L Ron Hubard

Bojno Polje Zemlja

1. DIO “Čovjek je”, reče Terl, “ugrožena vrsta .” Dlakave šape braće Chamco zaustaviše se iznad širokih tastera laserske streljane . Greben Charovih očnih kostiju klizne preko njegovih žutih očiju dok je, začuđen, podizao pogled. Čak se i domarica, koja se tuda tiho klatila skupljajući svoje šalice, ukočila i zablenula. Terl ne bi izazvao snažniji dojam ni da je usred sobe tresnuo golu mešo- djevojku. Prozirna kupola dvorane za rekreaciju namještenika Intergalaktičke rudarske kompanije crno se presijavala iznad i oko njih; nosači joj posre breni blijedim sjajem jedinog Zemljinog mjeseca koji je ove noći kasnoga Ijeta izišao u prvoj četvrti. Terl je podigao krupne jantarne oči sa sveska koji je počivao u njegovim snažnim pandžama i pogledom zaokružio po dvorani. Odjednom je shvatio kakav je dojam izazvao, i to ga je zabavljalo. Bilo što, samo da olakša svakodnevnu dosadu desetogodišnje* smjene u ovom od Boga zaboravljenom rudarskom logoru na zabitnom kraju jedne beznačajne galaktike. Dubokim, ričućim glasom, kome je sada pridao učiteljski prizvuk, Terl ponovi misao: “Čovjek je ugrožena vrsta.” Char ga je mrko pogledao. “Što to, za ime velike driske, sada čitaš?” Terl se nije obazirao na nje gov ton. Na kraju krajeva, Char je samo jedan od upravitelja rudnika, dok je Terl šef službe sigurnosti. “Ne čitam. Ja to mislim.” “Negdje si to morao naći”, zarežao je Char. “Kakva je to knjiga? ” *Vrijeme, udaljenost i težina u cijeloj su knjizi prevedeni na stare zemaljske mjerne sustave, kako bi se postigto jedinstvo i izbjegla zbrka različitih sistema koje upotrebljavaju Psychli. Terl ju je podigao kako bi Char mogao vidjeti korice. Na njima je stajalo: “Glavni izvještaj geoloških rudnika, svezak 250.369.” Poput drugih takvih knjiga, i ova je bila golema, ali otisnuta na materijalu bez gotovo ikakve težine, naročito na planetu niske gravitacije kakav je Zemlja; bio je to trijumf dizajna i izradbe, jer nije suviše zadirao u korisnu nosivost teretnjaka. 001

“Rrragrru, zarežao je zgađeno Char. “Mora da je stara dvjesta-trista zemaljskih godina. Ako želiš njuškati po knjigama, mogu ti pokazati jedan ažuran izvještaj Glavne uprave, u kojem stoji da u isporuci boksita kasnimo za trideset pet te- retnjaka.” Braća Chamco pogledala su jedan drugog, pa onda svoju igru, da vide dokle su dospjeli u gadanju živih kukaca voden-cvjetova u zračnom kavezu streljane. No, slijedeće su im Terlove riječi opet odvatile pažnju. “Danas sam”, re kao je Terl odbacivši Charov štreberski pokušaj, “primio nalaz automatskog izvidačkog orbitera koji je registrirao svega trideset pet ljudi u onoj dolini nedaleko od vrha.” Terl je mahnuo šapom prema zapadu u smjeru visokog planinskog lanca koji se ocrtavao na mjesečini. “I onda?” pitao je Char. “I onda sam iz radoznalosti prekopao knjige. Znalo je u toj dolini biti na stotine Ijudi. Štoviše ”, nastavio je Terl ope t u profesorskoj maniri, “na ovom ih je planetu živjelo tisuće i tisuće.” “Ne možeš vjerovati u sve što pročita š“, rekao je olovno Char. “Na posljednjem službenom putu, bio je to Arcturus I V... “ “Ova je knjiga”, prekinuo ga je Terl efektno je podigavši, “sastavljena u Odjelu za kulturu i etnologiju Intergalaktičke rudarske kompanije.” Krupniji od braće Char zatreptao je očnim kostima. “Nisam imao pojma da postoji.” Char je prezrivo otpuhnuo: “Raspušten je prije više od stoljeća . Nepotrebno razbacivanje novca. Trabunjanje o ekološkim utjecajima i slično smeće.” Svoju je tjelesinu okrenuo prema Terlu. “Je li ovo neka smicalica za neplanirani dopust? Ti ćeš svoje dobiti, ako ti ne treba. Kao da već vidim ovoliku gomilu narudžbenica za uređaje s plinom za disanje i za izviđačko vozilo. Ali nećeš dobiti nijednog mojega radnika.” “ Zavrni pipu”, rekao je Terl. “Samo kažem da čovjek...” “Znam što kažeš. A1i sadašnji si posao dobio zato što si lukav. Da, lukav. Ne inteligentan. Lukav. I meni je jasno da je to samo izgovor da zbrišeš na lovaćki pohod. Što bi se, inače, jedan ispravan Psychlo bavio takvim stvarima?” Manji se Chamco iscerio: “Zamorilo me ovo vječno kopaj-kopaj-kopaj, krcaj- krcaj-krcaj. Lov bi mogao biti zgodna stvarčica. Nisam mislio da je netko...” Char se na njega okomio poput tenka kad žrtvu uhvati na nišan. “Baš zgodno, loviti te stvari, ha? A jesi li ikad vidio barem jednoga?” Skočio je na noge, a pod je ispod njega zaškripao. Šapu je položio malo iznad pojasa. “Te ško dosegnu i dovde. Jedva da na sebi imaju nešto dlake, osim na glavi. Prljavo su bijele boje kao balavi puž. I tako krhki da se potrga ju kad ih pokušaš gurnuti u torbu.” Gadljivo je za režao i podigao šalicu kerbanga. “Tako su mlitavi, da ni ovo ne mogu podignuti a da si ne pretegnu utrobu. A osim toga, nisu za jelo.” Iskapio je kerbango i zadrhtao od jeze da se sve zatreslo. “A ti si ih vidio?”, pitao je krupniji brat Chamco. Char je sjeo, i kupola je zastenjala; prazan je ta njurić pružio domarici. “Nisam”, rekao je, “Nisam žive. U oknima sam vidio nešto kostiju, a i čuo sam o njima.” “Nekoć ih je bilo na tisuće”, govorio je Terl ignorirajući upra vitelja rudnika. “Tisuće. Posvuda naokolo.” Char je podrignuo. “Nikakvo čudo što su izumrli. Oni udišu taj zrak od kisika i dušika. Nešto smrtonosno.” 002

“Jučer mi je napukla maska ”, rekao je manji Chamco. “Kojih tridesetak sekundi mislio sam da se neću izvući. U glavi ti praskaju svjetlaci. Opasna stvar. Zaista se veselim povratku kući, gdje možeš šetati bez zaštitnog odijela i maske, gdje se možeš ugodno odupirati gravitaciji, gdje su sve one lijepe purpurno-crvene boje, a nema ni trunke zelenila. Tata mi je znao reči, ako ne budem dobar Psychlo i ako pravim ljudima ne budem govorio gospodine- gospodine-gospodine, da ć u završiti u ovakvoj stražnjici. Imao je pravo. I jesam ovdje. Braco, na redu si da pucaš.” Char se zavalio i pogledao Terla. “Valjda ne misliš ozbiljno u lov na čovjeka, a?” Terl zaviri u knjigu. Umetnuo je pandžu da označi stranicu i sveskom bubnuo po koljenu. Zamislio se: “Rekao bih da griješiš. Prije nego što smo mi došli, ovdje tako piše, imali su gradove na svim kontinentima. Imali su letjelice i brodove . Čak se čini da su nešto lansirali i u svemir. “Po čemu znaš da to nije bila neka druga rasa?” - pitao je Char. “Otkud znaš da nije bila neka izgubljena kolonija Psychla?” “Ne, nije”, rekao je Terl. “ Psychli ne mogu udisati ovaj zrak. Bio je to čovjek, jest, baš kako su izvijestili ovi momci od kulture. Pa znaš da i u našoj vlastitoj povije sti piše kako smo dospjeli ovamo.” “Hm”, reče Char. “Ljudi su, po svemu sudeći, odaslali neku vrstu sonde s potpunim uputama o položaju mjesta, slikom čovjeka i svime. To je pokupio naš brod. I znaš što?” “Ha?” - reče Char. “Sonda i ta slika bile su od kovine koja je svagdje toliko rijetka da vrijedi zveckava blaga. Intergalaktička je platila vladarima Psychla šezdeset trilijuna galaktičkih kredita za položaj planeta i koncesiju. Jedan napad plinom, i već smo bili u poslu.” “Bajke, bajke ”, otpovrne Char. “Svaki planet kojem sam dubio iznutrice imao je takvu neku usranu priču. Baš svaki.” Široki je zijev razvalio njegovo lice. “Sve se to odigralo prije stotina, možda i tisuće godina. Jesi li primijetio da Odjel za odnose s javnošću svoje bajke uvijek smjesti u tako daleku prošlost da ih nitko ne može provjeriti? ” “Namjeravam izaći i uhvatiti jednu takvu stvar”, reče Terl. “Bez mojih ljudi i opreme”, rekao je Char. Terl je podigao svoju mamutsku tjelesinu sa sjedala i preko poda koji je zaškripao prešao do odignutih ulaznih vrata. “Lud si kao govnasta nebula”, dodao je Char. Braća Chamco se vratiše svojoj igri, i odmah su laserske eksplozije pretvorile jednog po jednog voden-cvijeta u obla čiće dima. Char je pogledao prazna vrata. Šef Sigurnosti zna da nijedan Psychlo ne može gore u one planine. Terl je stvarno poludio. Pa ondje ima smrtonosnog urana. Ali Terl se, trupkajući hodnikom prema svojoj sobi, nije smatrao ludim. Bio je lukav, kao uvijek. Pokrenuo je glasine da predusretne sva nezgodna pitanja kad počne ostvarivati planove koji će ga učiniti bogatim i moćnim i - gotovo isto tako važno - iskopati s ovog prokletog planeta. Stvari-ljudi bili su savršen odgovor. Trebao mu je tek jedan, druge će već lako pronaći. Njegova je akcija počela, mislio je, i to vrlo dobro. Poša o je na spavanje, uživajući u svom lukavstvu.

003

Bio je to dobar dan za sprovod, samo što je izgledalo da sprovoda neće biti. Mrki, olujni oblaci, koje su kidali snijegom prošarani vrhunci, dovlačili su se sa zapada, ostavljajući slobodnom tek poneku krpicu plavetnila. Jonnie Goodboy Tyler stajao je kraj svoga konja na višem rubu prostrane planinske livade i nezadovoljno promatrao raštrkano oronulo selo. Otac mu je preminuo, i on ga želi propisno pokopati. Pokojnik nije umro od crvenog prišta, pa nema opasnosti od zaraze. Jednostavno, raspale su mu se kosti. Zato nema isprike da ga se ne pokopa na pravi način. Ali nema znaka da bi se itko spremao za pogreb. Jonnie je ustao u praskozorje, odlučan da obuzda tugu i obavi potrebne poslove. Dozvao je i zauzdao svog najbrže g konja Vihora, pa je kroz opasne klance sišao u nizinu i, neumorno jašući i okupljajući stado, dotjerao pet divljih goveda na trag gore na planinski pašnjak. Onda je najdebljem prosuo mozak i naredio tetki Ellen da potpali vatru za roštilj i pristavi meso. Tetka Ellen nije se obazirala na zapovijed. Pukao joj je najoštriji kamen, reče, pa ne može oderati i rasjeći meso, a stanoviti ljudi u zadnje vrijeme nisu navukli drva za grijanje. Jonnie Goodboy je stajao, onako visok, i gledao je. Ljude srednjeg rasta nadvisivao je za pola glave: dva metra jedre muskulature što blista bakrenastim zdravljem njegovih dvadeset ljeta. Samo je tako stajao, dok mu je vjetar mrsio poput žita plavu kosu i bradu, i gledao je svojim ledeno plavim očima. I tetka Ellen je krenula, pronašla ogrjev, uposlila kamenu oštricu, iako je zaista bila vrlo tupa. Sad ju je vidio užurbanu tamo dolje u dimu mesa koje se polagano peklo. Selo bi trebalo biti življe, mislio je Jonnie. Zadnji veliki pogreb vidio je kad mu je bilo pet godina, kad je umro seoski starješina Smith. Bilo je pjevanja i molitve i gozbe, a završilo je plesanjem na mjesečini. Starješinu Smitha spustili su u rupu i na njega navukli zemlju, i mada su dva prekrižena štapa oznake odavno nestala, bio je to pravi sprovod pun poštovanja. Kasnije su mrtvace samo bacali u guduru crne stijene tamo ispod mlake i puštali da ih počiste kojoti. Pa , nije to način koji bi ti izabrao, rekao je Jonnie sebi. Bar ne za svoga oca. Okrenuo se na peti i jednim trzajem uzjahao Vihora. Udarcem tvrde gole pete uputio je konja nizbrdo prema sadnici. Prošao je pored trulih ruševina koliba na rubu sela. Svake su se godine sve više raspadale. Već dugo nitko nije obarao stabla za građevno drvo: jednostavno su razvlačili već postojeće građevine. Ali sada su već grede u ovim kolibama toliko izjedene i gnjile da jedva mogu poslužiti kao gorivo. Vihor je birao put niz korovom zaraslu stazu, pa žljivo spuštajući kopita da izbjegne stare i nedavno odbačene oglodane kosti i drugo smeć e. Naćulio je uho prema udaljenom vučjem urliku iz klanca ondje visoko u planini. Mora da je miris svježe krvi i dim pečenja privukao vukove, pomislio je Jonnie, pa je dlanom obuhvatio toljagu, što se njihala obješena o kožnatu traku. Nedavno je dolje u kolibama vidio vuka kako se šulja u potrazi za kostima, a možda čaki da uvreba štene ili dijete. Prije svega deset godina to se ne bi dogodilo, Ali iz godine u godinu bivalo je sve manje ljudi. Legenda kaže da ih je nekoć u dolini bilo i tisuću, ali Jonnie je mislio da je to vjerojatno pre tjerivanje. Ima dosta hrane. Prostrane travnjake pod vrhovima gaze stada divljih goveda, divljih svinja i konja. 004

Gornje ispaše vrve srnama i kozama. Čak i nevješt lovac bez teškoća dolazi do hrane. Ima mnogo vode-snjež nice i potoka, pa male gredice povrća bujaju ako ih netko zasadi i njeguje. Ne, nije u pitanju hrana. Radi se o nečem drugom. Životinje se, čini se, razmnaž aju, ali ne i čovjek. Barem ne dovoljno. Smrtnost i prirast stanovništva nisu bili uravnoteženi, smrt je pobjeđivala. Čak kad su se djeca i radala, počesto sa imala samo jedno oko ili jedno plućno krilo, ili jednu ruku, pa ih je trebalo izložiti u ledenoj noći. Nitko nije želio nakaze. Životom je vladao strah od nakaza. Možda se radi o ovoj dolini. Kad mu je bilo sedam, o tome je zapitao oca. “Možda Ijudi ovdje ne mogu živjeti”, rekao je Otac ga je umorno pogleda o. “Prema legendi, ljudi su živjeli i u drugim dolinama. Sada ih više nema, a nas se nekoliko održalo.” To ga nije uvjerilo. Jonnie je rekao: “Tamo je dolje tolika ravnica i k tome puna životinja. Zašto se ne preselimo onamo?” Jonnie je oduvijek bio prava napast. Previše žustar, govorili su stariji. Uvijek čeprka po svim stvarima. Pitanja, pitanja. A je li vjerovao što su mu rekli? čak i starijim ljudima, koji su više znali? Ne. Jonnie Goodboy Tyler nije vjerovao. Ali, njegov ga otac nije pozivao na odgovornost. Samo je umorno rekao: “Tamo dolje nema drveća da gradimo kuće.” To nije ništa objašnjavalo, pa je Jonnie rekao: “Kladim se da bih ja i tamo dolje našao od čega bi se mogle graditi kolibe. Otac je, odjednom vrlo strpljiv i uporan, kleknuo pred Jonnieja i rekao: “Dobar si dječak, Jonnie. Tvoja majka i ja jako te volimo. Ali nitko ne može izgraditi nešto što bi za držalo čudovišta.” Čudovišta, čudovišta. Jonnie je cijelog života sluša o o čudovištima. A nijedno nije vidio. Ali je šutio. Odrasli su vje rovali u čudovišta, pa dobro, vjerovali su u čudovišta. Razmišljanje o ocu nezgodno je ovlažilo njegove oči. I zamalo je pao kad mu se konj propeo. Buljuk planinskih štakora dugih trideseta k centimetara izjurio je iz kolibe pod Vihorova kopita. $to ti snova, obrecnuo se Jonnie sam na sebe. Vratio je Vihora na stazu i potjerao ga nekoliko zadnjih metara prema sudnici. Tamo je stajala Chrissie, a uz nogu joj se, kao uvijek, privinula mlada sestra. Jonnie Goodboy nije je pogledao, gledao je sudnicu. Ova tako stara zgrada jedina je u selu imala kamene temelje i pod. Ne tko je rekao da broji tisuću godina, pa iako Jonnie nije povjerovao, ona je tako izgledala. Već se i njezin sedamnaesti krov nakrivio poput pretovarenoga konja. Sve su grede u krovištu gusto izbušili crvi. Gotovo su svi proz ori zijevali kao očne duplje trule lubanje. Kameni su nogostup pedalj duboko izlizala žuljevita bosa stopala nekoliko desetaka generacija seljana koji su ovamo dolazili da im se sudi i da ih se kazni u ona davna vremena dok je još nekome bilo stalo. Jonnie u životu nije vidio suđenje, a isto tako ni sastanak svih žitelja. “Pastor Staffor je unutra”, rekla je Chrissie. Ona je bila vitka, vrlo zgodna osamnaestogodišnja djevojka. Njezine velike crne oči čudnovato su odudarale od svilenkaste kose boje žita: Tijesno se omotala kožom srne, pa su joj se nazirale grudi i vidio dobar komad obnažene noge. 005

