MEDIaNALI

međunarodni znanstveni časopis za pitanja medija, novinarstva, masovne komunikacije i odnosa s javnostima

Nakladnik: Sveučilište u Dubrovniku Uređivački odbor:

1. prof. dr. sc. Michael Kunczik, Sveučilište u Mainzu 2. prof. dr. sc. Thomas Bauer, Sveučilište u Beču 3. prof. dr. sc. Najil Kurtić, Sveučilište u Tuzli 4. doc. dr. sc. Marko Milosavljevič, Sveučilište u Ljubljani 5. prof. dr. sc. Damir Boras, Sveučilište u Zagrebu 6. prof. dr. sc. Sherry Ricchiardi, Indiana University 7. doc. dr. sc. Gordana Vilović, Sveučilište u Dubrovniku 8. doc. dr. sc. Milan Kiperaš, Sveučilište u Dubrovniku 9. prof. dr. sc. Stjepan Malović, Sveučilište u Dubrovniku

Glavni urednik: Stjepan Malović Izvršni urednik: Đorđe Obradović Lektura: Jasenka Ružić Prijevod sažetaka: Helena Brautović Dizajn naslovnice i časopisa: Marijana Lujo, Sveučilište u Dubrovniku Grafička i tehnička obrada: Katarina Zec, Sveučilište u Dubrovniku Tiskara: Tiskara Zelina d.d. ISSN 1846-436X UDK 316.77

070 659.4

Adresa uredništva: Medianali Sveučilište u Dubrovniku. Ćira Carića 4, HR-20000 Dubrovnik, Hrvatska Tel. (385)20/445-744 Fax. (385)20/435-590 E-mail: medianali@unidu.hr Časopis se objavljuje na www.unidu.hr/medianali

MEDIaNALI međunarodni znanstveni časopis za pitanja medija, novinarstva, masovne

komunikacije i odnosa s javnostima

godište 1, broj 2, studeni 2007.

SADRŽAJ

broj 2, studeni 2007.

TEMA BROJA Javno mnijenje, odnosi s javnostima i novinarstvo

Majda Tafra-Vlahović Komunikacijski čimbenici u međusektorskim 1 partnerstvima za održiv razvoj

Ivan Tanta Oblikovanje mnijenja ili nužnost manipulacije 13

Ksenija Žlof Utjecaj novinarske predodžbe o PR-profesionalcima 33 na javno mnijenje

Jadran Perinić Krizno komuniciranje na slučaju tragedije 47 vatrogasaca na Kornatu

Dubravka Valić Nedeljković Pseudo događaj ili dvosmislena istina - Studija slučaja javni servis Vojvodine 67 ISTRAŽIVANJA

Đorđe Obradović Medijski prikaz zbilje 87

Nataša Ružić Nasilne scene na internetu 103

OGLEDI / RASPRAVE

Lee Anne Peck News for the public good: What civic journalism proponents can learn from Karl Marx 115 ČLANCI

Mato Brautović Blogovi kao novinarski izvori 129

Najil Kurtić Mediji i izbori - između formalne nepristranosti i interesa javnosti 139

Božo Novak Novinarstvo u Hrvatskoj uoči, za i poslije II svjetskog rata 149

Zlatan Gelb Nastup na televiziji 163 DOGAĐAJI

Međunarodni susret profesora i studenata novinarstva Sveučilišta u Indiani, Dubrovniku i Podgorici 179

Sherry Ricchiardi Foreign News Shrinks in Era of Globalization 181

Studentski radovi 189 RECENZIJE

Đorđe Obradović (urednik): Djelo novinara Rudimira Rotera i Đorđe Obradović: Otkrivanje Rotera Svijetli lik hrvatskoga novinarstva 215

Stjepan Malović (urednik): Vjerodostojnost novina Ozbiljna ugroženost standarda 217

Thomas A. Bauer, Thierry Guidet, Andy Kaltenbrunner i Daniela Kraus: Priručnik za predavače novinarstva 219

Nada Zgrabljić Rotar (ur:) Medijska istraživanja (god. 13, br. 1) Medijska prilagodba društvu 220 VIJESTI 12. konferencija Informacijska tehnologija i novinarstvo Kolaborativni mediji 223

3. međunarodni znanstveni skup „Dubrovački medijski dani“ Utjecaj odnosa s javnostima na kreiranje javnog mnijenja 223

Zbornik o „Kraljskom Dalmatinu“ 224

1

TEMA BROJA JAVNO MNIJENJE, ODNOSI S JAVNOSTIMA I

NOVINARSTVO

UDK 316.77:659.4 (1-12)

Majda Tafra-Vlahović∗

Komunikacijski čimbenici u

međusektorskim partnerstvima za održiv razvoj

Koji su ključni čimbenici komunikacije u uspješnim

međusektorskim partnerstvima za održiv razvoj koji bi tvorili okvir osnovnih elemenata u komunikaciji, kao

razmjeni među partnerima u uvjetima održivoga razvoja

Summary Communication is a key factor in sustainable development inter-sector

partnerships. The question is which factors improve the communication and contribute to the partnership. The frame work consisting of four different conceptions is suggested in the paper: co partners’ relationship, communication through cooperation, bilateral symmetrical communication and bridging borders. All of the four conceptions are interconnected and dependent on each other. Some other conceptions are taken into consideration as well. Such a framework is offered as a possibility for future conceptual discussion and empirical research of communication for partnerships.

Ključne riječi: odnosi s javnostima, javno mnijenje, novinarstvo, dvostrano simetrično komuniciranje

∗ Autorica je doktorica znanosti i nastavnica Sveučilišta u Dubrovniku

TEMA BROJA

2

Uvod Komunikacija je koncepcija kojom se služe mnoge teorije u

društvenim znanostima, no teško ćemo u bilo kojem dijelu ljudske aktivnosti naći toliko nesporazuma i suprotnih shvaćanja o tome što je komunikacija i na koji bi način trebala funkcionirati. Složimo li se s onima koji predviđaju da će u razvoju modernoga društva, a posebno gospodarstva, komunikacija biti jedna od važnijih stavki, potreba da se na mnogim područjima barem djelomično spozna njezina složenost ostaje stalan izazov.

Na području partnerstva za održiv razvoj, to je još očitije, jer komunikacija ne samo da je glavni alat kojim se uspostavljaju partnerstva za održiv razvoj i kojim se ona održavaju aktivnima i djelotvornima, nego je komunikacija i njihov glavni sastojak, pokretač, učinak, proces, a ponekad možda i njihov glavni cilj. Ovaj pregled jest pokušaj da se odgovori na pitanje koji su ključni čimbenici komunikacije u uspješnim međusektorskim partnerstvima za održiv razvoj koji bi tvorili okvir osnovnih elemenata u komunikaciji, kao razmjeni među partnerima u uvjetima održivoga razvoja.

Predložen je metodološki dizajn koji povezuje koncepcije – komunikaciju za partnerstva i komunikaciju za održiv razvoj – te teži stvoriti konceptualni okvir komunikacijskih čimbenika. Četiri žarišta koja se razaznaju iz ograničene literature o istraživanjima koja se bave ovim temama bit će spojena uzročno-posljedičnim lancem. Zbog toga komunikacija partnera u partnerstvima među sektorima ima elemente komunikacije s dionicima, individualnim ili organizacijskim, a imperativ u tim odnosima jest suradnja; a razmjena jest suradnička komunikacija s funkcijom premošćivanja granica u svim sustavima uključenim u komunikaciju. U tome procesu, upotrebljava se model dvosmjerne simetrične komunikacije neke organizacije s njezinim partnerima u partnerstvu (vidi dolje).

Tafra-Vlahović

3

Ova četiri elementa ne iscrpljuju popis svih potencijalnih čimbenika. Budući da su komunikacija, održiv razvoj i partnerstva podložni stalnim promjenama; a kao koncepcije su dinamični i iznimno prilagodljivi, ta se lista čimbenika neprestano razvija.

I napokon, pretpostavka jest da postoji jedinstveno razumijevanje sve tri koncepcije koje se razmatraju u radu – komunikacije kao procesa razmjene u nekom kontekstu, održivog razvoja kao procesa koji

IP: Koji su glavni argumenti komunikacije za međusektorsko partnerstvo za održiv razvoj?

Komunikacija za partnerstvo

Suradnička komunikacija

Dvosmjerna simetrična

komunikacija

Zaključci

Istraživanje literature: «Raspakiravanje» ključnih pojmova

Komunikacija za održiv razvoj

Konceptualni okvir komunikacije u međusektorskom partnerstvu

Odnosi među dionicima

Premošćivanje granica

Analiza

TEMA BROJA

4

omogućuje razvoj a pritom ne ugrožava budućnost, te partnerstva među sektorima kao složenog odnosa između tri sektora koji imaju zajednički cilj te su interno međusobno ovisni i odgovorni.1

Izvrsnost u suradnji

Lanac počinje odnosima sa sudionicima. Što je dionicima i partnerstvima zajedničko? Za razliku od dionika, koji se najčešće definiraju kao "bilo koja osoba ili skupina koja može utjecati ili na koju mogu utjecati ostvarenja ciljeva neke organizacije" (Freeman, 1984), partnerstva, koja uključuju zajedničke ciljeve, odgovornosti i rizik, pojavljuju se u kasnijoj fazi odnosa sa sudionicima. No, usprkos tome, prije nego što je bilo koje partnerstvo bilo dogovoreno, budući partneri su, pretpostavlja se, bili u odnosu sudionika, često u odnosu korporacije s njezinim sudionicima iz jednog ili oba sektora, privatnog i javnog. Grupiranje sudionika, vježba koja je rutinski dio strateškog menadžmenta u korporacijama, kao što je grupiranje sudionika prema moći ili interesu (Johnson i Scholes, 2002), često pomaže odrediti buduće partnere.

Grupiranje sudionika koje obično slijedi nakon njihove revizije u korporaciji, upućuje na sudionike koji imaju potencijala postati korisni partneri, i na one koje bi bilo pametno uključiti kao partnere. U koncepciji korporativno društvene mogućnosti koju su lansirali Grayson i Hodges (2004), određivanje pokretača u dijelu poslovnoga rizika pokrenulo bi proces koji bi označio skupinu sudionika s velikim interesom i moći kao

1 Izazovi definicija posebno su veliki u pojmu komunikacije, gdje je Price (1996) upozorio na postojanje različitih definicija, što zapravo "govori ne samo o kompleksnosti nego i o različitosti perspektiva i pristupa komunikaciji". On komunikaciju definira kao "aktivnost u kojoj se simbolički sadržaj ne samo prenosi iz jednog izvora u drugi, nego se i razmjenjuje između ljudskih agenata koji su u interakciji u zajedničkoj situaciji ili diskurzivnom kontekstu (str 5).Što se tiče održivoga razvoja, definicija je ona iz. Bruntladovoga izvješća iz 1987.: "Održivi je razvoj onaj razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjosti bez kompromitiranja spremnosti budućih naraštaja da zadovolje svoje potrebe" (citat u: “The World in Context: Beyond the Business case for Sustainable Development”, The Prince of Wales’ Business and the Environment Programme: Thought Leadership, Programme for Industry, University of Cambridge, str. 3). I naposljetku, pojam "partnerstva" kako je ovdje definiran, odnosi se na odnos čiji su elementi, prema Bloomfieldu (2004): "zajednički ciljevi, uzajamna ovisnost za uspješno postizanje ciljeva, jasna odgovornost za svakoga partnera prema zajednici koju zastupa, rizici sudjelovanja među partnerima, ciljevi koji su po svojoj prirodi vanjski te ih jedan partner ne može postići sam" (str 47).

Tafra-Vlahović

5

sudionika koji bi mogao postati partner te bi se tako rizici smanjili na najmanju moguću mjeru, a koristi bi se povećale do maksimuma. Komunikacija unutar partnerstva temelji se na odnosima sa sudionicima, posebice u početnoj fazi.

Kada se jedanput ostvari, partnerstvo se temelji na potpunoj suradnji, čiji uspjeh ovisi o različitim čimbenicima vezanima za okoliš, karakteristike članstava, procese i strukture, komunikaciju, svrhu i resurse (Matessich, 2001). Među čimbenicima komunikacije Matessich navodi otvorenu i čestu komunikaciju, koja se odnosi na kanale kojima se koriste partneri koji surađuju te na ustanovljene neformalne odnose i komunikacijske poveznice koje se temelje na osobnim odnosima i koheziji skupine.

Ova podjela na službenu komunikaciju kao razmjenu informacija i neslužbenu komunikaciju kao odnos, trebala bi se razmatrati samo kao alat za planiranje. U praksi bi se komunikaciji koja ima svrhu suradnje trebalo pristupati holistički, što znači da suradnja jača i obogaćuje se različitostima komunikacije, uključujući izmjene na osobnoj razini. Takve komunikacijske poveznice koje Elkington (1997) naziva co-opetition (co-operation – competition, odnosno suradnja – natjecanje), pozivajući se na Barryja Nalebuffa i Adama Branderburgera, koji kažu da je poslovanje promijenilo komunikaciju od one koja je upotrebljavala "ratni" vokabular do one koja se koristi jezikom suradnje i partnerstva.

Među pravilima co-opetition koja se temelji na teoriji igre, dva pojma posebno dobro ilustriraju složenost komunikacije: jedan je potreba da se u obzir uzmu zapažanja, budući da ljudi svijet doživljavaju na različite načine, a drugi je potreba za različitim vrstama racionalnosti i iracionalnosti. Naime, "u održivim partnerstvima, kao i u svim drugim životnim sferama, odbacivanje stvarnih ili mogućih igrača kao iracionalnih zavara um" (str. 232).

I sâm dijalog ima golemu moć u komunikaciji suradnje; on nosi ono što Isaacs (1999), dajući primjer znatnog pomaka "kolektivnoga glasa zajednice" od "pristojnih natjecatelja" do "voljnih suradnika", naziva "morem promjena u smislu načina na koje su ljudi vidjeli jedni druge i zajedno radili" (str. 23)

Gledati svijet, odnosno "igru", očima drugih zaista je kvaliteta komunikacije koja može dodati vrijednosti partnerstva. No, kako osigurati

TEMA BROJA

6

da svi partneri u partnerstvima među sektorima za održiv razvoj razmatraju percepciju drugoga i da je uključuju u svoj dio?

Najpoznatiji model organizacijske komunikacije, tzv. dvosmjerni simetrični PR model, koji su razvili Gruning i Hunt (1984), mogao bi se sagledavati i samo kao koncepcija komunikacijske razmjene koja bi dodala vrijednost partnerstvima među sektorima. U početku objavljen kao posljednji od četiri modela PR-a (publicitet, javne informacije, dvosmjerno simetrično), taj je model testiran u opsežnim studijama u SAD-u, Tajvanu i Sloveniji. Ta su istraživanja dokazala kako je to najučinkovitiji model komunikacije organizacije sa sudionicima i javnosti – to je model izvrsnosti komunikacije organizacije s vanjskom okolinom.

Zamisao da organizacija, u ovom slučaju organizacija koja teži cilju da uđe u partnerstvo, mora istražiti percepciju druge strane, no ne samo oblikovati i prilagoditi poruku na temelju nalaza, nego također biti sposobna prilagoditi se novom položaju, otada je bila meta brojnih kritika. Grunig je prekinuo raspravu objavivši članak u kojem se pozabavio argumentima kritičara i ponovno je objasnio model (2001).

Koristeći se teorijom igre, Murhy (1991) je razvila model izvrsnosti kao model čiste suradnje, u kojemu se komunikacija koristi kako bi se organizaciju uvjerilo da prihvati stajalište javnosti. Na temelju toga modela, Grunig i suradnici su 1995. godine razvili mješoviti model, koji je zapravo bio prerađena verzija izvornoga modela. Razvili su mješovit model dvosmjernih motiva, kao mješavinu asimetričnosti i čiste suradnje, odnosno simetričan model komunikacije koji se koristi kako bi se i organizacija i sudionici s kojima ona komunicira, pomaknuli u područje u kojem obje strane pobjeđuju ili u područje mješovitih motiva.

Model je upotrijebljen u slučaju partnerstva među sektorima i upućuje na komunikaciju na području gdje obje strane pobjeđuju i gdje nema onih koji dominiraju i onih kojima se dominira.2. Stoga se čini da je dvosmjerni model s mješovitim motivima model normativne komunikacije u partnerstvima među sektorima za održiv razvoj. On, naime, nudi platformu za komunikacijsku izmjenu i izgradnju odnosa te omogućuje

2 Pojam "dominantna koalicija" (dominant coalition) u Grunigovome modelu može navesti na pogrešno tumačenje. U modelu se taj termin odnosi na upravu organizacije, koaliciju koja vodi organizaciju, na glavni tim koji se obično sastoji od direktora, koje predvodi glavni izvršni direktor. Pojam se ne odnosi na bilo kakvu vrstu dominacije izvan organizacije.

Tafra-Vlahović

7

razvoj glavnih dimenzija partnerstva: dijeljenje istih ciljeva te unutarnju međuovisnost i odgovornost.

Premošćivanje granica sustava

Iako se Matessich u svojim čimbenicima suradnje za uspjeh poziva na komunikacijske kanale, ne bavi se ulogom agenata komunikacije pod pretpostavkom da se sva komunikacija ostvaruje izravno ili raznim kanalima koji bi mogli imati druge agente i podupiratelje, ili se uopće ne ostvaruje. No, u partnerstvima među sektorima, uloga podupiratelja veoma je važna, otkuda i funkcija posrednika partnerstva. Kao i Tennyson (2005), i oni ističu "potrebu da budu izvrsni komunikatori: znajući što, kako i kada prenijeti iz jednoga u drugo, i potrebu za učinkovitim upravljanjem izmjenom znanja i iskustava između partnera i drugih sudionika" (str. 43). Druga ključna komunikacijska uloga posrednika jest bilježenje u obliku koji je pogodan za različite vrste publike..

Komunikacijska funkcija posrednika partnerstva stavlja ih na granicu organizacijskih sustava te čak na granice podsustava unutar organizacije. To podsjeća na uvođenje teorije sustava u organizacijskoj komunikaciji od Cutlipa i suradnika (2000), koja se temelji na argumentu da su međuovisna partnerstva uspostavljena između organizacija i javnosti. Čak i najjednostavnija definicija sustava kao skupine uzajamno aktivnih dijelova, koji odolijevaju vremenu unutar nekih granica, reagirajući i prilagođavajući se pritisku iz okoline kako bi postigli ciljeve, ilustrira ovu perspektivu, koja je od ključne važnosti u organizacijskoj komunikaciji i koja oslikava komunikacijsku funkciju posrednika partnerstava.

U perspektivi teorije sustava, uloga organizacijske komunikacije jest pružiti potporu razvoju i održavanju uzajamno ovisnih odnosa između organizacije i njezine okoline, podsustava i nadsustava, odnosno organizacije i različitih skupina, sudionika i javnosti unutar društvenog okruženja. U tome smislu, uloga organizacijske komunikacije premošćuje granice sustava koje u partnerstvima među sektorima za održiv razvoj podrazumijevaju aktivno posredovanje partnerstva i premošćivanje granica sustava, granica njihovih podsustava te konačno granica samoga partnerstva kao sustava.

TEMA BROJA

8

Granice imaju različite stupnjeve propusnosti i, prema Leiferu i Delbequeu (1978), oni koji ih premošćuju, jesu "agenti razmjene". Oni imaju ulogu u obradi informacija i omogućavaju izgradnju odnosa, a služe i kao filtar informacija, kao obrambena linija od preopterećenja informacijama te se zauzimaju za interese partnera kao sustava.

U uvjetima teorije sustava, uloga posrednika u partnerstvu kao onih koji premošćuju granice i kao komunikatora, nameće se kao uloga od najveće važnosti. To znači da komunikacijski proces također pridonosi definiciji granica partnerstva kao sustava te njeguje odnos zbog kojega je važan dio bilo koje strategije partnerstva.

Zapravo, revizije sudionika, dijalog i konzultacije koji bi uključivali uvažavanje različitih percepcija, najvažniji su preduvjeti za bilo koje posredovano partnerstvo. Brady (2005) navodi još četiri pravila za poslovne organizacije u partnerstvima među sektorima za održiv razvoj: ispitivanje partnerovih motiva i transparentnosti, osiguravanje zajedničkih vrijednosti i partnerskih ciljeva, jasno određen raspored i ograničenja ponašanja te eksterno izvješćivanje o prirodi i financijskoj vrijednosti partnerstva.. U promjeni stajališta organizacija i pojedinaca o "partnerskom razmišljanju" (Murphy i Coleman, 2000) koje ima potencijal transformirati društvo, odnosi sa sudionicima samo su prvi korak u jednosmjernom tijeku informacija, koje Brady naziva "mrežama povjerenja" u višeslojnim partnerstvima budućnosti.

Zaključak

Odnosi sa sudionicima, suradnička komunikacija, model dvosmjerne simetrične komunikacije i premošćivanje razlika nisu jedine koncepcije u znanosti o komunikaciji, posebice u odnosima s javnošću, koji bi se uspješno mogli primijeniti u konceptualnim i praktičnim razmatranjima o ulozi komunikacije u partnerstvima među sektorima za održiv razvoj. Ostale relevantne koncepcije koje zaslužuju da ih se proučava u posebnim uvjetima partnerstva jesu: situacijska teorija javnosti, upravljanje, rješavanje sukoba, odnosi sa zajednicom, dijalog i ostalo. No, ove se četiri koncepcije nameću kao primarni čimbenici u komunikaciji s dodanom vrijednošću u partnerstvima među sektorima i pružaju početni konceptualni okvir za buduća empirijska istraživanja. Cilj će im biti daljnje

Tafra-Vlahović

9

istraživanje komunikacije u partnerstvima među sektorima za održiv razvoj. Literatura Brady, A.K. (2005.), The Sustainability Effect, Palgrave, Macmillan, (str. 130) Bloomfield, S.(2004), When is a «Partnership» not a Partnership?, in Partnership Matters, issue 2, 2004 Cutlip, S.M., Center A.H, and broom, G.M.(2000), Effective Public Relations, Prentice Hall, (str.111) Grayson, D. and Hodges, A. (2004), Corporate Social Opportunity, Greenleaf publishing Grunig, E.J. (2001), Two-Way Symmetrical Public Relations: Past, Present and Future, in Heath, L.R.2001) Handbook of Public Relations, Sage Publications (str. 11-31) Elkington, J. (1998), Canibals with Forks, New Society Publishers, (str.232-233) Freeman, R.E. (1984), Strategic Management: A Stakeholder Approach, Pitman, Boston, MA Isaacs, W. (1999.), Dialogue and the Art of Thinking Together, Currency Johnson, G. i Scholes, K. (2002), Exploring Corporate Strategy, Pearson Education Ltd, (str. 207-209, 213) Leifer, R.P.&Delbecq, A.(1978.), Organisational /environmental exchange: a Model of Boundary Spanning Activity, Academy of Management Review, No.3 Murphy, D. & Coleman, G. (2000), Thinking Partners, in Jem Bendell (edt.), Terms for Endearment, Greenleaf (str. 207-215) Price, S. (1996.), Communication Studies, Longman Mattessich, P.W. et. al. (2001), Collaboration: What makes it work?, Amherst H. Wilder Foundation (str. 23.) Tennyson, R. (2005.), The Brokering Guidebook, International Business Leaders Forum, (str. 43, 49)

TEMA BROJA

10

“The World in Context: Beyond Business case for Sustainable Development”, The Prince of Wales’s Business & the Environment Programme: Thought Leadership, Programme for Industry, University of Cambridge, str. 3) Dodaci 1. Model izvrsnosti organizacijske komunikacije

Model izvrsnosti, Grunig i suradnici, 1995 (prilagođeno iz: Heath R.L., Handbook of Public Relations, 2001)

Model izvrsnosti

Čisti asimetrični model

Područje u kojem svi pobjeđuju

Čisti model suradnje

Stajalište dominantne koalicije

Stajalište javnosti

Miješani motiv(simetrični)

dvosmjerni model

Tafra-Vlahović

11

2. Uloga premošćivanja granica organizacijske komunikacije (prilagođeno iz IPR predavanja: Teorija sustava i premošćivanje granica)

3. Komunikacijski tok prema partnerstvima (preuzeto iz: Brady, A.K. (2005.), The Sustainability Effect, Palgrave, Macmillan).

Communication flow towards partnerships

Firm/stakeholder relationships in the future (Brady)

Hijerarhija

Savjetovanje

Tok komunikacije prema partnerstvima

Višerazinska partnerstva

Jednosmjerni tok informacija

Dvosmjerni tok informacija

Mreža povjerenja

Boundary spanning

Environment/Stakeholders

Permeable organisation boundary

Organisation

Premošćivanje granica

Okoliš / dionici

Propusne granice

organizacije

Organizacija

13

UDK 659.4 (13-32)

Ivan Tanta ∗

Oblikovanje mnijenja ili nužnost

manipulacije

Upravo na pojmu mnijenja, pojam javno mnijenje stvara stereotipe na osnovi kojih je određen velik dio našeg

života. Dakle, nije mišljenje to koje nas vodi i određuje, nego je to stereotip koji proizlazi iz mnijenja.

Summary

In an average person's life, the majority of time is spent listening, and only little

time reading or speaking. However, nobody has ever taught us how to listen, yet the subject we would like to present is based on listening and watching, as the intention of the creation and the public management is to shape information, i.e. a thought, in order to be easily accepted. A market success terror is transformed into a quality absolute criterion, and this is how we enter a magic circle: the less the public is educated, the more successful the primitive media contents are.

Ključne riječi: odnosi s javnostima, javno mnijenje, komuniciranje, stereotipovi, manipulacija

∗ Autor je magistar znanosti, viši predavač VERN-a

TEMA BROJA

14

Lakše je naći mudra čovjeka nego mudar narod. Narod nema oči, nego srce on osjeća, a ne vidi.

Narodna mudrost

« Gotovo da nije moguće da se danas još nađe situacija koja je potpuno nova. Samo način gledanja i umjetnost kojom se ona obrađuje i prikazuje mogu biti novi, a pritom se čovjek mora čuvati svakog suvišnog podražavanja.»

Eckermann, Razgovori s Goetheom

Mišljenje ili mnijenje, pitanje je sad. Mnijenje, naime, nije dovoljno utemeljeno mišljenje1, odnosno prihvaćanje mišljenja bez dovoljnog razloga i čvrstog uvjerenja. A mišljenje je slijed misli usmjeren prema određenome cilju (rješavanju nekog problema), kojim taj cilj upravlja2. Stoga bi mnijenje bio prihvatljiviji naziv, uostalom odnosi s javnošću i ne prisiljavaju na to da se određeno mišljenje prihvati; oni pružaju oblikovane činjenice kako bi primatelj participirajući ih, determinirao mnijenje. Upravo na pojmu mnijenja, pojam javno mnijenje stvara stereotipe na osnovi kojih je određen velik dio našeg života. Dakle, nije mišljenje to koje nas vodi i određuje, nego je to stereotip koji proizlazi iz mnijenja. Ali, što jest i kako se stvara stereotip? Prije svega dopustite mi da pomoću jednadžbe definiram imidž ili sliku. Dakle: Identitet + Komunikacija = Imidž. U toj jednadžbi identitet je ono što jesmo, dakle činjenica, komunikacija ili odnos jest način na koji se organizacija ili pojedinac odnose prema okolini. Zbroj identiteta i odnosa stvara sliku, a ona potiče mnijenje, jer za mišljenje nemamo dovoljno informacija. Iz toga proizlazi kako nije bitno koliko vrijedi, nego koliko javnost misli da to vrijedi. Ili, kako kaže Metastazije u Rousseaovoj "Novoj Heloizi": »Ah da se skrivene patnje što izjedaju srce čitaju na licu, koliki bi ljudi koji pobuđuju zavist pobudili samilost...Vidjelo bi se da je neprijatelj, koji ih izjeda, sakriven u njihovim grudima i da je sva njihova tobožnja sreća u tome da izgledaju sretni!»3

1 Filipović, Vladimir, Filozofijski rječnik, Matica Hrvatska, Zagreb 1965 S.260 2 Ibid. S. 259 3 Stihovi iz Metastazijeve melodrame «Giuseppe riconosciuto» (I. čin)

Tanta

15

Sliku, dakle, sami “proizvodimo”. Nju, najčešće kada govorimo o organizaciji, stvaraju pojedinci koji zauzimaju medijski prostor i time izgrađuju opću sliku, koja najčešće stvara stereotip da su, na primjer svi političari ili tajkuni moralno upitne osobe. Stereotip definiramo kao otrcano, banalno i ukalupljeno4, a to je najčešće proizvod loše prenesene poruke. Neartikulirana poruka i stihijsko komuniciranje sprečavaju izgradnju kvalitetne slike (imidža) organizacije i generiraju negativan imidž. Razlog je najčešće činjenica da emocije utječu na naš odnos prema životu, ljudima, sebi i svojem poslu. Emocije su dvosjekli mač komunikacije, kojima se poglavito odnosi s javnošću najčešće i najobilnije služe. Emocije su konstruktivna i moćna sila nagovaranja, odnosno stvaranja odnosa kad su iskrene i pozitivne, ali izazivaju sumnjičavost kad su negativne i neiskrene. Dobra komunikacija s javnošću počinje dobrom konverzacijom, umijećem koje obuhvaća slušanje, reagiranje, zainteresiranost i uzajamno razumijevanje misli; međutim, nije uvijek tako.

Javno mnijenje

Važno je objasniti pojmove koji su bitni elementi odnosa s javnošću. Jedan od najvažnijih je javno mnijenje, jer svaka organizacija, bez obzira na komunikacijski model kojim se koristi ili neovisno o svojim ciljevima, želi pozitivno javno mnijenje i čini sve da to i postigne!

Ovaj pojam slikovito je definirao novinar kolumnist Joseph Kraft, koji je rekao: «Javno mnijenje je neznani bog kojemu moderni ljudi pale tamjan.»5

Da bismo ga bolje odredili, javno mnijenje ćemo podijeli na javnost i mnijenje. Pritom je javnost skupina ljudi koja ima zajednički interes u određenom subjektu, a mnijenje, kao nedovoljno utemeljeno mišljenje u kojem su izražena stajališta o nekoj temi koji, kada postanu dovoljno snažni, vode prema verbalnim i fizičkim akcijama (stajališta → mnijenje → akcija).

Pod pojmom javnog mnijenja često se podrazumijeva gomilanje pojedinačnih pogleda o nekoj temi. Budući da pojedinačne spoznaje mogu,

4 Klaić, Bratoljub Veliki rječnik stranih riječi izraza i kratica, Zora, Zagreb 1974, S 1244 5 Seitel, F., The Practice of Public Relations, Cembridge press 2000, str. 55.

TEMA BROJA

16

ali ne moraju predstavljati zajedničko razmišljanje, javno mnijenje ne može se odrediti tek kao stanje pojedinačnih spoznaja. Ono je prije dinamičan proces izražavanja, prilagođavanja ili usklađivanja ideja na putu prema kolektivnom određenju smjera djelovanja6. Mediji često objavljuju rezultate ispitivanja javnog mnijenja kao postotke pozitivnih i negativnih stajališta o nekoj temi, prijedlogu ili kandidatu. Smjer javnog mnijenja ima evaluativnu dimenziju, koja može biti pozitivno-negativno-neutralno, za-protiv-neodlučeno, ili za-protiv-ovisi.

Javno mnijenje odražava dinamični proces interpersonalne i medijske komunikacije o određenim pitanjima, a ostvaruje se među skupinama i kolektivima ljudi sa sličnim sposobnostima djelovanja.

Prema još uvijek aktualnoj definiciji Herberta Blumera iz 1947. godine, javnost je skupina ljudi koji su:

a) suočeni s problemom b) podijeljeni o rješavanju problema i koji c) o problemu raspravljaju. Jedan od najpoznatijih teoretičara javnosti, Jürgen Habermas, u

svojem djelu Strukturne promjene javnosti (1989), javnost je odredio kao područje posredovanja između civilnog društva i države. Stoga je od devedesetih godina prošlog stoljeća uobičajeno mišljenje da je sudjelovanje javnosti jedan od glavnih komunikacijskih alata važnih i u donošenju krajnje odluke.

Sudjelovanje javnosti i legitimnost djelovanja tijela i organizacija javnoga sektora međusobno su ovisni; legitimnost djelovanja i prije svega odlučivanja javnog sektora ovisi o stupnju uključenosti javnosti u razvojnom planiranju, odlučivanju, izvođenju programa i projekata, i evalvaciji.7 Ovu činjenicu slijede sve suvremene teorije upravljanja na jednoj i teorije odnosa s javnošću na drugoj strani, prije svega, tzv. europska škola odnosa s javnošću.

Meksička izjava: “Odnosi s javnošću su kontinuirano i stručno analiziranje razvojnih smjerova, predviđanje njihovih posljedica, savjetovanje s vođama organizacije i provedba planiranih programa te djelovanje u interesu organizacije i njezine javnosti.

6 Cutlip, Scott M., Odnosi s javnošću, str. 265. 7 Habermas, Jürgen: Strukturne promjene javnosti (1989)

Tanta

17

Britanska izjava: "Odnosi s javnošću su planirano i kontinuirano nastojanje za uspostavu i očuvanje naklonosti i među-sobno razumijevanje organizacije i njezine javnosti. Jedna od više stotina definicija odnosa s javnošću koja je u, recimo tako, redovitoj upotrebi, govori: Odnosi s javnošću su funkcija upravljanja koja: identificira, uspostavlja i održava međusobno korisne odnose između organizacije i javnosti o kojima ovisi njezin uspjeh. Gotovo 70 posto budnog vremena komuniciramo. Od toga slušamo sa 25 posto svojih mogućnosti, pamtimo 50 posto onoga što čujemo, a od toga zaboravimo polovicu u prvih 48 sati. To je gotovo idealno za funkciju koja ima svrhu upravljati.

U životu prosječno stanovništvo veći dio vremena provodi slušajući, a manji čitajući i govoreći. Ipak, najčešće nas nikada nitko nije učio slušati, a tema o kojoj govorimo upravo se temelji na slušanju i gledanju, jer kreiranje i upravljanje javnošću ima svrhu oblikovati informaciju, odnosno misao kako bi se tako pripremljena mogla lako prihvaćati.

Ray Birdwhistle je iznio rezultat istraživanja, prema kojemu se pojedinca (a upravo je pojedinac najčešće emiter, koji svojom osobnošću u nečije ime kreira javno mnijenje) percipira prema sljedećim parametrima: 7 % na temelju riječi koje je izgovorio, 38 % na temelju načina na koji je to izgovorio (jačina i boja glasa, intonacija i sl.), a čak 55 % na temelju neverbalne komunikacije (izgleda, držanja tijela, odjeće i sl.).8

Možemo li prema tome zaključiti kako bi jedan od postulata PR-a trebao biti i već spomenuti, prema kojem nije bitno što se dogodilo, nego što ljudi mniju da se dogodilo? Ako je tako, odnosi s javnošću su oblik iluzionizma kojem je svrha uvjeriti javnost u postavke koje su samo naizgled takve. Stvarnost je, naime, ponešto drugačija, ovisna doista samo o tome kako ćemo doživjeti «uvjeravanja» i «argumente» pomoću kojih ćemo, kao sredstvima uvjeravanja stvarati našu sliku o određenom pojmu, događaju i slično.

8 Birdwhistle Ray: «Kinesics and Communication» 1970.

TEMA BROJA

18

Uvjeravanje – način formiranja javnog mnijenja

Uvjeravanje (persuasion) je najvažniji element u stvaranju javnog mnijenja. Postoji mnoštvo složenih teorija i objašnjenja o tome što taj pojam znači, a najjednostavnije glasi kako je uvjeravanje pokušaj da se pridobiju potpora i slaganje druge osobe kroz argumentiranje, savjetovanje ili nagovaranje.9 Za one koji se bave odnosima s javnošću, korisno je znati koji to “dokazi” uvjeravaju ljude. Na prvome su mjestu činjenice, i to statistički i empirijski podaci. Slijede emocije – poznati su nam mnogi slučajevi kada se govornici koriste emocijama poput domoljublja, ljubavi, ljubavi prema obitelji, straha i sl. da bi postigli svoje ciljeve. Personaliziranje je također jedna od taktika u uvjeravanju, jer ljudi reagiraju na osobna iskustva. Na primjer, žena koja je preboljela rak dojke vrlo će uvjerljivo govoriti o potrebi da se nabavi mamograf. Razmatranje i objašnjavanje “koristi” koju publika može imati od onoga u što ih se uvjerava, također pridonosi uspješnom uvjeravanju.10 Riječ, odnosno sluh jedan je od glavnih čimbenika uspješnosti u odnosima s javnošću.

Aspekti prihvaćanja informacije, «oči za zvukove» Kada smo govorili o aspektima prihvaćanja informacije, rekli smo

kako primatelj najviše usvaja ton i izgled. Razlog je možda činjenica da naše uši nisu tek «oči za zvukove». Zvuk sadržava posve drugačije informacije o svijetu, nego svjetlo koje je potrebno za vizualni doživljaj. Svjetlo obično traje, dok se zvuk javlja kad se nešto mijenja, kad vibrira, sudara se, giba, lomi, eksplodira. Sluh je osjet događaja, a ne prizora. Slušni sustav stoga obrađuje slušne informacije znatno drugačije nego što vidni sustav obrađuje vidne informacije. Dok je dominantna uloga vida doznati gdje se što nalazi, dominantna uloga sluha jest doznati da se nešto dogodilo.

9 Seitel, F., The Practice of Public Relations - str. 56.– 57. 10 Seitel, F., The Practice of Public Relations - str. 57.–58.

Tanta

19

«Čovjek je vizualno biće, ali zvukom uvijek nadzire svijet oko sebe u svojih 360 stupnjeva. To je osjet koji nadograđuje naš vidni doživljaj.11 Film bez glazbe je jako dosadan, iako glazbu rijetko primjećujemo. Osvrnut ćemo se na to kako čujemo neka obilježja glazbene podloge kao što su stereo zvuk ili visina tona. Takav ustroj znači da je slušni sustav precizno baždaren za podatke o frekvenciji i vremenu, sadržane u zvučnim valovima. Njime se mogu prikazati zvukovi od 20 Hz (i Hz je otkucaj u sekundi), dakle izrazito niski, do 20 000 Hz.12 Vremenska osjetljivost je golema; među zvukovima možemo prepoznati vrijeme tišine u trajanju od jedne milisekunde, odnosno jedne tisućinke. Usporedite to s našim vidnim sustavom, koji treba biti izložen nekoj slici oko desetinku sekunde da bi takav ulazni podatak prenio u svijest.»

Zahvaljujući specijaliziranim sustavima u našem uhu i mozgu, vremenska usklađenost ušiju još nas više zadivljuje. Ako zvuk stigne u jedno uho samo 20 mikrosekundi (milijuntih dijelova sekunde) prije nego u drugo, uočit će se i ta mala razlika. Usporedbe radi, treptaj oka traje 100 000 mikrosekundi, dakle 5000 puta kraće.13 Iako vid dominira mnogim drugim osjetima u uvjetima neusklađenih informacija, uzmemo li u obzir osjetljivost naših ušiju, neće nas začuditi što sluh prevladava nad vidom kada je riječ o određivanju vremenskog slijeda događaja. Ta nam je osjetljivost višestruko korisna – osobito kada uživamo u glazbi ili nas dolazak novoga zvuka upozorava da se negdje nešto promijenilo.

Odnosi s javnošću služe se, u stvaranju javnog mnijenja, upravo tim spoznajama poznavanja homo sapiensa, kako bi preko zvučnih loga potaknuli određeni oblik Pavlovljevog refleksa i time sugerirali određeni konotacijski učinak. Što se tiče vizualizacije preko nebrojeno puta spominjane subliminalne poruke, za koju zanimanje pokazuju naročito propagandni stručnjaci, ali naravno u određenim spregama s PR-ovcima, prema Staffordu i Webbu, subliminalna percepcija provlači se ispod razine svjesnosti i može utjecati na našu percepciju - ali samo malo.

Naime, sama izloženost ne može stvoriti neodoljiv osjećaj gladi za čokoladom niti promijeniti našu odluku da umjesto nje kupimo čips.

11 Stafford Tom, Webb Matt: Tajne uma 100 hakerskih trikova našeg mozga, Jesenski i Turk, Zagreb 2005. S 189 12 Stafford Tom, Webb Matt: Tajne uma 100 hakerskih trikova našeg mozga, Jesenski i Turk, Zagreb 2005. S 190 13 Stafford Tom, Webb Matt: Tajne uma 100 hakerskih trikova našeg mozga, Jesenski i Turk, Zagreb 2005. S 191-192

TEMA BROJA

20

Izloženost ne može prenositi nikakve složenije naredbe. Ali, ona je ipak dovoljno trajna da se slika triju riječi iz urbane legende o kokicama, «Gladni? Jedite kokice», progura kroz tvorničku traku vidnog sustava tako da se proizvede reprezentacija. Ali, to je svakako prekratko da se riječi razumiju kao rečenica. Fotografija, neki oblik ili pojedine riječi, krajnji su domet.14

Biti izložen nekoj fotografiji na dvjestotinku sekunde, ne može se nazvati viđenjem, jer toga čak nećete biti svjesni. Ali, kad pred vama bljesne fotografija, to djeluje na vašu subliminalnu percepciju i kad ju idući put vidite, ona će vam biti nešto malo draža od one koju nikad prije niste vidjeli, i ništa više. Ne zaboravite li ju, postat će još jedan od stereotipa s kojima živimo.

Moć nad mnijenjem Kada govorimo o stvaranju javnog mnijenja, govorimo zapravo o

značenju moći nad mnijenjem ili jednostavnije o tehnikama vladanja pomoću upotrebe simbola, odnosno ideja. Pokušaj da se ponašanje pojedinaca i skupina nadzire pomoću više ili manje vješte manipulacije simbolima ili idejama, označava glavni preokret u metodi vladanja, i u tome smislu grube metode vladanja silom i prinudom zamijenjene su suptilnom tehnikom uvjeravanja, ili kao što je rekao Sartre: «Odričem se vlasti nad vašim tijelima, ali samo da bih upravljao vašim dušama.»15. Uostalom, nastavak naše teme definirali su prije nas i Hugo i Mann, prvi u svojim Jadnicima kada govori: «Ništa nije gluplje nego pobijediti; prava je slava ubijediti»,16 a potonji u Legendama o Josipu tumači i pita se: »Jer je u riječima, a ne u ruci, vlast i nadzor. Imaš li što primijetiti ili prigovoriti mojim mislima?»17

Odnosi s javnošću su, dakle, oblik manipulacije jer im je prvenstvena zadaća utjecati. Kada govorimo o utjecanju, potrebno je

14 Stafford Tom, Webb Matt: Tajne uma 100 hakerskih trikova našeg mozga, Jesenski i Turk, Zagreb 2005. S 191-192 15 Sartre Jean Pole: Đavo i gospodin bog, Prosveta, Beograd 1966. S 154 16 Hugo Victor: Jadnici ,II, Rad, Beograd, 1960, S81 17 Mann Thomas: Legenda o Josipu,I, Keršovani, Rijeka 1960, S106

Tanta

21

definirati razliku koja manipulaciju izdvaja od poznatih metoda kontrole ponašanja, to su sljedeće činjenice:

a) Manipulacija je «bezbolno uvjeravanje» kojeg ni pojedinci ni javnost u cjelini nisu svjesni jer ne osjećaju prinudu.

b) Manipulacija se temelji na znanstvenom poznavanju čovjeka (psihologija, psihijatrija, sociologija, neurologija, neurolingvistika, semantika, sociolingvistika i sl.).

c) Proširene su dimenzije moći (masovni mediji - novine, televizija, radio, internet), suvremene komunikacijske tehnologije (mobiteli, intranet).

d) Ovisnost pojedinaca posredno ili skupine, odnosno javnosti kao cjeline izravno od moćnih organizacija i institucija koje imaju monopol na informacije - globalno ili lokalno (CNN, EPH).

e) Podjela rada i specijalizacija funkcija sprečavaju pojedince da steknu cjelovitu sliku o onome što se događa u društvu, pa su prisiljeni preuzeti informaciju od onih koji ju nude.

f) Manipulacija nije institucionalizirani oblik moći i zato onaj tko ima tu moć, ne mora objašnjavati kada, kako, zašto i s kojim ciljem će ju upotrijebiti, pa javnost ostaje zakinuta za stvarnu namjeru koja ostaje tajna.

Ljudi su oduvijek manipulirali jedni drugima18, ali znanost o manipulaciji počinje u prošlom stoljeću. Čak se i pojam manipulacija javlja u znanstvenom rječniku tek 60-ih godina prošlog stoljeća, a u punu je primjenu ušla 70-ih godina. Riječ manipulacija je latinska složenica od riječi manus – ruka i pulare – ugladiti, glačati, prevlačiti rukom, pripravljati, namještati, dodirivati, pipati. Prvo značenje riječi odnosilo se na obradu nekog predmeta rukama. Tko je bio naročito vješt i spretan u toj tehničkoj disciplini obrade materijala, nazivao se manipulant ili rukovatelj, a poslije se u nas uobičajilo, rukovoditelj ili rukovodilac. Još danas, unatoč činjenici da su nas rukovodioci napustili a zamijenili su ih menadžeri, rukovodeća radna mjesta i dalje žive. Riječ manipulant se poslije razvijala tako da se njome označava svako pronicljivo vješto i spretno, odnosno stručno rukovanje ili upravljanje stvarima ili ljudima kako bi se ostvario zajednički

18 Tehniku manipulacije moguće je učiti iz antičke književnosti i retorskih vježbi od Aristotela, Platona do Kvintilijana i Cicerona te poslije Shakespearea, pa do suvremenih radova o uvjeravanju masa (vidi: Brockhaus Enzyklopadie, zwolfter Band, F.A. Brockhaus, Wiesbaden. 1971, S.90) U Novom zavjetu je napisano: «I reče im Isus: hajdete za mnom i učinit ću vas lovcima ljudskijem» (Evanđelje po Marku, gl.1, red 17.)

TEMA BROJA

22

cilj. Još uvijek riječ ne izaziva nikakvu primisao da je rukovanje ili upravljanje nečastan, koristoljubiv ili nepošten posao.

Danas je riječ manipulacija opterećena negativnim slojevima značenja i njome se obično označavaju odnosi među ljudima, pri kojima se nastoji ostvariti osobni ili skupni interes, npr. kada političari manipuliraju glasačima. U Websterovu rječniku nalazimo da manipulirati, uz ostalo, znači: mijenjati ili krivotvoriti, to je varka, opsjena, prijevara, podvala.19

Socijalizacija i manipulacija Biti svjestan razlike između socijalizacije i manipulacije, kao dva

oblika komunikacije, prenošenjem značenja pomoću simbola, znači biti sposoban oduprijeti se manipulaciji.

Onaj tko socijalizira, pokušava druge naučiti kako mogu misliti (vjerovati, vrednovati ili činiti). Onaj tko manipulira, nastoji druge navesti da misle kao što on misli (vjeruje, vrednuje ili čini).

Jednako tako onaj tko socijalizira, upotrebljava u svojem radu provjerene podatke. Onaj tko manipulira, zloupotrebljava sve podatke.

Tko socijalizira, nudi istinu kao poruku dok onaj tko manipulira, nudi svoju poruku kao istinu, i konačno onome tko socijalizira, svrha je da drugi doznaju bitne stvari o nekoj pojavi. Onome tko manipulira, namjera je druge navesti da vjeruju kako je ono što on govori o nekoj stvari za njih bitno te da čine ono što on misli da je za njih dobro.

Manipulacija u suvremenome razdoblju pojmovno evoluira, pa u ekonomiji manipulacija (potrošačima) poprima oblik reklame, odnosno ekonomske propagande, u politici manipulacija (biračima), kao i na ekonomskom području, poprima oblik propagande. No, ovdje je riječ o političkoj propagandi, koja je najvidljivija u predizborno vrijeme. Manipulacija u obrazovanju preuzima oblik indoktrinacije, dok u iskorištavanju slobodnog vremena ima oblik industrije zabave. U religioznom životu manipulacija je uobličena u propovijedima.

Dok ne znamo što se pod pojmom manipulacije skriva, nismo u mogućnosti odrediti sam pojam. Stoga je potrebno navesti bitne elemente 19 Webster's New World Dictionary, The World Publishing Company, Cleveland and New York, 1962. p.893.

Tanta

23

pojma manipulacija te za njih predložiti teorijski jasnu i empirijski upotrebljivu definiciju pojma.

Osnovni elementi pojma manipulacija jesu:

- manipulator (izvor poruke, emiter, pošiljatelj poruke)

- poruke koje se šalju u javnost (sadržaj, vrijeme, oblik)

- javnost ili masa kojom se manipulira ( primatelj poruke)

- psihosocijalni uvjeti u kojima se poruka priopćava

- tehnička sredstva preko kojih se poruka prenosi

- javni problem na koji se poruka odnosi

- zainteresiranost publike (motivacija)

- posljedice koje poruka izaziva 20.

Manipulacija se, dakle, može objasniti kao smišljen, sustavan i kontroliran postupak ili skup postupaka pomoću kojih manipulator, koristeći se simboličkim sredstvima, u za njega pogodnim psihosocijalnim uvjetima, odašilje u javnost (masu) preko sredstava komunikacije (masovni kanali komunikacije) određene poruke s namjerom da utječe na uvjerenja, stajališta i ponašanje ljudi. Tako bi se oni u stvarima o kojima ne postoji opći konsenzus, a za koje su zainteresirani, usmjerili prema uvjerenju, stajalištima i vrijednostima manipulatora, a da toga nisu svjesni.

Kada smo govorili o ekonomiji i politici, dotaknuli smo pojam propagande. Naime, manipulacija u suvremenosti, rekli smo, pojmovno evoluira. Tako u ekonomiji manipulacija potrošačima poprima oblik reklame, odnosno ekonomske propagande, u politici manipulacija biračima također postaje propaganda, i to politička.

Propaganda, ta simpatična riječ koja nam je zaslugom manipulatora usađena u svijest, zapravo je sinonim riječi manipulacija. Prvi je put srećemo 1623. u nazivu Kardinalskog vijeća, koje je osnovao papa Urban VIII. u Rimu da bi nadzirao rad misionara Rimokatoličke crkve. Latinski izraz Congregatio de propaganda fide doslovno preveden znači Vijeće za vjeru kakvu treba širiti, pa od tuda i propagare znači širiti, rasprostirati, raditi za koga ili što, razmnožavati. Zašto nam je propaganda općenito potrebna, vidljivo je iz primjera ekonomske propagande.

Naime, samo se u Americi tijekom 15-ak godina broj prehrambenih proizvoda s oko 2.000 popeo na više od 20.000. U Japanu

20 Šušnjić, Đuro: Ribari ljudskih duša, Čigoja, Beograd, 2004.

TEMA BROJA

24

se 1995. pojavilo oko 1.000 novih bezalkoholnih pića. Godine 1996. samo se njih 1% još uvijek prodavalo. Na tržištu je sve više proizvoda, a tvrtkama postaje sve teže istaknuti se i izdvojiti od drugih. Drugim riječima, želite li uspjeti, morate imati originalne proizvode i u kupaca trebate potaknuti toliku strast i privrženost vašem proizvodu da im neće pasti na pamet tražiti nešto drugo. A takva se strast ne može pobuditi sitnim poboljšanjima postojećih proizvoda. Još je 1996. godine američki Istraživački institut "J. D. Power" u svojem izvješću napisao da "više ne postoje loši automobili". Dakle, razlika između proizvođača i proizvoda više nije u snazi motora, tehnologiji, centralnom zaključavanju ili klimi u serijskoj opremi, nego u njihovu izgledu, marki, doživljaju, emocijama, odnosima... U Tokiju možete u ponedjeljak naručiti Toyotu posebno prilagođenu vama, a auto će vam biti gotov do petka. Tvrtka Levi’s u suradnji s tvrtkom Custom Clothing Technology preko interneta kupcima nudi mogućnost da na njihovoj internetskoj stranici upišu svoje mjere i za dva tjedna stižu im posebno prilagođene levisice “made just for you” (uz dodatnu naknadu od 10-ak dolara). - Kupac želi narančaste proizvode s ljubičastim točkama. Želi ih danas i trebaju mu na otoku Fidžiju. Ključ uspjeha jest, dakle, kupcima odnosno javnosti nuditi nešto posebno, drukčije od onoga što nudi konkurencija, ali pritom treba utjecati na javno mnijenje kako bi prednost dalo vama, a ne njima.

Dakle, potrebno je kreirati javno mnijenje, u ovome slučaju potrošačko. Ne manje važno jest spomenuti i “svemoguće” oglašavanje. Kažu da se dobar proizvod prodaje sam od sebe, no možete imati najbolje proizvode i usluge, ali nećete postići puno ako nitko nije čuo za vas. Primjereno tome možemo zaključiti da vam trebaju usluge Odnosa s javnošću koje će uobličiti vašu poruku. S druge strane, niti doprijeti do potrošača nije nimalo lako. Samo u SAD-u tvrtke na godinu potroše oko 233 milijarde dolara na oglašavanje, a prosječan Amerikanac svaki dan pogleda nešto malo manje od 250 oglasa. U tome moru oglasa, reklama i informacija koje neprestano zapljuskuju potrošače, tvrtkama se sve teže uspijevaju izboriti da budu primijećene. Ipak, dijelom su za to same krive. Stvaraju nemaštovite oglase, poput papiga ponavljaju što im govori i njihova konkurencija (’Snažan protiv mrlja, nježan prema tkanini’) i onda se čude ako rezultati izostaju. Plimni val reklama sutra će biti više nalik na tsunami, a jedine žrtve te pošasti bit će nekreativne tvrtke koje su potrošile gomilu novca na propagandu, odnosno na poruku koju na kraju nitko nije primijetio.

Tanta

25

U nedostatku inventivnosti odnosi s javnošću povremeno i svjesno služe se impropagandom. Impropaganda se odnosi na zanemarivanje činjenica u komunikaciji, njihov nedostatak ili manipulaciju objektivnim usmjeravanjem u svakoj vrsti komunikacije.21

Prilagođavanjem činjenica ili njihovim nedostatkom u nekoj se situaciji može postići dodatna vrijednost na područjima vezanima za odnose s javnošću, poput odnosa s medijima, iako je to kratkoročno. Pojavljuje se i kao manipulacija tzv. nominalnom vrijednošću situacije, poput bajkovitosti života slavnih osoba. Izvan svijeta zabave, neki publicisti opravdavaju prilagođavanje činjenica u situacijama kada cilj opravdava sredstvo. Iako svaka činjenica koja je dio neke priče može biti sto posto potkrijepljena, važnost i naglasak određenih činjenica elementi su kojima se može upravljati i koji se mogu kreativno iskoristiti da bi se dobila dodana vrijednost. To se može učiniti na tri načina:

a) uvećanjem važnosti manje važnih dijelova situacije b) proširivanjem konteksta u kojem se događaj i njegov razvoj

mogu sagledati c) prikrivanjem ili zasjenjivanjem situacije tako da se skrene

pozornost.22 Manipulacije tako postaju svakodnevnica (izbornog izvještavanja),

a birači pribjegavaju prirodnom obrambenom mehanizmu – ne vjeruju više nikome.23 Gorko istinitu rečenicu profesora Malovića možemo i parafrazirati te reći kako manipulacije doista postaju naša svakodnevica u kojoj je uvjet «preživljavanja» - skepsa. Što veća skepsa, to jači pritisak na naša osjetila!

Rasprostiranje oblikovanog mnijenja Kako je, dakle, moguće manipulirati javnim mnijenjem, odnosno

kreirati ga, kakav je instrumentarij potreban. Prije svega Jakobson navodi funkcije poput: referencijalne, emotivne, konotativne, fatičke, metajezične i poetske.24 21 Green, Andy: Kreativnost u odnosima s javnošću, Print, Zagreb, 2007. 22 Green, Andy: Kreativnost u odnosima s javnošću, Print, Zagreb, 2007. 23 Malović, Stjepan: Mediji i društvo, ICEJ, Zagreb 2007. str. 95. 24 Jakobson, Roman: Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd 1966. str. 285-326.

TEMA BROJA

26

Referencijalna funkcija poznata je i pod pojmovnim određenjima kao što su «designativna», «denotativna», «propozicijska», «kognitivna», «saznajna», «priopćavajuća», «obilježavajuća», «reprezentativna», «deskriptivna», «narativna», «ideicijska» - referencijalna funkcija, svodi se na odnos između poruke i referenta, odnosno predmeta., teme priopćavanja. S obzirom na tu funkciju, jezik ima zadaću osigurati točnu i objektivnu informaciju o referentu.

Emotivna funkcija jezika određena je također pojmovima «emocionalna», «ekspresivna», «emotivna», «izražajna», «osobna», «konotativna», «pragmatična», a svodi se na odnos između poruke i njezinog pošiljatelja. Svakako da je onda i funkcija jezika osigurati subjektivnu informaciju, odnosno one koje će sadržavati podatak o odnosu «govornika» prema poruci, odnosno referentu kojeg ona zastupa, recimo o njegovu stajalištu ili doživljaju. Ovisno o cilju prema kojem su usmjerena jezična priopćenja, ove su dvije vrste funkcija upravo suprotne.

Konotativna funkcija, prepoznatljiva i pod pojmovima «direktivna», «injuktivna», «manipulativna» - svodi se na odnos između poruke i njezina primatelja, pa je zadaća jezika da njome oblikovana priopćenja izazovu «odgovor», odnosno reakciju primatelja, naročito u priopćenjima namijenjenim ekonomskoj, političkoj, ideološkoj, vjerskoj ili drugoj vrsti propagande. Očekivana reakcija može biti, a to joj je i svrha, u obliku vrste praktičnog ponašanja, ali i drugačija, recimo estetska, emocionalna odnosno etička. Još jedan od instrumentarija kojim se u nas više nesvjesno negoli namjerno služe odnosi s javnošću u stvaranju javnog mnijenja svojevrsna je «gramatika» društvenoga statusa. Društvena gramatika podrazumijeva kategoriju jezičnog znanja, a ima dvije osnovne funkcije. Prva od njih je jezična sposobnost koja podrazumijeva mogućnost ravnopravnosti i učinkovitosti u jezičnom sporazumijevanju svoje govorne zajednice.

