1

PROCESUIRANJA ZBOG KAZNENIH DJELA RATNIH ZLOČINA POČINJENIH U LOGORIMA I ZATVORIMA TIJEKOM DOMOVINSKOG RATA

Nadležna županijska državna odvjetništva koja postupaju u prvom stupnju u

predmetima zbog kaznenih djela ratnih zločina, kao i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, kontinuirano objavljuju podatke o procesuiranju kaznenih djela ratnih zločina kako bi javnost bila upoznata s načinima i rezultatima rada.

U ovom pregledu osvrnuti ćemo se na pojedine značajnije predmete zbog kaznenih

djela ratnih zločina počinjenih u logorima i zatvorima tijekom Domovinskog rata, kako onih na području Republike Hrvatske, tako i onih izvan njezina područja počinjenih na štetu hrvatskih državljana, koji su u najvećoj mjeri počinjeni od strane pripadnika tzv. JNA i njoj pridruženih snaga teritorijalne obrane i drugih srpskih paravojnih postrojbi, ali i onih ratnih zločina koje su u zatvorima počinili pripadnici hrvatskih oružanih snaga. Zbog zakonskih ograničenja nismo u mogućnosti objaviti osobne podatke ni okrivljenika niti žrtava.

Prije svega, valja napomenuti kako kategoriju „ratnih zarobljenika“ poznaje i

međunarodno ratno i humanitarno pravo pa tako i Ženevska konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949., koja u članku 4. definira tko su ratni zarobljenici, te propisuje da je dozvoljeno interniranje zarobljenika, međutim, prema svim pravilima međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, zabranjene su represalije prema ratnim zarobljenicima, među kojima i svako nasilje protiv života i tijela zarobljenika, uzimanje talaca, povrede osobnog dostojanstva, osobito uvredljivo i ponižavajuće postupanje prema ratnim zarobljenicima itd.

Nadležna županijska državna odvjetništava su zbog ratnih zločina počinjenih u

logorima i zatvorima, podigla optužnice protiv ukupno 219 okrivljenika, od čega je pravomoćno osuđeno 42 okrivljenika, a protiv 74 okrivljenika su pokrenute istrage.

Osim kaznenih postupaka protiv poznatih počinitelja, nadležna županijska državna

odvjetništva imaju u radu i određen broj predmeta zbog kaznenih djela počinjenih u logorima i zatvorima protiv za sada još uvijek nepoznatih počinitelja, u kojima su u tijeku kriminalističke obrade radi otkrivanja neposrednih počinitelja ili zapovjednika tih ratnih zločina, kao i radi prikupljanja nužnih dokaza potrebnih za procesuiranje pred nadležnim sudovima.

Naime, nijedan ratni zločin ne može ostati nekažnjen zbog čega nijedan počinitelj

ratnog zločina ne smije ostati neprocesuiran, a za procesuiranje ratnog zločina pred nadležnim sudom nužno je prikupiti dokaze koji upućuju na krivnju počinitelja, bilo da je okrivljenik sam počinio ratni zločin ili da ga je naredio. Stoga, s obzirom da se radi o specifičnim predmetima koja iziskuju posebna znanja, rad je ustrojen na sljedeći način.

Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske donijelo je „Strategiju za istraživanje i

procesuiranje ratnih zločina počinjenih u razdoblju od 1991. do 1995. godine“, a potom su Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i Ministarstvo unutarnjih poslova donijeli provedbeni plan i operativni program za provedbu navedene Strategije, kojima su razrađene konkretne mjere za njezinu provedbu, određene su neposredne obaveze državnih odvjetnika i policijskih službenika, a za sva su postupanja postavljeni rokovi.

2

U četiri najveća županijska suda (Osijek, Rijeka, Split i Zagreb) i u njihovim sjedištima u četiri najveća županijska državna odvjetništva, ustanovljeni posebni Odsjeci za ratne zločine, u kojima rade tužitelji s posebnim preferencama za rad na ovim predmetima. I Ministarstvo unutarnjih poslova odredilo je u policijskim upravama na identičan način „vertikale“ za rad na predmetima ratnih zločina zbog čega postoje četiri regionalna sektora za istraživanje ratnih zločina. Naime, prema Zakonu o policijskim poslovima i ovlastima osnovne su dužnosti policijskih službenika sprječavanje počinjenja kaznenih djela i prekršaja, te otkrivanje i prikupljanje podataka o tim djelima i počiniteljima, kao i traganje za počiniteljima kaznenih djela za koja se progoni po službenoj dužnosti i njihovo dovođenje nadležnim tijelima.

Na predmetima ratnih zločina rad je organiziran u timovima, koji se sastoje od

nadležnih zamjenika državnih odvjetnika zaduženih predmetom te policijskih službenika iz odjela za ratne zločine policijskih uprava. Tako formirani timovi na zajedničkim sastancima analiziraju postignute rezultati, dogovaraju daljnju taktiku postupanja i metodologiju rada na pojedinim predmetima, te postoji stalan nadzor i kontrola nad provođenjem izvida, a u istraživanju se surađuje i s nadležnim sigurnosnim agencijama, vojnom policijom, udrugama koje se bave ratnim zločinima te s arhivama i drugim potencijalnim imateljima dokumenata i informacija nužnih za procesuiranje. Također se kontinuirano pribavljaju podaci i dokazi iz baze podataka Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju u Den Haag-u, gdje Državo odvjetništvo Republike Hrvatske ima časnika za vezu koji pretražuje navedene baze podataka za potrebe postupanja u domaćim predmetima ratnih zločina. Uz ovo, neizostavan dio istraživanja ovih kaznenih djela jest svakako i korištenje mehanizama za suradnju s tužiteljskim uredima u regiji, imajući u vidu regionalnu dimenziju ovih kaznenih djela zbog čega je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske s tužiteljstvima u regiji potpisalo sporazume i protokole o razmjeni informacija.

Zbog specifičnog rada na ovim predmetima, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske

donijelo je i niz uputa o radu kao i o uputu o upućivanju na rad u ovim predmetima zamjenika iz županijskih državnih odvjetništava u četiri regionalna županijska centra za ratne zločine. Ono što se željelo postići uputama i ovakvom koncentriranom organizacijom rada jest maksimalna kontrola i nadzor nad provođenjem izvida.

U nastavku navodimo neke od predmeta koji se odnose na najteža i istaknutija kršenja ratnog i humanitarnog prava zbog ratnih zločina počinjenih u logorima i zatvorima. STAJIĆEVO, BEGEJCI, SREMSKA MITROVICA, NIŠ, STARA GRADIŠKA Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnicu protiv S.B. te ga je zbog ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (dalje u tekstu: OKZRH), Županijski sud u Osijeku 14. travnja 1999. proglasio krivim, osudivši ga na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Presuda nije pravomoćna. Stavljeno mu je na teret da je u razdoblju od 20. studenog 1991. i tijekom prosinca 1991. godine, u zarobljeničkom logoru „Stajićevo“ u Republici Srbiji, nakon privremene okupacije Vukovara i okolnih mjesta od strane tzv. „JNA“ i pridruženih joj paravojnih srpskih postrojbi, protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, kao čuvar u navedenom logoru, svakodnevno fizički zlostavljao zarobljene pripadnike Zbora narodne

3

garde i Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, među njima i zarobljenog pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske I.K., kojeg je u više navrata fizički zlostavljao, tukao, rukama, nogama i gumenom palicom po glavi i cijelom tijelu te mu prislanjao nož na vrat, prijeteći mu da će ga ubiti. Po podignutoj optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku od 31. prosinca 1993., Županijski sud u Osijeku je 5. prosinca 1997. I.V. proglasio krivim zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH, kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH te kaznenog djela ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz članka 121. OKZRH, izrekavši mu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina te mu je izrečena sigurnosna mjera protjerivanja stranca iz zemlje zauvijek. Presuda je pravomoćna. Okružni sud u Beogradu je 21. ožujka 2007. priznao ovu presudu Županijskog suda u Osijeku, u postupku transfera osuđenika radi nastavka izdržavanja kazne zatvora u Republici Srbiji. Okrivljeniku se stavljalo na teret da je u vremenskom razdoblju od rujna ili listopada 1991.godine do 22. prosinca 1991. na području Vukovara, Bijelog Brda i u logorima ratnih zarobljenika „Stajićevo“ i „Begejci“ u Republici Srbiji, kao pripadnik tzv. JNA, najprije u sastavu postrojbe za posebne namjene zvane „Crvene beretke“, a potom kao čuvar u navedenim logorima, protivno pravilima međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, neutvrđenog dana u rujnu ili listopadu 1991. godine, nakon što je na području sela Bijelog Brda grupa kojoj je pripadao zarobila dvojicu neidentificiranih pripadnika ZNG-a, na poticaj svog zapovjednika, usmrtio jednog od ranjenih i zarobljenih pripadnika hrvatske vojske tako što mu je nožem prerezao vrat. Potom da je 20. studenoga 1991. u Vukovaru, ulaskom u zgradu Medicinskog centra Vukovar (Vukovarsku bolnicu), zajedno s drugim pripadnicama jedinice, zatekavši u podrumu bolnice neutvrđen broj ranjenika i bolesnika, zajednički s drugim pripadnicima postrojbe iz vatrenog oružja ustrijelili više neidentificiranih ranjenika i bolesnika, a zatim u bolničkom krugu, kod zgrade „Prve pomoći“, na poticaj svog zapovjednika, iz automatske puške M-70 ustrijelio tri neidentificirana teška ranjenika koji su bili na bolnički krug izneseni iz bolnice. Nadalje, da je istog dana, u šumi kod Vukovara, zajedno s drugim pripadnicima jedinice kad su iz Vukovara u četiri ili pet navrata, kamionima dovezene skupine od 250 do 300 civila i zarobljenih pripadnika ZNG-a i policije Republike Hrvatske, koji su odmah po dovoženju ustrijeljeni i bačeni u za to pripremljenu jamu, iz svoje automatske puške M-70 i sam u zadnjoj grupi, ustrijelio oko 50 neidentificiranih zarobljenika, Također da je koncem studenoga ili početkom prosinca 1991. godine pa do 22. prosinca 1991. u Srbiji, u logorima ratnih zarobljenika „Stajićevo“ i „Begejci“, zajedno s drugim pripadnicima tzv. JNA i pripadnicima srbijanske policije, zarobljene pripadnike hrvatske vojske (ZNG), hrvatske policije te druge zarobljene osobe tukao šakama, nogama obuvenim u vojničku čizmu, palicom po glavi i tijelu, gurao im palicu u usta te ih prisiljavao da pjevaju srpske pjesme, nanijevši im tako fizičke i psihičke boli, uslijed kojeg iživljavanja su zarobljenici I.K. i B.K. preminuli od zadobivenih ozljeda. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je pred nadležnim Županijskim sudom u Osijeku 12. travnja 2011. optužnicu protiv A.V. i M.Ž. zbog kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH i ratnih zločina protiv ratnih zarobljenika po zapovjednoj odgovornosti u logorima Begejci, Stajićevo, Sremska Mitrovica, Niš i Stara Gradiška.

4

Stavlja im se na teret da su 1. u razdoblju od početka listopada 1991. pa do svibnja 1992., u Republici Srbiji, za vrijeme oružanog sukoba na teritoriju Republike Hrvatske između regularnih oružanih snaga hrvatske vojske i policije s naoružanim paravojnim formacijama pobunjenih Srba i snagama JNA, na napuštenom poljoprivrednom imanju u blizini mjesta Begejci, na napuštenoj stočnoj farmi u blizini mjesta Stajićevo, u dijelu Kazneno-popravnog doma Sremska Mitrovica te u zatvorima u Nišu i Staroj Gradišci, A.V. kao načelnik Uprave bezbednosti tadašnjeg Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, nakon što su po naredbi Uprave bezbednosti od 10. listopada 1991. osnovani logori za ratne zarobljenike, određen njihov unutarnji ustroj, sustav zapovijedanja i osiguranja, pa su u skladu s tim i osnivani logori u mjestima Begejci, Stajićevo, Sremska Mitrovica, Niš i Stara Gradiška u koje je s područja Osijeka, Vukovara, Karlovca, Stare Gradiške, Slunja te drugih mjesta u Republici Hrvatskoj dovedeno i protupravno zatočeno civilno stanovništvo među kojima je bilo žena, staraca i maloljetnika, te više stotina prethodno zarobljenih pripadnika oružanih postrojbi Republike Hrvatske, nakon što je za stvarne zapovjednike logora postavio sebi podređene pripadnike organa bezbednosti te poslao više grupa oficira bezbednosti da obavljaju ispitivanje civilnog stanovništva i odabir ratnih zarobljenika, kao osoba odgovorna za primjenu ratnih i humanitarnih propisa međunarodnog prava o sigurnosti i zaštiti zatočenih civila i ratnih zarobljenika kao i za postupanje njemu podređenih pripadnika organa bezbednosti te pripadnika vojne policije i drugih postrojbi koji su osiguravali logore, iako je na temelju saznanja od sebi podređenih zapovjednika i ispitivača o stanju u logorima znao da se ne poštuju odredbe međunarodnog prava o postupanju s ratnim zarobljenicima i civilima, da se u logorima događaju protupravne radnje, da zatočenicima i zarobljenicima nisu osigurani osnovni životni uvjeti, tekuća voda, hrana, odjeća i pokrivači, da se isti fizički i psihički zlostavljaju, neki i do smrti, nije osigurao red, zakonitost i osnovne životne uvjete u logorima te nije poduzeo ništa da se takva protuzakonita ponašanja suzbiju i počinitelji kazne, nego je unatoč tome pristajao da njemu podređene osobe nastave s takvim protupravnim radnjama kao i da njemu podređeni stvarni zapovjednici logora sebi podređenim pripadnicima vojne policije, odnosno čuvarima u logorima, dopuštaju i toleriraju da svakodnevno fizički i psihički zlostavljaju gotovo sve zarobljenike i civile udarajući ih rukama, nogama, pendrecima, drvenim i željeznim palicama, da ih izvode na lažna strijeljanja, pojedinačna ispitivanja i premlaćivanja, pa se zbog takvih njegovih propuštanja u logorima dogodilo slijedeće: od početka listopada pa do kraja prosinca 1991., u logorima u Begejcima i Stajićevu, u kojima je naredbom Uprave bezbednosti SNNO za zapovjednika logora postavio sebi podređenog potpukovnika M.Ž., koji također nije poduzeo ništa da se osiguraju osnovni životni uvjeti zatočenih osoba te nije spriječio da čuvari i pripadnici vojne policije JNA fizički i psihički zlostavljaju zarobljene osobe, nego su tijekom studenog i prosinca 1991., u logorima u Begejcima i Stajićevu, čuvar logora I.V. zajedno s drugim za sad nepoznatim čuvarima, pripadnicima JNA i srbijanske policije, tukao zatvorene civile i ratne zarobljenike šakama, nogama obuvenim u vojničke čizme, palicama po glavi i tijelu, gurao im policijsku palicu u usta, te ih prisiljavao na pjevanje srpskih pjesama, pri čemu je zarobljenicima zadavana velika fizička i psihička bol, pa su uslijed takvog fizičkog iživljavanja od zadobivenih ozljeda preminuli zarobljenici I.K. i B.K., u razdoblju od 20. studenog do kraja prosinca 1991., u logoru Stajićevo, čuvar logora S.B. svakodnevno je fizički zlostavljao zarobljenika I.K. tako da ga je tukao rukama, nogama i gumenom palicom po glavi i tijelu te mu prislanjao nož na vrat prijeteći da će ga ubiti; u razdoblju od početka listopada do kraja prosinca 1991., u logorima u Begejcima i Stajićevu, za sad nepoznati čuvari fizički zlostavljali ratne zarobljenike i neosnovano zatočene civile, pa su uslijed fizičkog premlaćivanja u logoru u Stajićevu od zadobivenih ozljeda umrli zarobljenici B.K. i I.K., a u

5

logoru u Begejcima Z.B.; u razdoblju od početka listopada do kraja prosinca 1991. u logorima u Begejcima i Stajićevu za sad nepoznati čuvari logora sustavno i svakodnevno fizički i psihički zlostavljali ratne zarobljenike među kojima su bili A.D., B.D., B.B., B.B., D.Š., D.K., D.Š., F.B., G.G., G.P., I.P., I.D., I.D., I.M., J.J., J.P., J.P., M.B., M.T., S.P., S.Č., S.K., T.G., Ž.K., Z.V., T.S., D.B., D.S., D.P., M.R., J.S., Ž.P., D.R., I.L., M.S., P.M., Z.Š., F.Š., K.B., I.A., R.P., Z.A., I.B., F.G., I.J., I.J., B.Ž., P.M., J.J., Z.D., M.V., D.P.,D.P., J.B., A.R., E.P., J.M., Z.M., Z.P., T.L., I.K., Đ.H.,D.P., J.B., R.H., Ž.L., M.G., D.A., S.V., I.P., I.G., Ž.J., M.T., N.Č., A.P., M.P., A.Č., Z.R., A.K., J.G., Z. ., S.Ž., V.Š., M.G., A.K., P.K., I.M., Š.Š., Z.Š., T.M. i mnogi drugi, odvodeći ih na ispitivanje danju i noću pri čemu su zarobljenike udarali rukama, nogama i palicama, prisiljavali ih na radove izvan logora, psihički ih mučili odvodeći na lažna strijeljanja te raznim drugim nehumanim načinima nastojali utjecati na psihičko slamanje zarobljenih osoba pa su tako u razdoblju od početka listopada do kraja prosinca 1991. u logorima u Begejcima i Stajićevu za sad nepoznati čuvari logora sustavno i svakodnevno fizički i psihički zlostavljali nezakonito zatvorene civile među kojima su bili J.Ž., P.R., I.O., K.A., S.Š., I.R., I.K., M.P., FV, V.I., I.G., S.P., I.Ž., M.K., I.M., M.M., P.T., I.Š., S.D., D.Š., Z.H., G.P., S.B., A.M., I.L., D.L., Ž.D., I.B., S.B., M.L., K.P., Ž.R., L.P., Đ.M., S.P., V.H., A.B., M.L., J.K., A.P., D.M., Z.P., T.Đ., I.G., S.R., M.B., B.Š., M.K., J.K. i mnogi drugi, odvodeći ih na ispitivanje danju i noću pri čemu su zatočene civile udarali rukama, nogama i palicama, prisiljavali ih na radove izvan logora, psihički ih mučili odvodeći na lažna strijeljanja, zatočene žene sustavno i svakodnevno silovali te ih prisiljavali na druge sa spolnim odnosom izjednačene radnje te raznim drugim nehumanim načinima nastojali utjecati na psihičko slamanje zatočenih civila. Nadalje, od kraja studenog 1991. pa do svibnja 1992., u logoru Sremska Mitrovica, nakon što je naredbom Uprave bezbednosti SSNO za zapovjednika logora postavio sebi podređenog pukovnika J.M. (pokojni), koji također nije poduzeo ništa da se osiguraju osnovni životni uvjeti zatočenih osoba, te nije spriječio da čuvari i pripadnici vojne policije te sami ispitivači fizički i psihički zlostavljaju zarobljene osobe, nego su tijekom noći 19./20. studenog 1991., dok su ratni zarobljenici u autobusima čekali na ulazu u logor, nepoznati pripadnici vojne policije iz autobusa su izveli i pretukli zarobljenika Đ.T., koji je uslijed zadobivenih ozljeda odmah preminuo; krajem veljače 1992., pripadnici milicije M.C., Lj.M. i M.K. ispitivali i pri tom fizički zlostavljali zarobljenike M.K., I.F., I.M. i D.G. tako da su ih udarali šakama, nogama, gumenim i metalnim palicama po svim dijelovima tijela uslijed čega je M.K. zadobio prijelome I-III slabinskog kralješka, a I.M. prijelom IX rebra desno; u razdoblju od kraja studenog 1991. pa do svibnja 1992., za sad nepoznati čuvari i pripadnici vojne policije te ispitivači, svakodnevno su rukama, nogama i palicama tukli ratne zarobljenike, pa su uslijed stalnog fizičkog premlaćivanja od zadobivenih ozljeda umrli zarobljenici J.B., Z.C., D.K., A.P., N.Š. i I.Š.; u razdoblju od kraja studenog 1991. pa do svibnja 1992., za sad nepoznati čuvari i pripadnici vojne policije, svakodnevno su fizički i psihički zlostavljali više desetaka ratnih zarobljenika, među kojima su bili A.D., V.L., B.J., M.N.A., Ž.K., D.J., S.M., D.M., I.H., S.M., M.M., T.S., B.S., N.B., L.H., D.P., P.K., M.R., J.J., D.G., Z.D., A.Z., M.P., A.G., A.D., M.D., I.S., Z.D., M.V., V.P., A.K., A.Š., Z.S., F.B., D.Ž., D.Š., D.Š., I.P., I.M., M.N., D.M., I.D., B.J., D.P., I.B., A.M., A.C., D.M., I.B., M.B., M.J., Z.A., D.P., Z.P., F.G., M.P., Z.B., J.B., M.Ć., P.F., M.N., G.C., T.A., V.G., Z.M., A.Z., V.K., J.C., I.P., Z.K., V.K., I.M., K.N., D.G., R.A., F.N. I.L., P.M., Z.Š., F.Š., K.B., I.A., R.P., Z.A., I.B., F.G., I.J., I.J., B.Ž., A.R., E.P., J.M., Z.M., T.L., I.K., Đ.H., M.T., N.Č. i mnogi drugi, tako da su ih udarali rukama, nogama i palicama, te raznim drugim nehumanim metodama psihički slamali zarobljenike; u razdoblju od kraja studenog 1991. pa do svibnja 1992., za sad nepoznati čuvari i pripadnici vojne policije, svakodnevno su fizički i psihički zlostavljali više desetaka nezakonito zatvorenih civila, među kojima su bili Z.P., D.B., B.T., V.D., R.E., K.S., L.P., T.I., J.B., J.H., I.G., Lj.P., R.M., A.S., M.M., I.H., I.Š., S.B., P.L., I.B.,

