III. Medjunarodni Studij Hagioterapije - 4.-9.7

III. MEĐUNARODNI STUDIJ HAGIOTERAPIJE / POSREDOVANJE TERAPIJE U HAGIOTERAPIJI - ZAGREB 4.- 9. SRPNJA 2011.

1

Poštovani utemeljitelju, profesore, doktore Tomislave Ivančiću,dragi polaznici trećeg međunarodnog studija hagioterapije iz cijeloga svijeta,toplo i srdačno vas sve pozdravljam u svoje osobno ime, kao i u ime organizatora studija Matične vrhovne uprave zajednice Molitva i Riječ. Naše se srce raduje vašem dolasku i vašoj želji da hagioterapiju bolje upoznate, teorijski i praktično produbite i još više zavolite. Početkom lipnja u Hrvatsku su bile uprte oči cijeloga svijeta jer je ugostila najdražeg gosta- Papu Benedikta XI. A sad, početkom srpnja, ugošćuje vas, koji ste iz nekih razloga izabrali doći na ovaj studij. Možda nije toliko očito, ali i ovoga puta, kao i prošloga mjeseca, velika su očekivanja mnogih sa svih strana svijeta, koji vape da im upravo vi pomognete vratiti izgubljeno dostojanstvo, slobodu, nadu i duhovno zdravlje. Po izvanrednom broju vas prijavljenih sudionika, jasno je da je hagioterapija silno potrebna svima i nama samima. Vjerujemo da ćete stoga ovaj studij darovati prvo sebi, sebe uzljubiti, otvoriti se povjerenju u Očevu ljubav, da biste postali zdravi i kreativni, izvrsni hagioasistenti. Hagioterapija je sigurno ne običan razlog za dolazak u Zagreb. Rođena u Hrvatskoj, iz prakse donošenja cjelovitosti okrnjenu duhovnu zdravlju, snažno se teorijski razvila po njezinom osnivaču, profesoru doktoru Tomislavu Ivančiću te prodrla u cijeli svijet. Jer hagioterapija je za sve ljude, kao i somatska i psihijatrijska medicina, bez obzira na rasu, dob, spol, vjersko opredjeljenje, nazor na svijet. Ovdje nas privlači najava praktičnog posredovanja terapije koja će i nas same, vjerujemo, zahvatiti, ali i pomoći naš osobni razvoj kompetencija za prenošenje terapija na druge koji nas čekaju. Hagioterapija je već prisutna u društvu kroz mnoge tribine, posebno one koje vodi u Hrvatskoj profesor Tomislav Ivančić, ali i kroz radio i tv emisije, pa i svjetovne časopise. Poseban promotor hagioterapije zasigurno je časopis „Hagio.hr“ , sve svježiji i aktualniji. Svakako, tu su mnogobrojne knjige i cd-i sa svih predavanja koje drži profesor Tomislav Ivančić , a koji su od osobite koristi svima koji se osposobljavaju u hagioterapiji. Biti ovdje za sve nas, profesore i liječnike, mlade i zrelije, sjevernije i južnije, iznimna je čast i dar. Mi organizatori, iz matične vrhovne uprave zajednice „Molitva i Riječ“, radosni smo jer smo vam pripremili teren na kojem ćete ovih dana zaigrati utakmicu sa Stvoriteljem, Bitkom čija nas istinitost, ljepota, dobrota i jedinstvenost neodoljivo privlači i nadahnjuje. Na vama je da date sve od sebe i da budete ne samo podupiratelji, nego i predani igrači. Toplo pozdravljam i polaznike članove nacionalnih vrhovnih uprava Austrije, Njemačke, Švicarske, Italije, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Hrvatske. Srdačno pozdravljam polaznike iz Crne Gore, Srbije, Makedonije, Irske i Luksemburga. Mnogi od vas članovi ste zajednice „Molitva i Riječ“ s kojima smo u kontaktu cijele protekle godine. Ovaj tjedan, usprkos gustom rasporedu, prilika je da nadoknadimo propušteno u komunikaciji i izmijenimo vizije budućega rada. Tijekom studija biti će, osim toga, prilika da svi upoznamo rad postojećih centara za hagioterapiju, kao i hagioasistente koji rade samostalno u svojim sredinama. Ovaj će studij, vjerujemo, učvrstiti vaša teorijska znanja i učiniti ih plodnima na širokom polju prakse, a ane koji su prvi put na ovakvom studiju, potaknuti na studiozan rad i hagioterapijsku praksu. Zahvalni smo stoga profesoru Tomislavu Ivančiću što je cijelu proteklju godinu, od drugog međunarodnog studija i dalje znanstveno produbljivao hagioterapiju, neumorno istražujući najnovije spoznaje neuroznanosti, filozofije i teologije kako bi put do čovjekova smisla i zdravlja učinio bržim i sigurnijim. Hvala mu što dosege svojih istraživanja nesebično daruje ljudima svih narodnosti. Njegove korake nije lako slijediti, stoga želimo umnožiti organizacijske napore radi uvijek plodnije suradnje. Zahvaljujemo i svima među vama koji su prošla dva studija shvatili ozbiljno i uhvatili se u


2

koštac s površnosti i odgađanjem napisavši kvalitetne radnje i položivši usmene ispite. I vi ostali- ohrabrite se i ne odustajte. Hvala domaćinima ove dvorane na iznimnoj susretljivosti. I njih i nas iznenadio je dolazak preko petsto polaznika. Već sad se radujemo što ćemo ovakvu edukaciju kroz nekoliko godina moći održavati u našem međunarodnom centru za hagioterapiju i novu evangelizaciju u Ludbregu. I na kraju, nadamo se da ćemo svi biti velikodušni jedni prema drugima, radoznali u slušanju predavanja i marljivi u provođenju praktikuma. Neka vas sve dotakne naša zagrebačka gostoljubivost. Dobro nam došli.

Za one koji razumiju Hrvatski i koji su vjernici- hvaljen Isus i Marija.

Za one koji su ateisti, dobra večer i dobro došli. Žao mi je da u dvorani nema Hrvata pa da odmah znam da li se razumjelo što sam rekao- dali se smiju ili plaču te dok dođe prijevod ja ću biti pomalo žalostan da se nije razumjelo, a zapravo se itekako dobro moglo razumjeti. Toplo pozdravljam svakoga od vas, i osobito zahvaljujem organizatorima što su upotrijebili baš sve- sve svoje sile i snage i organizacijske mogućnosti da nam pripreme ovaj studij od 6 dana.

Radujem se što nam je Stvoritelj dopustio da već treću godinu možemo na ovakav međunarodni, specifičan i širok način raditi na ovom djelu koje je samo Njegovo. Nikad nisam mislio da je hagioterapija moje djelo, da sam ju ja pronašao, niti da ju ja razvijam. Moje duboko iskustvo je samo jedno- pronašao sam je pred Svetohraništem, kao katolički svećenik. Dobivao sam nadahnuća od Gospodina, i svaki puta kada treba nešto novo načiniti u hagioterapiji, nove zaokrete, nove spoznaje- samo ih tamo dobivam. Iz knjiga, osobito suvremenih, bioloških, antropoloških, neuroznanstvenih, medicinskih, biomedicinskih, ali i fizikalnih znanosti, dobivam na neki način materijal, ali taj materijal nema duše, nema inteligencije ako nema Stvoritelja koji mi daje tu mogućnost. Zbog toga sam duboko uvjeren- ovo je Njegovo djelo. I da vas je samo On mogao pozvati da u ovim toplim, vrućim danima žrtvujete svoje vrijeme, svoj novac, svoje organizacijske sposobnosti, da doputujete u Zagreb i da tu ostanete ovih dana. Ne vjerujem da bi neki drugi interes mogao biti jači. I zato što je to od Njega sve, u Njegovo ime vas zaista toplo pozdravljam. Zapravo, ovih dana ne bi trebao ja ništa govoriti. Ja ću samo biti mikrofon preko kojega će On govoriti. To sam već dobro naučio da kad ja spremim neko predavanje, onda mi ne uspije. Ali kada dolazim nespreman intelektualno i racionalno, a spreman da sam bio s Njime, u kontaktu s mojim prijateljem iz Nazareta, tada uvijek bude vrhunsko, uspješno i tada stvari idu naprijed. Tako da, meni se čini, ne znam kako vama, da Bog ipak postoji. Meni se čini da Ga jako puno ima i siguran sam da je ovdje s nama. Drugujem s Njime svaki dan i sva moja radost je On, ne hagioterapija. On, a odmah poslije toga vi. Jer osjećam kako Njegova ljubav teče kroz sve to k vama i kako ta ljubav kroz vas želi dospjeti do svakog čovjeka ove kugle zemaljske. I zato prije nego što započnemo zaista ono pravo akademsko predavanje zastanimo i razmislimo: vjeruješ li ti zaista da postoji Bog, a to znači: Imaš li ti iskustvo već susreta s Njime? Jesi li dobro promislio da prije sto godina tebe nije bilo i ova zemlja je živjela bez tebe sasvim dobro. Jesi li svjestan da te poslije stotinu godina opet neće biti na ovoj zemlji, tamo gdje je tvoja domovina, a zemlja će i povijest i dalje ići dalje. Jesi li svjestan da nisi ti faktor ljudske povijesti, nego Netko drugi koji te vodi i koji te ljubi i koji te rodio kao svoje milo, drago, beskrajno ljubljeno dijete. Jesi li svjestan da ti ne znaš odakle si došao na svijet, i da nam


3

nikakva znanost o tome baš ništa ne može reći. Jesi li svjestan da ćeš ti otići iz svijeta a da ne znaš kamo, što je to smrt? Kamo se to sa smrću ide? I da nema te znanosti, nema tog sveučilišta, nema tih akademija ni istraživanja koje bi to mogle doznati. I dali ste svjesni da nijedna znanost ne zna što je to život? I kad zađem u šume, i u voćnjake, vinograde i na livade, biljke i životinje mi se smiju zašto ja ne znam od čega oni žive, odakle leptiru ta snaga ljepote da leti, odakle vodi ta snaga ljepote da žubori, i da nas napije sa vodom koja život daje? Odakle hrastu ta sila, tko je stavio u jedan žir, u jedno sjeme, tko je stavio klicu? I možete ju ne znam koliko rezati, analizirati i ništa nećete doznati. I shvaćate da biologija uopće ne zna što je to život, uopće ne zna? Ona samo zna što je materijalni odraz života, ono što se materijalno kao proces i energetski kao proces događa. Ali, tko to čini, što to čini? Jeste li svjesni da ne ovisi o tebi dokad ćeš živjeti, kad ćeš umrijeti, gdje ćeš umrijeti, zašto moraš umrijeti i kamo se ide sa smrću? Mi ništa ne znamo. Jeste li svjesni da postoje dvije znanosti- jedna koja ide ozdol- to su prirodne znanosti, fizikalne znanosti, tehničke znanosti, sa područja dakle, to su medicinske, biomedicinske, biološke, sociološke, humanističke i tako dalje. One odozdol pokušavaju polako procijeniti, ispitati što je to život, što su to procesi, što je energija. Jesmo li svjesni da sva ta istraživanja su nas dovela do zagađenja prirode, zraka, voda i četo puta međuljudskih odnosa. Prema tome, to nisu bitne stvari. Postoji druga znanost koja nam dolazi odozgor, koja kaže: „Čovječe, na moju sliku si stvoren. Ja sam te želio, stvorio, htio. Ne boj se, čovječe, ja upravljam zemljom.“ Jeste li svjesni da je On jasno nama rekao: „Postavio sam vas u svijet u kojem postoji zlo. I vi ne možete svladati zlo.“ Zlo ti se događa na svakom koraku, ne samo kad dobiješ bolest, virozu i koješta. Možeš lako udariti autom i otići. Možeš krivo nešto pojesti i eto ti ga. Možeš zaboraviti disati i ode ti. Dakle, život ovisi o nekom drugom. Očito dišemo neki drugi život. Očito, dakle, pipamo jedan drugi život. Postali smo toliko materijalistički raspoloženi. Prije smo imali dijalektički materijalizam i tako dalje, danas imamo neoliberalni materijalizam, ali i jedan i drugi i treći i deseti zapravo otuđuju čovjeka od njega samoga. To nije život. U tom kontekstu nam je, dakle, totalno jasno što to hoćemo sa hagioterapijom, hoćemo biti ljudi, želio bih postati čovjekom. Samo bih to htio. I htio bih da sedam milijardi ljudi na zemlji znaju da smo jedna jedina obitelj. I da je samo jedan otac sviju nas. Ne zovite nikog ocem! Jedan je vaš otac- onaj na nebesima. I volio bih kad bi svatko od vas, poštovani i dragi sudionici, došli s takvom jednom sigurnošću pred tog Oca i rekli mu: „Tata, mogu na tvoja koljena?“ Ako on rekne: „Pa već ih je 500 drugih sjelo, ti reci: „Dobro, čekat ću. Pričekat ću ako su već drugi na tvojim koljenima, ali tata moj, žao mi je što su me učili da si ti samo u liturgiji i tamo se ne smije ni smijati, a kamoli tebi reći da te smijem dodirnuti. A na sreću, tvoj sin je došao ovdje na zemlju, nama u svemu jednak, govori naš jezik, ima naše običaje, sluša i on ovdje hagioterapiju. O, da vidite, i predaje.“ U tom kontekstu, dakle, tih dviju znanosti mi ćemo pokušati saznati tko je čovjek, a onda ćemo čisto znanstveno moći vidjeti, eksperimentalno, to zaista funkcionira. Najdraže mi je kad govorim iz onoga što piše u Evanđelju ljudima kažem napravi tako kako tamo piše, a oni mi iza toga dođu i kažu: „Profesore, funkcionira! Stvarno funkcionira. Kao kad upališ auto- ide! Nježnost božja se slijeva u mene. Novi sam čovjek. Inteligentniji, sposobniji, prodorniji. Sad znam što znači biti čovjek.“ Nakon tog uvoda bih voliko da svatko od nas ostane u tišini i pronađe temelj na kojem stoji, cilj kamo ide i smisao hagioterapije od koga dolazi. Pokušajte se sasvim opušteno, očima duha, zagledati u Oca nebeskoga. Nažalost, i u teologiji i u vjeronauku se uvijek govori da je Bog nevidljiv. To je


4

kriminal tako govoriti. Možemo samo reći da je nevidljiv fizičkim očima, ali ja vidim misao, ja vidim ljubav, ja vidim dobrotu. Čime, recite mi? Nitko od vas ovdje ne vidi ni jednu riječ koju ja govorim, a svi ju slušate i čujete i svi imate cijelu riječ. I htio bih vam samo reći- Boga se vidi itekako. Kao što vidiš misao koju ja govorim. Kad kažem čovjek, svima vam je jasno što je to. A gdje je to, recite mi. A svima vam je jasno, i u vama i to vidite i stoga reagirate. Prema tome, oči duše su daleko jače i daleko vidljivije, daleko opipljivije, daleko sigurnije nego oči tijela. Dok gledam ovaj zid mogu reći on je zelen, a netko drugi će reći nije, on je siv, a netko će reći on je plav. Kako to? Tri vrste očiju? I ni jedno oko nije ispravno. Al kad kažem dobrota je moja čežnja, za ljubavlju čeznem- to svatko razumije. Svi znaju da je to i bijelo i crveno i žuto i lijepo. Prema tome, hajmo te oči svoje duše otvoriti i gledati Oca nebeskoga. To nam neizmjerno treba. Dok to ne naučimo, hagioterapiju nećemo razumjeti, nećemo shvatiti što je to. Evo vam minuta vremena da svojom duhovnom letjelicom odletite Ocu nebeskom, zagrlite Ga, vi dame smijete Mu dati poljubac, mi dečki ćemo Ga samo zagrliti. Mi smo ovako distanciraniji. Ali svi zajedno ćemo osjetiti- Bože moj, sad znam odakle sam, sad znam kamo idem, sad znam zašto sam tu, sad znam da će biti dobro sutra. Ima jedno srce koje me vodi. Kad se oslobodite krive slike Boga, a svi imamo krivu sliku Boga, tad ćete vidjet kako je prekrasno biti s Bogom, a ne govoriti o nekom fenomenu ili nekom pojmu koji nema veze sa životom nego te plaši i ubija. Ima Netko tko uvijek na tebe čeka. Ima Netko tko sada čeka da ga zagrliš, da ga pogledaš u oči, i da gledaš bar jednu minutu u oči i ne daj se, ne daj se rastresti. Ostani sabran. A sada, ako imate noge, ja bih vas jako volio vidjeti da stojite, da ustanete na trenutak, da se odmorimo možda i da otkrijete lijevo i desno čovjeka pokraj sebe, živog čovjeka koji te razumije i gleda u oči. Otkrijte jedni druge. Pozdravite se. Poslušajte kako se tko zove. A sada pokušajte, a sada vas molim još malo, sada ponovo stojeći zagledajte se Isusu iz nazareta u oči. Znate da je naš Bog trojstven, ali to nije tako da je ovdje Otac, tamo Sin, a ondje Duh Sveti. Nego, Duh Sveti je jedna osoba i onda, u njemu, u Duhu Svetome je i Otac i Sin. U Duhu Svetom je sve. To je jedinstvo. Zato je Bog, Duh, kaže Isus. I zato kad gledaš Duha Svetoga ti vidiš i Oca i Sina. Mi samo u Duhu možemo vidjeti Oca Nebeskog. Do Njega je neprobojno svjetlo, do Njega se ne može doći. Ali u Duhu, on dolazi k nama. A Duh je ljubav. Dakle ljubav, tj. Otac nebeski je sa svojim srcem u Duhu Svetom i Isus sa svojim srcem. Kad promatraš Duha Svetoga koji nam je poslan, i poslan Crkvi, zapanjiš se pred ljepotom. Pokušaj vidjeti Njega.

A sada možete opet ponijeti pozdrav Oca nebeskoga jedni drugima, lijevo i desno i reći lijepo je što postojiš. I sada još, sad vas molim još jednu vježbu, a to je ova: ako ste pogledali lijevo i desno pa se vaš kolega ili kolegica nisu nasmiješili nego su ostali ozbiljni, oprezni tko zna tko je to kraj njih. Onda im recite samo ovo: „Nemoj se truditi svejedno te volim.“ A ako sada reknete i Ocu nebeskom: „Dobri Bože, samo ti šuti, svejedno te volim.“ Jer četo puta mi mislimo da Bog šuti, a On govori, govori, govori i radi. I tu je uvijek. Pokušaj mu reći: „Bože moj, možeš raditi što hoćeš, svejedno te volim. Jer znam da si ljubav, da će biti samo dobro.“ A onda Isus govori vaš jezik, ja sam ga slušao kako dobro govori Hrvatski. U Međugorju me uvjerila njegova mama kako dobro govori hrvatski. U Lurdu me uvjerila da govori dobro francuski, u Fatimi da govori izvrsno portugalski, u njemačkim svetištima izvrsno njemački govori. Naglašavam, što se prije približimo duhu od kojega jesmo mi potekli, to ćemo više shvatiti čovjeka i duhovnu dimenziju, razumjeti izranjenost čovjeka i pronaći pravu terapiju.


5

Hagioasistent, ako želi to biti, on mora biti tako tijesno povezan sa Stvoriteljem, ispunjen duhom božjim, uvijek iznova da sebe čisti, čisti i čisti i ispunja ljepotom Boga. E, tad može raditi. Jer samo ljudska snaga tu ne može ništa. Ali istovremeno, hagioasistent nikad ne smije moliti sa pacijentima, to je opasno. Ne smije ni spomenuti ime Bog, to je još opasnije. O tome ću vam još govoriti i objasniti vam. Ne smije nikad pitati je li ti ideš u crkvu i na sakramente. To je strašno opasno. To onda više nije hagioterapija, to bacaš biserje pred svinje, to ubijaš čovjeka. Jer kriva slika pacijenta o Bogu onemogućuje da se on moli i to ne smiješ raditi. Al o tome ćemo opširnije, al bar za početak da shvatite, to su dvije bitne razlike- hagioasistent mora biti ispunjen Bogom, on i Bog su jedno. Kao Majka Tereza- ona nije nikad tražila od nijednog patnika ni siromaha da mora postat kršćanin ili se mora moliti Bogu. Ne. Ona ga je ljubila. Isus nije od nijednog čovjeka kojega je liječio, od nijednog tražio da se moli Bogu, da se obrati. Ne, On ga je izliječio. Razumijete to? Morate biti kao Isus i kao Majka Tereza. Inače ćete raditi krivo. Mogu reći mirno da najviše ubija to što mnogi hagioasistenti ne razlikuju evangelizaciju ili novu evangelizaciju od hagioterapije. Hagioterapija je ispred praga evangelizacije, ona je predkatekumenat. Ona je samo priprava. Ti ne možeš s pacijentom moliti, ne smiješ. Ali ti moraš biti ispunjen da ta snaga liječi pacijenta. Dobro, o tome ćemo još govoriti ali odmah na početku je potrebno da shvatite koliko nam je potrebno biti s Bogom. Sama predavanja vam neće ništa donijeti ako najprije nemate tu silu i ako niste spojeni sa suncem. Badava vam je sjediti u mraku i u sjeni ako hoćete pocrnjeti od sunca. Ne, morate na sunce. Dobro, ako još možda jedni druge pozdravite i pitate „kako si, jesi dobro“? možete sjesti. Idemo sada, nadam se da ste se dobro osvježili i da mozak ima dovoljno kisika da može sada raditi. Možemo? Prijeđimo sada na predavanje. Sada dolazi profesor do izražaja. Drž´te se. To je pitanje odmah ispita. Dakle, radi se o hagioterapiji i to trećem međunarodnom studiju. Bitno je kako posredovati terapiju kod duhovno bolesnog čovjeka. Posredovanje terapije, dakle, u hagioterapiji. Vjerujem da ste zbog toga toliki došli jer je to bitno. Sve ono što smo dosad učili ostaje u zraku, ne znaš kud bi s time, mnogi hagioasistenti ne znaju kako, koje lijekove treba upotrijebiti pa miješaju zato molitve, sakramente te lijepe riječi te koješta drugo. Ne, tu treba biti jako discipliniran, poći znanstveno od onoga što je Bog Stvoritelj stavio u prirodu čovjeka, a ne ono što je Isus donio kao otkupljenje čovjeka. Radi se, dakle o tom kako posredovati. Samo ćemo o tom na ovom studiju učiti. Kratko za one koji su prvi puta- napravio sam dvoja skripta. Nažalost, samo na hrvatskom, od prvog studija i drugog. Ovih dana ćete to moći dobiti na stolu. Teovizija je to izdala. Tako da vi koji ste prvi puta na studiju možete ipak dobiti onu bitnu podlogu, razumjeti što se to govori u trećem studiju hagioterapije. Ime, rekli smo, znači, sveta terapija, istražuje čovjekovu duhovnu dušu, to je antropologija. Istražuje njezinu patologiju- to je bol i patnju duhovne duše. To je drugo. Treće- istražuje dijagnozu, kako dijagnosticirati, i četvrto, kako i koju terapiju upotrijebiti. Počela je godine 1990.kada sam u Zagrebu osnovao Centar za duhovnu pomoć, 28.kolovoza, 1990.godine, odmah dakle nakon preokreta iz komunizma u demokratsku državu. Ovo je treći međunarodni studij. Prvi je bio 2009., drugi je bio 2010., a ovaj se bavi posredovanjem terapije duhovne duše. To imate sve dakle u powerpointu na prezentaciji, a za one koji naravno, nemaju, nažalost, ekrana, to su naši ljudi, jadni, iz zajednice, njima moram pročitati(dobit će i oni, hvala vam). Prvi studij nam je posredovao, dakle, teoretsko znanje o hagioterapiji. Teorija je to bila, ali bitna. Drugi- iskustvo. Kako dobiti iskustvo. Imaš li ti iskustvo što je to duh, kako se duha hvata, kako ga se razumije, kako


6

se doživi duha. Mi smo previše naučili govoriti o duhu kao religiji, o duhu kao vjeri pa onda kažemo duhovnost kršćanska, duhovnost časnih sestara, duhovnost svećenika, a ovdje je bitno da svaki čovjek ima duhovnu dušu. Svatko je u trenutku začeća dobio od Stvoritelja duha i svaki je duhovan. I kako razviti tu ljudsku opće, sveopće duhovnost? Ne radi se, dakle, o nekoj duhovnosti- hinduističkoj, židovskoj, islamskoj, kršćanskoj, katoličkoj, protestantskoj i tako dalje. Ne, nego o čovjeku kao čovjeku koji je dijete božje, stvoren na sliku božju. Četiri su dijela hagioterapije. Prvo je antropologija. To sam napisao i knjigu za prošlu školu. Hagioterapijska antropologija. Da li je prevedena na njemački i druge jezike ne znam, i talijanski, ali bi bilo dobro prevesti ju jer je kratko i jednostavno napisana za sve one koji žele ući u poznavanje čovjeka sa teološkog, filozofskog ali i drugih znanstvenih područja. Dakle, prvo je antropologija, drugo je patologija, treće je dijagnoza i četvrto je terapija. To su četiri predmeta, četiri studija u hagioterapiji, rekli bismo. Mogla bi biti kao četiri fakulteta. Zašto sam razvijao hagioterapiju? Ovaj puta ću vam to reći na nov način, koji do sada nisam nikada izrekao. Prvo, pitao sam se zašto ima toliko somatski neizlječivih bolesti. Zašto u medicini tolike neizlječive bolesti? Sjetimo se samo maligne, ali i bezbrojne druge. Jednako sam se pitao zašto dobro razvijena psihijatrija i stalno razvijana i umnažana psihoterapija ne mogu izliječiti psihičke bolesti. Zašto tolike neizlječive psihičke bolesti? Ali sam i treće pitanje si postavljao stalno, a to je: zašto molitva i pastoralni rad crkve također ne može izliječiti te bolesti? Nitko ne liječi molitvom ni sakramentima rak, shizofreniju, ovisnosti koje su duhovne već bolesti, teške depresije, suicidalnih misli. Pitao sam se kako je moguće da čak u crkvi ima toliko depresivnih ljudi, među svećenicima, među časnim sestrama, čak i onih koji suicid počine. Zar je to moguće? I shvatio sam da ni crkva ne liječi, da i pokraj crkvenog pastorala postoji i pokraj teologije i pokraj somatske medicine i pokraj psihijatrijske medicine, da postoji neka tajna još u čovjeku, još nešto neotkriveno. I smatrao sam da tu leži tajna zbog čega imamo još uvijek toliko neizlječivih bolesti. U prvim godinama mog istraživanja, prvih 10 godina, nisam dobro to spoznao, nisam to mogao spoznati, trebalo je dugo istraživati cijelu tu antropologiju. Danas mi je to već totalno jasno. Područje duhovne duše, dakle, ne proučava ni medicina, ni psihijatrija, niti teologija. I na tom području, dakle, rane duhovne duše ne liječi ni medicina ni psihijatrija ni pastoral crkve. Ne liječe. Pastoral crkve se bavi čovjekom ukoliko je otkinut od Stvoritelja i ukoliko ga treba ponovo sa Stvoriteljem spojiti. I radi se o spasu čovjeka, a ne o zdravlju, duhovnom zdravlju čovjeka. Samaritanac, dakle, spašava onog izranjenog čovjeka iz Evanđelja, ali ga iza toga ide onda liječiti. A to su dvije stvari. Dok Crkva spašava, svjesni smo, u Crkvi nemamo ni jedne klinike. Zato me u zadnjih mjesec dana zaintrigirala jedna rečenica Pape Pavla VI, koji je baziliku sv.Pavle u Padovi proglasio duhovnom klinikom. Duhovna klinika. I onda sam pronašao da postoji već odavno, već od 12.stoljeća postoji već ime hagioterapija, da su to ime upotrebljavali hodočasnici u srednjem vijeku koji su išli na grobove svetaca i tamo molili za ozdravljenje, i tijela, ali i duše. Na grobovima svetaca. Zanimljivo je, dakle, da oni nisu išli u svoje crkve na sakramente pa na ispovijed da se liječe. Ne. Na grobove svetaca. Znači, to je nešto drugo, liječiti čovjekovu dušu i duh. Hagioterapija je dakle, već postojala kao ime. I to u crkvi, a onda i u znanosti. I shvatio sam, dakle, iz svega toga što sam vam rekao da mora biti još neko neistraženo područje u čovjeku koje producira tolike neizlječive bolesti. Zašto doktor Jores govori da sedamdeset posto bolesti dolazi od konflikta duha, duhovne duše, a ne psihe, ne tijela. Otkrio sam da to može biti samo područje duhovne duše. I da je to jedino područje koje je


7

neistraženo. Filozofija je to donekle istraživala. Postoji filozofska antropologija. Postoji i teološka antropologija koja to uopće ne istražuje. Međutim, filozofska ni teološka ni sve druge antropologija nisu istraživale ranjenosti, traume, patnje duhovne duše. To nitko nije istraživao. To je sasvim novo. Naglašavam, filozofska antropologija je istraživala čovjekovu duhovnu dušu. Dakle, čovjeka kao duhovno biće. Pogotovo ona klasična, još od Aristotela, srednjega vijeka i tako dalje, ali nitko nije istraživao bolesti duhovne duše, nitko nije tražio terapiju duhovne duše i nitko do sada nije ni pomislio da tu leže najveće tajne naših neizlječivih bolesti. I ne samo to- da tu leže tajne čovjekove zloće. Jeste li vi svjesni da mi idemo u crkvu čak i svaki dan, uzmite časne sestre, nas svećenike, a da nismo ništa bolji, nismo ništa bolji. Među nama ima i alkoholičara i pušača i tako dalje, naši vjernici koji idu u crkvu nisu ništa bolji. Jeste vi svjesni da mi imamo medicinske klinike, imamo psihijatrijske klinike, a zašto nemamo duhovnu kliniku? Zašto mi ljude koji su zli, koji su zločesti ili su pak ovisnici o zlu, zašto mi njih pak bacamo u zatvore umjesto da ih liječimo? I totalno mi je jasno da će hagioterapija otvoriti vrata jednoj novoj klinici, a to je da umjesto zatvora, da ćemo imati klinike. Mi u Zagrebu već imamo i u Hrvatskoj već imamo velika iskustva. U Lepoglavu su otišli, jedan bračni par, naša Pavica i njezin muž, i tamo su, u tom zatvoru koji je vrlo težak, izabrali najtežeg zločinca, da s njime razgovaraju na razini hagioterapije. Zločinca koji je ubio nekoliko policajaca, nekoliko ljudi, koji je izoliran, nitko k njemu ne smije, jer je agresivan. Nakon tri mjeseca taj se čovjek skroz promijenio. Iza toga je vidio drugi zločinac, koji je drugi po redu bio jednako takav, Slavko jedan zove se, taj mi je napisao već tri pisma, taj se obratio još brže nego ovaj prvi. Bio je ljubomoran kako ovaj može, zašto ne bi on. Sad smo kod trećeg i četvrtog, ali smo krenuli sada po zatvorima, u Puli, Rijeci, Požegi, Zagrebu i drugdje. Zar ne vidite, manjkaju nam klinike koje su bitne. Kako iscijeliti čovjekovu duhovnu dušu? Da ne bude ovisnike, da ne bude zao, da se ne vrijeđa na svaku riječ zločestog čovjeka oko sebe, da ne razara život i prirodu i sebe. Kako? To nigdje nema. To je pokušaj pedagogije, ali znamo kako je neuspješna. To je pokušaj psihologa u školi. Znamo kako je neuspješno. To je pokušaj raznih timova, psihoterapija i slično. Ne. Ne možeš s medicinom liječiti psihu i ne možeš s psihičkim lijekovima liječiti duh. Ne, to su tri razna područja. To treba razlikovati. Ti možeš napiti se vode i onda možeš trčati i raditi, zar ne, jer imaš vode. Ali ne možeš u rezervar auta staviti vodu i voziti auto. Nećeš. Treba jedan drugi element i nešto drugo čime ćeš voziti auto. Treba razlikovati, dakle, čovjekova područja i razine njegove. I pitao sam se zašto je Isus mogao liječiti sve bolesti, i to duhovnom snagom. To mi je bilo fascinantno. I danas sam ljut na sebe i na sve svoje kolege znanstvenike, zašto nitko nije išao istraživati kako je Isus, po čemu je on mogao činiti ona čudesa? Zašto to nitko ne istražuje, čak ni mi teolozi? Smatram to tužnim. Zašto mislimo da je Isus nekom čudnom energijom to liječio? Nije istina! To pokušavaju u reikiju, u akupunkturi, akupresuri i šta ja znam, u hinduizmu. Energije su nešto zemaljsko, to nije duh, s tim ne možeš ništa napraviti. Duh je nešto sasvim drugo. Mi nismo nikad proučavali čime je to Isus liječio. On nije nikada rekao: „to je neka sila odozgor.“ Ne. Kaže“Vjera te tvoja spasila.“ Što je to u nama? Dakle, to nešto u pacijentu što ga je izliječilo, ne izvan njega. Sjetite se samo placebo-efekta. Pacijent vidi vrsnog liječnika. Pacijent zna da ima vrstan lijek, izvrstan. I to ga izliječi, a da uopće ne uzima lijek, u 60% slučajeva. To ne smijemo govoriti farmaceutima jer će nas brzo zatvoriti, izgubit će izvore svoje energije novčane, financijske. Ali to je tako. Neuroznanosti su mi zatim otkrile da se mozak razara ako čovjek negativno misli, govori, i nemoralno djeluje i


8

živi. Stvari, dakle, postaju jasne. Prema tome, nemoral, to kad ja kao čovjek činim zlo, mislim zlo i tako dalje- razara. A s druge strane, kada suprotno radim- kada činim dobro, mislim dobro, regeneriraju se stanice. Što prije nekoliko godina nije bilo moguće. Svi su bili sigurni, i liječnici i znanstvenici- stanice mozga se ne mogu regenerirati, i kada ih razoriš drogom, alkoholom i slično, ne mogu se. Danas nije istina. Već time što misliš dobro, činiš dobro- čudesne snage su tu. A jeste svjesni da liječnici na danas ne znaju što je to placebo i nocebo efekt? Oni još uvijek ne znaju gdje bi to smjestili. Da se još uvijek čak ni to ne proučava, što bi spadalo direktno na medicinu. Placebo efekt, dakle, imate gore. Dalje, zdravim razmišljanjem i moralnim stanicama može se regenerirati stanice mozga. Kod doktora Amena imate, ali i kod mnogih drugih, Ramahandrana i tako dalje, imate niz tih, doktor Handel i slično, oni govore o istoj stvari, to je danas znanstveno jasno i to je danas i liječnicima jasno u medicini. Zatim, doktor Lipton nam otkriva drugu istinu koju nam život zna samo. Ono što čovjek misli, što govori i što čini upisuje se u njegove gene i to čovjeka razara ili izgrađuje i liječi. To dokazuju biološke znanost. Dakle, ne više neurološke znanosti, biolozi. I zanimljivo je, kažu, da su dosad mislili da se u genomima nalazi, tzv. evolucijsko smeće. I biolozi i neuroznanstvenici nisu znali što bi s time. Mislili su da je to neki ostatak koji se može izbaciti. Sad je to prije nekoliko godina otkriveno da su to mozgovi, zamislite, mali mozgovi u genomima, u toj sitnoj maloj stvarčici. Mali mozgovi, koji kada ti pozitivno misliš, činiš, govoriš, oni oživljavaju. Aktiviraju se i stvaraju nove i nove mreže. Kao što u mozgu imamo sinapse, kad pozitivno govoriš, u mozgu se stvaraju nove i nove mogućnosti i inteligencije, tako u genomima imate neke čudesne male mozgove, kaže on. Doktor Lipton, pak, kaže u jednom predavanju kako mi u našim genomima imamo tzv. embrio stanice, ali to nisu embrionalne. Morate to razlikovati. To su neke vrste, dakle, kao mali embrio i kaže kad si negdje bolestan u svom organizmu, tada ti embriji dolaze i nadomještaju to bolesno tkivo tvoga tijela. I kad sve to čitam i proučavam, onda vidim zašto je Isus mogao, sasvim normalno, liječiti svakog čovjeka. I zašto je rekao “tvoja vjera“. Čim ti angažiraš svoju vjeru, dobrotu, ljubav, ti si na strani svemoći, sve tvoje snage koje su u tebi, sve zdravlje dakle ulazi na to mjesto i tebe čini novim. I to se kod Isusa događalo u trenu i to je normalno. Prijatelji, cilj je hagioterapije doći do tog stupnja na kojem je Isus iz Nazareta bio. Jer Isus iz Nazareta to nije činio zato jer je Bog. Ne. Jer to su činili i apostoli i neki sveci. Nego zato što je čovjek. Prema tome, ti to možeš, ja to mogu. Prema tome, hagioterapija je jedan proces našeg vlastitog osnaženja. Ne da vi to naučite, nego da vi postajete nešto novo i novo. Ovo vas čini, ovo je novo tkivo koje ulazi u vas. Vi to morate biti, a ne to naučiti. To je to što sam rekao- kad si pun Duha, normalno da se stvari događaju, nema problema. Ljudi mi stalno govore, kako to kad mi govorimo na radiju ili gdje drugdje to je drugačije. Ali kad vi govorite, to zrači u ljude, to ulazi čudesno u njih. Kažu, što je to u vama? Drugi mi dođu i udare me po ramenu, ja kažem: “Šta je?“, a oni kažu: „Pa u vama je Isus, vidim kako izlazi snaga iz vas.“ To je nešto najnormalnije. Za Isusa se kaže da je izlazila iz njega sila koja je liječila sve. I naravno, mi pobožni kršćani mislimo: „Aha, to je nešto s neba došlo.“ Nije prijatelji, to je snaga ljubavi, dobrote, onog zdravog čovjeka kakav je Isus bio. Isus je prvi otkupljen čovjek, prvi duhovno zdrav čovjek. I zato iz Njega, kao što ti možeš, čim si ti dobar, sjetite se, čime zrači majka? Čime majka zrači? Kad čuješ majku, kad vidiš majku, kad dođeš majci, pa ne možeš ju ne zagrliti. Nešto te vuče. Što je to? Vi ćete reći- to Duh Sveti djeluje. O joj, joj, jao vama. Vi biste silom htjeli biti Bog i Duh Sveti. Nemojte, razlikujte, jedno je Bog, a drugo smo mi.


9

Mi smo na sliku božju, ali nismo bogovi. I ako smo po krštenju postali djeca božja, mi smo posinjena djeca božja. Ako ti usvojiš neko dijete, to dijete nikad ne može biti tvoje krvi, tvojih gena, tvog mentaliteta. Ali je tvoje dijete po izvanjskim nekim propisima. Tako smo i mi postali djeca božja. Bog je jednostavno tako propisao i mi možemo u nebo i biti tamo gdje je O, dionici njegove naravi. Samo je jedan Njegov pravi sin- Isus. Svega ćete vi ovdje naučiti. I napokon ovo posljednje- 70% bolesti ima uzrok na duhovnoj razini. Zamislite, to su sve simptomatske bolesti u medicini. I kad mi ovo razvijemo… mi smo pioniri. Hvala Bogu, netko mora početi. Mislim da Bog u povijesti uvijek ima razdoblja kad čini nešto. Najprije je stvorio čovjeka, onda je napravio to i to, onda je stvorio Izraelski narod, onda je napravio Crkvu, pa onda je medicini dao da se razvija, pa onda je dao psihijatriji, pa sada evo, duhovnoj medicini i klinici. Važno je vidjeti- Bog ima svoje trenutke u povijesti čitavog čovječanstva, to su njegovi momenti, i u povijesti tvog vlastitog života. Važno je da ih uviđaš i da kreneš. I ako ti uviđaš da je hagioterapija tvoje, da te fascinira, da te vuče, idi! To je tvoja zvijezda. Ne idi malen ispod zvijezda! Radi, to će te usrećiti, to će te učiniti velikim. Ali ako ovo samo radiš usput, jer imaš druge poslove, pa imaš djecu, pa imaš kuću, pa imaš auto, pa imaš cipele, treba ih čistiti svaku večer, ja te žalim. Jer ti si ostavio dušu i uzeo mrtvo tijelo da od njega živiš. Čim ti napreduješ na duhovnoj razini, sve ćeš imati i sve će funkcionirati. Ali čim ti napuštaš duhovnu razinu radi nečeg materijalnog, ti gubiš i sebe i sve. To je 1+1. Koliko je to? Točka. Ste vi živi? Vidim da ne smijete se, ne reagirate. Ste žedni, gladni, šta da radim s vama? Ja sam profesor i tu nema milosrđa. Učiti, učiti, učiti. Konačno i teolozi, evo i Carl Rahner, jedan od najvećih katoličkih teologa poslije koncila je bio i za vrijeme koncila, ali osobito pravoslavni teolozi su počeli proučavati nešto slično kao mi hagioterapiju. I oni kažu da su bolesti, i fizičke bolesti i psihičke, znakovi dubljih poremećaja u čovjekovoj duhovnoj duši. Dakle, da bolesti ne nastaju iz tijela. Virusi i bakterije, prijatelji ne nastaju prirodno. Nije to Bog stvorio, ne. To je nastalo iz čovjekove duhovne dimenzije, kada je čovjek počeo misliti zlo, govoriti zlo. Tada je. Virus je manjak onog pravog virusa koji te hoće ozdraviti. Manjak onih pravih bakterija koje imamo mi u svome tijelu, od želuca, po crijevima i tako dalje. To imamo i to dobro djeluje. Truljenje u prirodi nije stvorio Bog. Kaže sv.Augustin: „Bolest nije od Boga, grijeh nije od Boga“, prijatelju dragi, to je manjak Boga, to je manjak duha, to je manjak. Morat ćete temeljito promijeniti svoje razmišljanje, znate, jer smo mi naučili horizontalno razmišljati i to nas ubija. Ovdje morate mijenjati dosadašnji način mišljenja. Stvari stoje sasvim drugačije. Dosad smo Boga stavljali kao onoga koji je odgovoran za naše patnje, zato što naša djeca umiru, nevine majke padaju pod teretom križeva, to da ima toliko neizlječivih bolesti, to da priroda strada, to da jedne životinje žderu druge, to da sve u prirodi trune užasno, da potresi nastaju, tsunami. Dakle- sve to- On je kriv. Nije istina. Sve je u čovjeku. Ditrih Bonhefer je to jako lijepo rekao: „Konačno, sve ovisi o čovjeku. Konačno, sve ovisi o čovjeku.“ Prije nego je čovjek sagriješio, cijela priroda je bila čista, slobodna, divno je bilo. Ljudi su razgovarali s Bogom, ovako kao mi među sobom, fizički. Iza toga je došlo zlo. Prema tome, morate sasvim drugačije početi misliti. I onda brže-bolje, vi pobožni ljudi počinjete moliti: „Bože, molim te, daj me ozdravi, Bože dao si mi bolest, ali što kažeš, evo Bože ako baš moram bit bolestan, ako je to bolje za mene- nek´ ti bude.“ Apsolutno krivo. Bog ne može željeti ni trpjeti bolest. On pati što ti patiš. Bog se rasplače nad tvojim bolestima i patnjama. Promijeni čovjeka i sve će se promijeniti u prirodi. Bolesti dolaze od čovjeka, prijatelju, od njegovog duha zločestoga. Isus je mogao sve


10

mijenjati. „Recite ovom dudu da se presadi u more i on će vas poslušati.“ On je mogao. „Stani more.“ Stalo je. „Vjetre stani.“ Stao je. „Ustani od mrtvih.“ Ustao je čovjek. „Ustani i hodaj! Progledaj!“ Mrtva i biološka priroda, svi su ga slušali. Zašto? Jer je bio prvi zdrav čovjek. Čiji mozak i duh nije bio izranjen, iskvaren, istraumatiziran, nemoćan. Shvatite samo taj podatak: ako naš mozak djeluje samo sa 25%, onda dali shvaćate što se to dogodilo? Što je to onemogućilo da 75% mojega mozga uopće ne radi, ne funkcionira, ne djeluje? Sovjetski stručnjaci čak kažu, samo 2% djeluje naš mozak. Onda se nemojte čuditi da postoje tolike bolesti, tolike gluposti u svijetu, toliki ratovi, zločini, tolike nesreće. Sve je od čovjeka. jer je Bog dao čovjeku da upravlja prirodom. I kad ti mački kažeš „Milo moje.“, ona odmah frče sretna, maše repom. A kad joj kažeš „Šic, marš“, podvije rep i hoće te ugristi. To su virusi i to su bakterije i to su nesreće. Nije đavao uzrok naših nesreća, ne. Jer on nema vlast nad prirodom. Čovjeku je dana, čovjek ima vlast nad prirodom da upravlja, da ravna, da se razmnaža u njoj, itd. I ako to sada shvatite, to je revolucija u shvaćanju, razmišljanju, mišljenju već. Ako to shvatite, onda ćete prestati okrivljavati Boga i reći “Pa to je jedini koji me voli“. Onda ćete shvatiti koliko smo mi glupi i naivni kada uopće ne napredujemo u duhovnom životu. Ni u Crkvi, ni u župi ni nigdje. Tako smo zadovoljni što imamo jesti, piti… To je užas. A svako dobro bi ti došla, samo kad razvijaš svoju duhovnu dimenziju. Sve bi imao i sve bi se riješilo. Razumijete što? Avete capito?... Ok. Ivan Pavao II. nadalje kaže u Salvifici doloris da postoje boli duhovne naravi. 21.stoljeće biti će stoljeće duha, kažu znanstvenici. I duh je danas na prvom mjestu u istraživanju svim prirodnim i humanističkim znanostima. Tu mi je jako genijalan bio doktor Candel koji je dobio Nobelovu nagradu za istraživanje mozga, koji je prije desetak godina, a možda još i kasnije rekao: „A sad znam da jedino što moram istraživati što je to duh. Jedino moram istraživati a što je to duh. Istraživao sam mozak i znam da sam došao do zida. Dalje više ne mogu ništa naučiti i istražiti. Jer mozak nije mrtva tvar. Mozak je živa tvar. Mozak je oduhovljena tvar, a ja ne znam što je duh.“ kaže on. Ja ne znam što je to život. Ja ne znam koje su to sile u mozgu kojim čovjek može misliti, govoriti, istraživati, umjetnički djelovati. Što je to u mozgu? Ja ne znam- kaže on. I zato- kaže- idem istraživati duh. I naglašava kako se do sada duh nije istraživao, to je zanimljivo kako- kaže- dvadeset stoljeća nitko to nije istraživao. Zašto?-kaže on. Jer su uvijek govorili, osobito prirodnjaci, znanstvenici prirodnih znanosti, duh se ne može mjeriti, dakle, ne može se istraživati. Mislim, to je naivnost. To je čudno nešto. Kako se ne može mjeriti kad ja duha osjećam, vidim, dodirujem, njime govorim…

CD 2

Ajde samo promislite kad ja kažem riječ „čovjek“, zamislite, svaki od vas ima tu riječ čovjek. Kako to? Ja sam rekao jednu riječ, a svaki od vas pet stotina ima tu riječ. Kako je to moguće? Ako dam jednu čokoladu vama, hoćete li ju svi dobiti? Prvi će pojesti i točka. Jel vidite tu strašnu razliku? Kad počnete razmišljati o riječima, o glasu... Kakva je to strašna razlika. Zamislite, kad bi to bilo kako kažu materijalisti, onda bi ja trebao petsto puta reći „Čovjek.“ da svaki primi riječ čovjek. Shvatite što je duh: sloboda od prostora i vremena, al ne samo to! On je svijest, sloboda, transcedencija, samosvijest, kreativnost, odgovornost, on je božanski velik, on je cjelovit. Sve je u njemu. On je moja osobnost. Što je to terapija? Terapijom


11

otklanjaš bol i patnju, a donosiš zdravlje tamo gdje je bila bolest, donosiš dobro tamo gdje je bilo zlo, istinu gdje se nalazi laž, ljubav gdje je vladala mržnja, život donosiš gdje se ugnijezdila smrt. Potrebno je razumjeti bitnu razliku između duha i materije. Zadržite ovaj primjer: razdijelite jednu čokoladu na petsto ljudi i jednu riječ čovjek na petsto ljudi. Vidite li razliku? Prema tome, ja donosim zdravlje, a ne da stvaram niz antibiotika i tableta. Posredovati znači događa se tako da uspostavimo cjelovitost duha. Shvatite, mi smo okrnjeni, tu je bit duhovnih bolesti. I ja donosim da bude cjelovit duh, gdje je bio okrnjen, ranjen, bolestan, slab. Najprije ti kao hagioasistent moraš imati zdravlje. Ti si ljekarna i ti si lijek. Hagioasistent je čovjek u kojem hagiopacijent vidi vrsnog liječnika kojeg kad vidi već placebo efektom već ozdravljuje. Već 60 posto je zdrav. Ako si ti pripravljen da ideš raditi hagioterapiju i slobodan, ti donosiš već 60 posto zdravlja hagiopacijentu. Drugo, kognitivnim objašnjenjem. Objasniti hagiopacijentu što se kod njega dogodilo, što je to duhovna dimenzija, kako ona reagira, kako se ona razara, kako se ponovno rehabilitira i regenerira. To mu moraš znati dobro protumačiti. Moraš biti stručnjak, teoretski i praktički stručnjak. Treće se događa aksiološkim obraćenjem, tako da mu rekneš: „Čim ti uđeš u dobro, ideš činit dobro, misliš dobro, ti regeneriraš svoj duh.“ Jer bit duha je dobrota, ljubav, istina. Duh je zapravo bitak. U konačnici, Bog je duh. Čim ti uđeš u dobrotu, u istinu, ti se mijenjaš, ti si spašen. Dosad su mi hagioasistenti uvijek tvrdili da su najsigurnije vodili pacijente samo tada kada su ih doveli do bitka i do trascedentala. Da je bit duha, i bit postojanja da je to jedan, to znači ljubav, da je istina, dobrota, ljepota. Čim mu rekneš: „Okreni se dobroti“, ti ćeš osjetiti, i čim počne govoriti „Bit će dobro“ on se već mijenja. Nikakve molitve. Nemojte gnjaviti jadne ljude i ubijati njih i vjeru u njima, i obespravljivati molitvu, a njima ne pomagati. Tu morate biti jasni. Jeste li vidjeli ijednog liječnika koji, kad mu dođu s tuberkulozom, kaže: „ Dobro, kleknite i vi i ja pa ćemo moliti da ozdravite.“? Jeste li vidjeli ijednog liječnika koji to radi? Odakle vam onda pravo da u hagioterapiji to činite? Ste vidjeli ijednog psihijatra koji klekne kraj pacijenta i moli za zdravlje? Nek moli, neće ništa biti. Ali ako je isti Bog dao milost i molitvu za naš spas, taj isti Bog je stvorio dobrotu, ljubav, vjernost u svakom čovjeku, u bitku. Stavio to kao zakon postojanja. Ako to ne uzimaš, ti krivo radiš. Tako je lako uništiti vjeru i milost i otkupljenje Kristovo. Dosta je samo da krivo radiš, počneš moliti za hagiopacijente i ti si uništio Isusa Krista i Njegovu milost jer se ništa ne događa. A hagiopacijent ima već duboko iskustvo da i tako molitva nije pomogla i čim čuje da se ti moliš. kaže: „Bježmo doma“. Molitvu smijete upotrebljavati i morate upotrebljavati u novoj evangelizaciji, a to je isto naša zadaća jer ovo je nastalo iz evangelizacije. A kad uđete u evangelizaciju, tada je vrhunska molitva, ali ona može djelovati tek kad si ti ozdravio duhom i kad razumiješ te stvari, kad razumiješ što je milost, što je molitva, tko je Duh Sveti, kad razumiješ kako Bog ulazi tu i kako te ljubi. Al ovako, bez toga činiti to, to je zločin. Ljudi prave egzorcizme. Zašto? Jer, kažu, kad spomeneš ime „Bog“, pacijent (koji je bolestan psihički) počne psovati, urlati i vikati. Zašto urla jadan pacijent? Pa zato što je u njemu Bog užasan. Otac ga je tko zna kako tukao u djetinjstvu, psovao mu, psovao Boga, roditelji su govorili kako je Bog užasan, strašan, da baca u pakao, ubija... I kad ti spomeneš riječ „Bog“, ti ubijaš pacijente. Onda ga pretvoriš u čovjeka koji je opsjednut zlim duhom, onda ideš istjerivati zlog duha, a u jemu nema zlog duha nego je pacijent samo teško obolio. Hagioterapija mora najprije liječiti. A onda se po molitvi događa čudo. Ali to su dvije različite stvari. Jedno je priroda čovjeka, jedno je motor koji ide na benzin, a drugo je čovjekovo tijelo


12

koje reagira na vodu. To su dvije razine. Jedno je vjera koju je donio Isus Krist i Crkva, a drugo su zakoni koje Bog Otac stvaranjem stavi u prirodu, zakoni duha, bitak i sl. Nismo svjesni koliko mi ubijamo pacijenta kada idemo s njime moliti, i kad brže kažemo: „Al Bog je dobar“. Ako je njegov prirodni otac bio takav da te tukao, mrzio, odbacio, i sad kad ti njemu spomeneš: „Tvoj tata te voli“, on će reći ljutito: „Moj tata mene voli?!?! Što ćeš ti meni pričati!!“ Najprije iliječi hagiopacijenta, onda ćeš nakon toga moći mirno govoriti o Bogu jer je to netko drugi. Al izliječi ga. Nitko od nas nema ispravnu sliku Boga. Nitko. I nitko od nas nema ispravnu sliku vjere, ni molitve. Mi brbljamo molitve, blebećemo protiv Isusa. Prema tome, najprije hagioasistent se mora liječiti. Kad on sebe izliječi, tad će lako izliječiti i onoga.

I sad evo sadržaj onoga što će biti. Dva su glavna dijela ovog našeg studija. najprije su prve dvije točke a to znači što je to što treba duhovno liječiti, od čega to treba čovjeka osloboditi. To je prvo. Uzrok duhovne patologije će biti prvo i bol i patnja duhovne duše, sama patologija. To je prvi dio. A onda drugi dio ima pet dijelova. Prvo je pitanje tko je to hagiopacijent, tko je to čovjek koga treba liiječiti. Drugo, a tko je to hagoasistent, kakav on treba biti. A treće je koje su to zakonitosti duha, kako to duh djeluje, može li duh uopće bit bolestan? Frankl kaže: „Ne može.“ Ivančić isto polako kaže da ne može. Kako to? Što ćemo onda liječiti? Duh može imati samo manjak. Treće, koji su to lijekovi za duhovnu dušu. Lijekovi. A onda je sedmo posredovanje tih lijekova. Sve će biti jako konkretno. I sad dolazi hagioterapijska patologija, a toje uzrok i bol i patnja. Pokušajte biti na svetoj misi. Drugo, ne dopustite si da vam vrijeme ujutro bude samo pranje zubi, lica i doručak. Najprije si operite dušu. Imajte 15min vremena. Sjednite negdje u tišinu i sakrijte se negdje, 15 min tražite izvor bitka, gdje je bitak, gdje je to duh. Evanđelja si čitajte, upoznajte Isusa iz Nazareta, On je prvi hagioasistent svijeta, izvorni. Treće, u tih 15min dobro pogledajte koji vas još grijesi tište, za koje grijehe u sebi još uvijek ne vjeruješ da su ti oprošteni. Kod kojih grijeha doživljavaš da te još boli duša, da se želudac napinje kad se sjetiš, da nisi miran, da ne možeš slobodno pogledati Isusa u oči, da ti je Gospa daleko? Pogledaj. Što onda napravi? Reci: „Isuse, evo Ti moji grijesi.“ I samo daj jednog po jednog: „Isuse, evo ovo! Žao mi je. Žao mi je.“ I nemoj se odlučiti da nećeš griješiti, nemoj lagati. Nego se odluči da ćeš odsad činit dobro. Dosad si lagao, reci: „Sad ću govorit istinu. Sad ću činiti dobro. Sad ću misliti dobro. Sad ću govoriti dobro.“ Prijeđi na stranu dobra. Tad si prešao na stranu Boga, na stranu duha. Tad si postao cjelovit. I samo onda pogledaj kako je Isus uzeo sve tvoje grijehe i kaže: „Njih više nema. Ja ih odnio. Oni više nisu kod tebe i ne mogu ti ništa.“ Vrlo su važne slike koje prate duhovni proces u nama. Te slike pomažu da čitav organizam osjeti slobodu od grijeha i slobodu za dobro, za ljubav, za pravdu, za mir. Spavajte lijepo, sanjajte dobro. Molite Isusa nek vas štiti dok spavate. Bog je stvorio anđele da vas štite pa iskoristite ih. Oni su jako dobri. Oni su protiv svih virusa. I osobito trenirajte pronađite trojedinog Boga. On je uvijek trojstven. Meni je to najveće otkriće: u Duhu Svetom pronalaziš Oca i Sina. Milina! To je genijalno. Prekrasno mi je to otkriće. Ali nisam to naučio u teologiji, ni nigdje drugdje u duhovnosti, čudno mi je to. tek sad kad sam otkrio moleći svaki dan, onda sam odjedamputa vidio: i crkvene molitve su u tom smjeru, ali nas nitko nije naučio to. Onda mi patimo, pa se pomolimo Bogu Ocu, pa kažemo: „Bože, hoćeš sad malo pričekati, idem sad Sinu.“ Onda: „Isuse, kako Ti?“ Onda: „Isuse, ja bi sad malo Duhu Svetom“ Onda imate probleme. U duhu nema prostora ni vremena. Sve je tu. Dok gledam Oca, u Njemu je Sin, i Otac i Sin su u


13

Duhu. To je isto ko kad gledam tebe, onda vidim tvoj duh, tvoju psihu i tvoje tijelo. Tako i Bog ima duh- Duh Svet. On ima tijelo- to je Isus Krist postao čovjekom, tijelo ima. Ima i psihu. On je gospodar Otac. Toliko ljepote. Lakše će vam biti moliti, vidjet ćete, rast ćete onda. I još nešto. Imajte hrabrosti u svom životu ostavljati krive molitve, krive pojmove o Bogu jer to ubija. Imajte hrabrosti se mijenjati. Sveti Pavao je ostavio sve što su židovi radili, 670 zapovijedi i zabrana. On je sve to maknuo, kaže: „Sve je to za mene smeće. Isus Krist i vjera u Njega mi je sve.“ Pa to je morao biti genijalan čovjek. Odakle mu snage?! Zamisli da ti rekneš: „Neću činiti više dobro, ni ništa! Baš me briga! samo ću u Isusa gledati.“ Ti to ne vjeruješ da bi tada riješio sve, al tu je sve. jer dok Njega gledam, dok si s Njime, ne možeš ni griješiti, niti činit zlo, nego naprotiv. A dok se boriš protiv grijeha, hoćeš bit dobar, niti dolaziš Isusu, niti budeš dobar, jer je nemoguće da sam pobijediš zlo. Jel vi vidite kolko ću vam preokrenuti mozak i pamet? Vidjet ćete, bit ćete dublje daleko zdraviji, jer ćete odjedamputa zdravo vidjeti. Zagledajmo se u oči Nebeskom Ocu. Pokušaj Bogu reći hvala za ono što te večeras osobito razveselilo, potaklo. Gdje već vidiš- otvorena su vrata slobodi.

Hvaljen Isus i Marija!

Ono kako treba liječiti je naša tema i stalna zadaća. Ovaj prvi dio, što to treba liječiti, ima dva dijela. Prvo je pitanje što je uzrok patologije duhovne duše. A drugo je što to nastaje od toga uzroka, koje su posljedice uzroka. Dvije su stvari bitne za naše razumijevanje. Kad kažemo „dobro“, onda je to sve što postoji. Kad kažemo „zlo“, onda je to razaranje postojanja. Zlo je manjak, zlo je nešto čega nema. Prema tome, u dobro uvijek ulazimo kada mislimo dobro, kada govorimo dobro i kada se odlučujemo za dobro. Tad uvijek ulazimo u prostore života i postojanja. S druge strane, kad god negativno mislimo, govorimo i djelujemo, mi ulazimo u prostore razaranja dobra, razaranja života, razaranja svega što postoji. Zato kažemo da je izvor patologije duhovne duše, i uopće izvor svega od čega čovjek pati, zlo. Samo zlo. Ako se pitamo odakle zlo, morate jako paziti na to. Zlo nije nešto, nego ništa. Zlo, dakle, nije neka sila koja razara svijet. Ne. Zlo nije đavao, kako bismo mi to htjeli. To nije neki užas koji te zahvati. Ne. Zlo je jednostavno posljedica stvaranja čovjeka i anđela, dakle, ograničenih bića. Zlo nastaje u čovjeku, dakle nije to nešto izvan njega. I zlo nastaje također u anđelu koga zovemo đavlom, a to znači anđeo koji se opredijelio da čini zlo pa je zao. Zlo dakle nije nekakav vjetar, nije nekakav užas prirode, nije neko biće koje te napada, nego je zlo jednostavno u tebi i tvojoj volji, tvojoj spoznaji i tvojoj volji. I kad tebi nedostaje ispravna spoznaja, ti ulaziš u zlo. I kad ti manjka sloboda da se opredijeliš za ono što je dobro, ti si ušao u područje zla. S druge strane, kad god se opredijeljuješ za dobro, misliš dobro i hoćeš činit dobro, ti se opredijeljuješ za zdravlje, ti zapravo prelaziš na jedno novo područje kao da prelaziš na jedan novi otok, ti zapravo iz ništa prelaziš u postojanje, iz smrti u život, iz bolesti u zdravlje. Prema tome, dakle, ni bolest niti zlo nisu netko tko nas napada. Ne. To si ti. To ti stojiš na jednoj vagi gdje se trebaš opredijeliti za dobro ili za zlo. I kad god se opredijeljuješ za dobro, oko tebe se dobro događa, tii si siguran, ti si spašen, ti si vječan. I kad god se opredijeljuješ za negativno, za zločesto, za viku, psovku itd, ti sebe razaraš i ti si nesretan, ti si bolestan. Cijela priroda je samo zato protiv nas jer smo mi zli. I nije problem đavao, nego mi. Đavao je samo, kaže Isus iz Nazareta, lažac otac laži. On te vara, on te nagovara, ali na tebi je


14

hoćeš li opredijelit se za zlo ili za dobro. Đavao nije sila koja te prisiljava na zlo. Ne. On samo ti laže, prikaže da ti je važnije užitak od nekoga zla, neke krađe, ogovaranja, negoli užitak od toga da nekoga pohvališ, da nešto izgradiš, da daruješ. On laže. I kad si naivan, tad si bolestan, prihvaćaš laž. Prema tome, pitanje zla to je centralno pitanje čovjeka. Obično se u teologiji govorilo misterium iniquitatis, misterij zla. Što je to misterij zla? Misterij zla nije ništa drugo nego sloboda čovjekova. Budući da čovjek je stvoren slobodan, jer to je Bog htio da čovjeku dadne vrhunsko dostojanstvo kao što je On slobodan, tako da bude i čovjek. Bog je apsolutno slobodan. Anđeli i ljudi kao stvorenja su relativno slobodni. Bog je apsolutno slobodan i može samo dobro činiti, jer sloboda je snaga za dobro, a ne za zlo. Nije slobodan čovjek koji se može odlučit za dobro i za zlo. Ne, on nije slobodan, u tome i je problem. Slobodan si kad si toliko jak, toliko karakter da se možeš opredjeljivati samo za dobro. Prema tome, Bog je apsolutno samo dobar, u Njemu nema ni sjene zla, kaže Sv. Pismo. Zlo prema tome može doći samo od palog anđela, mi kažemo, od onoga dakle koji je relativno slobodan, i od čovjeka koji je relativno slobodan. Bog je bio svjestan, kad je stvarao čovjeka, što će nastati iz toga. Al je sloboda Njemu važnija od toga što će čovjek padati u grijeh. On je znao da će doći Isus Krist da će On čovjeku pomoći da bude sve jači i da nadvlada zlo. I utoliko Božji plan ide, da čovjek ostane slobodan zauvijek. I drugo, dobro i zlo čovjeka muče samo na Zemlji. Zemlja je prostor kušnje, Zemlja nije život, Zemlja nije prostor gdje mi trebamo ostati, Zemlja nije prostor gdje se može napraviti Nebo, i savršeno i pravedno društvo. To ne postoji na Zemlji. Zemlja je prostor kušnje. Hoćeš li kraj svega što te muči prihvatiti zlo ili prihvatiti dobro? Samo to je na tebi. Ništa drugo ne trebaš činiti. Hoćeš li prihvatiti laž ili istinu, dobro ili zlo, čovjekoljubivost ili mrziti čovjeka. Samo je to smisao našeg boravka na Zemlji. I na Zemlji samo prolazimo, proletimo. A život je ono poslije. Kao što u utrobi majke nije bio život, nego prolaz, faza. Tako je ovo na Zemlji jedna faza u kojoj se mi slobodno opredijeljujemo za bolest ili za zdravlje. A onda vječnost počinje gdje je samo dobro, jer ćemo biti toliko dionici Božanske naravi, toliko sposobni činiti samo dobro da u Nebu nema zla. Prema tome shvatite, ti kao pacijent si čovjek koji si ovdje na Zemlji stalno iskušavan, laže ti netko stalno, sve oko tebe zapravo napada na zlo. Tri su izvora zla. Prvo, u tebi. Ti možeš griješiti, ti možeš činiti zlo, ti se možeš opredijeliti za zlo. Prvo, u tebi je izvor. I taj izvor kad ti činiš zlo, onda ne samo da sebe razaraš, rekli smo, ne samo tvoj mozak kaže dr. Amen itd, nego ti stvaraš u sebi krivnju, a to je još gore- novu bol. Drugo te mogu napadati oko tebe zločesti ljudi. Ti možeš biti svet, a oni te napadaju, vrijeđaju te, gaze tvoje dostojanstvo, obespravljuju te. Kad te drugi napadaju, tu nastaju teške bolesti. Prvo, da si napadan, okrivljavan, tvoje dostojanstvo je pogaženo, a drugo da postaješ depresivan, pa čak suicidalan. Osobito, dakle, kad te drugi napadaju. Jer se pitaš, a zašto me napadate, a što sam ja to kriv? Zašto si protiv mene? I treći izvor zla, to je priroda oko nas. To su virusi, bakterije, katastrofe, prijetnje, svaki čas možeš pasti s prozora, udarit autom itd. I zato strah nastaje, strah od svega oko nas. Jer zbog našeg grijeha su životinje postale zvijeri, i zmije postale otrovnice, i mačka kad na nju vičeš pokaže pandže. Cijela priroda reagira na tvoju dobrotu i tvoju zloću. I budući da je čovjeku dano upravljanje prirodom, zato od njega ulazi u prirodu zlo, i od njega će ući dobro. Promijeni čovjeka i promijenio si cijelu prirodu. Dajte mi jednog slobodnog čovjeka i napravit ću cijelo društvo slobodnim i dobrim. Nema takvoga, svi griješe. Zlo je razaranje postojanja, života i čovjeka. Filozofski, sjetite se, bitak. Bitak je sve postojanje. Teološki se sjetite, sve postojanje je osoba, apsolutno biće, svemogući Stvoritelj,


15

Bog. Prema tome, Bogu ne dolaziš kad moliš, nego Bogu dolaziš kad se opredjeljuješ za dobro, za istinu, za ljubav. Ne dolazi se po molitvi Bogu. Sjetite se, Isus kaže: „Nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“ A On kaže: „Ja sam Istina.“ A Otac je dobrota. On kaže: „Samo je Otac dobar.“ A Isus je istina, a Duh Sveti ljubav. Prema tome, cijeli bitak sa trascendentalima je zapravo svemogući Stvoritelj. Bitak je osoba. To konačno i filozofija kaže. Bitak nije nešto, nego netko. To je sve postojanje, mi živimo u nekome. Ako me pitate od čega se sastoji taj bitak, jel to energija neka, jel to materija, onda kažem ne, to je samo duh. Bog je duh. Samo duh je bezgraničan i zato bitak može biti samo duh. Dakle, tvar od koje se sastoji bitak jest duh. Dalje, budući da čovjek postoji ukoliko živi, onda je život duhovan. Život je duh. Tvoje osobno postojanje, to je život. Ti postojiš ukoliko živiš. Život je tvoje vrhunsko dobro. Međutim, ono po čemu ti jesi što jesi, to je osoba. Shvatite da osoba i život su dvije različite stvari. Ti si osoba i to je tvoj identitet. To si ti. Ali ti kao osoba možeš izgubiti život i onda ti kao osoba patiš užasno. Ili razvijaš život, i tad si sretan. Život je tvoj bitak zato jer ti si biće u bitku. Čovjek je biće u bitku. Zlo je dakle manjak postojanja i manjak života. Dakle, hagiopacijent je ugrožen. Njemu je život oduzet i njemu je onemogućeno dostojanstvo osobnosti. To su prvi, dakle već ovdje, jasni znakovi bolesti duha. Jer zlo ugrožava život. Kad te napada i kad te zavodi, ono ugrožava tvoj život. Drugo, ono stvara bol i uzrokuje patnju. Pazite, prvo , život ti oduzima svako zlo. Drugo, stvara bol, boli te. Znate kad duša boli, to je užasno. I treće, stvara patnju, jedno stanje užasa, boli, tjeskobe. Život je duhovan, a zlo razara taj duh. Zato kažemo da zlo spada na duhovnu razinu. Zlo ne razara fizičko, materijalno, nego duh. Znači, zlo napada čovjeka. I čim je čovjek zao, sve prelazi u prirodu. Zašto? Jer se čovjek sastoji i od materije, mrtve, i od biološke materije, dakle biološkog života, i od psihičkog života, i od duhovnog. Dakle, sve što je Bog stvorio u čovjeku je. I zato kad čovjek čini zlo, prelazi preko njegovog fizičkog svijeta zlo u svijet fizike, katastrofe, tsunami. Kada čini dakle biološko zlo, dolaze bolesti na njega. Kad čini psihičko zlo, psihičke bolesti. Kad duhovno zlo, razara duh, život, svoju osobnost. A time ujedno kida veze sa izvorom svoga života, sa korijenima, a to je svemogući Stvoritelj. Prema tome, dakle, zlo stvara bol i ja sam nemoćan da si pomognem i to je ono najgore. Zašto sam nemoćan? Jer mi fali. Ako ti zlo oduzme ruku, onda si nemoćan da tu ruku sebi priljepiš, da tom rukom bilo što radiš. Nemaš je. Tako da su to užasne boli na duhovnoj razini. Nažalost to nismo dovoljno proučavali. Drugo, stvara patnju. Sam sam, bojim se, kud ću? Odvojen sam od Boga, odvojen od ljudi. Jer zlo me odvaja od ljudi. Ljudi bježe od mene ako sam zao. Ja sam se odvojio od Boga, a On je apsolutno dobro i ja sam u zlu. I ako se pitam kamo mogu pobjeći, gdje je lijek? Brže potrčati prema dobru, početi misliti dobro, govoriti dobro, odlučivat se za dobro, samo to. To je prostor gdje sam ja zaštićen, gdje izlazim iz straha u povjerenje. Tako da više nisam nezaštićen, nisam optužen, nisam nemoćan, bez sudbine u svojim rukama, dokle god sam, dakle, u području dobra. Dobro je odlučujuće. Mi kršćani smo previše seoslonili na to Bog, Bog, Bog, i onda naravno ne uviđamo kako time ne rješavamo baš ništa. Jer ljudi si pod Bogom misle neku osobu koja je jača od čovjeka pa će ti doći sa nekakvim svemirskim brodom da ti pomogne, pa će nekog anđela poslat da te štiti.. Nije to istina. Sve je u tvojoj slobodnoj volji. Čim se ti odlučiš za dobro, za istinu, za ljepotu, ti si vječan, neuništiv, ti si u Bogu, ne samo s Bogom. Dokle god ti misliš zlo, odlučuješ se za zlo, govoriš zlo, možeš ti moliti tri dana, stotinu krunica- nikakve koristi. Prije svake molitve i vjere, dolazi obrat i obraćenje. Treba najprije stupiti na područje Stvoritelja i onda tek možeš moliti. A ti ostaješ u


16

grijehu, u mržnji, ogovaraš i onda još moliš „Zdravo Marijo“. Marija ne može do tebe ni da hoće, jer ti si uzeo ključ iznutra, zaključao se. Skroz treba preokrenuti svoje razmišljanje. Ono kako mi razmišljamo o Bogu i stvarnosti je sasvim krivo. Ako je Otac Nebeski dobrota, onda čim sam ja u dobru, ja sam s Njime. Ali ako sam ja u zlu, u nemoralu, u grijehu i hoćem razgovarat s Bogom, ne mogu. Kako ću razgovarati sa tamom? Ako sam u grijehu, ja nemam pameti niti ništa da dođem do Boga. Al čim se okrenem dobru, sav se mijenjam. To dobro vidite kod desnog razbojnika. On se u trenu okrenuo dobru i postao i svet i odmah je bio u Raju i sve riješio. A mi kršćani? Mi se stalno kajemo, molimo, molimo i nitko nije dobar, nitko se ne mijenja. I nigdje u Sv. Pismu ne piše: „Moli, pa će se sve promijeniti u tebi.“ Nije istina. Isus nije nikome nešto napravio po molitvi, nego kaže „Zato što si vjerovao. Vjeruj. Vjerujte.“ Ako želite biti hagioasistenti, morate se skroz okrenuti dobru i sv. Pismu. Ako ostanete kršćani, jao vama! Kršćani su najviše iskvarili Sv. Pismo, odnos prema Bogu. Kršćani najteže ranjavaju ljude i sebe. Jer kršćanstvo, to je samo kulturološki pojam. Kršćanstvo nije vjera, ono nije Crkva. Kršćanstvo nije biti Isusov učenik. Od sto krštenih, osamdeset ih ne ide u crkvu. Morate razlikovati. Kršćanstvo nama ne pomaže, nego odmaže. Ono je jedna varka. Kršćanska ljubav ubija. Ali malo ljudske ljubavi, malo topline... Zamisli samo kad te ljubi neki kršćanin u odnosu kad majka ateistkinja ljubi svoje dijete- kakva razlika. Jedno je biti Isusov učenik, a drugo je biti kršćanin. Isus kaže. „Ja sam Istina. I nitko ne dolazi Ocu, osim po meni.“ A mi kažemo: „Šta ne dolazimo? Ja se molim, pa ću doći.“ E nećeš. Najprije prijeđi na stranu istine, onda ćeš doći Ocu. I On kaže: „Nitko nije dobra osim Oca“, a mi kažemo: „Ja sam dobar, mi smo dobri kršćani.“ I zato nam ne ide. Ja se moram okrenuti dobru, vratit se, tada dolazim Ocu. I ljubite jedan drugoga. Ajoj. Umjesto da znamo: primi ljubav Duha Svetoga da te promijeni, a to je nešto drugo. Mi stalno mislimo kako moramo ljubiti Boga, a to znači, stalno moramo trčat Bogu i onda mu pomoći nešto. Razmišljamo vjerojatno uvijek nešto trebamo Bogu napraviti, kao da je On neki siromah. Moraš ga ljubiti, kao majka dijete. Jesmo smiješni. Ljubiti Boga znači samo jedno, dopustiti da te učini vrhunskim čovjekom. Dopustiti da te učini svetim, dopustiti da ti pomogne da prijeđeš na stranu dobra, čovjekoljubivost, samo to. Gdje je cijeli problem? U tome što je Dietrich Bonhefer davno rekao da Crkva neprestano pada u kršćanstvo, a kršćanstvo je religija, a ne Isusova vjera. Jedno je kad ja vjerujem u Isusa, a drugo je kad ja vršim neke obrede i mislim da time rješavam stvari. Zlo ograničuje i onemogućuje spoznaju i svijest, to je kognitivna vrsta bolesti. Mi tako malo spoznajemo. Mozak tek 25 posto funkcionira. Drugo, zlo oduzima snagu slobodi, da se branim. Dakle, tu nastaje ovisništvo. Gubim slobodu. Čim zlo činim, ja više nisam slobodan. Ja činim ono što ne bih htio jer postajem rob. Zašto postajem rob? Pa normalno. Ako zlo meni odsiječe nogu, onda sam ja rob jer više ne mogu hodati i bez noge ležim u krevetu. Ako zlo oduzima mene, onda toga nemam, onda sam ja nemoćan da to sebi dadnem. Zato Isus dolazi da mi dadne mogućnosti da se izbavim od zla. To može samo Stvoritelj. I zlo me čini samim, uništava interpersonalnost. Ja ostajem bez Boga, nemoćan. Mi obično kažemo: „Prepušten sam zlu“. Al ne tako da zlo sad dolazi i vitla s tobom i urla u tebi, nego tako da ti se ne možeš sam obraniti, očajan si. Ne možeš si sam dati ono što ti je odsječeno, što ti je zlo oduzelo. Ono je manjak. Trebaš ponovno Onoga koji je čitav, a Stvoritelj je čitav. Il nekog od ljudi. Sveci su prilično čitavi. Nisu čitavi, ali imaju nešto više, onda ti oni mogu dat. Zato molimo svece. Ili hagioasistenta. On mora biti čitav, onda on može dati. Ali ako on nema, šta vrijedi. Što vrijedi doć pacijentu koji nema noge, a ti


17

nemaš isto noge da mu daš. Ti moraš prije nego dođeš pacijentu nabavit nogu za njega da on može hodati. To je hagioterapija. Zlo poput virusa razara dobro, istinu, moralnost, a to znači temeljni zakon čovjeka i života. Bitno mi je da shvatite to dvoje- dobro i zlo. Dobro je prostor u kojem sam ja zaštićen, sretan, zdrav. Zlo je prostor u kojem sam ja bolestan, napadnut, nemam, manjkav i sl. Kad govorimo o Bogu, Bog je apsolutno dobro, dakle, postojanje, bitak, jer bitak je dobar. Kad govorimo o zlu, onda to je ono što meni manjka. Ja kao biće sam sebi zlom oduzeo ono što meni treba. To je temeljni zakon iz kojeg možete razumijet hagioterapiju. Kad vam je to jasno, nema pacijenta kojemu ne možete pomoći. Ako vam to nije jasno, nikome nećete moći pomoći. Činit će vam se da pomažete, kao što se mnogima čini da pomažu dok mole s njima. Je neki placebo možda kod nekoga, al to nije lijek, to nije zakonitost. Molitva nije dana za liječenje čovjeka, nego za spas, odnosno za obraćenje i vjeru. Život je dobro, a smrt je zlo. Što god vodi u život, to je dobro. Što u smrt, to je zlo. Kad sam dobar, živim, kad sam zao, umirem. U svakoj duhovnoj bolesti imamo iskustvo zla, zloće i zloga, kaže papa Ivan Pavao II. Zapravo, u svakoj bolesti, u svakoj patnji imamo iskustvo zla, osjećamo da nas nešto napada, da nam nešto oduzima, da nam nešto kvari, da nam nešto neda bit slobodnim. I onda stalno pomišljamo kako je to đavao. Pa on može biti bezobrazan, al on te ne može fizički napasti. On ti može samo šaptati: „Uzmi drogu, bit ćeš zdrav. Ubij susjeda, uzmi njegove dragulje i ti ćeš biti bogataš.“ Taman kad si ga ubio, ubio si i sebe. Tu je čitava varka, nikakvim zlom se ne može donijeti dobro. To vam mora biti totalno jasno. I ne smijete praviti kompromise tu. Jer postajemo naivni. Uvijek trči na dobro. Čim si sagriješio, čim si negativno počeo misliti, čim se srdiš, brže na dobro. Opraštam. Znam, vjerujem, bit će dobro. I tad si kod Boga. Tad ćete lako imati iskustvo susreta s Bogom. Kroz molitvu samu kao takvu, nećete. Molitva pretpostavlja obraćenje prema dobru, prema ljubavi, prema Bogu. Onda tek molitva uspijeva. Ona je na drugom mjestu, ne na prvom. Prvo je prijelaz na dobro, na istinu, na ljepotu. Mi bismo sve htjeli molitvom. Ne ide. Vjera je prije molitve. Vjera znači povjerenje u dobro. Ti ne možeš vjerovati u zlo. Vjera i dobro idu skupa. I kad možeš pacijentu pomoći da dođe do vjere, do povjerenja u dobro, ti si ga izliječio. Dosadašnja iskustva pokazuju da kad ovako liječite hagiopacijenta, uvijek pomaže. Kad god s molitvom, ili kad god govorite o Bogu ili sakramentima, ubijate ga. Jer tražite od njega da hoda, a on nema noge. Kako će moliti kad on ne zna što je to, a u njemu molitva uništena. Al kad ti njemu mirno protumačiš: „Svaka negativna misao razara stanice tvoga mozga i svako nemoralno djelo tebe razara i ubija, oduzima ti život“, onda je njemu jasno: „Idem tamo gdje je moja sreća“. I odmah prelazi tamo. Al kad ti njemu rekneš: „Sad ćemo se moliti. Bog je dobar.“ onda veli: „Joooj!“ Znam niz pacijenata koji su odmah pobjegli i rekli: „Ovako naivna hagioterapija, hvala ti lijepa! Ovo je glupost. Ovi me varaju. Idem ja svaki dan u crkvu pa ništa“. Tako da pobožni ljudi nisu prikladni za hagioterapiju. Pobožnjaci uopće ne smiju to biti. A to su oni koji vječito mole, a nikad se obratili nisu, koji stalno idu u crkvu, a nikad se nisu promijenili na dobro. Rastavljaju brakove, psuju, a istodobno mole. To je velika varka. To razara našu crkvu. Isus je zato bio pravi hagioasistent. Sjetite se, On je totalno bio opredijeljen za Oca. On i Otac su jedno. Al On nikad ne kaže: „Ja sam dobar.“ Ne. „Otac je dobar. Ja sam samo Očeva Istina. I preko mene, Istine, doć ćeš do Oca dobra“. I taj Isus nikad nije preko dana molio, niti kao farizeji na ulicama držao krunicu pa se pravio važan. Uvečer kad svi apostoli zaspu, onda On ode moliti. Sam, u tišini, negdje iza žbuna, u brdu. I rano ujutro dok oni još spavaju, On mirno ustane, nije se ni obrijao ni umio, i ode opet van. I kad


18

dođe vrijeme doručka, oni Njega traže gdje je, i onda ga nađu gdje moli. I kad su ga vidjeli, kažu: „Nauči i nas.“ Oni nisu znali tako moliti, kao što ni mi ne znamo tako kao Isus. Od Isusa treba učiti. Shvatite, nitko vam u životu ne smije biti učitelj ni molitve ni vjere. Isus, jedini Spasitelj! Nikakvi duhovni vođe, nikakvi sveci ako vas uče drugačije nego Isus. Ne pristajte. Isus je jedini Učitelj. Patnja i zlo idu zajedno. Razlikujte zlo pojedinca. Zlo je jedno, a ti kad činiš onda i krivica nastaje. Zlo je u ljudima oko tebe. U društvu čak postoje strukture zla koje te napadaju- nepravde, krivi zakoni, da manjina vlada većinom, da ideologije vladaju društvima. Al najteže boli kad te drugi povrijedi. Možda ne tolko kad sam griješiš, iako to duboko boli, ali kad te drugi povrijedi, onda osjetiš depresiju, besmisao, muku. I postoji zlo svijeta. Dakle, cijela priroda je pod zlim, ali sv. Pavao to jasno kaže: Ne može priroda griješiti. Nije u njoj zlo. Bolesti i katastrofe nisu nešto prirodno, nego to je ono što je došlo po našem grijehu. Priroda je cijela zbog našeg zla zarobljena zlim. Ona pati zbog čovjeka. Prema tome, prestanite psovati i vikati na viruse, bakterije. Prestanite biti zločesti i virusi će nestati. To je središnje mjesto gdje treba podbočiti cijelu tu polugu pa da pokreneš čitav svemir kako je govorio Arhimed. To je jedino mjesto na kojem se sve rješava. Ovo što mi sad radimo: popravljamo malo društvo, radimo na radnim mjestima, stvaramo klinike, bolnice, to je „malo popravi da ti se opet poslije pokvari“. Time ne rješavamo probleme. Centralni problem je čovjek i pitanje zla i dobra u njemu. Sjetite se, ako je kraj tebe dobra osoba, kako si sretna. Al ako ti kažu: „Taj ti je već ubio tri čovjeka.“, drhtat ćeš od muke. Dijete trči mami i prilijepi se uz nju. Al ako dođe strana osoba, bježi od nje. Dakle, patnja je kao i zlo u osobi najprije, a onda u drugim ljudima, a onda i priroda pati, društvo pati, čitav svijet pati. Osobito je patnja kad osobni grijeh napraviš, il kad drugi griješe protiv tebe. A što je to grijeh? Grijeh je kad se ti svjesno i slobodno odlučiš za zlo. Grijeh je krivnja dakle. Ti si svjestan da je to zlo i hoćeš činiti. To ja grijeh. A patnja nastaje tamo gdje se nikoga ne može okriviti. Ako je netko psihički bolestan, koga ćeš okriviti? Jednostavno, postoji patnja svijeta, a to znači zlo svijeta. Iz zla izlazi patnja, bol, bol svijeta. Ali, u svijetu je prvenstveno dobro. I ono je snaga protiv zla i patnje. Unatoč zlu, unatoč patnji, boli, bolesti i smrti, mi živimo, mi gradimo svijet. Znači, dobro je jače u svijetu. Nije zlo jače, nego dobro. I kad god se prihvaćaš toga dobra, staješ na stranu dobra, ti uvećavaš dobro svijeta i ti time mijenjaš svijet, sam postaješ zdrav. Bit zla je uništiti dobro, uništiti istinu, postojanje, ljubav, život, zapravo bismo mogli reći, odvojiti čovjeka od Boga. Tradicionalno govoreći, to znači, Bog je dobrota, Bog je istina, Bog je ljubav, Bog je postojanje, Bog je život. Nije to kao dobro u Bogu, nego Bog je dobro. I nema gdje Boga nema. Nemojte staviti Boga sad je ovdje, sad je ondje. Ili kažu: „Ukazao se Bog.“ A gdje je bio dosada? Kao zrak u kojem si, kao more u kojem plivaš, to je Bog. Uvijek je tu. I kad god is na strani dobra, ti si tu, ti ga upijaš. I ti si sretan. Zlo dakle stvara manjak, prazninu, smrt, nepostojanje. I zato strah, suicid. Zlo ne postoji. Postoji samo dobro. I tu Frankl ima pravo kad kaže da duh ne može biti zao, ni bolestan. Možemo prigovoriti sad: „A zašto postoje onda zli anđeli?“ Oni su zli. Čovjek koji je zao, dakle ta zloća ko da je u njemu nešto. E krivo imate. Time što netko nema čistu savjest, što nekom fali dobra savjest, zato je zao. Dakle, opet manjak je samo zlo. Zlo nije nikad nešto. Zločest čovjek čini zlo. Zato što u njegovoj mašti i savjesti je negativnost. Dakle, njemu manjka ispravna savjest, sloboda da se odluči za dobro. Zato što mu to manjka, on upotrebljava ono još što je u njemu dobro, a to je snaga, da čak ide ubiti nekoga, i time i tu snagu sebi uzima. Kad netko pravi rat onda i gubi rat, i ljudi gube živote. Zlo poput ponora nastoji progutati dobro, stvoriti ništavilo, sve baciti u


19

nepostojanje. Zlo briše sve što postoji, sve nastoji baciti u nepostojanje. Međutim, zlo je u ljudima. U čovjeku je problem. Zlo je u čovjeku kao manjak dobrih misli, spoznaje istine, iskustva ljubavi. Ružnoća je nešto čega nema, manjak ljepote. Kad zlo djeluje to je manjak dobrih djela, ništa drugo. Zlo najprije unštava sve oko sebe i na kraju samoga sebe. Zlo je na nekom tko postoji. Zlo je samo na dobru, nema postojanja u sebi. Zlo nema snage i sile u sebi. Nego netko tko je zao upotrebljava svoje postojanje za razaranje i zla djela. Zato je bitno za duhovnu terapiju upoznati zlo kao nepostojanje i dobro kao donošenje postojanja čovjeku koji je zao il koga je zlo razorilo. Vi donosite nešto i time liječite čovjeka. Vi donosite čovjeku postojanje, ljubav i time što mu pokazujete kako da prijeđe imate zdravog čovjeka. Zla može biti samo osoba. Znači slobodno biće. Životinja ne može biti zla. Virusi nisu zločesti. Samo ljudi mogu biti zločesti. Bog ne može biti zločest. Dobri anđeli ne mogu biti zločesti. Zli anđeli i zli ljudi. Od zlih anđela prešlo je u sve ljude kao otrov i cijelo čovječanstvo zato pati užasno. Duhovno bolestan može bit samo čovjek. To ne može životinja, ne može ni anđeo. Samo onaj koji ima duhovnu dušu. Duhovna bolest je stoga specifična i jedinstvena samo čovjekova bolest, nemaju ju životinje, biljke i materijalna stvarnost. Sve patnje, bolesti i zla svijeta potječu samo od čovjekove pokvarene duhovne dimenzije. Ozdravimo čovjeka i svijet će se potpuno promijeniti. Konačno sve zavisi o čovjeku, kaže D. Bonhoeffer. Čovjek je upravitelj Zemlje te je u njemu mogućnost spasa svega na Zemlji.

CD 3

Moći ćete zadnji dan fotokopirati cijeli powerpoint, pa ćete imati zapravo cijeli ovaj studij nekako ukratko izrečen da se podsjetite. Treba razlikovati uzrok od izvora. Samo je zlo, zlo je uzrok, izvor zla u čovjeku je. Dakle rekli smo što je grijeh, zlo kad se slobodno čini i prihvati stvara krivnju i postaje grijeh. Drugo, žudnja za užicima tijela dovodi do požude koja stvara ovisnost. Kad je tebi relativno dobro važnije od duhovnog, onda si gotov. Kad nisi naučio odricati se, kad misliš da vječito moraš jesti za vrijeme predavanja i poslije, stalno piti vodu, važno je tijelu dati sve a duh zapravo oživljava tijelo. Duh koji oživljava tijelo ne vrijedi ništa mi smo tu kršćani pa cijelo vrijeme tu pijemo i jedemo ... treba na to paziti jer svijet strašno zarobljava. Kažu da hrvati postaju strašni masni i debeli. ... fali im hgth, manjka im odricanja, iskustva, zapravo posta, žrtve za nekoga kad je mijenja za dobro, mladi za to pate, a stanice još više. Uvrede ranjavaju dostojanstvo. Žudnja za užicima požude ... nastaje ovisnost, koja dovodi do požude, time smo ovaj prvi dio riješili. Ja ne bi pravio odmor, nego otvorio malo prozore malo bi ustali pa pogledali lijevo i desno

Možemo ustati, otvorimo dobro prozore, neka uđe što više zraka, pogledajmo tko nam je lijevo, a tko desno. Prije toga gdje je Bog, gdje je stvoritelj sada, gdje je bitak. Pogledaj na što sada misliš., da li misliš sada – joj vruče mi je, trebalo bi popit vode, trebao bi popiti čokoladu, a i onome tja crnu kavu.

Duh je onaj koji je zdrav, ne čokolada i crna kava. Jesu svi prozori otvoreni? Čim stigne zrak, pogledajmo tko je lijevo i desno kraj nas. Jesmo li oprostili desnom od sebe?Jeste li kome rekli dobru vijest? Lijepo je što postojiš. Dobro. To je bila pauza, a sada stojeći, stojeći uđimo u, uđimo u područje dobra. Pogledaj, jesu li tvoje misli dobre, pozitivne, zdrave Drugo,


20

pronađi nekoliko rečenica zdravih i izgovori ih tiho u sebi, zdrave riječi, zdrave misli i izgovori ih, pusti neka te zahvati cijelo tvoje biće, svaka stanica neka to osjeti. Reci sebi možda – za let si dušo stvorena, za let. Ne za nazadovanja, nego za napredovanja. Makro terapija. Čovječe ne idi malen ispod zvijezda. Reci sebi, dušo moja ne idi malena ispod zvijezda, tijelo moje budi veliko. Ja sam ono što mogu biti, a ne ono što jesam. Ja stalno jurim u budućnost svaka sekunda me nosi, iako mislim dobro pozitivno, zdravo, ja ulazim u to zdravlje, fizički ulazim u to zdravlje, čim dobro mislim. Ako negativno mislim, razaram si to zdravlje i budućnost. Ja sam ono što mogu biti, a ne ono što jesam. Ono što jesam je već prošlost.

Ja neizmjerno nadilazim samoga sebe, ja neizmjerno nadilazim samoga sebe. Moje tijelo i psiha su samo zemaljski ograničeni, a moj duh nadilazi bezgranično letim sutra i prekosutra u vječnost. ja nadilazim granice samoga sebe, ja nadilazim samoga sebe, svoje psihoifizičke mogućnosti, nadilazim. Danas se odlučujem biti vrhunski čovjek. Danas se odlučujem da hoću biti vrhunski, najbolji, to je moj projekt, to je moja budućnost. Vrhunski dobar, vrhunski svet, vrhunski čovjekovljubiv, vrhunski istinit, opredjeljujem se odlučujem sad i znam bit će dobro, ja sam zdrav, zdravlje je jače od bolesti. Ja sam živ, život je jači od smrti ja hoću biti dobar, dobrota je jača, od zla. Istina je jača, od laži. Ljubav je jača od mržnje. Ja odsada vjerujem svijetlu i hodam u svijetlu. Ja sam zaštićen dobrim. Dobro i istina su moja zaštita i zlo mi ne može ništa, kao da sam u tvrđavi gdje mi zlo ne može ništa jer sam se opredijelio za ljepotu, dobrotu, za morlanost, bit će dobro. sad znam da se oko mene širi dobrota, ljudi oko mene se mijenjaju jer se i ja mijenjam. Kad sam ja u sivjetlu i drugi su obasjani svijetlom. Znam, ovaj čas nastaje bolji sivjet, u meni, preko mene. Na kraju malo pružite ruke, noge, glavu, tako da proradi krv. Recite svojim nogama – divni ste, rukama, glavi, mozgu. Recite nema sad crne kave, biti će poslije, profesor je strog pa ne da. Vrijeme je da ne slušamo tijelo nego duh, slobodu. Post je jači od hane. Moja majka je cijeli život postila i živjela 98 godina, a ti jedeš i već umireš. Dakle obratimo se, kaže, ono što n uspijeva molitva, uspijeva post. Ako ne možeš ništa moliti, počni postiti ako ne uspije post, onda daruj neto nekome – milostinju. Ako vidite pored sebe nekoga tko je ozbiljan recite mu – lijepo je što postojiš ili nemoj se truditi, svejedno te volim.

Patnja, bol i bolest duhovne duše nastaje kada zlo okrnji, razori i rani duhovnost duhovne duše jer duh je život, duh je postojanje duh je ono po čemu sve opstoji prema tome, kad dirneš duha i uništavaš ga, dakle, tjeraš od sebe, tada nastaje patnja, strah, tjeskoba, suicid. Patnja, bol i bolest su manjak zdravlja dobra života, istine zapravo manjak duha, možemo mirno reći to je samo manjak duha jer duh je zapravo život i dobrota i ljepota. Duh ne može biti zao, nego samo dobar, jer Bog je duh, manjak duha je zloća. manjak duha je zloća, duh je dakle bitak, postojanje, put u smrt. Prema tome primiti duha svetoga ne znači dignuti ruke i početi plesati i reći ja sam pun duha, nego biti ispunjen duhom znači osjetiti kako se život u tebi osigurava, rađa, kako postaješ inteligentan, sposoban raditi, vrhunski čovjek. To je Duh Sveti, duha svetoga smo premjestili previše u našim molitvenim skupinama i drugdje na darove a pitanje je da li su i ti darovi baš pravi. To ima jedino u Pavao jedino u Korintu, pa je imao problema zbog toga, druge crkve toga nisu imale pa su bile sretne. Ne darove, nego duha kao dar, Duh Sveti, osoba, on donosi Oca i Sina, a dar, uzmeš dar i postaneš zločest, govoriš u


21

jezicima pa onda liječiš ove, liječiš one, pa kucaš na nebeska vata .... opasno je darove duha tražiti, treba osobu duha tražiti, onda imaš sve. Sjetite se sedmog poglavlja –mnogi će mi reći: „nismo li u tvoje ime izgonili zle duhove, činili čudesa, prorokovali“, a ja ću im reći: „odlazite bezakonici, nikad vas nisam poznavao“. Duh je život, darovi duha nisu ništa, može se on praviti važan s njima i otići u pakao sa darovima, a s Duhom Svetim u nebo,on već jest nebo već tu na Zemlji, on je vrhunac inteligencije, on je vrhunac dobrote, radosti, kreativnosti, sposobnosti, ljudskosti, to je osoba duha, ne darovi. Često nas darovi mogu zavesti da radije tražimo njim a duha ostavimo i tako izgubimo život. Duh je važan, duh je dakle bitak i postojanje. Duh, rekli smo, ne može biti bolestan, to je već rekao frankl prije nas, manjak duha je bolest i zlo. Kad kažemo zao duh, onda mislimo na duha, na anđela koji je za negativno se opredijelio i izgubio sposobnost da se drži savjesti, da se drži dobrote, da se drži ljubavi to je biće koje je izgubilo nešto, a ne nešto što je skupilo zločestu silu ne postoji negativna energija, ne vjerujte bioenergetičarima ne postoji negativna bioenergija, postoji samo nepostojanje prave biološke energije i snage. Zao duh je u manjku dobra, istine, ljepote i ljubavi, to je sam skrivio, ne želi se povratiti, povratiti sebi izgubljeno biće. Bolestan duh je okrnjen svojim ili tuđim zlom, ali želi se vratiti. Dakle, ovdje morate razlikovati dvije stvari, tu sam vam podvukao jedno je zao duh a drugo je bolestan duh, piše vam tamo, zao duh je u manjku dobra, ali to je sam skrivio, to je važno. Bolestan duh je pak okrnjen svojim ili tuđim zlom, ali se želi vratiti dobru. Netko te ranio, pogriješio si ali se želiš vratiti dobru, to je onda bolestan duh. Svaki grijeh ostavlja bolest moj grijeh ili grijeh tuđi, ostavlja u meni bolest duha zao je onaj koji se ne želi popraviti, ne želi biti u dobru, to je sudbina anđela koju saznajemo iz objave zao duh je rastresen, razdijeljen, bit grijeha je rastrešenost, to smo već govorili i bit zdravlja, dobar duh je sabran, on je jedan, on je cjelovit. Čim uđeš u dobro ti si u svemu, u bitku, čim uđeš u zlo izišao si iz bitka okrnjen si i ne možeš bit cjelovit, okrnjen si, izgubio si. Čim se posvađaš s nekim čovjekom, s njim ne možeš biti, okrnjen si, čim nekoga mrziš, čim s nikim ne možeš razgovarati, okrnjen si, bolestan si, nisi u bitku, vračaj se brže. Zloća i duhovna bolest su zarazni, prijelazni, opasnost za okolinu. Zato hagioasistenti, uvijek morate biti duboko u molitvi i postu kad idete raditi sa hagiopacijentima jer će to preći na vas. To sam već doživljavao u raznim centrima, kako pređe na hagioasistente, i samo nestanu, odu. Izvrsni su bili hagioasistenti, a nakon godinu – dvije samo ih nema. Pitam se gdje su, što ih je otjeralo. Što to traže u svijetu. Mislite na to, morate biti pripravni kad idete hagiopacijentima, morate biti u dobru, morate biti takvi da ste oprostili pacijentu i svojima, tek tada ste sigurni.

