1

Mogući utjecaj medija u kriznim situacijama na javno mnijenje oblikovanjem sadržaja

1

Sažetak

Suvremena javnost izložena je sve većem broju poruka koje se diseminiraju u javnom

prostoru. U situaciji prezasićenosti, publika javnosti selektira ih, po načelu uzimanja i

odbacivanja, odnosno odabiranja, „dopuštajući“ da takve poruke na njih vrše određeni

utjecaj. Fenomen mogućeg utjecaja medija na zauzimanje stavova javnosti o pojedinim

temama, predmet je brojnih znanstvenih istraživanja. Neospornim se utvrdilo kako

javnost najviše informacija iz svog društvenog habitusa dobiva putem medija, a i u

slučajevima kad te informacije pristižu iz interpersonalnih mreža one opet dolaze iz

medija. Na taj način publika javnosti spoznaje svoju okolinu, a te spoznaje u mnogome

ovise o interpretaciji stvarnosti koju su ponudili novinari i mediji. Fenomenologija

utjecaja medija na zauzimanje stavova javnosti posebno dolazi do izražaja u

demokratskim društvima, u kojima organi i organizacije javne i državne vlasti djeluju u

interesu javnosti i izloženi su njenoj kritici, a sve to posebno kad je riječ o mogućim

kriznim situacijama u kojima je ugroženo javno dobro ili javni interes, odnosno javna

sigurnost građana. Upravo stoga, u radu se bavimo problemom mogućeg utjecaja medija

masovne komunikacije na javno mnijenje tijekom kriza, s naglaskom na sumnju da se taj

utjecaj višestruko umnaža oblikovanjem medijskih sadržaja.

Ključne riječi: mediji, javno mnijenje, krize, utjecaj na javno mnijenje, oblikovanje

medijskih sadržaja

1 mr.sc. PERINIĆ, JADRAN, Sveučilište u Dubrovniku, Hrvatska / M. S. PERINIĆ, JADRAN, The

University of Dubrovnik, Croatia

2

Possible Media Influence on Public Opinion in Crisis by Shaping Contents

Summary

Modern public is exposed to a growing number of messages that get disseminated in the

public space. In such situation of satiation, the public audience selects messages

following the principle of taking and rejecting, i.e. selecting them, 'allowing' that such

messages exercise a certain influence on them. The phenomenon of possible influence of

the media on the positions the public take on certain issues has often been the subject of

scientific research. It has been confirmed beyond any doubt, that the majority of

information pertaininig to their social habitus reach the public via media, and even in

case they come from interpersonal networks, the media is still their source. In such way

the public audience perceives its

social setting, which perception largely depends on the interpretation of reality provided

by journalists and media.

The phenomenology of the media influence upon the public's forming of positions is

particularly manifested in democratic societies in which the public and governmental

institutions and organizations act in public interest and are exposed to its critical

evaluation. This is especially true in case of possible crisis which that constitutes a threat

to public welfare or interest, i. e. to the safety of citizens.

For that reason the paper deals with the matter of possible mass communication media

influence upon the public opinion in crisis, emphasizing the doubt that this influence gets

multiplied by shaping the media contents.

Key words: Media, public opinion, crises, influence upon the public opinion, shaping

media contents

3

Uvod

Suvremeni način života uvelike je obilježen brojnim događanjima, koje bi u nekoliko

riječi mogli opisati kao nenadane i neočekivane, prijeteće i opasne, ukratko ugrožavajuće

za ljudsku civilizaciju i njezin okoliš. Ove opasnosti i prijetnje uglavnom su uzrokovane

prirodnim fenomenima, kojima se uzroci traže i u narušenoj prirodnoj ravnoteži, ali i u

ljudskom djelovanju, počevši od propusta u upravljanju i korištenju suvremenih

tehnoloških dostignuća do njihove zlouporabe, pa sve do sve prisutnijeg terorizma kao

oblika izražavanja političkog neslaganja društvenih grupa i organizacija.

Svi navedeni događaji mogu izazvati i određene društvene krize, u kojima se osobito

ističe naglašena potreba očuvanja kako općega društvenoga, tako i posebnoga,

individualnog integriteta svakog pojedinca. Za takvo što nužan je preduvjet raspolaganje

potrebnom količinom informacija. U društvima 21. stoljeća za takvo što postoje mnoge,

prije svega tehnološke mogućnosti. Sve brojniji mediji, a ponajviše postojanje interneta

kao globalne komunikacijske mreže, omogućuje ne samo brz transfer informacija prema

javnosti, nego i komunikaciju na svim razinama i u svim smjerovima.

Problem javnog informiranja i javne komunikacije informacija uopće, s nekih od već

navedenih događaja, osobito se iskazuje sa stajališta kriznog menadžmenta, čije se

djelovanje upravo na tom planu može značajno otežati, iskrivljeno predstaviti i sl., a sve

zajedno izazvati nepredvidive posljedice za daljnji razvoj događaja. U tim slučajevima, s

obzirom na to da je tema zanimljiva i javnost zainteresirana za prikupljanjem potrebnih

informacija, tzv. „angažirano novinarstvo“ diseminira u javnom prostoru brojne

informacije koje se često selektiraju, kako su to već naveli Johan Galtung i Richard C.

Vincent2, prema kriterijima negativnosti (loša vijest jest dobra vijest), blizine (teme iz

našeg okružja izazivaju više pažnje, a katastrofa na drugom kraju svijeta manje), elitnih

zemalja i osoba (radije se odabiru teme povezane s poznatim i javnim osobama) itd.

Ovakav, rekli bismo, senzacionalistički pristup selekciji vijesti, pri čemu informacija

ostaje u drugom planu, upozorava da je potrebno promišljanje drukčijeg novinarstva, u

2 GALTUNG, J. & VINCENT, R. C.: Global Glasnost: toward a new world information and

communication order?, Hampton Press, Cresskill, New York, 1992., p. 7.

4

kojemu će prije svega biti istaknuta društvena odgovornost medija3 i kao takvo biti u

funkciji uspješnog upravljanja sve prisutnijim krizama u suvremenim društvima.

U dosadašnjoj medijskoj praksi zapaženo je nastojanje da se upravo traga za

informacijama koje će u javnosti izazvati reakciju. Tako se nerijetko umjesto analitičkog

pristupa situaciji i njezinoj prezentaciji u skladu s temeljnim profesionalnim novinarskim

standardima koje Stjepan Malović4 navodi kao: istinitost, poštenje, točnost,

uravnoteženost i nepristranost, češće pribjegava, osim kraćeg opisa okolnosti događaja,

traganju za mogućim krivcima, pri čemu se dominantno postavlja potreba utvrđivanja

odgovornosti. Na taj način mediji ne samo što ne postupaju profesionalno, nego u skladu

sa sve izraženijim tržišnim kriterijima, ciljaju na atraktivnost, pri čemu često i

prejudiciraju eventualne sudske postupke, a katkad, svjesno ili nesvjesno, otežavaju rad

istražnih organa. U fokusu im dakle nije nužno informacija koja je javnosti potrebna za

bolju orijentaciju u novonastaloj situaciji, nego se, vođeni tržišnim kriterijima,

usmjeravaju na atraktivno i senzacionalno preslagivanje informacija, kao i konačno

oblikovanje medijskih objava, koje će zacijelo potaknuti zanimanje javnosti.

