Preuzmi izvorni prilog

da mihi facta, dabo tibi ius (daj mi činjenice, daću ti pravo).

Ego tibi pro teram debeo (ja tebi     biti vezan

 

GRAĐANSKO PROCESNO PRAVO       Prof. Dr Suad Hamzabegović

1. POJAM I PREDMET GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA

Pravo se stvara da bi se primjenjivalo u društvenim odnosima. U ostvarivanju ove funkcije služe se različitim pravno tehničkim sredstvima. Jedno od osnovnih pravno tehničkih sredstava su pravne norme. Ukupnost normi kojima se regulišu odnosi u jednom društvu čine normativni pravni poredak. Normativni pravni poredak se ostvaruje na 2 načina: primjenom dispozicije ili primjenom sankcije. Ako se subjekti pravnih odnosa ponašaju u skladu sa pravnim normama, onda je to dobrovoljna primjena prava u suprotnom se primjenjuje sankcija. Mogućnost prinudnog ostvarivanja prava nalažu i pravno-tehnički zahtjevi koji izražavaju tri osnovne vrijednosti tj. načela: - zakonitosti, - pravne sigurnosti, - svrsishodnosti.

Primjena prava je institucionalizovana. U pravosuđu ima više institucionalizovanih procesnih formi, među kojima su najvažniji krivični i građanski postupak.

Predmet građanskog procesnog prava je građanski postupak kao pravnim normama uređen način ostvarivanja sudske funkcije.

GPP obuhvata obje vrste normi i organizacione i funkcionalne procesne norme.

U organizacione spadaju pravila kojima se uspostavljaju sudovi, njihova organizacija, sastav i nadležnost

U funkcionalne procesne norme spadaju pravila kojima se uređije postupak kao pravni metod po kome sudovi postupaju u vršenju sudske funkcije. Tim pravilima utvrđuju se pretpostavke od čijeg postojanja zavisi mogućnost raspravljanja i odlučivanja, radnje

kojima se postupak pokreće, razvija i okončava, kao i sadržaj i oblik tih radnji.

Prema tome GPP je samostalna pravna grana u koju spadaju pravila kojima se reguliše procesno pravna djelatnost sudova i ostalih učesnika u ostvarivanju sudske funkcije.

Izvori građanskog procesnog prava mogu se podijeliti na formalne i faktičke. Formalni su ustav, zakoni  i podzakonski akti. U faktičke spadaju sudska praksa (iudicatura) i pravna nauka (iuris prudens).

 

2. metodi ostvarivanja građanskog pravosuđa

GPP je grana prava, a građanski postupak je njen predmet. Kao grana prava, GPP je skup normi, ustanova i propisa povezanih u jednu logičku cjelinu. Građanski postupak se sastoji od sistema radnji koje se nazivaju procesno-pravnim radnjama. Postoji više vrsta građanskih postupaka, od kojih su se neki razvili u samostalne građanske postupke. To su: parnični, vanparnični i izvršni postupak.

Sadržaj sudske funkcije u parničnom postupku je u odlučivanju, koje se sastoji u tome da se na utvrđeno činjenično stanje primjenjuje odgovarajuća pravna norma sa ciljem zaštite ugroženog ili povrijeđenog prava. U vanparničnom postupku sadržaj sudske funkcije primarno je u uređivanju, stvaranju i mijenjanju građanskopravnih odnosa. Sadržaj sudske funkcije u izvršnom postupku je u egzekutivnom postupanju suda kao državnog organa. Tu se postiže ostvarenje prava na način što se subjekt obaveze u propisanoj formi prisiljava da udovolji obavezi utvrđenoj u izvršnoj sudskoj odluci ili nekoj drugoj izvršnoj ispravi.

 

3. mjesto građanskog procesnog prava u sistemu prava

GPP je u najbližoj vezi sa ustavnim, građanskim materijalnim pravom, te krivičnim i upravnim pravom.

Odnos prema ustavnom pravu. Ustavima se vršenje sudske funkcije povjerava redovnim sudovima, a utvrđuju se i osnovni principi

organizacije sudova i sudske funkcije (zakonitost, sudska nezavisnost, zbornost, dvostepenost itd). Svi ovi principi se konkretiziraju kroz norme procesnog prava. Načelo sudske nepristrasnosti i načelo kontradiktornosti su dva najvažnija principa koji su na nivou ustavnih načela, a zastupljeni su u normama organizacionog i funkcionalnog procesnog prava.

Odnos GPP prema materijalnom građanskom pravu. Procesne radnje se ne ispituju u pogledu njihove valjanosti kao poslovi građanskog prava, već u pogledu njihove dopuštenosti. Kad je procesna radnja dopuštena, ona neće uvijek samim svojim preduzimanjem proizvesti dejstvo. U pogledu teritorijalnog važenja normi procesnog prava uvijek važi načelo lex fori, a u pogledu važenja normi materijalnog prava načelo lex causae.

Odnos građanskog postupka prema materijalnom pravu. Predmet materijalnog prava su norme kojima se reguliše nastanak, promjena i prestanak pravnih odnosa. Predmet normi procesnog prava je utvrđivanje organa kojima se povjerava vršenje pravozaštitne funkcije i postupak u kome se ostvaruje ta funkcija.

Forma i formalizam u postupku. Pravu je svojstvena forma zbog toga što bez forme ne bi moglo ostvarivati svoju osnovnu funkciju – obezbjeđenje stabilnosti i sigurnosti pravnog poretka. U procesnom pravu je pravna forma još više izražena. Na području procesnog prava važi princip stroge forme. S druge strane, na području materijalnog prava važi princip slobodne forme. Princip stroge forme u parničnom postupku je u službi ostvarenja tri osnovna cilja: zakonitost, pravna sigurnost i efikasnost.

Odnos između GPP i upravnog prava. Parnični postupak je najstarija pravna institucija, iz čijeg okvira se izdvojio prvo krivični, a u novije vrijeme i upravni postupak. Nema jasnog razgraničenja između parničnog i upravnog postupka.

Odlika GPP je da se tu primjenjuju dispozitivne norme, a u upravnom postupku su naredbodavne prirode tj. bitno obilježje građanskopravnog odnosa je u jednakosti subjekata, za razliku od upravnopravnog odnosa u kome je na jednoj strani državni organ kao nosilac vlasti kome je druga strana potčinjena.

Po formalno-pravnom kriteriju, građanskopravnim predmetima se smatraju oni za čije su rješavanje nadležni sudovi u parničnom postupku, a upravnim oni koji se rješavaju u upravnom postupku. Za djelatnost upravnih organa, kao i za djelatnost sudova, važi načelo zakonitosti.

Karakteristika odnosa između upravnog i sudskog postupka jeste i međusobno dejstvo akata.

Razgraničenje nadležnosti između sudova i upravnih organa vrši se po pravilima o apsolutnoj nadležnosti: ako je pokrenut parnični postupak, a radi se o upravnopravnoj stvari, sud će se oglasiti apsolutno nenadležnim i odbaciti tužbu. Važi i obrnuto.

Odnos građanskog procesnog prava i krivičnog procesnog prava Sličnosti su uslovljene time što i građansko i krivično pravosuđe vrše jedinstveni sudovi, a razlike time što se funkcija sudova u jednom i drugom postupku ostvaruje u različitim predmetima. Ono što je zajedničko za krivični i građanski postupak prvenstveno su ustavna načela na kojima je zasnovano organizacijsko i funkcionalno uređenje sudova: zakonitost, nezavisnost sudova, zbornost, dvostepenost itd. Takođe su im zajednička i načela kojima se osigurava pravilno ostvarenje sudske funkcije. To su načela: kontradiktornosti, usmenosti, javnosti, slobodne ocjene dokaza i materijalne istine. Razlike između krivičnog i građanskog postupka uslovljene su razlikama njihovih predmeta. Predmet građanskog postupka je raspravljanje i odlučivanje u sporovima iz građansko-pravnih odnosa, a predmet krivičnog postupka je raspravljanje i odlučivanje o tome da li je učinjeno krivično djelo, da li postoji krivčna odgovornost učinioca, te izricanje sankcije. Svojstvo krivično-pravne stvari ima samo ono djelo koje je zakonom utvrđeno kao krivično djelo. Osim toga, razlike između građanskog i krivičnog postupka manifestuju se i na području nekih načela. Načelo dispozitivnosti i raspravno načelo su specifična načela parničnog postupka. Ona postoje i u krivičnom postupku, ali je njihov domet sasvim neznatan. Građanski postupak tužbom pokreće subjekt osporenog ili povrijeđenog prava, a krivični postupak pokreće javni tužilac po službenoj dužnosti. Ostvarenje krivičnopravnih normi postiže se samo u krivičnom postupku. S druge strane, pravna zaštita povodom povrijeđenog ili osporenog prava može se postići i putem arbitraže. U krivičnom postupku ne postoje ustanove povlačenja tužbe, odricanja od

tužbenog zahtjeva, sudskog poravnanja i druge ustanoev kojima se ostvaruje načelo dispozitivnosti u parničnom postupku.

Vezanost suda u građanskom postupku za presudu donesenu u krivičnom postupku. Postoje 3 situacije u kojima je sud u građanskom postupku vezan za presudu donesenu u krivičnom postupku. To su slijedeće situacije:

- kad je istom radnjom prouzrokovano krivično djelo i neka građanskopravna posljedica;

- kad krivično djelo ima karakter prethodnog pitanja u parničnom postupku;

- kad presuda donesena u krivičnom postupku ima karakter pravno relevantne činjenice građanskog prava.

Građanska subjektivna odgovornost je strožija od krivične. U krivičnom pravu po pravilu se odgovara za umišljaj, a izuzetno i za nehat. U građanskom pravu se odgovara za sve oblike krivice, zaključno sa objektivnom odgovornošću.

 

Dio prvi   -  PARNIČNI POSTUPAK

4. POJAM I PREDMET PARNIČNOG POSTUPKA

Građanski parnični postupak je opći i osnovni metod raspravljanja i odlučivanja u građanskopravnim sporovima. Prema Zakonu o parničnom postupku, pravila ovog postupka primjenjuju redovni sudovi u raspravljanju i odlučivanju o sporovima koji nastaju iz ličnih i porodičnih odnosa, radnih odnosa, te imovinskih i drugih građanskopravnih odnosa, osim ako su neki od ovih sporova posebnim zakonom stavljeni u nadležnost drugih sudova. Obzirom na različite građanskopravne odnose povodom kojih se raspravlja, parnični postupak je podijeljen na opći i posebne postupke. Propisi općeg postupka primjenjuju se u situacijama za koje ne postoji propis iz nekog od posebnih postupaka.

 

 

 

5. FUNKCIJA PARNIČNOG POSTUPKA

Prema starijem, individualističkom shvatanju, krajnji cilj parničnog postupka je zaštita subjektivnih građanskih prava. Danas je nesporno da se u građanskom postupku ostvaruje pravozaštitna funkcija kao značajna društvena djelatnost, ali se u postupku istovremeno pruža i zaštita subjektivnih prava građana i drugih pravnih subjekata. Zaštitom subjektivnih prava istovremeno se ostvaruje i postojeći normativni poredak u društvenim odnosima.

Ius dicere. Sudska praksa značajno doprinosi razvoju pravnog poretka. Svaka sudska presuda, osim što je akt primjene prava, predstavlja i stvaralački čin konkretizacije opće pravne norme na pojedinačnu društvenu situaciju. Pored zaštitne, postupak ostvaruje i značajnu vaspitnu ulogu. Naime, sud u parničnom postupku utvrđuje uzroke pravnih povreda i izriče sankciju radi njihovog otklanjanja. Ovakvom aktivnošću sud vaspitno utiče na građane da se ponašaju u duhu poštivanja zakona i morala, uz podsticanje stranaka na mirno rješavanje sporova.

 

6. PARNIČNI POSTUPAK, PARNICA, SPOR

Pojmom građanski postupak označava se postupak kao pravna institucija, odnosno kao cjelovita metoda ostvarivanja sudske funkcije u građanskopravnim sporovima.

Pojmom parnica označava se konkretan postupak koji se vodi između parničnih stranaka, a povodom određenog tužbenog zahtjeva koji postavlja tužilac i od suda traži zaštitu. Posredstvom parnice se parnični postupak prilagođava potrebama svakog pojedinog predmeta u vršenju sudske funkcije. Parnični postupak je postupak u kome se odlučuje o (ne)postojanju subjektivnog prava, primjenom materijalnog prava na postojeće činjenično stanje.

Spor je svako stanje u pravnim odnosima kada se postavljeni zahtjev sukobljava sa određenim otporom ili suprotstavljanjem. To je uvijek određeni stepen neslaganja između 2 subjekta u pravnom odnosu. Obično prethodi parnici, ali ne mora dovesti do nje. Subjekti spora mogu svoj spor riješiti sporazumom ili putem arbitraže. Samo ako jedan od subjekata zatraži sudsku zaštitu, tada dolazi do parnice kao procesno-pravnog odnosa. Mada se parnica pokreće povodom spora, ona je u svojoj egzistenciji od njega nezavisna.

 

7. SHVATANJA O PRAVNOJ PRIRODI PARNIČNOG POSTUPKA

8. PRAVNA PRIRODA ANGLOAMERIČKE CIVILNE SUDSKE PROCEDURE

 

9. OBLICI ZAŠTITE SUBJEKTIVNIH GRAĐANSKIH PRAVA

Samopomoć je u savremenim zakonodavstvima po pravilu nedopuštena. Izuzeci su: nužna odbrana, krajnja nužda, dozvoljena samopomoć i ius retentionis.

Zakonom uređena pravna zaštita se ostvaruje u odgovarajućim postupcima (sudskim i administrativnim), te putem arbitraža. Uskraćivanje prava na tužbu, odnosno na ostvarenje pravne zaštite je nedopustivo u savremenom pravu, jer bi to širom otvorilo vrata primjeni samopomoći.

 

10. PRAVOZAŠTITNI ZAHTJEV

11. PROCESNE PRETPOSTAVKE

Procesne pretpostavke su uslovi ili okolnosti utvrđeni normama procesnog prava, a od kojih zavisi dopuštenost raspravljanja i odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Potrebno ih je strogo razlikovati od materijalnih pretpostavki, tj. uslova od kojih zavisi osnovanost

predmeta odlučivanja. Prve su određeni normama procesnog, a drugi normama materijalnog prava.

Procesne pretpostavke mogu biti opće i posebne. Opće moraju postojati u svakoj parnici, dok su posebne propisane samo za neke vrste sporova ili samo za određena pitanja. Takođe mogu biti pozitivne i negativne. Pozitivne moraju postojati da bi bilo dopušteno raspravljanje u parnici, a negativne predstavljaju procesne smetnje za dopuštenost parnice (tj.ne smiju postojati).

Opće pretpostavke se tiču svih bitnih elemenata parnice: suda, stranaka i predmeta spora.

U procesne pretpostavke koje se tiču suda spada nadležnost (međunarodna, stvarna, mjesna i funkcionalna).

Pretpostavke koje se tiču stranaka su: postojanje stranke, stranačka i parnična sposobnost, odnosno postojanje urednog zastupanja ako nema parnične sposobnosti, te postojanje ovlaštenja za vođenje konkretne parnice (legitimatio ad processum - procesna legitimacija). Postojanje stvarne legitimacije (legitimatio ad causam) nije procesna pretpostavka, već uslov od kojeg zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva.

Pretpostavke koje se tiču predmeta spora imaju karakter procesnih smetnji. Njihovo postojanje sprečava vođenje parnice. To su: postojanje presuđene stvari (res iudicata), postojanje parnice (lis pedens), te postojanje pravnog interesa za tužbu (tužilac ima pravni interes da ustane tužbom tek onda kad tuženi odbije da dobrovoljno udovolji njegovom traženju).

Posljedice nedostatka procesnih pretpostavki. Nedostatak bilo koje procesne pretpostavke za posljedicu ima nemogućnost raspravljanja i odlučivanja. Nedostaci nekih procesnih pretpostavki će odmah dovesti do odbacivanja tužbe kao nedopuštene (res iudicata i lis pedens). O postojanju procesnih pretpostavki sud vodi računa po službenoj dužnosti, što ne isključuje mogućnost strankama da ukazuju sudu na nedostatke.

 

12. INCIDENTALNO PITANJE

Određena pitanja koja direktno utiču na postupak koji se void pred sudom. Postupak se ne može pokrenuti pred sudom dok nadležni organ (organ uprave) ne da odobrenje. To su Pravna pitanja koja nisu neposredan predmet odlučivanja u parnici, ali se nalaze u funkciji odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Prethodno pitanje može biti samo pravno pitanje (dakle ne i činjenično) koje samo po sebi čini pravnu cjelinu i podobno je da bude predmetom samostalnog odlučivanja.

Odluka o prethodnom pitanju čini sastavni dio činjenične podloge spora. Kao takva ne stiče svojstvo pravosnažnosti i unosi se u obrazloženje, a ne u dispozitiv sudske odluke.

Incidentalna ovlaštenja suda u parnici. Pravni odnosi koji se pojavljuju u funkciji prethodnih pitanja najčešće spadaju u onu vrstu pravnih odnosa za čije rješavanje je sud inače nadležan. U takvom slučaju, sud u parničnom postupku može o tom pitanju odlučivati dvojako: u funkciji prethodnog pitanja, ili kao o glavnom pitanju. O prethodnom pitanju kao glavnom pitanju sud će odlučivati samo ako to stranke zahtijevaju.

Pravosnažna odluka koju je donio nadležni organ vezuje sud pred kojim se to pitanje javilo kao prethodno pitanje. Ako nadležni organ nije donio odluku, sud ima ovlaštenje da odlučuje o tom pitanju, ali samo kao o prethodnom pitanju (po načelu cjelishodnosti postupka ili načelo oportuniteta). Odluka o prethodnom pitanju ima pravno djelovanje samo u parnici povodom koje je to pitanje riješeno.

Sud nije obavezan da u svakom konkretnom slučaju donosi odluku o prethodnom pitanju.

 

13. VAŽENJE NORMI PROCESNOG PRAVA

S obzirom na prostor. U pogledu važenja normi procesnog prava vrijedi načelo lex fori, tj. primjenjuje se procesno pravo suda koji vodi postupak, bez obzira na to ko su stranke u sporu. Na području procesnog prava lex fori važi uvijek, a kad je u pitanju primjena materijalnog prava, kolizione norme MPP dozvoljavaju i primjenu inostranog materijalnog prava po načelu lex causae. Problem obavljanja procesnih radnji izvan države rješava se institucijom međunarodne pravne pomoći.

S obzirom na lica. Sva lica koja se nalaze na teritoriji naše zemlje po pravilu su pod jurisdikcijom domaćih sudova. To znači da sva lica, bez obzira na državljanstvo, mogu da tuže i da budu tužena. Izuzeci su lica koja uživaju diplomatski imunitet. Ovaj izuzetak na području građanskog pravosuđa znači da lica sa diplomatskim imunitetom ne mogu biti tužena, ali mogu tužiti.

S obzirom na vrijeme. U pogledu vremenskog važenja vrijedi opće načelo da pravne norme nemaju povratno dejstvo, osim u slučajevima kada to sam zakon izričito dozvoljava. Pravilo je da će se parnica koja je pokrenuta za vrijeme važenja starog zakona nastaviti i okončati prema pravilima novog zakona.

Princip neposrednog ili trenutnog dejstva normi procesnog prava (tempus regit actum) izvodi se na osnovu činjenice da norme novog zakona ne važe za procesne radnje preduzete prije stupanja zakona na pravnu snagu.

 

14. OSNOVNA NAČELA

Načela su osnovne temeljne vrijednosti. Sva načela GPP mogu se podijeliti u nekoliko grupa:

1. specifična ili određujuća načela GPP - načelo dispozitivnosti i raspravno načelo;

2. načela koja su podignuta na nivo ustavnih načela - kontradiktornost, javnost, pružanje pomoći neukim strankama;

3. načela koja su manje-više karakteristična i za druge postupke - načelo usmenosti, slobodne ocjene dokaza, materijalne istine, ekonomičnosti, sudskog upravljanja postupkom itd.

 

DISPOZITIVNOST I OFICIJELNOST  Načelo dispozitivnosti se manifestuje u više aspekata: u pokretanju postupka, određivanju predmeta parnice, u pogledu raspolaganja tužbenim zahtjevom, te u pogledu kretanja i okončanja postupka.

Parnični postupak se uvijek pokreće na inicijativu titulara ugroženih ili povrijeđenih subjektivnih građanskih prava, a nikada na inicijativu suda. Postupak se pokreće procesnom radnjom čiji je pravno tehnički naziv tužba.

Određivanje predmeta parnice. Sud u parničnom postupku pruža zaštitu samo u granicama zahtjeva koje su stranke postavile tokom postupka. Načelo dispozitivnosti važi i u žalbenom postupku - sud pobijanu presudu preispituje samo u dijelu u kome je podnosilac žalbe pobija.

Materijalne procesne dispozicije. Stranke tokom cijelog postupka disponiraju (raspolažu) tužbenim zahtjevom. U dispozitivne radnje stranaka spadaju odricanje od tužbenog zahtjeva, priznanje tužbenog zahtjeva, te sudsko poravnanje.

Formalne (čiste) procesne dispozicije. U našem pravu se primjenjuje načelo sudskog upravljanja postupkom. Međutim, stranke imaju određene mogućnosti da svojom voljom utiču na razvoj i okončanje postupka.

Domet načela oficijelnosti u parničnom postupku. Određeni građanskopravni odnosi su u interesu kako samih stranaka, tako i društvene zajednice. Sud je obavezan da prati da li se disponiranja stranaka kreću u granicama koje su pravno dozvoljene i da onemogući sve dispozicije koje su u suprotnosti sa postojećim pravnim poretkom.

Povrede dispozitivnosti. Sud je prvenstveno dužan da spriječi one dispozicije koje su same po sebi u suprotnosti sa postojećim pravnim poretkom. Međutim, takođe je dužan spriječiti dispozicije koje su same po sebi dopuštene, ali imaju za cilj da proizvedu nedopuštene pravne posljedice.

 

RASPRAVNOST I ISTRAŽNOST  Da bi sud mogao donijeti pravilnu odluku, on mora utvrditi pravno relevantne činjenice i zatim ih podvesti pod odgovarajuću pravnu normu. U tom cilju je potrebno dati odgovor na 2 pitanja: činjenično i pravno. Pružanje odgovora na pravno pitanje se sastoji u pronalaženju odgovarajuće pravne norme i utvrđivanju njenog sadržaja. Da bi mogao dati odgovor na činjenično pitanje, sud mora imati činjenice i dokaze kojima utvrđuje njihovu istinitost. Ako je

dužnost prikupljanja činjenica i dokaza (procesne građe) na strankama, radi se o raspravnom načelu.

Prema raspravnom načelu, sud je vezan za činjenice i dokaze koje prezentiraju stranke, tj. ovlašten je da pri donošenju odluke u obzir uzme samo te činjenice.

da mihi facta, dabo tibi ius (daj mi činjenice, daću ti pravo).

Raspravno načelo u našem građanskom postupku ima mjesto osnovnog načela. Stepen aktivnosti suda u prikupljanju činjenica zavisi od prirode predmeta spora.

Odnos raspravnosti prema materijalnoj istini. Kombiniranje raspravnog i istražnog načela su u službi načela materijalne istine. Sud bi bez saradnje stranaka teško dolazio do činjenica i dokaza, bez obzira na njegova istražna ovlaštenja. Međusobno suprotstavljeni interesi iniciraju stranke na prezentiranje činjenica i dokaza koji im idu u prilog, a na taj način sud prikuplja potrebnu procesnu građu.

 

KONTRADIKTORNOST   U osnovi načela kontradiktornosti je zahtjev da se objema stranaka pruži mogućnost da se izjasne o svim elementima odlučivanja. Ovaj zahtjev je u službi ravnopravnosti stranaka i pravilnog donošenja presude u sporu. Načelo kontradiktornosti podrazumijeva da se svakoj stranci mora omogućiti da u zakonom propisanom roku i formi može preduzimati sve radnje koje može preduzeti i suprotna strana, te da se može izjasniti o svim radnjama koje se preduzimaju u postupku a koje su relevantne za donošenje presude.

Litiskontestacija. Poštivanje načela kontradiktornosti u savremenim procesnim sistemima podrazumijeva da se strankama osigurava samo pravo (tj.mogućnost), a ne i obaveza da se izjasne u postupku.

Prema načelu afirmativne litiskontestacije, ako se stranka ne izjašnjava o navodima, tvrdnjama i zahtjevima suprotne stranke, smatra se da priznaje te navode, tvrdnje odnosno zahtjeve. Dakle, ovo načelo odgovara materijalnopravnom načelu qui tacit consentire videtur (ko ćuti smatra se da priznaje).

Načelo negativne litiskontestacije iz pasivnog držanja stranke izvodi zaključak da ta stranka poriče navode i zahtjeve suprotne stranke.

Realizacija kontradiktornosti u postupku. Ovo načelo posebno dolazi do izražaja na glavnoj raspravi, zajedno sa načelom usmenosti, neposrednosti i javnosti. Povreda načela kontradiktornosti ima dejstvo apsolutno bitne povrede postupka zbog koje se mogu ulagati svi redovni i vanredni pravni lijekovi, a sud o ovoj povredi vodi računa po službenoj dužnosti.

 

USMENOST I PISMENOST  U našem parničnom postupku usmenost je osnovno načelo. Ono podrazumijeva da sud po pravilu svoju odluku može zasnovati samo na osnovu procesne građe koja je bila predmet usmenog raspravljanja. Načelo usmenosti ostvaruje se na ročištu. Postoje 2 vrste ročišta: pripremno (fakultativno) i ročište za glavnu raspravu (obligatorno). Pripremno ročište je primarno u funkciji razjašnjavanja i rasvjetljavanja spornog činjeničnog stanja, a ročište za glavnu raspravu je u funkciji utvrđivanja istinitosti činjeničnih tvrdnji stranaka.

Na glavnoj raspravi svi dokazi moraju biti izvedeni usmeno: svjedoci i vještaci istupaju usmeno, isprave i zapisnik o posredno izvedenim dokazima se čitaju itd.

Komplementarnost načela. Načelo pismenosti komplementarno je načelu usmenosti i za cilj ima otklanjanje određenih nedostataka u načelu usmenosti. Stranke izvan ročišta preduzimaju radnje u obliku podnesaka u kojima iznose činjenične tvrdnje i dokaze (npr.tužba), ali sud odluku donosi na osnovu činjenica koje je utvrdio na glavnoj raspravi.

Pismeni oblik zahtijevaju radnje kao što su tužbe, sudske odluke i pravni lijekovi.

Povreda načela usmenosti. Ako sud donese presudu bez održavanja glavne rasprave, to predstavlja apsolutno bitnu povredu parničnog postupka.

 

NEPOSREDNOST I POSREDNOST  Prema načelu neposrednosti, sud svoju odluku po pravilu može zasnivati samo na osnovu neposrednog raspravljanja. To u krajnjoj liniji znači:

1. da u donošenju odluke mogu učestvovati samo sudije koje su učestvovale na glavnoj raspravi;

2. da sud sva saznanja na kojima zasniva svoju odluku stiče neposrednim zapažanjem, bez posredovanja trećeg.

Vrijednost načela neposrednosti posebno dolazi do izražaja u oblasti izvođenja dokaza. Dokazi se izvode na glavnoj raspravi, pred vijećem koje je nadležno da sudi o tužbenom zahtjevu.

Prema načelu posrednosti, sud svoje saznanje o činjeničnom osnovu za odlučivanje stiče posredstvom trećeg. Odstupanje od načela neposrednosti u korist načela posrednosti dozvoljeno je samo u vrlo ograničenoj mjeri.

Ako se vijeće izmijeni tokom glavne rasprave, glavna rasprava mora ponovo započeti.

Povreda neposrednosti predstavljaće apsolutnu povredu parničnog postupka. Načelo neposrednosti je zadovoljeno ako je prilikom donošenja odluke vijeće u istom sastavu u kome je bilo na posljednjem ročištu glavne rasprave.

 

JAVNOST Javnost kao procesnopravna garantija. Načelo javnosti je kao pravo utvrđeno ustavom, a kao procesnopravna garantija Zakonom o parničnom postupku. Načelo javnosti kao pravo omogućava svakom punoljetnom građaninu da prisustvuje raspravi pred sudom, te da o sadržaju i rezultatima rasprave bude informiran putem medija. U osnovi načela javnosti kao procesnopravne garantije je zahtjev da sud svoju odluku o tužbenom zahtjevu po pravilu može donijeti samo na osnovu usmene rasprave.

Isključenje javnosti. Izuzeci od načela javnosti uspostavljaju se u svrhu čuvanja službene, poslovne ili lične tajne, zatim osiguranja javnog reda, te iz razloga morala. U slučaju postojanja ovih razloga, oni neće sami po sebi (ex lege) dovesti do isključenja javnosti, već sud u svakom

konkretnom slučaju ocjenjuje opravdanost isključenja javnosti sa cijele rasprave, ili samo jednog dijela. Izuzetak su bračni i paternitetski sporovi, kod kojih je javnost isključena ex lege, a zbog ustavnog načela nepovredivosti ličnog i porodičnog života.

Povreda načela javnosti ima za posljedicu apsolutno bitnu povredu parničnog postupka samo ako je javnost nezakonito isključena sa glavne rasprave.

 

PRUŽANJE POMOĆI NEUKIM STRANKAMA  Formalna jednakost stranaka ostvaruje se načelom kontradiktornosti, tj. obostranog saslušanja stranaka. Načelo pružanja pomoći neukim strankama ima za cilj ostvarenje faktičke (stvarne) jednakosti stranaka u postupku. U većini pravnih sistema pružanje besplatne pravne pomoći je javnopravna ustanova, tj. država je na sebe preuzela obavezu da snosi troškove pravne pomoći koju u postupku dobivaju siromašne i neuke stranke.

Nužno punomoćstvo. O ustanovi nužnog punomoćnika govori se kad jedna parnično sposobna stranka ne može neposredno pokrenuti parnični postupak, niti preduzimati radnje u parnici (nema postulacionu sposobnost). U našem pravu ustanova nužnog punomoćnika je napuštena i svaka parnično sposobna stranka ima potpunu postulacionu sposobnost. Pružanje pravne pomoći stavljeno je u dužnost sudu.

Domet načela i odnos prema principu sudske nepristrasnosti. Sud je obavezan da upozori neuku stranku koja se iz neznanja ne koristi pravima koja joj pripadaju po ZPP. Sud će stranci ukazati i na štetne posljedice nepravilnog zastupanja, ako uoči da njen punomoćnik (koji nije advokat) nije u stanju vršiti svoju dužnost.

Domet zahtjeva u pružanju pravne pomoći kreće u domenu procesnih prava i ne smije preći na područje materijalnog prava.

Efekti povrede načela. Ako u pružanju pravne pomoći sudija ide izvan okvira procesnog prava, to može biti razlog za izuzeće sudije.

 

EKONOMIČNOST Načelo ekonomičnosti zahtijeva pravovremeno pružanje pravne zaštite uz što manji utrošak vremena i sredstava.

Da bi postupak udovoljio svojoj društvenoj funkciji, on istovremeno mora ostvariti i načelo ekonomičnosti i načelo zakonitosti. Ova dva načela su u znatnoj mjeri međusobno suprotstavljena: ustanove kojima se obezbjeđuje ostvarenje načela zakonitosti idu na štetu načela ekonomičnosti i obrnuto. U svakom slučaju, načelo zakonitosti ima prioritet u odndosu na načelo ekonomičnosti, tj. ustanove kojima se obezbjeđuje načelo ekonomičnosti ne smiju dovesti u pitanje ostvarenje načela zakonitosti.

 

SAVJESNO KORIŠTENJE PROCESNIM PRAVIMA  Treba razlikovati zloupotrebu od povrede prava.

Pojam zloupotrebe prava se kreće u okviru pravnog sistema, ali je protivno pravnoj normi.

Kod povrede prava direktno vrijeđamo pravnu normu.

Naš Zakon o obligacionim odnosima izričito reguliše zabranu zloupotrebe prava: učesnici u obligacionim odnosima su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja, zabranjeno im je vršenje prava protivno cilju zbog kojeg su ta prava ustanovljena i svako je dužan da se suzdržava od postupaka kojima se drugom može uzrokovati šteta. ZPP nalaže strankama dužnost da govore istinu i da se savjesno koriste pravima koja su im priznata u postupku, a sudu nalaže da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Vidovi nesavjesnog parničenja.

