Huber Bio sam zatocenik u logoru Jasenovac.pdfNe može se reći da do sada nije pisano o logoru Jasenovac. Ima literature i o drugim logorima koji su postojali u našoj zem-lji i sigurno

www.krajinaforce.com

SPOMEN-PODRUČJE JASENOVAC

Biblioteka PORUKE

Knjiga 10.

Urednik: RADOVAN TRIVUNČIC


Izdavač

SPOMEN-PODRUČJE JASENOVAC

Za izdavača

RADOVAN TRIVUNČIC

Tehničko uređenje i korektura

FRANJO PIRC

Tisak

PUP »PRIVREDA« — OOUR TISKARA

PETRINJA

ČEDOMIL HUBER

BIO SAM ZATOČENIKLOGORA JASENOVAC

1977.


S A D R Ž A J

Predgovor

l — Dolazak u logor

II — Jasenovac .

III — Prvi put u Jasenovcu

7

10

15

19

IV — Neki pokušaji psihološke borbe protiv jedinstva zatočenikai unošenja razdora među logoraše . . . . 2 6

V — Kraj »mira« u logoru . . . . 29

VI — Vraćaju me u Staru Gradišku . . . . 32

VII — Stara Gradiška 37

VI l I — Jesen 1943. godine . . . . 42

IX — Prijelaz u novu 1944. godinu . . 47

X — Od proljeća do jeseni 1944. godine 51

XI — Ponovo u Jasenovcu 55

XII — Postao sam »obskrbnik« 59

XIII — Početak kraja 65

XIV — Kraj logora 69

XV — Proboj zatočenika 74

XVI — Zaključak 80

PREDGOVOR

Ne može se reći da do sada nije pisano o logoru Jasenovac.Ima literature i o drugim logorima koji su postojali u našoj zem-lji i sigurno je da mi sva ta literatura nije poznata. Ipak, ono štomi je poznato, po mojoj ocjeni, dano je suviše fragmentarno i su-više jednostrano.

U literaturi koju sam imao prilike upoznati, Jasenovac i nje-gova filijala Stara Gradiška, prikazani su uz pomoć pojedinačnihsjećanja preživjelih zatočenika, a samo djelomično uz pomoć nekesačuvane ustaške dokumentacije ili štampe. Ipak, čitajući to,ne mogu se oteti utisku da su prikazani samo poneki događaji, ane cjelina. A i ti događaji, osim rijetkih izuzetaka, prikazuju samoustaška, nasilja (iz poštovanja prema zvijerima ne upotrebljavamuobičajeni izraz »zvjerstva«), njihovo djelovanje, a ne i otpor za-točenika. Stječe se, uglavnom, utisak da su svi zatočenici bili sa-mo objekti sadističkih iživljavanja ustaša, živo meso dotjeranona klaonicu, živo meso koje nije ljudsko, jer je ono ljudsko unjemu uništeno, meso koje predstavlja samo biološki, po oblikučovjeka, ali koje nema i sve karakteristike psihofizičke ličnostikoju nazivamo čovjekom.

A baš to uništenje čovjeka u zatočeniku nije dovoljno osvijet-ljeno a pogotovu nije osvijetljeno to da se u svim zatočenicimanikada nije mogao ubiti čovjek. Gotovo da i nije prikazan logorkao specifično bojište na kojem se također vodila narodnooslo-bodilačka borba, ali — dozvolite da upotrebim taj izraz — borba,u paklu i protiv pakla, dakle, na način potpuno različit od onogna okupiranom ili oslobođenom teritoriju, ali s istim ciljevima.

Takav, po mom mišljenju jednostavan prikaz logora, ponukaome je da pokušam prikazati logor drugačije, onako kako ga javidim, kako sam ga ja doživio i kakav mi je ostao u sjećanju. Toje pokušaj da se prikaže i ona druga, do sada neprikazivana stra-na, ona strana koju su ustaše samo ponekad mogle uočiti, u raz-dobljima njihovih čudovišnih hajki, hapšenja u logoru, mučenjai egzemplarnih ubijanja, ona strana koja je na kraju krajeva iomogućila onakav kraj Jasenovca kao logora, kakav je i bio 22.travnja 1945. godine.


Pokušavao sam i ranije tako prikazivati logor, ali — nažalost —nisam nailazio na podršku kod određenog broja ljudi u sredstvi-ma javnog informiranja, a sigurno je da i nisam bio mnogo upo-ran u tom nastojanju. Tek sada, uz pomoć Spomen-područja Ja-senovac, omogućeno mi je da napišem ove redove.

Sigurno je da ovaj moj zapis ne predstavlja i ne može pred-stavljati potpunu, cjelovitu i sasvim objektivnu istinu. Vrlo jevjerojatno da se potpuna istina o svemu ovome nikada neće saz-nati, jer je ustaška — iako neuredna, nepotpuna i nadasve jedno-strana — dokumentacija uništena. Spaljivanjem logora uništene sui one rijetke bilješke koje su pojedini logoraši, kojih danas višenema, napravili. Mnogi od rukovodilaca otpora u logoru pobijenisu i sa sobom su odnijeli zauvijek mnoštvo podataka o akcijama,uspjesima i neuspjesima, pravilnim tendencijama i greškama, alii o njihovim izvorima. U onim uvjetima, sve se praktično moralopamtiti. Bilješke o organizaciji i organiziranima nije smjelobiti. Zato je nestanak svakog od rukovodilaca otpora predstav-ljao i gubitak mnoštva podataka. I uvijek je trebalo organiza-ciju iznova formirati. Samo dio ove epopeje junaštva naših ljudimože se saznati, i to samo zato što još ima živih ljudi koji moguponešto od toga posvjedočiti.

Sva ta »svjedočenja preživjelih«, predstavljaju pojedinačna,manje više usamljena svjedočanstva, koja su — kao i sva drugasvjedočenja — opterećena subjektivizmom, djelomičnim znanjem,određenim zaključivanjem. Tako da i svaki od ovih prikaza (svje-dočenja) ne može biti potpuno vjerodostojan dokument u svakomdetalju, iako to uopće ne znači da je čovjek rekao bilo kakvu ne-istinu ni svjesno ni nesvjesno, a pogotovu ne da je lagao. Tekuspoređen]em većeg broja iskaza o istom događaju, moći će ses još uvijek relativnom sigurnošću odvojiti objektivne činjeniceod subjektivnih zaključaka, isključiti »ugao promatranja« svakogsvjedoka, pri čemu ne treba nijedan takav iskaz smatrati neisti-nom ili laganjem, ako je izjava savjesno dana, a ne u nekomafektu.

Pišući ovo, pokušat ću biti što objektivniji, nastojati opisatidogađaje i činjenice onakvima kakvi su bili, a ne kako su se menitada činili ili kako ih danas ocjenjujem. Svakako da ću moratiponegdje dati i svoje zaključke, svoje tadašnje ocjene ili sadašnje,ali ću nastojati da to jasno i kažem. Jer, mnogo toga što će bitiovdje rečeno sakupljeno je u dugom vremenskom razdoblju. Do-lazeći u logor ja sam o njemu samo čuo, znao sam da postoji,da je u njemu užasno, ali to je bilo sve. Tek postupno, živeći ulogoru, saznavao sam činjenice. No, ja ih ne mogu sada tim re-dom i postupkom prikazivati, jer bi to bilo suviše dugotrajno,zamorno i nadasve dosadno. Zbog toga ću prikazati stvari onakokako sam ih poznavao pri kraju logora, odnosno popunjeno poda-

cima koje sam od preživjelih zatočenika prikupio i koje smatramvjerodostojnim. Ali, to samo za cjelovitost slike u logoru, a ne iza one stvari koje predstavljaju moj osobni doživljaj.

Ne vjerujem da ću u tom svom nastojanju potpuno uspjeti, jeri ja sam samo jedan svjedok, jedan od preživjelih.

Zbog svega toga smatram ovo pokušajem drugačijeg prikaziva-nja logora, drugačijeg prilaska ovom problemu. Nadam se da ćetaj pokušaj podstaknuti preživjele zatočenike da i oni iz svojihsjećanja izvuku ponešto na ovu temu. Prikupljanjem svih takvih»izjava« pružit će se ipak solidna građa na osnovi koje će se mo-ći o Jasenovcu govoriti i kao o poprištu, jezivom, specifičnom,prepunom žrtvama, ali ipak poprištu narodnooslobodilačke borbenaših naroda.

Uzeo sam ovaj autobiografski oblik zato što mi on omogu-ćava da iznesem ne samo činjenice nego i svoje zaključke, aliodvajajući jedno od drugog, na osnovi činjenica i opažanja. Ni-sam u mogućnosti pisati historiju logora. Pokušavam samo pru-žiti građu onome koji to bude mogao, nekada kasnije.

Ali, kao i svaka autobiografija koja nije pisana na osnoviuredno vođenih i objektivno ocijenjenih dokumenata, za koju ne-ma podloge u bilješkama i dnevnicima, ona ne može biti u svimsvojim detaljima autentičan dokument o onome što prikazuje,već samo vjerodostojno svjedočenje.

Mislim da sam u samom početku bio dužan ovo istaći, jer bibez toga čitalac pogrešno shvatio i moju namjeru i moja dalj-nja izlaganja. A to bi značilo da bih se ogriješio o uspomenu naone divne ljude koji su pokazali neustrašivu hrabrost, takvo ljud-sko dostojanstvo koje ništa, pa ni logorski pakao i najsurovijamučenja, nisu mogli uništiti.

98


DOLAZAK U LOGOR

Negdje u ožujku 1943. godine pozvao me Milan Bogić na sastanak.Bilo je to tmurno popodne ranog proljeća. Pošli smo iz Osijeka, nasi-pom pokraj Drave, uzvodno. Nastojali smo ostaviti utisak dvojice mla-dića koji se bezbrižno šeću obalom Drave, gdje su se mladići ponekad

ranije šetali. Išli smo u šumu kod »Stare Drave«, oko 2 km uzvodnood Osijeka, gdje nas je čekao član Okružnog komiteta Nedeljko Hali-lović.

Ne sjećam se više svega što je tada bilo rečeno, o čemu smo sedogovarali i dogovorili. Ali se dobro sjećam da je Halilović tada rekaoda je Milan Bogić od tada novi sekretar Mjesnog komiteta Osijek a jada sam član tog komiteta. Pred kraj dana, u sam sumrak vratili smo sesvojim kućama.

Nedugo zatim — kako sam kasnije saznao — zbog svoje neoprez-nosti, negdje na terenu bio je uhvaćen Halilović i još jedan član Ok-ružnog komiteta: Melhior Tramšek. Čim smo saznali za njihovo hap-šenje, odlučili smo bježati iz grada na oslobođeni teritorij. Međutim,stiglo je naređenje da ne odlazimo, da nismo kompromitirani, a Halilo-vić i Tramšek — rečeno je — imaju dobro držanje pred policijom i nepostoji neposredna opasnost »provale«. Saznali smo također, ne znamviše kojim putem, da je Halilović pokušao samoubojstvo trovanjem, alida su ga ustaše hitnom bolničkom i liječničkom intervencijom uspje-le održati u životu. Bilo je to kao potvrda njegova dobrog držanja predpolicijom i ukazivalo je na to da će prije žrtvovati sebe nego odatidrugove.

HAPŠENJE U STANU

U noći od 22. na 23. ili od 23. na 24. svibnja 1943. godine, agentiustaške policije provalili su u stan u kojem sam stanovao s majkom ibratom Aleksandrom. Uhapsili su mene i brata, lako su izvršili preme-tačinu, nikakve materijale nisu našli, jer ono što sam imao dobro sam

10

sakrio. Kada su nas vezane odvodili, rekao sam majci da se ne brine,jer ćemo se ubrzo vratiti. Jedan od agenata je rekao da to neće biti takobrzo.

U zgradi policije, kamo su nas vezane doveli, bilo je mnogo uhap-šenih. Malo koga od njih sam poznavao. Nisam znao što se dogodilo,ali je toliko uhapšenih odjednom jasno svjedočilo da je u pitanju nekaprovala, ili pak da je racija. Činilo mi se ovo drugo vjerojatnije, pa sambio uvjeren da su ustaše načinile grešku kada su me uhapsili. Međutim,sam šef policije Furlanović, uskoro je razbio ovu moju nadu, jer mi je re-kao da nije niti znao da postojim i kolika sam zvjerka. Pravio sam se dane shvaćam o čemu se radi, ali mi je bilo jasno da sam provaljen i dao meni imaju dosta podataka i vjerojatno i dosta dokaza.

Sutradan u hodniku zatvora slučajno smo se sreli Bogić i ja. Ja jošnisam bio saslušan, ali on jest. Uspio mi je kazati da je Halilović sveizdao, da je Takač, zvani »Nagli«, slučajno izbjegao hapšenje jer nijeu Osijeku, da se Šedina prilikom hapšenja borio i ubio, a da je jošjedan član mjesnog komiteta — imena mu se ne sjećam, bio je tram-vajski kondukter u Osijeku — uspio pobjeći, navodno u Mađarsku.

