IX MENADŽMENT GOTOVINE Gotovina predstavlja novac koji preduzeć drži u blagajni ili na računima po viđenju u komercijalnim bankama. Pored gotovine preduzeća drže i likvidnu imovinu koja uključuje ekvivalentnu gotovinu, i utržive hartije od vrijednosti. Menadžment gotovine je veoma stručna visokorafinirana aktivnost. Cilj menadžmenta gotovine je održati ulaganje u gotovinu, u što manjem iznosu dok se održavaju efikasne operacije preduzeća. Postoje dvije glavne koristi od držanja likvidne imovine. Prvo dopušta kompaniji da izbjegnu transakcione troškove koji se odnose na pribavljanje novčanih sredstava ili likvidaciju imovine za obavljanje tekućih plaćanja. Drugo, kompanija može upotrijebiti svoju likvidnu imovinu za finansiranje svojih aktivnosti i investicija kada drugi izvori sredstava nisu brzo dostupni ili su preskupi. Menadžment gotovine uključuje tri glavna područja odluka: * utvrđivanje optimalnog salda gotovine * investiranje suviška gotovine * upravljanje naplatama i isplatama. Postoje tri motiva za držanje gotovine: 1. transakcioni motiv (preduzeća imaju transakcioni motiv za držanje gotovine tj.,preduzećima je potrebna gotovina za isplatu plata, dugova, poreza i dividendi.) 2. motiv opreznosti ( Ovaj je motiv vezan uz održavanje finansijske rezerve kako bi se mogla podmiriti neočekivana plaćanja. Što je veća mogućnost predviđanja novčanih tokova to je potrebna manja novčana rezerva na računu preduzeća.) 3. Špekulativni motivi ( Ovaj je motiv vezan za iskorištenje privremenih mogućnosti zarade, kao što je neočekivani pad cijena materijala. Preduzeća uglavnom drže novac zbog špekulacije.) Troškovi držanja/ nedržanja gotovine. Troškovi držanja gotovine obuhvataju: * gubitak kamata i * gubitak kupovne moći Gubitak kamata. Ako se novac drži u svom najlikvidnijem obliku, on neće donositi nikakvu kamatu. Moguće je da preduzeće posjeduje određenu količinu novca u obliku kratkoročnih depozita sa kojih se novac može povući u kratkom roku ako je potrebno. Čak i u tom slučaju postoje troškovi, pošto kratkoročna kamatna stopa niža od dugoročne. Gubitak kupovne moći. Kao i kod trgovačkih kredita, tokom perioda inflacije pojavljuje se erozija novca. Držanje novca u jednoj valuti može dovesti do gubljenja kupovne moći posmatrano sa stanovišta neke druge valute, kada postoji kretanje deviznog kursa između te dvije valute. Pored troškova držanja gotovine, postoje i troškovi držanja malo ili nimalo gotovine. Ti troškovi obuhvataju: * gubitak reputacije (goodwilla-a) od strane dobavljača, * gubitak mogućnosti, * nemogućnost traženja popusta i * troškove posuđivanja Gubitak goodwill-a od strane dobavljača. Riječ «dobavljač»se ovdje koristi u najširem mislu i obuhvata i radnike kao dobavljače rada. Neplaćanje dospjelih obaveza na vrijeme može dovesti do gubitka budućih dobavljača. Ukoliko preduzeće nije u mogućnosti da izmiri kreditne obaveze, kreditor može preduzeti mjere koje dotično preduzeće mogu odvesti u bankrot. Gubitak mogućnosti. Zalihe gotovine su potrebne da se brzo može reagovati na mogućnosti. Nemogućnost tražnje popusta. Diskonti za promtno plaćanje nose velike prednosti, u procentualnom smislu, za preduzeće koje kupuje, neposjedovanje gotovine može isključiti traženje takvih popusta. Troškovi posuđivanja. Neposjedovanje gotovine može iziskivati od preduzeća da uzima kratkoročne zajmove da bi moglo platiti neplanirane obaveze. Troškovi kamate na ta sredstva mogu biti veliki, naročito kada novac treba vratiti u kratkom periodu i pod pritiskom. Finansijski menadžer ima za cilj da postigne optimalan balans između dva navedena tipa troškova. Postoje određeni modeli koji olakšavaju postizanje tog cilja. Oni objedinjuju potrebu za gotovinom, kamatnu stopu na utržive hartije od vrijednosti, te trošak prijenosa između utrživih hartija od vrijednosti i gotovine. Ovi klasični modeli pronalaze optimalan

saldo gotovine tako što uzimaju u obzir oportunitetne troškove držanja gotovine i troškove transakcija načinjene prodajom utrživih hartija od vrijednosti kako bi se povećao nivo gotovine. Oportunitetni troškovi držanja gotovine odnose se na povrat koji preduzeće može zaraditi ako investira gotovinu u utržive hartije od vrijednosti umjesto da drži gotovinu. Kada preduzeće prodaje utržive hartije od vrijednosti, ono uzrokuje troškove transakcija koji primarno uključuju honorarne plaćene brokerskim kućama koje provode prodajne transakcije. Finansijski menadžer treba biti oprezan kod primjene modela za utvrđivanje optimalnog salda gotovine. Od izuzetne je važnosti da finansijski menadžer ima na raspolaganju informacije koje nisu direktno uključene u model. Uz vlasito prsuđivanje menadžera, modeli za utvrđivanje optimalnog salda gotovine bi se trebali koristiti kao vodić za inteligentno odlučivanje. Utvrđivanje optimalnog salda gotovine. Najpoznatiji modeli za utvrđivanje optimalnog salda gotovine su: * Baumol-ov model i * Miller-Orr-ov