Rawi Hage

IzdavačbuybookRadićeva 4, SarajevoTel: + 387 33 550-495Fax: + 387 33 550-496fabrikaknjiga@buybook.ba www.buybook.ba

za IzdavačaGoran Samardžić Damir Uzunović

Naslov IzvorNIkaCockroach, Rawi Hage Copyright © 2008 Rawi Hage All rights reserved

PrIJEvod s ENGlEskoGDanko Ješić

IzvrŠNa UrEdNICaVesna Bičić

UrEdNICaLana Krstić

lEkTUraAldijana Bihorac

korEkTUraBuybook

dIzaJN NaslovNICEAleksandra Nina Knežević

dTPAmir Hadžić

ŠTamPaGrafotisak, Grude

Sarajevo, 2010.

Rawi Hage

ŽoharS engleskog preveo Danko Ješić

Za Ramzyja, Jenny, i Nadu, koje su mi donosile osmijehe; za moju braću;

za Lisu, kao što sam obećao; za Madeleine, koja voli istočnjake;

i za moje prognane prijatelje: dabogda se vratili.

Ono što mi nazivamo vrstama su različite degeneracije istog tipa.

– Isidore Saint-Hilaire,Vie d’Étienne Geoffroy Saint-Hilaire (1847)

Onda je Satavaesa učinio da vode poteku dolje do sedam Karshvaresa zemlje, i kada je

stigao dolje, stao je, prekrasan, širećispokoj i radost po plodnim zemljama.

– Avesta, drevni zapisi zoroastrizma

I

ZALJUBLJEN SAM u Shohreh. Ali više ne vjerujem svo-jim emocijama. Nikada nisam živio sa ženom, niti sam se nekoj ozbiljno udvarao. Često sam se pitao odakle mi potreba da zavedem i posjedujem svaku ženu koja mi se nađe na putu. Kada ugledam ženu, osjećam kako mi zubi postaju tanji, duži, zašiljeni. Moja leđa se pogrbe, a iz čela mi izbiju dvije antene koje se njišu u vazduhu, tražeći pa-žnju. Želim da otpužem ispod nogu žena koje srećem i da se odozdo divim njihovoj figuri, njihovim finim zglo-bovima. Osjećam se zgađeno – ne posramljeno, već zga-đeno – zbog ljigavih osjećanja privlačnosti i potrebe. To je čudnovata mješavina osjećaja i nagona koji me obuzi-maju, tjerajući me da se ponašam pred tim ženama kao grbavac u prisustvu djevojčica. Možda je došlo vrijeme da ponovo posjetim svog psi-hijatra, jer me u posljednje vrijeme ovaj osjećaj pritiska. Mada, taj isti poriv je počeo da me obuzima i u prisustvu psihijatra. Nedavno, kada sam je vidio kako se smije s jednom od kolegica, shvatio sam da je i ona samo žena, i kada je od mene zahtijevala da pratim svoje porive, sta-vio sam ruku na njeno koljeno dok je sjedila nasuprot

