Glasilo Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH • Godina IV • Broj 20 • Mart 2019. godine • Izlazi periodično

Ukoliko želite da podržite projekat časopisa „Damar“, svoje donacije možete uplatiti na transakcijske račune Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka:

Račun u konvertibilnim markama:PRIVREDNA BANKA SARAJEVO D.D. SARAJEVO

1011010000129531

Devizni račun:SWIFT: PBC CBA 22

PRIVREDNA BANKA SARAJEVO D.D. SARAJEVOOBALA KULINA BANA 18, 71 000 SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINA

IBAN: BA39 1011010000129531

PRIMAOC: UDRUŽENJE GRAĐANA PORIJEKLOM IZ SANDŽAKANOVA 2, 71 000 SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINA

www.ugsandzakubih.ba

3

IMPRESUM

Glavni urednik:Ekrem Lekić

Redakcija:Ismet Dedeić, prof. dr. Halid Kurtović, prof. dr. Hana Korać, prof. dr. Rifat Škrijelj, mr. Muharem Hamzić, prof. dr. Selmo Cikotić, prof. dr. Duljko Hasić, prof. dr. Izet Šabotić, Zakira Mahmutović – Škrijelj, mr. Anes Ličina, Dževdet Nikočević, dr. Šemsudin Hadrović, Ekrem Ferhatović, Murat Kahrović, dipl.ecc. Firdus Hamzagić, prof. dr. Azem Kožar, prof. dr. Enes

Hašić, prof. dr. Ismet Kurtagić, prof. dr. Ramo Kurtanović, akademik prof. dr. Šefket Krcić, akademik prof. dr. Hasnija Tuna Muratagić, mr. iur. Hakija Kurtović, dr. Rizvan Halilović, mr. sci. ecc.Ferid Šabotić, mr. Erol Ramusović, prof. Zijah Bihorac, prof. Samir Kurtanović, književnik, eseista Faruk Dizdarević, književnica Šefka Begović-Ličina, književnica Sabrija Račić-Hadžimurtezić, književnica Sanela Karišik-Begović, Jasmina Kruševljanin-Bondžuković – Novi Pazar, mr. sci. Ismet Latić – Petnjica, Jakub Durgut - Pljevlja, Muharem M. Mutabdžija – Prijepolje, Vukoman Kljajević

– Bijelo Polje, Edin Jadadić – Plav, Mirza Luboder – Rožaje.

Tehnički urednik: Nelmedin Kolubara

Izdavač: Udruženje građana porijeklom iz Sandžaka u BiH

Adresa: Nova 2, 71000 Sarajevo Tel/fax: 033/ 220-995

Štampa: Unioninvestplastika Sarajevo

Transakcijski račun: 1011010000129531PRIVREDNA BANKA SARAJEVO D.D. SARAJEVO

IZ SADRŽAJA

4 In Memoriam REDŽEB DEDEIĆ: I ROŽAJAC I

SARAJLIJA (1932-2019)

8Pečat INTERVJU SA FEHIMOM

LIČINOM, POVODOM NJEGOVE KNJIGE U PRIPREMI

12EkonomijaZAŠTO JE U BOSNI I

HERCEGOVINI I PORED BLAGOG EKONOMSKOG RASTA VELIKA NEZAPOSLENOST I SIROMAŠTVO

14EkonomijaNAJAM NA OSNOVU

UGOVORA O LEASINGU – NOVADIMENZIJA KONKURENTNOSTIPREDUZEĆA

22EkonomijaVODE I VODNI

POTENCIJALI BIH

24DruštvoOSVRT NA NEKE TABU TEME

SOCIJALISTIČKE HISTORIOGRAFIJE

28DruštvoNATO - BUDUĆNOST I

OPREDJELJENJE BIH

30Društvo,,ALLAHOVI VJEROVJESNICI’’

HUSEINA LJAJIĆA

32DruštvoPRIVREMENI IZNOS ROBE

PUTNIKA NA BH. GRANIČNOM PRELAZU

37DruštvoMUSLIHUNI KAO FAKTOR

HARMONIZACIJE MEĐU LJUDIMA NA PEŠTERSKOJ VISORAVNI U SANDŽAKU

42Pogledi LEGENDA O HAVADŽI

44Pogledi ZLOČIN SA IMENOM –

ŠTRPCI

JOŠ MNOGO TOGA...

Ovogodišnje obilježavanje 1. marta, Dana nezavisnosti BiH, u dijelu drža-ve gdje su Bošnjaci većina, zaista je

zračilo prazničkim i državničkim sjajem. Svaki građanin koji voli svoju zemlju osjećao je zado-voljstvo. Nažalost, u drugom dijelu BiH, ovaj dan je bio kao i svaki drugi – običan.Kada je davno, prije dvadeset sedam (27) godi-na, BiH proglasila svoju nezavisnost, a što je podrazumijevalo i AVNOJ-ske gra-nice, veliki broj Bošnjaka-muslimana je ostao van matične države Bosne i Herce-govine. Ova brojka je, nažalost, približna trećini populacije Bošnjaka u tadašnjoj nam zajedničkoj državi Jugoslaviji. Najveća koncentracija tih građana ostala je u Sandžaku. Cijena nezavisnosti BiH je za Sandžaklije bila skupa (iako su svi oni u BiH stoprocentno glasali „ZA“), jer svakom od nas je neko od bliže rodbine ostao u Sandžaku, tj. Srbiji i Crnoj Gori. Prošlo je više od četvrtine vijeka od toga datuma, a da bošnjačka politička elita ništa, ama baš ništa, nije uradila na relaciji država BiH - Bošnjaci u Srbiji. Tolika nebriga o stotinama hiljada svojih sunarodnika je neprihvatljiva. Bezobrazni i aro-gantni bošnjački političari ni javno ni tajnom diplomacijom ne pokazuju interes ni brigu kod srbijanskih i crnogorskih političara za „svoj narod“. Tako da su i lokalni političari na Sandžaku, a i narod, naročito u srbijanskom dijelu, u opravdanoj di-lemi je li im BiH matična država ili je to, pak, zemlja koja je teritorijalno udaljena od Sandžaka 1000 km, tj. Turska. Bošnjaka je u Sandžaku sve manje i manje. U BiH je za oko milion Bošnjaka manje od 1992. A bošnjački lideri, naročito u BiH, hvale se da su sačuvali Bošnjake i islam na ovim prostorima!!!Ni ja niti ovo Udruženje nikada nismo zagovarali priču „svi Bošnjaci u jednu državu“, ali smo za što tješnju vezu sa našim sunarodnjacima, koji su raspadom bivše države ostali da žive van BiH, tj. u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji... u

Cijena nezavisnosti

Umjesto uvodnika

n Ekrem Lekić, predsjednik Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH

4

IN MEMORIAM

Redžeb je rođen 1932. u Rožajama kao drugo od šestoro djece Šeća-Geca Dedeića i Šerife, rođene

Hot. Oni su živjeli u široj tradicionalnoj porodici pod krovom domaćinske kuće braće Dedeića. Ta zajednica je svoje-vremeno brojala 33 člana, koji su se kasnije, u skladu sa običajima dolazećih vremena, postepeno odvajali i zasnivali svoje manje i uže porodice.

Poslije završene osnovne škole, Redžeb se upisao u Gazi Husref-begovu medresu u Sarajevu. Tu je priliku dobio jer je bio odlikaš, te uopšte izuzetno bistar i talentovan dječak, a po složnoj odluci braće Šeća, Bajrama i Ibiša kao starješina zajednice.

Pošto u to vrijeme komunistička ide-ologija nije ni malo bila blagonaklona prema ovoj vrsti naobrazbe, samo rijetki su bili spremni da se izlože takvom ri-ziku, pa je Redžeb bio jedan od tri prva učenika iz Rožaja koji su upisali ovu uglednu medresu.

Kao učenika medrese 1949. godine hapsi ga OZNA /režimska tajna polici-ja/, kao navodnog pripadnika organiza-cije Mladi muslimani. Preživio je više-mjesečnu zatvorsku torturu, ali zbog ne-dostatka dokaza nije izveden pred sud.

Kao medresant i učenik završnog razreda, radio je kao imam tokom rama-zana u Gornjoj Lomnici. Iz tog vremena je zapamćen jedan vještački proizveden incidentni slučaj od strane političkih struktura koji je rezultirao novom za-tvorskom kaznom za Redžeba. Ona se ne može okarakterisati nikako drukčije nego kao atak na obavljanje najobičnijih vjerskih aktivnosti.

Naime, opštinski sudija za prekršaje u Ivangradu (Beranama) Pavle Bojović je 1956. donio rješenje kojim su na po 30 dana zatvora kažnjeni Redžeb i još nekoliko ljudi zbog toga što su „vršili vjerske obrede neustanovljenih dana

mjeseca decembra 1955. g. po privatnim kućama.., u svojstvu muslimanskih sve-štenika – hodža, iako nemaju odobrenje za vršenje obreda po privatnim kućama, niti pak imaju stručnih kvalifikacija radi obavljanja tog posla...“

Posebno je zanimljivo obrazloženje da je postupak protiv okrivljenih pokre-nut „po prijavi Sekretarijata za unutraš-nje poslove grada Rožaja“. Ovo nije bio jedini slučaj surovog i silničkog ataka na vjeru u ovom kraju. Nije mi poznato da su postojali slični primjeri kažnjava-nja pripadnika bilo kojeg drugog naro-da, širom bivše zajedničke zemlje zbog sličnog „kaznenog djela“ - obavljanja molitve u diskretnom ambijentu privat-ne kuće.

No, i ovaj pokušaj ponižavanja i sla-manja vjerskih temelja, osjećaja i prin-cipa Redžeba Dedeića, samo su osnažili njegov vjernički identitet, ljudski karak-ter i dostojanstvo.

Tokom služenja vojnog roka u JNA, iako pod „pečatom“ sumnjivih karakte-ristika i nerijetkih ispitivanja i pritisaka,

on pokazuje zavidnu sposobnost i vje-štine, te uspješno završava kurs sani-tarne službe. Sve vojničke obaveze je izvršavao na zavidnom nivou a uz to je, u granicama koje su te okolnosti dopu-štale, revnosno obavljao i svoje vjernič-ke dužnosti.

Poslije odsluženja vojnog roka, za-pošljava se u ambulanti u Rožajama, gdje je zdravstvena zaštita u to vrijeme bila na najnižem mogućem nivou. Do njegovog dolaska tu je radilo dvoje pri-učenih bolničara, nije bilo nijednog za-poslenog ljekara, a povremeno su dola-zili ljekari iz beranske bolnice. Njegovi prvi radni zadaci bili su pružanje po-moći stanovništvu od raširenih tegoba proizašlih iz ratne i poratne neimaštine. Između ostalog, revnosno se posvetio iskorjenjivanju vašljivosti u školama i seoskim područjima.

No, shvativši da se ne može učiniti mnogo samo entuzijazmom, bez struč-nog kadrovskog potencijala, te svjestan činjenice da vlast nedovoljno brine o tome, odlučio je da prekine započeti po-sao i poradi na sopstvenom usavršava-nju u oblasti medicine.

Pošto tada medresa nije bila priznata kao ostale srednje škole, te nije mogla da posluži kao osnov za upis na fakultet, morao je da polaže zahtjevan prijemni ispit da bi postao student Stomatološkog fakulteta u Beogradu. Saznanja koja je stekao u dotadašnjoj praksi, te ozbiljne pripreme za taj čin, omogućili su mu da i tu prepreku uspješno prebrodi.

Na fakultetu je ostao zapamćen kao izuzetan student koji je insistirao na po-novnom polaganju ispita ako bi ocjena bila ispod desetke. Kao student bio je demonstrator na više predmeta. Po zavr-šetku studija, ponuđena mu je pozicija asistenta, kao početna karika jedne „već viđene“ perspektivne univerzitetske ka-rijere. Međutim, on je na zaprepaštenje

Gorostas dostojanstva

Redžeb Dedeić: i Rožajac i Sarajlija (1932-2019)

n Piše: Ismet DEDEIĆ

5

IN MEMORIAM

nekih profesora tu ponudu odbio, saop-štivši im namjeru da se vrati u Rožaje, te pomogne da se tamošnje zdravstvo izvuče iz krajnjeg primitivizma i osku-dice.

Po povratku je imenovan za šefa sto-matološke službe, kasnije i za direktora postojeće zdravstvene ustanove, a spe-cijalizaciju je završio u Nišu. Njemu, naravno, nije u prvom planu bila lična pozicija, već želja za radikalno unap-ređenje zdravstvene zaštite stanovniš-tva. Pokrenuo inicijativu za formiranje i izgradnju doma zdravlja što je, kao i sve ideje s revolucionarnim iskoracima, naišlo na podijeljene reakcije. Narod je bio oduševljen, ali je u nekim užim kru-govima taj naum ocijenjen kao nemoguć i megalomanski. Naročito se to odnosilo na dio personala medicinskog centra u Beranama.

No, Redžeb je bio osoba koja ne pri-znaje prepreke plemenitim namjerama. On je uradio opsežan projekat sa inve-sticiono-tehničkom dokumentacijom

za osnivanje, izgradnju i finansiranje Doma zdravlja. Tu ideju su zdušno po-držali i lokalni funkcioneri, kasniji nosi-oci razvojnog procvata Rožaja – Omer Kurpejović, Hamdija Fetahović, Alija Matović i drugi.

Nije nedostajalo podrške ni od ru-kovodstva Crne Gore, a za to je vezana i jedna vedra epizoda, kao dodatni do-kaz o snazi Redžebovog karaktera i do-stojanstva. Naime, na njegovu molbu, rožajski opštinski funkcioneri – Omer Kurpejović, Hamdija Fetahović i Amir Redžović inicirali su prijem kod viso-kog crnogorskog i jugoslavenskog funk-cionera Vidoja Žarkovića da bi Režeb izvršio prezentaciju projekta izgradnje zdravstvenog centra.

Domaćin ih je srdačno dočekao u svom kabinetu i ponudio da se osvježe i popiju nešto po svom izboru. Redžeb se zahvalio i rekao da on ne pije. Domaćin je ponudio da bar popije kafu, sok ili bilo šta drugo. Ovaj je opet zahvalio i rekao da ne može ništa. Onda je dobro-

hotni Žarković baš insistirao da ipak nešto uzme, jer „iz ove kuće niko nije izišao nepočašćen.“

Na to mu je Redžeb rekao: „Onda niko od onih koji su Vam dolazili nije postio.:“ Tada se Žarković izvinio, re-kavši da nije znao da posti. A kada je jedan član delegacije predložio Redžebu da u toj posebnoj prilici i zbog srdač-nog domaćina načini izuzetak, ovaj mu je odrješito uzvratio: „Puno poštujem našeg domaćina, ali za mene je Allah najstariji.“ Vidoje Žarković mu je iskre-no odao priznanje za odlučnost i princi-pe i rekao da će doktoru Dedeiću vrata njegovog ureda uvijek biti otvorena, te obećao podršku prezentiranom projektu i svoje obećanje ispunio.

No, ma koliko predstavljala značaj-nu društvenu pobjedu, sama izgradnja Doma zdravlja je značila rješenje tek jedne polovine problema u zdravstvu. Preostala je druga, ništa lakša polovina – nedostatak medicinskog kadra. U svo-joj opštoj zapuštenosti, Rožaje nisu bile baš atraktivne za dolazak stručnih, viso-koobrazovanih ljudi sa strane, a pogoto-vo veoma deficitarnog ljekarskog kadra. Nije bilo kadrovskih stanova i svega drugog čime su ostale sredine mogle da ih privuku.

Pošto Redžeb nije bio čovjek koji bi u bilo kojem poslu zastao na pola puta, ulagao je nove napore i dovijao se na sve moguće načine da problem u potpunosti riješi. Tako se, ojačan mo-ralnim kapitalom sopstvenog primjera i požrtvovanja, obraćao potencijalnim kadrovskim „pojačanjima“ – ljudima koje su za rožajski kraj vezivale zavi-čajne, rodbinske i prijateljske veze. Prvi koji se odazvao na njegov humani poziv bio je čuveni internista Nazim Nokić, zatim afirmisani dječji ljekari Ećo Šećo i Sadudin Hajdarpašić iz Bijelog Polja, stomatolog Jašar Dacić koji danas u Švajcarskoj ima uglednu ordinaciju, pneumolog Dragutin Dašo Nedeljković iz Berana, doktor Vojo Bulatović i niz drugih koji su iz rožajskog kraja ili su na drugi način vezani za njega.

Sve to je imalo dragocjenu ulogu, no nije bilo garancija duže kadrovske stabilnosti rožajskog zdravstva, pa je Redžeb preduzeo korake za dalekoroč-nija rješenja. Koristeći svoje prijatelj-ske relacije sa dekanom medicinskog fakulteta u Prištini Osmanom Imamijem i poznanstvo sa poznatim kosovskim i

6

IN MEMORIAMjugoslovenskim političarem Mahmutom Bakalijem, uspio je da dogovori drago-cjenu saradnju između prištinskog fakul-teta i rožajskog Doma zdravlja. Tako je bilo omogućeno da svake godine na taj fakultet bude upisano po troje, četvoro mladih Rožajaca, što je bio svojevrstan podvig za to vrijeme kada su medicinski fakulteti, a naročito ovaj u Prištini, bili pod svojevrsnom opsadom kandidata za upis. Upravo će ti domaći rožajski ljeka-ri, odškolovani u Prištini, postati zdrav i snažan temelj rožajskog Doma zdravlja u decenijama koje su dolazile, pa sve do danas. A za ime Redžeba Dedeića će, zbog svega učinjenog, ostati neizbrisi-vo vezan atribut utemeljitelja modernog rožajskog zdravstva.

Uz udarničko zalaganje za zdrav-stveni i opšti razvoj i unapređenje Rožaja, Redžeb je posebno bio brižan oko školovanja i obrazovanja njegove braće, sinovaca i ostalih iz brojne fami-lije Dedeić. I nas i naše roditelje on je u tom smislu neumorno hrabrio i pod-sticao, a mnoge i finansirao, pa i iznad granica svojih mogućnosti. Zahvaljujući tome, mnogi od nas su stekli fakultetske diplome te više stručne titule i znanja koja su ostavila i ostavljaju dobukog traga u Rožajama, BiH i širom svijeta. Na tome smo mu beskrajno zahvalni.

Cijeli Redžebov obrazovni, radni i opšti životni put je ostajao čvrsto poplo-čan uspjesima. To je tim više i uzviše-nije ako se imaju u vidu sve one, rani-je u ovom tekstu pomenute, te sigurno brojne nepomenute i neznane prepreke i udari preko kojih i kroz koje je prolazio. A samo zbog toga što je bio nepokole-bljivo i iskreno odan vjeri i nesalomlji-vom ljudskom dostojanstu u društve-nom sistemu u čije političko jednoumlje i jednobrazni ideološki kalup se to nika-ko nije uklapalo.

Uporno su ga pokušavali rušiti, a on se iz svih tih njihovih pokušaja uzdizao stameniji, jači i viši. Jednostavno je bio superioran nad njima u „životnoj igri“ koja se igrala po njihovim pravilima. Tu snagu je, između ostalog, demonstri-rao i prilikom kandidovanja za poslani-ka, odnosno tada delegata u Skupštini Crne Gore, što je bio jedan od rijetkih „zametaka“ kakvog-takvog pluraliz-ma u jednopartijskom sistemu. Njega su kao kandidata predložili građani, a od te kandidature se Opštinski komitet Saveza komunista zvanično ogradio, jer

nije bio član Partije. Šta više, oni su na listu stavili kao kandidate još dva ljeka-ra koji su bili u članstvu.

Uprkos snažnoj kontrapropagandi partijske mašinerije, od oko 11 hiljada glasača u to vrijeme u rožajskoj opšti-ni, Redžeb Dedeić je dobio tri puta više glasova nego oba ona protivkandidata zajedno. To je bio košmaran ishod za komitetlije na svim nivoima, na kraju začinjen komentarom koji se sponta-no oteo visokom crnogorskom partij-skom zvaničniku, kasnijem predsjed-niku CK SK Crne Gore i predsjedniku Savezne (jugoslovenske) vlade Veselinu Đuranoviću: „Eto, ova Skupštini doživi da u nju uđe i odža“!

No ni taj, ni svi kasniji slični komen-tari, nisu ni najmanje sputavali Redžeba Dedeića da bude izuzetno aktivan na skupštinskim zasijedanjima, zalažući se za rješavanje problema u zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti i drugih vitalnih ži-votnih pitanja u rožajskoj opštini i široj zajednici. Jednostavno, živio je s neda-ćama naroda i činio je sve što je bilo u negovoj moći da ih ublaži.

Iz tog vremena ostao je upamćen moralni poduhvat koji je načinio zajed-no sa Mulazom Šahmanom iz Bijelog Polja kada se u Skupštini glasalo o skidanju delegatskog imuniteta da bi se mogla provesti istraga protiv člana Skupštine i poznatog rožajskog političa-ra Alije Matovića zbog navodnog teškog krivičnog djela. Jedino su njih dvojica glasali protiv skidanja imuniteta, jer su vjerovali u ono u što je vjerovao i narod Rožaja i svi drugi koji su Matovića po-znavali - da se radi o zlonamjernoj ne-istini. Javno je tada u Skupštini rekao da ne može glasati za odluku kojom se po-država jedna isključivo politički monti-rana optužnica.

Isto to je Redžeb hrabro i odluč-no ustvrdio i kao svjedok na suđenju Matoviću, koje je na licu mjesta pratilo mnogo nas iz Rožaja, svjesnih da je to pokušaj sputavanja afirmacije bošnjač-kih političkih kadrova, jer je Matović imao velikih izgleda da postane visoki partijski funkcioner i na saveznom ni-vou. Time je poslata jasna poruka i vi-sokim crnogorskim političarima i sudu da njihova presuda neće moći ocrniti Matovića pred narodom. Kasnije će biti pokušaja da se Redžeb okrivi zbog tog svjedočenja, ali zbog njegove odlučno-sti i hrabrosti, te ubjedljivih argumenata

koje je iznio, „montažeri“ su odustali od daljnjih „montaža“.

I bio je uistinu svestran. Uz sve ostale društvene obaveze, u mlađim godinama aktivno se bavio i sportom, igrajući u fud-balskom timu „Gornji Ibar“. Takođe je ostavio naizbrisive tragove u oblasti kul-ture kao predsjednik poznatog Kulturno-umjetničkog društva „Vrelo Ibra“ koje je u vrijeme njegovog mandata, a i kasnije, osvajalo mnoge međunarodne nagrade za folklornu baštinu.

Njegova visoka nacionalna i vjer-ska osviještenost zračila je istovremeno najširom mogućom tolerancijom prema drugima i drukčijima. Opšti duhovni i kulturološki identitet Redžeba Dedeića bio je lišen bilo kakvih primjesa naci-onalizma, premda su mu distanciranost od partije i zvanične ideologije razni re-žimski „dušebrižnici“ često pokušavali prišiti upravo tu etiketu.

O snažnom temelju takvog njegovog identiteta i osjećaja za međukomšijsko i međunacionalno uvažavanje, svjedoči i činjenica da su dio Drugog svjetskog rata u kući Dedeića našli utočište i za-štitu članovi porodice Veselina Zekića.

U prilog svemu tome, prenijećemo citat iz jednog rada ugledne književnice rožajskog porijekla, Stojane Garović – Magdelinić. Ona Redžeba pominje kao čovjeka „ukrašenog raskošno bogatim ljudskim osobinama, koji je u Rožajama, radeći kao stomatolog vrhunskog ume-ća, ostao upamćen po najhumanijem mogućem odnosu prema ljudima, naro-čito prema deci siročadima, bez obzira na veru, bogatstvo, nacionalno poreklo i društveni ugled, i koji do kraje ostade, skoro usamljen, kristalno čistih moral-nih vrednosti, u istinskoj veri u primenu Hipokratove zakletve...“

Sedamdesetih godina je došlo do partijskih mimoilaženja u pogledu po-drške nekim medicinskim kadrovima. Prevagnuo je stav da se unaprijede neki ljudi za koje je Redžeb smatrao da to svojim znanjem i sposobnostima ne za-služuju, pa je on dao ostavku na direk-torsku funkciju i otišao na rad u Libiju, gdje su u tom periodu rado dočekivali medicinsko osoblje iz SFRJ. Tamo je uspješno radio dvije godine, pri čemu su mu pacijenti bili i najviši državni funkcioneri, a vratio se na poziv njego-vih prijatelja iz „Alkaloida“ - poznate farmaceutske kuće iz Skoplja. Oni su ga poznavali iz vremena studija i ima-

7

IN MEMORIAM

li su uvid u sve njegove sposobnosti. Tom prilikom im je rekao da je njegov jedini uslov bilo to da bude angažovan u Sarajevu, obrazlažući svoju želju lije-pim iskustvima i vezanošću za taj grad iz vremena školovanja i odrastanja. Tako je postao direktor predstavništva „Alkaloida“ u Sarajevu, dajući veliki doprinos širenju tržišta i snaženju po-slovanja te kompanije.

Ni po odlasku u penziju, nije pre-stao s aktivnim radom. Iskoristivši za-mah koji je privatnom poduzetništvu dao Anto Marković, kad je došao na čelo Savezne vlade, on je otvorio pri-vatnu firmu za promet lijekova koja je uspješno poslovala sve do početka rata i blokade Sarajeva. U to vrijeme su uslijedili pozivi iz zavičaja da izbjegne dramu koja će uslijediti i dugo potrajati, da dođe u Rožaje gdje je imao i svoju kuću. Ali, on je to odbio uz obrazloženje da želi da podijeli teret svih iskušenja i nevolja sa gradom u kojem je proveo najljepše godine života. Poznato je i da je braniocima ustupio vozilo svoje firme i dragocjene zalihe lijekova.

Ostaće zabilježeno i to da je od ratne 1993. do 1998. Redžeb Dedeić bio član Obnoviteljskog sabora Islamske zajedni-ce u BiH. Takođe je bio jedan od inicija-tora osnivanja Udruženja građana porije-klom iz Sandžaka u Bosni i Hercegovini.

Prema uputama koje je za života dao porodici, sahranjen je i ukopan u Sarajevu. Iako po veoma lošem, snijež-nom i hladnom vremenu, na poslednji ispraćaj su došli brojni prijatelji i pozna-nici iz Sarajeva i cijele BiH, te rođaci i komšije iz zavičaja. Mnogi ljudi iz daljih mjesta su iskazali i još uvijek iskazuju žal što nisu bili u prilici da prisustvuju dženazi zbog neobaviještenosti. A zaista je bilo premalo vremena da svi budu o tome informisani zbog ranije iskazane želje rahmetlije da bude ukopan iza džu-ma-namaza, a desilo se da umre u četvr-tak uveče.

Ostaće da se pamti i dolazak više hi-ljada ljudi iz cijelog Sandžaka na hatar koji je tim povodom upriličen u džamiji u Rožajama. Nekoliko dana su to činili i Rožajci, ali i rijeke musafira iz Berana, Novog Pazara, Plava i drugih sandžačkih

mjesta, te iz ostalih krajeva bivše zajed-ničke zemlje.

To nije moglo nadoknaditi veliki gubitak i ublažiti bol, ali jeste pobudi-lo osjećaj ponosa i utjehe, prije svega za Redžebovu suprugu Hatidžu - Bebu koja ga je vjerno pratila i bila stamen oslonac kroz izuzetno buran, zanimljiv i bogat život, za njegovu kćer Muberu, sina Harisa, unuka Alija i unuke Eminu i Esmu, za brata Arslana, sestru Aišu, kao i za sve nas - rođake i saplemenike. Ma gdje bili, za nas je Redžeb vazda bio i zauvijek će ostati grandiozan autoritet i svakovrsni oslonac, naš svjetionik na putu kroz sva životna iskušenja.

Na kraju, koristim ovu priliku da naj-iskrenije zahvalim Rožajcima, te svim ostalima koji su dolaskom na dženazu i hatar i porukama utjehe i podrške, koje su porodici i rodbini stigle i stižu sa svih strana svijeta, ukazali veliku pažnju Redžebovoj ličnosti i djelima. Takođe iskreno vjerujem da će mu Rožaje uz-vratiti za njegova neprocjenjivo vrijed-na djela i ulogu u zavičaju na neki dale-koročniji i dugotrajniji način. u

8

PEČAT

Kako ste došli na ideju da pišete knjigu Demografska kretanja stanov-ništva Novog Pazara?

Prostor Novog Pazara kao i prostori ostalih sandžačkih opština samo su djeli-mično demografski obrađivani i to često sa tendeciozno napisanim netačnim poda-cima. Navešću ovom prilikom samo dva primjera koja su me potakla da se i ja poč-nem baviti ovom problematikom. U jed-noj monografiji koja obuhvata i jednu tre-ćinu naselja Novog Pazara u kojoj se, između ostalog, govori o iseljavanju Mu-slimana sedamdesetih godina za Tursku, kao razlog iseljavanja za sva navedena domaćinstva se navodi školovanje i zapo-slenje, što je netačno. U istoj monografiji u svim tabelama popisa navodi se musli-manska vjeroispovijest iako u svim knji-gama popisa Republičkog zavoda Repu-blike Srbije stoji islamska vjeroispovijest.

S obzirom na značaj i obimnost projekta, možete li nam reći dali je još neko sa Vama angažovan u tom pro-jektu?

U Novom Pazaru imam prijatelja prof.dr. Selima Šaćirovića koji na Niškom uni-verzitetu predaje Demografiju. Pošto sam ja informatičar, a on demograf odlučili

smo da napravimo spoj te dvije oblasti. Moj zadatak je da iz baza statističkog za-voda Republike Srbije i iz turskih deftera vadim podatke, pravim tabele i grafikone, a prof.dr. Selim Šaćirović da na osnovu toga radi obradu tabela i grafikona.

Kada i gdje ste predstavili tu vašu ideju?

Matica Bošnjaka u Novom Pazar, nji-hov Odbor za nauku i kulturu, 17. janua-

ra 2019. godine organizovao je tribinu na temu Demografska kretanja stanovništva u Novopazarskom kraju.

Prof. dr. Selim Šaćirović i ja, uz asi-stenciju moderatora prof. dr. Amele Lu-kač Zoranić, i uz učešće prisutnih, pre-stavili smo ovu temu.

Možete li i nama konkretnije pred-staviti to što ste prezentovali na Tribini?

Demografska kretanja smo prestavili od 1455. godine. U popisu krajišta Isa-bega Isakovića 1455. godine pominju se sela koja sada pripadaju opštini Novi Pazar – ukupno 92.

Brojno stanje stanovništva Novog Pazara u periodu 1468/69. do 1489. go-dine, prema rezultatima popisa iz tog perioda ima tedenciju naglog pada i kod muslimanskog i kod hrišćanskog stanov ništva, s tim što je taj pad znatno veći kod hrišćanskog stanovništva. Evi-dentirano je 1468/69. godine 376 doma-ćinstava, a 1485. godine 242. domaćin-stva, dok je 1489. godine evidentirano 218 domaćinstava.

Na velike demografske promjene uti-calo je više faktora. Poznato je da je taj period, bio period stalnih ratova koje je vodilo Osmansko Carstvo i koji su de-

Demografska kretanja stanovništva u Novopazarskom kraju

Intervju sa Fehimom Ličinom, povodom njegove knjige u pripremi

Fehim Ličina je rođen 1947. godine u Radmancima, opština Petnjica, Crna Gora. Završio je Učiteljsku školu u Novom Pazaru, Višu Pedagošku školu smjer fizika i hemija u Prištini, Fakultet organizacionih nauka u Beogradu, položio sve ispite na postdiplomskim studija-ma Elektrotehničkog fakulteta, smjer informatika i računarstvo u Sarajevu, specijalizirao informatiku na Matematičkom fakultetu u Beogradu. Objavio je knjige Monografija bratst-va Ličina i Genetičko porijeklo bratstva Ličina. Knjigu Genetičko porijeklo bratstva Ličina prestavio je na međunarodnom kongresu genetičara u Dubrovniku 2017. godine. Napisao je još dvije Monografije koje će uskoro ići u štampu: Monografiju Kožara i Monografiju Ibra-himagića iz Gusinja. Sa porodicom živi u Sarajevu

n Razgovarao: Firdus HAMZAGIĆ

9

PEČATmografski i materijalno iscrpljivali Car-stvo; period koji je bio ispunjen velikim mortalitetom stanovništva što zbog rat-nih razaranja, a što i zbog raznih zaraznih bolesti i drugih elementarnih nepogoda. Pri tome, ne isključuje se ni odliv stanov-ništva koji se vršio odlaskom u druge krajeve, bilo u potrazi za boljom egzi-stencijom, bilo bježeći preko granice.

Dali se je ta tendencija promjene stanovništva i dalje nastavila?

U prvoj polovini XVI vijeka došlo je do porasta stanovništva kako musliman-skog, tako i hrišćanskog. U Novom Pa-zaru 1516. godine evidentirana su 502 domaćinstva i 217 neoženjenih osoba. Muslimanskih domaćinstava je bili 405, a hrišćanskih 97. U ovom periodu evi-dentirano je 13 doseljeničkih domaćin-stava.

U katasterskom popisu za Bosanski sandžak iz 1528/30. godine nalaze se podaci da je te godine u Novom Pazaru evidentirano 708 domaćinstava i 75 ne-oženjenih osoba. Muslimanskih doma-ćinstava bilo je 603, a hrišćanskih 105.

U Novi Pazar doseljavali su se uglav-nom iz sledećih mjesta: Sjenice, Rasa, Jeleča, Nikšića, Dubrovnika, Sarajeva, Olova, Višegrada i drugih mjesta.

Najviše, njih 31, došli su iz sela Her-cegovačkog sandžaka. Stanovništvo koje se doseljavalo u Novi Pazar, se uglav-nom bavilo zanatskom djelatnošću i tr-govinom vlastitih proizvoda. Iste godine evidentirano je 38 hrišćana tkača i trgo-vaca tekstilom, koji su doselili u Novi Pazar iz sela: Sitar, Ljetovine, Pavli, Podnopolje, Dobri Dol, Tihonjić, Bare, Donje Radove, Markuš, Petrovine, Mali Potok, zatim iz Gluhavice, Trgovišta i nekih sela nahije Sjenice i Brvenika.

U popisu 1540. godine bilježi se pad stanovništva u Novom Pazaru. Ove godi-ne popisano je 540 domaćinstava, 168 manje nego u predhodnom periodu. Po-pisana su 443 muslimanska i 97 hrišćan-skih domaćinstava.

Osmanlijsko Carstvo u ovom pe-riodu znatno je proširilo svoje grani-ce i na novoosvojenim prostorima osnovana su brojna gradska naselja. U novim gradskim naseljima razvi-jalo se zanastvo i gradska privreda. Tako se stanovništvo selilo u nove gradove, usmjereno intencijom dr-žavne politike.

n Sa tribine u Novom Pazaru

Tabela 1: Popis u Novom Pazaru, 1540. godine1

Godina GradskeČetvrti

Muslimani Hrišćani Ukupno

Dom

aćinstva

Udovičkih

domaćinstava

Neoženjenih

Dom

aćinstva

Udovičkih

domaćinstava

Doseljeničkih

domaćinstava

Neoženjenih

Dom

aćinstva

Neoženjenih

1540

Džamije KapudžibašeHamze vojvode 39 - 10 - - - - - -

Isa bega 3 - 3 - - - - - -Mesdžid Muezin hodže 20 - 4 - - - - - -

Mesdžid Ahmedarudara 11 - 1 - - - - - -

Mesdžid Hasan bega 18 - 3 - - - - - -.Mesdžid Iskendera čel 15 - 1 - - - - - -

Mesdžid Hajrudina iliBajramlu 48 - 11 - - - - - -

Mehdžid Sinana rudara 10 - - - - - - - Mehdžid Čelepverdiage 21 - 4 - - - - - -

Mentešelu Alija, dr.imeIshaka 26 - 2 - - - - - -

Mesdžid Ahmed bega 56 - 3 - - - - - -Ak Iliuasa 75 - 12 - - - - - -Mesdž. hadži Ferhada 56 - 3 - - - - - -Mesdžid Ahmeda vo-jvode 44 - 6 - - - - - -

Iskendera subaše 9 - 1 - - - - - -Dubrovačkih trgovaca - - - 46 - - - - -Ćukovac 1 - - 4 - 4 - - -Parice - - - 17 - - - - -Vrbovac - - - 21 - - - - -Paralovo 1 - - 5 - - - - -Ukupno 443 - 64 93 - 4 - 540 64

10

PEČAT

U ovom periodu izrazit je pad samo kod muslimanskog stanovništva koje se uglavnom bavilo zanatstvom i drugim djelatnostima karakterističnim za grad-sku privredu. Pretpostavlja se da bi to mogao biti jedan od razloga ovako velike depopulacije Novog Pazara krajem prve polovine XVI vijeka.

Ovdje ćemo prestaviti samo dvije mahale (dvije četvrti Novog Pazara):

Mahala Ahmed – vojvode, nalazi se istočno od Altun – alem džamije, gdje se nalazi Ahmed vojvoda džamija (u narodu je poznata kao Mala, a u novije vrijeme kao Koraćka džamija).

Ko je uopšte bio Ahmed-vojvoda? Samim tim što mu uz ime stoji titula voj-vode, dovoljno govori da je bio još jedan u nizu velikih uglednika ovog kraja. U XV vijeku u osmanskim dokumentima, termin vojvoda bio je sinonim za krajiš-kog bega i sandžak-bega. U osmanskom carstvu titulu vojvode nosilo je i lice za-duženo da upravlja posjedima (hasovi-ma) sandžak-bega u jednoj ili više nahija, kao i posjedima drugih visokih državnih dostojanstvenika i pripadnika carske po-rodice. Prvi turski upravitelji u Hercego-vini zvali su se vojvoda, a docnije su pre-uzeli naziv sandžak-krajišnika.

Mahala Ahmed - vojvode prvi put se pominje 1516. godine, sa 53 domaćin-stva; 1530. godine, brojala je 90, 1542. godine 44 domaćinstva, a 1604. godine u

ovoj mahali popisano je 41 domaćinstvo sa 39 oženjenih i 12 neoženjenih.

Mahala Kapudžibaše Hamze voj-vode, nalazi se oko istoimene džamije koju je podigao Kapudži baša Hamza u XVI vijeku, a nalazila se sada na uglu ulica 28. novembra i Šabana Koče. U po-pisu 1604. godine, mahala je imala 35 domaćinstava.

Titula kapudžibaša odgovara funkciji zapovjednika dvorske straže, na dvoru

sultana ili najviših državnih funkcionera, u prestonici ili središtima provincija. Ka-pudžibaše, na dvoru turskih namjesnika u Bosni, isticali su se kao njihovi najak-tivniji saradnici, u političkoj upravi i voj-nim akcijama.

U knjizi će se nalaziti i podaci o po-pisu Prizrenskog sandžaka. Po čemu je karakterističan taj popis?

Katastarski popisni defter Prizrenskog

Tabela 2: Pregled demografskih kretanja stanovništva u Novom Pazaru tokom XV i XVI stoljeća2

Godina

Muslimansko stanovništvo Hrišćansko stanovništvo ukupno

Dom

aćinstva

Udovičkih

Dom

aćinstava

Neoženjenih

Dom

aćinstva

Udovičkih

Dom

aćinstava

Doseljeničkih

domaćinstava

Neoženjenih

Dom

aćinstva

Neoženjenih

1468/9 175 - - 194 7 - 28 376 281485 167 - - 72 3 - 3 242 31489 152 - 10 56 10 - 12 218 221516 367 38 217 81 3 13 - 502 2171528 570 33 75 81 1 23 - 708 751540 443 - 64 93 - 4 - 540 641604 377 - 34 56 - - - 433 34

n Tribina u Novom Pazaru izazvala je veliko interesovanje

11

sandžaka iz 1571. godine, je opisni poime-nični popis. Popisivanje teritorije Prizren-skog sandžaka neredio je sultan Sulejman I (1520-1566). Pošto je sultan Sulejman odmah potom umro, popis je završen za vrijeme vladavine njegovog sina sultana Selima II (1566-1574. godine).

Popisom je obuhvaćeno u Prizren-skom sandžaku ukupno 541 selo sa svim njegovim poreskim obveznicima i natu-ralnim i novčanim davanjima.

Karakteristično kod ovog popisa je da se u njemu uglavnom nalaze hrišćan-ska imena dok su muslimani bili vojni obveznici i ne vode se kao poreski obve-znici.

Ovo je pojedinačni popis i popisana su sva naselja Novog Pazara. Popis ne sadrži prezimena već samo ime i ime oca a kod Musliman upisan je i odrednica „bin“, što znač sin.

Kakve su bile daljne tendencije de-mografskih kretanja?

Demografsko kretanje u Novom Paza-ru iz kraja XVI i samog početka XVII vi-jeka, može se sagledati na osnovu sačuva-nog jednog katastarskog popisa bosanskog sandžaka iz samog početka XVII vijeka. U popisu 1604. godine u Novom Pazaru evidentirano je samo 433 domaćinstva i 34 neoženjena lica. Upoređivanjem poda-taka može se vidjeti da je Novi Pazar imao krajem XVI vijeka , odnosno početkom XVII vijeka manji broj stanovnika nego u drugoj deceniji XVI vijeka. Pretpostavlja se da je u tom periodu bila neka velika epidemija koja je rezultirala velikim mor-talitetom stanovništva.

Postoje podaci da je 1602. i 1604. godine bila epidemija kuge u Cari-gradu, Skoplju, Prizrenu, Foči, Sara-jevu i drugim gradovima Osmanskog carstva.

Novi Pazar je bio važna tranzitna sta-nica u trgovinskom prometu, pa se ova zaraza mogla lako proširiti i na stanov-ništvo Novog Pazara. Ukazaćemo samo na neke uporedne podatke. U mahali Ak Ilijasa 1540. godine bilo je evidentirano 75 domaćinstava, a 1604. godine 17 do-maćinstava, u mahali Osman bega evi-dentirano je samo jedno domaćinstvo. Slična situacija je i u ostalim gradskim četvrtima. Primjećuje se i odsustvo stal-no nastanjenih dubrovačkih trgovaca, koji su se zbog ove epidemije odselili iz Novog Pazara.

Jesu li još neki popisi bili predmet razmatranja u knjizi?

Sledeći popisi su bili predmet našeg razmatranja, i to: popisi iz 1585,1875., 1899. godine. Prema podacima iz Godiš-njaka kosovskog vilajeta iz 1899. godine, Novi Pazar sa selima koja su mu pripada-la imao je 18 744 muslimanskog i 14 871 hrišćanskog stanovništva. Jevreji se ne pominju posebno i vjerovatno su svr-stani u hrišćansko stanovništvo, jer se zasigurno zna da ih je bilo u Novom Pa-zaru.

Tendencija migracionihih kretanja stanovništva u novopazarskom kraju na-stavlja se i u prvoj polovini XX vijeka. Novi Pazar je sa 13 847 stanovnika, koli-ko ih je imao 1911. godine, ostao i dalje najveći grad u Sandžaku.

Kada uporedimo rezultate popisa iz 1921. godine sa rezultatima popisa iz 1913. godine dolazi se do zaključka da je broj stanovnika u šest srezova Sandžaka bio manji 1921. godine nego 1913. godi-ne. Ovakav pad stanovništva mora se pri-pisati ratnim gubicima ili iseljavanjima.

Ovaj drugi faktor je najvjerovatnije imao više uticaja na smanjenje broja sta-novnika. Veliki broj Turaka se u tom pe-riodu iselio iz Sandžaka.

Novi Pazar je do balkanskog rata 1912. godine bio pod turskom vlašću. Za upoznavanje demografskih prilika, naročito brojnog stanja stanovništva prije 1921. godine postoje izvjesni ma-nje ili više upotrebljivi statistički po-daci. Oni potiču iz dva izvora: iz pre-brojavanja stanovništva koje su naredile srpske vojne vlasti u 1913. godini, i iz turskih godišnjaka od 1893. i 1910. godine, u kojima se nalaze, po-red ostalog, i podaci o stanovništvu toga vremena.

Turski godišnjaci – Salname Kosov-skog vilajeta – za 1983. i 1910. godinu daju podatke o stanovništvu po polu i vjeroispovijesti za svaki sandžak i kazu (srez).

Vidi se da ste detaljno prestavili de-mografska kretanja prije Drugog svjetskog rata. Šta je sa popisima po-slije Drugog svjetskog rata?

Za popise poslije Drugog svjetskog rata imamo puno više podataka, i to smo detaljnije prestavili. Posebno smo se za-držali na dva zadnja popisa 2002. i 2011. godine.

Za ovu priliku predstavićemo samo jedan grafikon koji ilustruje stanovništvo prema vjeroispovijesti u opštini Novi Pa-zar, a odnosi se na popis iz 2011. godine.

U popisu stanovništva 2011. godine opština Novi Pazar imala je 100 410 sta-novnika. Od toga broja islamske vjerois-povijesti bilo je 82 710 stanovnika (82.37%), pravoslavne 16 051 (15.98%), katoličke 51 (0.05%), dok su ostale vje-roispovijesti neznatno zastupljene. Nisu se izjasnili, nije vjernik i nepoznato bilo je 1 291 stanovnik ili u procentima 1.29%.

Vaša knjiga će, po svoj prilici, imati značajan broj strana?

Svakako. Novi Pazar ima 99 naselja i sva naselja pojedinačno obrađujemo. Gledaćemo da sve to uklopimo na oko 1 000 stranica formata B5.

Imate li planova za dalja izučava-nja kad su u pitanju demografska kre-tanja i ostalih gradova Sandžaka?

Naravno da imamo. Sledeće što ćemo raditi je Demografija Sandžaka, gdje će biti obuhvaćeni svi gradovi Sandžaka. u

PEČAT

n Grafikon: Stanovništvo prema vjeroispovijesti za opštinu Novi Pazar, Popis 2011. godine

12

EKONOMIJA

Bosna i Hercegovina ima najkompli-ciraniji ustav na svijetu i s ovakvim ustavom ne može stvoriti samoodr-

živu ekonomiju - ne može naprijed.Između ostalog imamo:- dvije (2) države u državi a jedna drža-

va ima deset (10) državica,- četrnaest (14) vlada,- četrnaest parlamenata,- preko 150 ministarstava, toliko mini-

stara, zamjenika, pomoćnika, vozača, se-kretarica itd.

- 185 općina,- 199 budžeta a nemamo kormilara bro-

da.Zbog ovakve preglomazne admini-

stracije i prevelike javne potrošnje, dr-žava se neopravdano zadužuje i povećava namete privredi koja je već preopterećena raznoraznim davanjim i izdvajanjima.

Država nam je preskupa i ovoliku javnu potrošnju i administarciju nebi mo-gle izdržati ni mnogo bogatije države od BiH, te stoga pod hitno trebamo krenuti u ekonomske reforme, kresanje državne administracije i smanjivanje javne po-

trošnje, jer privreda BiH ne može to više finansirati.

Šta treba uraditi da bi se u Bosni i Her-cegovini pokrenuo ekonomski rast i razvoj kao preduslov makro i mikroekonomskoj stabilnosti?

1. Prije svega, Bosna i Hercegovina treba uvesti i finansijsku disciplinu na svim razinama vlasti.

2. Bosna i Hercegovina treba da stvo-ri povoljan poslovni ambijent za nesme-tan dolazak stranih investicija bez kojih nema proizvodnje, ekonomskog razvoja i zapošljavanja.

3. Bosna i Hercegovina treba da ubra-za evropske integracije, jer ulazak u EU i Nato nam donosi sigurnost, investicije, proizvodnju, pokretanje javnih radova i nova zapošljavanja.

4. Bosna i Hercegovina treba mjera-ma stimulativne politike da zaštiti doma-ću proizvodnju.

5. Bosna i Hercegovina treba da kre-ne u reforme državne uprave u cilju sma-njivanja javne potrošnje.

6. Bosna i Hercegovina treba da ubr-za ekonomske reforme bez kojih nema razvoja i progresa.

7. Bosna i Hercegovina treba odlučnije da krene u borbu protiv mita, kriminala i korupcije koji negativno utiču na ekonomi-ju i sprečavaju dolazak stranih investitora.

Zašto je u Bosni i Hercegovini i pored blagog ekonomskog rasta velika nezaposlenost i siromaštvo

n Piše: Prof. dr. Sadik BAHTIĆ

Problem svih problema u Bosni i Hercegovini su nezaposlenost i siromaštvo a uzrok tome je mikroekonomska nestabilnost. Po svim ekonomskim pokazateljima Bosna i Hercegovina ima blagi ekonomski rast, t.jest makroekonomsku stabilnost, ali zbog kompliciranog ustava ima mikroekonomsku nestabilnost, što se odražava na šivotni standard stanovništva. Država koja nema mikroekonomsku stabilnost ne može da ima ekonomski rast i razvoj. Pod ekonomskim rastom se podrazumjeva porast vrijednost roba i usluga proizvedenih od strane neke zajed-nice u određenom vremenskom periodu. Opšte posmatrano to je porast bogastva ili preciznije rečeno dohodka jedne države ili zajednice.

13

EKONOMIJA

8. Bosna i Hercegovina treba da poveća plate zaposlenim u kontrolnim institucija-ma u cilju smanjenja korupcije i uspješnije naplate prihoda.

9. Bosna i Hercegovina treba da vodi stimulativnu poresku politiku, tako što će poreskim olakšicama stimulisati zapo-šljavanje svakog novog radnika, (osloba-đanje poreza za prijem novih radnika).

Najbolja poreska politika je “Manji porezi-više poreskih obveznika“, to za sobom donosi, veće prihode, veću zapo-slenost, blagostanje i ekonomski razvoj u svim sferama života.

Također, Bosna i Hercegovina nema kontrolu nad platama-„NEMA KORMI-LARA BRODA“ jer fiskalni savjet na nivou države ima koordinirajuću ulogu, tako da nam pojedini načelnici, savjetnici, činovnici na nižim nivoima vlasti imaju velike plate, čak mnogo veće od državnih ministara i premijera. Kao što se vidi iz priloženog najveći ekonomski problemi u BiH, osim nezaposlenosti i siromaštva, su preglomazna administracija i prevelika jav-na potrošnja. Možemo trošiti samo onoliko koliko zaradimo a povećanje plata mora da prati produktivnost. Nisam protiv visokih plata ako iza njih stoji rezultat. Nema bo-gate države bez bogatih pojedinaca. Bosna i Hercegovina je mala država sa bogatim prirodnim resursima, trebamo te resurse da stavimo u funkciju razvoja da bi pokrenuli privredu, a ne kao sada da služimo kao si-rovinska baza nekim razvijenim državama (npr.Italija izvozimo trupce i građu a uvozi-mo namaještaj).

Zašto je važna revizija i parlamen-tarni nadzor nad budžetom u Bosni i Hercegovini?

Ured za reviziju institucija Bosne i Hercegovine ima važnu i ključnu ulogu

u kontroli budžetske potrošnje i pružanju detaljnih informacija komisiji za finansi-je i budžet parlamentarne skupštine BiH i parlamentu Bosne i Hercegovine o tome kako ministarstva i druge državne agenci-je i institucije troše javni novac. Želim da istaknem da je ured za reviziju u Bosni i Hercegovini počeo da radi 2000. godine i da je uspostavljanjem ove institucije došlo do napredka u finansijskoj disciplini troše-nja javnih sredstava. Bosna i Hercegovina je zemlja u tranziciji, demokratija nam je u povoju i kako se budu razvijali demokrat-ski procesi, tako će i rezultati-efekti revi-zije biti veći. Kao predsjednik komisije za finansije i budžet parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u mandatu 2006-2010.godine, kao komisija pokrenuli smo prvi put u Bosni i Hercegovini javna sa-slušanja koja se odnose na poslovanje svih državnih institucija i ministarstava. U skla-du s članom 37. poslovnika o radu pred-stavničkog doma i komisije za finansije i budžet pozivali smo i saslušavali sve pred-stavnike državnih institucija i ministarsta-va, one koji su dobili pozitivno mišljenje javno smo pohvalili a sve one kod kojih su revizori uočili određene nepravilnosti i nepoštivanje zakona te ih ocjenili s nega-tivinom ocjenom i mišljenje s rezervom, saslušavali smo i otvoreno pred medijima i javnošću pitali, zašto to rade, zašto ne po-štuju pravila, propise i zakone i zašto nisu ispoštovali i odklonuli preporuke revizije iz ranijih perioda. Bio sam na raznim se-minarima, radionicama i boravio više puta u SAD-a i Evropskim zemljama te imao priliku da budem prisutan na njihovim jav-nim saslušanjima uz prisustvo medija, to smo kao komisija za finansije i budžet pri-mjenili kod nas u Bosni i Hercegovini. U SAD- a , državi Njujork bio sam na javnom

saslušanju i razgovarao s članovima kon-gresa o važnosti revizije u SAD-a i državi Njujork te sam saznao da revizori u SAD imaju važnu ulogu i veliku moć, jer se revi-zor kod njih bira neposredno na izborima s dugim mandatom i ima ovlast maltane kao guverner svake države. Ovaj model rada, na bazi pozitivnih iskustava iz SAD-a i Evrope, se pokazao jako efikasnim i došlo je do velikog napretka u finansijskoj disci-plini trošenja javnih sredstava kod državnih institucija. Svugdje na zapadu a i u Bosni i Hercegovini javnost i građani su mnogo zainteresirani, žele i treba da znaju kako se troše javna sredstva. Mediji u BiH, su tako-đer zainteresirani za revizorske izvještaje i javna saslušanja, jer povećavaju gledanost i tiraž. Uvođenje revizije je odličan projekat, jer je ojačao finansijsku disciplinu i sma-njio nekontrolisanu potrošnju. Revizija se radi da nam pokaže kako se nešto radi, kako se troše javna sredstva, te da li se radi dobro i efikasno. Revizija da bi postigla još bolje rezultate treba da bude neovisna u radu, nažalost kod nas nije, jer glavne revizore i pomoćnike bira politika a i plate revizora su na budžetu. Najbolji primjer odnosa vlasti prema neovisnosti i radu revizije imali smo u RS-u, gdje su revizori uradili izvještaje a vlada u RS-u je prisilila glavnog revizora da podnese ostavku, tako da danas u tom entitetu još uvjek nema glavnog revizora. Reviziju treba podržati, ona košta ovu drža-vu, državi i građanima ne treba revizija radi revizije, revizija reda radi, već revizija koja daje rezultate i koja će biti efikasna. U Bo-sni i Hercegovini na svim razinama vlasti i pored napredka u finansijskoj disciplini još uvjek ima puno rasipništava i nekontrolisa-ne potrošnje iz razloga što se neki ministri i direktori na vlasti osjećaju moćni i zaštiće-ni od od stranke koja ih je imenovala na tu poziciju i što revizija nema represivnu već preventivnu ulogu a gdje nema odgovor-nosti tu nema ni rezultata. S toga sam u par-lamentu Bosne i Hercegovine kao poslanik i predsjedik komisije za budžet i finansije parlamentarne skupštine BiH, predlagao da zakonski treba urediti ovu oblast i ugraditi mehanizam odgovornosti, tako da se u dr-žavnom tužilaštvu formira odjel za reviziju gdje bi se iz parlamenta slali svi revizorski izvještaji koji su od strane revizije dobili ne-gativnu ocjenu i mišljenje s rezervom. Taj moj prijedlog nije dobio podršku iz razloga što većini stranaka u državnom parlamentu to nije odgovaralo jer su njihovi kadrovi na rukovodećim pozicijama u državnim insti-tucijama i ministarstvima. u

Zašto je u Bosni i Hercegovini i pored blagog ekonomskog rasta velika nezaposlenost i siromaštvo

14

EKONOMIJA

Svjedoci smo sve izraženije konku-rencije na tržištu leasinga, a konku-rentnost se ogleda u pružanju kvali-

tetnijih usluga, razvijanju novih proizvo-da, smanjivanju potrebne dokumentacije koju je dužan obezbijediti potencijalni primalac leasinga. Ako se uzme u ob-zir da se svake godine na tržištu leasin-ga pojavi neka nova leasing kompanija, onda je jasno da leasing kompanije svoje proizvode moraju prilagođavati sve tur-bulentnijem i zahtjevnijem tržištu. Ipak, iako je leasing sam po sebi kao fleksibilan oblik finansiranja u rukama leasing kom-panija, neophodno je stalno vršiti prila-gođavanje tržišnim uslovima i odupirati se ponudama bankarskih proizvoda. Za razliku od poslovnih banaka koje svoje plasmane uglavnom vežu za dodatne ko-laterale u obliku žiranata ili sudužnika, leasing kompanije imaju nešto drugačije kriterije kod odobravanja leasinga. Lea-singom ogućava korisniku da opremu ili nekretninu dobije na korištenje na vrijeme koliko mu je potrebna umjesto da je kupi. Upravo se suština leasinga kao modernog oblika finansiranja sastoji u tome da se koriste prednosti korištenja predmeta lea-sing putem najma, a da se vlasništvo nad predmetom leasing stavlja u drugi plan.

Najam po osnovu ugovora o leasingu, kao oblik finansiranja savremenog predu-zeća u procesu investiranja ima niz po-godnosti i upravo te pogodnosti stimulišu preduzeća da investiraju putem leasinga i

da strategiju svog razvoja baziraju na le-asing poslovanju. Mogućnost supstitucije fiksnih troškova vezanih na investicije bilo koje vrste (kao npr. nabavka radnih strojeva)s varijabilnim troškovima (kao što je trošak najma), omogućuje predu-zetništvu da se suoči s fluktuacijama trži-šta na jedan elastičan način ili drugačije rečeno, kada se privređuje, tada se plaća upotreba strojeva, a kada se ne radi, tada nema tih obaveza. Koristeći ovaj segment investicione strategije, preduzeća štede ogroman novac koja su davala na održa-vanje, skladištenje i popravak predmeta u njihovom vlasništvu.

Bosna i Hercegovina kao zemlja u razvoju, koja traži investicije i investito-re, treba iskoristiti prednosti i pogodno-sti koje pruža mogućnost iznajmljivanja potrebne opreme, kao oblik finansiranja kako bi iste bile i implementirane. Narav-no, treba se voditi iskustvima razvijenih zemalja i iskoristiti sve komparativne prednosti koje ima naša zemlja. Leasing je sve do trenutka eskalacije svjetske eko-nomske krize imao rastući trend i važio kao perspektivan finansijski instrument u našoj zemlji. Početak krize je označio i veliki pad potražnje za lesing poslovima i tek posljednjih godina ovo tržište se pola-ko počinje oporavljati, iako još ni izbliza nije dosegnut rezultat iz 2007.godine.

Nestabilnost na svjetskom tržištu bi mogla ponovno reafirmisati ovakav način finansiranja poslovanja. Iz čega proističe, da je uzimanje opreme u najam putemlea-sing,poželjanoblikposlovanja na području Bosne i Hercegovine, tako da neke pro-jekcije pokazuju da će tražnja za ovim oblikom finansiranja rasti više nego što će leasing kompanije moći servisirati poten-cijalne zahtjeve. Istina, mnoga preduzeća neće moći koristiti usluge leasinga, jer će ove kompanije mnogo opreznije poslovati i finansijski pratiti samo one investicione projekte koji su finansijski isplativi. Rastu leasinga će umnogome doprinositi i vrlo česte promjene uslova i njihovo pooštra-vanje za dobijanje kreditnih sredstava u bankama, tako da se iznajmljivanje opre-

Najam na osnovu ugovora o leasingu – nova dimenzija konkurentnosti preduzeća

n Piše: Prof. dr. Halid KURTOVIĆ

Najam po osnovu ugovora o leasingu, kao specifičan i fleksibilan oblik finansiranja je tokom vremena postao poštovanja vrijedan oblik modernog načina finansiranja investicionih pro-jekata s nizom prednosti.

15

EKONOMIJA

me putem leasinga, može tretirati kao re-alna alternativa kreditima poslovnih bana-ka i po svojim performansama moderniji oblik finansiranja.

Prednosti uzimanja opreme u najam u odnosu na vlasništvo

Leasing propagira devizu koju bi do-maći privrednici što brže trebalo usvojiti, a to je da je „vlasnišvo opasan luksuz“. Na-ime, skoro svi preduzetnici u našoj zemlji su gotovo uvijek insistirali na vlasništvu, što im je mnogo puta pravilo probleme u obliku preinvestiranja. S druge strane, proces tehničkih i tehnoloških promjena u svijetu se kretao ubrzanim ritmom,što je uslovilo i relativno brzo zastarijevanje opreme.To je predstavljalo objektivan problem za investiture, jer su dolazili u poziciju, da u cilju održavanja konkuren-tnosti, moraju nabaviti novu opremu, a još uvijek nisu otplatili kreditno zaduženje za postojeću opremu.Stoga je rješenje u uzi-manju opreme u najam, opcija koja omo-gućava manje finansijsko opterećenje i fleksibilniji način upravljanja sredstvima.Time se stvara mogućnost investiranja u razvoj preduzeća, na način da zamjenju-jući velike kapitalne investicije sa malim plaćanjima najma putem leasinga, može izvršiti nabavka savremenih tehnoloških postrojenja.

Bosna i Hercegovina ima veoma moderan i razvijen bankarski sistem, a bankarstvo i leasing su komplementarne djelatnosti, stim da je leasing poslovanje uređeno posebnim zakonskim aktima. Ovim zakonima se uređuju uslovi za osnivanje, poslovanje i prestanak rada lizing društva, ugovor o leasingu, prava i obaveze subjekata u poslovima leasinga, prestanak ugovora o leasingu, registra-cija vlasničkih i drugih prava nad pred-metom leasinga, upravljanje rizicima i finansijsko izvještavanje i nadzor nad poslovanjem leasing društava.

Preduzetnici trebaju prepoznati i iskoristiti sve koristi koje im može donijeti finansiranje investicionih pro-jekata putem leasing, odnosno iznaj-mljivanja opreme. Leasing kompanije podržavaju one investicione projekte koji se temelje na kvalitetnoj ideji tj. ekonomski održive i isplative investi-cije, a upravo ovakav tip investicija je i potreban našoj zemlji. Da investicioni projekti u Bosni i Hercegovini, finansi-rani putem leasing, mogu biti uspješni, pokazuje niz primjera, gdje su imple-mentirani investicioni projekti u rudar-stvu, drvnoj industriji, automobilskoj industriji… Kako su ovi projekti bili zastupljeni u različitim privrednim gra-nama, može se zaključiti da je leasing i univerzalni oblik finansiranja.

Za razliku od klasičnih bankarskih proizvoda koji se temelje na vlasništvu, uzimanje opreme u najam putem leasin-ga, se zasniva na mogućnosti permanen-tnogkorištenja sofisticiranih predmeta leasinga, uz obavezu plaćanja najma za vrijeme njihovog korištenja.Kroz leasing se nudi nova dimenzija konkurentnosti privrednih subjekata, jer se oprema uze-ta u najam, može koristiti po potrebi, od-nosno kada se dobije i zaključi određeni posao,što u konačnici pojačava konkuren-tnost preduzeća.