model. Baumol-ov model. Ovo je najjednostavniji model za utvrđivanje optimalnog salda gotovine, i on se poklapa sa modelom ekonomične veličine porudžbine. Baumol je prepoznao temelje sličnosti zaliha i gotovine sa finansijskog aspekta. Baumol-ov model pretpostavlja da je isplata gotovine ravnomjerna tokom vremena, da su oportunitetni troškovi držanja gotovine konstantni, i da preduzeće plaća fiksni trošak transakcije svaki put kada konvertuje hartije od vrijednosti u novac. Jednačina za izračunavanje ukupnih troškova gotovinskog salda glasi: ukupni troškovi gotovinskog salda=b*(T/C)+i*(C/2) gdje je: T - ukupan iznos u KM koji perduzeće godišnje treba da položi na svoj račun po viđenju, C- veličina svakog depozita u KM, b- fiksni trošak svake transakcije u KM, i - kamatna stopa koju bi preduzeće moglo da zaradi na ulaganjima. Preduzeće bi trebalo da izabere veličinu depozita (C) koja minimalizira ukupne troškove. Formula za izračunavanje optimalne veličine depozita (C*) glasi: Ova formula pokazuje da pri datom nivou ukupne gotovine koji je potreban u jednoj godini, optimalna veličina depozita se povećava sa veličinom fiksnog transakcionog iznosa (b) a opada sa oportunitetnim troškom sredstava (i). Po sebi je razumljivo da pretpostavke ovog relativno jednostavnog modela predstavljaju i njegova glavna ograničenja: * u model nisu uključeni gotovinski primici u toku perioda, * pretpostavka je i da su i gotovinski izdaci ujednačeni, te da su gotovinski tokovi izvjesni, * nisu predviđene rezerve likvidnosti koje su od posebne važnosti za preduzeća koja ne mogu brzo i jeftino popuniti iscrpljeni gotovinski saldo.

Miler-Orr-ov model. Umjesto pretpostavke da se saldo gotovine jednako spušta kroz period Miller-Orr-ov model za utvrđivanje optimalnog salda gotovine predstavlja da dnevni tok novca protiče nasumično iz dana u dan. Prema ovom modelu menadžeri utvrđuju: * donji kontrolni limit (DKL) koji može reprezentovati bilo koji sigurnosni nivo gotovine za preduzeće ili zathtjevati kompenzacioni saldo. * Gornji kontrolni limit (GKL) koji je postavljen za 3Z iznad DKL-a * Ciljani nivo gotovine (C*) koji je postavljen za nivo Z iznad DKL-a. To je ciljani nivo gotovine koji preduzeće ponovno uspostavlja kada gotovinski saldo dosegne jedan ili drugi kontrolni limit. Menadžeri također treba da procjene varijansu tokova gotovine po periodu (σ2), troškove po transakciji (b) i periodičnu kamatnu stopu (i). Varijansa je statički izraz koji se koristi za mjerenje varijabilnosti varijable. U finansijama viša varijabilnost generalno reflektuje i veći rizik. Varijansa i kamatna stopa upotrebljene u modelu bi mogle biti bazirane na istom vremenskom periodu kao što je dan ili sedmica. Možemo utvrditi ciljani nivo gotovine (C*) u Miller-Orr-ovom modelu utvrđujući Z. Z= (3bσ ² /4 i)1/3 Gdje je: Z iznos gotovine dobijen prodajom utrživih hartija od vrijednosti koji je onda depozit na računu po viđenju preduzeća, b je trošak po transakciji, σ2 je varijansa neto novčanih tokova po periodu, i je periodična kamatna stopa koju preduzeće može zaraditi investiranjem u utržive hartije od vrijednosti. Investiranje suviška gotovine. Smisao finansijskog upravljanja gotovinom svodi se na to da se što više gotovine oslobodi za rentabilna ulaganja a da se ne ugrozi likvidnost preduzeća. Jedan od kompromisa između ta dva principa privređivanja predstavlja i ulaganje privremeno slobodne gotovine u kratkoročne hartije od vrijednosti. Kratkoročne hartije od vrijednosti u koje se najčešće ulaže privremeni suvišak gotovine obuhvataju: * komercijalne zapise, * bankarske akcepte, * prenosive depozitne certifikate, * repo aranžmane... Kada bira dostupne krakoročne hartije od vrijednosti finansijski menadžer uzima u obzir nekoliko kriterijuma i to: * rizik neplaćanja, * likvidnost, * dospijeće i * povrat Rizik neplaćanja je rizik da korisnik pozajmice neće udovoljiti obavezama da plaća glavnicu i kamate. Što je veća vjerovatnoća da korisnik pozajmice neće ispuniti obaveze, veća je i premija koju zahtijeva tržište. Likvidnost ili utrživost se odnosi na lakoću konvertovanja hartije od vrijednosti u gotovinu. Kako se hartije od vrijednosti često drže opreza radi, sigurno je da je ovo jedna od značajnijih karakteristika koju finansijski menadžer mora imati na umu prilikom investiranja suviška gotovine. Dospijeće se odnosi na dužinu vremena koje preostaje prije nego što emitent isplati hartije od vrijednosti. Što je duži rok dospijeća, to je veći povrat, ali i veća izloženost riziku povrata. Kod neizvjesnijih gotovinskih tokova preduzeća preferirat će se kraći rok dospijeća, i obrnuto. Povrat na hartiju od vrijednosti vezan je uz kamatu i/ili aprecijaciju glavnice koju daje hartija od vrijednosti. Povrat je uslovljen nivoom rizika, pa će, u skladu s tim, najmanji povrat nositi najlikvidnije i najsigurnije hartije od vrijednosti – državne hartije od vrijednosti. Da