JAVNO MNIJENJE skripta

  • View
    285

  • Download
    12

Embed Size (px)

Text of JAVNO MNIJENJE skripta

MNIJENJE,VJEROVANJE I ZNANJE

MNIJENJE, VJEROVANJE I ZNANJEVe kod gr. Filozofa dolazi do diferencije mnijenja i znanja (Parmenid).

Inae, mnijenje ima korijen u gr. rijei doxa dok moderni izraz u engl. i franc. jeziku je preuzet iz lat. rijei opinio.

Izraz doxa prvi je oznaio Ksenofon, a potpuniju analizu dao je njegov uenik Protagora koji mnijenje direktno suprotstavlja razumu. Sve do pojave djela Hobbesa, Lockea i Humea, mnijenje je suprotstavljeno razumskoj prosudbi i imao je pogrdne konotacije (common opinon, general opinon, vulgar opinon).Locke mnijenje povezuje sa narodnim tradicionalizmom (moral) te ono ima znaaj neformalne drutvene kontrole.

Hobbes svoje shvaanje mnijenja povezuje sa sferom religijskih uvjerenja, dok Hume pridaje mnijenju ulogu soc. arbitra.

Prema ovim misliocima mnijenje dobiva na znacaju, ali vie kao moral i etiki konsenzus, jer nema utjecaja na voenje javnih poslova.

Drugi filozofi e razlikovati 3 spoznajna stepena: mnijenje, vjerovanje i znanje.

KANT

Mnijenje je miljenje u koje nismo subjektivno potpuno uvjereni, niti je dovoljno objektivno zasnovano.

Vjerovanje se odlikuje subjektivnom uvjerenou, ali nije objektivno zasnovano.

Za znanje je karakteristina puna subjektivna uvjerenost, a i objektivno je dovoljno zasnovano.

Prema Kantu vjerovanja ne mogu biti predmet nauke (znanja), a injenice koje su predmet znanja nisu predmet vjerovanja. Iako se oni dopunjuju uz mogunost nesmetanog razvoja svako u svom podruju, uz pretpostavku da ostaju u granicama vlastitog miljea i da ne prelaze u ono suprotno.TRADICIJA

Kant smatra da je tradicija krajnje kondenzovana i nataloena i koju ine mnijenja mrtvih i naslijee predrasuda. Tradicija je ta koja uvijek ostaje nacionalna ali je i dublja i stabilnija nego JM.

Mnijenje je utoliko jae ukoliko je tradicija manje snana. Tradicionalne vrijednosti ostaju uzor ovjeka za procjenjivanje stvari i pojava.IDEOLOGIJA

Ideoloka komponenta u strukturi ponaanja mora biti prisutna u djelatnostima gdje su ljudski kolektivi prinueni da zauzimaju ocjenjivaki stav prema svijetu.

Diferenciranost ideologija je odraz struktuiranosti drutva, koje za rezultat imaju diferencirane grupe koje imaju razliit odnos, vienje i projekciju svijeta.Ideologija i JM svojim djelovanjem na ponaanje ljudi odreuju njihovu pol. svijest. Jezgro te pol. svijesti jesu njihove ideologije.

O JAVNOM MNIJENJU

J.J.Rousseau je prvi mislilac koji je sintagmu JM upotrijebio s jasnim pol. konotacijama i prepoznatljivim obiljejima. Bilo je izraza koji su se upotrebljavali i prije ovog definisanja, ali su se odnosili na moralna uvjerenja, narodnu tradiciju i zdrav osjeaj za razum i istinu.

U svojim analizama JM Rousseau je jasno naznaio njegovu soc.-pol.ulogu razlikujui volju svih (volonte de tous) koju sainjava zbir privatnih, egoistinih volja, od ope volje (volonte generale) koja ima u vidu opi socijalni interes a sainjavaju je navike, moral, obiaji i iznad svega JM. Rousseau je narod smatrao za jednu nedovoljno obrazovanu masu.