1. Zloupotreba procesnih ovlaštenja na traženje pravne zaštite – je kad titular ustaje tužbom radi ostvarenja potraživanja beznačajne imovinske vrijednosti.

2. Nesavjesno korištenje procesnih ovlaštenja u toku postupka – ovdje spadaju svi slučajevi u kojima stranke preduzimanjem procesnih radnji žele izdejstvovati odugovlačenje postupka.

3. Sticanje procesnog položaja u parnici prevarnim radnjama

Dužnost stranaka da govore istinu Povreda ove dužnosti ima karakter zlouopotrebe procesnih prava. Pritom se pod istinom podrazumijeva subjektivna istina, tj. stranke ovoj dužnosti udovoljavaju kad iznose činjenične tvrdnje za koje one same vjeruju da su istinite.

Sredstva protiv zloupotreba. Težište je na prevenciji, jer ZPP uspostavlja dužnost suda da spriječi svaku zloupotrebu prava u postupku.

Preventivne mjere realiziraju se kroz sudsko upravljanje postupkom.

Represivne mjere. Sankcije zbog zloupotrebe procesnih prava su: snošenje troškova prouzrokovanih zloupotrebom, izricanje kazne i naknada štete.

Snošenje troškova. Pravilo je da stranka koja u cjelosti izgubi parnicu protivnoj strani naknađuje troškove. Ova dužnost postoji samo za troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

Procesne kazne izriču se zbog zloupotrebe prava u postupku.

Naknada štete. ZPP ne propisuje izričito naknadu štete kao sankciju zbog zloupotrebe procesnih prava, ali ona proizilazi iz općih principa građanskog prava.

 

SUDSKO UPRAVLJANJE POSTUPKOM  Upravljanje postupkom može se posmatrati sa formalnopravnog i sa materijalnopravnog aspekta. U formalnopravnom pogledu, upravljanje parnicom se tiče njenog spoljašnjeg toka, vremenskog odvijanja i poštivanja procesnih formi. U materijalnopravnom pogledu upravljanje parnicom se tiče prikupljanja procesne građe, činjenica i dokaza.

Obzirom na strogost procesnih formi može se razlikovati nekoliko sistema upravljanja postupkom:

1. Sistem zakonskog upravljanja postupkom – bio je karakterističan za starije procesne sisteme. Zakon je strogo određivao razvoj postupka, od početka do kraja, tako da se svaka parnica odvijala na isti način bez obzira na raznovrsnost predmeta raspravljanja..

2. Sistem stranačkog upravljanja postupkom – posebno je karakterističan za period liberalnog kapitalizma, a prisutan je i u nekim savremenim sistemima, posebno u zemljama angloameričkog prava. Stranke pokreću i upravljaju razvojem parnice, kako u formalnopravnom, tako i u materijalnopravnom smislu.

3. Sistem sudskog upravljanja postupkom – ovaj sistem je utemeljen u većini savremenih procesnopravnih sistema. Ovakvo shvatanje postupka zahtijeva aktivnu ulogu suda u parnici.

 

SLOBODNA OCJENA DOKAZA  Procesno pravo poznaje sistem slobodne ocjene dokaza i sistem legalne ocjene dokaza.

U sistemu slobodne ocjene dokaza do istine o pravnorelevantnim činjenicama sud dolazi na osnovu vlastitog uvjerenja, koga stiče putem savjesne ocjene svakog dokaza zasebno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. U sistemu slobodne ocjene dokaza sud odlučuje:

a. koja dokazna sredstva će upotrijebiti za utvrđivanje određene činjenice;

b. dokaznu snagu svakog dokaznog sredstva u konkretnom slučaju, a na osnovu pravila logike i općeg životnog iskustva.

Da bi sud mogao jednu činjenicu smatrati tačnom, on mora steći ubjeđenje (uvjerenje, izvjesnost) o njenom postojanju. Ubjeđenje, uvjerenje ili izvjesnost je takav stepen saznanja koji ne dopušta opravdanu sumnju u suprotno. Vjerovatnost, kao niži stepen saznanja.

U sistemu legalne ocjene dokaza, sud je vezan za zakon. Uloga suda u postupku dokazivanja se svodi na to da izvede onoliko dokaza odgovarajuće dokazne snage, koliko je prema zakonu potrebno da se određena činjenična tvrdnja smatra tačnom.

Razlikuju se 2 varijante: pozitivna i negativna ocjena dokaza. Prema varijanti pozitivne legalne ocjene dokaza, sud moda određenu činjenicu uzeti kao tačnu kad se u procesu izvođenja dokaza ispune uslovi koje zakon određuje kao pretpostavku da bi se data činjenica smatrala tačnom. Po varijanti negativne legalne ocjene dokaza, zakonskim propisima se određuje minimum zahtjeva, bez čijeg ispunjenja sud ne

može određenu činjenicu smatrati dokazanom. Međutim, ispunjenje tih zahtjeva ne obavezuje sud, ako sud istovremeno i sam nije stekao uvjerenje o njenoj tačnosti.

U našem pravu ne postoje ograničenja u pogledu primjene dokaznih sredstava: sud u svrhu dokazivanja može upotrijebiti svako dokazno sredstvo do kojeg je došao na zakonit način. Što se tiče dokazne snage, sud je jedino vezan dokaznom snagom javnih isprava, čiji se sadržaj smatra istinitim dok se ne dokaže suprotno.

Norme procesnog prava utvrđuju mjere kojima se sprečava mogućnost da se slobodno sudijsko uvjerenje pretvori u proizvoljnost. Najvažnija od tih mjera je obrazloženje sudske presude.

 

MATERIJALNA ISTINA  Načelo materijalne istine je temeljno načelo parničnog postupka. Ono pred sud postavlja dužnost da potpuno i istinito utvrdi sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva (pravno relevantne činjenice).

Ostvarenju načela materijalne istine svoj doprinos daju ostala načela parničnog postupka, a posebno načelo kontradiktornosti, poučavanja neukih stranaka, usmenosti, neposrednosti, inkvizitornosti i slobodne ocjene dokaza.

Priznate činjenice nisu predmet dokazivanja, pa u tom smislu i ne podliježu zahtjevima načela materijalne istine.

Ako sud ne udovolji zahtjevu načela materijalne istine, donijeće presudu u kojoj činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, što predstavlja razlog za pobijanje presude (zbog pogrešno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja).

 

15. O NEKIM ASPEKTIMA RAZVOJA I PREOBRAŽAJA GRAĐANSKOG PARNIČNOG POSTUPKA U BiH

SUBJEKTI PARNIČNOG POSTUPKA

16. PRAVOSUDNA FUNKCIJA

Podrazumjeva podvođenje konkretnog životnog događaja koji se desio, pod odgovarajuću pravnu normu I izvođenje odgovarajuće pravne posljedice

Sudska funkcija u materijalno-pravnom smislu je djelatnost sudova o povredi prava u konkretnom slučaju. S tim u vezi, sudska funkcija se može definisati kao raspravljanje i donošenje odluke kojom se izriče sankcija u slučaju povrede prava, odnosno izriče šta je pravo među strankama. Pritom se sudska funkcija određuje kao djelatnost:

a) Građansko sudovanje - odlučivanje u građanskim sporovima;

b) Krivično sudovanje - izricanje mjera učiniocima krivičnih i drugih kažnjivih djela;

c) Upravno sudovanje - rješavanje upravnih sporova.

Sudska funkcija u formalno-organizacijskom smislu ima 3 određujuća obilježja: sud, postupak i svojstvo sudske odluke. Na osnovu tih obilježja se sudska funkcija može definisati kao djelatnost koju vrše sudovi u zakonom određenom postupku sa autoritetom presuđene stvari (res iudicata).

Najvažnije obilježje sudske funkcije u organizacijsko-funkcionalnom pogledu je da sudsku funkciju vrše sudovi. Sud mora da posjeduje bitna obilježja suda: nezavisnost i nepristrasnost. Nezavisnost i nepristrasnost važi i prema "vani", i prema "unutra", tj. prema drugim organima (prvenstveno upravnim) i prema strankama. Jedno od bitnih obilježja suda u formalno-pravnom smislu je i postupak. Zahtjevi koje postavlja postupak se kreću oko primjene nekih osnovnih načela postupka, a prvenstveno načela kontradiktornosti. Odluke suda imaju snagu pravosnažno presuđene stvari (res iudicata).

Može se bliže definisati sudska funkcija kao djelatnost sudova kao samostalnih i nezavisnih organa koju oni vrše u sudskom postupku, a koja se sastoji u raspravljanju i odlučivanju o pravnim sporovima sa autoritetom presuđene stvari.

 

17. REDOVNI SUDOVI

U pravosudnom sistemu FBiH sudsku funkciju u građanskopravnim stvarima vrše redovni sudovi opće nadležnosti: općinski, kantonalni i Vrhovni sud Federacije. Redovni sudovi su jedina vrsta sudova u našem pravnom sistemu (ranije su postojali vojni i privredni sudovi kao posebni organi).

 

18. ARBITRAŽE - IZABRANI SUDOVI

Arbitraža je pravosudno nedržavno tijelo koje su stranke saglasno i voljno izabrale i povjerile mu presuđivanje u njihovom određenom imovinsko-pravnom konfliktu, u kome one mogu slobodno disponirati svojim pravima.

BITNI ELEMENTI  Arbitraža je nedržavni sud, koji spor među strankama rješava presudom. Osnov za derogiranje redovne sudske nadležnosti i povjeravanje spora arbitraži je u autonomiji volje stranaka. Pravni osnov za arbitražno rješavanje sporova je sporazum stranaka. Postupak pred arbitražnim sudom predstavlja suđenje u konkretnom slučaju tek nakon što mu stranke sporazumno daju investituru za suđenje

ZAŠTO ARBITRAŽNO RJEŠAVANJE SPOROVA?

Razlozi su pravno-političke, filozofsko-ekonomske i pragmatične prirode:

- partneri žele ostati u prijateljskim odnosima;

- sastav arbitraže, na čiji izbor stranke imaju uticaj, stručnost arbitra, diskrecija;

- po pravilu jednostepeni postupak, manje formalna procedura i niži troškovi;

- pravila postupka određuju stranke ili arbitri na osnovu ovlaštenja stranaka.

U teoriji su prisutni i argumenti protiv arbitražnog sudovanja:

- opasnost od sudske neobjektivnosti;

- ograničena mogućnost pobijanja arbitražnih odluka u postupku po vanrednim pravnim lijekovima;

- mogućnost da ekonomski jači partner nametne drugoj ugovornoj strani svoju arbitražu putem tipskih ugovora.

PRAVNA PRIRODA ARBITRAŽE je u teoriji sporna. Tumače je 2 suprotstavljene koncepcije:

kontraktualna (civilistička), prema kojoj arbitraža u suštini nije sud. Odluka arbitraže nije presuda, nego ugovor koji su stranke potpisale preko arbitra, a ima značaj poravnanja sui generis, kome pravni poredak priznaje dejstvo;

jurisdikciona (publicistička), prema kojoj je arbitražna presuda u svemu izjednačena sa odlukom državnog suda i dominirajuća i u našem pravu.

 VRSTE ARBITRAŽA Osnovna podjela arbitraža je na povremene (ad hoc) i institucionalne (stalne) arbitraže. Najznačajnije stalne arbitraže su: Evropski arbitražni sud u Strazburu, Arbitražni sud u Londonu, Arbitražni sud Međunarodne trgovačke komore u Parizu itd. U BiH je to Arbitražni sud pri Privrednoj komori BiH u Sarajevu. Po kriteriju pravnih izvora, arbitraže se dijele na formalne (ritualne) i neformalne (iritualne) arbitraže. Izvorište formalnih arbitraža je procesualno, dok se neformalne zasnivaju na civilističkoj koncepciji.

Nepravne, kvazi arbitraže predstavljaju tijela kojima se stranke moraju obratiti radi rješavanja određenih sporova. To su tzv.obligatorne ili prisilne arbitraže. Drugi oblik nepravnih arbitraža su one koje rješavaju pitanja o kojima se pred redovnim sudom ne bi mogla voditi parnica, te arbitrium boni viri.

Domaće i arbitraže s elementom inostranosti. Arbitraža se kvalificira kao nacionalna ili sa elementom inostranosti, bez obzira da li su ti faktori subjektivni (stranke u sporu) ili kauzalni (svojstva predmeta spora). Najznačajnije međunarodne konvencije o arbitraži, koje između ostalog tretiraju ovu problematiku su: Njujorška konvencija o priznanju i

izvršenju stranih arbitražnih odluka iz 1958, Evropska konvencija o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži iz 1961, te pravila UNCITRAL (United Nations Commission on International Trade Law Arbitration Rules).

POJAM I MODALITETI ARBITRAŽNOG SPORAZUMA - COMPROMISSUM

Arbitražni sporazum je akt stranaka kojim one ugovaraju da presuđivanje njihovog spora povjere arbitražnom sudu, derogirajući pritom nadležnost redovnog suda. Arbitražni sporazum može biti samostalan ili u formi kompromisorne klauzule u okviru glavnog ugovora.

Problem postojanja i validnosti arbitražnog sporazuma po pravilu se može rješavati u postupku pred redovnim sudom.

NADLEŽNOST ARBITRAŽNOG SUDA Zasniva se na ugovoru stranaka. Po odredbama Njujorške konvencije, svaki spor se može iznijeti pred arbitražu, bez obzira na njegovu prirodu. Predmet arbitraže mogu biti svi sporovi, osim onih u suprotnosti sa javnim interesom.

Kompenenz-kompetenz problem u osnovi se svodi na pitanje da li je arbitražni sud nadležan da odlučuje o vlastitoj nadležnosti za suđenje u konkretnom sporu.

SASTAV I IMENOVANJE ARBITRAŽNOG SUDA

Osnovno pravilo je da broj arbitara mora biti neparan (po pravilu 1 ili 3). Prema Arbitražnim pravilima Evropskog arbitražnog suda, ako sudi vijeće od 3 arbitra, svaka strana bira po jednog arbitra, a predsjedavajućeg vijeća stranke imenuju sporazumno.

ARBITRAŽNI POSTUPAK  Kod ad hoc arbitraža postupak određuju same stranke, a ako to ne učine, pravila određuju arbitri.

PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA  Evropska konvencija o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži strankama daje slobodu da ugovore nacionalno pravo koje će sud primijeniti na njihov spor. Ako

one to ne učine, arbitri će primijeniti pravo na koje upućuje koliziona norma za koju se ocijeni da je najprikladnija u konkretnom slučaju,

SUĐENJE PO PRAVIČNOSTI U ARBITRAŽNOM PRAVU - stranke mogu ugovoriti primjenu načela pravičnosti (ex equo et bono).

PRESUDA ARBITRAŽNOG SUDA I PORAVNANJE STRANAKA Presuda arbitražnog suda prema strankama (ali ne i trećim osobama) ima snagu pravosnažne sudske presude (ukoliko ugovorom nije predviđena mogućnost pobijanja te presude pred arbitražom višeg stepena, što je rijetkost). Presuda arbitražnog suda predstavlja izvršni naslov. Stranke mogu okončati spor i poravnanjem pred arbitražnim sudom, koji ima svojstvo izvršne isprave.

POBIJANJE ARBITRAŽNE PRESUDE Moguće je ostvariti samo tužbom za njeno poništavanje, o čemu odlučuje sud koji bi bio nadležan da postupa u predmetnom sporu u slučaju da arbitražni sporazum nije zaključen. S tim u vezi važe neka općeprihvaćena pravila:

arbitražna presuda se u principu ne može preispitivati zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, izuzev zbog povrede javnog poretka zemlje;

procesne povrede kao razlog za pobijanje arbitražne presude najčešće su određene izričito

nakon poništenja arbitražne presude, novi postupak je dozvoljen pred arbitražnim sudom

Smatra se da nakon poništenja arbitražne presude arbitražni sporazum može konvalidirati, ali samo ako se razlog poništenja ne odnosi upravo na taj arbitražni sporazum.

 

19. PRAVOSUDNI PRINCIPI O ORGANIZACIJI I DJELATNOSTI SUDOVA

Organizacija i djelatnost sudova zasnovani su na jedinstvenim pravosudnim principima, od kojih su najvažniji legalitet, sudska nezavisnost, javnost raspravljanja, pravo na žalbu, jednakost građana pred sudom, pravo na upotrebu jezika, inkompatibilnost, sudska nepristrasnost i izuzeće sudija.

LEGALITET  Princip da je sud vezan za zakon važi i za procesno i za materijalno pravo.

SUDSKA NEZAVISNOST U vršenju svoje funkcije sudovi su nezavisni i vezani samo za zakon. Nezavisnost je dvostruka: organizacijska i funkcionalna. Organizacijska neovisnost se ogleda u tome što su sudovi samostalni organi i nad njima ni jedan drugi organ nema hijerarhijsku niti naredbodavnu vlast.

Funkcionalna nezavisnost ogleda se u primjeni apstraktnog pravnog pravila na konkretan slučaj. Isključivo pravo sudije je da na činjenično stanje, koje utvrđuje primjenom načela slobodne ocjene dokaza, primijeni odgovarajuću pravnu normu.

JAVNOST RASPRAVLJANJA Javnost kao metod rada sudova uzdignuta je na nivo ustavnog principa. Do isključenja javnosti može doći samo u zakonom određenim slučajevima. Javnošću se osigurava nadzor nad radom sudova.

PRAVO NA ŽALBU  Pravo na žalbu je ustavna kategorija iz oblasti osnovnih prava i sloboda čovjeka i građanina.

JEDNAKOST GRAĐANA PRED SUDOM - ustavni princip je da su svi građani jednaki pred zakonom.

PRAVO NA UPOTREBU JEZIKA Ustav garantuje svakom da u postupku pred sudom koristi svoj jezik i da se u postupku sa činjenicama upoznaje na svom jeziku. Troškovi prevođenja padaju na teret sredstava suda.

INKOMPATIBILNOST Sudija ne može vršiti službu ili posao koji je nespojiv sa sudskom funkcijom. Njemu se zabranjuje da uporedo sa vršenjem sudske funkcije obavlja bilo koju drugu funkciju u državnim organima,

SUDSKA NEPRISTRASNOST I IZUZEĆE SUDIJA  Nepristrasnost sudije je osnovni uslov za objektivno presuđivanje i pravilno donošenje odluke. Postoje 2 vrste razloga za izuzeće: po sili zakona (ex lege) i po ocjeni suda.

Razlozi za izuzeće po zakonu su:

1. Situacije u kojima sudija učestvuje u sporu kao neposredno zainteresirana strana. Ti razlozi su:

ako je sudija istovremeno i stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke,

ako je sa strankom u odnosu suovlaštenika ili saobaveznika ili regresnog obaveznika;

2. Sudija se nalazi u nekom porodičnom odnosu sa strankom u sporu.

3. Sudija u istom sporu učestvuje u nekoj drugoj ulozi: kao svjedok ili vještak.

Razlozi za izuzeće po ocjeni suda. Sudu je ostavljeno da u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje u kojoj mjeri takve okolnosti dovode u pitanje nepristrasnost suda.

Nepristrasnost kao procesna pretpostavka. Na razloge za izuzeće po sili zakona sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka. Čim sudija sazna za postojanje nekog od tih razloga, dužan je prekinuti svaki rad na tom predmetu i o tome obavijestiti predsjednika suda.

Ako sudija smatra da postoji neka druga okolnost koja dovodi u sumnju njegovu nepristrasnost, a nije razlog za izuzeće ex lege, obavijestit će o tome predsjednika suda, koji će odlučiti o izuzeću.

 

20. SASTAV SUDA

Sastav prvostepenog suda. Prvostepeni sud po pravilu sudi u vijeću od trojice sudija, od kojih je jedan predsjednik vijeća. Izuzetno, ako vrijednost predmeta spora ne prelazi određeni iznos, funkciju suda vrši sudija pojedinac. Stranke se mogu sporazumjeti da im sudija pojedinac sudi imovinskopravne i radnopravne sporove, bez obzira na vrijednost predmeta spora.

Sastav drugostepenog suda. Drugostepeni sud kao žalbeni sud uvijek sudi u vijeću koje se sastoji od trojice sudija.

Sastav trećestepenog suda. Kad odlučuje o zahtjevu za zaštitu zakonitosti koji je podnio kantonalni tužilac, kantonalni sud postupa u vijeću od 5 sudija.

Povreda pravila o sastavu suda. Posljedice povrede zavise od toga da li je njome dovedeno u pitanje načelo zbornosti. Presuda od strane sudije pojedinca umjesto od strane vijeća predstavlja apsolutno bitnu povredu parničnog postupka, koja čini ništavom i presudu i postupak koji joj je prethodio.

 

21. OSTALI ORGANI OD ZNAČAJA ZA PRAVOSUĐE

TUŽILAŠTVO je samostalan državni organ čija osnovna funkcija je gonjenje učinilaca krivičnih i drugih kažnjivih djela, te preduzimanje zakonom određenih mjera za zaštitu interesa društvene zajednice i ulaganje pravnih sredstava radi zaštite ustavnosti i zakonitosti.

Najveći dio svoje funkcije javni tužilac ostvaruje u krivičnom postupku. U građanskom postupku se uglavnom javlja u 3 uloge: kao stranka, kao treće lice i kada ulaže vanredna pravna sredstva za zaštitu ustavnosti i zakonitosti.

Kao stranka u postupku javni tužilac se javlja u ograničenom broju slučajeva, kad je nekim posebnim zakonom ovlašten na podizanje tužbe (npr.poništenje braka iz javnopravnih razloga).

Kao treće lice u parnici javni tužilac se može pojaviti kao zakonski intervenijent u cilju pravilne primjene prinudnih propisa.

Najvažnija uloga javnog tužioca u građanskom postupku je kod ulaganja zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

OMBUDSMEN FEDERACIJE je institucija sa zadatkom da štiti ljudsko dostojanstvo i ustavom zagarantirana prava i slobode. U parničnom postupku se ombudsmen može pojaviti u 2 uloge:

1. Kao pokretač parničnog postupka u slučajevima koje određuje Ustav FBiH;

2. Kao treće lice u parnici ombudsmen se može umiješati u postupak koji je u toku, kad nađe da za to ima osnova.

ORGAN STARATELJSTVA1 se u parničnom postupku može pojaviti u ulozi stranke, zakonskog zastupnika, intervenijenta i punomoćnika.

Organ starateljstva nema svojstvo pravnog lica, ali mu Porodični zakon (kao i javnom tužiocu) priznaje svojstvo stranke u sporovima za poništaj braka.

Organ starateljstva se pojavljuje u ulozi zakonskog zastupnika parnično nesposobne stranke.

U ulozi intervenijenta organ starateljstva ima dvostruku funkciju: da kontroliše roditelje kao zakonske zastupnike u vršenju njihovih roditeljskih prava u interesu djece, i da neposredno doprinosi što boljoj i potpunijoj zaštiti djece. U postupku za izdržavanje djece organ starateljstva može učestvovati u svojstvu intervenijenta u interesu djece. U ulozi punomoćnika organ starateljstva se može pojaviti u postupku u kome stara i samohrana lica ostvaruju svoja prava prema srodnicima koji su dužni da ih izdržavaju.

PRAVOBRANILAŠTVO je organ društveno-političke zajednice čija se osnovna funkcija sastoji u tome da preduzima zakonom određene mjere i pravna sredstva radi pravne zaštite imovinskih prava i interesa te DPZ i drugih pravnih lica u slučajevima određenim zakonom.

Pravobranilaštvo zastupa stranke u pogledu njihovih imovinskih pravai interesa u parničnom, izvršnom, krivičnom i drugim postupcima pred sudovima.

ADVOKATURA  Tipovi advokature. Danas u svijetu postoje 2 tipa advokature: dvojna i jedinstvena. Dvojna advokatura karakteristična je za zemlje romanskog prava i Englesku. Po tom sistemu, advokatsku funkciju vrše 2 vrste advokata: jedni vrše zastupanje u pravnotehničkom smislu, a drugi pružaju pravne savjete i plediraju u korist stranke pred sudovima.

Uloga advokature. Osnovna funkcija advokature je pružanje pravne pomoći. Sastoji se u: sastavljanju podnesaka (tužbe, žalbe, predstavke, molbe itd), sastavljanju isprava (ugovor, testament i sl), te zastupanju stranaka pred sudovima i drugim organima.

Advokatura kao javna i društvena služba je nezavisna profesionalna služba koja se uređuje Zaknom o advokaturi. Advokatura ima karakter nezavisne službe, kako u organizacijskom tako i u funkcionalnom smislu.

Uslovi za vršenje advokature se dijele na opće i posebne. U opće spada državljanstvo, a posebni uslovi su završen pravni fakultet i položen pravosudni ispit. Svojstvo advokata stiče se upisom u imenik advokata. Advokat je dužan pružiti pravnu pomoć stranci koja mu se obrati. Tu dužnost mu nameće i pravo i etika.

Organizacija advokature. Advokatske komore su osnovni oblik organizovanja advokata. Članstvo u njima je obavezno i svojstvo advokata se stiče tek upisom u imenik advokata koji se vodi u advokatskoj komori.

 

22. NADLEŽNOST SUDOVA (COMPETENTIA)

Nadležnost se pojmovno određuje dvojako: u subjektivnom i u objektivnom smislu. U objektivnom smislu, nadležnost je djelokrug poslova jednog suda. U subjektivnom smislu, nadležnost se može posmatrati sa aspekta suda i sa aspekta stranaka. Sa aspekta suda, nadležnost se ispoljava kao pravo i dužnost određenog suda da postupa u određenoj pravnoj stvari. Sa aspekta stranke, nadležnost se određuje kao pravo kao pravo da joj sudi zakonom određeni nadležni sud.

U funkcionalno-procesnom smislu, nadležnost sudova se dijeli na apsolutnu i relativnu. Relativna nadležnost se zatim dijeli na stvarnu, funkcionalnu i mjesnu.

APSOLUTNA NADLEŽNOST (IURISDICTIO) Apsolutna nadležnost ili jurisdikcija sudova postoji u svim predmetima u kojima je nadležan da postupa bilo koji od sudova koji spadaju u jedinstven sudski sistem. Sudsku funkciju u jedinstvenom sistemu vlasti vrše redovni sudovi. Stoga pod pojmom apsolutne nadležnosti ili jurisdikcije podrazumijevamo nadležnost bilo kojeg od ovih sudova.

Apsolutna nadležnost kao procesna pretpostavka. Kada sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u BiH, po

službenoj dužnosti će se oglasiti nenadležnim, ukinuće provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.

MEĐUNARODNA NADLEŽNOST (COMPETENTIA INTERNATIONALE) Međunarodna nadležnost je nadležnost domaćih sudova u sporovima sa elementom inostranosti. Element inostranosti može biti u subjektu (državljanstvo, prebivalište) ili u predmetu spora.

Prebivalište tuženog mjerodavno za određivanje međunarodne nadležnosti domaćeg suda.

Vrste međunarodne nadležnosti. Međunarodnu, kao i mjesnu nadležnost, možemo podijeliti na opću i posebnu, a zatim posebnu možemo podijeliti na elektivnu (izberivu) i isključivu. Pored toga, stranke pod zakonom određenim uslovima mogu derogirati nadležnost domaćeg suda sporazumom kojim povjeravaju rješavanje spora stranom sudu.

Međunarodna nadležnost kao procesna pretpostavka. Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti vodi računa o tome da li se u sporu sa elementom inostranosti može zasnovati nadležnost domaćeg suda.

Povreda odredaba o međunarodnoj nadležnosti predstavlja apsolutno bitnu povredu koja za posljedicu ima ništavost presude, a presuda se može pobijati i redovnim i vanrednim pravnim lijekovima.

Exequatur - delibacioni postupak. Postupak ispitivanja i priznanja odluke stranog suda.

STVARNA NADLEŽNOST (COMPETENTIA RATIONAE MATERIAE) Po pravilima o stvarnoj nadležnosti vrši se raspodjela ovlaštenja u raspravljanju i odlučivanju sporova iz sudske nadležnosti između različitih sudova u okviru jedinstvenog sudskog sistema. Stvarnu nadležnost općinskih i kantonalnih sudova u FBiH utvrđuju Kantonalni zakoni o sudovima, a stvarna nadležnost Vrhovnog suda FBiH propisana je Zakonom o Vrhovnom sudu FBiH.

Stvarna nadležnost kao procesna pretpostavka. Sud odmah po prijemu tužbe, a na osnovu navoda u tužbi i činjenica koje su mu poznate, ocjenjuje da li je nadležan. Ako u toku postupka dođe do promjene okolnosti mimo volje stranaka. Sud koji je bio nadležan u vrijeme

podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan, bez obzira na to što bi zbog promjena koje su nastupile bio nadležan drugi redovni sud.

Na stvarnu nadležnost kao procesnu pretpostavku sud ex officio pazi tokom cijelog postupka.

FUNKCIONALNA NADLEŽNOST (COMPETENTIA IN INSTANTIA) Pravilima o funkcionalnoj nadležnosti vrši se preraspodjela pojedinih jurisdikcionih ovlaštenja između pojedinih organa istog suda, kao i između različitih sudova u istom predmetu. Norme procesnog prava ne poznaju pojam funkcionalne nadležnosti.

Pravila o funkcionalnoj (instacionoj) nadležnosti. Pojmom instanca određuje se položaj određenog suda u hijerarhiji sudskog sistema. Sudovi prve instance vrše stvarnu nadležnost, a sudovi druge ili treće instance funkcionalnu nadležnost.

Funkcionalna nadležnost kao procesna pretpostavka. Na funkcionalnu nadležnost sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka.

ODREĐIVANJE VRIJEDNOSTI PREDMETA SPORA Pod vrijednošću spora podrazumijeva se vrijednost onog subjektivnog prava ili odnosa za koje tužilac traži pravnu zaštitu u građanskom postupku. Kao vrijednost predmeta spora uzima se samo vrijednost glavnog zahtjeva.

 

MJESNA NADLEŽNOST Mjesna nadležnost se određuje trojako: na osnovu zakona (forum legale, što je pravilo), odlukom višeg suda (forum iudicale) i saglasnom voljom stranaka (forum prorogatum). Vrste. Mjesna nadležnost koja je određena zakonom dijeli se na opću (generalnu) i posebnu (specijalnu) mjesnu nadležnost. Posebna se dalje dijeli na izberivu (elektivnu), isključivu (ekskluzivnu) i supsidijarnu (pomoćnu) mjesnu nadležnost.

Opća mjesna nadležnost (forum generale). Opću mjesnu nadležnost ima sud na čijem području tuženi ima prebivalište, odnosno boravište (za pravno lice sjedište). Pojam prebivališta nije zakonom definisan, a u teoriji se definiše kao mjesto u kome jedno lice prebiva sa namjerom da tu stalno živi. Dakle, za pojam prebivališta su relevantna 2 elementa:

faktički (corpus) i voljni (animus). S druge strane, boravište je mjesto u kome jedno lice boravi bez namjere da tu trajno živi.

Državljani FBiH koji stalno žive u inostranstvu zadržavaju svoju opću mjesnu nadležnost prema mjestu posljednjeg prebivališta u FBiH.

Posebna mjesna nadležnost (forum speciale) može biti elektivna i ekskluzivna. Predmeti na koje se primjenjuje elektivna mjesna nadležnost se mogu prema njihovoj prirodi grupisati na:

a. Sporove za naknadu štete b. Sporove radi zaštite prava na osnovu garancije c. Privredni sporovi d. Mjenični sporovi e. Sporovi protiv pravnih lica koja imaju poslovne jedinice izvan

svog sjedištaf. Nadležnost po mjestu gdje se nalazi zastupništvo stranog lica u

FBiHg. Sporovi iz nasljedno-pravnih odnosa h. Radni sporovi i. Bračni sporovi j. Paternitetski i maternitetski sporovik. Sporovi vezani za zakonsko izdržavanje l. Ometanje posjeda

Isključiva (ekskluzivna) mjesna nadležnost (forum exclusive) isključuje primjenu opće nadležnosti. Predmeti u kojima je predviđena isključiva mjesna nadležnost su izričito određeni zakonom. Ako nekretnina leži na području više sudova, nadležan je svaki od tih sudova.

Bitno je napomenuti da se isključiva nadležnost u sporovima o nekretninama odnosi samo na sporove stvarnopravnog karaktera. Za sporove obligaciono-pravnog karaktera koji se tiču nekretnina ne postoji isključiva nadležnost.

U sporovima o zrakoplovu ili brodu isključivo je nadležan sud na čijeem području se vodi registar u koji je upisan zrakoplov odnosno brod.