6

S.D., I.R., Ž.Š., I.L., I.I., N.M., I.B., Ž.J., D.B., P.T., J.Nj., Ž.Č.B., S.G., E.Č., S.L., E.T., A.H., M.M., D.T.A., V.M., B.Š., I.K., M.P., F.V., I.V., I.G., S.P., I.Ž., K.P., J.K., A.P., Z.P. i mnogi drugi, tako da su ih udarali rukama, nogama i palicama, zarobljene žene sustavno i svakodnevno silovali te ih prisiljavali na druge sa spolnim odnosom izjednačene radnje te raznim drugim nehumanim metodama psihički slamali zatočene civile; od kraja studenog 1991. pa do veljače 1992., organizirao prebacivanje ratnih zarobljenika u logor u Nišu, koji se nalazio u dijelu zgrade zatvora u Nišu, gdje su za sada nepoznati čuvari i pripadnici vojne policije svakodnevno rukama, nogama i palicama tukli zarobljenike, među kojima su bili A.D., S.M., N.B., D.B., D.S., P.M., D.Š., D.M., D.Š., I.F., A.D., Z.P., I.D., D.P., D.P., M.R., J.S. A.Z., I.L., M.S., P.M., Z.Š., F.Š., K.B., R.P. i drugi, koji su uslijed navedenog zlostavljanja zadobili trajne zdravstvene posljedice; od kraja studenog 1991. pa do veljače 1992., organizirao prebacivanje nezakonito zatvorenih civila u logor u Nišu, koji se nalazio u dijelu zgrade zatvora u Nišu, gdje su za sada nepoznati čuvari i pripadnici vojne policije svakodnevno rukama, nogama i palicama tukli zatočene civile, među kojima su bili I.Z.P., P.R., I.O., J.H., I.H., N.M., S.L., S.B., K.A., S.Š., I.R., E.T., J.K., A.P. i drugi, koji su uslijed navedenog zlostavljanja zadobili trajne zdravstvene posljedice, dok je zarobljeni civil P.M. od posljedica batinanja i preminuo u navedenom logoru, Gradiška, u koji su dovedeni i protupravno zatočeni prethodno bespravno zarobljeni civili te pripadnici hrvatskih oružanih postrojbi, pripadnici vojne policije i čuvari u logoru svakodnevno su fizički i psihički zlostavljali gotovo sve zarobljenike udarajući ih rukama, nogama, pendrecima, drvenim i željeznim palicama, izvodili ih na pojedinačna ispitivanja i premlaćivanja, lažna strijeljanja, predavali ih pripadnicima lokalne milicije koji su ih odvodili u Stanicu milicije u Okučanima i tamo fizički zlostavljali do smrti, te dozvoljavali čuvarima KPD Stara Gradiška fizičko zlostavljanje i mučenje zatočenika, pa je uslijed toga kod zatočenika M.M., I.R., P.J., M.M, P.O., I.P., I.S., J.M., I.C., N.G., M.V., J.C., V.H., M.R., M.T., V.K., Z.K., D.B., A.H., S.V., Z.B., N.M., Ž.P., J.S., T.Č., T.S., B.C., N.N., I.M., D.R., Ž.V., Z., M.K. i Ž.G. nastupilo teško narušavanje zdravlja, dok su teško tjelesno ozlijeđeni zatočenici N.K., I.R., Ž.Ž. te R.K., a zatočenici logora M.T., I.Š., P.A., D.S. i I.G. su nakon predaje pripadnicima milicije i odvođenja u Stanicu milicije u Okučanima umrli nakon premlaćivanja, dok su M.R. nakon premlaćivanja ubili pripadnici vojne policije u samom logoru. Drugookrivljeniku M.Ž. se stavlja na teret da je u razdoblju od početka listopada 1991. pa do kraja prosinca 1992. godine, na napuštenom poljoprivrednom imanju u blizini mjesta Begejci i na napuštenoj stočnoj farmi u blizini mjesta Stajićevo u Republici Srbiji, za vrijeme oružanog sukoba na teritoriju Republike Hrvatske, protivno pravilima međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, organizirao osnivanje logora u koje je dovedeno civilno stanovništvo među kojima je bilo žena, starca i maloljetnika, te pripadnici oružanih snaga Republike Hrvatske prethodno zarobljeni na području Osijeka, Vukovara i okolnih mjesta te njihovo zatočenje u logorima Begejci i Stajićevo, u kojima je u stajama za uzgoj stoke bez osnovnih higijenskih i životnih uvjeta, medicinske skrbi, tekuće vode, dovoljne količine hrane, odjeće i pokrivača bilo dovedeno i protupravno zatočeno civilno stanovništvo među kojima je bilo žena, staraca i maloljetnika te više stotina prethodno zarobljenih pripadnika oružanih postrojbi Republike Hrvatske sa šireg područja Vukovara i Iloka te drugih mjesta u Republici Hrvatskoj, kao nadređeni i stvarni zapovjednik oba logora čije su osiguranje obavljali njemu podređeni pripadnici JNA, odgovoran za primjenu ratnih i humanitarnih propisa međunarodnog prava o sigurnosti i zaštiti zatočenih civila i ratnih zarobljenika, imajući nadzor nad podčinjenim vojnicima koji su osiguravali logore, nije osigurao red i zakonitost u logorima, iako je znao da se u logorima događaju protupravne radnje i da su svi zatočenici izloženi fizičkom i psihičkom zlostavljanju, neki i do smrti, te da u navedenim

7

logorima ne postoje minimalni životni uvjeti dostojni čovjeka, nije poduzeo ništa da se takve protupravne radnje spriječe i nedostaci otklone kao i da se počinitelji kazne, te je svjesno pristajao da njemu podređene osobe nastave s takvim protupravnim radnjama, prešutno dopustivši čuvarima logora da svakodnevno sustavno fizički i psihički zlostavljaju zarobljenike udarajući ih rukama, nogama, kundacima, pendrecima i drugim palicama po cijelom tijelu, da zarobljene osobe tijekom noći izvode na pojedinačna ispitivanja i premlaćivanja, lažna strijeljanja te prinudne radove izvan logora, uslijed kojeg su premlaćivanja i zlostavljanja neki zatočenici izgubili živote, pa su tako tijekom studenog i prosinca 1991. godine, u logorima u Begejcima i Stajićevu, čuvar logora I.V. zajedno s drugim za sad nepoznatim čuvarima, pripadnicima JNA i srbijanske policije, tukao zatvorene civile i ratne zarobljenike šakama, nogama obuvenim u vojničke čizme, palicama po glavi i tijelu, gurao im policijsku palicu u usta, te ih prisiljavao na pjevanje srpskih pjesama, pri čemu je zarobljenicima zadavana velika fizička i psihička bol, pa su uslijed takvog fizičkog iživljavanja od zadobivenih ozljeda preminuli zarobljenici I.K. i B.K.; u razdoblju od 20. studenog do kraja prosinca 1991. u logoru Stajićevo, čuvar logora S.B. svakodnevno fizički zlostavljao zarobljenika I.K. tako da ga je tukao rukama, nogama i gumenom palicom po glavi i tijelu te mu prislanjao nož na vrat prijeteći da će ga ubiti; u razdoblju od početka listopada do kraja prosinca 1991., u logorima Begejci i Stajićevo za sad nepoznati čuvari fizički zlostavljali ratne zarobljenike i neosnovano zatočene civile, pa su uslijed fizičkog premlaćivanja u logoru u Stajićevu od zadobivenih ozljeda umrli zarobljenici I.K., B.K., B.K. i I.K., a u logoru u Begejcima Z.B.; u razdoblju od početka listopada do kraja prosinca 1991. u logorima u Begejcima i Stajićevu za sad nepoznati čuvari logora sustavno su i svakodnevno fizički i psihički zlostavljali ratne zarobljenike odvodeći ih na ispitivanje danju i noću pri čemu su zarobljenike udarali rukama, nogama i palicama, prisiljavali ih na radove izvan logora, psihički ih mučili odvodeći na lažna strijeljanja te raznim drugim nehumanim načinima nastojali utjecati na psihičko slamanje zarobljenih osoba; u razdoblju od početka listopada do kraja prosinca 1991. u logorima u Begejcima i Stajićevu za sad nepoznati čuvari logora sustavno su i svakodnevno fizički i psihički zlostavljali nezakonito zatvorene civile, odvodeći ih na ispitivanje danju i noću pri čemu su zatočene civile udarali rukama, nogama i palicama, prisiljavali ih na radove izvan logora, psihički ih mučili odvodeći na lažna strijeljanja, zatočene žene sustavno i svakodnevno silovali te ih prisiljavali na druge sa spolnim odnosom izjednačene radnje, te raznim drugim nehumanim načinima nastojali utjecati na psihičko slamanje zatočenih civila. Kako je okrivljenik M.Ž. u međuvremenu preminuo, to je Županijski sud u Osijeku rješenjem od 21. kolovoza 2013. protiv njega obustavio kazneni postupak. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je 29. svibnja 2007. pred Županijskim sudom u Osijeku optužnicu protiv M.C., LJ.M. i M.K. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH. Optuženicima se stavlja na teret da su neutvrđenog dana krajem veljače 1992. godine, u zarobljeničkom logoru u Sremskoj Mitrovici, Republika Srbija, u koji su u studenom 1991. godine nakon okupacije Vukovara dovedeni zarobljeni pripadnici Hrvatske vojske, kao pripadnici redarstvenih i oružanih snaga Srbije, protivno pravilima međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, u posebnoj prostoriji logora, jednog po jednog ispitivali te tukli i na druge načine zlostavljali zarobljenike, pa su tako dok su ispitivali M.K. te mu trećeokrivljenik M.K. čitao optužnicu i tražio da prizna, prvookrivljenik M.C. udario ga metalnim predmetom po kralježnici i šamarao ga tako snažno da je od tih udaraca padao na tlo, drugookrivljenik

8

Lj.M. šakom ga udario u lice tako snažno da mu je iskočila vilica te je pao u nesvijest, a kad je došao sebi, snažno ga šakom udario u trbuh, nogama mu uhvatio vrat te ga zajedno s prvookrivljenikom M.C. udarao šakama po leđima, a potom ga izveo na hodnik, udario ga nogom, postavio ga pred sliku Karadorđevića, natjerao ga da je poljubi i stoji pred tom slikom, pa je uslijed opisanog zlostavljanja M.K. zadobio prijelome I-III slabinskog kralješka. Nadalje, ispitujući I.F., drugookrivljenik LJ.M. dao znak nepoznatom uniformiranom muškarcu da ga istuče, pa je ovaj I.F. desetak puta udario gumenom palicom po leđima, dok je prvookrivljenik M.C. ispitivao i optuživao I.M., drugookrivljenik LJ.M. tukao ga drvenim štapom po tijelu, a potom su ga obojica udarala rukama i nogama po tijelu, zadavši mu prijelom IX rebra desno. Čim je uveden u prostoriju za ispitivanje, drugookrivljenik LJ.M. i trećeokrivljenik M.K. šakama su izudarali D.G. i dogurali ga pred prvookrivljenika M.C. koji ga je potom ispitivao, a kako je on optužbe poricao, okrivljenici LJ.M. i M.K. tukli ga šakama po glavi i leđima, da bi ga potom prvookrivljenik M.C. tako snažno udario šakom u glavu da je pao na pod te ga nastavio udarati nogama po tijelu, čemu su se pridružili okrivljenici LJ.M. i M.K. snažno ga udarajući nogama po svim dijelovima tijela. S obzirom da je bilo utvrđeno kako okrivljenik M.C. prebiva u Republici Srbiji, čije državljanstvo ima, to su podaci iz ovog predmeta na temelju Sporazuma o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida1, dostavljeni na razmatranje Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije. To je Tužilaštvo protiv njega 13. ožujka 2013. podiglo optužnicu te je pred Višim sudom u Beogradu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci. Presuda nije pravomoćna. Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru podiglo je 23. srpnja 2002. optužnicu protiv S.G. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH. Županijski sud u Vukovaru ga je 24. rujna 2002. proglasio krivim, izrekavši mu kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci, koju kaznu je preinačio Vrhovni sud Republike Hrvatske izrekavši mu 3 godine zatvora. Presuda je pravomoćna. Teretilo ga se da je 3. veljače 1992 u logoru Sremska Mitrovica, u koji su dovođeni zarobljeni pripadnici ZNG-a i MUP-a Republike Hrvatske i civili nakon okupacije Vukovara, kao pripadnik milicije tzv. „Republike Srpske Krajine“, protivno normama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, prilikom ispitivanja civila H.M., dok je ovaj stajao, a nakon što se od udaranja umorio okrivljenik Ž.A., nastavio tući već od ranije ranjenog H.M. pendrekom po cijelom tijelu, a naročito u predjelu trbuha i butnih mišića, zadavši mu pri tome veliki broj udaraca, a nakon toga ga nastavio naizmjence tući s Ž.A., oko jedan sat, od kojih udaraca i bolova je H.M. počeo klecati i pomokrio se, da bi istog prestali tući tek na zahtjev nepoznatog oficira JNA. Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru podiglo je 3. veljače 2002. optužnicu protiv Ž.A. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH. Županijski sud u Vukovaru proglasio ga je krivim izrekavši mu kaznu zatvora u trajanju od 7 godina. Presuda je pravomoćna. Teretilo ga se da je neutvrđenog dana u siječnju i veljači 1992. godine, a zaključno s 3. veljače 1992., kao kapetan I klase tzv. JNA, u zarobljeničkom logoru Sremska Mitrovica, nakon okupacije Vukovara od strane neprijateljskih postrojbi, protivno odredbama 1 Tekst sporazuma dostupan je na stranici http://www.dorh.hr/Default.aspx?sec=649

9

međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, ispitivao i fizički zlostavljao zarobljenike pripadnike Zbora Narodne Garde i civile, a među njima F.K., H.M., I.M., I.B. i P.S., i to tako da je F.K. udarao pendrekom u trajanju od sat i pol vremena, dok je stajao vezan lisicama naizmjenično s drugim okrivljenikom po cijelom tijeku osim po glavi, H.M. istom palicom naizmjenično s okrivljenikom S.G. zadajući mu brojne udarce po vratu, trbušnom zidu i natkoljenicama koji se od brojnosti i težine udaraca pomokrio, I.B. je istim predmetom najmanje 5-6 minuta svom snagom dok se nije umorio, P.S. tukao oko 15 minuta po vratu i to zatiljku sve dok nije pao u nesvijest, izbivši mu pri tom dva prednja zuba, a I.M. tukao svom snagom u leđa, nanoseći im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta. LOGOR STARA GRADIŠKA Županijsko državno odvjetništvo u Požegi podiglo je 1. prosinca 2000. optužnicu protiv J.R. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH. Županijski sud u Slavonskom Brodu proglasio ga je krivim i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Presuda je pravomoćna. Stavlja mu se na teret da je od kraja svibnja 1993. do 16. studenog 1993., pridruživši se paravojnim formacijama ustrojenih radi rušenja ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske te protivno pravilima međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, na području zapadne Slavonije, kao upravnik zatvora Stara Gradiška koji je bio pod ingerencijom tzv. „Republike Srpske Krajine“, nakon što su pripadnici tih formacija dovodili civile, protupravno ih držao zatočene pa je tako u navedenom vremenu držao civile S.P., F.S. i L.H., koje je ispitivao, a drugi čuvari ih psihički zlostavljali, civilnu osobu N.P., koja je također psihički zlostavljana, saslušavao civile T.Č.i J.B., koje su fizički i psihički zlostavljali čuvari. Zbog istog kaznenog djela Županijsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu je 28. prosinca 2009. podiglo optužnicu protiv J.P. te se predmet nalazi pred Županijskim sudom u Osijeku. Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci podiglo je 18. svibnja 2015. optužnicu protiv T.V. i M.B. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH. Optužnicom im se stavlja na teret da su u razdoblju od sredine studenog 1991. do svibnja 1992. godine, u Staroj Gradiški, za vrijeme oružanog sukoba između aktivnog i rezervnog sastava tzv. JNA i teritorijalne obrane tzv. „SAO Krajine“ s jedne strane, i policijskih i vojnih jedinica Republike Hrvatske s druge strane, nakon što su N.G., P.O., Z.V., I.R., M.M., M.M., M.T., M.V., M.M., J.C., I.C., J.M., D.B., I.S., M.R., M.B., V.K., P.J., N.M., P.H., I.V., N.Š., J.Š., A.V., Z.K., S.V., A.H., I.P., V.H., D.T., I.T., M.S., M.L., A.D., M.S. te I.L. kao pripadnici aktivnog i pričuvnog sastava Policijske postaje Slunj i Zbora Narodne garde, od strane neprijateljskih postrojbi zarobljeni, odvedeni i zatvoreni u logoru Stara Gradiška, kao pripadnici tzv. Martićeve policije te ujedno vršeći čuvarsku službu u navedenom logoru, zajedno s drugim nepoznatim čuvarima, zatvorenike, suprotno odredbama ratnog i humanitarnog prava, držali u neljudskim uvjetima u hladnim prostorijama bez stakla i samicama, svakodnevno ih psihički maltretirali na način da su se morali međusobno šamarati i tući, skidali ih potpuno gole, polijevali ih naizmjenično hladnom i toplom vodom da bi potom tako mokri stajali na hladnoći, izgladnjivali ih i uskraćivali im vodu, izvodili ih na lažna strijeljanja i svakodnevno fizički zlostavljali udarajući ih rukama, nogama, pendrecima,

10

kablovima i drvenim palicama, sve dok nisu razmijenjeni i prebačeni na slobodni teritorij Republike Hrvatske, uslijed čega je kod svih zatočenika nastupilo teško narušenje zdravlja, dok su pojedini zatočenici i teško tjelesno ozlijeđeni i to: P.O. kojeg su za vrijeme ispitivanja tukli po cijelom tijelu, uslijed čega je zadobio natučenje leđa i puknuće bubnjića lijevog uha, D.T. kojeg su u više navrata tukli drvenim kundakom uslijed čega je zadobio prijelom 7. i 8. rebra lijeve strane prsnog koša, otvoreni prijelom druge kosti pešća lijeve šake, prijelom završnog članka trećeg prsta desne šake i napuknuće završnog članka desnog kažiprsta, I.R. kojeg su tukli pendrekom, rukama i nogama po svim dijelovima tijela, uslijed čega je zadobio prijelom 6., 7. i 8. rebra desne strane prsišta, natučenje mozga s posljedičnom postraumatskom encefalopatijom i natučenja s krvnim podljevima glave, vrata, desne strane prsnog koša i desne šake, M.T. kojeg su tukli rukama, nogama, kundakom, letvama uslijed čega je zadobio prijelom 11. i 12. rebra desne strane prsnog koša, V.K. kojeg su tukli rukama, nogama, kablovima, te je uslijed udarca nogom zadobio prijelom 5. i 6. rebra lijeve strane prsnog koša, D.B. kojeg su udarali iza uha, naredili mu da raširi ruke i noge i stane na nožne prste, a potom ga nogom i cipelom udarali između nogu, skakali i igrali kolo po njemu, udarali ga nogama u trbuh, uslijed čega je zadobio prijelom 5. rebra lijeve strane prsišta i prijelom krune zuba, i A.V. kojeg su svakodnevno premlaćivali pendrecima, kundacima, stolicama, žicama, kablovima, toljagama i metalnim cijevima, uslijed čega je zadobio prijelom desne lične kosti i prijelom nosne pregrade s pomakom. Županijsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu je 20. svibnja 2010. podiglo optužnicu protiv S.K., M.D., B.D., R.D., D.Č., M.O., I.G., S.B. i Ž.B. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH. Optužnicom se terete da su od 13. kolovoza 1991. do 17. studenog 1993. u Staroj Gradišci, tijekom oružanog sukoba oružanih snaga RH s bivšom JNA i pridruženim paravojnim formacijama, u prostoru bivšeg Kazneno popravnog doma (KPD) Stara Gradiška, u kojemu je bila smještena stanica milicije i zatvor, čiji je upravitelj bio J.R., u koji su dovođeni i protupravno zatočeni civili među kojima J.C., N.M., Ž.P., M.R., I.S., J.S., T.Č., T.S., J.M., J.C., N.M., I.M., D.R., Ž.V., Z.V., M.K., N.P., Ž.G., N.K., I.R. i M.R., kao pripadnici Milicije - TO SAO Krajina, obnašajući dužnost stražara u zatvoru, postupali protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, na način da su zatočene civile svakodnevno ponižavali, tukli rukama i nogama te raznim predmetima, prisiljavali zatvorenike na dugotrajno čučanje ili stajanje u stavu mirno, tjerali da se međusobno šamaraju, držali ih u hladnim i neosvijetljenim prostorijama u zimskim uvjetima, onemogućavali im minimum higijenskih uvjeta, prisiljavali ih piti vodu iz posude u koju su prethodno vršili nuždu te im davali minimalne količine hrane koja bi bila presoljena i pri tom im uskraćivali pitku vodu, onemogućavali pružanje liječničke pomoći, pri čemu se najviše isticao okrivljenik Ž.B., uslijed čega su pojedini zatočenici zadobili tjelesne ozljede u vidu razderotina, krvnih podljeva po glavi i cijelom tijelu, nagnječenja prsnog koša, ekstremiteta i bubrega i uslijed pretrpljenog straha značajne promjene psihičkog zdravlja, pa je tako N.K. zadobio nagnječenja glave i tijela te gnojnu upalu kosti donje čeljusti sa oštećenjem više zubi, I.R. nagnječenje i potres mozga, te kao posljedicu doživljene traume posttraumatski stresni poremećaj, dok su M. R. hicima iz pištolja usmrtili. Županijsko državno odvjetništvu u Osijeku je 14. studenog 2013. podiglo optužnicu protiv G.B., M.Ž., Z.R., N.P., S.B., M.Š., B.P. i P.G. i M.Ž. zbog kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH i kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. isotg Zakona..

11

Optužnicom ih se tereti da su okrivljenik G.B. od kolovoza do 6. prosinca 1991., u Staroj Gradiški, kao zapovjednik zatvora koji se nalazio u prostorijama bivšeg Kazneno-popravnog doma, za vrijeme oružanog sukoba između regularnih snaga hrvatske vojske i policije s paravojnim formacijama pobunjenih Srba i postrojbama JNA, protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, znajući da pripadnici milicije SAO Krajine i vojne policije JNA zajedno s pripadnicima drugih paravojnih postrojbi uhićuju i dovode u zatvor civile hrvatske nacionalnosti s područja Gornje Varoši, Malog Struga, Stare Gradiške i drugih okolnih mjesta te da su tako u zatvor dovedeni i bez ikakve zakonske osnove zatočeni M. F., M. G., L.M., M.J., I.P., Đ.G., Ž.Ž., Đ.H., D.S., N.V., M.T., P.A., I. G., I. Š., P.S., L.Č., S.M., T.G., Ž.G., M.G., a uz njih kao ratni zarobljenik i pripadnik Hrvatske vojske J.K., iako je kao zapovjenik zatvora bio zadužen i odgovoran za primjenu odredbi međunarodnog ratnog prava o zaštiti civila i ratnih zarobljenika i osiguranje reda i zakonitosti u postupanju prema zatočenicima te za osiguranje osnovnih životnih uvjeta, svjestan da se zatočeni civili i ratni zarobljenik drže u nehumanim uvjetima i izgladnjuju, znajući da njemu podređeni čuvari i druge osobe svakodnevno ulaze u zatvor i na različite načine psihički i tjelesno zlostavljaju, muče ikažnjavaju zatočenike, nije poduzeo ništa da se takva nezakonita postupanja spriječe i suzbiju i počinitelji kazne, nego je dopuštao da njemu podređeni i druge osobe nastave s takvim radnjama, u čemu je i osobno sudjelovao te ih svojim sudjelovanjem ohrabrivao na poduzimanje takvih radnji, pristajući na posljedice, pa je zbog toga, nakon što su nepoznati pripadnici paravojnih postrojbi 17. kolovoza 1991. uhitili i u zatvor doveli L.M., neutvrđenog dana prilikom ispitivanja o navodnom posjedovanju oružja tukao ga i vukao za kosu, a potom naredio da ga odvedu u podrum u samicu i da stoji u vodi do pasa, gdje je potom drugokrivljenik M.Ž. dolazio s nepoznatim stražarom i tukao ga gumenom palicom radi pribavljanja priznanja, nakon što je 4. rujna 1991. u zatvor doveden Ž.G., u više je navrata do 23. rujna 1991. k njemu u samicu s drugim nepoznatim stražarima dolazio drugookrivljenik M.Ž., tukao ga, stavljao mu nož pod vrat i nožem rezao žile na zapešću, nakon što je u rujnu 1991. drugookrivljenik M.Ž. zajedno s pripadnikom vojne policije M.T. u zatvor doveo Đ.H., nepoznati stražari tukli su ga i mučili, nakon što je 17. listopada 1991. drugookrivljenik M.Ž. zajedno s M.T. u mjestu Bukovac uhitio P.S. i doveo ga u zatvor, dok je bio zatočen u samici u podrumu k njemu je u nekoliko navrata dolazio drugookrivljenik M.Ž. i tukao ga pendrekom po rukama i kabelom po vratu tražeći od njega da prizna da je pripadnik HDZ-a, nakon što je 18. listopada 1991. kod mjesta Gornji Varoš zarobljen i u zatvor doveden pripadnik Hrvatske vojske J.K., dvojica nepoznatih pripadnika milicije prisilili ga da spuštene glave i s rukama na leđima prođe kroz hodnik pored postrojenih četrdesetak pripadnika milicije koji su ga udarali, a zatim su iste večeri nepoznati stražari učestalo dolazili u ćeliju br. 1 i tukli ga, a nakon što je prebačen u sobu br. 7., zajedno s drugim nepoznatim pripadnicima milicije tamo je dolazio drugookrivljenik M.Ž. i u više navrata tukao ga šakama, palicom, drvenom letvom i kabelom i psovao ga, nakon što je 18. listopada 1991. drugookrivljenik M.Ž. s drugim nepoznatim pripadnicima milicije u blizini Gornjeg Varoša uhitio M.F. i doveo ga u zatvor, držali ga 6. prosinca 1991. bez hrane i vode, uslijed čega je izgubio preko 30 kilograma, nakon što je u rujnu 1991. uhićen M.G. i doveden u zatvor, drugookrivljenik M.Ž. zajedno ga s M.T. u više navrata izvodio iz zatvora na ispitivanje i pri tom ga tukao električnim kabelom i drvenom palicom, nakon što je 28. listopada 1991. drugookrivljenik M.Ž. uhitio i u zatvor priveo Ž.Ž., u više navrata udarao ga šakama i nogama, uslijed čega je Ž.Ž. zadobio obostrano oštećenje sluha, nagnječenje ručnih zglobova, glave i prsnog koša te ga pored toga prisiljavao na priznanje prijetnjama da će mu bombu staviti u usta, nakon što je 20. studenoga 1991. drugookrivljenik M.Ž. zajedno s nepoznatim pripadnicima vojne policije u Gornjem Varošu uhitio i u zatvor doveo Đ.G., dolazio tamo i u više ga navrata fizički

