GODINA XLI. VELIKA GOSPA 2014. BROJ 2

100 godina lista Gospe Sinjske100 godina lista Gospe Sinjske

Velika Gospa 2014.Velika Gospa 2014.

Na pragu tristoljetnog jubileja ....................... 2

100 godina Gospina glasnika ......................... 4

Od bijele Hrvatske do bijele Gospođe ............. 6

Hrvati potpuno gube tlo pod nogama .......... 11

Molitve uslišane i milosti primljene ............. 13

Zahvala Gospi Sinjskoj ................................. 15

Iz života Župe .............................................. 16

Jubilej 50 godina svećeništva na Visovcu ...... 22

Oblačenje i zavjetovanje na Visovcu ............. 25

Primanje kod nadbiskupa M. Barišića ........... 27

Izrada zlatne krunice ................................... 28

Naši pokojnici.............................................. 30

Hodočašća i devetnica Gospi Sinjskoj ............ 32

Liturgijska slavlja za Veliku Gospu 2104. ...... 33

Kalendar Gospe Sinjske ............................... 34

GLASNIK “GOSPA SINJSKA”Glasilo Svetišta i Župe Gospe SinjskeIzlazi povremeno dozvolom crkvenih

i redovničkih poglavara

IZDAVAČ

Franjevački samostan Sinj

Fratarski prolaz 4

21 230 Sinj

Hrvatska

Tel. 021/707 010 ili 825 019

Fax: 021/ 707 020

e-mail:

gospa.sinjska.svetiste@gmail.com

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK

Fra Petar Klapež

UREDNIŠTVO

fra Ante Bilokapić, fra Gabrijel Jurišić

fra Petar Klapež, Fra Antonijo Mravak i

fra Blaž Toplak

NASLOVNICA –LOGO

Ivan Grgat

LEKTOR

Anita Grčić

FOTO

AB Sinj

SLIKA NA NASLOVNOJ STRANICI

Procesija Velike Gospe 2013.

SLIKA NA ZADNJOJ STRANICI

Sinjska tvrđava

TISAK

Slobodna Dalmacija Print - Split

Žiro račun:

FRANJEVAČKA PROVINCIJA

PRESVETOG OTKUPITELJA

- samostan Sinj

2330003-1100061215

Splitska Banka – Sinj

Devizni račun:

34400-620-21-7031-1035142

Splitska Banka –Sinj

Cijena 10 kn

Fra Petar Klapež,gvardijan i upravitelj Svetišta

Sadržaj

Dragi štovatelji Čudotvorne Gospe Sinjske, cijenjeni hodočasnici tijekom tristo-

ljetne povijesti našega Svetišta, Bog nas neumorno iznenađuje, Bog po Mariji od nas traži vjernost, Bog je naša snaga! I u ovogodišnjemu slav-lju svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na Nebo neka nam Gospa pomogne da bez otpora do-pustimo da nas Bog iznenadi, da mu poput Nje budemo vjerni svakoga dana, te da Ga slavimo i zahvaljuje-mo Mu jer je On naša snaga.

Marija, ponizno i slabo stvorenje poput nas, bila je izabrana za Božju Majku, Majku svojega Stvoritelja. Dok ove godine na blagdan Velike Gospe ulazimo u jubilej 300. obljet-nice „Čudesne pobjede pod Sinjem“, razmišljajmo kako nas Bog po Mariji iznenađuje. Bog je od Marije tražio vjernost. On tu istu vjernost traži i od nas. Bog je Marijina i naša snaga.

Bog nas iznenađuje. To je iskustvo Djevice Marije koja pred anđelovim navještenjem ne skriva svoje čuđenje zbog toga što je Bog, da bi postao čovjekom, izabrao upravo nju, jed-nostavnu djevojku iz Nazareta koja nije učinila ništa izvanredno, nego se

Na pragutristoljetnogajubileja Bog naspo Mariji iznenađuje

jednostavno pouzdaje u Gospodina. Bog nas uvijek iznenađuje, raskida naše sheme, stavlja u krizu naše pla-nove i, kao što je i Mariji govorio, govori i nama: pouzdaj se u mene, ne boj se, dopusti da te iznenadim, iziđi iz sebe i slijedi me.

Bog nas upravo po Djevici Mariji iznenađuje. Očituje se upravo u na-šemu siromaštvu, u slabosti, u poni-znosti, i daruje nam svoju ljubav koja nas spašava, ozdravlja i daje nam snagu. Jedino što je od Marije tražio, to traži i od nas: da nasljedujemo Njegovu riječ i da se pouzdajemo u Njega!

Braćo i sestre, dok se priprema-mo za naš 300. jubilej, odgovorimo sebi na ova pitanja: Dopuštam li da me Bog iznenadi, kao što je učinila Marija i uz njezinu Sliku naši pređi davne 1715. godine uoči Čudesne pobjede pod Sinjem, ili se zatvaram u svoje sigurnosti, u materijalne, in-telektualne, ideološke sigurnosti, u sigurnost svojih nacrta? Dopuštamo li uistinu da Bog uđe u naš život, kao što je to Marija dopustila? Kako Mu odgovaramo? Bog nas iznena-đuje svojom ljubavlju, ali traži da ga vjerno nasljedujemo, kao u poslanici

2

svetoga Pavla u kojoj se apostol obraća učeniku Timoteju govoreći mu da se uvijek spominje Isusa Krista i da ustra-je u vjeri. Koliko smo se puta oduševili nekim pothvatom, nekom obvezom kojom je Bog zahvatio u našu hrvatsku povijest uz Gospinu pomoć, ali poslije smo pred prvim problemima posustali i odustali.

To se, nažalost, događa i u važnim odlukama, poput one o braku. Teško je biti ustrajan i vjeran donesenim odlu-kama i preuzetim obvezama. Često je lako reći ‘da’, ali poslije se to ‘da’ ne uspijeva ponoviti svakoga dana. Ne uspijevamo biti vjerni poput Marije!

Marija je više puta Bogu rekla ‘da’; kako u radosnim, tako i u žalosnim trenutcima. Bili su to brojni ‘da’ koji su svoj vrhunac imali pod Križem. Jesmo li kršćani „s vremena na vrijeme“ ili smo kršćani stalno?

U današnjemu svijetu, kako nas Sveti Otac papa Franjo upozorava, „kultura privremenosti, kultura relativnoga“ ulazi i u življenje vjere. Bog od nas vjernika traži da mu budemo vjerni svakoga dana, u svakodnevnim zbivanji-ma, posebno u ovim kriznim vremenima kada gubitak i nesigurnost zaposlenja, posebice mladih i školova-nih, uz teret dugova, javnih i privatnih, te urušeno gospodarstvo i lutanje javnih politika, nagriza soci-jalni vez, pritišće čitavo društvo i gura mnoge u be-znađe. Ako u ovim teškim životnim iskušenjima nismo vjerni Bogu, On je uvijek vjeran i po svojemu se milosrđu ne umara pružiti nam ruku da bi nas ponovno podignuo, ohrabrio da nastavimo put, da se vratimo Njemu i iznese-mo Mu svoje slabosti da bi nam dao svoju snagu. Marija nas i ove godine poziva da hodočastimo u njezino Sveti-šte jer ćemo tu naći ono što nam je najpotrebnije u naše-mu svakidašnjem životu. To je put uvijek s Gospodinom, i u svojim slabostima i sa svojim grijesima. Nikada ne valja ići putem privremenosti. Taj put ubija. Vjera je ko-načna vjernost, poput one Marijine. Bog nas iznenađuje, traži od nas vjernost. Tako Bog postaje naša snaga!

Marija je nakon Navještenja uputila Bogu riječi hvale. Ona je vjerovala da je sve Božji dar. Zato je Bog bio nje-zina snaga.

Pitam sebe i vas: Koliko puta u obitelji kažemo hvala? To je jedna od ključnih riječi u zajedničkome životu. Ako se u obitelji rabe tri ključne riječi, smijem li, oprosti i hva-la, obitelj napreduje. Smijem li? Oprosti! Hvala! Koliko puta u obitelji kažemo hvala? Koliko puta kažemo hvala nekomu tko nam pomaže, tko nam je blizu, tko nas prati u životu? Često sve to podrazumijevamo, smatramo una-prijed jasnim. A to se događa i s Bogom! Lako je otići Gospodinu i tražiti Ga nešto, ali ići mu zahvaliti… Ah, to mi ne ide, to olako odgodim i na koncu zaboravim! Zato je svaki jubilej u našemu životu posebna prigoda da se sve zaboravljeno obnovi. Za tolike iskazane Milosti u našemu Svetištu neumorno se molimo Bogu i Gospi i za ovaj tri-stoti jubilej posebno pripremimo. To je posebna prigoda da Bogu i Gospi reknemo: Hvala!

Dragi štovatelji Čudotvorne Gospe Sinjske, dok se nala-zimo na pragu tristoljetnoga jubileja našega Svetišta Bogu

i Mariji, budimo posebno zahvalni i zajednički molimo: Blažena Djevice Marijo, Čudotvorna Gospe Sinjska,

obnovljenom zahvalnošću za Tvoju majčinsku nazočnost kroz tristoljetnu povijest u našemu Svetištu ujedinjujemo svoj glas s glasovima svih naraštaja koji te zovu Blaže-nom. Čuvaj svoj vjerni hrvatski narod u svojim rukama. Pouči nas svojoj ljubavi posebne naklonosti prema male-nima i siromašnima, isključenima i onima koji trpe, pre-ma grješnicima i izgubljenima u srcu. Tijekom cijele ove godine, dok slavimo tristoljetni jubilej zajedno s Tobom, sve nas stavi pod svoju zaštitu i sve predaj svojemu lju-bljenom Sinu, našemu Gospodinu Isusu Kristu. Čudotvorna Gospe Sinjska, moli za nas!

3

Prije ravnih stotinu godina (1914.) mali gradić Sinj doživio je zanimljivu novost − izišao je iz tiska prvi broj lista „Sinjska Gospa“.

Uskoro se pojavio i drugi broj, ali je malo izmijenio naslov: „Vijesnik Sinjske Gospe“. Prvi je broj imao 16 stranica, a drugi je nastavio od 17. do 32. stranice. Format je 29x18 cm. Vjerojatno je, uz druge razloge, i početak Prvoga svjetskog rata uzrokom da treći broj nikada nije objavljen. Dakle, list se pojavio i gotovo odmah ugasio. Sačuvano je samo nekoliko primjeraka drugoga broja. I, evo, slavimo mu stotu obljetnicu rođenja! „Stogodišnjak“ je zaslužio da mu posvetimo svoju pozornost i pažnju. Davno su stari izrazili veliku istinu u poznatoj

poslovici: “Verba volant, scripta manent − Izgovorena riječ odleti, a napisana ostaje.“ I najmudriji i najljepši govori koji oduševljavaju i pokreću slušatelje brzo se zaborave. Stoga su još u pradavno doba ljudi tražili načine da ne samo izgovore svoju riječ slušateljima, nego da ta riječ trajno ostane i dopre i do drugih ljudi. Poslije dugih razmišljanja ljudi su konačno uspjeli da riječ ne „odleti“, nego da je „zadrže“. Zaustavili su je kad su izmislili pismo, pa riječ više nije „izgubljena“, nego su joj „produljili“ život. Danas možemo vidjeti brojne zapise na kamenju, papirosu, platnu, bronci, dragocjenim metalima i drugim materijalima. No, ispred svih tih zapisa ipak prednjači knjiga, koja lako i brzo prenese pisanu riječ s kraja na kraj kugle zemaljske. Posebna su vrsta pisane riječi tzv. listovi, glasila,

glasnici ili časopisi. To su redovito po broju stranica manje cjeline koje izlaze češće ili rjeđe i donose zanimljive članke ili o jednoj struci (religija, književnost, umjetnost), ili čitateljima pružaju raznovrsno i zanimljivo štivo.Takva se vrsta pisane riječi posebno razvila u XIX.

stoljeću, a XX. stoljeće dovelo ju je do savršenosti. U to doba, odnosno 1914. godine, u Sinju je osnovano i djelovalo „Hrvatsko katoličko mladenačko društvo RAD“. Duša toga mladog društva bio je Petar Vicić iz Sinja, koji je kao urednik pokrenuo glasnik „Sinjska Gospa“. Odgovorni je urednik p. Matej Vidmar, vjerojatno franjevac u Ljubljani, gdje je list tiskan. Budući da je sačuvan samo drugi broj, evo što se o tomu glasniku može reći.Tehnički opis: tiskan je na fi nome bijelom papiru,

format: 27x17,8 cm, tisak: crno-bijeli. Na naslovnoj je stranici velika slika koja ima dva dijela: u

STO GODINA GOSPINA GLASNIKA

1914. - 2014.gornjemu dijelu petorica anđela nose Sliku Gospe Sinjske, a u donjemu su dijelu dva fratra s Božjim pukom, od kojega mnogi uzdignutih glava gledaju Sliku. Oko Slike narisan je okvir, a tu su i osnovni podatci o novome glasniku: većim je slovima istaknut naslov „Vijesnik Sinjske Gospe“, a manjim ostali podatci: God. I, Sinj, 1914. Broj 2. Tiskom „Katoliške tiskarne“ u Ljubljani, 742-14. Prvi članak piše o Slici Gospe Sinjske, koja je

neko vrijeme bila u Splitu. To je svakako nastavak članka koji je objavljen u prvome broju, a sigurno je čitatelje izvijestio kako su fratri morali napustiti Ramu i kako su sa sobom ponijeli Sliku Majke od Milosti. Uz nekoliko manjih članaka list donosi i nekoliko pjesama. Tu je „Kritika o prvom broju S. G.“. U rubrici „Naši dopisi“ javljaju se čitatelji iz Bajagića, Gale, Otoka i Graba. Čak Uredništvo lista odgovara na prigovor koji je objavila „Sloboda“. Dakle, već u drugome broju eto prve polemike! Na posljednjoj su stranici otisnute neke reklame, od kojih je zanimljiva ona fra Franje Slavića koji nudi svoju „Slovensko-hrvatsku“ i „Hrvatsko-slovensku slovnicu“. U zanimljivoj „izjavi“ Uredništvo obavještava

javnost da se nada da će list podržati svećenici, osobito „naši mili franjevci“. Kako smo već bili upozorili, treći broj nije

objavljen. No, sama činjenica da je pokrenuto glasilo koje će širiti slavu Gospe Sinjske zaslužuje svaku pohvalu.No, treba prihvatiti radosnu činjenicu da se list

pojavio, ali se nažalost brzo ugasio!Ovo je prigoda da naše čitatelje upozorimo da je

pokretanje toga lista pomoglo da sazrije ideja da je Gospinu Svetištu u Sinju potrebno glasilo. Stoga je poslije Prvoga svjetskog rata, kad su se prilike nešto sredile, 1922. godine Svetište počelo izdavati list „Gospa Sinjska, glasnik Marijine slave“. List je izlazio svakoga mjeseca, a prvi mu je urednik bio dr. fra Stanko Petrov, profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju. Gotova dva desetljeća poslije njegova rođenja Drugi svjetski rat nasilno je prekinuo život Lista. Poslije rata komunističke su vlasti zabranile sav

katolički tisak, oduzele crkvenim ustanovama tiskare, pa i Tiskaru „Kačić“ u Šibeniku, vlasništvo Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, u kojoj se tiskao glasnik „Gospa Sinjska“. Kad su neki naši fratri u inozemstvu vidjeli da

4

su komunističke vlasti u domovini Hrvatskoj zabranile vjerski tisak, dr. fra Metod Kelava pokrenuo je u Buenos Airesu (Argentina) novi niz glasila pod nazivom „Gospa Sinjska − Nuostra Seňora de Sinj“. List je izlazio na hrvatskome jeziku (djelomično i na španjolskome) od 1948. do 1950. godine. Konačno su komunističke

vlasti počele popuštati u svojoj strogosti, pa su omogućile da se „na kapaljke“ i polako obnavlja predratni bogati vjerski tisak. Tako se 1974. godine pojavio novi niz glasila „Gospa Sinjska“, koji je dugo godina uređivao fra Marijo Stipić, također profesor Gimnazije u Sinju. Glasilo izlazi i danas.Dakle, u proteklih stotinu

godina list „Gospa Sinjska“ proživljavao je mnoge nevolje. Bio je dokinut i zabranjen, ali se uvijek obnavljao, ustrajao je u svojoj velikoj i svetoj misiji − pod nazivom Gospa Sinjska širio je pobožnost prema Bogorodici Mariji i odgajao čitatelje u pravoj i nepatvorenoj kršćanskoj vjeri. Sto je godina prošlo

otkada se pojavio prvi broj Gospina glasila. I nakon sto godina što bi trebalo reći i zaželjeti? Stari bi uskliknuli: “Ad multos et felicissimos annos − Neka živi dugo i sretno!” Neka širi slavu Boga velikoga i njeguje i nadahnjuje štovanje naše Čudotvorne Gospe Sinjske! fra Gabrijel Jurišić

5

Malo koji kraj na našim prostorima dugu-je toliku zahvalnost franjevcima za op-stojnost u vjeri otaca kao što je to Bosna

ponosna. U razdoblju burnoga Srednjeg vijeka i kojekakvih zabluda i zastranjenja onoga doba na-zočnost je franjevaca poput luči osvjetljavala neiz-vjesnu svakodnevnicu bosanskih kotlina i planina. Prve franjevačke korake na prostorima Bosne po-vjesničari prepoznaju pod kraj XII. stoljeća. Ne-dugo po dolasku franjevci grade svoj prvi samo-stan u Srebrenici, pa će kasnije i Vikarija, a onda i Provincija, nositi naziv Bosna Srebrena (lat. Bosna Argentina). Samostane su uglavnom gradili uz ru-darska naselja, kao što je spomenuta Srebrenica, Kreševo, Fojnica i druga. U početku su pripadnici Franjevačkoga reda bili stranci (Nijemci, Mađari i Talijani), no ubrzo je prevladao domaći kler. U pismu koje ban Kotromanić piše 1347. god. za-htijeva i dobiva posebne privilegije za djelovanje franjevaca u Bosni, a između ostaloga stoji: “… da mogu sebi uzimati pomoćnike, ali samo in fi dei doctrina peritos et lingue croatice non ignaros − iskusne u nauku vjere i ne bez znanja hrvatskoga jezika.“