Druga funkcija je pravilo odabira, odnosno upotrebe jezičnih sredstava iz sistemskog lingvističkog potencijala s obzirom na širi jezični kontekst (govorni događaj, tekst i diskurs). Jednostavnije rečeno, govorni predstavnik, a to su najčešće PR-ovci, mora posjedovati dvije vrste jezične kompetencije: znanje (kompetenciju) koda (jezičnog sistema) i znanje ( kompetenciju) komunikacije ( upotrebe jezika ali i pisma).

Tanta

27

Govorni predstavnici U novije se vrijeme govori o postojanju barem dva oblika jezičnog

znanja, odnosno o postojanju dvaju jezičnih kompetencija: znanje, kompetencije koda (jezičnog sustava) i znanje, kompetencije komunikacije (ostvarenja upotrebe jezičnog sustava). Prema osjetilima rezerviranim za njihovu recepciju, kodovi se mogu sistematizirati na sljedeći način: akustički (osjetilo sluha), optički, tj. vizualni (osjetilo vida), taktilni (osjetilo opipa) i kemijski i olfaktilni (osjetilo ukusa i mirisa). Od važnijih prema drugim mjerilima najčešće se spominju proksemički kodovi (specijalizirani za poruke koje se izlučuju iz tipologije kretanja i ponašanja u prostoru.

Govorni predstavnik nekog jezika jest osoba koja posjeduje sposobnost i znanje određenog jezika, odnosno kompetenciju koda (jezičnog sustava) i kompetenciju komunikacije (upotrebe jezika), što mu omogućava korektno kombiniranje i uporabu njegovih jedinica poznajući i poštujući pritom odgovarajuća pravila. To govornom predstavniku jednog jezika omogućava da se pojavljuje kao sudionik u komunikacijskom procesu na tome jeziku i da se učinkovito (uspješno) sporazumijeva s drugim govornim predstavnicima istog jezika, koji, osim što isto tako posjeduju opću jezičnu sposobnost, dijele i isto jezično znanje, koje poštuju, slijede i primjenjuju.

Govorni predstavnik je na osnovi znanja kojim vlada, u stanju proizvoditi i shvaćati (interpretirati) načelno neograničen broj priopćenja, pri čemu razlikuje ona koja su pravilno sročena i prikladno upotrijebljena od nepravilnih, bez obzira na tip komunikacije, interakcije ili situacije u kojima se trenutno služi jezikom.

Dijelovi funkcije odnosa s javnošću Odnose s javnošću često se brka i s njihovim pripadajućim

aktivnostima i dijelovima. Suvremeno značenje i praksa odnosa s javnošću uključuju sljedeće aktivnosti i specijalnosti.

Publicitet je informacija iz vanjskog izvora kojom se mediji koriste jer ima vrijednost vijesti. To nije kontrolirana metoda medijskog

TEMA BROJA

28

objavljivanja poruke zato što izvor informacije to ne plaća.25 Odgovorne medijske osobe mogu, ali ne moraju objaviti informaciju, ovisno o tome smatraju li je zanimljivom za objavljivanje. Za čitatelja, slušatelja ili gledatelja izvor informacije je tada medij koji ju donosi. Budući da su takve priče proizvodi odjela za odnose s javnošću, medijima se obično šalju priopćenja, fotografije ili kompleti s detaljnim popratnim informacijama. Izvor mora znati kakve informacije privlače pozornost medija te treba prilagoditi, odnosno oblikovati, kreirati informaciju, pri čemu treba voditi računa o specifičnosti određenog medija i publike koja je u konačnici primatelj informacije.

Oglašavanje Dok izvor informacije ne može kontrolirati medijski publicitet poruke, naručitelj oglasa plaćanjem za medijski prostor provjerava sadržaj i način na koji je poruka objavljena.

Oglašavanje jest informacija koju u medije plasira identificirani naručitelj, plaćajući pritom medijski prostor i vrijeme. To je kontrolirana metoda plasiranja oblikovanih poruka u medijima.26

Mnogi oglašavanje povezuju s marketingom, no marketing nije jedina svrha oglašavanja. Na primjer, kadrovske službe oglašavaju potrebe za novim djelatnicima upravo preko oglasa u novinama i na specijaliziranim internetskim portalima, a pravne službe obavještavaju javnost o izdavanju obveznica, povlačenju proizvoda s tržišta, promjenama adresa poslovnica itd. Odnosi s javnošću koriste oglašavanje kako bi došli do publike koju marketing ne može dosegnuti. Organizacije koriste oglašavanje kada nisu zadovoljne onim što se prenosi u medijima, kada osjećaju da javnost ima negativno mišljenje o njihovu poslovanju i kada žele iznijeti svoje viđenje o određenom pitanju. Organizacije se zato koriste oglašavanjem da bi nadzirale sadržaj, način i vrijeme objavljivanja svojih poruka.

Odličan recentan primjer je serija plaćenih oglasa u dnevnom tisku kojima zagrebački gradonačelnik Milan Bandić objašnjava odluku o poskupljenu usluga gradske Čistoće i Vodoopskrbe. Takva odluka izazvala je kritike te neodobravanje većeg dijela građana. Gradonačelnik Bandić je protumačio plaćanje oglasa potrebom da građanima potanko objasni svoju odluku, tvrdeći da novinari nisu u stanju neovisno i objektivno prosuditi takav gospodarski postupak. On zorno prikazuje kako se političari i

25 Cutlip, Scott M., Odnosi s javnošću, str. 10. 26 Cutlip, Scott M., Odnosi s javnošću, str. 11.

Tanta

29

gradska uprava koriste oglašavanjem da bi uvjerili javnost i ispravili negativna stajališta nastala zbog političkih odluka, tj. zbog oblikovanja javnog mnijenja

Upravljanje temama Unutar odnosa s javnošću, upravljanje temama nastoji razaznati razvojne smjerove u javnom mnijenju kako bi organizacija mogla odgovoriti na njih prije nego što prerastu u ozbiljan sukob.

Upravljanje temama je proaktivan proces predviđanja, identificiranja, ocjenjivanja i odgovora na javno-politička pitanja koja utječu na odnos organizacija i njihovih javnosti.27 (Cutlip, Scott M. – str. 17).

Upravljanje temama često se smatra smišljenom manipulacijom kojom organizacija pokušava usmjeravati najvažnije javne teme. Unatoč uobičajenom mišljenju, mnoge organizacije osnovale su posebne odjele i radne skupine za upravljanje temama.

Lobiranje To je poseban dio odnosa s javnošću, čija je svrha uspostavljati i održavati odnose s državnom vlasti, poglavito kako bi se utjecalo na donošenje zakona i propisa. Iako se lobiranje često povezuje s tajnim sastancima moćnika i vladine uprave te sa sumnjivom financijskom donacijom zakonodavcima, lobiranje je pravilu otvoreno zastupanje nekog pogleda na pitanja javne politike.

Unatoč čestoj zloupotrebi i negativnim konotacijama koje lobiranje ima u javnosti, ono ostaje legalno i prihvaćeno sredstvo kojim pripadnici određenih interesnih skupina utječu na odluke vlasti. Lobisti nužno moraju poznavati proces donošenja odluka te funkcioniranje državnog aparata. Budući da radno iskustvo djelatnika za odnose s javnošću ne podrazumijeva navedena znanja, lobisti su najčešće odvjetnici s dobrim političkim vezama, vladini dužnosnici ili pojedinci bliski političkim krugovima.

Uspjeh ili neuspjeh lobista ovisi dijelom i o njihovim komunikacijskim, dakle govornim vještinama, o sposobnosti da izgrade uvjerljive argumente i prenesu ih dužnosnicima, biračima ili klijentima.

Odnosi s ulagačima Poznati kao IR (Investor Relations) i odnosi s financijskom javnošću, odnosi s ulagačima još su jedan specijalizirani dio odnosa s javnošću u poduzećima u javnom vlasništvu.

27 Cutlip, Scott M., Odnosi s javnošću, str. 19.

TEMA BROJA

30

Odnosi s ulagačima specijalizirani su dio odnosa s javnošću u poduzećima, čija je svrha uspostaviti i održavati uzajamno korisne odnose s dioničarima i drugim pripadnicima financijske zajednice, a kako bi se ostvarila najviša tržišna vrijednost.28

Posao stručnjaka za odnose s ulagačima uključuje praćenje tržišnih tokova, obavještavanje financijskih javnosti te odgovaranje na medijske upite i zahtjeve za financijskim podacima. Istraživanja su pokazala da stručnjaci u odnosima s javnošću koji nemaju odgovarajuću školu ni potrebno iskustvo u financijama i menadžmentu, vjerojatno neće moći obnašati funkcije u odnosima s ulagačima. Budući da mali broj djelatnika posjeduje nužna znanja i vještine potrebne za rad u odnosima s ulagačima, oni su najbolje plaćena specijalnost unutar odnosa s javnošću.

Teror tržišne uspješnosti U svojoj knjizi Mediji i društvo, prof. dr. Stjepan Malović govori:

»Masovni mediji potvrđuju se na tržištu, pa ono utječe na njihov sadržaj. Sve se mjeri i to odmah: prodani primjerci, slušanost, gledanost i posjećenost. Oglašivači , od kojih mediji žive, upućuju oglase samo onima koji su slušani, gledani, posjećivani i prodavani. Ostali propadaju. Gase se listovi, ukidaju emisije, a nekoć popularna lica padaju u zaborav i to preko noći.

Teror tržišne uspješnosti pretvara se u apsolutni kriterij kvalitete. Tako počinje vrzino kolo: što je publika manje obrazovana, to su uspješniji primitivniji medijski sadržaji. Što je manje intelektualaca, to je manje kvalitetnih medijskih sadržaja. Primitivni medijski sadržaji ne mogu popraviti obrazovnu strukturu medijske publike. Što su primitivni sadržaju uspješniji, to je niža razina publike. Vrlo teško je prekinuti to vrzino kolo, pa sofisticirani sadržaji nemaju prođu, nema šanse da se publici ponudi nešto kvalitetnije, jer ona to ne želi»29

Mediji i odnosi s javnošću vrlo su bliski i to prožimanje određuje i odnose i potrebu da se zadovolji glad za informacijama koje i jedni i drugi oblikuju kako bi bile «jestivije» javnosti. Međutim, uloga odnosa s

28 Cutlip, Scott M., Odnosi s javnošću, str. 21. 29 Malović, Stjepan: Mediji i društvo, ICEJ, Zagreb, 2007. str. 13.

Tanta

31

javnostima u stvaranju javnog mnijenja postići će punu snagu tek kada i djelatnici u odnosima s javnošću budu odgovarajuće obrazovani, upravo kao i medijski djelatnici koji su transmiteri PR-a.

Nije, međutim, baš sve na njihovim leđima, nešto je i u sintagmi institucije sustava, kojima je obveza ustrojiti Vijeće za medije, koje treba pratiti stvarno stanje na području čitanosti, slušanosti i gledanosti medija. Ne odrade li institucije sustava svoj posao, «potonut ćemo», kaže prof. Malović, »u stare dobro poznate vode kada su centri moći odlučivali što će se objaviti, tko će to objaviti i što će građani znati.»30

Tada odnosi s javnostima neće imati više što kreirati. Njihova će uloga biti metamorfoza u šarenog papagaja, čija je zadaća do u beskonačnost ponavljati istu kreiranu informaciju.

Literatura Bernsdorf, von Wilhelm:Worterbuch der Sociologie, Ferdinand Enke Verlag, Stuttgart, 1969, S.851-853. Brockhaus Enzyklopadie, zwolfter Band, F.A. Brockhaus, Wiesbaden. 1971, S.90) Cutlip, Scott M., Odnosi s javnošću, Mate, Zagreb, 2005. Eckermann, J.P.: «Gesprache mit Goethe, in den letzten jahren seines lebens» Veimar 1835. Rad, Beograd 1960 Filipović, Vladimir, Filozofijski rječnik, Matica Hrvatska, Zagreb 1965 Green Andy: Kreativnost u odnosima s javnošću, PRINT, Zagreb 2007 Habermas, Jürgen: Strukturne promjene javnosti (1989) Hugo Victor: Jadnici,II, Rad, Beograd, 1960, Str.81 Jakobson Roman: Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd 1966.S 285-326

30 Malović, Stjepan: Mediji i društvo, ICEJ, Zagreb, 2007. str. 136.

TEMA BROJA

32

Joyce James: Portret umjetnika u mladosti, Rad, beograd, 1964. str.203. Klaić, Bratoljub Veliki rječnik stranih riječi izraza i kratica, Zora, Zagreb 1974 Malović, Stjepan;Mediji i društvo, ICEJ, Zagreb 2007. Mann Thomas: Legenda o Josipu,I, Keršovani, Rijeka 1960, Str.106 Novi zavjet Evanđelje po Marku, gl.1, red 17. Radovanović Milorad: Sociolingvistika, BIGZ, Beograd 1979. S.48 i 63 Rousseau J.J. Julija ili Nova Heloiza, Naprijed, Zagreb, 1962. Seitel, F., The Practice of Public Relations, Chembridge press 2000. Sartre Jean Pole: Đavo i gospodin bog, Prosveta, Beograd 1966. Str. 154 Stafford Tom, Webb Matt: Tajne uma 100 hakerskih trikova našeg mozga, Jesenski i Šušnjić Đuro: Ribari ljudskih duša, Čigoja, Beograd, 2004. Webster's New World Dictionary, The World Publishing Company, Cleveland and New York, 1962. p. 893.

33

UDK 659.4:070 (33-46)

Ksenija Žlof ∗

Utjecaj novinarske predodžbe o PR profesionalcima na javno mnijenje

Ako PR profesionalci mogu utjecati na to što će mediji

objaviti, te postanu li sukreatori medijskih objava, zajedno s novinarima utjecat će i na oblikovanje stajališta javnosti i

na moguću promjenu mišljenja ljudi. Kako to djeluje u praksi?

Summary

Only by the end of the last and the beginning of this century the public

relations started to flourish in our country. Their development has not finished yet, and it is followed by a continuous quality growth of relations and more intensive communication between public relations practitioners and media representatives. Together with the public relations development in practice, some theoretical insights on this relatively new discipline, have been gaining ground. PR professionals' primary task is to influence public opinion, and to win public over on behalf of the organization, institution or employer they work for. This is not an easy task, especially when faced with fragile arguments. In such cases, the personality of public relations practitioners is of a key importance.

Ključne riječi: predodžba, kredibilitet/vjerodostojnost, javno mnijenje, PR profesionalci, novinari.

∗ Autorica je studentica doktorskog studija Sveučilišta u Zadru

TEMA BROJA 34

Uvod Postoje mnoge i različite definicije o tome što su to odnosi s

javnošću. Dapače, „postoji onoliko definicija koliko je i autora koji žele struku točno odrediti.“1 Nema čak ni terminološke jedinstvenosti, pa jedni govore o odnosima s javnošću, a drugi o odnosima s javnostima. Što je točnije? Je li javnost jedna i jedinstvena ili se može raščlaniti? Odgovori na ta pitanja još se razmatraju i nisu jednoznačni. Sa stajališta poslovne organizacije, na primjer, primjerenije je govoriti o odnosima s javnostima, nego o odnosima s javnošću. Naime, organizacije komuniciraju s različitim javnostima, primjerice s poslovnim partnerima, korisnicima usluga, dioničarima, internom javnosti, društvenom zajednicom, predstavnicima vlasti i politike, sa segmentima različitih drugih utjecajnih javnosti itd. Teoretičarka odnosa s javnostima Anne Van Den Meiden u svojoj knjizi Public Relations, koja, kako kaže, nudi upoznavanje s teorijom usmjerenom prema praksi, PR ističe kao funkciju upravljanja organizacijom. „Vodstvo organizacije koristi se PR-om kao sredstvom strateško-komunikacijske politike. Pod PR-om se uvijek podrazumijeva ono što bi se moglo nazvati strateškom komunikacijom. To je komunikacija između jedne organizacije i skupina javnosti s kojima ta organizacija radi, između organizacije i društva, između više organizacija i unutar same organizacije.“2

Odnosi s javnostima preko medija do javnog

mnijenja I za odnose s javnostima i u komunikacijskom procesu mediji

imaju neizmjerno važnu ulogu. Ali, ključno je pitanje jesu li mediji samo komunikacijski kanal ili bi se mogli odrediti kao vrlo važna, strateška javnost, najutjecajnija i najmoćnija za prenošenje željene poruke, koja također oblikuje javno mnijenje? Prema nekim teoretičarima, o novinarima ne možemo govoriti kao o javnosti, ali sve se više čuju i suprotna mišljenja, odnosno da bi novinare PR stručnjaci trebali promatrati kao jednu od svojih ciljnih javnosti. „Nijednom imalo iskusnom djelatniku za odnose s 1 Novak,B.: Krizno komuniciranje i upravljanje opasnostima, Binoza press, Zagreb, 2001., str. 117. 2 Van Der Meiden, A.: Public Relations, Prometej, Novi Sad, 1992., str. 9.

Žlof

35

javnošću neće pasti na pamet da pokuša koristiti medije isključivo kao kanal pomoću kojega se može utjecati na javno mnijenje, a da ih se pritom istodobno ne tretira i kao interesnu skupinu.“3

Prema teoretičarki medija Anne Gregory, „cilj odnosa s javnošću jest prebacivati ravnotežu mnijenja različitih javnosti s kojima se srećemo u korist naše organizacije“.4 A javno mnijenje može se opisati kao „stajalište većine ljudi, što je suprotno našem radu s pojedinim javnostima“.5 Spomenuta teoretičarka također spominje definiciju Cutlipa, Centera i Brooma, prema kojoj „javno mnijenje predstavlja moćan konsenzus svih izraženih stajališta o nekoj temi u raspravi koji se stvara tijekom vremena“6, a upozorava također kako „javno mnijenje djeluje u dva smjera te je istodobno i uzrok i rezultat odnosa s javnošću...“7.

Među PR profesionalcima, ali i među različitim javnostima, često se može čuti da su mediji presudni za formiranje javnog mnijenja, jer javnost lako dolazi pod utjecaj medija pa, dakle, javnost uglavnom misli ono što sugeriraju mediji. Ako PR profesionalci mogu utjecati na to što će mediji objaviti, te postanu li sukreatori medijskih objava, zajedno s novinarima utjecat će i na oblikovanje stajališta javnosti i na moguću promjenu mišljenja ljudi. Kako to djeluje u praksi?

„Kada se obraćamo masovnim publikama, mnogo je primatelja. Stoga nije moguće jednako utjecati na sve ljude. Ljudi odabiru informacije temeljem različitih saznanja i predispozicija. Primatelji komentiraju između sebe, a na njih utječu i nositelji mnijenja i drugi čimbenici. Ove spoznaje potaknule su razvoj modela u 'dva koraka' u kojem informaciju primaju 'čuvari' (obično nositelji javnog mnijenja), koji dalje prenose poruku masovnoj publici. Tako stručnjak za odnose s javnošću pošalje izvješće za tisak, ciljani novinar u ulozi nositelja javnog mnijenja interpretira informacije u ime svojih čitatelja. Neka istovjetnost interpretacije se pretpostavlja.“8

3 Tafra-Vlahović, M.: Partneri, a ne protivnici, PR odnosi s javnošću, Lider, 1. prosinca 2006., Lider press d.d., Zagreb, str. 14. 4 Gregory, A.: Planiranje i upravljanje kampanjama, PRINT, Zagreb, 2006., str. 105. 5 isto 6 isto 7 isto 8 Gregory, A.: Planiranje i upravljanje kampanjama, PRINT, Zagreb, 2006., str. 89.

TEMA BROJA 36

„Mediji ne određuju što ljudi misle, ali stvaraju polazište za raspravu i mogu pojačati javno mnijenje ako neka tema potakne maštu“9, smatra Gregory, ali također upozorava da je „jedinstveno javno mnijenje vrlo rijetko, a dobro informirano javno mnijenje još je rjeđe“10.

Nesumnjivo, cilj PR profesionalaca jest utjecati na javno mnijenje i pridobiti javnost na svoju stranu, točnije na stranu organizacije, ustanove ili bilo kojega drugog poslodavca za kojega rade. To nije lagan zadatak, osobito ako su argumenti krhki. U takvim slučajevima ključna je i osobnost PR profesionalca. Dapače, osobnost je to važnija, što su argumenti slabiji.

U svojem priručniku za odnose s javnošću Božo Skoko11 prenosi popis poželjnih osobina, koje bi trebali imati oni koji se bave odnosima s javnošću. Taj je popis objavila PRSA (Američko društvo za odnose s javnošću), a među poželjnim osobinama PR profesionalaca spominju se: smisao za humor, pozitivizam i optimizam, laka komunikacija s ljudima, sposobnost razgovora sa svakim, prihvaćanje frustracija i odbijanja kao izazova, sposobnost lakog uvjeravanja, dotjeranost i ugodna pojavnost, smisao za izazivanje pozornosti, sposobnost za pridobivanje povjerenja nadređenih, sposobnost nošenja s rokovima i hitnošću, pomaganje ljudima, znatiželja, praćenje raznih područja života, odlučnost, osjećajnost, uživanje u društvu ljudi, objektivnost, brzo primanje informacija.

Također, Skoko ističe kako se svaki stručnjak za odnose s javnošću mora odlikovati pismenošću (govornom i pisanom), analitičkim sposobnostima (identifikacijom i definiranjem problema), kreativnošću (razvojem novih i učinkovitih rješenja), instinktom i sposobnošću uvjeravanja. „Često se nameću pitanja: tko se uistinu može baviti odnosima s javnošću, je li nužno za to zanimanje proći odgovarajuće školovanje, je li dovoljno usputno usavršavanje, odnosno praktičan rad ili su za to zanimanje potrebne i neke predispozicije i sklonosti.“12 „Posao u odnosima s javnošću je dinamičan, zahtjeva mnogo znanja i neprestano učenje te sposobnost učinkovitog komuniciranja s ljudima najrazličitijih profila. Njihove zajedničke osobine trebale bi biti: brzina razmišljanja,

9 Gregory, A.: Planiranje i upravljanje kampanjama, PRINT, Zagreb, 2006., str. 107. 10 Gregory, A.: isto 11 usp.Skoko, B.: Priručnik za razumijevanje odnosa s javnošću, Millenium promocija, d.o.o., Zagreb, 2006., str. 23-24. 12 Skoko, B.: Priručnik za razumijevanje odnosa s javnošću, Millenium promocija, d.o.o., Zagreb, 2006., str. 23.

Žlof

37

elokvencija, organiziranost, sposobnost da se sasluša sugovornik i empatija.“13

Željeli smo istražiti je li uistinu tako u praksi te koje osobine odlikuju PR profesionalce u Hrvatskoj. Budući da je to široko područje, ograničili smo se na istraživanje predodžbe hrvatskih novinara, koji prate gospodarstvo, o osobama zaduženima za odnose s javnošću. A da bismo dobili odgovore na ta pitanja, koristili smo se metodom fokus skupine. Odlučili smo se za tzv. ciljani uzorak, za koji se sudionici odabiru na temelju procjene o tome koliko će njihov izbor pridonijeti istraživanju. Zato smo ispitanike potražili među novinarima koji prate gospodarstvo u važnim hrvatskim medijima.

Obradili smo dvije fokus skupine, tj. ukupno 11 novinara: U prvoj skupini bilo je sedam, a u drugoj četiri novinara.

Prva fokus skupina: bivši novinar Večernjeg lista koji, prema vlastitim riječima, ima mnogo iskustva s PR-ovcima svih sektora, danas zaposlen u 24 sata; novinarka Hrvatskog radija (II. program) koja prati turizam i druge gospodarske teme; dugogodišnji novinar i bivši urednik Privrednog vjesnika, koji je istaknuo svoju dugu i široku povezanost s P- om, jer je bio među prvima u nas koji su proučavali odnose s javnošću, dok se za taj pojam još nije niti znalo; slobodni novinar koji je radio za BBC i RTL; novinarka u tjedniku Lider; sadašnji novinar Globusa, koji je ujedno i bivši novinar Vjesnika; novinar Hrvatskog radija (I. program) koji je prije radio na Radio Sljemenu, a katkad radi i za Hrvatsku televiziju emisije o turizmu.

Druga fokus skupina: novinarka gospodarske redakcije Hrvatske televizije; novinarka Jutarnjeg lista; novinar časopisa Banka; novinar i urednik na Prvom programu Hrvatskog radija, koji prati isključivo gospodarske teme

Istražujući što o kredibilitetu predstavnika za odnose s javnošću misle novinari, željeli smo ujedno razmotriti njihov mogući utjecaj na novinare, pa i na poruku koju oni preko medija šalju u javnost. Također, zanimalo nas je utječe li predodžba o PR predstavniku na javno mnijenje, odnosno na krajnju informaciju koju novinari iznose u javnost, a dobili su ju od PR predstavnika.

Odlučili smo se za tri velike tematske cjeline koje smo predstavili i u ovome radu: Razvijenost odnosa s javnošću u Hrvatskoj, Percepcija PR predstavnika kao izvora te Idealan PR predstavnik. Kako je u metodi fokus skupine, radi veće vjerodostojnosti rezultata, preporučljivo, kad god je to 13 isto

TEMA BROJA 38

moguće, doslovce navesti riječi ispitanika, i mi smo tako postupili u ovome radu. To je ujedno razlog zašto se u odgovorima uglavnom rabi kolokvijalni jezik i ležerniji način izražavanja. Odgovori su preneseni točno kako su ih izrekli ispitanici.

Razvijenost odnosa s javnošću u Hrvatskoj Kad je riječ o razvijenosti odnosa s javnošću, ispitanici su se složili

da u većini naših tvrtki danas postoje odnosi s javnošću te da je ta struka u usponu.

Jedan ispitanik ustvrdio je kako u nas nitko nije izučio PR zanat. Osobe zadužene za odnose s javnošću često nisu produžena ruka institucije ili poduzeća koje predstavljaju, nego samo servis za e-mailove i faks-poruke koje šalju, a u odsustvu predsjednika uprave ili ministra ne mogu reći ono što treba i odgovoriti na krizni problem. Oni moraju biti izvor informacija, a ne služe samo kao servis koji poziva novinare. S njime se složila novinarka, koja je istaknula kako je važno da osobe zadužene za odnose s javnošću poznaju problematiku tvrtke kojom se bave. Također, istaknula je, dobro je da imaju novinarskog iskustva. Zanimljiv je bio odgovor njezine kolegice koja je, kad je riječ o odnosu s hrvatskim tvrtkama, ustvrdila kako postoje dvije vrste: tvrtke s kojima ima odnos i one s kojima ga nema. Moj se odnos temelji na mojim poznanstvima, vezama s vodećim ljudima u tvrtki. Ako takve kompanije imaju PR-a, s njima imam odnos, a gdje nemam poznanstva, vrlo teško radim i s PR-om. Slično misli i drugi novinar, koji tvrdi da su u PR-u važne privatne veze i komunikacija. Prema mišljenju još jednog ispitanika, PR služi kao posrednik između novinara i neke druge osobe te je ograničene kompetencije. Ako želim informaciju, ne mogu je dobiti od PR-a, koji mora tražiti dopuštenje svojega šefa.

Dugogodišnji novinar istaknuo je razliku između položaja PR-a u svijetu i Hrvatskoj. Naime, ističe, prilično je nesporazuma o položaju u tvrtki. U svijetu je PR vezan za vrh kuće, zna sve informacije i može u svakom trenutku reći tko je za što kompetentan. Ima moć u tvrtki. Kod nas je PR posve drukčije postavljen. Oni nemaju moći, nisu u štapskim jedinicama. Umjesto da su servis novinaru, smatraju da je novinar njihov servis.

Unatoč tomu što su, prema mišljenju ispitanika, odnosi s javnošću u svijetu i danas mnogo razvijeniji nego u Hrvatskoj, jedna novinarka istaknula je kako smatra da je PR nužnost te da je u nas nastao i bum PR

Žlof

39

agencija. Odgovarajući na pitanje o tome tretiraju li hrvatske kompanije, koje imaju odnose s javnošću, medije primjereno, istaknula je razliku u pristupu malih poduzeća i velikih tvrtki, jer se one više brinu o odnosima s medijima nego male. S njome se nije složio novinar koji je ustvrdio da može biti i obratno te je naveo primjer velike privatne tvrtke od koje se ne može dobiti gotovo ništa. Na pitanje ima li ta tvrtka PR-a, ispitanik je odgovorio: Oni misle da imaju. Odgovor pokazuje da novinari smatraju kako neke tvrtke zapravo nemaju razvijene odnose s javnošću, nego su utemeljile PR samo pro forma i nisu svjesne da takvi odnosi s javnošću nisu učinkoviti, jer novinari ih zanemaruju. Isti je novinar rekao da je PR do prije nekoliko godina bio nepoznanica, ali sada je pitanje statusa imati PR-a, bez obzira na to kakav je.

Promotrili smo također što o školovanosti i stručnosti predstavnika za odnose s javnošću misle novinari. Oni su nekim PR predstavnicima zamjerili da ne poznaju rad redakcija, a jedan je novinar istaknuo da ima dobra iskustva s PR predstavnicima koji su bivši novinari, jer oni znaju sve. Druga ispitanica zamjerila je predstavnicima za odnose s javnošću to što uopće ne poznaju rad redakcija, a s njom su se uglavnom složili i ostali ispitanici. Istaknula je i nekompetenciju osoba iz PR agencija. To su, kako je rekla, curice kojima je to prvi posao, nemaju iskustva, nakljukane su teorijom o tome kako bi njihov posao trebao izgledati. Vidim da imaju stručno školovanje, ali primjećujem da što više poznaju teoriju, to su više udaljene od prakse i mojih potreba. Slično misli novinar koji upozorava na to da je u agenciji jedna osoba zadužena za autodijelove, prijevozničku i tvrtku koja dobavlja krumpir. To nisu kompetentne osobe za konkretnu stvar.

Jedna ispitanica prigovorila je načinu školovanja PR-ovaca istaknuvši da su ta školovanja skupa, ali nedjelotvorna. Rečeno je potvrdio ispitanik koji je zaključio da na tim školovanjima buduće PR-ovce uče smicalicama, a ne poslu. Jedan je novinar izrazio mišljenje kako nije dopustivo da u ministarstvima na mjestu glasnogovornika rade osobe koje su zaposlene po političkoj podobnosti.

Ipak, svi su se složili da postoje i pozitivni pomaci na području odnosa s javnošću, jer apsolutno je postignut napredak i stvorene su udruge. Prije deset godina mogli smo nabrojiti do deset onih koji su imali PR-službe, danas ih ima mnogo. Mnogi pojedinci odlično rade svoj posao, čak i u državnim institucijama.

TEMA BROJA 40

Novinarska percepcija PR predstavnika kao izvora Sljedeća cjelina pitanja odnosi se na to kako PR predstavnike kao

izvore doživljavaju novinari, koji smatraju da su oni i predstavnici za odnose s javnošću na suprotnim stranama. To što je njima reklama, nama nije zanimljivo, ono što je nama zanimljivo, to oni ne kažu. Pokušavamo ih zaobići i nešto doznati. Ovaj vrlo simptomatičan odgovor upozorava da novinar katkad osobe zadužene za odnose s javnošću doživljava kao nevjerodostojne izvore, koje pokušava izbjeći, što je, dakako, sa stajališta PR-a, porazno. Novinar koji je izvještavao iz Bruxellesa, naveo je razliku tamošnjih PR profesionalaca koji će reći i nešto loše i negativno. To se neće citirati, ali će se od njih uvijek dobiti konkretna izjava, pozitivna ili negativna.

Neki novinari istaknuli su kako imaju bolju komunikaciju s predstavnicima za odnose s javnošću u gospodarstvu, odnosno tvrtkama, nego s onima u državnoj upravi i ministarstvima. Ali, naveli su da je teško ostvariti komunikaciju s tvrtkama tijekom vikenda i godišnjih odmora. Ako trebam odgovor, ne mogu mi u petak reći da idu na vikend, rekla je jedna novinarka, a s njom se složio i novinar Hrvatskog radija: Ako je kolektivni godišnji, nema nikoga, pogotovo nema nikoga iz uprave u petak popodne. Također, novinari su se žalili na neiskustvo mladih zaposlenika u tvrtkama za odnose s javnošću, te na njihovu potpunu nekompetenciju, jer daju priopćenja koja nisu upotrebljiva, dosadni su i previše komuniciraju bez smisla. Na pitanje, pak, koliko imaju povjerenja u informacije koje im daju, te koliko vjeruju osobama zaduženima za odnose s medijima kao izvorima, novinari su se ipak složili da ti ljudi uglavnom ne lažu. Jedna novinarka je istaknula kako joj do sad nitko nije podmetnuo lažnu informaciju, ali iako je ona sto posto točna, u sto posto slučajeva je i nedostatna. Moram tražiti još, nije dovoljno što dobijemo. Dobijemo točno, ali premalo. Njezin kolega smatra da od predstavnika za odnose s javnošću dobiju samo osnovno te samo jednu stranu priče.

Upravo ta selektivnost informiranja ono je na što se novinari najviše žale. Zanimljivo je kako jedan novinar misli da su informacije skrivene ako glasnogovornik daje izjavu, a drugi se požalio na informacije koje dobiva iz ministarstva, jer ima laži i oni znaju skrivati istinu. Jedan je novinar upozorio na apsurd da katkad stručne osobe iz tvrtke bolje predstavljaju tvrtku nego glasnogovornici. Najbolji PR nije radio PR, najbolje su promovirali kuću s visokom stručnošću, otvorenošću. Uvijek smo ih mogli nazvati, dali su nam točnu informaciju, analizu, točnu procjenu. Oni bolje rade PR od samog PR-a te firme.

Žlof

41

Vrlo je zanimljivo što je jedna ispitanica ljude iz srednjeg menadžmenta ocijenila dobrim izvorima ako su normalni, pristojni, ne pribojavaju se predsjednika uprave niti da im se objavi ime, a njezino je mišljenje dopunio i ispitanik rekavši kako u svakoj tvrtki ime nezadovoljnih, a oni mogu biti provjereni neslužbeni izvori. Nema ministarstva u kojemu nema nezadovoljnih, sve se može saznati, s time da ga (nezadovoljnika, nap. a.) treba provjeriti. Na pitanje znači li to da definitivno treba provjeriti izvore, odgovorio je kako to ovisi o informaciji.

Što kad odnosi s javnošću šute u delikatnim i kriznim situacijama za neku instituciju? Kako novinari tada dobivaju informacije?

Idemo na mjesto događaja i zovemo konkurenciju. Također smatraju da izvor iz PR-a u kriznoj situaciji ili nekoj aferi treba sučeliti s drugim izvorom.

Novinari su zamjerili nekim PR predstavnicima da prednost daju određenim medijima, ali složili su se kako su svjesni da je HTV najmoćniji medij te da bi i oni sami, kad bi trebali promidžbu, izabrali upravo taj medij. Radijska novinarka ipak je napomenula da ne bi trebalo biti selekcije, jer radio je brži medij i ide odmah u eter. Sluša se i radio, smatraju ispitanici, ali s pola uha. Radio su ocijenili jutarnjim medijem i složili se da njegovo vrijeme nije prošlo. Ako želiš nešto poručiti, želiš široku publiku, istaknuo je jedan novinar, ali se ipak požalio da predstavnici za odnose s javnošću imaju različit odnos prema medijima, jer poslije presice neki novinari imaju drukčiju informaciju, a to je nedopustivo. S njime se nije složila većina ostalih, koji su tvrdili kako novinar sam treba doći do dodatnih informacija. To nema veze s PR-om, konferencija je službena, ali postoji i manje službeni dio. Bitno je što na kraju piše u novinama, a ne tko je izvor.

Jedna novinarka je istaknula kako ona informacije ne dobiva samo na konferencijama, nego i na opuštenim druženjima s relevantnim sugovornicima, u nekim svojim krugovima, na domjencima i brifinzima. Dodala je i kako svaki medij ima svoju prednost. Tko propusti Dnevnik na Hrvatskoj televiziji, drugi dan ima Jutarnji, pa se može tamo informirati.

Jedan je novinar rekao kako se koristi i neprovjerenim izvorima, ako službeni ne žele dati izjavu. Mogu reći da nisu htjeli dati informaciju, ali javnost ima pravo znati. Ako oni to ne žele, njihov problem, i ide samo na njihovu štetu. Jedna je ispitanica napomenula da rezultat ovisi i o tome koliko je novinar uložio truda. Važna je i dodana vrijednost, rekao je njezin kolega. Večernji list neće prodati iste informacije koje su već objavljene na HTV-u ili RTL-u.

Također, ispitanici smatraju da o tome koliko radi na sebi ovisi kakav je netko PR izvor. Dobar PR-ovac može jako uzdignuti kompaniju poznanstvima, sposobnostima, te ako je šarmantan i elokventan. Ali, PR-ovci ne odaju

TEMA BROJA 42

snagu, rekla je novinarka o predstavnicima za odnose s javnošću kao o izvorima. Druga novinarka ponovila je svoje, u uvodu izrečeno, mišljenje da su za nju PR-ovci samo posrednici, i to loši, a jedan je ispitanik ustvrdio da će više vjerovati ministru nego njegovome glasnogovorniku. Drugi novinar pak smatra da bi glasnogovornik morao biti jednako vrijedan sugovornik kao i predsjednik uprave, ali njegova kolegica ne slaže se s time te tvrdi da riječi glasnogovornika nemaju takvu težinu. Također, napomenula je da njoj trebaju škakljivije, dublje stvari koje PR predstavnici nemaju ovlasti komunicirati, a osim toga, oni imaju i diplomatski rječnik. Meni treba više informacija, najčešće kada dobijem priopćenje, to su fraze, topla voda…

Svi ispitanici složili su se da su predstavnici odnosa s javnošću u tvrtkama kvalitetniji izvori od onih u PR agencijama, koje opisuju kao grozne i užasno naporne. Rade za novac, to je njihov moto. Osobe zadužene za odnose s javnošću u tvrtkama rade umjerenije i opušteno, nisu toliko agresivni i dosadni. Jedan je ispitanik dodao da agencije, osim što su nametljive i dosadne, ponekad su perfidne („Dođite, isplatit će vam se…“) Ipak, rekao je, nisu svi takvi. Njegova kolegica istaknula je kako PR predstavnici u agencijama katkad usred afere pošalju nešto o pedesetom događaju. Drugi novinar istaknuo je kako će se s vremenom vidjeti, bez obzira na to je li događaj u sklopu kompanije ili agencije, tko je dobar, a tko loš.

Bilo je također riječi o tome kako neki naši PR-ovci misle da im je zadaća stvarati imidž proizvoda, pa na njega skreću pozornost, a to nije uloga PR-a. I drugi ispitanici smatraju kako je PR produžena ruka marketinga. Kad je riječ o odnosu marketinga i PR-a, ispitanici su upozorili na prikriveno oglašavanje u njihovim medijima ili ucjenjivanje neobjavljivanjem oglasa, što je kazna za negativne tekstove objavljene o nekoj tvrtki. Novinar je naveo i konkretan primjer moćne tvrtke koja je zbog loših članaka prestala oglašavati u Večernjem listu. Isti je novinar govorio i o zamkama PR-a, koje su legalne, ali i opasne za kredibilitet novinara. Primjerice, ako novinari dobiju auto na testiranje ili su novinari koji prate turizam pozvani na atraktivno putovanje, teško da će objaviti nešto loše o tvrtki koja im je to omogućila. Ali, jedna je novinarka napomenula da ju to ipak ne obvezuje, jer se ne potpisuje nikakav ugovor.

Jedan je novinar istaknuo kako je lako raditi PR u dobrim tvrtkama koje su uvijek u središtu pozornosti, ali je problem kad je situacija krizna. Upozorio je i na sukob interesa te istaknuo kako neki novinari pišu za listove tvrtki koje prate. Među etično upitnim postupcima PR-a novinari su istaknuli presice koje redovito završavaju s vrećicom u ruci te su napomenuli kako bi takva

Žlof

43

praksa trebala prestati, jer tako se gubi objektivnost. Novinari su priznali da je njihova objektivnost uvjetovana i vlasničkim odnosom u redakcijama.

Idealni PR predstavnik Da bi se poboljšala međusobna komunikacija, nastojali smo

doznati kako novinari zamišljaju idealnog predstavnika za odnose s javnošću. U njihovim odgovorima ima prilično podudarnosti. Jedan je novinar istaknuo da će pametni PR tražiti svoj kredibilitet kroz informaciju. Katkad će reći i nešto nepovoljno o tvrtki u kojoj radi, ali znat će kako to predstaviti uz najmanju moguću štetu. Gotovo svi ispitanici složili su se da je za kvalitetan PR vrlo važna dostupnost, a jedan je novinar dodao kako je, uz dostupnost, nužno da ima i informaciju. Ako ju nema, onda mi treba pomoći kako doći do nje, a ne treba mi otežati život. Predstavnik za odnose s javnošću gubi vjerodostojnost za novinare ako nema informaciju. Mora biti obaviješten o novostima u svojoj tvrtki. S time se složila novinarka koja je rekla kako ne razumije PR-a koji u svakom trenutku ne može dati informaciju o tvrtki, jer on mora znati za sve novosti. Nije nužno da bude u struci, ali mora znati osnove i poznavati problematiku tvrtke. I mora biti školovan za PR. Ako ne poznaju problematiku tvrtke, dobro je da imaju novinarskog iskustva. Moraju također znati kakve su potrebe novinara – britke, jednostavne informacije. Još je jedan novinar istaknuo kako nije dovoljno da je netko dostupan, nego treba nešto konkretno i reći. Dodao je da bi PR predstavnik trebao biti poveznica između uprave i novinara. Na novinarska pitanja ne moraju uvijek odgovarati predsjednik uprave ili ministar. To mora biti dovoljno jaka osoba s određenim ovlastima, da može reći činjenice koje nisu uvijek ugodne, ali ih može priopćiti. Jedan je ispitanik napomenuo da je za taj posao potrebno iskustvo te da u tvrtkama ima ljudi u zrelim godinama, starijih od 50 godina, koji znaju svoj posao. Godine nisu odlučujuće, istaknuo je te se složio s mišljenjem da je važno koliko čovjek radi na sebi. Osim dostupnosti i obaviještenosti, novinari su isticali važnost stručnosti. Jedan je ispitanik ustvrdio kako PR predstavnik može biti i u trapericama, ako je kompetentan. Kad je riječ o fizičkom izgledu, jedan je novinar izrazio mišljenje da je idealni PR uvijek elegantna žena. Drugi je napomenuo kako izgled nije bitan, nego što i kako rade. Ako PR dobro obavlja posao, može biti i curetak, i ne smeta mi ako i loše izgleda. Ako je spoj lošeg posla i loše prezentacije, onda je to loša kombinacija. Kao poželjne osobine ispitanici su isticali i šarm, ljubaznost, autoritativnost, uvjerljivost, povjerljivost, snagu. Većina novinara složila se da su PR predstavnici uglavnom rječiti. Dodali

TEMA BROJA 44

su da dobar PR ne mora uvijek pitati šefa za mišljenje te kako je važno da osoba zadužena za odnose s javnošću ima razumijevanja za novinarski posao te treba shvaćati nužnost brzine. Istaknuli su i potrebu stalne suradnje PR predstavnika s novinarima, a to ne znači da ih ta osoba treba stalno zvati, ali mora neprestano ažurirati informacije o tvrtki na internetu. Napomenuli su kako im je važno zadržati dobar odnos s osobama koje su zadužene za odnose s javnošću i nakon što o njihovoj tvrtki objave nešto negativno, te da drugi put kad sretnu novinara, sve okrenu na šalu. Istaknuli su spremnost za vlastitu izobrazbu na području koje prate te na sudjelovanje na seminarima koje bi organizirale tvrtke. Svi ispitanici složili su se kako je odlučujuće važno povjerenje između predstavnika za odnose s javnošću i novinara, kao i to da PR predstavnik može dati informacije novinaru i znati da ih on neće zloupotrijebiti. Jedan je ispitanik izričito istaknuo potrebu da se PR vrati korijenima, te da PR ne smije imati dva lica, nego mora biti vjerodostojan.

Zaključak Kad se sažmu svi odgovori ispitanika, može se zaključiti kako

novinari smatraju da se struka odnosa s javnošću u Hrvatskoj razvila te da je u stalnom usponu. Kritični su prema načinu školovanja i usavršavanja PR predstavnika te prema njihovoj stručnosti. Iako su uvjereni da predstavnici za odnose s javnošću uglavnom ne lažu, smatraju da katkad skrivaju informacije te da su informacije koje dobivaju od njih točne, ali nedostatne. Također, istaknuli su kako više vjeruju predstavnicima za odnose s javnošću u tvrtkama nego u specijaliziranim agencijama te da o tome koliko rade na sebi, ovisi i to kakvi su izvori.

Novinari od PR predstavnika očekuju obaviještenost, dostupnost i stručnost. Također, važno je da imaju razumijevanja za novinarski posao te da s novinarima neprestano komuniciraju, ažuriraju podatke i budu tolerantni prema negativnim medijskim vijestima. Među poželjne osobine PR predstavnika uvrstili su uvjerljivost, povjerljivost, autoritativnost, šarm i ljubaznost, a kao najvažnije istaknuli su međusobno povjerenje i vjerodostojnost osoba za odnose s javnošću kao izvora.

Žlof

45

Literatura Bauer, H.: Sloboda medija i javno mnijenje, Panliber, Osijek-Zagreb-Split, 1997. Bell, A. & Garret, P.: Approaches to Media Discourse, Blackwell Publisher, Ltd., Oxford, 1998. Gregory, A.: Planiranje i upravljanje kampanjama, PRINT, Zagreb, 2006. Kunczik, M.: Odnosi s javnošću, Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 2006. Mattelart, A. & Mattelart, M.: Theories of communication, SAGE Publications, London, 1998. Malović, S. i Ricchiardi, S.: Uvod u novinarstvo, Biblioteka PRESS, Zagreb, 1996. Novak, B.: Krizno komuniciranje i upravljanje opasnostima, Binoza Press, Zagreb, 2001. Skoko, B.: Priručnik za razumijevanje odnosa s javnošću, Millenium promocija, d.o.o, Zagreb, 2006. Tafra–Vlahović, M.: Partneri, a ne protivnici, PR odnosi s javnošću, Lider, Lider press d.d., Zagreb, 2006. Van Der Meiden, A.: Public Relations, Prometej, Novi Sad, 1992. Vaughn.S., Shay Schum, J., Sinagub,J.: Focus group interviews in education and psychology, SAGE Publications, London, 1996

47

UDK 316.77:659.4 (47-66)

Jadran Perinić ∗

Krizno komuniciranje na slučaju tragedije vatrogasaca na Kornatu

Nepotpuno i manjkavo izvještavanje zbunilo javnost

Summary

Print media in Croatia have still a very important influence on public opinion

formation. A tragic event on the island of Kornat, where 12 fire fighters lost their lives, attracted a great deal of public attention. This paper analyses the daily press with national coverage. The analysis of the published articles in the first four days after the tragedy shows that the print media had a same approach on this subject, if the number and size of the published articles are taken into consideration. The news released immediately after the tragedy were not true with regard to the number of victims, and later news in the form of press releases by certain politicians, fire fighter officials or eye-witnesses were incomplete and sometimes contradictory. Headline-grabbing approach and political journalism have resulted in splitting public opinion into interest groups that represent only partial interests, while the truth about the tragedy became of secondary importance.

Ključne riječi: dnevne novine, istraživačko novinarstvo, senzacionalizam, etika novinarstva, javno informiranje, vatrogastvo

∗ Autor je magistar znanosti i profesionalni vatrogasac

TEMA BROJA 48

Uvod Dan kad se dogodila najteža tragedija za suvremeno hrvatsko

vatrogastvo, 30. kolovoza 2007., ostat će zapamćen kao dan užasa i nevjerice u ono što smo čuli u kasnim večernjim satima:

“U četvrtak, 30. kolovoza, u popodnevnim satima prilikom gašenja požara na otoku Kornatu, Nacionalni park Kornati, smrtno je stradalo 6 vatrogasaca dok je 7 lakše i teže ozlijeđeno.”

Nažalost, tragedija je bila znatno veća. U konačnici, što na mjestu događaja, što od posljedica stradavanja, a i jedno samoubojstvo kao posljedica psihičke traume, ukupno trinaest ljudskih života, te jedan za koji želimo vjerovati da će pobijediti u ovoj bitki, konačna je tragična bilanca katastrofe na otoku Kornatu.

Pročelnik GSS-a, Stipe Božić, zatečen viđenim te večeri u šoku se pitao: Tko ih je pustio gasiti travu? I dodao posve opravdano, ljudski: Netko će trebati odgovarati! Doista, pitamo se svi: Kako je to moguće? Tko su ti vatrogasci? Što su zapravo radili na tom Kornatu? Tko ih je poslao? Što su imali sa sobom?... Pitanja je bezbroj, odgovori konfuzni i oskudni, informacija premalo. U mjestima odakle su upućeni vatrogasci na intervenciju spontano se okupljaju obitelji, prijatelji i sumještani. Traži se informacija, traži se obavijest koja je ista kao i logika svake naracije,1 traže se odgovori na pitanja: tko, što, gdje, kad i zašto.

U satima koji su slijedili, dapače danima, ponavlja se uvjek isto, informacijska praznina, tek sterotipne izjave mjerodavnih: Istraga je u tijeku; još nemamo dovoljno informacija i sl. Zahvaljujući tek upornosti novinara hrvatskih medija,2 otkrivaju se poneki detalji, slaže se mogući mozaik tragedije koja je šokirala cjelokupnu hrvatsku javnost. I u ovom slučaju novine su poslužile javnosti, kako to kaže Mc Quail, kao “prozor u svijet izvan tijesnih dvorišta zajednice u kojima su prisiljeni živjeti”3. Koliku je pozornost tragedija izazvala ne samo u nacionalnim okvirima

1 Logika obavijesti kao i ine naracije efektno se predstavlja kroz 5W: who'? what? where? when? why?, u: Bešker, I., Obad, O., Applet, H., i dr.: Istraživačko novinarstvo, Press Data, medijska agencija HND, Zagreb, 2004., str. 22. 2 Medij je moguće odrediti kao materijalni supstrat pomoću kojeg se informacije posreduju u komunikacijskom procesu. U: Sapunar, M.: Osnove znanosti o novinarstvu, Epoha, Zagreb, 1994., str. 43. 3 Mc Quail, D.: Uvod u sociologiju masovnih komunikacija, Glas, Beograd, 1976., str. 24.

Perinić

49

nego i izvan Republike Hrvatske, govori i članak u Slobodnoj Dalmaciji od 1. rujna, str. 6, iz kojeg doznajemo da su vijest o stradanju hrvatskih vatrogasaca prenijeli svi vodeći mediji iz agencijskih vijesti.

Cilj i zadatak istraživanja U ovom radu želi se istražiti na koji način su o tragičnom događaju

izvještavali hrvatski tiskani mediji s nacionalnom pokrivenošću u trenutku stradanja, i prva četiri dana nakon tragedije. Moglo se očekivati da će se u tom vremenu hrvatska javnost pravodobno obavijestiti o svim bitnim elementima tragičnog događaja. Naprijed opisani dojmovi iskazuju sumnju da je upravo u tome razdoblju bilo premalo informacija, a one koje su i doprle do javnosti bile su oprečne, nepotpune, ponekad krive, tendenciozne. Upravo zahvaljujući tome, možda svjesno ili nesvjesno, uobličilo se javno mišljenje koje je po tko zna koji put iskazalo sumnju u nedjelotvornost sustava, ovaj put sustava zaštite od požara, Ministarstva obrane, Ministarstva unutarnjih poslova, do samog državnog vrha.

Traži se odgovornost, a u drugom planu i stvarni uzrok tragedije. Situacija nakon prebrojavanja žrtava pomalo nalikuje na javni linč. Premda se sve više kod novinara naglašava kategorija “pošteno informiranje” 4 sve kao da se događa prema modelu deduktivne jednosmjerne diseminacije informacija, odnosno eksplorativne retorike strukturirane kao diskurs. Drugim riječima kao relativno suvislo nizanje informacija radi obavještavanja javnosti, kojem je uvijek svrha da javnost navede, uvjeri i pokrene u vezi s nekom ili nečijom idejom (ideologizacija i indoktrinacija javnosti).5

U današnjim uvjetima, promijenjene retoričke paradigme novinarstva ide se od diseminativne prema eksplorativnoj paradigmi. Suvremenom novinarstvu svojstven je dijalog i politolog, čime se ono udaljava od puke vještine a približava znanosti generalizacije ljudskog

4 Analizom novinarskih kodeksa (Njemačke, Finske, Danske, Amerike) autori knjige „Etika novinarstva” uočili su kako se u većini pisanih etičkih načela ne koristi sintagma „objektivno informiranje”, nego se uvodi kategorija pošteno, dapače ta se kategorija ultimativno zahtijeva od novinara. U: Malović, S.; Ricchiardi, S.; Vilović, G.: Etika novinarstva, Sveučilišna knjižara d.o.o., Zagreb, 2007., str. 50-51. 5 Prema: Plenković, M.: Suvremena radiotelevizijska retorika, Stvarnost, Zagreb, 1899., str.15.

TEMA BROJA 50

iskustva radi bolje orijentacije ljudi u svakodnevnici. Novinarstvo je prema tome trebalo izaći iz područja pukog izvješćivanja i posredovanja informacija, i ući u područje gdje postaje metoda sustavnog istraživanja. Naglasak, dakle, nije samo na posredovanju informacija, nego na osvještavanju javnosti koja se na taj način iz položaja objekta izdiže na položaj subjekta komunikacijskog procesa.

Malović6 je dobro primijetio kako su novine do sada, a time se misli i na novinara, dobro izvješćivale o onome što ljudi kažu i što govore, međutim novinar danas treba izvješćivati o tome što ljudi misle – o tehnologiji, znanosti, pravu – jer ono što ljudi misle, utječe na ono što kažu i čine. Za novinarstvo danas nije više samo važno pokazati i reći što se zbilo (fenomen), nego je potrebno pokazati što uzrokuje i drži tu pojavu, odnosno što je njezina bit koja u percepciji nije vidljiva, odnosno, nije dovoljno pružati informaciju o pojavi kako ona perceptivno izgleda, nego pružiti metainformaciju koja objašnjava bit te pojave.7

Na tragu ovih teorijskih postavki i u navedenom slučaju moglo se očekivati da će suvremeno, demokratsko novinarstvo, nastalu pojavu pomno istražiti, te poštujući norme etičnog novinarskog pristupa, koje su većim dijelom i temeljne postavke novinarskog kodeksa časti, pravodobno, istinito i osobno odgovorno izvještavati hrvatsku javnost o nastalom tragičnom događaju. Upravo na to upozorava i Pierre Sorlin kad kaže kako novinari snose odgovornost za svoj proizvod, koji mora biti usklađen s etičkim standardima profesije.8 Pa ipak novinari su nerijetko optuživani za senzacionalizam, nepoštivanje osobnosti i privatnosti, olako sramoćenje pojedinaca bez pravih dokaza, objavljivanje neprovjerenih informacija i sl.9

6 Malović, S.: Novine, vlastita naklada, Zagreb,1995., str. 19. 7 Plenković, M.: Suvremeno turističko-športsko novinarstvo (9-16), u: Novinarstvo šport i turizam – 7. međunarodni znanstveni skup, Bol, 1995., Hrvatsko komunikološko društvo, Nonacom, Zagreb, 1997., str. 9. 8 Malović, S.; Ricchiardi, S.; Vilović, G.: Etika novinarstva, Sveučilišnja knjižra d.o.o., Zagreb, 2007., str. 46. 9 Prema: Malović, S.; Ricchiardi, S.; Vilović, G.: Etika novinarstva, Sveučilišnja knjižra d.o.o., Zagreb, 2007., str. 49.

Perinić

51

Hipoteze 1. „Regionalne tiskovine” s nacionalnom pokrivenošću (Slobodna

Dalmacija, Novi list, Večernji list) ne posvećuju jednak prostor događajima od nacionalne važnosti ako nisu od posebnog regionalnog značenja.

2. Vijesti prvog dana nakon tragedije ne daju potpunu i istinitu informaciju o tragičnom događaju.

3. Prve objave i vijesti ne nastoje utvrditi istinu nego su usmjerene na senzacionalizam, prozivanje, a osim toga, kroz traženje odgovornosti prejudiciraju postupke izvršne i zakonodavne vlasti.

Izvori podataka Za primaran izvor podataka uzeto je pet dnevnih tiskovina s

nacionalnom pokrivenošću: 24 Sata, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Večernji list, i Novi list.10 Razdoblje istraživanja: 29. kolovoza 2007. (20:00:00) do 3. rujna 2007. (20:00:00).

Podaci o broju i vrsti objavljenih članaka u dnevnom tisku dobiveni su korištenjem presscut servisa na stranicama http://www.presscut.hr/. Pristup je omogućila Hrvatska vatrogasna zajednica, koja preko navedenog servisa ima dnevni uvid u objavljene tekstove o vatrogastvu prema sljedećim temama: Zaštita i spašavanje; Vatrogastvo hrvatske; Požari i intervencije; Vatrogasni događaji i Natjecanja. Izvještaj o pretraživanju napravljen 17. rujna 2007. u vremenu od 12:07:42 do 13:56:53.

10 Tiskovine – Večernji list, Vjesnik i Slobodna Dalmacija u literaturi su označeni kao vodeći dnevni listovi koji bitno utječu na stvaranje javnog mišljenja. Prema: Malović, S.; Ricchiardi, S.; Vilović, G.: Etika novinarstva, Sveučilišnja knjižra d.o.o., Zagreb, 2007., str. 31.