bi se ostvario veći povrat, potrebno je preuzeti veći rizik neplaćanja ili žrtvovati likvidnost. Pri procjeni povrata svoju težinu imat će i visina transakcionih troškova – troškova prodaje hartija od vrijednosti. Smatra se da je korisno portofolio kratkoročnih hartija od vrijednosti podijeliti u tri jednaka dijela i to: * dio brzo unovčivih hartija od vrijednosti, * dio unovčivih hartija od vrijednosti koji je namijenjen za kontrolisane isplate i * slobodno unovčivi dio hartija od vrijednosti. Primarna briga hartija od vrijednosti koje čine brzo unovčivi dio portofolija kratkoročnih hartija od vrijednosti jeste da se mogu brzo konvertovati u novac. Drugi dio portofolija kratkoročnih hartija od vrijednosti čine hartije od vrijednosti koje su namijenjene za podmirenje poznatih isplata. Ove hartije od vrijednosti ne trebaju ispuniti

strogi zahtjev za istovremenomunovčivošću, kao što je to slučaj sa hartijama od vrijednosti koje čine brzo unovčivi dio. Slobodno unovčivi dio hartija od vrijednosti - radi se o sumi izdvojenih hartija od vrijednosti koje se ne koriste niti za podmirenje gotovinskog računa niti podmirenje kontrolisanih isplata preduzeća. Na izbor portofolija utrživih hartija od vrijednosti utiče i lični stav finansijskog menadžera prema riziku. Konzervativniji menadžeri će isključivo ulagati u državnr hartije od vrijednosti, a agresivniji u hartije od vrijednosti sa visokim kamatama. Preduzeće koje je izloženo višem stepenu rizičnosti poslovanja trebalo bi održavati konzervativniji portofolio, dok bi se agresivniji portofolio mogao održati u suprotnom slučaju. Menadžment gotovinskih naplata i isplata. Preduzeće može povećati efikasnost upravljanja vlastitom gotovinom ako ubrza naplatu i uspori plaćanja. Preduzeće želi ubrzati naplatu svojih potraživanja tako da što prije može imati koristi od novca, u pravilu preduzeće to može postići: * stimuliranjem kupaca na ranije plaćanje pomoću ponuđenih kasaskonta * primjenom restriktivnih kreditnih standarda * usvajanjem selektivnijih metoda kreditiranja kupaca. Preduzeće nastoji da prolongira isplate dobavljačima za kupljene sirovine i materijal odnosno da plate dobavljačima što je moguće kasnije a da pri tome neruinira svoj kreditni bonitet koji ima među dobavljačima. Treba imati u vidu svakako da postoje značajna ograničenja pri odlaganju plaćanjja obaveza prema dobavljačima. Za prolongiranje isplate prema dobavljačima otvara se izvjestan prostor u slučajevima kada preduzeće kupac apsorbuje znatan dio njihovih prodaja odnosno kada su dobavljači stvarno zavisni od kupca. Fokusirat ćemo se na dvije metode za ubrzavanje naplata: 1. sistem zaključanog pretinca 2. koncetrisano bankarstvo. Upotrebom sistema zaključanog pretinca mnoge kompanije ubrzavaju naplate upotrebom zaključanog pretinca. Kod sistema zaključanog pretinca kupci šalju čekove u specijalni poštanski pretinac koji održava lokalna banka. Lokalna banka prikuplja čekove poslane u zaključani pretinac nekoliko puta na dan a potom ih deponuje direktno na račun kompanije. Upotreba koncetrisanog bankarstva-kompanije također mogu ubrzati sabiranje novca upotrebom koncentrisanog bankarstva. Kupci kompanije vrše plaćanje u regionalnim filijalama radije nego u njenom sjedištu. Regionalne filijale odatle deponuju čekove na njihov lokalni bankarski račun. Kompanija periodično prebacuje višak novčanih sredstava iz regionalnih banaka na koncetrisani račun jedne od koncetrisanih banaka kompanije. Najčešće korištene metode za upravljanje isplata dobavljačima i drugim kreditorima bez ugrožavanja kreditnog boniteta kompanije ili bez izazivanja dodatnih troškova finansiranja odsnose se na: * centralizovane isplate * upotrebu mjenica za plaćanje računa * uspostavljanje sistema nultog salda. Centralizovane isplate- kompanije mogu postići bolju kontrolu svojih isplata tako što će centralizovati svoje isplate preko jednog ili malog broja računa uobičajeno postavljenih u sjedištu kompanije. Upotreba mjenice za plaćanje računa-kompanije mogu odlagati isplate koristeći se plaćanjem direktno mjenicama. Za razliku od čekova PTD nije plativ na zahtjev. Umjesto toga banka mora podnjeti PTD kompaniji izdavaocu kao prilog. Stoga kompanije može odlagati ulaganje u banku potrebnih novčanih sredstava kojima će pokriti čekove dok imalac ne podnese ček svojoj banci. Uspostavljanje sistema nultog salda- kompanije mogu upotrijebiti sistem nultog salda sa svojim bankama. Kod ovog sistema jedan glavni isplatni račun servisira veliki broj pomoćnih računa. Pomoćni računi su odvojeni računi namjenjeni za različite svrhe. Svaki dan banka automatski prebacuje dovoljno sredstava sa glavnog isplatnog računa na pomoćne račune kako bi pokrila sve čekove koje su imaoci prikazivali banci na taj dan. Neuposlena gotovina je eliminisana sa pomoćnih računa tako da je nulti saldo uspostavljen na svakom pomoćnom računu. Samo glavni račun održava saldo gotovine.