U sporovima protiv FBiH iz odnosa sa vojnim jedinicama, isključivo je nadležan mjesni sud na čijem području se nalazi sjedište vojne jedinice.

Za sporove u izvršnom i stečajnom postupku isključivo je mjesno nadležan sud na čijem se području nalazi sud koji provodi izvršenje

Pomoćna (supsidijarna) mjesna nadležnost (forum subsidiale) Primjeri su:

nadležnost za suparničare – ako je istom tužbom tuženo više lica za koja ne postoji mjesna nadležnost istog suda, nadležan je sud koji je mjesno nadležan za jednog od njih;

u bračnim sporovima u sporovima o utvrđivanju očinstva/materinstva; u imobinsko-pravnim sporovima protiv lica koja nemaju opću

mjesnu nadležnost u FBiH uzajamna nadležnost za tužbe protiv stranih državljana.

Određivanje mjesne nadležnosti od strane višeg suda (forum iudicale). Zakon ostavlja sudovima višeg ranga mogućnost da u zakonski postavljenim okvirima određuje mjesnu nadležnost, i to u 2 oblika: delegacija i ordinacija.

Delegacija (forum delegatum) sastoji se u prenošenju mjesne nadležnosti sa jednog suda na drugi. Obzirom na razloge koji dovode do delegacije, razlikuju se nužna i svrsishodna delegacija.

Nužna delegacija postoji u slučaju da nadležni sud ne može postupati zbog izuzeća.

Svrsishodna (cjelishodna) delegacija. Na prijedlog stranke ili nadležnog općinskog suda, Kantonalni sud može odrediti da u konkretnom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud sa njegovog područja. Svrsishodna delegacija je takođe moguća od strane Vrhovnog suda FBiH u odnosu na Kantonalne sudove.

Ordinacija (forum ordinatum) je određivanje mjesno nadležnog suda u situacijama kad se mjesna nadležnost ne može utvrditi na osnovu zakona, a postoji jurisdikcija federalnih sudova. U takvim slučajevima je Vrhovni sud FBiH ovlašten da na prijedlog stranaka odredi koji će stvarno nadležni sud biti mjesno nadležan.

Ugovor o mjesnoj nadležnosti (forum prorogatum). Stvarna nadležnost se ne može ugovarati, ali stranke uz određena ograničenja mogu ugovorom odrediti mjesno nadležni sud.

Mjesna nadležnost kao procesna pretpostavka. Sud se može oglasiti mjesno nenadležnim po prigovoru tuženog, ako je prigovor podnesen najkasnije do upuštanja tuženog u raspravljanje o glavnoj stvari.

 

23. ATRAKCIJA NADLEŽNOSTI (FORUM ATRACTIONIS)

Nadležnost po atrakciji (privlačenju) nastaje u slučajevima kad se pred sudom već vodi postupak u određenom predmetu, a koji je na izvjestan način povezan sa postupkom koji se treba pokrenuti. U takvom slučaju će za novi postupak nastati nadležnost suda pred kojim se već vodi povezani postupak. Razlozi za zasnivanje nadležnosti po privlačenju su ekonomičnost i pravna sigurnost.

Vrste Razlikuju se potpuna i nepotpuna atrakcija nadležnosti, u zavisnosti od toga da li se atrakcijom mijenja samo mjesna nadležnost (nepotpuna atrakcija), ili se mijenja i mjesna i stvarna nadležnost (potpuna atrakcija).

 

24. SUKOB NADLEŽNOSTI

Pojam i podjela Sukob nadležnosti je situacija u kojoj 2 ili više organa istovremeno smatraju da su nadležni (pozitivni sukob), odnosno da nisu nadležni (negativni sukob) za postupanje u određenom predmetu. Sukob može biti o apsolutnoj nadležnosti (jurisdikciji) ili o relativnoj nadležnosti.

SUKOB O JURISDIKCIJI (SUKOB O APSOLUTNOJ NADLEŽNOSTI) O apsolutnom sukobu nadležnosti se govori kad do sukoba nadležnosti dolazi između sudova i drugih državnih organa. Taj sukob može biti pozitivan i negativan. Za njegovo rješavanje nadležan je ustavni sud.

SUKOB O RELATIVNOJ NADLEŽNOSTI Nastaje između 2 ili više sudova u okviru jedinstvenog sudskog sistema. Može biti samo negativan. (sukob nadležnosti između općinskih sudova istog kantona rješava kantonalni sud, a sve ostale Vrhovni sud FBiH).

POSTUPAK U RJEŠAVANJU SUKOBA NADLEŽNOSTI

Ako sud koji je primio predmet smatra da nije nadležan za njegovo rješavanje, dostaviće ga sudu koji treba riješiti taj sukob nadležnosti. Za vrijeme dok traje sukob nadležnosti, sud kome je predmet ustupljen dužan je preduzimati neodložne radnje u postupku. Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti nije dopuštena žalba.

SLUČAJEVI U KOJIMA NIJE MOGUĆE POKRENUTI SUKOB O NADLEŽNOSTI  Ako se prvostepeni sud proglasio mjesno nenadležnim, a povodom žalbe na to rješenje odluku je donio drugostepeni sud,

 

 

25. STRANKE U PARNICI

STRANKE KAO PROCESNI SUBJEKTI  Parnica kao konkretan procesnopravni odnos može se zasnovati samo između stranaka, odnosno subjekata koji postoje u trenutku pokretanja postupka. Obje stranke u parnici moraju biti tačno određene.

TEORIJSKO ODREĐENJE POJMA STRANKE Procesnopravna teorija razlikuje pojam stranke u materijalno-pravnom i u procesno-pravnom smislu. U materijalno-pravnom smislu, stranka je subjekat materijalno-pravnog odnosa povodom kojeg je došlo do parnice. U procesno-pravnom smislu, stranka je osoba koja u parnici zauzima položaj tužioca ili tuženog.

STRANAČKA SPOSOBNOST  daje odgovor na pitanje ko može biti stranka u parnici kao procesno-pravnom odnosu uopće. Ona se izvodi iz pravne sposobnosti. Svako ko ima pravnu sposobnost istovremeno ima i stranačku sposobnost. Međutim, stranačka sposobnost je nešto šira od pravne sposobnosti, obzirom da je mogu imati i društvene tvorevine

koje nemaju svojstvo pravnog lica. Takve tvorevine mogu steći stranačku sposobnost na osnovu zakona ili sudske odluke. Npr. Porodični zakon u sporovima za poništaj braka priznaje stranačku sposobnost javnom tužiocu i organu starateljstva, koji ne posjeduju pravnu sposobnost.

PARNIČNA SPOSOBNOST je sposobnost preduzimati radnje u parnici i tim radnjama proizvoditi procesnopravne posljedice. Ona odgovara poslovnoj sposobnosti građanskog prava, pa se naziva i procesna poslovna sposobnost.

Fizička lica stiču parničnu (kao i poslovnu) sposobnost sa punoljetstvom – navršenih 18 godina života. Ograničenja poslovne sposobnosti u istim granicama ograničavaju i parničnu sposobnost.

Pravna lica su poslovno, odnosno parnično sposobna preko svojih organa.

Parnična sposobnost ima značaj procesne pretpostavke, o kojoj sud ex officio vodi računa tokom cijelog postupka.

Convalidatio est potest. Nedostatak parnične sposobnosti otklanja se stupanjem u parnicu zakonskog zastupnika stranke.

Posljedica nedostatka parnične sposobnosti jedne od stranaka je apsolutna ništavost donesene presude.

POSTULACIONA SPOSOBNOST To je sposobnost parnično sposobne stranke da u parnici sama, bez posredovanja punomoćnika, preduzima radnje u parnici i tim radnjama proizvodi procesno-pravne posljedice. U našem pravu je svako parnično sposobno lice istovremeno i postulaciono sposobno.

LEGITIMACIJA Stvarna legitimacija (legitimatio ad causam). Stvarna legitimacija je kategorija materijalnog prava. Tužilac je aktivno legitimisan ako je on ovlaštenik iz materijalno-pravnog odnosa povodom kojeg je došlo do parnice. Tuženi je pasivno legitimisan ako je on obveznik istog tog materijalno-pravnog odnosa. Stvarna legitimacija nije procesna pretpostavka, pa prema tome od nje ne zavisi pokretanje parnice, raspravljanje niti odlučivanje samo po sebi.

Procesna legitimacija (legitimatio ad processum) je ovlaštenje za vođenje konkretnog spora. Ona prvenstveno pripada licima koja imaju stvarnu legitimaciju, ali postoji veliki broj slučajeva u kojima je pravo na vođenje spora zakonom preneseno na treća lica. Takva lica, mada nisu stvarno legitimisana, ustaju tužbom i u svoje ime ostvaruju pravnu zaštitu. Npr. javni tužilac, organ starateljstva i sva pravno zainteresirana treća lica ovlašteni su da ustaju tužbom za poništenje braka.

Procesna legitimacija ima karakter procesne pretpostavke. O njoj sud vodi računa po službenoj dužnosti, a posljedica nedostatka procesne legitimacije je odbacivanje tužbe kao nedopuštene.

PROMJENA SUBJEKATA U PARNICI (PROCESNO-PRAVNA SUKCESIJA) To je ustanova koja omogućava promjenu ličnosti parničnih stranaka, pri čemu identitet parnice ostaje isti. Do sukcesije može doći na strani tužioca ili tuženog, a osnov za sukceciju može biti zakon ili volja stranaka.

Zakonska sukcesija nastaje ako u toku parnice dođe do smrti, odnosno prestanka postojanja stranke. Nasljednici, odnosno sukcesori po zakonu stupaju u sva prenosiva prava umrlog, tako da će zauzeti položaj umrlog u parnici.

Voljna sukcesiija može nastati usljed materijalne singularne sukcesije, ali i neovisno od nje i to u 3 slučaja: (1) preinačenje tužbe u subjektivnom smislu; (2) imenovanje prethodnika u parnici; (3) stupanje umješača u procesno-pravni položaj stranke kojoj se pridružio.

Uticaj singularne materijalno-pravne sukcesije na parnicu. Ako u toku parnice neka od stranaka otuđi stvar ili pravo povodom kojeg je parnica pokrenuta, to neće spriječiti da se parnica nastavi i okonča među onim strankama među kojima je i započela.

Naime, tužilac otuđenjem spornog prava gubi stvarnu legitimaciju, ali i dalje zadržava pravo na vođenje spora kao procesno-pravno ovlaštenje. Sukcesor (kao materijalno-pravni ovlaštenik) ima stvarnu legitimaciju. Kad je u pitanju uticaj materijalno-pravne sukcesije na parnicu, postoje 2 suprotne teorije: teorija relevancije i teorija irelevancije. Prema teoriji relevancije, koja je danas vladajuća, ne može se ignorisati svaki

uticaj materijalno-pravne sukcesije nastale u toku trajanja parnice. Po teoriji irelevancije, singularna materijalno-pravna sukcesija nema nikakvog uticaja na parnicu.

 

26. ZASTUPANJE U PARNICI

Zastupnik u parnici je svako lice koje u ime stranke koju zastupa preduzima radnje u parnici, i to sa pravnim posljedicama za stranku. Obzirom na osnov zastupanja razlikuju se zakonski, ugovorni i zastupnik pravnih lica.

ZAKONSKI ZASTUPNIK Određenje skrbništva. Ustanova zakonskog zastupnika i zastupanja primarno je regulisana normama materijalnog prava i to normama porodičnog i obligacionog prava. Zakonski zastupnik zastupa poslovno nesposobna lica (maloljetnici lica kojima je oduzeta poslovna sposobnost). To su najčešće roditelji i staratelji. Zakonski zastupnik ovlašten je da u ime zastupanog parnično nesposobnog lica preduzima sve parnične radnje koje spadaju u redovno zastupanje.

Zakonsko zastupanje kao procesna pretpostavka. Sud po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka vodi računa o ispravnosti zakonskog zastupanja.

Diligentia processum. Ako zakonski zastupnik ne pokazuje potrebnu pažnju u vršenju zastupanja, sud će o tome obavijestiti organ starateljstva koji može u konkretnoj parnici zastupanom postaviti posebnog staraoca.

Curator ad litem – privremeni parnični zastupnik. U konkretnoj parnici sud može tuženom postaviti privremenog parničnog zastupnika i to ako bi postupak oko postavljanja redovnog zakonskog zastupnika trajao dugo,

PUNOMOĆNIK  Punomoćnik je zastupnik koji u parnici zastupa parnično sposobnu stranku. Punomoćnik može biti svako poslovno sposobno lice, osim lica koja se bave nadripisarstvom. U ulozi punomoćnika se najčešće javlja advokat, ali to nije privilegija po pravu, nego po stručnosti.

Pactum de quota litis. Punomoćstvo se može obavljati sa ili bez naknade.

Procesna punomoć (mandatum ad processum). Punomoć je ovlaštenje na vršenje zastupanja.

Mandatum ad litem (parnična punomoć). Punomoć mora biti izdata u pismenoj formi ili na zapisnik kod suda. Ona može biti parnična punomoć i punomoć za obavljanje određenih radnji u parnici. Parnična punomoć u užem smislu je punomoć u kojoj se punomoćnik ovlašćuje na vođenje parnice, bez bližeg određivanja ovlaštenja.

Učešće stranke koja ima punomoćnika. Stranka može u parnici i sama, pored punomoćnika, preduzimati parnične radnje, bilo samoinicijativno ili na poziv suda. Ako se radnje stranke razlikuju od radnji njenog punomoćnika, relevantne su radnje stranke.

Punomoć kao procesna pretpostavka. Sud po službenoj dužnosti vodi računa da li lica koja se pojavljuju u ulozi punomoćnika mogu biti punomoćnici, te da li se kreću u okviru ovlaštenja iz punomoći.

Ratificatio (odobrenje) je parnični institut kojm stranka može naknadno otkloniti nedostatak urednog zastupanja.

Prestanak punomoći nastupa okončanjem parnice ili okončanjem određene faze postupka, ako je punomoć data samo za tu fazu. Prije toga, punomoć može prestati opozivom ili otkazom.

Zastupnik pravnog lica. Pravna lica ispoljavaju i vrše parničnu sposobnost preko svojih organa. Prilikom registrovanja pravnog lica u odgovarajući registar se obavezno navodi ime i prezime osobe ovlaštene za zastupanje pravnog lica (posebno u zemlji i u inostranstvu).

Zastupnik po pravilu može u ime pravnog lica preduzimati sve radnje u parnici.

Zastupnik može u konkretnom slučaju prenijeti svoja ovlaštenja na drugo lice i to lice se u parnici javlja kao punomoćnik.

 

27. UČEŠĆE TREĆIH LICA U PARNICI

27.1. Pojam Učešće trećeg lica u parnici naziva se i procesna intervencija. U običnoj intervenciji može se pojaviti svako lice čiji je vlastiti pravni interes angažiran u parnici. U ulozi zakonskog intervenijenta javlja se javni tužilac i ombudsmen Federacije.

27.2. Sporedno miješanje u parnicu (interventio accessoria) Procesna intervencija je ustanova koja svakom licu omogućava da učestvuje u tuđoj parnici i u vlastitom interesu pomaže stranci na čijoj strani se miješa.Takvo treće lice dobija položaj umješača. Postoje 2 osnovne pretpostavke za mogućnost učešća umješača: postojanje parnice i postojanje pravnog interesa za miješanje u parnicu.

Postojanje parnice je logična pretpostavka da bi moglo doći do miješanja. Umješač može u parnicu stupiti u bilo kojem njenom stadiju, pa čak inakon podnošenja vanrednog pravnog lijeka.

Postojanje pravnog interesa utvrđuje se na osnovu postojanja određenog pravnog odnosa između stranke i umješača. Pravni interes postoji uvijek kad odluka u konkretnoj parnici ima uticaj na pravni položaj umješača prema stranci, a posebno u slijedećim situacijama:

a. Kad odluka ima dejstvo pravosnažnosti i na umješača (npr.kad tužilac tokom trajanja parnice prenese svoje pravo na umješača);

b. U svim situacijama kad se za stranku ako izgubi parnicu stvara regresni zahtjev prema umješaču (npr.u parnicu između kupca i lica koje tvrdi da je vlasnik stvari može se umiješati prodavac..);

c. Ako je intervenijent tzv.hirograferni povjerilac parnične stranke na čijoj strani se miješa u spor. Hirografeni povjerilac je onaj koji nema poseban zalog i snosi rizik fluktuacije imovine njegovog dužnika.

Na postojanje pravnog interesa sud pazi po službenoj dužnosti.

Položaj običnog umješača. Ovlaštenja umješača su dosta ograničena. On ne može preduzimati dispozitivne radnje, niti može biti saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja. Njegova ovlaštenja su da pomaže i da kontroliše stranku na čijoj strani se miješa.

Umješač je ovlašten da stavlja prijedloge i preduzima sve ostale radnje koje idu u korist stranke. On ima pravo da se suprotstavi prigovorom nesavjesnog vođenja parnice, ako je stranka svojim nesavjesnim

vođenjem parnice doprinijela da izgubi spor. Intervencijsko dejstvo je šire i strožije od pravosnažnosti. Dejstvo pravosnažnosti obuhvata samo dispozitiv kojim se odlučuje o tužbenom zahtjevu, a intervencijsko dejstvo se proteže i na obrazloženje presude, jer ne dopušta preispitivanje ni činjeničnog ni pravnog osnova donesene presude.

Umješač  sa položajem jedinstvenog suparničara. Takav je npr.položaj stečajnog vjerovnika u parnici u kojoj se raspravlja o postojanju potraživanja koje je osporeno u stečajnom postupku.

27.3. Obavještenje o parnici (litis denuntiatio)  To je parnična radnja kojom tužilac ili tuženi podneskom preko suda obavještavaju treće lice da je parnica pokrenuta i u kakvom stanju se nalazi. Ovim obavještenjem se trećem licu omogućava da stupi u parnicu u svojstvu intervenijenta ili da preuzme položaj stranke koja ga obavještava. U materijalno-pravnom pogledu, obavještenje za posljedicu ima prekid roka zastarjelosti.

27.4. Imenovanje prethodnika (nominatio auctoris, laudatio nominis)  To je jedan od oblika obavještavanja trećeg o parnici. Pravo da imenuje prethodnika u parnici i da ga pozove da stupi u parnicu umjesto njega pripada samo tuženom (npr.zakupoprimac, poslugoprimac, prevoznik, špediter).

Ako prethodnik stupi u parnicu, dolazi do procesno-pravne sukcesije.

 

28. SUPARNIČARSTVO (LITIS CONSORTIUM)

28.1. Pojam i podjela  Suparničarstvo ili subjektivna kumulacija postoji ako se u ulozi tužioca ili tuženog pojavljuju 2 ili više lica. Obično se zasniva podnošenjem tužbe: tužba je usmjerena protiv više lica (pasivno suparničarstvo), ili jednom tužbom ustaje više lica (aktivno suparničarstvo), međutim može se zasnovati i u toku postupka. Prema uslovima koji se traže za zasnivanje, suparničarstvo se dijeli na materijalno i formalno, a prema dejstvu koje proizvodi u postupku na obično i nužno. Postoje još i eventualno i zakonsko suparničarstvo. Prema načinu zasnivanja, suparničarstvo se dijeli na prvobitno (po tužbi ili protivtužbi) i naknadno i to: usljed pristupanja novog tužioca,

usljed proširenja tužbe na novog tuženog, u slučaju spajanja parnica, te usljed promjene parnične stranke.

Naše pravo ne dozvoljava zasnivanje suparničarstva proširenjem tužbe po nalogu suda.

28.2. Materijalno i formalno suparničarstvo

Materijalno suparničarstvo postoji ako se suparničari u pogledu predmeta spora nalaze u pravnoj ili u stvarnoj zajednici. Pravna zajednica postoji ako se više lica javljaju kao učesnici određenog građansko-pravnog odnosa (npr.suvlasnici, sunasljednici i sl).

Formalno suparničarstvo javlja se u slučaju kad su zahtjevi odnosno obaveze suparničara iste vrste i kad se zasnivaju na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu. Kod formalnog suparničarstva se suparničari ne nalaze ni u kakvom materijalno-pravnom niti u stvarnom odnosu. Kumulativni uslovi za postojanje formalnog suparničarstva su: (1) istovrsnost zahtjeva odnosno obaveza; (2) bitna istovrsnost činjeničnog i pravnog osnova i (3) nadležnost istog suda i ista vrsta postupka.

Dejstvo i značaj suparničarstva. Do zasnivanja suparničarstva dolazi samo voljom stranaka. Samo izuzetno dolazi do nužnog suparničarstva.

28.3. Obično suparničarstvo  Kod običnog suparničarstva svaki od suparničara ima položaj samostalne stranke u parnici. Može se reći da kod običnog suparničarstva nastaje onoliko samostalnih procesno-pravnih odnosa koliko je lica u ulozi tužioca ili tuženog. Samostalnost pojedinih procesno-pravnih odnosa ogleda se u više aspekata: nastanak i okončanje svakog od njih može biti različito; procesne pretpostavke za svakog suparničara moraju biti posebno utvrđivane; radnje jednog suparničara ne proizvode posljedice prema ostalima; svaki suparničar samostalno disponira predmetom spora itd.

Formalno suparničarstvo i materijalno suparničarstvo zasnovano na stvarnoj zajednici imaju dejstvo običnog suparničarstva. Materijalno suparničarstvo koje se zasniva na pravnoj zajednici može biti i obično i nužno, u zavisnosti od toga da li priroda materijalnopravnog odnosa u kome se nalaze suparničari zahtijeva donošenje jedinstvene odluke ili ne.

(DOVDJE)28.4. Nužno suparničarstvo  Suparničarstvo je nužno kad se prema zakonu ili zbog prirode materijalno-pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima. Obzirom na pravne razloge razlikuju se 2 vrste nužnog suparničarstva: jedinstveno i nužno suparničarstvo u užem smislu.

Jedinstveno suparničarstvo postoji u situacijama u kojima se sporni odnos može riješiti samo na jedinstven način prema svim suparničarima. Ono npr.postoji u slučaju kad zakonski nasljednici tuže testamentalne nasljednike i traže poništaj testamenta.

Nužno suparničarstvo u užem smislu postoji u situacijama kad u parnici moraju učestvovati svi učesnici spornog materijalno-pravnog odnosa, npr, nužni suparničari su suvlasnici nekretnina u parnici za utvrđivanje prava služnosti.

Dejstvo nužnog suparničarstva različito je od dejstva običnog suparničarstva. Obični suparničari su u međusobnom odnosu potpuno samostalni i odluka prema pojedinim suparničarima može biti različita po sadržaju. I kod nužnog suparničarstva je svaki suparničar samostalna stranka, ali samo u pogledu mogućnosti preduzimanja parničnih radnji. Rokovi za preduzimanje parničnih radnji teku posebno za svakog suparničara. Međutim, radnja može biti preduzeta sve dok rok teče u korist bilo kojeg od suparničara.

28.5. Eventualno ili supsidijarno suparničarstvo  Tužilac može istom tužbom obuhvatiti 2 ili više tuženih. Dakle, svi oni koji su navedeni iza prvotuženog su eventualni ili supsidijarni. Do eventualnog suparničarstva može doći samo u situacijama u kojima tužilac prema svim tuženima postavlja isti zahtjev, ili različite zahtjeve koji su u međusobnoj vezi i za koje je stvarno i mjesno nadležan isti sud.

Ustanovom eventualnog suparničarstva izbjegava se rizik pokretanja druge parnice.

28.6. Suparničarstvo na osnovu zakona  Zakon izričito propisuje da glavni dužnik i jemac mogu biti zajednički tuženi, ako se sadržaj ugovora o jemstvu tome ne protivi. Ako se jemac nalazi u obavezi samo ukoliko glavni dužnik ne bude mogao platiti dug, glavni dužnik i jemac ne mogu biti zajednički tuženi jer bi to bilo u suprotnosti sa sadržajem ugovora o jemstvu.

28.7. Glavno miješanje u parnicu (interventio principalis)  Lice koje traži stvar ili pravo povodom kojeg se već vodi parnica između drugih lica, može pred istim sudom pred kojim teče ta parnica tužiti obje stranke jednom tužbom, sve dok se postupak pravosnažno ne okonča. Tužbom tog lica pokreće se tzv.intervencijski postupak. Ova tužba dopuštena je samo ako su ispunjene 2 pretpostavke: da već postoji prethodna parnica, te da je zahtjev intervenijenta upravljen na stvar ili pravo o kome između stranaka teče parnica.

Tužba glavnog intervenijenta za posljedicu ima zasnivanje suparničarstva na pasivnoj strani: tužilac i tuženi iz već pokrenute parnice dobivaju položaj tuženih.

 

AKTIVNOSTI PROCESNIH SUBJEKATA U PARNICI

29. PROCESNE RADNJE

29.1. Pojam  Parnica se pokreće, odvija i okončava preduzimanjem procesnih radnji. Pod procesnim radnjama podrazumijevaju se sve radnje koje su regulisane normama procesnog prava, kako u pogledu pretpostavki za njihovu punovažnost, tako i u pogledu dejstava koja proizvode. Radi se o procesnoj radnji bez obzira na to što ona proizvodi neke sporedne materijalno-pravne posljedice. Izdavanje parnične punomoći procesna radnja, jer osnovna dejstva proizvodi u parnici. Tužba je također procesna radnja, jer je njeno primarno dejstvo da pokreće parnicu i određuje njen predmet. Najvažnija podjela procesnih radnji je na radnje stranaka i radnje suda.

29.2. Procesne radnje stranaka  Karakter procesne radnje ima svako držanje (činjenje i propuštanje) stranaka u parnici koje proizvodi određene posljedice u skladu sa normama procesnog prava.

Opće karakteristike procesnih radnji stranaka su:

1. Subjektivne pretpostavke (stranačka, parnična i postulaciona sposobnost)

2. Procesna radnja je po pravilu jednostrana izjava. Adresat procesnih radnji je uvijek sud;

3. Procesnu radnju predstavlja svako držanje stranaka u parnici koje proizvodi posljedice po normama procesnog prava.

4. Dejstvo procesnih radnji ne može zavisiti od uslova. Dopušteno je isticanje više prijedloga ili zahtjeva supsidijarno: tužilac npr. ističe 2 zahtjeva,

5. Procesne radnje su u načelu opozive. Ovo pravilo važi samo za posredne procesne radnje, koje same po sebi ne stvaraju novu procesno-pravnu situaciju u postupku. Neposredne procesne radnje su po pravilu neopozive. To su npr.povlačenje tužbe, odricanje od tužbenog zahtjeva, odricanje od pravnog lijeka itd.

6. Većinu radnji stranke preduzimaju u slobodnoj formi. (npr.tužba, žalba i sl).

Podjela procesnih radnji stranaka. Najvažniji kriterij za podjelu je kriterij dejstva koje radnje proizvode u parnici. Prema tom kriteriju, sve procesne radnje se mogu podijeliti na posredne i neposredne. Dalja podjela je na ofanzivne i defanzivne procesne radnje.

Posredne procesne radnje proizvode dejstva tek posredstvom djelatnosti suda. U posredne radnje spadaju prijedlozi, tvrdnje itd. Prijedlozi su radnje kojima stranke pozivaju sud da donese određenu odluku. Dijele se na procesne i stvarne. Procesnim stranke nastoje uticati na vremenski tok parnice, a stvarni se tiču odlučivanja o predmetu spora. Tvrdnje mogu biti činjenične i pravne. Njima tužilac nastoji dokazati osnovanost, a tuženi neosnovanost tužbenog zahtjeva.

Neposredne procesne radnje same po sebi proizvode dejstva u parnici, bez posredovanja suda (npr.povlačenje tužbe, ulaganje žalbe itd).

Neke procesne radnje s obzirom na njihovo dejstvo imaju istovremeno karakter i neposrednih i posrednih radnji (npr.tužba i žalba). Tužbom se pokreće parnični postupak, a žalbom se zasniva nadležnost višeg suda.

Nedostaci procesnih radnji stranaka mogu se ticati: (1) pretpostavki za preduzimanje radnje, (2) forme i (3) sadržine. Procesna radnja čiji se nedostaci tiču pretpostavki je bez dejstva. Pretpostavke su sposobnost stranke ili ovlaštenja njihovih zastupnika. Nedostatak se može otkloniti i radnja konvalidirati njenim naknadnim odobrenjem.Nedostaci koji se tiču forme i sadržine radnje mog se otkloniti na više načina:

- opozivanjem, ako se radi o opozivoj radnji;

- ispravljanjem, dopunom ili ponovnim preduzimanjem radnje;

- odricanjem od pozivanja na nedostatak.

29.3. Procesne radnje suda  Najvažnije radnje suda su odluke, koje sud donosi u formi presude i rješenja. Presudom sud odlučuje o meritumu spora. Ostale radnje koje preduzima u toku parnice sud uglavnom preduzima u obliku rješenja, a one imaju unutar procesno dejstvo. Među tim radnjama su najvažnije:

radnje kojima se utiče na vremenski razvoj postupka: zakazivanje i odlaganje ročišta, određivanje sudskih rokova, upućivanje poziva itd;

radnje kojima se osigurava cjelishodnost u raspravljanju: spajanje više parnica, razdvajanje raspravljanja o pojedinim elementima odlučivanja itd;

radnje pripremanja glavne rasprave (prikupljanje procesne građe).

29.4. Forma procesnih radnji  Procesne radnje kojima se ostvaruje načelo usmenosti, kao osnovno načelo, preduzimaju se u slobodnoj formi. Samo najvažnije procesne radnje se preduzimaju u unaprijed utvrđenoj formi (pismena forma). U pismenoj formi se preduzimaju procesne radnje stranaka kao što su tužba, žalba, prijedlog za povrat u prijašnje stanje itd. Pismena forma je posebno zastupljena kod procesnih radnji suda (odluka).

Podnesci. Procesne radnje izvan ročišta preduzimaju se u pismenoj formi. Takva pismena nazivaju se podnesci. Sadržaj podneska određen je vrstom radnje koja se njime preduzima. On mora biti uredan, jasan i mora sadržavati sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti.

Zapisnik spada u važne procesne dokumente, jer se njime zasvjedočava sadržaj glavne rasprave. Zapisnik se sastavlja i o radnjama koje se usmeno preduzimaju izvan ročišta. Samo na osnovu zapisnika se može utvrditi da li se prvostepeni sud pri vođenju postupka pridržavao normi procesnog prava.

Po svom karakteru i dokaznoj snazi zapisnik je javna isprava. Pored uobičajenih podataka (naziv i sastav suda, imena stranaka i drugih učesnika itd), zapisnik treba da sadrži i bitne podatke o sadržaju preduzetih radnji, a posebno: da li je rasprava bila javna ili ne, izjave i prijedlozi stranaka, ponuđeni dokazi, izvedeni dokazi, odluke suda. Prema tome, na osnovu sadržaja zapisnika moguće je provjeriti:

a) Da li je sud svoju odluku zasnovao na dokazima izvedenim na glavnoj raspravi;

b) Da li je strankama bilo omogućeno da se izjasne o navodima suprotne strane;

c) Da li je sud donio odluku u istom sastavu u kome je postupao na zadnjem ročištu;

d) Stav suda prema prijedlozima i prigovorima stranaka itd.

Stranke imaju pravo staviti prigovor na sadržaj zapisnika. Sud je obavezan u zapisnik unijeti i prigovore koje nije prihvatio. Povlačenje tužbe i sudsko poravnanje takođe se unose u zapisnik.

Poseban zapisnik sadrži tok glasanja i odluku koja je donesena. Zatvara se u poseban omot, pa ga može razgledati samo viši sud kad rješava o pravnom lijeku.

 

30. ROKOVI I ROČIŠTA

30.1. Rokovi  Pojam. Rok je vremenski interval za preduzimanje procesnih radnji predviđen normama procesnog prava.

Podjela. Procesni rokovi se dijele na zakonske i sudske. Zakonski su određeni zakonom i njihovo trajanje ne mogu mijenjati ni sud ni stranke. Takvi su npr.rokovi za ulaganje pravnih lijekova. Kod sudskih rokova, zakon predviđa maksimalne granice trajanja, a trajanje u konkretnom slučaju određuje sud. Sudski rokovi se mogu produžavati na prijedlog stranaka.