On opoj volji pridaje samo moral, snagu, oduzimajui joj pravo da raspravlja i rezonuje na pol. nain.On nastajanje i formiranje javnosti vee za pol.aktivnost na zborovima gdje se aklamacijom odluuje i donose zakoni, bez rezonovanja (suoavanja miljenja) i kreacije ali je ona po njemu faktor ukupne pol. zbilje.

Engleski filozof J. Bentham JM daje vei znaaj i izrazitiju pol. funkciju smatrajui da je javnost sposobna i da utjelovljuje mudrost i pravinost cijelog svijeta.

Kant smatra da istinska politika ne moe uiniti nijedan korak prije nego to se pokloni moralu i, mada je politika po sebi velika vjetina, njeno povezivanje sa moralom nije uopte nikakva vjetina, jer moral presjeca vor koji politika nije u stanju da razrjei im se suprotstave jedna drugom.

Kant vidi prosvjeenost (javnu upotrebu uma) kao stvar ili privilegiju uenih ljudi i to prevashodno filozofa koji imaju posla sa principima istog uma. O raspavama uenih narod ne odluuje ve se jednostavno miri sa tim, poto nita od toga svega ne razumije.

Ipak Kant dodaje da se javnost ne realizuje u replici uenih ve i u javnoj upotrebi uma svih onih koji su dorasli za to. Tu on dodaje da ti pojedinci moraju prekoraiti granice svoje privatna sfere putem spisa obratiti se publici i tada razumije se moe rezonovati.

Javna upotreba sopstvenog uma mora uvijek biti slobodna i sama kao takva moe unijeti prosvjeenost meu ljudima, privatna upotreba moe se esto ograniiti a da se time napredak prosvjeenosti ipak bitno ne ometa.

Privatna sfera se konstituie od publike koja pol. rezonuje i u koju imaju pristup samo privatni vlasnici. Za to je pored prirodnog kvaliteta (da nije u pitanju dijete niti ena) potrebno da je ovjek sopstveni gospodar, tj.da ima bilo kakvu imovinu (u ta se moe uraunati i svaka vjetina, zanat ili umjetniki dar ili nauka) od koje ivi. Oni koji su van privatne sfere (nevlasnici, radnici) su bez povrede principa javnosti iskljueni iz socijalnog miljea (publike) privatnosti ljudi koji pol.rezonuju. Samim tim oni nisu graani niti su lica sa istim pravima, jer u sferu javnosti mogu kroiti kada pomou talenta, marljivosti i sree steknu bogatstvo i postanu vlasnici, jer do daljnjeg oni su pod okriljem zakona koji ne mogu da prave i donose.Procese koji se deavaju prilikom rezonovanja privat. ljudi Kant naziva javnim usaglaavanjem, a Hegel javnim mnijenjem. Formalno, subjektivna sloboda da pojedinci kao takvi imaju i ispoljavaju svoje vlastite sudove mnijenja i savjete o opim poslovima, javlja se u zajednitvu koje se zove JM. Princip modernog svijeta zahtjeva da ono to svaki pojedinac treba da prihvati mora biti pokazano pojedincu kao opravdano. Dok je Kantu javnost rezonovanje temeljni kamen istinitosti na emu se ono dokazuje tako da vai za um svakog ovjeka, kod Hegela je JM ono to ovjek zamilja kod kue pred svojom enom ili svojim prijateljima. Poto je upotreba uma stvar uenih ljudi (Kant) nauka se za Hegela nalazi izvan domena JM. Bez obzira to je JM odraz zdravog ljudskog razuma ono je prisutno u narodu u vidu predrasuda ali u toj iskrivljenosti odrava istinske potrebe i ispravne tendencije zbiljnosti.

Meutim, javnost nije ona neophodna snaga koja s pravom kritikuje vlast i njene nosioce, jer ona putem njih tek dolazi u mogunost spoznaje njene vanosti kako bi je potovala. Na taj nain vlast i njeni inovnici su jedno od najznatnijih sredstava obrazovanja javnosti. Javnost nije vie u slubi prosveivanja, niti sfera u kojoj se um ostvaruje. Ona je u slubi integracije subjektivnog miljenja u objektivitet koji je duh sebi dao u obliju drave.