X MENADŽMENT POTRAŽIVANJA Osnovni zadaci menadžmenta potraživanja od kupaca svode se na vođenje racionalne: * kreditne politike * politike kreditnih uslova * politike naplate stalnih potraživanja, Kreditna politika-treba da odredi pod kojim se uslovima može kredit odobriti nekom kupcu kao iznos kredita koji mu se može dati. Ona u sebi sadrže dvije ključne dimenzije: * kreditne standarde * analizu kreditne sposobnosti. Utvrđivanje kreditnog standarda. Kreditni standard predstavlja minimalni kvalitet kreditne sposobnoosti kupca koji preduzeće može prihvatiti. Kreditni standardi mogu biti oštriji i blaži. Prilikom izmjene kreditnih standarda valja u obzir uzeti nekoliko ključnih varijabli od kojih zavisi efikasnost menadžmenta potraživanja, to su: administrativni troškovi kreditiranja, troškovi držanja potraživanja od kupaca, očekivani gubici zbog nenaplativih potraživanja i obim prodaje. Ukoliko preduzeće ublaži odnosno relaksira kreditne standarde realno je očekivati povećanje broja kupaca i potraživanja od kupaca, a samim tim i povećanje administrativnih troškova vezanih za taj povećani iznos potraživanja od kupaca. Strožija kreditni standardi obično izazivaju smanjenje potraživanja od kupaca i administrativnih troškova vezanih za potraživanje od kupaca. Drugu varijablu predstavljaju troškovi držanja potraživanja od kupaca odnosno troškovi finansiranja ulaganja u potraživanja od kupaca. To su ostvari oportunitetni troškovi koji odgovaraju izgubljenom prinosi koji bi se mogao ostvariti da je preduzeće uložilo svoj kapital u najbolju odbačenu alternativu umjesto u potraživanja od kupaca. Promjena kreditnog standarda utiče također i na gubitke zbog otpisa nenaplativih potraživanja od kupaca. Logično je očekivati da će slabljenje kreditinih standarda tj.,kreditiranje kupaca sa slabijim kreditnim bonitetom izazvati povećanje gubitka zbog otpisa nenaplativih potraživanja. Potrebno je imati u vidu i samostalno dejstvo kreditinih standarda na obim prodaje. Blaži kreditni standard treba da bude kompenzirani povećanjem obima prodaje dok oštriji kreditni standardi izazivaju smanjenje obima prodaje. Da bi smo ocjenili kvalitet kreditnog standarda neophodno je uspostaviti vrijednost dvije osnovne veličine: 1. dobitka, koji nastaje usljed povećanja obima prodaje 2. troškova, koji nastaju usljed držanja dodatnih potraživanja. Analiza kreditne sposobnosti. Kod procjene kreditne sposobnosti kupca tradicionalno se razmatra pet faktora (5K): 1. karakter-podrazumijeva sposobnost odnosno volju kupca da podmiri svoja dugovanja. To je najčešće najvažniji kreditni aspekt kreditne analize. Najbolji pokazatelj karaktera je prijašnje kreditno iskustvo tražioca kredita. 2. Kapacitet-podrazumijeva sposobnost kupca da izvrši svoje obaveze. Preduzeće prilikom odobravanja kredita obično mjeri kapacitet kupca na osnovu racia likvidnosti i cash flow-a iz poslovanja. 3. Kapital- se odnosi na vlastiti kapital kupca. Preduzeća koja odobravaju kredite vrlo često razmatraju pokazatelje zaduženosti. Ako je vlasnik osigurao veliki dio ukupnih izvora bit će zainteresovan da održi preduzeće a ne da ga pusti da ode u stečaj. 4. Kolateral (pokriće)-se odnosi na kupčevu imovinu koja je na raspologanju za osiguranje kredita. Što je veća vrijednost kolaterala to je veći kreditni rizik. 5. Konjukturna faza-se odnosi na uticaje ekonomskih kretanja koja bi mogla da utiču na kupčevu sposobnost izmirenja obaveza. Preduzeće koje je jedva sposobno da podmiri svoja dugovanja u periodu normalne ili jake ekonomije može doći u mogućnost izmirenja svojih obaveza u recesivnim i kriznim periodima. Jedan od najpoželjnijih izvora podataka za kreditnu analizu su finansijski izvještaji podnosioca kreditnog zahtjeva, naročtio ukoliko su revidirani. Pouzdane informacije o podnosiocu kreditnog zahtjeva mogu se dobiti i od njegove banke kao i od drugih dobavljača sa kojima podnosilac kreditnog zahtjeva održava poslovne odnose. Za kreditnog menadžera od izuzetnog značaja su informacije o tome da li podnosilac kreditnog zahtjeva na vrijeme