12

zlostavljao držeći ga licem prema zidu i zajedno s nepoznatim pripadnicima milicije udarao različitim predmetima po leđima, dana 6. prosinca 1991., znajući da upravu nad zatvorom preuzima JNA i da se zatočeni moraju pustiti na slobodu, dopustio drugookrivljeniku M.Ž. da odabere i s više vojnih policajaca u Stanicu milicije u Okučanima odvede uhićenike M.F., M.G., L.M., M.J., I.P., Đ.G., Ž.Ž., Đ.H., D.S., N.V., M.T., P.A., I.G., I. Š., P.S., L.Č., S.M.,T.G. i ratnog zarobljenika J.K., koje je prije odvođenja i sam poimenično prozvao, svjestan da će tamo biti izloženi daljnjem psihičkom i fizičkom mučenju, što se i dogodilo, te su zbog posljedica zlostavljanja u Okučanima umrli M.T., I.Š., P.A., I.G., Đ.H. i D.S.. Drugookrivljenika se tereti da je od u isto vrijeme i na istom mjestu nezakonito lišavao slobode civile i privodio ih u zatvor u bivšem Kazneno-popravnom domu Stara Gradiška, dolazio tamo sam ili s drugim pripadnicima pobunjeničkih snaga i fizički i psihički zlostavljao zatočenike, te je neutvrđenog dana nakon 17. kolovoza 1991. dolazio u zatvor s nepoznatim stražarom i gumenom palicom tukao uhićenog L.M. radi pribavljanja priznanja o navodnom posjedovanju oružja, u razdoblju od 4. do 23. rujna 1991., nakon što je u zatvor doveo Ž.G., u više navrata dolazio k njemu u samicu i stavljao mu nož pod vrat, nožem mu rezao žile na zapešću te ga tukao, neutvrđenog dana u rujnu 1991. zajedno je s pripadnikom vojne policije M.T. uhitio i u zatvor doveo Đ.H., dana 17. listopada 1991. zajedno s M.T. u mjestu Bukovac uhitio P.S., doveo ga u zatvor i dok je bio zatočen u samici u podrumu, u nekoliko navrata dolazio i tukao ga pendrekom po rukama i kabelom po vratu, nakon 18. listopada 1991. u više navrata zajedno s nepoznatim pripadnicima milicije dolazio u sobu broj 7 i zarobljenog pripadnika Hrvatske vojske J.K. tukao šakama, palicom, drvenom letvom i kabelom te mu psovao ustašku majku, dana 18. listopada 1991. zajedno s nepoznatim pripadnicima milicije u blizini Gornjeg Varoša uhitio i u zatvor doveo M.F., nakon uhićenja, M.G. u rujnu 1991., u više navrata ga zajedno s M.T. iz prostorija zatvora izvodio na ispitivanje i tukao električnim kablom i drvenom palicom, nakon 28. listopada 1991. u više navrata iz ćelije izvodio Ž.Ž. te ga udarao šakama i nogama i prisiljavao na priznanje prijetnjama da će mu bombu staviti u usta, uslijed čega je Ž.Ž. zadobio nagnječenje ručnih zglobova, glave, prsnog koša i obostrano oštećenje sluha, dana 20. studenoga 1991. u Gornjem Varošu zajedno s nepoznatim pripadnicima vojne policije uhitio Đ.G. i doveo ga u zatvor, pa ga nakon toga u više navrata fizički zlostavljao držeći ga licem prema zidu i zajedno s nepoznatim osobama udarao različitim predmetima po leđima, dana 6. prosinca 1991., znajući da upravu nad zatvorom preuzima JNA i da zatočene osobe moraju pustiti na slobodu, izvršio odabir zatočenika odredivši one koji će biti prebačeni u zatvor Stanice milicije u Okučanima, znajući da će tamo biti izloženi različitim oblicima psihičkog i fizičkog mučenja, pa je s grupom nepoznatih pripadnika vojne policije koju je predvodio, kad su zatočenici izvedeni ispred zgrade zatvora i prozvani, preuzeo zatočene civile M.F., M.G., L.M., M.J., I.P., Đ.G., Ž.Ž., Đ.H., D.S., N.V., M.T., P.A., I.G., I.Š., P.S., L.Č., S.M. i T.G. i zarobljenog pripadnika Hrvatske vojske J.K., koje je u kombi-vozilu prevezao u Stanicu milicije u Okučanima, pa su već za vrijeme vožnje zatočenici bili zlostavljani tako što su morali klečati dok su ih nepoznati pripadnici postrojbe vojne policije udarali po glavi i leđima, a po dovođenju predao ih pripadnicima milicije koji su osiguravali zatvor, te tamo povremeno dolazio i zajedno s njima zlostavljao zatočenike M.T., I.Š., P.A., I.G., Đ.H. i D.S. koji su od posljedica zlostavljanja umrli. Na istom mjestu i u isto vrijeme, trećeokrivljenik Z.R. kao zapovjednik Stanice milicije u Okučanima, te okrivljenici N.P., S.B., M.Š., B.P. i P.G., kao pripadnici milicije SAO Krajine, trećeokrivljenik Z.R. naredio da se zatočeni civili M.F., M.G., L.M., M.J., I.P., Đ.G., Ž.Ž., Đ.H., D.S., N.V., M.T., P.A., I.G., I.Š., P.S., L.Č., S.M. i T.G. zatvore u dvije prostorije improviziranog zatvora, iako je kao zapovjednik bio zadužen i odgovoran za primjenu odredbi međunarodnog ratnog prava o zaštiti civila te osiguranju reda i zakonitosti u postupanju prema zatočenicima kao i za osiguranje osnovnih životnih uvjeta, svjestan da se zatočenici

13

drže u nehumanim uvjetima i izgladnjuju, znajući da ih njemu podređeni pripadnici milicije zlostavljaju tako da ih drže bez hrane, vode i osnovnih higijenskih uvjeta, da ih prilikom svakodnevnih izvođenja na ispitivanja tuku gumenim i drvenim palicama, rukama, nogama, električnim kablovima i kundacima pušaka, muče elektrošokovima i šišaju škarama za stoku, prisiljavaju da dižu užarene predmete, jedu sol, premlaćuju ih do smrti i izlažu različitim mučenjima, propustio poduzeti potrebne mjere u okviru svojih ovlasti da se nezakonita postupanja podređenih spriječe, da se suzbiju dalja nezakonita postupanja i počinitelji kazne, te ih je svojim sudjelovanjem u fizičkim zlostavljanjima i ohrabrivao na poduzimanje takvih radnji, dopuštajući da njemu podređeni nastave s takvim radnjama, pristajući na posljedice svojih i njihovih protupravnih radnji, te su tako okrivljenici Z.R., N.P., S.B. i B.P., nakon što su iz prostorije zatvora u više navrata izvodili M.F., četvrtookrivljenik N.P. tukao ga gumenom palicom i udarao ploštimice sjekirom po rukama, grudnom košu i u predjelu bubrega, petookrivljenik S.B. tukao ga željeznom šipkom po šakama i stopalima, sedmookrviljenik B.P. mučio ga elektrošokovima po glavi, a trećeokrivljenik Z.R. nekoliko ga puta udario automatskom puškom, pri čemu je M.F. zadobio ozljede tijela i opekotine ruku i nogu te od izgladnjivanja smršavio preko 30 kilograma, čime je teško narušeno njegovo zdravstveno stanje, šestookrivljenik M.Š. naredio M.G. da pojede šaku soli, zatim zajedno s još sedam nepoznatih pripadnika milicije tukao ga rukama, nogama i palicom po cijelom tijelu i naredio da s užarene peći rukom diže poklopac, pri čemu je M.G. zadobio opekline ruku i ozljede tijela i glave od kojih je gubio svijest, a Đ.G. udarao kundakom i šakama, zbog čega je od zadobivenih ozljeda kod obojice oštećenika teško narušeno zdravstveno stanje; petookrivljenik S.B. i šestookrivljenik N.P. u više navrata upaljačem palili brkove Đ.G., naređivali Ž.Ž. da kroz rešetke progura ruke i noge, a zatim ga udarali šipkom i puškom po rukama i nogama pa je Ž.Ž. zadobio nagnječenja oba ručna zgloba s oslabljenom snagom u obje šake te ozljede nožnih zglobova, a M.G. tukli gumenom palicom, šišali škarama i pravili križ na glavi, a nakon batinjanja tražili da golom rukom diže užareni poklopac, uslijed čega je zadobio opekline obje šake, koje ozljede su trajno narušile njihovo zdravstveno stanje; sedmookrivljenik B.P. u više navrata iz zatvora izvodio P.S., naslanjao ga na zid i tukao, vodio ispred postrojenih milicionara tako da su ga udarali šakama, nogama ili šamarali, pri čemu je P.S. zadobio ozljede obje šake s nastupom gangrene tkiva na desnoj ruci i posljedičnom amputacijom dva prsta i iskrivljenjem palca, serijske prijelome rebara grudnog koša te kontuzije tijela i glave s hematomima na donjim ekstremitetima, što je teško narušilo njegovo zdravstveno stanje, a u više navrata šakama je tukao Đ.G., šestookrivljenik N.P. u zasebnu prostoriju izvodio T.G., naredio da se skine do gola i tukao je gumenom palicom, rukama i nogama te joj palio noge strujom, a zatim prisiljavao da sa zatočenicima ima spolne odnose, a s čuvarima čini spolno izjednačene radnje, zbog čega su nastupile teške psihičke posljedice i fizičko narušenje njezinog zdravlja; okrivljenici Z.R., S. B., M.Š. i P.G. 6. prosinca 1991. zajedno pretukli M.T. zadavši mu ozljede vitalnih dijelova tijela, od kojih nije mogao stajati nego je puzao, a kad su ga vratili u ćeliju prijetili zatočenicima koji su tražili da mu se pomogne, pa je M.T. od zadobivenih ozljeda 7. prosinca 1991. umro u ćeliji pred ostalim zatočenicima. Okrivljenici M.Š., N.P. i P.G. 7. prosinca 1991. iz ćelije izveli u hodnik I.Š. i tukli ga željeznim šipkama po glavi i tijelu, nakon čega su ga vratili u ćeliju gdje je od zadobivenih ozljeda umro 9. prosinca 1991. pred ostalim zatočenicima; okrivljenici S.B., M.Š., N.P. i B.P. 9. prosinca 1991. iz zatvora u drugu prostoriju izveli i tako teško premlatili P.A. da je od zadobivenih ozljeda umro istog dana, a tijelo mu odvezli na nepoznato mjesto; okrivljenici S.B., M.Š. i N.P. 12. prosinca 1991. iz zatvora u drugu prostoriju izveli I.G. te ga tukli cjepanicama, rukama i nogama, od kojih ozljeda I.G. nije mogao hodati, a nakon toga ga vratili u ćeliju gdje je pred ostalim zatočenicima umro 20. prosinca 1991. Okrivljenici N.P. i B.P. 15. prosinca 1991. iz zatvora u drugu prostoriju izveli Đ.H., pretukli ga i vratili u ćeliju

14

gdje je od zadobivenih ozljeda pred ostalim zatočenicima umro 20. prosinca 1991.; petookrivljenik S.B. 17. prosinca 1991. D.S. pred ostalim zatočenicima nožem odsjekao prst i zarezao ga iza desnog uha, što je pokazivao ostalim zatočenicima tražeći da prst dotaknu, a nakon toga izveo ga u drugu prostoriju gdje ga je premlatio tako da su se jauci čuli u ćeliji, pa ga je vratio cijelog okrvavljenog, a zatim ga sljedeću večer odveo iz zatvora te je njegovo tijelo pronađeno u bunaru u blizini Okučana. VELEPROMET Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je 16. srpnja 1996. optužnicu protiv većeg broja okrivljenika zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH te je 19. svibnja 2000. Županijski sud u Vukovaru donio presudu kojom je proglasio krivima, izrekavši im zatvorske kazne i to: R.J. u trajanju od 20 godina, D.S. u trajanju od 12 godina, N.Ž. u trajanju od 20 godina (okrivljenik preminuo), D.F. u trajanju od 5 godina, S.S. u trajanju od 20 godina, M.K. u trajanju od 10 godina, S.C. u trajanju od 15 godina (nalazi se na izdržavanju kazne zatvora zbog ovog kaznenog djela u Republici Srbiji), B.L. u trajanju od 20 godina, S.K. u trajanju od 8 godina, M.I. u trajanju od 13 godina, M.K. u trajanju od 6 godina, Z.S. u trajanju od 8 godina, G.M. u trajanju od 7 godina. Presuda je pravomoćna. Okrivljenike se tereti da su tijekom studenog i prosinca 1991. godine, nakon okupacije grada Vukovara od strane tzv. JNA i pridruženih paravojnih postrojbi, protivno pravilima međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, kao pripadnici različitih neprijateljskih postrojbi, (rezervnog sastava tzv. JNA, „šešeljevaca“, „arkanovaca“ i dr.), okrivljenik S.C., kao pripadnik rezervnog sastava tzv. JNA i vojne policije te u svojstvu stražara na „Veleprometu“, nožem prerezao vrat Z.B., koji je ubrzo uslijed iskrvarenja preminuo, ispalio kratki rafal iz automatskog pištolja u noge Š.L. i nanio mu prostrijelnu ranu lijevog koljena i desnog skočnog zgloba, koje ozljede su teške prirode, iz skladišta „Veleprometa“ izveo zarobljenika S.R., kojemu se nakon toga gubi svaki trag, izdvajao civile i zarobljenike iz skladišta „Velepromet“ i odvodio ih na ispitivanje, gdje su biti zlostavljani i mučeni, pa je tako vodio na ispitivanje i S.F. i A.H., izdvajao iz autobusa zarobljenike te ih tukao drvenom palicom, pa tako i M.F. Zatim da je zajedno sa okrivljenikom D.S., koji je kao pripadnik neutvrđene paravojne postrojbe naredio zarobljeniku E.N. da trči prema kukuruzima, što je ovaj i učinio, uzeli automatske puške te ispalili svaki po nekoliko rafala prema E.N. i tako ga usmrtili. Okrivljenik R.J., između zarobljenih civila izdvojio vukovarskog Roma Z., te ga zlostavljao s još neutvrđenim osobama, a zatim pucao u njega iz automatske puške i usmrtio ga, zarobljenika F.G. uhvatio za kosu, okrenuo ga prema sebi, a zatim oštricom noža zamahivao s ciljem da ga ubode u glavu, međutim, kako se ovaj izmakao, posjekao ga po lijevoj strani čela i uboo nožem iznad desne obrve, a kad ga je F.G. molio da ga ubije metkom, odgovorio mu je da prije smrti mora patiti te da će mu oči iskopati, nakon čega su ga nepoznati pripadnici neprijateljskih postrojbi oborili na zemlju, držeći ga za ruke i noge, pa kad je R.J. prišao s nožem u namjeri da mu odreže glavu, naišao je nepoznati oficir JNA i u tom ga spriječio; iz grupe zarobljenika izdvojio pripadnika albanske narodnosti imenom D., srušio ga na leđa i dok su ga drugi pripadnici neprijateljskih postrojbi držali za ruke i noge, nožem mu presjekao vrat i odrezao glavu i s tom glavom došao do drugog zarobljenika te mu rekao: „Sad si ti na redu“; zajedno s još nekoliko neutvrđenih osoba, pucao iz automatske puške u leđa više osoba (osam ili devet) koje su licem bile okrenute prema žici te ih tako postrijeljao, a odmah nakon toga, na isti način, strijeljao još dvije osobe i to bivšeg pripadnika policije, nepoznatog identiteta, iz Sotina te pljačkao zarobljenike uzimajući im novac, pa je

15

tako F.G. uzeo 2000,00 tadašnjih DEM i konačno da je sudjelovao u fizičkom zlostavljanju zarobljenih civila u Vukovaru. Okrivljenik S.S. se tereti da je ulazio u hangare tražeći i pokazujući između zarobljenih civila tko je sudjelovao u obrani te ih odvodio prema ciglani, gdje su vršena strijeljanja, nečovječno postupao sa zarobljenim civilima, tako što ih je tukao, pa je tako kundakom puške i nogama pretukao braću M., pa je jedan od njih, ne mogavši izdržati tolike patnje, htio počiniti suicid, ali su ga drugi zarobljenici u tome spriječili. Okrivljenik N.Ž., je kao zapovjednik logora „Velepromet“, prilikom ispitivanja mučio zarobljenike tako što je dopuštao drugim osobama da ih tuku palicama, rukama i nogama, sve kako bi od istih iznudio podatke, pa je tako postupio i prema zarobljenoj A.H., a i osobno ih je tukao i zlostavljao, pa je tako između ostalih neidentificiranih osoba drvenom palicom po glavi i tijelu tukao D.L., a nakon takvog ispitivanja i mučenja, slao bi pojedine osobe na strijeljanje, pa je tako po njegovoj naredbi ubijen I.R.. Okrivljenik B.L. se tereti da je ulazio u hangare na „Veleprometu“ te baterijskom lampom osvjetljavao ljude kako bi ih prepoznao, a zatim je neutvrđeni broj, ali najmanje dvadeset osoba, prokazao kao branitelje i izveo ih vani, među njima i N.B., nakon čega bi se vani čuli kratki rafali, a svim izvedenim osobama, pa i N.B., od tada se gubi svaki trag. Okrivljena S.K. tereti se da je u dva navrata, prilikom ispitivanja mučila A.H., udarajući je „škorpionom“, a kad je pala, nastavila je udarati nogama, tražeći od nje da joj da određene podatke te nečovječno postupala sa zarobljenim civilima, zastrašivala ih i terorizirala, pa je tako kod ispitivanja D.B., stavljala mu kuhinjski nož pod vrat, a zatim je htjela ugasiti cigaretu na njegovom desnom oku, ali je u tome spriječena od jednog vojnika. Okrivljenik M.K. tereti se da je pljačkao imovinu zarobljenog stanovništva, pa je tako prislonio pištolj na čelo zarobljenika R.G. i oduzeo mu iznos od 5000,00 tadašnjih DEM te da je prokazivao pojedine zarobljenike kao branitelje grada, pa je tako odveo na ispitivanje i V.K., kojemu se od tad gubi svaki trag. Okrivljenik M.I. se tereti da je nakon zarobljavanja prešao na stranu „šešeljevaca“, ulazio u hangare na „Veleprometu“ gdje je prepoznavao pojedine osobe kao branitelje, jer je s njima proveo vrijeme napada na grad, a zatim bi te osobe bivale izvođene vani, gdje su se čuli pucnji, a tim se osobama od tad gubi svaki trag te da je nečovječno postupao prema pojedinim osobama, pa je tako željeznim držačem za oprugu, pretukao Ž.M., udarajući ga po cijelom tijelu. Okrivljenika G.M. se tereti da je pljačkao imovinu stanovništva, pa je tako na Ovčari pretresao zarobljenike, uzimao im novac i pri tom ih tukao, oduzevši od D.B. 350,00 tadašnjih DEM i ručni sat. Okrivljenika Z.S. se tereti da je pljačkao imovinu stanovništva i uzimao novac od zatočenika, pa je tako i od R.M. uzeo 1400,00 tadašnjih DEM i 500,00 tadašnjih dinara. Okrivljenika D.F. se tereti da je u „Veleprometu“ na civilnog zarobljenika M.H. zamahnuo puškom u namjeri da ga udari, ali kako se ovaj izmaknuo, nastavio mu prijetiti batinama, ispitujući ga. Također se tereti da je zajedno s okrivljenikom M.K., koji je tad bio kapetan JNA u zarobljeničkom logoru Sremska Mitrovica, koncem studenog 1991. godine, prilikom ispitivanja J.B. rekao okrivljeniku D.F. da dobro istuče J.B., nakon čega ga je ovaj udarao željeznim bokserom u stomak, a potom ga je M.K. ispitivao i tukao u stomak šakom te po nosu bokserom, nanijevši mu ozljede. Također se okrivljenika M.K. tereti da je u zarobljeničkom logoru Stajićevo, naredio da se istuku osoba prezimena R. i V.V. Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru podiglo je 3. srpnja 2000. optužnicu protiv D.Č. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH te ga je Županijski sud u Vukovaru 8. studenog 2000. proglasio krivim i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Presuda je pravomoćna. Okrivljenika se teretilo da je 20. studenoga 1991., nakon okupacije Vukovara od strane bivše tzv. JNA i ostalih paravojnih postrojbi, kao pripadnik potonjih, protivno

16

pravilima međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, izveo iz hangara „Veleprometa“, u kojem su bili prisilno zatočeni civili, i vodeći V.P. te prolazeći pored M.S., N.S., D.Č., M.S. i Z.M. rekao: „Vidite kako se ubijaju ustaše“, udarivši istog u leđa pri čemu su mu pale naočale, a kad je htio podići naočale, ponovo ga udario, a zatim iz automatske puške iz neposredne blizine u njega ispalio više hitaca kao i u dvije nepoznate civilne osobe, usmrtivši ih, a potom iz pištolja u njihova tijela ispalio još po hitac. Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru podiglo je 29. rujna 2006. pred Županijskim sudom u Vukovaru optužnicu protiv S.D. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH. Okrivljeniku se stavlja na teret da je 19. studenog 1991. u Vukovaru, po okupaciji grada, nakon što je ustrojen zarobljenički logor „Velepromet“ u koji su dovođeni ratni zarobljenici i civili, protivno pravilima međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, kao pripadnik teritorijalne obrane Vukovar, obučen u SMB odoru i naoružan automatskom puškom, nakon što mu je zapovjednik logora N.Ž. naredio, izveo I.R., odvevši ga iza prvog hangara te u njega ispalio rafal iz automatske puške, usmrtivši ga na mjestu. Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru podiglo je 12. veljače 2007. optužnicu pred Županijskim sudom u Vukovaru protiv J.R. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH. Okrivljenika se tereti da je 19. studenog 1991. u Vukovaru, u krugu „Veleprometa“, po okupaciji grada, kao pripadnik paravojnih postrojbi, protivno pravilima međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, jednom rukom za glavu uhvatio D.Z., a drugom rukom mu nožem prerezao vrat, tako ga usmrtivši. Osim ovih postupaka protiv poznatih počinitelja, u tijeku je kriminalistička obrada u cilju utvrđenja drugih, za sada, nepoznatih počinitelja, bilo neposrednih, bilo po zapovjednog odgovornosti, zbog kaznenih djela ratnih zločina počinjenih na Veleprometu i to u Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku, kao jednom od četiri specijalizirana državna odvjetništva za postupanje u predmetima ratnih zločina. LOGOR MANJAČA Županijsko državno odvjetništvo u Splitu podiglo je 23. svibnja 1995. optužnicu pred Županijskim sudom u Splitu protiv M.G. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH i kaznenog djela protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. istog Zakona. Županijski sud u Splitu okrivljenika je 26. lipnja 2000. proglasio krivim i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Presuda je pravomoćna. Okrivljeniku se stavljalo na teret da je u razdoblju od ožujka 1992. do kraja rujna 1992. godine, obnašajući dužnost zapovjednika „vanjske straže milicije republike srpske“ u logoru Manjača, kod Banja Luke, u kojem su postrojbe tzv. „Vojske Republike Srpske“ držale u zatočeništvu preko 3000 osoba, smještenih u barakama u kojima su prethodno bile staje, i to na način da je preko 700 osoba bilo smješteno u jednu baraku te iznimno slabo hranjeno, što je dovelo do njihove iznemoglosti i izgladnjelosti, a među kojima su bile i civilne osobe lišene slobode na području Bosne i Hercegovine, kao što su B.D., T.D., I.V., T.B., D.D., te ratni zarobljenici zarobljeni tijekom oružanih sukoba i neprijateljstava među