Franjevci i Bosna Srebrena XII. i početkom XIII. st. u vrijemeKulina bana, koji je vladao Solima i Usorom, a

uskoro je na gornjemu i srednjemu Vrbasu i Sani od hrvatskih župa stvorio svoje područje „Donje krajeve“. Time je proširio Bosnu. Ugovor koji je sklopio s Dubrovčanima 1189. o slobodi trgovine dovodi do jačanja bosanske vlastele, ali jednako tako i raznih utjecaja izvan Bosne, pa tako i onih krivovjernih koji su se u to doba širili diljem Eu-rope. O jačanju Bosne u njegovo vrijeme svjedo-či i narodna predaja: „od Kulina bana i dobrijeh dana“.Različiti nauk, pa tako i krivovjerni, širili su tr-

govci sasvim vjerojatno i prije Kulinova vremena. Naime, 1200. godine papa Inocent III. pozvao je hrvatsko-ugarskoga kralja da potjera Kulina bana, a s njim i heretike, te da im zaplijeni posjede. Do toga nije došlo i papa 1203. šalje svoga poslanika Ivana de Camarisa u Bosnu da se sastane s prva-cima heretika. S njim je bio i splitski nadbiskup Bernard. Sastanak je bio na Bilinu polju, nedaleko Zenice. Kulin ban mogao je papinu poslaniku kao znak svoje pravovjernosti pokazati crkvu kod Mu-hašinovića, povezanost s Dubrovčanima i crkvenu hijerarhiju, stoga se ispitivanje ograničilo samo na redovnike zvane „kristijani“. Ispitivanja su malo što riješila. Redovnici su prema spisima odricanja (abjuracije) pristali da će čitati Sveto Pismo, u sa-mostanima držati svećenike za obrede, uz crkve graditi groblja, najmanje se sedam puta godišnje pričestiti, održavati crkvene postove, izbjegavati duge bespotrebne razgovore sa ženama-redovnica-ma. Iz tih se prihvaćenih obveza teško može za-ključiti je li se tu zbilja radilo o hereticima. Ipak se disciplinskim propisima prvake „kristijana“ že-ljelo udaljiti od dualističkih učenja i učvrstiti re-dovničku disciplinu. O hereticima u Bosni mnogo se pisalo. Iako su se pojavila razna mišljenja, ipak pitanje „bosanske crkve“ i njezine heretičnosti i posebnosti nije do danas riješeno.Širenje srednjovjekovnih hereza toliko je zabri-

nulo papinsku kuriju da je naredila poslaniku Akonciju, koji je stigao u Solit, da uni-

šti „gusarstvo“ Kačića, ali da „muški i snažno“ istrijebi heretike, jer oni u Bosni otvoreno propo-vijedaju krivi nauk. Isto je naređeno i dubrovač-kome biskupu. Međutim, on nije mogao prijeći „granice umjerenosti“ jer mu to Dubrova čka Re-publika zbog trgovine s Bosnom ne bi dozvolila. Navedenu je zadaću na sebe preuzeo pečujski nad-biskup Ugrin. Međutim, „križarske vojne“ u Bosni

OD BIJELE HRVATSKE DO BIJELE GOSPOĐE OD BIJELE HRVATSKE DO BIJELE GOSPOĐE

Djelovanje franjevaca, domaćih sinova, osobito je važno u Bosni u suzbijanju zabluda, odnosno krivovjerja koja su u razvijenome Srednjem vije-ku raširena po cijeloj Europi. U Bosni se susreću pod nekoliko različitih naziva, npr. bogumili ili patareni. Domaće stanovništvo Bosne nikada ne će sama sebe tako nazivati, nego će sebe nazivati „kristjanima“.Bosna na međunarodnu pozornicu izlazi krajem

6

nisu postizale velikih uspjeha jer su vođene više iz političkih negoli vjerskih razloga. Bosanski su se banovi, kraljevi i feudalci olako odricali zabluda, a da bi nakon opasnosti ponovno sve ostalo po staro-me. Osim toga, pohodi vođeni protiv heretika bili su usmjereni prema tvrđavama feudalaca, dok su bosanski heretici („kristjani“) živjeli u selima pa i u osamljenim mjestima.Da bi se učvrstilo pravovjerje, pokušalo se djelo-

vati jačom crkvenom organizacijom. No, također se krenulo krivim putem: umjesto tolerantnih bo-sanskih biskupa, koje se optuživalo da žive s here-ticima, postavljen je Nijemac Ivan iz Wildhause-na te nakon njega, 1238., dominikanac Ponsa. On uređuje biskupsko sjedište i gradi velebnu crkvu sv. Petra u Vrhbosni, a ujedno dovodi dominikance radi iskorjenjivanja krivovjerja. Puk u Bosni nije prihvaćao takav način djelovanja, koji je nerijetko bio povezan s inkvizicijom. S vremenom bosanski biskup prelazi u Đakovo, čime se još više odvojio od svojih vjernika.

Dualistički nauk

Hereza u Bosni nastala je iz dualističkoga učenja, koje je bilo starije od pojave samoga kršćanstva na Istoku. Od X. do XII. st. učenje se pod raznim ime-nima (bogumili, patareni, albigezi, katari) raširilo od Crnoga mora do Atlantskoga oceana.Osnovno pitanje običnoga, maloga čovjeka, okru-

žena silom jačih i bogatijih, mržnjom i zlom, uvi-jek je bilo odakle zlo na svijetu. Kako je Bog sa-vršeno dobro, on nije mogao stvoriti zlo i stoga se izvor zla nalazi u biću nezavisnome od Boga, u Zlu (Sotoni). Naprotiv, prema kršćanskome shvaćanju, zlo nije Božji proizvod nego čovjekov, jer je ono plod istočnoga grijeha i grijeha svakoga pojedinog čovjeka. Materija nije ni dobra ni zla. Čovjek može

svojom slobodnom voljom od nje učiniti dobro, ali i zlo. Kako se čovjek sam po sebi nije mogao osloboditi od posljedica istočnoga grijeha, Krist se utjelovio i žrtvom na križu otkupio paloga čovjeka, koji se Kristovim zaslugama može uspješno boriti protiv zla i grijeha.Ne prihvaćajući taj produhovljeni nauk, dualisti

su smatrali da je vidljivi, materijalni svijet djelo Zla, a to je princip nezavisan od Boga. Kako je-dan princip isključuje drugi, u svim bićima postoji neprestana borba, jer je ljudsku dušu stvorio „bog svjetlosti“ a tijelo „bog tmine“. Ljudske su duše, prema njihovu učenju, prvotno bile anđeli, ali u borbi između Boga i sotone zatvorene su u tijelo. Tek očišćenjem i krštenjem mogu se nakon smrti osloboditi materije, osim onih duša koje su toliko zle da uvijek čine zla djela. Marija je bila anđeo i nije rodila Krista, jer on nije imao materijalno tije-lo nego prividno; stoga Krist nije ni umro, ni uskr-snuo, ni uzašao na nebo.Budući da je materija djelo sotone, njome se ne

može slaviti Boga. Zbog toga su zabacivali građe-nje crkava, oltara, štovanje svetih slika itd. Svaki grijeh, pa i onaj najmanji, smatrali su teškim. Popis grijeha bio je vrlo velik.Doslovno odricanje od materije dovelo bi do uni-

štenja društva i stoga su se sami dijelili na „mrsne kristjane“ i „nemrsne kristjane“, tj. prave. Obre-dom krštenja postajalo se članom zajednice. Obred krštenja nije bio vezan uz polijevanje vodom, već polaganjem ruku na glavu i Evanđelja na prsi vjer-nika. Svaki put kad bi vjernik sagriješio, trebalo je obnoviti obred krštenja koji jedini briše grijehe i omogućuje povratak u zajednicu. Obični pristalica, oženjen i „mrsan“, morao je, makar pri kraju živo-ta, krštenjem pristupiti u zajednicu i time osigurati duši spasenje.Tek nakon bana Ninoslava (1232. − 1250.) hereza

u Bosni dobila je hijerarhiju s dostojanstvenicima („strojnicima“): na čelu Crkve stajao je „episkop“ ili „djed“, a do njega su bili „strojnici“, tj. „gosti“ ili „starci“. Međutim, ti crkveni dostojanstvenici nisu stanovali u nekim određenim središtima, nego u svojim „hižama“ (kućama) razasutim po seli-ma; odatle njihovo dugo i uporno djelovanje, ali i slabost, jer je „bosanska crkva“ ostala bez jače organizacije. Kako je njezin uspjeh zavisio od žara pojedinih članova, obični su, tzv. „mrsni“, vjernici bili prepušteni sebi te više bili nevjernici nego pri-padnici „bosanske crkve“.K tim „mrsnim“ vjernicima pristupili su novi mi-

sionari što su ih pape slale u Bosnu, a to su bili franjevci. Oni osnivaju svoje samostane, kako je već bilo spomenuto, uz rudarska središta, nastoje učvrstiti zajednicu vjernika i obraćati „zašlace“ (heretike).

7

govu mučeništvu, proboravio je fra Nikola u Bo-sni. Proživljavao je u njoj radosti obraćenja i tugu neuspjeha. Teškoće nisu bile malene. Surova klima i neprohodna mjesta bili su samo sjena prema suro-vosti života i teškoj pristupačnosti ljudskome srcu. Mnogi talijanski misionari poslije smrti kralja Lju-devita I. (1382.), nemajući velikoga uspjeha, po-vratili su se u svoju domovinu. Fra Nikola to nije učinio. Nastavio je svoj misionarski posao onako kako ga je već tri godine bio obavljao. Bosni su u to vrijeme već otkucavali posljednji časovi. Iako je možda u očima nekoga nevještog promatrača poslije Tvrtkova krunjenja za kralja Hrvatske i Dalmacije (1390.) bosanska država mogla izgledati jaka, ona je iznutra već bila trula i jedino je Tvrtkova snažna osoba mogla držati to gnjilo stablo da se ne sruši. Poslije njegove smrti Bosna je proživljavala, prema riječima jednoga su-vremenika, okrutne dane kakvih nije bilo od poto-pa svijeta. Upravo zbog tako teških prilika, misle povjesničari fra Nikolina života, videći da njegov rad ne će imati nikakvoga uspjeha, fra Nikola je napustio Bosnu i pošao u Palestinu, da posjeti sve-ta mjesta u kojima je Isus Krist živio te da nastavi svoj misionarski poziv. Možda ga je na to potakla činjenica da je i sam sv. Franjo Asiški, osnivač Reda Male braće, ot-putovao u Svetu Zemlju da privede „Saracene“ Kristovoj vjeri. Kao što je poznato, fra Nikola je s trojicom svo-je braće franjevaca u Jeruzalemu, 14. studenoga 1391. godine, podnio mučeničku smrt i tako svoj misionarski žar okrunio palmom mučeništva. Hrabre su kršćanske mučenike vjernici uvijek štovali kao svece. U XIX. stoljeću fra Nikola je proglašen blaženim. Papa Pavao VI. fra Nikolu i njegove drugove mučenike, dana 21. lipnja 1970. godine, svečano je proglasio svetima.

Samostan u Rami – Šćitu

Prikaz samostana i crkve na Šćitu kod Rame, uz prizor mučeništva franjevaca († 1532.) i bijega sa čudotvornom slikom (Gospa Sinjska) 1687. godi-ne na Hrvatskom katoličkom kalendaru u Bosni i Hercegovini za mjesec kolovoz, 1930. godine.Povjesničari i povijest maćehinski su se odnosi-

li prema Rami kao i prema sintagmi „Kraljevina Rama“. Tijekom dugih su stoljeća „bježali“ od toga imena. Kad su okolnosti tražile da se pojmu Rama priđe iznova, rađalo se novo nerazumijeva-nje, jer su se osvajači smjenjivali, a negativne se povijesne silnice odražavale na Rami i njezinim stanovnicima.Rama je u Bosni i kraj i rijeka, koja se sastojala

Sv. Nikola Tavelić rodio se oko 1345. godine. Stupivši u Franjevački red, fra Nikola prihvaća iz-među ostaloga i Franjinu želju da braća poseban naglasak stave na misije. Upravo kad je fra Niko-la završio studije, fra Bartul Alvernski, starješina Bosanske franjevačke vikarije, na poticaj pape Gr-gura XI. pozvao je šezdeset dobrih i učenih redov-nika koji će širiti Kristovo Evanđelje u Bosni. Sta-novništvo Bosne bilo je tada pretežno bogumilsko, o čemu smo već bili govorili. Promatrajući danas ostatke golemoga kamenja na

bezbrojnim starim grobljima razasutim po opustje-lim predjelima Dalmacije, Hercegovine i Bosne, na kojima se miješaju simboli kršćanstva s prizori-ma iz lova ili kola u prpošnoj razigranosti mladića i djevojaka pod likom izlazećega sunca ili mjese-ca, što označava vječno Sunce − Krista, stječe se dojam da je vjera tih ljudi bila tijesno spojena s njihovim svakodnevnim životom. Bez obzira jesu li „bosanski krstjani“ bili heretici ili samo slabo poučeni katolici, naviještanje Evan-đelja, zbog kojega je sv. Nikola pošao u bosanske planine i klance, bilo je velikodušno i plemenito djelo. Dvanaest godina, kako kaže izvještaj o nje-

Sv. Nikola Tavelić, misionar u Bosni

8

od triju izvora: Rame, Buka i Krupića te nekoli-ko manjih pritoka. Po toj je rijeci čitav kraj dobio ime. No, ta rijeka danas praktički ne postoji jer je pregrađena branama te su tako stvorena dva jezera: Ramsko jezero i Jablaničko jezero.O podrijetlu, značenju i prvome spomenu imena

Rama ne može se do danas puno reći. Ne poma-že ni činjenica što se isti pojam više puta nalazi u knjigama Staroga i Novoga zavjeta, kao i u hindu-ističkoj literaturi.Materijalni ostaci, pronađeni početkom dvadese-

toga stoljeća, svjedoče o vrlo starome naselju na izvoru Rame, koje je u arheologiji poznato kao „Velika Gradina“. Po svemu sudeći, predrimski stanovnici Rame bili su ilirski Deretini. Iz rimsko-ga razdoblja sačuvani su ostaci više građevina koje su bile locirane oko Velike Gradine u Varvari. Jed-na od građevina u Varvari bila je crkva bazilikal-noga oblika. Pretpostavlja se da potječe iz kasno-antičkoga vremena (IV. − VI. stoljeće) i predstavlja važan spomenik starokršćanskoga razdoblja. Do-laskom slavenskih plemena u VII. stoljeću i ruše-njem crkve u Varvari nastupa razdoblje o kojemu nema vjerodostojnih svjedočanstava. Kršćanska zajednica u Rami i dalje postoji, a o tome svjedoči predaja i spomen na „drevnu crkvu sv. Petra“.U razvijenome srednjem vijeku Rama se u povi-

jesnim izvorima spominje kao važna povijesno-ze-mljopisna cjelina. U XII. stoljeću Rama se nalazi u tituli hrvatsko-ugarskih vladara. Stvarno značenje naziva „Rex Ramae − kralj Rame“ teško je od-gonetnuti, ali je činjenica da je od toga vremena Rama dijelila sudbinu bosanske države. Prilike u Bosni u to doba ovisile su o planovima ugarskih kraljeva i bizantskih careva jer su te obje države svojatale Bosnu ili barem neke njezine dijelove. Padom Bosne pod Turke 1463. godine i Rama se

našla u posve nepovoljnim političkim i vjerskim okolnostima. Još prije dolaska Turaka u Rami je

postojao franjevački samostan i crkva sv. Petra i Pavla. Naime, na kaležu koji su Ramljaci donije-li u Sinj 1687. godine stoji upisana 1402. godina. Taj podatak navodi na zaključak da je tada u Rami postojao franjevački samostan. Brojni franjevački izvori nedvojbeno potvrđuju postojanje samostana u Rami koncem XV. stoljeća. Po svemu sudeći, sa-mostan je od početka bio upravo na Šćitu, što do-kazuju grobovi koji su u novije vrijeme pronađeni oko sadašnje crkve i samostana. To otkriće svjedo-či da su se katolici u ta davna vremena pokapali oko crkve.Tijekom čitave turske vladavine franjevci su bili

jedini dušobrižnici, ali i zaštitnici, katoličkoga puka. Samostanske kronike bilježe brojna strada-nja katolika i franjevaca. Samostan i crkva u Rami zapaljeni su prvi put 1557. godine. Tada su mučeni i ubijeni franjevci koji su bili u samostanu, o čemu svjedoči i kasnije nađeni nadgrobni natpis: „Iam justifi cati in coelis, quamvis corpora eorum jacent in terris.“ /“Iako njihova tjelesa leže u zemlji, oni su kao pravednici na nebu.“/ Sličnu je sudbinu ramski samostan doživio još nekoliko puta, npr. 1667. i 1682. godine.Najtragičniji događaj za ramske katolike i fra-

njevce zbio se 1687. godine. Tada su ponovno spaljeni crkva i samostan, a franjevci su

s narodom pobjegli u Sinj. Ta je selidba bila po-sljedica turskoga zuluma ali i mletačke politike, jer je Venecija nastojala naseliti i osigurati granično područje u Dalmatinskoj zagori. Franjevci su tada ponijeli u Sinj i Gospinu sliku, koja se u Rami oso-bito štovala. Danas je ta slika poznata kao Čudo-tvorna Gospa Sinjska. Koliko je u to vrijeme bilo katolika u Rami i koli-

ko ih je otišlo u Cetinsku krajinu, teško je i približ-no odrediti. Oni koji su ostali, trpjeli su nove nevo-lje; krili su se po šumama, „ali su sačuvali vjeru“.Nakon preseljenja u Sinj preostale ramske vjerni-