Problem postaje tim veći ukoliko izostanu proaktivni odnosi s javnošću5, o čemu je više

bilo riječi u slučaju „Kornatske tragedije“ 2007. godine6. Događaj se u tim slučajevima

prepušta medijskoj interpretaciji i prezentaciji, koja nužno ne mora biti istinita. Mediji

prije svega prema svojim kriterijima selektiraju informacije prema važnosti i

zanimljivosti, katkad i osobito naglašavaju pojedine dijelove, prema svojim pravilima, te

ih konačno i oblikuju i kao takve diseminiraju u javnom prostoru. Istinitost pri tome nije

na prvome mjestu, ako ni radi čega drugoga, a ono zbog činjenice, kako to već ističe i

Michael Schudson7: „...vijest nije ogledalo stvarnosti. Ona je njena prezentacija, a sve

prezentacije su selektivne“, a mi bismo dodali i subjektivne te utemeljene na

sposobnostima, mogućnostima i prethodnom znanju novinara o temi.

3 Više o društvenoj odgovornosti medija u izvještavanju o akcidentima i kriznim situacijama, pogledati u:

PERINIĆ, J.; BAROVIĆ, V.: Društvena odgovornost medija u izvještavanju o akcidentima i kriznim

situacijama, Zbornik skupa „Mediji i turizam“, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2009., (u tisku). 4 MALOVIĆ, S.: Osnove novinarstva, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2005.

5 Više o odnosima s javnošću u kriznim situacijama, pogledati u: PERINIĆ, J.; MIOČIĆ, B.: Odnosi s

javnošću u kriznim situacijama, MIOKO, Mediji i okolina, Fond za razvoj istraživačkog novinarstva i

nove medije-FORIN, Daniel print, Novi Sad, 2009., br. 4., p. 52-59. 6 PERINIĆ, J.: Krizno komuniciranje na slučaju tragedije vatrogasaca na Kornatu, Medianali,

Sveučilište u Dubrovniku, god. 1., Dubrovnik, 2007., 2. 7 SCHUDSON, M.: The Sociology of News, WW Norton, New York, 2003., p. 33.

5

Masmedijska javna komunikacija

Svaki događaj, pa tako i krizni, za medije nije ništa drugo do sirovina8 koja se propušta

kroz njihov filtar, umnaža i konačno prodaje kao roba, pri čemu se ontologija masovnih

medija sagledava kao „dijalektički odnos fantomskog i matričnog svijeta koji se

međusobno dopunjuju“.9 Ako tome dodamo spoznaju kako u suvremenim društvima

poznavanje stvarnosti u najvećoj mjeri zavisi od njene predstave koju će građani stvoriti

na osnovu materijala koje im nude novinari i mediji, možemo opravdano posumnjati

kako upravo mediji posjeduju ogromnu moć u procesu artikulacije javnoga mnijenja. Ono

što prešute ili previde, kao da se nije niti dogodilo. Ono što naglase ili ponavljaju, kao da

je najvažnije u našim životima.10

Danas je opravdano govoriti o javnom komuniciranju umjesto javnom informiranju, koje

obilato omogućavaju i podržavaju suvremeni mediji, a posebno internet. Građani nisu

samo puki primatelji medijskih sadržaja, već, ovisno o mnogim činiteljima, zauzimaju

svoj stav i komuniciraju ga u javnom prostoru, ponekad do te mjere da u konačnici utječu

i na polazne stavove izvora informiranja. Međutim, kako bi uopće započela javna

komunikacija potrebna je polazna informacija, kao inicijator javne rasprave o pitanju od

šireg društvenog interesa, te medij odnosno kanal putem kojeg se informacija diseminira

u javnom prostoru.

Komuniciranje ljudskih biće bio je preduvjet nastanka i razvoja ljudskih zajednica, i kao

takva, neodvojiva je od bilo kakvog poimanja organiziranog ljudskog djelovanja.

Slijedom toga, opravdano je istovremeno tvrditi kako je javna komunikacija važan

čimbenik tijekom kriza koja se u tom slučaju odvija na relaciji događaj-odnosi s

javnošću-mediji-publika. Već je postalo uobičajenim da se nakon nastanka nekog

događaja s prvim informacijama, putem medija, javnosti obrate odnosi s javnošću u bilo

8 Više o medijskom tretmanu akcidenata, katastrofa i kriznih događaja, pogledati u PERINIĆ, J.: Masovni

mediji u životnom ciklusu krize-teorijski pristup, MIOKO, Mediji i okolina, Fond za razvoj

istraživačkog novinarstva i nove medije-FORIN, Daniel print, Novi Sad, dvobroj: 02/03, 2008., p. 34-41. 9 ANDERS, G.: Svijet kao fantom i matrica: Filozofska razmatranja o radiju i televiziji, 1985. Cf.:

KRONJA, I.: Čovjek tranzicije u mas-medijskom društvu (slučaj Srbija), Filozofska istraživanja,

Hrvatsko filozofsko društvo, god. 28., sv. 1., Zagreb, 2008., 109., p. 97-98. 10

RADOJKOVIĆ, M.: Kodeksi profesionalne etike u novinarstvu. U: BEGOVIĆ, B., ŽIVKOVIĆ, M.,

RADOJKOVIĆ, M. i dr.: Etika javne reči u medijima i politici, Centar za liberalno-demokratske studije,

Beograd, 2004., p. 52.

6

kojoj fazi životnog ciklusa11

krizne situacije. Djelovanje odnosa s javnošću i medija

predmet je brojnih stručnih i teorijskih rasprava u kojima se ističu i neke dvojbe na koje

ne postoji konačan i jednoznačan odgovor. Prema nekim stajalištima odnosi s javnošću su

zapravo filtar koji propušta i uobličava informacije i kao takve ih „nameće“ medijima

kao jedino dostupne za daljnju diseminaciju javnosti. Pri tome se naglašava kako je tako

proizvedena „slika“ događaja u pravilu poželjna interpretacija trenutnog stanja prema

mjerilima i ukusu poslodavca, odnosno onoga koga odnosi s javnošću predstavljaju.12

Drugi govore o nespremnosti novinara da objektivno opisuju neke događaja naprosto iz

razloga nepoznavanja specifičnih situacija (tehnološki procesi, složeni društveni

međuodnosi, suvremeni prirodni poremećaji itd.), pa u tim slučajevima često posežu za

emotivnim opisima koji u osnovi ne nude kvalitetne informacije u funkciji objektivnog

informiranja javnosti.13

Treći smatraju kako novinari, pa time onda i mediji, nekritički

prenose (čitaj prepisuju) objave za medije koje plasiraju uredi za odnose s javnošću, pa

čak takve tekstove potpisuju kao da su do informacija došli svojim neposrednim uvidom

u događaj i sl.14

Drugim riječima, u ovom dijelu postoje brojne dileme i pitanja na koje je

tek potrebno potražiti odgovore, ali ih je svakako dobro spomenuti kako bi se lakše

uočila, rekli bismo, prijelomna točka u kojoj će se na neki način odrediti polazište za

javnu raspravu i konačno zauzimanje stavova javnosti o događaju.

