda hadža. Ta su dva brežuljka danas poznata kao Saffa i Merva i svaki hodočasnik sedam puta prelazi razda-ljinu između njih sjećajući se Hadžerine majčinske požrtvovnosti i neizmjerne Alla-hove milosti. Allahovim čudom (mudži-zom) ispod nogu malog Ismaila šiknulo je vrelo pitke vode. Bojeći se da jačina mlaza ne potopi maloga Ismaila, Hadžer je počela vikati “Zem-Zem”, što na starohebrejskom znači “Stani, ne bujaj”. Gdje ima vode tu je i život, osobito u pustinjskim predjelima. Ubrzo je to područje naselilo nekoliko arap-skih plemena koja će izgraditi grad Mekku. Ismail a.s. je ostao živjeti u Mekki i bio je Allahov poslanik tamošnjem narodu. Mekka je od tada, poput Palestine, zadobila status svetosti (mesdžidul-haram).

Ibrahim a.s. se vratio svojoj prvoj ženi Sari i nastavio obavljati svoju poslaničku zadaću. U međuvremenu, Allah mu po-

novno šalje meleke koji ga obavještavaju da će i njegova prva žena, iako stara i ne-rotkinja, roditi sina. “A žena njegova sta-jaše tu, i Mi je obradovasmo Ishakom, a poslije Ishaka Jakubom, i ona se osmjeh-nu. ‘Jadna ja!’, reče, ‘zar da rodim ovako stara, a i ovaj moj muž je star. Ovo je za-ista nešto neobično!’ ‘Zar se čudiš Alla-hovoj moći?’, rekoše oni, ‘Allahova mi-lost i Njegovi blagoslovi su na vama, po-rodici vjerovjesničkoj. On je dostojan hvale i On je plemenit!’” (Hud, 71–73).

Ibrahim a.s. je kao Poslanik znao da je Allah svemoćan i da samo On ispunjava želje i kada čovjek izgubi i posljednju na-du. Stoga se Ibrahim a.s. zahvaljuje svo-me Gospodaru: “Hvala Allahu, Koji mi je u starosti podario Ismaila i Ishaka; Gos-podar moj, uistinu, uslišava molbe.” (Ibrahim, 39).

Institucija kurbana (težina iskušenja prema jačini vjere)

No Ibrahimovim a.s. iskušenjima nije bilo kraja. Uslijedilo je ono najozbiljnije i najteže, pred kojima ni većina Poslanika, a kamoli običnih ljudi ne bi izdržala. Allah dž.š. mu naređuje da žrtvuje svoga sina Ismaila. U nekim tefsirima nalazimo ko-mentare da je Ibrahim a.s. toliko volio Allaha, svoga Gospodara, da je često go-vorio kako bi u ime te ljubavi bio u stanju žrtvovati i vlastitog sina, iako ga je toliko priželjkivao. Taj je zavjet ljubavi Dragi Allah tražio od Ibrahima a.s. da i ispuni i na taj način dokaže svoju vjeru. Kakogod bilo, Allah mu je kroz san, a Poslanikov san je Objava, naredio da žrtvuje svoga si-na o čemu nam govori i Kur’an: “I Mi smo ga obradovali dječakom blage naravi. I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: ‘O sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?’ ‘O oče moj’, reče, ‘onako kako ti se naređuje postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.’ I njih dvojica poslušaše, i kad ga on čelom prema zemlji

Islamske teme

Kazivanje oAbrahamu/Ibrahimu a.s. (II)

Mirza ef. Mešić

JOURNAL

55

ŽIVJETI ISLAM

položi, Mi ga zovnusmo: ‘O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; a Mi ovako na-građujemo one koji dobra djela čine; to je, zaista, bilo pravo iskušenje!’ I kurbanom velikim ga iskupismo i u naraštajima ka-snijim mu spomen sačuvasmo: ‘Nek je u miru Ibrahim!’ Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine, a on je, doista, bio rob Naš, vjernik, i obradovali smo ga Ishakom, vjerovjesnikom i čovjekom do-brim, i blagoslovili smo i njega i Ishaka; a među potomcima njihovim ima vjernika i nevjernika očitih.” (Es-saffat, 101-118).

Od tog trenutka u islam je uvedena insti-tucija kurbana kojeg su prakticirali svi Alla-hovi Poslanici. Naređena je i Muhammedu a.s. i njegovim sljedbenicima kao podsjeća-nje na Ibrahimovu a.s. golemu žrtvu i čvrstu vjeru u Allaha dž.š. To je ujedno i jedan od argumenata kojeg muslimani iznose u ra-spravama sa židovima i kršćanima oko Ibra-hima a.s. dokazujući da je Muhammed a.s. sa istoga vrela dobivao Objavu kao i Ibrahim a.s., odnosno da Ibrahim a.s. nije bio ni židov ni kršćanin nego musliman. “Ko je bolje vje-re od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? - a Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja.” (En-Nisa,125).

Zbog spremnosti da u ime ljubavi pre-ma Allahu dž.š. žrtvuje i vlastitog sina, ko-jeg je cijeloga života iščekivao, Ibrahim a.s. postaje uzor u vjeri svim Poslanicima i svim generacijama ljudi do Sudnjega dana. Zai-sta je taj čin odanosti i poslušnosti jedin-stven i veličanstven. Ovo može biti još ja-snije ako se spomenu predaje da su, kada je Ibrahim a.s. potegao nož, meleki na nebu sa čuđenjem uzviknuli kako je moguće da je-dan od ljudi, što griješiti mogu, može biti do te mjere poslušan Allahu, Gospodaru svih svjetova. To je bio pečat posebnog statusa koji Ibrahim a.s. kod Allaha uživa, statusa ličnog prijateljstva: “... A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja.”

Navodi se u tradiciji da je Ibrahima a.s. šejtan u liku čovjeka na tri mjesta po-kušao odvratiti u njegovu izvršavanju Allahova naređenja. Ta tri mjesta nalaze se na Mini, nedaleko od Mekke i danas su poznata pod imenom džemreta. Na njima tokom hadža muslimani simbolički kame-nuju šejtana, jer ga je i sam Ibrahim a.s. gađao kamenjem tjerajući ga od sebe.

Ibrahim a.s. - prvi hadžija

Još jedna islamska dužnost, usko pove-zan s kurbanom, svoje utemeljenje vezuje za Abrahama/Ibrahima a.s. Riječ je o hadžu, petoj islamskoj dužnosti koju svaki musliman i muslimanka moraju barem je-

danput u životu obaviti. Hadž, hodočašće Kabi i drugim svetim mjestima u islamu, Arefatu, Muzdelifi i Mini, prvi je put nare-đen Ibrahimu a.s. kao graditelju Kabe.

Naime, Allah dž.š. je naredio Ibrahimu a.s. i njegovu sinu Ismailu a.s. da sagrade Hram, Božju kuću, koja će biti simbolom tevhida – vjere u Jednoga Boga. Zato je taj hram nazvan Bejtullah ili Božja kuća, Ka-ba, i prvi je takve vrste na Zemlji. O tome nas i Bog Dragi informira u Svojoj objavi Kur’anu: “Prvi hram sagrađen za ljude jeste onaj u Mekki, blagoslovljen je on i putokaz ljudima. U njemu su znamenja očigledna – mjesto na kojem je stajao Ibrahim. I onaj tko uđe u njeg treba biti siguran...” (Ali Imran, 96,97.)

Ibrahimu a.s. je bilo poznato da je pro-stor grada Mekke, koji je posta njegov dru-gi dom, sveto mjesto još od vremena stva-ranja nebesa i Zemlje, mjesto na koje su se, prema predajama, nakon izlaska iz Dženneta na Zemlju spustili otac i majka čovječanstva, Adem a.s. i hazreti Hava. “I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama po-dizali, oni su molili: ‘Gospodaru naš, uči-ni nas dvojicu Tebi odanim, i porod naš neka bude odan Tebi, i pokaži nam obrede naše i oprosti nam, jer Ti primaš pokaja-nje i samilostan si! Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!’” (El-Bekara, 127-129).

Ibrahimova a.s. dova da stanovnicima Mekke podari Poslanika, koji će biti jedan od njih, odnosi se na Muhammeda a.s. Od Ismaila a.s. do Muhammed a.s. među Ara-pima nije bilo Poslanika, dok je od Ishaka a.s. odnosno od njegova sina Jakuba, ko-jeg Allah naziva Israil, potekao židovski narod. Većina Poslanika koji se spominju u Kur’anu pripadali su židovskom narodu. Posljednji od njih je bio Isa a.s.

Nakon što je sa sinom izgradio Kabu, Bog mu je naredio da ljudima oglasi hadž. Allah dželle šanuhu kaže: “I kada smo kao pribježište Ibrahimu pokazali mjesto gdje je Hram, rekli smo: ‘Ne smatraj Na-ma nikoga ravnim, i očisti ovaj Hram Moj za one koji će ga obilaziti, koji će tu u bli-zini njegovoj stanovati, i koji će tu sedždu činiti i oglasi ljudima hadždž!’; dolaziće ti pješke i na kamilama iznurenim; dola-ziće iz mjesta dalekih, da bi koristi imali i da bi u određene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Nje-govo ime spominjali. Jedite meso njihovo, a nahranite i siromaha ubogog! Zatim, neka sa sebe prljavštinu uklone, neka svoje zavjete ispune i neka oko Hrama drevnog obilaze.” (El-Hadždž, 26-29).

Institucija hadždža, kurbana i obreziva-nja muške djece (sunećenje) islamski su pro-pisi koji svoje utemeljenje vezuju za Ibrahi-ma a.s. Njihovu je formu islam prihvatio, usvaršio i uvrstio u vjerozakon objavljen Muhammedu a.s. te naredio sljedbenicima islama kao stroge vjerske dužnosti. “Mi objavljujemo tebi (Muhammede) kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima po-slije njega, a objavljivali smo i Ibrahimu, i Ismailu i Ishaku i Jakubu i unucima i Isau i Ejjubu i Junusu i Harunu i Sulejmanu, a Da-vudu smo dali Zebur - i poslanicima o koji-ma smo ti prije kazivali i poslanicima o koji-ma ti nismo kazivali, a Allah je sigurno s Musaom razgovarao.” (En-Nisa, 163-164).

Umjesto zaključka

Vjera islam vezuje se za Poslanika islama Muhammeda a.s. i uz druge dvije religije (židovstvo i kršćanstvo) svoje ko-rijene temelji u Ibrahimovskoj/Abraha-movskoj odanosti i pokornosti Bogu, Stvoritelju i Gospodaru Svjetova. Za mu-slimane, islam nije nova vjera koja se po-javila propovijedanjem Muhammeda a.s., odnosno objavom Kur’ana. Po islamskom učenju islam su propovijedali svi Allahovi Poslanici, od Adema a.s. do posljednjeg Muhammeda a.s., kojem je s istog izvora dolazila Objava odakle je dolazila i Ibrahi-mu a.s./Abrahamu, Musi a.s./Mojsiju, Da-vudu a.s./Davidu, Isau a.s./Isusu i drugim Poslanicima koji se spominju u Kur’anu.

Stoga islam gleda na Židove i kršćane kao na “narode Knjige”, tj. one koji su pri-mili preko Božjih Poslanika Objavu (da-našnji Stari i Novi Zavjet), priznaje ih, ali im i prigovara da su poslije smrti Božjih Poslanika iskrivili autentičnu Riječ Božju te u nju umetali ljudska tumačenja.

Kao što kršćani vjeruju da je Objava sa-držana u Novom zavjetu ispunjenje i upot-punjenje Starog zavjeta, muslimani vjeruju da je Poslanik Muhammed a.s. preko mele-ka Džibrila od Boga primio svoje Objave da se tako ispravi ljudska pogreška koja je ušla u Bibliju, odnosno u židovsko i kršćansko vjerovanje. Islam sebe vidi kao primordijal-nu religiju, povratak izvornoj religiji o Jedi-nosti Božjoj, i kao konačnu religiju. Sam Kur’an naziva Poslanika islama Muham-meda a.s. “Pečatom poslanika”.