Ako u vama ima bilo što od zla i sjena zla – zaraziti će vas! I brzo čete reći ja više neću raditi hagioterapiju. To smo mi u hrvatskoj doživjeli već u više gradova, to mi je stvar jasna. Zato najprije hagioasistent mora biti hagiopacijent, svaki dan iznova. Tek izliječen možeš liječit, tek dobar možeš dovesti u dobru. Jer ako se utapljate ti i pacijent, kako ćeš ti njega dovesti u obalu? Ako si ti na obali i pružiš uže, dovest ćeš ga na obalu, u dobro, u život.

Duh se dakle gubi u zloćom, osivnošću, osobito ovisnost o psihofizičkim dobrima, požudama radi čega čovjek napušta duh i život. Novac je važan i onda se daš korumpirat. Tijelo je važno, onda više nikad ne postiš, samo se debljaš. Piće je važno i onda ti je flaša najbolji prijatelj, sve do smrti, pijan, alkoholičar. Neka druga žena ili neki drugi muž je bolji, pametniji od moje žene i muža, i gotov si i ode ti. Naivan si jer svaki čovjek je samo čovjek


22

nema bolje žene od tvoje, nema boljeg muža od tvojeg. Kamo god odeš, samo ćeš biti mrtav i patnik i nesretan jer si napustio sigurno tlo ljubavi, nisi bio hrabar da ideš u ljubav, nego si tražio užitak kod neke druge osobe. To je temeljni problem suvremenog društva - rastava brakova – nesposobnost biti vjeran do smrti nekome, nesposobnost prodrijeti u ono ljudsko, kroz zlo u tebi do onoga u čovjeku ćeš obratiti svog bračnog druga i djecu, nesposobnost. Napuštaš djecu i bračnog druga, i tražiš što? Napuštaš dobro, bacaš se u ocean zla i misliš da će ti biti dobro. Trauma, rana bolest i patnja duha jesu manjak dobra, duh je dakle bitak i tako dalje, duh dakle drži se u postojanju te manjak duha je manjak svakog postojanja. dakle, to je otprilike neprestano ponavljam kako biste što čvršće upamtili neke stvari.

Idemo kratko proći samo ovo koje su patologije čovjekove duhovne duše. Nazvao sam to bol i patnja, ono što zlo čini to je bol, najprije boli onda patiš, na sto načina. Prvo su egzistencijalne patnje: nemoć, neznanje, bačenost u svijet. To znate već iz prijašnjih škola imate i u skriptama i to smo obrađivali puno i to ne bi sad išao na to, jer to nije naša tema. Bazično, to ono zlo koje nastaje ako nismo ljubljeni, manjak ljubavi u djetinjstvu, vidite to je manjak. Egzistencijalno zlo je manjak znanja tko sam, manjak sile, snage da se izbavim od smrti i bolesti. To je manjak znanja što je ova zemlja, zašto moram živjeti, manjak znanja gdje je Bog, to su egzistencijalne bolesti. Bazično manjak roditeljske ljubavi. Užasne patnje dođu u toj dobi. Treće su takozvana dobna područja, to znači u djetinjstvu čovjek može doživjeti onda pubertetu osobito, adolescenciji, zatim osobito u braku i poslu, kad ideš na posao tada mogu doći nove i nove kušnje. Zatim srednja dob, demon meridianus se zove. Četrdesete i pedesete godine tu dolazi ludost, tu dolazi do rastave brakova, tada dolazi do svađe. Tada su ljudi nesposobni priječi iz voljeti u ljubiti. Dobro razlikujte – voljeti to je opasno, ljubiti, to je spas. Jer volim ono što mi se sviđa i kad u brak ideš s onim čovjekom tko ti se sviđa, onda čete se sigurno rastati. Volim tortu, volim dobro voće, volim kavu ili ne volim trulo voće, ne volim slabu kavu, ne volim čovjeka kratkih nogu, ne volim ovoga, ne volim onoga. Dakle voljeti, ne voljeti, to ti je sviđati se, i to nije tlo n kojim može opstati život. Ljubiti znači prodrijeti do duha u čovjeku. Pomislite na majku koja ljubi dijete do kraja je spremna i umrijeti za njega to nije sviđanje, to je ljubav. Ljubiti znači imati sućuti prema čovjeku tvom bračnom drugu, prema prijatelju, prema roditelju, prema pacijentima, imati sućuti, osjećati da on pati. Pa taman da je zločinac tu predamnom a vidim kako se muči, grči se, kako krvari, ja ću mu pomoći, ja ću ga spasiti, to je ljubav. Zato ne možeš voljeti neprijatelje, ali ih možeš ljubiti neprijatelje. Isus kaže – ljubite neprijatelje. To mi je uvijek bilo tako zagonetno kako ču ljubiti neprijatelje svoje, jer sam mislio da to znači voljeti. Ne možeš voljeti zlo, voljeti se može samo ono što ti se sviđa ali ljubiti, neprijatelja ljubiti imati sućuti prema njemu, reći – jadan ti – to se može.

Dobno dakle, i onda je srednja dob i onda je mirovina, vrijeme kada dolazi beskrajno mnogo bolesti duha. I onda osobito blizina kraja, palijativna skrb, hospicij to nam strašno treba. Hagioterapija to mora napraviti, mi već ovdje kod nas na tome radimo, surađujemo sa državom u tom pogledu, sa palijativnom skrbi – briga za umiruće, da oni nađu smisao prelaska, da s radošću pređu s ovoga svijeta, da ne ostanu sami. To je dakle dobno područje bolesti i onda svakodnevnom: sukobi, devijacije ideologije i tako dalje. Onda je organsko sjetite se, na svakom organu može biti to je opasna bolest, kad je osoba ponižena, osoba,


23

drugo kad je savjest teško ranjena, treće kad je kreativnost ranjena, kad je to troje ranjeno, onda je muka neizbježna, onda nastaju ovisnosti, depresije, suicid, krivnje, agresivnosti, ali još možemo dodati i pamćenje i sjećanje, osobito pamćenje je opasno kad se tu ugnijezdi neko zlo ljudi to onda zovu prisilne misli, onda se pitamo kako iz toga van, kako izići iz zla koje te stalno podsjeća, ne da ti da spavaš ni da misliš ni da radiš. O tome ćemo onda kasnije, kada budemo govorili o terapijama. Zatim postoji specifično područje a to su nesreće, neuspjesi, bolesti, rastava braka, gubici, ptsp-i, alkoholizam, pušenje, igrice na kompjutoru, traženje sreće, igre na sreću, devijacije, ovisnosti osobito o spolnosti. I na kraju simptomatsko područje su somatske i psihičke bolesti koje imaju uzrok na duhovnoj razini, a one mogu biti do 60, 70 posto, znači od stotinu bolesti 60-70 ih može imati uzrok upravo u konfliktima duha savjesti i tako dalje.

To je dakle prvo, područja. Drugo su vrste, koje sve vrste duhovnih bolesti može nastati razlikujemo dakle tamo područja, njih 6, 7, a onda vrste. Prva je razina kognitivna, nesposobnost da spoznaješ istinu, druga je aksiološka, to znači nemoralnost, ne možeš biti dobar, čestit. Treća je interpersonalna bol i patnja kad bježiš od ljudi, fobično bježiš od svih, kad se stalno svađaš, ne možeš ni s kim razgovarati, vječito moraš imati pravo, rasplačeš se zbog sitnica. I na kraju četvrta vrsta to je religiozna, to znači ne možeš spoznati stvoritelja, agnostik si, ateist si, kršćanin si koji nikad nije posto Isusov učenik, ni prijatelj. Formalni, znači vjernik, to je onda ta religiozna bol i patnja, gdje ljudi mole stotinu krunica na dan a nikada do Boga, nikada do sreće, nikada do zdravlja ne dolaze siromasi, zato što mole jezikom, a do Boga se ne dolazi jezikom, do Boga se dolazi srcem. Dosta je reći zdravo Marijo i da osjetiš u srcu kako Mariju pozdravljaš i ona tebe i već si sretan, oče naš i već osjećaš Oče, a možeš izmoliti sto puta oče naš i da ne osjetiš ništa nego postaneš još bolesniji i razočaran i isfrustriran.

Treće kad se radi o bolestima i patologijama je rasprostranjenost, a to je makropatologija i mikropatologija. Makropatologija ima dva područja, dva djela jedno je da se ono nalazi u društvu, cijelo društvo, cijeli svijet je obolio, ima bolesti u duhu gdje svi smo oboljeli, istočni grijeh i ostali grijesi. Drugi dio makropatologije jest u tome da je to stalni razvoj prema zlu sve niže i niže, uzmite alkoholizam, uzmite droge, uzmite ovisnost o spolnosti samo vidiš kako toneš, toneš, toneš. To je razvoj prema zlu, prema sve dublje od patnji. Za razliku od makroterapije, a to je razvoj prema dobru stalni razvoj. Makropatologija je stalni razvoj prema zlu. S jedne strane to je čitav svijet i njihove patnje s druge strane je stalno klizanje u zlo. Onda je mirkopatologija, ono što pojedinci dožive i traže pomoć. Makropagologija su umne devijacije lani mentalitet, nemoral, ideologije, totalitarni režimi: nacizam, komunizam, neoliberalizam i tako dalje. Suprostavljenost jednih protiv drugih, nametanje tuđih nenormalnih stavova, sektašenje. Ako zatvorimo prozore, onda ćemo moći ostati sabrani i kraj lijepog zvona. Zatim u patologiji, patologija nam je četvrta to su simptomi. Ovdje ih samo nabrajam, jer smo ih imali prošle i pretprošle godine. Svaka bol i patnja ima svoje simptome, znači u nečemu se pokazuje, postaje vidljiva bol i patnja. To može biti osjećaj krivnje, strah, bijeg od društva, izbjegavanje obveza, samosažaljenje, agresivnost, zloća, neodgovornost, mržnja, poroci, ovisnosti, laž, prevara, oholost, granzljvost, zavist, svađa, nasilje, nerad, osuđivanje drugih, krađa, prijetnje, osjećaj besmisla, suicidalnost, anoreksija, bulimija,


24

korupcija, rat, rastava braka, devijacije, požudnost, razdor, očaj i tako dalje, i tako dalje, i tako dalje. To je sve ono što se vidi, jer zlo se ne vidi u sebi. I bolest se obično ne vidi, ona je unutra, ali po ovim znakovima se može prepoznati da je bolest tu i vidljiva je. Očaj, razdor požudnost, dakle, sve to dakle su simptomi.

Zatim su to psihičke bolesti isto simptomi, fizičke bolesti, nerazumijevanje okoline, neprihvaćanje kriva slika Boga, izopačena slika o sebi, negativna slika svijeta, zločinstvo, nesloga. I tako daje i tako dalje. Simptoma imate puno važno ih je držati u pameti da onda čim pacijenta vidite da znate to i to je kod njega. Zadnjih sam godina naučio, postavim tri pitanja i znam koja je bolest i odmah u slijedeće tri rečenice mu reknem terapiju i ćao. Stvarno se može kod mnogih, gotovo 80% zaista vrlo brzo to napravit bez komplikacija ako si imalo tu ovaj, unutra prisutan, ako znaš što je što, zato trebate dobro učiti i mi smo govorili o hagioasistentima. Moraš biti stručan, moraš točno znati, držati sve u glavi što je što. Sva ova područja, vrste , rasprostranjenosti, i simptome i tako dalje. To moraš imati stalno prisutno u sebi. I peto je morfologija patologije, dakle to je već peto. Sjetite se: područja, rasprostranjenosti, simptomi, vrste, i sad još morfologija. Morfologija je znanost o oblicima. U našem slučaju oblicima ranjavanja trauma, boli i patnje duhovne duše I sad sam vam, da bi vam olakšao vaš posao, onda, pokušao na raznim organima, čovjekove duhovne duše, pokazati gdje su ti oblici i patnje. Pa tako sam to napravio prvo na osobi, na primjer, osoba je uvrijeđena, potištena, ponižena, ljuti se, agresivna, depresivna, samosažaljeva se, svađa se, prekida odnose i tako dalje. To su tako razni oblici iste bolesti na osobi. Drugo je na savjesti, a to je strah, krivnja, tjeskoba, fobije rastresenost, grižnja savjesti, povlačenje u sebe, arogantnost, srdžba, obrambeni stav, ovisnosti, nemoral. Sve su to dakle oblici iste bolesti na istom organu pa ćete ih lako prepoznati, da znate što to treba liječiti. Ako vidite bez stručnosti, bez učenja, ne možete ništa. Treba dobro naučiti. Zato su i usmeni i pismeni ispiti. To se ne smije površno napraviti nego temeljito. Što dalje idemo, to više upoznajemo, kako površnost ubija hagioterapiju. Moramo biti vrsni, stručnjaci, imati znanja. Treće je na intelektu, a to su oblici, patnje laž, prijevare, umišljenost, brbljavost, devijacije, idelogije, ateizam, pad na ispitima, agnosticizam i tkao dalje. Onda ćete shvatiti nešto u razumu, odnosno u intelektu. Razlikujte razum od intelekta. Četvrto je srce, u srcu ćete osjetiti da ste potišteni, uzbuđeni, afektirate, neka osoba afektira, dakle; neosjetljivost za bol i radost ljudi. Kako je to žalosno kad osoba ne osjeti tvoju bol. Nema sućuti znači nema ljubavi, teška bolest; nevjernost u prijateljstvu, oholost, taština, škrtost, spolne devijacije. Ne trebam spominjati posebno spolne devijacije, vi ih znate, postoje zakoni kod nas i u cijeloj Europi. Tako da bolje ne govorim o tome, jer će vas odmah zatvoriti. Nama je zabranjeno propovijedati o homoseksualnosti, o Sodomi i Gomori, jer će nas odmah zatvoriti. U vjeronauku ne smijete govoriti koje su to razne, dakle, devijacije i ovisnosti. Kod nas u Zagrebu je upravo jedna vjeroučiteljica na sudu, zbog toga što je s djecom o tome raspravljala a to je bila njezina zadaća iz vjeronauka. Živimo u teškim vremenima, u komunizmu mi nismo imali teška vremena kao što sad imamo. Ne znam koliko ste toga svjesni, koliko mi imamo makropatologije u društvu, krive zakone. Ja kao znanstvenik ne smijem o tome govoriti, ne smijem to proučavati, ne smijem reći istinu, zakon zabranjuje moja istraživanja, govor o istini. Tako da su tu teške devijacije, zapravo, gdje, pitam se dokle će to ići i nismo li na kraju, već jednom početku razaranja svega. Obziri, strahovi su tu onda promjena


25

raspoloženja, nezasitna potreba za nježnošću. To je sve bol srca. Zatim slobodne volje: koji su oblici morfologije: ovisnost, nepouzdanost, krši sve odluke taj čovjek, podložan društvu, neradu, nemoralan, bez slobodne odluke, puši, pije, krade, škrt je, požudan zavidan, neumjeren u jelu i pilu, srdit, lijen, ohol. Siroče, siroče. To su bolesti, treba imati sućuti prema svim tim ljudima, pa i onima koji stvaraju zakone. Zdrav čovjek stvara zdrave zakone. Slobodna volja. I onda karakter, šesto. Čovjek može biti ovisnik, nepouzdan, pun želja ali neostvarivih, čovjek praznog života, nesiguran, frustriran, ništa ne može ispuniti, neradnik, neuspješan, agresivan ili depresivan, suicidalan, nesretan. Kažu kod nas: „Ma šta da ti kažem“. Vidiš patnju čovjeka i možeš samo sjest kraj njega i onda polako mu pomoći da ode na krasan otok koji se zove Dobrota, Istina, Ljubav. Zatim su spolnost, ovisnik o požudi, nesposoban za brak, luta tražeći zadovoljstva a ne čvrstu točku, pun krivih informacija o spolnosti devijacije, osjeća se prevarenim, ne razlikuje spolnost od ljubavi, trpi, ne razlikuje spolnost od ljubavi, trpi, miješa erotiku sa spolnosti i ljubavi, homoseksualnost, lezbijstvo, istospolne zajednice, brak, obitelj, ovaj, rastava braka i obitelji i tako dalje. Dakle sve to, kujemo krive pojmove o svemu tome naravno da onda dolazi do agresivnosti do depresivnosti do sličnih boli i patnje, ljudi takvi jako onda pate. Treba im svestrano pomagati. Onda je religioznost, to bi e biti osma točka to je formalna pripadnost religioznoj zajednici, kriva slika Boga, molitva kao zamjena za Boga, pobožnost utemeljena na pojedincima, ne na Crkvi i Božjoj Riječi, neumjereni moral, mržnja na druge religiozne zajednice, religiozni fanatizam i tako dalje. ok. Thats right. Idemo dalje.

Pamćenje i sjećanje dakle, to je nastavak, samo nemam brojeve tu sedam, osam, to bi trebalo biti devet, deset. Pamćenje i sjećanje, čovjek nosi pamćenje cijelog čovječanstva, kažu stručnjaci danas. Posebno mu je upamćeno ono što mu se osobno dogodilo, bilo dobro, bilo zlo. Zla sjećanja razaraju moć čovjekove duhovne duše unose bol, depresiju, slabost, bijes, agresivnost, osvetoljubljivost i negativna stanja. Kreativnost, to je razorena volja za stvaranjem, za radom, za inicijativom, za obnovom života, obitelji, braka, imanja, firme, prijateljstva, to je bezvoljnost, površnost, besmisao,ovisnosti. Imate tih dakle znakova, bez brige i oblika prema kojima ćete jasno znati gdje se nalazite i koja je terapija najpotrebnija.

Zatim može biti transcendencija biti ranjena, ona je nemoć za spoznajom duha, ovisnost o tijelu, osjećajima, ranjenostima, jelima, pićima, igrama, ljudima, posjedovanju, agnosticizam, ovisnost o magiji, bioenergiji, zlim silama, lažnim uvjerenjima i tako dalje. Onda na razumu što može biti, za razliku od uma, razum spoznaje detalje, ograničene stvarnosti, te mu treba vjera i povjerenje, da bi znao o sveobuhvatnim stvarnostima. Razumu treba uvjerenje dovoljno razloga, argumenti. Zato je važno znati tumačiti, argumentirati pacijentu jer ako nemaš argumenata, neš mu ni pomoći. On mora biti uvjeren da ga to vodi boljitku i zdravlju.

Vjera, vjera je spoznaja da je netko vjerodostojan, mogu ti vjerovati ako je netko vjerodostojan a to je spoznaja d ate netko neće i ne može prevariti, da te ljubi, jer je dobar i na njega se možeš osloniti. Vjera je očekivanje dobra, vjera je projekt vidjeti sebe u duhu ostvaren. A onda je gubitak vjere, nevjera, ateizam, odbijanje vjerovati da su bolesti organa vjere, nepovjerenje, nevjera donosi strah tjeskobu, muku, bijeg, agresivnost. Suprotnost od vjere je strah. Strah je uvijek znak nepovjerenja , nevjere. Ne vjeruješ u dobro, nego u gubitak života.


26

Nada, to nije naša Nada Perković,nego, tajnica vrhovne uprave, nego je, nada ima još naziva, ufanje ili uzdanje, u hrvatskom, dakle, ima više imena. To je duhovno uvjerenje, sigurnost da će biti dobro, temelji se na dobru i istini, onoga u koga se nadaš. Nada je hodanje ususret uspjehu, ona je aktivnost vjere, a bol je beznađe, očaj, suicid, agresivnost, depresija, krivnje, tjeskoba, besmisao, strah za život, ugroženost, nasilje, mržnja. To je gubitak nade. Čovjek nema nade onda je nasilan i agresivan do kraja. A gubitak nade znači nema kome vjerovati, nitko ga nije volio, nitko mu nije rekao da je dobar, prema tome, vračaš nadu kada nekoga pohvališ.

Ljubav je iskustvo, doživljaj, saznanje da si nekome dragocjen, da imaš vrednote, da te netko treba, da te netko voli, da se nekome sviđaš, da će netko ostati uz tebe unatoč svemu. Ljubav je osjećaj sigurnosti za svoj život, osjećaj nevinosti, čistoće, ljepote , dobra, istine. Ljubav je sigurnost da te nitko neće napasti, da te neće nitko oštetiti, ubiti, okriviti. Jer ima netko tko uvijek na tebe misli, tko tebe štiti. Bog je ljubav i to je sreća, Bog je ljubav. Ali tja pojam Bog je iskrivljen, zato radije kažem, stvoritelj je ljubav, bitak je ljubav, bitak kao osoba, to je, ono što mi kažemo bog, ali bog nije takav, Pojam bog je, nažalost, ranjen pa ga treba liječiti. Zatim, gubitak sigurnosti da si voljen i ljubljen je najteža bolest i najteža trauma i rana. Zato su najteže bolesti bazične, proizlaze iz nevoljenosti djetinjstva, jer dijete nije dobilo sigurnost da je voljeno, dragocjeno, da ima smisla živjeti, da ga netko treba, ljubi, cijeni.

Gubitak sigurnosti, dakle, donosi mržnju, ratove, nasilje, depresije, suicidalnosti, osvetoljubljivost, ospjednutost strahom, izgubljenošću, bijega od ljudi, mržnju na Boga, religije, na sve što je dobro i plemenito. Izvor je svih trauma, mržnja kao suprotnost od ljubavi, mržnja je bolest ljubavi, na ljubavi nastaje, to je čežnja za ljubavi. Kad te netko mrzi, on čezne za ljubavi. Ne tada rastavljati brak, ne tada rastavljati se od prijatelja, nego tek tada ići liječiti. Kad te netko mrzi, to je znak da čezne za ljubavlju, to je vapaj za ljubavi. Tko god započinje ratove, taj vapi da bude vrijedan, da bi neki rekli da je bogat, da zna vladati, da zna pobijediti, on čezne za ljubavlju, za vrednovanjem. Tako svi totalitarni režimi, to su svi čežnja za ljubavlju.

I sada šesto još to je posljednje, to je kvalifikacija, jer ima još? Nema više. Ovo je posljednje, hvala bogu, završiti ćemo prijepodne sve, ono negativno, to znači, što to treba liječiti. To mi je drago da imamo slijedeće vrijeme samo terapiju, to će biti lijepo. Kvalifikacija znači, kako sve možemo nazvati razne vrste takvih trauma, bolesti na duhovnom području. Pa imate prvo bol, šta je to bol? Bol je patnja koja izvire iz nutarnje ranjenosti, dakle, bol je znači da negdje patiš, negdje izvor boli. Bol je znak nečega u tebi poremećenog i ranjenog. To znači imaš već bolest koja te negdje razara, plus toga bol koja te užasno boli i muči. To je dvoje. Onda uzmeš lijek protiv boli, ali bolest ostaje. Zato često puta, moliti sa pacijentom, to je, taman, ublažiti bol, ali nikada izliječiti bolest, ona se liječi drugačije. Zato su opasni hagioasistenti koji mole s hagiopacijentima, koji su prepobožni, nikada neće postati znanstvenici. Takvi hagioasistenti ne vjeruju u boga stvoritelja, vjeruju samo u boga otkupitelja ili u pobožnosti koje su dobili u djetinjstvu. Ne vjeruju u Isusa Krista također. Isus Krist nije s nijednim pacijentom molio, nego naredio bolesti i donio zdravlje. Majka Terezija sito, Samaritanac isto. Dakle, ne varati ljude, pa malo placebo nekakvim ublažiti bol, nego ići temeljito, duboko tamo gdje duhovna duša pati. I tamo smjestiti apsolutnu dobrotu, ljubav, nježnost, istinu, da vidite kako onda


27

djeluje. Bog je istina, dobrota i ljubav. Prema tome, kada ti nekome kažeš – Bog – njega zaboli, oslobodi Bože, pa on je opasan, a ja sam grešan. Svaki pacijent osjeća užasnu krivnju još kad mu spomeneš Boga, od eon u pakao. Opsjednuto reagira na pojam Boga a onda tebe prevari đavao, a ti sam sebe, misliš, aha on je posjednut, dakle, treba ga odvesti nekom svećeniku neka istjeruje, pa neka istjeruju. Šta istjeruju? Jadnog čovjeka dok ne umre. A on je patnik teški, ranjen. Ranjena mu slika Boga, ranjena mu molitva, ranjena mu vjera u boga, a ti hoćeš silom da ranjenošću njegovom njega liječiš. Dakle, to vam stalno spominjem, zato jer smo mi svi kršćani i što smo u opasnosti, jer ono što smo u opasnosti, sto mi trebamo imati, ono što ja trebam imati – duboki duhovni život, moram to Njemu dati. To kao liječnik koji bi rekao: „Aha, ja sam studirao, imam, cijelu medicinu i imao sam stažiranje i sve drugo. E sad moram lijepo pacijent neka napravi“ Ja imam ljekarnu neka si pacijent nabavi ljekarnu ako hoće ozdraviti, ne tako. Ti si, ti si dakle liječnik i ti imaš ljekarnu i ti imaš znanje i stručnost, a ne pacijent. Pacijenta pusti mirno, izliječi ga i pusti, Bog zna šta će s njime. Ne napadaj ga. Prepobožni su ljudi obično sektaši i onda vrlo lako pređu u to da, oni bi ga obratili, onda bi ga poveli na pričest, pa na ispovijed. Ni ne znaju da je Isus rekao: „Ne bacaj biserje pred svinje.“ Tražiti od čovjeka da misli, a on nema glave, kako će misliti, siroče? Tražiti od čovjeka da digne ruku, a on je nema. Dakle, pazite da ne biste ranama i bolešću pacijenta išli liječiti njegove bolesti. Ma mi smo svi bolesni na tom duhovnom i vjerskom području, na kršćanskom području, teško bolesni. Svi smo mi brbljavci u molitvi, svi smo mi formalni primatelji sakramenata, svi mi znamo Isusa u molitvi, a kad pitam – pamtite li koju njegovu rečenicu? A ne, ali ja ga volim. Da, da, da, da, poljubio si ga, i ostavio šminku na licu. Nije to ljubav, onaj me ljubi, koji drži moju riječ i čuva je – kaže on. Dakle, tu trebamo biti jako razboriti zato razlikovati bol, bol je nešto što boli duboko i čovjek može postati arogantan i agresivan i bijesan, kao opsjednut zato što ga boli, a ne zato što je đavao u njemu. Ignoriraj đavla! Đavao je ništa i nitko! Isus nigdje ne kaže da đavao ima silu on je samo lažac, on je siroče, zato se odrekao sile Božje. Odrekao se života, on je smrt. Zato nema snage i možeš tu ništa napraviti. Nego ti i tvoja snaga može. E, čovjek je opasan. Čovjeka treba voljeti ali još više ljubiti pa mu pomoći.

Druga, druga, onda kvalifikacija, dakle, duhovnih patnji jest uvreda. Uvreda, to je način na koji je došla bol. Sjetite se, čim ti netko nešto kaže, negativno. Kako debelo izgledaš, uh, više ne možeš razgovarati s njim. Samo neka ti netko kaže – Pa ti piješ i to vino, sram te bilo! – o gotovo je, do smrti nećeš oprostiti. Samo nek ti netko nešto negativno kaže, to boli sve to su uvrede.

Treće su rane, šta je to rana na duhovnom području? To je proširena i produbljena bol duše, produbljena i proširena. Rana je nešto što trajno boli. Trebaš ju previti, trebaš premazati balzamom ljubavi i povjerenja. Dakle, strašno treba imati sućuti i ljubavi za pacijenta kako vidimo.

Četvrto je trauma. Trauma je kroz duže vrijeme produbljena bol duše zbog koje hagiopacijent negativno reagira. Traumatiziran je , to zna ostati cijeli život, dakle, to nije kao rana koja se iscijeli, nije kao bol koja se da ublažiti nije uvreda koja nekako praštanjem nestane, trauma je nešto duže i teže.


28

Peto je bolest, to je stanje ranjenosti zbog čega bi hagopacijent trebalo stacionirati i liječiti na duže vrijeme. Svaki od vas ovdje prisutnih mora mi naći barem po pet donatora, od svakog skupite bar po 100 000 eura, da hitno napravimo u Ludbregu, ovdje pokraj Zagreba to je svetište predragocjene Krvi Kristove da napravimo međunarodni centar za hagioterapiju, gdje će pacijenti moći biti stacionirani, duže ostati da ih možemo temeljito, svaki dan, liječiti. Morate nam hitno pomoći, uzmite od Nade, broj bankarski od naše zaklade gdje skupljamo novce, već su svi planovi napravljeni. Prostor, to je baš, uz svetište Krvi Kristove, dao nam je biskup, Varaždinski biskup, koji me jučer preko jednog našeg kolega srdačno pozdravio, biskup Josip. I grad nam je dao zemljište, dakle, i Crkva i grad su nam dali to zemljište da sagradimo međunarodni centar za hagioterapiju. E, sada o vama zavisi, svaki od vas mora skupiti donatore, bogate ljude koji će nam dati oko 100 000 eura. I tad smo mi u dvije godine već u Ludbregu i tamo dvorane veće zgodnije, prikladnije, ali i stacionare gdje ćete moći gledati kako s eto radi, vidjeti i razgovarati s pacijentima, tamo sami ostati duže vrijeme. To će biti prva međunarodna hagioterapijska klinika. Požurite s time! Bit će vam žao ako ne dadnete baš ništa za Ludbreg – međunarodni centar. Mi kanimo to samo dobrovoljnim prilozima učiniti, da svaki zna reći – i ja sam za to dao – pa makar i jedan euro ali dva može svaki. Talijani mogu isto. Oni su dobri ljudi. Mi ćemo pokušati dati isto tako 150. Možete samo ako hoćete, obično siromašni ljudi daju ali često puta bogati ljudi, ako ih se ne traži, ne znaju, ali kad im se to rekne o čemu se radi, što se može napraviti. Imate tamo i papire na engleskom i na njemačkom, flyere pa možete iz tih flyera vidjeti što to sve, imate broj zaklade i drugo. Neki kimaju glavom, bit će dobro, hvala Vam.

Slijedeća bolest, dakle zovemo je nemoć, nemoć. Hagipacijent se prepustio boli i bolesti. I naprosto i ne želi i ne može željeti da mu se pomogne. Samo izvana mu možeš pomoći ili s one četiri točke kak smo rekli oprostiti: moli ta oproštenje ljubiti i zahvaljivati za njega., ili pak ako hoće razgovarati, većinom u toj ne nemoći on ne može ništa, al opet postoji način da mu se pomogne. Zatim slijedeća kvalifikacija je slabost. To je bol duše koja je oslabila spoznaju i volju te hagippacijent sam ne može duže raditi na svojoj terapiji Slabost, to su sve ljudi koje trebamo stacionirati to su teške onda bolesti, to hitno onda moramo imat međunarodni centar. Ja se oslanjam na vas a stvoritelj na vas računa. Zatim slijedeća je psiho – pneumatska i somatsko – pneumatsko bol. To je patnja koju je prouzročila psihička ili tjelesna bolest. Recimo netko je dobio rak i užasno ga to muči, on bi se radije ubio, on to ne može podnijeti. To znači da je uzrok na fizičkoj ili psihičkoj razini, a odraz je dakle, simptom je teški na duhovnom razini i boli, to treba razumjeti. Zatim postoji aksiološka bol duše koja uzrokuje agresivnost, zloću, to je nemoralan čovjek. I napokon zadnje stanje zloće, patnje i negativnosti. To je jedno stanje u kojem čovjek jednostavno tako živi. Uzmite jednog ovisnika o drogi, to je jedno stanje koje ga boli, muči. Trajno stanje iz kojeg od ne zna jel bi izišao li ne bi, hagioasistent ne zna šta bi s njime. Time smo završili i poslijepodne prelazimo na hagioterapijsku terapiju a to imate pet točaka koje će biti jako zgodne, prvo ćemo o hagiopacinentima, u to će biti lijepo. Drugo o hagioasistentima, to je o vama, još ljepše, onda o zakonitosti duha, prekrasno a onda o lijeku, koji sve lijekovi postoje, vidjeti ćete koja ljepota a onda posredovanje duhovne terapije. Odmorite se dobro, naspavajte se popodne, nemojte samo šetati, dođite odmoreni, tako da možemo dobro raditi ove stvari.


29

Sad ste bili dobri, ajmo još minutu pogledati gdje je apsolutna dobrota i gdje je bitak, gdje je svemogući stvoritelj, gdje je onaj koji je tebe želio volio, koji te poslao u sivjet i poslao te na hagioterapiju. Gdje je, da li ga poznaš? Požuri se prijeći na stranu dobra, na stranu istine, ljubavi. Samo se okreni dobru, samo reci sve ću ja to naučiti, nije mi problem. Kako ne ja sam pametan, ja dobro pamtim, ja volim znanje, ja hoću biti vrhunski dobar, hoću, ja volim dobrotu, draga mi je ljepota, ljubim istinu, ljubavlju se pokrivam i odijevam, ljubavlju se hranim. Kad ljubim i kad sam ljubljen, sve imam, zato je dobro što me netko ljubi. Ne samo Bog, nego i moji roditelji i ovi ljudi ovdje, o baš divno. Ja sam dragocjen, ja sam sposoban, o da. Mene toliki ljube i vole, osobito Bog Svemogući. Baš je lijepo što ja postojim, krasno. I neću se truditi, znam, znam da me svejedno stvoritelj voli, neću se truditi. On me voli, ljubi me. Znam bit će dobar ručak i dobar odmor iza ručka. Lijepo ću se odmorit, znam. Vratiti ću se u četiri sata sav sretan pun, pun nade i čežnje. Dajte da pomognem sebi i drugima, vjerujem. I želim si dobar tek i želim svakome dobar tek. Sve bih vas želio, želio uvjeriti da vas ljubim ne samo volim, lijepi ste i volim vas, ali vas i ljubim, jer smo bolesni svi, i ja i vi, ali bit će dobro.

CD 4

Toplo vas pozdravljam.. je li kava popita? Jeste li štogod odspavali? Kiša je započela, svima vam se drijema naravno… drijema vam se? Jeste li iskreni ili trebate na ispovijed? Jer kad kiša počine padati svi ljudi u Rimu znaju to počinje jugo, široko a to znači bit će jako pospano…

Pokušajte gledati lijevo i desno jel bar susjed prepoznaje u vama jeste li umorni ili ste dobro.

Pokušajmo se sada sjetiti na trenutak kako se ti zoveš. A sada gotovo među 7 milijardi ljudi, po čemu si ti original? Među 7 milijardi ljudi, po čemu si ti baš ti original? Je li ti predstavljaš već drugih milijun ljudi ili si ti samo ti? Po čemu?

Sad se pokušaj sjetiti tko je tvoj pravi otac? Jesi li ti ikad pitao svoje roditelje jesu li te oni rodili ili su te samo primili - od koga?

A sada promisli što za tebe predstavlja riječ Bog… kad kažemo Bog - što je to, tko je to?

Kad kažeš riječ Bog, je li osjećaš pakao ili nebo? Čistilište ili posljednji sud? Da li krivnju ili ljubav?

A onda sljedeću točku pokušaj odgonetnuti… jer sve će to od tebe tvoji pacijenti tražiti… pokušaj odgonetnuti voliš li ti Boga ili se bojiš Boga… je li on još jedna opasnost koju moraš proći, još jedna carinska granica koju moraš proći li je on zagrljaj majke, prijatelja… konačni susret dvoje koji se ljube. Tko je Bog za tebe - granični prijelaz gdje moraš platiti carinu? Jeli Bog za tebe opasnost, strahota, bolje ga ne vidjeti ili čežnja, susret, zagrljaj, suze radosnice? Tko je za tebe riječ Bog? I reci mi ako sutra umreš ili ako večeras umreš u 19 sati i 15 minuta reci mi kamo ćeš doći? Ako umreš večeras u 19 sati i 19 i pol minuta, kamo ćeš doći? Gdje te možemo naći? Hoćemo li za tebe trebati dati nekoliko misa ili ćemo tebe i Boga moliti da nas


30

zagovaraš? Reci mi, ako večeras umreš kamo ćeš doći? Hoćemo li za tebe morati 30 misa platiti ili ćemo te moliti da nas zagovaraš da i mi dođemo gdje si ti? Što misliš? Odgovorite iskreno, to je bitno da biste mogli biti hagioasistenuti, svaka laž samo umnaža neistinu i stvara u hagiopacijentima još više muke. Odgovori iskreno: 1. Tko je za tebe pojam Bog? 2. Tko je za tebe pravi Bog? 3. Tko je to za tebe onaj koga zovemo bitak – dobrota, ljubav, istina, ljepota…

Tko je on? Jel on tvoja zaštita ili prijetnja, tvoja sreća ili tvoja nesreća, tvoja zadaća ili rješenje svih tvojih problema?

A sada navedi kad ste se ti i Isus zadnji put zagrlili. Onako od sreće - zagrljaj povjerenja kao između oca i sina, kćeri… kao između dvoje dugo traženih prijatelja? Jeste li se ikad vi zagrlili? Ti i Isus, tko je za tebe Isus iz Nazareta?

Onda si zapiši, koja je razlika između tebe koji si biće i između njega koji je bitak? Koja je razlika? Da li kao razlika između majke i malog djeteta ili kao dvoje suparnika koji se tuku i prave ratove? Reci mi kako ti vidiš bitak i sebe kao biće?

I na kraju reci mi… kome ti vjeruješ više, Đavlu ili Bogu? Onome koji laže ili onome koji je istina? Onome koji te optužuje? To je đavao u savjesti i druge te optužuje ili onome koji te oslobađa optužbe, onome koji je mrak ili onome koji je svijetlo? Jeli se ti pripremaš na svoju smrt kao na nešto užasno, odgovorno, mučno ili kao na radost, puno cvijeća, torti, vina, plesa, miline, konačno slobodan? Kako ti vidiš budućnost? Je li tvoja smrt užas, tjeskoba, odgovornost, strah? tko zna što će biti, tko zna što sam zaslužio? Ili joj konačno sloboda, nitko me ne optužuje. Bog me vodi sretan što sam mu konačno povjerovao počinje novi život… trojicu sam hagiopacijenata oslobodio i idem ravno u nebo, koja sreća.

Kako ti vidiš svoju budućnost? Jesi li ti sretan ili nesretan čovjek? Stvara li Bog prestrašene i krive, odgovorne ljude ili stvara one koje voli, svoju djecu, svoju milinu, svoje prijatelje, svoju radost? Što misliš što si ti, Božji užas ili Božja milina? Da li Bog uživa da mi patimo ili uživa da mi uživamo? Jeli patnja od Boga ili od grijeha i od Đavla?

Kad se sastanemo nakon stotinu godina u nebu kad budemo imali prvi ovakav studij – međunarodni, gore, što misliš kako će gore biti? Kako ti to vidiš? Hoćete li svi biti tužni jadni, okruženi đavlima, vatrom, paklom ili ćete biti obučeni u najljepše haljine zlatne od dragulja? Bog vas ljubi, on stvara samo ono što ljubi, voli čezne da budemo sretni. Što ti misliš je li Bog dobar ili zao, kakav je tvoj Bog?

Jedino talijane vidim da se smiju svi drugi su ozbiljni, talijani su najbliže papi i najbliži Bogu očito. Svi drugi su tako ozbiljni da mi je jasno, totalno jasno svi su izgubljeni, svi su u paklu i molit ću hagiopacijente da nitko ne dođe k nama, jer upropastit ćemo ih.

Prijatelji… Zemlja je prostor kušnje gdje đavao laže - kriv si, stradat ćeš, Bog ti donosi smrt, Bog uživa da ti patiš, Bog će te u pakao bacit, Bog će te u čistilište bacit. A čudno, moj prijatelj iz Nazareta, a to je Isus - ne znam da li ga vi poznajete, ali to je veliki prijatelj moj, on meni kaže: „Tomislave bit ćeš tamo gdje sam ja, ja sam umro na križu ne ti, nećeš ti tomislave previše te volim“. Kad mu ja kažem svoje grijehe Tomislave pa tvoji grijesi su ništa


31

ja to obrišem i točka. I kad mu ja kažem, nisam ja baš sasvim čist: „preda mnom si savršen“. I kad ja njemu kažem kako ću voditi ovih 515 ljudi vodit, kaže: „nećeš ti ja ću. Jesmo prijatelji?“ Pa jesmo. Kad ja njemu kažem pakao i čistilište, kaže „Tomislave gdje ti živiš. to samo đavao zna za pakao i čistilište, ali vi koji ste moji i svaki čovjek kojeg sam stvorio… ne, ja vas vodim samo tamo gdje sam ja“. I kad mu kažem, a zašto ti kršćani onda ne vjeruju? „E moj Tomislave, imao sam ja njih 12, nitko nije povjerovao svi su otišli i pobjegli… kad sam ja kaže uzlazio na nebo, ja umro za njih, uskrsnuo, ne vjeruju… uzlazim na nebo oni još sumnjaju…“ Reko Isuse pa ovi moji su još gori.

Isuse, zašto je tako teško vjerovati… a On kaže: „zato što vi gledate zapovijedi, određenja i tako dalje, a ne gledate mene, samo da dođete k meni, zagrlite me… Može li te tvoja majka baciti u pakao?“ Reko Isuse: nikada! „Pa zar sam ja gori od tvoje majke?“ Znate kako Isusa vrijeđa što vi stalno mislite kako ste vi pametni, pa kako ste odgovorni, pa kako vi morate biti dobri, kako vi morate zaslužiti nebo, kako vi morate kajati se, ispovjediti se, biti dobri da ne odete u pakao. Isus kaže: „A zašto sam ja umro?“ Na kraju izlazi da su kršćani najveći neprijatelji Isusa, osim mene. Prijatelji, zar može grijeh biti jači od ljubavi, zar može mrak biti jači od svijetla, zar može Đavao biti jači od Boga? I zar može moje prijateljstvo s Isusom biti slabije od neprijateljstva s Đavlom? Pa nitko od nas ne želi Đavla, nitko od nas ne želi griješiti, ali padamo u zlo… pa hvala Bogu, Isus kaže „pa što onda ja te čistim, liječim“. Al kršćani to ne vjeruju, oni stalno misle da oni to trebaju zaslužiti. Sjećam se moja majka tri dana prije smrti: „Mama pa kud ćeš doći ako slučajno umreš?“ „Moj Tomislave, ono što sam zaslužila!“ Reko nećeš mama što si zaslužila, nitko od nas ne dolazi tamo jer je zaslužio nego zato jer mu je Isus darovao, slobodno. To je milost, dar. On kaže „Bit ćete tamo gdje sam ja“. Ne može nitko zaslužiti nebo. Prijatelji, jeste li vi pametni? Čemu vaše sveučilišta i škole i fakulteti i diplome a ne znate temeljne stvari? Bože čuvaj Hrvatsku! Ovo su temeljne stvari. Pazite prijatelji dragi, dok vi ne prijeđete tu granicu nade: ja sam siguran da ću doći u nebo, ja sigurno volim Isusa. Nije važno što ja njega povrijedim, ali ja nam da ja svaki put iznova kažem žao mi je, oprosti, idem k Njemu. Dok vi to ne prijeđete ne možete biti hagioasistenti.

Isus je rekao dvanaestorici:“biti ćete tamo gdje sam ja“ i oni su krenuli, kažu „ajde ok“. Iako nisu vjerovali ni posljednji dan kad on uzlazi na nebo oni sumnjaju. Ali kad je došao Duh Sveti oni kažu: „Oho, ipak je On istina!“ A vi ste svi bili na krizmi, je li? Imate svi sakrament potvrde? Nemate svi? a joj… sakrament potvrde je ono što su apostoli primili na dan Duhova ili na dan Pedesetnice. Tada su povjerovali svi.

O joj… ajmo mi prekinuti ovdje hagioterapiju i ići doma, vidim ja da nema tu… svi ste tako ozbiljni, tako ste mi jadni, svi ste zabrinuti što će biti od vas… zamislite dođem ja u nebo, a vas nikoga… ja i Isus čekamo, anđeli tamo sa viskijem, šljivovicom, anđeli s vinom, pivom… čekaju na vratima: “doći će oni Ivančićevi ljudi, a ono nijednoga. Oni svi povjerovali đavlu i svi u čistilište i pakao“. Prijatelji, ja sam katolički svećenik, na mene je biskup položio ruke i katolička Crkva, ja imam iste sposobnosti kao i Isus iz Nazareta. On je rekao: „činit ćete djela kakva sam ja činio… tko vas sluša, mene sluša… što nećete ići tamo gdje ja idem? Zašto?“ Ne volite onoga moga šefa kojega ja volim, zašto? Nas dvojica smo tužni, onda će doć još Gospa sa strane i reče Isusu: „sine moj“ i reć će: „Moj prijatelju Tomislave, što je ovo?“ Reko, ne znam. Petsto petnaest njih, svi ostali na Kaptolu 29a.


32

Poštovani, shvatite život nije to što vi mislite, život nije mrak, život je svijetlo. Život je sreća, mi idemo u susret nebu a ne paklu. Prijatelji dragi, da si najgori, sjeti se samo desnog razbojnika. Da te ne znam tko muči i da si grešan do kraja, u trenutku kad budeš umirao još postoji jedan prostor mali. Ljudi kad umru još uvijek imaju 24 sata kad još nisu došli na nebo. Tada se možeš odlučiti još uvijek. I ti nećeš se odlučiti za mene i mog prijatelja? I za Gospu? Sram vas bilo!

Vidite moramo realno gledati stvari, ili je to istina ili sve skupa ovo nema smisla. Je li to istina ili bolje da idemo kući. Jer ako nije istina, zašto bi se ja mučio s vama? Ali ja vam garantiram, gore ćemo se susresti i biti će vam žao što niste danas povjerovali, što ste me tako ozbiljno gledali. Kad gledam vas nema tu nikog ko ide u nebo, svi su nekako… Evo vam minuta vremena, ako je sad sudnji dan, kamo ćeš? Odluči se! Isus te pita kamo hoćeš. Ti kažeš pakao, on će reći: „Dobro ti si htio! Hoćeš čistilište? Idi! Hoćeš nebo? O ajde, tamo ti je Ivančić tvoj!“ Pa nemojte me izdati molim vas, nemojte da ja vas čekam a vas nema. Koliko smo ja i moj prijatelj već prošli tih drama i s grijesima i sa svime i On samo kaže: „Tomislave!“ Uvijek se ja pravim važan da sam grešan. On kaže: „Nemoj se praviti važan, a što moja krv ništa ne znači? A to što ja brišem tvoje grijehe ništa ne znači? A to što ti ja kažem danas ćeš biti sa mnom u Raju, ništa ti ne znači? A to što ti kažem gledaj koliko te volim, hoću da budeš gdje sam ja“ a sam glup. A on kaže: „Postani pametan!“ Još uvijek nećete u nebo? Ah ima vas nekoliko, dobro!

Aleluja

Ako još jednu minutu ustanete pa jedno drugome pružite ruku i reknete „Vidimo se u nebu!“ bit će dobro!

Dakle dragi prijatelji, vidite kako će biti divan sudnji dan! Vidite li sad kakav će biti sudnji dan? Milina. Oni će doći ozgor, a mi ćemo doći ozdol pa zagrljaj, radost, sreća, joooj konačno – pravo je rekao Ivančić! Zato što je vjerovao njegovom šefu Isusu. Sve je drugačije nego što nam je zlo govorilo. Joj divno. Aleluja.

Konačno sam vas doveo u nebo – izvolite sjesti.

Poštovane dame i poštovana gospodo srdačno vas pozdravljam i ponovno vam kažem: bitno je prijeći tu granicu između vjere i nevjere, bitno je prijeći tu granicu gdje jasno znaš Isus me je spasio, ja sam u nebu i točka. O tko zna, tko zna, tko zna, tko zna? To je kriminal. Biti vjernik katoličke Crkve znači biti radostan, imati radosnu vijest, a radosna vijest je: oslobodio me je grijeha, krivice, zla i pakla ja sam spašen, ja znam gdje sam, gdje je moja domovina, ja znam kamo putujem. Ne možeš uzeti kartu za Frankfurt i doći u Peking, u Kinu. Ako si uzeo kartu za nebo, onda dolaziš u nebo, a ne u pakao. Jel ok? O trebat će još dugo… ja sam mislio da su ovo hagioasistenti, a ovo su hagiopacijenti kako vidim.

Idemo sada po redu riješiti, ja vas molim da se podsjetite, govorili smo prije o patologiji, koji su to šest glavnih točaka patologije? Aj probajte se samo ovako, ne listajući u svoju bilježnicu, nego gledajući u svoju memoriju. Što je bilo prvo u toj patologiji?

1. Područna patologija i muke, boli duše.


33

2. drugo, sjećate se: vrste, 3. rasprostranjenost, svi se bojite, spavali ste dugo nešto 4. simptomi 5. morfologija 6. kvalifikacija

Evo vam na powerpointu svih šest pa da pokušate dobro pogledati što je što.

Prvo su područja: egzistencijalno, bazično, dobno, svakodnevno, organsko, specifično, simptomatsko. Prvo su područja na kojima nastaju rane duhovne duše, zbog čega vi ne možete vjerovati da ćete u nebo.

Drugo su vrste: kognitivna, aksiološka ili moralna, interpersonalna, religiozna.

Iza toga rasprostranjenost: makro i mikro terapija. Odmah zapamtite da ne morate kod kuće.

Četvrto su simptomi - prema čemu se može razumjeti koji su znakovi bolesti.

Iza toga dolazi peto, a to je tzv. morfologija, oblici bolesti koji se pojavljuju u raznim predjelima čovjeka.

I šesto, prekrasno, kvalifikacije: 1. bol, 2. uvreda, 3. rana, 4. trauma, 5.bolest, 6. nemoć, 7. slabost, 8. psihopneumatska i aksiološka itd.

Pokušajte to zapamtiti da vam bude lakše ponijeti to u život. Jer ako to nemate teško će vam biti shvatiti daljnje predavanje. Sad vas molim ostanite u tišini minutu i pokušajte u sebi tih šest točaka proći. Patologija duhovne duše, znači bolesti, traume, slabosti, nemoći, bol duhovne duše - koji su sve? Prvo smo rekli da je prema područjima – šest područja, na kojima, kada to nastaje? Drugo smo rekli koje su to vrste, treće rasprostranjenost, četvrto simptomi, peto i šesto. Ajmo još jednom, jer nam jako treba za ovaj daljnji rad u pitanju terapije. Prvo je dakle područja - kada to nastaje, drugo kako to nastaje ili kognitivno da ne mogu spoznati ili moralno da nisam čist ili da ne mogu s ljudima, ili da ne mogu s Bogom. Dakle, kognitivno, aksiološko, interpersonalno i religiozno. To je drugo, treće mi je odmah makro, mikro. Četvrto, simptomi - koji su to znakovi svih bolesti, pokušajte si to utisnuti u pamćenje. Peto, koji su oblici tih bolesti koji se pojavljuju kada nam dođe hagiopacijent. I šesto, kako se razlikujemo od onih najlakših, od boli, pa sve do onog stanja, najtežeg stanja čovjekove potpune izgubljenosti.

Dajem vam priliku još jednom da si to u tišini prođete. Vidim da si većinom ljudi čitaju iz bilježnice, ne ja bih htio da to bude u glavi a ne u bilježnici. Ajte još jednom u glavi, vježbajte mozak, mozak treba napor da bi se razvio i da bi imao vrhunske intelektualne sposobnosti. Vježbajte. Probajte. Jedan bazično, vrste, rasprostranjenost, simptome, morfologija, kvalifikacije. Stvar je lagana, aj probajte još jednom svaki u sebi, morate to zapamtiti, nema tu… prvo, drugo, treće, četvrto, peto, šesto. Pokušajte to da vam bude tako jasno, kad si nabrajate da točno znate to, to, to... pokušajte svaki od tih naslova povezati si s nekom slikom. To je vrlo važno, povezati si s nekom slikom, onda lakše pamtite. Prvo su područja, pa onda zapamti kao da je Afrika, pa Azija, pa Europa, pa Hrvatska, pa Zagreb, Italija, područja. A onda se sjeti što to znači drugo - vrste, a to znači ili spoznajem ili odlučujem ili sam s ljudima


34

dobro ili sam s Bogom dobro. Važno je sliku imati u sebi, onda lakše pamtite. Treće, rasprostranjenost, ili imaju mase takve bolesti, ili imaju pojedinci. Jel to nešto što razvija čovjeka ili ga baca u ponor zla. Rasprostranjenost. Simptomi, aha to su znakovi, ovaj kaže da ga boli ovo, onaj kaže ono, ovaj kaže da je takav, onaj kaže da je onakav… aha to su sve… dođe mi pa mi kaže stotinu tih problema ima – aha to su simptomi, znakovi njegove bolesti - četvrto. A onda se peto sjeti, koji su oblici, u kojim sve oblicima se pojavljuje njegova bolest - na svakom organu, na osobi, na životu, na savjesti, na intelektu, na pamćenju, na karakteru, na slobodi, svuda. A onda gledaš posljednje, koje su sve kvalifikacije, koje su kvalitete tih bolesti. Jedno je bol, 2.uvreda, 3. to, 4. ovakva i onakva, dakle, stanje, trauma, bol, stanje i slično. Povežite zajedno jer nam je to jako važno za daljnje naše obrađivanje terapija.

A sad sve to što imate, svih šest točaka povežite s jednom: Zlo.

I samo se sjetite, zlo i dobro. Kada se odlučuješ za zlo tada nastaje ovo, kad za dobro onda liječiš sve ovo. To je onaj prvi dio što smo imali prije podne, zlo -dobro. Tako da vam stvari budu jasne, jer bez toga nećete moći raditi. Zlo je uzrok. Postoji zlo i dobro. Bog je apsolutno dobro, ja sam relativno dobro. Kod mene se može dogoditi da se odlučim za zlo misleći da je to dobro, na žalost. Ali čim se vratim dobru – mislim dobro, govorim dobro, činim dobro, odlučujem se za dobro ja sam spašen. Moj mozak se rekapitulira, moj mozak se regenerira, ja sam nov čovjek, ja sam zdrav. Ako se odlučujem za zlo i ostajem u zlu, ja padam, padam sve dublje. To je tako jasna stvar, dobro i zlo; istina – laž; ljubav – mržnja; ljepota – kič. Sjeti se kakve sličice imaš u svom molitveniku… sramota jel? Srce Isusovo, plavo crveno! Užas! Kič je najveći neprijatelj ljepote i zdravlja duha, kič. Kakve slike ti nosiš u svome stanu? Srce Isusovo onako joj jadno, srce Marijino isto crveno, plavo, žuto i srce i marija nagnula glavu i to je.. Marija nije takva prijatelji dragi, to je kič. Kič je neprijatelj ljepote. A joj joj… kakvu krunicu moliš? Užasnu? Isus je vrhunski umjetnik, Marija vrhunska umjetnica, a ti? Kad dođem u kojekakve katoličke knjižare, u Rimu, u Irskoj, u Zagrebu, u Frankfurtu i bilo gdje… onda vidim finih umjetničkih djela, a između toga užasnih, kičastih slika. Kad dođem u kuće naših hagioasistenata bude joj oslobodi Bože. Kaže: „ali to je slika moga djetinjstva“, utoliko gore. Ako je neka umjetnička: „joj znate ta mi puno ne govori“ Zanimljivo. I onda jasna stvar da se boje pakla, boje se smrti, boje se Boga, boje se svega. Bog je vrhunski umjetnik.

Aleluja

Nadam se nakon ovog dugog pranja i čišćenja i oslobađanja da možemo prijeći prag nade. Prijeći prag nade, sjetite se Ivan Pavao II. je to govorio: „Moramo prijeći prag nade“. A prag nade znači konačno reći: „Ja ću sigurno u nebo i ne želim razgovarati više o ničem drugom, samo u nebo. Jesam li grješan ili nisam al u nebo hoću i točka“ Desni razbojnik nije mogao reći ja sam čist, ali mogao je ja hoću u nebo. Isus je rekao:“Ok, što ću s tobom!?“

Su vam preveli, jesu?

Taj prag nade je bitan, poštovani, dragi sudionici ovoga skupa, to je najbitnije, taj prag nade. Vjerujete li da je Bog dobar ili da je Bog zao? Jeli vaš bog Đavao ili je vaš bog Ljubav? Jeli te tvoj Bog stvorio iz ljubavi da te uvede u nebo ili iz mržnje da te baci u pakao? Ćete svi reći: „A ne znamo…“ Ja znam! Sve vas je iz ljubavi stvorio i kaže mi:“Reci im, molim te!“ pa


35

šefe, kažem im ali oni opet žele tamo. Oni hoće lijevo umjesto desno. Više vole lijeve, ateističke stranke nego desne, donekle vjerničke ako to postoji. Fino, evo pet je sati, kome zvono zvoni?! Idemo korak naprijed. Prvo pitanje, imamo pet, pokušajte ih razumjeti… prvo pitanje koje ćemo obrađivati su hagiopacijenti – dobro ih razlikujte od hagioasistenata, nemojte to miješati. Iako su i hagioasistenti dobri pacijenti. Ja sam pacijent svaki dan i samo zato jer sam sebi bio pacijent ja sam uspio napraviti hagioterapiju, razumio sam što mi moj šef hoće reći. Ja još nisam vidio liječnika koji se nije liječio i koji nije uzimao i aspirin i antibiotik i slično. Prema tome nemojte vi misliti da su hagiopacijenti jedno, a vi drugo. Ali hagiopacijent je čovjek koji ne može sam sebi pomoći, treba pomoć tvoju - tu je razlika. Ti si toliko duhovno bolestan da sebi možeš sam pomoći, utoliko si sposoban biti hagioasistent. Majka si može sama pomoći kad dođe bolest, ali dijete treba mamu. Ti si majka koja sebi može pomoći, ali dijete vapi da i njemu pomogneš. Sedam milijardi ljudi vapi da im pomogneš, shvati. Prvo su hagiopacijenti; drugo su hagioasistenti; treće su zakonitosti duha gdje ćemo upoznati a kako duh djeluje, da li kao energije svijeta ili kako; četvrto koji su to lijekovi koje ja moram dati hagiopacijentu; a peto kako ja to njemu moram dati - da on razumije, da on to primi, da to djeluje u njemu. Lijepo vas molim, pokušajte to apsolvirati. Pet ih je dakle u terapiji. Najprije su pacijenti, to su oni kojima treba pomoći; drugo asistenti, to su oni koji pomažu; treće duhovna dimenzija, to je ona koja trebamo znati a kako ona djeluje; četvrto, to su lijekovi duhovne duše, oho, a kako oni liječe; peto, a kako se treba dati te lijekove. Složite si opet tih pet točaka. Pokušajte si u glavi proći, važno je pomučiti se, važno je misliti, truditi se, tada se razvija mozak. Vidjet ćete kako će kod vas mozak proraditi kad se vratite natrag nakon ovoga studija, radit će sigurno 45% a ne samo 75%. Onih 35% platit ćete za Ludbreg, što vam je pomogao. Vidjet ćete, čim se trudite vi razvijate sebe, neizmjerno. Čim ste lijenčine i kažete, a pusti me, ne mogu ti zapravo dopuštaš da se mozak ubija, trune, nestaje, razara se. Svaka tvoja muka da zapamtiš, to je razvoj tebe. Pokušajte dakle zapamtiti, dakle prvo su hagiopacijenti, drugo su hagioasistenti, treće zakonitosti, četvrto lijekovi, peto terapija. Sad si ja mislim kako je to dragom Bogu kad treba razumjeti ko zna koliko milijuna jezika, tako i ja vaše… i razumijem dobro, hvala vam od srca.

Idemo na hagiopacijente. Tu sam vam pokušao pokazati kakve sve pacijente ćete dobiti. Pacijent nije netko tko je svjestan, razuman, trijezan pa dolazi, o ne. To su ljudi sa stotine i stotine različitih problema, navika, sposobnosti i nesposobnosti, agresivnosti i depresivnosti. Prvu točku koju sam ovdje naznačio je da svaki hagiopacijent je original, u ponašanju, u shvaćanju, u nemoći i volji. Nemojte jedne s drugima uspoređivati. Svaki je čovjek original i svaki pacijent originalno pati. Pati iz svoje vlastite osobnosti, iz svojih vlastitih prilika, iz svoje vlastite duše i srca i tijela, iz svoga mentaliteta, iz svoje nacionalnosti, iz svoga jezika, kulture, vjere i nevjere – svaki je originalan. I to je prvo što morate dopustiti, vi koji ste katolici ne smijete ništa pomisliti: „oho, vi ste taj, vi ste musliman, a vi ste židov, a vi ste kinez, o pa kud ću ja s vama… a vi ste pripadnik ove ili one religije ili ateizma?!“ Ne, nikad se ne smiješ začuditi. Ne, normalno svaki je original. Kao što je tebe Bog stvorio u tvojoj kulturi, jeziku, u tvome mentalitetu u tvojem tijelu, tako je druge stvorio u njegovom i na tebi je da slušaš Stvoritelja koji je njega stvorio a ne da to određuješ što treba biti. Drugo, doći će vam pacijenti koji su u komi, u nesvijesti. Ovo je jako važno: u hagioterapiji ne postoji pacijent kojemu se ne može pomoći. Molim vas da to dobro zapamtite. Ne postoji


36

hagiopacijent kojemu se ne može pomoći. Razlikujte psihofizičku od duhovne razine. Duhovna razina je stalna svijest, pacijent čuje vas i kad je u najtežoj komi, nesvijesti, on razumije. On je psihofizički ograničen, ne može vam reći i dokazati da to čuje, ali on čuje. To je dokazano i znanstveno, ali to je jasno već i iz toga što znamo što je to duhovna dimenzija. Ne postoji nesvjestan hagiopacijent, ne postoji mogućnost nesvijesti, to je samo psihološki pojam podsvijesti i nesvijesti. Na duhovnoj razini, svi su svjesni. Dijete od trenutka začeća je svjesno Boga kojeg je susrelo. Tu morate paziti, vi svakome možete pomoći. Koliko puta sam pomogao baš onima koji su bili u komi, u nesvijesti, pred smrt. Ja sam mirno rekao nad njima, oni su sve čuli, razumjeli. Osobito tu uzmite onu rečenicu koju valjda i kod vas, a kod nas osobito UNICEF, Ujedinjeni Narodi koji se brinu za djecu gdje su rekli ovo: „Majke razgovarajte sa svojim bebama“, ne sa djecom, bebama, oni koji ne razumiju ništa, „beba razumije sve, jer beba razumije srcem“. Molim vas da toga budete svjesni. Ne postoji ni jedan problem da netko tko je u nesvijesti da tebe ne čuje i da mu se ne može pomoći, ne! I čovjek koji je umro, još mu uvijek možeš pomoći. Nadam se da vam je to jasno. Dižite se iznad razine psihe i razine tijela, radi se o duhu. Tijelo i psiha imaju ukočenost, ograničenost, prostora i vremena, duh je neograničen, razumije sve. Beba razumije srcem i beba razumije sve. Majke ne pravite se važne, dijete bolje poznaje Boga nego ti. I kad počneš sa djetetom moliti, shvati, tvoja beba bolje poznaje Stvoritelja nego ti. Ti si se već udaljila daleko, ti si se približila kršćanstvu i onda brbljaš molitve, a dijete zna tko je Bog, ono zna, ono je s Njime razgovaralo. Dijete je najprije osjetilo blizinu Boga u trenutku začeća, Bog mu je dao osobnost, svijest. A onda roditelji su miu dali psihofizičku razinu gdje je ušao istočni grijeh. Dijete se prestrašilo, pa zar su to mama i tata?! Tako da dijete uhvati užas od mame i tate, tako da mama i tata nisu radost djetetu nego užas. Bog je radost djetetu koje se začinje. I tek ako tata i mama vole dijete, očekuju dijete, žele dijete, dijete polako prihvaća tatu i mamu i osjeća se vrijednim, hoće rasti u utrobi majke i roditi se. Nisu tata i mama sreća za dijete, nego Bog najprije a iza toga tata i mama koji dijete primaju, žele, čeznu za njim, nježni su prema njemu,vole ga. Ali zamislite tatu i mamu koji odmah planiraju abortirati dijete, koji se odmah svađaju, a kako ćemo roditi dijete, a tko će to odgojiti, a odakle nam novci… i sad si zamislite jadno dijete. Bog daruje u trenutku začeća dijete roditeljima, strašno je važno kakvi su roditelji. Tu nastaju prve i najteže traume gdje od onoga gdje Bog stvara besmrtnu dušu tebe tvoje osobe, ti ulaziš u prostore roditelja, psihofizičke, ono što su oni svojim začećem tebi dali. To je užas, to je zlo svijeta, to je smrt svijeta, to su ratovi, to je mržnja, to je toliko toga, bolesti i dijete ulazi u to područje. I tada dijete treba neizmjerno puno, već mama iza toga kaže „milo moje, zlato moje, nama je dobro i mi ćemo tebe izvući iz zla“. Do rođenja dijete treba puno nježnosti, puno toplih riječi: „sunce naše, srce naše“, onda pogotovo poslije rođenja do četvrte godine, to je dokazano, znanstveno. I nemojte se praviti važni roditelji su bitni, roditelji su bitni da budu oni koji vrednuju dijete, ali roditelji koji ne vrednuju dijete, koji ne priznaju dijete, koji odbacuju dijete oni užasne prilike privređuju tom djetetu, ta djeca postaju razbojnici, agresivni, depresivni, nemoralni, ne vjeruju u nikoga, najmanje u Boga jer ne mogu. Prema tome nama je brak i obitelj bitna, a znate da je danas brak i obitelj razorena. I da se od braka i obitelji stvaraju mitovi, užasni, negativni mitovi i laži. A nama treba netko tata i mama koji će reći: „milo naše, dođi… srce naše tu si, radujemo se!“ I ako mi ne napravimo nešto poštovani i dragi prijatelji protiv tih krivih zakona Europe i Europske unije naša djeca će užasno patiti, naša djeca trebaju tatu i mamu koji čeznu… kao što je Bog tebe


37

dao i On čezne da budeš sretan i sad te predao roditeljima, a roditelji ništa. Nemaju vremena, nemaju novaca, nemaju stana, nemaju auta, užas… začme se i dijete čuje majku kako kaže: „ajoj“, otac počne psovati: „kud si sad to, šta nismo mogli pobaciti, ajmo liječniku, ajde ginekologu!“ To su užasi prijatelji dragi. Koliko patnje u svijetu ima, dijete u trenutku začeća pati užasno. Ali shvatite da od trenutka začeća dijete zna što ti misliš, što govoriš i tako dalje. I da od trenutka začeća ti možeš svakoj majci pomoći koja je trudna da ona prihvati i da dijete osjeti radost. Dijete će te blagoslivljati, to je tvoje dijete koje si ti spasio. Dijete nije životinja, prijatelji dragi, dijete nije kamen koji se rađa kroz utrobu majke. dijete nije nitko i ništa, dijete nije skup stanica. Ne, dijete je dijete od trenutka začeća, svjesno svega i to je dokazano jasno u znanostima i biološkim i neuroznanstvenim, a oduvijek u filozofiji i teologiji. Prema tome dakle, svi pacijenti u nesvijesti – to za hagioterapiju ne postoji. Ne postoji nesvijest. Već je Frankl to jasno rekao: „u podsvijesti nije ono što je rekao Freud, potisnuti strahovi, potisnuti kojekakvi drugi grijesi, ovo i ono i osobito kako je on to mislio da su to spolni i drugi nagoni. Ne, nego je u podsvijesti duh, kaže on, još više u podsvijesti je Bog. Prekrasno, Franklova logoterapija, u podsvijesti je Bog. Podsvijest je svijest, prijatelji dragi. Maknite se iznad razine psihe i psihologije jer ćete uništiti hagioterapiju. U hagioterapiji nesvijest i podsvijest… ne, toga nema. Normalno je da u psihologiji postoji nesvijest i podsvijest. Zašto? Jer psihologija ne može shvatiti što je duh, ni što je moral, ni tko je Bog. Toga nema tamo. Na razini duha je svijest, dijete je svjesno od trenutka začeća i pazite čovjek je do zadnjeg časa i tri sata iza smrti i još više nakon smrti, čak do dvanaest sati, čovjek koji je umro još je svjestan i čeka na tvoju pomoć. Dogodit će ti se da će pomaknuti tvoj sat, da ćeš čuti neke glasove, da će zalupiti nekim vratima onaj koji je umro, samo da ti dokaže: „ja sam još tu, daj mi pomozi!“ Dakle, ne gledajte čovjeka s razine psihofizičkog nego sa razine duha, morate se popeti više. Vi koji ste studirali psihologiju pazite, uništavate mi hagioterapiju – već sam puno puta vidio kod mnogih. Oni s razine psihologije pokušavaju riješiti, nije nego uništavaju to. Znajte dobro razlikovati jedno od drugog, kao što razlikujete tijelo od psihe, tako razlikujte psihu od duha. To su razine, na razini psihologije radite ono što psihologija zna i što treba, ali nemojte psihologiju upotrebljavati na razini duha.

Što je ovaj profesor strog!?

Idemo na broj tri, ovo bih vam htio jasno staviti u glavu jer vidjet ćete da će vam neizmjerno pomoći. I onima koji su rekli da su umrli, dakle to je palijativna skrb i oni koji su još nerođeni, koji su tek začeti. Vidjet ćete koliko ćete im pomoći. To su ljudi, totalni, potpuni. Ali na razini duha se to može, psihologija o tome ne zna ništa i zato dopušta abortiranje, ubijanje i tako dalje, užas jedan. Medicina još manje to pozna. Ali zato vi morate biti svjesni. Čovjek je čovjek od trenutka začeća, do smrti. Kad je smrt, smrt nije u trenutku kliničke smrti ne, u trenutku kliničke smrti mu uzimaju organe da bi premjestili na druge ali taj čovjek je živ jer kako bi uzimali organe ako nije živ. To su sve pitanja, jako velika znate koja moramo postaviti ili ćemo biti zaista neznanstveni i bijedni. Nije tako lako pitanje presađivanje organa. Kako je to plemenito kako je to dobro, to je pitanje jer kad presadim ja svoj organ moje stanice prelaze na onog drugoga i vidjelo se da on ima daleko više problema jer moji problemi prelaze na njega i nastaju konflikti, a nije tako lako. Svaka stanica kako kaže dr.Beck, svaka stanica u sebi spoznaje i odlučuje, ali prema tvome, ono kako si ti odlučio,


38

prema tvojoj osobi sad prelazi na drugu osobu i to nije tako jednostavno kako mi mislimo. Presadi, a je! Presadi da netko preživi još tri, četiri mjeseca, glupost. Daj čovjeku nek živi duhovno sto godina, a ne tri mjeseca.

Što je ovaj profesor neobičan, vidite kak me gledaju…

To toliko plemenito izgleda dati organe, međutim prijatelji dragi, Isus je dao život za nas, ali ne tako da su mu presadili nogu i glavu i ruke na nas. Jedno je presađivanje tijela, a drugo je duh koji može na sve nas prijeći. I ako ti onoga koji tamo umire, voliš, ljubiš i rekneš mu toplu riječ i za njega mu pripraviš put kod Gospodina, on je s tobom. On je tvoje dijete, blagoslivljat će te. To što mu nesvjesno daješ organ – ma baš smo kao životinje, kao da kamene stavljamo na građenje kuća. Čovjek je živo biće, svjesno biće, originalno, ima svoj identitet, svoju svijest. Ja imam samo sebe i moje tijelo je samo moje, ne može biti tvoje. Ja ti mogu pomoći da te uzmem pod ruku, ja ti mogu reći toplu riječ, ja ću te čuvati, ja ću te voljeti, ja ću te ljubiti do kraja života, ali ne očekuj da će moja noga nositi tvoju nogu, ma neće. Ali nije ni važno. To su pitanja teška koja danas zapravo nitko ne postavlja jer ne poznamo duhovnu razinu.

Broj tri, drugi su mentalno bolesni ili oštećeni. Doći će vam psihički bolesni, mentalno bolesni, obično to u psihologiji znači isto što i duhovno, ali zato što psihologija ne definira na filozofski način duhovnu razinu. Jer i psiha čovjeka je prožeta duhovnom dimenzijom čovjeka, kao što je i tijelo. Tijelo čovjeka nije životinjsko tijelo, nego čovjekovo. Dakle, duh prožima svaku stanicu moga tijela. Duh prožima i svaku moć moje psihe, ali zbog toga psiha nije duhovna dimenzija nego nju prožima moj duh, ja ravnam moj duhom. Dakle, ja odlučujem da će se moja ruka dignuti, kako vidite, ona se diže u zrak. To ja određujem, ali ne određuje moja ruka šta ću ja raditi, to je jako važno uvidjeti. Jedno je dakle da moj duh, moja osobnost prožima moju psihu i moje tijelo, a drugo je da li moja psiha i moje tijelo određuju moju osobnost – nikada. Jedno je psiha kod životinje, životinja isto ima psihu, ima vrlo razvijenu psihu, ali životinja ne misli, ne govori, životinja ne moli, životinja ne kreira, ne stvara ništa. Prema tome, moja psihologija nije životinjska psihologija i zato psiholozi mogu dosta upoznati od duhovne dimenzije. Frankl je to pokušao pa su ga maknuli, rekli su:“ti ćeš postati onda dušebrižnik“ i on se prestrašio jadan, a šteta što nije razvijao logoterapiju dalje. Elizabeth Luckas je pokušala dalje razvijati ali ona je već klonula, nisu uspjeli to unijeti u sistem, zdravstveni i tako dalje – šteta. To su vam nove stvari koje znanost zapravo tek u 21.stoljeću otkriva, a koje su nama nevjerojatne jer mi smo učili nešto sasvim drugo, mi smo od čovjeka napravili životinju. Najprije smo ga napravili da se on razvio od majmuna - majmun se radovao tome, onda smo mi postali kao majmun, pa je majmun postao ljubomoran na nas, pa kaže: „zašto se mi ne penjemo po drveću?“ i tako dalje. Onda smo vidjeli da mi i majmun nemamo ništa zajedničko. On uvijek ostaje životinja, a ja sam čovjek. Po čemu sam ja prešao na stranu čovjeka? Nema tu evolucije prijatelji, nego samo jedan zahvat, kažu znanstvenici – koji se dogodio u nekoliko sekundi. Zahvatio je Bog, dao čovjeku, napravio od onoga što imaju životinje i biljke i sve, napravio tijelo čovjeku, onda udahnuo besmrtni dah. Tad je čovjek postao čovjek, a ne evolucijom. Zato naglašavam, ne postoji izvanjska evolucija, od najnižih pa da se razvija ovo, nije istina to. Još uvijek ne spoznaju i Biblija govori nešto drugo. Neprestano izumiru jedni, a dolaze drugi, ali se ne razvijaju jedni iz


39

drugih. Međutim jedna druga evolucija je – nutarnja. Ja imam neizmjernu mogućnost da se razvijam, ja kao Ivančić mogu se razvijati neizmjerno, vrhunski postati, poput Boga – to je prava evolucija, nutarnja evolucija, unutar mene i unutar tebe. To je ono što nam skrivaju, prave nam vanjsku evoluciju umjesto nutarnju. Kad bismo nutarnju napravili tad bismo mi bili genijalni ljudi, tad bi društvo bilo sretno. A ne nego svi iz djetinjstva uđu u mladenačko doba, iz mladenačkog… onda se ožene, onda se rastave, naprave grobnicu i čekaju smrt. Užas, naprave ratove, svađe i koješta, užas jedan. Umjesto da budemo ljudi koji se razvijamo, vrhunski ljudi.

Idemo dalje.

Jedni su s posebnim potrebama, sjetite se to su sve hendikepirani – fizički i psihički, al osobito fizički. Svi ti koji su hendikepirani, razumiju te savršeno. Obično hendikepirani imaju potrebu da puno pričaju, bilo da su slijepi, bilo da su gluhi, bilo da ne mogu govoriti, bilo da su šepavi, bilo da nemaju ruke, bilo da nemaju nešto drugo. Dakle, s posebnim potrebama ih mi zovemo. Hendikepirani, ali to su ljudi koji sve razumiju, obično su genijalni u sebi. Športska natjecanja pokazuju kako su oni u sebi ljudi, do kraja vrhunski. Ali i kad im dadnete da razvijaju znanost i kulturu i umjetnost, oni su genijalni. Hendikepiranost – fizička ne znači ništa, duh je uvijek zdrav i on se može razvijati. Računajte na to.

CD 5

Oni koji su hendikepirani, s posebnim potrebama, oni vas itekako razumiju i čuju i čeznu da vjerujete u njihov razvoj a ne da ih žalite..

O jadni vi- ti ne možeš hodati, čuti, ne možeš vidjeti. A joj- to je kriminal. Fizički hendikep ne znači ništa jer postoji razvoj duha i to je ono što morate otvoriti svakom čovjeku, mentalno i fizičko bolesnome.

Jedni ne priznaju da su bolesni. Od većine pacijenata u hagioterapiji ćete doživjeti da oni kažu da nisu bolesni i pitaju pa što ti o meni misliš?

Onda ni majka ni otac ne mogu ništa.

Obično majka i otac misle da oni znaju da su oni bolesni a ove to vrijeđa i ne žele čuti za to.

Zatim, mnogi koji trebaju doći na hagioterapiju misle da je to psihoterapija i kaže pa ja sam zdrav. Jer zbilja ljudi duhovno bolesni su u većini slučajevi psihički totalno zdravi ali oni se boje da ćeš ga ti proglasiti psihički bolesnim. To nitko ne želi biti. Vi znate da su prije psihijatrije bile ludnice, misle da si ti lud, tko će to više priznati. Prema tome, morate jako paziti da pri tome, da onima koji ne priznaju d asu bolesni kažete da i nisu bolesni.

Vi ne smijete nijekati ono što vam bolesnik kaže.

On vam kaže ono što on misli i što osjeća i u tome je njegova bolest. I ako ti kažeš ma gospodine vi ste bolesni, ti krivo kažeš, ti ga ubijaš. Ti moraš reći, da je to istina, da on nije


40

tako bolestan. Njegova bolest je upravo u tome da on ne može priznati svoju bolest. Osim toga pitam te jesi li ti kao hagioasistent tako zdrav da možeš sigurno reći da je on bolestan jer možda si baš ti bolestan. Tu morate biti jako razboriti.

Zatim, drugi neće pristati na hgt., pogotovo kada majka ili otac to traži, ili baka, ili cijela obitelj. Ne bi ni ja tada išao, ni lud. Jer oni svi smatraju da je on lud a oni pametni. Tko to nije lud, tko je totalno zdrav? Ako netko od vas misli da je totalno zdrav onda je on stvarno duboko bolestan. Idemo ga odmah liječiti!

Svi smo toliko oštećeni istočnim grijehom i grijesima svijeta. Nemojte se čuditi kad oni ne pristaju na hgt. jer ni ti ne pristaješ. Jel tako?

Budite iskreni prema pacijentu. Dopustite mu da kaže istinu o sebi. I kad on neće recite majci d aga ne tjera. Kada on to čuje reći će sebi da će ići kada nema majke doma. Tada oni krenu. Toliko sam puta to doživio. Najgore mi kad majka govori o svojoj djeci kao o pacijentima. Uh, uništi i mene i njih. Tu onda nema susreta. Kada majku uklonite, pa nju liječite a djecu primite e onda je hgt. na vrhuncu.

Neki su preosjetljivi. Morate biti strašno, strašno fini prema hgp., on je tako osjetljiv. On se boji što ćeš mu reći, kako ćeš ga pozdraviti, pogledati; tretirati kao luđaka kao nenormalnog…Hoćeš li ga s poštovanjem osloviti ili daj se miči. Kako? Hoćeš li ga snimati, kao predmet tretirati. To je strašno važno!

Drugi su pacijenti zločesti. Pazite onaj koji je bolestan, psihički ili duhovno, obično i zloča bude u njemu. On postaje zločest, bijesan, agresivan. Hagioasistenti se prave važni da se s takvim ne može ništa. Ne. S tobom s ne može ništa. Ako je agresivan i za o i zločest to samo znači d asu ga takvim napravili drugi, da nema koga ko bi mu pružio riječ povjerenja- gle kako ti lijepo stoji taj prsten, gle kako imate lijepe prste, lijep nos, o pa vi ste lijepi, lijepo izgledate, pa vi ste pametan čovjek. On te tada gleda i misli si, o pa on to stvarno ozbiljno. I tada proces krene dalje. Samo se dobrotom može načiniti zdravlje, nikada negativna riječ (gospodine vi ste bolesni, morate se liječiti, užasni ste, zločesti). To možeš jedino đavlu reći. Ako to čovjeku kažeš ti si ga uništio. Traži u njemu ono lijepo, fino, dobro, čovjekoljubivo. Svaki će ti odgovoriti, nakon pet deset minuta će ti odgovoriti s ljubavlju da ti njega razumiješ, da si drugačiji nego njegova mama, psihijatar i željet će opet doći. Kažeš mu da može još sto puta doći k tebi, vi ste dragocjeni, imate divne mogućnosti da se razvijete, vi ste krasni. Baš mi je drago da smo se susreli. Na taj način ste rodili čovjeka. Iz straha. Iz zla, nepovjerenje. Rodili ste ga u novo povjerenje, u ljubav i zdravlje duha.

2.dio.

Evo profesore kako mi to možemo biti stvarno kao Bog?Fala na odgovoru.

Nije fer! Ona sa mnom sudjeluje na radiju i misli da je ovo radio a nije. Pitanja će biti u subotu ujutro. Prema tomu Željka budi dobra. Zašto bi ja odmah odgovarao na sve? Ako je netko osjetio probleme, hvala Bogu, onda će razmišljati o tomu jer nemoguće je da ti sve


41

stvari o Bogu budu jasne. Ako su ti jasne onda nisi razumio ništa. Bog je apsolutno biće a ja sam samo relativno. A ta skraćenica da ja mogu biti kao Bog je sasvim normalna jer nam to kaže Sveto pismo. Bit ćete dionici božanske prirode. Svaki put kad se pričestim ja sam dionik božanske naravi a ona znači da sam ja kao bog. Ali znam da sam ja adoptirano božje dijete. Nisam prirodno božje dijete. To je samo božji sin, on je apsolutni Bog. I rekli smo sto puta da ono što ja mogu, ja mogu rasti u nedogled. Meni nema granica rasta. Bog ne može rasti jer je stalno u punini života, snage, inteligencije i svega ali ja mogu rati jer sam ograničen i meni nema granice i Bog je moj cilj a nikad ga ne mogu doseći. Jesi li zadovoljna? Ti postavljaš pitanja prije reda.:). Moramo se šaliti.

Rekli smo da postoje preosjetljivi ali i zločesti pacijenti i bitno je da susretnu dobre, strpljive asistente.

Jedni su hagipacijeniti uvredljivi. Morate jako paziti što kažete. Ne smijete im se nikada suprotstavljati. Na sve što kažu reći da, da , da jer ona kaže ono što on osjeća i što on misli. Suprotstavljati se znači ne biti sposoban za hagioasistenta. Bolesnik mora reći što njega tišti. Hagioasistent to spoznaje ali ne da bolesom čovjeku da kaže da ga nešto ne boli. Pazite na to!

Neki su prekritični prema hgt. Ona nie toliko poznata, pa ni u naši medijima, ni u Europi, ni u svijetu. Ona mora tek doći u medije, na sve načine i razine, d aje ljudi upoznaju i tek onda će naravno svatko tko dođe do hagioterapije znati o čemu se radi. Prekritičan znači da ljudi ne poznaju šta je hagioterapija. Misle da je to psihijatrija. Ili misle da je to neka molitva kao što vi to, pobožni hagioasistenti prikazujete i onda kažu tamani ih.

Bježimo od njih. Zato što se ne zna. Prvi uvjet je da ne budu prekritični je da vi budete stručni, znate točno što što znači.

Drugo, da se jasno razlikujete od psihijatrije i psihoterapije, psihologije i od pastoralnog rada crkve. Da točno znate da radite svoj posao , a ne tuđi.

Treće je da imate puno strpljenja s kritičnima i drugima, vrlo lijepo. Neka vam kažu sve. Nemojte se odmah opirati jer čim ti odmah reagiraš da nešto nije tako to znači d asi ti ranjen i da ti trebaš hagiopacijent biti.

Čim si ti siguran u svome onda pacijent može govoriti što god hoće, fala bogu. Nek bude prekritičan. Meni je to drago čuti. Onda mu ja tek mogu istinski reći pravu istinu o svemu.

Jedni su od pacijenata djeca. To su najljepši pacijenti koje smo dosad doživljavali. To su mi najdraži pacijent. Djeca razumiju svaku rečenicu. Djeca toliko razumiju duhovnu dimenziju. Djeci što god kažem razumiju. Djeca odmah rade ono što im se kaže. Djeca me tako vole da je milina s djecom. Kad bi bar cijeli svijet bio djeca a ne ovako odrasli ljudi. Milina bi bila. Djeca uživaju kad im govorite o ljepoti, o dobroti, o ljubavi božjoj.

Djeca to znaju. I djeca uživaju ako vi pred njima znate reći oče naš. Ne govoriti o Bogu. Djeca isto to ne vole jer ime je bog bio dida, bila baka.


42

Govorite im o ocu koji njih voli, koji ih je stvorio. Djeca uživaju. Djeca ozdrave odmah. Djeca su najbolji pacijenti i ja bih najradije s djecom počeo ovakav studij, da mi djeca budu hagioasistenti.

To bi bilo najbolje jer mi smo svi izranjani. Imamo stotinu svojih kojekakvih već mentaliteta, doživljaja, iskustava, saznanja i onda se to pomiješa pa nastaje, kažu Hrvati, bučkuriš, neka mješavina u kojoj više na znaš što je što. Djeca su čista, jasna. Vjerujte mi da se na djeci duša liječi. Nemojte liječit dušu djece, vi se liječite na duši djece. Dostojevski je to davno rekao. Na djeci se duša liječi.

Drugi su pacijenti nemoćni starci. O kako su dragi. Samo shvatite da starac ništa ne može spoznati. On ima svoj život i nosi svoje spoznaje, svoja iskustva. Pričaj ti njemu što hoćeš a on će ti reći da ga ne gnjaviš. Zašto je onda došao? A valjda da se pomoliš za njega, tko zna.

Ali imajte hrabrosti s ljubavlju pristupiti starcu ili starici. Polako, s ljubavlju. S neke strane, kad se najmanje nadaš, u njih uđe jedna nova spoznaja i oni kažu da je da je nešto točno. Tada im možeš objasniti hagioterapiju, duhovnu dimenziju i njihove probleme te pokazati izlaz iz njih. Starci su dragi, neizmjerno dragi.

Oni su toliko mili, nikad vas neće osuditi niti protiv vas biti. Slušaju ali sve što im kažeš ne prihvaćaju. Ja sam u tolikim emisijama Radio Marije hrvatskog katoličkog radija i na seminarima tumačio kako moliti krunicu sa srcem. Uzalud. Starci iznad 70 godina kažu da je sve to lijepo ali da oni ovako mole već 70 godina. Kažu da znaju da njih Bog čuje, ds su oni s njim i što vi onda meni pričate.

Kad kažem da Isus kaže tako oni kažu da ja pustim njihovog Isusa jer on kaže ovako. Razumijte ih d asu to navike. Doktor Lipton kaže da su navike najveći problem. Nisu zapisi u genima, kaže on. To je ono što je Michael Collins mislio da je to najvažnije. Uopće nije kaže nam Lipton, nego su to navike.

Kad ti tri, četiri dana isto govoriš, isto misliš, to se upiše u tebe i to se događa. Kad ti nekoliko dana govoriš joj ja sam bolesna, ja sam bolestan, ja imam rak, ja imam rak, sigurno ćeš dobiti rak i mi ćemo te pokopati. I kad ti niz dana govoriš da ti je dobro, da ti je dobro ti ćeš vidjeti da će biti dobro jer se to upiše u tvoje gene.

Geni daju informacije dalje, dakle svim stanicama. Stanice izvana su osobito poput radio stenice koja prima, poput antene koja prima sve podatke i stanice reagiraju na ono što ti govoriš i u što si ti uvjeren.

Ako si uvjeren da od tebe ništa nema sigurno će tako biti. Ako si uvjeren da ti moraš u pakao, stanice kažu da je šef naredio i da ga moraju smjestiti u paklu. I onda traže tamo neki apartman za tebe u paklu. Ali kao ti govoriš nebo, nebo onda one kažu da moraju pronaći nebo. To su zanimljive stvari gdje suvremena biologija nam kaže da smo gospodari svoje sudbine. Ne određuje bog kamo ćeš ti doći, već ti. Bog ti je dao totalnu slobodu. O tebi zavisi. Ti si krojač svoje sudbine i ako ti govoriš hoću biti sretan, bit ćeš. Ja ću biti nesretan, bit ćeš. Ja sam grešan, bit ćeš. Ja sam čist, bit ćeš.


43

Jedni dolaze puni samosažaljenja. To su ljudi koji se stalno bune da ih nitko ne razumije, da nikog nemaju kome bi rekli, d aih ni vi ne razumijete. Ni dragi Bog ih ne čuje. Ne znaju što će. Najradije bi popili dobre tablete i prešli. A kad ih ja pitam kome kažu da imam pravo jer kome kad ih ni Bog ne razumije.

Doći će vam dakle sa stotinu pitanja. Samosažaljenje je početak teške depresije. Čim se ti počneš samosažaljevati (meni ne ide, što će biti od mene, nitko me ne razumije, nitko na mene ne misli, nitko me ne nazove, što ovaj profesor traži da stalno ja moram polagati njegove ispite, dosta mi je već svega, što taj bog radi od mene-što se ne javi, kao mi je mogao uzeti moje dijete, spaliti mi kuću).

Probaj zahvaljivati bogu. Bože hvala ti! Sad sam dobio novu kuću kad si mi onu spalio. Dobio sam troje nove djece bože a ovo moje dijete je u nebu i tako dalje pa ćeš vidjeti da će se sve događati drugačije.

Samosažaljenje je dakle kod svakog pacijenta normalno ali i kod svakog hagioasistenta jer obično doče hgp. pa se samosažaljeva pa onda počne i hga. svoje. E da tako je i kod mene…(muž me ostavio, moram raditi a nitko me ne plaća).

Svi smo prepuni čežnje za ljubavlju, razumijevanjem i prihvaćanjem i kad se to ne događa mi svi tako rado prelazimo u samosažaljenje. Da, da. Svi imaju kod stola čaše, samo ja nemam. Svi smiju jesti svako jelo a ja moram dijetu. Svi su zdravi a ja ima gripu. Zašto? Gdje je tu pravda? Dakle, sa samosažaljenjem će vam doći svi ljudi koji pate. Shvatite, svaka bolest, fizička, psihička ili duhovna unosi depresiju. Ti ljudi ili šute ili su bijesni ili kažu da što ih pitaš jer što te briga. Ili dođu ljudi pa te pozdrave a ti im odgovaraš d ašte te pozdravljaju. Ali to nije znak zloče.

To je znak boli, patnje. Razumij ih. Ja znam kad me zaboli moj artritis, ili neki zub ili grlo. Pa ako me onda domaćica moja pozdravi sa faljen Isus velečasni ja odgovaram ali potišteno kao da mi je dosta svega. Pita me ona što mi je a ja joj kažem da što uopće pita.

A onda se poslije nasmijemo jedno i drugo, što ćemo. To je normalno dakle jer svaka bol donosi depresiju i ti ne možeš onako mirno odgovoriti kao što ti drugi kažu. Zamisli kad dođeš na posao a svi ti milo govore kako si došla, da im je drago, žele ti dobro jutro a tebi je dosta svega. Odgovaraš mrzovoljno dok te omi pitaju što ti je danas? I onda se posvađate pa ti daju i otkaz i tako dalje.

Shvatite, to je znak bolesti i to je normalno. I vi ste takvi, kao hagioasisteniti a ne samo pacijenti.

Razumijte nas, nas pacijente kad dođemo k vama.

Jedni bi htjeli odmah ozdraviti. E to je jedan problem. Puno mi se ljudi javlja da su bili u ome centru, kod toga i toga, jedan puta a kad ja kažem da kako je bilo oni kažu d ane idu više. Tako bi i ja, da uzmem antibiotik jedan put i budem zdrav. Ali tako ne može ići. Moraš uzimati osam dana. Ili da uzimam aspirine samo jedan dan. Ne, nego deset godina, svaki dan po jedan.


44

Dakle, ima onih koji nemaju vremena, koji bi htjeli odmah, kojima je nezgodno dolaziti i htjeli bi čim dođu biti zdravi jer ako je hagioterapija tako dobra neka me odmah ozdravi. Ako ne može zašto da onda dolazim? Dosta mi je svega!

Zapravo, tu dolazi do agresivnosti a to je normalno.

Budite strpljivi, u sebi se smijte a izvana budite ozbiljni kao ovako na predavanju.

Neki pak dođu, pa bi htjeli samo da se za njih moli.

A vi mu odmah brže kažete da sam ja rekao da ne smijemo moliti. Nemojte tako. Odmah s e pomolite i pitajte jeli im bolje? Ako im je bolje recite dobro a ako nije recite da ćete prijeći na hagioterapiju.

Nikad se nemojte suprotstavljati hagiopacijentu. Pacijent uvijek ima pravo. Medicina je to jako dobro shvatila da je uvijek liječnik odgovoran ako dođe do konflikta jer pacijent je uvijek onaj koji je oštećen i on ima pravo buniti s ei biti ne znam kakav. Ima to pravo. Zato je pacijent. Ali liječnik nema pravo, on mora biti na razini mira, razumijevanja, dobrote. To je dostojanstvo hagioasistenta i dostojanstvo hagiopacijenta.

Neki su već bili i ne očekuju pomoć. Došli su zato što je rekla mama ili baka neka opet dođu. Naravno da je kod njih jako teško jer bez te vjere da se nešto može učiniti ne možeš puno učiniti ali kad je već došao budite mu prijatelj. Pružite mu ruku, recite d aje krasno što ne mora više dolaziti ali ipak razgovarajte što je njemu. Upućujte kako bi s eto moglo jer vi ćete mu pomoći da on odjednom shvati da zapravo zadnji puta i niej došlo do dijagnoze niti do pravog prihvaćanja pacijenta.

Neki su došli samo s pitanjima. Odgovorite na njih iskreno i argumentirano, ne pobožno jer mi se tuže da ti odgovori da je bog dobar, predjetinjasti i prejednostavni odgovori zapravo uvijek vrijeđaju pacijenta. Njega boli a ti mu kažeš ma bit će dobro dok se on pita kao to možeš reći kad ne znaš. Njega boli i tko zna što će biti..

Kada mirno i argumentirano dogovoriš oni pristaju da se ide dalje, da mu se pomogne.

Jedni prijete da će se ubiti ako im se ne pomogne. To su teški. Pacijenti koji dođu sa suicidalnim mislima, već pokušajima iza sebe, koji su se liječili i na psihijatriji protiv suicida i sad dolaze k tebi..mislim da je to najteži pacijent. Najodgovorniji pacijent. Tada je zaista teško biti hagioasistent, to vam priznajem, jer ako se on ubije ti možeš stradati. I pravno i na bilo koji način. Tu je uvijek pitanje jesi li pravo odgovorio, jesi li pravo postupio, što si trebao napraviti?

Čovjek se ubio! To je strašna odgovornost. Tako da su to najdelikatniji pacijenti, i najteži. I zato morate dobro slušati što ću vam govoriti, što treba napraviti. Reći ću vam ono što kažu psihijatri, kako oni pokušavaju tu stvar riješiti a onda kako mi na duhovnoj razini. Tu možete sami sebe jako oštetiti i stradati ako niste na pravoj razini. Zato je strašno važno biti stručnjak, ne igrati se sa hagioterapijom. Ne praviti od nje molitvene skupine.


45

Ne praviti pobožnost, ne praviti religiju, ne praviti medicinu, ne praviti psihijatriju. Mora biti hagioterapija. Mora biti duhovna dijagnoza i terapija. O samoubojicama ćemo još posebno govoriti, konkretno, tako da ćete dobiti jasne naputke kako postupati i tu morate biti mirni, oprezni, jako delikatni.

Mi imamo dosta takvih pacijenata koji nam dolaze svaki čas i imamo dobre rezultate. Psihijatri i psihoterapeuti mi kažu da nemaju dobre rezultate, d asu u muci i ne znaju zapravo što da rade. Na duhovnoj razini mi imamo dobre rezultate. Vidimo da čim povežemo pacijenta sa božjom bezuvjetnom ljubavi, čim pacijentu pokažemo smisao života, čim mu pokažemo da njegova savjest može bit slobodna od krivnje i ako mu onda pomognemo da dostojanstvo njegove osobnosti bude prihvaćeno, zdravo, vrlo brzo on dolazi do toga da želi biti slobodan. Vrlo brzo u njemu se stvori raspoloženje volje za život. O tome ćemo još govoriti ali tu vas upozoravam budite jako jako stručni i oprezni.

Zatim neki su pacijenti gluhi. Nemojte misliti da vas oni ne razumiju.