Njezina mala sestra Pattie, nedozrela kopija starije djevojke, gledala je sa zanimanjem, blistavih očiju. “Hoće li biti pravi pogreb, Jonnie?” Jonnie nije odgovorio. Spretnim je pokretom kliznuo s Vihora. Pružio je uzdu Pattie, koja se ushićeno odmotala s Chrissine noge i zgrabila je u hipu. U sedmoj godini Pattie je bila siroče gotovo bez doma, pa se njezin mali svijet vrtio jedino po Jonniejevim ponosnim zapovijedima. “Hoće li biti mesa i pokapanja u rupu i svega ostalog?” - ustrajala je Pattie. Jonnie je prošao kroz vrata sudnice ne poklonivši pažnju ispruženoj Chrissinoj ruci kojom ga je htjela dodirnuti. Pastor Staffor ležao je zavaljen na hrpi prljave trave, hrčući otvorenih usta, a muhe su zujale oko njega. Jonnie ga je gurnuo nogom. Pastor Staffor je vidio i boljih dana. Nekoć je bio debeo i naginjao oholosti. Ali to je bilo prije nego što je počeo žvakati travuljinu - da si olakša zubobolju, kako je rekao. Sada je on oronuo, ispijen, gotovo bezub, s dubokim borama punim prljavštine. Nekoliko smotuljaka travuljine ležalo je na kamenju pokraj njegova pljesnivog kreve ta. Kad ga je nožni palac ponovno bocnuo, Staffor je otvorio oči i uzrujano iščeprkao krmelj. Prepoznao je Jonnieja Goodboya Tylera, pa se opet nezainteresirano svalio nauznak. “Diži se”, reče Jonnie. “To je ta generacija”, zagunđao je pastor. “Bez poštovanja prema starijima. Jurcaju se po grmlju, bludniče, otimaju najbolje zalogaje mesa.” “Diži se”, rekao je Jonnie. “ Imat ćeš priliku da vodiš sprovod.” „Sprovod“? - zastenjao je Staffor. “ S mesom, i propovijedi, i plesanjem.” “Tko je umro? ” “Dobro znaš tko je umro. Bio si prisutan kad se to dogodilo.” “Oh, naravno. Tvoj otac. Dobar čovjek. Da, dobar čovjek. Dakle, možda je stvarno bio tvoj otac.” Jonnie je odjednom poprimio opasan izgled. Stajao je ondje opušteno s jednom malko izbačenom nogom, ali bio je ogrnut krznom pume koju je sam ubio, a o zglavku mu je visila toljaga. Izgledalo je kao da mu je sama od sebe skočila na dlan. Pastor Staffor je naglo sjeo. “Stani, Jonnie, nemoj me krivo shvatiti. Znaš, to je zato što se ovih dana sve pomiješalo. Majka ti je s vremenom imala tri muža, a kako više nema pravih obreda...” “Bit će bolje da ustaneš“, rekao je Jonnie. Staffor je ščepao ugao stare izgrebene klupe, pa se s mukom podigao. Počeo je izlizanim konopom od upletene trave vezivati srneću kožu koju je obično nosio, i to očito predugo. “Pamćenje me sve slabije služi, Jonnie. Nekoć sam sve mogao upamtiti. Legende, vjenčanja , blagoslove lova, čak i obiteljske razmirice.” Obazirao se za svježim zalogajem travuljine. “Kad sunce bude točno iznad nas”, re kao je Jonnie, “ sazvat ćeš cijelo selo na starom groblju, pa ćeš...” “Ha, tko će iskopati rupu? Za pravi pogreb moraš imatu rupu.” “Ja ću je iskopati”, odgovorio je Jonnie. Staffor je pronašao malo travuljine i počeo žvakati. Činilo se da mu je laknulo. “Dakle, drago mi je da selo ne mora kopati rupu. Do vraga, pa ovo je zeleno. „Rekao si, meso. Tko će ubiti životinju i prirediti?” “To je već sređeno.” 006

Staffor je kimnuo i odjednom se sjetio i drugih poslova. “Tko će okupiti ljude?” “Reći ću Pattie da ih obavijesti.” Staffor ga je gledao prijekorno. “Onda nemam što raditi sve do podneva. Zašto si me probudio?” Bacio se na prljavu travu i mrzovoljno promatrao kako Jonnie napušta drevnu sobu. Jonnie Goodboy sjedio je s koljenima uz prsa, rukama oko koljena, i zurio u ostatke vatre nakon plesnog obreda. Chrissie je potrbuške ležala kraj njega, dokono grickajući vrlo bijelim zubima sjemenke velikog suncokreta. Povremeno bi, poma lo zbunjena, pogledala na Jonnieja. Do sada ga nije vidjela da plače, pa ni dok je bio dječarac. Znala je da voli oca. Ali Jonnie je obično bio tako visok i otmje n, čak hladan. Je li moguće da iza tog naročitog, gotovo ljepuškastog lica osjeća nešto i za nju? O tome se stvarno moglo mudrovati. Bila je načistu što sama osjeća prema Jonnieju. Kad bi mu se nešto dogodilo bacila bi se sa stijene na koju su ponekad gonili divlja goveda da se strmoglave i uginu ,lagan na čin ubijanja. Život bez Jonnieja Goodboya ne bi bio samo bezvrijedan, bio bi potpuno nesnosan. Možda je Jonnieju ipak do nje stalo. Suze su nešto značile. Pattie nisu morile takve brige. Nije se nakljukala samo pečenjem, tamanila je i divlje jagode, poslužene u gomilama. Za vrijeme plesa je divljala, skakala i jurcala s dvojicom-trojicom dječaka, pa se opet vratila da još malko žvakne. Spavala je tako tvrdo da je izgledala poput hrpe krpa. Jonnie se grizao. Pokušavao je kazati ocu, ne samo kao sedmogodišnjak nego i kasnije, da s ovim mjestom ne što nije u redu. Mjesta se razlikuju. Jonnie je bio a i sada je u to uvjeren. Kako to da su i svinje, i konji i goveda u ravnici donosili na svijet praščiće, i ždrebad, i telad u tako velikom broju i tako redovito? Da, i zašto ima sve više vukova i kojota i puma i ptica tamo gore u višim predjelima, a sve manje i manje ljudi? Mještani su bili vrlo zadovoljni pogrebom, pogotovo što su Jonnie i nekolicina drugih obavili veći dio posla. Jonnie uopće nije bio zadovoljan. Nije bio dosta dobar. Sakupili su se u podne na brežuljku ponad sela, gdje je, kako su neki tvrdili, bilo groblje. Sve su oznake nestale. Možda je stvarno tu bilo groblje. Dok se Jonnie kinjio na jutar- nju suncu gol, da ne uprlja svoj ogrtač od pumina krzna i srneće hlače ukopao se u nešto što je nekoć mogao biti grob. Barem je tu bila kost koja je mogla biti ljudska. Mještani su se lijeno dovukli, pa se onda čekalo da Pattie odjuri do sudnice i opet probudi pastora Staffora. Došlo ih je svega dvadeset i pet. Ostali su rekli da su umorni i zamolili da im se donese malo hrane. A onda je došlo do prepirke o obliku groba. Jonnie ga je iskopao duguljastog da bi tijelo moglo ležati ispruženo, ali je Staffor rekao da grob treba biti dubok i nadolje, da se grobove kopalo duboko i nadolje , jer na taj način možete u groblje strpati više trupala. Kad je Jonnie istaknuo da u zadnje vrijeme nije bilo nikakvih ukopa i da ima mjesta koliko hoćeš, Staffor ga je pred svima ukorio. “Previše si pametan”, optužio ga je Staffor. “Kad bismo imali samo pola vijeća, ono bi ti znalo odgovoriti. Svako toiiko napraviš novu psinu. Jahao si na gornji hrbat i ubio kočal. Popeo si se na sam Highpeak i zalutao u vijavici, ali si se uspio vratiti, rekao si, prateći nagib tla. Strašno lukavo. Tko je još uspio ukrotiti šest konja? Svi znaju da grobovi moraju biti uspravni.” 007

Ali oca su mu ipak sahranili ispruženog, jer je sunce prevalilo zenit, pa je postajalo prevruće i nitko više nije htio kopati. Jonnie se nije usudio predložiti ono što je stvarno želio. Nastala bi gužva. Želio je oca sahraniti u pećini starih bogova , visoko gore u mračnoj klisuri, u divljem rasjedu u boku najvišeg vrhunca. Kad mu je bilo dvanaest, iskušavao je svog ponija i slučajno odlutao u taj predio. Ali uspon kroz sam kanjon bio je ravan i prosto je vabio. Jahao je kilometrima, a onda su se iznenada pred njim ispriječile goleme uspravne dveri. Bile su od neke kovine i jako izjedene. Nije ih se moglo vidjeti odozgor, a ni s ruba kanjona. Bile su, naprosto, divovske. Uzdizale su se i uzdizale unedogled. Sjahao je, popeo se preko gromada i zablenuo. Obišao je cijelu okolinu, pa se vratio i opet buljio. Uskoro se ohrabrio i prišao vratima. Gurao je svom snagom, ali ih nije mogao otvoriti. Opazio je polugu koja je izgledala kao zasun, podigao je, i ona mu je pala pred noge, razjedena rđom, ali vrlo teška. Ramenom je pritisnuo jedno krilo i gurao, gurao. Ali njegovo dvanaestogodišnje rame i težina dvanaestogodišnjaka nisu ništa postigli. Onda je uzeo otpalu polugu i stao razvaljivati usku pukotinu. Za nekoliko minuta trud mu se isplatio. Začulo se stravično stenjanje, od kojeg mu se gotovo podigla kosa. Odbacio je polugu i pobjegao prema konju. Ali čim je uzjahao, strah je malo popustio. Možda je to samo jecaj zarđalih šarki. Možda nije čudovište. Vratio se i još malo poradio polugom i zaista, to su samo stenjala vrata obješena o klinove. Iz razvaljenog otvora navro je užasan smrad. Već ga je i on uplašio. Kroz rupu se ušuljalo malo svjetla, pa je zavirio unutra. Široki potez stepenica, posve jednakih spuštao se u dubinu. I bile bi one vrlo čiste da... Stubište je bilo pokriveno kosturima isprevrtanim na sve strane, kosturima u ostacima odjeće kakvu nikad nije vidio. Komadići kovine, neke sjajne kovine, svjetlucali su među kostima. Opet je pobjegao, ali se ovaj put zaustavio prije nego što je stigao do konja. Sjetio se da će mu trebati dokaz. Napevši živce do stupnja koji je rijetko kad postigao, vratio se i oprezno ušao te zgrabio komadić kovine. Na njemu je bio lijep jasan crtež, raskriljena ptica sa strijelama u pandžama. Srce mu je zamalo prestalo kucati kad se lubanja s koje ga je uzeo prevrnula i naočigled raspala u prašinu, kao da mu svojim razjapljenim očima predbacuje otimačinu i odmah zatim umire. Kad se zaustavio u selu, poni se bijelio od pjene. Puna dva dana Jonnie nije progovorio, premišljajući kako da na najbolji način postavi svoja pitanja. Prethodna su ga iskustva u zapitkivanju učinila opreznijim. U ono je vrijeme starješina Duncan još bio živ. Jonnie je mirno sjedio pokraj njega sve dok se veliki čovjek nije nakljukao divljači, nekoliko puta podrignuo i utihnuo. “Onaj veliki grob”, rekao je Jonnie naglo. “Koji veliki što?” - zadahtao je starješina Duncan. “ Ono mjesto gore u crnoj klisuri gdje su ostavljali mrtvace“. “Koje mjesto?” Jonnie je izvadio blistavu značku s pticom i pokazao je Duncanu. 008

Duncan ju je promatrao, naginjao je glavu na ovu i onu stranu, naginjao je i značku. Pastor Staffor, u ono vrijeme još uvijek bistar, naglo je posegnuo preko vatre i oteo značku. Propovijed koja je uslijedila nije bila ugodna, o mladićima koji su odlazili na zabranje na mjesta i tako svakoga dovodili u opasnost, koji nisu slušali na zborovima gdje su trebali naučiti legende, uopće, koji su bili previše pametni. Starješina Duncan i sam je bio radoznao, pa je naposljetku naveo pastora Staffora da potanko ispriča odgovarajuću legendu. “Grob starih bogova”, konačno je zaustio pastor. “Dokle sjećanje seže, nitko ga nije posjetio, dječaci se ne računaju. Ali moj je pradjed, dok je još bio među živima - a živio je dugo - rekao da zaista postoji. Bogovi su zalazili u te planine i velike ljude pokapali u golemim pećinama. Kad bi munja udarila o Highpeak, značilo je to da su došli bogovi da ukopaju velikana s one strane vode.” “Nekoć ih je na tisuće živjelo u velikim selima, stostruko već im od našega. Ta su se sela nalazila na istoku, i rečeno je da ostaci jednoga u kojem su živjele hiljade ljudi još uvijek postoje tamo ravno prema istoku. A ondje je ravnica, izuzmemo li poneki brežuljak. I kad bi neki velikan preminuo, bogovi bi ga prenijeli u grob bogova.” Pastor Staffor je tresao značku. “Ovo su stavljali na čela velikana kad su ih polijegali na vječni odmor u velikoj grobnici bogova. Tako vam je to, a drevni zakon svima zabranjuje da odlaze onamo i za svakog bi bilo bolje da se zauvijek kloni tog mjesta, a posebno za male dečke.” Ubacio je značku u vrećicu, i tada ju je Jonnie vidio zadnji put. Na kraju krajeva, Staffor je bio svet čovjek zadužen za svete stvari. Usprkos tome, Jonnie je smatrao da je oca trebalo sahraniti u grobnici bogova. Nikad se više nije onamo vratio i sjetio bi je se samo kad su munje udarale u Highpeak. Ali žalio je što oca nije u njoj sahranio. “Brineš?” - pitala ga je Chrissie. Jonnie je spustio pogled na nju, prekinula mu je maštanje. Umiruća je vatra uplitala crvenkast sjaj u njezinu kosu, iskrila se u tamnim oč ima. “Ja sam kriv”, rekao je Jonnie. Chrissie se na smiješila i zatresla glavom. Ništa nije moglo biti Jonniejeva krivica. “Stvarno jesam. Nešto ne valja na ovom mjestu. Očeve kosti... zadnje su se godine naprosto drobile kao oni kosturi u grobnici bogova.” “U grobnici... koga?” - dokono je pitala Chrissie. Ako Jonnie želi pričati bedastoće, što se nje tiče, to je u redu. Barem joj se nekako obraćao. “Morao sam ga tamo ukopati. Bio je velik čovjek. Mnogim me je stvarima naučio: kako plesti konop od trave, kako vrebati pumu dok puzi i kako joj prići sa strane i maznuti je dok se otiskuje na skok - znaš, one se ne mogu okrenuti u zraku. Kako sirovu kožu isjeći na trake...” “Jonnie, nisi ti kriv ni za što.” “Bio je to loš sprovod.” “Jonnie, to je jedini sprovod kojeg se sjećam.” “Ne, nije to bio dobar sprovod. Staffor nije održao pogrebnu propovijed.” “Govorio je. Nisam čula, jer sam pomagla brati jagode, ali znam da je govorio. „Je li rekao nešto loše?” “Ne . Samo se nije uklapalo.” “A što je rekao, Jonnie?” 009