Ovo obavještenje bilo je vrlo korisno i na tim sam podacima zas-novao svoju obranu: priznati ono što znaju, ali pri tome nikoga ne teretiti,da bih mogao sakriti ono što ne znaju, a zatim za sve što bi mene te-retili teretiti ona tri člana mjesnog komiteta koje nisu uspjeli uhapsiti. Takosam uspio da nijedna veza za koju sam znao nije bila otkrivena, l danasne znam kako su saznali da sam održavao vezu s Mirjanom Borbaš, tekjednog dana su me pitali za nju. Priznao sam da sam održavao vezusa ženom koja se tako predstavila, ali da ne vjerujem da je ta žena za-ista i Mirjana Borbaš. Kada su me s njom suočili rekao sam da to nijeona žena s kojom sam ja održavao vezu, pa tako ona taj put nije bilauhapšena. Na žalost, bila je uhapšena kasnije, povodom jedne drugeprovale.

Te noći kada sam uhapšen, bilo je uhapšeno još oko stotinu drugo-va i drugarica, ali sam samo neke od njih poznavao. Došavši u zatvor-sku ćeliju (najprije sam nekoliko dana zadržan gore u kancelariji, jeru zatvoru nije bilo mjesta, ili su ustaše htjele da nas razdvoje kolikosu god mogli da spriječe dogovaranje među nama) zatekao sam tamoranije uhapšenog Otona Garaja, kojeg nisam poznavao. Bio je žestokomučen i ništa nije priznao. Uostalom, o toku istrage i ustaškim meto-dama ne treba govoriti, jer je to već odavno poznato, pa bi ovo bilosamo ponavljanje. To je za mene trajalo svega oko mjesec dana.

S nama je bio uhapšen i Željko Kiemen, tada advokat u Osijeku, kojije bio poglavnikov kum (ili obrnuto), a kao hrvatski nacionalista (aline i ustaša) bio je na robiji za vrijeme bivše Jugoslavije. Vjerojatno zbogtoga nismo izvedeni pred »pokretni prijeki sud«, jer bi izvođenje pog-lavnikovog kuma pred sud bilo nepovoljno za ustaše. No, postojao jei drugi način da budemo likvidirani, a to je da nas pošalju u logor.

11


PUT U NEIZVJESNOST

Negdje potkraj lipnja 1943. godine, u rano ljetno jutro, kada je sun-ce već dobro grijalo ovu napaćenu zemlju, velika grupa uhapšenika iz-vedena je iz policijske zgrade i odvedena na željezničku stanicu. Išlismo po dvojica u redu. Izvjestan broj, među njima i Garaj, bilo je veza-nih lancem.

Moj brat već je bio pušten kući. Kako je majka saznala da ću baštoga dana biti otpremljen u logor, ne znam. Isto tako ne znam niti kako izašto su joj primili za mene poslan ranac s nužnom odjećom i izvjes-nom količinom hrane. Tek ujutro, na izlazu iz policijske zgrade, jedanpolicajac mi je predao taj ranac. Sjećam se da je u njemu bio i zimskikaput, iako je tek počelo ljeto.

Strpali su nas u »G« vagone, na kojima je pisalo da se u njima mo-že prevesti toliko i toliko vojnika ili toliko i toliko konja (brojke sam za-boravio). Ali, vagone su dobro zatvorili, tako da se iznutra nikako nisumogli otvoriti. Bili smo dosta potišteni jer smo odlazili u neizvjesnost,a i zbunjeni jer smo očekivali da ćemo biti izvedeni pred sud. Sada senaša situacija izmijenila. Ipak, i pored te zbunjenosti. Vladimir Cigale,član MK Osijek uspio je viknuti »Živjela sloboda«, na što smo odgovori-li »Živjela«. Bio je to prvi i do tada jedini znak koji je dokazivao dačovjek u nama još nije bio uništen.

Cijeli dan proveli smo u vagonu. Nisu nam dali ni vode, a kamo lihrane. Kasno popodne iskrcali smo se u Okučanima, ukrcali na kamionei pod jakom stražom sprovedeni u Staru Gradišku. Tamo su nas, s jošjednom grupom dovedenom iz Zagreba, smjestili u jednu veliku pro-storiju. Tu je počelo uzimanje podataka za logorsku administraciju,oduzimanje svih vrijednosti (novca, nakita, satova i sl.), ali su nam osta-vili svu odjeću koju smo ponijeli sa sobom, pokrivače, pa čak i hranu.Činilo mi se to posve normalnim, ali sam kasnije čuo, a i sam vidio,da je to bio izuzetak, da su po pravilu svim logorašima oduzimali svešto im se činilo vrijednim.

Nikome od nas nisu rekli tko je na koliko dugo zatočeništvo osu-đen. Računali smo da će nam to biti kasnije rečeno. Uskoro smo doz-nali da to uopće nije važno, da odavde — po pravilu — nema izlaska,a da osuda na tri godine (maksimalan rok prema »propisima«) možesamo predstavljati razlog da se bude likvidiran ranije nego neki drugi.

Toga dana je zapovjednik logora Gačić — mislim da je tada već biosatnik po činu — bio izuzetno dobro raspoložen. Udostojio nas je timešto je osobno došao da nas primi. Svakoga je pitao za ime, zanimanjei mjesto rođenja. A kada sam mu rekao da sam rođen u BosanskojGradiški (koju samo Sava odvaja od Stare Gradiške) rekao je kroz ve-

dar osmijeh: »Pa ti si došao u rodno mjesto da ostaviš kosti«. To je rekaotako da bi zvučalo kao neka šala, ali meni se ona nimalo nije sviđala.

12

Odlučio sam da mu ne dozvolim da baš ovdje ostavim kosti. Ta odluč-nost da ne nestanem u logoru bila je jedan od faktora koji mi je omo-gućio da izdržim do kraja.

POSTALI SMO ZATOČENICI

Sutradan smo odvedeni u sam logor. Tada smo saznali da smo pre-noćili u zapovjedništvu, velikoj i lijepoj zgradi unutar logora, ali je onabila visokim zidom od opeke odvojena od dijelova logora u kojima suživjeli i radili logoraši. Postali smo, dakle, zatočenici. Oni koji su prijenas dovedeni u logor znatiželjno su nas promatrali i među nama tražilisvoje eventualne poznanike. l mi smo njih promatrali nastojeći da iznjihova izgleda i držanja ocijenimo što nas čeka. l mi smo tražili pozna-nike.

Sjećam se da mi je od ranijih logoraša prvi prišao Drago Pocem izOsijeka. U Osijeku smo se dosta površno znali. Začudio sam se kadasam ga vidio ovdje, a ne manje se začudio i on. No, poznavali smo sei to je bilo dovoljno da porazgovaramo i da se raspitujemo za ono štonas je zanimalo. Njega je naročito zanimalo zašto smo uhapšeni, kak-vo je držanje na policiji imao koji od nas itd. Tek pošto je to sve odmene saznao, a ja nisam imao razloga da mu o tome ne pričam, dao mije prvi savjet za buduće držanje u logoru. Nepoznatim zatočenicima —rekao je — nikada ne govoriti istinu o tome zašto si doveden u logor. Akoveć treba nešto reći, onda treba istaći da je to zbog šverca (priču izmi-sli prema okolnostima) s obzirom da ustaše kriminalce povoljnije treti-raju, nego li svoje političke protivnike. Uostalom, logoraš koji nije pro-i/okator, rijetko će i postaviti takvo pitanje, tako da već postavljanje tak-vog pitanja može poslužiti donekle kao znak raspoznavanja provokatora,iako to ne mora uvijek biti slučaj. No, opreznost nikada ne škodi.

PRVI DANI

Svoje prve dane proveo sam na vanjskom radu. To znači da samradio sve što je trebalo: istovar ogrjevnog drveta ili balvana iz dereg-lija, čišćenje od maltera cigle dobijene rušenjem zidova stare tvrđaveitd. Ujutro su nas budili u šest, a u sedam je započinjao rad. Radilo sedo podne, a popodne od dva do pet.

Činilo se da će boravak u logoru biti lak. Posao nije bio pretjeranonaporan, ustaše nas nisu posebno gonile, slobodno vrijeme smo provo-dili u šetnji po krugu koji je bio djelomično sličan parku. Imali smo stru-ju, svjetlo i vodu, a jednom tjedno i kupanje sa dezinfekcijom, tako daje higijena — za logorske prilike — bila na zavidnoj visini. Hrana jebila slaba. Rijetka nezačinjena »čorba« po kojoj su plivali komadići re-pe, ponekad »pura« (rijetka kaša od kukuruznog brašna) bez soli i ko-madić kruha (čini mi se 75 grama) na dan. To je bilo u podne. Ujutro

13


neka vruća voda nazvana čajem, a uvečer isto takvo »varivo« tj. rijetkačorba u kojoj se moglo naći možda i zrno graha ili komadić krumpira.S takvom hranom ne bi se moglo preživjeti. Ali bilo je dozvoljeno da seu paketima od kuća prima hrana za kuhanje i bilo je dozvoljeno da seta hrana kuha. Zahvaljujući tome nije bilo potpune neishranjenosti ismrti od gladi. Govorim o vremenu u koje sam došao u logor, a ne ocijelom logorskom razdoblju, pogotovu ne o onome prije nego što sampostao zatočenik.

Iz priča starih zatočenika saznao sam da je ovo sada (ljeto 1943. g.)izuzetno mirno razdoblje, da nikada ranije nije bilo tako i da ovo sigurnoneće dugo trajati.

Tako je prošlo prvih sedam dana. Počeo sam se privikavati na lo-gor i na specifične uvjete života i prije svega na najvažnije pravilo po-našanja: »Radi koliko moraš najnužnije, da te ne bi tukli, ali ne zama-raj se, jer što od snage izgubiš, u logoru ne možeš nadoknaditi«.

NA PUTU ZA JASENOVAC

A tada je došao tzv. nastup. Svi zatočenici su bili postrojeni u cen-tru logora. Ustaški »dužnostnici« svuda su oko nas i nikom nisu doz-voljavali da izađe iz stroja. Većina se iskusnih zatočenika posakrivala,ako se ikako moglo. Ipak i njih je bilo u nastupu, jer nikada se svi nemogu sakriti.

Odvojili su jednu veću skupinu (možda oko 100) u koju sam bio od-ređen i ja. Odvajali su uglavnom nas s vanjskog rada, dok su one izradionica zadržali. Ta naša skupina određena je za Jasenovac i istog da-na tamo smo odvedeni.

Nikada se do tada nije dogodilo da je u Jasenovcu ponestalo radnesnage, a sada je baš to bio slučaj.

Vjerojatno su ustaše privremeno prekinule s prikupljanjem novihlogorša, pustošenjem sela i hvatanjem njihovih stanovnika. Jednim di-jelom to je bilo stoga što su sva sela bliza ustaškim posadama bila iliraseljena ili su pak nastanjena ljudima koje su smatrali dovoljno povjer-ljivima da ih mogu ostaviti na miru još neko vrijeme, a ona udaljenanisu bila pod njihovom kontrolom, nalazila su se na oslobođenom ilidjelomično oslobođenom teritoriju. Svakako da je i opća vojno-politič-ka situacija u to vrijeme djelovala na to. To je bilo — ako se dobro sje-ćam — razdoblje kada su ustaše pokušale stupiti u kontakt sa zapadnimsaveznicima i odvojiti se od fašističkog broda koji je počeo tonuti.

No, bez obzira na razloge, bilo je to razdoblje kada je u logor do-vođeno malo novih zatočenika, pa je za održavanje ustaških pogonatrebalo dosta radne snage, a to su mogli dati samo postojeći logoraši.

14

JASENOVAC

Do početka Drugog svjetskog rata Jasenovac je bilo malo poznatoselo. Nalazi se nasuprot ušća Une, na lijevoj (slavonskoj) obali. Bilo jeto pitomo selo, čiji su se stanovnici bavili uglavnom zemljoradnjom istočarstvom, a naročito uzgojem svinja.

Nekako pred Drugi svjetski rat, Jasenovac se počeo pomalo industri-jalizirati. Na istočnom, nizvodnom rubu sela podignuta je ciglana, jer jeilovača pružala gotovo neiscrpnu sirovinu. Bila je kvalitetna, pa se pro-izvodila dobra cigla i crijep.

Obje obale Save uzvodno od sela pokrivene su gustim šumama ukojima je prevladavao čuveni slavonski hrast, bilo je i dosta brijesta,a kako je teren podvodan i dosta vrbe i topole. Ove šume su predstav-ljale izvor sirovina za drugu industriju koja se na tom terenu počelarazvijati. Pored ciglane bila je podignuta i pilana.

Za stoku je trebalo dosta lanaca. To isto je bilo potrebno i za vezi-vanje trupaca drveta. Zato nije čudo da se kao treća fabričica tu stvo-rila i lančara.

Cio ovaj kraj oko Jasenovca je močvaran. Pored Save, tu je Una,koja je kod svoga ušća u Savu već prava, mirna ravničarska rijeka. Izslavonskih brda vode su se slijevale u Strug, koji je nizvodno od Ja-senovca utjecao u Savu. Polja oko Jasenovca, koja su se nalazila iz-među ogromnih slavonskih i bosanskih šuma bila su vrlo plodna, ali jemnoga žetva propadala jer su poplave često pustošile. Bilo je slučajevakada su se sve tri rjeke spojile u ogromno jezero, močvaru, a izlivenevode vrlo sporo su otjecale i povlačile u svoja korita.

Ovakav kraj bio je pogodno tlo za razvoj komaraca kojih je ovdje bilou ogromnim količinama. Stanovnici Jasenovca i okolnih sela mogli supreživjeti, mogli su se održati usprkos teškog rada samo zahvaljujućičinjenici da im je hrana bila obilna i kalorična, tako da se organizammogao oduprijeti boleštinama.