Obično će netko doći, tko će vam znakovima moći rastumačiti i pomoći oko dijagnoze. No , čak i ako nitko ne ode, i gluhi čuju. Zanimljivo. Zašto se kaže da gluhi čuju? Mi obično mislimo zato što je Isus liječio gluhe. Ali ne, gluhi čuju jer mi ušima čujemo glas, ali recite mi gdje se čuje misao? Ona se ne čuje na uho. Misao ne ide kroz uho. Samo glas udari u bubnjić i ide do mozga a u mozgu se stvara nešto drugo no gdje je misao? A gdje osoba doživi to? Gluhi čuju i nemojte se bojati kad im tumačite.

Drugi su slijepi. Slijepi itekako dobro vide, bolje nego mi. Slijepi ne vide vanjski svijet i zato su sabraniji od nas. Slijepi znaju biti agresivni, znaju biti grubi i misliti da samo oni pravo misle jer oni puno razmišljaju baš zato što nemaju puno veze s vidljivim svijetom ali su istovremeno oni koji itekako dobro vas vide i razumiju. Oni vas vide iznutra bolje nego drugi i čuvajte se ako ste neiskreni, brzo će vas raskrinkati. Brzo će vam pokazati kako ste nedolični, kako niste autentični. Slijepi su dragocjeni pacijenti.

Neki dolaze radi svojih bližnjih jer ne znaju što bih s njima. Rekao sam da ne postoji nemoć da ne pomognemo svima. Pouči toga koji je došao radi svoga. Četiri točke- to smo već učili a učit ćemo i poslije.

Ljubav, praštanje i stotinu drugih stvari. Duhovna dimenzija shvatite, nema granica. Ona je sloboda od prostor ai vremena. Ne postoji to da je netko daleko i da

mu ne mogu pomoći. Ja odavde mogu u Americi obratiti barem stotinu ljudi. Mogu duhovno izliječiti dvije stotine ljudi. To su normalne stvari jer ono što ja o njima mislim to oni primaju. To je duhovna antena koja nema granica. I što god ti misliš duhovno, a bezgranično si slobodan prema čovjeku o kome misliš da to čuje, dakle nemaš ništa protiv njega, tada to dolazi do njega.

On to čuje i mijenja se. Nije teško vratiti bračnog druga koji se udaljio, uopće nije teško. Nije teško vratiti sina koji je otišao u drogu, ni to nije teško ali ako razumijete duhovnu razinu, na


46

duhovnoj razini vi neposredno komunicirate sa onim sa kojim želite. Ali kada ? samo kad ste čisti prema njemu, ako nemate nikakvog konflikta, nikakve primisli, nikakve negativne misli protiv njega. Ništa, sve ste oprostili i molili za oproštenje te mu možete reći d aje lijepo što postoji. Tada to funkcionira. Tada je slobodan prostor između vas i njega i on se mijenja.

Koliki ljudi od nas mole za obraćenje grešnika a nikoga ne obrate. Zašto?

Zato što nemaju te komunikacije, slobode. Oni su grešnici i jao njima! Sad ti moliš Zdravo Marijo milosti puna a kako ćeš čovječe? Zatvoriš mobitel a pričaš. Daj budi pametan! Shvatite, sa svakim se može. Ali tada do kraja biti slobodan prema tom čovjeku i on će čuti tvoju komunikaciju, tvoje misli, tvoje riječi i to će ga dirati, to će ga mijenjati, sto puta sam govorio da nije teško promijeniti svijet, teško je promijeniti kršćane.

Oni se ne daju. Ja kažem da oprosti svome mužu a ona da za njega moli. U toliko gore, bit će još gore. A kako vi to mislite pitaju me. Pa zato što ga mrziš i protiv njega govoriš imaš užasan prostor protiv njega. Dakle, kroz taj prostor ne može prodrijeti ni tvoja molitva, ni tvoje misli, ni ljubav, ni ništa. Pa budi pametan. On čuje samo to, tvoje užase, tvoju mržnju i tako dalje.

Kako će ti se tako vratiti? Ne bi se ni ja vratio a kud tek on. Tu ne može ni bog doći, ni itko. Znate kako smo nerazumni. Zato govorim kako morate znati moliti prijatelji. Ono što molimo nije molitva. Molitva je ono što Isus kaže da je molitva a to je sasvim nešto drugo. To je komunikacija sa stvoriteljem. Ne možeš ti biti u grijehu i moliti. Ajde budi pametan. I ne biti sabran, to ti je isto.

Ne otvoriš telefon i ne biraš brojeve a ti razgovaraš s prijateljem. Možeš tako ali te nitko ne čuje. I tako kažeš da je glavno da si ti izmolio, tri sata si mu govorio a «telefon» je bio zatvoren. I takva je molitva koju mi molimo. Tri cijele krunice a gdje je Gospa? Ja sam noj izrekla a ona neka si misli.

Kada ja kažem Zdravo Marijo milosti puna nas dvoje se raznježimo, ona mene zagrli a ja nju. Mama draga. Gospodin s tobom! Ona kaže neka je i s tobom dragi Tomislave. Ti si milosti puna.. I ti si jer si svećenik katoličke crkve.

Blagoslovljen plod utrobe tvoje..ma i tvoje jer ti svaki put kod oltara pretvaraš kruh u tijelo moga sina, isto utjelovljuješ onaj kruh. Duha Svetoga kao što sam ja utjelovila. Marijo pa tko Je bolji?

Ti, dragi Tomislave. Pa kao ? pa ja nisam svećenik. Ali ti si mama Isusova. E, a ti si i tata i mama. To je nevjerojatno, razgovarati s Gospom, prijatelji dragi, i to na toj razini. Ne na onoj razini Međugorskoj. Budite dobri, obratite se i slično. Fascinantno je s bogom biti, prijatelji moji.

Jedni su tjelesno bolesni pa hoće odmah ozdraviti. Puni su samosažaljenja. Položite ruke pa ću ja ozdraviti. Vi položite a ono ništa. On kaže da eto ni vi ne možete ništa.

Najteži su oni koji dolaze da su opsjednuti. Joj, tu ćete imati problema.


47

Meni isto dođu. Kažu bio sam kod tog patra, kod onog egzorciste, kod Amorta u Rimu, kod patra Smiljana i svi su istjerivali no ništa se nije dogodilo. Rekli su da će jedino Ivančić uspjeti. A onda ja kažem da ću to učiniti svakako. Istjerat ću ali vi idite najprije papi u Rim nek on moli nad vama egzorcizme a onda ću ja, i onda čekam do smrti. Zašto to kažem? Zato što je to glupost, ja znam.

Kršćanin ne može bit opsjednut. Njegova dubina i njegovo središte pripada Kristu po kršenju. Drugo, to što oni osjećaju opsjednutost, to su upravo ti užasni osjećaji protiv boga i protiv gospe i molitve. Oni imaju krive slike, bolesne slike o gospi, o svemu drugom. To je tako normalno.

I unutra se buni cijelo njihovo biće protiv krive slike a ne protiv boga kao takvoga. Treće je što su mnogi probali pa nije išlo i oni sada misle da su gotovi i nitko im ne može pomoći. Neka još samo dođe Ivančić, pa i on moli..naravno da neće istjerati jer nema što iztjerati. Tada će ovaj reći da mu eto nitko ne može pomoći i da je proklet kao đavo. I vi ste tako ubili čovjeka. Joj, kako je teško biti normalan čovjek a najteže normalan vjernik, prijatelj Isusa Krista, član crkve.

Svi mi lutamo, braćo moja. Mi tako želimo imat opsjednute ljude pa istjeruješ a ono se ne da, pa pljuje po tebi, urliče, pa on neće, pa se ne da, pa ti tri dana moliš, pa on razdere haljine, pa onda skoči kroz prozor a ti uživaš gle kako đavao se muči. A nije, nego jadan čovjek se muči jer je bolestan, jer je ranjen.

Moje iskustvo u 35 godina je da nikad nisam trebao istjerivati zlog duha već sam samo svakome tko je rako da je bio u sotonskoj sekti, d aje opsjednut, samo rastumačio da je Isus Krist gospodar. Kršteni ste i ne možete biti opsjednuti. Ako ja kao svećenik kažem da izađe on mora izaći. I on će izaći no ako se ti nisi pokajao za grijehe on se vrati, grijesi su u tebi. No, ako se ti dobro ispovijediš, odrekneš grijeha, prihvatiš ljubav i oprostiš ljudima, ja samo reknem đavle marš i sve smo riješili. I to se uvijek događa.

Jedna djevojaka, sjećam se, upravo je klečala i mi smo trebali položit ruke na nju, da molimo kratko nad njom na jednom seminaru. Ona je rekla da neće biti kriva ako đavao napravi kakvo zlo. Jedan svećenik, koji je bio sa mnom, odmah je rekao da on neće jer se boji te otišao u sakristiju. Ja sam rekao da ja hoću, bez brige.

Nit je ona riknula, nit sam ja riknuo. Smiješno. Duboki mir kod nje i ništa. Ne može biti jer sam je obratio. Jedan drugi mi je došao iz Rijeke, na naš otok Orib, da on je on u sotonskoj sekti u Rijeci i da oni mjere snagu sotone. Fino.

I šta si došao? Došao sam mjeriti snagu kod vas reče on. Rekoh, ovdje ti nema sotone a on reče da zna, da je tu Duh Sveti je je i on kršten. I tako je tri dana mjerio a onda je kleknuo. Pitam ga ja da što sad hoće a on reče da želi da se pomolim za njega. Rekoh mu da se ne igra, pitao ga jeli se odrekao do kraja. Rekao mi je da se ne bojim jer je on u tri dana totalno shvatio da je ovo snaga. Ovo želim i odričem se đavla.


48

Neću ništa od njega, ovo hoću. Jesi li se ispovijedio? Jesam. Kad sam se pomolio za njega nstao je mir duboki. Pitah ga kako se osjeća? Rekao je da bi išao po cijelome svijetu i samo bi pričao viceve, smijao se, radovao- sretan sam. Rekoh mu da ide.

Ja nikad nisam doživio to što vi čujete o nekim egzorcistima. To su gluposti. Isus nikad nije bio egzorcist već bi samo rekao marš da izlazi zli duh i zao duh bi otišao. Pa jesm li ja svećenik katoličke crkve da kad ja kažem marš da može ostati? Da ga vidim! Pa jesam li ja svjetlo? Kad ja upalim svjetlo, može li mrak ostati u sobi? To još nisam vidio.

Da, vi vjernici niste takvi, vi stalno vjerujete u đavla a ne u boga. Morate se obratiti, nema vam druge. Pa to je sloboda u bogu, prijatelji dragi. Đavao dođe kao mali pas koji te moli jeli smije onome čovjeku napraviti zlo?

Ne smiješ, bježi!

Jel ti smijem nešto reći? Marš! Ti ćeš meni govoriti! U meni je božja riječ. A joj, joj.

Lako je meni s ateistima ali s kršćanima, koji imaju samo iskustvo đavla a nikakvo iskustvo boga. Oslobodi bože.

Po samostanima đavao razgoni časne sestre, po kućama kršćanskim, po župama, razgoni, cijeli Rim, sve đavao razgoni ljude. A jesmo smiješni. Đavao je siroče, nemoćan. Može samo lagati. A Isus je svemoćan, gospodar neba i zemlje. Isus je svjetlo a ja sam u Isusu a Isus u meni pa kako možete misliti da to ne ide?

Pa naravno ako meni jedan egzorcist istjeruje zlog duha iz čovjeka, koga nije najprije evangelizirao, nije mu objavio Isusa Krista, nije mu rekao da se odreče grijeha, nije mu pomogao da se dobro ispovijedi, nije mu pomogao sve drugo. Pa ne smiješ istjerivati a grijeh je u njemu. Zašto bi đavao bježao? On izleti kao pas, dva metra van i onda se vrati i opet riče i laje.

Kršćani su prvenstveno slobodni ali trebate znati kako. Zato i imate Sveto pismo, imate evanđelje, imate Isusa, imate crkvu. To treba slušati a ne vaše pobožne misli i kojekakve ljude okolo. Crkva je meni stup istine, nitko drugi. Ona je Isus Krist.

Ona je meni sloboda a vi kako hoćete. Kad se ja okrenem čistoj savjesti a ja sam sa mojim tatom nebeskim u vezi i moj Isus je tu a moja Gospa tu. Večeras ćemo mi zajedno večerati, nadam se.

Drugi se boje da ćemo ih proglasiti psihički bolesnima.

Onda su neki ateisti, neki pripadnici nekršćanskih religija. Neki su sumnjičavi prema duhovnoj terapiji. Razumjeti da imate sto problema s tim. Jedni traže objašnjenje hagioterapije. Jedni traže samo određene hagioasistente. Kaže da neće toga već želi znati kad radi onaj drugi i onda naravno ako ste u Crnoj Gori i radi samo jedna gospođa, nema drugoga, kako će te sada?


49

Lako u Zgrebu gdje imate pet-šest njih. Te probleme trebate na neki fini način znati riješiti. Neki su depresivni. Drugi su goropadni, uf, oslobodi bože. Jedni su šutljivi, ne možeš dobit ni riječ. Jedni sramežljivi pa ne znaš kud bi s njima.

Neki se tuže na svoju okolinu, svi su krivi.

Jedni su pesimisti, ništa im nije dobro, sve je zlo. Drugi su povrijeđeni, neki poniženi, drugi razočarani. Ma što da vam pričam… neki prestrašeni. Jedni se boj da ih možda netko ne prisluškuje ( o tome ćemo govoriti kako ne sijete imati aparate u sobi gdje radite s pacijentima).

Jedni su uvjereni da trebaju biti bolesni jer je to božja volja. E ti su najteži.

Neki ne žele ozdraviti. Jedni misle da trebaju nositi križ a ne da ozdrave. Jedni su psihički bolesni. Jedni ne znaju što bi uopće htjeli. Neki traže samo nekog tko ih cijeni i ljubi. Neki se boje i boga i religije.

Da zaključimo s hagiopacijentima. Oni su najrazličitiji upravo u negativnom smislu, baš zato što su bolesni. Ti si tu da im pomogneš u njihovoj bolesti. Nisu to fini ljudi da popijete zajedno kavu i sve u redu. To je stvar gdje trebaš znati, a znat ćeš uvijek ako si pun svjetla, praštanja, ljubavi, razumijevanja. Uvijek ćeš uspjeti i nema problema. Uspjeti ćeš uvijek ako je Isus u tebi, a ne ti. Ne ti u prvom planu nego Isus. Uspjeti ćeš uvijek ako razumiješ da je duh Isusa Krista, duh božji, onaj koji tebe čini zdravim i da samo on može ozdraviti pacijenta. Nije dovoljna tvoja sila. Pomoći ćeš ako si dovoljno ponizan i ako dopuštaš pacijentu da bude pacijent i ako sebi dopustiš da nekad i ne uspiješ.

Toliko za večeras. Ostanimo sada par sekundi kod svoga gospodina koji je jedini liječnik. Sjedinimo se s Isusom iz Nazareta i pitajmo ga kako je on to uspijevao? Osobito ga molimo da se ne prestrašimo pred pacijentima. On ne, još nitko nije stradao, bio ubijen, vrlo je važno da budeš stručan, čovjekoljubiv.

Svaki pacijent ti se tada odmah okrene i voli te, sluša i liječi se. I ako su sebi osjećaš da imaš poziv odozgor, da je to u tebi utisnuto, da čezneš biti dobar hagioasistent, onda se nemoj bojati, onda nisi sam. Onaj koji te pozvao, on ti daje sve sposobnosti za to. Zahvali mu večeras. Slava Ocu….Bog vas blagoslovio. Ima boga prijatelji.

Dobro jutro, dobar dan. Jeste dobre volje? Niste jako zločesti? Na koga ste ljuti? Na koga se srdite, tko vas nervira, kome niste oprostili? Sad imamo najteži dio našeg predavanja, a to ste vi. Lako je s hagipacijentima ali hagioasistentima oslobodi bože. Kako njih ukrotiti, kako njih izliječiti, kako njih učiniti lijekom i liječnicima?

Dakle sljedeći odsjek našega predavanja je četvrti dio od onih sedam kojih se sjećate i zove se hagioasistenti, jučer ste učili, pet-šest puta sam vam pokušao dati prilike da naučite onih šest točaka što to treba liječiti, šest točaka patologije. Koja je bila prva točka? Područja. Druga?


50

Drugo su bile vrste. Treće? Četvrte, pete? Morfologija. Dobro. Bolji smo od pačića malih.

Zatim smo rekli da prvi dio našeg predavanja o patologiji ima dva dijela i to uzroke i izvore te patologija. Jeste li zapamtili? Prvi dio rekli smo je dakle što je to bolest, što to treba liječiti a drugi dio, kako to liječiti? Što i kako? Ovaj prvi dio, što ima dva dijela. Prvo uzrok i drugo patologija.

Dakle treba uzrok otkloniti kod bolesnika a drugo, treba liječiti njegovu bol i patnju, patološka stanja. Bez tog jasnog pregleda onoga što učite, nećete nikad dobro naučiti jer će vam se sve pomiješati. Ove godine ne proučavamo ona četiri dijela hagioterapije kao do sada, nego proučavamo samo dvoje. Prvo, što je to zapravo što treba liječiti i drugo, kako to liječiti? Što je to što treba liječiti? To je uzrok i to je patologija.

Uzrok bolesti i posljedica tog uzroka. To dvoje. To je prvi dio dakle- što treba liječiti. To smo jučer prijepodne završili.

Drugi dio je kako to liječiti i tu onda imate pet dijelova. Prvi dio su hagiopacijenjti, drugi je hagioasistenti, treći dio su zakonitosti duha, četvrti lijek i peto posredovanje terapije. Dakle, dva su glavna dijela. Što se liječi i kako se liječi. Nalazimo se na drugome dijelu drugog dijela. Drugi dio je kako posredovati terapiju pa sad idemo govoriti o hagioasistentima. Pretpostavljam da ste svi vi budući hagioasistenti i ds je to ono što vam je ovaj čas napotrebnije.

Hagioasistenti su posrednici terapije za duhovnu dušu. On treba znati posredovati. Hagioasistent je most preko kojega hagioterapija prelazi. Budući da se radi o duhovnoj terapji, to znači da je hagioasistent ujedno ljekarna iz koje preko posredovanja prelazi duhovni lijek, hagiasistent ne može dakle, negdje, u nekoj apoteci uzeti lijek nego on u sebi to ima. Na duhovnoj razini se ne može negdje sa strane uzeti i pružiti hagiopacijentu. Ne postoji dakle neki mehanizam gdje biste vi sa strane njemu uštrcali injekciju. Postoji samo jedna jedina mogućnost a to je d je u tebi to što on treba.

U tebi kao u hagioasistentu je zdravlje. Ako ga nema ni pacijent ne može dobiti zdravlje, drugim riječima dakle, ne radi se o tome da mi molimo boga da dadne zdravlje. Ne, nego da mi uzmemo zdravlje koje imamo. Isus je to lijepo rekao da kad molimo trebamo vjerovati da smo već dobili. Dakle, mi imamo to kod sebe. Prema toj riječi Isusovoj je besmislena duga molitva. Besmislena jer gnjaviš Boga. On ti je već dao a ti opet vičeš daj daj. Jasno da i Gospi i Bogu dojadi. On ode lijepo spavati a ti i dalje viči.

Tako bismo mogli to jednostavno reći. Drugim riječima, molitva je zapravo jedini način za kontakt sa stvoriteljem. Taj kontakt mora ostvariti hagioasistent sa stvoriteljem i onda preko njega prelazi pacijentu. Nema toga da ti dođeš kakav hoćeš i spojiš pacijenta s Bogom. Pacijent je bolesnik i on to ne može napraviti. Ti u sebi nosiš lijek. A kad se pitamo što je to lijek, onda je to samo ono što smo već sto puta govorili i jučer vježbali, a to su transcedentali.

Dakle, bitak. Budući da je Bog apsolutni bitak on je kao osoba i dobar i lijep. I jedna ili ljubav, i istina. Prema tome, hagioasistent mora biti u tome, mora biti u bitku jer ako njemu


51

manjka bitak, istina, dobrota, ljubav onda on nema što dati. On je kao liječnik koji je došao i pregledava pacijenta a kad ovaj pita koji lijek će mu dati on odgovara da nema ni jedan.

Hagiasistent u sebi nosi lijek. Dakle ti si posrednik, most do pacijenta i ti si nositelj lijeka.

Zato je druga točka da je hagioasistent nositelj zdravlja duha. Njegov zdrav duh je prvo posredovanje lijeka hagiopacijenjtu. Time što si ti zdrav je hagiopacijent već za polovicu izlječen.

A drugo posredovanje lijeka je objašnjenje duhovne razine čovjeka i zakonitosti duha. Dakle, opet moraš dati svoju stručnost i zato ovdje morate dobro naučiti stvari. Morate imati jasno u glavi jer to morate protumačiti čovjeku jer ako tebi nije jasno kako ćeš njemu protumačiti. Prvo ti moraš sebi imati, biti u bitku.

Ti moraš biti u dobroti, u ljubavi, u istini jer je to lijek. Drugo je da moraš protumačiti njemu da je to taj most, dakle intelektualno. Da mu protumačiš što mu se dogodilo, što je duhovna razine i koji su mehanizmi duhovne duše i duha te na koji način se njega može izliječiti. Dakle, što mu se dogodilo, što je to duhovna dimenzija i kako se može izliječiti. To je drugi dio terapije koju asistent mora donijeti, tumačiti i zato se traži vrhunska stručnost hagiasistenta.

Ne možeš dakle položiti ispit otprilike i malo napisati i usmeno reći. Ne. Tebi to mora biti prezentno, jasno. Moraš si ponoviti sto puta, prije spavanja i poslije ustajanje. Prije jela i poslije jela. Kad sjediš i kad hodaš. Mora ti biti jasno kao sunce. Bez toga ne možeš pomoći. Dakle ta stručnost mora biti vrhunska.

I treće je onda posredoanje lijeka, uvođenje hagipacijenta u transcedentale, u moralnost i etičost. Tvoja moralnost, etičost, transcedentali, tvoja istinitost zrači na njega, spontano ga uvodi.

Četvrto je onda vjera u hagiopacijentovo ozdravljenje. Ovo je jako važno. Fascinira me kad čitam da kada su donijeli Isusu kroz krov onoga paraliziranog čovjeka, da kaže evanđelje, da Isus vidjevši njihovu vjeru, dakle, ne vjeru pacijenta, nego njihovu vjeru.. Što mu je najprije rekao? Sinko opraštaju ti se grijesi. Dakle, najprije ga duhovno liječi. Ne vjeru pacijenta, paraliziranog, nego njihovu vjeru. Opraštaju ti se grijesi, duhovno ga liječio iza toga i fizički. Ustani i hodaj. Idi kući.

To znači da hagioasistent prvenstveno mora biti siguran u ozdravljenje. Ako ideš hagiopacientu sa sumnjom pa vidjet ćemo bježi kući. Predaj diplomu koju imaš, hagioterapija Zagreb natrag i nemoj više to raditi. Toliko moramo biti oštri. Zašto? Zato što je upravo ta vjera duh. Vjera te tvoja spasila, kaže Isus. Vjera je snaga, povjerenje i ulaženje u dobro. To je očekivanje dobra.

Projekt gdje vidiš kako se dobro ostvaruje. Vjera je sve. Samo vjera spašava. I samo kad vjeruješ počet ćeš i raditi. Ako ne vjeruješ da ću ja svakom od vas dati po jednu čokoladu nećeš ju ni dobiti. Otići ćeš prije nego dobiješ. Ali ako vjeruješ da nećeš dobiti čokoladu onda fino nećeš ni čekati pa ćeš otići no ako vjeruješ da hoćeš ona može biti , tko zna. To je onda


52

sumnja. Ali ako si siguran da ćeš danas dobiti čokoladu, onda ćeš ju i dobiti. Makar i čudom! Ne moraš od Ivančića ali možeš sam si kupiti.

Hagioasistent je dakle netko tko najprije sam sebi nabavi zdravlje i onda ga nosi hagiopacijentu. Jesmo li to apsolvirali?

Dakle vi ste posrednici a vaš zdrav duh je prvi lijek, tumačenje drugi lijek, treći je uvođenje njega u vaš lijek i četvrto je vaša vjera. Vi očekujete zdravlje.

Ne smiješ sumnjati. Na duhovnoj razini, tko sumnja, nije normalan čovjek. On je bolesnik. Jer rna duhovnoj razini se sigurno događa. Ne može ne biti. Čim si ti dobar ne može ta dobrota ne djelovati. To je nemoguće. Ako je Bog apsolutna dobrota onda je dobrota sve. Onda je sumnja ništa, oduzimanje svega. Vjera dakle u tu dobrotu, to je to. To ne može ne biti. Nemaš drugdje gdje biti nego u dobru jer dobro je postojanje.

Čuvajte se samo da vas ne zarazi pomisao na somatsku medicinu i na psihijatrijsku i da onda to uspoređujete jer onda nećete nikud stići. Između psihofizičke i duhovne razine je ponor. Duhovna razina je od Boga darovana, iz Boga izišla stvarnost. To je moja osobnost, karakter, savjest.

To je od Boga došlo i nema ništa sa zemljom. Nema ništa sa razinom materijalnih zakona, niti bioloških zakona, niti fizikalnih zakona. Ništa s time nema. Ako misliš da je to isto naravno da ćeš pomiješati stvari i nećeš nikom pomoći jer psihofizička razina je od zemlje. Sjetite se, knjiga postanka 2.7. bog je uzeo od zemlje i napravio čovjeku tijelo a onda udahnuo iz sebe. E tu je ta razlika.

Prema tome to što je čovjek čovjek, to je to besmrtno. Čovjek ne može umrijeti jer Bog ne može umrijeti jer od Boga je tvoja duša. A ono zemaljsko može, ulazi u grob, odnosno, ide i to s tobom al što će, zato što je povezan s duhom. Ali ta duhovna duša je zapravo skroz nešto drugo, sloboda totalna od svega zemaljskoga a psihofizička totalna vezanost uz sve zemaljsko. Ako ti hoćeš da to dvoje bude isto, pogriješit ćeš. Zato na duhovnoj razini se ne može sumnjati, na fizičkoj da. Kad uzmeš antibiotik možeš sumnjati ali kad ti uzmeš duhovnu razinu i duhovnu terapiju, ne možeš sumnjati. Ne može ne biti. Pa i kad ne vidiš, kao Toma, koji hoće da stavi u rane, moj zaštitnik, u rane Isusove ruku. I kad ne vidiš, ono se sigurno događa, ne može ne biti. Ali radi se o jačini tvoje vjere. Čim je u tebi neka mala sumnja..joj pa vidjet ćemo.. gotovo je. Ti si uništio terapiju.

CD 6

Na fizičkoj razini, u somatskoj medicini se ne traži ta vjera, daš antibiotik i baš liječnika briga, nek dalje gleda medicinska sestra..Al ovdje je baš vjera bitna. Shvatite dakle još jedan puta: duhovna razina to je duh a duh je uvijek dobrota, istina, ljepota, ljubav itd., sve ono što je moralno i čestito - i to je postojanje. Prema tome kad god ja griješim, zlo mislim, govorim


53

ja ispadam iz postojanja, mene nema, ili dijelovi moga intelekta, moje volje, slobode itd, otkidaju se, nema ih, uništavaju se. Da bih ja postojao, da bi moja inteligencija bila vrhunska, ja moram opet doći u postojanje: misliti dobro, govoriti dobro, činiti dobro. I to je gotovo, to je tako jasno, nema drugog, ne možete nekud ne otići tamo. Morate se privikavat na duhovnu razinu, predugo ste studirali psihologiju. Ja moram samo reći da su mi u zadnje vrijeme, oni koji studiraju psihologiju pa su ušli u hagioterapiju vidio da mi prave probleme, ne rade dobro hagioterapiju. Kao i oni koji su imali prije liječenje molitvom, a to se radi u evangelizaciji, i to je uredu, u molitvenim grupama isl, ti koji su to radili isto mi ne rade dobro hgth, tu su mi najveći problemi, ovi miješaju s psihologijom, oni miješaju s molitvom i ne rade ono što trebaju. Zato tu morate biti jasni totalno. Ti postojiš samo zato što postoji dobrota. I ti si uvijek u postojanju i u zdravlju na duhovnoj razini, kad god si dobar, kad god hoćeš biti dobar, kad god se odlučuješ za dobrotu, istinu i ljubav. Zašto ti ne ide dobro, zašto ne misliš pravo, zašto si bolestan..? Zato što nisi dobar! Kako nisam dobar? Samo je Bog dobar kaže Isus, prema tome ako kažeš da si i ti onda lažeš. Kaže Isus, samo je Bog dobar, prema tome na nama je da participiramo na toj dobroti. Ulaziti, ulaziti, ulaziti neprestano u područje dobra, istine, ljepote. Izbaciti kičaste slike iz đepa, iz molitvenika, iz kuće…onda će biti dobro. Doklegod je ono srce Isusovo, ono kičasto.. to nije Isus, to je laž, ne može Isus biti kičast! Ili je vrhunski umjetnik ili nije uopće ništa! I to je opasno, dakle, igrat se sa lažima na duhovnoj razini! Dobro, to ćemo onda poslije još vježbati tako da dobro uđete u to. I zato, gledajmo dalje, duhovni život hgasistenta mora biti na vrhovnoj, vrhunskoj razini. Sad moraju i časne sestre počet konačno voditi duhovni život. A vjernici imaju čast da shvate da je duhovni život nešto realno, normalno! Jer mi se svećenici i redovnici i redovnice većinom mučimo: a moraš duhovni život, moraš molit, pa moraš ovo, pa izmolimo sve i sva a nikad ne budemo duhovni! Jer mi izmolimo nešto, mi zapravo prevarimo sebe! To ti je kao da umjesto antbiotika ti dobiješ nešto slično njemu što uopće nije antibiotik i ti uzimaš, uzimaš i uzimaš i čudiš se i nikad ne ozdraviš! Jer u molitvi pravi lijek je onaj kad si ti sa srcem povezan sa srcem prijatelja iz Nazareta, uuu onda se događa! To ide! Ali ako mi samo verbalno govorimo molitve naravno da ne možemo ništa dobiti! Tu su problemi veliki i morate paziti, na duhovnoj razini je srce bitno! Beba razumije srcem! I to beba sve razumije, kaže Unicef. Srcem se sve razumije, ne jezikom! Jezikom još nitko nije stigo do Boga! A svi pobožni uglavnom jezikom jure k Bogu! Bože pomozi, Bože pomozi, bože pomozi…!Majko Božja draga i sv. Josip, amen. Srcem! Dakle, stalno morate mislit kod ovog našeg predavanja i studija- srce: duh je važan. Onda se sve događa! Jer vam se može dogoditi da se toliko naviknete na hgth prakse da onda počmete samo brbljati prakse. I naravno da pacijent nikada ne ozdravi! Uvijek mora iz srca dolaziti Riječ i u srce ulaziti! Iz duha u duh. I zato duhovni život, počmite odmah danas, ne znam jeste jučer imali…Nemojte, nemojte ostat ovdje na hgth studiju ako već sada ne uvedete…Ti moraš ujutro kad ustaneš imati pola sata svoga odnosa prema Isusu iz Nazareta, prema D. S. Ti moraš znati ono kako po redu, ovaj, uočiti i kako po redu svaki dan znati moliti. Ako ne znaš onda uzmi onaj kao mali molitvenik što smo u zajednici MiR izdali, gdje imate, sve sam pokušao napraviti, gdje imate desetak tih vježbi: što je molitva, što je post, što je sv. Misa, kako duboko to sve doživjeti i upiti u sebe, e to morate imati! Tako da javite zajednici Mi R da stave 515 komada tih..to vam je tanko to vam košta jedno 2 eura valjda! Dobro, drugo, kao vjernik trebamo imati iskustvo drugovanja s Isusom u snazi njegova Duha. Jesi li kad susreo Isusa iz Nazareta? Da li znaš kako on izgleda? Ako


54

ne… to je bitni preduvjet. Dakle, maknimo Isusa kao apstrakciju, kao neki oblačić iznad nas, kao netko tko je iznad oblaka…Ne! Isus, to je postojanje, to je bitak, to je dobrota, to je istina, to je ljubav, sve je on. On je u Ocu i otac je u njemu. Otac je dobrota, on je istina i tako dalje. O tom ćemo malo kasnije imati više..Tako da je to povezano, jako je opasno, s druge strane opet upozoravam vas, ako počmete Isusa stavljat, aha on je netko koga ja moram moliti, a postojanje i bitak, aha to je ono sve.. imate krivo! Isus i bitak je isto! Postojanje i Isus to je jedno te isto! Ja postojim ukoliko sam u Njemu jer je on Bog, apsolutno biće, on je bitak, on je postojanje, u njemu je sve. Prema tome molitveni život je samo ulaženje u njegovu dobrotu i ljubav i ništa drugo, a ne brbljanje molitava i ostati isti. To je cijeli problem. Zato smo svi bolesni u crkvi i svakakvi kao što sv. Pavao kaže, tu su mnogi, i sv. Petar kaže, zato su mnogi među vama i bolesni i ovakvi i onakvi, sram vas bilo!, piše on u svojoj poslanici..Zato što ne ulazimo u tu stvarnost! Nemojte to dijelit! Kao da postoji apsolutno postojanje i sad u tom postojanju je i Bog netko, krivo! Bog i postojanje to je jedno te isto! Apsolutna dobrota i Bog to je jedno te isto! I kad se ti odlučiš za dobro, ti si u Bogu! I ne moraš ništa moliti! Moliš zato što ne znaš ući u to! Zato se za molitvu najprije traži obraćenje! Obratit se znači od zla prema dobru okrenut se. I kad si prema dobru ti si u Bogu! Tu smo mi opet kao kršćani jako zakinuti jer stalno se od nas traži kajati se, kajati se, kajati se..pa smo vječito grešnici, ah tko zna grešnici smo, grešnici smo…Mi nikako ne vjerujemo da nam Bog prašta grijehe! A drugo, mi se stalno kajemo. Čvrsto odlučujem da ću se popraviti, da neću više griješiti. Time što ti kažeš da više nećeš griješiti nisi ništa riješio! Grijeh je ostao u tebi! Ti moraš reći: čvrsto odlučujem da ću od sad biti dobar! E tad si prešo! Pa već u Starom zavjetu kaže Bog sasvim jasno: ako prestaneš griješiti i počmeš činiti dobro neću se tvojih grijeha više sjećati! Prema tome kad ja počmem činit dobro meni je grijeh oprošten! Desni razbojnik je samo rekao: Gospodine, ja tebi vjerujem, ti si nevin, a ja sam kriv, dakle postao je dobar, Isus kaže : Danas ćeš biti u raju! I to je ono što nam strašno treba u životu, a mi kršćani stalno: kajem se, kajem se..joj Bože prosti, Bože prosti, Bože prosti..o jadan Bog s nama! Time što ti je oprošten grijeh ti opet ostaješ nigdje! Ti se moraš okrenut dobru, istini, ljepoti. Ti moraš počet misliti dobro, govoriti dobro, činiti dobro-tad si u Bogu! Prema tome ne možeš ne ući u nebo ako ti govoriš dobro, misliš dobro, ideš činit dobro. Čim učiniš neko dobro djelo, ti samo možeš u nebo, nema drugog! Jer ti jesi u dobru, ti već jesi u nebu! I zato pitanje pakla prijatelji, i pitanje čistilišta i pitanje neba, to nije nešto poslije smrti, sasvim krivo! Ti ulaziš svaki puta u pakao kada ovdje teško, teško zlo veliko činiš, ti si u paklu! I ti svaki put izlaziš iz pakla, čim počmeš činiti dobro! Čim počmeš činiti dobro! U čistilište ulaziš zato što si činio zlo i što si razorio i svoj mozak i sve i prema tom patiš, trpiš, imaš bol..Jer zlo stvara patnju i bol, prema tom si u čistilištu. I čim počmeš liječiti tu svoju egzistenciju, vjeruješ u dobro, ulaziš u istinu, počmeš ljubit nekoga, nekom obrišeš suzu, gotovo je..!Ti si u nebu! Zašto su majke najsvetije, najsvetija bića na zemlji? Pa zato što čine dobro, što ljube! Mi svi tražimo da nam se plati ako nekoga ljubimo pa onda radimo kao svećenici, kao medicinske sestre, kao liječnici, kao učitelji..svi imamo plaćeno! Majku nitko ne plaća to što je majka. A ona uživa upravo u tome! Ona dobiva! Mi nismo naučili dakle da činit dobro, biti dragovoljac, osobito u hagioterpiji sad, da je to vrhunska plaća! I ako ti se to plati, ti si izgubio sve drugo! Dok ti se ne plaća ti činiš to dobro! Ti si zdrav, ti si cjelovit, ti si u nebu! Time već uživaš nebo! Ne možeš promašit nebo! Hm, hm, hm, hm..Znam, znam, znam, Isus je imao problema najviše s farizejima, nije ih uspio obratiti a farizeji su bili duboko religiozni ljudi, pobožni, molili,


55

molili i molili..A zločesti bili da ne mogu biti gori..Ubiše samoga Boga! Svojom molitvom dugom i svim svojim navikama lijepim i dobrima i sa svim znanjem iz tore i biblije isl. Ubiše Isusa!¨Njih nije mogao obratiti! A i druge teško! Zato pazite, mali i veliki farizej živi u svakome od nas! Što ste pobožniji to je farizej veći! Jedinog farizeja kojeg je Isus obratio, jedini farizej to je bio sv. Pavao. A njega nije mogao drugačije obratiti nego da ga tresne na putu u Damask, da ga baci s konja i da oslijepi, da oslijepi za ono što je do sad bio i da onda progleda ono novo, drugo. E to je to zapravo što vama treba se dogodit, i meni i vama! Oslijepi za ono što si do sad držao da je to nešto vrijedno u tvome životu, tvoje molitve, tvoje mise, tvoje…Ne! Biti dobar, činiti dobro! Na euharistiju idem zato da bih mogao biti dobar! Idem uzeti dobrotu! Idem s Bogom biti! Idem Isusa uzet u srce! A ne uzmeš hostiju a Isus ostane u crkvi, onda ja kao svećenik iza mise moram skupljat Isusa jadnog..pa ga stavit u tabernakul nek zaključan bude da ne pobjegne. Grozno! Tako mi radimo s Isusom! Kaže da su sveci sišli s neba i rekli: svijet je toliko pokvaren, idemo dolje da to popravimo, od Isusa ništa! Badava što je on propovijedao i spasio svijet, ljudi su pokvareni! Sišli oni dolje na zemlju i skupili sve zločeste ljudi, a to znači skoro svih 7 milijardi, ostao valjda tek koji milijun pravednih, skupili ih i počeli paliti, napravili veliku vatru, sad će oni uništiti ih fino, odsjeći glave i spaliti. Kad uto ide neki čovjek kroz tu masu, milijardu ljudi, grešnika, jedan čovjek, ovaj, sa bradom i dugom kosom i sa križem na leđima, vuče se kroz tu..ide on tamo prvi. Ovi se začude sveci: Šta je, tko si ti? Šta se praviš kao da si ti naš učitelj? A Isus kaže: pa ja idem umrijet za sve ove ljude! Molim vas ja ću ponovno za njih na križ a vi ih pustite slobodno! Sveci vide, nema tu, nema ništa od toga, neće uspjeti popravit ljude, uhvate Isusa vežu ga i zatvore u jednu kuću da opet ne izađe van i da ne ide spašavat ljude! Oni će spasit ljude! To su vam svi sudovi svijeta! Ti si zločest, objesit ćemo te, odrezat glavu, električnu stolicu, zatvor, doživotni itd., to ljudi rade! A Isus ne, Isus dolazi da izliječi svakog zločinca! Da ga spasi! To je jedini čovjek na zemlji koji drugačije misli! On je moj veliki prijatelj, ja ne znam je li vama, ali ako ne postane odrezati će vam glave svima.…Zlo svijeta i ljudi-farizejski ljudi. Stoga je neophodno shvatiti cijelu tu promjenu, svega..Dobrota, ljepota, istina-to je ono što treba ući. I prestanite izmoliti nekoliko očenaša! Prestanite! Kad kažeš Oče naš, reci, odlučio sam se biti dobar i Otac će te zagrliti kao izgubljenog sina i napraviti gozbu! I bit ćeš zdrav! A ne vikat Oče naš, a on kaže: Tu sam !Ti: Sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja…..amen. I ode ti a on kaže: Oho! Ovo nije moj izgubljeni sin! Ovo nešto, neko čudovište drugo! Izgubljeni sin je došao i ušao u Očevu kuću! Dakle, cijelo jedno obraćenje nam je potrebno! To se inače zove u katoličkoj crkvi: nova evangelizacija. Svi biskupi i papa i svi kršćani ,o tome govore da nam treba nova evangelizacija a nitko ne zna što bi to bilo. Svi misle da moramo malo više ići u crkvu, da moramo ipak malo više izmolit koju molitvu itd. Kad se ja samo sjetim kolko se to, kolko ljudi mole za obraćenje grešnika a ni jedna se do sad nije obratio. Kolko ljudi mole za zvanja, svećenička, redovnička, a sve ih je manje. Rekao bih, prestanite molit da imamo zvanja! Dok krivo molite uzimate nam zvanja i povećavate broj grešnika! Kolko molimo za mir u svijetu! Bože moj! Mir si ti a ne tvoja molitva! Bog treba tvoje srce a ne tvoju molitvu! Molitva je nešto tako jednostavno: to je pogled u Svemogućega i već si beskrajno puno molio. To je samo jedno: Ohhh! Želim te ljubiti Oče! I gotov je rasplačeš se i ti i On! To je samo reći: Mama draga! Marijo! Voliš me! Haaa!I gotovo! Što će ti sto zdravomarija? I kad si umoran onda izmoli krunicu ali sa srcem više! Da stalno razumiješ: Mama! Tu si! Zdravo! Slušaj gdje ona tebi kaže zdravo! To sve


56

moramo još naučiti poštovani dragi prijatelji! Jer bez toga nema…ako ostanete na starome mentalitetu vjere i prakticiranja vjere vi nećete nikom pomoći! Zbog te naše vjere imamo ovakav svijet i atomsku bombu! I to ne jednu! I svinjsku gripu i kravlje ludilo i ptičju gripu itd. itd. Jel ok? Dobro! Znači i u Irskoj je isto tako? To su ti problemi najveći. Zato imamo korumpiranu cijelu Evropu, zato Grčka je zadužena, zato Portugal zadužen, zato Irska zadužena, zato Hrvatska ide u Evropu da se i ona zaduži što više. Nismo realni dovoljno, nije u pitanju nikakav zakon, nisu u pitanju nikakvi dogovori i ugovori nego čovjek. Promjeni čovjekovo srce i sve se promijenilo! Nek svatko od nas bude most do beskrajne ljubavi božanske i gotovo je! Svijet je drugačiji! Ali zašto to nisi pitam se a? Šta je tebi zbilja lakše izmolit cijelu krunicu nego jednu zdravomariju sa srcem, pa sa gospom razgovarati? Ili molit krunicu pa uopće ne bit sa gospom? Šta je tebi važnije? Dobro! Nije dobro! Dakle, duhovni život asistenta, drugo, iskustvo drugovanja s Isusom, i to d. S. Iskustvo i treće, stručnost, izobrazba. I to vrsno! Zato učite, učite, učite! Kojih su 7 točaka? Koje su 2 glavne točke? Koje su dvije točke u prvom dijelu? Kojih je 5 točaka u drugom dijelu? Što je patologija onih 6 točaka? To čim te probudim gotovo, ti samo ttttttt….ba! To ti znaš, to tebi ide, to si ti konačno iskusio! I ono što si iskusio to ostaje zapamćeno zauvijek! Jer to je tvoja navika postala! To izlazi spontano iz tebe! E to mora biti! I četvrto, proći na sebi sve terapije. I sad ovo peto što sam i započeo cijelo ovo predavanje maloprije a to je: svaki dan pola sata, barem pola sata razgovora s Isusom u D. S. I u tom razgovoru pročitat koju rečenicu iz evanđelja osobito, nemojte cijelu Bibliju čitat jer ćete to moć drugom prilikom, ovdje evanđelje, bitno vam je kontakt sa Isusom iz Nazareta, povijesni..kontakt sa povijesnom osobom. Onda šutjeti i slušati njega. A onda meditirati i gledati Njega u lice, svojim očima duha, gledati ga. I na kraju ga zamoliti ili zahvaliti mu. Ali vas jako molim, ne gnjavite moga prijatelja iz Nazaretu molitvi, sa dugim molitvama oo. On se onda meni odmah tuži, kaže, oni tvoji su mi najteži. Oni uđu u kapelicu, izlože Presveto i onda gnjave..dva sata. Isus ne može ni na večeru. Kad nekoga voliš onda uživaš što si s njime, staneš i gledaš ga, danima, ne samo satima..A mi kad idemo Isusa molit onda nam dojadi, uuu, pa onda me bole koljena, pa onda uzmem neku šamlicu da sjednem, pa u klupu sjednem, pa si malo zaspem, pa onda krunicu u ruke pa koju zdravomariju.. Pa zašto ne kažeš odmah na početku: Isuse strašno si mi dosadan! Šta ću s tobom? Rekli su da te moram moliti! Ali komadić ljubavi prema njemu i spašen si! Sve je došlo, otvoren si, cijelo nebo se u tebi slilo! Bože moj, jao meni kad vi na mene navalite, pa me raspnete zbog toga! Šta ćeš ti nama kvarit našu vjeru? A ja bih ju htio skroz pokvariti i da napravimo samo onu vjeru koju nam je Isus donio i dao i onu vjeru koja je On zapravo, eto bih volio! Za mene je Isusu Bog, ne znam tko je on za vas i ono što on kaže to je jedino za mene pravilo, sve drugo je nevažno. Mi smo u crkvi napravili toliko pravila koja su kao prašina prekrila Isusova pravila. To je sad problem, kako opet do Isusa? Kako kaže jedan hrv. pjesnik, potekao sam, kaže, kao mali potočić, pa sam se pretvorio u potok, pa postao rijeka, i onda sam stao i gledam kako da izvoru svome se vratim? Predaleko sam otišao, kako ću se izvoru vratiti? Toliko sam naučio biti crkven, to znači običaje crkvene uzimati, da me to prektilo, kako da se vratim Isusu živome? Jesam vas jako povrijedio? Nisam, dobro..Ja uživam isto kad Isus mene tako raskrinkava, kad ja počmem krivo molit, onda on meni: Tomislave, dosta mi toga! Ajde ovako, ajde ovako! Nisi čitao u evanđelju to? Pa jesam Isuse! Al su me duhovnici učili drugačije! I moji pedagozi! Onda me on opet vrati…A najljepše je piti na izvoru..A izvor je Isus. Dođite k meni, svi umorni i opterećeni! Dođite i pijte


57

zabadava! Iz vaše će utrobe poteći živa voda u hgth pacijente! Ivanovo evanđelje. Zato bi trebalo svaki dan učiti, da ti bude sve prezentno. I svaki dan prolaziti terapije na sebi, jer svi smo duhovno bolesni, iako ne trebamo pomoć drugih, ali mnogi od nas trebaju itekako. Dakle tri su stvari za hgasistenta bitne: Prvo znanje struke, i to vrhunsko znanje, drugo duboki iskusni život sa stvoriteljem i treće stalno prolaženje terapije na sebi. Hgth asistent treba biti zdrava i stabilna, psihički zdrava i stabilna osoba. To moraš reći prije da li se liječiš na psihijatriji, koja je bolest psihička. Najprije se ti izliječi, onda ćeš moći liječiti druge, dakle to je jako važno da budete psihički zdravi i stabilni, jer tko nije psihički zdrav, pogotovu tko je mentalno poremećen ne može ni razumjeti a kamo li drugom protumačiti. I ako reagiraš iznenada, negativno, na ovo i na ono, kako ćeš onda moći liječiti i prihvatiti pacijenta? Ti moraš biti poput čvrstog stabla kojeg nitko ne može izvući iz zemlje! Što talijani ne čuju? No si sente? Che cosa fa fra Ante? Adeso si? Adeso que io(..) grazie, grazie! On treba biti psihički zdrav. Drugo, duhovno krepostan. Izgrađen u vrlinama, karakter čovjek. To je duhovno stabilan. Karakteran u sebi, da ima vrline izgrađene, ako ne da izgrađuje, strpljivost, dobrotu, blagost, pravednost, povjerenje, radinost, dobronamjernost, velikodušnost, poniznost, itd. >Zatim, osobito ovo treće je važno, moraš u sebi otkriti da li imaš poziv za hgas. Ako ga nemaš uzalud studiraš. Nećeš nikada postati dobar hgas. Poziv se prepoznaje po tome što imaš volju u sebi, ti bi to htio, oduševljen si! To je jedno, a drugo, imaš i sposobnosti za to, vidi se da si psihofizički i duhovno za to sposoban. Ali i treće je važno, da te priznaju oni kod kojih si polago ispite. Znači, ja kad sam htio biti svećenik ja sam stalno za time čeznuo, odmalena, drugo išao sam strudirati, vidjeli su moji poglavari da mi ide, treće nadbiskup me pozvao: možeš, ja ću te zarediti. Dakle, iznutra moraš imati sposobnosti a izvana te moraju prihvatiti. Dakle, ne možeš biti hgas da ti sam sebe načiniš pa ti radiš privatno, to ne smiješ radit. Hgth je registrirana prema tome se ne smije upotrebljavati privatno, moraš imati dopuštenje za to. Zašto? Pa zato da štitimo pacijent! Ponekad pronađemo na internetu da neki rade to i to i to za dobar novac prodaju hgth, a uopće ne rade to, to je kriminal! I naravno da ih moramo tužiti! Čine zlo pacijentima i ljudima na taj način! Dakle, s te strane moraš otkriti poziv, zvanje. I šta ćeš sad ako ga otkriješ da ga nemaš? Ni sposobnosti, ni neku radost ni volju, niti te tko pozvao nego ti sam,….Sv. Augustin kaže, ako nisi pozvan, moli da budeš! To znači da sv. Augustin misli i uvjeren je da se može izmoliti zvanje. Izmoliti dakle sposobnost. Ako neki dečko hoće biti vrhunski nogometaš a nema poziva, nema sposobnosti, on trenira siroče al nikad nemre postati više od prosjeka, neka moli da dobije te sposobnosti, onda će ih razviti! Možeš razviti samo ono što već imaš! Samo ako imaš mozak onda ga možeš razvijati, ali ako ga nemaš..Samo ako imaš već neko znanje možeš dalje izgrađivati, al ako nemaš ništa, praznina..naravno da nemaš što razvijati! Dakle, zvanje otkrijte! I zatim ova četvrta točka gore: on treba prijanjati uz hagioterapiju i ne miješati psihologiju, psihijatriju, psihoterapiju sa hagioterapijom. To je jako važno jer ako je potreban psihijatar ili psiholog pacijentu, onda treba hgpacijenta njima poslati, ne da ti to radiš u hgth! Jeste čuli to dobro? Apsolutno ne smijete psihologiju i psihijatriju upotrebljavati u hgth, nego poslat stručnjaku, psihijatru, psihologu, psihoterapeutu ako to pacijent treba. Mi to radimo inače, bar mi u Zagrebu tako da psihijatri nama šalju kad vide da je slučaj takav, čak i liječnici nam šalju, medicinari, a i mi njima kad vidimo da je netko psihički bolestan. Ja ne smijem to raditi! Moram poslat stručnjaku! Inače radim zlo! Zato sve vas koji ste psiholozi i ne znam psihijatri upozoravam: ne smijete raditi to u hgth: psihijatriju i psihologiju, to radi u svojoj struci, kad primaš svoje


58

pacijente, al ne sa hgtpacijentima. To nam je jako važna ta suradnja. Međutim nastaju pitanja a što ćemo s liječnicima koji u svojoj ambulanti, ordinaciji vide da nekad treba upravo hgth. Oni nikad ne smiju hgth radit u ambulanti! I to ne rade, nego šta, nego oni upotrebljavaju principe duhovne dimenzije tamo i to trebaju, da. I zato je dobro ako liječnici i psihijatri znaju te principe pa ih onda na svoj način onda primjene, to je drugo, to nije isto. J ogovorim ovdje o hgth kao struci koja se treba stručno radit u određenim prostorima itd. Kao što ni jedan liječnik tebi neće zabranit da uzmeš sam aspirine i popiješ, jelda neće? I da uzmeš movalis protiv artritisa i da uzmeš ne znam što, to dakle možeš, ali ne možeš ti biti liječnik! Tako svaki od nas može privatno sebi primjenjivati na sebe naravno sve principe hgth, to nema problema. Tako isto i liječnik i psihijatar! Ali naglašavam ne može jedan psiholog ili psihijatar koji radi hgth i sad on liječi meni pacijente psihologijom, to ne smije radit jer vara pacijenta onda! Ali i nas vara da je on hgthasistent a nije! I zubari smiju upotrijebiti principe hgth, kad boli zub i slično..

I onda na kraju, ne smiješ miješati molitvu, nutarnje iscjeljenje, pastoralne metode, sakramente sa hgth! To ne smiješ isto miješati! Ti kao hagioasistent dobivaš svu snagu u pastoralnom radu Crkve, u primanju sakramenata, u molitvi i meditaciji. Ali to nisu lijekovi za duhovno bolesnog čovjeka! To je nešto tebe čini duhom ispunjena, da možeš radit taj posao, ali ti prije toga moraš biti hgth zdrav da bi ti onda molitva pomagala i pomogla još i uzvisila te! Naglašavam dakle, molitva nije lijek za duhovnu terapiju! Molitva spašava čovjeka, spaja te s Bogom a ne liječi rane čovjekove duše koji su nanijeli grijesi naši ili tuđi grijesi! I ne smijete to miješati! I ne smijete jer vi niste svećenici, niste pastoralni djelatnici! I vi ne smijete nikad reći: molim vas idite na ispovijed pa će se sve riješiti! Ne smiješ to reći, to ti moraš ić na ispovijed pa ćeš onda pomoći hagiopacijentu da se on očisti iznutra. Ne njega slati! Puno toga vi morate mijenjati, vidim na vama kako me čudno gledate! Sad ću ja čim dođe pauza pobjeći kući jer vidim da ste ljuti, što ovaj sve govori! Mi već 20, 30, 50 godina živimo u tome a on nama sad sve sruši! I stavlja svoga Isusa na mjesto naših praksa vjerskih, sram ga bilo! Kome je još Isus pomogao? Pomaže moja molitva, moj post, da sam dobar vjernik… Ipak Bog jedini pomaže! Dakle, to nije isto! N miješati! Kao što liječnik i psihijatar ne liječe molitvom i sakramentima nego metodama struke, po zakonima koje je stvoritelj stavio u prirodu i čovjeka, tako i hagioasistent mora poštivati struku. Ako to ne radi onda zloupotrebljava vjeru! Shvatite, zloupotrebljavaš vjeru! Bacaš bisere među svinje! Hagiopacijent je toliko bolestan da on ne može moliti, ne može prihvatit Boga, on je upravo tu bolestan siroče. Njega treba najprije izliječiti, onda će moći. Kao što ne možeš od jednog mladića koji je autist tražiti da on sada moli i da bude ne znam dobar čovjek, ne može, on je bolesnik! Tako isto hgpacijent! Treba dobro razlikovati dvoje dakle: ti trebaš biti vrstan vjernik, a drugo to ne možeš zahtijevati od hgpacijenta. Nemoj mješati hgpacijenat s hagiopcijentom. Ono što je hgasistent to ne može biti hgpacijent! Hgasistent je stručnjak, pun vjere, pun duha, pun ljubavi, a hgpacijent toga nema siroče! I ono što imaš ti njemu trebaš dati a ne nek on ide molit pa da njemu Bog dadne, to je kriminal! Ti mu moraš dati! Zamislite majku koja maloj bebi kaže svojoj: dijete moli i ja sam dobila pa ćeš dobiti! Jadna beba ne zna ni govoriti sad nek moli! Dijete posti i ja postim svaki petak! Nadam se da razlikujete te stvari! Majka daje ljubav, dakle ne mora dijete molit od Boga! Majka mu daje sve! Tako hgasistent sve daje hgpacijentu! Onda kad je on zdrav on će lako ići u crkvu i moliti se! To


59

nije poslije problem! Hgth je predkatekumenat. Ona pripravlja čovjeka da on bude sposoban biti evangeliziran i da može moliti. Dakle, biti natopljen duhovnim životom, snagom D. S., ali ne smiješ to nametati hgpacijentu. Kao Isus koji nije molitvom liječio ali je molio do dugo u noć i rano ujutro. To dobro zapamtite, učite od Isusa, jako vas molim, ne od mene , od njega, i ja učim od njega, on je učitelj jedini! Od ni jednog bolesnika nije tražio ajde klekni i moli pa ćemo ti pomoć! Ili ja ću s tobom molit, de položit ću ruke pa ću molit! Ne! On bi reko: «Budi zdrav!», jer u njemu je lijek! U tebi mora biti lijek za hgpacijenta. To je nešto zapravo što je protiv našeg mentaliteta, jer mi to nismo naučili, mi nemamo ljude koji tako rade. Imamo nešto svetaca oko nas i ti su nekako sve slabiji, brzo ih proglasimo svetima pa i od njih ne možemo puno naučiti. Ali sveci su bili upravo takvi, zato sam rekao da je hgth bila kao ime, već u 12. st., kad su ljudi išli na grobove svetaca i tamo već dobivali zdravlje i duha i tijela. I da papa Pavao VI, zove baziliku u Padovi da je to duhovna klinika. Na sv. Franji učiš kako se to bude prepun duha i kako onda od tebe prelazi to na pacijenta. Ti si dakle kao Isus. Asistent je kao Isus. Rano ujutro i kasno uvečer moli! A preko dana liječi a ne tražit od pacijenta da on siroče moli umjesto tebe jer ti nisi molio ni ujutro ni navečer. Tu je opasnost! Dođeš pacijentu i kažeš: joj žao mi je, znate ja danas nisam uspio moliti, joj..muž mi ima gripu a dijete bolest..Morala sam voditi dijete u školu i nisam mogla danas moliti pa de vi gospodine pacijentu, de vi to izmolite da postanete zdravi! To se ne smije nikada dogoditi! Ne smiješ ići u ambulantu hgth ako ti nisi uzeo lijekove u sebe prije, prešo u dobrotu, ljubav, istinu…To je hgasistent. Kao što liječnik ne traži od pacijenta da zna medicinsku struku i da poznaje lijekove, terapije, tako i hgasistent ne smije tražiti od hgpacijenta da bude vjernik. Joj to se znalo događati u centrima našim, to mi bilo tužno..Čovjek koji dugo radi hgth kaže hgpacijentu: Čujte, meni je žao vi niste vjenčani, ja vam ne mogu pomoći. To se zove kriminal! Zar netko tko nije vjenčan crkveno ili tko živi u grijehu zar mu ja ne mogu izliječiti gripu? Jel mogu? Po zakonu koji je u lijekovima. Ne mogu mu izliječiti psihu? Itekako! Tako mogu i duhovnu dimenziju! Nemojte miješati vjeru i Crkvu i molitvu i ispovijed sa ovom strukom, hgth dakle, ona radi po principima prirodnog zakona a ne zakona vjere, Crkve, spasenja, otkupljenja. Činjenica je to da dođu nam svakakvi ljudi i razbojnici isl. Pa ih itekako promijenimo, izliječimo. Čista terapija te već vodi na to, ako on postaje dobar, pa nema više grijeha! Prema tome ne smiješ tražiti ono što se traži u Crkvi da bi netko išao na pričest, to ne smiješ tražiti od pacijenta za hgth. Ne smiješ! To vam čvrsto moram reći jer mnogi krivo rade! Ne ,vi nemojte tako! Za ni jednu duhovnu bolest ne postoji uvjet u pacijentu, nego samo u asistentu. Čim on ljubi tog čovjeka, čim je on pun dobrote, svaka bolest se može izliječiti! I u tome je ljepota hagioterapije!

I na kraju treće, ovo što vidite gore: Ne smije spominjati Boga, ne smije se služiti terminologijom Crkve, pobožnosti, vjere, jer su to stvarnosti koje su kod hgpacijenta upravo bolesne i to upravo treba liječiti kod njega, a ne njima bolesnim liječiti hgpacijenta. Već vidite iz ovoga što sam govorio kako je svatko od nas bolestan u svojoj molitvi i vjeri, mi smo skroz otišli! Zato crkva pati i traži novu evangelizaciju! Da skroz budemo na Isusov način, da se vratimo Izvoru. I zato ovdje ne smijete..jer Bog je jedna pojam, jedna slika koja je kod svakoga užasna. Nisam našao čovjeka koji ima ispravnu sliku Boga. Svi smo to il na vjeronauku il na propovjedi naučili, ili od roditelja: Joj Bog će te kazniti! Da, Božje oko uvijek gleda, sakrit mu se ništa ne da. Vidjet ćeš ti, doći ćeš ti u pakao! E to ti je Bog! Hvala ti


60

lijepa na takvome Bogu! Vidjeli ste jučer kako vam je teško povjerovat da ćete vi u nebo..Ne, vi ćete svi u čistilište najmanje..Zapravo u pakao, a u čistilište ako uspijete. A u nebo samo ja i Isus jel..Ne tako prijatelji! Tamo ćeš ići kamo gledaš! U što vjeruješ tamo se dolazi! Ne možeš biti dobar i otići u čistilište! Šta ćeš tamo kad si dobar? Čim ulaziš u dobrotu..Obriši nekom suzu i evo ti već u nebu! Jer svako dobro djelo čisti, pere sve grijehe..Tamo stari zavjet kaže: ako se obratite i ako počmete činiti dobro, da su vam grijesi crveni kao grimiz, postat će bijeli kao snijeg. A mi drugačije: ako budem molio, ako budem išao na ispovijed, ako idem u crkvu onda će mi se oprostit grijesi..I naravno idem, sve to radim i vidim da mi nije ništa oprošteno. Idem u crkvu sa grijesima, idem doma sa još većim grijesima. Idem doma sa sv. mise nedjeljom i već govorim: joj taj župnik! Opet ne zna ni pjevati, samo traži da dajemo novce za gradnju njegovog tornja u crkvi i svega..Dosta nam svega! Još više griješiš, bio si na sv. Misi..Prekrasno! Susret sa živim Bogom! Dakle već iz toga vidite kako su naše slike Boga iskvarene i zato ne možete takvom iskvarenom slikom liječiti jadnog čovjeka koji je skroz bolestan. Moraš mu najprije izliječiti sliku! A prava slika smo rekli je: samo filozofski bitak i drugo Isus iz Nazareta. Samo su to, sve drugo su krive slike Boga. Bitak, to možete znanstveno čovjeku reći: tako i tako, Isus iz Nazareta isto znanstveno jer je to povijesna osoba. Kao što možeš reći: Goethe je radio to i to, kralj Tomislav je bio takav i takav, tako možeš isto: Isus iz Nazareta je takav i takav. Riječ Bog je kod svakog čovjeka vezana za krive pojmove i slike o Bogu te je opasno spominjati to ime, nego radije spomeni riječ Stvoritelj, Otac nebeski. Riječ Bog će naime još više pogoršati traumu hgpacijenta. Izgledat će kao da je opsjednut, a radi se samo o rani i traumi u vezi sa Bogom. Moje životno iskustvo, 35 godina radim taj posao, ljudi su imali klasične znakove opsjednutosti, svi su bili i svećenici i vjernici i u Međugorju i drugdje, taj je čovjek opsjednut i treba istjerivat zlog duha..i istjerivali jadni iz te žene a i isto i iz drugih nekih. Ja došo i lijepo protumačio ženi što je to duhovna dimenzija, sigurno nije bila ljubljena od roditelja, odbacili su ju, 5 godina nije vidjela uopće njih, sablaznio ju svećenik u crkvi i morala je, ne znam ja, poslije ići i elektrošokove..Protumačio sve, govorio o novoj slici Boga, ljepoti Boga i o Crkvi koju je Isus Krist zamislio ali koju ljudi kvare..Žena nakon 3 mjeseca potpuno zdrava, bez ikakvih egzorcizama i gluposti. Zato što je upravo Bog kao Bog pojam i slika Boga bila užasno u njoj ranjena i kad joj spomeneš bog ona urla u svim jezicima, grozno je bilo, sjećam se te žene. Ali zaista klasične slike, uzet hostiju i onda ju pogaziti, kod pričesti, pogaziti po njoj, pljuvati po hostiji, to je imala potrebu, pa zato što ju je sablaznio svećenik užasno. Smatrala da je Crkva kloaka najvećeg zla, htjela rodit sa svećenikom da ga onda ubije pred njim. To nije nikakav đavao prijatelju dragi, to su ljudi ranjeni! I sad iz nje izgoniti đavla a njega nema u njoj! Izgoniš nju jadnu, njezinu dušu istjeraš van. Ubi ženu! Šta sve nisu radili s njom! A ovakav jedan jednostavan način: komadić ljubavi, povjerenja, vrednovanja, pohvališ ju, rekneš gdje je to problem njezin, sa ljubavlju..ode!, u zdravlje! Jel ok?

Hgasistent treba biti suzdržan u riječima, više šutljiv, vrlo učtiv, pristojan. On ne smije pokazivati nestrpljivost, nestrpljenje, neraspoloženje, razočaranje, ne smije pokazat čuđenje, primjedbe davat, ne! Hgpacijenta primiti kakav jest. Nisam vidio da zubar kaže pacijentu: Idi najprije kući operi najprije zube, onda dođi! Niti liječnici u ordinaciji: Idi najprije kući okupaj se onda mi dođi da te pregledam! Tako i ovdje, ne se čuditi, ne neke primjedbe davati, ne nešto zahtijevati..Ne, samo sa dobrotom, ljubavlju reći: Divno!, ne ne smiješ ni to reći, inače


61

ode.. zatim je ovo važno, hgasistent mora biti pristojno obučen. To vi dame morate jako paziti! Ne smijete doći bez rukava, ne smijete doći u ambulantu bez rukava, razgolićeni, morate paziti sa dekolteima i koješta. Najbolje za to imati mantil, sa dugim ili kratkim rukavima. I to je dobro zbog toga imati mantil kako bi pacijent prepoznao tko je t hgasistent od drugih ljudi koji tamo možda rade i sudjeluju. Ne smiješ biti prekomjerno našminkana, neku osebujnu frizuru, oslobodi Bože, onda se hgpacijent prestraši pobjegne, en imati jake mirise, ugušiš ga! On je bolestan. I znate kad je Bog stvarao čovjeka, stvorio najprije muškarca i rekao: Dobro je! Dobar je!, i onda stvorio ženu i gleda i kaže: Nije dobro! Mora se šminkati! I sad se pitam da li su žene prikladne za hagioterapiju ako se moraju šminkati..

Dalje, sljedeća točka: ne smije razgovarati na telefon ili na mobitel za vrijem susreta s hgpacijentom. Nikada to! Moraš ga isključiti, ili zapravo telefon uopće ne smije biti u sobi u kojoj ti primaš pacijente, ni telefon, ni magnetofon, ni bilo šta gdje bi pacijent mogao misliti da ćeš ga snimati..ili da ga netko prisluškuje. To ne smije biti u toj sobi! Zato za hgth su potrebne barem dvije sobe. Jedna je soba gdje se prima ljude, a druga je gdje se radi, ordinacija gdje je. Ne smije jesti ili piti za vrijem hgpacijentova prisustva. Nemojte mi žvakat gumu kad radite hgterapiju, svaki čas uzimati kao ovdje bocu sa vodom ili čime i onda ggg…gurglati..Nego, ne uzimati bombone, ne lijekove uzimati, jel ako hgpacijent vidi da ti uzimaš nešto, onda će on tebe ići liječiti i pobjeći će..Zatim ne smiješ se suprotstavljati hgpacijentovim mišljenjima, nazorima na život, moralu, doživljajima…nego slušati bez komentara, to je jako važno, bez komentara, bez komentara naglašavam! To vama dama nije lako ali nama je muškarcima isto teško. Samo slušati, mi bismo uvijek htjeli nešto primijetiti, reći: Pa znate nije to tako, pa znate imate krivo..pa čujte to nije tako opasno..Ne smiješ sve to govoriti! Šutjeti, bez komentara. Hgpacijent mora sve iskreno reći i da zna da mu se nitko ne suprotstavlja. Drugo je što ti znaš i što ti misliš. Al on tebi mora reći što njega muči. Apsolutno ne smiješ komentirat ništa. To su sve stvari koje moramo dobro naučiti, pa ćemo danas poslijepodne pamtiti. Ne smije tražiti od hgpacijenta kao uvjet za terapiju da nešto ispravi u sebi: razoreni brak, odnose s ljudima, vjeru, molitvu isl. To nisu uvjeti za terapiju. Hgpacijenta treba liječiti a ne sve pretpostavljati i od njega zahtijevati. On je pacijent. Zato je lijepo biti pacijent kako vidite, nitko vam se ne suprotstavlja, možeš govoriti što hoćeš, doklegod se ne izliječiš, a onda ne smiješ sve pričati. Hgasistent treba gajiti dobre odnose sa psiholozima, liječnicima, psihijatrima, psihoterapeutima i stvarati što bolju suradnju s njima. Ovo je bitno za vas! Mi moramo imati dobru suradnju, moraš imat nekog prijatelja i poznatog među psihijatrima, psiholozima i drugima da možeš poslat pacijenta stručnjaku za ono što on još možda ima pokraj hagiobolesti. Dobro je zato imati nekog poznatog. Prije smo znali imati svećenika jednog koji je poznat, onda ga poslat na ispovijed, ali to je bilo u početku kad je hgth bila nutarnje iscjeljenje… i tad smo došli do zida i vidjeli da to ne liječi dovoljno, da to nije to. Jer to možemo samo upotrebljavati u evangelizaciji, dakle i unutar crkvenih prostora itd..to Crkva treba, to spada na pastoral, a ne na struku medicinsku kao što je hgth. Dakle odlične odnose sa psiholozima, liječnicima, psihijatrima, psihoterapeutima. Hm? Moraš poznavat nekog sigurnog koji će primiti tvog pacijenta i neće praviti probleme. Prije odlaska na posao s hgpacijenatima, treba sebe pripraviti kroz četiri točke: oprostiti, moliti za oproštenje, ljubiti, zahvaljivati Ocu nebeskom za njega. I treba biti svjestan: hgth je pretpostavka za novu evangelizaciju. Ona je predkatekumenat a ne evangelizacija. I zato vam


62

kažem, ne zloupotrebljavajte molitvu i Crkveni pastoral tamo gdje to ne spadaju, to je uvijek bacanje bisera među svinje. Time što ti liječiš hgpacijenta ti ga pripremaš da će on sigurno biti i čestit čovjek ili ako je kršćanin čestiti vjernik, zato što ga liječiš. Ali ako s njim moliš i učiš ga moliti, ti ga ne liječiš. Nit će postat dobar vjernik niti će on biti zdrav. Bog je dao zakonitosti duha po kojima možemo liječiti duh i zakonitosti materije po kojima možemo tijelo i zakonitosti psihičke naravi gdje možemo liječiti dakle na taj način neovisno. Hgth mora ostat priprema za novu evangelizaciju. Uvijek se sjetite Isusa kako je on to činio, od nikoga, od nijednog pacijenta, liječio i duh i psihu i tijelo, sve je liječio, od nikoga nije tražio ni molitvu, nit je molio, od nikoga nije tražio obraćenje nit bilo šta drugo, ne. Opće nije pitao onog paraliziranoga jel se kaješ, odma mu reko, oprošteni su ti grijesi..Kako to? Zato što su oni vjerovali u Isusa samo, oni se nisu kajali ni on, a on oprostio grijehe, kako ćete vi to razumjeti? Ona preljubnica opće se nije kajala, samo je čekala da ju kamenuju..a Isusu kaže: Oprošteno ti je! Idi kući! Spasio sam ti i život fizički ali i oprošteno ti je! Bez ikakvih uvjeta, što volim Isusa! Zato Ghandi kaže: Mi volimo Isusa ali ne i kršćane. Bez kršćana mi bismo davno postali kršćani. A mi smo se toliko udaljili od evanđelja Isusova da je to grozno..Postali smo toliko religijski ljudi. Strašno! I kako sad izvoru svome da se vratimo? Sjetite se samo Majke Tereze, na tisuće i tisuće ljudi je ona u svoje kuće umirućih i druge liječila, pomagala, ozdravljivala a da nikog nije tražila da postane kršćanin ili da se Bogu moli. Ali njezina dobrota je njih sve dovela Bogu, to je tako jasno. Neće molitva hgpacijenta njega dovesti ni do zdravlja ni do Boga. Ali tvoja dobrota i ljubav će ga dovesti do Boga. O da! I do prave molitve još! Zatim sjetite se što su to katoličke bolnice, kad imate katoličku bolnicu, dali tamo liječnici najprije traže od pacijenata da mole se Bogu, idu na misu svaki dan, da vjeruju u Boga, smiju bit samo kršćani? Ne! Tko god je pacijent, dođe tamo i leži. Kršćanska ljubav je u liječniku i u onima koji upravljaju katoličkom bolnicom a ne da od pacijenta traže ljubav. Morat ćete shvatiti, toliko puta vam moram ponovit baš zato što smo mi svi zaraženi duboko sa svojom religioznošću, udaljeni od Isusa i evanđelja..A ja vas žalim! Ako se ne obratimo svi ćemo izginuti! Jel vama ikad postalo jasno, Isusu dolaze i kažu: Eno Pilat je ubio naše ljude koji su žrtvovali, kaže, pobio njih i krv njihovu prolio i pomiješao zajedno sa žrtvama ovih bikova i svega i teladi, a Isus im kaže: ako se ne obratite, pazite Židovima koji su vjernici, koji su molili, koji su držali zakon, ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti! Mi stalno molimo za obraćenje grešnika, e kad bismo jednom počeli moliti za obraćenje nas! E to bi bilo dobro! Jer mi smo problem! Moli ti kolko hoćeš, nitko se neće obratiti jer vidi tebe kakav si zašto bi se obraćao..Biti kao ti, nikad to ne bih htio biti! Molit kako ti moliš, oslobodi me Bože, pa doć u pakao! Pričešćivati se kako se ti pričešćuješ, oslobodi Bože! Ostaviš Isusa u Crkvi a ti ideš sa hostijom doma. I toliko toga ima, prema tome, čim se ja promijenim, svi se mijenjaju! Čim sam ja s Isusom prijatelj i drugi postaju prijatelji! To ni problem! Čim sam ja u svjetlu, čim sam ja svjetlo, drugi su u svjetlu! Vi ste svjetlo svijeta! Vi ste kvasac društva! Vi ste grad na gori! Vi ste sol zemlje! Vi! Al ako je svijeća ugašena? Kakva korist? Ako je sol obljutavila, kakva korist? To je ono što mi danas imamo! Danas je kršćanstvo bljutava sol, nije čudo što je svijet takav! Joj svijet pokvaren, ja ne vidim da je svijet pokvaren, ja vidim da su kršćani iskvareni! To da! Nema svijetla nigdje! Nemoral posvuda! Tko to abortira djecu ako ne kršćani? Koji su to ginekolozi koji rade abortuse nego kršteni ljudi? Koji su to političari koji prave nemoralne zakone ako ne kršćanski? Tko to rastavlja brak ako ne kršćani? I pitam se gdje su ti grešnici onda u svijetu za koje ti moliš, za obraćenje grešnika? Dajte mi jednog


63

svetog katolika, kršćanina, garantiram vam, cijela župa će se promijeniti! Ali imamo pobožnjake, imamo sektaše koji samo viču: «Vi morate, ajde dolazite na našu grupu! Zašto nećete u našu? A mi smo u Marijinoj legiji, a mi smo u molitvenoj grupi, a mi smo u hgth, a mi smo…dođite k nama, dođite k nama!»A oni kažu: «Šta ćemo? Zar vam ni dosta vaše zloće a još naša?»Promijeni se i sve će se promijeniti! Upali se! Budi svjetlo i sve će biti u svjetlu! Na meni je sve prijatelji dragi! Da ja nisam ovo sve na sebi isprobao ne bi vi svi bili ovdje i došli za mnom da mene slušate! Samo to! Stvar je jednostavna! I lijepa! Zato što najprije sebe promijeniš onda si ti sretan i zdrav! A da vidiš još kako se drugi rađa! A onda kažu dokinuli bi mi celibat, da se ja oženim pa da imam kolko, dvoje, troje djece, šta. Šta će mi dvoje, troje ja imam 520 djece ovdje! I to kako lijepe djece! Shvati čim se ti obratiš, ti rađaš druge! Oni se mijenjaju! I to je zapravo biti hgasistent! Zašto sveci privlače? Ona djeca u Međugorju kažu da su vidjeli Gospu i već 50 milijuna ljudi juri tamo! Sveti Anto Padovanski bio, čovjek meditirao svaki dan kao što to mi moramo raditi, i pomagao mnogima, liječio, bio mali hgasistent i evo do danas 300, 400, 500 godina svi jure k njemu! U tome je čitava stvar, zato treba inzistirat na ovom: hgasistent. Hagioasistent. On je nada čovječanstva. I to što mi radimo to je čovječanstava nad to nije samo nešto. Samo ako se ti obratiš danas: juu! Evropa je drugačija odmah! Ali šta ćemo sa 512 bljutavih soli?Al dajte bar jednu koja je prava, ha , svi ćemo imati dovoljno juhe koja će bit slana i dovoljno mudrosti. Evo zato ste vi nada velika svaki od vas ovdje prisutan, strašna nada za društvo u kojem živimo, za Crkvu koju ljubimo i u kojoj živimo i od nje živimo i za svakog čovjeka koji je pokraj nas. Velika nada ste vi. Pa i slijedite ovo što kaže Prijatelj iz Nazareta preko Ivančića, šta će jadan nema preko drugog. Nekad je dobro i Ivančića poslušati. Pokušajmo to danas, bit će nam radosti previše, puno će biti radosti.

Dakle to su Isus, Majka Tereza, katoličke bolnice, samarijanac itd. Vidite to je hgth, razumite to dobro, nosite te slike pa će vam biti jasno šta to treba raditi! Ali vidjet ćete nije to lako! Jel čim dođeš kući odmah ćeš početi: «A šta Bog? Bog će ti pomoć! Pa ne bojte se Bog je dobar!» To ti samo od tebe ide zašto, jer si ovisnik postao o tim riječima! I dok ti njih izbaciš, dok ti tu svoju ovisnost izliječiš, treba vremena! I zato ja znam da je vama najlakše tako, kad dođe pacijent a vi odma brže: dragi Bog će vam pomoći! O dragi Bog je dobar! Sad ću se pomolit za vas, stavit ću ruku na vaše rame pače Bog pomoći..Ma jasno da neće, ti si ovisnik o tome i nemaš drugačije. Tebi je lijeno otići do onih pravih Božjih antibiotika pa da daš pacijentu, do dobrote, ljubavi isl. Tako da, to je posao najveći..Lako je radit sa hgpacijentima a teško je s hgasistentima. Nas kad se obrati sve će bit drugačije!

CD 7

I na kraju pitanje: mogu li nekršćani biti hagioasistenti? Nisam to još riješio u sebi. Zašto? Jer nemamo direktnih iskustava na tom području. No, ako u medicini i psihijatriji mogu raditi i nekršćani, onda to mogu i u hagioterapiji. Važno je da se drže zakona duha koje je Stvoritelj


64

stavio u čovjeka. Zakona savjesti, dobrote, ljubavi, povjerenja. Tako da mi se ponekad čini da će mi puno lakše biti školovati ateiste nego li kršćane. Oni se nemaju od čega obratiti (od krivog kršćanstva), nego odmah direktno ulaze u dobrotu, ljubav, povjerenje. Ponovno vas upozoravam da su prvi kršćani bili nazivani ateistima. Oni su se morali odreći svih bogova i svih svojih praksa-svih svojih religijskih praksa, nikakve molitve, ništa, nikakvi bogovi, nema žrtava, ništa. Samo Isus - čovjek Isus je njima bio Bog. To ti se mora dogoditi - ti moraš postati ateist jer je religija uništila Isusa u tebi, i Evanđelje, radosnu vijest. Navike koje su se nagomilale na nas. I na kraju, pitanje duha je zapravo najfascinantnije pitanje i očekivanja daljnjih istraživanja su velika.

Sad se pokušaj sjetiti što je to sve rečeno, što te posebno potaknulo , gdje ti vidiš svoja nova vrata u radu s ljudima i hagiopacijentima? Što ti se u svemu ovome čini najvažnije? (Sada ustanite, da vam ne bi zamrle noge. Probaj disati, jer kažu ako ne dišeš, umreš. Često puta ćete osjetiti da vas i srce boli i da vam tlak raste jer ne dišete kako treba. Naučite se duboko disati. Često će trebati na usta jer nos bude začepljen, sinusi bolesni. A sad se pokušaj sjetiti što bi ti nakon ovoga što si slušao o hagioasistentu mogao reći ovome lijevo i desno od sebe, a da bi to potaknulo njih da budu sretni (da dobiju dobar tek za ručak )? Iz ovoga što si sad učio, što bi rekao svojoj vlastitoj duši ovaj trenutak? Što misliš da je njoj sad potrebno reći? Što bi sebi rekao? Sebi kao osobi? Što bi rekao svome životu ovaj trenutak? Otvori vrata tvoga srca, i to široko, i reci svojoj duši: „Uđi“. Reci samom sebi: prihvati sebe. Ti imaš samo sebe, ništa drugo. Ti si sebi najvažniji, na prvom mjestu. Prihvati sada sebe. Poljubi sebe. Znate zašto plavuša razbija ogledalo? Pokušava poljubit sebe.

Shvati, dakle, da duh nema granica. Ti možeš sebe gledati, dakle to je samosvijest, samokritika. Sebe možeš gledati, sebe promatrati, sebe vidjeti, sebe ljubiti. To je normalno, u duhu nema lijevo-desno, gore-dolje. Nema izlaza, tvoja duša ne može izaći iz sebe. Astralna projekcija, kakva glupost-to je samo doživljaj nečega, a ne stvarnost. Duša je vječito tu, i vani i unutra. Tvoja duša je sada u nebu, sad je s Bogom, sad je u Grenlandu, sad je u Njemačkoj, sad u Italiji, sad u Ukrajini. Gdje sve nije duša, a istovremeno tu. A tvoje tijelo je samo tu, jadno, ne može nikuda. I zato si ti ograničen na tijelo za sada. Dok i tijelo na Sudnji dan ne bude preobraženo, duhovno. Tad ćemo svi biti svugdje, tko će nas pronaći…jadne majke! Dakle, zavoljeti sebe, a onda se zaljubiti u sebe. Zašto? Jer Bog je tebe darovao tebi. Kad se ti zaljubiš u tebe, onda se zaljubljuješ u Njegov dar. Onda mu priznaješ da je On savršen, kad je tebe tako savršenog stvorio. Tko sebe prezire, prezire Boga Stvoritelja. Želi mu reći da nije vrhunski umjetnik, a on jest. Prema tome, prihvati sebe sada i reci sebi: 'Znam, ja neizmjerno nadilazim samoga sebe. Ja sam ono što mogu biti. Nije važno što sam sada nego što ću biti. I ovaj trenutak želim biti dobar čovjek. Dakle, važno je što ću biti, postajem dobar. Odsad ću istinu govoriti. Prestat ću pričati negativne riječi. Neću više uopće upotrebljavati riječ „Bog“.' U židovstvu je zabranjeno govoriti „Bog“. Ja neću, jer je to ime toliko, toliko, na stotine načina uprljano: ratovima, nepravdama i svim što se činilo. Dakle ne bog, nego Otac, moj Otac Nebeski, moj Prijatelj iz Nazareta, moj Vrhunski Hagioasistent. Dopusti sada tom Vrhunskom Hagioasistentu da te malo ispita: koja je tvoja dijagnoza? Na kojem području patiš? Koja je vrsta tvoje bolesti? Imaš li neku makropatološku? A koju mikropatološku


65

situaciju i traumu? Što te muči ovaj trenutak? Reci to Hagioasistentu iz Nazareta. Iskoristi Njegovu prisutnost.

(Napravi sad jedno dobro djelo onom lijevom ili desnom, gdje ti je zgodnije. Napravi mu neko dobro djelo da osjetiš kako ti je grijeh oprošten odmah. Pomisli dobro o tom čovjeku, reci mu nešto dobro. Možda mu učini nešto dobro – ako imaš koji bombon, daj mu. Sada napravi plan za poslijepodne- što ćeš raditi sada od pola jedan, pa do četiri- tri i pol sata-probaj planirati pa ćeš vidjeti kako loše planiraš, a to znači: 'otići ću na Gornji grad, pa ću otići u restoran, pa ću razgovarati s ovim, pa ću odspavati, pa ću se prošetati, pa ću…', i nigdje Boga, nigdje duše, nigdje, nigdje duha…hm, hm, hm…ajde isplaniraj, u tih tri i pol sata 15 minuta da ćeš biti negdje sa Šefom iz Nazareta, sa glavnim hagioasistentom, izvornim. Dobro, jeste isplanirali to? Časna riječ, pionirska? Dobro, htio bih samo da uvidite kako mi prebrzo prelazimo preko duhovne dimenzije. Sve drugo isplaniramo: 'joj, pa morao bih upoznati grad, pa morao bih se odmoriti, morao bih nešto pojesti, joj pa kako ću ovo. Ja sam vidio, onda kada sam najumorniji i kada me sve tjera 'idi i odmori se', kažem 'ne, baš idem u kapelicu za inat'. A onda mi sve u meni viče: 'ne, zaspat ćeš u kapelici pred Isusom'. Ali idem za inat, baš da vidimo: kad ne, dođem iz kapelice budan, bez brige, ali slobodan nakon tih 15 minuta, opušten. Onda se idem odmarati ili bilo što raditi. Prijatelji, krivo živimo. Stojimo na glavi umjesto na nogama. Najprije živjeti, najprije 15 minuta, a tada sve drugo. Onoga časa kada budeš mogao reći ma neka propadne sve, neka umrem od gladi, ali ja ću najprije biti sa Stvoriteljem, e tad ćeš biti pravi i ostati uvijek zdrav. Tad ćeš vidjeti kako Duh liječi. A ne tvoja voda, tvoj sok, tvoje jabuke, kruške, šljive, meso, junetina, prasetina…Samo Duh, Duh je onaj koji oživljuje. Ali živimo u materijalnom, materijalističkom svijetu u kojemu imamo puno novaca i gdje oni produciraju želju samo prodat, prodat, prodat…i onda nam kažu da je to sve zdravo, da je dobro. Onda nam kažu: 'Nemojte jesti mast, nego ulje'. Onda nakon 50 godina kad su napravili tvornice za mast, kažu 'Ne, mast je zdrava, a ne ulje'. A mi jadni, vuku nas ko ovce na klanje. Oni zarađuju na našoj gluposti. Od Duha se živi, prijatelju. I tu ne treba puno novaca. Što si siromašniji, to si sretniji i zdraviji. Što više novaca imaš, to si nesretniji. Osim ako imaš novce da dadneš nekome odmah. Za Ludbreg. Idemo se okrenuti prema Stvoritelju svijeta i reći mu: 'Oče naš...Gospodin s vama. Vas, vaš odmor i ručak neka blagoslovi Otac, i Sin i Duh Sveti'.)

Toplo vas pozdravljam. Hoćete pozdraviti vi sami sebe? Probudite svoju dušu, i pokušajmo biti spremni za ovo poslijepodne. Reci sebi 100 puta : 'Bit ce dobro.' To znači: prijeđi na stranu dobra, idi u Bitak. Tamo gdje je sigurno, i zdravlje i sve drugo. Puno smo govorili o molitvi, i to kritički - kako ne moliti.

Sad bih vam htio, jer je to za vas neizmjerno važno, govoriti kako dobro moliti jer hagioasistent mora znati vrhunski razgovarati sa Stvoriteljem i Duhom. Molitva je razgovor sa Stvoriteljem, sa Bogom. Razlikujemo privatnu i javnu molitvu. Privatna je onda kad ti sam moliš ili u zajednici ili u obitelji, a javna molitva je službena liturgijska molitva Crkve. Zatim razlikujemo osobnu molitvu od zajedničke molitve. Jedno je kad ja sam molim, a drugo je kad molimo mi kao zajednica, skupina, obitelj. Za sve 4 vrste molitve temeljno pravilo jest sabranost, biti sabran. A biti sabran znači biti svjestan, svjestan biti. Sjetimo se da je bit grijeha rastresenost i da je bit duhovnog života sabranost, biti sabran, sakupljen. Sjetimo se da


66

je đavao diabolos, diabalein. Grčki je to, što znači rastresuje, razbacuje, rastavlja, dijeli. Sjetimo se da je Isus došao sabrati u jedno, okupiti u jedno, da svi budemo jedno. I zato je bit, dakle, svih vrsta molitava, sabranost. Kako rekoh, biti svjestan onoga što moliš i što činiš. Što to znači biti sabran u molitvi? To znači dvoje :

- biti svjestan da govoriš Ocu Nebeskom ako je to 'Oče naš'; Mariji (Gospi), ako je to 'Zdravo Marijo', anđelu ako njega moliš, svecu ako zazivaš da te zagovara. Dakle, prvo imati pred tobom osobu kojoj se moliš. To je svijest, dakle - ti znaš kome govoriš. Ti gledaš tu osobu unutarnjim očima.

- biti sabran znači da svaka riječ koju izgovaraš u tebi odjekne, odzvoni, da ju ti čuješ, razumiješ, da ti govoriš, osjećaš da je to tvoj jezik, tvoja misao, tvoje srce.

Dakle to dvoje znači bit sabran. Prvo, pred kim stojim i kome govorim. Duhovnim očima gledati ga. Drugo, to znači da ja svaku riječ koju izgovorim čujem, nju svjesno izgovaram, to je moja riječ. Mogli bismo reći da su sve molitve koje su više-manje formulirane, sve su takve molitve neka vrsta aparata. Zamislite usisivač za prašinu, aparat. Sabrati se znači uključiti aparat u struju. Uključiti aparat u struju. Ako usisivač prašine ne uključiš u struju, on ne radi. On je ispravan, sve je na njemu u redu, ali ne funkcionira. Ne čisti tvoje prostore. Biti sabran znači uključiti se u onoga kome govorim i uključiti se u one riječi koje govorim u molitvi, dakle i jedno i drugo. Sabrati se najteže u našem životu, pogotovo u religioznom, vjerskom smislu, strašno naporno. Nemoguće je izmoliti 'Oče naš' sabrano, osim ako si to već godinama trenirao. Međutim, moguće je ako zaista ljubiš Boga, a ljubiti Boga znači duboko biti svjestan da On tebe voli, da On tebe ljubi, da je On s tobom, da se on raduje što ti Njemu hoćeš govoriti, i Njega slušati i Njega čuti. Tada kad ljubiš Boga ne možeš ne biti sabran. Ali ako ti je bog ono što je svima nama više-manje: neki numen, neka strana sila, opasna, teška, nitko ne zna kakav je, gdje je, što misli, što radi, onda je naravno užasno teško moliti. Sabrati se gotovo nemoguće. To je, dakle, prvo pravilo za sve molitve-biti sabran.

Drugo pravilo za sve molitve jest u molitvi više slušati nego govoriti. Više slušati nego govoriti. Malo govoriti, a puno slušati. Što to znači slušati? Slušati upravo znači čuti riječi 'Oče naša', slušati kako ti ih Isus izgovara. Dok molim 'Očenaš', Isus je pravi Sin Očev, On govori, ja ga slušam i zajedno s Njime izgovaram kao posinjeno Božje dijete. Dok molim psalme, ja govorim Ocu nebeskom, ali ja slušam te psalme. Kad govorim 'Zdravo Marijo', ja slušam. Jer to su biblijske riječi, Božje riječi. Ja ih slušam, to Bog meni govori. Molitva nije dakle brbljanje Bogu, nije zahtjev Bogu da nešto učini, već slušanje njega, jer čim ti slušaš Njegovu riječ, ti Njega primaš, a tim primaš i ono za što moliš. Slušati ujedno znači u pojedinoj situaciji jednostavno stati sa Očenašem, Zdravo Marijom i sl., i čuti, osluškivati u sebi kako kroz tvoju savjest u tebi govori Bog. Kroz događaje tvoga života, kako ti govori. Kroz ono što ti se događa sad, sutra, danas…kako Bog govori kroz tvoju osobnost, kroz tvoj karakter, srce, a to se može jako dobro čuti kad to naučiš. S Bogom se može izvrsno razgovarati. Ali već prijeti opasnost da postanete površni i da si čak umislite da čujete Božji glas, kao neki koji kažu da čak pišu što im Bog govori. Nikad Bog ne govori tako. Bog ne govori verbalno, Bog ne govori riječima koje možeš čuti, ne. Bog govori tako da ti osjećaš


67

kako te pokreće. Jednostavno iznutra te pokreće i mijenja, život ti daje, to je kao povjetarac koji te nosi, to je nadahnuće koje ti daje. Kad ja trebam propovijedati, onda stanem pred tabernakul. Nakon što sam pročitao tekstove nedjeljne mise, ja osluškujem: 'Gospodine, reci mi'. Nakon 5-6 minuta dolazi. Ja bih mogao tri dana govoriti o tome. Tako Bog govori. On ne kaže ni jednu riječ, nego ti dadne odmah čitave snopove, čitav život i sve možeš napraviti upravo genijalno. On te toliko nadahnjuje da možeš poslije govoriti, raditi, umjetnička djela stvarati – tako Bog govori. Slušati.

Dakle, naglašavam, dvije su bitne stvari: sabranost i osluškivanje Boga. Bog ne uslišava naše molitve i želje, kaže Dietrich Bonhoeffer, nego svoja obećanja koja je rekao. Ono što je obećao, On je to tebi već dao. I osim toga, Boga ne treba tjerati da nešto napravi, On to neće, jer On je tebi već dao, nema toga što ti Bog već nije dao. Zato moliti znači otvoriti vrata, otključati srce i uzeti ono što ti je Bog već dao. Molitva je, prema tome, stalna prisutnost Boga u tebi. To je Njegova radost što si ti s Njime. Bog uživa što ti Njemu vjeruješ i s Njime razgovaraš. Prema tome, dakle, prava molitva se sastoji više u slušanju nego u govoru. Isus je to rekao: 'ne blebećite, nećete zbog mnoštva riječi biti uslišani'. Ne vrijedi puno o Njemu govoriti. On je dobar, On daje, On je već dao. Nećeš po tome što ti Bogu kažeš dobiti, nego po tome što tebi Bog kaže. Prema tome, treba slušati u molitvi Njegove riječi, to je molitva koja je uvijek uslišana. Jer Bog ne može sebe ne uslišati. Ali ako ti govoriš svoje, pa svoje želje, pa navaljuješ, Bog kaže 'e, ne, nećemo se tako dogovoriti.' Ljepota molitve je u tome što kad ti osluškuješ riječi molitve, tada te one uvode u samoga Boga, one te mijenjaju. Ti postaješ skroz drugačiji, ti postaješ na sliku Božju. Osim toga, to što je sigurno, što ti Bog daje u molitvi, ti ga slušaš-to je sigurno dobro za tebe. Tako da ono što ti moliš, tko zna je li to za tebe dobro ili zlo. To dvoje, dobro. Idemo dakle sad pokušat ove 4 molitve razriješiti, pa onda ući u praksu. Prvo, što je to privatna molitva? To je kad molite ili sami u svojoj sobi, na putu, bilo gdje ili pak kad molite u skupini, grupi. To znači moliti molitve sami ili u skupini koje ste verbalno naučili ili misleno, u tišini, mislima moliti. Ili razmatrati tekst Svetog Pisma-to je onda molitva razmatranja; ili meditirati, znači promatrati Boga, samo gledati Njegovo lice svojim duhovnim očima-meditacija. Ili kontemplacija, a to znači da kamo god pogledaš, znaš da je On tu. On je Bitak, On je sve postojanje. Moliti, dakle, na taj način možete i privatno i u skupini. Bitno je za te verbalne molitve, bilo spontane bilo naučene, formulirane, da ih više slušaš, da jedni druge slušamo. Jer kad čuješ molitvu onog kraj tebe koji moli, ti ga ljubiš. Kad osluškuješ kako Bog moli u tebi, ti osluškuješ Njegovu ljubav, ti ga ljubiš. Boga ljubiš kada osluškuješ Njegovu ljubav. Ti Boga ne možeš ljubiti drugačije nego da mu dopustiš da te učini vrhunskim čovjekom.