“Ma znaš, sve one koještarije o bogu koji se ljuti na ljude. Svi znaju tu legendu. I sam je mogu ponoviti.” “Načuo.” Jonnie je pomalo nestrpljivo otpuhnuo. Ali nju je to zanimalo, pa se stao osjećati malo bolje. “A onda dođe dan kad je bog pobjesnio. Bio je umoran od čovjekova. Bludničenja i traćenja vremena na zadovoljstva. I stvori čudesan oblak, i on dođe i svuda udari. Bijes Božji ugasi dah i disanje devedeset i devet od stotine ljudi. I nasta velika nesreća, a pomor i epidemije pobiju bezbožnike, i kad to bi gotovo, nestade pokvarenjaka, a samo su pobožni i pravednici, prava djeca gospodinova, preostali na opustošenom i krvavom polju. Ali ni tada bog ne bijaše siguran, pa ih podvrgne kušnji. Pošalje na njih čudovišta da ih natjeraju u planine i skrovita mjesta, i gle kako ih čudovišta love i istrebljuju, sve dok na kraju ne ostadoše oni jedini sveti, oni blagoslovljeni, jedini pravednici na Zemlji. Eh, čovječe!” “Ah, ta. Vrlo je lijepo kazuješ, Jonnie.” “Moja je to krivnja”, reče Jonnie otresito. “Morao sam navesti oca da me sasluša. Na ovom mjestu nešto ne valja. Uvjeren sam: da me htio poslušati i da smo nekamo odselili, i danas bi bio živ. Osjećam to! “Gdje je to negdje?” “To je cijela ona ravnica tamo dolje. Vjerujem da se po njoj može jahati tjednima. A govori se da su ljudi nekoć ondje živjeli u velikom selu.” “Ah ne , Jonnie. Čudovišta.” “Nikad nisam vidio čudovište.” “Vidio si blistave svijetleće stvari koje svakih nekoliko dana lete iznad naših glava.” “A, to. I sunce i mjesec nas nadlijeću. I zvijezde. Pa čak i brzometne zvijezde.” Chrissie se iznenada preplašila. “Jonnie, nećeš valjda nešto poduzeti?” “Hoću. Izjahat ću u prvo svitanje i pogledati je li stvarno veliko selo u ravnici,” Chrissie je osjetila kako joj se steže srce. Pogledala je njegov odlučan profil. Bilo joj je kao da propada u zemlju, kao da leži u danas iskopanom grobu. “Molim te, Jonnie.” “Ne, ja odlazim.” “Jonnie, idem s tobom.” “Ne, ti ostaješ ovdje.” Brzo je smislio nešto što će je odvratiti. “Možda ću se zadržati cijelu godinu.” Pogled joj se zamutio. “A što ću ja ako se ne vratiš? ” “Vratit ću se.” “Jonnie, ako se ne vratiš za godinu dana, poći ću te tražiti.” Jonnie se namrštio. Njušio je ucjenu. “Jonnie, ako odlaziš, pogledaj gore one zvijezde. Kad se ope t za godinu dana vrate na isto mjesto, a ti se ne pojaviš, idem u potragu.” “Zaglavit ćeš dolje u ravnici. Veprovi, divlja goveda...” “To ću učiniti, Jonnie. Kunem ti se, Jonnie.” “Misliš, samo ću tako odlutati i više me nema? ” “To ću ućiniti, Jonnie. Možeš ići. Ali to ću učiniti.” Prva je svjetlost zore ružičasto obojila Highpeak. Rađao se lijep dan. Jonnie Goodboy je dovršavao tovarenje teretnog konja. Vihor je u blizini čupkao travu, ali nije ozbiljno pasao. Pazio je na Jonnieja. Očito je nekamo namjerio, a Vihor nije htio izostati. 010

Pramen dima izvio se s vatre na kojoj je obitelj Jimson nedaleko pripremala doručak. Pekli su psa. Jučer se na pogrebnoj gozbi gotovo dvadesetak pasa idiotski počupalo. Bilo je mnogo kostiju i mesa. Ali čopor se upustio u borbu, u kojoj je zaklan veliki šarov. Jimsoni će, čini se, cijelog dana imati mesa. Jonnie se trudio da svoj um zaokupi sitnicama. Da ne misli na Chrissie i Pattie, koje su tu stajale, tiho ga gledajući. Bio je tu i Brown Limper Staffor, besposličario je u pozadini. Imao je skvrčeno stopalo, pa ga je trebalo ubiti čim se rodio, ali bilo je to jedino dijete koje su Stafforovi dobili, a, Staffor je, na kraju krajeva, bio pastor. Možda i starješina, jer sada drugi nije postojao. Jonnie i Brown Limper nisu osjećali uzajamne simpatije. Prilikom pogrebnog plesa Brown je sjeo sa strane i dobacivao podrugljive primjedbe o plesu, ukopu, mesu, o jagodama. Ali, kad se očešao o Jonniejeva oca - “Možda nikad nije imao kost na pravom mjestu” - Jonnie mu je nadlanicom opalio šamar. I onda se sam sebe zastidio što je udario bogalja. A Brown Limper je stajao nakrivljen s blijedom modricom na obrazu i promatrao kako se Jonnie sprema, a cijela mu je pojava odavala da mu priželjkuje nesreću. Dolutala su još dva vršnjaka - u cijelom je selu bilo samo pet starijih tinejdžera - i zapitala Browna što se to događa. Brown je slegnuo ramenima. Jonnie se pažljivo usredotočio na posao. Vjerojatno je uzimao previše stvari, ali nije znao u što se upušta. Nitko to nije znao. U dvije vreće od srndaćeve kože , koje je vezivao na obje strane tovarnog konja, spakirao je kremen za paljenje vatre, štakorska gnijezda kao potpalu, klupka kožnatih remenova, nekoliko oštrobridih komada kamena, koje se katkad teško nalazi, a uglavnom dobro sijeku, tri rezervne toljage - jedna od njih dovoljno teška da, ustreba li, razmrska lubanju medvjedu - nešto tople odjeće koja nije suviše zaudarala, nekoliko srnećih koža za rezervu. Krenuo je. Nije bio primijetio da mu se Chrissie primakla na stopu. Nadao se da neće morati govoriti. Ucjena, to je to - očita, kako samo može biti, i isto tako loša. Da je rekla kako će se ubiti ako se on ne vrati, dobro, moglo bi se to smatrati djevojačkim naklapanjem. Ali prijetnja da će ga za godinu dana potražiti bacala je na cijelu stvar sasvim drukčije svjetlo. To je značilo da mora biti oprezan. Morat će pripaziti da ne pogine. Jedno je brinuti se za vlastiti život, nije se bojao rizika ni opasnosti koliko je crno pod noktom. Ali pri pomisli na Chrissie gdje silazi u ravnicu ako se on ne vrati u trbuhu je osjetio bodac. Bila bi probodena rogom, ili izmrcvarena, ili živa pojedena, a svaki živi trenutak njezine agonije bio bi njegova krivica. Ona ga je uspješno obvezala da bude oprezan i pažljiv - baš kako je i htjela. Nešto mu je pružala. Dva predmeta. Jedan je bio velika koštana igla s rupom za uzicu, a drugi šilo za kožu. Oba su predmeta bila stara, uglačana i vrlo vrijedna. “Pripadali su mami”, re kla je Chrissie. “Ništa mi ne treba.” “Ne, tvoji su.” “Nisu mi potrebni.” “Ako ostaneš bez odjeće”, jauknula je, “Čime ćeš sa šiti drugu? ” Skupina je rasla. Jonnie nije želio nikakvih ispada. Zgrabio joj je iglu i šilo iz ruke, odvezao vreću; pa ih ubacio, provjerio da slučajno nisu ispali i opet je zavezao. 011

Chrissie je tu stajala, sad je bila još tiša. Jonnie se okrenuo prema njoj. Bio je potresen. Na licu joj nije bilo ni traga boje. Izgledala je kao da nije spavala i da pati od vrućice. Jonniejeva se odlučnost pokolebala. A onda je preko Chrissie spazio kako Brown Limper kikoće i, prikriven dlanom, govori nešto Petieju Thommsu. Jonniejevo se lice zategnulo. Zgrabio je Chrissie i čvrsto je poljubio. Bilo je to kao da je otvorio ustavu: suze su joj navrle niz ice. “Pazi” , rekao je Jonnie. “Nemoj me pratiti.” S naporom je kontrolirala glas. “Ako se ne vratiš za godinu dana, hoću. Kunem ti se svim bogovima Highpeaka, Jonnie.” Gledao ju je. Domahnuo je Vihoru, i ovaj se postrance približio. Jonnie mu se jednim skokom vinuo na leda, držeći u ruci vođice tere tnog konja. “Možeš uzeti ostala četiri konja”, rekao je Chrissie. “Nemoj ih pojesti, uvježbani su.” Načinio je stanku. “Osim, naravno, ako užasno izgladniš, kako to biva zimi.” Chrissie se časkom objesila o njegovu nogu, a onda se povukla i klonula. Jonnie je petom podbo Vihora, pa su krenuli. Ovo neće biti divlje, slobodno jahanje u pustolovinu. Bit će to pažljivo izvidanje na vrhovima prstiju. Chrissie se za to pobrinula! Na početku klanca se osvrnuo. Petnaestak je mještana još uvije k stajalo i promatralo njegov odlazak. Svi su izgledali potišteno. Petom je potaknuo Vihora da se propne, pa je mahnuo rukom. Odjednom su svi živahno odmahivali. I Jonnie je otišao niz mračni klanac u prostranu, nepoznatu ravnicu. Ljudi su se razišli. Chrissie je još uvijek stajala, predajući se bezumnoj nadi da će se Jonnie pojaviti, da će se vratiti. Pattie je povuče za nogu. “Chrissie, Chrissie, hoće li se vratiti? Chrissin je glas bio mukao, oči poput pepela zamrle vatre. Šapnula je: “Do videnja” . Terl je podrignuo. Bio je to uljudan način da privuče pažnju, ali se ipak nikoga nije previše dojmio usred cviljenja i urlanja strojeva pod svodom službe održavanja transportnog odjela. Zzt se još vidnije usredotočio na posao. Šef transporta Rudnika 16 nije trebao šefa osiguranja. Svaki put kad bi nestao neki alat, ili vozilo, ili gorivo, ili se nešto potrgalo, porasla bi pažnja Sigurnosti. Tri su smrskana vozila ležala naokolo u različitim fazama popravka, a jedno je bilo osobito uprljano, s mrljama zelene krvi Psychla na presvlakama. Teška su svrdla u mrtvom hodu programa stršila iz šinja na stropu, upirući oštre kljunove u raznim smjerovima. Strugovi su zujali praznih čeljusti, čekajući da nešto zavrte i izblanjaju. Remenje je škripalo i pljeskalo. Terl je promatrao kako začudno spretne Zztove pandže rastavljaju male koncentrične čahure visokobrzinskog mlaznog motora. Nada o se da će uvrebati lagani drhtaj ili dva Zztovih šapa - jer kad bi šefa transporta grizla savjest, Terl bi mnogo lakše obavio posao. Ali šape se nisu tresle. Zzt je završio rastavljanje i posljednji prsten bacio na klupu. Žute su mu se oči stisnule kad je pogledao Terla. “Dobro, što sam opet skrivio?” 012

Terl se približio teška koraka i ogledao. “Gdje su ti radnici za održavanje?” “Ima nas petnaest mehaničara u punom sastavu. Prošlog su mjeseca premješteni na teren. Ja to znam i ti to znaš. Onda, zašto si došao? ” Terla je, kao šefa Sigurnosti, iskustvo naučilo da ne valja biti otvoren. Da je jednostavno zatražio izvidački avion s ručnim komandama, šef transporta bi zahtijevao potvrdu hitnosti, ne bi je dobio, pa bi rekao: “Nema vožnje.” A na ovom dosadnom planetu nije za osiguranje bilo hitnosti. Bar ne prave. Tokom nekoliko stotina godina djelovanja nije ovdje bilo ni najmanje opasnosti za Intergalaktičku rudarsku. Dosadna pozornica osiguranja i, zbog toga, šef odjela kojega ne smatraju osobito važnim. Očite prijetnje morao je stvarati od čiste lukavštine kao jedine njihove sastojine. “Istražujem sumnju da postoji zavjera s ciljem sabotiranja transporta”, re kao je Terl. “ U tome sam već tri tjedna.” Svoju je tjelesinu naslonio na slupano vozilo. “Ne naslanjaj se na tog izvidača. Ulubit ćeš mu krilo.” Terl je zaključio da je uputnije nastupiti prijateljski, pa se. lupajući nogama, premjestio na stolac pored klupe na kojoj je radio Zzt. “U povjerenju, Zzt, imam ideju koja bi nam mogla namaknuti nešto vanjskog personala. Radim na tome, i zato mi je potreban izvidač s ručnim komandama.” Zzt je zatreptao očnim kostima i sjeo na drugi stolac, koji je pod njegovih petsto kila očajno zaškripao. “Na ovom je planetu”, rekao je povjerljivo Terl, “živjela jedna osjetljiva rasa.” “Koja rasa?” “Čovjek”, odgovorio je Terl. Zzt ga je prodorno gledao. Ovaj oficir Sigurnosti nije poznat po razvijenom smislu za humor. Za neke se znalo da grizu i namještaju zamke, pa onda pune dosjee optužbama. Ali Zzt si nije mogao pomoći. Usne su mu se kosti stale razmicati i, mada se trudio da ih obuzda, posve su se raširile i on je odjednom prasnuo u glasan smijeh ravno ispred Terlova nosa. Zatim se žurno savladao i okrenuo svojoj klupi da nastavi posao. “Je li ti još nešto na umu?” - izrekao je Zzt svoju misao. “Ovo se ne odvija dobro”, mislio je Terl. “Eto što biva kad nastupiš iskreno.To, je dnostavno, ne ide s osiguranjem.” “Ova bi se sumnja na sabotažu”, govorio je Terl dok se napola spuštenih očnih kostiju ogledava o po slupanim vozilima, “mogla visoko čuti.” Zzt je odbacio ključ, i on je zazveketao. Potmulo je režao. Sjedio je i buljio preda se. Razmišljao je. “Što, zapravo, hoćeš?” - upitao je naposljetku. “Izvidački avion. Na pet, šest dana.” Zzt je ustao i sa zida otkinuo ploču s rasporedom transporta, pa je stao proučavati. Gotovo je mogao čuti kako Terl prede od zadovoljstva. “Vidiš ovaj raspored? ” - upitao je Zzt, gurnuvši ga pred Terlov nos. “Pa naravno.” “A vidiš li gdje je šest izvida čkih aviona doznačeno službi Sigurnosti?” “Naravno.” “A vidiš li gdje to svršava?” Zzt je okretao list za listom. “Bum! Prije mnogo stoljeća.” “Moram nadzirati jedan cijeli rudarski planet”, rekao je Terl samodopadno. “Nadzirati, zbog čega?” - reče Zzt. “Svaka je mrvica rudače otkrivena i procijenjena davno prije našeg rodeđnja. Tamo vani nema niče ga, sami sisavci“. 013

