o suosjeÊanje jo - adventisti.hr · vijest o velikom veselju za sav narod“ nakon čega je uslijedila pjesma hvale i slavlja „Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje

godište 39 • broj 2 • godina 2015.

Umjestoslavlja -

suosjeÊanjepapa Franjo

2

ZNACI VREMENA • 1/2015.SADRŽAJ

SADDRŽAAJ

Božićni su praznici redovito popraćeni proslavama,

posebnim programima i bogoslužjima, obiljem daro-

va i blještavilom bezbrojnih svijeća i svjetala. To je i za

očekivati, jer su obilježavanja rođendana vesele prigo-

de. Uostalom, anđeli su donijeli pastirima „ radosnu

vijest o velikom veselju za sav narod“ nakon čega je

uslijedila pjesma hvale i slavlja „Slava Bogu na visini i

na zemlji mir ljudima koje ljubi.“ (Luka 2,10.14.)

Međutim, betlehemska radost je bila pomuće-

na sebičnim interesima drugorazrednog političara i

egipatskim progonstvom. Kako tu drugu stranu naše

stvarnosti opisuje evanđelist Matej? Mudri su ljudi s

istoka došli pozdraviti i darivati maloga Isusa. Nisu

se dali uvući u Herodove političke spletke, pa su se

drugim putem vratili u svoju zemlju.

„A pošto oni otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu

javi Josipu: ‘Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te

bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će He-

rod tražiti dijete da ga pogubi.’ On ustane, uzme noću

dijete i majku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do

Herodova skončanja – da se ispuni što Gospodin reče po

proroku: Iz Egipta dozvah Sina svoga.“ (Matej 2,13-15)

Kratko je trajala radost Isusova rođenja jer je usli-

jedilo progonstvo – slično našoj stvarnosti u kojoj

mnoga djeca i roditelji napuštaju svoje domove zbog

nestabilnih političkih prilika u svojim zemljama u ko-

jima bjesne ratovi. Imajući te strahote na umu, papa

Franjo je poručio da će proslava Božića biti obična

„šarada“ ili privid veselja i blještavila, ukoliko ne suo-

sjećamo sa žrtvama terorističkih napada i ratova. Po-

stavio je i ozbiljno pitanje: “Što će ostati iza ovog rata

usred kojeg smo sada”, i odmah odgovorio: „Ruševi-

ne, tisuće djece bez obrazovanja, tolike nevine žrtve i

puno novca u džepovima trgovaca oružjem”.

Kako suosjećati s milijunima obespravljenih i

prognanih, kao i s još većim brojem onih koji su po-

2

Dragutin Matak

Ummjessto sslavllja - suuossjeeÊannje 2Tihomir Kukolja

Nee kriivimmo izzbjeeglicce 4Tina Ramirez

Traaæennje utoËËiπtta 6Jesse Carey

©too Biiblijja kaaæe o pposstuupaanjuus pproggnannicimma 9Robert A. Seiple

Poπtovvati egzzisteenciijaalnnu sstvaarnoost 111Dargan Thompson

N.TT. WWrigght: Kadd naamm se Ëinni kaako Bogg niišta ne Ëini 113Clifford R. Goldstein

Goovorrim vvamm kaao bbraat 115Edwin C. Cook

Koolikoo sloobodde? 118Samuele Bacchiocchi

Tijjelo i duuša:: zajjednno i zauuvijeek 221Alister McGrath

Smmisleen rrazggovoor 223Angela Zujic

Zddrav duhh zaa vaπ umm 226Vicki Griffi n / Evelyn Kissinger

Vellikaa šeÊÊernna oopassnoosst 228Darko FilËiÊ

Ottok ss blagom 330

•••••••••••••Dragutin Matak

urednik

3

ZNACI VREMENA • 1/2015.

»asopis za osobnu, obiteljsku i druπtvenu duhovnost utemeljenu na Bibliji

OsnivaË:KrπÊanska ad vent is tiËka crkva — Ad vent isti sedmoga dana u RH, Zagreb, Prilaz Gjure DeæeliÊa 77

IzdavaË:CIB Znaci vremena, Prilaz Gjure DeæeliÊa 77, 10000 Zagreb (NakladniËki odjel KAC u RH)

Glavni urednik:Dragutin Matak

Prevoditelj:Dobrila Sabo

Lektor:

Darko FilËiÊ

Korektor:Darko FilËiÊ

Oblikovanje i priprema:

PLStudio d.o.o.

Naslovnicaa:

Krešimir Godina

Tisak:Tiskara Velika Gorica

Naklada:Ovaj broj je tiskan u 5.000 primjeraka

Cijena ovom broju je 10 kunaCijena 4 broja u jednogodiπnjoj pret-plati, s poπtarinom, 40 kunaIzlazi tromjeseËnoRukopisi se ne vraÊaju

ISSN 0353-0434UDK 286

Prvi broj Ëasopisa Znaci vremena na hrvatskom jeziku izaπao je 1910. godine. Od 1969. godine izlazi tromjeseËno, a poslije prekida od nekoliko godina tromjeseËno, pa sada opet tromjeseËno. Pod istim nazivom i sa sliËnom tematikom Ëasopis izlazi na mnogim jezicima diljem svijeta — na talijanskom, portugalskom, πpanjolskom, francuskom, nizozemskom, njemaËkom (dva izdanja), danskom, πvedskom, norveπkom, fi nskom, poljskom, Ëeπkom, ukrajinskom, grËkom, engleskom (pet izdanja), arapskom, hebrejskom, kineskom, korejskom, fi dæi, japanskom...

Urednikov e-mail:[email protected]

godište 39 • broj 2 • 2015.

tlačeni u svojim domovima jer nisu

imali snage bježati. Spomenimo samo

nekoliko biblijskih načela ophođenja

prema svim ljudima – posebno onima

u nevolji:

Svi su ljudi braÊa jer imaju istog

Oca

Na samom početku Biblije čitamo: „I

reče Bog: ‘Načinimo čovjeka na svoju

sliku, sebi slična…’“ (Postanak 1,26)

Bog je Stvoritelj i Otac svih ljudi. On ne

čini razlike među ljudima: „Nema više:

Židov – Grk! Nema više: rob – slobod-

njak! Nema više: muško – žensko! Svi

ste vi Jedan u Kristu Isusu!“ (Galaća-

nima 3,28). Naročiti interes pokazuje

prema onima koji su u potrebi što je

jasna pouka usporedbe o pastiru koji

ostavlja stado ovaca na sigurnom i tra-

ži jednu zalutalu. „Posreći li mu se te

je nađe, zaista, kažem vam, raduje se

zbog nje više nego zbog onih devede-

set i devet koje nisu zalutale. Tako ni

Otac vaš, koji je na nebesima, neće da

propadne ni jedan od ovih malenih.“

(Matej 18,13-14) Sve su izbjeglice ljudi

kojima Bog priznaje pravo na život i

ljudsko dostojanstvo. Kako je s nama?

Kako mi na njih gledamo?

Gostoljubivost i pomaganje ne smiju

izostati Riječi imaju svoje mjesto i utjecaj u ko-

munikaciji. Međutim, ako nisu popra-

ćene djelom onda ih nazivamo prazni-

ma, pa makar to bile riječi neke lijepo

izrečene molitve. Isusov savjet mla-

dom pobožnom čovjeku koji je htio

unaprijediti svoju duhovnost ostaje

pouka i nama: „Jedno ti nedostaje! Idi i

što imaš prodaj i podaj siromasima pa

ćeš imati blago na nebu. A onda dođi

i idi za mnom.“ (Marko 10,21.) Bibli-

ja nas poziva da se brinemo za druge

(Rimljanima 12,13) i to bez gunđanja:

„Gostoljubivo primajte jedni druge bez

mrmljanja! (1. Petrova 4,9) Jedni dru-

ge poslužujte – svatko po primljenom

daru – kao dobri upravitelji različitih

Božjih milosti!“ (1. Petrova 4, 9-10)

Na objedu gdje je bio pozvan Isus je

savjetovao domaćina: „Kad priređuješ

objed ili večeru, ne pozivaj svojih pri-

jatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih

susjeda, da ne bi možda i oni tebe po-

zvali i tako ti uzvratili. Nego kad prire-

đuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate,

hrome, slijepe.“ (Luka 14,12-13)

Poučeni ovim idealima okrenimo

se potrebama prognanika s Bliskog

istoka i to na poseban način. Tješimo

ih riječima i izražavajmo dobrodošli-

cu, ali im pomognimo i onime čime

nas je Bog blagoslovio. Ne pravimo

razlike među njima po vjeri ili pre-

ma izgledu. Svi su oni Božja djeca, pa

stoga naša braća i sestre. Ukažimo im

posebnu pažnju koja nadmašuje opću

humanost, jer je i naš Božić, mali dje-

čak Isus bio prognanik u Egipat. Još

jedan detalj: Djeca prognanici iz Siri-

je i Iraka izgledom podsjećaju na ma-

loga Isusa, jer je Isus potekao iz toga

podneblja. Radujmo se ovih Božićnih

blagdana što smo mogli ohrabriti i

pomoći komu na nesigurnom i opa-

snom životnom putu. U protivnom,

proslavljanje Božića će biti obična

„šarada“!

Proslava BožiÊa biti Êe

obiËna „šarada“ ili privid

veselja i blještavila, ukoliko

ne suosjeÊamo sa žrtvama

teroristiËkih napada i ratova.

(papa Franjo)

4


•••••••••••••Tihomir Kukolja

Dok se s pravom zgražavamo nad zlo-

djelima skupine terorista koji su prije

nekoliko dana u Parizu pobili 129 ne-

dužnih ljudi, valja nam biti pažljiv da

u priču o ovom gnjusnom zločinu ne

uvlačimo izbjeglice.

Od trenutka kada su počela pri-

stizati prva izvješća iz Francuske, čak

i kada su pojedinosti tragedije bile još

uvijek nepoznate, medijske i političke

sveznalice odmah su požurile da za po-

kolj u Parizu osude izbjeglice iz Sirije.

Prije dva mjeseca proveo sam neko

vrijeme pomažući izbjeglicama ne-

daleko hrvatske granice u Srbiji. Bio

sam dio humanitarne ekipe koja je po-

mogla da gotovo 100 izbjeglih i izne-

moglih žena i djece prođu zadnja dva

Ne krivimo izbjegli

kilometra do granice. Oko 2000 izbje-

glica poslužili smo hranom, vodom,

odjećom i obućom.

Dobro se sjećam dirljivih priča

nekih koji nisu tajili zašto su napustili

Siriju ili Irak. Neki su se bojali za svoje

živote ili živote članova svojih obitelji

i djece. Brojni muškarci su otišli jer

nisu htjeli postati strojevi za ubijanje.

Ostavili su svoje zemlje, jer bi njihov

ostanak značio gotovo sigurnu smrt.

Sjećam se mladih ljudi koji su ho-

dali prašnjavim poljskim putem kroz

kukuruzna polja na hrvatsko-srpskoj

granici. Neki su napredovali uz pomoć

štaka, a neki u invalidskim kolicima.

Mnogi među izbjeglicama bili su mla-

di očevi i majke s djecom. Često su s

osmijehom na licu i rukama usmjere-

nim prema naprijed uzvikivali: “Hva-

la! Hvala! Sloboda! Sloboda!”

Sjećam se ponekog zagrljaja i ruko-

vanja i brojnih drugih gesta zahvalno-

sti kojima su pokazivali svoju zahval-

nost zbog ljubaznosti koju su doživjeli

u susretu s volonterima.

Teško mi je povjerovati da su de-

monski likovi koji su hladnokrvno po-

bili 129 ljudi u Parizu bili ti isti ljudi

koji su samo nekoliko tjedana ranije

pješačili brdima, šumama i kukuruzi-

štima Makedonije, Srbije i Hrvatske.

5


5

cePa čak da je istina da je poneki zlo-

činac zlorabio izbjeglički koridor, to

nam ne daje pravo da krivimo stotine

tisuća nedužnih izbjeglica i imigranata

za krvoproliće u Parizu.

To bi bilo isto kao kad bismo željeli

optužiti tisuće gledatelja nogometne

utakmice između Francuske i Njemač-

ke, koja je također bila metom napada

terorista u Parizu prošlog petka, da su

surađivali sa zločincima samo zato što

su se dva ili tri zločinca htjela sakriti

u gomili nogometnih navijača kako bi

postigli što krvaviji zločinački učinak.

Isto tako nećemo optužiti tisuće

posjetitelja neke velike robne kuće da

su kradljivci samo zato što su se među

njih uvukla dva ili tri kriminalca kako

bi skriveni u gomili lakše opljačkali dio

robne kuće.

Svaki pokušaj da se sirijske i druge

izbjeglice učini žrtvenim janjcima ma-

sakra bio bi jednostavno sramotan.

Ipak, upravo se to ovih dana doga-

đa u Europi i Americi.

Čak i prije nego što su nam medij-

ski vladari rekli da su jedan ili dvojica

terorista možda ušli u Francusku zlo-

rabeći izbjeglički koridor, medijsku

dreku je prihvatila nekolicina čelnika

europskih zemalja, koji su odmah po-

čeli tražiti nove izgovore za podizanje

novih ograda na graničnim prijelazi-

ma i uvođenje strožih zakona o odno-

su prema izbjeglicama.

U Sjedinjenim Američkim Drža-

vama neki predsjednički kandidati

sada skupljaju nove političke bodove

izoštrenom retorikom protiv izbjegli-

ca. Čak je i 26 guvernera ustalo protiv

prihvaćanja izbjeglica, a kulminaciju

kriminalizacije izbjeglica prepoznali

smo jučer u ishitrenoj odluci Predstav-

ničkog doma Kongresa SAD-a kojom

je blokiran program prihvata 10.000

sirijskih izbjeglica.

U isto vrijeme na društvenim mre-

žama kao što su Facebook i Twitter

tisuće sveznalica oslovljava izbjeglice,

i muslimane općenito, svakovrsnim

pogrdnim nazivima. Neki od komen-

tatora na teme o izbjeglicama, koje

sam objavio na svojoj Facebook strani-

ci, po svaku mi cijenu žele otvoriti oči

za “istinu” da “izbjeglice i teroristi nisu

toliko različiti”.

Sloboda izražavanja – u ovom slu-

čaju straha, sumnje, nepovjerenja i pa-

ranoje – može se podnijeti na strani-

cama društvenih medija. Ali posve je

neodgovorno, opasno i nemoralno kad

vodeći mediji siju sjeme sumnje o sto-

tinama tisuća izbjeglica – tih obitelji s

djecom, od kojih mnogi bježe od istih

ljudi koji su terorizirali Pariz, Bagdad i

Bejrut prošli tjedan.

Sasvim je moguće da je stvaranje

slike da su neki od pariških terorista

ušli u Francusku skriveni među izbje-

glicama bio jedan od ciljeva organiza-

tora napada. Naime, itekako je sumnji-

va priča o tome kako se pokraj jednog

do kraja raznesenog zločinca pojavila

netaknuta putovnica iz Sirije. Kakav bi

to bio uspjeh za mozgove masakra kad

bi uspjeli uvjeriti Europu, SAD i svijet

da su za napade krive izbjeglice!

Kako bi zločince usrećilo kad bi im

pošlo za rukom da nas navedu da još

više mrzimo muslimane te da im se

još više osvećujemo! Ili, kad bi uspje-

li da nas terorističkim provokacijama

nagovore da se međusobno ogradimo

žičanim ogradama i zidovima, da nam

zemlje izgledaju poput životinjskih ka-

veza u zoološkim vrtovima Europe, pa

da sa strahom izlazimo iz svojih kuća!

Kako bi se zločinci veselili da nas us-

piju još više zbuniti, posvađati ili nas

navesti da još više paničarimo i da još

više sumnjamo jedni u druge!

Još su drevni Rimljani znali da vla-

daju oni koji znaju kako zavaditi ljude

i narode.

Kao kršćanin kažem: Isusovi sljed-

benici bi trebali drukčije razmišljati.

Pridružiti se onima koji pozivaju

na kriminalizaciju izbjeglica i imigra-

nata, ili onima koji vjeruju da izbjegli-

ce treba dočekati oružjem, ili onima

koji nestrpljivo čekaju priliku da zapa-

le izbjegličke kampove, ili onima koji

velikodušno kite izbjeglice pogrdnim

nazivima, ili onima koji navijaju da se

podignu visoke ograde na granicama

država ili onima koji su protiv izbje-

glica – značilo bi da smo već poraženi,

zvali se mi kršćani tisuću puta.

Pridruživanjem tim glasovima ne-

giramo Gospodina koji nas je pozvao

da ljubimo svoje bližnje i one iz daleka

bez obzira na to tko oni jesu.

To bi također značilo da smo nein-

formirani o samoj biti kršćanstva: da

nas Isus Krist poziva da, upravo onako

kako je on nas prigrlio dajući nam sebe

kroz svoju smrt na križu, savladamo

vlastitu sebičnost time što ćemo i mi

prigrliti druge članove ljudske zajed-

nice, uključujući izbjeglice, zagrljajem

sućuti i prihvaćanja. Jer kad je riječ o

govoru Evanđelja, to je jedini legitiman

način na koji možemo pridobiti umove

i srca onih koji su različiti od nas.

Ako to učinimo, postat ćemo zreliji

u procjeni tko su zločinci koji moraju

biti zaustavljeni, a tko su žrtve koje tre-

baju našu sućut i pomoć.

6


Zamislite da ste kršćanin koji živi u

društvu prožetom vjerskim fanatizmom

i krajnjom nesnošljivošću. S vrlo malo

prava u vlastitoj državi, tražite slobodu

kako biste živjeli u državi koja je uteme-

ljena na slobodi. No i ono malo dosto-

janstva koje vam je preostalo sada vam

se oduzima pa se vaše nade i snovi ruše

zbog neistinitih izjava ekstremista koji

vas drže zarobljenima.

Ova priča nije hipotetička, već je

iznenađujuće uobičajena. Dopustite mi

da vam ispričam što se događalo iran-

skoj kršćanskoj izbjegličkoj obitelji koja

je pobjegla u Irak. Njihove okolnosti

odražavaju okolnosti s kojima su sva-

kodnevno suočene i ostale izbjeglice na

Srednjem istoku dok pokušavaju uma-

knuti vjerskom progonu i pronaći slo-

bodu u Americi.

Kako bi izbjegla krajnju kaznu de-

portacije u Iran, ova je obitelj zatražila

pomoć od Ujedinjenih naroda. Proces

je trajao osam godina. Dok su čekali

dobre vijesti, otela ih je druga iranska

izbjeglička obitelj i irački vladini službe-

nici. Njihova oca, koji je ostao u Iranu,

ubile su iranske vlasti kada su se njegovi

sinovi odbili vratiti na islamsku vjeru.