17

kojima i V.U., Ž.T., S.Z., I.Z., D.G., F.M. i I.K., protivno pravilima međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, budući da su pripadnici „vanjske straže“ kojima je on zapovijedao sudjelovali u sustavnom premlaćivanju zatvorenika koje se provodilo u tom logoru, a koji su u pravilu već ranije bili ozlijeđeni prijašnjim udaranjima, i sam u nekoliko navrata udarao zatočene osobe, te što su pripadnici „vanjske straže“ pretraživali zatočene osobe i oduzimali im vrijedne predmete, sudjelovali u noćnim prozivkama koje su završavale teškim, čak i do smrti, premlaćivanjem zarobljenika, a sveukupnim takvim ponašanjem u logoru neki od zatočenika su zadobili teške tjelesne ozljede pa su tako V.U. slomljena četiri rebra, B.D. izbijeni svi zubi, a T.B. izbijen zub, time da su navedeni zatočenici zadobili i brojna nagnječenja po tijelu. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podiglo je 22. prosinca 2014. optužnicu protiv R.A. kojem se stavlja na teret da je u razdoblju od 12. rujna 1991. do kraja 1991. godine, u logoru ratnih zarobljenika „Manjača“ u blizini Banja Luke, za vrijeme trajanja oružanog sukoba između oružanih snaga Republike Hrvatske s jedne i JNA i srpskih paravojnih formacija s druge strane, a nakon što je od potpukovnika JNA S.B. preuzeo zapovjedništvo nad navedenim logorom ratnih zarobljenika, kao potpukovnik JNA i zapovjednik logora ratnih zarobljenika „Manjača“, imajući stvarne i formalne ovlasti zapovijedanja i nadzora nad pripadnicima osiguranja navedenog logora ratnih zarobljenika, a stoga i odgovornost za primjenu propisa međunarodnog ratnog prava, protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, naređivao za sad nepoznatim pripadnicima osiguranja logora ratnih zarobljenika „Manjača“ da fizički i psihički zlostavljaju zarobljene pripadnike ZNG i MUP-a RH, a također u istom razdoblju, znajući da se navedeni ratni zarobljenici fizički i psihički zlostavljaju i odvode na ispitivanja gdje su fizički i psihički zlostavljani, kao i da u navedenom logoru ne postoje minimalni životni uvjeti dostojni čovjeka, nije poduzimao ništa da takva nezakonita postupanja spriječe i životni uvjeti promijene čime je omogućio da njemu podređeni pripadnici osiguranja navedenog logora ratnih zarobljenika kontinuirano poduzimaju takve protupravne radnje, tako da su za sada nepoznati pripadnici osiguranja logora ratnih zarobljenika „Manjača“ i drugi pripadnici JNA svakodnevno i sustavno fizički i psihički zlostavljali zarobljene pripadnike HV i MUP-a RH i to njih 364 na način da su ih ponižavali i psihički zlostavljali te rukama, nogama i pendrecima, kao i drugim palicama udarali, premlaćivali i na drugi način, a sve zarobljene pripadnike ZNG i MUP-a RH izgladnjivali i smjestili u barake koje nisu grijane, bez pokrivača, uslijed čega je zbog cjelokupnog takvog njihovog postupanja 1. studenog 1991. od zadobivenih ozljeda i preminuo S.R. LOGOR BILEĆA Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku podiglo je 11. srpnja 2000. optužnicu protiv B.LJ. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH. Županijski sud u Dubrovniku 8. rujna 2000. donio je presudu kojom ga je proglasio krivim te mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 14 godina. Presuda je pravomoćna. Okrivljenika se tereti da je od 8. siječnja 1992. do konca 1992. godine u Bileći kao zapovjednik osiguranja sabirnog centra ratnih zarobljenika koji je bio osnovan unutar kasarne JNA 1. listopada 1991., na početku napada JNA i pridruženih joj jedinica na dubrovačko područje i u koji je ta vojska smještala ratne zarobljenike i civile tako da je kroz isti do svibnja 1992. godine prošao neutvrđeni broj zarobljenih osoba od kojih samo 120 s područja Dubrovnika, i u kojem je postupano prema zarobljenicima suprotno odredbama ratnog i

18

humanitarnog prava, i sam tako postupao tako što je u takvom ponašanju i sam sudjelovao i prešutno odobravao da se ratni zarobljenici i civili u svim prilikama tuku, uslijed čega je veći broj zatočenika i teško pretučen, da se psihički maltretiraju ispod razine svakog ljudskog dostojanstva pa su tako primjerice tjerani jezicima brisati podove, lizati čizme stražara, pjevati četničke pjesme i slično, da u logoru nema odgovarajuće higijene i liječničke pomoći kao i da se određeni broj zatočenika ne prijavljuje međunarodnim organizacijama, tako da je život zatočenika predstavljao fizičko i psihičko mučenje, uslijed čega je većina zatvorenika doživjela trajne povrede fizičkog i psihičkog zdravlja, a među njima i Đ.M., N.M., A.M., M.M., R.H., M.K., A.K., A.Š., M.B., M.N., V.G., D.M., P.Š. i B.B. Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku podiglo je 30. prosinca 2011. pred Županijskim sudom u Splitu, optužnicu protiv N.V. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH. Okrivljenika se tereti da je tijekom druge polovice mjeseca prosinca 1991., za vrijeme okupacije šireg područja Dubrovnika od strane JNA, u mjestu Gromača u Dubrovačkom primorju i Kuparima, u činu poručnika iste vojske i na dužnosti zapovjednika jedinice vojne policije i istražitelja, zarobljene pripadnika rezervnog sastava MUP-a Republike Hrvatske Đ.M., N.M., M.M., Đ.M., A.M. i S.B., znajući za propisana postupanja prema ratnim zarobljenicima i protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, naređivao vojnicima jedinice vojne policije kojom je zapovijedao da tuku zarobljenike, što su oni i činili, udarajući Đ.M., N.M., M.M., Đ.M., A.M. i S.B. rukama i nogama, policijskim palicama i kundacima pušaka u tijelo i glavu, pri tome ih vrijeđali, pljuvali i prijetili da će ih zaklati, a prilikom ispitivanja na isti način osobno ih tukao prijetio i vrijeđao, nanoseći im tako boli i teške patnje, uslijed čega je njihovo zdravlje trajno i teško narušeno. Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku podnijelo je 15. ožujka 1995. zahtjev za provođenje istrage Županijskom sudu u Dubrovniku protiv M.N. i D.V. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH i ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH, počinjenih u logoru Bileća, ali je istraga trenutno prekinuta budući su okrivljenici nedostupni tijelima progona. LOGOR MORINJ Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku podnijelo je 23. studenog 1992. zahtjev za provođenje istrage protiv većeg broja osoba zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH te kaznenog djela protiv civilnog stanovništva iz članka 120. istog Zakona. Nakon što je utvrđeno kako šestorica od tih okrivljenika prebivaju na području Crne Gore te imaju državljanstvo te države, zbog čega neće biti izručeni pravosudnim tijelima Republike Hrvatske, na temelju Sporazuma o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida koje su Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore potpisali 28. srpnja 2006.2, podaci iz tog predmeta predani su tom tužiteljstvu radi poduzimanja kaznenog progona protiv tih osoba u Crnoj Gori zbog kaznenih djela počinjenih u logoru Morinj. 2 Tekst sporazuma dostupan je na stranici http://www.dorh.hr/Default.aspx?sec=649

19

Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore podiglo je 15. kolovoza 2008. pred Višim sudom u Podgorici optužnicu protiv M.G., Z.T., I.G., Š.L., I.M. i B.G. zbog kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika. Tom im se optužnicom stavljalo na teret da su od 3. listopada 1991. do 18. kolovoza 1992. za vrijeme oružanog sukoba u Republici Hrvatskoj između JNA i hrvatskih oružanih snaga, na području općine Kotor, okrivljenik M.G., kao načelnik Službe bezbjednosti Komande pozadinske mornaričke baze Vojno-pomorskog sektora Boka i istražitelj u tzv. „Centru za prihvat zarobljenika“ u Morinju, okrivljenici Z.T., I.G., Š.L., I.M. i B.G., kao pripadnici rezervnog sastava JNA, u svojstvu istražitelja rezervnog oficira zaduženog za administrativne i intendantske poslove, vojnog policajca i stražara u tzv. „Centru za prihvat zarobljenika“ Morinj, kršeći pravila međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, naređivali i provodili mučenja, nečovječna postupanja, nanošenja velikih patnji i ozljeda tjelesnog integriteta prema ratnim zarobljenicima i civilima, koji su u dovođeni s dubrovačkog područja, na način da je okrivljenik M.G. naređivao stražarima da tuku ratne zarobljenike i civile, a prilikom njihovog ispitivanja, u cilju iznuđivanja iskaza, i sam ih vezane udarao šakama i pendrecima u predjelu glave i tijela. Okrivljenik Z.T. da je naređivao da se nad zarobljenicima i civilima vrše tortura i prinuda u cilju iznuđivanja iskaza o njihovom sudjelovanju u hrvatskim oružanim snagama, na način da je, kad ne bi dobio odgovor na postavljeno pitanje, pravio pauze u ispitivanju, tijekom kojih su, po njegovoj naredbi, u objekt ulazili stražari i vojni policajci, koji su vezane zarobljenike i civile tukli pendrecima i šakama u predjelu glave i tijela, nakon čega se okrivljenik Z.T. vraćao i nastavljao ispitivanje dok su okrivljenici I.G., I.M., Š.L. i B.G. zahtijevali od zarobljenika i civila da stoje ili kleče s rukama iznad glave i licem okrenutim k zidu, a zatim ih udarali šakama, nogama, kundacima i električnim pendrecima po glavi i tijelu, izvodili iz objekta i na isti način tukli, dok je okrivljenik I.G. naređivao stražarima da fizički zlostavljaju zarobljenike, a okrivljenik B.G. tukao zarobljenike vrećama pijeska i prisiljavao ih da se međusobno tuku, u više navrata ih psihički zlostavljao, tako što je iz puške pucao iznad njihovih glava, vodio ih na lažna strijeljanja, stavljao im cijev puške u usta, primoravao ih da kleče na koljenima i čupaju travu, a okrivljenik I.M. ih prilikom podjele hrane, odlaska u WC i dok su prali vojničke zdjele, tukao metalnom vojničkom kuhačom i električnim pendrekom po tijelu, a posebno u predjelu genitalija, dok ih je okrivljenik I.L., prilikom od odvođenja i vraćanja sa ispitivanja, tukao kundakom puške, pendrekom i nogama po tijelu, jahao ih i prijetio da će ih ubiti, ozljeđujući tjelesni integritet i dostojanstvo vojnih zarobljenika i civila i to: J.H., D.K., S.S., A.P., J.B., I.Š., J.K., Z.U., T.K., S.R., N.M., I.Z., M.M., Đ.M., B.T., N.U., M.K., L.Š., M.C., Z.B., I.V., Z.B., M.L., I.Z., N.N., P.A., P.V., B.J., S.B., Đ.Č., V.V., I.K., A.Ć., I.V., P.B., A.Ć., Ž.B., I.R., I.M., M.M., V.K., R.K., N.U., I.D., N.B., M.V., J.V., Đ.B., J.P., B.B., B.Ć., N.V.N., S.B., I.S., I.L., J.M., A.K., M.Lj., Đ.V., Đ.M., A.B., V.B., M.P., Đ.V., P.B., B.B., A.M., M.S., D.G., N.Š., Ž.S., I.L., V.B., M.D., J.R., A.M., V.O., N.A., D.B., L.P., M.Š., M.F., I.M., M.N., A.P., P.R., P.P., B.Č., A.R., A.B., N.K., N.Š., P.M., Đ.B., K.L., R.M., M.S., T.K., Ž.B., R.H., D.B., L.U., I.K., F.Z., I.B., A.Č., I.M., A.M., N.Š., I.G., N.M., I.A., I.K., B.G., M.M., M.J., I.L., M.B., G.M., A.C., I.Č., S.N., A.Ć., I.Ć., I.P., A.L., A.M., B.D., Ž.I., A.B., I.K., A.K., N.O., P.P., M.D., B.P., I.B., N.B., J.B., D.S., Ž.P., N.H., S.P., M.L., P.Š., I.R., J.P., I.O., M.B., N.Đ., G.Č., N.M., S.I., P.M., I.K., P.P., J.P., M.K., V.V., sad pokojnih M.K., V.B., M.B., B.B., A.Č., N.Z., J.O., N. L., P. Đ. i K. B. Viši sud u Podgorici je 31. srpnja 2013. donio presudu kojom je I.M. osuđen na 4 godine zatvora, Š.L. i B.G. na po 3 godine zatvora, a I.G. na 2 godine zatvora. U istom

20

predmetu ranije su M.G., zapovjednik logora i Z.T. pravomoćno oslobođeni od optužbe. Presuda je pravomoćna. Međutim, zbog kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH počinjenih u Morinju Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku podnijelo je 23. studenog 1992. istražni zahtjev protiv većeg broja okrivljenika. LOGOR BUČJE Županijsko državno odvjetništvo u Požegi podiglo je optužnicu protiv R.A. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH te ga je Županijski sud u Požegi 7. ožujka 2003. proglasio krivim i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od 4 godine i 9 mjeseci. Navedena presuda nije postala pravomoćna budući je okrivljenik 14. travnja 2003. smrtno stradao u prometnoj nezgodi pa je postupak obustavljen. Stavljeno mu je na teret da je tijekom kolovoza do prosinca 1991. na području Pakraca, pridruživši se paravojnim formacijama koje su imale za cilj na teritoriju Republike Hrvatske stvoriti tzv. „Veliku Srbiju“, kao čuvar u logoru Bučje, koji su paravojne formacije formirale radi držanja i zlostavljanja civila i ratnih zarobljenika, protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, kad je između ostalih bio zatočen i civil J.J. iz Omanovca, psihički i fizički ga maltretirao tako što ga je polovicom listopada 1991. godine izveo van iz logora, znajući da je u par navrata ranije bio tučen do krvi, prilikom saslušavanja kao i da je krajnje fizički iscrpljen, tjerao ga da nosi i prazni fekalije u poljski zahod, a kad ovaj zbog iznemoglosti to nije uspješno učio, tukao ga kundakom puške, što su promatrali ostali zatočenici i to M.M., P.K., F.C., A.R. i drugi te M.P. koji mu je pritrčao dok je ovaj pao na zemlju, da bi u istom razdoblju neutvrđenog dana zlostavljao zatočenika F.C., kojeg je jednom udario kundakom puške po leđima u predjelu lijevog bubrega govoreći mu: „Budi sretan što si živi to zahvali majoru“, te ga jedne prigode udario nogom u stražnjicu dok je nosio fekalije pa je od snažnog udarca F.C. pao na tlo, pri čemu ga je opsovao. Isto državno odvjetništvo podiglo je 13. studenog 1995. optužnicu protiv V.K. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH te ga je Županijski sud u Požegi 27. siječnja 1997. proglasio krivim zbog zlostavljanja izrekavši mu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Presuda je pravomoćna. Tereti ga se da je 21. kolovoza 1991. kao pripadnik pobunjeničkih formacija tzv. teritorijalne obrane Pakrac, u improviziranom zatvoru na Grđevici u koji je bio prisilno doveden civil F.G., fizički ga zlostavljao udarajući ga rukama i nogama po cijelom tijelu, a zatim mu zerezao zapešće desne ruke govoreći da želi vidjeti ima li „plavu krv“, a potom 31. kolovoza 1991. u logoru Bučje zatočenog civila J.Š. tukao s drugim pripadnicima jedinice, pri tom upotrebljavajući telefonski kabel, a nakon tri dana ga žiletom zarezao po testisima radi iznuđivanja priznanja, te istog dana zatočenika J.C. fizički zlostavljao. Također da je u drugoj polovici rujna mjeseca 1991. iz prostorije u kojoj su bili zatvoreni civili, izveo Z.K. te ga tukao zajedno s drugim pripadnicima jedinice, tako da su mu ruke zatezali u stolarskom škripcu te su mu ubrizgali injekciju nepoznatog sadržaja, pri tome mu nanijevši teške i po život opasne ozljede od kojih je nedugo nakon toga i preminuo, a njegovo tijelo zakopali na neutvrđenom mjestu.

21

Isto državno odvjetništvo podiglo je 14. rujna 1995. optužnicu protiv M.S. te ga je Županijski sud u Požegi 13. listopada 1995. osudio, izrekavši mu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH. Presuda je pravomoćna. Stavlja mu se na teret da je u razdoblju od 19. kolovoza 1991. do 14. prosinca 1991., dobrovoljno se priključivši paravojnim formacijama kojima je za cilj bilo rušenje ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske, protivno pravilima međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, kao stražar u logoru Bučje u koji su protuzakonito dovođeni civili i ratni zarobljenici, između ostalog i Z.K., Z.E., Z.M., Ž.N., M.Š., G.S., J.J., a kasnije su iz logora odvedeni i usmrćeni M.P., D.P., D.R., M.Z., J.B., B.D. i D.T., i sam sudjelovao prigodom zastrašivanja i protuzakonitog odvođenja i zatvaranja, nanosio zatvorenicima velike patnje i teško im narušavao zdravlje tako što je Z.E. i M.S. batinao električnim kablovima, nogama i drugim podesnim sredstvima, osobno odvodio grupe zatvorenika i prisiljavao ih na prinudni rad u okolici logora i okolnoj šumi te zajedno s drugim stražarima provodio mjere izgladnjivanja, što je dovelo do teškog narušenja zdravlja zatvorenika, ozljeda tjelesnog integriteta i psihičkih patnji. Županijsko državno odvjetništvo u Požegi je 16. listopada 1995. podiglo optužnicu protiv Z.P. i G.P. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH te je Županijski sud u Požegi 22. studenog 1995. donio presudu kojom je ih osudio, izrekavši im kazne zatvora u trajanju od po 3 godine. Presuda je pravomoćna. Okrivljenicima se stavlja na teret da su u kolovozu 1991. godine, kao pripadnici pobunjeničkih postrojbi, protivno pravilima međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, po naredbi pretpostavljenih zapovjednika kod mjesta Roždanik, na području Novske, uhitili kao taoce L.H. i T.Č. koji su imali poslužiti za razmjenu pobunjenih srpskih pobunjenika. Županijsko državno odvjetništvo u Požegi je 13. rujna 1995. podiglo optužnicu protiv P.S. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH te ga je Županijski sud u Požegi proglasio krivim, izrekavši mu kaznu zatvora u trajanju od 6 godina. Presuda je pravomoćna. Teretilo ga se da je 7. rujna 1991. u Pakračkim vinogradima, protivno odredbama ratnog i humanitarnog prava, zajedno s drugim pripadnicima paravojnih formacija sudjelovao u uhićenju civila Z.M., Ž.N., S.S., G.Đ., M.S. i D.N., koje je izvršeno pod prijetnjom oružja te je naređeno navedenim osobama da si vlastitim odjevnim predmetima zavežu oči, a zatim su provedeni u selo Kraguj, a odatle u logor na Bučju, pri čemu su putem udarani kundacima pušaka, rukama i nogama po tijelu, te su bili zatočeni u logoru kao taoci sve do 16. siječnja 1992., kad su u Staroj Gradiški razmijenjeni. Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru pokrenulo je istragu kaznenom predmetu protiv 12 okrivljenika zbog kaznenog djela ratnog zločina počinjenog na štetu ubijenih i nestalih logoraša logora Bučje i to Z.B., J.B., B.D., I.E., Z.K., V.M., M.M., V.O., M.P., D.P., A.R., D.R., I.Š., M.S., D.T., I.T., D.T., N.Z. i M.Z., ali je istraga trenutno prekinuta budući su okrivljenici nedostupni tijelima progona.

22

LOGOR BERAK Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru podiglo je 5. travnja 2006. optužnicu protiv S.P. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120 OKZRH, te ga je Županijski sud u Vukovaru 24. prosinca 2007. proglasio krivim, osudivši ga na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine, koju kaznu je Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio, izrekavši mu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci. Presuda je pravomoćna. Okrivljeniku se stavljalo na teret da je nakon okupacije sela Berak 2. rujna 1991. od strane tzv. JNA i paravojnih postrojbi, mjesta s većinskim hrvatskim stanovništvom, zatvaranja nesrpskog stanovništva u zgrade (hale) poljoprivrednog kombinata VUPIK u selu i potom odvođenja najmanje 100 civila u za to predviđen i osnovan logor za stanovnike mjesta hrvatske nacionalnosti u kući supružnika P., u razdoblju od 2. listopada 1991. pa do 13. prosinca 1991., zajedno s drugim okrivljenicima odveo Z.L. i J.L. te odvodio zatvorenike iz logora u podrum susjedne kuće, te kao stražar, protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, neutvrđenog dana u navedenom razdoblju tukao M M., za vrijeme dok je pratio M.K. da ide hraniti stoku, tukao je od čega su joj ostajale modrice, gurnuo M.M. niz stepenice, uslijed čega je tako ozlijedila koljeno desne noge, izgubivši hrskavicu, tako da je i danas invalid, udario je rukom u predjelu usta tako da joj je izbio nekoliko zubi, dok su zatvorenici u logoru bili postrojeni, najmanje jednom pucao iznad njihovih glava te jednom u vrijeme kad je u sobi bilo najmanje pet zatvorenica, više puta prijetio da će ih pobiti govoreći da je za to dovoljan jedan rafal, prisilio P.P. i njegovu suprugu M.P. da moraju stajati u stroju oko 1,45 sati oskudno odjeveni pri niskoj temperaturi na zamrznutoj zemlji, te u kući T.M. od njega uzeo 600 tadašnjih DEM i 1280,00 tadašnjih dinara. Protiv još 16 okrivljenika zbog ovog kaznenog djela ratnog zločina počinjenog u ovom logoru, Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru podiglo je 5. travnja 2006. optužnicu te je postupak u tijeku pred Županijskim sudom u Osijeku. ZATVORI U KNINU Županijsko državno odvjetništvo u Zadru podiglo je 12. ožujka 1993. optužnicu protiv S.P. i Ž.K. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH te ih je Županijski sud u Zadru 25. travnja 1995. proglasio krivima i izrekao im kazne zatvora u trajanju od po 20 godina zatvora. Presuda je pravomoćna. Stavljalo im se na teret da su 27. svibnja 1992. u Kninu, kao zatvorski čuvari u tzv. „Republici Srpskoj Krajini“, protivno odredbama ratnog i humanitarnog prava, u prostorijama stare bolnice, raznim predmetima, šakama i nogama prebili zatvorenika J.M. iz Bruške, koji je od zadobivenih po život opasnih povreda nakon puštanja iz zatvora 8. lipnja 1992. preminuo. Županijsko državno odvjetništvo u Zadru podiglo je 8. veljače 1996. optužnicu protiv Đ.M. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH te ga je Županijski sud u Zadru 14. travnja 2005. proglasio krivim i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Presuda je pravomoćna.