99

ke, koji su se okupljali oko zgarišta crkve i samo-stana, pastoriziraju franjevci iz fojničkoga samo-stana. Oni u početku nisu imali stalnoga mjesta bo-ravka u Rami, već su povremeno obilazili vjernike. Prema predaji koju je zabilježio fra Jeronim Vladić fratri su se ipak uskoro nastanili u Rami, i to naj-prije u Proslapu, a neko vrijeme i u Jaklićima. U drugoj polovici XIX. stoljeća nastupaju ipak

povoljnije prilike za ramske katolike i franjevce, kad je fra Franjo Franjković 1855. godine od bega Dugalića uspio otkupiti bivše fratarsko zemljište na Šćitu. Fratri tada počinju gradnju novoga sa-mostana na starim temeljima.Od tada pa sve do Drugoga svjetskog rata, uz

brojne teškoće, život ramskoga samostana, fratara i naroda uspješno je odolijevao svim izazovima i nedaćama.Nažalost, u vihoru Drugoga svjetskog rata i po-

ratnih neizvjesnosti, zbog nečovječnosti i odmaz-de, partizani i četnici ubijali su i fratre i vjernike, a samostan je u više navrata paljen. Pretpostavlja se da je stradalo više od tisuću Ramljaka.Ramu je 1968. god. zadesila nova nevolja. Iz-

građena je brana i akumulacijsko jezero, koje je potopilo nekoliko sela i vrlo plodnu zemlju, a Ra-mljake prisililo da moraju napustiti svoja drevna naselja i tražiti novo mjesto pod suncem. Najviše ih je odselilo u Zagreb i okolicu, u Popovaču, Ple-ternicu, Rovišće, a nekoliko se obitelji naselilo na Stupu u Sarajevu. To je najveća nepravda učinjena narodu Rame. Tako je Župa Šćit brojčano gotovo prepolovljena.Bez obzira na sve nepravde i nedaće djelatnost

bosanskih franjevaca bila je višestruka. Uz dušo-brižništvo oni su širili i prosvjetu i kulturu. Bili su jedini učitelji i začetnici prvih književnih i znan-stvenih djela. Osim toga, čitavo su se vrijeme isti-cali kao istinski borci i zaštitnici svoga naroda, u prvome redu od osmanske tiranije, a jednako tako i od svih drugih zavojevača i okupatora. U novije vrijeme, uz redovite dušobrižničke po-

slove, ramski su franjevci puno učinili na gradi-teljskome i kulturnome planu. Na Šćitu je izgra-đeno novo krilo samostana, a u starome je dijelu otvorena „Kuća mira“. U proširenome i preuređe-nome samostanskom dvorištu postavljeno je ne-koliko izvrsnih umjetničkih ostvarenja: Ramski križ, Posljednja večera i Ramska majka. Na tristotu obljetnicu selidbe u Sinj, u rujnu

1987., na Šćitu je održan povijesno-teološki sim-pozij, a na Malu Gospu svečanu je sv. misu s mnoštvom vjernika slavio kardinal Franjo Kuha-rić, zagrebački nadbiskup. Tom su prigodom fratri i narod Sinja donijeli Gospinu sliku i nakon dva dana vratili su je u njezino Svetište u Sinju.

Početkom lipnja 1991. godine na Šćitu je sve-čano proslavljena sedamstota obljetnica dolaska franjevaca u Bosnu. Iako je patron crkve i župe Velika Gospa, ipak se svake godine, uz velik broj hodočasnika, osobito svečano slavi blagdan Male Gospe.Sve to svjedoči da su franjevački samostani u

Bosni, a među njima i Samostan na Šćitu, u davni-ni bili, a i danas su, središta i žarišta vjere, kulture i nacionalne svijesti. Stoga je njihova uloga bila, ne samo u prošlosti nego i danas, od neprocjenjive važnosti za očuvanje vjere i hrvatskoga identiteta na tim prostorima.

Kao poveznice dodirnuta je literatura:

Petar Skok: Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga

jezika, knjiga treća, JAZU, Zagreb, 1973., str. 105.

Rajko Glibo: Zrnca ramskoga sunca, Matica hrvatska, Pro-

zor−Rama, 2005., str. 9. − 97.

Fra Ljubo Lucić: Rama kroz stoljeća, Franjevački samostan

Rama−Šćit i Svjetlo riječi, Sarajevo, Rama−Šćit, 2002.

Radoslav Katičić: Slovinski i hrvatski kao zamjenjivi nazivi

jezika hrvatske književnosti, časopis Jezik, god. 36., br. 4.,

travanj 1989., Zagreb.

Fra Stjepan Lovrić: Rama kroz povijest…

Tavelić, 13 (1973.), br. 4, str. 106. − 110.Bijeli Hrvat

10

Prema prognozama i istraživanjima Anđelka Akrapa i Rebeke Mesarić Žapčić, dvoje uglednih demografa, u posljednjih je pet godina

iz Hrvatske iselilo 150 000 ljudi, dakako mladih, od čega je čak 30% visokoobrazovanih, što je relativno nova okolnost s obzirom da su tradicionalno odlazili nekvalifi cirani ljudi, radeći u razvijenim zemljama poslove koje nije željelo raditi domicilno stanovništvo. Ovaj posljednji podatak posebno je zabrinjavajući jer je riječ o gubitku onoga dijela populacije preko kojega se ostvaruje znanstveni, tehnološki, kulturni i svaki drugi napredak. Uz to, nije riječ o privremenim odlascima radi učenja i usavršavanja, što je inače poželjno, već po svoj prilici o trajnome iseljavanju. Broj stanovnika u našoj zemlji od popisa do popisa pučanstva manji je za oko 170 000, tj. za veličinu jedne Rijeke, odnosno u trideset godina defi cit iznosi pola milijuna. Rapidno opadanje broja ljudi i slaba naseljenost dvije su glavne demografske činjenice. Da je Hrvatska naseljena kao, primjerice, Slovenija imala bi osam milijuna stanovnika; da u Hrvatskoj otprilike živi ljudi kao u Milanu nije, kao što se površno misli, povoljna ekonomska okolnost, jer tobože tako mali broj ljudi nije teško prehraniti. Ali, gdje nema ljudi, nema ni radnika ni proizvodnje ni novca ni trgovine. Stvaranjem slobodne i samostalne hrvatske države očekivao se povratak iseljenika iz više generacija koje su, što trbuhom za kruhom što zbog političkih pritisaka nenarodnih režima, pa i zbog planskoga istjerivanja, odlazile u svijet. To se, nažalost, nije dogodilo. Povratnici s novcem u samim su početcima isključeni kao nepoželjna konkurencija domaćim tajkunima bez novca. Bijaše na početku utemeljeno čak i ministarstvo za iseljeništvo, koje je brzo ukinuto. Time su dvijetisućitih godina poslane izravne političke poruke kako emigranti nisu poželjni. Probuđene su stare predrasude o «ustaškoj emigraciji», koja je praktički isključena iz izbornih procesa i kojoj su u zadnje vrijeme počeli oduzimati čak i osobne iskaznice i brisati prebivališta u zemlji podrijetla.

Umjesto, dakle, povratka, uslijedili su odlasci ili su se, bolje reći, nastavili, i to prije svega zbog nezaposlenosti i gospodarske stagnacije. Svoju ulogu u svemu tome ima i tradicija seljenja, koja traje više od jednoga stoljeća. Refl eks odlaženja, kao u ptica selica, kao da je postao dio genetske strukture našega čovjeka. Oko toga razvijena je i čitava mitologija krivih

Hrvati postupno gube tlo pod nogama

očekivanja: kao da je tamo, u velikome svijetu, uvijek ljepše i bolje, kao da nas jedva čekaju i kao da nas poštuju više nego kod kuće. Kad stignu razočaranja, obično je prekasno. Prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju kao jedan od argumenata u korist te integracije isticala se mogućnost lakšega zapošljavanja u zemljama s kojima sada dijelimo isti institucionalni okvir. To je čini se jedino obećanje koje se za sada ispunjava. Pristupanje toj europskoj udruzi naroda i država vjerojatno i jest olakšalo traženje i nalaženje posla izvan zemlje. No, to je nešto zbog čega ne možemo biti sretni. Europska bi nam unija trebala omogućiti brži razvoj zemlje i ostanak u domovini, a ne odlazak. Eksodus je, međutim, samo jedan od uzroka populacijske devastacije, koji se međusobno prožimaju i uvjetuju. Nikako se ne može preskočiti rat i njegove izravne i neizravne posljedice u vidu pogibija, invalidnosti, smanjene reproduktivne sposobnosti itd. Osim rata na negativan je prirodni prirast utjecalo i puno drugih čimbenika. Nezaposlenost i neriješeno stambeno pitanje mladih na prvome je mjestu. Društvena pomoć u brizi za djecu nije na potrebnoj razini. Radno zakonodavstvo sve se više mijenja na štetu zaposlenika, pa će tako biti moguće otpustiti i majku na porodiljskome dopustu. Sama institucija braka, u kojoj se rađaju djeca i koja i postoji radi podizanja novih naraštaja, u ozbiljnoj je krizi, kako zbog ekonomskih promjena tako i zbog moralnih shvaćanja seksualnosti i pobačaja te prave propagande protiv obitelji. Uglavnom, svake godine umre desetak tisuća ljudi više nego što ih se rodi. Demografski manjak u gradovima proteklih se desetljeća popunjavao seoskim stanovništvom, i to poglavito Hrvatima iz Bosne i Hercegovine. Međutim, i jedan i drugi izvor pomalo presušuju. Kao alternativa negativnoj populacijskoj tendenciji najčešće se spominje uvoz radne snage iz susjednih balkanskih zemalja, ali i s Bliskog i Dalekog istoka, koji s kulturom ovoga naroda nemaju nikakve veze. Za nekih pedesetak godina etnička struktura Hrvatske mogla bi se posve promijeniti, pri čemu bi Hrvati lako mogli postati nacionalnom manjinom koja će se tek nejasno sjećati svoje povijesti i vjere, ako joj to bude dozvoljeno. Sadašnjim trendom opadanja broja stanovnika i očekivanim useljavanjem stanovništva koje se neće dati apsorbirati u Hrvatskoj bi u doglednoj budućnosti pripadnici matičnoga naroda

1111

predstavljali tek jednu od etničkih skupina. Na ovome mjestu zapravo dolazimo do jedne bitne vrijednosne i emocionalne točke. Dok je za jedne posve nevažno koji će narod ovdje živjeti u budućnosti, za druge je to baš ono najvažnije. U modernome se svijetu danas više ne osvajaju zemlje ratnim pohodima i zauzimanjima teritorija, nego, kako kaže dr. Stjepan Šterc, još jedan istaknuti demograf, stanovništvom i postavljanjem podobnih vlada. Kad se prezentiraju i čitaju različiti politički programi, redovito je demografski problem na zadnjemu mjestu. Na prvomu je mjestu rast BDP-a i profi ta. Ali, pitanje je sad, za koga i čemu ako ne za ljude i za narod. U demografskim se problemima na neki način sabiru i sintetiziraju i svi drugi društveni, gospodarski, moralni, kulturni i politički problemi, a demografski bi razvoj nacije trebao biti cilj svih ciljeva. Aktualnim vlastima opterećenim dnevnim krpanjem proračuna, pa i međusobnim svađama, obračunima i nadmetanjima, nedostaje vizija budućnosti i strategija dugoročnoga razvoja zemlje, koja bi uključivala korištenje iznimnoga geostrateškog položaja, očuvanje ključnih prirodnih resursa i fi nancijske infrastrukture za narod, a ne za strani kapital, tehnološki napredak, ne za prodaju turističkih kapaciteta u kojima će domaćemu stanovništvu biti namijenjena uloga konobara i sobara. Potrebna je revitalizacija sela, briga o Hrvatima u

Velika Gospa u Sinju 2013.

Josip Jović

susjednoj zemlji i o povratku iseljenoga stanovništva. Računa se kako u raznim zemljama svijeta živi oko 2,5 milijuna Hrvata, koji su sačuvali svoj nacionalni identitet i koji raspolažu kapitalom vrijednim preko 40 milijardi dolara. Aktivnijom socijalnom politikom, izgradnjom vrtića, davanjem izdašnijih porodiljskih naknada i dječjih doplataka te sličnim mjerama okrenutim obitelji, zacijelo bi se postigli odgovarajući efekti. Ni doseljavanje iz drugih zemlja ne bi trebalo prepustiti nekontroliranomu spontanitetu. Razvijene zapadne zemlje itekako vode računa o onima koji žele potražiti sreću u njihovim zemljama, ograničavajući taj dolazak osiguranim radnim mjestom, stanom i novcem. Državljanstvo je uvjetovano poznavanjem nacionalnoga jezika i povijesti. Multikulturalizam je, uskliknula je nedavno Angela Merkel, mrtav. Ili se, drugim riječima, asimilirajte ili odlazite. Izborni uspjeh desnih stranaka u Francuskoj, Britaniji, Danskoj, Švedskoj, Nizozemskoj jasno ukazuje kako je zapadno javno mišljenje sve više na tome tragu. No, za takav je pristup Hrvatskoj potrebna suverenistička a ne kolonijalna politika, državnici a ne namjesnici stranih vlada, političari koji će slijediti volju i potrebe naroda, a ne interese multinacionalnih kompanija i banaka.

12

Znameniti hrvatski pjesnik Ivan Gundulić pred četiri stoljeća je zapisao: „Kolo sreće u okoli vrteći se ne prestaje ...“

Da je sreća varljiva iskusio je već biblijski čovjek, a opirući se nesreći često tonuo još dublje. Tek tada stojeći nemoćan pred ruševinama svojih snova, spoznao je svemoć Stvoritelja. Moli pomoć, prinosi žrtve, čini pokoru, zavjetuje se...I mi Sinjani smo pred gotovo tri stoljeća u dimu i

smradu baruta, u krvi i smrti, u osvit Velike Gospe spoznali strah i ljudsku nemoć. Gradske zidine se ruše, a bubnjevi osvajača navješćuju smrt Gradu. Na svijenim koljenima pod likom Gospe od Milosti drhti prestravljeno klupko žena, djece i ranjenika. Fra Pavao Vučković predmoli, a prestravljeno stado mnoštvo ustrajno i pobožno ponavlja: „Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas...“ Fra Pavao ponovo započinje, u boli i strahu, znoji se i strepi, a zatim obasjan Božjom milošću diže ruke i ustaje: „Vjerujte i ne bojte se, jer mi više nismo sami! Gospa je naša s nama!“ Čovjek karizme je uvjeren da su pobožne molbe uslišane…Kad je osvanuo blagdan Uznesenja Marijina, živih

Osmanlija pod Gradom više nije bilo. Tad na poticaj zapovjednika Jurja Balbija branitelji između sebe skupe skromnu svotu novca, da bi mogli zlatnom krunom okruniti Gospu od Milosti „kojano je njihova pomoćnica i osloboditeljica“. Prođoše godine i nova crkva pod Kamičkom je

obnovljena, ali okrunjenu Zaštitnicu, već čašćenu kao Čudotvornu Gospu Sinjsku, vojnici ne daju iznijeti iz Tvrđave. Tim činom branitelji jasno potvrdiše da su se doista junački borili, ali bez pomoći svoje Majke i Zaštitnice ne bi mogli silnu tursku vojsku od Grada otjerati… Konačno 1721. godine poslije dugih pregovaranja, molba i žalba, mletački dužd Ivan Cornaro II. osobno naredi da se Čudotvorna Gospina Slika iz Tvrđave vrati na njezin

Molitve uslišane i milosti primljene

oltar, u njezinu Crkvu pod Kamičkom. I evo gotovo već tri stoljeća „Zauvijek okrunjena slavi slavlje“, kako i danas čitamo natpis na zlatnoj kruni-daru-svjedočanstvu za darovanu pobjedu, slobodu i mir. Vrlo brzo su se Sinjani uvjerili da je milost njihove

Majke i Zaštitnice neiscrpna. Kada je Cetinskoj krajini 1723. godine zaprijetila kuga i crna smrt se ušuljala i pomorila obitelj Grge Matića, ali ustrajna molitva i pokora, koju prihvati čitav sinjski puk,

zaustavi strašnu kugu. Pobožni je puk prikupio 200 cekina i dao izraditi srebrni okvir kao znak iskrene zahvalnosti za darovanu milost. Tada fra Jeronim Filipović, nekadašnji izbjeglica iz Rame, ovako zapisa: „Ona bi oni zid, koji je postavljen među nama i srčbom Božjom.“ Davno je to bilo. Još nisam ni pošao u Pučku

školu, kad me did Nikola poveo na Grad. Polako smo se peli, zastajali promatrajući kako se obzorje širi i nastavljali kamenitom stazom sve do zavjetne crkvice na vrhu. Prekrižili smo se. Onda je did ponosno čitao posvetu 200. obljetnici doseldbe iz Rame. Ponos je obrazložio sudjelovanjem u tom pothvatu, kada je svaki Sinjanin nosio svoj kamen na taj sveti brijeg, da bi bio ugrađen u spomen-crkvu potvrđujući vjernost svojoj Zaštitnici. Na koncu mi did pruži nekoliko kovanica, da ih ja ubacim u kameni prorez namijenjen milodarima. Sretni su trenutci za mene bili, kad ja poslije sedamdeset godina s unukom Nikolom na istom svetom mjestu ponovih isti pobožni obred.