Dilatorni rok je rok kojim se određuje vremenski period prije čijeg isteka nije dozvoljeno preduzimanje neke procesne radnje. Takav je npr.rok za podnošenje odgovora na tužbu, odgovora na pravni lijek itd. Rokovi su propisani i za neke procesne radnje suda. To su tzv.instruktivni rokovi, za čije propuštanje procesno pravo ne veže nikakve posljedice. Npr. rok za pismenu izradu presude je 8 dana od dana donošenja.

Početak i računanje rokova. Obzirom na momenat od kojeg se računaju, rokovi se dijele na subjektivne i objektivne. Subjektivni su oni koji počinju teći od dana saznanja za događaj koji je relevantan za njihovo računanje. Objektivni rokovi su oni koji se računaju od dana nastupanja relevantne činjenice, neovisno od saznanja ovlaštenog lica za tu činjenicu.

Rokovi se računaju na dane, mjesece i godine. Ako je određen na dane, za početak roka uzima se prvi naredni dan nakon relevantnog događaja.

Održanje rokova. Rok je održan ako je radnja čije je preduzimanje vezano za određeni rok, preduzeta prije isteka roka.

30.2. Ročišta Ročište je procesnopravna forma kojom se uobličava preduzimanje usmenih procesnih radnji. Ročišta zakazuje sud, a mogu biti obligatorna i fakultativna. Obligatorna su po pravilu ročišta za glavnu raspravu, kao i ročište za raspravljanje o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje. U fakultativna ročišta spadaju pripremno ročište, ročište za izvođenje dokaza, i druga ročišta. Po pravilu se ročišta održavaju u sudskoj zgradi. Ako to sud smatra svrsishodnijim, ročište se može održati i izvan sudske zgrade (npr.ročište za izvođenje dokaza uviđajem ili saslušanjem bolesnog svjedoka). Na ročište se pozivaju stranke i ostala lica čije se prisustvo smatra potrebnim. Uz poziv se stranci dostavlja i podnesak koji je dao povod za određivanje ročišta.

 

31. POJAM PROPUŠTANJA

Procesna radnja je propuštena ako nije preduzeta u predviđenom roku ili do određenog momenta u razvoju postupka, i to bez obzira na odgovornost stranke.

Najvažnija pravna posljedica propuštanja je u nastupu prekluzije. Propuštanje zakonskih rokova po pravilu vodi prekluziji.

 

32. POVRAĆAJ U PRIJAŠNJE STANJE (RESTITUTIO IN INTEGRUM OB TERMINEM ELAPSUM)

Povraćaj u prijašnje stanje je ustanova za otklanjanje posljedica propuštanja koja se ne mogu pripisati u krivicu stranaka. Do povrata u prijašnje stanje može doći samo na prijedlog stranaka, a uz ispunjenje slijedećih pretpostavki:

1. Da je stranka propustila rok ili ročište;2. Da propuštanje takve radnje ima za posljedicu prekluziju, tj. da

je stranka izgubila pravo na preduzimanje;3. Razlog za propuštanje mora biti opravdan (iusta causa). 4. Prijedlog za povraćaj mora biti podnesen u doku od 15 dana od

dana kad je prestao razlog koji je prouzrokovao propuštanje. Objektivni rok je 3 mjeseca, a u privrednim sporovima 30 dana.

Povraćaj u prijašnje stanje nije dopušten u slučaju propuštanja roka za podnošenje prijedloga za povraćaj (restitutio restitutionis non datur).

32.2. Postupak po restitucionom prijedlogu  Za rješavanje o prijedlogu nadležan je sud pred kojim je trebalo preduzeti propuštenu radnju, i to na posebnom ročištu. Ročište je obligatorno. Sud o prijedlogu odlučuje bez obzira na (ne)prisustvo stranaka na ročištu. Protiv rješenja kojim se odobrava povraćaj nije dozvoljena žalba, osim ako je sud donio odluku na osnovu nedozvoljenog ili neblagovremenog prijedloga.

32.3. Dejstvo restitucije  Dejstvo se sastoji u tome što se parnica vraća u stanje u kome se nalazila prije propuštanja, a ukidaju se i sve odluke koje je sud donio zbog propuštanja. Naknadno preduzeta radnja smatra se blagovremenom.

 

33. TUŽBE

33.1. Pojam i sadržaj  Tužba je procesnopravna forma kojom se u parničnom postupku ostvaruje ustavom zagarantirano pravo na pravnu zaštitu. Podiže je subjekt povrijeđenog ili ugroženog prava i tada se pretvara u stranku - subjekt procesnog prava. Kao procesna radnja usmjerena je ka sudu, a posredstvom suda i prema drugoj stranci - tuženom, kome se dostavlja primjerak tužbe. Dostavljanje tužbe sudu za posljedicu ima pokretanje parnice. Obavezni elementi tužbe su:

- određenje suda kojem se tužilac obraća za pravnu zaštitu;

- određenje obje stranke (tužioca i tuženog);

- predmet spora;

- osnov tužbe;

- dokazi;

- tužbeni zahtjev.

Ovi elementi mogu se podijeliti u 2 grupe. U prvu grupu spadaju podaci koje obavezno sadrži i svaki drugi podnesak: oznaka suda, stranaka i predmeta spora.

Predmet spora označava se prema njegovoj pravnoj prirodi. Uz oznaku predmeta navodi se i njegova novčana vrijednost. Ako je tužbeni zahtjev usmjeren na novčano potraživanje, za određivanje vrijednosti je mjerodavna visina glavnog tužbenog zahtjeva. Ako tužbeni zahtjev nije usmjeren na novčano potraživanje, tužilac je dužan da naznači vrijednost predmeta spora. Oznaka vrijednosti predmeta spora ima višestruku funkciju. Za nju se, prema vrijednosnom kriteriju, veže određivanje nadležnosti, sastava suda, ulaganje revizije ili vrste postupka. U drugu grupu spadaju elementi koji su karakteristični za tužbu kao posebnu procesnu ustanovu. To su: tužbeni osnov, dokazi i tužbeni zahtjev.

33.2. Osnov tužbe  Razlikuju se činjenični i pravni osnov tužbe. Činjenični je obligatoran, a pravni fakultativan.

Činjenični osnov obrazuju pravno relevantne činjenice iz kojih tužilac kao pravnu posljedicu izvodi tužbeni zahtjev. Karakter pravno

relevantnih činjenica imaju samo one činjenice za koje pravne norme vežu određene pravne posljedice.

Činjenični osnov mora u tužbi biti prezentiran u obimu koji omogućava dopuštenost raspravljanja o tužbenom zahtjevu, a ne i u obimu koji omogućava odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Teorijski aspekti utvrđivanja identiteta tužbenog zahtjeva. Tužilac je dužan da u tužbi iznese činjenično stanje u obimu koji omogućava odlučivanje o dopuštenosti tužbe. U odgovoru na pitanje koji je to obim postoje 2 teorije: Prema teoriji individualiziranja, dovoljno je da tužilac iznese osnovna materijalno-pravna obilježja pravnog odnosa iz kojeg izvodi tužbeni zahtjev, bez navođenja pojedinih činjenica. Prema teoriji supstanciranja, tek na osnovu konkretnih činjenica moguće je potpuno odrediti identitet istaknutog tužbenog zahtjeva.

Pravni osnov je fakultativan element (za razliku od činjeničnog osnova). Pravnu prirodu predmeta spora utvrđuje sud putem pravne kvalifikacije, tako što stvarne činjenice supsumira pod odgovarajuće norme materijalnog prava.

33.3. Tužbeni zahtjev (petitum) - predmet spora  Tužbeni zahtjev je predmet spora. U tužbenom zahtjevu tužilac postavlja određenu pravnu tvrdnju i istovremeno od suda traži da izrekne određenu pravnu posljedicu u formi odluke. Može se definisati kao procesno-pravni zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja.

Tužbeni zahtjev se može postaviti u 3 procesno-pravne forme: kondemnatornoj, deklaratornoj i konstitutivnoj. Shodno tim formama, tužilac može od suda zahtijevati donošenje odluke kojom se nalaže izvršenje određene radnje, utvrđenje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa, te promjenu ili prestanak određenog pravnog odnosa.

Po načelu dispozitivnosti, sud ne ide ni mimo ni preko tužbenog zahtjeva. Zbog toga su stranke dužne da odrede sadržaj i obim pravne zaštite. To čine u formi tužbenog zahtjeva. On se u tužbi formuliše u obliku prijedloga sudu kakvu presudu da donese. Samo tužbeni zahtjev je predmet odlučivanja, pa time i predmet parnice kao procesno-pravnog odnosa.

Pravna priroda predmeta spora u teoriji.

1. Civilističke teorije - Klasična civilistička teorija je predmet spora, kao procesni zahtjev, izjednačavala sa zahtjevom materijalnog prava. Privatno pravo se poima kao sistem subjektivnog prava, a proces kao instrument zaštite privatnog prava i kao element javnog prava. Modificirana civilistička teorija predmet spora vidi kao zahtijevanu pravnu zaštitu određenog sadržaja: osuđujuću, utvrđujuću, te pravnu promjenu - pod uslovom da postoje procesne i pravozaštitne pretpostavke

2. Procesne teorije - Teorija ekvivalencije ili jednakovrijednosti smatra da predmet spora nije samo tužbeni zahtjev, već i određena činjenična osnova iz koje tužilac izvodi zaključak o osnovanosti određene pravne posljedice. Čista procesna teorija težište ima samo na tužbenom zahtjevu. Dakle, u parnici ima onoliko predmeta spora koliko tužilac ističe tužbenih zahtjeva.

Funkcija i značaj tužbenog zahtjeva. Tužbeni zahtjev je prvenstveno u funkciji određivanja identiteta tužbe. Zbog toga do preinačenja tužbe dolazi samo ako se promijeni tužbeni zahtjev.

Forma tužbe. Tužba se podnosi u pismenom obliku, u vidu podneska, a može se podnijeti i usmeno na zapisnik kod suda.

Problem utuživosti javlja se kod postupanja suda u slučaju naturalnih obligacija. Po jednom shvatanju, pitanje utuživosti je procesna pretpostavka, pa će sud donijeti rješenje kojim odbacuje tužbu kao nedopuštenu. Po drugom shvatanju, utuživost je pitanje samog subjektivnog prava, pa ako ona nedostaje u konkretnom slučaju, sud će donijeti presudu kojom tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. Ovaj drugi stav se smatra ispravnijim.

Postavlja se pitanje da li se nosilac subjektivnog prava može odreći sudske zaštite, tj. utuživosti uz zadržavanje samog prava? Smatra se da se lica ne mogu unaprijed odreći prava na pravnu zaštitu (pactum de non petendo) kao javnopravnog ovlaštenja, ali mogu oprostiti dug ili odgoditi nastupanje njegove dospjelosti.

33.4. Vrste tužbi  Prema sadržaju pravne zaštite koja se tužbom traži, razlikuju se 3 vrste tužbi: osuđujuće ili kondemnatorne, utvrđujuće ili deklaratorne i preobražajne ili konstitutivne.

Obzirom na pravno dejstvo na subjektivna prava koja se štite, tužbe se dijele na stvarne i lične. Stvarnim tužbama se štite apsolutna subjektivna prava koja djeluju erga omnes, a ličnim tužbama se štite relativna subjektivna prava sa dejstvom inter partes.

Kondemnatorne tužbe (dosuđujuće). Tužbeni zahtjev kod ovih tužbi uvijek je upravljen na neku radnju,  trpljenje ili propuštanje. Tužilac ovom tužbom traži da sud osudi tuženog npr. da plati određenu svotu novca, da preda određenu stvar, da se suzdržava od vršenja neke radnje i sl. Presudom koju sud donosi na osnovu kondemnatorne tužbe se utvrđuje pravo tužioca prema tuženom i istovremeno naređuje tuženom da ispuni obavezu na koju je upravljen tužbeni zahtjev.

Pravni interes za kondemnatornu tužbu proizilazi iz sadržaja pravne zaštite koja se traži, te njegovo postojanje nije potrebno posebno dokazivati. Tužilac svoj zahtjev uvijek zasniva na tvrdnji da je tuženi povrijedio neko njegovo pravo i otuda proizilazi njegov pravni interes da traži zaštitu u cilju otklanjanja povrede.

Preuranjena kondemnatorna tužba. Poseban problem predstavljaju kondemnatorne tužbe u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na činidbu koja još nije dospjela. Ako tužilac tvrdi da je potraživanje dospjelo, a u toku postupka se utvrdi da nije, sud će odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Deklaratorne tužbe (utvrđujuće) su tužbe u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa. Obzirom na ovaj kriterij (postojanje ili nepostojanje) tužba može biti tužba pozitivnog ili negativnog utvrđenja.

Tužbom se može tražiti utvrđenje konkretnog pravnog odnosa u cjelini ili pojedinih posljedica koji iz njega proizilaze, ali se ne može tražiti utvrđenje određenog elementa u datom pravnom odnosu.

Pravno relevantne činjenice same po sebi ne mogu biti predmet tužbe, kao ni apstraktna pravna pitanja. Npr. predmet tužbe za utvrđenje ne može biti postojanje ili nepostojanje pravne sposobnosti. Od pravila da

činjenice ne mogu biti predmet utvrđivanja postoji 1 izuzetak: utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave (querela di falso).

U principu, predmet utvrđenja mogu biti samo postojeći pravni odnosi, a obično je to pravni odnos između tužioca i tuženog. Moguće je i da tužilac zahtijeva utvrđenje pravnog odnosa između tuženog i trećeg lica, ako za to postoji pravni interes.

Pravni interes kod tužbe za utvrđivanje je procesna pretpostavka na koju sud pazi po službenoj dužnosti. Tužilac je dužan da u tužbi iznese okolnosti iz kojih se vidi postojanje pravnog interesa,

Sadržaj deklaratorne zaštite nema osnova u ovlaštenju koji subjektima pripadaju po normama materijalnog prava. Tužba za utvrđenje je čisto procesno-pravni oblik ostvarenja pravne zaštite.

Cilj deklaratorne zaštite je prevencija.

Odnos deklaratorne i kondemnatorne tužbe. Ako je određeni spor prerastao u povredu, pravni interes za utvrđenje prerašće u pravni interes za dosuđenje, koji se ostvaruje kondemnatornom tužbom i čini deklaratornu tužbu suvišnom. Deklaratornom tužbom tužilac ostvaruje pravozaštitni cilj koji prevazilazi okvire konkretne parnice.

Prejudicijelni ili incidentni zahtjev za utvrđenje je procesni oblik tužbe za utvrđenje koju tužilac podiže u toku parnice pokrenute kondemnatornom tužbom. Sud o spornom prethodnom pitanju mora odlučivati da bi mogao presuditi o tužbenom zahtjevu kao glavnom pitanju.

Konstitutivne (preobražajne) tužbe su tužbe u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na ostvarenje određene pravne promjene. Ovom tužbom tužilac traži od suda da donese presudu kojom se stvara nova pravna situacija, preinakom ili ukidanjem postojećeg pravnog odnosa. Konstitutivna tužba se podiže u onim slučajevima u kojima se pravo na pravnu promjenu može ostvariti samo na osnovu sudske presude. Karakter konstitutivne tužbe npr.imaju tužba za razvod ili za poništenje braka, za osporavanje bračnog očinstva i sl. Ove tužbe upravljene su na prestanak postojećeg pravnog odnosa.

U posebnu vrstu konstitutivnih tužbi spadaju tužbe u kojima je zahtjev upravljen na promjenu procesno-pravnog položaja  (npr. tužba za proglašenje prestanka ugovora o izabranom sudu, tužba za poništaj odluke izabranog suda).

33.5. Dejstva podnošenja tužbe sudu  Dijele se na procesno-pravna i materijalno-pravna dejstva. Procesno-pravna dejstva su:

ocjenjivanje nadležnosti se u pravilu vrši prema činjenicama koje su postojale u trenutku podnošenja tužbe. Nadležni sud zadržava nadležnost, bez obzira na eventualne promjene okolnosti u toku postupka, a zbog kojih bi bio nadležan drugi redovni sud. Na taj način dolazi do ustaljenja nadležnosti (perpetuatio fori);

ako se tužba preinačuje zbog okolnosti koje su nastupile nakon podnošenja tužbe, tuženi se ne može protiviti takvom preinačenju.

Materijalno-pravne posljedice podnošenja tužbe određene su normama materijalnog prava. Među najvažnijima su:

prekida se zastara. dužnik pada u zakašnjenje; pravo izbora se iscrpljuje podnošenjem tužbe, ako to pravo kod

alternativnih obligacija pripada tužiocu; ako tužilac u bračnom sporu umre nakon podizanja tužbe,

nasljednici imaju pravo nastaviti postupak.

33.6. Litispendencija (Lis pedeus)

Parnica kao procesno-pravni odnos nastaje dostavljanjem tužbe tuženom. Od tog trenutka parnica postoji (litispendencija=postojanje parnice). Litispendencija prestaje okončanjem parnice. Prekid i mirovanje postupka nemaju uticaja na litispendenciju. Za litispendenciju se vezuje niz dejstava.

Procesnopravna dejstva litispendencije su:

zabrana pokretanja nove parnice u pogledu istog zahtjeva o kome već postoji parnica;

ako neka od stranaka otuđi stvar ili pravo u pogledu kojeg traje parnica, to ne sprečava dovršavanje parnice među istim strankama među kojima je i započeta;

za preinačenje treba pristanak tuženog; protivtužba i tužba glavnog intervenijenta moguća je tek sa

nastankom parnice; umješač kao treće lice se može pridružiti jednoj od stranaka.

Materijalno-pravna dejstva litispendencije određena su normama materijalnog prava. Npr.tuženi koji je  savjesni držalac od trenutka kad mu je tužba dostavljena odgovarat će kao nesavjesni držalac.

Zabrana dvostruke litispendencije je najvažnije dejstvo litispendencije. Povodom istog predmeta se između istih stranaka ne može istovremeno voditi više od jedne parnice. Sud će drugu tužbu odbaciti kao nedopuštenu, ako utvrdi da parnica u istoj stvari već teče. Sud to najčešće sazna iz prigovora tuženog. Da bi se utvrdilo postojanje dvostruke litispendencije bitan je identitet stranaka i identitet predmeta spora.

Kad je u pitanju identitet stranaka, stranke u obje parnice moraju biti iste.

Predmet spora mora biti isti u obje parnice. On je isti ako je isti tužbeni zahtjev. Dva tužbena zahtjeva su identična ako se njima ostvaruje isti pravozaštitni cilj.

Litispendencija pred stranim sudom. Ako dođe do podnošenja tužbe našem sudu u predmetu povodom kojeg teče parnica pred inostranim sudom, naš sud će na zahtjev stranke prekinuti postupak ako su ispunjena 2 uslova: (1) ako u konkretnom slučaju nije predviđena isključiva jurisdikcija suda u FBiH i (2) ako postoji faktička uzajamnost.

33.7. Cummulatio actionum (objektivna kumulacija)

Kumulacija postoji ako se u jednoj tužbi istakne više tužbenih zahtjeva. Time se ne dovodi u pitanje njihova procesno-pravna samostalnost.

Uslovi za dopuštenost objektivne kumulacije. Norme procesnog prava dozvoljavaju spajanje više tužbenih zahtjeva u istoj tužbi protiv istog tuženog u 2 slučaja:

1. Ako su svi zahtjevi povezani istim činjeničnimm i pravnim osnovom;

2. Ako nisu povezani istim činjeničnim i pravnim osnovom, ali je sud stvarno nadležan za svaki od tih tužbenih zahtjeva i ako se ti zahtjevi raspravljaju u istom postupku.

Povezanost činjeničnim i pravnim osnovom značajna je i za određivanje vrijednosti predmeta spora.

Vrste objektivne kumulacije. Tužbeni zahtjevi u jednoj tužbi mogu biti spojeni kumulativno, eventualno, alternativno, te u vidu fakultas alternative. Kumulativno i eventualno spajanje imaju karakter objektivne kumulacije u pravom smislu riječi, dok su preostala dva samo prividni oblici objektivne kumulacije.

Kumulativno spajanje je najčešće. Tužilac ga koristi kad prema tuženom ističe više tužbenih zahtjeva i traži da sud odluči o svim istaknutim zahtjevima.

Kod eventualnog spajanja tužilac traži odluku o samo jednom tužbenom zahtjevu i to tako što traži da sud prihvati naredni zahtjev ako utvrdi neosnovanost prethodno istaknutog. Tužilac ovu ustanovu koristi kad nije siguran u ostvarenje osnovnog zahtjeva, ili kad ostvarenjem pomoćnog može postići isti pravozaštitni cilj kao i ostvarenjem osnovnog zahtjeva.

Alternativno spajanje dopušteno je samo u sporovima koji nastaju povodom alternativnih obligacija. Tužilac u tužbenom zahtjevu ističe više pravnih posljedica i traži da sud tuženog obaveže na svaku od njih, s tim što se ispunjenjem jedne, udovoljava tužbenom zahtjevu u cjelini.

Procesna facultas alternativa. Tužilac koji traži da mu se dosudi određena stvar, može u toku postupka izjaviti da je voljan da umjesto stvari primi određeni novčani iznos. Takva izjava nema karakter tužbenog zahtjeva, već materijalno-pravne izjave volje. Dakle, plaćanje novčanog iznosa nije obaveza, već pravo tuženog - facultas alternativa. Zato je facultas alternativa prividni oblik kumulacije.

33.8. Preinačenje tužbe (modificatio, mutatio)

Pojam mutabiliteta tužbe. Pod preinačenjem tužbe u kvalitativnom smislu podrazumijeva se promjena elemenata putem kojih se određuje identitet tužbe. Preinačenje može biti objektivno i subjektivno, u zavisnosti od toga da li se promjene tiču predmeta spora ili tuženog kao stranke.

Objektivna modifikacija. Prema odredbama našeg procesnog prava, preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva. Npr.tužilac ustaje tužbom u kojoj zahtjev upravlja na ispunjenje kupoprodajnog ugovora, tako što traži isporuku ugovorene količine robe. U toku parnice tužbeni zahtjev preinačuje tako što zahtijeva naknadu štete zbog neispunjenja ugovora.

Kvantitativna i kumulativna modifikacija. U našem pravu posljedice preinačenja tužbe imaju i povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva (kvantitativna modifikacija) i isticanje novog, uz postojeći tužbeni zahtjev (kumulativna modifikacija). Ova dva oblika preinačenja ne dovode do promjene identiteta tužbe.

Subjektivna modifikacija (permutatio personalis). Tužilac može preinačiti tužbu i tako što će umjesto prvobitno tuženog tužiti neko drugo lice. Do ovakvog preinačenja dolazi u situacijama kad se pokaže da je tužilac pogriješio u pasivnoj legitimaciji tuženog. Uslov za subjektivnu modifikaciju je pristanak prvotuženog ali i pristanak novotuženog.

Dopuštenost preinačenja tužbe. Uslovi za dopuštenost su dvojako određeni: pristankom tuženog ili dopuštenjem preinačenja od strane suda.

Nakon što je tužba dostavljena tuženom, za njeno preinačenje koje se tiče predmeta spora (objektivna modifikacija) potreban je i pristanak tuženog. Tuženi se sa preinačenjem može saglasiti izričito ili prećutno - upuštanjem u raspravu o preinačenoj tužbi.

Iz razloga svrsishodnosti, sud može dopustiti preinačenje tužbe bez obzira na protivljenje tuženog.

Subjektivno preinačenje moguće je izvesti samo sa pristankom prvotuženog i novotuženog, i to samo do zaključenja glavne rasprave. Preinačenje prema prvotuženom ima posljedice povlačenja tužbe, a za

povlačenje tužbe je potreban pristanak tuženog od trenutka kad se tuženi upustio u raspravu o meritumu.

 

TOK PARNIČNOG POSTUPKA

34. TOK PARNIČNOG POSTUPKA PRED PRVOSTEPENIM SUDOM

34.1. Pripremanje glavne rasprave

 

Prvostepeni postupak se odvija u 2 faze: priprema glavne rasprave i glavna rasprava. U fazi pripremnog postupka sud ima 2 osnovna zadatka: (1) da utvrdi postojanje procesnih pretpostavki i (2) da pripremi procesnu građu za odlučivanje o predmetu spora. Faza pripremanja glavne rasprave sastoji se od slijedećih procesnih radnji: ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na odgovor, pripremno ročište i zakazivanje glavne rasprave.

 

Prethodno ispitivanje tužbe je obligatorna procesna radnja. U ovoj fazi sud ispituje postojanje pretpostavki koje se tiču same tužbe (potpunost i razumljivost), te procesnih nedostataka na strani suda i stranaka. Sud će tužbu rješenjem odbaciti kao nedopuštenu u 2 slučaja: ako utvrdi da je sud apsolutno nenadležan ili ako je tužba podnesena po isteku prekluzivnog roka.

O procesnim pretpostavkama koje se tiču samog predmeta spora (res iudicata, lis pedens, pravni interes) sud odlučuje tek na pripremnom ročištu.

Odgovor na tužbu je procesna radnja tuženog kojom on zauzima svoj stav prema tužbi i tužbenom zahtjevu. Sud može uz dostavljanje tužbe tuženom naložiti da podnese pismeni odgovor na tužbu. Pritom sud određuje i rok za odgovor, koji ne može biti duži od 15 dana od dostave tužbe.

Podnošenjem odgovora na tužbu tuženi zauzima aktivan stav u parnici i samim tim onemogućava donošenje presude zbog izostanka ako propusti doći na ročište. Na osnovu odgovora na tužbu sud cijeni da li je potrebno zakazati pripremno ročište, ili se odmah može zakazati ročište za glavnu raspravu.

Pripremno ročište. Sud po pravilu održava pripremno ročište uvijek kad to ocijeni svrsishodnim radi što potpunije pripreme glavne rasprave.

Na pripremnom ročištu sud uz saradnju stranaka preispituje postojanje uslova za nesmetan tok parnice i prikuplja procesnu građu potrebnu za raspravljanje i odlučivanje. Sud odlučuje i o ranije pomenutim  procesnim pretpostavkama koje se tiču predmeta spora (res iudicata, lis pedens, pravni interes).

Nakon što je utvrdio da ne postoje procesne smetnje za dalji tok postupka, sud pristupa razjašnjenju pitanja koja se tiču predmeta spora: razjašnjenje suštine spora, sređivanje procesne građe, razdvajanje spornog od nespornog, te koja se dokazna sredstva mogu upotrijebiti za dokazivanje spornih činjenica. Sud dakle ne izvodi dokaze na pripremnom ročištu, već samo odlučuje koji će se dokazi pribaviti. Dokazi se izvode na glavnoj raspravi, na kojoj sud i odlučuje koji dokazi će biti izvedeni. Od ovog pravila postoji izuzetak: na pripremnom ročištu je dopušteno izvođenje dokaza putem vještaka i uviđajem, ako se tome ne protivi ni jedna stranka, a sud smatra da je izvođenje dokaza neophodno.

Na pripremnom ročištu se parnica može i okončati. Sud može donijeti presudu na osnovu priznanja, na osnovu odricanja, te presudu zbog izostanka. Osim toga, parnica se na pripremnom ročištu može okončati i sudskim poravnanjem.

Zakazivanje glavne rasprave je procesna radnja suda kojom se okončava pripremna faza postupka. U sporovima koji nisu složeni i u sporovima u kojima postupa sudija pojedinac, glavna rasprava se zakazuje odmah nakon ispitivanja tužbe. Ročište za glavnu raspravu se zakazuje tako da se strankama ostavi dovoljno vremena za pripremu, a najmanje 8 dana od dana prijema poziva. Ovo pravilo je u službi načela kontradiktornosti postupka i mora biti striktno poštivano.

Predsjednik vijeća u funkciji suda. Predsjednik vijeća ovlašten je da odlučuje: o stupanju prethodnika u parnicu, o učešću umješača, o obezbjeđenju dokaza, o preinačenju tužbe, povlačenju tužbe, prekidu ili mirovanju postupka, spajanju i razdvajanju parnice, o zakazivanju ročišta i određivanju sudskih rokova, o povratu u prijašnje stanje itd.

34.2. Glavna rasprava  Značaj. Glavna rasprava je u načelu obligatoran stadij u razvoju postupka. Ona je primarno u funkciji utvrđivanja činjeničnog osnova presude. Na njoj se odlučuje i o svim pitanjima procesno-pravne prirode koja nisu riješena tokom pripremnog postupka.

Načelo jedinstva (koncentracije) glavne rasprave. U praksi se rasprava obično odvija na više ročišta. Bez obzira na njihov broj, sva ročišta zajedno čine jedinstvenu glavnu raspravu.

Eventualna maxima važila je u starijim sistemima a to je strogo zakonsko upravljanje postupkom. Stranke su bile prisiljene da iznose sva napadna i odbrambena sredstva, radi eventualnosti da zatrebaju. Ustanova eventualne maksime napuštena je uvođenjem sudskog upravljanja postupkom.

Arbitrarni (diskrecioni) red. U sistemu sudskog upravljanja postupkom, procesne norme samo okvirno određuju osnovne faze postupka, a sudu prepuštaju oblikovanje parnice obzirom na okolnosti konkretnog slučaja.

Upravljanje glavnom raspravom podijeljeno je između predsjednika vijeća i vijeća, a u korist predsjednika koji je primus inter pares. Predsjednik vijeća rukovodi glavnom raspravom kako u procesnom, tako i u materijalno-pravnom pogledu.

U procesnom smislu, rukovođenje podrazumijeva da predsjednik otvara i zaključuje glavnu raspravu, saslušava svjedoke i vještake, daje i oduzima riječ strankama, stara se o održavanju reda na ročištu, diktira sadržaj rasprave u zapisnik itd.

Predsjednik vijeća se brine i o održavanju reda u sudnici.

Sve odluke koje se tiču upravljanja postupkom donosi vijeće (npr.odluke kojima se određuje izvođenje dokaza, isključenje javnosti, odlaganje ročišta, zaključivanje ročišta, ponovno otvaranje ročišta itd).

Glavna rasprava se zaključuje kad vijeće ocijeni da je predmet dovoljno raspravljen da se o njemu može odlučivati.

34.3. Dostavljanje   Dostavljanje je procesno-pravna djelatnost uručivanja pismena adresatima kojima su upućeni. Dostavljanje vrši sud po službenoj dužnosti.

Način dostavljanja. Sud po pravilu dostavljanje vrši preko pošte, a moguće ga je obaviti preko određenog radnika u sudu, nadležnog općinskog organa, sudske policije i neposrednim uručenjem pismena u sudu.

Adresat dostavljanja. Procesne radnje suda koje zahtijevaju dostavljanje dostavljaju se lično, tj.uručuju se neposredno adresatu. Među njima su najvažnije tužbe, pravni lijekovi i sudske odluke.

Obično dostavljanje dozvoljava da se pismeno uruči nekom drugom licu umjesto adresata, ali sa dejstvom dostave adresatu.

Predaja pismena zakonskom zastupniku, odnosno punomoćniku stranke ima karakter ličnog dostavljanja. Predaja pismena stranci umjesto njenom zakonskom zastupniku ne proizvodi dejstva. Međutim, predaja pismena stranci umjesto njenom punomoćniku predstavlja relativno bitnu povredu parničnog postupka.

Dostavljanje oglašavanjem dopušteno je samo: (1) kad sud postavi privremenog zastupnika tuženom čije je boravište nepoznato, (2) kad stranka promijeni adresu a o tome ne obavijesti sud. Odbijanje prijema pismena. Kad adresat odbije da primi pismeno, dostavljač će ga ostaviti u stanu ili radnim prostorijama adresata, ili će pismeno ostaviti na vratima stana ili prostorije. Time se smatra da je dostavljanje izvršeno.

Punomoćnik za prijem pismena određuje se samo u svrhu prijema pismena u ime stranke (stranke koje se nalaze u inostranstvu

Dostavnica je isprava kojom se dokazuje da je dostavljanje izvršeno.

Neuredno dostavljanje Dostavljanje je neuredno ako je pismeno uručeno pogrešnom adresatu. Nedostaci u dostavljanju mogu se sanirati po 2 osnova:

a) pristankom stranke prema kojoj je izvršena povreda dostavljanja;

b) kada sud smatra da je cilj dostavljanja postignut bez obzira na povrede pravila o dostavljanju.

34.4. Zastoj (diskontinuitet) u postupku  Zastoj je procesnopravna situacija u kojoj parnica ne može da se odvija u pravcu okončanja. Obzirom na razloge koji ga izazivaju, razlikuju se 2 vrste zastoja: prekid postupka i mirovanje postupka. Obje vrste spadaju u procesno-pravne diskontinuitete i proizvode procesno-pravno dejstvo.