23

Okrivljenika se teretilo da je u razdoblju od 10. listopada 1991. do 2. studenog 1991. u Kninu, tijekom trajanja oružanog sukoba između srpskih paravojnih postrojbi i oružanih snaga Republike Hrvatske, kao pripadnik milicije tzv. „Republike Srpske Krajine“, protivno odredbama ratnog i humanitarnog prava, zajedno s drugim pripadnicima iste milicije, povremeno iz zatvora u Kninskoj tvrđavi dolazio u vojni zatvor u tzv. Južnom logoru, pa šakama, gumenom palicom i kundakom puške, kao i nogama, učestalo tukao Ž.F., N.B., L.Š., E.Č., D.Ž. kao i sad pokojnog D.F., koji su zarobljeni kod vojarne Šepurine u Zadru kao pripadnici ZNG-a i MUP-a Republike Hrvatske i odvedeni u kninski zatvor, pri čemu su svi zadobili tjelesne ozljede, a Ž.F. je slomljeno šest rebara, izbijena dva zuba i napuklo stopalo lijeve noge. Županijsko državno odvjetništvo u Zadru podiglo je 2. lipnja 1992. optužnicu protiv N.M. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH, te ga je Županijski sud u Zadru 20. siječnja 1995. proglasio krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina. Presuda je pravomoćna. Okrivljenika se teretilo da je u razdoblju od rujna do sredine listopada 1991. u Kninu, tijekom trajanja oružanog sukoba između srpskih paravojnih postrojbi i oružanih snaga Republike Hrvatske, kao pripadnik milicije tzv. „Republike Srpske Krajine“, protivno odredbama ratnog i humanitarnog prava, obavljajući poslove stražara na Kninskoj tvrđavi i prostorima Stare bolnice, zajedno s ostalim stražarima, najčešće u noćnim satima, volovskom žicom, kabelom, drškom motike, šakama i nogama, učestalo tukao A.T., D.D., T.G., I.M., A.C., svi zarobljeni kao pripadnici hrvatskih oružanih snaga prilikom napada na Kijevo. Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku podiglo je 16. listopada 2007. optužnicu protiv S.P. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH i kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH. Županijski sud u Šibeniku ga je 3. srpnja 2008. proglasio krivim, izrekavši mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina, ali je Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio odluku o kazni i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od 8 godina. Presuda je pravomoćna. Okrivljeniku se stavljalo ne teret da je od kraja kolovoza 1991. godine do početka siječnja 1992. godine u Kninu, tijekom oružane agresije tzv. JNA i paravojnih snaga iz SR Jugoslavije te naoružanih srpskih paravojnih postrojbi tzv. Republike Srpske Krajine, na Republiku Hrvatsku, nakon što pripadnici „martićeve milicije“ protupravno lišili slobode civile Š.Č., A.M., D.Š., I.Š., I.Z., Ž.M., M.P., I.P., I.B., M.S., te ih zatočili i zatvorili u „Okružni zatvor“ smješten u prostorijama stare bolnice u Kninu, postupajući u svojstvu „martićevog milicajca“, na mjestu stražara, protivno odredbama ratnog i humanitarnog prava, sve ove zatočene civile svakodnevno tukao na način da bi im naredio da se licem okrenu prema zidu, rašire noge i visoko podignute ruke oslone na zid, a zatim ih u takvom bespomoćnom stanju, najjače što je mogao, tukao nogama na kojima imao vojničke čizme, šakama, gumenom palicom, kundakom puške, drvenom drškom motke, drvenim kolcem, drvenom palicom i svim drugim prikladnim predmetima, udarajući ih tako najjače što je mogao po glavi i cijelom tijelu, potom u tako nastale ozljede po njihovom tijelu stavljao kuhinjsku sol, gasio im žar od cigareta u ustima i punu šaku kuhinjske soli stavljao im u usta, prisiljavajući ih da žar od cigareta i kuhinjsku sol progutaju, prisiljavao ih da jezikom peru pod WC-a i da ustima kupe opuške cigareta po dvorištu, prisiljavao ih na oralni seks na način da jedan drugome naizmjence i međusobno stavljaju spolovilo u usta, prijeteći im da će ih ubiti i odsjeći im spolovilo ukoliko to ne budu radili, uslijed čega je kod zatočenih civila,

24

zbog zadobivenih brojnih teških tjelesnih ozljeda opasnih po život u vidu prijeloma kostiju, unutarnjeg krvarenja i raznih drugih teških tjelesnih ozljeda te zbog psihičkog zlostavljanja i maltretiranja nastalo trajno oštećenje tjelesnog i mentalnog zdravlja te trajna invalidnost. Također da je u istom razdoblju i na istom mjestu, nakon što su pripadnici „martićeve milicije“ protupravno lišili slobode pripadnike Hrvatske vojske J.Ć., Ž.M., I.G., N.L., M.P., I.M., Ž.M., J.K., B.F., T.G., Z.B. i D.D. te pripadnike MUP-a Republike Hrvatske R.B., M.M., I.Š., A.S., V.M. i I.A., te ih zatočili i zatvorili u „Okružni zatvor“, sve imenovane ratne zarobljenike svakodnevno tukao na način kao što je tukao i zlostavljao civile, uslijed čega su kod imenovanih ratnih zarobljenika, zbog zadobivenih brojnih teških tjelesnih ozljeda opasnih po život u vidu prijeloma kostiju, unutarnjeg krvarenja i raznih drugih teških tjelesnih ozljeda te zbog psihičkog zlostavljanja i maltretiranja nastala trajna oštećenja tjelesnog i mentalnog zdravlja te trajna invalidnost. Županijsko državno odvjetništvo u Zadru podiglo je 21. ožujka 1995. optužnicu protiv Ž.C. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH te ga je Županijski sud u Zadru 30. lipnja 1995. proglasio krivim i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Presuda je pravomoćna. Okrivljeniku se stavlja na teret da je od 11. rujna 1991. do 2. studenog 1991. u Kninu, tijekom trajanja oružanog sukoba između srpskih paravojnih postrojbi i oružanih snaga Republike Hrvatske, kao stražar u prostoru Stare bolnice u Kninu, protivno odredbama ratnog i humanitarnog prava, zajedno s drugim stražarima svakodnevno maltretirao i tukao zarobljenike pa je tako, nakon zarobljavanja, nogama, palicom i drugim predmetima više puta tukao zarobljenog B.Ž. Pred Županijskim državnim odvjetništvom u Splitu u tijeku je istraga protiv D.V. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH i kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH. Kao što je već ranije priopćeno, Županijsko državno odvjetništvo u Splitu donijelo je u ovom kaznenom predmetu rješenje kojim je određena tajnost istrage zbog velikog interesa javnosti kao i radi osiguranja zaštite žrtava i drugih svjedoka u ovom kaznenom postupku te zaštite probitaka postupka. U Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku u tijeku je provođenje istrage protiv ukupno 48 zatvorskih čuvara te je zahtjevom od 6. svibnja 2011. u tijeku istraga i protiv upravitelja tzv. Okružnog zatvora u prostorijama Stare bolnice u Kninu. Okrivljenike se osnovano sumnjiči da su od rujna 1991. godine, tijekom trajanja oružanog sukoba između oružanih snaga Republike Hrvatske i naoružanih agresorskih srpskih paravojnih postrojbi tzv. „Republike Srpske Krajine“, u Okružnom zatvoru smještenom u objektu Stare bolnice u Kninu, protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, nakon što su u zatvor dovedeni civili A.K., I.Š., D.Š. i A.M.; S.P. kao upravitelj zatvora, odgovoran za primjenu propisa međunarodnog ratnog prava i imajući zapovjedne ovlasti nad drugim okrivljenicima - zatvorskim čuvarima, , te D.R. kao pripadnik Voda za specijalne namjene tzv. Milicije RSK, formalno pritvoren, a stvarno po odobrenju i znanju upravitelja i drugih okrivljenika, imao ovlasti zatvorskog čuvara, svakodnevno, za vrijeme svoje smjene fizički i psihički mučili i zlostavljali imenovane, a okrivljenik S.P. znajući za radnje podređenih mu čuvara, nije poduzeo ništa da takva protuzakonita postupanja spriječi i kazni i time pristao da njemu podređene osobe nastave s protupravnim radnjama kao i na

25

njihove posljedice, pa su tako od 26. rujna 1991. okrivljenici nogama, rukama, gumenim palicama, kundacima pušaka i drugim prikladnim predmetima tukli A.K. po glavi i cijelom tijelu, nanoseći mu teške tjelesne ozljede, a 2. 1istopada 1991. nakon što su ga na iste načine u više navrata tukli, u popodnevnim satima ušli u ćeliju pa ga nožem ili sličnim oštrim predmetom jedan okrivljenik uboo u trbuh te mu nož gurao u usta i tupo-tvrdim predmetom ga udarao po glavi, uslijed čega je oštećenik zadobio teške i po život opasne ozljede od kojih isti večer preminuo. U vremenu od l. listopada 1991. do 2. studenog 1991. okrivljenici su nogama, rukama, gumenim palicama, kundacima pušaka i drugim prikladnim predmetima tukli D.Š., I.Š., A.M., nanoseći im teške tjelesne ozljede, stavljali im sol na rane, prisiljavali ih na oralni seks, gasili opuške cigareta po jeziku, uslijed čega je kod oštećenika nastalo trajno oštećenje fizičkog i mentalnog zdravlja, u razdoblju od 26. kolovoza 1991. do 2. studenog 1991. u Kninu, nakon što su u Okružni zatvor smješten u prostorijama Stare bolnice dovedeni zarobljeni pripadnici hrvatske vojske i policije, upravitelj zajedno sa zatvorskim čuvarima svakodnevno fizički i psihički mučili i zlostavljali ratne zarobljenike, a okrivljenik S.P. znajući za radnje podređenih mu čuvara nije poduzeo ništa da takva protuzakonita postupanja spriječi i kazni i time pristao da njemu podređene osobe nastave s protupravnim radnjama kao i na njihove posljedice, pa su tako okrivljenici kao čuvari nogama, rukama, gumenim palicama, kundacima pušaka i drugim prikladnim predmetima tukli i posebno jedan od okrivljenika do nesvijesti cipelario N.L., I.G., Z.B., J.Ć., I.M., nanoseći im teške tjelesne ozljede, stavljali im sol na rane, gasili opuške cigareta po jeziku, prisiljavali ih na oralni seks, pa je uslijed svega kod oštećenika nastalo trajno oštećenje fizičkog i mentalnog zdravlja. Također da su na istom mjestu i u isto vrijeme učestalo fizički zlostavljali Š.P., S.P. i ostale zarobljene civile kao i zarobljene vojnike hrvatske vojske, udarajući ih raznim tvrdim i oštrim predmetima, šakama i nogama po svim dijelovima tijela, u razdoblju od lipnja do prosinca 1993. godine, tukli raznim predmetima kao i šakama i nogama po raznim dijelovima tijela T.LJ., M.N., Z.O., D.O., T.P. i Š.P., vojnike HV-a koji su bili zarobljeni 28. lipnja 1993. između Slunja i Duge Rese. Nadalje, da su od 15. rujna 1991. do listopada 1992. godine u Kninu, kao zatvorski čuvari, raznim predmetima, rukama i nogama učestalo tukli zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije, a 29. travnja 1992. nečovječno izbatinali D.T., pripadnika HVO-a iz Hercegovine, uslijed kojih batina je preminuo, tukli D.R., D.H., S.S., Ž.M., B.K., M.B. i brojne druge pripadnike Hrvatske vojske i policije. ZATVORI U DALJU, ERDUTU I ALJMAŠU Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je 11. svibnja 2010. optužnicu protiv E.T. po zapovjednoj odgovornosti zbog kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH i ratnih zarobljenika iz članka 122. istog Zakona. Tereti ga se da je 1. kolovoza 1991., u Dalju, kao zapovjednik 51. motorizirane brigade JNA, tijekom oružane pobune lokalnog srpskog stanovništva te oružanog napada Republike Srbije i JNA na Republiku Hrvatsku, nakon što je sa svojom postrojbom prešao preko Erdutskog mosta na područje Republike Hrvatske, protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, izdajući zapovijed podređenim zapovjednicima svojih postrojbi, podređenim pripadnicima teritorijalne obrane Dalja i Borova i pridruženim dobrovoljcima za napad na mjesto Dalj, izričito naredio da u predstojećem napadu ne smije biti zarobljenih pripadnika policije i Zbora narodne garde Republike Hrvatske, pa su tako prilikom provođenja njegove zapovjedi ispred policijske postaje u Dalju, pripadnici teritorijalne obrane i dobrovoljačkih jedinica prisilili zarobljenog policajaca M.D. da ode u policijsku postaju i zatraži predaju policajaca, pa kad je on to učinio te se uzdignutih ruku vraćao iz zgrade

26

policije, ubili ga na izlaznim stepenicama zgrade; nakon što ga je njemu podređeni časnik obavijestio da je na zgradi policije izvješena bijela zastava, zapovjedio sebi podređenima da pucaju iz tenkova i oklopnog transportera na zgradu policije, pri čemu su smrtno stradali policajci D.D. i A.M., dok je policajac J.G., noseći u rukama bijelu zastavu ubijen na izlazu iz zgrade iz mitraljeza s transportera JNA; na cesti ispred zgrade policijske postaje, pripadnik teritorijalne obrane Borova V.M. (pokojni) ubio je policajca Đ.B., dok se ovaj kretao uzdignutih ruku prema položaju tenka i transportera JNA, u prostorijama osnovne škole u Dalju, pripadnici dobrovoljačkih jedinica na čelu s M.L. (pokojni), najprije tukli, a potom zaklali zarobljenog pripadnika policije J.K., dok su zarobljene pripadnike Zbora narodne garde Đ.L., T.B., D.K., I.D. i D.S. prisilili da se skinu do gola i sjednu na klupu u holu škole te ih potom ubili iz mitraljeza. Nadalje, da je u istom svojstvu i u isto vrijeme, u Dalju, Erdutu i Aljamšu, nakon što je sa svojim postrojbama okupirao navedena mjesta te uspostavio vojnu vlast, kao zapovjednik 51. motorizirane brigade JNA, odgovoran za primjenu ratnih i humanitarnih propisa međunarodnog prava o sigurnosti i zaštiti zarobljenih civila i ratnih zarobljenika, iako je znao da pripadnici njemu podređenih postrojbi, pripadnici teritorijalne obrane i pridruženi im dobrovoljci u njegovoj zoni odgovornosti, nezakonito zatvaraju, zlostavljaju, siluju i ubijaju civile te zarobljene pripadnike Hrvatske vojske i policije, propustio poduzeti mjere da se takva protupravna postupanja suzbiju i počinitelji kazne te je svjesno pristajao da njemu podređene osobe nastave činiti takve protupravne radnje, pa su tako 1. kolovoza 1991., u Dalju, nakon što su postrojbe JNA uz pomoć pripadnika TO i dobrovoljačkih jedinica okupirale selo i uspostavile svoju okupatorsku vlast, pripadnici teritorijalne obrane Dalja i Borova te dobrovoljačkih odreda upadali u kuće stanovnika sela, te bez razloga i povoda ubijali civile pa su tako u njihovim kućama ubili I.G., I.S., S.L., V.K., K.K., B.K., P.X. i N.T.; dana 2. kolovoza 1991. nepoznati pripadnici paravojnih postrojbi usmrtili su iz vatrenog oružja prethodno zarobljenog policajca S.P., zadavši mu prostrijelnu ranu glave u visini uha, a potom njegovo mrtvo tijelo ostavili pored ograde kuće u blizini policijske postaje; u razdoblju od 2. do 15. kolovoza 1991., pripadnici tzv. „Svemirske policije“ teritorijalne obrane Dalja te pripadnici dobrovoljačkih odreda iz Prigrevice, nezakonito uhitili te u zatvor zgrade štaba TO zatvarali civile A.P., D.K., S.K., N.R., J.S., I.K., I.B., N.K., F.K., D.K. i S.P., potom ih fizički zlostavljali, da bi nekoliko dana kasnije N.K., D.K. i F.K. bili odvedeni iz zatvora na pravoslavno groblje u Dalju gdje su ih ubili nepoznati pripadnici teritorijalne obrane te dobrovoljci iz Prigrevice, dok su S.P. odveli nepoznati pripadnici teritorijalne obrane te ga ubili na oranici u neposrednoj blizini groblja, da bi potom te nepoznate osobe prisilile zarobljene pripadnike Zbora narodne garde T.K. i D.B. da njegov leš prekriju slamom, a potom zapale; dana 21. rujna 1991., iz zatvora policije u Dalju, G.H. te dobrovoljačke jedinice pod zapovjedništvom Ž.R. (pokojni) odvele su u pravcu Erduta nezakonito zatvorene civile Z.A., P.B., H.B., Ž.F., I.F., D.K., Č.P., D.Š., I.Z., P.Z. i V.Z. te ih ubili, a njihova tijela zakopali u masovnu grobnicu u selu Ćelije; tijekom druge polovice rujna 1991., u zatvor teritorijalne obrane u Dalju prisilno su dovedeni i nezakonito zatvoreni civili V.K., M.H. i S.Đ., gdje su ih zajedno s drugim zatvorenim civilima ispitivali i teško fizički zlostavljali M.S. (pokojni) i Ž.R.(pokojni) te još nekoliko nepoznatih osoba, da bi krajem rujna nekoliko pripadnika „Arkanovih postrojbi“ izveli iz zatvora M.H. i S.Đ. i teško ih pretukli, pa su oni uslijed zadobivenih ozljeda preminuli; dana 4./5. listopada 1991. pripadnik TO M.S. (pokojni) te Ž.R. (pokojni) i njegovi dobrovoljci u zatvoru Stanice milicije u Dalju, fizički zlostavljali, a potom iz vatrenog oružja usmrtili prethodno nezakonito zatvorene civile i to E.B., J.B., M.B., M.G., E.H., R.J., I.K., I.L., A.M., F.M., J.M., P.M., Z.M., V.O., Đ.R., K.R., P.R., Z.R., P.Š., T.Š., M.Š., J.Š., R.S., M.Š., S.S., M.T., D.T. i I.T., te zatim njihova tijela bacili u Dunav; tijekom studenog 1991., pripadnici Arkanovih dobrovoljačkih postrojbi, nezakonito iz njihovih obiteljskih kuća u Aljmašu, Dalju i Erdutu

27

odveli stanovnike F.P., M.P., S.S., J.S., J.B., N.K., A.K., N.K., J.P., I.W. te ih fizički zlostavljali i nakon toga ubili, a potom njihova tijela bacali u Dunav i zakopavali u masovnu grobnicu u selu Ćelije; dana 11. studenog 1991. pripadnici Arkanovih dobrovoljačkih postrojbi zarobili sedam civila na području mjesta Klisa i Bijelo Brdo, te ih zatočili u jednoj kući u Erdutu gdje su ih ispitivali i fizički zlostavljali, da bi ih potom prebacili u podrum zagrade vinarije u Erdutu, nastavili ih saslušavati i zlostavljati, a zatim nakon tri dana pustili iz zatočeništva S.D. i F.D., dok su J.D., J.B., J. ., T.C. i I.K. usmrtili, a njihova tijela pokopali u masovnoj grobnici u mjestu Ćelije; krajem studenog 1991. pripadnici JNA i TO doveli u Dalj više stotina zarobljenih civila s područja grada Vukovara, te ih potom nezakonito zatvarali u prostorijama Crvenog križa, Mjesne zajednice, zgrade vojne policije, osnovne škole kao i u hangare poljoprivrednog poduzeća „IPK Osijek“, gdje su pripadnici JNA i teritorijalne obrane ispitivali i pri tom teško fizički i psihički zlostavljali civile B.I., D.H., D.S., I.G., P.K., M.B., S.B., M.C., A.B., M.Đ., S.R., K.M., B.R. i mnoge druge, te zatim prilikom ispitivanja i ubili J.K., D.Š., Z.R., J.P., N.R., A.D., D.J., A.K., J.B., I.Š., S.M., B.T., P.A., S.Č., A.Đ., P.K., M.N., I.P., Đ.M., I.B., B.M., te još nekoliko nepoznatih osoba, da bi potom ubijene osobe zakopali u masovnu grobnicu na obližnjoj farmi Lovas, dio ubijenih su pokopali u masovnoj grobnici na katoličkom groblju u Dalju, a neke od njih na i danas nepoznate lokacije; krajem studenog 1991. pripadnici JNA i TO doveli u Dalj više desetaka zarobljenih pripadnika Hrvatske vojske iz Vukovara te ih zatvorili u prostorije Mjesne zajednice, osnovne škole, hangare poljoprivrednog poduzeća IPK Osijek kao i zatvore TO Dalja, gdje su ih ispitivali te pri tom i tukli, a zatim i usmrtili D.D., D.Š., I.R., Z.Š., Z.Š., I.K., S.M., I.Ž., I.Š., J.P. i I.K. da bi potom njihova tijela zakopali u masovne grobnice na obližnjoj farmi Lovas, katoličkom groblju u Dalju, a dio njih na i danas nepoznate lokacije. Informacije i podaci iz ovog predmeta dostavljeni su na razmatranje radi mogućeg poduzimanja kaznenog progona u Republici Srbiji Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije, uz korištenje mehanizama Sporazuma o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, zaključenog između Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i tog Tužilaštva3, budući je utvrđeno kako okrivljenik prebiva na teritoriju Republike Srbije. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je 30. srpnja 2012. optužnicu protiv B.B. zbog kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH i ratnih zarobljenika iz članka 122. istog Zakona. Stavlja mu se na teret da je u razdoblju od neutvrđenog dana tijekom mjeseca studenog 1991. do 22. rujna 1992., na području mjesta Erdut i Aljmaš, kao zapovjednik Stanice milicije u Erdutu, tijekom oružane pobune lokalnog srpskog stanovništva protiv ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske te oružanih napada paravojnih postrojbi i dobrovoljaca s područja Republike Srbije i JNA na legalna tijela vlasti Republike Hrvatske, protivno odredbama ratnog i humanitarnog prava, radi ostvarivanja cilja etnički čistog Erduta, nezakonito privodio, zatvarao i zlostavljao civilno stanovništvo te izravno zapovjedio sebi podređenim pripadnicima milicije da nezakonito uhićuju, privode i po njegovoj naredbi fizički i psihički zlostavljaju civilno stanovništvo, nakon čega je prema očitom dogovoru s Ž.R. (pokojni), civile radi likvidacije predavao pripadnicima tzv. Arkanovih postrojbi,

3 Tekst sporazuma dostupan na stranici http://www.dorh.hr/Default.aspx?sec=649

28

smještenima u Centru za predvojničku obuku, koji su ih nakon toga ubijali te njihova tijela bacali u masovne grobnice, pa je tako: neutvrđenog dana u mjesecu studenom 1991. godine, u Stanici milicije u Erdutu, zajedno sa sebi podređenim pripadnicima milicije Z.V. i S.Ž. ispitivao i fizički zlostavljao V.K., kojom prilikom su ga udarali rukama i nogama po svim dijelovima tijela, uslijed kojih udaraca je pao sa stolice na pod, nakon čega su ga dok je ležao na podu sva trojica nastavila udarati nogama po glavi i tijelu, a potom ga odvezli kombi vozilom u Centar za predvojničku obuku u Erdutu, pri čemu su ga iz kombija izvukli uhvativši ga za noge i tako ga vukli po kolniku i zatočili u navedenom centru, dana 22. studenog 1991., u Aljmašu, naredio sebi podređenim pripadnicima milicije u Erdutu da nezakonito uhite i u Stanicu milicije u Erdutu privedu civile V.M. i Z.M. gdje ih je ispitivao, a nakon toga je naredio milicionaru Z.V. da ih grubo fizički zlostavlja tako da Z.M. udara bejzbol palicom po leđima, nogama i stopalima, a potom da mu kliještima stiska testise, a V.M. da bejzbol palicom udara po podlakticama i šakama ruku, od neutvrđenog dana tijekom mjeseca rujna 1991. do neutvrđenog dana tijekom mjeseca prosinca 1991., u Erdutu, osobno sudjelovao u nezakonitom uhićenju civila F.P., A.M. i S.T. tako da ih je priveo na ispitivanja u Stanicu milicije gdje su fizički zlostavljani, a potom ih radi likvidacije predao pripadnicima Arkanovih postrojbi koji su ih pogubili, a njihova tijela bacili u bunar u Daljskom ataru, u razdoblju od neutvrđenog dana u mjesecu prosincu 1991. do neutvrđenog dana u mjesecu rujnu 1992., u Erdutu, zapovjedio sebi podređenima pripadnicima milicije da nezakonito uhite i u Stanicu milicije privedu civile J.Z., M.M., N.M., A.R., A.Š., M.B., I.M., I.G. i A.P., gdje su prema njegovoj zapovjedi bili ispitivani i fizički zlostavljani, pa je nakon zlostavljanja I.M. preminuo, da bi potom ostale civile radi likvidacije predao pripadnicima Arkanovih postrojbi, koji su ih pogubili, a potom su tijela S.T., J.Z., M.M., N.M., A.R., A.Š. i M.B. bacili u bunar u Daljskom ataru, dok tijela I.G. i A.P. do danas nisu pronađena, neutvrđenog dana krajem mjeseca siječnja 1992., u Stanici milicije u Somboru (Republika Srbija), protivno čl. 13. Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949., nakon što je saznao da se u stanici nalazi zarobljeni pripadnik Hrvatske vojske M.H., zajedno s ostalim pripadnicima milicije ispitivao ga i fizički zlostavljao udarajući ga rukama, nogama, kundacima pušaka i palicama po svim dijelovima tijela. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je 20. srpnja 1992. optužnicu protiv M.L. zbog kaznenog djela pomaganja u ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH u vezi s člankom 22. istog Zakona, te ga je 12. listopada 1993. Županijski sud u Osijeku proglasio krivim i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Presuda je pravomoćna. Tereti ga se da je tijekom agresije oružanih snaga Jugoslavije, Srbije i Crne Gore te pridruženih odmetničkih formacija na Republiku Hrvatsku, a nakon okupacije istočne Hrvatske i Vukovara, 20. i 21. studenoga 1991. u Dalju, u skladištu IPK Osijek, kad je postrojena veća grupa zarobljenih branitelja i građana nesrpske nacionalnosti s područja općine Vukovar gdje su ih okupatori unakrsno ispitivali, vrijeđali, tukli i prijetili im da će ih pobiti, protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, na traženje pripadnika JNA i četničkih formacija da im prokaže pripadnike MUP-a, gardiste i druge, a da će zauzvrat dobiti određene pogodnosti u hrani i cigaretama, na posebnom spisku prokazao J.M., N.K., I.G., B.M., J.K., M.J., F.I., Z.G., D.M., J.Š., J.V., D.B., I.B., R.S., D.L., G.S., D.S., D.V., Z.Š., M.R., Đ.T., J.Š., M.Đ., P.P., Ž.L. i T.P., nakon čega su ove osobe bile izdvojene iz grupe zarobljenika i fizički zlostavljane i mučene ili odvedene u logore.