“ Organizmi koji dišu zrak”. “Moglo je doći do ne prijateljskog iskrcavanja.” “Ovdje?” - podrugljivo se iscerio Zzt. “Sonde koje kompanija šalje u vanjski svemir otkrile bi ih mnogo prije njihova dolaska. Terl, odjel za transport mora sve letjelice dva-tri puta godišnje opskrbiti gorivom, servisirati i preinačiti. Znaš jednako kao i ja da je kompanija u fazi šednje. Reći ću ti nešto.” Terl je mrzovoljno čekao. “Ako nam dopustiš da otpišemo one automatske izviđačke avione, stavit ću ti na raspolaganje prizemnu trokolicu na ograničeno vrijeme.” Terlu se oteo kreštav vrisak. Zzt je poboljšao pogodbu. “Kola kad ih zatražiš?” Terl je odštropotao do slupanog vozila s krvavim sjedalima. “Pitam se da li se ovo dogodilo zbog lošeg održavanja? Zzt je bio nepopustljiv - do nesreće je došlo zbog prevelike količine kerbanga za radnog vremena. “Jedan istraživački automatski orbiter programiran da tokom mjeseca pokrije cijeli planet”, rekao je Zzt. “Jedna kola na trajno raspolaganje.” Terl je pregledao ostale olupine, ali se nije ničemu dosjetio. Ove su istrage okončane. Nauči ga da zaključi istrage! Vratio se Zztu. “Jedan automatski izviđač programiran tako da jednom u mjesec dana pregleda planet. Jedna oklopljena i borbeno gotova kola na trajno raspolaganje, bez suvišnog zapitkivanja o municiji, plinu za disanje ili gorivu.” Zzt je iz ladice izvukao formulare i ispunio ih. Gurnuo ih je prema Terlu. Dok je potpisivao, Terl je pomislio da bi ovog šefa transporta stvarno trebalo provjeriti. Možda u vezi s pljačkom rudače? Zzt je preuzeo papire i dohvatio ključ-karticu najstarijih i najtraljavijih kola što su skupljala prašinu u kupoli garaže. Spojio ju je s knjižicom kupona za municiju, sa još jednom za plin i s trećom, za gorivo. Ovaj posao nikad neće ući u arhive kao posao, jer su datumi narudžbenica bili pažljivo raštrkani. Ni jednom ni drugom nije palo na pamet da su upravo fizički promijenili budućnost ovog planeta. I to ne u korist Intergalaktičke. Ali tako to katkada biva s velikim trgovačkim društvima. Kad je Terl otišao da preuzme svoj Mark II (oklopljen, spreman za borbu), Zzt je pomislio kako je pravo čudo što sve rukovodioci ne slažu samo zato da bi mogli poći u lov. Svi su oni ludi. I strojevi su luldili od zaglavljivanja, koja je on morao otklanjati. Kakva priča ! Da je čovjek osjećajna rasa, ma što ne kažeš! Nasmijao se i prihvati posla. Jonnie Goodboy Tyler slobodno je galopirao preko nepreglednog travnatog oceana, Vihor je razigrano pružao noge, a tovarni je konj obijesno poskakivao za njima. Kakav dan! Modro nebo i vjetar, svježina koja mu rashlađuje lice. Nakon dvodnevnog putovanja spustio se s planina preko pobrežja u beskrajnu ravnicu, kakvu nije mogao ni zamisliti. Još je uvijek za sobom vidio najmanji vršak Highpeaka i, zajedno sa suncem, on ga je držao na ispravnom kursu i uvijek iznova hrabrio da se može vratiti kući čim to poželi. 014

Potpuna sigurnost! Bilo je mnogo krda divljih goveda, ali s njima je proveo cijeli život. Nekoliko vukova, ali što znače vukovi? Za sada ni medvjeda, ni pume. Uza sve poštovanje bogovima, zašto li su ljudi živjeli stiješnjeni u onim planinama? I ta čudovišta, kakva čudovišta? Pah! Puste priče. Pa čak je i taj blještavi leteći valjak, koji mu cijelog života svakih nekoliko dana prelijeće nad glavom, ovdje dolje zakasnio. Dolazio je sa zapada na istok pravilnošću ostalih nebeskih tijela, ali sada kao da se zaustavio, na svom ga je sadašnjem kursu već morao vidjeti. Ukratko, Jonnie Goodboy Tyler patio je od težeg oblika pretjeranog samopouzdanja. A prva nedaća koja ga je pogodila bila je u vezi sa svinjama. Svinje je obično lako ubijati - ako si imalo spretan i ako si pripazio na napad veprova . A mali je odojak bila prava stvar za večeru. Tamo ravno ispred njega na brisanom je prostoru, jasno obasjano svjetlošću kasna popodneva, paslo zbijeno krdo svinja. Bilo ih je većih i mmanjih, ali sve su bile debele. Jonnie je za ustavio Vihora i kliznuo na tlo. Vjetar baš nije bio najpogodniji, malčice je skretao prema svinjama. Kad bi im se izravno približavao, odmah bi ga nanjušile. Zaobišao ih je trčeći savinutih kokljena, dok nije dobio vjetar pod odgovarajućim kutom. Stao je i dohvatio toljagu. Visoka mu je trava gotovo dopirala do struka. Svinje su rovale u plitkoj udolini, u kojoj se za kišnih mjeseci zadržavala voda, stvarajući privremenu baru. Jonnie je pretpostavio da se tu može naći dosta korijenja. Svinja je bilo na tucete, a sve su rovale svojim rilima. Sagnut ispod vršaka trave, Jonnie je na predovao korak po korak, postupno smanjujući udaljenost. Sad ga je svega nekoliko koraka odvajalo do najisturenijeg ruba krda. Tiho se uspravio dok mu oči nisu doprle tek malčice iznad trava . Okruglo je svinjče paslo na udaljenosti od tri metra - lagan pogodak. “Eto ti večere”, dahnuo je Jonnie, pa ravno i precizno zavitlao toljagu u glavu krmčeta. Izravan pogodak, sam centar. Svinjče je prodorno vrisnulo i palo. Ali to nije bilo sve. U trenu je nastala strašna zbrka. Sakriven u visokoj travi, malo iza i udesno od Jonnieja, odmarao se prežderani vepar dvjestokilaš. Hropac pogodenog praseta ošinuo je krdo poput biča, i ono se istog trena dalo u vratolomni bijeg ravno uz vjetar, prema Jonniejevim konjima. A za gorostasnog nerasta vidjeti je značilo djelovati. Jonnie je osjetio da ga je zasula lavina. Bio je oboren i tako hitro prignječen da mu se učinilo kako se to dogodilo iste sekunde. Brzo se otkotrljao. No cijelo je nebo iznad njega bilo puno nerastova trbuha. Nije mogao vidjeti, ali je osjećao kako ga zubi i kljove traže da ga rasparaju. Opet se zakotrljao, dok mu se u ušima miješalo divlje skvičanje s tutnjavom vlastite krvi. Još se jednom zakotrljao i ovaj put ugledao svjetlost i veprova leda. Dok bi trepnuo okom bio je na njima. Jednom mu je rukom obujmio vrat. Vepar se vrtio i otimao poput konja kad se propinje. Jonniejeva je ruka stezala sve jače, dok nije osjetio da mu pucaju mišići. 015

A onda se vepar, napola ugušen, složio u mlohavu gomilu koja se povremeno trzala. Jonnie je sišao i ustuknuo. Nerast je, dašćući, opet počeo prikupljati snagu. Zateturao je na nesigurnim nogama i, ne videći protivnika, krenuo. Jonnie je, motreći jednim okom na vepra , pokupio odojka. No vepar, koji je još uvijek tragao i naglo nasrtao u prazno, nije nikoga vidio, pa je uskoro otkaskao po tragu krda u povaljanoj travi. Na vidiku nije bilo svinja. Ali nije bilo ni konja.

Konja! Jonnie je stajao s mrtvim prasetom u ruci. Nije imao kamenog sječiva da ga raspara. Nije imao kremen da potpali vatru i ispeče meso. I nije imao konja.

No mogao je proći i gore. Pogledao je svoje noge, očekujući da će vidjeti rasjekotine od kljova. Ali nije ih bilo. Boljela su ga leda, a i lice od sudara sa životinjom i zemljom, no to je bilo sve.

Udarajući se u mislima nogom odostrag, više posramljen nego uplašen, krenuo je po tragu ugažene trave. Uskoro je popustila potištenost; istisnuo ju je optimizam. Počeo je zviždukati pozivni znak. Konji ne bi utekli neprestano bježeći pred svinjama. Nekamo bi skrenuli.

Baš kad se počelo smrkavati, opazio je Vihora gdje mirno pase travu. Konj gaje pogledao kao da pita: »A gdje si do sada bio?« Zatim je — vragolasto se cereći kao da je cijela vječnost njegova — polagano prišao Jonnieju i gurnuo ga njuškom.

Trebalo je još deset minuta tjeskobna traganja dok nije našao i teretnog konja i tovar.

Jonnie se vratio do malenog izvora mimo kojeg su ranije prošli i postavio logor. Tu si je izradio pojas i torbu, u koju je spremio potpalu i kremen i nekoliko malih oštrih kamenih sječiva. Na kijaču je pričvrstio jaču kožnatu traku, pa je objesio o pojas. Nije kanio dopustiti da se još jednom nade goloruk u ovoj beskrajnoj preriji. Ne, ni u kojem slučaju.

Noć je prospavao sanjajući da su Chrissie rastrgale svinje, da su je zdrobili medvjedi, da je skašena pod podivljalim kopitima, dok je on bespomoćno promatra s nebesa, kamo odlaze duhovi, ne mogavši učiniti ni jedne proklete stvari.

»Veliko selo« u kojem su »živjele tisuće« očito je bilo još jedan od mitova poput čudovišta. Ali on će ga ipak potražiti. U polusvjetlu praskozorja Jonnie je već kaskao prema istoku.Ravnica se postupno mijenjala. Neka njena obilježja, poput onih humaka, više nisu izgledala obično. Jonnie je skrenuo sa svog puta prema suncu da jedan razgleda.

016

Zaustavio se da, nagnut prema naprijed s rukom oslonjenom o

Vihorova pleća, prouči to mjesto. Bio je to nekakav brežuljak, ali sa strane je imao rupu. Pravokutnu

rupu. Inače je humak bio pokriven zemljom i zarastao travom. Nekakav hir prirode? Prozorski otvor?

Kliznuo je s konja i prišao. Obišao ga je. Onda ga je izmjerio koracima. Bio je kojih trideset pet koraka dugačak, a deset širok. Ha! Možda je i humak bio pravokutna oblika!

Sa strane je stajao star raskoljen panj, i Jonnie je uzeo šiIjati komad drveta.

Prišao je prozoru i, služeći se tim komadom, počeo odgrtati busenje. Začudilo ga je što mu se činilo da ne kopa zemlju, već sipki pijesak.

Kad je očistio donji dio pravokutnika, mogao se popeti i zaviriti unutra. Humak je bio šupalj. Osvrnuo se na konje i promotrio krajolik. Otuda

mu nije ništa prijetilo. Sagnuo se i stao puzati u unutrašnjost humka. I — prozor ga je ugrizao! Odmah se uspravio i zagledao u članak na ruci. Krvario je. Posjekotina nije bila opasna. Zapanjilo gaje što se uopće porezao. Vrlo je pažljivo pogledao prozor. Imao je zube! Dobro, možda i nisu bili zubi. Bili su strašno oštri i u njima se

presijavalo mnoštvo boja i bilo ih je posvuda uokrug vanjskog ruba okvira. Iščupao je jedan — bio je vrlo klimav.

Iz pojasa je izdvojio komadić kožnate trake pa ga iskušao. Čudo nad čudima; zub je spremno presjekao oputu i to mnogo lakše od

najbolje kamene oštrice. Hej, pomislio je oduševljen, vidi čega sam se domogao! S najvećom je

pažnjom — jer te stvari grizu ako nisu jako oprezan — povadio iz okvira veće i manje krhotine, pa ih uredno složio. Otišao je do svog zavežljaja i našao komadić srneće kože, pa ih umotao. Kakva vrijednost! S ovim stvarima sve možeš divno rezati, guliti i strugati. Neka vrsta stijene. Ili je ovaj brežuljak bila lubanja neke čudnovate zvijeri, a ovo ostaci njezinih zuba. Prekrasno!

Kad ih je sve povadio i brižljivo zapakirao u svoju prtljagu — osim jednog prikladnog komadića, koji je strpao u torbu — opet se prihvatio zadatka da uđe u humak.

Sada ga više ništa nije moglo ugristi, pa se provukao kroz pravokutnik. Nije bilo udubine. Činilo se da je razina unutrašnjosti nešto viša od vanjskog tla.

Nenadana ga je buka napola izbezumila. Ali bila je to samo ptica koja je tu savila gnijezdo i, lepećući krilima, odletjela kroz prozor. Čim je utekla, smjestila se i stala ga karati i karati.

017

Jonnie je u tami pipao put. Nije tu bilo bogzna čega, najviše rđe. Ali

nekoć je nečega bilo; zaključio je to po gomilama rđe i tragovima na zidu.

Zidovi? Da, ovo je mjesto imalo zidove. Bili su napravljeni od neke vrste grubog kamena ili nečeg sličnog, što je bilo vrlo pravilno spajano u velikim četvrtastim blokovima.

Da, bili su to zidovi. Nijedna životinja nije sagradila ništa slično. A ni slično ovoj plitici. Mora da je nekoć bila dio nečeg drugoga, što se

sada pretvorilo u crvenkastu prašinu. Ispod prašine naziralo se nekoliko okruglih pločica, tri puta većih od nokta na palcu. A pod njima se našla jedna koja se zamalo blistala.

Jonnie ju je podigao i okrenuo. Zastao mu je dah. Prišao je k prozoru, gdje je bilo više svjetla. Nije mogla biti greška. Bila je to velika ptica raširenih krila s pandžama što su čvrsto zgrabile

strelice. Isti je znak našao i u grobu. Časkom je drhtao od silna uzbuđenja, a onda se smirio. Sada je znao.

Riješio je tajnu. Provukao se kroz prozor i prišao Vihoru. »Božja kuća«, rekao je Jonnie. »Ovdje su boravili čekajući da velike

ljude prebace gore u grob. Baš zgodno, zar ne?« Vihor je sažvakao zalogaj trave i gurnuo Jonnieja u prsa. Vrijeme je da

krenu. Jonnie je spremio pločicu u torbu o pojasu. Dakle, to nipošto nije

Veliko selo, ali je konačan dokaz da ovdje u ravnici postoje stvari koje treba istražiti. Zidovi, ma zamisli samo. Ti su bogovi umijeli graditi zidove.

Kad je Jonnie uzjahao i krenuo, ptica je s olakšanjem prestala kriještati. Pogledala je za malom povorkom, pa se nakon još nekoliko kritičkih primjedbi povukla u prastaru ruševinu.

Terl je bio sretan kao djetešce Psychlo na dijeti od čistog kerbanga.

Iako je dan već bio poodmakao, nastavio je put. Izvezao je svoj Mark II kroz atmosferska vrata, pa niz rampu na

slobodan zrak. Na izbočini ispred vozačeva sjedala nalazila se ploča s upozorenjem: »BOJNA GOTOVOST MORA SE ODRŽAVATI U SVAKO DOBA!«

Iako je ovaj tank pod pritiskom, osobne maske za lice i nezavisni sistemi za disanje moraju biti na svom mjestu. Zabranjuje se osobna i neovlaštena upotreba. (Potpis) Politički odjel, Intergalaktička rudarska kompanija, potpredsjednik Szot.«

018

Terl se nacerio potpisu. U odsutnosti političkih oficira — na planetu na

kojem nema politike — i u odsutnosti odjela za rat — na planetu na kojem nije bilo neprijatelja — šef Sigurnosti je pokrivao obje funkcije. To što ta stara borna kola uopće još postoje na ovom planetu, znači da su zaista vrlo stara i, osim toga, da su ovamo dospjela kao rezultat fiksne liste snabdijevanja vozilima pojedinih baza kompanije. Činovnici u uredima 1. planeta 1. galaktike nisu uvijek bili dobro obaviješteni kad su pisali svoje beskrajne direktive i naredbe udaljenim predstražama trgovačkog carstva. Terl je svoju osobnu masku i spremnik za plin bacio na sjedalo nišandžije i zahvalnom šapom protrljao grubo lice.