Drugo je javna molitva, to je liturgijska, recimo sveta misa. Sveta misa je molitva Crkve. Crkva je autor tih molitava i Crkva izgovara te molitve, i to je Crkva kao jedno tijelo, to je jedno biće. To je tijelo Isusa Krista, to je zapravo Isus Krist. U svetoj misi nemaš ti što reći, i ne smiješ ulaziti sa privatnim molitvama jer tamo je Crkva koja cijela moli i na tebi je samo u svetoj misi da uđeš u Isusa Krista kojim On moli one molitve. I kad se prekrižiš, i kad treba oduzeti grijehe, On to čini. I kad govori čitanje i propovijed, i kad kaže 'što ćeš mi dati' kod prikazanja na oltaru, da prikažeš svoj život, i onda kad šalje Duha Svetoga da On mijenja i kad ti daje pričest . Isus je molitelj u Svetoj misi. To je Njegova molitva. Ja samo ulazim u


68

Njegovu molitvu. Kao da sam ušao u oblak. Ta me molitva preporađa. Ja znam da u prvom dijelu (ima 5 dijelova ta Isusova molitva liturgije) on oduzima moje grijehe, ja mu prikazujem grijehe i oprašta mi - ja sam čist, slobodan. Ja sam spreman za hagioasistenta. U drugom dijelu čujem Njegovu Riječ. Ta Riječ je stvaralačka. Što više zapamtim riječi svetih čitanja, to sam božanskiji jer Isusova Riječ mijenja ljude. Isusova riječ - Isus je rekao 'Budi zdrav.' Dakle, Njegova Riječ i ozdravlja, i uskrisuje, i mijenja- ne tvoja. Zato kad ulazim u te njegove riječi i pamtim ih, u drugom dijelu Svete mise ja postajem kao Bog. Isus kao Riječ u meni stanuje. Isus kaže: 'Onaj me ljubi tko sluša moje riječi i čuva ih.' Znači pamtiš ih, o njima razmišljaš, nosiš ih kući i cijeli dan o njima razmišljaš. A to je užasno teško. Sjeti se, što je bilo prošle nedjelje u propovijedi, koja su bila čitanja…hm, hm, hm…pa ćete vidjeti kako đavao dolazi kao da ti oduzima Riječ, kao da ti je u trnje palo, kao da je na kamen palo, kao da je kraj puta i ptice pozobaše. Užasno je teško zapamtiti i ponijeti Riječ. Mislim da ćemo se u životu najviše kajati što nismo čuvali, slušali i čuvali Riječ. Onaj tko sluša moje riječi, a ne čuva ih, taj me ne ljubi, kaže Isus. To je jako važno zapamtiti. Zato u 4. dijelu sv. Mise, a pogotovo u trećem dijelu svete mise je veoma važno reći: 'Isuse, evo ti moj život. Evo, sve što jesam, dajem ti.' U četvrtom dijelu On šalje Duha svojega i sve preobražava. Pretvara kruh u tijelo Kristovo, vino u krv Kristovu, tebe od grešnika u sveca, svetog čovjeka. Peti dio Svete mise: Isus ti sebe daje u Euharistiji, u kruhu koji je tijelo Isusa Krista, i ti tad postaješ tijelo Isusa Krista-Crkva. Ići na misu znači upravo obući Isusa Krista, ući u ono što On čini, promatrati znatiželjno što taj svećenik čini. Jer vidite da je svećenik neobično, strano obučen u nekakvo liturgijsko odijelo. To je zato da se pokaže da to nije privatna osoba, to Isus zapravo preko njega tebe uvodi u svoj zagrljaj, u svoje srce. Euharistija je jedan hod od tebe grešnika do tebe sveca. To je, dakle, javna molitva čitave Crkve. Čitava Crkva postaje zapravo u Euharistiji tijelo Kristovo i postaje sposobna hagioterapirati i naviještati, evangelizirati čitav svijet, spašavati sve. Euharistija je središte Crkve i treba samo ući u nju kao da ulaziš u neki oblak. I uživaj, samo slušaj što to svećenik moli, što čita, što kaže, što Isus tamo kaže. Što to ona molitva centralna govori, pretvorba, što kad ti kaže tijelo Kristovo. I onda što se događa kad ideš kući? Ti si tabernakul. Dolaziš kući i tvoja je kuća sada obiteljska crkva. Kuća je Crkva i moraš upaliti barem jednu svijeću kad se vratiš kući sa Svete mise da se zna: Ovo je sada tabernakul. Ja sam tabernakul. Isus je u meni. Kako vidite to je zapravo, i to mora biti doživljaj jednog hagioasistenta, doživljaj Crkve. I ako toga nema, prijatelji dragi, nemojte ići pacijentima. Ti moraš ući u taj oblak i slušati od početka kako ti oprašta, kako govori, kako uzima tebe grešnoga, uzima k sebi, u središte Crkve, Euharistiju i kako Duh Sveti dolazi da te preobrazi, nanovo te rodi i kako, na kraju, šalje te - idi sada u svijet, idi sad hagiopacijentu. To je javna molitva.

Dakle privatna i javna. Koja je to tvoja osobna molitva? Rekao sam da postoje osobna i skupna molitva, zajednička. Što znači osobna? To znači, ti kao osoba moliš. Kad možeš moliti takvu molitvu? Osobna molitva je najslobodnija, tako možeš moliti ležeći, klečeći, spavajući…ležeći, stojeći, sjedeći, šećući se…Sveti Ignacije kaže, kako hoćeš. Tada je to tvoja sloboda, ti si tad privatno sa Bogom. To nije više javno, nije zajedničko, to je tvoje i ti možeš na svoj osobni način oblikovati tvoj odnos prema Ocu Nebeskom. I zato možete kad vozite auto, kad kuhate, peglate, ne znam ja, kad ste ljuti, kad se svađate, gledate televiziju, uvijek možete moliti. Pitali su: da li se smije moliti dok gledate televiziju? Da.


69

Pitali su, a da li se smije gledati televiziju kad moliš? Ne. Smiješ moliti dok gledaš televiziju, ne smiješ gledati televiziju dok moliš.( Dobro, prijevod je stigao.) Osobnu molitvu je najbolje da započnete sa znakom križa. Taj znak križa, ako ga naučite danas dobro činiti, ma on će vas preporađati, vidjet ćete. Dosta je samo da staviš ruku gore i znaš: u ime Oca - Otac je vrhovni među Trojstvom, i Sina - Sin se spustio ovdje dolje na zemlju, i Duha Svetoga - Duh okuplja čitav svijet. Amen. I samo kad se sjetiš, dok praviš taj znak križa, ti znaš - po tom sam otkupljen. Život i smrt i krv Isusa Krista me oslobodila, ja sam spašen, ja sam najsretniji čovjek. Sam Bog za mene ide dati život. A drugo, dok ti govoriš i radiš to, ulaziš u prisutnost Presvetog Trojstva - Oca, Sina i Duha Svetoga. Već vas to preporađa, vidjet ćete. Prekrasno…Ali zapamtite one dvije stvari koje smo rekli, koje su bitne za svaku molitvu:

1. biti sabran, znači biti svjestan kome govoriš i koga gledaš, i što izgovaraš, i

2. osluškivati-osluškuj to što radiš, što govoriš. Dok to osluškuješ, to u tebi bruji, i tvoj duh naravno, u tebi stvara da se to događa. Jer ako nema te sabranosti, tog slušanja, duh nema na tebi što činiti i ti uzalud moliš. To je aparat za usisivanje prašine koji nije uštekan. Drugo, moliti Očenaš, vrhunska molitva je to, tako nas je On učio. Ali kako moliti Očenaš? Da budeš svjestan, gledaš Oca nebeskoga. On je tu i On se smiješi kao što se tata smiješi kad mali sinek ili kćerkica deklamira neku pjesmu Njemu, a On se smiješi. Tako, Otac Nebeski je sretan - gledaš Njega. Drugo, slušaj dok izgovaraš: 'Oče naš…' Rekao sam, to je osobna molitva, tu ne moraš paziti, možeš cijeli sat izgovarati jedan očenaš…' Oče, naš', mirno izgovaraš, i slušaš ga. Treće, tu ti je Isus, a Isus moli, On je prvi molio, On u nama moli tu molitvu, to je Njegova molitva, zato kažemo da je to Gospodnja molitva, Isusova molitva. Zato ti zapravo osluškuješ i gledaš dragog Isusa, On moli u tebi, jer On je pravi Sin Očev i On kaže: 'Oče naš' zajedno s nama jer se sjedinio s nama. Dakle, Oca nebeskog gledaš, slušaš Isusa, čuješ Riječ, prekrasno. Zatim tu istu molitvu očenaša možeš moliti misleno, to znači u mislima, da uopće ne izgovaraš ustima (jer verbalno znači izgovarati ustima, da usta govore vrlo je važno - bilo na glas, bilo šapćući - važno je da usta izgovaraju, jezik da se pomiče, da ne ljenčari). Dakle, misleno znači ne više izgovarati ustima, nego sad u mislima, srcem, dubinom svoga bića prolaziš te iste riječi molitve, u mislima, prolaziš. I to možeš, možeš svugdje - i na predavanju, i u školi, na televiziji, i kod liječnika - uvijek možeš u mislima, pusti neka tvoja duša razgovara s Ocem. To je prekrasna molitva. Treća je onda razmatranje. Razmatrati znači uzeti jedan tekst iz Svetog pisma, npr. kad Isus kaže: 'Ja sam put, istina i život'. Razmatranje, dakle: uzmeš tu rečenicu i sad mirno staneš i osluškuješ neka te Duh Sveti uči, što to znači 'Ja sam Put.' Pa najprije čuješ u sebi: Isus kaže 'Ja', oho. A ja Isusu kažem Ti. On kaže meni ja sam, a ja kažem Njemu Ti si. Vidi ti Isusa moga...On je…što je On to? On kaže da je On put. Put? Kad ja izađem na put, onda ja idem. Na Putu se ne stoji. Ne smiješ stajat na Putu, ne smiješ parkirati na putu i na cesti. Ne, moraš ići. Put, onda razmatraš dalje, čekaj, što to znači put. Put spaja moje selo sa susjednim. Dakle On je put koji mene spaja sa nekim drugim. Sa vama, ljudima, put je do vas, a i sa svojim Ocem i Duhom Svetim. On je put. I onda shvaćam, dakle-na meni je da hodam. Bit kršćanske vjere je hodati. Ne sjediti, ne spavati, hodati. To je hod. Hod, to je ići. Isus nikad ne kaže 'đođi k meni pa sjedi', nego: 'Pođi za mnom' ili 'Idite u svijet'. Uvijek hodaj, idi, nema kod Njega stajanja, nema ljenčarenja. On kaže: 'Otac moj radi i ja radim.' Stalno radi, a mi bismo se odmarali, sjedili,


70

pili kavu. On kaže: 'jok, ajmo, treba stići'. Ujedno put je nešto što te stalno tjera: čovječe, kreni, šta čekaš. Kad Isus kaže ja sam put, on kaže i on mene stalno upozorava: 'pazi,bit tvoga života je hodanje, napredovanje'.

Reci mi, kad si bio bolji, kao dijete ili sada? Sad si puno gori, zar ne? Zar te nije sram, šta si radio, šta ti nisi bio na putu, zar ti nisi postao bolji čovjek? Pa to je užasno. Bit je čovjeka stalno rasti -rasti u dobru, u ljubavi, povjerenju, uspješnosti. Što si radio do sada? Put kaže: čovječe, kreni, pa ti već 50 godina nisi ni jednu krepost dobio, ma nisi u ničem napredovao. Pa što radiš? Tebi će život proći u ničemu, ti si frustriran, ti si besmislen. To je užasan život, A onda da bi to zaboravio, što radiš? Opiješ se. Alkoholizam. Pita mali princ alkoholičara, pijanca: 'A zašto piješ?' 'Da zaboravim.' 'A što da zaboraviš?' 'Da zaboravim da pijem.' 'Zašto piješ?' 'Da zaboravim.' 'Na što?' 'Da zaboravim da ljenčarim. Da nisam napredovao, da je moj život uzaludan, stojim na mjestu, a ja sam bačen na put.' Biti čovjek znači biti na putu. Biti vjernik još više. Isus je put. I kad znam da je On put, onda ja znam koji mi je cilj. Svaki put ima cilj, dokle se dolazi. On kaže: Nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Aha…Šefe moj, idem do Tebe. Do Oca idem, znači to je cilj. Isus me vodi na cilj. To je razmatranje, vidite. Pa još kad tako počneš razmatrati 'Ja sam istina.', pa 'Ja sam život.'…onda toliko drugih rečenica, kad biste ih samo svaki dan razmatrali po jednu, garantiram vam, vi biste se obogatili kao nitko…Nitko vam ne bi bio ravan među hagioasistentima. To je dakle molitva razmatranja. Nama svećenicima je zapovjeđeno svaki dan razmatrati. Redovnice i redovnici isto tako. Naša je dužnost to. Prije Koncila smo mi to daleko strože uzimali, a sad nekako kao da je popustila disciplina i to nije dobro. I zato imamo svega onda u kleru, i u Crkvi, problema.

Zatim, 4. molitva se zove meditacija. Jednostavno, to je šutnja- sjedenje, stajanje, kako hoćeš, klečanje, samo gledanje k Bogu. Ja ga gledam, On me gleda, ja Njega gledam. To je meditacija. I onda je kontemplacija. Kontemplacija znači da je tvoj duh već toliko napredovao da ti Boga vidiš u svakoj prilici, više se ne moraš sabirati na molitvu-ne, vi ste stalno tu, stalno si u molitvi. Tvoj život je molitva. Kad jedeš i piješ i spavaš, sve je molitva, jer si stalno s Njime spojen, zajedno ste. To je onda kontemplacija. To je osobna molitva. Druga je onda molitva zajednička: kad ili molimo krunicu, ili molimo očenaš, ili molimo nešto drugo zajednički (litanije i sl.). Što je važno u toj molitvi? Opet ono dvoje što sam rekao, ništa drugo ne trebate. Ako primijenite samo sabranost, biti sabran, biti svjestan što to radiš i drugo, da stojiš pred onim kome govoriš (Sveta Marijo, sveta Bogorodice, sveta djevo djevica, majko Kristova…gledaj ju dok govoriš, ona se čudi kako lijepe misli njoj kažeš…) Ili dok govoriš Oče naš, zajednički, osluškuj kako vi to zajednički izgovarate, vas 10, 20, 30. Osluškuj i budi sabran na riječi koje se govore itd. Osobito kod psalama je jako dobro imati uvijek tu sabranost. Kod psalama je važno, pogotovo kad se zajednički recitira, recimo imate oficij crkveni itd. (službena molitva Crkve isto, javna molitva), da tada pazite na pojedine rečenice. Ima u svakom psalmu nešto što će te ganuti, što će te dirnuti, što će odzvoniti u tebi. To znači, to je tvoje, to tvoja nutrina treba te riječi. I dok dalje se izgovara, zajednica dalje izgovara psalme, pusti zajedno s njima nek jezik tvoj izgovara, a ti se zaustavi ovdje i pazi: to je tvoj paket, treba ga raspakirati. Razmisli što to znači, što to meni Bog kaže. 'O Bože, ti si Bog moj, gorljivo tebe tražim. Tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao pustinja, suha,


71

bezvodna zemlja. U svetištu sam te motrio…' I sad se samo sjetiš: 'o Bože, ti si Bog moj…a joj. Gorljivo tebe tražim. Pa baš ga trebam. Baš Te trebam. Ja sam kao suha zemlja, bezvodna, užas. Smiluj se, Gospodine. Dakle na taj način se zaustaviš, i hraniš se s time, uzmeš sve što ti je darovano u tom paketu jedne rečenice i pomisliš: 'znaš, to mi je Bog rekao'. Psalmi su Božja riječ, to On tebi kaže. Zato ih je važno zapamtiti, imati u sebi. Vidjet ćete kako će vas psalmi stotinu puta osloboditi. Kad više ne znaš sam što bi kod pacijenta, dosta je u mislima samo da rekneš to, i osjetit ćeš, duh odmah dolazi. Jer gdje je Božja riječ, tu je Duh Sveti, a gdje je Duh Sveti, tu je svijest, i tu je znanje, i tu je nadahnuće. Prema tome kad pamtiš rečenice, pamtiš prave molitve, slušaš Božju riječ. Zato je važno slušati u molitvi – kad slušaš, Duh Sveti dolazi, jer to su riječi Isusove, a Duh Sveti je Isusov Duh. On je duh istine, a Isus je istina. Prema tome, Duh dolazi, pa te nadahnjuje, pa ti proširuje znanje, pa te čini svjesnim, čini te budnim. Tu je sve.

E sad bismo trebali sve ići praktično napraviti. Pokušajmo se u tišini sjetiti što je to sad profesor sve nama rekao, dakle što je to centralno za jednog katoličkog ili kršćanskog hagioasistenta da bi on bio istinski uspješan? Što je to važno? Sjeti se koje su to 4 vrste molitve. 1.Privatna i 2. javna molitva crkve 3. osobna i 4. zajednička. To je prva podjela, a onda se sjeti: a što je bitno u molitvi? Aha, to je sabranost i slušanje u molitvi. Slušanje onoga kome govorim, slušanje Božjih riječi koje izgovaram kao molitvu. Dakle sabran biti, biti svjestan, znati, čuti, biti tu sad pred Bogom kojem govorim. To znači, 4 su vrste molitve, 2 su bitne stvari za molitvu. A onda se sjeti: privatna, to je kad mi privatno molimo. Javna, to je Sveta misa. Sjeti se, Svetu misu treba dobro naučiti, jednostavno uđi u nju duboko. O, kako to liječi. Onda osobna molitva, na sto načina možeš, ali osobito sjeti se: znak križa, on će te već osloboditi. A onda verbalno, znači, izgovaraj molitvu, ustima izgovaraj. 3. razmatraj tekst Sv. Pisma, Isusovu rečenicu. 4. gledaj Boga pred sobom i u sebi i 5. vidjet ćeš kako postaješ, stalno si u Bogu, dakle stalno s Njime, stalno si u Bitku, dakle, dobroti, u ljubavi, u istini. Tad pacijenta tako lako uvedeš u to…

Kako vidite, bit je zapravo svega ovoga da HAGIOASISTENT MORA POSTATI MOLITVA. ON JE MOLITVA. UTJELOVLJENA MOLITVA. A molitva znači razgovor s Bogom, dakle on je stalno u komunikaciji s Bogom. To je hagioasistent. I ta komunikacija (jer Bog je Bitak, rekli smo, shvatite, nemojte to miješati, mijenjati - ti si u Bitku kad moliš, ti si povezan s Bitkom, sa onim koji je dobar, istinit, koji je ljubav i koji je ljepota. I sve se tada čudesno događa. Ta komunikacija sve čini velikim. Čini te asistentom. To je sve što smo rekli. I u zajedničkoj molitvi rekli smo onda na kraju što znači kad psalme molimo, pa očenaš zajednički, što je važno, pa opet to dvoje: sabrati se, slušati. A onda kod psalama zaustavit se na nekom drugom, na onom koji te dira. I uživaj u tom tekstu, neka te ispuni, neka te nahrani, neka te izliječi…to je sve.

Nažalost, ja sam se tek danas toga sjetio da moram to govoriti, pa nemam na Powerpointu, sad ne znam šta ću, a ovo vam je najvažnije. Ja sam mislio da sam ja to vama ovo već sto puta govorio, međutim, nisam vam nikada to tako govorio, kao sad. Tek me duh nadahnuo danas poslije ručka i šta ću ja sad? Što možemo napraviti? Sve ćemo imati na CD, ono što se prevodi na engleski, njemački, talijanski, i naravno , hrvatski-sve to ćemo imati na jednom CD-u, pa se može odande skinuti, osobito oni koji budu pravili skripta od toga (na


72

njemačkom, talijanskom, engleskom, i rvackom :-) Kao što imamo ova skripta sad na hrvatskom tako bi trebali na svim jezicima napraviti skripta. Služiš se Powerpointom, i onda ti ide, a onda stavite tu gdje ide stavite i ovo što sam sad govorio, da imate ovo temeljno. A ja ću se nagodinu popraviti pa ću onda staviti to u powerpoint. S Bogom nije lako, prijatelji. Taman kad ja završim s Powerpointom, a On meni kaže: sad još ovo, pa još ovo, pa ja dadnem na prevođenje dva dana prije, a onda sve skupa…pa kaj ću sad? I onda mi tek u srijedu kaže: 'E, daj ti to njima reci.' A ja ne smijem ne slušati. Mi smo jedno. Pokušajte si izabrati neke od ovih molitava, načina i sl., pa da ih sad u 3 minute primijenite na sebi. A prije nego to napravimo, hajmo se probuditi. Tako da ustanemo, pozdravimo jedni druge, probudite kolegicu ili kolegu ako još spava kraj vas, otvorite prozore da imamo zraka. Pogledajte da li su vam noge još tu na vama, da li srce radi, da li je mozak natopljen krvlju (ok, mozak, pa je, mogu razmišljati). Evo , dok stojite, 1minutu samo, uzmi si neku od molitava koju si osobito danas zapamti…Ali prije bih htio ipak još ovo, jer je ovo vrlo važno zapamtiti: što smo sve govorili, koje smo ono dijelove rekli?

Ponovno naglašavam, zapamtite ovo:

1. 4 vrste molitve (privatna, javna, osobna, zajednička)

2. 2 stvari koje su bitne za molitvu (sabranost, osluškivanje)

3. kako moliti privatnu molitvu, kako javnu molitvu, kako osobnu, kako zajedničku

4. 5 vrsta molitava: verbalno, misleno, razmatrati, meditirati, kontemplirati

To si probajte najprije smjestiti u glavi da imate pregled. To će vam biti velika pomoć. Tako ćete moći odabrati ono što trebate. Probajte sami si proći to u glavi: je li vidiš, gdje vidiš, što znači onaj 4, što je to profesor rekao? Što to znači ovo dvoje što je bitno za molitvu, da bi molitva bila molitva. Što znači sad svaka od ovih (tata, papa)?Koja je to osobna od ovih molitava, a može biti onih 5: verbalna, mislena, meditativna, razmatranje, kontemplativna. Prođi to sve u glavi da to upamtiš, da ti to ostane zapisano, a onda si nakon nekoliko minuta izaberi jednu, pa nekako ostani barem jednu minutu da vidiš kako to funkcionira. Vidiš da je molitva fascinantna, to je nešto vrhunsko u čovjeku, da je vrhunska sreća dobro znati moliti, znati sa Stvoriteljem biti spojen…Bože moj! Zagrliti ga, skočit mu u zagrljaj, sjesti na koljena Ocu Nebeskom, reći mu: 'Tata moj…' To sve osobna molitva čini. Isusa potapšat po ramenu i reći: 'Šefe moj, si dobro danas?' On te zagrli od sreće što tako blizu mu dolaziš i što mu vjeruješ da te voli, što ga se ne bojiš. On nije neko čudovište, nego milina od čovjeka. Volio je svakoga, govorio: 'žao mi je naroda', rasplakao se nad Jeruzalemom, rasplakao se kad su Marija i Marta izgubile brata, plakao je, On se rasplakao. Svakome je opraštao, svakoga je izliječio, svakome pomogao, išao za tebe i za mene na križ…ma genijalan je, ja vam kažem. Pronađite ga. (aleluja…)

(Izvolite sjesti.) Važno je da dalje dišete. Nemojte zaboraviti disanje. Drugo, da pokušamo samo napraviti znak križa, da ga dobro napraviš, ako treba i 100 puta dokle god ne osjetiš sve te elemente. To je dakle Isusov križ koji ja primjenjujem na sebe. To je ulazak u


73

Presveto Trojstvo, dakle Oca, Sina koji dolazi na zemlju, Duha koji sve obnavlja…milina. Čini to rukom i tiho u sebi izgovaraj, ali trudi se opet ono dvoje: sabran biti i osluškivati.

CD 8

Nakon toga uzmite drugu krasnu vježbu, a to je: recite: „Oče naš“, samo početak barem pa da vidiš kad se rastreseš, gdje se nešto išteka, iskopča iz struje, iz prisutnosti Boga, to je tužni trenutak. Probaj opet ono, sabranost, gledaš ga i slušaš. Samo pogledaj, kad ćeš se isključiti, nažalost. Što duže ostaneš, to bolje. I gledaj da li ti se odaziva Otac Nebeski kad mu kažeš: „Oče.“ A onda, prenesi se pred Mariju, ona je potpuni čovjek, dakle kao i ti, ona je Majka Isusova i upoznaj ju, samo reci: „Zdravo Marijo“ pa pogledaj dokle ćeš ostati sabran s njom. Gledaš Mariju, bolje nego djeca u Međugorju, vidiš ju svojim duhom. „Zdravo Marijo“ i slušaj kako ona tebi odgovara, kaže tebi: „Zdravo, dijete.“ Važno je da registriraš trenutak kad si se iskopčao da se opet brže ukopčaš. Nemoj dalje moliti ako vidiš da si iskopčan, jer ne vrijedi, nego radije, vrati se i idi opet. Vidjet ćeš, uspjet ćeš nakon vježbi, vježbi, vježbi, tad ćeš moći stalno biti skopčan, a to je onda komunikacija s Bitkom, s izvorom svega, s postojanjem, s dobrotom, s zdravljem. To je to. Samo mi sad pokušavamo kao kršćani na naš kršćanski način stići do toga istog, znate, ne moramo samo na filozofski. Kod pacijenta morate samo na filozofski način, jer oni nisu vjernici, a ako i jesu, bolesni su, trebamo im onda na taj način, ali ovdje mi na taj kršćanski način stižemo do istog Bitka, ljepote, dobrote, istine, ljubavi, postojanja jer tu sam sigurno zdrav, tu postojim, tu me nitko ne može izbaciti iz života. Sabran. Pazi, uštekaj se, ali registriraj kad se ištekaš, važno je da to ti sam registriraš, osjetiš da onda znaš gdje nastaje pukotina, gdje odjedanput tvoja molitva prestaje biti molitva, a ti dalje brbljaš. Onda Isus kaže: „Ne blebećite.“ Nego se radije uštekaj ponovno. Vidjet ćete, što bolje to radite, osjetit ćete neizmjernu sreću i radost, jer molitva je izvor, ti si sa životom spojen, sa svime, to je milina, sa Svemogućim Stvoriteljem, izvorom. Tragično je moliti rastreseno jer ne vrijedi, ništa se ne događa, a ti i dalje juriš. Pritičeš gas, a auto ti stoji, nema benzina, treba utankati. Ti pričaš na telefonu, a telefon isključen. E lijepo. Uključi ga. E tad je lijepo, tad mogu vam reći da je to užitak moliti i molitva će vas uvijek iznova privlačiti, privlačiti, ali ćete vidjeti rezultate kod pacijenata, čudesne rezultate. Evo darujem vam jedan taj divni paket koji se zove molitva, da imate i večeras i sutra, da uživate.

Prelazimo sada na petu našu točku ili na treću drugog dijela, a to je: Zakonitosti duha. Kako duh zapravo djeluje, na koji način on ima svoje mehanizme i kako on zapravo može dovesti čovjeka do duhovnog zdravlja? Ovo je možda temeljno saznanje koje morate znati. Kad se pitate: „A što je to opće postojanje, što to stoji ispod svemira?“ Što to stoji ispod svih energija, stvorenja, što to stoji ispod svega, na čemu sve to stoji, u čemu je svemir - pitaju se znanstvenici. Filozofija kaže: „To je Bitak, postojanje, a Bitak je sve ono što postoji. Ono što nikad nije nastalo, što je oduvijek i zauvijek, to je Bitak. Prema tome dakle, kad se pitamo: „A što je Bitak? Od čega je sastavljen Bitak, koja materija, koja tvar, od čega je Bitak, je li Bitak samo nešto zamišljeno, je li to samo prazna misao, metafizička misao ili je to stvarnost? Mi znamo samo jedno, ja sada postojim, to je jasno. To je svakomu od vas jasno. Ako ja sada postojim, to znači da nikad nije moglo biti apsolutno ništavilo jer ja sam ušao u postojanje, a


74

postojanje je bilo i prije mene. Iz apsolutnog ništa ne bi moglo nastati nešto. Prema tome, oduvijek je bilo nešto. To nešto je dakle stvarno kao što sam ja stvaran jer ja sam ušao u taj Bitak, u to postojanje, ja sam biće u Bitku. To je dakle nešto realno, ali od čega se to sastoji – pitaju nas osobito fizičari, stalno, nas teologe, od čega se to sastoji? Jer kažu: „Mi smo došli do zida, otkrili smo energije, otkrili smo one najsitnije čestice, neutron, pozitron, elektron, što je dalje? Vidimo da mi kao fizičari dalje ne možemo ništa saznati ni istraživati.“ Onda mi tumačimo: „Duh. Dalje je duh. Ono u čemu sve postoji i ono što sve stvara da postoji, mi kao bića, to je duh. Dakle u dnu svega je duh. Bitak je duh. Isto će to reći: Bog je duh. Dakle teološke stvari isto, ne samo filozofske. Ispod Boga ne postoji ništa drugo, nitko ne drži Boga. Ispod Bitka nema još nešto drugo. Bitak je ono zadnje. I zakoni Bitka, to su oni zadnji zakoni, posljednji uzroci, to proučava filozofija, posljednje uzroke svega. To je zadnje, nemaš dalje što istraživati. I taj Bitak je dakle duh, duhovan. I sada onda doktor Kandel, to sam već rekao, dobitnik Nobelove nagrade za istraživanje mozga, jednostavno kaže: „Sad idem istraživati duh jer inače ništa više ne mogu istraživati ako ne znam što je to duh.“ A onda mu odgovaraju prirodni znanstvenjaci: „Duha ne možeš ni mjeriti ni istraživati jer se on ne može mjeriti, istraživati, ne može se aparatima dokučiti.“ Smiješno je to. Može li se aparatom dokučiti moja misao, može li se aparatom dokučiti ljubav, može li se to mjeriti? Smiješno. Jedno su aparati i strojevi koji mogu mjeriti materiju, ono što je materijalno, čvrsto i tvrdo, a drugo sam ja kao duh. Ja kao duh znam što je duh i to svatko od nas zna. Kad kažem čovjek, svatko od vas zna što je čovjek. Kad kažem Bog, svatko od vas zna tko je Bog. Kad kažem ocean, svatko od vas zna što je to. To je to što filozofija zna. Kad kažem čovjek, svatko od vas to zna. Kada ja sada počnem na razini prirodnih znanosti, to znači raciom, a ne više intelektom, ispitivati što je to čovjek, je li muški čovjek, je li žena čovjek, pa nije valjda? Što je i dijete čovjek? Nije, dijete je dijete. Što je čovjek i crni, bijeli i žuti čovjek? Smiješno. I prije tri milijuna godina isto je bio čovjek? I vi ste svi čovjek? Prirodne znanosti imaju teške probleme. Zašto? Jer razumom ispituješ detalje, ograničene tvari, a intelektom ti vidiš cjelinu, ti znaš što je duh. Svi mi znamo što je duh. Ali, ako hoćemo prirodnim znanostima ispitivati, nitko ništa ne zna. Prema tome, moramo intelektom istraživati, to je sredstvo, to je aparat kojim možemo istražiti što je duh, a ne razumom, razum to ne može, razum dolazi samo do praga duha i znanosti, do praga vjere. Jer u teologiji ne možete ništa s razumom, on dolazi samo do praga, pokušava ispitati. Moraš napraviti da bude vjerodostojno, da razum može vjerovati. Ali, razum ne može spoznati, on je ograničen, a duh nema granica, razumijete? Zato duha može ispitivati samo um iliti intelekt. To je nova spoznaja. Ja mogu emocijama nešto ispitivati, ja mogu dobro i zlo ispitivati svojom savješću, ja mogu svojim razumom ispitivati prirodne stvari, ja mogu svojim očima gledati i ispitivati, ja mogu rukama ispitivati, ja mogu aparatima ispitivati, ja mogu svojim umom itd., ja imam bezbroj mogućnosti da ispitujem, duha ispitujem duhom, to nije problem. I svatko od vas zna što je duh. I kad bih ja rekao da duha nema, svi bi rekli: „Toliko glupi nismo.“ Prema tome već znamo. Sve u prirodi, zapravo već znamo na neki način. Mi već znamo kakvo je nebo, bez brige. Mi već znamo kakav je Bog, to um naš spoznaje, kao što spoznaje Bitak, mi već znamo, sve što je bezgranično, apsolutno, duhovno, naš duh je ta sposobnost da spoznajemo sveukupnost svega. Prema tome dakle, prva zakonitost duha je da sve što postoji je duh i to je prekrasno. To je sve. To je život. To je ono zadnje, kad to spoznaš, zakonitost duha, ti sve znaš. Sve leži na tome, sve drugo izvire iz toga. Drugim riječima, Bitak ili duh je ono zadnje tlo na kojem sve drugo nastaje. Ispod njega nema nešto


75

drugo, njega ne drži nešto drugo, on drži sve, on je prvi i posljednji. Joj što ćete biti filozofi. Onda kad kažemo da je duh život, što je život, već smo rekli prvi dan, nitko ne zna, prirodne znanosti ne znaju. Međutim, život je zapravo postojanje čovjeka i postojanje Boga. Kasnije ćemo protumačiti neke stvari koje su bitne. Jedno sam ja kao osoba, a drugo je moj život, to nije isto. Ja kao osoba postojim samo ako imam život. Ako izgubim život, ja kao osoba patim, trpim, to je pakao. Pakao je – ti kao osoba postojiš, a nemaš života, a život je sposobnost da gledaš, vidiš, radiš, hodaš, uživaš, jedeš, piješ, stvaraš i ako njega izgubiš, to je najgore što ti se može dogoditi, pakao. Nažalost, ti ne možeš nestati, nestane ti života, ali ti kao osoba ostaješ, ti si tu, a nemaš života. To mora biti užas. To je mogućnost pakla, zato je važno da odmah iziđeš iz pakla. Iz pakla se izlazi tako da uđeš u dobrotu, ljubav, čovjekoljubivost i sve se to rješava. Uđeš u Bitak, da pozitivno govoriš i pozitivno misliš. Kad kažemo da je duh život, možemo to shvatiti jedino u tom smislu što Isus kaže: „Ja sam život:“ On je Bog, Bitak apsolutni, On je život. U Bogu je osoba i život jedno, oni nisu rastavljeni. Kod nas je to odvojeno. Bog ne može izgubiti život, ne može izgubiti osobnost svoju, dostojanstvo. A kod nas je najveća opasnost izgubiti dostojanstvo osobe, to je jedno, to si ti, to sebe gubiš, svoj identitet, ili izgubit svoj život, tada te nema, to najdublje boli.

Treće, transcendentali su zakoni duha, putovi u duhovnu snagu. Oni su duhovni, ali oni nisu Bitak, nego oni vode u Bitak. Bitak je život. Bitak je duh. Dakle, transcendentali su putovi, čim ti postaneš dobar, ti ulaziš u Bitak, u postojanje, u vječnost, u život, u sreću. Transcendentali su zapravo vrata u postojanje, u nebo. Tako bismo mogli govoriti o kvalitetama, kao što Bog ima neke kvalitete, preko kvaliteta, kako to i pravoslavna teologija kaže, ulazim zapravo u područje Bitka, Boga Stvoritelja. Kaže se da se do Boga ne može doći, on je središte svega, to je Bitak, ne možeš doći do Bitka do kraja, On je u nedostupnom svjetlu, ne možeš to, zaslijepit ćeš se, ali zato možeš doći do njegovih kvaliteta, transcendentala. Ako si dobar, čestit, istinit, ljubiš ljepotu, tad već gledaš Boga nekako, iz one daljine, ali opet blizine koja je tebi dostupna, u njemu si, s njime si. Tu su transcendentali. Zato su transcendentali put u zdravlje duha. To su lijekovi, lijekovi u hagioterapiji. Svijest i samosvijest su neograničeno prenošenje znanja i zdravlja. Duh je svijest, sjetimo se i on je samosvijest. Što si svjesniji, to više znaš. Čega nisi svjestan, to ne znaš. Što su znanstvena otkrića? To je posvješćivanje onoga što je već postojalo. Atomska energija je postojala, električna energija je postojala, antibiotici su postojali oduvijek. Sve je to postojalo, ali mi to nismo znali, mi toga nismo bili svjesni. Znači, znanost nama posvješćuje ono što postoji. Mi kažemo to su otkrića. Kao da skine mrak s onoga što postoji, a mi to ne vidimo. Da bismo neke stvari vidjeli, moramo imati rendgen. Da bismo druge, onda imamo mikroskop, što ne vidiš inače očima, skriveno ti je, a tu je, postoji. Tako i pitanje Boga, ako su tvoji razum i um zamračeni, ti smatraš da Boga nema i kažeš da si agnostik, a ja te žalim, samo kažem da si bolestan, treba dati božanske antibiotike, pomazati oči, oči duha. Prema tome, svijest i samosvijest je isto što i znanje, čega si svjestan to je tvoje znanje, čega nisi to je tvoje neznanje. Budući da je duh bezgraničan, to znači ti možeš rasti u svijesti, rasti u znanju i bitno je u znanju rasti zapravo. Isus je znanje, a Otac je objekt toga znanja. Spoznavati, spoznavati, spoznavati, to je sreća i to je nebo. Spoznavati istinu, stvarnost oko sebe, sve što postoji, što više toga, spoznati i ljubiti, to je sreća. Prepoznaš i onda zavoliš to. Otkriješ ružu pa je poljubiš, a ona te ubode jer ima trn. A ti sretan što ti curi malo krvi, zato što si zavolio ružu.


76

To je dakle svijest, to je jedna zakonitost našeg duha. Transcendentali su jedna zakonitost dakle, svijest je druga zakonitost, sloboda od prostora i vremena treća zakonitost. Zato što si slobodan od prostora i vremena ti imaš bezgraničnu mogućnost komuniciranja s pacijentom. Nema ograničenja i to je neposredna komunikacija. Bebe razumiju sve, jer bebe razumiju srcem, sjetite se UNICEF-a. Svaki čovjek neposredno čuje. To je ta intuitivna spoznaja što ju vi žene imate više nego mi dečki pa smo mi vama zavidni. A vama je to Bog dao zbog djece, morate čuti što dijete želi. Mi ne znamo kad dijete plače treba li ga presvući ili je gladno ili žedno ili hoće malo nježnosti majke, zato vi znate, ali neka zato vi ne znate popraviti auto kad se pokvari, a mi znamo. Mi smo tehničari, a vi životari, vi život nosite. Bog nas je takve stvorio, baš je dobro što nas je stvorio, jako je dobar. Dakle sloboda, to je ta zakonitost duha. Duh transcendira kognitivno i aksiološki. Sjetite se, ja mogu za slobodu život dati, dakle ja transcendiram sve male i neznatne ciljeve. Kognitivno znači da uvijek mogu dalje spoznavati, nema granica spoznaji, transcendiram. Kad kažem ocean, ja sam transcendirao sve pojedinosti u oceanu, ja znam što je ocean i svatko od vas zna što je ocean. Je, ali ocean je voda, ocean je brod, ocean je ono što je unutra, pijesak, kamen, školjke, ribe, obala. Vidite, ali ja to sve transcendiram, nadilazim i vidim samo ocean kao ocean i to mi je jasno. Onda ako hoću biti prirodoznanstvenik, onda moram spustiti se dolje na zemlju, sve pojedino proučavati i onda imam muke, teško je biti prirodoznanstvenik, dok ti te pojedinosti proučiš, odoše tri života. Ovo ti je puno lakše, odmah znaš, Bitak, transcendentali, tu smo! Čovjek, svatko zna što je čovjek. Ali, medicina proučava čovjeka i ne nalazi nigdje čovjeka. Kirurzi operiraju čovjeka, ali kažu: „Nigdje duše.“ Pa da, pusti to nama, humanističkim znanostima, a mi ćemo ti reći gdje je duša. Oni misle da je tijelo mehanizam, smiješno. Sad više ne misle. Sve postojanje je dakle duh i duh svime vlada. Duh je vrhunska sila i snaga i energija, ako hoćete, ali on nije energija reći će Berdjajev u svojoj divnoj knjizi Duh i realnost. Prekrasno govori o duhu. On kaže: „Život nije duh, odnosno duh nije život, nego život je od duha, on je duhovan, duh ga stvara, ali to nije isto, to se ne može podvući i napraviti znak jednakosti.“ Duh je samo dobar, on ne može biti zao. Manjak duha je zlo. Duh nikad ne može biti zao. Prema tome, kad si duhovan, ti samo možeš biti svet i sretan. Duh je istina, u njemu ne može biti laži. Duh je cjelina, nema dijelova. Zlo je dakle manjak jedinstva, dobrote i istine, prema tome što je to bolest duha, bolest tvoga pacijenta? Manjak, njemu fali nešto i ti mu moraš donijeti taj dio, kao kad ja idem mehaničaru i onda on meni stavi drugi dio, promijeni dijelove. Tako i ti, moraš dakle mehanički raditi s pacijentom, donijeti mu što njemu fali, što mu manjka. Njemu nešto manjka i zato ga boli, zato pati. Zamisli, staneš na autoputu, auto neće ni koraka dalje, a noć, a kiša pada ili snijeg. Jadan ti. Sad dođe jedan hagioasistent pa ti izliječi auto. Ti juriš. To ti je to. Donese ti dijelove koji ti fale, manjak. Čovjek čini zlo kad mu manjka spoznaja i odluka za dobro. To je manjak spoznaje. On misli da korupcijom može dobiti blaga i sreću. On misli da može nekim grijehom, zloćom nešto postići. To je njemu manjak da vidi da je to glupo. Ne možeš ti sebi odrezati ruku i misliti da ćeš tako imati tri ruke. Ne, nego nemaš ni jednu. To je zlo i grijeh. To je to, idemo dalje. Duh je čežnja za dobrom i istinom. Duh je čežnja, shvatite. Čovječe, ti si žir koji želi postati hrast. Ti si projekt. U tebi je duboka čežnja – ja bih rastao, ja bih bio drugačiji, svjesniji, sretniji, radosniji, ja bih htio biti vrhunski. To je čežnja u tebi. I kad tu čežnju zaustaviš pa ne ideš za tim, onda si najnesretniji, onda patiš užasno. To je frustracija, to je besmisao, to je pakao. Smisao života je rasti, spoznavati, biti nov, uvijek drugačiji. Duh je čežnja, čežnja za dobrotom, u tebi sve čezne: kako da budem


77

dobar, a onda vidiš da ne možeš, postoje tako grozni virusi i u prirodi i ljudima oko tebe koji te ubijaju i navode da budeš zao, da sebi odrežeš ruku, nogu, glavu na duhovnoj razini i onda patiš. Duh je sabranost, jer je on cjelina. Ako se ne možeš sabrati, to ti je znak da imaš malo duha i zato ga moraš upumpati u sebe tako da vježbaš svaki dan, sabranost, sabranost i sabranost, tada rasteš u duhu. Sad dakle kako se treba tankati, tankati benzin u tebe? Sabranošću. Tada duh u tebi raste i tada možeš pacijentu naravno dati beskrajno puno. Zdrava misao je duh, a negativna je manjak. Zdrava riječ je duh, dobra dijela su duh, duhovna stvarnost, a zla razaranje. Svaka kreativnost umnaža snage duha, a nerad frustrira jer onemogućuje djelovanje duha. Duh je stalna aktivnost, duh ne može stajati. Duh ne može kao zrak biti ustajali zrak, ne. Duh vječito hoće raditi, raditi i po noći, ti spavaš, tijelo sanja, a duh radi. Dok ti spavaš, moje srce bdije nad tobom, kaže pjesma. Tebe nitko, nitko ne smije dirnuti. Ne boj se, draga, kaže pjesma. Duh je stalna aktivnost i što više radiš, zato Isus kaže: „Moj Otac uvijek radi i ja radim.“ Zanimljivo. Zamislite, gore nema ni penzije ni vikenda, tamo nema ni godišnjeg, pa to je grozno gore, tko bi išao u nebo. Milina, nema umora, nema ništa, stalno se kupaš, ne moraš ići na Jadran da se kupaš mjesec dana, stalno je tamo sve. Joj, što će biti dobro. Vidjet ćete kad se vidimo, kolike su to ljepote. Zapravo, bit đavla je u tome da nas stalno baca na zemlju, na ovo materijalno, ograničeno i onemogućuje užitak jer užitak je duhovna stvarnost. Kad ti u to uđeš, postaneš lud od sreće. A onda ljudi kad ne mogu drugačije, onda uzimaju droge pa misle da droga povećava duha. Ne, nego ubija još i ono malo što imaš. A onda uzimaju alkohol pa kažu: „Sad sam ja jak.“ Ili onda uzimaju okultne prakse, pa onda magiju pa koješta, misle da su jaki, bioenergija. Ne, nego si uništio i ono malo u sebi, to nije duh. Bioenergija je još zemaljska stvar, duh nije energija. Duh stvara i drži energiju. To su ljepote. Duh je svijest, to smo rekli. Zato nesvijest i podsvijest nisu duhovne kategorije, to nisu duhovne snage. To je pomanjkanje duha. To što Freud priča, nesvijest, svijest i psihologija. Na duhovnom području ne postoji ni nesvijest ni podsvijest, ne, samo svijest jer nesvijest je manjak duha. To je bolest. Podsvijest i nesvijest nije nešto, to je bolest. Ali, Frankl veli da je u podsvijesti i duh i čak Bog u podsvijesti. Znači da trebaš otvoriti tu podsvijest, a ne zatvoriti. Freud kaže da ne smiješ otvoriti podsvijest jer će libido i potisnute kojekakve užasne stvari izletjeti i zapravo puknut ćeš, to je u psihologiji, da. Na duhovnoj razini nećeš puknuti, nego ćeš taman osloboditi se, to je nešto drugo, jer taman na duhovnoj razini kad rekneš svoje grijehe, zločine u ispovijedi ili Bogu ti si slobodi, a ne da je puklo u tebi nešto. Morate razlikovati psihičku od duhovne razine. Duh je sloboda od i za. Sloboda od ograničavanja i za beskrajne mogućnosti, to je duh. Beskrajno rasti, rasti, rasti. Uvijek dalje možeš ići, u duhu nema starosti. Starost je psihička kategorija, a ne duhovna. U duhu si uvijek mlad. Koliko ima mladih ljudi, a već sto dvadeset godina imaju. Abraham i Sara s osamdeset idu roditi, a vi ne možete ni sa četrdeset. Duhovan čovjek, to je nešto veličanstveno. Zapravo ono po čemu je čovjek vrhunsko i sretno biće to je duh. U čemu je bit grijeha? Da nam zatvori duha, da to ne vidimo, da postanemo slijepi, da nam stalno nudi materijalna dobra kako bi nam zabranio da idemo na područje duha, da ne uživamo. Đavao je lopov, egoist, sram ga bilo. Treba mu reći neka se obrati. Bit će i nama lakše, a ne da on siroče pati. On siroče nema ništa, a onda i nas tjera da i mi nemamo ništa. Onda ponudi jednu krušku, ali ti oduzme cijelu glavu. Ponudi ti tortu, ali ti oduzme i to da budeš zgodan, mlad, a ne debeo. Dakle duh je sloboda od ograničenja za beskrajno, duh teži za dobrim, to smo već rekli. Dobrota je beskrajna sloboda duha. Duh teži za istinom, istina je sloboda bez ograničenja, zato istina


78

oslobađa. Zašto Isus kaže: „Istina će vas osloboditi“? Jer kad si ti u laži, onda nisi u realnosti. Ako ti sada kažeš: „Ja sam sada u New Yorku“, onda lažeš, a to znači da nisi ni tu ni u New Yorku, jer sebi lažeš i umišljaš da si u New Yorku, nisi nigdje. Istina je da si ti sad u Zagrebu u ovoj dvorani, e to je istina i sad možeš uživati. Istina zato oslobađa da možeš živjeti, uživati. Jer ako kažeš da si sada u New Yorku pa si ideš kupiti američku kapu, nećeš uspjeti, jer ovo nije New York. Laž te ubija, odvodi od realnosti, izbacuje iz postojanja. Duh je ljubav, on se želi davati, priopćavati, pomagati, spašavati, praštati. Zašto ste sretni kad nekomu pomognete? Zašto ste sretni kad nekomu lijepu riječ kažete? Zašto ste sretni kad ne pojedete čokoladu, nego dadnete nekomu drugomu? Zašto si sretan kad siromahu dadneš, a ni sam nemaš? Zašto si nesretan kad ne daš, sam jedeš čokoladu, zaključavaš se iza vrata pa se napiješ, pušiš pa ne znaš kud bi sa sobom, spavaš od jutra do večeri, onda od večeri do jutra ideš u bar. Zašto si sretan kad daješ, kad oprostiš? Neizmjerna sreća, a dok ne oprostiš sve te grči, muči, nastaje rak, stotinu bolesti. Duh se želi davati, davati, davati. I uživaš kad se daješ. Znaš li što znači majka brojne djece? Još nisam ni jednu ženu vidio koja ima dvanaestero ili trinaestero djece da je nesretna. Ali, sam vidio, sve žene koje imaju jedno dijete, sve su nesretne, koje nemaju ni jedno još nesretnije, ali dobro nisu one krive, one bi htjele. Koje imaju dvoje, isto jadne, sirote. Kad ti imaš petero, pa imaš malu državu, čovječe. Podijelio si život, to je sve oko tebe, njih petero gradi pet kuća, bez brige. A imaš jedno dijete, to dijete ne može sebi ni stan napraviti, kamoli kuću. Hercegovci svi imaju puno djece, svi imaju velike kuće, kod nas u Hrvatskoj. Duh se želi davati, davati, davati. Užitak u davanju. Zato je ljubav najveći užitak. Daješ, evo ti, a onda znaš, on će te čuvati, štititi, neće te ugroziti, neće ti oduzeti život, to je ljubav. Sjedneš u sjenu nekog čovjeka koji te ljubi. Još kad sjedneš u sjenu Boga, poludiš od sreće. Duh je ljepota i gdje tražiš lijepo, gdje izbacuješ kič iz kuće, tad si sretan. Nemojte da vam ja dođem u kuću, a kod vas kičaste slike tamo. Sram vas bilo. Odmah ću pobjeći jer to je bolest. Izbacite kič. Tražite umjetničke slike Gospe, Isusa, kipove i slično. Izbacite kič jer kič je laž. Na prvi pogled izgleda kao da su to lijepe boje, ali najedanput vidiš joj, joj, daleko od istine i ljepote. Kič je lažno prikazivanje ljepote, da, on te vara. Kršćani imaju toliko kiča u svojim kućama da je to jezivo. Oni kupe od Cigana ili tamo ne znam od koga, neko Srca Isusovo i Marijino i to onda moraju imati u sobi kad se vjenčaju. Kič, odvratno. Jadan Isus kad ga gledam, a tek Gospa, plače i ona i Isus na svojim slikama. Kažu: „Zar smo to mi?“ Ma niste, ali evo. Imati lijepu sliku, uf što uživam kad se to vidi. Toliko ima lijepih umjetničkih slika gdje Isus se nagne, gdje se smiješi, gdje Isus spava, djecu hvata. Kad se to umjetnički napravi, to je moj Isus. A ne ono srce pa zrači pa ne znaš kud bi s njim, gledaš ga, pa malo bijelo, malo plavo, malo crveno, pa neka opasna kosa, Bože mili, našminkana kao dama iz Pariza. Kič, čuvajte se kiča jer vam on zatvara vrata prema ljepoti, a Bog je ljepota. U kiču nikad nećeš doći ni do Gospe ni do Srca Isusova, ne. Srce Isusovo, to je toliko lijepo, nježno, savršeno, muževno, Bože moj. A ono što vi imate po kućama, to je užas. Isus kad to vidi pobjegne od vas, kič tjera Isusa iz vaših soba. Krenimo dakle na put ljepote. To je duh. Duh je dostojanstvo, čuvajte se zato kičaste pobožnosti, formalizma, laskanja bez srca, nadimanja ohološću, ideološkim ateizmom, život bez dostojanstva razaraju duh, sve to razara duh. Nemojte laskati jedni drugima, ne. Duh je povjerenje i vjera, jer duh vidi ono što razum vjeruje. I sada bih Vas poslao na odmor, sve tamo do šest sati i jedna i pol minuta. Smijete dvije minute zakasniti, ali tri ne. Odite odmorite se, pa ćemo pokušati završiti ovo danas.


79

Lijepo je što ste nam došli, pozdravljam vas. Imamo još malo vremena. Vi koji ste iz Hrvatske, da znate da otprilike nešto od toga što sam govorio o duhovnom životu imate u knjižici Duhovni život u Zajednici Molitva i Riječ. Koliko mi je poznato prevedeno je na njemački, talijanski, slovenski. Imate ili nemate? Tko bi razumio slovenski, vi kažete nimamo sad ja ne znam je li to imamo ili nemamo? Ja mislim da sam ga vidio, i Slovenci imaju. Možda čak ima i Ukrajina već. Oni čak imaju i Dijagnozu duše i hagioterapiju prevedenu. Ajmo se sjetiti što smo ono sve govorili o molitvi. Koje su ono bitne točke? To vam mora ostati prezentno, i ona patologija, kao i sve drugo što govorimo. Ajde prezentirajte si u glavi, molitva, što je to, kako se ona događa, što je bit, što ona čini od čovjeka. Ajde za one koji se nisu mogli sjetiti sve. Prvo smo rekli, četiri su vrste molitava: javna, privatna, osobna, zajednička. Tada smo rekli drugo, dvije su bitne stvari da bi mogao moliti: sabrati se (to znači biti s onim kome govoriš) i slušati ga, ne samo govoriti. Iza toga smo govorili o svakoj od tih, što je to javna molitva, što je euharistija, kako u nju ući, koliko ima dijelova, pet krasnih. To znači ući u Isusa Krista kao u oblak božanski. Onda smo govorili što je to privatna molitva, bilo grupna, bilo osobna. Onda smo govorili što je to tvoja osobna molitva, što to znači osobno moliti i da se to može na sto načina, ali osobito bar onih pet točaka. Možeš moliti verbalno, misleno, razmatranjem, meditiranje, kontemplacija. Najvažnije od svega: znak križa. Onda smo o svakoj od tih molitava govorili i valjda će vam ići. To je uvjet jer to je naš kršćanski put do Bitka. Znači tu ćeš ući u Bitak i dobit ćeš sve one lijekove jer je tamo ljekarna, sve lijekove za hagiopacijenta. Ateisti naravno, ako postanu i oni hagioasistenti, oni će imati drugi put, put preko dobrote, ljubavi, istine i tako dalje. To je Stvoriteljev put, naš je ovo Otkupiteljev put, Isusov put jer smo kršćani. Oni imaju drugi put koji je isto oslobođen Isusom Kristom kao i naš jer je cijeli svijet po Isusu Kristu oslobođen od zla i može doći do slobode. Dobro. Idemo završiti ovo, koji su to mehanizmi duha, kako duh zapravo djeluje, kamo duh zahvaća. Duh je povjerenje. Povjerenje je zapravo spoznaja. U tebe imam povjerenja jer prepoznajem da me voliš. Simpatično me gledaš, ne nosiš crne naočale da sakriješ svoje lice, nego ja kroz tvoje oči smijem vidjeti tvoju dušu, jer oči su prozori duše i kad ja to prepoznam, onda sam ja kraj tebe sretan, imam povjerenje u tebe, a povjerenje znači da se ja ne bojim da ćeš mi ti išta zlo učiniti. Ako osjetim da me hoćeš zavesti na grijeh, jok, bježim od tebe, ti si došla iz pakla onda ili došao iz pakla. Dokle god osjećam: tebi je moj život dragocjen, onda znam da mi nikada nećemo sagriješiti, da me nikada nećeš oštetiti, nećeš me okrasti, nećeš uništiti moj bicikl. Onda sam siguran u tebe i kraj tebe mogu mirno živjeti, imati sve. Čovjek je stvoren tako da može imati povjerenje u svakog čovjeka, ali je zlo, to znači manjak duha, učinio to da ni u koga nemamo povjerenja. Ni majka u djecu više nema povjerenja ni djeca u majku, ni bračni drugovi nemaju povjerenja jedno u drugo. Tuga te uhvati. Ljudi se zaljube pa se odljube, zavole pa se ne vole. Puno dakle imamo posla, kako liječiti čovjeka, kako ga učiniti cjelovitim, kako dobiti u svijetu sedam milijardi ljudi kraj kojih si siguran da ti nitko neće napraviti zlo, neće provaliti u tvoju kuću, neće te ubiti, neće te tjerati na zlo, neće te zavoditi, neće te ostaviti gladna i žedna, ranjena na putu, uvijek će biti uz tebe i na tvojoj strani, to se zove ljubav. Ljubav je netko kome sam ja dragocjen, tko bi za mene učinio sve, ne samo živio, nego i umro. Ljubav je netko tko zna da kad mene čuva i ljubi onda je on vječan, neuništiv i sretan. Prekrasno je doživljavati ljubav, svi mi to zapravo


80

doživljavamo, ali sv. Pavao kaže: „Blaženije je davati, nego primati.“ Znači da je Bog blaženiji od nas, On daje svima nama. I kad mi dijelimo, kad dajemo, kad se razdamo, tad smo sretni, kao Bog. Bolesni su ljudi na tom području oni koji se vječito samosažaljuju: „Pa da, tebe nikad nema kod kuće, baš tebe briga što ja nemam kruha sada, da baš tebe briga što ja moram pješice od posla do kuće, baš tebe briga što ja već mjesec dana nisam bila na frizuri, gledaj kako mi kosa stoji, baš tebe briga što ja moram u papučama hodati, a kiša pada, i tako dalje.“ „Baš tebe briga što ja ne spavam“, a spava, brate, i danju, ne samo noću. Samosažaljivi ljudi imaju potrebu da iz tebe na bilo koji način izmame žalost, da ga počneš sažalijevati ili voljeti. To su ljudi koji imaju manjak ljubavi, manjak povjerenja, manjak vrednovanja pa trebaju nekoga tko će im reći: „Ma ti si divan, ma ja ću tebi sve napraviti, ali ću te prije izlupati što si tako depresivan.“ Bit će dobro. Teško je s ljudima. I kad ti pričaju da te najviše vole, to traje tri minute i gotovo iza toga, eno ga već. Tako da se na ljude ne možeš osloniti, a to je velika bolest čovječanstva koju želimo upravo umanjiti s hagioterapijom, da imaš što više ljudi oko sebe na koje se možeš osloniti, da imaš puno ramena na kojima se možeš isplakati, da imaš puno ljudi oko sebe kojima možeš ispričati i one svoje najintimnije tajne, a znaš da ih oni neće dalje ispričati, da će to ostati tajna među vama. Kad imaš nekoga kome možeš izreći svoje srce, komu možeš reći sve, i najgore i najbolje stvari. Prijatelj ti je čovjek koji ti ostaje prijatelj i onda kad te dobro upozna. Jer kažu da kad gledaš svećenika kad je daleko kažeš: „Evo čovjeka“, a kad dođe blizu kažeš: „Ne, nije.“ Tako je i s time. Prijatelj je netko tko pozna sve moje sjenovite stvari i unatoč tomu me još više ljubi. Prijatelj je netko tko mi nikad ne zamjera, koji mi dopušta da mogu biti i slab i da mu ne mogu uvijek ispuniti sve njegove želje. Da ne moram uvijek biti tamo gdje prijatelj želi, da mogu biti tamo gdje ja želim biti. Prijatelj je netko kome sam ja dragocjen zato što postojim, a ne zato što me on hoće iskoristiti. Prijatelj je dakle netko tko je duhovan duboko. Netko tko je zdrav, u koga možeš totalno imati povjerenje. Kraj njega se uvijek možeš odmoriti, kraj njega možeš naći snage za dalji komadić puta. Duh je to povjerenje. Razum ne može vjerovati, shvatite. Duh i um, intelekt može itekako vjerovati jer je to duhovna stvarnost. Razum nije, razum ima u sebi duha, ali nije duhovnost. Zato sam rekao, razum dopire samo do praga vjere, ne ide u crkvu, ne može u vjeru unutra, razum ne može dokazati da Bog postoji, razum može samo dati dovoljno razloga da ti kaže: „Pa dobro, ajde vjeruj da je.“ Razum ti daje samo dovoljno razloga, pa ti kaže: „pa čekaj kako bi nastalo ovo ako nema Boga, kako biljke, kako životinje, pa čiji si ti onda, pa čije su zvijezde?“ Razum ne može vjerovati da postoji Bog, tko pokušava to razumom dokazati, taj je smiješan. Još nisam nijednog ateistu obratio što sam mu dokazivao da Bog postoji. Samo sam ga otjerao još dalje od vjere, onda mi je rekao: „Pa zar ti na tome gradiš vjeru?“ Vjera je nešto drugo. Vjera je um, intelekt koji vidi. On Boga vidi. Ja Boga gledam stalno, ti gledaš isto Boga, malo dijete od trenutka začeća gleda Boga i zna da postoji Bog. To je spoznaja uma, intelekta, a ne razuma, a mi bismo htjeli razumom, htjeli bismo od Boga napraviti prirodnu znanost, fiziku, a to ne možeš. On spada u humanističke znanosti, duhovne, a ne prirodne. Ali, zato razum ti može priječiti da ne možeš vjerovati u Boga. Razum nađe sto razloga: „Ma kakav Bog, jesi ga vidio, a gdje ti je, kakav je to Bog kad dopušta zlo, kako može dopustiti da dijete pogine, kako može dopustiti da majka umre tamo, kakav Bog, ne može i gotovo, točka.“ Razum traži dovoljno razloga da čovjek može vjerovati. A traži dovoljno razloga da ne vjeruješ, zato ateist je čovjek koji ima dovoljno razloga da vjeruje da Boga nema. Ateist je vjernik, on vjeruje da Boga nema, ti ne možeš znati da Boga


81

nema, jer on ne gleda umom. Ako gledaš intelektom Boga ima, to ne možeš ne vidjeti. Um ne može vjerovati da postoji Bog, um zna da postoji Bog. Ono što znam, to ne moram vjerovati. Ja znam da ste vi tu u dvorani, ne moram vjerovati da ste vi tu. Um vidi Boga. Nema čovjeka koji za Boga ne zna. Nema, ne postoji. Ateizam je nemoguć, on može biti jedino kao bolest prisutan, svaki čovjek zna za Boga. Još kad mislimo na pojam, kad kažeš „Bog“, svatko zna, od malog djeteta do bilo koga, svatko znala što bi to bilo i tko bi to bio i kakav. Dakle svi mi imamo jasan pojam Boga i to je znanje, međutim vjera je nešto drugo. Ja znam da ti postojiš, ali ja vjerujem da ti mene voliš. Ja ne mogu vidjeti u tvoje srce je li ti mene zbilja voliš ili me zafrkavaš, pa mi se smiješiš, a zapravo misliš: joj da mi te dohvatiti. Ja to ne mogu vidjeti, ja vjerujem da ti mene ljubiš, ja vjerujem da si ti meni dobar, da bi mi posudio trideset milijuna kuna za Ludbreg, samo kad bi imao. Vjera je dakle ono gdje ti ne možeš drugačije znati, nego tek preko povjerenja, nekomu vjeruješ. Ja mogu samo vjerovati da postoji Australija, nisam bio u Australiji, nisam je vidio, kako ću znati da postoji, ali ja vjerujem onima koji su bili, oni kažu da postoji. I da postoji klokan. Ja njima vjerujem, ali ja ne znam. To je vjera. Zato što ja imam povjerenja u neke pametne ljude, kažem da postoji Australija, a netko drugi može reći: „Vi govorite gluposti, profesore, Australija ne postoji, ja jurio avionom tamo pa je nema, nestala.“ I komu ću ja sad vjerovati? Tako da je vjera uvjerenje za ono što ne vidimo, za ono što ne znamo, za ono što se ne može neposredno spoznati, to je uvjerenje preko posrednika, preko nekoga kome vjerujem. Sv. Pavao će reći: „Znam kome sam povjerovao i siguran sam da me on ne vara.“ Jedno je dakle znanje koje ja dobivam iz neposredne spoznaje, a drugo je znanje koje dobivamo iz povjerenja ljudima, u ljude koji su nam to znanje posredovali. Zato budući da je meni Isus posredovao znanje o tome čiji sam ja i da Bog postoji, da će biti dobro, da ću doći u nebo, da mi je oprostio grijehe, da me on ljubi, da umire za mene, ja to njemu vjerujem, ja drugačije ne mogu znati tko sam ja, odakle sam, kamo idem. Ja ne mogu nikako znati zašto ova zemlja postoji, tko je nju stvorio, koliki je svemir, kako sve to izgleda, tko je to čovjek, ne znam, što je život, ne znam, ja mogu jedino vjerovati nekomu tko to zna. Budući da Isus zna i kaže mi, ja mu vjerujem. Kako će malo dijete znati o životu, sve mu majka mora reći. „Mama, a onaj striček je dobar ili nije?“ „Nije.“ „Mama, a onaj drugi tamo, on je dobar?“ „Je.“ „Dobro, onda k njemu idem.“ Dakle dijete vjeruje mami sve što mama kaže. „Mama, je li to dobro jelo?“ „O, je, je.“ „Mama, ti ćeš cijelu noć biti kraj mene?“ „O, da.“ „Dobro, onda ću ja ići spavati.“ Mi živimo od povjerenja, prijatelji. Mi tako malo znamo neposredno, iz znanstvenih nekih dokaza. Konačno, i znanost je vjera. Shvatite da ja moram vjerovati onomu tko je to otkrio. Je li to zbilja postoji, ne znam. Je li zbilja onako kako oni kažu. Nisi vidio svoj mozak, tko zna je li ga imaš. Kome to vjeruješ? Znanstvenici kažu da postoji mozak, aje dobro. Ali, oni misle da mi mislimo mozgom, a to nije istina, mi mislimo duhom, a mozak je samo onaj koji prenosi naše misli na naš materijalni svijet. Joj toliko toga ima, prijatelji, tko će sve to vama posredovati, morat ćemo i nagodinu. Duh je intuitivna spoznaja, on omogućuje sveukupnu stvarnost i omogućuje pregled cjelovitosti postojanja. Duh je smisao, on spoznaje cilj postojanja i života. Ako hoćeš da netko zna zašto živi, onda mu nemoj tumačiti racionalno, nećeš ništa napraviti, nego izliječi duh njegov, um i on će vidjeti smisao. On ne vidi smisao zato što je bolestan. Ateist je bolestan, zato mu nemoj racionalno tumačiti da postoji Bog jer ćeš ga samo uništiti, nego mu izliječi duh i on će vidjeti. Nemoj nekomu tko je slijep govoriti da je svijetlo ovo ili ono, nego mu izliječi oči da on vidi. Ako mora tebi vjerovati da postoji svijetlo, što će siroče. Ili da si ti lijepa ili lijep, on


82

ne vidi, siroče, on mora vjerovati. Sve mi moramo vjerovati, znate. Ti vjeruješ da ovaj strop neće pasti na tebe, vjeruješ da ćeš i sutra biti ovdje, vjeruješ da ćeš preživjeti ovu noć, vjeruješ da hrana koju ćeš večeras jesti nije otrovna, ti vjeruješ da će te stolica ova nositi, da neće ti probosti trbuh dok sjediš, ti vjeruješ da su ovi ljudi dobri, nitko te neće ubiti. Ti vjeruješ da ćeš u subotu u noći ili nedjelju ujutro sretno stići kući. Ti vjeruješ, vjeruješ, vjeruješ da te neće pogaziti auto cestom. Ti vjeruješ da ćeš još preksutra živjeti, ali ti to ne znaš, sutra još ne postoji. Mi živimo od vjere. Ludo vjerujemo, bit će dobro. Kako ćeš imati dokaza da kad uđeš u restoran da je hrana zdrava, a ne otrovna, ti samo možeš vjerovati onima koji su je kuhali. Tako malo imamo mogućnosti neposredne spoznaje, tako malo je područje neposredne spoznaje, sve drugo je samo vjera. Kaže: „Vidimo se sutra.“ Recite vi meni gdje je sutra, gdje se to uzima sutrašnji dan? Je li ima to negdje u Zagrebu ili Münchenu ili Beču negdje pa da uzmeš, uzmeš sutrašnji dan? Možeš li skočiti u sutrašnji dan? Postoji li uopće sutra, četvrtak, sedmi, je li postoji? Teško je biti čovjek. Toga nismo dovoljno svjesni kad se pravimo oholi: „Ja sam završio fakultet, ja sve znam“, ma što ti znaš, sirota. Što sam ja sve završio u životu pa ništa ne znam, ni dokle ću živjeti ni što će sutra biti, samo vjerujem svom prijatelju iz Nazareta da ću još sutra i preksutra biti s vama i da ću doći u nebo, to vjerujem njemu. Mi smo prijatelji i ne bi Isus mogao pretrpjeti da njegov prijatelj Tomislav bude u paklu ili bilo gdje, ne možeš, čovječe. Ako ja nekoga volim, ma odvući ću ga u nebo. Ja vas sve volim, svi ćete vi sa mnom u nebo, nema drugdje i molim da ne mislite ništa drugo. Ja ću reći mome šefu: „Molim, dovedi ih sve.“ Osobito one koji dobro polože ispit iz ovoga. Htio bih vam samo pokazati iz ovoga da kad ti kreneš tim putem, to nije razmišljanje, to je spoznaja, spoznaja, spoznaja, to je ludo, užitak nad užicima, sreća nad srećama. To je tako veliko. Povjerenje, vjera, ovo ono, kad počneš gledati, a gdje je sutrašnji dan, a gdje jučerašnji, a gdje je današnje prijepodne, nigdje ga nema, gdje je sad osam sati danas navečer, nema ga nigdje, kako se ne može uzeti i reći: „Evo ti sad osam sati pa sad ti čekaj nas da dođemo do osam sati.“ Kao da smo ugrađeni u jednu čudnu krletku koja se zove vrijeme i prostor i tako svake sekunde nekud ideš. Čovječe, kamo ideš?Znate kako je onaj, lani sam vam pripovijedao, a nisu svi bili lani. Jedan mladić izišao iz kuće i susretne starca s dugom bradom, mudraca jednog. Starac ga pita: „Kamo ti, mladiću, ideš?“ „Idem u susjedno selo.“ A ovaj ga zaustavi još: „Mladiću, kamo ideš?“ I mladić pomisli da stari nije dobro čuo pa mu kaže: „U susjedno selo.“ A ovaj tek sad se unese u njegovo lice i kaže: „Ma, mladiću, promisli, kamo ti zaista ideš?“ Mladić se zapanjio, krene dalje i cijelim putem je razmišljao: Zbilja pa kamo ja idem? Svaka sekunda me nosi naprijed, a kamo ja to idem? Godine prolaze, dani prolaze, mjeseci, a kamo ja to idem? Reci ti meni, pa ja moram znati cilj kamo ja idem. Ja sam u jednom vlaku, u jednom vozilu koji se zove vrijeme i ono me stalno tjera, a kamo, prijatelju? A mi većinom smo kao onaj putnik koji je sjeo u vlak i kako prolazi stanica za stanicom, a on svaki put uzdahne, uzdiše od muke. Pita ga gospođa nasuprot njemu: „Gospodine, pa evo već pet šest stanica je prošlo vlakom, a Vi stalno uzdišete, što je?“ Kaže on: „Znate što je, moja stanica je prošla, ja sam već trebao izići.“ „Gospodine, a zašto niste izišli?“ „E, kad je ovdje u vlaku tako ugodno.“ Tako mi sjedimo ovdje u tom vremenu i prostoru, u vlaku, pojedemo, popijemo, spavamo, a stanica davno prošla. Trebalo je davno već izići i biti vrhunski čovjek i hagioasistent. Čovječe, što radiš? Bit ćeš tužan na kraju. Kad dođeš pred Sv. Petra, on kaže: „Oho, tko si ti?“ „Pa ja sam taj i taj.“ „ Pa, čovječe, pa ovo nije tvoja stanica, što ti je.“ „Pa kako ću natrag?“ „E, to se i ja pitam reći će sveti Pero.“ Evo to su sve tajne, prekrasne tajne i


83

tek umjetnici i pjesnici to donekle dokučuju, što je lijepo biti pjesnik, a tek umjetnik svih vrsta. Kad glazbu slušaš, samo osjećaš, u neke nepoznate krajeve te nose. Ali, ako si racionalan, ti ne možeš čuti glazbu, ako si materijalan, realan, ti onda od glazbe nemaš ništa, ti si davno mrtav, sjeo si na tijelo i gotovo. Uspni se, čovječe, na duha, tad si vječan, tad ćeš čuti sve i uživati. Duh je smisao, on spoznaje cilj dakle života. Duh je čežnja za ljubavlju, smislom, dobrotom, praštanjem, istinom, cjelovitom vizijom života, ljepotom. Samo najljepše to je duh, kad ćemo to shvatiti? Duh je onaj koji oživljava, tijelo ne vrijedi ništa, sreću doživljavaš samo duhom. Večeras kad dođeš, reći ćeš kako je dobra večera, sad ću uživati, je, ali nakon deset minuta: „Boli me trbuh, prejeo sam se.“ Zar je to užitak? I tako svaki dan iznova. I uvijek se kaješ, neću više nikad, i samo se debljaš, debljaš. Neću više čašu više, je ali onda dvije čaše više. Svaki put kad dođe taj čas kažeš: „Pa rekao sam sutra više neću jesti.“ Sutra onda opet uzimaš: „Pa rekao sam sutra, a ne danas.“ I tako se zavaravaš zapravo da nikamo ne dolaziš. Duh je mudrost, a biti mudar znači poznavati cjelovitost života, poznavati smisao, i gore i dolje, i tijelo poznavati, kud spada tijelo, hrana, kamo novac, kamo psiha, a kamo duh, poznavati da je duh najvažniji, da si ti čovjek po tomu što si duh. To znači biti mudar, to je vrhunska inteligencija, sposobnost sve misli, riječi i djela usmjeravati prema cilju postojanja, bitku. Mudar je čovjek koji poznaje Bitak i uvijek u njega ulazi, on je sretan, on uvijek živi. Lud čovjek je onaj koji nikad nije u Bitku, koji laže, škrtari, zavidi, ljubomoran, bludniči, svađa se, neumjeren u jelu i pilu, on je jadan čovjek i njega treba liječiti. Sedam glavnih grijeha su sedam teških rana čovjeka, čovjekova bića. Ohol čovjek, on je siroče, on ne vidi realnost. A tek škrt, hoće sve imati, imati, imati, a onda umre, a ispod glave mu bila vreća s novcem, a umro od gladi.

CD 9

Duh je bitak, a bitak je osoba. I apsolutni život. To je… Shvatite. Taj bitak spojite sa osobom. Filozofija kaže to je bitak, a teologija to je osoba. Dakle, ista stvar. Ali ateistu možeš govoriti samo o bitku. I pacijentima. A kršćaninu, hagioasistentu možeš govoriti o Stvoritelju. O Bogu je jako nezgodno govoriti, a to što je bitak to nije naš pojam Boga. Prijatelji dragi ponovo vam kažem, naš pojam Boga je bolestan. Njemu stalno nešto manjka. Užasan je Bog. A Bitak je bez ikakve rane, bez ikakvog manjka, Bitak je savršen. I Bog je samo savršen. I on je samo ljubav. Ali badava vi se bojite. Bog vaš vas baca u pakao, a moj mene baca u nebo.

Zato nije dobro reći da je Bitak Bog, nego Bitak je Stvoritelj možda. Apsolutno Biće. Apsolutna Dobrota. Trebalo bi izmisliti neku drugu riječ za Boga jer ova riječ Bog je već uništena. Gott, Dio, Deus itd. joj užas. Izmislit nešto drugo. Meni se sviđa Otac moj. Ja znam čiji sam. Da imam Oca. Jedan je vaš Otac, onaj na nebesima. Na nebesima, zapamtite, to nije gore iznad zvijezda. To svi tako misle, čak i učeni ljudi. Na nebesima znači na području duha. To su nebesa. Otac moj u duhu. To znači vrhunsko biće, bezgranično. To je zapravo na nebesima. On nije osoba među osobama. Nego je On osoba naprosto. Zato nemojte gledati Boga: Aha ovdje je Bog, a sad između nas On sjedi, a mi onda njega guramo malo i škakljamo. Bog je sve. Kao Osoba. Nema gdje ga nema. Kao zrak koji dišeš. Kao svjetlo sunca koje je stalno tu. Dakle nemojte Boga uspoređivati kao da je on jedan između ljudi,


84

jedan između anđela. Ne. On je sve. On je sasvim drugačija osoba nego mi. Mi možemo samo per analogiam, samo analogno reći da smo, da je Bog osoba i mi osoba .Bog je sasvim nešto nešto drugo. Hoho. Ljepše, blaženije, silovitije. I zato će vam uvijek smetati ako kažete: Aha Bog je osoba. E on je, nas je 7 milijardi, a onda dodamo još jednoga. 7 milijardi i 1. To je Bog. A onda Bog je samo po tome Bog što je on kao i mi jadan, ali on može ipak napraviti neko čudo. Bog obično pravi čuda. Al on ne može uništiti đavla jer zlo opet dalje postoji. Tako da je Bog jadan. Tako vam to izgleda kad imate krivi pojam Boga. Treba ga ozdraviti. Temeljito. On je dakle, osoba naprosto, kaže se to u filozofiji. A ne osoba kao mi. Nema gdje ga nema. S njime se ništa i nitko usporediti ne može. On je poput zraka koji nas uvijek opkoljuje i oživljava itd. I ne treba ga uspoređivati s Bogom jer su slike Boga u ljudima… dakle to sam sve rekao… zbog grijeha iskvarene. Treba ga vidjeti u Isusu iz Nazareta. Ja dosad sam otkrio samo to da je jedini, ono što Bog je, da to samo filozofija daje sa pojmom Bitak, sa pojmom transcendentalima i drugo u Isusu iz Nazareta. To je luda ljubav Božja. Zašto on za mene daje život? Ne mogu shvatiti . Pitam ga: Isuse što sam ja tebi tako dragocjeno da ti za mene ideš umrijeti?A on kaže: Moj Tomislave ti ništa ne znaš. Ali znam nešto. Ja završio fakultete moj Isuse. I doktorate i sveučilišni profesor, redoviti oho. Šta sve nisam. Kaže: Ništa ti ne znaš. A onda ja moram njemu: Šefe ajde ti to meni protumači. Moj Gospodine, stvarno ništa ne znam.

I zato u njemu zapravo vidim ono što Bog jest, što bi trebao biti pravi pojam Boga. On samo voli, svima prašta, svima daruje, ništa ne pita.. .Liječi, prašta… Joj što je dobar.

I kraj njega sam siguran. Desni razbojnik samo kaže: Gospodine sjeti me se. On kaže: Ne boj se mali. Danas ćeš biti u Raju. A vi se svi bojite: Joj Isus će mene. Nemojte Isusa uspoređivati s Bogom. Pojam Boga je krivi. Ako Isusa uspoređujete s time, uništavate mi dragog Isusa. Teolozi kažu bolje je govoriti da je Isus Sin Božji. To je već malo lakše. Ali ni to još nije rješenje. On je sin Oca Nebeskog, Stvoritelja Neba i Zemlje. Ali Sin ne kao naši sinovi i djeca. O ne, On je jednak. On i Otac su jedno. I tu nemate kraja. Znate tu naš mali razum ako hoće da to riješi onda je prenaivan. Ali možete bar slutiti ljepotu kojoj nema kraja. Uvijek možete napredovati prema užicima života.

Duh je lijek i duh je zdravlje duhovne duše. Duh je Bitak. No dobrota i istina nisu Bitak nego vode u Bitak. A Bitak je postojanje, a sve drugo je nepostojanje.

Prvi i najvažniji lijek je dobrota itd.

Ali o tom ćemo lijeku sutra prijepodne, a poslijepodne o posredovanju i cijeli petak onda ćemo posredovati. Ali zasad smo već došli do toga. Što smo zasad spoznali? Tko je to hagiopacijent. To je jako važno. Kako na 100 načina možete vidjeti pacijenta kako se prikazuje vama i kako vam dolazi. Drugo, tko je to hagioasistent? To smo danas proučavali. To je vrhunska osoba. To nije netko tko je studirao i položio ispit pa sada ide tamo nešto raditi. To se ne radi niti sa čekićem niti sa svrdlom niti sa knjigama niti sa čime. To si ti. To je novo postojanje. I samo to novo postojanje može zapravo izliječiti čovjeka. Treće smo onda spoznali koji su to mehanizmi duha. Kako to duh djeluje? I vidjeli ste to neizmjerne prostore duha. Vidjeli ste što mi propuštamo time što nismo u duhu nego u tijelu. Šteta. Što se ne trudimo da duha što više prepoznamo. Šteta, velika. Promašujemo život i užitke života. Kaže


85

psalam: Kad gledam nebo ne veselim se zemlji. A Ignacije Lojolski: Kad gledam nebo gadi mi se zemlja. Odvratna mi je Zemlja čak. Toliko osjeća užitke Neba, one vječne. A mi stalno patimo: Joj nemaš bombona danas, sad nemaš ovo, sad ono, haljina ti fali, a sad joj nitko te ne voli, a sad moraš spavati, a ti bi išao u kino, sve nešto fali, fali, ali materijalno, tjelesno i nikad se ne dignemo. Čovječe shvati: Za let si dušo stvorena, a ne da gmiziš po zemlji. Ti si za let. Leti. Digni se. Budi orao. Dobro da još jednom čujete onu anegdotu o orlu pa da znate kamo to treba ići. Kao što sam vam rekao o žiru: Ti si žir koji čezne da bude hrast. Tako isto orao koji je kao mali upao u dvorište jednog čovjeka. I ovaj ga je stavio među kokoši da odraste. Među kokoši i piliće. I kad je orao odrastao ovaj čovjek je računao da će odletjeti, međutim ne. Pokušavao je sve, da ga baci u zrak, ali ne. Uto mu je došao prijatelj, koji je bio ornitolog, stručnjak za ptice. I ovaj mu kaže: Ajd mi ti protumači kako ovaj orao neće da leti? Kao da misli da je kokoš. Kaže mu ornitolog: Ne, to ne može biti. Nemoj se šaliti. Ma vidjet ćeš poletjet će on. Ajde gdje je to. Odvede ga do kokošinjca. I ovaj uđe u kokošinjac, uzme odmah orla i baci ga u zrak. A orao, nije ni zalepršao krilima odmah se spusti dolje i dalje jede s kokošima kukuruz i pšenicu. Pa kaže: Čudno. E čekaj - kaže. Onda se uspne na krov od kokošinjca i kaže: Sad ćeš ti vidjeti. Treba malo iz daljine i jače. Pa opet baci, a ovaj zaleprša i opet brže dolje i jede. Čudan orao – kaže – to nikad nisam učio još. Na fakultetu ni igdje. Onda vidi brdo. Idem ja na brdo! I ode na brdo. Sad ću ja njega što jače mogu. Sa brda dugo će morat.. Morat će poletit. Ma kakvi, orao opet zaleprša i poleti, ali samo u kokošinjac. Pa šta da radim. Uto između dvije kuće prema kokošinjcu zraka sunca je sjevnula. Krasna, bljesak sunca. Sad ćeš vidjeti. Uzme ponovno orla u ruke. Usmjeri mu glavu prema suncu. Kaže: Gledaj! Kad je orao vrisnuo, poletio… Nikad se više nije vratio… Dok je gledao dolje kokoši i hranu nije mogao letjeti. Kad je pogledao gore, ponovo je postao orao. Čovječe ti si orao. Ti si za let stvoren, a ne da sjediš ovdje u ovoj dvorani. Ti neizmjerno nadilaziš samoga sebe. Ti si orao, ti si žir koji čezne biti hrast. Rasti. Izrasti. Nejdi malen ispod zvijezda čovječe. To je to. Nadam se da će nam sada i ovaj koncert koji sada slijedi pokazati tu istinu i da će nas opet povući. Da će to biti bljesak sunca, da se svi pretvorite u orlove,a ja ću vam biti neizmjerno zahvalan jer sutra ne moram doći na predavanje. Svi ćete odletjeti u visine.

Hvala vam.

Hvaljen Isus i Marija. Jeste mi još živi svi? Il mondo e Bello perqe tu essiti.

Dvije su stvari sada hitno potrebne da bismo mogli obrađivati ono pitanje lijeka. To znači 6. i 7. Našu tematiku. A to su dvije bitne. To je upravo ono zbog čega smo ovdje. Zato sam ostavio polovicu cijelog ovog studija i vremena za te dvije točke. Preduvjet za razumijevanje i za rad na tom jest 1. Poznavati što je to patologija. To znači: gdje je kakva je i kako izgleda bolest. A drugo je bitno spoznati da su bitak i kršćanski pojam Boga isto. Filozofska antropologija kaže Bitak. To je svepostojanje, apsolutno postojanje, to je onaj temelj, to su oni osnovni zakoni svega što postoji, to je ono gdje su uzroci svega. Teološka antropologija pak kaže da je taj Bitak Osoba, apsolutno biće, razumno i slobodno biće koga religije nazivaju Bogom .Kršćani Ocem, Stvoriteljem. Opasnost je naime, hagioasistenta, da on to dvoje rastavlja i ne razumije, a onda nastaju problemi. A to znači da opasnost da Boga stavite u


86

Bitak, kao da je Bitak nešto veće od Boga, a Bog je Bitak. Filozof kaže: ja sam biće u Bitku. Dakle, svepostojanje, to je ono, to je duh, ja sam tu unutra. A teolozi kažu: to je osoba u kojoj ja jesam. U Bogu živim, mičem se i jesam. On je sve stvorio, u njemu je sve stvoreno. Sve je od njega i sve je za njega. Cilj. I sad je bitno da tu bitno razlikujete dvije stvari. Hagioasistent mora znati Bitak i Svemogući Stvoritelj to je isto. Radi se o živoj osobi. Hagiopacijent ne smije ništa od toga znati. Njega moraš preko prirodnog puta, dakle spoznaje svepostojanja, spoznaje Bitka, uvesti u dobrotu, ljubav, jedinstvo, istinu, ljepotu i tako dalje… Ako se te dvije stvari dobro ne razlikuje upropastit ćete mi pacijente. Zato je bitno za hagioasistenta da bude u duhu. O tome ćemo još opširnije govoriti. U duhu, u komunikaciji sa Stvoriteljem. To religije zovu molitva, ali od molitve onda čine nekakvu formalnu djelatnost koja nema veze zapravo ni sa Bogom ni sa čovjekom, jer se samo jezikom onda brblja nešto. Komunikacija je zapravo bit molitve sa Stvoriteljem. Ako ne komuniciraš u molitvi sa njime to nije molitva. To je laž, to je kič, prijevara. Prema tome dakle hagioasistent živi u toj komunikaciji, on je stalno u komunikaciji, povezan sa izvorom svega, sa korijenima bića. Međutim hagiopacijent je povezan sa hagioasistentom. On je bolesnik i njega ne možeš apstraktno povezivati sa Stvoriteljem, sa Bitkom, sa Bogom, sa molitvom jer je to za njega bol, patnja. On je upravo u tome bolestan. U tebi treba biti Duh. A to je Bitak. Dakle to je jedno. I onda to prelazi na pacijenta koji je polako sposoban uči u dobrotu, ljubav, istinu, ljepotu. A da ga uopće ne mučiš nekim filozofskim poimanjima i pitanjima. Da mu tumačiš što je Bitak. Jednostavno mu rekneš: postojanje kao takvo zapravo, ti si u svijetu, u tom svijetu ljubav vlada, a ne mržnja, u tom svijetu dobrota vlada. Svjetlo je jače od svega. Život je jači od smrti, zdravlje je jače od bolesti. To treba dakle u tebi pobijediti. I kad to u tebi pobjedi, kad ti postaneš toga i svjestan i voljno si priješao prag toga e tad počinju stvari. Dokle god misliš kao svijet, a svi ljudi kažu: Svijet je užasan, bolesti su jače od svega, smrt je užasna, jača od svega, mržnja je jača, ratovi su jači. Dokle god ti tako misliš ti si bolesnik i ti ne smiješ raditi hagioterapiju. Ti moraš prijeći tu granicu. Nije istina da je smrt jača od života. To je laž. Smrti uopće nema. Već si jednom umro kad si izišao iz utrobe majke. I? Što te nema? Drugi put ćeš izići iz utrobe ove zemlje, ovoga svijeta. Što te neće biti? Smrt ne postoji. Smrt je jedna laž koju grijeh i đavao nameće nama. Jer to je isto kao da imaš blizance u utrobi majke. I sad jedan blizanac ode, rodi se, ovaj drugi ostane, stoji još dva sata i plače:Umro mi brat, kud ću ti sad, ostavio me samoga. Mi smo još smješniji od blizanaca, naivni. Smrti nema, jer ti kao osoba ne možeš nikada umrijeti i tvoj je život besmrtan, dakle bez smrti. Život se samo produžuje, on se mijenja. Ako ti brat otputuje u Ameriku onda nećeš plakati sada svaki dan što nemaš brata. Nije istina, imaš ga. I tu je i preko mobitela i preko televizije i preko pisama i preko putovanja. Samo ćeš uživati. Dakle, u grobu nisu ljudi, prijatelji dragi. Nema mrtvih ljudi u grobu. To su samo materijalni, grubi ostaci čovječjega tijela. Mrtvi grubi ostaci. Kao kad kosu odrežeš ili notke i odbaciš na pod. Jel to umrla ruka, jel to umrla glava tada? Morate dakle tu gimnastiku, da tako kažem, intelektualnu gimnastiku dobro uvježbati ako hoćete biti hagioasistenti. Bez tih temeljnih istina vi ne možete ništa. Bez tih temeljnih istina vi ste dolje na razini životinja i na razini općeg svijeta koji negativno govori, koji je pod vodstvom grijeha. I zato govorite to je grijeh, zlo,nema budućnosti, tko zna kud ću, pakao, takav je svijet. A ja kao prosvijetljen, ja dakle kao onaj koji zna što je duhovna dimenzija, ja koji zna tko je Isus iz Nazareta, ja kažem ne. Ja sam živim, ja sam u nebu , ja uživam. Kad dođe bolest, osobito smrtonosna bolest ja kažem: Konačno ja dobio kartu da idem doma. A ne


87

plakati: joj ja moram umrijeti. Kolika sreća prijeći tamo gdje nema patnje, nema grijeha, nema zla, nema hagioterapije. Sve je konačno riješeno. To je dakle jedna strana. Dobro razlikujte te stvari. Bog – to je nešto što nam je u hagioterapiji neupotrebljivo i opasno. Molitva je jednako opasna jer se odnosi na Boga. Isto tako sakramenti i ostalo. Većina ljudi u Europi su kršćani i zbog toga imaju negativna iskustva sa svime tima. S pojmom Boga pogotovo, s pojmom ratova religijskih itd. S pojmom ubojstava u ime Boga i koga sve ne. Psovki Boga, mržnje na Boga,nacizma, neoliberalizma, i osobito komunizma, ateizma dakle gdje još uvijek ne mogu trpjeti Crkvu. Progonstvo Crkve koje sada doživljavamo recimo. To više nije fobija, kršćanofobija, kristijanofobija nego je to mržnja na Crkvu koju mi doživljavamo. I sve će gora biti ako mi ne uspijemo temeljito ljudima pomoći da postanu razumni i inteligentni. Kršćani su danas jedino izvan zakona. Zakon o zaštiti svih mogućih ljudi, dakle i posebnih ljudi, osobito istospolnih zajednica. Zakon dakle protiv diskriminacije zaštićuje sve, ali samo manjine. A nas? Mene kao kršćanina uopće ne zaštićuje nego me osuđuje. I to verbalni delikt, koji uopće ne može postojati u Europi u demokratskim državama. Mene za verbalni delikt šalju na sud. Pa gdje mi živimo prijatelji? Pa to u komunizmu nisam tako užasno doživljavao kao sad. I to vi zovete demokracija i sloboda? Hvala lijepo. Živite ju. I naravno nitko se ne buni. Svima je dobro. A nepravda strahovita. Kako da se smije pljuvati na Papu, na biskupe, na mene svećenika, na tebe kao vjernika i na tvoju Crkvu. Smije se pljuvati na sve načine. Preko televizije, radija i novina. Ali ako ti rekneš samo jednu riječ protiv homoseksualaca, protiv raznih drugih udruga, Kontra i šta ja znam i sve drugo ti si gotov. Pa zar vi ne vidite da smo mi izvan zakona. I to je Europa. Prema tome to je jedan zapravo jedna užasna bolest našeg društva. To je makropatologija društva. Ali mi ne reagiramo. Mi smo genijalci. Dok nam je dobro, dok nam bacaju komadiće kruha itd. svaki dan dotle ćemo šutjeti. Šutit. Dobro nam je. Siti smo. A što tvoja duša pati? Što si ti ponižen, što ti nemaš prava? U tom je cijeli problem dakle onda i hagioterapija to mora makropatološki promatrati stvari i makroterapijski djelovati. To znači društvo mijenjati. Vi morate na televiziji, na radiju, u novine imati sve i društveno djelovati da svaki čovjek ima slobodu, da svaki čovjek ima prava, da svatko može reći svoje mišljenje. Rekao sam već ja kao svećenik nemogu reći svoje mišljenje o istospolnim zajednicama, o Sodomi i Gomori i slično. Ne smijem. Kako je to moguće da se meni kao svećeniku zabranjuje profesionalno raditi i meni kao znanstveniku profesionalno istraživati. To su bezakonja. I nemojte mi govoriti da je Europa slobodna zemlja. Oslobodi Bože. Ako je ikad bila ropska onda je sada više, gotovo više nego u nacizmu i komunizmu. Jer ovo se sad sastalo jedno i drugo. Ovdje je sad religijski rasizam dok je u Hitleru to bio germanski rasizam. Ali imate osobito borbu protiv Boga i ne samo protiv religija, nijedne,samo protiv kršćanstva i Crkve, protiv mene i moga Isusa. Pa kome sam ja napravio zlo da se mene tako progoni? Kao neku zvijer? Kak je moguće da vjeroučitelj, vjeroučiteljica obrađuje tu i tu temu grijeha itd., spolnih grijeha i da zbog toga dođe u zatvor. U Katekizmu je naređeno da mora to obrađivati. I bude zakonski kažnjena. Da, znam vi ste svi u strahu pa zato se bojite. Pogotovo mi iz bivše Jugoslavije i istočnih zemalja. Mi samo mislimo Udba, Udba, NKVD, NKVD. Nije više tako prijatelju. Mi moramo sad reagirati. To je moja zemlja, to je moja kultura, to su moji ljudi, ja moram reagirat, a ne da mi neke manjine stvaraju zakone protiv mene. Treba imati pravedne zakone i za njih i za nas. U tom kontekstu ćete dobro razumjeti cijelu tu stvar što su to duhovne bolesti. Da je to nešto što strašno tišti i što muči svakoga od nas. To što mi šutimo to je teška bolest. To što mi u Crkvi ništa ne kažemo,


88

što čekamo da biskupi kažu, a ne mi. Što ne ulazimo u vlast. Ne ulazimo dakle u te strukture društva, nego ostajemo izvan toga. To je bolest. Teška bolest nas kršćana. I zbog toga društvo nema ni svjetla nema ni kvasca. Društvo nema ni soli, mudrosti jer nema nas. Tako da bi hagioterapija zapravo u tom pogledu želi pomoći da zaista društvo bude demokratsko, slobodno i da svaki čovjek ima svoj puna prava. A ne da na temelju Zakona protiv diskriminacije jedni budu diskriminirani, i to većina diskriminirana. Nas je u Hrvatskoj 86% katolika, kršćana. Možete misliti koliko onda ima tih manjina. Manjine imaju sve veća prava nego mi. Svi sudovi su na njihovoj strani, ne na mojoj. Tri točke.

Dano na znanje da tu moramo liječiti. Ja nikoga ne okrivljujem nego kažem bolest je to prijatelju. Tu bolest treba liječiti. To je bolest uma, to je bolest volje, to je bolest razuma, to je bolest slobode. To su teške bolesti. Ali to je makropatologija, ne samo mikro. Makro prvenstveno. Cijelo društvo tako misli. I svi šute. Tako da znate, da zapravo, ovaj raditi u hagioterapiji znači mijenjati društvo, stvarati slobodno, zaista demokratsko. Gdje zaista svaki čovjek ima vlast, ima pravo. Gdje nitko ne mora stalno strepiti hoće li me netko tužiti jer što sam negdje nešto malo rekao. Gdje ćemo doć? Zar više ne smijemo reći što mislimo? Zar ja ne smijem reći svoje uvjerenje? Nadam se da razumijete. Ako ne, dođite drugi puta.