Mjesne vlasti područja na koje su po-

bjegli kako bi se zaštitili zaprijetile su

im nekoliko puta deportacijom zbog

prakticiranja vjere. Budući da nije bilo

dopušteno prijaviti djelovanje njihove

crkve, imali su bogoslužja u tajnosti u

svom domu. Zatim su bili primorani

odseliti jer su se susjedi žalili zbog pri-

vatne uskršnje proslave.

Kada su Ujedinjeni narodi konačno

priznali kako ovoj obitelji prijeti opa-

Traženje utoËišta

snost i od njihove vlastite države i od

države domaćina, proslijedili su njihov

slučaj Sjedinjenim Američkim Država-

ma u svrhu trenutnog preseljenja. Kada

su SAD započele proces preseljenja, obi-

telj je konačno mogla povjerovati kako

postoji svjetlo na kraju tunela patnje –

činilo se kako je najteži dio prošao. No

njihova priča bila je još daleko od zavr-

šetka.

Kada su konačno dobili priliku

ispričati svoju priču američkim pred-

stavnicima, bili su kažnjeni što su se

nalazili u blizini onih koji su ih progo-

nili. Njihov je razgovor tekao otprilike

ovako:

„Zašto se osjećate nesigurnima u

Iraku?“, upitao je jedan od predstavnika

Odjela za domovinsku sigurnost.

„Morali smo se puno puta seliti sto-

•••••••••••••Tina Ramirez

7


7

ga što su nas ljudi u čijoj smo blizini

živjeli napadali zbog naše vjere“, odgo-

vorili su.

„Gdje ste živjeli kada su vas napada-

li?“

„Najprije smo živjeli u zgradi s ko-

munističkim izbjeglicama koje su mr-

zile kršćane. Oni su me oteli i namjera-

vali su me ubiti stoga što smo na zidu

u našoj sobi imali sliku Isusa i što smo

drugima govorili o svojoj vjeri.“

„Jeste li plaćali stanarinu?“

„Da. Radio sam, i nisam želio živje-

ti u izbjegličkom kampu, stoga smo si

sami plaćali za život.“

„Hvala vam.“

Zatim su nastavili čekati. Progon

je svakim danom postajao sve žešći. U

jednom trenutku jedan je član obitelji

morao u bolnicu zbog psihološke trau-

me koja je nastala nakon nekoliko sati

ispitivanja koje su provele mjesne vlasti

zbog njegove vjere i vjerskih aktivnosti.

Mjesecima nakon razgovora obitelj

je konačno primila pismo od američke

vlade, no ono je samo produbilo njiho-

vu traumu. Ukratko, pisalo je ovako:

„Žao nam je. Smatramo kako ste bili

uključeni u trgovačke poslove s terori-

stičkom skupinom, stoga ćemo morati

detaljnije preispitati vaš slučaj. Možda

ćete htjeti povući svoju molbu i pokuša-

ti u nekoj drugoj državi.“

Tjedni su se pretvorili u mjesece, i

nakon godinu dana oni su još uvijek če-

kali, još uvijek bili progonjeni, i još uvi-

jek živjeli u strahu za vlastiti život. Ova

obitelj, kao i stotine drugih progonjenih

izbjeglica koje traže slobodu u Sjedinje-

nim Američkim Državama, doživljava

da njihov slučaj bude stavljen na trajno

čekanje zbog toga što trenutni zakon

kaže kako progonjeni ljudi u prekomor-

skim zemljama mogu biti smatrani te-

roristima samo stoga što su sami žrtve

terorista.

Sve dok predsjednik ne pojasni da

progonjeni ljudi nisu teroristi samo sto-

ga što se nalaze među teroristima koji ih

progone, Amerika nikada neće biti uto-

čište kakvo je nekada bila.

Američki Zakon o borbi protiv te-

rorizma iz 2001. godine stvorio je novu

kategoriju – „neimenovane terorističke

organizacije“ – koja je iznova defi nirala

„teroristička djelovanja“: kada se dvije

ili više osoba udruže u nasilnu skupinu

u svrhu drugačiju od osobnog bogaće-

nja, bilo organizirano ili ne. Ova loše

defi nirana treća razina uključuje sve

one koji već nisu na popisu američke

vlade, a kasnije je i proširena u Zakonu

o pravom identitetu, iz 2005. godine, i

uključivala je bilo koju organizaciju s

podskupinom koja je uključena u tero-

ristička djelovanja.

Bilo koja vrsta uključenosti u tero-

ristička djelovanja ili „materijalna pot-

pora“ svim trima razinama teroristič-

kih organizacija samim time pokreće

„neprihvaćanje na temelju povezanosti

s terorizmom“ (TRIG), što pojedincu

zabranjuje useljavanje u SAD. Otka-

da je zakon stupio na snagu, tisućama

izbjeglica koje su progonjene po ovoj

pristranoj trećoj razini ili njezinim pod-

skupinama zabranjen je ulazak ili ih Mi-

nistarstvo domovinske sigurnosti gura

u birokratsku crnu rupu, pa godinama

zaboravljeni čekaju umjesto da im se

ponudi zaštita koja im je potrebna kako

bi pobjegli od svojih progonitelja.

Krajnje je problematična činjenica

da ne postoji jasan popis ove kategorije

ili njezinih podskupina. Kako izbjeglice

mogu znati jesu li ih povezali s terori-

stima ako je moguće svakoga pristrano

defi nirati kao terorističku organizaciju?

Što znači „materijalna potpora“ ili po-

vezanost s takvim skupinama?

Mnogo je različitih slučajeva gdje

su izbjeglice uhvaćene u ovu mrežu

nejasnoća. Neimenovana teroristička

skupina može progoniti izbjeglice, ili

pak izbjeglice mogu, ne znajući, za njih

raditi u njihovoj bolnici ili restoranu. U

slučaju ove iranske obitelji, bilo je mo-

guće da su živjeli u istoj zgradi s njima,

ili bili povezani s njima tako što su preu-

zeli obvezu plaćanja stanarine ili računa

za električnu energiju. Svaka poveza-

nost takve vrste sama po sebi povlači

zabranu koja proizlazi iz treće razine,

a tražitelji se smatraju trgovinski pove-

zanima s terorističkom skupinom, iako

to nikada nisu namjeravali niti znali da

to čine za vrijeme redovitog tijeka svog

mirnodopskog života.

Optužba za povezanost s teroristi-

ma koja nikada nije postojala, a koju ne

mogu opovrgnuti, može samo produ-

bljivati psihološku traumu koju progo-

njene izbjeglice svakodnevno proživlja-

vaju dok čekaju pomoć.

Nešto je jako pogrešno u tome što

proces za izbjeglice ima neodređena

mjerila koja brane ulazak ljudima koje

bi zapravo trebala zaštititi, poput ove

iranske obitelji.

Američki zakonodavci su uvidjeli

ovaj problem, pa su 2007. godine, nepo-

sredno prije no što je predsjednik Oba-

ma stupio na dužnost, senatori Patrick

Leahy i Jon Kyl donijeli zakon, uz širo-

ku dvostranačku potporu, ovlašćujući

predsjednika za izuzeće osoba koje ne-

maju stvarnih poveznica s terorizmom

iz preširoke defi nicije terorizma stvore-

ne u Zakonu za borbu protiv terorizma

iz 2001. godine.

8


U svjetlu šezdesete godišnjice Kon-

vencije Ujedinjenih naroda o izbje-

gličkom statusu (srpanj 2011.), deseci

nevladinih organizacija i vjerskih za-

jednica diljem države poslali su pismo

predsjedniku Obami (lipanj 2012.) po-

zivajući ga da ispuni svoje obećanje o

raščišćavanju zaostalih slučajeva, done-

se propise potrebne za rješavanje ovog

problema, te pomogne progonjenim

izbjeglicama u bržem prolasku kroz

ovaj proces. Nadali su se kako će pred-

sjednik održati obećanje svoje admini-

stracije. Tijekom pet godina, otkada je

Kongres ovlastio predsjednika za rješa-

vanje problema, ove kritične promjene

koje mogu spasiti nečiji život, još uvijek

nisu načinjene, a broj izbjeglica u crnoj

rupi samo se povećao.

Jedan mali korak naprijed poduze-

la je 10. kolovoza tajnica Ministarstva

domovinske sigurnosti, Janet Napolita-

no. Ona je riješila oko 4.000 od gotovo

4.700 slučajeva osoba koje su već prošle

složene testove kako bi dokazale da su

izbjeglice te da mirno žive u Sjedinje-

nim Američkim Državama.

No u inozemstvu tisuće izbjeglica

ostaju u opasnim okolnostima. Oni žele

da prođu ispit kako bi Ministarstvu do-

movinske sigurnosti i drugim američ-

kim sigurnosnim agencijama dokazali

da ne predstavljaju terorističku ni sigur-

nosnu opasnost za SAD.

Poput ovoga što je iskusila ova iran-

ska obitelj u Iraku, takvi su problemi

osobito prisutni kada su u pitanju vjer-

ske manjine diljem Srednjeg istoka.

Društveno neprihvaćanje samo poveća-

va njihovu nemogućnost pronalaženja

utočišta u susjednim državama, ostav-

ljajući tako mnogima jedinu mogućnost

da utočište zatraže u SAD-u i na Zapa-

du. Zajednice koje su, iako neravno-

pravne, još od biblijskih vremena stolje-

ćima preživljavale na Srednjem istoku,

sada se nalaze u velikoj opasnosti.

Nakon rata koji su SAD vodile u

Iraku, na tom području je počelo veliko

iseljavanje vjerskih manjina. Iako nitko

nije zaštićen od nasilja, politički zrako-

prazni prostor stvoren na početku ru-

šenja iračke vlade, te posljedični porast

terorističkih djelovanja nerazmjerno je

utjecao na vjerske manjine koje su naj-

ranjiviji dio društva. Politička nestabil-

nost progutala je druge države Srednjeg

istoka, uključujući i Egipat i Siriju, a

vjerske manjine na tim područjima isto

tako su pogođene zbog svojeg vjerskog

identiteta.

Prije rata u Iraku je bilo 1,6 milijuna

kršćana, ili 3 posto od ukupnog broja

stanovnika, a nakon rata njihov je broj

smanjen za dvije trećine. Ostale ma-

njinske vjerske zajednice suočavaju se

sa sličnim problemima u svojim zajed-

nicama – jezidi su se smanjili za treći-

nu, mandejci su izgubili 90 posto svoje

zajednice, a židovska zajednica nastoji

zadržati svojih sedam članova, što je

manje za 75 posto od prijeratnog stanja.

Nažalost, zbog prekomjernog progona

terorista, ove vjerske manjine čine 17

posto izbjeglica koje su napustile Irak.

Mnogi su još čekali na smještaj u sigur-

nije države kada je izbio val nasilja di-

ljem Srednjeg istoka, od Egipta do Sirije.

Dok koptski i sirijski kršćani sada

proživljavaju nemire u svojim drža-

vama, pitaju se očekuje li i njihove za-

jednice ista nesreća. Ako je tako, hoće

li ih Amerika prigrliti ili će prema nji-

ma postupati kao prema teroristima?

Pripadnici ove manjine trenutno žive

kao građani drugog reda, oviseći o pro-

izvoljnosti moćnika, poput sirijskog

Bashar al-Assada ili neke skupine, po-

put egipatskog Muslimanskog bratstva.

Pitaju se hoće li ih Amerika zanemariti

dok pokušavaju pobjeći pred neizbjež-

nim valom progona i smrti s kojim su

se ostale manjine na tom području već

suočile tijekom prošlog desetljeća.

Dok sam putovao područjem Sred-

njeg istoka – kroz Siriju, Libanon, Irak,

Jordan i Tursku, tijekom 2010., samo

nekoliko mjeseci prije revolucija koje

su promijenile to područje, tamošnji

kršćani su me pitali: „Hoćete li i nas za-

boraviti kao što ste zaboravili iračke kr-

šćane?“ Žalosno je što je to odraz opće

zabrinutosti vjerskih manjina na Sred-

njem istoku – propust američke politike

da spriječi progone vjerskih manjina ili

im, pak, omogući bijeg.

Američka politika u Iraku, Egiptu, a

sada i u Siriji, propustila je uzeti u obzir

način na koji će ove promjene pogoditi

milijune kršćana i ostalih vjerskih ma-

njina koje su stoljećima preživljavale

kao progonjene skupine. Sada se nalaze

u još većoj opasnosti.

Za razliku od nekih drugih progo-

njenih skupina, nema države na Sred-

njem istoku koja s dobrodošlicom pri-

ma kršćane i ostale vjerske manjine.

Židovske zajednice su 1948. s arapskog

poluotoka bježale u Izrael tražeći uto-

čište. No, kršćane, čije su zajednice na

ovom području postojale prije porasta

islama, većina vlada smatra nevažnima.

Primjerice, irački Kurdistan je pri-

hvaćao kršćane koji su bježali iz Bagda-

da, no samo ako su podržavali kurdski

nacionalizam i napuštali svoje etničko-

religijske različitosti. Libanon je bio dr-

žava koja je prihvatila najviše kršćana,

no nije dovoljno velik za domaćina svim

9


Preuzeto 17. studenog 2015. iz

magazina RELEVANT: http://www.

relevantmagazine.com/god/

what-bible-says-about-how-treat-

refugees#cDBVQv2K6er83EDl.99

Useljavanje ostaje jedno od najsporni-

jih pitanja u Americi. Predmet uselje-

ničke politike je postao osnovno obi-

lježje tekućih predsjedničkih rasprava

i čak je podijelio neke vjernike Crkve.

Nakon nedavnog terorističkog na-

pada, oživjele su nove rasprave o tome

kako trebaju Amerika i druge bogate

zemlje prihvatiti prognanike iz ratom

Što Bibilja kaže o postupanju s prognanicima

••••••••••••• Jesse Carey

razorene Sirije. Ovih je dana nekoliko

guvernera izjavilo da njihove države

ne će dopustiti ulazak prognanima koji

bježe od nasilja.

Pitanje useljeničke reforme je izni-

jansirano, a propisi su često zakonski

složeni. Ali biblijska mudrost je i jed-

nostavna i bezvremenska – uvijek pri-

mjenjiva.

Slijedi dvanaest biblijskih ulomaka

koji upućuju kako se kršćani trebaju

odnositi prema useljenicima, progna-

nicima i onima koji trebaju našu po-

moć.

Volite prognanike kao sami sebe

Ako se stranac nastani u vašoj zemlji,

nemojte ga ugnjetavati. (Lev 19:33)

Stranac koji s vama boravi neka vam

bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe

progonjenim kršćanima s tog područja,

niti je dovoljno jak da bi ih zaštitio od

ekstremista.

Neki među vodećim kršćanima na

tom području zapravo su zahtijeva-

li posebne države za drevne kršćanske

zajednice unutar svake države na tom

području, no takvi su zahtjevi ostali bez

odaziva. Jedan prijedlog za kršćansku

guberniju ili provinciju u iračkoj Dolini

Ninive ni iračka ni američka vlada nika-

da nisu ozbiljno razmotrile. Strah od ge-

toizacije naveo je neke kršćanske vođe,

poput Bassama Ishaka iz Sirije, na brzo

proglašavanje kršćana ravnopravnim

građanima u novom državnom Ustavu.

Vjerski vođe u Egiptu pozvali su isto

tako na jednakopravnost građanstva, no

novo opunomoćeno vodstvo Musliman-

skog bratstva ugušilo je ove pokušaje.

Bez zaštite koju bi ovim ranjivim

zajednicama pružila vlastita vlada, kako

bi živjeli normalnim životom kao rav-

nopravni građani, teroristi ih nekažnje-

no progone, pokušavajući ih istjerati sa

svog područja. To je onesposobilo vjer-

ske manjine za rad i održavanje vlastitih

crkvi, ugrožavajući tako sam opstanak

zajednica koje naglo nestaju. Ugrožen je

i sam opstanak stare vjerske povijesti na

Srednjem istoku.

Iako bi njihov nestanak iz drevnih

domovina bio međunarodna tragedija,

još je više uznemiravajući propust stra-

nih vlada, poput američke, da ponude

ovim ugroženim izbjeglicama prese-

ljenje kojim bi im se zaštitio život te bi

izbjegli prijetećoj opasnosti.

Za mnoge od ovih starih zajednica

opstanak se sada vidi u preseljavanju

izvan vlastite domovine. Nažalost, po-

ziv da izbjeglice nađu utočište u Sjedi-

njenim Američkim Državama nailazi

na gluhe uši.

Suočavanje s istrebljenjem zbog te-

rorističkog nasilja, te sprečavanje pru-

žanja utočišta dovelo je mnoge vjerske

manjine u beznadne okolnosti. Me-

đutim, kada bi predsjednik ostvario

promjene na koje poziva dvostranač-

ki dokument koji je Kongres usvojio

2007. godine, tada bi oni koji se nalaze

u životnoj opasnosti mogli naći nadu u

zaštiti vlastita života preseljenjem u Sje-

dinjene Američke Države.

10


samoga. T¦a i vi ste bili stranci u egi-

patskoj zemlji. Ja sam Jahve, Bog vaš.

(Levitski zakonik 19,33-34)

Odvoji hranu za siromašne i strance

Kad žetvu žanjete po svojoj zemlji, ne

žanjite dokraja svoje njive; niti pabirčite

ostatke poslije svoje žetve. Ne paljetkuj

svoga vinograda; ne kupi po svom vino-

gradu palih boba, nego ih ostavljaj si-

rotinji i strancu! Ja sam Jahve, Bog vaš.

(Levitski zakonik 19,9-10)

Bog voli stranca koji stanuje kod vasBog daje pravdu siroti i udovici; ljubi

pridošlicu, daje mu hranu i odjeću. -

Ljubite i vi pridošlicu, jer ste i sami bili

pridošlice u zemlji egipatskoj. (Ponov-

ljeni zakon 10,18-19)

Sodomski grijeh: Oni nisu pomogli

siromašne i potrebne

Evo opačina sestre tvoje Sodome:

gizdavo, u izobilju kruha i bezbrižno

življaše ona i kćeri njezine, a sirotinju i

bijednike ne pomagahu. (Ezekiel 16,49)

Ne ugnjetavajte stranca

Ne ugnjetavaj pridošlicu! Ta znate kako

je pridošlici; i sami ste bili pridošlice u

zemlji egipatskoj.« (Izlazak 23,9)

Ne gazite prava stranaca

Doći ću k vama na sud i bit ću spreman

svjedok protiv vračeva i preljubnika,

protiv onih koji se lažno kunu, protiv

onih koji zakidaju plaću radniku, udo-

vici i siroti, protiv onih koji gaze pravo

stranaca i mene se ne boje – govori Ja-

hve nad vojskama. (Malahija 3,5)

Ne zabranjuj strancu moliti se Bogu

s tobom

Pa i tuđinca, koji nije od tvojega naro-

da izraelskog, nego je stigao iz daleke

zemlje radi imena tvoga, jer je čuo za

veliko ime tvoje, za tvoju snažnu ruku

i za tvoju mišicu podignutu – ako dođe

i pomoli se u ovom Hramu, usliši ga s

neba gdje prebivaš, usliši sve vapaje nje-

gove da bi upoznali svi zemaljski narodi

ime tvoje i bojali se tebe kao narod tvoj

Izrael i da znaju da je tvoje ime zazva-

no nad ovaj dom koji sam sagradio. (1.