ispunjava obavezu prema drugim dobavljačima ili ih izvršava sa odgodom. Nakon prikupljenih podataka o podnosiocu kreditnog zahtjeva kreditnii analitičar pristupa analizi kreditnog zahtjeva. Preduzeća ponekad koriste kreditnog bodovanje kako bi dodjelila brojčanu ocjenu kupcu baziranu na raspoloživim informacijama. Preduzeće tada svoju odluku o tome da li će odobriti kredit ili ne bazira na toj brojčanoj kreditnoj ocjeni. Preduzeća obično kreiraju vlastite sisteme za kreditno bodovanje kako bi brzo donjela odluku o prihvatanju/odbijanju kupca jer znaju da trošak urzokovan lošim kreditnim bodovanjem može biti veoma značajan. Utvrđivanje maksimalnog iznosa kredita koji se može odobriti nekom podnosiocu kreditnog zahtjeva od posebnog je značaja jer ukazuje na maksimalno izlaganje riziku koje je preduzeće spremno da zbog njega podnese. Prilikom određivanja maksimalnog iznosa kredita koji se može odobriti nekom kupcu korisno je primjeniti tzv.pravilo zdrave pameti-odaberite manje između: 10% od neto vrijednosti podnosioca kredinog zahtjeva ili 20% od neto obrtnog kapitala podnosioca kreditnog zahtjeva. Politika preditnih uslova- podrazumijeva uslove plaćanja koje preduzeće traži od svojih kupaca na kredit. Kreditni uslovi definišu tri bitna elementa kreiranja i plaćanja. Ti elementi su: 1. Kasa-skonto; predstavlja procentualno sniženje prodajne cijene koje je vezano za uslov da kupac plati kupovinu u diskontnom periodu. Kasa-skonto predstavlja stimulans kupca da svoje potraživanje plati prije vremena dospjeća. 2. diskontni period; predstavlja broj dana koji se nudi kupcu od početka kreditnog perioda pa do ostvarenja novčanog popusta. 3. kreditni period; predstavlja broj dana od prvog pa do posljednjeg dana u kojem kupac ima obavezu da izmiri cio iznos duga dobavljaču. Za produženje diskontnog perioda može se očekivati povećanje obima prodaje i smanjenje gubitka zbog nenaplativih potraživanja. Isto tako, opravdano je očekivati da će produženjem diskontnog perioda neki kupci koji ranije nisu koristili kasa-skonto sada početi da ga koriste. Kupci koji su do sada koristili kasa skonto dobijaju dodatnu beneficiju budući da će moći da izvrše plaćanje u dužem periodu a da ne izgube popust. Posljedica toga je produženje prosječnog perioda naplate ukupnih potraživanja. Logično je predpostaviti da će produženje kreditnog perioda potaći potražnju koja bi potom trebala povećati obim prodaje i dobitak od prodaje. S druge strane, produženje kreditnog perioda obično ima za posljedicu i produženje prosječnog perioda naplate potraživanja kao i povećanje gubitka zbog nenaplativih potraživanja što se negativno odražava na dobitak preduzeća. Politika naplate stalnih potraživanja obuhvata: 1. analizu potraživanja 2. odluku o postpucima naplate nenaplaćenih potraživanja. Analiza potraživanja omugućuje kontinuiranu procjenu kreditne sposobnosti kupca. Preduzeće vrši analizu svojih potraživanja od kupaca obično pomoću perioda naplate potraživanja. Neočekivani porasti perioda naplate potraživanja su obično razlog za brigu. Duže vrijeme naplate potraživanja od kupaca u odnosu na ponuđeni kreditni period nameće potrebu analize starenja potraživanja. U tu svrhu se obično koristi tabela starosti potraživanja. Ona klasifikuje potraživanja od kupaca prema broju dana nenaplaćenih potraživanja i obezbjeđuje korisne informacije o kvalitetu potraživanja preduzeća. Kod analize potraživanja može se provoditi i analiza prosječne starosti potraživanja od kupaca. Jedan od načina za izračunavanje prosječne starosti potraživanja od kupaca je da se izračunava ponerisani prosjek za svako nenaplaćeno potraživanje. Ponder za svako potraživanje se dobije tako što se podjeli iznos datog potraživanja sa ukupnim iznosom svih nenaplaćenih potraživanja. Analiza potraživanja može se vršiti pomoću racio gubitka zbog otpisa nenaplativih potraživanja. Formula za izračunavanje ovog racia glasi: Racio gubitka zbog otpisa nenaplativih potraživanja= Tr. nenaplativih potraživanja/prodaja na kredit