Osim pomenutog, leasing se veoma često veže za štednju, jer se jednim nje-govim oblikom plaćaju obaveze samo onda kada se predmet najma zaista kori-sti, dok nekorištenje ne proizvodi nikakve obaveze. Tu se radi o savremenom obliku operativnog leasinga. To nije slučaj kod kupovine opreme ili nekretnine putem kredita ili iz vlastitih sredstava, gdje svaka kupovina proizvodi neku obavezu u vidu plaćanja rate kredita, servisiranja i održa-vanja, bez obzira bila ta oprema uposlena ili ne. Da razvoj preduzeća putem najma predstavlja najpovoljnije rješenje ukazuje niz parametara. Supstitucija fiksnih troš-kova i ušteda raspoloživog novca, samo su neki od rezultata koje nudi najam kod rasta i razvoja privredne aktivnosti predu-zeća. Na taj način se sa mogućnostima ko-rištenja najma eliminira situacija vezana

Najam na osnovu ugovora o leasingu – nova dimenzija konkurentnosti preduzeća

16

EKONOMIJAza nesigurnost investiranja, te se plaćanje najamnine dovodi u direktnu korelaciju sa korištenjem predmeta leasinga koji je predmet najma.

Uzimanje opreme u najam u funkciji smanjenja troškova poslovanja

Vlasnici preduzeća u Bosni i Hercego-

vini veoma često imaju izvanredne ideje, ali ih zbog limitiranosti sredstvima, ne mogu sprovesti u djelo. Zastarjela tehno-logija, starost voznog parka i loša putna infrastruktura u Bosni i Hercegovini su uzroci zbog kojih privredni subjekti teš-ko ostvaruju zacrtane projekte. Jedan od izlaza iz ovakve situacije i postizanja eko-nomske održivosti investicionih projekata u našoj zemlji je uzimanje opreme u na-jam. Uzimanjem opreme putem leasinga, domaćim privrednicima bi bilo omoguće-no da se uključe u tržišnu utakmicu, te da se tako potisne problem vezan za nesigur-nost investiranja. Sigurnost finansiranja investicionih projekata vezana je uz prila-godljivost iznosa najma,tj. cijene leasinga.

Ovaj oblik finansiranja investicionih projekata podržava naravno one projekte koji brzo i sigurno vraćaju uložena sred-stva. Postoji niz razloga za ovakvo staja-lište ali osnovni je razlog da predmeti naj-ma, imaju svoj ekonomski rok trajanja, te da vremenom, kao osnovni i jedini kolate-rali, postaju obezvrijeđeni. Iz tih razloga, možemo reći da je leasing pravo korište-nja ovog izvora finansiranja, da se ostvari profit ili poveća tekuća potrošnja.

Kako je leasing jedan od relativno no-vijih oblika finansiranja na tržištu Bosne i Hercegovine, koji se razvija polako ali sigurno, kao takav je više nego aktuelan, za ukazivanje na prednosti koje donosi. Pored toga što slovi kao brz, jednostavan i fleksibilan oblik finansiranja, leasing, između ostalog, treba da doprinese, sma-njenju troškova finansiranja i poslovanja privrednih subjekata. Jedno od logičnih pitanja, koje direktori preduzeće sve više sebi postavljaju, je: ”Zašto ostvarivati vla-sništvo nad recimo opremom koja će nam trebati za samo šest mjeseci poslovanja ili za jedan poslovni projekat”? Ako se uzme u obzir da se oprema u vlasništvu mora knjižiti u poslovnim knjigama, pa nakon određenog vremena amortizovati, što kod Leasinga nije slučaj, polako se počinju razumijevati prednosti koje ovaj moderni oblik finansiranja nudi.

Oblici finansiranja

Istorija ekonomskih odnosa je pokaza-

la da su svakom nivou razvijenosti privre-de bili imanentni neki oblici finansiranja, koji su se potpuno mijenjali u skladu sa pomacima u razvoju i nastalim novim po-trebama. Upravo to je i razlog generisanja novih finansijskih proizvoda i pojave no-vihsudionika na finansijskim tržištima, pri čemu se inovativni finansijski proizvodi mogu uporediti sa inovativnim proizvo-dima u domenu materijalne proizvodnje.

Svaki privredni subjekt je od svog osnivanja, a naravno i u daljnjem poslova-nju vezan za problematiku finansiranja, jer u osnovi poslovanje i razvoj nisu mogući bez finansijskih sredstava. Angažovanje finansijskih sredstava je ustvari odgovor na jedno od ključnih pitanja na koje tre-ba sam sebi odgovoriti svaki preduzetnik u procesu realizacije neke poslovne ideje i stvaranja biznisa: Kako doći dofinan-sijskih sredstava, odnosno novca, kojeg nema u neograničenim količinama?Za-pravo ta proizvedena potreba za finan-sijskim sredstvima je bila glavna poluga traženja novih izvora i oblika finansiranja i svi novi oblici su proizvod koji je nastao zbog ograničenosti novca kao osnovnog finansijskog oblika. Savremeno preduze-će djeluje u “sistemu” raznovrsnih oblika finansiranja i njegovo finansiranje se vrši u skladu sa aktuelnom ekonomskom poli-tikom i postavljenim ciljevima upravljač-ke strukture.

Finansiranje omogućava da se proces reprodukcije odvija na nivou mikro subje-kata, ali i na makro nivou društvene zajed-nice. Finansiranje se smatra krvotokom privrede i društva u cjelini i bez njegove adekvatne uloge ne može se odvijati ni prosta, a pogotovo proširena reprodukcija. Stoga je i privredni razvoj nezamisliv bez ostvarivanja sistema finansiranja.

Finansiranje privrednih subjekata vrši se u skladu saprojektovanim ciljevima vlasničkog establišmenta i menadžmenta, koji opet ima posebnu odgovornost zau-spostavljanje optimalne strukture finansi-ranja.Naime, današnja preduzeća djeluju u sistemu raznovrsnihoblika finansiranja i njegova vrijednost se ne izražava samo pokazateljimaupravljanja postojećim sredstvima, nego i kolikoracionalno i uspješno investira u nova sredstva.Oblici finansiranjase sve više šire i dobijaju nove konture. Samofinansiranje je najstariji

oblik izvora finansiranja i prve forme fi-nansiranja su bile zasnovane na vlastitoj akumulaciji. Nešto kasnije se počelo jav-ljati i kreditiranje. Stoga se i osnovna po-djela izvora finansiranja može razvrstati na:

- vlastite,- eksterne.U ovom globalnom dobu odnosi u

finasiranju su se značajno promijenili i klasični oblicifinansiranja postepeno gube primat, ustupajući svoje mjestonovim ob-licima.Spektar raznorodnih oblika je mo-gostruko raširen, te se u praksi, najčešće koristiti podjela na četiri osnovne grupe izvora finansiranja:

- Vlastita sredstva, - Pozajmljena sredstva (klasični zaj-

movi, različite ročnosti i dr.),- Razni oblici zajedničkih ulaganja- Novi (specifični) oblici finansiranja

koji se sve više razvijaju.Finansiranje iz vlastitih izvora ili

samofinansiranje, pojmovno predstavlja ipretpostavlja postojanje vlastitih sred-stava sa kojima neki subjekat raspolaže. Finansiranje iz vlastitih izvora je prisutno kod onih preduzeća koja posjeduju znača-jan ekonomski i finansijski bonitet, kao i druge bitne performanse uspješnogpri-vrednog subjekta i to ovaj oblik finansi-ranja je izvor koji ne povećava troškove preduzeća.

Polazeći od različitosti modaliteta samofinansiranja, posebnu ulogu ima-juakumulirana sredstva kao dio dobiti iz prethodnih obračunskih perioda, zatim amortizacija i razni oblici pribavljanja sredstava za ostvarivanjebudućih ciljeva razvoja.

Važan izvor finansiranja iz vlastitih sredstava je amortizacija aiznos amorti-zacije se direktno odražava na cijenuko-štanja proizvoda, i preko nje se reflektuje na profit preduzeća. Uvećana amortiza-cijapredstavlja uvećani tekući trošak, ali je istovremeno i povećani obim vlastitog finansiranja preduzeća i potencijal za pra-ćenje tehnoloških promjena.

U konačnici posmatrano vlastiti izvori sustabilan izvor finansiranja, jer su neza-visni oduticaja tržišnih kretanja na tržištu novca ili kapitala. Iako su ovi izvori stvar-ni pokazatelj snage i stabilnosti nekog pri-vrednog subjekta, mora se napomenuti da posjedovanje značajnijih iznosavlastitih sredstava nije i preduslov uspješnosti, jer se i angažovanjem sredstava iz eksternih izvora mogurealizovati poslovne ideje, a

17

EKONOMIJA

privredni subjekt učiniti uspješnim.Promjene koje svakovremeno nastaju,

donijele su širok spekar oblika finansira-nja poslovanja i prosto je nezamislivo da preduzeće koristi isključivo vlastite izvore finansiranja, jer se sigurno ne bi moglo-ni razvijati ovakvim tempom. Naravno, ta konstatacija važi i za ostale tržišne su-bjekte, srednja, mala i mikro preduzeća, te fizička lica koja obavljaju privrednu djelatnost. Stoga je i razvijeno kreditira-nje kaopokretač mobilnosti sredstava na bazi zajedničkog interesa sudionika na finansijskomtržištu i taj zajednički inte-res se odnosi i na kreditora i na korisnika kredita.

Kreditiranje je danas preraslo u do-minantan izvor finansiranja, jer najčešće vlastita sredstva nisu dovoljna za realizi-ranje ciljeva poslovanja, pa se vjerovatno bez njega mnoga preduzeća ne bi ni poja-vila, kao uostalom i neke privredne gra-ne. Zbog značajne disperzije ovog oblika, pojam kreditiranja se često izjednačava sa pojmom finansiranja.

Kao oblik finansiranja kreditiranje se zasniva nadužničko-povjerilačkom odno-su između sudionika koji raspolaže viško-mnovčanih sredstava i nastoji taj višak po-zajmiti uz nadoknadu i drugog sudionika koji ima potrebu za tim finansijskim sred-stvima. Ishod kreditiranja je kredit, koji je po svojoj suštini plasmanodređenog izno-sa novčanih sredstava od strane kreditora premaklijentu pod ugovorno određenim uslovima, ukoje se prvenstveno ubrajaju:

- iznos, - kamatna stopa,- pripadajuća naknada banci,

- valuta, - vrijeme trajanja - elementi osiguranja.Kreditiranje se razvijalo u saglasnosti

sa ukupnim razvojem tržišneprivrede, tr-žišta novca i realizacije robe i unatoč svim promjenama koje se pojavljuju u oblasti finansiranja, zadržalo se kao snažna polu-ga i izvor finansiranja biznisa i usavreme-nim uslovima privređivanja. Korištenjem ovog oblika finansiranja otvara se kratko-ročno ili dugoročno tržište za nove kupce i povećava ponuda dobara i usluga, te u krajnjem, čime se stvaraju uslovi za bo-ljistandard određene društvene zajednice.

Pojavom i procesom kreditiranja kao poslovnog fenomena,razvijeni su različi-ti oblici kredita. Zajedničkakarakteristika svih oblika kredita je da predstavljaju tro-šak za korisnika i prihod za kreditora.

Zajedničko ulaganje je sintagma koja se koristi za označavanje relacije a između strana koje se zajedno odluče da realizuju neku poslovnu aktivnost s ciljem ostvarivanja dobiti. Taj poslovni poduhvat se materijalizuje ugovorom u kojem se preciziraju svi potrebni uslovi za takvo za-jedničko ulaganje, obaveze i odgovornosti strana, (odgovornost za upravljanje, po-djela dobiti, podjela rizika, prekid ugovo-ra, prestanak važenja ugovora, itd.).Jedan je od najčešćih razloga za zajednička ula-ganja komplementarnost proizvodnih pro-grama dva ili više preduzeća. To se smatra jednim od najefikasnijih načina za među-sobno dopunjavanje i korištenje resursa i vještina, transfer tehnologije i know-how i smatra se jeftinijim i fleksibilnijim na-činom širenja poslovnih interesa i poslo-

vanja od drugih strategija eksternog rasta.Ovaj oblik povezivanja kompanija se

proširio na čitav svijet, tako da je preva-zišao nacionalne, regionalne, a čak i kon-tinentalne granice, što je velika razlika u odnosu na neke ranije periode. Neki kom-pleksni finalni proizvodi su stvorili interes za zajedničko povezivanje kompanija iz više zemalja i sa više kontinenta i takvim zajedničkim kompanijama upravljaju in-ternacionalni menadžment timovi, kakobi se posao nesmetano odvijao, ali i zato što se u procesu proizvodnje permanentno mora vršiti kontrola kvaliteta i poštivanje međunarodnih standarda.

Zajedničko poslovno ulaganje se od-nosi prvenstveno naulaganje kapitala i to minimalno dva sudionika, a možebiti i više. Ona se obično odnose naulaganja u proizvodna, trgovačka, ali i druga pre-duzeća. Za razliku od kredita sakamatom, kao utvrđenom nadoknadom za njegovo korišćenje, prinos na ulaganja jesam po sebi udio u uspjehu poslovanja, i obrnuto, neizvjesnost poslovnog uspjeha,predstav-lja rizik, ali i podsticaj ulagaču da dopri-nosi poboljšanju poslovanja“.

Za razvoj privrede neke zemlje strana ulaganja imaju veliki značaj i izuzetno je važno njihovo pravilno usmjeravanje pre-ma oblastima u kojima mogu dati najbolje efekte, kako zaonoga ko se pojavljuje u funkciji ulagača, tako i za zemlju koja pri-hvata takvog ulagača. Smatra se da direk-tna strana ulaganja pomažu ekonomskom oporavku i to je ono što im daje kapitalnu važnost. Proces tržišne liberalizacije je načinio zaokret u međunarodnim odnosi-ma, jer je jednim privrednim subjektima omogućeno da proširuju svoje poslovanje na međunarodna tržišta gdje su se određe-ne zemlje bolje pozicionirale, dok su osta-li ostali na marginama. U ovu drugu grupu spadaju kompanije iz zemalja u razvoju i nerazvijenih zemalja, a jedan od osnovnih razloga je to, što su suočene s nedostat-kom domaćeg kapitala za finansiranje svojih ulaganja i imaju stalnu potrebu za stranim kapitalom u obliku direktnih i in-direktnih ulaganja.

Motivi primalaca stranih direktnih ulaganja najbolje su vidljiva u kompa-raciji društvenih koristi i troškova koja čine strana direktna ulaganja, pri čemu se nastoji da društvene koristi budu znatno veće od prouzročenih troškova. Društve-ne koristi odtakvih zajedničkih ulaganja vidljiva su u značajnim prilivima sredsta-va u državni budžet. Pri tome, preduzeće

18

EKONOMIJAse oslobađa plaćanja poreza na određeno razdoblje što dodatno privlači investitore, a i otvara se veći broj radnih mjesta, unosi nova tehnologija i znanja koje u konačnici zemlja primatelj ulaganja može višestruko iskoristiti.

Osnovni aspekti uzimanje opre-me u najam

Uzimanje opreme u najam putem le-asinga, je ugovor, na temelju kojeg naj-modavac prenosi na korisnika, pravo na korištenje nekog sredstva za dogovoreno razdoblje. Leasing u procesu investiranja predstavlja metod finansiranja nabave po-kretnih i nepokretnih investicionih doba-ra, koja se na osnovu posebno sačinjenog ugovora, obligacionog odnosa, daju na korištenje korisnicima leasinga.

Savremene kompanije, čija se strategi-ja zasniva na istupu na međunarodno trži-šte, sve više koriste leasing kako bi ispuni-le svoje ciljeve. U međunarodnoj razmjeni predmeti najma su uglavnom skupocjena oprema, koju primaoci leasinga iz raznih razloga nisu u stanju kupiti. To su građe-vinske mašine, avioni, brodovi i slično. Sve više predmet leasinga jei skupocjena telekomunikacijska oprema. Uključivanje u međunarodnu razmjenu strategijom le-asinga prevazilazi nominalne vrijednosti klasičnih kupoprodajnih odnosa. Pošto su predmeti najma, visokosofisticirani, ova-kav oblik međunarodne razmjene pripada razvijenim zemljama svijeta.

Leasing se u Bosni i Hercegovini zva-nično pojavljuje 2001.godine, a posljed-njih nekoliko godina postepeno postaje i oblik finansiranja više investicionih pro-jekata. Prva leasing kompanija na BH tržištu bila je VolksbankLeasing, koja je osnovana uaprilu 2001. godine. Iste godi-ne u augustu se osniva Hypo-Alpe-Adria Leasing.

Udruženje društava za leasing u Bosni i Hercegovini osnovano je 2005. godine. Naime, tri jedine registrovane leasing kompanije u Bosni i Hercegovini, Hy-po-Alpe-Adria Leasing, Raiffeisen Le-asing i VolksBank Leasing formirale su udruženje, zato što u u tom periodu nije bila usvojena potpuna zakonskaregulativa za poslovanje lesing društava, a postojali su i zajedničkiproblemisakojimasusesu-sretaleleasingkompanijenapodručjuBosne i Hercegovine.

Ovo udruženje je već 2006. godine postalo član Leaseurope-a sa sjedištem u

Briselu.Dozvolu za obavljanje poslova lizinga

na dan 31.12.2017. godine imala su slje-deća leasing društva:

1. ASA Leasing d.o.o. Sarajevo, 2. NLB Leasing d.o.o. Sarajevo, 3. Porsche Leasing d.o.o. Društvo za

poslove lizinga, 4. Raiffeisen Leasing d.o.o. Sarajevo, 5. Sparkasse Leasing d.o.o. Sarajevo,6. VB Leasing d.o.o. Sarajevo. U Federaciji BiH na dan 30.09.2017.

godine dozvolu za rad Agencije je imalo šest leasing društava koja su djelatnost lizinga obavljala u sjedištu društva, kao i u tri podružnice registrovane u Republici Srpskoj.

Karakteristike leasinga i njegove mo-gućnosti najbolje se mogu opisati ako se uzme u obzir sedam osnovnih parametara koje leasing kompanije razmatraju i odlu-čuju i detaljno se analiziraju. To su:

- vlasništvo,- sadašnja vrijednost plaćanja,- osnovica za obračun kamata,- amortizacija,- brzina obrade aplikacije,- rok otplate,- kamatna stopa.Kada je u pitanju vlasništvo kod finan-

sijskog leasinga ono prelazi na primaoca leasinga po uplati posljednje najamnine. Kod operativnog leasinga vlasništvo ne prelazi na primaoca leasinga. Oba tipa le-asinga imaju svoje prednosti i mane.

Kod sadašnje vrijednosti plaćanja ope-rativni leasing, za korisnika leasinga je povoljniji od finansijskog. To je potpuno razumljivo zato što kod operativnog lea-

singa imamo samo ratu tzv. renta-a-cara umanjenu za procijenjeni ostatak vrijed-nosti. Kod finansijskog leasinga najamni-na se sastoji od otplate glavnice plus ka-mate. Ono što leasing kao moderan oblik finansiranja u velikoj mjeri i determiniše, jeste upravo vlasništvo. Naime, leasing se temelji na postulatu da je upotreba dobara mnogo značajnija od posjedovanja tih istih dobara. Upravo je jedna od velikih pred-nosti najma korištenje, a ne posjedovanje.

Osnovica za obračun kamata kod operativnog leasinga niža je za PDV-e u odnosu na finansijski leasing. Operativni leasing je posebno atraktivan za velika pravna lica koja se recimo bave distribu-cijom i na kraju godine ostvaruju veliki iznos dobiti. Komletna najamnina kod operativnog leasinga se knjiži kao trošak što pomaže pravnim licima da „rasterete“ svoj bilans.

Kada je u pitanju amortizacija, finan-sijski leasing ima prednost u odnosu na operativni leasing. Naime, predmet leasin-ga se kod finansijskog leasinga evidentira u bilansu stanja dok to kod operativnog le-asinga nije slučaj. Na ovaj način primalac leasinga sam određuje visinu amortizacije u skladu sa zakonom.

Rok otplate se uvijek prilagođava pri-maocu leasinga. Veoma je bitno da naja-mnina bude u onoj visini koja odgovara primaocu leasinga, te da je primalac lea-singa može uredno servisirati. Naravno, leasing kompanije uvijek vode računa o ekonomskom vijeku trajanja predmeta leasinga tako da se ovaj parametar uvijek usklađuje sa rokom otplate. Kako su ka-matne stope vezane i za rok otplate tako

19

EKONOMIJAsu i leasing kompanije podijelile ročnost svojih leasing proizvoda. Naime, u ban-karskoj praksi je poznato da su kratko-ročni zajmovi jeftiniji, tj. plasiraju se sa povoljnijom kamatnom stopom nego je to slučaj sa dugoročnim zajmovima. Ta-kav je slučaj i sa leasing kompanijama. Leasing ugovori potpisani na period do tri godine smatraju se kratkoročnim leasing aranžmanima a preko ovog roka, dugo-ročnim leasing aranžmanima.

Kamatna stopa na leasing, bilo opera-tivni, bilo finansijski, je u ravni sa kamat-nim stopama koje plasiraju poslovne ban-ke. Kamatne stope na finansijski leasing su opterećene PDV-om. Ovaj PDV-e na kamatnu stopu kod finansijskog leasinga opterećava ukupnu najamninu i njegova je visina različita od države do države, ovisno od poreskog nacionalnog sistema. Dakle, u Bosni i Hercegovini na ukupnu kamatu od 100 KM primalac leasinga plaća PDV-e od 17 KM, tj.17%. Veoma je važno istaći da se prilikom finansiranja osnovnih sredstava putem leasinga iznos PDV-a na kamatu vraća primaocu leasin-ga zajedno sa osnovnim PDV-om putem porezne prijave. Naime, leasing kompa-nija izdaje fakturu na primaoca leasinga uvećanu za iznos PDV-a na kamatu, za svo vrijeme trajanja leasinga tako da pri-malac leasinga može anticipativno izvršiti povrat cjelokupnog iznosa PDV-a kojeg je u biti i platio i koji mu u konačnici i pripada.

Najam kao multidisciplinarni fenomen

Najam, kao savremeni i fleksibilni

oblik finansiranja i svojevrsni multidis-ciplinarni fenomen, nastao je kao izraz realne potrebe rješavanja nagomilanih poslovnih problema i aktivnosti kupaca i prodavaca. Obje zainteresovane strane, i kupci i prodavci, imali su svoje probleme koje je, na neki način, trebalo spojiti i pre-vazići. S jedne strane, smo imali ponuđače kao nosioce ponude opreme i nekretnina koji nisu uspjeli plasirati svoje proizvode, a nasuprot njima su bili kupci koji su imali potrebu za korištenjem opreme prodavaca ali bez mogućnosti da istu nabave zbog nedostatka finansijskih sredstava. Sa jed-ne strane, dakle prodavci su nudili opremu koja je nekada bila visokovrijedna, speci-fična i nepovoljna za finansiranje putem postojećih kreditnih linija. Vrlo često su to bila:

- Putnička vozila,- Motocikli,- Komercijalna vozila,- Građevinske mašine i oprema,- Industrijske mašine i oprema,- Poljoprivredne mašine i prateća

oprema,- Mašine za štampanje i izdavaštvo,- Računarska i ostala IT oprema,- Medicinska oprema,- Nekretnine, postojeći objekti - po-

vratni leasing.Jednostavnom procedurom zaključe-

nja ugovora o leasingu, operativnom, fi-nansijskom ili leasingu nekretnina se na veoma jednostavan i brz način dolazi do potrebnog predmeta finansiranja. Kom-pletna procesura se obično kod svih lea-sing kompanija kako u našoj zemlji, tako i u svijetu, odvija u nekoliko jednostavnih koraka:

- Vrši se odabir predmeta leasinga kod proizvođača ili dobavljača,

- Leasing kompaniji predaje se predra-čun proizvođača ili dobavljača, zajedno sa zahtjevom za odobrenje leasinga i doku-mentacijom potrebnom za procjenu boni-teta (finansijskim izvještajima),

- Leasing kompanija vrši procjenu kreditne sposobnosti aplikanta,

- Nakon odobrenja finansiranja pot-pisuje se obligacioni ugovor o leasingu, uplaćuje se učešće i ostale potrebne na-knade (naknada za odobrenje leasinga, polisa osiguranja, interkalarna kamata i slično),

- Predaju se sredstva obezbjeđenja plaćanja (avalirane mjenice, avalirani na-lozi i slično),

- Vrši se preuzimanje predmeta leasin-ga.

Na taj način, kupci koji su imali potre-bu za korištenjem opreme prodavaca,doš-li su u priliku da istu nabave, te potaknu investicione aktivnosti putem leasinga dobijajući punu upotrebnu vrijednost na-bavljenog predmeta leasinga. Kada su u pitanju utrživi predmeti leasinga, leasing kompanije u saradnji sa dobavljačima imaju proceduru odobrenja leasing ugo-vora u roku 24 sata od momenta podnoše-nja aplikacije od strane klijenta.Postoje tri osnovna uslova koje aplikanti, t.j. kupci moraju zadovoljiti. To su:

- Pozitivna ocjena boniteta od strane leasing kompanije,

- Uplata učešća(jamčevine) i naknada,- Ispravno predata sredstva obezbjeđe-

nja plaćanja.

Leasing kao multidisciplinarni feno-men na ovaj način smanjuje, gotovo neu-trališe različite motive i potrebe, proizvo-đača i kupaca, te ih dovodi u korelaciju zajedničkih interesnih sfera.

Ekonomski aspekt

Uzimanje opreme u najam putem

ugovora o leasingu ima niz prednosti za svaki privredni subjekt. Mogućnost sup-stitucije fiksnih troškova (vezanih na in-vesticije bilo koje vrste, kao npr. nabavka radne opreme) s varijabilnim troškovima (kao što je trošak najma), omogućava pre-duzetništvu da se suoči s fluktuacijama tržišta na jedan elastičan način. Drugim riječima, kada se privređuje, tada se plaća upotreba strojeva, a kada se ne radi, tada nema tih obaveza.

Ovisno o tržišnim uslovima i pogo-đenim poslovima neki predmeti leasinga rade više dok su neki potpuno neiskori-šteni. Međutim, i u jednom i u drugom slučaju ti predmeti najma tj. investiciona oprema je neophodna za normalne ak-tivnosti preduzeća. Naime, leasing daje ekskluzivnu mogućnost uštede vezajući preduzeće za korištenje samo za periode upotrebe predmeta najma.

Pored toga, leasing kao oblik finan-siranja investicionih projekata nudi novu dimenziju konkurentnosti privrednih su-bjekata tj. preduzeća. Naime, korištenjem predmeta najma, po potrebi i uzimanja iste, onda kada se dobije i pogodi odre-đeni posao pojačava konkurentnost pre-duzeća. Na taj način preduzeće može da konkuriše i da učestvuje na tenderima i za one poslove za koje u tom momentu nema potrebnu operativu u vidu mašina, visoko-sofisticirane opreme, know-how-a i sl.

Za leasing je karakteristično da pri-zvođač pospješuje sopstvenu proizvodnju investicione opreme. Na ovaj način pri-malac leasinga tj. najma stiče pravo da u najam dobija uvijek najkvalitetniju i naj-savremeniju opremu. Primalac leasinga stim izbjegava mogućnost zastarjevanja opreme i plaćanje njene cijene koja bi se desila da je istu i kupio. S mogućnošću najma iščezava problem vezan za nesi-gurnost investiranja, potencirajući nove mogućnosti generisanja profita.

Prilikom izbora kupovine osnovnih sredstava menadžmenti preduzeća, ma koliko kalkulacija pravili,nikada ne mogu sa sigurnošću reći da su odabrali idealno osnovno sredstvo. Upravo zbog toga što

20

EKONOMIJAtržište diktira kvalitet i kapacitet osnov-nih sredstava, leasing kao oblik najma predstavlja idealan segment investicione strategije preduzeća. Tek po dobivanju određenog posla, preduzeće može da sa-gleda koji je idealan predmet leasinga tj. osnovno sredstvo, te isto uzeti u najam. Po okončanju dobivenog posla predmet lea-singa se vraća, davaocu leasinga.

Ovakav način korištenja i nabavke osnovnih sedstava predstavlja garanciju da će dobiveni poslovi biti izvršeni na najbolji i najadekvatniji mogući način. Osnovna sredstva preduzeća, bilo da rade punim intenzitetom, bilo da su parkirana ispred preduzeća, uvijek prave trošak za preduzeće. Ovaj trošak je vezan za njiho-vo održavanje i nesmetano funkcionisa-nje. Osnovna sredstva se moraju održa-vati i u njih se mora kontinuirano ulagati u vidu servisiranja, registracije, skladište-nja, zaštite i sl.

Normalno je da su ulaganja u održa-vanje osnovnih sredstava veća, ukoliko su ona uposlena, jer njihova uposlenost samim tim znači i njihovu veću eksploata-ciju. Međutim, ukoliko osnovna sredstva nisu uposlena, gubitak je tim veći, jer me-nadžment preduzeća nije pogodio poslove kojim bi osnovna sredstva uposlio. Sa-mim tim u menadžmentu preduzeća nisu imali adekvatnu investicionu strategiju. Ukoliko su osnovna sredstva nabavljena iz vlastitih izvora sa sigurnošću možemo reći da je pogrešno investirano, jer su se finansijska sredstva mogla usmjeriti na druge investicije.

Pogrešne investicije preduzeća mogu da imaju niz negativnih konsekvenci po bilo koju nacionalnu privredu. Velika kreditna zaduženja praćena neisplativim investicijama za sobom povlače gubitak radnih mjesta i gašenja preduzeća, što nije cilj ni jednoj vladi. Upravo zbog toga le-asing ugovori omogućavaju preduzećima da kao primaoci leasinga, ukoliko investi-cione aktivnosti ne idu u željenom smje-ru, vrate predmet leasing po ugovornim odredbama, te eventualno uzmu adekva-tan predmet leasinga i nastave sa investi-cionim aktivnostima.

Sigurnost koju daje leasing kao se-gment investicione strategije preduzeća je nemjerljiv prilikom nabavke osnovnih sredstava, jer uvjerenost u iznos troškova koji su vezani na tarife najma, koje uklju-čuju troškove održavanja i popravaka, omogućava iznimno preciznu prevenciju troškova izvođenja, ne samo za strojeve u

vlasništvu, već i za cijelu virtualnu flotu. Način investiranja putem leasinga,

omogućava preduzeću rast u skladu sa strategijom preduzeća, tj. ispunjavanjem predviđenih ciljeva. Ukoliko preduzeće ispuni zadate ciljeve te se na tržištu izbori i dobije zacrtane poslove, vrlo lako putem leasinga može ispuniti uslove za dobijanje investicione opreme kojom će dobijeni poslovi biti izvršeni. Ciljno upravljanje investicijama, ustvari, upravljanje je na bazi projekta i ono mora imati odgovara-juće mjesto u sistemu upravljanja investi-cijama te, uz koherentno i odgovorno pla-niranje, osigurati neophodnu stvaralačku cjelinu razvoja i povezati njegove granske i prostorne aspekte. Privredni subjekti tre-baju svoju strategiju bazirati na korištenju onih oblika finansiranja i implementaciju onih investicionih projekata koji su eko-nomski održivi i isplativi.

Leasing, kao fleksibilan investicioni oblik finansiranja, omogućava privrednim subjektima manja finansijska opterećenja i fleksibilnije upravljanje sredstvima. Na ovaj način privrednim subjektima se otvara mogućnost da korištenjem savremene in-vesticione opreme investiraju u svoj daljnji razvoj. Odabirom ove strategije ulaganja i investiranja, privredni subjekti su odabrali poslovanje koje se zasniva na korištenju najsavremenije tehnologije i investicione opreme, putem koje se ostvaruje prihod, a dio tog prihoda se usmjerava prema lea-sing kompanijama, kao davaocima leasin-ga, tj.davaocima investicione opreme.

Privredni subjekti, koji posluju na ovaj način i koji su odabrali leasing kao investicionu strategiju preduzeća, imaju

realnu mogućnost za svoj dalji rast i ra-zvoj, jer su na tržištu rada konkurentniji od privrednih subjekata koji koriste neku drugu strategiju. Naime, preduzeće koje nije investiralo u opremu i koje koristi zastarjelu tehnologiju ima daleko manje šanse za uspjeh i mogućnosti da konku-riše za neki kvalifikovaniji posao, nego je to slučaj sa privrednim subjektima koji su iskoristili sve prednosti leasinga i došli u posjed visokovrijedne opreme.

Nabavkom opreme na vrijeme, mo-gućnost korištenja opreme onoliko koli-ko traje investicioni projekat, mogućnost zamjene opreme, su još dodatne prednosti koje nudi najam privrednim subjektima koji su svoju razvojnu strategiju zasnovali na ovom modernom, fleksibilnom i nada-sve efikasnom obliku finansiranja.

Prednosti i nedostaci uzimanja opreme u najam

Veoma često fizička ili pravna lica ne

apliciraju za uzimanje opreme u najam, pu-tem ugovora o leasingu, nego traže druge kreditne proizvode ne znajući za prednosti koje pruža leasing. Danas, moderne leasing kompanije imaju široku paletu proizvoda koje mogu veoma uspješno konkurisati bankarskim proizvodima, te što je veoma bitno biti konkurentniji od bankarskih pro-izvoda. Tako recimo, leasing nekretnina može biti isplativija investicija od hipote-karnog kredita ili leasing automobila može biti jeftinija opcija od autokredita.

Pitanje koje klijenti najčešće postav-ljaju jeste: „Koje su to prednosti leasinga u odnosu na bankarske proizvode“.

21

EKONOMIJADakle, prednosti su slijedeće:- Manje potrebne dokumentacije,- Fleksibilniji uslovi za dobijanje lea-

singa,- Vrijeme za pozitivan odgovor (Time

to yes).Leasing proizvodi su kreirani tako da

klijentima traže manje dokumentacije. Recimo, za leasing automobila kada kli-jent ima solidno učešće, potreban mu je samo zahtjev za leasing, lična karta i bo-ravišna prijava. Za autokredit potrebno je dosta više dokumentacije. Uz manje do-kumentacije idu što je i logično, fleksibil-niji uslovi za dobijanje leasinga.

Dakle, potrebno je ispuniti manje tra-ženih uslova da bi se dobio pozitivan od-govor nego što je slučaj kod konkurentnih bankarskih proizvoda. „Time to yes“ je mnogo brži, nego što je to slučaj kod kon-kurentnih proizvoda. Brzina odobravanja zahtjeva je nešto što odlikuje i čini leasing prepoznatljivim oblikom finansiranja.

Veoma često nepopularna mjera izuzi-manja predmeta leasinga ili vraćanje istog od strane klijenta leasing kompaniji, može biti prihvatljivija varijanta za klijenta, nego što je to slučaj kod autokredita kada obave-zu plaćanja preuzima žirant. Naime, vraća-njem predmeta leasinga i njegovom daljom prodajom klijentu se smanjuje njegova obaveza za iznos prodajne cijene od strane leasing kompanije prema trećem licu.

Dakle, pozitivna stvar je što primalac leasinga nije potrošio novac, kao što je to recimo slučaj kod nenamjenskih kredita, nego su finansijska sredstva uložena u osnovna sredstva koja gotovo uvijek ima-ju svoju tržišnu vrijednost. Finansiranje putem najma pored gore navedenih pred-nosti u odnosu na konkurentne bankarske proizvode može da ima i niz operativnih i tehničkih prednosti.

Ekonomično proširenje kreditnog okvira podrazumijeva da najam ne pove-ćava zaduženost primaoca leasinga kao što to činekonkurentni bankarski proi-zvodi. Iz naprijed navedenog, možemo zaključiti da najam ne smanjuje kreditnu potentnost primaoca leasinga. Kako se najam evidentira u vanbilansnoj evidenci-ji tako ga u bankarskom poslovanju i ne tretiraju kao zaduženost klijenta na kredit, tako da primalac leasinga ima otvorenu mogućnost da se dodatno zaduži ukoliko za to osjeti potrebu.

Aktiviranje investicionog dobra kod davaoca leasinga odnosi se na mogućnost da nakon isteka ugovora o leasingu, pri-

malac leasinga ima mogućnost da ukoliko to i želi, može kupiti opremu koju je do tada koristio i koja je bila predmet ugo-vora o leasingu. Dakle, primaocu leasinga se ostavlja mogućnost ukoliko za to ima potrebu da kupi predmet leasinga po iste-ku ugovora ili da predmet leasinga zami-jeni, novijim i savremenijim predmetom leasinga i potpiše novi ugovor o leasingu. I u jednom i u drugom slučaju primalac leasinga servisira obaveze prema leasing kompaniji iz prihoda ostvarenog korište-njem predmeta leasinga.

Smanjenje poreznih obaveza omo-gućava finansiranje putem najma. Kako je kod finansiranja putem najma leasing kompanija jedini i isključivi vlasnik pred-meta leasinga, leasing kompanija u svo-jim knjigama evidentira i otpisuje pred-met leasinga. Najamnina sa obaveznim prikazivanjem PDV-a se knjiži kao trošak poslovanja privrednog subjekta koji je primalac leasinga, te se PDV-e odbija kao pretporez što značajno pojeftinjuje leasing transakciju.

Inovaciono korištenje i poslovanje-predstavlja mogućnost koju nudi leasing kompanija putem najma primaocu lea-singa da koristi savremenu, sofisticiranu, visokokvalitetnu opremu. Kako je leasing kompanija isključivi vlasnik predme-ta leasinga tako primalac leasinga nema opasnost tehničko – tehnološkog zastari-jevanja opreme, nego ta opasnost prelazi na davatelja leasinga, tj. leasing kompani-ju. Najam po svojoj specifičnosti takođe omogućava primaocu leasinga zamjenu i korištenje nove opreme u skladu sa potre-bama primaoca leasinga.

Namjenski prilagođen vremenski rok predstavlja obročnu otpatu leasing aran-žmana prilagođenu potrebama ročnosti primaoca leasinga. Naime, kako je otplata leasing aranžmana vezana za business pri-maoca leasinga iz kojeg treba da servisira leasing najamninu, privrednim subjek-tima mnogo je jednostavnije, efikasnije i jeftinije ispuniti uslove i prilagoditi se vremenskim rokovima koje odobravaju leasing kompanije, nego je to slučaj sa konkurentnim bankarskim proizvodima.

Godišnja jasna finansijska računica predstavlja jasnu finansijsku sliku koju nudi najam. Naime, kako se leasing naja-mnine servisiraju iz prihoda koje prima-lac leasinga ostvaruje putem unajmljene opreme po devizi „plaćam kako zarađu-jem“, na kraju poslovne godine, primalac leasinga ima sasvim jasnu finansijsku sli-

ku o isplativosti najma i uopšte o ekonom-skoj profitabilnosti investicije.

Nedostaci leasinga u odnosu na druge oblike finansiranja ogledaju se u sljede-ćem:

1. privrednici koji nisu u sistemu PDV-a ne mogu PDV,koji je obračunat na kamate leasing kompanije, iskoristiti kao pretporez,

2. Poslovne banke na kamate ne zara-čunavaju PDV-e

Dakle, kada primalac leasinga nije u sistemu PDV-a, ne može iskoristiti PDV obračunat na kamate leasinga kao pretpo-rez. Znači, ako je primalac leasinga prav-no lice, čak i ako je u sistemu PDV-a, te ako recimo nabavlja putničko luksuzno vozilo, leasing je skuplji recimo u odnosu na autokredit za PDV na kamatnu stopu u iznosu od 17%.

Gledano s finansijske strane, leasing je za određene stvari nepovoljniji, jer se na kraju plati više nego u slučaju uzimanja kredita.

Prema Centralnoj Banci Bosne i Her-cegovine nedostaci lizinga uključuju slje-deće:

- Lizing može biti skup način finan-siranja. Kod zakupa, zakupodavci žele prinos na kapital, uz istovremeno štićenje sebe od bilo kog rizika koji proizilazi kod naplate potraživanja. Imajući u vidu i za-paženu visoku cijenu lizinga, postoje i ko-risti koje ih nadmašuju i čine atraktivnim.

- U nerazvijenim pravnim sistemima (kao što je Bosna i Hercegovina), aran-žmani lizinga mogu rezultirati neujedna-čenošću između strana zbog ekonomske dominantnosti zakupodavca, što može imati za posljedicu potpisivanje ugovora koji nije povoljan za zakupca.

- Lizing može biti nepoželjan zbog oporezivanja ili zbog drugih fiskalnih ra-zloga, zavisno od politike oporezivanja i restriktivne legislative države, itd.

Leasing kao elastičan i fleksibilan oblik finansiranja ima niz prednosti u od-nosu na konkurentne bankarske proizvo-de. Privredni subjekti koji žele investirati u ekonomski isplative projekte trebaju uzeti u obzir sve mogućnosti i pogodnosti koje nudi leasing. Izbor oblika finansiranja od strane privrednih subjekata trebao bi oda-brati najjeftiniju i ekonomski najisplativi-ju varijantu. Leasing, iako se u početnim kalkulacijama ne nameće kao najjeftinija varijanta finansiranja ipak predstavlja sve veću konkurenciju klasičnim bankarskim proizvodima. u

22

EKONOMIJA

Prirodnih izvora sa pitkom i čistom vodom ima širom Bosne i Herce-govine. Jedna od rijetkih oblasti

u kojima je BiH bogatija od Njemačke, Francuske, Kine, Japana, pa čak i SAD su prirodni vodni resursi. Ali, ono po čemu je BiH još daleko ispred navedenih zemalja, je i zagađenost prirodne sredine. Nažalost, na stotinjak metara od izvori-šta gdje je voda pitka, imamo već prve priključke kanalizacija. Mnogobrojni prirodni, termalni i sumporni izvori veli-ki su potencijal za razvoj banjskog turiz-ma, koji je malo iskorišten. Usvajanjem Evropske direktive o vodama, šansa su da se stvari promjene na bolje.

Bosna i Hercegovina je zemlja boga-ta vodnim resursima. Izvori vodo-snab-dijevanja na teritoriji BiH su uglavnom zasnovani na korištenju podzemnih voda, 89% ukupnih izvora vodo-snabdi-jevanja, 10,2% voda iz rijeka i 0,8% iz prirodnih jezera i vještačkih akumulaci-ja. Zbog rata, na prostorima BiH vodna infrastruktura zemlje je teško oštećena. Još i pred rat, stanje u vodo-snabdijeva-nju i kanalizaciji je bilo nesređeno. Zato je pitanje vodo-snabdijevanja i odvod-nje otpadnih voda i njihovog prečišća-vanja jedan od prvih prioriteta u posli-jeratnoj rekonstrukciji Bosne i Hercego-vine. Mada se procjenjuje da je sektor snabdijevanja vodom saniran do 90 % predratnog nivoa, ipak je kao cjelina još daleko od međunarodnih, posebno evropskih standarda. Izvorišta nisu do-voljno zaštićena i kvalitet vode za piće je sumnjiv, a u pojedinim slučajevima

vrlo nezadovoljavajući. Moguće zaga-đivanje i dalje ostaje prijetnja zdravlju ljudi zbog zastarjelih i oštećenih cjevo-voda, nekontrolisanog hloriranja i nedo-statka pritiska. Nivo vodo-snabdijeva-nja je zato daleko ispod evropskog: po-krivenost uslugom vodo-snabdijevanja je oko 50% u usporedbi sa preko 90 % u Evropi. Takođe, kvalitet vode je znatno niži nego u zemljama EU. Oštećenja u sistemu vodo-snabdijevanja su veoma česta i zbog toga kvalitet vode ne može dostići međunarodne standarde.

Položaj Bosne i Hercegovine, kad je riječ o resursima, odnosno samim vod-nim potencijalima, izuzetan je, među-tim, postoje mnoge barijere za korištenje ovog veoma važnog resursa te adekvatnu

i održivu eksploataciju. Mora se pristu-piti holistički i kreirati takvo tržište koje bi bilo izvozno orijentisano u svakom pogledu nakon što se zadovolje vlastite potrebe.

Voda je resurs koji bi Bosnu i Herce-govinu trebao staviti u povlašten položaj u odnosu na regiju, ali i šire. Vodni resur-si se mogu višestruko iskoristiti, kako za prehrambene djelatnosti, tako i k asnije za proizvodnju električne energij e, na-vodnjavanje itd. Održivo korištenje ovog resursa je garant dugoročnog razvoja.

Bosna i Hercegovina je područje s re-lativno visokom godišnjom količin om padavina i, za razliku od drugih meteo-roloških parametara, ona ne pokazuje ve-liku promjenu s nailazećim klimat skim

Vode i vodni potencijali BiH

n Piše: Prof. dr. Duljko HASIĆ

Voda ili kako je često nazivaju „nafta 21. vijeka“, jedan je od naj-začajnijih resursa u svijetu. Sa cca 10.000 kubnih metara pitke vode po stanovniku, Bosna i Hercegovina je vodeća u regionu. Ipak, uvozi skoro 8 puta više vode, nego što izvozi. Prema nekim procjenama u zemlji ima više od 200 izvora mineralne vode, dok je iskorišteno nešto više od jedan odsto.

Resursi

23

EKONOMIJA

promjenama. Međutim, režim padavina sve se brže mijenja. S jedne strane, sušni periodi sve su duži, a s druge postoje ve-liki intenziteti padavina u kratkim inter-valima, što uzrokuje poplave.

Bosanskohercegovački vodni bilansi sve su lošiji, a što se tiče elektroprivrede i vodoopskrbe, to nisu međusobno kon-kurentne grane, pogotovo ako se buduće akumulacije budu gradile kao višena-mjenske, jer se jedna te ista voda može koristiti na više načina. Akumulacije se mogu koristiti u svrhe turizma, vodoop-skrbe, navodnjavanja, uzgoja ribe, pa i za proizvodnju električne energije. Mo-raju se graditi nove akumulacije i mora se povećavati postotak iskorištenja hidro potencijala.

Bosna i Hercegovina u tom slučaju može postati velesila u svim oblastima ekonomije, posebno u proizvodnji ener-gije. Također bi trebalo posvetiti pažnju flaširanju i izvozu pitke vode, jer neop-ravdano zaostajemo za svijetom u tom pogledu, naročito s obzirom na moguć-nosti i sve veće potrebe u svijetu.

Energetska tranzicija ili zaokret već se uveliko dešava u zemljama EU-a, a to je prelazak sa upotrebe fosilnih go-riva, kao što su nafta, ugalj, prirodni gas itd., na alternativna ili obnovljiva go-riva, odnosno obnovljive izvore energije, kao što su energija Sunca, vode, vjetra, biomase. Bosna i Hercegovina se vodi

takvim trendovima i budućnost energe-tike treba da bude bazirana na korište-nje obnovljivih izvora u kombinaciji sa neobnovljivim, sa postepenim potpunim prelaskom na obnovljive. Dolazimo do zaključka da je voda gorivo budućnosti, ali ne one neposredne, jer je za to potreb-na zrela svijest koja će izgraditi infra-strukturu.

Ako je po čemu Bosna i Hercegovi-na poznata, uz njezinu bogatu istoriju i kulturnu baštinu, svakako su prirodni re-sursi i na prvom mjestu – voda za piće. No, na policama bh. trgovina, restorana i kafića još uvijek je znatno više uvozne nego domaće vode. I, osim toga, Bosna i Hercegovina još uvijek ima deficit kad je omjer uvoza i izvoza voda, uključuju-ći prirodne, mineralne i gazirane vode. Samo prošle godine Bosna i Hercegovi-na je, po podacima Uprave za indirektno oporezivanje, uvezla blizu 50 miliona kilograma voda. S druge strane, prema izvozu, otišlo znatno manje kilograma voda, prirodnih i mineralnih. Sličan trend nastavio se i ove godine.

Ovakva praksa je nedopustiva, jer su izvori, pogotovo zdravih voda, u cijeloj Bosni i Hercegovini na svim stranama i gotovo nepresušni. Posebno su značajni izvori podzemnih voda. One predstavlja-ju veliki potencijal Bosne i Hercegovine koji je potrebno iskoristiti, kako za vla-stite potrebe tako i za izvoz i komercija-

lizaciju. Podzemne vode prioritetno treba iskoristiti za vodosnabdijevanje stanov-ništa, zatim flaširanje i proizvodnju ne-gazirane i gazirane vode, bezalkoholnih pića i napitaka, proizvodnju hrane. Pored navedenog potrebno je sačuvati i koristiti podzemne vode za očuvanje biodiverzi-teta, turističke svrhe, banjski i rekreaci-oni turizam.

Ključni razlog što Bosna i Hercego-vina još uvijek znatno više vode uvozi nego što izvozi, posljedica je monopo-la trgovačkih kompanija iz susjednih zemalja, prije svega Srbije i Hrvatske, koje imaju tržne centre u BiH i punio-nice flaširane vode u svojim zemljama, iz kojih se najviše uvozi vode u BiH. S druge strane domaći proizvođači vode kod izvoza imaju administrativne poteš-koće, dodatne zahtjeve za registraciju u drugim zemljama, dodatna ispitiva-nja kvaliteta, carinske teškoće i drugo. Prema zvaničnim podacima Centra za životnu sredinu, flaširane vode u BiH puno su bolje kvalitete nego mnoge vode u regiji, a velika prednost Bosne i Hercegovine jeste činjenica da, kao nerazvijena, nije zagađena hemijskim otpadom i industrijom.

Voda je najveći bh. resurs. Međutim, pitanje vode kao javnog dobra još nije regulisano kako treba te je i iskorištava-nje ovog resursa u budućnosti samim tim upitno i kontroverzno. u

24

DRUŠTVO

Fokus interesiranja: revolucionarni radnički pokret i NOB kao ratna epopeja

Socijalistička historiografija je bila fokusirana na revolucionarni radnički pokret, kao i na Drugi svjetski rat. Pre-ovladavale su teme koje su isključivo afirmirale partizanski pokret a svaki drugačiji pogled bio je oštro kritiziran i anatemisan, kako od režimskih histo-ričara tako i pod uticajem politike i od značajnog dijela šire društvene javno-sti. Tako su mnoga važna pitanja, čija bi adekvatna historiografska obrada mogla promijeniti mit o nepogrešivosti parti-zanskog pokreta, ostala po strani kao svojevrsne tabu (zabranjene ili najblaže rečeno nepoželjne) teme. Te inicijative (u vidu usmjerenja pa i zabrana), umota-ne u oblande socijalne i nacionalne rav-nopravnosti, interesa radničke (kao na-vodno vladajuće) klase i sl., dolazile su iz vrha KPJ/SKJ kao avangardne političke strukture socijalističkog sistema koji je ona kreirala. Historičari ovog razdoblja su bili podobni, odani Partiji, u suštini najvećim dijelom poslušnici, tako da je historiografija uglavnom bila sluškinja politike. Ona je to posebno bila u Bosni i Hercegovini koja je najdosljednije, sve do disolucije SFRJ, veoma disciplinira-no provodila stavove i odluke partijskog vrha. Ovu konstataciju potvrđuju riječi bosanskohercegovačkog historičara ovo-ga razdoblja, učesnika NOR-a, akademi-ka Envera Redžića koji je 1999. godine, dakle nakon disolucije SFRJ, o tome rekao; “Politika je uvijek znala da nađe i upotrijebi historičare, kao što je među historičarima uvijek bilo autora koji su svoje znanje stavljali u temelje date poli-

tike. To političke sisteme nije moglo uči-niti postojanim a istoriografiji je nanosilo neprocjenjive štete“.2

Pogled sa pozicija klasne vizije društvenih odnosa i procesa

Brojna su historijski važna pitanja i procesi na koje je socijalistička histo-riografija gledala kroz prizmu interesa sistema u kojem je djelovala. Ona se ne odnose samo na razdoblje NOB-a i soci-jalističke etape razvoja, već i na mnoga zbivanja i procese koji su se događali u toku 19. i prve polovine 20. stoljeća. Uslijed svoje klasne vizije društvenih od-nosa, u kojoj se država stavljala uvijek na stranu radništva i seljaštva u odnosu na zemljovlasnike, industrijalce i dr., tako da se na historijske tokove koji se tiču promjene vlasničkih odnosa u korist obrađivača zemlje uglavnom gledalo kao na pozitivan socijalni trend, pa i onda

kada je do toga dolazilo samovoljom pojedinaca i vladajućih struktura – bez pravnog oslonca na zakonsku uređenost imovinsko-pravnih odnosa. Na bosanske plemiće, age i begove, kasnije na bo-gate seljake koji su nazivani kulacima, gledano je kao na kočničare društvenih promjena, na socijalno retrogradne druš-tvene strukture konzervativno-feudalne prirode. Dugo vremena npr. na pokret bosanskog begovata na čelu sa Husein kapetanom Gradaščevićem za autono-miju Bosne i Hercegovine u okvirima Osmanskog carstva, koji je imao podršku u svim društvenim slojevima domaćeg stanovništva, nije gledano sa nacional-nog već dominantno sa klasnog aspekta.3

Posebni aršini i o žrtvama

O zločinima nad nesrpskim civilnim stanovništvom Bosne i Hercegovine i Sandžaka koje su počinile Karađorđeve jedinice u vrijeme Prvog srpskog ustanka pisano je samo sporadično i površno, ali ne i temeljito istraživački. Slično stanje je i sa zločinima srbijanske i crnogor-ske vojske u Prvom balkanskom ratu na području Sandžaka,4 te o nasilju koje je počinila srbijanska vojska a potom i or-gani vlasti novonastale Kraljevine SHS (do donošenja Vidovdanskog ustava) na području Bosne i Hercegovine, itd.5

I pitanje pogroma muslimana Bošnjaka Šahovića i Pavinog Polja koje su poči-nile crnogorske vlasti 1924, od kojih se većina preživjelih doselila na područje Brčkog, historiografski je bilo pogrešno i površno interpretirano sve do istraživa-nja objavljenih tek 2011. godine.6 Zapo-stavljana su i mnoga druga pitanja koja se tiču odnosa prema nesrpskim narodi-

Bosanskohercegovački historičar ovoga razdoblja, učesnik NOR-a, akademik Enver Redžić je 1999. godine, dakle nakon disolucije SFRJ, o socijalističkoj historiografiji, između ostalog rekao; “Politika je uvijek znala da nađe i upotrijebi historičare, kao što je među historičarima uvijek bilo autora koji su svoje znanje stavljali u temelje date politike. To političke sisteme nije moglo učiniti postojanim a istorio-grafiji je nanosilo neprocjenjive štete“1.

Osvrt na neke tabu teme socijalističke historiografije

n Piše: Prof. dr. Azem KOŽAR, prof. emeritus

25

DRUŠTVOma, posebno prema Bošnjacima, koji su bili nacionalno i ekonomski obespravlje-ni, a politički ograničavani da glasaju za režimske stranke u zamjenu za pojedi-načnu i/ili kolektivnu sigurnost, itd.7

Ideološki pristup izučavanju ratnih zbivanja 1941-1945.

Najdoslednije se ideologizacija historiografije ogledala na istraživa-njima o periodu NOR-a i socijalističke revolucije (1941-1945). Sve do početka osamdesetih godina prošlog stoljeća se o ovom razdoblju pisalo sa pozicije po-bjednika, po sistemu „pobjednici pišu historiju“. Dominirale su teme iz poli-tičke i vojne historije, o partizanskim podvizima i žrtvama i sl. Razumljivo, sa aspekta karaktera multinacional-ne NOB-e u kojoj su učestvovale sve društvene strukture (ponajviše seljaštvo i radništvo), takve teme su imale puni smisao i značaj - posebno kada su bile više naučno fundirane nego što su emo-tivno i ideološki tumačene. Međutim, teme koje su se ticale ostalih društvenih struktura – politički i vojno dezorjen-tiranih slojeva i otuda i prema NOB-i rezerviranih, a koje omogućavaju da se višedimenzionalno tj. iz izvora različi-te provenijencije ratno razdoblje bolje i pravilnije istraži i razumije, dakle ne samo sa partizanskog aspekta, su izosta-le uglavnom zbog toga što su bile zabra-njene, nepoželjne, nevažne, problema-tične, uznemiravajuće itd. Čak i o onim pogreškama o kojima postoje dokazi i u dokumentima partizanske provenijenci-je, nije se podrobno istraživalo, rasprav-ljalo i pisalo, već su i takve teme na neki način zaobilažene kako ne bi unosile moguće sumlje u monolitnost NOP-a. Nedostajala su istraživanja socijalne komponente u ratnim zbivanjima, istra-živanja ratne svakodnevnice i drugo što doprinosi uobličavanju slike o ratnim zbivanjima i time svakako boljem razu-mijevanju rata.8

Pokušaji oslobađanja historiografije od tutorstva politike

Prvu kritičku studiju o Drugom svjetskom ratu u Bosni i Hercegovini napisao je historičar Rasim Hurem pod nazivom „Kriza NOP-a u Bosni i Herce-govini krajem 1941. i početkom 1942.

godine“, koju je objavila „Svjetlost“ Sarajevo 1972. godine. Ova studija je ustvari proširena doktorska disertacija koju je dr. Hurem 18. 05. 1970. odbra-nio na Filozofskom fakultetu u Sarajevu pred komisijom: prof. dr Hamdija Ka-pidžić, prof. dr Ferdo Hauptmann i prof. dr Milorad Ekmečić. Naredne 1973. godine knjiga je dobila nagradu „Svje-tlosti“. Sve te činjenice: naučni autoritet članova komisije, nagrada „Svjetlosti“ i dr. davale su određeni naučni značaj ovoj knjizi, tako da se o njoj rasprav-ljalo i na nekoliko naučnih skupova u toku 1973. i 1974. godine, među kojima su: naučni skup posvećen AVNOJ-u i NOB-i u Bosni i Hercegovini 1942/43., naučni skup „Semberija u 1941. godi-ni“ i dr. Osim historičara i najveći par-tijski autoriteti kakvi su Pero Morača, Avdo Humo, Rodoljub Čolaković i dr. su imali kritički stav prema ovoj knjizi. Potom je i Institut za istoriju Sarajevo u junu 1975. godine organizirao diskusiju o stajalištima sadržanim u ovoj knjizi.9

O ovoj knjizi je raspravljano i na na-značenom Savjetovanju o bosanskoher-cegovačkoj historiografiji 1945-1982, održanom u Sarajevu 11. i 12. 11. 1982. godine.10

Priroda kritika ove knjige je da NOP nikada nije bio u krizi i da je sa toga as-pekta autor u krivu, da takvi stavovi ne-gativno utiču na percepciju o NOP-u, da devalviraju NOP i ulogu KPJ u njemu. Za ovu priliku to ističemo zbog toga što su ove kritike, u koje se dobrano uklju-čila i politika, na neki način cementirale stajališta bosanskohercegovačke histo-riografije o NOP-u, porukom da ono što je do tada napisano je naučno i istinito

tako da za daljim istraživanjima i tra-ganjima i nema potrebe. To je uticalo da historičari u narednim decenijama prestanu istraživati NOP. Presahla su interesiranja i za neke druge neistraže-ne teme, npr. o muslimanskim, srpskim i hrvatskim građanskim strukturama u Drugom svjetskom ratu i sl. Istina, kra-jem 80-tih godina pojavila se knjiga E. Redžića o 13. SS diviziji11 koja je ta-kođer izazvala određene kritičke reak-cije. Bosanskohercegovački historičari su aktivno sudjelovali u raspravama o stavovima pojedinih značajnih rukovo-dilaca NOP-a iznijetim u memoarskoj literaturi. Na taj načun su o pojedinim pitanjima zauzimani jedinstveni stavovi historičara i političara o nekim veoma važnim ratnim postupcima rukovodstva NOP-a u Bosni i Hercegovini, čime je značajno smanjivana mogućnost za dalja historiografska istraživanja. Dobar primjer za takva ponašanja je polemika između Svetozara Vukmanovića Tempa i Rodoljuba Čolakovića u povodu felj-tonizacije Tempovih Memoara (objav-ljenih 1971) u beogradskoj „Politici“. Gotovo svi bosanskohercegovački ratni autoriteti, i gotovo svi bosanskoherce-govački historičari ovoga razdoblja, su se stavili u odbranu stajališta R. Čolako-vića. Radi se o osporavanju Tempovog stava o potpisivanju sporazuma o zajed-ničkoj borbi protivu okupatora između partizana i četnika u istočnoj Bosni ok-tobra 1941, koji je on smatrao štetnim po dalji razvoj ustanka, jer je četnicima time omogućeno da zauzmu komandne dužnosti i na taj način bitnije utiču na dalju platformu rata, što je ubrzo imalo za posljedicu jačanje četničkog uticaja i krizu NOP-a krajem 1941. i početkom 1942. godine.12

Dakle, socijalistička historiografija se do sredine 80-tih godina 20-og sto-ljeća, kada se okrenula suštinskim pita-njima bosanskohercegovačke prošlosti 20-og stoljeća, dominantno bavila Dru-gim svjetskim ratom, tačnije NOP-om. Na njega se gledalo kao na historijsku epopeju koja je glorificirala ulogu KPJ i J.B.Tita, odnosno često nekritički veliča-la značaj određenih događaja, partizan-skih boraca i žrtava, isticala monolitnost NOP-a, konzinstentnost antifašističke platforme NOP-a itd., gledajući na to ratno razdoblje najčešće samo sa aspek-ta izvora partizanske provenijencije. To, naravno, ne znači da i o ovom periodu

n Enver Redžić

26

DRUŠTVOnisu napisana značajna naučna djela,13

naprotiv, ali nema sumlje u to da domi-nira ideološki pristup ovoj problematici.

Postdejtonska kvazinaučna i nacionalistička stajališta i pristupi

Međutim, sredinom 80-tih godine, kada je prestala zabrana korištenja arhiv-ske građe, objavljene ogromne količine građe, popustila partijska disciplina i sl., stvorile su se pretpostavke da se nauč-no-kritički osmisli i na neki način reva-lorizira ovaj period. Međutim, došao je proces disolucije SFR Jugoslavije koji je donio nove okolnosti, nove ideologije – povampirene nacionalizme, koji su zapo-čeli sa negacijom antifašizma i svega što je KPJ , NOB i socijalistička epoha po-stigla. Čak se, otvoreno, negiraju ključni temelji Bosne i Hercegovine – kakve su odluke ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a o ob-novi njene državnosti. U taj nečastan po-sao su se upleli i historičari upirući se da dokažu da je fašizam - antifašizam i obr-nuto. Iako je intenzitet tih tokova znatno slabiji u Bosni i Hercegovini nego u Srbi-ji i Hrvatskoj, ipak su sve te negativnosti zahvatile i Bosnu i Hercegovinu.