15


Čini se da su ustaše, vjerojatno po direktivi svojih nacističkih gos-podara, upravo zato i izabrale ovaj kraj za osnivanje logora za uništava-nje čitavih grupacija stanovništva s teritorija svoje tzv. »Nezavisne DržaveHrvatske«. Jer, bilo je potrebno samo da zatočenike nedovoljno hrane,da ih izgladne, da ih pri tome tjeraju na iscrpljujuće radove i samapriroda bi se pobrinula za to da velik broj jednostavno nestane zbogbolesti i loših životnih uvjeta.

Oko 30 kilometara nizvodno od Jasenovca nalazi se Stara Gradiška.To je malo naselje pored nekadašnje tvrđave. Tvrđavu je sagradila Ma-rija Terezija za obranu od Turaka. Između dva rata u tvrđavi je bilakaznionica. l tu kaznionicu ustaše su pretvorile u logor.

Od tri sela između Jasenovca i Stare Gradiške, koja su se nalazilaokružena stoljetnim šumama slavonskog hrasta, Košutaricu, Mlaku i Ja-blanac, ustaše su iselile posljednja dva kao što su učinile i s Jasenov-cem. Tako na cijeloj lijevoj obali Save, od Jasenovca do Stare Gradiškenizvodno nije bilo gotovo nikakvih stanovnika osim ustaških posadai malobrojnih članova njihovih obitelji (uglavnom u Jasenovcu i StarojGradiški). U Mlaki i Jablancu nije bilo ni jednog stanovnika.

Na desnoj obali Save, u Bosni, sve od Une pa do sela Orahova blizuBosanske Gradiške, također je bilo iseljeno nekoliko sela, pa je cioprostor do padina Prosare (sve do Dubice) također bio nenaseljen ipust.

Cio taj prostor od preko 300 kvadratnih kilometara bio je praktičnonenaseljen i predstavljao je područje logora Jasenovac.

Postojanje neke industrije, postojanje ogromnih obradivih površinapredstavljalo je osnovu za tzv. radni logor. Sam Jasenovac su nazivalilogor III Ciglana, jer je logorsko naselje bilo koncentrirano oko cig-lane. Kožara u samom mjestu Jasenovac bio je tzv. logor IV, dok jeStara Gradiška bila logor V.

Ne znam gdje su se nalazili logor l i logor II. Vjerojatno su to bililogori u Krapju, uzvodno od Jasenovca, koji su u vrijeme mog dolaskau logor već bili likvidirani.

Ustaše su u logor dovodile velik broj ljudi. Bilo je među njimastručnjaka svake vrsti. Ali, cilj ustaša nije bio radni logor, kako su ganazivali, nego logor smrti, uništavanja.

JEVREJI l ROMI — »NIŽA RASA«

Suglasno svojoj fašističkoj ideologiji, u skladu s njemačkim rješe-njem židovskog pitanja, u logor su dovedeni Jevreji. Zatim su dovedenii Romi, jer su i oni bili »niža rasa«. Kako je šovinizam bio jedno odosnovnih načela ustaške ideologije, to je s teritorija njihove državetrebalo istrijebiti sve Srbe, pa su i Srbi dovođeni u logor. Sve ove ka-

16

tegorije logoraša, dovođene su zato što su bili pripadnici tih etničkihgrupa koje su ustaše htjele uništiti, istrijebiti. Ali, u ustaškoj državi po-stojali su i Hrvati koji se nisu slagali s ustaškom politikom. Među njimaje bila široka lepeza protivnika, od jugoslavenskih monarhista do ko-munista. Kako su komunisti bili na čelu narodnooslobodilačke borbe,usmjerene protiv fašizma i njemačke i talijanske okupacije (govorimsamo o području Hrvatske), to su ustaše sve svoje političke protivnikekoje nisu mogle nazivati ni Židovima, ni Romima, ni Srbima nazivalekomunistima. A sve te protivnike bilo je neophodno fizički istrijebiti, jersu se osjećali sigurni jedino među svojim istomišljenicima.

Prirodni i klimatski uvjeti nisu bili dovoljno efikasni u uništavanjutog ogromnog broja ljudi koje su ustaše dovodile u logor. Njima se žu-rilo da istrijebe što više stanovništva, pa su stoga uveli i cijeli sistemuništavanja ljudi, ubijanja na najrazličitije načine. »NDH« nije bila teh-nički razvijena zemlja, pa stoga nije bilo moguće uništavati ljude natehnički usavršen način, kao što je to činila Njemačka u Oswjenćimu.U Jasenovcu nije bilo plinskih komora (barem ne u većem obujmu).Ubijanje se vršilo ručno i u njemu su učestvovali manje više svi članoviustaške posade. Čak se među ustašama smatralo herojstvom da se ubi-jaju logoraši. Oni su se međusobno hvalili brojem ubijenih, a nerijetkoi načinom ubijanja. Što je neki od ustaša bio suroviji, što je više ubijao,to mu je ugled među ustašama rastao. Bio je to čudovišan način istica-nja i takmičenja, dostojan takve organizacije kao što je bila ustaškaobrana, kako se službeno nazivala ta formacija ustaške oružane sile.

Ne znam kako je došlo do takvog naziva ovih ustaških jedinica, alivjerojatno je to trebalo biti ono što je u Njemačkoj bio SS. Jer i SSje skraćenica od »Schutz Stafell« što bi se moglo označiti kao obram-bene jedinice. Vjerojatno su zato ustaše i ovoj svojoj formaciji daletakav naziv. Svakako je postojalo nastojanje da se ne samo dostignenego i prestigne uzor SS.

LUBURIĆ — VAŽNIJI OD POGLAVNIKA

Glavni zapovjednik ustaške obrane i njen neosporni gospodar bio jeVjekoslav-Maks Luburić. On je unutar ustaške obrane, pa i u logorukoji je bio područje ustaške obrane, bio važnija ličnost i od samog po-glavnika. Njegova volja bila je zakon za ustaše, a za logoraše ne tre-ba niti govoriti. Uostalom, njegovu volju su ustaše samo provodileprema logorašima. Logoraši nisu imali priliku neposredno čuti Luburi-ćevu riječ, njegovo naređenje.

U Jasenovcu, u samo selu, bilo je sjedište zapovjedništva ustaškogzdruga. To je bila velika jedinica, ali ne i jedini ustaški zdrug u okvi-ru ustaške obrane. Ona je imala za tadašnje prilike odlično naoružane(lakim pješadijskim naoružanjem) jedinice koje su bile svrstane u bojne(bataljone) i satnije (čete). Bila je i posebna motorizirana jedinica tzv.brzi sklop, ali je ta jedinica bila sastavljena od starih, istrošenih maši-

17


na. Ustaše nisu imale ljude koji bi se razumjeli u održavanje ovih ma-šina, pa je taj posao bio povjeren logorašima. Ustaše su samo nadziralerad logoraša.

Nije mi bio jasan odnos između zapovjedništva ustaškog zdruga izapovjedništva logora. Ne znam tko je bio stariji po činu i položaju odovih glavara ustaške organizacije u Jasenovcu. U svakom slučaju zdrugje osiguravao zaštitu logora od napada, a isto tako i sprečavao bjekstvologoraša. On je u svom sastavu imao jedinice koje su davale stražukada su logoraši radili izvan logora.

Logoraši su bili podijeljeni na grupe, prema vrsti rada koji su obav-ljali. Tako su postojale grupe: građevinska, pilana, ciglana, šumskagrupa, ekonomija, lančara itd. Neke su grupe brojile po nekoliko stotinalogoraša, a druge samo po nekoliko, kao što je napr. bila keramika ilikemijska grupa. Ako je grupa bila veća, onda su postojale manje grupekojima je na čelu bio desetar ili stotnik, što je zavisilo od toga koliko jegrupa velika. Na čelu grupe je bio grupnik. Sve su to bili zatočenicikoje su ustaše postavljale. Nekada je bilo mogućnosti da logoraši do-nekle utječu na izbor grupnika ili kog drugog funkcionara logoraša, aliuvijek je to bila odluka ustaša, ponekad čak i zapovjedništva. O nekimizborima među logorašima ne može biti ni govora.

Ustaše su se trudile da grupnik, ili stotnik ili desetar budu njimaodani, do budu goniči logoraša na rad, da budu surovi. Dozvoljavali suim da koriste batinu prema logorašima, i mnogi su logoraši postali grup-nici zahvaljujući baš tome što su se prihvatili takvog posla, što su svo-jom surovošću prema ostalima pokazivali koliko su bliski ustašama.Vjerovali su da će time spasiti svoje živote.

Samo, nisu svi grupnici bili takvi. Bilo je među njima ljudi koji su sezalagali za dobro logoraša, koliko je to bilo moguće u tamošnjim uvje-tima, koji su za svoju grupu tražili pojačanu hranu, koji su nastojalida ne tjeraju logoraše na previše naporan rad, ali su sva ta njihovanastojanja bila ograničena tamošnjim logorskim mogućnostima.

Za svaku grupu postojao je i jedan ustaški dočasnik, a ponekad,naročito kasnije i časnik, koji su imali funkciju ustaškog nadzornika.Njegov je zadatak bio da prima naređenja zapovjedništva i radne službe,da nadgleda da li grupnik pravilno organizira posao i iznad svega dase brine da logoraši ne bi učinili nešto što ne bi bilo ustašama po volji.

Pored ustaških kancelarija, koje su se nalazile u zapovjedništvulogora postojala i logorska pisarnica, kako se zvala kancelarija u kojojsu grupnici i njihovi pomoćnici obavljali administrativne poslove logora.

Eto, tako je otprilike izgledala ustaška organizacija logora u vrijemekada sam došao u logor, a takva je ostala i sve do kraja logora.

18

III

PRVI PUT U JASENOVCU

Iz Stare Gradiške kamionima su nas prevezli do Okučana. Tamo sunas ukrcali u vagone, opet »G« kola, razumije se. Navečer smo stigli uJasenovac, na industrijski kolosijek u samom logoru. Čim smo izašli izvagona postrojili su nas pred zgradom »zapovjedništva« i počeli raz-vrstavati u radne grupe. Izdvajali su zanatlije i njih su razmještali poradionicama. Intelektualce, nekvalificirane radnike i seljake razvrstavalisu u grupe koje su radile izvan radionica. To je bila ekonomija, gra-đevinska i šumska grupa, a nešto je poslano i u tzv. terensku grupukoja je imala ulogu transportnog pogona, jer je radila na utovaru i is-tovaru i na prijevozu materijala između pojedinih logorskih punktova,uglavnom riječnim putem.

Ja sam s još oko 50 drugih, među kojima je bio i Garaj, razvrstanu šumsku grupu. Ali, to sam saznao tek kasnije. Tada, u tzv. nastupusamo smo razdvajani na grupe i grupice, a nije nam rečeno što ćemoraditi.

Kada je razvrstavanje u grupe bilo završeno, odvedeni smo u logor.

Treba razlikovati logorsko područje od samog logora. Logorsko pod-ručje sam već opisao. A sada ću opisati sam logor III — Ciglanu.

Centar logora i najveći broj zatočenika u samom logoru zapoš-ljavala je ciglana. Za najteži rad u logoru smatran je rad na »bajeru«tj. na iskopu zemlje za ciglanu, jer se uvijek radilo u blatu i vodi.

Odmah pored ciglarske peći nalazila se lančara, nekad samo tvor-nica lanaca, a tada 1943. godine već znatno raznovrsnija metalna »in-dustrija«. U njoj su zatočenici popravljali oružje, ali su izrađivali i novo(npr. »strojnice«). Tu se praktično od metala izrađivalo sve što je usta-šama trebalo. U labirintskim hodnicima između ciglane i lančare nala-zile su se druge radionice. Tu su bili električari, kemičari, keramičarii dr. kojih se sada ne mogu sjetiti.

S druge strane ciglane nalazila se velika jednokatna zgrada Uprizemlju se nalazila stolarija, a na katu je bila logorska pisarnica i

19


crtaonica. Tu se obavljala zatočenička administracija, tu su imali svojestolove grupnici i njihovi pomoćnici, službeno nazvani pisarima. Tu suse izrađivali i projekti koje su ustaše naručivale. Znam da je ovdjeinž. Reis (Rajs) arhitekta projektirao određene objekte, a tu je inž.Spindel (Špindl) projektirao dimnjak za električnu centralu koja se uneposrednoj blizini stolarije u to vrijeme gradila.

U nastavku na stolariju pružala se pilana gdje su se u daske pre-tvarale klade koje su zatočenici sjekli u okolnim šumama. Od finalnihproizvoda ove pilane, koliko se sjećam, naročito su bile tražene »gajbe«za voće koje su se radile od vrbova drveta.

Ispred pilane, nasuprot zapovjedništvu nalazila se »časnička kuhi-nja« s »blagavaonicom«, ispred koje je bio mali travnjak i nekoliko mla-dih jablana. Sasvim prema Savi, pored časničke kuhinje nalazila se stra-žara, jer je tu bio ulaz u logor, a odatle je polazila i skela koja je za-točenike prevozila u Gradinu, na bosansku obalu Save.