Da bismo dakle razumjeli kako liječiti i makro i mikro terapijom idemo najprije ponovno ponoviti ono što smo ovih dana radili. Najprije da dobro upoznate što je uzrok svih zala. To je zlo. Zlo je sve ono što je u milijardu komadića, u milijardu oblika u svijetu prisutno. Zlo je sve ono što nije dobro. To su i fizičke bolesti, to su nepravde, to su moralni grijesi i zla. To je sve ono što ubija život, slobodu, mir čovjeka. To je zlo. Dolazi od zla. Uzrok je zlo. A bit zla je razoriti dobro, razoriti postojanje. Razoriti ono što je život. To je prvo dakle što moramo upoznati. To smo imali već čini mi se u ponedjeljak. A onda iz toga uzroka, iz toga zla dolazi bol i patnja. To je patologija rekli smo. I sada pokušali smo dobro to rasporediti. Pa smo rekli postoje razna područja. Postoji egzistencijalna patnja gdje ne znam tko sam, odakle sam, kamo idem. Bazična gdje nisam bio voljen, nisam doživio vrednovanje u djetinjstvu, dobno gdje svaka dob ima svoje patnje i muke i krize. Svakodnevno, tj. Svaki dan doživljavaš da te netko povrijedi, da ti se nešto zlo dogodi, da te uhvati strah itd. To su svakodnevne. Onda su organske. Dakle na svakom našem organu duhovne duše nastaje teška bolest. Onda specifično dakle da posttraumatski sindrom, alkoholizam, pušenje, igrice, traženje sreće, devijacije, ovisnosti o svemu i svačemu i o drogi i o seksualnosti, ovisnosti o alkoholu, cigaretama, psovci itd. I simptomatsko. Dakle to sve spada pod ovo što smo rekli područja. Područja, dakle razna područja na kojima… to su kao polja, kao da vidiš polje i na tom polju nastaje ovo. Na egzistencijalnom ti problemi, na bazičnom ti, na svakodnevnom ovi, na dobnim ovi, na simptomatskim polju ovi i na organskom ovi. Dakle to dobro razlikujte pa će vam biti lagano prepoznati dijagnozu. Drugo smo rekli koje su vrste, a to znači: Što se to dogodi kad nastaje zlo? Prvo je to kažemo mi kognitivno, to znači prvo ne spoznajem stvar kako treba, ne vidim stvar. Imam krivu spoznaju. I naravno da krivo radim. Krivo vidim. I sebe i svijet i svoj posao i sve oko sebe. A onda aksiološki, to znači da moja volja postaje slaba i sad ja činim zlo, a ne bih htio ili voljno hoću baš nekome načiniti zlo. Ako neću, a činim zlo onda to nije grijeh nego teška bolest samo. Ako ja hoću, slobodno činim zlo onda je to i grijeh, to je krivnja. Teška uvreda mene, drugih ljudi i Stvoritelja. Ja razaram njegov svijet. Rekao bih to


89

boli Boga, boli mene, boli i moje ljude oko mene. Kad sam ja zao nitko kraj mene nije sretan. Dosta samo da dođem na doručak i da nisam dobre volje. Da se ne nasmijem kad mi moja domaćica kaže Hvaljen Isus, Dobro jutro,a ja dobro jutro. Ona je gotova, ona je odmah u bedu. Čim se ja nasmijem ona leti. Ali takvi smo svi. Kad ja vas gledam sad kako ste vi u bedu, jedva se nasmijete uhvati me još veći bed. To vam je to. Prelazno strašno. I kad ti imaš dobre misli o drugima i kad ih znaš pozdraviti i možeš se nasmijati pa taman da umireš. E tad je to zdravlje. Nadvladao si sve. To su dakle područja. Ovo su … to je aksiološko rekli smo. Onda interpersonalno, a to znači kako vas sve skupa voljeti. Kako ne ljubiti one koji su sada u onoj dvorani gdje nemaju ni slike Ivančića, nego samo powerpoint. Pozdravljam ih toplo moji dragi prijatelji iz Zajednice. Kako ne pozdraviti one gore na katu koji nas gledaju samo na televiziji takoreći. Imaju ekran, ali nemaju mene ovako živoga kao vi. I naravno da su sve to patnje kad ti interpersonalno ne možeš doć zajedno. Kad je pauza onda dođem tu i vidim svatko bi htio meni prići. Dođu oni koji me poznaju iz Austrije, Njemačke, iz Švedske iz Ukrajine. Svi bi me htjeli pozdraviti, svi bi htjeli me zagrliti, a ja se držim onako: Nemojte ljudi, Čekaj. Puno vas je. Ako svi skočite odjednom mene nema više. Onda njih boli. Shvatite čovjek nam je neizmjerno važan. O kako je važno tvoje lice, tvoj osmijeh, tvoja dobra riječ. I znaš kako me zaboli tvoja kritika, tvoj ružni pogled,tvoj strogi pogled, tvoj dezinteresirani pogled. Znaš kako to boli. Još kad rekneš koju riječ, opsuješ i koješta. Ili ne znaš da ja krvarim, a ti se smiješ. Onda kad još postaneš zločest pa hoćeš tako zadavati rane drugima znaš kako to boli? Te interpersonalne rane su strašno velike i teške. Shvatite da onda ako dijete ne uspije uhvatiti ljubav majke, uhvatiti nježnost da dijete cijeli život ostaje suicidalan, depresivan, agresivan, pun krivnje, nesposoban za posao, zamračen mu je um, nema snage svoje slobode i slobodne volje. To su tako teške bolesti i rane. Mi toga nismo svjesni. Mi svi mislimo roditelji moraju raditi i moraju zaraditi. Ma ne živi dijete od tvoga novca i od tvoga posla nego od tvoje ljubavi prijatelju. Dosta mi je komadić kruha preživjet ću ja. Mogu ništa ne jesti 40 dana preživjet ću, ali bez tvoje ljubavi neću. Čovjek se ubije bez povjerenja i ljubavi nekoga. Taj interpersonalni aspekt je strahovito važan u hagioterapiji i molim vas da ga dobro uočite. Ali opet tu morate gledati i makro i mikro patologiju. Ako mene moji političari ne cijene i ne poštuju, ako mene u Crkvi poglavari ne poštuju, ako mene ne poštuje policija, vojska, ovi i oni ne znam tko u crkvenim strukturama. Možda su zabranjeni, u strahu, tjeskobi, skrivam se, bježim. Ja ne mogu javno djelovati. O kako nam je čovjek važan. A čovjek je iskvaren. Nema dobrog čovjeka. Još nisam našao nijednog čovjeka među 7 milijardi ljudi, među svim prijateljima koje sam imao, među svom rodbinom da se na nekoga mogu osloniti. Nikoga. Svatko je tako ranjen. Taman se oslonim i padnem ja i on. Jedino gdje sam našao gdje se mogu osloniti to je moj prijatelj iz Nazareta. Vjerujte mi. Jedino mjesto to je Stvoritelj, njegov Otac i moj tata. Isus iz Nazareta. Bože moj. Ja sagriješim, a on se rasplače. Pitam te zašto si se ti rasplakao. Pa zato što misliš da si me povrijedio, da ja tebe ne volim. Reko: baš mislim. Ne mogu te pogledati u oči. On kaže: A ja tebe mogu. Odi dođi. Pa te zagrli. Što on voli grešnike. I kad sagriješiš i kad si pun straha, krivnje, o kako on onda tebe voli. Dođi, zato sam ja došao. Zato sam ja umro na križu da ti kažem: Ne, ništa me nisi povrijedio. Šta je meni tvoj grijeh. Odi dođi k meni. A mi se tako pravimo važni. Joj sagriješili smo. Mislimo naš je grijeh nešto strašno, ubilo je Boga. Joj sad Bog trpi, sad on krvari, joj sad cijelo nebo plače, kud ću ti ja. A Isus kaže: Ma daj. Apostoli tamo sagriješe i pogriješe, ne peru ruke kako treba po zakonu židovskom, trgaju klasje subotom što se ne


90

smije, da ne kažem svi drugi grijesi. Desni razbojnik, kakve grijehe. Ne Isus brani njih: Ma šta ih osuđujete? Pa gladni su. Neka jedu. Prijatelji danas morate odbaciti zloga Boga jer vi đavla priznajete za Boga kad tako mislite. I kad ne vjerujete da je Bog samo ljubav i da on uživa u praštanju. Kažem vam klanjate se đavlu. Stalno se kajemo, stalno kajemo, stalno smo grešni, nećemo u nebo. Bog se srdi, Bog će te kazniti, pazi Boga si uvrijedio, Isusove ruke su zato probodene, sram te bilo. I naravno kud ćeš. Sakrij se u špilje. Baci se u more, ako ne znaš plivati. Nije tako prijatelji. Sve je drugačije. Bože moj. Znate što sam sretan u životu samo zato što postoji Stvoritelj koji je samo ljubav i dobrota. I da sam ne znam kakav ja se lijepo naslonim na svoga Oca nebeskoga i kažem: Tata šta ću? Opet sam sagriješio, a on kaže: Mili sine moj,dođi da te presvučem. I on uopće nema problema. Samo ja imam problema, zbog vas, vi isto. Jer nas osuđuje savjest, ali to ne osuđuje savjest to osuđuje đavao. To osuđuje đavao. Đavao nas osuđuje. To Sveto pismo kaže. On nas stalno okrivljuje, a Isus nas brani i zagovara. On je naš advokat. Sv. Bernardin iz Clairvouxa kaže: Ma da sam ne znam kako sagriješio teškim grijesima sakrit ću se u Isusove rane. Isusove rane su zbog mene. Neću plakati što Isusa bole rane. Ne. On je sretan što se smio za mene izraniti. Da mene oslobodi. Da mi pokaže: Gle kako te volim. Tvoji grijesi mi ništa ne znače. Pa zašto ne vjeruješ da sam ti davno oprostio. Probajte samo jedan dan živjeti tako pa ćete vidjeti koja radost. Ali vidjet ćete kako možete djelovati i u društvu i u obitelji. I kako ste kreativni, inteligentni, sposobni. Tada ćete osjetiti: A to je Crkva. Milina. To je Bog. Bože moj. Jedino mjesto gdje ja mogu preživjeti sve smrti. To mi je moja dobra rečenica. Bog je mjesto, odnosno ne Bog nego Stvoritelj, je mjesto gdje mogu preživjeti sve smrti. I gdje jedino nisam osuđen nego spašen. Ta rečenica moga prijatelja iz Nazareta: Ja nisam došao suditi nego spasiti. Al to kršćani ne čuju. Oni čuju stalno neke hinduističke, muslimanske, židovske i druge rečenice, ali kršćanske ne čuju. I zato nam je potrebno vratit se izvoru. Kako da izvoru svom se vratim? Zato kad gledate kršćane to su najtužniji ljudi, najozbiljniji ljudi, samo s njima ne bih htio nikada živjeti. To je užas. Vječito me opominju, ne valjaš ovdje, ne valjaš ondje. Pa ne valjaš ni ti pa šta ćemo sad. A Isus kaže: Valjaš. Ja za tebe život dajem. Prolio sam krv. Nemoj plakati što prolijevam krv. Nego, daj shvati da je to zato što te volim. Ja bih htio da mi dođeš baš kad si prljav. Kaže Isus: Ja volim kad si prljav pa te zagrlim pa je i moja haljina prljava od tvoje prljavštine. Ja sam uzeo tvoje grijehe. Onda operem i svoju i tvoju i obojica smo čisti. Teška je ta hagioterapija. Teška je ta hagioterapija kako vidim za kršćane. Istina se ne smije govoriti samo u državi nego i u Crkvi kako vidite. U Crkvi ne smijete propovijedati živoga Isusa Krista, evanđeoskog, nego nekog kog imaju kršćani. Onda kad mi svećenici tako propovijedamo on kaže: Da, da, da, e da. Vidjet ćete vi. Svi ćete vi u pakao. Ali mi koji idemo svaki dan u Crkvu i molimo duge krunice, ne mi ćemo u Nebo, mi ćemo vama suditi, a vi se pazite. To je dakle interpersonalno i religiozno. To su te vrste. Onda rasprostranjenost. To smo upravo rekli makro i mikro. Sjetite se makro kad kažemo patologija mislimo dvije stvari. Prvo da je to cijelo društvo, cijelo čovječanstvo je bolesno. To su te bolesti cijelog čovječanstva. To je grijeh svijeta. Svi smo u zlu, svi smo u paklu i izlazimo iz njega svaki dan. I drugo. To znači makropatologija. Da jednostavno možeš se razvijati u negativnom sve dalje i dalje, dalje, dalje da izgubiš cijeli život. To je makropatologija. A makroterapija da se možeš razvijati neizmjerno u vrhunskog čovjeka. To su dvije suprotnosti. I makro terapija da cijelo čovječanstvo možeš liječiti. Mislite na to time što ti sebe liječiš ti liječiš i čovječanstvo. Ti postaješ svjetlo. Zato nemojte misliti da sad morate vi pisati, govoriti, ovo, ono. Sebe učini


91

čistim, slobodnim i vidjet ćeš kako je oko tebe svjetlo. Kako cijeli tvoj gradić i cijela tvoja župa postaje drugačija. Slobodna, radosna. Zatim su simptomatske bolesti. To su rekli smo četvrte. To znači razumjeti koji su sve simptomi. Prema čemu se onda može dijagnosticirati. A onda je peto morfologija. Koji su sve oblici bolesti? Kako se oblikuju pojedine bolesti. Pa smo rekli imaš na osobi, pa na savjesti, dakle na svakom organu svoje duhovne duše. I na kraju kvalifikacija, dakle kako možemo označiti što je što. Što je to bol duhovna? Što je iza toga uvreda? Što je neka rana? To su sve različite dakle različite vrste bolesti, različite veličine bolesti itd. i dubine. Onda šta je to trauma? Šta je bolest kad kažemo duha? Šta je nemoć? Što je slabost? Što je psihopneumatska i somatskopneumatska? Šta je to aksiološka i kao što su to stanja, stanja bolesti. To je ono što trebamo znati dobro kako bismo sada mogli ići na lijek. Ova dva poglavlja su fascinantna, vidjeti ćete. Vrlo lijepa i to je za nas bitno. Ovo morate dobro poznavati. Ono je međutim preduvjet. Dakle rekao sam dvije stvari su preduvjet. Prvo da znate koje su to bolesti, kako se sve oblikuju je li. To je tih šest. To morate kad te netko probudi odmah tatatatata. Znate. A onda drugo sam reko da morate dobro znati Bog, Bitak to je jedno te isto. Samo ti ako si zdrav duhovno onda ti možeš pred Boga i moliti itd. i primati sakramente. Ali pacijent koji je bolestan upravo od toga i to je u njemu bolest Njemu ne smiješ na taj način ga liječiti. Ne možeš bolešću liječiti bolesnika. Ne možeš ako on ima rak sad mu usadiš još jedan rak. Ako ima tuberkulozu da mu napraviš još jednu tuberkulozu, ne znam gdje, na mozgu. Ne možeš bolešću dakle liječiti bolest. Shvatite dakle. Pacijent je netko kome je i Bog, dakle odnos prema Bogu i odnos prema molitvi i Crkvi, vjeri, sakramentima sve je bolesno u jadnom njemu. On je razočaran, frustriran. Ne dajte se zavesti kad vam počnu pobožno govoriti. O dragi Bog će pomoći. Čim mi netko kaže dragi Bog ja odmah znam da to nešto nije u redu. To više nije Isus Krist. To nije dragi Bog nego je on moj prijatelj. On kaže vi ste moji prijatelji, a mi nitko ne kažemo da je on naš prijatelj . Sramota. Tako on ostaje sam. On pruža ruku, a ti njemu ne pružaš da se ne rukujete. Kad si zadnji put rekao: Ti si moj prijatelj Isuse. A on kaže: Vi ste moji prijatelji. Ali onda druga rečenica: ako činite što vam ja kažem. Hehehe, a mi činimo sve što nam kaže netko drugi, a što Isus kaže? Tamani ga. Isus kaže: Ne blebećite! A mi baš navali da blebećemo. Molitava i molitava. Isus kaže: Nećete ako govorite Gospodine, Gospodine doći u nebo. A mi baš Gospodine usliši nas, Gospodine, usliši nas, Gospodine, baš Gospodine, nek Isus vidi da mi znamo bolje od njega. On kaže: Ne sudite! A mi kažemo: Joj kakvi su ovi. Jeste vidjeli kakvi su ovi? A gle kako ovi ne valjaju. Šta ti Isuse? Vidiš kako sam ja dobar? Mi se postavljamo kao suci. Ajojoj. Prvi korak da ozdravi hagioasisten jest da se vrati onome što je Bitak, ili ako je kršćanin onome što je Isus iz Nazareta i da mu njegova riječ bude pravilo. Evanđelje je pravilo duha, čovjekova duha. I kad prema tome radiš ti si jednostavno normalan čovjek,zdrav čovjek. Isus je toliko zdrav, a kršćani su toliko bolesni. Kad usporedim Isusa i kršćane to je užas te uhvati. Sjetite se one anegdote: Svakih 100 godina na Maslinskoj gori se sastanu Isus kršćana i Isus Evanđelja i tjednima diskutiraju i razgovaraju. Isus pokušava da uvjeri Isusa kršćana da nije to on. Neka njega iz Evanđelja prihvate. I kaže nakon tjedana i tjedana diskusija i rasprava Isus iz Nazareta kaže onome Isusu kršćana: Dragi moj prijatelju ja vidim da se mi nikad nikad nećemo složiti i tužan odlazi. Nisam vidio toliko izdaje Evanđelja i Isusovih riječi kolko kod kršćana. Oni uopće ne čitaju Evanđelje, a protestanti i drugi se hvale kako puno čitaju,ali isto ne drže. Svi smo tu jednaki. Pravoslavni isto ne. Ali kad počneš čitati njegovu riječ pa kad o njoj razmišljaš još. Staneš nad njom. Bože moj kako to oslobađa. A mi


92

radije slušamo nekog Isusa kršćana. Nekog kog nam je netko izmislio da Isus zapravo ovako kaže, ovako kaže. To je najgore kad razgovaram sa ljudima, dobrim kršćanima, osobito na selu. Kažu: Isus je rekao ovo. Reko: Ma gdje? De molim te pokaži mi? Gdje je to rekao? Kršćani imaju neko drugo Evanđelje. Koje je protivno onom Isusovom. Hagioasistent mora stajati na onom Isusovom. Zato mora biti sveta knjiga Evanđelja. Sveta prijatelji. Nosite ju u srcu najprije, ali i džepu, i u torbi, i svugdje. Nabavite si makar male, ali ne tako da vam stoji tamo kao nekakav fetiš nego da čitate, da razmišljate, da gledate kakav je to Isus. Ali vas molim nemojte čitati sve drugo. Pustite sv. Pavla i Petra i Stari zavjet. Isusa najprije i četri evanđelja. Kad to dobro asimilirate poslije ćete i Pavla i Petra dobro razumjeti. Petar i Pavao i drugi to su već teologije. Oni su već teolozi i navjestitelji, ali Isus je Bog, on je Riječ. Kad ja čitam Evanđelje to je Riječ, to je Isus. Kad ja to prihvatim Isus se smije u meni, uživa u meni da je konačno netko. Znate gdje mi Isus najviše zahvaljuje u životu? Stvarno je najsretniji. Kaže: Tomislave pa ti me jedini na ovom svijetu čuješ kad ja govorim. Ti razumiješ da to ja govorim. Kaže kršćani stalno meni govore: Isuse, Isuse, Isuse, Isuse, Isuse usliši nas, Isuse pomozi. Nitko me neće čuti kaže. Čak i ako meditiraju oni nešto kaže hinduistički uzmu mantru pa si meditiraju a nitko k meni ne dođe. Isus je najsretniji kad ti njega čuješ. Autentično čuješ njega u savjesti, u životu, a osobito preko njegove riječi u Svetom pismu. Preko Euharistije kad ga čujem… Ajoj… Isus nije sišao s križa prijatelji. On je za sebe uskrsnuo, ali sad stalno pati i visi na križu. Još nije uskrsnuo za nas. Rijetko tko prihvati njega. Rijetko tko. Dobro neću dalje. Teolog sam i ja moram kritizirati. Ja moram misliti. To je moja dužnost, zadaća dakle. Ja to moram. To mi biskupi naređuju, Papa naređuje, Bog naređuje. Ja to moram ovako govoriti. A na vama je da čujete ili ne čujete. Šta ja mogu? Ja ne mogu drugačije nego moj Isus, a Isus je bio tako kritičan. I zato prema onim pobožnim, onim koji neće da ga čuju. Oni znaju bolje od njega što treba raditi. I bolje da Isus umre nego li da njihovo shvaćanje umre. Evo to su problemi, dakle makroterapije i zato dobro razumijte – Bitak i Stvoritelj su isto. I to je ono što svaki hagioasistent mora jasno znati. Kad kažem Bitak znam tko je to. To je osoba koja me gleda, ljubi, nježna, topla. Osoba koja je samo dobra, puna nježnosti, puna dobrote. Eto Otac Nebeski je Dobrota, vidite Bitak. On je onaj transcendental dobrote. Isus kaže: Samo je jedan dobar – Otac. Kužite? Da malo upotrijebim i tu riječ. Kužite? Spavate? Probudi se ti što spavaš. Drugo. Drugi transcendental je Istina. Isus kaže: Ja sam Istina. Dakle drugi transcendental to je Isus. Treći transcendental: Ljubav. To je upravo ono jedinstvo. Jedinstvo Oca i Sina to je Duh Sveti. Shvatite da upravo Bitak, da su to Otac, Sin i Duh Sveti. Otac je Dobrota, Sin je drugi transacendental – Istina, Duh Sveti je Jedinstvo i Ljepota. Duh Sveti nadahnjuje. Duh Sveti je ovaj, jedinstvo Oca i Sina, on je srce Oca i Sina, on je ljubav Oca i Sina u jednom. I ta ljubav Oca i Sina nama je poslana. Zato je on i Stvoritelj – Duh Stvoritelj. O Dođi Stvorče. Duh Stvoritelj je Duh Sveti. Zato što Oca predstavlja. Oca vidimo u Duhu Svetom. Ali je i Duh Istine kaže Isus. Jer on Isusa predstavlja. Sve što je Isus donio na svijet Duh Sveti nam daje. U Euharistiji, molitvi ne možemo doći do Isusa i Oca Nebeskog, nego do Duha Svetog. U Duhu Svetom su Otac i Sin. Zato je Bog jedan. U Duhu. I kad imate Duha Svetoga imate cjelovitog Boga. Otac je onaj koji misli i odlučuje, Sin je onaj koji sve to pravi nacrt i objavljuje, on je Navjestitelj, Istina. A Duh Sveti ostvaruje u tebi. Svetost ne možeš ti ostvariti. To svi kršćani misle da oni trebaju sebe učiniti svetim. To su gluposti. Dopusti Bogu da te načini svetim. Samo te Bog može načiniti svetim. I to je Duh Sveti. Od danas imate uzeti Duha Svetog za ruku jer on je nama


93

poslan. Duh Sveti je poslan. Isus je rekao: Ja odlazim,al' ću vam poslati Duha Svetoga. Da ostane s vama zauvijek. On će vas poučavati, on će vas uvoditi u svu istinu, to znači ostvarivati Isusove riječi. On će vas podsjećati na mene, on će vas voditi, on će vam biti utjeha. On će biti sila kojom ćete činiti moja djela. On će činiti sve. On će svjedočiti. On će sve raditi. Isusov kršćanin je samo onaj koji je obučen u Duha Svetoga. Onda je i Otac i Sin, sve u njemu, čitavo Presveto Trojstvo. Ali koliko ja znam Duha Svetog mi nitko ne poznajemo. Katolici i Protestanti: Ne, Duh Sveti je daleko mi se molimo Ocu i Sinu, a Duha Svetog nemamo nigdje. Tko zna šta je to? Drugo. Razni pentekostalci i karizmatici i slično. Oni opet odveli su Duha Svetog u darove. Dignu ruku, haj, haj i Duh Sveti. Duh Sveti nije haj, haj. Nije podizanje ruku. Duh Sveti nisu darovi Duha prijatelji dragi. Pa nisam ja tvoj prijatelj ako uzmem tvoju čokoladu, a tebe odbacim. Još nisam vidio da oni koji imaju darove Duha Svetoga da su postali bolji ljudi. Nisu. Kod sv. Pavla upravo najveći su mu problemi bili upravo karizmatici u Korintu. Korintska crkva. Prvu i drugu poslanicu piše. S njima. Oni se svađaju, oni se rastavljaju. Oni, uf, užas. I kad je on umro onda treći papa po redu nakon Petra, sv. Klement ima problema piše njima poslanicu zašto se svađaju. Opet je razdor među njima. Nitko se ne može tako dobro svađati kao karizmatici. A to znači mi koji imamo darove Duha, a ne primamo Duha Svetoga. Jer Duh Sveti je jedinstvo, a ne darove. Darove svatko sebi uzme i pravi se važan. Ko je važan. Ti liječiš, a ti imaš govor, dar govora, štulo pa ga dan, a ti imaš ovo, a ti imaš ono. Ne. Jedan Duh je kaže sv. Pavao. I pravi karizmatik je samo onaj koji osobu Duha Svetoga primi. Zapravo ne postoje karizmatici. Postoje kršćani ili nema ništa drugo. Nema toga tko nema Duha Svetog, već od krštenja. Taj Ivančić će nam sve, sve negdje tu srušiti. Ostat će nam na kraju samo Isus i mi. Kula babilonska će se skroz, skroz slomiti jadna, a ostat će samo ljubav. A ljubav jedino ujedinjuje svijet. Jedino u ljubavi se ne možeš s nikim natjecati ni biti zavidan nit se pravit važan. Samo ljubav spašava. Dobro ćemo sad polako priječi na koji su to lijekovi? Rekli smo da je bolest manjak Duha. Prema tome Duh je lijek. Kad donesem Duha tad je to lijek. Duh je dakle Dobrota, Istina, Ljubav i svako moralno dobro. Duh. Sjetite se Isus kaže: Bog je Duh. Jel tako? I sjetite se da smo ovih dana rekli Bitak je duh. Ono što je temeljno u svemu to je Duh. Dakle Bog je Duh, Bitak je Duh. Jesam vam lijepo protumačio da je Otac Dobrota, dakle transcendentali, Otac je dobrota, Sin je Istina, Duh Sveti je Jedinstvo i Ljepota. Dakle imate isto sve. Samo na raznim jezicima izrečeno. Preko Bitka onima koji ne vjeruju u Boga, onima koji su ranjeni dakle i td. A kao kršćanin ako si bar donekle ti oslobođen tih bolesti onda ti smiješ dakle govoriti ovako teološki. Ali uvijek je Bitak osoba. Netko tko te ludo voli. Netko tko uživa što si ti ovdje u Zagrebu u ovoj dvorani. Hmm.. Nitko nije sretan što ga Bog voli. Jel vi znate da je Bog tako sretan. Da se on rasplače nad vama što ste ovdje i što hoćete pomoći ljudima? A vi ste tako ozbiljni kaže joj. Što će biti od mene? Idemo dalje na lijek zato dakle potreban. Lijek je dakle potreban svakom od njih. Svakome. Najprije meni, a onda vama. A pacijentima? Svakom čovjeku ove zemlje. Nemojte misliti: aha ja tu učim, ja sam već slobodan i zdrav, a ja ću pomoći drugima nek znaju. E tad si ohol. To je to kršćanstvo koje ubija. Mi kršćani se spašavamo, a oni tamo nek si misle. A kako ne razmišljamo da desni razbojnik nikad nije bio kršten. Pa kak je mogao doć u nebo? Il' mislite da je Isus sišao s križa pa ga brže polio vodom, a prije održao tri kateheze. Dakle ima li u nebu nekrštenih? Je li Abraham u nebu i Izaija isto? Šta rade gore? Nisu nikad bili kršteni. Prema tome odakle mi pravo da ja kažem: mi smo kršćani mi se spašavamo. A oni drugi? Nije istina prijatelji. Svaki ima svoj dio spasa. Svaki.


94

Posljednji čovjek ove zemlje. Od prvog do zadnjeg Adama povezani su s Isusom Kristom. Jer Isus Krist je uzeo ljudsku narav i svaki čovjek je povezan s njime i njegovim spasom. Nema tko se ne može spasiti. I ne spašavaju se svi po sakramentima kao mi. Ne. Na razne načine Pashalni misterij, kaže Gaudium et Spes br. 19, na razne načine Isusova muka i smrt i uskrsnuće dolaze do svakog čovjeka. Onaj koji čini dobro do njega dolazi. To je pravi sakramenat. Kršćanin koji prima sakramente, a zločest je do njega ne dolazi uopće milost. Što ćete se iznenaditi kad dođete u Nebo, a ono nigdje kršćana. Taman da nađete neke ateiste tamo i neke koji su bili po zatvorima. Gle oni tamo. Što vi radite ovdje? He, kaže: mi smo se obratili. Pa kako. A mi kršćani smo uvijek bili obraćeni. Da, nikad se vi niste obratili, jer vi ste bili dobri, zato ste u paklu. U pakao idu dobri ljudi, shvatite. Osobito dobri kršćani. Zašto? Jer lažu Bogu i sebi. Isus kaže: samo je Otac dobar. A kršćani kažu: I mi smo dobri. I kako Isusu mora biti onda kad mi kažemo: I mi Isuse. Šta ti pričaš? Mi kršćani. Tko je dobar kao mi? Čuvajte se dobrote kršćana. Zahvaljujte Bogu za one koji su ponizni. Koji kažu: Oh rast ću. Rast ću u dobroti. Htio bih rasti. Nisam dobar, ali želim rasti da budem kao moj tata nebeski. To je poniznost, a poniznost je realnost. To je rast. Oholost je zapreka. Duh je dakle Bitak i Bitak je Duh. To smo dakle sve rekli. Sve drugo je nepostojanje. Idemo sad dalje. Prvi i najvažniji lijek je dobrota. To je prvi lijek. Imate ćete jedno 25 ili 27 lijekova. Sad ću morati malo brže nakon ovih uvodnih, temeljnih spoznaja. Dobrota dakle. Jer ona je dostojanstvo čovjeka. Kad uđeš u dobrotu, kad pacijenta staviš u dobrotu, da je Bitak dobar tada on osjeti svoje dostojanstvo. Dobrota ga prima. Znači da je dobar. I tad liječiš ono najbitnije kod pacijenta – dostojanstvo osobe. A osoba je čovjek. Drugi lijek je Istina, a Isus je Istina sjetite se. Dakle transcendental drugi – Istina. Uvedi u istinu i tad će pacijent dobiti drugi lijek – Istinu, ali tad će dobiti i život. Pazite Isus kaže: Ja sam Istina, ali ja sam i život. Ovo je sad ako važno da ovo jako dobro razlikujete. Jedno je osoba. Ja kao osoba sam od Stvoritelja, Bog Otac udahnjuje u mene svoj lik, osobnost, ali osoba bez života nema postojanja. Osoba je tu, ali ne može postojati ljudski. Zato Otac mi daje osobnost moju, a Sin daje život, on je život. Prema tome kad uvedem pacijenta u dobrotu liječim osobnost, dostojanstvo, povrijeđenost njegove osobe, poniženje. A kad uđem u istinu Evanđelja i Bitka tada dajem život pacijentu. Tada on oživi, ozdravlja. Istina ili život to je isto. Bez života ne postoji osoba. Ona je tek u mogućnosti života, ali života stvarno nema. To dobro razlikujte. Ti si osoba, to si ti, to je tvoj identitet. To si ti. Ali da ti kao takav postojiš to je život. To je drugi transcendental, a to je u našem kršćanskom, teološkom vidiku Isus. Treći lijek je jedinstvo. Sjetimo se da je Bitak jedan. Jedinstvo osobe i života. To je Duh. To je Duh Sveti, a to je u nama duh, i duh je život i sve. Drugim riječima. Od Oca imam osobnost, osobu, od Sina imam život. To dvoje je Duh Sveti. Duh Sveti je jedinstvo. Prema tome imate tri transcendentala. Prvo dakle što moraš dati pacijentu je dobrota, drugo istina, a treće što trebaš dati to je jedinstvo. Da shvati:Aha, Osobnost moja od Oca i život moj od Sina moraju biti jedno. Tad sam ja živ i zdrav. To vam je logika. Ako to razumijete… Ah, čuj ako ne razumijete nećete dobiti pozitivnu ocjenu da možete raditi. Ne postoji dakle ljudski život bez osobe i ne postoji osoba bez života. Osoba je dobrota, a život je istina. Sjetite se drvo spoznaje dobra i zla. Drvo spoznaje dobra i zla. Što se tamo dogodilo. Rastavljeni su osoba od života. Jer time što su sagriješili izgubili su život, izbačeni su iz raja. Ali time što nisu dirnuli u drvo, u drvo života, zato su ostali još kao osobe, još su s Ocem ostali povezani. Drugim riječima u njima je razoreno jedno, ali ostalo je još . Oni su osobe kojima Isus mora donijeti život. Jer život je razoren dakle time što su razoreni


95

transcendentali: ljubav itd., dobrota. Tako da je ljudsko biće zapravo jedinstvo osobe i života. Kad razdijeliš to dvoje onda je to smrt. Čovjek u sebi razdijeljen, on je mrtav. To je osoba koja ne može pokazivati, ne može dati znakove života. Probajte si zamisliti čovjeka koji je u komi. On je osoba, on je tu. Ali nema života. Ne može ti ništa reći, ništa pokazati. To je pakao. Pakao je koma. Vi znate da vi preksutra prijepodne imate pravo napisati pitanja. Pitajte sve. Ako treba cijeli dan ćemo odgovarati, još i u nedjelju ako treba ostati. Pitajte jer ovo je bitno. Za vas ako znate kako ćete posredovati terapiju. Vi morate znati: prvo, prvi transcendental to je dobrota. Tada sam povezan s Ocem nebeskim, tada imam sebe kao osobu, dostojanstvo. Time se liječi dostojanstvo osobe. Drugo život. Tad se liječi to. Treće jedinstvo jednog i drugog. Tada liječim i savjest i sebe itd. Čitav sam, cjelovit sam. I već ste time oslobodili čovjeka i od ovisnosti i od agresivnosti i od depresija i od suicida. Čim ovo troje već samo dobro načinite. U sebi razdijeljen čovjek je mrtav. Dok se čovjek zato drži dobra on je cjelovit i zdrava osoba. Ali dok se drži istine on ima život. Istina oslobađa od smrti. Problem je kršćana neistina. Zato nam je ići u istinu. Mi stalno moramo ulaziti u istinu. Mi smo stalno kušani i odvraćani od istine. Đavao je lažac, a Isus istina.

CD 10

Shvatite , morate se odreći svojih slika o đavlu, jer su to krive kršćanske slike. Isus kaže samo jedno : tko je to đavao? , lažac i otac laži. I ukoliko laže, ubija ljude,jer ako si u laži , izvan života si. On samo laže, nema nikakve snage. On još nikoga nije ubio. On ne ruši kuće, ljudi ruše. Kršćani jadni, boje se đavla, napravili su neko strašilo od njega, a onda biježe od Boga. Kaže da je ovca tumačila svojim mladima, janjadi svojoj djeci, što je vuk i neka ga se dobro čuvaju. Onda je narisala kakav je vuk , on je užasan, ima užasne očnjake , on ima panđe, kad te pogleda već si mrtav. On je strašan. Narisala je vuka najgorim bojama. U mjesec dana nađe da su svi janjci mrtvi. Kad je došao vuk, oni su vidjeli da on nema ništa od onih osobina koje je opisala njihova majka ovca. Izgledao je lijep, lijepu njušku, nikakve očnjake, ništa. One se počele s njime zabavljati, a vuk je fino pojeo jednu po jednu. To je to. Mi smo od đavla napravili neko užasno strašilo i onda se bojimo. Sveto pismo kaže : »Bojte se Boga», mi kažemo : ne , đavla. Sveti Petar kaže : oduprite se čvrsti u vjeri. On obilazi kao lopov,kao ričući lav koga da proždre, on laže da može nešto napraviti. On se koristi tvojom snagom. On tebi nariše Boga da je užasan, onda ti urličeš protiv Boga. Lijepo egzorcisti kažu ti si opsjednut , onda izbacuju iz tebe đavla, a đavao se lijepo smije. Đavao kaže, fino, sad imam gdje biti. Kako ćeš me izbaciti? Kad čovjek živi u laži, onda je prijatelj onoga lažca. Dakle, kad to dobro shvatimo, dok se držimo istine, imamo život. I sjetimo se samo je Otac dobar, Isus je riječ Istine, kad se spoje čitav je život u čovjeku. Otac i sin su zajedno , a Duh Sveti je upravo to zajedništvo. Dakle, dobrota, istina i jedinstvo.

To su zdravlje čovjeka. Hoćete li to zapamtiti? I to je temeljno, ništa drugo ne smijete raditi na početku, nego to. Dosad smo govorili, dok smo bili pobožni, bezuvjetna Božja ljubav, ne smijete to više spominjati. Jer opet je Bog unutra. Pacijent kad čuje bezuvjetna Božja ljubav, a gle kakvog me stvorio, on me pušta da ja patim, gle oduzeo mi majku, gle, rastavio mi mamu i tatu. A vidi ja ne mogu u školu ići. Kakav je taj Bog i bezuvjetna Božja ljubav.


96

Ne smijete to više upotrebljavati. Ubijate pacijenta jadnog. On smatra da vi njemu lažete. Sad ćeš ti meni reći da je Bog dobar, a gledaj. Gdje je taj tvoj Bog ? Kad mi počnu tako vikati, ja se nasmijem i kažem ni ja u takvog Boga ne vjerujem. Onda dobro kažu. Onda počne dijalog. Jer Bog koji ubija djecu, oslobodi Bože. To je đavao. To je grijeh čovjeka. Bog samo ljubi djecu , on spašava. Kako ste vi ozbiljni, znaći vi svi drugačije mislite.

Idem ja doma, idem ja radije na izlet. Kome ja to govorim? Nitko ne vjeruje da je Bog ljubav kako to ? Da je Isus nježnost, toplina, istina, život. To vama ništa ne znači. Vama je đavao je sve, on je opasan. Kad si s njime u dobrim odnosima, veliš sve ide dobro.

A onda Bogu ideš nedjeljom na misu, a đavlu preko tjedna malo opsuješ, tako da on zna da si mu prijatelj, onda te neće napasti. To kao da dobrom psu baciš kost. Nije lako biti Ivančić vjerujte. Moraš govoriti istinu, previše mi je važan Isus iz Nazareta. A opet kud ću s vama, kad nećete da vjerujete. Probajte samo malo okusiti od tih istina , Bože moj kako je lijepo, dobrota , to je moj tata , nikad se ne ljuti na mene, nego ja se ljutim na njega . Život i istina, to je moj prijatelj iz Nazareta. Isus, kako je dobar. Vidi njegove rane zbog mene, jer me voli. Onda znam Duh Sveti , On je u meni, ja u njemu, uživam. Stalno me nadahnjuje, govori ne boj se. Ignoriraj đavla, nema đavla prijatelju . Za onoga koji vjeruje u Boga, nema đavla,

Onaj koji je upalio svjetlo, za njega ne postoji mrak, ali ako ugasiš svjetlo,onda si u mraku vječitom. Moraš samo o mraku govoriti i govoriti kako je mrak opasan.

Za mene mrak uopće nije opasan. Gle kako je lijepo sunce. Isus je sunce pravde.Prijeđite na tu drugu stranu.Pazite, u nebo se ne ulazi poslije smrti, nego sad. Evo sad do 12 sati ako ne uđeš

Sad se u nebo ulazi. Sad osjeti, pa zar je to moj Bog ? Zar je to moja prekrasna crkva ? Zar je to moj Isus ? Pa zar je to otac nebeski ? Pa zar su to ti divni sakramenti u koje ja ulazim, pa se oblačim u samoga Boga ? Pa što sam ja dosada radio ? Joj, što sam jadan. Oče, vraćam ti se .

Budite danas svi izgubljeni sin koji se vraća. Jer ovakav život – svinje imaju bolje jelo nego mi. Tako on nije smio jesti ono što svinje jedu. Kažem, pa jesam lud … i sluge imaju divna jela kod mog Oca, a gle što ja radim, na strani grijeha, đavla, zla, mržnje, vraćam se . Pa kaže Oče , daj da bar budem zadnji u tvojoj kući. Otac kaže ti , moj sin, pa zadnji, pa ga izljubi, poljubi, onako prljava, odvratna , razderana, kojekakvoga , jadnoga, kost i koža… zagrli ga i uvede unutra … ajde sine , ajde pod tuš, ajde da te presvučem..onda ajde brže gozba .

Da li je takav vaš Bog ? Joj, tek tri osobe od sviju nas. Ne znam kakvi su oni gore na katu, pred ekranom? Aha ima gore još na balkonu još troje koji vjeruju u takvog Boga. Ne znam kako su oni bez ekrana jadni koji ne vide Ivančićevo lice koje je zabrinuto. Ove kršćane ne možeš uvjeriti da je Isus Bog i da je ljubav neizmjerna i da je život. Učinite samo taj korak, vidjet ćete da sve ste učinili. Jer evanđelje tek čeka na nas. Crkva tek čeka ono što Isus ….

Sjetite se bit duha je ti možeš ono što želiš biti . Onda danas uživajte u tome pa zar sam tak oljubljen . Na nas se natovarilo toliko toga grijeha, bolesti, frustriranosti, neuspješnih molitava, neuspješnih misa , sve beskorisno, jer moraš ići na misu jer ako ne ideš na misu, odeš ti u pakao . Što ćeš sada, ne ideš na misu što ti koristi nego .. Ne ideš u bolnicu da dobiješ injekciju već da te doktor vidi pa ideš natrag. Nećeš postati zdrav što si došao u


97

bolnicu pa otišao kući.Sve je drugačije nego što ti misliš , daleko ljepše. Dakle, kad gledamo dolje, kad se čovjek ne drži dobrote , on je zla osoba on je zao, on je loš , on ne valja. Kad se ne drži istine on je izbačen iz postojanja, iz života. Jer istina je stvarnost a laž je nestvarnost, ne postojanje. Ovo su vam ljekovi, pazite, jer ste svjesni toga ? ovdje ja vama ne propovijedam.Morat ću sutra doći u kravati da me vidite bolje. Ovo su znanstvene stvari prijatelji dragi a ne pobožne misli. To ti kao stručnjak moraš znati. Ti moraš pacijenta uvesti u dobrotu. Ti ga moraš uvesti u istinu života , moraš ga uvesti u to da u sebi bude jedno. Da se dobro i istina njegova slože, tada ima život i tad si ga izliječio. Brojni mi hagioasistenti neprestano potvrđuju, kaže ništa tako ne liječi, ne djeluje, ništa tako tako efikasno kao uvesti ih u transcendentale, ili u bitak. I svi vide kolika razlika između onog kad su ono sa molitvom.

Bezvjetno ljubavi i slično .. samo je nešto malo pomoglo, ali većinu ne.Pacijent teško ulazi jer je bolestan, ulazi u bezuvjetnu Božju ljubav, ajde molim te , pa ni asistent ne uđe, a kamoli će on. A u ovo lako, dobrota , on samo zna to je dobro, što ne bi išao. To je istina, to je ljubav.

Ajmo, on nema nikakove predrasude protiv toga. Otvorena su mu vrata. I najbrže se izlječi tak pacijent. Vi ste filozofski uveli čovjeka u Boga. Niti on nije svjestan niti ti što ste napravili, a zapravo ste bitno napravili. Jer Bog koji je Bog teologije , isti je Bog filozofije. Pa nije Bog samo u vašoj crkvi , on je u našoj crkvi katoličkoj .U svakome od nas. Mi smo hram Duha Svetoga.

Zatim, 4. lijek je čistoća. To znači savjest. Savjest je glas osobe. Jer je savjest glas dobrote. Sjetimo se dobrota i osoba idu zajedno. Otac nebeski , dobrota i osoba kod čevjeka to je jedno idu zajedno. To je to što liječi. Čistoća savjesti je , kaže Jores , dakle da je savjest glas bitka.

A znamo da savjest razlikuje dobro od zla, prema tome, kad si dobar, savjest liječiš. Dobrota liječi savjest temeljito. Daje čistoću savjesti. Rekao sam vam jučer, čim uđeš u dobrotu, uvedeš pacijenta da bar netko nešto dobro napravi, da misli dobro , izlječio si ga. A možeš ga dovesti do stotinu ispovijedi, a on opet jadan. Ispovijed je za onoga koji dobro razumije, tko je zdrav u duhu, i tko zna što znači ispovijedati se, to morati paziti, mislite na to. Pacijent je bolesnik, i to u svakom pogledu, jer je duh bolestan. Ranjena savjest je glas ranjene osobe.

I pogaženog dostojanstva osobe. Tako savjest, osoba , dobrota idu skupa. Povežite to, pa ćete vidjeti kad vi izliječite osobu savjest i krativnost i smisao, da ste oslobodili čovjeka od suicida depresije, agresivnosti, krivnji, ovisnosti, osobito od ovisnosti, vidjeti ćete kasnije to. Savjest boli, grize, peče.Ona traži da se osoba i život iscjele. Da bi prestala bol duše, savjest boli. To je bol duše. To je bol duha.

5. lijek je prava spoznaja. To je intelekt. On je glas života , jer je organ istine.

To morate sad dobro učiti povezivati. Osoba se povezuje sa dobrotom. Život se povezuje sa Isusom, istina. Organ savjesti se povezuje sa dobrotom, dakle Ocem. Organ intelekta sa opet sa Isusom , istina. Istina je tu, intelekt. Moraš uvesti u istinu. Dakle, dobrota , prvi transcendental, Otac i osoba. Drugi transcendental istina , istina Isus, i život, to je zajedno.

3. savjest , dobrota, osoba, otac nebeski .zajedno. zatim intelekt , istina Isus i život.


98

Istina oslobođa, istina je život. Dobrota je osobnost. Morate dobro naučiti spajati transcendentale sa organima. To je bitno. Samo ćete tada svaki organ liječiti ulazeći u transcendentale a time razumijeti i kognitivno i aksiološko i interpersonalno.

I religiozno.

6. lijek je ljubav.

5. je bila spoznaja , a 6. je srce. Povezujte sa srcem. Ljubav. Ljubav je osoba kraj koje se čovjek osjeća siguran za život i dostojanstvo. Ljubav osigurava jedinstvo osobe i života.

Ona je prva, prava slika Božja. Ona je slika Duha Svetoga. Srce. Ljubav je prostor istine, dobrote , i jedinstva. Istina to je Isus, dobrota je Otac , jedinstvo je Duh Sveti.

To je čitavo presveto Trojstvo kao jedan Bog.

Jedinstvo trojstva u jedinstvu. Srce je organ ljubavi i treba ga osposobiti za prihvačanje ljubavi od drugih. Dakle srce se liječi sa Trojstvenom ljubavi. Sa tim skladom svih transcendentala. Sa ljepotom. Srce kao organ ljubavi. Ali ovo mi dobro upamtite. Nemojte tjerati pacijenta da ljubi, to je kao da terate čovjeka bez nogu da trči. Nego, pomozite mu da prihvati ljubav. E to je nešto drugo. Pacijent je dijete. Dijete ne može drugačije ljubiti nego prihvaćati. Kad dijete prihvaća majčinu ljubav i očevu ljubav, onda su oni sretni. Onda dijete raste, dijete živi. Kršćani dragi, naučite se da ljubiti Boga znači prihvatiti Božju ljubav. Prihvatiti ljubav Oca, sina i Duha Svetoga. Boga ne možete drugačije ljubiti. Nemojte misliti da Boga ljubiti znači ići pa dati mu pusu. Pa ga poljubiš u čelo, pa malo u lice, pa ga zagrliš, pa neke osječaje u sebi tjeraš , ne ! Bog je ljubav, dakle on dijeli . On uživa da se dijeli tebi.

I kad prihvaćaš ljubav, tad si pravi.Gdje je cijeli problem ovog našeg skupa ?. Zašto vas vidim da ste tako tužni, ozbiljni, nekad nikakvi. A to što ja kažem primite ljubav, a vi ćete reći jjjooooj. Vi samo mislite da Bog traži da mi njega ljubimo. Ljubi Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, a bližnjega kao samoga sebe. Jadni mi. Kak ćeš ljubiti bližnjega svoga, kad ne ljubiš ni sebe. Kako ćeš ljubiti Boga, kad ga ne vidiš , ne čuješ? Kaže sveti Ivan. Kršćani misle da oni to mogu. Ljubiti Boga svim srcem , svom snagom svim umom, svim razumom. To znaći, shvatiti on mene voli. i kupati se u tome. Isus kaže kao što je Otac ljubio mene, tako sam ja ljubio vas. Ostanite u mojoj ljubavi, kupajte se. Idite malo na more. Ljubav. Ocean ljubavi, zaroni, uživaj, jer si ljubljen. Kako to kršćani ne znaju.

Dobro da nisam kršćanin, nego svećenik. Ljudi , uživajte danas popodne. I tek kad si ti prihvatio ljubav svemogućega, tad možeš bliže ga ljubiti. Jer tad je u tebi Božija ljubav.

Tad više nisi prazan, nisi bolestan, nisi izranjen grijesima. Ti si obnovljen. Sad možeš. Ljubi bližnjega, a ne ovako: Ljubi bližnjega … ko će ga ljubiti?

I zato, rasne, klasne, nacionalne, međunacionalne, religijske, sve moguće ratove,a tek između nas samih, oslobodi Bože. Ljubimo strašno bližnjega, baš kao sebe.Prvo u životu je ljubiti sebe. Na prvom mjestu ne smije biti Bog nego ti. Ti si najprije. Sebe najprije moraš imati,i prihvatiti. Jer ako tebe nema, kako ćeš ljubiti Boga ? Ali kršćani to ne razumiju. Tek kad sebe


99

ljubiš, prihvatiš iz Božje ruke svoj život, svoju osobnost, e sada prepoznaješ i prihvatiš njegovu ljubav potpuno. Sad dolazi Božja ljubav, sad ima smisla. Sv.Toma tako to lijepo tumaći. Toma Akvinski u teologiji. Kad ti prihvatiš Božju ljubav, najprije si sebe prihvatio.

Ljubiš sebe, čitavog Boga si pustio u sebe, jer ljubiš se, želiš biti spašen. Prihvaćaš to što je Bog u tebi stvorio. Sad tek ideš bližnjemu. Sad vidiš, ako bližnjega ne ljubiš, nego ga mrziš, ili imaš nešto protiv njega, ti ne možeš prihvatiti Božju ljubav. Bog je ljubav, u tebi mržnja.

Tvoja egzistencija je oprostiti bližnjemu i ljubiti ga. Nema drugoga izlaza.I zato ako ne ljubiš sebe, nije ti stalo do tebe. Baš te briga za tvoju egzistenciju. Onda nećeš bližnjega nikada ljubiti niti ga poštivati. To su sve logike, prijatelji dragi, što da radim s vama ?

Morate puno razmišljati, razmišljati, a to je najteže. Lako je raditi i učiti, a razmišljati ?

U razmišljanju tek stvari ralikuješ, aha, ovo je ovo, ovo ovo, ovo ide zajedno i onda se sve poklopi kao prekrasan mozaik. Stvari su jenostavne, je, znam za Ivančića , ali za nas ..

7. lijek je povjerenje ili vjera. Organ povjerenja je slobodna volja.

Vidite, svugdje sam sa ljekovima povezao organe u čovjeku, ljubav sa srcem, istinu sa intelektom, život sa istinom dakle, savjest sa dobrotom. Osobu sa dobrotom. To dobro morate povezati, tad imate lijek i organ koji se lijeći tim lijekom. 7. lijek je povjerenje, dakle slobodna volja. To je tvoja sloboda. Hoćeš li povjerovati ili ne. Moraš imati argumente, razumske prije.

Vjera i povjerenje se rađaju iz uvjerljive spoznaje da je čovjek ljubljen te da može očekivati samo dobro od druge slobodne osobe. Povjerenje osposobljava čovjeka, da može prihvatiti ljubav. Zato koliko god smo naglašavali bezuvjetu Božju ljubav, najprije treba posredovati

moje iskustvo da to ne ide. T u nešto ljudi malo osjete da ne mogu ulaziti u ljubav. Zašto?

Manjka im uvjerljivo povjerenje. Zar On mene zbilja voli ? Jer u nama je duboka ranjenost i bol i strah da sam grešan. Ja ne smijem Bogu na oči. Izjurit će me van. Ta ranjenost vam ne da da primite ljubav. Prije treba protumačiti čovjeku da on postane razumski uvjeren, a da bi bio , trebaš ti biti uvjerljiv.Povjerenje, dakle, osoposobljava čovjeka i njegovo srce da može prihvatiti ljubav. Slobodna volja i srce idu zajedno. Srce, srce je dakle organ ljubavi, afekata,

Sve se odražava u srcu. Ako je srce čisto, kaže Isus, sve je čisto, al ako je srce prepuno straha, tjeskoba, grižnje savjesti, muka, cijeli si onda ….. jer iz srca izlaze afekti, i ako su oni negativni , oni te cijelog zamrače kao neki užasan dim koji ti ne da da vidiš niti da dišeš. Ali ako je srce čisto, slobodno, a slobodnim ga čini samo Isus iz Nazareta. On odnosi grijehe svijeta. Radi se dakle o prihvaćanju dobrote, istine, jedinstva ,povjerenja, ljubavi, čistoće.Zapamtite, vi ne smijete ništa tražiti od pacijenta, nego mu dati povjerenje. Uvjerljivo mu prikazati što je dobrota, što transcedentali , što je sve, koji organ ulazi u koji od ovih ljekova.


100

8. lijek su vrline ili kreposti.

Organ je karakter. Prema tome, karakter se liječi vrlinama, krepošću. To morate vježbati da biste to uspjeli.

One su čvrste, trajne sposobnosti zdravog života i djelovanja. Vrline su suprotnost porocima, one su izlaz iz ovisnosti. One su oslobođenje slobode. Kod ovog 8. lijek morate biti dobri športaši. Morate trenirati. Dr. Lipton jasno kaže da su navike naša sudbina. Navike. Ako si ti navikao na alkohol, onda ti je to sudbina, na psovke, na negativni govor, onda si ti sudbonosno bolestan. Navika se dobiva vježbom. 3,4 puta uzmeš malo više droge, onda si gotov. Izgubio si svoju slobodu. Navika ti je ovisnost. Suprotnost od ovisnosti su vrline.

Njih isto dobivaš vježbanjem, vježbaj se u strpljivosti danas. Vježbaj se da dobro govoriš.

I nakon što vježbaš 2-3 dana, osjetit ćeš da se to učvrstilo, to je postala navika. Ti si postao ovisnik ali u dobru. To se zovu kreposti, nasuprot porocima. Vježbajte se da ne izgovorite nijednu negativnu riječ. Vježbajte se da govorite pozitivne riječi. Nemojte vježbati da ne govorite negativne,jer time nećete ništa uvježbati. Vježbajte pozitivne, zdrave riječi,

dobre riječi i vidjet ćete kako ćete postati drugačiji.

9. lijek je smisao života i osobe

Organ mu je transcendencija.

Smisao je , to sam ja kao projekt. Ti si u stvarnosti žir, ali tvoj smisao je hrast. Ti si pustinja,

ali tvoj smisao je vrt. Ti si grešan čovjek , ali tvoj smisao je svetac u tebi.

Ti si sada hagiopacijent, ali tvoj smisao je postati hagioasistent. Ti si pojekt.Znači, ti nadilaziš sve ovo. Što si sada. Transcendiraš , kaže se latinski. Zato je to organ transcendencija.

Osjećaš se da si žir i kažeš žir sam , što mogu. Ja sam samo čovjek. Laž! To ne govoriš ti , nego onaj zločesti iz tebe. Onaj ranjen čovjek u tebi. Ti si ono što možeš biti. ja sam svetac. I kad govoriš da si svetac, bit ćeš. Ali kršćani govore, ja sam grešnik, grešnica, vidim baku moli se po cio dan, kaje se ide na ispovijed , joj velečasni , nisam ja, ja sam nitko i ništa.

Tako bako, bit ćeš još i gora. Kad bi ona počela govorit ja sam sveta velečasni, nisam još tu, ali sam na putu, ja sam hrast velečasni, ja bih rekao , bravo bako ! Čekam žireve nove sa tebe. Morate imati viziju sebe, projekt. Tu je bit duha.Duh transcendira. Jer dokle god misliš ono što jesi, ti si na razini psihe i tijela, ne možeš nikome pomoći. Boli me glava, boli me ono, kako ću ? Ti si na razini psihe. Ti sebe ubijaš . Na životinjskoj razini si.Samo se malo digni.

Što to možeš biti ? Koja je tvoja čežnja ? I vidjet ćeš. Smisao života je dakle transcedencija. Smisao je vizija života. Svrha i hodanja zemljom. To je luka, cilj, ostvarenje čežnji. Vjera u uspjeh života, u susret sa transcendentnim. Budući da je Bog duh, a duh je transcendencija, on je vrhunski transcendentan. On je transcendencija zapravo. On je sve.


101

Samo da vidim koliko ste transcendentni ? osmišljeni? Gledajte svoje zdravlje. Što želiš biti? Kad si zadnji put rekao : ja sam zdrav?

Ja sam svet, jer moj Otac je svet i ja sam svet. Ja sam ljubav jer moj Otac sipa u mene ljubav.

Smisao mog života je da idem u susret neizrecivoj sreći. O, prijatelji kad umrem… ali i prije smrti, prelazit ću svjetove. Mijenja se svaki čas, što je to genijalno. Gledam što hoću biti, vrhunski hagioasistent, da će se profesor Ivančić postidjeti, da ni on nije tako kao i ja.

Otac je sretan samo ako zbog Sina ne spominju Očevo ime. Sin je postao bolji od Oca, i svi sina spominju, e tad je to lijepo. Otac nebeski uživa kada svi Isusa spominju, njegova sina rođenog, od vijeka. Predajte sve Isusu što je negativno u vašem životu, bolest, strah, krivnju.

Ako sad umreš, zbog čega nećeš u nebo ? To zbog čega nećeš, daj mu. Isuse evo ti i gledaj kako Isus stavlja u svoju košaru i kaže sad je kod mene, više nema kod tebe toga. Ti si čist. Reci mu konkretno što ćeš mu dati , tvoju oholost ? lijenost? Nervozu, srditost, strah što će reći muž kad dođe doma ? Sve mu daj i gledaj kako on zatvara košaru i kaže ja sam odnio. A ti ? Vidiš sebe kako si čist? Imaš novo ruho, bijelu haljinu. Vidiš to ? Da li ti išta vjeruješ ?Isus , vjeruj. Desni razbojnik nije rekao čak ni grijehe, nego samo Gospodine sjeti me se i on u raju , sveti Dizma .A ti ovdje dao Isusu u košaru i ništa. Opet grešnik .Vrati se, počni vjerovati . Tko vjeruje, ima život i to vječni. Vjeruj da imaš noge, vjeruj da imaš ruke .

Imaš glavu, pokreni ju. Imaš slobodu, slobodan si .Ti raspolažeš svojim tijelom, zamisli kakva sloboda. Ti možeš misliti što ti hoćeš, možeš govoriti što ti hoćeš. Ti si slobodan. Slobodno možeš reći : ja sam svet. To je moja vizija, ja sam vrhunski čovjek. Da, to je moja vizija.

Ja ću bar milijun pacijenata izliječiti, to je moja vizija.

Tvoje lice je ekran. Potrudi se, uključi se . Reci hoću, hrast, vidim da sam postao hrast.

Svet sam postao, zdrav. Ja mogu , ja to hoću . Sad gledaj kako Isus odnosi košaru sa tvojim grijesima. I probaj sebe gledati čistim. Grijesi te najviše ubijaju. I to oni grijesi koji uopće ne postoje. Đavao ti laže da imaš grijehe, a ti se pokajao odavno.

10 lijek. kajanje i praštanje, a organ jesu pamćenje i sijećanje.

Bol i grižnja savjes pređe u sijećanje i tamo se ugnijezdi , ukotvi.

I on te stalno podsjeća . Ljudi pokušavaju zaboraviti na zlo koje su učinili. A onda u snu ili bilo gdje , kad su slabi, ono se pojavi. Izbije u pamćenje, odonosno u sjećanje.

Pamćenje je gomilanje ili dobrih ili loših stvari, sadržaja. Sjećanje je pak uzimanje iz tog arhiva, dobrih ili loših. Zato je pamćenje najveći prostor duhovnih rana. I sjećanje je najveći razlog zašto pacijenti negativno govore i mi svi. Negativna iskustva u nama kroz sjećanje izlaze i traže od tebe da ih izrekneš i ti postaješ negativan još više , ti umnažaš svoje zlo.

Govoreći ono što je negativno u tebi, ti ga ustostručuješ. Zato je zabranjeno govoriti o bolestima pred pacijentom. Samo pred zdravim čovjekom se smije govoriti o bolesti.


102

Jer je on imun i ne smije se dopustiti da pacijent analizira svoju bolest i svoju bol, jer će vam se dogoditi da padne još dublje i da ga onda ne možete više liječiti. Kajanje i praštanje.

Kajanje znači da se kajem za ono što sam ja negativno učinio, a praštanje znači ja se oslobađam mržnje, što si me ti uvrijedio. Shvaćate li to ? Praštanje znači ja sebe oslobađam mržnje koja me je zahvatila, jer si ti mene uvrijedio. Kad ja tebi oprostim, ja se oslobađam zla koje si ti uvredom u mene ubacio. I moje sjećanje proizvodi to. Tako da su kajanje i praštanje duhovni antibiotici koji ubijaju mržnju , osvetoljubivost, srdžbu, bijes, ogovaranje, svađu, nepravdu, zloću, depresiju, agresivnost, suicid, osjećaj krivnje, strah. Kajanje i praštanje ,zamislite koliko lijekova ubija.Naravno da taj lijek kajanja i praštanja dolazi tek kad ste ga uveli u slobodu dobrote, ljubavi, povjerenja ,istine, ljepote, jedinstva .

Kad ste pacijenta oslobodili da on može praštati, da razumije praštanje, da se uopće može kajati , jer svi pacijenti smatraju da su im drugi krivi, to je bolest. Nemojte ih / ga uvjeravati, krivo činiš. Odbacuješ ga, on tako doživljava , to je njegova bolest. On samo izražava svoju tešku bolest i traumu. Ne ispravljajte dakle pacijenta. Pustite ga da kaže, ali kratko.

I tek na kraju, kad je primio ljubav i dobrotu može se kajati , osjeti da kajanje njega oslobađa.

A praštanje ga oslobađa od ljudi koji su ga povrijedili. On se više ne boji neprijatelja. On više nema neprijatelja. Tada je praštannje najbolje, to je najdublji lijek. Moje iskustvo ima nekoliko jasnih slučajeva gdje osobe koje su oprostile oslobođene su bile odmah od raka .

Vi bi to nazvali čudom , a ja ne, prema onom što već znamo iz znanosti. Čim ti dobro misliš i čim se oslobađaš mrženje i osvetoljubivosti , onih konflikata u sebi, tada jednostavno dolaze embrijo stanice , to Lipton kaže , i nadomještaju tvoje stanice, organe.

Zato je Isus mogao u trenu ozdraviti. Vi mislite to je sila odozgo bljesnula, nije, tvoja te vjera spasila. Vjera je dakle, aktivirala te mozgove u stanicama, aktivirala je to što su prije smatrali da je to neko smeće, a to su embrijo stanice i mozgovi koji su neaktivirani i ti ih dobrotom i vjerom u zdravlje aktiviraš. Ti praštanjem njih aktiviraš. I te stanice kaže on, nadomještaju te mrtve stanice, bolesne.

Svaki od nas može liječiti , Petar nije Isus , nije Bog , samo čovjek kao i ti, grešan čovjek. , svađao se više negoli ti, bio nervčik, ali ljudi su ozdravljivali. To je to, bio je uvjerljiv u tom povjerenju da bude kao Isus. Tvoja vjera te spasila, razmislite što to znači. Vi mislite da su sveti ljudi koji mole, i da dobiju posebne milosti onda oni liječe ljude, a to nije istina.

Malo je svetaca koji su liječili ljude i činili čudesa, tek poneki.

Isus je rekao da ćemo svi mi liječiti slomljena srca i ljude.

Činiti djela kakva on čini, ako vjerujemo , kaže On. Vjera je vizija, da ja to mogu.

Ti si ono što možeš biti. Ti vidiš u hagiopacijentu zdravlje, gledaj to zdravlje.

Ti duboko vjeruješ u to zdravlje . To je vjera. Ti znaš da ljubav vlada svijetom i zdravlje, a ne bolest i smrt i mržnja, jasna stvar da ozdravljuješ.


103

11. lijek se zove rad, kreativnost.

Prijatelji treba raditi , ne spavati, spavati koliko treba , ali treba znati i u snu raditi.

Radit ćeš dobro ako prije sna aktiviraš svoje nutarnje duhovne snage. Onda će one i u tvom snu stvarati prekrasan san, brzi odmor. Grijeh je u svijetu toliko uništio nas da mi nismo sposobni vidjeti tolike stvari genijane što možemo činiti a mi to ne vidimo i ne vjerujemo u njih . Onda kad znanost nešto otkrije ,pitamo joj jesi li čuo ? A što je Isus otkrio da je Isus liječio prije 2000 godina i da ti možeš liječiti , ti ne vjeruješ u to.

Čekam na vašu vjeru.

Dakle, rad , svaki čovjek ima svoju životu zadaću , sovje talente. Rad i krativnost odnose besmisao. Sjetite se suicid dolazi od besmisla života. Ja imam od ćega živjeti, ali nemam

Zašto živjeti. Što bih ja morao u životu radiit ? ništa, za ništa nisam, kaže pacijent. Nije otkrio svoje talente, nije otkrio svoju životnu zadaću , pomozi mu, zajedno otkrijte. Pomozi mu da se aktivira na toj životnoj zadaći.

Da vidi sebe u jednoj viziji što to može biti. Jer rad i krativnost odnose besmisao, odnose frustracije, ljenost, ovosnosti , krivnje, suicid, zavist. Svestrano razvijaju duhovnu dušu i mozak. Jačaju zdravlje, donose zadovoljstvo života. Organ im je stvaralaštvo ili kreativnost. Organ smisla, odnosno rada, djelovanja, djelatnosti, zadaće životne. Biti kreativan, nemojte se bojati rada, nemojte željeti penziju.

Ćim ti hoćeš raditi , tvoj mozak se aktivira, sve tvoje stanice se aktiviraju, ti se razvijaš ti možeš raditi i preko života. Ali čim kažeš penzija, mozak stane. Sve stanice kažu šef je rekao da sad ide u penziju. mirovati , ništa ne raditi, tugovati , oboljeti , svaki dan ići u ordinaciju, uzimati puno ljekova, i patnje i bolesti.

Nema penzije prijatelji. Ja sam iz seljačke obitelji , u selu nisam vidio ni jednog čovjeka koji je bio u penziji. Jedan je umro na polju , drugi na livadi, treći u štali negdje.

Svi umrli na nogama . što to znači čitav život ostati zdrav, pređeš preko i odmah počneš raditi.

Jer nema smisla, jer čovjek čeka smrt. Penzija je vrijeme da uzmeš svoje talente i da ih počneš aktivirati. Sada radiš pravi posao. Dok moram raditi posao koji mi određuju drugi, oslobodi Bože. Kad ja sam sjednem i pišem svoje knjige, to je onda dobro. Nema te torte koja bi bila tako slatka, kao raditi na svojim talentima. Slatko. Život je užitak, zadovoljstvo.Kakvo je zadovoljstvo pisati ovakve power point-e ? i Pred sobom vidjeti petsto ljudi koji opet kažu joj.

A drugi kažu tko će to, treću – vidjet ćemo, a četvrti teško ti je to.

Peti – idemo odmah, to su pravi. Idem odmah djelovati.

12. lijek je sabranost, lijepi lijek, ubija sve zlo. To je specijalni antibiotik,jer bit grijeha je rastrešenost , đavao razbacuje, diabalei, on je diabolos , a Isus dolazi i skuplja u jedno, a đavao razdvaja tebe. Život od osobe, tijelo od duše. Isus dolazi i spoji u jedno , jedinstvo.


104

Sabranost , organ je središte duše, u središtu tebe. Da li je to srce, da li je to duša , ne znam, ali postoji jedno središte čovjeka. To nije ni osobnost, ona okuplja sve oko sebe, a što je središte ? Neki kažu to je javstvo , to sam ja. Središte ,kad čovjek to izgubi, dolazi šizofrenija, ali i sve bolesti zapravo. Jer su tada u tebi rastavljene sve sposobnosti,jer tada izlaze sve energije i snage tvog organizma, lete na sve strane, gube se.

A ti postaješ slab, gubiš otpornost. Gubiš imunit i zdravlje. Razdjeljenost stvara bolesti, bol i patnje.

13. lijek je zdrava misao.

Organ je um ili intelekt.

Zdrava misao je koncentrirana na istinu, dobrotu, cjelovitost, ljepotu, na sve što zrači dobrotom. Razlikujte misao intelekta. To je sveobuhvatna misao, a zatim razlikujte misao razuma, racija, koja je ograničena, ali koja pokušava spojiti u cjelinu ono razdijeljeno u našem materijalnom svijetu i psihofizičkom.

Jedno i drugo, istina je i jedno i drugo jer kad se spoje , ono što um vidi razum kaže da li je to baš tako ? riba na dnu oceana … um mora uvjeriti razum da je to ipak jedna cjelina.

Da to ima veze između sebe , da se drži zajedno, i da je to zato ocean. Kad razum dopusti, e tad si zdrav. Zato kažem trebaš imati zdrav razum.

To su dva različita organa

14.lijek je zdrava riječ, organ joj je razum, a izvor je u srcu.

Čisto srce stvara zdrave riječi, a zdrave riječi ozdravljuju duhovnu dušu.

Hvaljen Isus i Marija. Lijepo poslijepodne vam želim. Zašto mnogi izgledaju još tako umorni ? Nije bilo crne kave ? Spavanje nije bilo ? Deset minuta ? Pa što ste radili cijelo vrijeme ? Jao ! Kako mi izgledate čudno ! Pozdravljam one, možda su oni koji su u onoj dvorani prizemno, bez ekrana, možda su oni bolje od nas, pa ih pozdravljam. Zatim pozdravljam one u gornjoj dvorani, sa ekranom ; Onda pozdravaljam ove na balkonu, oni su mi najumorniji , jadni, a onda vas dolje nakraju. Najbolji su mi oni gore, oni najprije plješću, čim ja njih pozdravim.. to su mi dragi. Ovi dolje ništa. / aplauz / Dobro, izazvani pljesak isto nešto znači . Idemo napraviti pet minuta spavanja, jel vidim da neće ići drugačije. Sjednite na svoje stolice tako da se dobro oslonite na noge, na stopala, tako da ne budu ni ispod sjedala ni ispod sjedala ni previše naprijed. Oslonite se mirno, opušteno na naslon. Pustite da vam ruke padnu mirno u krilo. Pogledajte da li su vam ramena opuštena, malo ih opustite, mirno, recite : Ja sam u naručju Božjem, baš me briga . Neka dođe sada i kraj svijeta, meni se ništa dogoditi ne može !


105

Malo probajte jeli vam glava opuštena ili nije. Zatim se sjetite, sjeti, da si ti biće u bitku. Sjedi na koljena dobrote . To znači, osobe koja je za tebe samo i apsolutno dobra i simpatizira te i čezne da joj vjeruješ da će ti biti dobro. Nasloni dušu na prsa svemogućeg Stvoritelja, pusti kao mala beba ili malo dijete u naručju svoga oca ili majke. Ruke svemoguće dobrote su oko tebe. On te cijelim svojim bićem zaogrnuo zaštitom i sigurnošću. Samo se sjeti da ti živiš samo zato što u svijetu postoji dobro, pogotovo apsolutno dobro. I zato možeš odspavati mirno, opustiti se, ima netko tko te štiti, poput majke bdije nad tobom. Pokušaj baš zaspati bez ikakvog straha. Pokušaj doživjeti kako će doživjeti to tvoji pacijenti. Ulazak u dobrotu. U nježnost… odmor… Kad dođe trenutak, zatvori oči.. i prepusti se duhu ljubavi, povjerenja . Nek tijelo se mirno odmara , a duh neka uživa u moru dobrote i ljubavi. Dok se polako budiš nemoj ulaziti u ovaj svijet, ne. Samo misli ulažiš u ljubav i nježnost nebeskog koji te ljubi. Kao dijete koje se budi , budi se u naručaj majke. Izlazi iz kreveta u naručaj. I ti tako. Tad će se produžiti tvoje odmaranje. Mirno govori sebi, bit će dobro. Ima netko tko se za mene brine. Bit će dobro. Sve će biti dobro. Ja sam zdrav, polako govori sebi, ja sam zdrav, zdrava sam. Nek cijeli tvoj organizam to osjeti. Ja sam zdrav, ja sam odmoren sada. Svaka stanica moga tijela sada diše, živi. Ja sam zdrav. Očeva ljubav je preda mnom. Ulazim u nježnost Oca nebeskoga. Sve će biti dobro. Pa onda pogledaj da li su ti oči otvorene, jesu li uši otvorene ? Da li srce kuca, tvoje srce koje kuca, kuca za sve nas. Pogledaj polako da li imaš noge. Ustani i hodaj, kaže Isus. Pa polako, nemojte naglo, polako,fino. Ulazimo u jedan novi svijet. I samo se ponovo sjeti : « ja postojim». Jer je tu postojanje jedne osoba koja me je htjela, koja me pozvala u život. Koja je udahnula u mene, u moje tijelo. Mogu ići do kraja svijeta, nisam sam. Ja nisam samo tijelo, o ne ! Ja nadilazim samoga sebe. Ja sam zdrav. I svet . Ja sam vrhunski čovjek. Ja ću obnoviti cijelo društvo moje zemlje. Bit ću svijetlo svijeta. Meni će puno ljudi zahvaljivati za svoj život. Od samoubojstva, depresije. I sad se sjeti kako se ti zoveš. Kojim te imenom zazvao Bog. Imenom sam te tvojim zazvao. Sjeti se koje su ti ime dali. Nisi ti sam . Tim te imenom Bog na krštenju prozvao. Odazovi se ,evo me . To sam ja. I na kraju se sjeti , tko je to život. Isus kaže : « ja sam život». Znanost ne zna što je to život. Ja nisam nešto, ja sam netko. Jer ti si osoba, osobni život. Od Boga udahnut u tebe i reci mu Isuse : ti si moj život». Udahnut ću te. Udahni život u sebe. Probaj da li možeš udisati punim plučima. Udahni duboko. Jednom, pa drugi, pa treći puta. Kao da čitavo Presveto trojstvo udišeš u sebe. Oče moj, Sine Božji , Ti si moj život.


106

Duše ti si poslan da me vodiš. Da me ozdravljaš. Ti si meni vrhunski prijatelj. Sve od tebe dolazi. Duše Sveti, evo ti ruke. Idemo zajedno ovo poslijepodne. Pokušajte se više opustiti, i shvatiti da zapravo pravi život je u ovom duhovnom svijetu, ne u ovom materijalnom. U ovom materijalnom moraš umrijeti, baš koga briga. Mi pozovemo stručnjake date pokopaju i dobro. A u ovom duhovnom svi se oko tebe brinu. Otac , gospa, anđeli . Probaj si ispričati jedan vic, da ne budeš tako ozbiljan, poslije buđenja. Imaš li kakav dobar vic. Da li se sjećaš kojega ? Da li tTvoje pamćenje uopće funkcionira ? Imaš li ti u svom pamćenju neki dobar vic ? Da ga sjećanjem možeš izvući , pa se nasmijati se malo. Bog je vječito nasmješena ljubav . Radosna vijest. A onda pogledaj lijevo i desno, Bog je stvarao bezbrojne ljude. Ti nisi sam, ne boj se. Oni će u Nebo i ti ćeš u nebo. Oni će biti vrhunski asistenti, i bit ćeš i ti. Kad gledaš u ljude, lijevo i desno, možeš se začuditi i reći : oho i vi ste tu . CD 11

Samo promisli tko je ove ljude oko mene poslao k meni? Tko mi ih je darovao? Tko su ti dragi ljudi? Onda im reci; „A i vas je moj Otac stvorio. Znači, vi ste meni braća i sestre. Lijepo je što postojite.“ Navijestite jedni drugima Radosnu vijest. Lijepo je da otkrivam braću i sestre.

Aleluja, aleluja, aleluja Aleluja, aleluja, aleluja

Da vi vidite kako ste se vi promijenili u tih desetak minuta. Od onih umornih, tmurnih odjedanput lijepe, najljepša lica, sjajite, život na vašim licima, ljepota, nebo. Budite toga svjesni, pokušajte otkrit to na licima jedni drugih. To je čudo. Kako je samo malo dosta, ući u dobrotu Svemogućega i vi ste novi ljudi, zdravi. Na kraju možete još reći lijevo ili desno: „Čuj, pa i onda kad sam jako ozbiljan, svejedno te volim.“

Aleluja, aleluja, aleluja, aleluja Aleluja, aleluja, aleluja, aleluja

Izvolite sjesti.

Htio bih samo znati koliko među nama ima svećenika, ako mogu dignut ruku da ih toplo pozdravim i izrazim radost što postoje jer njih najviše trebamo u hagioterapiji. Dvojica iz Irske. Tamo gore vaši svećenici sa balkona nisu stigli? Oni u drugim dvoranama već plješću nekome. Znači svećenici su prešli u njihove dvorane. Dobro nam došli! Oni su najbrži hagioasistenti, jer imaju teologiju, znaju već što se u ispovijedi doživljava, znaju kako savjetovati u duhovnom životu i prema tome su već vrhunski asistenti i oni još malo ove teorije i prakse dobiju i od njih se najviše nadam obnovi čovječanstva. Ima među nama redovnica, časne sestre koje su to? Mogu one dignut ruke? Neke se stide svoga zvanja pa neće


107

da dignu ruke. Ima među nama bogoslova, studenata teologije, filozofije? I na kraju ima li vas ovdje? I na kraju krajeva htio bih vam predstaviti jednu Osobu koja je stalno ovdje s nama ali možda niste zapazili, a to je Isus iz Nazareta. Pa jedan pljesak. Kaže moj Šef da vas je sve smjestio sada u srce. Nego, da ne bi Duh Sveti bio ljubomoran, jer Isus i Otac su Njega poslali i u Njemu su poslali sebe i svu svoju ljubav i svoju prisutnost. U Duhu Svetom prepoznajemo, dakle, Oca i Sina i čitavo Presveto Trojstvo. Duh Sveti je to pa vam ga predstavljam. Najdraža osoba na svijetu i u Nebu. Još ako shvatite da se ne radi o nekakvom pobožnom oblaku i mašti, nego stvarnosti većoj i sigurnijoj od ove tvrde stvarnosti oko nas onda smo na pravom putu i na pravom pljesku. Sad nam je vrijeme da započnemo. Ja bih vam samo htio od početka predstaviti što smo već prešli, onih četrnaest lijekova, kako bismo onda nastavili sa slijedećih četrnaest i onda prešli na terapiju koju ćemo danas i sutra cijeli dan raditi. Rekli smo prvi lijek, evo vam na powerpointu …a nije još došlo…

Prvi i najvažniji lijek je dobrota. Morate to pamtiti. Pazite, uđite u dobrotu i sjetite se to je Otac Nebeski. Kako vam pokazujem odmah uđite u to. Samo pustite neka vam jednostavno ruke i noge osjete; o, dobrota. Ne ljuti se, ma kakvi, ne osuđuje, ma kakvi, raduje se što sam došao…brže uđite u to, ako hoćete da pomognete poslije svojim hagiopacijentima.

Drugi lijek je istina. Uđi u to, ne moraš se bojati laži, prijevara, bijega, dvoličnosti, uđi o istinu o sebi; ja postojim, od Oca sam stvoren, ja sam vječan. Uđi u tu istinu o sebi; ja ću živjeti, nikakva me smrt ne može uništiti. Istina u meni.

Treći lijek je jedinstvo. Zajedno. I kad umrem ja ću ići cjelovit…samo je anđeo čisti duh, a čovjek je tijelo, duša i duh. Tijelo i duhovna duša, ali to je jedno, to nisu dva bića. I nije istina da tijelo ostaje u grobu, a duša ide u nebo. Apsolutno nije istina. Katekizam katoličke Crkve jasno kaže; duša i tijelo su jedno, neodvojivi. I kad umreš, bit ćeš u nebu sa tijelom. Samo ono nešto viška tvojih kilograma će ostati ovdje. To ćemo mi odnijeti na groblje. Svi ćete biti šlank, zgodni.

Čistoća je četvrti lijek. Sve od trenutka začeća pa do sada sve svoje grijehe, slabosti, sve ono što osjećaš negativno, zlo u sebi, strah da nećeš nikad u nebo, da si grešan predaj Isusu. Okupaj se u Njegovoj krvi. Skini sa sebe sve to prljavo. „Da“ Isusu. Baš da osjetiš ovaj trenutak; nevin sam, čist sam, kao kad sam stvoren, ja mogu Bogu u oči pogledat, sve je uredu, On je sve sredio.

Peti lijek je spoznaja intelekta. Intelekt je glas života, jer je organ istine, intelekt je organ istine. Intelektom spoznaješ istinu, razumom ne. Razum spoznaje djeliće istine, ali intelekt cijelu istinu. Razum vidi tijelo, pa dušu, pa glavu, pa ruke, pa noge i na kraju ne zna što je to čovjek. A intelekt vidi tebe cijeloga, cjelovito, i dušu i tijelo kao jedno. I kaže; to je čovjek. Zato je istina uvijek u umu, ne u razumu. Prirodne znanosti nemaju istine, zato se one stalno mijenjaju. Jedno otkriće izbacuje drugo. Imaju samo poluistine, djelomične istine. Samo um ima cjelovitu istinu. Uđi u tu istinu intelekta. On ti kaže da postoji Bog, intelekt to zna. Kad kaže Bog, intelekt zna tko je to. Otac Nebeski znam tko je to. Život. Ja živim.

Šesti lijek je ljubav. Što ti je to ljubav? Svi pričaju o ljubavi, svi pjevaju o ljubavi. Nitko ništa ne zna što je ljubav. Dođu ljudi pa me poljube, a meni još gore. Kaže; „Ja te ljubim.“ A kakva


108

mi korist od tvoga poljupca. Ako je to ljubav, hvala ti lijepa. Drugi mi donesu jabuku ili nešto drugo i kažu; „Evo, ja te ljubim.“ Hvala ti lijepa, rekoh. Ako je ljubav jabuka, nisi mi pomogao puno. Treći netko: „Volim vas strašno!“ Pa me zagrli, a meni zlo, ne mogu disati. Je li to ljubav? Često ti imaju osjećaje pa su zabrinuti; „Koliko vas volim.“ Joj, rekoh, a ja hladan mrtav. Je li to ljubav? Što je to ljubav? Ljubav je netko kraj koga ne trebam glumiti da sam ljubljen, da me ti voliš sad da moram ja onda odvratiti poljupcem u čelo ili gdje ili u ruku. Ljubav to je netko kraj koga sam ja prirodan, jednostavan. Sve što je u mojoj naravi ja to mogu pokazati, reći, ostvariti, sve što je dobro. Ljubav je netko tko uživa kad ja izražavam svoju originalnost, kad sam drugačiji od svih drugih ljudi. Ljubim onog pred kojim ja sve smijem reći, on se nikad ne uvrijedi. Ljubav, to je netko kraj koga ja smijem biti slab, jadan, grešan. On me neće osuditi. Kraj njega se ja ne moram bojati svojih sjenovitih strana života tijela i duše. Ne! Ljubav je netko za koga znam; taj ne samo da će biti do smrti uz mene, nego i poslije. Ljubav je netko tko je vječito mi prisutan. Njega uvijek mogu nazvati, uvijek mogu mu sve reći. Ljubav je netko tko mi nikad ne manjka. Nema da ne mogu dobit njegov telefonski broj. Nema da će se naljutiti pa šutjeti. Ne! Ljubav je netko tko je stalno tu. On je u meni. Ljubav je netko gdje mogu disati punim plućima. Ljubav je netko za koga znam i ako me osude na smrt, ne ta jedina osoba me neće osuditi, ona će biti na mojoj strani. Kad me svi prezru, ta će osoba ostati na mojoj strani. Ljubav, to je nešto sasvim drugo. Kraj ljudi nisam naučio što je ljubav. U ljudima nisam našao ljubav. Našao sam stotinu raznih osjećaja i interesa. Svatko na svoj način. Ali ljubavi ne. Vidio sam dijete kako čezne za ljubavlju. I onda se razočara i na majci, i na ocu, i na bratu i sestri. I onda sam spoznao; ima jedna ljubav koja nikada ne manjka, uvijek je na mojoj strani. Ima netko tko uvijek na mene čeka, netko tko me stalno zaštićuje. Ima netko tko je i u smrti, i u životu, i u bolesti i u zdravlju uz mene. U uspjehu i neuspjehu. Netko, netko, netko tko nadilazi svih sedam milijardi ljudi. I samo spoznajem; u svakom čovjeku je mala iskra ljubavi i željela bi se razbuktati. U svakom čovjeku ima mogućnost ljubavi. To je kao nukleus, ali koji bi se htio razviti, a zbog grijeha svijeta, zbog patnje, i bolesti, i zla i uvreda ne razvije se, nažalost. Tako da u ljudima i u njihovim očima vidim onako klice toga vječnoga. Čovjek mi je odraz Boga, Njegova slika. Ali ljubav, ona je samo jedna. I kad uđete u tu ljubav, dakle, kad pacijentu to dopustite da nađe, on je sve našao. Nemojte pokušavati ljudima nadomjestiti ljubav koja je uvijek tu. Nemojte htjeti biti ljubav nekome, jer to ne možete biti. Budite odraz, budite bljesak ljubavi. Ljubav ne možete biti. Ali rastite u ljubavi i pacijent će to razumjeti. Pacijenta ne mogu razočarati samo onda ako je u meni ljubav. I kad je u meni ljubav za njega, nikad ga ne mogu razočarati i ne bojim se i kad on odustane od terapije ja se ne bojim jer on nema kamo pobjeći od ljubavi. Ali ako mi je svejedno, ako radim hagioterapiju kao što se radi medicina, za novac, za interes, eto tu moram biti, pacijent će to odmah osjetiti, zaboljet će ga to, pobjeći će, a nema kamo pobjeći, a ne može ni tebi natrag jer nije našao ljubavi u tebi. Ljubav nisi ti, kao što ti nisi sunce i nisi svjetlo, ali si obasjan svjetlom. Dopusti da te, dakle, ljubav obasja, da se ulije u tebe ona vječna, neiscrpiva. Onda pacijent to osjeti. I tada to njega liječi. Najdraže mi je kad vidim u našim centrima kad dođu mala djeca od tri, četiri godine. Prvi puta dođu s mamom. Onda dijete gleda znatiželjno, a kad vidi da hagioasistent prepun ljubavi za dijete, nježnosti, ali one iskrene, ne one umjetne ljubavi, znate, kao stjuardesa što se mora uvijek nasmiješiti, i kao prodavačica u trgovini koja se mora uvijek nasmiješiti. Nego baš ono osjećaš iz srca. Sjećam se kako to dijete dođe drugi dan i odmah kaže; „Mama, mama, ti ne


109

unutra, ja idem sad sam.“ Dijete želi samo biti sa hagioasistentom i on osjeća; tu sam doživio ljubav, tu sam doživio Onoga kojega sam spoznao kad sam bio začet. Djeca su tako savršeni znak kakav si. Gledaj u dijete i razumjeti ćeš jesi ti dobar ili zao čovjek, imaš li ljubavi, ili samo interes. Dijete da mi je biti. Dijete da mi je biti. Pa kao dijete skakati. Ako ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo Nebesko. Jeste vi toga svjesni? Dijete je netko tko treba, treba, treba ljubav inače neće preživjeti. Mi odrasli smo pobjegli od ljubavi jer mislimo da mi sami sebi možemo dat život. Mi zarađujemo, mi se oblačimo, mi imamo kuću, imamo stan, mi sve napravimo, onda kad dođe smrt odjedanput vidimo da ništa nemamo, da smo bili preludi, prenaivni. Dijete jedino zna da uvijek treba mamu i tatu. Bez njih ne može preživjeti. I pravi čovjek zna da ne može preživjeti bez Stvoritelja jer ni sljedeći trenutak nemaš život, On ti ga mora darovati. Njegov je zrak koji dišeš, Njegova su pluća koja ti je dao, Njegove su oči koje ti je dao, Njegovo je svjetlo u kojem vidiš. Sve što imaš reci mi što nisi dobio? Zašto se praviš važan? Zašto hoćeš silom biti odrastao kad si djetinjast, kad si dijete i nema ti druge nego upijati, upijati, upijati ljubav. I nemoj si umišljati da ćeš ti davati ljubav hagiopacijentu. Ti možeš samo posredovati ljubav od Onoga koji je Ljubav. Točka. To je dakle šesti lijek, ljubav iz iskrena srca. Dobro. Idemo na sedmi.

To je povjerenje. Ima li netko u koga ti imaš povjerenje? Jesi li se ikad povjerio Isusu Kristu? Jesi li ikad rekao; „Evo, pripadam ti, pa što god se dogodilo ja vjerujem da će bit dobro.“ Imaš li povjerenja takvog? Moraš se naučiti ući u to povjerenje. Mi nitko ne vjerujemo, mi stalno mislimo; e, ja moram nešto dobro, ja ću izmoliti ovu molitvu samo neka mi Bog dadne da ja na času smrti se mogu ispovjediti, e, onda ću ja u nebo. Dakle, ti računaš da tebe ispovijed spašava. Ti uopće ne moraš mislit na Isusa, šta će tebi Isus, neka tamo bude svećenik i ti se ispovjediš i ti ideš u nebo. A jesi smiješan! Jadni mi svećenici, moramo bit kraj svakoga od vas i čekat vašu smrt, da vas možemo ispovijedati. Ili; samo nek mi Bog dadne sretnu smrt. Sveti Josipe, sretnu smrt. Koja je to sretna smrt? Prijatelji dragi, postoji samo život pametan, mudar i onda si sretan. Smrt je prijelaz, odlazak i ako nisi ljubav ništa nisi. Ako u času smrti samo rećeš; ah promašio sam, žao mi je, ti si već spašen, jer si postao dijete koje shvaća da ne može bez oca i majke. Povjerenje, dakle.

Osmi lijek su vrline i kreposti. Pokušaj prebrojiti što je u tebi više; poroka ili kreposti, odnosno, vrlina. Jesi li ti dobar ili zao?Jesi li ti strpljiv ili nestrpljiv, nervozan? Jesi li ti srdit ili si blag? Jesi li ti ohol ili ponizan? Jesi li ti dobrotvoran čovjek ili škrt? Jesi li ti bludnik čovjek i nečiste savjesti vječito ukaljan u svojoj spolnosti ili si čovjek nevinosti, čistoće, ljubiš svoju spolnost kao izvor života? Jesi li ti sretan ili nesretan čovjek? Jesi li ti mudar ili ljut čovjek? Jesi li ti ovisnik o alkoholu ili piješ vodu? Jesi li ovisnik o cigaretama ili si slobodan prema cigaretama? Da li tobom vladaju cigarete ili ti vladaš cigaretama? Da li tobom vladaju neke poštapalice, možda ružne, možda čak psovka ili blagoslivljaš? Jesi li ti čovjek koji dobro misli o novinarima i političarima i svemu ili si čovjek koji vječito njih kritizira i baca ih u blato? Jesi li ti kulturan ili nekulturan čovjek? Jesi li ti vrijedan ili ljenčina? Jesi li ti zavidnik ili si sretan što drugi su sretni i što imaju? Jesi li ti čovjek koji ždere ili čovjek koji jede? Jesi li ti čovjek na kog se ljudi mogu osloniti ili koga ne žele vidjeti u svojoj blizini? Jesi li ti čovjek koji uvijek smrdi od znoja ili koji miriši od svježine? Jesi li ti čovjek koji se ukusno odijeva ili si uvijek razgolićen, odvratan, pokazuješ odmah svoju intimu? Je li ti čuvaš svoju


110

intimu ili si je ti već davno razderao, uništio? Jesi li ti čovjek koji sebe voli ili sebe mrzi? Jesi li ti čovjek koji se Boga boji ili Boga voli? Jesi li ti čovjek koji vječito mrmlja ili Bogu zahvaljuje za svaki tren? I tako bismo mogli do kraja. Zapiši si koliko negativnih imaš, dakle, poroka, a koliko imaš pozitivnih strana. Ili je to kod tebe sve pomiješano, ha, pa si ni hladan, ni vruć? A to je najgore. O da si hladan ili vruć! U nebo ulaze samo sveci i razbojnici, poput onoga desnoga, grešnici. A svi dobri, oni su bljutavi, oni ne idu ni u nebo, ni u dobro. Kakav si ti? Jesi li ti čovjek koji se pravi važan ili koji druge pravi važnima? Jesi li čovjek koji je vječito zavidan ili možeš drugima priznati da su dragocjeni, lijepi, sposobni? Kad si zadnji put nekoga pohvalio? Kad si pohvalio ova predavanja od doktora Ivančića? A vječito kritiziraš, znam, čuje se. Kakav si ti čovjek? Ima li netko tko bi kraj tebe želio živjeti ili svi ljudi bježe od tebe; oslobodi me Bože kuge, glada, rata i ovog čovjeka? Ili ljudi kažu; a joj da mi je ovdje biti. Nabroji, pa ćeš vidjeti šta su to vrline i kreposti naprotiv porocima, negativnostima, prebroji to, podvuci crtu i danas umnoži makar jednu ili dvije da bude makar bilanca pozitivna, makar za jedan, za jednu krepost, za jednu vrlinu. Napravi. To su vrline i kreposti.

Deveti lijek je smisao života. Kamo ti ideš reci ti meni? Kamo ti ideš? Je li ti uopće imaš viziju života kamo ideš? Je li imaš viziju života što ti u životu trebaš učiniti, što je tvoj smisao života, koja je tvoja zadaća? U čemu si ti sposoban? Koji su tvoji talenti? Zaboraviti na talente, prijatelji, na sposobnosti koje imaš jer ih imaš za svijet…mi patimo ako ti svoje talente ne razvijaš? Mi smo zbog toga jadni? Svijet trpi zbog toga što kršćani nisu sveti. Svoj talent svetosti nisu razvili i zato svijetom vlada zlo i nemoral i razaranje obitelji i međuljudskih odnosa i ratovi. Koji je tvoj talent? Isus kaže; ako ne izvučeš svoj talent u krajnju tamu ideš, tvoj život nema smisla, ne ideš nikamo. Jedan je dobio deset talenata, dobio još deset, drugi je pet, pa je još zaradio pet, pa mu je Isus dao sve. Jedan je imao jedan i zakopao. A ti? Koji je tvoj talent? Koja je tvoja sposobnost? U čemu ti trebaš postati vrstan čovjek? Je li možda hagioterapija tvoj talent u kojem se možeš vrhunski razviti? Da postaneš glasovit, da svijet ima veliku korist od tebe. Život je zadaća, tko je ne izvrši frustriran je i besmislen i ubija se, ubija se. Suicid je najčešće tu. Tu ćete najviše susresti suicidalne ljude i tu ćete morati najviše pomoći, a zato morate u sebi pronaći smisao da biste mogli pomoći hagiopacijentu, s njime njegov smisao pronaći. Moraš najprije pronaći svoj smisao, ako to nisi našao nećeš znat ni njemu i nećeš znati gdje je uzrok njegove užasne boli da se hoće ubiti. I bit ćeš kriv što se on ubio. Imao si priliku da ga spasiš, a ti to nisi, jer se nisi trudio otkriti koji je tvoj životni talent, koji je smisao tvoga života. Hagioterapiju razvijam samo tako da uvijek sebe pitam jesam li to ostvario, jesam li ovo, jesam li ovo, jesam li ovo. I onda vidim. Ne mogu drugačije. To se ne može izmisliti. To izlazi iz tebe. Hagioterapija si ti.

Jedanaesti lijek je rad, djelovanje, kreativnost.

Deseti je kajanje i praštanje. To znate, nadam se. Da li vi uopće znate da čim se pokaješ, pa makar onako otprilike, za sve lagane grijehe, odmah su ti oprošteni. Ako ne možeš na ispovijed, al se od srca pokaješ, znači, žao ti je što si uvrijedio Boga i svoju vlastitu dušu i nekog čovjeka…ako zbog toga se kaješ onda je to savršeno pokajanje i sve ti je oprošteno. Jeste li vi toga svjesni? Ali ispovijed te povezuje i sa zajednicom Crkve i oprašta baš sve grijehe i oslobađa od svega. Jesi li ti možda zapeo na jednom grijehu, grijeh protiv Duha Svetoga, i sad misliš ima nešto što se ne može oprostiti. Ne postoji grijeh koji se ne može


111

oprostiti, prijatelji. Grijeh protiv Duha Svetoga. Sjetite se tko je to Duh Sveti. Duh Sveti je ljubav Oca i Sina. Grijeh protiv Duha Svetoga, to je grijeh u kojem ti misliš da je tvoj grijeh jači od Duha Svetoga, da to Duh Sveti ne može oprostiti, da je On preslab. Ti od grijeha praviš božanstvo. Čim ti vjeruješ da Bog može sve oprostiti ne postoji grijeh koji se ne može oprostiti. Ali pobožni kršćani krivo shvaćaju grijeh protiv Duha Svetoga. Isus to spaja s onim istjerivanjem zlih duhova gdje oni kažu; u ime Belzebula on izgoni zle duhove. A Isus kaže; ako vi mislite da ja ovo radim, sve dobro, ljubavi slično u ime Belzebula, a ne u ime Duha Svetoga, pa vi se ne možete spasiti. Ako vi dobra djela, ljubav, povjerenje, ljudskost gledate da je to đavolska stvar onda si ti sa đavlom, a ne sa Duhom Svetim. To je tako jasno. To ti sprječavaš u nebo doć, nikada Bog ne postavlja granice. Bog je bezgraničan u milosrđu. Ali ti si problem. Prema tome, kad god ti želiš da ti se oprosti uvijek ti je oprošteno. Kad god iskreno kažeš; ma žao mi je…oprošteno! Ne postoji grijeh koji bi mogao ostati. Pa ne može krv Kristova biti slabija od tvoga grijeha. Daj ne budi smiješan! Hm?! Dopustimo da nas Isus otkupi i oslobodi, molim vas. Nemojte Isusovu krv bacati u blato i mislit kako je to jadna krv, ništa ne može, Njegova smrt ne znači ništa, ne, tvoj je grijeh jači, đavao je jači. Sram vas bilo! Đavao je stvorenje, siroče, on je najveće siroče među stvorenjima. Jadan, jedva ga ima, nema ga nigdje, jel ga tko vidio…kako ćeš ga vidjet kad ga nema. Kad je on samo negativan, negativan, negativan. Siroče. Samo mrak, mrak, a u mraku ne možeš vidjeti mrak. Jeste kad vidjeli mrak? Vi mislite da ste vidjeli, mrak se ne može vidjeti, prijatelji. Ne postoji mrak. Ako je mrak, onda ti nemaš svjetla i tvoje oči ne mogu vidjeti. Prema tome, nije to mrak, to je to što ne vidiš, ne vidiš svjetlo, jer ga nema. Ne bojte se! Ljubav je svjetlo pred kojim sve uzmiče. I dosta je samo da ko malo dijete vapiješ; o, Bože moj gdje! Kao dijete; mama! Evo mame. Oče, Isuse, gotovo je! Evo Ga; šta je dijete? O ja sam učinio grijeh protiv Duha Svetoga. Dobro, ajde onda u nebo. Čim ti priznaješ, kažeš Bogu, vjeruješ Mu…Mama, ja sam porušio kuću! A mama kaže; napravit će tata drugu. Kraj Boga nema nemoguće situacije. I grozno bi bilo Bog da je došao i sad On najedanput nešto ne može, siroče. Grijeh protiv Duha Svetoga. To ti nećeš da povjeruješ, to ti nećeš da prođeš kroz vrata Njegove ljubavi, milosrđa, to je problem, to je grijeh protiv Duha Svetoga. Zato je to grijeh, a ne neka zapreka koju Bog postavlja, nego ti nećeš da ideš. On kaže; ajde, a ti; neću, ja bi radije u paklu. On kaže; pa nisi lud valjda. Znam osoba koje nisu mogle umrijeti dok nisu oprostile. Sjećam se jedne časne sestre, nikako da umre. Časne me pozvale, kažu; već je četrdeset dana u komi, dajte joj pomozite. Šta je? Kaže; gdje je bila na župi sa jednim svećenikom se ona posvađala nešto, ona je bila poglavarica i nije mogla oprostit. Ja dođem do nje, lijepo kažem; draga moja časna trenutak je da oprostite i pomirite se. I on vama oprašta. Ajte, bit će dobro. Recite samo u sebi; žao mi je, opraštam ti, razumijem te. Sutra dođem kaže; umrla je mirno. Ima grijeha koji vam ne daju da umrete, a u komi ste. Kao što ima grijeha koji vam ne daju da ozdravite od raka i neizlječivih bolesti. Dobro. To je kajanje i praštanje. Jesmo to apsolvirali? Joj, ako jesmo ja bi bio sretan.