Prema tome, muslimani vjeruju da je islam i najstarija i najmlađa vjera – naj-starija jer su je propovijedali svi Božji Poslanici, a najmlađa jer se veže za po-sljednjeg Božjeg Poslanika, Muhammeda a.s., preko kojeg je objavljena u konačnoj i savršenoj formi cijelom čovječanstvu i do Sudnjega dana. �

JOURNAL

56

DIJALOG CIVILIZACIJA

Ramazan je deveti mjesec lunarnoga, muslimanskog kalendara, koji se računa prema mjesecu, a ne prema suncu. To zna-či da svake godine ramazan započinjemo 10 ili 11 dana ranije. Ramadanom su Ara-bljani nazivali najsušniji mjesec u kome zemlja ispuca i željno očekuje kišu. U iz-boru ovog mjeseca treba pročitati njegovu vjersku simboliku: u ramazanu je počelo i završilo objavljivanje Kur’ana – “blago-slovljene kiše s Visina“, u ramazanu duša, poput ispucale zemlje, očekuje da primi blagoslove posta, da ih upije u sebe i da se osvježi, da na svoj način ozeleni.

U ovom odabranom mjesecu mi musli-mani, pored drugih, izvršavamo i jednu od pet temeljnih islamskih dužnosti - dužnost posta. Kur’anski termin za post je sawm, što znači mirovanje. Sa’im je ime drveta čije grane miruju kada ne puše vjetar. U toku ramazana ljudsko biće dragovoljno ulazi u stanje posebnog mirovanja, opušta-nja i odmora. Ramazanski post je naređen muslimanima desetog mjeseca ša‘bana, druge godine po Hidžri (624.). Post kao znakovita duhovna institucija islamskog vjerovanja je propisana u Kur'anu: “O, vjernici! Propisuje vam se post kao što je propisan i onima prije vas, da biste bogo-bojazni bili.” (El-Bekare, 183).

Poznati mufessir (komentator Kur’a-na) Sejjid Qutb kada tumači ovaj ajet u svome tefsiru kaže: “Na taj način ukazuje se veliki cilj posta. To je bogobojaznost. Bogobojaznost koja se budi u srcima ljudi dok izvršavaju ovu obvezu, predajući se Allahu u želji da ostvare Njegovo zado-voljstvo. Bogobojaznost čuva srca ljudi da ne pokvare post čak ni smijehom u mi-slima. Oni kojima se Kur'an obraća znaju što znači bogobojaznost kod Allaha, zna-ju težinu bogobojaznosti. Bogobojaznost je cilj kome teže duše vjernika. Ovaj post je upravo i put koji vodi ka bogobojazno-sti. Tekst Kur'ana uzdiže smisao bogobo-jaznosti pred očima vjernika, ukazuje na cilj i svjetlo do čega čovjek doseže putem posta.” (U okrilju Kur'ana, I, 81-82).

Čuveni učenjak Rešid Rida (Tefsiru'l-menar, II, 145) kada tumači riječi “le'alle-kum tetteqūn / da biste bogobojazni bili” kaže da upravo iz ovih riječi saznajemo

razlog propisivanja posta i objašnjenje njegove najveće koristi i najviše mudrosti. Naime, post priprema postača za bogobo-jaznost prema Allahu dž.š., tako što po-stač ostavlja svoje dozvoljene i prirodne strasti potčinjavajući se naredbi Uzviše-noga Allaha i nadajući se Njegovoj nagra-di. Time on odgaja sebe da ostavi i zabra-njene stvari te da bude strpljiv u njihovu nečinjenju. Stoga je Allahov Poslanik a.s., rekao: “Post je pola strpljivosti.” (Ibn Madže, Sunen, I, 555).

Imam-i Gazali u svom velikom kitabu tajnu posta objašnjava na slijedeći način: “Cilj posta je ukrašavanje jednom od oso-bina Uzvišenoga Allaha, tj. osobinom sa-medijjeta ('Samodostatnosti'), i slijeđenje meleka u u obuzdavanju strasti, koliko je to moguće, jer su meleci bezgriješni. Čo-vjek se nalazi na stupnju iznad životinje jer posjeduje svojstvo razuma koji pro-svjetljava put slamanja strasti, a na stup-nju ispod meleka, jer ga strasti obuzima-ju, i on se bori protiv njih. Kad god osoba utone, preda se strastima, padne u svijet najnižih bića i približi se položaju životi-nja. A kad god potčini strasti, izdigne se u viši svijet, svijet 'ilijjūna, stupanj meleka. Meleci su bliski Allahu dž.š., pa tko ih slijedi i okiti se njihovim svojstvima bit će blizak dragome Bogu, poput meleka.” (Ihja' 'ulumi'd-din, II, 99-100).

Značaj i aspekti posta

Pored svog primarnog cilja - bogobo-jaznosti, kojeg uvijek i prije svega trebamo imati na umu, ramazanski post ima i druge svoje ciljeve, npr. socijalni, zdravstveni, ali i mnoge druge fizičke i psihičke koristi, o čemu bi se moglo naširoko govoriti. Ov-dje ćemo se zakratko osvrnuti samo na so-cijalni i zdravstveni aspekt posta.

Postom čovjek najbolje spoznaje ne-volju koja pogađa siromaha u pogledu gladi i neimaštine te mu ta spoznaja pobu-đuje osjećaj suosjećanja i samilosti prema siromašnima. “Post podsjeća čovjeka na gladne stomake siromaha”, veli jedan mu-slimanski učenjak. Isto tako, postom se spoznaje veličina islamske jednakosti, jer i siromah i bogataš, pismen i nepismen,

bijeli i crni, poste u jednom mjesecu i ifta-re se u istom vremenu. Dakle, post nas na znakovit način podsjeća na jednakost ljudi pred Uzvišenim Allahom i u nama budi osjećaj najvećeg humanizma kojeg samo vjera može podariti. Zato je u nekim hadi-sima mjesec ramazan nazvan “mjesecom suosjećanja sa drugima“.

Danas je svakome poznato da post po-zitivno utječe na ljudsko zdravlje. Nalazi medicinskih stručnjaci to i potvrđuju. Nas muslimane tome je podučio najveći uči-telj čovječanstva, naš Poslanik a.s., koji je rekao: “Postite, bit ćete zdravi.” (Tabera-ni, Ewsat, VIII, 174). Otuda post ne samo da ozdravljuje naše duše već i naša tijela.

Poznati imam Ibn Qajjim ovako objašnjava utjecaj posta na ljudsko zdrav-lje: “Post na zadivljujući način utječe na čuvanje tijela i unutarnje snage. Post štiti od pokvarenosti koje uzrokuju nevaljale materije, koje u slučaju da prevladaju u organizmu loše utječu na njega. On pogo-duje uklanjanju loših materija koje naru-šavaju zdravlje. Post čuva zdravlje srca i drugih organa vraćajući mu ono što mu je oduzela požuda. To je jedan od najboljih načina da se bude bogobojazan.” (Zadu'l-me'ad, II, 29).

Post se, dakle, propisuje da bi u mjese-cu ramazanu izvršili jednu vrstu provjere našeg duševnog zdravlja. I kao što se ljud-sko tijelo izlaže raznim bolestima, tako i naša duša često rizikuje da oboli od nekih bolesti. Da se to ne bi dogodilo, post je pre-ventiva za dušu da bi živjela svoj zdravi život. A duša može oboljeti isto kao i tijelo, od neizlječivih bolesti, ali i od onih koje su izlječive. Post je ibadet (bogoslužje). Post je čin snažne volje da se upravlja sobom. Post je radost života u vjeri. Post je smire-nost duše i tijela u predanosti Bogu.

Dok postimo, u nama se izoštrava du-hovno oko. Kao postači, mi dublje doživ-ljavamo ljepotu egzistencije koju nam dariva Milostivi Bog. Kao postači, dok čekamo iftar, mi jasnije vidimo ljepotu Božijih blagodati. Dok postimo, mi u čaši vode i u jednom zalogaju hrane, kao na dlanu, vidimo Božiju milost. Dok posti-mo i čekamo iftar, mi se najvjerodostojni-je osvjedočujemo u našu nemoć i egzi-

Post u različitim religijama, s posebnim osvrtom na ramazanski post

Post kroz vrijeme i religijeAlem ef. Crnkić

JOURNAL

57

DIJALOG CIVILIZACIJA

stencijalnu ovisnost o našem Stvoritelju. Postiti znači susresti se sa Stvoriteljem u osjećanju stvorenosti. To duboko doživ-ljeno osjećanje stvorenosti u nama, dok postimo, produbljuje osjećaj strahopošto-vanja pred našim Stvoriteljem.

Jedan od najuglednijih intelektualaca današnjice (Foreign Policy Magazine), Turčin, Fethullah Gulen o ramazanu i po-stu dao je sljedeću opservaciju: “Vjera je život srca; obredi vjerski su krv što vena-ma njegovim teče; razmišljanje, samopo-smatranje i samokritika su temelji njego-va trajanja. Srce nevjernika je mrtvo; srce vjernika, koji ne obavlja propisane obre-de, je na samrti; a srce vjernika, koji vodi računa o obredima, ali se ne podvrgava samokontroli, samodisciplini i samokriti-ci je izloženo mnogim duhovnim opasno-stima i bolestima...“

Postiti znači izabrati Božiju stranu i kazati svojim čulima i materijalnim iza-zovima NE u ime višeg cilja - u ime no-vog duhovnog rađanja, snažnoga duhov-nog uzleta ka Svevišnjem:

- ako je vjera život srca, onda je rama-zan vrijeme kada je život naših srca najintenzivniji,

- ako su vjerski obredi krv što venama teče, onda ta krv za vrijeme ramaza-na teče još brže,

- ako su samokontrola i samodiscipli-na temelj trajanja, onda se u ramaza-nu to trajanje (ummeta) na najjasniji način potvrđuje.

Post je univerzalna duhovna instituci-ja koja je bila samo nastavak u epohi isla-ma onoga što je bilo ozakonjeno u ranijim objavama, odnosno post je bio propisan i drugim narodima prije muslimana.

Post u judaizmuZa Židove post je više od pukog ostav-

ljanja jela i pića: u vrijeme posta nije do-zvoljeno raditi, imati seksualne odnose, kupati se, kao i upotreba pomade i kožnih cipela. Post počinje specijalnom večer-njom službom, poznatom kao Kol Nidre (Svi zavjeti), a službe u sinagogama traju od sljedećeg dana pa sve dok se post ne završi. Mnogo jevrejskih zajednica obi-čavaju postiti večer uoči Nove godine, Rosh Hashanah. Pored Yom Kippura, po-stoje četiri redovna dana posta osnovana od strane židovske tradicije kako bi saču-vala sjećanja na razna tužna dešavanja koja su pogodila židovsku zajednicu to-kom njihovog ropstva. Prema nekim ko-mentatorima Talmuda, ti postovi su bili obavezni samo kada je nacija bila pod ugnjetavanjem, ali ne i kada je bilo mirno

za Izrael. Sinagoga je opunomoćena da odredi dan posta u slučaju kada nesreća pogodi narod, poput kuge, gladi ili zle od-luke koju ponekada donese vladar. Ži-dovski postovi obično počinju kada se Sunce rađa, a završavaju se pojavom pr-vih zvijezda navečer (izuzetak je Yom Kippur koji traje od zalaska do zalaska Sunca). Preporučuje se da ljudi na dan posta daju milostinju, naročito da podije-le hranu koja je potrebna za večeru (Jewish Encyclopedia).