Između ulaza u logor i zapovjedništva nalazile su se neke zgrade,kojima se na prvi pogled nije mogla odrediti namjena. Kasnije sam saz-nao da se u tom bloku nalazila i najzloglasnija zgrada u zloglasnomlogoru, ustaški zatvor. Mislim da je ovdje bila i tzv. zvonara, među svimustaškim zatvorima najzloglasniji, u kojem je ustaški redarstvenik Civi-dini, ali ne znam zašto i sam zatočenik, isljeđivao zatočenike uz obi-lato korištenje svih vrsta muka, od kojih su batine bile najlakše. Tuse nalazio i magazin odjeće koja je skidana s logoraša kada su ubijaniu logoru ili pak oduzimana odmah pri ulasku u logor. Ta se odjećasortirala i otpremala nekamo kao stare krpe, ako se nije mogla koristitiu logoru.

Tu je bila paketarnica u kojoj su se skupljali svi paketi prije negošto bi se podijelili logorašima koji su ih dobivali.

Tu, na tom prostoru, bili smo razvrstani prilikom našeg dolaskau Jasenovac.

Između stolarije i pilane put je vodio u logor. Put je išao nekakousko od obale Save prema Slavoniji. Bio je posut tucanikom i lomlje-nom ciglom, ali toliko malo da je poslije svake kiše na njemu bilo bla-ta dovoljno da čovjek ne može normalno hodati.

Odmah iza pilane nalazilo se gradilište električne centrale, a bila jetu i neka stara centrala koja je još uvijek radila. Pogon je bio na drvo,jer je toga bilo u izobilju, a nije koštalo ništa, jer su ga pribavljali idopremali zatočenici.

Put je zatim vodio do ruba jedne prizemne zgrade uzdignute okometar iznad terena. Po izgledu je podsjećala na stanične magazine. Unjoj se, od puta prema Savi, nalazila prvo pekara pa zatim mlin i nakraju, skoro sasvim uz put od Jasenovca prema Košutarici, koji je išao

20

samom obalom, nalazila se sušara za kukuruz. Dalje iza sušare bilo jezbijeno nekoliko baraka. To je bila ekonomija, koja je od ostalog lo-gora bila odvojena tzv. jezerom.

Jezero je bila duboka bara i pričalo se da je mnogo leševa u njupobacano Pored jezera i puta koji je tuda prolazio nalazilo se nekolikosuhih stabala šljiva. S lijeve strane puta počinjao je »bajer« sa svojimbarama i trskom obraslim obalama. Tu je tek započinjalo ono što sezvalo logor.

Naime, mnogi su logoraši spavali po radionicama, tamo gdje su iradili. Oni koji nisu radili po radionicama, ili u njima nisu imali mjesta,stanovali su u »logoru«. Logor je sačinjavalo šest ili osam (ne sjećamse više sasvim točno) baraka koje su bile oko 10 m široke i oko 40 mdugačke. Bile su podignute iznad zemlje za oko 60—70 cm, na kolju,poput sojenica, na poplavljenom terenu. U svakoj baraci sredinom jebilo poredano po dva reda boksova, a pored zidova još po jedan, tako

da je između baraka postojao samo uzak prolaz. Svaki boks imao je dvijeetaže, a u svakoj etaži normalno su ležala po tri zatočenika, u slu-čaju nužde i četiri, pa i više. Može se misliti koliko je svježeg zrakabilo u tim barakama, kada su se zatočenici, umorni i pokisli, vraćali naspavanje i kada se tu isparavao i znoj i vlaga iz znojem natopljene od-jeće i iz mokrih čarapa, odnosno krpa koje su ih zamjenjivale. A blizuvrata su još bile i kible, velike kante, sadržine možda do sto litara ukoje se mokrilo, jer je izlaz iz baraka noću bio zabranjen.

U produžetku ovih baraka, u pravcu obale Save, nasuprot ekono-miji, nalazile su se dvije ili tri barake, ograđene i od ostalog prostoraodvojene bodljikavom žicom. To su bile zgrade logorske bolnice. Ubolnici je bilo i liječnika i bolničara, ali su oni bili nemoćni da pomognubolesnicima, jer nisu imali gotovo nikakvih lijekova. Liječilo se uglavnomsamo sugestijom i ležanjem i odmaranjem. Priroda se morala sama pob-rinuti za ozdravljenje, ako je u logorašu bilo dovoljno snage za to iako je postojala volja za životom. Čak se hrana bolesnika nije mnogorazlikovala od logoraške hrane. Tek tu i tamo bilo je ponekad malo me-sa, ali također bez soli i to samo ako je nekog konja trebalo zaklatida ne ugine.

Nasuprot logorskoj bolnici, u produžetku stambenih baraka, nala-zila se zidana dosta duga prizemna zgrada u kojoj je bila smještena bri-jačnica, dezinfekcija i neke druge radionice, napr. urarija. Međutim,kapaciteti dezinsekcije bili su suviše mali da bi se moglo efikasnoodržavati čistoću i da bi se mogla potamaniti gamad koja je napadalalogoraše, a naročito uši. Zato je u logoru gotovo stalno bilo pjegavca,ali je to nekad bila prava epidemija, a nekad kao da se primirila, kaoda su bacili oslabili od tolikih žrtava koje su pokosili.

Još malo dalje, ali dosta daleko od te radionice, nalazila se opetjedna manja i jedna veća baraka gdje je bila smještena logoraškakuhinja. Ispred kuhinje nalazio se jedini bunar koji je bio dostupan

21


logorašima, odakle su se snabdijevali vodom i kuhinja i svi zatočenici.Istina, i na ekonomiji je postojao bunar, ali on nije bio za sve pristu-pačan.

Cijeli taj krug bio je ograđen ogradom od bodljikave žice. Izvan togkruga nalazili su se logorski vrtovi u kojima su radili zatočenici, ali izkojih nisu smjeli uzimati nikakav plod, jer se to smatralo teškim prije-stupom i često se kažnjavalo smrću na licu mjesta, a ponekad i poslijeteških mučenja u logorskom zatvoru. Naime, ustaše su smatrale da jepomaganje zatočenika od strane zatočenika ravno komunističkoj dje-latnosti, pa su ponekad istraživali s kim je nesretni zatočenik održavaovezu. Stalno su se bojali neke subverzivne aktivnosti, neke djelatnostikoja bi mogla uzbuniti zatočenike i dovesti do pobune.

Izvan ovih logorskih vrtova nalazio se red bodljikave žice. To jebila prva ograda logora od dva reda žice razmaknute oko 1 m, a visokomoko 2,5 do 3 m. Na visini oko 1 m od tla, taj međuprostor bio je zusutkolutima, smotuljcima bodljikave žice, tako da se ni mačka ne bi moglaprovući, a kamo li čovjek. A izvan ove ograde, u to se vrijeme forsiranoizgrađivao zid visok oko 3 m s bunkerima (izvidnicama) na određenimmjestima gdje se smještala ustaška posada. U svakom od tih bunkerabio je barem jedan puškomitraljez, a svaki je od ustaša imao pušku ibombe.

Sasvim uz žičanu ogradu nalazila se baraka koja je imala posebnunamjenu. To je bila tzv. »latrina«, zajednički nužnik za logoraše. Ova jebaraka bila nešto viša od ostalih, ali znatno uža i kraća. Pored zidovau podu su bile isječene rupe. Svaka ta rupa bila je ograđena daskamavisine oko 25 do 30 cm, a gornji rub ovih dasaka bio je ojačan letvama.Sve su te ograde povremeno krečene. Ispod svake rupe nalazila se ne-ka posuda, drvena ili metalna u koje se skupljao izmet. Svakog danasu posebno za taj posao određeni zatočenici praznili ove posude uposebna kola s velikom bačvom i to odvozili u vrt i tako ga gnojili. Zbognedostatka kreča, zemlja se pretvarala u tvrde grude koje je bilo teš-ško razbijati, pa je obrada vrta iz godine u godinu bila sve teža.

RAZGOVOR — U LATRINAMA

U tim latrinama, logoraši su imali priliku da malo posjede, da se od-more i izmijene misli, da se malo porazgovaraju. Tu su se najčešćeprenosile vijesti (od usta do usta) šapatom da netko izvana ne bi čuo.Razumije se da je u takvim uvjetima svaka vijest mogla biti izobličenaveć prema volji, želji i mašti onoga koji ju je prenosio, l tako su svenevjerojatne vijesti dobivale epitet »vijesti agencije latrina«.

U taj i takav logor došao sam iz nastupa. Tek tu sam saznao dasam raspoređen u šumsku grupu i da ujutro polazim na rad. Dobiosam mjesto u jednom boksu, u srednjoj grupi, negdje u sredini barake udonjoj etaži. Garaj je smješten nekoliko boksova dalje, a tako i ostali

22

iz moje grupe Ležeći tako u mraku, čekajući da me obuzme san, za-podjenuo sam razgovor s mojim susjedom u boksu. Od njega samsaznao da je sada u Jasenovcu tako dobro kako nikada nije bilo, dase ne goni tako mnogo na rad, da je postupak snošljiv, da su batinanjarijetka a ubojstva pogotovu. Razumije se, nisam sve to saznao iste ve-čeri. Prve večeri je bilo onako uopćeno propitkivanje. Čekalo se jutroda se promatra onaj s kojim spavaš da i po izgledu ocijeniš možeš lis njim razgovarati ili ne, da vidiš kako se ponaša, rječju da ga ispitaš itek onda se upustiš u općenite, ali ipak konkretnije razgovore o prili-kama u logoru, iz kojih se još uvijek ne bi moglo zaključiti što si ikakav si.

Sutradan smo pošli na rad u šumu. Kod stražare smo dobili stra-žu odnosno straža nas je preuzela od logora i krenuli smo na skelu,pa preko Save u Gradinu da siječemo drva. Sjekli smo prije svega vr-be, jer je ponestalo vrbova drveta na pilani. Svaki od nas dobio je na iz-lazu sjekiru s držalicom metar dugom, jer je to bila i mjera za dužinucjepanica koje smo morali praviti kada se dio oborenog stabla pret-varao i u ogrjevno drvo. Na trojicu iii četvoricu dolazila je velika pila,zvana »amerikanka«. Prema tim uvjetima dijelili su nas u tzv. partije, jer jeuz svaku pilu bila po jedna partija koja se sastojala od trojice ili čet-vorice zatočenika. Tih prvih dana nisu nam odredili normu, jer cilj nijebio stvaranje ogrjevnog drveta (uostalom vrba za to i nije pogodna) ne-go stvaranje klada, tj. tehničkog drveta za daljnju obradu na pilani.

Moram naglasiti da sam se vrlo malo razumio u rad sa sjekiromi pilom i da sam tada zapravo morao učiti taj zanat. Na sreću, išlo jedosta lako tako da sam ubrzo, već poslije desetak dana bio dovoljnodobar radnik da je svaki zatočenik bio zadovoljan ako sam njemu do-dijeljen u partiju, jer sam mogao ostvariti određen prosječni učinak.Međutim, bilo je i takvih zatočenika koji se nikada nisu naučili dobroslužiti sjekirom, ali su se mogli dosta dobro koristiti za rad s pilom.Jedan od takvih bio je Bek (imena mu se ne sjećam), geodetski inže-njer iz Vinkovaca. Ali, bio je simpatičan i zato sam najčešće bio s njimu partiji. Drugi su s njim nerado radili, jer nije bio dovoljno spretan.

Na povratku u logor saznao sam da smo dobili svaki komad kruha(mješavina pšenice i kukuruza) koji je bio vrlo ukusan, jer je u njemubilo i soli, s obzirom da se isti taj kruh dijelio i ustašama. Istina jeda smo dobivali samo nekih 75 ili 100 grama po glavi, ali je to biloipak toliko, dok drugi koji su bili na ispomaganju kod građevinara ili ulogorskom krugu nisu dobivali ništa. Kod građevinara su dobivali samooni koji su odlazili na rad na ogradnom zidu i zidari, odnosno tesari,a ne i svi zatočenici te grupe.

Tako sam imao sreću da sam dospio u grupu koja je imala pojačanuhranu, jer se rad u šumskoj grupi tretirao težim poslom.

23


ZAJEDNICE ZATOČENIKA

U Jasenovcu je tada bilo dozvoljeno da si logoraši sami spremajuhranu. Tri, četiri, do šest logoraša okupljali su se u tzv. zajednice izajednički pripremali hranu. Dijelili su na taj način ono što su dobivaliiz paketa od svojih kuća i tako se međusobno pomagali. l ja sam takos Garajem, Tramšekom i Matotekom osnovao zajednicu. Ne znam, alimislim da je u to vrijeme u našoj zajednici bio i Boris Ankon, skojevackoji je s nama došao u logor.

Takvih zajednica bilo je mnogo. Uglavnom unutar njih vladala jeprimjerna sloga, ali je bilo i slučajeva da su se zatočenici međusobnosvađali. Osnivanje takvih zajednica bilo je toliko normalno u tim uvje-tima da nisam mogao u prvo vrijeme niti zamisliti da se iza tih orga-nizacija krije (za ustaše) ilegalna logorska organizacija kojom rukovodekomunisti. To je isto tako normalno izgledalo i ustašama, pa se na tajvid udruživanja zatočenika nisu okomili, već su ga tolerirali. Nisu nitipomišljali na to da se kroz tu formu organiziranja logoraši okupljaju,da je to osnovna ćelija otpora koja se formirala među zatočenicima.