TEMA BROJA 52

Kvantitativna analiza dnevnog tiska U analiziranom razdoblju, pet tiskanih medija s nacionalnom

pokrivenošću objavilo je ukupno 148 priloga, od kojih je 111 izravno vezano za tragediju na otoku Kornatu. U promatranom razdoblju najviše članaka objavila je Slobodna Dalmacija (33), a najmanje Večernji list (9), dok su preostala tri lista objavila između 20 i 26 članaka.

Tablica 1. Ukupan broj priloga u istraživanim tiskovinama

Dnevne novine Ukupan broj priloga Prilozi o tragediji

24 Sata 27 23

Jutarnji list 30 26

Slobodna Dalmacija 48 33

Večernji list 13 9

Novi list 30 20

UKUPNO 148 111

Na dan tragedije nema objavljenih vijesti ni članaka o događaju.

Ovo je bilo očekivano, budući da se tragedija dogodila u trenutku kad je većina listova već obavila prijelom teksta za sljedeće izdanje. Sljedećeg dana (31. kolovoza) sve tiskovine objavljuju po jedan članak. Promatrano prema broju članaka objavljenih u sljedeća tri dana nakon 31. kolovoza, primjetno je da se 1. rujna javlja najviše članaka da bi u sljedeća dva dana taj broj lagano padao, osim u 24 Sata, koji i četvrtog dana objavljuje približno jednak broj članaka kao i drugog dana nakon tragedije.

Perinić

53

Tablica 2. Broj objavljenih priloga po danima

Dnevne novine 31. 08. 1. 09. 2. 09. 3. 09. UKUPNO

24 Sata 1 10 3 9 23

Jutarnji list 1 7 10 8 26

Slobodna Dalmacija 1 14 10 8 33

Večernji list 1 4 3 1 9

Novi list 1 13 4 2 20

UKUPNO 5 48 30 28 111

Sve analizirane tiskovine imaju nacionalnu pokrivenost. Prema

tome i uređivačka politika tih novina trebala bi težiti da teme od nacionalnog značenja budu približno jednako tretirane. Prihvatimo li tezu kako su Jutarnji list i 24 Sata tiskovine koje nemaju u percepciji javnosti regionalni karakter, a preostali su listovi s regionalnim obilježjima, premda zapravo imaju nacionalnu pokrivenost, vidimo da postoje stanovite razlike. Tako bi npr. Slobodna Dalmacija, kao tiskovina koju javnost također doživljava kao regionalnu, trebala objaviti manje članaka o događaju. Međutim, budući da se tragedija dogodila u Dalmaciji, za nju su neposredno zainteresirani novinari navedenog lista, pa se i on ponaša kao da ima nacionalnu pokrivenost. Dapače, u promatranom razdoblju Slobodna Dalmacija je objavila najviše članaka (33). Preostale dvije tiskovine s regionalnom percepcijom, Večernji list i Novi list, doista prema dobivenim rezultatima objavljuju tih dana nešto manje članaka, s time da Večernji list objavljuje izrazito najmanji broj članaka (9).

Tablica 3. Površina objavljenih članaka u cm2

Dnevne novine 31. 08. 1. 09. 2. 09. 3. 09. UKUPNO

24 Sata 3.038,54 9.978,19 4.995,44 3.300,85 21.313,02

Jutarnji list 2.901,95 9.335,32 3.809,96 4.367,05 20.414,28

Slobodna Dalmacija 3.064,4 9.451,17 4.386,82 4.456,52 21.358,91

Večernji list 2.797,63 6.978,9 4.763,93 61,29 14.601,75

Novi list 619,78 6.314,37 6.518,46 6.33,89 14.086,5

UKUPNO 12.422,3 42.057,95 24.474,61 12.819,6 91.774,46

TEMA BROJA 54

Broj objavljenih članaka uvijek ne korespondira s prostorom koji zauzimaju u tiskovinama. Tako je moguće da jedne novine objave mnogo članaka, ali je prostor koji im se posvećuje oskudan. Polazim od pretpostavke da se ne može uvijek na malom prostoru prenijeti dovoljna količina informacija, odnosno manje prostora manje informacijskog inputa i obrnuto, više prostora znači i više informacijskog inputa. Mjerenjem površine objavljenih članaka (Tablica: Površina objavljenih članaka u cm2) vidimo ponovo da je u Večernjem listu i Novom listu dano manje prostora događaju. I taj podatak mogao bi uputiti na to da su tzv. regionalne tiskovine, kojima događaj nije u neposrednom fokusu, posvetile manje prostora nego što bi se moglo očekivati budući da je riječ o događaju od nacionalnog interesa. U analiziranom razdoblju valja primijetiti kako je npr. 24 Sata sa 23 članka u odnosu prema Slobodnoj Dalmaciji sa 33 članka pokrio gotovo istu površinu. Sličan slučaj je i kod Večernjeg lista sa 9 članaka i Novog lista sa 20 članaka, kod kojih je objavljena površina članaka također približno jednaka.

Kvalitativna analiza dnevnog tiska Obitelji i prijatelje stradalih, ali i onih koji su zatečeni u blizini

mjesta događaja, konačno cijelu hrvatsku javnost zanima što se dogodilo, tko su stradali, koliko je stradalih, kakve su okolnosti događaja. Hrvatska javnost je na nogama, očekuje brzo i točno obavještavanje o svim ključnim momentima tragedije. Od novinara tiskanih medija očekuje se brzo prikupljanje istinitih informacija11 i njihov prijenos do korisnika preko medija komunikacije (novina) kako bi se dobila spoznaja i orijentacija u novonastaloj situaciji.

Tiskovni mediji reagiraju na potrebu javnosti i u najkraćem roku prikupljaju potrebne podatke kako bi javnost obavijestili o svim bitnim činjenicama prema važnom novinarskom načelu, koje posebno apostrofira teoretičar masovnih medija Pierre Sorlin, a odnosi se na istinitost i

11 Novinsku informaciju treba karakterizirati činjenica (inače je fikcija), istina (inače je dezinformacija), ali treba biti i ažurna (dnevna), odnosno svaki dan nova. Prema: Prema: Bešker, I., Obad, O., Applet, H., i dr.: Istraživačko novinarstvo, Press Data, medijska agencija HND, Zagreb, 2004., str. 15-16.

Perinić

55

točnost.12 Od istraživačkog novinarstva očekuje se da razotkriva informacije, koje se ponekad i svjesno skrivaju, a od istraživačkog novinara, koje se najtočnije može opisati kao mastermind, da rješava određenu važnu društvenu zagonetku prikupljajući informacije i ugrađujući ih u logičan i kompaktan uzorak.13

Prvi dan nakon tragedije, 31. kolovoza, 24 Sata donose iscrpno izvješće na 5 stranica (str.: 1,6,7,8,9), praćeno brojnim fotografijama o tragičnom događaju. Slično, na tri stranice vijesti o događaju objavljuju Jutarnji list (str.: 1,2,3), Slobodna Dalmacija (str.: 1,4,5) i Večernji list (str.: 1,2,3), dok u Novom listu vijest pronalazimo na dvije stranice (str.: 24, 57).

Koliko je nastradalih? Sve tiskovine na prvim stranicama 31. kolovoza 2007., osim Novog

lista, donose slike stradalih. Jutarnji list velikim naslovom obavještava javnost o pet poginulih

vatrogasaca, a već u podnaslovu, na istoj stranici, piše kako je u vatrenom obruču ozlijeđeno 14 gasitelja, 7 teže, a četvorica se bore za život.

Slobodna Dalmacija na prvoj stranici javlja o petorici poginulih i u podnaslovu o šestorici gotovo izgorjelih. U istome broju na 4 stranici možemo pročitati podatak o petorici mrtvih i sedmorici ozlijeđenih.

24 Sata na prvoj stranici također obavještavaju o petorici smrtno stradalih, da bi u podnaslovu teksta na 8. stranici dodatno pisalo kako se radi o sedmorici teško ozlijeđenih vatrogasaca. U istome članku doznajemo kako su zapravo poginula petorica vatrogasaca, dok je njih 14 teško ili lakše ozlijeđeno.

U Večernjem listu na drugoj stranici doznajemo kako je izgorjelo pet gasitelja dok se šestorica teško opečenih gasitelja bore za život, a još je 12 lakše ozlijeđenih.

12 Pierre Sorlin,Načela novinarske etike, u: Malović, S.; Ricchiardi, S.; Vilović, G.: Etika novinarstva, Sveučilišnja knjižra d.o.o., Zagreb, 2007., str. 46. 13 Prema: Modrić, Sanja, u: Bešker, I., Obad, O., Applet, H., i dr.: Istraživačko novinarstvo, Press Data, medijska agencija HND, Zagreb, 2004., str. 8.

TEMA BROJA 56

Novi list u naslovu javlja da su u požaru ozlijeđena petorica vatrogasaca, i u tekstu šire pojašnjava kao su ozlijeđena najmanje petorica vatrogasaca, od kojih su dvojica vrlo teško.

Osim što se objavljene slike moguće ne slažu s etičkim načelom prema kojem novinar treba štititi čovjekovu intimu od neopravdanog ili senzacionalističkog otkrivanja u javnosti,14 primjetno je kako je u prvim napisima, prvi dan nakon tragedije, vladala opća informativna zbrka. Objavljene vijesti zbunjivale su čitatelje. Nitko nije mogao biti siguran kolike su stvarne žrtve nemilog događaja. Ono u čemu se sve tiskovine slažu, osim Novog lista koji dosta oprezno izvještavao, jest podatak o broju smrtno stradalih. Broj ukupno stradalih, ozlijeđenih, teško ozlijeđenih i sl. varira od tiskovine do tiskovine (od 5 do 23), čak u istim novinama na različitim stranicama moguće je pronaći proturječne podatke (Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, 24 Sata). Slučaj je to teži jer je u cjeloj situaciji zakazao i sustav javnog informiranja vatrogasne organizacije. Upravo s toga mjesta nije se moglo dobiti pravovaljane informacije, o čemu govori i sljedeći tekst: ...Činjenica da su obitelji o smrti doznale iz medija pripisuje se šoku i posljedicama tragedije. Neki su se našli i na popisu smrtno stradalih i preživjelih, a vatrogasci tvrde da su neki mediji objavili imena prije službene potvrde o smrti. (Jutarnji list, 3. rujna, str. 4). Koliki, i kakvi god propusti u sustavu bili, postavljaju se pitanja ima li opravdanja za iznošenje neprovjerenih i nepotvrđenih informacija. Istraživačko novinarstvo, za kakvo ovdje plediram, trebalo bi se ponašati prema Calvertovim15 uputama: Za neku priču valja zvati pet puta, za neku dvadeset. Ali, kad zoveš sto put, to je istraživačko novinarstvo. Ali, ako ne samo da bi se postigao ideal istraživačkog u novinarstvu, onda zbog žrtve, to bi trebao biti minimum kvalitetnog ljudskog odnosa kad se prihvaćamo osjetljivog i delikatnog posla, kad se obavještava o stradanju i smrti ljudskih bića.

Iako može zvučati neprikladno i neukusno prebrojavati žrtve tragičnog događaja, ova analiza upozorava na izostanak etičkog načela istinitosti i točnosti pri objavljivanju informacija. Naime, javnost je već nekoliko sati nakon ovih vijesti znala da su na otoku Kornatu poginula šestorica gasitelja, dok su sedmorica teško opečena, od kojih su nažalost u danima nakon toga još šestorica podlegla teškim ozljedama. U želji da se

14Prema načelu Kodeksa časti hrvatskih novinara, čl.16., Preuzeto na: www.hnd.hr/dokumenti//kodeks.doc; 19. rujna 2007 u 08:56:05 15 U: Bešker, I., Obad, O., Applet, H., i dr.: Istraživačko novinarstvo, Press Data, medijska agencija HND-a, Zagreb, 2004., str. 32.

Perinić

57

što prije dođe do kakve-takve informacije o događaju koji je uzbunio cjelokupnu javnost, tiskovine brzopleto objavljuju prikupljene i nedovoljno provjerene informacije. Na taj način postupaju, svjesno ili nesvjesno, suprotno još jednom načelu Kodeksa časti hrvatskih novinara, koji kaže da se posebna pozornost i odgovornost novinara zahtijeva kad izvještavaju o nesrećama, obiteljskim tragedijama, bolestima, djeci i malodobnicima.16 Osim toga, pogazilo se i važno novinarsko načelo, prema kojem ažurnost mora ustuknuti pred točnošću.17 U ovom slučaju Novi list je postupio oprezno i odgovorno. Ne težeći senzacionalizmu, u trenutku dok se ne raspolaže dovoljnom količinom potvrđenih informacija, on javnost obavještava o događaju, ali naslovom i tekstom, kao i njegovim smještajem, ne sugerira konačne spoznaje o tragediji. Ovo je potrebno ocijeniti kao vrlo odgovorno postupanje, sukladno novinarskom kodeksu koji upućuje na odgovornost i oprez kad je riječ o izvješćivanju o nesrećama i tragedijama.

Kako su nastradali? Sljedeće pitanje na koje odgovor želi znati javnost odnosi se na

okolnosti stradavanja. Javnost zanima, mnogima nije jasno, kako je moglo uopće doći do takve stravične okolnosti stradavanja, među kojima su uglavnom mladi ljudi, jedan čak i maloljetnik (Marko Staničić, 17 godina).

24 Sata prenose izjavu Vite Markova:18 Ostali su zarobljeni i vatra ih je naprosto pregazila ( 31. kolovoza, str. 8). Jutarnji list istog dana (str. 3) prenosi izjavu glavnog vatrogasnog zapovjednika Republike Hrvatske, Mladena Jurina: Moguće je da ih je vatra preskočila, da su se prvo nagutali dima19 koji ih je ošamutio i da su potom stradali...Naime, oni su ostali u vatrenom obruču na malom

16 Kodeks časti hrvatskih novinara, čl. 16. Preuzeto na: www.hnd.hr/dokumenti//kodeks.doc; 19. rujna 2007. u 08:56:05. 17 Prema: Bešker, I., Obad, O., Applet, H., i dr.: Istraživačko novinarstvo, Press Data, medijska agencija HND, Zagreb, 2004., str. 30. 18 Vito Markov – nadzornik u Nacionalnom parku Kornati. 19 Nalazom patologa u Splitu utvrđeno da se nisu nagutali dima nego da su živi izgorjeli (Jutarnji list, 2. rujna, str. 3. također Večernji list 2. rujna str. 4). Pretpostavku s mogućim gušenjem dimom Mladena Jurina prenijela je i Slobodna Dalmacija, 1, rujna, str. 5, kao i Večernji list 1. rujna, str. 6 Večernji list 1. rujna, str. 2 prenosi izjavu šokiranih gasitelja: „Nisu imali šanse. Ubačeni su ravno u buktinju. Zbog dima i vrućine izgubili su svijest, a zatim ih je progutala vatra.“

TEMA BROJA 58

području obraslom niskim raslinjem, ali vatra je ugrožavala desetak kuća. U istim novinama, na istoj stranici Dražen Slavica:20 Točno je da se radi o Nacionalnom parku, ali u tom požaru nije bila ugrožena ni imovina ni ljudi. To potvrđuje i izjava Božića: U blizini gdje je gorjelo nije bilo nikakvih objekata, vatra bi se sama ugasila...Mrtve smo našli na mjestu gdje nije bilo ni grma. Samo kamen i suha trava. (24 Sata; 2. rujna; str. 8, slična izjava prenesena i u Novom listu dan prije, 1 rujna, str. 5).

Važno je primijetiti kako je Jutarnji list na istome mjestu prenio javnosti dvije izjave visoko pozicioniranih dužnosnika zaštite od požara. Proturječne izjave o tome da li jest ili uopće nije bila ugrožena vrednija imovina na otoku Kornatu, otvara u javnosti vrlo važno pitanje smislenosti poduzete akcije i žrtve koju je prouzročila.

Jutarnji list, 31. kolovoza (str.2) donosi širu Božićevu izjavu: Životi vatrogasaca možda su bili nepotrebno izloženi opasnosti jer je riječ o nenaseljenom području..., ali i Dražena Slavice, poslije označenog kao glavnog krivca za tragediju, u kojoj kaže: Moramo se pitati je li trebalo ljude slati na beznačajno požarište. I predsjednik Republike Stjepan Mesić smatra da je ovo je bio jedan banalni slučaj u kojem je gorjela trava. Nitko nije smio stradati! (24 Sata, 1. rujna; str. 16). To mišljenje dijeli i Božić, koji kaže: Nitko nije trebao stradati! (24 Sata 1. rujna; str. 17). Slobodna Dalmacija (1. rujna, str.7) velikim naslovom „Umrli su gaseći kamenjar i travu“ također upozorava na besmisao poduzete akcije. Međutim, glavni vatrogasni zapovjednik odlučno opovrgava tvrdnje da gasitelji nisu trebali biti na Kornatima (Slobodna Dalmacija, 1. rujna, str.7; 24 Sata, 2. rujna; str. 8). Anketa koju je proveo Jutarnji list (3. rujna, str. 2) kaže da 70,03% (N=1445) građana misli kako vatrogasce ne bi trebalo slati u akcije u kojima nisu ugrožena naseljena područja.

U želji da se ipak rekonstruiraju događanja toga kobnog dana, 24 Sata 1. rujna donose u 15 sličica njihov tijek s kratkim komentarima (str. 10 i 11). Već na temelju površnog promatranja uočava se svojevrsna nelogičnost. Naime, navedene sličice prikazuju aktivnosti koje su se navodno događale na samome požarištu. Na slikama 1. i 6. u pozadini se vide visoka stabla, zapravo šuma, a na sličici 5. požar kakav je moguće vidjeti na terenima s tako visokim i gustim raslinjem. Slike sugeriraju da se sve moglo dogoditi upravo na takvom terenu, a tada je doista i požar mogao ugroziti gasitelje. Međutim, već i izjave svjedoka, a i kasnije potvrde koje su se mogle dobiti, pokazuju kako je bila riječ o stjenovitom terenu s 20 Dražen Slavica, zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe Grada Šibenika i vatrogasni zapovjednik Šibensko-kninske županije.

Perinić

59

malo vrlo niske trave. Radi li se samo o nedostatku izvornih fotografija uz tekst koji je trebao dočarati neke okolnosti, ili je namjera bila podsvjesno u čitatelja izazvati određeno mišljenje, teško je znati. Ali, svakako bi od objektivnog i odgovornog novinarstva trebalo očekivati točnost i dosljednost pri objavljivanju informacija. Odnosno, svakako bi bilo važno da se nude objektivne činjenice umjesto sugestivnih sadržaja.

U želji da se ipak rasvijetle okolnosti stradavanja Večernji list prenosi izjavu Mladena Magdića:21: Gasitelji su imali limene kanistre s benzinom za pogon crpki za vodu. Kad je helikopter poletio, došlo je do vrtloga zraka koji je rasplamsao vatru. Nađeni su limeni kanistri koji su eksplodirali i zalili ljude koji su bili svi na okupu i zato su tako izgorjeli (Večernji list, 2. rujna, str 2). Dodajmo ovoj izjavi samo to da je naknadna istraga sva nagađanja o eksplodiranim kanistrima s benzinom opovrgnula, naime oni su pronađeni (jedan ili dva, možda i više, još nije poznato koliko), ali nisu eksplodirali.

Analizom objavljenih tekstova utvrđeno je kako danima nakon tragedije novine nisu uspjele javnosti približiti okolnosti stradanja na otoku Kornatu. Prenošenjem tek izjava pojedinaca koji su se zatekli u blizini, ožalošćene rodbine i kolega, kao i oprečnih dužnosnika u sustavu zaštite od požara nikako da se složi mogući mozaik tragičnog događaja. Javnosti se daje tek materijal za nagađanje. Da li je uopće trebalo intervenirati, jesu su odgovorni za sustav zaštite od požara kompetentni? Javnost je gotovo uvjerena da se namjerno skrivaju okolnosti tragedije, da se nešto zataškava, da prava istina nikad neće ugledati svjetlo dana.

Tko je kriv?

Nakon što je javnost obaviještena o broju žrtava i okolnostima događaja, samo po sebi nameće se pitanje: Tko je kriv? (Jutarnji list: „Tko ih je bacio u vatru?“, 2. rujna, str.4).

Stipe Božić, načelnik GSS-a, koji je aktivno sudjelovao u izvlačenju stradalih gasitelja, već prvog dana se pitao: Tko je kriv? (prenijela Nova TV, 30. kolovoza, u večernjim satima). Tisak sljedećeg dana prenosi pitanje koje postavlja Božić: Tko je poslao vatrogasce na nepristupačan teren gasiti travu? (24 Sata, 31. kolovoza str. 9). Predsjednik Mesić smatra: Treba kazniti

21 Mladen Magdić - predsjednik Sindikata vatrogasaca SDLSN-a.

TEMA BROJA 60

odgovorne? (24 Sata, 1. rujna; str. 16; Jutarnji list, 1. rujna, str .9, Novi list, 1. rujna, str. 4).

Odgovornost s Ministarstva odbrane odlučno skida ministar Berislav Rončević: Helikopter je MORH-ov, ali mi dajemo usluge letenja po pozivima vatrogasaca i policije...Nismo krivi! (Slobodna Dalmacija, 1. rujna, str. 5, isto i u Večernjem listu, 1. rujna str. 3). Nakon što je najavio svoju ostavku, osjećajući moralnu odgovornost (Jutarnji list, 1. rujna, str. 8., isto i "Novi list", 1.rujna, str.4.), Glavni vatrogasni zapovjednik izjavljuje: Vatrogasci na terenu sami su prosudili kako treba postupiti. Očito je u njihovoj prosudbi bila pogreška čim su se našli u okruženju. Posada helikoptera je iskusna, oni znaju što rade. (24 Sata, 2. rujna; str. 8). To potvrđuju i kolege stradalih gasitelja koji smatraju da nitko od njih nije prošao kvalitetnu vježbu. (24 Sata, 3. rujna, str. 9).

Čitanjem članaka u prvim danima nakon stradavanja, nije moguće pronaći mogućeg krivca. Člancima dominiraju izjave pojedinaca uključenih u događaj. S najviših državnih razina traži se odgovornost, dok pojedinci, manje ili više sudionici cijelog slučaja prebacuju odgovornost, ili odlučno odbijaju bilo kakvu krivnju ili odgovornost.

Već 1. rujna 24 Sata na 4. stranici donosi dnevni komentar Renata Ivanuša, u kojem se autor obraća ministru unutarnjih poslova Ivici Kirinu tražeći njegovu ostavku, ali i ostalih, po njegovu mišljenju, odgovornih za tragični događaj (Đure Podrugača22 i Mladena Jurina). U istom broju na str. 18 novinarka Snježana Flegar pita se gdje je bio ministar Kirin kad se nije pojavio s predsjednikom Vlade na mjestu stravične nesreće. Ministar odgovara: Bio sam na putu. Na Kornate sam poslao ravnatelja.

Navedeni urednički komentari i prije provedene istrage, i prije nego što su poznate bilo kakve okolnosti tragičnoga događaja, upućuju javnost na odgovorne. Bešker23 bi vjerojatno takve komentatore svrstao u političare, naime, on smatra da novinar mora o politici izvještavati, može politiku i tumačiti (komentar, analitički članak), ali ne smije javnost uvjeravati, navoditi što da radi, kako da misli, kako da odlučuje, jer kad se prijeđe ta crta, prestaje se biti novinarom i postaje se političar. Tada se dolazi na područje političkog novinarstva koje se od politike u novinarstvu jasno razlikuje u metodološkim postupcima: novinarstvo je ono što 22 Đuro Poldrugač, ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje, koji je u hijerarhijskoj piramidi nadređen glavnom vatrogasnom zapovjedniku. 23 Bešker, I., Obad, O., Applet, H., i dr.: Istraživačko novinarstvo, Press Data, medijska agencija HND-a, Zagreb, 2004., str. 58-59.

Perinić

61

izvješćuje i objašnjava (iako ponekad nije moguće ukloniti novinarevo gledište), dok je politika ono što poziva i navodi. Tako se u oba članka sugerira odgovornost visoko pozicioniranih dužnosnika, od kojih se traži određeno postupanje, čime se utječe i na javno mnijenje, odnosno na izgradnju stajališta javnosti. Nasuprot tome, svjestan zamršenosti tragedije koja mora biti razriješena na najbolji i najkraći mogući način, komentator Slobodne Dalmacije, Davor Krile, u znatno mirnijem tonu ističe: Ako su u plamenu stradali vatrogasci, ne treba sad plamenom brzinom tražiti i odgovorne. (Slobodna Dalmacija, 1. rujna, str. 2).

Među izjavama koje prenose mediji, izdvajamo i onu Joška Klarića,24 oca stradalog zapovjednika akcije gašenja na otoku Kornatu, Dina Klarića, u kojoj optužuje (24 Sata, 1. rujna; str. 12 i 13) zapovjednika Slavicu jer ih je „bacio u kotao“ te dodaje kako „Slavica nema dovoljno iskustva“. Večernji list istog dana donosi (str. 5) također Klarićevu izjavu: Helikopter ih je po najvećem jugu bacio u vatreni kotao otoka Kornata bez kapi vode, bez vode za gašenje, i to dva kilometra od mora. Sljedećeg dana (24 Sata, 2. rujna, str. 8) Klarić pojašnjava: Ostali su zarobljeni u vatri, bez kapi vode za gašenje jer „kruška“ s vodom bila je ostavljena pola kilometra dalje. Ne može nas se iskrcati na zgarište i otići. Nešto slično prenosi i Slobodna Dalmacija, 1. rujna (str.4) pozivajući se na SMS poruku jednog od stradalih svojem ocu: Helikopter nas je spustio na vrh otoka i ostavio bez vode. Posude s vodom iskrcane su predaleko.

U svoju obranu Dražen Slavica, koji je već 1. rujna dao ostavku na dužnost županijskog vatrogasnog zapovjednika (Jutarnji list, 2. rujna, str. 5) izjavljuje: Nitko nije kriv. Zapovjednik Klarić, koji je stradao u požaru, ispravno je odlučio iako je završilo tragedijom. Vatrogasci su poginuli u banalnoj situaciji. (24 Sata, 2. rujna, str. 8). Izjava ima i nastavak (24 Sata, 3. rujna, str. 10). Naime, Slavica se brani kako nije zadužen za organizaciju: Pa ne mogu ja iz ureda znati što se događa na terenu, odrediti mjesto spuštanja i voditi akciju. Što se tamo zaista dogodilo, znat će se tek kad progovore preživjeli, ako preživjelih uopće bude.

Da je propusta ipak bilo, smatra vatrogasni sindikalni predstavnik SDLSN-a te kaže: U požaru na Kornatu koji je završio tragično, očito je došlo do niza propusta, pri čemu do sada nitko nije na odgovornost pozvao vojnog pilota koji je upravljao helikopterom i iskrcao stradale vatrogasce (Jutarnji list, 3. rujna, str. 4).

24 Joško Klarić, otac poginulog zapovjednika akcije gašenja Dina Klarića, nekadašnji zapovjednik JVP-a Grada Šibenika.

TEMA BROJA 62

Objavljeni članci upućuju na to da krivnja ipak postoji. Napravljeni su očigledno i nekakvi propusti. Kako rezultata istrage još uvije nema, kao krivci se eksponiraju tek pojedinci koji, označeni stjecajem okolnosti kao takvi, ili zbog svojih ponekad neodmjerenih izjava. Glavni krivac je Dražen Slavica, županijski vatrogasni zapovjednik, iako bi pažljiviji analitičar sustava zaštite od požara mogao u hijerarhiji otkriti još mnogo takvih. Izjave su zapravo napadi na pojedinca, čime se stvara atmosfera „javnog linča“ i prije nego što su poznati bilo kakvi rezultati službenih istražnih radnji.

Zaključak Istraživanje je započeto s pretpostavkom da se neke tiskovine s

nacionalnom pokrivenošću (Slobodna Dalmacija, Novi list, Večernji list) u izvještavanju ponašaju kao regionalne. Kvantitativnom analizom nije se uspjelo potpuno dokazati ovu hipotezu kako neke dnevne tiskovine s nacionalnom pokrivenošću, s obzirom na regionalnu percepciju, ne obrađuju jednako teme od nacionalne važnosti ili interesa. Naime, uvriježeno je shvaćanje da su neke od tih novina zapravo regionalna glasila, premda je to posve netočno. Tako se Slobodna Dalmacija percipira kao dalmatinske novine, Novi list kao riječki itd. Moguće da je tome pridonijela i ranija, odnosno sadašnja uređivačka politika tih novina, ili nešto drugo. Kako bilo, određene razlike postoje, što potvrđuju i dobiveni podaci, ali ne tolike da bismo sa sigurnošću potvrdili polaznu pretpostavku. Činjenicu da Slobodna Dalmacija promatranome događaju posvećuje najviše prostora, premda joj je percepcija regionalna, moguće je tumačiti kroz povećano zanimanje lokalne javnosti, jer se tragedija dogodila upravo u Dalmaciji. Mjerenjem broja članaka i površine koje zauzimaju u promatranome razdoblju, može se tek zaključiti da je u slučajevima kad se pojavljuje manje članaka, površina veća, pa nije moguće zaključiti o smanjenome zanimanju za događaj koji je bio od nacionalne važnosti. Ostaje nejasnim kako to da je jedan tako važan događaj, koji je uzbunio cijelu hrvatsku javnost, u Novom Listu smješten tek na 24. i 57. stranici, dok su preostale tiskovine tog 31. kolovoza, objavile ovu vijest kao udarnu, na čak prvih nekoliko stranica.

Perinić

63

Sljedeća pretpostavka pošla je od toga da dnevni tisak ne daje istinitu i potpunu informaciju prvog dana nakon tragedije. Vodeći se logikom senzacionalizma, i dramaturgijom svojih naslovnica sve tiskovine, osim Novog lista donose eksplicitne slike stradalih, što bi moglo odudarati od etičkog načela prema kojem novinar treba štititi čovjekovu intimu od neopravdanog ili senzacionalističkog otkrivanja u javnosti. Istaknuti naslovi i podnaslovi sugeriraju tragediju, prebrojavaju se stradali. Analiza naslova i sadržaja objavljenih tekstova pokazala je kako broj ukupno stradalih, ozlijeđenih, teško ozlijeđenih i sl. varira od tiskovine do tiskovine. Dapače, u istim novinama na različitim stranicama moguće je pronaći proturječne podatke. Uzrok tome je sigurno i sustav obavještavanja mjerodavnih državnih tijela i institucija, koji u ovakvim slučajevima daju novinarima potrebne informacije. Nije dopustivo je, kako je to analiza i dokazala, da su se pojedini mogli naći na popisima stradalih i preživjelih, a još je gore što su neki mediji objavili imena mrtvih i prije službene potvrda o smrti. Sve upućuje na to kako su tiskani mediji brzopleto objavljivali prikupljene i nedovoljno provjerene podatke i na taj su se način propustili držati etičkih načela koja posebno upozoravaju na potrebu opreznog izvještavanja u slučajevima tragičnih nesreća, obiteljskim tragedijama, djeci i malodobnicima i sl. Provedena analiza pokazala je kako se i danima nakon tragedije nije uspjelo iz novinskih napisa spoznati okolnosti stradanja na otoku Kornatu. Prenošenjem tek izjava pojedinaca, javnosti se daje tek materijal za nagađanje. Javnost gotovo da je uvjerena kako se namjerno skrivaju okolnosti tragedije, nešto se zataškava, prava istina nikad se neće doznati.

Posljednja pretpostavka temelji se na tvrdnji kako prve obavijesti ne nastoje utvrditi istinu nego su usmjerene na senzacionalizam, prozivanje, a osim toga, kroz traženje odgovornosti prejudiciraju postupke izvršne i zakonodavne vlasti. Analiza je pokazala kako člancima dominiraju izjave pojedinaca u kojima odbacuju ili prebacuju odgovornost, dok se istodobno traži odgovornost, i to s najviših državnih političkih razina. Poneki urednički komentari idu i korak dalje, pa u svojim navodima, i prije bilo kakvih službenih rezultata istrage, skreću pozornost javnosti na pojedince u sustavu zaštite od požara, ali i politike. Ovakvo političko novinarstvo uvjerava i navodi publiku što da radi. Takav pristup nije u duhu eksplorativne paradigme novinarstva, koja nalaže, ne samo istraživanje pojave, nego odgovorno i argumentirano komuniciranje s javnostima. Suvremeno novinarstvo, kao metoda sustavnog istraživanja osvještava javnost. Novinarski članak ne pokazuje samo pojavu, nego i

TEMA BROJA 64

uzrok, odnosno što je njegova bit koja u percepciji nije vidljiva, pružiti metainformaciju koja objašnjava bit te pojave. Na taj način novinsko izvješćivanje prestaje biti relativno suvislo nizanje informacija (ideologizacija i indoktrinacija), a postaje istraživačkim sukladno temeljnim postavkama novinarskog kodeksa časti, pravodobno, istinito i osobno odgovorno.

Literatura

Bauer, H.: Sloboda medija i javno mnijenje – Medijska politika u Saveznoj Republici Njemačkoj, Panliber, Osijek-Zagreb-Split, 1997. Bešker, I., Obad, O., Appelt, H., i dr.: Istraživačko novinarstvo, Press Data, medijska agencija HND, Zagreb, 2004. Cook, T.: BBC – Novinarstvo u službi demokracije, Informatologia 29/30, 1996, 3-4/1997, 1-4, str. 241-242. Grbelja, J.; Sapunar, M.: Novinarstvo – teorija i praksa, MGC, Zagreb, 1993. Halmi, A.: Temelji kvantitativne analize u društvenim znanostima, Alinea, Zagreb, 1999. Kunczik M.: Odnosi s javnošću – koncepti i teorije, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006. Kunczik M.; Zipfel A.: Uvod u publicističku znanost i komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert., Zagreb, 1998. Malović, S.: Novine, vlastita naklada, Zagreb, 1995. Malović, S.: Ricchiardi, S.; Vilović, G.: Etika novinarstva, Sveučilišna knjižara d.o.o., Zagreb, 2007. Plenković, J.: Nova komunikacijska slika svijeta, Informatologia 29/30, 1996, 34/1997, 1-4, str. 135-140. Plenković, M.: Komunikologija masovnih medija, Barbat, Zagreb, 1993. Plenković, M.: Teorija i praksa javnog komuniciranja, Izdavačko instruktivni biro, Zagreb, 1983. Rothman, S.: Masovni mediji i demokratsko blagostanje u SAD, Informatologia 29/30, 1996, 3-4/1997, 1-4, str. 99-104.

Perinić

65

Sapunar, M.: Osnove znanosti o novinarstvu, Epoha, Zagreb, 1994. Vlasta Kučiš; Plenković, M,; Vidaković, J.: Etika istraživačkog novinarstva, Zbornik radova s III međunarodnog znanstvenog skupa «Društvo i tehnologija ´96», Građevinski fakultet Rijeka, Rijeka 1996. Vreg, F.: Novinarska sloboda i pravo na informiranje, Informatologia 29/30, 1996, 3-4/1997, 1-4, str. 85-88. Ostali izvori

Zakon o vatrogastvu (pročišćeni tekst), NN br. 139/04 Zakon o zaštiti i spašavanju, NN br. 174/04 http://www.presscut.hr www.hnd.hr/dokumenti/kodeks.doc

67

UDK 659.3:070 (67-86)

Dubravka Valić Nedeljković∗

Pseudodogađaj ili dvosmislena istina

Studija slučaja javni servis Vojvodine

Summary Results of monitoring of transformation of Radio television Novi Sad into

public broadcasting service of Vojvodina are indicated in this work. These results show the presence of an extremely unjustifiable high percentage of pseudo events in informative broadcasts, in majority and minority languages. It is also visible that there is no unique programme policy of this media about selection of material for news broadcasts. At the same time, there is an unjustifiable small percentage of media initiated events, which indicates a small engagement of journalists in investigating events from the daily-political practice. This also represents the absence of different genres in presentation of media contents.

Ključne riječi: transformacija javnog servisa, RTV Novi Sad, pseudo događaj, istraživačko novinarstvo

∗ Autorica je doktorica znanosti, docentica na Filozofskom fakultetu Novi Sad

TEMA BROJA 68

Uvod Teorijski okvir

Ugledni mediji se rukovode javnim interesom kada odabiru

predmet svojeg zanimanja. Javni interes jest interes svih građana, bez obzira na spol, etničko,

vjersko ili socijalno podrijetlo. Prateći javni interes, novinari, prvenstveno u javnim servisima, u

središte pozornosti pri izboru za medije valjanih sadržaja stavljaju događaje, pojave i ljude.

Teoretičari koji su skloni strožem ograničavanju novinarske prakse, prvenstveno traže da događaji budu sadržaj koji mediji trebaju posredovati.

Koje kriterije događaj mora zadovoljiti da bi urednici, vlasnici medija, oglašivači dopustili da se o njemu izvještava?

Odražavaju li vijesti zaista ono što se u svakodnevici i događa? U kojoj mjeri mediji redizajniraju stvarne događaje i time utječu na dizajniranje svijesti čitatelja i slušatelja?

Tragajući za odgovorima, Galtung i Ruž (1993: 32-34) sastavili su na osnovi terenskih istraživanja ljestvicu čimbenika prema kojima urednici odabiru događaje vrijedne medijske pozornosti. Ukratko, to su sljedeći čimbenici. Prvi je da se frekvencija događaja podudara s frekvencijom medija. Drugi čimbenik je informativni prag koji bi događaj trebalo zadovoljiti da bi bio emitiran, odnosno da bi se izvještaj o njemu objavio u medijima. Treći čimbenik uzima u obzir nedvosmislenost događaja. Četvrti se odnosi na postojanje kulturne bliskosti. Peti čimbenik se temelji na priželjkivanju i najavljivanju događaja koji se očekuju. Šesti čimbenik uzima u obzir da ono što se najmanje očekuje, ima najveću vjerojatnost da postane vijest, posebno ako je to katastrofa u kojoj su ugroženi ljudski životi. Sedmi čimbenik se temelji na iskustvu da ono što je jedanput objavljeno kao vijest, to će biti još neko vrijeme, iako više nije posve aktualno. Kao osmo, prioritet će imati događaji u blokovima koji toga dana nisu dovoljno popunjeni. Deveti čimbenik, ako se događaj tiče više elitnih naroda ili naroda s kojima je određena država u posebnom odnosu, vjerojatnije da će postati vijest. Deseti čimbenik, ako se događaj više tiče djelatnosti elitne ličnosti iz politike, prije svega, a potom i drugih područja javnog života, vjerojatnije će biti objavljena vijest o tome.

Valić Nedeljković

69

Osim deset čimbenika Galtunga i Ruža postoji još jedan, prema Šadsonu najznačajniji - filtar kulturnog i ideološkog ozračja. Događaj, pojava ili ličnost neće biti predmet medijske pozornosti, iako je veoma važno da se o tome obavijesti javnost, ako objavljivanje informacije nije ideološki podobno (Šadson, 1993: 25). Čini se da je taj čimbenik odlučujući u izboru za medije valjanih sadržaja, i to ne samo u sredinama koje nemaju dovoljno slobode na polju javnog informiranja.

Kao povod za medije valjanih sadržaja, prema Đuriću, postoje dvije varijable: (a) planirani i (b) iznenadni događaji (Đurić, 2000: 50).

Često upotrebljavana klasifikacija, u odnosu prema povodu, jest ona koja događaje dijeli na aktualne, pseudo i medijski inicirane događaje.

U najkraćem pseudodogađaji, koji su predmet ovoga rada, svrsishodno se stvaraju samo da bi se osigurao publicitet za vladu, stranku, organizaciju, korporaciju, javnu osobu na svim područjima javnog života. Često se kao sinonim za pseudodogađaj upotrebljava sintagma “medijski događaj” jer se ti događaji i organiziraju samo da bi ih mediji zabilježili. Stoga se uobličuju tako da bi bili medijski atraktivni. Istodobno, novinari moraju ocijeniti njihovu istinsku važnost za javnost i posvetiti im odgovarajuću, a ne preveliku pozornost.

Medijski inicirani događaji su oni koje sami mediji izdvoje i postave na društvenu ljestvicu prioriteta kao iznimno važne za javni interes. Posebno opsežnim novinarskim angažmanom i istraživanjima društvene prakse takvi događaji se s margina društvenog interesa postavljaju u njegovo središte. Uglavnom su to zbivanja za koja pojedina središta moći ionako ne bi željela da se nađu u medijima.

Aktualni događaj u osnovnom pojavnom obliku, primjereno rečenom, bio bi sve ono što se ne može svrstati u dva prethodna tipa.

Pseudodogađaj

Pseudodogađaj dizajniran i kreiran isključivo da privuče medijsku

pozornost, prema Boorstin (2006: 82, 95-96), karakterizira: 1) Nedostatak spontanosti, uvijek ih netko planira ili inicira. 2) Planiraju se isključivo da bi novinari o njima izvještavali. To

znači da su potpuno usklađeni s prvim čimbenikom Galtunga i Ruža, koji

TEMA BROJA 70

se temelji na potrebi da se frekvencija događaja podudara s frekvencijom medija. Uspjeh pseudiodogađaja se, primjereno rečenom, mjeri dužinom press-clipinga, točnije što je više medija o njemu izvještavalo, događaj se može smatrati uspješnijim. Nije nimalo važno da li je on stvaran, nego samo da li je vrijedan vijesti.

3) Veza s realnošću je problematična. Zanimanje za događaj javlja se upravo zato što je on višeznačan. Na primjer, kada se izvještava o prometnoj nesreći, javnost zanima što se stvarno dogodilo i koje su posljedice. U slučaju pseudodogađaja tipa priopćenje zanimanje je usmjereno na pitanje da li se stvarno misli ono što je napisano? Bez tog proturječja pseudodogađaj prestaje biti zanimljiv za čitatelje i slušatelje.

4) Uobičajeno je da pseudodogađaj sam o sebi svjedoči u smjeru u kojem njegovi autori to žele.

5) Njihovo stvaranje se plaća. 6) Pseudodogađaj se planira da bi bio razumljiv. Ako nismo u

stanju procijeniti neki zamršen problem i koja je uloga sudionika u njemu, uvijek možemo raspravljati o učincima njihovog televizijskog predstavljanja.

7) Pseudodogađaj je zanimljiviji od realnosti, prilagođen ciljnoj skupini za koju je kreiran.

8) Pseudodogađaj je istodobno provjera koliko je njegova publika obaviještena o javnim osobama.

Pseudodogađaji imaju svoje karakteristične sudionike. Predsjednici najmoćnijih država na svijetu najčešći su nositelji pseudodogađaja. Podsjetimo na deseti čimbenik Galtunga i Ruža (1993, 32-34): Ako se događaj više tiče djelatnosti elitnog pojedinca iz politike, prije svega, a potom i drugih područja javnog života, vjerojatno će biti objavljena vijest o tome.

9) Pseudodogađaj pojačava iluziju publike da razumije što se zbiva u svijetu/međunarodnoj politici i drugim pitanjima od opće važnosti. Uočeno je da znatan postotak publike vjeruje da se svi, pa i veoma ozbiljni problemi rješavaju na sastancima, konferencijama, konferencijama za novinstvo, televizijskim raspravama, izjavama poznatih i moćnih za medije.

Pseudodogađaji su nastali kao jedan od učinkovitih odgovora na sve veći broj medija, odnosno naklade tiska kao posljedice prebrzog tehničko-tehnološko razvoja. Naime, za sve više prostora u tisku i vremena u elektroničkim medijima trebalo je skupiti dovoljno informacija kako bi se

Valić Nedeljković

71

opstalo u sve više natjecateljskom medijskom prostoru. Vijesti, koje radijske postaje emitiraju svaki sat, posebna izdanja, prekidi programa radi objavljivanja upravo pristiglih, veoma značajnih vijesti koje podižu gledanost i slušanost, zahtijevaju od novinara da prikupe sve više novih informacija. Ponavljanje istih vijesti slabi konkurentnost na medijskom tržištu. Istodobno, pravih događaja ipak ima u ograničenom broju, pseudodogađaji su postali nužnost medijskog tržišta. "Prikupljanje vijesti se pretvorilo u pravljenje vijesti." (Boorstin, 2006: 84)

Prvi pseudodogađaj, smatra se, bio je intervju. U nedostatku svježih, pravih vijesti još 1719. u povodu smrti poznatog gusara Crne Ptice u bostonskom News-Letteru objavljena je vrsta intervjua s kapetanom broda. No, prvim pravim intervjuom s relevantnom javnom osobom o pitanjima od javne važnosti smatra se tekst novinara Horacea Greeleya objavljen 20. kolovoza 1859. u listu New York Tribune koji je u Salt Lake Cityju intervjuirao Brighama Younga. U to vrijeme taj se žanr smatrao pseudo-događajem i nije vrednovan kao uzoran medijski sadržaj. Naime, smatralo se da samo netalentirani novinari posežu za intervjuom kako bi zapravo sakrili svoje neznanje stavljajući u prvi plan riječi sugovornika i dopuštajući im da iskažu svoja, osoban, pristrana mišljenja i stajališta u medijima. Time su ugrozili svoj položaj zastupnika građana, narodnog tribuna, "četvrte sile u carstvu", nepristranog svjedoka u ime javnosti. Točnije, novinar nije kao svjedok događaja o njemu s profesionalnog odmaka obavještavao javnost, nego su kroz intervju svoju verziju davali sudionici ili promatrači, odnosno javne osobe koje često i same nisu bile dio događaja.

Intervju postaje značajan u prvoj trećini 20. stoljeća kada se uvode službene predsjedničke konferencije za novinstvo, na kojima su izvjestitelji imali pravo postavljati različita, često provokativna pitanja u ime građana i prava da javnost zna. Predsjednik SAD-a Franklin Delano Roosewelt, smatra se, prvi je od predsjedničkih konferencija za novinstvo uspio napraviti događaj za naslovnice, a također je prvi počeo koristiti "off-the-record" (neslužbene) izjave, "probne balone" i općenito sve oblike pseudodogađaja koji se danas često koriste. Na tim konferencijama o sposobnosti novinara ovisilo je hoće li se dobiti pravi/željeni/istinski odgovori, a i odgovor "no comment" (bez komentara) mogla je biti značajna vijest. Boorstin navodi (2006: 85) da je prije 1950. u Washingtonu radilo oko 1500 dopisnika, a da im je informacije o radu vlade osiguravalo čak 3000 službenika. Od 1961. godine predsjednik Kennedy uvodi izravne televizijske prenose svojih konferencija za novinstvo, što je umanjilo moć

TEMA BROJA 72

izvjestitelja, jer su sada građani mogli i sami pratiti ovaj pseudodogađaj i nije bilo nužno da im novinari prenose što se dogodilo. Valja ipak imati na umu da su i dalje jedino novinari u ime građanstva imali mogućnost da predsjedniku postave pitanje.

Konferencije za novinstvo ili press-konferencije, kako se također nazivaju, danas su jedan od najčešćih oblika komunikacije s javnošću i javnog zauzimanja svih subjekata društvene prakse. Te konferencije, i same psudodogađaj, uobičajen su model predstavljanja upravo pseudodogađaja. U dnevnoj medijskoj praksi novinari idu s "pressa" na "press", prikupljaju priopćenja i materijale koji se dijele i u redakciji ih obrade za objavljivanje. Budući da su bivši novinari uglavnom osobe koje se danas bave odnosima s javnošću, priopćenja koja pripremaju već su u obliku koji se može objaviti, pa i taj dodatni trud prilagodbe medijskom diskursu izvjestitelji više ne moraju uložiti.

Smatra se da su se u Americi 1907. pojavila prva priopćenja za javnost, koja organizatori konferencija za novinstvo pripremaju unaprijed i dijele ili na pseudo-događaju, odnosno nakon njega ili jednostavno pošalju medijima kao odraz stajališta, javnog mišljenja ili reakcije na drugi pseudodogađaj. Od tada do danas ustalila se diskursna forma koju čini zaglavlje s naznakom da je riječ o priopćenju za javnost, zatim datum, mjesto i pošiljatelj te molba da mediji objave sadržaj priopćenja. Priopćenja su najčešće ograničena dužinom i ne prelaze stranicu formata A4, prilagođena su za slanje faksom, iako sve češće stižu i elektroničkom poštom. Uobičajeno je da urednici priopćenja prilagođavaju za objavljivanje u skladu s programskom politikom medija.

Poseban oblik pseudodogađaja, koju danas njeguju prvenstveno političari, jest pustiti informaciju da dođe do javnosti kroz neslužbene komunikacijske kanale. To su na neki način "indirektne izjave", odnosno prikrivene vijesti, one koje službena politika ne želi da mediji objave s jasno navedenim izvorom (cloaked news). Taj pseudodogađaj proizvodi niz novih pseudodogađaja, kao što su izjave, priopćenja, reakcije, jer je informacija i procurila da bi se provjeri kako će biti primljena u javnosti. Nije neuobičajeno da se takva informacija objavi na početku konferencije za novinstvo ili u njezinom neslužbenom dijelu u obliku povjerljivog razgovora, odnosno upozorenja danog pojedinim, odabranim novinarima, kako bi se uskoro nešto moglo dogoditi. Informacije su nedorečene, često tek samo najava tako da novinari koji ih dobiju nisu posve sigurni radi li se o činjenici, novoj političkoj opciji, ili samo o želji administracije za novim

Valić Nedeljković

73

trendovima, ili je to novinarska patka, koja predstavlja realnu i najveću opasnost za ugled i izvjestitelja i redakcije u kojoj radi. Ove informacije su zapravo diplomatski probni balon. Ako izazovu neželjen učinak i burnu reakciju javnosti, autor/izvor poruke, budući da je anoniman i "blizak vladi", ostaje neoštećen i skriven, a redakcija i novinar koji je informaciju objavio, izloženi su bijesu javnosti.

Takve se informacije priopćavaju na brifinzima za odabrane novinare kada ih se u neslužbenom razgovoru, za koji smatraju da neće biti dio dnevne novinarske ponude, obavijesti o stajalištima vlade/koalicije/stranke o određenim događajima u zemlji i svijetu te ih se pripremi na ono što bi moglo slijediti u dnevno-političkoj praksi. Brifinzi su uglavnom namijenjeni "čuvarima kapija" (urednicima ili sektorskim novinarima kolumnistima).

Osnovano je pitanje kakva je razlika između pseudodogađaja i političke propagande, nisu li posrijedi u biti isti ciljevi i motivi onih koji pseudodogađaj stvaraju i onih koji se bave političkim marketingom, plaćenim ili besplatnim. Iako se čine sličnim, oni odgovaraju na različite potrebe javnosti. Pseudodogađaj je, smatra Boorstin (2006: 92), dvosmislena istina koja odgovara na veoma razvijenu potrebu javnosti da bude obaviještena o svim aspektima događaja. Nasuprot tome, propaganda odgovara na potrebu javnosti da bude "zapaljena". Pseudodogađaj odgovara na osjećaje obveze da se bude obrazovan, a propaganda na želju da se bude probuđen. Ona zamjenjuje činjenice s mišljenjem i u biti umjesto javnosti donosi mišljenje o događajima, pojavama i ljudima. Propaganda sve pojednostavljuje do apsurda, a pseudodogađaj čini stvari zamršenima i više nego što su one to jesu. Podsjetimo, često slijede replike, reakcije i demantiji na razne pseudodogađaje.

Metoda i uzorak

Metoda

Osnovna metoda promatranja javnog servisa Vojvodine,

Radiotelevizije Vojvodine (RTV) bila je analiza medijskog diskursa. Upotrijebljene su dvije tehnike: (a) kvantitativno-kvalitativna analiza sadržaja i (b) dubinski skupni razgovor.

TEMA BROJA 74

(a) Za kvantitativno kvalitativnu analizu sadržaja koristio se kodeks koji je, osim osnovnih podataka (medij, jezik emitiranja, dan u tjednu, emisija, redni broj i dužina priloga), uključivao također kodiranje žanra, teme, sudionika, izvora informacije, audio/vizualne prezentacije, povoda, lokacije, autora priloga, subjekta, personalizacije subjekata, citiranost, sudionike, personalizaciju sudionika, vrijednosnog konteksta u koji su oni postavljeni.

Jedinica analize bila je, prema Emanuelu Šeglofu, komunikacijska - iskaz. Podsjetimo da prema Šeglovu važna faza u analizi medijskog diskursa u sklopu utvrđivanja metoda i tehnika jest određivanje jedinice analize koja mora odgovarati prirodi onoga što se istražuje. Kako je ovdje riječ, u tri ciklusa promatranja (prvi, treći i četvrti), o kvantitativno-kvalitativnoj analizi sadržaja središnjih informativno-političkih emisija (CIPE) javnog servisa Vojvodine (RTV), za jedinicu analize određen je iskaz, točnije pojedinačni prilog od spikerske najave do odjave. Za drugo promatranje, koje se odnosi na takozvane kolaž ili sporovozne emisije, primijenjeno je isto načelo na razini emisije i razini priloga, s time da glazbeni dio emisije, ako je postojao, nije kodiran.

(b)Dubinski skupni razgovor (fokus skupine) kao potpora kvantitaivno-kvalitativnoj metodi analize sadržaja proveden je u studenom 2006. godine na 5 jezika, a usmjerio se na najvažnija pitanja koja su zanimala istraživače. Rasprava je bila polustrukturirana, što je nametnulo aktivnu ulogu moderatora, koji su i sami bili dobro znali temu, kulturni kod, jezik.

Uzorak1

Od rujna 2006. do travnja 2007. ostvarena su četiri ciklusa

promatranja programa na većinskom (srpskom) i jezicima nacionalnih

1 Za provedbu ovog rada korišteni su podaci iz projekta Transformacija RTV Novi Sad u javni servis Vojvodine koji kao longitudinalni projekt ostvaruje Novosadska novinarska škola. Za veoma temeljito prikupljen korpus, zaslužan je tim monitora NNŠ-a, koji su napravili uzorke i kodirali medijski materijal na većinskom i 4 jezika nacionalnih manjina. Posebno zahvaljujem Višnji Baćanović, koja je radom, ali također idejama, kreativnošću, radoznalošću i spremnošću na timski rad posebno pridonijela da ova tema bude obrađena na ovako kompleksan način.

Valić Nedeljković

75

manjina (mađarskom, slovačkom, rumunjskom, rusinskom i romskom). Radiodifuzne ustanove Vojvodine RTV - javnog servisa Vojvodine:

1) Prvi ciklus – informativni sadržaji praćeni u središnjim informativno-političkim emisijama (CIPE) od 18. do 24. rujna 2006. godine.

2) Drugi ciklus – informativni i kulturno-obrazovni sadržaji praćeni od 6. do 12. studenog 2006. godine.

3) Treći ciklus – informativni sadržaji – praćenje predizborne kampanje u CIPE od 12. do 18. siječnja 2007. godine.

4) Četvrti ciklus - praćen je informativni sadržaj - CIPE od 2. do 25. travnja 2007. godine, s time da je, za razliku od rujanskog, ukupan broj promatranih dana (7) raspoređen ravnomjerno tijekom cijelog mjeseca, tako što su svakog tjedna promatrana druga dva dana. U sklopu svakog ciklusa promatralo se sedam (7) dana

radijskog/televizijskog programa na srpskom, mađarskom, slovačkom, rusinskom, rumunjskom i romskom jeziku.

U prvom ciklusu su promatrane ukupno 73 središnje informativno-političke emisije CIPE, u drugom ciklusu je praćeno prosječno tri sata na dan na većinskom i svakom od jezika manjina i to informativnih, obrazovnih i zabavnih emisija. Rezultati drugog ciklusa nisu tema ovoga rada.

U trećem i četvrtom ciklusu praćene su, prema istom modelu kao i u prvom ciklusu, informativne emisije CIPE, s time da je posebno praćena predizborna kampanja za parlamentarne izbore u Srbiji u trećem, a u četvrtom je ponovljen model prvog ciklusa, ali su promatrani dani drugačije raspoređeni. Umjesto sedam dana jedan za drugim, raspoređeni su tijekom cijelog mjeseca prema utvrđenoj shemi.

U ovom radu će biti iznesen samo mali dio najzanimljivijih rezultata, bez nastojanja da se rezultati uspoređuju između programa na različitim jezicima, ili među različitim ciklusima, niti da se na osnovi njih donose strukturalni i dalekosežni zaključci. Naime, do trenutka kada se ovaj rad priprema, nisu posve provedene sve analize i krostabulacije, jer je korpus iznimno opsežan.

TEMA BROJA 76

Analiza empirijske građe

Uvodne napomene

U promatranom razdoblju (rujan 2006, do travanj 2007.) kao

pseudodogađaj kodirana su priopćenja i konferencije za novinstvo, dakle temeljni pojavni oblici. Izjave i intervjui smatrani su medijskom inicijativom, s obzirom na to da je angažman novinara vidljiv u odabiru sugovornika i teme, te na uklapanje medija-outputa u širu cjelinu kontekstualno uvjetovanu ostalim društveno-političkim aktivnostima određenog dana. Kao pseudodogađaj kodirani su samo u slučaju kada je RTV preuzela izjavu iz drugog medija.

Potrebno je istaknuti kako je praćenje predizborne kampanje u informativnim programima javnog servisa Vojvodine kodirano prema istom načelu. Zapravo, kao pseudodogađaj kodirane su isključivo konferencije za novinare i priopćenja, a sve ostalo, uključujući izvještavanje s konvencija, smatralo se aktualnim medijskim događajem.

Međutim, šire shvaćeno, kompletna kampanja (osim medijski iniciranog u smislu radijskog i televizijskog paketa, odnosno istraživačke dokumentarne reportaže o aktivnostima pojedine stranke u vrijeme dok je bila na vlasti, odnosno u oporbi), mogla se kodirati kao pseudodogađaj jer je riječ o uvijek planiranim i od stranačkih stručnjaka za medije iniciranim događajima, čiji je cilj isključivo medijska promocija, zapravo novinarsko izvještavanje. Dakle, besplatno političko reklamiranje koje je najučinkovitije i za koje postoje unaprijed utvrđena pravila u sporazumu medija i partija prije početka kampanje.