Jedanaesti lijek je kreativnost. Rad i kreativnost odnose besmisao, frustraciju, lijenost. Ovisnosti ćete liječiti uvijek sa radom. Rad, djelatnost. Kad ti ovisniku pronađeš njegov talent, njegovu životnu zadaću, onda mu daš da on to rad…znam bezbrojne ovisnike o drogi koji su postali vrsni umjetnici, kipari, umjetnici u glazbi, u slikarstvu, u svim mogućim granama umjetnosti, vrhunski. Čim su pronašli svoj talent oni su ozdravili, postali su slobodni


112

od ovisnosti. Ovisnost je ili pogaženo dostojanstvo osobe ili teške krivnje, dakle, savjest pogažena, ili pak besmisao života, znači nije pronašao talente, ne zna zašto bi živio i radio. To troje.

Dvanaesti lijek je sabranost. To smo rekli, dakle, saberi se, probaj se sabrati. Kad si sabran? Kad možeš ostati gledajući Isusa minutu, dvije, tri, pa onda cijeli dan. Pronaći ćeš da si rastrešen, znači, teško bolestan zbog toga što ne možeš se sabrati nekoliko minuta. Sabrati se znači na nešto, na nekoga se sabrati. Nekome gledati u oči, nekome se nasmiješiti. Stvoritelj je ispred tebe, pogledaj Mu u oči. Pogledaj koliko dugo možeš ga gledati, pa ćeš vidjeti kako si već nakon jedne minute otišo, otišo, otišo…pa ćeš vidjeti koliko je tvoja rastrešenost velika, koliko si bolestan teško. I onda radije brbljamo molitve umjesto da se ponovno saberemo pa počnemo ponovno komunikaciju sa Stvoriteljem kroz molitvu.

Trinaesti lijek je zdrava misao. Zdravo govoriti, zdravo misliti, a onda četrnaesti je zdrava riječ. Tu smo stali. Idemo na petnaesti.

Aleluja, aleluja, aleluja Aleluja, aleluja, aleluja

Zato smo pjevali da bismo sad prešli na nove lijekove gdje smo stali prijepodne. Stalno vas gledam u lice, kako ste čisti u licima, prekrasni ste mi. Pitam se ja koliko ćete vi meni platit za taj…kakav wellness…kako ste lijepi! Shvatite da ljepota i fascinantnost dolaze iznutra, ne izvana. To ne može dati ni najljepša masaža, ni najbolja krema. To izlazi iznutra. Fascinantnost, ljepota.

Dakle, moralno djelo, petnaesti duhovni lijek. Slobodna volja je tu. Dobro djelo briše krivnju, pazite, to je jako važno da znate kako ćete pacijentu pomoći da se oslobodi grižnje savjesti, krivnji i muka nutarnjih. Samo ga uvedi da učini neko dobro djelo. Pazite, samo neko dobro djelo i on je gotov. Dobro djelo. Nemojte ga mučit da se kaje, pa da čini pokoru, ubit ćete ga siromaha u pojam. Jer nemoral koji je on činio, grijesi koje je činio, zlo koje je činio, to je ono čega on nema, to je ono što mu manjka, zbog toga on pati, zato ga boli savjest. I čim ga ti uvedeš u dobro, jedno dobro djelo, on je ušao u bitak, on postoji, on živi, on je tu i on je sretan i nema grižnje savjesti. Naglašavam da nas nisu puno učili to da zapravo grižnja savjesti prestaje sa dobrim djelima, a ne time što si se ispovjedio ili pokajao i slično. Reko sam jučer; čvrsto odlučujem da ću se pokajati i da neću više griješiti…i šta; izađeš iz ispovjedaonice…koliko puta sam pitao penitente, ljude koji su se ispovjedili, reko ; pa je li se sad osjećaš čist; pa eto, nije baš…jel bi sad došli u nebo kad bi se…a nije baš. Pogotovo još koji mi dođu u ispovjedaonicu pa pitam; jel možete oprostiti tom čovjeku? Joj, ne mogu! Pustite me! Pa jel se kajete za grijehe? Kajem se. Pa dobro, zašto se za taj ne kaješ, zašto ne oprostiš? Ako ne oprostiš ne može ti se oprostiti. Ako vi ne oprostite ni vama se ne može oprostiti. Zašto? To ne da Bog ne želi, nemojte opet Boga optuživat, jadan dragi Bog, stalno je na sudu. Ne može ti se oprostit zato što ti mrziš. Kad ja nekome ne mogu oprostit uvredu koju mi je zadao onda je u meni mržnja. Prema tome, ja držim, ja ne dam da mržnja ode iz mene. I kako će jadan Bog koji je ljubav, ne može ući u mene i dati mi život. Ali čim ja učinim dobro djelo ode sve. Kad ja oprostim i razumijem, ja sam se oslobodio, baš me briga. Oprostiti nekome ne znači reći; sad ti ideš u nebo. O, ne! Oprostiti samo tebi koristi, ne


113

onome kome praštaš. Onaj kome praštaš on je tebe uvrijedio i on se mora kajati, on mora popraviti to da bi došao u nebo. Al kad ti oprostiš, onda si se oslobodio one mržnje od uvrede i ti si u nebu i on ti ne može ništa. To je najgora osveta, najteža osveta neprijatelju je da mu oprostiš. A najgluplja stvar koju možeš napraviti to je da mu ne oprostiš. E tada on tebe drži u paklu! Ne samo da ti je uvredu zadao izvana, nego još ti dušu umorio i uništio, jer te uveo u mržnju, u zlo. Kad oprostiš ti se smiješ, ne može ti ništa, ti si u nebu. Sebe spašavaš kad opraštaš, a ne druge. Hoćete i to shvatiti? Dao Bog! Najviše vidim da ljudi ne mogu oprostit pogotovo ako su teško povrijeđeni, onda kažu; kako ja oprostiti, a on vidiš kakvo mi zlo čini, sad će on u nebo, a ja? Reko; neće on u nebo, on je u paklu i ti ga ne možeš iz pakla izvaditi, samo on sebe može iz pakla izvaditi ukoliko kaže žao mi je što sam povrijedio čovjeka, a ne time što ti njemu praštaš. Ti se oslobađaš iz pakla, kad mu oprostiš! Oprostiti znači osvetiti se neprijatelju. Jer uvreda je kao aktivirana bomba koju ti je neprijatelj bacio kroz prozor u tvoju sobu. I ako ti tu bombu uzmeš i čuvaš u sebi, razorit će te. Ali ako bombu uzmeš pa baciš natrag njemu, razorit će njega, ako se ne pokaje, a to je na njemu, a ti si slobodan od smrti. Tako da praštanje nije neka krepost, kako mi obično mislimo. Praštanje je uvjet da ti uopće budeš normalan i da živiš. A mi smo od praštanja napravili neko dobro djelo. Da, dobro, oprostit ću. Šta, moram oprostiti. Ma daj! Moraš oprostiti? Ne moraš! Umri! Jako morate biti mudri. Zato kažem ljudi morate učit razmišljat i razmišljat i razmišljat o stvarima. Inače će vam cijelo Evanđelje biti nekorisno jer ga nećete razumjeti ili krivo razumjeti. Ode sve u jarca. Dobro. Bit će bolje. dobro djelo, dakle, briše krivnju pacijenta, oslobađa ga od straha, frustracija, ovisnosti i depresija. Napravite zajednice ovisnika o drogi, o alkoholu, o igrama kojekakvim na sreću i tako dalje. Napravite razne zajednice i mžjesta gdje se oslobađaju od cigareta i koječega pa ćete vidjeti da ćete na ovaj način najlakše oslobodit čovjeka. Nek se nauči činiti dobro i cigarete će brzo otići, alkohol će nestati, droge još više. Pogotovo kad ga naučiš naći njegov talent. Dakle, govorimo o lijekovima, kaže ovdje profesor dalje. Zašto? Jer se radi o transcendentalima, o duhovnim stvarnostima koje donose snagu duha, koje uvode u bitak, koje uvode u život, u zdravlje. Jedno je bitak, a drugo su transcendentali, kaže profesor. Sve što je u skladu s etikom, moralom i savješću je lijek. To još nije život, to je lijek. To sve donosi duha. Jer dobrota nije duh, ona je duhovna. Duh je bitak. Bog je duh. Ti ulaziš, dakle, u postojanje, to je duh. A dobrota te ljubavi se uvodi u duh. Čim si u dobroti ti si ušao u duh. To su vrata u duh, to je prostor duha. Hm?! Jel vam što bliješti u očima, osim što biste popili kavu? Jedno je bitak, drugo su transcendentali. Sve što je u skladu s etikom, moralom i savješću lijek je i donosi duha, a duh je kao bitak, zdravlje, život. Put u izobilje života je zapravo to, transcendentali i sve ovo. Kroz ovo vi pacijenta uvodite, dakle, u bitak, u duha, u zdravlje, u život. Čim ste ga uveli u dobrotu, u istinu, u ljubav, u to da je jedno u sebi i da prašta i tako dalje, vi ste ga uveli u život, zdravlje je u njemu. To morate jasno vidjeti, prijatelji! Nemojte praviti psihijatriju, psihoterapiju od hagioterapije. To nema veze s ničim drugim. To je sasvim jedna druga logika. Viša. Božanska. Temeljna logika.

Dostojanstvo je zatim šesnaesti lijek. A dostojanstvo je zapravo osobno zdravlje, vrednota osobe, zdravlje osobnosti. Ono je najprije u samoj osobi. Dostojanstven si kada bi radije umro, nego sebe bacio u blato. Dostojanstvo ti daju drugi kad te pohvale, kad priznaju tvoje vrednote. Najzdraviji si kad ti Stvoritelj donosi to zdravlje, kad ti On rekne da si mu miljenik. Jer smo Njegova slika, po krštenju Njegova djeca, po moralnosti Njegovi miljenici, po


114

djelovanju Njegovi stvaratelji, po hrabrosti u patnji Njegovi pobjednici. Bog uživa kad smo mi takvi, kad se mi trudimo, kad nećemo zaplakati, pa nek čine što hoće, ne dam se, ostat ću na nogama. Čvrst, hrabar, odvažan, život je u meni, baš me briga! A Bog uživa. Gledaj ga, kaže, što je dragocjen! A ne kad ono se rasplačeš; a joj, a mene boli glava, a mene noga, a mene artritis dospio do malog prsta na nozi i eto ti.

Zatim, osobito nada. To je uzdanje, ufanje, već smo o tom govorili nešto, sedamnaesti je lijek. Nada je sigurnost vjere i povjerenja da će se ostvariti ono što je dobro. Vjera je, dakle, to kad ja sebe gledam zdravog, a nada je kad ja idem u to. To su dvije različite stvari. Al vi tu morate imati iskustva. Sjećam se, bio sam u Vukovaru, prošle godine u jedanaestom mjesecu i upravo sam drugi dan imao za prosvjetne djelatnike seminar. Al bilo je u jednoj dvorani hladnoooooo, oslobodi Bože, pravi Vukovar. I drugi dan se vraćam u podne za ručak i ja kažem ovome gospodinu koji je sa mnom išao u autu, reko; ja ti popodne neću doć, mene užasno grlo boli, sinusi bole, glava boli, ja osjećam kako mi…zapravo imam ili gripu ili šta još gore, strašno se osjećam, zima me trese. I taman sam htio još njemu ispričat kako sam ja bolestan, onda se sjetim; čovječe, ne pričaj gluposti, zašto vjeruješ u bolest? I ništa, šutio sam iza toga. Šutio on, ja još jače. Došli smo na ručak, iza ručka sam malo prilegao i samo sam počeo govoriti; ja sam zdrav! A ono u meni nešto kaže; pa nemoj bit glup, tko je još gripu i tako što ti osjećaš, temperaturu izliječio time što kaže ja sam zdrav? Pa nemoj biti naivan! I tako sam osjetio kako su slabašne naše riječi vjere, ako nisi uporan i hrabar. Iza toga sam rekao; šta da radim? Da li da tražim čaj, aspirin i da odem u krevet i da se preznojavam cijelo popodne, il da dalje govorim? Ja sam rekao; pa ja sam Ivančić! Ako ni ja ne znam šta treba raditi, onda šta učim druge. Nastavim ja jedno deset puta polako i što sam više govorio samo osjećam kako je jača vjera u meni. Taj govor i riječi su umnažali. Samo sam osjetio da sam ustao negdje poslije u pola tri, pol četri, kada, zdrav totalno i gledam, pa reko; tko je ovdje normalan? Jučer me prijepodne užasno boljela glava, herpes, sinusi. Nisam znao šta ću. Želudac užasno, sve me boli, jedva sam hodao, njihao se gotovo. Šta ću? I isto tako dođem doma. Pod ručkom sam samo šutio, da i drugi šute i da kažu; ne smijemo se ni nasmijati kad je profesor jadan. I opet sam rekao, i opet ista stvar. Reko; šta da radim? Sebi sam rekao; pa neću ić popodne. Ima Silva i Lela nek one to rade. Valjda ja mogu malo ostati. U to u meni onaj prkos hagioterapije, prkos Božjeg djeteta, svećenika; zar i ti ne vjeruješ? Gospodine, al ovo da bi ja sad izliječio, i želudac, i sve, da bi ja izliječio time što ću govoriti? Pa kako ću? On kaže; a zašto nećeš govoriti? Pa ja sam sveučilišni profesor, reko, nisam tako naivan da se dam varati. Neću! Onda ipak kažem hoću. Kažem prvi puta; ja sam zdrav! A ono ko da mi se sve u meni ruga; ah, hoćeš ti postat zdrav? Ja sam zdrav, ja sam zdrav! I što jače govorim samo osjećam kako raste sila i snaga. To je čudesno. Ta Isusova riječ; tvoje će te riječi spasiti, tvoje će te riječi osuditi- kako je to čudesno. Ja nastavim dalje, ustajem da idem u četiri sata, ništa meni, a meni neugodno. A to je valjda već po stoti puta da sam isto doživio. Znate gdje smo mi naivni, osobito mi intelektualci, mi smo strašno naivni? Mi stalno mislimo da u životu stalno vidimo fatamorganu. Da je to barem Fata i Morgana; Fatima i Morgana. Fatamorganu vidimo, al nitko ne vidi realnost, oazu. I mi smo tako glupi da mi ne mislimo da su naše riječi strahovito snažne, kao Božje, stvaralačke. I mi vjerujemo samo…aspirin i samo da popiješ c vitamin i slično i da ovo i ono. Joj, kako smo naivni! Kako smo naivni. Sve postaje drugačije kada vjeruješ ono što govoriš. Ja sam samo zato tu s vam jer sam to jučer povjerovao. I danas


115

više bolest mi se nije usudila ni doći, šta će sa mnom. Vidi, s ovim se ne smije igrati. Ovaj je ozbiljan. Al tako isto kad osjetiš; ja bi trebao popit vode, a ja bi trebao uzeti lijek, a ja bi sad trebao na wc, a ja bi sad trebao kavu, a ja bi…joj dosta mi je već toga profesora. Samo reci; ja sam zdrav, baš mi nije dosta, još ga hoću slušat jednu minutu. I sve je drugačije. O Bože moj! Nada je, dakle, nada je uvijek sigurnost da ćeš uspjeti, da ćeš ostvariti. Nada je to da govoriš dalje; ma bit će! Znate, vjera je tek stajanje na startu, a nada je trčanje, trčanje, hoćeš uspjeti, gle drugi isto trče, hoćeš doć prvi. A cilj je uvijek ljubav. Kad gledaš u ljubav, nada raste. Mogu, hoću, hoću, uspjet ću, uspjet ću. I samo nam to treba.

Odricanje je osamnaesti lijek. To je jedan od velikih lijekova i odricanje nije ništa drugo nego oslobađanje slobode. To je zapravo to da kažeš sebi; ti si gazda u svojoj kući, znači u svome tijelu, ne nagoni, ne glad i žeđ, ne, ja sam gospodar. Ne, ne, nikakva bolest! Ja sam gospodar. E to je to. Odricanje zapravo znači uzimanje slobode u svoje ruke, uzimanje sudbine u svoje ruke. Odricanje je izvrsno. Molitva će vam malo pomoći, ali odricanje neizmjerno. Post, neizmjerno. Onda još kad znate činiti dobro, u , još jače od odricanja. To je troje. Sveti Ivan Krizolog jako lijepo o tome govori. Što ne može molitva, to može post, što ne može post, to može dobro djelo. A to je ovo upravo o čemu govorimo. Odricanje, dakle, oslobađa od vezanosti na psihofizičko koje ne da ni duhu, ni umu da se vine u nove spoznaje i moralne vrednote. Post, disciplina u radu, u ustajanju i lijeganju, u molitvi i učenju stvaraju osjećaj slobode i raspolaganja sa svojim sposobnostima, te daju čovjeku dostojanstvo. Svaki dan se odreci nečega. Uh, što ćeš biti velik! Svaki dan se odreci. Baš kad ti se ono hoće zaspat- e, neću za inat- vidjet ćeš. Taman kad ti je već dosta svega- e, baš neću. Taman kad bi sad prigovorio; o, joj, meni je dosta. Kad bi zijevao- baš neću zijevati. Ako baš moram stavit ću ruku na usta. Baš neću! I baš kad bi nešto uzeo, pojeo,baš sada tortu- e, baš neću tortu. U, kako to je dragocjeno! Joj, sad bi popio ovu coca-colu- ne, baš neću, ja nisam amerikanac. Ja sam europljanin, mi pijemo dobro vino i dobru biru, pivo. Svaki dan uči se odricati, ti ćeš biti vrstan, uspješan, genijalan. Rekao je Giovanni Papini, talijanski veliki pisac, obraćenik; „Milijune kršćana, milijune kršćana drži u teškom ropstvu nesposobnost da se odriču. Milijune kršćana, drži u ropstvu grijeha to što se ne mogu odricati. I zato je svijet mrtav. I zato nikoga nema tko bi otvorio nove puteve.“ Samo hrabri se znaju odreći! A ti budi hrabar, kaže Bog Jošui, jer ti ćeš uvesti narod moj u Obećanu zemlju. A ti budi odvažan i hrabar. Odreći se. Probajte razmišljati; jesi bio sretan kad si pojeo čokoladu ili kad si se odrekao? Kad si popio coca-colu ili kad si se odrekao? Kad si ponio flašu ovdje u dvoranu da stalno piješ ovdje dok profesor govori ili kad si ostavio u sobi? Kad si sretniji? Ja još nisam vidio da je netko umro zato što nije ponio flašu ovamo i svaki pet minuta naginjao da mora popiti. Ja još nisam vidio ljude koji su umrli od posta, ali sam vidio bezbrojne koji su od jela umrli, jer su se prejeli, jer su se predebljeli. Od posta ljudi samo žive, a od jela umiru. Nitko ne umire od toga što ne pije alkohol, nego od toga što ga pije. Odreći se, to znači biti umjeren. Popit čašu i neću dalje. Pojesti ručak i neću dalje. Biti pristojan, fin, vladati se čestito, tako da te svi cijene. To se vidi da si ti čovjek koji si raspušten na sve strane, bacaš ruke oko sebe, glavu, hodaš nespretno, lupaš po svim ljudima, oblačiš se kojekako. Jadan ti! Odmah znam, ovaj se nije još ničega u životu odrekao. Ovo je siroče, koji je sav razbacan, njega nigdje nema, a trebo bi biti tu.


116

Dobro, sljedeća je vježba kao devetnaesti lijek. Vježbe stvaraju dobre i moralne navike. Čine čovjeka kreposnim, mudrim, punim vrlina. Lipton, Amen, Frankl, Jores. Sjetite se iz prve i druge škole. Steći dobre navike. O tome smo već govorili danas prijepodne. Vježbanjem, vježbanjem, vježbanjem.

Dvadeseti lijek zove se ja mogu, ja hoću, ja ću uspjeti. To je dvadeseti lijek. Mogu! Zašto? Jer duh moj nema granica. Mogu. Morate se to naučit govorit. Ne smijete više izgovarati riječi ograničenja, jer to je tjelesno, to je životinjsko. Čovjek nema granica. Ja mogu! Ali zato treba tvoja volja; hoću! Ja mogu- to znači ja spoznajem da mogu. Ja hoću- ja se odlučujem da ću to učinit šta mogu. Ja ću uspjet- to znači nada; evo ga, dolazim do toga. Duh nema granica i kad kažeš hoću, ta odluka aktivira mozak i sve stanice tijela i sve moći duše. A uspjet ću- to je projekt vjere koji ostvaruje sve to, kao placebo efekt. Kao uzori u životu, kao kreativnost duha. Čim se ti odlučiš; hoću i misliš; uspjet ću, ti gledaš u placebo i čudesno ćeš učiniti velika djela.

Zatim, sjećati se, misliti i govoriti. To neizmjerno nadilazi samoga sebe, ja neizmjerno nadilazim samoga sebe. Ja sam ono što mogu i trebam biti. Ne idi malen ispod zvijezda. Za let si dušo stvorena. To je dvadesetprvi lijek. Vječito se sjećaj; ja sam ono što mogu biti. Ja sam žir, ja sam žir koji hoće postati hrast. Evo vam žir, ovako izgleda žir. Gledajte! Vi u njemu vidite žir, a ja vidim hrast unutra. Ja vidim hrast. To je duhovni projekt. Ja u njemu vidim hrast. I kad ga ja stavim u zemlju, hrast će biti sutra, preksutra, nagodinu i drugu. I doći će stotine novih žirova. Shvaćate to? To si ti! Sve zavisi hoćeš li to staviti u džep ili ćeš aktivirati u zemlji da to izraste. Staviti u džep, znači frustrirati se, ući u besmisao, ubiti se. Jer ako se ne razvijaš, ti si gotov. Zašto si gotov? Jer ti ostaješ ono što si bio jučer, a jučer je prošlo, njega više nema. Prema tome nema ni tebe. Konzervativni ljudi, ljudi koji vječito žive u prošlosti, njih nema, oni su već mrtvi odavno. Samo ljudi koji su stalni projekti, stalno vide vizije, stalno nešto novo hoće, to su genijalni. Ono što meni najviše prigovara, recimo ova zajednica Mir u Hrvatskoj, u Zagrebu, to je; stalno nešto mijenjate, kažu oni. Djeco moja, kad bi ja radio kao vi, ja bi davno već otišao i umro. Samo zato što stalno mijenjam, novo i novo, tražim, izmišljam, moram živjeti, nema mi drugog, 137 godina živjeti. St voritelj mi postavio to. Njima je teško slijediti. A šta bi kad bi morali sami probijati taj put. Teško je sa ljudima, sa učenicima kojima je teška svaka nova zadaća. Kažu; pustite nas! Od prvog dana do zadnjeg u školi nek bude cijeli semestar ona jedna zadaća i točka. Užas te hvata. Onda vidiš kako su konzervativni, kako ne napreduju, kako su jadni, kako su bijedni, kako su nesretni, bolesni. Samo od toga što nemaju hrabrosti pojurit za profesorom. Ako ja trčim, zašto ne bi i vi? A mi ne bi. Mi bi sjeli i jeli čokolade.

Nadam se da su stigli u dvorane oni na prvom katu sa ekranom i oni u prizemlju bez ekrana. Vidim da na balkonu još puno njih manjka. Vidim da u dvorani ovdje neki samo manjkaju, to znači bolesni su, duhovno, a svi zdravi su ovdje. Mi sad dolazimo na ono što je srce ovog cijelog studija trećeg međunarodnoga, a to je POSREDOVANJE DUHOVNE TERAPIJE. Nazvali smo cijeli taj studij prema ovom zadnjem predavanju, sedmo predavanje. Podsjećam, prvo je bilo uzrok duhovnih bolesti. Drugo je bilo patologija, to znači duhovno oboljenje od


117

tog uzroka. Treće smo onda imali hagiopacijenti. To znači netko je bolestan od tog oboljenja, nekoga je udarilo zlo. Iza toga smo imali hagioasistenti. Dolazi netko tko će me osloboditi od zla, izliječiti moju bolest. Onda je bilo peto; koje su zakonitosti duhovne dimenzije, kako duh to djeluje. Očito ne kao što djeluje materijalni lijek, pa niti biološki lijek, nego sasvim drugačije. Treba upoznati kako duh djeluje da bi znao posredovati lijekove ljudima. Onda je bilo šesto, posljednje; koji su to lijekovi. Najprije, što je to zdravlje, rekli smo. Zdravlje je ono što je bitak. A dolazak do zdravlja su transcendentali, to znači sve ono što smo govorili u dvadeset i sedam točaka. To su sve putovi do zdravlja, to su sve lijekovi koji vode u bitak, dakle, u duhovno zdravlje. Nadam se da ćete to polako, polako, polako uočiti te stvari, te razlike. Morate počet drugačije mislit. Ako se zadržavate na istim mislima kojima ste učili psihologiju i nauku o čovjeku, biologiju, dakle, onda nećete razumjeti ovdje ništa. Morate dopustit sebi da drugačije mislite, drugačije vidite, drugačije doživljavate. Jer su i metode i stvarnost i ciljevi drugačiji. Između duha i materije su ponori, to su ponori. I kad govorimo o duhovnoj dimenziji onda možemo govoriti jer mi govorimo u pojmovima koji su zemaljski, onda možemo govorit samo o analogiji, sličnosti. Dobrota u našem materijalnom svijetu, to kad ti netko dadne nešto dobro. To nije isto što i dobrota. Dobrota je jedna stvarnost na duhovnoj razini, a ne nešto. Dobrota nema granica. A u našem smislu to ima, to je jabuka, kruška, da te netko poveze autom, pokloni ti sandale i slično. Onda ideš bos. Radi se, dakle, o sasvim nečem drugom. Idemo sada vidjeti kako se to posreduje duhovna terapija. Prvo što ćete morat naučiti to je PROSTOR. U kojem prostoru se posreduje terapija. Zapamtite, to je prva točka. Moraš najprije uredit prostor, ne možeš bilo gdje to raditi. Drugo, moraš znati kako se susreti s hagiopacijentom. SUSRET s njime. Broj dva. Treće moraš postaviti DIJAGNOZU kad on dođe. Trebaš znati kako do susreta priječi na dijagnosticiranje. Da on pristane, a da ti znaš kako to stručno se radi. Iza toga, početnu terapiju najprije. Postoji početna najprije. A onda je tek posredovanje kao četvrta. I onda imate dvadeset valjda i pet različitih terapija. I na kraju zaključak. Idemo na početak. Pitanje prostora. Gdje se smije posredovati terapija hagiopacijentu? Prvo; radi se o individualnoj terapiji. Ona je jako delikatna i osjetljiva. Ti ne znaš tko će ti sve doći. I ti ne znaš koje on sve nutarnje rane, i bjesove, i muke u sebi nosi, zato moraš znati da taj prostor mora biti dobro uređen jer ćeš inače već s prostorom povrijedit pacijenta da će ili pobjeći ili šta drugo. Zato, potreban je jednostavan, manji, skroman prostor, s dvije stolice i jednim stolom. Bez drugih predmeta i namještaja. Nikakav kauč. Nikakav ormar i frižider. Nikakav telefon ne smije bit unutra. Nikakav mobitel. Nikakva torbica tamo negdje u kutu koja se vidi. Ne. To moraš negdje drugdje skriti. Jer pacijent koji ti dolazi on može biti duboko psihički bolestan, ali i poremećen i duhovno. Njega može prestrašiti bilo kakva stvar koja je tamo. Nek tvoja torbica stoji u kutu te sobe, on će mislit; to je, tko zna, namještena bomba.

CD 12

I morate biti jako oprezni jer to je poremećenost uma i duha. Tu ljudi vide svega i svačega. Zato morate paziti kakva je soba u kojoj ti radiš. Drugo, u sobi ne smiju biti aparati, mikrofoni itd, nikakav znak da se tu nešto snima ili prisluškuje, to je osobito važno. Ne smiješ u sobi u kojoj radiš hagioterapiju imati telefon, ne smiješ imati magnetofon, ne smiješ imati bilo kakav


118

aparat za snimanje. Nikakav tranzistor, radio, ni novine ni ništa jer sve to probuđuje posebnu pažnju jadnog pacijenta, koji pati i pita se što je što. Zatim osobito na zidovima trebaju biti slike dobrote, ljubavi, radosti, zdravlja, ali bez religioznih slika, nikako Srce Isusovo i Marijino, nikakvi sveti Antun, ni sveta Terezijica i nikakav Isus milosrdni Gospodin gdje zrake zrače jer kad dođe pacijent pa vidi zrake, gotov je. Odmah će misliti da je ozračen. Ja bih rekao da jedino može ostati križ, ali i on bi trebao biti diskretan. Nikako u velikoj veličini jer ima pacijenata kad vide patnju na križu prikazanu njih uhvati muka, tjeskoba, bol i odustat će. Ili ako vidi da je tvoj križ veliki i da se ti šepuriš, praviš važan, a križ na zidu, pobjeći će, reći će: ovaj je religiozan, bježmo doma dok smo živi. Najbolje je ako nema puno slika, ako već imaš neke slike, neka to budu slike iz prirode, stablo, možda žir pokraj njega ili tri žira i jedan hrast. Onda možda gdje otac prima svoga sina, na znam ima tih lijepih umjetničkih slika. To mora bit lijepo, umjetničko, da čovjek odmah dobije jasan dojam. Ili majku sa sinom kako ga je zagrlila, sa djetetom u naručju. Dakle ti znakovi nježnosti i dobrote, ali opet morate paziti da i te slike ne budu prejake jer vam dolaze ljudi sa užasnom grubošću. Ako je na zidu slika prevelike nježnosti majke ili nekoga, ljubavi, pobjeći će, ne može to izdržati. Kad u zatvore dolaze mladi, nadobudni pa hoće za Božić pjevati zatvorenicima oni urlaju, urliču i tjeraju ih, ne mogu to izdržati. Ne može čovjek koji mora biti u grubosti, u opasnostima koji je činio zločine, ne može slušati nježne stvari. Tako da soba mora biti prilagođena pacijentu , da on može mirno doći, sjesti i vidjeti da ništa mu ne prijeti sa zidova, nema nikakvih aparata, torbi, nema ormara u koje se netko skrio, policajac ili iz nkvd-a, Jako morate paziti da soba bude tako uređena , bez toga ja ne bi nikome dopustio da radi hagioterapiju. Dakle ta soba ne smije biti uređena onako kako ti to osjećaš da tebi bude ugodno, to nije tvoja soba, to je soba za hagiopacijenta. Tvoja soba je negdje drugdje gdje ti ostavljaš svoje stvari,gdje ti odložiš sve, gdje ti možeš doći popiti kavu, pojesti, ali ova soba je za pacijente, specijalna. Kao što kirurška dvorana mora biti specijalno oslobođena od svega i dobro, dobro dezinficirana, tako i soba za hagiopacijenta treba biti temeljito dezinficirana od svega što bi njega moglo inficirati, uznemiriti i na bilo koji način još povećati bolest. Jesmo to apsolvirali? Zidovi neka budu svjetlo obojeni, nikako ovako tamni kao ovi naši. Po tome hagiopacijentu dođe depresija. Svjetlo, nešto u svjetlu mjeseca, mjesečine i sunca, svakako svjetliji zidovi neka vam budu. Mora biti dovoljno zraka , na valja ako su prostori osvjetljeni samo sa žaruljama, to nije dobro. Prirodnog zraka, prozori. Još ako ispod prozora ima nekakvo stablo lijepo, cvijeće se vidi, utoliko bolje. Iako može pacijent misliti da ga na stablu netko čeka, da može biti svega. Na stolu smije biti nešto cvijeća, ali bez težih predmeta. To upozoravam i u knjizi Dijagnoza duše, morate paziti, ne znate kako dođu agresivni ljudi, ljudi koji se ne mogu kontrolirati. I ako imaš neki teški predmet na stolu, može ga uzeti i lupiti te, a da on sam nije svjestan što radi. Zato ne smiješ imati, osim jednog cvjetića malog ili koji je u nečemu što ti ne može polupati glavu i slično. Pazite, prilagodite sobu totalno pacijentu da možeš raditi s njime pod svim uvjetima. Nemojte se praviti važni i misliti da pacijenti su normalni ljudi kao ti ili kao obični vjernici, ne! Ima teških pacijenata, teško poremećenih, njima treba prilagoditi prostor da oni mogu to prihvatiti da im se može pomoći. Torbice i stvari pohranjene u ormar, to smo već rekli, soba treba odavati dojam da je složena prema mjeri i osjećaju hagiopacijenta, to nam je valjda jasno. Molim vas da to uzmete jako ozbiljno. Jer soba je već prostor koji uznemiri i napravi zlo. Ono što se dosad radilo u hagioterapiji to je većinom u nekakvim samostanskim sobicama, ima tamo svega i svačega nabacanog, ili po nekim dvoranama


119

vjeronaučnim, pa je tamo koješta nabacano, ili u župnom dvoru ili negdje kraj sakristije. To su sve neprikladni prostori, ne smije se tamo to raditi. Uvijek sam molio ljude, ne smijete raditi u crkvenim prostorima, morate biti izvan toga da vam može doći svaki čovjek, a ne da jadan musliman treba pomoć ili židov ili hinduist ili ateist da može proći kroz crkvene prostore. To ne smije, ne smijete biti toliko egoistični. Jedno je tvoja privatna vjera. Kao što nijedan liječnik nema ordinaciju u sakristiji, niti u samostanskim prostorima, tako ne smiješ ni ti ovo imati. Jer samostanski prostor ne možeš ti urediti kako ti hoćeš, crkveni prostor ne možeš urediti kako tebi odgovara. To nije tvoj prostor. Najbolje je dobiti od grada ili od države dobiti jednu ili drugu sobu i onda je urediti onako kako to zahtjeva zapravo hagioterapijski mentalitet i potreba. To je jedno kad se tiče prostora gdje trebate jako, jako biti prisutni u tome. Prema tome hagioterapija dakle nije nekakvo savjetovalište crkveno i onda može biti bilo gdje. To nije ni duhovni razgovor , to nije molitvena grupa, to nije ovo i ono, to je ozbiljan, ozbiljan rad kako čovjeku da pomogneš da se ne ubije, da ne upadne u depresiju, kako čovjeku pomoći da iziđe iz svoje bolesti, iz svoje nesposobnosti da ima zdrav brak, zdrav život, zdrav posao, kako da upozna Svemogućega i da živi zdravo. To je jedno, shvatite to ozbiljno.

Drugo je susret. Kako se susresti sa pacijentom. Vi znate da smo mi tako različiti, da puno ljudi radi baš kao dame, iako ja čeznem da mi muškarci dođu što više, jer teško ćemo se mi muškarci pred nekom ženom otvoriti svoje rane i svoje boli itd. Treba muškarca imati za hagioasistenta. Još uvijek ih je premalo. Onda kad mi dame rade onda ima previše nježnosti-o vi ste došli, izvolite, kako ste, pa bit će dobro, samo dođite, joj Bog će već pomoći. Oslobodi me Bože. Ja kad to čujem, ja već kao Ivančić pobjegnem, a kamoli kao pacijent. Nikad više ne bi došao u te prostore. Vrijeđa me tvoja pretjerana neka neprirodna nježnost. Ne volim to. Volim ljubav koje je tako realna, trijezna, razumna, fina, osjetljiva. Ne vrijeđa, ne pravi se važna, sveti Pavao zna govoriti ne uzvitlava, ne pravi se važna, nje ovakva. Ne nadima se kaže mi ovaj kolega. To je ono. Dakle, prvi susret bi trebao biti što mirniji, to moraš naučiti pola sata prije nego što počneš, mir unutra imati. Znati nisi ti koji ćeš izliječiti pacijenta nego onaj koji dolazi između vas. Nisi ti lijek nego u tebi treba biti onaj koji je tvoj mir i koji će donijeti pacijentu lijek. Prema tome ti nemaš što se truditi da budeš nježan, pristojan, dobar , pametan. Ako si bezobrazan, to ne smiješ biti. Ako si neuredan, bjež kući. Ako si grub, ne idi tamo. Dakle jedan miran stav, jedan normalan stav čovjeka koji radi svoj posao, niš drugo. Kao ja ovdje, moj šef sve radi, ja samo sam mikrofon. To moraš i ti biti, dakle. Ti nisi samo mikrofon, ti si šprica, injekcijska šprica, a sadržaj te injekcije je netko drugi, duh koji je jači od tebe. Prema tome budi miran, šprica nema se što uznemirivati, a njezin sadržaj se uznemiri jer ga potisne u žile pacijenta. Bez puno riječi je jako važno, nemojte puno pričati, joj došli ste, drago mi je, a vi ste odatle, bit će to dobro. To nije došao vaš prijatelj, nije došlo netko dijete koje ćeš sad uzeti u naručaj pa tepati, to nije došla neka starica koja sad treba da joj podmetneš štap. To je došao čovjek koji je strašno kritičan, svaki pacijent je strašno kritičan, i čim osjeti na tebi nešto nepravo, neprirodno, pobožno, ono kako bih rekao, ima jedna riječ, a ne znam kako, čim vidi da je to tako nešto, da ti umjetne riječi izgovaraš, njemu je dosta. Djeca i pacijenti to jako osjete. Zašto? Zato jer bolestan čovjek ima toliko napete mišiće, odnosno živce, to vam je kao gitara koja je prenapeta. I svaki mali trzaj ima jak ton, pacijent sve trostruko jače čuje i osjeća nego ti koji si zdrav. I zato je važno imati tu prirodnost.


120

Osobito bez afektacija, učite se ne afektirati, učite se ne govoriti umjetno, trenirajte to. Idite kad vjetar jako puše, kad je oluja i kad grmi, idite malo van, pa govorite protiv vjetra i svega, onako prirodno, kao Demosten da naučite držati govore. Bez primjedbi, pazite, ne smijete nikakvu primjedbu reći kad on dolazi. Vi ne znate tko je on. O, pa v dobro izgledate, o jeli kišobran vaš mokar, oho sad ćemo mi njega osušiti ne bojte se, a imate dobre cipele, a lijepo, dobro, dobro, jeste popili kavu? Oslobodi Bože. Mirno, opušteno, pustite i gledajte samo, neka on ima inicijativu, ne vi na početku. Pazite na svaku njegovu reakciju, da najprije osjetite na što je on preosjetljiv i što od vas očekuje. Jer inače ako vi počnete i primjedbe i ovo i ono govoriti, onda vi njemu ne date do izražaja i ne znate kakav je pacijent. A onda drugo on osjeti, kod ove osobe ja ne mogu uopće sebe izreći tko sam i šta mi je. I naravno da neće dopustiti da bude kod vas liječen. Bez nekih obećanja, ne smiješ na početku reći,o imali smo mi takvih, bez brige. Odakle ti pravo? Svaki je čovjek original, drugačiji, nema istih pacijenata, čovječe, ne reagira nitko na isti način na razne terapije. Nekome ovaj antibiotik, nekome drugi, a ista bolest. Svaki je čovjek drugačiji. Čuvaj se općenitih obećanja, to ćemo mi već rješiti, samo vi sjednite. To je kao što je bio onaj oglas društva za sprovode, na vama je samo da umrete, a na nama je sve drugo. Što je ovdje dobro pričati viceve, dobiješ dva smijeha ili tri odjednom. Najprije hrvatski, onda inozemni. Lijepo je to. S puno razumijevanja biti, sa simpatičnim osmijehom na licu. Simpatičan nije umjetan nego simpatičan je onaj koji svakog čovjeka susreće i u tramvaju i autobusu i vlaku i u zrakoplovu. Oprostite bit će dobro. Važno je odmah barem donekle razumjeti u kakvom je stanju i raspoloženju pacijent te strpljivo postupati prema njemu, to znači ako si ti imalo gledao pa si vidio desetak pacijenata, ti ćeš odmah čim vidiš njegovo lice znati o čemu se radi. To uopće nije teško pogoditi, naučite to. Da se stekne iskustvo, čim ga vidim, znam to je to. Još kad mi progovori prvu riječ, dijagnozu već imam. I ako još nakon te dijagnoze postavim dva , tri pitanja, ja sve znam. I onda mu reknem i terapiju i pustim ga kući, nek se liječi, šta ću. Ja sam mu dao antibiotik, tablete i neka grlo liječi. Tako bismo rekli u medicinskoj terapiji, to se može vrlo brzo i zato je jako važno od početka gledati, prepoznati ga u licu, njegove reakcije, raspoloženje, izgled. Meni nije problem, ja kad vas vidim ovdje ovako u licu, svakome bi mogao reći dijagnozu i terapiju. Samo tko će to, kad ćemo krenuti, napravimo red pa ti to, ti to…To vam nije teško, vidi se na očima svakoga čovjeka, oči su ogledalo duše. Zato kad ti netko stavi crne naočale,ti ne vidiš što je u njegovoj duši, koje su njegove reakcije. A kad nisu crne naočale, ti ga vidiš. I zato kad u novinama se ne smije pokazati nečiji identitet samo prekriju to, samo to. Dakle preko očiju vidiš dušu. I ako mu gledaš u oči, sve vidiš. Ja sam sto puta rekao da se mi dečki bojimo žena i djevojaka. Zašto? One nas u oči gledaju. Mi muškarci mislimo da to nije pristojno, gledati u oči ali šta možemo. Jer kroz oči vidiš mi dušu,a to ne bi htio da ti baš vidiš. Ja bih htio ostati svoj. Skriven iza nečega, zastora, da moja intima ostaje moja. Još mi najgore kad ono dođu žene i kažu pa vi se osjećate loše, zar ne? Ma ne, samo sam malo ljut što si ti došla, a što ću. Ili vi dobro izgledate, joj ne znam ne osjećam se dobro. Ne dam se ja ženama, inače upropastiše te. One misle da one sve vide. Međutim hagioasistent mora imati tu intuitivnu spoznaju kroz oči da prepoznaje pacijenta i dušu. Jer on je bolestan. I to se već prema nekim vrlo brzo, nekim njegovim kretanjima, vladanju, gesti, to se jako dobro, kao prema simptomu jako brzo prepozna, to je to. Pogotovo kad čovjek radi, ako radi još godinama, Bože moj, to nije problem. To odmah ide kao na špici u tvornici, on line. Dakle, strpljivo postupati prema pacijentu, strpljivo, strpljivo jer tko zna pacijent ti dođe pa će otići


121

do tvoga prozora jer on želi vidjeti jel to sve u redu, pa će ti pregledati cijelu sobu, pa će onda reći eto to sam ja, pa će dignuti ruke u zrak, pa će onda sjesti na pod, pa će onda ovo. Ti budi strpljiv, reci dobro, fino, jako dobro to radite. A ne molim vas, što vi hoćete, jeste li vi došli k meni, recite što hoćete. On nije došao nešto kupiti kod tebe, on je došao pokazati da je bolestan. I to ti je pokazao svoje simptome da znaš aha, to je to. Dobro, govorimo o pacijentima koji su izvanredni, od stotinu ako dođe jedan takav, al vi računajte, dosta je da jednome napraviš veliko zlo i sve će novine o tome pisati i svi će zločesti ljudi biti sretni da su te uhvatili u nečemu gdje nisi bio dosljedan i ispravan. A to nije dobro. Ili ćete tužiti njegova rodbina i drugi, što si to s njime napravio. Zato se morate strogo pridržavati pravila koje su već iz iskustva tu.

Slijedeća točka je, odmah se može na početku reći u par rečenica što se to radi u hagioterapiji, znači odmah možeš njemu reći, znate mi ovdje radimo to i to, objasniti mu ukratko dijagnostički upitnik i tijek terapija kad ste vidjeli da je on sjeo, da je rekao što ga muči, onda možete reći znate mi to i to radimo, ovo nije psihijatrija, nije medicina nije ovo nešto treće. Za nas niste vi psihički bolesnik, vi niste uopće bolesnik nego čovjek koji treba pomoć, jer u duhovnom pogledu negdje je došlo do oštećenja i traumi itd. I onda mu na jedan fini način objasniti što mi to radimo, na koji način, reći mu da neće primiti nikakvu injekciju, da neće morati na kirurški zahvat kod nas, reći mu da se ne boji, da neće morati ležati na kauču dok ga ispitujemo kao kod Freuda i psihoanalize, reći mu da neće nikako tražiti njegov punih razjašnjenja i objašnjenja i da mora govoriti i govoriti, ne, nego što manje govori to bolje, da čuva svoju intimu, da čuva svoj identitet. Dakle, na jedan fini način, čovjeku dati do znanja da duboko poštuješ njega, njegovu osobnost, po čemu je on čovjek. Znate kako je prije psihijatrija bila teška, zvala se ludnica, svakako i onda ljudi se boje psihijatara. Psihijatrija danas nije, ona je danas vrhunska medicina, al ostalo je to, tako vladanje prema čovjeku, nečovječno. Lud čovjek nije prestao biti čovjek. A znate kako ga se liječilo, sa hladnom vodom i polijevalo, iza rešetaka je morao stajati i slično. To su sve stvari koje čovjeka onečovječuju. I onda to ostaje ljudima, dakle se prenosi i onda čuju svega i onda se pita jeli hagioterapija nešto tako. I onda će pitati, a gdje vi imate tu zatvor gdje ćete mene zatvoriti ako ja…Objasnite čovjeku da se radi o duhovnoj dimenziji, dostojanstvu njegovom, o poštovanju, da on za nas nije pacijent nego čovjek. Nije pacijent nego čovjek, naglašavam. Čovjek koji traži tvoju pomoć. I očekuje tvoju ljubav. Nakon toga ako hagiopacijent pristaje može se prijeći na dijagnozu.

Razlikujem bar u svojoj praksi dvije vrste dijagnoza: opću i detaljnu. Detaljnu u zadnje tri godine uopće nisam radio, dakle detaljno ispitivanje, odmah opću i razumijem o čemu se radi. Opća je obično dovoljna, dakle prvo pitanje mi je zašto je hagiopacijent došao, to mi je uvijek prvo pitanje zašto ste došli? Neka rekne što ga je to motiviralo da je došao k tebi u hagioterapiju, to je prvo pitanje važno u općoj dijagnozi. Odmah iza toga drugo pitanje otkada ima te teškoće, to mi je drugo pitanje koje postavljam. Dakle prvo zašto je došao, da mi izrekne koje probleme ima, koje boli ima, koje teškoće. A onda ga pitam iza toga a otkada je to, vrijeme kada je to započelo. I osobito koji je povod bio, to znači jeli se nešto dogodilo njemu kad je došao taj problem, ta bolest, ta trauma. Dakle jedno je vremenski kad je to počelo, a drugo je što se tad dogodilo da je to počelo. Jeli to od djetinjstva, jeli to kasnijoj


122

dobi, jeli to u vremenu penzije ili kada. Kad se to pojavilo, što se to dogodilo da se baš tad pojavilo. Pa ćeš onda vidjeti jeli to već bilo davno pa se tek sada jasno, grubo pojavilo ili je zbilja bio neki povod, neki događaj, neka uvreda, nešto što je čovjeka deprimiralo, dakle može biti. To je drugo pitanje koji je povod.

Treće mi je pitanje je li već tražio pomoć kod koga ili to je 4 pitanje. Ovako bih rekao, prvo je pitanje zašto je došao, nek mi rekne koje to probleme ima, drugo je pitanje otkada, treće pitanje-a što se to dogodilo da je to tada počelo, a onda mi je četvrto pitanje jeli već negdje tražio pomoć, gdje. U medicini, psihijatriji, psihoterapiji, psihologiji ili bilo gdje drugdje ili je išao nekom bioenergetičaru ili nekom drugom. Da li je već tražio pomoć? A onda mi je peto pitanje jeli to pomoglo, jeli osjetio da je to pomoglo. Tim pitanjem ja njemu odmah pomažem, da on osjeti i da ja njemu mogu kasnije protumačiti pa zato što to nije tamo gdje si bio duhovna dimenzija i naravno da nije moglo pomoći. To nije ta razina liječenja. Zato mi je važno jeli to pomoglo. A onda mi je slijedeće šesto pitanje jeli netko od vaših ukućana i rodbine, bliže rodbine imao takve probleme. Jel netko već imao takve probleme. Sedmo pitanje je što vi očekujete od hagioterapije, kako su vam protumačili što je to hagioterapija, što vi očekujete. Tu dobiješ jako dobre odgovore, koji su ti potrebni za terapiju. I na kraju, da li vjerujete da će vam moći pomoći, da hagioterapija može vas ozdraviti. Vjerujete. Time dakle doznaješ jeli on dovoljno pozna hagioterapiju, jeli od nekoga čuo, jeli mu netko svjedočio ili je došao tek tako, traži na sve strane pomoć pa je došao i tu. To je opća dijagnoza. Naglašavam ja ju uvijek upotrebljavam, samo to i na taj način onemogućujem da mi pacijent priča. Meni je dovoljno na ovakvim seminarima i skupovima u jednoj maloj pauzi u pet minuta, da mi dođu, kad ja mogu s vama imati, kad imate vremena jedan sat, ja bih s vama razgovarao. Rekoh, nemam ti ja uopće vremena, prvo razočaram ih, onda pitam slijedeće pitanje, a što biste vi to htjeli. Pa znate ja imam probleme, fino, a koje recite mi. To i to, a otkada to? Aha dobro, fino, a recite čime je to počelo, bio je neki povod, aha, to i to. Jel netko već bio bolestan, je. A kome ste išli, to i to. Dobro, evo što trebamo napraviti, to, to ili ga pošaljem u centar pa kažem pazite tome i tome hagioasistentu koji će vam pomoći, ili ako vidim da on može sam, kažem napravite najprije sami ovo, tu terapiju. Obično je dovoljno dvije, tri terapije reći da on sam to počne činiti, sam čak i da na taj način sam sebi pomogne. Ako ne on će doći ponovo natrag pa ćemo ga poslati na stručno nekome hagioasistentu. To je opće. Sigurno najbolje pomaže. Ali možda će trebati neko vrijeme da vi dobijete tu jednu lakoću u prepoznavanja tih stvari pa je možda zgodnija ova druga detaljna. A detaljna znači, ako ti kao hagioasistent iz dobivenih podataka, pa ovo ćemo ostaviti za sutra, jer violina nas čeka. Detaljno terapiju ću vam ostaviti za sutra cijeli dan, osobito ovih 25 lijekova kako se oni daju. Na koji način, to će drugo trajati, i sutra i prekosutra do podne, a onda ću odgovarati na vaša pitanja, a onda ću biti sretan da vi odete kući,a ja na odmor. Hvala vam za danas poslijepodne, bili ste lijepi i dragi i dobri, još ste uvijek lijepi od 4 sata i onog spavanja.

Hvaljen Isus i Marija, dobro jutro, danas je petak. Kažu da će biti temperatura do 32, 33 stupnja. Prema tome ne smijete se spuštati u tijelo, nego ostati visoko u duhu. Jer duh ne može imati preveliku temperaturu nego uvijek najpotrebniju za život. Jer ako počnete uzdisati i brisati znoj lijevo, desno, gore, dolje samo ćete stradavati. Čim sebi reknete meni je ugodno, baš je dobro u ovoj dvorani, bit će dobro, još kad malo zatvorimo prozore pa upalimo grijanje,


123

ne, nego…Kaže došao čovjek rabinu i kaže rabine, nemoguće je živjeti, imam devetero djece, užas u jednoj smo sobi, samo se svađamo, užas, pakao nam je. Kaže rabin imam jedan dobar lijek. Koji rabine? Dovedite jednu kozu u vašu sobu i neka ostane s vama tjedan dana, vidjet ćete, odmah će biti bolje. Ovaj poslušao, doveo kozu u sobu, devetero djece, on, žena i koza, to je tako smrdjelo da se to nije dalo izdržati. Oni su bježali van, nisu znali što će. I dođe on nakon sedam dana, rabinu, pa to je užasno, što da radim? A ništa, idite sada kući, sad izbacite kozu van. Nakon dva dana dođe čovjek, kaže rabine što smo složna obitelj, sretni, nema koze, milina. Najprije ugrijmo dvoranu, onda ćemo biti sretni što je samo 30 i pol.

Idemo mi sada na posredovanje duhovne terapije, to je ono što je najvažnije u našem poslu. Sjetite se, jučer sam najprije govorio o prostoru pa sam između ostalog rekao da je dobro ako imamo u državnim prostorima, ne crkvenim ali samo zbog toga što bi trebalo urediti te prostore. Znači crkvene prostore ne možemo uzeti mi kao svoje, pa ih ne možemo ni urediti onako kako bi to stručno trebalo biti zbog pacijenta. Međutim, naravno da mi većinom imamo u crkvenim prostorima svoje prostore i to će za neko vrijeme ostaviti dok mi ne postanemo svjesni da mi služimo društvu, a ne samo vjernicima i da je društvo dužno dati sredstva i prostore za takav rad. Za to treba uvijek vremena, to je jedan proces, hagioterapija se tek rodila, tek polako pokušava u vama prohodati, tek viče polako mama, tata, a ne da bi već inteligentno mogla razmišljati, ali bit će i to uskoro. Drugo smo govorili o tome kakav treba biti susret, kakav treba biti asistent obučen i slično, da ništa na njemu ne bude neobično, strano, čudno, da ne sablažnjava pacijenta, da ga ne zavodi, da ne bude golotinja. Uvijek se čudim zašto žene misle da kad su gole da im je onda hladno, a nije istina, još im je toplije. U pustinji uvijek uzmu još kožuh, jer onda između kožuha i tijela nastaje jedan prostor, prostor hladnoće i tako izdrže. Ovo je najgore što možete zamisliti. Kako mi muškarci možemo biti stalno fino obučeni, gledajte bez brige i hlače, a vi morate skinuti sve i onda još uzdišete. Fuu, kud ćemo mi? Zašto ne bismo stvarali jednu kulturnu, znanstveno i normalnu, čovjeku prilagođenu modu, a ne stalno se prema onima koji su ateisti i lopovi i kakvi, koji stvaraju često puta krivu modu, pa se prema njima ravnamo. Osobito je tužno, što god dođe u modu, eno već vidiš svi nose. Pa ljudi, braćo, za inat ne bih, ja ću radije svoje. Svatko od nas može imati svoju modu, hagioasistent treba dakle dobiti svoju modu i zato molim između vas one koji su se bavili modističkim radom da izmisle pravu modu za jednog hagioasistenta. Najprije za nas dečke, a onda za vas curice. Tako da budemo ukusno obučeni, lijepo, da budemo šarmantni, elegantni, tako da pacijenti zažele kad nas vide još doći, da im se ne da otići od nas. A to može jer suvremena moda kvari čovjeka. Čovjekovo tijelo nije lijepo, Bog je ostavio prostor jedan da mi napravimo takvo lijepo odijelo i haljine da postanemo ljepši. Bog želi da budemo sukreativni s njime. Znate onaj vic, stvorio je ženu pa je rekao nije dobro, mora se šminkati. To je mišljenje i za nas muškarce, Bog je ostavio jedan kreativni način kako ti sebe kao osoba izražavaš. Ja kad vidim tvoje haljine, ja znam kakva si. I kad te vidim razgolićenu, kažem hvala ti lijepa, nemam vremena razgovarati. Mi muškarci se bunimo neprestano, zašto? Vi vičete da smo mi agresivni, da ima silovanja i slično, a ništa se ne bunite zašto ste vi tako obučeni da nas neprestano zavodite, da nas smetate, da jednostavno hoćete da naši nagoni prorade. Nije fer. Feminizam je nepravedan. Napravit ćemo mi maskulinizam. Mi dečki ćemo napraviti pokret, a dečki hoćemo li i mi krenuti u napad? Dosta nam je ženskih revolucija, da i revolucija je ženskog roda, zato je to tako. Moramo nešto učiniti, naravno da se šalim, ali u


124

svakoj šali ima i puno, puno istine pa je treba prihvatiti sa dozom humora i dobrote. Papa Benedikt 16 u svojoj prvoj i onda drugoj knjizi je napisao u uvodu: ovo što pišem, ovu znanstvenu knjigu, teološku, to nije izraz moga učiteljstva nego moga teološkog rada i zato svatko mi se može suprotstaviti, ali molim vas s ljubavlju, piše Papa. Tako i vi meni. Smijete mi se suprotstaviti ali jao vama ako se suprotstavite. Teško ćete dobiti dopuštenje za hagioterapiju. S ljubavlju, molim, da. Dobro, dragi ste mi jako, pa ja bih vama samo viceve pričao, da vam bude lijepo, da vam ne bude vruće.

Idemo dalje dakle, pitanje dijagnoze smo onda obrađivali jučer. Rekli smo postoji opća i onda detaljnija dijagnoza. Pa smo jučer tu stali, nastavit ćemo od tu da bismo onda pošli onim našim putovima korak po korak, sve više dalje.

Ako hagioasistent iz dobivenih simptoma, lokacijskih i kvalifikacijskih podataka još nije u mogućnosti definirati dijagnozu, onda može postaviti još neka dodatna pitanja ali uvijek pazite oprezno kako hagiopacijent ne bi opširno opisivao teškoće i time još pogoršao svoje stanje. Onda smo jučer govorili, na bih to sada dalje išao obrađivati, ali je svakako neophodno da hagioasistent zaustavi pacijenta ako vidiš da on hoće pričati i pričati i pričati. Jer tada se hagiopacijent osjeća momentalno kao da mu je bolje, a zapravo mu biva sve gore time što puno priča jer se nalazi stalno na tome da sebe sažalijeva, da sve dublje osjeća svoje boli, da upada u to da ga nitko ne razumije i onda si ga tek ubio. Ti si mu dopustio da on propadne. To je kao da si našao ranjenog čovjeka koji krvari, a ti pustiš neka još krvari malo, kad iskrvari onda ćeš ga odvesti u bolnicu. Treba zaustaviti krv. Tako i ovdje, dokle god on priča negativne stvari, on ispražnjava svoj imunitet, on uništava svoje energije, on svoj duh neprestano smanjuje, smanjuje i na taj način sebi pogoršava stanje. Zato jako morate paziti na to, u svojoj knjizi Dijagnoza duše profesor Ivančić je to sve obradio osobito u onom dijelu kontraindikacija. A knjigu imate skoro na svim jezicima, ako su svi jezici samo tri, četiri jezika. Svi misle da moramo govoriti engleski, ja mislim da bi svi hrvatski trebali govoriti. Kad su me u teološkoj komisiji pitali kojim jezikom želim govoriti u komisiji, među nama 30 teologa, ja sam rekao hrvatskim. Hahaha. A pitam ja ovoga Engleza, a on kaže engleskim, ja kažem njemu ahaha. Jel vidite nepravdu? Onda sam rekao kako možeš ti u svome jeziku, možeš se najbolje izraziti u svome, a ja ne smijem u svome, ja moram izmišljati tvoj i govoriti tko zna kako dok dođem do toga da me uopće pravo razumiješ, to nije fer. Kaže nije, ali što možemo? Možemo, možemo rekoh puno. Hajmo svi govoriti latinskim pa da te vidim. Svi ćemo biti jednaki. Svijet je nepravedan, prijatelji dragi. Tako da sam se ja probio sa hrvatskim u svjetsku teologiju.

Ako je hagiopacijent nemoćan davati podatke, onda možete pitati one koji su ga dopratili i često puta iz izgleda pokušati odgonetnuti njegovo stanje. Ako i to ne uspijete, onda je najbolje nakon terapija, pokušajte neke terapije pa ćete vidjeti na što on reagira i tamo gdje on reagira možete odmah ustanoviti tu je znači bolest.

Idemo na početnu terapiju, kako treba početi u terapiji. Nakon što imate uređenu sobu, fino, nakon što ste vi pola sata prije nego ste došli na posao ispunili se Duhom, očistili sve nutarnje prostore, postali puni humora i dobrote, strpljivosti i kreposti i nakon što ste došli u svoje prostore i nakon što ste pozdravili, susreli prekrasnog hagiopacijenta, onda mu napravili


125

dijagnozu, sad ćete pokušati pomoći. Sad znate što njega boli, ali on bi sad htio znati kako će to njega prestati boljeti. Sad on znatiželjno gleda u tebe. Hoćeš li ti reći, e pa tu baš ne možemo puno ili ćeš reći u, možemo strašno, nijedno ni drugo ne bi smio reći, nego šutjeti i reći sad ćemo terapiju i vidjet ćete. Ono što je prvo nakon detaljne ili opće dijagnoze jest objasniti pacijentu, nakon što ste dobili uvid mora da je to ta i takva trauma, sad mu objasni na temelju čega ona nastaje, zašto je nastala, gdje je mogla nastati i kako se ona može liječiti. Dakle, moraš protumačiti. Shvatite da to tumačenje pacijentu spada u bit terapijskog postupka. Shvatite da je Otac nebeski poslao svoga sina Isusa Riječ da on protumači nama što kani Bog s nama učiniti. Isus je Božji znanstvenik, Božji profesor, zato je on rabin-znači sveučilišni profesor u Isusovo vrijeme. On tumači nama sve, zato on obavješta nas, navješta, on govori, uči i kad čitate Evanđelje vidite išao je po sinagogama i učio, poučavao. Budući da on istina, a istina ja transcedental, sjetite se dobrota istina. To znači da upravo istinu onda posredujete pacijentu kad mu protumačite njegovo stanje i put do zdravlja. Prema tome tumačenje nije nešto usputno,nego bitna terapija i redovito kad pacijent čuje koji su to mehanizmi i zakonitosti duhovne duše, i da se to tako radi već postaje zdrav. Zašto? Jer on onda ima viziju sebe, o da, to je put. Kad on zna kamo treba krenuti njegova duša pokrene se tamo i biva zdrav. Zato shvatite dakle, prvo mora se protumačiti njemu, i tumačenje, to je već transcedental, ali to je već uvođenje u bitak, to je već uvođenje u zdravlje. To nije neka pretpostavka za terapiju, to je terapija već. Treba mu zatim protumačiti kako to duh reagira na zlo, na vlastito zlo koje ti činiš ili na zlo drugih koji tebi čine. I onda terapijski postupak, tu se morate odmah podsjetiti Liptonovih pronalazaka u znanosti, dr Amena-svaka negativna misao, riječ uništava. Lipton kaže kad govoriš dugo, postaješ rob navike, riječi i poštapalica. Jores kaže 70 posto bolesti dolazi od duha, dakle duh je bitan. Frankl kaže u našoj podsvijesti je duh i Bog podsvijesti i paradoksalna intencija kako on kaže je ona koja neizmjerno pomaže. Dakle, morate jednostavno biti stručnjaci, nemojte se igrati sa hagioterapijom, nije to ja sam položio ispit. Ti moraš svaki dan studirati hagioterapiju, ako kaniš raditi to ,svaki dan, otkrivati, razmišljati, probavati na sebi. Bez toga nemožete nikako, nikako naprijed. Vidjet ćete, zamislite da ja sad vas pitam kojih je ono 26, 27 lijekova koje sam vam jučer predao. Bili smo u apoteci i sve sam vam, 27 čak duhovnih lijekova predao u ruke. Jel znate bar koji? Ajde probajte nabrojiti da čujem. Dobro je što ne čujem. 27 ih je. Shvatite nakon što danas budemo prolazili, odmah in naučite da vam uđu u vaše pamćenje i da ih imate stalno prezentne. Nemojte se igrat, bez toga ne možete raditi hagioterapiju. Ispit nije nekakav preduvjet, ispit je tvoja terapija za hagiopacijenta. Ti njemu ne možeš raditi terapiju, ti ćeš se izgubiti, nećeš znat to mu napraviti ako nemaš prezentno, ovo je to, treba mu to, to. Ja ću još jedan put s vama proći svih 27, točno vam pokazati, svaki organ ima svoj lijek. I to perfektno razumjeti. Al ti to moraš znat, kad te netko probudi odmah, tttttoooo. Kad legneš, odmah sanjaš lijekove, lijekove, lijekove. A ovdje radimo kako lijekove posredovati. Zatim je važno da pacijentu protumačiš razne terapijske načine, a to znači postoje govorni načini, ukoliko počne govoriti čestito, dobro i bit će dobro, ja vjerujem, sve će biti dobro, ja sam zdrav,ja mogu, ja hoću, dakle te govorne terapije su jako važne. Ako promijenite njegov govor od negativnog ka pozitivnog vi ste ga ozdravili. Njegov govor je uvijek negativan zato jer je on pacijent, ne zna drugačije govoriti nego tužiti se, jadati se, sažalijevati se i to je bolest, depresija.


126

Drugo su misaone terapije, misliti dobro, imati projekt ispred sebe-zdravlje, zdrav, gledam sebe kako trčim zdrav, kupam se, letim, nije mi vruće. Treće su praktične vježbe, pokušaj se vježbati u strpljivosti, pokušaj vježbati u tome da onda upravo radiš kad ti se ne da, pokušaj se vježbati da se odrekneš baš onoga što bi sada popio, dobio si Tomislav pivo, aj nemoj ga odmah popiti. Zar nisam pravi hagioasistent? Odrekao ga sam se, ali mi je otišao i žir, a bio je jučer to. Valjda je postao hrast pa ga nema.

Zatim su meditativne vježbe. Da ga pustiš neka šuti i neka gleda svoje zdravlje, neka gleda sebe drugačijim očima, to treba vježbati tri, četiri, pet, šest puta da se u njemu učvrsti kako kaže dr. Lipton. Onda on postaje krepostan, to postaje njegova vrlina, to postaje njegovo stanje, njegov karakter. On je sada takav. Više se ne mora vježbati, on takav jest. Zato je važna ta vježba.

Zatim da razmišlja. E kad bih ja naučio hagioasistente da razmišljaju, lako bih ja. Nema niš bez razmišljanja. Čšto zaboli, čim me nešto zaboli, ja razmišljam. Zašto? Jesam nešto krivo pojeo? Jesam krivo mislio? Jel sam nešto krivo napravio? Jel sam nešto drugo? Jel sam negdje došao do bacila, do virusa ili do čega, jesam li ovo, jesam li ono, razmišljam i kad razmišljam, otkrivam. I postajem izvrstan hagioasistent. Pravi hagioasistent nauči i onda to na sebi vidi gdje to djeluje i kako djeluje, i onda je vrhunski. Onda to iz njega izlazi. Tko to samo nauči, pa primjenjuje, taj nikad ne može nikoga izliječiti jer nije ni sebe. Liječniče izliječi najprije samoga sebe.

Zatim vjerom liječiti poput projekta, to smo rekli više puta kako gledati u zdravlje, a onda osobito čitanjem. Dajte pacijentu da nešto pročita dobro, napišite mu ti neizmjerno nadilaziš samoga sebe, neka kaže za let si dušo stvorena, neka pročita ne idi čovječe malen ispod zvijezda, neka pročita tekst ja neizmjerno nadilazim samoga sebe. Pa recite još dva puta, još dva puta, dok mu to ne postane njegovo vlasništvo. Tada će ga to pratiti, čim on pet, šest puta ponovi, to uđe u njegovo pamćenje, onda to podsvijest i svijest ponavlja u njemu, pa uđe u duh onda, pa to postane svijest njegova, i onda stvar ide dobro. Tako neprestano ozdravljuje, to je kao antibiotik koji treba doći u želudac, rastvoriti se i onda tek djeluje, ne može odmah čim pojedeš ga djelovati. Tako isto razni lijekovi protiv bolova.

Zatim je važno hagiopacijentu reći kako kod kuće sam može primjenjivati terapijske načine i postupke. Zavisi sve kakav je pacijent. Moje iskustvo ja da 99,9 posto pacijenata ne radi kod kuće. Zašto? Jer sto posto hagioasistenata to ne radi. To mi je uvijek bilo žalosno iskustvo, govorim na ovakvim skupovima, pa ništa, govorim na radiju pa sve očekujem sad će, ma kakvi, oni nemaju ni komentara nakon radija,a kamoli da bi oni znali što sam ja govorio. Većina hagioasistenata ni ne sluša radio, oni misle to je za nekoga drugoga. I naravno toliko zaostanu da je to kriminal. Ja se njima čudim. Kako netko može biti liječnik ,a da ne napreduje u svojoj struci. Da ne čita, da ne ide na kongrese, skupove, simpozije, da ne uči uvijek novo, novo, novo..Pa svaki dan mu dolaze razni farmaceuti i nude mu lijekove, pa mora saznati kakvi su lijekovi. Tu je zapravo cijeli problem, od glave riba smrdi. Kad bismo mi svećenici u crkvi bili sveti, vi biste bili presveti, a kad biste vi bili sveti, cijeli svijet bi bio sasvim drugačiji, dobar. Ajmo se odlučiti, ja odlučujem da ću kao svećenik biti svet, a vi? Vi ništa, vidjet ćemo. Ti si ono na što se odlučiš. A odlučuješ se na ono što vidiš kao viziju, a


127

ono što vidiš kao viziju, to te motivira i povuče naprijed. To je jedan proces, prijatelji dragi. Bez toga ništa.

Ipak najprije morate uvesti u praksu, odmah. Već prema njegovim mogućnostima, odmah tu u ordinaciji ga uvedi, tako da mu rekneš ovako pokušaj kod kuće i pokušaj vjerovat da će on to kod kuće raditi. A znate kad će to sigurno raditi? Ako vidi da ste to i vi napravili. Ako na vam vidi da ste vi promijenjeni, da ste drugačiji. Jer ne može pacijent biti bolji od doktora, ako doktor umire, a pacijent će isto umrijeti. Ako doktor ne zna što su antibiotici i Movalis i koješta drugo, lijekovi, naravno da također niti pacijent neće, nikad nije učenik iznad učitelja. Pacijent će samo dotle doći dokle si ti stigao. Shvati da je najljepše u hagioterapiji upravo to što ona traži da se ti promijeniš. Znači ti postaješ inteligentan, vrhunski čovjek, sretan, sposoban, vrijedan. Ona tebe motivira, ona tebe neprestano tjera naprijed, ona tebe liječi i ti živiš sretno. Život ispunjen smislom. Samo zato što radiš sa pacijentima. Kod liječnika to nije tako, oni siromasi ostanu bolesni, a pacijenti gutaju lijekove. Ovdje ne, ti gutaš i postaješ drugačiji. I to što si drugačiji vuče pacijente da i oni uzmu tvoje lijekove.

Kad se dakle razgovara sa hagiopacijentima, onda trebate znati da ćete uvijek na različite načine trebati to protumačiti. Drugačije ćeš to djetetu reći, dijete upija duh hagioasistenta kao što dijete upija duh i ljubav majke i oca, djetetu ne možeš tumačiti puno, ne možeš mu puno toga reći, iako dijete razumije. Beba razumije srcem, kaže UNICEF, unatoč toga dijete najviše razumije ako vidi na tebi. Djecu ćete razočarati strašno ako vi uopće ne vidite ono što on vidi. A dijete vidi Boga. A dijete vidi pravdu, dobrotu, ljubav. Dijete čezne, dijete je u tome. Dijete se tek polako kasnije kod roditelja kvari, kvari i kvari. Vidi kako su tata i mama nepravedni, kako oni se ljute jedno na drugoga, kako oni ne rade, kako oni ne ustaju na vrijeme i kažu aha, to je život. On upija to i tako postaje bolestan. Bolest roditelja prelazi na djecu. Tako zdravlje hagioasistenta prelazi na dijete hagioapacijenta.

Drugačije ćeš o tome govoriti starcu ili starici koja jedva razumiju ili jedva čuju. Ali koji osjećaju jeli ih ti simpatiziraš ili su ti oni dosadni. Što sad starac dolazi? O itekako stari ljudi trebaju, oni su mudri, oni su blizu vječnoga života i neizmjerno trebaju i zato trebamo što prije prijeći u palijativnu skrb sa hagioterapijom. U Hrvatskom već prelazimo, nadam se da ste i vi blizu toga. Svakako to strujanje duhovne snage je bitno.

Drugačije ćeš to ispričati intelektualcu. Intelektualac je kritičan. Shvati, sjeti se uvijek one anegdote. Došao iz Pariza sveučilišni profesor u pustinju, u Saharu. I izgubio se jadan u njoj, tri dana hoda gladan i žedan, ni vode ni hrane. I samo čezne vidjeti oazu. I četvrti dan vidi i potrča k njom, a onda kaže ne, ja sam intelektualac, moram biti kritičan, ja znam kad je čovjek žedan i gladan u pustinji, on ne vidi oazu, on vidi fatamorganu. To je privid, a ne stvarnost. I stane i polako ide, ne smijem se dati prevariti, ja sam sveučilišni profesor, ja znam što je to fatamorgana, ja znam što je to pustinja. Ide dalje i nakon pola sata opet vidi i potrča i kaže evo spasa, pa se opet sjeti, ne smijem se dati prevariti, ovo je pustinja, a to je fatamorgana. Nakon tri sata dvojica Arapa našli su ga gdje leži mrtav ispod stabla zrelih datulja, pokraj izvora vode u oazi. Jedan od njih kaže pa gledaj ovoga, kako to da je mrtav, vidiš da je umro od gladi i žeđi, a tu pokraj datulja i pokraj izvora vode. Kaže drugi, o takvih sam ja stotine i stotine susreo, svi oni koji dođu iz Europe i završe fakultet, oni stalno misle,


128

kaže da uvijek vide fatamorganu, da uvijek vide privid. Oni ne vjeruju u oazu. Zašto je intelektualcu tako teško razumjeti da Bog postoji? A malo dijete vidi Boga. Ja kad Boga ne bih vidio, ne bih išao ni vjerovati u njega. Najprije ga vidim svojim duhom. Znam da postoji, znam. Ne da vjerujem. A intelektualac toliko razmišlja da napravi od Boga fatamorganu i onda postaje ateist. Malo komunist, malo agnostik, malo ateist, malo smiješan čovjek i slično. Tako da su intelektualci najsmješniji ljudi. Zašto? Zato što se oni prave da sve znaju, a znanost je tako malena, prijatelji dragi. Znanost ništa ne zna o čovjeku, tko si ti, kamo ideš, zašto živiš, što je ova zemlja, onda gdje je Zemlja u svemiru,otkud to da na Zemlji raste bilje, da žive životinje, da žive ljudi. Što je znanost, recite vi meni. Napravila vam je te slušalice i aparate da možete slušati prijevod, a što ti vrijedi slušati ako ti to ne poslušaš. A to te znanost….Kraj sve znanosti mi smo užasno bolesni i stvaramo ratove, nemire, dijelimo se, rastavljamo, rasne, klasne i sve ostale druge revolucije stvaramo, užas. Mrzimo čovjeka, nemoral stvaramo, razbijamo obitelj. Znanost vam nije ništa. Ona napravi nešto tehničkih stvari oko nas, nauči te kako se stavlja cigla na ciglu, kamen na kamen, kako se ušteka struja, kako se kava skuha, no i to znanost ne zna, to vas majka mora naučiti. Znanost ništa o nama ne zna i zato znanstveni ljudi kada kažu da Boga nema su mi tako jadni. To je toliko sirovo, toliko naivno, toliko je bolesno, tužno je to, zaista. To nije zato što su kritični, nego zato što nisu kritični. Biti kritičan znači ići do kraja, razmišljat o nečemu. Znanstvenici su svi nekritični, oni otkriju nešto malo u čovjeku, u mozgu, ovo i ono i sad se prave oni sve znaju. Joj. A oni koji su malo kritični kažu mi nikada nećemo spoznati do kraja mozak. Zašto? Jer mozak nije materija. Ono što mozak pokreće, to je duh. A mi to ne možemo mjeriti. Mi nemamo mogućnosti znanstveno, neuroznanstveno niti opće prirodoznanstveno otkriti što je mozak, a još manje tko je čovjek. A to samo kritični, to su rijetki znanstvenici. Zato nam znanost ubija prirodu, truje sve oko nas, patimo. Zato kad dođe intelektualac, a on će rijetko doći jer on sve zna unaprijed, on ne može biti bolestan, tko si ti koji sjediš tamo u toj sobi, imaš li ti fakultet, imaš li ti doktorat, jesi li ti redoviti profesor, šta. Znaš ti tko sam ja? Teško je nama intelektualcima, profesorima biti ponizni, biti normalni ljudi. Nema normalnih među intelektualcima. Nema normalnih, prijatelji. I ja spadam tamo. I trudim se doći do normale. Biti jednostavan čovjek koji vidi stvari. Da registriramo to što vidimo, da ne kažem ovaj zid, ne ne, to je fatamorgana. On je u sebi bijel, to je energija, čekaj energija je kad mjeriš fizikalno, drugačije, al to je za mene zid. Lupi glavom pa ćeš vidjeti da nije energija. Elektromagnetski valovi prolaze, al ti ne možeš. Ne smijemo miješati spoznaje znanstvene i naše, Jedna je spoznaja opipom, druga je očima, treća ušima, četvrta aparatima, peta eksperimentima i slično. Sve su to spoznaje dostupne nama koje su uvijek tu i relativne i treba ih znati složiti po redu.

Drugačije ćeš nekom kritičkom čovjeku koji je došao, uopće ne vjeruje u hagioterapiju, njega je mama natjerala ili ne znam stric neki da mora doći ili mu je rekao možda psihijatar da pođe, da bi bilo dobro za njega. On kaže znam da vi meni ne možete pomoći, vi ćete se sad pomoliti nada mnom i ništa, i ja mogu ići doma. Kritičan čovjek teško će prihvatiti i zato vi morate biti još kritičniji prema sebi. Nemojte si umišljati da vi sve možete, vi sve znate, o vi ćete to riješiti, o vi ste s Bogom, vi ste još jači od dragoga Boga. Što je dragi Bog prema vama? Čuvajte se svega toga da vas ne ubije ta oholost.


129

Drugačije ćeš pomoći čovjeku koji jedva čeka na terapiju , koji kaže joj ajmo. A drugačije onome koji ne očekuje rezultate.

Idemo sada na ono najvažnije, kako posredovati terapiju:

Prvo posredovanje je neposredno. Ja sam vam to prema brojevima označio da vam bude lakše u power pointu. Prvo je neposredno, to znači od hagioasistenta na hagiopacijenta. Sa hagioasistenta prelazi, što to prelazi? Sućutna ljubav. Ti ljubiš pacijenta, ne voliš ga,nego ljubiš. To je sućut. Suosjećaj. Čistoća tvoga pogleda i srca prelazi na njega. Tvoja bitna kvaliteta da si ti u transcedentalima, u dobroti, u istini, u ljubavi, izišao si iz kiča.To sve prelazi na pacijenta. To je ono prvo i najjače. Zatim osobito tvoja vedrina, tvoje razumijavanje i tvoja milosrđe. Pacijent ima pravo i bjesniti i biti ljut. Hagioasistent to nikada ne smije. Kad dođeš zubaru smiješi udariti zubaricu ako ti je zadala bol, al ona tebe ne smije. Ojoj, tako su me učili na medicinskom fakultetu, da liječnik mora biti savršen, on mora razumjeti da je pacijent bolesnik i sve njegove reakcije su normalne zato što je pacijent. Jer je bolestan, jer se ne može suzdržati. Reakcije na njegovu patnju i bol su velike. Hagioasistent bi trebao biti zdrav čovjek. Ako nije, neka ide najprije se liječiti. Dakle, neposredno, to je prva terapija.

Druga je onda objašnjenje što smo maloprije također tumačili, objasniti rekli smo znači uvesti pacijenta u istinu, vidite prvo neposredno djelovanje uvesti pacijenta u dobrotu, shvatite. Kad pitate kako pacijenta uvesti u dobrotu? Onda biste vi to htjeli psihički i psihoterapijski da pacijentu nešto kažem, pa da on sebi zamisli, pa da on meditira. Ne! Krivo mislite. Morate misliti da je duh transparentan, da je duh svijest bez prostora i vremena, sloboda, da on nema negdje gdje on može zapeti i gdje ne može doći. On neposredno dolazi, on je već tu. Prema tome tvoj duh kakav je, neposredno djeluje na njega. To je terapija. I to prvo što mora doći do pacijenta, to je ovo neposredno, neposredno dolazi dobrota. To je prvo od Bitka. Prvi transcedental. Drugi je objasniti, sada dolazi istina do njega. Kad mu objašnjavaš. To je drugi transcedental dakle. Istinit je Bitak.

CD 13

…..imate sve ovde napisano što kažu znanosti o toj bolesti, o duhu, odakle je čovjek u duhu, koje su mu snage, što govori iskustvo, što je placebo a što noccebo efekt, kako vjerovati u zdrav lje, kako se obratiti od negativnosti, od zla prema pozitivnome, prema dobru? Sve to objasniš mirno, polako, opušteno. Shvati, istina dolazi do toga čovjeka. Čuvajte se religioznih i teoloških objašnjenja. Neka teološka mogu, ali čuvajte se jer vi ste većinom pobožni i onda kad mi počmete govoriti pobožne riječi, ja odmah zaplačem od muke (znate Bog je dobar, On će vama već pomoći, o da, On je bio uvijek uz vas…Da, da je bio onda ne bih ja došao k tebi). Jako vas molim ne bacajte bisere pred svinje. Nemate prava činiti nasilje pacijentu. Time što bolest od njega uzimate i dajete mu da ga ona liječi. Ne smijete ni jednu pobožnu riječ reći jer to vrijeđa. Ne vrijeđa Bog nego tvoja pobožna riječ, jer znam da je površna jer znam da ni ti tako ne misliš. Znam da ni ti nisi vidio da je i tebi ijedna molitva uslišana, pa šta se onda praviš važan. Znam da i ti osjećaš kako je Bog ne pravedan i ovo i ono….a sada njemu tumačiš kako je Bog dobar. Sram te bilo. To morate misliti da biste bili iskreni i pravedni


130

prema pacijentu. Svaki govor o Božjoj dobroti je lažan, jer mi živimo u svijetu grijeha, zla. Mi stalno mislimo da je Bog kriv, mislio to svijesno ili nesvjesno. I ti govoriš pacijentu da Bog pomaže, a znaš da ne pomaže. Nego pomaže dobrota, ljubav istina. Dakle tu se morate strađno čuvati toga. Zato nikada neću moći dovoljno naglasiti da vi koji ste kršćani strašno morate biti oprezni. jedno je teološko i vjerničko znanje, vidjeli ste da je bitak i Svemogući Stvoritelj isto. Da je Bog istina, dobrota, da je Duh Sveti jednota i jedinstvo, da je on i ljepota i tako dalje. Sve je to dakle isto u trojstvenom Bogu kao i u bitku. Bitak je jedan, dobar, istinit i lijep. Ali ti ne smiješ nikada pacijentu govoriti o svom teološkom Bogu, Stvoritelju i slično, nego o bitku, jer jedino on to može shvatiti. Jer on živi u svijetu patnje u svijetu filozofije, a ne u svijetu vjere i religioznosti, molitve. Moraš ući u njegov svijet i u njegovom svijetu posredovati terapiju. Treba vas istjerati iz pobožnih prostora da biste bili pravi. Jer teško je kad ste naviknuti od malenih nogu kad ste bili stalno pobožni, pobožni..uvijek smo lagali jedni drugima. Oćete li moliti za mene? Hoću. A onda se mislim šta vrijedi. Jer ako kažem svome šefu evo ova osoba kaže to i to, ja ne znam što da radim. A on meni kaže „Tomislave, pa nije problem ni molitva ni ja, nego ta osoba je zatvorena , kad bi ona vjerovala onda ne bi rekla tebi hajde moli za mene, nego bi ona lijepo došla meni i rekla „Isuse znaš trebam te“, i vjerovala da je već dobila ono šta traži. Pa je li vidiš Tomislave da nitko od njih ne vjeruje. Pa dobro šta ćemo onda s njima? E, nije samo tebi teško, vidiš meni je još teže, ja još imam i tebe. I tebe treba natjerati da vjeruješ, ne samo hagioasistente. Tako da je teško biti Isus, vjerujte. Koliko samo to jedna velika patnja, mi samo molimo, molimo, molimo…., mi stalno mislimo da molitva tjera Boga da nam nešto napravi. Kao kad dijete sto puta uzme mamu za suknju, mama, ali mama, a mama priča s nekim, ali mama, ali mama..a mama kaže da slušam te a onda dalje pegla. Ne mama, slušaj me očima kaže malo dijete, očima me slušaj. Tako i mi mislilmo da Boga stalno trebamo povlačiti za suknju. Dragi Bože, čuj Bože, boli me…a Bog, pa ja sam tebi dao lijek, šta čekaš? Pa Bože daj uđi. Pa nemogu kad si zaključao vrata iznutra. Pa šta da radim? Kako to da neznaš, povjeruj pa se vrata otvaraju. Ako razumjete taj cijeli proces onda ćete biti izvrstan hagioasistent. Onda ćete dobro znati objašnjavati stvari. Treba dobro znati objasniti,ali uvijek znanstveno, naglašavam, smijete samo znanstveno govoriti, samo filozofski. Čim skrenete na pobožni teren, gotovo je, uništili ste terapiju. I zato mu reći zašto vjerovati, jer čim vjeruješ očekuješ dobro, ti otvaraš dobro, ti vidiš sebe kao projekt i tada se to u tebi i ostvaruje. Kako se odlučiti za dobro, zagledati se u zdravlje, ući u dobrotu i istinu. Kako se osloboditi krivnje, kajanjem, prašanjem, dobrim djelima i tako dalje. To protumačiš po redu, to su ti mehanizmi, vi to morate znati. Zato smo govorili kako duh djeluje, koji su zakonitosti duha. To dobro proučite večera, ma kakvi večeras, sada iza ručka. Dakle, prvo je neposredno djelovanje,drugo je objasniti, a treće je praktično uvesti hagiopacijenta u doživljaj dobrote itd. kako ćeš to praktično napraviti. To je ono što smo rekli vježbe. Protumačiš, nek se malo koncentrira. Bolje ne govoriti o meditacijama. Nekad kad sam bio mlađi puno sam meditirao i nisam ništa postigao. Daleko je bolje koncentrirati se, sabrati se, misliti na dobrotu. Samo kad kažeš zlo tebi oduzima život npr. Ako je kruh pokvaren onda te truje, ako je lijek pokvaren onda ćeš umrijeti, ako su ti cipele pokvarene pokvarit će ti nogu, ako je neki čovjek pokvaren, zao on ti je prijetnja, zar ne. Vidiš sve što je zlo to te ubija. A zašto je dobro, vidiš dobre su mi cipele, što je ovaj kruh dobar, pazi što je ova kava odlična i dobra, vidi kako je onaj čovjek dobar odmah će pacijent vidjeti aha to je dobrota. Razumjete, to morate praktično objasniti, iz onoga što će on razumjeti. A da biste to


131

mogli vi morate razmišljati ovako kao ja. U ime vas razmišljam. Nemojte misliti Ivančić je razmišljao šta ćemo onda i mi. Bez toga se ne razvija mozak i ne liječi duša. I osobito je lijepo kad naučite gledati u dobrotu, a to vi naučite, vidjet ćete kako je teško sabrati se minutu, a onda iza toga još jednu minutu, pa još jednu i nakraju dok ne vidite da je ostala samo dobrota. Zašto je meni Isus toliko prezentan u meni? Ja ga svaki put gledam minutu, dvije, tri…iza toga kao da je njegov lik ušao u mene. I dok sam ja svjestan Isusa, dok ga moje duhovne oči gledaju. Moja su vrata sva otvorena i on ulazi u svaki detalj moga bića on u moje tijelo ulazi u moju materiju. Ja ga doživljavam realno, sasvim normalno, ali to je sabranost. Zato je rastrešenost najgore zlo čovjeka, zato što smo rastrešene zato smo i grešni i zli, nevaljali i bolesni, jadni i umiremo. Sjetimo se da đavao razbacuje ljude, da rastresa, Isus sabire, okuplja. To morate isprobati dovoljeno vam je minutu, dvije, tri četiri puta, onda osjetiš kako stalno vidiš Isusa, onaj konterplativni osjećaj njegove stalne prisutnosti. E tu dobrotu pacijentu možete tako posredovati, vježbati ga u sabranosti vi njega najdublje liječite, a istovremeno učeći ga sabranosti on je otvoren za dobrotu, ljubav, istinu i ljepotu, on prima ljekove u sebe. I rekao sam da na zidovima svojih ordinacija trebate imati razne slike, dobrotu majke, dobrotu brata, oca, prijatelja,liječnika. Sve tamo gdje su ljudi osjetili dobrotu ljubav, istinu, to stavite na zid kao fotograviju ilinešto slično, što će pacijentu pomoći da se i on sjeti odmah životnih situacija u kojima je doživio dobrotu. Najvažnije je pacijentu otvoriti iz njegovog sijećanja, pamćenja, podsjećati ga na ono što je on doživio u dobroti. Eto tada dobrota ulazi u njega

Sljedeća točka je pacijenta da ga uvodite u dobrotu, pohvaliti, ohrabriti. Protumačiti mu da su njega ljudi zanemarili ili kritizirali ili mu se rugali i da je zato oslabljen, na rubu nemoći, agresivnosti, zloće, ali da on nije takav. Uvijek recite pacijentu, gledaj, ako si negdje udario rukom od nešto pa ti sada ruka krvari, tebe cijeloga boli ruka. Ali ti si cijeli zdrav, samo ruka je bolesna. Prema tome, ako su ti se ljudi rugali,ako si došao do toga iskustva da te nitko ne voli, to je samo dio tebe, a drugo u tebi je dobro, zdravo. Sad je samo važno da to zdravlje proširiš i na to područje. Da više ne vjeruješ da ti nisi sposoban , nego da vjeruješ ti si vrhunski, ti si dragocjen, ti si zgodan,ti si vrijedan, ti možeš sve napraviti i ti si zdrav. Tako da zdravlje vi tamo namaknete. Kao kad imaš ranu na ruci, cijeli organizm se trudi, sve stanice da to zacijele. Tako i zdravlje čitavog jednog bića se trudi da zacijele njegovu traumu. osobito je važno protumačiti istinu, često je teško protumačiti istinu ljudima. Ali dovoljno je da mu kažeš gledaj ako ti sada vjeruješ da si ti sada u Beču, a u Zagrebu si stvarno, je li da da to nije istina. Prema tome tebe nema tamo, vidiš to je laž. Laž je isto što i ne biti ti nisi sad u Beću, tamo tebe nema. Ti tamo ne postojiš, a ti si uvjeren da si tamo. Vidiš kako te laž zapravo ubija. Ti misliš da si tamo pa tako ne živiš ni ovdje, a nema te ni tamo. I kad ti netko kaže da će ti dati tamo trideset milijuna eura da izgradiš Ludbreg, ti se odmah nasmij i reci oho, to neće baš biti istina, odmah zamisli da tebi to netko laže, to nije realnost. Ali ako ti to Bog obeća, ohoho, to hoću. Bog ne može lagati i prevaren biti, a onda je osobito važno reći pacijentu, samo Bog vidi tvoje dubine, Bog zna zašto si ti pogriješio. Samo Bog vidi da ti nisi onakav kakvog te drugi izvana gledaju i kako te sude i rugaju ti se i obezvrjeđuju. Zato je Bog tvoja istina. Ti imaš svoje dostojanstvo, ne boj se. Zato se Bog raznježi nad našim patnjama.


132

5. lijek – uvesti ga u sabranost i jedinstvo, cjelovitost. Osloboditi čovjeka razjedinjenosti. Kako? Da prihvati pravu istinu o sebi da je on dragocijen, da je on Božji. Da je on izašao iz bitka iz dobrote, ljubavi. I da je ljubav i dobrota razlivena posvuda oko nas. Zatim bi već sigurno trebalo u dijagnozi pitati jeli on išao bioenergetičarima, jeli bio na reikiu ili stotine drugih magijskih i parareligijskih terapija, jer to čovjeka izbacuje iz područja duha. Shvatite, bio energija je sama po sebi energija, a duh nije energija. Duh je temelj svega postojanja. Kad čovjek ide u bioenergiju u razne magijske, vračarske..itd., osobito kad Fata to na televiziji pokazuje. Ako ode u sve te različite terapije on je izbačen iz duha i njegov duh još više pati. On je prevaren jer mu oni kažu da je u duhu a nije, i da će biti zdrav,a neće. To znači između duhovne dimenzije i naše ljudske psihofizičke, postoji prostor o kojemu možemo govoriti kao bioenergija ili prostor biološki u kojem se čovjek može lako izgubiti. Da bi se ja mogao probiti do Boga ja se moram probiti kroz vračarske i religijske prostore, to su međuprostori. To je kao da je jedan oblak između toga i onda većina ljudi tu stane, sad će mi vraćar pomoći, sad reiki, sad akumpuktura, pa akumpresura, sad će transcendentalna meditacija itd.., i naravno tek onda upadneš u još veće probleme. Duh tek onda počme plakati, vapiti, tek onda bude ranjen, jer je prevaren. Jer bioenergija nije prostor duha ni prostor realni, prostor materije, ni psihički prostor, ne, to je jedan drugi prostor. To je jedan obični mutež za kojega obično kažu zli duhovi, za koji zao grijeh stvara oko nas. Jedan negativni oblak koji te zasjeni i ti misliš bit će dobro. Jer kako je moguće da kad ljude gledaš na televiziji ili bilo gdje, da onaj tamo kaže, „da, šta biste vi htjeli saznati?“ „pa da li ću se ja uspjeti vjenčati ili naći djevojku?“ „Evo sad ću ja vidjeti, kad ste rođeni? Tada. Evo karte da ode to piše, ali ima jedan kod kojeg vi trebate razriješiti, vidite. Bit će to samo napravite to i pošaljite meni dvjesto kuna.“ I kad gledam ljudi vjeruju, pa se pitam ima li još normalnih ljudi. Pa zar oni ne vide očitu prevaru, laž, grozno. I to opet intelektualci, pazite. Pitam jednog kolegu da je dobio rak, na putu sam da ozdravim. Pitam kako? Pa znaš išao sam svim liječnicima al ne samo to znaš ja sam išao vjerovati malo i onim drugima, vračaru. Onda rekoh, nećeš ni ozdraviti. ali je vjerovao, išao liječnicima i onda donekle došao sebi. Intelektualci, on je dekan jednog fakulteta. Tuga me uhvati u što sve ljudi vjeruju. Čim ti odbaciš bitak, istinu, dobrotu, Stvoritelja, ono što pobožni ljudi kažu Boga, ti sebi moraš praviti druge Bogove inače ti ne možeš preživjeti. Ako ti djetetu oduzmeš majku, ono sebi mora napraviti paramajku. Nešto prividno makar lutkicu koja izgleda kao mama inače ne može izdržati. Bog je bitna funkcija čovjeka. čovjek u mozgu ima modul Bog, čovjek ne funkcionira bez stvarnosti Boga. Ne živi, ne funkcionira, nema ga. To nije duh. Duh nije energija, još manje bioenergija, jer kad bi bila energija onda bi se mogla mjeriti, a duh se ne može mjeriti. Kao što se ni život ne može mjeriti. Prema tome bioenergija najviše može biti tjelesno zračenje naših organa na temelju toga što život funkcionira i djeluje. Ali ta energija je fizikalna energija, nije duhovna. Ne postoji to. Zato je dobro upozoriti da tu nastaju velike prevare, čovjeku reći da se oddrekne takvih praksa i vjerovanja da se očisti od lažnih nadanja i da se okrene istini, dobroti, duhu. Čim se čovjek odluči za dobro sve se mjenja.

7. način posredovanja lijeka – da hagioasistent vjeruje da će hagiopacijent biti zdrav. Ponovno vas vraćam na onaj lijek „vidjevši njihovu vjeru kaže sine opraštaju ti se grijesi.“ Kad Bog vidi tvoju vjeru da će pacijent ozdraviti biti čist, tada ga i ozdravlja. Kad bi naše majke samo malo više vjerovale da će se sin odreći droge on bi se i odrekao. Ali još nisam


133

vidio majku koja u to vjeruje. Svaka majka joj moj je sin u drogi, joj hoćete mu pomoći, molim vas hoćete li molit za njega, molim vas hoćete vi razgovarati s njime. Majko draga on je otišao u drogu zato što vi ovako glupo govorite, što ne vjerujete u njegovu dobrotu i ljubav, što ga ne ljubite. Nemojte sad tražiti umjetne ljekove. Gledajte, dakle vjerujte u to da on može biti zdrav i sve se mijenja. To su te prevare u životu, gdje napravimo da djeca nisu voljena i onda idu u ovisnosti a onda i u depresije, suicide, svako zlo dolazi od toga. Pa sjetite se kad te netko povrijedi danima si u muci, popiješ više kave, uzimaš sve tablete za smirivanje i na kraju odeš psihijatru molim vas pomozite. A šta je? Moraš taj kamen izbaciti van, tu bombu jer te ona razara. Vjerovati u dobro, tu je spas. Vjera nije kršćanski,religiono, vjera je tkivo čovjkova života i sve što radiš ti vjeruješ, vjeruješ, vjeruješ. Totalno si od vjere. Kad ta vjera oslabi ti si onda u tjeskobi u strahu, joj ne vjerujem da ću biti zdrav, ili joj vjerujem da će se dogoditi zlo, vjeruješ da će te sada udariti neki virusi, vjeruješ da će te sada udariti….dakle vjeruješ u zlo, očekuješ zlo. Ti u sebi stvaraš zlo, a kad vjeruješ u dobro ne možeti biti zlo. Dakle vjera hagioasistenta je sedmi lijek.