Shema 1. Proces javne komunikacije tijekom krize

11

Više o masovnim medijima u životnom ciklusu krize, pogledati u: Perinić, J.: Masovni mediji u

životnom ciklusu krize-teorijski pristup, MIOKO, Mediji i okolina, Fond za razvoj istraživačkog

novinarstva i nove medije-FORIN, Daniel print, Novi Sad, dvobroj: 02/03, 2008., p. 34-41. 12

Više o tome pogledati u: GRUNIG, J.E.; HUNT, T.: Managing Public Relations, Holt, Rinehart and

Winston, New York, 1984.; DOZIER, D.M. et. al..: Manager's Guide to Excellence in Public Relations

and Communication Management, Lawrence Erlbaum, New Jersey, 1995.; PLENKOVIĆ, M.:

Holistička analiza odnosa s javnostima (javnošću), Informatologia 34, 2001, 1-2. 13

Više o novinarskom pristupu obradi teme, pogledati u: Perinić, J.: Masovni mediji u životnom ciklusu

krize-teorijski pristup... op. cit. 14

Kako novinari koriste izvore informacija više pogledati u: VILOVIĆ, G.: Istraživačko novinarstvo,

tabloidizacija i etika, Društvena istraživanja, Zagreb, god. 12, vol. 6., 2003., 68.

7

Publika

javnosti

JAVNO

MNIJENJEDOGAĐAJ

JAVNOST

FEED-BACK- pisma čitatelja, ankete, reakcije...

OD

NO

SI S

JA

VN

OŠ

ĆU

MEDIJI

Izvor: Vlastiti prikaz

U trenutku nastanka nekog događaja putem medija, odnosno različitih komunikacijskih

kanala inicira se komunikacijski proces koji smo za ovu potrebu shematski prikazali

(Shema1.) kao zatvoreni komunikacijski tok. Odmah uočavamo kako su, u smislu

informacijskog prijenosa, važne karike odnosi s javnošću i mediji. Stoga bi bilo logično

zaključiti kako upravo taj „dvojac“ ima najveću mogućnost utjecaja na javno mnijenje

tijekom krize. Ne želeći na ovom mjestu ulaziti u raspravu čiji bi utjecaj bio veći ili

manji, za potrebe ove rasprave pozvat ćemo se na mišljenje Thomasa A. Birklanda15

,

koji smatra „kako su na relaciji između kriznih odnosa s javnošću, masovnih medija i

publike, upravo masovni mediji ti koji imaju najveće mogućnosti utjecaja na javno

mnijenje“.

Moć medija i mogućnost manipulacije

Logično je stoga postaviti pitanje koliki je i kakve prirode utjecaj medija na ponašanje

javnosti iz čega bi onda proizlazila i njihova moć te na koji način to postižu, što se

neobično važnim postavlja kad se na znanstveno-stručnoj razini pokušava usmjeriti rad i

djelovanje kriznog menadžmenta.

Utjecaj medija na ponašanje publike ponajprije je određen prirodom i sadržajem medija,

u skladu s kojima pojedinac odlučuje hoće li ga pratiti ili neće, kako to već i tumači

„teorijska perspektiva o osobno motiviranim korisnicima medija koji ih rabe u skladu sa

svojim potrebama i ciljevima“.16

15

BIRKLAND, T. A.: After Disaster: Agenda Setting, Public Policy and Focus, Georgtown University

Press, Wasington, 1997. 16

LAMZA POSAVEC, V.; RIHTAR, S.: Neke osobine publike informativno-političkog tiska,

Društvena istraživanja, Institut društvenih znanosti IVO PILAR, vol. 6., Zagreb, 2003., 68. , p. 928-929.

8

Masovni mediji se približavaju primateljima/konzumentima s izvanredno velikom

ponudom poruka, koju oni, kad stupe u sferu masovne komunikacije, selektiraju tako da

neke odbacuju i ne uzimaju u obzir, a neke odabiru i ostave da na njih utječu.17

S tim

izbornim činom primatelji aktivno posežu u komunikacijski proces, kroz određivanje

opsega i načina primanja poruka te njihova doživljavanja.

Teško je vjerovati da bilo koji medij ima presudan utjecaj na oblikovanje stavova i

ponašanja ljudi, ali se takva mogućnost niti ne odbacuje u potpunosti u slučajevima kada

izvori informacija služe za dodatnu konsolidaciju i jasnije artikuliranje sukladnih stavova

i razmišljanja, kao i aktualizaciju ponašanja za koje je pojedinac već odgovarajuće

predisponiran.18

Međutim, nije na odmet imati na umu stajalište Josepha Thomasa

Klappera19

koji kaže kako mediji imaju moć kreiranja stavova, i to o novim temama,

dakle onima o kojima čitatelj ima malo ili nikakvo prethodno znanje. Takve teme su po

definiciji upravo one koje se vežu za iznenadne, neočekivane, teško predvidive i ine

događaje koji počesto prerastaju u krize.

Upravo u takvim situacijama, kako je to već istaknuo Walter Lippmann, mediji mogu

kontrolirati javno mnijenje fokusiranjem pažnje publike na jednoj temi, ignorirajući

ostale. Na ovoj pretpostavci Edward L. Bernays20

izradio je prvi priručnik za

upravljanje ovim fenomenom, poznat kao agenda-seting hipoteza. Teorijski okvir

agenda-settinga21

(postavljanje medijskih tema) polazi od premise da „masovni mediji

imaju mogućnost prijenosa tišine na publiku o nekoj temi“22

iz čega proizlazi „kako

masovni mediji možda nisu toliko uspješni govoriti ljudima što da misle, ali su

iznenađujuće uspješni u tome da govore svojoj publici o čemu da misle“ 23

. Na taj način,

17

Cf.: VREG, F.: Medijske teorije i stvarnost, Informatologia, vol. 37., Zagreb, 2004., 3., p. 179. 18

Cf.: LAMZA POSAVEC, V.; RIHTAR, S.: op. cit. p. 930. Cf.: DOMINICK, J. R.: The Dynamics of

Mass Communication, McGraw-Hill Publishing Company, New York, 1990. 19

KLAPPER, J. T.: Gli effetti della comunicazione di massa, Etas Libri, Milano, 1974. Cf.: JERGOVIĆ,

B.: Komunikacijska kultura hrvatskih novinara: Medijska scena 1994., Društvena istraživanja,

Društvena istraživanja, Institut društvenih znanosti IVO PILAR, god. 12., vol. 6., Zagreb, 2003., 68., p.

990; 1001. 20

BERNAYS, E. L.: op. cit. 21

Agenda-setting: teorija nametanja dnevnog reda polazi od toga da važnost dana temama u medijima

(medijska agenda) određuje percepciju važnosti tih tema u javnosti (javna agenda). 22

BIRKLAND, T. A.: op. cit. 23

COHEN, B.: The Press and Foreign Policy, Princeton Univerity Press, Princeton, New York, 1963.

9

kako je to već i istaknula Elizabeth Noell-Neumann24

predstavljajući hipotezu spirale

šutnje, pojedincima se omogućuje permanentno promatranje svoje okoline, uglavnom

putem medija, u kojoj traže znakove dominantnog mišljenja/stava kako bi svoje stavove

prilagodili dominantnim stavovima u javnosti, a u vezi sa svim pitanjima izvan njihova

neposrednog dosega.

Teorija o postavljanju prioriteta ili teorija o učincima masovne komunikacije25

uvela je

razliku između onoga o čemu mislimo (znanje) i onoga što mislimo (mišljenje i osjećaji).