ŽOHAR / Rawi Hage10

meni. Promijenila je temu i, nježno je, s izrazom saosje-ćanja na licu, sklonila moju ruku, pomjerila stolicu i re-kla: Dobro, hajde da sada pričamo o tvom samoubistvu. Protekle nedjelje priznao sam joj da sam nekada bio hrabriji, bezbrižniji i, neko bi rekao, nasilniji. Ali ovdje, među sjevernjacima, niko ti ne daje za pravo da udariš, opljačkaš ili ubiješ nekoga, čak ni da urlaš s balkona, da psuješ majku svojim komšijama i prijetiš njihovoj djeci. Kada sam to saopćio doktorici, rekla mi je da u meni ima mnogo skrivenog gnjeva. Čim je napustila sobu, otvorio sam joj torbicu i ukrao ruž za usne, a kada se vratila, nastavio sam svoju priču o odrastanju negdje da-leko. Prekidala bi me pitanjima: Kako se zbog toga osje-ćate? Pričajte mi još. Uglavnom je slušala i pravila bilješ-ke, a to se nije dešavalo u otmjenoj prostoriji s kaučem od trešnjevog drveta i kože (ili sa starinskim pomorskim mapama, da budem iskren). Ne, sjedili smo jedno na-suprot drugome u maloj kancelariji, u državnoj bolnici, samo s malenim stolom između nas. Nisam siguran zašto sam joj rekao sve o svojim odno-sima sa ženama. Probao sam mnogo puta da joj kažem da je moj pokušaj samoubistva bio samo način da po-bjegnem od neprekidne sunčeve svjetlosti. Iskreno sam, koristeći svoje ograničeno poznavanje psihologije i spo-sobnost uobličavanja misli, pokušao da joj objasnim da sam pokušao da se ubijem iz znatiželje, možda kao iza-zov prirodi, samom kosmosu, stalno prisutnoj svjetlosti. Osjećao sam da sam ugrožen od svega toga. Obuzimala su me pitanja o smislu postojanja. Doktorica me je uznemiravala svojom direktnošću. Probudila je u meni želju za nasiljem kakvu nisam osje-tio otkako sam napustio domovinu. Nije razumjela. Za

Rawi Hage / ŽOHAR 11

nju, sve se svodilo na moje odnose sa ženama, ali za mene, sve se svodilo na opiranje tlačiteljskim silama u svijetu, kojima nisam mogao ni da se pridružim, ni da ih kontrolišem. Pitanje koje sam najviše mrzio – za njim bi posezala nezadovoljna mojom ćutljivošću – postavljala bi nagnuvši se preko stola, izgovorivši bezizražajno: Šta očekuješ od našeg razgovora? Eksplodirao bih: Sud me je natjerao da dolazim ov-dje! Više bih volio da nisam ovdje, ali kada su me opa-zili obješenog o neku granu u parku, jedan rekreativac u sintetičkom šorcu je otrčao i pozvao policajce. Dvojica policajaca su dogalopirala u pomoć na svojim veličan-stvenim konjima. Sve što sam tada primijetio bili su ko-nji. Mislio sam da bi konji mogli biti odgovor na moje tehničke probleme. Pomislio sam da bih, jašući na jednoj od tih životinja, mogao da dohvatim višu, deblju granu, da vežem kanap oko nje, i da potjeram konja u galop. Umjesto toga, stavili su mi lisice i odveli me, kako su oni rekli, na posmatranje. Pričajte mi o svom djetinjstvu, rekla je doktorica. U djetinjstvu sam bio insekt. Kakav insekt? pitala je. Žohar, rekoh. Zašto? Jer me je sestra pretvorila u žohara. Šta je vaša sestra uradila? Dođi, rekla je moja sestra. Hajde da se igramo. Onda je podigla suknju, stavila moju glavu među svoje noge, podi-gla ih uvis i lagano ih zanjihala iznad moje glave. Pogledaj, otvori oči, rekla je i dodirnula me je. Ovo je tvoje lice, ovo su tvoji zubi, a moje noge su tvoje dugačke antene. Smijali smo se, zavukli se ispod čaršafa i grickali jedno drugome

ŽOHAR / Rawi Hage12

lice. Hajde da spriječimo svjetlost da uđe, rekla je. Hajde da pričvrstimo jorgan za krevet, tako da nigdje ne prodire svjetlo. Hajde da se igramo u podzemlju. Zanimljivo, reče psihijatar. Mislim da bismo mogli da malo istražimo te priče. Naredne nedjelje? Naredne nedjelje, rekoh, a onda sam ustao i krenuo niz stepenice, napuštajući zidove bolnice, izlazeći u hla-dan i osvijetljen grad.