13

Kad sam to kazao svomu prijatelju, on mi oduševljeno reče: „To su prave kateheze! Jedan i drugi did na svetomu mjestu prenosi jednomu i drugom unuku evanđeosku poruku. Dok bude takvih dida, ne treba se bojati za budućnost našega hrvatskog naroda!“ U dječačkim danima sam se sa svojim vršnjacima

znatiželjno šuljao i „istraživao“ uski prolaz ispod oltara Gospe Sinjske. Neobično me zbuni da je nemarom zidara taj dio popločan krivim ižljebljenim pločama. Tek puno kasnije kao mladić promatrajući pobožne vjernike kako na golim koljenima u dubokom duhovnom zanosu „lizu“ tim prolazom, shvatih svoju dječačku zabunu. Nisu zidari nemarno obavili svoj posao… Još uvijek se i danas divim snazi i jakosti vjere brojnih hodočasnika, koja je čvršća od mramornih ploča, pa su gola koljena pobožnih Gospinih štovatelja i tvrdi mramor užlijebila… Istim je raspoloženjem fra Mijo Anušić pratio

potpuno predanje žene, koja je u ekstazi molila i plakala pod Gospinom Slikom. U jednom trenutku fra Mijo podigne oči, nekoliko časaka se zagleda u Gospin lik, pa šapnu moliteljici: „Ne plači, ženo, jer te je Gospa uslišala. Pođi veselo kući, jer je Tvoja Željka ozdravila.“ Žena umirena, ali još u neizvijesnosti, pođe kući i nađe kćer veselu i zdravu. Bilo je to 1967. godine. Koliko god se divim tom ozdravljenju, toliko sam impresioniran i fra Mijinom karizmom. Carski namjesnik Luigi Maschek je 1876. godine

zabilježio slučaj dječaka iz Unešića, koga su liječnici otpustili s dijagnozom „neizlječiva bolest“. Neutješan otac povede maloga kući te se pred likom Gospe Sinjske zavjetova za spas sina. Tad obojica pođu na počinak. Kadli u jutro dječak ustade zdrav! Kako se zavjetova fra Petar Knežević našoj Gospi,

kad je izgubio vid, može se tek naslutiti iz pjesme koju je ispjevao kad je opet zadobio vid: „Majko… Ti si zdravlje nemoćnika, Ti ufanje svih grješnika ...“ Fra Ivan Marković je u knjizi „Sinj i njegovo slavlje“

do 1899. godine zabilježio 120 milosti koje su primili i potvrdili vjernici Cetinske krajine. Ti neobični događaji nisu ostali nezapaženi, što potvrđuju pojedinačni i skupni milodari, koje možemo vidjeti u našoj crkvi. Gotovo sve crkvene klupe, orgulje, zlato i ukrasi na Gospinu oltaru znakovi su i svjedočanstva iskrene zahvalnosti za primljene milosti. Posebni zavjeti su vezani za hodočašća Čudotvornoj Gospi Sinjskoj, naročito pred njezinu glavnu godišnju Svetkovinu - pred Veliku Gospu (15. kolovoza). Zbog bolje informiranosti i suradnje s vjernicima

početkom XX. stoljeća osnivaju se „kongregacije“ i zavičajna i potporna društva Gospe Sinjske, najprije u Domovini, a zatim u obje Amerike, Australiji i Novom Zelandu. Sve te udruge, prožete duhovnom snagom, prepoznaju i materijalne potrebe svojih

članova, kao i potrebe zavičaja u svim kriznim situacijama. Pred Prvi svjetski rat u Sinju je izišao prvi broj „Vijesnika Sinjske Gospe“. Dakle, točno prije točno 100 godina. Ratne su neprilike privremeno prekinule taj divni

pothvat. Uskoro se novi pojavi niz „Glasnika Gospe Sinjske“ (1922.). A već 1924. godine povjerenik iz Benkovca prikupio je 144 pretplatnika uz napomenu da bi ga svaka kuća mogla nabaviti, ako bi samo jedan dan u godini „sušila“ (tj. strogo postila). Pred Gospinim oltarom su molili kardinali:

blaženi Alojzije Stepinac (1938.), zatim Franjo Šeper (1965.), Franjo Kuharić (1987.), Vinko Puljić (2008.), Angelo Sodano (2010.) i drugi. Tu je bila i blažena Majka Terezija (1978.), kao i generali Franjevačkoga reda: sluga Božji fra Bernardin a Portugruaro (1886.), fra Leonardo Marija Bello (1934.), fra Ivan Waughn (1980.), fra Josip Rodríguez Carballo (2011.). Koljeno su prignuli i državnici: car Franjo Josip (1875.), ban dr. Ivan Šubašić (1939.), predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman (1991.) kao i brojni biskupi, svećenici i nepregledno mnoštvo pobožnih hodočasnika. Nikad se Gospa nije umorila pružajući milosti

svima koji su srca čista pobožno i ustrajno molili. To najbolje svjedoče brojna zahvalna pisma kao zahvale urezane u mramorne ploče, koje se brzo množe u novom klaustru uz paljenice, pokraj brončanog lika Gospe Ramske i Sinjske. Čitajući potpisane i nepotpisane molbe i zahvalnice saznajemo raznolikost životnih problema s kojima se na životnom putovanju bore brojni vjernici. Tek tu svaki pojedinac postaje svjestan da njegov križ nije najteži. U tim javnim zahvalama svatko može doživjet da je Blažena Gospa mnogu svoju djecu oslobodila duševnih i tjelesnih muka i bolesti, vratila im duševni mir i udijelila snagu da s vjerom i pouzdanjem u Božju Providnost hrabro svjedoče svoju kršćansku vjeru i stvaraju bolji i sretniji svijet s tim da i za nas uvijek ima nade. Listajući stare i nove glasnike „Gospa Sinjska“

može se naići i susresti na raznovrsna traganja za Gospinom milošću.Tako vjernik i hodočasnik Dinko piše: „Mojoj Majci Daj mi srce čisto, Daj mi vjeru jaku! Prati mene, Majko, Na svakom koraku!“Pa treba li svima nama, Tebi i meni, nešto drugo?

Dinko moli za bitno, a to znači za sve! Vele B.

14

Došla si, Gospe, čudotvorna i sveta

Iz Rame u Sinj pred trista ljeta:

Krvavih, tmurnih, velikih i svetih.

Uzdigni nas, Majko, sebi i spasi danas

Svojom pobjedom i prekrasnim sjajem

Vjera tvojih vitezova u Sinju (1715.),

Izraslih snagom vjere harnih Hrvata.

Onog slavnog tvog Uznesenja na nebo,

Kod vjerne molitve tebi, o Gospe,

Sva su djeca po tebi vapila pobjedu bez straha,

Tebi, čuvarice slobode vjernih ti Hrvata,

Koja čuvaš u vjeri i Božjoj ljubavi

Dok te gledaju, spoznaju i mole za Majku.

Ti daješ svoj djeci pobjedu svjetla i spasa

U ljubavi svojoj i svjetlošću Gospoje

Na tvrđavi vjere, molitve i pobjede tvoje.

I danas, o sveta Majko i Gospe mila,

Mi hoćemo u Sinju i posvuda biti glazbala tvoja,

Slavopojna i sveta djeca, tebi i Sinu tvome.

Za nove pobjede vjere, ljubavi i mira neba,

Kao i sve molitve uslišane i procvjetale

Životom, suncem i slavom vječnom;

Dok već gledamo i kličemo pred svetom slikom

I slavonebnim oltarom tvojim i tobom, Majko,

Da tebe neprestano i u svemu podižemo.

Živimo i hoćemo danas i onda.

Kad nam na zemlji više nikome

U ovome svijetu bez ljubavi i tvoje milosti

Neće biti sjaja.

fra Vladimir Tadić

KOD MOLITVE MAJCI KOD MOLITVE MAJCI BOŽJOJ SINJSKOJBOŽJOJ SINJSKOJ

Na tvrđavi našoj isprid Slike Tvoje,

molio je narod za junake svoje.

Molili su,Majko, svi za pomoć Tvoju,

za spas Sinja Grada u ljutome boju.

Za bol puka svoga ozgora si znala,

došla si u slavi i milost nam dala.

Sa zidina Grada ogrnuta sjajem,

odagnala tmine nad cetinskim krajem.

Pomoćnice naša utjeho u boli,

Gospe Sinjska,slavna, Ti se za nas moli.

Okruniše pređi krunom Te od zlata

u zahvalu Tebi, Kraljice Hrvata.

Tvoja slika,Majko, stoljećima sjaje,

i vjernome puku milost svoju daje.

Od potresa,gladi, bolesti i muke,

spasile su mnoge Tvoje svete ruke.

Nisi dala nikad narod Tvoj da pati,

ka i pređe naše i nas čuvaj, Mati.

Dinko Barać

Zahvala Gospi SinjskojZahvala Gospi Sinjskoj

15

PRVA SVETA PRIČESTU ŽUPI GOSPE SINJSKE 2014.

U nedjelju, 18. svibnja 2014., u crkvi Gospe Sinjske sakrament Prve svete pričesti primilo je 200 prvopričesnika. Slavlje Prve svete pri-

česti predvodio je župnik fra Ante Bilokapić, s njim su koncelebrirali gvardijan fra Petar Klapež i fra Ante Grčić. Ovogodišnje prvopričesnike za sakrament Prve svete pričesti pripremala je s. Jelena, kao i vjeroučite-ljice i vjeroučitelji u školama.

Za ovaj svečani dan crkvu je prekrasnim aranžmani-ma uresila sestra Trpimira, sakristanka, zajedno sa s. Jelenom. Posebno se isticao aranžman ispred oltara napravljen od crteža − slika na kojima je ispisano ime prvopričesnika te na svakome od njih ucrtano onoliko prozora koliko obitelj ima članova. Tijekom sv. mise pjevao je Dječji zbor Župe Gospe Sinjske pod ravna-njem maestra fra Jure Župića.

U organizaciji Franjevačkoga svjetovnog reda i ostalih molitvenih zajednica koje djeluju pri župi Gospe Sinjske u subotu, 10. svibnja,

održan je molitveni susret za nova duhovna zvanja u župi Gospe Sinjske. Susret je započeo molitvom

Sinj: Molitveni susret za nova Sinj: Molitveni susret za nova duhovna zvanjaduhovna zvanja

krunice koju su predmolili članovi molitvenih zajednica. Nakon krunice uslijedilo je klanjanje pred Presvetim pod predsjedanjem župnika fra Ante Bilokapića. Pjevanje su animirali članovi Franjevačke mladeži.

16

Msgr. Miroslav Vidović, generalni vikar naše Nadbiskupije, i vlč. don Josip Periš, pred-stojnik Katehetskoga ureda Nadbiskupije,

pohodili su 3. i 4. svibnja 2014. župu Gospe Sinj-ske u Sinju te su predvodili misna slavlja prigodom slavlja svete Krizme u našoj župi, u koncelebraciji sa župnikom fra Antom Bilokapićem, gvardijanom fra Petrom Klapežom, župnim vikarima fra Pavlom Vučkovićem, fra Eugenom Poljakom, fra Franom

SLAVLJE SVETE KRIZMESLAVLJE SVETE KRIZMEU ŽUPI GOSPE SINJSKE 2014.U ŽUPI GOSPE SINJSKE 2014.

325 mladića i djevojaka iz naše župe primilo jesakrament svete Potvrde

ponosni na svoj vjerski i nacionalni identitet, koji ste primili preko svojih roditelja. Dajte prostora u svome životu Duhu Božjemu i uvijek ćete iznova doživjeti kako vas oplemenjuju njegovi plodovi.”

Djelitelji svete Krizme u svojim su propovijedima osnažili naše krizmanike istaknuvši kako je Crkva živa i sveopća, kao što se to danas osjeća ovdje u crkvi Gospe Sinjske: “Vi, danas i ovdje, na ovome

Pupićem, fra Stipom Šušnjarom, fra Jurom Hrgovi-ćem i fra Antonijom Mravkom. Sakrament sv. Potvr-de primilo je 325 djevojaka i mladića iz naše župe.

Djelitelje svete Krizme i sve okupljene u prepunoj crkvi Gospe Sinjske oba dana pozdravio je župnik fra Ante Bilokapić ovim riječima: “Poseban pozdrav upućujem vama, dragi krizmanici! Vi ste mlada Cr-kva župe Gospe Sinjske ovdje u Sinju. Danas ste spremni potvrditi vjeru svojih roditelja. Budite uvijek

slavlju svete Krizme potvrđujete da je Crkva mlada i živa!“ Msgr. Vidović i don Periš pozvali su kriz-manike neka svoju vjeru svjedoče svakodnevno u svojim životnim situacijama, kako bi bili zauze-ti u Crkvi i društvu, jer ih treba i Crkva i društvo.

Misna slavlja u oba dana uveličao je župni zbor “Gospe Sinjske” pod vodstvom maestra fra Jure Žu-pića i s. Jelene Mijić

Sudionik

17

Mladi iz svih sinjskih srednjih škola uputili su se na Stari grad u petak, 11. travnja 2014., u 11 sati. Put do crkvice sa slikom Gospe od

Milosti i Gospina kipa uljepšala je proljetna priroda, sunce, zazelenjela stabla i cvijeće. Križne su postaje prikazane u zanimljivome i poticajnome prijateljskome dijalogu mladih s Isusom.Četrnaest učenika prikazalo je svoje muke, brige,

želje i molitve te refl eksije o suvremenim problemima današnjice. Isusove je riječi pripremio i čitao sinjski župnik, a mladima je odgovarao na svaki upit, hrabreći ih i dajući im naputke kako uspjeti u svijetu kojim manipuliraju mediji u kojima se želi prikazati neka nova stvarnost, daleka od Isusova nauka. Sažeto se može izreći kako mladići i djevojke trebaju prihvatiti Isusa

kao vlastiti put, istinu i život – na taj će način raspoznati dobro od zla. Trebaju ljubiti jedni druge kako ih je Isus ljubio – na taj će način istinski cijeniti jedni druge; a ne, kako sugeriraju mediji, retuširanim fi zičkim izgledom srozati dostojanstvo žene i muškarca.

Isti je dan, u 17 sati, održan i Križni put na Stari grad u Sinju za sve župljane. Mnoštvo se vjernika odazvalo kako bi u četrnaest postaja u mislima i u srcu pratilo Isusa do petnaeste postaje, kojoj težimo i koja daje smisao našoj patnji − a to je Uskrs. Kroz postaje Križnoga puta čovjek se osvješćuje, kaje i vapi za obraćenjem. Onaj tko se klanja pred Isusom, može stajati pred bilo kime – klanjanje Križu oslobađa čovjeka od ropstva Svijetu. Ovaj je proljetni dan bio izvrsna priprava za nadolazeću Cvjetnicu.

Križni put na Stari grad u SinjuKrižni put na Stari grad u Sinju

Rođeni Sinjanin, Velimir Borković, umirovljeni gi-mnazijski profesor, sudionik znanstvenih skupova i pisac, obogatio nas je još jednom knjigom, koja se u

mnogočemu razlikuje od dosada objavljenih. Naslov je vrlo kratak i jasan: „Sinjski rat“ (2014., str. 47). Svakako je i u Sinju, kao i u drugim gradovima i krajevima, bilo više rato-va. Ali jedan je veliki i važni „Sinjski rat“ opjevan, opisan, i u likovnim umjetnostima više puta prikazan, pa je odmah jasno o kojemu se ratu radi. To je onaj veliki i krvavi sudar turskih zavojevača i hrabrih hrvatskih branitelja.

Kad god neprijatelj želi osvojiti tuđu zemlju, porobiti i pobiti domaće stanovništvo, onda je to velika nepravda i veliko zlo. Taj neprijatelj nije samo neprijatelj, nego i veliki

VELIMIROV POGODAK „U SRIDU“VELIMIROV POGODAK „U SRIDU“zločinac. S jedne strane, ni po ljudskome ni po Božjemu za-konu taj se neprijatelj ne smije odlučiti na taj zločinački pot-hvat. S druge strane, domaće stanovništvo koje brani svo-ju zemlju, svoj kućni prag, svoju obitelj, svoj narod, svoju vjeru i svoju slobodu, i po ljudskome i po Božjemu zakonu ima neotuđivo pravo boriti se, braniti svoj život i slobodu te odbiti neprijatelja koji napada. Eto, takav su zločinački rat vodili Turci kao zavojevači i osvajači, a naši hrvatski brani-telji (s Mlečanima) branili su svoj kućni prag i svoju slobo-du. Omjer snaga bio je sasvim nesrazmjeran: oko 700 naših hrabrih branitelja, a turskih vojnika preko 50 000! Vojnički i ratni stručnjaci s pravom bi zaključili da brojčano veća i oružjem bolje opremljena vojska mora pobijediti.

18

Članovi Franjevačkoga svjetovnog reda i Franjevač-ke mladeži Župe Gospe Sinjske u nedjelju, 1. lipnja 2014., posjetili su Cenacolo, terapijsku zajednicu

za liječenje ovisnosti u Ugljanama kod Trilja. U bratstvima ovih dviju zajednica organizirano je prikupljanje pomoći za momke u Cenacolu. Susret je započeo svjedočenjem dvojice momaka iz Hrvatske i Poljske.