Drugim riječima, teorija sugerira da masovni mediji mogu snažno utjecati na kognitivnu

razinu, a da pri tome ne utječu na predispoziciju. No čak i ako je to jedini učinak medija,

posljedice postavljanja prioriteta nisu beznačajne. Naime, mediji svojom prezentacijom

mogu učvrstiti javna stajališta o određenim pitanjima, ljudima, organizacijama,

institucijama itd. Osim toga, promjene u količini medijske pozornosti mogu dovesti do

promjena u javnim prioritetima. Što više publiku više neka tema zabrinjava, to više

pokazuje sklonosti da o njoj nauči, pri čemu treba znati kako upravo mediji svojom

prezentacijom mogu utjecati na prioritete nekih specifičnih i važnih javnosti

(zakonodavci, regulatori i drugi kreatori politike).

Povijest manipulacije javnim mnijenjem seže u razdoblje američke revolucije kad su se

Samuel Adams26

i njegove pristaše služili raznim tekstovima, govorničkim tribinama,

upućivanjem novinara na zanimljivosti i sl., kako bi probudili, a potom i organizirali

javno mnijenje, pretpostavljajući da se većina ljudi povodi za osjećajima, a ne za

razumom. Publika se pritom shvaćala samo kao pasivan primatelj, a mediji su na nju

djelovali poput potkožne igle, izravno im inicirajući svoje zamisli i poruke, i tako

presudno oblikujući njihove stavove, mišljenje i ponašanje. Ovakvo tumačenje

proizlazilo je iz Wilbur Schrammova27

modela javnog informiranja, preuzimanjem

Lasswellove28

teze o funkciji komuniciranja u društvu, prema kojoj je proces

komuniciranja uglavnom jednosmjeran (komunikator je aktivan, a recipijent pasivan).

Komunikator oblikuje stavove i poželjno ponašanje recipijenta, odnosno kod recipijenta

24

NOELLE NEUMANN, E.: The Spiral of Silence, Journal of Communication, Oxford University Press,

Oxford, 1974., p. 50-51. 25

Cf.: CUTLIP, S. M.; CENTER, A. H.; BROOM, G.M.: Odnosi s javnošću, Mate d.o.o., Zagreb, 2003.,

p. 261. 26

Cf.: CUTLIP, S. M.; CENTER, A. H.; BROOM, G.M.: op. cit. p. 103. 27

PLENKOVIĆ, M.: Komunikologija masovnih medija, Barbat, Zagreb, 1993., p. 37-38. 28

VREG, F.: Društveno komuniciranje, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1975., p. 67.

10

izaziva programirano ponašanje i uvjerenje. Određenje publike kao pasivne mase

raspršenih pojedinaca uglavnom je negativno konotirano, kao što je i glavna uloga

sredstava masovne komunikacije uglavnom shvaćena kao indoktrinacija masa idejama

dominantnih društvenih skupina. Odgovor na pitanje koliko je tako raspršena publika

podložna kolektivnim utjecajima daje Erich Feldman29

koji kaže kako se ne može

govoriti tek o „pukom individualnom efektu svakog pojedinog recipijenta, nego o

socijalno-psihološkom fenomenu masovne recepcije“.

Ovakav pristup naslanja se na teorijsku zaokupljenost utemeljenu na ideji mase, prema

kojoj su mediji shvaćani kao važan konstitutivni element masovnog društva, a njihova

publika masom koja apsorbira tako proizvedenu masovnu kulturu,30

pri čemu je

„masovna kultura neobrazovanih, čija masa je manipulativna, olako prihvaća sve odluke,

pa i one loše, a pokrenuta djeluje vrlo destruktivno“.31

Utjecaj je snažniji ako je poruka

homogena te posebice ukoliko ide u smjeru u kojem žele ići korisnici koji poruke

interpretiraju prema svom iskustvu, svom okruženju, svojim potrebama i željama.32

Ovo

razmišljanje u cijelosti je oslonjeno na već spomenutu teoriju spirale šutnje prema kojoj

javno mnijenje nastaje kao posljedica akcije u kojoj pojedinci kolektivno pronalaze

potporu za svoja stajališta u osobnoj interakciji, odnosno prateći masovne medije. Spirala

postaje vidljiva kad veći broj pojedinaca prenosi svoja zapažanja u javnu tišinu ili

izjašnjavanje, a pojačava se kad mediji prezentiraju stavove koji se najagresivnije i

najčešće iskazuju, a pri tome se ne trude odrediti realnu distribuciju stavova. Iz ovog se

da zaključiti kako su upravo masovni mediji vrlo utjecajni tijekom kriznih situacija, a

time i „moćni“, jer „filtriraju i uobličavaju slike mogućih rješenja nastalog stanja, s

tendencijom pojačavanja već prisutne pristranosti (stereotipi, predrasude i sl.) koje

postoje u javnosti.33

Tako „stvarnost postaje reprodukcija svojih reprodukcija koje su

pripremljene medijskim matricama.34

29

FELDMAN, E.: Theorie der Massenmedien, Reinhardt Verlag, München-Basel, 1972., p. 18. 30

LAMZA POSAVEC, V.; RIHTAR, S.: op. cit. p. 928. 31

JANTOL, T.: Politička javnost, Birotisak, Zagreb, 2004. 32

Cf.: BERTRAND, J. C.: Deontologija medija, Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2007., p. 30-31. 33

NELKIN, D.: Selling Science: How the Press Covers Science and Tehnology, Freeman Press, New

York, 1987. 34

KRONJA, I.: op. cit. p. 98.

11

Jezik mas-medijske komunikacije

Iz naprijed iznesenog vidljivo je kako mediji ipak imaju određenu moć utjecaja na javno

mnijenje. Takve pretpostavke svakako ne isključuju i mogućnost manipulacije, bilo ona

pozitivno ili negativno usmjerena, tako svejedno. France Vreg35

smatra kako se upravo

manipulacija najviše izražava jezikom i sadržajem komuniciranja, koji se u specifičnom

društvenom kontekstu upotrebljava kao sredstvo moći i nadzora. Jezik i sadržaj u tom

slučaju nisu samo sredstvo komunikacije ili znanja, već i instrument moći. Iako pomoću

jezika drugima posredujemo svoje misli, shvaćanja, ideje i stavove, treba znati da svaka

naša rečenica, bilo izgovorena, bilo napisana ili drugačije zabilježena, predstavlja

emanaciju naše osobnosti, dio nas samih. Mi riječima udahnjujemo život (pa tako i

novinari, op. a.), one su naša duhovna tvorevina.36

Jezik medija jezik je simbola: grafičkih, zvučnih i slikovnih. Erich Feldman37

napominje

da takve „simboličke strukture oblikuju svijest“, što Tomu Jantola38

upućuje na

zaključak da simboličke strukture medijskog jezika oblikuju iskustvo (predodžbu,

poimanje) života koje nije istovjetno onom izvornom (prirodnom), stečenom

neposrednim doživljajem stvarnosti. Kodirani jezik simbola oblikuje izvedeno (umjetno,

neprirodno) iskustvo. Jezik tiska, upotpunjen različitim likovnim formama, oblikuje

literarnu svijest, a jezik radijskog zvuka i televizijske slike audiovizualnu svijest, pri

čemu su televizijske slike osobito privlačne. Vjerojatno je to razlog što u medijskom

izvještavanju „u više od 60% slučajeva prevladava svježa pokretna slika izvora (govori

izvor informacija ili novinar citira/sažima njegovu izjavu), dok u gotovo trećini primjera

slike izvora nema.39

Slike najviše odgovaraju receptivnim predispozicijama i načinu

života suvremene medijske publike. „Čovjek je biće očiju“,40

što znači da se primarno

„orijentira gledanjem i svijet koji ga okružuje upoznaje preko slike“.41

35

Cf.: VREG, F.: Medijske teorije i stvarnost…, op.cit. p. 179. 36

Cf.: ŽIVKOVIĆ, M.: Pravna odgovornost za javnu reč. U: BEGOVIĆ, B.; ŽIVKOVIĆ, M.;

RADOJKOVIĆ, M. i dr.: Etika javne reči u medijima i politici, Centar za liberalno-demokratske studije,

Beograd, 2004., p. 31. 37

FELDMAN, E.: op. cit. p. 97. 38

JANTOL, T.: op. cit. p. 46. 39

LABAN, V.: Utjecaj službi za odnose s javnošću na (ne)transparentnost izvora informacija u

televizijski novinarskim tekstovima, Medijska istraživanja, god. 11., Zagreb, 2005., 1., p. 113-130. 40

FELDMAN, E.: op. cit. p. 164. 41

JANTOL, T.: op. cit. p. 47.