Kakva zabava! Stara su kola jurila kao dobro podmazan kopač. Malena, ne duža od deset metara i visoka svega tri, klizila su iznad zemlje poput niskoleteće ptice bez krila. Lukavi su ih matematičari tako dizajnirali da bi svaki neprijateljski projektil na vanjskoj površini rikošetirao pod malim kutom. Neprobojno ostakljeni prorezi omogućavali su dobar pregled terena. Čak su i otvori artiljerijskih cijevi bili mudro zaklonjeni u udubinama, lako izlizane i mjestimice poderane, presvlake su bile u prekrasno umirujućoj nijansi grimiza.

Terl se dobro osjećao. Imao je goriva i plina za disanje za pet dana i petodnevno sljedovanje namirnica u obrocima od po pet kilograma. Bio je počistio svaki komadić papira iz košara za otpatke, a nove »slučajeve« nije otvarao. Raspolagao je »posuđenim« piktorikorderom za lasersku analizu, koji će davati lude snimke kad ga bude iskoristio na nov način. A bio je na putu!

Prijekid dosadnog životarenja šefa Sigurnosti na jednom sigurnom planetu. Na planetu koji nije obećavao mnogo prilika za napredak i promaknuće ambicioznog šefa Sigurnosti,

Bio je to surov udarac kad su ga rasporedili na Zemlju. Odmah se zapitao što je skrivio, koga je slučajno povrijedio, tko je to

na njega kivan, ali su ga uvjerili da se ne radi o tome. Bio je mlad. Psychlo živi kojih 190 godina, a Terlu je, kad je bio imenovan, bilo svega trideset devet Upozorili su ga daje prava rijetkost da netko postane šef Sigurnosti u tako nježnoj dobi. U njegovim će dokumentima pisati da je on postao. A kad se vrati s te dužnosti, razmislit će o njemu. Cvebe poput planeta na kojima možeš disati zapadale su starije Psychle.

U stvari, nisu ga uspjeli obmanuti. Nitko u udruženju osoblja sigurnosti na 1. planetu 1. galaktike nije htio imati išta s tom isturenom stanicom. Već je sada čuo budući intervju za novo isto imenovanje:

»Zadnje mjesto?« »Zemlja,« »Gdje to?« »Zemlja, rubna zvijezda, treći planet, galaktika drugog reda, br. 16.« 019

»Ah, tako. Što ste obavili na tom položaju?« »Sve je u dosjeu.« »Da, ali tu nema ništa.« »Mora nešto pisati. Dopustite da vidim.« »Ne, ne, to su povjerljivi materijali kompanije.« I onda, konačno, strava: »Službeniče Terl, slučaj je htio da upravo

imamo jedno slobodno mjesto u sličnom rubnom sistemu, u 32. galaktici. Mirno je to mjesto, bez urođenika i, uopće, bez atmosfere.«

Ili još gore: »Službeniče Terl, Intergalaktička već neko vrijeme pada na burzi, pa smo dobili instrukcije o štednji. Bojim se da vaš dosje nije najbolja preporuka za produženje ugovora. Nemojte nas nazivati. Mi ćemo se javiti vama.«

Zapravo se već nešto dogadalo. Prije mjesec dana načuo je da je njegova smjena produžena i da nema govora o zamjeni. Dodirnuo ga je pipak užasa, vizija Terla starog sto devedeset godina, kako se — odavno zaboravljen od obitelji i prijatelja — gega na ovom istom planetu, okončavajući svoje dane u otupjelosti i ludilu kupole, kako ga spuštaju u usku pukotinu groba, i kako ga činovnik koji se stara o dosjeima precrtava na popisu — ali nije uspio prepoznati ni jedno lice.

Tako neizvjesne sudbine iziskuju djela — prava djela. No bilo je i boljih maštarija: kako čeka u velikom predsoblju, a

uniformirani se vratari u stavu mirno došaptavaju: »Tko je ono?« »Zar ne znaš? To je Terl.« Velika se vrata otvaraju — »Predsjednik kompanije vas očekuje da vam se zahvali, gospodine. Molim vas da me slijedite.. «

Sudeći po rudarskim kartama, odavde je na sjever vodio nekadašnji auto-put. Terl je prebacio vozilo na auto pilota i rasprostro veliku kartu. Evo ga, hita na istok i zapad. A zapad je ono kamo on želi poći. Zacijelo je put propao i zarašten, možda ga je čak teško i pronaći. Ali sigurno nema velikih strmina i vodi ravno u planine. Terl je iscrtao veliki krug oko livade koja je bila njegov cilj.

Pred njim se ukazao »auto-put«. Prebacio je kontrole na ručno upravljanje i malčice zakrivudao. Nije

vozio ovakvu stvarčicu godinama, još tamo od škole Sigurnosti, pa su kola teturala zbog njegova nesigurna upravljanja. Naglo se popeo kosinom nasipa, oduzeo gas i nagazio na kočnice. Kola su tresnula o zemlju baš usred auto-puta, podigavši oblak prašine. Bilo je to prilično grubo zaustavljanje, ali ne tako loše, ne tako loše. Uskoro će se još i poboljšati.

Dohvatio je masku za lice i spremnik, pa ih pričvrstio. Zatim je pritisnuo dugme za dekompresiju, kako bi tankovi usisali plin za disanje bez ikakva gubitka. Trenutačno je nastao vakuum, mala nelagoda na slušnim koščicama, a onda je s uzdahom vanjski zrak ušao u kabinu.

020

Terl je smaknuo poklopac grotla i stao na sjedalo, dok je tank škripao i

podrhtavao pod njegovom težinom. Izvan rubova maske osjećao je svježinu vjetra.

Ogledao se bez ikakva zadovoljstva. Ovo je zacijelo prostrana zemlja. I pusta. Čuo se samo šapat vjetra u travi. I zvuk tišine, beskrajne tišine. Čak je i udaljeni zov ptice pojačao tišinu.

Tlo je bilo žuto i smeđe. Trava i pokoji zeleni grm. Nebo je bilo intenzivno modro, prošarano oblačićima. Čudna zemlja. Na rodnom planetu nitko mu to ne bi vjerovao. Nigdje grimiza.

Ponesen iznenadnim nadahnućem, Terl je posegnuo u kola i dohvatio piktorikorder. Zaokružio je njime po horizontu da upije krajolik. Poslat će svojima jednu rolu. Tad će mu možda povjerovati da je ovo užas od planeta i možda će se nad njim sažaliti.

»Moj svakodnevni vidik«, rekao je u rikorder kad je završio švenk. Riječi su krulile kroz masku i zvučale žalostivo.

Pa ipak je bilo i nešto crveno. Ravno prema zapadu vidjele su se neke gore i bile su grimizne. Odložio je piktorikorder, pa se nacerio tim dalekim brdima. Ovo je bilo bolje nego što se nadao. Nikakvo čudo što u njima žive ljudi. Kad su crvene. Na kraju krajeva, možda ljudi zaista nešto osjećaju. Iskreno se tome ponadao, ali nije mogao vjerovati — bit će da je ipak prevelik optimist. No to je njegove maglovite planove učinilo nešto stvarnijima.

Još uvijek gledajući na zapad, odjednom je postao svjestan krajolika koji se protezao od njega prema planinama: udaljeni se obzor ocrtavao na pozadini zalazećeg sunca. Pomaknuo je polugu na staklu svoje maske da dobije povećanje. Obzor je priskočio. Da, imao je on pravo. Eno ruševina grada. Nejasne su i propale, ali zgrade su još uvijek vrlo visoke. I prilično glomazne.

Vjetar je lamatao kartom dok ju je proučavao. Nekadašnji je auto-put vodio ravno u grad. Terl je dohvatio opsežan svezak s gomile knjiga koje je smjestio na stražnje sjedalo za posadu, pa ga otvorio na označenom mjestu. Na toj se stranici nalazio crtež što ga je prije više stoljeća skicirao neki kulturološki umjetnik.

Za kulturološke stanice na planetima sa zrakom Kompanija je upotrebljavala Chinke, jer su disali zrak. Chinki su potjecali s Galaktike 2 i bili su visoki poput Psychla, ali tanki kao nit i nježni. Pripadali su staroj rasi, i Psychli su nerado priznavali da su sve što znadu o kulturološkoj umjetnosti naučili od njih. Ali bili su lagani poput pera, i, iako su udisali zrak, moglo ih se lako transportirati. A bili su i jeftini. Na žalost, oni više ne postoje, čak ni na 2. galaktici pošto su izazvali rasne nerede. Intergalaktička ih je zbrisala. Ali to se dogodilo mnogo kasnije, kad je Odjel za etnologiju i kulturu već odavno završio svoj posao na Zemlji. Terl nije nikad vidio Chinka. Mora da su to bila iznimna bića kad su znala ovako crtati. Pa još u boji.

021

Uostalom, zašto bi itko uopće nešto crtao? Usporedio je daleki obris grada sa slikom. Ako se izuzme osipanje i

zaobljavanje kontura tokom godina, potpuno su se poklapale. Tekst je kazivao: »Istočno od planina leže iznimno uščuvane ruševine

čovjekova grada. Ljudi su ga nazivali 'Denver'. U estetskom smislu, on nije napredan kao gradovi u središnjem ili istočnom dijelu kontinenta. Uobičajena malena vrata malo su ili nimalo ukrašena. Interijeri predstavljaju tek nešto uvećane kuće za lutke. Čini se da je općenita svrha arhitekture bila korisnost, prije nego umjetnički dojam. Tri katedrale, očito posvećene bogoslužju različitim poganskim božanstvi-ma, pokazuju da ova kultura nije bila monoteistička, iako nije isključeno da je u njoj dominiralo svećenstvo. Jedan između bogova, 'Banka', čini se da je imao najviše vjernika. Uščuvana je i čovjekova biblioteka, iznenađujuće dobro opskrbljena knjigama. Nakon što je u arhive prebacio jedine značajne knjige — one o rudarstvu — Odjel je zapečatio neke prostorije biblioteke. Kako ispod temelja ne postoje naslage rudače, i kako domorodačko stanovništvo prilikom gradnje nije upotrebljavalo vrijedne sirovine, čovjekov grad ostaje u izvanredno očuvanom stanju, čemu znatno pridonosi suha klima. Podnijet je zahtjev za troškove daljnjeg obnavljanja.«

Terl se nasmijao. Ako je tražio kredite za rekonstruiranje čovjekovih gradova, nikakvo čudo što je Odjel za kulturu i etnologiju na ovom planetu ukinut. Terl je mogao čuti kako direktori praskaju, S pravom su izbušili glave tih umjetničkih tipova.

Tko zna, možda će mu ovi podaci dobro doći u njegovim planovima? Vratio se sadašnjem poslu. Ovdje se protegao auto-put. Nalazio se u

njegovoj sredini. Cesta je na ovom mjestu široka sedamdeset metara i jasno se razabire. Vjerojatno se na nju nataložio sloj pijeska od pola metra ili više, ali trava koja je tu izrasla bila je od iste vrste, a grmlje na obje strane označavalo je ravan kolnik.

Terl se još jednom ogledao. U daljini je vidio nešto goveda i maleno stado konja. Ne vrijedi pucati, jer nijedan Psychlo ne može jesti meso s takvim metabolizmom, a nije ni dovoljno opasno da omogući sportski užitak. Bio je luksuz što ima dovoljno vremena da razmišlja o lovu, pa čak i svu potrebnu opremu, a još je veći luksuz predstavljala odluka da ne lovi. U svakom slučaju, zaigrao je veću igru.

Spustio se na vozačevo sjedalo i pritisnuo dugme da zatvori grotlo. Isisao je zrak koji ne može disati i ispunio kabinu pravim plinom. Usprkos pravilima, skinuo je masku i bacio je na nišandžijino sjedalo. Grimizna unutrašnjost vozila predstavljala je olakšanje za njegove živce.

Taj ludi planet! Izgledao je odbojno čak i kroz purpurne filtere vjetrobrana.

022

Bacio je pogled na kartu. Sad mu je trebalo malo sreće. Znao je da

zbog urana, koji su automatski izviđači uvijek nanovo registrirali, ne može osobno poći u planine. Ali oni su također izvještavali da te stvari-ljudi ponekad silaze do pribrežja, koje je dovoljno sigurno.

Terl je još jednom ispitao svoje planove. Bili su to lijepi planovi. Vlastito bogatstvo i vlastita moć. Automatske izviđačke letjelice rekle su mu više nego što su drugi i sanjali. Skeneri su upozorili na žilu gotovo sasvim čista zlata, koju je otkrio veliki odron terena kad je Intergalaktička već bila okončala svoja istraživanja. Prekrasna, basnoslovna žila zlata na otvorenom vidiku, žila za koju kompanija nije znala — jer odron se dogodio nedavno, a Terl je uništio snimke. Bila je ironija što je upravo Zzt predložio da se obustave letovi izviđačkog automata iznad toga područja.

Procjena o količini urana u tom planinskom području bila je zastrašujuća, pa nijedan Psychlo ne bi mogao iskopati zlato. Nekoliko je čestica uranske prašine dostajalo da izazove eksploziju plina za disanje.

Terl se nasmiješio svojoj genijalnosti. Sve što mu je trebalo bila je jedna stvar-čovjek, a onda još nekoliko tih istih stvari. Oni bi mogli iskapati, k vragu s uranom! Zlato će nekako prebaciti na svoj rodni planet, a već je i o tome imao osnovnu zamisao. Onda: bogatstvo i moć! I nikad više ovo mjesto!

Šef Sigurnosti jedino je morao spriječiti da ostali ne posumnjaju čime se on, zapravo, bavi, morao je razglasiti druge razloge. A u tome je Terl bio pravi majstor.

Ako bude imao pravu sreću, mogao bi stvar-čovjeka uhvatiti već na ovoj strani livade. Nije imao vremena da čeka u zasjedi. Ali je osjećao sreću.

Kako je krenuo kasno, sunce se već prilično spustilo. Prenoćit će u ovom čovjekovom gradu, spavajući u kolima.

Mark II je krenuo, lebdeći nad nekadašnjim auto-putom.

Taj horizont! Jonnie Goodboy Tyler je tako naglo trznuo uzdama da se Vihor propeo. Eno tamo, na istoku. Nisu to bila ni brda, ni planine. Nije bilo nikakvo

priviđenje. Imalo je oštre, pravokutne obrise. Kad je napustio prastaru razvalinu, pronašao je vrlo lagodan način

putovanja. Gotovo se činilo da je prema ruševinama s prozorom nekoć vodio širok put.

Na lijevoj i desnoj strani bilo je grmlje, dva reda razmaknuta kojih sedamdeset metara, što su se spajala u daljini. Pod nogama se sterala trava podjednake visine. Ipak si morao paziti, jer se tu i tamo pojavljivao plitak žlijeb.

023

Kad si bolje zagledao između tih udubina, vidio si nešto sivo-bijelo.

Jonnie je to pažljivo proučio. Sjahao je i malčice pročeprkao na rubu takve rasjeline i stekao dojam da se ta sivo-bijela tvar stere bez prestanka.

Baš kao i nutarnji zidovi ruševine. Možda je ovo zid drevnih naroda, koji se postrance urušio. Ali ne,

polomio bi se prilikom pada. Kod kuće, pred sudnicom, kamenje je položeno kao pločnik. No kome

je potreban sedamdeset metara široki nogostup? I dugačak za višesatno putovanje? S kojom svrhom?

Ovaj veliki put već odavno nije nitko upotrijebio. Ako je to uopće put. Prolazio je između duboko urezanih brežuljaka i preko vodenih korita — iako je na tim mjestima postajao prilično nepravilan i oštećen.

Jonnie je neko vrijeme bio uzbuđen, ali uskoro se navikao i počeo paziti da Vihor ne zakorači u one plitke udubine.

Dok je još bio dječak, jedna je obitelj imala kolica na dva kotača na kojima su dovlačili drva za ogrjev. Rekli su mu da je nekoć bilo mnogo takvih kola, pa čak i jedna koja je potezala kobila. Na ovoj se širokoj tratini zaista mogu voziti kola. I to brzo i daleko.

Ali što se tiče Velikog sela, kako je popodne odmicalo, počinjao je vjerovati daje netko jednom vidio onu božju kuću s prozorom, pa ju je u mašti mnogo puta umnožio.

A onda, odjednom!... No je li to — to? Natjerao je Vihora u kas, bez obzira na opasnost od žljebova. U

čistome zraku obrisi grada kao da se nisu približavali. Čak mu se učinilo da uzmiču.