Kada sam stigao kući, vidio sam da je moj sudoper ispu-njen neopranim sudovima, hibridnom kolekcijom jarko obojenih šolja iz radnje sve-za-dolar, pomiješanih sa tanjirima cvjetnih šara, naslaganih ispod velikog lonca za kuhanje špageta. Prije nego što sam uspio da dohva-tim svoju smrtonosnu papuču, žohari koji su živjeli sa mnom, zamakli su u odvod i sačuvali živu glavu. Bio sam gladan. Ostalo mi je malo novca. Bilo je pra-vo vrijeme da potražim iranskog muzičara po imenu Reza, koji mi je dugovao četrdeset dolara. Bio sam rije-šen da naplatim dug i izgubio sam strpljenje s tim kopi-lanom. Razmišljao sam i o tome da mu razbijem santur1 ukoliko mi uskoro ne vrati dug. Vrijeme je provodio u Artista kafeu na uglu. Otvoren je non-stop, i non-stop je pun dima izbačenog iz pluća taze imigranata koji sje-de na plastičnim stolicama, laktovima pritiskaju okrugle stolove, mašu rukama dok govore, prstima žutim od du-hana dozivaju konobare, njihove šibice, poput indijan-skih signala, svjetlucaju pod njihovim nosevima, a njiho-va zaprepaštena lica izbacuju dim cigarete snažno poput

1 Santur – tradicionalni perzijski muzički instrument, sličan cimbalu (prim. prev.)

Rawi Hage / ŽOHAR 13

španskih bikova u posljednjem jurišu prema razigranoj crvenoj tkanini. Potrčao sam niz stepenice da potražim kopilana u ka-fiću, i slava neka je Gospodu! Dvije Jehovine svjedokinje prepriječile su mi put, sa svojim blještavim osmijesima i visokim slamnatim šeširima koji su bacali sjenku na su-morne stepenice oronule zgrade u kojoj živim. Da li vas zanima šta se dešava sa planetom?, upitaše me. I prije nego što sam stigao da odgovorim, jedna od dama, ona u dugom vatiranom kaputu, pogodi me apokaliptičnim proročanstvom: Da li ste svjesni ozonske rupe nad nama? Ozonske?, upitah. Da, ozonske. To je atmosferski sloj koji nas štiti od ra-zornih sunčevih zraka. Dok mi pričamo, rupa se samo širi, i uskoro ćemo svi biti prženi. Jedino će žohari preži-vjeti i zavladati svijetom. Ali ne očajavaj, mladiću, jer se možeš iskupiti već danas ako kupiš ovaj časopis – slučajno imam nekoliko primjeraka u ruci – i prisustvuješ biblij-skim predavanjima u našoj Kraljevskoj dvorani. Nakon toga, moj dragi mladiću, možeš sići u podrum da poslu-šaš našeg vođu (s kolačićem i stiroporskom čašom u ruci) koji će ti objasniti da je transfuzija (bilo preko šprica, koju daje doktor ili preko nastranog seksa) smrtni grijeh. Po-kaj se!, viknu žena otvarajući Bibliju na obilježenoj strani. Pročitala je riječi Gospodnje: Zato ću i ja učiniti u gnjevu, neće žaliti oko moje, niti ću se smilovati, i kad stanu vikati iza glasa u moje uši, neću ih uslišiti.2 Kupi ovaj časopis (Božija riječ je u njemu), sine moj. Čitaj i pokaj se! Koliko košta?, upitah, dok sam oslobađao svoje dže-pove grešnog tereta nekoliko okruglih novčića označenih