Posebno je naglašeno pitanje bavlje-nja žrtvama Drugog svjetskog rata. Stva-raju se mitovi o broju žrtava u fašistič-kom logoru u Jasenovcu14 i dr, o Blajbur-gu i drugdje, veličaju „svoje“ a minimi-ziraju „tuđe“ žrtve itd. Ta prebrojavanja još uvijek traju. Činjenica je da je pitanje žrtava u Drugom svjetskom ratu nedo-voljno istraženo: u nekim slučajevima je hiperbolizirano u drugima minimizirano ili pak amnezirano itd., tako da postoji naučna potreba za daljim i objektivnim istraživanjima. Dugo vremena se nakon rata koristila cifra od 1.706.000 žrtava jugoslovenskih naroda u toku rata 1941-1945. koji su stradali od strane okupatora i okupacionih režima i kvinsliških forma-cija. Međutim, 1964. godine je Savezno izvršno vijeće (SIV), u cilju „podnošenja odštetnog zahtjeva prema Njemačkoj“, donijelo odluku da se izvrši „opšti popis svih žrtava rata“ osim lica koja su poginu-la u kvinsliškim organizacijama. Popisna komisija je obznanila da je, obuhvatajući 56 do 59% lica od onih koje je trebalo obuhvatiti popisom, na teritoriji Jugosla-vije u ratu 1941-1945. stradalo 597.323 lica, na osnovu čega je SIV, smatrajući cifru od 1.706.000 stradalih nerealnom

stavio embargo na njeno korištenje, koji je ostao na snazi do 1990. godine.15 Po-sebno je nedovoljno istraženo pitanje ko-munističkih žrtava na samom kraju rata i neposredno nakon oslobođenja, kada su vršena masovna ubistva bez suđenja, masovni progoni i sl., što je bila jedna od tabu tema socijalističke historiografije.16 Osim ideoloških protivnika tu se radi i o žrtvama tzv. nacionalnih manjina u komunističkom smislu poimanja toga pojma. Da li se tu radi o strategiji rješe-nja pitanja nacionih manjina u završnoj fazi rata po tzv. sovjetskom modelu, u duhu dokumenta koji je početkom no-vembra 1944. godine, samoinicijativno ili po partijskom zadatku, sačinio histo-ričar Vasa Čubrilović, ili je u pitanju zataškavanje istine nastojanjem KPJ da se stvori slika o nepogrešivosti NOB-e posebno je pitanje.17

Svojevrstan način zataškavanja histo-rijske istine kada su u pitanju civilne, pa i vojne žrtve u toku NOB-e je prešutki-vanje četničkih zločina nad muslimani-ma Sandžaka i istočne Bosne od strane četničkih formacija Draže Mihailovića, posebno masovnih i zvjerskih ubista-va u toku njihovog pohoda za učešće u njemačko-italijanskoj ofanzivi na snage NOP-a u prvoj polovini 1943. (bitke na Neretvi i Sutjesci). Osim nekih brojča-nih podataka o tome, naznačavanih pri-je svega u cilju demaskiranja četničke velikosrpske nacionalističke ideologije naspram partizanske doktrine bratstva i jedinstva, analitičko-sintetički sve-obuhvatnih istraživačkih projekata i nije bilo. Osim toga, ni brojna mjesta masovnih četničkih zločina nad musli-manskim civilnim stanovništvom toga područja (i cijele Bosne i Hercegovine)

nisu u vrijeme socijalističke Jugoslavije ničim označena, što kada se uporedi sa obilježjima stradanja partizanskih žrtava, ne uliva uvjerenje o slučajnosti takvih postupaka i pristupa, već naprotiv, po-tvrda je itekako selektivnog pristupa sa ideološkim dimenzijama. Otuda se i tim pitanjima historijska nauka treba i mora baviti. Međutim, način na koji se to radi u postsocijalističkoj epohi, kako bi se prije svega politički profitiralo, kada se u odsustvu profesionalno-institucionalnih istraživanja, ovim pitanjima bave kvazi historičari, sociolozi, politolozi i dr, nije naučan pristup i ne može polučiti istinite (naučne) rezultate.

Pokušaji posredovanja u oblikovanju naučne istine

Činjenica da historičari i danas služe najrigidnijim politikama, potvrđuje tezu da je historičar uglavnom dijete svoga vremena, da je podložan i zavistan od politike/a. Ozdravljenje od ove opake bolesti, rak rane naučne historiografije, ne može se nazrijeti u bliskoj buduć-nosti. U Bosni i Hercegovini postoje nerijetko direktno jedna drugoj supro-stavljene tri historijske istine o gotovo svemu pa i o onome što je obznanila socijalistička historiografija, koje su pretočene u zasebne udžbenike histori-je, što sve ovu nauku i društvo u cjelini vodi u sunovrat. Po njima ni historijske čitanke ne mogu biti zajedničke, zbog čega nam je Evropska unija uradila i preporučila (za zemlje zapadnog Bal-kana) četiri historijske čitanke, na teme koje se na ovom prostoru smatraju naj-više spornim, a koje se u Bosni i Her-cegovini i ne koriste, ili se pak koriste

27

DRUŠTVO

krajnje selektivno kao pomoćna nastav-na literatura.18 U organizaciji Centra za demokratiju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi sa sjedištem u Solunu, održano je više dijaloških rasprava među histo-ričarima, sociolozima, politolozima, lingvistima i drugim usmjerenjima iz sfere društvenih i humanističkih nauka u zemljama zapadnog Balkana pa i u Bosni i Hercegovini. I pored svega toga, i niza drugih napora koje neke instituci-

je probosanske i naučne orjentacije čine na tom planu,19 na polju podizanja nivoa naučnosti bosanskohercegovačke histo-riografije, koja je trostruko ideologizi-rana i međusobno suprostavljena, nisu postignuti bilo kakvi pomaci. Umjesto jedne prijeratne komunističke ideologi-je, na sceni su tri nacionalistička histori-ografska koncepta (prosrpski, prohrvat-ski i probošnjački – koji je u najvećoj mjeri i probosanski).

Rezime

Na osnovu svega naznačenog može se konstatirati da je tabuiziranje tema iz vre-mena socijalističke historiografije, značajno doprinijelo devalviranju historije i historij-skog znanja, dovelo do sumlje u sve i svašta, i nakon disolucije jugoslovenske federacije otvorilo put ka njenoj krajnje nekritičkoj re-valorizaciji dirigovanoj od strane stranačkih i nacionalističkih centara moći. u

Enver Redžić, Istorija o muslimanskoj naciji, Prilozi, br. 29, Institut za istoriju Sarajevo, Sa-rajevo 2000, 243.2 Enver Redžić, Istorija o muslimanskoj naciji, Prilozi, br. 29, Institut za istoriju Sarajevo, Sa-rajevo 2000, 243.3Više o karakteru ovoga pokreta vidi: Ahmed Aličić, Pokret za autonomiju Husein-kapetana Gradaščevića, Sarajevo, 1996. 4 Prva historijska studija o postupcima crnogorske vojske pojavila se tek 2003. go-dine o masovnom pokrštavanju muslimanskog stanovništva Plava i Gusinja, više vidi: Živko Andrijašević, Zoran Stanojević, Pokrštavanje Muslimana 1913. godine, Podgorica, 2003.5 O političkom nasilju u BiH u ovom razdoblju više vidi: Enes S. Omerović, Političko nasilje u Bosni iHercegovini (1918-1921), Sarajevo, 2013.6 Šerbo Rastoder, Kad su vakat kaljali insani, Šahovići 1924, Podgorica, 2011.7 Atif Purivatra, JMO u političkom životu Kral-jevine SHS, Sarajevo, 1972.8 Ovdje želim ukazati na činjenicu da sam se bavio istraživanjima Drugog svjetskog rata, i uvidio da glavne poteškoće u tome predstavl-ja nedostatak relevantnih historijskih izvora – dokumenata. Zahvaljujući tim saznanjima, u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995), sam, uz podršku i pomoć aktuelnih rat-nih organa (općine Tuzla, Okruga Tuzla i dr.) koji su donijeli odgovarajuće propise i formirali operativne radne grupe (komisije), uticao na prikupljanje značajne zbirke dokumentacione građe (arhivska građa ratnih organa vlasti, do-kumenti, fotografije, sjećanja učesnika i stradal-nika i sl.) raritetne vrijednosti, sve sa ciljem da se dolazećim generacijama ostavi mogućnost spoznaje cjelovite slike ratnih zbivanja. 9 Redakcija časopisa „Prilozi“ je objavila tu di-skusiju u broju 11-12, Sarajevo, 1975/76, 341-411.10 Radovi sa ovoga skupa objavljeni su pod nazivom Savetovanje o historiografiji Bosne i Hercegovine 1945-1982, Sarajevo, 1983.11 Enver Redžić, Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizia, Sarajevo, 1987.12Više o tome vidi: Husnija Kamberović, Bura oko 1941, na marginama jedne polemike, u: Bos-na i Hercegovina 1941: novi pogledi, Sarajevo, 2012, 187-195.Oni historičari (Rasim Hurem i dr.) i političari (Pašaga Mandžić i dr.) koji nisu

dosljedno slijedili u ovoj polemici iznijeta sta-jališta bh revolucionara i historičara, ubrzo su zapali u nemilost sistema. Dakle, drugačiji stav i mišljenje, bez obzira na naučnu opravdanost, nailazilo je na otpore politike i poslušne nauke.13O tome više vidi: Rasim Hurem, Naša histo-riografija o Bosni i Hercegovini 1941-1945, u: Savjetovanje o istoriografiji Bosne i Hercegov-ine 1945-1982, Sarajevo, 1983, 85- 112.14Dugo vremena je jugoslavenska historiografi-ja raspolagala podacima o 700.000 stradalnika u logoru Jasenovac kao najvećem fašističkom logoru na južnoslavenskom prostoru, ponajviše etničkih Srba, Roma i Jevreja sa prostora NDH i pripadnika NOP-a. Međutim, ovu brojku su mno-gi problematizirali: kao pretjeranu ili kao prema-lu. Te dileme i neslaganja su intenzivirale dalja istraživanja, objavljeno je 1.188 naslova knjiga i 1. 544 naslova članaka, od kojih većina u dekadi 1981-1990.(Jovan Mirković, Jasenovački logor u literaturi, u: Dijalog povjesničara/istoričara, br. 5, Zagreb, 2002, 531-561). Nakon disolucije eks Jugoslavije žrtve Jasenovca su postale jedno od veoma spornih političkih srpsko-hrvatskih odnosa. Žrtvama Drugog svjetskog rata se, kao jednom od najspornijih pitanja između srbijan-ske i hrvatske politike, u novije vrijeme bavilo i bavi veliki broj naučnih ustanova, udruženja historičara, međunarodnih organizacija različite profilacije i sl. Među njima je i njemačka or-ganizacija „Frigrich Naumann Stiftung“ koja je, između ostaloga organizirala dijalog u vidu naučnih skupova između srpskih i hrvatskih historičara, na kojima su ponekada, zavisno od tematike, pozivani i historičari iz drugih južno-slavenskih zemalja – pa i Bosne i Hercegovine. Česta tema tih skupova su bila upravo pitanja istraživanja o žrtvama u toku Drugog svjetskog rata. U tim prilozima, objavljivanim u Zbornici-ma radova pod nazivom „Dijalog povjesničara/istoričara“(od 2000. do 2008. objavljeno deset brojeva) iznijeta su nova saznanja kojima je pomjeren prag istraživanja a do kojih su prije disolucije eks Jugoslavije došli istraživači Vlad-imir Žerjavić (Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1989) i Bo-goljub Kočović (Žrtve drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, Sarajevo, 1990). 15Dragan Cvetković, Stvarni gubici Hrvatske prema popisu ‘Žrtve rata 1941-1945’ iz 1964. godine. Analiza trenutnog stanjaprema do sada izvršenoj reviziji, u : Dijalog povjesničara/is-

toričara, br. 5, Zagreb, 2002, 481-482.16 Prvu knjigu o stradanjima Muslimana/Bošn-jaka u toku Drugog svjetskog rata napisali su Vladimir Dedijer i Antun Miletić, Genocid nad Muslimanima 1941-1945, Zbornik dokumenata i svjedočenja, Sarajevo, 1990.17 Dokument pod nazivom „ Manjinski prob-lem u novoj Jugoslaviji“ djelo je autora Vase Čubrilovića, napisano je 3. 11. 1944. tj. petn-aestak dana po oslobođenju Beograda. Prvi put je objavljen 18. 11. 1988. godine u slovenačkoj „Mladini“, a do tada nije bio poznat istraživači-ma i široj javnosti. Ovaj dokument je integralno objavljen u pripremi akademika Šerbe Rastodera u historijskom časopisu Saznanja, br. 5, Društ-vo historičara Tuzla, Tuzla, 2014, 140-174. Pod nacionalnim manjinama autor podrazumijeva neslavenske manjine: Njemce, Mađare, Arnaute, Rumune i Italijane. Da je ovaj dokument bio na tragu platforme i prakse snaga NOP-a, vidi se i po tome što je npr. Njemcima utvrđena „kolektivna krivica“ i na osnovu nje utvrđena „osveta“, čiji je „rezultat“ stradanje, raseljavanje, progoni i ubist-va gotovo cjelokupnog njemačkog stanovništva: prije rata ih je bilo oko 500.000 a 2010. svega oko 4.000. Koliko je ovaj „recept“ primjenjivan u završnoj fazi rata i u godinama nakon njega, i prema drugim manjinama, posebno je ali veoma važno i neizučeno pitanje, tj. jedno od tabu tema socijalističke historiografije. 18Radi se o čitankama na teme o kojima, po procjeni međunarodne zajednice, postoje na-jveće nesuglasice u zemljama Balkana. Radi se o četiri historijska odsjeka, a za svaki od njih napisana je posebna historijska čitanka, i to: Historijska čitanka 1, Osmansko carstvo; His-torijska čitanka 2, Nacije i države u jugoistočnoj Evropi; Historijska čitanka 3, Balkanski ratovi i Historijska čitanka 4, Drugi svjetski rat. Izdavač sve četiri čitanke je Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi iz Soluna, a izdate su u Sarajevu 2007. godine. 19 Ovdje se prije svega misli na aktivnosti Institu-ta za historiju Sarajevo, Akademiju nauka BiH, Društvo historičara Tuzla i neka druga društva historičara (na nivou kantona i Federacije BiH), nekih institucija kulture i nauke, nekih nevla-dinih organizacija i sl., koji su prilično trezveno, tj. naučno utemeljeno, pristupili istraživanjima i tumačenjima bosanskohercegovačke prošlosti 20-og stoljeća – posebno iz vremena agresivnog rata 1992-1995.

28

DRUŠTVO

Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora (NATO) predstavlja savez 29 država članica, koje rade prema

Sjevernoatlantskom sporazuma potpisa-nog u Washingtonu 4. aprila 1949. Tokom godina krize i nestabilnosti, a naročito na-petosti između zapadnih zemalja na čelu sa SAD-om i istočnog bloka pod vlašću Sovjetskog saveza sjevernoatlantska orga-nizacija se susretala s mnogim testovima svoje cjelovitosti i svrhe postojanja opće-nito. Poseban test za NATO savez, svako je vrijeme Hladnog rata, kada je postojao visok stepen napetosti između tada SSSR i SAD-a i ostalih zapadnih zemalja. Od na-ših susjednih zemalja, Hrvatska je u NATO savez ušla 2009., a Crna Gora 2017. Danas je organizacija sjevernoatlantskog saveza izrasla u veoma moćnu i važnu instituciju koja ulijeva sigurnost i povjerenja unutar država članica, ali i šire jer savez nastoji sarađivati sa što više različitih organiza-cija koje djeluju diljem svijeta, a posebno je važna saradnja sa Evropskom unijom i njezinim organima. NATO je djelovao i još uvijek djeluje u raznim misijama i ope-racijama u Bosni i Hercegovini, Kosovu, Makedoniji, Afganistanu, Iraku, i Sudanu.

Veoma značajno sigurnosno i politič-ko pitanje koje je pred BiH zadnjih mje-seci je put u NATO. BiH je dobila po-ziv da aktivira Akcioni plan za članstvo (MAP - je NATO-ov program savjetova-nja, pomoći i praktične podrške prilago-đene individualnim potrebama zemalja koje se žele priključiti NATO savezu. BiH bi danas trebala dobiti zeleno svjetlo za aktivaciju MAP-a, što ne znači auto-matski i članstvo u NATO-u) nakon što usvoji nacionalni godišnji program. Ra-zličita su mišljenja zvaničnika u BiH po ovom pitanju. Postoje oni koji nisu za taj put, a čak se i NATO pokušava predstavi-

ti kao nesigurna i nepoželjna zona. Drugi su mišljenja da je to jedini put za BiH. Dešavanja u BiH i na Balkanu u posljed-nje tri decenije uglavnom su se dešavala pod nekom vrstom pritiska? Analitičari a prije svega političari iz Federacije su mišljenja da su pod pritiskom zločina i genocida Bošnjaci i Hrvati napustili pro-store na kojim je formirana Republika Srpska, pod pritiskom embarga na oružje je Armija RBiH gubila teritorije, pod pri-tiskom NATO udara je zaustavljen rat u BiH, pod pritiskom je bh. pregovaračka strana u Dejtonu pristala na entitetsku strukturu zemlje i tako dalje.

Da li sve ovo iznešeno, utiče u formi-ranju stavova političara iz Republike Srp-ske ili je uticaj Rusije presudan. Zašto su politačari iz Republike Srpske prije neko-liko godina imali stav podrške za ulazak u NATO savez? Zašto je Rusija imala do sada pasivan stav prema Srbiji i Republici Srpskoj, o pitanju NATO saveza?

Šanse BiH da uđe u NATO savez

Bosna i Hercegovina dobila je u de-cembru 2018.godine, zeleno svjetlo za aktivaciju Akcijskog plana za članstvo (MAP) na sastanku ministara vanjskih po-slova zemalja članica NATO-a u Briselu.

Bez sumnje najveći iskorak za Bosnu i Hercegovinu je spremnost NATO-sa-veza da aktivira MAP, obzirom da se u kontekstu BiH očitovala iznenadnim po-zivom za aktiviranje MAP-a u decembru te direktnim pismom ministra vanjskih poslova SAD-a, kao i nizom posjeta zva-ničnika State Departmenta i Pentagona Sarajevu. Težnja američke vlade da ojača vojni budžet NATO-a objašnjava i njenu snažnu inicijativu za daljnjim širenjem NATO-a na Balkanu. Američki državni sekretar je pozvao BiH na inteziviranje saradnje sa Alijansom, odnosno prihvata-nje Godišnjeg nacionalnog programa kao prvog koraka na tom putu. Zeleno svjetlo atlantskih integracija nije dato iz Repu-blike Srpske, bez obzira što 2009.godine, nekadašnji član državnog Predsjedništva bio predsjedavajući kada je MAP i zatra-žen. Stav SAD-a da je BiH od strateškog značaja za regionalnu stabilnost i da zato, Sjedinjene Američke Države žele i cijene veći stepen saradnje sa BiH, te da je sada pravo vrijeme da se NATO savezu do-stavi Godišnji nacionalni plan. Pohvale i priznanja dobijaju vojnici Oružanih sna-ga BiH koji zajedno sa NATO jedinica-ma učestvuju u misiji Odlučna podrška u Afganistanu. Komisija za NATO integra-cije je izradila nacrt godišnjeg Nacional-nog plana i poziva vlasti da ga proslijede Briselu što prije. Taj potez neće predo-drediti buduće članstvo u NATO-u, ali će imati pozitivan uticaj na transformaciju

n Piše: Prof. dr. sci. Hana KORAĆ, kriminolog-penolog

NATO - Budućnost i opredjeljenje BiHBosna i Hercegovina dobila je u decembru 2018. godine, zeleno svjetlo za aktivaciju Akcijskog plana za članstvo (MAP) na sastanku ministara vanjskih poslova zemalja članica NATO-a u Briselu.

29

DRUŠTVO

i modernizaciju Oružanih snaga. Ovo su potezi, koji utiču na povećan stepen sigurnosti u BiH, kao i iskorak u nasto-janju da BiH dobije kandidatski status u pregovorima sa Evropskom unijom.

Problemi BiH oko ulaska u NATO savez

Evidenti su problemi oko ulaska BiH u NATO savez, prije svega zbog različi-tih stavova političara iz Federacije i iz Republike Srpske, iz koje stižu poruke da će put ka članstvu BiH u NATO savezu biti zaustavljen, ukoliko će se pokušati nametnuti volja Federacije da BiH uđe u NATO savez, sve dok Srbija ne uđe u savez. Srbija iako nije članica NATO-a, niti je izjašnjava da želi to i da postane, u predhodnom vemenu je ostvarila zna-čajnu saradnju s Alijansom, uključujući zajedničke vježbe sa ciljem povećanja stepena interoperabilnosti između vojske Srbije i članica NATO-a, te da nema ra-zloga da BiH ne uspostavi slične bliske veze s NATO-om. Uticaj Rusije na Srbiju i Republiku Srpsku je rastući, evidentan zadnjih nekoliko godina, što neki anali-tičari tumače kao miješanje u unutrašnja pitanja u BiH, sve više je jednostran. S druge strane, neki analitičari su mišlje-nja, posebno iz Republike Srpske, da nama ne treba kriza u odnosima sa Ru-sijom, da je dobro biti u savezu sa njom,

da je potrebno da poštujemo tu veliku zemlju. Ali je potrebno i očekujemo da i ona nas poštuje. Stav političara iz Repu-blike Srpske, je da se planira kršiti Zakon o odbrani, za koji su ranije glasali, da se neće poštovati ni Strategija vanjske po-litike BiH koju je konsenzusom usvojilo Predsjedništvo BiH.

Spominje se i utjecaj Turske u BiH. Pitanje se postavlja, da li on može staviti u isti kontekst kao utjecaj Rusije, naro-čito ako posmatramo ekonomske veze Turske i BiH, prijateljske i lične odnose porodice Izetbegović sa predsjednikom Erdoganom.

Sve većim pokazivanjem ambicija NATO saveza u svezi glede proširenja na države koje su bile u sklopu nekadašnjeg SSSR-a raste i protivljenje i nezadovolj-stvo Rusije kojoj takav čin predstavlja svojevrsnu prijetnju nacionalnoj sigurno-sti. Sve bivše komunističke države koje su postale članice Evropske unije, ranije su postale članice NATO-a. Tako su biv-še komunističke države Republika Češ-ka, Mađarska i Poljska članice NATO-a postale 12. marta 1999. godine, dok su Evropskoj uniji pristupile 1. maja 2004. Članice NATO-a 29. marta 2004. godine postale su Bugarska, Estonija, Latvija, Litvanija, Rumunija, Slovačka i Slove-nija. A članicama Evropske unije u maju 2004. postale su Estonija, Litvanija, La-tvija, Slovenija i Slovačka, dok su Bu-

garska i Rumunija dio EU postale 2007. godine. Albanija i Hrvatska NATO-u su pristupile 2009. godine, a Hrvatska je članica EU postala 2013. Albanija još nije članica EU. Posljednja država koja je pristupila NATO-u, a koja je ujedno i bivša komunistička država je Crna Gora koja se Alijansi pridružila 2017. Crna Gora trenutno pregovara s EU o član-stvu. Primanje baltičkih država u NATO znači prelazak nove, važne granice koja je imala više simboličko značenje, ali je značila i definitivan kraj mogućnosti ob-nove SSSRa i ruskih ambicija”

NATO se treba posmatrati kao buduć-nost i opredjeljenje BiH. Za građane BiH nema vraćanja unazad, niti smije biti, ob-zirom da se veoma teško živi, jer nema kočnice koja bi nas u tom vraćanju zau-stavila, jer bi smo se vjerovatno ponovo zatekli u 1992. sa svime što to znači.

U BiH je potrebno ostvariti vladavi-nu zakona, a ne vladavinu pojedinaca i stranaka. Politika mora pronaći odgovor kako što prije ući u procese integracija, intenzivnije, kako da se okrenemo stva-ranju novih vrijednosti i kvaliteta za opću dobrobit svih građana u BiH, bez obzira na nacionalnu, vjersku i/ili partij-sku pripadnost. Veći stepen saradnje sa NATO savezom svakako ima uticaja na odnose sa susjednim zemljama, što po-većava stepen sigurnosti za BiH, i okru-ženje općenito. u

30

DRUŠTVO

Čast i zadovoljstvo mi je da govorim na ovom časnom mjestu u najljepšoj Sali, amfiteatru na FIS-U u Novom

Pazaru, sa ovim divnim promoterima i elit-nom umjetničkom publikom, koja bez ob-zira na brojne teškoće i hladne dane uvijek pokazuje interes da prati duhovnu djelatnost svojih stvaralaca. U tom smislu sve ih iskre-no selamim sa najboljim željama da čitaju i žive poetsko stvaralaštvo našeg vječerašnjeg musafira i domaćina Huseina Ljajića.

Na samom početku želim da iskreno ka-žem na činjenice, kako je došlo do našeg po-znanstva daleke 1989. godine, koncem Juna mjeseca u Novom Pazaru. U tom vremenu, djelujući u Zagrebu kao presjedavajući sa-veza filozofa bivše Jugoslavije, saznali smo za jedan glupi i tendeciozni haber, da će Mi-loševićeva soldateska, prilikom pohoda na Vidovdan na Kosovo Polje u Novom Pazaru porušiti tek sagrađenu Džamiju u Selakovcu. Pošao sam iz Sarajeva za Novi Pazar sa pisci-ma koji su bili rodom iz Sanžaka, a javili smo se tada predsjedniku pisaca Srbije Miodragu Bulatoviću, s namjerom da ćemo u Novom Pazaru osnovati Udruženje pisaca Sandža-ka. Sjećam se, tada su sa mnom došli i bili aktivni pisci i znanstveninci: prof. dr. Rasim Muminović, dr. Bajram Redžepagič, dr. Mu-stafa Memić, Akademik Jašar Redžepagić, književnici Alija Džogović, Ismet Marko-vić-Plavnik, Ahmet Pupović, dr. Ibrahim Bakić i drugi. Tom prilikom okupili smo sa nama i novopazarske i opće sandžačke stva-raoce, među kojima su bili Maruf Fetahović, kojeg smo tada izabrali za predsjedavajućeg Udruženje pisaca Sandžaka, Omer Turković, Zahid Kahrimanović, Šefkija Borančić i dru-gi. Tada je među nama bio i Husein M. Lja-jić o čijem djelu večeras raspravljamo. On je prije našeg susreta objavio interesantnu zbirku stihova ,,Orfej za plugom’’. Sjećam se tada me je književnik Bajram Redžepagić skeptično pitao, kakvu je školu završio ovaj mlađani Ljajić, djelovao mu je plahovito, na njegovo pitanje, odgovorio sam jednom za-

nimljivom anegdotom, koju su mi ispričali stare Novopazarlije. Naime, Husein Ljajić je u restoranu starog zdanija čuvene „Granade“ (koju su koncem 15. stoljeća sagradili novo pridošli muslimani iz Andaluzije). U tom re-storanu Ljajić je čitao knjige i čekao posao. To je činio svakodnevno dok mu jednog dana neki srodnik nije udario u knjige Getetovog ,,Jadi mladog Vertera’’ i Jesenjinove pjesme. Kad je video mladi Husein ovu neumjesnu provokaciju i uznemirivanje, podigao se na svoje noge lahgane i potegao jedan neobičan potez, upalivši kraj sebe makinju za rezanje drveta i pojurio napasnike i nasilnike po re-storanu i po Prvomajskoj ulici. Taj incident je spriječila policija, a građani su stali na stranu našem pjesniku Huseinu Ljajiću i zaštitili ga od mogućeg procesurianja za izazivanje ne-reda. Jasno, Husein je stao u zaštitu knjige i djela velikih pjesnika. To je njegova najveća kvalifikacija na šta su se svi prisutni nasmija-li i iskreno mu čestitali. Sutradan smo organi-zirali kamiondžije sa prikolicama u Novom Pazaru i kao što znate, džamija u Selakovcu je bila zaštićena velikim brojem vozila te joj nije mogla prići Miloševićeva soldateska koja je pravila ibarskom dolinom kroz San-džak sve do Kosova brojne provokacije.

Ovom prilikom, evo najkraći, informa-tivnih podataka o našem pjesniku i stvarao-cu.

Husein Ljajić je rođen 08. Oktobra 1946. godine u Bijelim Vodama, između Novog Pazara i Duge poljane. On je iz mjesta oda-kle potiče čuveni Neznani-znani junak sa Avale Sulejman Balić.

Helem, Ljajić je rođen u mjestu gdje su na svijet dolazili velikani. Roditelji Murat i Zaliha rođena Brničanin. Školovao se u rod-nom mjestu i u Novom Pazaru. Pisanjem po-ezije se počeo baviti u svojoj ranoj mladosti, pored pisanja poezije morao je zarađivati da bi opstala njegova porodica. Bez obzi-ra na teškoće objavljivanja, pjesme su mu najprije objavljivane u lokalnim i heftičnim listovima i časopisima, zatim na radio Novi Pazar i radio Beograd i drugim glasilima. U svojoj zrelosti u četvrtoj deceniji objavljuje svoj poetski prvijenac ‘’Orfej za plugom’’ (1989. U Novom Pazru). Za ovu knjigu autor je dobio više pohvala i nagrada. Kad je napu-stio Novi Pazar, aprila mjeseca 1992. i azil dobio u Njemačkom gradu Mainzu, objavio je više zbirki pjesama, među kojima, ‘’Zov ognjišta’’ (koja je štampana u okviru izdavač-ke kuće ,,Hrast’’ Beograd). Za istu knjigu je dobio povelju 1995.godine od Panonskog galeba, gdje su mu uvrštene tri antologijske pjesme. Najzad, u izdanju našeg El- Kelime-ha, štampana mu je zbirka stihova ,,Sunčana gnijezda’’ (2008) i ,,Ilmihalski biseri’’ (pre-pjev Ilmihala), zašta je na Internacionalnom skupu pjesnika u Teheranu (Iran) zastuplje-no u antologiji svjetske književnosti, gdje je, kao što Vam je vjerujem poznato, dobio književnu nagradu. Od tada, na dalje Huse-in Ljajić se posvetio stvaralačkom radu i na književnom planu je ostvario zapažene rezul-tate posebno stihozbirkom o kojoj večeras ra-spravljamo, koja je štampana u tri toma pod naslovom ,,Allahovi vjerovjesnici’’ (2018) u desetercu i jedanaestercu, kao takva ova poe-zija se može lako učiti napamet, poput tradi-cionalnih mevluda, ilahija i kasida.

n Piše: Akademik prof. dr. Šefket KRCIĆ

Susret poetskog i vjerskog u spjevu

,,Allahovi vjerovjesnici’’ Huseina Ljajića

31

DRUŠTVO

U ovom djelu ,,Allahovi vjerovjesnici’’ autor poetski pomišljao na epsko-lirski na-čin svih 25 Allahovih vjerovjesnika koji su spomenuti u časnome Kur’anu počevši od Adema a.s., a završava sa Hidžrom odnosno preseljenje iz Mekke u Medinu najčuvenijeg Allahovog poslanika Muhameda a.s. U I tomu ,,Allahovih vjesnika“ H. Ljajić je opje-vao život jedanaest vjerovjesnika, u II tomu je obradio devet a u III tomu je obradio osam vjerovjesnika. U cjelini gledano u svojim stihovima autor je ispojio izraženu ljubav prema Allahovim vjerovjesnicima kroz ra-skošnu poetiku ideja.

Bezbeli, pred nama je jedno izuzetno umjetničko djelo koje je autor više godina pisao i promišljao kako bi svoju braću u San-džaku i svijetu obradovao svojim posebnim eshatološkim pjesničkim nadahnućem.

Pjesnikovo viđenje života Allahovih vjerovjesnika

Raspravljanjem o Ljajićevom spjevu ,,Allahovi vjerovjesnici“ mi se sami krećemo putem Svevišnjega u Njegovom jedinstvu. Allahova ideja i misao, ima za cilj da kod lju-di da prema njemu težimo kroz prostor i vri-jeme, sa jednim ciljem da čovjek uči, vjeruje i misli o onome što još ne zna. Sjetimo se, najprije, prvog ajeta časnog Kurana, koji gla-si: čitaj, uči, misli, razmišljaj, pamti.. Riječ je o multidimenzijalnoj misli kojoj služi ča-sna Allahova vjera, koja nas nevidljivim ni-tima vodi u nevidljivi imanentni svijet duha i jedinstva. To je princip da preko Allahovih vjerovjesnika formiramo pogled na dunjaluk.

Interesantno, autor je posegao u svojoj poetskoj igri da estetski i etički promisli eshalatošku misao Islama. Helem, eshato-loški pristup Allahovim vjerovjesnicima je

veći nivo mišljenja o jedinstvu pjevanja. Jer, Allah je svemoćan, zato je potrebno dublje imanentno promišljanje neiskazanih tajni transcendentualnom stanju duha, koji je oli-čen svemoćnom Bogu ili Allahu, kako ho-ćete iz čije ličnosti izbija svemoćna poruka koju je jedino uspio da primi Njegov najveći miljenik Muhamed a.s. U tom pravcu pje-snik H. Ljajić je uspio da osmisli svojevr-snu univerzalnost moći mišljenja i pjevanja života i djelovanja Allahovih vjerovjesnika. To nije običan govor, to je govor onog koji se boji svemoćnog Boga, jer pjesnik je es-halatoški osjećajan da osjeti razne domene vjerskog, moralnog i socialnog krika Allaho-vih vjerovjesnika. To je put da insan vjeruje u sudnji dan i ideju pravde zato je i pisanje i čitanje božji dar i plemenita djelatnost ljudi. Jer, preko poezije koja izlazi iz časnog Kura-na, kojom je Allah poslao objavu preko svog vjerovjesnika Muhameda a.s. Jasno, autor je vjerovjesnike podijelio u dvije grupe. Prvu grupu čine vjerovjesnici koji pripadaju Rebulu od Adema a.s. do Muhameda a.s. Drugoj grupi pripadaju vjerovjesnici Nebi, čija se misao odnosi na unutrašnje postoja-nje Šerijata. Bezbeli, vjerovjesnici su ona bića koja donose ,,Bešir“ - radosne habe-re. Još bliže grupacija vjerovjesnika Nebu koji opominju, koji daruju božju milost kao opravdanu prijetnju sve se to odvija u do-menu ljepote i veličanstvenosti islamskog kazivanja. Bezbeli, na Sudnjem danu će se znati koliko je ko opominjan i kakve je rezultate postigao. Vama je uvaženi slušate-lji i čitatelji poznato da je Allah nije pravio razliku između svojih poslanika, ali su ljudi osjetili da mu je Muhamed a.s. najdraži jer je poslednji. Allah je svemoćan jer je prona-šao svjetlost za ljude. On se na podjednak način obraćao svima, bez obzira na vjeru i naciju i svojim kazivanjima postigao jezič-ko savršenstvo. U tom pravcu, misoa vje-rovjesnika, tj. Allahovih poslanika je da se stupi u kontakt sa melecima.

Neobično pjesničko umijećeautora ,,Allahovih vjerovjesnika“

Autor je bio nošen neobičnom sandžač-kom paradigmom dugih i dugih pjevanja kako je to najbolje na dunjaluku znao san-džački Homer, Avdo Međedović. U ovom slučaju ako je Avdo spojio islam i historiju preko pjesme, Husein Ljajić je našao svoj poezis spajanjem islama i stvarnosti neobič-nim tkanjem lirskih spregova. Tako je svoj azil duha našao u zapadnim zemljama de-mokracije, daleko od ulice, mahale i prisu-

stva zavičaja. On poetskim stihovima suzi-ma živote i ideje Allahovih vjerovjesnika sa ciljem da ljudima približi njihova najbolja djela i ideje. To je neobičan spoj epskog i lirskog što dolazi kao spoj sandžačke tradi-cije za kojeg je poezija ostala oruđe mišlje-nja i oruđe življenja. Preko islama ljudi se sažeto pjesnički obraćaju jedni prema dru-gima. Vjerovjesnici su živjeli savršen život a autor je samo poetski približavao ljudima njihov duh ljepote i dobrote. U svojim dje-lovanjima on je nadmašio mogućnosti jed-nog stvaraoca, jer je svojim stvaranjem po-kazao i dokazao jedan emocialan poziv za njihovu misao da dođu do meleka. Bezbeli, riječ je o poeziji koja počiva na vjerskim, islamskim temeljima koja pokazuje jasan odnos prema svijetu.

Iz razgovora sa našim značajnim auto-rom, koji nas s vremena na vrijeme posje-ti i obraduje lijepim hedijama, kaže da je najveće razumijevanje imao od dr. Ferida Kugića, predsjednika Njemačke islamske akademije i Kemala Sejdovića, nekada imama a sada kulturnog i privrednog po-srednika u Njemačkoj. Svojim pjevanjima o Allahovim vjerovjesnicima, autor Husein Ljajić je ušao u tokove i srce Islama. U tom smislu egztistencijalni milje, kojim pokazu-je i dokazuje da njegova pjevanja pripadaju izgradnji islamske slike svijeta, što će po-sebno doći do izražaja kod mladih genera-cija danas. Zato je čast proučavati i družiti se sa njegovim knjigama poezije. Imam osjećaj da čitanjem Huseinove poezije po-stajemo sve plemenitiji i tolerantniji prema ljudima i svijetu u kojem živimo. Još jed-nom iskazujem pohvalu autoru ovog djela. Želim da pomognete ovog orginalnog pje-snika na način što ćete kupiti njegove knjige i na taj način se odužiti i njemu i izdavaču „El-kelimeh“. Neka djela našeg Husenina Ljajića krase vaše domove, police i vatane. Kad izgubite prijatelje koje ste dugo stvarali i kojima ste vjerovali, knjige Huseina Ljaji-ća će vam pomoći da sačuvate svoje ljudsko dostojanstvo i ponos. Jasno, knjige su naj-bolji čovjekovi prijatelji. Prijatelj je drugo JA, rekao bi slavni filozof Aristotel, prije skoro dvije i pol tisuće godina. Zato su zna-čajne knjige i njihove ideje za stanje duha jedne nacije mi to moramo uvijek potenci-rati. Jeste li me čuli? Želim našem autoru, Huseinu Ljajiću dobro zdravlje i još knjiga za izgradnju našeg sandžačkog duha. Hva-la vam na pažnji i razumijevanju, kao i na Vašem osjećaju za tolkovanje islamske poe-zije. Na koncu, aferim autoru i svima vama. Es-selamualejkum! u

n Pjesnik Husein Ljajić (1946) život u egzilu, od Sandžaka do Njemačke

32

DRUŠTVODRUŠTVO

Privremeni izvoz je carinski postu-pak kojim se dopušta upotreba robe koja je bh. roba van carinskog pod-

ručja BiH u određene propisane svrhe, bez njenog podlijeganja mjerama trgovinske politike, kada je ta roba namijenjena za ponovni uvoz u određenom roku u kojem mora ostati u nepromijenjenom stanju, osim uobičajenog smanjenja vrijednosti usljed njene normalne upotrebe za vrije-me trajanja privremenog izvoza.

Kod privremenog iznosa bitan je rok do kojeg se roba stavljena u privremeni izvoz mora ponovno uvesti ili joj se odre-diti drugo carinski odobreno postupanje ili upotreba. Pod pojmom ‹›lični predmeti›› u ovom carinskom postupku podrazumje-va se - svi predmeti, novi ili upotrebljava-ni, koje putnik privremeno uvozi/izvozi a koje može s razlogom koristiti za njegovu ličnu upotrebu za vrijeme putovanja, uzi-majući u obzir sve okolnosti putovanja, ali isključujući svu robu uvezenu u komerci-jalne svrhe (opisna lista ličnih predme-ta predstavlja: odjeća, higijenski artikli, lični nakit, foto aparati i filmske kamere s odgovarajućom količinom filmova i pri-bora, prenosivi projektori za dijapozitive ili filmove i pripadajući pribor zajedno s odgovarajućom količinom dijapozitiva ili filmova, video kamere i prenosivi video rekorderi/playeri s odgovarajućom količi-nom vrpce, prenosivi muzički instrumen-

ti, prenosivi gramofoni s gramofonskim pločama, prenosivi aparati za snimanje i reproduciranje zvuka (uključujući i dikta-fone) s vrpcama, prenosivi radio aparati, prenosivi televizori, prenosive pisaće ma-šine, prenosiva računala, prenosivi lični kompjuteri, dalekozori, dječija kolica, in-validska kolica, sportska oprema kao što su šatori i ostala oprema za kampiranje, oprema za ribolov, oprema za planinare-nje, oprema za ronjenje, sportsko oružje s municijom, bicikli bez motora, kanui i kajaci dugački manje od 5.5 metara, skije,

reketi za tenis, daske za skijanje na valo-vima, daske za jedrenje na vodi, zmajevi i delta letjelice, oprema za golf, prenosi-vi aparati za dijalizu ili slični medicinski aparati s potrošnim artiklima koji se uvo-ze za njihovu upotrebu, ostali artikli koji služe izričito za ličnu upotrebu. Pod poj-mom ‹›roba izvezena u sportske svrhe›› - sportski rekviziti i ostali predmeti koje putnik privremeno uvozi/izvozi za njego-vu upotrebu u sportskim takmičenjima ili demonstriranju ili za potrebe treninga u ili van BiH predstavlja: oprema za atletske staze i igrališta, kao što su: prepone, ko-plja, diskovi, motke, kugle, kladiva. Opre-ma za igre s loptom, kao što su: razne vr-ste lopti, reketi, drvena kladiva, palice za golf, štapovi i sl., razne mreže, stative za golove. Oprema za zimske sportove, kao što su: skije i štapovi, klizaljke, sanke za bob, oprema za led. Sportska odjeća, obu-ća, rukavice, kape, itd. svih vrsta. Opre-ma za sportove na vodi, kao što su: kanui i kajaci, jedrilice i čamci na vesla, daske za jedrenje (surf) i jedra. Motorna vozila, kao što su: automobili, motocikli, motor-ni čamci. Oprema za ostale sportove, kao što su: sportsko oružje i municija, bicikli bez motora, lukovi i strelice za streličare, oprema za mačevanje, oprema za gimna-stiku, kompasi, prostirke i strunjače za hrvanje, oprema za dizanje utega, jahaćka oprema, jednosjedi, zmajevi, delta letjeli-

Carinske zabrane i ograničenja putnicima na graničnom prelazu

n Piše: Nermin RAMIĆEVIĆ

Privremeni iznos robe putnika na bh. graničnom prelazu

33

DRUŠTVODRUŠTVO

ce, daske za jedrenje na vodi, oprema za penjanje, kasete s muzikom koja prati do-gađanja. Pomoćna oprema, poput: oprema za mjerenje i prikaz rezultata, uređaji za pregled krvi i urina. Pod pojmom «prije-vozno sredstvo» - svaki brod (uključujući tegljače i teretne brodove bez obzira da li ih nosi brod ili ne, gliseri), lebdjelice, letjelice, motorna vozila (uključujući mo-tocikle, prikolice, poluprikolice, i kom-binacije vozila) i vozila koja se kreću po šinama; zajedno sa njihovim normalnim rezervnim dijelovima, dodacima i opre-mom ukrcanom na vozila (uključujući specijalnu opremu za utovar, istovar, ru-kovanje i zaštitu tereta). Pod pojmom ‹›normalni rezervoari» - rezervoari koje je proizvođač namijenio za sve vrste vo-zila istog tipa kojeg je i vozilo u pitanju, a čije trajno priključenje omogućava direk-tnu upotrebu goriva, i u svrhu pogona, i za rad rashladnih i drugih sistema tokom prijevoza. Rezervoari koji se priključu-ju na prijevozna sredstva predviđena za direktnu upotrebu drugih vrsta goriva i cisterne koje odgovaraju drugim sistemi-ma kojima prijevozna sredstva mogu biti opremljena također će se smatrati normal-nim rezervoarima. Pod pojmom «privatna upotreba prijevoznog sredstva» - prijevoz isključivo u privatne svrhe dotičnog lica, koji isključuje komercijalnu upotrebu, uk-ljučuje uobičajene popravke i održavanje, remont i podešavanje ili mjere neophodne za očuvanje robe ili osiguravanje ispu-njenja tehničkih uvjeta za njenu upotre-bu tokom privremenog izvoza (a ne za

poboljšanje robe). Pod pojmom «karnet ATA» - međunarodni carinski dokument za privremeni izvoz uz potpuno osloba-đanje od plaćanja uvoznih dažbina (ne uključuje prijevozna sredstva), koji obu-hvata i odobrenje za taj postupak i uklju-čuje međunarodno priznatu garanciju za pokriće carinskog duga koji je nastao ili bi mogao nastati u inostranstvu (vrijedi kao pismena carinska prijava za navedeni postupak). Pod pojmom «karnet CPD» znači: dokument privremenog izvoza koji se koristi za privremeni uvoz prijevoznih sredstava u inostranstvu. BiH nije potpi-snik za primjenu CPD karneta, nema auto savez kao GARANT. Privremeni izvoz može se odobriti na zahtjev lica koje ko-risti robu ili organizuje njeno korištenje. Privremeni izvoz može se odobriti kada je moguće osigurati identifikaciju robe po završetku privremenog izvoza (da se kod privremenog izvoza i ponovnog uvoza radi o istoj robi), a izbor načina identifi-kacije zavisi od karaktera robe, mogućeg rizika zamjene i drugo. Kao identifikacio-ne mjere mogu se uzeti opis robe, brojevi ili oznake trajno pričvršćene na robu, fo-tografije, stavljanje pečata carinske službe gdje je to primjenjivo, stavljene oznake carinske službe druge države ako postoje, popis pregleda inventara korisnika privre-menog uvoza ili druge raspoložive mjere identifikacije i kontrole. Privremeni izvoz može se odobriti i bez osiguravanja iden-tifikacije robe kada, u pogledu karaktera robe ili radnje koju treba izvršiti (npr. kod robe male vrijednosti ili rezervnih dijelo-

va za robu u privremenom izvozu), odsu-stvo identifikacionih mjera ne dovodi do bilo kakve zloupotrebe postupka.

Za privremeni izvoz putnik može robu koju nosi sa sobom ili kao dio prtljaga, prijaviti na jedan od sljedećih načina:

- prijavljivanje drugom radnjom (bez podnošenja pismenog ili usmenog zahtje-va),

- usmenom carinskom prijavom - podnošenjem karneta ATA,- podnošenjem carinske prijave- podnošenjem zahtjeva za izdavanje

pismenog odobrenja za privremeni uvoz na obrascu.

Prijavljivanje robe za privremeni izvoz usmenim putem ili drugom radnjom ne primjenjuje se na robu u vezi koje se traži povrat carinskih dažbina, odnosno na robu koja podliježi zabrani ili ograničenju ili nekoj drugoj mjeri. Ukoliko je potreb-na DOZVOLA za privremeni iznos robe potrebno je prijaviti carinskim postupkom sa pisanom carinskom deklaracoijom za privremeni izvoz odnosno jednostavnije i brže ATA karnet.

U postupku privremenog izvoza kori-sti se obrazac “Popis robe za privremeni izvoz uz usmenu prijavu” iz Priloga 6. Kada se privremeno izvezena roba po-novno uvozi u carinsko područje BiH u nepromijenjenom stanju uz ispunjenje uvjeta o vraćanju izvezene robe. Privre-meno izvezena roba pri njenom ponov-nom uvozu u carinsko područje BiH, odobreno oslobađanje od plaćanja uvo-znih dažbina, oslobođena je i od plaćanja

34

DRUŠTVOPDV-a ako robu ponovno uvozi (vraća) isto lice koje ju je i privremeno izvezlo. Ako robu ponovno uvozi drugo lice tada ta roba podliježe naplati PDV. Kada se roba koja je privremeno izvezena po izvo-znoj carinskoj prijavi ne vrati u carinsko područje Bosne i Hercegovine u roku od 3 godine, privremeni uzvoz, može se završiti konačnim (trajnim) izvozom. Korisnik postupka privremenog izvoza, može kod carinskog ureda kod kojeg je započet postupak privremenog izvoza, u roku za ponovni uvoz, a najkasnije do isteka roka od tri godine od dana privre-menog izvoza robe, podnijeti carinsku prijavu za postupak trajnog izvoza. Uz tu prijavu prilaže se i kopija primjerka 3 carinske prijave EX2 ovjerenog od izla-znog graničnog carinskog ureda preko kojeg je nevraćena privremeno izvezena bh. roba istupila iz carinskog područja BiH ili drugi predviđeni dokaz koji se u tu svrhu može prihvatiti. Nakon okončanja postupka po carinskoj prijavi, postupajući carinski ured, u svim primjercima izvozne carinske prijave (EX1), u polju C, kao i u inspekcijskom aktu te prijave, unosi za-bilješku: «Trajni izvoz nevraćene robe sa privremenog izvoza», nakon čega primje-rak 3 izvozne carinske prijave EX1 vraća korisniku postupka, kako bi nadležnim or-ganima mogao dokazati da je roba trajno izvezena. Sam primjerak 3 EX2 carinske prijave u ovom slučaju ne može služiti u svrhe oslobađanja od plaćanja PDV-a za izvoz, nego samo carinska prijava EX1 zajedno sa potvrdom o istupu robe iz ca-rinskog područja Bosne i Hercegovine na EX2 prijavi ili drugi predviđeni dokaz koji se u tu svrhu može prihvatiti. Primje-rak 3 izvozne carinske prijave EX1 ne upućuje se na granični prijelaz radi ovjere fizičkog istupa robe iz carinskog područja Bosne i Hercegovine, jer je roba već van tog carinskog područja, a samo se shod-no toj carinskoj prijavi privremeni izvoz preinačuje u trajni (redovni) izvoz. U tom slučaju, nezavisno od datuma EX1 izvo-zne carinske prijave, smatra se da je roba trajno izvezena onog dana kada je fizič-ki istupila iz carinskog područja Bosne i Hercegovine po prethodnoj EX2 carinskoj prijavi za privremeni izvoz. Ako bh. roba, koja je privremeno izvezena na osnovu usmene prijave uz podnošenje ‹›Popisa robe» ili na osnovu karneta ATA, više nije namijenjenja ponovnom uvozu (ne vraća se u Bosnu i Hercegovinu), u tom slučaju sam ‹›Popis robe›› ili ATA izvozni kupon

(ovisno od situacije) ne može služiti u svr-he ostvarivanja oslobađanja od plaćanja PDV-a za izvoz, nego samo izvozna ca-rinska prijava. Ako korisnik privremenog izvoza za navedenu robu podnese izvoznu carinsku prijavu, u tom slučaju se uz izvo-znu carinsku prijavu, kao prethodni doku-ment i dokaz da je roba istupila iz Bosne i Hercegovine, podnosi ATA izvozni ku-pon ili ‹›Popis robe›› (ovisno od situacije) ovjeren od izlaznog graničnog carinskog ureda pri privremenom izvozu robe.

Postupak privremenog izvoza i tranzita sportskog i lovačkog oružja i municije, te kratkog ili kratkocijevnog vatrenog oružja i municije, te kontrola prijenosa oružja i municije preko držav-ne granice, provodi se shodno odredbama granične kontrole. Preko državne grani-ce BiH mogu se prenijeti samo one vrste oružja i municije koji mogu biti nabavlje-ni, držani i nošeni u BiH, a prema važećim zakonima BiH. Državljani BiH i strani državljani koji iznose oružje i municiju u BiH dužni su prijaviti ga policijskim službenicima GPBiH prilikom prelaska državne granice na graničnom prelazu. Oružje i municija ne mogu se prenosi-ti preko graničnih prelaza za pogranični saobraćaj, ako nije drugačije određeno međunarodnim sporazumom. Ako prili-kom prenošenja oružja i municije lice ne posjeduje odobrenje za nabavku, odnosno dozvolu za držanje i nošenje oružja i mu-nicije izdato od nadležnog organa u BiH, policijski službenici GPBiH će privreme-no oduzeti oružje i municiju i postupiti prema važećim zakonima kojima se regu-liše nabavljanje, držanje i nošenje oružja i municije u BiH.

Uslovi za prenošenje oružja za strane državljane. Strani državljani koji prolaze kroz BiH mogu unijeti i iznijeti iz BiH oružje i municiju ako za to ima-ju odobrenje koje je izdalo diplomatsko ili konzularno predstavništvo BiH u ino-stranstvu. Strani državljani koji privre-meno ili stalno borave u BiH i napuštaju BiH mogu iznijeti iz BiH oružje i munici-ju samo na osnovu odobrenja koje izdaje mjesno nadležno tijelo unutrašnjih poslo-va u BiH. Državljani BiH i strani držav-ljani koji unose ili iznose oružje i muni-ciju u/iz BiH dužni su da kod nadležnih carinskih organa razduže raniji privreme-no odobreni postupak iznošenja odnosno unošenja oružja i municije. Ako podaci o lovačkom oružju i municiji nisu uneseni u putnu ispravu lica, a to lice nema odobre-

nje izdato od nadležnog organa u državi iz koje dolazi, policijski službenik GPBiH će privremeno oduzeti lovačko oružje i municiju i postupiti prema važećim za-konima kojima se reguliše nabavljanje, držanje i nošenje oružja i municije u BiH.

Prenošenje oružja i municije lovač-kih i streljačkih društava Članovi stre-ljačkih i lovačkih društava, koji putuju pojedinačno ili grupno u inostranstvo radi učestvovanja na streljačkim takmičenjima ili priprema za takva takmičenja te u ci-lju lova mogu prenijeti oružje i municiju preko granice, a na osnovu odobrenja koje izdaje nadležni organ unutrašnjih poslova, dok DOZVOLU za privremeni iznos iz-daje na posebnom obrazcu carinski ured na graničnom prelazu.

Prenošenje oružja i municije bro-dom ili zrakoplovom Putnik koji BiH na-pušta brodom ili zrakoplovom obavezno je prijaviti i predati oružje i municiju po-licijskim službenicima GPBiH. Za oružje i municiju, predate u skladu sa propisima, izdaje se potvrda. Na osnovu ove potvr-de, oružje i municija biće vraćeni nakon napuštanja broda ili zrakoplova na kraju putovanja.

Ovlašćenja carinskih službenika u kontroli prenošenja oružja i municije zakonske odredbe ne isključuju ovlašće-nja carinskih službenika da obavljaju ca-rinsku kontrolu prenošenja oružja i mu-nicije preko državne granice. Policijski službenici GPBiH i carinski službenici zajedno obavljaju kontrolu oružja i mu-nicije.

Životinje, osim ako su zanemarive tržišne vrijednosti, koje su okotile životi-nje privremeno izvezene izvan carinskog područja BiH, smatraju se domaćom ro-bom stavljenom u postupak privremenog izvoza. Carinski organ dužan je osigurati da ukupan rok tokom kojeg se roba nala-zi u postupku privremenog izvoza u istu svrhu i kod istog korisnika postupka, ne bude duži od 24 mjeseca, pa čak i u slu-čaju kada je postupak privremenog izvoza završen stavljanjem robe u drugi carinski postupak s odgođenim plaćanjem, pa je ponovno stavljena u postupak privreme-nog izvoza. Na zahtjev korisnika postup-ka, može se odobriti produženje roka za ponovni izvoz robe, isključivo za period u kojem se roba ne koristi u skladu sa utvr-đenim uslovima.

Pod izuzetnim slučajem smatra se bilo koji događaj zbog kojeg je robu potreb-no upotrebljavati u produženom periodu

35

DRUŠTVO

kako bi se ispunila svrha prvobitno odo-brenog postupka privremenog izvoza.

Roba, stavljena u postupak privreme-nog izvoza, mora ostati u istom stanju. Dozvoljena je popravka i održavanje, uk-ljučujući i remont, podešavanje ili mjere potrebne za očuvanje robe ili osiguranje tehničkih uslova potrebnih za njenu upo-trebu u okviru odobrenog carinskog po-stupka.

PREVOZNA SREDSTVA

Postupak privremenog izvoza prevo-znih sredstava BH putnika se odobrava pod uslovom:

ako su registrovana unutar carinskog područja BiH na ime putnika koji ima prebivalište u BiH; ako prevozna sredstva nisu registrovana, smatra se da je navedeni uslov ispunjen ako su u vlasništvu lica sa sjedištem unutar carinskog područja BiH, ako ih upotrebljava lice sa sjedištem unu-tar carinskog područja BiH, te kod komer-cijalne upotrebe, osim željezničkih prevo-znih sredstava, koja se isključivo koriste za prevoz koji počinje ili završava unutar carinskog područja BiH, uz mogućnost upotrebe i u vanjskom prometu kada je to propisano važećim propisima u oblasti transporta. Kada prevozna sredstva koristi BH putnik, prevozno sredstvo se ponov-no izvozi ili vraća licu registrovanom za iznajmljivanje sa sjedištem u carinskom području BiH u roku od: 5 dana od počet-ka važenja ugovora u slučaju iz za povra-tak u mjesto prebivališta u BiH, 8 dana od početka važenja ugovora u slučaju kada to carinski organ uopšteno dozvoli. Pre-vozno sredstvo ponovno se izvozi u roku od 2 dana od početka važenja ugovora u slučaju da napusti carinsko područje BiH. Potpuno oslobađanje od uvoznih dažbina

odobrava se ako se prevozno sredstvo tre-ba privremeno registrovati u carinskom području BiH, sa namjerom ponovnog izvoza na ime jednog od sljedećih lica:

na ime lica sa sjedištem izvan carin-skog područja BiH, na ime putnika sa prebivalištem u carinskom području BiH, kada to lice priprema prenos svog prebi-vališta van carinskog područja BiH, pre-vozno sredstvo mora se izvesti u roku od 3 mjeseca od dana privremenog uvoza.

Potpuno oslobađanje od uvoznih daž-bina odobrava se ako prevozno sredstvo, u komercijalne ili privatne svrhe, koristi fizičko lice sa prebivalištem u carinskom području BiH koje je zaposleno kod vla-snika prevoznog sredstva koji ima sjedište izvan carinskog područja BiH ili lice koje je na drugi način ovlašteno od strane vla-snika.

Privatna upotreba prevoznog sredstva mora biti navedena u ugovoru o radu lica. Na zahtjev carinskog organa to lice duž-no je dostaviti primjerak ugovora o radu. Ne dovodeći u pitanje primjenu drugih posebnih odredbi ove odluke, rok za za-vršetak postupka privremenog izvoza je:

za komercijalnu upotrebu prevoznog sredstva, osim željezničkih prevoznih sredstava: vrijeme potrebno za obavljanje prevoza,

za drumska prevozna sredstva koja u privatne svrhe upotrebljava:

student: period u kojem student boravi izvan carinskog područja BiH isključivo radi studiranja,

lice koje obavlja poslove u određenom vremenskom trajanju: period u kome to lice boravi izvan carinskog područja BiH isključivo radi obavljanja odnosnog posla,

u drugim slučajevima, uključujući ži-votinje za jahanje ili vuču i vozila koja one vuku: 6 mjeseci,

za vazduhoplovna prevozna sredstva za privatnu upotrebu: šest mjeseci (u 12 periodu),

za prevozna sredstva u saobraćaju mo-rem i unutrašnjeg riječnog prevoza za pri-vatnu upotrebu: 18 mjeseci.

Putnici mogu privremeno izvozi-ti svoje lične stvari i sportske predmete, odobrava se putniku za lične predmete koji su opravdano potrebni za putovanje i predmete za sportske svrhe. Predmeti za sportske svrhe su sportski rekviziti i ostali predmeti koje putnik privremeno izvozi za njegovu upotrebu u sportskim takmi-čenjima ili demonstriranju ili za potrebe treninga izvan BiH.

Robu za potrebe posade na brodu (pomorci) koriste u sljedećim slučajevi-ma: kada se koristi na stranom brodu koji plovi u međunarodnom pomorskom sao-braćaju, kada je iskrcana sa takvog broda da bi je na kopnu privremeno koristila posada broda, ili kada je posada takvog broda koristi u kulturnim ili društvenim ustanovama kojima upravljaju neprofitne organizacije, ili u prostorima u kojima se uobičajeno obavlja vjerska služba za čla-nove posade broda. Kada pomorci ovu robu donose u BiH dužni su da plate uvo-zne dažbine ukoliko nemaju namjeru da je vrate odnosno iznose iz BiH.

Putnici imaju mogućnost da privre-meno iznose životinje u vlasništvu lica sa sjedištem, odnosno prebivalištem unutar carinskog područja BiH, te nosače zvuka, slike ili podataka, u svrhu prezentacije pri-je prodaje, ako su poslati besplatno, ili su namijenjeni za presnimavanje tona, sin-hronizaciju ili reprodukciju, ili robu koja se koristi isključivo za reklamne svrhe. Te profesionalnu opremu, prenosni muzički instrumenti, ručnih alata za opremu. peda-goški materijal i naučna oprema za struč-no osposobljavanje. Za kalupe, matrice, modele, crteže, skice, instrumente za mje-renje, kontrolu i testiranje, te druge slične predmete specijalne alate i instrumente. Robu na kojoj je potrebno obaviti testira-nje, eksperimente ili demonstriranje. Za uzorke robe koji se uvoze u razumnim ko-ličinama i to isključivo za izložbu ili de-monstriranje izvan carinskomg područja BiH. Zamjenska sredstva za proizvodnju, za vrijeme do isporuke ili popravke slične robe.

Robu namijenjenu izlaganju ili upotre-bi na javnoj manifestaciji koja nije organi-zovana isključivo radi komercijalne pro-daje robe, ili za robu dobijenu na takvoj

36

DRUŠTVOmanifestaciji iz robe stavljene u postupak.

Ako se rezervni dijelovi, pribor i opre-ma upotrebljavaju za popravak i održava-nje, uključujući i remont, podešavanje i održavanje robe već stavljene u postupak privremenog izvoza.

Kada su lični predmeti, roba izvezena za sportske svrhe prijavljeni usmeno ili na bilo koji drugi način za postupak pri-vremenog izvoza, carinski ured može za-htijevati obrazac prilog 6 radi dokaza pri povratku da je roba istupila iz BiH.

Karnet ATA može se koristiti kao izvozna deklaracija za privremeni izvoz ako su ispunjeni sljedeći uslovi:

da je karnet ATA izdat u BiH, te ovje-ren i za njega garantuje udruženje regi-strovano u BiH koje čini dio međunarod-nog garantnog lanca kako je propisano članom 1. tačka (d) Aneksa A Istanbulske konvencije, da se karnet ATA koristi samo za domaću robu: koja prilikom izvoza iz carinskog područja BiH ne podliježe izvoznim carinskim formalnostima sa na-mjerom odobravanja subvencija ili drugih iznosa pri izvozu u okviru mjera poljopri-vredne politike,

za koju nisu odobrene druge finansij-ske pogodnosti u okviru mjera poljopri-vredne politike, u vezi sa obavezom izvo-za te robe, za koju nije podnijet zahtjev za povrat ili otpust carinskog duga,

da su pruženi na uvid propisani do-kumenti. Carinski organ može zahtijevati predočenje i prevoznog dokumenta, i da je roba namijenjena ponovnom uvozu.

Za robu koja se privremeno izvozi na osnovu karneta ATA, izvozni carinski ured obavlja sljedeće carinske formalno-sti: provjerava podatke navedene u polju A do G izvoznog kupona u odnosu na robu obuhvaćenu karnetom, prema potre-bi, popunjava polje na prvoj strani karneta s nazivom „Potvrda carinskog organa”, popunjava talon i polje H izvoznog kupo-na, upisuje svoj naziv u tački (b) polja H kupona za ponovni uvoz, zadržava izvo-zni kupon.Ukoliko izvozni carinski ured nije ujedno i izlazni carinski ured, izvo-zni carinski ured obavlja sve formalnosti navedene u stavu (2) ovog člana, ali ne popunjava polje 7 u izvoznom talonu koje mora popuniti izlazni carinski ured.

Rok za ponovni uvoz robe koji izvo-zni carinski ured određuje i navodi u tački (b) polja H izvoznog kupona, ne smije biti duži od roka važenja karneta ATA.

Ako roba koja je napustila carinsko područje sa karnetom ATA nije više na-

mijenjena ponovnom uvozu, izvoznom carinskom uredu podnosi se izvozna ca-rinska deklaracija koja sadrži podatke iz Priloga 23.

Pošto se podnese navedeni karnet ATA, izvozni carinski ured ovjerava pri-mjerak broj 3 izvozne carinske deklaracije i poništava kupon i talon za ponovni uvoz. Sljedeće se prihvata kao vraćena roba: roba za koju se, uz carinsku deklaraciju za puštanje u slobodan promet, podnose sljedeća dokumenta: primjerak izvozne carinske deklaracije, koju je carinski or-gan vratio izvozniku, ili kopija te deklara-cije za koju je carinski organ potvrdio da je vjerodostojna, ili lnformativni obrazac INF 3 odnosno roba obuhvaćena karne-tom ATA izdatim u Bosni i Hercegovini. Navedena roba može se prihvatiti kao vraćena roba, u skladu sa ograničenjima zakona, čak i ako je rok važenja karneta ATA istekao. Ako carinski ured ponovnog uvoza, na osnovu dokaza sa kojima raspo-laže ili koje može tražiti od zainteresova-nog lica, može utvrditi da je roba koja je prijavljena za puštanje u slobodan promet roba koja je bila prvobitno izvezena iz ca-rinskog područja Bosne i Hercegovine i koja je u vrijeme izvoza ispunila uslove koji su potrebni da se prihvati kao vraćena roba, carinski ured neće zahtijevati propi-sani dokument.