Prekid postupka je vrsta zastoja do koje dolazi kad se u toku parnice pojave smetnje čije postojanje onemogućava nesmetano odvijanje parnice. Obzirom na prirodu tih smetnji razlikuju se obligatorni i fakultativni prekid postupka. Činjenice koje obligatorno izazivaju prekid postupka su:

1. Smrt stranke ili gubitak parnične sposobnosti2. Kad zakonski zastupnik stranke umre ili prestane mu ovlaštenje

za zastupanje, a stranka nije imala punomoćnika u parnici;3. Prestanak postojanja ili zabrana rada stranke koja je pravno lice;4. Kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka;5. Kad prestane rad suda zbog rata ili drugih uzroka;6. Kad je to određeno drugim zakonom.

Fakultativni razlozi su:

1. Ako sud odluči da ne rješava sam o prethodnom pitanju;2. Ako odluka o tužbenom zahtjevu zavisi od ishoda krivičnog

postupka, 3. Ako je stranka na području koje je zbog vanrednih okolnosti

odsječeno od suda.

Sud uvijek prekida postupak:

- ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju;

- ako se stranka nalazi na području koje je zbog vanrednih događaja odsječeno od suda.

Odluka o prekidu postupka koja je donesena na osnovu obligatornih razloga za prekid, ima deklaratorni karakter. Ako se radi o fakultativnim razlozima, odluka ima konstitutivni karakter.

Procesno-pravno dejstvo prekida prvenstveno se sastoji u tome što procesne radnje ne proizvode dejstva dok je postupak u prekidu. Zatim, sud za vrijeme prekida ne može donositi nikakve odluke. Strankama se ne može ni dostaviti, jer u trenutku prekida prestaju teći svi zakonski i sudski rokovi.

Nastavak prekinutog postupka nastupa nakon otklanjanja smetnje koja je izazvala prekid. Da li će do nastavka zaista i doći, zavisi od volje stranaka,

Mirovanje postupka je posljedica određenog držanja stranaka u parnici. Do mirovanja može doći usljed pasivnog držanja stranaka u parnici:

1. Ako obje stranke izostanu sa ročišta ili dođu na ročište, ali odbiju da raspravljaju;

2. Kad jedna stranka izostane, a druga predloži mirovanje postupka;

3. Kad na ročište dođe samo tužilac,

Dejstvo mirovanja. Mirovanje postupka proizvodi iste posljedice kao i prekid, s tom razlikom što zakonski rokovi kod mirovanja ne prestaju teći kao kod prekida postupka. Stanje mirovanja obligatorno traje 3 mjeseca, Nakon isteka ovog roka, ukoliko ni jedna od stranaka ne traži nastavak postupka, smatra se da je tužilac povukao tužbu.

 

35. DOKAZIVANJE

35.1. Pojam i funkcija  Dokazivanje predstavlja djelatnost uobličenu procesnim normama, u kojoj učestvuje sud, stranke i ostali učesnici u postupku, a koja obuhvata prikupljanje dokaza, izvođenje dokaza i ocjenu dokaza. U našem pravu je sud osnovni subjekt dokazivanja. Dužnost suda je da istinito i potpuno utvrdi sve sporne pravno

relevantne činjenice,Kao procesna djelatnost, dokazivanje obuhvata slijedeće elemente: predmet dokazivanja, teret dokazivanja, dokazna sredstva, izvođenje dokaza, ocjenu dokaza.

35.2. Predmet dokazivanja  Predmet dokazivanja su pravno relevantne činjenice. To su činjenice za koje norme materijalnog prava vežu određene pravne posljedice.Obzirom da sud vrši pravnu kvalifikaciju spora, njegova primarna dužnost je da utvrđuje koje činjenice treba da budu predmet dokazivanja.

Stavovi iskustva su proizvod svakodnevnog čovjekovog iskustva o određenim činjenicama, ili su rezultat naučnog istraživanja Ti stavovi imaju dvostruku funkciju:

1. Mogu biti sastavni dio pravne norme, kad su u funkciji izvođenja pravnog zaključka (supsumcije);

2. Mogu služiti za utvrđivanje činjenica, tj. za izvođenje činjeničnog zaključka o tačnosti spornih činjenica.

Pravna pravila. U načelu su samo činjenice predmet dokazivanja. Pravilo da pravne norme nisu predmet dokazivanja važi i kad je u pitanju primjena stranog prava. Sud je obavezan da strano pravo sazna po službenoj dužnosti.

Potrebna dokazivanja. U parničnom postupku sud u osnov odluke određene činjenice uzima bez dokazivanja. To su:

- priznate činjenice;

- općepoznate činjenice;

- pretpostavljene činjenice;

- činjenice utvrđene krivičnom presudom.

Priznate činjenice. Priznanje činjenica postoji kad jedna stranka izjavljuje da su činjenične tvrdnje druge stranke tačne, Izjavu o priznanju stranka može dati usmeno na ročištu, ili pismeno izvan ročišta.

Procesno-pravno dejstvo priznanja se sastoji u tome što se priznate činjenice ne dokazuju.

Općepoznate činjenice (notoria) se po pravilu ne dokazuju. Notorne činjenice su činjenice koje su poznate širem krugu ljudi, pa time i sudu pred kojim takve činjenice mogu da se pojave kao pravno relevantne.

Privatno znanje sudije. Saznanja do kojih sudija dolazi izvan vršenja sudske funkcije (tzv.privatno znanje sudije) ne oslobađa obaveze dokazivanja. Dakle, privatno znanje sudije je bez procesno-pravnog značaja.

Pravne pretpostavke (praesumptio iuris) su činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja. Razlikuju se 2 vrste pravnih pretpostavki: oborive i neoborive.

Neoborive pretpostavke (praesumptiones iuris et de iure) nisu pretpostavke u pravom smislu. To su ustvari pravila materijalnog prava.

Pravne pretpostavke u pravom smislu su samo oborive pretpostavke (praesumptiones iuris tantum).

Indicije. Indicije su posredno relevantne činjenice iz kojih se izvodi zaključak o tačnosti pravno relevantnih činjenica. Indicije se ne mogu smatrati pretpostavkama, već vrstom posrednih dokaza, jer sud koristi indicije u svrhu dokazivanja pravno relevantnih činjenica onda kad ne raspolaže neposrednim dokazima. Sud mora u potpunosti biti ubijeđen u istinitost činjenica koje su u funkciji indicije,

 

 

 

 

35.3. Teret dokazivanja (onus probandi)

 

 

Pojam. Prezentiranje procesne građe - činjenica i dokaza odvija se u okviru zahtjeva koje postavljaju raspravno i istražno načelo. Dakle, ako stranke ne ponude dovoljno dokaza za pravilno utvrđivanje činjenica, sud je dužan da označi i dopuni dokazna sredstva. Ako rezultati izvedenih dokaza ne daju osnova za izvođenje činjeničnog zaključka o tačnosti spornih činjenica, sud će primijeniti pravila o teretu dokazivanja - presudu će donijeti na štetu one stranke koja nije bila u stanju pružiti dokaze koji bi kod suda stvorili uvjerenje u istinitost njenih činjeničnih tvrdnji.

 

Preraspodjela tereta dokazivanja. ZPP ne sadrži opća pravila o preraspodjeli tereta dokazivanja između stranaka. U krivičnom postupku se ovaj problem rješava u skladu sa principom prezumpcije nevinosti.

 

U građanskom pravosuđu, najvažnija pravila o preraspodjeli tereta dokazivanja su obuhvaćena u 3 maksime:

1. Teret dokaza leži na stranci koja nešto tvrdi, a ne na onoj koja poriče;

2. Ako tužilac ne dokaže tvrdnje na kojima zasniva svoj zahtjev, tuženi se oslobađa;

3. Ulaganjem prigovora, tuženi postaje tužilac u pogledu dokazivanja tvrdnji iz tih prigovora.

 

Predmet dokazivanja (thema probandi). Sve činjenice koje se javljaju kao predmet dokazivanja se u pravnoj teoriji dijele u 4 grupe:

1. činjenice kojima se pravo stvara - dokazuje stranka koja se na njih poziva, a to je najčešće tužilac;

2. činjenice kojima se pravo mijenja (modificira) - dokazuje tuženi (npr. da je produžen rok za ispunjenje ugovora);

3. činjenice kojima se pravo gasi - dokazuje tuženi (npr.da je protekao rok zastare, da je dug plaćen itd);

4. činjenice kojima se sprečava nastanak prava - dokazuje stranka koja se na njih poziva, a to je najčešće tuženi.

 

35.4. Dokaz (probatio)

 

Vrste dokaza. Dokaz kao pojam se upotrebljava u značenju dokaznog sredstva, dokazne građe, dokaznog osnova ili dokazne činjenice itd. Međutim, značajno je razlikovati pojmove dokaznih činjenica i dokaznih sredstava.

 

Dokazne činjenice (dokazni osnov) su sve one činjenice iz kojih sud crpi saznanje na osnovu kojeg izvodi zaključak o tačnosti pravno-relevantnih činjenica. Dokazna sredstva su određeni izvori iz kojih se crpi to saznanje. Npr. svjedok je dokazno sredstvo, a sadržaj njegovog svjedočenja je dokazna činjenica ili dokazni osnov.

 

U teoriji se dokazi dijele na stroge ili dokaze u užem smislu i posvjedočenja, kao dokaze u širem smislu. Obzirom na vezu između dokaznih činjenica i predmeta dokazivanja, dokazi se dijele na nesporedne i posredne.  Posredni dokazi ili indicije ne dopuštaju mogućnost izvođenja neposrednog zaključka o postojanju pravno relevantnih činjenica, već je potrebna dodatna misaona operacija koju sud izvodi po pravilima logike i općeg životnog iskustva. Zato dokazivanje putem indicija nije poželjno, jer je nepouzdano.

 

Obzirom na način njihovog pribavljanja, posredni i neposredni dokazi se dijele na izvorne i izvedene. Npr. sadržaj iskaza svjedoka koji pred

sudom svjedoči o onome što mu je poznato iz vlastitog saznanja je izvoran dokaz, dok je sadržaj iskaza svjedoka o činjenicama koje je saznao na osnovu pričanja drugih izveden dokaz. Sadržaj oba iskaza spada u neposredne dokaze, jer se neposredno odnose na pravno relevantne činjenice.

 

35.5. Dokazna sredstva (media, instrumentum probandi)

 

Prema vrsti izvora dijele se na lična i stvarna. Lična sredstva su svjedoci, vještaci i saslušanje stranaka, a u stvarne spadaju isprave i predmeti uviđaja. 

 

Svjedoci. Svjedok u postupku je svaka osoba koja pred sudom iskazuje svoje saznanja o određenim čnjenicama. Obično su to događaji iz prošlosti o kojima se saznanje više ne može steći opažanjem. Bitno je naglasiti da svjedok sudu saopštava svoje saznanje, ali ne i mišljenje kao vrijednosni sud.

 

Svjedok obično saopštava sudu svoje saznanje o činjenicama do kojih dolazi neposrednim čulnim opažanjem. Iskaz svjedoka je relevantan i onda kad sudu saopštava saznanje do kojeg nije došao neposredno, nego tek posredstvom drugih lica. Pravilo koje ne dozvoljava svjedočenje "po čuvenju" je napušteno u većini procesno-pravnih sistema, osim u angloameričkom.

 

Jedno od najvažnijih pravila dokaznog postupka u angloameričkom pravu je institut "hearsay" (dokaz po čuvenju), koji se primjenjuje i u parničnom i u krivičnom postupku. Prema tom pravilu, svjedok može svjedočiti samo o činjenicama koje je neposredno saznao čulnim opažanjem. Nije mu dopušteno da ponavlja ono što mu je neko treći rekao o tim činjenicama, niti da podnese pismeni iskaz u kome to lice

daje opis činjenica o kojima svjedok svjedoči. U oba slučaja to je hearsay (rekla-kazala) dokaz i kao takav je, uz određene izuzetke, nedopustiv u angloameričkom sudskom postupku.

 

Sposobnost i dužnost svjedočenja. U načelu je svaka fizička osoba sposobna da se pojavi u funkciji svjedoka. Uzrast, zdravstveno stanje, zainteresiranost i druge okolnosti same po sebi nemaju uticaja na sposobnost da se bude svjedok, ali imaju značaj kod ocjene dokazne snage svjedokovog iskaza.

 

Mogućnost pojavljivanja u svojstvu svjedoka u konkretnoj parnici razlikuje se od opće sposobnosti da se bude svjedok. Naime, u svojstvu svjedoka u konkretnoj parnici ne može se pojaviti osoba koja je u istoj parnici sudija, stranka ili zakonski zastupnik stranke.

 

Dužnost svjedočenja je opća, za sva lica pod jurisdikcijom domaćih sudova. U tu dužnost spada obaveza odazivanja na poziv suda, davanja iskaza pred sudom, te istinitog svjedočenja. Za lažno svjedočenje je propisana krivična odgovornost. ZPP nije predvidio mogućnost svjedočenja pod zakletvom. Inače, u uporednom pravu postoje 2 sistema sudske zakletve: promisorni i asertoni.

 

Ograničenja svjedočenja tiču se samo dužnosti davanja iskaza, ali ne i dužnosti odazivanja pozivu suda. Od dužnosti svjedočenja oslobađaju se:

1. lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja službene ili vojne tajne, dok ga nadležni organ ne oslobodi ove dužnosti. O ovom razlogu sud vodi računa po službenoj dužnosti;

2. lice koje bi u funkciji svjedoka moglo svojim iskazom dovesti u pitanje integritet profesije (punomoćnik, ispovjednik, advokat ili ljekar);

 

Osim potpunog oslobađanja od dužnosti svjedočenja, u pojedinim slučajevima svjedok ima pravo uskratiti odgovor na pojedina pitanja. Uskraćivanje odgovora na pojedina pitanja moguće je samo iz važnih razloga i to naročito ako bi svjedok odgovorom na to pitanje izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili krivičnom gonjenju sebe ili svoje srodnike.

 

Svjedok ne može zbog opasnosti od imovinske štete uskratiti svjedočenje o pravnim poslovima pri kojima je bio prisutan kao pozvani svjedok.

 

Saslušanje svjedoka je procesna radnja koja se izvodi u određenoj procesno-pravnoj formi. Ta forma određena je prvenstveno zahtjevima načela neposrednosti, usmenosti i javnosti. Prilikom ispitivanja svjedok ima pravo na upotrebu vlastitog jezika. Osim toga, ima pravo na naknadu troškova i izmakle dobiti. Izjavu svjedoka sud ocjenjuje po načelu slobodne ocjene dokaza.

 

Vještak je stručno lice koje se javlja u funkciji dokaznog sredstva, u situacijama kad je za utvrđenje određenih činjenica potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Sadržaj vještačenja u svakom konkretnom slučaju utvrđuje sud, obzirom na prirodu i karakter činjenica koje su predmet dokazivanja. U tom smislu moguće je da:

1. Vještak samo utvrđuje određene činjenice - npr. kad ljekar utvrđuje tjelesne povrede oštećenog u sporu za naknadu štete;

2. Vještak upozna sud sa osnovnim pravilima jedne naučne oblasti ili struke, a koja su relevantna za pravilno saznanje određenih činjenica;

3. Vještak izvodi zaključke iz činjenica koje mu se prezentiraju - npr. vještak daje mišljenje da li isporučena roba odgovara ugovorenom kvalitetu;

4. Najčešće sadržaj vještačenja obuhvata i utvrđivanje određenih činjenica i istovremeno izvođenje zaključaka iz tih činjenica. Vještak faktički obavlja ono što bi radio sud da je raspolagao stručnim znanjem. Međutim, sadržaj vještačenja ne zamjenjuje niti potiskuje aktivnost suda na području utvrđivanja činjenične osnove za donošenje odluke.

 

Za razliku od vještaka, svjedok stručnjak je lice koje sudu saopštava svoje saznanja o činjenicama iz prošlosti, s tim što su takva saznanja zasnovana na posebnom stručnom znanju.

 

U funkciji vještaka može se pojaviti svako lice koje raspolaže potrebnim stručnim znanjem, a vještačenje se može povjeriti i odgovarajućoj stručnoj ustanovi. Vještaci se prvenstveno određuju iz reda stalnih sudskih vještaka. Vještačenje najčešće vrši jedan vještak, a sud može odrediti 2 ili više vještaka ako ocijeni da je vještačenje složeno.

 

Položaj vještaka u postupku određen je činjenicom da se vještak smatra dokaznim sredstvom i u tom smislu se ne razlikuje od bilo kojeg drugog dokaznog sredstva. Obzirom da sadržaj vještačenja po svom krajnjem dometu zadire u određene prerogative suda, on može biti izuzet iz istih razloga kao i sudija.

 

Za razliku od svjedočenja, opća dužnost vještačenja ne postoji, jer je vještak zamjenjiv. Dužnost vještačenja obuhvata dužnost odazivanja na poziv suda i dužnost iznošenja nalaza i mišljenja. Zbog neispunjenja ove dužnosti, vještaku se mogu izreći samo novčane sankcije, dok svjedok može biti prinudno doveden, pa i zatvoren do 30 dana.

 

Izvođenje i ocjena vještačenja. Vještak svoj nalaz i mišljenje po pravilu iznosi usmeno na raspravi, s tim što mu sud može odrediti da u

određenom roku prije rasprave podnese pismeno svoj nalaz i mišljenje, koje uvijek mora biti obrazloženo.

 

Vještačenje se može obnoviti sa istim ili drugim vještacima u slijedećim slučajevima:

1. ako se nalazi 2 ili više vještaka o istom pitanju bitno razlikuju;2. ako je nalaz vještaka nejasan, nepotpun ili protivrječan sam sa

sobom, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka;

3. ako se pojavi osnovana sumnja u pravilnost datog mišljenja. Ovdje se radi o primjeni tzv.nadvještačenja ili supervizije, koja se povjerava specijaliziranim ustanovama (institutima).

 

Mišljenje vještaka sud ocjenjuje po načelima slobodne ocjene dokaza. Sud je dužan u obrazloženju iznijeti razloge, bilo da usvaja ili odbija mišljenje vještaka.

 

Saslušanje stranaka kao dokazno sredstvo. Kao posljedica uvođenja slobodne ocjene dokaza, umjesto instituta stranačkih zakletvi, funkciju posebnog dokaznog sredstva dobilo je saslušanje stranaka. Saslušanje stranaka kao dokazno sredstvo neophodno je razlikovati od informativnog saslušanja stranaka. U funkciji informativnog saslušanja, stranke se pojavljuju kao subjekti parničnog postupka.

 

Do saslušanja stranaka u funkciji dokaznog sredstva dolazi tek na kraju glavne rasprave. Izjave koje stranka daje u funkciji dokaznog sredstva nemaju karakter procesnih radnji. Kad je u pitanju pravno lice, saslušava se njegov zastupnik.

 

Stranke su supsidijarno dokazno sredstvo, jer sud može izvesti dokaz saslušanjem stranaka samo ako nema drugih dokaza ili kada i pored izvedenih drugih dokaza nađe da je to potrebno za utvrđivanje važnih činjenica. Obzirom da su stranke zainteresirane za ishod odlučivanja, stranke se smatraju najnepouzdanijim izvorom saznanja.

 

Izvođenje dokaza saslušanjem stranaka je procesno uobličeno kao i saslušanje svjedoka. Sud dokaz izvodi saslušanjem obiju stranaka. On može saslušati samo jednu stranku:

- ako se druga stranka ne odazove pozivu ili uskrati davanje iskaza;

- ako saslušanje druge stranke nije moguće.

 

Prema stranci koja se nije odazvala pozivu se ne mogu primjenjivati nikakve prinudne mjere, niti se stranka može prinuditi na davanje iskaza jer iskaz dat pod takvim okolnostima ne bi mogao imati nikakvu dokaznu vrijednost. Za davanje lažnog iskaza stranka u funkciji dokaznog sredstva odgovara kao i svjedok.

 

Isprave spadaju u stvarna dokazna sredstva. Pod ispravama se podrazumijeva svaki fizički predmet na kome je određenim znacima zapisana neka misao. Dokazni osnov kod isprava je uvijek njihov sadržaj, za razliku od predmeta uviđaja, gdje predmet sam po sebi predstavlja dokazni osnov.

 

Razlikuje se više vrsta isprava, u zavisnosti od kriterija koji se uzima u razmatranje. Među najvažnijim kriterijima su sadržaj isprave, forma isprave i izdavalac isprave.

 

Obzirom na sadržaj, isprave se dijele na dispozitivne ili konstitutivne i dokazne ili dokumentarne. Prve su usmjerene na zasnivanje, promjenu ili prestanak nekog pravnog odnosa, a druge na dokazivanje određenih činjenica.

 

Obzirom na formu, isprave mogu biti konstitutivne i deklarativne. Konstitutivni karakter imaju one isprave čije je postojanje uslov punovažnosti izjave volje koja je u ispravi opredmećena (npr.formalni ugovori). S druge strane, deklarativna izjava nije sama po sebi uslov punovažnosti izjave volje koja je u njoj sadržana.

 

Obzirom na izdavaoca, isprave se dijele na javne i nejavne (privatne). Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni organ u granicama svoje nadležnosti i koja je u propisanoj formi. U privatne isprave spadaju one isprave koje ne zadovoljavaju navedene kriterije.

Sadržaj javne isprave smatra se istinitim dok se ne dokaže suprotno. Inostrane javne isprave imaju istu dokaznu snagu kao i domaće, pod uslovom da su propisno ovjerene i pod uslovom reciprociteta.

 

Uviđaj je procesno-pravna forma koja omogućava da sud neposrednim opažanjem dođe do pravno relevantnih činjenica. Dokazno sredstvo kod uviđaja je predmet uviđaja. Uviđaj se obično vrši uz učešće vještaka.

 

35.6. Obezbjeđenje dokaza

 

Svrha. Obezbjeđenje dokaza je procesnopravna ustanova koja omogućava izvođenje određenih dokaza u slučajevima kad bi izvođenje tih dokaza kasnije postalo otežano ili čak i onemogućeno.

 

Pretpostavke obezbjeđenja dokaza su:

da postoji opasnost da se dokaz neće moći izvesti ili da će njegovo izvođenje kasnije biti otežano;

da postoji prijedlog za obezbjeđenje dokaza.

Predlagač je u prijedlogu dužan da navedene činjenice koje se trebaju dokazati, dokaze koje treba izvesti i naročito razloge zbog kojih smatra da se kasnije dokaz neće moći izvesti ili će njegovo izvođenje biti otežano.

 

Postupak obezbjeđenja. Obezbjeđenje dokaza se može tražiti prije parnice, u toku parnice, pa i nakon pravosnažnosti presude ako je obezbjeđenje dokaza potrebno povodom postupka o vanrednom pravnom lijeku. Ako se obezbjeđenje dokaza traži prije pokretanja postupka, nadležan je prvostepeni sud na čijem području se nalazi stvar koju treba razgledati, odnosno boravište lica koje treba saslušati. Ako je prijedlog stavljen u toku parničnog postupka, nadležan je sud pred kojim se vodi postupak. Prijedlog se dostavlja na izjašnjenje suprotnoj strani, ako je ona poznata. Ako postoji opasnost od odlaganja, sud može donijeti rješenje o obezbjeđenju dokaza i prije izjašnjenja suprotne strane.

 

Protiv rješenja kojim se prihvata prijedlog za obezbjeđenje dokaza nije dozvoljena žalba. Isto važi i za rješenje kojim se odlučuje da izvođenje dokaza započne prije nego što se rješenje dostavi protivniku.

 

35.7. Izvođenje i ocjena dokaza

 

Izvođenje dokaza u širem smislu obuhvata: predlaganje dokaznih sredstava, odlučivanje o izvođenju dokaza i sam čin izvođenja dokaza.

 

Predlaganje dokaza je dužnost koju dijele i stranke i sud. Dužnost prezentiranja dokaza je primarno na strankama, ali sud nije vezan za dokaze koje mu stranke nude.

 

Odlučivanje o izvođenju predloženih dokaza je u isključivoj nadležnosti suda. Pritom sud treba da utvrdi: da li je činjenica čije se dokazivanje predlaže pravno relevantna, da li zahtijeva dokazivanje, te da li je ponuđeno dokazno sredstvo podobno za tu svrhu.

 

O tome koji će se dokazi izvesti odlučuje vijeće na glavnoj raspravi u formi rješenja. Protiv rješenja kojim se izvođenje dokaza određuje ili odbija nije dopuštena posebna žalba. Sud nije vezan za svoje rješenje o izvođenju dokaza - on može odustati od upotrebe određenog dokaza ako rezultati dokazivanja ukazuju da je njegovo izvođenje nepotrebno ili nezakonito.

 

Dokazi se po pravilu izvode na glavnoj raspravi. Samo izuzetno, kad za to postoje važni razlozi, vijeće može odlučiti da se određeni dokazi izvedu na posebnom ročištu pred predsjednikom vijeća ili pred sudijom zamoljenog suda. U toku pripremanja glavne rasprave predsjednik vijeća može da izvede dokaz uviđajem izvan suda, ako se s tim saglase obje stranke.

 

Ocjena dokaza vrši se isključivo od strane suda, po načelu slobodne ocjene dokaza i to tako što sud cijeni svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

 

36. PARNIČNI TROŠKOVI

 

36.1. Pojam

 

Parnični troškovi su izdaci učinjeni u toku i povodom parničnog postupka. U njih spadaju izdaci za sudske takse i izdaci izazvani neposredno radnjama u parnici i povodom parnice (npr.lični troškovi stranaka, troškovi i nagrade punomoćnika, troškovi izvođenja i obezbjeđenja dokaza, putni troškovi i dnevnice sudskih službenika, troškovi uviđaja itd).

 

Obaveze na ime sudskih taksi regulišu se Zakonom o sudskim taksama, čiji sastavni dio je i taksena tarifa. Takseni obveznik je lice koje pokreće postupak, odnosno lice u čijem interesu se preduzimaju procesne radnje.

 

36.2. Funkcija parničnih troškova

 

Sve parnične troškove snose stranke. Svaka stranka unaprijed snosi troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama, a u krajnjem rezultatu snosi ih ona stranka koja je izgubila parnicu. Obaveze koje nastaju na osnovu plaćanja parničnih troškova ne smiju biti prepreka za traženje i ostvarivanje pravne zaštite. Neplaćanje ili nedovoljno plaćanje takse ne može biti smetnja za pokretanje i tok postupka, ali se može zahtijevati prinudno izvršenje ako stranka odbije platiti taksu.

 

36.3. Prethodno snošenje parničnih troškova

 

Svaka stranka prethodno snosi troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama. Ako obje stranke predlažu isti dokaz, ili ga sud određuje po službenoj dužnosti, iznos troškova u jednakim dijelovima polažu obje

stranke. Ako je po službenoj dužnosti odredio izvođenje dokaza, sud može odrediti da troškove plati samo jedna stranka.

 

Svjedok i vještak moraju zahtijevati naknadu odmah nakon saslušanja. U suprotnom gube pravo na naknadu. Dužnost suda je da ih na ovo upozori.

 

Ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen, sud će odustati od izvođenja dokaza ali ga to ne oslobađa obaveze da sporne činjenice utvrđuje drugim dokazima. U sporovima u kojima je jače izraženo načelo inkvizitornosti, ako stranke ne polože dužni iznos, troškovi izvođenja dokaza isplatiće se iz sredstava suda.

 

36.4. Konačno snošenje parničnih troškova

 

Osnovni kriterij je kriterij uspjeha u parnici. Stranka koja je izgubila parnicu u cjelosti snosi svoje vlastite troškove i nadoknađuje troškove suprotne stranke. Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova. Obaveza na uzajamnu naknadu postoji onda kad je razlika u uspjehu znatna.

 

Što se tiče suparničara, po pravilu svaki od njih snosi jednak dio troškova. Ako postoji znatna razlika u pogledu njihovog udjela u predmetu spora, sud će obzirom na visinu tih udjela srazmjerno podijeliti i troškove.

 

U sporovima u kojima učestvuju u ulozi stranke, javni tužilac i ombudsmen imaju pravo na naknadu troškova, ali ne i na nagradu.

Kad se javljaju u ulozi trećeg lica, njihovi troškovi se podmiruju iz budžetskih sredstava.

 

36.5. Ostali kriteriji naknade parničnih troškova

 

Neovisno od ishoda parnice, stranka je dužna da protivnoj stranci nadoknadi troškove koje je prouzrokovala zloupotrebom procesnih prava, svojom krivicom ili slučajem koji se njoj dogodio.

 

Naknada se odnosi samo na nužne troškove, tj. troškove koji su bili neophodni za vođenje parnice. O kojim troškovima se u konkretnom slučaju radi odlučuje sud uzimajući u obzir sve okolnosti. Nagrada advokatu se određuje prema advokatskoj tarifi.

 

Tužilac koji je povukao tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo odmah nakon što je tuženi ispunio svoju obavezu. Stranka koja odustane od pravnog lijeka je dužna suprotnoj stranci nadoknaditi troškove nastale u postupku povodom pravnog lijeka. Zahtjev za naknadu troškova može se staviti u roku od 15 dana od dana prijema obavještenja o odustanku, odnosno o povlačenju tužbe.

 

Ako je parnica završena sudskim poravnanjem, svaka stranka podmiruje svoje troškove ako drugačije nije dogovoreno. Troškovi neuspjelog poravnanja ulaze u parnične troškove.

 

36.6. Odlučivanje o naknadi

 

Sud o naknadi parničnih troškova odlučuje bez raspravljanja i to samo na prijedlog stranaka. Zahtjev za naknadu stranke mogu staviti najkasnije do okončanja rasprave. Odluka o troškovima po pravilu je sastavni dio presude o meritumu. Posebnim rješenjem se odlučuje o naknadi troškova samo ako pravo na naknadu ne zavisi od odluke o glavnoj stvari.

 

U postupku povodom pravnih lijekova, odluka o naknadi troškova zavisi od stava višeg suda prema žalbi. Ako odbaci ili odbije pravni lijek, viši sud neposredno odlučuje i o troškovima tog pravnog lijeka. Ako preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, ili je ukine i odbaci tužbu, viši sud će odlučiti o troškovima cijelog postupka. Ako ukine odluku i predmet vrati na ponovno suđenje, ostaviće da se o troškovima postupka povodom pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

 

Odluka o troškovima u presudi može se pobijati samo žalbom protiv rješenja, ukoliko se istovremeno ne napada i odluka o tužbenom zahtjevu.

 

36.7. Troškove postupka za obezbjeđenje dokaza podmiruje stranka koja predlaže obezbjeđenje dokaza. Ove troškove stranka može naknadno ostvarivati kao dio parničnih troškova, prema uspjehu u parnici.

 

36.8. Oslobođenje od parničnih troškova

 

Pojam i funkcija. Pravo na oslobođenje od plaćanja parničnih troškova (tzv.siromaško pravo) pripada stranci koja obzirom na svoje imovno stanje ne bi mogla podmiriti troškove postupka bez štete za nužno izdržavanje sebe i svoje porodice. Odluku o oslobađanju donosi sud na prijedlog stranke. Imovno stanje stranka dokazuje potvrdom nadležnog upravnog organa, a sud može i po službenoj dužnosti pribaviti podatke

o imovnom stanju stranke koja traži oslobađanje. Pri donošenju odluke sud uzima u obzir sve okolnosti, a posebno vrijednost predmeta spora, broj osoba koje stranka izdržava i prihode koje imaju stranka i članovi njene porodice.

 

Dejstvo "siromaškog prava". Oslobođenje od plaćanja parničnih troškova može biti potpuno i djelimično. Potpuno obuhvata takse i polaganje predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja i sudskih oglasa. Djelimično podrazumijeva samo oslobađanje od taksa. Potpuno oslobođenje obuhvata i troškove punomoćnika, ako sud na zahtjev stranke odluči da je zastupa punomoćnik.

 

Sud može ukinuti rješenje o oslobođenju od plaćanja ako u toku postupka utvrdi da se imovinsko stanje stranke popravilo, ili da nije ni bilo osnova za oslobađanje od plaćanja. Tom prilikom sud odlučuje da li će stranka u potpunosti ili djelimično nadoknaditi troškove kojih je bila oslobođena.

 

Ako se parnica okonča pobjedom stranke koja je oslobođena od plaćanja, protivnik snosi sve troškove koji su nastali za oslobođenu stranku. Ali ako sud naknadno utvrdi da ni protivnik nije u stanju nadoknaditi ove troškove, on može odrediti da ove troškove u cjelini ili djelimično snosi stranka koja je bila oslobođena i to iz onog što joj je dosuđeno. Na nju tada prelazi pravo da od protivnika traži naknadu onoga što je platila.