29

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je 10. studenog 1994. optužnicu protiv V.D. te ga je Županijski sud u Osijeku 29. studenog 2007. proglasio krivim zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120 OKZRH, izrekavši mu kaznu zatvora u trajanju od 4 godine i 6 mjeseci. Presuda je pravomoćna. Teretilo ga se da je 18. travnja 1992. u Dalju, tijekom oružane pobune dijela lokalnog srpskog stanovništva protiv ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske, nakon što su pobunjenici uz pomoć tzv. JNA slomili otpor branitelja te zaposjeli istočnu Slavoniju, suprotno normama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, pridruživši se srpskim paravojnim snagama u nakani da civilno stanovništvo nesrpske narodnosti isele i okupirano područje učine etnički čisto srpskim, zajedno s drugim pripadnicima postrojbi i okrivljenicima M.L., P.Đu., B.M., Đ.Č., G.M., J.M. i Đ.V. uz pomoć više naoružanih nepoznatih pripadnika tzv. Arkanovih paravojnih postrojbi, prema popisu koji je prethodno sastavljen od strane tzv. „Štaba teritorijalne obrane Dalj“ nasilno istjerali devedeset građana hrvatske, jedanaest građana mađarske, dvoje građana muslimanske i jednog građana slovačke narodnosti iz njihovih kuća, nedozvoljavajući da ponesu najnužnije osobne stvari, utjerali ih u dva autobusa, prevezli do mjesta Sarvaš i natjerali da pješice prođu cestom do neokupiranog dijela Republike Hrvatske u mjesto Nemetin. Osim ovih postupaka protiv poznatih počinitelja, u tijeku je i provođenje kriminalističke obrade radi utvrđenja do sada neotkrivenih počinitelja kaznenih djela ratnih zločina počinjenih u Dalju i Erdutu. ZATVOR VOJNIĆ Županijsko državno odvjetništvo u Sisku podnijelo je 19. svibnja 1997. zahtjev za provođenje istrage, u kojem predmetu postupa sad nadležno Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu, protiv D.B., upravitelja zatvora u Vojniću te protiv M.K., Ž.K. i D.K. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH. Naime, postoji osnovana sumnja da su od listopada 1992. u Vojniću, u cilju podrivanja i rušenja ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske, kao pripadnici milicije tzv. Republika Srpska Krajina, protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, prvookrivljenik D.B. kao upravitelj zatvora u Vojniću organizirao dovođenje civila pa su civili bilo bez osnova zatvarani, psihički i fizički maltretirani te da se u zatvor pripadnici raznih nelegalnih oružanih formacija s ciljem maltretiranja zatvorenika pa su stražari u tom zatvoru okrivljenici M.K., Ž.K. i D.K. tukli šakama, pendrecima, sajlama, letvama i drugim predmetima, prisiljavajući zatvorenike da pjevaju četničke pjesme kao i da vrijeđaju čelnike Republike Hrvatske i to pored ostalih zatvorenika B.T., V.P., I.B., J.K., M.G., T.G., ST, M.T., I. K., J.G., J.M., D.R., D.L., A.B., M.M., N.P. i A.G., time da su N.P. i A.G. uslijed takvih zlostavljanja, zadobili teške i po život opasne ozljede kojima su u tom zatvoru i podlegli. ZATVOR U ŽELJAVI I FRKAŠIĆU Županijsko državno odvjetništvo u Gospiću je 9. ožujka 2009. podiglo optužnicu protiv G.Z. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH. Županijski sud u Gospiću ga je 25. veljače 2010. proglasio krivim i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od 7 godina. Presuda je pravomoćna.

30

Stavlja mu se na teret da je od početka svibnja 1994. do 5. kolovoza 1995. kao pripadnik čete „Vojne policije 15. Korpusa tzv. Vojske RSK, u zatvoru za ratne zarobljenike koji je bio smješten u zgradi osnovne škole u Frkašiću, gdje su se nalazili zarobljeni pripadnici Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i Armije Bosne i Hercegovine, protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, na dane kad je vršio stražarsku službu, ratne zarobljenike tukao šakama, nogama, vojničkom lopatom, drvenim kolcima i palicom, a naročito zarobljene pripadnike Hrvatske vojske početkom svibnja 1994. godine J.T., I.Č. i I.D., u vremenu od 20. studenog 1994. do početka veljače 1995. godine, iako su oni svakodnevno premlaćivani i imali su teške tjelesne ozljede, I.Č. slomljenu ruku i nogu, I.D. slomljena rebra, prste i potres mozga, i iako je bio teško pretučen, „čestitao“ mu trideseti rođendan, udarivši ga trideset puta kolcem po leđima, izvodio na lažno streljanje, tjerajući ga da sjekirom u smrznutoj zemlji sebi iskopa raku, a budući mu je „šteta potrošiti metak“, naredio mu da u jamu legne, a drugim zarobljenicima da ga zatrpaju i otkopaju tek kad bi mu ponestalo zraka, što je ponovio i sa zarobljenikom I.Č. Nadalje, da je zarobljenika M.T., pripadnika HVO-a, nakon što je proveo desetak dana u samici u kojoj je izgladnjivan i svakodnevno tučen, izveo iz samice i naredio mu da pužući četveronoške prijeđe hodnik dužine preko 12 metara, pri tom ga udarajući vojnom palicom, a zarobljenike koji su bili teško tučeni nakon čega su imali brojne ozljede, a uz to su bili i teškog zdravstvenog stanja uslijed izgladnjivanja, izvođenja teških šumskih radova u zimskim uvjetima bez odgovarajuće obuće i odjeće, tjerao tukući one koji nisu bili u stanju, da od snijega prave velikog snješka, da u snijegu traže list djeteline, što je sve za posljedicu imalo daljnje teško narušavanje psihičkog i fizičkog zdravlja zatvorenika. Od lipnja 1995. godine do konca srpnja 1995. zarobljenog pripadnika Armije BiH K.B. već prvog dana zatočenja odveo na „tuširanje“ te na njega naizmjence puštao hladnu i toplu vodu, istovremeno ga udarajući palicom po rebrima i udarao metalnom šipkom među rebra, a onda ga je svaki dan kad je bio u smjeni, na poligonu zatvora tjerao da stoji na nogama, udarao ga nogom u prsa sve dok ovaj ne bi pao, slomivši mu više rebara, a potom ga opet vodio na „tuširanje“ hladnom vodom, tukući ga opet po tijelu palicom, iživljavajući se na njemu, tjerajući ga da legne na zemlju i ne trepćući da gleda u sunce, a po poligonu da skuplja opuške koje ovaj nikako nije mogao skupiti, puštao ga da se izgladnio otima za hranu s vojnim službenim psom bacajući hranu pred psa, što je sve imalo za posljedicu teško narušenje fizičkog i psihičkog zdravlja i trajnu invalidnost zatvorenika. Županijsko državno odvjetništvo u Gospiću je 22. studenog 2011. podiglo optužnicu protiv Ž.P. i S.T. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Županijski sud u Gospiću proglasio ih je 24. travnja 2003. krivima. Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio je odluku o kazni te izrekao Ž.P. kaznu zatvora u trajanju od 8 godina, a S.T. u trajanju od 6 godina. Presuda je pravomoćna. Okrivljenika Ž.P. se tereti da je od početka mjeseca studenog 1994. do polovice veljače 1995., kao pripadnik 15. Korpusa vojne policije tzv. vojske „Republike Srpske krajine“, u Frkašiću, u prostorijama bivše škole gdje se nalazilo sjedište vojne policije i vojni zatvor, u kojem su pripadnici vojne policije vršili poslove nadzora i stražarske službe nad više ratnih zarobljenika pripadnika Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i pripadnika 5. Korpusa iz Bihaća, koji su svi zarobljeni u borbama, protivno normama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, ratnog zarobljenika I.Č., koji je već uslijed višestrukog batinanja bio iznemogao, natjerao da u dvorištu zatvora podigne težak tepih, koji on uslijed iznemoglosti nije mogao podići, pa ga više puta, u svrhu kažnjavanja, drvenim kolcem dužine oko 1 metar i širine od 5-6 cm udarao u predjelu ramena, ruku i nogu sve dok se kolac nije slomio, nanijevši mu prijelom desne ključne kosti i ruke te teške ozljede noge, koje povrede su bez medicinske

31

pomoći tek djelomično zacijelile, a zajedno s ostalim stražarima, u večernjim satima, u prostoriji gdje je spavao, uvodio ratne zarobljenike vršeći neke svoje istrage te tjerajući M.T. da oponaša glasanje domaćih životinja, lajući, a onda bi ga zajedno sa ostalim stražarima polegao između dva vojnička ormara tjerajući da na njih legne da bi ga nakon toga zajedno tukli, a zarobljenika M T, rođaka M T, tjerao da se između sebe tuku da bi onda pretukao pendrekom onog koji bi u tuči bio slabiji, u više navrata tijekom zime l994./1995. godine, ratne zarobljenike izvodili u dvorište zatvora na „fiktivna streljanja“, tjerajući ih pri tom da sami sebi iskopaju grob, što su oni i činili i po naredbi u njih lijegali, a onda ih zasipao zemljom i piljevinom tukući ih drvenim batom dok su tako ležali, u istom mjestu je tjerao zarobljenike da od snijega prave snješka visokog oko 3 metra, iako oni zbog opće iscrpljenosti i slabe ishrane to nisu mogli učiniti, pa ih je tjerao da pužu po snijegu, a onda ih je tukao po glavi, leđima i kukovima vojničkom lopaticom „ašovom“, u spavaonicama, koristeći se boksačkim rukavicama, tukao zarobljenike, uslijed čega je I.Č. zadobio teške tjelesne povrede, a I.D. psihofizičke posljedice učestalog zlostavljanja, što je imalo trajne posljedice na njihovo zdravlje. Okrivljenik S.T. se tereti da je tijekom 1994. i početkom 1995.godine, za vrijeme boravka u zatvoru u Frkašiću, u svojstvu zatvorenika-„slobodnjaka“, protivno normama međunarodnog ratnog prava, uživajući povjerenje zapovjednika zatvora S.R., u više navrata bez ikakvog razloga tukao tamo smještene ratne zarobljenike koji su zarobljeni u borbama pa je tako u više navrata tukao zarobljenike M.T., M.T., I.D., I.Č., tukući bokserom M.T. pri čemu mu je izbio prednje zube, a zarobljenika I.D. 24. prosinca 1994. natjerao da, iako iznemogao i pretučen, vuče prikolicu s napunjenim posudama vode što on nije mogao, pri tom ga tukao kolcem tjerajući ga da pjeva božićne pjesme, što je sve imalo za posljedicu da su zarobljenici, a posebno I.D., uslijed ovakvog nasilja prema njihovom životu i tijelu i mučenju zadobili psihofizičke traume od kojih se i danas liječe. ZATVOR U SLUNJU Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu 20. lipnja 2003. podnijelo je zahtjev za provođenje istrage Županijskom sudu u Karlovcu protiv M.B., predsjednika „Ratnog Predsjedništva privremene Skupštine Opštine Slunj“ zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120 OKZRH, kojem predmetu je pripojen predmet u kojem se vodi kazneni postupak protiv dvojice okrivljenika P.M. i Ž.K. protiv kojih je u tijeku istraga zbog istovrsnog kaznenog djela. Naime, postoji osnovana sumnja da je prvookrivljenik M.B. od 16. studenog 1991. do kraja 1992. godine u Slunju, za vrijeme oružanog sukoba u Republici Hrvatskoj, nakon što su oružane snage tadašnje JNA s paravojnim postrojbama tzv. SAO Krajine zauzele Slunj i njegovo šire područje, osnovao „Ratno Predsjedništvo privremene Skupštine Opštine Slunj“, te kao predsjednik tog tijela koncentrirao svu civilnu i izvršnu vlast u svojim rukama, provodeći ekstremnu velikosrpsku politiku u cilju da se protjera i onaj mali broj Hrvata koji je ostao na tom području, protivno pravilima međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, članu "Ratnog predsjedništva" u kojeg je imao potpuno povjerenje P.M., naredio i ovlastio da osnuje Zatvor u Slunju, da kao upravnik zatvora prvenstveno zatvara Hrvate koji nisu izbjegli, iako je znao da za njihovo zatvaranje nije bilo odluka nadležnih sudskih vlasti i da su zatvorenici svakodnevno premlaćivani od upravnika zatvora i drugih osoba, skidani do gola na niskim temperaturama, bez liječničke pomoći, izloženi neljudskim uvjetima, a drugom članu „Ratnog Predsjedništva“ u kojeg je isto tako imao neograničeno povjerenje Ž.K., naredio i ovlastio da određuje radnu obvezu prvenstveno za Hrvate ostale na području općine Slunj, time da razni poslovi koje su obavljali nisu bili nužni za potrebe paravojske i službe od

32

javnog interesa, tako da su Hrvati bili posebno označeni kako bi se razlikovali od ostalih, tjerani da rade van propisa o radnom vremenu, bez naknade i ostalih prava, tako da su gažena njihova osnovna prava i za vrijeme rada često su bili izloženi fizičkim patnjama i premlaćivanjima, zatim kao predsjednik „Ratnog Predsjedništva“ samostalno izvršio rekviziciju imovine poduzeća koja su bila u vlasništvu RH, a nalazila su se na području tadašnje Općine Slunj, te rekviziciju privatne imovine građana Slunja koji su izbjegli, a koji se po njegovu zahtjevu nisu vratili, imovinu izbjeglog hrvatskog stanovništva dijelio prema formalnim zahtjevima smatrajući je ratnim plijenom, što sve nije bilo opravdano vojnim potrebama. Drugokrivljeniku P.M. stavlja se na teret da je u istom razdoblju također u Slunju, kao član „Ratnog Predsjedništva privremene Skupštine Opštine Slunj“ i upravitelj zatvora, na osnovu naredbe i ovlasti predsjednika „Ratnog Predsjedništva“, prvookrivljenika M.B., bez ikakvog pravnog osnova u zatvoru držao veći broj zatočenih civilnih osoba, među kojima i J.J., T.U., T.U., M.F., M.O., M.R., A.G., N.G. i I.F., protivno pravilima međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, zatvorenike držao u hladnim prostorijama bez grijanja, na oskudnoj hrani, te dopuštao njemu podređenim stražarima i drugim vojnim osobama kojima je dozvoljavao ulaz u zatvor, a i sam u tome učestvovao, da se prema zatočenim civilima ponašaju vrijeđajući njihovo ljudsko dostojanstvo i osobito ih ponižavaju, psihički i fizički zlostavljaju i tjelesno kažnjavaju, pa su tako u navedenom razdoblju, nakon što su J.J., T.U. i M.R. dovedeni u zatvor, imenovane polijevali vodom, tukli, držali bez odjeće, maltretirali, u navedenom razdoblju, T.U. tukli pendrekom s olovnom kuglom po glavi sve dok nije izgubio svijest, uslijed čega je ovaj zadobio više reznih ozljeda na predjelu glave, M.F. batinali rukama, nogama, kundacima i pendrecima, skinuli ga do gola, objesili za ruke i vezali te mu gasili cigarete na spolovilu, M.O. tukli rukama i nogama, stavljali joj nož pod vrat i pušku pod rebra, psovali je i vrijeđali te joj prijetili silovanjem. Trećeokrivljeniku Ž.K. stavlja se na teret da je u istom razdoblju također kao član „Ratnog Predsjedništva privremene Skupštine Opštine Slunj“, po naredbi i ovlaštenju predsjednika „Ratnog Predsjedništva“ prvookrivljenika M.B., protivno pravilima međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, Hrvate koji su ostali na području Slunja prisiljavao na izvršenje raznih poslova koji nisu bili nužni za potrebe paravojske i službe od javnog interesa, pri čemu se nije pridržavao važećih propisa o radnom vremenu, plaći i ostalim pravima, a osobe su bile zatvarane i posebno označene noseći na ruci bijelu traku, čime su gažena njihova osnovna prava, za vrijeme rada bili izložene fizičkim patnjama i premlaćivanju, pa je tako na vršenje radne obveze prisilio i J.J., T.U, T.U, D.B., J.B., N.R., Z.Ć., I.S., N.B., N.H., M.O. i P.M. ZATVOR U KERESTINCU Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podiglo je 18. prosinca 2011. optužnicu protiv S.K., D.P., V.I., Ž.Ž. i G.Š. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH i kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH. Stavlja im se na teret da su od prosinca 1991. do 25. svibnja 1992. u Zagrebu i Kerestincu, za vrijeme trajanja oružanog sukoba između oružanih snaga Republike Hrvatske i srpskih paravojnih formacija, okrivljenik S.K. kao zapovjednik Konačišta ratnih zarobljenika koje se prvotno nalazilo u Zagrebu, u Gajevoj ulici, a potom u vojarni „Kerestinec” te okrivljenici D.P., V.I., Ž.Ž. i G.Š., kao pripadnici Hrvatske vojske nadzirući rad stražarskih službi te kao takvi nadređeni ostalim stražarima - pripadnicima Hrvatske vojske u navedenom Konačištu i imajući faktičnu ovlast nadzora nad njima, svi odgovorni za primjenu propisa međunarodnog ratnog prava, postupali protivno tim odredbama, na način da je okrivljenik

33

S.K. dopuštao okrivljenicima i ostalim podređenim stražarima te drugim pripadnicima Hrvatske vojske, da zatočene ratne zarobljenike fizički i psihički zlostavljaju i s njima u tome sam sudjelovao, a kad sami nisu u tome sudjelovali, znajući da se ratni zarobljenici fizički i psihički zlostavljaju, okrivljenici nisu poduzeli ništa da takva protuzakonita postupanja spriječe i kazne, čime su pristali da njima podređene osobe nastave s takvim protupravnim radnjama kao i na njihove posljedice, pa su tako u Konačištu ratnih zarobljenika u Zagrebu, Gajeva po nepoznatim pripadnicima osiguranja pretučeni u više navrata Đ. J., u razdoblju od 18. prosinca 1991. do kraja siječnja 1992. i u dva navrata D.G. na dane 11. i 12. siječnja 1992., nakon čega su imenovani prevezeni u Kerestinec; u razdoblju od siječnja 1992. do 25. svibnja 1992. u Kerestincu u više navrata pretučeni zarobljenici M.B., M.A., D.V., D.P., Z.H., P.Z., S.K., D.G., T.B., D.K., B.Z., M.Đ., B.S., M.N., P.D., V.N., S.J., Lj.G. i D.N. te B.R., kojeg su između ostalih zlostavljali okrivljenik V.I. koji mu je neutvrđenog dana stavio vreću na glavu te ga potom udarao zajedno s ostalim stražarima nogama i gumenom palicom po tijelu te okrivljenik G.Š. tražeći u dva navrata od njega da udara glavom u zid toliko puta koliko ga je puta propustio osloviti s „gospodine”, zatim N.F. i N.K., koje je između ostalih fizički zlostavljao okrivljenik V.I. te V.Ž., koji je osim toga zlostavljan i na način da se morao boksati s neutvrđenom osobom, pri čemu su mu stražari prijetili ako izgubi da će ga prebiti jer su se kladili na njega, a između kojih stražara su bili prisutni okrivljenici S.K., V.I. te Ž.Ž.; ratni zarobljenici N.K., S.K., D.V. i M.B. zlostavljani i na način da im je puštana električna struja kroz tijelo, što je najmanje jednom učinio okrivljenik V.I. prema D.V.; zarobljenice M.B, M.A., D.P. i P.D. zlostavljane na način da su se morale skidati gole do pojasa i plesati u paru s ratnim zarobljenicima muškog spola, što je između ostalog nalagao i okrivljenik D.P.; ratni zarobljenici B.R., D.G. i S.J. dovođeni pred zarobljenice ženskog spola skinute do gola te su ih bili prisiljeni gledati i pri tom se samozadovoljavati zajedno s drugim ratnim zarobljenicima muškog spola, što je između ostalog nalagao i okrivljenik V.I.; ratni zarobljenici B.R. i S.J. prisiljavani oralno zadovoljavati druge ratne zarobljenike, a takvom obliku zlostavljanja najmanje jednom bili su prisutni okrivljenici S.K. i G.Š.; okrivljenici S.K. i Ž.Ž. ratne zarobljenike zlostavljali i na način da su fingirali suđenja donoseći pri tom odluke po kojima su se zarobljenici morali udarati i tući međusobno; neutvrđenog dana u razdoblju od 25. travnja do 25. svibnja 1992. ratna zarobljenica N.G. koja je bila trudna, prisiljavana je izjavljivati da je njezin suprug „četnik” i da je ubijao Hrvate, dok joj je nepoznati pripadnik osiguranja noću drmajući krevet na kojem je ležala pokazivao nož, kako bi je zastrašio, nakon čega je imenovana pobacila dijete. ZATVOR U BIJELOJ Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru je 12. lipnja 1997. podiglo optužnicu protiv M.L., S.M., K.Ž., N.M., Č.U., M.M., N.B., Lj.B., M.Š., N.M., S.K., V.P., P.K., B.T., R.G., M.R., M.Č., R.B., D.B., M.G., Đ.J., B.K. i M.M. zbog kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH i kaznenog djela protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH. Optuženike se tereti da su od mjeseca kolovoza 1991. godine pa nadalje, tijekom ratnih operacija vođenih protiv Republike Hrvatske na privremeno okupiranim područjima bivše općine Daruvar, kao pripadnici srpsko-terorističkih oružanih formacija preuzevši vlast na tom području u okviru tzv.“Srpske autonomne oblasti zapadna Slavonija“, organizirali srpsku paravojnu postrojbu tzv. „Teritorijalna obrana zapadne Slavonije“ sa sjedištem u Bijeloj, i djelujući u toj postrojbi i to: M.L., kao komandant štaba TO zapadne Slavonije, S.M. kao komandant područnog štaba TO Daruvar, K.Ž. kao komandant TO Daruvar, N.M. kao

34

načelnik štaba TO zapadne Slavonije, Č.U. kao načelnik općinskog štaba TO Daruvar, M.M. kao pomoćnik komandanta za pozadinu i član štaba TO, N.B. kao komandir stanice milicije „SAO krajina“ u Bijeloj, izdavali naredbe ili osobno provodili, a ostali okrivljenici te druge neidentificirane osobe provodili policijska i vojna privođenja, zatvaranja i zlostavljanja civila hrvatske narodnosti i pripadnika Zbora narodne garde Hrvatske vojske, držali civile kao taoce, odvodili ih u zatvore u Bijelu i Bučje gdje su ih zlostavljali, nanoseći im lake i teške tjelesne ozljede te ranjavali ili ubijali hladnim ili vatrenim oružjem, iako za to nije bilo nikakvog vojnog opravdanja, sve suprotno pravilima međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, tako da su u skladu sa izdanim naredbama u okviru zajedničkog plana djelovanja na ovom području okrivljenici zajedno sa ostalim okrivljenicima i drugim neidentificiranim osobama pripadnicima srpsko-terorističkih oružanih formacija 3. rujna 1991. na cesti u Doljanima izvršili otmicu, zarobljavanje i odvođenje u zatvor Bijelu pričuvnih djelatnika Policijske stanice Daruvar P.M. i B.D. gdje su bili mučeni i zlostavljani, a zatim odvedeni u centralni zatvor u Bučje nakon čega im se izgubio svaki trag te se smatraju nestalima, kao i da su neutvrđenog dana u drugoj polovici rujna mjeseca 1991. godine u Daruvarskim vinogradima uhitili F.S. te ga odveli u nepoznatom pravcu, nakon čega se više za njega ne zna te se vodi kao nestala osoba, dana 28.rujna 1991.u mjestu zvanom Barica uhitili F.J. odveli ga u zatvor Bijela mučili ga i zlostavljali, a potom ga odveli u nepoznatom pravcu te se on smatra nestalim, 16. rujna 1991. u Doljanima oružano napali na kuću S.L. te hicima iz vatrenog oružja ubili civile A.H., B.H., a A.L. teško ranili da bi potom fizički zlostavljali civilnu žensku osobu M.M. te je na kraju silovali, 26.studenog 1991.u Vrbovcu uhitili Z.H., pripadnika Zbora narodne garde Daruvar, odveli ga u zatvor u Bijelu gdje je bio mučen i zlostavljan iza čega mu se gubi svaki trag i smatra se nestalim, 27. studenog 1991. u Vrbovcu uhitili S.B. i B.D., odveli ih u zatvor Bijela gdje su ih mučili i zlostavljali, ali su 11. prosinca 1992. obojica uspjela pobjeći te se spasiti, neutvrđenog dana u studenom 1991. godine u Vrbovcu lišili života R.B., 1. prosinca 1991. u Doljanima na predjelu zvanom Dabrovac, uhitili J.H., koji je potom odveden u zatvor Bijela gdje je bio mučen i zlostavljan da bi ga na kraju ubili vatrenim oružjem. Okrivljenicima K.Ž., Lj.B., M.Š., N.M., S.K., V.P., P.K., B.T., R.G. i M.R. se stavlja na teret da su 18./19. kolovoza 1991., protivno pravilima međunarodnog prava o zaštiti ratnih zarobljenika, uhitili pripadnike policije u Daruvaru S.Z., P.D., R.D., P.M. te ih odveli u zatvor u Bijelu, a kasnije u centralni zatvor Bučje gdje su ih mučili i zlostavljali, a iza tog se P.D., R.D. i P.M. gubi svaki trag te se drži da su ubijeni. Okrivljenicima M.R., M.Š. i V.P. stavlja se na teret da su 28. rujna 1991. u Siraču, lišili života civila V.C. Okrivljenicima M.Č., R.B., D.B., M.G., Đ.J., B.K. i M.M. stavlja se na teret da su 31. kolovoza 1991. u Doljanima, nakon što su zarobili S.M., Ž.B., E.L., Ž.H. te još nekoliko do sada neutvrđenih pripadnika Zbora narodne garde, naredili im da skinu odjeću, polijegali ih na cestu, vezali žicom, a zatim tukli nogama te u namjeri da ih liše života otvorili vatru iz oružja, pri čemu su usmrtili S.M., Ž.B. i E.L., dok su teško tjelesno povrijedili Ž.H. koji je zadobio ustrijelne rane po rukama, nogama i glavi. ZATVOR U ĐULOVCU Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru podiglo je 31. srpnja 1995. optužnicu protiv T.D. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH. Županijski sud u Bjelovaru donio je 28. travnja 2004. presudu kojom ga je proglasio krivim i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine. Presuda je pravomoćna. Okrivljenika se teretilo da je u rujnu 1991. godine, tijekom ratnih operacija vođenih protiv Republike Hrvatske na privremeno okupiranom području tadašnje općine Daruvar kao