ATA karnet ne primjenjuje se: na me-đunarodni promet ambalaže, prevoznih sredstava ili određene robe stavljene u po-sebne carinske postupke, ako važeći naci-onalni ili međunarodni propisi propisuju da se carinska dokumenta ne zahtijevaju u takvim slučajevima, u slučajevima kada se roba može prijaviti za puštanje u slobodan promet usmenom carinskom deklaracijom ili nekom drugom radnjom. Ako to smatra

potrebnim, carinski ured ponovnog uvoza može zahtijevati od zainteresovanog lica da priloži dodatne dokaze u svrhu utvrđi-vanja identifikacije vraćene robe.

KORISNI SAVJETI PUTNICIMA

Za privremeni iznos robe lične stvari i za sportske svrhe putnici uglavnom ko-riste usmenu prijavu bez pisanog doku-menta, ukoliko NISU VELIKE VRIJED-NOSTI. Ostala roba ukoliko nema ATA karnet prijavljuje se obrazcem Prilog 6 ili carinskom prijavom za privremeni izvoz. Muzički instrument za vlastite potrebe putnik usmeno prijavljuje ukoliko je više instrumenata te su za profesionalnu upo-trebu komercijalnog karaktera koristi se ATA karnet.

Robu koja se neće vratiti u BiH, po-trebno je razdužiti u najbližem carinskom uredu.

Za robu UMJETNIČKE SLIKE je po-trebna DOZVOLA za privremeni iznos i obavezna izvozna carinska deklaracija.

Prevozna sredstva ukoliko se kori-ste na duži period od lica kojima je odo-bren privremeni boravak trebaju koristiti privremene saobraćajne tablice zemlje boravka. Na taj način NOVA ili polovna vozila UVEŽENA IZ TREĆE ZEMLJE vozila kada se uvoze u BiH mogu koristiti carinsku povlasticu oslobađanja od pla-ćanja uvoznih dažbina ukoliko je putnik privremeno boravio u inostranstvu duže od 24 mjeseca.

Za tranzit kratkocijevnog oružja strani državljani trebaju prije puta obezbjediti DOZVOLU u ambasadi BiH.

Kod privremenog izvoza roba treba obratiti pažnju na propise zemlje tranzita ili boravka za privremeni uvoz. u

37

DRUŠTVO

Porodica ili dom kao najmanja rod-binska zajednica je iskonska a rje-đe zadružna porodica, stanovnika

Pešterske visoravni gdje su ugrađeni brojni međusobni odnosi. Patrijarhalnost porodice sačuvana je do najnovijih dana, gdje položaj žene nije bio lak, ali ni rop-ski, kako se obično misli. Žena je životni saputnik, saborac i vjerna ljuba. Žena je po običajnom pravu bila izuzeta od krvne osvete i uopšte pošteđena u svim sukobi-ma. Po nepisanim pravilima svaka broj-nija porodica imala je porodično vijeće. Po pravilu, na Pešterskom podneblju kroz istoriju porodice su bile mnogobroj-ne, najčešće sa više od deset članova kroz tri generacije (djed>sin >unuci).

Porodično vijeće, donosilo je odluke o mirenju sa nekom od porodica, udaji ili prosidbi djevojke, kupovini ili prodaji stoke, zemlje i svih drugih bitnih eleme-nata važnih za zajednicu. U porodičnoj zadruzi, domaćin zajednice određivao je raspored radnih aktivnosti svakog od čla-nova bratstva. Neko bi se odredio da radi i rukovodi obrađivanjem imanja, drugi bi bili zaduženi sa ženama oko stočarstva, za pripremu drva za zimu i tako dalje. Naravno da bi po potrebi svi radili na sa-kupljanju ljetine, vršidbe i slično.

Proces formiranja plemena razvijao se u specifičnim uslovima kao upravno teritorijalne jedinice s prevagom plemen-skih elemenata čiji su nosioci upravo bila pešterska bratstva. Od vremena kada bratstva jačaju u smislu rodbinskom, voj-nom i vjersko-običajnom, započinje pro-ces formiranja plemena. Stočarsko pri-

vređivanje i obrada zemlje kao svojine, čine osnovu privrednog razvoja plemena.

Više porodica čine bratstvo. Bratstvo je po pravilu krvna zajednica koja obu-hvata više porodica koje potiču od jed-nog pretka i čine međustepen između porodica i plemena.

Za razliku od bratstva koja su u pr-vom redu rodovska organizacija, pleme kao viši organizacioni stepen u plemen-skom društvu je teritorijalno-upravna or-ganizacija vezana zajedničkom kolektiv-nom svojinom i nizom drugih veza. Eko-nomska osnova plemena je zajednička svojina i privatni posjed. Zajednička svo-jina plemena ili bratstva javlja se kao do-puna porodične svojine i predstavlja svo-jinu ukoliko se brani od drugih plemena. Plemenske odluke donosile su se samo

po zajedničkom dogovoru i usaglašenom pristanku čitavog plemena.

Plemena su se formirala više uslijed ekonomske nužde i geografskih prilika nego na krvnoj osnovi – bratstvu.

Izrazito ekstenzivna stočarska privre-da davala je zajedničkoj svojini vrlo važ-nu ulogu. Zato se brani svaki komadić plemenske teritorije. Mnogo krvi je pro-liveno oko ispaša, voda i slično. Svako pleme imalo je svoje nepisane uredbe po kojima se upravljalo. Životno iskustvo stvaralo je društvenu praksu koja se pre-nosila na mlađe potomstvo.

Borba protiv neprijatelja nije se mo-gla uspješno voditi bez unutrašnjeg do-govora plemena i bliske međuplemenske saradnje. Jača bratstva objedinjuju oko sebe slabija i postaju kičma plemena.

Sve funkcije u plemenskom društvu načelno su bile izborne. Kako je izbor padao na istu kuću, bio je slabo ospora-van od strane plemenika. Vlast starješine počivala je na običajnom pravu, ali od velikog značaja bio je njegov lični ugled. Po pravilu starješine su bili imućniji lju-di, ali samo bogatstvo nije bilo dovoljno da neko postane starješina. Starješina je, po pravilu, morao posjedovati kvalitete moralnog, poštenog i pravičnog čovjeka.

Šta su muslihuni

Današnja shvatanja /početkom XXI vijeka / da je važno „snaći se“ je poslje-dica očitog primjera gubljena nasljijeđe-nih moralno-etičkih vrijednosti i pošte-nja koje su se prenosile u porodicama,

Muslihuni kao faktor harmonizacije među ljudima na Pešterskoj visoravni u Sandžaku

Osnovne karakteristike porodičnog organizovanja na Pešterskoj visoravni

n Piše: Prof. dr. Ramo KURTANOVIĆ

38

bratstvima i širim zajednicama sa „kolje-na na koljeno“. Čast je bila imati pošten stav o nekom događaju a posebno ka-kvom problemu koji se ticao više osoba zainteresovanih za rasplet nastale situa-cije. Obični ljudi, znali su tačno da ocije-ne i riješe nastalu situaciju, čuvajući ko-rektne, nesebične ljudske odnose među stanovništvom.

Pitanje istinitog prenošenja događaja, među ljudima, je važna okosnica u sva-kodnevnoj komunikaciji između pojedi-naca u društvenoj zajednici. Sama riječ “muslihun” je arapskog porijekla i izve-dena je iz jednog dijela Kur’anskog aje-ta: “Vjernici su samo braća, zato pomiri-te vaša dva brata…” (Kur’an, sura Al-Hudžurat.)

Stariji ljudi na Pešterskoj visoravni ne znaju šta riječ medijator tačno znači. No, kad su im pojasnili posao medijato-ra, sa osmjehom su odgovarali: „Pa, to su muslihuni. Njih je, otkad znamo za sebe, imalo svako peštersko selo.“

Tradicija sandžačkog muslihunstva, karakteristična na Pešterskoj visoravni, seže unazad vijekovima, danas osavre-menjenog i predstavljenog kao evropski standard medijator.

Bilo je teških vremena, različitih za-

kona i država koje su na Pešterskoj viso-ravni vladale, ali institucija muslihuna, mirovnjaka, ljudi koji mire zavađene strane, vijekovima je opstajala kao alter-nativa državnim sudovima.

Muslihun, ne može biti svako. Mora imati poštenu porodična tradiciju koja se prenosi negdje i do deset (10) generacija unazad. Muslihun mora biti prvo pošten i poštovan u svojoj kući, pa nakon toga u selu, ali imati i urođeni dar za pravdu i mirenje.

Prvu lekciju koju su morali naučiti novi muslihuni od onih starijih, iskusnih mirovnjaka, sastajala se od tri tačke:

- Prva, nikada se ne svrstavaj na jed-nu stranu,

- Druga, nemoj mnogo govoriti, - Treća tačka, znači - pazi da ti ljudi

riječ ne bace za vrata (da ne izgubiš po-vjerenje među ljudima).

Dakle, bratstva na Pešterskoj viso-ravni bila su organizovana na principima običajnog prava, gdje je starješina bio najviđeniji član u familiji i osoba koja je vodila sve društvene kontakte sa komši-jama, ali i sa ostalim bratstvima, odnosno familijama sa kojima su trgovali, sklapali porodična prijateljstva (u pregovorima o udaji i ženidbi), ili pak imali kakve nes-

porazume. Porodice koje dođu u među-sobni sukob, pokušavaju nesporazume da usaglase putem mirovnog vijeća - mu-slihuna. Mirovno vijeće je bilo jedno od glavnih društveno-političkih tijela na Pe-šteru, pa i u cijelom Sandžaku za vrijeme otomanske vladavine. Za učinjeno nedje-lo, pojedinac ili cijela porodica, dobila bi kao kaznu ograničeno kretanje tik uz svoje imanje, bez prava da može slobod-no ići u trgovinu, vašare i slično, a sve iz straha od osvete (odmazde) za učinjeni delikt (ubistvo), kao najteži oblik inkri-minisane radnje ili otmicu djevojke je bilo neoprostivo i slično. Tada nastupaju muslihuni mirovnog vijeća, kada preuzi-maju ulogu izmirenja porodica. Imeno-vani u muslihune, mogu biti ugledni, po-šteni ljudi iz uglednih porodica. Musli-huni se ipak biraju iz najuglednih poro-dica, sa cijele teritorije iz izuzetno imuć-nih kuća, što znači da se ugled porodice ipak određuje i po imovnom stanju i časti porodice /Gavrilović, LJ, 1988/.

Odluke muslihuna su važeće za sve pojedince, jer neprihvatanjem istih ugro-zile bi egzistenciju kako njegovu ličnu, tako i cijele njegove uže, a često i šire porodice. Prihvatanjem mirovnog vijeća kao posrednika, pravna i poslovna spo-

DRUŠTVO

39

DRUŠTVOsobnost dužnika se ograničavaju za vrije-me trajanja spora i “on nema ništa, on je pao pod ljude i mora da radi kako ljudi riješe”.

Izmirenje, odnosno poravnanje izme-đu sukobljenih, namiruje se u materijal-nim protuvrijednostima, a sve u cilju da se prestane sa daljim ubijanjem, osveta-ma i gubljenjem ljudskih života, ako je izmirenje u vezi ubistvom. Porodica je osnovna jedinica socijalne organizacije na Pešterskoj visoravni, kako u lokalnoj zajednici tako i u globalnom društvu, bila organizovana približno po šemi: Lokal-na zajednica > običajno pravo > porodi-ca > pojedinac > primjena prava /učešće u odnosima/ > pozitivno pravo /kultni milje/.

Kulturna i socijalna integracija ostva-rivala se upravo uticajem globalnog društva na pojedince i formiranja shvata-nja pripadnosti određenom fisu (familiji), odnosno bratstvu. Obaveza muslihuna je usmena i javna.

Izjava muslihuna je važna, jer time on kao pripadnik mirovnog vijeća mora voditi računa o svim elementima donijete odluke. U krajnjem, donijete odluke mi-rovnog vijeća prema oštećenoj strani, (ako ne bi mogao da izmiri okrivljeni) dužni su podmiriti svi članovi mirovnog vijeća. Slično današnjim notarima koji imaju pravnu i ekonomsku obavezu iz-miriti obaveze koje sklapaju sa stranka-ma u sporu.

Provođenje donijete odluke u cijelo-sti daje snagu legitimitetu i časti musli-huna. Pošto su muslihuni ljudi od ugleda u bratstvu, to znači imaju dignitet člano-

va mirovnog vijeća, moraju da prate is-punjenje svoje odluke i zalažu da se pro-vede u djelo za sve članove lokalne za-jednice. Ista se uvijek i ostvarivala.

Uostalom, biti muslihun na Pešter-skoj visoravni i u Sandžaku je čast koja se dobija za svoj cjelokupni društveni, politički i etički rad. Radi se o zrelim i dokazanim ljudima, koji svoje emocije znaju usmjeravati na dobrobit šire zajed-nice.

Kao što su se muslihunske funkcije zasnivale na običajnom pravu tako su i sve ostale pravne institucije ponikle iz njega. Osnovni problem položaja ugleda u plemenskom društvu jeste pitanje zašti-te njegovog života i imovine. U uslovima plemenske organizacije i nedostatka jav-ne vlasti, pleme ili bratstvo je štitilo imo-vinu plemena, a to se moglo zaštititi samo adekvatnim mjerama: zub, za zub, glavu, za glavu. Već je u XVIII vijeku u Crnoj Gori , koja je granični dio Pešter-ske visoravni, postojala poslovica: “Ko se ne osveti, taj se ne posveti”, što je va-žilo i za prostore Bosne i Hecegovine, Sandžaka te posebno među Albancima na Kosovu i Albaniji.

Prema plemenskom moralu osveta je najveće zadovoljenje povrijeđenog indi-vidualiteta i često se najužasnije izvrša-vala. Dok se krvna osveta zadržavala u granicama odmazde, osveta nužno prela-zi tu granicu. Krvne veze udružuju poje-dince na nižim stepenima društvenog ra-zvitka u čvršće zajednice nego što ih ka-snije na višim stepenima društvenog ra-zvitka združuju nacionalne države i ko-munalne veze. Upravo takvim vezama,

zajednica se i mogla održati. Ipak pleme-na se nisu satirala u beskrajnim krvnim osvetama. Mirovni sudovi vrše miritelj-sku ulogu.

Svi sporovi i sukobi rješavali su se “po nepisanom zakonu muslihuna”, od-nosno običajnom pravu. Vijeće muslihu-na je po utvrđenom običajnom pravu rje-šavalo krivična djela uključujući ubistva i razne druge sukobe među komšijama pa i šire. Ubica je bio obavezan da porodici ili bratstvu ubijenog isplati određenu novčanu naknadu-krvninu. Žena je bila izuzeta od krvne osvete, ali u slučaju ubi-stva žene plaćala se polovina krvnine.

Autoritet muslihunskog suda bio je vrlo veliki. Plemensko društvo izgradilo je svoj patrijarhalni režim sa svojim mo-ralnim shvatanjima, originalnim nači-nom razumijevanja života i čovjeka. Glavna karakteristika crta Pešterca jeste čuvanje časti svoje, porodice, bratstva i visoki ponos. Čovječnost i dostojanstvo porodice su najveći etički principi kojih se pridržavao čovjek sa Pešterske viso-ravni.

Pa kakav to svijet živi i o(p)staje ov-dje? Zanimljiv. Jedan dopis, štampan u “Novinama Čitališta Beogradskog” br. 12 od 12 marta 1848. godine, javlja: “Pe-šteri i Bior, ovo su dva mala predela iz-među Skadra, Belog Polja i Novog Paza-ra, u kojima nikakve zakone vlasti nema, nego sami po sebi na fisove sude, sirječ koji najviše brastva ima, onaj im je naj-stariji”. (Iz knjige “O Arnautima u staroj Srbiji i Sandžaku 1913.”, Jovana N. To-mića).

Kao ilustracija rada mirovnih vijeća, odnosno muslihuna, daje se nekoliko anagdota koje je zabelježio autor teksta. Iz arhive Autora -Bake Kurtanovića i Meda Zornića-Lemića.

Opraštanje krvi

Familijarni dogovor sa bratstvenici-ma kada ne dolazi do osvete, već se krv snahe oprašta opisao je (R. Kurtanović, 2004), kako sljedi: “Svađa oko međa“.

Oko međe se posvade Ramo Leković i Smail Brničanin, a povod je, što su “staro-sjedioci” htjeli da nastave po starom obi-čaju, da puštaju stoku na imanje Brničana. To im biva kao navika, misleći da mogu po starom običaju puštati stoku kao da je to imanje Osmana Mešića, a ne Brničana. Ljutiti i jaki Smail, je toliko izudarao Rama, da je on pao u nesvijest. U pomoć

40

DRUŠTVO

povrijeđenom Ramu, dotrče njegovi sino-vi, odnesu ga kući. Poslije ovog događaja, međusobna mržnja između komšija traje, tinja stalno, da bi mnogo kasnije, kulmini-rala, 1939.godine, zbog bizarnog slučaja, zavađe maloljetnih čobana, sa jedne stra-ne Zahira Brničanina, a sa druge strane Nelja Lekovića. U toj svađi, neko od rođa-ka Lekovića, javi da Brničani “ubiše” Ne-lja. Tada se podignu Lekovići, Halil /Hal-ko/, Hazir i Hivzo. Kako se u blizini zava-đe maloljetnih omladinaca našao Smail Brničanin, to su Lekovići iskoristili da se i osvete za ranije premlaćivanje njihovog rođaka i oca Rama.

Kako je Smail bio snažan i prijek čo-vjek, to oni nisu smjeli da mu se prima-knu, iako se kasnije ispostavilo da je on imao u rukama samo sjekiru. Lekovići su imali oružje i pucali su prema Smailu. Smail je tada povrijeđen u glavu /da li ri-košetom ili okrznut metkom/. No, tada je Kadrinica - Altuna /snaha Smailova/, po-letjela prema Halku, koji je imao pištolj i krenuo prema Smailu sa namjerom da ga ubije. U toj situaciji, ona izbacuje pištolj Halku, čime spašava Smaila, ali u tom času Hazir puca u Kadrinicu, koja biva teško ranjena. Ranjavanjem Kadrinice, zavađa je stala. Pokušalo se pomoći Ka-drinici, ali zbog opšte slabih transportnih sredstava od Harapovića do Novog Paza-ra, a potom i do Čačka, ista je nažalost umrla. To je dovelo do još višeg zaoštra-vanja odnosa između dva bratstva, sa jedne strane Brničana, a sa druge strane

Lekovića. Lekovići se zatvore.Na suđenju Smail Brničanin kao svje-

dok i oštećeni, priča kako je bilo. Među-tim Lekovići, intenzino, šalju muslihune da se izmire zavađene porodice. Nedjelj-no, su muslihuni dolazili kod Avdije dva, tri puta, pa čak i svaki dan. Muslihuni su dolazili u broju od dvadest do dvadest i pet ljudi. Sve sami viđeni ljudi ovog kraja. Avdija, kao starješina svoje braće, i sam muslihun bio je u veoma delikatnoj situa-ciji. Sa jedne strane trebao je čuvati digni-tet svog bratstva zbog ubijene mu snahe i povrijeđenog mu brata, a sa druge strane kao muslihun, i ugledan domaćin, morao je uvažavati sve te svoje ahbabe - musli-hune, koji su svojim autoritetom tražili oprost i smirivanje situacije.

Trebalo je biti mudar, razborit i do-nijeti što pravičniju odluku, ali i ne za-boraviti smrt snahe, koja je hrabro po-magala u nevolji djeveru Smailu. U ta-kvom okruženju, i stalnom presijom za izmirenje od strane muslihuna, Avdija jedno veče okupi braću i sinovce i kaže im: Braćo i sinovci, ja sam muslihun čo-vjek. Mnogo sam ljudi pomirio i mrtve glave ja poklanjao ispred ljudi u slučaje-vima kad sam kao muslihun bio na mi-renju. Ja sam vas sakupio da vidimo šta da radimo. Red je ili da se pomirimo ili da se osvetimo. Druge nema. No, ako mene pitate, kao najstarijeg brata, i amidžu vi sinovci, ja dajem prijedlog da se mi pomirimo. Bilo šta je bilo, hajde da se pomirimo. Svi su se međusobno

pogledivali, ali su ipak pristali da se po-mire. Svi su se stim složili da se treba ipak pomiriti uvažavajući naprijed izni-jete razloge.

Dogovor je bio obavezujći za sve čla-nove bratstva, bez izuzetaka. Sutradan je po najavljenom dogovoru došlo 24 mu-slihuna. Avdija im je prenio dogovor sa braćom i sinovcima, tako da je došlo do izmirenja zavađenih porodica. Ubrzo se prenijela vijest da je došlo do izmirenja. Pojedini muslihuni su otišli preko brda, do kuća Lekovića. Sva familija Lekovića za kratko vrijeme dolazi u kuće Brniča-na. Nastao je plač, među ženama i među-sobno opraštanje. Tako Ramovica posini Gaca, sina poginule Kadrinice, a Hivzo-va majka posini Dauta. Tada se po običa-ju učvrstilo prijateljstvo između dvije zavađene familije”.

Mirenje muslihuna

Dođe dan da krene Delija za Tursku. Došli rođaci, komšije i prijatelji da ga isprate. Pratili ga preko Pešterskog polja, pješke tamo do sela Bračaka. Pratilo ga je više ljudi. Delija se obraća pratiocima: ‘’Braćo, prijatelji i komšije vratite se, ne možete vi mene pratiti do Turske’’. Na samom rastanku mu neko od prisutnih reče:’’ Adžo Delija, pošto si ti mudar čo-vjek, posavjetuj nas nešto na rastanku’’? Na to će Delija: ‘’ Pošto smo mi Pešterci, skloni da se svađamo oko međa i drugih sitnica, ostavljam vam u amanet, nemojte dozvoliti da vam sud rješava sporove. Sud će vam uzeti pare, a ostaviće vam mržnju. Neka vas mire muslihuni, vaše komšije i prijatelji’’

Greška muslihuna

Posijelo u selu Ugao. Jedan komšija kaže Deliji: “Vi, muslihuni, prije neki dan bijaste krivo presudili u sporu izme-đu zavađenih strana. Mnogo ste pogrije-šili. Na to će Delija: Da vam ispričam jednu priču o ovcama i kozama. Kretale ovce i koze kroz pašu. Kada su došle do rijeke, počele da preskaču preko vode. Jednoj ovci, kada je skočila, podigla se vuna i otkrilo joj se stidno mjesto. Vidje-la je koza i rekla joj: “Stid te bilo, ti se osramoti”. Na to joj odgovori ovca: “Kozo, cijeli život ideš otkrivena, ja te nikad nisam prekorila. Ti mene jednom vide otkrivenu i odmah me prekori, eto kakva si ti”.

n Avdija - Baka Kurtanović/Brničanin, jedan od najviđenijih protjeranih Brničana (1935-1936. godine) iz Brnjice kod Sjenice

n Medo Zornić – Lemić (1906- 1987), istaknuti domaćin Kladnice (1913-1977) opština Sjenica

41

DRUŠTVO

Glavobolja

Bio Delija negdje na vijećanju musli-huna. Pošto su ostali u tom mjestu dosta dugo i konačili, ujutro Deliju boljela gla-va. Pitali ga prijatelji što je nervozan, on kaže boli me glava. Na to jedan muslihun iz dalekog kraja reče: “Prazna glava, pa boli”. Muslihun koji je znao albanski je-zik, dobaci Deliji (duro): “Pretrpi”.

No, Delija ne moga da pretrpi šalu, te mu odgovori: vala (nuk duro) ne pretrpi. Nastavljajući, Delija sagovorniku doba-ci: “Vala prijatelju, ja sam čuo da čoveka boli glava, a nikad nijesam čuo da vola boli glava!”.

Pas za čovjeka

Bila negdje na Pešterskoj visoravni svađa koja je prouzrokovala više mrtvih glava. Povod toj nesreći je bilo ubistvo psa. Okupili se muslihuni i vijećali o tome, ali nikako da nađu rješenje. Upore-đivali ubijene na obje strane, ali jedan manje od poginulih na onoj strani čiji je pas ubijen. Pošto nijesu mogli da riješe, pošalju nekoga da dovede Faika (Fak Ba-čica) iz Bačice, da kao iskusan muslihun i pametan čovek riješi taj spor. Ode Fak među muslihune, koji su ga upoznali sa posljedicama svađe. Na to će Fak: “Pa to

je lako riješiti. Prebrojte poginule na obije strane i onaj što je ubio psa ispod hambara neka ide za psa pošto on i ne vrijedi više od psa”. Muslihuni prihvati-še prijedlog Fak Bačice i presudiše spor.

Loženje vatre

Tokom življenja u Brnjici, pobjegne neka djevojka iz Žitnića za momka u okolno selo. Mladi se zagledali jedno u drugo i uzeli se. No, to nije bilo po volji njenog oca. Mladoženjin otac radi izmi-renja, šalje ljude da mu „puste mir“. Jed-nom, više puta.

U zadnjem pohodu za mir, otišlo je 12 ljudi, među kojima je bio i Baka. Kad su stigli domaćinu da traže mir, isti je ve-oma odbojno primio muslihune. Otprili-ke, rekao im je: džaba dolazite nema mira.

Na to su muslihuni poustajali ljutiti i krenuli da izađu iz kuće. Kad su izašli iz avlije domaćina Baka je počeo da skuplja drva neposredno uz kuću domaćina. Za-čuđen postupkom Avdije Brničanina, do-maćin ga je zapitao: „Šta to radiš“. Na to mu je Baka odgovorio: „Ložim vatru, da ovdje ostanem, jer nemamo mi muslihuni kud čovjeku koji nas je poslao. Tolike lju-de je skupio, a mira nema! Pa kakav si ti to čovjek?“.

Poslije izvjesnog vremena domaćin je dodao: „Avdija-aga, gasi tu vatru, mir vam je pušten“. Kad su poslije pitali Baku kako se to sjetio da založi vatru, je odgovorio: „Nama muslihunima su do-zvoljena sva sredstva da upotrijebimo kako bi ljude pomirili“. Ovaj događaj može se i danas čuti od starih ljudi na Gornjoj Pešteri, pri pominjanju ondaš-njih muslihuna ili, pak, ako se kakav raz-govor povede o Brničanima.

Junaštvo

Bio Medaga (Medo Zornić -Lemić) u muslihune, pitao ga neki ahbab: “Meda-ga, koliko imaš sinova?”. Medo mu je odgovorio:”Vala sinko, imam pet sino-va”. “A jesu li tvoji sinovi pripsani (liče li) na tebe, jesu li viđeni, pametni, junaci kao ti?”. “Vala, nisu”, odgovori Medo. “Nijedan od mojih sinova ne bi se smio oženit ženi (da joj dovede drugu) a čo-vjek koji ne smije da sastavi dvije žene, taj ne smije izaći dušmaninu na mejdan”.

Izgubljeno povjerenje

Kada neki čovjek, posebno muslihun izgubi povjerenje kod ljudi, poslije toga da govori sve zlato da mu iz usta izlazi, to mu se ne važi više kod ljudi. u

42

POGLEDI

Šta li je mislio dobri mula-Hakija Ha-vadžo onoga dana i časa kada je potegao sablju, te usred abdesta u dvoru džamije

u Havadži odsjekao glavu Ahmedu Vujovom. Je li mislio ili osjećao te hidžretske 1246 go-dine da će tako zaustaviti propadanje silnoga carstva, ili možda na taj način spasiti butun ca-revinu i moćnoga padišaha u Stambolu? Dali mu se činilo ili je posigurno znao da uljeza i munafika ima sve više, i to baš kod njega, u njegovom džematu. I zbog čega baš tu. Poči-nje li odavde raspad carstva ili se ovdje hoće da završi? I to sada kada je moć vladara sva tri kontinenta najviša, najočitija.

Svija se nebo nad Havadžom nekako čud-no, s kraja na kraj. Uvrće se i previja, kao da je tanka teneća na vatri. Danima to traje. Da-nima i noćima mula-Hakija gleda u nebeski svod i traži znak, da odgonetne. Zabrinut je. Ne sviđa mu se to bešare i ćuti. Sve manje priča. Sve manje traju muhabeti u kući, u dža-miji, u hanu, u mektebu. Jedva čeka sljedeću noć, da isprati akšam namaz i nastavi gledati ka svemoćnome stvoritelju svjetova. Pone-kada bi vidio da se nebo predvaja nadvoje, nekako čudno prepolovljeno uzduž, dolinom Havadže, gore prema planinama i dole prema Limu. Pa se tako prepolovljeno ponovo pre-lomi unakrs načetvoro, iskidano, izuvijano, ojađeno nekako, u crnilo zavijeno. Crne guje se preplele unakrs, uzduž i poprijeko, preko neba, pa pletu neku čudnu mrežu. Ponekad’ se sklupčaju u klupče pa se odjednom razmrse, i nastave pletnju. Gleda tako mula-Hakija, i se-iri se. Sekira se, kida, vidi u tome lošu sudbinu svoju i svega okolo. I carstva. Ne može da vje-ruje. Dočeka tako sabah, zaboravi da klanja, pa kasnije naklanjava. Protekne mu dan u bu-nilu, otaljava nekako ovodunjalučke obaveze, pa ponovo onako šuhbeli jedva čeka akšam, jaciju i noć poslije nje. Da gleda, da vidi šta će se desiti, hoće li se ponoviti ono dosadašnje ili će nebo nastaviti da „ priča“ neku novu priču, novu sudbinu, neku novu poruku, koju samo on vidi, čuje i razumije. Poslije, preko dana, u polusnu vidi sve te nebeske slike i poruke, priča sa njima nekim nerazumljivim jezikom, razgovara sa silama, moli Allaha da mu saču-va um, evljad i ummet. Da ga sačuva od šej-tana. Moli se dovama za spas nebesa, za spas

cara i carevine, za svoju akrebu, za džemat i narod u Havadži.

Nije više sabah u Havadži onakav kao što je bio doskora. Ni rijeka više ne protiče ona-ko veselo. Drugačije nekako žubori, kao da je uplašena, kao da joj je neko nešto zaprijetio, drhti i romori čudno, i otiče dalje napuštena i osamljena niz Havadžu kroz plodne njive i predaje se nemoćno dolje ispod Bihora, nesta-jući u talasima valovitog Lima.

E baš tako nekako osjeća mula-Hakija da nestaje život u Havadži. Zabrinut ponavlja...Euzubillahi mine šejtan i’ radžim! Bismillah i rahman i rahim.

- Haman su i hajvani k’o insani postali nekako tuhav, rekao bi. Ništa više ne ide na-prijed, kao da sve stoji u mjestu i čeka nešto što će za sva vremena preokrenut ovaj du-njaluk na neku stranu, pa kud bilo. Svejedno, pomisli. Samo da se nešto pokrene. Prolazili su mjeseci.

Mula-Hakija pokušava da shvati, da razu-mije. Ponekad mu se učini da se život povrće, da je sve kao ranije, da se u džematu sve sredi-lo, makar da nema velikog zijana. To bi ga na kratko vratilo raspoloženju. Ukućani i džemat su to primjećivali i radovali se toj promjeni koja bi kod njega kratko trajala. Opet bi „be-šara“ sa neba mijenjala mula-Hakiju. Ponovo bi njime zavladao strah. Nije se bojao za sebe, čak ni o akrebi nije toliko brinuo. Bojao se za

carstvo, za din i sultana. Posmatrajući tako za-brinut nebesa, činilo mu se da se ona nekako čudno pokreću, da su se zvijezde uskomeša-le, da ne stoje više onamo gdje su bile, čudno se i tajnovito nakako i one migolje po svodu nebeskom kao da traže da ih neko čita, da ih razumije i da im nešto odavde sa zemlje poru-či. I opet se nebo povremeno uvrne, prelomi nadvoje, načetvoro. Zaprijeti. Vidi on to do-bro, i razumije. Osjeti kroz havu tu prijetnju. Već se navikao na nju. Allahu svemoćni, šta li nam spremaš? Očekuje mula-Hakija da se nebo otvori, da prozbori, da mu nešto kaže. Osjeća to. Kao da se bliži taj trenutak, da pri-mi neku objavu, k’o ranije što su primali bož-ji miljenici. Sve mu se čini da će se to desiti i u svom tom strahu, u svoj toj zabrinutosti, on počinje da se pomalo šeretski veseli. Nije više onako ćutljiv, zabrinut. Danju je druga-čiji, razgovara sa džematom, sa ukućanima. Ozaren, čuva ljubomorno tu svoju tajnu, koja ga je provela kroz muke, i koja mu najavljuje neko razrješenje. „Sa nebesa će stići poruka“, od svemoćnoga, zadovoljno bi tokom dana nebrojeno puta ponovio tiho za sebe. To ga je činilo spokojnim. Postajao je onaj stari i dobri mula-Hakija, koji je sve znao i svakoga ne-čemu naučio. Vrijeme je dalje prolazilo. Ništa se nije mijenjalo u Havadži. On se i dalje ra-dovao noćima u kojima je mogao da gleda u nebo, da razmišlja i da očekuje neki odgovor. Taman kada bi pomislio da je došla ta noć, nebo se samo naoblači, ponekad zagrmi, i na kraju samo kiša padne.

Pomalo razočaran rekao bi,- neka, uhar je i ovaj berićet. Znao je ponešto o tome da je carstvo uzdrmano, da se ljulja. Da od gubitka Budima i neuspjeha kod Beča sve nekako ide naopako. Čuo bi ponekad da je sve na dunja-luku što krst okuplja ustalo da sultana otjera na Bosfor. I ne čudi se tome. Samo ne vjeruje i ne želi da vjeruje da na dunjaluku ima druga sila, sem Allahove, koja može da obruka sul-tana. - Čuj, da ga istjera! rekao bi ponekad. Mnogo stvari o kojima bi slušao nije razumio. Znao je posigurno samo jedno, da je samo Allah dželešanuhu iznad sultana, drugi niko.

A mi smo njegovi robovi, Allahovi i sul-tanovi. Allahu-ekber! La illahe il’allah. Kako dragi Allah bude htio, izgovarao bi na kraju

Legenda o Havadži

n Piše: Dr. Šemsudin HADROVIĆ

Nevjerovatna priča o tragičnom događaju porodice Havadže, kasnije Hodžići i Pačarizi, koja je službovala i živjela u Bihoru, Paljuh kod Petnjice i dešavanjima koja su nakon toga uslijedila.

43

POGLEDI

tiho, za sebe, kao utjehu. Znao je da preko tri stotine godina vlasi šalju sinove u Stambol na školovanje i službu i da se poslije vraćaju iz Stambola naučeni svemu i svačemu. Ponajvi-še vojnim vještinama, koje koriste u odbrani i zaštiti carstva. Tobože odbrani i tobože zaštiti, tvrdio je. Znao je i to da očevi tih sinova od-laze ponekad u Carigrad i da im nose priče iz vatana, da pamte i da ne zaboravljaju porije-klo i vjeru u kojoj su rođeni. Nije bio siguran, ali je nekako predosjećao, da od tih svemu naučenih vlaških sinova ne dolazi dobro car-stvu i sultanu. Barem ne na ovim prostorima na kojima on živi. Mnogo je nekakvih čudnih poraza i nemogućih pobjeda u bitkama koje su se povremeno vodile. Mnogo je nekakvih čudnih vojnih taktika primjenjivano od stra-ne turskih komandanata na ovim prostorima koji je vječito bio nakakva granica. Mnogo i premnogo je ginulo nizama a naročito ba-šibozluka. Nije to sve mogao da dokuči na pravi način, ali je bio ubijeđen da šejtan tu odavno mjeri svojim kantarom. A to nije ni-kako dobro. Crnogorska se plemena sve više dižu na oružje i na pljačku, kuraže se sve više, jer sa Skadra nema odgovora za prijet-nje. Što li šuti Tahir-paša? Pa makar on može da se odupre svemu ovome što šejtan čini, ili ako neće, ako nemože, neka javlja nešto, ima ko hoće, ko mora.

- Ovako ne valja, ponavlja bezbroj puta mula-Hakija. Ovako ostavlja bihorske age i begove, i nas ovdje u Havadži da se samo seirimo, da se čudu čudimo, i gledamo na šta se sve kaurin usuđuje. I još povrh svega, ove naše komšije, k’o da him je nužda neka, baš sada navalili da dolaze u din, u muhamedan-

sku vjeru. Ne vidi on iljača ovakvome stanju i jadu. Osjeća i zna da ovako ne valja dalje, opasno je. Zadžaba mu je, što drugi oko njega sve ovo niti osjećaju niti vide. On nema mira. Sve mu se čini crno, čudno. Noću ponekad sa-nja gavranove iznad Kjabe, kako je prelijeću k’o da hoće da je razvuku na sve četiri strane, sanja i vidi aždahe oko Stambola, kako preže i čekaju, zmije oko Skadra splele omču, uklup-čale se pa se povazdan izvijaju na suncu, kao da su dokone, kao da nešto čekaju, nigdje im se ne hita. Vidi, čini mu se kurjake oko Bihora oko Havadže. I oni se odokonili. Ponekad za-reže. Ali zavijaju i dan i noć. Jeza jeziva. Sve to za šta nije siguran jeli san ili java pokušava da ispriča bratu, Mehmedu, da provjeri jeli istina ili mu se samo pričinjava. Pričajući mu čini mu se da mu biva lakše, da se oslobađa tereta i brige: - veli mu:

- Mehmede, ovo neće na dobro, Allah mi je svjedok da će u ovome što vidim biti istine. Mehmede, nešto moramo da učinimo, nešto moramo da preduzmemo, za spas carstva i nas ovdje, ali šta, šta da se učini?

- Neka mula-Hakija, veli mu brat, ima ko o carstvu da brine, šta je tebi, čemu služi tolika sultanova sila, insanu božji, pa ti barem znaš kako je to sultan uredio.

A i njega da nije, sam bi Tahir–paša sa svojim askerom smirio svu ovu Crnu Goru i ove gornjoseljane tu pored nas, samo da je nužde. Ne brini. Čini ti se efendija, nije to baš tako. –No, neka toga, dina ti, sve si nas oka-hrio i zamajao. Imamo mi ovdje po Havadži i Bihoru puno prečih stvari da otarakšavamo, pa kada to otaraksimo možemo za Skadar kod Tahir-paše, da se vidimo sa njim i sa odivom,

a uzgred ćemo i te tvoje brige da smirimo akobogda.

Nije ga bratovljevo kazivanje ni smirilo niti utješilo. Nastavio je da bdije noćima. I Kada je najmanje očekivao, kada su mu mi-sli naviknuto prebirale kur’anske ajete uči-nilo mu se da je na nebu vidio jezero, onako ni malo ni veliko, ali mavi ko mavi dragulj. I velika, ogromna planina uz njega. A nasred jezera ahmedija. Bijela k’o najbjelji cvijet što pliva po jezeru Skadarskome.

- Šta sad majčin sine, pomislio je u prvi mah. I taman se spremao da misli i tumači ovo što mu je pred očima a slika se na nebu ugasi. Nestade. Osta samo obično, najobičnije nebo iznad kuća u Havadži. Bio je razočaran i zbunjen. Ponovo se osjećao usamljenim iz-među neba i zemlje. Napušten, prepušten sam sebi. Taman se ponadao da je došao trenutak u kojem će nešto doznati, kad bi ostavljen sam sebi. Bez najave i bez milosti.

Tri naredna dana i noći nije progovorio ni jednu jedinu riječ. Ćutao je i sklanjao se od svijeta žeelći da nađe i sačuva mir koji je izgubio, koji mu je sada najpotrebniji. Bože, jezero, pa onako mavi, oči da išteti insanu, pa planina, planinčina, pa ahmedija. I sve tim ili obrnutim redom, ređa slike u glavi, vrzmaju mu se po mislima i mozgu. I ništa da dokuči. Ništa da obejani. Poslije trećeg dana i treće noći, pred sami sabah, dok se još nije kako treba probudio, u nekom polusnu mu se uči-ni kao da mu je neko došapnuo: -Idi u Plav, kod hadžije, kod evlije...idi, sve će ti se samo kazat’!

Skočio je iz haljina, srce mu je lupalo, znoj ga je probio. Hvatao je vazduh k’o riba na suhom, zijevao sve više nebi li što više vazduha udahnuo, da pretekne, da mu se prsa ne raspuknu.

- Čuo sam glas, nije to privid, čuo sam, tiho je prozborio. Jeste, čuo sam, jasno sam čuo. Allahu dragi, ja rob tvoj, ja sluga tvoj, ja na ovom dunjaluku prolaznom, neznam, a ti znaš, šta li mi to poručuješ, šta da uradim?

Obuzeo ga je neki neobičan osjećaj. Nešto kao strah koji samo nakratko prostrijeli džan pa zasvijetli najjačim svjetlom i razlije se po djovdi k’o šerbe preko harčajlija. Taj slatki osjećaj u duši se nekako lagano i neosjetno ali dovoljno snažno poče pretvarati u ponos u neku snagu koju nije mogao odmah da razu-mije. Ležao je i dalje.

Prepustio je i dušu i tijelo toj popla-vi različitih osjećanja, koja su na kraju prešla u osjećaj prkosa i inata. Ustao je odlučno, i uzimajući abdest spremao se da klanja sabah. u

(Nastavak u narednom broju)

n Turbe Saliha i Mehmeda Havadže (braća) u Paljuhu nadomak Petnjice. Sadašnji izgled

44

POGLEDIPOGLEDI

Navršilo se 26 godina od kada su pripadnici formacije «Osvetnici» iz voza 671 na pruzi Beograd –

Bar u mjestu Štrpci, oteli 19 putnika, a na-kon što su ih opljačkali i tukli, ubili hicima iz vatrenog oružja i njihova tijela bacili u Drinu. Među ubijenim je i devet Prijepo-ljaca!

Bio je 27. februar 1993.

Ni 26 godina nakon zločina, pravda za žrtve nije zadovoljena! Iako je sve manje nade da će njegove nalogodavce i počini-oce stići zaslužena kazna, porodice otetih i građani opštine Prijepolje okupili su se i ove godine kako bi odali poštu nevino stradalim žrtvama i uputili poruku da nisu zaboravili zločin u Štrpcima.

Nakon Komemorativne akademije više stotina građana krenulo je u “Mimohod šutnje” do spomen kompleksa „Štrpci“ u Šarampovu gdje je na bijelom mermernom kamenu u obliku nišana, ispisana poruka „Ko u ovoj zemlji zaboravi stanicu Štrpci

i 27. februar 1993. odustao je od budućno-sti“.

Porodicama otetih i likvidiranih put-nika i okupljenim građanima obratio se Dragoljub Zindović, predsjednik opštine Prijepolje i sa ovog mjesta uputio poruku nadležnim organima Republike Srbije i Bosne i Hercegovine da istraže ovu svire-pu otmicu, pronađu tijela ubijenih i kazne počinioce.

“Danas, kao i prethodnih 10 godina, na ovom mestu rukovodstvo opštine Prijepolje odaje poštu i iskazuje dužno poštovanje pre-ma našim sugrađanima koji su pre 26 godina oteti iz voza u Štrpcima. Pravda mora biti iznad zla, iznad zločina, a zločini motivisa-ni nacionalizmom ne smeju da se dešavaju i njih mora sprečiti i osuditi svaki narod i sva-ka zajednica”, rekao je Zindović i podsjetio da je spomen obilježje nevino stradalim iz-gradila opština Prijepolje nakon jednoglasne odluke Skupštine opštine 2008. godine.

On je takođe poručio i da je Prijepolje kuća Srba i Bošnjaka, a “naša budućnost zajednička i nedeljiva”, da naše temeljne vrijednosti uvijek moraju biti mir, sloga i za-jedništvo, poštovanje i uvažavanje različito-sti, kao i sloboda nacionalnog izjašnjavanja.

“ Moramo znati prošlost , ali gledati i koračati u budućnost koja je bolja i izvesni-ja samo ako živimo u slozi i zajedništvu”, rekao je Zindović.

Prisutnim se obratio i Zaim Redžepo-vić, državni sekretar u Ministarstvu za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja:

“ Sa ovog mesta još jednom ponavlja-mo da nismo odustali od dosadašnjih zah-teva i nismo zaboravili Štrpce. U obavezi smo svi da uradimo koliko možemo da se nikada i nikome više ne dogode Štrpci”, poručio je Redžepović.

Na spomen kompleks u Šarampovu vjence i cvijeće su ispred opštine Prijepo-lje položili Dragoljub Zindović, predsjed-

Zločin sa imenom – Štrpci

Prošlo je 26 godina

n Predsjednik opštine Dragoljub Zindović i predsjednica Skupštine opštine Stana Marković ispred spomenika u Šarampovu

“Izražavamo očekivanje i tražimo od nadležnih

Republike Srbije i Bosne i Hercegovine da istraže ovu

svirepu otmicu, pronađu tela ubijenih i kazne

počinioce”, poručio je sa skupa povodom 26 godina

od otmice putnika u stanici Štrpci Dragoljub Zindović,

predsjednik opštine Prijepolje.

n Piše: Muharem M. MUTABDŽIJA

45

POGLEDIPOGLEDI

nik opštine i Stana Marković, predsjednica Skupštine opštine. Vjence i cvijeće položi-la je i delagacija Bošnjačkog nacionalnog vijeća, delegacija grada Novog Pazara, delegacija mreže “Žene u crnom”, Fonda za Humanitarno pravo, Sandžačke demo-kratske partije kao i članovi porodica otetih i ubijenih sugrađana.

26 Godina bez pravde za žrtve zločina

Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo četiri žrtve. Tijelo Halila Zupčevića pronađeno je krajem 2009. godine na obali jezera Perućac, a posmrtni ostaci Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Ilijaza Ličine nađeni su u istom jezeru 2010. godine, dok se za ostalim žrtvama i dalje traga.

Za ovaj zločin do sada su pravnosnaž-no osuđeni samo Nebojša Ranisavljević i Mićo Jovičić. U sudskom postupku koji je protiv Nebojše Ranisavljevića vo-đen pred Višim sudom u Bijelom Polju utvrđeno je da je grupa pripadnika Više-gradske brigade VRS, koju je predvodio Milan Lukić, nasilno zaustavila voz u stanici Štrpci i iz njega izvela 18 putnika Bošnjaka, jednog Hrvata i jednu osobu neutvrđenog identiteta.

Ranisavljević je 2003. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

Tokom suđenja Ranisavljeviću, na osnovu dokumentacije ŽTP „Beograd” utvrđeno je da je otmica bila unaprijed pla-nirana i da su predstavnici državnih organa Srbije i tadašnje Savezne Republike Jugo-slavije bili upoznati sa postojanjem plana da se na stanici Štrpci izvrši otmica putnika muslimanske nacionalnosti.

ŽTP je o tom planu obavestio Ministar-stvo odbrane SRJ, Užički korpus Vojske

Jugoslavije i Državnu bezbjednost, ali ništa nije preduzeto da se otmica spriječi.

Na području Bosne i Hercegovine uhapšeno je deset osumnjičenih. U Srbiji suđenje za slučaj otmice i ubistva u Štrpci-

ma još nije počelo.Porodice žrtava, od kojih su većina

državljani Srbije, suočene su i sa dvode-cenijskim ignorisanjem državnih organa nadležnih za brigu o civilnim žrtvama rata. Majke, očevi, djeca, supružnici i drugi srodnici žrtava ovog zločina, zbog diskri-minatornog zakonskog okvira u Srbiji, koji im uskraćuje prava samo zbog toga što su stradali van teritorije Srbije, iako su bili njeni građani, ne mogu dobiti status čla-nova porodica civilnih žrtava rata koji bi im osigurao simbolične beneficije u vidu mjesečnih novčanih primanja i socijalne podrške.

Na neadekvatnost postojećeg zakon-skog rješenja i njegovo diskriminatorno sprovođenje već godinama ukazuju žrtve i njihova udruženja, organizacije civilnog društva. Uprkos ozbiljnim primjedbama domaćih i međunarodnih aktera, taj zakon još uvijek nije promjenjen. u

n Porodice otetih i ubijenih putnika

n Mimohod šutnje, tradicionalna poruka državi da je dužna da procesuira ovaj zločin

“Štrpci bez mezarja”

U organizaciji Islamske zajednice u Srbiji i Bošnjačke kulturne zajednice u Prijepolju u prijepoljskom Domu kul-ture je povdom obilježavanja 26 godi-na od otmice i likvidacije 19 putnika, među kojima je i devet naših sugrađa-na, održana je komemorativna akade-mija „Štrpci bez mezarja” .Prisutnima su se se obratili muftija Mevlud Dudić, narodni poslanik Muamer Zukorlić, državni sekretar Zaim Redže-pović i pomoćnik direktora Kancelarije Vlade za saradnju sa crkvama i vjerskim zajednicama, Ferid Bulić, a u ime organi-zatora Samir Tandir.

“Pozivamo najviši vrh ove države da konačno iskreno i dosledno otvori novu, belu stranicu prema Bošnjacima u ovoj državi i da nemaju dve vage: jednu kada se obeležava stradanje srpskog naroda a drugu kada se obeležava stradanje Boš-njaka. U civlizovanim zemljama taj kan-tar koji meri stradanje onoga koji je u ma-njini treba da bude osetljiviji a pogotovo kad je u pitanju otmica i stradanje građana ove zemlje koja zvanično nije bila u ratu. Ma koliko mi bili partneri u parlamentu, u mnogim dobrim i korisnim projektima to nas neće sprečiti da kažemo istinu, da govorimo i dižemo glas dok se to ne pro-meni u ovoj državi, poručio je sa Kome-morativne akademije Zukorlić.

46

POGLEDI

Dana 15. februara 1993. godine, grupa uniformisanih lica pripad-nika vojske Republike srpske,

kidnapovala je nekoliko mještana Buko-vice i odvela ih u zatvor u Čajniče, sa ci-ljem razmjene za zarobljene srpske borce u Goraždu. Toga dana odvedena je Rami-za Bungur iz sela Kruševci i cijela njena porodica: snaha Zlatija sa dvoje maloljet-ne djece, jedno od dvije i po godine i jed-no od osam mjeseci i sin Mamko star 14 godina. Druga otmica iz susjednog sela Ravni desila se sutradan 16. februara 1993. godine. Grupa od oko dvadesetak vojnika VRS upala je u selo i kidnapova-la šest starih lica sa prezimenom Bungur (Osman, Almasa, Sevda, Vezira, Lamka i Devla), svi su bili starosti oko 70 godina i jedino su u to vrijeme oni živjeli u blizi-ni granice sa Bosnom i Hercegovinom, dok je većina stanovništva već ranije bila izbjegla. Tom prilikom ubijen je Latif Bungur rođen 1905. godine, koji zbog starosti nije mogao da ide sa ostalom gru-pom.

Na traženje bliže rodbine otetih, koja je u to vrijeme boravila u Pljevljima i ru-kovodstva stranke SDA, ova druga grupa

odvedenih lica je na intervenciju Momira Bulatovića, tadašnjeg predsjednika Crne Gore, nakon gotovo mjesec dana puštena iz zatvora u Čajniču i dovedena je u Pljevlja.

Porodica Ramize Bungur je nakon tri i po mjeseca boravka u zatvoru u Čajniču razmijenjena za srpske borce u Goraždu.

Ostaci tijela ubijenog Latifa Bungura

je takođe na traženje porodice nakon osam mjeseci dopremljeno u Pljevlja i sahranjeno u gradsko groblje Ravni.

Bukovica je tokom XX vijeka više puta bila meta etničkog čišćenja, od pr-vog i drugog svjetskog rata, pa sve do ratova devedesetih godina, prilikom ras-pada SFRJ.

Stradanje stanovnika Bukovice to-kom Prvog svjetskog rata gotovo da i nije dokumentovano, a šture informacije se mogu čuti da je na osnovu sjećanja stari-jih rođaka stanovništvo Bukovice strada-lo od strane crnogorskih komita.

Podaci o Drugom svjetskom ratu već su obimniji i svjedoče o brojnim civilnim žrtvama lokalne muslimanske zajednice. Četničke jedinice popalile su u februaru 1943. godine bukovička sela, pobivši oko 570 staraca, žena i djece, dok je voj-no sposobne muškarce zadržala italijan-ska okupaciona komanda u kasarnu na Metaljci, između Pljevalja i Čajniča.

Žrtve Bukovice i žrtve cijelog plje-valjskog kraja, oko 1500 njih, popisane su u knjizi „Prilog u krvi“ koju je 1969. godine izdao pljevaljski odbor SUB-NOR-a. Žrtve iz tog rata, popisane su i u

Godišnjica zločina u Bukovici

Pljevlja

n Piše: Jakub DURGUT

Upravo se navršava 26 godina od jednog od brojnih zločina, počinjenih u pljevaljskoj Bukovici, a to je otmica građana – državljana Crne Gore i njihovo odvođenje u zatvor u Čajniče.

47

POGLEDI

knjizi Vladimira Dedijera i Antuna Mile-tića, izdanje 1990. godine.

Epilog događaja u Bukovici u perio-du od 1992. do 1995. godine je sljedeći: ubijeno je šest osoba, 11 osoba bilo je kidnapovano i odvedeno u zatvor u Čaj-niče, kao posljedicu torture samoubistvo su izvršile dvije osobe, gotovo svo muš-ko stanovništvo više puta je pretučeno, zapaljeno je najmanje osam kuća, a sva pokretna imovina opljačkana je, kuće de-vastirane i uništene. Raseljeno je oko 125 porodica sa 330 članova.

U sudskom procesu 2010 i 2011 go-dine koji je vođen pred Višim sudom u Bijelom Polju, gdje je bilo optuženo se-dam pripadnika VJ i policije CB Pljevlja, zavšen je oslobađajućom presudom zbog nedostatka dokaza.

Iako su mediji i nevladine organizaci-je ukazivali i iznosili navode o brojnim

zločinima, iako su tražili utvrđivanje od-govornosti, iako je država preuzela od-govornost za povratak raseljenih i po-sredno istakla svoju odgovornost prema ovom slučaju, individualna ili objektivna odgovornost ipak nije utvrđena. Do da-nas je samo procesuirano i kažnjeno ubi-stvo Džafera Đoga, ali je taj slučaj vođen kao ubistvo, a ne kao ratni zločin. Pravo-snažno osuđeni u tom slučaju je pomilo-van, dok je saučesnik oslobođen odgo-vornosti.

Pravni stručnjaci ocijenili su da je kvalitet istrage bio slab i rješavanje slu-čaja teklo je sporo a sama istraga vraćana je čak osam puta, dok brojni svjedoci koje su predlagali advokati i predstavnici NVO sektora nikada nisu ispitani. Od-mah nakon otvaranja istraga proglašena je službenom tajnom. Tokom istrage jav-ljali su se problemi, svjedocima su se

uručivali pozivi u neopravdano kratkom roku, pa se jedan broj njih nije mogao ni javiti nadležnima u cilju davanja izjave. Ovo je posebno predstavljalo problem za one koji su živjeli u BiH.

Vlada Crne Gore je u periodu 2008. do 2016. godine realizovala projekat „Obnove Bukovice“, kojom prilikom je izgrađeno 110 kuća za povratnike, sani-rana infrastruktura, ali projekat nije dao očekivane rezultate.

Proces realizacije projekta protjera-nih Bukovičana ne doprinosi povratku jer prije svega nije definisan program održivog povratka. Nisu razvijeni pro-grami podsticaja za povratak, nema ekonomske podrške u vidu olakšica za nabavku mehanizacije, stoke i drugih programa zapošljavanja. Kriterijumi za gradnju kuća i pomoćnih objekata nisu bili adekvatni. Pojedini navodi ukazuju da je dio kuća građen zarad dobijanja glasova na izborima i da su prikazane značajno više cijene nego što su kuće realno koštale. Sve zajedno dovelo je do veoma malog broja onih koji su se vratili.

Broj porodica koje su se vratile i koje stalno borave u Bukovici je osam, dok šest porodica boravi duže od šest mjeseci na svojim imanjima, a takođe šest poro-dica tokom ljeta borave u Bukovici do 15 dana godišnje (sa ukupno deset članova). Prve dvije godine kada je počela realiza-cija Vladinog projekta interesovanje za povratak bilo je veliko, ali kako je vrije-me odmicalo i pojavljivale se brojne ne-pravilnosti, interesovanje je slabilo i go-tovo nestalo.

Predstavnici Bošnjaka iz Bukovice smatraju da se projektom povratka dovr-šava zločin nad Bošnjacima Bukovice koji u kontinuitetu traje gotovo stotinu godina. Svoj stav temelje na činjenici da način na koji je realizovan Vladin proje-kat uz veliko finansijsko ulaganje, nije postigao željene rezultate. Iako je izgrad-nja kuća završena prije dvije godine još uvijek jedan broj vlasnika nije pokazao interesovanje da preuzme ključeve novo-izgrađenih kuća. Značajan broj kuća koje su prve napravljene već polako osvaja korov a drvene terase propadaju. Jednom broju kuća uopšte nije moguće prići od korova i rastinja jer vlasnik uopšte ne do-lazi.

Pet miliona eura, koliko je koštao projekat povratka u Bukovicu, danas se postavlja pitanje opravdanosti. u

n Mjesto gdje je ubijen Džafer Đogo u Bukovici

n Mezar Bungur Latifa u Pljevljima

48

POGLEDI

Neumorni pregalac i sakupljač narodnog blaga, mr. Halil R. Markišić, svom bogatom au-

torskom opusu dodao je još dvije knjige koje predstavljaju pravu riznicu muzič-koga blaga tradicionalne muzike Plava i Gusinja gdje je uspio sakupiti impo-zantnu audio arhivu sa 220 audio zapi-sa i 130 izvođača te sve to sortirati na ukupno 14 kompakt diskova (u dvije knjige), podijelivši ih u posebne cjeli-ne gdje svaka pjesma osim audio zapisa ima i svoj notni zapis kao i tekst pjesme.

Ovakvim multmedijalnim izdanjem, ne može se pohvaliti baš svako, jer je u njemu sačuvana cijela jedna historija i usmena lirika prenošena sa koljena na koljeno do današnjih dana a Markišić je uspio da je objedini u dvije zasebne pu-blikacije koje otvaraju nove mogućnosti za istraživanje i stvaranje novih muzič-kih djela koja imaju osnovu u tradicio-nalnom muzičkom naslijeđu Plavljana i Gusinjana. Vrijedi naglasiti i to da su ove dvije knjige uvrštene u biblioteci Muzičke akademije u Sarajevu.

„Zlatu će se kujundžija naći“

U predgovoru knjige „Lirske narod-ne pjesme i pjevanje Bošnjaka u Plavu i Gusinju“ autor mr Halil R. Markišić kaže:

„Kao skroman pokušaj da se očuva ono što je ostalo od muzičkog nasljeđa Bošnjaka iz plavsko-gusinjskog regiona i doprinese njegovom boljem poznavanju i valorizaciji, priredio sam 2017.godine knjigu „Lirske narodne pjesme i pjeva-nje Bošnjaka iz Plava na šest kompakt diskova“, koja sadrži 75 lirskih narodnih pjesama i pjevanje tih pjesama na šest

kompakt diskova. Pjevanje nekoliko naj-popularnijih pjesama, zastupljeno sa više audio snimaka. To je bio samo dio građe o muzičkom nasljeđu Bošnjaka koju sam sabrao tokom višegodišnjeg proučavanja prirodne i kulturne baštine plavsko-gu-sinjske oblasti. Prošla je godina dana od objavljivanja pomenute knjige, a da ona nije pobudila nikakvu pažnju etno-muzikologa i drugih stvaralaca u oblasti muzičke umjetnosti, kao da uopšte nisu zainteresovani za ovaj dio muzičkog na-sljeđa Crne Gore. I pored toga, a rukovo-

deći se narodnom mudrošću da će se zla-tu kujundžija naći, odlučio sam da i naj-vrijedniji preostali dio građe o muzičkom nasljeđu Bošnjaka iz plavsko-gusinjskog regiona objavim. To ne bi bilo moguće, bar ne u ovom obimu bez podrške Mini-starstva kulture Crne Gore.

Najveći broj audio snimaka je sa sta-rih magnetofonskih traka, na kojima je snimanje vršeno na posjetcima, veselji-ma i drugim skupovima. Zbog toga se na nekim od njih po malo čuje žagor slušalaca i druge zvučne smetnje. Zbog

Neumorni sakupljač narodnog blaga

Publikovane dvije knjige sa 14 kompakt diskova, starih tradicionalnih pjesama Plava i Gusinja autora mr Halila Markišića

n Piše: Mirza LUBODER

Iz recenzije novinara i publiciste Salka Lubodera:

„ZEMLJA KOJA NEMA PJESME UMIRE“ – Adonis (Ali Ahmaed Seid Asbar)

Halil Markišić je ovom knjigom na izvjestan način upotpunio ono što je veliko djelo Huseina Bašića, najboljeg poznavaoca i sakupljača usmene lirske i epske književnosti Bošnjaka Crne Gore i Sandžaka. Markišićev pristup je originalan i izbor pjesama samosvojan, budući da su u njegovoj zbirci pjesme koje do sada nisu publikovane. Zapra-vo, uz književno-poetsku vrijednost ovih pjesama u prilici smo da se na ovakav način, iz prve ruke, uvjerimo i u njihove muzičke, melodijske i vo-kalne odlike. Osnovna karakterizacija pjesama zastupljenih u knjizi „Lirske narodne pjesme i pjevanje Bošnjaka iz Plava“ navodi na zapažanje da je riječ o pjesničkom štivu izuzetne umjet-ničke, estetske i kulturne vrijednosti. Pjesme su „satkane“ od najsuptilnijih niti djevojačkih i momačkih čežnjom ispunjenih duša, punih ljubavnog zova i mladalačkog zanosa. Ujedno ova knjiga prdstavlja i živu pjesmaricu za prak-tičare, muzičare, pjevače, i ljubitelje narodne lirske pjesme, koja im, naprosto, „neće dozvoliti“ da stare, lijepe i vrijedne plavsko-gusinjske pjesme odu u zaborav. Isto tako, ova publikacija predstavlja i posebnu vrstu odsjaja na mul-tikulturalnom ogledalu Crne Gore“.

49

POGLEDI

dugog stajanja i nepravilnog čuvanja mnoge magnetofonske trake koje su sni-mane prije više decenija, nisu se mogle iskoristiti te su tako zauvjek izgubljene neke stare melodije u izvođenju čuvenih pjevača iz Plava i Gusinja.

Narodne melodije Bošnjaka iz Plava i Gusinja prvi je zabilježio Miodrag Va-siljević. On je 1954. godine u Gusinju snimio 56 melodija. Ti dragocjeni zapisi objavljeni su u njegovoj knjizi „Narod-ne melodije Crne Gore“ koja je štampa-na 1956.godine, u potpunosti su preuze-ti u ovoj knjizi“. Kaže između ostaloga autor mr Halil R. Markišić.

U svakom slučaju, ova dragocjena muzička-arhivska građa, kako vrijeme prolazi sve više dobija na svojoj vrijed-nosti a samim tim, budi interesovanje, kako institucija i muzičkih stvaralaca, tako i pojedinaca koji žele da u svojim bibliotekama imaju ovako vrijedne mul-timedijalne zbirke.