2 Stari zavjet, Jezekilj 8:18, prijevod Đura Daničić (prim. prev.)

ŽOHAR / Rawi Hage14

idolatrijskim slikama pataka, gusaka, medvjeda i držav-ničkih glava. To je bilo sve što sam imao. Daj mi te novčiće i prigrli molitvu, jer ćeš tada, i samo tada, imati priliku da te Isus, naš spasilac, uzdigne na nebo i dok se budeš peo na nebesa, možeš pogledati dolje na neke od svojih susjeda koji su nam zalupili vrata pred nosom. Možeš da ih gledaš kako se prže kao okru-glice u voku, i mogu da te uvjerim da će naš Gospod biti slijep i gluh za njihove nevolje, njihove patnje, njihove glasne uzvike agonije, žaljenja i bola – da, bola! I neka nas Gospod sačuva od takvog nesnosnog bola. Poljubio sam gospođama ruke. Zamolio sam ih da imaju milosti prema meni kada dan prženja dođe. Smrt u vatri je užasna stvar. Ako bih mogao da biram, sigurno bih odabrao nešto manje bolno, brže, možda čak i poe-tičnije – kao što je vješanje o granu žalosne vrbe, metak u glavu ili poniranje u vječni drijemež uz pomoć gasa koji curi iz pećnice. Ostavih dame i odjurih do Artista kafea u ulici St-Laurent, nadajući se da ću naći Rezu okruženog dimom, socijalnim slučajevima i mirisom kafe. Čim sam ugazio u blato i osjetio hladnoću, prokleo sam svoju sreću. Pro-kleo sam avion koji me je doveo u ovu surovu zemlju. Pogledao sam niz ulicu i oklijevajući produžio na istok, izbjegavajući bljuzgavicu i trudeći se da ne obraćam pa-žnju na škripu točkova koji su razgrtali snijeg, zvuk koji je odzvanjao u mojim ušima, neprestano me podsjećaju-ći na padanje pahulja koje su se skupljale i taložile tiho, marljivo osvajajući svaki vjetrobran, svaki šešir, svaku kantu za smeće, svaki očni kapak, svaki krov i planinu. A šta reći za one zle armije teških čizama koje, pri-jatelju moj, pokrivaju stopala ljudi, i za uši koje ne čuju,

Rawi Hage / ŽOHAR 15

zapušene vunom i trakama za glavu, i za plutajuće kapute koji promiču u sablasnim oblicima, krijući lica, usta koja usisavaju vazduh, stroge ruke?Vrag ih odnio! Na ovom hladnom mjestu nema ni na-klona, ni sramežljivog mahanja, ni osmijeha ispod cr-venih, prehlađenih noseva koji cure. Sve te zaklonjene glave iznad vratova omotanih sintetičkim šalovima. Od toga sam postajao nervozan, i upitao sam sebe, Gdje sam? Šta ja radim ovdje? Kako sam završio zarobljen u tijelu koje neprekidno drhti, šetajući kroz smrznuti grad s mokrim pamukom koji neprekidno pada na mene? I povrh svega, gladan sam, osiromašen, i nemam nikoga, nikoga... Jebeni led, malo nepažnje i možeš završiti noge potopljene u jednu od onih podmuklih ledenih bara koje vrebaju tvoje korake sa strpljenjem mornarskih žena, poput čudovišta iz močvare. Možeš proklinjati koliko ti je volja, ali još uvijek moraš izdržati promrzle prste i šljapkanje mokrih čarapa, ljigave ruke babica i gomile kaputa, otkopčanih i zakopčanih, koji prolaze pored tebe na ulici, koji lepršaju i naduvavaju se poput jedara na putu za obećanu zemlju. Meni nema spasa! Kada sam ušao u kafić, oljuštio sam sa sebe slojeve še-šira, rukavica i šalova, oslobodio se rajsferšlusa i dugma-di, i izdržao bolno odvajanje čičak-trake koja je šištala poput prahistorijskog gmaza, koja se spajala i razdvajala poput ljudskih života, poput izgnanika koji propadaju kroz procijepe koji daju život i uzimaju ga pod lopatama koje zvuče upravo kao škripanje točkova automobila koji sabijaju snijeg oko moga smrtnog tijela. Primijetio sam profesora Youssefa kako sjedi sam za svojim uobičajenim stolom. Taj lijeni, uobraženi, alžirski