35

pripadnik srpskih oružanih formacija postupajući u skladu s naredbama i ovlaštenjima dobivenih od okrivljenika LJ.A. i ostalih okrivljenika kao nositelja vojne i civilne vlasti, a protivno normama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, 19. rujna 1991., zajedno s više neidentificiranih osoba naoružanih automatskim puškama u Malom Miletincu, opkolili kuću Z.B., pa kako je ovaj u tom trenutku bio udaljen od kuće čuvajući krave na ispaši, prišli mu i prisilno odveli u dvorište njegove kuće, izvršili premetačinu po kući, udarajući ga šakama i nogama po tijelu i glavi, zadavši mu ozljede, a tukli su i njegovu suprugu sad pokojnu A.B., da bi u jednom trenutku okrivljenik T.D. udario Z.B. šakom u glavu izbivši mu umjetno zubalo iz usta i zadavši mu ozljedu u predjelu usta, nakon čega su iz kuće Z.B. oduzeli razne stvari, te ih traktorom odvezli i u Dijakovac gdje se nalazio srpski „štab“, zatim J.G. i I.T. koji su zajedno s M.R. izvršili utovar stvari u traktor, odveli na drugi kraj sela gdje su ih tukli, kojom prilikom je J.G. zadobio tjelesne ozljede. Istom su optužnicom optuženi i Lj.A., Ž.B., V.D., R.Dž., T.L., P.R., V.S., M.Š., D.Ž., D.C., M.R., S.R., M.Š., A.Dž., R.Ž., M.B., N.K. i V.G. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH. Stavlja im se na teret da su od kolovoza do prosinca 1991. tijekom ratnih operacija vođenih protiv Republike Hrvatske, na privremeno okupiranom području tadašnje općine Daruvar, kao pripadnici srpskih paravojnih oružanih formacija, preuzevši vlast na tom području u okviru tzv. „Srpske autonomne oblasti zapadna Slavonija“ te djelujući u tijelima te vlasti i to LJ.A., kao predsjednik Izvršnog vijeća skupštine općine Daruvar, Ž.B., kao predsjednik SDS-a u Velikim Bastajima i organizator oružane pobune, V.D. kao zamjenik komandanta III odreda u Batinjanima, R.DŽ. kao predsjednik Skupštine RNO općine Daruvar i organizator oružane pobune, V.G. kao zamjenik komandira čete oružanih formacija u Batinjanima, T.L. kao komandant II bataljuna teritorijalne obrane „SAO Zapadna Slavonija“ i organizator oružane pobune, P.R. kao organizator i sudionik oružane pobune u mjestu Koreničani, V.S. kao komandir milicije u mjestu Đulovac i sudionik oružane pobune, M.Š., kao član Štaba SAO Zapadna Slavonija, D.Ž. kao pomoćnik komandanta za pozadinu, član štaba II bataljuna, izdavali naređenja ili osobno, uz druge neidentificirane osobe, provodili svakodnevna policijska i vojna privođenja, zatvaranja i batinanja civila, držali civile zatvorene kao taoce, odvodili ih u zatvor u Đulovcu - tad Miokovićevo i Bučje, gdje su ih zlostavljali nanoseći ima lake i teške tjelesne ozljede te ranjavali i ubijali hladnim i vatrenim oružjem, uništavali im imovinu bez vojnog opravdanja, suprotno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, u skladu s izdanim naređenjima u okviru zajedničkog plana djelovanja pa su, sami ili s drugim okrivljenicima ili neidentificiranim drugim pripadnicima istih postrojbi, pa je tako 27. rujna 1991. naoružana skupina u Korečanima uhvatila V.P., I.G., I.Đ. i P.T. te ih odveli u zatvor u Đulovac, odakle su ih slali na prinudni rad, a potom ih lišili života, 1. studenog 1991. u Velikom Miletincu, naoružana skupina odvela od kuće S.G. i lišili ga života, 19. studenog 1991. u Vukovju naoružana skupina ispred njegove kuće ustrijelila M.N. te I.N. i Š.K., neutvrđenog dana koncem studenog 1991. u Korečanima naoružana skupina pucnjevima iz vatrenog oružja usmrtila I.F. i M.F., 12. prosinca 1991. u Miokovićevu naoružana skupina pucnjevima iz vatrenog oružja usmrtila J.B., A.B., J.P., A.S., A.S., J.A., N.B. i A.S., 14. prosinca 1991. u Dobroj kući naoružana skupina pucnjevima iz vatrenog oružja usmrtila M.P. i S.B., tijekom rujna i listopada 1991. u Vukovju. Okrivljeniku M. Š. i N.K. se stavlja na teret da su, nakon što su nepoznate uniformirane osobe koncem rujna 1991. godine, u zatvor u Đulovcu priveli B.B., vezali ga za stablo, tukli raznim predmetima, prijetili mu da će mu uhititi članove obitelji da bi ga nakon 35 dana razmijenili. Okrivljenicima M.R. i S.R. se stavlja na teret da su 23. rujna 1991. s grupom naoružanih osoba opkolili kuću I.G. u

36

Velikom Miletincu te kuće P.M. i M.M., otvorili vatru iz automatskog oružja, kojom prilikom su usmrtili I.G., P.M., M.P., a potom I.G. i S. uhitili i odveli u zatvor u Miokovićevo gdje su I.G. zadržali pet dana i tukli ga raznim predmetima, čupali mu zube i rezali kožu po rukama. Okrivljeniku A.DŽ. se stavlja na teret da je 13. studenog 1991. u Donjoj Vrijeskoj s više naoružanih osoba opkolio kuću J.P. i otvorivši vatru iz automatskog naoružanja njega ranio i usmrtio S.P. STANICA MILICIJE BOROVO Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru podiglo je 9. rujna 2003. optužnicu protiv J.Ć., M.D., M.M., D.M., D.S. i J.V. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH. Županijski sud u Vukovaru je 15. prosinca 2005. ih je proglasio krivima, izrekavši im J.Č. kaznu zatvora u trajanju od 14 godina, M. D. kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, M.M. kaznu zatvora u trajanju od 7 godina, a D.M., D.S. i J.V. kazne zatvora u trajanju od po 6 godina svaki. Presuda je pravomoćna. Stavlja im se na teret da su u razdoblju od 1. kolovoza do 13. rujna 1991. u Borovu, za vrijeme oružanog sukoba, kao pripadnici paravojnih postrojbi, milicije tzv. SAO Krajine i Teritorijalne obrane Borovo protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, i to okrivljenik J.Ć. u svojstvu komandira Stanice milicije Borovo, okrivljenici M.D., M.M., D.M. i D.S., kao milicioneri, te okrivljenik J.V. kao pripadnik tzv. Teritorijalne obrane Borovo, okrivljenik J.Ć. naredio da se zatvore u podrumskoj prostoriji Stanice milicije Borovo, u ulici Nikole Tesle broj 1, površine oko 3x3 m², inače privatnoj kući u vlasništvu u to vrijeme prognanog mještanina P.Č., zarobljeni civili D.Z., D.T., Ž.B., N.P., D.K., B.Š., J.B., J.G., N.D., I.M. i N.K., u kojoj nije bilo ležaja, tekuće vode i sanitarnog čvora, te je pod bio prekriven kanalizacijskom otpadnom vodom punom fekalija dubine 20 do 30 cm, da bi iza tog bili prebačeni i zatvoreni u vatrogasni dom u kojem također nije bilo ležaja, pa su na betonskom podu ležali s ostalim zatvorenicima i to B.K., J.V., I.V., V.J., K.B., V.Č., S.J., I.B., F.J., S.T., R.I., P.Z., Ž.F., V.Z., Ž.H., I.Z. i D.K., da im se ne daje dovoljno hrane i vode za piće, da se zatvorenici N.P., D.K., J.G., Ž.B., I.M., Ž.J., Ž.Č., I.B., F.J., S.T., S.J., K.B. i D.Z., odvode na prisilni rad, odnosno, na obavljanje različitih poslova i to kopanje rovova, kopanje kanala, čišćenje WC-a, istovaranje robe iz kamiona i utovaranje u kamione, da se zatvorenici J.V., R.I., I.V., L.R., J.G. i K.B. ispituju i pri tom zlostavljaju, te da se zatvorenici D.T., Ž.B., N.P., D.K., J.B., D.Z., J.G., Ž.Č., I.M., N.K., I.V., J.V., V.Č., Ž.J., I.B., F.J., S.T., L.R. i Ž.H. tuku gumenim i drvenim palicama i različitim drugim predmetima, zbog čega je Ž.H. zadobio ozljede od kojih je umro. Okrivljenik M.D. tereti se da je neutvrđenog dana u prvoj polovici mjeseca rujna 1991. za vrijeme pretraživanja doma obitelji I., s neutvrđenim milicajcima, zbog traženja oružja, udario oštećenog M.I. otvorenom rukom u glavu, od kojeg udarca je pao na zid, iz Vatrogasnog doma s nepoznatim milicajcima, radi fizičkog zlostavljanja, odvodio zatvorene Ž.Č., I.B., J.Ć., V.Č., Ž.F., I.Z., P.Z. i V.Z., vraćajući ih pretučene, a posebno je zatvoreni I.Z. zbog toga buncao i izvršio malu i veliku nuždu u hlače, a nakon što je zatvorenik J.G. perući po naređenju milicijsko vozilo pronašao odrezano ljudsko uho i krv, vukao ga za uho i govorio prijeteći, da je on to učinio, potom da je nakon okupacije mjesta Lipovača, kod zarobljavanja V.J., udario ga najmanje dva puta otvorenom rukom u predio lica, oduzevši mu osobni automobil te ga dao P.G., prijetio zatvorenom J.B. da će mu izvaditi oči, da će ga zaklati i da živ neće izaći, u jednoj prostoriji u sklopu stanice milicije, udarao policijskom gumenom palicom po glavi zatvorenog J.V. Okrivljenici M.M., D.M. i D.S. terete se da su 12. rujna 1991. oko 22 sata, nakon što su po pripadnicima milicije tzv. SAO Krajine, od kojih su dvoje bili okrivljenici M.M. i D.S., odvezeni milicijskim vozilom iz zatvora u

37

vatrogasnom domu u stanicu milicije, najprije D.T., Ž.B., D.K. i N.K., a zatim D.Z., J.B. i N.P., tukli palicama, zbog čega su gubili svijest, da bi ih nakon svega vraćali, s tim što je okrivljenik M.M. još pri povratku D.T. stavio cijev pištolja bez streljiva u usta i povukao okidač, te nožem zarezao uho. Okrivljeniku J.V. stavlja se na teret da je 6. rujna 1991. u prostorijama stanice milicije, najprije najmanje deset minuta tijekom ispitivanja tukao nogama na kojima je imao vojničke čizme civila I.V., zbog čega je isti pao sa stolice, a zatim također tijekom ispitivanja tukao J.V., i to na način da ga je rukama uhvatio za glavu i njome udarao u zid. MARINO SELO/RIBNJACI Županijsko državno odvjetništvo u Požegi je 12. kolovoza 2008. podiglo optužnicu protiv više osoba te je Županijski sud u Osijeku 13. lipnja 2011. donio presudu kojom je krivima proglasio T.P. i Ž.T. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH, izrekavši T.P. kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, a Ž.T. kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. Presuda je pravomoćna. Stavljeno im je na teret da su od 13. do 23. studenoga 199l., tijekom obrane šireg područja Pakraca od oružanih napada paravojnih formacija pobunjenog dijela srpskog stanovništva i pridružene tzv. JNA, u prostorijama Ribarske kolibe u mjestu Ribnjaci (Marino Selo) u kojim prostorijama se nalazila baza Voda Vojne policije (VP 3026) pri 76. samostalnom bataljunu Zbora narodne garde, kojeg su bili pripadnici, kad su u razdoblju od 13. do 16. studenoga 1991. civili srpske nacionalnosti, stanovnici sela Kip, a pod sumnjom da sakrivaju oružje vojnog porijekla nakon što su im pretresene kuće, dovedeni, uhićeni i zatvoreni u improvizirani zatvor lociran u podrumu Ribarske kolibe,i to J.K., M.K., B.S., N.K., P.P., P.N., M.P., M.D., G.G., N.G., B.B., M.G., F.G. i J.P., a radi izmještanja dovedeni iz sela Klisa, i zatočeni u podrumu J.Ž., J.P., S.K., R.G., S.M., N.I., J.C., kao i ženske civilne osobe M.B. i J.Ž., protivno odredbama ratnog i humanitarnog prava, dana 15. studenoga 1991. u podrumu Ribarske kolibe- Ribnjaci zatočene civile F.G., J.C., N.G., J.P. i S.K. udarali po tijelu metalnim šipkama, gumenim palicama, drvenim batinama, a S.K. jedan od stražara nožem na prsima napravio križ te mu u ranu stavljao sol, da bi ih potom utovarili u kamion i odvezli u pravcu Ilove, gdje im se gubi svaki trag, a tijela N.G. i J.C. pronađena su 5. prosinca 1991. i obdukcijom je utvrđeno da je N.G. umro zbog strijelnih rana tijela i udova, a uzrok smrti za J.C. su strijelne ozljede glave, trupa i udova. Također da su 16. studenoga 199l. s neidentificiranim pripadnikom istog voda, izudarali metalnom šipkom, rukama i nogama po tijelu i glavi M.D., koji je uslijed batinanja dobio srčani udar i na stolici u podrumu baze umro, a njegov leš pronađen 17. studenoga 199l u Marinom Selu, u putnom jarku, a na tijelu istoga pronađeni su krvni podljevi prednje strane grudnog kosa i rana, nagnječina desne obrve, te da su 18. studenoga 199l. okrivljenik T.P. sa za sad neutvrđenim pripadnicima ovog voda, tukli J.K. i zatim u prostorije zatvora pustili vodu iz ribnjaka, tako da su svi uhićenici morali spavati na daskama iznad vode da se ne bi smočili i smrzli s obzirom na godišnje doba, odmah potom, isti okrivljenik u prisutnosti za sad nepoznatih pripadnika voda, poveo na ispitivanje uhićenika J.K., zavezali ga za stolicu dok mu je T.P. na nožne prste privezao žicu i spojio sa induktorom, a zatim proizvodio struju, tako da se J.K. tresao do iznemoglosti, dana 18. studenoga 199l. okrivljenik T.P., sa za sad neidentificiranim pripadnicima ovoga voda te još jedna neidentificirana osoba, zapovjedili svim zatočenim civilima da se međusobno polijevaju vodom, šmrkom, uslijed čega je R.G. umro, a zatim tukli J.K., pri čemu mu je nepoznati pripadnik voda slomio čeljust, drugi pripadnik prosjekao uho N.K. i u otvor stavio metak, a okrivljenik T.P. ga priključio na induktor i pustio struju od čega se N.K.

38

nekontrolirano tresao, da bi mu potom jedan pripadnik voda odsjekao uho, što je učinio i S.M., P.N. i M P. odsjekavši im oba uha, a zatim zasjekao resicu uha M.K. zapovjedivši mu da pojede uho S.M., što je ovaj i učinio, a potom S.M., P.N. i M.P. izveli iz zatvora i odveli u nepoznatom smjeru, a idućeg dana njihova tijela sahranjivali su preživjeli civili. Okrivljenik Ž.T. se tereti da je 23. studenoga 199l. zajedno s drugim pripadnicima istog voda gumenim palicama tukli zatočenike B.S., J.K. i M.K., dok ih u tome nije spriječio pripadnik Vojne policije po imenu D. ZATVOR U VELIKOJ PERATOVICI Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru podiglo je 16. rujna 1994. optužnicu protiv N.B. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH te ga je Županijski sud u Bjelovaru 3. srpnja 2002. proglasio krivim i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine. Presuda je pravomoćna. Stavljalo mu se na teret da je od kolovoza do listopada 1991. godine na području općine Grubišno Polje, kao pripadnik srpskih paravojnih postrojbi sa sjedištem u Velikoj Peratovici u namjeri nasilnog obaranja državnog i društvenog ustrojstva Republike Hrvatske i odvajanja teritorija i stvaranja etnički čistog srpskog državnog prostora, sve u funkciji velikosrpske ideje stvaranja „Velike Srbije“, postupajući u skladu s naredbama i ovlaštenjima dobivenim od nadređenih, kao nositelja vojne i civilne vlasti za vrijeme oružanih sukoba vođenih na području Grubišnog Polja, suprotno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, zajedno s drugim pripadnicima srpskih paravojnih postrojbi 20. kolovoza 1991. u Topolovici, na polju zvanom Polum, uz zlostavljanje uhvatili civile S.H., M.H., M.M., Z.M. i D.S. i nasilno ih odveli u zatvor u Veliku Peratovicu, 28. kolovoza 1991. iz Gornje Kovačice, nasilno odveli civila M.H. u zatvor u Mali Grđevac, 13. listopada 1991. u Velikom Grđevcu zajedno sa U.Lj. na polju zvanom Jovinac, nakon što je okrivljenik N.B. iz automatske puške pucao u vjetrobransko staklo traktora vlasništvo Š.N. i ispalio iz puške hitac pored nogu I.J., od civila I.J. i E.N. neovlašteno oduzeli i prisvojili traktor s kombajnom za vađenje krumpira i jedan traktor sa prikolicom, te nasilno odveli civile E.N., Š.N. i I.J. u zatvor u Gornju Kovačicu. Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru istu je optužnicu podiglo i protiv Ž.Z., R.Č., R.R., B.Č., L.S., M.S., T.A., J.B., R.B., N.B., S.B., R.B., I.C., M.Č., M,D,, M, K, R.K., B.K., Z.K., S.K., D.M., M.O., M.O., N.P., M.T. i D.V. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH. Stavlja im se na teret da su tijekom kolovoza, rujna i listopada 1991. godine na području općine Grubišno Polje, u namjeri nasilnog obaranja državnog i društvenog ustrojstva Republike Hrvatske i odvajanja teritorija i stvaranja etnički čistog srpskog državnog prostora, sve u funkciji velikosrpske ideje stvaranja „Velike Srbije“, postupajući u skladu s naredbama i ovlaštenjima dobivenim od nadređenih, kao nositelja vojne i civilne vlasti za vrijeme oružanih sukoba vođenih na području Grubišnog Polja, suprotno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, nakon ustroja tzv. „Bilogorskog odreda“ sa sjedištem u Velikoj Peratovici, koji je brojio oko 3000 naoružanih pripadnika, kojem je na čelu bio komandant R.Č., a činila su ga dva bataljuna kojima su rukovodili B.Č. i L.S. kao komandanti, Ž.Z., kao politički komesar, M.S. zapovjednik jedinice milicije, protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava sami ili njima podčinjeni po njihovim naredbama, nasilno odvodili civile u zatvor stacioniran u školi u Velikoj Peratovici, gdje su ih tukli i zlostavljali,

39

neke koristili kao jamstva prilikom pregovora, a neke ubili te bez ikakvog vojnog opravdanja pucali po civilnim objektima, vozilima i osobama pa su tako okrivljenici R.Č., Ž.Z., L.S., M.Č. 11. kolovoza 1991. na cesti prema Velikoj Peratovici uhitili i odveli u zatvor u Veliku Peratovicu civile I.H., H.H. u Malu Kelavu, gdje su ih čuvari tukli, pa ih nakon tri dana razmijenili. Okrivljenici Ž.Z., R.Č., B.Č., L.S., M.S., N.P., M.Č., S.K., R.K., D.M., R.B., B.K. 13. kolovoza 1991. na magistralnoj cesti blizu raskrižja za Gornju Garešnicu i Malu Peratovicu, uhvatili i u zatvor u Veliku Peratovicu odveli civile I.V., V.R., D.D. i D.D., kojima su prethodno oduzeli automobil i 6000 tadašnjih HRD-a, te M. K. kojem su oduzeli 400 tadašnjih DEM, 2000 HRD i lovački karabin, a nakon što su zaustavili vozilo Z.M. koji je pokušao pobjeći, ispalili u njegovom pravcu više hitaca iz automatskog naoružanja pri čemu su mu nanijeli teške i po život opasne ozljede. Okrivljenicima R.Č., L.S., J.B., D.M. i M.K. se stavlja na teret da su 20. kolovoza 1991. na cesti između Malog Grđevca i Topolovice, zaustavili osobno vozilo u kojem su se nalazili civili I.B., M.K. i M.K. te iz automatskog naoružanja ispalili više hitaca u vozilo pri čemu su usmrtili M.K. i I.B., a M.K. nanijeli teške ozljede. Nadalje, okrivljenicima L.S., M.S., D.V., S.K., M.D., R.K., N.P., R.B., M.O., M.O. da su 20. kolovoza 1991. opkolili selo Topolovica iz kojeg su uz zlostavljanja nasilno odveli civile S.S., M.S., V.L., Ž.L., Ž.S., M.K., Z.M., M.M., M.Č., Ž.B., Ž.M., M.M., M.K., R.L., S.M., S.H., M.H., J.Č., M.P., M.Č., Đ.Č., Đ.A., K.K., M.K. i D.S. nakon čega su neke odveli u zatvor u Velikoj Peratovici i koristili prilikom razmjene, dok su M.S., S.S., V.L., Ž.L., Z.M., Ž.S. i M.K. usmrtili. Također da su istog dana u Topolovici, htijući zarobiti i nasilno odvesti civile J.S. i A.K., koji su se skrili na tavan obiteljske kuće, bacili na krov tromblonske mine pa su uslijed eksplozija J.S. i A.K. zadobili teške i po život opasne ozljede od kojih je A.K. preminula. Okrivljenicima R.B. i R.K. se stavlja na teret da su 21. kolovoza 1991. na cesti između Topolovice i Malog Grđevca uhvatili civila I.Lj., zavezali mu ruke i oči i udarali ga kundacima pušaka po tijelu, a kad je naišao njegov sin D.Lj., uhitili ga i nasilno odveli u zatvor u Velikoj Peratovici, gdje je zlostavljan i ubijen. Nadalje, okrivljenicima L.S., M.S., N.P., S.K., M.O. i M.D. se stavlja na teret da su 21. kolovoza 1991. u Rastovcu odveli iz kuće civila A.H. u zatvor u Veliku Peratovicu, 28. kolovoza 1991. iz Gornje Kovačice nasilno odveli civila M.H. te ga prisiljavali na rad u kuhinji, 29. kolovoza 1991. u Gornjoj Kovačici iz kuće nasilno odveli A.Ž. u zatvor u Veliku Peratovicu, 29. kolovoza 1991. u Zrinskoj iz kuća odveli civile Đ.B., Z.O. i I.L. u zatvor u Veliku Peratovicu, 11. rujna 1991. na cesti između Velikog Grđevca i Velike Brane kad su traktorom naišli civili M.M. i N. M. zaustavili ih i N.M. otjerali u šumu gdje su je ispitivali i fizički zlostavljali, a kad je M.M. pokušao pobjeći, ispalili iz automatskog naoružanja hice nanijevši mu teške tjelesne ozljede. Okrivljenicima S.K., M.Č., N.B., M.T. se stavlja na teret da su 15. rujan 1991. na raskrižju cesta za Ivanovo Selo i Munije uhitili civile B.J., V.B., D.T., J.N., I.K., M.H., Z.G., Z.J., V.B. i A.B., koje su pretresli, fizički zlostavljali prisvojili im stvari, a B.J. odveli u zatvor u Veliku Peratovicu, 18. rujna 1991. u Gornjoj Kovačici nasilno odveli civile M.B., M.S., F.P, I.P., Z.B. i P.B. u zatvor u Mali Grđevac gdje su ih ispitivali i fizički zlostavljali sve do 21. rujna 1991. kad su pušteni s M.S. i R.J. koje su također nasilno odveli 19. rujna 1991. iz Gornje Kvačice, 21. rujna 1991. ušli u Ivanovo Selo gdje su pucali iz automatskog naoružanja po civilnim kućama, palili gospodarske objekte i otuđivali imovinu, nakon čega su zarobili dvadesetak muških civila koje pod prijetnjom oružja otjerali u centar Ivanovog Sela gdje su im služili kao živi zid tijekom borbi, ubili civila I.S., a iz oklopnog borbenog vozila „bov“ ispalili granatu među zarobljene civile uslijed čega su smrtno stradali F.F., Z.F., J.B., J.S. J.H., a ranjeni J.V., A.T., V.P., I.B. i V.F., dok su kao taoca odveli I. koji je kasnije ubijen. Okrivljenika M.S. se tereti da je 6. listopada 1991. na cesti između Troglave i Ivanovog Sela pucao iz vatrenog oružja u osobno vozilo u kojem su se nalazili civili T.J. i A.J. koji su tom prilikom teško tjelesno ozlijeđeni. Okrivljeniku N.B. stavlja se na teret da je 13. listopada 1991. u Velikom Grđevcu