Kraljevima 8,41-43)

Otvori svoja vrata putniku

Nikad nije stranac vani noćivao, put-

niku sam svoja otvarao vrata. (Job opi-

suje svoju pobožnost.) (Job 31,32)

Pobrini se za stranca

Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožed-

njeh i napojiste me; stranac bijah i pri-

miste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i

pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste

k meni.’« (Matej 2,35-36)

Svi smo kršteni jednim DuhomDoista, kao što je tijelo jedno te ima

mnogo udova, a svi udovi tijela iako

mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta

u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kr-

šteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi,

bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom

napojeni. Ta ni tijelo nije jedan ud, nego

mnogi. (1. Korinćanima 12,12-14)

Ljubite svoje bližnje kao sebe

Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedi-

noj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga

kao sebe samoga! (Galaćanima 5,14 )

Imaj milosra prema svojemu

bližnjem

Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu:

»A tko je moj bližnji?«

Isus prihvati i reče:»Čovjek neki sila-

zio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među

razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa

odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno

je onim putem silazio neki svećenik, vi-

dje ga i zaobiđe. I tako i levit: prolazeći

onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samari-

janac putujući dođe do njega, vidje ga,

sažali se pa mu pristupi i povije rane

zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga po-

sadi na svoje živinče, odvede ga u gosti-

njac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi

dva denara, dade ih gostioničaru i reče:

‘Pobrini se za njega. Ako što više potro-

šiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’«

Što ti se čini, koji je od ove trojice

bio bližnji onomu koji je upao među

razbojnike?«

On odgovori: »Onaj koji mu iskaza

milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti

čini tako!« (Luka 10,29-37)

11


••••••••••••• Robert A. Seiple

Princ Saud al-Faisal može biti vrlo doj-

mljiva osoba. Saudijski ministar vanj-

skih poslova je velik čovjek s desetlje-

ćima dugim iskustvom u promicanju

Saudijske Arabije u svijetu. Međutim,

kada započnete razgovor, veliki dio te

aure nestaje.

Bio sam u Rijadu. Sjedio sam na-

suprot princu, razmatrajući svaki za-

kutak novog međunarodnog zakona

o vjerskoj slobodi. Kao diplomat s

posebnom zadaćom i predstavnik Sje-

dinjenih Američkih Država, smatrao

sam kako je moja uloga „promicanje“

vjerske slobode. Ostali u Washingtonu

su željeli staviti naglasak na „kažnja-

vanje“ onih koji se nisu usuglašavali s

onim što je Kongres ozakonio. Bili su

to oni koji su podizali glas, koji su se

busali u prsa, oni koji vjeruju u oštre

sankcije odmah nakon što se zatvore

vrata crkve. Znaju kako je zapaljiva

retorika djelotvorna u Washingtonu.

No, nije djelotvorna nigdje drugdje u

svijetu.

Ministar vanjskih poslova pozorno

je slušao moje izlaganje. Pokazao mi

je krajnje poštovanje. Mislim da mu je

Poštovati egzistencijalnu stvarnost

kazati poštovanje. Poštovanje nije po-

tvrđivanje, nije ni kompromis, već tiho

prikupljanje detalja o egzistencijalnoj

stvarnosti onog drugog. Prerano su iz-

gubljene mnoge dobre inicijative stoga

što je poruka ugušena metodologijom

kojoj nedostaje poštovanja.

Naš je sastanak postignuo rezul-

tate: vlada je neislamskim religijama

odobrila privatna bogoslužja. Zapravo

su dopustili kućne crkve. Za Saudijsku

Arabiju ovo je bio veliki korak napri-

jed. Zasigurno je pred nama još dug

put, a u međuvremenu će ovaj problem

imati svoje plime i oseke. No, ostvare-

no je pozitivno uporište utemeljeno na

kulturološki osjetljivoj metodologiji,

razumijevanju i međusobnom pošto-

vanju.

Sada je pred nama drugi problem

koji Državno tajništvo Sjedinjenih

Američkih Država želi naglasiti: ljud-

ska prava kojima se posebno štite ho-

moseksualne zajednice. Želimo da i

druge države planiraju svoje zakone

tako da njima zaštite homoseksualni

način života. Otišli smo tako daleko

da govorimo kako ćemo druge države

bilo drago što sam došao, ali ne kako

bih prokleo tamu, već kako bih upalio

svjetlo za vjersku slobodu. To „svjetlo“

je sada imalo dodatnu snagu kongre-

sne potpore. Zakon je bio na mojoj

strani.

No došao je i njegov red za govor-

nicom. „Dopustite mi da vam govorim

o božanskom ozakonjenju.“ Privukao

je moju pozornost! Slušao sam u tišini,

s poštovanjem, dok je govorio o svojoj

vjeri i jedinstvenoj ulozi vjere u Sau-

dijskoj Arabiji, naime, o zaštitničkom

nadzoru nad dvama, od triju, svetih

mjesta islamske vjere (nad Mekom i

Medinom), koja se nalaze unutar dr-

žavnih granica Saudijske Arabije.

Razumio sam kako je svaki od nas

otkrio nešto o onom drugom. Izmje-

njivali smo egzistencijalne stvarnosti:

nije bilo riječi o tome tko je u pravu,

već što onaj drugi vjeruje i što smatra

istinom. Uvijek je lakše poštovati neči-

je vjerovanje nego ga promijeniti. Tre-

ba razumjeti što je najbolje u stajalištu

vlastite države. Potrebno je o tome

dovoljno znati i kada se radi o nekoj

drugoj državi, kako bismo mogli po-

12


smatrati „odgovornima“ za kretanje u

ovom smjeru. To bi moglo značiti da

će ovo pitanje utjecati na inozemnu

pomoć, potencijalne trgovačke spo-

razume, sigurnosne saveze i slično. S

obzirom na činjenicu kako je ovo pi-

tanje još uvijek u procesu i na našim

vlastitim sudovima, pomalo je oholo

„nametati“ ga ostatku svijeta.

Za razliku od vjerske slobode,

Amerika teže promiče pitanje prava

homoseksualaca. Jasno je kako su

veći dijelovi našeg društva još uvijek

uznemireni zbog naglašavanja po-

trebe za pravima homoseksualaca.

K tome, gotovo svaka veća vjerska

zajednica bori se s ovim pitanjem, uz

različite posljedice. Naši političari su,

čini se, u stalnom sukobu, neprestano

se „razvijajući“ u tolikoj mjeri da se

moramo upitati radi li se ovdje više

o glasovima, no o vrijednostima. Sta-

vovi se zasigurno mijenjaju, a većina

tih promjena dogodila se u prošla dva

desetljeća. Ovo je pitanje postalo pre-

vladavajuće u američkoj kulturi. Una-

toč utemeljitelju Duck dinastije, ovo

se pitanje čini spremnim za nastavak

neumoljivog napredovanja. Za sada

je ono dio naše egzistencijalne stvar-

nosti, ali je jako daleko od namjere

utemeljitelja o podupiranju vjerske

slobode.

Kako si dopuštamo druge drža-

ve smatrati odgovornima po ovom

pitanju? Državama koje su po svojoj

naravi i vlasti muslimanske bilo bi

naročito teško promijeniti se tako da

ispunjavaju američke zahtjeve. Bilo bi

to pretjerano. No, postoji i velik broj

kršćanskih država u Aziji i Africi koje

ne žele napraviti pomak po ovom pi-

tanju.

Prije nekoliko mjeseci primio sam

poziv od suradnice s kojom sam neko

vrijeme surađivao u Ministarstvu

vanjskih poslova. Tražila je pomoć i

savjet o tome kako ozakoniti prava

homoseksualaca u Ugandi. Odmah

mi je bila jasna veličina i strmost

planine na koju se odlučila popeti.

Epidemija AIDS-a, kako smatraju

mnogi Afrikanci, započela je u Ugan-

di. Uganda je bila početna točka epi-

demije koja je gotovo zbrisala cijeli

kontinent. Kada je bolest otkrivena,

Uganda je zauzela vrlo agresivan pri-

stup iskorjenjivanju ubojite bolesti.

Započeli su programi osposoblja-

vanja, informacije su proširene duž

prometnica koje su pomogle širenju

bolesti. Uganda je zatražila od svjet-

ske zajednice pomoć pri poučavanju

kako bi se bolest zaustavila i spriječilo

njezino širenje.

No sada se ovu državu primorava

na usvajanje zakona o zaštiti prava

homoseksualaca. Poteškoće su očite.

Je li lako ozakoniti prava homosek-

sualaca kada, s pravom ili ne, država

smatra kako ova vrsta ponašanja sa

sobom nosi bolest koja je gotovo uni-

štila cijelu državu, ako ne i cijeli konti-

nent? I kako neka druga država može

Ugandu smatrati „odgovornom“ za

provedbu procesa? Imati tako malo

poštovanja za ugandsku stvarnost

može značiti samo društvenu naiv-

nost, a u najgorem slučaju i kulturo-

loški imperijalizam. Očito nešto nije u

redu kada se ljudska prava primjenju-

ju uporabom sile.

Jedno od pravila vjerske slobode

jest da vjera treba biti izvorna i slo-

bodno prihvaćena. Prisilne inicijative

prema religiji predstavljaju anatemu

za vjersku slobodu. Je li moguće da

ovim pitanjem prekoračujemo grani-

cu? Kada „promicanje“ prelazi u „ka-

žnjavanje“?

U Ministarstvu vanjskih poslova

postoje pokušaji povezivanja proble-

ma prava homoseksualaca s vjerskom

slobodom. Teško je objasniti logiku

koja se nalazi iza ovog nastojanja, no

ova se mogućnost nastavlja promica-

ti, unatoč nelogičnosti.

Vjerska sloboda je uistinu temelj

svih ljudskih prava. Sloboda savjesti

i vjerovanja nalazi se u samom uvodu

državnog Ustava.

Th omas Jeff erson ju je smatrao

„prvom slobodom“, naglašujući i

ostale slobode, poput slobode okup-

ljanja, govora i tiska. Ako se ikada

nađemo u okolnostima u kojima

ćemo izgubiti vjersku slobodu, nestat

će i sve ostale slobode koje cijenimo.

Istina je isto tako da slabljenjem vjer-

ske slobode slabe i sva ostala ljudska

prava. Postoji određena logičnost u

postavljanju vjerske slobode na vrh

svih sloboda u drugim državama. To

je pravo koje upravlja svim sporazu-

mima u Sjedinjenim Američkim Dr-

žavama. Vjerska sloboda se nalazi u

samoj defi niciji „uređenih“ zakona,

pa stoga, čini se, nije razumno opte-

rećivati ovo pravo nekim manje „ure-

đenim“ pitanjem, bilo unutar države

ili izvan nje.

Kako ćemo se, stoga, odnositi

prema ovom problemu koji se pojav-

ljuje u vanjskim poslovima, prema

problemu koji je društveno vrlo slo-

žen i sporan? Papa Franjo je nedav-

no mnoge iznenadio odgovarajući

na postavljeno pitanje o pravima ho-

moseksualaca. „Crkva je opsjednuta“

ovim pitanjem, rekao je, dajući ovim

izrazom naslutiti kako se ne želi upu-

štati u raspravu.

Osim neprihvaćanja sukobljava-

nja, papa Franjo je, međutim, jasno

želio promijeniti ton rasprave. Očito

nije tražio način uništavanja poruke,

već je brzo istaknuo glavnu poruku.

Prije svega nije želio izgubiti „svježi-

nu i miris Evanđelja“.

Bolje je slušati s ljubavlju, nego se

sukobljavati uz osuđivanje. Svi treba-

mo uvidjeti egzistencijalnu stvarnost

onog „drugog“. Slušajući druge poči-

njemo poštovati i odavati čast ljud-

skom dostojanstvu svih osoba.

Nadam se da je uočljiva potreba

za izbjegavanjem pristupa: „Mi to već

imamo, a vama je potrebno. Gledaj,

svijete, mi dolazimo“. Umjesto toga

trebamo odvojiti vrijeme za pozor-

no slušanje, potpuno razumijevanje i

obazrivo promišljanje. Potreban nam

je i ispravan sadržaj, i ispravan ton.

Trebamo znati razlikovati „promi-

canje“ od „kažnjavanja“. Međusobno

poštovanje će postići najveće dobro.

Završna rijeË upuÊena kršÊanima

U ovakve okolnosti dolazimo sa

stajališta koje ima veliku snagu. Naša

duhovna stvarnost temelji se na is-

ključivom Kralju i uključivom kra-

ljevstvu. Veličamo poruku iz Ivana

3,16 koja uključuje svakoga u svako

vrijeme.

13


Preuzeto 18. kolovoza 2015. iz magazina

RELEVANT: http://www.relevantmagazine.

com/god/practical-faith/nt-wright-when-it-

appears-god-isnt-working

Biblija je prepuna izvještaja u kojima

Bog izravno komunicira s ljudskim

bićima: Bog govori Mojsiju iz gorućeg

grma, šalje vatru s neba na Ilijinu žr-

tvu, dolazi na zemlju kao čovjek.

No, danas nam se čini kako ne vidi-

mo Božje izravno miješanje u događa-

je, onako kako je to činio ranije. Pone-

kad nam se čini kako uopće nije blizu.

Razgovarali smo s teologom, pis-

cem i profesorom N. T. Wrightom o

tome zašto nam se čini da je tako, te što

možemo naučiti iz osjećaja da Bog ne

odgovara na molitve i kako bismo se

trebali moliti kada okolnosti izgledaju

beznadne.

Čini se kako danas ne vidimo

Božje djelovanje toliko jasno koliko

N. T. Wright: Kad nam se Ëini kako Bog ništa ne Ëini

to vidimo u Bibliji. Zašto mislite da

je tome tako?

Mislim da je dio našeg današnjeg pro-

blema to što pri čitanju Biblije događa-

je promatramo daleko unatrag. Gleda-

mo i kažemo: „Da, Bog je spasio svoj

narod iz Egipta.“ Naravno, to je vrlo

uzbudljivo, i to se dogodilo, a zatim u

Psalmima pjesnik kaže: „Je li nas Bog

zaboravio? Je li zaboravio biti milosr-

dan? Je li nas napustio? Previše je vre-

mena prošlo.“

Velika knjiga proroka Izaije obeća-

va veličanstveni novi trenutak kada će

Bog doći kao osoba i postati kraljem.

To je obećao pet stotina godina prije

no što je Isus došao. Tijekom tih petsto

godina mnogi mudri Židovi su razmi-

šljali, molili se i mučili s time. Drugi su

govorili: „Ah, to je samo hrpa stare mi-

tologije. Nikada se to neće dogoditi.“

No, nastavili su moliti i čekati, i konač-

•••••••••••••Dargan Thompson

N. T. Wright

14


no, ova eksplozivna stvar se i dogodila.

Nazivamo je Isusom.

Čini mi se kako se i nama često do-

gađa nešto vrlo slično. Čekamo i mo-

limo i čini se kako se ništa ne događa,

a onda, na naše iznenađenje, nešto se

iznenada dogodi, pa pomislimo: „O

Bože! Za to sam se molio, no nisam

znao da će ovako izgledati!“ To je isku-

stvo svojstveno nama, i u židovskom

svijetu koji se ogleda u Psalmima i pro-

rocima, i u kršćanskom svijetu.

„Ako vas je Bog za trenutak držao

u mraku, to je vjerojatno stoga što ste

morali proći kroz zimsko razdoblje

kako biste u proljeće, kada ono dođe,

mogli naći nove biljke dobro usađene i

ukorijenjene.“

Tijekom zime se čini kao da se ni-

šta ne događa, no nije tako, nego sjeme

klija pod zemljom, skriveno od našeg

pogleda. Ono tamo mora biti. U prolje-

će, kada se pojave mlade biljke, nama

se to čini iznenada, stoga što dotad ni-

smo vidjeli da se išta događa, a zapravo,

stvari su se događale ispod zemlje.

Bog uvijek iznova u našem životu

djeluje potajno, u našim mislima, u na-

šim osobnim okolnostima i u širem svi-

jetu, a zatim se iznenada dogodi nešto

novo, neki novi projekt, novi trenutak u

našem životu, i time bivamo zadivljeni.

T. S. Elliot je napisao jednu divnu pje-

smu, čiji dio kaže: „Čekaj bez zaključi-

vanja, jer još nisi spreman za zaključak.“

Drugim riječima, nemoj ni pokušavati

razumjeti što se događa. Ako te Bog za

trenutak drži u mraku, to je možda zato

što trebaš proći kroz zimsko razdoblje

kako bi te proljeće, kada dođe, našlo do-

bro usađenog i ukorijenjenog.

To je vrlo teško stoga što tama izgle-

da samo kao tama. No, upravo tada se

hvatamo za Isusova učenja i obećanja.

Isus je naučavao usporedbe o sjemenu

koje raste potajno upravo zato da bi se

ljudi mogli čvrsto držati obećanja da,

čak i kada sve izgleda mračno, kada se

čini kako se ništa ne događa, Bog dje-

luje i sjeme će uistinu donijeti plod u

pravo vrijeme.

Što mislite o molitvi za ozdrav-

ljenje? Neki ljudi izravno mole za

ozdravljenje, dok drugi mole da se

ispuni Božja volja. Postoji li najbolji

način molitve u takvim okolnostima?

„Evanđelje je, zapravo, naučiti biti str-

pljiv i ponizan u Božjoj blizini.“

Kada se radi o djelovanju Svetog

Duha Novi zavjet govori o daru ra-

zlučivanja, o spoznaji za što moliti.

Ponekad je, ako netko umire i jako je

bolestan, zapravo vrlo okrutno reći:

„Vjerujem da će Bog sada ozdraviti ovu

osobu“, stoga što je to možda trenutak

kada ta osoba treba otići.

Ponekad, zapravo, molimo za mir-

nu smrt, umjesto za trenutno spasenje

od smrti. Svi ćemo umrijeti, pa bi bilo

smiješno kada bismo pokušali misliti

kako nekoga tko je u dubokoj starosti,

ili slično, Bog želi, eto, još jednom spa-

siti od smrti.

Međutim, ponekad postoje okol-

nosti u kojima su zdravstveni djelat-

nici odustali od neke osobe govoreći:

„Nema više nade, ova će osoba umrijeti

za dva ili tri dana“, a ponekad se zahva-

ljujući molitvi okolnosti te osobe mogu

korjenito promijeniti.

U mojoj obitelji postoji jedan slučaj.