Dozvoljavajući zatočenicima da se hrane na taj način, ustaše su zap-ravo u ishranu zatočenika računale i doprinose članova porodica zato-čenika, koje su od svojih usta odvajale hranu do koje je tada bilo teškodolaziti. Pa i od tih paketa ustaše su mnogo koristile za sebe, a samodjelomično paketi su dostavljani onima kojima su bili i namijenjeni.No, i to je značilo znatno poboljšanje ishrane, što je bilo preduvjet dase izdrži, da se preživi.

Ponavljam, to je bilo vrijeme kada je režim u logoru bio najblaži. Od-nos ustaša stražara prema zatočenicima nije bio pretjerano loš. Bilo jetu i tamo slučajeva da su nekog zatočenika pretukli, pa i da su pone-kog ubili, navodno prilikom pokušaja bjekstva, ali su to bile izuzetnea ne svakodnevne pojave.

U tom razdoblju osjetio sam da postoji logorska organizacija zakoju ustaše ne znaju niti smiju znati. Osjetio sam po tome, što su pov-remeno i do mene prodirale vijesti o stanju na frontovima, što se odmene tražilo da nešto od svoje hrane odvojim nekome koga nisam poz-navao, ali mi je netko od poznatih rekao da trebam dati. Za uzvrat mo-gao sam nabaviti obuću koja mi je bila neophodna, jer su se moje cipe-le počele raspadati. Sve to išlo je preko poznatih do nepoznatih i odnepoznatih preko poznatih do mene. Ipak, još uvijek mi to nije ličilona neku dobro organiziranu snagu koja djeluje među zatočenicima.Osjetio sam samo da ima netko tko se brine i o meni i o drugima, netkokoga ja ne znam, ali za kojeg znam da postoji. Bila je to velika moralnapodrška, a povremeno se ona i te kako materijalizirala.

Spomenuo sam obuću. To su bile sandale načinjene od džonova iz-rađenih po obliku stopala od tvrda drveta, najčešće jasena. To drvenostopalo (džon) bilo je na mjestu pregiba presječeno tako da se džon

24

mogao savijati prema nozi, a oba su dijela bila spojena nekom kožomod starih cipela. Postojao je i remen koji je držao prednji kraj džonaa zatim sistem remenja kojim se takva sandala vezala za nogu. Za lo-corske prilike to je bila vrlo udobna obuća.

No, treba naglasiti da se ta obuća nije smjela izrađivati u logoru.Ako je neki stolar ili obućar bio uhvaćen da izrađuje ovakve sandalebio je najčešće pretučen, a ponekad i mnogo surovije kažnjavan. Ipak,ta se obuća masovno proizvodila. Ustaše su vidjele da zatočenici nosetu obuću. Nisu ispitivali odakle im, jer su to znali. Tolerirali su da za-točenici imaju takvu obuću, jer im oni nisu davali nikakvu, ali su pro-gonili one koji su takvu obuću izrađivali, pa makar i za sebe. Bio je tojedan od mnogih paradoksa u logoru.

Znao sam kakvoj se opasnosti izlaže onaj koji će mi napraviti obuću.Nisam znao tko će je napraviti, ali sam bio siguran da ću je dobitikada je zatražim, jer mi je bila obećana. l samo to saznanje bilo jeznatna moralna podrška, pothranjivala je svijest da nisi sam pre-pušten sebi, da imaš drugove koji brinu i o takvim tvojim potrebama.A to je istovremeno poticalo da i ti budeš spreman nešto učiniti za tenepoznate drugove koji žjve s tobom, koje ne znaš ni po liku ni po ime-nu, ali znaš da postoje. Čak je bilo bolje da ih ne znaš, jer nisi u opas-nosti da ih odaš i nesvjesno u razgovoru sa zatočenikom koga si pog-rešno procijenio i koji je, možda, ustaški doušnik (konfident).

Svaki dan s ostalim logorašima iz šumske grupe odlazio sam na radu šumu na bosanskoj obali Save. Svaki dan smo se prevozili skelomu pratnji straže. Najčešće je broj stražara bio istovjetan broju zatoče-nika. Svaki stražar imao je obavezno pušku i kamu, poneki i puškomit-raljez. Prema tome s vanjskog rada moglo se pobjeći samo u izuzet-nim prilikama, jer to normalno nije bilo moguće.

Rad nije bio previše iscrpljujući, nisu nas previše tjerali, a norma od1 m3 ogrjevnog drveta mogla se relativno lako izraditi kada smo obaralitopolu. Topolove cjepanice slale su se u Dubicu, gdje su ustaše imalekrečanu koju su opet posluživali zatočenici. Uostalom, sve što se radilou logoru to su radili zatočenici, osim, naravno najpovjerljivijih ustaškihposlova u zapovjedništvu. Ustaše su samo vodile nadzor i to ne tolikonad tim što se i kako radi, nego da li se radi ili ne. Uvjeren sam da sumnogi zatočenici platili glavom neispunjavanje većih normi i tako prisi-lili ustaše na smanjivanje norme na količinu koja se mogla izraditi. Toje također bio jedan vid otpora prema ustašama s dvostrukim ciljem:da se smanji kapacitet logora i smanji količina logorskih proizvoda i dase olakša život zatočenicima.

25


IV

NEKI POKUŠAJI PSIHOLOŠKE BORBE PROTIVJEDINSTVA ZATOČENIKA l UNOŠENJA RAZDORA

MEĐU LOGORAŠE

U tom najmirnijem od svih razdoblja postojanja logora, ustaše supokušale unijeti razdor među zatočenike. Prije svega, počeli su klasi-ficirati zatočenike prema nacionalnostima. Postojali su Jevreji, Romi iSrbi, koji su sačinjavali jednu kategoriju, ali kategoriju koja se izme-đu sebe donekle razlikovala, od slučaja da slučaja. Zatim su posto-jali Hrvati, katolici i muslimani. To je bila najgrublja podjela.

Naime, u to vrijeme već je bilo mnogo Hrvata u logoru. Kako jerastao otpor u zemlji, kako se rasplamsavala narodnooslobodilačkaborba, tako je sve više Hrvata dopremano u logor. Nisu to sve bili ko-munisti, ali su komunisti činili većinu. U to vrijeme Hrvati su bili u donek-le povlaštenom položaju. Oni nisu morali raditi nedjeljom, odnosno pet-kom, Muslimani su petkom imali slobodan dan, nisu vođeni na rad ali sumorali odlaziti u džamiju, koju su ustaše improvizirale u logoru. Ka-tolici u nedjelju nisu morali raditi, ali su morali ići na misu. Naprotiv,Srbi, Jevreji i Romi morali su raditi i nedjeljom prije podne.

Bio je to pokušaj da se podvajanjem logoraša unese razdor međunjih, i ne može se reći da u tom nastojanju nije bilo i nekog sporadič-nog uspjeha za ustaše.

S jedne strane, izvan logora, Srbi, Jevreji i Romi su bili obespravlje-ni, Srbi su bili građani drugog ili trećeg reda, a Jevreji i Romi čak nisubili niti to, oni su naprosto bili nešto što je trebalo istrijebiti, ali ih pret-hodno iskoristiti do maksimuma, ako je to moguće. Sada, u logoru, ta sepolitika nastavlja. Čak i zatočenici, koji — barem po općem shvaćanju— nisu bili pristalice ustaša, ali su Hrvati, imali su neke privilegije. Onenisu išle dalje od te male poštede na radu, ali je i to značilo mnogo,prije svega zato što je jasno ukazivalo na razliku. A svaka razlika jeneprijatna, kako za one koji imaju određenu privilegiju, tako još višeza one koji je nemaju.

26

Hodža je bio jedan od ustaških oficira, a misu je služio ustaški sat-nik Brekalo inače po profesiji katolički svećenik. On se čak trudio dadrži i propovijedi, ali je na njih malo tko obraćao pažnju, osim da iztih propovijedi pokuša saznati nešto o općoj situaciji u kojoj su se usta-še nalazile.

Poslije dugotrajnog boravka u logoru, poslije svih muka i poniženjakoja su podnijeli, neki su zatočenici — bez obzira na nacionalnu, rasnu,religioznu ili političku pripadnost — popustili. Prestali su biti ono što subili prestali su biti ono što se naziva čovjekom. Prišli su ustašama islužili im ne samo kao doušnici, nego i kao fizički mučitelji, vješto ru-kujući batinom koja se često nemilosrdno spuštala na leđa, glavu idruge dijelove tijela drugih zatočenika. Naglašavam, to su bili pojedincii ne može se reći da ih je bilo više iz ove ili one grupacije. Ali biloih je.

Među Hrvatima posebno mjesto zauzimali su kažnjene ustaše i kaž-njeni ustaški redarstvenici. To su bili ljudi koji su znali da su dotjeraniu logor samo privremeno, zbog neke disciplinske ili druge greške i daće prije ili kasnije biti ponovo pušteni i nastaviti posao koji su radiliprije nego što su dovedeni u logor. Oni su se smatrali privilegiranima,jer oni su bili ustaše. Istina je da su mnogi od njih bili i naočigled svi-ju favorizirani. Često su dobivali ostatke hrane iz ustaške kuhinje, pa čaki »časničke«; ustaše su se prema njima posebno ophodile, dozvoljavalesu im da nose batinu, da tuku logoraše, da umjesto njih gone logoraše ured, na posao i sve drugo. Ali, njihov glavni zadatak bio je da motrelogoraše, da nastoje saznati postoji li bilo kakva logoraška organizacijai nastoje joj ući u trag.

Takvim svojim držanjem prema zatočenicima oni su mogli saznatiod logoraša samo ono što bi slučajno saznali prisluškujući razgovore lo-goraša bilo negdje u logorskom krugu, bilo pored latrine. Oni, dakle,nisu predstavljali za ustaše ono što su trebali biti, jer su se veoma br-zo otkrivali i na taj način zatočenike upozoravali na opasnost koja imod njih prijeti. Ali, njihova relativna brojnost, zatim izmiješanost s os-talim logorašima predstavljala je latentnu opasnost i otežavajuću okol-nost za logorsku organizaciju.

l tada se po logoru pročula vijest da će se logoraši razdvojiti:da će Hrvati ići isključivo u Staru Gradišku, da će svi ostali ostati uJasenovcu.

POKUŠAJI RAZDORA MEĐU ZATOČENICIMA

Za onoga koji ne poznaje logorske prilike to ne bi značilo ništaosim administrativnog razdvajanja. Međutim, već sam naglasio da jeStara Gradiška bila logor u kojem su životni uvjeti bili znatno povolj-niji nego li oni u Jasenovcu. Osim toga, Stara Gradiška bila je na pe-riferiji logorskog područja, dok je Jasenovac bio u centru. A sve je tona neki način imalo odraza na zatočenike.

27


Jednom je Alber Londr napisao kako su kažnjenici u Birbiju (zlo-glasnom zatvoru legije stranaca u Africi) sanjali o Gijani, a ne o slobodiili zatvoru u Francuskoj, iako je Rene Belbenoa o toj Gijani napisaočuveno djelo »Suha giljotina« nad kojim se čovječanstvo zgražalo. AGijana je bila nešto o čemu se u Jasenovcu moglo sanjati. Jasenovacje daleko nadmašio Gijanu. Tako su i logoraši u Jasenovcu sanjarili oStaroj Gradiški. Sama ova glasina još je više unosila razdor među za-točenike. Razumije se da to nije bilo nešto znatnije, da to nije uzelonekog većeg maha, ali se taj utjecaj podvojenosti ipak osjećao. Nijeto još izazivalo mržnju, niti ju je moglo izazvati, ali je izazivalo prezir.A to je bilo dosta.

l tada sam počeo osjećati utjecaj logorske organizacije. Stalno seprenosilo, a da nikada nisam znao od koga, da ne smijemo podlećiovakvoj ustaškoj taktici, da treba nastojati da se ne dozvoli odvajanjemeđu samim zatočenicima, da privilegije koje ustaše daju jednoj gru-paciji treba neutralizirati pojačanom pažnjom baš tih privilegiranih za-točenika prema drugima itd. Razumije se da sami zatočenici nisu mogliizmijeniti ustaški stav i njihove planove, ali su ih mogli znatno osla-biti.

Međutim, u to vrijeme se počela širiti i jedna »direktiva« logorskeorganizacije. Ne znam tko mi ju je prvi prenio, a to nije niti važno.Važno je da je ona kao takva i prenošena. A sastojala se u slijedećem:Logoraši ne smiju pojedinačno bježati. Bjekstvo se dozvoljava samoako se cijeli logor oslobodi, a nikako pojedinačno, jer da pojedinačnabjekstva izazivaju ustaške represaiije, pa je bjekstvo pojedinca ravnoaktu na ostale zatočenike. Čak je bilo rečeno da će onaj koji samostal-no, pojedinačno pobjegne biti strijeljan kada dođe na oslobođeni teri-torij. Stalno sam se interesirao odakle je potekla takva direktiva. Mnogokasnije sam saznao da je, navodno, potekla od CK Hrvatske. Čini mise da je poslije slučaja Andrije Hebranga, koji je jedno vrijeme biozatočenik u logoru, a kasnije zamijenjen, donekle rasvijetljena tajna te»direktive«.

Andrija Hebrang bio je zavrbovan od strane ustaša. A bio je tadasekretar CK KPH. Ako je on tu direktivu izdao, nije čudo da su lo-goraši smatrali da je to direktiva CK KPH.