Yom Kippur (Dan iskupljenja) je, prema Mojsijevom zakonu, jedini dan ko-ji se mora ispostiti. Yom Kippur je dan za kog Židovi vjeruju da se u njemu određu-je sudbina svih Židova. Taj je dan u ži-dovskom kalendaru najsvečaniji i najvaž-niji jer uključuje kajanje od grijeha koji su počinjeni u prošloj godini, kao i traže-nje oprosta. Toga dana Židovi poste 25 sati – od zalaska Sunca prethodne noći sve do zalaska Sunca sljedeće noći.

Post u kršćanstvuIz propovjedi na Planini znamo da je

Isus/Isa a.s. upućivao svoje najranije sljed-benike da poste. Jasno je da je način posta, kojeg je Isus predstavio, gotovo jednak po-stu židovske zajednice, jer ne postoji bi-lješka da je on bilo šta promijenio. Stoga, takav post mora biti apstinencija od hrane i pića. Zato je on govorio da se stavi ulje na glavu i da se opere lice da umor drugi ne bi primijetili. Danas mnogo kršćana, slijede-ći crkvu, ne prakticira ovaj način posta: oni izbjegavaju jesti meso nekoliko dana ili u nekim slučajevima jedu samo jedan obrok dnevno kada poste. Dočim, zabrana za piće uopće ne postoji. Vjerovatno je to iz razloga što Novi zavjet ne daje nikakve detalje kako postiti. Uskršnji post, kojeg poste rimokatolici, anglicisti i neke poseb-ne crkvene zajednice, je 40-dnevni period posta i pokajanja, povodeći se za primje-rom Isusa Krista kada je u pustoši Judeje postio. Prva glavna komponenta uskršnjeg posta jeste naredba apstinencije koja se odnosi na sve koji su stariji od 14 godina. Za rimokatolike, apstinencija znači da se uopće ne jede meso, ali ne uključujući i ri-bu. Međutim, i kod njih isto tako postoji koncept “djelimične apstinencije“, što znači da se meso može jesti samo jednom dnevno.

U Bibliji na tri mjesta ljudi su postili po 40 dana. Prvi slučaj jeste kada je Moj-sije primio Deset zapovjedi (Egzodus: 34-28). Sljedeći slučaj je kada je Elijah susreo Gospoda prije pomazanja Elishe (I Kraljevi: 19-8). Treći slučaj za takav post

je kada je Isus bio u pustoši i kada je isku-šavan od strane sotone (Matej: 4-2). U Bibliji postoji puno razloga za post. On se smatra djelom žrtvovanja koje kršćane podsjeća na Boga, pa preko posta, dok se tijelu brani raskoš, duh se jača.

Post u hinduizmu

Post u hinduizmu je uskraćivanje fi-zičkih potreba tijela radi postizanja du-hovne koristi. Prema hindu spisima post pomaže prilagođavanje sa Apsolutom ta-ko što se uspostavlja harmoničan odnos između tijela i duše. Post je propisan u svim Ekadasi danima. Ekadasi je san-skritska riječ koja označava 11. dan lu-narne druge nedjelje, dva puta u mjesecu (Bowker, 173). Vedini spisi jako prepo-ručuju potpuni post na Ekadasi dan (bez konzumiranja vode). Svaka osoba od 9 do 90 godina, bez obzira na kastu, spol ili neku materijalnu osnovu, treba taj dan is-postiti kako bi duhovno napredovala.

Zaključak

Samovoljno odricanje od hrane bio je obred duhovnog čišćenja u mnogim reli-gijama. Kajanje, čišćenje, žaljenje, žrtvo-vanje i širenje znanja i snage, bili su neki aspekti posta koje su predočavale te reli-gije.

Post u judaizmu, islamu i kršćanstvu ima svoje dodirne točke kao i različitosti. U judaizmu i islamu post se jednako defi-nira kao potpuna apstinencija od jela, pi-ća i drugih uživanja, dok je u kršćanstvu prisutna djelimična odnosno selektivna apstinencija od određene hrane. S druge strane, post u islamu i kršćanstvu ima jed-nak smisao i cilj: podsjećati čovjeka na Boga, afirmirati njegov duh i moralno ga uzdignuti te čovjeka naučiti da gospodari svojim strastima. Post u hinduizmu, kao i u islamu, želi postići balans tijela i duše.

U judaizmu kroz post se oživljava spomen i sjećanje na razna tužna dešava-nja koja su pogodila židovsku zajednicu tokom njihovog ropstva, dok je u islamu preporučeno postiti Jevmu-ašuru, a to je dan kada su židovi izbavljeni iz faraonog ropstva iz Egipta. Poznata je predaja (ha-dis) u kojoj se navodi da su muslimani prije obaveznog ramazanskog posta po-stili zajedno sa židovima u Medini deset dana muharrema, prvog hidžretskog mje-seca u počast izbavljenja židova iz Egip-ta. I danas mnogobrojni muslimani prak-ticiraju ovaj sunnet (Muhammedovu a.s. preporuku).

JOURNAL

58

POLEMIKE I STAJALIŠTA

Zija Sulejmanpašić ima ozbiljnih problema s razumijevanjem tekstova ko-je povremeno objavljujem u Preporodo-vim izdanjima. Još od 1994. godine, taj se javlja reakcijama na moje tekstove, na koje u načelu nisam želio odgovarati jer ni na koji način to nisu zaslužili. Ovaj puta činim iznimku jer smatram da je važno osvrnuti se na njegove navode iz pisma uredništvu pod naslovom “Journal i ‘žurnalizam’ Farisa Nanića”. Journala radi.

Prvo, načelno. Zija tvrdi kako Faris Nanić “veoma voli pisati” kao i da je “opčinjen svojim mislima, asocijacijama i rečenicama, ne vodeći mnogo računa o tome koliko ih je, ponavljaju li se i imaju li veze s onim kako je naslovljen tekst”. Svi opravdani čitateljevi prigovori na ovako nezgrapno sročene misli trebaju se adresirati njihovom autoru. Ja ih, naime, korektnosti radi, moram citirati. Da, baš poput Zije, i ja volim pisati. Inače ne bih pisao. Nisam opčinjen svojim mislima, ali bez vlastitih misli, čini mi se, nema rezultata u obliku teksta. Smatra li Zija da ima? Tko će znati? Nadalje, misliti treba i čitajući tuđe tekstove. Ili Zija smatra da niti to nije potrebno, ne bi li se bilo opčinjeno mislima, posebno tuđim? Tko će znati? Ne čini mi se da “veoma volim pisati” jer bi, tada, isti taj Journal bio prekrcan mojim tekstovima. No, za razliku od Zije koji svoje rijetke tekstove piše po rubrikama Odjeci i reagovanja, čučeći poput kakva hajdučkog haramba-še iza tarabe i čekajući pravi trenutak da tu i tamo odapne kakvu strelicu, ja se tru-dim javno i, naravno, podložno kritici, u autorskim tekstovima iznositi neke, ne samo svoje, stavove o važnim pitanjima manjine kojoj pripadam i čiji se organi-zacijski oblici nalaze u krizi koja se re-flektira i stvarnim prijetnjama Journalu, što jest ključna i završna teza spornog teksta. A baš je Journal pokušavao po-krenuti javnu raspravu o tom, sve većem problemu. I umjesto da se uključi u ra-spravu, Sulejmanpašić reagira na formu-lacije u mome tekstu, kao da problem uopće i ne postoji. Možda za njega i ne postoji. Tko će znati?

Drugo, činjenično. Zija implicira mo-ju želju demonstracije svoga temeljitog

poznavanja arapskog jezika uporabom arapske riječi kufr i njezinim nešto boga-tijim prijevodom. Nisam nikakav pose-ban poznavatelj arapskog jezika, ali sma-tram kako je posve primjereno u teksto-vima na bosanskom jeziku upotrebljavati i arapsku terminologiju i davati joj što korektniji prijevod, baš kao što se u tek-stovima na bosanskom i ostalim europ-skim jezicima, počesto upotrebljava la-tinska ili grčka. To činim rijetko i izni-mno, kada je kontekstom opravdano, s namjerom upoznavanja čitatelja s pravim ili što ispravnijim prijevodima pojedinih ključnih arapskih termina koji određuju i kulturno-civilizacijski krug kojem Boš-njaci pripadaju. Jer, Journal je bošnjački list.

Zija nadalje piše kako nije pročitao “ovakve teške optužbe nekih ljudi iz vodstva Preporoda ni u onim davnim i ružnim anonimnim pismima protiv Ibra-hima Kajana”. Dakle, izgleda da jedino on nije uspio razumijeti na koga se kon-kretno odnosi jedna općenita formulacija o prenošenju prijetnji preusmjeravanjem proračunskih sredstava s Preporodovog Journala na ostale Preporodove projekte. Kad bi Zija malo naćulio uši i stvarno ob-našao funkciju člana Nadzornog odbora, vjerojatno bi uspio shvatiti tko je taj “be-skičmenjak iz roda svitkovaca” koji, na-žalost, još uvijek obnaša funkciju u Pre-

porodu, koji je nekoliko puta, naravno, usmeno jer se to tako radi, ne pred TV kamerama kako to traži Zija, prenio pri-jetnju isto tako vrlo precizno opisanog lika, malo dalje u tekstu. Razlog nenavo-đenja njihovih imena trebao bi biti jasan, čak i njemu. On se, zbog tako općenite formulacije, našao uvrijeđenim i za to mu se ispričavam kao i ostalim “obnaša-teljima funkcija” u Preporodu, ako su se i oni osjetili prozvanima. Međutim, kako je on meni postavio pitanja, optuživši me za običnu klevetu i laž, postavljam i ja njemu jedno. Tko je to i kako oklevetan: ime i prezime, funkcija i kojom formula-cijom. Stoji, međutim, jedna činjenica. Objavljivanje toga teksta koincidiralo je s odobravanjem proračunskih sredstava za Preporodove programe za 2008. godi-nu, a tekst je ispravno shvaćen kao upo-zorenje da smo svjesni prijetnji, odakle one dolaze i da nećemo pred njima po-kleknuti. To su shvatili i oni koji sredstva za tražene programe odobravaju. Samo Sulejmanpašić to očito ne shvaća.

Ne znam zašto usporedba jednog po-slovičnog uzvika jednog člana SKJ sa zahtjevima za preusmjeravanjem sred-stava sa Journala na druge Preporodove projekte predstavlja problem. Iako znam za interpretaciju o srpskoj propagandi protiv Bakallija u priči o zaustavljanju Reutersa, to ne mijenja činjenicu da je taj isti Bakalli čije ime nisam spomenuo jer doista nije bitno, bio ipak i samo komu-nistički aparatčik, ali to Sulejmanpašić očito ne shvaća. Po logici funkcije, a ni stvarno Bakalli nije bio “albanski šef”, ali ni to Sulejmanpašić očito ne shvaća. Na koncu, “zaustavljanje Reutersa” je iskorišteno kao metafora o stanju svije-sti, što je, čini mi se, sasvim legitimno i u novinskim tekstovima. Tim više, nije bi-lo potrebe navoditi ime jednog od silnih komunističkih likova koje smo bili prisi-ljeni gledati i, još gore, slušati tolike go-dine, bez prilike da javno iskažemo ka-kvu suprotivu misao. Osim ako nismo imali želje za višegodišnjim turističkim razgledanjem KP domova. Mediji u koji-ma je Zija radio bili su nositelji te repre-sije i, u velikoj mjeri, stupovi režima. Journal nije takav medij. �

Faris Nanić

Objavljujemo odgovor Farisa Nanića na tekst Zije Sulejmanpašića u prethodnom “Preporodovom Journalu”

Odjeci i reagovanja

JOURNAL

59


SABAH INFO: Kako vidite ukupan razvoj manjina i njihovih glasila?