Od kćeri moje sestre, od moje šestogo-

dišnje nećakinje, liječnici su odustali

govoreći kako će umrijeti zbog zata-

jenja obaju bubrega. Smatrali su kako

će umrijeti za dva ili tri dana. Ona je

danas u tridesetim godinama, radi kao

misionarka-učiteljica u Indiji, dobra je

kršćanka, a sve samo stoga što su se lju-

di diljem svijeta za nju molili. Liječnici

do današnjega dana ne znaju kako su

njezini bubrezi ozdravili, no ipak jesu.

Ako ste u propovjedničkoj službi,

stalno ćete se susretati s ljudima koji

vam mogu ispričati događaje poput

ovoga. Isto tako, znam mnogo ljudi za

koje su upućivane slične molitve, ali

nisu ozdravili. To ostaje tajnom. Za tu

tajnu nemamo ključ. Upravo stoga u

Rimljanima 8, što je jedno od ključnih

i najvažnijih poglavlja u Bibliji, sveti

Pavao kaže kako mi ne znamo što tre-

bamo moliti i kako bismo trebali moli-

ti, već Duh uzdiše u nama neizrecivim

uzdisajima, a Bog sluša ono što Duh

govori.

Drugim riječima, kada u nama sta-

nuje Sveti Duh, onda nekako Bog moli

unutar nas za boli izvan nas. Iako ne

znamo za što trebamo moliti, ako če-

kamo Boga, ako smo strpljivi i učimo

moliti, onda će nekako ta molitva do-

nijeti novo stvorenje čak i ako ono nije

u onom obliku u kojem ga trenutno

želimo.

Važno je uhvatiti se ukoštac s tim

pitanjem, umjesto da ga samo odgur-

nemo i kažemo: „Moramo uvijek moliti

i Bog će uvijek učiniti ono što želimo.“

Ili pak reći: „Vjerojatno se neće dogodi-

ti, pa se onda molimo samo ‘Neka bude

tvoja volja.’“ Možemo upasti u jedan od

ovih dvaju smjerova, a meni se čini da

put mudrosti znači pridržavati se sre-

dine, iako to ponekad nije ugodno. No,

sve nas to uči strpljivosti i poniznosti

– a Evanđelje je upravo to: naučiti biti

strpljiv i ponizan u Božjoj blizini.

... nemoj ni pokušavati

razumjeti što se dogaa.

Ako te Bog za trenutak drži

u mraku, to je možda zato

što trebaš proÊi kroz zimsko

razdoblje kako bi te proljeÊe,

kada doe, našlo dobro

usaenog i ukorijenjenog.

U mom pastorskom iskustvu, ra-

deći s mnogo ljudi iz različitih sredina,

zamisao kako se „to događalo onda, no

čini se kako se danas ne događa“ imala

je određeni smisao. Zatim, iznenada, iz

vedra neba, kako nam se to čini, Bog

učini nešto novo, a ljudi kažu: „O, Bože,

to je izvanredno. Kako se to dogodilo?“

Odgovor je sljedeći: to smo čekali, za to

smo se molili, samo što nismo znali da

će baš ovako izgledati.

Što onda savjetujete ljudima koji

se nalaze u teškom životnom razdo-

blju i čekaju da se nešto dogodi, a to

se jednostavno ne događa?

U razdoblju očekivanja događa se ne-

što slično kao kada posijete sjeme u

zemlju u jesen i želite biti vrlo nestr-

pljivi. Želite reći: „Posijao sam sjeme,

i želim da nešto odmah izraste, molim

te!“ No, morate čekati cijelu zimu.

15

ZNACI VREMENA • 1/2015.ZNACI VREMENA • 2/2014.

Bilo je to, u najmanju ruku, značajno.

Možda jedan od najutjecajnijih svjet-

skih vođa, a nedvojbeno jedan od naj-

utjecajnijih svjetskih vjerskih vođa,

papa Franjo se pojavio u kratkom vi-

deoprikazu kao pokorni molitelj, jed-

nostavni brat koji se protestantima u

Sjedinjenim Američkim Državama

obraća podložno, čak pokajnički. Iz

njegovih početnih riječi: „Draga braćo

i sestre, ispričajte me“, pa do posljed-

njih: „Molim vas da me blagoslovite“,

papa je istupio s umiljatom, razoru-

žavajućom usrdnošću koju možemo

povezati s uličnim prosjakom, a ne s

rimskim biskupom. Sve u ovom vide-

oprikazu, od jednostavne sobe u kojoj

je snimljen, do ponašanja pape Franje

i samih njegovih riječi, odražavalo

je poniznost punu ljubavi i skromne

pokornosti koja je njegovoj molbi za

jedinstvo kršćana dala takvu snagu

kakvu nije imao niti jedan vatikanski

dekret.

Ovaj osobit sedmominutni video-

prikaz pokazan je okupljenim pente-

kostnim propovjednicima na godiš-

njoj pastorskoj konferenciji Kenneth

Copeland Ministries, održanoj 21. si-

ječnja 2014. u Fort Worthu, u Teksasu.

Nedavne političke promjene u

Americi navele su neke da kažu: “To

nije ona prijašnja država.” Događaj po-

put ovoga, kada se papa ponizno obra-

ća konzervativnoj protestantskoj crkvi

u Sjedinjenim Američkim Državama,

koja ga oduševljeno prihvaća, a sve po

pitanju jedinstva kršćana, mogao bi

vrlo opravdano navesti nekoga i na ri-

ječi: „To nije ona prijašnja Crkva“.

Ovom videoprikazu prethodila je

propovijed biskupa Tonyja Palmera,

zajednicom kršćana koji su se okupi-

li kako bi ostvarili blisko zajedništvo

utemeljeno na zajedničkom duhov-

nom naslijeđu.“ Palmer je nekoliko

godina radio i za Kenneth Copeland

Ministries.

Biskup Palmer, prijatelj pape Fra-

nje i Copelandov prijatelj, snimio je

ovaj videoprikaz pape svojim iPho-

nom, te ga donio na konferenciju,

gdje je prikazan, no tek nakon što je

Palmer objavio ovim pentekostnim

propovjednicima kako više ne posto-

ji razlog za katoličko-protestantsku

podjelu. Tvrdeći kako dokument iz

1999. godine, pod nazivom “Zajednič-

ka deklaracija Katoličke crkve i Lute-

ranske svjetske federacije o doktrini o

opravdanju“ (Th e Joint Declaration of

the Catholic Church and the Lutheran

World Federation on the Doctrine of

Justifi cation), dokazuje kako su ka-

tolici i protestanti premostili glavnu

međusobnu teološku podjelu, to jest

pitanje spasenja samo vjerom, Palmer

je pozvao na jedinstvo između prote-

stanata i katolika.

„Braćo i sestre“, izjavio je Palmer,

„Luterov protest je završen. Je li i vaš?“

Zatim je, nakon čitanja Isusove moli-

tve za jedinstvo, iz Ivana 17, prikazana

videosnimka.

Papa je, prikazan u krupnom pla-

nu, započeo svoju poruku na engle-

skom jeziku s jakim naglaskom, go-

voreći vrlo sporo. „No, ja ne govorim

engleski. Neću govoriti ni talijanski, ni

engleski, već ‘srdačno’.“ A zatim, pre-

bacivši se na talijanski, nastavlja: „To

je puno jednostavniji i izvorniji jezik,

a ovaj ‘srdačni’ jezik ima poseban jezik

i gramatiku.“

Govorim vam kao brat•••••••••••••••

CClifffford R. GGoldssteinnčlana odvojene anglikanske zajednice,

Zajednice evanđeoskih episkopalnih

crkvi i utemeljitelja zajednice Arka,

koja sebe naziva „međunarodnom

Ovim je uvodom papa Franjo od-

mah dao osobit ton, govoreći tako bez

riječi kako ovo nije papinska enciklika,

vatikanski dekret, već kako pokorni

15

16


brat u vjeri iz srca govori drugima u

vjeri – što nije uobičajen papinski pri-

stup. Korjenita je to promjena, primje-

rice, u odnosu na papinsku bulu Unam

Sanctam pape Bonifacija VIII. iz 1302.

u kojoj je objavio kako je „u potpuno-

sti nužno za spasenje da se svako ljud-

sko biće pokori rimskom pontifu.“

Papa Franjo je zatim govorio o

tome kako mu je drago što može po-

zdraviti taj skup, i osvrnuo se na raz-

dor između protestanata i katolika.

„Mi smo na neki način, dopustite mi

reći, razdvojeni.“

„Dopustite mi reći.“ Ponovno go-

vori jezikom pokornog molitelja, a ne

„Kristova vikara“.

Zatim dolazi do srži svoje poruke:

„Razdvojeni“, rekao je, „zbog grijeha

koji nas je razdvojio, svih naših grije-

ha. Nerazumijevanja tijekom povijesti.

Bio je to dug put grijeha koji nam je za-

jednički. Koga treba okriviti? Svi dije-

limo krivnju. Svi smo sagriješili. Samo

je jedan bezgrešni, Gospodin. Ja [že-

lim] da ova podjela dođe svome kraju

i dade nam zajedništvo. [Žudim] za

onim zagrljajem o kojem govori Sveto

pismo kada su Josipova braća počela

umirati od gladi – otišli su u Egipat

kupiti hranu, kako bi mogli jesti.“

Ovdje započinje izlika. „Naši gri-

jesi“ su uzrokovali podjelu. Više puta

je govorio o svačijim grijesima, oči-

to misleći na grijehe i protestanata i

katolika. Naravno, protestanti su bili

grešnici, a ni rani reformatori nisu

uvijek bili anđeli. No, teško da je re-

formacija bila posljedica „povijesnog

nerazumijevanja“. Zapravo, bila je to

biblijski utemeljena pobuna protiv cr-

kvenog sustava koji je u svojoj srži po-

kvario Kristovo evanđelje i zamijenio

ga ljudskim hijerarhijskim sustavom

koji je preuzeo posao Isusa Krista u

korist čovječanstva.

Izvještaj o Josipu i njegovoj braći,

onakav kakvim ga je papa iznio, bio

je prazan i dvojben, a poruka je izgu-

bljena. Josipova braća (protestanti) su

izgladnjeli; potrebno im je nešto što

nemaju, stoga su morali otići u Egipat,

natrag svom bratu Josipu (Rimokato-

ličkoj crkvi) kako bi to i dobili.

Ovom pripoviješću o Josipu, me-

đutim, papa Franjo je možda otkrio

više o svojim istinskim stavovima no

što je to namjeravao. Josipova braća

su uglavnom bili zli i nepouzdani lju-

di koji su, iz ljubomore i mržnje že-

ljeli ubiti Josipa i njegovo tijelo baciti

u jamu (Postanak 37,20). Moguće je

da su ga zbog osjećaja krivnje umjesto

toga prodali u ropstvo. Zatim su nje-

govu odjeću umočili u životinjsku krv

i onda je vratili svome ocu.

Stoga, u homiliji pape Franje po-

djelu je prvenstveno uzrokovala izda-

ja braće (protestanata), što predstavlja

malo odstupanje od njegovih ranijih

riječi o tome kako su svi krivi. Zatim,

samo iz očajne potrebe za hranom

Josipova su braća sišla u Egipat (ovo

je zanimljiva usporedba stoga što je u

Bibliji „Egipat“ simbol grijeha i pobu-

ne protiv Boga); i samo su se stoga oni

vratili svom davno izgubljenom bratu

Josipu (Rimokatoličkoj crkvi), koji ih

je unatoč opravdane mogućnosti od-

bijanja ili čak kazne, ipak zagrlio sa

suzama, i to „suzama ljubavi“.

Unatoč snažnoj poruci milosti,

praštanja i pomirbe, koja se nalazi u

izvještaju o Josipu i njegovoj braći,

Kenneth Copeland i biskup Tony Palmer na pastorskoj konferenciji 21.1.2014. u Fort Worthu u Teksasu

17


ona ipak jako teško može poslužiti

kao poštena metafora protestantske

pobune protiv Rima. Biblijska priča

koja puno točnije prikazuje načela

na kojima počiva reformacija bila bi

ona o književnicima i farizejima koji

su se ujedinili s rimskim svjetovnim

vlastima u progonu ranih Kristovih

sljedbenika i primorali ih na bijeg za

spašavanje vlastita života.

Papa Franjo zatim nastavlja još po-

niznijim riječima: „Duboko sam vam

zahvalan što ste me slušali. Duboko

vam zahvaljujem što ste mi dopustili

govoriti jezikom srca…. Potrebne su

mi vaše molitve…. Kao brat brata,

prihvaćam vas u zagrljaj. Hvala vam.“

Osim načina na koji je papa Fra-

njo govorio, i načina na koji je poruka

uručena (videoporuka putem iPho-

na?), ništa novo nije rečeno, barem što

se tiče katoličke strane u podjeli, što

već i prije nije bilo rečeno, primjerice

u enciklici Ut Unum Sint (Da budu

jedno). Značajan je bio odgovor ame-

ričkog protestantskog vođe Kennetha

Copelanda, nakon završetka video-

prikaza. Dolazeći za govornicu Cope-

land je izgovorio: „O, Slava! Slava! Sla-

va!“, a zatim nastavio: „Hajde, čovjek

nam je rekao da molimo za njega.“

Molio je za papu, govoreći kako i sam

želi „jedinstvo u tijelu Kristovu“ koje

je i papa Franjo tražio.

Copeland je zatim pozvao Tonyja

Palmera za govornicu, te je istim iP-

honom kojim je snimio papinu po-

ruku, sada snimio i povratnu poruku

za papu Franju, zahvaljujući Bogu za

papu i podržavajući papu u njegovoj

želji za jedinstvom. Zatim je, najtoč-

nijim i najiskrenijim riječima koje su

izgovorene, među mnogima za koje

bismo opravdano mogli tvrditi da su

bile prijevara za prijevarom, Cope-

land ustvrdio, osvrćući se na pozive

na jedinstvo s Rimom: „Kada smo

prije 47 godina započeli službu, ovo je

bilo nemoguće.“

To je bilo nemoguće stoga što su

prije 47 godina protestanti razumje-

li ono što Copeland, a i mnogi drugi

danas, čini se, ne razumiju, a to je da

po ključnom pitanju reformacije, po

pitanju kako se ljudi spašavaju, Rim

uopće nije promijenio svoj stav. Nije

se odrekao učenja Trentskog koncila

(1545. – 1563.) gdje je otvoreno odba-

čeno protestantsko stajalište o spaša-

vanju samo vjerom.

„Tko god kaže da je opravdavaju-

ća milost zapravo povjerenje [vjera] u

božansku milost, koja u Kristovo ime

oprašta grijehe, ili da nas samo to po-

vjerenje [vjera] opravdava, neka bude

anatema“ (Koncili i dekreti Trentskog

koncila, kanon 12). Usput rečeno,

anatema znači „proklet“.

Ova su stajališta u snažnoj su-

protnosti s protestantskim stavom da

se „opravdavamo“ samo vjerom, te da

opravdanje ne znači i „posvećenje i

obnova unutarnjeg čovjeka“. Među-

tim, koliko god se neiskusnima ovo

moglo činiti kao teološko sitničare-

nje, razlika po ovom pitanju jest srž

temeljnog biblijskog pitanja: „Kako

da pred Bogom čovjek ima pravo?“

(Job 9,2). Ova razlika sadrži i glavnu

točku oko koje se u šesnaestom sto-

ljeću zapadno kršćanstvo podijelilo,

točku oko koje je protestantska re-

formacija počela još i prije no što se

proširila diljem Europe. Većina osta-

lih problema koji dijele katoličanstvo

od protestantizma – čistilište, opro-

štajnice, pokora, misa i svećenstvo –

potječu u nekom smislu od rimskog

učenja o tome kako opravdanje uklju-

čuje pravednost koja se ulijeva u život

vjernika.

To je u izravnoj suprotnosti s pro-

testantskim učenjem da je opravdanje

uračunavanje ili dodjeljivanje Božje

pravednosti čovjeku, što ga čini u ci-

jelosti opravdanim pred Bogom, te su

mu oprošteni svi grijesi. Ovaj status,

koji je jedino što je svakome potrebno

za spasenje, nastaje samo vjerom i ni-

čim drugim.

Unatoč svim nedavnim pokušaji-

ma postizanja pomirenja po ovom pi-

tanju, te unatoč prekomjerno neiskre-

noj uporabi općenitih pojmova poput

pojma milost, vjera i opravdanje, koji

se pojavljuju u dokumentu kojega je

Palmer spomenuo, “Zajednička de-

klaracija Katoličke crkve i Luteranske

svjetske federacije o doktrini oprav-

danja“ (Th e Joint Declaration of the

Catholic Church and the Lutheran

World Federation on the Doctrine of

Justifi cation), razlika u razumijevanju

koja je ovdje prisutna dovela je do dva

korjenito različita koncepta spasenja.

Postoji dobar razlog zašto u crkvi

Kennetha Copelanda vjernici ne slave

misu, ne mole se svecima, ne ispovije-

daju grijehe svećenicima i ne primaju

oproštajnice.

Primjerice, Vatikanski dekret iz

2012. (Urbis et Orbis) o „daru svetih

oproštajnica“ glasi ovako: „Svi po-

jedinačni članovi vjerništva koji se

iskreno kaju, koji su propisno primili

sakrament pokore i svete pričesti, te

koji mole za nakane vrhovnog pontifa,

mogu primiti plenarnu (ili punu, na-

pom. prev.) oproštajnicu za razrješenje

privremene kazne za grijehe, udijelje-

nu po Božjoj milosti i primjenjivu s

punim pravom za duše umrlih.“

Naravno, Rim ima pravo promica-

ti oproštajnice. No samo najcinični-

jim i najmanupulativnijim izvrtanjem

jezika moguće je uskladiti oproštaj-

nice, te mnoga druga slična učenja, i

reći kako su u skladu s protestantskim

razumijevanjem onoga što je Isus na

križu učinio za čovječanstvo. Stoga

se moramo čuditi svem uzbuđenju

i izgovaranju riječi „Slava!“ koje je

Kenneth Copeland pokazao pri po-

zivu na jedinstvo koji je uputio papa

Franjo.

Protest je završen?

Teško je zamisliti bilo kojega od 265

papa, Franjinih prethodnika, koji bi

uputio ovakvu vrstu poniznog pozi-

va kao što je to učinio papa Franjo u

ovom videoprikazu s iPhonea. (Može-

te li u ovoj ulozi zamisliti Ivana Pavla

II. ili Benedikta XVI.?) Ipak, koliko

god suvremen bio pristup ovog pon-

tifa, Rim nije promijenio svoj stav

o spasenju. On i sada ostaje čvrst,

jednako kao i onda kada je Koncil u

Trentu prokleo reformatore i Rim za-

počeo stoljećima dug nasilni vjerski

progon protestanata.

18


Od Drugog vatikanskog koncila (1962.

– 1965.) Rimokatolička crkva doživlja-

va unutarnje teološke sukobe oko toga

kako tumačiti i primijeniti mnoge re-

forme koje su tada usvojene. Sada će

o tome, kao i mnogim drugim proble-

mima, morati govoriti papa Franjo,

negdašnji kardinal Jorge Bergoglio iz

Argentine.