Hegel odbacuje saglasnost politike sa moralom jer za njega opa dobrobit drave ima sasvim drugo opravdanje nego dobrobit pojedinca.

Za Marksa je JM lana svijest jer ono pred samim sobom krije svoj istinski karakter maske buroaskih klasnih interesa. Kapitalizam je po svojoj anatagonistikoj ishodnici preputen sam sebi jer poiva na prisvajanju vika vrijednosti stvorenog od strane onih koji posjeduju samo radnu snagu kao robu i u kome su anse soc. uspona od najamnog radnika do vlasnika sve manje. Tako se ukida i najmanja sumnja u mogunost realizacije ideje graanske javnosti jer joj nedostaju pretpostavke za jednakost ansi da se marljivou i talentom postigne status vlasnika. Nema vie znaka jednakosti izmeu vlasnika i ovjeka jer je sve oitiji sukob vlasnika i najamnika gdje vlasnici, da bi realizovali svoj interes, to mogu odrati primjenom sile prema drugima.

Marks svoje vizije dokidanja antagonizma graanske javnosti i odvojenosti javne od privatne sfere vidi u paroli podrutvljavanja sredstava za proizvodnju, ime javnost dolazi u mogunost racionalizacije pol. vladavine kao vladavine ljudi ljudima.

Kad na scenu stupaju konflikti koji su bili potisnuti u privatnu sferu javnosti koja mora posredovati u ovim zahtjevima postaje poprite borbe interesa u grubim oblicima nasilnog razraunavanja.

Pri ovakvom stanju Mill uvia kako manuelni radnici, ene i prezreno stanovnitvo trai priznavanje opeg prava glasa, s im se on u potpunosti slae. JM odraava mo i snagu mnogih prosjenih. Jedina mo koja zasluuje to ime jest mo masa i vlada dok slui tenjama i nagonima masa. Ali oni su uvijek masa, tj. skupna prosjenost.

Njezino miljenje stvaraju, umjesto nje, ljudi poput nje, upuujui je ili govorei u njezino ime, prema trenutnim pobudama, posredstvom novina. Vjerujui javnosti, mi gubimo identitet, mo rasuivanja i zavravamo u nepromiljenom preuzimanju tuih miljenja.Mill se protivi usaglaavanju stavova i miljenja, jer ne treba dolaziti do razumne saglasnosti (do jednog JM) jer razliitost miljenja pri aktuelnom stanju ljudskog promiljanja daje svim stranama istine izgled na fer i korektnu igru.Mill je protiv takve ideje javnosti prema kojoj je poeljno da mnogi sva pol. pitanja iznose pred lice javnosti i rjeavaju ih po svom sopstvenom nahoenju, jer e u takvim uslovima filozofi biti prinueni da masu prosvjeuju i da je ue da ispravno cijeni njihovu dublju spoznaju stvari. On je za to da se pol. pitanja ne rjeavaju direktnim ili indirektnim pozivanjem na razum ili volju neinformisane gomile ve samo prema adekvatnim shvatanjima realno malog broja lica posebno obrazovani za takve zadatke.

DEFINISANJE JAVNOG MNIJENJAPoznata je injenica da je Rousseau prvi upotrijebio pojam JM u modernom smislu rijei, ali on nije prvi utvrdio definiciju.Pojam JM kristalizirao se kroz predrevolucionarni period Francuske izmeu fiziokrata i onih koji su buroasku revoluciju ideoloki pripremali - prosvijetitelja. Nakon fra. revolucije vlade vie ne mogu da opstanu ukoliko ne potuju JM, tvrdili su neki mislioci u Njemakoj.

Tada je filozof Kristijan Garve pokuao dati definiciju JM - sporazum mnogih ili veine graana jedne drave uz potovanje suda do kojeg je svaki pojedinac doao kao do ishodita s