U svome svjedočanstvu opisali su pakao droge, patnju obitelji zbog takvoga načina života i svoj dolazak u zajed-nicu. „Počeo sam se drogirati s dvanaest godina, najpri-je lake droge i alkohol, a završio sam na heroinu, gotovo sam umro. Što mi je bilo? Tražio sam idole, želio biti luđi, uvijek u centru pažnje, bježao od obitelji i siromaštva... I uspio sam, postao sam veoma loš. Majka me je molila da krenem u zajednicu Cenacolo. Nakon njezine smrti dota-knuo sam dno, na rubu smrti osjetio sam strah i odlučio se spasiti. Otišao sam u Cenacolo zajednicu i uz pomoć svoga anđela započeo novi život, život bez droge, život molitve i predanja Bogu“, posvjedočio je jedan ovisnik. Nakon svje-dočanstava uslijedilo je postavljanje pitanja o načinu živo-ta i putu u Cenacolo zajednici. U drugome dijelu susreta organizirano je razgledavanje prostora zajednice. Tako je svatko i izbližega imao priliku upoznati način života u ovoj

Frama i FSR posjetili Cenacolo

terapijskoj zajednici. Susret je završio svetom misom. Ce-nacolo je utemeljila talijanska časna sestra Elvira Petrozzi 1983. godine. Do danas otvoreno je 56 Cenacolo zajednica u svijetu, a u Hrvatskoj je sedam muških i jedna ženska: u Ugljanama, Vrbovcu, Varaždinu, Biogradu, Šarengradu, Šišincu i Novigradu. U Cenacolo zajednici u Ugljanama trenutno boravi 22-ica momaka, a najmlađi ovisnik o inter-netu ima 13 godina. Dan u zajednici podijeljen je na trenut-ke molitve, posla i prijateljskih razgovora, a u zajednici se liječe ovisnosti svih vrsta: od narkomanske i alkoholičar-ske do kockarske i internetske ovisnosti.

fra Antonijo Mravak

Toga su bili svjesni junački branitelji Sinja, pa su, uza svu svoju hrabrost i junaštvo, obranu Sinja povjerili svo-joj Nebeskoj Zaštitnici, Bogorodici Mariji. Dok su vojnici branili bedeme od neprijateljskih juriša, fratri s narodom i noću i danju stalno su molili pred Slikom Majke od Milosti. Kad su turski zavojevači u noći pred blagdan Velike Gospe napustili opsadu Sinja, zapovjednik Zorzi Balbi, svi vojni-

ma i pukom zahvaljuje Bogu i Gospi na darovanoj pobjedi. Ta je veličanstvena pobjeda bila povijesna prijelomnica, tj. zau-stavila je turska osvajanja hrvatskih zemalja i progon i unište-nje hrvatskoga naroda. Da su tada turski zavojevači osvojili Sinj, imali bi slobodan prolaz i otvorena vrata za Split, Trogir, Šibenik, Ravne kotare… Splitski nadbiskup S. Cupilli pisao je papi Klementu XI. o veličanstvenoj pobjedi koja je odje-knula cijelom kršćanskom Europom.

O svemu tome govorili su 11. lipnja t. g. na prezentaciji knji-ge u Alkarskim dvorima: Ivica Glavan, gradonačelnik, Mar-ko Duvnjak, voditelj programa, Anita Librenjak, ravnateljica Muzeja Cetinske krajine, i sam pisac. Klapa “Sinj” uzveličala je prezentaciju izvrsnim izvođenjem nekoliko divnih pjesa-ma. Pjesnik Jakov Dukić krasnoslovio je svoju pjesmu “Maj-ko naša od sve dice” koja je tiskana u knjizi. U knjizi su prvi put objavljena dva dokumenta iz doba obrane Grada. Knjigu je grafi čki bogato uredio Jakov Borković, a nakladnik je Grad Sinj.

Profesor Velimir Borković ovom je knjigom, alkarski reče-no, „pogodio u sridu“, tj. dao je svoj najljepši prilog slavlju 300. obljetnice Bogom dane pobjede nad zavojevačem i obra-ne naše slobode.

Današnji naraštaj potomaka starih i hrabrih sinjskih vitezo-va ima pravo biti ponosan na svoje junačke pređe, mora im biti zahvalan za obranjenu rodnu grudu i slobodu, ali treba se ugledati i u njihovo bogoljublje i domoljublje!

Stari bi uskliknuli: „Vivant sequentes − Živjeli svi koji će slijediti njihov primjer!“

fra Gabrijel Jurišić

ci i narod bili su uvjereni da je obrana Sinja dar Neba po zagovoru Bogorodice Marije. Stoga su dali kovati zlatnu krunu, kojom je u znak zahvalnosti okrunjena Slika Majke od Milosti. Od toga svečanog krunjenja Slika je nazvana “Gospa Sinjska”.

O turskim zavojevačima, opsadi, obrani i veličanstvenoj pobjedi puno je napisano. Ove godine, sada, pred veliki ju-bilej − 300. obljetnicu opsade i obrane Sinja − naš dragi Velimir pruža u naše ruke malu, ali vrlo vrijednu knjigu. Trijezno, razumski, povijesno utemeljeno, vjernički isprav-no, niže činjenice. Priznaje junaštvo i hrabrost branitelja, ali zajedno s njima, zapovjednikom Jurjem Balbijem, časnici-

19

Izlet dječjega pjevačkog Izlet dječjega pjevačkog zbora Župe i Svetištazbora Župe i Svetišta

Gospe SinjskeGospe Sinjske

U subotu, 31. svibnja 2014., imali smo jednodnevni godišnji izlet dječjega pjevačkog zbora Župe i Svetišta Gospe Sinjske. Na

izlet smo krenuli u mjesta koja su nam tako blizu, a istovremeno tako daleko, jer se teško zaustavljamo u njima. Posjetili smo Čavoglave, Otavice, Unešić, Kaštela i Solin.

Osvanulo je svježe subotnje jutro, prekrasan dan za izlet. U 8.15 župnik fra Ante Bilokapić, voditelj zbora fra Jure i s. Jelena Mijić te pomoćno osoblje gđa Ankica Poljak, srednjoškolke Žana Barać i Ines Kuduz poveli su stotinjak djece na izlet.

Prva su „postaja“ bile Čavoglave. Dočekali su nas župnik fra Ilija Mikulić i poznati hrvatski pjevač, rođen u Čavoglavama, Marko Perković Thompson. Koliko su željno iščekivali susret s Markom, Thompsonom, djeca su pokazala spontanom pjesmom, a zatim su nastavila zajedno s Markom pjevati crkvene i njegove popularne pjesme. (Crkva u Čavoglavama još nije blagoslovljena, još je u izgradnji.) Inače, nova je crkva zavjetni dar M. P. Thompsona rodnim Čavoglavama. Marko je svima podijelio autogram, a tko je želio, s njim se mogao i fotografi rati. S nama u društvu zadržao se preko sat vremena. Nemoguće je opisati oduševljenje djece zbog toga susreta.

Od srca hvala župniku fra Iliji i dragomu nam Marku Thompsonu što su odvojili vrijeme za nas i obradovali nas svojim srdačnim prijemom.

Sljedeće odredište bile su Otavice i Mauzolej

glasovitoga kipara Ivana Meštrovića i njegove uže rodbine.

Odatle smo krenuli preko Drniša i Žitnića prema centru Dalmatinske zagore, u Unešić u kojemu nas je srdačno pozdravio i zaželio dobrodošlicu župnik župe Sv. Jure u Unešiću fra Luka Delić. U crkvi sv. Jure župnik nam je protumačio povijest župe i crkve. Nakon toga naši su mladi zboraši ispjevali niz pjesama. Zatim smo ručali u hladovini stoljetnih koštela oko župske kuće. Nakon ručka zahvalili smo fra Luki na lijepome i srdačnome prijemu, a on nas je ispratio i zaželio nam sretan put prema našoj sljedećoj postaji − Plano kod Trogira. Nakon kratkoga zadržavanja u Planome zbog tehničkih se razloga nismo svraćali u Trogir, već smo produžili u Kaštel Sućurac – u „šoping“. Iz Kaštel Sućurca proslijedili smo u Manastirine te razgledali starokršćanski grobišni kompleks (Manastirine), Tusculum i grob don Frane Bulića. Odatle smo se spustili u centar Solina do crkve Male Gospe (Gospe od Otoka). Razgledali smo crkvu i prekrasnu, ogromnu zelenu površinu te se prisjetili da je na tome mjestu prije samo nekoliko godina pred mnoštvom okupljenih mladih vjernika govorio pokojni papa Ivan Pavao II., koji je nedavno proglašen svetim. Puni dojmova iz Solina krenuli smo natrag u Sinj svojim kućama. Ovim putem zahvaljujemo župniku fra Anti, koji nam je omogućio ovaj izlet. (A.P.)

20

U subotu, 24. svibnja 2014. godine, u župi Hrvace održan je provincijski susret ministranata u organizaciji provincijskoga Vijeća za duhovna

zvanja. Na susretu je sudjelovalo 154 ministranta iz osam župa, njihovi župnici/župni vikari ili voditelji: Hrvace (30), Knin (40), Prgomet − Labin (8), Otok (20), Potravlje (6), Sinj (25), Turjaci (15) i Vrgorac (10). Na susretu su sudjelovali franjevački bogoslovi iz Splita i framaši iz Hrvaca.

Susret je započeo okupljanjem kod župne kuće oko 9.30 sati, a u 10 sati započelo je euharistijsko slavlje, koje je predvodio provincijal fra Joško Kodžoman, a propovijedao je župnik fra Neven Pavlinušić. U koncelebraciji bili su još fra Mladen Marić, fra Ante Vugdelija i fra Antonio Mravak, a fra Šimun Markulin i fra Ivica Omazić bili su u crkvi u klupama. Pjevanje su predvodile framašice i s. Vitalija Križan. Uvodeći u slavlje, o. Provincijal pozdravio je župnika fra Nevena, voditelje ministranata te s. Vitaliju, framašice i bogoslove. Posebno se obratio ministrantima i pozvao da svi skupa za vrijeme ovoga euharistijskog slavlja mole da ovaj susret prođe u molitvi, lijepome druženju i prijateljstvu.

Fra Neven Pavlinušić na početku je propovijedi pozdravio okupljene, a zatim je naveo nekoliko poznatih igrača kojima vjera u Isusa Krista mnogo znači. Spomenuo je kako i papa Franjo navija za argentinski klub. „Svi navedeni igrači“, rekao je fra Neven, „ostali su skromni, radišni i vjerni Bogu i Gospi. Lijepo je vidjeti kad igrači na dresu pokažu ‘Isuse, volim te’.“ Potom je fra Neven ukratko ispričao svoj odlazak u sjemenište, navodeći razgovor s fra Antom Malešom. Na završetku propovijedi fra Neven je istakao da je uvijek nastojao igrati ili pjevati za Isusa jer je on najbolji predsjednik kluba, jer je dao svoj život za nas. Njega je slijedio i sv. Tarzicije, zaštitnik ministranata, koji je dao svoj život za Isusa. „Vi ste, dragi ministranti, posebni jer uvijek možete biti u ekipi Isusa Krista“, završio je fra Neven.

Na kraju slavlja o. Provincijal zahvalio je župniku fra Nevenu i s. Vitaliji na gostoljubivosti te izrazio nadu da će

Susret ministranata u Hrvacamaministranti uz roditelje i služenje u Crkvi biti vjerni ljudi i dobri vjernici. Najveća bi radost bila kad bi se netko odlučio za franjevački način života, iako ta odluka u njihovoj dobi može izazvati podsmijeh vršnjaka. Zatim im je rekao da ne budu tužni ako u kvizu krivo odgovore na koje pitanje jer su ministranti ‘cvijeće’ u crkvi. Potom je zahvalio svim župnicima koji sudjeluju na ovome susretu, kao i tajniku Provincije koji će ovaj susret obilježiti slikom i riječju. Fra Antonio Mravak, provincijski promicatelj duhovnih zvanja, zahvalio je o. Provincijalu i domaćinima te najavio kako će se program dalje odvijati. Nakon blagoslova uslijedilo je zajedničko fotografi ranje ispred crkve.

Nakon euharistijskoga slavlja održano je natjecanje u kvizu na temu „Ministrant u službi liturgije“. U kvizu je sudjelovalo 9 ekipa. Prvo mjesto u kvizu osvojila je ekipa iz Knina, drugo iz Sinja, a treće mjesto osvojila je ekipa iz Otoka.

Ministranti koji nisu sudjelovali u kvizu imali su program s bogoslovima u crkvi. Fra Ivan Đuzel predstavio je ministrantima život i djelovanje bogoslova u franjevačkome klerikatu u Splitu. Potom su predstavnici ministranata predstavili svoje ministrantske zajednice: Tino Ugrin (Sinj), Timotej Perković Paloš (Turjaci), Lidija Božanić (Prgomet − Labin), Marin Galić (Hrvace), Mateo Vukušić (Potravlje), Vice Kuzmanić (Vrgorac), Viktor Dreno (Knin) i Josip Đula (Otok).

Prvi dio programa završio je ručkom koji je donirao gosp. Jakov Lovrić iz Hrvaca. Nakon ručka uslijedile su sportske igre u nogometu, potezanju konopa, balotama i stolni nogomet. Prvo mjesto u natjecanju u nogometu osvojila je ekipa iz Hrvaca, a nakon sretnoga igranja u polufi nalu drugo mjesto pripalo je ekipi Sinj. U polufi nalu još su igrali Turjaci i Otok. Najboljim ekipama u kvizu i nogometu nagrade je podijelio fra Antonio Mravak.

U sljedeću subotu, 31. svibnja, održat će se provincijski susreti ministranata u župama Imotski i Šibenik (Meterize).

fra Frano Doljanin

21

Pedesetu godišnjicu svećeništva na otočiću Vi-sovcu, 24. travnja 2014. godine, proslavilo je 10 franjevaca-svećenika naše Provincije : fra

Stjepan Čovo, fra Josip Čugura, fra Šimun Čugura, fra Mario Jurišić, fra Josip Matić, fra Petar Pletiko-sa, fra Frano Samodol, fra Milan Ujević, fra Srećko Vekić i fra Jozo Zrnčić. Slavljenike je zaredio mons. Frane Franić u franjevačkoj crkvi u Makarskoj na Uskrsni ponedjeljak 30. ožujka 1964. godine. Eu-haristijsko je slavlje predvodio provincijal fra Joško Kodžoman, a u koncelebraciji bilo je 29 svećenika. Među sudionicima slavlja bilo je još 19 fratara. Pje-vanje su predvodili franjevački bogoslovi i novaci pod ravnanjem fra Jerka Kolovrata, a za glasovirom bio je fra Kristijan Šilić. Animator liturgijskoga slav-lja bio je fra Domagoj Runje.Prigodne čestitke uputili su zagrebački nadbiskup

Josip Bozanić, nadbiskup zadarski Želimir Puljić, nadbiskup splitsko-makarski Marin Barišić, biskup šibenski Ante Ivas i biskup hvarsko-bračko-viški Slobodan Štambuk. U njihovim (nad)biskupijama služili su zlatomisnici. Čestitke je pročitao fra Do-magoj Runje.Slavljenici su se okupili 22. travnja na Visovcu,

gdje su započeli franjevački život, te su imali du-hovnu pripremu, koju je predvodio prof. dr. sc. fra Anđelko Domazet, na temu „Teologija životnih dobi: djetinjstvo, mladenaštvo, zrela dob i starost“. Fra Anđelko je svoje predavanje temeljio na razmi-šljanju sv. Augustina i R. Guardinija. Slavljenici su za vrijeme pripreme zahvaljivali Bogu i Majci Bož-joj za 50 godina svećeničkoga služenja Crkvi i Fra-njevačkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja. Propovijed provincijala fra Joška KodžomanaGospodine, Bože naš, divno li je ime Tvoje po svoj

zemlji! (Ps 8, 2a5-9)Pozdravljam defi nitora, gvardijane, na poseban

način gvardijana domaćina fra Matu, sve vas braću svećenike i časnu braću, bogoslove i novake, na čelu s njihovim odgojiteljima, i zahvaljujem svima što ste našli vremena i odlučili pokazati svoju bratsku lju-bav prema našoj braći, koja danas u zajedništvu sa svima nama slave i obilježavaju svoj značajni 50-go-dišnji svećenički jubilej. Naravno, poseban bratski pozdrav upućujem desetorici naših zlatomisnika,

zbog kojih smo se danas okupili na Visovcu, kako bismo ovom sv. misom zahvalili prije svega Bogu a onda i svim ljudima, preko pokojnih roditelja naših dragih zlatomisnika, do njihovih odgojitelja, koji su ih pratili na putu njihova ljudskog sazrijevanja i rasta u svećeništvu i redovništvu, kao i svim vjernicima, koji su im bili podrška i oslonac u njihovu plodono-snom radu, dugom i bogatom ljudskom, redovnič-kom i svećeničkom životu.Dragi naši: fra Stjepane Čovo, fra Josipe Čugura,

fra Šimune Čugura, fra Mario Jurišiću, fra Josipe Matiću, fra Petre Pletikosa, fra Frano Samodole, fra Milane Ujeviću, fra Srećko Vekiću i fra Jozo Zrn-čiću! Rijetkost je u Crkvi Katoličkoj da jedna redovnička

zajednica ima takav privilegij i da u jednome zajed-ničkom misnom slavlju može Bogu zahvaljivati na jubilarnome daru svećeništva čak desetorice svoje braće!Ni godine, ni bolest, ni progonstva od strane bez-

božnoga sistema, ni otpadništva uvjetovana ljud-skom slabošću, slabom vjerom ili nekim drugim protivštinama, ni teškoće vezane uz dramu vjernosti Bogu i Narodu tijekom dugih pedeset godina vaše službe, draga braćo, niti ikoji drugi razlozi, nisu nam uspjeli uskratiti radost današnjega slavlja. Velik je ovo dan, ne samo za našu braću slavljenike, već i za čitavu našu Provinciju, koju su naši slavljenici zadu-žili svojim marljivim i vjernim radom u Domovini i inozemstvu, gdje su već, voljom provincijskih Upra-va i nedokučivom providnošću Božjom, dospijevali.U ovome se trenutku u molitvi i s osjećajem najdu-

blje zahvalnosti želim sjetiti svih vaših, draga braćo slavljenici, preminulih roditelja, koji su vas donijeli na svijet i koji su vas odgojili u kršćanskoj vjeri i s rodoljubnim osjećajima. Neka im uskrsli Krist bude utjeha i nagrada za svu njihovu roditeljsku žrtvu i skrb koju su ugradili u veliki spomenik Ljubavi u svijetu, koji ste po svojim životima sagradili. Rodi-teljski ste dom vrlo rano napustili i zamijenili ga domom Gospodnjim, koji je za vas postao široki svi-jet. Svoju ste ljudsku i kršćansku sudbinu vezali uz mnoge ljude, koji bi vam inače bili neznanci i stranci da se niste spremno odazvali Božjemu pozivu. Pro-vidnost vas je Božja vodila u tuđe domove, u kojima