Manjina unutar Rimokatoličke

crkve tvrdi kako su na Drugom vati-

kanskom koncilu prevladali liberali, te

da Sveti Duh nije bio prisutan. Tvrde

kako su mnoge promjene, primjerice

ukidanje mise na latinskom jeziku, te

prestanak nastojanja na katoličkom

establishmentu u katolički većinskim

državama, toliko strani stoljećima du-

goj praksi prije Drugog vatikanskog

koncila da je sigurno kako je Koncil

pogriješio.

Međutim, većina katolika Drugi

vatikanski koncil smatra valjanim cr-

kvenim Koncilom. Katolički teolozi,

kao i umirovljeni Benedikt XVI.,1 tvr-

de kako on promiče promjene koje su

u skladu s ranijim crkvenim učenjima.

(Benedikt je postao oprezan po pitanju

nekih promjena s Drugog vatikanskog

koncila te je predvodio pokret povrat-

ka konzervativizmu koji je prethodio

Drugom vatikanskom koncilu, no kao

sudionik koncila, on ga je podržavao.)

Na području vjerske slobode Drugi

vatikanski koncil je 7. prosinca 1965.

godine, nakon usijane i duge rasprave,

objavio Deklaraciju o vjerskoj slobodi

(Dignitatis Humanae). Glavni pisac,

1 Edwin Cook, Roman Catholic Hegemony

and Religious Freedom: A Seventh-day

Adventist Assessment of Dignitatis Humanae

(Waco, Tex.: Liberty 21st Century, Inc.,

2012.), str. 63-66, 75, 76.

•••••••••••••Edwin C. Cook

američki jezuit John Courtney Murray,

pokušao je uskladiti rimokatoličko

razumijevanje pravnog i političkog

društvenog poretka sa suvremenim

demokratskim političkim zamislima

o vjerskom pluralizmu i vjerskoj slo-

bodi. Moramo priznati da konačni

dokument odražava jezik ljudskih pra-

va, ograničenje ovlasti vlade, te „oslo-

bađanje od prisile“ kada je u pitanju

potraga za istinom. Međutim, neki su

preispitivali druge dijelove dokumenta

koji se čine nejasnima. Neki su izrazili

nepovjerenje u Murrayeve tvrdnje ko-

jima je pokušao spojiti fi lozofske poj-

move iz razdoblja američkog uteme-

ljenja s katoličkom teorijom prirodnog

zakona.2

Takve razlike u pogledima unutar

Katoličke crkve, po pitanju ispravnog

tumačenja i primjene Deklaracije, na-

glašuju veliku važnost konklave koja

je izabrala papu Franju I. Korisno je

preispitati ne samo pogled na vjersku

slobodu samog pape Franje, već i troji-

ce kardinala koji su bili razmatrani kao

kandidati za sljedećeg papu.

Papa Franjo o vjerskoj slobodi

Kao prvi jezuit koji je ikada izabran za

papu, Franjo je pokazao diplomatske

sposobnosti i poštovanje prema ne-

katolicima i prema nevjernicima kada

se susreo s novinskim izvjestiteljima u

subotu, 16. ožujka, te izrekao tihu mo-

litvu: „Znajući da mnogi od vas ne pri-

padaju Katoličkoj crkvi, a drugi nisu

vjernici, dajem vam ovaj blagoslov od

srca, u tišini, svakome od vas, poštu-

jući savjest svakoga od vas, uz spozna-

ju kako je svatko od vas Božje dijete“,

rekao je papa Franjo. „Neka vas Bog

blagoslovi.“3

2 Ibid., str. 84-94.

3 Rabbi Brad Hirschfi eld, “Th e Promise

of Pope Francis,” www.foxnews.com/

Naravno, poštovanje savjesti onih

koji nisu vjernici ne znači da Crkva za-

uzima pasivan stav prema svjetovnosti.

Govor koji je postignuo prihvaćanje

kardinala Bergoglia za sljedećeg papu

snažno je naglašavao potrebu Crkve

za evangelizacijom.4 Kao sadašnji papa

Franjo, čini se kako i on slijedi trag

svog prethodnika koji je pohvalio na-

stojanja kurije da se uspostavljanjem

Pontifi kalnog koncila za unaprjeđenje

nove evangelizacije suprotstavi gubit-

ku pristaša.5

U „Novoj evangelizaciji: izgrad-

nji civilizacije ljubavi“6, 12. prosinca

2000., tadašnji kardinal Joseph Ratzin-

ger napisao je kako nova evangelizacija

uključuje pokornost zrnca gorušičnog

sjemena, ali i veličinu zrelog kršćan-

skog drveta – Katoličke crkve. Način

nove evangelizacije ovisi o Zakonu

izvlaštenja, ili zakonu „davanja sebe“,

kao što je Krist sebe dao čovječanstvu,

i kao što Sveti Duh daje sebe kako bi

ljude privukao Ocu. Ratzinger je na-

dalje pojasnio kako nužni elementi

uključuju obraćenje, ili ponovno pre-

ispitivanje vlastita svjetonazora kako

bi se u njega uključio Božji pogled

na ljudsko stanje, te zajednicu jedna-

kih vjernika. Drugi element, dodao je

Ratzinger, znači razumjeti Božje kra-

ljevstvo kao svakodnevnu zajednicu s

opinion/2013/ 03/19/promise-pope-francis/

(22. ožujka 2013.).

4 Susan Berry, “Th e Speech Th at Led Jorge

Bergoglio to the Papacy,” Breitbart, 27.

ožujka 2013., www.breitbart.com/Big-

Peace/2013/03/27/Th e-Speech-Th at-Led-

Jorge-Bergoglio-To-Th e-Papacy (2. travnja

2013).

5 Cook, str. 28, 305.

6 Kardinal Joseph Ratzinger, “Th e New

Evangelization: Building the Civilization

of Love,”12. prosinca 2000., www.ewtn.

com/new_evangelization/Ratzinger.htm (3.

travnja 2013.).

18

19


19

Bogom u molitvi i prakticiranju litur-

gije, koje će praktičnog vjernika ospo-

sobiti za ulazak u „misterij“ Evanđelja.

Vjernici u zajednici s Bogom prenose

svijetu živu vjeru. Ulaskom u „miste-

rij“ Evanđelja, pojašnjava Ratzinger,

kršćanin odbacuje deizam, te bilo koji

pogled na Krista kao isključivo povije-

snu osobu, stoga što kršćanin sada ima

iskustvo Krista – asimiliran je u Isusov

život – preko pashalnog misterija, to

jest, obavljanjem Večere Gospodnje.

Na kraju ovog putovanja osoba dolazi

u vječni život.

Tako je papa emeritus, Benedikt

XVI., govoreći o novoj evangelizaci-

ji, označio put kojim će papa Franjo

pronaći rješenje problema s kojima

se Crkva susreće. Prema toj logici će,

ako novu evangelizaciju iskuse svi koji

se smatraju katolicima, ali ne samo

oni, već i mnogi izvan Crkve, svi po-

četi živjeti novim životom, odrazujući

Kristova načela, onakva kakva vjeru-

je i kako ih naučava Katolička crkva.

Ukratko, katolička vjerska sloboda

znači pravo Crkve na energičnu pri-

mjenu nove evangelizacije. Dugoroč-

ni utjecaj takve promjene značio bi

izravni utjecaj na javnu politiku kroz

vjersku slobodu prema razumijevanju

Crkve i na način na koji se odražava

u pogledima sljedeće trojice kardinala

koji su bili kandidati tijekom posljed-

nje konklave.

Kardinal Odilo Scherer (Brazil)

Kardinala Odila Scherera u Pontifi -

kalni koncil za promidžbu nove evan-

gelizacije imenovao je 2011. Benedikt

XVI.7 Kao nadbiskup Sao Paola, s go-

tovo 6 milijuna članova u svojoj dije-

cezi, na otvaranju konklave smatran je

jednim od kandidata. Bio je iz Južne

Amerike, što mu je isto tako išlo u pri-

log stoga što iz tog područja potječe 40

posto katolika u svijetu. Papa emeritus,

Benedikt XVI. smatrao je ovo područ-

7 “Th e Men Who Could Be Pope: Cardinal

Odilo Scherer,” goVocation, Th e Catholic

Herald UK, 6. ožujka 2013., http://www.

govocation.com/home/news-catholic-

herald-uk/2159-the-men-who-could-be-

pope-cardinal-odilo-scherer.html (3. travnja

2013.).

je „kontinentom nade“ iako je Crkva

pretrpjela teške gubitke u posljednjim

desetljećima stoga što su tisuće vjerni-

ka, osobito mlađi naraštaji, napustili

Crkvu i otišli u pentekostne i evanđe-

oske crkve. S ovog stajališta mogli bi-

smo očekivati kako će Katolička crkva

pokazati javno lice potpore vjerskoj

slobodi i pluralizmu, no možemo isto

tako vidjeti i odlučna nastojanja na

sprječavanju gubitaka i odlaska u dru-

ge kršćanske skupine. Zapravo, ono što

kardinalu Schereru nije išlo u prilog

bio je velik gubitak u njegovoj državi,

Brazilu, gdje se broj katolika od 1995.

do 2010. smanjio s 84 posto na 68 po-

sto. To ukazuje na želju konklave da

papa Franjo spriječi gubitak vjerništva

posebnim nastojanjima na primjeni

nove evangelizacije i na vraćanju u Cr-

kvu mnogih prijašnjih vjernika.

Kardinal Angelo Scola (Italija)

Kardinal Angelo Scola priznaje vjer-

ski pluralizam kao trenutnu stvarnost,

kao i svjetski utjecaj demokracije. Tvr-

di kako suvremena država ne može biti

„neutralna“ prema religiji, jer to znači

da država dopušta kulturi svjetovnosti

vladanje javnim uređenjem. Posljedi-

ca toga je sukob između svjetovnih i

vjerskih organizacija, dok se bore za

nadzor nad javnim životom. Kardinal

Scola nudi rješenje koje naziva „nede-

nominacijskom državom“, što bi znači-

lo pluralizam vjerskih skupina koje bi

trebale imati svoje pravo mjesto u jav-

nom sektoru. Vjerska sloboda se istin-

ski ostvaruje, tvrdi on, kada država

priznaje slobodu vjerskim skupinama

kojom one ostvaruju pravo glasa i utje-

caja na javnu politiku za opće dobro.8

Kardinal Timothy Dolan (Amerika)

Kardinal Timothy Dolan je 13. rujna

2012. govorio o vjerskoj slobodi na

predavanju na John Carroll Society u

Newseumu, na kojemu se osvrnuo na

vjersku slobodu kao na pravo postu-

panja po „vjerski oblikovanoj“ savje-

sti, a povremeno i kao na „ispravno

oblikovanu“ savjest. Tvrdio je kako je

takva vjerska sloboda uvijek bila te-

melj američke povijesti, te da američki

„katolici ne žele ‘prednosti od države’,

već jednostavno žele da ih se pusti na

miru kako bi ‘prakticirali svoju vjeru

i javno slijedili svoju ispravno obliko-

vanu savjest.’“9 Iako su neki dijelovi

Dolanova izviješća o američkoj povi-

jesti činjenično netočni, on vrlo točno

defi nira suvremeni rimokatolički stav

prema vjerskoj slobodi. Za Rimoka-

toličku crkvu vjerska sloboda znači

pravo na prakticiranje njihove vjere,

čak i kada to znači obvezu društva

da je prihvati. To je vidljivo ne samo

iz Dolanove ranije navedene tvrdnje

(„da slijede svoju ispravno oblikovanu

savjest na javnim područjima“), već i

iz samog dokumenta Dignitatis Hu-

manae. U članku 6, paragraf 3, Crkva

8 Carol Glatz, “Being ‘Neutral’ Toward

Religion Hurts Religious Freedom, Says

Cardinal,” Catholic News Service, Dec. 7.

prosinca 2012., www.catholicnews.com/

data/stories/cns/1205127.htm (11. ožujka

2013.).

9 Michelle Bauman, “Cardinal Dolan Says

Religious Freedom Means Leaving Faith

Alone,” Catholic News Agency, 13. rujna

2012., www.catholicnewsagency.com/news/

cardinal-dolan-says-religious-freedom-

means-leaving-faith-alone/ (21. ožujka

2013.).

KatoliËka vjerska

sloboda znaËi pravo

Crkve na energiËnu

primjenu nove

evangelizacije.

DugoroËni utjecaj

takve promjene znaËio

bi izravni utjecaj na

javnu politiku kroz

vjersku slobodu prema

razumijevanju Crkve.

20


objavljuje kako „vlada treba isto tako

pomoći pri stvaranju uvjeta povoljnih

za njegovanje vjerskog života kako bi

ljudi mogli uistinu biti osposobljeni za

ostvarivanje svojih vjerskih prava te is-

punjavanje svojih vjerskih dužnosti, a

isto tako i kako bi samo društvo bilo

na dobitku zbog moralnih odlika prav-

de i mira koji svoje podrijetlo imaju u

čovjekovoj odanosti Bogu i Njegovoj

svetoj volji.“

S Dolanova stajališta, vjerska slo-

boda koju primjenjuje Crkva znači

da Crkva ne zauzima izravnu ulogu

u utjecaju na politiku, no utječe na

javnu politiku nastojanjem na tome

da katolički vjernici imaju pravo pri-

mjenjivati svoja vjerska uvjerenja ši-

renjem crkvenih učenja, kao i preko

izbornog procesa. Kada Dolan govo-

ri o „vjerski oblikovanoj“ savjesti, ili

„ispravno oblikovanoj“ savjesti, on

misli na pojedinca čija su uvjerenja

savjesti utemeljena na učenjima Ri-

mokatoličke crkve.10

KatoliËanstvo i vjerska sloboda

Nedvojbeno je kako trenutna sta-

jališta vodećih katoličkih kardinala

na temu vjerske slobode otkrivaju

zamisao koja pokazuje veliku naklo-

nost slobodi Crkve da ispunjava svo-

je poslanje u društvu. I dok Katolič-

ka crkva nastoji slijediti Gaudium et

Spes („Radost i nadu“ ili „Pastoralnu

konstituciju o Crkvi u suvremenom

svijetu“) uklanjajući se iz izravne

uključenosti u politiku, ona se ni na

koji način nije odrekla svoga utjecaja

na javnu politiku. Iako je Dignitatis

Humanae samo deklaracija proglaše-

na na Drugom vatikanskom koncilu,

najbolje ju se može razumjeti kao

nužnu posljedicu Gaudium et Spes

zbog naglaska koji stavlja na prava

Crkve da postigne svoje spasiteljsko

10 Cook, str. 101-173, 292-294.

poslanje, ali ne preko politike već

djelovanjem prosvijetljenih građa-

na koji su prihvatili crkvena učenja

i koji su zahtijevali uporabu zakon-

skih sredstava kako bi ih primijenili

u društvu. U demokratskim, vjerski

pluralističkim društvima Katolička

crkva nastoji uključiti građane koji

mogu djelovati unutar izbornog su-

stava kako bi se crkvena učenja pro-

vodila preko zakona.

Za vrijeme pape Franje možemo

očekivati promidžbu vjerske slobode

koja je po definiciji djelatna potpora

vlasti, ili u najmanju ruku naklonost

religiji u javnoj politici. Trenutni cilj

suvremenog rimokatoličanstva jest

iskorjenjivanje ili barem obuzda-

vanje svjetovnosti uspostavljanjem

„nedenominacijske“ države. Kako

bi to postigla, Crkva nastavlja tra-

žiti saveze s drugim vjerskim sku-

pinama utemeljenim na zajedničkoj

Svečana misa na otvaranju Drugog vatikanskog koncila 1962. godine

21


društvenoj agendi koja uključuje

pro-life platformu i heteroseksualni

brak. No, dok nastoji naći savezniš-

tvo među ostalim kršćanskim sku-

pinama, Katolička crkva isto tako

nastoji održavati vlastito članstvo,

pa će u državama u kojima to uvjeti

dopuštaju primjenjivati novu evan-

gelizaciju kako bi smanjila gubitak

članova.

U američkom kontekstu katolič-

ko-evanđeoski savez znači uklanjanje

zamisli o odvojenosti crkve i države

i to primjenom prilagođavanja jav-

ne politike religiji. U posljednja dva

desetljeća pravna znanost Vrhovnog

suda sklona je odražavati ovu pro-

mjenu, osobito u odnosu na obrazov-

nu politiku (vaučeri). K tome, izvršni

ogranak vlade slijedio je ovo nastoja-

nje tijekom stvaranja vjerskih inicija-

tiva za vrijeme predsjednika Georgea

W. Busha. Nedavni dokaz pokušaja

osnivanja „nedenominacijske“ države

jest nastojanje američke konferencije

katoličkih biskupa, zajedno s još ne-

kim kršćanskim skupinama, koje su

se ujedinile u protivljenju Američ-

kom zdravstvenom zakonu. Umjesto

usklađivanja s vladinom politikom

oni žele primati vladinu fi nancijsku

potporu i primjenjivati svoje moralne

propise na društvo.

U svjetlu europske povijesti, vjer-

ski savez (rimokatoličanstvo, a negdje

i službeni protestantizam) je prirod-

no za posljedicu imao progon svih

disidenata. U suvremenom kontekstu

u kojemu prevladava vjerski plurali-

zam, mogli bismo povjerovati kako je

vjerska raznolikost sigurno jamstvo

protiv vjerskog nasilja. Tomu je tako

samo ako se vjerske skupine više ne

usredotočuju na međusobne razlike,

već se ujedinjuju po onim doktrinar-

nim točkama koje su im zajedničke,

proizvodeći tako „nedenominacijsku“

državu (ili ponovnu kristijanizaciju

društva).

Ako u budućnosti prevladaju

ovakvi uvjeti, istinsko pitanje bit će:

Koliko liberta (slobode) će imati di-

sidentski nekršćani dok Crkva bude

primjenjivala libertas ecclesiastica (cr-

kvenu slobodu)?

Tijelo i duša: zajedno i zauvijek

•••••••••••••Samuele Bacchiocchi

Što smo mi, ljudska bića? Jesmo li na-

činjeni od smrtnog tijela i besmrtne

duše koja napušta tijelo u trenutku

smrti? Ili smo nedjeljiva cjelina koja

cijela nestaje pri smrti i ponovno biva

vraćena u život u trenutku obećanog

budućeg uskrsnuća?

Stvaranje

U Postanku 1, 26-27 stoji kako je Bog,

stvorivši Adama i Evu, rekao: „Nači-

nimo čovjeka na svoju sliku.“ Što je

to Božja slika? Neki smatraju da je to

nematerijalna duša usađena u ljudsko

tijelo. Novi zavjet govori o kršćanima

koji se suobličuju Kristovoj slici (Ri-

mljanima 8,29; 1. Korinćanima 15,49).