Biografija

Halil Markišić je rođen 1948. go-dine u Vojnom Selu, opština Plav, Crna Gora, od oca Rama i majke Mejreme,

rođene Musić. Osnovnu školu završio je u Plavu 1962., Srednju poljopri-vrednu školu voćarsko-vinogradarskog smjera u Peći 1966. te biologiju na Pri-rodno-matematičkom fakultetu u Pri-štini 1970. godine.

Od 1970. do penzionisanja 2013. godine radio je kao profesor biologije u Gimnaziji, „30. septembar» u Roža-jama. Na Prirodoslovno-matematič-kom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio je 1979. godine jednogodišnju specijalizaciju za savremenu nastavu biologije.

Na prirodno-matematičkom fakul-tetu u Sarajevu odbranio je magistarski rad 1987.godine. Zvanje viši pedagoš-ki savjetnik dobio je 1995. godine. Od 1997. do 2003. godine bio je član Pro-svjetnog savjeta Crne Gore. Za izuze-tan doprinos u vaspitno-obrazovnom radu 1982.godine, dobio je najveće opštinsko priznanje - nagradu „30.sep-tembar“ u Rožajama a državnu Nagra-du ,,Oktoih» 2004. godine. Urednik je časopisa „Avlija“

Objavio je veliki broj naučnih i stručnih radova i 14 knjiga iz oblasti bi-loških nauka i kulturne baštine. u

n Halil Markišić

Na osam kompakt diskova nalazi se 140 melodija u izvođenju 70 pjevača iz Plava

50

POGLEDI

U gradu čiji je svaki drugi stanov-nik mlađi od 30 godina, trude se da kroz različite projekte motivi-

šu mlade da ostanu uz svoje porodice i da, iako je to trend u regionu, ne idu iz zemlje.

“Regionalni probelem svih nas je što nam mladi odlaze u inostranstvo. Nije to pitanje samo Republike Srbije, već i Bosne i Hercegovine, Makedonije, Hr-vatske i svih ostalih država iz okruženja. Mi se u Novom Pazaru zaista trudimo da različitim akcijama, planovima i nekim projektima zadržimo mlade ovde”, ističe Ervin Čašić, član Gradskog vijeća Grada Novog Pazara.

U ovoj godini, deset miliona dinara biće investirano prevashodno u nova rad-na mjesta, samozapošljavanje i pomoć

najugroženijim kategorijama. Pet mili-ona je obezbjedilo Ministarstvo za rad i socijalnu politiku a pet Grad. U protekle četiri godine se, prema nekim podacima, broj privatnika povećao za 260 a predu-zetnika za 420.

“Akcenat je stavljen na mlade ljude i jedna od kategorija koja će moći da stekne pravo na subvencije su mlađi od 30 godina. Isto tako, to su ranjive grupe ljudi koji su na Zavodu za zapošljava-nje već duži period. Potom stariji pre-ko 50 godina, Romi, osobe suočene sa zlostavljanjem u porodici kao i lica sa invaliditetom”, dodaje Čašić i podvlači da je grad godinama unazad kroz brojne projekte vezane za zapošljavanje i sa-mozapošljavanje pomagao najugroženi-jim kategorijama.

Strateško zapošljavanje mladih i u 2019. godini

Novi Pazar

Novi Pazar je Lokalnim akcionim planom predvideo povećanje zaposlenosti tokom 2019. godine. Plan je samo jedan u nizu mehanizama koji se koriste u cilju povećanja broja zaposlenih na lokanom nivou.

n Piše: Jasmina KRUŠEVLJANIN-BONDŽUKOVIĆ

51

POGLEDIMladi Novopazarci koji žele da svoju

budućnost stvaraju u gradu rođenja, prve poslove uglavnom pronalaze uz podršku lokalne Kancelarije za mlade, a prednost imaju oni koji se opredjele za deficitarna zanimanja.

“Nama je cilj da tokom ove godine 2250 mladih prođe radionice karijer-nog vođenja i savetovanja. Mladi zna-ju da mogu da računaju i na Kance-lariju za mlade i na Udruženje psiho-loga i na sam grad Novi Pazar, jer mi stalno potenciramo kako je Novi Pa-zar grad mladih. Podrška se uglavnom ogleda u stalnom organizovanju novih obuka i stručnih praksi, jer upravo su ovakvi programi način da mi te mla-de zadržimo u Novom Pazaru”, kaže Aleksandra Majstorović, iz Kancela-rija za mlade.

Programi osim mladih uključuju i rad sa osobama sa invaliditetom i intelektu-alnim smetnjama. Stotinjak takvih lica učestvuje u programima vrlo aktivno, a uključeni su i u niz drugih sadržaja Kan-celarije, veoma često i kao volonteri u akcijama.

„Kao jedan od najvećih projekata, trenutno se u našem gradu realizuje „Znanjem do posla“, koji je rezul-tat dobre saradnje Švajcarske i Vlade Srbije. Reč je o projektu vrednom 13 miliona dinara, koji promoviše dual-no obrazovanje i njegove prednosti u sistemu, sa akcentom na praktičnu nastavu. Deo projekta podrazumeva praktični rad za koji su mladi plaćeni. U Srbiji bi dualno obrazovanje trebalo istinski da zaživi za par godina a kod nas se novina sprovodi u dve stručne škole, kroz nekoliko obrazovnih profi-

la“, rekala je Majstorović, ističući da, zarad pažnje mladih i u cilju doprinosa

njihovoj odluci da žive i rade u svom gradu, Kancelarija, u partnerstvu sa po-

menutim Udruženjem psihologa, nudi i određene usluge.

„Suština je u tome što zapravo, upo-šljavamo mlade. Mi postajemo veza iz-među poslodavca i mladog praktikanta. Mladima određujemo mentore koji ih profesionalno obučavaju za dalje poslo-ve“, rekla je Majstorović.

Problem zapošljavanja rješava se i uvođenjem deficitarnih profila u obra-zovni sistem. Jedno od takvih zanimanja je i turistički vodič, jer je grad do prošle godine imao samo jednog licenciranog turističkog vodiča, uprkos izuzetnim tu-rističkim potencijalima i ponudi.

Pouzdanih statističkih podataka o broju mladih koji odlaze iz Novog Pazara nema. Prateći tendenciju u ci-jeloj regiji Sandžak, gradske strukture su kao jedan od prioriteta prepoznale ozbiljno zalaganje da mladi ostanu u svom kraju. u

52

POGLEDI

Ledenu zimsku hladnoću s Pro-kletija ugrijalo je toplo gusinjsko gostoprimstvo i prelijepa velika

sala Centra za kulturu u Gusinju pre-puna žena, djevojaka i ljudi koji su, po mraku i snijegu, došli slušati predavanje Sare Sabri u organizaciji Alen ef. Šabo-vića i MIZ. Sara se nije osjećala kao da drži predavanje nekim strancima koje prvi put u životu vidi, već kao da razgo-vora sa bliskim prijateljima o običnim temama koje se tiču nas, naših porodi-ca i odgoja djece. Gusinjani su pokazali da gostoprimstvo nije nešto što se uči u školi iz knjiga, već da je to urezan ge-netski kōd lijepog domaćeg odgoja, koji se stoljećima izgrađivao i prenosio sa pokoljenja na pokoljenje, sve do današ-njih generacija.

Samo prisustvo najviših zvaničnika Gusinja ukazuje na poštovanje prema musafirima, ali i prema svom narodu kojeg predstavljaju, pokazujući time da su uvijek sa njima i uz njih.

Moju suprugu Saru i mene su do-čekali: Predsjednica Opštine gospođica Anela Čekić, glavni administrator gosp. Hasret Radončić, glavni imam hfz. Re-šad ef. Dautović, predsjednik medžlisa IZ Alen ef. Šabović, direktor Centra za

kulturu Irfan Dervišević, te drugi Gu-sinjani iz javno-političkog i kulturnog miljea.

Došli smo sa osjećajem da je Gusi-nje mjesto u kojem se mladi zadržava-ju samo dok ne odrastu, da je Gusinje prepušteno vremenu i uspomenama na svoju slavnu prošlost, na Ali-pašu, na bitku na Nokšiću i na druge velike bit-ke za slobodu. Da Gusinje živi samo za vrijeme mjeseca jula, da bi dočekalo no-

stalgičare iz Amerike za vrijeme Ljetnih odmora. Međutim, ova puna kino sala, uglavnom omladine, pokazala nam je sasvim drugu sliku, ne o sadašnjosti, već o budućnosti ovoga prelijepog gra-da ispod Prokletija.

Gledajući taj skup vitalnih građana Gusinja, posmatrajući napore Ifeta-ha-nume i drugih, da se održi kultura i tradicija Gusinja, zamišljajući akciju izgradnje Islamskog centra u Gusinju i brige za islamske vrijednosti, a isto-vremeno, znajući za ogromne ljudske i materijalne kapacitete gusinjske di-jaspore u Americi, čovjek se mora za-pitati: a zašto je Gusinje tu gdje jeste, malo zabačeno mjesto ispod Prokletija, poluprazno, bez ljudi; mjesto odakle postoji samo jedan pravac – nizbrdo do Amerike? Tu se djeca rađaju da bi, kad odrastu, išla za Ameriku, tu se djevojke samo pripremaju za put u Ameriku, tu se živi da bi se išlo u Ameriku. Gusinje mi je izgledalo kao rasadnik zdrave, li-jepo odgojene, pametne omladine čiji je plasman već unaprijed osiguran, preko okeana u New York, Čikago, Floridu..

Zadrhti duša pri spoznaji da se narod Gusinja navikao da to stanje smatra pri-rodnim, normalnim i trajnim. Zato nas

Gusinje i Plav – Neiskorišteno blago

n Piše: Mr. sci. Džavid BEGOVIĆ

53

POGLEDI

i jeste oduševio nadahnuti govor Alen ef. Šabovića u toku najave predavanja Sare Sabri u kojem je dao iscrpne deta-lje prisutnima u sali o toku priprema za izgradnju Islamskog centra u Gusinju. To je znak da Gusinjani nijesu odustali od Gusinja, da se bore zadržati narod i stvoriti mu uslove za ostanak i opstanak. Zemljište, na kojoj je bila pijaca, vraće-na je, konačno, Vakufu i time su se stvo-rili uslovi za izgradnju Islamskog centra sa svim potrebnim sadržajima. Sve osta-lo je „lahko“: izrada projekta, skuplja-nje donacija, izgradnja. Tu su Gusinjani i njihova dijaspora nenadmašni. Ne žale ni sredstva ni napor, ni vrijeme da se sa-gradi hajrat za svoj voljeni grad, samo je potrebno pokrenuti i organizovati ljude. Oni to hoće i žele. Svakako, izgradnja Islamskog centra važan je psihološki momenat za građane Gusinja koji nago-vještava početak drugačijeg načina raz-mišljanja što podrazumijeva mogućnost života u Gusinju za Gusinje.

Impresionirani smo bili nestrplje-njem Ifeta-hanume Rešić koja nam je željela pokazati muzej u Centru, To je djelo njenog truda i njenih eksponata koje je uglavnom nasijedila i godina-ma skupljala. To je neprocjenjivo bla-go, ostavština jedne bogate gusinjske kulture i tradicije. Vidjeo sam mnoge ala-turko sobe sa bošnjačko-musliman-skim folklorom, ali moram priznati, da nikada nisam na jednom mjestu vidio ovoliko vrjednih i lijepih predmeta iz naše kulture. Ovu sobu, sa okićenom nevjestom, minderima, mangalom, mu-zičkim instrumentima, predmetima za

domaćinstvo koja je odisala posebnim duhom prošlosti nazvao sam ala-gu-sinjska soba, jer je izgledala bogatija i raskošnija nego sve ala-turko sobe koje sam do sada vidio. Izložba Ifeta-hanu-me nije bila samo forma: da se pokaže da i Gusinje ima muzej. Tu se osjećala snažna emotivna vezanost za bogatu gospodsku kulturu i tradiciju Gusinja-na. Tu se mogao primjetiti osjećaj za čuvanje kulturne baštine jer je Centar za kulturu ustupio veliki prostor za ovu vrijednu postavku na udarnom mjestu u prizemlju zgrade. Ifeta-hanuma nam je sa velikom ljubavlju preslagala i pokazivala svaki ručni rad, komad po komad, a mi smo se iskreno divili tom blagu, tom gusinjskom vremeplovu iz sehara.

Gusinjski domaćini znaju dočekati i ispratiti musafira. To znanje se ne uči. To je dio njihove vjekovne tradicije i navika. Odveli su nas u prelijepi resto-ran Napoli’s na večeru. „Siti smo raznih ručkova i večera, ali treba ispoštovati domaćina, družiti se“- pomislismo. Oče-kivali smo na meniju uobičajenu bečku ili parišku šniclu ili slično evropsko jelo koje se prepisuje sa menija na meni. Ali su nas Gusinjani ponovo iznenadili svo-jom originalnošću i privrženošću svojim vrijednostima. Sve što je bilo na meniju raslo je i proizvedeno tu, u Gusinju, pri-rodno i zdravo.

Primjeri, koje smo naveli u zadnjim pasusima, su nam razbili predrasude o Gusinju kao prelijepoj, ali učmaloj sre-dini, bez volje i snage da se odupru stal-nom procesu kretanja u jednom pravcu.

Uvjerili smo se da se ovdje misli i vodi borba za ostanak i opstanak, da u Gusi-nju pulsira neki novi život.

Intelektualni, finansijski, turistički, kulturološki i odgojni potencijal koji imaju Gusinje i njegova dijaspora ogro-man je, daleko veći od daleko većih gradova. Ogroman, ali jednako toliko i neiskorišten. Pitamo se: zašto?

Pokušali smo saznati zašto Gusinja-ni odlaze u svijet i zašto se ne vraćaju iz svijeta. Zaustaviti i obrnuti taj proces nam je izgledalo kao nemoguća misija. No, u opuštenom razgovoru sa našim domaćinima uz večeru, sa ljudima koji su svjesni stanja i problema sa kojima se bore, ta misija nam više nije izgle-dala tako nemoguća. Nije, ako shvatimo realnost i upitamo se:

Zašto bi se neko zadržavao u gradu:- u kojem nema proizvodnih kapaci-

teta, nema posla i nema nade- u kojem nema odgovarajućih škola

i fakulteta, ako se želi obrazovanje- u kojem ima turističkih mogućno-

sti, ali nema turističkih kapaciteta- koji nema kvalitetne saobraćajne

veze sa ostatkom svijeta- o kojem niko ne brine, osim njih

samih.Jasno je da ljubav prema rodnoj

kući, prema planinama i kulama, ljubav prema Ali-pašinim izvorima prošlosti i tradicija Gusinja nije ni blizu toliko jaka da savlada ovolika pitanja: „Zašto bi...“

Mudri Gusinjani znaju odgovore na ova pitanja i znaju šta treba činiti. Oni čine ono što mogu u gradu koji je zadnji na redu čekanja u vlastitoj državi. Njiho-va dijaspora, možda najjača u Sandžaku (finansijski, intelektualno i nostalgijom prema rodnom kraju), ima i mogućno-sti i volje za ulaganjem u Gusinje, ali se na kraju, sva ta volja svodi na godišnje okupljanje, na teferiče i vjenčanja, na krečenje glomaznih kuća i krčenje koro-va oko njih. To što ostave novca preko ljeta, održava Gusinjane, kao infuzija, do novog ljeta i do nove manifestacije „ Dani borovnice“. Od investicija iz di-jaspore ostane neka nova hajrat česma, a od ljubavi prema zavičaju samo po koja suza i čekirana avionska karta za nazad odakle su došli.

Očigledno je, da ovdje nedostaje kopča koja bi potencijal dijaspore snaž-no uvezao sa potrebama Gusinja, a ona se zove: INTERES. Ta čarobna riječ je jača od ljubavi, brža od države i veća od

54

POGLEDIbudžeta svake opštine.

To bi bila dobra prilika za gusinjske multimilionere iz dijaspore da otvo-re privatne, profitabilne srednje škole i univerzitet u Gusinju. Ne iz ljubavi, već iz interesa. Cijeli sjever Crne Gore bi gravitirao prema Gusinju. Gusinjska omladina je sada upućena da studira u Podgorici, Novom Pazaru ili Sarajevu. I mnogo manja mjesta po Bosni imaju univerzitete koji rade i ostvaruju profit. Na taj način bi se zadržala omladina u Gusinju, ali i privukli akademski građa-ni, da se obrazovno povežu sa Gusinjem i prenose znanja stečena na univerziteti-ma iz regiona.

To bi bila prilika za gusinjske mul-timilionere da u Gusinju otvore kapa-citeti za prikupljanje i preradu zdravih poljoprivrednih proizvoda, u ekološki čistoj sredini, po kojima je Gusinje bilo poznato. Ne iz ljubavi, već iz interesa.

To bi bila prilika za gusinjske multi-milionere da otvore turističke kapacitete koji bi iskoristili ogromne turističke po-tencijale. Ne iz ljubavi, već iz interesa.

Naravno, opština i država moraju pokazati senzibilitet za ovakva ulaga-nja. Uraditi projekte i dodijeliti konce-sije (takvih projekata već ima), olakšati dobijanje potrebnih dozvola, te obezbje-diti neophodnu infrastrukturu.

Sve nabrojano, uz izgradnju autopu-ta koji će ubrzo proći u blizini Gusinja, čini se izvodljivim uz dosta lobiranja po dijaspori. Zaustaviti proces iseljava-nja iz Gusinja i obrnuti ga u suprotnom smjeru je realno moguć, ako se elimini-raju razlozi za odlazak i stvore razlozi za povratak.

Fakultet, fabrike i autoput su formula za ostanak Gusinjana i opstanak Gusinja.

Sljedećeg dana Sara Sabri je održala predavanje u velikoj sali Centra za kul-turuu u Plavu. Sa jednakim osjećajem gostoprimstva dočekali su nas ljubazni domaćini: Direktor JU Vladimir Kneže-vić, Rukovodilac biblioteke i organiza-tor kulturnih djelatnosti Alija Redžema-tović, koordinatorica Sena Vatić, umjet-nik Ibrahim Reković i drugi.

Nismo se mogli oteti utisku da ovaj grad živi slične probleme kao i Gusinje, ima slične potencijale i sličnu volju da se nešto uradi za svoju bolju budućnost. Ova dva grada, udaljena samo devet ki-lometara, dijele istu historiju, istu kul-turu, istu borbu za slobodu, isti odnos države prema ovom „slijepom crijevu Crne Gore, a bili su, ne tako davno, moćni trgovački centri i raskrsnica pu-teva od Stambola do Risna, Dubrovnika i južne Bosne. Osjeća se među njima neka vrsta rivaliteta „ko je bolji“, što je pozitivno i podstiče na rad i napredak, ali bismo više voljeli da vidimo zajed-ničku strategiju, zajednički interes i za-jednički napredak.

Ljubazni domaćini, puni topline su nam pokazali svoj odnos prema kulturi Plava kroz muzejsku postavku u Centru za kulturu, pričali su nam uz večeru o turističkim mogućnostima Plavskog je-zera, Redžepagića kule i drugih ljepota i znamenitosti Plava.

Ja lično, posebno sam emotivno ve-zan za ovaj grad, jer su moje dajidže dr. Ramiz i mr. Hasan Paripović, negdje še-sdesetih godina prošlog stoljeća, u Pla-vu uspostavili zdravstveni sistem. Dr.

Ramiz Paripović je kao pedijatar, po-krenuo izgradnju prve bolnice u ovom kraju, a mr. Hasan Paripović je osnovao prvu apoteku.

Zato bih posebno bio sretan kada bi plavska dijaspora razumjela poru-ke upućene gusinjskoj dijaspori, da se usredotoči na iskorištenje potencijala tog kraja i da iskoristi svoje potencijale u obostranu korist: i svoju i svog rodnog kraja.

Gusinje i Plav su me podsjetili na jednu poučnu izreku:

“Imao je jedan čovjek toliko veliki grumen zlata da, niti ga je mogao no-siti, ni trošiti, već je sjedio kraj njega i prosio”. Ostali smo u uvjerenju da Gusi-nje i Plav imaju baš tako veliki grumen zlata.

Za nama ostadoše mnogobrojne kule Plava i Gusinja, simboli jednog otme-nog vremena, da svjedoče i pričaju o gospodskim korjenima tamošnjih ljudi, ali i nada da će ova dva lijepa grada za-živjeti punim životom, puni omladine koja neće žudjeti za tuđinom, već za svojim toplim zavičajem. u

55

POGLEDI

“Preko Područnog ureda BNV u Prijepolju, svi Bošnjaci će moći da obezbjede sva svo-

ja Ustavom i zakonima zagarantovana prava: pravo na maternji jezik, pismo, nastavu i inormisanje na svom jeziku, zaštitu spomenika kulture i sva druga identitetska i statusna prava. Kada smo se formirali, nakon što smo dobili po-dršku 65 odsto svih birača u Srbiji, moto Bošnjačkog nacionalnog vijeća i naše političke filozije je da „nikad ne odusta-jemo“. Nikad nećemo odustati dok sva-ki Bošnjak, bilo gdje u Srbiji, ta svoja prava ne ostvari“.

Ovo je između ostalog rekao Esad Džudžo, predsjednik BNV, otvarajući u prisustvu zvaničnika BNV i brojnih gra-đana, Područni ured BNV u Prijepolju koji će biti u službi Bošnjaka Prijepolja sa Brodarevom, Priboja i Nove Varoši.

„Bez obzira što nas Srbija mnogo ne voli, a ni mi nemamo neki veliki razlog da nju volimo, hoćemo da iskoristimo svako pravo koje nam pripada. Mi ka-žemo da nam je domovina Srbija, drugi dio tog trokuta je Sarajevo i Bosna, koju smatramo svojom matičnom državom i na kraju Republika Turska, na koju mi u skladu sa međunarodnim javnim pra-vom gledamo kao svoju zemlju zaštitni-cu. Nama je taj trokut božje davanje, da se u njemu borimo i izborimo sva svoja

prava, rekao je Džudžo.Sledeci važni zadaci BNV, kada je

riječ o Prijepolju, koji je simbol suživo-ta i tradicije dvije kulture i dvije vjere, biće, podvukao je Džudžo, da se maksi-malan broj učenika uključi u izvođenja kompletne nastave na bosanskom jeziku za koju je već zokružen model. Drugi je obnova prijepoljske Musale do kraja ka-lendarske godine koji je jedini kulturno istorijski spomenik takve vrste u ovom djelu Evrope.

On je naveo da je imao „dobar razgo-vor“ sa predsjednikom opštine Zindovi-ćem sa kojim će ovih dana biti potpisan protokol o saradnji. Pozvao je takođe sve Prijepoljce da mu budu podrška u ovom poslu. u

U Prijepolju otvoren područni ured BNV

n Piše: Muharem M. MUTABDŽIJA

Nama Bošnjacima je trokut Beograd, Sarajevo, Ankara, Božje davanje. U njemu treba da se borimo i izborimo sva prava koja nam pripadaju po Ustavu i zakonima Srbije! - rekao je predsjednik BNV Esad Džudžo.

56

POGLEDI

Uvačko jezero, uz Zlatarsko i Ra-doinjsko, dio je specijalnog re-zervata “Uvac”, zaštićenog pri-

rodnog dobra od izuzetnog značaja čiju centralnu cijelinu predstavljaju kanjon-ska dolina rijeke Uvac sa dolinom njenih pritoka.

Ovdje, na nadmorskoj visini od 900 do 1.400 metara i sredini puta Beograd - južni Jadran, mnogi traže predah i okre-pljenje, a u ljetnjim mjesecima, ali i spas od žege, jer su u ovom mjestu jutra i ve-čeri svježe, a noći prohladne.

Vikendom kanjon Uvca posjeti i do 1.000 turista dnevno, a od čega je bar njih 700, iz inostranstva. Kad jedan od njih dođe u ove krajeve, o ljepoti prirode obavezno priča prijateljima, pa ubrzo i oni dođu da se u to sami uvjere.

Osim ove rijetke vrste orla lešinara, inače jako korisnog za prirodu jer sprje-čava širenje zaraza i vrši “prirodnu reci-klažu”, turiste na Uvačko jezero privlači

i to što je jako bogato ribom, pogodno za kupanje i u okolini ima prelijepe šetačke staze do nekoliko vidikovaca, kao i broj-ne pećine.

Nebeski kraljevi

Obale jezera dugog 26 kilometara i dubokog više od 100 metara, koje je za potrebe proizvodnje električne energije izgrađeno na rijeci Uvac, jesu najveće stanište bjeloglavog supa na Balkanu. Ovi “nebeski kraljevi”, težine šest do osam kilograma, lete na velikim visina-ma gotovo bez mahanja krilima, kruže-njem i “jedrenjem”, zbog čega su glavna atrakcija ovih predjela.

Jedina vrsta lešinara koja nastanjuje područje Srbije je bjeloglavi sup. Ova po mnogo čemu jedinstvena ptica dok jezdi dolinom rijeke Uvac, izgleda impresivno. Ovo je jedna od četiri vrste lešinara koje nastanjuju područje Evrope i do prije tri-desetak godina njegov broj u našim kra-jevima se drastično smanjio. Od ukupno prebrojanih 7 parova, sistematskim radom rendžera i lovočuvara iz okoline Sjenice,

Simbol i turistički potencijal Sjenice

Prelijepi pogledi na meandre kojima se prostire i veličanstveni bjeloglavi supovi sa ra-sponom krila od tri metra koji lete nad njim, čine Uvačko jezero kod Sjenice jednom od omiljenih destinacija mnogobrojnih turista.

n Piše: Prof. Samir KURTANOVIĆ

Bjeloglavi sup

57

POGLEDI

dohranivanjem tokom čitave godine i ne-prestalnom brigom, došlo se do današnjih preko 300 jedinki koje slobodno i nesme-tano nadleću korito rijeke i okolne litice.

Ova kolonija bjeloglavih supova je danas najbrojnija na Balkanu i jedna od najvećih u Evropi.

U Španiji postoji nekoliko deseti-na hiljada ovih ptica nasuprot broju od samo nekoliko hiljada koliko ih je bilo tokom ‘80-ih. Populacija na Pirinejima pogođena je propisima Evropske komi-sije koji zabranjuju ostavljanje lešina na poljima zbog opasnosti od širenja BSE (kravljeg ludila). To je značajno smanjilo izvor hrane bjeloglavog supa. Iako obič-no ova ptica ne napada krupniji živi pli-jen, postoje izveštaji da na ovom područ-ju bjeloglavi sup napada slabe, mlade i bolesne životinje zbog smanjenog izvora lešina. U Italiji vrsta je preživjela samo na Sardiniji, ali je izvršeno ponovno na-seljavanje na nekoliko drugih lokacija. Kao rezultat toga nekoliko primjeraka je

uočeno 2006. godine na masivu Gran Sa-sso u središnjoj Italiji.

U Hrvatskoj kolonija bjeloglavog supa se može naći blizu grada Beli na ostrvu Cresu. Tamo se gnijezde na ni-žim visinama, sa pojedinim gnjezdima tek 10 m iznad nivoa mora. Zbog toga je kontakt sa ljudima uobičajen. Omla-dinski klub “Novi Val” Blagaj priopćio je u novembru 2018 godine da je uginuo posljednji par bjeloglavih supova u BiH, koji se nalazio u Eko centru Blagaj.

Zbog svoje ljepote i moćnog izgleda, ali i načina života često su je nazivali i “mitskom” pticom. Posmatrajući ga dok krstari nebom, čovjek je vijekovima pri-davao značaj njegovom savršenom letu.

Kako su turski vojnici na granici sa Sirijom spasili Dobrilu sa Uvca

Turski vojnici pronašli su posljednjih dana prošle godine u pograničnom po-

jasu sa Sirijom iznemoglu i povrijeđenu “strankinju”, koju su identifikovali kao Dobrilu iz Srbije i spasli joj život.

Dobrila je rođena na Uvcu i ona je jedan od bjeloglavih supova s ovog ve-likog staništa te zaštićene vrste. O van-rednom zadatku svojih graničara turske novine objavile su nekoliko tekstova pod otprilike sličnim naslovima: “Spašen bjeloglavi sup iz Srbistana”.

Dobrila je nađena 12. decembra u oko-lini grada Dijarbakira na jugoistoku Tur-ske. Bila je zanemoćala, a po markici na krilu prepoznata je kao vlasništvo Srbije.

Ona je među 92 posto mladih bje-loglavih supova koji su se, vođeni pri-rodnom nagonom za migracijama i po-tragom za hranom, 2018. otisnuli daleko od svog zavičaja, a praćenje ove i starijih generacija pokazalo je da ih put najčešće odvodi na jugoistočni Mediteran. A da li će Dobrila biti u onih 63 posto supova koji se vrate kući, odnosno prežive po-vratak – pokazaće vrijeme. Zasad je naj-bitnije da će uskoro biti spremna za let.

Dobrila je treći naš bjeloglavi sup koji je pronađen i spašen u Turskoj. Prošlog oktobra, zaglavljen na krovu jednog tržnog centra u Istanbulu, prona-đen je mladunac koji je na Uvcu marki-ran kao sup 21. Ratobornom i kočoper-nom, turski vatrogasci koji su pozvani u misiju spašavanja nisu smjeli da priđu, ali zato jeste jedan građanin – dobrovo-ljac po imenu Kerem. Po njemu je ovaj sup i dobio ime. Prvi naš bjeloglavi sup kog su spasli Turci bio je Janko, liječen 2011. u Izmiru. Nekoliko mjeseci kasni-je vratio se na Uvac gdje je i danas dio kolonije. u

n Dobrila n Askeri sa Dobrilom

58

POGLEDI

Pljevaljska lokalna uprava spremno čeka početak građevinske sezone. Opština Pljevlja raspisala je više

tendera, čija je ukupna predračunska vri-jednost 860.000 eura.

Raspisani su: otvoreni postupak za nabavku uličnih svjetiljki i stubova za ra-svjetu u užem gradskom jezgru, za izvo-đenje radova na sanaciji i presvlačenju kolovoznih i pješačkih površina asfal-tnom masom na gradskim saobraćajnica-ma, za izvođenje radova na presvlačenju i sanaciji lokalnih i nekategorisanih pute-va asfaltnom masom, zatim za rekon-strukciju Avalske ulice i preostali dio za-vršetka sanacije Spomenika palim borcima na Stražici.

Predračunska vrijednost otvorenog postupka javne nabavke uličnih svjetiljki i stubova za rasvjetu u užem gradskom jezgru je 150.000 eura, sanacija i pre-svlačenje kolovoznih i pješačkih površi-na asfaltnom masom na gradskim sao-braćajnicama 300.000 eura, sanacija i presvlačenje asfaltnom masom lokalnih i nekategorisanih puteva 300.000, rekon-

stukcija Avalske ulice 60.000 i za preo-stale radove na Spomeniku na Stražici 50.000 eura.

Sa najvećim interesovanjem Pljevljaci čekaju završetak rekonstrukcije glavne gradske ulice u Pljevljima koja je počela prošle godine i koja nakon zamjene kom-pletne komunalne instalacije u prethod-

nom periodu čeka popločavanje gradskog šetališta, na kojem više od 30 godina nije bilo gotovo nikakvih ulaganja.

Druga važna aktivnost je završetak sanacije Spomenika na Stražici, gdje su predviđeni arhitektonsko-konzervatorski radovi na pristupnom platou sa stepeni-štem, platou ispred kripte, mauzoleju, reljefu na bronzanim skulpturama, obeli-sku, kao i konstruktivna sanacija. Predvi-đeni su radovi na instalaciji struje, gro-mobrana i sistema video nadzora. U dokumentaciji se traži garancija za rado-ve koji utiču na stabilnost i bezbijednost objekta od 10 godina, a za ostale radove dvije godine. Objekat je kulturno dobro i svi radovi koji se izvode moraju biti identični projektovanom stanju.

Treći važan projekat je završetak gradske fontane, gdje je potrebno završiti montažu elektrouređaja i česama, što će biti urađeno odmah sa početkom toplijih dana.

Tenderi sa sve radove će biti otvoreni u periodu od 7 do 13 marta, nakon čega će se donijeti odluke o izboru najpovolj-nijih ponuda. u

Pljevlja dobijaju moderno šetališten Piše: Jakub DURGUT

59

INTERVJU

Jedna od najmlađih magistrica kla-sične harmonike na Balkanu, Ame-la Frljučkić, uspješno gradi svoju

karijeru u Sarajevu, uporedo pohađajući master studije na Fakultetu političkih na-uka, gdje će uskoro postati magistrica na odsjeku za upravljanje državom.

Koliko je ovoj mladoj i nadasve ta-lentiranoj djevojci bilo potrebno rada i odricanja kako bi uspjela da uporedo studira i radi na svojim muzičkim pro-jektima i koliko snaga volje, disciplina i upornost, imaju ulogu u cijelom procesu stasavanja i formiranja jedne kompletne ličnosti, magistrica Amela Frljučkić, najbolji je primjer.

Vaša posvećenost muzici i klasičnoj harmonici počela je u Podgorici, kada i kako je krenula vaša muzička kari-jera?

Harmoniku sam počela svirati sa de-vet godina, kada sam upisala nižu mu-zičku školu a već sa navršenih četrnaest, roditelji su mi obezbijedili koncertnu harmoniku i od tada sam počela aktivno nastupati i takmičiti se. Volim reći da je moja muzička karijera počela tada, jer sam se već u Srednjoj školi maksimalno posvetila harmonici i odrekla se slobod-nih vikenda i raspusta, zbog učenja i svi-ranja. Već tada sam razvila svoje profe-sionalne navike. Mogu kazati da je moja profesionalna karijera slobodne umjet-nice počela završetkom master studija, 2017. godine.

Koliko je porodica imala ulogu u vašoj dosadašnjoj muzičkoj i uopšte obrazovnoj karijeri i da li se još neko u porodici profesionalno bavi muzikom?

Porodica je temelj moga života i najveća podrška. Roditelji su me nau-čili da volim knjige i umjetnost te da je obrazovanje najveća investicija. Obzi-rom da sam prva muzička umjetnica u svojoj porodici, volim se našaliti da sam „izrod“. Moji roditelji su inžinjeri, a se-stra je doktorica medicine. Sa sadašnje instance, moram priznati da im se divim jer, u današnjem vremenu podržati i ulo-žiti sve što imate u nekoga ko se odluči baviti ovako zahtijevnim i neizvjesnim pozivom je zaista rijetkost, pogotovo ako prethodno niste imali veze sa istim. Uvijek ću im biti zahvalna na tome što su prepoznali moj talenat, prihvatili moje želje i što su mi omogućili da pratim svo-je snove. Zahvaljujući tome, jako sam zadovoljna postignutim rezultatima i na-

dam se da sam opravdala povjernje.Koliko je harmonika u stvari „žen-

ski instrument“ obzirom da ga rijetko sviraju žene i da li smarate da grade-ći svoju karijeru, indirektno razbijate predsrasude po tom pitanju?

Interesantna činjenica je i to da je de-cenijama unazad bilo dosta odličnih pro-fesorica harmonike, sjećam se da je jedna žena bila autor publikacija i knjiga koje su bile obavezna literatura u nižoj mu-zičkoj školi. Međutim, nismo imali često priliku vidjeti žene koje sviraju harmo-niku, te samim tim razvila se predrasuda o harmonici kao „muškom instrumentu“. Istina je da harmonika sama od sebe ima težinu od 14-17 kilograma te je sigurno muškarcima lakše nositi se sa njom, me-đutim, ako zanemarimo taj fizički napor,

Moramo imati optimizam koji nas motiviše

Mr. Amela Frljučkić – „ambasadorica klasične harmonike“

n Razgovarao: Mirza LUBODER

60

INTERVJUtehnika i kvalitet sviranja kod muškaraca i žena, su isti.

Trudim se biti dobra „ambasadorica harmonike“, nastupati što više i pisati o ženama i harmonici. Nadam se da će se moj trud isplatiti i da ću doprinijeti tome da se harmonika doživljava i kao „ženski instrument“.

Osnovne muzičke i magistarske studije završili ste u Sarajevu a u okvi-ru studija školovali ste se u Italiji i Ljubljani, kakvo iskustvo nosite sa tog europskog školovanja?

Ta godina je bila okosnica u mom životu i jedna veoma dobra nadgradnja na ličnom i profesionalnom planu. Prije svega, imala sam priliku učiti od odlič-nih profesora i unaprijediti svoje znanje i vještinu sviranja. Moram priznati da je master studij bio veoma zahtijevan, te da nije bilo vremena za šetnje, kao što sam se nadala (smijeh).

Sa druge strane, spoznala sam sebe i kako funkcionišem u potpuno nepozna-tim sredinama i različitim situacijama u kojima se sigurno ne bih našla da nisam otišla studirati vani. To me je veoma oja-čalo i dalo samopouzdanje. Najljepši dio moga studija su divni ljudi koje sam upo-znala tamo i sa kojima sam u redovnom kontaktu. Sve u svemu, jako sam sretna

što sam dobila tu veliku priliku zahvalju-jući (Erasmus+ i CMEPIUS) stipendija-ma, te bih svim studentima preporučila da obavezno apliciraju za studentske raz-mjene jer će im to zasigirno biti jedin-stveno životno iskustvo.

Sa svojom koleginicom Lamiom Semić - magistricom klavira, radite na projektu „Instrumental story“, recite nam nešto o tome.

Sa projektom „Instrumental Story“ počeli smo otprilike prije godinu dana, kada smo koleginica Lamia i ja došle na ideju da osnujemo instrumentalni duo. Iza nas je više lijepih nastupa i objavljen video spot za obradu pjesme „Tambura-lo momče uz tamburu“ koji je radio Adis Nović.

Vrlo smo aktivne i u narednom pe-riodu ćemo završiti svoju knjigu aran-žmana sevdalinki za klavir i harmoniku, koje smo radile u savremenom stilu, te se iskreno nadamo da ćemo naći izdava-ča i publikovati je u ovoj godini. Pored knjige, u planu imamo snimiti CD kako bi aranžmani bili zabilježeni i u audio zapisu. Naravno, ovaj projekat podra-zumijeva određena finansijska sredstva, i za ovo će nam biti neophodna podrška institucija i nadamo se da će naš trud biti prepoznat. Smatram da će ova knjiga biti

veoma korisna za sve one koji se profe-sionalno bave muzikom ili namjeravaju da se njome bave, kao i za istraživače i entuzijaste.

Pored sevdaha sviramo tango i kla-sičnu muziku, te se spremamo za više nastupa u narednom periodu.

Imali ste veoma uspješan solistički koncert u Muzeju suvremene umjet-nosti „Ars Evi“ u Sarajevu. Kako ste zadovoljni?

Koncert koji sam održala u Sarajevu, u novembru mjesecu prošle godine bio je prvi solistički koncert nakon master studija. Program je bio sastavljen od sa-vremenog repertoara, koji se jako rijetko izvodi na našim područjima, a premi-jerno sam u Bosni i Hercegovini izvela i kompoziciju „Spazio Inquietro“ ita-lijanskog kompozitora Corrada Rojca. Za mene je to bilo posebno iskustvo, pri-je svega zbog zaista velike podrške koju sam dobila što od ljudi koje poznajem što od onih koje sam tek upoznala i koji su mi putem društvenih mreža slali po-ruke iskrene podrške. Mediji su odlično ispratili moj koncert i mnogo mi pomogli u promociji. Prostor je bio popunjen do posljednjeg mjesta, a komentari publike nakon koncerta su bili veoma pozitivni. Ovaj koncert mi je dao „vjetar u leđa“ da

61

INTERVJU

nastavim putem kojim sam krenula.Obzirom da ste već imali priliku

svoje znanje sticati na raznim meri-dijanima, od Crne Gore preko BiH, Slovenije, Italije...možete li povući pa-ralelu u odnosu na Sarajevo, grad vaše matične akademske naobrazbe?

Školovala sam se u četiri države što je zaista velika životna prilika. Što se tiče srednjoškolskog obrazovanja završi-la sam Srednju školu za muzičke talente „Andre Navarra“ u Podgorici, koja mi je pružila odličnu osnovu, te sam aka-demsko obrazovanje nastavila sa dobrim rezultatima bez ikakvih problema.

U toku školovanja vani, primijetila sam da mi, studenti sa Balkana, imamo znanje ali su nam prilike koje možemo dobiti u toku studiranja u usporedbi sa onim koje dobijaju studenti iz zemalja EU nažalost, značajno manje. To se od-nosi i na prilike nakon završetka studija. Generalno, u inostranstvu vlada veći op-timizam i uvjerenje da se može uspjeti.

Činjenica je da je situacija kod nas generalno jako teška, ali moramo imati optimizam koji nas motiviše i vuče na-prijed. Mišljenja sam da, ako nema op-timizma među akademskim krugovima ne može biti niti dinamičnog progresa.

Neosporan je fakt da su visokoobrazovne institucije centar razvitka društva i sva-kako bi se trebale reformisati u skladu sa izazovima ovoga vremena, kako bi u njima stasavala intelektualna snaga koja može pokrenuti pozitivan progres druš-tva u cjelini.

Poslije mastera na Fakultetu poli-tičkih nauka, koji su vaši dalji planovi?

Volim se našaliti da moji planovi slu-že tome da se „ne ostvare“. Ipak, šalu na stranu cilj mi je nastaviti putem kojim sam krenula, a to je aktivno bavljenje muzikom i pisanjem knjiga, realizaci-jom kulturnih projekata i slično. Nakon master studija također planiram upisati umjetnički doktorat. Pored toga, imam želju obilaziti nove zemlje i upoznavati nove ljude, a to je odlazak vani na neki period, s tim što još uvijek nisam sigurna da li bih više voljela na Istok ili Zapad. Naravno, sve su ovo neke želje i ideje, ne kaže se džaba: „ljudi snuju Bog određu-je“, trudim se da živim tako da nalazim ljepotu u svakom danu bez obzira na sve.

Koliko vremena imate za sebe i svoje prijatelje?

Mislim da ljudi koji nikada nemaju slobodnog vremena nisu oni koji su naj-više zaposleni već nisu dovoljno dobro

organizovani. Bez obzira na vrlo po-punjen raspored obaveza, često nađem vrijeme za sebe, a to slobodno vrijeme upravo najviše volim provesti sa dragim ljudima. Moja situacija je interesantna jer su moji najbliži prijatelji i porodica kao što bi se reklo u onoj poznatoj pje-smi „biseri rasuti po celom svetu“ od Engleske do Dubaija tako da sa najbliži-ma kontakt održavam on-line, sa druge strane, u slobodno vrijeme volim pratiti kulturne događaje, koncerte i predstave.

Kada možemo očekivati novi soli-stički koncert?

Drago mi je da mogu najaviti soli-stički koncert u KIC-u u mojoj rodnoj Podgorici koji će se održati 27. maja ove godine. Solistički projekat pod nazivom „Virtuoznost harmonike“ uključuje veo-ma šarolik repertoar, od obrada tradici-onalnih pjesama do svjetske premijere prve savremene kompozicije za solo har-moniku napisane od strane djevojke/žene kompozitora iz Crne Gore - Slobodanke Bobane Dabović. Cilj je prikazati mo-gućnosti harmonike koje su mnogo veće od onih sa kojima je uglavnom javnost upoznata. Na kraju koristim priliku da Vam se zahvalim na intervjuu i da srdač-no pozdravim čitaoce „Damara“. u

62

KULTURA

Na prostoru Balkana srednjeg vijeka pa kasnije, sve do novi-jeg doba, bilo je, usled ratova i

opasnog načina života koji su muškarci vodili, više žena nego muških, naročito u zrelim godinama; samim tim su žene utisnule društvenoj klimi veći pečat nego što je to vidljivo na prvi pogled. Za ženu vremena u kojem su nastajale ove pje-sme su brak i zasnivanje porodice bili conditio sine qua non normalnog života. Praktično od djetinjstva koje, u vremenu o kojem govori ova poezija, nije traja-lo dugo (do dvanaeste godine otprilike) djevojka je bila predmet bračnih kombi-nacija svojih roditrlja. Onoliko koliko je porodica stajala ekonomski bolje i imala uglednije porijeklo, tim se veći značaj pridavao prikladnom i zadovoljavaju-ćem rješenju tog pitanja. Oko udadbe i ženidbe, znači, roditelji su najčešće imali presudnu ulogu. U primjeru koji slijedi, poslove oko udaje svoje kćerke potpuno je preuzela mladina majka.

Kad se ženi Novski kapetane,Sa daleka Begzadom djevojkom,Svadbu stavlja do petnaes’ dana.Knjigu piše Begzadina majka,Pa je šalje Novskom kapetanu.U knjizi mu ’vako govorila:- Čuješ li me Novski kapetane,Kupi svate hodi po djevojku…

Ženidba Novskog kapetana

Braku je prethodila vjeridba, po pra-

vilu ugovarana dosta ranije, prije samog vjenčanja. Vjerenici su ostajali zaručeni otprilike od dvije do pet godina, zbog ne-zrelosti djevojke, jer se djevojka zaruču-je u dobi od desete do dvanaeste godine, a vjenčava tek kad napuni petnaest-še-snaest godina. Zaruku prati vjeridbeni dar koji dolazi od vjerenikove strane. Odbijanje dara je nedvosmisleno znači-lo odbijanje prosioca. Mladoženja je za ruku djevojke morao platiti i miraz čija veličina je zavisila od ugleda i ekonom-ske moći i jedne i druge strane. U pje-smi Zlata od Glasinca lakomi paša od Glasinca uzeo je miraze udajući svojih devet robinjica, a sve kao da udaje svo-ju kćerku jedinicu. Pjesma ne govori šta se dešavalo kad su mladoženje otkrivale

prevaru, ali kaže da se sa Zagorja Haso zagledao u pašinu kći Zlatu, a sudeći po početku pisma koje ona šalje zaručniku, u kome kaže: Srce, dušo, od Zagorja Haso… i ona u njega. Hasan je isprosio djevojku i sprema svatove koji će poći po nju. Zlata mu poručuje da u svatovima obavezno bude njegova majka ili sestra jer je paša, njen otac, namjerio da mu utrapi svoju desetu robinjicu umjesto nje, zaručnice. Svati stignu u Glasinac. Mla-doženjinu sestru, jenđibulu, pokušavaju na pašinu dvoru da prevare na razne na-čine (da je obenđijaju šerbetom, kahvom, jelom, itd.) no u tome ne uspjevaju. Mu-dru Zagorku nisu mogli obmanuti ni u času kad su „mladu“ izveli potpuno zavi-jenu u b’jele jašmake/ i feredžu od bijele čohe..., kao takav je adet na Glasincu, da nevjesta ne pokazuje lice. Jenđa razot-krije djevojku i otkrije prevaru. Ljutita, počne po kući tražiti pravu mladu koja je bila u nekoj sobi zaključana. U peta vrata nogom udari, popuste brave dubrovačke, kad tamo… uplakana Zlatija. Zanimljivo je da je u ovoj podvali učestvovala i pa-šina hanuma:

… Al’ ne smije ni usta otvorit’,Jer ljuta je Zagorka djevojka.(…)Spremiše se kićeni svatovi,Pa krenuše na Zagorje ravno. Jedan od najtežih prigovora na račun

djevojke bio je da je „sama sebi našla muža“. Očigledno da je samostalno na-

Žena u stihovima naše narodne epike

Historija kulture

Skoro da nema naše epsko-lirske pjesme od srednjeg vijeka pa nadalje u kojoj se ne spominje žena. U jednom broju pjesama ženski likovi su glavni nosioci radnje. U ovoj kulturnoj riznici, koja je predmet našeg interesovanja, sublimirani su kodeks vrijednosti, mudrost i iskustvo, te moral i etika žene koji su prenošeni s koljena na koljeno kroz mnogobrojne generacije i naraštaje. Mada u istorijskim dokumentima ima veoma malo disputacija o našoj musliman-skoj ženi u posljednja nekolika vijeka, dosta toga se ipak može naći u narodnoj poeziji iz čega se dȃ ocrtati njen lik.

n Piše: Faruk DIZDAREVIĆ

63

KULTURAstupanje udavače u tom pogledu izaziva-lo sumnje na nedolično ponašanje i hra-nilo razna nagađanja. Međutim, u situa-ciji kad nema oca ni brata (vjerovatno ni bližu rodbinu) djevojka je, kad je bilo po-trebno, morala sama da brani svoju čast. Zgodan primjer koji o tome govori nalazi se u pjesmu Beg Ajkuna i Atlagić Zuko. Najstariju od tri kćeri nekakvog Hasan age, Ajkunu, Zuko je gledao tri godine, vjerio je pa odustao. Djevojka odluči da mu se osveti za bruku kojoj ju je ovaj izložio. Zatraži ona od majke babino odijelo, i oružje, i konja, pa prerušena u carskog serhatliju pođe ravno ka Atlagića čardaku. Mladić primi „neznanog deliju“ na konak i tu Ajka pokuša još jedan-put da dovede stvari u red. Kad u tome nije uspjela, na polasku potegne čekrkli nadžaka te njim nesuđenog iz sve snage sastavi po plećima. Osta Zuko u zelenoj travi/ Ode Ajka svojoj miloj majci.

Postojalo je pravilo preče udaje sta-rijih kćerki. Zatim, ženska djeca su imala pravo da sklope brak prva. Tako, otac koji je imao kćerke na udaju dužan je prvo udomiti njih, a tek kasnije ženi-ti sinove. Idealno je kad se djeca rađaju ovako:

Prvo kćeri, poslednje sinovi,Nek’ nevjeste ne zateknu

za’ve ,Nek’ s’ u dvoru ne zameće ka-

vga.

Ženidba Čejvanagić Mehe

O svadbenim običajima u pje-smama sadržanim u našoj narod-noj epici skoro da nema detaljnijih opisa a, takođe, ni opisa ceremoni-jala vjenčanja pri stupanju u brak, osim u naznaci u pjesmi Smailagić Meho, kad srditi Smailagić natjera Budimskog kadiju da ga vjenča sa sugrađankom, plemenitom Fatom, kćerkom Ali bega i Melećhane iz Budima grada. Nema, takođe, ni opisa vjerskog ceremonijala pri sklapanju braka. Ima mišljenja (Josef Šusta) da to može biti odraz ranije prisutnosti bogumila (sa uslovom muža: Si eris mihi bona) i mogućnošću da se brak rastavi kad se mužu svidi. Po tome pitanju skoro istovjetan stav je i u islamu.

U ovim pjesmama se ne govori o brakovima između rođaka što se,

inače, praktikovalo u osmanskoj Turskoj. Impedimentum stepena srodstva, izuzev u Dubrovniku gdje je tražena dozvola (dispensatio) za brakove između rođaka među plemstvom, u vezi sklapanja bra-kova u katolika kod nas bio je od četvr-tog stepena srodstva; među pravoslav-nim brak se mogao sklopiti tek od osmog stepena srodstva. Kad naših muslimana, da još jedanput kažemo, u pomenutoj ep-skoj poeziji nema primjera da su se rod-stvenici međusobno ženili.

Jedan od motiva koji se nalaze u po-menutoj poeziji su primjeri stupanja u brak osoba različite vjeroispovijesti (u katoličkoj doktrini to se naziva impedi-mentum disparitatis cultus). Muslimani se žene djevojkama hrišćanske provi-nijencije i obratno, gdje se na „vjerske zakone“ svog bračnog partnera nije gle-dalo kroz prizmu uskogrudosti i vjerske isključivosti. Majka mostarskog feudalca Omer age ide da za svoga sina prosi mla-du Janju Ćurčibaše kneza. Stihovi kažu:

Kćeri Janjo, Ćurčibaše kneza,Ti ne pitaš, a ja ne kazujem,Rašta sam se zamučila, Janjo?Došla nisam šerbet ispijati,

Niti šerbet, niti mrku kahvu,Nego tebe, kćeri, zaprositi,Za Omera, mog jedinca sina;Bi li pošla za Omera moga,Da mi budeš mlada nevjestica,U mom dvoru mlada gospojica?

U pjesmi Ženidba age Hasan age Đulski kapetan nudi proslavljenom ju-naku za ženu svoju sestru Anđeliju. Dva prijatelja piju vino na rosnoj livadi u blizini gradskih zidina, pa kad se eglen otvorio kapetan će:

O, moj pobro aga Hasan aga,Da se nisi junak oženio,Ja bih tebi sestru poklonio,L’jepu seku, mladu Anđeliju!

Pjesme govore da se Gojeni Halil oženio Savom, sestrom Kotarskog serda-ra Save Samardžića; Anđu, sestru Janko-vić Stojana, oženio je Dizdarević Meho; neki ban sa Primorja oženio je Mejru, Hasan aginu kćerku (i prihvatio njenu vjeru), itd. Pjesma kazuje kako je Kozli-ca Hurem aga, čuveni junak sa Udbine, imao i ženu „vlahinju“ koja se nije „ni

turčila, ni turskog od’jela obu-kla“. Po jednoj verziji to je bila sestra uskočkog četovođe i meg-dandžije Gavran-kapetana, čije ime je bilo Marija.

U stihovima knjige „Stare narodne pjesme Muslimana BiH“ (Svjetlost, Sarajevo, 1976) može se naći niz lijepih opisa posestrimstva, pobratimstva i kumstva sklopljenih bez obzira na vjersku i nacionalnu pripad-nost. U pjesmi Ženidba Čejva-nagić Mehe glavni junak ima u Zadru posestrimu Lucu krčma-ricu; Alija Đerzelez je pobratim Kraljevića Marka, Sibinjanin Janka, Banović Sekule; Tale Ličanin – Malog Radojice; Čej-vanagić Meho – kneza Miladina od Zadra, itd. Znameniti Mustaj beg Lički za pobratima je imao Hamzu Ciganina. Kad kninski Hajdar beg oslobađa svoga po-bratima Bajagić Alagu iz tamni-ce zadarskoga bana u toj akciji pomaže mu i Nikola Popović, koji tu gine. Njega Hajdar beg oplakuje kao rođenog brata:

64

KULTURAA beg plače Niku spominjući:Popoviću, rane neprebolne!

Bilo je slučajeva kad su Muslima-ni-Bošnjaci podizali bune protiv turske vlasti da bi zaštitili svoje sugrađane Srbe, Hrvate i Jevreje.

Pjesme u narodnoj epici koje su predmet našeg interesovanja govore o jednom vremenu koje je daleko iza nas. U pitanju je kraj jedne epohe, jednog ci-klusa, jedne civilizacije naših prostora, što će reći jednog utvrđenog načina živ-ljenja, mišljenja pa i osjećanja u odnosu na savremeni svijet i njegove reference. U toj i takvoj životnoj i duhovnoj klimi osjećaj zajedništva kotira veoma visoko, prevashodno u porodici – bratstvu, ali i šire. Kad je u pitanju opasnost bilo koje vrste, oslobađanje zatočenika iz sužanj-stva ili nekih drugih nevolja, pa do okup-ljanja u svatove, na veselja i sl. ljudi su se brzo sabirali, recimo od Udbine, Like i Krajine preko Lijevna, Gabele i Gacka… do Kanjiže i Varada…

Rečeno je da se porod, po pravilu, bezuslovno pokoravao roditeljima. Pre-vashodno ocu. Ali on, zauzet vojnama, četovanjima, lovom, obilaskom prija-telja, londžama, počesto je gost u kući. Žena-majka, čiji se okrug djelanja u ve-ćini slučajeva ograničavao na porodicu, najintenzivnije je doživljavala sve poro-dične događaje, odnose među članovima familije, sudbinu svoje djece i tragedije koje su u tim nemirnim vremenima poro-dicu pogađale. Majka je čuvar porodične tradicije. Opštepoznata je činjenica da su žene u ranijem vremenu, ne samo na našim prostorima, u odnosu na muškarce bile podređene ne samo stvarno nego i na pravnom planu. Žena ovoga vremena, bez obzira na maloprije istaknutu njenu ulogu, morala je prelaziti i preko najže-šćih eskapada muža. Često „zanemari-vana kao supruga, kao majka dobijala je oreol svetinje“(Mohamed Ladiri). Djeca, pa i kad odrastu, naročito su izdvajala majku o čemu svjedoči i veliki broj stiho-va u našoj narodnoj poeziji. Selim Kur-tagić, junak sa Udbine, želi da sam pri-premi jutarnju kafu za svoju majku, a ne da to uradi posluga ili neko drugi. Rano je ustao, na odžaku vatru naložio, „kahvu pristavio“ i onda poziva majku da ustane iz meka dušeka da zajedno popiju kahvu iz fildžana (Ženidba Kurtagić Selima). Ne samo ukućani već i ostali znaju iska-zati gesta poštovanja prema starim hanu-

mama. Ahmet od Gabele i njegov sluga Huso u kući begovice Lalićke, gdje su zanoćili, pri susretu sa njom:

Kolajli joj ćurak prigrnuli(…)Bojali joj čibuk pripaliliA šekerli kahvu pritočoli.

Ropstvo Lalić Jusuf bega

Majka, kao što je već rečeno, ima ve-liki, često bespogovorni, uticaj nad svo-jom djecom, odlučuje o njihovoj udaji i ženidbi i vrlo često sama odabira zetove i snahe:

Majka Zulku sitno pletijaše,U petero i u devetero,Uz pletivo Zulku sjetovaše:- Goji, kćerko, duge pletenice,Stara će te udomiti majka,Gdje ćeš naći svekra i svekrvu.

Majka Zulku sitno pletijaše

Pomoću svog neprikosnovenog au-toriteta ona je često arbitar u bračnim odnosima između sina i snahe ili kćerke i zeta. Izriče osude bez priziva i donosi brze i efikasne odluke. Ako se pokaže da joj snaha nije po ćudi, pogotovu ako je nerotkinja, ona u tim slučajevima zna biti i nepravedna prema njoj. Taj motiv se li-jepo oslikava u pjesmi Šurkovića Hana: Na sv’jetu

se naći ne mogaše/ Da se dvoje mla-do milovaše… kao beg Ljubović i njego-va nevjesta Hanka, koju u domu svi vole; i zaovica Ajka koju je snaha svačem po-dučila – i Hitro tkati i musenefom vezom popunjati/ I u mutvaku jemek napraviti; i djever Omer kojega je Dok je

mlađan bio/ Kud hodila za ruku vo-dila/ Gdje sjedila na krilu sadila... pa ga naučila knjzi i jaziji, itd. No stara bego-vica želi da otjera snahu koja nejma od srca evlada. U takvim slučajevima sin, po pravilu, u svemu postupi onako kako je po volji njegovoj majci. I u ovoj pje-smi tako bude, mada priča ima drama-tičan zaokret koji nije vezan za temu o kojoj govorimo.

Naravno, u ovoj poeziji ima i takvih majki (i supruga) koje su neobično njež-ne, osjećajne, strpljive, veoma požrtvo-vane… Ona sina ili muža lično priprema za put ili boj, daje mu upute i savjete. Ako joj muž ili djeca dopadnu ropstva

sve će dati da ih otkupi. Jusuf beg je u ropstvu na Malti. Piše

pismo svojoj ljubi da pokuša nekako da ga otkupi. Ona je spremna da dadne svu gotovinu novca, oružje i odjeću, ata sed-lenika; daće i 500 kmetova, 12 vodenica i valjaricu kod Beograda; spremna je da pokloni onome ko joj muža izbavi kulu i avliju, čak i mezimicu Fatu. Znači, sve čime raspolaže. (Ropstvo Lalić Jusuf bega)

Majka se u narodnoj pjesmi gdjekad poslušati neće, skoro isključivo kada je ljubav mladih u pitanju. Tako u pjesmi Ženidba Soko Rizvan age jedinica i me-zimica Hanifa odbija prijedlog majke da se uda za imućnog i uglednog ali postari-jeg Emin agu gdje bi bila rahat i mijerna; ne prihvata ni Ali kapetana u čijoj kuli bi bila roblju gospođica; Hanka hoće samo Soko Rizvan agu. I tako na kraju bude. Ali prije nego što djevojka postigne svoj cilj doživljava razna iskušenja. Moćnu podršku pružiće joj ljubav, taj neugasivi plamen prirode.

U vanrednim situacijama majka je pribjegavala zaklinjanju svojim mlije-kom. Prema tom starom običaju, koji je imao u sebi magijski karakter, gajio se kult apsolutnog poštovanja i poniznosti. Ako mati izvadi dojku i zakune sina nje-govom prvom hranom i tad iskaže želju da se učini ovo ili ono, sin je bez ikakvog opiranja i pogovora posluša.

Razdoblje koje je okvir ovoga rada obilovalo je burnim zbivanjima u koji-ma su često žene ostajale udovice. Mada paradoksalno zvuči, pomak u smislu sa-mostalnosti žene značila je etapa udovi-štva. Žena-udovica je imala otvoren put da upravlja po svom nahođenju svojim životom i pitanjima svoje najuže famili-je. Shvatanje udovice kao nezaštićenog bića ima veoma stare korijene. Udovice, pogotovu sa malom djecom, uživale su zaštitu muške svojte. Naravno, položaj udovice bio je dosta nesiguran čak i ako se radilo o pripadnicama plemstva ili uglednijih društvenih slojeva.

Pored majke, sestre, supruge i djevoj-ke, u ovim pjesmama su likovi i zaove, jetrve, maćehe, vile i robinjice. Ti liko-vi su, uglavnom, dati po uobičajenom šablonu pa ih nećemo komentarisati, ali ćemo se malo zadržati na terminu robi-nja, robinjica. Za kategoriju roblje ter-minologija u epskim pjesmama dosta je neprecizna - jezik pjesme, na primjer, miješa termine za poslugu ili poluslo-

65

KULTURAbodnu služinčad borbom ugrabljenu. Zatim, ni u jednoj pjesmi koje smo ana-lizirali ne pominju se muškarci kao ro-bovi (sclavi) u domaćinstvu. Drugo su oni koji su za neko vrijeme utamničeni i koji će otkupom biti oslobođeni. U nizu pjesama, pak, susreću se robinjice koje su inpersonalizovane ili ih narodni pje-snik naziva uopštenim imenom Kumrija, Kumra. Visoko vjerovatno je da su po-menute robinjice u stvari sluškinje koje bi po srednjovjekovnom latinskom bile famulae, servitiales, onicillae, a ne, zna-či, sclavae. Ovdje treba dodati i to da se termin „roblje“ u nekim našim krajevima dugo održao i odnosio se na ukućane, če-ljad u porodici.

U pjesmi Ahmet beg Ljubović i vila, vila je spoj mitološke tradicije i onovre-mene angažovane vokacije, savez ljuba-vi i smrti kao izuzetan umjetnički protest protiv čovjekove kosmičke sudbine.

U našim epsko-lirskim pjesmama na-lazi se poprilično situacija koje govore o pismenosti žene toga doba. Nekako ispa-da da su one čak pismenije od muškara-ca. Hasan aga u pjesmi Ženidba age Ha-san age primjećuje kako mu ljubu djeveri dobro paze, a ona će na to:

Što m’ djeveri šećer kahvom poje,Ako poje i treba da poje,Djevere sam knjizi naučila,Naučila knjizi i kalemu.

U pjesmi Braća Hrnjica i Vid bajraktar kaže se:

- A Boga ti Ramova Fatimo,Kad si tamo na Krajini bila,Jesi l’ Fato u mejtef hodila,A jesi li u hodže učila?- Jesam Anđo mojega mi

dina!- O Fatimo ako Boga znadešUmiješ li knjigu načiniti,Da je pišem na Krajini

M u j u ?- Ja umijem knjigu načiniti,Da ja imam careva muhura,Ja bih mogla ferman nakititi.