Jubilej 50 godinasvećeništva na Visovcu

22

ste dijelili tuđe radosti i žalosti. Neka je svemoguće-mu Bogu vječna hvala na svakoj utješnoj riječi i sva-komu dobrom djelu koje ste u Isusovo ime učinili, a učinili ste ih puno.I zato vam svima izražavam duboku zahvalnost

Provincije, biskupija u kojima ste djelovali, Crkve u kojoj ste predano služili, naroda Božjega i hrvatsko-ga, čije ste dostojanstvo i identitet neustrašivo navi-ještali, branili i sačuvali.Spominjem se ovdje svih vaših muka i napora koje

ste podnijeli i podnosite oko gradnje tolikih župnih kuća, crkava, zvonika, kapela, križeva, župnih dvo-rana i drugih materijalnih objekata, kojima ste željeli ne toliko podignuti sebi spomenike, koliko tim sve-tim znamenjima posvetiti životne prostore i da budu

svojoj ste franjevačkoj karizmi uvijek bili od pomoći potrebnima, u njihovoj neimaštini i nemoći da sebi i svojima osiguraju elementarne uvjete za pristojan život. Ne samo da ste u ljudima razvijali svijest o solidarnosti i poticali ih da priskaču upomoć svojim bližnjima, već ste i sami znali zasukati rukave i pri-kupljati materijalnu pomoć. Stotine tona humanitar-ne pomoći podijeljeno je i preko vaših ruku.Na svemu vam tome od srca zahvaljujem, u ime

svih onih koji su osjetili Božju dobrotu preko vas, vjerujući da je Bog zapisao sva vaša dobra djela i da će vas primjereno nagraditi. Vaši su talenti, draga braćo, raznovrsni, pa su i vaši plodovi utoliko boga-tiji. Učinio bih velik propust ako bih propustio spo-menuti i brojna župska glasila te vaš nemjerljiv do-

narodu Božjemu izvor snage, utjehe i trajni podsjet-nik Njegove nazočnosti na zemlji. K tome svakako treba pridodati vaš trud koji ste uložili u dijeljenju svetih sakramenata svim uzrastima, u poučavanju naroda Božjega u vjeri katoličkoj, u širenju i vredno-vanju kršćanske kulture, boljemu upoznavanju vla-stite vjerske i nacionalne baštine, prihvaćanju moral-nih načela koja izviru iz Evanđelja; a da i ne spomi-njem vaš neumorni rad na humanitarnome polju, bilo da ste službu vršili u Domovini ili u inozemstvu. Po

prinos na području izdavačke djelatnosti. I u oskud-nim prošlim vremenima dimenzija opismenjavanja, teološkoga formiranja vjernika i sveukupnoga kul-turnog uzdizanja našega Naroda uvijek vam je bila pri srcu. Vjerujem, draga braćo slavljenici, da ćete i vi u ovome trenutku ponoviti riječi apostola Petra iz današnjega prvog čitanja: „Izraelci, što se ovom ču-dite! Ili što nas gledate kao da smo svojom snagom ili pobožnošću sve to postigli!“ (usp. Dj 3, 12)Vaša odluka, draga braćo slavljenici, da u samoći i

23

tišini ovoga svetog i znakovitog mjesta, uz duhovne nagovore čovjeka kojemu ste u ovoj prigodi ukazali povjerenje i čast, fra Anđelka Domazeta, prizovete trenutke vlastite prošlosti i da se zahvalnom moli-tvom još jednom sjetite svega što je ostalo iza vas, hvale je vrijedna. Ona je prvorazredni znak vaše vjere i svećeničke poniznosti. Nakon tolikih pro-življenih životnih drama, s kojima su dolazila broj-na iskušenja ali i iskustva ponosa i radosti, velika je stvar moći ostati skrušen i zahvalan; uvijek dovolj-no vjerni da se, prije današnjega svečanog trenutka, znate pokajati za pokoje moguće nedolično djelo koje je više izraz ljudske slabosti nego iskrenoga htijenja.Ne možemo se u ovoj prigodi ne sjetiti svih od-

gojnih kuća u kojima ste se učili jedni drugima biti braća, jedni druge ljubiti i prihvaćati, Sinja, Ma-karske, Visovca, Zagreba, a još manje vaših dragih odgojitelja, kojih se, koliko sam primijetio, i danas rado sjećate, iako su svi odavno već pokojni. Nije se sigurno bilo lako naučiti služiti drugima, biti vjeran čovjeku i Bogu, biti poslušan svojim redovničkim i crkvenim poglavarima, biti malen i brat svim ljudi-ma dobro volje. Tu ste lekciju, međutim, svi uspješ-no svladali, jer da niste, ne bismo danas bili ovdje u tolikome broju i ne bismo imali toliko razloga od srca zahvaljivati Bogu i ljudima. Tome uspjehu nije doprinijela samo vaša pitoma narav, već sigurno i trud i životni primjer vaših učitelja i odgojitelja, ali i svih drugih fratara koji su vam pružali pozitivan životni primjer. Svima koji su vam svojim savjeti-ma i primjerima pomogli da u kušnjama života ne klonete duhom, još jednom veliko hvala! Po vama su obogatili Provinciju, ojačali Crkvu i zadužili Na-rod.U danima vašega iščekivanja i propitkivanja o

tome što će vam donijeti budućnost, ukoliko se doista odazovete u crkvenu službu, niste mogli ne vidjeti i zanemariti tadašnje nepovoljne društvene i crkvene prilike, kao i ne osjetiti duh nesretnoga vremena u kojemu ste proveli većinu života i u ko-jemu se mladoga čovjeka tako lako moglo zastraši-ti, zavesti i obeshrabriti.Ipak, zahvaljujući mnogim čimbenicima, a ponaj-

više snazi i pouzdanju koje vam je ulijevala vaša vjera u pomoć odozgor, vi ste ostali postojani do dana današnjega, svijetli primjeri i uzori redovnič-koga života, zauzetosti i poslušnosti.Uvijek vođeni Kristovim duhom postali ste živi

svjedoci vremena i živo sjećanje povijesti. Vaše životno znanje, dragi zlatomisnici, utoliko je dra-gocjenije jer se ono ne stječe svladavanjem tehno-loških novotarija niti usvajanjem znanstvenih posti-gnuća, već u školi poniznoga Krista i pod okriljem naših neumornih zagovornika u nebu Blažene Dje-vice Marije i svetoga našeg oca Franje.Gledajući vas danas, iako vam osjetno kopni snaga

tijela, nemam ni izbliza osjećaj da se gušite u osje-ćajima beskorisnosti ili u životnoj dosadi. Napro-tiv, ona ista duhovna vatra, optimizam, upornost i neposustajanje, što vas je krasilo čitavi život, svje-doči da i stariji ljudi imaju svoje značajno mjesto u crkvenome poslanju. Ne tražite ničije sažaljenje, već ste i nadalje spremni druge tješiti, dokazujući to najviše svojim neumornim radom u ispovjedaoni-cama širom Provincije, a neki i još uvijek aktivnim pastoralnim radom, na kojemu bi im mnogi naši mlađi članovi mogli i pozavidjeti. Zasluženi život u Božjemu miru i radosti, kraj aktivnoga života, sadašnjost ispunjena Bogom, nestrpljivo iščekiva-nje onoga što se u vašim životima, braćo, tek ima dogoditi, zanimanje za današnji život Provincije i aktivno zauzimanje za njezinu dobrobit, razvijanje povjerenja u one koje ste svojim životima zadužili, to je stvarnost vašega današnjeg života.Želja mi je da se oslobodite svake primjese straha

pred nepoznatim i da u miru podnosite neizbježne teškoće starenja. Zajednica, kojoj ste služili cijeli svoj život, dužna vam je, kako preko mene tako i preko svih ostalih naših članova, iskazivati svoju zahvalnost i pažnju.Ovaj će dan ostati zapisan u bogatoj i dugoj po-

vijesti naše Provincije ali i Crkve Katoličke u Hr-vatskoj, i to ne samo zbog velikoga broja vas ko-lega koji danas ponosno slavite svoj jubilej i obi-lježavate pedeset godina svoje vjernosti. Ne želim zaboraviti ni preminule kolege, fra Alberta i fra Ignacija, koji s nama slave u zajedništvu s Ocem nebeskim i svim našim vjernim pokojnima. Neka ovaj dan i proslava bude poticaj i nadahnuće i svoj našoj mladoj braći, koja su krenula vašim putem, kao i svima onima, malo starijima, koji su se već zaputili stazama Gospodnjim i prepustili Njegovu svetom vodstvu, da svoj život predaju u Njegove ruke i da se ne boje ni sebe ni drugih.Otvori nam, Gospodine, svima oči pameti, srca i

duše, da Ti u ovome svečanom trenutku svi može-mo pravo zahvaljivati i da neustrašivo idemo pu-tem obraćenja i milosti Božje. Amen!Pri završetku slavlja u crkvi Majke od Milosti

visovački gvardijan fra Mate Gverić izrazio je za-dovoljstvo što su slavljenici izabrali otočić Viso-vac za svoju proslavu i istakao kako su svi sretni i ponosni na ove naše „koji su dobili zlatnu, sjajnu nagradu. Oni su Božji dar našoj zajednici.“ Česti-tao je svim zlatomisnicima i zaželio im da proslave i dijamantni pir.Potom je o. Provincijal udijelio zahvalnice svim

slavljenicima u prigodi 50. obljetnice svećeničko-ga ređenja za predani rad u franjevačkome bratstvu i svećeničkoj službi.

fra Frano Doljanin

24

Na otočiću Visovcu u subotu, 5. srpnja 2014. godi-ne, u novicijat su primljena 4 postulanta, a prve zavjete položilo je 6 novaka. Obred primanja,

euharistijsko slavlje i obred zavjetovanja predvodio je fra Joško Kodžoman, provincijal.

Obred uvođenja u redovnički život (oblačenje habita)Fra Ivan Udovičić, ravnatelj Sjemeništa, nakon procesi-

ove svoje službenike koji te ponizno mole. Daj da ova braća, koja žele iskusiti naš način života, molitvama i zaslugama blažene i bezgrešne Djevice Marije i zagovo-rom Serafskoga Oca, nauče iskreno i čisto ispovijedati, žarko moliti, dolično živjeti, ponizno slušati, čuvati či-stoću srca i tijela, revnovati za sveto siromaštvo i čeznuti za vrhuncem svakoga savršenstva. Po Kristu Gospodinu našemu.“

Oblačenje i zavjetovanje na Visovcu

je uveo je prisutne u cjelokupnu svečanost slavlja i pro-zvao kandidate. Provincijal fra Joško Kodžoman upitao je kandidate za novicijat: “Predraga braćo, što tražite od nas?“ Kandidati su jednoglasno odgovorili: “Potaknuti božanskim nadahnućem, želimo biti dionici vašega živo-ta u bratstvu Reda manje braće. Usrdno molimo da nas, obučene u odjeću kušnje, iskušate te naučimo s ljubavlju i veselo na sebe uzeti jaram Gospodinov i tako savršeno nasljedovati Krista − po uzoru siromašnoga i poniznoga sv. Franje − ljubitelja križa.” Provincijal je odgovorio: “Bogu hvala! Čestitamo vam i uključujemo vas u svoje bratstvo, da s nama postanete jedno srce i jedna duša.”

Zatim je o. Provincijal molio za novake: „Bože, začet-niče i darovatelju svetoga zvanja, dobrostivo pogledaj

Fra Jure Šimunović, meštar novaka, poškropio je habi-te i pasce koje su novaci obukli uz pomoć starije braće. Obukli su se:

Tino Čatlak (Sinj) Nikola Dominis (Postira) Zvonimir Romić (Metković) Nikola Žulj (Knin).

Euharistijsko slavlje i zavjetovanjeNakon uvođenja u redovnički život i oblačenja habita

započelo je euharistijsko slavlje koje je predvodio pro-vincijal fra Joško Kodžoman. Na slavlju su sudjelovala 53 svećenika, među kojima su bili magistar postulanata i bivši provincijal fra Željko Tolić, visovački gvardijan fra

25

Mate Gverić, meštar novaka fra Jure Šimunović, ravna-telj Sjemeništa fra Ivan Udovičić, bogoslovi te obitelji i prijatelji postulanata i novaka.

Na početku slavlja o. Provincijal pozdravio je postulan-te i novake, njihove obitelji, sjemeništarce, bogoslove i svećenike, naglasivši kako je ovaj dan velika radost jer 10 mladića predaje svoj život Isusu Kristu po primjeru sv. Franje Asiškoga, te je pozvao sve prisutne da mole za njihovu ustrajnost.

Nakon propovijedi, koju je održao o. Provincijal, činu zavjetovanja pristupilo je šest novaka koji su na Visovcu proveli godinu dana spremajući se za taj čin. Nakon pi-tanja i odgovora o. Provincijal molio je za Božju pomoć, a potom su zavjetovatelji, jedan po jedan, kleknuli pred Provincijala i čitali obrazac zavjetovanja:

„Na hvalu i slavu Presvetoga Trojstva.Ja, brat I. I., jer mi je Gospodin udijelio ovu milostda Evanđelje i stope Gospodina našega Isusa Krista

izbližega slijedim,pred prisutnom braćom,u tvojim rukama, provincijale fra Joško, čvrstom vje-

rom i voljom:zavjetujem Bogu Ocu svetomu i svemogućemuda ću na godinu danaživjeti u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći;ujedno se obvezujem na život i Pravilo Manje braćešto ga je potvrdio papa Honorijete se obvezujem da ću ga vjerno obdržavatisukladno Konstitucijama Reda Manje braće.Predajem se, stoga, svim srcem ovomu bratstvuda bih, učinkovitim djelovanjem Duha Svetoga,vođen primjerom Marije Bezgrješne,zagovorom Oca našega svetoga Franje

skupa sa svim svetima, i uz vašu bratsku pomoć,mogao ustrajno težiti savršenoj ljubaviu služenju Bogu, Crkvi i ljudima.“Nakon izgovorenih riječi zavjetovanja o. Provincijal

zaključio je riječima:„A ja, u ime Crkve i našega bratstva, primam tvoje

zavjete, i budeš li ih obdržavao, u ime svemogućega Boga obećajem ti vječni život.“

U ruke o. Provincijala prve zavjete položili su: Slaven Čeko (Livno) Filip Čogelja (Kaštel Stari) Matej Perić (Vinjani) Ivo Rastočić (Metković) Martin Romić (Metković) Josip Šabić (Zmijavci).Poslije zavjetovanja o. Provincijal predao je poje-

dinačno svakomu zavjetovatelju Pravilo i Generalne konstitucije.

Cjelokupno slavlje na Visovcu pjesmom je uveličao Mješoviti zbor iz župe Sv. Ilije iz Metkovića, pod rav-nanjem Roka Veraje.

O. Provincijal zahvalio je obiteljima, župama i žu-pnicima, kao i odgojiteljima fra Ivanu Udovičiću (Sinj), fra Željku Toliću (Imotski) i fra Juri Šimuno-viću (Visovac) na ljubavi i trudu koji ulažu u odgoju ovih mladih.

Fra Mate Gverić, visovački gvardijan, čestitao je no-vacima i zavjetovateljima na započetome putu, kao i njihovim obiteljima i odgojiteljima. Zahvalio je svi-ma koji su sudjelovali u pripremi ovoga slavlja i po-zvao sve na okrepu i osvježenje.

fra Frano Doljanin

Kad se želimo približiti Bogu i jasnije čuti Njegov govor, potrebni su nam trenuci izlaska iz svakodne-vice, trenuci kad brige koje sačinjavaju naš „jelov-

nik“ iz dana u dan, padaju u drugi plan. Ovakvo vrijeme je bilo potrebno i

nama, sestrama juniorkama, u pripre-mi za naše cjeloživotno predanje po evanđeoskim savjetima. I naša Družba nam ga je obilno i omogućila.