Međutim, ne smatramo da je Kristova

slika u nama besmrtna duša. Naprotiv,

to je prilagođivanje Njegovoj praved-

nosti i svetosti. Isto tako slika Božja

koju smo primili pri stvaranju nije

besmrtna „duša“. To je odraz Božjih

umnih, osjećajnih i moralnih odlika u

nama.

U Postanku 2,7 nalazi se još jedna

biblijska tvrdnja presudna za razumi-

jevanje ljudske naravi pri stvaranju:

„Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha

zemaljskog i u nosnice mu udahne dah

života. Tako postane čovjek duša živa.“

Mnogi proučavatelji Biblije smatraju

da je „dah života“ bio nematerijalna,

besmrtna duša. Izraz „postane čovjek

duša živa“ oni tumače u značenju „čo-

vjek je dobio živu dušu“. Međutim, dah

života koji je Bog udahnuo u Adamove

nosnice nije bio besmrtna duša, već je

to bio Božji životodavni Duh. U Jobu

33,4 piše: „Ta i mene je duh Božji stvo-

rio, dah Svesilnoga oživio mene.“

Paralelizam među izrazima „duh

Božji“ i „dah Svesilnoga“ nagovješću-

je naizmjeničnu uporabu ovih dvaju

izraza, te da se oba odnose na dar ži-

vota koji Bog udjeljuje svojim stvore-

njima.

Osoba koja prestane disati je mr-

tva. Job je rekao: „Dokle god daha

moga bude u meni, dok mi duh Bož-

ji bude u nosnicama, moje usne neće

govoriti laži“ (Job 27,3-4; RSV Biblija

– napomena: prevoditeljev prijevod

biblijskog teksta). Ovdje su čovjekov

„dah“ i božanski „duh“ izjednačeni

stoga što se disanje smatra vidljivim

pokazateljem održavateljske moći

Božjega Duha.

Posjedovanje životnog daha ne po-

drazumijeva samim tim i posjedovanje

besmrtnosti, stoga što se u trenutku

smrti dah vraća Bogu. U Propovjedni-

ku 12,7 stoji ova istina: „I vrati se prah

u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh

[riječ koja na izvornom jeziku znači

„dah“] se vrati Bogu koji ga je dao.“

Ovaj duh, ili dah, nije besmrtni

duh ili duša koju Bog daje svojim stvo-

renjima, već je to dar života koji ljud-

ska bića posjeduju za vrijeme trajanja

njihova zemaljskog postojanja. Dokle

god „dah života“ ostaje u njima, ljud-

ska bića su „žive duše“, a kada daha

više nema oni postaju mrtve duše.

Ovim možemo pojasniti zašto Biblija

ponekad o ljudskoj smrti govori kao o

smrti duše (Job 33,22; Psalam 33,19).

Većina biblijskih stručnjaka smatra

kako „duša“ (hebrejski nefeš) u Postan-

22


ku 2,7 nije besmrtni bitak usađen u ti-

jelo, već je to životna sila tijela. Primje-

rice, katolički stručnjak Dom Wulstan

Mork je tumačeći ovaj redak napisao:

„Nefeš [duša] daje život basaru [tijelu],

ali ne kao zasebna tvar. Adam nema

nefeš, već on jest nefeš, jednako kao što

je i basar. Daleko od toga da je tijelo

odvojeno od svoje životne sile, ono je

vidljiva nefeš.“

Najbolji dokaz da „živa duša“ na

znači „besmrtna duša“ jest ponavlja-

juća uporaba istog izraza u Postanku,

izraza „duša živa“ (nefeš hajah), kako

tijela, već smrt cijele osobe. U Ezeki-

elu 18,4 kaže: „Onaj koji zgriješi, taj

će umrijeti“. Smrt tijela povezana je

sa smrću duše stoga što je tijelo duša

i duša je tijelo. Iz ovog razloga Bibli-

ja često opisuje smrt osobe kao smrt

duše (Job 33,22; Psalam 33,19).

Nakon otkupljenja

Isus nije došao na zemlju kako bi naše

duše oslobodio od naših tijela. Isus je

došao kako bi omogućio: (1) duhovnu

obnovu cijele osobe u sadašnjem živo-

tu, te (2) tjelesno uskrsnuće cijele oso-

be u budućem svijetu.

Duhovna obnova. Pavao pripisuje

veliku važnost ulozi Duha u novom

životu vjernika (Rimljanima 8,9). To

je vidljivo iz činjenice da u svojim po-

slanicama govori o „duhu“ 146 puta, a

nasuprot tome, o „duši“ govori samo

13 puta. Nadalje, Pavao nikada nije

brejski. Nema izgovora niti opravdane

obrane.“ Razliku između ljudskih bića

i životinja ne čini duša, već činjenica

da su ljudi stvoreni na Božju sliku – to

znači s božanskim sposobnostima koje

životinjama nisu na raspolaganju.

Nakon pada

Pad – kada su Adam i Eva odlučili ne

poslušati Boga i jesti s drveta spozna-

je dobra i zla (vidi Postanak 3) – nije

promijenio našu ljudsku narav, već

je promijenio naš položaj iz onoga u

kojemu smo mogli vječno živjeti, u

onaj u kojemu smo neminovno mora-

li umrijeti. Prije pada su Adam i Eva

imali sigurnost besmrtnosti stoga što

su imali pristup drvetu života, a ne

zato što su posjedovali besmrtnu dušu.

Nakon pada više nisu imali pristup dr-

vetu života (Postanak 3,22-23) pa su

bi se opisalo stvaranje životinja (Po-

stanak 1,20.21.24.30). Većina ljudi

ne zna ovu važnu činjenicu stoga što

je hebrejski izraz nefeš hajah u većini

engleskih prijevoda Biblije preveden

izrazom „živi stvorovi“ kada se radi

o životinjama, ili „živa bića“ kada se

govori o ljudima. Norman Snaith je

s pravom rekao da ovakav način pri-

stranog prevođenja zaslužuje “najveći

ukor“ stoga što „hebrejski izraz treba

u oba slučaja prevesti na istovjetan na-

čin. Učiniti drugačije znači odvesti na

stranputicu sve one koji ne čitaju he-

stoga počeli doživljavati stvarnost pro-

cesa umiranja.

Upozorenje koje je Bog dao Ada-

mu i Evi jasno nam ukazuje na pove-

zanost između života i poslušnosti s

jedne strane, i smrti i neposlušnosti s

druge (Postanak 2,17). Neposlušnost

je imala za posljedicu smrt, ne samo ti-

jela, već cijele osobe. Bog nije rekao „U

onaj dan u koji s njega okusiš, umrijet

će tvoje tijelo, a tvoja će duša preži-

vjeti u bestjelesnom stanju.“ Naprotiv,

rekao je: „Zacijelo ćeš umrijeti“ – kao

cijela osoba.

Ovo je temeljno biblijsko učenje.

Plaća grijeha je smrt, ali ne samo smrt

uporabio riječ „duša“ (psihe) kako bi

označio život koji je nadživio smrt.

Naprotiv, upotrebljava izraz „duhovno

tijelo“ kako bi opisao fi zičko tijelo koje

će biti promijenjeno u duhovno tijelo

pri uskrsnuću.

23


Tjelesno uskrsnuće. Konačna pre-

obrazba naše ljudske naravi ostvarit će

se na slavni dan Kristova drugog dola-

ska kada će se „ovo raspadljivo tijelo

obući neraspadljivošću i ovo smrtno

tijelo besmrtnošću“ (1. Korinćanima

15,54). Pavao je uvjeravao vjernike:

„Ako zbilja u vama stanuje Duh onoga

koji uskrisi Isusa od mrtvih, …oživit

će i vaša smrtna tjelesa (Rimljani-

ma 8,11). Očito je da besmrtnost nije

prirodna odlika duše, već božanski

dar kojega će smrtna tijela primiti pri

uskrsnuću.

Pavao u 1. Korinćanima 15 ne spo-

minje dušu, a to je jedino poglavlje u

Bibliji u cijelosti posvećeno uskrsnu-

ću vjernika. Ako uskrsnuće uključuje

ponovno vraćanje duše u tijelo, tada je

vrlo čudno što Pavao to ni jedanput ne

spominje.

Biblijski pogled na ljudsku narav

je holistički, a to označava nedjeljivu

osobu u kojoj je „duša“ životno nače-

lo tijela. Pri stvaranju je cijela ljudska

narav bila uvjetno besmrtna. Pad je

cijelu ljudsku narav učinio bezuvjet-

no smrtnom. No otkupljenjem je Bog

omogućio da cijela ljudska narav može

biti moralno obnovljena u ovom sa-

dašnjem životu i tjelesno obnovljena

u budućem svijetu. To je Božji slavni

plan za čovječanstvo.

Smislen razgovor

Veliko zanimanje javnosti za nedavni papin posjet Sjedinjenim Ame-

ričkim Državama naglasio je jednu od kulturoloških zagonetki ranog

21. stoljeća – opstanak religije unutar sekularnog okvira. Dok su neki

vjerovali kako će porast sekularne kulture dovesti do spore ali nei-

zbježne smrti religije, vidljiva je zapravo pojava potpuno drugačijeg

obrasca. Religija se mijenja, prilagođuje se novom kulturnom krajoli-

ku i pronalazi nove oblike izražavanja i postojanja.

•••••••••••••Alister McGrath

24


Porast sekularizma

se, naravno, vrlo često

povezuje sa znanstve-

nim napretkom. Char-

les Taylor se u svom

vrlo važnom radu A

Secular Age (Sekularno

doba) zalaže za nasta-

janje nečega što naziva

„nadolazećim okvirom“.

Pod time Taylor podra-

zumijeva takav način

razmišljanja koji svemir

smatra samoodrživim i

samoreferentnim. Ov-

dje Taylor opisuje kul-

turnu predispoziciju,

aksiomatski način pro-

matranja i poimanja svijeta koji jed-

nostavno isključuje ili marginalizira

božansko kao načelo. „Nezamislivo“ je

vjerovati drugačije; doista, protiviti se

ovom kulturalnom načinu razmišlja-

nja znači biti smatran nerazumnim.

Ipak, unatoč tomu, religija nastavlja

biti značajno prisutna u znanstvenoj

kulturi čak i kada je američka kultura,

kako je to rekla spisateljica Flannery

O’Connor, više „opsjednuta Kristom“,

nego što je „usredotočena na Krista“.

Ovdje se prirodno postavlja veliko

pitanje: kako se u takvim okolnostima

znanost i religija mogu odnositi jedna

prema drugoj? Kulturološki prevla-

davajući odgovor kojega do beskraja

ponavljaju lijeni stvaratelji javnog mi-

šljenja, jest da se u znanosti radi o do-

kazima i činjenicama, dok je religija

pitanje slijepe vjere. One su osuđene

na odnos trajnog ratovanja, ili, u naj-

boljem slučaju, hladne ravnodušnosti

neokaljane smislenim razgovorima,

kako je to predlagao pokojni Stephen

Jay Gould.

No, postavljaju se ozbiljna pitanja

o prihvatljivosti i korisnosti takvih

pristupa. Veliki povijesni revizioni-

zam u prošlih četrdeset godina ostavio

je „neprijateljski“ model odnosa zna-

nosti i religije – koji se razvio krajem

devetnaestog stoljeća iz polemičkih

razloga – da se oporavlja od učenog

prikazivanja svoje nedovoljne doka-

zivosti. Peter Harrison u svojem ne-

davnom magistarskom

radu naslovljenom Th e

Territories of Science

and Religion (2015)

(Područja znanosti i re-

ligije) jasno iznosi naše

razumijevanje kultu-

ralne određenosti oba-

ju, i znanosti i religije.

Ne postoji osnovna

osobina znanosti niti

religije koja određuje

njihov ispravan odnos.

Povijesni međuodnos

znanosti i religije pone-

kad uključuje elemente

napetosti, a ponekad

elemente sinergije i su-

radnje. No, ne postoji općeniti obra-

zac, niti uglađen i jednostavan slogan

koji obuhvaća bit njihova složenog i

promjenjivog odnosa.

Međutim, to ipak nije spriječilo

neke ljude u iznalaženju normativne

procjene njihova odnosa koja odgova-

ra njihovoj vlastitoj agendi. „Novi ate-

izam“, koji se uzdigao do javne pozor-

nosti u prvom desetljeću 21. stoljeća,

smatrao je znanost oružjem u svojoj

posrćućoj bitci protiv prisutnosti reli-

gije u američkoj kulturi. Christopher

Hitchens, jedan od gromkih glasova

ovog pokreta, radosno je ponovno

napisao povijest kako bi prikazao ja-

san obrazac religijske omamljenosti

nasuprot znanstvenom napretku.

Prostor nam dopušta samo jedan

primjer Hitchensovih poznatih pro-

ročanskih izjava. Hitchens ispravno

kaže svojim čitateljima kako se kr-

šćanski pisac Timothy Dwight (1752.-

1811.), bivši predsjednik Yale koledža,

protivio cijepljenju protiv ospica. Za

Hitchensa je Dwightovo pogrešno

prosuđivanje tipično za nazadni um

religioznih osoba. No, ova vješto pri-

kazana analiza zabrinjavajuće je loša

po pitanju dokaza, a vrlo dobra po

pitanju podrugljivosti. Hitchens je

nedvojbeno u pravu kada upotreblja-

va cijepljenje protiv ospica kao pri-

mjer slučaja neprijateljskog raspolo-

ženja prema znanstvenom napretku,

te kada tvrdi da se Dwight protivio

Znanstvenici su ljudska

biÊa. Ako mi kao ljudska

biÊa trebamo voditi

ispunjen život, tada nam

je potrebno nešto više od

djelomiËne slike stvarnosti

koju nam nudi znanost.

Potreban nam je „cjelovit

prikaz“, „potpuna zamisao

svemira“

Znanstvena istina ima

odlike toËnosti i sigurnosti

svojih pretpostavki. No,

znanost ove pohvalne

odlike postiže po cijenu

ostajanja na razini

drugorazrednih problema,

ostavljajuÊi netaknutima

konaËna i bitna pitanja.

25


cijepljenju protiv ospica. No, previše

pojednostavljeni zaključci koje izvlači

otkrivaju samo njegove vlastite, dubo-

ko ukorijenjene predrasude i ideološ-

ku opredijeljenost. Ove su okolnosti

puno složenije i tvrdoglavo se odbija-

ju pokoriti „neprijateljskom“ odnosu

koji Hitchens tako nekritički prihva-

ća. Dopustite mi navesti dva suprotna

primjera kako bih to i potvrdio.

Jasno je kako Hitchens smatra ci-

jepljenje protiv ospica dobrim, stoga

one koji ga odbijaju treba osuditi, a

one koji ga zastupaju treba pohvali-

ti. No, u naraštaju koji je prethodio

Dwightu, Jonathan Edwards (1703.-

1758.), kojega danas naširoko sma-

traju najvećim američkim kršćanskim

misliocem, snažno je podržavao ci-

jepljenje protiv ospica. Čak je i sam

pristao primiti cjepivo protiv ospica

kako bi svojim studentima na Prin-

cetonu pokazao da je ovaj novi me-

dicinski postupak siguran. Cijepljenje

nije bilo uspješno i Edwards je kratko

nakon toga umro.

Ova uznemirujuća pristranost

se, nažalost, i nadalje može dokazati

Hitchensovim iznenađujućim pro-

pustom spominjanja utjecajnog atei-

stičkog pisca Georga Bernarda Shawa

(1856.-1950.) koji se tijekom 1930-ih

protivio cijepljenju protiv ospica, po-

drugujući mu se kao „prijevari“ i „po-

ganoj vradžbini“. Odbacio je vodeće

znanstvenike, čija su ga istraživanja

podupirala – poput Louisa Pasteura

i Josepha Listera – smatrajući ih šar-

latanima koji nisu znali ništa o znan-

stvenim metodama. A Shaw je ove ap-

surdne tvrdnje izrekao u dvadesetom

stoljeću.

Nema smisla nastavljati ovu ra-

spravu. Umjesto toga trebamo stvoriti

bolji model razumijevanja znanosti i

religije. Obje nastavljaju biti značajno

prisutne u američkoj kulturi. Balka-

nizacija američke kulture mogla bi

se dogoditi dobro smišljenim odbija-

njem dopuštanja da njezina dva glav-

na elementa stupe u bilo kakav smi-

slen razgovor. No, postoji mogućnost

dijaloga i međusobnog obogaćivanja

za one koji su spremni izložiti se opa-

snosti, pa znanosti i religiji dopustiti

stupanje u smislen razgovor.

Ovakav pristup usvojio sam u svo-

joj novoj knjizi Th e Big Question: Why

we can’t stop talking about Science, Fa-

ith and God (Veliko pitanje: Zašto ne

možemo prestati govoriti o znanosti,

vjeri i Bogu). Pripovijest je to o mo-

jem vlastitom putovanju dugom četr-

deset godina i traženju načina na koji

bih znanost i vjeru približio tako da

obje budu obogaćene i upućene. Kao

mlađa osoba, na početku svojih znan-

stvenih proučavanja na Oksfordskom

sveučilištu, smatrao sam da je religi-

ja neupućena glupost koja će uskoro

izgubiti posao zbog znanstvenog na-

pretka. Knjiga govori o mojem postu-

pnom prestanku oduševljenosti ovim

pristupom, dok sam uviđao njegovu

intelektualnu neuvjerljivost, te uvidio

kako je ljudskim bićima potrebno ne-

što više od opisa svijeta, ako žele ži-

vjeti smislenim i upućenim životom.

Kasnije sam čitao djela velikog

španjolskog fi lozofa Joséa Ortege y

Gasseta (1883.-1955.), koji je daleko

bolje od mene uspio ukazati na pro-

blem. Znanstvenici su ljudska bića.

Ako mi kao ljudska bića trebamo

voditi ispunjen život, tada nam je po-

trebno nešto više od djelomične slike

stvarnosti koju nam nudi znanost.

Potreban nam je „cjelovit prikaz“,

„potpuna zamisao svemira“. Ortega

je to ovako rekao: Bilo koja životna

fi lozofi ja, bilo koji način razmišljanja

o pitanjima koja su uistinu važna, za-

vršit će izvan znanosti – ne stoga što

sa znanošću nešto nije u redu, već

upravo stoga što su njezine važne in-

telektualne vrline skupocjene. Zna-

nost tako dobro djeluje stoga što je

tako dobro usredotočena i specifi čna

u svojim metodama.

Znanstvena istina ima odlike toč-

nosti i sigurnosti svojih pretpostav-

ki. No, znanost ove pohvalne odlike

postiže po cijenu ostajanja na razini

drugorazrednih problema, ostavljajući

netaknutima konačna i bitna pitanja.

Za Ortegu je velika intelektualna

vrlina znanosti upravo njezina spo-

znaja o vlastitoj ograničenosti. Ona

odgovara samo na pitanja na koja zna

da može odgovoriti na temelju doka-

za. No, kao ljudska bića mi želimo ići

korak dalje. Potrebni su nam odgovo-

ri na dublja pitanja koja ne možemo

zaobići.