 

36.9. Obezbjeđenje parničnih troškova (cautio iudicatum solvi)

 

Obezbjeđenje parničnih troškova (aktorska kaucija, cautio iudicatum solvi) ima za svrhu da se tuženom omogući naplata parničnih troškova ukoliko tužilac - strani državljanin izgubi parnicu. Tuženi može

ostvariti pravo na obezbjeđenje parničnih troškova ako je zahtjev podnio prije nego što se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari. Tuženi može i nakon toga tražiti polaganje kaucije, ali samo ako je naknadno saznao da postoji pretpostavka koja mu daje pravo na obezbjeđenje parničnih troškova.

 

Tuženom ne pripada pravo na obezbjeđenje parničnih troškova u slijedećim situacijama:

1. Ako u državi iz koje je tužilac državljani FBiH nisu obavezni dati obezbjeđenje (reciprocitet);

2. Ako tužilac uživa azil u FBiH;3. Ako se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanja tužioca iz radnog

odnosa u FBiH;4. Ako se vodi spor o postojanju ili nepostojanju braka, poništaju

braka ili razvodu ili spor o utvrđivanju ili osporavanju očinstva ili materinstva;

5. Ako se radi o mjeničnoj ili čekovnoj tužbi, protivtužbi ili izdavanju platnog naloga.

 

Dejstvo aktorske kaucije. O zahtjevu za polaganje kaucije sud odlučuje u formi rješenja. Ako prihvati zahtjev tuženog, odrediće i iznos obezbjeđenja i rok u kome tužilac treba da položi taj iznos. Ako tužilac ne položi naznačeni iznos u datom roku, smatraće se da je povukao tužbu, odnosno odustao od pravnog lijeka (ako je zahtjev za obezbjeđenjem stavljen tek u postupku povodom pravnog lijeka).

 

37. DISPOZITIVNE RADNJE KOJIMA SE OKONČAVA POSTUPAK

 

37.1. Povlačenje tužbe

 

Pojam. Povlačenje tužbe je procesnopravna izjava upravljena sudu, kojom tužilac manifestira svoju volju da odustaje od traženja pravne zaštite u pokrenutoj parnici, ali se time ne odriče traženja pravne zaštite u konkretnom predmetu.

 

Uslovi. Tužilac može povući tužbu sve do zaključenja glavne rasprave, a u sporovima za razvod braka sve do trenutka donošenja pravosnažne odluke. Izjavu o povlačenju tužilac može dati putem podneska ili usmeno na ročištu.

 

Nakon što se tuženi upustio u raspravu o glavnoj stvari, za povlačenje tužbe potreban je i njegov pristanak. U bračnim sporovima pristanak tuženog potreban je od zaključenja glavne rasprave. Tuženi svoj pristanak može dati izričito, ali i prećutno - ako se tuženi ne izjasni u roku od 15 dana od dana prijema obavještenja o povlačenju tužbe, smatra se da je pristao na povlačenje.

 

Dejstva. Najvažnija posljedica povlačenja tužbe je gašenje parnice. Izjava o povlačenju je neopoziva. Punomoćnik koji nije advokat mora imati izričito ovlaštenje za povlačenje tužbe. Tužilac ima mogućnost da povodom istog zahtjeva ponovo podigne tužbu.

 

Zakonska fikcija o povlačenju tužbe postoji u slijedećim slučajevima:

1. Ako tužilac ne dokaže da je položio aktorsku kauciju u određenom roku;

2. Ako nakon mirovanja postupka ni jedna stranka ne podnese prijedlog za nastavak;

3. Ako se u istom postupku ponovi mirovanje, tj.ponovo ispune uslovi za mirovanje postupka;

4. Ako tužilac u sporu male vrijednosti ne dođe na prvo ročište, mada je uredno pozvan;

5. Ako u sporu male vrijednosti ili u postupku u privrednim sporovima obje stranke izostanu sa 2 ročišta uzastopno;

6. Ako tužilac ne ispravi ili ne dopuni tužbu koja mu je vraćena na ispravku ili dopunu;

7. Ako tužilac preinači tužbu promjenom tužbenog osnova ili promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva, a prethodno istaknuti zahtjev ne označi kao eventualni, smatra se da je povukao prvobitnu tužbu;

8. U brakorazvodnoj parnici, ako tužilac ne dođe na ročište zakazano za pokušaj mirenja bračnih drugova, smatra se da je povukao tužbu.

 

37.2. Sudsko poravnanje (nagodba)

 

Oblici poravnanja su: vansudsko i sudsko poravnanje. Vansudsko je regulisano normama obligacionog prava, a sudsko normama procesnog prava.

 

Sadržaj sudske nagodbe. Predmet sudskog poravnanja mora biti tužbeni zahtjev kao predmet spora. Do poravnanja može doći u pogledu tužbenog zahtjeva u cjelini, ili samo u jednom dijelu (u kvalitativnom smislu). Do poravnanja obično dolazi tako što tužilac odustaje od dijela tužbenog zahtjeva, ili pristaje na isplatu u ratama. Međutim, sporazum kojim se tužilac obavezuje da povuče tužbu, a tuženi pristaje da udovolji njegovom zahtjevu, nema karakter poravnanja jer se ustupak tužioca ne tiče predmeta spora.

 

Dopuštenost. Stranke u toku cijelog postupka mogu zaključiti poravnanje i to pred prvostepenim sudom, bez obzira na stadij u kome se postupak nalazi. Ako do sklapanja poravnanja dođe tek kad je presuda u žalbenom stadiju, to će za posljedicu imati gašenje pobijane presude.

 

Sudsko poravnanje se može sklopiti samo u sporovima u kojima stranke mogu disponirati predmetom spora. Na procesne pretpostavke sudskog poravnanja sud pazi po službenoj dužnosti i donosi rješenje kojim ne dopušta poravnanje ako smatra da nisu ispunjeni uslovi za njegovu dopuštenost. U takvom slučaju zastaje s postupkom dok rješenje ne postane pravosnažno.

 

Kao saglasna izjava volja stranaka, poravnanje stiče svojstva sudskog poravnanja tek kad se unese u zapisnik i kad stranke potpišu taj zapisnik.

 

Dejstvo sudskog poravnanja je dvojako: materijalno-pravno i procesno-pravno. Kad su u pitanju materijalno-pravna dejstva, stranke sklapanjem poravnanja daju novi pravni osnov (novatio) materijalno-pravnim odnosima povodom kojih sklapaju poravnanje. Zato poravnanje ima konstitutivan karakter. Procesno-pravna dejstva sudskog poravnanja se izjednačavaju sa pravosnažnom sudskom presudom: nova parnica između istih stranaka nije dopuštena. Zapisnik u koji je uneseno poravnanje ima svojstvo izvršne isprave.

 

Pobijanje sudske nagodbe. Dvojna priroda sudskog poravnanja daje mogućnost da se ono može pobijati i kao sudska odluka i kao građanskopravni ugovor. Pošto se sudsko poravnanje po dejstvu izjednačava sa pravosnažnom presudom, logično bi bilo da se pobija prijedlogom za ponavljanje postupka. Međutim, materijalno-pravna dejstva sudskog poravnanja kao ugovora građanskog prava, daju mogućnost da se ono pobija tužbom zbog nedostataka pretpostavki za njegovu valjanost. Ovaj način pobijanja prihvaćen je u našoj sudskoj praksi.

 

38. ODBRAMBENE RADNJE TUŽENOG

 

Tuženi na raspolaganju ima različita procesno-pravna sredstva za odbranu. To su: prigovori, prigovor prebijanja (kompenzacije) i protivtužba.

 

38.1. Prigovor (exceptio)

 

Procesno-pravnim prigovorima tuženi ukazuje sudu na procesne nedostatke o kojima sud vodi računa po službenoj dužnosti. Cilj ovih prigovora je da sud donese odluku kojom tužbu odbacuje kao nedopuštenu. Procesni nedostaci mogu biti:

- na strani suda - nenadležnost (apsolutna, stvarna i mjesna);

- na strani stranaka - stranačka i parnična sposobnost stranaka, nedostaci u zastupanju;

- na strani predmeta spora - procesne smetnje res iudicata i lis pedens.

 

Materijalno-pravni prigovori. Ako procesnim prigovorima nije uspio izdejstvovati odbacivanje tužbe, tuženom preostaje samo da osporavanjem tužbenog zahtjeva kao neosnovanog pokuša izdejstvovati njegovo odbijanje. U tom cilju se tuženi služi materijalno-pravnim prigovorima. Materijalno-pravni prigovori su tvrdnje činjeničnog karaktera kojima tuženi nastoji dokazati da je materijalno-pravni tužbeni zahtjev tužioca neosnovan.

 

U zavisnosti od sadržaja, materijalno-pravni prigovori dijele se na 3 vrste:

1. Prigovori kojima tuženi iznosi činjenice koje sprečavaju nastanak tužiteljevog prava (npr.tuženi tvrdi da je ugovor ništavan zbog određenih nedostataka);

2. Prigovori kojima tuženi iznosi činjenice koje izazivaju prestanak tužiočevog prava (npr.tuženi tvrdi da je ispunio obavezu, da je izvršen oprost duga i sl);

3. Prigovori kojima tuženi iznosi činjenice koje uskraćuju ostvarenje postojećeg prava tužioca. Ovi prigovori dijele se na 2 vrste: peremptorni (npr.prigovor zastare) i dilatorni (npr.potraživanje tužioca još nije dospjelo). Kod prvih se trajno uskraćuje izvršenje neke obaveze na činidbu, a kod drugih se ispunjenje činidbe uskraćuje privremeno.

 

Karakter materijalno-pravnih prigovora imaju i tvrdnje činjeničnog ili pravnog karaktera kojima tuženi osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Činjeničnim tvrdnjama tuženi osporava istinitost činjenica na kojima zasniva osnovanost svog tužbenog zahtjeva, a tvrdnjama pravnog karaktera tvrdi da po normama materijalnog prava tužbeni zahtjev nije osnovan. U prvom slučaju se radi o sporu činjeničnog karaktera, a u drugom o sporu pravnog karaktera. Spor o istinitosti činjenica se razrješava u postupku dokazivanja, a spor o pravnom pitanju razrješava sud po principu iura novit curia.

 

Upuštanje tuženog u raspravljanje. Tuženi se upustio u raspravljanje o meritumu spora prvom radnjom kojom osporava osnovanost glavnog tužbenog zahtjeva. To su materijalno-pravni prigovori tuženog. Dakle, tuženi se nije upustio u raspravljaje sve dok u parnici koristi procesne prigovore.

 

Za momenat upuštanja tuženog u raspravljanje norme procesnog prava vežu niz značajnih pravnih posljedica: od tog momenta sud ne može da se oglasi mjesno nenadležnim, tuženi ne može da se poziva na nadležnost arbitraže niti može tražiti aktorsku kauciju, tužilac ne može povući ili preinačiti tužbu u subjektivnom smislu bez pristanka tuženog itd.

 

38.2. Prigovor kompenzacije (exceptio compensationis)

 

Compensatio civilis. Kompenzacija je jedan od oblika gašenja obaveze. Dužnik može prebiti svoje potraživanje prema povjeriocu sa onim što povjerilac potražuje od njega, pod 4 uslova:

1. da su uzajamna

2. da su oba dospjela

3. da oba glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i kvaliteta;

4. da su utuživa, tj. da se ne radi o naturalnim obligacijama.

 

Kompenzacija nastaje tek izjavom jedne stranke drugoj da vrši kompenzaciju. Dakle, konstitutivni čin je izjava o kompenzaciji. Ako je dužnik tužen i nakon što je povjeriocu uputio izjavu o kompenzaciji, on će se u parnici braniti materijalno-pravnim prigovorom (prestanak obaveze kompenzacijom). Ako do kompenzacije nije došlo prije parnice, onda će se tuženi poslužiti prigovorom kompenzacije.

 

Pravna priroda izjave o kompenzaciji. U teoriji je sporno pitanje da li izjava o kompenzaciji data izvan parnice proizvodi procesno-pravne posljedice. Prema čisto civilističkom shvatanju, pravna priroda izjave o kompenzaciji ne zavisi od toga da li je data u toku ili izvan parnice. Jedina razlika je u tome što se u parnici ta izjava daje u formi procesne radnje.

 

Prema nešto manje radikalnom civilističkom shvatanju, izjava o kompenzaciji ima dvojnu prirodu: materijalno-pravne izjave i procesne

radnje. Izjava o kompenzaciji data u parnici proizvodi materijalno-pravne posljedice samo ako su istovremeno ispunjene i pretpostavke za ulaganje prigovora kompenzacije kao procesne radnje.

 

Prema procesno-pravnom shvatanju, prigovor kompenzacije ne proizvodi materijalno-pravna dejstva. To je procesna radnja čija se dejstva iscrpljuju jedino u parnici, i to tako što utiču na tok postupka i donošenje presude.

 

Compensatio per iudicem. Prigovor kompenzacije tuženi može istaći do zaključivanja glavne rasprave. Taj prigovor ne proizvodi neposredno pravno dejstvo, već do kompenzacije dolazi tek odlukom suda (compensatio per iudicem). Ako se postupak ne završi donošenjem presude, već odbacivanjem ili povlačenjem tužbe, tada i pored izjave o kompenzaciji neće doći do kompenzacije.

 

Dispozitiv presude kojom sud vrši kompenzaciju ima 3 stava: u prvom se utvrđuje da je potraživanje tužioca osnovano, u drugom se utvrđuje da je osnovano protivpotraživanje tuženog, a trećim stavom se vrši kompenzacija tako što sud odbija tužioca sa tužbenim zahtjevom ako je protivpotraživanje iste visine kao i potraživanje, tj. tužbeni zahtjev. Ako nije, tuženom se nalaže da ispuni potraživanje tužioca u dijelu koji nije kompenziran.

 

38.3. Protivtužba

 

Protivtužba je tužba koju podiže tuženi u parnici koja teče povodom tužbe, i njome protiv tužioca ističe samostalan tužbeni zahtjev. Protivtužba može biti odbrambena radnja čisto defanzivnog karaktera, a može biti i ofanzivna radnja. U prvom slučaju, tužbeni zahtjev iz protivtužbe je usmjeren na odbijanje zahtjeva iz tužbe (prejudicijelna i

kompenzaciona protivtužba). Kao ofanzivna radnja, protivtužba omogućava da u istoj parnici tuženi ostvari neko svoje pravo protiv tužioca (koneksna protivtužba).

 

Vrste protivtužbe su:

1. Koneksna protivtužba se određuje obzirom na vezu (koneksitet) koja postoji između zahtjeva iz tužbe i protivtužbe. Koneksitet postoji kad se oba zahtjeva zasnivaju na istom činjeničnom stanju. Npr. prodavac ustaje tužbom i traži isplatu kupoprodajne cijene za isporučenu robu. Kupac ustaje protivtužbom i traži naknadu štete zato što isporučena roba ne odgovara ugovorenom kvalitetu.

2. Prejudicijelnom protivtužbom tuženi ističe zahtjev da se utvrdi (ne)postojanje pravnog odnosa od kojeg zavisi odluka o tužbenom zahtjevu. Npr.tužilac kondemnatornom tužbom traži ispunjenje ugovora, a tuženi protivtužbom traži da se utvrdi da kupoprodajni ugovor ne postoji. Prejudicijelna protivtužba najčešće ima karakter deklaratorne tužbe negativnog utvrđenja. U ovakvim situacijama tuženi može upotrijebiti protivtužbu ili obični prigovor. Ako tuženi ima pravni interes da se o prejudicijelnom spornom pravnom odnosu donese odluka sa dejstvom pravosnažnosti, onda će se poslužiti protivtužbom.

3. Kompenzacionom protivtužbom tuženi protiv tužioca ističe tužbeni zahtjev upravljen na potraživanje podobno za kompenzaciju sa zahtjevom tužioca. Dakle, tuženi se može poslužiti prigovorom kompenzacije ili kompenzacionom protivtužbom. Protivtužba ima prednost u situacijama kad je protivpotraživanje veće od potraživanja.

 

Pretpostavke dopuštenosti. Protivtužba je dopuštena od trenutka zasnivanja litispedencije povodom tužbe do okončanja glavne rasprave. Mora ispunjavati sve procesne pretpostavke kao i tužba. Zahtjev iz tužbe i protivtužbe mora biti raspravljan u istoj vrsti postupka. Za protivtužbu je po pravilu nadležan sud pred kojim teče parnica

(atrakciona nadležnost). Izuzetak postoji u slučaju kad je za zahtjev iz protivtužbe stvarno nadležan viši sud.

 

Postupak po protivtužbi. Povodom protivtužbe se zasniva samostalna parnica. Sud raspravljanje o zahtjevu iz tužbe i protivtužbe može razdvojiti, ali iz razloga ekonomičnosti najčešće zajedno raspravlja o oba zahtjeva. Okončanje parnice povodom tužbe nema uticaja na tok parnice povodom protivtužbe.

 

39. SUDSKE ODLUKE

 

Sudske odluke su radnje preduzete u zakonom propisanoj formi, a kojima sud zauzima svoj stav prema određenim pitanjima koja se javljaju u procesu raspravljanja i odlučivanja o predmetu spora. Obzirom na procesnu formu, sudske odluke se dijele na presude i rješenja. Presudom sud odlučuje o predmetu spora, tj. o tužbenom zahtjevu. U formi rješenja sud odlučuje o tzv.procesnim pitanjima, tj. pitanjima koja se ne tiču neposredno predmeta spora, ali se javljaju u vezi sa raspravljanjem i odlučivanjem. Izuzetno, sud o predmetu spora odlučuje u obliku rješenja u postupku izdavanja platnog naloga i u postupku zbog ometanja posjeda. Presude se uvijek izrađuju kao poseban dokument, a samo pojedina rješenja se uobličavaju kao posebni dokumenti, dok se ostala unose u sudski zapisnik.

 

39.2. Presude

 

Značenje. Presuda je završni akt kojim se okončava raspravljanje i odlučivanje o predmetu spora u prvostepenom postupku. Njome se ostvaruje sadržaj sudske funkcije kao konkretizacije općih pravnih normi na pojedinačne životne situacije.

 

Sudski silogizam. Sud presudom odlučuje po principu "ili-ili", tj. usvaja ili odbija tužbeni zahtjev, a na osnovu zaključka o njegovoj osnovanosti. Taj zaključak se izvodi silogističkom operacijom: donju premisu (praemisa minor) čine pravno-relevantne činjenice, a gornju (praemisa maior) čine odgovarajuće norme materijalnog prava. Čijenično stanje sud po pravilu utvrđuje izvođenjem dokaza, a sadržaj pravnih normi tumačenjem.

 

Kad je utvrdio obje premise, sud supsumira, tj. podvodi utvrđeno činjenično stanje pod odgovarajuće norme materijalnog prava i izvodi zaključak o osnovanostu tužbenog zahtjeva.

 

39.3. Doktrinarno razgraničenje činjeničnog i pravnog pitanja

 

Pojmovna (logička) doktrina u razgraničenju pravnog pitanja polazi od strukture sudskog silogizma. Međutim, predstavnici ove doktrine nisu saglasni o tome koji elementi čine gornju i donju premisu sudskog silogizma, kao i kakav je njihov međusobni odnos.

 

Teleološka doktrina razgraničenje činjeničnog i pravnog pitanja tumači putem cilja (pravnodogmatskog i pravnopolitičkog), koji sud preduzima radi utvrđivanja ovog razgraničenja, tj. putem svrhe sa kojom se angažuje djelatnost suda. Kad su u pitanju činjenice, taj cilj je utvrđivanje istinitosti tvrdnje koja se iznosi pred sud, a kod pravnog pitanja svrha je dejstvo faktičkog događaja u kontekstu pravnih pravila.

 

Gnoseološka doktrina razgraničenje činjeničnog i pravnog pitanja posmatra sa aspekta načina utvrđivanja donje i gornje premise sudskog

silogizma, odnosno putem utvrđivanja razlike u načinu saznavanja činjenica i prava. U pogledu dileme da li je jedan pojam činjenični ili pravni nudi se slijedeći parametar: ono što tek treba da se utvrdi (tj.što se ne zna) jeste činjenica, a ono što se zna ili mora znati (iura novit curia) je pravno pitanje.

 

Peripatetička doktrina se smatra naprihvatljivijom. Prema ovoj doktrini, sfera činjeničnog utvrđenja se kreće u okvirima utvrđenja faktičkih činjenica koja su pravno relevantne, i to onako kako su se u stvarnosti i dogodile. Osim toga, svaka operacija zaključivanja i ocjene koja se odvija u okviru ocjene rezultata dokazivanja istinitosti činjeničnih tvrdnji, ima karakter činjeničnog zaključivanja i ocjene.

 

Pravno relevantne činjenice utvrđuju se dokazivanjem, uz primjenu metoda slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena se odnosi na dokaze, a ne na činjenice koje su predmet dokazivanja. Činjenice objektivno postoje ili ne postoje. Svaki zaključak o istinitosti činjeničnih tvrdnji ima karakter činjeničnog zaključka.

 

39.4. Donošenje presude

 

Vijećanje i glasanje. Donošenje presude je poseban stadij postupka koji otpočinje vijećanjem i glasanjem, a završava se objavljivanjem presude. Po pravilu, sud pristupa donošenju presude odmah nakon vijećanja i glasanja, a u složenijim slučajevima moguće je donošenje presude odgoditi za 8 dana. Vijećanje i glasanje obavlja se uz isključenje javnosti - prisustvuju samo članovi vijeća i zapisničar. O vijećanju i glasanju sastavlja se poseban zapisnik i zatvara u omot koji može otvoriti samo instancioni sud kad odlučuje o pravnom lijeku. Vijećanjem i glasanjem rukovodi predsjednik vijeća, koji glasa posljednji. Za odluku vijeća potrebna je većina glasova.

 

Objavljivanje presude sastoji se u javnom čitanju izreke, čiji sadržaj se fiksira u zapisniku. Presuda kao pravni akt postaje egzistentna objavljivanjem. Prisustvo stranaka pri objavljivanju nije nužno. Ako je donošenje presude odloženo, ona se ne objavljuje već se strankama saopštava dostavljanjem. U takvom slučaju kao trenutak objavljivanja uzima se trenutak slanja presude strankama (a ne trenutak prijema).

 

39.5. Vezanost suda donesenom presudom

 

Ogleda se u tome što nakon objavljivanja, odnosno otposlanja, sud ne može svoju presudu ukinuti niti izmijeniti. To je moguće jedino u postupku povodom pravnog lijeka.

 

39.6. Forma i sadržaj presude

 

Presuda se uvijek izrađuje u pismenoj formi, kao poseban dokument. Njen sadržaj je određen zakonom i eventualni nedostaci su razlog za ulaganje pravnog lijeka. Presuda sadrži uvod, dispozitiv i obrazloženje.

 

Uvod presude sadrži da se presuda izriče u ime FBiH, osnovne podatke o sudu, strankama, predmetu spora, danu zaključivanja glavne rasprave i datum donošenja presude.

 

Izreka (dispozitiv ili tenor) presude sadrži odluku suda o tužbenom zahtjevu i odluku o parničnim troškovima, zatim odluka o postojanju ili nepostojanju tuženikovog potraživanja istaknutog u prigovoru kompenzacije, kao i odluka o prejudicijelnom (incidentnom) zahtjevu za utvrđenje.

 

Obrazloženje u prvom dijelu sadrži opis predmeta spora, tako što se iznese zahtjev tužioca i činjenice na kojima je zasnovan, odbrana tuženog (posebno prigovori), te koje su činjenice među strankama sporne, a koje nisu.

 

U drugom dijelu sud obrazlaže svoj stav u pogledu činjenica koje je utvrdio i pravnih pravila koja je primijenio. Prvo obrazlaže kako je izveo činjenični zaključak o tačnosti pravno-relevantnih činjenica, a zatim kako je izveo pravni zaključak, tj. pravno kvalificirao predmet spora. U obrazlaganju činjeničnog zaključka sud je naročito dužan da iznese koje dokaze je izveo kao i rezultate izvedenih dokaza.

 

39.7. Ispravljanje presude

 

Pod ispravljanjem presude podrazumijeva se otklanjanje grešaka u imenima i brojevima i drugih očiglednih grešaka u pisanju i računanju, kao i nedostataka u obliku nesaglasnosti prepisa i izvornika presude. Ispravke vrši predsjednik vijeća u obliku posebnog rješenja. Ako između izvornika i prepisa postoji nesaglasnost u pogledu neke odluke sadržane u izreci, strankama se dostavlja nov, ispravljen prepis sa naznačenjem da se njime zamjenjuje raniji prepis.

 

39.8. Osamostaljivanje presude

 

Kad je presuda donesena, eventualna ništavost radnji preduzetih u postupku prije njenog donošenja nije smetnja za njenu punovažnost. Ovakvo osamostaljivanje presude kao završnog akta u odnosu na procesne radnje koje su joj prethodile je u službi načela pravne sigurnosti.

 

39.9. Nepostojeća i presuda bez dejstva

 

Nepostojećim presudama smatraju se one koje nemaju sva obilježja presude - npr.ako ju je donio neki drugi organ a ne sud, ili ako nije objavljena odnosno otposlata. Nepostojeća presuda ne može proizvoditi nikakva dejstva, pa je njeno pobijanje nepotrebno.

 

Presude bez dejstva su pravno egzistentne, ali zbog teških povreda ne proizvode nikakvo dejstvo. Primjer presude bez dejstva je presuda donesena prema licu koje ne potpada pod jurisdikciju domaćih sudova ili prema licu koje nije postojalo ili više ne postoji. Takva je i presuda donesena nakon povlačenja tužbe ili presuda kojom se izriče pravna posljedica koja se ne može iizraći po normama materijalnog prava.

 

39.10. Vrste presude

 

Prema vrsti pravne zaštite koja se presudom ostvaruje, presude mogu biti kondemnatorne, deklaratorne i konstitutivne.

 

Kondemnatorne (dosuđujuće) presude donose se povodom kondemnatornih tužbi, ukoliko sud udovoljava tužbenom zahtjevu. Presuda kojom se odbija tužbeni zahtjev iz kondemnatorne tužbe je uvijek utvrđujuća, jer se njome samo konstatuje da je zahtjev neosnovan. U dijelu u kome se odlučuje o troškovima postupka, presuda je uvijek kondemnatorna. Kondemnatorne presude su podobne za izvršenje (prinudnim putem).

 

Deklaratorne presude donose se povodom deklaratornih tužbi. Njima se utvrđuje postojanje ili nepostojanje određenog pravnog odnosa. Pravonažnošću deklaratorne presude postignut je krajnji cilj tražene pravne zaštite. Zbog toga deklaratorne presude nisu podobne za izvršenje.

 

Konstitutivne presude se donose povodom konstitutivnih tužbi, u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na određenu promjenu u pravnim odnosima. Ovim presudama se ne samo utvrđuje pravo na promjenu u pravnom odnosu, nego se ta promjena i ostvaruje - ona nastupa u trenutku pravosnažnosti presude.

 

Prema predmetu odlučivanja, presude se dijele na konačne i međupresude. Konačne presude dijele se na potpune, djelimične i dopunske.

 

Konačna presuda može biti potpuna i djelimična. Potpuna je ona kojom se u cjelini odlučuje o svim zahtjevima, kako glavnim tako i sporednim. Prvostepeni postupak se obično okončava donošenjem potpune presude. Djelimična presuda je konačna u dijelu tužbenog zahtjeva o kojem se njome odlučuje. Donosi se u slijedećim slučajevima:

- Ako je samo dio tužbenog zahtjeva sazrio za konačnu odluku;

- Ako su od više tužbenih zahtjeva samo neki sazreli za konačnu odluku;

- Ako je podnesena protivtužba - djelimična presuda će biti donesena ako je donesen bilo zahtjev iz tužbe ili zahtjev iz protivtužbe;

 

Donošenje djelimične presude izaziva razdvajanje postupka, jer se presuđeni dio spora odvaja od dijela u kome još nije odlučeno.

 

Dopunsku presudu sud donosi kad je propustio da donese potpunu presudu. Mada je donošenje dopunske presude posljedica propusta suda, ovu presudu sud donosi samo po prijedlogu stranaka, koji stranke moraju podnijeti u prekluzivnom roku od 15 dana od dana prijema nepotpune presude.

 

Međupresuda je presuda kojom se odlučuje o osnovu tužbenog zahtjeva. Njome se omogućava pojednostavljenje postupka raspravljanja u složenim sporovima, tj. sporovima kod kojih je sporan i osnov i visina tužbenog zahtjeva. U takvim sporovima sud može prvo odlučivati o osnovu tužbenog zahtjeva. Ako nađe da je osnov tužbenog zahtjeva osnovan, o njemu će odlučiti međupresudom i zatim nastaviti da raspravlja o visini tužbenog zahtjeva o kome donosi konačnu presudu. Ako nađe da osnov tužbenog zahtjeva neosnovan, donijet će konačnu presudu kojom odbija tužioca sa tužbenim zahtjevom, bez raspravljanja o visini zahtjeva. Dakle, međupresuda je u službi načela ekonomičnosti postupka. U praksi je najpogodnija u sporovima za naknadu štete, gdje su najčešće istovremeno sporni i osnov i visina štete.

 

Prema postupku koji je prethodio donošenju presude, presude mogu biti kontradiktorne, presude po priznanju i presude na osnovu odricanja.

 

Kontradiktorne presude donose se kao završni akti u prvostepenom postupku u kome su aktivno učestvovale obje stranke.

 

Presude bez održavanja glavne rasprave su izuzetak i moguće su samo u privrednim sporovima, i to pod uslovom da među strankama nije sporno činjenično stanje, te u bračnim sporovima ako postoji sporazumni razvod braka.

 

Presuda na osnovu priznanja donosi se samo u sporovima u kojima stranke mogu disponirati tužbenim zahtjevom. Ako u takvom sporu tuženi do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev, sud će bez daljeg raspravljanja donijeti presudu kojom prihvata tužbeni zahtjev. Presuda na osnovu priznanja ne može se donijeti u sporovima nastalim iz odnosa koji su regulisani imperativnim normama, niti u slučajevima kad su raspolaganja stranaka protivna pravilima morala društva.

 

Priznanje tužbenog zahtjeva treba razlikovati od priznanja činjenica. Priznanje činjenica ima za posljedicu da se priznate činjenice uzimaju u obzir kao činjenični osnov presude, bez dokazivanja. Priznanje tužbenog zahtjeva od strane tuženog ne mora istovremeno značiti i priznanje činjenica. Osim toga, priznanje činjenica ne mora se dati izričito, za razliku od priznanja tužbenog zahtjeva. Tužbeni zahtjev mora biti priznat izričito i izjava o priznanju mora biti unesena u zapisnik. Ako je tužbeni zahtjev priznat u cjelini, tužilac nema pravni interes za dalje vođenje parnice.

 

Fiktivna parnica (simulatio). Priznanje tužbenog zahtjeva ne smije biti simulirano, odnosno fiktivno, i učinjeno radi ostvarenja nedozvoljenog cilja. Npr, u cilju evazije poreske obaveze, stranke in fraudem legis fingiraju spor: kupac tuži prodavca tvrdeći da je predmet kupoprodaje njegovo vlasništvo i kao dokaz nudi fiktivno sačinjenu dokumentaciju koja potrđuje tužbene navode. Tuženi prodavac priznaje takav tužbeni zahtjev i po presudi donesene na osnovu priznanja kupac traži upis prava vlasništva u javne registre, ne plaćajući porez.

 

Izjava o priznanju tužbenog zahtjeva (kao i izjava o priznanju činjenica) može se opozvati na ročištu ili u podnesku. Opoziv priznanja tužbenog zahtjeva može se učiniti do momenta donošenja presude.

 

Presuda na osnovu odricanja – abdicatio donosi se ako se tužilac odrekne tužbenog zahtjeva do zaključenja glavne rasprave, a pod

uslovom da se radi o zahtjevu kojim stranke mogu raspolagati. Sud neće uvažiti disponiranja stranaka koja su protivna prinudnim propisima i pravilima morala društva.

 

Odricanje od tužbenog zahtjeva treba strogo razlikovati od povlačenja tužbe. Povlačenjem tužbe tužilac samo odustaje od zatražene pravne zaštite u konkretnom sporu, ali se ne odriče sudske zaštite ubuduće. S druge strane, odricanje od tužbenog zahtjeva tiče se predmeta spora i sud na osnovu toga donosi meritornu presudu kojom odbija tužbu (dejstvo res iudicata).