Odluka o postupcima naplate nenaplaćenih potraživanja. Preduzećima stoji na raspolaganju više postupaka kod naplate potraživanja, a najčešće se koriste: 1. pismene opomene, 2. telefonski pozivi, 3. lične posjete kupcu, 4. angažovanje specijalnih agencija za naplatu kredita i 5. preduzimanje pravnih radnji. Kada preduzeće identifikuje neizmirene račune, može preduzeti sljedeće korake: * Preduzeće šalje pismo vlasniku neizmirenog računa. Preduzeće može poslati ljubazan «prijateljski podsjetnik» onim kupcima koji samo nekoliko dana kasne sa uplatom. * Preduzeće poziva neurednog kupca na razgovor o naplati. Telefonski poziv će uslijediti onda kada je preduzeće već nekoliko puta poslalo pismo. * Preduzeće šalje svog predstavnika na sastanak sa neurednim kupcem. * Preduzeće angažuje agenciju za naplatu kredita. * Preduzeće poduzima pravne mjere protiv neurednog kupca. Jednu od osnovnih varijabli naplate potraživanja predstavljaju troškovi za naplatu potraživanja. Sa povećanjem iznosa troškova za naplatu potraživanja, smanjuje se udio gubitaka zbog nenaplativih potraživanja i skraćuje prosječno vrijeme naplate potraživanja. Povećanjem troškova naplate potraživanja dolazi do smanjenja iznosa gubitaka zbog nenaplativosti potraživanja. Taj odnos, nije linearan. Inicijalni izdaci za naplatu vjerovatno će malo redukovati gubitke zbog nenaplativosti potraživanja. Dodatni izdaci do određene tačke imaju signifikantne efekte, nakon toga počinju imati manje efekte u daljem redukovanju tih gubitaka. Poslije tačke zasićenja svi dodatni izdaci za naplatu zakašnjelih potraživanja gube svoju efikasnost. Razlog tome je što dodatni izdaci za naplatu potraživanja beznačajno utiču na smanjenje gubitaka zbog nenaplativih potraživanja i ne mogu da obezbijede svoje sopstveno pokriće. Ako bi se povukla paralelna linija sa linijom troškova naplate potraživanja, tada bi se taj prostor odnosio na gubitke zbog nenaplativosti potraživanja. Ovi gubici su prouzrokovani dejstvom kreditne politike. Optimalna kreditna politika podrazumijeva balans između prirasta novčanih tokova dobijenih kroz dodatne prodaje na kredit, koje preduzeće nije moglo realizovati na drugi način, i prirasta troškova nastalih povećanjem potraživanja od kupaca. Troškovi odobravanja kredita su: 1. trošak od eventualno nenaplaćenih nekih potraživanja, 2. trošak kratkoročnog finansiranja budući preduzeće mora da finansira potraživanja za koja je odobarila kredit, 3. trošak upravljanja kreditom i naplate kredita, kako se povećava broj odobrenih kredita tako i ovi troškovi rastu, 4. oportunitetni trošak od izgubljeni prodaja u sličaju neproširenja kredita. Ovi troškovi opadaju kako raste broj odobrenih kredita. Rezultirajući balans osigurava optimalan iznos kredita koje preduzeće treba da odobri svojim kupcima.

XI MENADŽMENT ZALIHA Klasifikacija troškova zaliha. Obično se troškovi zaliha klasifikuju na: * Troškovi nabavljanja zaliha * Troškovi držanja zaliha * Troškovi nedostatka zaliha Troškovi nabavljanja zaliha –su troškovi koji nastaju u procesu njihove nabavke. Ovi troškovi obuhvataju: troškove ispostavljanja porudžbina uključujući i troškove pripreme proizvodnje, troškove prijema, istovara, kontrole i smještaja zaliha, i propuštene količinske popuste. Troškovi nabavljanja zaliha zavise od broja izvršenih porudžbina zaliha. To znači da su oni fiksni i da ne zavise od veličine porudžbine. Troškovi držanja zaliha- su troškovi koji su prouzrokovani postojanjem zaliha u magacinu preduzeća. Oni uključuju: troškove vezivanja kapitala, troškove uskladištenja, troškove osiguranja i troškove amortizacije i zastarjevanja. Stvaranje i držanje zaliha predstavlja istovremeno vezivanje određenog iznosa finansijskih sredstava odnosno kapitala za taj oblik poslovnih ulaganja. Ovi troškovi su djelimično ublaženi određenim iznosom bezkamatnih kredita koje garantuju dobavljači zaliha i koji su dostupni samo u slučaju kupovine zaliha. Troškovi