Moja nova knjiga Veliko pitanje

(Th e Big Question) istražuje na koji

način možemo razviti brojne mape

stvarnosti koje nam dopuštaju razviti

„cjelovit prikaz“ života, koji je djelo-

mično otkriven prirodnom znanošću,

a djelomično religijom.

Knjiga priznaje ograničenost

znanosti i religije, te zahtijeva nji-

hovo poštovanje i djelovanje unutar

tih ograničenja. Mogu sa sigurnošću

predvidjeti kako ovu knjigu neće vo-

ljeti fundamentalisti bilo koje vrste,

bilo znanstveni, bilo vjerski, koji sma-

traju kako nam samo njihov pristup

može reći sve što trebamo znati o

životu. No, živimo u složenom svije-

tu, pa ni jedan pokušaj da mu damo

smisao nije dovoljno dobar i prave-

dan. Kao što je to fi lozofk inja Mary

Midgley mudro izrekla: „Za najvaž-

nija pitanja u ljudskom životu moraju

se uvijek zajedno upotrijebiti brojni

različiti konceptualni alati.“

Vladajuća priča o sukobu znano-

sti i religije pokazuje znakove zastar-

jelosti i pripada prošlosti. Na njezi-

no mjesto bih predložio kritičnu, no

pozitivnu priču oplemenjivanja. Nije

to ništa novoga. Ja samo potvrđujem

i osuvremenjujem stariji model koji

datira od renesanse. Traži se dijalog

i poniznost, spremnost na priznanje

složenosti određenih pitanja. Pitanje

koje je Richard Dawkins postavio, a

i mnogi drugi poput njega, je dobro

pitanje – no odgovori su neodgova-

rajući. Vrijeme je za traženje drugog

pristupa. Prije svega potrebno je pro-

naći način uključivanja onoga što je

John Dewey nekada proglasio „naj-

dubljim problemom suvremenog ži-

vota“ – propustili smo ujediniti naše

„razmišljanje o svijetu“ s našim raz-

mišljanjem o „vrijednostima i smislu“.

Renesansa je to dobro radila. Možda

je došlo vrijeme ponovnog rođenja

njezinog viđenja stvari.

26


Svaka se obitelj mora suočiti s nekom

vrstom zdravstvenog problema – odu-

vijek je smatrala Rihanna. Kod nekih

je to rak, kod drugih srčana bolest. U

njezinoj obitelji je to bila mentalna bo-

lest. Imala je dugu povijest. Brat nje-

zina djeda počinio je samoubojstvo

nakon duge borbe s mentalnom bole-

šću. Njezinu bratu je dijagnosticirana

shizofrenija, a otac je i njoj samoj znao

govoriti kako će na kraju i ona završiti

u bolnici za mentalno oboljele, poput

njega.

Nije potrebno ni reći da je Rihanna

imala strah od mentalnih bolesti. Pro-

čitala je sve što je mogla kako bi na-

učila kako takve bolesti spriječiti, dok

se je istodobno stalno brinula da bi i

njezina djeca mogla biti zahvaćena

bolešću, poput njezina brata i oca. Po-

stoji više činitelja koji utječu na umno

zdravlje. Rihanna je to naučila jer je

bila dio obitelji u kojoj je jedan član, a

zatim i drugi, iskusio neki oblik men-

talne bolesti. Ponekad je i sama osjeća-

la zabrinjavajuće znakove.

Unatoč nekim zastrašujućim epi-

zodama, Rihanna je razumjela da

postoje različiti stupnjevi mentalnih

bolesti, ali i različiti činitelji koji mogu

utjecati na nečije mentalno zdravlje.

DDobro menttalnoo zdraavlje

Neurokemikalije imaju značajnu

ulogu u zdravlju mozga. Nedostatak

neurotransmitera poput serotonina,

dopamina, noradrenalina i gama-ami-

nobutrične kiseline (GABA) često se

povezuje s depresijom i sličnim pore-

•••••••••••••••AAngeela ZZujicc

mećajima mentalnog zdravlja. Obnav-

ljanje razine neurotransmitera putem

prehrambenih dodataka može pozitiv-

no utjecati na mentalno zdravlje.

Uzimanje omega-3 masnih kise-

lina povezuje se s poboljšanjem kod

bipolarnog poremećaja, depresije, po-

slije porođajne depresije i demencije.

Omega-3 masne kiseline (koje nalazi-

mo u lanenom sjemenu, chia sjemen-

kama i orasima) trebaju biti uključene

u svakodnevnu prehranu. Ostali nutri-

jenti, poput vitamina C i folne kiseline

(B9) isto su tako važne za dobro zdrav-

lje mozga.

Sunčeva svjetlost i tjelesno kreta-

nje imaju značajan korektivni utjecaj

na raspoloženje do stupnja uspore-

divosti s lijekovima. Dehidracija kao

uzrok mentalne neravnoteže na koji

se do sada nije sumnjalo, a dokazana

je u istraživanjima, te nedostatak sna,

za koji je poznato da utječe na raspolo-

ženje, mogu se vrlo brzo popraviti, a s

njima i mentalno zdravlje.

DDuhovvnost i mozzak

Iako nije uvijek lako mjerljiv, ali jedna-

ko je važan i utjecaj osobne duhovno-

sti na mentalno zdravlje. Na mentalnu

uravnoteženost osobe utječe njezin

misaoni proces koji oblikuju duboko

usađena temeljna vjerovanja.

Prema psihijatru, dr. Timu Jennin-

gsu, međutim, nisu sva duhovna

iskustva jednako korisna. Nezdravu

duhovnost on defi nira kao onu koja

„potkopava i oštećuje sposobnost za-

ključivanja tako što unosi strah i stav-

lja osjećajna iskustva iznad dokaza i

istine. Razmišljanje se zatvara, a nasta-

ju predrasude. Sve što se nalazi duž tog

nezdravog puta može biti uzrokom ne-

kih problema s mentalnim zdravljem.“

On govori o neriješenoj krivnji i

zlovoljnosti koje vode k nizu upalnih

procesa i pogoršavaju mentalno zdrav-

lje. Jennings isto tako kaže da iskrivlje-

na slika Boga može oštetiti um. S druge

strane, zdrava duhovnost se temelji na

istini, ljubavi i slobodi. Zdrava duhov-

nost, kaže Jennings, umiruje strahove i

smanjuje upalne procese.

Jennings spominje priču o doča-

sniku Jonesu koji je prije odlaska u bit-

ku svoj tenk posvetio Bogu i pomazao

26

27


27

ranjen. Jennings je to što se Jonesu

dogodilo na bojnom polju povezao s

iskustvom biblijskog Daniela. (Prorok

Daniel je bio bačen u lavlju jamu, no

Bog ga je zaštitio i sačuvao mu život.

Daniel 6.)

Bog je stvorio naš um kako bi radio

određenim redom i stvorio nas je sa

sposobnošću prosuđivanja i zaključi-

vanja. Biblija kaže: „Neka svatko bude

posve uvjeren u svoje mišljenje“ (Ri-

mljanima 14,5), no sami podaci nisu

dovoljni.

U Jonesovom slučaju, on je svoje

iskustvo vrednovao osjećajima umje-

sto ishodom i dokazima. No, surađu-

jući s Jenningsom Jones je mogao ra-

zviti drugačiji pogled, izvući drugačiji

zaključak, nadvladati svoju depresiju i

uskoro se vratio na posao.

Savjest, razum i volja

Savjest je dio uma koji je najosjet-

ljiviji na Božje djelovanje, no može biti

iskrivljena, isto kao i očni vid. Stoga se

savjest i razum moraju udružiti. Povrh

toga, upotreba vlastite volje isto je tako

ključna za zdrav ishod. Osoba može

biti razumom i savješću uvjerena u

ono što je dobro i ispravno, no nema

napretka ako i volja nije uključena.

Jennings je naglasio kako naša od-

luka da radimo protivno dobroj pro-

sudbi čini štetu našem umu. Klasični

primjer je pušač koji je uvjeren da je

pušenje štetno, no odbija donijeti od-

luku o prestanku i nastavlja naviku

koja šteti njegovu zdravlju.

Kralj Šaul, biblijska ličnost rane

povijesti izraelskog naroda, oslika-

va posljedice koje na um ima izravno

svjesno činjenje onoga što nije dobro.

Kada je proglašen kraljem, Bog je ob-

novio njegov um i „Bog mu promijeni

srce“ (1. Samuelova 10,9). Šaulov se

život nakon ovoga odlikovao ponizno-

šću i mudrošću, a narod je napredovao

među svojim neprijateljima.

Nakon razmjerno kratkog vreme-

na Bog je Šaulu dao posebne upute, no

Šaul je izvršio svoju prerađenu verziju

onoga što je Bog rekao, što je za po-

sljedicu imalo Božje neodobravanje (1.

Samuelova 13,8-14; 15,1-15). Ubrzo

nakon toga nastalo je vrlo očito opa-

danje kraljeva mentalnog zdravlja tako

da su mu savjetovali da nađe glazbe-

nika koji bi umirio njegove demone.

Otada su Šaulovu vladavinu obilježa-

vale nerazumne odluke zbog kojih je

izgubio poštovanje svojih podčinjenih.

Konačno, teško ranjen nakon bitke s

Filistejcima, svoj mučni život okončao

je samoubojstvom (poglavlje 31).

Juda, koji je izdao Isusa, bio je još

jedan čovjek koji je svjesno kršio Bož-

ji zakon i kojega je neriješena krivnja

gurnula u samoubojstvo (Matej 27,3-

5).

RRazmiššljati o Bogu

Važno je razumjeti kako bolestan um

nije dokaz Božjeg neodobravanja ili

božanske odmazde, a nije ni neki ču-

dan fenomen. Zbog neposlušnosti

ga uljem! Kada je dovršavao posljednje

pripreme za bitku, njegov časnik mu je

naredio da odustane od uporabe radi-

ja, te je k tome otkrio kako u njegovu

tenku ne radi sustav noćne vidljivo-

sti. Uvidjevši kako će u bitku morati

„gluh“ i „slijep“, Jones je htio odusta-

ti od sudjelovanja. Njegovu zahtjevu

nije udovoljeno i rečeno mu je kako će

njegov tenk biti koristan za odvlačenje

neprijateljske paljbe od ostalih snaga.

Nakon ove bitke Jones je smatrao

da ga je Bog napustio, i pao je u depre-

siju. Nije mogao više raditi, sve dok ko-

načno nije došao doktoru Jenningsu.

U razgovoru je Jones otkrio da nitko

u njegovu tenku nije poginuo, niti je

28


naših praroditelja, neuravnotežen um

je postao temeljna postavka cijelog

čovječanstva i prvenstvena nakana

Kristova poslanja na zemlji – donijeti

zdravlje našem umu.

U Ivanu 17,3 Isus je rekao: „ A ovo

je vječni život: spoznati tebe, jedino

pravog Boga, i onoga koga si poslao,

Isusa Krista.“ Vječni život znači dobro

zdravlje. Ono što Isus naučava jest da

je istinska spoznaja Boga središte naše

dobrobiti i istinskog mentalnog zdrav-

lja.

Istraživanja su pokazala da ljudi

koji razmišljaju o Bogu koji je dostojan

povjerenja i Onome koji nas voli, daju

mjerljive pozitivne pomake u zdravlju

mozga, poboljšanom pamćenju, te ra-

zinama krvnog tlaka i hormona. Nasu-

prot tome, razmišljanje o osvetoljubi-

vom Bogu ne ostvaruje dobre pomake.

ZZdravsstvenna pommoÊ

Svi smo skloni problemima s mental-

nim zdravljem, bilo da je riječ o obi-

teljskom naslijeđu ili ne. Prekomjer-

ni stres može biti uzrokom bilo čijih

problema s mentalnim zdravljem. Ne

možemo promijeniti genetička ili bi-

ološka oštećenja, no uz profesionalnu

pomoć, uz izbor zdravog načina ži-

vota, te usmjerene pozornosti na pre-

hrambene potrebe mozga, možemo

razviti zdravu duhovnost koja omogu-

ćuje veću otpornost i pomaže smanji-

vanju posljedica mentalnih bolesti.

NNavikee za izzvrsnno meentalnno

zzdravllje

Dovoljno sna.

Dobra hidratacija. Šećer izaziva

dehidraciju i loše utječe na mozak.

Uzimajte potrebne masne kiseline,

preko hrane ili iz dodataka prehrani.

Redovito vježbajte.

U životu će uvijek postojati trenu-

ci velike kušnje naših mogućnosti. U

takvim trenucima uvijek trebamo po-

moć koju samo Bog može dati. Pozna-

vanje Boga kao nježnog Oca donijet

će mir i smirenje u trenucima stresa i

krize.

I ne zaboravite, Bog može pružiti

pomoć i preko liječnika i stručnih oso-

ba.

Svjetska zdravstvena organizacija je

4. ožujka 2015. izdala nove smjernice

o tome kako odrasle osobe i djeca u

Sjevernoj i Južnoj Americi, Zapadnoj

Europi i na Srednjem istoku moraju

smanjiti unos šećera za polovicu kako

bi smanjili opasnost od pretilosti i pro-

padanja zuba.

Ravnatelj Odjela prehrane za zdrav-

lje i razvoj pri Svjetskoj zdravstvenoj

organizaciji, izvješćuje da je trenutni

prosjek unosa šećera u Južnoj Americi

130 grama dnevno po svakoj odrasloj

osobi. U Sjevernoj i Srednjoj Americi

95 grama dnevno, u Zapadnoj Europi

oko 101 gram dnevno, a na Srednjem

istoku oko 90 grama dnevno. Ekvator-

ski i južni dio Afrike imaju najniži pro-

sjek koji iznosi 30 grama dnevno.

Visoka razina unosa šećera dovodi

do upale koja je glavni uzrok mnogih

kroničnih bolesti. Imunitet – sposob-

nost tijela za obranu od bolesti – sma-

njuje se zbog unosa velike količine

šećera, a višak kilodžula povezan s

unosom povećane količine šećera može

dovesti do povećanja tjelesne težine i

do pretilosti.

Saharoza, ili stolni šećer koji kupu-

jemo u trgovinama, sastoji se od dva-

ju drugih šećera: fruktoze i glukoze.

Fruktozu nalazimo u većim količinama

u sladilima poput fruktoznog kukuru-

znog sirupa koji se u velikim količina-

ma nalazi u zaslađenoj prerađenoj hra-

ni u Sjevernoj Americi.

Nedavna istraživanja pokazuju

kako prehrana bogata fruktozom ošte-

ćuje mozak, kao i tijelo. Pretjerana upo-

raba šećera može umanjiti sposobnosti

učenja i pamćenja, te povećati opasnost

od depresije.

Fernando Gomez-Pinilla, profe-

sor neurokirurgije na Kalifornijskom

sveučilištu u Los Angelesu, tumači to

na sljedeći način: „Prehrana bogata

velikim količinama fruktoze [doda-

nog šećera] u dužem razdoblju mijenja

Velika šeÊerna opasnost

sposobnost mozga za učenje i pamćenje

podataka. Previše hrane bogate frukto-

zom može zaustaviti inzulinsku spo-

sobnost reguliranja stanične uporabe i

pohrane šećera za energiju potrebnu za

procesuiranje misli i osjećaja.“

Hrana bogata šećerom može stvori-

ti ovisnost. Šećer može stvoriti potrebu

za sobom: što više šećera jedete, to ga

više želite.

Koji je glavni izvor šećera u prehra-

ni na Zapadu? Vjerojatno ste pogodili:

gazirani napici.

Jedna limenka gaziranog napitka

sadrži oko 33 grama šećera. Ako pijete

samo jednu limenku tjedno, time mo-

žete dodati i do dva kilograma šećera

za godinu dana! Slatkiši i šećer koji se

dodaje hrani i piću čine 16 posto unosa

šećera. Ostalo dolazi iz voćnih sokova,

sladoleda i prerađenih žitarica.

Koliko je „previše“?

Manje je bolje – kada se radi o dodava-

nju šećera. Istraživanje Američke udru-

ge za srčane bolesti otkriva kako šećer

treba ograničiti na manje od 25 grama

dnevno za žene i ne više od 35 grama

za muškarce. Ako osoba ima problema

sa šećerom u krvi ili visokom razinom

triglicerida, preporučena količina je

manja od 16 grama dnevno.

Koliko je onda šećera dovoljno, a

koliko je previše? Najbolje je zapam-

titi gore navedene količine. Istina je

da med, melasa i javorov sirup mogu

sadržavati neke minerale u tragovima,

no oni su još uvijek sladila, pa stoga i

njihova količina ulazi unutar gore pre-

poručenih granica.

Najbolji slatkiš je svježe voće koje sa-

drži velike količine vlakana i vode. Ako

ste navikli jesti puno slatkiša i prerađene

hrane, vaši okusni pupoljci su navikli na

jako slatke okuse pa vam se voće neće

činiti privlačnim i „neće biti dovoljno

slatko“. Međutim, nakon nekoliko dana

smanjenog unosa hrane s dodatkom še-

29


ćera vaši će se okusni pupoljci prilagodi-

ti i voće će vam biti doista ukusno, slatko

i zasitno.

Stoga počnite jesti više „dobrih

stvari“. Idite često na odjel svježih na-

mirnica u vašem supermarketu. Uži-

vajte u raznolikosti boja hrane. Kupujte

mahunarke, cjelovite žitarice i svježe

voće. Čitajte naljepnice s ispisom sadr-

žaja na kupljenim proizvodima. Izne-

nadit ćete se kako je brzo moguće ušut-

kati želju za slatkim. Kada tijelo dobije

energiju i hranjive tvari iz cjelovite hra-

ne, ono neće željeti zašećerenu hranu.

Stoga, radite na obrani umjesto da slije-

dite ovisnost: jedite zdravu hranu kako

biste odbili hitni poziv za šećerom koji

vam vaše tijelo šalje.

Kako Êu znati koliko je šeÊera u

nekom proizvodu?

Jedna čajna žličica

šećera iznosi 4 grama.

Na naljepnici koja se

nalazi na prehrambe-

nom proizvodu vidjet

ćete količinu šećera

pod nazivom ugljiko-

iznenaditi kada saznate da jedna litra

gaziranog napitka sadrži četiri čaše.

(Pretpostavljam da ju trebate podijeli-

ti s još tri prijatelja ili prijateljice!) Ako

sami popijete sadržaj boce, unijeli ste

oko 32 čajne žličice šećera – što znači

jednu čajnu žličicu šećera na 30 milili-

tara napitka.