Međutim, ta je direktiva bila toliko očigledno voda na ustaški mlin,da je zatočenici nisu mogli prihvatiti. Bjekstva su se nastavljala i orga-nizirala, kada god je to bilo moguće.

Ipak, takva je »direktiva« demorauzatorski djelovala na logoraše ipredstavlja još jedan ustaški pokušaj psihološkog djelovanja, što jeinače kod njih bilo rijetko.

28

KRAJ »MIRA« U LOGORU

U vrijeme, kada je u logoru bilo relativno mirno, kada su batinanjapredstavljala rijetkost, kada je ubijanje logoraša na radu bilo također ri-jetkost, negdje sredinom srpnja 1943. jedna grupa zatočenika (dvojica ilitrojica) uspjela je pobjeći, l to je bilo dovoljno da se režim u logoruiznenada promijeni.

Sjećam se tog prvog jutra poslije bjekstva. Svi smo se postrojili unastup pred zapovjedništvom. Zapovjednik »zdruga«, ustaški pukovnikPavlović, kočoperio se ispred stroja, sa svih strana opkoljen ustaškomstražom i držao govor. Govorio je o tome kako smo nezahvalni, kakoje sada režim u logoru bio dobar, pa ipak su se našli pojedinci kojisu pobjegli iz logora. Ne treba — rekao je — nama popuštati, treba ima-ti čvrstu ruku, treba pokazati snagu i vlast. A on ima tu čvrstu rukui pokazat će nam kako se poštuje vlast i poglavnikova država. Itd.

Ali, nije se sve zadržalo na tom govoru. Od ranog jutra su već ulančari okivali logoraše. Svi oni koji su zbog poslova morali izlaziti izvanlogorske žice okovani su.

Okovi su se sastojali od dvije karike od debelog lima, koje su bilemeđusobno povezane lancem srednje jačine, a dužine oko 50 cm. Tekarike su se okivale oko noge iznad članka. Kroz njih se nisu mogleprovući ni gaće ni hlače. A korak nije mogao biti duži od 50 cm. Prisvakom pokretu lanac je zveketao i opominjao da se njegov nosilackreće. Karike su žuljale kožu, pa su ih zatočenici odmah nastojali omo-tati bilo kakvim krpama, da barem koliko toliko zaštite noge. Jer, prisamo malo većem koraku karike su dosta bolno i sve jače povređivalekožu na nogama. Da lanac ne bi zapinjao za busenje zemlje, travu ilikorijenje, morao se konopcem povezati za pojas, što je još za neki cen-timetar skraćivalo korak. Ipak, i tako okovan čovjek je trebao raditi.

Međutim, sada rad više nije kao onaj rad jučer. Sada su po zato-čenicima pljuštali udarci rukama, nogama, batinom, korbačem, kunda-kom, čime se stiglo. Kretanje u toku rada moralo je biti trčećim kora-kom, iako je lanac bio veoma kratak. Kako smo tako okovani radili u

29


šumi, može se zamisliti i nije potrebno detaljnije opisivati. Na mojusreću tog prvog dana nisam određen na rad izvan logora. Ostao samu logoru, ali su drugi iz moje grupe otišli. Do smanjenja je došlo zbogpomanjkanja stražara.

Uvečer, po povratku s rada, bilo je znatno manje zatočenika, a ri-jetko koji je mogao normalno hodati. Svi od reda bili su pretučeni,prepuni modrica, neki i sa slomljenim rebrom. A nekoliko desetina nijese vratilo u logor. Ubijeni su i ostavljeni da leže tamo gdje su i ubi-jeni.

Sutradan je broj zatočenika sposobnih za posao izvan logora biosmanjen skoro na polovicu, tj. na onu polovicu koja prethodnog dananije izašla iz logora. l ja sam toga dana pošao na rad u šumu.

Najprije su nas kamionom odveli do sela Jablanac. Bilo je karakteri-stično da je toga dana ustaški vodnik Tomaš, nadzornik šumske grupe,molio stražare da nas ne tuku. l stvarno je toga dana u našoj grupi bilovrlo malo onih koji su dobili batine. Ja ih nisam dobio, valjda zato štosam se javio da komandiram čamcem kojim se drvo prevozilo od sto-varišta uzvodno od sela do tog sela, pa su se ustaše, koje su s namaišle, bojale da se čamac ne prevrne. Eto, imao sam sreću zajedno s jošdvojicom mojih drugova koji su bili veslači na čamcu, da nismo dobilibatina.

Po povratku u logor vidjeli smo da smo svi iz ove šumske grupe došlinatrag u logor, da nitko nije ubijen, l broj pretučenih bio je malen, abatine nisu bile tako teške kao jučer.

Okove smo nosili tjedan dana. Tada je došlo naređenje da se skinu.Opet su lančari otkivali zatočenike. Bilo je veliko olakšanje opet nor-malno hodati, ali se nikada više nije vratilo ono relativno mirno stanjekoje je bilo prije toga.

To je samo dokaz koliko je ona »direktiva« o zabrani bježanja bilaustaška tvorevina. Jer, Pavlović je rekao sve ono što se navodilo kaoargument protiv bježanja, osim »da će svaki koji pobjegne biti od stra-ne partizana strijeljan«. On partizane nije niti spominjao, ali je sve os-talo bilo identično. Sama činjenica da se nikada nije povratilo onomirno vrijeme u logor, dokazuje indirektno i to da je bjekstvo bilo samopovod, a nikako ne i uzrok promjene režima.

Ustaše su odlučile da Jasenovac i dalje ostane logor uništavanja,a ne radni logor, da im nije bio cilj »preodgajanje«, kako su to isticali,nego istrebljenje zatočenika. A morali su zadržati izvjestan broj radisebe, da bi oni imali opravdanja da budu tu, a ne negdje na frontu i dabi pribavili koliko toliko proizvoda, u čemu se u tadašnjoj »NDH« i tekako već oskudijevalo.

U logoru je opet nastupilo »normalno« stanje. Batine su pljuštale,nekad više nekad manje, zatočenici su »ubijani u bjekstvu«, ali sada

to nije bilo sistematski pojačavano i izazivano, sada je to bilo redovno,onako kako su ustaše bile raspoložene. Jer, o njihovu raspoloženju jeveoma mnogo ovisilo. Ustaša, praktično, nije odgovarao ni za kakavpostupak prema zatočeniku, osim ako bi bio izuzetno blag. što je biooštriji, to je bio za njih bolji. Ustaša se mogao vratiti bez nekog zato-čenika, trebao je samo reći da ga je ubio, i sve bi bilo u redu. Ali,ako je rekao da mu je zatočenik pobjegao, to je onda bilo nešto drugo.Mogao je čak odgovarati i kao suučesnik u bjekstvu.

Zatočenici su nastavili provoditi svoj mučan život. l samo čvrstariješenost da se ne popusti pred teškoćama, da se ustašama ne doz-voli trijumf, tjeralo ih je da ne podlegnu, da sačuvaju moralnu snagu iizdrže sve što su proživjeli i sve ono što ih je još očekivalo.

NAPORI ZA ODRŽAVANJE MORALA

Logorska se organizacija borila za održavanje morala. Krađom izustaških magazina, pružala je i materijalnu pomoć. To se već osjetiloi već sam bio svjestan postojanja organizacije, iako nisam primijetioda sam i sam u nju uključen. Tolika je bila konspiracija!

Iz ovog razdoblja moram ispričati jedan istiniti događaj kao ilustra-ciju koliko moralna snaga može podići čovjeka, a koliko ga gubitak togsamopouzdanja može uništiti.

U šumskoj grupi sa mnom je bio i Mijo Čužić, drvodjelac iz VelikeGorice. Bio je to snažan čovjek četrdesetih godina, mišićav, ne mnogovisok, ali širokih ramena, snažnih ruku i nogu. Sjekirom je mogao raditinajmanje za dvojicu. Bio je i dobro ishranjen, jer je tek nedavno došaou logor. Ubrzo smo se sprijateljili i zbližili. Negdje početkom ove prom-jene o kojoj je riječ, on mi se požalio kako ne može izdržati, kako ćezaglaviti u logoru. Nastojao sam ga ohrabriti, govoriti mu da zna zašto jedošao u logor, da ne smije kapitulirati itd.

On je odgovarao otprilike ovako: »Točno je to. Sve ja znam. Ali,razumi me, Čedo, ja ću umrijeti od toga što nisam na slobodi. Nećeme ustaše ubiti. Ja ću umrijeti od zatočeništva«.

l kolovoz nije ni prošao, a Mijo Čužić je zaista umro. Od tuge zaslobodom, a ne od neishranjenosti ili neke druge bolesti.

On je, fizički, mogao izdržati. Bio je snažan, primao je dobre pa-kete i to često. Vjerojatno mu je porodica slala pakete barem dva putatjedno, kada je on svakog tjedna primao po jedan. Hrane je, dakle,imao dovoljno da može izdržati. Čak nije niti jako oslabio do smrti. Ali,on je bio osuđen na smrt time što nije mogao podnositi zatvor, što nijemogao živjeti bez slobode.

30 31


VI

VRAĆAJU ME U STARU GRADIŠKU

Glasine o slanju Hrvata u Staru Gradišku uporno su se održavale.Čak se govorilo da to treba biti izvršeno u toku mjeseca kolovoza.

l zaista, već prvih dana kolovoza prva grupa Hrvata zatočenika ot-premljena je u Staru Gradišku. Jasno je bilo da nijedan Jevrej ili Srbin,a pogotovu ne Rom neće otići u Gradišku, ali se isto tako znalo da izGradiške u Jasenovac neće preseliti one Srbe, Jevreje i Rome koji subili tamo. Očigledno je bilo da su ustaše težište svoje »proizvodnje«prenijele na Gradišku, da su tamo koncentrirale većinu radionica. Me-đu Hrvatima je bilo više kvalificiranih ljudi nego među ostalima, jer suostali hapšeni odreda, a među Hrvatima uglavnom samo oni koji suna ovaj ili onaj način pokazivali da nisu ustaški simpatizeri, da su nji-hovi protivnici.

Pored toga treba naglasiti da sve nije bilo baš zasnovano na naci-onalnom principu. Prije je odlučivala religiozna pripadnost. Jer, kaoHrvati tretirali su se i Slovenci, jer su bili katolici. Dakle, sve je bilozasnovano na tom principu, a činjenica je da je većina katolika bilahrvatske nacionalnosti. Isto vrijedi i za muslimane, koji bili »cvijećehrvatstva«, pa čak i onda kada su bili Romi, što vrijedi naročito za ne-ke grupe bosanskih Roma.

No, bez obzira na ove netočnosti, sve je to bilo prikazivano kao da seHrvati sele u Gradišku, a ostali ostaju u Jasenovcu.

l na mene je došao red da budem prebačen u Staru Gradišku. Biloje to negdje krajem kolovoza. Nikad nisam mogao saznati po kojem suredu odabirali logoraše koji su trebali biti prebačeni u Staru Gradišku.To nije bio abecedni red, jer su otišli mnogi prije mene koji su poči-njali sa slovima koja po abecedi dolaze iza H. To nije bilo niti po važ-nosti mjesta koja su trebali zauzeti u Staroj Gradiški, jer su otišli mnogikoje sam ovdje zatekao na vanjskom radu. To nisu bili niti oni koji supredstavljali manje važna radna mjesta u Jasenovcu, jer ih je bilo imeđu onima koji su bili kvalificirani i visoko kvalificirani radnici. A neki

32

uopće nisu mogli otići u Staru Gradišku, jer su ustaše smatrale da su imneophodni za »proizvodnju« u jasenovačkim radionicama.

Sve ovo govori dovoljno jasno da se nije radilo o odvajanju Hr-vata i stvaranju posebnog »hrvatskog koncentracionog logora«, negoda se radilo samo o tome da se unese razdor među logoraše, zasno-van više na religioznoj nego na nacionalnoj osnovi, ali prikazivan nanacionalnoj osnovi.

lako smo se mi, koji smo trebali prijeći u Staru Gradišku tomeradovali ipak nam nije bilo prijatno ovo razdvajanje i siguran sam da bivećina bila protiv toga da ih se moglo pitati. Vjerojatno većina ne bipristala da se na taj način podvajaju logoraši. Ali, to su bili ustaškiplanovi i njih logoraši nisu mogli mijenjati. Oni su mogli samo donekleutjecati da učinak koji su ustaše mislile time postići, smanje. A tonije bilo niti lako, niti jednostavno. Međutim, uspijevalo se. A najvažnijeje u tom suzbijanju efekta ustaške propagande bilo baš to što u tim svojimzamislima nisu bili dosljedni. Tako je nama, zatočenicima dana mogućnostda osporavamo istinitost njihovih navoda i da razotkrijemo i razobličimonjihova nastojanja. U tome smo imali uspjeha, ali nismo potpuno moglineutralizirati djelovanje ovih ustaških akcija.

Opet sam se dakle našao u Staroj Gradiški. Razumije se i opet navanjskom radu. Želio sam ući u neku radionicu, osim ostalog i zbogtoga da se uklonim od neprestanog i neprekidnog ustaškog nadzora,da smanjim mogućnost dobivanja batina, da se sklonim od kiše, vjetrai zime. Ali, morao sam ostati na vanjskom radu.