ALEKSANDAR TOLNAUER: Po-znam sve manjine, uključujući i bošnjač-ku, i mogu reći da se dobro razvijaju, što mi podržavamo i pomažemo, i naravno trebamo i dalje pomagati. Na manifesta-cijama koje se priređuju prelijepo je vi-djeti i čuti programe koji zaista znaju biti na visokoj razini, primjerice folklornih skupina. No, u manjinskom korpusu ima pojava o kojima treba povesti računa s ciljem da se još više i još bolje okupe i ujedine njihove snage, jer manjinama je potrebno zajedništvo svih njezinih pri-padnika. Umjesto da daju svoj konkretan doprinos unapređenju rada i djelovanja manjine, neki pojedinci su skloni politi-ziranju stvari koje nisu za politizaciju, a na to još dodaju i optužbe koje postaju presude ničim argumentirane. Pri tome mislim i na one koji su svjesno ili nesvje-sno zlorabili sredstva iz Državnog prora-čuna za svoju djelatnost. Imali smo iz-bornu kampanju u kojoj je bilo legitimno da manjine u svojim tiskovinama promo-viraju svoje kandidate s programima, pa čak i s kritikama o drugim kandidatima. Mi iz Savjeta nikada nismo tražili da se objavljuje neki članak, ali smo odlučili uskoro održati sastanak s urednicima manjinskih glasila. Namjeravamo ih podsjetiti da ta glasila nisu zamišljena za promociju samo jedne političke opcije ili određenih ljudi, nego tu moraju imati pravo i mogućnost javljanja svi pripadni-ci nacionalne manjine. Normalno je i da se vodi polemika, ali glasila nisu zami-šljena tako da se nekoga vrijeđa bez ar-gumenata, da se iznose različite činjeni-ce, a da se pritom ne omogući drugoj strani da se izjasni, premda je to obvezno po Zakonu o medijima. Nedopustivo je i da se objavljuju izmišljeni razgovori s nekom osobom, i ne mogu se određene političke opcije plasirati u manjinskim novinama koje nisu stajalište te manjine nego određene skupine ili nekih pojedi-naca. Istina je da nitko ne smije sputavati uređivačku politiku, ali se urednici mo-raju pridržavati profesionalnih i zakon-skih okvira, pa i naših kriterija. Ključno je pitanje što mi u glasilima trebamo pro-micati – toleranciju ili mržnju. Zadaća je

svih nas multikulturalnost i afirmiranje nacionalnih manjina. Kritizirati se može i poželjna je kritika koja vodi naprijed, no oni koji pišu tako da siju mržnju time ne daju prilog multikulturalnosti i ne do-prinose afirmaciji ni svoje, a ni drugih manjina. Moram upozoriti da se jako va-raju oni koji misle da se manjinska glasi-la ne čitaju. Naprotiv, itekao se manjin-ski listovi čitaju u Hrvatskoj i izvan nje, a naročito u matičnim državama. Za-ključno želim izraziti zadovoljstvo s po-zicijom koju imaju naše nacionalne ma-njine, jer su širom ušle u javni politički život naše zemlje, što se očituje na puno područja. Uz ostalo, manjinski su zastu-pnici koalicioni partneri u vlasti, što se također ocjenjuje kao ogroman napre-dak.

BEHAR: Što mislite o bošnjačkim pu-blikacijama u Hrvatskoj (kulturnim i društveno-političkim), pritom mislim po-glavito na “Behar” i “Journal”? Jesu li one svojom uređivačkom koncepcijom, pojedinim temama i uopće svojom sadr-žajnošću relevantne za Bosnu i Hercego-vinu?

ŠAĆIR FILANDRA: S velikim zani-manjem pratim cjelokupnu bošnjačku produkciju u Hrvatskoj, baš kao i u dru-gim vanbosanskim područjima budući da van Bosne posljednjih godina stasava značajna inteligencija. Bitna odlika te in-teligencije, u odnosu na prethodnu u tim sredinama, jeste da je ona u potpunosti bez kompleksa niže vrijednosti, u odnosu na srpsku i hrvatsku prije svega, tako da svoj nacionalni identitet živi i ispoljava sasvim prirodno i normalno. To je jedna sasvim nova pojava i mi u Sarajevu smo, ja, blaže rečeno, zadivljeni tim mladim ljudima intelektualcima Bošnjacima koji se ne stide svog identiteta i koji u svojim živućim kulturnim sredinama postižu vi-soke rezultate. Sreo sam mnogo takvih pojedinaca iz Beograda, Skoplja, Prizre-na, Zagreba i Ljubljane. Danas se oko “Preporodovog Journala” i “Behara” oku-plja većina takvih intelektualaca u Hrvat-skoj i učinili su pomenuta izdanja otvore-nim, kritičkim i kvalitetnim. To je jedna sasvim nova generacija autorske bošnjač-ke inteligencije kakvu ranije nismo imali

u Zagrebu i uvjeren sam da će nam svima donijeti mnogo novog i dobrog. Budući da izlaze u kulturno drugačijoj, a u mno-go čemu i naprednijoj sredini, ova izdanja su krajnje relevantna za ukupnu kulturu, pa time i za bosansko-hercegovačku i bošnjačku.

BEHAR: Što mislite o bošnjačkim udrugama u Hrvatskoj, njihovim tiskovi-nama i djelatnostima? Ima li u nekima od njih privlačne snage za Vas? Jeste li i Vi osjetili, iako ste izvan manjinskih boš-njačkih udruga, kako različite struje stru-je: podjele, zavisti, animoziteti, ogovara-nja, krive procjene, taštine, a na kraju hurmašice i grčevi u stomaku?

TAHIR MUJIČIĆ: Ne poznajem ih dobro da bih mogao arbitrirati. Imam je-dan osjećaj izvana, a to je da su se udruge počele dijeliti kao što je to tipično za Hr-vate. To znači da su “Bošnjaci možda svo-jim velikim dijelom Hrvati”?! Poznata je hrvatska uzrečica: dva Hrvata, tri partije. Prema tome, to se može primijetiti i u Bošnjaka. Čim se osnuje neka udruga, ona je odmah protiv druge. Nisam primijetio da one komuniciraju na prirodan način. Što se tiče tiskovina, neukusno je, nepri-rodno, štoviše vulgarno, da ja kažem: “Jo-urnal” i “Behar” su odlični jer ih rade ljudi poput tebe i tvoga oca Seada. Zapravo, to mogu punopravno izreći jer sam bio jedan od zagovornika i inicijatora da vi u tome sudjelujete, ne kao Bošnjaci i muslimani, već kao vrsni profesionalci. Ono što je najbitnije za sve, pa i Bošnjake, je da je bitna kvaliteta, a ne ugađanje jedni drugi-ma. Hvaliti nekoga samo zato što je Boš-njak, musliman, ma kako god on pisao, slikao, glumio, stvarao i politički se po-stavljao dovodi nas do jednoga autizma kojemu ja jednostavno ne želim pripadati. Volio bih da moji kriteriji ostanu što ča-sniji, da profesionalizam bude u prvom planu, da bude temelj svega. Zašto bih vo-lio nekoga samo zato što je naš, a budala je? Volim nekog pisca, ne zato što je Boš-njak ili Hrvat ili Rus, nego zato što je ve-lik pisac. Ne volim budale ni među našima ni među njihovima. Budale su uvijek bu-dale, pa neka si osnivaju svoje stranke. Ja bih volio biti u stranci onih drugih. �

I.I.

DRUGI O NAMA – Aleksandar Tolnauer, prof. dr. Šaćir Filandra i Tahir Mujičić u intervjuima za “Sabah info” i “Behar” govore o bošnjačkim i drugim manjinskim glasilima u Hrvatskoj

“Journal” – za i protiv

JOURNAL

60


PISMOSULEJMANA TABAKOVIĆA

Sulejman TabakovićTuškanova 21 Zagreb, 19.06.2007. godine

Grad Pula Upravni odjel za lokalnu samoupravuGrad ZagrebGradski Odsjek za registraciju udruga

Zahtjev za poništenjem

Skupštine BNZ HrvatskeOdluka koje su donesene na Skupštini BNZ HrvatskeIzbora novog rukovodstva BNZ Hrvatske

Zahtjev za poništenjem Skupštine BNZ Hrvatske, Odluka sa Skupštine kao i Izbora novog rukovodstva BNZ Hrvat-ske podnosim kao delegirani član NZBI Pula, i kao kandidat za Predsjednika BNZ Hrvatske legitimno delegiran od strane BNZ Gunja.

O b r a z l o ž e n j e

Poštovani, obraćam vam se kao pri-padnik Bošnjačke nacionalne manjine član NZBI Pula, kao učesnik te nezakoni-te Skupštine održane 14.06. 2008.godine. Ujedno podnosim zahtjev za poništenje i kao predloženi kandidat za predsjednika BNZ Hrvatske od BNZ Gunje.

Zahtjev podnosim zbog nezakonitosti u radu NZBI Pula predsjednik Senad Pr-šić, čiji sam član kao i nezakonitosti u radu BNZ Hrvatske na čelu sa prof. Ber-berovićem sa zahtjevom za inspekcijskim nadzorom nad trošenjem sredstava udru-ge NZBI Pula i BNZ Hrvatske.

Posebno naglašavam da Skupštine NZBI Pula, kao i BNZ Hrvatske koje su održane 2007. godine imaju zakonske propuste koji ruše legitimet rukovodstva NZBI Pula i BNZ Hrvatske.

Dakle Skupština NZBI Pula nije ima-la kvorum da bi se usvojio financijski iz-

vještaj, a tako i izvještaj o radu, nezakoni-te sve donesene Odluke takove Skupštine. Prisustvovalo Skupštini od deklariranih , po izjavama u tisku i periodičnim izvje-štajima Predsjednika NZBI 800 članova njih 20-tak. Po izjavama sudionika nave-dene Skupštine na prigovor kako Skupšti-na nema kvorum Predsjednik i organiza-tori izjavili da su tu predstavnici ograna-ka. Zakon o udrugama striktno navodi tko sačinjava skupštinu, svi punoljetni člano-vi udruge.

Kako nije bilo kvoruma smatram, a tako kaže i Zakon o udrugama i Statut udruge, da sadašnje rukovodstvo udruge nije položilo pred članovima udruge rezultate rada i fi-nancijske pokazatelje te su donesene Odlu-ke o usvajanju izvještaja o radu i financij-skim pokazateljima su ne legitimne.

BNZ Hrvatske na Izvještajnoj, izbor-noj i redovnoj sjednici koja se morala održati u 2007. godini u svom izvještaju koji je podnio vrlo površno predsjednik BNZ Hrvatske prof. Berberović nije niti jednom spomenuo financijsko izvješće

BNZ Hrvatske. Na primjedbe pojedinih delegata na Skupštini prof. Berberović je rekao kako je izvješće o radu usvojeno na Skupštini BNZ Županije zagrebačke i ka-ko se financije udruga BNZ Županije za-grebačke i BNZ Hrvatske vode zajedno što je u suprotnosti sa Zakonom o udruga-ma kao i financiranju udruga te da nije još došlo do razdvajanja te ne može podnijeti to izvješće. Molim financijski nadzor nad trošenjem sredstva ove dvije udruge BNZ. Na Skupštini je Predsjednik Županijske BNZ gosp. Jogunčić iznio podatak koji je svakog iznenadio, BNZ Hrvatske i BNZ Zagrebačke Županije dale su iz sredstava udruga 70.000 KN u drugu državu, Stolac za potrebe Bošnjaka BiH? Zakonom o udrugama i Statutom regulirano je troše-nje sredstva Udruge. Pitam se što je radi-lo rukovodstvo Udruge da je mimo za-konskih mogućnosti isplaćivalo sredstva Udruge. Dakle sredstva BNZ Hrvatske su trošena po slobodnom nahođenju Pred-sjednika i ostali organa Udruge. Navede-na Udruga BNZ Hrvatske nije održale

Objavljujemo pisma Sulejmana Tabakovića i Dževada Jogunčića vezano uz prethodnu Skupštinu BNZH. Pisma objavljujemo u izvornom obliku, bez uredničkih intervencija.