Još jedan način određivanja stvarnog

sadržaja šećera u proizvodu jest pročita-

ti popis sastojaka. Sastojci su na popisu

prema težini. Prvi sastojak na popisu je

zastupljen u najvećoj količini. Neki pro-

izvođači odvajaju popis sladila kako se

šećer ne bi nalazio na prvom mjestu na

popisu. Na taj će se način različite vrste

šećera pojavljivati na različitim mjesti-

ma na popisu, ali ne i kao prvi sastojak.

Zbrojite količinu svih šećera.

Imena kojima se označuju šeće-

ri jesu:

hidrati. Ukupnu količinu

podijelite sa četiri i dobit ćete broj

čajnih žličica šećera koji se nalazi u tom

proizvodu.

Na primjer, natpis na gaziranom

napitku u boci od jedne litre pokazuje

da jedna čaša ima 33 grama šećera. Po-

dijelite 33 sa četiri i dobit ćete otprilike

osam. To znači osam čajnih žličica še-

ćera u jednoj čaši!

Sljedeće pitanje je: Koliko čaša sa-

drži jedna litrena boca? Možda ćete se

smeđi šećer,

bijeli šećer, inver-

tni šećer, šećer u prahu, kukuruzno

sladilo, kukuruzni sirup, fruktozni ku-

kuruzni sirup, med, saharoza, laktoza,

fruktoza, dekstroza, glukoza, melasa i

javorov sirup. Čitajte pažljivo, jer mno-

gi proizvodi sadrže više od jedne vrste

šećera.

PPotpunno prestatti unositi šeeÊer

Plan prehrane bez šećera posljednjih

je godina stekao mnoge sljedbenike.

Nije riječ o prestanku jedenja svih vrsta

šećera, kao što bi se to iz ovog naziva

dalo zaključiti. Saharoza, stolni šećer

koji kupujemo u trgovini, sastoji se od

dvaju drugih šećera – fruktoze i glu-

koze. Ovaj se plan zapravo odnosi na

izbjegavanje fruktoze. Druga polovica

– glukoza – je dopuštena, kao i složeniji

ugljikohidrati.

Smanjivanjem unosa saharoze,

odnosno ovim planom, iz prehrane se

uklanja cijeli niz prerađenih namirnica,

što onda može dovesti do boljeg izbora

kvalitetnije cjelovite hrane.

Istodobno se na popisu mnogih re-

cepata za ovakvu vrstu prehrane nala-

ze sastojci poput rižinog slada, koji je

sladilo bogato ostalim oblicima šećera,

iako ne sadrži velike količine fruktoze.

Nastojanje na potpunom uklanjanju

fruktoze u svim oblicima iz prehrane

moglo bi dovesti do odstranjivanja svih

zdravih namirnica koje prirodno sadr-

že fruktozu, poput voća. Iako smanjiva-

nje unosa šećera u prehrani nije samo

po sebi loše, prejak naglasak na samo

jednoj komponenti mogao bi dovesti

do prekomjerne uporabe nekih

drugih vrsta hrane, poput crve-

nog mesa s čijim je unosom

povezan porast obolijevanja

od raka crijeva.

Smanjivanje unosa

šeÊera

Počnite s onim što već volite.

Počnite jesti više biljne hrane koju

volite. Volite li rižu ili grah? Ili zobene

pahuljice? Jedite više ovih namirnica.

Jedite hranu različite boje. Fitoke-

mikalije koje sadrži biljna hrana daju

boju, okus i teksturu, te štite vaše tijelo,

mozak i živčani sustav.

Pravilno započnite dan. Nahranite

svoje tijelo doručkom bogatim vlakni-

ma, poput zobenih pahuljica s voćem

i orasima, cjelovitih žitarica sa sojinim

mlijekom ili integralnog prepečenca

s namazom od nezaslađenog kikiriki-

maslaca s kriškama banane. Uključite

mahunarke i zeleno povrće u svoje obro-

•••••••••••••Vicki Griffi n

Evelyn Kissinger

30


•••••••••••••Darko FilËiÊ

Svake godine kada to okolnosti dopu-

štaju ljetni odmor provodim na nekom

od naših prekrasnih otoka. Zaljubljen

sam u prirodu koju tamo mogu pro-

naći. Izbjegavam gužvu i mnoštvo

ljudi. Jedna od prvih knjiga, ako ne i

prva koju sam pročitao bio je roman

“Robinson Cruso” i fascinirali su me

doživljaji glavnog lika na pustom oto-

ku. Kasnije sam jednako tako uživao

gledajući više puta fi lm “Brodolom

života”.

U posljednje vrijeme sve više lju-

di tijekom ljeta bježi iz prenapučenih i

užurbanih gradova u kojima dobro žive

preko godine i još bolje zarađuju. Oni

nastoje pronaći neki kutak na ovom

planetu gdje je priroda još netaknuta i

rajski lijepa. Primjetio sam da ljudi isto

tako vole gledati fi lmove u kojima glavni

lik uz još nečiju pomoć traži izgubljeno

blago, često je to blago koje je imao kralj

Salomon, a isto tako uzbudljivi su fi lmo-

vi kada je to blago zakopano na nekom

egzotičnom otoku. Jedna knjiga za koju

su mnogi čuli ako ju nisu i pročitali je

“Otok s blagom” koju je napisao Ro-

bert Louis Stevenson. Nju neki smatra-

ju najbolje poznatom knjigom za djecu

i mladež, a privlačna je čitateljima svih

generacija. Navedim samo neke motive

iz knjige: puste i vjetrovite morske liti-

ce, trorogi šeširi i pelerine, kuke umjesto

podlaktice, crni povezi preko oka, prekr-

šene zakletve i zagonetni zemljovid zbog

kojeg će se izvlačiti mačevi i kubure,

brodovi u magli koji grabe prema puči-

ni, žuta svjetlost lanterne u noći... Koliko

god takve knjige ili fi lmovi bili predvid-

ljivi i slijede neki očekivani zaplet ako su

Otok s blagomdobro načinjeni oni će svojim autorima

donijeti veliku zaradu i popularnost.

Ljudi jednostavno čeznu za nečim

što nije nadohvat ruke, a s druge strane

ima izuzetnu vrijednost. Koliko god bili

fascinirani takvim blagom i prizorima

takve netaknute ljepote postoji još vred-

nije blago osim onog koje je negdje za-

kopano. Priča koje se jako dobro sjećam

kaže da se prema jednoj staroj legendi

na nekom brežuljku u Engleskoj nalazi

špilja prepuna blaga. Vrata špilje su za-

ključana, a ključ zakopan negdje u blizi-

ni. S vremena na vrijeme prema legendi

nad ključem izraste neobičan mali cvijet.

Tko ga prepozna ako počne kopati naći

će ključ. On mu daje pravo da iz špilje

iznese sve blago koje može ponijeti. Pri-

ča se da je neki dječak u blizini čuvao

ovce pa je jednog dana slučajno naišao

na neobičan cvijet. Kopao je, našao ključ

i uspio pronaći otvor koji je vodio u špi-

lju. Brzo je ustanovio da ključ otvara

vrata. Kad su se njegove oči privikle na

mrak zaključio je da se pred njim nalazi

golemo blago. Bilo ga je svuda. Na sto-

lovima, zidovima, po podu. Visjelo je i

sa stropa. Dječak je za tili čas napunio

njedra, džepove i kapu.

U trenutku kad je krenuo prema

izlazu iz špilje iznenadio ga je i uplašio

glas koji je odjeknuo špiljom. “Uzmi što

hoćeš sinko, ali ne zaboravi na ono što

je najbolje. Dječak je pogledao blago

koje je uzeo, spustio ga na zemlju, i po

drugi put počeo puniti džepove, njedra

i kapu. Ovaj put birao je samo ono što

mu se činilo da ima veću vrijednost.

Međutim, kad je krenuo prema izlazu iz

špilje opet je odjeknuo isti glas. Imao je

prizvuk molbe. “Uzmi sve što ti se sviđa

sine, ali ne zaboravi na ono što je najbo-

lje. Dječak je pogledao u smjeru odakle

je dopirao glas i u dnu pećine ugledao

starog naboranog čovječuljka koji je sje-

dio na stolcu. Ohrabren prijaznim izgle-

dom starčeva lica pastir je odlučio još

jednom poslušati starčev savjet. Po treći

put je pažljivo birao. Uzeo je sve ono što

mu se činilo naročito vrijednim. Kad je s

blagom krenuo k izlazu iz špilje po treći

put je odjeknuo starčev glas. “Uzmi sve

što ti se sviđa sine, ali zašto nisi uzeo ono

što je najbolje?”

Što da radi? Birao je najbolje što je

mogao, više nije mogao znati što bi bilo

vrednije. Zato je odlučio da se zadovolji

s onim što je izabrao. Izašao je iz špilje u

sam sumrak. Nije daleko odmaknuo kad

je odjednom osjetio da je njegovo teško

blago postalo lako kao perje. Pogledao

je u posljednjoj svjetlosti dana i na svo-

je zaprepaštenje ustanovio da u rukama

drži samo suho jesenje lišće.

Na osnovi ove priče možemo za-

ključiti da određene stvari možemo

smatrati jako vrijednima i značajnima,

ali se one na kraju pokažu potpuno

bezvrijednima. Walt Disney je rekao da

knjige skrivaju više dragocjenosti no što

ih je moguće pronaći na otoku s blagom.

I ne samo to. On je naglasio da u tim

dragocjenostima možemo uživati sva-

koga dana svojega života. Čak kada bi

i mogli živjeti na nekom otoku uvjeren

sam da bi nam i to nakon nekog vreme-

na dosadilo i postalo monotono. S druge

pak strane ako nam jedna knjiga i dosadi

možemo uzeti drugu koja će nas povesti

u svoj svijet mašte i pustolovine.

Nikola Tesla je ispričao kako je za-

dovoljno šetao sa svojim prijateljem u

gradskom parku i recitirao pjesme. Tog

je dana recitirao Gotheovog “Fausta”. Te-

sla kaže da je sunce tada baš zalazilo i da

ga je podsjećalo na tekst pjesme. “Sunce

izmiče i dan umire, a ono dalje novi ži-

vot stvara, ah, što nemam krila pa da se

ke. Istražite jela drugih naroda širom

svijeta i naći ćete mnogo ukusnih načina

za uključivanje mahunarki u svoju pre-

hranu. Isto tako pokušajte pripremati

salate od zelenog povrća i mahunarki.

Primjerice, listove zelene salate sa sla-

nutkom kojim dodajete okus, prehram-

benu vrijednost i vlakna. Neka i vaša

djeca sudjeluju u planiranju jelovnika.

Vaša djeca ne vole jesti povrće? Neka idu

s vama u kupovinu namirnica i pomažu

vam u pripremi hrane u kuhinji. Iznena-

dit ćete se kada vidite kako će jesti ono

što su pripremali.

Budite spremni. Napunite kuhinju

zdravim biljnim namirnicama tako da

uvijek imate nešto pri ruci za brzu i

laku pripremu obroka.

30

31


rašire, da za tobom letim iznad.” Tesla,

osvrćući se na taj doživljaj kaže: “Kad

sam u inspiraciji izgovarao te riječi, ide-

ja mi se pojavila kao bljesak munje i u

jednoj sekundi bila je otkrivena istina.

Štapom sam crtao na pijesku dijagrame

koje sam pokazao šest godina kasnije

u svome predavanju pred Američkim

institutom elektroinženjera. Ideje su

dolazile neprekidno kao da su bile no-

šene nekom strujom... Za nepuna dva

mjeseca pronašao sam u svojim mislima

sve tipove motora i razne modifi kacije

sustava koji sada nose moje ime.”

Kako bi shvatili važnost inspiracije

koju je Tesli pružio književni tekst važno

je naglasiti da je on cijelo vrijeme svojeg

studija u Gracu proveo u intenzivnim

ali neplodnim naporima pokušavajući

izumiti motor na izmjeničnu struju. On

sam kaže da je skoro došao do zaključka

da je problem nerješiv.

Malo tko nije čuo za Nikolu Teslu

i njegove izume. No ono što nije toliko

poznato je to da je on naučio desetak

jezika, da se bavio mnogo književnošću

i umjetnošću i provodio svoje najbolje

godine u knjižnicama. Čitao je sve što

mu je palo u ruke.

Ovo me podsjeća na jednog drugog

čovjeka za kojeg isto tako vjerujem da je

svatko čuo. Kada sam učenike pitao što

znaju u Billu Gatesu dobivao sam odgo-

vore vezane uz njegov dopinos računal-

noj industriji. Ono što nitko od njih nije

znao bilo je to da je on sa samo sedam

godina pročitao cijelu enciklopediju. Na

početku πkolske godine pročitao je udž-

benike iz svih predmeta (pitanje je bi li

uspio pročitati sve udžbenike u Hrvat-

skoj) i to mu nije bilo dovoljno već je či-

tao razne knjige. Naročito je volio znan-

stvenu fantastiku. Netko bi pomislio da

se barem tijekom ljeta odmarao od knji-

ge i čitanja, no upravo suprotno – tada je

tek imao dovoljno vremena da čita ono

što želi. Sam kaže da su neke djevojčice

u njegovu razredu pročitale petnaestak

knjiga za vrijeme praznika, a on sam je

pročitao trideset.

Kasnije nakon planetarnog uspje-

ha i bogatstva koje je stekao u jednom

razgovoru je rekao da voli učiti i da ni

on nije imun na čari televizije samo se

pokušava suzdržati jer voli čitati. On se

bori protiv izazova i iskušenja današnji-

ce koja nas žele odvojiti od knjiga i od

čitanja. Junnot Diaz, dobitnik Pulitzero-

ve nagrade izjavio je da većina ljudi ne

provede više od dva do tri sata razmišlja-

jući ili čitajući, a isto je tako rekao da su

knjige ostaci sporijih vremena. Evo što

Bill Gates kaže o iskušenju s kojim se i

mi suočavamo: “Lako je razmaziti se

stvarima koje vas odvlače od onoga što

je važno. Čovjek se lako navikne na ne-

potreban luksuz, a ja mislim da to nije

dobro. Luksuz vas odvaja od normalnih

iskustava na način koji je, vjerojatno, po-

guban. Kaže da su ljubav prema čitanju

u njemu pobudili i razvili njegov djed

i baka koji su mnogo čitali najmlađim

ukućanima. Kaže da je u domu vladala

posebna atmosfera u koju je on također

bio uključen iako je bio dijete. Njegovi

su roditelji često razgovarali o proble-

mima kojima se bave i odnosili prema

svojoj djeci kao da ona mogu stvarno

razumjeti o čemu se govori.

Osobno smatram da su naš osoban

primjer i ljubav prema bilo čemu u živo-

tu presudni u poticanju djece i mladeži

na određene aktivnosti. Nedavno sam

pročitao izjavu našeg tenisača Marina

Čilića koju je izrekao prije velike pobje-

de u Americi. “Igram kao nikad u životu

jer me Goran Ivanišević naučio da uži-

vam u tenisu!” Poznati igrač golfa Tiger

Woods je rekao da ga je golf fascinirao

jer se činilo da njegov otac beskrajno

uživa u njemu. Vratimo se za trenutak

Goranu Ivaniševiću, on je rekao za Ma-

rina da kad počne vjerovati u sebe moći

će ostvariti sjajne rezultate. Vjerovati u

sebe unatoč porazu koji doživite. Marin

kaže kako mu je Goran sto puta pričao

o svojih jedanaest uzastopnih poraza u

prvim kolima i fazi u kojoj je razmišljao

o prestanku karijere. Goran je nastavio

igrati tenis i s pozivnicom osvojio Wim-

blendon. Ne usudim se pomisliti što bi

bilo da je Goran bio manje uporan.

Istu, usudio bih se reći i veću upor-

nost, pokazala je Sonya Carson u svom

životu i u odgoju svoja dva sina. Bila je

samohrana majka, imala je zdravstvenih

problema, nije znala najbolje čitati i bila

je crnkinja. No ništa od toga nije ju spri-

ječilo da svoj naum provede u djelo. Ona

je čvrsto odlučila u jednom trenutku:

“Moji sinovi uspjet će u životu zato jer

će čitati više od svih drugih u školi.” Da

bi to postigla ona je tražila od Bena Car-

sona i njegova brata da tjedno pročitaju

dvije knjige i napišu joj izviješće o njima.

Iako nije znala baš najbolje čitati ona bi

podcrtavala i stavljala kvačice na izvje-

šća te o njima razgovarala sa sinovima.

Svome bi sinu često govorila: “Bennie,

srce, ako znaš čitati, možeš naučiti sve

što želiš. Vrata svijeta otvorena su onima

koji znaju čitati.”

I onda se nešto dogodilo. U jednom

trenutku koji se ne može predvidjeti.

Kao što se to dogodilo u Teslinu životu

onog dana u šetnji parkom kada mu je

nenadano došla inspiracija. Ben Carson

kaže: “Prošlo je samo mjesec dana, i već

sam zavolio čitanje. Nešto se dogodilo.

Došao sam do točke kad sam jedva če-

kao da dođem kući i čitam knjige.”

Kao što smo već spomenuli na rodi-

teljima je velika odgovornost u odgoju i

obrazovanju njihove djece, u pobuđiva-

nju i razvijanju njihove ljubavi prema

čitanju i istraživanju svijeta oko njih. Na

nama je da pronađemo najbolji pristup

kada je riječ o pojedinom djetetu i od-

govarajućoj situaciji. Poznati glumac -

Samuel L. Jackson kaže da su u njegovu

djetinjstvu knjige njemu mogle ponuditi

više od fi lmova. On je imao veliku po-

dršku u svojoj majci koja ga je usmjera-

vala i već rano postavila pravilo da na

svakih pet stripova mora pročitati jedan

klasik. Sam kaže da je čitao Shakespea-

rea i Beowulfa dok su druga djeca učila

gramatiku da bi mogla jednog dana is-

pisivati prijavu za posao. Zanimljivo je

da njegove fantazije nije inspirirao John

Wayn (ili neki drugi glumac iz njegove

buduće profesije) nego “20.000 milja

pod morem” Julesa Vernea i Dumasova

“Tri mušketira” – lektira koja je poticala

njegovu maštu i kreativnost kao što je

to bio slučaj s knjigama koje su poticale

maštu Benu Carsonu i između ostaloga

pomogle mu da se kasnije u životu uhva-

ti u koštac s nezamislivom operacijom i

razdvajanjem sijamskih blizanaca.

Ja bih prepričao i preoblikovao mi-

sao koju je izrekao G. Gordan “ Posvetite

svakodnevno petnaest minuta čitanju i

zavolite čitati. Godišnje možete pročitati

i do 25 knjiga. Nastavite li tako, za života

ćete pročitati tisuću knjiga. To će biti kao

da ste pet puta studirali.” A usput ćete se

svakog dana zabavljati i uživati kao da

na pustom otoku tražite zakopano blago.

Karta blaga nalazi se u najbližoj knjižnici

pod naslagom prašine.

31

Documents

o suosjeÊanje jo - adventisti.hr · vijest o velikom veselju za sav narod“ nakon čega je uslijedila pjesma hvale i slavlja „Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje