FILOZOFIJA I NJENE DISCIPLINESeminarski rad

Sadržaj

I UVOD. ………………………………………………………….……………………........3

II POJAM FILOZOFIJE. …………………………………………………….....……..........4

III FILOZOFSKE DISCIPLINE. ………………………………….…...……..…..…...........5

1. Metafizika i ontologija. ……………………………………..……………….…….....…..5

2. Gnoseologija..……….…………………………………...……..….……..……………....7

3. Etika..…………………………………………………………………..…….………..….7

4. Estetika. ……………………………………………..………………………………...….8

5. Antropologija…………………………………………………………………..……......10

6. Logika i metodologija. ………………………………………………………….……....11

IV ZAKLJUČAK. ………………………..…………………………………….……...…..14

V LITERATURA. …………………………………………………………….…….…..…15

2

I UVOD

Rije

č filozofija (grč. „philosophia“) nastala je u starogrčkom jeziku, a izvorno znači „ljubav spram

mudrosti“, odnosno „nastojanje i djelatnost onih što teže za mudrošću“. Dolazi od riječi „philos“,što

znači prijatelj, ljubitelj, i „sophia“, što znači mudrost. Po predaji, riječ „philosophia“ je prvi

upotrijebio Pitagora, filozof iz 6. stoljeća prije Krista, no sumnja se je li on uopće bio stvarna

povijesna osoba, stoga povjesničari filozofije dokazuju kako se Heraklit prvi koristio riječju, dok ju

u stalnu jezičnu uporabu kasnije uvode Sokrat i Platon. Filozof je za Stare Grke „prijatelj mudrosti“,

no Platon ističe kako se on razlikuje od mudraca, sofista, jer ispituje razloge stvari uopće i njihovim

razumijevanjem dolazi do spoznaja, dok se sofisti ograničava isključivo na praktičnu primjenu

znanja. Filozofija u prijevodu znači ljubav prema mudrosti. Filozof iskazuje žudnju za mudrošću,

ali ne tvrdi da posjeduje mudrost. On se ne zadovoljava nijednim odgovorom kao konačnim, on

uvijek iznova postavlja pitanja. Zato se kaže da je filozofija kao takva kritička djelatnost, iako

pojedini filozof može biti i samouvjeren u obrani nekih teza ili nekog posebnog učenja odnosno

posebne "filozofije". Filozofija je bitno vezana uz razgovor, dijalog, uz logos, tj. jezik. Filozof se

služi jezikom i raspravom nadajući se tako doći do spoznaje istine, tj. do mudrosti. Zato se

generalno kaže da je filozofija racionalna djelatnost, iako se filozofi znaju služiti i jezikom mita,

poezije propovijedi i sl. Svako nabacivanje "filozofskim" tezama nije filozofija. Filozof nastoji

dokraja domisliti neku temu, te sva svoja razmišljanja povezati u sustav. U kratkoj i jezgrovitotoj ili

sličnoj nesustavnoj formi ipak može biti dat sustav misli, ako i nije odmah vidljiv.

3

II POJAM FILOZOFIJE

Za pojam „filozofija“ ne postoji općeprihvaćena definicija i njezin su predmet i pojam filozofi

različito određivali kroz povijest. Filozofija je u doba antike predstavljala znanstvenu težnju, bila je

isto što i znanost. U doticaju s kršćanstvom, grčka filozofija počinje gubiti svoje prepoznatljive

osobine, prestaje biti težnja za racionalnim spoznajama i logičko-kritičko mišljenje te postaje u

potpunosti podređena vjeri i spasenju. U 15. stoljeću filozofija doživljava svoj preporod kad se

uspijeva osloboditi od kršćanstva i nastoji oživiti značajke antičke filozofije. Iako je već u antici

započelo postupno osamostaljivanje pojedinih područja istraživanja od filozofije, taj je proces

postao naročito izražen u novom vijeku s razvojem prirodnih znanosti. Filozofija danas ima

značenje sustavnog proučavanja općih, apstraktnih i ultimativnih pitanja o bitku, biću, ljudskoj

egzistenciji, umu, stvarnosti, znanju, istini, moralu i vrijednostima. Cilj filozofije jest dobiti uvid u

ova pitanja, stoga je ona u svojim odgovorima nazor o svijetu i životu.

Kako bi to ostvarila, filozofija treba biti metodski osiguran, logičan, kritičan, strogo obrazložen,

dosljedan i neprotivrječan sustav misli koji neku ideju ili objašnjenje uvijek razrađuje dokraja.

Također se kaže da je jezik filozofije u načelu zasnovan na logičkom, pojmovnom i racionalnom

zaključivanju. Težnja ka punoći završenog sustava, međutim, može doći u sukob sa kritičnošću.

Tako npr. proučavatelji Hegelove filozofije često govore o suprotnosti između njegove dijalektične

metode i metafizičkog sustava. Filozofija se bavi temeljnim pitanjima raznih znanosti, umjetnosti i

drugih ljudskih djelatnosti, te temeljnim pitanjima o svijetu, čovjeku, postojanju, dobru i zlu itd.

Pritom je nemoguće precizno razgraničiti filozofiju od drugih umnih djelatnosti. Često su istaknuti

filozofi istovremeno ili naizmjenično i teolozi, znanstvenici, književnici, ideolozi itd. S druge

strane, ljudi koji se bave tim djelatnostima često postaju filozofi kad preispituju osnove svojeg

područja.

4

III FILOZOFSKE DISCIPLINE

Filozofske discipline nastaju kao rezultat razmatranja usmjerenih prema nekim posebnim

filozofskim pitanjima. Te grane nisu međutim samostalni dijelovi filozofije, već su uvijek

međusobno povezane, kao što su problemi i pokušaji rješenja koje postavljaju samo različiti aspekti

istih pitanja. Kroz povijest su se razvijale raznovrsne filozofske discipline, pa stoga postoji i podjela

filozofije na teoretsku, praktičnu i pojetičku. Teoretskoj pripadaju discipline kao što su ontologija i

gnoseologija, praktičnoj discipline poput etike i filozofije povijesti, a pojetičkoj estetika, poetika,

retorika itd. Postoji i podjela filozofskih disciplina prema filozofskim pitanjima koja obuhvaćaju.

Većina filozofskih pitanja mogu se razvrstati u četiri područja: pitanja vezana uz bitak i

egzistenciju, pitanja vezana uz znanje, pitanja vezana uz vrijednosti te pitanja logike. Tako ćemo

ontologiju svrstati u prvu, epistemologiju u drugu, a etiku, filozofiju politike i estetiku u treću

skupinu pitanja, dok pitanja logike istražuju i postavljaju kriterij važećih zaključaka.

Filozofske discipline se dijele na:

1. Metafizika i ontologija (opća metafizika)

2. Gnoseologija

3. Etika

4. Estetika

5. Antropologija

6. Logika i metodologija

1. Metafizika i ontologija (opća metafizika)

Metafizika je riječ grčkog porijekla (meta-iza i fizis-priroda), a to je filozofska disciplina koja

raspravlja o onome što je iza i iznad svake realnosti i iskustva. Metafizika je filozofska disciplina

koja istražuje temeljna svojstva bitka, biti, zbivanja, kretanja, formu, materiju, supstanciju, uzrok,

svrhu itd. Prvi filozofi bili su uglavnom metafizičari.

Metafizika je najvažnija filozofska disciplina i često se izraz metafizika koristio umjesto naziva

filozofija (antički grčki filozofi su često svoje filozofske spise nazivali "Metafizika"-na primjer

Aristotel), da bi se objasnilo ono što nije dio svakodnevnog iskustva.

Pravci u metafizici su materijalizam i idealizam.

Materijalizam je filozofski pravac koji materiju (tvar) smatra temeljem svega. Suprotno

materijalizmu je idealizam. Popularna definicija materijalizma se tumači kao pohlepa ka

5

materijalnim stvarima (objektima od velike materijalne vrijednosti) te se obično koristi kao

suprotnost razumjevanju da su duhovne i nematerijalne vrijednosti značajnije od materijalnih.

Idealizam je filozofski smjer koji ideju smatra temeljem svega. Suprotno idealizmu je

materijalizam. Postoji nekoliko formi idealizma: subjektivni idealizam, transcendentalni idealizam,

apsolutni idealizam, objektivni idealizam.

Subjektivni idealizam je jedna od formi idealizma, odnosno stanovište prikladnije nazvano

imaterijalizam i stanovište koje se vezuje za Georga Berkleya, prema kojem postojati znači biti

opažen.

Transcendentalni idealizam je forma idealizma koju je pokrenuo njemački filozof Immanuel

Kant. Kant predstavlja ovu formu idealizma kao pogled na stvari na temelju naših doživljaja

povezanih s tim stvarima koji nam stvara određenu sliku i mišljenje o tim stvarima, a ne ono što

zapravo nešto jeste.

Apsolutni idealizam je jedna forma idealizma. Jedan od najpoznatijih predstavnika apsolutnog

idealizma je George Wilhelm Friedrich Hegel. Pripadnici apsolutnog idealizma smatraju da je

cjelokupna stvarnost jedna jedinstvena apsolutna ideja. Ona predstavlja jedinstvo subjekta i objekta

i ona se neprestano razvija, kreće, unutar sebe. Hegel je tu pokretačku snagu apsolutne ideje nazvao

"dijalektika", i stvorio je tri zakona dijalektike.

Objektivni idealizam je forma idealizma koji utemeljuje taj idejni bitak kao objektivnu zbiljnost

nezavisnu o čovjeku i njegovoj svijesti.

Ontologija je temeljna filozofska disciplina, ontologija je učenje o bitku, stoga su njena rješenja od

temeljnog značenja za sva druga filozofska pitanja i discipline, zbog čega se filozofiju često i

izjednačuje s ontologijom riječ je grčkog porijekla usko vezana za metafiziku i ona je učenje o bitku

i njegovim općim fundamentalnim i konstitutivnim određenjima.

Tradicionalna ontologija počinje još kod Aristotela. Kod Christiana Wolffa je ontologija opća

metafizika (metaphysica generalis), za razliku od posebne (metaphysica specialis), koja se ne bavi

nekom posebnom sferom bitka nego bivstvujućim kao takvim. Kod Heideggera se diskutira odnos

bitka prema bivstvujućem.

Monizam je metafizički ili filozofski stav koji sve pojave svodi na jedan jedinstveni duhovni ili

materijalni princip po kojem je svijet ono apsolutno razumljivo samo po sebi i objašnjava se samim

sobom, za razliku od dualizma i pluralizma koji prihvataju dva ili više temeljnih principa. Nazvan

prema grčkoj riječi monos, što znači jedan. Da je bitak (srž, ono što nas čini i ispunjava) samo

jedan. Kod Platona je bitak bila ideja.

Dualizam je filozofsko učenje gdje je prihvatanje dva principa kao temeljne kategorije stvarnosti.

Suprotno je monizam.

6

Pluralizam je filozofsko idealističko učenje o postojanju više oblika bitka (supstanci) i po kome je

stvarnost sastavljena od mnoštva samostalnih bitnosti (drugi naziv je dualizam). Suprotno od

pluralizma je monizam.

2. Gnoseologija

Gnoseologija filozofska disciplina koja ispituje mogućnosti istinite spoznaje i raspravlja o

spoznajnim izvorima, obimu, pretpostavkama, granicama, kriteriju i objektivnoj vrijednosti

spoznaje.

Gnoseološki pravci su: Empirizam, senzualizam, racionalizam, intucionalizam, kriticizam i

iracionalizam.

Empirizam je gnoseološki (teorija o saznanju) pravac, koji zastupa stanovište da je iskustvo

temeljni izvor saznanja. Empirizam je spoznajna teorija koja, suprotno od racionalizma, svu

spoznaju svodi na unutarnje i vanjsko iskustvo kao jedini izvor spoznaje.

Glavni predstavnici empirizma su: Francis Bacon, John Locke, David Hume, John Stuart Mill.

Senzualizam je gnoseološki pravac (teorija spoznaje), filozofsko učenje, koji za izvor spoznaje

uzima čula osjete).

Racionalizam je gnoseološki pravac (teorija spoznaje), filozofsko učenje, koje smatra da se

objektivna stvarnost može spoznati samo mišljenjem, da se temelji na umu, razumu, intelektu.

Intuicionalizam je gnoseološki pravac (teorija spoznaje), filozofsko učenje, koje uzima intuiciju

kao najvažniji izvor saznanja.

Kriticizam je gnoseološki pravac (teorija spoznaje), filozofsko učenje, koje istražuje mogućnosti

izvora, uvjeta, sigurnosti i granica spoznaje, analiza strukture spoznaje i njenog predmeta. Ovu

metodu i učenje je razvio Emanuel Kant.

Iracionalizam je gnoseološki pravac (teorija spoznaje), filozofsko učenje, koje smatra da se

stvarnost ne može razumski spoznati i da, samim tim, bitak svijeta nije racionalan.

Glavni predstavnici ovog pravca su: Arthur Schopenhauer, Friedrich Nietzsche i Henri Bergson.

3. Etika

Etika (grč.ethos) običaj, navika, značaj, ćud, filozofija morala, filozofska disciplina koja istražuje

porijeklo, motive, normu i svrhu moralnog djelovanja i prosuđivanja. Razlikujemo autonomno

gledište (po kojemu je izvor morala u čovjeku samom; formalna etika i sadržajna etika) i

heteronomno gledište (izvor morala je izvan čovjeka; etikoteologija), zatim različite etike dobra 7

(po kojima je svrha moralnog djelovanja sreća ili ugoda ili korist) usavršavanje i slično. Etika u

sistematičnoj formi javlja se sa Aristotelom, koji se smatra utemeljivačem etike kao teorije

moralnom djelovanju koje podrazumjeva empiriju. Moral u svojoj suštini predstavlja specifičnu

formu ljudske prakse odnosno oblik djelatnog praktičnog odnosa čovjeka prema sebi i drugima.

Jedan od predstavnika autonomne etike je Kant.

Po kriteriju cilja čovjekovog praktičnog djelovanja, etika se dijeli na:

eudaimonizam, hedonizam i utilitarizam.

Po kriteriju sadržaja svijesti i namjeri svijesti, etika se dijeli na: deontološku etiku ili etiku dužnosti,

etiku moralne nastrojenosti (utemeljivač Kant) i etiku odgovornosti (koja se dalje konkretizira

primjerice u medicinskoj etici, znanstvenoj etici itd.)

Po kriteriju porijekla moralne obveze, etika se dijeli na: autonomnu etiku i heterogenu etiku.

Po kriteriju odnosa pojedinca i društva, etika se dijeli na: individualnu etiku i socijalnu etiku.

Po kriteriju važenja etičkih zapovijesti, etika se dijeli na: etiku biti i situacijsku etiku.

Po kriteriju sadržaja pravila djelovanja, etika se dijeli na: etika dužnosti (formalna) i etika

vrijednosti (materijalna).

Po kriteriju utemeljenja moralnog zahtjeva, etika se dijeli na: normativnu etiku, utemeljenu na

apriornom zahtjevu, o tome što načelno treba vrijediti moralnim, kako djelovanje treba biti.

deskriptivnu (empirijsku) etiku, o tome koji i kakav moral stvarno vlada, kako djelovanje jest.

Meta-etika (etika analitičke filozofije) jezično-analitički istražuje korištenje moralnih izraza, iskaza,

načina argumentiranja.

U savremenom mišljenju se javlja i emicionalan etika (Maxa Schelera).

Teorijska ili apsolutna etika ima za cilj da razumije i objasni moral onakav kakav se javlja u

čovjekovom ličnom i praktičnom životu.

4. Estetika

Estetika je jedna od filozofskih disciplina, a to je nauka o umjetnosti i umjetničkom stvaralaštvu te

nauka o lijepom i kao takva u svemu nastoji pronaći i dati obilježje lijepog.

Mislioci i mudraci su milenijima razmišljali o ljepoti i umjetnosti, ali predmet je formalno istaknut

kao nezavisna filozofska disciplina u 18. stoljeću od strane njemačkih filozofa. Do tada su učenjaci

gledali na ovu studiju kao neodvojivu od drugih glavnih predmeta kao što su etika u zapadnjačkoj i

8

religija u istočnjačkoj filozofiji. Na njemačkom se riječ estetika piše ästhetik a na francuskom

esthétique,.Obje riječi potiču od grčke riječi αισθητική, što znači primjećivač ili osjetljiv i

uglavnom su omogućene prijevodima Immanuel Kant-a. Kod njega estetika znači "nauku koja

posmatra uvjete osjećajne percepcije." Filozof Alexander Gottlieb Baumgarten smatra da estetika

znači "kritika ukusa." I pored Kantovih nastojanja da korigira Baumgartena, ova definicija je

preživjela i Baumgartenu je pripisan izum savremenog korištenja ove riječi. Značenje riječi

estetičan kao pridjev se može objasniti usporedbom sa neestetičan, koja je po konstrukciji antonim.

Ako je nešto neestetično, ono je sklono prigušivanju osjećaja. Kao kontrast, estetičan je sve što teži

stimulaciji ili oživljavanju čula.

Estetika u specifičnim umjetnostima

Vizuelna umjetnost, u sklopu vizuelne umjetnosti, estetska obzirnost se uglavnom asocira sa

vidnim čulom, iako se i u slikarstvu i kiparstvu postojanje objekta također shvata prostornim i

donekle to važi i za čula mirisa, zvuka i građe, kao i prepoznatljive asocijacije i kontekst. Forma

djela može biti predmet estetike kao i sadržaj. Iako je svaki osobni estetski odziv na djelo vizuelne

umjetnosti jedinstven za svakog ponaosob, mnogi estetski principi se mogu identificirati i koristiti

od strane stvaraoca djela kako bi postigao specifičan estetski efekat. Ovdje se podrazumijeva tonska

varijacija, nastavljanje, ponavljanje, poljni efekti, simetrija/asimetrija, opažena masa, subliminalna

struktura, linearna dinamika, tenzija i mir, figura/dijagram, kontrast, perspektiva,

trodimenzionalnost, pokret, ritam, cjelina, matriksijalnost i proporcija.

Glazba može utjecati na naše emocije, intelekt i našu psihu. Tekst može umiriti našu usamljenost i

uzbuditi žar. Kao takva, glazba je vrlo moćna vrsta umjetnosti čija je estetska draž ovisna o kulturi

u kojoj se prakticira. Neki od estetskih elemenata koji se izražavaju u glazbi su: lirika, harmonija,

hipnotizam, emocija, temporalna dinamika, rezonanca,zabavnost i boja.

Izvedbena umjetnost, kazalište apelira našoj estetici pripovjedanja, prijatnosti, balansa, vrijednosti,

izbora momenta, snage, humora, kostima, ironije, ljepote i senzualnosti.

Literatura, obuhvatajući poeziju, pripovjetke, novele, autori koriste spektar tehnika kako bi

apeirali estetskim vrijednostima. Ovisno o vrsti književnog djela, autor može primjeniti ritam,

ilustracije, strukturu, vremensko preskakanje, nastavljanje, dualizam, likove, fantaziju, neizvjesnost,

analizu, humor i cinizam.U literarnoj estetici, studija djelovanja stvara svjesnost duboke strukture

čitanja i shvatanja literarnog djela. Djelovanje apelira emotivnom čulu stvorenom kod čitatelja ili

primatelja literarnog djela.

9

Pejzažni dizajn, primjenjuju elemente dizajna kao što su osovina, linija, forma zemljišta,

horizontalni i vertikalni planovi, tekstura i skala kako bi kreirali estetsku varijaciju u sklopu

pejzaža. Pored toga, oni upotrijebljavaju fontane, biljke, varijaciju godišnjih doba, građevinu,

arome, eksterijer, svijetlost i statue kao estetske elemente.

Gastronomija, iako je hrana osnovna roba široke potrošnje, promišljena pažnja na estetske

mogućnosti hrane mogu jedenje pretvoriti u gastronomiju. Kuhari inspiriraju naše estetsko uživanje

kroz čulo vida koristeći boje i aranžman, kao i naša čula ukusa i mirisa, kontrast, anticipaciju,

zavođenje i dekoraciju.

Informacijska tehnologija, podsticaj da dostignuće svih aspekata informacijske tehnologije kao

korisnički orijentiranim bude moguće nas je dovelo do brojnih napredaka tokom proučavanja

interakcije između čovjeka i računara. Dizajn grafičkog okruženja ima veliki efekat na

produktivnost, a dizajn računarskog hardvera se od neatraktivnih kutija razvio u uobičajene aparate

koji su svoje mjesto našli i u dnevnim sobama. Softver ima estetske dimenzije kao i informacijsko-

tehnološki procesi i doživljaji kao što su računarske i video igrice.

Matematika, većina matematičara nalazi izvor estetskog zadovoljstva u njihovim radovima, kao i u

matematici. Oni ispoljavaju to zadovoljstvo opisujući matematiku (ili makar neke njene aspekte)

kao elegantnu. Ponekad matematičari opisuju kreativnu aktivnost matematike kao umjetničku

formu. Česta su poređenja sa muzikom i poezijom. Mađarski matematičar Paul Erdős je dao svoje

viđenje neiskazanosti matematike kada je rekao "Zašto su brojevi lijepi? To je kao da pitate zašto je

Bethovenova Deveta simfonija lijepa. Ako ne vidite zašto, ne može vam niko reći. Ja znam da su

brojevi lijepi. Ako oni nisu lijepi, onda nije ništa lijepo."

Neuroestetika, kognitivna nauka je također razmatrala estetiku s pojavom neuroestetike,

predvođena Semirom Zekijem, koji je pokušao objasniti veličinu umjetnosti kao otjelotvorenje

bioloških principa mozga, naime velika djela umjetnosti plijene srž stvari, baš kao što vid i mozak

plijene srž svijeta kroz konstatno promjenjivu struju čulne transmisije.

5. Antroplogija

Antropologija se bavi proučavanjem čovječanstva. Antropologija je holistička nauka u dva smisla:

uvijek se bavi sa cijelim čovječanstvom, i sa svim dimenzijama čovječanstva. Jedna od glavnih

značajki koja je tradicionalno odvojila antropologiju od ostalih humanističkih disciplina je njena

značajna uloga u uspoređivanju različitih kultura. Međutim ova karakteristika je danas sporna, jer

antropološke metode se sve više primjenjuju na istraživanja pojedinačnih društava i grupa.

10

Antropologija se tradicionalno sastoji od četiri dijela:

Fizička antropologija, koja proučava primatologiju (ponašanje primata), ljudsku evoluciju, i

populacijsku genetiku; ova oblast se također ponekad zove biološka antropologija.

Kulturalna antropologija, (u Velikoj Britaniji poznata kao socijalna antropologija a sada često

zvana i sociokulturalna antropologija). Oblasti koje izučavaju kulturalni antropolozi uključuju

socijalne mreže, difuziju, društveno ponašanje, srodničke obrasce, zakon, politiku, ideologiju,

religiju, vjerovanja, obrasce proizvodnje i konzumiranja, razmjenu, socijalizaciju, gender, kao i

druge izraze kulture, stavljajući snažan naglasak na važnost terenskog rada (fieldwork), tj. življenja

unutar društvene grupe koja se proučava tokom dužeg vremenskog perioda;

Lingvistička antropologija, koja proučava vremenske i prostorne varijacije u jeziku, društvene

upotrebe jezika i odnos između jezika i kulture;

Arheologija, koja proučava materijalnu ostavštinu ljudskih društava. Inače, u ostalom dijelu svijeta,

arheologija se normalno smatra odvojenom (mada povezanom) oblašću, iako je ona u bliskoj vezi

sa antropološkom oblašću materijalne kulture, koja se bavi fizičkim predmetima stvorenim ili

upotrebljavanim od strane živuće ili prošle društvene grupe, kao sredstvima razumijevanja njenih

kulturnih vrijednosti.

U skorije vrijeme, neki antropološki programi su počeli da dijele ovu oblast u dvije grane, jedna

stavljajući naglasak na humanističke nauke (humanistiku) i kritičnu teoriju, a druga naglašavajući

društvene nauke i empirijsko posmatranje.

6. Logika i metodologija

Logika je grana filozofije. To je nauka o oblicima valjane (pravilan, ispravan, tačan) misli i

metodama saznanja. Logika sa metodologijom je jedna od temeljnih filozofskih disciplina.

Počeci logike u Evropi vežu se za staru Grčku, a njenim osnivačem smatra se Aristotel. On je u

svojim djelima raspravljao o svim osnovnim pitanjima logike. Pored Aristotela, logikom su se

bavili i filozofi megarsko-stoičke škole.

Metodologija je nauka o metodama, načinu naučnog istraživanja. Metodologija je grana logike koja

proučava i razvija logičke okvire naučnog saznanja, proučava metod, razvija njegova logička

načela, nastoji da sistematizira i ocijeni istraživačko iskustvo jedne nauke. Njena primarna funkcija

je u logičko-epistemološkoj kritici čitave naučno-istraživačke prakse. Ona ispituje i tehniku

11

istraživanja . Metodologiji je neophodna i kritička analiza i uopćavanje tehničkih iskustava. Logička

saznanja su temelj metodologije, ali u nju pored logičkih ulaze i tehnički i heuristički elementi.

Metodologija = logičko-epistemološki + operativno-tehnički + heuristički momenat.

U svakoj potpunije razvijenoj metodološkoj zamisli mogu se izdvojiti tri glavne grupe problema:

logički, tehnički i naučno – strategijski.

Vrste metoda su:

Analiza je raščlanjivanje složenih misli na jednostavnije, rastavljanje neke cjeline na njezine

dijelove; objašnjenje nekog pojma rastavljanjem na njegove dijelove.

Sinteza je spajanje jednostavnijih misli u složene.

Apstrakcija je odvajanje bitnih od nebitnih svojstava.

Generalizacija je postupak prelaska sa općih na još općije pojmove.

Specifikacija je obrnut proces generalizaciji. Specifikacija sužava obim pojmova.

Definicija je sud kojim se nedvosmisleno određuje sadržaj nekog pojma.

Divizija je logički postupak kojim se određuje obujam pojma.

Dedukcija je oblik posrednog zaključka kod kojeg se zaključni sud izvodi od općeg ka posebnom

ili pojedinačnom.

Indukcija je vrsta posrednog zaključka kod kojeg polazimo od pojedinačnog ka općem, to znači da

ono što vrijedi za svaki pojedinačni slučaj jedne vrste vrijedi za cijelu vrstu.

Analogija je takav oblik posrednog zaključka kod kojeg se polazi od posebnog ili pojedinačnog i

zaključuje na posebnom ili pojedinačnom po sličnosti.

Eksperiment je postupak kojim se izaziva neka pojava radi zapažanja, istraživanja i tumačenja.

Dekonstrukcija kao filozofska doktrina je sistem analize i kritike koja vodi ka razotkrivanju razlika

između strukture i osnove značenja subjekta. Dekonstrukcija se javlja u mnogim oblastima nauke a

prvenstveno u lingvistici, književnosti, arhitekturi i umjetnosti.

12

Filozofija nauke

Filozofija nauke proučava elemente naučnog istraživanja i njegovu vrijednost.Ona se bavi, na

primjer, naučnim postupcima ( metodama ) i modelima dokazivanja, problemima predstavljanja

naučnog znanja, metafizičkim pretpostavkama nauka, problemom rasta naučnog znanja itd.

Osamostaljenje ove filozofske discipline u 20. stoljeću neposredno je povezano sa razvojem

moderne nauke.

Filozofija politike

Filozofija politike je grana filozofije koja se bavi pojmovima i argumentima političkog mišljenja.

Glavni problem kojim se ona bavi su : suština političke moći i mogućnost njenog ograničavanja,

problem društvene pravde, problem slobode, problem društvenih ustanova, medju kojima posebno

mesto zauzima država i sl.

13

IV ZAKLJUČAK

Filozofija je vjerojatno sa svojim disciplinama najsubjektivnija disciplina uma. Nemoguće je izvesti

apsolutno objektivan generalni filozofski zaključak o bilo čemu, iz jednostavnog razloga što svaki

um na svijetu drugačije funkcionira i razmišlja. Ono što je nekomu očigledno, nekom drugom je

kontradiktorno. Uvijek će, za svaki filozofski zaključak, argument, premisu ili konkluziju, postojati

manjina koja se protivi većini, bez obzira koliko velika ta većina ili koliko mala ta manjina bila.

Filozofija nije znanost. Iz filozofije su se razvile i proizlaze sve danas postojeće znanstvene

discipline, no sama filozofija se znanošću ne može i ne smije smatrati, zbog gore navedenog,

filozofijom se ne može doći do apsolutno objektivnih zaključaka. Znanostima se to može napraviti.

U filozofiji je uvijek moguće iznijeti nekakav protuargument zaključku, dokle god pojedinac za to

posjeduje snagu uma. Drugi razlog zbog kojeg filozofija nije znanost je upravo eksperimentiranje.

U svakoj znanstvenoj disciplini moguće je, i štoviše, nužno, provoditi eksperimente iz kojih se u

kontroliranim uvjetima promatranjem određene pojave ili reakcije dolazi do rezultata i zaključaka.

U filozofiji takvih eksperimenata nema. S obzirom da je isključivo misaona disciplina, mogući su

samo misaoni eksperimenti, a oni opet ovise o umovima pojedinih mislilaca.

Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako se filozofijom ne dolazi do istina, već do relativno

subjektivnih zaključaka. Pojedinac se s nekim već izvedenim zaključkom ili stajalištem može

slagati i podupirati ga, može se generalno slagati ali svojim razmišljanjem iz tog početnog stajališta

završiti na nekom drugom, sličnom ili različitom zaključku, a može ga i jednostavno odbiti, te doći

do potpuno drugog zaključka, koje je neovisno o izvornom i njemu proturiječi. Mogućnosti su

ograničene samo ograničenošću pojedinčevog uma. Svatko od nas može biti filozof – štoviše,

vjerojatno već i je bio. Kad god razmišljamo o nečemu o čemu ne moramo razmišljati, mi se

bavimo filozofijom. Filozofske discipline nastaju kao rezultat razmatranja usmjerenih prema nekim

posebnim filozofskim pitanjima. Te grane nisu međutim samostalni dijelovi filozofije, već su

uvijek međusobno povezane, kao što su problemi i pokušaji rješenja koje postavljaju samo različiti

aspekti istih pitanja.

14

V LITERATURA

http://bs.wikipedia.org/wiki/Filozofija

http://www.znanje.org/drustvo.htm

Warburton, Nigel (1999), Filozofija / Osnove, Zagreb, Kruzak

15

16