Zahtjev za poništenjemSkupštine BNZH

Sulejman Tabaković

JOURNAL

61


Skupštinu niti je usvojila izvješće o radu i financijsko izvješće za 2007. godinu. Pre-ma zakonu o udrugama i Statutu udruge može se iščitati da predsjedništvo i organi Udruge nisu odgovorni prema svojim čla-novima diljem Hrvatske. S toga je zaklju-čiti da članovi udruge nisu niti konzultira-ni, ne svi, o pripremama i sazivanju re-dovne i izborne Skupštine koja se trebala održati u 2007. godini, a ne u šestom mje-secu 2008. godine.

Ni to nije sve, Skupština u Zagrebu 14. 06. 2008. godine sazvana je od strane bu-dućeg novog rukovodstva BNZ Hrvatske koje je organiziralo skupštinu na način da članovi novog rukovodstva mogu biti sa-mo predstavnici Županijskih BNZ dakle ukinuli su opće pravo glasa i Ustavno pra-vo da svatko ima pravo birati i biti biran. BNZ Gunja je legitimno u roku pismeno predložila Sulejmana Tabakovića za Pred-sjednika BNZ Hrvatske. Članovi BNZ Hr-vatske i NZBI Pula sa Županijskom BNZ Rijeka dogovorili su izbore i predložili svoje kandidate za sve funkcije u BNZ Hr-vatske. Predsjednik BNZ Gunja koji nije pozvan na Skupštinu biran je u Glavni od-bor po funkciji, BNZ Hrvatske, a njegov prijedlog kandidata za predsjednika nije niti razmatran niti uvršten u dnevni red.

Interesantno je da Skupština nije izvje-štena da postoji legitimni kandidat i da se o

njemu mora glasovati. Nelegitimni člano-vi skupštine su to jednostavno izbacili jer se nije uklapalo u njihov dogovoreni kon-cept tražeći šansu da svoje nelegitimna po-našanja u svojim BNZ Hrvatske i NZBI Pula na ovaj način legitimiraju.

Nadalje kvorum ni na ovoj skupštini nije postignut i zbog toga ova Skupština nije legitimna. Prema poslovniku koji su sami organizatori ovog nelegalnog skupa usvojili svaka Županijska BNZ je mogla dati od 5- 10 predstavnika međutim orga-nizatori nisu uputili poziv BNZ, tako da oni nisu ni znali da je Skupština BNZ hr-vatske održava. Pozvao sam osobno BNZ Osijeka BNZ Slavonskog broda i Demo-kratski savez Bošnjaka Osječko baranjske Županije nas četvero smo činili uz telefo-nom skupljene članove BNZ iz Zagreba kvorum iako bez poziva. Poslovnik koji su dogovorili , a koji nije izglasan na Skupštini ne dozvoljava ovakvo ponaša-nje jer ne odražava volju članova BNZ nego odražava dogovor organizatora ovog nelegalnog skupa.

Obzirom na naprijed navedeno molim naslovljene:

Da izvrši uvid u rad Skupština NZBI Pula i BNZ Hrvatske i BNZ Županije za-grebačke za 2007. godinu poništi donese-ne Odluke sa tih Skupština iz gore nave-denih razloga.

Izvrši financijsko vještačenje trošenja sredstva za 2007. godinu navedenih udruga.

Izvrši uvid u organizaciju, posebno pozive i materijale za Skupštinu, te utvrdi da li pozivi i utvrđeni broj delegata odgo-varaju poslovniku koji nije usvojen na takovoj Skupštini.

Da li pozivi BNZ odgovaraju pristi-glim delegatima koji bi trebali činiti kvo-rum za donošenje punovažnih Odluka za sve BNZ u Hrvatskoj.

Poslane pozive BNZ–ama za Skupšti-nu BNZ Hrvatske usporediti sa evidenti-ranim predstavnicima na Skupštini.

Provjeriti da li postoje Pozivi za kan-didiranje novog rukovodstva BNZ Hrvat-ske. Od strane BNZ iz cijele Hrvatske.

Provjeriti prispjele kandidature za ru-kovodeća mjesta BNZ Hrvatske.

Izvršiti uvid u zapisnik sa sjednice Skupštine i o svemu izvijesti mene osobno o poduzetim radnjama koje ujedno intere-siraju brojno članstvo BNZ u Hrvatskoj.

S poštovanjem,

Sulejman Tabaković

Na znanje:BNZ Zadar, BNZ Osijek, BNZ Dubrov-nik, BNZ Sisak, BNZ Rovinj, BNZ Bu-zet, BNZ Raša, BNZ Gunja, BNZ Zagreb, Sabah, Preporod

“Pobjede se i dešavajuzbog onih koji su protiv.”

Hegel

Poštovani Bošnjaci,Dobio sam reagiranje naslovljeno kao

‘’Zahtjev za poništenjem Skupštine BN-ZH’’ od gosp. Sulejmana Tabakovića pri-je osam dana, ali sam smatrao da nije po-trebno odmah reagirati jer se iznose suho-parne kvalifikacije koje ne odgovaraju činjenicama. Imao sam baš u to vrijeme pametnijeg posla, jer sam bio u BiH, s predstavnicima grada Stoca, radi dogovo-ra oko buduće saradnje. Hvala Bogu, za svoj novac i opće potrebe.

Sulejman Tabaković je klasičan pri-mjer čovjeka, koji se može opisati kao onaj koji najviše sliči na rijeku ponornicu - ne-ma ga, nema i onda se pojavi. U pravilu, dosada je njegovo pojavljivanje bilo uoči izbora za Sabor. Meni je to bilo simpatično pa sam nalazio vremena da saslušam nje-gove beskrajno duge tirade japajizma. Do-bro je došao za promjenu, no brzo sam

shvatio da je isključiv i da se voli razmeta-ti “pravnički upakovanim terminima”, ka-ko nešto treba da učine drugi za njega.

Razočaran sam njegovim Zahtjevom. Tome je više razloga. Očekivao sam da će nas isprepadati nizanjem jurističkih izra-za, kako su mu ugrožena ljudska prava, jer ga nisu birali za predsjednika BNZH. Evo, osobno mu jamčim da su mu, veza-no za proceduru na Skupštini BNZH, is-poštovana sva prava po međunarodnim konvencijama, pa neka provjeri sljedeće:

Zakonsku i međunarodnopravnu oba-vezu priznavanja i uspostave vladavine prava i poštivanja ljudskih prava (član 3. Statuta Vijeća Europe, član 14. Europske konvencije o ljudskim pravima, član 2.12. Protokola uz Europsku konvenciju o ljud-skim pravima, član 1. i 2. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, član 1.3. Povelje UN-a...), prava na demokratiju kroz pravo na jednakost, participaciju, vladavinu prava i poštene postupke (pro-cedure iz člana 21. Univerzalne deklara-cije o ljudskim pravima).

1. Skupština BNZH bila je i legalna i legitimna, u skladu sa Statutom BNZH i Poslovnikom o radu, što je i konstatirano. Skupštinu čini 50 delegata, a bilo ih je 54, što znači da je ista imala kvorum. Njega su predložili samozvani predstavnici BN-ZH iz Gunje. BNZH Gunja nakon osni-vačke skupštine na kojoj sam prisustvo-vao do danas nije održala nijedan sasta-nak. Toliko o legitimitetu prijedloga.

2. BNZH je u petnaest godina rada, otkada postoji, imala na stotine tribina, književnih večeri, izložbi... Uzdizali smo i gradili BNZH kako smo znali i umjeli, a gospodina Sulejmana Tabakovića nikako nismo viđali. Pozivali smo ga, došao je samo kad je bilo njegovo izborno pred-stavljanje kao kandidata za Sabor.

3. Prema mojim saznanjima, a tako je potvrdio i sam gosp. Tabaković u svom Zahtjevu, njegovo prebivalište je u Za-grebu. Članstvo BNZH se ostvaruje u mjestu prebivališta.

4. Gospodin Tabaković do danas nije popunio pristupnicu te pravno-formalno

ODGOVOR DŽEVADA JOGUNČIĆA

JOURNAL

62


nije ni član BNZH za Zagreb i Zagrebač-ku županiju.

5. Zar nije čudno da čovjek koji živi i radi u Zagrebu, a hoće da bude još i pred-sjednik te udruge, nije član te udruge u gra-du u kojem živi, a onda uputi molbu u Gunju da ga predlože za predsjednika BNZH?!

6. Zar nije čudno da netko tko nema ni dana rada u bilo kojoj aktivnosti BNZH odmah hoće da bude njen predsjednik?

7. Morate priznati da u svim organiza-cijama i društvenim strukturama ima i postoji neki razvojni put. Zar se može biti general bez iskustva, postupnog napredo-vanja?

Zamislite sada ovo: Gospodin Taba-ković tvrdi da sam ja, Dževad Jogunčić, predsjednik Županijske organizacije. To nije istina. Niti sam kada bio, niti sam to sada. Predsjednik je prof. dr. Sead Berbe-rović. Čovjek nije informiran, a želi da bude predsjednik.

Ovo moje pismo je i napisano da se vidi kakav je Bošnjak gosp. Sulejman Ta-baković, jer on denuncira i prijavljuje nadležnim organima da smo mi dali 70000 kuna Bošnjacima u Stolac, mimo Zakona i Statuta Udruge. Njemu smeta to što smo surađivali s našom matičnom do-movinom, njemu smeta što smo pomogli jednu kulturnu manifestaciju u Stocu. Stolac, rodni grad Maka Dizdara, Alije Isakovića i plejade velikih Bošnjaka. Sto-lac, napaćeni grad iz kojeg je prognano stotine Bošnjaka. Njemu smeta što hoće-mo da se tamo vrati koliko-toliko norma-lan život.

Evo da mu onda objasnimo kako smo to pomogli Stolac. Grupa entuzijasta po-slala nam je pismo da pomognemo reali-zaciju projekta za održavanje Međuna-rodnog festivala kratkog filma.

BNZH nije imao novca, niti smo mo-gli dati novce koje je Savjet za nacionalne manjine dao za naše programe. Uputili smo pismo Upravi Croatia osiguranja Za-greb, te zatražili da Croatia osiguranje bude sponzor ove manifestacije. Croatia osiguranje prepoznala je svoj poslovni in-teres te odobrila oko 72.000 kuna na-mjenski za ovu manifestaciju. Potpisali smo ugovor, te preuzeli obavezu da se to realizira. S Festivalom u Stocu smo tako-đer potpisali Ugovor te im u cijelosti do-značili sav novac koji smo dobili. Na Fe-stivalu je korišten logo sponzora, tako da je i BNZH, pored Croatia osiguranja, bila zastupljena. Od Festivala u Stocu smo dobili Izvještaj o realizaciji te zahvalu.

Mi nismo ništa krili; dapače, mi se po-nosimo time što smo uspostavili mostove suradnje s našom matičnom domovinom.

Nije nama pomagala samo Croatia. Za predstavu u HNK, “Legenda o Ali paši”, dobili smo, naime, sponzorstvo Dinersa, Coca Cole te Croatia osiguranja Ljubuš-ki. Naše nastupe su sponzorirali u BiH: Željezara Zenica, Natron Maglaj, Metalo-plast Tuzla itd.

Možda treba napomenuti da je Kanton Tuzla 2000. godine financirao gostovanje u Zagrebu više od 300 sudionika za četiri ka-zališne predstave, koncerte, izložbe i pro-mocije knjiga i to sa 350.000 kuna. Možda će i njih nakon ovoga gosp. Tabaković de-nuncirati nadležnim organima BiH, jer i oni su trošili novac poreznih obveznika u drugoj državi. Sveto pravilo poslovanja je autonomno pravo kompanija da investiraju svoj novac u marketinške svrhe, a da se ne uzimaju novci poreznih obveznika. Pa i mi Bošnjaci plaćamo porez zvani PDV i ima-mo neko pravo na taj PDV.