 

Presuda zbog izostanka – contumatio donosi se u 3 situacije:

1. kad tuženi ne dođe prvo ročište (pripremno ili prvo ročište za glavnu raspravu);

2. ako tuženi dođe na ova ročišta, ali neće da se upusti u raspravljanje;

3. ako se tuženi udalji sa ovih ročišta, a ne ospori tužbeni zahtjev.

 

Kontumacija se odnosi samo na tuženog, a ne i na tužioca kao što je to slučaj u nekim uporednim zakonodavstvima.

 

Pravna priroda kontumacije je sporna u pravnoj teoriji. Većina procesualista polazi od principa afirmativne litiskontestacije,tj. od fikcije da tuženi svojom pasivnošću priznaje istinitost činjeničnih navoda tužbe sa kojom je upoznat, a sud ih bez dokazivanja uzima u činjenični osnov svoje odluke i usvaja tužbeni zahtjev. Shodno tome, ova presuda se ne bi mogla izreći u slučajevima kad se ne bi mogla donijeti presuda na osnovu priznanja.

 

Posebni uslovi za kontumaciju su:

a. Da je tužilac bio uredno pozvan;b. Da tužilac predloži donošenje presude zbog izostanka;c. da tuženi nije podneskom osporio tužbeni zahtjev;d. da osnovanost tužbenog zahtjeva proizilazi iz činjenica navedenih

u tužbi;e. da činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev nisu u

suprotnosti sa dokazima koje je podnio sam tužilac ili sa općepoznatim činjenicama;

f. da ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizilazi da je tuženi bio opravdano spriječen da dođe na ročište.

 

 Bez obzira na navedene uslove, sud neće donijeti kontumacionu odluku ako utvrdi da se radi o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati.

 

Uslovna presuda zbog izostanka2 može se donijeti u 2 slučaja:

1. Ako je potrebno da sud prethodno pribavi obavještenja o tome da li se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu sa kojim stranke mogu raspolagati;

2. Ako nema dokaza da je tuženi uredno pozvan, a nesumnjivo je da mu je poziv upućen. Predsjednik vijeća će tada odrediti rok da se izvidi da li je tuženi uredno pozvan. Taj rok ne može biti duži od 30 dana za dostavu u zemlji, odnosno 6 mjeseci za dostavu u inostranstvu.

 

U oba slučaja sud može donijeti kontumacionu odluku bez izjašnjavanja stranaka. Protiv odluke suda kojom se odbija prijedlog tužioca za donošenje kontumacione presude dopuštena je posebna žalba.

 

39.11. Rješenja

 

Odlukom u obliku rješenja sud odlučuje o procesnim pitanjima, a samo izuzetno i o tužbenom zahtjevu (u postupku za izdavanje platnog naloga i u postupku zbog ometanja posjeda).

 

Rješenja o procesnim pitanjima mogu se podijeliti u 2 grupe:

1. Rješenja kojima se parnica okončava bez odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva – ovdje spadaju rješenja kojima se tužba odbacuje kao nedopuštena i rješenja kojima sud konstatuje da je parnica okončana nekom dispozitivnom radnjom stranke (deklarativna rješenja). Ova rješenja vezuju sud, donose se u formi posebnog dokumenta i protiv njih je po pravilu moguće ulagati posebnu žalbu;

2. Rješenja kojima se odlučuje o nekom procesnom pitanju upravljanja postupkom. Ova rješenja ne vezuju sud, ne donose se u obliku posebne isprave nego se njihov sadržaj unosi u sudski zapinik i protiv njih nije dopuštena posebna žalba ili žalba uopće nije dopuštena.

 

Rješenja donesena na ročištu objavljuje predsjednik vijeća. Strankama se pismeno dostavlja samo ako je protiv rješenja dopuštena posebna žalba, ako se na osnovu tog rješenja može odmah tražiti izvršenje ili ako to zahtijeva upravljanje parnicom. Ako se ne dostavlja pismeno, rješenje prema strankama ima učinak čim je objavljeno.

 

Rješenja donesena izvan ročišta se strankama saopštavaju dostavljanjem ovjerenog prepisa. Ako se rješenjem odbija prijedlog stranke ili se njime rješava o međusobno suprotnim prijedlozima stranaka, rješenje mora biti obrazloženo, a može biti obrazloženo i u drugim slučajevima kad je to potrebno.

 

Kad se stranci rješenjem nalaže izvršenje neke radnje, određuje se i rok za njeno izvršenje (paricioni rok). Ako posebnim propisima nije

drugačije određeno, taj rok je 15 dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima 8 dana.

 

 

39.12. Pravosnažnost presude

 

Određenje pojma. Razlozi pravne sigurnosti nalažu da se za svaki pravni akt odredi dokle se može postavljati pitanje njegove zakonitosti. Uslove pod kojima se može i dokle se može preispitivati zakonitost donesene presude, određuje ustanova pravosnažnosti. Obzirom na vrstu posljedica koje proizvodi pravosnažna presuda, u teoriji se pravi razlika između pravosnažnosti u formalnom i u materijalnom smislu.

 

Procesna ili formalna pravosnažnost je svojstvo presude koja se ne može pobijati redovnim pravnim lijekom. Presuda postaje pravosnažna na jedan od slijedeća tri načina:

1. Istekom roka za žalbu;2. Odricanjem od pravnog lijeka ili odustankom od njega (ako je bio

uložen);3. Donošenjem drugostepene presude.

 

Materijalna pravosnažnost se tiče sadržaja presude i ispoljava se u njenom dejstvu. Prema stavu Vrhovnog suda BiH iz jedne revizijske presude, nema pravosnažno presuđene stvari ako se činjenični osnov promijenio nakon pravosnažno okončanog postupka u ranijoj parnici.

 

Obzirom na ukupnost dejstava koje proizvodi, pravosnažnost je ustanova procesnog prava, jer ne proizvodi druge posljedice osim procesno-pravnih. U materijalno-pravnim odnosima presuda ne

proizvodi posljedice, jer njen cilj nije stvaranje novih pravnih odnosa, već zaštita postojećih. Samo ako norme materijalnog prava za pravosnažno donesenu presudu vežu nastanak ili promjenu u nekom pravnom odnosu, takva presuda ima karakter pravnorelevantne činjenice materijalnog prava.

 

Res iudicata. Najvažniji aspekt dejstva pravosnažnosti u materijalnom smislu jeste dejstvo presuđene stvari (res iudicata), što znači da je isključena mogućnost pokretanja nove parnice o istom predmetu i između istih stranaka pred bilo kojim sudom. Ovo dejstvo je izraz zahtjeva načela ekonomičnosti i pravne sigurnosti. Za određivanje identiteta predmeta spora mjerodavan je tužbeni zahtjev. Dakle, sud će kao nedopuštenu odbaciti tužbu kojom se želi pokrenuti nova parnica sa istim tužbenim zahtjevom, bez obzira da li se zahtjev zasniva na istom ili drugačijem činjeničnom ili pravnom osnovu.

 

Dejstvo presuđene stvari. Pravosnažna presuda ima značaj negativne procesne pretpostavke (smetnje) na koju sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka. Osim toga, pravosnažnost ima prejudicijelno dejstvo, a po pravilu predstavlja i preduslov za izvršnost presude. Prejudicijelno dejstvo se ogleda u tome što pravosnažna presuda o određenoj stvari vezuje svaki drugi sud ili državni organ pred kojim se ta stvar javlja kao prethodno (prejudicijelno) pitanje u nekom drugom postupku.

 

39.13. Granice pravosnažnosti

 

Određuju se u 3 aspekta: objektivno (obzirom na predmet odlučivanja), subjektivno (obzirom na lica) i vremenski (obzirom na vrijeme koje je mjerodavno za presuđivanje).

 

Objektivne granice. Predmet pravosnažnosti je samo odluka o tužbenom zahtjevu. Dakle, njome je zahvaćen samo dispozitiv presude. Ako je na zahtjev stranaka o prejudicijelnom pitanju odlučivano kao o glavnom pitanju, ova odluka se takođe unosi u dispozitiv i predstavlja predmet pravosnažnosti. Isto važi i za odluku o prigovoru kompenzacije (tj.odluka o postojanju ili nepostojanju protivpotraživnja). Elementi koji se unose u obrazloženje odluke ne mogu biti predmet pravosnažnosti, kao npr:

a. Činjenice koje čine osnov odluke o tužbenom zahtjevu;b. Opća pravna pravila na osnovu kojih je sud donio odluku;c. Odluka o prethodnom pitanju;d. Prigovori tuženog, sa izuzetkom prigovora kompenzacije.

 

U našem pravu, svojstvo pravosnažnosti odluke stiču i u onom dijelu u kome sud prekoračuje tužbeni zahtjev, pošto na prekoračenje tužbenog zahtjeva sud ne pazi po službenoj dužnosti.

 

Subjektivne granice pravosnažnosti. Dejstvo pravosnažnosti se u principu proteže samo na stranke. Izuzetno, presuda može da proizvodi dejstvo pravosnažnosti erga omnes (npr.presuda kojom se utvrđuje da brak postoji ili ne postoji).

 

Prošireno dejstvo pravosnažnosti presuda ima prema pravnim sukcesorima stranaka. Oni svoj pravni položaj izvode iz pravnog položaja svojih prethodnika. Ovakvo dejstvo presuda ima i prema neposrednom posjedniku stvari.

 

Vremenske granice pravosnažnosti. Pravosnažnost odluke se vremenski veže za stanje u materijalno-pravnom odnosu koje je postojalo u trenutku zaključenja glavne rasprave. Stranka koja je do okončanja glavne rasprave propustila iznijeti sve pravno relevantne činjenice jer joj nisu bile poznate, može tražiti ponavljanje postupka, ali ne može na

osnovu tih činjenica pokretati novu parnicu sa istim tužbenim zahtjevom.

 

39.14. Pravosnažnost rješenja

 

Sva rješenja protiv kojih je dopuštena posebna žalba podobna su za pravosnažnost. Za pravosnažnost nisu podobna rješenja protiv kojih uopće nije dopuštena žalba ili protiv kojih nije dopuštena posebna žalba. To su prvenstveno rješenja kojima se upravlja parnicom. Ona proizvode dejstva samo unutar parnice.

 

40. PRAVNI LIJEKOVI

 

40.1. Pojam

 

Žalba se može posmatrati sa 2 aspekta: kao pravo i kao pravni lijek. Kao pravni lijek, žalba je procesno-pravno sredstvo u ostvarenju žalbe kao prava.

 

40.2. Sistem pravnih lijekova

 

Pravni lijekovi se dijele na redovne i vanredne. Redovni se ulažu protiv nepravosnažnih presuda i njihovim ulaganjem se odlaže nastupanje pravosnažnosti. Redovni pravni lijek je žalba. Vanredni pravni lijekovi se ulažu protiv pravosnažnih presuda. To su: revizija, zahtjev za zaštitu zakonitosti i prijedlog za ponavljanje postupka.

 

40.3. Redovni pravni lijekovi

 

Osnovna obilježja redovnih pravnih lijekova su:

suspenzivnost – pravni lijek odlaže nastup pravosnažnosti odluke protiv koje se ulaže;

devolutivnost – ovo dejstvo sastoji se u zasnivanju nadležnosti višeg suda u odnosu na onaj koji je donio pobijanu presudu;

prekluzivnost – ako se žalba ne uloži u predviđenom roku, nastupa prekluzija, usljed koje se uložena žalba odbacuje kao nedopuštena.

 

Žalba protiv presude (appellatio) može se uložiti protiv svake prvostepene presude. Njena funkcija je u interesu stranaka o čijim pravima se odlučuje presudom, ali i u interesu pravosuđa uopće. Preispitivanjem prvostepene presude omogućava se otklanjanje svih nedostataka koji su mogli uticati na pravilnost presude.

 

Stranke se u konkretnoj parnici mogu odreći  žalbe do isteka roka za njeno podnošenje. Već uložena žalba se do donošenja odluke višeg suda može opozvati. Izjave o odricanju i opozivanju su neopozive.

 

Žalba se podnosi u pismenoj formi. Da bi bila podobna za odlučivanje, mora sadržavati oznaku presude koja se pobija i potpis žalioca. To su nužni elementi žalbe. Ako oni nedostaju, sud će podnosioca pozvati da u određenom roku ispravi i dopuni žalbu, a ako on to ne učini, odbaciće žalbu rješenjem. Osim navedenih elemenata, žalba bi trebala sadržavati razlog na kome stranka zasniva žalbu, te izjavu da se presuda pobija u cjelini ili određenom dijelu. Ovo su fakultativni elementi žalbe, tj. poželjni su ali ne i nužni.

 

Pretpostavke za izjavljivanje žalbe su njena dopuštenost, blagovremenost i formalna urednost. Žalba se može izjaviti:

1. Kad je dopuštena protiv određene odluke;2. Kad je poštovan redoslijed u pogledu izjavljivanja pravnih

lijekova;3. Kad je žalilac legitimisan na pobijanje, kad ima pravni interes za

izjavljivanje žalbe, te  kad nije zadovoljan sadržajem odluke koju pobija;

4. Kad je žalba izjavljena blagovremeno, ima određeni sadržaj i propisanu formu;

5. Ako stranka nije disponirala pravom na žalbu.

 

Razloge za žalbu zakon klasificira u 3 vrste:

bitne povrede parničnog postupka (error in procedendo); pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje; nepravilna primjena materijalnog prava (error in iudicando).

 

Po pravilu se sve presude mogu pobijati iz svih razloga. Izuzeci su presuda na osnovu priznanja, presuda na osnovu odricanja i presuda na osnovu izostanka koje se ne mogu pobijati iz svih ovih razloga.

 

Presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja se ne mogu pobijati iz razloga koji nisu ni uticali na njenu pravilnost, a to su nepravilno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i nepravilna primjena materijalnog prava. Osnov za donošenje ovih presuda je priznanje, odnosno odricanje od tužbenog zahtjeva. Ali, ove presude se mogu pobijati zbog bitnih povreda parničnog postupka i usljed mana volje.

 

Presuda na osnovu izostanka (kontumaciona presuda) se ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Može se pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka,  zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog mana volje. Uz to, tuženi može ishodovati ukidanje kontumacione presude kroz institut povrata u prijašnje stanje.

 

Bitne povrede odredaba parničnog postupka se obzirom na njihovo dejstvo dijele na apsolutno bitne i relativno bitne povrede. Apsolutno bitne su povrede koje samim svojim postojanjem izazivaju ništavost presude, bez obzira da li su u konkretnoj parnici imali neki uticaj na donošenje pravilne presude. Taksativno su nabrojane u Zakonu, a mogu se sistematizirati u nekoliko grupa:

 

1. Povreda pravila o procesnim pretpostavkama i to:

povrede koje se tiču suda – apsolutna nenadležnost, relativna nenadležnost suda, tj. stvarna i mjesna nenadležnost;

povrede koje se tiču stranaka – stranačka nesposobnost, parnična nesposobnost, nedostaci u zastupanju;

nedostaci koji se tiču predmeta spora – res iudicata i lis pedens.

 

2. Povrede koje se tiču osnovnih načela postupka, kao što su:

povrede načela nepristrasnosti – ako je u donošenju presude učestvovao sudija koji je morao biti izuzet po zakonu, ili je bio izuzet rješenjem suda;

povreda načela zbornosti – ako je sudio sudija pojedinac umjesto vijeća;

povreda načela neposrednosti – ako je u donošenju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnoj raspravi;

povreda načela kontradiktornosti – ako stranci nije data mogućnost da raspravlja pred sudom i kad je sud odbio zahtjev stranke da se služi svojim jezikom i pismom, a stranka se zbog toga žalila;

povreda načela usmenosti – ako je sud donio presudu bez glavne rasprave, a bio je dužan da je održi;

povreda načela javnosti – ako je sud protivno zakonu isključio javnost na glavnoj raspravi;

povreda načela dispozitivnosti – ako je sud svoju odluku zasnovao na nedopuštenim dispozicijama stranaka i ako je protivno zakonu donio presudu na osnovu priznanja, odricanja i izostanka.

 

3. Povrede koje se tiču pismene izrade presude:

izreka presude je nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima navedenim u obrazloženju;

ako presuda uopće nema obrazloženja ili su u obrazloženju razlozi protivrječni ili nejasni.

 

Relativno bitne povrede parničnog postupka su sve povrede nomi procesnog prava koje u ZPP nisu određene kao apsolutno bitne. One proizvode ništavost presude samo ako su uticale na donošenje nepravilne odluke.

 

Na apsolutno bitne povrede postupka drugostepeni sud u načelu pazi po službenoj dužnosti. Izuzetak su: prekoračenje tužbenog zahtjeva, povreda pravila o mjesnoj nadležnosti, i povreda prava na upotrebu vlastitog jezika. Na ove povrede, kao i na relativno bitne povrede postupka, sud pazi po prigovoru stranaka.

 

Bitne povrede proizvode ništavost donesene presude, pa je drugostepeni sud ukida i predmet vraća na ponovno raspravljanje.

 

Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji kad sud propusti da u osnov odlučivanja uzme sve pravnorelevantne činjenice. Do toga dolazi usljed pogrešne pravne ocjene spora, koju sud vrši na osnovu normi materijalnog prava.

 

Činjenično stanje je nepravilno utvrđeno kad sud uzme da je određena činjenica istinita, mada bi se na osnovu izvedenih dokaza trebao izvesti suprotan zaključak. Do toga dolazi kad sud na osnovu izvedenih dokaza nije mogao steći uvjerenje u tačnost spornih činjenica ili je stekao pogrešno uvjerenje.

 

Na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje sud ne pazi po službenoj dužnosti, nego na zahtjev stranaka. Ono predstavlja razlog da drugostepeni sud ukine presudu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Stranke imaju mogućnost da u žalbi iznose nove činjenice i nude nove dokaze (Beneficium novorum), bez obzira da li su te činjenice i dokazi postojali u vrijeme donošenja prvostepene presude i bez obzira da li su stranke za njih znale ili ne. Ako se novim činjenicama i dokazima dovodi u pitanje potpunost i pravilnost činjenične podloge donesene presude, drugostepeni sud će takvu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno raspravljanje. Zbog pravila o zabrani devolucije nadležnosti, drugostepeni sud ne može sam raspravljati i odlučivati na osnovu nove procesne građe.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili takvu odredbu nije pravilno primijenio. Do toga obično dolazi zbog pogrešne pravne kvalifikacije predmeta spora, koja najčešće nastaje zbog toga što sud nije uzeo u obzir sve faktičke okolnosti predmeta spora. Posljedica je donošenje nepravilne i nezakonite presude, koju drugostepeni sud poništava i meritorno rješava predmet.

 

40.4. Postupak pred drugostepenim sudom

 

Funkcija drugostepenog suda. U našem pravu, drugostepeni sud u principu ima kontrolnu funkciju, tj. preispitivanje pravilnosti i zakonitosti pobijane presude. To preispitivanje vrši se ne samo u okviru procesne građe na osnovu koje je donesena pobijana presuda, već i na osnovu nove procesne građe, koju stranke iznose u žalbenom postupku. Ako se pobijana presuda preispituje na osnovu iste procesne građe koja je razmatrana pred prvostepenim sudom, drugostepeni sud ima puna jurisdikciona ovlaštenja, tj. može neposredno presuditi u predmetu spora. U suprotnom, tj. ako se u žalbenom postupku pojavi nova procesna građa, drugostepeni sud ima samo kasatorna ovlaštenja, tj. da ukine prvostepenu presudu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

 

Podnošenje žalbe, iudex a quo. Žalba se uvijek podnosi putem prvostepenog suda. Zbog devolutivnog dejstva žalbe, ovlaštenja prvostepenog suda se iscrpljuju u odlučivanju o njenoj dopuštenosti. Predsjednik vijeća ispituje da li su ispunjene procesne pretpostavke za ulaganje žalbe. Ako nisu, žalbu odbacuje kao nedopuštenu. U suprotnom, spis se dostavlja na odlučivanje drugostepenom sudu, a jedan primjerak žalbe dostavlja se protivnoj stranci u svrhu zadovoljavanja načela kontradiktornosti.

 

Iudex a quem. Drugostepeni sud će prvenstveno odlučivati o dopuštenosti pravnog lijeka, ako je to prvostepeni sud propustio učiniti. O žalbi drugostepeni sud po pravilu odlučuje u zatvorenoj sjednici vijeća kojeg čine 3 sudije.

 

Ako utvrdi da na osnovu izvedenih dokaza prvostepeni sud nije mogao steći uvjerenje o tačnosti spornih činjenica, ili je stekao pogrešno

uvjerenje, a nedostatak se ne može otkloniti bez izvođenja dokaza, drugostepeni sud ima 2 mogućnosti: da ukine presudu i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje, ili da otvori raspravu pred drugostepenim sudom. Bez otvaranja rasprave, drugostepeni sud može odluku donijeti samo u slučajevima u kojima je prvostepeni sud svoje uvjerenje o spornim činjenicama izveo isključivo na osnovu isprava, posredno izvedenih dokaza i indicija.

 

Kod povreda normi procesnog prava, koje za posljedicu imaju bitne povrede postupka, drugostepeni sud ima samo kasatorna ovlaštenja: može samo ukinuti presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje. Samo na području primjene normi materijalnog prava, drugostepeni sud ima puna jurisdikciona ovlaštenja, tj. može preinačiti odluku prvostepenog suda.

 

Održavanje rasprave pred drugostepenim sudom se koristi smo izuzetno, ako sud smatra da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno da se ponovno izvedu dokazi izvedeni u prvostepenom postupku. Rasprava se odvija po istim principima kao i glavna rasprava u prvostepenom postupku.

 

40.5. Granice ispitivanja prvostepene presude

 

Granice u pogledu predmeta pobijanja – instaciono se može u parničnom postupku odlučivati samo o onome o čemu je vođena parnica. Prekoračenje tužbenog zahtjeva razlog je apsolutne ništavosti.

 

U pogledu obima pobijanja, važi načelo dispozitivnosti: drugostepeni sud ispituje presudu u dijelu u kome se ona pobija žalbom. Ako se iz žalbe ne vidi u kojem dijelu se presuda pobija, sud će je preispitivati u onom

dijelu u kome stranka nije uspjela u sporu. Ako stranka presudu pobija samo u jednom dijelu, preostali dio postaje pravosnažan.

 

U pogledu razloga pobijanja, naglašenije je načelo oficijelnosti. Žalilac nije dužan istaći razloge zbog kojih pobija presudu, mada je korisno da to učini. Ali bez obzira na to, drugostepeni sud uvijek po službenoj dužnosti pazi na apsolutno bitne povrede parničnog postupka i na nepravilnu primjenu normi materijalnog prava. Na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje sud posredno pazi po službenoj dužnosti. Naime, kad stranke i ne pobijaju presudu zbog ovog razloga, drugostepeni sud će ukinuti pobijanu presudu ako se tokom rješavanja o žalbi pojavi opravdana sumnja da su činjenice na kojima je zasnovana prvostepena presuda pravilno utvrđene. Ovo je u službi ostvarenja načela materijalne istine.

 

Žalbeni prijedlog nije obavezan element žalbe. Ako ga stranka i istakne u žalbi, drugostepeni sud nije vezan tim prijedlogom.

 

40.6. Odluke drugostepenog suda

 

Drugostepeni sud može postupiti na jedan od slijedećih načina:

odbaciti žalbu kao nedopuštenu; odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu; ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti prvostepenom

sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje; ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu; preinačiti prvostepenu presudu.

 

Odbacivanje žalbe uslijediće kad je žalba nedopuštena, tj. kad je nepotpuna, neblagovremena ili nedopuštena u užem smislu.

 

Žalba je nepotpuna kad ne sadrži bitne elemente: oznaku presude koja se pobija i potpis žalioca. Biće odbačena ako je podnosilac ne uredi u naknadnom roku koji mu sud za to odredi.

 

Neblagovremena je žalba koja je podnesena nakon isteka ostavljenog roka.

 

U nedopuštene žalbe u užem smislu spadaju žalbe koje je uložilo lice koje nije ovlašteno za ulaganje žalbe, kao i žalba koja se ulaže bez postojanja pravnog interesa. Na ulaganje žalbe ovlaštene su stranke i njihovi zastupnici, te učesnici u ulozi trećeg lica. Žalba je nedopuštena i onda kad se stranka odrekla ili kad odustane od izjavljene žalbe.

 

Pravni interes za ulaganje žalbe stranka ima samo onda kad žalbom može za sebe izdejstvovati povoljniju presudu. Tužilac npr. neće imati pravni interes za ulaganje žalbe ako pobija presudu kojom je udovoljeno njegovom zahtjevu, samo zato što nije zadovoljan obrazloženjem presude.

 

Nedopuštenu žalbu bez rasprave odbacuje predsjednik vijeća prvostepenog suda kome je žalba podnesena.

 

Odbijanje žalbe. Ako drugostepeni sud utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, kao ni razlozi na koje sam pazi po službenoj dužnosti, žalbu će odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu.

 

Ukidanje prvostepene presude, vraćanje predmeta prvostepenom sudu i odlučivanje. Ako preispitivanje pobijane presude pokaže da je žalba osnovana, drugostepeni sud će presudu ukinuti i vratiti prvostepenom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje, ako se radi o nedostacima koje žalbeni sud ne želi otklanjati ili ih ne može sam otklanjati. To su slijedeći slučajevi:

1. Kad utvrdi povredu normi procesnog prava – apsolutno bitnu ili relativno bitnu koja je mogla uticati na pravilno donošenje odluke – a povreda nema karakter apsolutne smetnje koja ne dozvoljava odlučivanje o predmetu spora. Drugostepeni sud dužan je da u rješenju kojim ukida prvostepenu presudu navede u čemu se sastoje učinjene povrede.

2. Kad nađe da je nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje na kome je presuda zasnovana. Ako je radi otklanjanja ovog nedostatka potrebno prikupiti novu procesnu građu, drugostepeni sud uvijek vraća predmet prvostepenom sudu, koji je činjenična instanca u raspravljanju i odlučivanju. Drugostepeni sud je dužan da u svom rješenju navede u čemu se sastoje nedostaci i zašto su nove činjenice i dokazi značajni za pravilno donošenje odluke. Nepravilno utvrđeno činjenično stanje najčešće je posljedica povrede normi procesnog prava, a nepotpuno utvrđeno činjenično stanje najčešće je posljedica povrede materijalnog prava.

 

Ukidanje prvostepene presude i odbacivanje tužbe uslijediće kad drugostepeni sud utvrdi da o predmetu spora nije ni moglo doći do raspravljanja i odlučivanja. Dakle, u takvim slučajevima se predmet ne vraća prvostepenom sudu. To su slijedeći slučajevi:

ako o tužbenom zahtjevu već teče parnica; ako je o istom tužbenom zahtjevu već donesena pravosnažna

presuda; ako je o tužbenom zahtjevu sklopljeno poravnanje.

 

Preinačenje prvostepene presude. Drugostepeni sud može preinačiti prvostepenu presudu iz slijedećih razloga:

a. Kad utvrdi da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali je nepravilno primijenio norme materijalnog prava;

b. Zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, ali samo onda kad drugostepeni sud na osnovu iste procesne građe izvodi drugačiji činjenični zaključak o tačnosti pravno relevantnih činjenica. Na osnovu iste procesne građe drugostepeni sud može utvrditi drugačije činjenično stanje na 2 načina:

ponovnim izvođenjem već izvedenih dokaza – u ovom slučaju drugostepeni sud mora otvoriti raspravu (poštivanje načela kontradiktornosti, usmenosti, neposrednosti);

izvođenjem drugačijeg činjeničnog zaključka iz već izvedenih dokaza – ovo će biti samo onda kad je prvostepeni sud svoj činjenični zaključak zasnovao isključivo na ispravama, posredno izvedenim dokazima i indicijama, a drugostepeni sud smatra da je taj zaključak bio nepravilan.

c. Usljed povrede normi procesnog prava – samo onda kad je prvostepeni sud presudom prekoračio tužbeni zahtjev. Preinačenje se sastoji u tome što se odluka svodi u okvire postavljenog tužbenog zahtjeva, tj. presuda se ustvari ukida u dijelu u kome je prekoračen tužbeni zahtjev.

 

Reformatio in peius non datur. Žalbeni sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ta stranka podnijela žalbu. Suprotno tome, reformatio in melius je moguća.

 

40.7. Žalba protiv rješenja

 

Dopuštenost. Pitanje dopuštenosti žalbe protiv rješenja zavisi od sadržaja rješenja i njegovog uticaja na razvoj postupka.

 

Samostalna žalba po pravilu je dopuštena protiv onih prvostepenih rješenja koja sprečavaju nastavak postupka, odnosno sprečavaju okončanje postupka donošenjem meritorne odluke. Npr.samostalna žalba dopuštena je protiv rješenja kojim se odbacuje žalba kao nedopuštena usljed nepostojanja neke od procesnih pretpostavki.

 

Nesamostalna žalba protiv rješenja ulaže se protiv onih rješenja prvostepenog suda koja se tiču upravljanja postupkom, ali se njima ne dovodi u pitanje dalje odvijanje i okončanje postupka. Takva rješenja mogu se pobijati samo žalbom koja se ulaže protiv presude.

 

Nedopuštenost. Žalba je potpuno isključena protiv određenih rješenja. To su uglavnom rješenja kojima se odlučuje o raznim procesnim pitanjima, a kojima se ne utiče značajnije na tok postupka i položaj stranaka u ostvarivanju pravne zaštite (npr.rješenje kojim sud zakazuje ročište, rješenja predsjednika vijeća koja se tiču pripremanja glavne rasprave, upravljanja postupkom itd).

 

40.8. Vanredni pravni lijekovi

 

To su sredstva koja se ulažu protiv pravosnažnih sudskih odluka. Po našem Zakonu vanredni pravni lijekovi su: revizija, zahtjev za zaštitu zakonitosti i ponavljanje postupka.

 

Revizija je devolutivan, prekluzivan i nesuspenzivan pravni lijek. Mogućnost ulaganja revizije je dvostruko ograničena:

a. Može se ulagati samo protiv pravosnažnih drugostepenih presuda. Dakle, presuda koja je postala pravosnažna u prvom stepenu se ne može pobijati revizijom. Takođe se

revizijom ne može pobijati rješenje o ukidanju presude donesene u prvom stepenu.

b. Može se uložiti samo protiv određenih presuda drugostepenog suda, i ako je u sporu primijenjen materijalni zakon BiH ili FBiH, odnosno međunarodni ugovor. Ograničenja koja se odnose na presude su dvostruka: po kriteriju vrijednosti i po kriteriju predmeta spora. Po vrijednosnom kriteriju, revizijom se može pobijati presuda u kojoj vrijednost predmeta spora prelazi 15.000KM, a u privrednim sporovima 25.000KM. Po kriteriju predmeta spora, revizija se bez obzira na vrijednost predmeta spora može ulagati u sporovima vezanim za zakonsko izdržavanje i sporovima iz porodičnih odnosa.

 

Bitno je naglasiti da se revizija može uložiti samo ako je u donošenju odluke bio primijenjen materijalni zakon FBiH. Dakle, nije predviđena revizija protiv pravosnažnih drugostepenih odluka donesenih u sporovima u kojima je primijenjeno materijalno pravo kantona.

 

Razlozi za reviziju mogu biti bitne povrede parničnog postupka i nepravilna primjena materijalnog prava. Zbog apsolutno bitnih povreda parničnog postupka revizija se može uložiti bez obzira da li je povreda učinjena pred prvostepenim ili drugostepenim sudom. Međutim, revizija se ne može izjaviti zbog:

povrede pravila o mjesnoj nadležnosti; povrede pravila o suđenju na osnovu glavne rasprave; povrede pravila ne bis in idem, tj. ako je zaključeno o zahtjevu o

kome već teče parnica; povreda načela javnosti – ako je javnost bila protivzakonito

isključena na glavnoj raspravi.

 

Revizija zbog relativno bitnih povreda parničnog postupka i zbog prekoračenja tužbeog zahtjeva se može uložiti samo ako je takva

povreda, odnosno prekoračenje učinjeno u postupku pred drugostepenim sudom.

 

Zbog pogrešne primjene materijalnog prava se revizija može izjaviti bez ikakvih ograničenja.

 

Nepravilno utvrđeno činjenično stanje nije revizijski razlog. Revizija je dakle, pravna instanca. U reviziji se mogu iznositi nove činjenice i dokazi samo ako se oni odnose na bitne povrede postupka, a nikako zbog pravno-relevantnih činjenica od kojih zavisi meritorno rješenje spora.