Ipak, budući da je riječ o predizbornoj kampanji kao o cikličnom aktualnom društvenom događaju, koji ima unutrašnju logiku s utvrđenim pojavnim oblicima, smatrano je da samo priopćenja i konferencije za novinstvo treba kodirati kao elementarne pseudodogađaje, a ostalo ipak svrstati u aktualne medijske događaje o kojima se izvještava prema potpisanom sporazumu o uravnoteženom predstavljanju svih političkih stranaka. Podsjetimo da je kvaliteta medijskog izvještavanja osnova za slobodne i poštene izbore. Ponašanje medija tijekom izborne kampanje stoga se strogo nadzire i usmjerava, a medijsko poštovanje utvrđenih i dogovorenih odredaba dio je procesa kontrole izbora, s time što javni

Valić Nedeljković

77

mediji tijekom izborne kampanje imaju posebne obaveze prema sudionicima izbora i biračima.

Analiza rezultata

Osnovni rezultati pokazuju veliku prisutnost pseudodogađaja u

promatranom razdoblju (rujan 2006. do travanj 2007.) u programima javnog servisa Vojvodine.

Samo program na srpskom jeziku, koji ima najbrojniju publiku, jer ga gleda i većinsko i stanovništvo nacionalnih manjina, u svim promatranim ciklusima ukupno je objavio: aktualnih događaja 63,29%, pseudodogađaja 34,82%, a medijska inicijativa, koja u biti upućuje na pravi novinarski angažman povezan i s istraživačkim aktivnostima na dubljem sagledavanju pojave od javnog interesa u određenom društveno-političkom kontekstu, iznosi zanemarivih 1,89%.

To znači da su političari pseudodogađajima nametnuli medijima i javnosti svoje viđenje svakodnevice u čak trećini medijskog vremena unutar središnjih informativno-političkih emisija radija i televizije na srpskom jeziku javnog servisa Vojvodine. Prema definiciji, javni servis koji su osnovali građani, koji ga istodobno financiraju i nadziru, trebao bi razvijati programsku raznovrsnost, njegovati visok medijski standard te poštovati etičke profesionalne kodekse. Prema Zakonu o radiodifuziji Srbije, programima koji se proizvode i emitiraju u sklopu javnog radiodifuznog servisa mora se osigurati raznovrsnost i uravnoteženost (međusobna usklađenost) sadržaja kojima se podupiru demokratske vrijednosti suvremenog društva, a naročito se poštuju ljudska prava i kulturni, nacionalni, etnički i politički pluralizam ideja i mišljenja.

Pseudodogađaji emitirani u promatranom razdoblju u biti su slali jednostranu poruku javnosti, koja je u obliku priopćenja i konferencija za novinstvo uvijek iznosila samo stajalište jedne strane o određenom događaju, pojavi ili društveno relevantnom problemu, što inače i jest značajka pseudodogađaja. Istodobno su izostali drugi povodi (medijski inicirani događaji), koji bi nadomjestili ovu jednostranost.

Rečeno je najjasnije u rezultatima prvog promatranog ciklusa (usporedi tablice 1 i 2).

TEMA BROJA 78

Rezultati pokazuju da nema jedinstvene uređivačke politike unutar javnog servisa Vojvodine kada je riječ o povodu (aktualni događaj, pseudo i medijski iniciran događaj) za objavljivanje informacije, od 72% prema 22% u korist aktualnog događaja u informativnim emisijama televizije na srpskom jeziku, do 44% prema 56% u korist pseudodogađaja radijskog programa na rusinskom jeziku.

Općenito, radijski programi su emitirali ukupno više pseudodogađaja (56% aktualni prema 42% pseudo) nego televizijski (61% aktualni prema 27% pseudo). Rezultati pokazuju da je radijski program bio najselektivniji u odabiru informacija koje imaju vrijednost vijesti.

Tablica 1. Rujan 2006. Javni servis Vojvodine – televizijski programi

Središnja informativna emisija

Aktualni događaji

Pseudo događaji

Medijska inicijativa

TV vijesti - srpski jezik 94 29 7

TV vijesti - mađarski jezik 99 34 2

TV vijesti - slovački jezik 42 40 0

TV vijesti – rumunjski jezik 51 31 1

TV vijesti - rusinski jezik 60 38 3

TV vijesti - romski jezik 25 11 5

TV vijesti - ukupno 371 183 18

Izraženo u %:

TV vijesti - srpski jezik 72 22 6

TV vijesti - mađarski jezik 73 25 2

TV vijesti - slovački jezik 51 49 0

TV vijesti - rumunjski jezik 62 37 1

TV vijesti - rusinski jezik 59 38 3

TV vijesti - romski jezik 61 27 12

Valić Nedeljković

79

Tablica 2. Rujan 2006. Javni servis Vojvodine – radijski programi

Središnja informativna emisija

Aktualni događaji

Pseudo događaji

Medijska inicijativa

Radio-vijesti - srpski jezik 107 39 3

Radio-vijesti - mađarski jezik 68 63 9

Radio-vijesti - slovački jezik 53 36 0

Radio-vijesti – rumunjski jezik 71 60 2

Radio-vijesti - rusinski jezik 45 58 0

Radio-vijesti – ukupno 344 256 14

Izraženo u %:

Radio-vijesti - srpski jezik 72 26 2

Radio-vijesti - mađarski jezik 49 45 6

Radio-vijesti - slovački jezik 60 40 0

Radi-vijesti - rumunjski jezik 53 45 2

Radio-vijesti - rusinski jezik 44 56 0

Radio-vijesti – ukupno 56 42 2

Promatrano po programima i jezicima emitiranja medijski

iniciranih događaja na slovačkom jeziku i u radijskom i u televizijskom programu nema. Na programu televizije na rusinskom, u promatranom razdoblju, također nije zabilježen nijedan primjer. Istodobno je na tim programima emitiran velik broj pseudodogađaja (radio na rusinskom čak više nego aktualnih 44% prema 56%).

Ta je situacija posljedica veoma skromnog kadrovskog potencijala u redakcijama na slovačkom i rusinskom jeziku, koji se u stvaranju informativnog programa najviše oslanja na agencijske vijesti, koje u opći servis emitiraju sve pseudodogađaje nacionalne važnosti, kao i priopćenja pokrajinske razine koja stižu redakcijama izravno.

Analiza sadržaja pseudodogađaja objavljenih u ovom razdoblju pokazuje da su redakcije na svim jezicima objavljivale sve informacije koje se odnose na status Kosova, odnosno sva priopćenja o temo "južne srpske

TEMA BROJA 80

pokrajine", pri čemu je najčešći subjekt aktualna vlast (premijer Vojislav Koštunica, predsjednik Boris Tadić i šef koordinacijskog centra za Kosovo u doba prvog promatranja, Sandra Rašković Ivić), potom međunarodni subjekti kao predstavnici Rusije i politički analitičari iz svijeta čak i SAD-a. Najviše pseudodogađaja odnosi se upravo na tu temu, a subjekti su, dakle, gotovo isključivo oni čija stajališta su na liniji „srpske strane u pregovorima“ (ta se fraza ponavlja u medijima, pa se razvila svijest o postojanju dvije suprotstavljene strane - Srbije s jedne i albanskih separatista, Martija Ahtisarija i Amerike s druge strane). Osim priopćenja glasnogovornika Ahtisarija, koja su najčešće aktualna, nije se mogla čuti „druga strana“. Sva priopćenja iskazuju stajalište Srbije, odlučnost njezine pregovaračke skupine, predviđanja reakcija na određena predložena rešenja i slično, čime se, između ostalog, postiže da Kosovo bude svakodnevna tema, najčešće pri samom vrhu, odnosno na početku informativne emisije.

Vojvođanski javni servis se ni u pseudodogađajima ne bavi zemljopisnim područjem za koje emitira program. Samo nekoliko takvih događaja u promatranom razdoblju tiče se Vojvodine kao geopolitičkog entiteta multietničke provenijencije. Tako je jedino program na mađarskom jeziku objavio priopćenje Nacionalnog vijeća Mađara, o položaju manjina u novom Ustavu Srbije; a program na rusinskom i mađarskom da predsjednik Skupštine Vojvodine Bojan Kostreš najavljuje pozivanje građana na bojkot referenduma o novom Ustavu i da prosvjeduje protiv koncesije za autocestu kroz Vojvodinu, zbog njezinog nepovoljnog položaja. Valja istaknuti da su priopćenje Saveza vojvođanskih Mađara o bojkotu referenduma na novi Ustav Srbije zbog lošeg položaja manjina, objavili programi, osim na mađarskom, na rusinskom i rumunjskom jeziku. Program na romskom objavio je jedini priopćenje koje se tiče te nacionalne manjine. Riječ je o konferenciji za novinstvo u Izvršnom vijeću Vojvodine, o provedbi romske strategije razvoja.

I na području pseudodogađaja vidljivo je da je multikulturalizam rijetko sadržaj u informativnim emisijama i radija i televizije. Naime, manjine se bave ili samo vlastitim političarima, ili da se čak ne bave pitanjima koja su od interesa za vlastitu i druge manjinske zajednice. Nijedna redakcija nije izostavila pseudodogađaj u čijem je središtu Kosovo, ali je izostavila sve ostale u čijem središtu je bilo pitanje važno za vojvođanski identitet, dakle za sredinu u kojoj žive.

Program na mađarskom jeziku (inače tradicionalno najrazvijeniji i najviše autentičan program na jezicima nacionalnih manjina u Vojvodini)

Valić Nedeljković

81

donekle je iznimka. Naime, u usporedbi s ostalima, ova redakcija je objavila najviše pseudodogađaja o Vojvodini, što je u biti dobar standard, jer Radiotelevizija Vojvodine nije nacionalni javni servis, nego prvenstveno medij namijenjen građanima te autonomne pokrajine.

Ne može se sa sigurnošću tvrditi, iako promatranje upućuje na takav razvoj, da je spomenuto programsko usmjerenje u informativnim emisijama na jezicima nacionalnih manjina posljedica desetljetnog slabljenja tih redakcija (od vremena Miloševića do danas2). Nije zanemariva ni već uočena tendencija da se manjine getoiziraju i zbog osjećanja nesigurnosti uvijek teže slijediti politiku aktualne vlasti.

Treći ciklus bio je posvećen posljednjem tjednu predizborne kampanje za parlamentarne izbore u Srbiji u siječnju 2007. godine.

U predizbornom promatranje je uočeno više pseudodogađaja nego u ostalim ciklusima. Iako su, kako je već rečeno u uvodnim razmatranjima, izborne konvencije i predizborne aktivnosti tretirane kao aktualni događaji, priopćenja, izjave i konferencije za tisak tretirane su kao pseudodogađaji, uočljive su razlike u kampanjama kandidatskih lista, to jest stranaka.

Kao prvo, uočeno je da su veće stranke imale manje pseudodogađaja od manje popularnih i manjih izbornih lista. Tako nije zabilježen nijedan aktualni događaj o listi Zato što mora bolje, ali su praćene konferencije za novinstvo ovih kandidata, dok je izborna lista SDU-a (Srpska demokratska unija) i PUPS-a (Partija ujedinjenih penzionera Srbije) u informativnim emisijama bila prisutna uglavnom preko priopćenja. Ta su priopćenja bila u televizijskim emisijama pokrivena uvijek istom arhivskom snimkom, koja se svaki dan ponavljala. Priopćenja su često bila nevješto skraćena, rečenice istrgnute iz konteksta te nije bila najjasnija poruka koju stranka želi poslati javnosti, potencijalnim glasačima.

Druga karakteristika jest da su dominirali niskobudžetni pseudodogađaji, koji time nisu potpuno ispunjavali svoju svrhu besplatnog političkog predizbornog marketinga, na koji po zakonu imaju ravnopravno pravo svi sudionici kampanje.

2 Opširnije u: Valić Nedjković, D. (2006), Minorities in Serbia focus on Vojvodina, Media and minorites in South east Europe, eds Thomas A. Bauer and Oliver Vujovic, SEEMO, Vienna, 540-554. Valić Nedeljković, D. (2007), Privatizacija i transformacija medija na jezicima nacionalnih manjina – javni servis u Vojvodini, prvi koraci i problemi..., zbornik radova: Audiovizuelna obuka novinara na univerzitetima u Segedinu i Novom Sadu, ur. Livia Ivasko i Imre Matyus, Univerzitet u Segedinu katedra za Komunikaciju i Medijske studije, Segedin, 29-44.

TEMA BROJA 82

Nijedan od promatranih informativnih programa tijekom posljednjeg tjedna kampanje nije izvještavao/objavljivao pseudodogađaje o svim izbornim sudionicima. Svaki od njih je ili dužinom priloga o pojedinim izbornim sudionicima ili učestalošću izvještavanja o njihovim izbornim aktivnostima favorizirao jednu stranku ili stranke.

Analiza je pokazala da u programima Radiotelevizije Vojvodine nije bilo jedinstvene strategije u odnosu prema državnom marketingu. U nekim programima, o aktivnostima državnih funkcionara koji su afirmirali uspjehe vladajućih stranaka ili stranke kojoj pripadaju, smještani su u blok o izborima, dok su u drugim, oni bili u bloku unutrašnje politike ili privrede, odnosno zanimljivosti i tretirani su kao aktualni događaji.

Jedan od karakterističnih primjera je izvanredna konferencija za novinstvo, na kojoj je predsjednik skupštine Vojvodine, inače na listi Lige socijaldemokrata Vojvodine, Bojan Kostres, reagirao na odluku Vlade Srbije o prepuštanju koncesije za autocestu kroz Vojvodinu i dalje Srbiju jednom stranom konzorciju. Kosteš je tom prigodom izjavio, prema objavljenom izvještaju, da je to "pljačkaški potez", da se "Vojvodina tretira kao špajz" i da se "time ponižava četvrtina građana Vojvodine". Zatim je, prema izvještaju s tog pseudodogađaja, pozvao na građane da ne glasuju za aktualnu Vladu Srbije i izrazio je nadu da će buduća Vlada poništiti ovakvu odluku. Izvještaj nije bio emitiran unutar predizbornog, nego u privrednom bloku.

Također, noć kada se dočekuje Srpska nova godina (prema julijanskom kalendaru), ovaj put kao dio predizbornog marketinga, organizirani su koncerti na gradskim trgovima u cijeloj Srbiji. Na tim predizbornim pseudodogađajima pojavljivali su se čelnici stranka, a vrhunac je svakako beogradski koncert Cece Ražnatović (udovica paravojnog zapovjednika Arkana), koji su organizirali Velja Ilić i Vojislav Koštunica (koalicijski partneri u predizbornoj kampanji). U televizijskim informativnim emisijama javnog servisa Vojvodine taj skup je smješten je kao aktualni događaj i praćen kao “zanimljivost”, “razonoda”, odnosno spektakularni doček Nove godine. Iako su se na trgovima isticale političke poruke, slogani i stranački plakati koje su doček priredile kao predizborni događaj, što je politička mimikrija i manipulacija, u izvještajima se to zanemarilo.

Osim izvještaja s konferencija za novinstvo često su prema istome modelu bila objavljena i protokolarna priopćenja (posjeti stranih političara predsjedniku vlade i države u vrijeme kampanje). Pri tome je u nekim

Valić Nedeljković

83

programima isticana stranačka pripadnost državnih funkcionara, dok u drugima to nije bio slučaj.

U analizi predizborne kampanje Jovanka Matić zaključuje da "izborno izvještavanje Radiotelevizije Vojvodine još uvijek nosi tragove nasljeđa prijašnje medijske prakse. Ono je mnogo više u funkciji potreba izbornih sudionika da svoja izborna obećanja dostave biračima, nego u funkciji potrebe javnosti da stekne cjelovitu sliku o političkoj ponudi, shvati najvažnije razlike između ponuđenih političkih platformi, eventualne posljedice predložene politike i racionalno osnuje izbor budućeg vodstva države" (Matić, u tisku).

U četvrtom ciklusu bilježi se smanjen broj pseudodogađaja. Ono što je zanimljivo i dalje jest, nakon sedam mjeseci, u središtu pozornosti pseudodogađaja vezanih za geopolitičko područje Vojvodine, koncesija za autocestu kroz Pokrajinu pa nadalje prema Beogradu i jugu Srbije.

U ovom ciklusu također, bez aktualnog povoda, česta su priopćenja i izjave različitih subjekata (srpske strane) o statusu Kosova. Upravo je to dobar primjer kako pseudodogađaj geometrijskom progresijom proizvodi druge pseudodogađaje, što je po Boorstinu (2006: 96) osnovno obilježje ovog oblika javnog zauzimanja. Na svaku izjavu ili priopćenje o statusu Kosova od rujna 2006. do travnja 2007., dakle u promatranom razdoblju koje obuhvaća ovaj rad, umnožavale su se reakcije, nova priopćenja i izjave različitih drugih domaćih i stranih sudionika, ali gotovo uopće ne onih s Kosova, koje su zatim opet provocirale nove pseudodogađaje. Na ovome primjeru mogu se uspješno provjeriti i ostale karakteristike pseudodogađaja. Podsjetimo, namijenjen je medijima, nema mnogo dodirnih točaka s realnošću, ima karakteristične sudionike, šalje ne sasvim jasnu poruku ali istodobno ona je jednoznačna, pseudodogađaj sam o sebi svjedoči u smjeru u kojem njegovi autori to žele.

Budući da javni servis nije definiran samo kao medij koji su osnovali i koji financiraju građani, nego je bit i u tome da ga oni i kontroliraju, kao dodatak promatranju organizirane su fokus skupine na svim jezicima programa koji su praćeni.

Ukratko, sudionici su gotovo jednako odgovarali na pitanja o tome kojima bi vrstama informacija javni servis Vojvodine trebalo posvetiti najviše pozornosti, a kojima najmanje. Svi traže najviše informacija s lokalnog područja i iz Vojvodine, kao i o nacionalnim

TEMA BROJA 84

manjinama, a mnogo manje iz svijeta i Srbije. Globalna politika ih ne zanima, naročito priopćenja i izjave političara.

U vezi s multietničkim sadržajima u informativnim programima smatraju kako treba više pozornosti posvetiti građanima i stvarnim događajima nego percepciji i izjavama političkih vođa.

Sugestije ispitanika jesu: − više informacija o običnim ljudima − više informacija iz privrede i poljoprivrede, a manje politike u

užem smislu − više servisnih informacija koje trebaju biti potpunije, aktualnije i

upotrebljivije − manje vijesti kojih ima u drugim medijima, posebno onim

nacionalno usmjerenjem. Građanima, može se zaključiti iz razgovora vođenih u fokus-

skupinama, nisu korisni pseudodogađaji (ako se promatraju kao mišljenja i stajališta političkih i drugih vođa ili njihova promocija u drugom smislu), osim u predizbornim kampanjama i ozbiljnim društvenim i političkim krizama. Najviše ih zanima realni, svakodnevni život, iz perspektive običnih ljudi. Do ovakvih sadržaja može se doći jedino medijskom inicijativom, koja u informativnom programu RTV-a u promatranom razdoblju nije bila dovoljno zastupljena.

Zaključak i preporuke za dobru praksu

Javni servis RTV-a u ispitivanom razdoblju u odabiru medijskih sadržaja za informativne emisije slijedio je uobičajenu praksu u medijskom sektoru da pseudodogađaj tretira kao valjanu vijest.

Pseudodogađaji su u različitim jezičnim programima javnog servisa zauzimali različito vrijeme informativnih emisija, što pokazuje da ne postoji jedinstvena programska politika i strategija o tome što jest valjana medijska vijest i koji povod od moguća tri (aktualni događaj, pseudodogađaj, medijski iniciran događaj) trebalo bi i u kojem opsegu biti zastupljen u informativnim emisijama.

Valić Nedeljković

85

Nepostojanje jedinstvene strategije uočeno je u odnosu prema predizbornoj kampanji kao i u pitanjima koja se odnose na Vojvodinu kao geopolitički entitet obilježen multietničnošću.

Osnovna uputa za primjenu modela dobre prakse bilo bi da se na račun sada visokog postotka pseudodogađaja ubuduće znatno poveća još veoma mali postotak medijski iniciranih događaja, čime bi javni servis opravdao svoje postojanje, tj. zadovoljio bi komunikacijske potrebe, (visokoprofesionalno obrađenim raznovrsnim sadržajima), svih građana koji žive na području gdje se gleda Radiotelevizija Vojvodine – tj. u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini. Literatura

Bertran, Klod Žan (2007), Medijska etika i sistemi medijske odgovornosti, OEBS misija u Srbiji, Beograd. Boorstin, Daniel (1964), The Image, Harper and Row, New York. Boorstin, Daniel (2006), From News Gathering to News Making: a Flood of Pseudo-Events, in Journalism: The democratic Craft, ed. G. Stuart Adam and Roy Peter Clark, Oxfor University Press, Oxford/New York, 80-98. Galtung& Ruž (1993), Obrasci novinarske selekcije vesti, u Gledišta 1-6:Javnost i manipulacija – sociologija vesti, Beograd, 31-39. Gocini, Đ. (2001), Istorija novinarstva, Clio, Beograd. Šadson, M. (1993), Sociologija proizvodnje vesti, u Gledišta 1-6:Javnost i manipulacija – sociologija vesti, Beograd, str. 15-29. Matić, Jovanka (u štampi), Izveštavanje Radio-televizije Vojvodine o kampanji za parlamentarne izbore u Srbiji 2007. godine, u Medijska sfera: javni servis Vojvodine, ur. Dubravka Valić Nedeljković, Novosadska novinarska škola, Novi Sad. Valić Nedeljković, Dubravka (2002), Praktikum novinarstva, drugo dopunjeno izdanje, Privredni pregled, Beograd. Valić Nedeljković, Dubravka (2003), TV novinar i pritisci dnevnopolitičke prakse u odabiru medijskog događaja – kako izveštavati o drugima; Zbornik radova Funkcionisanje lokalne televizije, ur. Rastislav Durman, NNŠ, Novi Sad, 157-180.

TEMA BROJA 86

Valić Nedeljković Dubravka (2005), Mediji i javni interes, edicija Link plus, Medisa Art Service International, Novi Sad. Valić Nedeljković, Dubravka i Višnja Baćanović (2007), From an emotional approach to the fate of Kosovo to progressive civil activities, in Indicator of public interest: TV Prime Time Domestic News Monitoring and analysis of TV news programs in 10 SEENPM countries, ed. Radenko Udovičić, Media Plan Institut, Sarajevo, 197- 230.

87

ISTRAŽIVANJA

UDK 316.77 (87-102)

Đorđe Obradović∗

Medijski prikaz zbilje ili

sjenine sjene sjena odrazova odraza stvarnosti

Summary The discussion on the possibilities of the comprehension of reality is a basic

precondition for understanding the communication process. There is no man who can utterly comprehend it, not only because of its extent, but because of its spatial and temporal expandability, complexity and immeasurable size. One cannot easily renounce the latest theories on the existence of multiple parallel worlds, even parallel space and time, just because they have not been empirically proven yet. A sufficient reason for their appreciation is that they cannot be proven impossible either. The reality exists, therefore it is true. The reality is what it is; therefore the truth is what it is. It is the only unvarnished truth, no matter how much immeasurable it is. A media representation of the truth is separated by five levels of distortion from the reality, and it is only a shadow of a shadow's shadow of a reflection's reflection of the reality.

Ključne riječi: komuniciranje, medijski prikaz stvarnosti, kodiranje poruke, smetnje u kanalu

∗ Autor je asistent Sveučilišta u Dubrovniku

ISTRAŽIVANJA

88

Čim se spomene istina ili potreba istinitoga prijenosa poruka, javljaju se barem dva nova problema već na razini samoga pošiljatelja. Prvi je kako uopće odrediti što je istina a drugi, čak i kad netko želi nešto istinito prenijeti drugima, koliko njegova subjektivnost utječe na oblik i sadržaj prenesene poruke. U prvome dijelu poeme O prirodi nazvanome Put istine, grčki filozof Parmenid u petome stoljeću prije Krista zaključuje da je istina to što jest.

Parmenidove postavke izjednačavaju stvarnost s istinom. Stvarnost je istina jer stvarnost je to što jest, a kako je to što jest istinito, i istina je to što jest. Stvarnost postoji i zato je ona istinita, ali i dalje ostaje neriješeno pitanje kako spoznati njezinu bit i je li uopće ili u kojoj je mjeri moguće to što jest prenijeti drugima. Pogrešno je prihvaćati pojednostavljeno rješenje da je nastanak elektroničkih medija omogućio prikazivanje stvarnosti. To još uvijek nije stvarnost, nego samo medijska slika stvarnosti. Nju primatelji poruka primaju s više osjetila nego, na primjer, tekst urezan u glinenu pločicu. No, pokretne slike i zvukovi prikazani čak u vremenu u kojemu se nešto zbiva, opet su tek slika stvarnosti, a ne ona sama.

Srećko Lipovčan podsjeća na Heideggera i njegovu sintagmu „doba slike svijeta“ koja mu služi kao osnova za vlastito tumačenje medijske slike svijeta kao „druge zbilje“. Lipovčan kritizira često navođeno gledište Marshalla McLuhana „medij je poruka“ nazivajući ga arogantnim, uz objašnjenje: „Koliko ih je bilo koji su nekritički slavili i promicali tu krilaticu, i ovdje u nas, a ne znam koliko su bili svjesni činjenice da je Mc Luhanova pozicija rezultat ne samo jednog posve drugačijeg poimanja kulturnih vrednota nego i drugačijeg statusa kulture (u američkom društvu), drugačijeg od onoga koji je etabliran u Europi.“1

Lipovčan ne produbljuje kako nastaje „druga zbilju“, kako je naziva, ali dokazuje da je medijska slika svijeta drukčija od stvarnosti, pa se može zaključiti da autor govori o zbilji drugačijoj od stvarne. Upravo tako treba shvatiti Lipovčanov izraz druga zbilja, i ne držati se čvrsto rednoga broja koji je uporabio, nego sadržajne odlike da je to nešto drugo, dakle drukčije od stvarnosti. Ali, taj put od stvarnosti i njezina prikaza u medijima do onoga što prime primatelji poruka, nužno je podrobnije opisati.

1 Lipovčan, Srećko: Mediji – druga zbilja?, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006. str. 16.

Obradović

89

Najil Kurtić ističe kako novinar, da bi simbolički mogao prikazati neko zbivanje, mora prethodno sebi stvoriti predodžbu i zasnovati u svojoj glavi mentalni model promatranja trenutka stvarnosti, potom ga imenovati, izraziti simbolički i tek tad uključiti u prostor komunikacije.2

Sjena stvarnosti

Možda je upravo Parmenid potaknuo Sokrata da se počne baviti svijetom ideja, što ga je poslije Platon zaokružio u cjelovit sustav. Platon učenje o idejama izlaže kroz Sokratova usta u često navođenom primjeru ljudi okovanih u špilji, koji na zidu mogu vidjeti samo sjene stvarnoga svijeta. Bertrand Russel taj dijalog iz Platonove države sažima, tumači i dodaje vlastita promišljanja o filozofiji i stvarnosti: „Oni koji su izvan filozofije, nalikuju na zatvorenike u špilji. Oni su sputani lancima i ne mogu se okretati oko sebe. Iza njih je vatra, a pred njima prazna špilja zatvorena u dnu praznim zidom. Na njemu, kao na platnu oni vide vlastite sjene i sjene stvari između njih i vatre. Budući da ne vide ništa drugo, misle da su sjene stvarne. Na kraju, jedan čovjek zbacuje svoje okove i tapkajući ide prema izlazu iz špilje. Odanle prvi put vidi kako sunce obasjava mnoštvo stvari stvarnoga svijeta. Vraća se u špilju da drugove obavijesti o svojim otkrićima i pokušava im dokazati kako je oko njih samo maglovit odraz stvarnosti, svijet samih sjena. Međutim, budući da je gledao sunčevu svjetlost, zaslijepilo ga je njezino blještavilo i sada teže razaznaje sjene. Pokušava im pokazati put prema svjetlosti, ali im pritom izgleda gluplji nego prije i zato ih ne može lako uvjeriti.“ Poslije sažeto i američki pragmatično prepričanoga dijaloga iz Države, Russel zaključuje: „Ako ne poznamo filozofiju, nalikujemo na zatvorenike i vidimo samo sjene, privide stvari. Ali kad smo filozofi, vidimo stvari kakve su izvana, u sunčanom svjetlu razuma i istine, i to je stvarnost. To svjetlo, koje nam pruža istinu i moć znanja, predstavlja ideju boga.“ 3

Za razliku od prethodno iznesenih postavki, Bertrand Russel je vrlo optimističan i kao preduvjet potpunoj spoznaji pretpostavlja samo dobro poznavanje filozofije. Ali, nema nijednoga dokaza da je dovoljno biti filozof i moći spoznati stvarnost. Pojedine djeliće stvarnosti – da, ali 2 Kurtić, Najil: Kod novinarstva, Media plan institut, Sarajevo, 2006., str. 119. i 120. 3 Russel, Bertrand: Mudrost Zapada, Marjan tisak, Split, 2005., str. 60.

ISTRAŽIVANJA

90

stvarnost u cijelosti, „izvana, u sunčanom svjetlu razuma i istine“, Russel kaže, zasigurno – ne. Nije moguće spoznati je u cijelosti upravo zbog njezine nemjerljive protežnosti i višedimenzionalnosti, pokušavao je spoznati filozof, novinar, učitelj, čistač, konobar, matematičar…

Stoljetna narodna mudrost pretočena u poslovicu o nemogućnosti spoznaje stvarnosti u cijelosti glasi: „Nitko ne zna što se iza brda valja“. Novinari, ili šire komunikatori općenito, svaki dan se nalaze pred istim problemom – kako spoznati što se iza brda valja. Pa i kad se dođe do jednoga brda, stvarnoga ili simboličkoga, iza njega se nalazi drugo, treće, četvrto brdo i tako unedogled. A iza svakoga su nepoznanice, jedna do druge. Jedini zaključak koji je moguće obraniti brojnim argumentima, po razmatranju mogućnosti spoznaje stvarnosti u cijelosti, može biti različito uobličen, ali njegov sadržaj svakako jest da je stvarnost jedna jedina, ona je to što jest, nemjerljivo protežna i višedimenzionalna, i ne može se prenijeti ni prostorno ni vremenski, a još manje komunikacijski. Samo je ona prva i prava zbilja, to što jest, jedina istinita zbilja i zbog toga ju je moguće izjednačiti s istinom.

Drugu zbilju, ili drugim riječima, analognim Platonovim zapisima, njezinu sjenu, predstavlja predodžba djelića stvarnosti kako je ljudi uopće, pa jednako tako i komunikatori ili, još uže, novinari, mogu uočiti i shvatiti. Još se Tukidid (460.-396.) prije više od 2400 godina, pišući Povijest peloponeskoga rata, pitao je li moguće zbilju objektivno prenijeti. Odgovorio je opisno – da nije, zato što je istinu s mukom nalazio budući da sudionici pojedinih zbivanja nisu govorili isto o njima, nego kako je tko bio sklon kojoj strani. Zato se Tukidid trudio događaje opisivati „koliko je moguće točno“. Upravo to dokazuje da spoznaja čovjeka o stvarnosti nije zbilja sama, nego njegova predodžba ograničena njegovim mogućnostima spoznaje. Pojam objektivnosti razmatraju mnogi, među njima i Michael Kunczik i Astrid Zipfel, koji su Tukididovu muku u pokušajima dolaska do istine uvrstili u uvodni dio rasprave o tom, po njima, središnje važnom pitanju u publicistici.4 Dakle, predodžba o djeliću stvarnosti koju novinar stvori u svojoj glavi nije zbilja, nego njezina nepotpuna, na osnovi subjektivnih mogućnosti autora stvorena slika ili, po analogiji na Platonove zapise Sokratovih riječi, sjena stvarnosti.

4 Kunczik, Michael i Zipfel, Astrid: Uvod u publicističku znanost i komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert, Zagreb, 1998., str. 89.

Obradović

91

Sjenina sjena stvarnosti

Što se zbiva s tom drugom zbiljom, predodžbom djelića stvarnosti kakvu je novinar stvorio, kad je želi prenijeti javnosti? Sve nije moguće prenijeti. Sadržaj čak i kraćih sastanaka napisan u obliku cjelovitoga zapisnika previše je opsežan za bilo koje glasilo. U cijele dnevne novine ne bi mogle stati rasprava i odluke sa sjednica tijela vlasti ne samo na državnoj, nego i na lokalnoj razini. U radijske ili televizijske dnevnike ne bi često mogle stati snimke nijedne točke s mnogih sastanaka. Isto je i s drugim zbivanjima, od prirodnih katastrofa ili ratnih sukoba, do umjetničkih festivala ili zabavnih priredaba. Čak kad se neki izdvojeni događaj prenosi u cijelosti, opet taj prijenos nije cjelovit nego se bira što će se iz njega prikazati. Odabir se stalno provodi i ne može biti objektivan, nego je uvijek subjektivan, koliko god se komunikator trudio da poštuje pravila novinarske struke o točnom, istinitom, poštenom, uravnoteženom i nepristranom izvješćivanju. Sherry Ricchiardi kaže da profesionalni novinari i urednici najčešće sažimlju osnovne kriterije za to je li nešto vijest na relevantnost, korisnost i zanimljivost, a kao važne elemente u vijestima unutar tih osnovnih smjernica nabraja utjecaj, sukob, neobičnost, važnost, blizinu, pravovremenost i publiku.5 Selekcijom onoga od čega će se pripremiti medijski prilog nastaje slika stvorene predodžbe stvarnosti, koju je moguće nazvati, u skladu s Lipovčanovom tvorbom izraza za medijski prikaz stvarnosti, „treća zbilja“, ili usporedbom s Platonovim zapisima Sokratovih riječi „sjeninom sjenom stvarnosti“.

Sjenine sjene sjena stvarnosti

Poslije odabira elemenata od kojih će nastati medijski prilog, novinar ga uobličuje u skladu s pravilima novinarske struke, vlastitim znanjem i stilom. Pravila pripreme priloga se uče i različita su za različite medije, pa i prilog o istome zbivanju u novinama, na radiju, televiziji i internetskim glasilima neće biti napisan (ili izrečen) istim riječima. Oprema

5 Ricchiardy, Sherry: Tradicionalni kriteriji za određivanje vrijednosti vijesti, Uvod u novinarstvo (Ricchiardi,Sherry i Malović, Stjepan, ur.), Izvori, Zagreb, 1996., str. 4. i 5.

ISTRAŽIVANJA

92

priloga ovisit će o vrsti medija, ali također o uređivačkoj koncepciji glasila u kojemu prilog izlazi, pa tako ni u svim novinama prilog o istome događaju neće biti isti. Prije njegove objave, opet ovisno o vrsti medija i uređivačkoj koncepciji, u njegovu konačnom oblikovanju mogu sudjelovati redaktori, lektori, korektori, urednici, grafički urednici, fotografi, tonski i videosnimatelji, redatelji…

Besim Spahić tumači upute za pisanje naslova koje je dao David Ogilvy i koji su jednako primjenjivi u oglašavanju i novinarstvu. Spahić naslove u novinarstvu naziva „reklamom samog novinarskog teksta, odnosno pozivom na čitanje“.6 Kako naslovi dodatno sažimaju sadržaj poruke ili ga tek posredno naznačuju potičući na čitanje, a budući da postaju dio napisa, oni dodatno udaljavaju nastali novinski oblik od stvarnosti. Neovisno o tome što im to nije cilj, isti učinak postižu najave na radiju, televiziji i u internetskim glasilima. Važnost naslovnih cjelina i naslova kao njezinih najvažnijih dijelova za privlačnost poruke primateljima tolika je da stalno izlaze knjige posvećene samo pisanju naslova. U novijima se u posebnim poglavljima obrađuje pisanje naslova u internetskim glasilima.7

Stjepan Malović upozorava da novinari ne smiju preuzeti jezik struke o kojoj pišu, nego događaje trebaju predočiti širokim slojevima zanimljivim i atraktivnim stilom pisanja, prepoznatljivim i provokativnim.8

Priprema medijskoga priloga završava kad ga novinar uobliči i kad, poslije uredničkih, lektorskih i korektorskih ispravaka, grafičkoga uređenja ili dodavanja zvuka ili videa, ovisno o mediju, postane spreman za tisak ili objavu. Svaki novinarski prilog nosi osobne značajke njegova autora, njegova znanja, obrazovanja, stila, predrasuda, osjećaja, mogućnosti i sposobnosti, i on tako uobličen od odabranih elemenata djelića stvarnosti više nije ni „treća“ nego „četvrta zbilja“ u skladu s Lipovčanovom tvorbom izraza za medijski prikaz stvarnosti, ili sukladno s Platonovim zapisima Sokratovih riječi on je tek „sjenine sjene sjena stvarnosti“.

6 Spahić, Besim: Biti propagandista, Udruženje ekonomskih propagandista BiH, Sarajevo, 1990., str. 194. 7 Saxena, Sunil: Headline Writing, Sage Publications, New Delhi, Thousands Oaks, London, 2006., str.197-204. 8 Malović, Stjepan: Novine, Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2003., str. 44-46.

Obradović

93

Sjenine sjene sjena odraza stvarnosti

Prijenos poruke komunikacijskim kanalima, a to su glasila u ovome slučaju koja razmatraju isključivo javno upućene poruke masovnim primateljima, nije, niti može biti idealan. Uvijek se više ili manje javlja smetnja (šum, buka, zapreka – ovisno o tome kako tko zove više ili manje izobličenje odaslane poruke) u komunikacijskom kanalu ili izvan njega. U početku su autori komunikacijskih modela šum u kanalu tumačili mehaničkim smetnjama, uočenim i posebno naglašenim pojavom prvih telegrafskih uređaja koji su se u gotovo nepromijenjenome obliku zadržali kao osnovno komunikacijsko sredstvo na brodovima, sve do predzadnjega desetljeća dvadesetoga stoljeća. I danas mnogi teoretičari sve smetnje u primitku onakve poruke kakva je odaslana, nazivaju šumom, ali kako taj izraz u hrvatskome jeziku označava prvenstveno slušnu zapreku, bolje je rabiti sadržaju primjereniju riječ smetnja. Smetnja se podjednako može odnositi na izobličenje poruke u svim medijima, dok to riječi kao što su šum ili buka mogu tek u prenesenome, naučenome značenju, a zapreka više predstavlja samo fizičku, pa i misaonu, nego osjetilnu smetnju.

U tiskovnim medijima mehanička smetnja može nastati uslijed obične tiskarske pogreške (ispuštenoga, zamijenjenoga, pogrešnim redoslijedom ili količinom otisnutoga slova itd.), ali i zbog (ne)kvalitete otiska, vrste, veličine i debljine slova, prijeloma stranice, opreme ilustracijama. Svaka novinska fotografija dvodimenzionalno prikazuje trodimenzionalnu stvarnost i već je time izobličuje, mijenja joj dimenzije, perspektivu, odnos prema pozadini, odvaja je od okoliša što ga slika ne prikazuje. Ako su fotografije otisnute u crno-bijeloj tehnici, onda su nestale sve druge boje, pa ih primatelj dekodira u svojoj glavi, ali nikad ne može postići istovjetnost sa snimljenim djelićem stvarnosti. Ako su fotografije otisnute u boji, opet se dijelom razlikuju od stvarnih boja koje postoje isključivo pod određenim svjetlom u određenome trenutku gledane istim okom i premda mogu biti slične, nikada nisu iste snimljenome u djeliću stvarnosti. Do njihova izobličenja, koji stvara mehanički šum u komunikacijskome kanalu, dolazi i zbog kvalitete leće fotoaparata, medija za pohranu, rezolucije, računalne obrade, pripreme tiska, rezolucije i kvalitete tiskarskih strojeva, značajki uporabljenih tiskarskih boja, vrste, boje i hrapavosti papira. Sukladno s tim usporedbama lako je opisati i dokazati postojanje mehaničkih smetnji i u drugim medijima.

ISTRAŽIVANJA

94

Umberto Eco ide korak dalje i za razliku od ranijih komunikacijskih modela, uvodi pojam „semantičkoga šuma“, koji je značajan jednako kao i pojam mehaničke smetnje u kanalima, „jer oba šuma podjednako mogu omesti komunikacijski proces do nule u trenutku prijama“.9 Semantička ili značenjska smetnja zamrsila je modeliranje komunikacije, ali ju se mora imati na umu jer je lako dokazati da postoji. U svim jezicima postoje iste riječi koje imaju više različitih značenja. Postoje i riječi jednake u pisanome obliku, a značenje im se mijenja ovisno o naglasku u izgovoru. Pojedine struke rabe određene izraze za točno određenu namjenu kojima se izvan te struke posve mijenja značenje. Smetnja može nastati u prvome trenutku primanja poruke, prije nego primatelj počne dekodirati njezino puno značenje. Ta se semantička, značenjska smetnja dijela poruke može usporediti s vizualnim činom pogrešnoga čitanja zbog brzine kao kad bi se, na primjer, pročitalo ili čulo lava umjesto glava.

Da smetnje mogu nastati i izvan kruga kretanja poruke od izvora do primatelja i obrnuto kad se radi o dvosmjernoj komunikaciji, lako je dokazati svakodnevnim, uobičajenim načinom praćenja medija. Ljudi čitaju novine i slušaju radio, sve češće gledaju televiziju ili prate internetska glasila i u prijevoznim sredstvima koja kretanjem (trenjem o podlogu, otporom zraka, vode i slično) i radom motora ometaju primitak poruke, pa i zbog vanjskih zvukova može se pogrešno dekodirati odaslana poruka (primatelj ne čuje svaki dio, ili ne vidi uslijed trešnje svako slovo itd.). Analize Milana Kiperaša o čimbenicima koji znatno utječu na kvalitetu radne sredine, kao što su buka, šum i vibracije, mogu se jednako dobro primijeniti i na proces primitka medijskih poruka (buka, šumovi i vibracije mogu dopirati i u vlastitome domu, iz druge sobe, od usisavanja, pripreme hrane, slušanja glazbe, kao i na radnome mjestu od procesa rada ili glasova drugih zaposlenika). Prema Kiperašu, buka, šum i vibracije mogu prouzročiti različite smetnje u funkcioniranju ljudskoga organizma. „Najčešće je da šum i buka odvraćaju pozornost sudionika u radnom procesu, izazivaju napetost i nemir, a u slučaju dužeg djelovanja mogu prouzročiti osjećaj premorenosti, bol u glavi, besanicu i opću razdražljivost.“10 Ovo je posve primjenljivo i za komunikacijski proces.

Kao dokaz tvrdnji o postojanju i nužnosti uvažavanja semantičkoga šuma, mogu poslužiti i istraživanja iz različitih znanosti. 9 Plenković, Mario: Komunikologija masovnih medija, Barbat, Zagreb, 1993., str. 39. 10 Kiperaš, Milan: Ergologija, Veleučilište u Dubrovniku, Dubrovnik, 1998., str. 73.

Obradović

95

Određujući timbar (boju glasa, kvalitetu glasa) Gordana Varošanec-Škarić procjenjivala je, između ostalih, i glasove javnih osoba i vokalnih profesionalaca. Istraživanje je pokazalo da i među njima ima onih čiji su glasovi negativno procijenjeni.11 Rezultati istraživanja Gordane Varošanec-Škarić i njezine analize u knjizi Timbar važne su i za ovaj rad iz dva osnovna razloga. Prvo, zorno pokazuju da i među novinarima, voditeljima, urednicima, političarima i javnim osobama koje su često u medijima, ima dosta onih s negativno procijenjenim glasom. Kao drugo, značajke tih negativno procijenjenih glasova takve su da mogu primatelju otežati razumijevanje poruke. Dakle, smetnja može nastati i zbog glasovne kvalitete govornika i prirodne sposobnosti primatelja da čuje bolje ili slabije određene frekvencije, intenzitet i boju glasa. I ta se vrsta smetnji može ubrojiti u semantičke, a ako i uređaji, predajnik i prijamnik, dodatno izobličuju glas, onda se istodobno javlja i mehanički šum.

France Vreg u kasnijoj fazi svojeg znanstvenog djelovanja uz mehaničku smetnju (naziva je tehničkom bukom) i semantičku smetnju, uvodi i empatijski čimbenik buke. „Empatija je proces projiciranja u unutarnja stanja, potrebe i interese komunikacijskoga partnera. Idealno komuniciranje se ostvaruje kada oba partnera pokušavaju 'razumjeti' jedan drugoga, uživjeti se u ulogu drugoga, uvažavati potrebe i interese drugoga, komunicirati u skladu s očekivanjima drugog. Čovjek razvija empatijske sposobnosti i kada ispituje ponašanje životinja, kada pokušava razumjeti glasovne poruke, na primjer svojega psa.“12 Vreg ističe da su pošiljatelji poruka svjesni neizbježnosti buke, pa moraju uvoditi redundanciju (obilje riječi, zalihost), koja se postiže ponavljanjem znaka, signala ili simbola. Tek s ponavljanjem znaka primatelj može razumjeti poruku, zaključuje Vreg.

Nameće se i pitanje što se zbiva kad primatelja poruke nimalo nije briga i ne želi se truditi razumjeti komunikacijskoga partnera? Što ako, sukladno Vregovim istraživanjima komuniciranja ljudi i životinja, a primjenljivo je i na komuniciranje ljudi s ljudima, magarac ne želi poslušati vlasnika i pomaknuti se s mjesta koliko god on to zahtijeva? Jednostavno, njemu vlasnik ne predstavlja ništa značajno da bi ga se trudio razumjeti i u isto vrijeme možda magarac misli na zgodnu magaricu ili sočnu travu na obližnjoj livadi. Može se prihvatiti Vregov dokaz da empatija kao

11 Varošanec-Škarić, Gordana: Timbar, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2005., str. 20. i 21. 12 Vreg, France: Humana komunikologija, Hrvatsko komunikološko društvo i Nonacom, Zagreb, 1998., str. 23.

ISTRAŽIVANJA

96

dragovoljni proces postoji, pa time postoji i mogućnost empatijskih smetnji u komuniciranju, jednako kao i već objašnjene mehaničke (tehničke) i semantičke (značenjske) smetnje. Ali, budući da su empatijske smetnje ograničene samo na sudionike komunikacijskoga procesa koji pokušavaju razumjeti drugoga, nužno je istražiti što se događa s ostalim sudionicima u komunikacijskim procesima, koji ili nisu razvili empatijske sposobnosti ili ne žele razumjeti druge.

Djeluje li išta na sve ostale primatelje poruka što bi također moglo prouzročiti komunikacijske smetnje? Postoji li i četvrta, manje istražena, skupina komunikacijskih smetnji? Odgovor je potvrdan, i to su smetnje koje nastaju zbog primateljeva doživljaja pošiljatelja poruke, bez ikakva njegova truda ili pokušaja da ga razumije, dakle svega onoga što nije obuhvaćeno empatijskim sposobnostima. Primateljev doživljaj pošiljatelja ne mora biti nužno utemeljen na njegovu prethodnome znanju o primatelju ili temi poruke, na njegovu znanju i iskustvu, nego često tek na osjećaju i dojmu, koji niti mora, niti je primatelja briga je li vjerodostojan, utemeljen u činjenicama i je li, u krajnjemu slučaju, istinit ili lažan.

Navedene smetnje uključuju neverbalnu komunikaciju pošiljatelja poruka koja poruci također daje značenje. Primatelji poruka upućenih masovnim medijima najčešće su prikraćeni za primitak neverbalne komunikacije pošiljatelja. Primatelji ne mogu pratiti u medijskim (do danas dvodimenzionalnim) prikazima stvarnosti sve važne činitelje neverbalne komunikacije, recimo prema podjeli kakvu navodi Kathleen Reardon: izraze lica, pokrete tijela, kontakt očima i prostornu udaljenost.13 Još je Walter Lippman 1922. napisao proučavajući medije, da je novinarstvo „poput snopa iz reflektora koji se neprestano pomiče amo-tamo, dovodeći jednu za drugom razne epizode iz tame na vidjelo“.14 Važnost neverbalne komunikacije Zoran Tomić tumači navođenjem rezultata istraživanja Alberta Mehrabiana, koji je utvrdio postotak važnosti tih oblika komunikacije i njihova utjecaja na poruku kandidata na izborima: „U tome kontekstu može se govoriti o tri razine poruke. Prva je vizualna (kako je kandidat odjeven, je li odgovarajući odjeven i uredan za tu situaciju); druga je razina glasovna (to je vokal, čist zvuk, boja glasa); a treća je razina verbalna (sadržaj poruke, što se poručuje publici, što im se govori).“15 Tomić navodi i postotke važnosti tih oblika komunikacije i njihova utjecaja 13 Reardon, Kathleen: Interpersonalna komunikacija, Alinea, Zagreb, 1998., str. 101. i 102. 14 Lippman, Walter: Javno mnijenje, Naprijed, Zagreb, 1995., str. 260. 15 Tomić, Zoran: Izborni marketing, Sveučilište u Mostaru, Mostar, 2000., str. 99.

Obradović

97

na poruku, što ih je također utvrdio Mehrabian. Važnost vizualne komunikacije kao dijela ukupne poruke (govor tijela) predstavlja 55 posto, glasovne (kako kažemo) 38 posto i verbalne (što kažemo) samo 7 posto.

Kako većina medija ne prenosi uopće ili prenosi samo djelomično ukupnost vizualne komunikacije, i u nešto većoj mjeri glasovne (ali, uopće ne u tiskovinama, a dobrim dijelom ni u novim medijima u kojima još uvijek prevladavaju tekstovi i fotografije), potvrđuje izrečenu tezu o smetnjama zbog kojih primatelj ne prima cijelu poruku, nego tek njezin dio. Navedene smetnje u komunikacijskom kanalu i izvan njega, na putu poruke od pošiljatelja do primatelja, dodatno izobličuju stvarnost, pa to više nije ni „četvrta zbilja“, nego je „peta zbilja“, u skladu s Lipovčanovom tvorbom izraza za medijski prikaz stvarnosti, ili u skladu s Platonovim zapisima Sokratovih riječi poruka koju primatelj primi predstavlja tek „sjenine sjene sjenu odraza stvarnosti“.

Sjenine sjene sjena odrazova odraza stvarnosti

Primatelj poruku prima osjetilima: vidom (tiskovine, napisani

prilozi u novim medijima), sluhom (radijske poruke) ili i vidom i sluhom istodobno (televizijske poruke, audio-vizualne poruke u novim medijima). Postoje još dvije kombinacije kad audio-vizualne poruke prima ili samo vidom ili samo sluhom, zbog različitih razloga (sluša zvuk s televizora iz druge sobe, gleda sliku na televizoru ili računalu kroz izlog trgovine pa ne čuje zvuk itd.). Poruka dolazi u mozak, gdje počinje postupak razumijevanja, koji se može nazvati i razjašnjavanjem, objašnjavanjem, tumačenjem, shvaćanjem, interpretacijom, dekodiranjem, ovisno o sklonosti pojedinih teoretičara prema nekoj od tih istoznačnica kad je riječ o tome procesu u primateljevu mozgu. Valja napomenuti da se pojam interpretacija odnosi na interpretiranje cjelokupnoga sadržaja primljene poruke primatelju u njegovoj svijesti, a ne nekome drugome. Tumačenje primljene i shvaćene poruke nekome drugome predstavlja novu razinu mogućega izobličenja, ali to već spada u povratnu vezu - od primatelja prema pošiljatelju ili nastavak odašiljanja od primatelja koji tada postaje pošiljatelj prema drugom ili drugim primateljima. A to nije predmet ovoga razmatranja, jer predstavlja početak novoga procesa, izvan naznačenoga sadržaja ovoga.

ISTRAŽIVANJA

98

Osjetila su obavila svoj posao i prenijela manje ili više izobličenu izvornu pošiljateljevu poruku. Primatelj tada primljene nizove signala, kodova, neovisno o tome jesu li to znakovi, zvukovi, slike, simboli ili njihove kombinacije, tumači sam sebi spajajući ih u suvislu cjelinu, koliko mu to mogućnosti dopuštaju. Prvu moguću smetnju može predstavljati njegova sposobnost razumijevanja medijskih poruka – jasno određenje da se radi o medijskome prikazu djelića zbilje, a ne o stvarnosti. Moglo bi se postaviti pitanje: Pa tko to ne zna? Premda bi mogao slijediti brzopleti odgovor da svatko zna razliku između medijske poruke i stvarnosti, on nije točan. Razliku znaju samo osobe odgojene za primanje medijskih poruka. Ili, kako piše u priručniku o odgoju za medije Život s medijima: „Poznavati abecedu i znati čitati, danas kad već prevladava (medijska) vizualna kultura, nije više dovoljno. Dok upozoravamo na klasičnu nepismenost, prisutnu i u najrazvijenijim dijelovima svijeta, previđamo da smo mi u manje razvijenim državama analfabeti ništa manje kobne vrste: medijski nepismeni.“16

Tek kad su odgojeni za razumijevanje medija, ljudi stvaraju predodžbu primljenih medijskih znakova, slika, zvukova i simbola kakvi bi trebali (mogli) biti u stvarnosti. Nepismenome čovjeku znakovi jao ništa ne znače, a pismeni ih čitajući u svome mozgu može protumačiti jaukom vjernim kao da ga je uistinu čuo. Tko ne zna čitati notne zapise, može samo gledati čudne znakove poredane na papiru, dok ih znalac može u svojem mozgu pretvoriti u glazbu i zaključiti sviđa li mu se ona ili ne.

Odgovornost i stručnost u uvjetima komunikativne uporabe medija razmatra i Thomas A. Bauer. I on je, poslije istraživanja medijske pismenosti i radova objavljenih o toj temi od 1979. do 2007. godine, zaključio da se sposobnost ophođenja s medijima može izučiti i naučiti. Smatra da ljudi preko primjene alata uče ujedno i kako taj alat poboljšati, što se prenosi i na medije. Bauer zaključuje da se medijska pismenost najbolje može naučiti kroz ophođenje s medijima i da medijska kompetentnost ovisi o raspoloživosti medija. On smatra da je kulturna kompetentnost, koju naziva i medijsko-kulturnom kompetentnošću, sposobnost da se tehnički stečene informacije smisleno spajaju s komunikacijskim procesima društvene sredine.17

16 Košir, Manca, Zgrabljić, Nada, Ranfl, Rajko: Život s medijima, Doron, Zagreb, 1999., str. 20. 17 Bauer, Thomas A.: Mediji za otvoreno društvo, ICEJ, Zagreb, 2007., str. 105. i 106.

Obradović

99

Peter Pericles Trifonas analizira djelo Rolanda Barthesa, koji jezik promatra tek kao dio ukupne poruke i ne želi ga odvojiti od slika, koje često predstavljaju važniji dio poruke.18

U današnjem globaliziranom svijetu, globalizirani su i mediji. Tako Jelenka Voćkić-Avdagić zaključuje da „globalizacija medijskih formi, medijskih firmi i medijskih sadržaja znatno mijenja i način rada medijskih profesionalaca“19. Pošiljatelji medijskih poruka koje upućuju globalno moraju paziti kako će ih uobličiti da bi ih globalna publika mogla razumjeti, kao i na to koje stereotipe smiju upotrebljavati da u pojedinim dijelovima svijeta ne dobiju učinak suprotan od željenoga.

Za Najila Kurtića masmedijska poruka je spoznajno značenjska struktura i nerijetko sustav značenja. Kurtić pod strukturom podrazumijeva postojanje određenog broja obveznih elemenata i ustaljenih odnosa među njima. Sustav značenja masmedijske poruke objašnjava se upravo tom ustaljenošću elemenata i odnosa, među njima zbog kojih se značenje poruke održava jednakim u svim fazama komunikacijskog procesa.20

Stjepan Malović također ističe kako istina nije jednoznačna i da ju je teško odrediti. Kako bi svoje gledište približio korisnicima udžbenika Osnove novinarstva potkrepljuje ga primjerima iz prakse: „Čak kada se radi o nevažnom događaju, na primjer o manjoj prometnoj nesreći, brojni okupljeni očevici ispričat će novinaru svoju verziju događaja. Početnici su to bolno iskusili na svojoj koži, kada su željeli dobiti izjavu očevica, a našli su se pred šumom zbunjujućih proturječnih izjava. Rašomonijada je nešto s čime se novinar redovito susreće. Ali, istina i njezino iznošenje javnosti ima i dublju konotaciju. Može li novinar prenijeti događaj upravo onako kako se dogodio? To je vrlo teško ili gotovo nemoguće.“ Potom Malović objašnjava kako novinar činjenicama pokušava pojasniti događaj i dodaje kako je to katkada vrlo teško, pa se novinarski izvještaj često doživljava kao svojevrsno bacanje novog svjetla na zbivanja. Kako bi istaknuo da je težište na novom razumijevanju zbivanja, a ne na prijenosu stvarnoga događaja koji je jedan, jedinstven i neponovljiv u vremenu i prostoru, Malović taj odlomak u udžbeniku naslovljava „Istina ili osvjeljivanje 18 Trifonas, Peter Pericles: Barthes i carstvo znakova, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2002., str. 10-12. 19 Voćkić-Avdagić, Jelenka: Medijski komercijalizam i novi trendovi profesionalizma, Godišnjak 2006., (Ćurak Nerzuk, ur.), Fakultet političkih nauka, Sarajevo, 2006., str. 376. 20 Kurtić, Najil: Kod novinarstva, Media Plan institut, Sarajevo, 2006., str. 165.

ISTRAŽIVANJA

100

stvarnosti“. Citira i francuskoga filozofa Jacquesa Derrida, koji govori o „heliologičnoj metafori“ te novinara opisuje kao ljudsku „verziju heliografa, naprave koja je preteča fotoaparata i koja bilježi svjetlost kao sliku“. Prema Maloviću, novinar osvjetljava zbivanja kako bi ih čitatelji bolje vidjeli, a spominje i Johna Hartleya, koji je napisao rad Heliografija: novinarstvo i vizualizacija istine. Malović zaključuje kako više nisu važne činjenice, nego ono što novinar iznosi u javnost, njegova distancirana vizija reda. 21

Uz izabrana i u prethodnome poglavlju sažeto naznačena i u najvažnijim tezama izvorno navedena odabrana gledišta teoretičara o preduvjetima i procesu razumijevanja primljene poruke u mozgu primatelja (interpersonalno), bilo bi moguće kao potvrdu navedene postavke, prema kojoj primatelj u procesu cjelovitoga razumijevanja poruke dodatno izobličuje, i ovisno o navedenim uzrocima više ili manje mijenja njezino značenje, navesti i mišljenja klasičnih teoretičara medija. Ali, to nije nužno, jer su njihove (starije) teorije razmatrali i odabrani autori spomenuti u ovome poglavlju i potvrdili ih vlastitim istraživanjima i spoznajama. Može se zaključiti da primatelj poruke u procesu njezina razumijevanja u vlastitome mozgu još jedanput, manje ili više, mijenja njezino izvorno značenje. Tu je novu razinu prikaza stvarnosti moguće u skladu s dosadašnjom uporabom Lipovčanovih i Platonovih opisa prikaza stvarnosti nazvati „šesta zbilja“ ili „sjenine sjene sjena odrazova odraza stvarnosti“. I, to je ujedno najviše što mediji mogu ponuditi, a stvarnost ostaje jedna, neponovljiva i nemjerljivo protežna u prostoru i vremenu. Literatura Bauer, Thomas A.: Mediji za otvoreno društvo, ICEJ, Zagreb, 2007. Inglis, Fred: Teorija medija, AGM i Barbat, Zagreb, 1997. Kiperaš, Milan: Ergologija, Veleučilište u Dubrovniku, Dubrovnik, 1998.

21 Malović, Stjepan: Osnove novinarstva, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2005., str. 21.

Obradović

101

Košir, Manca, Zgrabljić, Nada, Ranfl, Rajko: Život s medijima, Doron, Zagreb, 1999. Kunczik, Michael i Zipfel, Astrid: Uvod u publicističku znanost i komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert, Zagreb, 1998. Kurtić, Najil: Kod novinarstva, Media Plan institut, Sarajevo, 2006. Lippman, Walter: Javno mnijenje, Naprijed, Zagreb, 1995. Lipovčan, Srećko: Mediji – druga zbilja?, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006. Malović, Stjepan: Novine, Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2003. Malović, Stjepan: Osnove novinarstva, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2005. Plenković, Mario: Komunikologija masovnih medija, Barbat, Zagreb, 1993. Reardon, Kathleen: Interpersonalna komunikacija, Alinea, Zagreb, 1998. Ricchiardy, Sherry: Tradicionalni kriteriji za određivanje vrijednosti vijesti, Uvod u novinarstvo (Ricchiardi,Sherry i Malović, Stjepan, ur.), Izvori, Zagreb, 1996. Russel, Bertrand: Mudrost Zapada, Marjan tisak, Split, 2005. Saxena, Sunil: Headline Writing, Sage Publications, New Delhi, Thousands Oaks, London, 2006. Spahić, Besim: Biti propagandista, Udruženje ekonomskih propagandista BiH, Sarajevo, 1990. Tomić, Zoran: Izborni marketing, Sveučilište u Mostaru, Mostar, 2000. Trifonas, Peter Pericles: Barthes i carstvo znakova, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2002. Varošanec-Škarić, Gordana: Timbar, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2005. Vreg, France: Humana komunikologija, Hrvatsko komunikološko društvo i Nonacom, Zagreb, 1998.

103

UDK 316.624.3:004.738.5 (103-114)

Nataša Ružić ∗

Nasilne scene na internetu

Nasilje se preselilo s TV ekrana na internet i kompjutorske

igrice te znatno utječe na ponašanje mladih

Summary PR specialists and different types of public are often heard that the media plays

a crucial role in forming public opinion, as the public is easily influenced by media therefore the public thinks what the media suggest. If the PR specialists can influence the media publications, and if they become co authors of the media announcements, they will influence, together with the journalists, the forming of the public opinion, or at least its changeover. The key role of the PR specialists is to influence the public opinion and to recruit the public for themselves, or to be more precise for the organization, institution or an employer they work for. This is not an easy task, especially if they have to deal with fragile arguments. In such cases, the personality of a public opinion professional is of a key importance. We have researched how much the journalists consider the public opinion representatives trustworthy because we wanted to examine their eventual influence on journalists and on the message they send to the public through media.

Ključne riječi: komuniciranje, internet, nasilje, utjecaj na pojedinca

∗ Autorica je magistrica znanosti, voditeljica studija novinarstva Sveučilišta u Podgorici

ISTRAŽIVANJA 104

Internet je razmjerno nov medij. S jedne strane, možemo reći da je to izniman medij po tehničkim mogućnostima, ali donio je i mnoge etičke dvojbe i probleme o kojima teoretičari i danas raspravljaju.

Pojavom televizije vjerovalo se da će radio izumrijeti, ali to se nije dogodilo.

Pojavom interneta pretpostavljalo se da će televizija ustupiti svoj položaj novom mediju, zbog brzine informiranja, a knjiga, radio i fotografija će nestati. Internet ima mnogo prednosti pred televizijom, jer omogućava novinaru da izvještava o svakom događaju brže i učinkovitije od televizije. No, unatoč prednostima interneta, televizija mu nije ustupila svoje mjesto. Zapravo, nijedan medij nije prepustio svoj položaj drugome mediju.

Internet spada u digitalne medije kao i kompjutori, e-mail, chat. Internet je mreža unutar mreže ili interkonekcija između više računara.

Povijest interneta u užem smislu počela je 1961 ili 1969 godine. Točan datum nije poznat. Neki tvrde da je 1961. godine dr. Leonard Klajnrok na sveučilištu MIT prvi put objavio rad o packet-swiching tehnologiji. Drugi ističu da je 1969 godine Ministarstvo odbrane SAD-a odabralo Advanced Research Project Agency Network, poznatiji kao ARPANET, za istraživanje i razvoj komunikacija i zapovjedne mreže, koja će preživjeti nuklearni napad. Tijekom sedamdesetih godina dogodila su se važna znanstvena otkrića koja su obilježila razvoj interneta, a zatim je ARPANET prerastao u javni istraživački projekt. Prijelomni trenutak u povijesti interneta smatra se 1983. godina, kada je tadašnja mreža prešla s NCP-a (Network Control Protocol) na TCP- IP (Transmission Control Protocol- Internet Protocol), što je značilo prijelaz na tehnologiju koja se danas koristi.

U široj upotrebi povijest interneta ili world wide weba počinje 90-ih godina 20. stoljeća. Razvoj novih tehnologija omogućio je brže, jednostavnije i lakše komuniciranje s ljudima iz različitih dijelova svijeta. Internet se sve više naziva globalnom mrežom informacija ili velikom internacionalnom globalnom bazom podataka. Prema statistici, u razvijenim europskim društvima već 70 posto domaćinstava ima kompjutor. Svaki dan kompjutorom se služi 45 posto radnog stanovništva u Europi. Internet je u osnovi javna kompjutorska mreža koja povezuje milijune korisnika. Broj računala na internetu trenutačno se procjenjuje na oko 150 milijuna. Količina informacija koju poslužitelji posjeduju je golema. U uvjetima globalizacije i stvaranjem virtualnog svijeta internet je

Ružić 105

povezao čitav planet. U izvještaju o informativnoj ekonomiji na konferenciji UN-a u studenome 2006. godine rečeno je da se internetom u svijetu koristi milijarda 20 milijuna i 610 tisuća ljudi. Prvo mjesto zauzima SAD sa 200 milijuna korisnika, drugo mjesto Kina sa 111 milijuna, a treće Japana 87 milijuna korisnika.

U Istočnoj Europi prvo mjesto po broju korisnika pripada Rusiji (21,8 milijuna), slijede Ukrajina (4,5 milijuna) i Bjelorusija (3,39 milijuna).

Na početku internet se koristio isključivo u znanstvene i vojne svrhe, dok je danas neizbježan na različitim područjima, na primjer u poslovnome svijetu, ekonomiji, bankarstvu, razmjeni iskustva s različitim dijelovima svijeta. Internetske stranice koriste se u trgovini, radi kupovine namirnica, rezervacije putovanja, hotela i karata. Prema nekim podacima, 20 posto robe danas se prodaje preko interneta. Na taj način suvremeni čovjek trudi se sebi osigurati više slobodnog vremena, jer ne treba više odlaziti u trgovinu, banku, na burzu. 1

Gotovo svi dnevni listovi, časopisi, magazini imaju internetska izdanja, sve medijske kuće imaju internetske stranice za prezentaciju filmske i glazbene produkcije.

Internet omogućuje da se brzo obavijestimo o svim događajima u svijetu i doznamo informaciju koja nas zanima. Ali, tko provjerava tu informaciju? Danas svatko može otvoriti svoju stranicu i objaviti što hoće. To najbolje potvrđuje nedavni skandal u vezi s enciklopedijom Wikipendijom. Pokazalo se da je njezin urednik dvadeset četverogodišnji student Ryan Jordan, koji se predstavljao kao poznati profesor teologije.

Živimo u demokratskom svijetu, pa je moguće napisati i objaviti baš sve što želimo, bez obzira na posljedice.

Internet je zahvaljujući komercijalizaciji tržišta, postao medij bez ikakvih obzira. Da bi se što više zaradilo, korisnicima se nude različite vrste usluga, koje su zabranjene zakonom. Tako možemo govoriti i o porastu krivičnih djela “zahvaljujući” internetu. Na primjer, preko interneta bez problema možete kupiti ne samo namirnice, nego također oružje, i to neovisno o tome koliko godina imate, čak vam takvu ponudu mogu dostaviti na e-mail u obliku reklame.

Internet je prepun pornografskih sadržaja, pedofilije, trgovine ljudima, netočnih senzacionalističkih informacija. Budući da 1990-ih

1 Kečo-Isaković Emina: Izazovi mas-medija, Šahinpašić, Sarajevo, 2006., str. 65.

ISTRAŽIVANJA 106

godina nismo mogli govoriti o internetu kao o masovnom mediju, nismo govorili ni o posljedicama, jer nisu bile takvih razmjera kao danas.

Posljednjih deset godina teoretičari sve više govore o problemu koji je u početku bio karakterističan za televiziju, a danas se odnosi i na internet. A to su nasilne scene.

Nasilje je postalo dio naše svakodnevice i nedvojbeno ostavlja duboke posljedice na društvo u cjelini, a posebno su tom utjecaju podložni mladi, kod kojih je zabilježen porast nasilja. Od utjecaja medija može se „obraniti“ samo zrela ličnost. Međutim, dijete nije u stanju razlikovati stvarnost od igre ili filma i može počiniti teško krivično djelo oponašajući svoj omiljeni lik. Zapravo, za njega je to tek igra, jer nije svjesno posljedica svojeg djelovanja. Zapanjujuće jest da nije riječ samo o djeci koja su psihički oboljela ili su iz nestabilnih obitelji.

Utjecaj medija na društvo ne treba posebno isticati. Mediji su oduvijek bili sredstvo propagande i manipulacije određenih skupina, koje na taj način ostvaruju svoje ciljeve. Dovoljno je prisjetiti se Tocquevillea, koji je još 1835 godine napisao: „Samo jedne novine kadre su u istom trenutku smjestiti istu misao u tisuću glava“. 2

S razvitkom tehnologije utjecaj medija znatno je porastao. Oni šire informacije i uče nas kako trebamo razmišljati, kako živjeti, kako se odijevati i ponašati želimo li biti uspješni i prihvaćeni u društvu. Imajući na umu da čovjek ne može živjeti izoliran od društva, ljudi prihvaćaju ova pravila.

Mediji danas, u uvjetima oštre konkurencije, spremni su na sve da bi opstali na tržištu i privukli publiku, pri čemu novinari posve zaboravljaju da snose odgovornost za ono što objave, ne razmišljajući o posljedicama. Scene nasilja nalazimo u svim segmentima televizijskoga programa, počevši od filmova (i u crtićima), videoigara, informativnog programa (što je donekle razumljivo), a također na internetu.

Nasilje je toliko ušlo u naše domove da su osnovane organizacije koje se bave tim problemom i traže rješenje za nastalu situaciju. Postoje internetske stranice, koje savjetuju roditeljima što učiniti da bi se ograničio utjecaj televizije ili omiljene videoigre. A u zadnje vrijeme postalo je aktualno i pitanje utjecaja interneta na dijete. On-line mediji su u

2 Bal Fransis: Moć medija, Clio, Beograd, 1997., str. 22.

Ružić 107

mogućnosti prikazati što hoće, jer ih s tehničke strane gotovo nije moguće kontrolirati.

Internetom sve češće kruže snimke tinejdžera koji se iživljavaju nad slabijim vršnjacima i snimaju svoje žrtve. Takve su snimke postale svakodnevne u školama u različitim dijelovima svijeta.

U gradu Tjumenu (Rusija) četrnaestogodišnju Natašu Suvorovu kolege iz škole su pozvali u goste. Tukli su ju nogama, rukama i remenom i sve su snimali mobitelom. U nemogućnosti da se obrani, žrtva je iskoristila trenutak nepažnje svojih mučitelja i skočila s osmog kata. Preživjela je jer je prolaznik pozvao hitnu pomoć.

U Australiji su petnaestogodišnje djevojčice zadavile vršnjakinju iz radoznalosti, zapravo, kako je rekla jedna od njih, da bi shvatile što ubojica osjeća. „Mi smo napravile to samo zato što smo osjetile potrebu da nekoga ubijemo. To je teško objasniti. Znale smo da radimo nešto loše, ali se nismo osjećale loše. Sve je bilo u redu.“ Djevojke su osuđene na po 15 godina zatvora.

Nedavni skandal u Podgorici izazvala je snimka „Marija, Zabjelo“. Na šesnaestominutnoj snimci prikazana je djevojka koju fizički i psihički zlostavljaju dvije njezine poznanice, jer je navodno imala intimni odnos s mladićem jedne od njih. Na snimci se jasno vidi kako djevojci režu kosu, skidaju ju do pasa, šamaraju, nazivaju pogrdnim imenima. Nakon nekoliko dana MUP Crne Gore pronašao je autora snimki i otkrio tko je zlostavljana djevojka. Slučaj nije prijavljen policiji.3

U Ukrajini su dvojica tinejdžera (18-godišnjaci) ubila 19 ljudi. Noću su na ulicama tražili bespomoćne umirovljenike koji im se nisu mogli suprotstaviti i ubijali su ih palicama, zapravo su ih tukli do smrti. Prema riječima zločinaca, pod utjecajem njihove omiljene videoigre birali su za žrtve bespomoćne i slabije od sebe. Obojica tinejdžera su iz uglednih i dobrostojećih profesorskih obitelji, tako da je njihovo ponašanje teško razumjeti. Osuđeni su na doživotnu robiju.

Na jednostavno pitanje, zbog čega su maltretirali i fizički zlostavljali slabije od sebe, „djeca“ odgovaraju da su se samo šalila i snimala film. U većini zemalja mlade do 16 godina ne može se optužiti, niti im se može suditi za zločine, pa mnoge zemlje razmišljaju da dobnu granicu odgovornosti za takve kriminalne radnje snize na 12 godina. Okrutnošću i iživljavanjem te ubojstvima zgrožena je i policija. 3 J.M.: Iživljavanje pred kamerama, („Vijesti“, 21. rujna 2007.)

ISTRAŽIVANJA 108

Na određenim internetskim stranicama trenutačno su najpopularnije „igre“ - borba pasa. Na snimkama su djevojčice koje potiču svoje „ljubimce“ da se bore do smrti.

Sličnost ubojstava i maltretiranja koja se događaju u različitim dijelovima svijeta navodi na zaključak da su ideje za takve zločine preuzeli iz medija (s interneta).

Nasilje u on-line medijima povećava agresivno ponašanje i broj krivičnih djela u društvu. Možda nasilje ne bi imalo jednak učinak kada ga masovni mediji ne bi objavili i kada ne bi postojala mogućnost objavljivanja takvih snimaka na internetu. Publicitet je jedan od uzroka imitacije nasilnih događaja. Ne možemo kriviti medije za sve loše u društvu, ali veličanje nasilja može proizvesti antisocijalna stajališta i ponašanja te potaknuti nasilje ekstremističkih skupina. U jedniima nasilje izaziva odvratnost, a za druge je to uzorak ponašanja. Situacija s odraslim korisnicima interneta nije ništa bolja.

U Japanu je trideset osmogodišnji Osaka Hirosi Mej ubio tri osobe u dobi od 14 do 25 godina. Ekspertiza je pokazala da Mej nije lud i da je shvaćao što radi. Inače, u Japanu su trenutačno vrlo popularna zajednička internetska ubojstva, gdje ljudi na određenim stranicama traže sebi slične pojedince da bi zajedno počinili samoubojstvo. Na taj način je 2005. godine skončao 91 Japanac.

Slučaj koji je uznemirio rusku javnost jest najava o pogubljenju dvojice muškarca iz Tadžikistana i Dagestana. Snimku su mogli pogledati svi koji su to željeli na www.livejournal.com. Snimka je prikazivana na toj internetskoj stranici osamnaest sati i Ministarstvo unutrašnjih poslova Ruske Federacije imalo je velikih problema s njezinim uklanjanjem, najviše zato jer je stranica bila registrirana u Kaliforniji. Na snimci su dva muškarca na koljenima, a iza njih je zastava s kukastim križem. Egzekutor s crnom maskom odsjekao je glavu jednom, a zatim je upucao drugog. Ruski neonacisti su se oglasili sljedeći dan i izjavili da nemaju veze s događajem. Ministarstvo unutrašnjih poslova Ruske Federacije na početku istrage bilo je sigurno da se radi o montaži, no ekspertiza je pokazala da je riječ o stvarnom ubojstvu. Najporazniji od svega bili su internetski komentari: „Ovo je divno. Zašto ste maknuli snimku? Gdje ju mogu naći? Tako im i treba.“ Nije bilo komentara koji bi osudio ovaj zločin!

Rukovoditelj u Ministarstvu unutrašnjih poslova u Dnepro-petrovsku Ivan Stupan o je motivu ubojstva je rekao. „Postoji okrutna međunarodna internetska igra, u kojoj sudjeluju ljudi iz različitih gradova.

Ružić 109

Svrha igre jest ubiti što više ljudi i kao dokaz prikazati snimku ubojstva. Nagrada je milijun dolara. Neki igrači prodaju snimke ubojstava koje završavaju na internetu.“

Nakon Hitchockvog filma „Psiho“ i njemu sličnih, zločini poput zauzimanja škola i ubojstava talaca postali su uobičajena pojava.

Tako je na Virginijskome sveučilištu student iz Koreje Čo Sin Hi 16. travnja 2007. ubio 32 učenika i počinio samoubojstvo. Poslao je snimku i fotografije televizijskoj postaji NBC news, koja ih je prikazala. Pretpostavlja se da je neuravnoteženi student počinio zločin pod dojmom korejskog filma „Old boy“. Čo Sin Hi je oponašao svoje „junake“ Erika Harisa i Dilana Kliborda, koji su u Koloradu 20. travnja 1999. godine pod utjecajem filma „Psiho“ u srednjoj školi poubijali 12 učenika i desetke ranili, nakon čega su počinili samoubojstvo. Nakon toga pojavile su se osobe koje su u želji za publicitetom prijetile da će ponoviti zločin „ubojice iz Virginije“. Tako je Andrew Rosenbloom u Bostonu prijetio svojoj djevojci da će ju ubiti kao što je to učinio korejski student. U Sjevernoj Karolini šesnaestogodišnjak je svojim vršnjacima prijetio pištoljem. Nakon masakra koji je počinio korejski student, 42 koledža su zatvorena zbog anonimnih prijetnji ubojstvima. Prikazujući neki pokolj, mediji moraju razmisliti hoće li nekoj nezreloj osobi dati ideju da ponovi taj čin u želji da se „proslavi“.

Proučavajući scene nasilja na televiziji, filmovima i u videoigrama, teoretičari su došli do različitih zaključaka. Postoji više teorija o nasilju, poput teorije o katarzi, teza o privikavanju, kultiviranju ili o stimulaciji, ali nijedna od njih nije znanstveno dokazana. Tako je teza o katarzi empirijski pobijena.

Još jedan od problema predstavlja metodologija. Istraživanje nasilja u medijima ili samoubojstava opterećeno je metodičkim problemima, jer je teško odrediti jesu li takve osobe sklone nasilju i samoubojstvima, što ograničava vjerodostojnost rezultata.

Agencija CNN proučavala je zbog čega se broj napada na beskućnike iz godine u godinu povećava i došla do zaključka da glavni uzrok agresije mladih nije odgoj, nego videoigre. Trojica mladića, Nathan Moore, Luis Oyola i Andrew Ishren, pretukli su palicama do smrti beskućnika Rexa Bauma. Razlog je bio imitacija videoigre.4

4 Ashley Fantz: Teen „sport killings“ of homeless on the rise (www.cnn.com, 12 septembar 2007.)

ISTRAŽIVANJA 110

Kada je riječ o agresivnim emocijama, ispitivanja igrača u Njemačkoj (Ladas 2002) i Australiji (Durkin i Aisbett 1999) pokazala su da kompjutorske igre mogu izazvati frustraciju, ali da je ona više posljedica nezadovoljstva uspjehom u igri nego je nastala na temelju nasilnih sadržaja. Neke studije provedene u obliku anketa pokazuju da nasilne kompjutorske igre potiču nasilno ponašanje (Wiegman i Van Schie 1998, Anderson i Dill 2000, Gentile 2004).5

Ljudima treba dati slobodu izbora, ali moraju postojati ograničenja. Danas su u Engleskoj neke videoigre zabranjene zbog nasilnih

scena, npr. igra „Manhunt 2“, koja obiluje krvavim scenama i okrutnošću. Možda je odluka donesena u vezi sa skandalom koji se odnosi na igru „Manhunt 1“. Pod njezinim utjecajem sedamnaestogodišnjak je ubio četnaestogodišnjeg prijatelja.

Glavni „junak“ igre je pacijent psihijatrijske bolnice Daniel Lemb. Lemb ima amneziju i pokušava se sjetiti prošlosti, okrutno ubijajući sve ljude koje sretne na svojem putu.

Problem u vezi s on-line medijima jest nepostojanje zakonske regulative. Neke europske zemlje smatraju da internet nije medij, pa ne treba biti ni zakonskih ograničenja, što u on-line medijima dovodi u pitanje društvene norme. Kad ne bi bilo priče o kriminalu, nasilju i samoubojstvima, mediji bi ostali bez publike. S jedne strane kriminal, nasilje i ljudske tragedije dio su svakodnevice, a s druge – prijeti opasnost od oponašanja opasnih radnji prikazanih u medijima. Zbog toga kodeksi nekih zemalja zabranjuju prikazivati scene nasilja. Navest ću primjer. U njemačkom kodeksu postoji odredba prema kojoj treba izbjegavati „senzacionalističko prikazivanje nasilja i okrutnosti“ kako bi se zaštitila mladež.

Dob i zrelost su važni čimbenici, koje treba uzeti u obzir kada se procjenjuje sadržaj medija namijenjen mlađem naraštaju.

Neke su zemlje uvele cenzuru na internet da bi zaštitile stanovništvo. U Kini se sve informacije prvo provjeravaju, to je takozvani „kineski model interneta“. Kinezi su zapriječili dostup stranici www.livejournal.com. U 2007. godini kineske vlasti su planirale zatvoriti mnoge internetske klubove. Dostup on-line igrama će biti ograničen na tri sata svaki dan. 5 Kunzcik M., Zipfel A.: Uvod u znanost o medijima i komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert, Zagreb, 2006., str. 234.

Ružić 111

Azerbajdžan, Turkmenija, Tadžikistan i Uzbekistan uveli su cenzuru zbog politike vlasti, sigurnosti i socijalnih normi.

U Novosibirsku je zabranjen pristup na četiri internetske stranice koje potiču na ekstremizam.

Sve te zemlje neovisna organizacija „Reporteri bez granica“ uvrstila je na popis neprijatelja interneta. Na tome su popisu, osim navedenih zemalja, Bjelorusija, Kina, Kuba, Egipat (novo ime na popisu), Iran, Sjeverna Koreja, Saudijska Arabija, Sirija, Tunis i Vijetnam.

Sveučilište u Indiji ograničio je studentima pristup internetu u studentskim domovima zbog morala. Studenti zbog interneta padaju u depresiju, slabije uče i skloniji su samoubojstvu. Tako se u posljednjih pet godina ubilo devetero studenata.

Zbog takvih događaja, sve češće se govori o liječenju od internetske ovisnosti.

U Kini je otvorena bolnica u kojoj se tinejdžeri liječe od spomenutih tegoba.

U SAD-u krajem 1990-ih godina već je postojala bolnica u kojoj se liječi Internet Addiction Disorder – tj. ovisnost o internetu. U osnovi te bolesti jesu samoća i nemogućnost da vrijeme se provede na drugi način.

Samo se ispravnom upotrebom medija mogu izbjeći opasnosti, jer od informacije se svugdje u svijetu zahtjeva isto: da se, osim činjenica, poštuje i publika.

Snimka pogubljenja Sadama Huseina prikazan je na televiziji i internetu. Da se nije smjela prikazati u javnosti, potvrđuje činjenica da se poslije toga objesilo dvoje djece. Jedno od njih je 15-godišnjakinja iz Indije. „Rekla je da su objesili domoljuba. Nismo ju shvatili ozbiljno kada je rekla da želi osjetiti bol koju je Sadam osjetio tijekom pogubljenja“, izjavio je njezin otac Manhoman Karmakar. Dodao je da je njegova kći bila krajnje depresivna, nakon što je vidjela pogubljenje.

„Gledala je snimku nekoliko puta. Dva dana nije jela u znak prosvjeda zbog vješanja“, istaknuo je Manhoman.

Drugi slučaj odnosi se na 10-godišnjeg dječaka iz okoline Houstona, Sergia Pelicija.

„Mislim kako nije shvatio da je to stvarno. Na televiziji su prikazali Sadamovo vješanje, a on me pitao zašto to rade. Rekao sam da je to zato

ISTRAŽIVANJA 112

što je Sadam bio zao čovjek. Ne znam zašto su to prikazali na televiziji“, rekao je dječakov ujak, Julio Gustavo.6

Novinari u utrci za senzacionalističkim vijestima potpuno zanemaruju etiku informiranja. A potrebno je učiniti odabir i donositi odluke o sadržaju i obliku informacije koja se pruža javnosti. Mediji imaju slobodu da neke informacije ili fotografije ne objave, ali ne zbog cenzure, nego iz poštovanja prema osobama umiješanim u određeni događaj i razmišljajući o posljedicama prikazivanja. Teško je napraviti izbor i odlučiti se, ali selekcija informacija koju provodi urednik je nužna.

Nasilnim događajima se daje previše publiciteta. Nitko ne osporava činjenicu da ti događaji trebaju biti objavljeni, ali u takvim slučajevima prijeti opasnost da mediji zbog dobiti, prikažu nasilje kao vrstu uzbudljive zabave.

Pluralizam u informiranju potreban je da bi javnost neki problem ili događaj mogla sagledati s više strana. Ali, ne treba zaboraviti pristojnost, dobar ukus u izražavanju, poštovanje općepriznatih vrijednosti u društvu.

S pojavom komercijalnih medija razonoda je postala prioritet za medije i na taj način novinari privlače publiku. Granica između novinarstva i zabave sve je manja. Medijska zabava postala je golema industrija, no malo tko se bavi njezinom etikom. Postoje ograničenja u vezi s pornografskim sadržajima, rasnom mržnjom, nasiljem i netrpeljivošću, ali ni ta ona se, nažalost, ne poštuju.

Komercijalizacija medija izazvala je degradaciju informacije pod utjecajem show-biznisa. Grubost, vulgarnost, okrutnost, iskrivljavanje stvarnosti kroz neistinitu informaciju, nemoralnost - samo su neki od problema s kojima se suočavaju građani kroz medije.

Stoga je nužno kontrolirati kvalitetu, jer upravo kvaliteta zabave svjedoči o kulturnoj razini naroda. Zato bi novinari pozornost trebali obratiti etičkim kodeksima, medijskoj kulturi i medijskoj pedagogiji.

Teoretičari se slažu u jednom - da teza o nedjelotvornosti medijskog nasilja nije više održiva i jedva da ju itko više zastupa. U rješenju tog problema teoretičari imaju dvije krajnje tačke gledišta. Prva se temelji na tome da je nasilje «zarazno» i stoga je cenzura nužna. Druga kaže da živimo u demokraciji i uvođenje cenzure zbog nasilja, radikalna je mjera.

6 Agencija Reuters: Čuvari hapšeni zbog snimka vješanja, („Vijesti“, 5. siječnja 2007.)

Ružić 113

Uloga medija je temeljna za demokraciju, ali ne treba zaboraviti da se moderna demokracija udružila s tržišnom ekonomijom, zbog čega se granice između informacije i zabave brišu.

Novinari samo trebaju odlučiti o tome hoće li izabrati pristup čiji je jedini cilj medijski uspjeh ili će više pozornosti posvetiti etičkim dvojbama. Samo o novinarima ovisi hoće li se opredijeliti za odgovornost i profesionalizam. Literatura Kunzcik M., Zipfel A.: Uvod u znanost o medijima i komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert, Zagreb, 2006. Bal Fransis: Moć medija, Clio, Beograd, 1997. Kečo-Isaković Emina: Izazovi mas-medija, Šahinpašić, Sarajevo, 2006. Članci

Agencija Reuters: Čuvari hapšeni zbog snimka vješanja, „Vijesti“, 5. siječnja 2007. J.M.: Iživljavanje pred kamerama, („Vijesti“, 21. rujna 2007.) M.D.: Riješen slučaj Marija, Zabjelo, („Dan“, 25. rujna 2007.) Internet

www.cifrovik.ru www.top.rbc.ru Ashley Fantz „Teen „sport killings“ of homeless on the rise“ (www.cnn.com)

115

OGLEDI/RASPRAVE

UDK 070:141.82 (115-128)

Lee Anne Peck∗

News for the public good: What civic

journalism proponents can learn from Karl Marx

Sažetak

Pravac u američkom novinarstvu pod nazivom “javno novinarstvo”, “civilno

novinarstvo” ili “kolektivističko novinarstvo” nastao je devedesetih godina kako bi dao veću važnost građanima i usmjeravao ih na to da postanu obrazovani učesnici u društvu – ne samo puki promatrači. Medijske organizacije cijeloga svijeta koje nastoje promicati ovaj tip novinarstva nalaze povijesno uporište i inspiraciju u ranim novinarskim uradcima Karla Marxa, u kojima je on pisao o važnosti novinstva, ljudskoj otuđenosti i socijalnim potrebama.

Ključne riječi: mediji, javno novinarstvo, komuniciranje, Karl Marx

∗ Autorica je doktorica znanosti, docentica na School of Communication University of Northern Colorado

OGLEDI/RASPRAVE 116

A movement in American journalism called “public journalism,” “civic journalism,” or “communitarian journalism” was created to enlighten and guide citizens so that they become educated participants in society--not merely spectators.1 “The communitarians have a worthy goal. They want better journalism—journalism that fosters greater public concern and a higher moral level,” said University of Missouri journalism professor emeritus John Merrill (1997, 58) 2.

In 1993, the now-defunct Pew Center for Civic journalism was created by The Pew Charitable Trusts “to help stimulate citizen involvement in community issues.” The center worked with news organizations—print and broadcast—helping them develop civic journalism projects and train their employees in the methodology of this brand of journalism. Additional organizations have had interests in the movement. According to Pew, project partners have included the Radio and Television News Directors Foundation, National Public Radio, Knight Ridder Inc., PBS's Project Democracy, and The Poynter Institute for Media Studies.

This paper will address why these organizations and others who are dabbling in the civic journalism movement might consider exploring the work of philosopher Karl Marx (1818-1883)—especially the work of his younger years when he worked as a journalist and wrote of the importance of the press and of man’s alienation and social needs. Historically, he might be considered the real father of civic journalism.3

Merrill explained Marx’s journalistic beliefs:

Marx saw social needs as taking precedence over the basic Enlightenment brand of libertarianism. So he was ready to support a journalistic system geared to being an instrument for social progress … he believed the ultimate goal of a person was to achieve the good of society. (1994, 94)

1 According to Mixed news: The public/civic/communitarian journalism debate (1997), this movement has been described via various names (1997, p. vi). 2 It should be noted that Merrill is a “strident” critic of communitarian journalism. In Corrigan, D. (1999). The Public Journalism Movement in America. Westport, CT: Praeger. 3 Civic journalism should not be confused with “Citizen Journalism,” which is news created by non-journalists.

Peck

117

Marx’s ideas don’t seem so distant from the goal of civic journalism’s—a journalism for the public good.

Marx: From academia to journalism

Marx was born in 1818 in Prussia; at age 23, he received his doctorate from Jena University and moved to Bonn, where his mentor, Hegelian philosopher Bruno Bauer, taught at the university. Marx hoped to secure a teaching job there, too, but that never materialized. In fact, Bauer lost his job at the university because “the clericalist Prussian Government” forbade him to teach (Padover, 1974, ix). Idealists were not welcome. Because a future in academia in Germany seemed doubtful for Marx, he chose another occupation: journalism. He thought that in this profession he could use both his writing and intellectual skills. Padover writes in his introduction to Marx’s translated journalistic works:

As a rebel and nonconformist, Marx had no occupational choice open to him other than writing. … The journalist had the choice of either defending the status quo, in which case he was likely to be rewarded with money and other favors, or of attacking it, which was certain to expose him to harassment, legal prosecution and, in the end, to exile. All of this was Marx’s fate. (Padover, 1974, p. x)

No documents similar to the U.S. Bill of Rights or the First Amendment existed in Germany. Thus, free expression and journalists were under restrictions that became increasingly oppressive. Marx’s first major article was “Remarks on the Latest Prussian Censorship Instruction,” a critique of an 1841 decree intended to stop anything critical of fundamental religious principles or offensive to the accepted morality of the time (Padover, 1843/1974). Marx’s article addressed the problems of making German citizens aware of the new rules put forth in the decree.

It was published in Anekdota zur neuesten Deustchen Philosophie und Publicistik in February 1843 in Switzerland. “The enhancement of patriotism and the awakening of participation in the interests of the fatherland … easily become transformed into an order for a new restriction of the freedom of our poor consumptive daily papers,” Marx

OGLEDI/RASPRAVE 118

wrote (Padover, 1843/1974). The main point of Marx’s article was that censorship was counterproductive; deficiencies in the press should be left for freedom to correct (Altschull, 1984, 91).

Although this noteworthy article was published in 1843, Marx’s career as a newspaperman began in 1842 with the Rheinische Zeitung for which he wrote several articles about the importance of freedom of the press. At age 24, Marx became the editor of the newspaper and moved from Bonn to Köln, where he met Frederick Engels, who would become a longtime colleague and friend.

Marx continued to write critical aricles about the government and censorship. He had a special interest in reproaching the government for the poor living conditions of the Moselle vine-growing peasantry and for the government’s tendency for fining the poor who stole old wood from the forests to fuel wood stoves. His paper was accused of “flirting with communism,” and he became intrigued by the concepts of both socialism and communism (Altschull, 1984, 91).

Silenced by censorship, he resigned his post as editor of the Rheinische Zeitung and moved to Paris. However, his experiences with the newspaper had helped him learn “well the skills of political journalism” (Altschull, 1984, 89). In Paris, he and Arnold Ruge began a publication, which folded after less than a year; however, he continued to free-lance articles and met up with Engels again, and the two created an “anti-capitalist” working relationship. In 1845, Marx moved from Paris to Brussels and again became involved in writing pursuits. By 1848, he and Engels had completed the Manifesto of the Communist Party.

Because of the revolutions of 1848 in Germany—and elsewhere on the continent—Marx returned to Köln to start the Neue Rheinische Zeitung. Again, in news columns, he attacked censorship. After a year of fighting the government and being hauled regularly into court, he received an expulsion order, and his newspaper stopped publication. He returned to Paris but was ordered out. Thus, London became his permanent home, where he continued his journalism.

Marx, who died in 1883 at his home in London, continued working as a full-time journalist through 1862, free-lancing for and editing a variety of publications. He also worked for an American newspaper, The New York Daily Tribune. He often collaborated on the articles with his friend Engels, who had also settled in London.

Peck

119

Marx’s editorials and analyses (that he often co-wrote with Engels) were among “the best examples of interpretive journalism of the age” (Altschull, 1984, 93). His articles for the Tribune were oftentimes about European political events—and his reporting (and Engels’) was notable. Christman (1966) writes:

If a preoccupation with the social and economic background of politics, and a determination to uncover the real motives that lie behind the words of politicians and governments are the hallmarks of modern political journalism, Karl Marx may properly be said to be its father. (p. xxviii)

Marx’s journalism career lasted 20 years—but this profession did not support him. His family often lived in poverty. After 1862, he wrote sporadically for newspapers. He had several chronic illnesses that interrupted his work. Thus, with the energy he had left, he worked with the First International (the International Working Men’s Association founded in London in 1864) and worked on Das Kapital (Padover, 1974, xi).

Marx’s journalism and beyond

In the 1843 “Critique of Hegel’s Philosophy of the State,” Marx explained alienation. Alienation meant the following:

The projections of human experience in thought or social institutions are misleadingly separated from man in abstract speculation and acquire a harmful power over him in his social life, dividing him from himself and his fellow men so that he is never truly whole and never truly “at home.” (Easton, L.D., & Guddat, K.H., 1967, p. 11)

Marx used his definition of alienation to criticize Hegel for his displacement of the power of the people. Hegel said that “the idea of the state requires unity of form and content, universality and particularity” (Easton, L.D., & Guddat, K.H., 1967, p. 12). Marx thought that these conditions could only be met through democracy: Democracy equals non-alienated citizens. Democracy can transform alienation of political life

OGLEDI/RASPRAVE 120

through self-government. Marx believed that in a democracy the law exists for the people.

During his years as a journalist, “Marx’s activist and reformist inclinations constantly led him back to the present, to a time when one can act and can influence the course of history rather than simply observe it” (Christman, 1966, xi). The point for Marx was to change the world, not just interpret the world. This goes beyond today’s traditional journalist’s motto of “seek truth and report it.” His goals were similar to today’s civic journalist’s whose goals are to go beyond merely reporting what he or she hears or sees.

As editor of Rheinische Zeitung, the Deutsch-Französische Jahrbücher, and the Neue Rheinische Zeitung, all radical publications, he did try to “change the world.” For example, he tried to educate the people for the upcoming revolutions. Throughout his life, he tried to understand capitalist society and how it developed; he shared his revelations through his writings—both journalistic and otherwise. While editor of the Rheinische Zeitung, Marx identified the limitations on the freedom of the press. In the case of the Moselle peasants, Marx, through the newspaper, was not only seeking the truth about their plight, but he also was trying to shake the public out of its apathy so it would begin demanding social change. Marx believed the press should be more than just mere reporters of the news (Altschull, 1984, 92).

He saw the press as an important instrument in the hands of the rising working classes, aiding in education and as an agitator and propagandist for change and revolution. He saw the press, at least when he was writing in English for such newspapers as the New York (Daily) Journal, as needed to aid free inquiry (Merrill, 1994, 97).

Getting to the truth in the 1990s

Traditional journalism stresses balance, fairness, and objectivity. Journalists must remain detached from the public so that there is no appearance of a conflict of interest. Thus, journalists, in their private and

Peck

121

professional lives, must stay clear of politics and other civic activities in their communities. Civic journalism rejects these traditions.

Arant (1999) wrote: Public journalism pulls back from detachment. It casts the press in a more active role of presenting information to the reader, of creating the forum for citizens to become politically active, and of motivating them to solve problems (155).

Bob Steele, senior scholar at the Poynter Institute for Media Studies, continues to ask these questions of today’s journalists (1997):

1. Should reporters be investigators of system failure or initiators of solutions?

2. Should journalists be detached observers or activist participants?

3. Should newspapers be independent watchdogs or conveners of public forums?4

Poynter Institute senior scholar Roy Peter Clark (1994) said civic journalism asks journalists to step across the traditional line of journalistic independence—the line that separates observers from conveners. Therefore, getting to the truth is done not merely by observers but by conveners. Journalists who have not accepted civic journalism wrestle with this, however.

Convincing some old-timers, or seasoned journalists, that civic journalism is a good—and a prosperous—idea can be difficult. In a 1997 Quill article, civic journalism advocate Gil Thelen, then editor of The State in Columbia, South Carolina, explained the dilemma as such:

I continue to think that the greatest force of resistance is the hypersensitivity that journalists have. The creative process in journalism is a very fragile thing. And the fact that we select, edit, compress, synthesize and all of that, in the largest sense, distorts reality. Journalists know that in a piece of their being, so there has grown a culture that is extraordinarily resistant to the outside. Now, with civic journalism, we're telling them to let other people into the house, let others into the definition of what is news and that there is going to be a more interactive role with journalists and feedback on how we fare. (Schaffer, 1997)

4 See also “The Ethics of Civic Journalism” by Steele at www.poynter.org, updated 2007

OGLEDI/RASPRAVE 122

Robert McChesney, journalism professor at the University Wisconsin-Madison, argued that it is impossible to conceive of a democratic society without journalism playing a role in the political process. “If we are serious about participatory democracy … we must be serious about journalism and its relation to democracy,” he said (1994). He suggested communication scholars examine why journalism does not currently serve democratic ends and what needs to be done so “we may have a more democratic journalism in the future” (1994).

Jay Rosen, New York University journalism professor and one of the forefathers of today’s public journalism, said that to understand so-called objectivity and its usefulness, we should look at “the epistemology of American journalists … some would even say an ideology” (1993). Rosen explained that in this epistemology “if you separate facts from values, or information from opinion, or news from views, this will permit you to know the truth”; he asked what would be a stronger public philosophy. He said the answer to this question is democracy (1993). But if journalists “can find a way of seeing democracy as something we do, or better yet, as something we must create, re-invent, re-imagine, then they’ll be on their way to a new approach,” Rosen said (1993).

Thus, you will have a democratic journalism—a civic journalism.

Journalist Buzz Merrit wrote Public journalism and public life: Why telling the news is not enough in 1995. It is one of the many publications that became available in the 1990s to journalists that tell them how public journalism works. Following are the strategies of public journalism, according to Merritt:

1. It moves beyond the limited mission of telling the news to a broader mission of helping public life go well.

2. It moves from detachment to being a fair-minded participant in public life.

3. It moves beyond only describing what is “going wrong” to also imagining what “going right” would be like.

4. It moves from seeing people as consumers … to seeing them as a public, as potential actors in arriving at democratic solutions to public problems. (1995)

Peck

123

Example: San Francisco media created the "Voice of the Voter” in the 1990s. This civic journalism project—a collaboration between print and broadcast journalists—helped thousands of readers, listeners, and viewers to participate in the election. The media used the power of the press to force political candidates to listen and reply to what the people had to say, the Pew Center reported (1997). Similar projects have been tried throughout the country, too. The point is not to just get out and vote, but make candidates accountable for what they say.

It should be noted that Marx insisted on “unlimiting voting” in his 1844 “Critique of Hegel’s Philosophy of the State.” It was essential to democracy. The news organizations’ goal is to give readers the information they need to make a decision on who to elect before they vote. Civic journalism strives to make citizens also feel accountable, but it also strives to show them how their participation in society—by voting, for instance—can make a difference. Journalists and government officials can work together to advance public life.

Communistic press theory, which has its roots in the first part of the 20th century, is attributed to Marx . According to this press theory, the functions of the press are to aid the expansion of the socialist system (Merrill, 1983, 24). Eventually this kind of press system would end when “the communist utopia” took over. This paper, however, focuses on Marx’s earlier writings and thoughts—a time when he saw the press as an important instrument “in the hands of the rising working classes, aiding education and as an agitator for change” (p. 97).

Learning from Marx

Marx hoped to educate his readers, very much like today’s civic journalists hope to do. Like today, Marx’s readers were often more concerned with comings and goings of kings and queens, presidents and party leaders. Marx tried to show them the influence of “basic social and economic forces on social events” (Christman, 1966, xxviii). Christman wrote:

OGLEDI/RASPRAVE 124

If a preoccupation with the social and economic background of politics, and a determination to uncover the real motives that lie behind the words of politicians and governments are the hallmarks of modern political journalism, Karl Marx may properly be said to be its father.

Initial surveys showed that the public’s response to civic journalism was good. For example, the Pew Center evaluated four public journalism projects conducted in 1996. The organization found that all four projects had readers saying that they wanted more such reporting (Pew, 1997). It should be stressed, however, that before journalists can help educate the public, they must first educate themselves.

Marx’s journalism for the Tribune was thorough. He used commercial statistics, official reports, treaties and parliamentary debates that gave his articles depth and a solidity not found in other writings of his time that relied upon court gossip and political chitchat (Christman, 1966, p. xxv). Marx brought to his work an extraordinary range of knowledge; he seems to have been incapable of superficiality or of writing about any topic or subject until he had gathered and mastered all the available information (p. xxv).

Additionally, whether journalists master the information or not, they must believe in this new civic, or democratic, journalism. One drawback for journalists who are interested in trying public journalism at their news media organizations is their worry about a profit motive. Those leery of public journalism have said it is merely a marketing ploy by news management. They wonder if newspaper management really cares and they wonder if the media are really trying to educate readers or viewers or just trying to keep readers? Foes of public journalism see it as a capitalistic gimmick to attract readers, Thus, marketing ploy or not, many of today’s journalists who practice civic journalism see it working. And as more and more projects succeed, perhaps those journalists who are leery of the movement will cross the line and become conveners, doing good journalism in a different way.

Peck

125

A better society

Merritt (1995) said civic journalism “moves beyond only describing what is “going wrong” (in society) to also imagining what “going right” would be like. What would “going right” be for Marx? It would be awakening society to what is possible.

A goal worth striving for, according to Marx, is a society in which everyone has the freedom to become a whole, or complete, person—a person who works at something in which he or she feels ownership, a person who lives comfortably, a person who uses both his or her mental and physical capabilities; therefore, there would be no more alienation due to what Marx considers capitalistic corruption. Merrill said that modern Marxist journalists want social harmony, cooperation, and group solidarity (1994, p. 100). Although Merrill does not connect this definition to civic journalists, it seems to fit.

Merrill wrote:

A communitarian perspective in journalism, growing in popularity at the end of the 20th century, owes much to Marx, especially the young Marx of his more humanistic years. …journalists would do well to share Marx’s desire to see a world free from exploitation, poverty, misery, fear, and oppression. … although his solution to many of the world’s problems were over-idealistic and perhaps faulty, Marx set an example for the modern journalist who would desire to make at least a small part of the world a better place. (p. 100)

For those journalists at the beginning of the 21st century who have the goal of waking U.S. citizens from their alienation, so to speak, Marx’s journalistic writings and beliefs might help them in their quest. Merritt wrote in 2002 that “the ultimate objective is for public journalism to lose its name and become simply journalism. . . . Public life and journalism did not reach their current states in a short time and they will not recover in a short time.”

OGLEDI/RASPRAVE 126

Literature Altschull, J.H. (1984). Agents of power: The role of the news media in human affairs. New York: Longman.

Arant, D. (1999). (Ed.) Perspectives: Ethics, issues, and controversies in mass media. St. Paul, MN: Coursewise Publishing.

Black, J. (Ed.). (1997). Mixed news: The public/civic/communitarian journalism debate. Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum Associates.

Christman, H.M. (Ed.). (1966). The American journalism of Marx & Engels. New York: The New American Library.

Clark, R.P. (1994, Nov. 6). Unpublished comments from Seminar on Ethics, Poynter Institute for Media Studies, St. Petersburg, FL.

Easton, L.D., & Guddat, K.H. (Eds.). (1967). Writings of the young Marx on philosophy and society. New York: Doubleday.

Marx, K. (1843, February). Remarks on the latest Prussian censorship instruction. Anekdota zur neuesten deutschen Philosophie und Publicistik. In Padover, S. K. (Ed. & Trans.), Karl Marx: On freedom of the press and censorship (1974). New York: McGraw-Hill. (pp. 89-108).

McChesney, R. (1994, January). Radical scholarship in the academy: The view from communications (socialism and media). Monthly Review, 45 (1), 27-35.

Merrill, J.C. (1997). Communitarianism’s rhetorical war against Enlightenment liberalism. In J. Black (Ed.) Mixed News: The Public/Civic/Communitarian Journalism Debate. (pp. 54-65). Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum Associates.

Merrill, J.C. (1994). Legacy of wisdom: Great thinkers and journalism. Ames, IA: Iowa State University Press.

Merrill, J.C. (1983). Global journalism. New York: Longman.

Merritt, D. (2002). “Public Journalism: Where it has been; where it is headed.” Retrieved October 14, 2007, at www.imdp.org.

Merritt, D. (1995). Public journalism and public life. Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum Press.

Peck

127

Padover, S. K. (Ed.). (1974). Karl Marx: On freedom of the press and censorship. (S. K. Padover, Trans. & Ed.) New York: McGraw-Hill.

Pew Charitable Trusts. (1997). Civic lessons. Philadelphia: The Pew Charitable Trusts.

Pew Charitable Trusts. (1996). Tapping civic life. Philadelphia: The Pew Charitable Trusts.

Rosen, J. (1993, Winter). Beyond objectivity. Nieman Reports, 47 (4), 48-53.

Schaffer, J. (1997, May). The Best or Worst? Quill. 25-28.

Steele, R. (1997). The ethics of civic journalism: Independence as the guide. In J. Black (Ed.) Mixed News: The Public/Civic/Communitarian Journalism Debate. (pp. 162-175). Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum Associates.

129

ČLANCI

UDK 004.738.5:070 (129-138)

Mato Brautović∗

Blogovi kao novinarski izvori

Blogovi postaju sve važniji izvor informacija u novinarstvu

Summary Bloggers are producing more stories than all journalists in The Associated

Press together. Similarly, the blog posts are becoming more and more important source of information in journalism and muckraking. The problem with the blogs is the fact that they are very easily created, much more easily than a web site, which is one of the reasons for their immense popularity. The technocrats declare in their reports that 3 to 7 thousand blog posts are daily registered, with one purpose only: spreading propaganda and lie. However, one should always bear in mind that the blogs are personal Internet sites on which their authors knowingly release stories under their own names or a pseudonym.

Ključne riječi: internet, blog, novinarski izvori, vjerodostojnost

∗ Autor je doktor novinarstva, viši asistent Sveučilišta u Dubrovniku

ČLANCI

130

Uvod

Blogovi su postali dio internetske kulture Hrvatske. Prema podacima koji se mogu pronaći na Blog.hr (www.blog.hr) servisu, od 2004. godine pokrenuto je više od 396 tisuća blogova u sklopu tog servisa1. Specijalizirana internetska stranica za pretraživanje blogova, Technorati, u izvještaju iz travnja 2007. godine kaže kako u njihovoj bazi postoji više od 70 milijuna blogova, te da se njihov broj povećava za 120 tisuća svaki dan, s više od 50 tisuća novih informacija objavljenih svaki sat2. Blogeri danas proizvode više sadržaja nego svi novinari u Associated Pressu3. Jednako tako, blogovi postaju sve važniji izvor informacija u novinarstvu. Afere poput Brodosplita i Sunčanog Hvara dospjele su u masovne medije upravo posredstvom blogova. Prema istraživanju Pulsa iz 2002. godine, čak 87 posto novinara svaki dan se koristi internetom u svojem poslu, a 68 posto upotrebljava internet za tražnje potrebnih informacija4.

Autori knjige Bloging for the Business Shel Holtz i Ted Demopoulos kažu kako su blogeri obično stručnjaci za teme o kojima pišu, za razliku od novinara koji su najčešće općeg znanja. Ponekad bloger jedini razumije problem i jedina je osoba koju zanima neko područje5. No, ne pišu svi blogeri o specifičnim temama koje bi mogle biti zanimljive novinarima. Većina ih još uvijek jednostavno vodi dnevnik o svojim svakodnevnim aktivnostima.

Upotreba blogova u novinarstvu

Novinari mogu koristiti blogove kako bi otkrili potencijalne teme, proširili znanje o temi o kojoj žele pisati, pronašli stručnjake za pojedino područje te utvrdili razvojne smjerove ili stajališta javnosti o pojedinim

1 URL: www.blog.hr (2. studeni 2007.) 2 The State of Technorati. 5. travnja 2007. URL: http://www.sifry.com/alerts/archives/000493.html (2. studenog 2007.) 3 Curley.T. Text of opening keynote by Tom Curley . 12. studenog 2004. URL: http://journalist.org/2004conference/archives/000080.php (2. studenog 2007.) 4 PULS. 22.11.2002. URL: http://www.huoj.hr/fgs.axd?id=1845 (2. studenog 2007.) 5 Holtz. S. Demopoulos. T. Bloging for Business. Kaplan Publishing. Chicago, 2006., str. 53-54.

Brautović 131

temama. Nadalje, novinari mogu koristiti blogove da bi se savjetovali s čitateljima o izboru teme i odredili moguće smjerove u njezinoj obradi. Međutim, ovo posljednje nije tema ovog rada.

Postoji više načina za nadzor blogosfere: • upotrebom RSS-a (Really Simple Syndication) • upotrebom općih tražilica • upotrebom specijaliziranih tražilica • pretraživanjem blog servisa • pretraživanjem specijaliziranih stranica koje okupljaju veći broj

tematski usmjerenih blogera

Vrlo je teško svaki dan nadzirati veći broj blogova, ali i drugih internetskih stranica. Rješenje se može pronaći u upotrebi RSS-a, što predstavlja format dostave podataka za opskrbu korisnika novim sadržajem. Za pregled RSS-a nužan je poseban softver (aggregator) ili online servis koji omogućuje čitanje RSS-a. Danas postoji više tisuća softvera za čitanje RSS-a, od kojih je većina besplatna.

Besplatni softveri Online servisi

RSSreader Google Reader

Feedreader Pluck

Bloglines My Yahoo

Novinarima RSS omogućuje da prate mnoge izvore novosti

(blogova), specifikaciju vrste novosti, stvaranje vlastite arhive novosti, te mogućnost pretraživanja arhive novosti (vrsta podataka, vrijeme objave i ključne riječi). Nedostatak RSS-a je u tome što zahtijeva da se popišu specifičnii blogovi koje se želi pratiti, a koji, među ostalim, koriste RSS za dostavu sadržaja.

ČLANCI

132

Pretraživanje blogova

Od općih tražilica, najčešće se koriste Google (www.google.com), Yahoo (www.yahoo.com) i MSN (www.msn.com). Ove tražilice uključuju sadržaj blogova, ali nisu specijalizirane za pretraživanje takve vrste sadržaja. Rezultat dobiven pretraživanjem, rezultat je računalnog algoritma koji pretražuje cjelokupni indeksirani sadržaj, tako da nova objava na blogu ili informacija o temi koju novinar istražuje može biti „izgubljena“ među rezultatima iz drugih izvora.

Pri pretraživanju se ne smije uzeti u obzir samo jedna tražilica, nego treba kombinirati više njih. Naime, polovica indeksiranih internetskih stranica u nekoj tražilici nije indeksirana kod druge tražilice. Najbolje je kombinirati Google i Yahoo, s time da se ne savjetuje upotreba meta tražilica (Ask Jeeves, MetaCrawler, Metagopher i Dogpile).

Google Alert (www.google.com/alerts) omogućuje pretraživanje pomoću ključnih riječi te slanje izvještaja preko elektroničke pošte u slučaju pronalaska (indeksiranja) nove informacije ili u odabranim terminima - dnevno ili tjedno.

Specijalizirane tražilice daju bolji uvid u sadržaj blogova. Postoji više različitih internetskih stranica koje nude usluge pretraživanja blogova: Technorati (www.technorati.com), Sphere (www.sphere.com), Feedster (www.feedster.com), Google BlogSearch (blogsearch.google.com) i Pogodak (www.pogodak.hr).

Brautović 133

Technorati predstavlja najsveobuhvatniji pretraživač blog sadržaja. Koristi algoritam koji otkriva što blogeri smatraju važnim i koje ideje privlače najviše njihove pozornosti. Registrira objavu sadržaja unutar 8 minuta6. U vrijeme pisanja ovog rada pretraživali su više od 110 milijuna blogova i 250 milijuna informacija (postova)7. Technorati rangira blogove temeljem broja poveznica prema drugim blogovima. Ako je blog povezan kroz post, tada se ta poveznica uzima u obzir samo ako je na početnoj stranici8. Osim jednostavnog pretraživanja preko ključnih riječi, Technorati nudi i napredno pretraživanje preko tematske pripadnosti, URL-a (Uniform Resource Locator), pojedinog posta (objave) i tragova (pretraživanje prema unaprijed definiranim ključnim riječima). Hrvatski jezik nije uključen u mogućnost pretraživanja prema jezicima.

6 Quinn. S. Lamble. S. Online Newsgathering: Research and Reporting for Journalism. Focal Press. Burlington, 2007. str. 37. 7 About us. URL: http://www.technorati.com/about/ (2. studenog 2007.) 8 Holtz. S. Demopoulos. T. Bloging for Business. Kaplan Publishing. Chicago, 2006. str. 64.

ČLANCI

134

Sphere pretražuje blogove i novosti, odnosno „povezuju mainstream i konverzacijske medijske sadržaje“9. Omogućuje samo jednostavno pretraživanje preko ključnih riječi, ali je rezultate moguće sortirati na temelju vremena objave i važnosti. Algoritam za pretraživanje temelji se na mjerenju duljine i frekvencija objave na blogovima i prema učestalosti pisanja pojedinog blogera o temi koja se istražuje10.

Feedster, osim blogova, omogućuje pretraživanje podcasta i novosti. Moguće je jednostavno i napredno pretraživanje. U naprednom pretraživanju koriste se i Booleovi operatori, vrijeme i razdoblje objave, te naslov bloga, naziv bloga, URL, opis i naziv autora11. Pokrenut je u ožujku 2003. godine i temelji se na pretraživanju RSS-a.

Google nudi jednostavno i napredno pretraživanje blogova preko ključnih riječi. Tražilica je u „beta“ verziji, a omogućuje pretraživanje više od 183 milijuna postova, od kojih, u vrijeme istraživanja, 172 tisuće postova na hrvatskom jeziku12. Napredno pretraživanje omogućuje pretraživanje postova i blogova, pretraživanje prema autorima, vremenu objave i jeziku. Iako je Google vlasnik blog servisa Blogger (www.blogger.com), tražilica omogućuje pretraživanje i drugih blogova. Čak 33 posto blogova koji se pretražuju su na kineskom jeziku13.

Jedina hrvatska tražilica Pogodak.hr nudi specijalizirano pretraživanje hrvatskih blogova. Tražilica je u „beta“ verziji i omogućuje samo jednostavno pretraživanje putem ključnih riječi.

Od tri najveća hrvatska blog servisa, jedino Boger.hr (www.bloger.hr) nudi mogućnost vlastitog naprednog pretraživanja prema blogovima, ključnim riječima (tagovima), te gradu, spolu i dobi blogera. Blog.hr nudi jednostavno pretraživanje pomoću tražilice Pogodak, a Mojblog.hr (www.mojblog.hr) preko Googlea.

Pretraživanje specijaliziranih stranica koje okupljaju više tematski orijentiranih blogera omogućuje stranica Pollitika.com (www.pollitika.com). Pollitika.com - projekt je većeg broja hrvatskih

9 About us. URL: http://www.sphere.com/about (2. studenog 2007.) 10 Quinn. S. Lamble. S. Online Newsgathering: Research and Reporting for Journalism. Focal Press. Burlington, 2007. str. 37. 11 Feedster Search Help. URL: http://www.feedster.com/help/search.php (2. studenog 2007.) 12 Rezultati dobiveni pretraživanjem slova a 2. studenog 2007. 13 Quinn. S. Lamble. S. Online Newsgathering: Research and Reporting for Journalism. Focal Press. Burlington, 2007. str. 37.

Brautović 135

blogera koji se, kao što naziv kaže, bave političkim temama. Omogućuje jednostavno pretraživanje po ključnim riječima i RSS za cjelokupni sadržaj koji se objavi na stranici.

Provjera točnosti

Problem s blogovima jest činjenica da ih je vrlo lako pokrenuti –jednostavnije nego web stranicu, što je jedan od razloga njihove popularnosti. Technorati u izvještaju navodi kako svaki dan registrira 3 do 7 tisuća blogova, kojima je cilj propaganda ili laž14. Međutim, uvijek treba imati na umu da su blogovi osobne stranice gdje autori svjesno objavljuju sadržaje pod svojim imenom ili pseudonimom.

Prema Amy Gahran15, „blogovi mogu biti dobar izvor za leadove, citiranje i usmjeravanje priče, ali specifični citati i tvrdnje trebaju se provjeriti klasičnim novinarskim metodama (…) Citiranje blogova jednako je citiranju priopćenja za javnost, neprovjerenih dokumenata ili dojava čitatelja“. Cecilia Friend i Jane B. Singer u knjizi Online journalism Ethics: Tradition and Transition kažu kako novinari kod blogova kao izvora moraju provjeriti podatke, ali i izvor, kako bi se utvrdilo koje aktivističke, ideološke ili komercijalne veze bloger ima16.

Veliki problem kod blogova predstavlja mogućnost izmjene njihova sadržaja. Naime, može se dogoditi da bloger, nakon što je citiran u medijima, promijeni sadržaj. Zbog toga je nužno snimiti sadržaj, kako bi u slučaju pravnog spora postojao dokaz da je to doista objavljeno.

Poseban problem kod blogova jest i privatnost, odnosno potreba da se zaštiti bloger kao izvor informacije. Friend i Singer kažu da je obveza novinara služiti javnosti, a ne izvorima, zbog čega taj pristup treba koristiti i za internetski svijet. To znači da izvor, odnosno autora, treba navesti ako je to u interesu javnosti i ako ta informacija daje kontekst priče.

14 The State of Technorati. 5. travnja 2007. URL: http://www.sifry.com/alerts/archives/000493.html (2. studenog 2007.) 15 Gahran. A. Are Blogs "Riskier" Sources? 9. kolovoza 2006. URL: http://www.poynter.org/column.asp?id=31&aid=105857 (28. listopada 2007.) 16 Friend. C. SInger. J.B. Online journalism Ethics: Tradition and Transition. M. E. Sharpe. New York, 2007. str. 55.

ČLANCI

136

Za razliku od blogova, kada su izvori e-mail, chat ili forumi, novinari moraju voditi računa ne samo o tome jesu li te izjave javne, nego i jesu li točne, je li autor korisnik koji je naveden i na koji su način prikupljene17.

Što se tiče vjerodostojnosti, jednako kao i u slučaju blogova, novinar mora provjeriti točnost podataka klasičnim metodama, te utvrditi tko je osoba koja je objavila sadržaj. Točnost se provjerava preko nekoliko elemenata:

• provjera URL-a • autorstvo • provjera sadržaja. Prvi korak u provjeri vjerodostojnosti jest analiza URL-a, i to prije

nego što se uopće počne čitati blog. Naime, URL može biti indikator vjerodostojnosti. Problem su blog servisi, gdje je analiza URL-a bespredmetna budući da veliki broj blogova ima istu domenu (URL servis). Međutim, blogovi unutar hrvatskih servisa trebali bi biti prihvatljiviji nego oni unutar stranih blog servisa, jer se za objavljivanje lažnog, uvredljivog i kriminalnog sadržaja može odgovarati pred hrvatskim sudovima. Vlastitu domenu imaju u pravilu stručniji blogeri, a ako se želi utvrditi njihov identitet, to se može učiniti upotrebom servisa www.domaintools.com.

Nakon što je provjerena domena, nužno je provjeriti kontakt podatke. Naime, njihovo nepostojanje ili postojanje samo elektroničke adrese znak je da se treba posebna pozornost obratiti točnosti informacija na tome blogu. Obveza je novinara svaku informaciju s bloga provjeriti s osobom koja je njezin autor, a treba provjeriti i njezinu vjerodostojnost. Također, sadržaj puno govori o točnosti podataka. Treba također pripaziti na gramatiku, pravopis i grafičko oblikovanje. Sadržaj koji ima previše gramatičkih i pravopisnih pogrešaka, te koristi više fontova i previše boja, vrlo vjerojatno nije točan. Vrlo je važno obratiti pozornost na kontekst i stil pisanja.

Dokumentiranost je najvažnija kategoriju vjerodostojnosti blogova. Naime, upotreba poveznica radi pozivanja na izvor informacija dio je pisanja blogova. Nužno je pregledati na koje se izvore autor poziva preko poveznica, a ako se poziva na izvore, jesu li oni vjerodostojni. Također je

17 Ibid.

Brautović 137

bitno provjeriti jesu li informacije iz drugih izvora izmijenjene ili izvađene iz konteksta, jesu li objavljena dopuštenja ili informacije o zaštiti autorskih prava i postoje li poveznice na druge blogove koji se bave tom temom.

Zaključak

Blogovi postaju sve važniji izvor informacija za novinare. Međutim, veliki problem predstavlja način njihova odabira kao izvora informacija. Najbolje bi bilo upotrebljavati specijalizirane tražilice te RSS nakon što se utvrde blogovi koje se želi pratiti.

Nakon što novinari prepoznaju zanimljivu informaciju, nužno je provjeriti njezinu točnost, i to klasičnim metodama kontakta s njezinim autorom. Tek provjerenu i potvrđenu informaciju moguće je objaviti unutar novinarskog napisa. Sve drugo je odstupanje od osnovnih etičkih načela. Literatura Curley.T. Text of opening keynote by Tom Curley. 12. studeni 2004. URL: http://journalist.org/2004conference/archives/000080.php (2. studeni 2007.) Feedster Search Help. URL: http://www.feedster.com/help/search.php (2. studenog 2007.) Friend. C. Singer. J.B. Online journalism Ethics: Tradition and Transition. M. E. Sharpe. New York, 2007. Gahran. A. Are Blogs "Riskier" Sources? 9. kolovoza 2006. URL: http://www.poynter.org/column.asp?id=31&aid=105857 (28. listopada 2007.) Holtz. S. Demopoulos. T. Bloging for Business. Kaplan Publishing. Chicago, 2006. PULS. 22.11.2002. URL: http://www.huoj.hr/fgs.axd?id=1845 (2. studenog 2007.)

ČLANCI

138

Quinn. S. Lamble. S. Online Newsgathering: Research and Reporting for Journalism. Focal Press. Burlington, 2007. Sphere. About us. URL: http://www.sphere.com/about (2. stude-nog 2007.) Technorati. About us. URL: http://www.technorati.com/about/ (2. studenog 2007.) The State of Technorati. 5. travnja 2007. URL: http://www.sifry.com/alerts/archives/000493.html (2. studenog 2007.)

139

UDK 316.77:324:342.8 (139-148)

Najil Kurtić∗

Mediji i izbori

Između formalne nepristranosti i interesa javnosti

Summary

The paper analyses Bosnian and Herzegovinian experience in the

development of the media election monitoring program. The comparison between the self-regulation print media model and electronic media external regulation model shows that the self-regulation system of news, nominally managed by professional standards and news worthiness, is not able to ensure a righteous, professional and expert messaging on the election activities in the interest of political subjects and the democratic public (the voters) without the external coercion.

Ključne riječi: izborna kampanja, samoregulacija medija, pristranost, regulatorna agencija

∗ Autor je doktor znanosti, izvanredni profesor Sveučilišta u Tuzli

ČLANCI

140

Uvod u problem

Društva u tranziciji tragaju za optimalnim modelom medija u izbornoj kampanji. Svi dosadašnji pokušaji temelje se na dvije premise: 1)masovni mediji, a naročito elektronički presudno utječu na izborno opredjeljivanje glasača, 2)profesionalna samoregulacija medija, a naročito elektroničkih, nije dovoljno pouzdan način zaštite od mogućeg pristranog utjecaja na demokratski izborni proces niti jamči djelovanje u javnom (općem) interesu.

Iz prve premise može se zaključiti da se veliko značenje posvećuje zakonskom uređivanju funkcija masovnih medija u izbornom procesu. Iz druge premise proizlazi modeliranje posebnog sustava vanjske regulacije elektroničkih medija usmjerenog na zaštitu od neodgovorne upotrebe velike moći.

U bosansko-hercegovačkom slučaju krajni rezultat desetogodišnjeg traganja za odgovarajućim rješenjem ovog problema jest mješoviti model medija u izbornoj kampanji, koji je kombinacija samoregulacije tiskanih medija i vanjske regulacije elektroničkih medija.

Samoreguliranje je oslonjeno na slab autoritet Vijeća za tisak, u kojemu nije najveći dnevni list u Bosni i Hercegovini Dnevni avaz.

Reguliranje je u mjerodavnosti moćne Regulatorne agencije za komunikacije, koja raspolaže učinkovitim sredstvima utjecaja, pa i sankcioniranja, a temelji se na Izbornom zakonu BiH1.

Samoregulacija tiskanih medija

Okvir za samoregulaciju jest odredba Izbornog zakona, koja obvezuje sve medije u BiH, pa i tiskane, da pravično, profesionalno i stručno prate izborne aktivnosti «uz dosljedno poštivanje novinarskog kodeksa te

1 Ostaje nejasno zašto je odnos prema tiskanim i elektroničkim medijima različit; u prvom slučaju imamo veoma elastičnu, neobvezujuću samoregulaciju, a u drugom slučaju strogu vanjsku regulaciju. Prema svoj prilici to je prije posljedica mita o moći slike pa i televizije, nego općeg polaganja prava na usluge javnih radiotelevizijskih servisa koji se financiraju iz javnih prihoda. U prilog tog zaključka govori činjenica da su i privatni elektronički mediji, ako se uključe u predizborni proces, trebaju provoditi sve odredbe koje se odnose na javne medije.

Kurtić

141

općeprihvaćenih demokratskih načela i pravila, posebno osnovnog načela slobode izražavanja.»

Kako to izgleda u praksi? U traganju za odgovorom na ovo pitanje istražili smo odnos tri

vodeća bosansko-hercegovačka tiskana dnevnika prema političkim subjektima – natjecateljima na nedavno završenim općim izborima. Analizirali smo: Dnevni avaz, Oslobođenje i Nezavisne novine. Cilj nam je bio utvrditi u kojoj mjeri je samoregulirajući sustav vijesti, vođen profesionalnim standardima i vrijednostima vijesti, u stanju, bez vanjske prisile, osigurati pravično, profesionalno i stručno izvještavanje o izbornoj aktivnosti u interesu i političkih subjekata i demokratske javnosti (glasača).

Iako je promatran pojam pristranosti definiran kao sustavno protežiranje, odnosno sustavno ignoriranje pojedinih političkih subjekata i političkih usmjerenja, zapravo smo željeli doznati da li je konkretno izvještavanje pojedinačnih novina, i tiskanih medija u cjelini, ojačalo položaj birača i pridonijelo demokratizaciji političkih odnosa u bosansko-hercegovačkom društvu? Drugim riječima, jesu li su glasači na gubitku ili dobitku time što su sva tri promatrana dnevnika veći dio prostora posvetila malom broju «izabranih» stranaka, koje su svrstali u krug relevantnih, o kojima zbog toga treba doznati više?

Dnevni avaz2 je u promatranom razdoblju objavio 262 teksta o predizbornim aktivnostima 41 političkog subjekta. Tekstovi su zauzeli oko 55 stranica A-3 formata. Istodobno, u izborima je sudjelovalo ukupno 66 subjekata. To znači da u tim novinama nije bilo nijedne informacije o 25 političkih subjekata. Jednu polovicu (50,12%) ukupnog prostora izborne rubrike Dnevnog avaza potrošile su 4 stranke, među kojima je jedna koja nije ušla u parlament.

U ukupno 262 teksta, 28 spada u kategoriju «velikih»; zauzimaju cijelu stranicu, 2/3 ili 1/2 stranice. Ostali tekstovi su veoma kratki, zauzimaju ili 1/8 ili 1/16 stranice i u njima objektivno nije moguće biračima pružiti kvalitetnu informaciju o kandidatima.

Velike tekstove dobili su Avazovi favoriti; to su uglavnom nacionalne stranke iz sva tri naroda, s time što je u Republici Srpskoj poduprt SNSD, a u hrvatskom korpusu HDZ 1990.

2 Nakladu Dnevnog avaza reklamne agencije procjenjuju od 60.000 do 100.000 primjeraka.

ČLANCI

142

O SDP-u BiH kao najvećoj građanskoj političkoj stranci u Federaciji i BiH u predizbornom razdoblju u Avazovoj izbornoj rubrici nije objavljen nijedan tekst. Istodobno su poduprte stranke koje su nastale odcjepljenjem od SDP-a. Isti je odnos bio i prema SDP-ovu kandidatu za člana Predsjedništva BiH Željku Komšiću. U posebnom prilogu Dnevnog avaza, koji je tiskan dan prije predizborne šutnje, devet kandidata za člana Predsjedništva dobilo je po jednu stranicu, a među njima nije bilo Komšića, koji je na kraju izabran.

Nezavisne novine3 U tom su razdoblju objavile 336 tekstova na oko 60 stranica o predizbornim aktivnostima 41 političkog subjekta. Kao i u slučaju Dnevnog avaza nevidljive su ostale aktivnosti 25 političkih subjekata. Na «velike» tekstove, definirane prema istom kriteriju kao i u Avazu otpada 45 priloga, u kojima su glavninu prostora dobili Dodikov SNSD i Lagumžijin SDP.

Pet stranaka je potrošilo 60 % ukupnog prostora izborne rubrike Nezavisnih novina, a čak jednu trećinu (31,64%) pobjednički SNSD. Novine su učinile nevidljivim «tvrde» nacionalne stranke: u Republici Srpskoj Srpsku radikalnu stranku i Srpsku radikalnu stranku dr. Vojislav Šešelj, a u velikoj mjeri i Srpsku demokratsku stranku, a u Federaciji Stranku demokratske akcije.

Oslobođenje4 je objavilo 240 tekstova na 33 stranice predizborne rubrike. Praćene su predizborne aktivnosti 39 političkih subjekata, od ukupno 66, koliko ih se natjecalo na izborima. U kategoriju velikih tekstova spada 12 priloga, koji su uglavnom intervjui s političarima raznih profila. Jedino je SDP-ov kandidat za člana Predsjedništva BiH Željko Komšić dobio dva takva teksta5. Sedamdeset posto ukupnog prostora izborne rubrike tog lista potrošilo je 11 stranaka, a pet ih je favorizirano, među njima SDP (8,15%), SNSD (7,31%) i HDZ 1990. (7,92%). Ipak, najveću potporu Oslobođenja dobio je Željko Komšić sa 8,27 % ukupnog prostora izborne rubrike.

Tri bitna zaključka izvodimo iz iznesenih podataka:

3 Nakladu Nezavisnih novina reklamne agencije procjenjuju na 22.000 primjeraka. 4 Nakladu Oslobođenja reklamne agencije procjenjuju između 10.000 i 15.000 primjeraka. 5 Za Oslobođenje je karakteristično i da je ostalo neutralno u suprotstavljanju bošnjačkih kandidata za člana Predsjedništva, Tihića i Silajdžića.

Kurtić

143

1. U sva tri dnevnika uočena je pristranost visokog intenziteta, koja se pokazuje u oba oblika: preeksponiranjem favorita i podeksponiranjem ili zamračivanjem «protivnika».

2. Proces gatekeepinga (selekcije i hijerarhizacije predizbornih događaja) ostvaruje se više pod utjecajem različitih političkih, ideoloških i subjektivnih interesa u medijima i izvan njih, nego profesionalnih standarda i vrijednosti vijesti.

3. Model samoregulacije, u obliku u kojem je zamišljen u konkretnom slučaju, nije u stanju zaštititi sudionike izbornog procesu od neodgovorne upotrebe medijske moći, niti je u stanju poduprijeti informacijama kvalificirano izborno opredjeljivanje glasača. Opći je zaključak da su tiskani mediji zatvoreni u svoja politička i

ideološka usmjerenja, zamaskirana smislenim i vrijednosnim očekivanjima svojih čitatelja te da zbog toga nisu u stanju predstaviti pa niti interpretirati cijeli politički spektar koji se samoprezentira u predizbornom razdoblju. Potreban im je poticaj izvana. To ne mora biti regulatorna agencija, ali mogu biti civilno društvo, znanost ili čak načelni javni pritisci političkih subjekata koji su zainteresirani za ulazak u područje javnog diskursa.

Reguliranje elektroničkih medija

Dok se u slučaju samoreguliranih tiskanih medija pri izvještavanju o predizbornim događajima omogućuje vođenje vrijednostima vijesti kao vrhunskim profesionalnim načelima gatekepinga kao i stručno tumačenje i vrednovanje samoprezentirajućih stranačkih poruka, kod vanjske regulacije elektroničkih medija model se temelji na supernačelu pravične dodjele jednakog prostora svim kandidiranim političkim subjektima. U praksi to znači zanemariti neke bitne aspekte profesionalnih medijskih i novinarskih sloboda i standarda, a time i interesa glasača da se kvalificirano (informirano) usmjere na relevantne empirijske činjenice, čime se podjednak prostor jamči svim kvalificiranim sudionicima izbora. Uzmemo li u obzir da je na nedavno održanim općim izborima sudjelovalo 66 političkih subjekata te da se za 518 mandata natjecalo 7245 kandidata, postaje jasno da model jednakih prilika podjednako nije u interesu relevantnih političkih subjekata, jer im ograničava vrijeme za ozbiljnu samoprezentaciju političkih programa i stranačkih kapaciteta kao i mogućnosti za sučeljavanje s odgovarajućim

ČLANCI

144

konkurentima. Naime, vrijeme se troši na nerelevantne natjecatelje, što nije u interesu ni medija koji izborni proces vide kao paradigmatičnu prigodu za provedbu svojstvenih medijskih funkcija društvene kontrole i stvaranje javnog mnijenja, a prisiljeni su podčiniti se zahtjevu formalne ekvidistance.

Naša teza jednako se odnosi na obvezu elektroničkih medija da omoguće svim političkim subjektima besplatan termin za neposredno obraćanje, u trajanju od najmanje tri minute, kao i na obvezu jednakog odnosa prema svim kandidiranim političkim subjektima u redovitim informativnim programima i svim drugim predizbornim emisijama.

Ovako definiran model pristrano podupire interese i ambicije malih političkih subjekata (autsajdera) i ima opravdanje samo u ranoj fazi demokratske tranzicije dugogodišnjih autoritarnih sustava, dok još nije provedeno okvirno pozicioniranje novih političkih snaga i razvijanje cijelog političkog spektra. U suprotnom, a o tome je riječ u slučaju Bosne i Hercegovine, nužno se zagušuju komunikacijski kanali nerelevantnim činjenicama i informacijama, a medijski diksurs postaje pasivan, čineći dosadnim i neatraktivnim rasprave, koje su inače prevladavajući televizijski i radijski izborni format. Malo je, naime, vjerojatno da će se sustavom ždrijebanja, koji je obvezatan pri utvrđivanju redoslijeda nastupa pojedinih političkih subjekata, u kontakt-emisijama suočiti glavni sudionici politike, pa i glavni konkurenti, kao što je i veoma vjerojatno da će otužno djelovati autsajderi, koji očito ne mogu biti djelotvorni kada, u prisustvu pozicioniranih političara, nude rješenja za glavne društvene probleme.

Ishod je pad gledanosti programa u terminu emitiranja predizbornih rasprava, kada se znatno povećava gledanost televizije Pink, koja je u to vrijeme objavljivala rekreacijske sadržaje.

Gledanost BHT1 padala je sa 19,75 u vrijeme emitiranja središnjeg dnevnika, na 7, 96 u terminima u kojima su se davale rasprave.

Gledanost FTV u vrijeme središnjeg dnevnika bila je 28,35, a u terminu za rasprave 7,16.

Sličnu pojavu uočavamo i kod Televizije Republike Srpske, čija je gledanost središnjeg dnevnika bila 19,55, a predizbornih emisija sučeljavanja stranačkih kandidata 4,45. Gledanost televizije Pink mijenjala se sa 5,27 u terminima emitiranja središnjih dnevnika na javnim emiterima, na 18,86 u vrijeme kada su javni emiteri objavljivali svoj predizborni

6 Mjerenje gledanosti televizijskih postaja, Krug 8/11 2006., Razdoblje 11.-17. rujan 2006., Mareko Index Bosnia – BH Galup International

Kurtić

145

program. To je dijametralno suprotno od cilja koji mediji trebaju postići u izbornom procesu – informirati glasača za kvalificirano izborno opredjeljivanje. Nažalost, to regulator uglavnom ne prepoznaje kao glavni cilj te nastoji ostvariti načelo jednakog vremena za sve kandidate, pri čemu ne zanemaruje samo legitimne interese medija, nego i stvarni položaj birača. U tim uvjetima postaje razumljivo da se za indikator uspješne regulacije uzima iznimno malo opravdanih prigovora političkih subjekata, a da se zanemaruju pokazatelji pada gledanosti pojedinih programa.

Posvećenost formalnoj ravnopravnosti svih kandidata i njihovom pravu da slobodno vode kampanju, pa i medijsku, pokazalo se, u bosansko-hercegovačkom slučaju, ne znači nužno potporu kvalificiranom, informiranom opredjeljivanju birača. Naprotiv, vjerojatno ih zadržava u stanju slabe obaviještenosti i podložnosti iracionalnim (emotivnim) slikama plaćenih oglasa. Jedino se na taj način i mogu objasniti neki izborni rezultati.

Tragajući za novim modelom Treba pronaći rješenje koje će u interesu demokratizacije društvene

strukture uravnotežiti očekivanja 1) slobodnih medija, kojima se jamči pravo slobodne procjene informativne vrijednosti, prema profesionalnim kriterijima, svih događaja koji se događaju u okruženju, pa i izbornih kampanja, sa 2) očekivanjima demokratske slobodne javnosti, koja ima pravo na informirano odlučivanje, nezamislivo bez posredovanja javnih medija i 3) očekivanjima političkih subjekata koji imaju pravo na slobodan nastup na političkom tržištu kandidata u koje su javni mediji duboko inkorporirani.

Ključno je pitanje na čiju će stranu stati država u ovom naponskom polju? Čiji će interes primarno zaštititi, regulirajući odnos medija prema izborima?

Ako su to interesi kandidata, pokazali smo, neprincipijelno će se u jednom razdoblju suspendirati medijske slobode i standardne profesionalne procedure (prakse) pa čak i imanentne funkcije masmedijskog i sustava vijesti. Uklanjajući zapreke uključivanju kandidata u javni predizborni diskurs, zanemaruju se posljedice koje toga procesa na istinu, javnost (publiku), a također na medije. Mediji se nakratko (tijekom

ČLANCI

146

predizborne kampanje) pretvaraju u razglasne stanice dostupne, često i čudnim, sumnjivim tipovima, kojima je dopušteno da javno fantaziraju, izmišljaju, lažno i olako obećavaju, razvlačeći pamet i ograničenu pozornost birača, sprečavajući ih da se usmjere na vjerojatne pobjednike (relevantne političke subjekte) i ono što oni zagovaraju i po čemu se međusobno razlikuju. Uspostavom modela zajamčenog jednakog pristupa medijima i zajamčenog publiciteta svim natjecateljima, kojih je mnogo i bitno se programski i ideološki ne razlikuju interesi političkih subjekata - kandidata na izborima, kojima je namjera da dopru do glasača, da im se predstave i prodaju; to je iznad svih ostalih interesa. Na jednoj strani to je temeljni interes javnosti da bude kvalitetno obaviještena o svim političkim procesima, pa i o svim natjecateljima i njihovim stvarnim namjerama u izbornoj utrci, a na drugoj su strani interesi i obaveze masovnih medija i novinara da opskrbljuju javnu sferu informacijama standardne, profesionalne kvalitete. Zato taj model ne znači nužno i stvarnu potporu demokratskim procesima.

Stati na stranu medija znači priznati im zrelost, poduprijeti njihovu slobodu i profesionalne standarde u situaciji hipertrofiranih aspiracija mnogobrojnih kandidata, raznolikog stupnja relevantnosti i uglavnom ograničenih resursa za neposredno komuniciranje s biračima, uz opasnost otežavanja samoprezentacije autsajdera, koji ne mogu izdržati procjenu vrijednosti vijesti. Naše promatranje tiskanih medija i pristranost visokog intenziteta uočena u sva tri slučaja, upućuju na oprez. Koliko god izgledao privlačno za ljude u medijima i oko njih ovaj pristup je podvojen, jer se iza zauzimanja za profesionalne standarde izvještavanja može kriti i nastojanje okoštalih i već pozicioniranih političkih subjekata da očuvaju politički status quo i zapriječi pristup novim političkim sudionicima koji bi mogli donijeti promjene. To je naročito moguće u zemljama u kojima još uvijek nije završen proces tranzicije u demokratsko društvo, pa ni proces razvijanja niza političkih raznolikosti.

Zaključak

Tiskani mediji u BiH zatvoreni su u svoja politička i ideološka usmjerenja, zamaskirani smislenim i vrijednosnim očekivanjima svojih čitatelja te nisu u stanju reprezentirati pa ni interpretirati cijeli politički

Kurtić

147

spektar koji se samoprezentira u predizbornom razdoblju. Potreban im je poticaj izvana. To ne mora biti regulatorna agencija, ali mogu biti civilno društvo, znanost ili čak načelni javni pritisci političkih subjekata koji su zainteresirani za ulazak u područje javnog diskursa. Posvećenost formalnoj ravnopravnosti svih kandidata i njihovom pravu da slobodno vode kampanju, pa i medijsku, pokazalo se, ne znači nužno potporu kvalificiranom, informiranom opredjeljivanju birača. Naprotiv, vjerojatno ih zadržava u stanju slabe obaviještenosti i podložnosti iracionalnim (emotivnim) slikama plaćenih oglasa.

Nove modele medija u izbornom procesu, zbog toga, treba konceptualizirati iz perspektive interesa publike. Zaštititi interes glasača (javnosti) znači više nego omogućiti im površan uvid u punoću političke ponude. Za medije to znači obvezu aktivnog izvještavanja; istraživanja i prikupljanja informativnih činjenica dovoljnih za kvalificirano izborno odlučivanje, provjera točnosti i potpunosti samoprezentirajućih poruka političkih subjekata, otvaranje i nametanje tema u interesu javnosti, vrijednosno interpretiranje, sučeljavanje relevantnih kandidata i procjenjivanje stvarnih kapaciteta za ostvarivanje obećanja. Literatura Arent, H., Istina i laž u politici, Filip Višnjić, Beograd, 1994. Bongran, M., Politički marketing, Plato, Beograd, 1997. Kukić, D., Politička propaganda, Naša riječ, Zenica, 2004. Kurtić, N., Tehnike izbornog marketinga, Bosnia ars, Tuzla, 1997. Kurtić, N., Volja i moć, Prava riječ, Tuzla, 1995. Mickiewicz, E., Firestone, Ch., Televizija i izbori, The Aspen Institute, 1996. Moskovisi, S., Doba gomile, Čigoja štampa, Beograd, 1997. Nuhanović, A., Demokratija, mediji, javnost, Promocult, Sarajevo, 2005. Pusteto, M., Politički marketing, Clio, Beograd, 1996. Slavujević, Z., Politički matrketing, Radnička štampa, Beograd, 1990.

ČLANCI

148

Spahić, B., Nacionalni antimarketing ex-Yu i BH naroda, VKBI, Sarajevo, 2001. Šiber, I., Politička propaganda i politički marketing, Alinea, Zagreb, 1992. Tomić, Z., Izborni marketing, Sveučilište u Mostaru, Mostar, 2000. Vlajki, E., Uvod u politiku postmodernizma, FPDN, Banjaluka, 2006.

149

UDK 070:94”1939/1945” (149-162)

Božo Novak∗

Smrtna presuda građanskome

novinarstvu

Povijest novinarstva Prvi dio: Novinarstvo u Hrvatskoj uoči i za vrijeme

Drugog svjetskog rata

Summary Author is analyzing journalism in Croatia before and during the World War II

explaining how media were under the strict control of different governments: Royal Yugoslavia or fascist Independent Croatian Government.

Ustasha's Government was especially strict and prosecuted journalists, even more than Mussolini in neighboring Italy.

Author is describing in details which newspapers and radio stations were founded, who was the publisher and editor and what was the editorial policy. Published data are valuable for each historicist of journalism.

Ključne riječi: povijest, novinarstvo, Drugi svjetski rat, NDH, progoni i sloboda.

∗ Autor je doajen hrvatskog novinarstva, pisac više temeljnih djela iz povijesti novinarstva.

ČLANCI 150

Banovina Hrvatska, kao znak propasti velikosrpske politike prema Hrvatima i početak skromnog rješavanja hrvatskog nacionalnog pitanja, osnovana je 26. rujna 1939. godine. Neposredno nakon toga počeo je, napadom Hitlera na Poljsku, 1. listopada 1943., Drugi svjetski rat.

Što je prethodilo osnutku Banovine Hrvatske i raspadu Kraljevine Jugoslavije te organiziranju NDH? Početak kraja Jugoslavije je Šestosiječanjska diktatura kralja Aleksaksandra 6. siječnja 1929. godine.

Godina 1928. presudna je i za položaj Hrvatske u Jugoslaviji, posebice za hrvatsko novinstvo. Te godine oštro se sučeljavaju dvije političke fronte. Na jednoj Seljačka –demokratska koalicija Radić-Pribičević, a na drugoj agresivna velikosrpska, dvorska politika kralja Aleksandra Karađorđevića. Koalicija Radić – Pribičević predlaže u lipnju 1928. da se kraljevina uredi na konfederacijskom načelu. Kraljev dvora odgovara atentatom na zastupnike HS-a u beogradskoj Skupštini 20.lipnja. Atentat je bio najavljivan u beogradskom tisku, a bili su ubijeni ideolog HSS-a Pavle Radić te političar, novinar i urednik zagrebačke Narodne zaštite dr.Đuro Basariček. Ranjeni su Stjepan Radić, dr. Ivan Pernar i Ivan Granđa. Stjepan Radić ubrzo je umro od posljedica ranjavanja. Počinju nemiri u Hrvatskoj. Na prosvjednike u Zagrebu puca policija i ubija trojicu, a ranjava 60 ljudi. Uhićeno je 160 osoba.

Manifestom od 6.siječnja 1929. kralj Aleksandar ukida Ustav i Narodnu skupštinu te uvodi diktaturu. Uvedena je preventivna cenzura i zabranjena svaka sloboda izražavanja. Ukidaju se sve političke stranke i njihova glasila. Informativni listovi kao što su Jutarnji list, Obzor, Novosti, Večer, Novo doba i drugi moraju pisati samo ono što odobri vlast. Donesen je novi Zakon o zaštiti države i provedene su izmjene u Zakonu o štampi. Uz kaznu do 20 godina zatvora za najteže suprotstavljanje diktaturi uvedena je i smrtna kazna. Blaže kazne iznose do 10 godina zatvora. Država se sada naziva Kraljevina Jugoslavija, koja se dijeli na devet banovina. Hrvatski krajevi nalazili su se u četiri banovine.

Za hrvatsko novinstvo počeli su najteži dani. Ono je bačeno 80 godina unatrag. Zakon o štampi iz 1929. godine bio je sličan propisima o cenzuri u Austriji prije 1848. godine. Hrvatsko novinarstvo našlo se u okolnostima gorim od uvedenih u fašističkoj Italiji u to vrijeme. Ubijeni su i kažnjeni teškim zatvorskim kaznama mnogi novinari, političari i građani koji su pružali otpor ovoj politici.

O prirodi terora nad Hrvatskom od 1928. do 1932. zanimljiva je usporedba sa žrtvama najžešćeg fašističkog terora koji je Mussolini

Novak 151

provodio u Italiji od 1929. do 1932. godine. U Hrvatskoj je ubijeno šest urednika novina: dr. Đuro Basariček, urednik Narodne zaštite; Stjepan Radić, urednik i suradnik mnogih listova kao što su Hrvatska misao i Dom; zatim Janko Mišić, omladinski urednik Borbe; Janko Šnajder, drugi urednik Borbe; dr. Milan Šufflaj, poznati albanolog i urednik pravaškog lista Novo vrijeme i suradnik Hrvatskog prava. Dvojica osuđenih na smrt: dr.Ante Pavelić , pokretač pravaških listova: Starčević, Kvaternik i Hrvatski domobrani te Gustav Perčec, novinar Hrvatskog prava, živote su spasili bijegom u Italiju. Bio je ubijen i predsjednik konzorcija Jugoštampe i direktor Novosti Antun Schlegel. Motivi ubojstva nikada nisu razjašnjeni. Prema nekima to je bila osveta zbog podupiranja diktature, a prema nekim indicijama u ubojstvo je bila umiješana beogradska tajna policija, koja je ubojstvom željela opravdati pojačan teror nad Hrvatskom. Ne navodim brojna druga politička ubojstva koja su tih godina počinjena u Hrvatskoj.

U Mussolinijevoj Italiji (koja ima 40 milijuna stanovnika prema 3,220 000 Hrvata u Jugoslaviji, prema popisu iz 1931.godine) podacima koje je iznijela Hannah Arendt u zapaženoj knjizi Totalitarizam (Politička kultura, Zagreb, 1996.), sudovi su za političke prijestupnike proglasili sedam smrtnih kazni, izrečeno je 257 kazni na 10 i više godina zatočeništva i l.360 kazni do 10 godina. Bilo je uhićeno, i proglašeno nevinim 12 000 osoba. Premda nije za usporedbu, ali služi kao ilustracija: prema desetogodišnjoj bilanci terora u Kraljevini SHS, koji je izradila zagrebačka Borba 1928., doznajemo da je bilo izvršeno: 24 smrtne kazne nad ljevičarima, 600 političkih ubojstava, 30 000 političkih uhićenja, a 3000 ljudi moralo je emigrirati iz zemlje. Posljednji broj Borbe tiskan je l3. siječnja 1929. godine. Urednici tog lista bili su osuđeni na 5 do 12 godina zatvora. Diktatura je bila smrtna presuda Jugoslaviji, hrvatsko novinarstvo se upoznalo s pravom prirodom diktatorskih režima. Naučilo je prepoznavati te režime te je spoznalo koliko su potrebni demokracija i tolerantno društvo za normalno obavljanje novinarskog posla.

Jugoslavija se kretala prema svojem kraju. Diktatura je iznijela na političku pozornicu tri hrvatska političara, koji će sljedećih godina utjecati na povijest Hrvatske i položaj novinarstva: Dr. Vladko Maček, koji je preuzeo vodstvo HSS-a i realizirao Banovinu Hrvatsku. Dr. Ante Pavelić, vođa ustaškog pokreta i poglavnik NDH, te Josip Broz Tito, tada funkcionar sindikata i čelnik Komunističke partije (KPJ) u Zagrebu, vođa antifašističke borbe i tvorac socijalističke Jugoslavije.

ČLANCI 152

U sljedećim godinama do sloma Jugoslavije u travnju 1941. nekoliko pojava iziskuje posebnu pozornost. Dana 24. svibnja 1936. izlazi novi dnevnik, glasilo HSS-a Hrvatski dnevnik. List se tiska u 100 000 primjeraka. Takvu nakladu do tada nije imao nijedan hrvatski dnevnik. Odgovorni urednik je Oton Pupić. Od rujna iste godine list vodi dr. Ilija Jakovljević. U prvom broju list obavještava da u Hrvatskoj tih dana izlazi 16 dnevnika, 102 tjednika i 338 mjesečnika, ukupno 456 listova. Od njih je 60 katoličkih, a 32 lista su protukatolička.

Prije tog dnevnika, tijekom diktature, pojavio se samo jedan hrvatski dnevnik. Bila je to Hrvatska straža, zagrebački katolički informativni list. Straža izlazi od 2. srpnja 1929. godine. To je nasljednik prijašnjeg katoličkog dnevnika Narodna politika. List će se boriti protiv neprijatelja katolicizma i hrvatstva, a u njemu će „prevladavati ne polemički, nego pozitivno-konstruktivni značaj“.

Banovina: poticaj novinarstvu Nakon ponovne uspostave hrvatske samouprave - Banovine

Hrvatske 26. kolovoza 1939. godine, najavljeni su i novi liberalniji propisi o tisku, udrugama i izboru narodnih zastupnika. Ali, na snazi su svi stari zakoni, npr. Zakon o zaštiti države. Beogradska vlada najavljuje da će „u jednom rđavom vremenu teško biti izraditi jedan potpuno novi Zakon o štampi“. U Jugoslaviji je u to vrijeme u koncentracijskim logorima bilo oko 3000 ljevičara i ostalih protivnika velikosrpske politike. Za njih je potkraj 1940. organiziran veliki koncentracijski logor u Kruščici. Vlast Banovine donosi amnestiju za političke osuđenike, ali ona nije zahvatila osuđene prema Zakonu o zaštiti države. Ista vlast je u noći od 30. na 31. ožujka 1941. dala uhititi vodeće hrvatske lijeve intelektualce, među kojima su urednici lijevih listova: Ognjen Prica, Otokar Keršovani i Božidar Adžija. Nisu bili pušteni iz zatvora tijekom kapitulacije Jugoslavije. Vlast NDH strijeljat će ih u srpnju 1941. godine.

Hrvatsko novinarstvo je sada u političko-administrativnom sustavu prvi put od 1919., kada su se odrekli i svojeg Hrvatskog novinarskog društva i postali članovi zajedničke organizacije koja se zvala Jugoslavensko novinarsko udruženje. Većina hrvatskih novinara bila je okupljena u Zagrebačkoj sekciji JNU-a. Sada se na izvanrednoj skupštini 9.

Novak 153

lipnja 1940. osniva posebno Društvo novinara Banovine Hrvatske. Skupština zahtjeva izmjenu Zakona o štampi te bolje uvjete rada novinara. Predsjednik novog društva je dr. Branko Sokolić, dotadašnji predsjednik Zagrebačke sekcije. Sokolić je bio komunalni kolumnist Jutarnjeg lista, a kao predsjednik Zagrebačke sekcije sredio je financije društva i spasio Novinarski dom od bankrota. Sekcija je 1921. imala 96 članova, a 1939. ima 132 redovita člana i 49 novinara pripravnika.

Iz kratkog razdoblja postojanja Banovine Hrvatske bilježimo porast listova, katoličkih, lijevih, i profesionalnih. U tome razdoblju raste i ilegalni tisak Komunističke stranke Hrvatske. Najvažniji je ilegalni politički tjednik, koji uređuje Šime Balen, urednik gospodarske rubrike Hrvatskoga dnevnika. Politički vjesnik tiska se od 24. lipnja 1940. Zbog ratnih okolnosti, podržavljena je Jugoslavenska radiofonija te Radio-Zagreb, koji je osnovan je 15. svibnja 1926. godine. Osnivač i prvi ravnatelj je dr. Ivo Štern. Sada radio ima više političkih i kulturnih informacija. Planira se pojačati njegovu snagu i osnovati nove postaje u Splitu, Dubrovniku, Sušaku i Osijeku. Novi ravnatelj je književnik Vladimir Kovačić. Radio-Zagreb ima 1940. gotovo 30.000 pretplatnika. Uoči rata direktor koncerna Jugoštampa je Ivo Mihovilović, koji je i glavni urednik lista Novosti. U drugom velikom zagrebačkom novinskom koncernu, Tipografiji, nakon smrti dr. Milivoja Dežmana 1940. ravnatelj je dr. Rudolf Maixner, a glavni urednik Jutarnjeg lista je Josip Horvat.

Vlast Banovine Hrvatske sastavila je 1940. i prvi popis tiska. U Banovini izlazi 487 raznih listova, od kojih u Zagrebu 373. Split ima 23, Dubrovnik 15, Osijek 13 listova. Izlazi 15 dnevnika, od kojih u Zagrebu 10, a po dva u Splitu i Osijeku te jedan u Sušaku. Neki listovi su prestali izlaziti kad je osnovana Banovina.

Izlazi 76 katoličkih listova i dva nova dnevnika: Zagrebački list (10. ožujka 1939.), čiji je prvi odgovorni urednik Ivan Grubiša, a uoči rata glavni urednik je Viktor-Anton Duišin, a odgovorni Oton Orešković. Drugi list je Hrvatski glas (21. ožujka 1941.), koji je slijednik Hrvatske straže. Odgovorni urednik je Danijel Ivanović, a glavni Janko Šimrak. Kadrovska slika novina je sljedeća: Hrvatski narod uređuje Franjo Leaković, Novo doba u Splitu don Vinko Brajević, a vlasnici Hrvatskog glasnika su Paško Kaliterna i dr. Josip Berković. Primorske novine na Sušaku uređuje Kazimir Vidas. Osječke dnevnike - Hrvatski list uređuje Josip Pavišić, a Jugoslavensku zastavu Šimo Perić.

ČLANCI 154

Tisak u NDH U nedjelju 6. travnja 1941. Jugoslaviju su napale sile Osovine, a

kapitulirala je 17. travnja. Radio-Zagreb prvi je rano ujutro 6. travnja objavio da je Jugoslavija u ratu. Dana 10. travnja proglašena je nakon njemačko-talijanske okupacije Nezavisna država Hrvatska. Toga dana nakon 106 godina prestaje postojati građansko novinarstvo Hrvatske.

Hrvatska prolazi kalvariju Drugog svjetskog rata pocijepana na dvije fronte, jednako kao i hrvatsko novinarstvo. Podjele su drastične. Svaka strana u onoj drugoj vidi samo neprijatelja kojeg treba uništiti. Početkom rata prva se oglasila Radiopostaja Velebit emitirajući iz fašističke Italije. U prvom proglasu budućeg poglavnika NDH, dr. Ante Pavelića, najavljuje se da je „došao čas oslobođenja“. Ustaški pokret stavio se uz bok Mussolinija i Hitlera kojima se više nitko ne može oduprijeti, a koji jamče „naše oslobođenje, našu pobjedu, našu slobodu i našu Nezavisnu državu Hrvatsku.“ Nova junačka Hrvatska ostvarit će se u „okviru majke Italije“. Najavljuje se i oslobađanje od „otrcanih tradicija Matije Gupca i Stjepana Radića a čete hrvatskih ustaša stat će, rame uz rame, s bataljunima crnih košulja“.

Preuzimanjem vlasti 10. travnja 1941. ustaški aktivisti su najprije preuzeli Radio-Zagreb da bi preko njega proglasili uspostavu NDH. Zatim su preuzeli vodeće novinske kuće, ukinuli predratne listove i pokrenuli svoje.

Pavelić je prije preuzimanja vlasti izrekao smrtnu presudu hrvatskome građanskome novinarstvu. U brošuri „Hrvatsko pitanje“ iz 1936. napisao je: “U židovsko-slobodnozidarskim rukama nalazi se u Hrvatskoj sveukupno novinstvo…To novinstvo služi prije svega tome, da se bori izravno ili neizravno protiv pokreta za hrvatsku nezavisnost. Židovsko slobodnozidarsko novinstvo neprekidno napada Njemačku, njemački narod i nacionalsocijalizam“.

U poglavnikovoj poruci domovini 1940. o novinstvu stoji: “Novinstvo i tisak, što je do sada kvarilo hrvatska pokoljenja i odnarođivalo ih, bit će zabranjeno i uništeno.“ U svojoj programskoj knjizi Strahote zabluda tvrdi: “Fašizam nije danas više samo jedna forma vladavine kakva je uvedena u Italiji, nego je tim imenom označena jedna izvorna ideja novog narodnjačtvenog uređenja države. Naravno, fašizam je morao

Novak 155

najprije odstraniti demokraciju koja se je pokazala nedoraslom i nesposobnom dok se rve sa boljševizmom…“

Slaveći petnaestu godišnjicu ustaškog pokreta, godine 1944. reći će: „Mi stojimo iza Führera. Mi stojimo na načelima nacionalsocijalizma, ustaštva“.

Prvi zakonski akti NDH bili su kopija naci-fašističke ideologije protiv ljudskih prava i sloboda, posebice onih koji su bili upereni protiv slobode misli i novinstva. Tako se već nekoliko tjedana nakon preuzimanja vlasti u Zakonskoj odredbi za obranu naroda i države na smrtnu kaznu osuđuje svatko tko „povrijedi čast i životne interese hrvatskog naroda i NDH“. A u Zakonskoj odredbi o prijekom sudu stoji da svatko tko pisanjem, tiskanjem, izražavanjem ili širenjem knjiga, novina proglasa, letaka ili slika radi protiv vlasti, ili iznosi lažne tvrdnje, tko drži kod sebe letak, knjigu ili novine protivi državnog poretka bit će stavljen pred prijeki sud, a kazne su ili oslobođenje ili smrtna kazna. Prvih godina postojanja NDH te presude donosili su prijeki sudovi, a poslije se izvršavala kazna na temelju odluke redarstva. Hrvatski narod i drugi dnevnici donosit će do pred kraj rata priopćenja o stotinama strijeljanja i vješanja, čak i za držanje nekog letka ili antifašističkih novina. Slijedilo je zakonodavstvo o rasnoj pripadnosti. Određuje se tko je Židov, a tko Ciganin. Zabranjen je brak između Židova i Hrvata koji su arijevskog podrijetla. Proglašena je i odredba o posebnoj žutoj traci koju će nositi Židovi. Ukinuta je ćirilica. Srbi i Židovi morali su napustiti stanove u sjevernim dijelovima grada. Određen je policijski od šest ujutro do devet navečer, kojim se ograničilo slobodno kretanje gradom Židovima i Srbima. Neko vrijeme Srbi su trebali nositi plave trake. Novim zakonskim aktima počela je pljačka židovske i srpske imovine. U studenome 1941. donesena je odluka o upućivanju nepoćudnih osoba u „sabirne, radne logore“.

Službeni dnevnik proglašene države postaje Hrvatski narod. List pod istim imenom izdavao je Mile Budak, legalno u ožujku 1939.godine. Poslije je bio zabranjen. Ravnatelj lista je Matija Kovačić, a glavni urednik Tias Mortigija. Drugi dnevnik, Novi list, poslije je nazvan Nova Hrvatska. Glavni urednik mu je Ante Oršanić. Radio-Zagreb postaje Hrvatski krugoval. Ravnatelj mu je Radovan Latković. Od tjednika najvažniji je Spremnost. Pokretač i ideolog lista bio je Ivo Bogdan. Najduže mu je glavni urednik bio Tias Mortigija.

Značajan tjednik su Nedjeljne viesti –informativni list koji od 8. prosinca izdaje Hrvatsko novinarsko društvo. Odgovorni urednik mu je

ČLANCI 156

Antun Šenda, a glavni Antun Jedvaj. U NDH nastavila su izlaziti tri lista iz Jugoslavije. To je kao prvo Hrvatski list u Osijeku. Njegov predratni glavni urednik Matija Kovačić sada je ravnatelj Hrvatskog naroda. Drugi list su Narodne novine, koje su nastavile izlaziti, a da nisu spomenule početak rata i postaju službeni list Države Hrvatske. Glavni urednik je Jure Pavičić. Treći je katolički dnevnik Hrvatski glas, nastavljač Hrvatske straže. Ima novog glavnog urednika Ivana Cerovca, ali izlazi samo do kolovoza 1941. kada je ukinut. U Splitu je Novo doba prestalo izlaziti nakon što je Pavelić Rimskim ugovorima darovao Dalmaciju Mussoliniju. Tada u Splitu izlazi San Marco, pa Il popolo di Spalato. Iz popisa listova iz 1942. vidi se da je u NDH tada izlazilo l40 tiskopisa. Od toga 8 dnevnika, 25 tjednika u Zagrebu i 17 u pokrajini. Glavna ustaška glasila su :Ustaša, kojem je glavni urednik Mijo Bzik, zatim Ustaška mladež, s glavnim urednikom Vinkom Kosom. Mjesečnik Ustaškinja uređuje prof. Silva Radaj, Vjesnik ustaške vojnice mjesečnik je tih postrojba. Čim je stupio na dužnost ravnatelj nekadašnjeg Radio-Zagreba najavio je da će iz programa biti izbačeni svi „židovski i srpski autori“. Program će biti prilagođen potrebama NDH i naci-fašističkih saveznika. Uvedene su nove kulturne i prosvjetne emisije. Povećana je snaga postaje na KW. Nova radijska postaja pokrenuta je 1942. u Dubrovniku. Ravnatelj je Ivo Peko. Radijska postaja Osijek pokrenuta je 1943. godine. Ravnatelj je bio dr. Mladen Kabalin. Potkraj 1943. na području NDH bilo je 88 330 pretplatnika. Radijski prijamnik mogle su imati samo osobe od državnog povjerenja.

Upute za pisanje Informativna agencija Hrvatski dojavni ured Croatia pokrenuta je

24. siječnja 1942. i imala je 70 zaposlenih. Prvi nadstojnik bio je Ivan Degrel. Nadzor nad tiskopisom i radijskim postajama, kao i ovlast za postavljanje urednika imao je najprije Otsjek za novinstvo predsjedništvu vlade, a zatim Glavno ravnateljstvo za promidžbu.

Organizaciji promidžbe NDH posvećuje najveću pozornost. A. Pavelić će to ovako izraziti: „Promičba – mi smo joj dali tu lijepu rieč, prije se upotrebljavala jedna ružnija - propaganda - jest uviek, napose u vrieme

Novak 157

rata, oružje baš takovo kao i topovi i kao puške. I mi znamo da se neprijatelj tim oružjem baš u zadnje vrieme i najjače služi.“

Mehanizam i ciljevi ustaške promidžbe najsustavnije su obrađeni u „Spomen – knjizi prve obljetnice Nezavisne države Hrvatske, 10. IV. 1941. – 10. IV. 1942“ gdje piše:

„…da su Predsjedništvo vlade NDH Zakonskom odredbom o podjeli ministarstva na odjele i o djelovanju odjela, od 24. lipnja 1941. pri Predsjedništvu vlade osnovali Državni izvještajni i promičbeni ured.

Trebalo je, dakle, nekoliko mjeseci dok se taj ured nije potpuno ustrojio i potpao pod ovlast Predsjedništva vlade.

Zakonskom odlukom o Državnom izvještajnom i promičbenom uredu od 21. siječnja 1942. djelokrug tog ureda obuhvaća sljedeće:

1. Neposredno i preko Hrvatskog dojavnog ureda Croatia usmjerava rad i djelovanje cjelokupnog novinstva na području Nezavisne države Hrvatske te nadzire rad i djelovanje novinstva.

2. U suradnji s Ministarstvom unutarnjih poslova i Ustaškom nadzornom službom provodi cenzuru svih časopisa, novina i tiskopisa, koji izlaze na području NDH i koji se unose iz inozemstva, osim navedenih u točki 3.

3. Izdaje dozvole za izlaženje i raspačavanje svih vrsta časopisa i tiskopisa, osim školskih knjiga, službenih izdanja tiskopisa Hrvatske državne tiskare i izdanja državnih oblasti, ustanova i zavoda.

4. Propisuje mjere kojima se sprečava širenja zabranjenih tiskopisa.

5. Izdaje dozvole za obavljanje poslova urednika i nakladnika povremenih tiskopisa.

6. Nadzire svekoliku proizvodnju domaćih slikopisa na području države u sadržajnom, tehničkom i trgovačkom pogledu, kao i da nadzire dobavljanje stranih slikopisa, i njihovo prikazivanje u zemlji.

7. U suradnji s Ministarstvom unutarnjih poslova, Ministarstvom nastave i Ustaškom nadzornom službom provodi cenzuru slikopisa, koji se proizvode na području NDH i unose iz inozemstva.

ČLANCI 158

8. Izdaje i oduzima dozvole za rad na slikokaznim, slikopisnim, tiskarskim, nakladnim, oglasnim i sličnim posebničkim poduzećima.

9. Nadzire proizvodnju , uvoz i izvoz gramofonskih ploča. 10. Izdaje dozvole za otuđivanje i davanje u zakup tiskarskih i

slikokaznih poduzeća. 11. Odobrava priređivanje svih vrsta izložbi na državnom području

i u suradnji s mjerodavnim ministarstvima nadzire njihovo izvođenje.

12. Odobrava ustanovama, našim državljanima i državnim pripadnicima priređivanje izložbi u inozemstvu.

13. Obavlja opću putničarsku promidžbu. 14. U suradnji s mjerodavnim ministarstvima, odnosno

ustanovama priređuje kongres od međunarodne važnosti i organizira kulturnu suradnju NDH s inozemstvom.

15. Ustrojava i nadzire državne zavode, Hrvatski krugoval, Hrvatski slikopis (Croatia film) i Hrvatski dojavni ured Croatia, prema propisima zakonskih odredaba o njihovu osnutku i radu.

16. Usmjerava svekoliku promidžbenu djelatnost, koju provode pojedine javne ili privatne ustanove i država.

17. Potiče uređenje tiska, novinstva, krugovala, slikopisa, nakladnog i oglasnog prostora putem zakona.

Svim novinama i radiju dostavljen je popis autora, a „koji su bili prožeti izrazitim antihrvatstvom“ . Sva ta imena su bila zabranjena. Židovi su bili generalno isključeni iz hrvatske kulture, prosvjete i novinstva.“Arijevski paragraf „ bio je temeljito primijenjen na kulturu, umjetnost, prosvjetu i novinstvo. Posebno je bilo zabranjeno pisati o Međimurju. Vlast NDH je prešutno odobrila mađarsku okupaciju tog dijela hrvatskoga područja. Bilo je zabranjeno objavljivati oglase za učenje engleskoga jezika.

Program uništenja Židova i Roma uz teror nad Srbima i hrvatskim antifašistima bila je glavna tema potpore novinstva režimu. U Hrvatskom narodu bit će objavljeno da „u Hrvatskoj nema mjesta strancima. Srbima i Židovima je zauvijek odzvonilo. Srba i Židova niti može biti, niti će ih biti, jer za to jamči hrvatska vojska i hrvatski Ustaše“. Uhićeni su predstavnici srpskih političkih stranaka, Srbi otjerani iz elitnih dijelova Zagreba, slijedilo je njihovo preseljenje u Srbiju, a zatim su osnovani prvi

Novak 159

koncentracijski logori za Židove i Srbe. Prvi logori su bili: Danica kod Koprivnice , pa Jadovno kod Gospića. Slijedili su logori Jasenovac i Gradiška. Jedan logor za Srbe i Židove bio je osnovan i na Pagu. Ukinut je naziv srpsko pravoslavna vjera i preimenovan u „grčko-iztočnu vjeru“. Na području NDH bilo je uoči rata 577 pravoslavnih svećenika. Za NDH ubijeno ih je 217, a deportirano u Srbiju 334. Od osam episkopa, ubijena su trojica. Krajem 194l. na teritoriju NDH više nije bilo pravoslavnih svećenika.

Prema njemačkim statistikama Hrvatska ima 6 996 729 stanovnika. U njoj je živjelo 1 884 000 Srba, a bez Muslimana, Hrvati su sačinjavali 51,5 posto ukupnog stanovništva.

Novinarstvo je za trajanja NDH bilo u složenom položaju. Najprije je izvršena čistka novinara iz razdoblja Banovine Hrvatske. Iz arhiva stare građe u Hrvatskom novinarskom društvu (HND) vidimo da je dio novinara odmah ostao bez posla, a više od polovice nije bilo uključeno u novo društvo. Opet je novinarskom udruženju vraćeno povijesno ime Hrvatsko novinarsko društvo, ali ne i demokratska načela na kojima je društvo osnovano 1910. godine. Od članova Društva Banovine Hrvatske, 66 je bilo prekriženo, a 81 novinar je mogao dalje raditi. Bila je to prva radikalna čistka u hrvatskome novinarstvu. Prva skupština društva u NDH održana je 16. srpnja 1941. Predsjednik je bio Matija Kovačić. Prema Pavelićevoj odluci novinarsko društvo postala je „stališka organizacija u sklopu Ustaškog oslobodilačkog pokreta“.

I na novinarstvo je primijenjen „rasni paragraf“. Prema pravilniku HND član Društva mogao je biti samo pojedinac koji je „državljanin NDH, i ARIJEVAC u smislu zakonske odredbe o zaštiti krvi i čast hrvatskoga naroda i da nije u braku s nearijevskom osobom“. No, ni unatoč tako teškim propisima novinarstvo NDH nije bilo ideološki monolitno. Bilo je unutarnjih neraspoloženja i otpora. Nisu svi podupirali državnu politiku. Najsretniji su bili oni koji nisu radili u političkim rubrikama. Neki su radili i za antifašistički pokret. Kada su bili otkriveni, bili su javno obješeni.

Pavelić i NDH objavili su 12.prosinca 1941. rat SAD-u i Velikoj Britaniji. Nešto prije, 15. lipnja iste godine Hrvatska je pristupila Trojnom paktu, koji je zaključen između Njemačke, Italije i Japana. Pristupila je i Paktu protiv Komunističke internacionale.

Tim pristupom Hrvatska se uključila u Hitlerove ratne napore protiv SSSR-a i pridružila se Hitlerovom planu zauzimanja životnog

ČLANCI 160

prostora na Istoku. Pavelić je ponudio da hrvatski kralj postane vojvoda Spaleto iz talijanske savojske kuće. Trebao se nazvati kralj Tomislav Drugi.

U totalitarnom sustavu kakav je uspostavio režim Ante Pavelića, nikakva kritika, poglavito kontrolna funkcija novinarstva nije mogla postojati. Sve je ovisilo o odlukama državnog vrha. Novinarstvo je moralo poduprijeti svaki politički postupak vlade. Kritička razmišljanja su postojala, posebice nakon poraza Hitlerove vojske kod Staljingrada krajem 1942. naročito zbog žrtava hrvatske vojske u sastavu Hitlerovih osvajačkih planova. O tome su mi ostavili svjedočanstva neki urednici vodećih hrvatskih novina NDH. Čak će i Hrvatski narod u uvodniku , koji je napisao ravnatelj prof. Marko Čović, u povodu otvorenja Drugog fronta 6. lipnja 1944. postaviti pitanje: “Što će biti s nama ako naši sadašnji saveznici razbiju i unište invazionističke snage, a što ako druga strana bude jača.“ Neslobodno i nekritično novinarstvo nije moglo pomoći da se tadašnja hrvatska politika snalazi u vremenu. Time je na svoj način pridonijelo da i ova Hrvatska u Drugom svjetskom ratu bude opet poražena zemlja sa svim kobnim posljedicama.1

U posljednjem vodstvu novinarske organizacije u NDH bila su 23 novinara i urednika. Šestorica su napustila Hrvatsku i živjeli su u inozemstvu. Jednako toliko novinara živjelo je u zemlji, ali se nisu mogli baviti novinarskim zvanjem. Petorica su izgubila život: dvojicu je na smrt osudila Titova vlast, jednog su ubili Nijemci, a dvojica su nestala u povlačenju potkraj rata iz Hrvatske. Dva novinara bila su osuđena na vremenske kazne zatvora. Samo četvorica, od svih, nastavila su raditi u listovima Titove Jugoslavije.

Završeno je razdoblje tiskovnog i radijskog novinarstva NDH. U velikoj koloni izbjeglica koja je iz Zagreba krenula prema austrijskoj granici i prema životu u emigraciji, ali također prema Bleiburgu i Križnome putu, 6. svibnja 1945. nalazili su se i mnogi novinari. Prema nepotpunim podacima, od 251 novinara-člana Hrvatskog novinarskog društva NDH te pripadnika promidžbenog aparata NDH, njih oko 140 napustilo je Hrvatsku. Većina je nastavila živjeti u emigraciji. Neki nisu bili te sreće. Engleske vojne vlasti vratile su ih u Jugoslaviju i većina njih je na sudskim procesima osuđena na smrtnu kaznu.

1 U sljedećem broju nastavljamo s pregledom antifašističkog i komunističkog tiska za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Novak 161

Literatura

Horvat, Josip: Povijest novinstva Hrvatske 1771-1939, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2003. Novak, Božo: Hrvatsko novinstvo u 20. stoljeću, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2005. Almanah hrvatskog tiskarstva, nakladništva, novinstva, knjižarstva i bibliotekarstva, Horizont press Zagreb, 1997.

163

UDK 316.77:324:342.8 (163-178)

Zlatan Gelb∗

Nastup na televiziji

Današnja politička praksa ne može se odvojiti od

predstavljanja sebe i svoje političke opcije na televizijskim ekranim

Summary

Current political practice cannot be separated from the self representation and

a congruent political option presented on TV. Such presentation of political messages originates from 1960 when J.F. Kennedy and R.M. Nixon had their TV debate. From then on, television has become an unavoidable mean in the promotion of political messages, and even more importantly, candidates for political positions. The information that the American presidential candidates spend up to $100 million for their political campaign, and that most of that money is spent on TV commercials and ads clearly show the importance of television publicity.

Ključne riječi: komuniciranje, televizija, javni nastup, izborna kampanja

∗ Autor je doktor znanosti, docent na Akademiji za dramske umjetnosti

ČLANCI 164

Uvod Današnja politička praksa ne može se odvojiti od predstavljanja

sebe i svoje političke opcije na televizijskim ekranima. Takvo predstavljanje političkih poruka potječe još od 1960. i televizijskog sučeljavanja J.F. Kennedyja i R.M. Nixona. Od tada do danas televizija je postala nezaobilazno mjesto u promociji političkih poruka i što je još važnije, kandidata za političke položaje. Koliko je važna televizijska promidžba, pokazuje i podatak da kandidati za američkog predsjednika troše i do 100 milijuna dolara za svoju političku kampanju, a većina tog novca biti će potrošena na televizijske reklame.

Osim televizijskih propagandnih spotova, jedan od načina vlastite političke promocije jest i gostovanje u govornim emisijama govornog, gdje politički kandidati predstavljaju svoja stajališta o raznim pitanjima iz svakodnevnog života, ali i iz njihova političkog programa. I tu nastaje problem kojeg mnogi političari nisu svjesni, a sastoji se od posebnosti televizije kao medija i njezinih zakonitosti koje se dijele na: 1. Utjecaj televizije na primatelje; 2. Tehničke uvjetovanosti.

Utjecaj televizije na primatelje

Iako je televizija audiovizualni medij, ona nije ni film s elektroničkom tehnikom, ni je radio koji ima sliku. Osnovna razlika između filma i televizije jest u činjenici da se na filmu snima, kako bi se nakon montaže, prikazao audiovizualni materijal. Istodobno na televiziji postoji pravilo da se snima kako bi se taj materijal prikazao u realnom vremenu, tj. u izravnom prijenosu. I to je razlika koja umnogome određuje način ponašanja na televiziji, jer zbog njezine neposrednosti sve što se kaže i kako se istog trenutka nađe se u domovima televizijskih primatelja poruka. Znači da je poruka koja je odaslana preko televizijskog ekrana trenutačna i potpuna. Isto tako možemo reći da svi mediji masovnog priopćavanja mijenjaju naš način života, samo televizija mijenja naš način mišljenja. Iako se ova tvrdnja može smatrati pomalo pretjeranom, činjenica jest da ako nešto nije bilo prikazano na televiziji, kao da se nije dogodilo i na taj način

Gelb 165

televizija određuje naš način percipiranja informacija kojima smo okruženi. Televizija je medij središta pozornosti. Naime, ako gledamo televiziju, ništa drugo ne možemo raditi. Uz novine možemo slušati radio ili uz radio možemo peglati; ali želimo li gledati televiziju, onda moramo biti potpuno koncentrirani na ono što se toga trenutka događa na ekranu. I tu dolazimo do kontradikcije koja potječe još iz vremena M. McLuhana. On je tvrdio da je televizija visoko određen medij s potpunim i relevantnim informacijama 1 , jer ako su potpune, onda nije potrebna potpuna koncentracija da bi se potpuno percipirala informacija. No, isto tako moramo skrenuti pozornost na mišljenje da televizija pruža relevantne informacije2. To je samo naizgled točno, jer svaki kadar koji se vidi na ekranu samo je izbor snimatelja i redatelja, pa je to izbor iz stvarnosti i podložan je manipulaciji, bilo svjesnoj ili nesvjesnoj. Također treba spomenuti da je televizija dvodimenzionalni medij te da za potrebe njezina gledanja moraju biti upotrijebljene četiri vizualne konstante – oblik, veličina, boja i svjetloća3 i da se svi predmeti ili osobe ponašaju prema pravilima linearne perspektive. Sve nabrojano utječe na reakciju primatelja i zato se ne može reći da je televizija audiovizualni medij koji vjerno prikazuje stvarnost.

Tehničke uvjetovanosti

Televizija je elektronički medij, i to je bitno određuje, za razliku od filma koji je također medij pokretnih slika. U pravilu je osjetljivost televizijskih kamera manja od filmskih, pa je potrebno imati više svjetla. To znači da su televizijske kamere koje se upotrebljavaju u gotovo svim televizijskim studijima u svijetu manje osjetljive, osim televizijskih postaja koje već emitiraju u standardu televizije visoke definicije. Više svjetla znači da se vide svi nedostaci koji postoje, pa gledatelji mogu vidjeti i prepoznati svaki dio ponašanja koji nije primjeran mediju televizije.

Zbog mogućnosti izravnog prijenosa, na televiziji se pogreške ne opraštaju, jer nema ponavljanja. Ono što je rečeno i kako smo se

1 McLuhan, M.: Poznavanje opštila-čovekovih produžetaka, Prosveta, Beograd, 1964 2 Fiske, J. i Hartley, J.: Reading Television, Methuen and co. ltd, London, 1978. 3 Tanhofer, N.: Filmska fotografija, Filmoteka 16, Zagreb,1981.

ČLANCI 166

predstavili, nepovratno je otišlo u domove gledatelja. Drugim riječima, možemo napraviti distinkciju između televizije i filma koja bi glasila:

Na televiziji se snima kako bi se odmah izravno emitiralo, dok se na filmu snima kako bi se taj vizualni materijal prikazao nakon montaže.

Mogućnost postprodukcije postoji i na televiziji, ali onda to nije autohtoni televizijski izraz, nego tehnologija filma snimana elektroničkom tehnikom.

Savjet br. 1

− Kada vas pozovu da sudjelujete u televizijskoj emisiji, prvo se raspitajte za temu, mjesto snimanja i da li se emitira uživo ili se snima.

− Raspitajte se tko još, osim vas sudjeluje u emisiji. Na taj način ćete biti spremni za moguće provokacije.

− Bez obzira na to koliko ste uvjereni da apsolutno vladate temom, pripremite se, jer novinar može imati neke nove podatke.

Savjet br. 2

− Za sudjelovanje na televiziji 99% ljudi nema nikakvu pripremu. Zato – opustite se.

− Bez obzira na tu činjenicu, nemojte biti previše spremni sudjelovati u televizijskoj emisiji. Iako time postajete poznatiji, taj nastup vas može učiniti smješnim. Budite svjesni svojih mogućnosti.

− Ako se ipak pristanete pojaviti na televizijskom ekranu, nađite mjeru pristanka. Na taj način novinar će vas više cijeniti.

Savjet br. 3

− Raspitajte se koja je emisija vrste. Emisije mogu biti mozaične ili informativne.

− Mozaične emisije su obično ležernije, ali to ne znači da su bezopasne.

Gelb 167

− Informativne emisije imaju tendenciju da, osim što obaviještavaju, otvaraju i neugodne teme.

− Ako ste u mogućnosti, uvijek birajte studijske emisije, jer one u pravilu nisu podložne naknadnoj montaži. Na taj način ćete biti sigurni da vaše riječi neće biti izvučene iz konteksta.

Savjet br. 4

− Budite spremni na neugodna pitanja

Savjet br. 5

Nekoliko modnih savjeta prije odlaska u studio: − Nemojte se odjenuti većinom u crno, jer tehnički kamere neće

moći pokazati detalje. − Osim toga, izgledat će kao da idete na pokop, bez obzira čiji–

vaš ili nekog drugog.

Savjet br. 6

− Nemojte nositi niti uglavnom bijelu odjeću, jer će slika biti tehnički neispravna i prelazit će razinu od 100% videosignala. Da bi se to ispravilo, slika će se morati dotjerati, pa će bijelo biti u tehničkoj razini, ali će zato vaše lice biti previše tamno.

− Televizijska emisija nije ljetni provod, nego ozbiljan posao.

Savjet br. 7

− Neke boje na televizijskom ekranu djeluju agresivno. Previše takvih boja bit će napadne za oči gledatelja. Zato izbjegavajte mnogo crvene ili narančaste boje.

− Osim toga, kamera neće moći točno odrediti vaše obrise, pa ćete izgledati krupniji nego u prirodi.

Savjet br 8

− Odlučite li se za košulju na pruge, neka te pruge budu sitne.

ČLANCI 168

− Ni u kojem slučaju nemojte na prugastu košulju staviti i prugastu kravatu. U slici će biti previše vibracija.

Savjet br. 9

− Sjajni materijali mogu biti dobri za glazbene emisije, ali nikako za govorne.

− Vršne svjetlosti koje se odražavaju na sjajnom materijalu, teške su za gledati, a ni slika neće biti tehnički ispravna.

− Osoba u sjajnom materijalu izgleda više kao skulptura nego kao stvarna osoba.

Savjet br. 10

− Izbjegavajte materijale s uzorkom, pogotovo nije dobar uzorak u obliku riblje kosti.

− Kamera će biti “zbunjena” i umjesto točne boje, reproducirat će cijeli spektar boja, znači sve boje - od crvene do ljubičaste.

Savjet br. 11

− Pazite kako slažete boje. − Na tamnosivo ili plavo odijelo ne odgovaraju smeđe cipele. − Pazite na boju čarapa. Ako niste sigurni, obucite crne čarape.

One idu na sve boje, osim na smeđe odijelo, kada se savjetuje da imate smeđe čarape.

− Ni u kojem slučaju nemojte obući svijetle čarape.

Savjet br. 12

− Raspitajte se o scenografiji, jer se mnoge emisije snimaju na tzv. “chroma-key” platnu.

− To je platno plave ili zelene boje i omogućava da se u pozadini računalno projiciraju slike koje bi mogle biti u vezi s temom. Te boje su odabrane zato što u ljudskoj koži nema ništa plavog ni zelenog.

Gelb 169

− Imate mnogo plavoga na sebi, u slici ćete izgledati prozirni poput stakla.

Savjet br. 13

− Izbjegavajte mnogo nakita, jer odražava mnogo svjetla. − S vašim pokretima taj nakit će nužno “loviti” svjetlo koje se

nalazi u studiju, reflektirat će ga i slati u gledateljeve oči snopove svjetla – kao da netko snima s bljeskalicom.

− Nakit će s vašim pokretima zveckati i stvarati tonske smetnje. − Osim toga, izgledat ćete nadmeno i poput pokretne

draguljarnice.

Savjet br. 14

− Bez obzira na gostoljubivost, ni u kojem slučaju nemojte piti alkoholno piće. Posljedice mogu biti katastrofalne.

− Isto tako tako nemojte ništa grickati, jer bi za vrijeme emisije, usmjereni na pitanje, mogli nesvjesno prebirati mrvice zaostale u ustima i na zubima.

− Ako ste žedni, radije popijte malo vode ili prirodnog soka. − Kava može biti opasna jer potiče rad srca i mokraćnog mjehura

Savjet br. 15

− Prije početka emisije nemojte zaboraviti obaviti nuždu. − Zbog povišenog adrenalina u krvi, i mala kap se može

pretvoriti u jezero. − Posljedica je gubitak koncentracije te loši i neuvjerljivi odgovori.

Savjet br. 16

− Ne dolazite na snimanje u zadnji trenutak. Time ćete stvoriti dodatnu nervozu u ionako užurbano ozračje televizijskog studija.

ČLANCI 170

− Kašnjenje je znak nepristojnosti. − Moguće je da ćete zbog kašnjenja, izazvati negativnu reakciju

novinara, pa će biti neugodniji nego što bi inače bio. − Također ćete sebi uskratiti mogućnost smirivanja i dodatne

pripreme.

Savjet br. 17

− Puder je nužan tijekom snimanja, jer se koža sjaji i izgleda kao da se znojite.

− Ako imate jaku bradu, diskretno napudrajte lice kako ne biste izgledali neobrijano.

− Nemojte imati ekstravagantnu frizuru, jer će ona privlačiti pozornost gledatelja, a verbalne poruke koje šaljete bit će zanemarene.

Savjet br. 18

− Šminka ne smije biti upadljiva. − Nemojte nositi tamnu tešku šminku. Televizija teži stvoriti

svoje prirodne sjene.

Savjet br. 19

− Televizijski studio pun je različite opreme koja može zbuniti. U svakom slučaju, nemojte ništa dirati - zasigurno ćete nešto pokvariti.

− Studio je također pun ljudi koji se po njemu kreću u naoko nezamislivom kaosu.

− Nemojte se obazirati na zbrku i žurbu oko vas, nego se koncentrirajte na ono što ćete reći.To ne znači da ne trebate pozdraviti ljude koji ondje rade i moguće sugovornike.

Savjet br. 20

− Pazite na mimiku svojeg lica.

Gelb 171

− Na televiziji, koja je nužno medij krupnog plana, ima mnogo kadrova u kojima vaše lice iskazuje unutarnjost vaše ličnosti, bez obzira na to govorite li ili slušate.

− Redatelji nastoje obogatiti svoju emisiju krupnim planovima osobama koje reagiraju na verbalni iskaz. Naime, kada netko govori, postoji mogućnost da vas se snimi kako reagirate.

Savjet br. 21

− Sjedite uspravno u svojoj sjedalici. Nemojte se “razvaliti” kao da ste u svojoj kućnoj fotelji.

− Skupite noge.Nemojte ih ispružiti, iako je to možda udobniji položaj, no djeluje nepristojno.

− Gledajte novinara ili sugovornika u oči. Time iskazujete snagu svoje ličnosti.

Savjet br. 22

− Nemojte se njihati u sjedalici, iako vam to možda olakšava izražavanje. Takvo ponašanje odaje nervozu i nesigurnost, jer vam u tom slučaju sjedalica služi kao pomoćno sredstvo. Neki novinari namjerno stavljaju svojim gostima sjedalice na kojima se mogu njihati kako bi ih doveli u neugodnu situaciju.

− Njihanje može također iskazivati bijes, a on nije nimalo prihvatljiv, kao iskaz, u nastupu pred televizijskim kamerama. Bez obzira na to koliko ste bijesni, upravljajte svojim bijesom.

Savjet br. 23

− Ne mašite rukama. Niste vjetrenjača.

Savjet br. 24

− Ako je ikako moguće, nemojte prebacivati nogu preko noge. Obično se noge namjeste tako da se prema sugovorniku zauzme zatvoren položaj. To pokazuje neprijateljstvo.

ČLANCI 172

− Isto tako nemojte prebaciti nogu preko noge kao da se nalazite u gostionici.

− Nemojte se češkati kao da imate buhe. − Ne okrećite leđa sugovornicima

Savjet br. 25

− Ne lupkajte nogama. To odaje vašu nervozu. − Tonski tehničari će poludjeti jer stvarate buku. − Niste na rock’n’roll koncertu da nogama dajete ritam.

Savjet br. 26

− Ne unosite se sugovornicima u lice. − Ne pokazujte prstima prema nekome. − Nemojte nikoga dodirivati. − Nemojte biti agresivni, ali pokažite odlučnost. − Nemojte biti sarkastični. Fina ironija mnogo je djelotvornija.

Savjet br. 27

− Ne svađajte se. − Ne ponižavajte sugovornika. To se skupa plaća.

Savjet br. 28

− Geste koje treba izbjegavati: − stavljane ruku preko usta - bojazan zbog nestručnosti − kršenje prstiju ili ruku - nervoza, bojazan, nesigurnost − nemaran, “šlampav” položaj tijela - dosada ili nesudjelovanje.

Savjet br. 29 − Nesvjesni pokreti – pazite! − Češkanje, igranje kosom, brkovima, bradom, prstenom.

Gelb 173

− Zveckanje ključevima ili sitnišem u džepu. − Igranje olovkom. Savjet br. 30

− Ne služite se brojkama kako biste potkrijepili svoje teze. Ljudi ne pamte brojke, ali pamte odnose.

− Raspitajte se prije snimanja o tome koji bi vizualni materijal mogao biti efektan za prikazivanje tijekom emisije.

Savjet br. 31

− Ne služite se parajezikom.

Savjet br. 32

− Ne služite se pompoznim jezikom. − Nitko vas neće razumjeti, a vi ćete ispasti smješni. − Nemojte govoriti kao da ste navijeni. Zapamtite da svaka

opruga ima svoj rok trajanja.

Savjet br. 33

− Nemojte nikako davati seksističke izjave. − Žene su također dio biračkog tijela, a ima ih više nego

muškaraca. One neće zaboraviti vaše izjave i izgubit ćete znatan dio glasova.

− Sjetite se što se dogodilo nakon izjave da je zastupnica stvorena za “madraca, a ne za mudraca”.

Savjet br. 34

− Uz sve zamke koje vas očekuju, zapamtite da sudjelovanje u televizjskoj emisiji nije ratovanje i da niste na neprijateljskom terenu.

ČLANCI 174

− Zato se nemojte ponašati kao grabežljivac. Gledatelji vam to neće oprostiti.

Savjet br. 35

− Ni u kojem slučaju nemojte isticati snagu svoje stranke na račun slabosti stranke političkog suparnika. Na taj način gledatelji se automatski svrstavaju na stranu slabijeg.

− Zbog toga možete izgubiti određen postotak birača. Savjet br. 36.

− Zapamtite, ni u kojem slučaju nemojte odavati dojam da podcjenjujete gledatelje.

Savjet br. 37.

− Smiješite se. − Možda nećete osvojiti Bijelu kuću, ali ćete biti bliže svojem

cilju

Zaključak Nabrojani savjeti rezultat su dugogodišnjeg proučavanja ponašanja

različitih gostiju u televizijskom studiju, kao i zakonitosti televizije kao medija. No, ti savjeti nisu i ne mogu biti «Sveto pismo», jer podliježu svakodnevnoj provjeri u realnoj situaciji. Njihova je namjera da se budući gosti u nekoj televizijskoj emisiji upoznaju s određenim pravilima, koja se trebaju prilagoditi njihovoj osobnosti. Naime, slijepo pridržavanje ovih pravila može biti kontraproduktivno. Naravno, postoje pravila koja se ne smiju prekršiti, ali ona su ionako dio opće kulture ophođenja, pa njihovo nepoštivanje pokazuje nisku razinu pristojnosti pojedinca.

Isto tako, modni savjeti su općeniti i svaka osoba treba biti svjesna na koji će način odjeća koju izabere istaknuti njezinu osobnost ili će joj štetiti. Zato, prijeko je potrebno poštovati zakonitosti televizije, ali isto tako da se ne smije dopustiti da medij «proguta» ličnost koja u emisiji

Gelb 175

gostuje. To je čest slučaj s osobama koje nemaju povjerenje u sebe i očarane su mašinerijom televizijske proizvodnje, ne shvaćajući da je to samo «šarena laža». S druge strane, osobe koje su previše sigurne u sebe, misle da njihov javni nastup na televiziji služi osobnoj promociji, što je u pravilu točno, no uvijek se mora imati na umu da za show emisije treba imati neki talent, npr. treba znati pjevati.

I na kraju: televizija je vrlo privlačan medij za promociju i političkih ideja i proizvoda i usluga. U nastojanju da se što bolje predstave, mnogi gosti gube pravi odnos prema materiji koju predstavljaju i koji je potreban kako bi gledatelji bili što bolje obaviješteni. Na taj način zapravo nanose štetu, prvenstveno sebi, ali i gledateljima koji ne dobivaju potrebne informacije.

Literatura

Ailes, R.: Poruka to ste vi, Libera Editio, Zagreb, 2004. Andersen, P.A.: The Complete Idiot’s Guide to Body language, Penguin Books, New York, 2004. Arnheim, R.: Vizualno mišljenje (Jedinstvo slike i pojma) Univerzitet umetnosti, Beograd, 1985. Axtell, R.E.: Gestures,John Wiley & Sons, New York, 1998. Berger, A. A.: Seeing is Believing, Mayfield Publishing Company, Mountain View, California, 1989. Block. B.: The Visual story – Seeing the Structure of Film, TV and New Media, Focal Press, 2001. Creeber, G.: The Television Genre Book,BFI Publishing, London, 2001. Dimitrius, J-E., Mazzarella, M.: Reading People,Ballantine Book, New York, 1999. Eisenberg, A.M., & Smith, Jr., R.R.: Nonverbal communication. New York: The Bobbs-Merrill Company, Inc. 1971. Ekman, P.: Three classes of nonverbal behavior. In Von Raffler-Engel, W. (Ed.), Aspects of Nonverbal Communication (str.89-102). Bath: The Pittman Press. 1980.

ČLANCI 176

Ellis, J.: Visible Fictions, Routledge, New York, 1992. Fast, J.: Body Language, M. Evans & Co. New York, 2002. Fiske, J. i Hartley, J.: Reading Television, Methuen and co. ltd, London, 1978. Gelb, Z.: Stvaranje imidža s vizualnim sredstvima – komparacija totalitarnih I demokratskih poruka, doktorska disertacija, Varaždin, 2002. Gitlin, T.: Watching Television, Pantheon Books, New York, 1986. Goffman, E.: The presentation of self in everyday life. New York: Anchor Books. 1959. Gordon, G.N.: Persusasion – The Theory and Practice of Manilupative Communication, Hasting House, New York, 1971. Gottesman, D., Mauro B. :Umijeće javnog nastupa, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb. Hiebert, R. E.: Impact of Mass Media, Longman, New York, 1995. Holtzman, L,: Media Messages, M. E. Sharpe, London,1999. Knudsen, M.W. J.-C. Martin, L.D., et al.,: ISLE Natural Interactivity and Multimodality, Report WG Deliverable D8.1, 2002. Mackenzie, J.K. It’s Show Time, Dow Jones-Irwin, New York, 1989. Major, B.: Gender patterns in touching behavior. In C. Mayo & N. Henley (Eds.), Gender and Nonverbal Behavior. New York: Springer-Verlag. 1981. McLuhan, M.: Poznavanje opštila-čovekovih produžetaka, Prosveta, Beograd, 1964 Merahbian, A.: Silent messages. Belmont, CA: Wadsworth. 1971. Messaris, P.: Visual persuasion: The roles of images in advertising. Thousand Oaks, CA: SAGE Publications, Inc. 1997. Morris, D.: Govor tijela, August Cesarec, Zagreb, 1985. Morris, D.: The Naked Woman, Thomas Dunne Books, New York, 2004. Pease, A. Govor tijela, AGM, Zagreb, 2002.

Gelb 177

Rozelle, R. M. Druckman, D. & Baxter, J.C.,: Non-verbal behavior as communication. In O. D. W. Hargie (Ed.), The Handbook Of Communication Skills, Great Britian: TJ Press (Padstow) Ltd. 1997. St. Clair, R.N.: Social distance: expressions of power, solidarity and status. In Von Raffler-Engel, W. (Ed.), Aspects of Nonverbal Communication, Bath: The Pittman Press. 1980. Stiff, J.B.: Persuasive Communication,The Guilford Press, London, 1994. Tanhofer, N.: Filmska fotografija, Filmoteka 16, Zagreb,1981. Young, L.: Govor lica, Mozaik Knjiga, Zagreb, 1994.

179

DOGAĐAJI

UDK 070:316.4 (179-180)

MEĐUNARODNA RADIONICA ZA STUDENTE NOVINARSTVA SVEUČILIŠTA U DUBROVNIKU I

PODGORICI

Globalizacija ili lokalizacija medija?

Suvremeni medijski razvojni smjer je globalizacija. Ali, što se

događa s lokalnim medijima? Jesu li nestali pred snažnim naletom svjetskih globalnih medijskih korporacija, transformirali se ili su se prilagodili novim uvjetima?

To je bila tema prve međunarodne radionice za studente novinarstva Sveučilišta u Dubrovniku i Podgorici, koja se održavala od 11. do 13. svibnja 2007. godine u bokeljskom ljetovalištu Prčanj.

Radionicu je sponzoriralo Sveučilište Indiana, i to na poticaj i prijedlog prof. dr. Sherry Ricchiardi. Namjera i želja je da to postane tradicionalni susret studenata i profesora novinarstva iz dvije susjedne zemlje.

Sudionici radionice bili su prof. dr. Sherry Ricchiardi, Sveučilište Indiana; Frank Folwell, urednik USA Today; prof. dr. Stjepan Malović i doc. dr. Gordana Vilović sa Sveučilišta u Dubrovniku; mr. Nataša Ružić, Univerzitet u Podgorici te po pet studenata iz Dubrovnika i Podgorice.

Predstavljene su sljedeće teme: Prof. dr. Sherry Ricchiardi:”Utječu li mediji SAD na svijet?” Prof. dr. Stjepan Malović: “Utjecaj globalnih medija na lokalne” Doc. dr. Gordana Vilović: “Etički aspekti globalizacije medija” Studenti su analizirali medije koji obavještavaju o zbivanjima u

Dubrovniku i Podgorici te su te vijesti uspoređivali s objavama na

DOGAĐAJI 180

globalnim medijima, poput CNN-a, BBC-ja, te su posebnu pozornost posvetili saznanjima koje konzumenti medija stječu o svijetu danas.

Uredništvo MediAnala objavljuje dio tekstova koji su izneseni na radionici u Prčnju.

Druga radionica održat će se početkom svibnja 2008., također u Prčnju.

181

UDK 070:316.4 (181-188)

Sherry Ricchiardi∗

Foreign News Shrinks in Era of

Globalization

Sažetak Samo su vrhunske novinarske organizacije poput the New York Times,

Washington Post, National Public Radio, The Associated Press te pregršt drugih, zadržale čvrstu mrežu međunarodnih dopisnika koji djeluju u uredima širom svijeta. Već je postala tradicija da su američki novinari ozbiljno preuzeli ulogu globalnih psa-čuvara, a posebice ako su vijesti povezane s povredom ljudskih prava ili političkim prevratom. Koje su posljedice povlačenja s globalne novinske fronte, ne samo za američku javnost već i za svjetsku? Prema nekim nalazima, većina Amerikanaca jednostavno nije bila uključena u događaje koji su se događali izvan njihovih granica, osim ako oni nisu u direktnoj vezi s njihovom domovinom. Urednici su na ovo počeli gledati kao izvrsnu priliku da opravdaju smanjenje opsega pokrivenosti iz inozemstva, tvrdeći da čitatelji i gledatelji žele naglasak na domaće vijesti – na priče koje su izravno povezane s njihovom lokalnom zajednicom.

Ključne riječi: novinarstvo, globalizacija, svjetski događaji, lokalne vijesti

∗ Autorica je doktorica znanosti, redovna profesorica Sveučilišta u Indiani, SAD

DOGAĐAJI 182

That was the headline for a Los Angeles Times story on September 27, 2001. Media critic David Shaw noted that the coverage of international news by the U.S. media had declined significantly in recent years in response to corporate demands for higher profits and an increasingly fragmented audience.

“Having decided that readers and viewers in post-Cold War American cared more about celebrities, scandals and local news, newspaper editors and TV news executives have reduced the space and time devoted to foreign coverage by 70% to 80% during the past 15 to 20 years,” Shaw wrote at the time. His column, published six years ago, was prophetic.

In January 2007, the Boston Globe, a newspaper renowned for its international reporting, announced that it would close the last three of its foreign bureaus in an effort to trim costs. The Baltimore Sun and New York Newsday, both Pulitzer Prize winners for international reporting, also shut down foreign operations this year.

In a memo to his staff, Boston Globe editor Martin Baron called the paper’s foreign coverage a “point of special pride in our newsroom.” But ultimately, he said, Globe management was guided to close the bureaus by the principle to “secure the resources required for local coverage and for journalism that has more direct impact on our readers.”

The cutback on international news continues to be a disturbing trend for the American media, especially in light of what is going on in the world today.

America is at war on two fronts, Afghanistan and Iraq; there is great upheaval in the Middle East, including a stand off with Iran over nuclear build up. America and Russia are at odds over U. S. plans to deploy an anti-missile shield in Europe. There is genocide in Sudan, a killing field in Congo, and Zimbabwe hovers on the brink of disaster. China, emerging as a world super power, has close ties to some of the world’s worst rogue governments, including North Korea.

How could prestigious newspapers like the Boston Globe, Baltimore Sun and Newsday pull the plug on foreign coverage at a time like this?

Beginning in the late 1970s after the Vietnam War ended and picking up steam into the 1990s, many news executives decided that Americans weren’t interested in international news. Instead, there was a

Ricchiardi 183

growing emphasis on the celebrity culture, soap opera type scandals and community news.

Only top tier news organizations, such as the New York Times, Washington Post, National Public Radio, The Associated Press and a handful of others, maintained a strong network of international correspondents operating in bureaus around the world.

Traditionally, American journalists have taken their role as global watchdogs seriously, especially as it related to human rights abuses and political upheaval. What are the consequences of pulling back from global news front, not just for the American public, but also for the world at large?

Study Shows Public’s Indifference

In a 1995 content analysis titled “International News Coverage Fits Public Ameri-Centric Mood” conducted by the PEW Research Center for the People and the Press, analysts reached a disturbing conclusion. The study suggested that the way the media covered international news was doing little to change the America public’s indifference or concern about world events and foreign policy.

According to the findings, the majority of Americans simply were not tuned in to events beyond their borders unless they had a direct impact on their homeland. Editors viewed this as an opportunity to justify cutbacks in foreign coverage by claiming that readers and viewers wanted an emphasis on more local news – stories directly related to their communities.

The four-month PEW analysis of over 7,000 international news stories found that newspapers and network television tended to focus most often on world news that had a distinct American orientation, while local television – from which one-fourth of Americans get most of their news – was all but ignoring the world. There were few attempts to localize international news or to find local links to what was happening in foreign countries.

The PEW study concluded that the U.S. media carried few international articles that would broaden and educate Americans about the world beyond those hot spots where “breaking news” usually was

DOGAĐAJI 184

occurring. According to the study, conflict was the dominant topic, confirming the “bad news is news” rule of journalism.

In his September 2001 article, the Los Angeles Times’ David Shaw noted, “Most media in the United States – like most Americans – have historically shown less interest in foreign news than have the media and citizens of many other countries, in part because America has long been strong and secure and relatively isolated. But the amount of time and space devoted to international news here have declined still further in recent years.”

In 1975, sociologist Herbert Gans conducted a study of CBS Evening News, NBC Nightly News and Newsweek magazine to determine the amount and type of foreign coverage. Gans found that most foreign news stories fell into seven categories:

1. American activity in foreign countries. 2. Foreign activities that affect Americans and American policy 3. Communist bloc countries’ actions 4. Elections and other peaceful changes in government personnel 5. Political conflict and protest 6. Disasters 7. The excesses of dictatorships

Number three on Gans’ list has become outdated, since the Communist bloc in Europe disintegrated after the fall of the Berlin Wall in 1989. Today, the words “communist bloc” might be changed to the actions of Middle Eastern countries. Other than that, Gans’ list continues to have a ring of truth today in the way media handle foreign news.

Terrorist Attack Sparks New Reality

America’s interest in foreign news changed dramatically after terrorists flew airplanes full of passengers into the World Trade Center in New York City and the Pentagon in Washington, D.C. on September 11, 2001. The increased importance of international and security issues and the U.S. military action in Afghanistan and later Iraq coincided with a spike in public attention to foreign news. For Americans, it was a wake up call.

Ricchiardi 185

As the stunned nation worked through the grieving process and a pervasive fear of more attacks, there was a new reality about the need for foreign news. September 11 clearly demonstrated to many Americans that they – and the media – had ignored the world at their own peril. Post 9-11, there was a more urgent need to know what was going on around the globe, especially as it pertained to the declared “war on terror.”

Many within the journalism community believe that just as the September 11 attack was an intelligence failure on the part of the United States government, it was also a failure of the media who did not adequately inform the American public about the rise of the Taliban, Osama bin Laden, and the growing influence of Islamic militants around the world.

Even with a renewed public interest in foreign affairs, newspapers, the three major newsweekly magazines and major TV networks continued to pull back their international presence. USA Today, America’s largest circulation daily, continues its international coverage, especially out of Iraq, but foreign news appears to take a back seat to local stories in “the nation’s newspaper.”

During the Cold War era, from the end of World War II to the collapse of the Eastern bloc, it was a different story. Media studies show that during this period, the former Soviet Union was the most reported on country in the world by U.S. media. At the time, there was a standoff between two super powers with vast nuclear capability.

U.S. Media Still Wield Influence

Despite the down turn in foreign news, some American-based media outlets, such as the NYT, Washington Post and the Associated Press -- the largest and most powerful news organization in the world -- continue to have global impact with what they report each day. World leaders read their stories regularly, their work is cited in speeches and reports around the globe, and they continue to produce in-depth, serious content from correspondents around the world.

DOGAĐAJI 186

While some editors continue to rationalize that Americans are not interested in what is happening outside their borders, recent studies show the opposite to be true.

A 2004 PEW Research Center report noted that the U.S. national election that year was the first since the Vietnam era in which foreign affairs and national security issues were a higher public priority than the economy. Asked whether they follow international news closely most of the time or only when something important is happening, a majority (52%) said most of the time. In April 2000, that number was 33%.

Over the past few years, there has been a growing globalization of the world community with important factors linked to the United States. Among some of the most important trends:

− The U.S. has increased economic ties to foreign countries. There are dozens of news stories about this every week in the business sections of newspapers, magazines and on TV news. Yet, the media, for the most part, does little in-depth reporting on impact of American trade and outsourcing of jobs in foreign countries or to localize international business stories.

− There are a growing number of people, many recent immigrants, who maintain strong ties to their homelands. Latinos are the fastest growing minority group, making up 14 percent of the population. There are refugees from Sudan, Burma and other conflict zones entering the country on a regular basis. America is more connected than ever to populations around the globe.

− More citizens are involved in foreign affairs activities, such as humanitarian aid to Darfur, where rape, murder and forced exodus have become routine. American medical teams help fight HIV/AIDS in Africa. U.S. teachers, doctors, nurses, engineers, agricultural experts work in poverty-stricken and developing countries around the globe.

− Americans are taking advantage of faster, more convenient and relatively inexpensive opportunities for world travel. Although that trend was slowed after 9-11, travel agencies say the trend has picked up again. There are plenty of reasons why Americans should care about what

is happening on the international scene. The responsibility to engage the public in foreign affairs falls squarely on the shoulders of the media. The

Ricchiardi 187

perceived lack of interest could stem from the fact that the media has not done a very good job of making foreign news relevant to the lives of average citizens. Maybe the problem isn’t foreign news so much as how the news is presented.

Some news organizations already are changing their models of coverage to meet demands for greater international focus.

ABC News recently announced that after two decades of cutbacks in international bureaus they would buck the trend by opening one-person operations to dramatically boost coverage in Africa, India and elsewhere. ABC News mini-bureaus are being opened in Seoul; Rio de Janeiro; New Delhi and Mumbai, India; Jakarta, Indonesia, and Nairobi, Kenya. These small officers, staffed by a reporter-producer with the latest hand-held digital technology, cost a fraction of what it takes to run a full-time bureau.

Is it possible that the new model being used by ABC News could be the wave of the future for television foreign news coverage?

The Associated Press is expanding worldwide coverage with bureaus in xenophobic North Korea and Guangzhou, China, a major industrial area that has not been tapped by western journalists. The AP has begun to place greater importance on areas of specialty reporting, such as lifestyle, sports, finance and entertainment as part of their international coverage.

The AP’s goal is to localize foreign news whenever possible and help Americans understand how news from abroad affects them, said Tom Curley, AP’s president and CEO. Curley called it “a great moment of opportunity” with new technology that provides journalists and the public with instant access.

“It’s out there, and if we don’t go for it, we’ll be tracking backwards . . . We really have to adjust our operation dramatically so we can file from all formats simultaneously, online, video, photo, cutlines as well as text,” Curley said in an August interview.

Just like the AP and ABC News, many in the journalism business are readjusting their thinking and their way of doing business on the international level with the aid of modern technologies. Only time will tell if these changes and a renewed sense of urgency take hold and make a difference in how the media covers foreign affairs and how the American public responds.

189

Studentski radovi Dražen Vujović∗

Opasnost– ‘’globalno selo’’?

U svijetu modernog informiranja nije moguće govoriti o potpunoj

samostalnosti medijskih kuća, naročito ako se uzme u obzir dominantan utjecaj globalizacije na sva područja društvenog života (politiku, ekonomiju, umjetnost…), pa time i na medije. Usporedbom s nekim od najdominantnijih medijskih tvrtki u svijetu pokušat ćemo utvrditi koliko su mediji u Crnoj Gori zahvaćeni spomenutim procesom. Ipak, prije svega moramo analizirati pojam globalizacije, osnovne preduvjete za globalizaciju, kao i njezine negative posljedice.

Globalizaciju možemo shvatiti kao društveni proces u sklopu kojeg se umanjuje sputavajući utjecaj zemljopisa na gospodarske, društvene i kulturne odnose među ljudima. Vjerojatno i najvažniju ulogu u tome procesu imaju mediji javnog priopćavanja, koji su raširili svoj doseg na cijeli svijet, doslovno ga pretvarajući u ,,globalno selo”. S obzirom na tu činjenicu, danas se možemo gotovo trenutačno obavijestiti o najrazličitijim zbivanjima, neovisno o tome gdje su se ona dogodila. Međutim, koliko god dobro izgledala mogućnost da imamo pristup informacijama iz svih krajeva svijeta, moramo se zapitati kako taj proces utječe na lokalne medije i njihovu uređivačku politiku.

Ekonomski preduvjeti za globalizaciju Posljedice aktualnog procesa globalizacije medija teško je razdvojiti

od gospodarskih promjena u nacionalnim ekonomijama. Medijske kuće, u želji za još većom dobiti, neprestano traže poslovne mogućnosti izvan

∗ Autor je student Sveučilišta u Podgorici

DOGAĐAJI 190

državnih granica. U nemilosrdnoj borbi za naklonost publike samo najbolje organizirane među njima opstaju, a upravo zbog toga se javlja koncentracija medijskih kuća. Tako se stvara medijski monopol, jer najveće korporacije (poput AP-a ili Reutersa) praktički kontroliraju protok informacija u svjetskim okvirima. Naravno, nije potrebno posebno isticati kolike su u takvoj situaciji mogućnosti lokalnih medija da sami stvaraju svoj program.

Negativne posljedice Prije svega, može se dovesti u pitanje raznovrsnost informacija

koje nam nude mediji - budući da se golem broj malih medijskih kuća opskrbljuje informacijama upravo iz tih, najmoćnijih kompanija, moglo bi se reći da je ta raznovrsnost samo privid. Također, te monopolističke agencije najčešće prenose uobičajene ,,zapadnjačke” vrijednosti, pa se može govoriti i o svojevrsnom kulturnom imperijalizmu. Komercijalizacija medija nam kao najvažnije nameće i neke kvazivrijednosti; komercijalizacija podrazumijeva stavljanje materijalnih ciljeva u prvi plan, a to vodi degradaciji morala. Naravno, to ne znači da proces globalizacije donosi samo negativne pojave, ali su one, ipak, dominantne.

Međutim, mora se istaknuti i to da će utjecaj globalizacije imati različite posljedice ovisno o homogenosti i snazi nacionalnih kultura.

191

Radovan Bogojević∗

Integracije bez granica

BBC world news: 18 h CNN news: 19.30h Hasina back in Bangladesh (2 mins.) French pres.-elect Sarkozy works on forming

govt. Queen Elizabeth visiting president of USA (4 mins.)

Pressure to quit builds, but PM Olmert hanging on Three year old vanish

Court suspend inquiry (30 secs.) Cameroon officials find wreckage, say no survivors Britain`s Queen Elizabeth II visits White House

2 US soldiers killed near Kabul (30 secs.)

Three year old vanish

20 people killed in explosion in Iraq (30 secs.)

Britain`s Queen Elizabeth II visits White House

Economy & Business (1 min.) Free Alan (2 mins.) Row over propsed italian law (20 secs.) Turkish presidential election crisis (20 secs.)

Sport (3 mins.) Elections in Nigeria (20 secs.) Elections in France (4 mins. 30 secs.) Tourism in Germany (3 mins.) Alcohol damages for Seoul woman (1 min.)

Weather report

∗ Autor je student Sveučilišta u Podgorici

DOGAĐAJI 192

RTCG, Dnevnik, 19.30 h -javni servis-

TV IN Dnevnik, 22:30 h

Region- Srbija,(izbor predsjednika parlamenta I rekacije, 6 min.)

Lokalne vijesti - Policija - 4 min

Region Kosovo (2 min.) Lokalne vijesti (Zekovic) - 1 min Evropske i evro-atlanske integracije (5 min.)

Integracije (EUFOR) - 2 min

Lokalne vijesti (3 min.) Lokalne vijesti (ekonomija) - 3 min Svijet (Sarakozy 2 min.) Region (Srbija i Kosovo) - 2 min Sport (2 min.) Svijet (Iraq) - 30 sec Lokalne vijesti (USAID I projekti) - 2 min Lokalne vijesti (zakon o radu) - 2 min Region (ekonomija) - 30 sec Lokalne vijesti (zakon) - 2 min Sport - 1 min

U istraživanju provedenom tijekom jednoga dana teško je donijeti

ozbiljnije zaključke, ali se ipak može primijetiti nekoliko zanimljivih pojava. Na prvi pogled, proučavajući tablicu u kojoj su prikazane vijesti BBC-a, CNN-a i domaćih IN televizije i Javnog servisa, reklo bi se da crnogorskim elektroničkim medijima, zaključujući samo na osnovi ovog jednodnevnog istraživanja, nimalo ne prijeti opasnost od globalizacije i unifikacije medija. Naime, na dan ispitivanja, crnogorski mediji jedva da su izvijestili o događajima u svijetu. Javni servis je dao vijest od 2 minute o Sarkozijevoj pobjedi u Francuskoj, a IN televizija jedva 30 sekundi o sukobima u Iraku. Kada se zna da crnogorske televizijske kuće nisu dio internacionalnih korporacija, da same u potpunosti određuju svoju programsku shemu, možemo zaključiti da su crnogorski elektronički mediji zapravo izbjegli zamke globalizacije, unifikacije i uopće utjecaja globalnog na lokalno, što se a priori postavlja kao negativno. No, taj pozitivan učinak može se promatrati i s druge strane. Možemo se zapitati zaslužuju li crnogorski građani bolje izvještavanje o događanjima u svijetu, i tko to manipulira elektroničkim medijima ako to ne čine globalne medijske kuće (uvijek netko manipulira)?

Odgovor na prvo pitanje čini se jednostavan. Prosječni crnogorski građanin zaslužuje više informacija o događanjima u svijetu nego što može stati u 30 sekundi televizijskog dnevnika. Pravo pitanje je, međutim, da li to njega zanima. Mnogi čimbenici utječu na gubitak zanimanja za svjetske

Bogojević 193

događaje. Prvo, Balkan je na svu sreću prestao biti središte (ratnih) zbivanja i zato se čini da svjetski događaji mnogo manje utječu na lokalne događaje nego što je to bilo u razdoblju kada se u svakoj internacionalnoj instituciji raspravljalo o sudbini ovih prostora. Drugo, prema zadnjim istraživanjima manje od 15% Crnogoraca ima putovnicu, a broj onih koji putuju vjerojatno je niži. Možda posljedica tranzicijskog razdoblja, možda samo nezainteresiranost, sigurno je da crnogorski građanin ne želi ili ne može ići u „bijeli svijet“, što se odražava na želju da primi informacije iz toga svijeta. Treće, vijesti iz svijeta u posljednje vrijeme svodile su se na šablonu „nemiri na Bliskom istoku - nesreće negdje u svijetu“. Budući da u Iraku svaki dan stradavaju ljudi, sumnjam da je ikome više zanimljivo čuti šturu vijest o postavljenoj bombi, broju mrtvih i ranjenih. Crnogorski elektronički mediji, nažalost, nemaju stalna dopisništva iz svijeta koja bi svojom prisutnošću događaj činila zanimljivijim i prihvatljivijim publici. Da ne ocrnimo previše crnogorsku nezainteresiranost za vijesti iz svijeta, Javni servis ima nekoliko emisija koje se bave upravo ovom tematikom, a kvalitetne su i gledane. S druge strane, ako ponovno pogledamo tablicu, vidjet ćemo da su praktički vijesti iz regije zamijenile vijesti iz svijeta. Nekada je na ovim prostorima postojala država koja se zvala SFRJ, u kojoj je većina sadašnjeg crnogorskog stanovništva živjela tako da su danas vijesti iz regije zapravo vijesti iz bivših republika SFRJ. Zanimanje za te vijesti je normalno zbog mnogobrojnih veza, obiteljskih, prijateljskih, gospodarskih koje još uvijek povezuju ova područja. Tu je također Kosovo, pitanje koje se još uvijek tiče mnogih, što povećava zanimanje za regiju. Naravno, i ovo je podložno manipulacijama, tako da su onog dana kada je provedeno istraživanje, a i drugih dana, iz Srbije dolazile samo vijesti s negativnim predznakom, što je valjda bio pokušaj da se pokaže što bi nas očekivalo da nismo izborili neovisnost. 1

Kada sam spominjao druge opasnosti za neovisnost crnogorskih elektroničkih medija, prvenstveno sam mislio na manipulaciju iznutra, od lokalnih moćnika. Da ne bih skrenuo s teme, bavit ću se samo nekim manipulacijama koje su neposredno povezane s globalizacijom, a to je proces europskih i euroatlantskih integracija. Iz tablice vijesti vidimo da integracijski procesi u razne institucije zauzimaju značajan udjel, posebno u Javnom servisu. Europske integracije nisu negativan proces i mogu donijeti mnogo dobrog jednoj postratnoj i postkomunističkoj zemlji. Problem je u 1 Tog dana za predsjednika srpskog parlamenta bio je izabran Tomislav Nikolić, član Srpske radikalne stranke, desničarske partije koja koketira s fašizmom.

DOGAĐAJI 194

tome što u medijima nema druge strane tih procesa. Na prste se mogu pobrojati slučajevi kada je netko na televiziji argumentirano, bez primjesa nacionalizma, govorio o lošim stranama pristupanja EU-u. Euroskepticizam gotovo da ne postoji u Crnoj Gori, svaka vrsta alternative ocjenjuje se kao protivljenje reformama i vraćanje na staro. Nekadašnju komunističku ideju o samoupravljanju istom je snagom zamijenila zamisao o integriranju, pa iako sad ima nekoliko medijskih kuća za razliku od one jedne komunističke, jednoumlje i neobjektivnost gotovo su na istoj razini. A najgore jest upravo to što oni koji najviše govore o Europi, rade stvari koje baš nisu u najboljoj europskoj tradiciji, i sve je to pokriveno raznim ugovorima o stabilizaciji, pridruživanju, približavanju novim zajmovima od MMF-a i Svjetske banke i sl. Čini se da je za pravi euroskepticizam potrebno više političke svijesti, do koje s takvim izvještavanjem elektroničkih medija sigurno nećemo stići.

Na kraju vrijedi spomenuti i strukturu vijesti na BBC-u i CNN-u toga dana. Primjećujemo ono što je šablona za velike medijske kuće - izvještava se o nesrećama i političkim promjenama koje mogu imati posljedice. Ako malo dublje zagledamo, vidjet ćemo da su afirmativne vijesti, tipa kraljičina posjeta ili izvještaja o turizmu vezane isključivo za zemlje Zapadne Europe i Sjeverne Amerike. Teško se može očekivati neka vijest iz Bjelorusije ili Sjeverne Koreje a da ne govori o nasilju i kršenju ljudskih prava. No, takva analiza medijskog imperijalizma provedena na samo jednome danu, bila bi suviše proizvoljna, pa se nećemo baviti ovom ozbiljnom temom.

195

Ivan Vukčević∗

Svaka informacija je vrijedna – zato

se i plaća

U Crnoj Gori tiskaju se četvore dnevne novine – Vijesti, Pobjeda, Dan i Republika. Prema uređivačkoj politici svake od navedenih novina razlikuju se na svoj način. Gledano općenito, na naslovnicama svih novina uvijek su najave i obavijesti o unutarnjoj politici i crnoj kronici.

Nakon stjecanja neovisnosti Crne Gore, vijesti i zbivanja iz Srbije, javlja se o svjetskim događajima – a to možda i nije najbolje rješenje jer postoje i stranice koje objavljuju vijesti iz regije. Vijesti iz svijeta najčešće ’’dolaze’’ sa stranih portala ili iz domaćih agencija. Crnogorsko medijsko tržište je malo i siromašno da bi imao dopisnike u cijelom svijetu, ali i novac da ih šalje na mjesta aktualnih događaja. Drugi primjeri su ’’Pjesma Eurovizije’’ i sportski događaji.

U određenome razdoblju u kojem su se provodila istraživanja, sve dnevne novine uglavnom su pratile zbivanja iz svijeta, tj. događaje u susjednim državama ili zbivanja koja najviše utječu na unutrašnju politiku države. Sada uzimamo najviše aktualnosti iz zemalja svijeta i objavljujemo ih s aktivnim zbivanjima u Srbiji pa time ispunimo rubrike o vijestima iz svijeta u svim dnevnim novinama. U biti, veća i temeljita razmišljanja o odabiru vijesti koja će imati prednost na stranici, ili popularno ’’koja će tekst otvoriti stranicu’’, ne postoje. Ako nema posebnih informacija koje se tiču Srbije, njezine unutarnje politike i društva, čitat će se o aktualnim izborima u Francuskoj, prosvjedima u Turskoj, požaru u Grčkoj i tome slično. Već je rečeno da su izvori najčešće svjetski portali velikih medijskih kuća i domaće agencije, npr. Mina i Beta.

Dnevni tisak dostupan je svim stanovnicima Crne Gore. Ali, što je s onima koji se koriste internetom? Vrijedi li i ovdje pravilo – svaka informacija je vrijedna – pa se zato i plaća.

∗ Autor je student Sveučilišta u Podgorici

DOGAĐAJI 196

Naime, donedavno u Crnoj Gori nije postojao nijedan informativni internetski portal koji bi bio dostupan korisnicima 24 sata na dan. U ovome slučaju izuzimamo i internetsku stranicu radija Antena M, koji svakako treba spomenuti, ali o tome ćemo reći nešto više u nastavku teksta.

Dnevne novine posjeduju svoje internetske prezentacije, na kojima možete pročitati glavne naslove – ali ne i opciju ’’detaljnije’’. Ako niste korisnik koji svaki mjesec uplaćuje određenu svotu na račun lista, ne preostaje vam ništa drugo nego da kupite tiskani primjerak ili da se zadovoljite naslovima. Ovi takozvani portali dnevnika Vijesti, Pobjeda, Republika i Dan nisu ništa drugo, osim zbirka aktualnih naslova bez teksta – a s određenim novčanim prilogom doznat ćete više.

Strani internetski portali, koji su većinom dostupni svim stanovnicima svijeta, razlikuju se po logičnom algoritmu razvrstavanja vijesti na skali najvažnije – manje važne. Recimo, da će britanska ’’verzija’’ Times OnLine portala kao glavnu vijesti objaviti otmicu djevojčice iz Britanije koja se dogodila u Portugalu. Američka verzija istog ili nekog drugog portala će kao glavnu vijest imati posjet kraljice Elizabete predsjedniku Georgeu Bushu. Lako se može zaključiti da svaki medij kao prioritet postavlja svoju zemlju i domoljubne vijesti koje se tiču unutrašnjeg uređenja stavlja kao ’’headline’’. Naravno, takav je i slučaj s Crnom Gorom, što se ne može osuditi niti nazvati većim utjecajem globalnih medija, nego je to jednostavno nepisano uređivačko pravilo (ovdašnjih?) medija.

Nedavno je u Crnoj Gori rekonstruiran internetski portal Cafe del Montenegro, koji je prije nudio samo nekvalitetne vijesti iz zabave, koje su najčešće bile prenesene iz dnevnog tiska. Danas se taj portal bavi analitičkim pregledima događaja s područja politike, društvenih zbivanja i svijeta, a građanima je internet besplatno dostupan 24 sata.

Situacija se u crnogorskom medijskom prostoru brzo mijenja. Najtiražniji dnevni list ubrzo nakon referenduma mijenja političku stranku kojoj je sklon, pa bez većeg objašnjenja javnosti mijenja svoje stajalište s pozicije u opoziciju. Danas se nekoliko skandala povezuje za taj dnevni list. Urednik pretučen, izvršni direktor dao ostavku, strateški i financijski partner iz Njemačke ih napušta. Čeka se novi preokret.

U Crnoj Gori postoji malo novina, što nije slučaj s radijskim postajama. Više od 15 emitera na području glavnoga grada sačinjava golemu mrežnu konkurenciju u borbi za slušanost. Vrlo je malo radijskih

Vukčević 197

postaja koje imaju informativni program. Mnoge su komercijalno-zabavnog karaktera. Radio Antena M, prvi neovisni radio u Crnoj Gori, prednjači u informativnom programu. Na internetu možete besplatno pristupiti informacijama koje su aktualne toga dana, a također se svaki sat emitiraju vijesti i prenosi program radija Slobodna Europa, pa se ta postaja (osim glazbeno-komercijalnog programa) postavlja na prvo mjesto u Crnoj Gori. Mnogi drugi mediji u svojim dnevnicima objavljuju vijesti koje preuzimaju od njih i kao izvor navode Antenu M. Ostale radijske postaje, gotovo i ne zanima da osim voditelja-zabavljača, zaposle i informativne urednike. Dovoljan je user name i password za jednu od spomenutih agencija i vijesti kako su tamo posložene, bit će poslane u eter. Često radijske postaje u jutarnjem programu pregledaju dnevne novine, iz kojih izdvajaju najvažnije naslove.