Provele smo u „Samostanu susre-ta Ćurlini“ od 14. -21. srpnja 2014. I kako sam naziv samostana kaže, ovi dani su bili dani naših susreta. U sa-branosti, koju i sama okolina – priroda oko nas izaziva u nama, susretale smo se na prvom mjestu s Bogom u nama, te pokušavale Njegovim očima gledati na vlastiti život i poziv. Susretale smo se i međusobno. Od velike pomoći i poticaja su nam bili i s. Gracijana, koja nas

Duhovna priprava sestara milosrdnica za doživotne zavjete

je bogatim redovničkim iskustvom vodila u promišljanjima i značaju zajedničke i osobne molitve te slavlju Euharistije, dok nas je gvardijan svetišta čudotvorne Gospe Sinjske –

fra Petar Klapež svakodnevnom euharisti-jom bogatio. Svoja promišljanja je teme-ljio na dnevnim liturgijskim čitanjima te Papinim enciklikama.

Posebno upečatljiv naglasak nam je fra Petar ostavio govoreći kako možemo doći do dijela Isusove molitve „Oče, otklo-ni ovaj kalež od mene“, ali često nismo spremni napraviti sljedeći korak: „Oče, ne moja nego Tvoja volja neka bude!“. Za taj korak se ovim danima, ali i izborima u

svakodnevnom životu spremamo i mi, sestre juniorke. Uz želju da duboko zaoremo u brazdu u kojoj će Božja i naša volja orati u istom smjeru, preporučamo se u molitve.

s. Ivana Varvodić

26

Sljedeće, 2015., godine navršava se 300. obljetnica čudesne pobjede nad Turcima pod Sinjem iz 1715. godine. Da bi se taj veliki jubilej dostojno proslavio,

već su u tijeku pripreme koje su organizatori predstavili splitsko-makarskomu nadbiskupu Marinu Barišiću. U utorak, 27. svibnja, u Nadbiskupskome ordinarijatu u Splitu, nadbiskup je primio provincijala Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja fra Joška Kodžomana, sinjskoga gvardijana fra Petra Klapeža, splitsko-dalmatinskoga župana Zlatka Ževrnju, zamjenika gradonačelnika Sinja Zlatka Ugrina, predsjednika Viteškoga alkarskog društva Sinj Stipu Jukića, potpredsjednika Dinka Bošnjaka i tajnika Ivana Nasića te arambašu Ivu Vukasovića, a sastanku su nazočili i generalni vikar nadbiskupije mons. Miroslav Vidović te pastoralni vikar don Nedjeljko Ante Ančić.

Gvardijan fra Petar Klapež i provincijal fra Joško Kodžoman predložili su da se ovaj značajan jubilej slavi godinu dana, od svetkovine Velike Gospe 15. kolovoza 2014. do iste proslave 2015. godine, pod motom „Tri stoljeća vjerni Kristu i Mariji“. Kazali su kako će se proslava sastojati od Znanstvenoga simpozija, proslave Velike Gospe 2015. te brojnih liturgijskih, vjerskih i kulturnih događanja u Svetištu 2014., 2015. i 2016. godine. Pojašnjeno je da bi se simpozij, koji je pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), trebao održati u svibnju 2015. godine u Zagrebu i u Sinju, a obradit će povijesne, demografske i sociološke teme, povijest Alke i štovanje Gospe u Cetinskoj krajini. Nadalje, na proslavu Velike Gospe, uz nadbiskupa M. Barišića, bit će pozvani i kardinali J. Bozanić i V. Puljić, biskupi iz inozemstva i General franjevačkoga reda. U sklopu ostalih događanja naglasak je stavljen na hodočašća

Nadbiskup M. Barišić i organizatori 300. obljetnice Gospine pobjede pod Sinjem

brojnih vjerničkih skupina u Svetište, a od nadbiskupa su zatražili da potakne dekane Splitske metropolije da bi vjernici svih dekanata, svatko na svoj dan, pohodili Gospu Sinjsku. Posebno se razgovaralo o velikome hodočašću hrvatskih branitelja, vojske i policije koje je planirano pred Alku 2015. godine, a u sklopu kojega će biti i procesija kroz grad sa slikom Čudotvorne Gospe Sinjske, kao i hodočašće osoba posvećenoga života. Spomenuta je izvedba oratorija don Šime Marovića te koncert Zagrebačke fi lharmonije.

Predstavnici Viteškoga alkarskog društva Sinj istaknuli su da, unatoč tome što je Hrvatski sabor prihvatio pokroviteljstvo cijele proslave, što joj daje nacionalnu razinu koju i zaslužuje, te unatoč potpori HAZU-a za održavanje simpozija, bez potpore Nadbiskupije proslava ne bi bila cjelovita. Predstavili su planove o otvorenju Muzeja Alke, o Alkarskome leksikonu, o snimanju igrano-dokumentarnoga fi lma o slavnoj pobjedi te o novoj kolekciji zlatnoga i srebrnog novca povodom obljetnice. Župan Z. Ževrnja i zamjenik gradonačelnika Sinja Ugrin pohvalili su inicijative te su obećali potpunu podršku i pomoć pri održavanju proslave.

Potporu je iskazao i nadbiskup M. Barišić sa svojim suradnicima. Nadbiskup je naglasio kako ovaj jubilej pripada cijeloj Crkvi i cijelomu hrvatskom narodu, stoga treba učiniti sve da u javnosti dobije odjek kakav ova tristoljetna povijesna, vjerska i kulturna baština pod zaštitom Majke od Milosti − Čudotvorne Gospe Sinjske − i zaslužuje. Gosti su iskoristili susret da nadbiskupa M. Barišića i službeno pozovu na ovogodišnju proslavu Velike Gospe i Sinjske alke.

Kristina Bitanga

27

IZRADA „ZLATNE KRUNICE“ PRIGODOM 300. JUBILEJA NAŠEG SVETIŠTA

KRUNICA OTAJSTVA MARIJINA POHOĐENJAKRUNICA OTAJSTVA MARIJINA POHOĐENJA

Dok koračamo u procesiji s dragom slikom i svetom prilikom Čudotvorne Gospe Sinjske, pjevajući i moleći posebno ćemo razmišljati o Gospinu pohodu

iz Nazareta u Judeju sv. Elizabeti. Marija je trudna prešla put dug više od 120 kilometara kako bi podijelila radost sa svojom rodicom koju je Bog u njezinoj poodmakloj dobi obdario začećem sina koji će se zvati Ivan Krstitelj.

Kada je Marija stigla, Elizabeta sva radosna u njoj odmah prepoznaje Majku svoga Gospodina i naziva je blagoslovljenom među ženama. A Marija na to odgovara pjesmom:Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo. Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka. Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

.1. OTAJSTVOVeliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.

U prvom otajstvu pohođenja razmišljamo zajedno s Blaženom Djevicom Marijom o Božjoj veličini.

Marija svoj hvalospjev započinje usklikom: „Veliča duša

moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju“ (Lk 1, 46-47) zato što je veliki Bog pogledao na njezinu malenost, neznatnost (Lk 1,48).

Razmišljajući o tim riječima sve više nam se čini da iz Marije progovara sam Isus. Kao što je Elizabeti, kad je ugledala Mariju od radosti zaigralo čedo u utrobi, tako se sad čini da u svome hvalospjevu Marija govori riječi svoga Sina. „Kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima. Vi nemojte tako! Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj“ (Lk 22,25-27)

Prava veličina nije veličina kraljeva i vlastodržaca koji će kad tad biti zbačeni s prijestolja (usp. Lk 1,52). Prava veličina ne mjeri se slavom, novcem, moći i vlašću nego služenjem. Veći je onaj koji više služi, a najveći primjer služenja jest sam Isus Krist. Zato je svaki čovjek velik onoliko koliko se u svakodnevnom služenju bližnjemu suobliči Kristu.

Upravo po svom služenju u neznatnosti Marija je ostvarila zajedništvo s najvećom Veličinom, i zato bez ikakva straha može za sebe reći: „odsad će me, evo svi naraštaji zvati blaženom“.

Marijo, majko Gospodinova, i naš te naraštaj naziva blaženom. Moli za nas da poput tebe budemo veliki u onoj neznatnosti koja izmiče ljudskim očima, ali je vidi Bog koji gleda na ponizna i slaba. (usp. Ps 138,6)

2. OTAJSTVOVelika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo.

U drugom otajstvu pohođenja razmišljamo s Blaženom Djevicom Marijom o Božjoj svetosti.

Opet se čini da iz Marije progovara glas ploda njezine

Pozivamo sve štovatelje Čudotvorne Gospe Sinjske, da se uključe na zajedničkumolitvu Gospine krunice, koju ćemo moliti svaki dan kroz godinu jubileja u našoj crkvi kao zahvalu za sve

hrvatske pobjede u prigodi velikog „jubileja 300. čudesne pobjede pod Sinjem 1715. - 2015.“U ovom velikom jubileju naš Samostan zajedno sa štovateljima Čudotvorne Gospe

Sinjske izradit će i dar Majci Božjoj Čudotvornoj Gospi Sinjskoj -„Zlatnu krunicu“!

Za izradu “Zlatne Gospine krunice” Samostan će upotrijebiti zavjetne darove, tj.zlato koje su Gospini štovatelji godinama poklanjali za svoj zavjet Gospi. Za ostvarenje toga vrijednog dara Gospi Samostan

nema dovoljnu količinu zlata. Zato molimo sve Gospine štovatelje da pomognu svojim zlatnim nakitom ili novčanim prilogom da bismo mogli zajedno u tom velikom 300. jubileju izraditi „Zlatnu Gospinu krunicu“

Taj naš zajednički dar bit će kruna velikoga jubileja koju ćemo kao zahvalu nebeskoj Majci Blaženoj Djevici Mariji postavit na njezin oltar, da nas uvijek iznova podsjeća da treba moliti. Na taj način „Zlatna

krunica“će biti trajni znak i svjedok budućim naraštajima Gospinih štovateljanaše ljubavi i štovanja Majke od Milosti, naše Čudotvorne Gospe Sinjske

Fra Petar Klapež

28

utrobe. Isus nas je poučio da molimo: „Oče naš koji jesi nebesima, sveti se ime tvoje...“, (Mt 6,9; Lk 11,2), a Marija nas je pretekla riječima: „Velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo“. U Mariji je Bog učinio velika djela te se svetost Božja u njezinu životu prepoznaje u svemu. Molit nam je s Marijom da se svetost Božjega imena prepozna na nama. To što je Bog učinio Mariji ne tiče se samo nje same. Upravo suprotno. Po velikim Božjim djelima ona je služila i služi čitavom čovječanstvu kojemu Bog utjelovljenjem Isusa Krista dolazi u pohod. Zato govoreći o svetosti Božjega imena, Marija nam na koncu doziva u pamet Božji poziv koji je upućen svima: Budite sveti jer sam ja svet (usp. Lev 11,44-45)

Sveta Marijo, moli za nas da se svetost Božjega imena prepozna i u našem životu.

3. OTAJSTVOOd koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. U trećem otajstvu pohođenja razmišljamo s Blaženom Djevicom Marijom o Božjoj dobroti.

Kad kažemo od koljena do koljena onda sasvim ispravno mislimo na dar života koji se prenosi s roditelja na djecu, tj. s predaka na potomke. Međutim, isto tako idući od koljena do koljena možemo se vratiti i na početak – to jest do onoga trenutka kada je Bog stvorio prvoga čovjeka „na svoju sliku i priliku, muško i žensko“ (Post 1,27) i kada je sve što je Bog stvorio bilo dobro. No, već u prvom ljudskom naraštaju u dobro se uvukao grijeh neposluha Stvoritelju. Grijeh je poremetio odnos čovjeka s Bogom, izvorom života. Božji je dar čovjeku da radije čuva dobre, a ne loše uspomene. Zato, spominjući se svoje prošlosti, kakva god ona bila, čovjek u njoj može otkriti tragove Božje dobrote. A oni su najjasniji upravo na samom početku, u rođenju, kako pojedinoga čovjeka tako i čitavoga naroda. Stoga je razumljivo da o Božjoj dobroti Biblija govori upravo tako, a zajedno s njome i Marija. Biblija i Marija svakoga pojedinoga čovjeka podsjeća na njegov početak u rajskom vrtu, a čitav narod na njegovo rađanje u izlasku iz ropstva u slobodu. U traganju za svojim izvorom i kao pojedinci i kao narod pronalazimo svrhu svoga života u zajedništvu sa Stvoriteljem i Osloboditeljem.

Marijo, dobra naša majko, moli za nas da slobodni od grijeha i svakoga zla, poput tebe budemo što čistiji odsjaj Božje dobrote.

4. OTAJSTVOIskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.

U četvrtom otajstvu pohođenja razmišljamo s Blaženom Djevicom Marijom o Božjoj snazi.

Kada moleći s Marijom dođemo do rečenice „iskaza snagu mišice svoje“ (Lk 1,51) prisjećamo se kako je Bog „jakom rukom i ispruženom mišicom (Pnz 4,34)“ izveo svoj narod iz egipatskog ropstva. Faraon koji drži Izraelce u ropstvu oholo umišlja da se narod treba klanjati samo njemu. Ne dopušta im da idu u pustinju i iskažu štovanje ‚nekom‘ svom Bogu kojega on uopće ne poznaje i ne priznaje. Ali se Bog,

izvodeći narod iz ropstva, objavljuje kao jedini vladar svoga naroda. S Božjom se snagom povezuje i prvi događaj Marijina života opisan u evanđelju. U navještenju Isusova rođenja (Lk 1,26-38) Bog djevici Mariji šalje u Nazaret anđela Gabrijela čije ime ne znači ništa drugo nego upravo: Bog je moja snaga! Ali Božja snaga nije kako ljudi redovito sebi predočuju snagu. Anđeo Gabrijel čije ime označuje Božju snagu, prikazan je kao nježno biće, blaga pogleda i lijepe riječi, a u ruci mu nije mač, nego ljiljan, simbol nevinosti i čistoće.

Takva Božja životna snaga obilježila je čitav Marijin tihi, nenametljivi i hrabri život. Nakon događaja iz Isusova djetinjstva, koje je pohranjivala i prebirala u svome srcu (Lk 2,19), Marija za vrijeme Isusova javnoga djelovanja živi u skrovitosti i povučeno. A onda je na koncu, pod križem, još jednom susrećemo s Isusom u naručju.

Jedino s Božjom snagom u sebi, Marija je mogla živjeti svoj obični i čudesni život: neznatna, a uzvišenija od svih stvorenja; siromašna, a bogatija od svih kraljeva.

Marijo, pomoćnice kršćana, moli za nas da ispunjeni Božjom snagom dostojno nosimo križeve svoga života.

5. OTAJSTVO Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.

U petom otajstvu pohođenja razmišljamo s Blaženom Djevicom Marijom o Božjoj blizini.

Kada je Mojsije pred gorućim grmom pitao Boga tko je On, Bog mu reče: Ja sam Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Bog tvojih otaca. To je i Bog Marijin, to je Bog naš. Bog koji je hodio s Abrahamom, Izakom i Jakovom. Bog koji je hodio sa svojim narodom kroz pustinju. Boga koji svoj narod štiti, hrani, nosi i čuva. Taj Božji hod s čovjekom traje od početka. Od prvoga časa Bog čovjeka blagoslivlja govoreći: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite...!“

Božji blagoslov, dakle, nije ograničen samo na prvog muškarca Adama i ženu mu Evu. Riječima „Plodite se i množite i napunite zemlji“ Božji blagoslov razlijeva se preko njihovog potomstva na sva vremena i po čitavoj zemlji. No, to da je sva zemlja blagoslovljena posredstvom čovjeka, stavlja čovjeka u položaj odgovornosti i prema Bogu, prema svemu stvorenju i za sva stvorenja. Jer, koliko god zemlja može po čovjeku biti blagoslovljena, toliko po njemu može, nažalost, biti i prokleta.

Unatoč svemu, Bog od svoje ljubavi prema čovjeku ne odustaje. Bog se objavljuje, Abrahamu, Izaku, Jakovu, Mojsiju i prorocima, a kad se ispunilo vrijeme Bog se utjelovljuje u Isusu iz Nazareta, rođenom od žene, blažene djevice Marije.

U Njemu su ispunjena sva Božja obećanja dana ocima. U Njemu se Bog potpuno predao u naše ljudske ruke. Na

nama je hoćemo li prihvatiti taj dar Božje blizine.Blažena djevice Marijo, Majko Isusova i Majko naša, moli

za nas do poput tebe živimo zajedno s Bogom i postignemo puninu vječnog života.

fra Domagoj Runje

29

Naši pokojnicifakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a od 1964. do 1968. boravi u Fribourgu u Švicarskoj, gdje još više produbljuje svoje teološko znanje. Okončavši studij u inozemstvu, vraća se u Makarsku, gdje predaje kao profesor na Bogosloviji od 1968. do 1979. godine.

Od 1968. do 1969. vršio je i službu magistra bogoslova. Paralelno s profesorskom službom obnašao je i službu župskoga vikara u župi Bast − Baška Voda, za zaselke Promajna, Bratuš i Krvavica. Tijekom toga razdoblja bio je i član Svećeničkoga vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije.

Godine 1979. započinje novo razdoblje fra Pavlova života, kada ga Uprava Provincije određuje za dušobrižnika na Hrvatskoj katoličkoj misiji u Stuttgartu. Od 1985. do 1988. vršio je i službu defi nitora Provincije. Krvave 1991. godine postaje provincijal Franjevačke provincije. Provinciju je vodio do 1997., kada se ponovno vraća u Njemačku, u München, u samostan sv. Gabrijela, gdje vrši službu samostanskoga vikara i dušobrižnika za hrvatske katoličke vjernike do 2003. godine. Od tada pa do svoje smrti bio je na raspolaganju hrvatskim katoličkim vjernicima u Münchenu kao ispovjednik. Tužnu vijest o njegovoj smrti u 80. godini života, 62. redovništva i 53. svećeništva primili smo u utorak, 22. travnja 2014.