8. lijek vrlo važan, kaže prof. Ivančić, je pacijentu protumačiti kognitivni, aksiološki, interpersonalni i religiozni vrsni lijek. Tako da on dobije znanstveno uvjerenje o vrsnoći tih lijekova. Pri tom vas opet upozoravam na Liptona, Amena, Joresa, na iskustvo u hagioterapiji i mnoštvo drugih stvari. Na taj način ćete uspjeti uvjeriti hagiopacijenta. jer vi ga morate uvjeriti bez toga nema ništa. vjernički ga nećete nikada uvjeriti, jer je to nevidljivo, jer nitko nema iskustva u tome, prema tome ne varati pacijenta. Nego iz ovoga svega što je jasno i iz iskustva hagioterapije i doktora Amena koji kaže svaka pozitivna riječ regenerira stanice i Liptona koji kaže da postoje ti mozgovi koji se aktiviraju, i Frankla koji kaže da je u nama duh najjači i da je paradoksna intekcija najjača u čovjeku. I Joresa koji kaže da 70 % bolesti dolazi od duha, prema tome i zdravlja od duha. Sve to kad protumačiš vidjet ćeškako pacijent počinje vjerovati u duhu, i to je lijek, na taj način ga liječite. Ove stvari su bitnje ali neće vam biti lako, jer vi ste svi naučili drugačije, a to znači na vjerskoj na evangelizacijskoj razini, jer svi smo kršćani i prošli razne seminare, crkvu i evangelizaciju i sada nam se teško izbaciti iz toga prostora i prilagoditi se pacijentu-biti tmo gdje je pacijent. A ti moraš izaći iz toga, Isus nije ostao u Nazaretu i čekao da mu dođu svi ljudi pa da ih evangelizira. On je otišao od svoje drage majke i išao po svijetu, po cijeloj Palestini, propovjedao, propovjedao, propovjedao. On je išao k ljudima a ne ljudi k njemu. Gospodine hoćeš doći izlječiti moga slugu ja. „ja ću doći i izljećit ću ga, idem“ Gospodine kćerkica mi je na umoru hoćeš li doći? Ja ću doći. Dakle, ti hagiopacijent moraš doći pacijentu, ti moraš ući u njegov mentalitet, u njegovo uvjerenje u njegovo, a ne svoje nametati njemu. To će vam biti teško alimorate biti ateisti ako hoćete biti Isusovi prijatelji. Kod Isusa nemate nikakve lažne pobožnosti, spominjanje Boga i ne znam što. On čak ne kaže sinko Bog ti je oprostio grijehe, sinko praštaju ti se grijesi i točka. Ženo ja te nisam osudio, ni ovi te nisu osudili, idi kući. Što mi je genijalan Isus iz Nazareta. Ali moramo se njemu pridružiti on je hagioasistent, vrhunski. Zato vas molim bježite iz tog kršćanluka. Kad živite živite kao Isus kad je molio ujutro i navečer, stalno bio s Ocem. Ali daj te budite s ljudima kao ateisti, nek to iz vas zrači.nemojte lagati riječima da ste vi dobri kršćani i dobri ljudi kad niste. Sto puta sam rekao da me najgore provrijedi kršćanska ljubav, kad netko kršćanskom ljubavi ljubi onda znam da ću umrijeti brzo.


134

9. SUICID –

Sad sam od devetog pa na dalje pokušao uzeti pojedine bolesti šta u kojoj bolesti,dijagnozi moraš upotrebiti. Ajmo najprije protiv suicida . suicid je samoubojstvo.

Prvo trebaš biti jako, izuzetno oprezan. To je delikatno. Nek malo pogriješiš čovjek se može ubiti. Dok sam došao do hagioterapije držao sam puno seminara i znam nekoliko ljudi koji su došli razgovarati, pa sam molio za njih, ubili su se. Sjećam se one žene divna je bila, puna depresije, muž dođe s njom, molio sam s njom, polagao ruke, ubila se brzo poslije toga. A znam druge kad sam došao u hagioterapiju pa kad sam počeo upotrebljavati ovo, dobrotu, ljubav, nisu se više ubijali. Zato vas upozoravam da je strašno opasno s religijskim i vjerničkim nekim svojim riječima ulaziti svakom pacijentu u njegove prostore. Ubit ćeš ga. Ovo je njemu blizu i brzo uđe u dobrotu, ljubav i to. Ali govoriti o bogu da je ljubav, pa kako će on to, niti zna di je Bog, jeli zbilja, zna da je stvorio nebo i zemlju i da ništa ne valja ovdje. Kako On može biti dobar kad svijet ne valja. On je bolestan zato i ne razumije što je dobrota Božja a što grijeh ljudi. Nemojte se igrati, prvo budite oprezni kod suicidalnih.

Drugo, napravite ono što su nas naučili psihijatri i psihoterapeuti jer oni imaju iskustvo i nažalost, oni su pripovjedali kolege psihiijatri i drugi, da je strašno to da oni nemaju lijeka, ne znaju gdje je uzrok, šta da naprave. U Zagrebu su u Vrapču napravili udrugu jednu baš to da bi proučavali kako to, kako, kako, suicidalnim pomoći. Nema riješenja. Oni mogu dati neke medikamente ali to traje dva tri sata ili dva dana i gotovo. Jer nije mozak onaj koji producira samoubojstvo nego to je trauma duha koja je daleko dublja. To je trauma dakle osobnosti, savjesti i slično. I ti to ne možeš na taj način riješiti. I zato su oni rekli ovako, da oni prvo kažu time što se ubijaš ne riješavaš svoju bol, ona ostaje s tobom, ona se ne riješava na drugom svijetu. Prema tome ne oslobađaš se ti te patnje i boli. Drugo, ti ćeš time samo otežati svoju muku, tek sada nećeš više moći osloboditi nikako, jer ovdje na zemlji to možeš.

Treće, svi koji su iza tebe ostati će tužni, na njima si ostavio ljagu da se njihov otac, majka, sin, brat ubio, i to je to, grozna muka koja ostaje na ljudima. To je dakle drugi ljek za suicidalne, dakle najprije tako kažeš i onda oni dobivaju snagu da se pokrenu i da uzmu snage. On ima snage da se ne ubije, ali ti moraš pomoći da preko ovoga dođe do te snage.

Četvrto, moraš mu ozdraviti dostojanstvo njegove osobnosti, osoba je važna. Jer suicid je nastao prema tome što je obespravljen, što je ponižavan, što ga nitko nije vrednovao, što se osjeća da ne vrijedi za ništa, za ništa nije sposoban. Pokaži mu sposobnosti, pohvali ga u nečemu, pokaži mu da on to može da on dobro gleda, da dobro čuje, da ima dobre ruke, da mu želudac dobro radi. Što više dobroga mu pokaži da on osjeti da je on vrijedan. Reci mu da se dobro obukao, da se dobro obrijao, da ima finu frizuru ta dama, da ima ukusa. Reci dakle sve ono što će dovesti njih da misle dobro o sebi.

Peto treba osoboditi od krivnje. Dakle prvi organ kojega treba liječiti je osoba, tu nastaju suicidalni pokušaji. Drugi organ je savjest, tu nastaju. Osoboditi savjest od krivnje. Najbolji korak je uvesti u dobrotu. Nek nešto dobro napravi i već osjeti da stvari kreću dobro.


135

Šesto što je važno kod suicidalnih je donijeti im smisao. Otkriti što bi oni tebali raditi u životu. Jer oni se upravo ubijaju jer ne vide zašto bi živjeli. Otkri njihov talenat , u čemu su oni sposobni, što bi on volio raditi, što bi želio raditi. Većina će od njih reći ništa, ma nemojte, ne, ne,ne, nisam ja za ništa. o, pa već to lijepo kažeš da nisi za ništa, vidiš dobro govoriš. Pokaži mu da ima da sve što kaže da je dobro. I ona će se on sam sebi nasmijati, i kad se nasmije onda smo na dobrom putu. Sad pronađi zajedno sa njim, aj probaj napravit to i to, ajmo probat napisat jednu rečenicu. Daj reci, promisli pa reci meni nešto dobro da mene utješiš. Načinite nešto da on dobro napravi i da pronađe svoj smisao života što bi on trebao činiti i raditi.

10. DEPRESIJA –

Depresija je slična kao i suicid, samo je suicid još korak dalje od depresije. Dok depresivni čovjek čezne da se vrati u život, da se osobodi depresije i besmisla, dotle suicidalni ne želi to. On je riskirao, on se već bacio u ponor. I on dolazi k tebi da mu samo potvrdiš da od njega ništa ne može biti, da ga i ti uvjeriš da se treba ubiti. Depresivni nije takav, ali može postati ako ti ne budeš jako mudar i delikatan.

Prvo ga uvedi u dostojanstvo. To je prvo uvijek. Opet govor o vrijednostima njegovim sposobnostima. Otkri na njemu, razgovaraj o tome s njime. Zatim govori što je to dobrota, nasuprot zlu. Reci mu depresija to je zlo, to te razara. Aj gledaj kakav bi ti želio biti, što je to manjak depresije, a to znači što je to dolazak dobrote, ljubavi i povjerenja nek se zagleda u to neka se polako, polako na tome koncentrira. I to ne samo činiti dobro, nego i

Drugo, primiti dobro, ima netko tko tko tebi želi činiti dobro. Jednostavno oko tebe je dobro, cvijeće želi da ti postojiš,djeca žele da ti postojiš, ja kao hagioasistent čeznem da ti postojiš, usrećit ćeš mene, ne boj se. Dakle, s jedne strane da primi dobrotu a s druge strane da čini dobrotu, uđe apravo u dobrotu.

Treće dovesti ga do kajanja, do praštanja da može on oprostiti.

Četvrto, smisao života. U čemu smisao? Reći mu da još nešto može za sebe napraviti, pazi još nije kasno. Ako si sad oduzmeš život, ako si sad depresivan pa misliš samo na depresiju ti ćeš promašiti bezbrojne situacije u kojima možeš dobro nešto za sebe učiniti. Možeš dobro još uživati život. Hajde se odluči da hoćeš. Motiviraj tog čovjeka da on zaželi da još hoće živjeti, još hoću biti sretan. Depresija je većinom ne toliko u spoznaji, kogniitivna koliko je ona volitivna, a to znači u odluci u slobodi. Njima se strašno teško odlučiti oni duboko vjeruju da oni ne mogu biti drugačiji. Oni su jadni oni su propali u ponor, njjih nitko ne moće izvuči,oni su u bunaru i badava je. Treba ih motivirati, što više motivirati. Dođi milo moje, kao što djetetu kažaš. Kako motiviraš psa ili mačku da ti dođe? Kako motiviraš dijete da ti dođe, sjeti se. U depresivnom pacijentu je djete, malo sitno dijete koje plače. Kako ćeš ga dozvati da vjeruje u tvoju dobrotu da ti se približi? Sjetite se. Akon mu vikneš marš, pas će pobjeći, ako mački kažaš šic ona će pobjeći, sine šta to radiš, djete će pobjeći. Ali ako kažeš dođi srece mamino, gdje si..nj,nj,nj i ono dođe i prestane plakati. Mico mice mico i ona odmah počme hrkati fino i maše repom i dođe skoči na krilo. I ako psusamo rekneš dođi, dođi, uh evo ga odmah, odmah gleda i skače ti odmah. Dakle, zovi pacijenta, milo moje, nek tvoje srce to


136

izgovara dakle, da vidiš kako njegova duša vidi izaći a ne zna, jer se odlučio da će ubiti sebe ili da će biti negativan. Ti mu reci nećeš, za inat.

11.. – OSJEĆAJ KRIVNJE –

Dao sam vam to da vi možete kod svake bolesti imati pred sobom na papiru, aha sad ovo a sad ovo…pa će vam biti puno lakše kod pacijenta djelovati

Prvo uvjeriti ga da kajanje briše krivicu. Pokajati se znači uzeti spužvu i izbrisati ono što je đavo napisao, dakle, da si kriv. Đavao piše tvoje krivice za to te on optužuje. Čak i kad se pokaješ on je bezobraznik on laže pa te optužuje. Ali Isus briše on ima spužvu umoćenu u njegovu krv i briše, briše, briše…čim ti kažeš žao mi je i ta slika koja briše i zaapravo da krivice više nema, nema je tko odčitati njemu pomaže, to je prvi korak.

Drugi, pomoći mu da napravi neko dobro, možda u mislima, onda riječima, djelima. Ne morate dakle tražiti da on mora slagati slagalice kod vas. U mislima nek pomisli, neka nekome zaželi dobro i već je ušao u dobrotu. Nek rekne htio bi svome djetetu, svojoj ženi napraviti dobro, htjela bi svoga muža izvući iz alkoholizma i već je ušao u dobrotu. A onda ući u dobrotu bitka, bitak je mene sad zahvatio sad sam ja išao činiti dobro sad je mene zahvatio bitak . ja ulazim u dobrotu, ja vjerujem u dobrotu, ja hoću ući u dobrotu. Na taj način ga više nitko ne može okriviti jer on je ušao savršeno u dobrotu.

(Hajdemo ovdje stati na trenutak i možda ustati. Gledajte sunce vani više nije toliko opasno i veliko. Hladovina je i puše povjetarac. Pusti neka kroz tvoju dušu puhne mali povjetarac. Kako? Da se sjetiš kome ovo zvono zvoni sa katedrale? Sjeti se. Zvoni tebi da ti kaže Bog je želio tebe spasiti, izvući te iz tvoje depresije, učiniti te sretnim čovjekom, učiniti te bogom. On se utjelovio. Zvono zvoni da te podsjeti sam Bog je došao da te spasi, sam Bog je svoju krv prolio za tebe, sam Bog se zagledao u tebe i rekao ti „Milo moje, dođi“. Dopusti da čuješ kako ti Isus kaže Milo moje, dođi. Sjetite se da on kaže „Dođite k meni svi umorni i opterećeni“. Jer ovo zvono kaže došao sam s neba da te podsjetim, zašto mi ne vjeruješ, otvori mi vrata, vjeruj mi da te volim. Treba minuta vremena da otključate vrata mome šefu, spasitelju cijelog čovječanstva.

Drugo ovo zvono zvoni da te podsjeća da je jedan čovjek, jedna žena na Zemlji povjerovala tom zvonu, povjerovala anđelu koji je došao i rekao rodit ćeš spasitelja ovoga svijeta. Ona je kritički pitala kao što ćete vi mene sutra pitati, kako će to biti, pa ja ne rađam, ja služim za djevičanstvo? Anđeo profesor je lijepo njoj protumačio , i onaje rekla evo službenice, slobodno se kroz mene rodi za cijelo čovječanstvo. Sad si ti na redu, sad tebi anđeo kaže rodit ćeš spasitelja za svoje pacijente. Hoćeš li povjerovati? Hoćeš li reći neka mi bude po riječi tvojoj. Eto tebi zvono zvoni i tvojim pacijentima, svaki put u podne. Dopusti da postaneš trudan svim lijekovima za tvoje hagiopacijente, po duhu trudan, to su najljepša dijeca koju ćeš rađati, kao Marija. A sada pogledaj jesi li ti depresivan. Sjeti se koji je prvi lijek protiv depresije. Koji je


137

drugi? Koji je treći? Četvrti? Naravno da se nijednog ne sjećaš, zato i spominjem da vidite kako nam to brzo ode iz glave, a vidjet ćeš kad prođeš to praktično na sebi tada ćeš se sjećati uvijek. Jer to će onda biti u tebi , kao da se utjelovilo u tebe. Prvo uvedi sebe u dostojanstvo, to je prvo. Drugo, u dobrotu bitka. Treće, da se pokaješ što si se odlučio za depresiju i da oprostiš onima koji su te povrijedili pa si ušao u depresiju. Četvrto, pokaži što bi trebao raditi da nemaš vremena za depresiju jer imaš posla još puno, ljudi te čekaju, iziđi čovječe. Probaj se sad sjetiti koja su to četiri lijeka protiv depresije. Provo, dostojanstvo. Drugo, ući u dobrotu bitka. Treće, pokajat se i oprostit onima i četvrto, vidjeti smisao, još puno posla ima i nemamo vremena za depresiju. Pogledaj sada lijevo jeli netko kraj tebe depresivan? Pokušaj izliječiti svoga lijevoga kolegu ili kolegicu od depresije jer vas je manjak sunca uveo u depresiju izgleda. Imaš li u srcu koju dobru riječ za kolegu ili kolegicu desno od tebe? Aleluja, aleluja, aleluja…….pronađi riječ koja je za tvoga lijevoga kolegu najpotrebnija, koja ti se riječ javlja u srcu za njega da bi mu pomogla? Aleluja, aleluja, aleluja…..pogledaj lijevo i desno kolegu i reci mu što ti se na njemu sviđa, nađi nešto lijepo na njemu i reci mu to. Aleluja, aleluja,aleluja…….. svi mi u ovoj dvorani pozdravljamo susjednu dvoranu u ovom istom prostoru, zatim pozdravljamo one na katu koji imaju ekran pa nas vide, zatim poslušajmo kako oni pozdravljaju nas . Evo to vam je jasna slika što to znači svetci na nebu i mi na zemlji, oni gore nama plješču a mi njima ode dolje. Koju bismo pjesmu znali svi? ……..pjesma……glazba je govor svih ljudi.)

12. - PROTIV AGRESIVNOSTI –

To osobito prosvjetini djelatnici trebaju i oni me uvijek zaklinju da im pomognem, jer kažu da je u školi nemoguće raditi. Mnogi vjeroučitelji kažu da više neće raditi u školi jer je to nemoguće da ih to ubija. Osobito sa onima od 12.,15.,16. godina. Što protiv agrsivnosti? Čovjek postaje agresivan ako mu nikada nitko nije rekao dobru riječ, ako nije osjetio ljubav i nježnost, ako je vječito bio opominjan, upozoravan na negativno u svome životu. Ako mu je netko govorio da ništa od njega.

Prvo, Prema tome lijek će biti u tome da pronađeš nešto dobro na njemu i da ga možeš pohvaliti. Ali uvjerljivo, pazite. Čuvajte se površnog pohvaljivanja jer ćete ga još više razočarati reći će vam da ga lažete. Moraš zbilja nešto pronaći na njemu ili u njegovom govoru ili u pogledu, bilo čemu nešto što se stvarno može pohvaliti. Na početku će biti teškok ali nakon desetak minuta razgovora s njime ćete pronaći. Drugo, prihvati njegovu agresivnost, sa razumjevanjem i ljubavlju, prihvati je. Jedna je vjeroučiteljica tako napravila da je rekla koligi koja se upravo vratila, došla je iz njezinog razreda i rekla nemoj ići tamo, užasni su, bacaju se preko klupa, jedan dečko hoće skočiti kroz prozor, bacaju na tebe papire i knjige, nemoj ići tamo. Ova se fino pomolila, osobito ona četiri puta oprostila im, molila za oproštenje, zahvaljivala Bogu za njih i uhvatila kao majka da ih ljubi, ušla u razred, a ono urnebes. Vidi kako dečko juri prema prozoru a onda pade ispod prozora, a ona dođe k njemu i kaže mu u miru, što si ti vrhunski športaš, kako dobro skačeš i bacaš se na zemlju. Ovaj je


138

ustao zagrlio vjeroučiteljicu i rekao joj kako mu nitko nije nešto tako lijepo rekao. I rekla je da od tada više nije imala problema s njime niti s drugima u razredu. Djeco pa vi ste genijalci pa vidite kako se bacate preko klupa, dobro me gađate papirima. Time ih je uvukla u dobrotu. Našla je i u toj agresivnosti ono što je dobro, spaslila sebe i njih. Samo dobrota spašava. Vikanje na njih, šta radite, sram vas bilo, poslat ću vas ravnatelju, zvat ću policiju, djeca se samo nasmiju, samo pošaljite pa neće bit škole. Kud ćeš ljepše.

Drugo, prihvatiti ga.

Treće , pokazati da ga u dubini svaki čovjek cijeni, poštuje i ljubi. Recite mu da sigurno njegova majka nije znala iz vana pokazati ljubav, al unutar sebe sigurno ga ljubi. Otac je alkoholičar al bi on sigurno htio biti dobar sinu. Sigurno si nekad vidio kako bi otac htio zaplakat sine moj nemoj biti kao ja. Reci mu da ga u dubini svaki čovjek poštuje i cijeni u dubini duše.

Četvrto uvesti ga u meditativno i uvjerljivo u dobrotu i ljubav bitka. U svijetu postoji samo ljubav. Reci mu besplatno te ovo sunce grije, gledaj zrak besplatno dišeš i uživaš u njemu. Gledaj ova te zemlja besplatno vodi da možeš koračati. Vidi ove noge ne traže da ih platiš što te nose, tvoje oči ne traže da ih platiš, besplatno te služe, zamisli koliko dobrote u tebi. Koliko ljubavi ima u tebi, sve te volli u tebi. Pogledaj svojom rukom možeš mahnuti,pozdraviti nekoga, uzeti nešto. Koliko ljubavi u tebi! Konkretno mu piokažžite koliko je bitak i postojanje samo dobro.

Peto, reci mu znanstveno uvjerljivo da agesivnost razara stanice u njemu a dobrota ga liječi. Ono što je doktor Amen rekao, Lipton i dr., reci mu to. Agresivnost njega ubija. Da nije dobro da se sebi osvećuje a ne drugima koji su ga doveli do agresivnosti. Da shvati da ga dobrota liječi.

Šesto, naučiti ga da bude plemenit. A plemenit čovjek zna reći oprostite. Ako si nekad agresivan, pokušaj prema onome prema kome si bio grub reći žao mi je, hoćeš li mi oprostiti. Reci mu vidjet ćeš kako ćeš se osjećati predivno, sretno duboko plemenit, sretan, ponosan, inteligentan, čvrst, športaš, jer samo hrabri ljudi to mogu reći. Kukavice to ne mogu, oni se boje da će ih netko time poniziti, ti si hrabar. Možeš osvajat čitav svijet. Oprosti mi, žao mi je. I ja tebi opraštam, razumijem te neću te ubiti, neću ti biti bezobrazan.

13. PROTIV BESMISLA –

Prvo, uvijek iznova je važno otkriti sposobnosti njegove, kreativnost, pitati ga što bi ti želio u životu raditi. U čemu si ti osobito sposoban. Da li igraš nogomet, jesi li pokušao crtati, slikati? Možda dobro govoriš, možda bi bio izvrstan glumac. Da bi volio biti dobar seljak pa imati traktor, pa dobre konje, krave, pa svinje, pa se igrat s malim prascima, pa se igrati sa patkama, pačićima, pilićima.jel bi volio biti vinogradar, voćar…pitajte ga dakle, to je prvo kod besmisla. Ljudi su u besmislu zato jer ne znaju da su za nešto sposobni i da ih onda ljudi odbijaju. Osjećaju da su besmisleni,frustrirani da ništa za čovječanstvo ne mogu napraviti i da ih nitko ne može cijeniti.


139

Drugo, neka gleda sebe kao projekt, žir koji želi postati hrast. Zamoli ga da ti kaže što bi želio biti, da sebe gleda kakav bi to on izgledao, kako bi do toga mogao doći.

Treće, da mu uvjerljivo reći da njega netko ljubi unatoč svemu. Ima nešt što zovemo bitak, a to je postojanje, to je ljepota, dobrota. Ima nešto, netko tko uvijek na tebe misli, Stvoritelj.

Četvrto, neka se pokaje za svoju bezvoljnost da je izgubio svaku volju za životom i za kreativnošću. Nek se pokaje od srca neka kaže žao mi je.

Peto, pomozi mu neka oprosti onima koji su ga obezvrijedili.

Šesto je važno da razumije one koji ga nisu vrednovali i ljubili. Očito ni tvoja majka nije bila ljubljena, i nije znala ni tebe ljubiti. Tvoj otac nije bio ljubljen i zato je takav. Ni tvoja vjeroučiteljica te nije znala ljubiti jer je i ona pretrpjela manjak.

Ako nešto nemaš ne možaš dati, ako nisi ljubljen kako ćeš ljubiti. Ali ako se sada okreneš Stvoritelju, On je ljubav u sebi. On je bitak, sve postojanje, pa upiješ ljubav,pa ćeš vidjeti kakko ćeš moći ti njima pomoći da se oni promjene. A ti ćeš biti sretan što si ti mogao za njih živjeti, a oni za tebe nisu,otkrijmo tu ljepotu.

Sedmo, otkrijmo koje su to njegove sposobnosti, talenti.

Osmo, pronađi kako ćeš ga motivirati za odluku da počme pozitivno misliti, govoriti i djelovati. Reći ćeš mu kako pozitivne misli regeneriraju, izgrađuju ponovno mozak, dušu, čitavo biće. Osposobljuju čovjeka da bude vrhunski inteligentan. Kako s emozgovi podižu, kako rane jednostavno nestaju na čovjeku. Motiviraj ga što jače da osjeti da je to istina.

Deveto, uspostavi dostojanstvo njegove osobe. Na kraju to ovdje možeš tek učiniti, a ne kao kod depresije na početku. Tek mu na kraju možeš pomoći da on uvidi da je on dragocijen. Zna opraštati, zna početi ljubiti, zna dobro, ima talente ima volju da se odluči za dobro. Sve ovodakle što imate kod besmisla možete primijeniti, stavio sam dolje, na suicidalne, depresivne, agresivne, okrivljene i ovisne pacijente. I ovdje ćemo stati kod ovisnosti, zašto , jer sad idemo na ručak . Pa da ustanovimo u čemu smo ovisni o kojem jelu i kojem piću, da li smo ovisni o tome da mrmljamo na vrućinu, da smo umorni da nam je svega dosta ili smo pozitivni, krasno, ja bi sjedio još tri sata ali profesor ne može. Otkrimo gdje smo sve depresivni, a gdje smo ovisni pa ćete vidjeti da su pacijenti još dobri prema nama, kakvi smo mi jadni. I kad to otkrijete imat ćete volju i motivaciju idem samog sebe liječiti. Idem biti prvi pacijent svoj. Od srca vam hvala, zaželite mi dobar tek………….

CD 14

…da li netko zna kome zvona zvone? Ovo je znak da je netko kanonik, a to znači da je netko od mojih kolega umro. Međutim, ja sam jedan najstariji kanonik ovdje u Zagrebu, po stažu ne po godinama , pa mi je čudno tko je to mogao prije mene otići. Ovako otprilike zvona zvone kad netko od nas umre, da se svatko utjelovljuje u život koji više ne prolazi, gdje ne treba hagioterapija. Pokoj vječni daruj mu Gospodine, počivao u miru. Kako ste? Ja sam se


140

pomladio ali vi? Prilično mi dobro izgledate, ja sam spremio jednu meditaciju ali vidim da ste vi dobro, da ste popili kavu, i šta ću ja sad.

Ipak, pokušajmo sjesti tako da se oslonimo na noge, na leđa isto, pustimo ruke u krilo i zamislimo zašto Isus kaže dođite k meni svi umorni i opterećeni.Zašto on to kaže, tko je on. Kako se k njemu može doć umoran i opterećen? Sve nas opterećuje naše tijelo. Pa ne morate sve čuti samo ono što je za vas bitno. Dok ovako lijepo zvoni pozdravljam one koji nemaju ekrane, pa one na prvom katu sa ekranom. Zašto se malo ne zamjenimo da mi i vi malo zaplješćete kao oni . Dobro samo mi je žao da vas neće to razbuditi pa mi nećete moći spavati pet – šest minuta. Hvala vam. Smrt dugo traje kako vidite, dugo zvoni. Život je kratak smrt stalna, nikad se ne zna kad će doći, mjesto i vrijeme, tako su nas učili….dobro idemo sad po redu.

Najprije se sjeti svoga imena i prezimena. Pa onda se sjtei da te prije sto godina nije bilo i da te opet neće biti za sto godina. I da između ta dva odjseka vremena tvoje vrijeme, kada ljudi koji žive u tom vremenju očekuju što ćeš ti učiniti njima. Oćeš li proći svijetom čoneći dobro ili ćeš biti bezkoristan u ovome svijetu? Na to pritanje ti nitko ne može odgovoriti samo jedan odgovara i sad ti kaže dođi k meni ti koji si umoran i optetećen ja ću te odmoriti. Uzmi moj jaram na sebe jer on je sladak. Uzmi moje breme jer je ono lagano, ne boj se ima netko tko je gospodar nebai zemlje, tko je gospodar tvojih dana, tvojih godina, tvoga života i tvoje smrti. Tko je baš odredio, da se uvom odsjeku vremene između sto godina prije, i sto godina poslije ti rodiš. Ne moj ići malen ispoid zvijezda danas odluči biti velik, da iza tebe ostanu tragovi kojima će i duti željeti ići. Život je samo prolaz. Nemoj htjeti uživati u njemu nego živjeti. Nemoj da tebi dobro čine, učini ti dobro, ljubite jedan drugoga. Jednostavo dopusti da Isus stavi ruku na tvoju glavu da ti se zagleda u oči i da ti kaže „ Ja sam tebe izabrao da živiš“ nisi ti izabrao život, ja sam tebe izabrao. Samo ćeš u z mene naći smisao života. I pusti neka tvoje tijelo od umora zaspe, pusti neka se tvoja psiha i emocije smire neka tvoj duh grli Isusa iz Nazareta njegovog Oca i Duha svetoga. Neka onaj bitak koji je oduvijek i zauvijek uzne tebe i sačuva te od smrti prolaznosti i bolesti. Mirno se opusti, pogledaj jesu li ti ramena opuštena, jeli ti glava opuštena, oči opuštene, baš zaspi. Neka se tijelo odmori u snu, a duša se odmara u pristutvu Gospodina, mirno reci evo me tu sam i pusti neka ti on govori neka te on odmori. Dok se polako budiš budi svjestan da je iza tebe otišao tvoj stari bolesni život, bolesno tijelo i duša, a ispred tebe je Isus i kaže dođi k meni umoran i opterećen ja ću te obnoviti. Samo gledaj da si zaspao i u tebi je umro stari bolestan čovjek, sad oživljava novi, Isus je ispred tebe i kaže ti ne boj se idemo živjeti novi život. Do sada si bio hagiopacijent, a sada ćeš biti hagioasistent. Da sada si bio grešan od sada ćeš biti čist.do sada si bio rob zakonima svijeta, od sada ćeš vladati svim zakonima. Biti slobodan čovjek koji vlada svijetom i preporađa ljudsko društvo. Samo ga slušaj i reci da da, kao iz smrti prelaziš u život. Umro si i zaspao daleko uz Isusa,sad si zaspao i probudio se pred njim i s njime, zadrži ga u svijesti. I slušaj kako ti kaže sve ću vas poslati u čitav svijet, tebe u Irsku, a tebe u Ukrajinu, tebe u Njemačku, tebe u Italiju, tebe u Austriju, a tebe ću u Mađarsku, tebe u Srbiju, tebe u Švicarsku, tebe u Crnu Goru a tebe u Bosnu i Hercegovinu. Ja te šaljem u čitav svijet. Ti ćeš u Split, a ti ćeš U Osijek, Rijeku, Brod, tebi ću dati da u Zagrebu djeluješ, ali ne više kao stari čovjek, tebe ću u Kutinu, a tebe u tvoje rodno mjesto, tebe u Požegu a tebe u Novu gradišku, a tebe ću u


141

Bjelovar, a tebe u Viroviticu, a tebe u Varaždin, ne boj se. Svatite da je san prijelaz iz staroga u novo. Kao što je Isus umro starom grijehu i obnovio čovječanstvo na novo, uskrsnućem. Nemoj se vratiti istim putem u svoj kraj. Idi drugim putem kaže Isus. Nemoj da grijeh i Herod ubiju ovo veliko Stvoriteljevo dijelo u tebi. Ne vraćaj se s Herodu, vrati se drugim putem kući. Polako dolazeći sebi sjeti se što ti srce želi reći Stvoritelju svijeta ti nisi sam sebe stavio u svijet nego On. Što ćeš mu odgovoriti, možeš glasno možeš tiho. Samo se sjeti jedno je važno u životu upoznati središte samoga sebe i svijeta. Nitko od sedam milijardi ljudi ti nemože pomoći da preživiš ni smrt ni da ti se oproste grijesi, ni da živiš zauvijek, da budeš vrhunski hagioasistent, samo jedan, Isus iz Nazareta, samo svemogući Stvoritelj upravlja svim ljudima, svim sudbinama. Čvrsto se uhvati za njegovu ruku vrati se prvoj ljubavi. Polako izlazeći iz sna nek ti srce govori, najljepše misli i najdublja iskustva koja daolaze upravo u trenutku buđenja. Završio je popodnevni odmor, počinje život. Pogledaj u sebe, zar ćeš biti ti isti kao prije. Ovo je tvoja raskrsnica. Ako danas napraviš odluku za jednog hagioasostenta, da budeš kao on ti ćeš biti najsretniji čovjek na svijetu. Ako propustiš ovu priliku i samo malo odspavaš, malo obrišeš oči, i probudiš se i ništa ne napraviš, ti ćeš cijelu vječnost biti tužan i žalostan što nisi iskoristio ovaj život. Jer ovaj je život polje u kojemu ti trebaš kao žir izrasti, jer samo ako izrasteš visok ti si sretan, al ako ostaneš kao žir ili još gori do žira, jadan ti. Ja te žalim, bit ćeš tužan ne daj se. Čovječe imaš samo sebe, probudi se….aleluja, aleluja, aleluja…..pogledaj kako se sada tjelesno osjećaš, kako pslihički, duhovno? Talijani su mi donijeli jedan paket i napisali ovo „Ima netko tko zna pretvarati vodu u vino“. Sad si mogu mislit što je u paketu, a iza toga su napravili O netko, O u talijanskom znači ili, dakle čisti talijan je to pisao. „O netko tko zna od pacijenta učiniti asistenta“. I zatim su mi donijeli mali žir koji je već izniknuo, već je ovoliki, mali hrast, zamisli, već u školi je izniknuto, zato ja vidim kako oni meni pobožno studiraju, gledaju, prate me, strašni su. Fra Ante i talijani, nikada to Bog neće zaborabiti, a prof. Ivančić još manje. Blago onima koji čine dobro oni su vječni. Drago mi je da ste se odmorili, hajdemo brže završiti ovu etapu našega studija kako bi mogli vratiti se natrag pa obnoviti neke stvari i kako bismo se mogli za sutra spremiti. Ja osobno ovako predviđam, da bismo sutra mogli od 10.30 – 12.30 pripremili pismena pitanja koja biste vi u jednoj košarici donijeli ovamo k meni da ja u tom periodu na njih odgovaram, a onda bi poslijepodne ja pokušao odgovoriti ne samo na vaša pitanja nego i na vaše odgovore il na kriva pitanja da vam još jedan put temeljito pokažem cijelu situaciju duhovne dimenzije čovjekovih boli i patnji i terapije tih boli i patnji. A sutra navečer od 20.00 – 21. 00 bih pokušao kao i prošle godine pokušao bih vam biti hagioasistent i s vama zajedno prolaziti jedne pitne etape naših terapija. Mnogi su mi rekli da im je to prošle godine puno značilo na kraju, pa svi oni koji ne otputuju imat će tu čast. Danas su mnogi otišli, subotu poposne, mi smo predviđali da se putuje tek u nedjelju od jutra do ponedjeljka u jutro, a da ovaj studij traje tamo sve do 21.00 sat u subotu. A ja sam za to da se sve to produži za sve one koji mogu ostati. Stali smo kod trinaestoga i prelazimo na četrnaesti. Trinaesti je bio borba protiv besmisla. Imate šest različitih načina kako ćete pomoći čovjeku koji je ušao u besmisao.

14. OVISNOST-

Vi znate kako se protiv ovisnosti bore psihijatri, psihoterapeuti, medicinari, kako imamo različitih zajednica. Poznata je osobito ona od sestre, čenakolo se zove zajednica ima


142

je posvuda u svijetu, gdje se i ona pokušava boriti protiv ovisnosti na taj način da ona tjera ljude bilo koje oni vjere bili, da pod svaku cijenu mole, mole,mole, makar ne razumiju ništa. ali istovremeno da rade, mislim da je to izvrsna stvar, a treća je da se odluče da žele biti slobodni. To je jedan način koji je dobila sestra nadahnuće da bi trebala raditi. Pokušajmo malo znanstveno vidjeti o čemu se to zapravo radi da je netko postao ovisan. Ovisan je isto kao u sebi učvrstiti naviku, negativnu, zlu naviku. Zlo je počelo da u tebi djeluje i sad dobiva sve više prostora jer se ti nisi odlučio za dobro. Ovisnost je bolest čovjekove slobode. Kad ja mogu reći ovo ću popiti a ovo neću, ja sam slobodan. Ali kad ja moram uzeti drogu ili ću se ubiti, onda ja više neman načina da raspolažem svojom slobodom. Dok ja mogu svoju ruku dizati kako ja hoću ja sam slobodan, ali ako ona postane bolesna, onda ja više s njom ne rapolažem, onda ja više neman ruke. Čovjek koji je ovisan on nema slobode, on je postao ne čovjek. Bit čovjeka je sloboda. U tome je rizik jer je Bog čovjeka stvorio slobodna, da čovjek odlučuje o tome kakav će biti i što će biti. I kad god se odlučuješ za dobro ti uvijek raspolažeš sa sobom. Ukoliko si dobar, radiš dobro, misliš dobro i djeluješ dobro ti si zdrav i raspolažeš svime što imaš. Kad god činiš zlo ti prestaješ raspolagati, ti nemaš ruke nemaš noge, nemaš oči nemaš ruke, ne možeš više misliti, ne možeš više odlučivati. Ti moraš uzesti drogu, ti moraš uzeti alkohol, ti moraš uzeti cigarete, ti moraš psovati, ti moraš napustiti svog bračnog druga i otići dalje. Ti moraš ubijati druge ljude,nema ti drugoga. Znači čovjek izgubi slobodu i predaje je u ruke nekome drugome, zlu. On više nema slobode, on više nema sebe, on je otuđen. I to je zapraavo najveća patnja čovjeka, bit ovisan o zlu. Ne moći činiti ono što hoćeš, doživljavaš da uzimati drogu za tebe znači pakao, a ti nemožeš ne uzimati. To je užas kojega čovjeka zahvati, shvatite da ovisnici o drogi, alkoholu, cigaretama, seksu, igrama, ovisnici o jelu i piću, da su oni najveći patnici na svijetu. Oni vide da se kotrljaju u ponor smrti a ne mogu se s ničim zaustaviti na tom putu. Oni vide da krv ide iz njihovih žila i da nestaje života u njima, a oni ne mogu to zaustaviti. Oni bi htjeli živjeti, biti dobri, htjeli bi biti vrhunski ljudi, ali oni ništa ne mogu u tom smjeru napraviti. To je jedan užas patnja, bol. To je bol zapravo, za koju kaže vrhunski teolog, moralni teolog katoličke crkve, pater Hering, koji kaže da je to zapravo krik, krik duše u nemoći da si pomogne. On bi htio biti dobar, htio bi pozvati Boga da mu pomogne, ali on to ne može. Htio bi se bar nečega uhvatiti u tom propadanju u ponor, a on ne može. On bi htio ne ubiti nekog čovjeka dok mu uzima novac za drogu al on to nemože. Netko drugi, zlo se domoglo njegove slobode i njegovih snaga i razara njega i ljude oko njega, užasna patnja. Zato ovisnici nisu neki izolirani ljudi među nama, ovisnici su vrlo opasni ljudi među nama. Oni pate i gube život, i oni su često puta spremni uništiti sve oko sebe u onom zadnjem kriku svoga života. Zato često puta ljudi koji uzimaju drogu ubiju bilo koga, samo da se domognu novca, da dođu do droge. Da uzmu još i zadnji zagrljaj smrti. Tako da je borba protiv ovisnosti, a to mislim i na one koji puše među vama i na one koji piju, i na one koji psuju, i na one koji su seksualno ovisni, i na one koji su ovisni o raznim igricama, i onima koji su ovisnici o novcu, kao i o drogi, kao i o beskrajno drugim stvarima jelu i piću, sve su to ljudi patnici kojima treba hitno početi pomagati. Bit čovjeka je sloboda životinje ni biljke nemaju slobodu, one se ravnaju prema jednom mehanizmu koji se zove instinkt. Čovjeku je dana sloboda da on sam odluči o svojoj sudbini. A onaj koji je ovisnik o nemože odlučivati o svojoj sudbini, on je ne čovjek. I to je njegova patnja. Nemojte ih osuđivat,i oni pate. Time što su u sposobnosti činiti zlo, u tome je veća njihova patnja. Sjetite se samo ovisnici o spolnosti, rekao sam ovisnici o seksu, spolnosti, homoseksualizam i


143

lezbijstvo nije ništa drugo nego ovisnost samo, ništa drugo. To nije neka druga narav, ne, postoji jedna narav to je ovisnost. Kao što je samozadovoljavanje u seksualnosti, ovisnost. Sve više ljudi na zapadu ima ovisnih o seksu, to su najjadniji ljudi. Ne mogu nikad dobiti ono što žele, a osjećaju da postaju niži od životinja, jer životinja se ravna prema instinktu, a ovi ljudi su pali ispod svakog instinkta, to je ispod svakog osjećaja i oni pate užasno. To su patnici, naša braća i sestre, kojima treba beskrajna pomoć. Naravno kad se tu još i politika umješa, onda pravi od njih nekakve, ne znam ni ja, ovo ili ono, parade ili slično i onda je njihova patnja još veća. Kad im se zloupotrebljava njihovu patnju u nešto drugo, da bi se osporio brak, da bi se osporila obitelj, da bi se osporila mama i tata, da bi se osporilo da djeca nastaju itd….onda je patnja njihova još veća. Jer oni žele javno reći da su oni u redu, a oni javno pate, tako da je bol njihova velika. A ne pravda političktih društava velika i odgovornost velika. Pa također i crkve,odgovornost što ona šuti je isto velika. Nitko ne želi biti ovisan prijatelji dragi, ovisnik ne može uživati, ovisnik ne uživa u drogi, o ne, on pati u drogi. Ovisnik ne uživa u alkoholu, nikada, on pati. Samo zdrav čovjek, koji je slobodan može uživati u alkoholu, u vinu u pivu, a osobito u Tomislav pivu . Ovisnik u ničemu ne uživa, siroče, on samo zna da je to njegov grob, njegova patnja, da je to njegova smrt. Govorim malo opširnije o toj ovisnosti jer vi znate da naši prijatelji ???Zmajca i Dajhan ??? i njejgovaRenata supruga kao i časna sestra Agata Kohler, upravo rade na znanstvenom istraživanju kako hagioterapijom pomoći ovisnike. Oni su vam također postavili neka pitanja, kao što ste vidjeli ovdje prijepodne, koje donekle njima mogu pomoći u njihovom ispitivanju kako se dolazi do ovisnosti i kako se može izaći iz ovisnosti. Tako da su vam zahvalni na vašim odgovorima. Nama treba jako puno znanstvenih ispitivanja i to temeljitih, kako bismo mogli temeljito pomoći. Jer samo naivno površno, rekao bih onako vjernički pomoći, to nije ništa. to ne pomaže, ne izvlači potpuno iz ovisnosti, treba ići dublje, od Boga otkupitalja Isusa Krista, do Boga Stvoritelja, Oca nebeskoga, jer on je stvorio čovjeka. onda možete naći mehanizme koji mogu čovjeka izvući iz ovisnosti.

Prvo i najvažnije uz ovisnike, je da imate strašno puno ljubavi i sućuti prema njima, da ih razumjete. Oni se siromasi boje da mi njih osuđujemo i zato prave gay parade itd. o, nikad ih ne osuđujem, jer znam da oni pate. Ali znam da jedno njihovo takvo vladanje nije njihov odabir životni, da je to njihova muka, njihova bol. I tko to razumije razumjet će i njih. Razumjet će i kako ih politika zloupotrebljava, i društvo, i razne udruge. I onda ćeim pomoći zapravo da razmišljamo temeljito, zdravo i da uvijek budemo prijatelji jedni drugima. Da ne razlikujemo čovjeka od onoga o čemu je on ovisan, nego samo po tome što je on čovjek i da ga zato ljubimo.On ne razlikuje čovjeka kakav je , on je čovjek nije životinja i na meni je da mu svestrano pomognem.

Ovisnost te veže uz neki lažni užitak ili uz neko zadovoljstvo, to je psihički ili uz određene radnje, recimo tjelesne. Imate pozitivnih radnji, recimo kad vi upišete stroge kretnje kako naučiti voziti bicikl, to je izvrsno. Kad vi naučite kako ćete dobro igrati košarku, rukkomet, kako ćete biti pristojni, kako ćete kad vam dođe zjevnuti staviti ruku na usta, kako ćete kad vam dođe psovaka na usta, kako ćete pregristi i jezik i psovku. Kad čovjek to zna onda mu je lako se osloboditi. Ali imate i negativnih iskustava gdje ste vi naučeni samozadovoljavanje, mislite da ste vi homoseksualac ilil mislite da ste lezbijka ili mislite da


144

ste nešto treće, je li mislite da je cigareta tvoja druga narav, da je alkohol tvoja druga narav, ako ne uzimaš umrjet ćeš. Ili ako ne igraš igre na sreću da ćeš izgubiti sve. ili kako to znaju dobri kršćani, ustanu na lijevu nogu i onda će cijeli dan biti nesretni. Ili ako djete kad izvode čprvi put iz kuće zavezati crvenu vrpcu da ga tko ne bi urekao. Toliko ropstva za koje mi nismo uopće svjesni i svi mi robujemo prijatelji dragi. Nema čovjeka bez ovisnosti na bilo koji način i zato na tome raditi znači temeljito to raditi. Jer ono prvo najvažnije, bit čovjekova duha je sloboda i upravo sloboda je otišla u ovisnost, čovjek postaje ne slobodan jer dok si slobodan ti si odgovoran i možeš činiti dobro. Bit slobode je uvijek činiti dobro, bit ovisnosti je da uvijek činiš zlo ne možeš činiti dobro. U tome je bit ovisnosti u svakom pogledu. Tu treba neizmjerono pomoći. Kad bismo mi koji studiramo ovo mogli sve naoraviti, male zajednice u kojima ćemo odgajati na naš način, sa hagioterapijom, sa razumjevanjem duboko čovjeka, smatram da bismo neizmjerno napravili ulugu suvremenom čovjeku. Suvremeni čovjek užasno pati. Zašto? Jer je palo cijelo čovječanstvo, osobito Europa sa razine duha, sa razine racia, razuma, a onda još više na razinu samo psihosomatsko. Važna je samo ekonomija imati, jesti, piti, imati kuću,stan, završiti fakultet i umrjeti. Najvažnije u životu da imaš neki osigurani grob i u njemu pivo, da kad legneš u grob da imaš šta popiti. Imati je na svijetu postalo važno, kako to kaže From, umjesto biti i tu je tragedija. Meni je važno da ja jesam a ne da imam. Jer što god ja imam ja gubim, a sve ono što ja jesam ide sa mnom, to je vječno. Ako sam ja dobar, to ja nikad ne gubim, to ide sa mnom u vječnost. Al ako ja imam kuću, pivo, ovisnost o bilo čemu , ja to gubim, ja odlazim u grob, to je moj pakao, ja toga nemam. Svako dobro koje napravim, čovjekoljubivost…to je za mene život i to ostaje zauvjek. Kad je umrem ja znam da to ide sa mnom svako dobro djelo koje si danas napravio, zauvjek ti ostaje. A tamo gdje nisi napravio uvjek će ti ostati grižnja savjesti, zašto to nisam učinio. Sve gdje si nešto sačuvao, stan,s tan će ti otići, auto će ti otići, odjelo haljine, ormar s odjelom, otići će. Sve lijepo u tvojoj kuhinji, sav namještaj otići će.., sve što si pojeo i popio otići će. Ostaje samo ono što je duhovno, samo ono gdje si nekome pomogao gdje si nekome oprostio, pokajao se, nekome obrisao suzu, nekome poklonio da može preživjeti današnji dan, trećega si utješio onoga ohrabrio, onog si uzeo za ruku i pomogao mu da živi, samo to ostaje. To je sloboda. Sloboda je dakle uvijek se moći odlučiti za slobodu, za ono što ostaje, što je moje što ostaje vječno. Robstvo, je da se ti odlučuješ za ono što toi ne ostaje, što ćeš izgubiti, što nikad nećeš imati. To je cijela raskrsnica između ovisnosti i slobode. Što treba učiniti?

Umjesto toga što je ovisnik uvježbao i stekao naviku da pije, jede itd..da krivo misli, da se krivo odlučuje, da krive radnje radi, ti mu moraš postaviti prave radnje, pozitivne, dobre, moralne, čiste, ljudske. Dakle, ako ja uvježbam neku vrlinu, da sam strpljiv, onda je to vrhunsko i ide sa mnom. Ako je u meni uvježbano da sam vječito nervozan, da sam rasrdit čim mi netko nešto kaže onda je to moja ovisnost, zlo koje mene razdire. Umjesto toga da ne bude tako nestrpljiv, nervozan vječito, ja moram uvježbat ovo drugo, da budem strpljiv, dobar, da imam vremena da znam da će biti dobro. E tad sam ja krepostan i tad sam ja vječan. Zato postoje placebo i nocebo efek, zato je uvježbavanje u dobru vrline, a u zlu, poroci. Ovisnost to je porok, sloboda to je vrlina, krepost.

Prvo treba odluku za dobro upisati u genom, to je prvo. Odluka mora biti. Upisati u gene svoju odluku za slobodu. Umjesto svoje dna,dnk, upisati odluku u genom. Kaže Lipton


145

da genom ništa drugo ne znači nego upisati svoj program. Mi nismo životinje i nama nije upisana naša sudbina, mi ne radimo prema onome što piše u našem genomu, ne, nego kako mi upišemo. Tvoja sloboda i odluka je upisati u genome ono što je ispravno, a upisati znači neko vrijeme uvježbati da to uđe tamo da se zapamti, da ostne trajno. Zato je prvo kod ovisnika pomoći mu za odluku, prvo je pitanje je li ti želiš biti slobodan. On će ti reći da ne, ali to ne govori on nego njegovo tjelo, psiha koji su zarobili njegovu slobodu.nema čovjeka koji ne želi biti slobodan od zla od grijeha, nema čovjeka. i kad ti muž koji te ostavio kaže da se ne želi vratiti, nije istina, itekako čezne da ti se vrati. Ali ako ti nisi dovoljno inteligenta i vjeruješ da se on ne želi vratiti upropaštavaš sebe i njega i obitelj. Nema čovjeka koji se ne želi vratiti slobodi, moralnost, čestitiosti, nema toga, svatko želi biti pošten. Jer je to pravilo, zakon njegovog vlastitog bića, jer je to biti ili ne biti i on ne može drugačije. Odluka za slobodu.

Drugo, pronaći jači užitak koji je vrlina, posao, pronaći jači užitak od njegove ovisnosti. To znači, ako je netko naučio psovati, on neće prestati ako mu kažeš nemoj više psovati. Nego tako da počme blagoslivati umjesto psovke. I kad on stekne novu naviku blagoslivljanja, pslovka će sama od sebe nestati. Ako je netko naučio, plivati, vi njega ne možete odučiti da pliva,a ko je netko naučio bicikl, ne možete mu reći odreći se voziti bicikl, on može prestati voziti ali nemože tu svoju naviku maknuti, ona ostaje. Tako ovisnost o drogi ostaje, ovisnost o alkoholu ostaje, ovisnost o psovki ostaje. Ali ako ti postaviš jaču ovisnost o blagolivljanju, o slobodi, jaču ovisnost, ti odlučuješ, uzimaš ono što je zdravo, dostojno, slobodno i tad si slobodan. Samo jača sloboda, jača navika može odstraniti slabiju naviku. Samo velike misli u tebi mogu uništiti one male misli koje te ubijaju i bacaju u ponor zla. Samo velike misli moraš imati, male misli te nikada ne će moći osloboditi. Dakle, navika se i ovisnost samo tako razrješava da imaš jači užitak , veću radost….Nitko se još nije oslobodio droge i grijeha time što kaže čvrsto odlučujem da ću se popraviti i da više neću griješiti. Jer time ništa ne kaže. Neću više griješiti, znači oslobađaš se onoga što si dobio sa grijehom a ništa novoga ne dobijaš i nitko se neće osoboditi. Čvrsto odlučujem da ću se popraviti i sad ću početi blagoslivati, početi ću davati, sad ću početi raditi, naučit ću položit ispit, e kad to vidiš i to se u tebe upiše, e gotovo je , nema više lijenosti, nema više problema ni grijeha. Samo se dobrom može uništiti zlo, zlo se ne može izbrisati i ne može se iščupati. Ne može se od zla otići, nema toga, jer zlo je nešto čega nema, to je nešto što ti fali. Ti moraš tu gdje ti fali gdje ti manjka slobode, staviti slobodu, gdje ti manjka dobro, trebaš staviti dobro, jer psovka je manjak blagolivljanja, stavi blagoslivljanje na to mjesto i ono će pobijediti. Droga je manjak slobode za neki drugi ljepši užitak, duhom i sličan, stavi ga, jedan drugi užitak, jedno drugo zadovoljstvo da si umjetnik, da si drugi čovjek, da si glasovit, da si na televiziji, na radiju, da uspjevaš da imaš sretnu obitelj, da imaš krasnu djecu,droga je pobjeđena. Ali ako rečeš da se osobodi droge time da samo ostavi drogu nećeš nikada uspjeti. To mora postati jasno. Temeljni problem suvremene ovisnosti je upravo u tome što se ljude stalno želi odvikavati od droge,onda ih se čisti od droge pet šest dana, a onda se opet vrate. Jer kad zao duh izađe iz čovjeka a onda luta po pustinjskim mjestima, izašao je duh ovisnosti o drogi od tebe, luta jadan ne nalazi ništa pametno i vrati se natrag sa deset još gorih. Zato onaj koji je bio ovisnik o drogi postat će ovisnik i o alkoholu i cigaretama, psovkama i o svemu..zašto? jer mu nisi dao kuću u kojoj će on sam stanovati, svjetlo, slobodu i mir. Nemože se odvikavanjem čovjeka od droge osloboditi čovjeka od droge, shvatite to. Sve zajednice koje na tome rade


146

krivo rade. Samo tako da čovjeku daš jači, motiviraniji užitak , radost, cilj, ti si ga oslobodio. Ako hoćeš da čovjek ne ide zlu okreni ga prema dobru i krenite zajedno. Ako hoćeš da se ne ubije okreni ga prema životu, gledaj sunce, gledaj djecu, gledaj cvjeće,mjesec, zvijezde, gledaj, gledaj, gledaj, kako je torta dobra. Nabroji stotine različitih užitaka života, života, života i onda se on više nikad neće željeti ubiti. Stvar je upravo lagana i ako na taj način radite ja vam garantiram da ćete vidjeti kako se lako čovjeka može osloboditi od droge i svega zla. Koliko su ljudi u crkvi ovisni o alkoholu, samozadovoljavanju, seksu i slično, ispovjedaj se , ispovjedaj se i nikako se ne oslobađaju..Zašto? jer im nitko nije pokazao nešto lijepše. Kako je divno kad si slobodan od samozadvoljavanja. Kolika sloboda u tebi, vlast, ti si izvan nagona, ti si gospodar, tada cijeli tvoj spolni nagon osjeća radost, život u sebi, slobodu, mir, dostojanstvo. Ako gledaš televiziju i na njoj užasne filmove koje danas imamo koji te razaraju, nećeš se osloboditi ako samo kažeš neću više gledati, nego ako promjeniš sa nečim jačim, nešto što ti je draže u to vrijeme raditi, oho, televizor ti je tada preglup. Otkazat ćeš i plaćanje, baš te briga, imat ćeš i novu penziju. Samo dobro, morate tu biti jasni. Čim imate nešto drugo, nema problema. Lako ću se ja osloboditi svoje Toyote, nema problema, ako mi netko da bolji Mercedes . Lako ćeš se osloboditi lošeg vina ako je talijansko bolje. Al ako nije pitću dalje svoje makar me truje. Bože čuvaj Hrvatsku, a ja odoh u Njemačku . Zadržao sam se duže na apsorbiranju ovog problema jer je bitan, jer ovisnici nisu samo oni koji su u raznim zajednicama nego svaki od nas ima svoje ovisnosti, o grijehu, o govoru, o ljudima, o ljudskim obzirima, o lijenosti, o jelu, o piću, nema onoga tko nije ovisan. Mi se stalno ispovjedamo, i stalno iste grijehe ispovjedamo, i kako ne uviđamo zašto se ne oslobađamo grijeha. Ti baciš tamo grijeh i odmah uzmeš drugi, izađeš iz ispovjedaonice i odmah kreneš. Kažeš gdje ste grijesi, jel me čekate, dobro hajdemo. Jedva sam dočekao da sada čist sa vama malo griješim. Da, al ako si već ispred ispovjedaonice vidio nešto drugo i želiš biti drugačiji, ne može te nitko zarobiti čovječe. Moraš pronaći nešto jače, užitak, cilj, smisao života, nešto št o ti daje radost, zadovoljstvo, nešto što ti oduzme vrijeme, a ti kažeš to to to i juriš. Dok masa mladih u deset sati izlazi vani i vraća se u četiri u jutro, dokle vidim niz mladića i djevojaka koji treniraju tenis, treniraju košarku, treniraju rukomet, nogomet i sl., koji treniraju dugo u noć, spavaju i jedu samo ono što je zdravo, zašto? Jer vole igrati nogomet, on će sutra još bolje igrati i svi će vikati bravo, bravo, bravo….tko ne bi igrao. Al ako mu kažaš nemoj više izlaziti u deset, ne moj dolaziti kući u četiti, ne, onda će izlaziti u jedanaest i dolaziti kući u pet. time što se odričeš zla ništa ne činiš, ništa ne dobivaš, samo što biraš veće dobro time se rješavaš zla. Ako vam to postane jasno vi ćete biti vrhunski asistent.

Treće, vježbati neke djelatnosti kao sport, umjetnost, vježbati neke pokrete koje će zamjeniti neke od ovisnosti to je jako važno. Uživam kad vidim mnoštvo mladih ljudi, i svojim mladih nećaka koji su naučili ili voziti bicikl, ili voziti auto ili voziti motor, oni su možda vježbali vježbali, završili ispit iz auta i prestali godinama to raditi. I vidi kako su ovisnici da ih netko drugi vozi, kako ne mogu, kako se boje sjesti u auto. Kad sam ih naučio aj probaj, sad, pa sad, kad su naučili oni lete, više nemaju straha od auta od bicikle, oni su šefovi svijeta. Ljudi koji se odriču grijeha nisu nikakvi ljudi, svetci nisu ljudi koji se odriču grijeha nego ljudi koji čine dobro. Apostoli su griješili do kraja života ali su vrhunsko dobro prihvatili Isusa, Crkvu i zato su sveti. Svet se postaje zato što biraš dobro. Zlo će ti uvijek doći, to je normalno, nosiš haljinu odjelo, uprljaju se ali zato nisam ja uprljan. Dođe ti neka


147

riječ pa je rečeš malo oštrije, pa dobro, to je prošlo, to nisi ti. Ti si netko drugi koji voli čovjeka. to je to.

Četvrto ući u ljubav i dobrotu bitka. To je strašno važan, jer oni kada osjete neki novi užitak, novu radost, novu dobrotu, sad treba da ih netko i priznaje. Kad ih uvedeš u dobrotu onda oni kažu, aha, znači ja sam dobar, mene onaj koji je dobar voli. Onaj koji je plemenito vrhunsko biće, on mene voli, oh, idem, kaže ovisnik. To je četvrto.

Peto, oprosti i ti onima koji su nas zaveli na ovisnost ili je uvjetovali. Koji su nam prodavali drogu, dileri razni drugi. Požaliti ih i reći jadni vi, vi ste ubojice, šteta, zaveli ste me. Sad me hagioterapija zavela na dobro. Zaveo si me Gospodine i dao sam se zavesti, kaže Jeremija, to je lijepo. Ako mi se vratiš, kaže Gospodin, pustit ću te da mi opet služiš. Jeremija 15. Ako odvojiš dragocijeno od bezvrjednog biti ćeš usta moja. Oni će se okrenuti k tebi ali se ti zato ne smiješ okrenuti k njima. Učinit ću od tebe zid, mjeden, neosvojiv, napadat će te al te neće nadvladati, jer ja sam s tobom. Ako odvojiš dragocijeno od bezvrjednoga. Ti moraš vidjeti ono što je dragocijeno, vidjeti ćeš kako će cijelo tvoje biće letjeti tamo. A ne samo otklanjati grijeh, neću griješiti, neću griješiti. Ima ljudi koji se stalno muče pa mi dođu pitati me šta da radim, osobito starice, stalno mi dolaze bezsramne misli protiv Gospe, protiv anđela, protiv Gospodina, to je strašno što da radim? Psovka protiv Isusa. Šta radiš, pa ja to tjeram, samo ti tjeraj, ali kako ćeš tjerati nešto čega nema. Psovka je manjak kreposti, manjak ljubavi, zavoli Isusa, zavoli Gospu, reci koliko je ljubiš. Ne može psovka doći, nje nema više jer si je uništio, dobro uništava zlo. Tamo gdje je dobro tamo nema zla, a tamo gdje tjeraš zlo, tjeraj ti mrak iz svoje sobe sto dana, mrak će ostati i smijati će ti se, a samo upali svjetlo, i mraka nema. Suprotnost od mraka je svjetlo, suprotnost od droge, od ovisnosti je sloboda, upali slobodu.

Šesto, unijeti dostojanstvo osobe, to je bitno. Dakle da čovjek dobije dostojanstvo, sad znam kome sam povjerovao, sad znam što mi je činiti, ja sad konačno od svoga života želim učiniti nešto veliko, neću više ići malen ispod zvijezda. I gledati sebe kao projekt slobode, vidiš sebe kako si slobodan, trčiš, ne uzimaš drogu, gledaj svi uzimaju drogu a ja sam ispred njih, nov drugačiji. Taj je projek bitan, gledati, gledati, gledati. To morate pomoći pacijentu da nauči sebe gledati slobodnih. Kad vi gledate u to jednu minutu vi ste već drugi. Recimo imate gripu, boli te želudac, boli te glava ili nešto drugo, gledajte sto metara ispred sebe , vidiš sebe kako te tamo ne boli glava i samo gledaj jošjednu minutu i uspjet ćeš, tebe više neće boljeti glava. Sjetite se one anegdote kako je trener trenirao onoga da preskače preko daske i sve je više podizao dasku kad je podigao 1m 75 cm, ovaj je zaplakao i rekao ne mogu, zašto me mučite. A trener ga zagrli i kaže mu znam ne možeš dobro je da ne možeš. Hajdemo sjesti malo. Nakon pet minuta mu kaže, vidiš onu dasku gore? Vidim onu letvu. Vidiš, stavi tamo svoje srce, jesi li stavio, gledaj svoje srce, gledaj kako preskačeš. Vidim. Zatrči se.. preskočio je. I vi dame i vi curice morate biti sportaši. I vi časne sestre morate preskakati. Nema drugoga. Kad ti vidiš to te slijdi, svaka stanica dobiva snagu i slijedi te, to je bitno. Zato u evanđelju stalno imate tu riječ, gle, znači gledajte, gledaj. Kaže gledaj i idi.

15. PROTIV RAZVODA BRAKA


148

Hajde da ne moramo tako opširno iako je to strahovit problem, jer se danas polovica brakova raspada, a to znači da vi imate polovicu novog čovječanstva, djece koji su u užasnim depresijama, mukama, suicidima, agresivnošću. Djeca iz rastavljenih brakova su uništena.oni nisu imali nikoga tko ih voli. Jer tata i mama su djete. Tako da je tada dijete razdjeljeno, dijete je uništeno, patnik. Zato to treba prvo protumačiti razliku između voljeti i ljubiti. Ja sam to vama protumačio, nadam se da ste vi to razumjeli.

Drugo, natopiti se dostojanstvom, ljubavi i nježnošću bitka kao osobe, osjetiti bitak kao osobu. Natopiti se u tu nježnost ne samo dobrotu, ovaj put nježnost ljubav, jer bračni drug je otišao, i ti si izgubio i nježnost i ljubav.očekivao si neizmjerno, sad se moraš natopiti od izvora nježnosti da bi ti mogao spasiti brak.

Treće, oprostiti odbjeglom bračnom drugu. Čim oprostiš ti zapravo kažeš smiješ se vratiti, ja te neću osuditi, ja ću te prihvatiti. Oprostiti znači prihvatit ću te samo se vrati. Vrati se kćeri tvoja te majka još uvijek čeka, kaže ona anegdota, tako i to. Vrati se mužu, znam da te zlo zavelo, samo se vrati, neću te osuđivati.

Četvrto, osobito iznimno prolaziti četiri točke, opraštam ti, kajem se što te nisam znao voljeti, ljubim te svim srcem i zahvaljujem Bogu što postojiš. Osobito sam vidio da je ovo najjače u tom kad se rastavlja, da vratiš svog bračnog druga, zahvaljivat, zahvaljivat, zahvaljivat. Kad ti zahvaljuješ Bogu za zlo koje ti se dogodilo, ti zapravo vjeruješ da je dobro zapravo jače od toga zla, a ta je vjera neizmjerno velika. Tako da je zahvaljivanje najjača vjera, najjače sredstvo da pobjediš zlo..Vi znate da svi i društvo i zakoni društva i država, da svi na psihofizičkoj razini smatraju da je nemoguće vratiti brak natrag i tako i vas sigurno 99%. Moj prijatelj iz Nazareta smatra da to nije istina i ja isto to smatram. Time što je on rekao da nema rastave braka on zna šta je time rekao. On nije rekao da ti to svojom snagom učiniš, nego njegovom. Ti nemžeš, ali može on. Dijete od dvije godine ne može samo sebi napraviti ručak, ali mama može.

Šesto, govoriti samo dobro o povratku, cijeline braka, osobito o svom bračnom drugu.

Sedmo, mislitina to duh je svemoguć, posvjestiti si to.

Osmo, shvatiti, moj odbjegli bračni drug je bolesnik, ovisnik i treba mu pomoć. Upravo onda kada dođe kriza braka, to su onda 40-te, 50-te godine, tada treba ljubav. Tada se pokazuje je si li ti bio pravi bračni drug ili nekakvi prijatelj dok ti je išlo dobro. Sada se treba boriti za svoga bračnoga druga, sada se ljubi, sad se spašava čovjeka koji je nastradao,sad ga ne dam zlu, sada mislim na dobro, sada napraviti da se on može mirno vratiti. Znam bračnih drugova, brakova gdje se bračni drug nevjerovatno iz teške situacije vratio. Ali kad upotrebiš ovakve snage. Ali ako upotrebiš ono što smo do sada radili, pa se svađaš, pa ovo i ono, pa se malo moliš, pa se ne moliš, nećeš ništa postići. Moraš temeljito, sistematski ući u područje duha.

Deveto je ljubiti a ne se samo sažaljevati. Jadna ja. A on kaže jadan ja. Da me voljela ostao bih ja, ali ova me više voli. Nema žene koja te može više voljeti prijatelju, to ne postoji. Postoji samo varka laž, svaka žena je jednako velika, ljubljena, silna, ali nisi ti znao primati


149

ljubav. Zato što je grijeh u svijetu, zato nemojmo osuđivati one koji rastavljaju brakove, nego ih liječiti.

16. PROTIV UVRIJEĐENOSTI

Uf, to je svaki dan i svaki čas. Šta trebaš napraviti kad si uvrijeđen? Taman ste danas ručali kad ti je netko rekao neku ružnu riječ, ti si rekao nešto svoje, a netko te kritički odbio, ma šta nemaš pravo. O kako to boli. Ti si nekome kupio pet litara vina a on to nije primio. Grozno. To su mi njemci jako dragi, sjećam se kako sam tamo u Njemačku dolazio pa sam donio nekakav dar iz Hrvatske, makar su imali moje šljivovice, koje imamo samo mi Hrvati prave, oni su ipak unatoč tome, joj divno nikad to nismo imali, joj kako si divan, pa me poljube, pa ovo i ono. To znači primiti dar znači primiti čovjeka, ti si to nama htio dati, dati srce, ti si dao povjerenje, ti si uz nas, to mi se tako sviđa. To sam naučio baš u Njemačkoj kod njihove obitelji, toliko plemeniti. Poslije tri dana nađem sličnu šljivovicu u njihovom ormaru, ali oni su meni nabrojili kako me hvale, kako su sretni, da nikad nisu imali…prekrasno. Znate nije važno što mi netko pokloni, najbezobraznije je kad ti netko nešto pokloni a ti kažaš šta će mi to to ja imam, u…to je nečovječno. Jer svaki dar, to je čovjek darovao samoga sebe, to je neizrecivo. Taj dar je samo znak njega, kud ćeš lijepše. Dar će otići ali čovjek ostaje i to zauvjek. Ti znaš da imaš prijatelja u njemu. On ti je dao litru vina, on ti je poklonio pivu Tomislav, pa kud ćeš lijepše, najljepše pivo na svijetu. Nema lijepše. On ti je poklonio mali žir. Znaš li koliko me čovjek voli kad je išao tražiti mali žir, i donio profesoru mali žir. Gledajte, ovaj donio sada dva. Ima li lijepše, onaj tamo donio već malo izrastao hrast, Bože moj, kolika je to ljubav. Kako da vam uzvratim, samo da kažem šefu, njihova je ljubava velika, ti moraš negdje nastupiti i pomoći im, blagosloviti ih.

Cd 15

Svaki dar je velik dar jer to je čovjek koji se u njemu daruje. Sitnica, to može biti, jedna čačkalica i već je to nešto. Mala riječ, jedan pogled gdje si samo namignuo, dosta da pokažeš, ne damo se ne damo i već se sve mijenja.Ne boj se, kažeš ne dajmo se. Sjetiti se dakle da je prvo,da je zlo iz uvrede kao aktivirana bomba koja te razara, to je prvo dobro sjetiti se protiv uvrede, aktivirana bomba.

Drugo, prihvaćanjem uvrede, postaješ rob zla, ali i rob onoga koji ti je zlo ubacio to je ono. To da protumačiš pacijentu,već oni da tako razumiju, siromasi,odmah shvaćaju. Treće,praštanjem se oslobađaš zla i bombe i poniženja, i nemira i tjeskobe i nesanice i mučnine i mržnje, oslobađaš se kad oprostiš. Četvrto, praštanjem ne spašavaš neprijatelja, nego sebe od njega.

Peto, ulaziš u ljubav bitka kao osobe.

Šesto, gledaš sebe slobodna i mirna, s osmjehom jer neprijatelj ne može više ništa.


150

Dakle imate tu beskrajno puno mogućnosti kako jedno za drugim pomažete pacijentu, vidjet ćete.Mislio sam vam sada, napravio jednu krasnu apoteku, farmaceutsku tvrtku, da zaista možete mirno, mirno jedan, drugi, treći, četvrti lijek dati, sigurno ćeš uspjeti.To tako da dobro razumijete ovu razliku dobra i zla, duha i psihofizičke razine.Protiv straha, to je ono što muči svakog čovjeka, svi smo prestrašeni, bit straha je u tome da nemamo povjerenja, bit straha je u tome da nemamo povjerenja. Dakle kad imam povjerenja u tebe da si ti dobar, ja se ne bojim više, ti meni ne možeš ništa jer si dobar, čim ja sumnjam u tebe da si dobar, strah me razdire.

Prvo što trebaš, dugo duhom gledati u oči osobe bitka, u dobrotu svemogućeg stvoritelja,u njegovu ljubav, zaštitu, trebaš da osjetiš pok kao da je nešto prekinuto je zlo i sada gledaš dobro, u tebe ušlo dobro, to je jako važno,to je kao što Dalmatinci kažu kako poslijepodne spavati i Talijani kakonapraviti siestu.

Tako kažu da legneš ispod sv.Duje u Splitu, da legneš deset, petnaest minuta dok ne osjetiš kao da nastane neki klik, bilo da si alkohol popio, bilo što drugo, preokrene se. I umjesto onog negativnog uđe u tebe pozitivno,život.

To je čudo,što se dogodi, jedan mali klik, provajte to iza ručka, bilo kada, umorni ste, tada u želucu je sva krv, pet šest minuta samo to sjup, želudac je gotov sada počinje mozak funkcionirati,ti si odmoren.

Prihvatiti ono čega se bojimo, govoreći, osobito je važno ovo govoreći pa što onda, što mi može netko kad je Bog uz mene, ta takozvana paradoksa, intencija je bitna, paradoksna intencija, što mi on može, što onda, čovječe umrijet ćeš, pa što onda, čovječe poginut ćeš sad kad budeš putovao, pa šta onda, čim to kažeš ti si pobijedio zlo.

Treće, oprostiti onome tko nam je zadao strah, oprostiti.

Četvrto, pokajati se za sve svoje grijehe, da osjetiš da je Bog sad s tobom, da nema na tebi ničega što bi spriječavalo njegovu pomoć tebi.

Peto, govoriti bit će dobro. Šesto posvijestiti si da je svjetlo jače od tame, dobrota i povjerenje tjeraju strah. Sedmo, blagosljivati prostore ili osobe od kojih nam dolazi strah. Osmo ljubav tjera strah, dakle imati osam točaka, osam krasnih lijekova protiv straha. Na sebi ih dobro, dobro isprobajte.

Prvo smo rekli dugo duhom gledati u osobu bitka dokle god ne osjetiš klik.

Drugo prihvati ono čeg se bojiš, pa što onda reći sebi.

Treće, oprostiti onome tko ti je zadao strah, praštati, šta mi možeš.

Četvrto,pokajati se za grijehe.

Peto,govoriti bit će dobro.

Šesto,biti svjestan, zlo je jače od tame.

Sedmo,blagosljivati prostore u kojima te strah.


151

Osmo,dopustiti da ljubav Svemogućega tjera tvoj strah.Bog mene ljubi, šta me briga.

Osamnaseto ozdraviti svoju sliku Boga.

To je ono o čemu smo ovih dana puno govorili.Idemo samo kratko jer vidim da nam vrijeme teče nevjerojatno brzo.

Prvo preuzmi meditacijom filizofsku sliku Boga kao bitka, ostavi bitku religijsko jer ona te uništava, uzmi filizofsku sliku Boga to je broj jedan.

Drugo, sliku Isusa iz Nazareta, prijatelja iz Nazareta koji nikoga nikada nije odbio. Prošao je svijetom čineći samo dobro, koji je došao ne suditi nego spašavati, to je drugo.

Treće, sjetiti se da Bog može biti samo dobar.

Četvrto, Bog uživa praštajući , on se rasplače nad mojim grijesima i patnjama.

Peto,grijesi svijeta nam u oči bacaju prljavu i nepravednu, užasnu sliku Boga, a čisto srce vidi Boga samo savršenoga, čisto srce imati.

Šesto, Bog ne sudi, nego spašava.

Sedmo, Bog je jedino mjesto u svijetu gdje sam siguran, gdje mi se odmah prašta, kamo mogu pobjeći od svih strahova ,od zla, bolesti, straha i grijeha.

Devetnaesto, kako ozdraviti sliku svoje budućnosti.

Prvo, sjetiti se smrti nema, ona je novo rođenje, vrata u blaženi život, završetak patnje,dakle smrti nema- to je bitno, to je malo putovanje.

Drugo, svijet vodi dobrota i ljubav, ništa joj se ne može suprostaviti, protiv svjetla tama ne može ništa,dakle to je broj dva.

Broj tri, nema rastanka u smrti nego još savršeniji susret, jer duh nema granica, naši pokojnici su tu,i oni pate što ti njih ne znaš razumijeti. Poštovani počnite se moliti svojim pokojnim roditeljima, bakama i djedima, a ne stalno za njih moliti. Prvi kršćani su se svakom kršćaninu molili da ih zagovara, jer oni su u nebu, oni su dobri, oni su se već očistili zato što si ti za njih dao mise, molio za njih, ti sada moli da oni mole za tebe. Vi znate da ljudi se mole dušama u čistilištu da one mole za nas, zato moli se svojoj baki, pokojnoj majci, najprije će ti pomoći. Ja sam sretan što je moja mama umrla prije tri mjeseca, sada se pomolim njoj i sve mi donosi, kaže Tomislave što nisi rekao, ja mogu sada sve. Znači imaš kod šefa, kod Boga imaš nekoga koji te zagovara, to su naši pokojnici.Oni mogu sve , oni jedva čekaju da ti hoćeš njih da ti pomognu. I ako ti njih moliš da oni za tebe mole, oni su onda sretni-zašto, jer oni tebi čine dobro, time što čine dobro, da su u čistilištu ,oni će izaći iz čistilišta. Ali kad ti za njih moliš, oni ne mogu činiti dobro, oni samo čekaju, a molio si i šta sad. Šta vrijedi da moliš za duše u čistilištu, a šef kaže neka one naprave nešto dobro pa će izaći.

Molite svoje pokojnike za sebe za sve svoje potrebe, pa ćete vidjeti kako ćete brzo dobivati milosti, jer to je jedna crkva nebeska i zemaljska, kao što mogu reći daj moli za mene, tako ja


152

kažem svojo majci, daj majko moli za mene, vidiš da mi treba. Ona kaže dobro Tomislave što ne kažeš!

Onda svome tati šta radiš gore daj moli za mene, reci šefu mome da trebam to i to.Tomislave, pričekaj sada ću ja! Morate mijenjat mentalitet, krivo živimo,svi koji su u Kristu usnuli, oni su kod njega i oni nama pomažu, zato su oni gore.Mi smo sada u areni,mi se borimo, mi igramo nogomet, mi igramo rukomet, mi se borimo sa mačevima,a oni su na tribinama i uživaju, ali s njima je i šef Isus Krist i oni samo mogu reći Isuse gledaj, daj pomozi onome. Isus pošalje anđele i tebe oslobodi.Nitko ništa ne razumije,vidim svi gledaju blijedo, dobro, vidimo se na nebu.

Četvrto, meditativno promatrati dobrotu, iskusiti je, umnožiti je u sebi i tako se osloboditi svake negativne misli, riječi, djela.

Peto, život je ispred nas, a ne iza nas.

Šesto,dakle pazite nemojte stalno gledati natrag kako da riješim prošlost,ma idi u budućnost i napravi jedno dobro djelo. Reci žao mi je i ti si riješio prošlost, jer tkogod ide za Isusom i okreće se natrag i samo se kaje nije prikladan za kraljestvo Božje kaže Isus.To su svi kršćani danas, svi gledaju natrag,sagriješio sam, kako ću, ide se ispovijedati, što da radim, kajem se, Isuse pomozi, joj kako ću , idem činiti pokoru. Ma daj , baš Isus ima vremena dok ti činiš pokoru. Siromasi čekaju da im napraviš nešto dobro, ne sad ćeš ti pokoru činit. Čim ideš naprijed, ispred tebe je život, ne otraga iza tebe, ne gledaj natrag,sve možeš ispraviti sada u minuti u sekundi kao da si razbojnik.Ja vam govorim tako prekrasne stvari, ja sam se divim ali šta. Moja duša uživa kad to sluša, ali znam vaš je problem u tome što kažete moja baka je rekla treba moliti za duše u čistilištu, a naš župnik je rekao da treba dati misu jednu, pa trideseti dan, pa godišnjicu,šta da Ivančić priča.ajde bog. Tuga me hvata, jer lako je pokvariti evanđelje, to mi svaki dan činimo,jer smo u svijetu grijeha,tako i mi svećenici pa vam krivo pripovijedamo.Rekao je jedan moj profesor dogmatike u Zagrebu, propovijednik ako ne napravi četrnaest hereza u svojoj propovijedi nije nikakav propovijednik.Četrnaest krivih misli rekne čovječe, ali prihvaćate tih četrnaest umjesto onih osamdeset šest koje su ispravne, nije fer.Jezik je čovjeku uvijek ograničen ne može do kraja izreći božju stvarnost, a ovome sigurno molite svoje pokojnike, oni će biti sretni a i vi, odmah većeras vidjet ćete čudo.Reci pokojnoj baki: bako izmoli mi da budem vrhunski hagioasistent, garantiram ti sutra ćeš se promijeniti. Ja imam vrhunska iskustva kad se molim svecima ništa mi ne pomažu , ali kada svojim pokojnicima, uvijek.Pa svetom Anti dojadi, pa gdje bi on za sve nas mogao ići okolo moliti i razni drugi sveci,kako će siromasi, tko zna gdje su i oni su već valjda ostarjeli gore, ne mogu i oni trčati vječito, ja se najviše bojim neba zbog čega, jer ako odem gore, i akosada vi koji ostajete slučajno dolje, a premda nitko neće ostati iza mene,ako oni koji ostanu počnu se meni moliti, ja nikada neću imati vremena ni za popit kavu, niti zaigrat nogomet, ni za ništa samo ću morati juriti Bogu, Bože pomozi sad ovoj, sad ovoj,sad ovoj vječito ću imati stotinu molbi od vas. Tomislave, blaženi Tomislave pomozi Sv. Toma, Tomislave pomozi, ajoj i to ti je nebo.Zato vas molim koristite svoja bake i djedove, roditelje i pokojne.


153

Šesto,intuitivna,intelektualna dakle sveobuhvatna spoznaja nam svima daje uvjerenje da ima netko tko na nas misli, vodi nas, ljubi nas, čeka na nas da s nama poigra i porazgovori. Bog se želi igrati s nama, on uživa u igri i tamo ćeš doći kamo gledaš, dakle sve to ozdravlja tvoju budućnost.Vozi bicikl sigurno, nemoj gledati u banderu pokraj puteljka, vozi putom, an e mogao bi udariti u banderu, jasno da ćeš udariti.Tako ćeš osloboditi svoju budućnost, to su prekrasne misli, oslobodit svoju budućnost, to mi je prekrasan lijek i još ljepša bolest. Ozdravite sliku svoje budućnosti, napravite to večeras molim vas da vas vidim sutra drugačije.Može, onda imate sada partiju slobode stat ćemo na dvadesetom protiv prisilnih misli.Hvala vam bili ste jako dobri, pokušajte se vratiti do šest sati i jedanaest i po minuta jer ćemo opet imati koncert, da dovršimo ovo večerašnje pitanje.

Pregledao sam talijansko vino, sjajno je, ali su mi dali i francusko i sada čekam i Francuze da nam dođu. Od jedne Njemice sam primio hrvatsku rižu, ali sa kineskom rižom, hrvatsku čokoladu sa kineskom rižom, morat ćemo i u Kinu krenuti.Hvala vam od srca. Lijep je to dar svaki zato što je tu osoba unutra, srce je unutra, onda ja nisam više sam i tkogod je ljubljen ili ljubi on ne može umrijeti nikada, on je ovjekovječen, on živi u ljudima. Slavni ljudi ne umiru, biti slavan to znači biti glasovit, znači svi ljudi glasno o njemu govore, to su glasoviti ljudi, oni su besmrtni ljudi, oni su stupovi čovječanstva i društva.

A glasovit se postaje samo tako da napraviš djela kojima se ljudi dive, da glasno govore kako je to dobro napravia, gle molim te izliječila je onu desetoricu ovisnika , kud ćeš lijepše.Tako da glasovit postaješ po djelima, zato sveto pismo kaže da je Duh sveti slava božja.Glasovitost ili slava to je jedno te isto.Biti slavan znači drugi o tebi govore, glas ide o tebi i to dobar glas o tebi, a dobar glas ide ako si dobro činio, Duh Sveti je praksa Božja, rekao sam već Otac nebeski planira i misli, Isus napravi nacrt,a Duh Sveti ostvaruje to.

To znači Otac nebeski je arhitekt koji zamisli jednu,jedan plan, jednu zgradu čovječanstvu, Isus je njegov asistent koji napravi nacrt te zgrade prema arhitektovoj zamisli a onda dolazi Duh Sveti koji je građevinar, on to izgradi.Jeste čuli? Otac nebeski je arhitekt, Isus je tehničar koji napravi nacrt,a Duh Sveti je građevinar koji ostvari to.

To je sve jedan Bog, U njemu je to, Otac misli,Isus govori i crta a Duh sveti čini. Ako dozvoliš Duhu Svetomu on sve čini u tebi.Tko to ne razumije ništa ne razumije.Morate promijeniti svoju sliku o Duhu Svetomu, i o Presvetom Trojstvu.Ostat ćemo još slijedeći tjedan pa ću ja vama sve to govoriti. Idemo na:

Dvadeseto protiv prisilnih misli

Stalno imam te probleme da mi ljudi uvijek dolaze, imam prilazne misli, imam prisilne misli i tako dalje i šta da radim. Redovito sam pobožnim dušama govorio, nemojte se bojati prisilnih psovki, misli protiv Isusa i Gospe, nego nasmijte se tome.Kako ću se nasmijati, ja protiv Gospe, rekoh nasmij se đavao bježi kad se ti njemu smiješ, jer on je ohol, on ne može podnijeti da ga ti ponižavaš, da ga ne uzimaš ozbiljno.Joj kako ću to.Onda sam poslije rekao još gore, kad vam dođe takve lude besramne misli i protiv Isusa i Gospe vi recite: Bože baš ti zahvaljujem za ove glupe misli, zahbvaljujem ti za ove glupe misli, poslije mi dođu sve te pobožne duše,ajde velečasni sve otišlo nema ih više.


154

Đavao ne može podnijeti da se ti njega ne bojiš, đavao uživa što se svi kršćani boje đavla, joj đavao je jak, joj ako đavao dođe, joj ako te đavao spopadne, joj đavao te odnio, đavao te donio itd.On siroče ništa ne može, on je tako siroče, on leži u prašini i moli da mu pomogneš učiniti zlo i samo laže.Kaže ako mi učiniš zlo dati ću ti trideset tisuća eura.On nema ni jedan eur siroče, ti napraviš zlo uništiš njega i sebe.Shvatite da je đavao zlo, a zlo je manjak i zato mi Isus o njemu tako divno govori.On je lažac i otac laži, a ti si naivan što vjeruješ tako jednom glupanu.

On je jadan siroče, nek se obrati, vrijeme mu je već jednom,šta radi zar ne vidi da je preglupo suprostavljati se dobroti, svjetlu i Bogu.Joj kako vi ozbiljno uzimate đavla baš ste zanimljivi. Dakle, kako protiv prisilnih misli onda? Prvo unesi u sebe jače, veće, slobodne misli i one će otjerati negativne. To je jedno, drugo, duže gledaj u nešto lijepo, dobro, moralno i zdravo dok ne osjetiš da je pukla sila prisile, točno osjetiš to, puk i u tebe je ušlo ono dobro. To morate imati iskustvo, prijatelji. Dolazi ti prisilna misao i stalno te tjera, ne da, ne da, ne da, ne da ti spavati, ne da ti ovo, ti osjećaš poludjet ćeš od toga. Ne, ti samo gledaj Isuse tu si, baš si tu, ostani minutu, dvije, samo osjeti kako ova misao pukne i ostane ona Isusova, mirno u tebi, savršeno. Ljudi idu na psihijatriju samo zato što ne znaju kako se to rješava, a stvar se lako rješava. Prisilne misli su samo ušle u tvoju memoriju i sad hoće silom iz memorije kroz sjećanje izići vani i onda tebe muče. I onda ti misliš da si to ti. I onda muče mozak, mozak više ne može misliti, ne može stati, ti ne možeš razmišljati, ti ne možeš spavati. Samo gledaj mirno, Isuse tu si, krasno. Ja napravim da samo reknem Gospodin Isus Krist, triput ponovim, nigdje prisilnih misli, nigdje gnjavljenja sa tim ludim mislima. Gospodin Isus Krist, Gospodin znači Gospodar, Isus znači znam Spasitelj, Krist znači Mesija. Isus je moj Gospodin i Mesija i točka. Triput ponoviš, sve se riješilo. I osobito ovaj tri je važan, zahvaljivati za glupe, prisilne misli dok se one ne udalje. Zahvaljivati za glupe, prisilne misli. Samo to reci, Isuse baš ti hvala za ove glupe misli, gle kako su bedaste. Onda se Isus nasmije i ti s njime, kud ćeš ljepše. Četvrto, sabirati svoje misli i duh, tako da duhom, tako da prisilne misli nemaju prostora, oslabit će, umrijet će. Sabranost je najljepši lijek protiv prisilnih misli. Čim si ti sabran na nešto pametno, prisilne misli nemaju prostora kamo da dođu. Ako si ti nesabran, rastrešen, one dođu. Zato morate imati puno, ono čime se zabavljate, najprije pametnih misli, pa puno lijekova iz hagioterapije, da o tom razmišljate, pa puno viceva, bar sto viceva koje moraš zapamtiti pa kad dođe prisilne misli, pa ti jedan vic, drugi vic, treći, đavlu to dojadi pa mora pobjeći. Prisilne misli to ne mogu izdržati, da ti pričaš viceve. Shvatite đavao je strašno ozbiljan, kao dobri kršćani, on nikada ne može ni razumjeti vic ni ispričati vic. Viceve priča samo Isus. Nekada i Gospa. Jer vic je radost, vic je sloboda iznutra, vic je pokazivanje iznenada onoga nečega lijepog, dragocjenog u životu, to može samo Bog. Đavao bježi od vica. Zato najbolja molitva je ispričati Bogu jedan vic, to osobito kad je đavao blizu da čuje. Nikad se više vratit neće i reći će svim svojim ukućanima, ne idite tamo, onaj priča viceve. Sveci su uvijek bili ljudi koji su viceve pričali. Cijeli Novi Zavjet je jedan vic, jedna duboka šala. Sjetite se kad Isus se igra s djecom, mama mia, apostoli ga tjeraju tu, majke pustite našeg učitelja, on je učitelj, neće on vašu djecu ljubiti, a Isus kaže pustite djecu, pa se s njima zafrkava i igra. Pa sjetite se kad je ono Pero upao u vodu, pa kaže Gospodine mogu ja do tebe po vodi. Isus kaže možeš Pero, Pero pođe i vidi voda i počne tonuti, a Isus njega brže, kad je viknuo Gospodine pomozi! Ajde Pero, za kosu ga uhvati, iziđi, zašto si posumnjao jadniče


155

moj? Sjetite se njih dvoje kad su išli u Emaus, on dolazi iz Jeruzalema k njima, približi se i oni ga ne mogu prepoznati nakon uskrsnuća. Što vi razgovarate?- kaže. A zar ti ne znaš što se dogodilo u Jeruzalemu kažu oni njemu. Pa što to kaže. Pa ne znaš ovih dana kako su onoga Isusa iz Nazareta uhvatili, ubili, razapeli, i neke žene pričaju tamo gluposti da je on uskrsnuo. Ma nemoj, kaže Isus. Zamisli, kako su to mogli. A kakav je bio taj Isus? Ma bio je jako poznat, činio čudesa, činio dobro. Ma jeli! Ma da i ubili ga zamisli, kaže. I ti to ne znaš? Pa otkud bi ja to znao, kaže on. Pa kako, sad došle neke žene i pričaju nam sinoć da su ga vidjele, pa gdje će ga vidjet, tko je pokojnika vidio. Da, kažem, tko bi ga vidio? I onda kad su oni prestali, onda on njima kaže ma znate malo mi je to zanimljivo. Znate prorok Izaija kaže ovo, a Jeremija ovo, a Zaharija ovo, pa možda je, nešto ima to što pričate,možda to je pravo, možda je zbilja taj vaš Isus iz Nazareta treba uskrsnuti. Možda je to zbilja Mesija. I njima srce gori kako on njima tumači i kako oni ne razumiju, a on razumije. I onda on hoće dalje u susjedno mjesto, a oni ma daj skreni s nama, gledaj već je 20 sati, pa ćemo zajedno u hotelu prespavati, ma ne ja idem dalje io on mislio dalje, on se zafrkava. Svrati i on svrati i ajde dobro. Sad oni sjednu za stol i dođe konobar pa donese vino, pa donese ovo, pa donese ono, oni razgovaraju. Odjedanput, a Isus ustane, uze kruh i razlomi ga, kaže uzmite i jedite, a oni: ti si to, prepoznaše ga i ustadoše, platiše konobaru ono malo što je dao i bjež u Jeruzalem da jave, pa vidjeli smo ga.

Prijatelji, ako hoćete biti sveti, morate početi pričati viceve. Ako hoćete biti sveti slični Isusu, morate početi pričati viceve. Dobri vjernici ne znaju uopće pričat viceve, zato su i dobri. Zato oni ne ulaze u nebo. U nebu se stalno pričaju vicevi. To je smijeh gore u nebu, strašan. A u paklu mrtva tišina, čovječe, svi ozbiljni, umorni, jadni, nitko s nikim ne razgovara. Svi razmišljaju, a ne mogu razmišljati. Tamo nijednog vica nema. Kad ćete vi to shvatiti? Ja uživam doći u nebo, jedva čekam, čovječe smiješ se od jutra do mraka.Samo mi jedino žao što neće biti vremena za molitvu, niti za jelo, stalno ćemo se smijati.

Prekrasno je, kad shvatite da je Evanđelje radosna vijest, sve ste riješili, radosna, a ne ozbiljna vijest. Kad idem na naše mise onda mi je uvijek Evanđelje ozbiljna, strašno ozbiljna vijest, svećenik dođe ozbiljno obućen sa još ozbiljnijim starim ministrantom tamo, sa još ozbiljnijom orguljaškom pjesmom i koješta, onda si on tamo priča Gospodin vama, onda priznajte grijehe, priznamo, onda tamo nešto pročita, ispriča, pokušava njima negdje protumačiti, onada si donese malo kruha, malo vina, onda on to negdje blagoslovi i poslije popije i ode on.

Kaže idite u miru ja sam popio. Shvatite izvana nam naša naša sveta misa izgleda tako smiješna, a svi smo ozbiljni.A sveta misa nije uopće to, ona je čudesna, prisutnost Isusa koji dolazi da ti kaže evo ti moja smrt i moje uskrsnuće, evo ti oproštenje grijeha.

Daj mi čitavog sebe da te preobrazim, učinim svetim.Oprostio sam ti, slušaj moje riječi, smijem li ja ići s tobom iza pričesti kući, oćeš upaliti svijeću kod kuće da znaš da sam ja s tobom.

Kako Isus čezne da ga volite, ali dobri kršćani to ne čine kažu: Isuse ti si zločest, pričaš viceve, ne smiješ nama kući doći.I onda Isus ostane u crkvi, jedinojoš ja ostanem kraj njega, ja njemu ispričam vic da mu ne bude dosadno.Večeras morate ispričati po dva vica Isusu, ako se na prvi ne nasmije ispričaj drugi, ali mora biti pristojan, fin, prije nego popiješ


156

nešto.Drugim riječima, imao sam ja jednog prijetelja u sjemeništu, zvali smo ga Žan, Ivan Ivanović se zvao, Žan, mi pričamo u pauzi navečer sve do pola devet, devet viceve, on se ne smije ni na jedan.Zašto? Nije razumio, a poslije devet sati je savršena tišina, sveta tišina se to zvalo u sjemeništu. Mi smo svi u spavaonii, nas trideset, najedanput se on jedini smije. Pitamo ga: Žan šta je? Kaže shvatio sam.Ima ljudi koji teško shvaćaju, a kad shvate krivo shvate. Tako da je život težak. Evo to su vam prisilne misli.

Evo zapamtite ove četiri točke, sabirati svoje misli i duh, nebo je puno ovakvog smijeha,mene uhvati jad i strah kad vi onako cijelo poslijepodne šutite, ozbiljni, ja pokušavam da vas malo razveselim, ne vi ne reagirate, ne,ne, ne kapirate, ja moram čekati do navečer da se vi počmete smijati, ili dok oni gore prevedu, dok moj Ante prevede Talijanima prođu dvije minute, ja već odustao od vica.

Dvadeset prvi – kako ozdraviti svoju vjeru?

Govorili smo puno o vjeri što je vjera.Živimo jer vjerujenmo da to možemo, počinjemo umirati kad sumnjamo, kad ne vjerujemo u zdravlje, u budućnost, u Stvoritelja, u život. Vjera je posjedovanje onoga u što vjerujemo, shvatite.Vjera je najgenijalnija stvar,to je vrhunsko zdravlje, čim ja vjerujem u zdravlje, ja ga već imam, Isus kaže kad molite vjerujte da ste već dobili. Toje broj dva.

Broj tri, vjera vrhunski osnažuje duh i život.

Četvrto, vjera je gledanje u dobro, i u sigurnu ruku ljubavi Svemogućega.

Peto, vjerom gledaj u oproštenje grijeha, gledaj u život vječni, gledaj u uspjeh tvoje firme, gledaj u zdravlje u ljepotu tvoga braka i tvoje obitelji i to će ti biti. Ono što u vjeri gledaš to ti biva.Kad to kažeš pacijentu, naravno da si ga izliječio odmah od najtežih trauma. Vjera vam je zapravo najsnažnije liječenje, ali ako to znate protumačiti, ako samo kažeš pa vjeruj, on ne zna što to znači.Mislim da nitko od nas ne zna što znači vjerovati.Tek kad sam kao teolog počeo razmišljati što to ja zapravo kažem kad kažem vjerujem,bio sam trideset teolog a nisam znao što to znači vjerovati.Kad sam počeo razmišljati pa vjerovati, znači da imam povjerenje da onaj tamo, govori istinu, Isus Krist ako u njega vjerujem.Vjera ja od njega očekujem samo dobro, ne mogu zlo očekivati inače ne vjerujem.Od koga očekujem zlo tome ne vjerujem.Vjerujem to znači uspjet ću!Moja će šljiva sazrijeti, biti će dobra večera većeras, čim ja to vjerujem to je jedan projekt ispred mene.Kad sam ja to počeo razmišljati što je vjera, Bože koliko bogatstva.Onda mi je postalo jasno zašto Isus kaže onome koji vjeruje sve je moguće.

Ne boj se samo vjeruj!Vjera te tvoja spasila, a joj razmišljam, razmišljajte većeras o vjeri ,to vam dajem kao domaću zadaću.

Drugo misliti, govoriti i živjeti pozitivno.Kaže to prof. Ivančić vrlo je važno pomoći hagiopacijentu da odmah od početka suzbija negativne misli i riječi, a usvaja,pamti , govori samo dobre, zdrave i uspješne jer to liječi mozak, dušu i savjest te jača dostojanstvo i daja snagu duha i zdravlje.Dakle misliti, govoriti i živjeti pozitivno to je vrhunski lijek.Počnite to


157

činiti prijatelji dragi.Kad većeras budete zajedno pa čuješ da ti sugovornik govori nešto negativno, reci prestani ili ću otići od tebe.

Ne dopustite da vam itko govori išta negativno, čim netko počinje govoriti pozitivno reci daj još, vidjet ćete što to znači.

Zatim kako pomoći traumatiziranoj djeci

To su nemirna djeca, plačljiva, bolesna, nezadovoljna to je znak manjka ljubavi, vrednovanja,povjerenja u roditelje. Što treba prvo:pričaj djeci kako su vrijedna, kako su zgodna, kako su srce,kako su dobra,kako je dijete dobro, ispričaj mu hvali ga,budi mu nježan, to je nama muškarcima teško, što možemo zamoliti ćemo vas dame da vi dođete i to govorite.

Drugo:Kad dijete spava neka roditelji stave ruku na glavu i govore mu nježne riječi vrednovanja djeteta ili molitve ako su kršćani, to je broj dva, lijek djetetu koje je nemirno,traumatizirano,nervozno,plačljivo,bolesno.

