159

REVIJA ZA SOCIOLOGIJU 43 (2013), 2: 159181 ISSN 0350-154X

DOI: 10.5613/rzs.43.2.3 UDK: 32.019.52(497.1)1990 316.323.72(497.1)1945/1990

Prethodno priopenje Primljeno: 16. 5. 2012.

Javno mnijenje, radnika klasa i raspad Jugoslavije

Marko GRDEIdoktorski student (Odsjek za sociologiju, Sveuilite Wisconsin-Madison, SAD) grdesic@wisc.edu

Ovaj rad analizira rezultate anketnoga ispitivanja javnog mnijenja koje je 1990. godine, prije prvih viestranakih izbora i prije izbijanja rata, provedeno u svim republikama bive Jugoslavije. Posebno se analiziraju stavovi radnike klase. Lo-gistikim se regresijama analiziraju podatci za bivu Jugoslaviju, te zatim za njezine tri politiki najutjecajnije i ekonomski najrazvijenije republike, Sloveni-ju, Hrvatsku i Srbiju. Pokazalo se da se, premda velika veina jugoslavenskih graana izraava projugoslavenske stavove, ispod povrinskog konsenzusa moe uoiti specifina fragmentacija javnog miljenja uope i radnike klase pogotovo. Jedino u Hrvatskoj radnici odskau u izraenoj vanosti pripadnosti Jugosla-viji, u odnosu na druge drutvene skupine. S druge strane, stavovi strunjaka i privatnika, kao nositelja nastajue ekonomske elite, obiljeeni su slabijom vezanou za jugoslavensku politiku zajednicu. Najzad, jaa vezanost uz Jugo-slaviju kombinira se s veom skepsom oko prelaska na trinu privredu, dok se slabija vezanost uz Jugoslaviju kombinira sa sklonou da se izrazi demokratska orijentacija. Utoliko se osjeaj vezanosti uz Jugoslaviju ponajprije povezivao sa socijalistikim ureenjem gospodarstva, a mnogo manje uz privrenost demo-kraciji, to je jugoslavensko zajednitvo uinilo jo ranjivijim u kontekstu krize socijalizma u Istonoj Europi i uspona liberalne demokracije kao jedinoga zami-slivog oblika drutvenog ureenja.Kljune rijei: Jugoslavija, raspad Jugoslavije, javno mnijenje, radnika klasa

1. UvodCilj ovog rada jest analizirati strukturu jugoslavenskoga javnog mnijenja neposredno prije raspada drave i izbijanja rata.* Osobito se usredotoujem na stavove radnike klase koja je, s obzirom na svoj nominalni status vla-dajue klase, imala posebno mjesto u slubenoj ideologiji. Jesu li radnici

* Zahvaljujem se Veljku Vujaiu, Mai Grdei te urednicima i anonimnim recenzentima Revije za sociologiju na korisnim komentarima ranije verzije teksta.

http://dx.doi.org/10.5613/rzs.43.2.3mailto:grdesic%40wisc.edu?subject=

Marko Grdei: Javno mnijenje, radnika klasa i raspad Jugoslavije, Revija za sociologiju 43 (2013), 2: 159181

160

Jugoslavije bili ujedinjeni u svojem osjeaju pripadnosti Jugoslaviji? Koje su stavove imale druge drutvene skupine i klase? Isto se pitanje moe postaviti na kontrafaktiki nain: koalicije kojih drutvenih aktera i skupina bi bile potrebne da se sprijei raspad federalne drave? I najzad, postoje li koherentni paketi stavova u kojima se, na sustavan nain s drugim stavo-vima, kombiniraju osjeaji vezanosti uz Jugoslaviju?