U nadahnutoj propovijedi provincijal fra Joško Kodžoman sve prisutne osnažio je pastirskom riječju: „Smrt je ta koja nas, makar privremeno, rastavlja od svega zemaljskog što smo zavoljeli. Koliko god smrt bila bolna i nelagodna, ona ipak ne može poništiti naša vjernička nadanja u Bogu, niti tako lako izbrisati pozitivna sjećanja na pokojnika, sve one znakove i tragove njegova postojanja i povezanosti s drugima preko rodbinskih veza, poznanstava ili prijateljstava.

Fra Pavao je mnogim svojim postupcima pokazao i dokazao koliko ozbiljno shvaća svoj svećenički poziv, koliko je vjeran i predan Kristu, posebno u agoniji bolesti, koliko voli svoj redovnički poziv i svoju Zajednicu, koliko je ponosan na pripadnost svome hrvatskom Narodu, koliko je oslobođen od svih okova ovoga svijeta, slobodan od ljudi i mnogih drugih ljudskih navezanosti. Iza njega ostaju toliki znakovi kojima je svima dao do znanja da je bio ispunjen vjerom u Boga i povjerenjem u ljude, svoje zemaljske suradnike. Njegove intelektualne predispozicije odredile su mu dio životnoga puta, kada je na različitim teološkim učilištima, u Domovini i inozemstvu, stjecao i produbljivao svoje teološke spoznaje, da bi ih potom prenio na svoje studente. Tragovi pisane korespondencije iz toga vremena, vođene s odgovornima u Provinciji, potvrđuju fra Pavlovu zauzetost za dobro Bogoslovije, hrabrost da iznese svoje mišljenje, pa i onda kada se ono razlikuje od mišljenja kolega ili pretpostavljenih, živi interes da i na našim stranama zaživi slika Crkve i da se u djelo

U petak, 25. travnja 2014. godine, na blagdan sv. Marka, u crkvi Gospe Sinjske u Sinju mons. Ante Ivas, biskup šibenski, u 16 sati

služio je misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Pavla Žmiru, koji je, okrijepljen svetim sakramentima, blago u Gospodinu preminuo u Mϋnchenu u utorak, 22. travnja 2014., u 80. godini života, 62. redovništva i 53. svećeništva.

U koncelebraciji bili su provincijal fra Joško Kodžoman, gvardijan u Münchenu fra Ante Babić, vikar samostana Gospe Sinjske fra Mirko Marić, pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije don Ante Nedjeljko Ančić i još 85 svećenika. Među svećenicima bili su bivši provincijali fra Jure Brkan, fra Žarko Maretić i fra Željko Tolić. Rodbina, vjernici, časne sestre i osobni prijatelji došli su se oprostiti od fra Pavla. Pjevanje su predvodili franjevački bogoslovi, a na orguljama pratio ih je mo. fra Jure Župić. Sprovodne obrede nakon završetka mise zadušnice na groblju sv. Franje u Sinju prevodio je fra Blaž Toplak.

Fra Pavao rodio se u Karakašici, u župi Čudotvorne Gospe Sinjske, dana 13. rujna 1934. od oca Ante i majke Pere r. Kodžoman. Sakramente krštenja, prve svete pričesti i krizme primio je u rodnoj župi.

Osnovnu je školu pohađao u rodnome mjestu od 1942. do 1953. godine. Franjevačku klasičnu gimnaziju pohađao je u Makarskoj između 1953. i 1957.

U franjevački novicijat na Visovcu stupio je 15. srpnja 1952. godine.

Na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj studira od 1957. do 1961. Svečane zavjete položio je 31. ožujka 1959. pred provincijalom fra Jerkom Lovrićem. Red đakonata primio je 28. travnja 1961., a 29. lipnja iste godine po rukama msgr. Frane Franića primio je i svećenički red. Mladu je misu proslavio u rodnoj župi 16. srpnja 1961. Od 1961. do 1964., kao mladi svećenik, nastavlja teološki postdiplomski studij na Katoličkome bogoslovnom

Fra Pavao Žmire

30

sprovedu za ono vrijeme napredne odredbe Drugoga vatikanskog koncila. Njegov pastoralni angažman u dijelu župe Bast − Baška Voda ne svjedoči samo da se nije petrifi cirao u svojoj profesorskoj službi, već da mu je bilo stalo do toga da svoju svećeničku službu vrši u neposrednome odnosu s konkretnim vjernicima.

Tu odluku i stav čovjek s današnje vremenske distance ne može ispravno ocijeniti ako se s uma smetnu ondašnje društvene i političke prilike i rizik, koji nije isključivao ni mogućnost gubitka života. Treba li reći da je u spomenutim fi lijalama prvi uveo javno slavljenje sv. misā, a to u ono vrijeme nije moglo proći bez posljedica. Kako bilo, fra Pavao nije bio od onih ljudi koji lako uzmiču i povlače se u strahu za goli život. Plamen vjere i vatra iskrenoga domoljublja tjerala je fra Pavla uvijek naprijed u nove pohode i nove epizode svećeničkoga života.

Zadnju epizodu njegove avanture s Kristom i za Krista na zemlji označio je njegov odlazak u Njemačku. Preuzimajući jednu od najvećih ili najbrojnijih hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj, misiju Stuttgart, u ono vrijeme objedinjenu, fra Pavao je počeo ispisivati neke od najuzbudljivijih stranica svoga života. Vršeći svoju službu vjerno, predano i uzorno, na duhovnu korist hrvatskih katoličkih vjernika, kako mu jednom napisa blagopokojni kardinal Kuharić, fra Pavao je sa svojim suradnicima često morao slušati optužbe od strane antihrvatskih i udbaških protagonista, jer navodno podriva temelje revolucije i stvara gnijezdo iz kojega se liježu opasne snage po bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda i narodnosti. U očima Katoličke crkve u Njemačkoj njegov je ugled brzo rastao.

Među ljudima iz visoko pozicioniranih crkvenih krugova fra Pavao je kod mnogih brzo stekao veliko povjerenje i istinske prijatelje. Pored brojnih imena ističe se ime prelata u biskupiji Rottenburg-Stuttgart Jürgena Adama, koji mu je jednom zgodom napisao: „… vašemu teško kušanom Narodu želim Božju pomoć, da što skorije u miru i slobodi može određivati svoju sudbinu.“ (Pismo od 6. rujna 1991.)

Možda i najteže razdoblje fra Pavlova života jesu ratne godine provedene u službi Provincijala, kada su mnogi tražili pomoć, a ona je bila nužno potrebna i samoj Provinciji. Stoga mu u ime naše Zajednice, zbog svih njegovih neprospavanih noći i muka, izričem jedno veliko: Hvala“, u propovijedi je istaknuo provincijal fra Joško Kodžoman.

U ime franjevačkoga bratstva u Sinju pok. fra Pavlu zahvaljujemo na svim dobročinstvima koje je utkao u našu Provinciju i u naš Samostan, a njegovu plemenitu dušu pratimo našim molitvama i preporučujemo ga milosrdnomu i dobromu Bogu po zagovoru naše Nebeske Majke Čudotvorne Gospe Sinjske.

Počivao u miru Božjem!

Fra Vjeko Vrčić

U petak, 11. srpnja 2014. godine, u crkvi Sv. Franje u Imotskom provincijal fra Joško Kodžoman u 16.00 sati služio je sv. Misu zadušnicu za redovnika-

svećenika fra Vjeku Vrčića, koji je preminuo 9. srpnja 2014. u franjevačkom samostanu u Imotskom u 101. godini života, 83. redovništva i 77. svećeništva.

Uz Provincijala u sv. Misi koncelebrirali su: imotski gvardijan fra Kristian Stipanović, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije don Miroslav Vidović i još 95 svećenika. Na svetoj Misi i sprovodu su bili bogoslovi, novaci, rodbina, časne sestre, prijatelji i mnogi vjernici iz različitih župa gdje je fra Vjeko djelovao kao franjevac-svećenik.

Sprovodne obrede, nakon završetka s. Mise zadušnice, na groblju Gospe od Anđela prevodio je fra Kristian Stipanović, gvardijan samostana Sv. Franje u Imotskom.

Fra Vjeko Vrčić rođen je 28. veljače 1914. godine u Imotskom, od oca Luje (Vjekoslava) i majke Ane r. Jeličić. Kršeten je 28. ožujka 1914. a sakrament sv. krizme je primio u ljeto 1922. u rodnoj župi.

Osnovnu je školu pohađao u Imotskom od 1920. do 1925. a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju od 1926. do 1931. U franjevački novicijat stupio je u Zaostrogu 2. rujna 1931. Prve jednostavne zavjete položio je 3. rujna 1932. a svečane u Makarskoj 30. studenog 1935. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Sinju i Makarskoj u razdoblju od 1932. do 1938. Sveti red đakonata primio je u Splitu 18. prosinca 1937. po rukama msgr. Kvirina Klementa Bonefačića, koji ga je zaredio i za svećenika 12. ožujka 1938. Za života je obnašao razne službe u Provinciji, Redu i Crkvi. Od ožujka do rujna 1939. obnašao je službu Prefekta franjevačkog sjemeništa u Sinju. Od 1939. do 1945. radi kao profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju, te je za to vrijeme imenovan i duhovnikom vanjskih đaka Gimnazije. Od 1945. do 1958. vrši službu župnika i dekana u župi sv. Ilije u Metkoviću. Od 1958. do 1959. bio je župnik u Runovićima, a od 1959. do 1961. postaje župnikom u župama Igrane –Drašnice.

Godine 1961. postaje gvardijan, župnik i dekan u samostanu i župi sv. Franje u Imotskom. Na tim službama ostaje do 1967. godine kada preuzima službe župnika a kasnije i dekana u Vrgorcu. Nakon petnaestogodišnjeg službovanja u Vrgorcu, godine 1982. fra Vjeko se povlači u samostan u Imotski, gdje ostaje do konca svoga zemaljskog puta. Tu je u srijedu, 9. srpnja 2014., u 101. godini života, 83. redovništva i 77. svećeništva, okrijepljen svetim sakramentima, blago u Gospodinu preminuo.

Zahvaljujemo fra Vjeki na divnom svjedočanstvu, ljudske i vjerničke hrabrosti i ustrajnosti, kao i na svemu što je učinio, a što je bilo dobro za našu redovničku Zajednicu, za naš hrvatski narod i za Crkvu Katoličku, Počivao u miru Božjem!

31

DEVETNICA OD 6. DO 14. KOLOVOZA -

- -

- - -

-

-

.

. . .

.

3001715. 2015

.

.

32

VELIKA GOSPA U SINJU „GODINA OBITELJI“ - 2014.

I. VIGILIJA

-

-

II.

-

-

-

-

-

-

III.

-

-

IV.

V. 3001

715. 2015.

33

SIJEČANJ

VELJAČA

Gospa L.

OŽUJAK

TRAVANJ

SVIBANJ

6 S

German

LIPANJ

Antun P.

SRPANJ

KOLOVOZ

5 S

RUJAN

LISTOPAD STUDENI PROSINAC

GOSPA SINJSKA 2015.ZAUVIJEK OKRUNJENA SLAVI SLAVLJE 1715. - 2015.

Gospe Sinjska, moli za nas!

Narudžbe Kalendare i naljepnice može se naručiti na tel.: 021/ 70 70 10

34

TRAVANJ 1 S Marija Eg., Hugo 2 Č Veliki četvrtak, Franjo 3 P Veliki petak (post i nemrs) 4 S Velika subota, Izidor 5 N VA Z A M - U S K R S 6 P Vilim, Petar Ver. 7 U Ivan Salle, Herman 8 S Dionizij, Amancij 9 Č 7 srijemskih mučenica 10 P Telij, Paulinijan 11 S Stanislav, Izak, Anđeo 12 N 2. uskrs. - Bijela 13 P Martin, Hermenegildo 14 U Tiburcij, Valerijan 15 S Teodor, Krescent 16 Č Josip B. Labre 17 P Rudolf, Robert, Šimun 18 S Eleuterij, Antija 19 N 3. uskrs., Marta 20 P Anicet, Marcelin 21 U Anzelmo, Konrad 22 S Kajo, Soter, Spaso 23 Č Juraj, Adalber 24 P Fidel S., Vjerko 25 S Marko ev., Stjepan 26 N 4. uskrs. - Dobri Pastir 27 P Ozana Kotorska, Zita 28 U Petar Ch., Ljudevit 29 S Katarina Sij., Tihik 30 Č Venancij, Pio V.

GOSPA SINJSKA

2015.

SIJEČANJ 1 Č Sv. M. Bogorodica 2 P Bazilije Vel., Grgur N. 3 S Ime Isusovo 4 N 2. po Božiću 5 P Telesfor, Gaudencije 6 U BOGOJAV. - Tri Kralja 7 S Rajmund P., Rajko 8 Č Gospa Brze pomoći 9 P Julijan, Živko 10 S Agaton, Dobroslav 11 N Krštenje Gospodinovo 12 P Ernest, Tatjana 13 U Hilarije, Veronika 14 S Feliks, Srećko 15 Č Pavao pustinjak 16 P Berard i dr., Oton 17 S Antun opat, Rozelina 18 N 2. kroz g., Margarita Ug. 19 P Mario, Marta 20 U Fabijan, Sebastijan 21 S Agneza, Janja, Publije 22 Č Vinko, Valerij, Laura V. 23 P Emerencijana, Blago 24 S Franjo Sal., Franko 25 N 3. kroz g., Obr. sv. Pavla 26 P Timotej, Tit, Paula 27 U Anđela M., Julijan 28 S Toma Akv., Olimpija B. 29 Č Valerij, Sulpicij S. 30 P Martina, Tina 31 S Ivan Bosco, Vanja

VELJAČA 1 N 4. kroz g., Brigita 2 P Svijećnica 3 U Blaž, Vlaho, Tripun 4 S Andrija Cor., Josip L. 5 Č Agata, Dobrila, Jagoda 6 P Pavao, Petar K., Ksenija 7 S Koleta, Rikard, Držislav 8 N 5. kroz g., Jeronim E. 9 P Skolastika, Apolonija 10 U Alojzije Stepinac 11 S Gospa L. - DAN BOLESNIKA 12 Č Damjan, Eulalija 13 P Benigno, Dobroslav 14 S Valentin, Zdravko 15 N 6. - kroz g., Onezim 16 P Julijana, Filipa 17 U 7 sv. osn. Reda BDM 18 S Pepelnica (post i nemrs) 19 Č Konrad Pjač. 20 P Leon, I. Hrvat, Panon. muč. 21 S Petar Damj., Maksimilijan 22 N 1. korizmena - Čista 23 P Polikarp, Rafaela 24 U Sinerot, Montan, Goran 25 S Donat Zadar. (kvatre) 26 Č Aleksandar, Porfirij 27 P Gabrijel od Prežal.(kvatre) 28 S Roman, Danijel (kvatre)

OŽUJAK 1 N 2. korizmena - Pačista 2 P Janja Pr., Lucij 3 U Marin, Asterij, Zvjezdan 4 S Kazimir, Eugen, Natko 5 Č Teofil, Bogoljub 6 P Marcijan, Kvirin 7 S Perpetua i Felicita 8 N 3. korizm. - Bezimena 9 P Dominik S., Franciska R. 10 U Viktor, Makarij 11 S Firmin, Tvrtko, Kandid 12 Č Maksimilijan, Veljko 13 P Kristina, Anđeo P. 14 S Lazar, Matilda, Borka 15 N 4. korizm. - Sredoposna 16 P Agapit, Hilarije 17 U Patrik, Domagoj 18 S Ćiril Jer., Eduard 19 Č JOSIP, zaručnik BDM 20 P Niceta, Vladislav 21 S Nikola F., Jakov 22 N 5. korizmena - Gluha 23 P Turibije M., Rebeka 24 U Agapit, Dionizij 25 S Blagovijest - Navještenje G. 26 Č Montan, Goran 27 P Filet, Lidija 28 S Malko, Hilarion 29 N Nedjelja muke - Cvjetnica 30 P Kvirin, Viktor, Vlatko 31 U Benjamin, Balbina

SVIBANJ 1 P Josip Radnik 2 S Atanazij, Antonin 3 N 5. uskrs., Filip i Jakov ap. 4 P Julijan iz Bala 5 U Hilarije, Radoslav 6 S Irenej, Miroslav, Lucij 7 Č Dujam, Gizela 8 P Marija Posrednica 9 S Katarina Bolonjska 10 N 6. uskrs., Ivan Merz 11 P Mamerto, Grgur C. 12 U Leopold B. Mandić 13 S Gospa Fatimska 14 Č UZAŠAŠĆE - SPASOVO 15 P Solinski mučenici 16 S Andrija B., Ivan N. 17 N 7. uskrs., Paškal 18 P Ivan I., Feliks, Srećko 19 U Krispin Vit., Urban 20 S Bernardin Sij., Lidija T. 21 Č Posv. crkve Č. Gospe Sinjske 22 P Rita, Jelena, Renata 23 S Peregrin, Deziderij 24 N DUHOVI, Marija Pom. 25 P Marija Majka Crkve 26 U Gospa od Karavaja 27 S Augustin Kant. (kvatre) 28 Č German, Ana Marija P. 29 P Euzebij, Polion (kvatre) 30 S Ivana Orl. (kvatre) 31 N PRESVETO TROJSTVO

obljetnica Gospe Sinjsk

e

300.

300.300.

ZA

UV

IJE

KO

K

RU

NJENASL

AV

IS

LA

VL

JE

GOSPA SINJSKAMIR KUĆI OVOJ

35