Broj tri: Hvalite dijete, govorite mu kako vjerujete u njegov vrhunski život, da će on biti najbolji čovjek, najbolji nogometaš, najbolja curica na svijetu.

Četvrto: Izbacite iz srca sve nervozne reakcije na djetetov plač to je jako važno.Nemojte govoriti da je dijete razmaženo, ne dajte to, to znaju neki pedagozi i neki psiholozi krivo imaju. Dijete je razmaženo i zato stalno plače. Nije istina nego mu manjka ljubavi, nježnosti i dobrote i čim to daš evo ga ili dijete nikada nije moglo kraj tebe jer si ateist, ne moliš, nije moglo doći do Boga i boji se tebe jednostavno, a ne razmaženo dijete.Razmaženo,oće jesti oće ovo, nije istina, djetetu ne treba puno, samo nježnosti i dobrote, a to nije razmaženost to je potreba prijatelji kao zrak koji dišemo. To je važno, djetetu je potrebno njihovo prihvaćanje ljubavi i dvadeset četvrto:

Kako liječiti silovanog čovjeka?

To imamo velikih problema, iskustvo nam je da silovani ljudi, bilo muški bilo ženski kao djeca i kao odrasli da su najteže traumatizirani i ranjeni, da je to najteže izliječiti, to psihijatrija ne može ni drugi ne mogu, to je nevjerojatno koliko je to to je užasno, koliko je to vezano, sila, bol, strah, tjeskoba, suicid iz toga nastaje.Oni dožive da je nešto grubo prodrlo u njihovu intimu, u izvore njihovog života i razderalo nježnost, sigurnost i dostojanstvo njihova bića. Upravo kod silovanih osjetim što znači intima spolnosti. Zato se čudim društvu kako može biti tako divno protiv svake pedofilije, a tako jednostavno protiv onih raskalašenosti odraslih ljudi u seksu kako to ide zajedno recite to vi meni. Intima je intima uvijek.I ljepota i draž jedne žene i jednog muškarca spolnosti i erotike upravo je kad je skriveno, kad se ne vidi. Znaš kako je lijepo kad nosiš dugu haljinu i samo malo podigneš centimetar u meni sve proradi joj kao da si srce otvorio. Kad si razgolićena ništa mi, kažem šteta, mislio sam da je ovo žena ali nije.Shvatite da naše tijelo je znak jedne druge ljepote, intime ,ljubavi, božanskog života, to život je u nama i to nešto fascinira, što te toliko dira. Kad gledam danas ovih dana idu mladići i djevojke navećer zajedno, djevojke skroz do gore, one kratke neke hlačice, gore golo, dole golo, mladić kraj nje, vidi kako je mladić tužan, nema šta više od nje dobiti.To više nema ništa.Vi imate samo znak a nemate ono što znak označuje.Čovječe ako ti meni pružiš


158

ruku, meni nije važna ruka tvoja nego što si mi time rekao da me ljubiš, poštuješ, cijeniš to je meni važno.Prema tome što tvoje odijelo skriva, tu ljepotu tvojih grudi, tvoga lica, tvojih nogu, ruku meni je to dragocijeno.Znam kad ono dođe proljeće, pa onda ženske malo, samo malo podignu rukave, joj staneš Bože moj gle ljepote, osjećaš dušu zapravo, ona otvara tebi, to je toliko dragocjeno i lijepo. Ne znam jeste li vi toga svjesni braćo moja. Razgolićenost, ljudsko tijelo je užasno jer to je samo znak i kad ti to samo vidiš, pa to nije ni seks ni erotika, ljubavi nikakve. To je samo laž, ti vidiš znak, a u tom znaku nema ništa. A kad je to skriveno, tada, ja vidim znak, ali samo djelomično, ali ja tada razumijem taj znak pokazuje jednu duhovnu stvarnost, ljepotu te žene, njezinu dušu, njezinu vječnost, njezinu neuništivost, ma zagrlio bih ju čovječe, pojeo je odmah. Jel imala 92 godine ili 22. Svejedno mi je, dvije ili trideset. Toliko su lijepe. Zato su mi dragi muškarci, što vidite, oni nitko ne nosi košulju bez ičega, oni imaju sa rukavima, oni imaju duge hlače. Zato se žene ludo zaljubljuju u muškarce, a mi u vas ne. Najsmješnije mi je kad mi počnu govoriti kako je njima vruće, pa što meni nije vruće? Gledajte kako sam fino obučen. A kad vi to vidite kažete ovo nije Ivančić, ovo je svećenik, ovo je Isus. To je Isus stavio ruku na njega da Isus je prisutan, kud ćeš ljepše. I da bi meni bilo vruće, ma kakvi. Povjetarac s neba polako me čini da sam sretan, neizmjerno sretan. Kako smo se mi udaljili od onog veličanstvenog, onog šarmantnog, lijepog, dražesnog. Draga si mi sve dok si skrivena onako, znaš, tada svaki djelić u tebi, kažem joj! Zašto muslimani traže da se nosi feredža, čak preko lica. Pa zato što ne želi da drugi vide nekako ono njezino pravo lice, muž smije, pa on kaže joj preda mnom otkrije lice, zamisli. A kod nas na Zapadu i u Europi, otkrije sve i najedanput vidiš nema nikoga i ništa. Zar je to to, pa to imaju i životinje, braćo. Jedno je parenje, a drugo je ljubav i nježnost. Ajoj, šteta, ja vam kažem, plakat ćemo što je ova generacija promašila ljubav i odnos muškog i ženskog da doživi svu ovu šarmantnost. Zato ne vidim, nema više zaljubljenih djevojaka i mladića, nego oni hodaju. Roditelji kažu da se moraju vjenčati, a oni ne bi. Oni žive zajedno u jednoj kući, ne znaju sami što bi sa sobom, i oni se pare jedno s drugim, nema tu ljubavi ni braka ni djece, ni ništa. Milina. Znate koliko su oni izgubili, koliko smo nepravedni prema tim našim mladim ljudima, da oni nikad neće doživjeti šarm, ljepotu odnosa muško žensko. Jer muško i žensko je čovjek. Kad ja vidim trudnu ženu kako prelazi preko ceste, ja zastanem od čuda, gledaj blagosovljenu ženu. Da li ima nešto ljepše?

Hagioterapija mora pomoći suvremenom društvu da postane sretno, mi smo obezglavili naše društvo. Naši mladi užasno pate. Oni ne mogu više ući u brak, ne mogu stvarat obitelj, oni više ne znaju što je to zaljubljenost. Ne sve vidiš na njoj, kaj ćeš sad? Kao da je uzeo lutku. S njom se igra tri mjeseca i kaže idi ti sad kući mami, a ja idem svojoj mami. Ljubav je nešto sasvim drugo prijatelji. Tijelo je samo znak nečeg drugog, to je ono duhovno o čemu ja vama ovih dana govorim. To je ta ljepota, šarm. Ludo je to. I najljepše mi je kad ono gledam tebe kao ženu i kad ti kažem nemoj me dodirnut, samo me nemoj dodirnut. Nemoj me poljubiti, nemoj me zagrliti, ne, pusti da ostane. Jel ovo dokle god smo udaljeni, dotle ja vidim tvoj duh. Ako me zagrliš,osjetim tvoje tijelo, kao da je ostalo, otišla je sva ona šarmantnost i ljepota svega. Nemoj me dodirnuti. U tome je ljepota ljubavi. Sjetim se ima tih bračnih parova koji mi pričaju da se nisu nikad dok su hodali poljubili ni zagrlili, tek ponekad se uzmu za ruke. Kad se sjetim kad sam kao mladi srednjoškolac, pa onda jedna ženska sjedili smo negdje zajedno nas u grupi i sad ja slučajno pružio svoju ruku do njezine ruke i sad smo se samo sa


159

malim prstom dodirnuli. I ona je reagirala isto, aaa, ja od toga dana živim. I pitam se da li vi znate što je to duh, da li znate što je to duša drugog čovjeka. Netko tko te dodirnuo na takav čudesan način, samo dva mala prsta, ona je valjda imala 17, ja isto tako 18 godina. Ili drugo vozim se tramvajem po Zagrebu jer sam dobio kartu mjesečnu da se mogu vozit koliko hoću. I vozim se i nasuprot mene sjedne mlada djevojka, valjda je imala 15, 16 godina, ali divna. Iz nje je toliko zračila nešto lijepo, a tek iz mene. I idemo od stanice do stanice, niti ona može ustati, niti ja, strašno. Samo dosta da je pogledam, sad sam negdje drugdje, a vidim da je i ona izgubljena. Onda negdje kod Maksimira ona iziđe van, kad sam vidio da je nema, iziđem i ja i tražim je. Nikad je više nisam našao. Al ja živim od tog susreta, od par minuta prijatelji. Ja danas živim od toga. Jeste li vi ikad osjetili što znači dodirnuti posvećenu hostiju? Ja dodirnem Isusa, ako nikad niste osjetili to dodirnuti živo biće, malo dijete, majku, oca u ljubavi, onda ne znate što znači dodirnuti hostiju i biti sretan. Svega ćete vi od mene naučiti. Sreća pa sam stariji od vas.

Liječiti silovanog, to je strahovito bitno prijatelji dragi. Prvo uvesti ga u dostojanstvo, dobrotu, istinu, a onda drugo pokazati mu smisao praštanja kao oslobođenja od razorenost intime. Silovan čovjek osjeća kao da ste razorili, razderali njegovu dušu i intimu, ili ono po čemu je on muškarac ili žena. On osjeća to kao užas, bol, patnju. Netko je nasilno prodro u njegovu dubinu, tamo gdje je život. Drugo, morate mu najprije reći kako praštanje donosi ponovo njegovu cjelinu. Zatim ga uvesti u novu nevinost koju samo Stvoritelj svijeta daje, Isus iz Nazareta stvara novog čovjeka u njemu, pokazat mu da on ponovno može biti nevin, da je to što je fizički možda nešto u njemu uništeno, nije duhovno i to se može ponovno dogodit da ponovno nastane čistoća, nevinost i sigurnost da je Božji. Zatim pomoći da kao novi ljudi započnu život, a onda da shvate da sada imaju i novu spolnost, na novo stvorenu, čistu, nevinu, sposobnu da rađaju slobodno i radosno zdravu djecu. To je to.

I posljednje pitanje osloboditi hagiopacijenta, osloboditi- to je uvijek pitanje treba li ići različitim egzorcistima ili kako, strahovi, vezanosti, ovisnosti, strasti, opiranje zdravlju duha, neshvaćanje, krivo shvaćanje znaju biti vrlo uporni i opiru se slobodi. I zato treba znati zapovjediti čovjekovu duhu da se odpre snagom dobra zlu. Kako osloboditi, kako pomoći pacijentu da se oslobodi.

Prvo, hagioasistent treba u sebi imati već od molitvene priprave za terapiju snagu duha pred kojom bježi zlo. Da jednostavno zna reći, Isuse ti si Gospodar ovdje. I da se ne boji. Đavao mora bježati, čim ti misliš dobro, ljubiš tog čovjeka, đavao mora bježati. To je prvo. Drugo, sjetiti se Isusove prisutnosti u sebi. Isus je u tebi. Isus je u onom čovjeku koji je zarobljen. Treće, Isus mi je dao vlast i moć nad zlom, to morate jako paziti, kad ti narediš đavlu, on mora bježati. Kad kažeš psu marš, on mora otići, jel ode? Kažeš mački šic, jel ode? Kad kažeš njemu marš, on odlazi, on mora otići, ne može ostati, prijatelji dragi.

Zato egzorcisti moraju danima istjerivati zle duhove? Pa rekao sam vam, zato što nisu najprije obratili, nisu navijestili Radosnu vijest tom čovjeku. Nisu uveli Krista u tom čovjeku, ostavili su grijeh u to čovjeku i kažu da je on opsjednut. Čim narede đavlu da ide, đavao izađe pol metra, i čim egzorcist ode, oni se lijepo vrate. Zašto? Jer je grijeh u tom čovjeku. Mrak i to je njihovo mjesto. Sad egzorcist ponovno, pa ponovno. A smiješno. Upali svjetlo Radosne


160

vijesti, čistoće, dobre ispovijedi i pokajanja u tom čovjeku i garantiram ti đavao više nema kamo se vratiti. Ljubav za pacijenta, to je četvrto oslobađa od svake vezanosti jer ljubav je Bitak, Bog svemogući. Time završavamo sve ovo, pa ću ja sutra ponovno s vama lijekove i ovo posredovanje priječi poslijepodne, ako ne prijepodne ne bude previše pitanja, tako da to temeljito, temeljito upamtite, da vam to bude prezentno. Za danas poslijepodne vam od srca hvala, sad će biti jedan divan koncert, jedne divne obitelji od jednog mladog čovjeka koji je trebao postati biskup. Kad je bio mali, obećao mi je da će biti biskup, sad je postao izvrsni muzičar, vidjet ćete ima specijalne instrumente, pa ga dobro poslušajmo. Studirao je vani, u inozemstvu. Stvarno je stručnjak, jako dobar. Hvala vam za sve, vidimo se sutra.

Hvaljen Isus i Marija . Jeste svi živi, jeste dobro,u bgrebu ije uopće vruće tek je dvadeset osam,a na moru je trideset pet ,zamislite vi, dobro da nismo na moru.

Sada vam imam reći najvažnije stvari,vaša pitanja nisu uopće važna, moj odgovor još manje , ono bitno što je zaključak cijelog ovog skupa i što konačno treba raskrinkati zlo u nama, da bi hagioterapija uopće mogla krenuti potrebno je raskrinkati to ovim što ću vam sada reći.

Hagioterapiju najviše zaustavljaju, najviše koče sami takozvani hagioasistenti.Bezbroj njih u Njemačkoj i u Austriji i u Hrvatskoj imaju dopuštenja za eksperimentalnu, zaboravili su da eksperimentalno može najviše tri godine trajati, da je to izašlo već i da oni nemaju prava to raditi. Drugo bezbrojni rade, ali opet rade po starom sistemu u kojemu su niti s Bogom, niti s ljudima nego nekakve molitve upotrebljavaju koje nikome ne koriste.Tako da zapravo najveći neprijatelji hagioterapije, hagioasistenti zapravo.Oni hagiasistenti koji nisu sposobni ići naprijed, jer Isus uvijek kaže pođi sa mnom, a ne ostani sjediti na mjestu.Zaključak je cijelog ovog tjedna ovo: hagioterapija je integriranost evangelizacije i znanosti, vjere i znanosti, crkve i znanosti, Isusa Krista i zakona prirode koje je Bog stavio u prirodu i tu nemate kamo pobjeći.Ako ne idete po zakonima koje smo ovdje učili idete iz crkve van, ako ne idete po zakonima koje je Bog stavio vidjeti svijeta vam. Prvo što to znači intergracija vjere, kad dođete na Trsat ili u Lurd tada ćete naći iza oltara bezbrojne štake, to znači da ljudi koji su bili šepavi dolazili tamo, ozdravljali,ali se pitamo zašto takvih štaka nema u svakoj župi, zašto samo u Lurdu ili Fatimi, Trsatu itd, možda će i u Međugorju biti pokoja. Samo zato što je tamo nebo blizu, što se i u Fatimi i Lurdu Gospa pokazivala i što su ljudi koji su bili s Gospom bili s njom blizu, tu se spojio čovjek preko Gospe s Bogom.Zašto sam osnivao ovakve terapije, zato što sam radeći na seminarima za evangelizaciju crkve ustanovio kako bezbrojni ljudi nakon takvih seminara ozdrave od alkoholizma,prestanu pušiti cigarete, brak ponovo vrate u sklad, to je dakle preobrazba čovjeka. Onda smo izvan tih seminara isto išli moliti za ljude neke i vidio sam da uopće ne treba moliti, dosta je da dotaknem te ljude sa rukom oni su već ozdravljali, oni su primali onu si. O čemu se radi? Na jednom seminaru za evangelizaciju crkve, ljudi dobiju iskustvo Isusa Krista, iskustvo Duha Svetoga, oni su puni Božje snage, otkupiteljske snage. I ako netkomhoćupomoći dovoljno je da ja držim seminar i govorim i ljudi će se mijenjati. Netko drugi može doći govoriti iste riječi koje govorim ja, nitko se promijeniti neće. Drugim riječima to je snaga Duha, snaga milosti, to je Bog koji je ušao u mene, ja moram biti čist, ja moram biti odan Gospodinu, ja moram biti sam on, on djeluje dalje. To nam se činilo kao čudo, međutim, to je nešto što je Bog stavio u nas , u crkvu, u vjeru, u prirodu kao normalno. Drugim riječima dakle, to što je Bog meni dao kroz


161

molitvu koju sam ja 1975 god. 3.kolovoza u O sati i 2O min. doživio, dakle tu snagu duha i koja je prešla na one članove zajednice molitve, molitva je riječ, nego vjeronaučne zajednice u Frankopanskoj u Zagrebu,to je ta snaga koja na seminarima djeluje. To je snaga koju sam ja dobio i sad sam mogao dati drugima i ona je mijenjala ljude.Kad jedan Kuharić me upozori, vidio je da je u meni ta snaga i rekao je idi drži seminare, nije to rekao nijednom drugom svećeniku, u njima nije bilo te snage, ako ja molim ljudi se mijenjaju, ako drugi mole ne mijenjaju se. Mi svećenici dijelimo sakramenat bolesničkog pomazanja, nitko ne ozdravi, molimo druge molitve ne ozdrave, drugim riječima, molitve postaju blebetanje ako unutra nema sila Duha Svetoga.Ako ti nemaš iskustvo s Bogom, ako ti nisi savršeno čist prema Bogu, ako je u tebi mržnja ili neka predrasuda, neko zlo protiv nekoga, ne možeš djelovati, ne možeš raditi hagioterapiju, niti itkoga možeš promijeniti.

Duh Sveti mijenja moj mozak, on mome intelektu daje snagu da uvjerljivo govorim, Duh Sveti mojem razumu dadne da reknem prave izgovorene riječi, filozofske i teološke, Duh Sveti kroz te riječi posreduje tu milost koja je u meni da prelazi u druge. Iz toga će te zaključiti kako oni svi među nama, a to je većina nas koji hoće silom, molitvom nešto napraviti čine veliku zabludu, čine veliki grijeh,protiv crkve, protiv Boga, protiv pacijenata.

Jer to je zabluda u kojoj oni hoće zamijeniti svoje iskustvo Isusa Krista, čistoću duše,čistoću savjesti, hoće zamijeniti dakle ono iskustvo Duha Svetoga sa time da izbrbljaju molitve i prevare sve oko sebe. Oni dakle hoće molitvom zamijeniti Duha Svetoga, oni se ne žele mijenjati, oni memaju iskustvo Boga, većinom, ma gdje je problem. Kad smo tek dobili iskustvo Boga 1975. , onda je to kroz jedno desetak godina išlo svi smo dobivali potpuno takvo iskustvo i na seminarima, kasnije kao da je to iskustvo bilo sve slabije i slabije. Imali smo molitvene grupe u kojima nije bilo tog iskustva. Ljudi su samo molili a da nisu dobivali a onda su oni iz takvih molitvenih grupa gdje uopće nema toga iskustva išli raditi hagioterapiju, zabluda. I onda kad vide da to ne funkcionira, onda počnu moliti, moliti za pacijenta i onda varaju pacijenta , lažu zapravo i crkvu i pacijenta i društvu i pred Bogom. Tu je cijeli problem. Đavao uživa u ljudima koji puno mole, a uopće se ne mijenjaju, uopće se ne obraćaju, uopće nisu srcem vezani uz Boga, opće se poznaju Boga. '' Odlazite bezakonici, nikad vas nisam poznavao, kaže Isus. Zato vidite ono, prvo što sam rekao, da je hagioasistent bitan, on mora biti duboko u vjeri Crkve, on mora imati duboko iskustvo Duha Svetoga i Isusa Krista, on mora biti prijatelj sa Isusom Kristom, on mora svaki dan savršeno poznavati Sveto Pismo, Božju riječ. On mora nju živjeti, to mora biti njegov život, on mora disati u tome Bez toga hagioterapije nema. Bez toga ti je hagioterapija kao liječnik koji nema ni jednog lijeka, nego samo stvara dijagnozu i vara ljude, daje im destiliranu vodu.

Budući da svijet živi u grijehu, budući da smo svi u grijehu, nemoguće je bez te snage Kristove milosti koja otkupljuje mene, oslobađa mene od grijeha, nemoguće je pomoći bilo kojem čovjeku na razini duha. I to što treba pacijent da bi se on oslobodio, to je ono što je oslobodilo i samog asistenta. Ono što asistenta nije oslobodilo, to asistent nema i ne može dati pacijentu i ne može pomoći. I tu je varka velika na kojoj ćete ući i vidjeti zapravo da ćete uništiti hagioterapiju. Ima bezbrojnih hagioasistenata koji ne rade ili ne rade dobro gdje hagioterapija ne znači ništa u tim zemljama, nažalost. Al tamo gdje ljudi rade ozbiljno, gdje su puni duha, puni Boga, tamo ona funkcionira savršeno. I svi ljudi traže takve hagioasistente,


162

al to ih je par. Tako da vas pet stotina koliko vas ima, za mene ne značite ništa. Za mene znače onih pet, šest među vama koji će krenuti i imati iskustvo Isusa Krista, imati dakle sve lijekove kojima će moći pomoći drugima. Društvo ne možete mijenjati bez snage duha. Kad bi religije kao takve mogle mijenjati društvo, onda Isus Krist kao Bog ne bi trebao doći na zemlju. Upravo takve molitva koju blebećete, brbljate bez iskustva duha, to je religijska molitva. To je molitva koja izbacuje Isusa Krista iz svijeta, iz tebe. Osoba Isusa liječi, a ne tvoja molitva. Sve religije imaju prepuno molitava i? Isus Krist dolazi da otkupi i religije i takve molitve i svakog čovjeka. To je dakle prvo, to je ono što smo govorili hagioasistent, tko to može i tko mora biti. On mora imati apoteku. To je jedno, međutim što odbija svi oni koji hoće silom samo molitvom raditi s pacijentima. I naravno nemaju uspjeha, namaju uspjeha. Naše iskustvo je i ovo bilo sad, kad smo htjeli moliti poslije za druge ili tako djelovati, iz iskustva duha, vidjeli smo da i to nije djelovalo puno. I pitao sam se zašto. Što smo dalje išli moliti više se nitko nije mijenjao. Ti seminari više ne dovode ljude do iskustva, oni ne oslobađaju od alkoholizma, psovke, pušenja i drugih grijeha. Pitao sam se zašto. I onda sam vidio, sad je ona druga strana koja je bitna. Jer bezbrojni naši hagioasistenti bježe od napretka znanosti i od napretka hagioterapije. Oni stalno viču dokle ćete nam nove stvari davati, pustite nas da radimo ono što smo prije radili. To su ljudi koji ne daju jednostavno da znanost ide naprijed, koji hoće da hagioterapiju unište odmah na početku. Shvatite, to su najveći neprijatelji hagioterapije, oni misle da su hagioasistenti. Nisu! Protivnici su. Zašto? Što su naime uvidio? Uvidio sam ovo; ako mi sada samo u Crkvi počnemo molitvom djelovati i nekoga izliječiti, to rade isto karizmatici, to rade molitvene grupe i slično. Vidim da oni namaju nikakvog uspjeha u društvu, u društvu ih nema nigdje. Biskup i Crkva ih ne priznaje, što će s njima? I neokatekumeni i sveopći pokreti u Crkvi, i oni ostaju u sakristiji, oni se skrivaju tamo iza svećenika i ne znam gdje. Traže od svećenika da ih mora stalno davati im prostore, da mora s njima biti i moliti i onda svećenik ima pametnijeg posla nego s vama se igrati. A oni sami ne žive ni Crkvu, dakle oni ne daju ni onima koji su u Crkvi nešto novo, pogotovo ih nema u društvu, baš nigdje. I sad dolazi ova druga stvar, zašto sam razvijao znanstveno. Zato što je Isus rekao ''idite po svem svijetu i učinite svakog čovjeka, sve ljude mojim učenicima. Idite u čitav svijet, a mi smo htjeli ostati u Crkvi fino, u sakristijama, u samostanskim sobama, u župnim stanovima. Nemojte vi nas. Mi se tu molimo i mi smo sretni. Dakle ta velika laž, niti mijenjaš župu, niti mijenjaš članove te molitvene grupe niti ide u svijet i mijenja svijet. To je dakle teška zabluda koja nas odvaja od Krista, koja ubija svijet, i koja zapravo ne dopušta da uopće hagioterapija, a onda ni evangelizacija uspije. O čemu se dakle radi? Da bih ja mogao pomoći svakom čovjeku ove zemlje, ja moram poznavati prirodne zakone koje je Stvoritelj stavio u svijet. Što su mi dragi ljudi koji se neprestano bune, pustiti nam znanost, znanost ubija vjeru. Ma što ste naivni. Zar ne shvaćate da je jedan Bog koji je stvorio prirodne zakone, jedan Bog koji je došao da otkupi te prirodne zakone da bi oni funkcionirali zdravo. Što je priroda i prirodni zakoni su bezbožni?! Koliko to vrijeđa Boga! I zato kad govorimo o zakonima duha, kako duh djeluje, to je Bog stavio u čovjeka. Ali taj zakon je i ta sila preslaba ako ne dođe sila Isusa Krista da to otkupi. I sad gledajte gdje je cijela stvar; budući da ja znam kako čovjek može postati dobar, ja znam, Bog je dao savjest, osobnost, karakter, dao je srce, dao intelekt, po tom čovjek postaje moralan, čestit. Ali budući da ja vidim da on to ne može svojom silom postat čestit, zato su ljudi ovisnici, zato su ljudi depresivni, zato su suicidalni. On ne može svojom silom i samo snagom prirodnih zakona i


163

zakonom duha, ne može sam napraviti. I što je sad morao napraviti? Ona sila koja je u meni treba doći do tog čovjeka, pitao sam se a kako? I onda mi zasmetala ta zabluda, trebate ljude dovesti na sakramente, na ispovijed, na pričest, krstiti ih itd. Laž! Strašna laž! U Crkvu ne može nitko ući ako ga Bog nije pozvao. Isus kaže niste vi mene odabrali, nego ja vas. Ne može svatko svojom silom, da sam izabere Isusa Krista, da uđe u Crkvu. Ne može ako ga Bog nije pozvao. Ako mu nije dao milost. Spašavaju se svi, ali ne mogu svi biti u Crkvi. Crkva je uzdignuti znak u svijetu, ona je svjetlost svijeta. Ako smo svi, cijelo čovječanstvo svjetlo svijeta, onda kome mi svijetlimo? Anđelima na nebu? U Crkvu ulaze oni koji su tu i sakramenti služe meni koji sam u Crkvi i ja od sakramenata, to mi je tako jasno, primam sve milosti, ja kao kršćanin vjernik. A to je moja tajna. Za to ne smije znati ni pacijent ni svijet. To je moja tajna odakle ja primam. A kako ću ja njima davati, kako ću ja cijeli svijet obratiti? U pravo po tim prirodnim zakonima. Ukoliko ja pacijenta dovedem do toga da on pristaje uz dobro, uvjerim ga i prema neuroznanostima i prema svim drugim kako zapravo čineći dobro, tražeći istinu, kako on zapravo ljubeći ljepotu i čovjeka, on zapravo prima to. Jer je ušao u područje koje je Božje područje. Istina je Isus, dobrota je Otac Nebeski, dakle njemu su otvoreni putovi. I ne smiješ njima davati sakramente, Isus kaže ne bacajte bisere pred svinje. Oni primaju milost preko toga što ja njih dovedem do transcedentala, i to u njim ulazi. I zato mi je totalno jasno kako da Ivančića svi traže, cijeli svijet, a vas u centrima nitko ne traži. Zato što ne idete istim putom. Zato što vas oholost zapravo štiti i brani, ne da vam, što đavolska zamka vi ćete radije po svome. Ne da vam da idete, to je strašna oholost, đavao je najprije oholica, strašni. Kad bi se on mogao ponizit, on bi se sutra obratio i spasio. On to ne može.

CD 16

Zamisli da studiraš medicinu, ideš na ispit i kažeš na ispitu profesoru: ne, ja mislim ovako a ne kako ste vi rekli. Profesor kaže može ali evo ti negativna ocjena, idi doma, pa liječi ljude. Zato ćemo mi sada likvidirati sve koji imaju eksperimentalna dopuštenja ako ne šalju svaka tri mjeseca izvještaj što to oni rade i kako rade. I ako se ne radi strogo po zakonima vjere ukoliko si asistent a zakonu znanosti ukoliko ideš pacijentu. Nek nas ima pet u svijetu, bit ćemo glasoviti i cijeli svijet će znati što je hagioterapija. Ovako nikog nema i to je muka zato što pacijenti užasno pate. Znate kako je meni kad mene ljudi iz visokog društva, iz javnosti, iz politike i kulture mole mogu li doći, a ja ih pošaljem u centar a on meni radi kriminal. On s pacijentom moli koji je ateist, ne napravi ništa, ne napravi ni dijagnozu. Koliko me to boli. I onda se ovi smiju, kažu kakva vam je to hgth. Reko, nije hgth kriva nego hgasistent koji nije hgasistent. Nije medicina i lijek kriv nego liječnik ako ne posreduje pravi lijek. Zato vidite ta dva kraka, ja kao hgasistent moram živjeti i imati prisutnost Isusa, da on mene otkupi i ja preko sakramenata upijam u sebe svu snagu duha, da moj duh ozdravi, da moje riječi budu autentične i uvjerljive. Da moja prisutnost jednostavno čovjeka prosvijetli da on vidi gdje je njegov spas. Međutim ja to posredujem da njemu kažem: kad ti misliš negativno, razaraš mozak. Kad ti pomisliš pozitivno tvoj mozak se regenerira. Kad si ti u dobru ti se osjećaš sretno, ti si vječan, ti si spašen. Tvoje krivice su uništene. I kad ja tako radim, preko prirodnih


164

zakona čitavom svijetu pomažem da bude bolji svijet. Cilj hgth je stvoriti bolji svijet, a ne sve natjerati u Crkvu, jer to nemam prava. To Bog može pozvati samo, ne ja. Ali ja kao član Crkve moram ići kamo me Isus zove: idi u cijeli svijet. I meni je to čudesno, nisam ja sam išao, moj nadbiskup me poslao. Zašto vas nitko ne šalje nikamo. Ja nisam organizirao ni jedan seminar svoj, uvijek su to drugi organizirali i mene zvali. Moje je bilo da sa svojim Isusom budem do kraja pun duha. I drugo, da znanstveno neprestano širim. Kad širim znanstvenu mrežu, onda ja pomažem ljudima da mogu doći do onih snaga koje ja imam od Isusa Krista. A kad ja živim s Isusom Kristom onda ja imam njima što dati. To su dvije grane bez kojih apsolutno nema hgth. Prvo je iskustvo milosti a drugo je znanje, znanstvena uvjerljivost. Čovjekov razum treba znanstvenu uvjerljivost. Razni koji samo citiraju Sv. Pismo ne idu nikuda dalje, ne dovode ljude do iskustva vjere. Ostaju u Crkvi i ništa, naprave grupe pobožnih ljudi koji su gori nego što su prije bili. Sv. Pismo je za mene koji sam u Crkvi prijatelju. Ne mogu ja nikoga obratiti citirajući Sv. Pismo, ali mogu citirajući znanost jer to je u svakome prisutno. Bog je dao razum svakom čovjeku i po tome oni razumiju. I oni po tome što poznaju znanstveno prorodne putove koje je Bog stvorio, oni dolaze do milosti. I liječe se. Ovo mi je bitno za cijeli ovaj naš studij. Sve drugo je nevažno ako ovo dvoje ne razumijete, uzalud ste došli. Ja vam pokušavam pod svaku cijenu i Isusa Krista prikazati kao znanstvenu stvarnost. I zato sam ljut kad moji kolege znanstvenici ne obrađuju Isusa Krista. Zašto se ne pitaju kako je to Isus Krist mogao liječiti a ja ne? Zašto moji kolege teolozi to ne istražuju? Zašto mi svećenici ne idemo tim putem? Zašto je Isus mogao izliječiti svakoga, promijeniti svakoga, a ja ne? Zašto su apostoli mogli poslije duhova to činiti? Drugim riječima, ja moram duboko živjeti svoju vjeru. Zato hgasistent koji nije poznat u svojoj župi, koji nije angažiran u svojoj župi, koga ne pozna župa da je on zbilja autentičan vjernik, da je ponizan, da je jednostavan, da nije sektaš. Koji to ne živi, taj ne može biti hgasistent. Zasad su nam uglavnom hgasistenti vjernici, kršćani, ja vjerujem da ćemo u bodućnosti uspjeti dobiti i ove druge, ateiste. Jer ako se on obrati dobru, istini, ljepoti, ljubavi, on prima milost isto ko i ti kroz sakramenete. Zakoni prirode su sakramenti. Sakrament je materijalna stvarnost koji ti daje nematerijalnu milost. Prirodni zakoni su materijalna stvarnost koja ti daje isto tako snagu Stvoritelja koji je stvorio taj prirodni zakon. Cijela priroda je sakramentalna. Znanost kaže: Isus Krist to radi, milost to radi, ovo to radi i točka. To je znanost. Ti nisi znanstvenik ako bježiš od vjere. Teologije tjeraju od vjere ali i pobožni ljudi tjeraju od vjere. Oni su najopasniji. Sv. Pavao kaže: imaju izgled vjere ali su se odrekli njezine snage. To je on već u Korintu osjetio, to su bili njegovoi karizmatici, govorili u jezicima, pravili se važni a napravili razdor da je užasan. Pavao najveće probleme imao s njima. Mi ne trebamo nikakve darove Duha, mi trebamo Duha kao osobu prijatelji dragi. Jer u Duhu kao osobi je Otac i Sin, srce Oca i srce Sina, imaš cijelog Boga i tada možeš djelovati beskrajno. I nema molitve koja te može dovesti do iskustva Duha, postoji samo ona molitva gdje si ti povezan s Bogom. Bože tu si, vjerujem, razumijem i s njime živim. Kad meni Isus Krist ne bi bio prezentan ovdje pred vama ne bih mogao nište govoriti od ovoga. Daj shvatite više, nisam ja to naučio na fakultetu, ni na sveučilištu, ni iz knjiga, nego iz očiju i srca moga prijatelja iz nazareta. Ali to ne smije znati pacijent, to će ga zbuniti, to je moj izvor snage za njega. Ja ću njemu dati ono što je u njemu prisutno, a to su prirodni zakoni. Čim se okreneš dobru, čim primiš dobrotu, ljubav, nježnost itd. Čim hoćeš biti zdrav u teme ulaze sve sile koje su u Duhu i one tebe mijenjaju. To dvoje jedino i fundamentalno može stvoriti hgth-u. Većina hgsistenata i u Hrvatskoj i u


165

svijetu bježi od tog iskustva vjere. Oni su se ispraznili a prave se važni da oni molitvom liječe, a drugo, ne žele znanstveno učiti. To je njima preteško, što taj profesor misli. Neznam zašto onda idete u hgth. Ona je za onoga tko je pozvan, ti očito nisi pozvan. Tko je pozvan tome Bog otvori razum da razumije i da može raditi sa srcem. Mi imamo hgasistente koji već deset, dvanaest godina tako rade a nisu napravili ništa. Pomognu tu i tamo nekoj dušici da se bolje osjeća. Nemojmo se igrati ljudi dragi. Spas je koštao krvi i smrti Isusa Krista, a ti se s njim igraš. Umjesto antibiotika daš ljudima malo mlake vode pa nek se misle. Zato se strogo morate pridržavati ovog što govorimo. Pa zašto sam ja teolog, zašto sam ja znanstvenik, zašto sam svećenik, zašto sam osnivač hgth, zašto papa i moji biskupi priznaju hgth, zašto me samo vi ne priznate. Zašto ste vi pametniji od mene. Što će vama sveučilište, vi znate bolje od svih znanstvenika? Pa daj budite pametni. Zar ne vidite da je to užasna oholost, da je to takva zabluda, da vas je đavao tako zaveo, da se on vama smije. A onda se i meni smije, aha, ja sam jači od tebe, aj dobro nek ti bude, nećeš dugo. Kad ja njih još više zavolim bit će oni genijalni. Vi morate imati savršeno znanje, znati što je antropologija, što je patologija, koji su uzroci, gdje je to zlo koje napada čovjeka, kako se ono očituje koja mu je kvalifikacija, koje su vrste, morfologija, oblici, aonda znati koji su lijekovi. Kako djeluje duh i kako se posreduje. Vidjet ćete čuda, ali morate imati lijekove, on mora biti u vama. Zato smo najprije uzeli vas koji ste u Crkvi, poslije ću ja probati s ateistima i vjerujem da će i oni krenuti. Ja se bojim da će oni još bolje nego vi krenuti. Jer nas najviše zlo napada. Znate, ako u nekoj kući grešni ljudi žive, užasno griješe itd., nad njihovom kućom nemate ni jednog đavla. Ali nad kućom gdje su pobožni i dobri ljudi koji hoće biti vjernici, gdje časne sestre žive u samostanima, tu imate legiju đavola. Te oni pokušavaju da ih zavedu, da ih spriječe u dobru, pa to je tako jasno. I ako ti studiraš hgth oko tebe je legija neprestano. Obilazi kao ričući lav da te zaustavi, ali uprimo se čvrsto u vjeru, znam kome sam povjerovao. To je ono prijatelji bez čega ne možete naprijed ni koraka. Vašu lažnu pobožnost morate izbaciti van ako hoćete vi sami sebe najprije spasiti. Onda pogotovo ne varati ljude, ne varati Crkvu, ne varati svijet. Kad se ovako radi činjenica je da hgasistent funcionira. Jedna mi hgssistentica kaže: kad ja s transendentalima počnem hgth, pa to se mijenja, to je čudesno. Tako i dvije, tri druge, ali imam i dvaset drugih koji ništa ne rade. Oni sve znaju bolje. Njih nema ni na ovom skupu, ne, oni znaju bolje od Ivančića, oni će dalje po svome. To je jedan kriminal, znate kakva je to neodgovornost prema pacijentima, a kakva prema Crkvi, kakva prema svijetu, kakva prema svima nama. Odakle ti pravo ostati u zajednici Mir a živiš protiv nje. Tu maramo napraviti temeljiti rascjep, obratiti se ili idi svojim putem, al ne varaj nas. Na tom putu ćete zapravo razumijeti hgth. Sve drugo je uključeno u to. Najprije hgpacijent, tko je to? Vidjeli ste jadni čovjek, vapi. A onda hgasistent, tko je to? On mora imati dvije i silu odozgor i živjeti svoju Crkvu i mora imati znanje. I prema pacijentu on mora ateistički nastupati izvana a prema unutra je pun Boga. Odnosno, onako kao Isus, nije rekao ni jednom bolesniku de klekni ili de uzmi torbu i nabroji deset Božjih zapovijedi pa ću te izliječiti. Ne, nego budi zdrav. To je tebi Bog dao. Tako da hgth traži naše obraćenje. Hgth je jača od evangelizacije, ona traži strašno obraćenje. Ali obraćenje koje je tako naravno svakom čovjeku, kinezu i crncu u Africi i komuniti i ateisti i agnostiku i vjerniku. Svima je jasno, ako ja činim dobro, ja sam sretan. Ako činim zlo, ja sebe upropaštavam. I fizički se upropaštavam i psihički. To su stvari jasne. Ovo si zabilježite dobro. Moj šef mi je naredio da vam to kažem, da vam jasno pokažem. Zato je važno da is uzmete cd i sve čime možete to temeljito prepoznati. Što to dvoje ja trebam? Ti si i liječnik i


166

apoteka. Pacijent je patnik za kojeg moram imati sućuti, a to znači ljubavi. I zato kad se ja sjetim svojih pacijenata, pa ja ne mogu učiti, ne mogu ne istraživati, ne mogu ne kleknuti i klečati dok me Gospodin ne promijeni i učini jednostavnim i poniznim. Ne možete biti protiv zajednice, ne možete vikati na profesora Ivančića stalno i biti suprotni i još raditi hgth. Pa nemoj lagati čovječe i biti u zajednici Mir. Pa gdje je tu zapravo logika i normala? A toga ima strašno puno. Ovdje se traži temeljito obrat Isusu iz Nazareta i tada sve kreće. I temeljiti obrat Stvoritelju, Ocu nebeskom koji je stvorio svijet i stavio zakone. Uči te zakone i preko njih ćeš moći sve što imaš dati svijetu. Da vidite kako je lako onda raditi s pacijentima, uživa čovjek. Tad nema problema, ja ne mogu ovdje, joj ne znam kako ovdje. Zato sam vam sve ovdje to dao, da stvari krenu. Pokušajte si ponovno sad vidjeti cijeli pregled, sjetite se onih sedam točaka. Koji je to bio sadržaj cijelog ovog našeg razlaganja. Najprije su prve dvije stvari: to je bolest, to je ono što treba liječiti, iza toga je treća točka hgpacijent - koga treba liječiti. Iza toga je četvrta točka, hgasistent – tko to treba liječiti. A onda zakonitost duha, lijekovi i posredovanje – kako to treba liječiti. Stavite si – što to teba liječiti, to je jedan i dva. Uzroke i patologiju, bolest treba liječiti. Broj tri je – koga treba liječiti, hgpacijenta, dakle duhovno bolesnog čovjeka. Broj četri- tko to treba liječiti, hgasistent. I sada pet, šest, sedam- kako? Hgpacijent je onaj u koga treba ući sva snaga lijeka, duha. Hgasistent je onaj iz koga treba doći sva snaga duha. A ovo zakonitost duha, lijekovi i posredovanje to je kako iz tebe izlazi snaga duha. Sjetite se da smo govorili da se radi o lijekovima, da nije isto i lijek i zdravlje. Lijek je to da ja kažem: uđi u dobrotu, a onda kroz dobrotu on dobiva snagu duha i postaje zdrav, ulazi u zdravlje. Sjetite se zato svih onih lijekova. Prvi i najvažniji lijek je dobrota, drugi je istina, treći jedinstvo, četvrti je čistoća savjesti, peti prava spoznaja intelekta, spoznaja istine. Šesti lijek je ljubav iz iskrena srca. Sedmi je povjerenje ili vjera. Osmi su vrline ili kreposti. Deveti lijek je smisao života jer bolest je besmisao. Preko smisla ja uvodim u postojanje, slobodu. Deseti lijek je kajanje i praštanje. Jedanaesti je kreativnost. Dvanaesti sabranost. Trinaesti je zdrava misao. Četrnaesti je zdrava riječ. Petnaesti je moralno djelo. Šesnaesti dostojanstvo čovjekove osobe. Sedamnaesti je nada. Osamnaesti je odricanje. Devetnaeste su vježbe. Dvadeseti govoriti:ja mogu, ja hoću, uspjet ću. Sjećati se, misliti i govoriti, to je dvadeset i prvi. Svjedočiti dvadesetdrugi. Napisati to, dvadesettreći. Dvadesetčetvrti ozdraviti sliku Boga. Ozdraviti sliku čovjeka dvadesetpeti. Tumačiti čovjeku kognitivo itd.dvadesetšesto. i dvadesetsedmi lijek je zahvaljivanje. To je ono što u tebi treba biti. To su lijekovi a ti si apoteka. Ako je u tebi sjena zla, tvoja savjest nije čista i ti ne možeš posredovati. U tebi nema apoteke, zaključana apoteka. Ti moraš biti čist prema pacijentu, moraš biti slobodan, moraš imati ljubavi. Moraš biti dovoljno ponizan, ne praviti se važan. Znanstven, stručan. Onda stvari idu. To su lijekovi a onda posredovanje. Moraš znati u kakvom prostoru treba biti, moraš znati kako ćeš se susresti, kako ćeš dijagnosticirati. Onda kako ćeš počet s terapijom, a onda imaš neposredno, pa drugo objašnjenje pa treće praktično, pa četvrto uvesti u istinu. Dakle imaš kako funkcionira duh, imaš koji su lijekovi i kako se unose. Al to je sve u tebi. To je susret s Isusom Kristom koji onda tebi daje sve lijekove. Vi ne možete sami, vi ste liječnici. Ne možete vi sami stvarati farmaceutske pripravke ili lijekove. Ima jedna druga tvrtka, zove se Isus Krist i njegova Crkva. Tamo se stvaraju, oni to prodaju, a vama daju badava. Uvesti u sabranost, osloboditi od magije, protiv suicida, protiv depresije, protiv osjećaja krivnje, protiv agresivnosti, protiv besmisla, protiv ovisnosti, protiv razvoda braka. Protiv uvrijeđenosti, protiv straha. Ozdraviti sliku Boga, ozdraviti sliku svoje


167

budućnosti. Protiv prisilnih misli, ozdraviti svoju vjeru. Misliti, govoriti, živjeti pozitivno. Liječiti silovanog čovjeka. Osloboditi hgpacijenta. I zaključak.

Evo nakon toga bismo mogli pokušati odgovoriti na neka vaša pitanja. Kako izdaleka liječiti? To smo učili, ukoliko mirno njemu oprostim, molim za oproštenje, ukoliko znam njemu reći: lijepo je što postojiš. Ukoliko one četiri točke znam, to funkcionira. Ali još nešto morate biti svjesni: milost nema granica jer milost je duh. Duh nema granica, prema tome jel daleko ili blizu. Svejedno je. Liječnik naravno ne može ako je pacijent u Americi odavde dati njemu antibiotik. Ali ja to mogu na duhovnoj razini. Duh je sasvim nešto drugo od psihofizičke dimenzije čovjeka. Preko telefona on će ti reći reakcije, čut ćeš ih. Ako preko pisma, pisat će. Ako ih i ne dobiješ, glavno da ti radiš ispravno, ne možeš pogriješiti. Morate paziti na kontraindikacije.

Poštovani naznačite bitne razlike između evangelizacije i hagioterapije. Evangelizacija ili nova evangelizacija, ona obraća kršćane koji su u Crkvi. To je navještaj kršćanima da budu Crkva i to je navještaj u svijetu onima koji žele biti Crkva, da postanu Crkva. Dakle samo onima koji su pozvani u Crkvu. Hgth je liječenje svakog čovjeka, kao medicina, psihijatrija.

Što znači riječ ontološki, ontologija. Ontologija je nauka o bitku.

Jednom ste rekli da je čovjek uvijek svet i to čitav čovjek. Znači li to da nije svet kada padne na životinjsku razinu? čovjek je svetinja zato što nosi Božji lik u sebi i duha. I kad je vrhunski grešnik, on je opet svetinja. Ali nije svet u sebi, nije moralno svet. Nego u svome bitku je svetinja jer je od Boga stvoren.

Što mislite pod tim kad kažete fenomeni opsjednutosti? Fenomen je znak,a kod opsjednutosti imate to da oni ili urliču ili psuju Boga ili žele nekoga ubiti ili hostiju pogaziti. To su znakovi opsjednutosti. Mi nabrzinu zaključujemo da je taj čovjek opsjednut ali većinom nije nego povrijeđen od Crkve.

Jeste li, profesore, upoznati sa skupinom u Zadru koja radi na sebi za kvalitetnije promjene u školstvu? Predviđa li se hagio centar u Zadru? Centre u pojedinim mjestima ne osnivam ja, niti Vrhovna uprava, nego oni koji tamo rade, koji imaju…morate imati bar oficijelno dopuštenje, oficijelnu svjedodžbu da biste smjeli osnovati centar. Drugo; morate biti u zajednici Molitva i riječ. Treće; morate imati i dopuštenje, odnosno, suglasnost Vrhovne uprave da to činite. Jer mora netko znati, koji će to kontrolirati da li radite krivo, osnivate hagioterapiju, a možda osnivate nešto stoto. U Zadru za sada još nemamo takvih ljudi. Ima nekoliko, ali koji su na krivi način zapravo počeli reagirati tako da nije išlo odmah.

Kako si pomoći donositi odluke, ne bojati se, a onda iza toga biti razuman, pa kada je to potrebno stvarno izdržati ali ne pod svaku cijenu? Kako, dakle, u donošenju odluka biti hrabar, ali i razuman? Pa ako si razuman, onda nema problema, ali ako si nerazuman onda ne možeš biti ni hrabar. Hrabrost je razboritost. Bez razboritosti nema ni razumnosti, ni hrabrosti. Razboritost znači da vidiš sve probleme, što te to košta, koji ti je cilj, da li se isplati i onda ideš, a da ne pitaš koliko košta i da li…razboritost je važna, a ne samo razumnost.


168

Poštovani profesore, molim vas recite koji je put od studija, treći studij, meni je prvi? Imam karijeru. U, to nije dobro! I iskustvo u struci, veliku obitelj i jaku želju da iskoristim i druge svoje potencijale. Unaprijed hvala na odgovoru, srdačno… Sad si na trećoj, uzmi najprije, nemam tu sada skripta, ako ste hrvat, dakle, skripta na hrvatskom, prve i druge, prvog i drugog studija pa proučite. Onda si uzmite, ako je moguće još i cd-ove s prvog i drugog, pa proučite. I onda se javite na ispit. Napravite najprije ispit iz prve i druge škole, dakle, pismeno, pa onda se javite mentoru za usmeno, a onda se javite Vrhovnoj upravi nakon šta ste na sebi vidjeli da to funkcionira, znači da ste na pravom putu, da ste dobro naučili, onda se javite Vrhovnoj upravi, a oni će meni, pa ćemo vidjeti imate li sve uvjete, jeste psihički zdravi, da li ste u Crkvi poznati kao moralna osoba i tako dalje. Sve to trebamo naravno imati u vidu kad se radi o radu u hagioterapiji. Ne možete neku nemoralnu osobu, u grijehu, u zlu uzeti, da ne može djelovati.

Hipotetski; silovana žena, plod silovanja je dijete. Kako hagioasistenti postupati s tom ženom? Govorili smo kako silovanje liječiti, prema tome uzmite to ozbiljno i pogledajte si malo bolje još kako na najbolji način… Silovanje je užasna, zapravo, bol. To je prodor u čovjekovu najdublju intimu. To boli užasno. Još ako je došlo dijete, a dijete je čovjek… onog časa kad može prihvatiti da ta osoba može nakon silovanja opet postat nevina, čista, slobodna, dostojanstvena, tog časa će uspjeti prihvatiti i dijete i bit će sretna kraj tog djeteta. Jer ona je rodila dijete, a ne silovatelj. Dijete nije plod nasilja, nego njezine ljubavi, jer ga je zavoljela. I na taj način ćete vidjeti kako to dijete može biti vrhunsko kad ga ona zavoli. Misliti suprotno, odbaciti dijete, ubiti, pa to je užasno, samo zločinac može tako misliti. To dijete nije krivo, što je ono krivo. Ja mogu samo imat sućuti, zato ljubav prema djetetu može biti da ga zavolim još više. Ali zato treba, naravno, silovanoj ženi najprije temeljito pomoći da se oslobodi užasa toga.

(pitanje na njemačkom)

Kako ne bi se moglo!? Može se, dakle, biti čak i prema Bogu, dakle, da tražiš kako bi čovjek rekao bolesno tražiš Boga. To je ona bolesna pobožnost o kojoj stalno govorim i gdje vas stalno opominjem da je to zapravo bolesno. To nije prava pobožnost koju stalno kritiziram, to je kriva pobožnost, bolesna pobožnost. Jer čovjek ne osjeća ni Božju blizinu, niti da mu je Bog oprostio i slično i stalno ima potrebu tražit, tražit, tražit, a živjet sasvim drugačije. I to treba temeljito liječiti.

Poštovani profesore, kad govorite o talentima u hagioterapiji na koje talente mislite? Je li Blanka Vlašić pravi ili krivi primjer? Pravi. Vidite da je vrhunska i uživa u tome. Talent je ono što ti osjećaš da bi htio raditi, da je to tvoje, da bi ti htio u tome se razviti, da u tome uživaš. Netko uživa u glazbi, netko u medicini, netko u dobrom kuhanju, netko da pravi dobre cipele, netko da je modistica, netko da je hagioasistent. To je tvoj talent, nešto što ti voliš, što osjećaš kao smisao svoga života, što bi htio cijeli život raditi.

Kako djecu i mlade potaknuti da otkriju talente, te ustraju u razvijanju talenta? Pomozite im, zajedno s njima razgovarajte. Neka djeca od početka znaju što bi htjela biti, drugi ne znaju. Jučerašnji onaj glazbenik koji nam je divno svirao rekao je da će biti biskup kada je bio mali. Meni je rekao; „Ja ću bit biskup!“ Reko; „Fino! Bit ćeš jači od mene.“ E, postao glazbenik. Ja


169

mu kažem: „A što ćemo sada?“ Drugim riječima, talent se polako otkriva, ne odmah. Treba bit strpljiv dok dijete uvidi, ugleda, a često puta roditelji mogu to vidjeti; moje dijete ima taj i taj talent, ono želi to. Znate? Pa pomoći djetetu. Znam, imam nećakinju kojoj je mama jer je glazbenik htjela da ona svira klavir. Mala je svirala neko vrijeme i … A imam nećaka kojemu je mama isto dala da svira violinu. Krasno! Vrhunski je! Profesor violine. Tako da, na taj način da pružite djeci da proba ovo, proba ono, pa ćete vidjeti da je dijete pronašlo sebe.

Kako se liječi neodlučnost, to jest kako doći do hrabrosti? Prvo odricanje od lijenosti, površnosti. Naučiti se odricati. Svaki čas nečeg se odreći. Sve ono što ti godi, odreći se. Ne ide ti se nekuda, baš idi. To se inače u duhovnom životu, dakle, u duhovnosti kršćanskoj zove radi suprotno onome što osjećaš. Ager je kontra. A onda drugo, vježbaj se. To znači paradoksnu intenciju imaj. Bojiš se mraka, baš idi u mrak. Bojiš se doći u gostionicu, baš idi i sjedi, pa baš te briga. Bojiš se leći u svoj krevet, jer mogo bi umrijeti po noći, baš lezi za inat. Dakle, tamo gdje je razborito i razumno, to idi činiti za inat, jer strah je nešto što je nerealno i realno.

Poštovani profesore, neizmjerno sam vam zahvalna za iskustvo studija hagioterapije. Hvala vam što nas sve ljubite. A šta ću s vama? Kad vi mene još više, kad vi mene još više ljubite, pa sam ja sretan. I kad vi meni date ljubav, onda ja ne mogu vas ne ljubiti, jer imam šta dati vama, vi ste meni sve dali. Hvala vama! Pitanje; zašto ili kako kada nas vi ili hagioasistentice Silva ili Lela uvode na duhovnu razinu je lako doživjeti to iskustvo, a kada to isto isprobam doma je teško? Da li je pitanje sabranosti ili manjak vjere ili nešto drugo? Možete li popraviti taj krik? Hvala. Mogu. Dok ti gledaš njih ili mene dotle to je placebo efekt i on djeluje. Kod kuće nemaš šta gledati, pa nema placeba. I zato doma treniraj. Ja isto nemam šta gledati osim moga šefa doma, ali treniram i kad treniram naprosto to ide samo od sebe, vidjet ćete. Vježbaj! Sve duže, duže, duže i sabranost će se u tebi složiti izvrsno.

Da li postoji mogućnost iza ovog studija za one koji su se odlučili i osjetili poziv učiti uz nekog hagioasistenta kako bi se uz svoje osobno istraživanje i učenje ispravno ostvarili? Hvala. Kako nema? Nastojimo u svakoj zemlji imati nekoliko mentora i onda se njima javite i naravno da uz njega možete savršeno rasti. Pitajte koji su to u Njemačkoj, pitajte koji su to u Austriji, pitajte koji su to u Italiji i vidjet ćete da se to može.

U primjeru gospođe Silve, poniženost i vrijeđanje u braku trajno je rušio dostojanstvo supruge, ona je oprostila dostojanstvo osobe čim njen transcendental…zašto ga izvrgavati uništavanju, a ne napustiti takvu zajednicu? Vi možete napustit takvu zajednicu i prema tome mržnja u njemu i rane u vama ostaju dalje. Ako imaš rak, ti možeš napustiti bolnicu i nećeš da budeš operiran i umrijet ćeš. U tome je cijeli problem. A uzeti zakonitosti duha, pa izliječiti sebe, a time liječiš i njega, e, to je pravi put. Znači treba hrabrost. Za operaciju treba hrabrost, prijatelji dragi. Razmaženi ste izgleda, ha? Stvari su jasne. Napuštanje bračne zajednice, to je zločin, napuštanje ljubavi. To je napuštanje ljubavi. To je bijeg sa fronte. Time ostavljaš djecu u patnji, time ostavljaš onoga koji te vrijeđa u patnji, a time sebe ostavljaš u još goroj patnji. Nisi ništa riješio. Bijeg ne rješava ništa, prijatelji dragi, ostavlja te


170

jadnog. Idi radije hagioasistentu nek ti pomogne da zajedno…da osjetiš ljubav, snagu, da to možeš izdržati tog bolesnog čovjeka kraj sebe, a ne bježat. Zamisli, ne znam ja, tvoje dijete oboli od tuberkuloze i ti bježiš od njega da ne dobiješ tuberkulozu. Al je to pametno? I onda svi u bolnici pobjegnu od njega. To vam je to. Taj muž je bolestan, a ne zločest. On bi htio bit dobar kad bi mogao. Krivo smo mi naštimani, evo pa zbog toga toliko patnje.

Pitanje za profesora; kako post djeluje na duhovnu dušu? Izvrsno! Jače od molitve.

Ako vas netko jednom povrijedi ili zada bol mi to lako oprostimo i zaboravimo. A baš ne. Ali ako nas netko učestalo ranjava, uznemiruje ili radi bilo koju radnju koja nam je neugodna tada se ona upisuje u naše pamćenje i stvara u nama bol, patnju, tjeskobu, nelagodu čak i kad nema agresije tjeskoba ostaje. Želimo se maknuti od tih ljudi ili od tog mjesta ali to uvijek nije moguće. Kako si pomoći? Jednostavno. Stalno ranjavanje traži od tebe stalno liječenje, rast zapravo u snazi. Jer ako si ti na niskoj razini, dakle, na kojoj ne možeš trpjeti to, naravno da će u tebi nastat sve teža i teža bol, sve teža i teža duhovna patnja i stanje patnje. Ali time što mene netko stalno vrijeđa ja imam potrebu da stalno se liječim, tražim uvijek novi lijek, uvijek jače, jače, jače, postajem jači i uvijek sam jači od toga i ne može mi ništa, više me ne može raniti. To znači ako te netko ranjava uzmi takav oklop da te više tu ne može raniti. To uopće nije tako teško prijatelji. Svako zlo je za neko dobro, kažu ljudi, a to znači tjera te da počneš još bolje trenirati. Ako si izgubio jednu utakmicu, sad ćeš trenirati bolje. Ako i drugu, sad ćeš još bolje. Ako i treću…u…netko će reći; pa nemoj, nema smisla. Ne, ja ću još više. Pobijedit ću. Bit ću prvi. Vi ne mislite tako? Samo par vas. A dobro. Vi ćete biti hagioasistenti i ja i moj šef.

Srdačan pozdrav! U odnosu sa bliskim osobama muž, dijete, je li bolje razgovarati, priopćavati i učiti otvoreno, iskreno ili kao u hagioterapiji ako sam dobro shvatila; otvarati oči, upućivati zašto treba duže vrijeme? Hvala. Tina Jako je opasno gnjaviti u braku ili gnjaviti prijatelje sa onim što ti znaš. To ti je kao da mi dođe liječnik meni na ručak i sad gnjavi sa onim što je naučio na fakultetu, sa novim lijekovima, pa mi dosadi, pa ja odmah na početku iza juhe donesem tortu neka ide što prije kući. Razlikujte, dokle god je u tebi ljubav prema djetetu i mužu, bračnom drugu, to struji i oni će to osjetiti i živjet drugačije. Ali ako ti to počneš govoriti ti ih napadaš, u vrijeme kad oni ne mogu razumjeti ti od njih tražiš da razumiju, ti hoćeš da oni hodaju kad im još nije izrasla noga. Čekaj malo! Pita susjed malu curicu, kaže; čuo sam da si dobila bracu. Jesam, kaže. Jel hoda? Ne hoda, ali već ima noge. Taj govor je jako opasan, čuvajte se toga. Stalno gnjaviš; znate, profesor je rekao ovo, zašto ti mužu to ne radiš. Pa profesor nije to reko za muža nego za tebe. Ili susjedu; znate kako je to dobro. Ili još najgore kad mi odu župniku ili još biskupu; dragi biskupe, znate ja sam bila na takvom i takvom studiju profesora, daj vi njega pozovite nek on vas pouči, dajte nek on vas… I biskup onda samo jedno kaže; taj profesor mora biti lud. Zašto? Pa, gle, napravio je ovu ženu ludom. Pa normalna žena će proučiti i ostavit to za sebe, a neće praviti gluposti okolo, uznemirivati ne samo obitelji, župu, nego još i biskupiju. Čuvajte se toga. A to jako često rade ljudi, jako često, osobito oni koji su kod mene bili u hagioterapiji. Oni stalno misle da treba ići biskupu, od njega dobiti prostore, od njega dobit da Ivančić dođe i k nama. To je najgora stvar koju možete napravit. Jedina stvar koju možete učinit da ljudi vide na vama vi ste


171

drugačiji, pa vas pitaju, a onda vi malo kratko reknete informaciju; znaš ja radit to i to, hagioterapiju. O, to mora bit nešto dobro. Hoćeš mi reći malo više? Pa dat ću ti radije knjigu. Ti onako slučajno mu baciš knjigu. Iza toga ona pita kaže; čuj, pa mi bi mogli možda nešto u tom napraviti. Ti kažeš; pa ne znam baš, možda, ako ti misliš da treba pa… E tad kad drugi ljudi vide na tebi pa to hoće, e onda je to nešto drugo. Ali da ti unaprijed nekome koji uopće o tome ništa ne zna a ti znaš ideš pa to tražiš, to je kriminal. Zapravo radiš direktno protiv hagioterapije. Zato imate ljude koji su protiv Ivančića. Zašto? Jer vide vas nekoliko koji ste nerazumni, koji ste na neki način nerazboriti. Ne radi se to tako prijatelji dragi. Pa ne možeš reći; evo ja sam dobio petrolej, čuj, evo pa ti upali u sebi svjetlo. Ma ne nego ćeš ti biti svjetlo, kad imaš već petroleja i petrolejku. Ti si dobio žarulju.

(Pitanje na njemačkom.)

Kritičar to je jedan ili drugi koji kritiziraju i koji su zaista prenaivni. Terapija, zašto je to terapija? Pa zato što ima lijekove, zato što ima pacijenta, zato što ima liječnika hagioasistenta i zato što taj dolazi i traži i zato što postoje određeni procesi u kojima lijek ulazi u čovjeka i postaje zdrav, postaje drugačiji i to na duhovnoj razini. Kako nije to terapija? Osim toga, terapija nikako nije samo za psihoterapiju i za… pogotovo još ako mislite da je to psihijatrija. Nije istina. Imate terapiju u medicini na svakom koraku, ne samo fizioterapiju, kemoterapiju, nego imate jednostavno svaki liječnik ti odredi terapiju, jel tako? Prema tome, to oni koji ne poznaju hagioterapiju tako misle. Pogotovo psihijatri i neuropsihijatri koji ne mogu podnijeti da postoji još neko područje koji oni ne poznaju. Oni misle da je zapravo psiha sve u čovjeku i oni bi htjeli ispovijedati takvog čovjeka, oni bi htjeli njega spašavati. Njima ne treba ni Isus, ni Bog, ni svećenik, ni crkva. E to je problem. Uglavnom sam vidio da je to teška ljubomora gdje oni ne mogu sad podnijeti da je netko otkrio jače područje neko što je psiha i psihičko područje. I da ovo područje zapravo duboko liječi, da psihoterapija još nikog nije izliječila, kažu, a imate preko 270 psihoterapija. Jorg Muller kaže čak 670 imate psihoterapija, svaka malo pomaže, al nijedna ne liječi. Tu je zapravo problem onda. I poznam uglavnom te ljude. Onda i pišu protiv mene i protiv toga, al vidim kad pišu da oni uopće nisu čitali. Ima jedan takav gospodin drag u Njemačkoj koji nije pročitao ni jednu moju knjigu, a kritizira me. Pa zašto ne pročitate da vidite šta ja radim; pa ja nemam vremena pročitati; pa kako imaš vremena kritizirati. To su problemi. Jedan drugi na kongresu u Grazu, taj drugi uopće nije ništa od mene pročitao, taj je samo slušao na cd-u jednu moju propovijed na misi. I on mene kritizira da je to nikakva hagioterapija. Pa jasno da nije. To je moja propovijed. Ja sam katolički svećenik. Morate mislit da su u psihijatriji u većini slučajeva isto sami pacijenti. Oni su zato išli studirat, ovaj, psihijatriju. Ali ne bih htio da me krivo shvatite. I hagioasistenti studiraju hagioterapiju jer su pacijenti. Pa to je jasno. Svatko od nas traži tamo gdje treba. I samo hagiopacijent može bit dobar hagioasistent. I onda su takvi mi najbolji. Koji sebe izliječi, onda zna to. To su normalne stvari. U medicinu obično se ide da se više zaradi, je li? Ali nije nego i tu isto sigurno ima da čovjek ima neke bolesti i misli pa barem ću onda znati uvijek kako si pomoći i tu sigurno postoji nešto. Al postoji poziv za svako zvanje.



172

Mi imamo većinom problem da ljudi viču da oni imaju već sve uvjete a mi im još ne damo dopuštenje. Dakle, ne žurimo se dati brzo dopuštenje. Drugo; mi kad dadnemo dopuštenje onda tražimo od njih da moraju stalno izvještaj slati i neprestano se dalje usavršavati. Dakle, to nije ti završiš nešto, tri kursa, pa si…Ne! Ovo je samo početno, temeljno znanje. Treće zatim; mi tražimo da, dakle, od njihove zajednice da nam kažu kakav je taj čovjek, da li on uopće radi. Zatim tražimo da on pošalje da vidimo šta je na sebi napravio i da li je već privatno neke pacijente izliječio. Zatim osobito je važno ima niz knjiga koje je profesor Ivančić napisao, osobito Dijagnoza duše, debela knjiga. Morate imati jasne kontraindikacije i ukoliko svaki koji počne raditi poznaje kontraidikacije neće nikada doživjeti… neće nikada napraviti krivi potez. Bitno je ako ništa drugo ne znaš bar kontraindikacije, što ne smiješ dopustiti i učiniti. A to morate znati savršeno.

Kako se osloboditi suicidalnih prisilnih misli koje su razumski totalno apsurdne? Pa koji je to broj ovdje? Broj 20 je protiv prisilnih misli.

(Pitanje na engleskom.)

Zloga morate uvijek ignorirati. On je netko ko dolazi, čim ga vi pustite i počnete o đavlu govoriti, misliti, bojati ga se, onda mu otvorite vrata. Dok ga ignorirate, a to sveti Petar kaže; čvrsti u vjeri. A čvrsti u vjeri znači; očekujem dobro i Boga i Njegovu pomoć, pa prema tome meni ne može nitko, nikakvo zlo, čim si čvrst u vjeri. I osobito ne bojati se kao da ti netko ko baca kojekakve đavolske, magijske uroke, takozvane. Kao da oni tebi nešto mogu. Pa kad idete ulicama to je sve prepuno takvih uroka. Pa znate da imate samo u Engleskoj 20 ili koliko tisuća vračara, u Njemačkoj 10 tisuća, u Zagrebu bar tisuću njih. Oni to bacaju svugdje, stavljaju svugdje, pa ja se nasmijem i idem dalje. Zlo ti može djelovati samo ako ti zlu vjeruješ i otvaraš mu se. Kad se ti tome smiješ, smatraš glupošću, ono ti ništa ne može. Jer zlo je slabo i nema snage. Zlo zato služi se samo time da te uvjeri da ga primiš, da mu otvoriš; joj ti si opasan da, da. Onda on kaže; da, da, da, da! Onda ti kažeš; joj, dođi k meni kad si opasan. Ti si jači od Isusa? Pa da! Isus tebe ne može otjerati. I onda postaneš prijatelj na neki način u podsvijesti zla i đavla. Onda se on služi tvojom silom i energijom i razumom da zapravo ti čini zlo. Ti postaješ zločest. Ne daj se Ines!

Mislite li da i sama riječ Stvoritelj neće možda kod ateista izazvati otpor jer će ih asocirati na religijsku sliku Boga? Oh, sviđa mi se to. Ja sam zato radio da govorimo o bitku. Apsolutnom biću još bolje možda, to filozofija kaže. Apsolutnoj dobroti. Apsolutnoj ljubavi. Možda najbolje apsolutnoj ljubavi. Zato zavisi gdje govorite.

Koliko može djelovati izgovaranje riječi; ja sam zdrava, ja sam dobro, kada u tom trenutku ne vjerujemo u to iskreno već izgovaramo te riječi zbog vaše vjere u to i hagioasistentovih uputa? Riječi nam pomažu jer onda ih uho čuje, onda ulazi i misao u tebe i polako srce se priprema da povjeruje da će bit dobro. Drugo; kad ti izgovaraš onda, kažu znanstvenici, doktor Lipton osobito, svaka stanica tvoga tijela čuje to i radi kako ti govoriš. Zato je važno svjesno izgovarati. Kad izgovaram; bit će dobro ja sam zapravo svjestan, ja znam da imam milijun milijardi stanica, to su ko moja djeca, to su moje sluge, moji prijatelji. Ja njima naređujem; pazite, mora bit dobro! Pazite, Ivančić sada


173

mora bit zdrav. Bar do večeras da može do kraja izdržat ovaj studij. I one znaju, ona jedna drugoj prenose…Prema tome, izgovaranje riječi je strašno važno. Ali imajte pri tome upravo to; to ja naređujem svojim stanicama. Dakle, samo izgovaranje ne vrijedi zbilja ništa i to vam je isto kao i molitva. Samo izgovaranje molitve ne donosi ništa. Ali ak se povežeš s time kada ja molim mene čuje moj Stvoritelj, e tad je nešto drugo, tada je molitva, komunikacija sa Neizmjernim.

Poštovani profesore, molim vas da nam pojasnite…oooo… duhovnoj duši nakon fizičke smrti? Neke pretpostavke su da nakon smrti duša ostaje tu 40 dana. Ma nemoj? A znamo da mnogi govore da osjećaju prisutnost pokojnog i po nekoliko mjeseci kao da traže razjašnjenje nekih životnih situacija ili načina života koje nisu liječili prije smrti. Kako sa navezanošću osoba jedne na drugu i tako dalje nakon smrti. Hvala. Bog vas blagoslovio. Hvala vama. A što se tiče odgovora ovako ću vam reći da je zapravo pokojnik stalno tu uz vas. Pazite, ne duša nego pokojnik. Ne postoji sama čovjekova duša. Toga nema. Katekizam katoličke crkve. Pa dajte malo učite vi nešto kršćansku vjeru. Jasno kaže; čovjek je neodvojiva cjelina. Duša i tijelo nisu dvije supstancije, nisu dva bića, to je jedno, neodvojivo. I kad čovjek umre i oni principi tijela, kaže sveti Toma Akvinski, idu s njime u nebo. Čovjek ide u nebo il u pakao, ne duša. I taj čovjek zato što je sada i to njegovo tijelo toliko u principu na neki način energija ili slično blizu duha, ono može biti tu i on nas gleda, on je slobodan od ove grube materije koju mi stavljamo u grob. A ona fina materija, o kojoj govore fizičari, ona ostaje u tebi i ti si čovjek potpun. Zato možeš i razumjeti i prepoznati svog pokojnika kao prijatelja to nema problema. Možeš govorit svojim jezikom on te razumije. Oni su dakle stalno tu, a ne to kao da oni ne znam sad malo ostanu, pa odu. Ja sam sto puta osjetio, kažu ljudi neka vrata lupe ili prolaziš kraj telefona pa koda ti netko kaže, pa ili ti… meni je jedan puta sat moj prijatelj treći dan okrenuo unatrag cijeli jedan sat. E sad, da li je baš on okrenuo ili sam ja kad sam se oblačio, to ne znam ni ja. To su neke priče koje zapravo ne dokazuju ništa. Da li čovjek ostaje ili ne? Naime, mi ne znamo kad je smrt. Danas je već jasno, dakle, zadnjih nekoliko mjeseci je jasno spoznato; klinička smrt nije smrt čovjeka. Prema tome kad ti daruješ organe to nije još čovjek umro. Klinička smrt je samo smrt mozga, ali ne čovjeka. Čovjek je još tu. I on možda i osjeća, ti režeš živog čovjeka na neki način. On ne može dati znak, jer mu je mozak mrtav. To su novi problemi. A tek drugi problemi. Ako ti uzimaš od nekog čovjeka organ, taj organ je vezan na mozak i na mišljenje i na moralnost i tako dalje, osobnost onog čovjeka od kog je uzet. I te stanice reagiraju na njega. I poznato je u Americi i drugdje da zapravo, taj upravo preneseni organ da pravi strašne smetnje i probleme ovom čovjeku i moralne i intelektualne i druge. Reagira sasvim drugačije. To je drugi čovjek koji je prilijepljen na tebe. To su problemi koje medicina nije riješila, prebrzo smo otišli na to da je dobro dati organe. Pitam se je li to baš tako? To je sa duhovnom dušom dakle. Duhovna duša nije u nebu, nego je sa tijelom. Čovjek je u nebu, ali je i tu uvijek, on nas vidi. Kao što tvoj duh sad vidi ocean, vidi čovjeka, vidi Ameriku ti sada vidiš i nebo i pakao i raj, sve.

Poštovani profesore Ivančiću, spomenuli ste koji problemi mogu nastati doniranjem organa… Evo upravo sam o tome govorio…I da to nije toliko humano koliko se prikazuje jer se time niječe osobnost. Možete nam reći nešto više o tome što učiniti ako vam je dijete životno ugroženo i treba zamjenu nekog organa. Unaprijed hvala i lijep pozdrav.


174

Pa ja bih rekao ako majka daruje djetetu ili dijete majci da je to ipak…blizu su jedno drugom, nekako su suživljeni i da tu neće bit problema. I zato mi je jasno da traži se organ koji je zapravo…najbolje od najbližih, recimo. Znam da je, recimo, ona Pavlović Marija koja je vidjelica iz Međugorja dala svome rođenom bratu davno još jedan bubreg. Stvari funkcioniraju. Ona kaže nema problema, a on isto. Nadbiskup beogradski koji je prije bio, jedan slovenac divan, jedan Franc, on je isto dao svome bratu. On je imao problema već, brat ne toliko, brat je živio. Tako da to nisu takvi problemi da bi se morali reći uopće ne. Ipak je ta ljubav majke prema djetetu da dadne organ mislim genijalna, velika i to treba podržati. A zamislite kada, recimo, izvanmaterična trudnoća i kad majka pristane da radije nju, jer netko mora od njih umrijeti ili dijete ili majka. I majka pristane na smrt. Šta ćete reć na to? To više nije doniranje organa, to je doniranje života djetetu. Hm? Jesu majke postale sebične ili? Znate šta to znači za nekoga dati život? Kad vojnik ide na frontu da brani svoju domovinu on daje život i za tebe i za mene i vi to ništa ne razumijete. Tako majka za malo dijete. I ništa ne razumijete? Kad dođete u nebo pa vidite to dijete gore mrtvo, a on kaže; mama, nisi imala hrabrosti, a ja sam malo htio živjeti. Joj dijete znaš… To su kritične situacije u kojima se pita što je to ljudski život? Je li ljudski život ima smisla da se čuva ili da ga se daruje, recite vi meni? Možeš li na zemlji sačuvati život ili je smisao da ga uložiš za nešto? Za slobodu, za mir. Iz ljubavi, za dijete, za nekoga. Nas uče čuvati život, to je kriminal. To je nečovječno. Jer se život ne može sačuvati, to je laž. Život ne možeš sačuvati. Ali kad si ti spreman život za nekoga dati ti si sigurno spašen, ti si svetac, ti si mučenik. Živimo u krivim vremenima.

Poštovani profesore, kako se osloboditi paničnih ataka i fobija? Vrlo lako. Pogledajte ove lijekove, 25 terapija pa probajte vidjeti koja vama otprilike bi mogla pasati pa ćete vidjeti. Ona gdje gledaš recimo, koncentriraš se na dobro, na ljubav, dokle god ono ne klikne pa ćeš vidjeti da nestaju sve strahovi. To morate probati prijatelji jer mi niko nismo naučili se sabirati. Niko nas nije učio da se trebaš najprije sabrat prije nego počneš moliti. Mi brbljamo molitve zato ne znamo šta je sabranost. Kad se ja saberem ja osjetim kako sve pukne oko mene, sva ona rastrešenost, sve boli, svi strahovi, nestane. Ja sam sa mojim šefom i njegova sloboda ulazi u mene. To je milina. To je jedan tako krasan mehanizam koji nastupa već nakon minutu, dvije, tri što sam koncentriran, ne dam se maknuti, ne dam da me strah makne.

Kako pomoći lošoj memoriji kod učenja gradiva iz hagioterapije? Genijalno pitanje. Ponoviš jednom, pa drugi puta, pa treći, pa zaboraviš. Onda počneš primjenjivat na sebe, pa to, pa to, pa to…vidiš djeluje. Čim primjenjuješ to se utisne i u tvoj fizički organizam, ne samo duhovni, ali i u tvoj psihički, u tvoje emocije. E tad ostaje. Osim toga, ako hoćete naučit dobro pamtiti, savršeno pamćenje, povežite svaku misao sa nekom slikom. Zaključali ste sobu, otišli ste sto metara i kažete; joj, da li sam zaključao? Ili ostavili ste peglu; joj, da li sam ju ugasio, hoće bit požar? I šta ćeš sad? Kad sljedeći puta budeš gasio peglu poveži to ili sa nekim požarom ili sa nekim vatrogascima i sjetit ćeš se; aha, jesam vidiš, bio je vatrogasac kod mene ugasio je. Poveži taj ključ sa time da ovaj vrtiš ruku, da gledaš kako se ruka vrti i samo se sjeti; aha, vrtjela se. Vidjet ćete, poveži ju sa nekom slikom, sa nekim događajem, sa nekim emocijama onda ostaju tu.


175

Koliko vremenski traje jedan razgovor, terapija s hagiopacijentom? Ja tražim najviše 20 minuta. Zato jer ljudi ako dugo ostanu onda pacijent dugo priča, pa ga uništavaju. Ali to se ne može strogo odrediti, to zavisi nekad. Nekad traje cijeli sat jer ne možeš dobiti ni jednu riječ od njega ili šta ja znam dok se on prilagodi, aklimatizira, počne govorit, treba nekad vremena tako da je to relativno. Ali moraš uvijek imati na pameti kontraindicirano je da on dugo govori, pogotovo negativno o sebi.

Gdje staviti neumjerenost? Pa to nije teško, to ti je peti glavni grijeh. Stavi ga tamo i idi na ispovijed. A kad se radi gdje ga u hagioterapiji, onda stavi ga u ovisnost, proždrljivost, ovisnost.

Profesore, baš je to dobro što postojite jer uz vas se živi. Nisan znao. Kraj mene ni ja ne živim dobro, a vi dobro, blago vama. Ja samo kraj moga šefa dobro živim. Prvo; molim vas pojasnite mi nasljeđe predaka i koju terapiju primijeniti? Dolaze mi hagiopacijentice čiji je otac bio ovisnik o alkoholu, drogi i kocku, preljubu, a sada su njihovi muževi baš takvi.Dobro, ovo baš nismo još među ovim terapijama, to ćemo morat nagodinu imati. A to znači postoje genetske jednostavno nasljeđene sklonosti na neke, na alkoholizam i to je redovito, to mi točno vidimo. Ja redovito pitam kad mi netko dođe da je psihički poremećen ja odmah pitam; je li netko bio u rodbini sa strane majke ili oca. U 99 posto slučajeva netko je bio. Isto vam je s alkoholom, isto je s cigaretama, isto je s psovkama, isto je i s ateizmom i koješta drugo. Dakle, i duhovnim i psihičkim i fizičkim ovisnostima. Uvijek je netko. To je, dakle, genetsko nasljeđe. To genetsko nasljeđe se može, dakle, tako riješiti da s jedne strne oprostiš čovjeku na kog si vezan. To opraštanje čisti moje stanice od onoga što je unio moj otac, ili preko oca i majke što je uneseno u mene. A s druge strane moram liječiti samu tu ovisnost u sebi. Dakle, nije dovoljno samo oslobodit se ovoga, a ovo je drugo. Jedno je prekinuti, dakle, tu vezu negativni slijed njegove bolesti u meni, a drugo je liječiti već bolest koja je u tebi. Uzrok si, dakle, maknuo kada si oprostio, kada ljubiš tog pokojnika, kada hoćeš da se on spasi on više ne može na tebe negativno djelovati i on se mijenja. Ali drugo je sad moraš upotrijebiti sve ono protiv ovisnosti koju si dobio.

Kako riješiti probleme djece koja ne žele jesti? Da li roditelji smiju djecu silom nahraniti? Ako se može probajte. Pusti dijete, pusti dijete, ali svakako treba misliti ako postane opasno, bolesno odbijanje hrane onda morate liječnika zvati, svakako, stručnjaka. Nemojte se s time igrati. Al ako je to jednostavno dijete neće, možda je ili malo prehlađeno ili nešto mu ne štima ili želudac nešto ne radi ili šta slično pa se pričeka koji dan, s djetetom lijepo razgovarajte, budite s njime dok ne dođe tek, pa ćete vidjeti.

Dajte nam primjer kako pisati izvještaj, ustvari da svi hagioasistenti budu poučeni kako pisati izvještaj. O, joj, nek ja još sada vama pišem izvještaj… Poslije završene terapije i kako kod onih koji imaju patologiju na svim područjima. Pa ne mogu baš na svim imati.


176

CD 17

Dao sam napraviti cijeli formular kako se to radi. Molio sam i Silvu i Lelu i Anu Perišić iz Splita i mene Ivančića da napravimo zajedno. Pa mislim da je to već u tijeku ili je gotovo to. Ja mislim da ćemo napravit tako da vam to možda stavimo na Internet ili pošaljemo e-mailovima da ih imate pa si vi umnožite sami i onda na taj način šaljete izvještaje. Dvije vrste su izvještaja. Jedno je ono što ti imaš za sebe kad hagiopacijent dođe, da imaš sve podatke, a drugo je ono što šalješ poslije meni, da ja vidim kako si radio. Iako to može biti jednako i slično, ali možda je bolje ako ono kad meni šalješ da ne moraju biti svi baš oni tvoji podaci tamo, nego je bitno da vidim da li si pravilno ocijenio patologiju, da li si pravilno ocijenio terapiju. To možete, dakle, dobiti iz Vrhovne uprave.

Može li hagioterapija liječiti dijete koje pokazuje znakove autizma?

Jako dobro može. Jako dobro može. Dokazano je, čak i bez hagioterapije da ako roditelji uporno s djetetom takvim razgovaraju da u jednom trenutku dijete kao da se probudi, počne govorit i poslije zahvaljuje roditeljima što ga nisu zanemarili, nego što su ga stalno slušali. Jer dijete razumije i čuje sve što roditelji rade i ono reagira na to. Ali roditelji koji to ne znaju, ne razumiju zašto dijete reagira, zašto nekad reagira negativno, nekad sa puno nježnosti i ljubavi. Ono čuje i razumije sve, al ono ne može izreći, jer mu je oštećen mozak i zato treba pomoć. Ali ako dijete samo čuje pozitivne riječi od vas, neprestano čuje kako govorite o njemu divno, divno, divno njegov će se mozak regenerirati. I prema tome ono će ozdraviti.

Drugo; kako pomoći čovjeku bolesnom od medium psihoze?

Medium psihoza znači da se čovjek bavio magijom i tako dalje i da mu treba pomoć. Pa to imamo ovdje upravo kako napravit; da se odrekne toga i da jednostavno ako je kršćanin rekne; Isus je moj Gospodar i točka. Ili jednostavno ne želim više o tome znati i da se okreneš dobru, to odlazi. Nemojte se bojati i nemojte htjeti, ne znam ja, što egzorcizama, to je sve nepotrebno, jer nisu to ne znam kakve snage. To uglavnom vračari naprave da mi u to vjerujemo kako je to strašno, kako to u Africi ubija. A nije nego strah ubija jadne afrikance pred vračarom. Poslat će ti zmiju i lava i koješta u kuću ako ne povjeruješ u to. To su ružne stvari, bolesne.


Rekli smo da je to delikatno. Ako je već netko pokušao samoubojstvo onda moraš jako biti oprezan. Moraš najprije biti svjestan; to je samoubojstvo. Napravio je i kažu psihijatri sigurno će opet napraviti. Uopće ako netko govori o tome; ubio bi se, uzmite to ozbiljno. To svi psihijatri kažu da je njihovo to iskustvo. Uzmimo, dakle, ozbiljno njihov nalaz, koji nam je dragocjen. Zato sa ovim treba upravo kao što sam tu već izrekao, kod samoubojice, na što sve treba paziti. Polako ga dovest do toga da on nađe smisao, da vidi zašto bi on još trebao živjeti. Dakle, smisao. Drugo; pomoći mu da njegovo dostojanstvo osobno izliječi se. Uvesti ga u ljubav, u dobrotu. A treće; pomoći mu da se oslobodi krivnje. Obično ta tri područja su ranjena kod samoubojice.



177

Ako nakon smrti, nije. Ako prije smrti, da. Aha, vi ne razumijete njemački. Pitanje je, pitanje je; da li je grijeh ako se čovjek spali? Ako prije smrti, da. Ako poslije smrti, nije.

Poštovani profesore, prvo; kako su studenta izvući iz besmisla, ispraznog života, koji gubi dane, a ne prihvaća pouku? Ni ja ne bi prihvatio tvoju pouku, odmah mi je preko glave. Student je bolestan, a ti hoćeš poukom njemu pomoći. Student nema nogu, a ti kažeš; de, ti hodaj ili ću te izbacit iz kuće. To je bolest da on ne može učiti i da gubi dane. Ljubi ga! Reci mu da je dragocjen. Reci mu da nije važno što ne polaže. Zahvaljuj Bogu za njega. Ma ima sto lijekova, brate mili. Pa ne moram ja sve sad reći. Što si radio ovih šest dana? Drugo; kako pomoći djetetu od tri i pol godine koje pati od pomanjkanja majčine ljubavi, a roditelji misle da znaju što je najbolje za dijete, a ne smije im se ništa reći? Hvala. Pa, ti ljubi dijete, ako ste blizu. Drugo; pokušaj reći da si čula slučajno negdje na nekoj hagioterapiji da je strašno važno djetetu vratiti ljubav, povjerenje, pohvaliti ga, dijete će… Roditelj će čuti. Ne znači da im se ne smije ništa reći. Ali na razuman način im reći to se može uvijek.

Objasnite, molim vas, u negativnom okruženju počinješ sumnjati. Kako sebe zaštititi od negativnog okruženja? Pa da ulaziš u pozitivno. Ti moraš ulaziti u pozitivne misli. Pa to je tako jasno. O ljudi, kakva pitanja.

Da li djevojka može posredovati hagioterapiju za dečka u škrtosti- genetska bolest? Jadna djevojka! Ne možemo pomoć ni da ju uzme, a kamoli da se oslobodi škrtosti. Naravno da svatko može pomoći dečku da se oslobodi škrtosti ako mu pomogne i najprije vidi gdje je to kod njega nastalo. Škrtost znači strah da se ne izgubi život, a život ovisi o hrani ili imanju i onda se grčevito drži toga da bi spasio život. Prema tome, kad on osjeti da mu je život spašen, da je siguran, da se ne mora bojati, on će se opustiti i škrtost će nestati.

Da li se blaga sredstva za smirenje odobravaju za hagioterapiju? Mogu li se preporučiti hagiopacijentu ako je preporučeno od liječnika za stalno?

Ma, hagiopacijentu morate reći da nikad ne smije na svoju ruku prestati uzimati lijek. Mora ići liječniku, psihijatru reći da li trebam još. Drugo; hagioasistent ne smije nikada davati lijekove protiv takvih stvari, nego reći; idi svome liječniku ili nekome u ordinaciju nek ti on odredi. Ne smije nikada, dakle. I ne smije nikada reći; vama više ne treba, vi ste zdravi. To je glupost! To mora psihijatar ili liječnik sam reći; čujte, vidim da vam je puno bolje, zbog hagioterapije,ne morate više uzimati. To je jedino ispravno.

Kako liječiti ovisnost o hrani? Čime da se ona zamijeni ako ju izbacimo? Kako prihvatiti i zavoljeti svoje tijelo iako je ono ružno i gojazno? Kažu da talijani neće uzimati mršave žene,nego samo gojazne, dakle, koje su debele. Zašto? Kad ju zagrliš, kaže, ono upadneš ko u more. A kad zagrliš ovu mršavu, kaže, onda imaš plave točke po tijelu od njezinih kostiju. Prema tome, ne postoji ružan čovjek, ne postoji ružno tijelo, samo postojiš ti koji misliš da si ružan. Kako liječiti ovisnost o hrani? Postom. Ne zamijeniti hranu nekom drugom, nego manje hrane uzimati. Petkom uopće ne jesti i bez brige si. Ne vidim problema. Samo zato treniraj odricanje.


178

Kako pomoći osobi oboljeloj od zloćudne bolesti, limfom? Pretpostavlja se da uzrok leži u gubitku djeteta- bolest od rođenja, dijete umire u dobi od 20 godina. Oboljelog muči pitanje; jesam li kao otac učinio sve za moju kćer ili sam možda mogao još nešto? Ocu treba pomoći da shvati da živi u svijetu grijeha u kojem nije on gospodar ni svoga života, a kamoli života svoje kćeri. I da ne postoji otac ili majka koja može biti, koja može odgovorna biti za život svog djeteta, da nije dovoljno učinila. To ne postoji. Pogotovo čovjek od 20 godina. Ne postoji otac ili majka koji bi mogli reći da nisu ništa učinili za dijete, to je uvijek dovoljno, to ne možeš nikad znati. Nekad neki roditelji ništa ne učine, a dijete izraste vrhunski. Nekad neki sve moguće učine, a ovo ispadne nikakvo. Netko drugi je gospodar čovjeka i njegova života. A drugo; u svijetu grijeha živimo i to se ne da samo tako riješiti. Naučite oca da zavoli sebe, da zavoli svoju kćerku, da zahvaljuje…odnosno sina ili koga, kćer…i da zahvaljuje za tu svoju kćerku i da…tad će osjetit zapravo da ju voli neizmjerno. Kćerka treba samo to, ništa drugo. I tad će njegov limfom polako ili se povući ili će otac sretno umrijeti ali bez grižnje savjesti.

Poštovani, može biti bliski prijatelj ili kućni drug, valjda, tvoj hagioasistent? Hvala. Može ti rođeni brat biti hagioasistent, pa da ti pomogne. Može žena, može muž, može sin. Tu nema problema.

Poštovani profesore, kako pomoći hagiopacijentu čije je zdravlje duhovno tako narušeno da se ne može suočiti sam sa realnošću, okolnostima života? Okretanjem prema dobroti, te se neprestano nakon terapija vraća na prvo stanje, depresivno i teško mu je biti s ljudima, bježi u samoću. Ovdje bih rekao što češću terapiju tako da se učvrsti u njemu to gledanje u dobrotu i možda duža terapija u kojoj će baš gledati dobrotu tako da osjeti onaj mali klik, prijelaz na ovo drugo, znate. Osim toga, sa depresivnima zavisi kakav je i tako dalje. Često to traje i dugo. Budite strpljivi. Uvijek se vraća natrag i onda vam se čini kao da ne uspijevate. Uspijevate! Ja znam da, recimo, kad imaš kamen i želiš ga razbiti, ti napraviš 99 udaraca i ništa. Stoti razbije kamen. Kako to? Jer je onih 99 pripravilo. Tako je i kod depresivnih ljudi.

(Pitanje na engleskom.)

Eksperimentalna dozvola,dakle, dozvoljava ti, dopušta ti da ti radiš kroz tri godine pod kontrolom jednog mentora. I da redovito šalješ svoje izvještaje nama u Zagreb, meni u Zagreb, da te mogu kontrolirati i pomoći ti. To znači. Dakle, ne može samostalno, ne može osnivati centre i tome slično. Pod jednim mentorom mora raditi. To ne znači da mentor mora stalno sjediti kraj njega. Ne! Nego da ga uvijek iznova pitate telefonski, bilo kako ako vidi da stvari ne idu. Dakle, može se i u skupinama, u grupama radit hagioterapija i to jako dobro, u to nema sumnje.

Poštovani profesore Ivančiću, kako prihvatiti stalnu muževu kritiku, kontrolu svega što činim, silne savjete, a s druge strane ravnodušnost, nedostatak nježnosti, lijepih riječi, to me zna nekad odvesti u besmisao… Hvala vam za sve što činite i za vaše zajedništvo sa Stvoriteljem i za pravu sliku Boga koju ste nam približili, mislila sam da je On samo sudac i kažnjavatelj daleki i nestvarni. Buduća vrhunska hagioasistentica je to napisala. Dragi mužu, ti ne možeš ništa učinit da te ja prestanem voljeti. Tako mu reci. Muž je bolestan.


179

To je isto kao da me pitaš; molim vas, moj muž ima teški rak i to je užasno, ja moram stalno njemu nositi hranu, paziti, recite mi; pa zar je to pametno, bolje da odem od njega, jel? Ovo je duhovna bolest. Isto te napada kao i njegova fizička bolest. I šta ćeš? Sebe liječi, sebe ojačaj da možeš izdržat, onda ćeš i njemu pomoći. Time što sebe liječiš u njega prelazi zapravo tvoja ljubav i on će se promijeniti. Nema drugog puta. Ako hoćeš njega liječiti, a ti ostaješ isti, nema koristi.

Strašno puno ste pitanja napravili. Šta ću s vama? Probat ću još poslijepodne, u četiri sata na neka odgovoriti, jer vidite, ne ide sve.


Čovjek samo ima osobni život, kao Bog, i može s Bogom razgovarati, i misliti, i stvarati. Životinje imaju takozvani biološki život, to je nešto do duha, a nije život, jer taj život prestaje sa biološkim životom. Životinje ne preživljavaju svoju smrt, čovjek preživljava. Zato, život u pravom smislu se kaže samo za čovjeka. Jako lijepo o tom govori Nikolaj Berđajev; da sve ovo drugo je duhovno, ali ne duh. Životinjski život je duhovan, od duha stvoren, ali nije duh. A čovjekov život je duh. I Bog udahnjuje čovjeku duh, svoj osobni život. U životinje ništa ne mora udahnuti. To je život koji je Bog stavio u prirodu i on se samo obnavlja. To je to! Sad što vi hrvati niste možda razumjeli njemački, to nije važno. Pitanje je; da li je Bog udahnuo i životinjama život?

(Pitanje na talijanskom.)

Ako manjka, dakle, nada, onda je to ranjen organ srca. Srce je ono koje je uporno, ustrajno i koje može onda izdržati sve boli i patnje, ali dalje ide i vjeruje. Većinom je to srce. U manjem dijelu je to i karakter.

Poštovani profesore, imala sam pregršt pitanja za vas, ali ste vi potvrdili kroz ovaj tjedan toliko puno da sam ja ostala bez pitanja. Pa šta ste mi onda napisali još ovo? Srdačno vam zahvaljujem, pozdravljam vas i vi ste stvarno svjetlo svijeta. Joj, dobro je. Nek petroleja bude dovoljno. Ova divna gospođa je samo rekla ono što je Isus već davno rekao; „Vi ste svjetlo svijeta.“ Jel tako? Prema tome, ništa neobično nije rekla. Svatko od vas je svjetlo svijeta, a ne samo Ivančić. Zato nemojte mislit da je Ivančić nešto posebno. Ne! On samo ima tu dužnost da ovdje sjedi, a vi tu sjedite. On mora vama govoriti, a vi morate njemu odgovarati. Svi smo isti, s druge strane, je li?

Instinkt, intuicija, prešutjeti, opomenuti. Meni kažu da volim educirati. Hvala. Sjajni ste. A vi prestanite educirati i bit ćete sjajni. Loše je kad mi netko stalno tumači; znate, vi bi trebali ovako, vi bi trebali onako! Ma od kud ti? Zašto bi ja trebao? Ako misliš da nešto trebam donesi mi neki dobar čaj ili neki dobar bombon za grlo i ja ću to uzet, da ne moram kašljati. Al nemoj reći; vi biste trebali ovo, vi biste trebali ono. A, da! Nek ja sad trčim u apoteku i na more, je li, pa nek se kupam da mi to prođe. Dakle, tako i svi ljudi osjećamo i ne volimo kad nas netko gnjavi, gnjavi. Onda kažemo; nemoj me, molim te, što više govoriš, budi sigurniji da to neću prihvatiti.


180

Molim pojasnite, kako često uzimati lijekove koje ste naveli? Da li na individualnom susretu treba sve točke proći odmah? Drugo; šta preporučiti hagiopacijentu kada ode kući, kako uzimati lijek? O ljudi, braćo, nema ovdje nikakav odgovor. Kako često uzimati lijekove? Pa to me pitate; kako često trebam disati? Da li tri put na dan ili ujutro, podne i navečer? Ako je duh život, ti lijek moraš stalno uzimati, čovječe Božji. Bez prekida. Kako će on doma? Ma stalno, čovječe. Zašto sveti Pavao kaže; bez prestanka molite?

Kako pomoći osobi koja nosi masku u svom životu, prikriva svoj duh, svoju osobnost, koji veoma oscilira u doživljajima vanjskog svijeta, ali zapravo nitko mi ne kaže i ne daje znak? Ima još puno pitanja, a mi bismo trebali već imati jedan lijepi koncert. Zašto lijepi? Jer to moj nećak svira. To mora bit vrhunsko. I s njime jedan krasan orguljaš iz crkve svetog Petra u Zagrebu, pa ih molim da mi oproste što ja nisam prestao u dvanaest i petnaest. Na ova druga pitanja ću odgovoriti poslijepodne u četiri sata.

Documents

III. Medjunarodni Studij Hagioterapije - 4.-9.7