Zaustavi se. Možda je to, na kraju krajeva, ipak samo varka. Ali ne. Linije od kojih se sastojao prizor uzdizale su se okomito i spuštale, i na vrhu su bile ravne, a sve je skupa bilo upravo golemo.

Nisu to bila ni brda, ni planine. Samo plohe građevina mogu biti tako pravilne.

Sjetivši se da mora biti oprezan, nastavio je mnogo staloženije. Nakon nekog vremena bio je siguran da se ipak približava.

Sunce je već zalazilo, a on još nije stigao. Izgledi da u to mjesto uđe noću nisu ga nimalo veselili. Tko zna što se sve ondje može kriti? Duhovi? Bogovi? Ljudi?

Čudovišta? Ah ne. Ne čudovišta. Čudovištima mame plaše djecu koja neće spavati.

Sišao je s puta na mjestu gdje prelazi potok i uredio logor. Prigrijao je komad pečene svinjetine, pa ga narezao onom oštrom, blistavom stvarcom koju je izvadio iz prozora.

Hej, divio se Jonnie, zamisli da nešto može tako rezati! S tim život postaje pravo zadovoljstvo.

024

Jedino moraš pripaziti da ne porežeš prste, što se njemu već dva puta

dogodilo, srećom — ne opasno. Možda bi mogao oštricu uložiti u drveni ležaj ili nešto slično i tako napraviti dršku. Tada bi stvarno imao nešto!

Nakon večere je pročačkao vatru da otjera vukove — nekoliko ih je već sjedilo tamo prijeko, jantarnih očiju što su odražavale sjaj vatre i gladno zvjerale.

»Gubite se«, viknuo je Jonnie, »ili ću od vaših koža načiniti odjeću!« Ali vukovi su samo sjedili.

Vihor i tovarni konj nisu se usudili odmaknuti od vatre. Bili su nervozni zbog vukova. Zato je Jonnie u koritu potoka prikupio nešto kamenja veličine šake.

Nije htio loviti vukove, ali konji su trebali travu. Bacio je svinjsku kost prema vukovima na tri-četiri metra s onu stranu

vatre. Bile su to visoke i vitke zvijeri. Jedan se vuk režući šuljao, trbuhom do

zemlje, da dohvati kost. U jednom je trenu mislio samo na hranu. Jonniejeva je ruka sinula. Kamen je pogodio daljega vuka točno medu

oči. Ruka je još jednom zamahnula. Bliži vuk nije na vrijeme odskočio. I on

je bio mrtav. Jonnie se obratio Vihoru: »Sve moram napraviti sam, jesi li to htio?«

Otišao je do udaljenijeg vuka i dovukao lovinu do ognja. Onda je doteglio i drugoga. Ne, nijedan u ovo doba godine nije imao krzno koje bi se isplatilo guliti. A bili su i puni krpelja.

»Hajde, pođite jesti«, rekao je konjima. Opet je podstaknuo vatru, tek za slučaj da vukovi imaju prijatelje, pa se

umotao u ogrtač. Sutra će biti taj veliki dan. Jonnie se Velikom selu približio oprezno.

Digao se prije prve danje svjetlosti, a žuta ga je zora zatekla kako sav napet zavirkuje, zastajkuje, pažljivo razgledava čudnovate prizore u predgrađu toga mjesta.

Na svemu je ležao pijesak, a u širokim prolazima između zgrada rasla je trava, pa čak i kržljavo šipražje.

Svaki bi se put lecnuo kad bi zec ili štakor, preplašen topotom kopita, bezglavo izjurio iz drevnih građevina. Iako su koraci bili prigušeni travom i pijeskom, tišina je ovdje bila tako duboka da se svaki zvuk činio preglasnim.

Jonnie nikad prije nije čuo jeku na takav način da bi je postao svjestan. Zato ga je odjekivanje zvukova ispunilo tjeskobom. U prvi je mah posumnjao da malo dalje hoda još jedan konj. Ali najzad je shvatio.

Toljagom koja mu je visila o ručnom zglobu udario je u onu za pojasom i istog je trena čuo meko ponavljanje zvuka kao da mu se netko podruguje. Malo je pričekao, ali izrugivanje se više nije ponovilo. Još je jednom sudario toljage i opet se zvuk vratio.

025

Shvatio je da se to događa samo ako on sam započne. Ogledao se. I nadesno i nalijevo uzdizali su se visoki ostaci zgrada,

zaista visoki. Kozičavi od djelovanja vjetra, izblijedjeli od beskrajnih stoljeća sunca i kiše, još uvijek stoje ravni i pravilni, impozantni. Zapanjujući. Tko je mogao stvoriti takva djela? Možda bogovi?

Promatrao je masivne gromade građevnih blokova. Nijedan čovjek ne bi to sam mogao podignuti.

Doveo je konje na sredinu nečega što je nekoć morao biti glavni put Velikoga sela. Mrštio se pokušavajući shvatiti način građenja ovakvog mjesta. Mnogo ljudi? Ali kako su mogli dosegnuti tako visoko?

Usredotočio se s naporom. Postupno mu je uspijevalo zamisliti da su to mogli napraviti ako su od greda sklepali velike ljestve, ako je vrlo mnogo ljudi vezalo konopce oko blokova i ako su ih tako podizali. Čudesno, vrtoglavo, opasno. Ali bilo je moguće.

Sa zadovoljstvom i olakšanjem što za stvaranje svega ovoga nisu bili potrebni bogovi, a ni čudovišta, Jonnie je nastavio istraživanje.

Pitao se je li duž puta raslo kakvo čudnovato drveće. Sjahao je i proučio jedan hrek. Bio je tvrd i nazubljen. Bio je šupalj i duboko usaden u nekakvu ne poznatu stijenu. Nije to drvo. To je crvenkasta kovina, i ako ostružeš crvenu prašinu, pokaže se crno. Pogledao je na obje strane duž široka puta. Položaj ovih stvari bio je vrlo precizno odreden. Iako nije znao čemu su služile, bilo je oč ito da su, poput zgrada, umjetne tvorevine. Pričinilo mu se da bezbrojni prozori koji ga okružuju zure u njega. Podiglo se jutarnje sunce i obasjalo prozore. Ponegdje su se mogle vidjeti velike površine sjajne tvari koju je on prikupio u prerijskom humku. Nije bila prozirna. Bila je bjeličasta i plavkasta poput mrene na staračkom oku. Ali tu i tamo ostala bi cijela ploha. Počeo je razumijevati da je to nekakav pokrov i da mu je zadatak, vjerojatno, da spriječi prodiranje studeni i vrućine, a da ipak propušta svjetlo. Neki su, te kuće, činili to isto uz pomoć životinjskih mjehura. Ovi graditelji Velikog sela ra spolagali su nekakvom stijenom ili tvrdom tvari koja se javljala u listovima. Mora da su to bili strašno pametni ljudi. Pred njim je zinula velika veža. Vratnice su otpale i napola zakopane ležale u pijesku. Unutrašnjost zgrade bila je mračna. Jonnie je uveo konja i pokušao proniknuti u tamu. Posvuda su ležale gomile tako trošnih i raspadnutih krhotina da im nije mogao razabrati porijeklo. Ali još je uvijek stajao do pojasa visok red postolja; bila su izrađena od neobično bijela kamena protkana plavičastim žilicama. Sagnuo ses konja i zagledao u zid iza tih stalaka. U njega su bila ugradena vrlo teška vrata, dvoja pritvorena, treća otvorena širom. Na njima su još uvijek blistala tri velika kotača. Jonnie je zaobišao postolja i sjahao. Oprezno se približio otvorenoj niši. U njoj je bilo mnogo polica, a na njima, pod raspadnutim ostacima nekakvih vrećica, gomile, puste gomile malenih pločica. Neke su hrpe bile unutra sive, potamnjele, i gotovo sasvim bez sjaja, ali jedna je bila blistavo žuta. Jonnia je dohvatio jednu pločicu. Bila je široka dva nokta ; i dosta teška. Okrenuo je drugu stranu i iskolačio oči. 026

Opet ona ptičica! Snop strelica u pandžama. Hitro je posegnuo u druge hrpice i stao pregledavati krug za krugom.Na mnogima se s jedne strane nalazila ptica. Na drugoj je strani bilo ljudsko lice, lica raznih Ijudi. Lice čovjeka! A na nekima i lica žena. To nije znak boga. To je znak čovjeka. Ptica sa strijelama pripadala je čovjeku! Od šoka je zateturao. Nekoliko je minuta mirovao naslonjen na zid niše. Osjećao je kako mu glava zuji od ponovnog usklađivanja ideja. Vrata niše je napravio čovjek. Veliko je selo stvorio čovjek. Iako veća, i vrata groba u planinama izradena su od iste tvari. Grob nije bio grob bogova. I humak u preriji je napravio čovjek. Čovjek je nekoć sagradio sve te stvari, u to je bio sasvim siguran. A hoće se mnogo ljudi da podignu Veliko selo. To znači da je nekoć živjelo mnoštvo ljudi. Na ulicu je izjahao potpuno omamljen. Njegove su osnovne ideje i vrijednosti doživjele okrutne pomake, pa će trebati vremena da se navikne. Koje su predaje kazivale istinu? Koje su bile lažne? Postojala je legenda o Velikom selu, i evo ga, tu je. Podigao ga je, očito, čovjek i u njemu živio u nezapamćeno doba. Možda je legenda o bogu koji se naljutio na čovjeka i zbrisao ga s lica zemlje bila istinita. A možda i nije. Možda je to bilo strahovito nevrijeme. Promatrao je ulice i zgrade. Nigdje dokaza o nevremenu kuće još uvijek stoje. Mnoge i sada imaju na prozorima tu čudnovatu tanku opnu. Doduše, nije bilo vidjeti tjelesa, taka dugo ne bi trajale ni kosti... Tada je opazio građevinu s čvrsto zatvorenim vratima i pločama kovine učvršćenim na prozorima, a kad je pomnije pogledao, vidio je da je zgrada zapečaćena velikim metalnin zasunom. Prišao je i razgledao sponu. Nije bila stara kao selo i nije nimalo potamnjela. Stara, ali ne tako stara. Nešto je, ili netko, jednom počistio pijesak ispre d vrata. Prorasla ga je trava, ali vidjelo se da je premještan. Jonnie se smrknuo. Ova se zgrada razlikovala od ostalih. Bila je dobro uščuvana. Netko je zaštitio prozore metalnin kapcima, a ta je kovina bila drukčija od bilo koje u gradu i ni je pokazivala znakove izjedanja. Netko je ovoj zgradi osigurao drukčiji postupak. Uzmaknuo je da dobije bolji pregled. Zgrada se zaista razlikovala. Manje prozora. Kompaktna poput bloka. Jonnie je, kao iskusan tragač, proučio vremensku razliku. Dugo nakon što je “selo” bilo napušteno, netko se probio na ovo mjesto, napravio put, čak ukopao prolaz do vrata, i tada ih solidno učvrstio. Ali čak se i ovo dogodilo davno. Radoznalo je ispitivao pročelje. Jedan je metalni kapak popustio. Nalazio se iznad visine glave, pa je Jonnie stao na konja i pokušao ga silom otvoriti. Malčice se odškrinuo. Ohrabren, u pukotinu je ugurao dršku svoje toljage i kapak je s jaukom protesta odskočio. Vihor se uplašio i odmaknuo. Jonnie se klateći nogama objesio za izboj. Privukao se prozoru. Prozirni je list još uvijek bio na svom mjestu ispod kapka. Podigao je toljagu i zamahnuo. Lom i zveket bio je zastrašujuće glasan na ovom nijemom mjestu. 027

Iskusivši kako ta stvar znade porezati, Jonnie se jednom rukom držao za izboj, dok je drugom očistio nazubljene ostatke i oprašivao prozorsku dasku. Onda se privuka o i popeo na prozor. Unutra je bilo tako mračno da mu je trebalo dosta vremena dok je uzmogao išta vidjeti. Svjetlo se probijalo kroz uske pukotine oko zatvorenih kapaka. Konačno su mu se oči prilagodile, pa se oprezno spustio u tu golemu prostoriju. Budući da više nije zaklanjao prozor, mogao je vidjeti sasvim pri- stojno. Na stvarima je ležao samo tanak film prašine i pijeska. Vidio je nepregledno mnoštvo stolova i masu stolica u pravilnim redovima. Ali to ga nije zanimalo. Gotovo su sve zidove pokrivale police. Čak su stršale u sredinu sobe. Netko ih je zaštitio onim prozirnim listovima. Iza njih je na sva koj polici ležalo nešto čudno. Jonnie je oprezno prišao. Pažljivo je oslobodio zapor i otvorio vitrinu. U njoj su stajale čudne, debele prizme. Čitavi redovi. Isprva mu se učinilo da je to samo jedan dugačak komad, a onda je otkrio da se može izvući jedna po jedna. To je i učinio... Kad ju je primio, gotovo mu se raspala na komadiće! Nezgrapno je žonglirao da mu ne ispadne, i konačno ju je uspio ukrotiti. Čudna li predmeta! Kutija koja nije kutija. Poklopci su se razmicali u stranu, oslobadajući paket tankih, izuzetno tankih kriški na kojima je bilo mnogo sićušnih crnih znakova u urednim re dovima. Čudne li stvari! Kako je samo neshvatljivo složena! Vratio ju je na policu i uzeo drugu, manju. I ona se rastvorila. Jonnie je buljio u sliku. Slika nije imala dubinu. Isprva je pomislio da ima, ali je otkrio da je to samo ravna ploha. Naslikani je predmet bio veliki crveni krug, mnogo veći od jagode, mnogo glatkiji. Imao je peteljku. Pokraj njega stajao je crni šator s prečnom motkom a sredini. Okrenuo je list. Slika pčele. Nijedna pčela nije tako velika, ali to je ipak bila pčela. I ona je izgledala kao da ima dubinu, ali prst mu je opet rekao da griješi. A crna je stvar kraj pčele imala dva trbuha. Jonnie je okrenuo još jednu stranicu. Ugledao je mačku, sasvim malu mačku, ali ipak mačku. Bio je siguran da je to mačka. A pored nje je stajala nekakva crna kovrča koja je podsjecala na mladi mjesec. Nekoliko stranica dalje naletio je na sliku lisice. Kraj nje je bio crni stup i dvije zastave. Odjednom je Jonnie zadrhtao. Stao mu je dah. Zgrabio je onu prvu stvar koju je bio izvukao s police i opet je rastvorio. Pronašao je šator. I pčelin crni znak. Da, bio je to i stup s dvjema zastavama. Držao je te dvije prizme, a u glavi mu se vrtjelo. Gledao ih je. Ima to nekog smisla. Lisica? Pčele? Mačke? Šatori, trbusi, mladaci? U tim se stvarima krije nekakav smisao. Ali kakav? O životinjama? Vremenu? Sredit će to kasnije. Obje je prizme strpao a tobolac o po jasu. Sve što se tiče vre mena i životinja predstavlja vrijednost., Kvadri u kojima je značenje. Od te ti misi u glavi praskaju svjetlaci. 028