12

Televizija nije jednostavni produžetak oka, nego novo oko koje vidi drukčije nego

vlastito. Televizijska je slika zato dojmljiva i vrlo sugestivna. Njezina slika redizajnira

stvarni izgled zbiljskog života i utoliko ne posreduje primarno, već sekundarno

iskustvo.42

„Nikada slika ne može ljudima zamijeniti pravo i neposredno iskustvo

oslikane zbiljnosti“ .43

Spretnim izborom odgovarajućih detalja može se na gledatelje

ostaviti dojam snažniji od gomile riječi, tim više što ljudi uglavnom gledaju srcem i na

ono što vide reagiraju emocijama.44

Tako je, tehnologijama omogućeno multimedijsko

komuniciranje, „olakšalo manipulaciju informacijom, posebice lažiranje slika.45

U vrijeme brojnih specijaliziranih medija i fragmentirane publike, smatra se da novine

(tiskani mediji) mogu najlakše doprijeti do različitih javnosti unutar zajednice. Iako za

većinu ljudi više nisu osnovni medij, oni još uvijek mogu oblikovati javne prioritete i

snažno utjecati na ishod javne rasprave.46

Tisak crpi svoju moć iz diseminacije

informacija te utječe na javno mnijenje o važnim pitanjima.47

Tiskani mediji prikupljene

informacije prezentiraju javnosti putem „radnih standarda, odnosno žanrova, koji

nepotpuno odražavaju obilje i raznovrsnost egzistencije, događanja i problema unutar

stvarnog života“.48

Osnovni medijski žanr, proizašao kao odgovor na potrebu javnosti

koja želi znati što je novo, jest vijest. Iz vijesti kao osnovnog žanra, na njemu i oko njega,

prema Marku Sapunaru,49

nastali su složeniji novinarski oblici kao što su izvještaj,

osvrt, komentar, kritika, članak, feljton i sl. Učestala upotreba pojedinih rodova u

novinskom izvještavanju otkriva i skrivenu prirodu tiskanih medija. Tako je jedno

istraživanje50

pokazalo kako se u više od 30% slučajeva (medijskih objava) javlja

izražavanje stavova u vijestima i komentiranim izvještajima, što je ukazalo na izostanak

informativne funkcije tiskanih medija, što je još poražavajuće zna li se da tolika

prisutnost stavova i komentara u dnevnim novinama ne odgovara njihovoj temeljnoj

strukturi i namjeni. Dnevne novine bi trebale prije svega pružati informacije, međutim,

42

ibidem p.. 47. 43

FELDMAN, E.: op. cit. p. 113. 44

JANTOL, T.: op. cit. p. 47. 45

BERTRAND, J. C.: op. cit. p. 12. 46

CUTLIP, S. M.; CENTER, A. H.; BROOM, G.M.: op. cit. p. 306. 47

Ibidem p. 306. 48

KRONJA, I.: op. cit. p. 97. 49

LIPOVČAN, S.: Mediji – druga zbilja?, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006., p. 28-29. 50

Cf.: JERGOVIĆ, B.: op. cit.

13

komentari ili komentirani izvještaji zamjenjuju informaciju, što se drži jednom od

ozbiljnijih manjkavosti u medijskom izvješćivanju. Osim toga, u hrvatskim novinama

61,8% objavljenih tekstova zauzimaju vijesti i kratke vijesti. U tome prednjače 24sata u

kojima ne samo što dominiraju kratke forme (79,1%), što je inače karakteristika

tabloidnih novina, već nije pronađen niti jedan veliki članak, a i standardni članci se

pojavljuju tek u 6,5% tekstova. Loša strana ovakvog pristupa je u tome „što takve vijesti

ne objašnjavaju pozadinu događaja niti analiziraju i komentiraju događaje. Kratke vijesti

su važno obilježje trenda suvremenih novina koji je zahvatio i Hrvatsku“.51

Trend

skraćivanja tekstova, uz istovremeno pridruživanje većeg broja vizualnih elemenata, s

jedne strane nudi relativno informativno siromaštvo, dok s druge povećava

komunikativnu vrijednost sadržaja. Najtiražnije svjetske novine karakteriziraju „vrišteći“

naslovi, privlačne fotografije i kratki tekstovi, senzacionalizam i kolokvijalni jezik.52

Takvi sadržaji su kraći, vizualno uočljiviji i percipiraju se s više receptora, a u konačnici

postaju čitljiviji, međutim, kako smo i primijetili iz prijašnjih navoda, pitanje je kolika im

je zapravo informativna funkcija, kojoj svakako dajemo prednost kad je riječ o

izvještavanju o nekom kriznom događaju.

News framing – utjecaj oblikovanjem sadržaja

Već smo istaknuli kako se medijska manipulacija najviše može izražavati jezikom i

sadržajem. O jeziku smo nešto više prethodno rekli, međutim kad je u pitanju sadržaj u

tom dijelu promatramo mogućnost manipulacije na dva moguća načina. Prvi bi se

odnosio na sadržaj sam po sebi, koji svakako implicitno u sebi sadrži jezik i formu, a

drugi se odnosi se na način prezentacije tog istog sadržaja, odnosno njegovo oblikovanje.

Između dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća vjerovalo se da su mediji propagandno

oblikovanim prilozima utjecali na ljudske stavove.53

U razdoblju između tridesetih i

šezdesetih godina 20. stoljeća, istraživači medija ispituju važnost osobnog iskustva i

promjene stavova, jer se vjerovalo da se glavni utjecaj medija očituje kroz očvršćivanje

51

MALOVIĆ, S. : Vjerujemo li novinama?. U: BAUER, T. A.; BRAUTOVIĆ, M.; HRNJIĆ, Z., i dr.:

Vjerodostojnost novina, ICEJ, Zagreb, 2007., p. 14. 52

JERGOVIĆ, B.: op. cit. 53

Cf.: SCHEUFELE, D. A.: Framing as a Theory of Media Effects, Journal of Communication, Oxford

University Press, Oxford, 1999., 49, p. 103-122.

