SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU

ODJEL ZA KULTUROLOGIJU

PREDDIPLOMSKI STUDIJ- Medijska kultura

SEMINARSKI RAD IZ KOLEGIJA INTERKULTURALNA KOMUNIKACIJA

NEDJELJKO FABRIO

VJEŽBANJE ŽIVOTA

Student: Dražen Dominković

Mentori: prof.dr.sc.Zlatko Kramarić,

Mirta Bijuković Maršić,asistent

Osijek, veljača 2015

Ako bismo željeli promatrati povijesno-kulturne poveznice Hrvatske i Italije kao dvije

susjedne zemlje sa neospornom zajedničkom poviješću, vjerojatno najbolje križanje tih

interkulturalnih odnosa je vidljivo na prostoru Rijeke, koja njeguje takve odnose kroz više

stoljeća. Upravo se roman Vježbanje života promiče u ogledan primjer takvih veza.

Nije moguće praviti dublju analizu romana Vježbanje života bez govora o liku i djelu

njegova autora. Nedjeljko Fabrio svoj život započinje 1937.godine u Splitu, u kojeg su još u

19. stoljeću majčini roditelji Talijani uplovili iz Puglie. Diplomirao je talijanski jezik i

književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nakon čega radi u riječkim ustanovama za

kulturu, neko vrijeme uređuje Riječku reviju, pokreće mjesečnik Kamov te djeluje kao

dramaturg u Kazalištu Ivan pl. Zajc. Od 1971. živi u Zagrebu te radi kao predavač na

Akademiji za kazalište, film i televiziju, a bio je i predsjednik DHK (1989-95) te

potpredsjednik Matice hrvatske. Piše prozna djela velika opsega, s temama iz riječke

prošlosti, a preveo je i brojna djela sa talijanskog jezika.

Osim talijanskih korijena po majci, kao dječak Nedjeljko je svjedočio važnim

kulturno-povijesnim događajima, od talijanske okupacije do oslobođenja Splita. Dakle,

neosporno je kako je od mladosti bio podvrgnut interkulturalnim interakcijama, a i sam je više

puta izjavljivao kako su ga na pisanje romana nagnale kaotične slike postratne Rijeke,

odnosno egzodus Talijana. Cijeli roman tako dobiva novu dimenziju promatrajući ga iz

diskursa koji sadrži i autobiografske elemente. Fabrio je iskoristio multikulturalno bogatstvo

Rijeke, predočivši ga u svoje brojne romane, a čak i u neke ranije drame i pripovijetke,

interpretirajući na orginalan način njenu povijest

Roman Vježbanje života prati životne cikluse dviju obitelji –doseljeničke, talijanske i

domaće,hrvatske. Već na samom početku ilustrirana su obiteljska stabla obje obitelji,

napominjući kompleksnost njihovih interakcija. Njihovi životi zaokruženi su vremenskim

okvirom koji počinje 1822. na talijanskoj obali Jadrana, a završava 1955. na hrvatskoj obali,

odnosno dolaskom u Rijeku prvoga člana talijanske obiteljske linije (Carla) te odlaskom iz

Rijeke najmlađeg potomka (Emilije). Fabrio piše roman iz pozicije sveznajućeg pripovjedača

te se nekim likovima čak i izravno obraća unoseći autobiografske elemente. Životni put

svakoga lika koji u određenom segmentu preuzima ulogu glavnoga lika romana popraćen je

pomnim opisom kulturnih i političkih zbivanja njegova vremena.

Grad Rijeka funkcionira kao svojevrsni okvir, ali i akter opisanih zbivanja koja

uključuju smjene ideologija i kulturalnih orjentacija. Zasićena oznakama multikulturalizma i

sažimanjem razlika u kojem se sreću kulture, običaji, jezici i ideologije uvijek je bila poprište

interkulturalne komunikacije. Rijetki su gradovi na Mediteranu sa takvom bogatom kulturno-

povijesnom baštinom koja se temelji na višestoljetnim političkim previranjima i prodiranjima.