Sada ću nešto kazati gospodinu Taba-koviću o jednom neiscrpnom fondu koji mi u BNZH obilato koristimo. Mi u BN-ZH već 15 godina koristimo taj fond, a to je naš entuzijazam. Nitko od nas nikada nije uzeo dnevnicu, troškove za gorivo ili autorski honorar. Sve se radi iz srca i bez novca. Stotine sati dobrovoljnog rada, sto-tine tisuća kuna priloga za sve ove godine, izgradili su BNZH kao prepoznatljivu or-ganizaciju Bošnjaka. Zato ne moramo imati ideološke sponzore, sami krojimo naš put i ne idemo do bilo kojeg mindera po svoje mišljenje. Teško je ostati slobo-dan, ali se isplati biti različit a opet i naš i svoj. Malo smo govorili o našim naporima i odricanjima da napravimo i uredimo ve-lebnu dvoranu u centru Zagreba i da opet

imamo osam stipendista. Zato mislimo na-staviti s našim akcijama, tražiti sponzore i dobre ljude. Ako budemo trebali pitati gosp. Tabakovića i slične njemu od koga smijemo tražiti potporu i kome je smijemo poslati u našoj domovini BiH, onda je to sumrak. Zapravo, mi smo najviše ugroženi od samih sebe, od svoje površnosti i usko-grudosti. Nakon ovoga očekujem da i KDB Preporod krene s projektima, traže-njem sponzora za kulturne manifestacije. Uostalom, imaju i oni privrednika gosp. Ferida Dizdarevića koji može nešto smisli-ti, ili i taj privrednik, ne daj Bože, misli kao i gosp. Tabaković, da treba biti dežur-ni čuvar hrvatskog proračuna od “rastroš-nih kulturnjaka”?!

Naposljetku, iskustvo svih koji su ra-dili iskreno i bez interesa za svoj narod je da su proglašeni za lopove, mutikaše, strane agente, a na kraju im zalijepe i eti-ketu izdajnika.

Ja se ne bojim etiketa. Sve što uradim, ostavim trag kako bi se osigurao od mo-gućih insinuacija ili istraga.

Medalje dodijelite dežurnim kritizeri-ma, a djela ostaju mom narodu.

Pozdrav,Dževad JogunčićBrozova 36, Zagreb

U Zagrebu, 29.6.2008.

P. S. Pogledajte Zahtjev za ponište-njem Skupštine gosp.Tabakovića, nazna-čeni datum je 19.06.2007. godine. Ja mi-slim da smo mi u 2008. godini i da očito imamo posla s osobom izvan vremena i prostora (prebivališta). �

Dževad Jogunčić

JOURNAL

63

OGLASI

Fond za stipendiranje “Salim Šabić”

NATJEČAJ

BNZH raspisuje natječaj za dodjelu stipendija za akademsku godinu 2008/2009. studentima Bošnjacima koji žive u Hrvatskoj. Rok za prijavu na natječaj je 25.10.2008. godine.

OBAVEZNA DOKUMENTACIJA:

1. Popunjen aplikacijski formular Fonda;

2. Zamolba s kratkim životopisom i svojeručnim potpisom;

3. Osobna fotografija (2 x);

4. Za maturante kopije sljedećih dokumenata: svjedodžbe od sve četiri godine srednje škole kao i završnog (maturskog ispita), te potvrda ili indeks kao dokaz o upisu na fakultet;

5. Potvrda o upisu u narednu akademsku godinu: – Za studente koji studiraju po novim nastavnim planovima (“Bolonja”) potvrda o upisanim predmetima u ak. god. 2008/09

s brojem ECTS bodova za svaki predmet, te popis svih predmeta iz godine studija u koju su upisani s brojem ECTS bo-dova za svaki predmet;

– Za studente koji studiraju po starim nastavnim planovima potvrda o upisu u ak. god. 2008/09, popis upisanih predmeta kao i popis svih predmeta iz godine studija u koju su upisani;

6. Potvrdu o uspjehu u prethodnoj akademskoj godini: – za studente koji studiraju po novim nastavnim planovima (“Bolonja”) ovjereni ispis ocjena položenih predmeta s brojem

ECTS bodova za svaki predmet, te ovjereni popis svih predmeta iz prethodne godine s brojem ECTS bodova za svaki predmet,

– za studente koji studiraju po starim nastavnim planovima ovjereni ispis ocjena položenih predmeta, te ovjereni popis svih predmeta iz prethodne godine;

7. Ovjerenu kućnu listu (dostupnu u mjesnim općinskim uredima);

8. Osobnu izjavu o neprimanju stipendije od strane drugih ustanova;

9. Potvrdu o primanjima (neku od navedenih): • potvrdu o visini zadnje plaće roditelja,• kopiju zadnjeg odreska mirovine,• potvrdu o nezaposlenosti,• dokaz o nekom drugom izvoru primanja.

NAPOMENE:

1. Prednost će imati nadareni studenti slabijeg imovnog stanja.

2. Prednost će imati deficitarne struke iz grada, odnosno županije iz koje student dolazi.

3. Prednost će imati aktivni članovi bošnjačkih asocijacija.

4. Odluku o izboru stipendista donijet će komisija koja će se formirati za tu akademsku godinu.

Dokumentaciju za natječaj potrebno je dostaviti u navedenom roku na adresu:Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske10000 Zagreb, Ilica 54.

Odbor Fonda za stipendiranje „Salim Šabić”

BOŠNJAČKA NACIONALNA ZAJEDNICAHRVATSKE

Ured: Ilica 54, 10000 ZAGREBtel: 48 19 377; fax: 48 48 201; e-mail: [email protected]

JOURNAL

64

MURSELOV ŠEGISTAN

Petak, džuma, dan prvi

(Uplašen od nespokoja u kojem sam se našao, zamišljao sam se s nekoliko iz-biljedjelih dlaka na svojoj ćeli, s vrlo ma-lo zubi u brbljavim ustima)

Dragi dnevniče, nisam ti se ispovijedao od djetinjstva i sada ti se obraćam kao ne-svršeni student književnosti koji vjeruje da je po prirodi bistar i osjećajan, u nadi da će vježbajući svoju memoriju otkriti tajne o kojima prije nije ništa znao. Bit će najbolje da za početak preskočimo nekih petnaestak godina mog života i sačuvamo od zaborava slijedećih tjedan dana. Naime, ne bih se vra-ćao u ovu dnevničku formu, za koju sam oduvijek smatrao da je puka djetinja radost, da ne smatram da sam u svojoj naivnosti i čednosti, nepažnji i tvrdoglavosti, zamišlje-nosti i surovosti, nepodmitljivosti i nježno-sti, jednom riječju mladenačkoj gluposti, ostao zbunjen i nedorečen. Nedavno sam shvatio da sam zbog nepogrešivog instinkta pčele zario svoj žalac upravo tamo gdje ne treba, u srce međuljudskih odnosa jedne na-cionalne manjine u Hrvatskoj, kojoj i sam pripadam. Tom sam se bizarnom, nadasve osjetljivom i odgovornom poslu posvetio svom svojom mladenačkom energijom i s radošću sam pisao kao da je život jedan du-gačak slobodan dan. Začudio sam se, nakon nekog vremena, što se sve može postići mr-žnjom, osvetoljubivošću, ali i dobrim spisa-teljskim ukusom. Uzrujao sam mnoge, a na kraju i samoga sebe. Eto, danas sam, Bogu hvala, bio na džumi. Umjesto da iz džamije izađem svijetla čela i vedra duha ja sam se dobrano uzrujao. Naravno, nisam to niko-me pokazao jer moraš muški držati do sebe i svog statusa hrabrog i nepokolebljivog manjinskog arslana. U toj našoj zajednici mnogi pretjerano pate od lažnih značenja i vlastite nedodirljivosti. Ne možeš prohodati džamijom i uzeti abdest kako Bog zapovije-da, a da se ne zapleteš u hvalisavu priču predsjednika neke udruge, važnog odborni-ka, još važnijeg vijećnika, biznismena s do-brom porodičnom reputacijom ili naprosto insana koji je oduvijek cijenjen, a nitko u stvari ne zna zašto ga se cijeni. Kao da su ti “uramljeni” vjernici pretplaćeni da jednog dana nekome vise u dnevnom boravku kao

najljepša dostignuća duhovne baštine. Svi oni pripadaju nekoj utjecajnoj manjinsku koteriji i naprosto su na nečiji paunov rep okačeni, a ja sam htio pripadati svima i svi-djeti se svima, ali ne ide pa ne ide.

Kada sam počeo dolaziti u džamiju i motati se po manjinskim krugovima, pisati nešto za naše bošnjačke časopise u Hrvat-skoj, nisam ni u ludilu mislio da će biti ova-ko teško deverati u među našima. Moram ti se potužiti, dragi dnevniče, da sam već du-go vremena na crnoj listi određene gospode iz naše bošnjačke zajednice u Hrvatskoj. U početku je bilo zabavno uzrujavati ih, ali nisu ni oni od jučer. Dok su se moji spisa-teljski šejtani tek rađali, njihovi su već do-

brano u kolu igrali. U početku nisu znali kako odgovoriti na moje pisanje, na moje Šegistane, jer takvo što još nisu kusali, ali brzo su se sabrali, pobrojali i krenuli u pro-tunapad. A, kad se ta braća slože u borbene redove, eh, onda i olovo plivat može. U za-dnjih šest mjeseci, otkako sam se vratio s časnog Hadža, toliko sam se naslušao ruž-nih stvari o sebi da sam se zamalo zamrzio. Na sve sam bio spreman, ali ogovaranje i lažno svjedočenje, vallahi, nisam očekivao. E, moj hadžija, đe će ti duša. Misliš li ti na svoj Hadž, govorili su dok im se ta fraza u ustima topila kao dobro pečena janjetina. Ili još bolje uzrečice onih kojima je gibet tako sladak: Nisam čitao, ali znam. Nisam gle-

Kako u tjedan dana, od džume do džume, zavoljeti čitav svijet i pritom naći hanumu svoga života

Dnevnik jedne manjinske ljubaviFilip Mursel Begović

JOURNAL

65

MURSELOV ŠEGISTAN

dao, ali sam čuo. Nisam bio, ali su mi priča-li. Nije mi bilo jasno kakav insan može iz-misliti takve neistine, vjerojatno onaj koji voli viriti kroz ključanice, a ono što krado-mice ne vidi u povjerenju mu došapne naša omiljena kućna pomoćnica – šejtan. Dakle, na džumi sjedim (dok oko mene manjinska politička i društvena buržoazija pobrojava moje grješne riječi), dižem ruke i u safu učim dovu, a ruke mi drhte kao da sam ne-uzubillah pijanica s apstinencijskom kri-zom. Shvatih tada da se tako više ne može živjeti. Hitno su mi potrebne promjene i za-to sam ponovo otvorio tvoje stranice s nao-ko čudnom idejom. Danas mi je palo na pamet da provedem tjedan dana, od džume do džume, u čistoj i neometanoj ljubavi. Znači, da ništa ne radim osim da volim sve oko sebe i da to dan za danom bilježim u dnevnik.