14

postojećih stavova.54

Između sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća fokusiraju

se na kognitivne efekte koje izaziva medijsko oblikovanje kod publike/čitatelja koje

Zhongdang Pan i Gerald M. Kosicki55

definiraju kao seriju struktura unutar poruke, a

Kirk Hallahan56

kao postojan obrazac aranžiranja riječi i označavanja njihove

sintaktičke strukture. Hallahan oblikovanje zapravo identificira kao model koji se koristi

u medijskom izvještavanju, a objašnjava na koji način masovni mediji prezentiraju svoje

priloge s ciljem objašnjavanja kompleksnih ideja bliskim i kulturološki prihvatljivim

pojmovima. Jedan od ranijih Erving Goffmanovih57

prijedloga tumačenja oblikovanja,

utemeljeno na etnometodologiji, usmjerava se na ulogu oblikovanja u uspostavljanju

subjektivnog značenja. Goffman, naime, definira oblikovanje kao interpretacijsku shemu

koja pojedincima, kroz lociranje, uočavanje, prepoznavanje i obilježavanje, osigurava

kontekst razumijevanja informacija. Gaye Tuchman58

ističe shvaćanje oblikovanja kao

posredujućeg koncepta između socijalne produkcije, proizvodnje i recepcije značenja u

analizi vijesti. Oblik u kojem je poruka predstavljena ograničit će i definirati njeno

značenje.59

E. C. Hanson60

je oblikovanje definirala kao “ponavljanje određenih tema,

misli i slika u njihovim međusobnim asocijacijama, što postaje proces koji sam sebe

pojačava i naizmjence oblikuje buduće odluke o smjeru vijesti.” Time je predstavila

analogiju promjenjive paradigme kao “znanstvenu paradigmu; okviri ostaju dok ih

nagomilana količina proturječnih informacija ne prisili da se promijene. Čak tada stari

okvir ostaje kao alternativa slike stvarnosti i debata se nastavlja“.

Navedene definicije ukazuju nam na postojanje radnih standarda putem kojih mediji

javnosti/publici približavaju i objašnjavaju različite pojavnosti u njihovu okruženju

prepoznatljivim kulturološkim pojmovima, stvarajući razumljive interpretacijske sheme.

54

BAYSHA, O.; HALLAHAN, K.: Media framing of The Ukranian Political Crisis, 2000-2001.,

Journalism Studies, (izdavači: Franklin, B.; Kopper, G.), University of Sheffield (UK), University of

Dortmund (Germany), vol. 5., 2004. 2., p. 234. 55

PAN, Z.; KOSICKI, G. M.: Framing Analysis: An Approach to Discourse, Political Communication,

Routledge, vol. 10., Philadelphia, 1993., p. 55-75. 56

HALLAHAN, K.: Seven Models of Framing: Implications For Public Relations, Journal of Public

Relations Research, University of Maryland, College Park, vol. 11., 1999., 3., p. 205-242. 57

GOFFMAN, E.: Frame Analysis, Harper and Row, New York, 1974., p. 10-11. i 21. 58

TUCHMAN, G.: Making News: A Study in the Construction of Reality, The Free Press, New York,

1978., p. 7. 59

HALLAHAN, K.: op. cit. p. 205-242. 60

HANSON, E. C.: Framing World News: The Times of India in Changing Times, Political

Communication, Routladge, philadelphia, vol. 12., 1995., 4., p. 371-372.

15

Riječ je zapravo o oblikovanju posredujućih koncepata između socijalne stvarnosti i

recipijenata, međutim, posredujući oblici mogu ponekad značajno ograničiti polaznu

poruku i značajno promijeniti njeno polazno značenje. Upravo stoga Kirk Hallahan61

smatra da je potrebno razlučiti i različite vrste oblikovanja koje navodi kao:

valance framing – predstavljanje informacija u pozitivnom ili negativnom svjetlu;

semantic framing – alternativni način pisanja pojmova, i

story framing – izrazito složen način selekcije ključnih tema, kao i uključivanja

tehnika naracije.

Utjecaj oblikovanjem temelji se na dva mehanizma: prvo tako da utječe na pojedinca u

kognitivnom procesu donošenja odluka i drugo, nekognitivnim uvjetovanim sjećanjem

(engl. priming62

). Stimulirana senzibiliziranost (priming) temelji se na premisi da ljudska

memorija djeluje na principu kognitivnih struktura ili „shema“. Sheme kontroliraju

strukturu interpretacije događaja i situacija, mijenjajući shematsku organizaciju

pamćenja. Znanstvenici se slažu da shematsko procesuiranje opisuje kako pojedinci

koriste asocijacije i očekivanja da bi sebi predstavili neki događaj i o njemu

zaključivali.63

Upravo zbog navedenog, oblikovanje može utjecati na kognitivno

procesuiranje interpretacije poruka, a implicitno prisjećanje na to kako pojedinac koristi

znakove u poruci da bi povratio znanje iz svog sjećanja.

Robert M. Entman64

smatra da se novinari mogu držati pravila objektivnog

izvještavanja i istovremeno donositi dominantno oblikovanje vijesti koje ne dozvoljava

da publika uspostavi uravnoteženu procjenu trenutne situacije. Stoga, možemo zaključiti

kako negativno oblikovanje ipak utječe na pojedince, prije svega jer „potiče publiku u

61

HALLAHAN, K.: op. cit. p. 205-242. 62

Pojam primings, koji se nadograđuje na Cognitive Neoassociation Theory (spoznajnu neoasocijativnu

teoriju) Leonarda Berkowitza, izražava, pojednostavljeno, da se u mozgu nalaze semantički međusobno

povezane spoznaje, osjećaji i sklonosti određenom ponašanju, a povezani su asocijativnim putevima,

odnosno mrežom neurona. Ako se nekim podražajem (npr. nasilničkim medijskim sadržajima) pobudi

unutar ovog sklopa određeni čvor (priming), nastaje učinak emisije, kojim se potiču misli povezane s

pobuđenim čvorom, osjećaji i sklonosti određenom ponašanju. Cf.: KUNCZIK, M., ZIPFEL, A.: Mediji i

nasilje: aktualno stanje u znanosti, Medianali, Sveučilište u Dubrovniku, god. 1, Dubrovnik, 2007., 1. p.

9. 63

HALLAHAN, K.: op. cit. p. 205-242. 64

ENTMAN, R. M.: Framing: Towards Clarification of a Fractured Paradigm, Journal of

Communication, Oxford University Press, vol. 43., Oxford, 1993., 4., p. 57.

16

istraživanju veće količine detalja u poruci“65

, a „efekti variraju s razinom involviranosti

pojedinaca“66

.

U pogledu prezentacije također se mogu analizirati brojni pristupi, što će svakako ovisiti i

o vrsti medija. Za ovu priliku istaknut ćemo neke nama važne pristupe u prezentaciji

sadržaja tiskanih medija za koje smatramo da značajnije utječu na javnu percepciju. Ovo

smatramo važnim, kad je riječ o kriznim događajima, iz razloga što svaka medijska

praksa, bez obzira koliko bila usmjerena na bolje razumijevanje, u nekim slučajevima

pridonosi i iskrivljavanju polazne poruke, informativnom siromaštvu, i u konačnici

stvaranju oskudnog polazišta za kvalitetnu javnu raspravu.