Negdje polovicom rujna opet je k meni došao Pocem. Rekao mi jeda trebam otići raditi u kuhinju. Ja sam se nećkao jer to nisam volio.Osim toga, kuhari su bili stalno na nišanu logoraša i ustaša. Ali, rekaomi je, da moram to prihvatiti, jer organizacija (prvi puta ju je tadaspomenuo) smatra da je rad u kuhinji najvažniji, s obzirom da odrada kuhara u velikoj mjeri ovisi kako će se logoraši održati, da tomoraju biti mirni, staloženi ljudi, koji će znati prikriti svoju aktivnost,a koji će savjesno ispunjavati sve zadatke koje im logorska organiza-cija postavi.

POSTAO SAM KUHAR

Tako sam došao u kuhinju i postao kuhar.

Logorska kuhinja je imala dva odjeljenja. Jedno se zvalo obrtnička,a drugo radnička kuhinja, iako su obje bile jednake i po opremi, vrstii količini hrane koju su pripremale. Samo, jedna kuhinja nije bila do-voljna za kapacitet zatočenika pa se moralo koristiti obje, a naziv ku-hinja ostao je još od vremena kada je u Staroj Gradiški bila kaznionicai kada je taj naziv imao svoj značaj.

33


U svakoj kuhinji su bila po dva velika kazana, svaki od najmanje300 — 400 litara. Bili su usađeni u zidanu peć, a hranu se miješalodrvenim kuhačama, koje su ličile na vesla.

Na svakog zatočenika dolazilo je po 100 gr. kukuruznog brašnadnevno, od toga je trebalo napraviti tri obroka. Otprilike 20 do 30 gr.bilo je za doručak, oko 40 do 50 grama za ručak i ostatak za večeru.Količina vode je za svaki obrok bila ista i iznosila je oko pola litre. Iztoga se može vidjeti koliko je to bila gusta pura i kako je hrana bilaloša. A s tom hranom je trebalo preživjeti, i ne samo to, nego još iraditi.

Soli nije bilo niti zrna i sva je hrana bila neslana.

Negdje početkom jeseni, ustaše su donijele odluku da se iz pa-keta koje su dobivali logoraši uzima sva hrana koja je spremna za ku-hanje i da se priprema za sve u logorskoj kuhinji. Tada se hranaznatno popravila, ali to je išlo na račun samih zatočenika. Da bi one-mogućili da se tako rekvirirana hrana krade i izdvaja iz općih zaliha,logorašima je zabranjeno da sami kuhaju i pripremaju hranu. Onajtko je bio uhvaćen da nešto kuha dobivao je grdne batine, a nije bilorijetko da je bio zatvaran i mučen. Ponekad se nije ni vratio iz zat-vorskih odjeljenja, nego je iznošen izvan logora na groblje.

U takvim okolnostima bilo je naročito važno da u kuhinji budu ljudikoji će se prema toj zatočeničkoj imovini odnositi pošteno, koji će seusuditi da mimo svih ustaških nadzora i usprkos njima vrše preraspod-jelu hrane, tj. da dodaju nešto hrane onima koji nisu primali pakete ikoji su bili slabiji. A to je već bio težak »zločin« za koji nije bila do-voljna smrtna kazna već je trebalo prirediti i polagano umiranje u teš-kim mukama. Jer, to je već ukazivalo na postojanje organizacije i tadaje trebalo da taj nesretnik pod mukama oda organizaciju.

Moram priznati da nikada dok sam se nalazio u kuhinji nisam biouhvaćen, niti bilo tko od nas. A bilo je pokušaja da nas se uhvati.

Sjećam se jednog slučaja. Bilo je to nekako ujesen 1943. godine.Pripremali smo neku juhu i uz to tzv. tvrdu puru koja se mogla dijelitikao kruh.

Iznenada, ustaše su odlučile izvršiti kontrolu diobe hrane da biuhvatili kuhare koji daju više nego što zatočeniku pripada. Međutim,nije ih bilo dovoljno da zauzmu sva mjesta kod podjele hrane. Zatosu između logoraša izabrali jednog ili dvojicu koji su morali vršiti kon-trolu, ali su ih morali uzeti iz tzv. opskrbnog odjeljenja. Jedan od tihbio je naš čovjek. On je stao pokraj kuhara Alije Požegije. Bušio je kartena osnovi kojih se dijelila hrana, a Alija je po tome morao izdavati.To je tada bilo jedino mjesto, na kojem se moglo izdati više nego štoje nekome pripadalo. A i moralo se dijeliti više da ne bi došlo do viškaneizdane hrane, jer smo svjesno kuhali više da nitko ne bi ostao pri-kraćen, a da bi ipak određene grupe zatočenika dobile više.

34

l Alija je izdavao i izdavao. Na kraju, kada je podjela hrane završenanedostajale su dvije ili tri tvrde pure. Ustaše su se uvjerile da se ne ku-ha više hrane nego što treba, da nema organizirane podjele viška hra-ne da se nitko ne pomaže. Kuhari su bili spašeni, a logorska organi-zacija odnijela je jednu značajnu pobjedu.

Napominjem da je do takvih kontrola dolazilo više puta, ali je ovabila najteža, jer se moglo dijeliti samo na jednom mjestu.

Nekom drugom prilikom, ne znam kako i zbog čega, ostalo jejuhe više nego što je to normalno, a ustaše su to doznale, vjerojatnopreko nekog svog konfidenta, koji nije morao biti u samoj kuhinji.

Došao je ustaški zastavnik Ćenan, koji je nosio emigrantske ozna-ke, što je govorilo da je bio ustaša još u emigraciji. Raspitivao se otome, i kako mu nitko nije mogao objasniti zašto je i kako do togadošlo, on je sve kuhare odveo u zapovjedništvo i tamo osobno svako-me udario 5 do 10 batina korbačem po stražnjici, a dvojica ustaša suzatočenika držali za vrat da ne može izmaći udarcima.

Za ustaše je to bio posebno veseo prizor. Mi smo se bili mnogouplašili, jer nismo mislili da ćemo tako jeftino proći. Bojali smo seneke veće istrage i već bili pripremljeni na mnogo teže stvari. Nodobro je prošlo. Samo nekoliko udaraca korbačem u kojem su se na-lazile željezne kuglice, bilo je za logorske prilike, vrlo jeftino.

Logorska organizacija se brinula za logoraše. Sada, kada sampostao potpuno svjestan da sam i ja član te organizacije, kada samznao da postoji i unutrašnja disciplina u organizaciji, da se morajuizvršavati zadaci koji se pred tebe postavljaju, ali da ti moraš naći na-čina kojim ćeš ih izvršiti, bio sam spreman i da ih primim. Taj se za-datak sastojao da točno određenim grupacijama, a preko određenihzatočenika, dajem po jednu ili dvije porcije više, za njegovu zajednicu.Pa i to se mijenjalo, jer je nekad trebalo jednoj grupi davati više, adrugi puta drugoj. To je ovisilo od stanja zajednice, od toga kada sui kakve pakete primili, da li im je potrebno više hrane ili mogu izaćii s manjim količinama.

Imao sam spisak (razumije se samo u glavi) od desetak logorašakoji su mi se trebali javljati kao predstavnici svojih zajednica i znaosam koliko svakome treba dati više. Danas se više ne sjećam koji suto zatočenici bili. To, uostalom, nije važno. Ali, ja sam na taj načinznao relativno velik broj logoraša, a i relativno velik broj njih znao jemene. l to daleko veći broj nego što sam i mogao zamisliti. Jer, svi izzajednice znali su da sam taj koji im daje hranu, a ja nisam niti mogaoniti trebao znati za njih.

Mislim da ovo dovoljno pokazuje koliko je teško bilo raditi u logorui koliko se dobro očuvala konspiracija, jer i pored toga što me je to-liko zatočenika znalo, nijedan me nije odao.

35


lako to više nije bilo ono razdoblje logorskog mira, o kome samgovorio, ipak situacija nije bila tako strašna kao ona ranije. Logorskaorganizacija radila je i dalje. U radionicama je nastojala vršiti sabotaže,kako bi se, koliko je to moguće, smanjili kapaciteti. Nastojalo se da selogoraši opskrbe odjećom i obućom, da im se pojačava hrana, da sezaštite od ustaša i njihova režima koliko je to moguće.

Ali to nije sve. Organizacija se uspjela povezati i s vanjskim svije-tom i dostavljala nam pojedine vijesti i izvještaje. Naši su zatočenicinalazili mogućnosti da slušaju i radio, čak i zabranjene stanice, jer suradili kao »posilni«, tj. sluge oficira u zapovjedništvu. Oni su bili vezasa svijetom. Preko njih smo uspjeli saznati što se zbiva na frontovima.Organizacija je čak uspjela pribaviti i neke materijale s oslobođenogteritorija. Sjećam se da sam nekoliko puta vidio i Bilten Vrhovnog šta-ba i neke druge publikacije sa slobodnog teritorija. Jednom sam čakvidio i list »Naprijed«.

Sve to zajedno omogućavalo je zatočenicima da ne klonu, da iz-drže sve što ih je snalazilo i da ostanu čvrsto riješeni ustrajati u borbiprotiv okupatora i njegovih izdajnika, iako su bili obespravljeni, iakosu ustaše, te najvjernije sluge njemačkih i talijanskih fašista i najvjernijiizvršioci njihovog programa genocida — svim silama nastojale u za-točenicima ubiti sve ljudsko, od njih načiniti stvorove koji bi bili nižiod životinja, načiniti obične robote koji će izvršavati samo ono što seod njih traži i neće predstavljati niti zahtijevati ništa, pa čak ni hranu.To je bio ideal zatočenika koji su ustaše postavljale.

A ipak, u tim i takvim uvjetima, zatočenici su ostajali ljudi, borili suse protiv ustaša sredstvima koja su imali. A ta su sredstva bila mala.Samo, zatočenici su ih koristili do maksimuma.

36

VII

STARA GRADIŠKA

Stara Gradiška je bila nekadašnja tvrđava. Kažu da je sagrađena jošza vrijeme Marije Terezije, da bi branila Turcima prijelaz iz Bosne u Slavo-niju i Hrvatsku. Bila je građena od opeke sa živim krečom tako da suzidovi bili izuzetno tvrdi, a pored toga i jako debeli. Tko zna koliko jetisuća cigli ugrađeno u njene zidove koji su negdje bili i do metardebeli, koliko je bijednih kmetova i svoje živote uzidalo u ove zidine.A sada su zatočenici, robovi, morali rušiti neke od tih zidova koji susmetali ustaškim koncepcijama, čistiti ciglu od maltera i tako očišćenuugrađivati u zidove koji su okruživali logor i bunkere na vrhovima zidana svim uglovima, a ponegdje i između uglova. Jer, trebalo je logorbraniti i izvana i iznutra. Tako su ustaše postavile stvar.

Logor stara Gradiška sastojao se od tri dijela. Prvi je bio od samogulaza. Nasuprot glavne ulazne kapije, koja se nalazila blizu puta Oku-čani—Bosanska Gradiška, okrenuta prema Slavoniji, nalazila se zgra-da zapovjedništva. Bila je to lijepa zgrada, jednokatna, prostrana, gra-đena u ono vrijeme kada se nije štedjelo na materijalu. Zidovi su bilidebeli, a zgrada čak i ukrašena. Koliko se sjećam, njena fasada bilaje jasno žuta i djelovala je vedro između velikog drveća koje je tubilo posađeno (mislim da su bili hrastovi).

Ulazeći u logor na desnoj strani, odmah do kapije smjestila se tzv.ekonomija. Tu su bile staje za konje, krave, svinjci, kokošinjci i si, analazio se i dosta velik vrt. S lijeve strane bile su ruševine koje je tre-balo potpuno porušiti i ciglu koristiti za izgradnju zida oko drugog di-jela logora, o kome će kasnije biti riječi. Negdje na sredini tog pros-tranog dvorišta s parkom nalazilo se raskršće putova. Nalijevo je vodioput prema »kuli«. To zdanje, možda najstarije u logoru, imalo je veomadebele zidove s mnogo malih prozora, građeno bez izolacije tako da sevlaga u zidovima dovukla već do kata. Tu je bio ženski logor. On jeod ostalih dijelova logora bio ograđen tri metra visokim zidom. Samosu rijetki zatočenici imali pristup u kulu, i to samo oni kojima su tamobile radionice.

37


Na desnoj strani bio je put koji je vodio u logor u kojem su se na-lazile tri velike radionice: krojačka, postolarska i stolarska, sasvimdesno, blizu ogradnog zida. S lijeve strane od ulaza u taj logorski krugnalazile su se prostorije koje su također bile nekadašnja tvrđava, alimodernije od onih kuli. Tu su stanovali logoraši, bez obzira na to kojojsu grupi, nacionalnosti ili »rasi« pripadali. Spavaonice su bile velike.U njima je, opet u boksovima na kat, spavalo po 20 do 60 zatočeni-ka, što je ovisilo od toga kolika je bila prostorija. Pod u prostorijamabio je od dasaka.

U prizemlju zgrade, nalazile su se obje kuhinje, jedna do druge,zatim pekara, pa bojadisaonica i sasvim na uglu kupaonica i dezinsek-cija. Na suprotnom dijelu, sasvim u nakraju nalazila se baterija nužni-ka.