Opet je namjestio zaštitni list na polici, provukao se kroz prozor i, koliko je mogao, učvrstio metalni kapak, pa je zviždukom dozvao Vihora i smjestio mu se na leđa. Jonnie se radoznalo osvrtao. Tko zna kakve se još stvari od neprocjenjive vrijednosti kriju u Velikom selu? Osjećao se bogatim, bio je uzbuđen. Nema nikakva razloga da njegov na rod ostane sabijen gore u planinama. Ima ovdje skloništa i više nego što je potrebno. Ogrjevno drvo raste po ulicama. Ima soba i soba koliko ti drago. A kad je već došao na to, primijetio je da se osjeća bolje otkako je napustio svoju planinsku livadu. Bolje u tjelesnom pogledu. Za to nije trebala godina - u stvari, prošlo je svega nekoliko dana. Smotao je povodac tovarnog konja, pa su širokim putem živahno otkaskali prema istočnim dijelovima Velikoga sela. Iako su mu oči bile uposlene upijanjem okoline, um mu se bavio organiziranjem seobe iz planina: što bi trebalo ponijeti kao dokaz koji će uvjeriti ljude; što da kaže Stafforu; kako će prebaciti svoja dobra... da možda sagrade kola? Možda baš ovdje u Velikom selu postoje kola. Moga o bi okupiti nekoliko konja. Ove gomile crvene prašine na koje svako malo nailazi s obiju strana široka puta možda su nekoć bile nekakva vozila. Ali toliko su propala da nije mogao ustanoviti kakav im je bio oblik. Otisak kotača. Listovi proz irne stijene. Ne, nisu to bila zaprežna kola. Ili ipak jesu? Počeo ih je pomnije promatrati. A onda je ugledao kukca. Sada je već bijeli dan i vidljivost je dobra, a on tamo čuči. Ne može biti zabune. Nešto strano i nepoznato. Sasvim je sigurno da je kukac. Samo žohari tako izgledaju. Ili kornjaši. Ne, prije će biti žohar. Ali nema tako velikih žohara. Deset metara dugih i tri visokih. I možda četiri upoprijeko. Odvratne smeđe boje. I sav gladak. Jonnie se tako naglo zaustavio da je tovarni konj naletio na Vihora. A ona je zdepasta stvar čućala nasred širokog pu. Činilo se da sprijeda ima dva uska oka. U preriji i planinama ništa nije ovome nalik, a ništa slična nije vidio ni u središtu Velikoga sela. Izgledalo je novo i sjajno, posuto s vrlo malo prašine. Osjećao je da ta stvar živi. Bilo je nešto u njoj... da, sigurno živi. Ne radi se o neživoj kovini, nego o živom biću. Tada je shvatio što ga je na velo na takav zaključak. Nešto se jedva primjetno gibalo. Nešto se pomaknulo iza pukotina očiju. Jonnie je, izbjegavajući nagle pokrete, okrenuo Vihora i, potežući tovarnog konja, poč eo se povlačiti u smjeru odakle je došao. Već je zapazio da se većina ovih putova siječe pod pravim kutom i da možeš potpuno zaobići blok kuća, pa opet doći na isto mjesto. Prema istoku, ne predaleko, prostirao se otvoreni krajolik. Proći će postranim putom, zaokružiti i izići u ravnicu. Pod pretpostavkom da bude brži. Ako se to može kretati. Odjedniom je odjeknula zaglušna rika! Zaprepašteni se Jonnie osvrnuo. Stvar se podigla metar iznad tla. Pod njom je frcala prašina. Počela je polako napredovati. Stvarno je bila živa ! Poveo je Vihora upropanj ravno niz ulicu. Promaknuo je jedan ugao, još jedan. Stvar je zaostajala. Sad je bila na udaljenosti od dva bloka. 029

Okrenuo je Vihora na sporedni put, potegnuvši za sobom i tovarnog konja. Prošao je još jedan ugao, pa se okrenuo. Ravno ispred njega dizale su se dvije visoke zgrade . Nastavit će jurnjavu i doći na otvoreno. Mogao bi čak i uspjeti. No iznenada se pojavio plameni zid. Desna zgra da rasprsnula se na komade. Vrh joj je polagano kliznuo naniže, survao se u ulicu i zakrčio prolaz. Posut prašinom, Jonnie se kratko povukao. Negdje iza gomile krhotina rikala je ona stvar. Slušao je zaustavljena daha. Položaj urlika se mijenjao. Stvar se kretala udesno. Pratio ju je ušima. Išla je paralelnom ulicom. Sad je u istoj visini s njim. Sada je već iza njega. Ta je stvar nekako uspjela blokirati ulicu i sad ga zaobilazi da mu pride s leda. Našao se u stupici. Jannie je gledao zadimljenu gomilu šute. Uzdizala se sedam metara iznad pločnika u obliku strme barikade. Više se nije bojao. Usporio je snažne otkucaja srca. Sada je tre balo pričekati da se čudovište nađe u ulici iza njega, a onda preko barikade! Povukao je Vihora da poveća zalet. Stvar je tutnjala sporednom ulicom iza njegovih leda. Sada se okreće. Osvrnuo se. Eno je tamo dolje, prameni dima sukljaju joj iz nozdrva. Jonnie je petom dodirnuo Vihora. Trznuo je povocem drugog konja. “Ejaaaa”, kriknuo je Jonnie. Konji poletješe na barikadu. Uspon je bio težak, posvuda klimavo kamenje. Opasno. S mukom su se pentrali. Krhotine su se odronjavale. Bogovi, samo bez slomljenih nogu. Još malo, još više. Bili su na vrhu. Jedan mu je kratki pogle dunatrag otkrio da je stvar već stigla do podnožja barikade. Jonnie je poveo konje u kovitlacu krhotina. U zaletu su se spustili na ulicu i odmah nastavili trkom. Zidovi su odjekivali od galopa. Jonnie je izmicao labirintom ulica, približavajući se otvorenoj ravnici. Zbog snažne tutnjave kopita nije mogao čuti urlik zvijeri. Dalje, samo dalje. Zgrade su se prorjeđivale. Na desnoj je strani izmedu dviju građevina ugledao otvoren predio, pa se odvojio od puta i pojurio u slobodu. Čim mu se na sve strane raširio prostor za utrku, Jonnie je usporio. Oba su konja dahtala i brektala. Vodio ih je korakom da povrate dah, neprestano šarajući pogledom po rubu grada. Onda je opet začuo rikanje. Napregnuo je oči i čekao. Eno, tamo! Stvar je izbila izmedu zgrada i pošla ravno na njega. Poveo je konje kasom. Stvar se približavala. Krenuo je upropanj. No stvar se nije samo približila, počela ga je prestizati. Jonnie je skrenuo pod pravim kutom. Stvar je, nagnuvši se, uletjela u zaokret i bljesnula kraj njega, prilično odmaknula, a onda se okrenula i zapriječila prolaz. Jonnie je pritegnuo uzde. Eto tu je, dakle, ružna, svjetluca se, riče. Okrenuo je konje i počeo bježati. Stvar je zaurlala, protutnja la i opet mu zagradila prolaz. Jonniejevo se lice napelo: donio je odluku. 030

Izvukao je svoju najtežu toljagu. Remen je pomno učvrstio oko zgloba. Otpustio je tovarnog konja. Poveo je Vihora korakom ravno na neprijatelja. Stvar se nije micala. Prišao je na tridesetak metara. Stvar je mirovala. Pažljivo je odmjerio položaj njezina oka. Počeo je vitlati. Toljaga je zviždala u zraku. Potom je bocnuo Vihora, pa su pojurili na stvar. Ponesena punim zamahom i dodatnom brzinom konja, toljaga je pogodila prorez oka. Sudar je bio zaglušan. Jonnie se zaustavio tek kad je protrčao pored stvari. Nije se niti pomaknula. Otkaskao je na prvotni položaj, okrenuo se i pripremio za slijadeći juriš. Tovarni je konj prišao i zauzeo svoje stalno mjesto. Jonnie ga je okrznuo pogledom, pa se opet usredotočio na stvar. Proračunao je udaljenost i brzinu kako bi pogodio i drugo oko. Podbo je konja. Vihor je sunuo. A onda je izmedu očiju stvari planuo žut bljesak. Jonnie je osjetio udarac kao da su ga u jednom zamahu pogodili svi vjetrovi Highpeaka. No puna je snaga zahvatila Vihora. Konj i jahač poletjeli su zrakom i snažno tresnuli o zemlju. Terl nije znao u što gleda. Prenoćio je u kolima negdje u predgrađu. Imao je stari plan drevnoga grada, što su ga izradili Chinki, ali ga to nije zanimalo. Bio je potegnuo nekoliko gutljaja kerbanga kako bi lakše zaspao, jer je u cik zore namjeravao napustiti grad i poći prema planinama. Bilo bi besmisleno, čak riskantno, nasta viti po mraku. Jutarnje je sunce, međutim, pregrijalo kola prije nego što se probudio. I evo sad zuri u tu čudnu stvar na ulici. Možda ga je baš probudio zvuk nje nih koraka. Nije znao što bi to moglo biti. Već je vidio konje - uvijek su upadali u rudarska okna. Ali nika d nije vidio konja s dvije glave. Tako je. Dvije glave. Jedna sprijeda i jedna u sredini. I u pozadini još je dna životinja od iste vrste. Samo što se činilo da je ono drugo tijelo u sredini sagnulo glavu. Zatreptao je očnim kostima. Premjestio se u vozačevo sjedalo i još napetije nastavio promatrati kroz armirani vjetrobran. Sad su se obje životinje okrenule i stale se udaljavati, pa ih je Terl počeo slijediti. Odjednom je shvatio da životinje znaju da ih on prati. Misleći da bi mogao brzo zaobići nekoliko blokova i prestići životinje, žurno je zavirio u stari plan grada. Ali umjesto njega, okrenule su se životinje. Terl je vidio da nemaju izlaza i shvatio da moraju zaobići blok zgrada. Sada je važno da se pravilno postavi. Iznova je pogleda o kartu i odabrao desnu zgradu za barikadu. Vatrena moć staroga vozila Mark II nije osobita, ali je za ovu svrhu bila dovoljna. Nenaviklom je šapom nespretno ugodio razinu intenziteta i doveo kola na položaj. Pritisnuo je okidač. Eksplozija je bila sasvim pristojna. Čitava se zgra da srušila i stvorila zapreku. Dodao je gas i okrenuo, pa se spustio ulicom, obišao ugao i - naravno! Bili su tu. Ulovio je svoju divljač u stupicu. 031

A onda je sjedio otromboljene vilice i gledao kako se životinje penju po zadimljenom kršu i iščezavaju. Sjedio je tako minutu, dvije. Spada li ovo, uopće, u njegov pothvat? Životinje su ga, doduše, zainteresirale, ali nisu imale nikakve veze s njegovim poslom. Ma, dobro. Ima dosta vremena, a lov je ipak lov. Pritisnuo je dugme i ispalio kapsulu s antenom, da lebdi na visini od sto metara, a onda je uključio ekran. Naravno, evo životinja, jure naokolo, krivudaju između blokova. Promatrao je kako napreduju dok je doručkovao. Onda je uzeo malo kerbanga i, prateći sliku na ekranu, uskoro izbio na slobodan prostor i ugledao svoju lovinu. Pretekao ih je i prepriječio put. Okrenuli su se. Ponovio je manevar. Što su oni? Druga je životinja još uvijek imala spuštenu glavu, ali ona sprijeda je sasvim pouzdano bila dvoglava. Terl je odlučio da o ovome ne priča u prostoriji za razonodu. Ispekli bi ga na tihom žaru. Radoznalo je gledao kako se prednja životinja zaustavlja, iz pojasa vadi batinu i srlja prema njemu. Radoznalost mu se preobratila u zapanjenost. Stvar se spremala da ga napadne. Nevjerojatno! Udarac toljage o vjetrobran zaglušno je odjeknuo. Bridjele su mu povrijedene slušne koščice. A to još nije bilo sve : zrak je, pišteći, prodirao u kabinu. Terla je spopao val omaglice. U lubanji su mu prštali svjetlaci. Zrak! Ulazio je zrak. Ovaj je stari Ma rk II vidio i boljih dana. Sada je popustio okvir ojačanog vjetrobrana. Terl je u nevjerici zurio. Propuštalo je rubno brtvilo. Obuzela ga je panika. No ugledao je upozorenje o upotrebi maske, pa je s nišandžijina sjedala žurno dohvatio masku i bocu plina za disanje, zaštitio lice i otvorio ve ntil. Duboko je udahnuo i osjetio da vrtoglavica popušta. Još je tri puta povukao iz sve snage da oćisti pluća od toga prokletog zraka. Opet se posvetio čudnovatoj beštiji: pripremala se za novi napad. Terlove su šape počele šeprtljati oko intenziteta vatre. Nije želio da povratni udarac eksplozije prodre kroz otkriveni vjetrobran, pa je polugu intenziteta povukao na “omamljivanje ”. Nadao se da će to biti dovoljno. Životinja je krenula na juriš. Terl je pritisnuo dugme. Stvarno, bilo je sasvim dovoljno. Ioni su pištali i blistali. Podigli su životinje i daleko ih odbacili. Tresnule su o zemlju. Terl je napeto gledao da se uvjeri hoće li ostati tamo gdje su pale. Dobro je, ostale su. Otpuhnuo je u masku i kao da se, uzdrhtavši, malo smanjio. A onda se naglo uspravio. Kad ih je pogodio, mislio je da ima posla s dvjema četveronožnim životinjama . No čim su pale, one su se razdvojile! Terl je smaknuo postrana vrata pa se iskobeljao van. Provjerio je pištolj za pojasom i oteturao do svoje lovine. Tri životinje, možda čak četiri! Dvije četveronožne životinje stvarno su bile dvije. S one odostraga otpao je nekakav zavežljaj. To bi moglo značiti da su tri. Ali ona bliža se sasvim sigurno sastojala o dviju posebnih životinja. Kakva zbrka! Tresao je glavom ne bi li je razbistrio. Djelovanje zraka nije dovoljno brzo slabilo: pred očima su mu još uvijek praskale male zaslje pljujuće iskre. Odgegao je do udaljenije životinje, razmičući visoku travu. To je konj. Vidio je mnogo konja: puna ih je prerija. 032

Ali na leđima ovog konja bio je pričvršćen zavežljaj. Sad se odvezao. Udario ga je nogom. Nije bio živ: tek nekoliko koža, par životinjskih krzna i još nekoliko besmislenih sitnica. Vratio se kroz visoku travu do vozila. I ona druga stvar bila je konj. A tamo desno, gdje je pala... Terl je razmaknuo travu. Zlatna zvijezdo! Pa to je čovjek! Psychlo je prevrnuo čovjeka. Maleckog li, kržljavog tijela! Vlasi po licu i na tjemenu, ali nigdje drugdje. Dvije ruke, dvije noge. Svijetlosmeđa koža. Terl nije želio priznati da Charov opis odgova ra. U stvari, nerado je dopustio da je donekle vjeran, ali ga je odmah odbacio. Prsni koš se micao - istina, gotovo neprimjetno - ali životinja je bila živa. Terl je imao sreću. Njegov je izlet urodio plodom a da nije niti stigao do planina. Jednom je šapom podigao čovjeka i pošao prema vozilu. Bacio ga je na nišandžijino sjedalo. Ono ga je progutalo. Ta d se prihvatio posla da s nešto permastika popravi ležaj vjetrobrana. Cijela je jedna strana stakla ispala iz okvira, pa iako samo staklo nije ni zagrebeno, bio je to vraški udarac. Pogledao je malo tijelo utonulo u sjedalo. Čista slučajnost. Starost vozila, krhkost brtvila. Stvarno ušljiva kola; morat će iščeprkati neku nepravilnost, pa je unijeti u Zztov dosje - zamjenu dijelova, tako nešto. Provje rio je i druga brtvila , vrata, drugi prozor. Ako se zaboravi lomljivost, sve je bilo u redu. Dobro, ne namjerava roniti, a sigurno više neće biti napada ovakvih stvari. Terl je stao na vozačevo sjedalo i promotrio cijeli horizont. Sve čisto. Nema više tih životinja. Zalupio je grotlo pa se udobno smjestio. Pritisnuo je izmjenu tlaka i s uživanjem sluša o siktanje zraka koji je napuštao kabinu i klokotanje plina za disanje. Dan je postajao sve topliji. Mrzio je svoju znojnu masku. Što bi dao za planet s pravom a tmosferom, s pravom gravitacijom, s grimiznim stablima. . . Stvar-čovje k se odjednom počela grčiti. Trzala se i poplavila. Pomahnitalu životinju bilo je zadnje što je Terl želio imati u kabini. Brzo je namje stio masku, promijenio kompresiju i odgurnuo postrana vrata. Jednim udarcem šape izbacio je životinju na travu. Zatim je sjeo i motrio. Strepio je da mu se planovi pretvaraju u dim i maglu. Mora da je eksplozija za omamljivanje djelovala na životinju jače nego što je u početku mislio. Sra nje, kako su samo slabašni! Otvorio je grotlo i pogledao jednog konja. Vidio je da mu se miču sapi. Disao je i nije imao grčeve. Čak se i oporavljao. Dobro, konj je konj, a čovjek... Odjednom je shvatio. Stvar-čovjek ne može udisati plin za disanje. Plavičasta je boja polagano blijedila: grčevi su prestali. Dahtao je i pohlepno gutao zrak. Za Terla je to bio problem. Do bijesa, neće se on vraćati u rudnik s maskom na licu. Izišao je i otišao do udaljenijeg konja. I on se polako oporavljao. Kraj njega su ležale vreće. Terl ih je prekopao i izvukao kožnate trake. Vratio se, pokupio čovjeka, tresnuo ga na vrh kola. Namjestio ga je tako da leži raširenih ruku. Vezao je krajeve remenova i dobio dugačku uzicu. Jedan je kraj vezao oko lijevog zgloba životinje, onda je remen provukao ispod vozila, stenjući dok ga je podizao, pa je vezao i desni zglob. Snažno je zategnuo remen. Zatim je za pokus gurnuo životinju, da se uvjeri neće li je putem izgubiti. 033