Odgovore na ta pitanja traim kroz analizu ankete koja je 1990. godine provedena u svim bivim republikama s velikim uzorcima i zadovoljava-juom zastupljenou razliitih drutvenih skupina. Ta je anketa (Baevi i dr., 1990) dostupna na internetu1 te predstavlja iznimno vrijednu i vrlo ri-jetku priliku da se promotre i analiziraju stavovi graana bive Jugoslavije. Na sreu, anketa je provedena neposredno prije prvih viestranakih izbora 1990. godine i izbijanja rata 1991. godine. Prema tome, u trenutku kad je anketa provedena, stavovi graana jo nisu bili dotaknuti nasiljem koje je javno mnijenje homogeniziralo po etnikim kriterijima.2

Rezultati analize upuuju na sljedee zakljuke. Osjeaj pripadnosti Ju-goslaviji vrlo je visok 1990. godine u cijeloj Jugoslaviji, uz iznimku Slo-venije. Radnici su drutvena skupina koja je obiljeena snanim osjeajem pripadnosti Jugoslaviji, opet uz iznimku Slovenije. Osobito se u Hrvatskoj radnici istiu svojom projugoslavenskom orijentacijom u odnosu na druge skupine u toj republici. U Srbiji se svojom jaom vezanou uz Jugosla-viju istiu seljaci. To upuuje na mogui drutveni temelj za potencijalnu projugoslavensku koaliciju hrvatskih radnika i srpskih seljaka. Meutim, 1990. godine politike su okolnosti takve da ne postoji nijedna politika organizacija koja bi mogla mobilizirati tu podrku u prilog jugoslavenskom zajednitvu. S druge strane, ekonomske elite u nastajanju, strunjaci i pri-vatnici (privatni vlasnici i poduzetnici u tzv. maloj privredi), u svim se republikama istiu svojom slabijom vezanou za Jugoslaviju te su najvje-rojatnije svoj interes vidjeli u izgradnji novih dravnih aparata i uspostav-ljanju trine privrede.

Najzad, osjeaj pripadnosti Jugoslaviji povezan je s podrkom soci-jalistikom ekonomskom ureenju, tj. jai je kod onih koji su neskloniji tranziciji prema trinoj privredi. S druge strane, demokratske vrijednosti jae su kod onih koji izraavaju slabiju vezanost uz Jugoslaviju. Drugim ri-

1 http://adp.fdv.uni-lj.si/opisi/jjm90.2 Kao to e se vidjeti u analizi, Slovenija je djelomina iznimka s obzirom na to da je u toj republici 1990. godine homogenizacija javnog mnijenja ve odmaknula.

http://adp.fdv.uni-lj.si/opisi/jjm90

MarkoGrdei:Javnomnijenje,radnikaklasairaspadJugoslavije,Revijazasociologiju43(2013),2:159181

161

jeima, vezanost uz Jugoslaviju kombinira se na sustavan nain s podrkom socijalistikom ekonomskom modelu, a ne uz prodemokratsku orijentaciju. U kontekstu pada Berlinskog zida i krize Sovjetskog Saveza, jugoslaven-sko je zajednitvo bilo dodatno oslabljeno jer se vezivalo uz ekonomski neuspjean socijalizam i jer nije uspjelo pronai novi temelj u nadolazeim vrijednostima liberalne demokracije.

2. Javnost i raspad JugoslavijeMoj se rad nastavlja na novu tendenciju u literaturi o Jugoslaviji i njezinu raspadu prema kojoj je javnost bila vana u dinamici dogaaja koji su do-veli do raspada drave. Literatura o Jugoslaviji najprije je pokuavala obja-sniti raspad i rat pozivajui se na tezu o postojanju drevne etnike mrnje meu razliitim skupinama u Jugoslaviji (Glenny, 1992; Kaplan, 1994). Smatralo se da, s obzirom na estinu sukoba tijekom devedesetih, moraju postojati duboki povijesni razlozi za neprijateljstva. Prema toj interpretaciji, sukobi su meu narodima bive Jugoslavije bili neminovni. Kao reakcija na te prve analize pojavljuje se niz radova koji tematiziraju ulogu elita u izazivanju sukoba. Bilo da su posrijedi politike, vjerske ili intelektualne elite (Bennett, 1995; Perica, 2002; Gagnon 2004; Dragovi-Soso, 2002), te su se analize fokusirale na ulogu elitnih aktera koji su svoj poloaj mogli iskoristiti da bi promicali nacionalizam. Tu osobito valja istaknuti pozama-nu biografsku literaturu o Slobodanu Miloeviu, kojeg se najee smatra jednim od najodgovornijih za ishode devedesetih godina (Bennett, 1995; Cohen, 2001; Djuki, 2001; Sell, 2002). Paradoksalna je injenica da te dvije struje literature o raspadu Jugoslavije, iako vrlo razliite, obje u drugi plan stavljaju utjecaj javnosti, irih drutvenih skupina i drutvenih pokreta.