I tako dalje. Hrnjičić Mujo ne zna čitati jaziju, ali zna nje-gova sestra Ajkuna. Mišljenja smo da kod ovoga treba biti oprezan u zaključivanju. Vje-rovatno ovdje ima podosta pje-

sničkog idealizovanja kad je u pitanju pismenost kod žena jer po istorijskim do-kumentima i na osnovu određenih istra-živanja veći dio imućnika, narodnih gla-vara pa i feudalaca na našim prostorima u ranijim vremenima bio je nepismen. Da ne govorimo o prostom narodu. Česti ratnički sukobi, bune i nemiri, udaljenost od kulturnih centara, slabe komunikacije i zatvorenost granica, patrijarhalna i kon-zervativna shvatanja života, itd., na ovoj nesigurnoj granici između dva moćna i protivnička svijeta sa istočne i zapadne hemisfere – sve je to i te kako uticalo na mogućnost ozbiljnijeg prosvjećivanja i pismenosti naših Bošnjaka.

Jedna od osobitosti pjesama naše epi-ke, pored ostalog, je i u tome što se u nji-ma iskazuje bogatstvo narodnog jezika, raskošno i slikovito u njegovim finesama i prelivima. To je „jezik pravilan i lijep a njegova je dikcija čisto klasične krasote“, veli Kosta Herman. Naše islamizirano stanovništvo je vjekovima zadržalo svoj autohtoni jezik, neobično bogat, muzika-lan i zvučan. I u ovim stihovima se mogu naći izvanredni opisi ljepote djevojačke, (ženske) odjeće i nakita; jezgroviti i izu-zetni prikazi različitih ljudskih osjećanja,

opisi prirode gdje se anonimni autor pri-kazuje kao slikar čudesnih boja i izvan-redne invencije. Što se, pak, tiče izvjesne orijentalne terminologije koja se u naro-du odomaćila pod uticajem Turaka, ona je sekundarne prirode i nije niukoliko bitna za njegove osnove.

Navešćemo nekoliko primjera gdje je lapidarno sadjevenim stihom postignu-ta složena verbalno-retorska orkestracija:

Poslaćeš mi od zlata siniju,Na kojoj su tri kamena draga,Na kojoj se vidi večerati,U po noći kao i u podne.

Ili slika ljutog Krajišnika data ovako:

Crna brka a oka garava,Na bedrim’ mu posjeklica ćorda,A sva crnom krvi obojena,Pa s’ oko njeg’ omotala ćorda,Baš k’o ljuta guja oko trna,Sve iz kora polijeće sama.

Vraćajući se svome domu nakon du-gog tamnovanja, čovjek je obasjan du-ševnim ushitom. Sve se to može iskazati sa samo dva stiha:

Bojčić dođe svojoj kuli bi-loj,

Svjetlija je neg’ je prije bila!

Opisujući surovu, visoku Jadiku planinu u čijim klanci-ma i vrletima vrijebaju svakoja-ke opasnosti, pjesnik daje sliku moćnog efekta:

Vuci viju, a grakću gavrani,Bijele se kosti od junaka,Kao snijeg o Božiću danu.

U epskoj narodnoj poezi-ji uopšte, pa i u ovom njenom dijelu koji je bio predmet našeg razmatranja, sublimirani su ko-deks vrijednosti, mudrost i isku-stvo, moral i etika žene koji su prenošeni s koljena na koljeno kroz mnogobrojne generacije i naraštaje. Mada u istorijskim dokumentima ima veoma malo disputacija o našoj musliman-skoj ženi u posljednja nekolika vijeka, dosta toga se ipak može naći u narodnoj poeziji iz čega se dȃ ocrtati njen lik. u

66

KULTURA

Jedan tih i skroman čovjek, imenom Enver Muratović, koji živu u „pa-sivnim krajevima“, tj. na sjeveru

Crne Gore, u Rožajama, tiho, nename-tljivo, radi i stvara poeziju sasvim oso-benog „štimunga“, unekoliko drugačiji od svih sa sjevera i sa juga, a i ostalih strana drage nam domovine.

On pjeva svoju muku na svoj način. A da kako bi se muka mučila do tako, ako je svojska – onda je samosvojska. Još kao mlad i neafirmisan pjesnik, oku-šao se i u hajku poeziji, kao jedan iz onih prvih talasa crnogorskih haiđina. A ovdje se i u hajku stvaralački prima bolje no drugdje, iako nema recepci-ju koju svojem značajkama zaslužuje, pa je Muratović stekao afirmaciju na prostorima širim od naše Crne Gore, u onim regionalnim, koju su dostupni po najprije zahvaljujući jeziku / jezicima, i, posebno zahvaljujući haiđinskoj slozi i solidarnosti, toleranciji i razumijevanju, čak i u onim najtežim ratnim vreme-nima. Proističe to (ta sloga), iz samog haiku duha, a ne nečeg drugog, kako bi

da protumače oni nakostriješeni na sve izvan svojih neka i jaka uskih duhovnih vidika. No, to je neka druga i obilatija priča, kojoj ovdje nije ni mjesto.

Urođenim instiktom i darom da za-pazi detalj, sliku, iz prirode (i društva,

naravno), i da tu sliku oslika (čini mi se da se to može reći i tako!) riječima, tako da je vjerna vizuelnom orginalu ali da nije izgubila na jačini, Enver stva-ra hajku slike, odnosno pjesme, koji iako male po formi i po stihovnom i metričkom ritmu 5-7-5 (u pravilu ali ne i obavezujuće – od toga je važnije bar desetak drugih elemenata), jesu pjesme i jesu ostvarenja vrijedna pa-žnje kao i neka što se nekada i na više stranica rasprostiru. Najvižnije od sve-ga, ili je to prvi uslov svega, da su te slike i stihovi istiniti, dakle doživljeni, viđeni ne samo na javi – naravno, da su to hajku trenuci koje je talentovan pjesnik zapazio u vremenu i prostoru oko sebe (pa makar u tom trenutku bio i u oblacima), kroz sopstvenu vizuru i optiku prelamajući ih i dozvoljavajući većem uplivu ranijih slika i saznajnih elemenata u taj prostor da uđu, kako bi slika, i pjesma, bili originalna i nepo-novljiva. Za to je neophodan i lični, in-timni svjetonazor, (mikro i makro), sa očiglednim porivom da i onda kad se u

Haiku staza sa sjeveraO Rožajskom haiđaninu Enveru Muratoviću

n Piše: Zoran RAONIĆ

67

duši i tužno pjeva, ostavi mjesta haiku trenutku (slici; prilici), da se on razigra i procvjeta u prostoru koji je onda lijep i veseo, ako je takav, pa i ako nije - on od čovjeka odagoni zle misli, tragična iskustva, pred ubjeđenja, cjelokupno živovanje do tada.

I danas, par decenija kasnije, kada se u Crnoj Gori skupina haiđina približava broju od tri cifre, Enver Muratović istra-java na tom polju i putu, ali nema za so-bom onaj broj pjesama i knjiga koji bi se očekivao, što je samo dokaz ozbiljnosti pristupa i samostrogoće koja ne dozvo-ljava objavljivanje onoga što sigurno nije pogodak u srž haikuovanja. Ali to nikako ne znači da ovaj pjesnik, haiku pjesnik, nije ostvaren i nema relevantan opus sa sobom, naprotiv.

Ovaj pjesnik je dokaz da se pjesni-kom ne postaje po izboru i po školi, no da se pjesnik rađa, da pjesnik jeste ili nije to. I da je poeta onaj koji je to svo-jim bićem i suštinom svog pogleda na svijet, po pristupu života i svemu što se oko njega vrti. Pjesnik je pjesnik bez

obzira na broj ispisanih stranica i knjiga, a on ni u Enverovom slučaju nije mali. Haiku poezija se prima tamo gdje ima smisla za ljepotu, jer ona je univerzal-na duhom, nikako onakvom kakvom je žele predstaviti njeni protivnici, mistifi-kujući samu njenu pojavu i ubjeđujući druge i neupućene (o zlonamjernima drugi put), kako je to nešto zen-budistič-ko, religijski obojeno, ne razumijevaju-ći pri tome njenu filozofsku stranu, koja jeste univerzalna u najširem značenju i mogu je razumjeti i primiti ljudi na svim meridijanima i svih svjetonazora, ako su ljudski okrenuti prirodi, čiji su i oni sa-stavni dio – a ne njeni gospodari. Da je ona (ova poezija) samo nešto za Japance i samo japansko, svima drugima bi bila nepristupačna, neosvojiva, iako tako mala, po javnošću. Enver Muratović koji je, koliko znam, musliman, po vjeri (ima još nekoliko izuzetnih haiđina tog vjerskog svjetonazora u Crnoj Gori), to dokazuje na uvjerljiv način. Dokazu-ju to i haiđini drugih religija, svih pa i ateisti ili agnostici, skeptici, ili ne znam

koji sve, ali u jednom da su isti – pje-snici da su.

Valja kazati i to, da danas, na ovom stepenu civilizacijskog, po najprije tehnološkog razvoja, koji je nažalost ugrozio prirodu, i pogotovo zbog toga, valja imati jedan dublji uvid u njen duh i suštinu, pa i afirmisati haiku poeziju, koja nas može oplemeniti i naučiti ne-čemu važnom. U ostalom, ona je dio univerzalne kulture, ali, onaj dio koji, kao nijedan drugi njen segment, najljep-še i najdublje ponire u prirodu i njenu suštinu, gdje se najdublje spoznaje za-boravljeni i potisnuti smisao jedinstva prirode, u kojoj je čovjek tek jedan dio, čestica samo, iako on voli da kaže i da misli kako je baš on najbitniji, kako se oko njega sve vrti, čak zbog njega sve i postoji. Danas kad smo prirodu doveli na ivicu propasti, hitno moramo učiniti nešto i za njen spas – sebe radi. Haiku poezija je jedan od boljih načina na taj put da izađemo. I haiku pjesme Envera Muratovića, naravno. Zato, poslužimo se nekima od njih.u

KULTURA

HAIKU PJESME ENVERA MURATOVIĆA

JESENU pola noći – Šuškanje trave. Slutim Ježeve bodlje.

ZIMAVatra iz peći Obasjava sobičak. Glavata sjenka.

PROLJEĆES proljeća, trešnja Zamiriše i kad je Zatvoren prozor.

LJETODoletje leptir: Cvijet se zanjiha i Sjenka njegova.

68

KULTURA

Nagrada za doprinos kulturi „Ah-med Vali“ je nagrada koju do-djeljuje Kulturni centar Novi

Pazar kao najznačajnije priznanje gra-da Novog Pazara za izvanredna ostvare-nja u kulturi i umjetnosti. Nagrada nosi ime po pjesniku Ahmedu Valiju, koji je u 16. vijeku živio u Novom Pazaru i pi-sao na orijentalnim jezicima.

Odluka žirija za dodjelu nagrade „Ahmed Vali za 2018. godinu“, koga su činili: Enes Halilović, književnik, Muha-med Đerlek Maks, karikaturista, i Amra Jejna, urednica programa u Galeriji Kul-turnog centra, bila je jednoglasna – na-grada, koja se sastoji od plakete i novča-nog iznosa, pripala je dr. Enveru Ujkano-viću, lingvisti iz Novog Pazara.

Na svečanosti dodjele nagrade, odr-žanoj u Kulturnom centru Novi Pazar, 16. januara 2019. godine, ne skrivajući zadovoljstvo zbog dodjeljenog mu pri-znanja, Ujkanović je rekao da osjeća i veliku odgovornost za dalji rad. „S obzi-rom da radim u Arhivu u Novom Pazaru, koji obiluje zanimljivom građom, sigu-ran sam da smo na dobrom putu da jav-nosti pružimo još zanimljivih i za grad važnih publikacija“, dodao je on.

Ujkanović je, 2013. godine, učestvo-vao na stručnoj edukaciji u Ankari, u or-ganizaciji „Junuz Emre“. Tokom tromje-sečnog rada, koliko je edukacija trajala, upoznao se sa obimom orijentalne građe,

odnosno osmanistike, shvatio njenu važ-nost i odlučio da istražuje. „O svim naro-dima koji su bili pod osmanskom upra-vom postoji viševjekovna neistražena građa. U tom moru građe veliki korpus predstavlja i građa koja se odnosi na naše krajeve, pa je baviti se njome veoma važ-no za sve nas“, kazao je Ujkanović, do-dajući da Novi Pazar, s obzirom na svoje osobenosti, na orijentalno naslijeđe koje posjeduje i raznovrsnost kultura, treba da bude prepoznatljiv centar u Srbiji po pro-učavanju orijentalnog. Po njegovim rije-čima, dosadašnji kadrovski deficit na po-lju osmanistike polako prestaje biti glav-

na prepreka za njeno izučavanje, jer je broj studenata koje zanima ova oblast u porastu.

Nagrada „Ahmed Vali“ se sastoji od plakete i novčanog iznosa od 50.000 di-nara, nedjeljiva je, a može se dobiti samo jednom. Dosadašnji dobitnici su: Enes Halilović (pisac), Mehmed Slezović (sli-kar) i Muhamed Đerlek Max (karikaturi-sta).

PRIKAZI PISANIH DJELA DR. ENVERA UJKANOVIĆA

Islamska terminologija u jugoslovenskoj upotrebi od 1918. do 1990. godine

U studiji Islamska terminologija u ju-goslovenskoj upotrebi od 1918. do 1990. godine dr. Enver Ujkanović se svestrano i sveobuhvatno bavi ulaskom, adaptaci-jom i prisustvom islamizama u srpskom/srpskohrvatskom jeziku. Građa za rad ekscerpirana je iz glasila Islamske vjer-ske zajednice koja su izlazila u periodu od stvaranja Kraljevine Jugoslavije pa do devedesetih godina 20. vijeka (Glasnik, El-Hidaje, Preporod, Islamska misao). Centralni dio rada je alfabetski popis ekscerpiranih islamizama: islamski ter-mini koji vode porijeklo iz arapskog jezi-ka, zatim neznatan broj termina turskog ili persijskog porijekla i derivati, tj. izve-

Enveru Ujkanoviću nagrada za ostvarenje u kulturi i umjetnosti

Nagrada novopazarskog Kulturnog centra „Ahmed Vali“

n Piše: Hasna ZILJKIĆ

„Nagrađivanje predstavlja priznanje za čovjekov rad, ali i odgovornost za dalji. S obzirom na to da radim u Arhivu, koji obiluje zanimljivom građom, siguran sam da smo na dobrom putu da javnosti pružimo još zanimljivih i za grad važnih publikacija“, rekao je Enver Ujkanović na svečanoj dodjeli nagrade.

69

KULTURAdenice od arapske osnove i domaćih ili turskih sufiksa, kao i jedan broj složeni-ca. Odrednice sadrže neophodna etimo-loška tumačenja koja imaju za cilj da po-kažu da su islamizmi u većini slučajeva arapskog porijekla. Do sada, islamizmi-ma u leksikografsko-leksikološkom smi-slu kod nas nije poklanjana dovoljna pa-žnja, uglavnom su uvijek bili na margini savremenog standardnog jezika i manje lingvistički istraženi. Rad dr. Envera Uj-kanovića predstavlja prvi, ali vrlo znača-jan, korak u evidentiranju i obradi ovog leksičkog sloja.

Štampana djela na arapskom jeziku u orijentalnoj zbirci arhiva «Ras»

Najznačajniji dio ovog naslijeđa čine djela iz tradicionalnih naučnih i vjerskih disciplina, koja su uglavnom služila ak-tuelnom obrazovnom sistemu, tako da su najčešće pisana kao udžbenici za učenike i studente tadašnjih medresa. Zadatak koji je autor sebi postavio jeste da po-sredstvom ove studije čitaocima i svim poklonicima orijentalnih studija, naučnoj i kulturnoj javnosti, barem donekle, uka-že na ovu kulturnu i naučnu riznicu i otvori put za dalja istraživanja ovog inte-resantnog kulturnog naslijeđa. Pisana u formi komentara, glosa, rezimea i kom-pendija, ova djela predstavljaju, najče-šće, skraćene verzije većih i poznatih djela koja su svojom skraćenom formom trebala olakšati njihovo korišćenje i uči-niti ih dostupnim širem krugu korisnika,

naročito učenicima medresa i studentima viših škola. Glavni dio rukopisa posve-ćen je fondu ovih djela i njihovoj podjeli po naučnim oblastima kojima ona pripa-daju: arapska filologija, stilistika, poezija – kasida, islamsko pravo – fikh, tefsir, tedžvid, hadis, islamsko vjerovanje –

akaid, logika – al-mantik. Autor o svakoj od pomenutih disciplina daje osnovne podatke, ukazujući na njihovu važnost i mjesto u sistemu islamskih disciplina. Kako bi sačuvao izvornost imena autora, dr. Ujkanović je koristio ZDGM-sistem naučne transkripcije arapskog glasovnog sistema.

Alhamijado literatura kao kulturno naslijeđeTedžvid Kur’ana – Fagnevi Zade

Uvidom u ovaj rukopis dr. Envera Uj-kanovića prepoznajemo nekoliko slojeva znanstvenog pristupa u postupku propiti-vanja kulturološkog i religijskog značaja ovoga udžbenika, štampanog krajem 19. ili početkom 20. vijeka arebicom, arap-skim pismom prilagođenom našem fo-netskom sistemu. Ujkanović se eksplicit-no bavi historijskim aspektima koji su argumentovano obrazloženi u adekvat-nom korištenju validne literature, subli-mno su predstavljena neka od najvažnijih pitanja islamske kulture na našim prosto-

Enver Ujkanović (1967, Orlje/Tutin) di-plomirao je na Katedri za orijentalistiku na Filološkom fakultetu Univerziteta u Prišti-ni, a magistrirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, odbranivši tezu: „Islamska terminologija u jugoslovenskoj upotrebi 1918.–1992. godine“. Doktorirao je na istom fakultetu, tema: „Terminologija isla-ma u prevodima Kur’ana na srpskom, bo-sanskom i hrvatskom jeziku“. Ima zvanje naučnog saradnika i trenutno radi u Istorij-skom arhivu „Ras“ u Novom Pazaru.Njegovo radno i profesionalno iskustvo je veoma raznoliko i bogato / od menadžmen-ta u kulturi, preko nastave u srednjoj školi (dugogodišnji profesor arapskog jezika u Medresi „Gazi Isa-beg“) i na fakultetu, po-

sla prevodioca, do naučnog saradnika. Objavio je nekoliko značajnih monografskih djela u oblasti kulture:- Islamska terminologija u jugoslovenskoj upotrebi od 1918. do 1990. godine, Novi Pazar, 2011;- Štampana djela na arapskom jeziku u Orijentalnoj zbirci Arhiva “Ras”, Novi Pazar, 2012; - Alhamijado literatura kao kulturno naslijeđe: Tedžvid Kur’ana – Fagnevi Zade, Novi Pazar, 2014;- Zbirka osmanskih tapija Arhiva „Ras“ – Novi Pazar i okolina (zajedno sa Seadom Ibrićem), Novi Pazar, 2015.- Osmanska dokumenta, Orijentalne zbirke Arhiva „Ras“ u Novom Pazaru (pored dr. Envera Ujkanovića, priređivači su i: Dr. YasinYayla i mr. Nesip Pepić), Novi Pazar, 2018.

n Nagradu „Ahmed Vali“ dr. Enveru Ujkanoviću uručio je direktor Kulturnog centra Novi Pazar Husein Memić na svečanosti, 16. januara 2019. godine, u Kulturnom centru u Novom Pazaru

70

KULTURA

rima: Arapsko pismo – arebica među ju-goslovenskim pismima, Reforme musli-manskog školstva u Bosni i Hercegovini, Alhamijado književnost – pismenost, Tedžvid – nauka o pravilnom učenju Kur’ana; jednako je zanimljiv i centralni dio rukopisa koji je sistematično analizi-rao udžbenike tedžvida Fagnevi Zadea, nastalog u 19, i udžbenika dr. Fadila Fa-zlića, napisanog u 20. vijeku, ukazujući na njihove srodnosti i razlike u metodič-kom i metodološkom postupku. Ova-kvom je analizom Ujkanović predstavio davno zaboravljeni udžbenik i ponudio njegovo transliterirano kritičko izdanje na dalja iščitavanja. Buduća potencijalna čitanja mogu u ovakvom jednom radu pronaći bogate slojeve zaboravljenog na-rodnog jezika, što nekom vrsnom istraži-

vaču može poslužiti kao izvrsna građa. Završni dio rukopisa bavi se terminologi-jom tedžvida (Pojmovnik sa najvažnijim

odrednicama iz ove oblasti) i bibliografi-jom alhamijado književnosti (u Dodatku su biografije autora svih do sada napisa-nih udžbenika tedžvida na našem govor-nom području).

Zbirka osmanskih tapija arhiva „Ras“ – Novi Pazar i okolina

Rukopis je koncipiran sistematično i studiozno. Najveći dio rukopisa posvećen je samim tapijama, koje su grupisane pre-ma lokacijama – onima u samom gradu Novom Pazaru i okolini. Autori (Ujkano-vić i Ibrić) su se opredijelili da prilože fak-simile dokumenata, iza kojih slijedi kon-cizan prijevod osnovnih elemenata svake tapije, bez ulaženja u pojedinosti koje su, uostalom, objašnjene u poglavlju „Tipovi tapija“. Takav pristup nesumnjivo će olak-šati posao istraživačima koji će njihov pri-jevod tapija koristiti kao izvor za demo-grafska, sociološka, etnološka i druga

proučavanja. Knjiga na kraju sadrži Regi-star toponima i Registar ličnih imena.

Uprkos krutom i monotonom jeziku ovih dokumenata, tapije su, bez sumnje, svjedočanstva žive, realne historije, neo-borivi dokazi imovinskog stanja stanov-ništva. Knjiga Zbirka tapija Arhiva „Ras“ – Novi Pazar i okolina priređena je znalački sa neophodnim naučnim apa-ratom, komentarima i objašnjenjima. Specifična onomastika i toponimija do-kumenata će, izvjesno, biti dragocjen podsticaj za buduće istraživače gradskog jezgra Novog Pazara i okoline, a orijen-talno porijeklo onomastikona zanimljivo je i kao građa za filološko-lingvistička istraživanja. u

(Napomena: Za prikaz djela korišteni su izvodi iz Uvodnika i Recenzija istih)

n Predstavljanje lika i djela dr. Envera Ujkanovića, nakon svečane dodjele nagrade. Govorili su: Husein Memić, Enes Halilović i dr Amra Jejna

n Pisana djela Envera Ujkanovića

n Enver Ujkanović sa suprugom Nasrom i sinom

71

KULTURA

Bošnjački je narod, danas, podije-ljen granicama različitih država novonastalih na ex jugosloven-

skom prostoru, pa ipak stvara jedinstve-nu i jednu književnost, razumije se, sa izvjesnim regionalnim obilježjima, u ra-zličitim kulturnim zonama, sa različitim razvojnim ritmovima, ali sada sa jasnim i nepobitnim atributima svoje samobit-nosti proisteklim iz kulturno-civilizacij-skih tokova vremena i prostora u kojem ova književnost stoljećima nastaje i obi-tava. To, naravno, ne znači da se na ex YU prostorima odustalo od dramatičnih i traumatičnih tendencija svojatanja i pre-tapanja u druge odrednice - srpsku, crno-gorsku, hrvatsku, albansku, makedonsku. Stanovište sadašnjosti je, kao što se zna, klasifikator prošlosti. Ono što će slijediti zapravo je posljedica katastrofe koja je snašla ukupno bitisanje Bošnjaka u novo-nastalim državama, u kojima još uvijek, djelimično, vlada iracionalno poricanje njihove samobitnosti i prava na određenje imena svog jezika. Takav odnos prema bosanskom jeziku i bošnjačkoj književ-nosti odraz je kratkovidih, tendencioznih, mitomanskih poriva koji su, ipak, odraz političkih i politikantskih tendencija, koje su u proteklih dvadeset godina intenziv-no, sistemom koncentričnih krugova, širi-le ka svom neistonacionalnom okruženju talase negativne energije, ksenofobije i, još koječega, što spada u domen politiko-loško-socioloških sfera razmatranja.

Najbrojnija i najkompaktnija bošnjač-ka populacija van BiH skoncentrirana je na prostoru Sandžaka, koji je svojim ve-likim dijelom još od vremena bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića pripadao Bosni, da bi, nakon Berlinskog kongresa 1878. godine otrgnut, od bosanskog ejale-ta bio pripojen Srbiji i Crnoj Gori. Nakon raspada državne zajednice Srbije i Crne Gore podijeljen je proctor koji smatramo Sandžakom. Ova činjenica, danas, bitno određuje sudbinu književnosti Bošnjaka u ovom regionu. Uzroci takve situacije uglavnom su neknjiževne prirode i vezani su za političko-pravne uvjete obitavanja bošnjačke nacije koje se nikada i do kra-

ja nije politički ostvarilo u novonastalim državama i pored formalno proklamira-nih načela ravnopravnosti i jednakosti. Na ukupni nepovoljni status književnosti Bošnjaka u Sandžaku nije presudno uticao samo proces dugogodišnjeg negiranja, os-poravanja i dezavuiranja njihovog nacio-nalnog identiteta. Uporedi li se današnje stanje sa slikom prethodnog vremena vidi se da su stvari po razvoj cjelovitosti boš-njačke književnosti znatno bolje: u Crnoj Gori je izjašnjavanje spisatelja da pripa-daju bošnjačkoj književnosti sve glasnije. U Srbiji se postojanje bošnjačke književ-nosti na makro planu još uvijek negira ali bošnjački pisci, uprkos svemu, uspijevaju da održe kontinuitet svoga stvaranja, uku-pno stvaralaštvo im je zrelije, zanimljivije i razuđenije. Vitalnost proistekla iz pan-demonijuma zvanog Sandžak nepresušno je vrelo koje ne prestaje da nas iznenađuje i raduje.

Kontekst nacionalnih tradicija na ex-jugoslovenskom prostoru

Miješanje jezičke istovjetnosti/blisko-sti sa nacionalnom pripadnošću utiče tako da se i tematske, tipološke, zonalno-kul-turne karakteristike pisaca uzmu kao argu-menti njihovog denacionaliziranja. Navo-deći hotimično apsurdne primjere, može se

vidjeti koliko je to i u drugim okolnostima neprihvatljivo. Uzmimo da je bugarska na-rodna poezija bliža narodnoj poeziji bilo kog naroda sa prostora ex-Jugoslavije nego neki pripadnik savremenih pjesničkih pra-vaca vizualne, multimedijalne orijentacije. Niko normalan, međutim, neće odreći pra-vo pjesniku da pripada nekoj od nacija sa bivšeg zajedničkog prostora, niti će ustvr-diti da je narodna poezija Bugara zapravo srpska, hrvatska, makedonska, bošnjačka, crnogorska ili slovenačka (može se narav-no govoriti o razlozima ove bliskosti, ali to ne zalazi u nacionalno određenje ove poezije). No, na ovim prostorima još uvi-jek se manipulira teorijama “nacionalnog prvenstva, starinstva i starosjedilaštva”, i još uvijek se drugima osporava pravo na sopstveno određenje imena nacije i jezika kojim komunicira.

Svaka se nacionalna kultura, ulazeći u kontakte sa drugim kulturama, zonal-no raslojava, izgrađujući se kao presjek skupova sa podudarnim i nepodudarnim činiocima. Nije bošnjačka književnost, ili književnost Bošnjaka iz Sandžaka time što je nastajala u tijesnom dodiru sa srp-skom i crnogorskom književnošću (ili pod njihovom dominacijom) prestajala biti bošnjačka, a postajala srpska ili cr-nogorska. Takve teze su, kao što se zna, dugo godina bile veoma uticajne, a nji-hovi recidivi su i danas snažno prisutni. S tim u vezi je i izvjestan niz pokušaja u radovima srpskih i crnogorskih naučnika da se zonalna orijentacija bošnjačke knji-ževnosti u evropskom kulturnom kontek-stu ograniči na veze sa Orijentom, a time joj, zapravo, osporavaju samobitnost i kontinuitet razvoja sa zapadnoevropskim izvorima i pravcima razvoja književnosti.

Za svaku književnost/kulturu, može se, relativizirajući donekle, reći da ima dvije osnovne težišnice: jedna je centripe-talna, a druga centrifugalna.

Procesi neutraliziranja nacionalne svi-jesti (pripadnosti) pojedinaca među Boš-njacima u Sandžaku (istovjetan proces odvijao se svojedobno i u BiH) širili su se na grupe, slojeve, pojedine profesije, vo-deći ne samo ka ukidanju prošlosti, nego,

Gospodari balansiranjaO proznoj književnosti Bošnjaka iz Sandžaka

n Piše: Almir ZALIHIĆ

72

KULTURAjoš očitije, budućnosti tog naroda. Uzeti jednom narodu pamćenje - znači zapravo ukinuti mu razloge da postoji. Primjetno je kako su postepeno stariji bošnjački pis-ci prestajali imati veći značaj u ukupnoj bošnjačkoj tradiciji na prostoru Sandžaka.

Druga strana procesa neutraliziranja bošnjačke tradicije prepoznaje se po uklju-čivanju savremenih i starijih bošnjačkih pi-saca u edicije srpske, crnogorske i hrvatske književnosti od Meše Selimovića, Maka Dizdara, Ćamila Sijarića, Nusreta Idrizovi-ća, Huseina Bašića, Ismeta Rebronje, Ibra-hima Hadžića, Murata Baltića, pa do Refi-ka Ličine, Šabana Šarenkapića, Safeta Si-jarića i nekih još mlađih književnika. Kada se nekom od ovih pisaca ni na koji način nije mogla odreći nacionalna pripadnost, a ključ je njihovo javno izjašnjavanje, onda su oni obezvrijeđivani, a čin nacionalnog izjašnjavanja dočekivan kao separatistički ili “fundamentalistički” gest. Jučer i danas je to tako, a kako će biti u budućnosti, ne-izvjesno je.

Sužavanju bošnjačkih nacionalnih horizonata u prošlosti i u našem vremenu vjerovatno je doprinjeo i dugogodišnji ne-definirani status po pitanju nacionalne pri-padnosti, te snažno i bezobzirno insistira-nje srpskih i crnogorskih historiografa da su Bošnjaci poturčeni Srbi i Crnogorci. Na toj liniji se, nažalost, još uvijek veo-ma osiono i ne naučno kreću inicijative u okviru preformuliranja definicije srpskog jezika, koji se postavlja kao jedini jezik kojim komuniciraju građani u Srbiji i Cr-noj Gori. Forsiranje teze da bosanski jezik ne postoji, već da postoji nekakva “sara-jevska varijanta srpskog jezika” kojom govore “Srbi islamske vjeroispovjesti”, dnevnopolitička je mahinacija najniže vr-ste, iz dva prosta razloga: nigdje na svije-tu ne postoji populacija koja sebe smatra “Srbima islamske vjeroispovjesti”, a sara-jevska varijanta srpskog jezika je nebulo-za par exelence.

U korpus bošnjačke književnosti treba-lo bi upravo stoga, i brojnih drugih razloga, uključiti sve one stvaraoce koji su se pod različitim presijama svrstavali u tuđe knji-ževnosti. Politička historija ovih prostora govori da narod jasno sagledava svoje pra-vo na opredjeljenje po pitanju nacionalne stvari i da su pritisci različitih vrsta jedno-stavno neodrživi na duži period.

Iz dosadašnjih izučavanja bošnjačke književne tradicije u Sandžaku vidi se da je ona sačuvana u svim glavnim tipovima, od stare književnosti na orijentalnim jezi-

cima, alhamijado književnosti, narodnog usmenog stvaralaštva, do književnosti modernog doba. S obzirom da se sva ta baština tek počinje podrobnije izučavati, ostaju velika područja na koja se mora obratiti pažnja.

Različiti vidovi periodike (novine, listovi, časopisi, almanasi) tek su po-sljednjih godina počeli izlaziti na ovim prostorima. Institucionalno organiziranje još uvijek je u povoju, koliko zbog ustroj-stva država u kojima se živi, toliko i zbog nevještosti, pa i bezrazložnih, sitnošićar-džijskih, uglavnom neliterarnih, razloga i podjela unutar književnog korpusa.

Da bi se stvorila potpunija slika boš-njačke književne historije ovog regiona nužno je istražiti srpske i crnogorske in-stitucije i srpsku i crnogorsku štampu sa prilozima i vidovima učešća bošnjačkih pisaca. Tek će ove analize dati podrobnije podatke o obimu stvaralaštva pisaca Boš-njaka. Potpunosti ove slike treba dodati istraživanja stvaralaštva pisaca koji žive i stvaraju u Bosni i Hercegovini, kao i knji-ževni rad pisaca u inostranstvu, prvenstve-no Turskoj i zemljama zapadne Evrope.

Osobito će biti posla u razlučivanju poratne književnosti (književnosti nakon II svketskog rata), te književnosti nastale u vrijeme denacionalizacije, asimilacije, integralnog jugoslavenstva. Ta se književ-nost, doduše, i u sarajevskom, beograd-skom i podgoričkom književnom krugu, uzdigla u same vrhove (Sijarić, Rebronja, Hadžić, Bašić, Hodžić, Baltić, Halilović, Kujović, Softić) i pokrila raznolika temat-ska područja. Posebno zanimljiv može biti uticaj nove bosanskohercegovačke stvarnosti na stvaralaštvo književnika iz Sandžaka. Za takve pretpostavke postoji niz validnih razloga. Jedan od presudnijih

bi mogao biti novi način percipiranja uku-pne zbilje nakon silnih ratnih stresova, jer ta vrsta iskustva, književna historija svjedoči, biva dugo vremena motivacij-ska vertikala. Osim toga, želja za živim inkorporiranjem u matičnu književnost, te otvorene mogućnosti dokazivanja kroz časopise i izdavačke kuće putevi su ka afirmaciji koji se nikako neće moći pre-nebregnuti s obzirom da se očekuje, bar još jedan duži period, status quo u pogle-du demokratizacije političkih i kulturnih odnosa u državama u kojima žive.

Književno-kritičko valoriziranje

Zapriječena u razvoju, bošnjačka knji-ževnost u Sandžaku je postojala i opstajala bez književnog života, bez javne provjere, institucija, organiziranih oblika udruživa-nja, izolirana od cjeline nacionalne knji-ževnosti. Tako se nije mogao ustanoviti savremen, diferenciran sistem vrjednova-nja. Kako se vidi iz dostupnih činjenica, status pisca/djela stjecao se sopstvenim naporima i količinom vještine u plivanju među raznorodnim klanovima i krugo-vima od utjecaja. Posljednjih godina, taj se status, u općem haosu koji je vladao u društvenim i političkim odnosima, sticao samim bibliografskim činjenicama: ono što pripada informativno-statističkim po-dacima ulazilo je u vrijednosno viši rang književne historije, a nije bilo strano ni samoproglašavanje ili inauguriranje od uske grupe ljudi koja se samoorganizi-rala i svojim “udruženjima” davala na-zive zvučnih odrednica, u programima postavljala “historijske” ciljeve, da bi se sve skončalo tragikomičnim raspadima i nestankom sa književne i kulturne scene.

Ovim ne želim reći da podrobnije istraživanje bošnjačke književne historije treba da zaobiđe i mnoštvo diletanskih, trivijalnih i bezvrijednih tekstova. Oni mogu biti zanimljivi na drugom nivou, dajući podatke o kulturnim matricama izvjesne epohe u izvjesnim regijama, odnosno geokulturnim prostorima. Kao primjeri mogli bi poslužiti određeni sa-mizdati, te izdanja izvjesnih “institucija” i “udruženja”. Diletanti u književnosti odjenuti u ruho nacionalnog romantizma i još kojekakvih političkih floskula pri-sutnih na ovom prostoru, opsjednuti uto-pijskim slikama kreiranja nacionalne svi-jesti i nacionalne budućnosti, tipičan su primjer “historijske inverzije” (Bahtin), koji nepromišljenim djelovanjem u nepri-

n Ćamil Sijarić (1913-1989.)

73

KULTURA

jateljskom i netolerantnom okruženju bit-no doprinose još većim zaoštravanjima na ovom prostoru i još žešćoj presiji prema svojim istonarodnicima.

Snižavanje mjerila vrjednovanja u ak-tualnom vremenu posljedica je ukupnog zamiranja kulturnog života na ovim pro-storima, odlaska velikog broja intelektua-laca, ali i povlačenja u “dobrovoljnu” izo-laciju. Naime, početkom raspada SFRJ, bošnjačku (a predhodno muslimansku) atribuciju imao je jedan list, te nekoliko kulturnih udruženja i institucija. Kasnije se javilo i nekoliko privatnih inicijativa, odnosno pojava prve ozbiljne izdavačke kuće (DAMAD iz Novog Pazara) i prvog književnog časopisa (MAK) u historiji ovih prostora, te časopisa za književnost i kulturu “Almanah” koji počinje da izlazi u Podgorici. Ovdje nužno pomenuti i iz-davačku aktivnost Udruženja pisaca San-džaka (iako je u toj aktivnosti bilo mnogo diletantizma i nesnalaženja). Djelujući u nepovoljnim okolnostima, bez podrške čak ni onih koji su mahali mesijanskim zastavama predodređenosti da odbrane nacionalni i kulturni interes, upornošću, dostojanstvom i visoko postavljenim kri-terijima, mnoge stvari koje se tiču knji-ževnog stvaralaštva su ljudi okupljeni oko “Damad”-a, “Mak”-a i “Almanaha” (Šaban Šarenkapić, Zibija Dh. Šarenka-pić, Safet Bandžović, Husein Bašić, Enes Dazdarević, Refik Ličina, Senko Rašlja-nin, Ismet Rebronja, Šefko Alomerović, Milika Pavlović,) vratili u normalu, i inicirali jedan drugačiji, stručniji i ta-lentiraniji pristup publiciranju, a dobrim dijelom i vrjednovanju knjiga i autora. Izdavačka kuća “Damad” i književni ča-

sopis “MAK”, te podgorički “Almanah” svakako zaslužuju mnogo više pažnje od one koju u ovom tekstu apostrofiram uslovljen zahtjevnošću jednog uopćenog književno-historijskog presjeka zbivanja u književnosti i oko nje. I pored općih de-zintegracijskih procesa, danas, sa relativ-no bliske distance, možemo ustvrditi da je protekli period, i pored svega, iznjedrio nekoliko izuzetnih proznih stvaralaca sa ovog područja (Murat Baltić, Šaban Ša-renkapić, Safet Sijarić, Faiz Softić Fati-ma Muminović, Šefka Begović-Ličina, Bisera Suljić-Boškailo, Asmir Kujović), a da su u tom vremenu neki, već afirmi-rani pisci, stvorili ili objavili, možda, svo-ja najbolja djela (Husein Bašić, Zuvdija Hodžić, Zaim Azemović, Sead Trhulj).

Svojevrsna getoizacija književnog stvaralaštva Bošnjaka iz Sandžaka učinila je tako da se ukupni književni rad održi a ukupna kultura izgubi satisfakcijske ras-pone: bilo je dakle - biti folklorni prestiž, subkultura izvan javne podrške i prizna-nja, ili ako se se htjelo iskazati - biti pro-tjeran i izoliran, ili u “najboljem” slučaju prešutkivan.

Istraživanja i valoriziranja ukupnih dometa i osobenosti književnih djela bošnjačkih pisaca iz Sandžaka u prote-klih dvadeset godina je bilo. Prednjačili su, Enes Dazdarević, Hasnija Muratagić Tuna, Enver Kazaz, Safet Bandžović, Mi-lika Pavlović, Radoslav Ratković, Huse-in Bašić, Safet Hadrović Vrbički, Marko Vešović, Jahja Fehratović, ali je rad na tom polju nesistematiziran i ne instituci-onaliziran. Ovdje moram spomenuti da u periodu od 1992. - 2002. godine gotovo da nije bilo prikaza na knjigu bošnjačkog

autora u srpskoj i crnogorskoj književnoj periodici, a u osiromašenoj bošnjačkoj informativnoj djelatnosti su mnoge stva-ri iskarikirane i obezvrijeđene u tolikoj mjeri da je dolazilo do teških lomova, eti-ketiranja i, napose, prokazivanja u smislu nacionalnih izdaja i mesijanske potrebe da se glorificira i ono najminornije.

U smislu književno-kritičkog valo-riziranja posebna pažnja je posvećena djelima Huseina Bašića, Zuvdije Hodži-ća, Murata Baltića, Zaima Azemovića, Fatime Muminović, Safeta Sijarića, Ša-bana Šarenkapića, Faiza Softića, Bisere Suljić-Boškailo, Asmira Kujovića, Salu-dina Burdžovića, Enesa Halilovića čija su prozna djela svakako nesvakidašnja ostvarenja, ali i nekim nepravedno za-boravljenim piscima (Muhamd Abdagić, Bajram Redžepagić, Meho Ćorović) kao i proznim uradcima mlađih spisatelja.

Književno stvaralaštvo među Boš-njacima u Srbiji i Crnoj Gori još uvijek se ne odvija u uslovima proklamirane ravnopravnosti (odvija se, dakle, u uvje-tima ograničene slobode). Ukoliko bi se dogodile određene promjene mogle bi se stvoriti pretpostavke da počne istinski novi period u kulturnoj historiji toga dije-la bošnjačkog naroda. Tek tada bi se mo-gao tražiti put za izlazak iz potčinjenog i marginaliziranog položaja književnog stvaralaštva Bošnjaka u Sandžaku kakav je, bez sumnje, već više od pola stoljeća. Obnova kulturne i književne posebnosti na ovim prostorima podrazumijeva i pot-puno povezivanje sa svekolikom bošnjač-kom književnošću. Književnost Bošnjaka iz Sandžaka će, naravno, očuvati neka regionalno-jezička i tematsko-motivska obilježja, možda i stilske i morfološke inačice, ali će trajati kao dio ukupne naci-onalne književnosti. Tada se neće morati pisati tek usputni pregledi historije knji-ževnog rada Bošnjaka iz Sandžaka, barem ne sa ciljem da se bori protiv odnarođiva-nja i da se identificiraju imena.

Nepravda nanesena bošnjačkoj knji-ževnosti u Sandžaku ostavit će trajan ožiljak, ali će se ispraviti ukoliko okol-nosti vanjskog oslobođenja budu ušle u unutrašnje pretpostavke, prije svega knji-ževno-historijska istraživanja smišljena, potpuna i metodična, te ozbiljna, stručna i nepristrasna valoriziranja. Tada bi ova književnost mogla dostići nivo koji joj, s obzirom na pojedinačne domete, svakako pripada. u

(Nastavak u narednom broju)

74

Prepuna sala Kulturnog centra je do-stojanstveno i onako kako dolikuje sjećanju na čovjeka kao što je rah-

metli Amir Dautović propratila događaj i ponosno se prisjećala čovjeka nevjerovat-nog entuzijazma, prepunog ideja, čovjeka koji je uradio mnogo toga za svoj jezik, kulturu i narod, čovjeka koji je iza sebe, nažalost, ostavio veliki broj projekata i ne-dovršenih planova, ali i čovjeka koji je podsticao na sve lijepe moralne vrijedno-sti i principa „voli svoje, poštuj tuđe“.

Tročlani žiri za dodjelu nagrade „Amir Dautovic“ 2019. godine sačinjavali su: dr. Sait Kačapor, profesor emeritus, Melida Rebronja i mr. Adisa Musić. „Nakon istra-živanja koja osoba se posebno istakla u oblasti kulture, tradicije, informisanja, službene upotrebe jezika i pisma Bošnja-ka, nastave na bosanskom jeziku, te dru-gim bitnim pitanjima koja se tiču identite-ta Bošnjaka u Republici Srbiji, kako bi-smo sačinili prijedlog za dodjelu nagrade ‘Amir Dautović’, na osnovu svih istraži-vanja i konsultacija kako među sobom, tako i sa istaknutim faktorima u Novom Pazaru i Sandžaku u cjelini, kao i na čita-voj teritoriji Srbije, članovi žirija za na-gradu Kulturnog centra ‘Amir Dautović’ u 2019. godini jednoglasno su donijeli odlu-

ku da ovogodišnja nagrada bude dodije-ljena prof. dr. Seadu Šemsoviću“, stoji u obrazloženju Odluke žirija za dodjelu na-grade „Amir Dautović“, koje potpisuje predsjednik žirija dr. Sait Kačapor.

Na svečanoj dodjeli nagrade prof. Šem-soviću, održanoj 22. 2. 2019. godine u Kul-turnom centru, prisustvovali su mnogo-brojni građani – društveno-javni djelatnici, predstavnici Uprave Novog Pazara, pred-sjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća gdin Džudžo, članovi porodice rahmetli Amira Dautovića, profesori i ostali.

Članica žirija Melida Rebronja rekla je, između ostalog, u svom obraćanju: „Govoriti o Seadu Šemsoviću znači shva-tati dimenziju značaja onoga što je činio, čini i činit će, ako Bog da, za svoj narod. Sead je pravi bošnjački sin. Razapet izme-đu Sandžaka i Bosne (nikad se ne žali), stiže da popuni sve one praznine koje niko među nama ne može. Sead Šemsović je karika bez koje bismo još dugo kaskali po drumovima nesnađenosti i mraka.“

Šemsoviću je nagradu svečano uručio dr. Sait Kačapor.

U svom obraćanju, Šemsović je za-hvalio Kulturnom centru na nagradi i če-stitao na ideji da se na ovaj način promo-

Šemsović dobitnik nagrade „Amir Dautović“ 2019

Nagrada Kulturnog centra Novi Pazar za afirmaciju jezika i kulture Bošnjaka

n Piše: Aiša HALITOVIĆ

Veče u prijatnoj atmosferi, organizirano radi plemenitog cil-ja – sjećanja na rahmetli Amira Dautovića – dodjelom na-grade koja nosi njegovo ime osobi koja se svojim radom i trudom istakla u domenu književnosti i doprinosa bošnjačkoj kulturi i literaturi, otvorila je Hasna Ziljkić, predstavnica Kulturnog centra Novi Pazar, pročitavši obrazloženje jedno-glasne odluke žirija i biografiju ovogodišnjeg laureata Seada Šemsovića. O naučno-istraživačkom radu laureata govorili su: prof. dr Sait Kačapor, mr. Adisa Musić i Melida Rebronja.

KULTURA

n Svečanost dodjele nagrade Kulturnog centra “Amir Dautović” i Tribina o životu i djelu laureata prof. dr. Seada Šemsovića; Kulturni centar Novi Pazar

75

više bosanski jezik, bošnjačka kultura i tradicija.

Sead Šemsović je rođen 1978. godine u Raški (Republika Srbija). Osnovnu i srednju školu završio je u Novom Pazaru, a Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda BiH (studijska grupa: Književnosti naroda BiH i bosanski je-

zik), 2002. godine. Magistarsku tezu pod naslovom: „Intertekstualni odnosi usme-no-pisano u bošnjačkoj književnosti / mo-deli i paradigme)“ odbranio je 2008. godi-ne, a doktorsku disertaciju pod naslovom „Epski svijet Avda Međedovića“ uspješno je odbranio 2012. godine, također na Filo-zofskom fakultetu u Sarajevu.

Glavni je i odgovorni urednik „Godiš-njaka“ Bošnjačke zajednice kulture „Prepo-rod“ u Sarajevu, kao i časopisa „Bošnjačka riječ“, časopisa za nauku, kulturu i književ-nost sandžačkih Bošnjaka, čiji je osnivač Bošnjačko nacionalno vijeće u Srbiji.

Na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog

KULTURA

Mr. Adisa Musić: O naučno-istraživačkom radu laureata prof. dr. Seada Šemsovića

Najraniji naučni radovi profesora Šemsovića ukazuju na njegovo bu-duće opredjeljenje bavljenja usmenom književnošću koja uzima primat u njegovom naučno-istraživačkom radu. Tako možemo čitati radove: „Transformacija nekih elemenata usmenog pjesništva u poeziji Skende-ra Kulenovića“, „Usmena književnost kao intertekst pisane književno-sti“, „Intermedijalni odnos usmene i pisane književnosti“ itd.Nesumnjivu pažnju i preokupaciju u istraživanju nauke o usme-noj književnosti Bošnjaka profesoru Šemsoviću je uzela boga-ta riznica građe Avda Međedovića i njegov čuveni ep „Ženidba Smailagić Meha”, što potvrđuju mnogobrojni naslovi naučnih ra-dova, među kojima su neki od njih: „Međedovićevo pre/obliko-vanje epskog sižejnog obrasca”, „Od ‘Smailagić Mehe’ Ahmeda I. Šemića do ‘Ženidbe Smailagić Meha’ A. Međedovića”, „Glas pjesnika u epici Avda Međedovića” i nadasve njegova doktor-ska disertacija u kojoj se on bavi Avdom Međedovićem, našim najpoznatijim narodnim pjevačem, u knjizi: „Epski svijet Avda Međedovića”. U toj opširnoj naučnoj studiji Šemsović predstav-lja bošnjačku epiku u historijskom i teorijskom presjeku, nudeći odgovore o historijatu bilježenja i zanimanja za bošnjačku epiku, počevši od 1530. godine, kada nam stižu prvi glasovi o bošnjač-koj usmenoj epskoj pjesmi od Slovenca Benedita Kuripečića, po-tom od putopisca Evlije Čelebije i sarajevskog hroničara Mula Mustafe Bašeskije. U tom odjeljku je, također, dat i hronološki popis bilježenja usmene epike Bošnjaka, počev od Erlangenskog rukopisa, nepoznatog autora, preko Vuka Karadžića, Vuka Vrće-vića, Luke Marijanovića, Koste Hermana, Mehmed-bega Kape-tanovića Ljubušaka, Milmana Perija, Alije Nametka i dr.Zadatak ove književne i naučene studije „Epski svijet Avda Međedovi-ća” je, prije svega, kontekstualiziranje Međedovićevog repertoara unu-tar bošnjačke narodne epike, prepoznavanje naslijeđenog i preobliko-vanog unutar njegovog epskog svijeta, a s ciljem sagledavanja raznoli-kosti značenskih slojeva u razumijevanju Međedovićeve inovativnosti.Naučna studija „Epski sviijet Avda Međedovića“ teži da kroz nekoliko postupnih razina sagleda poetiku epskog svijeta kao umjetničke krea-cije pojedinca unutar kolektiva, čime će se kontekstualizirati Međedo-vićev epski svijet unutar korpusa sandžačke epike, epike Bošnjaka i u širem kontekstu južnoslavenske epike.Tema istraživanja i naučnog interesovanja profesora Šemsovića je-ste i neiscrpan izvor informacija, bošnjački ljetopisac, Mula Mustafa Šefki Bašeskija, hroničar svog vremena, Sarajeva s početka XVIII vijeka, kojim će se Šemsović baviti u nekoliko svojih naučnih ra-dova, smatrajući to djelo važnim za prepoznavanje i razumijevanje ukupne nematerijalne kulture Bošnjaka, a posebno principa života u periodu stagnacije kulturne tradicije Bošnjaka, jer sam sistem fol-klora je ideja koja donosi složene tradicijske slike koje su nastajale stoljećima i u sebi apsorbirale brojne raznolike obrasce koji se me-đusobno stapaju. Neki od radova nose sljedeće naslove: „Bašeskijine folklorističke zabilješke – igra, svirka i pripovijedanje“, „Bašeskijine folklorističke zabilješke – narodna medicina“, „Bašeskijine folklori-

stičke zabilješke – predskazanja i snovi“, „Bašeskijine folklorističke zabilješke – narodna vjerovanja i sujevjerja“.Uvijek inspirativna i neiscrpna tema istraživanja i interesovanja mnogih naučnih radnika, pa tako i profesora Šemsovića, bile su sevdalinke, koji se kroz svoje mnogobrojne radove bavi, počev od formulisanja odre-đenih pojava i pojedinačnih motiva, pa sve do toga kako sevdalinka pamti kulturni identitet Bošnjaka. Naslovi u časopisima o ovoj temi: „Ženska odjeća u sevdalinci“, „Mjesto kletve u sevdalinci“, „Sevdalin-ke o ašikovanju“, „Sevdalinka i ljubav prema domovini“, „Ženski glas u sevdalinci“, „Kako je sevdalinka pamtila kulturni identitet Bošnjaka“, „Mostar u sevdalinci i sevdalinka u Mostaru“, „Preplitanje bosanskog i orijentalnog u bošnjačkoj usmenoj lirici“.Intelektualno polje djelovanja profesora Šemsovića je široko i sveo-buhvatno. Jedan od segmenata njegovog rada i bavljenja afirmacijom bosanskog jezika je našlo direktno uporište i etar odakle se širi znanje. Šemsović je saradnik Zavoda za vrednovanje kvaliteta obrazovanja i vaspitanja i Zavoda za unapređenje kvaliteta obrazovanja i vaspitanja u Republici Srbiji, odakle potiču svi odgovorni poslovi u smislu rukovo-đenja i koordiniranja testiranja znanja naših đaka na završnim ispitima, da napomenem da je profesor jedan od autora Zbirke zadataka za bo-sanski jezik, koji se sa saradnicima svojih timova već godinama bori da svi ti poslovi iznesu na najadekvatniji način.Šemsović je jedan od autora i realizatora prvog seminara za Bosanski jezik i bošnjačku književnost u Republici Srbiji akreditovanog od stra-ne Ministarstva prosvjete i Zavoda za unapređenje obrazovanja i vas-pitanja. Seminar je kao vid edukacije bio način da Šemsović sa svojim saradnicima pruži podršku prosvjetnim radnicima širom Sandžaka u poboljšanju kvaliteta nastave na bosanskom jeziku.Kada se u cjelokupan sistem obrazovanja u Sandžaku uvodio predmet Bosanski jezik sa elementima nacionalne kulture, kada nije bilo ni po-mena da će postojati današnji udžbenici, jedino iz čega smo mogli do-bijati znanje bile su skripte profesora ŠemsovićaNjegova misija se na završava tamo gdje stavi tačku na završen naučni rad. Naprotiv, on svoja naučna promišljanja i istraživanja rado dijeli sa svojim studentima i svojim bližnjim saradnicima. Rad na Katedri filoloških nauka na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru i Odsjeku za književnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta u Sarajevu je potvrda takvog nesebičnog i nadasve stručnog djelovanja profesora Šemsovića, čiji sam i sama svjedok kao student DUNP. To su bili sati ‘saznavanja’ o sopstvenom identitetu, o kulturi i tradiciji koju živimo, a sa kojom se nismo do tada, nažalost, upoznali na adekvatan način.To su bili sati upoznavanja i prepoznavanja sopstvenog etničkog identiteta, sati koji su doveli do sazrijevanja i formulisanja jasne slike sopstva i identitarnosti. Kroz mentorski rad naučnih djela, se-minarskih i master radova, profesor Šemsović pokazuje nesebičnu podršku i potporu svojim studentima.Tople riječi preporuke bile su, a vjerujem da su i dalje, vjetar u leđa studentima koji su jedva čekali da prisustvuju predavanjima jednog od najomiljenijih profesora na univerzitetu.Gostovanja na raznim tribinama, naučnim skupovima i okruglim sto-lovima bili su mjesto i način više da promoviranjem afirmira svakog mladog pisca, svakog ko ja za bosanski jezik i bošnjačku kulturu i knji-ževnost učinio i najmanji pomak.

76

KULTURA

fakulteta Univerziteta u Sarajevu je od 2005. godine; godine 2017. je biran u zva-nje vanrednog profesora na oblasti usme-na književnost. Kao docent doktor an-gažovan je na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru. Bavi se usmenom knji-ževnošću, njezinom relacijom sa savre-

menom bošnjačkom književnošću, kultur-nom historijom Bošnjaka. Saradnik je na različitim projektima sa Bošnjačkim naci-onalnim vijećem u Srbiji na polju obrazo-vanja na bosanskom jeziku.

Autor je knjige: „Epski svijet Avda Međedovića“ (Narodna biblioteka „Do-

sitej Obradović“, Novi Pazar, 2017), pri-ređivač: „Munib Maglajlić, 1945–2016“ (Behar, Zagreb, 2016. / Tematski broj časopisa); „Divan [Ahmed Gurbi-baba]“ ( Novi Pazar, u pripremi). Recenzent je i urednik brojnih izdanja na bosanskom jeziku, udžbenika, te Zbirke zadataka iz bosanskoga jezika za završni ispit u osnovnom obrazovanju i odgoju za škol-sku 2016/2017. i 2017/2018. godinu (Za-vod za vrednovanje kvaliteta obrazova-nja i odgoja i Просветни преглед д.о.о., Beograd 2017. i 2018) itd.

Radovi, ogledi i prikazi (preko šezde-set naučno-istraživačkih radova) objavlji-vani su mu u časopisima koji izlaze na te-ritoriji bivše Jugoslavije.

Sead Šemsović živi i djeluje u Novom Pazaru i Sarajevu, naizmjenično. Oženjen je i ima dvoje djece.

„Na osnovu svega toga, žiri je jedin-stven u stavu da je prof. dr. Sead Šemsović uvjerljivo najkonkurentniji kandidat za ovogodišnju dodjelu nagrade „Amir Dau-tović“, stoji, između ostalog, u obrazlože-nju žirija. u

Šemsović: Rahmetli AmiraDautovića doživljavam kaopreteču bosanskog jezika uškolskoj nastavi u Sandžaku„Nagrada predstavlja koliko je neka društve-na zajednica prihvatila, ocijenila, razumjela neki individualni trud čovjeka kao pojedin-ca. Ova nagrada znači mi posebno, iz razlo-ga što nosi ime Amira Dautovića, čovjeka koji je, vjerovatno, prvi nakon 90 godina od zabrane upotrebe imena Bosanski jezik, upotrijebio ime Bosanski jezik u nastavnoj administraciji, kao predmet u okviru medre-se Gazi-Isabeg u Novom Pazaru devedesetih godina. Amir je nastavnik koji je prvi pravio planove i programe i prvi potencirao upra-vo ovu ideju o bosanskom jeziku u nastavi. Mi smo to kasnije, preko BNV-a proizveli. Danas imamo negdje oko 17.000 učenika u sistemu obrazovanja na bosanskom jeziku u predškolskoj, osnovnoj i srednjoj školi i time Amira Dautovića doživljavamo kao nekog preteču u ovome čime se mi danas bavimo. Tako da je ovo nagrada koja treba da zaživi na način na koji ćemo bolje razumjeti koji je značaj obrazovanja na bosanskom jeziku i koliki je značaj da se svi zajedno udružimo i ujedinjenim snagama borimo za što kvalitet-nije obrazovanje na prostoru Sandžaka i što kvalitetnije nastavnike koji će predavati taj

predmet. Jedan od važnih koraka jeste i ofor-mljenje ili pokretanje studijskog programa Bosanski jezik i književnost na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, što će otprili-ke biti jedno zaokruženje ovog procesa ob-razovanja na bosanskom jeziku u Republici Srbiji“, rekao je dr. Sead Šemsović, univerzi-tetski profesor i ovogodišnji laureat nagrade „Amir Dautović“. Na pitanje šta ga u njegovoj karijeri najviše is-punjava i na šta je najviše ponosan, odgovorio je da mu je teško nešto izdvojiti, jer mu svaki dio karijere predstavlja posebnu ljubav i da su u pitanju različite dimenzije posla. „To pitanje je slično onome kada malehno dijete pitamo voli li više baba ili majku – znači, u pitanju su različite ljubavi, različiti poslovi. S jedne stra-ne je naučna oblast kojom se čovjek bavi, kao i književno-historijska oblast, s druge je oblast koja se tiče nastavnog obrazovanja, izvođenja kvalitetne nastave, vlastitog sazrijevanja kao nastavnika i kao čovjeka, a u ovom slučaju, i proizvodnje novih kadrova. U pitanju je je-dan širok izbor različitih bavljenja i svaki od njih je bitan za društvenu zajednicu. Od nekih društvena zajednica ima veću korist, kao npr. udžbenici za osnovnu školu u odnosu na neku literaturu koja je uže stručnog usmjerenja, jer je manji broj ljudi koji će biti zainteresirani za usko specijaliziranu temu. Čovjek popunjava svoje društveno bavljenje sa više različitih as-pekata svog angažmana.“

O nagradi Kulturnog centra „Amir Dautović“

Nagrada „Amir Dautović“ ustanovlje-na je u avgustu 2017. godine. Prošlo-godišnji, ujedno i prvi njen dobitnik/dobitnica bila je književnica iz Novog Pazara Šefka Begović-Ličina. Prethod-ne godine dodjelu ove nagrade podrža-lo je Ministarstvo kulture i informisanja kroz sufinansiranje projekata u oblasti nacionalnih manjina u Republici Srbiji.Ova nagrada ustanovljena je u znak sjećanja na rahmetli Amira Dautovića, profesora bosanskog jezika i književ-nosti. Po uzoru na njegov rad i zala-ganje, ovu nagradu Kulturni centar dodjeljuje za: (1) afirmaciju kulture suživota, sa ak-centom na afirmaciju bošnjačke tradi-cije i bosanskog jezika (kroz književ-nost, novinarstvo i ostale javne sadr-žaje) / pod ovim se podrazumijeva i materijalna i nematerijalna kultura;(2) predstavljanje grada Novog Paza-ra kroz pojedinačno i grupno djelova-nje na polju obrazovanja, kulture i sl. izvan grada (Ambasadori Novog Paza-ra) u minuloj godini.Nagrada je jedna i nedjeljiva, sasto-ji se od Plakete i novčanog iznosa od 45.000 dinara (neto).

n Hasna Ziljkić, predstavnica Kulturnog centra Novi Pazar; Šefka Begović-Ličina, prva laureatkinja nagrade Kulturnog centra “Amir Dautović”, prof. dr. Sead Šemsović, ovogodišnji laureat, Suada Dautović, supruga rahmetli Amira Dautovića po kome nagrada nosi ime, Melida Rebronja, predsjednica Društva za bosanski jezik sa sjedištem u Novom Pazaru

77

KULTURA

Ašikovanje nije lako definisati, sistematizovati, analizirati, a pogotovo rekonstruisati. Nijed-

na savremenost, pa ni naša, nije dovolj-no duboka niti prostrana da sebi objasni ašikovanje, njegov red i poredak. Kao duhovna polivalentnost i emotivna vi-šedimenzionalnost, ašikovanje ima uni-verzalnu istinu arhetipskog odnosa muš-karca i žene u minulom vremenu, punog čednosti i romantizma. To je svojevrsni kulturni fenomen i poetsko emotivna drama ljubavi, dogovorenih i neželjenih brakova, sukob strasti, časti i morala, ljubomore i osvete.

Svoje etimološko značenje temelji na turskoj riječi ašik, koja znači lju-bav, ljubavni zanos, čežnja za nečim... U leksikonima i rječnicima stranih rije-či i izraza, pojam ašikovanje se tumači kao vođenje ljubavnih razgovora, ud-varanje, vođenje ljubavi, milovanje... Formalizacijom života, novih običaja i shvatanja, ovaj pojam gubi svoje arha-ično značenje dobijajući nove definicije, te se tako širi semantičko polje ašiko-vanja, u kojem se kriju dva značenja: jedno autentično i drugo pragmatično, iskrivljeno i nepotpuno. S toga na pro-storu multikulturalnog i višekonfesi-onalnog Balkana ne postoji opštepri-

hvaćena definicija ovog fenomena. Pun stidljive čistote i žudnje, običaj se ne može drugačije definisati sem kao ud-varanje, odnosno, vođenje ljubavnih razgovora, ali i kao ljubavna čežnja i zanos, međusobno dopadanje, taktika i strategija osvajanja, bolna radost, ča-rolija zavođenja... Ne bi smo pogriješili ako ašikovanju dodamo i nešto što mu najprirodnije priliči: izazov, igru, rado-znalost, strepnju, sumnju.. Ašikovanje se može poistovetiti sa arhetipom čiste

ljubavi. Sve izvan takvog tumačenja, kao što je vođenje ljubavi, milovanje, ili bilo kakav tjelesni dodir, ne spada u izvorno ašikovanje. Kao arhaična forma života, ašikovanje je napor i muka da se skroji život u dvoje, kroz bravuroznu vještinu zavođenja, laskanja, pretvara-nja; stvaranje bliskoskosti, kroz priče u kojima je puno toga skriveno, prisutno i odsutno. Iz ovakvog poretka značenja ovog običaja uočava se da ašikovanje posjeduje čednost i tjelesnu distancu iz-među dva lica.