Fabrio živopisnom opisima riječkih kvartova i luke vjerno dočarava atmosferu grada iz tog

vremena, a umetanjem talijanskih, mađarskih i njemačkih rečenica donosi prilike

multijezičnosti. Rijeka je već tad bila simbol industrijskog razvoja pa u romanu možemo

prepoznati i obilježja tadašnjeg industrijskog procvata kroz prikaz izgradnje željeznica, širenja

luke i otvaranja rafinerije nafte. Također, Fabrio spominje i brojne povijesne ličnosti koje su

indirektno ili direktno vezane uz fabulu pa tako govori o političkim djelovanjima Josipa Jurja

Strossmayera, bana Josipa Jelačića, Miroslava Krleže i brojnih drugih, dajući velik fakcijski

pečat, i brišući granice između povijesti i malih ljudi. Kroz sve te opise upoznaje nas sa

simboličkim značenjima pojedinih dijelova grada koji uskoro postaju i okvir za sama zbivanja

čime Rijeka postaje središnji protagonist. Opisom razvoja grada ukazuje se na svojevrsnu

statičnost povijesti (prikazom istih shema ponavljanja) i zaokruženu dinamiku vremena

(smjenom generacija).

Fabrio se pritom često služi metaforama: „Kad bi jednoga dana u povijesti prestali

puhati vjetrovi, čovjeku bi na zemljici možda bilo i dobro. A najgore je to što svaki čas u

povijesti pušu drugačiji vjetrovi: jedva namjestiš lomna jedarca za jednu vrst jedra, a već sa

boka zapuše novi, drugačiji vjetar koji te rebne pod rebra. I tako brod od silne i užurbane i

stalne promjene jedara - stoji na mjestu“ , pa tako govoreći o brodu koji se bori s vjetrovima

misli na sva životna iskušenja kroz koja čovijek prolazi u životu , a ta iskušenja ogledaju se u

socijalnim, ideološkim i kulturnim okolnostima koje izravno utječu na život protagonista. On

zapravo govori o atmosferi koja je obilježena kulturalnim raznolokostima koje predstavljaju

bogatstvo, no zbog ideoloških prepiranja uzrokuju stagnaciju.

Etnoacionalni identitet ostaje važna kategorija, pa je svakako zanimljiv lik Famula,

koji iako iz mješovitog braka, u kulturološkom smislu sebe smješta kao gorljivi Talijan, a s

druge strane imamo lik Jakova Despota koji njeguje hrvatstvo. Međutim, ideološke okolnosti

ostavljaju glavni pečat na sudbinama pojedinaca, pa tako Jakovljev sin Šimun stradati će od

fašista, a nakon njega obiteljsku liniju nastavlja Vjenceslav Despot, kojemu se sudbina lomi u

previranjima nakon Drugog svjetskog rata. S talijanske strane, Fumulo umire u vrijeme

fašističke uprave u Rijeci, a Amadeo pogiba kao talijanski vojnik na Soči. Roman završava

suprotno od početka, pa tako Emilija i njena obitelj (posljednji potomci iz talijanske loze) na

poslijetku odleze na vlak za Italiju, u potrazi za boljim životom, a u isti vlak ulazi i Vjekoslav

Despot, čime je cijeli roman postao zaokružena cjelina, isprepletena interkulturalnim

interakcijama, koji se potencijalno nastavljaju u Italiji.

Govoreći o fikciji i fakciji, iz postmodernističke perspektive, Fabrijeva proza se temelji na

uvjerenju o književnosti kao nadopuni povijesti, ali kroz sudbine malih i običnih ljudi koji su

akteri tih povijesti. Autorova nastojanja rekostrukcije povijesnih zbivanja potkrepljena su

intertekstualnim umetcima dokumentarističke naravi, svjesno naglašavajući fikciju i fakciju,

pri čemu grafički odvaja isprekidanim crtama citate povijesnih dokumenata.

Nedjeljko Fabrio ovim djelom nedvojbeno pridonosi koncepciji interkulturalne

književnosti. Donosi priču o običnim ljudima koji su na vjetrometini života uokvireni

poviješću, čije će rušilačke posljedice osjećati i njihovi pretci. On pritom ne inzistira na

univerzalnosti povijesne istine, nego ju relativizira uvođenjem niza individualnih perspektiva.

Ipak, kao glavnog aktera izdvojio bih Rijeku, koja je zahvaljujući svojem geopolitičkom

položaju, kulturnom naslijeđu i lučko-industrijskom značaju bila ali i još uvijek je

multietnička, i središte interkulturalne komunikacije. Na tom primjeru ogleda se važnost

urbanih prostora koji mogu biti glavni oslonci današnjih težnji za interkulturalnom

komunikacijom i razvojem otvorenih i interkulturalnih identiteta. Ubrani prostor je

fleksibilan i otvara polje mogućnosti mnogih individualnih kulturnih izvora, što može dovesti

do kaotičnog razvoja kao što nam to Vježbanje života pokazuje, ali i harmonizacije različitih

kulturnih vrijednosti koja će biti protiv etnocentrizma, a okrenuta solidarnošću,empatiji i

poštivanju različitosti, a to su vrijednosti koje moramo promicati.