Subota, dan drugi

(Ipak bijah vjeran svojemu porodič-nom junaštvu koje će jedno kraljevstvo inšallah steći, a jedno izgubiti)

Nakon početnog zanosa, s idejom koja bi me trebala iz temelja promijeniti, nemam što raditi. Sjedim u dnevnoj sobi i zagledan sam u bijeli zid. Ne znam kako se to voli čitav svijet. Ne mogu odjednom, previše je to ljudi za voljeti. Klanjam nafile, učim du-ga sureta, ali ni to ne pomaže. Najlakše je voljeti svoju obitelj i odlučim početi od rodnog stabla. Oca i majku nije teško volje-ti, ali treba ići dalje, dublje u prošlost. Za-mišljam svoje pretke čas kao nježne junake koji življaše u krutom jučer, čas kao gnjev-ne i čudne despote koji s vatrenom radošću opijevaše svoje muške obrede. Volim ih jednog po jednog. Volim, volim pa stanem s bolnim grčem na licu. Već sam ionako platio previsoku cijenu te muške platonske ljubavi i nije mi harač da krenem njihovim stopama. Uostalom, nisam ih dugo vidio u džamiji (osim svoga dragog rođaka Mirsa-da), a svi se redom pozivaju na našu slavnu prošlost. Nikada nisu shvatili, ti moji Be-govići, da se ponos i dostojanstvo obitelji ne mjeri našim nekadašnjim dunjalučkim bogatstvom već dobrim djelima i rahme-tom koji smo nekad gajili i čuvali ljubeći svoju domovinu i vjeru. Što ste Vi uopće meni danas? Moj izgubljeni glas, možda, koji oživljuje moje riječi željezne, moju mušku talinu, gozbu vrana i gavranova. Treba krenuti otpočetka, napokon shvatih, pisati neke nove povijesti, graditi neke no-ve porodične kuće i usmrtiti zmiju nevjere na njenom sjajnom pragu. Eto, toliko ljuba-vi ostavljam Vam Begovići moji koje ne mogu spomenuti bez gorčine i osjećaja da

sadašnjost zna za prošlost, a već jest bu-dućnost i zaborav. Pomiren s ljubavlju pre-ma precima, koja nije moja slobodna volja već dužnost, uzeo sam tespih u ruke i osje-tio zagonetnu sreću. Ima ljubavi koje dola-ze iz misli na budućnost.

Toliko sam se na Hadžu molio da mi Allah pošalje hairli hanumu, da mi se čini kao da sam se samo za to molio. Ja Ra-bbi, podari mi životnu družicu da budeš zadovoljan s nama i da se volimo u tvoje ime, molio sam tavafeći dok me noge ni-su zaboljele, a umor prisilio na počinak. Sjećam se da sam u jednom trenutku čuo unutarnji glas sa znakovitom porukom: Dosadan si, čuo sam te, ima i drugih stvari u životu muslimana za koje se vrije-di moliti. Otišao sam tada postiđen u ho-tel i, ležeći u krevetu, osjetio nečiji dola-zak koji luta tajanstvenim labirintima Mekke i traži moj pogled kao kipar kame-noreze. Ona dolazi kao neodgonetljivi korijen, tada osjetih, da me vraća na ko-nac naraštaja koji se smjenjuju u drevnoj zemlji našeg Pejgambera iz kojega će vazda nicati obećanje dženneta. Osjećao sam da ja više ne mogu i ne smijem birati po svojoj volji već doviti da mi On svo-jom milošću pošalje onu koju sam zaslu-žio i koja mi je suđena. Kada god sam umislio da sam mogu birati, pogriješio bi i završio u ljubavnim nemirima i razoča-renjima. Izaberi ti umjesto mene, Gospo-daru moj, molim te i sada kada postim, lišen od mržnje, zavisti i ružnih riječi, od džume do džume, želeći samo ljubav: Sa-da znam da Ti se ne mogu približiti ako o drugima mislim i pišem loše, ako ne vo-lim sve robove Tvoje. Tada je zazvonio mobitel i čuo se umilni ženski glas. Već se neko vrijeme viđam s Mirsadom, dje-vojkom koju volim dugo gledati u oči, sve dok ne pocrveni od stida. O sudbino Murselova, pomislih, da preploviš bez-brojna mora ne bi vidio nježnije zvijezde od lica njezinog.

Nedjelja, dan treći

(Na drugu će stranu linije dlana skre-nuti sudbina, kao skretničar)

Ne znam kako je moguće voljeti čitav svijet i kako se postaje automat za huma-nizam u koji je dovoljno ubaciti tužnu vijest, pa da izbaci suzu od koje se dugo i sretno živi. Za sada mislim da je dovoljno voljeti Mirsadu. Prosjedili smo danas či-tav dan po kafićima, gledali jednu pred-stavu, šetali se po kiši, a navečer mi se činilo da je beskorisno spavati, kada je ljepše o njoj maštati. Rekla je danas par riječi koje su mi ostale u pamćenju; islam,

obitelj, poniznost, ljubav. Dovoljno za jednog hadžiju za kojega govore da “đe će mu duša”, zar ne?

Ponedjeljak, dan četvrti

(Grad je postao velika džamija u kojoj prolaznici ponekad puste pravu suzu, a kako bi drukčije kada se ljudi ipak vole)

Kako sagledati najljepši cvijet đulista-na Zagrebačke džamije, kada se gledajući ga i sam pretvaram u cvijet? Sav svijet bi-va sadržan u njenome licu, u ta dva pro-dorna oka. Gdje počinje ljubav? Pitao sam se danas, gledajući Mirsadu. Vjerojatno tamo gdje i rijeka, u jednostavnom obliku kamena, zemlje i ognjišta. Mirsada mi pri-ča o svojim roditeljima, Kasimu i Asimi. Majka je prava hanuma, koja je bdjela nad obitelji čitav život, a njih je šestero. Otac je hadžija, a nekad je radio kao vlakovođa i ona ga je, zajedno s braćom i sestrama, čekala uz prugu da im baci voće iz loko-motive na putu za Slavonski Brod. Mirsa-da ne zna koliko potajice uživam u njenim pričama o roditeljima koji nisu ni pošto-vani liječnici, ni pravnici, ni profesori, džemat privrednici, docenti, predsjednici islamskih zajednica, to jest sva ona uvaže-na gospoda od čije mi se važnosti i prene-maganja ponekad diže kosa na glavi. Zbog nje sam sav raznježen kao prvi stih ovoga svijeta. Pripustim li jedan njen uzdah svo-me uhu, postajem bezvremen jer vjerujem u njeno beskonačno lice. Sve na ovom svijetu rađeno je u parovima, u raspjeva-nom duetu, sve teži zajedništvu i jedin-stvu. Zašto ne ona i ja? Mogu li nadokna-diti ono izgubljeno, neproživljeno iz proš-losti u novom životu. Ako održavam svoj đulistan, hoće li ga ona iz radoznalosti brati sa mnom? Ljubav je moguća izvan svih naših očekivanja, ona opstoji bez ob-zira na naše želje i prohtjeve, ona nas uvi-jek prati. Mirsada je najljepši prikaz moje budnosti, najljepši poklon Jedinoga iz ovoga svijeta.

Utorak, dan peti

(Može li svatko biti sin svoga naroda)Mirsada je pročitala moje Šegistane i

osjetio sam zahvalnost u njenim riječima. Pravio sam se važan preko telefona. Da-nas se nećemo vidjeti, ima naporan dan na poslu. Umalo sam zaboravio na svoje obećanje da ću voljeti sve Bošnjake i sve ostale redom bez iznimke. Kada bolje promislim, ta želja je potpuno blesava. Kako ću jednako voljeti našeg manjin-skog zastupnika u Saboru i Mirsadu? To je nemoguće, ali zbog Mirsade i njega vo-

JOURNAL

66

MURSELOV ŠEGISTAN

lim više nego prije. I njega i njegove “kompiće”. Samo, kako im to objasniti, tu nenadanu ljubav. Moram se uozbiljiti jer bi mogli pomisliti da opet tjeram neku šegu. Zamislite da odem u sjedište SDA Hrvatske, pročitam ljubavni manifest i proglasim Dan bošnjačkog jedinstva i lju-bavi. Dan velikomučenika, Bošnjaka koji izginuše u bespoštednoj borbi zaračenih udrugaških frakcija, dan kada se neće nit-ko tući, a ja ću izbornim lecima vidati ra-ne i previjati kao oblozima, a potom pro-učiti Fatihu na mezarju njihovih suboraca koji su podlegli opasnim manjinskim ra-nama. Pitah se na kraju dana da li je za bratstvo i jedinstvo potrebno dva naroda i može li se prirodnom smrću umrijeti za dobrobit svoje manjinske zajednice.

Srijeda, dan šesti

(Gospodo, idete li vi ikuda bez pišto-lja, smatrate li da je suđenje nepotrebno odugovlačenje i slažete li se da mnoge istine ne bi trebalo iznositi pred javnost)

Nazvao me jutros Ismet Isaković, glav-ni urednik Preporodovog Journala i tražio od mene da mu predam tekstove za slijede-ći broj. Rekoh mu da sam zaljubljen i da mora imati razumijevanja zbog kašnjenja. Iako sam se nadao da neće, Ismet mi je pre-pričao nova ogovaranja naših takozvanih i možebitnih protivnika i u jednom trenu osjetio sam potrebu da povratim ne bi li sprao sa sebe te ružne riječi ogovaranja. Imao sam osjećaj da mi put izmiče pod no-gama, a cipele idu prazne pored mojih ži-vih nogu. Halali im Mursele, pomislih za-zivajući sam sebe, jer oni znaju što čine. Ogovaraju jer im je jezik otkazao posluš-nost, a pisati i reagirati kao civilizirani svi-jet ne mogu jer pera nemaju. Čekaju da im ih rodi guska. Knjiga im je bila u ruci jedi-no kada su je morali nekome važnom pridr-žavati, svaki glagol im je nepravilan, a re-čenica prosta. Od abecede su napravili pa-stirsku igru, a svoju masonsku ložu traže u trgovini namještaja. Ah, ne mogu više ta-ko, loše misliti o onima koji mi žele zlo jer sam bez sumnje na taj način njihov rob. Učiniti dobro svome neprijatelju može biti pravedno djelo, shvatih odjednom, i to nije teško; ljubiti ga, međutim, posao je meleka, a ne ljudi. Moja mržnja nikada neće biti vrijednija od mojega mira, a danas imam razloga za sreću. Naći ću se s Mirsadom.

Četvrtak, dan sedmi

(Daleko od kužnosti grada sanjao sam pored nje pustinju u kojoj suza ne bi imala

smisla i gdje bi jedina svjetlost bila od lju-bavi koja napokon proždire sve što imam)

Jučer sam odlučio zaprositi Mirsadu. Prije nekoliko sati razišli smo se na želje-zničkom kolodvoru i, o Bože, pristala je. Neki će reći da se možda sve prebrzo od-vilo i da bi trebao više promisliti, ali ja sam odlučan i moje srce je sigurno, a vje-rujem i njezino. Kada smo se rastajali, Mirsada mi iznenada reče da večeras više ne bi trebao pušiti. To me zbuni. Tek sam je zaprosio, a ona mi već određuje koliko ću cigareta popušiti. Tada mi znakovito šapne na veliko mesnato uho: ne kažem ti ja to Mursele zato što mi smeta, puši ti slobodno ako hoćeš. Kažem ti to jer bih voljela s tobom živjeti što duže.