Ono što se malo zna jeste činjenica da ašikovanje nije turski, arapski, per-sijski, ili nečiji drugi, već običaj balkan-skih muslimana, ponajprije i ponajviše bosanskih. Iako ogromna većina misli da je preuzet od Turaka, ašikovanje je originalna tradicija bosanskih pro-stora u predosmanskom, osmanskom i kasnijem periodu, čije se varijante, uz simbiozu i prožimanje različitih kul-turnih uticaja, javljaju i u Hrvatskoj, Vojvodini, južnoj Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji. To da je Bosna postojbina ašikovanja i njen istinski imenitelj, fun-damentalna je karakteristika i najvrijed-nija značajka ovog običaja, i tu poseb-nost treba sa uvažavanjem poštovati, a možda i kao kulturno nasljeđe zaštititi.

AŠIKOVANJE, alhemija meraka i čistote ljubavi

Esej

n Piše: Ramiz HADŽIBEGOVIĆ

U jednom dužem periodu na našem prostoru, ašikovanje je, sasvim običnom ljudskom živo-tu davalo poseban smisao i značenje. Bila je to gotovo nevidljiva, sveprisutno naglašena običnost, nešto veoma neoformljeno i rasprostranjeno, kao aktivno mjesto života, nešto što se ne izdvaja i ne izdiže iznad života; nešto duboko naše ali, sa ove vremenske distance, savremenim generacijama teško dokučivo i shvatljivo. Ta neobična etnološko-antropološka, istorijska, psihološka, sociološka filozofija života, bila je druga priroda naših predaka, koja je vladala njima, prisutna, očigledna, pa ipak prikrivena, ukradena, zaklonjena, pritajena.

78

KULTURA

Kao onovremeni damar, ovaj kulturni obrazac mogu baštiniti i druge nacional-ne zajednice, ali u formi i oblicima koji su autentični njihovoj tradiciji.

Teško je utvrditi od kada ovaj običaj vuče korijene. Možda je njegovo najbli-že određenje pojava sevdalinki, jer je poznata činjenica da idu zajedno. Me-đutim, postoji jedina nepoznanica: šta je prvo nastalo, ašikovanje ili sevdalinka? Bilo kako, sevdalinka je bila nezaobila-zna pesma u izlivima nežnosti i emocija. Kroz sevdalinku se kazivala ljubav, bol i želja; pesmom se slala poruka.

Ašikovanje se suprotstavlja svemu strogom i zadanom, normiranom, po-drazumijevanom, farsičnom, eksponi-rajući čulnost, pohotu, tvrdu običajnu svakodnevnost, ovozemaljsko, elemen-tarno. Mudri znaju da nebesa i zemalj-ska zbivanja uvek stoje u vezi jednako kao što između ljubavi i ašikovanja po-stoji trajna i tajna veza. Ašikluk zastupa i brani ljubav koliko i život, jer se u nje-mu naslućuje, ako ne i potpuno otkriva smisao života; ljubav koja uzdiže od za-nesenosti do melodrame, ljubav koja se gubi i zatrpava.

Ašikovanje je povlastica neke odsut-ne stvarnosti, čiji smisao ne dosežemo, ako ne sagledamo suštinu društveno-so-cijalnog konteksta. Bilo je to vrijeme istinske poniznosti turske imperijalne moći, koje se gušilo u sopstvenim pro-tivrječnostima, bez komocije, sigurnosti i čednosti. U takvim uslovima, patrijar-halni moral je znao biti surov, brutalan i bezuman za sve one koji se nisu pridr-žavali uobičajenog kodeksa ponašanja.

Teško je naslućivati šta je bilo logično a šta nije, šta realno a šta irealno, šta je moralno a šta je amoralno, povezano i nepovezano, shvatljivo i neshvatljivo, moguće i nemoguće. Nasuprot tome, bujala je mladost puna uzvišenosti i niskosti, straha i odvažnosti, egoizma i nesebičnosti, zrelosti i nezrelosti, bez svijesti o punoj istini o sebi, jer ljubav kao sloboda iznad moralnih zidina po-kušava se suprotstaviti okovanoj mo-ralnosti i izvitoperenoj društvenosti. Trebalo je živjeti sa patrijarhalnom sre-dinom na izvjesnom odstojanju pa i sa samim sobom, bez obzira što su ljubav i ljepota tek povlašćeni trenuci.

U tom polusvjetlu paradoksa i na poludistanci, odvijala se prava drama ljubavi, kao prvorazredna dimenzija ljudskog načina prisustva životu, vital-nih vrijednosti i osjećanja, gdje ljubav, kriomice i stidljivo postaje spontano lično iskustvo koje je dovodilo do bra-ka. I baš zbog toga, ašikovanje se uka-zivalo kao izlaz iz zamke svakodnevice; kao zaokret koji mijenja sudbine i ruši sve granice; kao pobuna protiv strogih sudija i čuvara reda, moralnog poretka, neprikosnovenosti i vječnosti principa. U osvajanju dragocjenog komada živo-ta, koji bi im ponudio drugačiji smisao, mladi su žurili za svojim neotkrivenim svjetovima, svejedno što nisu sasvim svjesni šta i koliko traže, koliko mogu i koja ih sve ograničenja čekaju. To je bio način da se život oslobodi fatalne prožetosti samoće sa energijom koja je uspostavila novi red životu i njegovim vrijednostima.

U dubokoj uskraćenosti život je naj-življi i najluđi, a ašikovanje je otvorena igra u kojoj se visoko i nisko, moguće i nemoguće ne odvajaju, gdje banal-nost ima svoju fantastiku i čaroliju, što je svojstveno uznesenim dušama. Ta emocionalna igra ima energiju, jasnoću, dubinu i sposobnost da izrazi prave emo-cije, ponekad i snagu koja sve nadilazi, ali ne preko granica koje bi potkopale njihove nataložene iluzije o sebi. Koliko su običajne norme bile kruće, želja za prostorom, za nebom, mjesečinom, za pjevanjem, bila je veća, burnija, snažni-ja. Istinska ljubav je razbijala neprirodno podignute zidove, označavajući trijumf kakve takve slobode. Bio je to trijumf ljubavi koja preskače sve fizičke barijere, u metafizičkom prostoru bez ograničenja. Uostalom, otkad je svjeta i vijeka, uspo-stavlja se i ruši određeni poredak stvari, običaja i navika, i to baš onda kada staro remeti i osporava pojavu novog.

Filozofija ljubavi, o kojoj govorimo, posjeduje sopstvenu kulturu, dinamiku, pravila, djelotvornost, osjećajnost i mi-stiku, ali i razna prekoračenja, otkače-nost i šeretluk. Dakako, zakon tradicije koji se naslijeđivao i poštovao bio je izričit u tome da nema nikakvih fizičkih kontakata između momka i djevojke. Takvi junaci specifičnog mentaliteta, kad se begenisalo, sevdisalo i uzdisa-lo, znali su za granice, manje ili više spontane ili nametnute, za romantiku punu melodičnog smisla. Bila je to fi-lozofija i alhemija čudnog karaktera, puna spontanosti, radosti akcije, mera-ka, pristojnosti, povjerenja, poštovanja date riječi, ali i filozofija bola, smjeha, suza, pjesme; filozofija koja iritira i od-mara, pokreće i potresa, kao jasnost i utemeljenost muško-ženskih odnosa. I ma koliko su društvene konvencije bile stroge, posebno u uslovima gdje se vrela emotivna i životna stvarnost ne pokla-pa, preko njih se ašikovanje prelivalo, nekad više, nekad manje, nekad vidlji-vije, nekad skrivenije, jer komunikacija između momka i djevojke bila je živa, neposredna, prepuna želja, zamisli, oče-kivanja, bez namjere da se priklone za-htjevima roditeljskog razuma i istine.

Ašikluk je imao svoj izraziti dramski karakter, sa scenom, glumcima, fabulom, scenografijom, kostimografijom. U nje-mu je sve pulsiralo, živjelo, kretalo se i prelivalo. Bile su to predstave i rituali za dvije osobe, za one koje život kao nagon

79

KULTURAza igrom, kao neočekivanost i avantura, opsjeda. Mnogi su u tom odnosu polagali ispit iz glume i retorike, sa i bez treme i varljive iskrenosti. Na otvorenoj sceni, na parčetu teško stečene teritorije, iznad kojih su nebo i zvjezde, mladi su svoju istinu sa lakoćom razmjenjivali i dodiri-vali: riječ po riječ, strofa po strofa, šala po šala, pjesma po pjesma, i sve tako kroz priču jedno drugo su primicali sebi. U toj igri zavođenja, udvaranja, osvaja-nja sve je izlazilo iz njih, iz njihove kože i ulazilo u sferu zamršenog, nedoreče-nog, u sferu koja razumijevanje kao na-por čini smislenim. Ašikovalo se bez pre-daha, svejedno da li je realnost zatrpana maštom, iluzijama, nadanjima. Možda je zato sjaj u takvoj igri da spaja nemoguće, da zgušnjava zbivanja, uvećava drama-tičnost. Kao što postoji umjetnost sev-disanja, akšamluka, meračenja, postoji i umjetnost ašikovanja.

Uostalom, patrijarhalnost i ašikova-nje su u suštini bili u istoj mentalnoj ma-trici, od čega balkanska sredina u svojoj emotivnoj nepostojanosti uvek duboko pati. Kao moralni korektivi, braća, ro-đaci, bliski prijatelji pa i čaršija, bili su čuvari reda i poretka, tradicije obraza i običaja. Kolektivna saglasnost za ženid-bu ili udaju i prećutni konsenzus unu-tar porodice ili zajednice, bilo je čvrsto pravilo. Bilo je to vrijeme koje je po-sjedovalo svoj obraz, uprkos ogoljenom životu malog čovjeka čudne mitologije jedne stvarnosti, vrijeme u kojem je naj-teže bilo pomirit emociju, strast i mla-dost sa normama i običajima.

Kao pritvorna patrijarhalna idiličnost, u ašikovanju se lako prepoznaje svaki vid slobode koji se probija iz odaja najstroži-jih moralnih normi. Između privida i su-štine, tajne i čednosti, između stvarnosti i zamisli, strasti i ostrašćenosti, fanatizma i razumijevanja, zbivanja i sudbine, iluzije i utjehe, ašikovanje je metafora i paradi-gma živog života, ljudske potrage, nemi-ra, begstva iz sebe i od sebe, sažimanja života u život, igre u tamnoj kratkoj noći koja život znači. Ašikovanje nije namje-šteno, još manje je bilo prirodno savrše-no, ali je plenilo lakoćom i prirodnošću svoje lukave mudrosti, jer je u njemu srce glavni svjedok čulnosti. Ugrađeno u tvrdu realnost kao strepnja, kao sinergija čulnog i nadčulnog, priželjkivanje i iščekivanje, ašikovanje je traganje za sobom i svojom polovinom. Ljubav, kao nebeski dar, koja danas djeluje pomalo čežnjivo i prizivaju-

će, doživljena kao autentična spona ovo-stranog i onostranog, mijenjala je ljudske živote poslije kojih je njihova sudbina li-čila na legende i priče. Ukratko, ašikova-nje povija život kao plamen, raznosi kao dim, vije kao žito poslije vršidbe...

Kao visoko patrijarhalni etički feno-men, kao spomenik ljubavi, ašikovanje je relikvija običaja svete snage i čistota lju-bavi. To je jezik oslobođenih srasti, slika i predstava ljubavi, što ponekad ne može da se definiše i izrazi, jer probija logiku kanonizovanog poretka stvari. Prokazu-jući negdašnju stvarnost i odajući život, u ašikluku prepoznajemo oblike druge običajnosti i kulture, koja je današnjoj generaciji nepoznata i neshvatljiva. Ono što ašikovanju daje najveću vrijednost ne može se ni sa velikom vještinom moći izražavanja izreći. Jer, najveći dio svakog običaja, pa i ovog, ostao je zamračen, čak i onaj dio koji je u svjetlosti i koji nije bez varki i privida. Zato, ovaj običaj ne može stati ni u jednu riječ ili pojam, ni u jed-nu filozofiju ili terapiju. To je svetlucavo svjedočanstvo puno čudne magije, arhaič-nih tajni i blagodarene prošlosti, ali i priča o dobu izmjenjenih vrijednosti, vremenu

nerazumijevanja i usamljenosti; to je glas intimnosti jednog vremena i života, nešto što doživljavamo kao blisko i začudno.

Kao značajna dimenzija prošlosti, ašikovanje se može ocjeniti kao druš-tveno ponašanje koje je usporavalo ljudsku tragičnost ovozemaljske prola-znosti, izvan svoje stvarnosti. I danas, kada sveprisutna instant ili sajber ljubav doživljava globalnu eksploziju, ašiko-vanje, izbačeno iz kolosjeka vremena, ima svoju misteriju, magiju, zaumnost, energiju. Stvarnost u kojoj živimo po-maže da više slutimo, a manje da sudi-mo o vrijednosti i smislu tog fenomena, uvjereni da se autentičan glas ašikova-nja kao cjeline, može shvatiti samo iz dubine sudbine aktera toga vremena. U njemu se mogu otkriti trajne supstance života i filozofije ljudskog načina posto-janja ljubavi. Na njegovim ostacima, kr-hotinama i dodacima, ono će uvek ostati nedorečeno, a ako se i na tome očuva i zadrži, može predstavljati nadu i izazov za pravu ljubav koje sve manje ima. u

(Odlomak iz dužeg teksta o ašikova-nju, koji će biti objavljen u novoj knjizi eseja kulturnog nasljeđa i baštine).

Publicista Ramiz Hadžibegović, politikolog po obrazo-vanju, poslednjih godina se bavi istraživanjem i tuma-čenjem balkanskog etnološkog nasljeđa. Autor je zapa-žene studije „Blisko kraju“, u kojoj je obradio dvadese-tak pojmova iz materijalne i nematerijalne baštine ovog podneblja. Hadžibegović priprema novu knjigu u kojoj će nastaviti svoja etnološko-esejistička kazivanja o ljudima i običajima sa Zapadnog Balkana.

80

KULTURA

Gem! Set! Meč! Srebreni sam Losos. Rodili su me u

burnim i moćnim vodama Balkana. Moj Otac – Losos, bio je, prema predanjima i legendama nekih riba što sam ih susretao i susrećem tokom svog bivstvovanja u uzvodnonizvodnom plivanju, jedan od nekoliko dijamantskih Lososa, najboljih plivača koji su mogli da se sretnu u nje-govu Vremenu. Mati je bila i još uvijek jeste briljantna Lososkinja koja danas malo teže pliva ali i dalje pliva. Ponosan sam na svoje riblje porijeklo. Moje dede su, svaki u svojoj vodenoj okolini, bili vođe. Njihove lososkinje bile su pleme-nita roda i izrodile su im najjače mlade losose koji su mogli da se vide u rijeka-ma Balkana i Evrope, a kad sam sebi la-skam kažem i Svijeta. Njihovo plivanje uvijek su pratila jata lososa. Ponekad je tu bilo i drugih riba koje nisu mogle da izdrže tempo što su im zadavali moji pretci. Sve ove preddispozicije dovele su me do toga da već u svojoj mladosti po-stanem veoma ugledan Losos u okolini gdje sam učio da plivam. Moj otac Losos bio je uvijek prezauzet svojim brzim pli-vanjem uzvodnonizvodno tako da sam većinom sam otkrivao kako plivati uzvodno. Dok sam bio mlad, jato u koje-mu sam plivao bilo je poprilično moćno i urbano. Otkrivali smo vodene struje i muški moćno plivali. Iskakali smo na površinu a onda se zagnjurivali do naj-dubljih i najljepših dubina voda u kojima smo egzistirali. Naše lososkinje bile su glatke, ženstvene, moćne, predobre pli-vačice, sjajne zaštitnice i svakako ele-gantne ljubavnice. Sve one losose koji su čekali na red da se pridruže našem jatu uslovljali smo jednim testom koji je gledajući iz današnje perspektive bio ne-umoljiv i poprilično nemilosrdan. Uglavnom smo znali kada i na kojim mjestima su bile sezone lova na losose. Tada bi novake puštali da plivaju ispred nas. Ako ne bi bili upecani to bi bio znak

da možemo nastaviti slobodno da pliva-mo, a za njih bi to značilo da mogu da nam se pridruže. Ako bi bili upecani mi bi mijenjali rutu svoga plivanja i nastav-ljali dalje. Toliko smo bili sretni vlasti-tim postojanjem i mišlju kako možemo sve da nismo ni primjećivali starije isku-

sne losose koji su uvijek bili tu negdje pored nas. Oni su stalno plivali i mudro kako to samo ribe znaju ćutali. Danas kada otkrivam neke nove ljepote pliva-nja vjerujem da shvatam kako su oni ču-vali sigurnost našeg plivanja. I to je tač-no. Većine njih uglavnom nema. Neki su ulovljeni, neki su ostarjeli, neki su pre-daleko otplivali. Danas ih se sjećam i nazdravljam u njihovo ime. Nazdrav-ljam Čuvarima Naše Mladosti. Bili su se u jednom momentu pojavili neki novi lososi koje sam vrlo rijetko ili skoro ni-kako viđao u našim vodama brbljajući da su to ustvari bili lažni lososi zaduženi za raskol u našim vodama. Čvrsto vjeru-jem da to nije istina. Jer sjećam se da su oni čuvali naše plivanje i mladalački duh. A ustvari oni su bili lažni lososi!, to znam jer za one neupućene losos je riba

a ribe ne govore niti sa drugim ribama imaju komunikaciju, niti izdaju svoje lo-sose ma kakva situacija bila jer mi! loso-si jednaki smo, bez obzira u kojim voda-ma živjeli, štitimo jedni druge. Ako treba krenuti i na ajkule da bi zaštitili lososa iz našega jata to ćemo i uraditi. U porodici sisara mi jesmo posebna vrsta riba. Naša prirodna zaduženja razlikuju se po stilu tradicionalnog razmnožavanja – između svega, obično to radimo na izvorištima matičnih rijeka u kojima obitavamo. Lo-soskinje s kojim smo produžavali vrstu ostaju na izvorištu sa jajima dok se ne izlegu i zaplivaju svoj prvi vodeni ples nizvodno. Mi – lososi mužjaci, spušta-mo se nizvodno pa se opet vraćamo. Samo posebnim među nama dozvoljeno je da se razmnožavamo i na izvorištima i tokom plivanja. Moja prva prava Lo-soskinja se pojavila niotkud. Ne znam kako ali odmah sam znao da je vrijeme plivati sa njom prema izvoru kako bi ostavili trag svoga postojanja. Nakon iskrenog, strasnog, originalnog, moćnog plivanja sa mojom prvom bronzanom Lososkinjom nastavio sam sa plivanjem uzvodno nizvodno. Tada se desilo što ni-kome od riba nije prijalo. Bez prethod-nog upozorenja novaka bili smo prepu-šteni ribarima koji nisu poštivali norme sportskog ribolova. Oni su svoje štapove zamijenili dinamitom i htjeli su preko noći da pohvataju sve najveće losose naše rijeke. Ne znam kako sam preživio ali znam da sam preživio. Većina najve-ćih od kojih sam učio da plivam i od ko-jih sam učio etiku ribljeg življenja na-stradali su od lažnih ribara i njihovog dinamita. Vodene detonacije bile su toli-ko jake da su ribe letile metrima iznad vode naknadno beživotno padajući na površinu. Mene je spasila intuicija koje možda i nisam bio svjestan. Čuvajući nastavak mog plivanja stariji čuvari su plivali u danima i vodama budućnosti štiteći sve nas kako bi danas svojim po-

L O S O SIz neobjavljenog romana General u dvokrilcu

n Piše: Dijan ... KALAČ

81

KULTURA

našanjem i ribljim jezikom dao i dali do znanja da im nismo zaboravili kršenje pravila igre. Nakon jakih detonacija vo-dene struje su me nosile katkad svje-snog, katkad podsvjesnog, katkad ne-svjesnog ka nekim drugim dijelovima naše rijeke i drugih rijeka. Godinama sam plivao sam. Nailazio na našu vrstu koja se sporazumijevala drugačije. Ula-zio sam u zone nekih drugih ribolovaca koji nisu kršili pravila igre u ribolovu. Tokom godina šutnje i traženja adekvat-nog odgovora zašto su nestali pravi loso-si postao sam a da nisam ni osjetio enor-mno velika riba koja je došla do izvora svakog većeg balkanskog i evropskog izvorišta ostavljajući Lososkinje da ču-vaju naša jaja trudeći se da joj uopšte ne zapamtim lice. Nakon predugog lutanja upoznao sam se sa najvećim i najbržim lososima rijeka u kojima sam bio gost. Oni kao da su znali za tugu, ćutnjom su odobravali moje boravke u njihovim zo-nama i uvijek sam bio praćen od strane mladih Lososa. Oni su mi pokazivali gdje se nalaze ribolovci i tada sam sa najhrabrijim među njima skakao na po-vršinu samo da lovcima pokažem svoju čistu srebrenu boju i veličinu kakvu do tada nisu viđali. To sam radio iz inata na-spram njihove gladi prema mome mesu. Pokazivao sam im svojim skokovima koliki i kakav jesam dajući im do znanja da me nikad neće imati. Moji domaćini u nekim velikim vodama pokazali su mi zone sportskih ribolovaca koji su hvatali losose iz razonode i ljubavi naspram lo-sosa a onda bi ih puštali. Tada sam odlu-čio da ću jednom od njih dozvoliti da me

uhvati. Mjesecima sam kružio i birao či-joj udici da se prepustim. Naposlijetku pronašao sam najboljeg i uz poštovanje naspram štapa koji drži ruka puna etike i pravog sportskog duha prišao sam udici i dopustio rizikujući život da mi se zakači za lijevu stranu vrata. I danas imam ogroman ožiljak od udice na vratu. Na lijevoj strani vrata. Nisam se bojao. Ni-sam se koprcao. Nije me bilo strah smrti. Mislio sam o svojim malim ribama i o čuvarima. Da! O čuvarima. Ljudima koji su nas čuvali od udica i loših lovaca. Sportski ribolovac nije mogao da vjeruje kako je tolikog lososa uhvatio bez muče-nja i bez natezanja svoga štapa. Otkačio je svoju zlatnu udicu iz vrata i zaista me pustio da nastavim dalje plivati. Nakon dugog lutanja napokon sam se vratio u svoju matičnu vodu. Neki novi lososi plivali su našim prostorom. Govorili su kako su oni odvajkada tu ali da im nije bilo dozvoljeno slobodno plivanje. Go-dinama sam ih gledao i šutao. Plivao skoro stalno odbijajući plivati u ovim ja-tima koje su pratile kopije originala... Pronalazio sam neke nove ribe koje su kao hipnotisane plivale onako kako bi im se reklo. Čak sam se i mrijestio nekoliko puta krijući. Moja dva mala Lososa po-nekad plivaju pored mene. Kad god pli-vaju sa mnom učim ih i pokušavam ugra-diti u njih svu moć etike, pravilnog pliva-nja, ribljeg poštenja, a i nemilosrdne borbe za opstanak. Želim vjerovati da će jednom sami otkriti svoju posebnost pli-vanja uzvodnonizvodno i da će se pono-siti svojim porijeklom isto onako kako se i sam ponosim. Plivajući u proteklim go-

dinama otkrivao sam neke losose i lo-soskinje koji su bili približnih generaci-ja. Poznavao sam ih. Znam da sam ih poznavao iako sam bio siguran da se ni-kad nismo upoznali. Naknadno – istražu-jući najmoćnije dubine naših rijeka ot-krio sam da su oni djeca i unuci onih na-ših čuvara slobodnog plivanja. Bili su ogorčeni i plivali su iz inata svima. Po-čeo sam da im prilazim na razne načine, da saznajem sve o njihovom plivanju. Saznao sam njihova riblja imena i poku-šao da se družim sa tim lososima koji uglavnom nisu bili ni svjesni svoga ple-menitog i moćnog porijekla. Nisu znali jedni za druge a plivali su moćno. Počeo sam plivati s njima kako bi pomagao sebi a i njima da se sjete koliko su moćni. Neki su uspjeli da shvate svoju moć br-zog, elegantnog i moćnog leta kroz vodu a neki nažalost nisu. Prisustvo ovih do-brih lososa pomoglo mi je da vratim svo-je samopouzdanje i da počnem da se bo-rim protiv lažnih koji nisu zalužili privi-legije naših rijeka. I dan danas ne odusta-jem. Često skačem iznad površine na najopasnijim mjestima rugajući se nekim novim umišljenim ribolovcima da vide kako sam jači od njih i da se nikad neće osladiti mojim srebrenim oklopom i bije-lim mesom. Kada se spuštam čitavim svojim tijelom i repom udarim o površi-nu prskajući ih vodom po licu samo da bi se sjetili kako su njihovi prethodnici na-pravili nepravdu naspram jata najvećih lososa naše rijeke. I danas me prate neki mladi. To su moji lososi. Oni nisu ni svjesni koliko volim njihovo prisutvo. Uvijek se pravim da ih ne vidim, ali znam sve o njima. Znam njihove očeve i majke losose. Znam sve o njima. Svojim gradskourbanim plivanjem borim se da ugradim u njih kakva riba treba biti da bi nas ostale vrste poštivale a da bi nas se neprijatelji bojali. I taj dan kad sam pro-našao svoju lososkinju, srebrenu lososki-nju bio je dan za sjećanje. Ponovo se de-silo ono kako sam znao da smo nekad i negdje u nekom životu plivali najelegan-tnije i najmoćnije u vodi gdje smo obita-vali ali nisam znao kako to znam. Otišli smo na izvorište. Ona je čuvala jaja a ja sam čuvao nju i jaja. Čekao sam protivno pravilima da naše male ribe krenu a da nas dvoje nastavimo plivati uzvodno ni-zvodno i da nastavim svojim srebrenim postojanjem prkositi lažnim lososima i ribolovcima koji nas nikad neće uhvatiti.

Gem! Set! Meč! u

82

KULTURA

Kvaseći razbeharale grane drve-ća, ispod čijih cvjetova su se krile pokisle ptičice, sitna pro-

ljetna kiša je, miješajući miris behara i trave, kropila po puteljku nakupljenu prašinu. Na Kućištima, pod ostarjelim javorom, na čijem je stablu britvom bilo urezano nečije srce, ovce su, zbije-ne jedne uz drugu, preživale zadnji za-logaj. Zgrčen ispod razbucane kabani-ce, čobanin je od odlomljene vrbovine deljao malu pištaljku.

Iznad sela, tek ozelenjela šuma, mi-risala je na jagorčevinu, ljubičice, ko-prive i đurđevak. Ispod nje, malo niže, žuborila je bistra rječica, u koju su, po-put bisera, sa neba padale kapi kiše. Vr-bove grane savijene do zemlje, krišom su grille bistru vodu, koja ih je uplije-tala poput djevojačkih pletenica. Ispod jednog prla, na ozidanoj vodenici, gu-tajući šum sitnih talasa i topot konjskih kopita, neprestano se okretao vodenič-ki točak. Vodeničar, sjedeći na jednom natruhlom panju, lutajući dunjalukom, snivao je san, bježao od brašnjave praši-ne, koja mu je u nosu mijesila guste sli-ne, udaljavao se od tandrkanja točka na vodi, od jezivog lomljenja kukuruznih i pčeničnih zrna, koja su mu se zabadala u mozak.

Kad mimo vodenice razminuše neki ljudi, tjerajući konja naprijed, na kom je skoro do samara bila povijena svezana žena, vodeničar malo streknu.

- Merhaba, junače. - obrati mu se naj-stariji od njih.

- Merhaba i vama, dobri ljudi. - od-govori im vodeničar, ustajući.

- Haj nam rekni, duše ti, đe je kuća Adilefendije, ovog vašeg hodže.

- A, za njegovu kuću pitate? Ahhaaa! Samo hajte pravo. Eno je, ona što joj iz šljiva viri šiljati krov od šindre. Njegova je ona pouska kuća na sprat sa doljnim bojom od kamena.

- Da l’ je hasijetli, k’o što se priča?- A, bogomi, ne znam. Mene, šućur,

dosle treb’o nije. Vidim, bijeli svijet na-grnuo kod njega, ište medet. A koje vas dobro ovamo kod njega dovede?

- Eh, prijatelju, da je d’o Bog da je dobro, no nije. Šćerka mi, tek udata, ne-vjesta, razbolje se, eve hefta, ništa joj ne moremo.

Vodeničar se zagleda još u ona dva čovjeka pored konja.

- Ovo su mi sin i zet- njen čoek. A, šta ćeš, insana muka na sve naćera.

- Jako, jako, promučit se, nije zgo-reg. Da vam Bog pomogne.

- Amin. - skoro u sebe starac promr-mlja i nastavi put.

Povijenih leđa, gledajući predase, oslonjen na močugu, umoran od dugog puta, čak iz Orahova, Sinanaga je jedva vukao noge. Počesto bi, krišom, izvadio iz džepa kvasnu mahramicu da njom po-kupi znoj pomiješan sa suzama. Kad god bi pogledao ka konju i svezanoj Ajni, presjeklo bi ga nešto oštro preko polo-vine i činilo mu se da mu se cijela đovda polovila. Bila mu je najljepša i najmilija od sve djece, pa je želio vrisnut, zakukat, lomit, zemlju gristi.

- Muho, šta čini? - upita sina, skoro plačnim glasom.

- Umorila se od malopređašnje vri-ske, pa zaspa, jada. - odgovori mu sin, plavook omalehan momak, plave grgu-rave kose i milog lica.

- Neka, neka je, nek prikupi malo snage.

Za konjem, sagnute glave, koračao je i Zaim, visok, crnpurast momak, gu-ste zalizane kose, misleć’ o svojoj teškoj sudbini.

Gledajući u gomilu, pokrivenu de-kom, prisjeti se njihove svadbe, đerde-ka…

Dok je sjedio prekrštenih nogu na šilte, ona je, skoro ne dišući, dvorjela u ćošku sobe. Ponoć je bila već odavno prošla, muzikanti zamukli, ukućani pos-pali, tišina se odmarala.

Ajna, umornih nogu i željna sna, pogleda ka njemu čudeći se njegovom ukočenom pogledu, prikovanom za jed-nu tačku na zidu. Malo ljuta od dugog stajanja, sama podiže duvak i koraknu k njemu. Kad se Zaim ka njoj okrenu da je pogleda, začudi se, razgorači oči.

Zagleda joj se u oči, krupne poput fil-džana, u kojima su svjetlucale odjednom sve nebeske zvijezde i hiljade ogledala. Duge trepavice su joj pravile sjenu do pola zarumenjenih obraza, u čijem se hladu njegov pogled malo odmori. Pr-ćast nosić, sakriven ispod dva oka, po-drhtavao joj je iznad malih usta, crvenih poput zrele jagode, koje su poluotvorene otkrivale dvije nanizane grane bisera. Obučena u kat od hare, kupusi boje, sa malo tijesnim miltanom i svilenicom, is-pod koje joj je drhtala prestravljena đov-da, Ajna nesvjesno malo pomjeri glavu i s nje sfuja šamiju. Crna kosa joj se, po-put grive najrasnijeg vranca, k’ o živa, rasu niz leđa. Tog mu se trena prividje k’ o da je hurija, tek iznikla iz Dženneta. Kad ga miris kolonjske vode zapahnu, Zaim se malo naježi, strese, ali nastavi i dalje gledat u istu onu tačku na zidu.

Ajna ponovo obori pogled ka podu.- Kad te moji prosiše za mene, što him

ne reče da nej. Mogla si odbit. Ja sam već im’o đevojku i nisam šćio drugu.

- Nisam smjela kvrknut od baba i braće, no sam šućela k’o nijema. Nisam ni ja bila razi ovome. - jedva izgovori.

- E, pa, đevojko, urahatiše i mene i tebe. Lijepa jesi, a’l džaba, srce ne bira…

- E, bogomi sam i ja, morebit, srcem šćela drugog. - Ajna mu zainat drsko ot-krati.

Zaima malo začudi njen odgovor, al’ mu bi svejedno.

- Spavaj tu na dušek, slobodno, ja ću na šilte.

Od te noći, mjesecima su se šuteći mimoilazili. Samo je Zaimova majka znala istinu, u osami je dovila da ih Allah spoji, da joj se sin okani Nelke iz Doljnje mahale. Zaklela mu se da joj, dok je živa, ne da u kuću, a ako je

n Piše: Šefka BEGOVIĆ-LIČINA

Džinsko kolo Priča iz knjige “Niska od merdžana”

83

KULTURA

oženi, ni na grob da joj dođe. Nije joj begenisala rod, ni soj, ni zbor, ni hod, nit trag…

Zaim jedne večeri pred babovim navaljivanjem popusti i odobri da mu isprose djevojku po njihovom ćejfu.

Poslije svadbe, svi u selu su im na li-jepom spoju zavidjeli i niko nije primje-ćivao da su oni dvoje mjesecima živjeli kao potpuni stranci.

Ajna je šutke radila sve kućne po-slove, trčala k’o leptirica svakom da pomogne. Skoro svake večeri bi osjetila kad se Zaim iskradao i kad se tek u zoru vraćao.

U početku joj je bilo svejedno, a onda primjeti da ga uzbuđena čeka i da je ti njegovi izlasci počeše boljeti. Kad bi zaspao, ponekad mu se polahko pri-micala, i dugo ga tako posmatrala, mi-sleći kako je pripsan, rumen k’o ružica i lijep k’o slikan. Tako ga gledajući, iz noći u noć, ona jednom sebi prizna da ga voli i bi joj milo.

Od tog jutra, bila je veselija i često se oko njega vrtjela, vazda mu dodajući po nešto, otpoče mu ugađat i zadržavat ga malo duže kraj sebe. Ne prođe mnogo vremena, ona mu postade navika i Zaim poče uživat u tim njihovim razgovorima.

Dok bi Ajna brisala avliju ili prala suđe, gledajući joj zarumjenjeno lice, često je mislio:

- Jes, lijepa, k’o Latinka, Bog je ne ubio, vrijedna i poslušna. Gle, ti mene, pa ja je stao falit’! Šta li mi je što po vazdan na nju mislim? A, Nelka? Šta s njom? O, velahaule, na nom mi ona više ne pada.

Jednog dana, kad nemaše nikog u kući, dok je Ajna kirkitom zbijala pot-ku na ćilim, on joj krišom priđe iza leđa,

obujmi je oko struka, uhvati za kujruk i privuče k sebi.

- Ajnoo…!!!- Kuku, naići će neko. - istrgnu mu se

i zacrvenjena pobježe u mutvak.Od tada, Zaim, noću, više ne presko-

či van kuće. Sretan, hitao je kući, letio k’o u oblacima, a majka mu se, na sva-koj sedždi, Svemilosnom zahvaljivala na uslišenoj dovi.

Ne prođoše ni dva mjeseca te ljepote, sreće, a Ajna se razbolje. U početku je šutjela, pa kasnije plakala, odbijala jelo, prestade da radi po kući, sebe zanemari. Najzad je počela da vrišti, lomi, noktima da grebe po kamenu, zidu. Oči joj posta-doše iskolačene, prave ludačke, sline i bale su joj se slivale niz bradu. Nije zna-la ni šta priča, ni šta radi. Poče se po selu šuškat da je Sinanagina kćer poluđela.

- Zaboga, Fifo, povedite je kod hodže, bezbeli je ograisala, ili joj je ne-što potureno. - savjetovala je Sinanagin-cu jedna bratučeda.

Kad su je peli na konja, Ajna se ko-prcala, otimala, cijepala bluzu, pa je ko-nopcem svezaše…

Pred kamenom kućom, dočeka ih Efendinica, jedna omalehna žena, bla-gog lica.

- Uvedite je ođe, sa’će doć Efendi-ja, čim preda selam. E, mrča, šta li je s njom? Pogle kako je viđena.

- Auuu, aaa, hiiiii!!!!!!- Ajna joj iske-zi zube.

Rukama k’o mengelama stegoše je Muho i Zaim, jedva uvedoše u sobu. Ajna raščupane kose, zvjerskog pogleda, iskeženih zuba, ujede Muha za ruku. On joj se istrže, malo se odmače, zategnu konopac.

- Selam alejkum, dobri ljudi. Umo-

riste l’ se? Pašo, turi ljudima kahvu i razmuti him šurup da se malo okrijepu. Hoćete’l prvo šta da prezalogajite? S du-gog ste puta.

- Ne, ne, fala, jeli smo gredom. No, hodža, pomagaj, da si nam po Bogu brat.- skoro plačnim glasom preklinjao ga Sinanaga.

- Bit će dobro, ako Bog da, bit će. U nad Božji, bit će vam opet zdrava. Hoće, hoće.

- Bog ti dao sva dobra. - Sinanaga za-plaka, k ruci mu priđe.

Dok je Zaim šuteći gledao u pod, Muho je zatežući konopac, učio Fatihu.

- Morate mi je ostavit koji dan, jer je puna džina, kol’ko ja viđu. To se ne vida za odjedaman, no polahko. Kad ozdravi, poručit ću vam kad da je uzmete. Ne bri-žite, izvidaću je, sem ako živ ne bidem, besu vam tvrdu dajem.

- Kako joj beše ime, i majci joj?- Njoj Ajna, majci Fifa.- Ako hoćete ođe noćite, ako nećete,

sad možete natrag.Sva trojica skoro istog trena poska-

kaše na noge da krenu natrag kući.Uzimajući Kur’an s rafa, Adilefendi-

ja se obrati ženi: - Pašo, zaključaj vrata i ne daj kom-

šijskoj djeci da se po bašči motaju.- Hajde Ajno, lailahe ilal Allah! Po-

navljaj za mnom.- Ahhhh!!! Grrrrrr! Pppppp!!!- Ajna

ka njemu skoči k’o ranjena zvijer.- Natrag!!! Natrag!!! – hodža je udari

po rukama konopcem.- Ešhedu en la ilahe illa Allah,

Ajno!!! Ponovi za mnommmm!!!!- Nećuuu! Pih!!! – pljunu ga iz sve

snage u sred lica.Hodža je ponovo snažno udari kono-

pom po nogama. - SubhanAllah, EstagfiruAllah, po-

navljaj , Ajno!!!- Mrššš!!! Neeećuuu! Ne daju mi!!!

Eno ga, eno, prijeti mi!!!- Ko ti prijeti, Ajno, ko?- On, tamo, eno ga! - razgoračenih

očiju gledala je u jedno ćoše sobe.- Selamen kaulen min rabi Rahhim,

Ajno, ponovi!!!- Ha, ha, ha, hi hi, hi!! - smijala mu

se u lice.- Kul euzu bi Rabin-nasss!!! Ajno,

ponovi!!!- Neću, makni mi see!!!- Bismilahir-Rahmanir-Rahim. Ajno,

ponovi!!! Ponovi!!!- Neeeću, nećuuu. Ne da mi. Eno ga,

hoće da me zakoljeeee!!!- Kooo? Kaži mi ime, Ajnoooo!

Kooo?- Garooo!!!

84

KULTURAHodža, čvrsto držeći jednom rukom

konopac, drugom je prelistavao Kur’an i žmureći naglas učio.

Na svaki pomen Allahovog imena i Šehadeta, Ajna je skakala u vis, pokuša-vajući se osloboditi konopca.

- Kazuj, Ajno, ko ti još brani da izgo-voriš Šehadet? Kooo? Kazuj!!!!

- On, tamo eno ga. Drži k mene nož. - Kako mu je ime, Ajno. Kažiiii!!!- Nećuuuu!!! Mrš,mršššš!!! Pih! -

ponovo ga pljunu u lice.Puče joj konopac preko leđa.- Ponovi Šehadet, ponoviiii!- Dilllooo!!!- procijedi mu kroz zube.- Hodža ponovo naglas zauči, prima-

če bocu s vodom.- Pihni malo.- pokuša je napojit.- Neeeću tuuu vodu, neda mi!!!. – za-

krklja joj glas.- Ešhedu en la…- Nemo to, nemoooo!!! On nedaaa!!!Hodža joj silom otvori usta, stisnu joj

nos, zali je vodom. Ona se, iskolačenih očiju zagrcnu, jedva prodisa ugriznu ga za ruku, pljunu mu naočare.

Kako je vrijeme odmicalo, što joj je više učio, Ajna je bila smirenija, a hodža umorniji. Naveče bi je zaključao u sobu koja je umjesto stakala na prozorima imala zalijepljene novine i metalne proš-ke. Legao bi iscrpljen kao da ga je voz pregazio, ali sretan i zadovoljan, jer je vidio da joj je svakim danom sve bolje. Vidio je koliko je bila lijepa, mlada, bilo mu je žao i mučio se svim silama da je džina oslobodi.

Već poslije nekoliko dana naporne borbe, učenja Kur’anskih sura, Ajni po-stade puno, puno bolje. Počela je jesti, sama se oblačiti, čak i češljati se. Pila je učenu vodu, ali još nije Šehadet izgova-rala.

Jedno jutro, kad joj efendijinica pri-nese doručak, Ajna, prinoseći zalogaj ustima, izgovori tiho.

- Bismillahir-Rahmanir-Rahim…Efendijinica se zaplaka, zagrli je, po-

trča da zovne Efendiju. On, sav uplihan, ustrča uz stube, priđe rafu, skinu Kur’an, prinese Ajni ispred lica, ona ga ljubeći, podiže na čelo…

Adilefendija pade na sedždu, diže ruke u vis, zaplaka se.

Dok je u izbi izmivala kosu i oblačila nov kat, Ajna je drhteći k’o prut, očeki-vala Zaima da dođe po nju, a neka slat-ka jeza razlivala joj se po cijelom tijelu. Činilo joj se da se probudila iz nekog dugog sna, gdje joj je sve bilo mračno, zamućeno i niije se ničeg sjećala.

Kad začu Zaimov glas, istrča pred njim. On, vidjevši je sređenu, lijepu, pot-puno zdravu, kako mu se sa onim rupi-

cama na obrazima smješi, razgoračenih očiju, sretan, sav ustreptao, ne srameći se od hodže, pritrča joj, poljubi je u čelo, pritisnu joj glavu na rame i zajeca.

- Nevjesta ti je nagazila na veliko džinsko kolo, koje se okupilo na ne-kakav, od dušmana, bačeni poganluk. Sama vas je sadaka sačuvala da nije neko zlo učinjela sebe il’ nekom od vas. Ovu učenu vodu neka i dalje pije i djeco moja, dova i namaz su najbolja odbrana i zaštita od naletnika. Zikrite povazdan i ne bojte se šera ni insan-skog ni šejtanskog.

Kad pođoše, Zaim, od prevelike sreće, ne mogade Efendiji riječ zahvale

izustit. Jednom rukom obgrli Zelihina ramena, drugom za šljivu priveza do-gnanog vola…

- Zaime, kako je danas lijep dan. Ni-kad sunce nije ovako jako sijalo. Osjećaš li kako mirišu behari i cvijeće? Gdje sam ja ovo bila, pa nisam vidjela da je već stiglo proljeće?

Malo duže si spavala, Ajno. Dug je put do kuće, pričat ćemo gredom, najmi-lija moja…

Konj frknu, ptičice zacvrkutaše, be-hari zamirisaše, rječica rasplete vrbove grane, sunce se u njoj oglednu, leptiri prhnuše iz trave, u Kur’a nu se listovi otvoriše na suru Ali Imran. u

85

KULTURA

Mnogo se priči ispredalo, do-gađaja desilo u našem kraju povodom bilježa kao znaka za

pristajanje djevojke za momka od kog je primila bilježe.

U bihorskom selu Radmanci, neza-paženo kao cvijet kad procvjeta u livadi, stasa Fetija Avdulova u pravu djevojku. Mlada, naočita, zdrava, i bujna kao ras-cvjetalo majsko proljeće, da joj se ne mo-žeš nagledati. Koliko li je samo bihorskih bećara za njom uzdisalo, maštalo da bude samo njegova cvjetna, mirišljava bašta iz koje će opojne mirise upijati i u njenoj lje-poti uživati.

U očima zapade i momku, Ibru Lati-fovom iz Petnjice, vidio je jednom s maj-kom na petnjičkoj pijaci kada su prodavali ovce. Otac joj je privremeno radio u Nje-mačkoj, pa je lijepa Fetija morala poma-gati majci u kućnim poslovima, pa i pri prodaji mala na pijaci.

Obilazi Ibro oko Fetije, dosta stid-ljivo, ali uporno, navodno pitajući pošto su ovce i gdje su ovako dobro izimile. Majka Fetijina, kratko kaza cijenu i mje-sto odakle su, no Ibro više baca pogled prema djevojci negoli k ovcama. Vide to Nemka, majka Fetijina, pa mu ljutito reče: “Prođi se momče nas, vidim ja kud ti gledaš i zašta pitaš“.

Ibro se obrecnu, malo zastade, pa ode kao ošamućen i posramljen, a u sebi pro-mrmlja: - E, bićeš djevojko moja ili se ni ženiti neću.

Naiđe pravi mušterija, brzo se pogodi-še za ovce, pa pravac za Moravac na ljet-nju pašu, a Fetija s majkom za Radmance. Uz put, pita majka kćerku, vidjel’ ti onog momka, da ga ti nebegenisa?

Fetija kao iz topa: - E, ne vala majko, ne brini slobodno!

Dobro kćeri, i meni je sad lakše i nebješe vala neki momak. Lijepa djevoj-

ka iz Radmanaca, samo misli na Fehima iz Lagatora, zagledala se u njega još od prošlog Lađevca. Krije tajnu i gaji nadu da će se njen san ostvariti, čeka samo oca iz Njemačke, Fehim će je odmah zaprositi i gotova stvar.

Ibro se odavno vratio svojoj kući, za-mišljen, ne izdrža drugo, upita svoje za familiju Fetije.

Objasniše mu, da je to dobra porodi-ca, a u njemu se još više razbukta želja za lijepom Radmančankom. Danima je Ibro smišljao kako da prevari Fetiju, i na koji način da je oženi. Sjeti se, da mu tetka Sa-liha po majci, živi u komšiluku djevojke, pa brže bolje pođe njoj u goste. Popriča joj kakve ima namjere.

Saliha mu zbunjena odgovori- vidjeću šta mogu da pomognem, no strah me da se to ne saznade i da neće biti vajde. Znam Ibro, da je prose mnogi viđeni i bogati momci, ali ona neće ni da čuje, galiba se ona u nekog zagledala i samo čeka priliku.

Ibro po odlasku iz kuće, izvadi iz dže-pa bijel mindilj kao sa gore snijeg, i na njemu izvezena dva slova ( IF ) te zamoli tetku da pokuša da je prevari i da joj da mindilj za bilježe.

Sjutradan pođe Saliha na kahvu, pošto se uvjerila da je sama u kući Fetija. Ispriča joj na tenane sve o Ibru, hvali ga i što jeste i što nije, te da bi bila srećna ako ga uzme. Petnjica je ravna ko tepsija, zemlja plodna i to je dobra prilika da se udaš za njega.

Pametna i uštivna Fetija sasluša do-bro daljnju strinu pa joj kratko odgovori - Ne, neću da se udajem! Ode Saliha kući, a za kratko vrijeme pojavi se Ibro pred njenim vratima. Što sjede, priupita tetku, je li viđala djevojku, ima li što novo? Sa-liha mu sve ispriča detaljno, on se uzjo-guni, obneveseli. Tetka ga sokoli, ne sje-kiraj se toliko, biće djevojaka, nije ona jedna na svijetu. Ibro samo puši cigaru na cigaru, soba se napuni dima. Najednom se obrati tetki – još ovo ću te zamoliti da mi učiniš, a znaš da te volim ko majku.

- Šta? – priupita Saliha.- Uzmi ovaj mindilj, poturi ga negdje

u njenu spremu, zapamti dobro gdje ćeš ga umetnuti i ti više nemaš brige.

- Kako Ibro, kako sine, to da učinim, a ona me poštuje ko svoju majku.

- Znam tetka, no ja sam ti preči, mi smo krv.

Na ove riječi raznježi se Saliha, uze bilježe da podmetne i ne pomisli gdje će joj duša.

Kroz neki dan, pođe Saliha kod Avdu-lovih da kahveniše, a u njedrima sakrila mindilj.

Fetija ne pomišljajući da Saliha može biti tako zla, dok se kahva hladila, trknu da donese vode sa izvora iza kuće. Saliha iskoristi priliku, brzo upade u djevojačku sobu, pa u ćilim zvani Perunika duboko zavuče mindilj kojeg je Fetija izatkala za

Podmetnuto bilježe

n Piše: Prof. Reho RAMČILOVIĆ

Bilježe – prosta, jednostavna riječ, a ima tako jako, duboko značenje, da ako se ne shvati oz-biljno, često i života košta. Pa čik, djevojko, primi neko bilježe ako smiješ pa i u šali, e bogme će ti zubi trnuti, a duša patiti!

86

KULTURAspremu. Vrati se u primaću sobu, odahnu, čekajući Fetiju sa vode, malo se kasnije napi, a u to uđe i Nemka u sobu, pošto je namirila oko stoke. Ispričaše se o svemu, šta se događa po selu, kako joj jetrva živi bez Avdula, pa sva zadovoljna vrati se svojoj kući. Pred očima joj šatri lik Fetije koja je anđeoskog lica, bijelog kao behar, crne joj oči kao najzrelije aršlame, kosa joj bujna i rapuštena po ramenu, a prame-novi padaju do ispod pasa, pa ko može odoljeti takvoj ljepoti.

Poslije mirisnog i bujnog proljeća ušu-nja se toplo ljeto Bihorom, u to vrijeme stiže Avdul iz Njemačke sav srećan što će jedno vrijeme biti zajedno sa svojom familijom.

No, ni odmorio se dobro nije, počeše se najavljivati prosci, traže mu njegovu mezimicu. Tih dan se spremao i Fehim iz Lagatora da pošalje prosce. Ali, često nije kako je rečeno već kako je suđeno, to se potvrdi i u ovom slučaju.

Nenajavljeno, prvi četvrtak koji dođe po dolasku Avdulovom, Ibro iz Petnjice posla dvanaest prosaca i oca Latifa u Rad-mance da prose mu kćerku. Ljudski ih Av-dul primi, onako kako dolikuje obrazitom čovjeku i po običaju gornjobihorskom.

Nakon uvodnog, nezvaničnog pitanja za dravlje i popijene kahve, glavni prosac po uobičajenom redu započe zvaničnu prosidbu. Hvale prosci momka Ibra, mje-sto Petnjicu, pomislio bi čovjek koji prvi put to sluša, da niti boljeg mjesta niti bo-ljih ljudi i momka ima u cijeloj državi.

Svu dalju priču i prosidbu prekinu Avdul riječima: „Sve vi vjerujem što ste ispričali, no čini mi se da je moja kćerka još mlada za udaju, tek joj je osamnaest godina, mada ako ona htjedne i momak joj se sviđa ja joj neću stati na put.

Zažagoriše prosci, hvala ti dobri do-maćine, samo neka je neko od žena pita da znamo na čemu smo. Majka i strina popričaše sa Fetijom, ona kratko odgovori – Ne!

Prosci dobiše odgovor da djevojka neće da se udaje, momku ne nalazi maha-nu i neka se ženi s drugom. Nastade muk, tajac, oklebesiše prosci glave a posebno Latif, ucrni u lice a kroz glavu mu prola-ze razne misli. Na kraju skupi hrabrosti, podiže glavu pa se obrati skupu: „Čujte me ljudi i ti Avdue, ja ovo nijesam što ću reći nikom još kazao, ali sva prilika sada moram“.

Viknu glavni prosac, a šta je to a da mi ne znamo, ovoliko si nas okupio, reci

pa makar i glave letjele. Čudno nešto za-treperi u vazduhu, neizvjesnost je, nape-tost, nešto izgleda da će se strašno desiti, čini se da će se sva kuća stropoštati. Čuje se otpuhivanje, šmrkanje, ali jasna gla-sa ne, zanijemilo se. Žene u drugoj sobi lome ruke, uzdišu, a najviše Fetija, nešto predosjeća, lubina joj hladna, a srce hoće da iskoči iz bujnih njedara. Odjednom ču se glas – ljudi, ja vas bez dobrog razloga i povoda nijesam u ovoj kući okupio, a tebe Avdule biće možda neprijatno, ali čuj tvoja kćerka ima bilježe od mog sina.

Kad ovu novost čuše prosci, graknuše kao djeca, a domaćinu toliko bi teško da zadugo se nije smjesta pomjerio, u čudu se nađe jer nije se nadao ovo od svoje kćerke.

Glavni prosac osjeća mučninu, bijes, i nelagodnost kod Avdula, pa da bi ga malo povratio u stvarnost, hrabri ga, da to nije ništa – što djevojka ima bilježe od mom-ka, nije ni prva, a neće biti ni posljednja koja krije tajne djevojačke. Na posljetku, ljut Avdul kao ris, presječe svu tu lakrdiju riječima: „Ako ljudi, dokažete da je kod moje Fetije pravo bilježe, da nije podvala odmah vam je poklanjam, u suprotnom ili će moja glava poletjeti s ramena, ili vaša tvrdu vam riječ dajem.

Nemade kud dalje Latif, pa opisa u detalje da je bilježe mindilj i na njemu izvezana slova IF što su inicijali Ibro – Fetija. Mindilj je sakriven u nekom ćili-mu djevojke kojeg je djevojka spremila za udaju. Skoči otac Avdul, za njim mu žena Nemka, tu se kao slučajno nađe i Saliha,

razložiše ćilim, a iz njega ispade mindilj, zabijeli se kao gorski snijeg i na njemu baš izvezena slova IF.

Voljeli su u tom trenutku roditelji dje-vojke da su našli bombu no to bilježe, rado bi se ubili i prekratili sve ove muke, a čvrsto su vjerovali svojoj mezimici, a ona im je i kuću održavala.

No, obraz je obraz, tu nema pogovora, iznese Avdul pred prosce mindilj i kratko im saopšti: „Ja vam ovog trenutka dajem kćer Fetiju za sina Latifova“.

Ucviljenoj Fetiji niko se više ni ne obraća, a ona samo plače, jeca i govori – ovo je laž, ovo je podmetnuto bilježe, ja njega neću, no nju niko i ne sluša šta to gunđa.

Skočiše prosci na noge, izljubiše se sa domaćinom, zapucaše levori, koji objavi-še da je djevojka isprošena, nasta žagor, čestitanja, veselje – hairli, hairli – neka nam je sa srećom.

Ponosna ali do srca uvrijeđena Fetija se zbila negdje u ćošku kućnog strijema, lomi ruke, čupa kosu, plače, ne može da dođe k sebi, čudeći se šta je ovo snađe. Pita samu sebe, pa ko mi ovo podvali, ko mi podmetnu, baš u moj ćilim lažno bi-lježe, a ja futa za to ništa nijesam znala.

Preklinje osobu koja joj ovo podmet-nu, u sebi mrmlja, e neću vala poći za Ibra, prije ću u crnu zemlju. Pošto prosci ispiše šerbet i slatku kahvu u znak novog prijateljstva, ugovoriše svadbu za dvije hefte, dok je Avdul još na odmoru, pa se prosci pjevajući vratiše Ibrovoj kući za Petnjicu. Radmance odliježe od pjesme

87

KULTURAprosaca i vesele galame.

Veselje je trajalo cijelu noć u Latifo-voj kući, a kako i neće kad su isprosili najljepšu Bihorku u ovom kraju. U Avdu-lovoj kući zavladala neka nevjerica, tuga i očaj, prije bi se reklo da je neko umro nego da se djevojka isprosila. Saliha sve to posmatra iz prikrajka, malo nervozna, no i srećna što je uspjela da oženi Ibra, što je podmetnuto bilježe postalo sada pravo i stvarno.

Fetija nema snage da bilo šta progovo-ri, roni suze niz obraze kao graške i raz-mišlja šta da preduzme, kako da pogleda roditelje u oči, a šta sjutra kad sretne Fehi-ma iz Lagatora, kako da ga pogleda u oči.

Dugo je lijepa, umilna i odvažna Rad-mančanka smišljala kako da prekrati sve svoje muke, patnje i boli. Danju je samo ćutala, noću plakala kao da je napušteno siroče.

Za dvije hefte, Fetija je prosto nesta-la, i iskopnjela kao ono u proljeću snijeg kada se istopi.

Ukućani uočavaju da je propala, uči-ljila, a kako i neće kad ništa ne jede, ne pije, a oni neće da je pitaju ni zašta, ljuti su na nju, ne dozvoljava im ponos da joj se pokore jer je ona grešnica.

Brzo prohujaše dani od prosidbe do ugovorene svadbe, kao dlan od dlan, sti-goše u sam akšam kanađije iz Petnjice po starom bošnjačkom običaju, doniješe od Ibra ugovorene darove i veliko zlato za nevjestu. Žene koje sve to posmatrahu glasno već govore – jes se junak potrošio, beli nije dao obraz, a bogme ima i zašta, jer će od sjutra njegovu kuću krasiti naj-

ljepša djevojka iz ovog kraja.Sve ovo sluša, ali ne gleda i ne intere-

suje ucviljenu Fetiju, njoj misli hrlje sa-svim u drugom pravcu i samo ona zna šta je odlučila.

Povratiše se kanađije Ibrovoj kući, veoma zadovoljni gostoprimstvom gazde Avdula i ostalih prijatelja. Cijelu noć se igralo, pjevalo i dogovaralo za sjutradan kada će svatovi poći put Radmanaca. Lje-to puklo svom žestinom, priroda bujna i zelena, bašte ukrašene raznim cvijećem i mirisnim plodovima. Trešnje uzrele, ru-mene kao što su bile usne Fetijine, soč-ne i slatke, a ptice pjevaju svoje umilne pjesme kao da se i one spremaju da sjutra se pridruže Ibrovim svatovima i tom veli-kom veselju. Duboka tamna noć, konačno se uvuče u krošnjama drveća, i poleže po njivama, ništa se ne vidi, ne čuje, selo uto-nulo u dubok san. Malo kasnije zapljušti jaka kiša i iznenadi sviju koji su očeki-vali lijep i sunčan dan. Noć brzo proletje, osvanu tmurno, maglovito i kišno jutro, prije bi se reklo da je ovo pozna jesen.

Majka Nemka ustala još od devet zora, smiruje po kući, možda ni spavala nije, pa pravo k Fetinijoj sobi da je probu-di, obiđe i još jednom posavjetuje kako se valja ponašati kad ode u novi dom. Zaku-ca na vrata tiho, bojažljivo, jedva čujnim glasom: „Feljo, kćeri, ustaj vrijeme je“. Iz unutrašnjosti sobe, nema nikakvoga od-govora, ništa se ne čuje. Nemka još jačim glasom – Feljo, Fetija, jesi li budna, ustani blago majci za tebe, da se spremaš na hair-li put. Opet tišina, ništa se ne čuje iz sobe, a majka zadrhta, srce joj zalupa, nešto pre-

dosjeća pa sva preplašena upade u sobu.Nasred sobe Fetija leži, lice joj bli-

jedo, oči poluotvorene i mutne. Majka je zovnu još jačim glasom – Feljo, sine, probudi se, sad će narod nagrnuti, uskoro će i tvoji svatovi, čuje se muzika Petnji-ca odliježe. Priđe Nemka Fetiji nježno je pomilova, zagleda a lice joj hladno kao planinska stijena, okrenu joj glavu, malo podiže, pa iz usta djevojke poteče neka-kva plava tekućina.

Shvati majka da joj se kćer otrovala, vjerovatno plavim – konjskim kamenom, pa zakuka iz sveg glasa: „Kuku meni za-dovijek, ovamo te se ko me čuje, nama se Fetija noćas otrovala“. Uletješe ukućani i drugi prispjeli gosti, nasta plač, kuknjava, rekao bi čovjek da ih neko dere. Malo ka-snije pod njom nađoše i pismo u kojem piše:

„Dragi moji,Oprostite, halalite mi što sam ovo učinje-la, morala sam, velika mi je nepravda i podvala namještena. Bilježe mi je pod-metnuto, ja ga nijesam nikad ni vidjela, niti primila, niti u mom ćilimu sakrila. Neka Allah dragi kazni onog koji mi je ovo poturio. Žao mi je što sam vas

ucviljila, ožalostila, što se danas nećete veseliti mojoj svadbi. Moja duša i srce

nijesu dozvolili da pođem momku kojem nijesam ni bila obećana.

Poljednji put vas molim, ispratite me, do-stojanstveno, ponosno, uzdignite se, neka vam svako zavidi kad me danas budete pratili na putu do moga groba. Svatove mi lijepo dočekajte i ispratite kako valja

dok se budu sa moje dženaze vraćali.Halalite, voli vas vaša Fetija, koja će vas uvijek voljeti i sresti nadam se, ali mnogo

kasnije na ahiretu i uvesti u dženetske ljepote“.

Dugo se kasnije pričalo o ovom tra-gičnom događaju, o dženazi Fetijinoj, o prisustvu masi naroda što se do sada nije zapamtilo u ovom kraju, a svi su, bar tako pričaju, plakali, jecali kao da su bili najbli-ži u rodu ponosne Radmančanke.

Proklinjao je narod onog što bi sebet ovoj smrti mlade djevojke, a njoj da bude najljepše u dženetu, da joj duša nađe smi-raj na onom svijetu.

Na grobu Fetijinom i sada, u proljeću, procvjetaju dvije crvene mirisne ruže i je-dan plavi cvijet iznad njih koji, kako su uvjereni mještani, da simbolizuju dvoje mladih zaljubljenih koje ih je smrt rasta-vila, a plavi cvijet, plavi kamen kojim se djevojka otrovala. u

88

KULTURA

Dugo je Nurčo razmišljao koga da pozove za svjedoka. Trebalo je biti siguran u odanost svjedoka,

inače, propade posao i sve ono što se želi i što se Nurču čini ostvarivim, a pošte-nim. A Nurčo želi da ostvari pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu kao poljo-privrednik. Sticanje toga prava je uslov-ljeno učešćem u narodnooslobodilačkoj borbi, što se trebalo i moralo dokazati. Sudjelovanje u partizanima i borbi može se dokazati i svjedocima. Kako je Nurčo počeo da pobolijeva, želio je po svaku ci-jenu za sebe ostvariti ovo pravo, bilo bi mu lakše i bio bi zdraviji, kako sam kaže, kad zna da ima besplatnu zdravstvenu zaštitu. Odlučio je da za svjedoke pozove Ćeska Hamida, ozbiljnog, starijeg pošte-njačinu koji je uz to bio i potpuno gluh, te brata Lema, opismenjenog, poštenog i iskrenog čovjeka koji je, takođe, bio na-gluh. Izjave ovih ozbiljnih i poštenih lju-di, zbog njihove vjerodostojnosti, moraju biti date pred službenim licem, u službe-nim prostorijama i zavedene u službeni protokol, a ne mogu biti neprihvaćene. Kako nevjerovati ovim primjernim i čestitim ljudima, mislio je sve vrijeme Nurčo. Dakle, izjave se moraju dati u mjesnoj kancelariji kod sekretara Adija.