Nekoliko novih doprinosa ispravlja taj previd. Prije svega, sada postoji nekoliko analiza koje se bave valom prosvjeda koji je krajem osamdesetih godina zahvatio Jugoslaviju openito i Srbiju osobito. Bilo da se radilo o radnikim trajkovima koji su bili esti u svim republikama (Stanojevi, 2003; Lowinger 2009) ili srpskoj antibirokratskoj revoluciji (Vladisav-ljevi, 2008), danas imamo potpuniju sliku posljednjih godina Jugoslavije. Kolektivni akteri i javnost nisu bili tek pasivni promatra koji je dopustio drugim faktorima, bilo drevnim mrnjama ili manipulativnim elitama, da u potpunosti determiniraju ishode jugoslavenske krize.

Iako moj rad u fokus stavlja stavove javnosti uope i stavove radnike klase pogotovo, treba napomenuti da ne smatram da su elite nevane. An-

Marko Grdei: Javno mnijenje, radnika klasa i raspad Jugoslavije, Revija za sociologiju 43 (2013), 2: 159181

162

keta koja je temelj rada jest snimka stanja u jednom trenutku, dodue vrlo vanom i sretno pogoenom. Ne postoje usporedive ankete koje bi te stavo-ve ispitivale nekoliko godina prije i nekoliko godina poslije 1990. godine. Jo uvijek ostaje otvorenim pitanje koliko su graani Jugoslavije bili pod utjecajem medija i politiara koji te medije koriste.3 Nema sumnje da su tzv. antibirokratska revolucija 1988. godine i medijski posredovani kon-flikti izmeu slovenskih i srpskih politiara 1989. godine (Beli i Bilbija, 1989) mogli bitno utjecati na stavove jugoslavenskih graana. Istodobno, ne moemo biti posve sigurni koliki je bio taj uinak.

Cilj ovog rada nije argumentirati da je jugoslavenska javnost bila anti-jugoslavenski orijentirana. Tu tezu nije mogue braniti s obzirom na visoke postotke podrke Jugoslaviji i este ocjene kako su etniki odnosi, pogoto-vo na lokalnoj razini, bili dobri i tolerantni (Gagnon, 2004). Umjesto toga, ovaj rad pokazuje da se 1990. godine iza visokih postotaka podrke Jugo-slaviji krila specifina struktura javnog miljenja koja je bila fragmentirana na naine koji su je uinili kompatibilnom s kasnijim raspadom. Podrka Jugoslaviji jest bila iroko rasprostranjena (uz iznimku Slovenije), ali ni-je bila duboka. Nije se oslanjala na stabilnu koaliciju drutvenih aktera i skupina. To se osobito odnosi na fragmentiranost radnike klase po repu-blikama, pa i unutar pojedinih republika. Vezanost uz Jugoslaviju takoer se nije kombinirala s drugim stavovima, kao to su stavovi o nadolazeoj privatizaciji privrede i uvoenju liberalne demokracije, koji bi Jugoslavi-ji omoguili preivljavanje u novim okolnostima. Svrha ovoga rada nije objasniti kako se dolo do stavova i miljenja koje je anketa snimila 1990. godine, nego pokazati da je, kad se jednom dolo do te toke, jugoslaven-ska javnost bila strukturirana na nain koji ju je uinio kompatibilnom s raspadom.

Raspad Jugoslavije proces je kojem nije mogue posve precizno odre-diti poetak. Primjerice,