ŽOHAR / Rawi Hage16

pseudofrancuski intelektualac uvijek je nosio odijela od gabardena s tankom kravatom koja je bila moderna to-kom sedamdesetih. Krio se iza svojih naočara iz šezdese-tih i oponašao je francuske mislioce pušeći lulu na slabo osvijetljenim mjestima. Po cio dan sjedi u tom kafiću i priča o révolution et littérature3 Upitah profesora da li je vidio Rezu, iranskog muzi-čara, ali nije odgovorio. Samo se arogantno nasmiješio. Znao sam, znao sam! Profesor želi da me zaspe egzi-stencijalističkim pitanjima. Kopilan se igra Sokrata kad god uzmogne. Uvijek nas je tretirao kao atenske učenike na stepeništu skupštine, i nikada nije odgovarao na pita-nja. On sebe vidi kao pseudosocijalističkog berberskog novinara, a ustvari je tek latentni svećenik, koji uvijek odgovara na pitanje drugim pitanjem. Da li je to da ili ne? C’est urgent!4, zapištah, namjeren da prekinem njegov epistemološki zaplet. Non! J’ai pas vu ton ami.5 Profesor je ponovo navukao svoj pakosni osmijeh, povukao dim iz lule, i promijenio položaj nogu. Pritisnuo je tijelo na naslon stolice i pogle-dao me s intelektualnim prezirom, kao da sam seljak, ne-dovoljno vrijedan njegovog kratkovidog pogleda. On mi ne vjeruje. Njuši me kroz izmaglicu svoje lule. Znam da me sumnjiči da sam mu ukrao posljednju vrećicu duha-na, što sam i učinio. Ali ne može to da dokaže. Sada, kad god mu se približim, on se ponaša kao da se premješta u stolici da bi rekao nešto vrijedno i mudro, ali, vidim kroz dim njegove lule, kako prikuplja svoje stvari, grleći torbu kao izbjeglica na prepunom brodu.

3 revoluciji i književnosti4 Hitno je!5 Ne! Nisam vidio tvog prijatelja.

Rawi Hage / ŽOHAR 17

Otišao sam od profesora, razmišljajući o tome kako bih rado zadavio Rezu, tog bliskoistočnog grbavca, ži-cama njegovog instrumenta. Dugovao mi je, a meni je novac bio potreban. Uvijek mu je uspijevalo da izvuče novac od mene, na ovaj ili onaj način. Odabrao bi duge monologe o Perziji i veličanstvenosti njene historije, ili bi oponašao suze svoje majke, koju neće vidjeti prije nego što umre, jer je, kako sam kaže, nesrećni izbjegli-ca. Ali ja znam da Reza razmišlja samo o tome kako da učini neosjetljivim usne i lice. On uvijek šmrca, i ako to nije zbog prehlade, onda je zbog alergije, a ako nije zbog alergije, onda je zbog njegovog prirodnog nagona da ušmrkuje „bijelog Kolumbijca“, kako on voli da kaže. Nije mi preostalo ništa drugo nego da ponovo navučem svoj oklop protiv hladnoće, da se vratim u svoju sobu i čekam Rezin poziv. Kod kuće ležim u krevetu, pružam ruku da dohvatim pljuge, kad iznenada, bez razloga postanem uznemiren, ili možda melanholičan. Ovo nije bila paranoja, kako je psihijatar zapisao u svojim glupavim bilješkama (bi-lješkama koje sam uspio da ukradem); bila je to ponovo moja potreba da se sakrijem od svjetlosti i da nikoga ne vidim. Bila je to potreba da ogolim svijet od svega i da postojim ispod toga, bez građevina, ljudi, svjetla ili zvu-ka. Bila je to moja potreba da odmotam beskrajno ćebe koje će pokriti sve, zakloniti nebo i moj prozor, i pretvo-riti sve ljude u insekte.