nedostatka zaliha- nastaju usljed nedostatka zaliha,sirovina i materijala koje su neophodne za normalno odvijanje procesa proizvodnje ili usljed nedostatka zaliha gotovih proizvoda za koje postoje porudžbine kupaca. Troškovi nedostatka zaliha obuhvataju: propuštene prihode od prodaje, gubitak reputacije goodwill-a od strane kupaca, i gubitke zbog neizvršenja planova proizvodnje. Troškovi nedostatka zaliha sirovina i materijala izazivaju povećanja ukupnih i prosječnih troškova zbog smanjenog obima ili prekida proizvodnje. U slučaju nedostatka zaliha gotovih proizvoda kupac može da :odustane od porudžbine, prihvati supstitut umjesto porudžbenog proizvoda,i pristane da čeka na traženi proizvod. Troškove nedostatka zaliha je veoma teško kvantitativno izraziti u realnom životu. Međutim i samo saznanje da postoje ovi troškovi stimulira menadžment da preduzima određene mjere u težnji da oni budu što niži. Jedna od mjera koja je usmjerena u tom pravcu je formiranje rezervnih zaliha koji predstavljaju zalihe iznad tekućih potreba proizvodnje i prodaje. Menadžeri obično koriste sljedeće tehnike za kontrolu troškova zaliha: 1. ABC metoda 2. Model ekonomične veličine porudžbine (EOQ) 3. Just in time (JIT) metoda. ABC metoda. Pored klasifikacije zaliha na sirovine i materijal, nedovršenu proizvodnju i gotove proizvode postoji i njihova klasifikacija prema visini monetarnih ulaganja koja predstavljaju. Klasificirane su na: * Grupa A sadrži 20% artikala na zalihi i 80% od ukupne vrijednosti zaliha * Grupa B sadrži 30$ artikala na zalihi ali samo 15% od ukupne vrijednosti zaliha * Grupa C sadrži 50% artikala na zalihi ali samo 5% od ukupne vrijednosti zaliha. Ovako razvrstavanje zaliha pokazuje da je neophodno da se veća pažnja posveti artiklima na zalihi koji zahtjevaju najveća novčana ulaganja čak i ako oni čine manji procenat ukupnih zaliha. Shodno tome artikli iz grupe A podrazumijevaju najveći stepen kontrole, dok artikli iz grupe B i C mogu imati mnogo manje, rigorozne i ne tao česte provjere. Ovaj je sistem poznat pod nazivom ABC metoda kontrole zaliha. Za ABC metodu kontrole zaliha može se reći da predstavlja prvi korak u izgradnji solidarnog sistema kontrole zaliha. Model ekonomične veličine porudžbine – EOQ model. Finansijski menadžer mora razumjeti logiku modela ekonomične veličine porudžbine, koji je jedan od najkorišćenijih matematičkih modela u poslovnom svijetu i koji ima više primjena i izvan zaliha. Model ekonomične veličine porudžbine je model na bazi koga određujemo optimalnu veličinu porudžbine za određenu stavku zaliha, ukoliko je data njena procijenjena upotreba, trošak nabavljanja i trošak držanja. Osnovni model EQN polazi od sljedećih restriktivnih pretpostavki: 1. prodaja zaliha se može perfektno ocijeniti, 2. upotreba zaliha se odvija ravnomjernom brzinom tokom čitave godine, nakon potpunog iscrpljenja zaliha ispostavlja se nova porudžbina veličine Q, pa prosječne zalihe iznose Q/2, 3. troškovi nabavljanja su konstantni, 4. troškovi držanja zaliha su konstantni po jedinici zaliha, po jedinici vremena, 5. porudžbine se realizuju bez odlaganja.

Ukupni trošak nabavljanja zaliha dobije se množenjem broja godišnjih porudžbina sa troškom po porudžbini, dok se ukupni trošak držanja zaliha dobije množenjem prosječnog nivoa zaliha sa godišnjim troškom držanja jedne jedinice zaliha. Ukupni trošak zaliha jednak je zbiru ukupnog troška nabavljanja zaliha i ukupnog troška držanja zaliha. Formula za ukupne troškove zaliha može se napistai u sljedećem obliku: Tu=S/Q*F+ Q/*Cgdje je: Tu - ukupni trošak zaliha, S - godišnja prodaja u jedinicama, Q - veličina porudžbine u jedinicama, S/Q - broj godišnjih porudžbina, F - fiksni trošak po porudžbini i C - godišnji trošak držanja zaliha po jedinici. Optimalna veličina porudžbine je ona veličina porudžbine koja obezbjeđuje najniži ukupan trošak zaliha. Optimalnu porudžbinu veličine dobit ćemo derivacijom u ukupnim troškovima, izjednačavanjem derivacije s nulom i rješenjem po Q.