40

nasilno odveo civile E.N., Š.N. i I.J. u zatvor u Gornju Kvačicu, a potom u Zrinsku da bi ih 30. listopada 1991. usmrtili ispred društvenog doma u Malom Grđevcu. Okrivljenicima T. A. i S.B. stavlja se na teret da su 31. listopada 1991. u Malom Grđevcu ušli u kuću civila I.K. te ga nakon ispitivanja i zlostavljanja usmrtili hicima iz vatrenog oružja, a potom kuću spalili. VOJNI ZATVOR KULINE Županijsko državno odvjetništvo u Splitu je 4. ožujka 2011. podiglo optužnicu protiv T.P., D.B., Ž.M. i M.P. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH. Optužnicom se terete da su da su od 2. ožujka do 23. travnja 1992. u Šibeniku, tijekom oružanog sukoba između oružanih snaga Republike Hrvatske s jedne strane i tzv. JNA, paravojnih snaga iz SR Jugoslavije te srpskih paravojnih postrojbi protuustavne tvorevine tzv. Republike Srpske Krajine s druge strane, dok je vojnim zatvorom „Kuline“ u Šibeniku upravljala 2. satnija 72. bojne Vojne policije, postupajući i to okrivljenik T.P. u svojstvu zapovjednika 2. satnije 72. bojne Vojne policije, nadređen zapovjedniku zatvora, D.B. u svojstvu zapovjednika navedenog zatvora, obojica imajući zapovjedne ovlasti nad svim zatvorskim čuvarima te odgovorni za primjenu propisa međunarodnog ratnog prava, Ž.M. u svojstvu pomoćnika zapovjednika 2. satnije 72. bojne Vojne policije i M.P. u svojstvu pomoćnika zapovjednika kriminalističke službe 2. satnije 72. bojne Vojne policije, nakon što su 2. ožujka 1992. u akciji Hrvatske vojske oslobađanja sela Nos Kalik bili zarobljeni te u navedeni vojni zatvor privedeni i zatvoreni pripadnici srpskih paravojnih postrojbi protuustavne tvorevine tzv. Republike srpske krajine B.S., N.S., R.S., M.S., B.S., Z.S.,N.S., B.S., P.S., D.K., D.K., M.K., D.K., B.K., B.Z., P.Z., J.Z., D.Z., M.M., M.Đ. i V.Ž., protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, navedene ratne zarobljenike osobno fizički i psihički mučili i zlostavljali, a okrivljenici. T.P. i D.B. znajući da i drugi podređeni im čuvari svakodnevno muče i zlostavljaju ratne zarobljenike, nisu poduzeli ništa da takva ponašanja spriječe i kazne, i time pristali da podređene im osobe nastave s protupravnim radnjama kao i na njihove posljedice, tako da su okrivljenici T.P., D.B., Ž.M. i M.P., ali i drugi nepoznati zatvorski čuvari, tukli navedene ratne zarobljenike nogama, rukama, gumenim palicama, kundacima pušaka, električnim kabelima i svim drugim podesnim predmetima udarajući ih po glavi i cijelom tijelu, mučili ih električnom energijom na način da su im ručni elektrošoker pod naponom prislanjali na golo tijelo, ogoljele žice pod naponom električne energije vezivali im za usne školjke, prste, testise i prislanjali na golo tijelo, postrojavali ih u red tako da su se svi bosi na mokrom betonskom podu morali držati rukama jedan za drugoga, nakon čega su za prvog i zadnjeg u redu vezali ogoljele žice pod naponom električne energije, pa je tako električna energija prolazila kroz sve njih, što je kod imenovanih ratnih zarobljenika, uslijed udara električne energije, stvaralo strašne bolove, prisiljavali ih da vreće napunjene pijeskom od oko 50 kg trčeći nose po dvorištu zatvora što su ovi i činili, a kad bi od iznemoglosti pali na pod, tukli ih navedenim predmetima po cijelom tijelu. Okrivljenicima Ž.M. i M.P. stavlja se na teret da su, zajedno s drugim čuvarima, prijeteći pištoljem dvojicu od tih ratnih zarobljenika prisiljavali na međusoban homoseksualni odnos, zbog čega je jedan od zatvorenika tražio od okrivljenika Ž.M. da mu dade pištolj da se ubije, pa kad mu isti dao pištolj, u uvjerenju da je pištolj pun, prislonio vrh cijevi od pištolja na svoju sljepoočnicu i potegao okidač, ne znajući da je pištolj ipak bio prazan, te su tako postupali na opisani način sve do 23. travnja 1992., kad su zatočenici premješteni iz navedenog vojnog zatvora, uslijed čega je kod imenovanih ratnih, zarobljenika, nastalo trajno oštećenje fizičkog i mentalnog zdravlja.

41

Županijsko državno odvjetništvo u Splitu je 30. prosinca 2011. podiglo optužnicu protiv D.B. i M.P. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH. Optužnicom se okrivljeniku D.B. stavlja na teret da je od 21. svibnja do 17. srpnja 1993. u Šibeniku, tijekom oružanog sukoba između oružanih snaga Republike Hrvatske i tzv. JNA, paravojnih snaga iz SR Jugoslavije te srpskih paravojnih postrojbi protuustavne tvorevine tzv. Republike srpske krajine, dok je vojnim zatvorom „Kuline“ u Šibeniku upravljala i sa svim osobama zatvorenim u tome zatvoru bila zadužena 2. satnija 72. bojne Vojne policije, postupajući u svojstvu zapovjednika navedenog vojnog zatvora, odgovoran za primjenu propisa međunarodnog prava i imajući zapovjedne ovlasti nad zatvorskim čuvarima, odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, držao u navedenom vojnom zatvoru civile D.J., M.K., M.K. i D.S., znajući da se civili svakodnevno fizički i psihički muče i zlostavljaju od strane podređenih mu čuvara, nije poduzeo ništa da takva protuzakonita postupanja spriječi i kazni, i time pristao da njemu podređene osobe nastave s protupravnim radnjama kao i na njihove posljedice, a i osobno sudjelovao u njihovom fizičkom maltretiranju, tako da su zatvorski čuvari svakodnevno nogama, rukama, gumenim policijskim palicama i svim drugim prikladnim predmetima do kojih bi došli tukli po glavi i cijelom tijelu D.J. i M.K., nanoseći im teške tjelesne ozljede, od kojih udaraca bili modri i crni, psihički ih maltretirali tjerajući tako D.J. da se skine gol i sagne čekajući tko će s njim obaviti spolni odnos do kojeg ipak nije došlo, palili mu upaljačem bradu, sipali velike količine soli u hranu, odvodili ih pa i okrivljenik D.B., u dvorište zatvora, gdje ih prisiljavali da se skinu goli, . te ih potom iz gumenog crijeva oko dva sata prolijevali hladnom vodom, tukli gumom po glavi, ulijevali vodu u uši, naređivali im zatim da se obuku, pa ih i nakon toga prolijevali vodom, odvodeći ih zatim u ćeliju, ne dopuštajući im da se presvuku i sa sebe skinu mokru odjeću. Također se tereti da su tijekom večeri sredinom lipnja 1993. godine zatvorski čuvari u jednoj zatvorskoj ćeliji najprije prisilili jednu zatvorenicu i zatvorenika da se skinu goli, a zatim ih prisilili na međusoban oralni seksualni odnos, za koje vrijeme su tjerali drugog zatvorenika da to gleda tjerali te kroz najmanje deset noći nad jednom od zatvorenica od strane čuvara i drugih nepoznatih osoba vršena silovanja i prisiljavanje na oralni seks, tako da je opisano zlostavljanje civila trajalo sve do 17. srpnja 1993., kad su razmijenjeni, a uslijed svega kod navedenih civila nastalo trajno oštećenje fizičkog i mentalnog zdravlja,. Okrivljeniku M.P. stavlja se na teret da je od 21. svibnja do 17. srpnja 1993., kao pripadnik navedene satnije i zatvorski čuvar, nakon što u navedeni vojni zatvor bili privedeni i zatvoreni naprijed navedeni civili, protivno odredbi ratnog i humanitarnog prava, nogama, rukama, gumenim policijskim palicama i svim drugim prikladnim predmetima, po glavi i cijelom tijelu tukao D.J. i M.K. nanoseći im teške tjelesne ozljede, tako da su ovi od tih udaraca bili modri i crni, prisiljavao D.J. da stane uza zid okrenut licem prema zidu i podigne se na prste, a zatim ga u takvom položaju tukao gumenom policijskom palicom po tijelu, nadalje dok je D.J. bio u WC-u, donijevši u kanti oko 20 litara hladne vode, svu vodu po njemu prolio, a zatim ga prisilio da skine hlače i gaće da se pogne i nasloni na stol te rukama raširi stražnjice govoreći mu: „Ima tko će“, s obzirom da se D.J. nije imao čime brijati pa je imao dugu bradu, upaljačem mu zapalio bradu, nadalje, tijekom jedne večeri sredinom lipnja M.K.i D.S. uveo u istu ćeliju, naredio im da sa sebe skinu svu odjeću, što ovi u strahu i učinili te ostali potpuno goli, a zatim prisilio jednu zatvorenicu i jednog zatvorenika na međusobni oralni seksualni odnos cijelu večer i noć sve do narednog jutra, prisiljavajući drugog zatvorenika da to gleda, uslijed čega su kod navedenih civila nastala trajna oštećenja fizičkog i mentalnog zdravlja.

42

VOJNI ZATVOR LORA Županijsko državno odvjetništvo u Splitu podiglo je 25. ožujka 2002. optužnicu protiv T.D., T.V., D.B., M.B., J.B., E.B., A.G. i A.B. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH. Županijski sud u Splitu ih je proglasio krivima, izrekavši T.D. i T.V. kazne zatvora u trajanju od po 8 godina, D.B. kaznu zatvora u trajanju od 7 godina, M.B. u trajanju od 4 godine i 6 mjeseci, J.B. u trajanju od 4 godine, E.B., A.G. i A.B. kazne zatvora u trajanju od 6 godina. Presuda je pravomoćna. Stavlja im se na teret da su od lipnja do početka rujna 1992. godine u Splitu, za vrijeme trajanja oružanog sukoba između Hrvatske vojske i pripadnika tzv. JNA i srpskih paravojnih formacija i to T.D., kao zapovjednik Vojno istražnog centra u sastavu 72. bojne Vojne policije Hrvatske vojske, a u naravi Vojnog zatvora „Lora“ u Splitu, a T.V. u svojstvu njegovog zamjenika, zatim M.B., J.B. i D.B., kao pripadnici interventne grupe - voda 72. bojne Vojne policije, te E.B., A.G. i A.B. kao stražari u navedenom Vojnom zatvoru „Lora", zajedno s neutvrđenim osobama u Vojno istražnom centru, odnosno Vojnom zatvoru „Lora" u kojem su pored ratnih zarobljenika bili i protupravno zatočeni civili uglavnom srpske nacionalnosti, T.D. i T.V. u navedenom svojstvu dopuštali njima podređenim stražarima, te drugim vojnim i civilnim osobama kojima su dozvoljavali ulaz u zatvor, da se prema zatočenim civilima ponašaju vrijeđajući njihovo ljudsko dostojanstvo i osobito ih ponižavali, fizički i psihički zlostavljali, mučili i tjelesno kažnjavali, sve i do usmrćenja nekih od njih, te i sami u tome sudjelovali, a M.B., J.B., D.B., E.B., A.G. i A.B. postupali na takav način, postupajući protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, pa su tako 14. lipnja 1992., nakon što su prethodnog dana, protivno nalogu istražnog suca Vojnog suda u Splitu u Vojni zatvor „Lora“ između ostalih dovedeni N.K. i G.B., iako su prema rješenju o provođenju istrage i određivanju pritvora zbog osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo oružane pobune trebali biti smješteni u Okružnom zatvoru Split na Bilicama, za vrijeme dok su ih oko 20,30 sati stražari A.B. i A.G., pod prismotrom vođe smjene straže E.B., provodili iz jednog dijela zatvora u drugi označen kao „Blok C“ i nakon što je N.K. pokušao pobjeći odgurnuvši stražara A.B. i preskočivši preko žičane ograde zatvora visoke 1,70 metara, A.B. i T.V. spriječili ga u tome ispalivši prema njemu neutvrđen broj hitaca iz pištolja zadavši mu strijelne rane ruke i noge, od kojih je jedna laka, druga teška povreda, a obje bezopasne po život, vratili N.K. u zatvorski krug gdje su u međuvremenu po pozivu kao pripadnici interventnog voda došli M.B., J.B., D.B., te upravnik zatvora T.D. i još neke neutvrđene uniformirane osobe, gdje su ga svi zajedno tako ozlijeđenog i dok je ležao na zemlji stali gaziti i udarati nogama, rukama i neutvrđenim predmetima, nanijevši mu više krvnih podljeva po glavi, posebno ispod tvrde moždanice, krvarenje u predjelu velikog i malog mozga, te otok mozga, koje predstavljaju tešku tjelesnu povredu, zatim oguljotine lijevog lakta, koljena, te desne potkoljenice, nagnječenje trbuha s krvnim podljevima potrbušnice s obje strane u bubrežnim ložama, nagnječenje glave gušterače, a uz to nagnječenje prsnog koša, prijelom od VII do X rebra s lijeve strane, te VII do IX rebra s desne strane, prijelome kostiju u predjelu grudnog koša, teške povrede trbuha i glave opasne po život, od kojih ozljeda je nakon što su ga u Klinički bolnički centar Split na smrt premlaćenog i bez svijesti odveli istu večer M.B., J.B. i Da.B., preminuo 23. lipnja 1992., nakon što su na opisani način izudarali N.K., stražari E.B., A.G. i A.B. zajedno s još nekim neutvrđenim uniformiranim osobama, nasrnuli na G.B., koji je ostao u dvorištu i tu ga izudarali nogama, a noću iza 1,30 sati, M.B., J.B. i D.B., koji su se tijekom noći vratili iz bolnice gdje su odveli N.K., te T.D. i T.V. otišli u sjeverni dio zatvora označen kao „Blok C“, u koji je u međuvremenu premješten već izudarani G.B., ušli u

43

njegovu ćeliju i stali ga gaziti, udarati nogama, rukama i neutvrđenim predmetima, a zatim izvukli u zatvorski hodnik i tamo nastavili tući nanijevši mu mnogostruke ozljede i to brojne krvne podljeve prsnog koša, lijevog prsišta, trbuha, čela i desnog lakta i višestruke prijelome rebara i to od II do VII s lijeve strane i od VII do IX s desne strane, krvni izljev u lijevo prsište, prijelom slabinske kralježnice, krvarenje potrbušnice oko oba bubrega, nagnječenje pluća i jetre, koje povrede čine cjelinu i predstavljaju tešku i po život opasnu tjelesnu povredu koja je dovela do smrtnog ishoda, od kojih ozljeda je G.B. preminuo neposredno nakon toga ostavljen tako premlaćen na zatvorskom hodniku, kroz navedeno razdoblje, posebno 13. lipnja 1992., neutvrđeni stražari i druge vojne i civilne osobe, više civilnih osoba srpske nacionalnosti i to M.Š., L.O., T.K., R.K., U.B., D.G., nakon što su uhićeni i dovedeni u Vojni zatvor „Lora“, iako su po nalogu vojnog istražnog suca trebali biti smješteni u Okružnom zatvoru Split na Bilicama, prilikom „ispitivanja“ tukli i maltretirali, priključivali na struju tako da bi im od toga jezik bio blokiran a govor nerazgovijetan i mutan, a isto tako noću im kroz otvor na vratima ćelije, gurali i pokazivali oružje i prijetili smrću, zadavši na opisani način L. O., T.K. i R.K. i D.G. vidljive hematome u većim površinama, krvne podljeve, posebice u visini bubrega, te M.Š. i U.B. zujanje i bol u ušima, u razdoblju od 19. do 28. kolovoza 1992. T.V. i D.B., M.K. dovedenog bez ikakvog osnova u Vojni zatvor „Lora“, tukli i ponižavali tako da ga je D.B. tukao šakama po glavi i tijelu, a T.V. prisiljavao druge zatvorenike da ga prljavim zahodskim krpama „osvježavaju“ po licu, očima, ušima i jeziku, da ga tuku odnosno da se međusobno udaraju, te neutvrđeni stražari i druge vojne i civilne osobe tukli ga nogama i rukama po glavi, posebno ušima i cijelom tijelu, noževima prijetili da će mu odsjeći uši, cijev pištolja gurali mu u usta i prijetili mu „Kevinom jamom“, a prilikom navodnog - insceniranog ispitivanja priključivali ga na izvor inducirane električne energije tzv. „poljski telefon“, šakama mu čupali vratne mišiće, gušili ga, prisiljavali ga da se u zatvorskom dvorištu svlači gol i šmrkovima polijevali vodom, što su ponavljali u više navrata kroz navedeno vrijeme, od čega je M.K. zadobio prsnuće ušnih bubnjića, izbijen mu jedan i slomljena dva zuba, više krvnih podljeva po cijelom tijelu, kroničnu infekciju očiju te posljedično otežano kretanje, kao i značajne promjene psihičkog zdravlja uslijed pretrpljenog straha, u razdoblju od 28. kolovoza do 1. rujna 1992. neutvrđeni stražari i druge vojne i civilne osobe, Đ.K. dovedenog bez ikakvog pravnog osnova u Vojni zatvor „Lora“, udarali nogama, šakama i gumenim palicama, priključivali ga na tzv. „poljski telefon“, prisiljavali ga da ozlijeđen i izmrcvaren trči po krugu zatvora, utjerivali ga u pasju kućicu i prisiljavali da laje, kao i pozdravlja „fašističkim pozdravom“, što su ponavljali u više navrata kroz četiri dana koliko je bio zadržan u zatvoru, a potom bez objašnjenja pušten, kroz koje vrijeme je Đ.K. zadobio brojne oguljotine, razderotine i krvne podljeve po glavi i čitavom tijelu i što je sve kod istog zbog pretrpljenog straha izazvalo značajne promjene psihičkog zdravlja. Županijsko državno odvjetništvo u Splitu podiglo je 23. prosinca 2008. optužnicu protiv T.D., T.V., E.B., A.G. i A.B. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH. Optužnicom im se stavlja na teret da su da su od ožujka do kolovoza 1992. u Splitu i to T.D., kao zapovjednik Vojno-istražnog centra u sastavu 72. bojne Vojne policije Hrvatske vojske, a u naravi Vojnog zatvora Lora u Splitu, a T.V., kao njegov zamjenik, te E.B., A.G. i A.B., kao stražari u navedenom zatvoru, zajedno s neutvrđenim osobama u Vojno-istražnom centru, odnosno u Vojnom zatvoru Lora u kojem su bili zatočeni ratni zarobljenici zarobljeni kao pripadnici tzv. JNA i srpskih paravojnih formacija u oružanom sukobu s postrojbama Hrvatske vojske, među kojima V.T., V.Ž., M.M., Z.M., M.P., N.F., M.T., D.M., D.R., B.V., D.Lj., M.M., G.P., D.S., G.P., V.S., D. J., M.B., D.R., V.D., Lj.G., M.K., M.O., V.Ž., M.Č.,

44

N.P., M.K., S.Č., M.B., M.R., J.K., D.T., G.T., B.H., D.B., L.P., S.Z., V.O. i dr., T.D. i T.V. u navedenom svojstvu dopuštali njima podređenim stražarima, te drugim vojnim i civilnim osobama, kojima su dozvoljavali ulaz u zatvor da se prema zatočenim ratnim zarobljenicima ponašaju vrijeđajući njihovo ljudsko dostojanstvo i osobito ih ponižavali, psihički i fizički zlostavljali, mučili i tjelesno kažnjavali, sve i do usmrćenja nekih od njih, te i sami u tome sudjelovali, a E.B., A.G. i A.B., postupali na opisani način postupajući protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, pa su tako kroz navedeno razdoblje T.D. i T.V., te po njihovu dopuštenju neutvrđeni stražari i druge vojne osobe, a E.B., A.G. i A.B., tijekom svibnja i lipnja, posebno one iz tzv. bloka C u kojem su bili smješteni zarobljenici koji nisu bili evidentirani, svakodnevno ih premlaćivali udarajući ih nogama, šakama, gumenim i bejzbol palicama, pa među njima i one koji su već dovedeni ozlijeđeni, a neke ozlijedili i iz vatrenog oružja, te ih priključivali preko štipalica koje su im stavljali na usne školjke i sporni organ na tzv. poljski telefon puštajući jake udare inducirane struje, gurali im pištolj u usta prijeteći im da će ih ubiti, odvodili na lažna strijeljanja, šmrkovima ih polijevali vodom pod velikim pritiskom ciljajući upravo u ona već povrijeđena mjesta na tijelu, prisiljavali ih na bludne radnje, da jedni druge tuku, da ulaze u pasje kućice i laju kao psi, te da klečeći ustima kupe otpatke po dvorištu, zadavši im na opisani način više pa i teških tjelesnih ozljeda u vidu višestrukih prijeloma kostiju, prostrijelnih rana, razderotina, krvnih podljeva po glavi i cijelom tijelu, te značajne promjene psihičkog zdravlja uslijed pretrpljenog straha, pa tako G.P. prijelom VIII i IX rebra s obje strane, M.K. prijelom VII i VIII rebra s obje strane, razderotine na glavi i desnoj potkoljenici, M.B., razderotine na leđima, B. H. prijelom V metakarpalne kosti desne šake, razderotine na lijevoj potkoljenici, V.Z., razderotine na oba koljena, posjekotine na desnoj podlaktici i rascjepljenje jagodine (resice) lijeve usne školjke, D.T., ustrijelnu ranu desne i lijeve nadlaktice, ustrijelnu ranu lijevo preponskog, potpreponskog i kuknog predjela, posjekotinu desne šake, zgrčenost prstiju obje šake, M.K., razderotine na glavi, L.P., prijelom gornje vilice, prijelom tri rebra s desne strane, razderotine lijeve obrve i više razderotina desne potkoljenice, a svima kao posljedicu doživljene traume posttraumatski stresni poremećaj, a od zadobivenih ozljeda preminuli su D.J., B.V., V.S.