Tako se recimo u pogledu poticanja veće čitljivosti, koja je u hrvatskim tiskanim

medijima različita od slučaja do slučaja, poseže za, kako to ističe Blanka Jergović67

,

tehnikama razmještaja teksta u novinama kao i na pojedinim stranicama, upotrebom

različitih „okvirića“ u funkciji isticanja pojedinih dijelova teksta, isticanjem naslova,

unutarnjom diferencijacijom teksta, fotografijama i sl.68

Gotovo da je postalo nepisano pravilo da istaknute stranice (prve stranice tiskovina)

zauzimaju sadržaji koji su najviši na ljestvici najfrekventnijih tema (kakvi su i krizni

događaji, op. a.). Takvim odabirom tema na naslovnicama, smatra Tena Perišin,69

nastoji

se potaknuti čitatelje na kupnju novina. Novine na taj način privlače pozornost, a

senzacionalistički naslovi nastoje potaknuti kupovinu upravo tih novina, međutim to još

uvijek dovoljno ne govori i o njihovoj informativnoj značajnosti koja je posebno

65

PRATTO, F.; John, O. P.: Automatic Vigilance: The Attention-Grabbing Power of Negative Social

Information, Journal of Personalty adn Social Psyhology, 61., 1991., p. 380-391. 66

MAHESWARM, D.; MEYER, L. J.: The Influence of Message Framing and Issue Involment, Journal

of Marketing Research, 1990., 27., p. 361-367. 67

JERGOVIĆ, B.: op. cit. p. 997-1000. 68

Istraživanje je pokazalo kako hrvatske tiskane medije karakterizira većina srednje velikih, zamjetan broj

velikih i najmanje malih tekstova, što otežava čitanost. Tehnikom diferencijacije teksta dobro se koristi

Slobodna Dalmacija i Globus, dok se loše koriste Večernji list, Novi list, Vjesnik i Feral Tribune.

Korištenje „okvirića“ je vrlo učestala tehnika podizanja komunikativnosti posredovanih sadržaja (Večernji

list, Novi list, Feral Tribune), s iznimkom Arkazina i Panorame koji se tom tehnikom rijetko koriste.Po

pitanju korištenja ilustrativnog materijala uočeno je da ga manje koriste dnevne, a više tjedne od dvotjednih

tiskovina. Relativno dobro se tom tehnikom koriste Globus, Panorama, Večernji list i Novi list, dok se

Vjesnik i Slobodna Dalmacija njome koriste relativno slabo ili srednje. Cf.: JERGOVIĆ, B.:

Komunikacijska kultura hrvatskih novinara: Medijska scena 1994., Društvena istraživanja, Društvena

istraživanja, Institut društvenih znanosti IVO PILAR, god. 12., vol. 6., Zagreb, 2003., 68., p. 989-1002. 69

PERIŠIN, T.: Televizijske vijesti, Medianali, Sveučilište u Dubrovniku, god. 2., Dubrovnik, 2008., 3, p.

107.

17

naglašena u izvanrednim, prijetećim i dramatičnim situacijama o kojima govorimo u

ovom radu.

Poseban dio, u dijelu isticanja sadržaja, predstavljaju „vrišteći“ naslovi koji značajno

pridonose ukupnoj percepciji vjerodostojnosti, kako poruka, tako i novina u cijelosti.

Istraživanjem70

naslova u hrvatskim tiskanim medijima uočeno je kako se, npr.,

istaknutim naslovima na prvim stranicama koristi Večernji list, a ne koristi Vjesnik.

Tjednici uglavnom imaju velike naslove (od 93-99% naslova je jako istaknuto). Dnevne

novine imaju raznolikiju strukturu naslova, s obzirom na istaknutost, što u oba slučaja

pokazuje visoku komunikacijsku kulturu. Naime, tjednici s velikom većinom velikih

tekstova koji se protežu i preko nekoliko stranica, imaju opravdanje za isticanje gotovo

svih naslova. U slučaju dnevnika, koji na jednoj stranici imaju često i relativno velik broj

članaka, koriste se različiti stupnjevi istaknutosti naslova, pa je više uokvirenih tekstova i

tekstova istaknutih posebnim tiskom. Usprkos mišljenju da su naslovi u hrvatskim

tiskanim medijima senzacionalistički, izmišljeni i manipulativni, prema rezultatima

provedenog istraživanja71

ova hipoteza u velikoj mjeri demantira to uvjerenje. Naime, u

hrvatskim novinama je 73% informativnih-nepristranih naslova, s time da od svih

obuhvaćenih novina, jedino 24sata odskače sa 33,9% senzacionalističkih naslova.

Zaključak

U radu smo se bavili problemom mogućeg utjecaja medija na javno mnijenje u

situacijama koje smo opisali kriznima a izazvane su različitim prirodnim ili ljudskim

aktivnostima. U takvim situacijama u najvećem broju slučajeva prisutne su velike štete u

prostoru, moguće i ljudske žrtve ili jednostavno prijetnje koje u kraćem ili dužem

vremenskom periodu mogu značajnije ugrožavati prirodni okoliš ali i ljudsku

egzistenciju. Sve te situacije, u suvremenim masmedijskim i komunikacijskim

zajednicama izazivaju značajnu pažnju javnosti koja poseže za medijskim sadržajima s

ciljem boljeg informiranja o novonastalim okolnostima kako bi se što bolje orijentirala u

svom užem ili širem društvenom habitusu. Upravo na relaciji događaj javnosti, kao

70

JERGOVIĆ, B.: op. cit. p. 989-1002. 71

MALOVIĆ, S. : op. cit. p. 17.

18

ključna informacijska i komunikacijska spona postavljaju se mediji kao komunikacijski

kanali koji svojim pristupom i načinom, odnosno stilom oblikovanja informacija mogu

značajno utjecati na stavove koje će u danom trenutku zauzimati javnost. Suvremeni

mediji vrlo često se okreću temama koje izazivaju visoku razini dvojbi u javnosti, pri

čemu često upadaju u zamku navodne ekskluzivnosti i senzacionalizma, a sve to na štetu

višestruko provjerene, vjerodostojne i potpune informacije. U ime takvog pristupa,

odabrane teme atraktivno se medijski pakiraju i oblikuju, naglašavaju se atraktivni i

senzacionalistički naslovi, a neke teme se opravdano ili neopravdano, posebno ističu, a

neke jednostavno prešućuju. Mediji tako, u kriznim situacijama, ljudima ne govore što će

misliti, ali zato vrlo uspješno ističu ono o čemu će misliti. Ovo posebno dolazi do izražaja

kada je riječ o izvanrednim i nenadanim događajima, kakve su i krizne situacije, dakle o

temama o kojima se uglavnom malo zna, a upravo tad su ljudi skloni u medijima „tragati“

za znakovima dominantnog mišljenja kako bi prilagodili svoje mišljenje o pitanjima

izvan njihova neposrednog dosega.

Premda smo u radu prikazali i neka domaća istraživanja koja nedvojbeno pokazuju kako

hrvatski medijski prostor nije nužno pretjerano senzacionalistički, a to svakako upućuje i

na vjerovanje kako izvanredni događaj neće biti nužno samo „roba“ u medijskoj

„kuhinji“ te da će se i u takvim situacijama poštovati načela i profesionalnih novinarskih

standarda svakako je potrebno imati na umu da mediji imaju značajan utjecaj na javno

mnijenje. Njihov utjecaj posebno se izražava kroz „manipulaciju“ jezikom i sadržajem

djelujući na kognitivnu razinu svijesti primatelja, prije svega isticanjem ili prešućivanjem

nekih tema ili pak ponavljanjem nekih tema, a sve to prikladno zapakirano, opremljeno i

oblikovano u raspoloživu medijsku ambalažu (grafika, naslovi, podnaslovi, fotografija

itd.).

Literatura

1. BAYSHA, O.; HALLAHAN, K.: Media framing of The Ukranian Political Crisis,

2000-2001., Journalism Studies, (izdavači: Franklin, B.; Kopper, G.), University of

Sheffield (UK), University of Dortmund (Germany), vol. 5., 2004. 2.

2. BERNAYS, E. L.: Crystallizing Public Opinion, prvo izdanje, Boni and Liveright,

New York, 1923.