Pokraj ove nalazila se nova zidana zgrada s dva ili čak tri katakoja je bila sagrađena kada je tvrđava pretvorena u kaznionicu i onaje sadržavala mnoštvo malih soba-ćelija, koje su tada korištene kaosamice. Bile su veličine oko 3 X 4 m, a možda i nešto manje. Uglavnom,u svakoj takvoj sobi bio je samo po jedan boks, jer više nije moglostati, i u svakoj je sobi spavalo po 6, a ponekad i po 8 zatočenika. Podu ćelijama bio je betonski.

Ta zgrada se zvala »K« nastamba, katolička, a bila je namijenjena zakatolike i muslimane, lako tu podjela među logorašima nije bila po reli-giji i nacionalnosti, ipak je ova nastamba bila namijenjena isključivoonima koje su ustaše smatrale Hrvatima, tj. muslimanima. A bilo jekatolike i muslimane. lako tu podjela među logorašima nije bila po reli-jama.

Dalje, prema ogradnom zidu nalazila se ustaška bolnica, koju suzatočenici zvali «Hotel Gagro«, jer je u podrumima te zgrade bio lo-gorski zatvor i mučionica, a među mučiteljima naročito se isticao us-taški vodnik Gagro.

Između ovih zgrada nalazilo se dosta prostrano dvorište koje jenajvećim dijelom bilo travnato, sa stazama od nasute šljake i otpada-ka cigle, tako da nije bilo blata ni za vrijeme najvećih kiša.

Jedan dio dvorišta bio je popolčen ciglama. Na tom su se prostoruodržavali nastupi, tu se dijelila hrana, bez obzira da li je vrijeme bilolijepo ili je padala kiša tli snijeg. Uvijek je bilo nekoliko bačvi hraneiz kojih su je kuhari velikim kuhačama vadili i stavljali je u porcije kojesu zatočenici uvijek nosili sa sobom, naročito oni koji su bili na vanj-skom radu.

Na oko dva metra od zadnjeg zida zatočeničkih spavaonica dizao sevisok zid koji je dijelio muški od ženskog dijela logora (onog dijela ko-ji nije bio smješten u kuli).

38

l ovdie u Staroj Gradiški mnogi su logoraši spavali po radionicama,a oni ko i su radili na ekonomiji stanovali su na ekonomiji, po stajama,ali i u posebnim prostorijama, koje su bile u dijelu ekonomije.

Dodir sa zatočenicama bio je najstrože zabranjen. Čak i razgovor sazatočenicama često je kažnjavan smrću i polaganim umiranjem u mu-kama. Ipak, veza se održavala. Kojim putevima i gdje, preko kojihljudi, nisam znao. Tek poslije oslobođenja saznao sam da je vezaodržavana redovno i da je organizacija obuhvaćala i muški i ženskilogor, da su planovi usklađivani i da se zajednički radilo.

MAKSIMALNA KONSPIRACIJA

Stara Gradiška bila je povezana s Jasenovcem telefonom, a redov-na razmjena robe vršila se uglavnom Savom, tj. riječnim putem. ZaStaru Gradišku bila je vezana i ekonomija u Gređanima, negdje na sre-dini puta između Okučana i Stare Gradiške. l tamo su, kao uostalomi sve poslove unutar logorskog područja, obavljali zatočenici. Nikogaosim zatočenika, nije bilo da radi. Ustaše su sarno nadzirale red i da-vale naređenja.

Čak i vezu između Stare Gradiške i Jasenovca riječnim putem suodržavali logoraši, lađari, koji su plovili uvijek pod jakom ustaškomstražom. No, zahvaljujući tome, zatočenici iz oba ova dijela logora bi-li su povezani. Logorska organizacija bila je jedinstvena, iako smo jedniod drugih bili odvojeni desetinama kilometara.

Međutim, česta premještanja zatočenika iz jednog logora u drugi,poneka razmjena logoraša za zarobljene njemačke glavešine, još rje-đi odlasci ponekih logoraša kućama, unosili su poremećaje u logor-sku organizaciju.

Ova organizacija morala je biti do maksimuma konspirativna, a stvar-ni rukovodioci organizacije nisu smjeli biti poznati većem broju ljudi.Tako je ispadanje jedne karike, jednog zatočenika, odmah poremeti-lo vezu među organizacijama i trebaio je vremena i napora, pažljivogispitivanja, da bi se veze ponovo uspostavile. A u tom obnavljanju or-ganizacije zatočenici su bili neumorni. Čim je negdje došlo do prekida,veza se uspostavljala, jer se nije smjelo primijetiti da dolazi do prom-jene u vezama, što bi odmah uočili ustaški konfidenti.

Tek kasnije saznao sam da je sekretar logorskog komiteta u Sta-roj Gradiški u to vrijeme bio Ivica Sabljaković. Bilo je to tek kada jeon poslije otkrivanja podlegao mukama, a da nikoga nije odao. Nisamznao, a ni danas ne znam tko je poslije njega postao rukovodilac, alise osjećalo da organizacija radi i dalje i da nije onemogućena nitirazbijena. Bio je to velik gubitak, ali ne i nenadoknadiv, jer logorska or-ganizacija je postojala i ona je uvijek nalazila načina da na mjesto

onoga kojeg je iz bilo kojeg razloga izgubila, nađe drugog.

39


Nema nikakve potrebe detaljnije opisivati sve ovo. Život u logoruje tekao svojim »normalnim« tokom.

Jedno vrijeme bio sam u velikoj sobi. Kasnije sam prešao u »K«nastambu. Bio je problem kada sam trebao prijeći, jer se postavljalopitanje da li je to sa stanovišta organizacije poželjno. Jer, svuda, u sva-koj sobi, trebao je biti netko iz organizacije, a u velikim sobama nesamo jedan. Organizacija se povezivala pomoću zajednica. One višenisu imale ono ranije ekonomsko opravdanje, ali su zadržane kao po-godan oblik. Ipak je još bilo mogućnosti međusobnog pomaganja i nataj način, jer se u paketima dobivalo podosta toga što je dolazilo uzajednički kazan.

Te zajednice bile su osnovne ćelije i logorske organizacije. Rijetko,ali ipak ponekad zajednice nisu formirane na dobrovoljnom povezivanjuzatočenika. Ponekad je logorska organizacija morala djelovati u tompravcu da se u neku organizaciju prihvati netko, kome je trebalo pomoći,a koji nije uspio sam sebi stvoriti zajednicu, naročito ako su svi oni ko-je je poznavao i s kojima se družio bili mahom u istom materijal-nom položaju. No i to se sređivalo, mirno, bez ikakvog znaka koji biustašama mogao dojaviti o čemu se radi.

l moja je zajednica jednom bila u takvoj situaciji. Trebalo je dase u našu zajednicu primi Jakov Tuka. On je bio dotjeran u logor zatošto mu je sin bio u partizanima. Njegovi poznanici u logoru bili su prak-tično bez ikakvih paketa, kao i on sam i bili su već raspoređeni u od-govarajuće zajednice. On je ostao. A baš tada je u našoj sobi ostalojedno prazno mjesto. Na inzistiranje logorske organizacije mi smo gaprihvatili, iako nismo u početku na to pristali, jer ga nismo poznavalii jer je bio stariji čovjek; mogao nam je barem biti otac, ako ne idjed. No, ipak smo ga prihvatili. On je, dobričina kakav je bio, smat-rao da nam treba svoju zahvalnost iskazati na taj način što je predlo-žio da on sam i jedini preuzme čišćenje naše sobe, da se tako nekakooduži. Razumije se da na to nismo pristali i kada je već došao u našuzajednicu, onda je stekao sva prava, ali i obaveze kao i mi ostali, takose to rješavalo u logoru.

Činilo se do organizacija ne radi ništa na pripremama za oslobo-đenje logora. Činilo se da ona samo vodi računa o zatočenicima u že-lji da ih zaštiti i da im olakša život, da im omogući da prežive i dačeka neku pomoć izvana. To je ponekad među zato�

Huber Bio sam zatocenik u logoru Jasenovac.pdfNe može se reći da do sada nije pisano o logoru Jasenovac. Ima literature i o drugim logorima koji su postojali u našoj zem-lji i sigurno

Text of Huber Bio sam zatocenik u logoru Jasenovac.pdfNe može se reći da do sada nije pisano o logoru...

Teks Viler 10 U Neprijateljskom Logoru

Sluga Božji Aleksandar - Otac Arsenije (Svetac u logoru)

Dragoljub M. Kocic - Jugosloveni u Koncentracionom Logoru Buhenvald 1941-1945

Zakon o pravima branitelja - Intercapital Asset Management d.o.o. · 2017-09-25 · neprijateljskom logoru ili zatvoru najmanje 3 dana ili je nestao u Domovinskom ratu. (2) Zatocena

1. dio Židovi u Europi do 1945....kako je u Drugome svjetskom ratu Oscar Schindler uspio spasiti stotine Židova od pogubljenja u logorima smrti. Spielberg je pričao: „Kod kuće

Nenad Novakovic (Ured.) - Objavljeni Izvori i Literatura o Jasenovackim Logorima

Publikationen Mag. Dr. Daniela Angetter · Angetter Daniela Claudia, Medicinski postupci i pokusi u koncentracijskom logoru Dachau, in: Casopis za suvremenu povijest 3, Zagreb, 2001,

Vlado Kerosevic naslovnica - Srdjan · PDF file- Festival BH drame Zenica ... Krleža Miroslav („U logoru“, sezona 1979/1980); („Kraljevo“, sezona 1981/1982), u produkciji

Nataša Mataušić - Žene u Logorima NDH

3. Zatocenik Azkabana

Broj kažnjenika na Golom otoku i drugim logorima za ibeovce u vrijeme sukoba sa SSSR-om (1948.-1956.)

Dr Predrag Ilić: Srpska pravoslavna crkva i tajna Dahaua (mit i istina o zatočeništvu patrijarha Gavrila i episkopa Nikolaja u logoru Dahau)

Zatocenik Br 355 - Zagrebacka Arena 1995

ZLOČINI U LOGORU JASENOVAC - digital.nub.rsdigital.nub.rs/pdf/jasenovac.pdf · u logoru zloČini jasenovac za utvrĐivanje zloČina okupatora i njihovih pomagaČa zemaljska komisija

Mirkov 80-ti · 2014-12-10 · Potom sledi zarobljeništvo u logoru Dahau, pa oslobađanje, služba obaveštajca u Parizu, pa hapšenje i zloglasni logor Glavnjača u Beogradu,

STRADANJE ZENA I DJECE U LOGORU JASENOVAC ed · Robert Skenderović Poučavanje o holokaustu na temelju video svjedočenja Nastavna jedinica: Stradanje žena i djece u logoru Jasenovac

STARAC ARSENIJE SVETAC U LOGORU

Zločini u Logoru Jasenovac

OMLADINA U USTAŠKIM LOGORIMA - znaci.net · NOP-a, nastal su potpuni novo uvjeti ui zatvorim i logorimaa On s.iu pred nas komunist postavljale nov pitanjai i iznalaženja novi metodhe

JASENOVAC-OBJAVLJENI IZVORI I LITERATURA O JASENOVAČKIM LOGORIMA

kmd.hr...Povratak Filipa Latinovicza Zagreb 1932. Hiljadu i jedna smrt Zagreb 1933. Hrvatski bog Mars Zagreb 1933. Legende Zagreb 1933. U logoru. Vučjak Zagreb 1934. Evropa danas

НА ЦРВЕНОМ КРСТУ - narodnimuzejnis.rsnarodnimuzejnis.rs/wp-content/uploads/2015/04/jevreji-u-logoru... · 3 НЕБОЈША ОЗИМИЋ ЈЕВРЕЈИ У ЛОГОРУ

Vojni logori i objekti na tlu Bosne i Hercegovine - ff.unsa.ba · 3 2. Historijat istraživanja Znastveno - istraživački rad o rimskim vojnim logorima i općenito o odbrambenim

JUGOSLOVENI U MAĐARSKIM ZATVORIMA I LOGORIMA ......MAĐARSKA I DRUGI SVETSKI RAT Opštenarodni ustanak, koji je u raznim krajevima Jugoslavije, usme- ren ka jedinstvenom cilju, imao

OSNOVNA ŠKOLA MITNICA FRUŠKOGORSKA 2 32000 ......KRLEŽA, Miroslav 886.2-2 KRLEŽ mic 3 01.02.2000 Michelangelo Buonarroti ; Kraljevo ; U logoru ; Go Zagreb : Matica hrvatska, 1973

Dragan Cvetkovic - Stradanje Civila u Logoru Jasenovac

Starac Arsenije - Svetac u Logoru

Odluka VSFBiH-naknada Štete Zbog Boravka u Logoru

FOTOKRIVOTVORINE O JASENOVA KOME LOGORU ( … · men-područje Jasenovac, Jaseno-vac, 2008), feljton će donijeti i dru-ge fotografije vezane za Jasenovac, kojima se također manipuliralo

SJEĆANJA NA GODINE PROVEDENE U JUGOSLAVENSKOM ... · SJEĆANJA NA GODINE PROVEDENE U JUGOSLAVENSKOM KOMUNISTIČKOM LOGORU Predgovor Časni brat Ivo Dilber član je Hrvatske pokrajine

Documents

Huber Bio sam zatocenik u logoru Jasenovac.pdfNe može se reći da do sada nije pisano o logoru Jasenovac. Ima literature i o drugim logorima koji su postojali u našoj zem-lji i sigurno

Text of Huber Bio sam zatocenik u logoru Jasenovac.pdfNe može se reći da do sada nije pisano o logoru...