Formula za određivanje optimalne veličine porudžbine glasi: Q*= √ 2 FSC

Troškovi držanja zaliha se mijenjaju proporcionalno sa veličinom porudžbine, dok se troškovi nabavljanja mijenjaju obrnuto proporcionalno sa veličinom porudžbine. Što su veće porudžbine, to je veći ukupan iznos zaliha, što implicira veće troškove držanja zaliha. Velike porudžbine znače manje broj porudžbina, usljed čega su i relativno niži troškovi nabavljanja zaliha. Možemo reći da je optimalna veličina porudžbine u tački u kojoj su izbalansirane dvije vrste troškova. Osnovni EOQ model ima određene slabosti, od kojih su najizraženije sljedeće: * godišnja potražanja za zalihama se ne može perfektno procijeniti, * potražnja za zalihama se ne mora odvijati ravnomjerno brzinom tokom čitave godine, odnosno može fluktuirati tokom godine na sezonskoj osnovi, * uobičajeno je da postoji izvjesno vrijeme za procesiranje porudžbine, * troškovi nedostatke zaliha se ignorišu u modelu. Osnovni EOQ model zahtijeva dopune koje uvažavaju realnu situaciju u preduzeću. Sada možemo dopuniti analizu, te vidjeti šta se događa: * ako se zalihe mogu promptno isporučiti i * ako je prodaja zaliha neizvjesna, tj. ukoliko se ona ne može perfektno procijeniti. Uobičajeno je da postoji izvjesno vrijeme za procesiranje porudžbine, tako da nije prihvatljivo dopustiti da zalihe padnu na nulu prije nego što se ispostavi nova narudžba, jer bi tada došlo do prekida prodaje. Tačku ispostavljanja porudžbine treba pomaknuti naprijed za onoliko dana koliko traje procesiranje porudžbine. Tačka porudžbine se može iskazati kao: Tačka porudžbine = Vrijeme procesiranja porudžbine x Dnevno korišćenje zaliha EOQ model zahtijeva dopunu, odnosno proširenje. Osnovna dopuna EOQ modela se sastoji u formiranju rezervnih zaliha, čime se troškovi nedostatka zaliha uključuju u menadžment zaliha. Rezervne zalihe se koriste kao zaštita za slučaj da dođe do povećanja prodaje ili kašnjenja porudžbina. Nivo rezervnih zaliha se povećava sa rastom vjerovatnoće nedostatka zaliha, a smanjuje sa povećanjem troškova držanja zaliha. Kod donošenja odluke o formiranju rezervnih zaliha treba izbalansirati dodatne troškove držanja srazmjerno većih zaliha sa uštedama u troškovima nedostatka zaliha. Formula za izračunavanje prosječnih zaliha glasi: Q'= Q/2 + Qrgdje je Q' - prosječan nivo zaliha u slučaju korišćenja rezervnih zaliha, Q - veličina porudžbine i Qr - veličina rezervne zalihe. Nova porudžbina veličine optimalne porudžbine (Q*) poručit će se kada zalihe padnu na nivo Qn, koje se sastoje od rezervne zalihe Qr uvećane za količinu zaliha potrebnu za vrijeme procesiranja porudžbine. Formula za izračunavanje količine pri kojoj treba proučavati zalihe kod postojanja rezervnih zaliha i dužeg vremena procesiranja porudžbina glasi: Qn = Qr + Qpp

Just in time metoda. Prva kompanija koja je počela koristiti JIT je Toyota japanski proizvođač automobila. JIT metoda upravljanja zalihama znači da se zalihe materijala dobavljaju i ubacuju u proizvodnju upravo u vrijeme kada su potrebna ili tačno-na-vrijeme. Druga primjena JIT metode se odnosi na završetak procesa proizvodnje upravo na vrijeme kako bi se gotovi proizvodi isporučili kupcima tako bi zalihe svih vrsta bile svedene na goli minimum. Ovo pak zahtjeva: visok kvalitet zaliha, blizinu dobavljača radi omogućavanja dostave na dnevnoj bazi ili po određenim satima i efikasan sistem bavljenja zalihama. Jedan od očiglednih rezultata primjene JIT metode je smanjenje iznosa novca vezanog u zalihama materijala i gotovih proizvoda. Koliko će preduzeće biti blizu idelau JIT-a ovisi o vrsti proizvodnog procesa i prirodi dobavljačkih industrija no to je vrijedan cilj većine preduzeća. Mjerila efikasnosti menadžmenta zaliha. Koeficijent obrta zaliha i broj dana vezivanja zaliha su vjerovatno najrasprostranjeniji pokazatelji efikasnosti, odnosno uspješnosti korišćenja zaliha. Koeficijent obrta zaliha pokazuje broj obrta zaliha u toku obračunskog perioda a broj dana vezivanja zaliha pokazuje prosječan broj dana zadržavanja zaliha materijala i gotovih proizvoda na skladištu, a kod zaliha nedovršene proizvodnje broj dana u stvari iskazuje prosječan broj dana trajanja proizvodnje gotovog proizvoda. Ovako utvrđeni koeficijenti obrta su podložni uticaju računovodstvenih metoda bilansiranja uspjeha. Nezavisno od metoda procjenjivanja zaliha, umjeren agregatni koeficijent obrta zaliha može da rezultira iz činjenice da se jedan dio zaliha obrće zadovoljavajuće brzo, dok drugi nedozvoljeno sporo. U skladu sa tradicionalnom interpretacijom koeficijenta obrta, veći koeficijent obrta, odnosno manje ukupne zalihe prema cijeni koštanja realizovanih proizvoda, označava efikasniji menadžment zaliha. Sa ovakvim menadžmentom zaliha preduzeće bi moglo lako da ostane bez dovoljno zaliha, a time i sposobnosti da zadovoljava prispjele porudžbine od strane kupaca. Visok koeficijent obrata poželjan je samo pod uslovom da je kompatibilan sa efikasnim poslovanjem, odnosno efikasnim izvršenjem proizvodnje i prodaje. Indeks efikasnosti upravljanja zalihama predstavlja odnos između viška i manjka u raspoloživim zalihama u odnosu na planirani nivo. Pod raspoloživim zalihama podrazumijevamo one koje se nalaze na bazi nekog planiranog koeficijenta njihovog obrta. Sa tim planiranim zalihama upoređuju se stvarno raspoložive zalihe u skladištu i u fazi porudžbine da bi se utvrdio indeks efikasnosti upravljanja zalihama.