Prvi je došao Nurčo. Donio nekoliko sokova i jednu kutiju, ko zna kadašnjeg, keksa. Sekretar se zaturio u fotelji nešto mlađoj od njega, a njemu je oko pede-set i nešto godina, olovka u ruci, naočari na pola nosa, a papir na stolu požutio od vlage i dima u službenoj prostoriji. Stoji tako na stolu mjesecima. Mučno Sekre-taru bilo što napisati. Rasklimani stol sa dvije ladice, uglavnom, služi za pepelni-cu, mastionicu i pero, za tih nekoliko pa-pira, pisaću mašinu, dremuckanje i, po-nekad, glasno hrkanje uspavanog Sekre-tara. Svaki ulazak u službenu prostoriju propraćen je škripom vrata koja se čuje do prvih okolnih kuća. Zidovi službene prostorije požutjeli od silnog pušenja i loženja bubnjare u prostoriji, više stva-raju tamu u prostoriji nego što svjetlosti

propusti prljavi omaleni prozor na zidu sa sjeverne strane. U ćošku je bubnjara, koju je Laki uvijek punio do vrha buko-vim cjepanicama, jer je jedino tako mo-gao zagrijati službenu prostoriju. Uvijek je, dok je čistio peć i ponovo ložio vatru, glasno psovao, prvo Sekretara, pa onda svakog ko se u tom trenutku zadesio u prostoriji i ako ga je, nedajbože, taj nešto upitao. Ničija majka tada nije ostala, da nije pomenuta na neki od Lakijevih omi-ljenih načina.

Nedugo iza Nurča, zajedno su došli Ćesko i Lemo. Nurčo im se obradovao, ustade sa drvene stolice da ih dočeka i odmah ponudi po čašu soka i pokoji keks. Red je, kaže, uz vidljiv osmijeh i nadu da će ih privoliti da svedoče u njegovu korist. Odmah je počeo da raz-mišlja o besplatnom liječenju, o prestan-ku svih muka koje ga sve više napadaju, a pomisao na njih pritišće. Stari se.

Svjedoci pokazaše pozive Sekretaru, kao dokaz da su pozvani, a zatim u jedan glas nazvaše selam. Na nazvani selam Sekretar je podigao glavu. Gledajući u njih preko naočara, dobro kroz njih vidi ikako, prljave i zamašćene, upita glasno

- Zašto vi ne pozdravljate službeno lice u službenim prostorijama službenim

pozdravom, već selamom, kakav je to pozdrav nismo u džamiji.

Izraz lica mu je bio sasvim ozbiljan. Lemo je čuo šta je sve Sekretar rekao, a zna ga dobro i ko je on, i kakav je, i čiji je, pa se tad slatko nasmijao.

- Tvom ocu ne bi bilo milo da čuje šta laprdaš, to ne priliči tvojim godinama, druže Sekretaru, sasvim ozbiljno uzvrati Lemo.

Sekretar, i dalje sasvim ozbiljan, upi-ta svjedoke - da li znate zbog čega ste po-zvani od strane službenog lica da dođete u službene prostorije?.

Ćesko nije čuo ništa, samo je lupkao kubakom po patosu i gledao u Sekretara sjedeći na rasklimanoj stolici, a Lemo je, gledajući čas u Nurča, čas u Sekretara, upitao Nurča:

- Šta pita ova šarov, ne čuh dobro i pokaza rukom na Sekretara.

Gotovo da je bio siguran u posto-janje neke ujdurme što su je njih dvo-jica pripremili. Nurčo se, iznenađen Lemovim pitanjem, trznuo, očekujući reakciju Sekretara na Lemove riječi, ali se Sekretar samo glasno nasmi-jao i ponovio pitanje, ovaj put gala-snije. Obojica su tad u glas odgovorili - Vala, ne znamo dok nam ne kažeš, ali znamo da nije lako pred bogom i pred ljudima polagat kakav naopak i pogan račun.

Upitaše i oni ponovo Sekretara:- Je li Sekretaru, ko će nama platiti

dnevnice, jer smo napustili poso, ovo je vrijeme za rad, najbolje doba dana, ko će nama nadoknaditi tu štetu. Nisi mogao naći bolje vrijeme da dođemo, nego u sred ovako lijepa dana. Nemamo mi vre-mena za sekretarske dokolice, ti si pla-ćen, bio ti ko u kanculariju ili ne bi.

- Nurčo vas je poturio za svjedoke da je bio u partizanima, da se borio na neko-liko frontova, da je jednom bio zamalo ranjen, pogodilo u kamen ispod njego-vih nogu, te da na osnovu toga uz po-moć svjedoka može da ostvari pravo na zdravstvenu zaštitu kao poljoprivrednik, objasnio je Sekretar. A sad da uzmem osnovne podatke o vama dvojici, jer je sve što od sada vi i ja kažemo službeni

SVJEDOCIIz zbirke pripovjedaka „Glasni šapat putokaza”

n Piše: Prof. Zijah BIHORAC

89

KULTURA

iskaz. Prvo Lemo:- Ime i Prezime?- A šta to, šarove, laješ, ko bajagi me

ne znaš?- Moram, službeno je!- Ime oca?- I njega znaš bolje nego ja, funjaro

stara, stariji si od mene i sa njim se svaki dan družiš!

- Otkale si?- Ovdale!- Godina rođenja?- Stariji od tebe, učevniji i pošteniji.- Moram upisati, ne šalim se.- Da ti ne duljim, rođen sam o Petro-

vudne prije pedeset i kusur, pa ti porav-njaj.

- Da li si kad kažnjavan?- Zašta? Jok ja, valahi, bilahi, nikad

u vijeku, kako bi od sramote proš›o kroz selo.

- E, dobro, a sad reci što imaš za Nur-čovo učešće u partizanima.

- Šta kažeš jadan nebiomajci, u čudu upita Lemo? Koji crni partizani, koji frontovi? Ko zamalo ranjen, gdje? Kod majke! Koja narodnooslobodilačka bor-ba, ako za boga znaš. Vajni Nurčo, upi-tao je Lemo, što uzimaš obraz „onim grobovima“, braći i sestrama, sram te bilo. Okrenuo se Nurču i to mu u lice skresao.

-Sekretaru, on laže ka pas. Ako je tre-balo da se ide u školu, ja sam išo, a ti dobro, Sekretaru, znaš šta je značilo ići u školu, ne da roditelj, ko će stoku da čuva, ko da posluša i koga da posluša. I učitelji

su, brate, tukli. Škola je bila prava tego-ba. Ako je trebalo da se ide na Dubinje i čisti snijeg, ja sam išo, «voza» nije mogla da prođe, pa hajde Lemo i ti sa društvom. Snijeg do pojasa, a put preko Dubinja du-gačak. No na kuluk se moralo, treba da prođe «pošta». Ako je trebalo da se isto-vara brašno u zadrugu, ja sam istovarao, a on se nije od materinog skuta odvajao ni dana. Lemo je za njega teglečio, uvi-jek.

- Ćesko je čuo Lemovu glasnu priču i dodao:

-Sve je tako, znam ja dobro, a vala-hi i bilahi, bog nije šala, preče je mene i Lemu dat› pravo na osiguranje, da izli-ječimo gluhoću i da dobijemo cvikere, nego Nurču koji bi konju rep iščupo. Pogledaj ga kako se zarumenio. Nurčo li Nurčo, nas siromahe i bolesne si našao da lažemo za tebe i tvoja prava, a gdje su naša prava. Bože dragi, bože dragi, sva-šta li u tvojoj bašči.

Sekretar je sve što su svjedoci rekli zapisao i u sebi upitao:

- Šta se ovo događa, te da li je on stvarno lagao kada je rekao da je učesnik u narodnooslobodilačkoj borbi. To Se-kretaru sad bi sumnjivo.

Sav bijesan i u nevjerici, sa raskli-mane stolice je skočio Nurčo i poletio prema svjedocima. Jedva ga je Sekretar zaustavio i spriječio tuču između Nurča i svjedoka. Nurčo je kroz zube procijedio, gledajući brata Lema.

- Slušaj, lopove, je.... ti miluticu, samo sačekaj da izađemo iz službenih prosto-

rija, vidjećeš ti ko je Nurčo, vidjećeš ti čija majka crnu vunu prede. Ama, slušaj i vatra će kroz tebe proći, nesoju ljudski. Ubiću te, žalosna ti majka. Nije mi krivo na ovu gluharu, on i onako ništa ne čuje i ne zna, ali ti, ti se našao da me hvataš u laž, ubiću te kukala ti majka, grmio je Nurčo. Preko ovoga ja ne mogu preći, od-ležaću te, pa makar nikad ne vidio sunca. Na sve što je čuo, Lemo se nasmijao, a potom sasvim ozbiljno i mirno prekorio brata Nurča rekavši mu u lice:

- Ne pominji mi majku na taj način, sram neka te bide. I ne jedi g..na, hajde, što ti lažeš, nego hoćeš da se i ja zbog tebe sramotim, e ne›š, majkoviću. Što mi nisi o ovome prije reko, ne bismo mi ov-dje ni došli da se brukamo, sram te bilo, šarove jedan ko što je i ovi Sekretar. Dva se bolja nisu mogla sastavit, bruke ljud-ske. Mogao bih ja i tebe lopužo, gledaju-ći u Sekretara, prijaviti onima koji jedva čekaju da ovo čuju. bojim se da tu olovku ne zamijeniš lopatom, a odijelo kakvim radnim kombinezonom, šta je sad si se uozbiljio, ha, prpa. Neću ne brini nisam ja od tog soja i posla, ali ima ko hoće, more biti, pripazi.

-Alahimanet. Ćesko, koji je sve gledao, nije ni riječ

progovorio, a Sekretar zaključi raspravu i reče Nurču, kad ostaše sami:

- Propade ti ova stvar, sad vidi kako ćeš. Nipošto ne idi na sud, može biti be-laja.

- Aman, što se obrukah, doboga, hala-li i oprosti, Sekretaru. u

90

KULTURA

Polazak u prvi razred srednje škole, bez sumnje je velika prekretnica u životu svakog petnaestogodišnjaka.

Ja nikako nisam bila izuzetak. Svako od nas je taj novi početak doživio i progurao na svoj način. Neko lako i skoro bezbolno, neko malo teže, a neko traumatično, da su na kraju školske godine ostali duboki oži-ljci. Ja sam spadala u ove posljednje.

Činilo mi se od prvog do zadnjeg školskog dana, da me je neko okrenuo na glavu i da je tako pomjereno sve što mora biti u normali. Od časova, profesora, novih predmeta, novog odjeljenja.

Naša gimnazija „Profesor Branko Ra-dičević“, sa preko četrdeset godina rada u Prijepolju, bila je i šire poznata po kvalite-tu nastave, profesorskog kadra, sportskih i vannastavnih uspjeha i reda u svim obla-stima. Zato smo u svim razredima imali đaka iz svih okolnih gradova: Pljevalja, Bijelog Polja, Priboja, Pavinog Polja, Sje-nice i Nove Varoši. I onda se valjalo uklo-piti u novu sredinu i visoke kriterije koje škola postavlja.

Meni kod kuće niko nije stvarao priti-sak da opet budem odlična kao u čitavoj osnovnoj. Stvarala sam ga sama sebi. Tre-balo se prvo navići na odjeljenje, a u nje-mu je bilo sjajnih đaka. Konkurencija koja kosi slabije trkače. Ja sam se upinjala iz sve snage, radila duplo više nego u osnov-noj, ali je u ocjenama bilo trojki i četvorki, pa dvojka iz fizičkog, za mene dotad ne-zamislivo. A profesori strogi, svi odreda, zahtjevni, meni se činilo i previše.

Lijepa, odmjerena i precizna kao i švajcarski sat, profesorica istorije, Zaga. Uvijek smo znali čiji je red za odgovara-nje, a mi djevojčice smo uživale u njenoj eleganciji, jer se oblačila kao Parižanka. Pa stroga, ali vrlo pravedna profesorica geografije Marija Ivanović. I pored strogo-će i visokog znjanja koje je tražila, mogao si je voljeti. Ona je imala u sebi topline, ali ju je skrivala iz nekog razloga. Simpatični, punački, profesor fizike, Suljo Pašanović, naš Prijepoljac. On je imao smisla za neki svoj, neobični humor. Onda naša razred-

na, profesorica srpsko-hrvatskog jezika i književnosti, Stojanka Matić. Lijepa, odmjerena, čak malo stidljiva, ponekad tajanstvena. Pa šarmantni, drugačiji od ostalih, profesor likovnog, Muhamed Če-lebić, jedan od prvih prijepoljskih slikara. Odličan predavač, ali nevjerovatno strog bio je profesor matematike, Pleskonjić. Prilično smo ga se bojali, ali i poštovali. Cijenili smo kad on na prvom polugodištu, dok zaključuje ocjene, đaku kaže: „E, ti si imao oba puta 1 plus na pismenom. Ovaj plus meni kaže da si ipak radio. Može jed-na dvojka. Ali da je opravdaš i odradiš u drugom polugodištu!“

Učenik presretan i naravno da ima mo-tiv da malo prione na tu matematiku. Sva-kako nam je bila veliki bauk. Sviđao nam se i njegov smisao za humor.

„Je li počeo vrbopuc?“ šeretski bi upitao Branku Bulatović, kad bi ona non-šalantno ušetala u učionicu, sa granom propupale vrbe. A onda i nju i profesoro-vu primjedbu proprati naš gromoglasni smijeh.

Poslije mjesec-dva, nekako se počeh navikavati na sve. Pogotovo što u odjelje-nju pronađoh divnog novog društva. Sem

moje Hede, najviše sam se družila sa Mile-nom Janković. Ustvari, nas dvije smo bile bliske od onog ljetovanja na Jabuci. Mi-slim da smo bile srodne duše koje su jedna drugu privukle.

Milena je bila vitka, nježne građe, pre-finjenih crta lica, ustvari, prelijepa. Ravna, svilenkasta, smeđa kosa, divne oči boje badema, lijepo lice i divan osmijeh. Onaj sa rupicama na sredini obraza, koji ljepoti dodaje šarm. I onu notu ženstvenosti, pa nek ima samo četrnaest godina.

I Milena je bila stidljiva i povučena i, naravno, odličan đak. Nas dvije smo se intezivno družile u proteklih šest godina. Vrlo često smo bile ili kod mene ili kod nje. Meni su bili vrlo dragi njen otac, čika Avram, i majka, tetka Angelka. Jednostav-ni, topli ljudi i sjajni domaćini. Mene su zavoljeli i dočekivali kao drugu kćer. Čak i njena trojica odrasle, starije braće. Dvoji-ca, Stefan i Zdravko, su već bili na studija-ma u Beogradu.

A u školi, baš kad smo se malo snašle i navikle, desi se nešto što nam sve pokvari. Časove fizičkog, nešto baš nismo voljele ni ja ni Milena. Sem kad profesor, posli-je obaveznih deset minuta gimnastike, da slobodan izbor. Tada možeš igrati košarku, plesati ili samo čavrljati. I sve je to nama dozvoljavao stari profesor, koji bi se malo sklonio i ostavljao nas same sebi.

No, krajem oktobra, on ode u penziju i za profesora nam dođe jedna mlada dje-vojka, Rajka Pjanović. Tek završila Sred-nju fiskulturnu školu, jer tada vjerovatno nije bilo fakulteta za tu struku. Bar smo mi tako mislili. Bila je oniska, plavuša, sport-ski građena i vrlo simpatičnog lika. Sazna-dosmo da je vrstan sportista u više disci-plina i da je na mnogim sportskim igrama pokupila hrpu medalja. Sve je to bilo za pohvalu, ali s nama nešto nije štimalo.

Već na prvom času, nova profesorica uvede nam spartansku disciplinu. Redovi, gimnastika, rad na spravama, pred kraj časa košarka, ali sve po strogim pravilima. Za-bušavanje je sad postalo uspomena na sta-rog profesora, za kojim smo istinski žalili.

Zašto se to dogodilo mojoj Mileni

n Piše: Sabrija RAČIĆ - HADŽIMURTEZIĆ

Priča iz knjige „Dokle sjećanja dopiru“

91

KULTURA

Trčanje, rad, vježbanje i njen čelični glas, kojim sala odzvanja. Ni prije, nas nekoliko djevojčica uopšte nismo voljele fizičko, a sada pogotovo. Počele smo mrziti i nju i njene časove. Nikako nismo mogle shvatiti zašto je takva. Jer virnule bismo ponekad u zbornicu i vidjeli je vedru, nasmijanu, dra-gu. A bila je starija od nas samo pet-šest godina. Pa šta je onda? Zašto nam vriskom i silom nameće autoritet? Tako se ništa ne gradi. Mlada je, zar ne bi mogla biti malo mekša prema nama? Ali, ona nije ni pro-bala. Ili nije uopšte htjela, ili nije umjela. Odgovor nismo znale dokučiti.

Osim dva koša na krajevima sale, ja u njoj ništa nisam voljela. Ne znam šta mi je bilo mrže: greda, kozlić, odskočna daska ili strunjače. Ove zadnje najmanje, jer ko-lut i naprijed i nazad, mogla sam odraditi. Ali preskočiti kozlić na dva načina i hodati po gredi, e to je za mene bilo mučenje. Ni-sam umjela, a tako sam se bojala smijeha drugara i drugarica. Znalo je biti i toga, a to najviše boli.

Jednog jutra, naša profesorica uđe u salu nervoznija nego obično. Plamtjeli su joj obrazi i ne pokaza toleranciju ni prema kapitenu odjeljenja. Iz svrstanog reda, po kratkom postupku, stade zvati da preska-čemo kozlić za ocjenu. Nisam ga ja bila baš ni savladala, nadala sam se da će me ona pridržati. Ništa od toga. Ja se zatrčah, vjerovatno nedovoljno brzo, ali i trapavo, nekako preskočih mrski kozlić, i bubnuh o pod. Dijelom na strunjaču, a desnom ru-kom o parket. Istog časa žestok bol u laktu natjera me da vrisnem. Drugarice me po-digoše, priđe i ona, ali se nešto ne zabrinu.

„Proći će“, reče kratko. „A i jesi tra-pava“, što meni zazvuča podrugljivo i

zabolje me. Sklonih se u svlačionicu da sačekam kraj časa, s rukom koja je boljela i nekako čudno visila. Nisam znala o ka-kvoj povredi je riječ. Deset minuta pred kraj časa, djevojčice se opet sjatiše oko kozlića. O, Bože, opet je neko pao, pomi-slih. Vidjeh i profesoricu, a za dva minuta u svlačionicu uđe Milena. Blijeda kao kreč i vrlo uplašena. Još gore nego ja.

„I ja sam pala. Pravo na koljeno, i mno-go me boli“, reče mi gotova da zaplače.

Kad mi pokaza, vidjeh dobro crveno koljeno. Učini mi se malo veće od drugog. Nije valjda tako brzo nateklo? Zamoli-smo razrednu da nas pusti kući i ona nam odobri. Nekako, preznojene i u bolovima stigosmo kućama, ona šepajući, a ja pri-državajući povrijeđenu ruku. Ukućani se prilično isjekiraše, a moj otac odmah ode u Zalug i dovede čika Jevđena. Najvećeg stručnjaka za lomove i iščašenja u Prijepo-lju i šire. Nije on bio doktor, ali je pravio polomljene i iščašene ruke, noge i zglobo-ve, bolje i kvalitetnije nego svi sandžački ljekari. Lakat je bio iščašen i čika Jevđen ga vrati u ležište za par minuta. Srećom, nije me nešto mnogo boljelo, nisam dala glasa od sebe, samo sam bila prelivena znojem, k›o da je neko izlio lonac vode na mene.

„E, jesi mi junačina, blago babovo“, pohvali me otac kad sve bi gotovo.

Ostali su gledali, malo u čudu, što se to ja ne derem, a znaju kakva sam strašlji-vica. Za dva-tri dana, ruka je bila prilično dobro, još modra, još o vratu, ali sam se izvukla 15 dana od fizičkog. Skoro da je vrijedilo iščašiti je. Ali u školi, Milenino mjesto zatekoh prazno. Upitah drugarice, ali nijedna mi ne znade reći šta je po sri-

jedi. Kao na iglama sam čekala kraj nasta-ve da odem do nje. U njenoj kući, nađoh je opruženu na krevetu kako čita knjigu. Majka, prilično zabrinuta.

„Šta je to Milena? Zar koljeno nije bo-lje? Nadala sam ti se danas u školi.“

„Ma nije dobro. Vrlo je nateklo i jako me boli. Mama mi stalno stavlja obloge, tata je dovodio doktora. Ne znam šta je više! Kako je tvoja ruka?“

„Pa, još je modra, ali nije loše. Meni je čika Jevđen napravio.“

„Dovodio ga je tata i meni. Pogledao je, ali nije ništa pravio. Nije lom, samo te-žak pad.“

Milena odmota oblogu s desnog ko-ljena. Zaista je bilo duplo veće i nekako čudno modroljubičasto. Ali ne htjedoh na-praviti zabrinuto lice, nego je probah malo razvedriti.

„Ma proći će to, vidjećeš. Samo da splasne otok, pa ćemo nas dvije trkom do naše gimnazije.“

„Daj, Bože. I ja se nadam. Ali ne da mi baš ni da hodam“, dodade tužno.

Da je malo razvedrim ja joj ispričah najnovije zgode iz škole, pomogoh da pre-piše nove lekcije iz matematike i francu-skog, obilježih lekcije iz ostalih predmeta. Ostah kod Milene skoro dva sata, onda se pozdravismo i ja se prilično tužna vratih kući. Nešto me iznutra tištalo. Neki težak predosjećaj koji mi je sve unutra zaledio. Legoh s molitvom Velikom Stvoritelju da moju Milenu sačuva od bolesti i svakog zla.

Prođe još jedna sedmica i ja malo po-ranih da svratim do nje i zajedno pođemo u školu. Zatekoh je obučenu u dnevnom boravku.

„Hoćemo li, Milena? Možeš li?“„Spremila sam se, moja Sabro. Evo

hodam malo po kući, ali mislim da ne mogu do gimnazije. Meni je to sad preda-leko“, pa tužno othuknu.

Ja je poljubih za sreću, zaželjeh brz oporavak, pa kretoh u školu. Opet osjetih da mi je unutra sve izlomljeno. Bojala sam se za nju, nečeg neodređenog, ali zlokob-nog.

Kako se bližilo tromesečje, navalih da učim i to me malo omete, pa ne stigoh sva-kog dana otići Mileni. Jesam bar jednom sedmično i onda bih je uvijek probala na-smijati, ponekad i izmisliti šalu, samo da je razvedrim.

Jedno mjesec i po od našeg pada na fi-zičkom, svratih u Mileninu kuću. Zatekoh majku, lica nateklog od plača, ali Milena i njen otac nisu bili unutra.

„Gdje je Milena, tetka Angelka?“„Otišla je, sine, za Beograd. Braća su

tamo našla najbolje doktore i daće Bog da joj oni pomognu. Ovdje nisu ništa uspjeli.“

92

KULTURARasplaka se, rasplaka i mene i ja se pri-

makoh i zagrlih je.„Nemojte, tetka Angelka. Hvala Bogu

da ima velikog grada i najstručnijih ljeka-ra. Moraju oni njoj pomoći.“

„Iz tvojih usta u Božije uši, kćeri, ali se bojim kako se u životu nisam bojala. Mo-lim danonćno Svevišnjeg da mi ne uzme moju najdražu.“

„Nemojte, molim Vas. Nemojte crne misli. Izliječiće nju u Beogradu, akobog-da, pa ćemo u drugo polugodište zajedno u gimnaziju.“

„Daj, Bože“, slomljena reče Milenina majka, a meni se dok sam je grlila, učini da je skopnila. Inače krupna i lijepa žena, smanjila se i uvenula. Ostah još malo, oprostismo se, obećah da ću navraćati, a vratih se kući beskrajno tužna. Sad se onaj zlokobni predosjećaj samo povećao i nara-stao kao planina.

„O, Bože, nećeš je valjda uzeti sebi? Moju lijepu, nježnu, pametnu drugaricu. Imaš kod sebe mnogo anđela, nju ostavi nama. Još nam treba. Roditeljima, braći, meni, svom društvu.“

Prođe još jedno mjesec dana, a Mile-na se ne vrati iz Beograda. A u gradu se pronese vijest da ima rak na koljenu. Niko, čak ni najstariji, nisu imali pojma kakva je to boleština rak, ali se brzo saznade da je nezlječiva, da nosi bolesniku strašnu pat-nju i bolove i da se od nje najčešće umi-re. Pogodi me ova vijest kao grom. Nije moj predosjećaj bio uzaludan. Ali, da će vjerovatno odnijeti moju drugaricu, e, to je prevršilo sve moje sumnje i strahove. Onda sam se danonoćno molila za nju, onako kako sam najbolje umjela. I duboko u srcu ipak gajila nadu da je Bog milostiv i neće nam je uzeti.

Nekako sredinom marta, saznadoh da se Milena vratila iz Beograda. Silno po-željeh da je odmah vidim, ali se suzdržah. Treba njoj par dana da se u vlastitom domu malo oporavi, a i meni snage za stanje u kojem ću je zateći.

Tog popodneva, odmah iza škole, stigoh u njihovu kuću. Njeni otac i maj-ka žive sjenke. Patnja i bol za najdražim djetetom potpuno ih slomili. Klecajućih koljena uspeh se u sobu na spratu. Majka otvori vrata i tiho reče: „Milena, vidi ko ti je došao!“

„O, moja Sabra. E, baš neka si došla“, reče probajući da bude vedra.

Priđoh i poljubih je. Nježno, bojeći se ustvari da je i tim dodirom ljubavi ne povrijedim. Moja je Milena bila strašno skopnila. Blijedo, skoro prozirno lice, tan-ke ruke kao dječije, mršavo, nezamislivo mršavo tijelo. Samo su njene lijepe oči boje badema još sijale željom za životom. Bolesna noga bila je pokrivena.

„Pa kako je moja Milena?“ upitah je, silom pokušavajući da budem vedra i pri-brana.

„Nekad bolje, nekad lošije“, odgovori mi ona tužno.

„Najgore je kad počnu bolovi. A oni su noću nepodnošljivi. No, eto, imaju sad neke injekcije, morfijum, de znaj šta je to, poslije njih bol mi prestaje.“

„Možeš li imalo hodati?“ upitah vrlo oprezno.

„Pa dignu me pomalo tata ili mama, ali hodam samo na lijevoj. Na desnu ne smi-jem da se naslonim.“

„Kako je u školi? Bože, što sam sve poželjela. Društvo, profesore, knjige, sve.“

Malo se razvedri i ja joj obazrivo po-nešto ispričah. Stiskalo me nešto unutra, u grč me vezalo. Kako pričati o školi, o životu, o suncu koje sija ovoj djevojčici koja u svemu tome nikad više neće uživa-ti. Morala sam savladati sebe da mi se na licu ne pročita koliko me unutra boli. Još jednom sam obišla moju Milenu, ali je ona bila u žestokim bolovima, pa se ja poslije par minuta, povukoh i vratih kući.

Kad sam treći put otišla, njena majka mi tužna, vrlo nježno reče: „Sabrija, dušo, nemoj zamjeriti, ali Milena više ne prima posjete. Bile su joj prije dva dana tri-četiri djevojčice, zgledale su se i mrštile, što je nju strašno potreslo.

Nije još došla sebi. Uz tolike bolove, još i ljudska zloba. Oprosti, draga moja.“

I obje se rasplakasmo.„Ali ja ću tetka Angelka, dolaziti da

pitam. Mogu li?“„Možeš, kćeri, kad god hoćeš. Bar će

meni i Avramu biti lakše kad te vidimo.“Bože, kad je meni ovoliko teško, kako

je tek njima, razmišljala sam dok sam se vraćala kući. Jer i njima i meni bilo je ja-sno da Mileni nema spasa. Samo da bar ne pati toliko.

Ljeto se primicalo kraju. Bilo je lijepo i vrlo toplo. Meni jedno od najgorih u mojih petnaest godina, kad znam da mi najdraža drugarica umire u mukama, a ni ja, ni bilo ko drugi ne možemo joj pomoći. Moja se Milena ugasila zadnjeg dana mjeseca au-gusta. Iako smo svi očekovali ovu vijest, bili smo skrhani, Heda, ja, sve drugarice, drugari, profesori.

Mi sutra polazimo u drugi razred gi-mnazije, ona će na groblje. Sa samo pet-naest godina. Sahrana je i bila prvog dana škole, 1. septembra 1963. Grad, možda otkad postoji, ne pamti većeg i tužnijeg ispraćaja, jer je čitavo Prijepolje, staro i mlado, došlo da isprati svoju nježnu dje-vojčicu. I svi su plakali, čak i oni čvršći, tvrdokorniji.

Ja i Heda smo zanijemile. Premda se dugo ovakav njen kraj očekivao, teško se bilo pomiriti da je u tom kovčegu naša Mi-lena. Lijepa, nježna djevojčica očiju boje badema. Vrlo, vrlo dugo mi je trebalo da njenu smrt odbolujem. Falila mi je kao zrak koji dišem. Boljelo me njeno prazno mjesto u klupi preko puta moje. Falio mi njen osmijeh, njena toplina i nježnost. A strašno me je tištao i bol njenih roditelja.

U prvoj godini po smrti, nekoliko sam puta sanjala moju Milenu. Uvijek vedru, nasmijanu, zdravu. Onda bih ujutro kupila svijeću i otišla u veliku pravoslavnu crkvu u centru grada, te zapalila njoj za dušu. To sam bar mogla. A uspomena na nju, ostaje u meni dok budem živjela i disala. Ona će umrijeti kad ja umrem. u

93

RUBRIKA

Čim bismo se pomolili na Bljelovoj kosi i ugledali Srnjake, djed bi za-počeo priču o toj ledini okruženoj

prostranom šumom. Kazivao je čija je bila i ko je tu živio. Ne bih sigurno napisao ovu priču da poslije mnogo godina nije-sam sasvim slučajno, daleko od zavičaja, upoznao junaka drugog djela ove priče.

Sletio je na tu ledinu kao ptica olujom donesena. Kao otkinut list s grane. Bješe od Šahovića. Kad mu kuću spališe i sve živo pobiše, ostade potpuno sam. Zateče se argatujući kod jednog gazde u Akovu. Zahvaljujući tome, ostade živ. Nije znao kuda će ni šta će. Na zgarište kuće u Ša-hovićima više se nije smio vratiti. Za tu ledinu reče mu isti taj gazda kod koga je radio. Opisa gdje se tačno nalazi. Obeća mu da ga tu neće niko dirati niti tjerati odatle, jer je to bila ledina nekog njego-vog rođaka koji se davno odselio za Tur-sku. Nalazila se na vrh našeg sela, ispod samih kosa. Bila je skoro cijela obrasla gustom papraću i kupinjacima. Ispod su se nalazile haluge s velikom bukovom šu-mom, ispresijecane potocima.

Na toj ledini pored jedne trešnje div-ljake, Sadik napravi savrdak. U krošnji trešnje, koja je uvijek rađala, jatile su se ptice i hranile njenim plodovima. Njiho-vo čavrljanje i pjesma Sadiku su bili jedi-na razonoda u toj samštini. Svakog jutra, čim se probudi, na ledini ispred savrda-ka, čekale su ga srne. Kad bi ga ugledale, pobjegle bi u šumu, poskakujući zavod-ljivim trkom kao da ga pozivaju na igru. U proljeće, kad kupine procvjetaju, od-marao je oči na bojama njihovog cvijeta, koji se ljesio po grmovima. A kad kupine sazru, dijelio ih je s šumskim pticama i drugim gladnim mahlukom.

Svašta je Sadik sanjao u tom svom savrdaku, dok su po suvom upletenom pruću šetale noćne bube, mravi i puhaći. U tim ružnim snovima često je upadao među utvare, aždaje, kondžplose i pali-kuće. Čuo je kako ga zovu babo i majka, kako mu plaču braća i sestre. Sjećao se u snu koliko je puta pošao k Limu u onaj vir

da se u njega baci. Ali uvijek bi ga nešto vratilo...

Poslije nekoliko godina, kad se malo okući, oženi se jednom jakom djevojkom iz sela. Imala je samo majku. Preseli se kod njih, a imanje u Srnjacima nastavi i dalje vrijedno da obrađuje. Kad počeše djeca da se rađaju, Sadik tu kolibu proširi i sredi, napravi mjesta za sve.

Naiđoše opet neka pogana vremena, paljevine i progoni. Sklonivši se u zbjeg, jedva spasi ženu i djecu. Potom se poku-pi, s mnogo jada i patnje i dva izgubljena djeteta, koja ne znade ni gdje ih ukopa, i nekako se domože Turske.

Doktora Dževada, stomatologa iz Istanbula, upoznao sam u Beogradu dok je bio na specijalizaciji. Bio je rodom iz Skoplja. Nije mu smetalo da u starijim godinama, na pragu šesdesete, upiše spe-cijalizaciju. Pozvao me je da ga posjetim čim se po završenoj specijalizaciji vrati u Istanbul. Interesovale su me sudbine na-ših ljudi koji su se tamo doselili. Potajno sam se nadao da ću tamo pronaći nekog od mojih plemenika.

U Istanbulu sam odsjeo u jedan manji hotel i javio se doktoru Dževadu. Sjutra ujutru je došao i odveo me u svoju ordi-

naciju.Dosta dobro je govorio srpski jezik,

pa su u njegovu ordinaciju uglavnom do-lazili naši doseljenici. Skoro za svakoga od ljudi koje sam tamo sreo mogao sam da pogodim je li Turčin ili je došljak. Među prvima zapazih jednog starijeg gospodina prosijede kose, stasitog i lijepo obučenog. U šali rekoh Dževadu da je to naš. On mi potvrdi i upozna me sa njim. Bio je to Zito, čiji je otac doselio iz Godu-še, sela kod Bijelog Polja. Iznenadi se kad počeh da govorim srpski i rado prihvati razgovor. Iz očiju mu planu neka odavno pritajena radost, koja se često može vi-djeti kod ljudi kada se nečemu obraduju. Bilo mu je milo kao da se sreo sa svojim bližnjim. Zvao me je na kahvu. Htio je i kući da me vodi. Zanimao sam se da ne zna nekog iz mog plemena iz Kolašina. Rekao mi je da je to teško znati jer su svi morali da promijene svoja stara prezime-na i da prime turska. Uprkos tome, zadr-žali su jezik i običaje.

Taman što se ispričah sa Zitom, u or-dinaciju uđe lijepa, visoka crnka. Nešto je razgovarala sa Dževadom na srpskom. I da nijesam čuo da govori srpski, po nje-nom izgledu bio sam siguran da je “naša”. Zamolih Dževada da me upozna. Reče mi da je izbjegla iz Sarajeva s mužom i dvo-je djece. Po prezimenu, shvatih da nije iz Sarajeva nego iz Crne Gore, iz bjelo-poljskog kraja. Ona se strašno iznenadi. Pristiže i njen muž. Visok, lijep čovjek. Ispade da je bliski rođak mog brata od tetke Abida Crnovršanina. Pomislih kako je mali svijet, sažalih se nad onim što ih je snašlo. Žena se rasplaka. Reče kako su imali lijepu i veliku kuću na Ilidži. Kad su počeli da je granatiraju, morali su da je napuste. Muž reče kako su se djeca do-bro prilagodila, ali oni ne mogu nikako. Nastojaće da se što prije vrate u zavičaj.

S Bosfora su se čule brodske sirene i glasna muzika kada se pozdravismo.

Provedosmo nekoliko sati u ordinaci-ji, zatim me Dževad, kao dobar domaćin, odvede u restoran na ručak. Reče mi da

Trešnja divljaka Iz zbirke priča „Vezeni rubac“

n Piše: Prof. dr. Bešir LJUŠKOVIĆ

94

ga drži neki Albanac i ima dobre ćevape. I zaista, bili su skoro kao oni s Baščaršije. Pošto završismo ručak i sjedosmo u kola. Po zagonetnom smješku na Dževadovom licu, osjetih da sprema neko iznenađenje. Nije htio da mi kaže kakvo.

Čim izađosmo iz grada i uključismo se na široki autoput sa osam traka, bi mi jasno da ćemo ići nekud dalje. No, ipak, vožnja nije dugo trajala. Kad se isključi-smo s autoputa, naiđosmo na neku rampu i kućicu sa stražarom. Odatle se ništa nije moglo vidjeti da bih naslutio gdje idemo. Vidjelo se samo jedno poveće brdo sa de-sne strane, sa lijeve ravnica, na čijem se kraju naziralo more. Zavismo iza brda i dođosmo sa njegove druge strane, a preda mnom se ukaza jedan novi, manji grad s divnim vilama i dvorištima punim zeleni-la. Dževad je i dalje bio tajanstven. Kad dođosmo do jedne prelijepe dvospratne vile, on zaustavi auto. Prvo što mi pade u oči, bilo je dvorište puno čempresa i ukrasnog bilja. Po njemu su šetale srne. Šepurili se paunovi raširenih krila, čarob-nih boja. Sve je to djelovalo čarobno. Kad otvori vrata i uđosmo u kuću, samo što se nijesam srušio od prizora koji sam ugle-dao. Vila njegovog sina bila je potpuno prazna. Nijesu postojali pregradni zidovi niti su se nazirale buduće prostorije, samo neki stubovi i noseći zidovi. Kod njih po-stoji zakon da se kuća spolja mora završi-ti za tri godine, iznutra ne mora. Pomislih kako bi taj zakon i nama dobro došao.

Poslije me odvede i pokaza mi njego-vu kuću. Da bih opisao ljepotu i raskoš

te vile, trebalo bi da napišem još jednu priču.

Napustismo njegovu kuću i nastavi-smo da se penjemo uz brdo. Dok me je vozio, Dževad se zagonetno nasmiješi i, ne gledajući me, reče kako će me upozna-ti sa jednim mojim bogatim zemljakom. Ubrzo stadosmo pred neku veliku vilu. Kapija je bila otvorena, a prilazna staza prema kući popločana mermerom. Prvo mi pade u oči jedan ogroman vučjak koji je lenjo drijemao vezan ispred svoje kući-ce na kraju avlije.

Dževad nekoliko puta doviknu doma-ćinovo ime. Pojavi se sredovječan čovjek onižeg rasta. Dževad me upozna s njim. Na njegovom licu ne primijetih nikakve znake zemljačke dobrodošlice. Tek kasni-je mi je postalo jasno zašto, kada mi je re-kao kakvi su mu zemljaci najčešće navra-ćali i šta su mu sve ostali dužni. Sjedosmo za sto. Posluži nas sokom. Poslije desetak minuta, siđe njegova hanuma i donese tri kahve u pozlaćenim fildžanima.

U početku domaćin bješe dosta rezer-visan. Kad ču ko sam i šta sam, malo se raskravi, raspriča. Ubrzo nas upita da li smo dobro vidjeli ovo novo naselje. Dže-vad mu reče kako mi je već sve pokazao i da sam oduševljen onim što sam vidio. Domaćinu se ozari lice. Odjednom se promijeni. Ne bješe to onaj čovjek koji nas je dočekao. Započe priču.

- Moj djed se davno doselio u Istanbul. Došao je od Bihora iz nekog sela kod Bijelog Polja. Ne sjećam se ime-na. Vjerovatno ću se kasnije sjetiti. Bili

smo velika sirotinja, kao i svi muhadžeri. Moj otac je bio mali kada su se doselili. Kasnije, kad odraste, život ga učini vri-jednim i preduzimljivim.

Ispriča nam kako je njegov otac na-pravio čuveni hotel “Karadag” u lijepom dijelu Istanbula. U njemu su odsijedali većinom naši zemljaci. Imao je i veliku fabriku kožne galanterije. Pred kraj ži-vota kupio je veliku zemlju na periferiji Istanbula. Zemlja je bila lošeg kvaliteta, neplodna. Ali na njoj je danas cijeli ovaj omanji grad.

- Prije no što preseli, babo nas podi-jeli - nastavio je da priča, a iz očiju mu je udarao neki dostojanstven pogled pun samopouzdanja.

- Po našim starim običajima, najmla-đem bratu pripade najbolji dio imetka. Tako on dobi hotel, srednji fabriku kožne galanterije, a ja ovu nebišinu, dvadesetak kilometara od grada. Ta podjela nije mi bila po volji. Ali babova se ne poriče. Po-rodični odnosi su bili pod amanetom rodi-telja, nijesu se smjeli rušiti. Mnogi su me sažaljevali, kudili te stare običaje. Ali eto, ima neko ko ta nejednaka brda i te nerav-nine poravnjava i vremenom sve dovodi u jednu ravan. Bude po onoj narodnoj: “Koliko uzbrdica, toliko nizbrdica.”

Ostao sam u jednom manjem stanu u Pendiku sa ženom i dvoje djece. Ali, ne daj bože, nikada mi se ni u srcu ni i oči-ma nije mogla primijetiti ni trunka mržnje prema ocu ili zavisti prema braći. Rano sam u porodici naučio da se na mržnji ni-šta ne gradi, sem nesreća.

Ponajviše sam se razumio u građe-vinu. Braća mi pomogoše da osnujem građevinsku firmu. Kroz ovu pustahiju prođe autoput. Zakači je jednim manjim dijelom, koliko da ima dobar pristup. Ova moja zemlja koja ničemu nije služila, niti ju je ko gledao i obilazio, postade veoma skupa. Počeh da prodajem placeve. Da-vao sam koliko je ko htio da kupi. Ali sam imao jedan važan uslov - da na tim place-vima može da gradi isključivo moja firma.

U ušima mi je odzvanjalo njegovo ime - Ramiz Galota. Čovjek sa dva prsta na desoj ruci. Dok mi je pričao, koristeći ruke više no što treba, učinje mi se kao da ti prsti pođoše prema mom licu, da me upahnu, da me uvjere u sve to. Zapitah se kako je mogao da drži zidarski čekić sa ta dva prsta. A onda pogledah krišom u šaku i primijetih da mu je od ona tri prsta koja je izgubio u djetinjstvu, ostala po jedna falanga pri korijenu šake.

KULTURA

95

I ono selo njegovih predaka dade mi se na pamet. Zaraslo u kupine i šipurke. Taj hal iz kojeg su pobjegli postade slatki hal za kojim cijeli život žude. Vjerovatno zato što su ih protjerali. Što ga nijesu dra-gom voljom napustili.

Na nekoliko koraka od nas, ispod ve-like granate smokve, na lijepom minde-ru, sjedela je starica. Zabrađena novom mahramom kahvene boje, staračkim prstima prebirala je tespih. Po mrdanju njenih usana činilo se da nešto priča, kao za sebe. Vidjevši da je često s interesova-njem pogledam, domaćin ustade i odvede me do nje. Reče mi da mu je to majka i da se primakla devedesetoj. Stavi joj ruku na rame i poljubi je. Dodade da je još uvi-jek pokretna i bistre pameti. Povišenim glasom, jer nije dobro čula, kaza joj da sam njihov zemljak. Starica podiže glavu i zagleda se u mene žmirkajući. Poljubih joj ruku. Upitah je da li se sjeća odakle je. Malo oklijevajući reče:

- Iz jednog sela iz Bihora. Iz Trpezi, od Muratovića. Znaš li ti, sinko, gdje je to?

Rekoh joj da znam, da sam i ja otud i da mi je majka kao i ona od Muratovića. U Trpezima je imala neke rođake sa koji-ma su se posjećivali. Starica još jednom podiže glavu i veli:

- Velahaule. Kako je mali dunjaluk! A ja u sebi pomislih kako mi je ovaj

dan pun iznenađenja.Taman što domaćin završi priču, sjeti

se kako se zvalo sela iz kojeg je otišao njegov djed. Jedva natrefi da ga izgovori: “Boljhanina”. Rekoh mu da je taj njegov djed bio rodom iz Šahovića. Imao je ima-nje u Srnjacima, na vrh sela ispod jednog šumovitog brda. On me začuđeno upita odakle ja to znam. Kazah mu da sam ja

iz tog sela i da znam cijelu tu priču. Gle-dao me je zabezeknuto, nije mogao da se načudi. Ustade mlatarajući rukama, vjerovatno da pojača to svoje čuđenje. Odšeta do onog vučjaka što je drijemao u hladovini čempresa i primače mu posudu sa vodom. Uze mobilni telefon i nekom nešto kratko reče. Poslije nekoliko minu-ta, stiže njegova hanuma s punim saha-nom turskih baklava. Dževad se nakašlja i poprimače stolu. Na domaćinovom licu svi se mišići opustiše i ono poprimi izraz blagonaklonosti i poštovanja.

Poslije prve pojedene baklave doma-ćin se zamisli kao da se nečeg prisjeća. Najednom skoči, ništa ne govoreći, i ode na sprat. Brzo se vrati sa nekim papirima u rukama. Baci ih na sto, a iz papira izle-će slika nekog čudnog starca. On je uze i zagleda se u nju.

- Moj Halil-beg. Nek mu je rahmet duša – reče to s puno ljubavi. Često sam, kad stekoh imetak, odlazio kod Halil-be-ga u jedno sirotište. Tamo su boravila napuštena djeca bez porijekla, neizvje-sne sudbine i još neizvjesnije budućno-sti. Pomagao sam im materijalno, milim pogledom, lijepom riječju, ispruženom rukom... Tamo sam sretao žene koje su često dolazile. Bile su potpuno zabrađe-ne. Ali iz očiju im se vidjelo da tu nekog ili nešto traže. Možda oprost nekog svog ranijeg grijeha. Ta djeca su bila pod ka-pom Alahovom i brigom Halil - bega, tog omanjeg starca krupnih očiju. Bio je učen čovjek iz naših krajeva. Od Sjenice. Još kao dijete došao je s roditeljima u Stam-bol. Izučio škole. Mnoge knjige pročitao, neke i napisao. To sirotište i rad u njemu bili su smisao njegovog života. Svu svoju ljubav posvjetio je toj djeci.

Volio sam da razgovaram sa tim mu-drim stracem. Sjedeli smo u njegovoj so-bici koja je mirisala na knjige i ustajalu hartiju. Pili čaj. Pričali o plemenitim stva-rima koje ljude čine uzvišenim, ostavlja-ju trag za sobom, prkose smrti. Od njega sam naučio da sve ljudsko ipak ne umire. Niko, sem Halil-bega, nije znao koliko sam toj djeci davao, halosum. Majka mi je stalno govorila da ne zaboravim na sa-daku. Da je ona od Boga.

Poslije toga izvuče iz tih papira neka-kvu pohabanu, požutjelu kartu, na prevo-jima mjestimično pocijepanu. Raširi je po stolu. Dok je on sa ona dva preostala prsta desne ruke šarao po karti, na kojoj su topo-nimi bili ispisani ćirilicom, prepoznao sam kartu Kolašina iz turskog vakta. Dobio sam je još poodavno od jednog mog prijatelja, istoričara, kad sam pisao monografiju o svom plemenu. Domaćin pokaza kažipr-stom na jednu tačku koja je bila obilježena crvenim flomasterom. Krupnim, proređe-nim slovima pisalo je “Mekića polje.”

- Evo vidiš, reče držeći prst na toj cr-venoj tački, ovdje su živjeli moji preci. To je bilo naše sve dok Kolašin nije pripao Crnoj Gori. Od tada su nekoliko puta pro-tjerivani, dok nijesu stigli u Istanbul. Pitao sam ga da li može da pročita šta piše pored tog “njegovog polja”. I on, malo teže, ali sasvim jasno pročita Ljuškovića polje.

- Eto - rekoh mu. To je bilo naše po-lje. Tu su živjeli moji preci. Vidiš, bili su komšije.

On široko otvori oči i zagleda se u mene, prosto ne vjerujući u ono što mu rekoh. Zanijeme. Ustade i zagrli me.

S mora vjetrić puhnu i preklopi list one stare karte Kolašina, raširene po stolu. u

KULTURA

96

SPORT

Malo je reći da sam bio šoki-ran kada sam u dnevnom listu Avaz od 15. novembra vidio

smrtovnicu prijatelja Novaka Vasojevića. Moram priznati da se u posljednjih par godina nismo viđali i zato sam nazvao na fiksni broj i tražio objašnjenje i odgovo-re. Javila se njegova kćerka Zorica. Iako skrhana od bola, primila je saučešće i ukratko mi objasnila šta se desilo. Groma-da od čovjeka je, prvenstveno zbog smrti svoje supruge Kose, malo i zbog godina, teško obolio, psihički klonuo i izgubio bitku za život. Na sahrani nije skoro bilo ljudi iz sporta, košarke, osim Bore Vu-čevića sa suprugom, Ljiljom, zatim Saša Kurto bivši košarkaš Novog Grada i ja, iz svijeta kulture bard glume Josip Peja-ković sa suprugom Vesnom Mašić. Bila je to skromna, dostojanstvena, ateistička sahrana onakva kakvu je i želio, ukopan na Barama pored supruge Kose. Začudilo me da SD i KK Bosna nisu organizovali komemeraciju jer je Novak utkao život za klub između ostalog dobitnik najviših odlikovanja, Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, kao član Bosne 2009. godine. U godini obilježavanja 30 godina od ti-

tule Evropskog šampiona 1979. Grenobl i niz drugih i odlikovanja na primjer od predsjednika Jugoslavije Tita. Podatak da je ukopan sa kačketom sa logom NBA lige, značkom KK Bosne i košarkaškom loptom, govore koliko je volio i živio za sport. Zato sam odlučio napisati sjećanje i upoznati čitaoce Damara sa nesvakidaš-njim i uzbudljivim životom Novaka V.

Rođen je 6. maja 1933. u Sjenici (Šta-valj), Sandžak. Majka Zorka Kaličanin (domaćica), otac Ranko Vasojević (sto-lar). Oba roditelja su imali predhodne bra-kove a supružnici su im umrli, i jednom i drugom, od tuberkuloze. Od 14-toro dece, ostaje 6-toro: Miloljub, Novak, Gorica, Gradimirka, Ljutomir i Milka.

Drugi svjetski rat i Novak postaje najmlađi Skojevac

Sa 11 godina, odlazi od roditelja (sa malo hljeba i mlijeka u rancu od vune) za Čačak u kuću pokojnog strica Dese koji je poginuo kao partizan. Tamo ga dočekuje strina koja ce narednih godina brinuti o njemu. Tu kreće, odmah, njegova sportska putešestvija. Trenira, i to sve uspješno, ru-komet, fudbal, boks, atletika, i naravno, košarka pri KK BORAC, generacija Ra-divoja Koraća.

Novak je imao i 11 diploma, od one šnajderske do automehaničarske, kao i u generalnom obrazovanju, tako i u sportu, nikad mu nije bilo dosta nauka. Volio je da uči, da zna. Bio ekstremno disciplinovan i uvijek tačan - poznat kao neko ko nikada i nigde nije kasnio.

Koju godinu nakon, odlazi u Beograd gdje upisuje i završava Vojnu akademiju, a i mašinstvo te igra za Crvenu Zvezdu. Počinje da radi kao civil pri vojsci i ubrzo, u Beogradu, dolazi na poziciju šefa Vojne mehanizacije, na kojoj ostaje, sa raznim prekomandama, 46 godina.

Za sve te godine, kad je riječ o vojci, on će, kao šef Vojne mehanizacije, biti je-dan od najodgovornijih ljudi koji su izgra-dili kompletnu infrastrukturu puteva Ju-goslavije a od kojih su i dan danas mnogi prohodni i postojeći, onaj koji ce voditi i nadgledati tadašnje pred Olimpijsko pri-premanje divlje i tada netaknute Bjelaš-nice, a kasnije i obavljati istu funkciju za vrijeme Olimpijade gdje će dobiti i razna priznanja, pa i najviša civilna odlikova-nja a i ona od predsjednika Tita. Negdje

Odlazak nevjerovatnog Novaka Vasojevića

Sjećanje

n Piše: Ekrem FERHATOVIĆ

n Dragan Kićanović, Novak Vasojević i Mirza Delibašić

97

SPORT1981., odlazi u Irak gde ima zadatak da rukovodi radovima podzemnog skloništa predsjednika Sadama Huseina od kojeg i za to dobija priznanje.

Te godine, dešava se familijarna tra-gedija, vezana za njegovu najmlađu sestru Milku o kojoj će godinama kasnije pisati čuveni list Duga, As i ostali. Muž sestre Milke, koji je radio kao učitelj djece pred-sjednika Gadafija u Libiji, biva ubijen od strane režima.

Mjesec dana nakon, odvode i Milku u zatvor a njene dvije maloljetne kćerke, ostaju mjesec dana same u kući u Libiji. Novak, veoma diskretno i rizikujući s obzirom na ta-dašnji njegov polozaj u JNA a i generalno s obzirom na odnose Jugoslavije i Libije, pokušava da izvuče sestru i njenu djecu iz Libije. Dje-cu izvlači a Milka ostaje u Libiji do 1984. i tek tada uspjeva, bez da iko zna da je on to učinio, da je izbavi iz zatvora i vrati u zemlju. Milja će, tek nakon njegove smrti, saznati da je on tada i te kako imao udjela u spaša-vanju nje i djece.

Kad je riječ o njego-voj ulozi u JNA, pored profesionalne, tu je i ona sportska, gdje predvodi njegovu kasarnu Hadži-ći, u mnogim sportovima u kojima klupski osva-ja mnogobrojne medalje. 1959. njegovi roditelji, bra-ća i sestre, dolaze da žive u Beograd, gdje na Zvezdari, uzimaju zemlju i prave dvije kuće za mnogobrojnu fami-liju. U tim kućama, Novak, nikada nije živio zbog priro-de njegovog posla jer je sam svoj put htio da kroji. 1960. ženi Mariju Grgić u Olovu, gdje mu je bila tada, tzv. prekomanda. Iste radi,1962. prebacuju se u Tuzlu gdje se rađa njiho-vo prvo dijete, Mario. 1964. prekomanda, kao šefu Vojne mehanizacije, prekoman-da u Sarajevo, kasarna Hadžići sa stalnim prebivalištem na Skenderiji gdje se, 1968. Rađa kćerka, Zorica. Od samog preselje-nja u Sarajevo, ubrzo se uključuje u rad KK BOSNA, gdje u godinama koje dola-ze obavlja razne funkcije, od pomoćnog trenera ženske ekipe sa trenerom Čedom

Đuraškovićem do tehnika kluba i mnogo-brojnih ostalih zadataka, gdje, skupa sa ostalim čelnicima poput Uglješe Uzelca, Vuleta Vukalovića (i ostalih), pravi od KK BOSNA, ono što kasnije, 1979. prerasta u Grenoblu u prvaka Evrope.

Njegove dužnosti su zaista bile razne, od dovođenja, kupovine igrača do „meše-tarenja” sa sudijama. Nerijetko igrači KK BOSNE žive u njegovom stanu. Neki od njih su Svetislav Pešić i Boro Vučević koji mu prirasta srcu kao rođjeni sin i koji je jedina osoba, pored najbliže familije, koja će ga čuti dan pred smrt...

Ima mnoštvo priča vezanih za neu-spješno dovođenje igrača poput Dražena Petrovića do Vlade Divca, od “kupovine “ čuvene utakmice sa Šibenkom do dano-noćnog igranja šaha i kartanja po klubu KK BOSNA. Cijeli jedan život je bio i možda i ostao u tadašnjoj KK BOSNI za mnoge od njih. I te kako je bio zaslužan za dovođenje mnogih košarkaša, Deliba-šić, Varajić, Radovanović koji su učinili, zajedno sa ostalima, da KK BOSNA za-sija na tronu Evropske košarke, kasnije

Radulovića, Pajovića.Pratio je ekipu na svim putovanjima,

pripremama, onu mušku a prije toga i žen-sku ekipu.

Ta putovanja nose i mnoštvo anegdota poput čuvene partije karata od 3 dana i 3 noći u Las Vegasu sa čuvenim Jul Brine-rom. Priča je bila da je sa Novakom u toj igri Jul Briner “počupao sopstvenu kosu” koje nema, od muke.

Novak je bio čovjek iz naroda koji je bio obrazovan, koji je prošao svijet a i da-lje ostao onaj tvrdi balkanac često konzer-vativan u mnogim stvarima. Pristupačan

svima, držao je do čestitosti, istine i poštovanja. Jednom izigran u nekom od tih život-nih principa, prekidao je sva-ki odnos, ma ko to bio, i ni-kada se nije vraćao na staro. Novaka su svi znali jer sama njegova dnevna šetnja po gradu je bila dovoljna da se primjeti onolika grdosija od čovjeka sve i da se nije zna-lo, da mnogi klinci a i stariji, upravo njega čekaju na ulazu u Skenderiju da podigne onaj svoj kažiprst da bi neko od njih mogao da uđe na neku od Bosninih utakmica. E da, to je bilo vrijeme kada su za-ista oni cijenjeni bili vredno-vani jer su to zaslužili i kada je podizanje kažiprsta kojim se otvaraju svaka vrata, bila privilegija malobrojnih.

Nakon razvoda od Ma-rije, 1971. upoznaje Kosu Bjelobrk, tada studenticu Po-litičkih nauka, a poslije novi-narku Oslobođenja i funkci-onera opštine Centar, sa ko-jom ostaje do kraja njihovih života. U gradu su ih svi tada poznavali kao najljepši par koji se uvijek, mogao vidjeti.

Mario i Zorica ostaju pod tatinim nad-zorom živeći sa njim i imajući i mamu koja, s obzirom da su razvedeni, brine o njima van kuće. Ponajviše ih je odgojila KK BOSNA. Imali su lijepo djetinjstvo i privilegiju da su ih čuvali, brinuli, jedan Vule, Uglješa, Davorin Popović, Kinđe-tov otac, Kemo Monteno, i mnogi drugi koji su legende one zemlje a i ovog grada. Moka Slavnić, Dragan Kićanović, Plećaš, Varajić, Žeravica, Dalipagić, Ćosić, a i mnogi drugi iz raznih drugih profesional-

98

nih sfera, su samo neki od imena koja su voljela i cijenila Novaka i bili maltene sa-stavni dio porodičnog života.

Teška vremena

Glavna briga u životu bila su, njego-va djeca. Uspjevao je da usredsredi svoj profesionalni život sa onim sportskim i da Mariu i Zorici nikada ništa ne fali i da su uvijek na sigurnom, bili su centar njegovog svijeta. Prije rata Zorica odlazi u Milano a početkom rata, Mario u Nje-mačku gdje živi majka. Novak kao i ve-ćina građana u BiH ne vjeruje da će biti rata 1992. na samom početku, Kićanović mu nudi posao i stan u Beogradu ali on odbija i ostaje u Sarajevu. Kao i mnogi, proživljava i doživljava sve i svašta. Tu je sa Kosom i njenom familijom. Zbog ugleda koji je bio veliki, postaje meta be-skrupolozne propangande medija sa Pala, svakodnevno su javljali da su ubijeni, i on i supruga, pa da su masakrirani i onda je komandant Prvog korpusa Mustafa Haj-rulahović - Talijan organizovao pres i uručio priznanje Novaku i tako uz pomoć televizije demantuje njihove navode. Za-mislite kako je bilo njegovoj familiji, po-sebno djeci koji su uz pomoć radio ama-tera iz Crne Gore i BiH saznali radosnu vijest, da su oboje živi. Uspio je krajem rata izaći iz Sarajeva, kroz tunel otići u Milano kod Zorice ali koja je zbog svojih profesionalnih obaveza bila u Japanu loša komunikacija i koji peh, ona ga moli da ostane a on kaže da nema s kim da karta i opet kroz tunel se vraća Kosi u Sarajevo.

Poznavali smo se i prije 92 godine ali u teškim vremenima, kada je 1994. godi-ne počela kantonalna košarkaška liga,10 klubova, puna Skenderija navijača, sport nam je davao nadu za opstanak i stvarao privid normalnog života, imali smo po-nekad vremena da se družimo. Kod nas iz Plava prezime Vasojević je izazivalo nelagodu s obzirom na loša istorijska i negativna iskustva, međutim svjestan da ne generaliziram i ne podliježem stereo-tipima ubrzo sam se uvjerio da Novak voli sport i da ne može biti loš čovjek. S velikim simpatijama i emocijama je pri-čao o Plavu i Gusinju, prirodnim ljepota-ma i dočeku koji su imali 50-tih godina, prilikom kondicionih priprema. Takođe maltene bi isijavao pozitivnu energiju kada bi pričao o rodnom kraju Sjenici o komšijama i kumovima Bajrovićima a užitak i merak je bio kad bi sa Dinkom, Elzinom a i sa mnom evocirali uspomene. Ja sam proveo djetinjstvo u okolini Sjeni-ce, Dunišiće, Vapa i završio osnovnu i gi-mnaziju. Početkom 1995. Mirza zajedno sa Novakom se pridružuju ekipi KK Če-skopromex i tada dolazi do razlaza sa KK Bosnom s tim što se Mirza kasnije vratio a Novak više nikad nije kročio u prostori-je kluba, niti je išao gledati utakmice Bo-sne. Pokušao sam da saznam od članova uprave i prijatelja kluba šta je razlog ra-zlaza sa Novakom a njihovi argumenti su bili nikakvi, nelogični i nisu htjeli shvati-ti da ako neko voli svoj identitet, naciju, vjeru automatski mrzi druge i drugačije. Jugo nostalgičar do kraja života, za nje-ga je Juga ostala jedinstvena i iskreno se

radovao uspjesima sporskih ekipa, repre-zentacija, pojedinaca i pratio je preko me-dija skoro sve sportove. Presretan je bio 2002. godine kad je dobio unuka Novaka Lazara i kao djed postaje svestrani spor-tista, trenutno živi u Americi. Unuk mu postaje centar svijeta daje mu nadimak Maki i obojica su uživala u druženju bilo to u Kelnu, Milanu, Sarajevu.

Novak, a i Kosa, su bili ljudi koji su mnogima pomogli pri školovanju, zapo-slenju, stambenim problemima i uvijek su se nalazili ljudima kao dva tada “moć-na” čovjeka. Mnoge su zadužili za života i od većine su zaboravljeni po stare dane. Jedan detalj kako je Novak bio širok, nje-govi prijatelji doktori su prilikom opera-cije kuka Kosi kardinalno pogriješili, skratili nerve i napravili invalida, nije htio da ih tuži.

Zadnjih godina, Novaka su zaboravili skoro svi. On je toga bio svjestan ali nije o tome pričao niti je zamjerao. Bila mu je bitna njegova familija. Nevjerovatno djeluje podatak o nehumanom tretmanu u hitnoj, u bolnici da je intervenisao bole-sni Josip Pejaković da se normalno i po propisima liječi u Fojnici. Krio je od svoje djece da godinama boluje od Parkinsono-ve bolesti, nevjerovatno ali istinito. Ovom prilikom se posebno zahvaljujem Zorici i njenom suprugu Dejanu koji su poslednje dvije godine posvetili Kosi i Novaku i olakšali im poslednje dane života a mo-ram istaći da je Zorica multitalentovana osoba, manekenka, foto model, glumica, tv voditeljica i hvala joj na informacijama o mom prijatelju. Počivaj u miru i neka ti je laka bosanska zemlja. u

SPORT

ERVENA d.o.o. SarajevoStup, Bojnička 166, DoglodiE-mail: ervena@bih.net.bamp1@ervena.comkomercijala@ervena.comadministracija@ervena.com

TELEFONI:Maloprodaja: 033/764 205Komercijala 033/764 215; 764 216Administracija 033/764 207Fax 033/764 206; 764 217

P.J. “STUP”›ul. Braće Mulić bbTelefon: 033/468-124E-mail: mp2@ervena.com

www.ervena.com