19

3. BERTRAND, J. C.: Deontologija medija, Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2007.

4. BIRKLAND, T. A.: After Disaster: Agenda Setting, Public Policy and Focus,

Georgtown University Press, Wasington, 1997.

5. COHEN, B.: The Press and Foreign Policy, Princeton Univerity Press, Princeton,

New York, 1963.

6. CUTLIP, S. M.; CENTER, A. H.; BROOM, G.M.: Odnosi s javnošću, Mate d.o.o.,

Zagreb, 2003.

7. DOZIER, D.M. et. al..: Manager's Guide to Excellence in Public Relations and

Communication Management, Lawrence Erlbaum, New Jersey, 1995.

8. ENTMAN, R. M.: Framing: Towards Clarification of a Fractured Paradigm,

Journal of Communication, Oxford University Press, vol. 43., Oxford, 1993., 4.

9. FELDMAN, E.: Theorie der Massenmedien, Reinhardt Verlag, München-Basel,

1972.

10. GALTUNG, J. & VINCENT, R. C.: Global Glasnost: toward a new world

information and communication order?, Hampton Press, Cresskill, New York,

1992.

11. GOFFMAN, E.: Frame Analysis, Harper and Row, New York, 1974.

12. GRUNIG, J.E.; HUNT, T.: Managing Public Relations, Holt, Rinehart and Winston,

New York, 1984.

13. HALLAHAN, K.: Seven Models of Framing: Implications For Public Relations,

Journal of Public Relations Research, University of Maryland, College Park, vol. 11.,

1999., 3.

14. HANSON, E. C.: Framing World News: The Times of India in Changing Times,

Political Communication, Routladge, philadelphia, vol. 12., 1995.

15. JANTOL, T.: Politička javnost, Birotisak, Zagreb, 2004.

16. JERGOVIĆ, B.: Komunikacijska kultura hrvatskih novinara: Medijska scena

1994., Društvena istraživanja, Društvena istraživanja, Institut društvenih znanosti Ivo

Pilar, god. 12., vol. 6., Zagreb, 2003., 68.

17. KRONJA, I.: Čovjek tranzicije u mas-medijskom društvu (slučaj Srbija),

Filozofska istraživanja, Hrvatsko filozofsko društvo, god. 28., sv. 1., Zagreb, 2008.,

109.

20

18. KUNCZIK, M., ZIPFEL, A.: Mediji i nasilje: aktualno stanje u znanosti,

Medianali, Sveučilište u Dubrovniku, god. 1, Dubrovnik, 2007.

19. LABAN, V.: Utjecaj službi za odnose s javnošću na (ne)transparentnost izvora

informacija u televizijski novinarskim tekstovima, Medijska istraživanja, god. 11.,

Zagreb, 2005.

20. LAMZA POSAVEC, V.; RIHTAR, S.: Neke osobine publike informativno-

političkog tiska, Društvena istraživanja, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, vol. 6.,

Zagreb, 2003.

21. LIPOVČAN, S.: Mediji – druga zbilja?, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb,

2006.

22. MAHESWARM, D.; MEYER, L. J.: The Influence of Message Framing and Issue

Involment, Journal of Marketing Research, 1990., 27.

23. MALOVIĆ, S. : Vjerujemo li novinama?. U: BAUER, T. A.; BRAUTOVIĆ, M.;

HRNJIĆ, Z., i dr.: Vjerodostojnost novina, ICEJ, Zagreb, 2007.

24. MALOVIĆ, S.: Osnove novinarstva, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb,

2005.

25. NELKIN, D.: Selling Science: How the Press Covers Science and Tehnology,

Freeman Press, New York, 1987.

26. NOELLE NEUMANN, E.: The Spiral of Silence, Journal of Communication,

Oxford University Press, Oxford, 1974.

27. PAN, Z.; KOSICKI, G. M.: Framing Analysis: An Approach to Discourse,

Political Communication, Routledge, vol. 10., Philadelphia, 1993.

28. PERINIĆ, J.: Medijski tretman akcidenata, katastrofa i kriznih događaja,

Zbornik radova II međunarodne konferencije „Dani kriznog upravljanja“, Veleučilište

Velika Gorica, Velika Gorica 28.-29. svibnja 2009.

29. PERINIĆ, J.: Krizno komuniciranje na slučaju tragedije vatrogasaca na

Kornatu, Medianali, Sveučilište u Dubrovniku, god. 1., Dubrovnik, 2007., 2.

30. PERINIĆ, J.: Masovni mediji u životnom ciklusu krize-teorijski pristup, MIOKO,

Mediji i okolina, Fond za razvoj istraživačkog novinarstva i nove medije-FORIN,

Daniel print, Novi Sad, dvobroj: 02/03, 2008.

21

31. PERINIĆ, J.; BAROVIĆ, V.: Društvena odgovornost medija u izvještavanju o

akcidentima i kriznim situacijama, Zbornik međunarodnog znanstvenog skupa

„Mediji i turizam“, Sveučilište u Zadru, Odjel za turizam i komunikacijske znanosti,

Zadar, 2009., (u tisku).

32. PERINIĆ, J.; MIOČIĆ, B.: Odnosi s javnošću u kriznim situacijama, MIOKO,

Mediji i okolina, Fond za razvoj istraživačkog novinarstva i nove medije-FORIN,

Daniel print, Novi Sad, 2009.

33. PERIŠIN, T.: Televizijske vijesti, Medianali, Sveučilište u Dubrovniku, god. 2.,

Dubrovnik, 2008., 3, p. 107.

34. PLENKOVIĆ, M.: Holistička analiza odnosa s javnostima (javnošću),

Informatologia 34, 2001, 1-2.

35. PLENKOVIĆ, M.: Komunikologija masovnih medija, Barbat, Zagreb, 1993., p. 37-

38.

36. PRATTO, F.; John, O. P.: Automatic Vigilance: The Attention-Grabbing Power

of Negative Social Information, Journal of Personalty adn Social Psyhology, 61.,

1991.

37. RADOJKOVIĆ, M.: Kodeksi profesionalne etike u novinarstvu. U: BEGOVIĆ, B.,

ŽIVKOVIĆ, M., RADOJKOVIĆ, M. i dr.: Etika javne reči u medijima i politici,

Centar za liberalno-demokratske studije, Beograd, 2004.

38. SCHEUFELE, D. A.: Framing as a Theory of Media Effects, Journal of

Communication, Oxford University Press, Oxford, 1999., 49.

39. SCHUDSON, M.: The Sociology of News, WW Norton, New York, 2003.

40. TUCHMAN, G.: Making News: A Study in the Construction of Reality, The Free

Press, New York, 1978.

41. VILOVIĆ, G.: Istraživačko novinarstvo, tabloidizacija i etika, Društvena

istraživanja, Zagreb, god. 12, vol. 6., 2003., 68.

42. VREG, F.: Društveno komuniciranje, Centar za informacije i publicitet, Zagreb,

1975.

43. VREG, F.: Medijske teorije i stvarnost, Infarmotologia, vol. 37., Zagreb, 2004.

22

44. ŽIVKOVIĆ, M.: Pravna odgovornost za javnu reč. U: BEGOVIĆ, B.; ŽIVKOVIĆ,

M.; RADOJKOVIĆ, M. i dr.: Etika javne reči u medijima i politici, Centar za

liberalno-demokratske studije, Beograd, 2004.

Popis shema

Br. Naslov Str.

Shema 1. Proces javne komunikacije tijekom krize ........................................................... 6