 

O reviziji odlučuje Vrhovni sud FBiH u vijeću petorice. Osim devolutivnosti, revizija je i prekluzivan pravni lijek. Ulaže se u roku od 30 dana od dana kad je strankama dostavljen prepis presude. Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama u kojima se ona pobija revizijom i u granicama razloga navdenih u reviziji.

 

Postupak i odluke. Revizija se podnosi prvostepenom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud, suprotnu stranku i javnog tužioca koji je nadležan za ulaganje zahtjeva za zaštitu zakonitosti (ZZZ). Predsjednik vijeća prvostepenog suda svojim rješenjem odbacuje neblagovremenu, nepotpunu ili nedozvoljenu reviziju. Po prijemu odgovora suprotne strane ili isteku roka za odgovor (8 dana), prvostepeni sud kompletan spis dostavlja revizijskom sudu putem drugostepenog suda.

 

Revizijski sud uvijek odlučuje bez rasprave, u zatvorenoj sjednici. On donosi rješenje ili presudu. Rješenjem odlučuje:

kad odbacuje reviziju kao neblagovremenu, nedozvoljenu ili nepotpunu (ako to nije učinio prvostepeni sud);

kad ukida napadanu presudu i predmet vraća nadležnom sudu na ponovno suđenje ili kad ukida presudu i odbacuje tužbu.

 

Presudom odlučuje:

kad odbija reviziju kao neosnovanu; kad preinačuje napadanu presudu zbog nepravilne primjene

materijalnog prava i zbog nekih slučajeva prekoračenja tužbenog zahtjeva.

 

Revizija protiv rješenja. Revizijom se mogu pobijati samo ona pravosnažna rješenja drugostepenog suda kojima se okončava postupak pred sudom. To su rješenja kojima se prvostepena odluka ukida, sve radnje poništavaju i tužba odbacuje. Ova revizija nije dozvoljena u onim sporovima u kojima ne bi bila dozvoljena ni revizija protiv presude.

 

Zahtjev za zaštitu zakonitosti (ZZZ) podiže javni tužilac. To je njegova najvažnija uloga u građanskom postupku. ZZZ-om se mogu pobijati pravosnažne odluke donesene i u prvom i u drugom stepenu. Podiže se zbog povrede zakona (federalnog ili kantonalnog, materijalnog ili procesnog).

 

Zbog nepravilne primjene materijalnog prava, ZZZ se može uložiti bez ikakvih ograničenja. Ako se radi o povredi procesnog prava, zahtjev se može uložiti zbog svih povreda parničnog postupka. Ograničenja postoje samo u pogledu 4 apsolutno bitne povrede, kao i kod revizije. Zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne može se uložiti ZZZ.

 

ZZZ se podiže u prekluzivnom roku od 3 mjeseca ako protiv odluke nije dopuštena revizija. Federalni tužilac može podići ZZZ i u slučaju kad je revizija dopuštena ako su raspolaganja stranaka protivna prinudnim propisima. Ako se ZZZ podiže protiv prvostepene pravosnažne odluke, rok se računa od dana pravosnažnosti. Protiv drugostepene odluke (ako nije uložena revizija), rok se računa od dana kad je odluka dostavljena stranci kojoj je kasnije dostavljena. Ako je uložena revizija, ZZZ se može podići samo u roku od 30 dana od dana kad je javnom tužiocu dostavljena revizija.

 

ZZZ uvijek podiže javni tužilac. Stranke su ovlaštene samo da se obrate javnom tužiocu sa prijedlogom da uloži ZZZ. O ZZZ sud odlučuje bez održavanja rasprave, na zatvorenoj sjednici. Ako se radi o ZZZ federalnog tužioca, odlučuje Vrhovni sud FBiH u vijeću od 5 sudija, a o ZZZ kantonalnog tužioca nadležni Kantonalni sud u vijeću od 5 sudija ili u sjednici svih sudija (ako se ne može osigurati vijeće od 5 sudija). Prilikom ispitivanja pobijane odluke, sud ispituje samo povrede koje tužilac ističe u svom zahtjevu. Pritom može donijeti odluku kao i kod revizije – može zahtjev odbaciti, odbiti, prihvatiti i ukinuti odluku ili preinačiti odluku.

 

ZZZ i revizija se međusobno dopunjavaju i mogu se istovremeno uložiti. Radi ekonomičnosti i kvalitetnijeg suđenja, o oba pravna lijeka vodi se jedan postupak i donosi jedna odluka. Zbog toga sud uloženu reviziju uvijek dostavlja javnom tužiocu kako bi mu omogućio da se izjasni i eventualno uloži ZZZ u roku od 30 dana.

 

Rješenja protiv kojih se samostalno može uložiti ZZZ su ona protiv kojih zakon dozvoljava posebnu žalbu.

 

Ponavljanje postupka je vanredni pravni lijek koji ulažu stranke protiv pravosnažnih odluka. U teoriji se zastupa mišljenje prema kome se

može tražiti i ponavljanje postupka okončanog dispozitivnim radnjama stranaka koje imaju snagu pravosnažnosti (sudsko poravnanje).

 

Razlozi za ponavljanje postupka mogu se svrstati u 3 grupe:

1. Neke od bitnih povreda parničnog postupka – ovdje spadaju povreda načela nepristrasnosti, kontradiktornosti, povreda pravila ne bis in idem, te nedostaci koji se tiču stranaka i zastupanja u parnici;

2. Protivpravne radnje (krivična djela) – ako se odluka zasniva na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka, ili na lažnoj ispravi, te ako je do odluke došlo usljed krivičnog djela sudije, sudije porotnika, zakonskog zastupnika ili punomoćnika jedne od stranaka ili trećeg lica;

3. Nove činjenice i dokazi – ako je odluka u postupku čije se ponavljanje traži bila zasnovana na drugoj odluci suda ili nekog drugog organa, koja je pravosnažno preinačena, ukinuta ili poništena, te ako stranka sazna za nove činjenice ili dokaze na osnovu kojih bi bila donesena drugačija odluka da su te činjenice i dokazi bili poznati u ranijem postupku. U ovom slučaju će ponavljanje postupka biti dozvoljeno samo ako stranka iz opravdanih razloga nije u ranijem postupku iznijela pomenute činjenice i dokaze.

 

Rokovi za traženje ponavljanja postupka su 30 dana od dana saznanja za postojanje razloga za ponavljanje postupka (subjektivni rok), odnosno 5 godina od dana pravosnažnosti odluke (objektivni rok). Postoje 2 izuzetka u kojima se ne primjenjuje objektivni rok: ako se ponavljanje traži zbog povrede načela kontradiktornosti, te zbog povrede pravila o stranačkoj i parničnoj sposobnosti i pravila o zastupanju stranaka. U ovim slučajevima se ponavljanje može tražiti i nakon isteka objektivnog roka, pod uslovom poštivanja subjektivnog roka.

 

Postupak se odvija u 3 faze: (1) podnošenje prijedloga i utvrđivanje pretpostavki za ponavljanje postupka; (2) raspravljanje o osnovanosti prijedlog za ponavljanje i (3) ponovna rasprava.

 

Prijedlog za ponavljanje postupka se uvijek podnosi prvostepenom sudu, koji je po pravilu i nadležan da odlučuje o prijedlogu. Izuzetno, ako se razlog ponavljanja odnosi isključivo na postupak pred višim sudom, o prijedlogu odlučuje taj sud.

 

O osnovanosti prijedloga za ponavljanje postupka raspravlja se na ročištu. Nakon ročišta predsjednik vijeća rješenjem prihvata ili odbija prijedlog. O osnovanosti prijedloga sud odlučuje samo u granicama razloga koji su navedeni u prijedlogu. Ako se razlog za ponavljanje postupka odnosi isključivo na postupak pred višim sudom, predsjednik vijeća prvostepenog suda će nakon održanog ročišta za raspravljanje o prijedlogu, dostaviti predmet tom višem sudu radi donošenja odluke. Protiv rješenja o prijedlogu za ponavljanje postupka dozvoljena je posebna žalba.

 

Ako je prijedlog usvojen, pravosnažna odluka iz ranijeg postupka se ukida i dolazi do ponovnog raspravljanja o glavnom predmetu. Rasprava se zakazuje tek nakon što je rješenje o ponavljanju postupka postalo pravosnažno. Predsjednik vijeća može odlučiti da se raspravljanje o glavnoj stvari započne odmah, ne čekajući pravosnažnost donesenog rješenja o ponavljanju postupka. U takvom slučaju se rješenje kojim se dozvoljava ponavljanje postupka unosi u odluku o glavnoj stvari.

 

Odnos između prijedloga za ponavljaje postupka i drugih vanrednih pravnih lijekova. U praksi će najčešće dolaziti do situacija u kojima će doći do ulaganja revizije i prijedloga za ponavljanje postupka. U takvom slučaju, ako unutar roka za izjavljivanje revizije stranka podnese prijedlog za ponavljanje postupka i to iz razloga iz kojih se

može izjavljivati i revizija, prijedlog će se smatrati kao revizija. Razlog za to je činjenica da su uslovi za ulaganje revizije povoljniji za stranke.

 

U svim drugim slučajevima kad je izjavljena revizija i prijedlog za ponavljanje postupka, sud odlučuje koji postupak će prekinuti a koji nastaviti, u zavisnosti od toga koji pravni lijek daje bolje izglede za brže rješenje spora.

 

Po istim pravilima kojima se reguliše odnos između ponavljanja postupka i revizije, reguliše se i odnos između ponavljanja postupka i zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

 

Ponavljanje postupka završenog rješenjem je neupitno ako se radi o meritornom rješenju kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu, čak i ako se protiv tog rješenja ne može izjaviti revizija. Protiv procesnih rješenja kojima se završava postupak pred prvostepenim sudom, protiv njih se može predložiti ponavljanje postupka samo ako su ta rješenja sposobna za materijalnu pravosnažnost.

 

 

 

POSEBNI PARNIČNI POSTUPCI

 

41. OPĆE KARAKTERISTIKE

 

41.1. Postupak u bračnim sporovima

 

Bračni sporovi su sporovi za razvod braka, za poništaj braka, te za proglašenje braka postojećim ili nepostojećim. Ne smatraju se bračnim sporovima imovinsko-pravni sporovi koji nastaju povodom braka.

 

Postupak za razvod braka pokreće se na 3 načina: tužbom, zajedničkim prijedlogom bračnih drugova za razvod braka, te zahtjevom za sporazumni razvod braka.

 

Sporovi radi poništaja braka i radi utvrđivanja postojanja ili nepostojanja braka se uvijek pokreću tužbom. Tužba za poništaj braka je konstitutivna, dok je tužba za utvrđenje da li brak postoji ili ne postoji deklarativna. Pored bračnih drugova, tužbu mogu podnijeti sva lica koja imaju pravni interes, javni tužilac i organ starateljstva.

 

Karakteristično za bračne sporove je ograničenje načela dispozitivnosti. Tužilac se ne može odreći tužbenog zahtjeva, tuženi ne može priznati tužbeni zahtjev, niti stranke mogu sklopiti sudsko poravnanje. Sud ne može izreći presudu na osnovu odricanja, presudu na osnovu priznanja, niti presudu zbog izostanka. S druge strane, široko su zastupljene dispozicije u korist očuvanja braka – tužilac može povući tužbu bez pristanka tuženog sve do okončanja spora, a uz njegov pristanak sve do pravosnažnosti odluke. Do pravosnažnog okončanja postupka mogu biti povučeni i zajednički prijedlog, kao i zahtjev za sporazumni razvod braka. Ako je do povlačenja došlo nakon donošenja prvostepene presude, sud će rješenjem utvrditi da je donesena presuda bez učinka.

 

Načelo oficijelnosti se manifestuje u dužnosti suda da u presudi kojom se brak razvodi, poništava ili proglašava nepostojećim, odluči o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke djece i u slučajevima kad to stranke od njega nisu zahtijevale.

 

Načelo inkvizitornosti ima široku primjenu. Sud nije vezan za činjenice i dokaze koje mu prezentiraju stranke, već je ovlašten da i mimo prijedloga stranaka prikuplja potrebne činjenice i dokaze. Osim toga, sud je ovlašten da utvrđuje i činjenice koje među strankama nisu sporne.

 

Pokušaj mirenja u nadležnosti je organa starateljstva. Obavezan je uvijek kad se postupak pokreće tužbom ili zajedničkim prijedlogom, uz 3 izuzetka: (1) ako je boravište jednog od bračnih drugova nepoznato najmanje 6 mjeseci, (2) ako je jedan od bračnih drugova nesposoban za rasuđivanje, te (3) ako jedan ili oba bračna druga žive u inostranstvu.

 

Specifičnosti pravnih lijekova u bračnim sporovima sastoje se u tome što se presuda kojom se brak razvodi na osnovu sporazuma bračnih drugova ne može pobijati zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, niti zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Može se pobijati:

zbog bitnih povreda parničnog postupka; nedostaka u izjavi volje sadržane u sporazumu za razvod braka; zbog toga što nisu ispunjeni ostali zakonski uslovi za razvod braka

na osnovu sporazuma.

 

Vanredni pravni lijekovi se mogu ulagati, ali se njima (kao ni prijedlogom za povrat u prijašnje stanje) ne može izmijeniti pravosnažna presuda u dijelu o prestanku braka, bez obzira da li je neka od stranaka zaključila novi brak.

 

41.2. Postupak u sporovima o očinstvu i materinstvu

 

Postupak u paternitetskim sporovima se pokreće tužbom. Postoji nekoliko vrsta:

1. Tužba radi utvrđivanja očinstva djeteta rođenog van braka – tužilac je dijete;

2. Tužba za osporavanje očinstva ili materinstva – mogu podići otac, majka ili dijete (otac u subjektivnom roku od 6 mjeseci, majka u objektivnom roku od 6 mjeseci, a dijete do navršene 25.godine života). Podnošenjem ove tužbe zasniva se nužno i jedinstveno suparničarstvo, bilo na aktivnoj ili na pasivnoj strani u parnici.

3. Lice koje se smatra ocem djeteta rođenog van braka može osporavati očinstvo drugog lica koje je to dijete priznalo za svoje, ako istovremeno deklaratornom tužbom postavlja zahtjev da se utvrdi njegovo očinstvo.

 

Kao i bračni, paternitetski sporovi su statusne prirode, te se paternitetski postupak ne razlikuje od postupka u bračnim sporovima.

 

41.3. Postupak u parnicama iz radnih odnosa

 

Smatra se da se odredbe posebnog postupka u parnicama iz radnih odnosa primjenjuju na sporove u kojima radnik traži zaštitu svog prava, a da za spor po tužbi poslodavca protiv radnika važe odredbe općeg parničnog postupka.

 

Specifičnost ovog postupka je u slijedećem:

sud je po ZPP dužan voditi računa o potrebi hitnog rješavanja radnih sporova prilikom vođenja postupka i određivanju rokova i ročišta;

u toku postupka sud može ex officio odrediti privremene mjere koje se primjenjuju u izvršnom postupku radi sprečavanja

nasilnog postupanja ili radi otklanjanja nenadoknadive štete. Protiv ovakvog rješenja nije dozvoljena posebna žalba;

paricioni i žalbeni rok je 8 dana; u sporu u kome je radnik tužilac nadležnost je izberiva.

 

41.4. Postupak u sporovima zbog ometanja posjeda

 

Pod sporom ometanja posjeda podrazumijeva se: (1) uznemiravanje posjeda (interdicta retindendae possesionis) i (2) oduzimanje posjeda (interdicta recuperandae possesionis).

 

Po pravilu, posjedovnu zaštitu uživa svaki posjednik, a ne samo onaj čiji je posjed savjestan i ima neki pravni osnov. Uz posjedovnu tužbu se ne može istaći i zahtjev za naknadu štete ili neki drugi zahtjev. Ova tužba je kondemnatorna, jer se njome može tražiti samo zabrana budućeg ometanja ili uspostava ranijeg posjedovnog stanja.

 

Specifičnosti postupka:

1. Podnošenje tužbe – tužba se mora podići u subjektivnom roku od 30 dana i objektivnom od 1 godine. Oba roka su prekluzivna i na njih sud pazi po službenoj dužnosti;

2. Hitnost raspravljanja – pri određivanju rokova i ročišta sud je dužan da vodi računa o potrebi hitnog rješavanja, rukovodeći se pritom karakterom svakog pojedinog slučaja

3. Predmet dokazivanja – kao pravno relevantne utvrđuju se samo dvije činjeniec: dokazivanje posljednjeg posjeda i dokazivanje nastalog ometanja posjeda. Posjed se štiti kao stanje, a ne kao pravo. Zbog toga je u ovom postupku isključeno raspravljanje o pravu na posjed. Izuzetak postoji u slučaju prigovora tuženog da je tužilac njega lišio posjed silom, potajno ili prevarom (vi, clam, precario). Pravo na zaštitu se ne priznaje onome ko je posjed pribavio na nedopušten način.

4. Forma odluke – sud meritornu odluku donosi u formi rješenja, a ne presude. Rješenjem se tuženom nalaže da uspostavi stanje nastalo prije ometanja posjeda i izriče mu se zabrana budućeg ometanja posjeda. Paricioni rok određuje sud prema okolnostima konkretnog slučaja.

5. Pravni lijekovi – rok za ulaganje žalbe je 8 dana. Iz važnih razloga sud može žalbi oduzeti suspenzivno dejstvo. Revizija nije dopuštena, a pravo na traženje ponavljanja postupka je znatno ograničeno i dozvoljeno je samo iz 2 razloga: (1) ako usljed nezakonitog postupanja, a posebno propuštanja dostavljanja, stranci nije data mogućnost da raspravlja pred sudom; (2) zbog nedostataka na strani stranaka i povreda pravila o zastupanju.

6. Prinudno izvršenje – Prekluzivni rok u kome tužilac može tražiti prinudno izvršenje rješenja je 30 dana od isteka paricionog roka.

7. Mirovanje postupka – Mada o tome nema izričite odredbe u ZPP, smatra se da mirovanje postupka u parnicama zbog ometanja posjeda nije dopušteno.

 

41.5. Postupak izdavanja platnog naloga

 

Mandatum – anticipativni kontumacioni sistem. Bitno obilježje ovog postupka je u tome što u njemu sud donosi odluku u korist tužioca, a da tuženom prethodno nije data mogućnost da se izjasni o tužbenom zahtjevu. Tuženi pravo na odbranu stiče tek nakon donošenja odluke koja mu se dostavlja. Ako tuženi prigovorom protiv odluke (platnog naloga) ne inicira postupak pobijanja platnog naloga u određenom roku, platni nalog će steći svojstvo pravosnažnosti i izvršnosti.

 

Pretpostavke za izdavanje platnog naloga. Opće procesne pretpostavke odnose se na nadležnost suda, stranačku i parničnu sposobnost, valjanost zastupanja. Posebne procesne pretpostavke za izdavanje platnog naloga su vezani za potraživanje: ono mora biti novčano, dospjelo i utuživo.

 

Vrste platnog naloga su dokumentirani i nedokumentirani platni nalog. Pretpostavke za izdavanje dokumentiranog platnog naloga su:

da je potraživanje novčano i dospjelo; da se potraživanje dokazuje vjerodostojnom ispravom koja je

priložena u tužbi; da tužilac učini vjerovatnim postojanje pravnog interesa za

izdavanje platnog naloga, kad se na osnovu vjerodostojne isprave može zahtijevati izvršenje po Zakonu o izvršnom postupku.

 

Kao vjerodostojne javne isprave smatraju se naročito:

javne isprave; privatne isprave na kojima je potpis dužnika ovjeren od organa

ovlaštenog za ovjeru; mjenice, čekovi sa protestom i povratnim računom ako su

potrebni za zasnivanje zahtjeva; izvodi iz ovjerenih poslovnih knjiga; fakture i druge isprave koje u pravnom saobraćaju uživaju

povjerenje.

 

Ako su ispunjene pretpostavke za izdavanje platnog naloga, sud će izdati platni nalog tuženom da udovolji tužbenom zahtjevu i kad tužilac u tužbi ne traži izričito izdavanje platnog naloga. Ako nađe da nisu ispunjeni uslovi za izdavanje platnog naloga, sud će nastaviti da postupa po pravilima općeg parničnog postupka.

 

Nedokumentirani platni nalog. Ako dospjelo potraživanje ne prelazi iznos od 800 KM, sud će izdati platni nalog i u slučaju kad se ta potraživanja dokazuju nekim drugim dokaznim sredstvima. Dovoljno je da tužilac u tužbi iznese osnov i visinu potraživanja i da naznači dokaze na osnovu kojih se može utvrditi istinitost tužbenih navoda. Nedokumentirani platni nalog se može izdati samo protiv glavnog dužnika.

 

Postupak izdavanja platnog naloga. Platni nalog izdaje predsjednik sudskog vijeća, bez održavanja ročišta. U nalogu se ističe da je tuženi dužan da u roku od 8 dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od 3 dana, po prijemu platnog naloga udovolji zahtjevima tužbe ili da u istom roku podigne prigovor protiv platnog naloga. Platni nalog se dostavlja objema strankama, a tuženom se uz platni nalog dostavlja i primjerak tužbe sa prilozima.

 

Ako sud ne prihvati prijedlog za izdavanje platnog naloga, nastaviće postupak po tužbi. Protiv rješenja suda kojim se ne prihvata prijedlog za izdavanje platnog naloga nije dopuštena posebna žalba. S druge strane, tuženi može pobijati platni nalog samo prigovorom. U dijelu koji nije napadnut prigovorom, platni nalog postaje pravosnažan.

 

Povodom urednih prigovora predsjednik vijeća zakazuje raspravu nakon koje sud donosi odluku da li se platni nalog održava na snazi u cjelini, djelimično, ili se u potpunosti ukida. Platni nalog može biti samo kondemnatornog sadržaja.

 

Po svojoj prirodi platni nalog je sudsko rješenje kojim se odlučuje o tužbenom zahtjevu. Prigovor protiv platnog naloga ima karakter prigovora i pravnog lijeka. Svojstvo prigovora mu daje činjenica da u njemu tuženi po prvi put zauzima svoj stav prema tužbi. Pravni lijek je zato što je upravljen protiv naloga kao odluke suda. Sam prigovor ima suspenzivno dejstvo (odlaže izvršenje naloga) i remonstrativan efekat (o njemu odlučuje prvostepeni sud). Stav sudske prakse je da prigovor ne mora biti obrazložen, a nakon njegovog ulaganja sud odlučuje prema odredbama općeg parničnog postupka.

 

Izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave. Kada povjerilac na osnovu vjerodostojne ima pravo da traži direktno izvršenje po odredbama ZIP,

mogući su slučajevi da on podnese mandatnu tužbu i od suda traži da izda platni nalog umjesto direktnog izvršenja. Naime, u slučaju da sud ne prihvati prijedlog za izdavanje platnog naloga, automatski će se nastaviti parnični postupak po tužbi. S druge strane, ako povjerilac zatraži direktno izvršenje, a sud iz bilo kojeg razloga ne usvoji njegov zahtjev, neće se automatski nastaviti parnični postupak ukoliko tuženi nije uložio prigovor. Zbog toga je povjeriocu sigurnije da uloži mandatnu tužbu i traži izdavanje platnog naloga.

 

Da bi se onemogućila ovakva praksa koja je u suprotnosti sa načelom ekonomičnosti postupka, zakonodavac je propisao uslov postojanja pravnog interesa na strani povjerioca za izdavanje platnog naloga, u situacijama kad on na osnovu vjerodostojne isprave može tražiti direktno izvršenje po odredbama ZIP.

 

41.6. Postupak u sporovima male vrijednosti

 

Spor male vrijednosti je spor u kome se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje čija vrijednost ne prelazi iznos od 1.000KM, a u privrednim sporovima 5.000KM, bilo da se radi o novčanom potraživanju, pokretnim stvarima ili tužilac pristaje da umjesto ispunjenja svog zahtjeva primi novčani iznos do navedene vrijednosti (facultas alternativa).

 

Sporovima male vrijednosti se nikad ne smatraju sporovi o nekretninama, sporovi iz radnih odnosa, te sporovi zbog ometanja posjeda.

 

Bitne karakteristike postupka

1. U maličnom postupku nema mirovanja parnične procedure;

2. Posljedice propuštanja ročišta – ako uredno pozvani tužilac propusti prvo ročište za glavnu raspravu, smatra se da je povukao tužbu, osim ako se tuženi ne upusti u raspravljanje. Ako sa nekog kasnijeg ročišta dva puta uzastopno izostanu obje stranke, smatraće se da je tužba povučena.

3. Zapisnik – unosi se samo ono najnužnije: bitne izjave stranaka, naročito one kojima se priznaje tužbeni zahtjev, odriče od tužbenog zahtjeva, preinačava ili povlači tužba, zatim bitna sadržina izvedenih dokaza, odluke protiv kojih je dozvoljena posebna žalba i da li su stranke bile prisutne objavljivanju presude.

4. Donošenje presude – presuda se objavljuje odmah nakon zaključenja glavne rasprave i prepis se dostavlja samo stranci koja nije prisustvovala objavljivanju, a stranci koja je prisustvovala prepis se dostavlja samo na njen zahtjev koji mora podnijeti najkasnije na ročištu na kome je presuda objavljena.

5. Pravni lijekovi – Protiv prvostepenog rješenja dopuštena je žalba samo ako se tim rješenjem okončava postupak. Rok za žalbu je 8 dana od dana objavljivanja (za prisutnu stranku), odnosno dana dostavljanja (za odsutnu stranku). Protiv odluke kojom se postupak meritorno okončava dozvoljena je posebna žalba, ali samo zbog apsolutno bitnih povreda parničnog postupka i nepravilne primjene materijalnog prava. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti dokazi. Žalbeni sud nije ovlašten (kao u redovnom postupku) da u slučajevima u kojima posumnja u tačnost uvrđenog činjeničnog stanja, ukine prvostepenu odluku i predmet vrati na ponovno rješavanje. Ovo može učiniti samo ako je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje dovelo do nepravilne primjene materijalnog prava, na što sud pazi po službenoj dužnosti.

 

41.7. Postupak pred arbitražom

 

Ugovor o arbitraži se može dokazivati samo ispravama. Broj arbitara mora biti neparan. Sudije redovnih sudova mogu biti birani samo na mjesto predsjednika arbitraže. Ako arbitar ne bude na vrijeme izabran

(rok je 15 dana), na prijedlog stranke će ga postaviti sud koji bi bio prvostepeno nadležan za rješavanje spora, da nije zaključen ugovor o arbitraži. Isto važi i za izbor predsjednika arbitraže. Protiv ovog rješenja suda nije dopuštena posebna žalba, a nezadovoljna strana može tužbom zahtijevati da sud proglasi prestanak važenja ugovora o arbitraži. Proglašenje prestanka ugovora o arbitraži stranka može tražiti još u 2 slučaja:

1. ako se stranke ne mogu složiti o izboru arbitra kojeg trebaju zajednički postaviti;

2. ako osoba koja je postavljena za arbitra neće ili ne može obavljati tu dužnost.

 

Pravila o izuzeću sudija odnose se i na arbitre. O izuzeću odlučuje sud koji bi bio prvostepeno nadležan za rješavanje spora, da nije zaključen ugovor o arbitraži.

 

Zaključenjem arbitražnog ugovora, stranke svojom voljom derogiraju nadležnost redovnog suda. Ako se u sporu u kome je ugovorena nadležnost arbitraže podnese tužba sudu, sud neće na to paziti po službenoj dužnosti, već samo po prigovoru stranaka. Prigovor apsolutne nenadležnosti zbog postojanja ugovora o arbitraži mora se istaći prije nego se tuženi upustio u raspravljanje o meritumu spora. Posljedica neblagovremeno uloženog prigovora je prekluzija.

 

Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele, postupak pred arbitražom određuju arbitri. Arbitraža može zatražiti pravnu pomoć od mjesno nadležnog suda, po pravilima ZPP o izvođenju dokaza pred zamoljenim sudom. Kad se arbitraža sastoji od više arbitara, presuda se odnosi većinom glasova. Ako se potrebna većina glasova ne može postići, arbitraža je dužna o tome izvijestiti stranke. Nakon toga stranka može od redovnog suda tražiti da izrekne prestanak važenja arbitražnog ugovora.

 

Presuda arbitraže mora biti obrazložena, ako stranke nisu ugovorile drugačije. Ona prema strankama ima snagu pravosnažne presude, ako ugovorom nije predviđena mogućnost njenog pobijanja pred arbitražom višeg stepena. Klauzulu o pravosnažnosti i izvršnosti arbitražne presude stavlja na zahtjev stranke sud koji bi bio prvostepeno nadležan za rješavanje spora.

 

ZPP taksativno određuje razloge za poništaj presude arbitraže:

ako ugovor o arbitraži nije uopće sklopljen ili nije punovažan; ako je u pogledu sastava arbitraže ili u vezi sa odlučivanjem

povrijeđena neka odredba ZPP ili arbitražnog ugovora; ako presuda nije obrazložena, a stranke nisu ugovorile suprotno; ako je arbitraža prekoračila granicu svog zadatka; ako je izreka presude nerazumljiva ili sama sebi protivrječna; ako postoji neki od razloga za ponavljanje postupka.

 

Tužba za poništaj arbitražne presude može se podnijeti u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude, odnosno od dana saznanja za postojanje razloga za poništaj. Objektivni rok je 1 godina.

 

Stranke ne mogu sporazumno isključiti primjenu odredaba o izuzeću arbitara, potpisivanju i dostavljanju arbitražne presude, te o njenom pobijanju.

 

41.8. Postupak u privrednim sporovima

 

ZPP pojam privrednog spora određuje na osnovu 3 kriterija: subjektivnog, kauzalnog i mješovitog. Prema subjektivnom kriteriju, u privredne sporove spadaju svi sporovi u kojima su stranke DPZ (FBiH, kanton, grad, općina), preduzeća i druga pravna lica.

 

Prema kauzalnom kriteriju, u privredne sporove spadaju svi oni koji se odnose na brodove i plovidbu, te sporove na koje se primjenjuje plovidbeno pravo, osim sporova o prevozu putnika.

 

Prema mješovitom kriteriju, u privredne sporove spadaju:

1. Sporovi koji proizilaze iz međusobnih privrednih odnosa imalaca radnji i drugih pojedinaca koji u obliku registrovanog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost, kao i iz međusobnih privrednih odnosa ovih pojedinaca i pravnih lica navedenih u personalnom kriteriju;

2. Sporovi između pravnih lica navedenih u personalnom kriteriju i stranih fizičkih i pravnih lica, a koji proizilaze iz njihovih međusobnih privrednih odnosa, kao i takvim međusobnim sporovima stranih fizičkih i pravnih lica;

3. Sporovi u kojima kao materijalni suparničari učestvuju i druga fizička lica uz lica iz personalnog kriterija i mješovitog kriterija pod 1.

 

Nadležnost i sastav suda. Pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud gdje je po sporazumu stranaka tuženi bio dužan da izvrši ugovor. Sudija pojedinac sudi ako vrijednost spora ne prelazi 30.000 KM. U toku postupka se stranke mogu sporazumjeti da sudi sudija pojedinac, bez obzira na vrijednost predmeta spora.

 

Specifičnosti postupka u privrednim sporovima

Isključena je primjena ustanove mirovanja postupka; Stranke ne mogu izvan ročišta davati izjave usmeno na zapisnik

kod suda; Sud ne može izdati nedokumentirani platni nalog; Sporovi male vrijednosti su oni u kojima tužbeni zahtjev ne

prelazi vrijednost od 5.000KM;

U privrednim sporovima male vrijednosti tužba se ne dostavlja na odgovor tuženom.

 

Rokovi u postupku u privrednim sporovima:

za podnošenje prijedloga za povrat u prijašnje stanje – 30 dana; za žalbu protiv presude odnosno rješenja – 8 dana; podnošenje odgovora na žalbu – 3 dana; paricioni rok – 8 dana. Za činidbe koje se ne sastoje u novčanom

davanju sud može odrediti duži rok.

 

Pravni lijekovi. U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi samo ako žalilac učini vjerovatnim da ih bez svoje krivice nije mogao predložiti, odnosno iznijeti prije okončanja glavne rasprave. Revizija nije dozvoljena ako vrijednost predmeta spora u pobijanom dijelu presude ne prelazi 25.000 KM.

 

2 odgađanje donošenja kontumacione odluke