Nekoliko sati kasnije, tek što je palo veče, odlučih da po-sjetim Rezu. Hodao sam po hladnoći do njegove kuće, pozvonio sam i čekao. Vrata mi je otvorila Matild, lijepa

ŽOHAR / Rawi Hage18

francuska kelnerica i Rezina cimerka. Čim me je ugleda-la, pokušala je da mi zalupi vrata ispred nosa. Stavio sam stopalo u ugao vrata i nježno prošaputao: Zabrinut sam za Rezu. Alors, appelle la police, quoi, bof. Ah moi, alors, je ne veux pas me mêler de cette affaire.6 Nije platio svoj dio sta-narine prošlog mjeeeseca. J’en ai marre là de vous deux.7

Mogu li da uđem?, rekao sam. Rekoh ti, on niiije ovdjeee. Želim samo da pogledam njegovu sobu, rekoh. Mais non là, tu exagères.8 Molim te, preklinjao sam. I pokazah Matild šta su moje tužne, stidljive oči u stanju da urade. Možeš otići u njeeegovu soobu, rekla je. Nema krrra-đe kuhinjskog ili toalet papirrra, d’accord?9 Dok si radio sa mnom u rrrestorrranu, svi su govorrrili da ti krrradeš toalet papirrr, a svi su mi zbog toga zamjerrrali jer sam te ja prrreporrručila za poosao. Gledao sam Matildinu čvrstu guzu kako skakuće put kuhinje. Skupio sam se i sabio vrat u ramena, a imao sam osjećaj da mi na zubima rastu šiljci dok sam gledao u nje-nu sjajnu, veličanstvenu, kraljevsku francusku derrière10 – proučavao je, istraživao, procjenjivao i uživao sve do posljednjeg zamaha. Još uvijek je bila u spavaćici koja joj je dosezala do bedara. I bila je bosa! Uzdahnuo sam. Još uvijek pogrbljen, protrljao sam noge, jednu o drugu. U tom trenutku, s očajanjem rase-ljene osobe, bez države, jadne i zagubljene u hodnicima

6 Onda, zovi policiju, šta, hmm. Ah ja, onda, ja se neću miješati u to.7 Dosta mi je vas dvojice.8 Ali nije tu, pretjeruješ.9 dobro?10 Derrière(francuski) – zadnjica (prim. prev.)

Rawi Hage / ŽOHAR 19

birokratije i imigracije, okrenuh se i pobjegoh u Rezinu sobu. Njegova soba je mirisala na prljave čarape i gomilu zatočenih neizlječivih pušača. Jedva da je u njoj bilo svje-tla, ali sam uspio da prepoznam stari crno-bijeli televizor koji je naslijedio od svog prijatelja Hishama, perzijskog kompjuterskog programera koji se preselio u SAD, jer, kako je rekao, tamo ima više novca, a u Kanadi nema budućnosti – ima suviše poreza. Makar mi je taj prazno-glavi tehnokratski snob tako rekao one noći kada sam ga upoznao na iranskoj zabavi. Zabava je bila puna iranskih izbjeglica – odbjeglih umjetnika, raseljenih pjesnika, ha-šišara ljevičara, i bivših revolucionara koji su postali tak-sisti. To je bila noć kada sam upoznao Shohreh. O, pre-krasna Shohreh! Izluđivala me je, odmah me je natjerala na metamorfozu zbog koje sam počeo da glođem papir-no suđe, da ližem plastični pribor za jelo, da se zavlačim u kese čipsa (kese koje su krckale zvukom razbijanja leda i lomljenja grana). Plesala je s mršavim, u crno obuče-nim iranskim homoseksualcem po imenu Farhoud. Ple-sala je i trljala svojim tijelom njegovo čvrsto tijelo. Poput njega, Shohreh je bila obučena u pripijenu crnu odjeću, a njene grudi su poskakivale u ritmu čudnih, prijetećih krikova iz jeftinog imigrantskog stereo-uređaja. Kada je muzika na tren prestala, pratio sam je do hodnika punog ljudi, a onda i do kuhinje. Probijao sam se kroz tanjire, viljuške i meze, i prišao sam joj dok je umakala komad krastavca u bijeli sos gust poput živog pijeska. Želim da te ukradem od tvog momka plesača, rekoh. Shohreh se nasmijala i uzviknula, Momka? Momka! A onda se nasmijala još glasnije. Farhoud!, pozvala je muškarca u crnom. Ovaj ovdje misli da si mi momak.