Petak, džuma, dan zadnji

(Zovem se Mursel i hvala Bogu što sam musliman)

Sve je drugačije. Neranjiv sam. Čast, tuga, samoća i beskorisna hrabrost ništa mi više ne znače. Sav sam od muzike, pod zna-kom ljubavi, u toj beskonačnoj i posvemaš-njoj mreži uzroka, milosti Allahovoj, koja poništava sve daljine kao leteći ćilim, smi-ješavši želje za posjedovanjem i istinitu pat-nju u dar molitve. Džamija je drugačija, sve je mirno, nema prijetećih lica, nema zla. Gdje su nestali svi ti ljudi koji su mi uzne-mirujuće mahali prstom ispred očiju? Jesu li uopće postojali ili sam ih samo umislio. Sretan sam što sam musliman i što sam Nje-govom milošću našao muslimanku za ženu. Ništa nije izgubljeno, vičem u sebi. Gdje ste sada da me vidite, dunjalućari stari, Begovi-ći moji. Bolji sam od vas, vi sada od mene morate učiti o tome što je obitelj, što je islam, dosta sam robovao vašem oprezu, naoružan sam ljepotom vjere. Mirsada će me poslije džume upoznati sa svojim rodi-teljima. Uzbuđen sam, svakako moram ostaviti dobar dojam. Ne znam kako stoji stvar sa SDA Hrvatske, ali volio bih da me barem njeni roditelji zavole. To nije bilo teško jer su Dizdarevići jednostavni ljudi, predani vjernici, i ne traže lažna dodvorava-nja. Majka Asima mi je u šali dobacila da ima jedna uzrečica o mladim muslimanima koji se zabavljaju: Ako s nekim ne misliš oz-biljno, nemoj se s njim ni šaliti. Shvatih ovo Asimino upozorenje poprilično ozbiljno, a

Kasim me uhvati pod mišku da prohodamo džamijom. Kasim se teško kreće sam, skoro je potpuno oslijepio. Priča mi kako je neko-licina bandita provalila za vrijeme Ramaza-na u džamiju dok je on bio dežuran. Prije nego što su ukrali novac od zekjata, pretukli su ga i nogama udarali pored oka. Od tada gubi vid, ali bez obzira na to primjećujem da me gleda direktno u oči čistim i jasnim pogledom. Kada mi je usput rekao zete, za-prepasti me osjećaj topline i spoznaja da sam upravo dobio mnogobrojnu obitelj. Po-znajem mnogo osoba koje vide, a koje nisu osobito sretne, pravedne i mudre. Kasima poznaje čitava džamija. Prilaze mu ljudi i žele se s njime rukovati, a meni napominju da je to hrabri hadžija koji je branio našu džamiju od lopova. Otkuda svi ti ljudi odjednom? Nikada ih prije nisam vidio. Ka-ko je to moguće? Zar je moguće da pored zdravih očiju nisam vidio te takozvane “obične” džematlije, koji nisu ni predsjed-nici, ni odbornici, ni bogati džamijski trgov-ci već jednostavni vjernici i dobri ljudi. Ka-ko to da ih je slijepi Kasim vidio? Što to govori o meni? Zašto se njih ne primjećuje i otkuda pravo nekim džamijskim buržuji-ma da si nešto grandomanski umišljaju? Zar ne znaju da Bog voli tihe i skrušene ko-ji ne sjede na rezerviranim mjestima po di-vanhani i safovima? Zašto sam uopće pože-lio biti kao oni? Vjerojatno zato jer bi mo-gao nadići sebe i svoje svjetovne mogućno-sti. Sva vrata bi mi se neočekivano otvorila. Po protokolu bi ušao na mnoge nezaobila-zne spiskove i zajedno s njima bi čačkao po tuđoj prošlosti jer sam “dobronamjeran” i radoznao. Bez reda u glavi, pravio bih ga u džamiji. Što meni uopće treba i znači ljubav muslimanske društvene kreme kad me, eto, voli hadžija Kasim i Asima hanuma, a iza njih stoje do tada za mene bezimene džema-tlije. U tjedan dana odlučih voljeti čitav svi-jet da bi prestao ružno misliti o onima koji me mrze i ogovaraju, a Bog me nagradi že-nom i novom obitelji. Sloboda moga izbora da volim možda jest prividna, ali ja sada mogu davati ili sanjati da dajem. Mogu dati hrabrosti koje nemam, mogu dati nade koje nije bilo u meni. Mogu pokazati volju da shvatim ono što jedva poznajem ili nazirem. Mogu voljeti i biti voljen. I, na kraju, buj-rum u ašikhanu kod hadži Mursel age Tre-binjskoga – i vama i njima! �

Napomena:Obavještavam sve čitateljice da je ovim Šegistanom zatvoren “Natječaj za ženidbu upućen sveko-

likom bošnjačkom đulistanu” jer je po pravdi Božjoj, Šegistanac i autor ovih redaka uplovio u mirnu šerijatsku bračnu luku. Hanuma je zadovoljila sve uvjete zakonski pravovaljanog natječaja i sada je punopravna Begovića hanuma. Pod punom je mojom zaštitom i znajte, dirne li ju tko, ma samo mišlju, ode mu glava. Neću lagati da ju nisam probao nagovoriti za potpis da mogu jednom dovesti drugu i treću i četvrtu ženu, ali neuspješno. Uporno me uvjerava da mi je ona dostatna. Živi bili pa vidjeli.

JOURNAL

67

ZANIMLJIVOSTI

Sudsko-zatvorski problemi

Jedan imigrant, koji se već osam godi-na nalazi u zatvoru u Engleskoj, odbija iz njega izaći premda je još prije dvije godi-ne odslužio kaznu. Čovjek, koji je poslat iza rešetaka 2000. godine, zbog krađe i ra-njavanja, trebalo je biti protjeran u svoju zemlju nakon odležane kazne. Pošto ne želi biti deportiran, koristi rupu u britan-skom zakonodavstvu i već dvije godine odbija otkriti svoj pravi identitet i zemlju porijekla. Direktor zatvora u Piterborou, na istoku Engleske, rekao je da zatvorenik ne želi vlastima pružiti bilo kakvu infor-maciju o svom identitetu. “Ne znamo ni da li je ime koje nam je dao pravo, a ne može-mo ni da potvrdimo njegovu nacional-nost”, kaže upravnik zatvora. On dodaje da je zatvorenik trebao biti deportiran na-kon isteka kazne, još prije dvije godine, ali zatvor nema drugog izbora nego da ga drži iza rešetaka dok ne bude dao željene infor-macije. Upravnik se požalio da ovaj neo-bični zatvorenik poreske obveznike u En-gleskoj košta blizu 38.000 eura godišnje.

Francuska je dobila sudski presedan. Pas koji je dobio ime Scooby prvi je pas u pravosudnoj povijesti koji se na sudu poja-vio kao svjedok u slučaju ubojstva. Pas je bio u stanu u trenutku kada je tijelo njego-vog 59-godišnjeg vlasnika pronađeno kako visi obješeno sa stropa. Policija vjeruje da se radi o samoubojstvu, no obitelj premi-nulog tvrdi da je riječ o ubojstvu. Scooby se na sudu pojavio u posebnom boksu, nadzirao ga je veterinar i svi su čekali nje-govu reakciju kada u sudnicu uđe osumnji-čeni. U sudski zapisnik je ušlo da je pas vidjevši osumnjičenog “bijesno zalajao”. Cilj ovog “prepoznavanja” je da sud done-se odluku hoće li se pokrenuti istraga o ubojstvu. Iako je francuski sudac Thomas Cassuto pohvalio Scoobya za primjereno ponašanje i hvalevrijedan doprinos, odluka suca o pokretanju istrage još uvijek se oče-kuje. Glasnogovornik Palače pravde potvr-dio je da je slučaj Nanterre prvi slučaj u francuskoj, ako ne i u svjetskoj pravosud-noj povijesti da se pas pojavljuje kao svje-dok u sudskom procesu. �

I.I.

Novac U očajničkom pokušaju borbe protiv

hiperinflacije Centralna banka Zimbabvea uskoro će u promet pustiti novčanicu od

100 milijardi zimbabveanskih dolara. Gu-verner središnje banke Gideon Gono rekao je da je inflacija prešla 2,2 milijuna posto, iako neki ekonomisti misle da je i veća. On je izjavio da će banka uvesti takvu novča-nicu kako bi građanima, koji sada moraju nositi goleme količine gotovine, omogući-la lakše transakcije. Središnja banka štam-pala je velike količine novca kako bi odr-žala korak s rastućim cijenama. Najveći apoeni dosad su bili oni od 50 milijardi do-lara. Nova novčanica stanovniku Zimbab-vea bit će dostatna za dvije karte u grad-skom autobusu ili dva kruha.

I u Belgiji postoje ekonomski problemi. Jedan Belgijanac, kojemu su dosadila ne-prekidna poskupljenja električne energije, platio je godišnji račun za struju s 215 kilo-grama kovanog novca koji je prevezao po-moću kolica. Patrick Janssen je s kolicima, u pratnji policije, došao do šaltera preduzeća “Electrabel” u Anversu kako bi namirio du-gove. Simboličnim činom želio je iskazati potporu sve brojnijim sugrađanima koji se mnogo čega odriču kako bi mogli platiti ra-čune za plin i struju. “Službenici 'Electrabe-la' pristali su primiti novčiće, želeći izraziti razumijevanje prema ovoj duhovitoj akciji”, rekla je predstavnica kompanije. A što im je drugo preostalo?

Nakon Engleske, i Škotska je dobila svog Robina Hooda. Benedict Hancock (39), menadžer banke Royal Bank of Sco-tland, osuđen je na 18 mjeseci zatvora jer je s računa bogatih klijenata otuđio više od 7 milijuna funti i prebacio ih na račune si-romašnih tvrtki koje su zapale u nevolje. Hancock je pred sudom izjavio kako je to učinio isključivo iz altruističkih razloga že-leći pomoći radu tvrtki pred bankrotom. On je osobno brinuo o 40-ak klijenata i nje-govao dobre odnose s njima. Kada im je ponestalo novaca Hancock ga je posuđivao s računa bogatih tvrtki i prebacivao preko lažnih računa. U većini slučajeva bogate tvrtke nisu ni primijetile manjak, a kada je-su, Hancock ih je uvjerio da je novac ulo-

žen u vrlo sigurne obveznice Engleske banke. Pazio je čak da opljačkani računi dobiju odgovarajuće kamate za “posudbe”. Čelnici banke pred sucem su pohvalili ka-rakter Hancocka koji je za banku radio 18 godina i godišnje zarađivao 49.000 funti. Dvije tvrtke kojima je posuđivao novac uspjele su isplatiti dug, međutim, trećoj to nije pošlo za rukom. Izričući kaznu sudac Ian Karsten je obrazložio kako je unatoč dobrim namjerama bankar ipak imao ne-izravne koristi od posudbi kroz godišnje bonuse. Njegove transakcije otkrivene su prvi put 2006. godine. �

I.I.

Viva la... USAU SAD do 2042. godine, prema nekim

procjenama, bijela rasa više neće biti većin-sko stanovništvo. Podaci američkog Biroa za popis zasnovani su na stopi rađanja, smr-ti i imigracije i ukazuju da će manjine usko-ro činiti 55% američkog stanovništva. Oso-be španjolskog porijekla sada čine 15% sta-novništva, a do 2050. godine taj broj biće povećan na 30%. Najvjerovatnije da će se ove demografske promjene odraziti širom SAD, a ne samo u urbanim dijelovima, kako je to bilo u prošlosti. Kod bijelaca većinu će činiti starci, jer se predviđa da će se u sljede-ćih 40 godina utrostručiti broj starijih od 85 godina. Onda nije nikakvo čudo što bi Ame-ri uskoro mogli dobiti i prvog predsjednika koji nije bijelac. Ime mu je Barack Obama.

Svakakva čuda se dešavaju u Americi. Krava nazvana Milkshake iz Kalifornije provela je prve dvije godine života zatvo-rena prije nego što ju je spasila fondacija “Grace” iz El Dorado Hilsa. “Tokom dvije godine u zatvorenom prostoru Milkshake nije naučila biti krava. Ona ne zna da je krava. Ne zna gdje pripada”, rekla je Beth De Caprio, koja se trenutno brine o njoj. Bivša vlasnica Sue Lyons priznala je kako se prema životinjama ponašala neodgovor-no, a sud razmatra mogućnost da protiv nje podigne optužnicu za zanemarivanje živo-tinja. Ovoj neobičnoj kravi ime je dao dje-čak koji je rekao da izgleda kao milkšejk. Dva tjedna nakon dolaska na svijet odveli su je od majke, te je većinu vremena pro-vodila samo s ljudima, a kako nije izlazila vani, nije naučila ni pasti travu. Sada se po-naša kao čovjek, ulazi u seosku učionicu i disciplinirano sluša nastavu, trči s ljudima i igra se s psima, a kada je sunce prejako, na glavi nosi šešir. Zaista, Amerika je zemlja neograničenih mogućnosti. �

I.I.

B L A G A JTEKIJA NA VRELU RIJEKE BUNE

Documents

Preporodov Journal, br. 101-102