Možemo zaključiti da globalni mediji ne utječu toliko na tisak, internet i radijske postaje, koliko to čini unutrašnja politika države. Sjetimo se ukidanja informativnog programa TV Pink Montenegro, kada je za vrijeme referenduma uredništvo iskazivalo simpatije jednoj opciji, što je izazvalo oštre kritike i reakcije (političke) javnosti. Zbog toga je informativni program bio ukinut. Mali broj dnevnih novina opet je prezasitio tržište, a još više radijskih postaja natječe se tko će pustiti goru glazbu u sklopu jutarnjeg programa. Potencijal postoji, samo ga treba iskoristiti.

199

Ana Bogavac∗

Nekom je premalo, nekom previše

Da bi se stekla cjelovita slika o medijima u Crnoj Gori, te o tome

koliko globalni smjerovi utječu na lokalne emitere, pitali smo one koji rade u nekima od tih medija. Da naša analiza ne bi bila rađena samo sa stajališta gledatelja, o uređivačkoj politici trenutačno najutjecajnijih medija u našoj zemlji, tražili smo mišljenje onih koji kreiraju te medije. Kriterij odabira medija s čijim smo urednicima razgovarali, bila je, naravno, gledanost, ali i povjerenje koje javno mišljenje ima u njihovo izvještavanje. Prema analizama CEDEM-a1, ali i drugih nevladinih organizacija, pa i Instituta za medije Crne Gore, koji se bave ispitivanjem javnog mnijenja, dvije crnogorske televizije s trenutno najvećom gledanošću, jesu IN i Televizija Crne Gore. Prema analizama Instituta za medije, informativni program TVCG je detaljniji, a televizije IN raznovrsniji; istodobno, prema CDEM-ovim analizama, građani najviše vjeruju televiziji IN, i to povjerenje ima tendenciju rasta. Prema istim analizama tiskanih medija, Vijestima se najviše vjeruje, a to je dnevni list koji se najviše čita i ima uvjerljivo najveću nakladu. A od radijskih postaja, najveću slušanost imaju lokalni emiteri, koji nemaju nacionalnu pokrivenost, a što je za nas važnije, nemaju ni svoj informativni program. Upravo iz tih razloga, za sugovornike smo izabrali: Marinu Vuković, šefa deska TVCG-a Midraga Bubreška, urednika informativnog programa TVIN-a Mihaila Jovovića, koji je dugo bio urednik vanjskopolitičke rubrike neovisnog dnevnog lista Vijesti, a sada je zamjenik glavnog urednika i urednik unutarnjopolitičke rubrike u istome mediju.

Urednike ta tri, slobodno možemo reći, najutjecajnija medija u našoj zemlji, pitali smo slična pitanja kako bismo prije svega stekli uopćenu sliku o njihovoj uređivačkoj politici, ali i da omogućimo usporednu analizu ∗ Autorica je studentica Sveučilišta u Podgorici 1 CEDEM je NVO osnovana kao neprofitna asocijacija građana kako bi se poboljšala i proširila svijest o važnosti pravilne i uspješne tranzicije; da istražuje, analizira i prati proces tranzicije, a bavi se velikim brojem ispitivanja javnog mnijenja, ali i organizacijom konferencija, okruglih stolova, sastanaka, seminara, radionica i treninga radi poticanja procesa demokratske tranzicije.

DOGAĐAJI 200

njihovih pristupa uređivanju i načinu selekcije informacija. Njihove odgovore prenosimo u cijelosti.

S kim Vaša medijska kuća razmjenjuje informacije? S kojim medijima ostvarujete suradnju u regiji i svijetu?

Marina Vuković - TVCG: To je eurovizijska razmjena. Sve što je ERNO, stiže i kod nas. Nekad je to bilo mnogo drugačije, kada je to bio dio sustava JRT-a. Sada mi jednostavno koristimo ERNO. Uskoro ćemo se, sigurna sam, koristiti i svim drugim eurovizijskim servisima, što dobrim dijelom i sada radimo. Ali, budući da je sve to jako skupo, mi trenutačno, nažalost moram to reći, izabiremo jeftine servise, sve do trenutka kada budemo imali dovoljno novca i mogućnost da sve što je najskuplje i u pravilu najbolje koristimo. Ta razmjena je sve češća s regijom, s njihovim javnim emiterima, no, moram priznati da poslovna suradnja u nekom službenom smislu treba biti uspostavljena. Sada je to više kolegijalna razmjena priloga, informacija, i sve drugo a ne službena suradnja. Mi jednostavno mislimo da ona mora biti dio nekog našeg budućeg razvojnog plana.

Miodrag Bubreško - TVIN: Informacije iz svijeta dobivaju se na sljedeći način. Preko agencija prema kojima imamo internetski pristup cijeli dan, tu su još B92, domaće agencije, radio Slobodna Europa, hrvatski internetski portal, BBC, CNN. Budući da je riječ o televiziji, a tu je najvažnija slika, imamo servise na koje smo pretplaćeni, kao što su APTN servis, Euro-news. Tu se, dakle, radi o financijama. Ako imate mnogo novca, imat ćete servise koji su najbolji u svijetu.

Mihailo Jovović - nezavisni dnevnik Vijesti: Razmjena je pogrešna riječ, jer mi ne razmjenjujemo informacije, nego plaćamo za informacije koje čittelji plaćaju nama. To je sustav. Znači, postoje iznimni slučajevi kad mi imamo, obično kolegijalne odnose, privatne, s nekim novinarima u nekim zemljama, uključujući najveće tiskane medije, poput New York Timesa, Guardiana, uglavnom s engleskoga govornog područja i novine u regiji. Ali, bit je da su Vijesti pretplaćene na nekoliko svjetskih agencija, npr. Na Reuters, na nekoliko regionalnih agencija, kao što je Beta. Vijesti su pretplaćene na bazu podataka koja se zove 'Faktiva'- to je projekt Reutersa i DowJonesa, koji je prvenstveno namijenjen poslovnim ljudima i kompanijama, ali koji mi intenzivno koristimo, za druge stvari. Tamo imate na tisuće izvora informacija, koji su tamo predstavljeni, stvari koje ti ljudi koji uređuju smatraju relevantnima, prvenstveno su izvori relevantni, poput tisuću tiskanih medija, transkripata televizijskih medija poput CNN-

Bogavac 201

a, a mi imamo uvid u to. Koristimo i internet, sve što se može dobiti preko interneta. Mi ga zovemo “Naš prijatelj Google”, koji nam veoma pomaže. Bez toga nema, stvarno.

Vjerujete “vašem prijatelju Googleu”? M. J. - Vijesti: Ne, on nam služi da provjerimo podatke ili da

pronađemo trag nečega. Često provjeravamo i domaće agencije. Bit je da mi to plaćamo, ulažemo u to i zato smo često u prednosti pred svim ostalim medijima u Crnoj Goru, a ponekad i u regiji.

Podrazumijeva li ta razmjena ugovore? M. V. - TVCG: Za sada je s regijom, koliko ja znam, samo

neformalna, jer vi dobro znate da u ovoj kući, mi koji se bavimo uredničkim dijelom posla ne potpisujemo ugovore te vrste, možemo ih dijelom inicirati i reći da su nam potrebni, što smo i napravili. Ali, ipak druge instancije odlučuju o tome i one, na kraju potpisuju takvu vrstu ugovora.

M. B. - TVIN: Vijesti preuzimam ja s agencija koje su mi dostupne, sa 4,5 agencija uzmem vijest i onda pravim te vijesti kako ja smatram da treba. Na APTN-u imaju svoje failove, koje šalju pretplatnicima i korisnicima, a onda imamo prostoriju koja se zove 'arhiva', gdje se to snima. Dakle, urednik koji toga dana radi blok međunarodnih vijesti, uzima to, gleda što sve ima, dođe kod mene, ako sam ja urednik informativnog programa tog dana, i onda se dogovorimo što će raditi. Ako je nešto posebno važno, posebno zanimljivo, onda pravimo priču. Ako procijenim da je ta priča bitna, onda pravimo prilog.

M. J. - Vijesti: Nisam siguran. Mislim da postoje ugovori na određeno vrijeme, koji se poslije određenog vremena obnavljaju. Ne mogu vam reći koliko nas to stoji, jer je to poslovna tajna.

Kako se u vašoj redakciji provodi selekcija vijesti iz svijeta? M. V. - TVCG: Imamo mogućnost te razmjene, najčešće preko

ERNO-a, i imamo redakciju koja se time bavi. To je redakcija Svijet, zapravo redakcija koja se bavi realizacijom tih rubrika za naše informativne emisije. Svakako da je na njima, na njihovoj novinarskoj kreativnosti, na novinarskim znanjima da odaberu top-vijesti. Pritom se mora imati na umu sljedeće. Nama je svijet nekako u pravilu bilo sve ono što se događa na Bliskom i Dalekom istoku i ponešto u Americi. Smatram da taj svijet,

DOGAĐAJI 202

znajući da je svijet i regija i Europa i tako dalje, da taj dio, u nekom sljedećem vremenu, posebno na ovim putovima euroatlanskih integracija, mora biti neka varijanta stalne rubrike, gdje ćemo govoriti o nekim europskim tokovima i posebno o regionalnoj suradnji. To možemo vrlo jednostavno napraviti ako uspostavimo vrstu mostova s bivšim jugoslavenskim republikama i ostalim zemljama iz našeg bliskog okruženja, prvenstveno sa zemljama Jugoistočne Europe, a i šire. Znači, mi ćemo, na taj način, osmisliti te regionalne vijesti, da ih tako nazovem, na pravi način. Za sad je to, normalno, prepušteno, kako sam rekao, ljudima koji rade u redakciji Svijet, koja radi unutar deska, i ta redakcija, po našem mišljenju, ispunjava neke osnovne standarde, odnosno radi na osnovi nekih načela, općeprihvaćenih, kad je riječ o svjetskoj pozornici. Vrlo rijetko ćete, kod nas, naći situaciju da tog dana nemamo obrađenu vijest koja je, recimo, top-vijest na BBC-ju. Da se sad ne uspoređujemo s tim velikima, ali ako je BBC reper tog javnog servisa, onda je, normalno, reper i ta njihova noseća vijest, koja se tiče svjetske pozornice, a koja, rekla bih, u najvišem postotku, ima i priču u našem dnevniku.

M. B. - TVIN: Na osnovi slobodne procjene i na osnovi onoga što je toga dana top-vijest, što bi bilo zanimljivo gledateljima, jer mi imamo nacionalnu pokrivenost Crne Gore, pa nešto što možda jest top-vijest u Južnoj Americi, apsolutno ne mora zanimati naše gledatelje.

M. J. - Vijesti: Sve što sam spomenuo, to koriste naši novinari i urednici koji uređuju tu rubriku - vijesti iz svijeta koja se zove “Svijet”, a u koju smo mi smjestili i regiju. Mnogi nam to zamjeraju, jer: “Zašto bi Srbija bila svijet?”- kažu, a mi kažemo: “Zašto ne bi? Sad poslije svega što se dogodilo.” Većina svjetskih medija nema rubriku o regiji, nego imaju svijet. To ne znači da se mi odnosimo s podcjenjivanjem, veliki dio naših vijesti je iz regije, iz Srbije, Bosne, Makedonije... Prvenstveno nas zanimaju sve vijesti koje dolaze iz svijeta, a koje se tiču Crne Gore. Te vijesti idu u unutarnjopolitičku rubriku, to je naša uređivačka politika. Sve što se tiče Crne Gore , bilo kakvi događaji, ide na strane koje se tiču Crne Gore. Ne samo političke teme, nego i ako je u pitanju kriminal, globalni proces koji ima veze s našom zemljom, gdje se ona spominje i slično. To se ne objavljuje u “Svijetu”. Mi tako radimo. Prioritet su vijesti koje se na neki, makar i posredan način, tiču Crne Gore. Recimo, europske integracije. Sve što se tiče Bruxellesa i Europske unije, a može imati veze s nama, a i ne mora, njihove unutrašnje stvari, budući da će o tome ovisiti put Crne Gore u Europsku uniju. Ne mislimo da taj put bez nema alternativu, previše smo imali toga “bez alternative”, pa smo se uvijek okretali nečemu drugom

Bogavac 203

“bez alternative”. Te vijesti imaju prioritet, one koje se posredno tiču Crne Gore. Onda, u vanjskopolitičkoj rubrici također vode računa o životnim stvarima koje se događaju u svijetu. Životne priče, katastrofe. Mi smo privatni medij i moramo voditi računa o čitanosti, naravno. Pritom ne trebamo podilaziti niskim ukusima i strastima po svaku cijenu.

U nekim redakcijama kažu da odabir vijesti iz svijeta isključivo ovisi o onome što novinar koji je tog dana zadužen za tu rubriku sam izabere. Dakle, da je to pitanje njegove kreativnosti. Koliko u tom smislu, u vašoj redakciji, ima te 'novinarske slobode'?

M. J. - Vijesti: Teško je u Crnoj Gori govoriti o novinarima vanjskopolitičke rubrike. Smatram da je novinar čovjek koji ide i izvještava s događaja, a čovjek koji sjedi u redakciji ima različita imena, od urednika, stuffwritera, sabiritora. U Crnoj Gori nema novinara vanjskopolitičke rubrike. Imamo dopisnika iz regije, u Austriji, u Italiji, povremeno imamo dopisnika iz Bruxellesa, po potrebi. To su novinari vanjskopolitičke rubrike. Oni pišu tekstove na osnovi izvještaja agencija, tako da imaju uvid u sve što se toga dana događa, u tome smislu oni su slobodni. Ali, vezani su ovim načelima. Što će izabrati i objaviti, to stvarno ovisi o njima.

Na koji način birate vijesti iz regije? M. V. - TVCG: Zna se što se događa, što je aktualno, koja je

važnost određene vijesti i na koji način to utječe na regiju i konkretno na našu sredinu. Normalno je da su to neki od kriterija koji se moraju provoditi i mi nastojimo tako postupati. Posljednji primjeri to mogu pokazati: mi smo Dnevnik počeli pričom iz Srbije, što je vjerojatno za mnoge bilo iznenađenje. Smatram da smo pravodobno reagirali. Onoga dana, dakle, uoči izbora novog predsjednika Parlamenta RS-a, naš Dnevnik je počeo uključenjem našeg novinara iz Srbije, koji je navijestio to što se zapravo i dogodilo. To se dogodilo nakon ponoći, a dan poslije mi smo imali ono što su implikacije tog što se dogodilo. Smatramo da je to bilo potpuno opravdano, jer je to bila među prvih 5 vijesti na svim medijima, i u regiji i u svijetu. Najjači emiteri, svi su tu vijest imali u svojim udarnim emisijama, čak su imali i vrlo dobro organizirane rasprave o toj temi i reakcije svih strana. Naime, Srbija je neobično važan faktor za stabilnost u regiji, to je manje-više svima poznato, a to koliko je važna, potvrdilo je i ovo što se sad događa, i koliko se sada tome pridaje važnost.

M. B. - TVIN: Regija je, naravno, interesantnija s više aspekata, prije svega zbog blizine, zatim zbog odnosa koje bi Crna Gora trebala

DOGAĐAJI 204

imati s državama iz okruženja. Biraju se na sličan način kao i vijesti iz svijeta, po mojoj slobodnoj procjeni. Sve je to na neki način uvjetovano financijama. Ako hoćete sve to imati, potrebno vam je mnogo novca, jer trebalo bi se pretplatiti na sve te agencije koje će vam dati informacije koje vas zanimaju.

Radite li prema uzoru na neke druge medijske kuće (BBC na primjer)? M. V. - TVCG: Voljeli bismo da je tako. Mislim da moramo sebi

postavljati vrlo visoke ciljeve. Ne u želji da ih samo postavimo i da oni budu pred nama kao nešto što ćemo jednog dana dosegnuti, nego ti ciljevi moraju biti apsolutno ostvarivi. Znači, vijest je vijest gdje god jeste, bilo da je prenosi BBC ili CNN, bilo da je objavljuje, ja se duboko nadam, bilo koji javni servis, pa i naš, čak i mali servis za građane u maloj sredini. Tako bi trebalo biti, ali to će u mnogome ovisiti o profesionalizaciji svih medija. M. J. - Vijesti: Mi pratimo što se zbiva u najvažnijim svjetskim novinama, imamo uvid u to što se događa. Pokušavamo na osnovi toga odabrati što se nama sviđa, što mislimo da je dobro, što će poboljšati naš bilo uređivački pristup, bilo organizacijski, bilo grafički. To su stvari o kojima morate voditi računa.

U Dnevniku – središnjoj informativnoj emisiji vaše televizije, koji traje oko trideset minuta, vijestima iz svijeta posjećuje se 2 do 3 minute. Mislite li da je to dovoljno?

M. V. - TVCG: Mislim da je to, u ovom trenutku, najviše što možemo pružiti. Ne mislim da je dovoljno. Ali, tu su specijalizirane emisije koje mogu obraditi te teme. Mi imamo jedanput na tjedan emisiju koja se zove Globus. Ponedjeljkom, srijedom i petkom imamo Meridijane, zatim Fokus. Ne mislim da je dovoljno, ali to je ono što sad možemo. Ali, dogodi se i događalo se da, npr. u slučaju one velike nesreće u SAD-u, masovnog ubojstva studenata, da smo počeli dnevnik tom pričom, koja je stigla toga trenutka. Evo, recimo, i danas Dnevnik počinjemo događajem iz Europe: Moskva, Crveni trg, priča o tome koliko je Dan pobjede nad fašizmom važna priča. Gdje ćete bolji primjer?

Mislite li da je rubrici Svijet dovoljno posvetiti dvije strane, koliko je posvećeno u vašim dnevnim novinama?

M. J. - Vijesti: Pa, ponekad nije. Ponekad je i previše.

Bogavac 205

Globalni trend, po mišljenjima nekih teoretičara, predstavlja opasnost za medije. Mislite li da u budućnosti postoji opasnost od unifikacije medija?

M. V. - TVCG: Ta opasnost normalno da postoji. Vjerojatno kada slušate lokalne emitere vidite koliko se svi oni vole baviti visokom politikom. Jednostavno, ta uloga servisa građana na lokalnoj razini kao da i dalje lebdi negdje u zraku i kao da je samo pusta želja građana. Mislim da je to loš znak i da će i dalje biti loš znak, ako se ljudi koji se bave razvojem tih medija i oni koji ih osnivaju ne pozabave upravo time i ako ne upozore na potrebu da lokalni emiteri moraju obavještavati o običnom životu obične ljude, obične građane. Normalno, ne uzimajući sebi pravo da ne treba javiti što se zbiva u okruženju, odnosno globalno, ali da prioritet tih medija to nikako ne smije, niti treba biti. Oni stalno moraju govoriti o životu, a život je običan svijet, u običnoj sredini, u gradu u kojem se medij nalazi, a visoka politika i sve što se zbiva na globalnoj i regionalnoj razini može biti dio te priče, ali može biti u dopuštenim i, rekla bih, normalnim količinama, kako bi to ljudi na pravi način konzumirali u sredini u kojoj taj medij radi.

M. J. - Vijesti: Ne. Postoje tisuće novina na Zapadu, nacionalne, regionalne, lokalne, u kvartovima imate novine. Jedina opasnost jest da se smanjuje njihova naklada, znači da internet preuzima primat. Bilo je i prije sličnih kriza i problema, pa mislim da će tiskane novine opstati. Barem sljedećih sto godina. Opasnosti od unifikacije upravo zbog toga nema. Uvijek će biti nešto što je relevantno samo za nas, za tržište, na kojem recimo Vijesti funkcioniraju, tako da će to uvijek biti različito, bez obzira u kojoj formi.

207

Bojana Mišković∗

Zaslužujemo više informacija o

svijetu

U tekstovima studenata Sveučilišta u Podgorici pokušali smo da utvrditi koliko su mediji Crne Gore zahvaćeni procesom globalizacije, tj. koliki utjecaj velike medijske kuće i novinarske agencije imaju na naše medije.

Što smo zaključili? Urednici medija koji su bili intervjuirani, različito, čak suprotno

doživljavaju i organiziraju vanjsku politiku i vijesti iz svijeta. Zatim, usporednom analizom vijesti koje su tog dana1 objavile TVCG i IN televizija s vijestima koje su se pojavile na BBC-ju i CNN-u, zaključili smo da prosječni građanin Crne Gore zaslužuje više informacija o događajima u svijetu. I posljednjom analizom koju smo tog dana proveli, najtiražnijih dnevnih novina, postojećih internetskih portala i radijskih postaja potvrdili smo činjenicu da u Crnoj Gori ne postoji dovoljno jak utjecaj globalnih medija.

Ono što je važno istaknuti jest da smo pratili informativni program, te da je zaključak izveden na osnovi tog istraživanja, a da je globalni utjecaj na kulturni i zabavni program mnogo veći.

∗ Autorica je studentica Sveučilišta u Podgorici 1 7. svibnja 2007. godine

209

Emina Demiri i Karmen Škaro∗

Dubrovački medijski prijepori

Uvod Novinarska profesija na lokalnoj razini predstavlja veliki izazov.

Lokalni su novinari izloženi manipulaciji od lokalnih političara, oglašivača i vlasnika koje svaki dan susreću na ulicama svojega grada. Njihov je položaj znatno otežan upravo zbog malog područja o kojemu izvještavaju te zbog prisnosti s sudionicima izvještaja.

Senzacionalistički način izvještavanja nisu izbjegli ni dubrovački mediji. Često posluže samo kao prostor osobnih razračunavanja i podmetanja u kojima se neutemeljeno iznose neistine. Iako na Sveučilištu u Dubrovniku postoji odjel Mediji i kultura društvo, čije je područje obrazovanja zapravo novinarstvo, u dubrovačkim medijima čini se da ne postoji potražnja za obrazovanim novinarima koji će se pridržavati pravila i etike svoje profesije. Senzacionalizam ne priznaje obrazovanje kao vrlinu nego je smatra preprekom.

Važnost lokalnih medija i njihov utjecaj na javno mnijenje ponekad prelazi utjecaj nacionalnih medija upravo zbog blizine kao mjerila prema kojemu je nešto zanimljivo i važno za čitatelja, slušatelja ili gledatelja. Upravo zbog velikog utjecaja, potrebno je sagledati tko zapravo odlučuje o uređivačkoj politici tih medija. Jedan od načina da se odgovori na to pitanje jest sagledati povijest i sadašnjost izvještavanja dubrovačkih medija. Skandali koji su ih potresli, pogreške velike i male, nedostaci u sadržaju. Sve su to pokazatelji stanja dubrovačkih medija.

∗ Autorice su studentice Sveučilišta u Dubrovniku

DOGAĐAJI 210

Radio-Laus Glavni i jedini izvor prihoda za lokalnu komercijalnu radijsku

postaju je oglašavanje. Osim snimljenih oglasa, oglasa koje čita spiker, lokalni radio se koristi i igrama te kvizovima kroz koje oglašivač šalje svoju poruku na nešto suptilniji način. Takav je slučaj i s Radio-Lausom. Naime, 90 posto njegova programa je sponzorirano, pa imaju specijalizirane emisije čiji su sponzor npr. Autoceste, pa se u tim emisijama oglašavaju lokalne autotvrtke ili postoji emisija „Dom“ za tvrtke koje se bave uređivanjem interijera.

Godine 2004. jako je uspješna bila emisija „Pedalalaus“. Sastojala se od toga da su dva novinara biciklima tri puta na tjedan obilazila Dubrovnik. Svaki put bi u nekoj ugostiteljskoj tvrtki napravili intervju s osobom od lokalne važnosti. Osobe koje bi se našle na ulici kojom su se novinari vozili, osvajale bi nagrade koje bi omogućili sponzori, ali emisiju je većinom sponzorirao ugostiteljski objekt. Kako se izabire objekt koji će ugostiti političara i novinare nije poznato, pa postoji opravdana sumnja da su ideja i koncepcija emisije takvi da se ostvari sprega oglašivača (ugostiteljskog objekta i političara) i novinara.

Vrijeme izbora također se može promatrati sa stajališta marketinga jer je to vrijeme, kao i razdoblje blagdana, ono kada se dobit od oglašivanja poveća. Publika je bombardirana političkim oglasima, jingleovima i političkim oglašivačkim emisijama u kojima se pojavljuju političari, a koje traju do 60 minuta.

Pogreške su ljudske, ali plagijat nije. Radio-Laus je dobar primjer za to. U prosincu 2006. Jutarnji list je pogreškom objavio izvještaj sa županijskog zasjedanja, koji se održao u studenom te godine. Vijest o tome je pročitana i u vijestima Lausa bez pozivanja na Jutarnji list, kao da se radi o novom događaju, pa su pokazali javnosti kako pojedine vijesti prepisuju iz dnevnih novina, pa i one pogrešno objavljene.

Radio-Ragusa

Radio-Ragusa je najmlađi radio u Dubrovniku. Prije početka emitiranja, Andrija Jarak, koji je trebao biti glavni urednik, najavljivao je

Demiri i Škaro 211

kako će radio razotkrivati afere, govoriti o problemima ratnih veterana, odnosima sa susjednim zemljama te da taj radio zasigurno neće biti džuboks napravljen na tako da se objavljuje red glazbe, red reklama. No, to je ono što je taj radio postao.

Radio-Ragusa emitira 24 sata na dan, uglavnom glazbu i glazbene emisije poput „Love radio“ s ljubavnim pjesmama, dok je „Injoštar“ posvećen tradicionalnoj dalmatinskoj pjesmi. Vijesti se emitiraju svaka dva sata s glavnim „Dnevnikom“ u 17 sati i uglavnom su „skinute“ s portala www.index.hr.

Jedan od primjera neobrazovanih osoba koje rade na lokalnim postajama je i kada se u prosincu 2006. godine spiker zabunio i nekoliko minuta nije znao što skraćenica J.B. Jelačić znači. Prvi put ju je izgovorio Josip Broz. U sljedeća dva pokušaja opet ju nije uspio dešifrirati te je na kraju samo rekao „u ulici bana Jelačića“.

DUTV DUTV je počeo emitirati program prošle godine i u svojem se radu

susreo s nekoliko ključnih problema. Ljudi su neizostavan element poslovanja pa je neoprostivo da jedna televizija nema dovoljno kadrova, a oni koji rade većinom nisu školovani novinari. Zbog takvih propusta, program je slab, što se najviše vidi iz prečestog emitiranja kadrova Grada i gradskih „šetača“. DUTV je stvorio vlastitog Velikog Brata pomoću kamera postavljenih po cijelome gradu koje snimaju „uzbudljive“ kadrove ljudi koji šetaju, vežu cipele, ispuhuju nos... I sve se to emitira uz glazbu u pozadini, a kako se ne bi moglo ustvrditi da navedeni kadrovi nemaju nikakvu informativnu vrijednost, u podnožju ekrana gledatelji mogu pročitati pokoju lokalnu vijest, najavu ili neizostavni oglas. Jedanput na tjedan ekipa DUTV-a odluči se emitirati lokalne vijesti iz Dubrovnika i s Dubrovačkog područja. Problem je u tome što se ti manevri većinom pretvaraju u prikriveno oglašavanje. Lokalne građevinske tvrtke najčešći su sudionici vijesti, a ujedno i najveći oglašivači DUTV-a.

Možda je situacija mogla biti i drugačija da se i prije nego što se počelo s emitiranjem nije propustilo zaposliti školovane novinare. Prošle godine na audiciji za zapošljavanje sudjelovali su i studenti Sveučilišta u Dubrovniku, koji su demonstrirali visok stupanj profesionalizma te je

DOGAĐAJI 212

nekoliko od njih i zaposleno. Rad na televiziji je odgovoran posao te iziskuje mnogo vremena i odricanja za studente koji ujedno moraju pratiti predavanja i učiti za ispite. Osim toga, takva obveza donosi i troškove, npr. za prijevoz, šminku i odjeću te su studenti zatražili da im se nadoknade. Vlasnik DUTV-a, koji je ujedno menadžer, nije smatrao da bi se ta nadoknada trebala isplatiti. Zaključio je da bi studenti zapravo njemu trebali platiti što će ih naučiti budućem zanimanju. Studenti su prekinuli suradnju, no priča na tome nije završila. Uvrijeđeni vlasnik odlučio je da nekoliko drskih studentica treba „spustiti na zemlju“, pa ih je otpratio s izjavama kako neke od njih dobro izgledaju, no nemaju ništa u glavi te da bi mogle glumiti u porno filmovima. Za veliku većinu pak rekao je da nisu u stanju držati niti mikrofon.

Dubrovački vjesnik Još davne 1951. godine s prvim izdanjem počinje priča Dubrovačkog

vjesnika, novina s najdužom tradicijom u Gradu. Još jedan čini se neizbježan element dubrovačkih medija, saga o građevinskim tvrtkama nalazi svoje mjesto i u tome listu. Dubrovački vjesnik kada god je to moguće donosi negativne vijesti o lokalnoj građevinskoj tvrtki „Obšivač“, koja je partner izvjesnom „Vulixu“. Poznato je da se iza vreća cementa nerijetko skriva korupcija i dužnost je novinara o tome izvijestiti, no u ovome slučaju se iza novinarskih pera Dubrovačkog vjesnika skriva suparništvo. „Vulix“ je imao udjel u Dubrovačkom listu, koji se s Dubrovačkim vjesnikom bori za dijelove čitateljskog kolača. Treba li uopće spomenuti da Dubrovački list s druge strane promovira tvrtku „Obšivač“.

Čini se kako Vjesnik nije u dobrim odnosima ni s gradonačelnicom Dubravkom Šuicom. Barem ne otkada je ona povukla oglase iz lista. Najbolji primjer spomenutog antagonizma jest kada je u listu objavljena fotomontaža gradonačelnice kako sjedi na skupoj WC školjki, koja je dio velike investicije Gradskog vijeća. Uistinu neukusna fotografija očiti je rezultat sensacionalizma i najblaže rečeno nedostatka profesionalizma u novinarstvu Dubrovačkog vjesnika.

No, taj slučaj montaže u tim novinama nije jedini. Naime, 2005. godine, tijekom lokalnih izbora Dubrovački vjesnik je objavljivao podatke iz navodnih telefonskih anketa, koje su pokazivale da kandidat s nezavisne

Demiri i Škaro 213

liste Pero Vićan vodi utrku. Tako su tri dana prije izbora objavljeni rezultati ankete, prema kojoj je vodio Pero Vićan sa 69,7%, 67,7% i 59,1%. Podaci agencija koje se bave istraživanjima javnog mnijenja govorili su drugačije. Tako je prema agenciji GFK Pero Vićan smješten u skupinu „ostali“, u kojoj svi zajedno nisu mogli dobiti više od 1,9 posto glasova, a prema podacima druge slične agencije Mediana Fidesa nisu mogli dobiti više od 3,4 posto glasova. Uz to, suprotno pravilima struke, nigdje nije bilo naznačeno koliko je ljudi sudjelovalo u anketama. Postavlja se pitanje koliko je glasova takva manipulacija priskrbila Vićanu, jer su ljudi mislili da ako glasaju za nekoga drugoga s druge nezavisne liste, njihov glas neće vrijediti.

Zaključak Dubrovačko novinarstvo se susreće s problemima manipulacije.

Upravo ta manipulacija te sveprisutni senzacionalizam rezultira slabom kvalitetom sadržaja u medijima te padom potražnje za školovanim novinarima. Zapošljavanje neškolovanog kadra ujedno povećava prostor za pogreške. Ponekad su te pogreške male, poput krivo pročitanih imena, no ponekad su mnogo ozbiljnije, poput plagijatorstva.

Vlasnici dubrovačkih medija prečesto vode glavnu riječ u tome što (ne)objaviti, što jest, a što nije vijest. Smrad manipulacije koju provode vlasničke strukture uvijek je prisutan, no rijetko se može dokazati iz kojeg izvora se širi. Zašto? Zato što transparentnost vlasništva u Dubrovniku, a nažalost i ostatku Hrvatske, prečesto nije ništa do mrtvo slovo na papiru. Građevinska poduzeća, radnici kao dioničari, žene moćnika... Toliko imena, a bez pouzdanih podataka. Sličnu manipulaciju uređivačkom politikom moguće je pronaći i u oglašavanju.

Lokalni političari pak vode vlastitu igru, koja naravno jednako tako uključuje manipulaciju medijima, a time i manipulaciju javnošću. U vrtlogu izbornih kampanja gubi se mantra novinarske profesije koja kaže pošteno, istinito, uravnoteženo, točno i nepristrano. Političarima na vlasti posvećuje se toliko medijskog prostora da se uistinu može reći kako lokalni dužnosnici već iskaču i iz paštete. U slučaju prijekora medijske ruke, koja te političare svesrdno mije, mediji se okreću drugoj krajnosti, u kojoj je su sve te paštete pokvarene. U svemu tome najviše ispašta javnost te ideja o slobodi i profesionalnosti novinarske profesije.

215

RECENZIJE

UDK 070.42 Roter, R. (215-217)

Đorđe Obradović (urednik): Djelo novinara Rudimira Rotera, Sveučilište u Dubrovniku, Dubrovnik, 2007., 333 stranice, ISBN 978-953-7153-14-4 Đorđe Obradović: Otkrivanje Rotera, ICEJ i Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2007., 131 stranica, ISBN 978-953-7015-33-6

Svijetli lik hrvatskoga novinarstva

Stručni skup o Rudimiru

Roteru, održan 22. ožujka 2006. godine, okupio je dvadeset dvoje sudionika. Oni su se potrudili prido-nijeti istraživanju i vrednovanju novinarskoga i ukupnog rada i stva-ralaštva Rudimira Rudija Rotera, ugledne osobe u povijesti dubro-vačkoga i hrvatskog novinarstva. Bio je to i svojevrsni međuge-neracijski dijalog, jer su se na jed-nome mjestu okupile dvije ili tri generacije, od onih koji su bili Roterovi suvremenici do mladog naraštaja visokoškolaca koji su tek započeli zahtjevan proces profe-sionalnoga osposobljavanja za ko-rektno obavljanje radnih zadataka medijskih djelatnika.

Kad je riječ o novinaru Rudimiru Rudiju Roteru, stručni je skup bio samo početak zah-tjevnoga i složenog istraživačkog procesa. Roterovo stvaralaštvo do-datno je analizirano u sklopu Medij-skoga istraživačkoga centra Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku, a rezultat skupa i toga rada prilozi su za zbornik radova „Djelo novinara Rudimira Rotera“. Ti prilozi nedvojbeno potvrđuju da Roterovo djelo može biti putokaz svima koji se žele baviti složenim novinarskim pitanjima.

Zbornik radova “Djelo no-vinara Rudimira Rotera” čine prilozi kojima su autori: Mateo Milković, Milan Kiperaš, Blanka Danon

RECENZIJE 216

Kurpjel, Jasenka Roter Petrović, Marinko Vlašić, Stipo Antičević, Pavle Bakarić, Ante Bautović, Antun Gavranić, Nikola Ivanišin, Joško Juvančić, Čedo Kisić, Ljubica Marinović, Đuro Market, Natalija Gržetić, Zrinka Roter Vranić, Rade Petrović, Marinela Rusković Krištić, Božo Brzica, Joško Jelavić, Maja Nodari, Jovica Popović, Nikola Isufi, Sonja Seferović, Mia Miloslavić, Antonia Tomić, Đorđe Obradović, Dubravka Šuica.

Povijest dubrovačkoga i hrvatskog novinarstva obilježio je Frano Supilo (1870. - 1917.) radom u Crvenoj Hrvatskoj i Novom listu. Osam godina nakon Supilove smrti, Rudimir Roter objavio je svoj prvi novinski napis u dubrovačkom listu Hrvatska riječ. Od te 1925. do 1959. godine, kad je umro, Roter je priznat među kolegama kao vodeći novinar podrijetlom sa širega dubrovačkog područja.

Nažalost, njegovo djelo nije bilo istraženo i, kako su njegovi suvremenici počeli umirati, sjećanja na njega počela su blijedjeti i o njemu se sve manje znalo. Na pri-jedlog Roterova prijatelja iz djetinjstva Stipe Antičevića, država Izrael Roteru je dodijelila najveće priznanje koje mogu dobiti pri-padnici drugih naroda – pravednik među narodima. Priznanje mu je pripalo za spašavanje obitelji sara-jevskog novinara Alberta Koena po cijenu vlastitoga života i suse-

ljana u Potomju na Pelješcu, gdje je sklonio Koenove pred fašističkim progonom.

Prilozi za zbornik pokazuju da su životno i novinarsko djelo Rudimira Rotera dragocjeni za povijest dubrovačkoga i hrvatskoga novinarstva. To je ujedno prva knjiga nastala u okrilju Medijskoga istraživačkog centra Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dub-rovniku i kao takva predstavlja samo početak, a ne spomenik Rudimiru Roteru. Ona je putokaz današnjim i budućim novinarima kako treba živjeti novinarstvo i za novinarstvo. Ili, Roterovim riječima, a napisao ih je u pismu prijateljici iz Janjine 1928. godine:

“Ja stojim na stanovištu, da čovjek vrijedi samo onoliko koliko koristi čini drugima i ni za dlaku više. Nauka je opće dobro; prema tome ono što ja znam nije samo moje, nego svačije, a ako je to tome tako - što se ne da poreći - onda to moramo i činom dokazati.”

Polazeći od svega nave-denog, može se zaključiti da zbornik „Djelo novinara Rudimira Rotera“ predstavlja značajan do-prinos povijesti dubrovačkoga i hrvatskog novinarstva i nakladničke djelatnosti Sveučilišta u Dub-rovniku.

Nije to sve. Rad Đorđa Obradovića prilagođen samos-talnom izdavanju objavljen je kao posebna knjiga pod naslovom Otkrivanje Rotera i uvršten je u

217

međunarodni projekt JETIC – Obrazovanje novinara u Hrvatskoj, koji se ostvaruje uz potporu Europske komisije. Nakladnici su ICEJ, Međunarodni centar za obrazovanje novinara i Sveučilišna

knjižara iz Zagreba. I to je dodatni dokaz o vrijednosti provedenoga istraživanja, analizi sadržaja Roterovih napisa i izvlačenju iz zaborava toga velikana dubro-vačkoga i hrvatskoga novinarstva.

Milan Kiperaš

UDK 070.15(082)

(217-218)

Stjepan Malović (urednik): Vjerodostojnost novina, ICEJ i Sveučilišna knjižara, Zagreb,2007.,207 stranica, ISBN 978-953-7015-38-1

Ozbiljna ugroženost standarda

Koliko su novine vjero-dostojne i može li se vjerovati vijestima koje objavljuju – bila je tema međunarodnoga istraživanja provedenog u sklopu projekta Tempus „Journalism Education and Training in Croatia“ (JETiC). U istraživanju su sudjelovali znan-stvenici i medijski stručnjaci iz Austrije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske tijekom 2007. godine. Promatrali su po četiri naslova dnevnih novina iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, a analizirana su ukupno 2806 napisa. Novine su odabrane prema kriterijima čitanosti i utjecaja, što je pravilan pristup, jer nijedan

od ta dva kriterija samostalno ne bi dao uravnoteženu i nepristranu analizu. U svakoj je zemlji izabran jedan dnevni list, koji ima ugled i tradiciju ozbiljnoga glasila, koji su nekoć bili sinonimi za kvalitetno novinarstvo, neovisno o tome što danas ni Vjesnik u hrvatskoj, ni Oslobođenje u Bosni i Hercegovini, ni Pobjeda u Crnoj Gori nisu tržišno uspješni. No, objašnjava voditelj istraživanja i urednik Vjerodostojnosti medija Stjepan Malović, izabrani su kao protuteža ostalim novinama izabranima prema prodanoj nakladi. Rezultati su prvi put objavljeni u lipnju 2007. godine na među-narodnoj znanstvenoj konferenciji u

RECENZIJE 218

Opatiji, dijelu već spomenutoga projekta JETiC, koji je u samo dvije godine objavio niz knjiga u dvije biblioteke. Jedna od njih naslovljena je Vjerodostojnost medija. Knjigu je uredio prof. dr. sc. Stjepan Malović sa Sveučilišta u Dubrovniku, a istraživači i autori pojedinih pog-lavlja, uz njega, bili su i prof. dr. sc. Thomas A. Bauer sa Sveučilišta u Beču, doc. dr. sc. Gordana Vilović i viši asistent dr. sc. Mato Brautović sa Sveučilišta u Dubrovniku, mr. sc. Igor Kanižaj sa Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Najil Kurtić i mr. sc. Zarfa Hrnjić sa Sveučilišta u Tuzli, mr. sc. Derviš Selhanović iz Zavoda za međunarodnu znan-stvenu, kulturnu i tehničku suradnju vlade Crne Gore, mr. sc. Nataša Ružić sa Sveučilišta u Podgorici te doktorandica Sveučilišta u Zadru Ksenija Žlof.

Knjiga je podijeljena u tri dijela. Prvi, koji nosi naslov Značaj vjerodostojnosti medija, pruža teorijski pogled na važnost medijskih istraživanja kao važan dio druš-tvenih istraživanja. Drugi dio objavljen pod naslovom Istraživanje vjerodostojnosti medija tumači kako je konceptualizirano istraživanje, me-todologiju istraživanja i važnost izvora za vjerodostojnost medija. Treći i najopsežniji dio Rezultati istraživanja tekstualno, brojčano i grafički daje pregled i tumačenje dobivenih rezultata analize sadržaja

napisa, utjecaja grafičkoga obli-kovanja i etičkih aspekata anali-ziranih novina.

Sažimajući ukupne rezultate, Stjepan Malović piše da dobiveni podaci za sve tri zemlje navode na opći zaključak kako su novinarski standardi ozbiljno ugroženi. Dodaje kako su istraživači bili svjesni činjenice da ocjena često ne ovisi samo o istinosnim komponentama sadržaja, nego također o obilježjima komunikacijske situacije, koja bitno određuje komunikacijski okoliš. Detaljnijom raščlambom dnevnih listova istraživači su ustvrdili kako nema dovoljno ozbiljnih informa-tivno-političkih dnevnih novina, koje bi čitateljima pružile točne i podrobne informacije o zbivanjima u zemlji i svijetu.

Ovako koncipirana i sadr-žajno iznimno vrijedna knjiga trostruko je korisna čitateljima, među kojima bismo morali zbog vlastitih spoznaja i potrebe da se poboljša svakodnevna novinarska praksa i zbog nekih budućih istra-živanja, biti ne samo novinari i studenti novinarstva, nego medijski stručnjaci u neovisnim institucijama i sveučilišni nastavnici. Teorijski okvir, metodološki postupak i način prikaza rezultata u Vjerodostojnosti novina mogu biti odličan predložak budućim istraživanjima.

Đorđe Obradović

219

UDK 070:37](035) (219-220)

Thomas A. Bauer, Thierry Guidet, Andy Kaltenbrunner i Daniela Kraus, ICEJ i Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2007., 136 stranica, ISBN 978-953-7015-37-4

Priručnik za predavače novinarstva

Iako u Hrvatskoj postoji

duža tradicija izobrazbe u novi-narstvu, tek je sada objavljena prva knjiga o tome kako biti uspješan predavač novinarstva. Profesor bečkog sveučilišta i ugledni medijski pedagog Thomas A. Bauer sa skupinom suradnika odlučio se na praktičan način opisati kako organizirati i izvoditi novinarske tečajeve te prikazati ulogu koju bi predavači novinarstva trebali imati.

Prvi dio knjige govori o učenju za struku i metodama za poduku. Bauer iznosi pedagoške aspekte ponašanja predavača usmjeravajući podučavanje prema sudionicima. Autor iznosi najvažnije metodičke načine ponašanja kroz povratnu informaciju, intervencije i upravljanje skupinom. U dijelu naslovljenom "Metode poduke" au-tor iznosi teoretske temelje učenja s pregledom metoda učenja i načina njihova izbora prema ciljevima učenja i zadanog programa.

Andy Kaltenbrunner i Dani-ela Krraus autori su drugog dijela knjige, u kojem se govori o usavr-šavanju novinara, posebice o cjelo-životnom učenju u društvu znanja. Autori iznose međunarodne modele školovanja u Danskoj, Njemačkoj. Španjolskoj i SAD-u, iz čega izvode svoj „korak kroz korak“ pristup usavršavanju. Predlažu usavršavanje kroz tvrtku jer je takav pristup dio kvalitativnog menadžmenta, pobolj-šava motivaciju i umreženost, plan prilagođen potrebama tvrtke i opremi. Autori ističu kako se novinarsko obrazovanje ne može temeljiti na ideologiji da se novi-narske sposobnosti stječu u koli-jevci, nego je za to potrebna javna potpora. „Kritička javnost i njezini demokratski izabrani predstavnici imaju interesa da sredstva javnog priopćavanja budu visokokvalitet-na“, zaključuju autori.

Praktičan vodič za preda-vače treći je dio knjige, a napisao ga

RECENZIJE 220

je Thierry Guidet. Kako sam autor ističe, riječ je o savjetima, trikovima i mudrostima za osmišljavanje i vođenje tečaja.

Autor navodi kako se odrasle ne podučava jednako kao djecu, jer odrasli ne vide predavača kao sveznajućeg učitelja. Oni očekuju konkretne rezultate te da predavač uzme u obzir njihovo radno i ljudsko iskustvo. Autor zak-ljučuje kako je za novinare prvo

pitanje „Za koga pišem“, dok je prvo pitanje za predavača „Koga podučavam“.

Knjiga Priručnik za predavače novinarstva predstavlja teoretsko i stručno objašnjenje kako biti uspješan predavač novinarstva. Nijedan predavač ne bi trebao zaobići ovaj priručnik prilikom osmišljavanja i izvođenja novi-narskih tečajeva.

Mato Brautović

UDK 070 659.3

316.77 (220-222)

Nada Zgrabljić Rotar (urednica): Medijska istraživanja (god. 13, br. 1), DORON d.o.o. i Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2007., 98 stranica, ISSN 1330-6928

Medijska prilagodba društvu

Znanstveno-stručni časopis

za novinarstvo i medije Medijska istraživanja u prvome broju trina-estoga godišta donosi pet istraživanja s područja medija, dvije recenzije novih izdanja knjiga te prikaze i najave medijskih doga-đanja. Kako navodi glavna urednica doc. dr. sc. Nada Zgrabljić Rotar, spomenuti sadržaji časopisa ilus-triraju utjecaj društvenih promjena

na fokus interesa znanstvenih istraživača s područja medija.

Prvi dio časopisa rezerviran je za prikaze rezultata raznovrsnih istraživanja medija i medijske pra-kse. Tako je mr. sc. Anita Perišin s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu istražila interaktivnost medijskih djelatnika i terorističkih organizacija, a predsjednik Hrvat-skog centra za razminiranje mr. sc.

221

Josip Čerina ispitao je i analizirao koliko i zašto mladi ročnici Hrvatske vojske (ne)koriste ma-sovne medije. Prof. dr. sc. Ana Tkalac Verčić s Ekonomskog fakul-teta Sveučilišta u Zagrebu i mr. sc. Norman Mueller iz Marketinških komunikacija T-Coma prezentirali su rezultate zajedničkog istraživanja o povezanosti i uzajamnoj ovisnosti novinarstva i odnosa s javnošću, a viši asistent na Sveučilištu u Dubrovniku dr. sc. Mato Brautović usporedio je stupanj etičnosti hrvatskih online medija u odnosu na međunarodne standarde prema kriterijima zaštite privatnosti, intele-ktualnog vlasništva i elektroničkog poslovanja. Posljednji članak je prezentacija rada prof. dr. sc. Vide Vidaček Hainš, prof. dr. sc. Valentine Kirinić s Fakulteta infor-matike i organizacije Sveučilišta u Zagrebu te pedagoginje i ravna-teljice dječjeg vrtića Kindergarden iz Varaždina Ksenije Pletenac. Na uzorku predškolske djece istražile su na koji način medijska i infor-

macijska pismenost utječu na formiranje kompetentnih i osviješ-tenih korisnika medija.

U drugome dijelu Medijskih istraživanja objavljene su recenzije knjige Nade Zgrabljić Rotar Radio – mit i informacija, dijalog i demokracija iz 2007. godine te knjige Produkcija i marketing scenskih umjetnosti autora Darka Lukića iz 2006. godine. Osim toga, stranice časopisa poslužile su za prikaze i najave relevantnih medijskih skupova i događaja.

Časopis Medijska istraživanja, kao svojevrstan forum o aktualnim pitanjima i problematici masovnih medija, dobrodošao je tamo gdje još uvijek postoji neznanje o pojedinim aspektima djelovanja medijske industrije, čak i u znanstvenim kru-govima. Osim što istraživačima medija može poslužiti u daljnjem razvoju, njime se mogu koristiti i studenti novinarstva kao i svi ostali koje zanima prilagodba masovnih medija stalno promjenjivom okviru suvremenog društva.

Tina Barbarić

223

VIJESTI

12. konferencija Informacijska tehnologija i novinarstvo KOLABORATIVNI MEDIJI

Dvanaesta međunarodna konferencija Informacijska tehno-logija i novinarstvo održana je u Interuniverzitetskom centru od 21. do 25. svibnja. Tema su ove godine bili kolaborativni mediji.

Konferencija je počela prezentacijom radova o novome novinarstvu, odnosno o izazovima koje pred suvremeno novinarstvo postavljaju blogovi i društveno umrežavanje. Drugog dana je raspravljano o digitalnoj demokra-ciji i izazovima građanskog novinar-stva te obrazovanju na daljinu.

Predstavljanje znanstvenih projekata bila je tema trećeg dana konferencije, s time što su u posli-jepodnevnim satima studenti pred-stavljali svoje projekte i istraživanja.

Posljednji dan konferencije bio je svojevrsno sjećanje na život i rad utemeljitelja informacijskih znanosti u Hrvatskoj Bože Težaka.

Direktori konferencije su prof. dr. sc. Nenad Prelog i prof. dr. sc. Damir Boras sa Sveučilišta u

Zagrebu, te prof. dr. sc. Steve Ross s UCLA-e. 3. međunarodni znanstveni skup „Dubrovački medijski dani“ UTJECAJ ODNOSA S JAVNOSTIMA NA KREIRANJE JAVNOG MNIJENJA

Treći međunarodni znan-stveni skup „Dubrovački medijski dani“ s ovogodišnjom temom „Uloga odnosa s javnostima u krei-ranju javnoga mnijenja“ održan je od 8. do 10. studenoga 2007. na Sveučilištu u Dubrovniku.

Sudjelovali su istaknuti medijski stručnjaci, profesori sa 11 sveučilišta i visokih škola i novinari iz Njemačke, Austrije, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Makedonije i Hrvatske koji su raspravljali o tome koliko zbivanja zabilježena u medijima stvaraju djelatnici u odnosima s javnostima i kakvi se etički prijepori zbog toga mogu pojaviti.

Pokrovitelj skupa bio je predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, a skup se održao uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, Dubrovačko-

VIJESTI 224

neretvanske županije i Grada Dub-rovnika. Skup su pomogli medijski pokrovitelji Vjesnik i Hrvatski radio – Radiopostaja Dubrovnik i sponzori: Zaklada Konrad Ade-nauer, Studentski centar Dubrovnik, Coca-Cola Beverages Hrvatska, Vulix, Turistička zajednica grada Dubrovnika i Dubrovnik PartneR.

Predsjednik Stjepan Mesić, pokrovitelj skupa, je u svojoj poruci sudionicima naglasio:

Drago mi je što se broj sudionika kao i broj zemalja iz kojih dolaze povećava iz godine u godinu, a to je potvrda relevantnosti i važnosti teme ove konferencije.

Vi ćete na raspravama u okviru ove konferencije detaljno analizirati i donijeti sud o tome kakva je uloga odnosa s javnostima u kreiranju javnog mnijenja, no želio bih ponovno istaknuti kako u demokratskim društvima odluke ne donose niti pojedinci, niti upravljačke strukture koje su iznad ili izvan društva. Odluke donose građani. A da bi mogli odlučivati, građani moraju biti obavi-ješteni. Neobaviještenim ljudima lako se manipulira, njih se lako zavodi, a zavedene ljude nije nimalo teško navesti na odluke koje u najmanju ruku nisu u njihovom interesu.

Upravo je zato važno da se djelatnici u svakoj profesiji, bez obzira jesu li oni djelatnici u odnosima s javnošću ili novinari, rukovode pravilima i etikom svoje struke bez manipulacije i bez iskrivljavanja realne slike društva.

ZBORNIK O KRALJSKOM DALMATINU

Zbornik radova „Kraljski Dalmatin – 200 godina zadarskog i hrvatskog novinarstva u europskom kontekstu“ u nakladi Sveučilišta u Zadru, koji je uredila doc. dr. sc. Nada Zgrabljić Rotar, predstavljen je 12. srpnja 2007. godine tijekom međunarodnoga skupa posvećenoga tim prvim novinama koje su izlazile uz talijanski i na hrvatskome jeziku. U Zborniku su objavljeni radovi sa Skupa održanoga 2006. godine, povodom dvjestote obljetnice prvo-ga broja Kraljskog Dalmatina tiskanog 12. srpnja 1806. godine.

Prof. dr. sc. Josip Vidaković, pročelnik Odjela za informatologiju i komunikologiju Sveučilišta u Zadru, i predsjednik Organizacij-skog i programskog odbora Skupa, izjavio je tom prigodom:

- Naš je skup otvorio vrata daljnjim istraživanjima, a posebno novinstva 19. stoljeća koje je neiscrpni rudnik svekolikih infor-macija o svim segmentima društva. Naime, ni jedan službeni dokument ne može nam dati tako jasan prikaz slike čovjeka 19. stoljeća, njegovih poimanja svijeta i njegove psihe.

Zbornik su predstavili i recenzenti prof. dr. sc. Miroslav Bertoša, dr. sc. Nevio Šetić i prof. dr. sc. Ante Bralić.

225

Ispravak

U 1. broju časopisa Medianali pogreškom je izostav-ljeno ime prof. dr. sc. Ivana Šegote kao prvog autora rada „Bioetika i novinarstvo“. Trebalo je pisati: Ivan Šegota, Iva Sorta-Bilajac – Bioetika i novinarstvo.

Ispričavamo se prof. dr. sc. Ivanu Šegoti.

Uredništvo

UPUTE AUTORIMA

Medianali izlaze dva puta na godinu u veljači i studenom i objavljuju recenzirane autorske priloge s područja znanosti o medijima, novinarstva, masovnog komuniciranja i odnosa s javnostima. JEZIK: Objavljivat će se tekstovi na hrvatskom ili na engleskom jeziku. PODACI: Prva stranica znanstvenog članka treba sadržavati ime, radno mjesto i znanstveni stupanj, naziv i adresu institucije, broj telefona, telefaksa i e-mail. SAŽETAK: Sa 250 do 300 riječi napisan na jeziku suprotnom od jezika na kojem je članak. DUŽINA: Članci ne smiju imati više od 27 000 slovnih znakova (otprilike 15 stranica A4), uključujući priloge. CITIRANJE: Za citiranje se treba koristiti europski sustav pozivnih bilješki ispod teksta (u podnožju stranice). Citiranje tuđih dijela i spoznaja obavlja se tako da se na kraju rečenice napiše arapski broj, koji se zatim ponovi na dnu stranice ispod crte koja se stavlja ispod teksta, a iza njega se navode bitni elementi bibliografske jedinice (Footnote u Microsoft Word) LITERATURA: Navedite samo citirana djela.

• Knjige pišemo na sljedeći način: Prezime autora zarez ime autora dvije točke naslov knjige zarez izdanje knjige ako se ne radi o prvom zarez nakladnik zarez mjesto sjedišta nakladnika zarez i godina izdanja točka. Ako su knjigu napisala do tri autora, svi se navode, a ako ih je više od tri, navede se prvi i doda se skraćenica i dr. Isto se pravilo primjenjuje i za nakladnike.

227

• Članci: Prezime autora zarez ime autora dvije točke naslov rada zarez ime časopisa zarez nakladnik zarez mjesto sjedišta nakladnika zarez volumen ili godište zarez godina izdanja točka zarez broj časopisa točka. Članci iz enciklopedija i leksikona navode se s dodatnom napomenom o natuknici ili odrednici. Primjer: KLAIĆ, Bratoljub: Natuknica tehnologija, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990., str. 1333.

• Internet: Bibliografija kao za knjige ili članke plus URL: puna web adresa do dokumenta na internetu u nastavku u zagradama ( ) datum pristupa dokumentu.

RECENZIJE: Članci će biti upućeni na dvije anonimne recenzije. Ako recenzenti traže izmjene, autori su dužni popraviti članak u roku 8 dana od primitka recenzije. DOSTAVA: Prilozi trebaju biti poslani ili elektroničkom poštom medianali@unidu.hr ili na CD-u na adresu: Za Medianali, Sveučilište u Dubrovniku, Ćira Carića 4, 20 000 Dubrovnik OBJAVA: Časopis se, osim u tiskanom obliku, u cijelosti objavljuje na internetskoj stranici www.unidu.hr/medianali Rukopisi se ne vraćaju. Narudžbe i pretplata: Medianali, Sveučilište u Dubrovniku, Ćira Carića 4, 20 000 Dubrovnik Žiro-račun: 2340009-1110135015 kod Privredne banke Zagreb d.d. Pretplata za 2007. godinu iznosi 200 kuna. Cijena pojedinačnog primjerka je 100 kuna. Godišnja pretplata za inozemstvo je 30 eura.