Vrlo dobro. Vreće je bacio na sjedalo do sebe, ušao, zatvorio vozilo i pokrenuo kompresore. Bliži je konj podigao glavu, boreći se da ustane. Ako se zanemare površinski krvavi čirevi što ih je izazvala eksplozija, činilo se da je konj u redu. A to znači da će se vjerojatno oporaviti i stvar-čovjek. Cereći se, Terl je otegnuo kosti.vilice. Dobro, na kraju krajeva, sve ispada da ne može bolje. Pokrenuo je kola, okrenuo ih i usmjerio prema rudniku. Terl je bio sušta djelotvornost. Veliki su planovi ključali u njegovoj rupičastoj lubanji. Stari su Chinki imali izvan kupole neku vrst zoološkog vrta i, unatoč vremenu koje je minulo otkako su ih istrijebili, kavezi su još uvijek bili upotrebljivi. Jedan je posebno odgovarao. Imao je pod od zemlje i mali betonski bazen, a svuda naokolo mrežu od debele žice. U njemu su nekoć držali medvjede, rekli su da ih proučavaju, i premda su medvjedi s vremenom pougibali, nijedan nije pobjegao. Terl je novu životinju smjestio u taj kavez. Stvar je još uvijek bila tek napola svjesna, ali na najboljem putu da se oporavi od šoka što ga je izazvao plin za disanje. Terl ju je neko vrijeme gledao kako leži, a onda je pregledao kavez. Bio je baš po mjeri i potpuno siguran. Na vratima brava. Prema nebu otvore n bez ikakve mreže - ta koji bi se medvjed mogao popeti uz deset me tara visoku ogradu? No postojala je mogućnost da bi ova nova zvjerka mogla prčkati oko vrata kaveza. Nije vjerojatno, ali brava je bila prilično loša. Terl je ubacio vreće u kavez, jer nije znao kamo da ih smjesti. Na njima je ležala duga kožnata uzica, koju je već bio upotrijebio. Pomislio je kako bi bilo pametno da životinju veže. Omotao joj je oputu oko vrata i zavezao običnim čvorom, dok je drugi kraj učvrstio za šipku ograde. Povukao se i još jednom sve pregledao. Bilo je dobro. Izašao je iz kaveza i zatvorio vrata. Morat će postaviti bolju bravu. Ali za sada može i ovako. Zadovoljan sobom, Terl je odvezao kola u garažu, pa otišao u svoj ured. Nije imao mnogo posla. Nekoliko otpremnica, ali ništa hitno, tek obični formulari. Dovršio je posao, pa se zavalio. Gadna li mjesta! Ali neka, pokrenuo je on kotače koji će ga odvesti odavde, odvesti natrag kući. Odlučio je da iziđe i pogleda kako se provodi stvar-čovjek. Dohvatio je masku, umetnuo novi spremnik i prošao kroz kancelarije. Ovih je dana mnogo opustjelih stolova. Zatekao je samo tri Psychla sekretarskog izgleda, no oni se nisu na njega obazirali. Napustio je kupolu i stiga o do kaveza. Zastao je trepćući vidnim koščicama. Stvar se dokopala vrata! Ušao je, režeći, i podigao stvar, pa je odnio na prvotni položaj. Bila je razvezala čvor. Terl ju je promatrao. Bilo je očito da ga se boji. A zašto ne? Jedva mu je dosezala do kopče na pojasu i bila je jedno deset puta lakša. Opet joj je vrat omotao oputom. Radeći u rudniku, naviknut na konopce i petlje, Terl se razumio u čvorove. Ovaj put je vezao dvostruki sigurnosni čvor. To će životinju zadržati. 034

Opet veseo, Terl je iz garaže izvukao crijevo za vodu i počeo prati Mark II. Dok je radio, prevrtao je po glavi različite planove i načine. Svi su ovisili o onoj stvari- čovjeku. Potaknut iznenadnom slutnjom, pošao je da pogleda kavez. Stvar je stajala kraj vrata! Terl je mrzovoljno upao, spopao je i odnio na njezino mjesto. Buljio je u oputu. Uspjela je razmrsiti dvostruki sigurnosni čvor. Terl je uposlio šape. Ovio joj je konop oko grla i zavezao rudarski teretni uzao. Stvar ga je gledala. Ispuštala je neke smiješne zvukove kao da zna govoriti. Terl je izišao iz kaveza, učvrstio vrata i nestao s vidika. Nije on slučajno šef Sigurnosti. Na pogodnom mjestu iza gradevine namjestio je staklo maske na “telefoto” i stao promatrati. Stvar je za tren oka razvezala strahovito složeni rudarski teretni uzao. Terl je doteturao prije nego što je stvar stigla do vrata. Ušao je, zgrabio je i stavio u udaljeniji dio kaveza . Čvrsto joj je omotao konopac oko grla, pa ga je vezao dvostrukim rudarskim teretnim čvorom, tako kompliciranim da ga može razvezati samo vrlo iskusan specijalni monter. Opet se povukao u zaklon. I što je sad, misleći da je nitko ne vidi, uradila stva r? Posegnula je u svoju torbu, izvadila nešto sjajno i presjekla uže. Terl je otabanao u garažu i stao prekapa ti po stoljećima otpadaka i krhotina sve dok nije pronašao komad elastična užeta, aparat za autogeno zavarivanje, ene rgetski element i kratku traku kovine. Kad se vratio, stvar je opet bila kod vrata i upravo se pokušavala popeti preko desetak metara visoke ograde. Terl je obavio vrlo temeljit posao. Napravio je metalnu ogrlicu, pa ju je onako vrelu zavario životinji oko vrata. Zatim je na nju zavario jedan kraj elastična užeta, a drugi je kraj zavario z a prsten, koji je naba cio na slobodan vrh šipke desetak metara iznad zemljanoga poda. Povukao se. Stvar se kreveljila i pokušavala još uvijek vruću ogrlicu odmaknuti od kože. Ovo će je smiriti, mislio je Terl. Ali još nije bio gotov. Nije on tek tako postao šef Sigurnosti. Vratio se u ostavu svoga ureda, pronašao dvije kamere-stjenice, provjerio da li rade, pa ih ugodio na valnu dužinu uredskog vizora. Vratio se u kavez. Jednu je stjenicu postavio visoko gore na šipku i usmjerio je naniže, dok je drugu namjestio podalje od kaveza, da ga može cijelog nadgledati izvana. Stva r je pokazivala na svoja usta i ispuštala glasove. Tko zna što li joj to znači? Tek sada se Terl opustio. Te je večeri, ne odgovrajući na pitanja, samodopadno sjedio u sobi za razonodu namještenika, i zadovoljan sobom polagano ispijao svoj kerbango. Jonnie Goodboy Tyler očajno je zurio u svoje vreće na suprotnoj strani kaveza. Sunce je pripeklo. Mučila ga je ogrlica na oprljenom vratu. Grlo mu se isušilo od žedi. A bio je i gladan. 035

U vrećama je, tu u samom kavezu, imao svinjski mjehur pun vode. Ako se nije pokvario, tamo je i komad pečene svinjetine. I velike kože, koje bi mogao razapeti da dođe do sjene. Isprva je pokušavao pobjeći. Osjećao se bolestan od same pomisli da je zatvoren u kavez. To ga je tištalo više od nedostatka vode i hrane. Sve je to tako neshvatljivo. Posljednje čega se stvarno sjećao bio je juriš na kukca i kako ga je nešto odbacilo u zrak. Onda ovo. Ne, stani. Nešto se dogodilo nakon prve nesvjestice. Počeo se osvješćivati ležeći na nečemu mekanom i glatkom. Učinilo mu se da je u kukcu. Kraj sebe je vidio nešto golemo. A onda je osjetio da udiše oganj do dubine pluća, da mu živci postaju prekratki i prenapeti te da se počinje bacakati u grčevima. I još jedan bljesak zbivanja. Bila mu se na trenutak vratila ustreptala svijest. Učinilo mu se da je privezan na vrhu kukca koji juri ravnicom. Udario je zatiljkom o kovinu, i slijedeće čega se sjeća jest - zatočenje u kavezu! Povezao je uspomene. Povrijedio je kukca, ali ne dovoljno. Kukac ga je pojeo, pa ispljunuo. Na leđima ga je prenio u tor. Ali pravi je šok predstavljalo čudovište. Istina je, sada je to shvatio, da je oduvijek bio “previše pametan”. Nije vjerovao starijima. Nije vjerovao da postoji Veliko selo, a ono postoji. Nije vjerovao u čudovišta, a jedno je tu negdje. Kad se bio osvijestio i ugledao tu stvar, zavrtjelo mu se u glavi. Osjećao je kako se iza njega savijaju šipke kaveza dok je uzmicao da pobjegne. Čudovište ! Visoko dva ili tri metra, možda još više. Metar i dvadeset široko. Dvije ruke. Dvije noge. Nešto sjajno mjesto lica i dugačka cijev od brade do prsiju. Blistave žute oči iza sjajne opne. Dok se približavalo, podrhtavalo je tlo. Petsto kila? Možda i više. Pod golemim čizmama ostajale su rupe. Šape obrasle krznom, dugačke pandže. Vjerovao je da će ga smjesta pojesti. Ali nije. Vezalo ga je poput psa. Ovo čudovište ima neobičnu moć zapažanja. Svaki put kad se Jonnie pokušao odvezati i uteći iz kaveza, iznova se pojavilo. Kao da može vidjeti i dok nije prisutno. Vjerojatno u tome igraju nekakvu ulogu i ove dvije kuglice. Čudovište ih je pažljivo držalo u šapama, kao izvađene oči. Jedna se sada svjetluca tamo visoko u kutu kaveza. Poput majušnog oka. Druga je izvan kaveza, pričvršćena na zidu obližnje zgrade. Ali čudovište ga je zateklo gdje se pokušava osloboditi i prije nego što je donijelo oči. Kakvo je ovo mjesto? Odnekle dopire neprekidna buka, prigušen tutanj sličan glasanju onog kukca. Sledio se na pomisao da ima još takvih kukaca. U sredini kaveza bio je - otprilike metar dubok - veliki kameni bazen sa stepenicama na jednoj strani. U njemu mnogo pijeska. Možda kakav grob? Prostor na kojemu se peče meso? Ali nema pougljenjelog drveta, ni pepela. Znači, čudovišta ipak postoje. Kad je stajao pokraj njega, lice mu je neznatno nadvisivalo njegovu kopču na pojasu. Kopču? Da, sjajan predmet koji je spajao krajeve pojasa. Jonnieju je odjednom sinulo da čudovište ima ruho, da to nije njegova vlastita koža. Nekakva skliska, blistava tvar grimizne boje. To nije njegovo krzno. To je odjeća, kakvu i ti izraduješ od životinjskih koža i krzna. Hlače. Kaput. 036

Ogrtač. Čudovište nosi odjeću. Ukrašeni ovratnik. I nekakva naprava na kopči opasača. Jonnie je sada tu spravicu razgledavao u mašti. Bila je to slika terena na kojemu stoje maleni pravokutni blokovi. Iz tih su blokova izbijale uspravne motke. Činilo se da iz motki izlaze oblaci dima, a dim je zaklanjao i čitav gornji dio slike. Oblaci dima su Jonnieja na nešto podsjetili, ali bio je previše gladan i žedan da se s tim uhvati ukoštac. Zemlja je pod njim počela podrhtavati u ravnomjernom ritmu - znao je što to znači. Na ulazu se pojavilo čudovište. Nešto je nosilo. Ušlo je u kavez i nadvilo se nad Jonnieja. Bacilo je na tlo nekoliko mekanih, ljepljivih komada nečeg nepoznatog. Onda je samo tako stajalo i gledalo. Jonnie je pogledao te komadiće. Nešto slično nije vidio u cijelom životu. Čudovište je počelo gestikulirati, upirući šapom na tu stvar, pa onda na svoje lice. Budući da to nije uspjelo, čudovište je podiglo jedan štapić, pa ga zgnječilo o Jonniejeva usta. Pri tome je nešto grmnulo svojim ričućim glasom. Neku zapovijed. Jonnie je shvatio. Mora da je to nekakvo jelo. Prožvakao je komadić i progutao ga. Istog mu je časa strahovito pozlilo. Osjećao je da će izbaciti kompletan želudac. Nije se pravo ni sabrao, a udovi su mu se počeli trzati u grčevima. Pljunuo je. Bio je i previše žedan da bi imao mnogo sline, ali trudio se da se riješi te tvari, i najmanjeg njenog komadića, i posljednjegtra ga njezinog kiselog okusa. čudovište se malo povuklo i mirno promatralo. “Vode”, molio je Jonnie, pomalo savladajući drhtanje udova i glasa. “Molim vode.” Samo da isplahne tu groznu tvar. Pokazao je na usta. “ Vode.” Čudovište je samo stajalo i gledalo. Oči su mu iza stakla žmirkale, isijavajući sablasnu vatru. Jonnie se stoički smirio. Nije smio izgledati slab i moljakati. Postoji nešto što se zove ponos. Na lice je navukao spokoj. Čudovište se sagnulo, provjerilo ogrlicu i elastično uže, zatim se okrenulo i izišlo iz kaveza. Uz tihi klik, zalupila su se vrata. Otišlo je. Večernje su se sjene produžile. Jonnie je gledao svoje vreće kraj vrata. Isto su tako mogle biti na vrhu Highpeaka! Pokrio ga je plašt očaja. Morao je pretposta viti da je Vihor teško povrijeđen ili čak mrtav. Vjerovao je da će i sam za nekoliko dana umrijeti od žeđi i gladi. Spustio se sumrak. A onda je odjednom shvatio da će Chrissino obećanje da će ga tražiti - neizbježno izazvati njezinu smrt. Bio je potresen. Predao se. Visoko u kutu kaveza maleno je svjetlucavo oko promatralo, ne trepćući. Sutradan je Terl pretražio napuštene stanove starih Chinka. Bio je to neugodan posao. Stanovi su se nalazili izvan kupola s plinom za disanje u kojima su obitavali Psychli, pa je Terl morao nositi masku. Chinki su disali običan zrak. Stanovi su bili zapečaćeni, a stoljeća nebrige i nevremena ostavila su vidljive tragove. Bilo je tu mnogo redova ormara pretrpanih knjigama. Nizovi arhivskih ladičara punih bilješki. Stari pisaći stolovi išarani brojnim ožiljcima, klimavi i krhki, sami su se od sebe urušavali. Hrpe starudije u zabravljenim ormarićima. A na svemu je ležao tanak sloj bijele prašine. Sva sreća da je ne mora udisati. 037

Kako su smiješna bića bili ti Chinki. Predstavljali su odgovor Intergalaktičke rudarske kompanije na kritike koje su joj uputili neki ratoborniji i moćniji svjetovi - da ona upropaštava prirodnu sredinu planeta. I, budući da je u to vrijeme Intergalaktička ubirala sjajne profite, neki je direktorski glavonja u središnjem uredu izmislio Odjel za kulturu i etnologiju ili, skraćeno, KE. Moguće je da se prvotno zvao Ekološki odjel. No Chinki su bili vrsni slikari, a neka se direktorska žena dugih pandži počela bogatiti prodajući na drugim planetima njihova djela s izmijenjenim potpisom. Malo je stvari koje nisu raskrinkane u tajnim dosjeima Sigurnosti. Razlog za konačnu likvidaciju Chinka ipak nije bila korupcija, nego štrajk. Korupcija na direktorskom nivou za radnike Sigurnosti značila je “prste-k-sebi”. A obustava rada nije. No odavde su Chinki otišli mnogo ranije, i to se vidjelo. Uostalom, što je na ovom planetu bilo vrije dno njegovanja? Nije preostalo dovoljno domorodačkog stanovništva da bi se oko njega kinjili. A kome je i bilo stalo? Ali poput svih birokrata, i Chinki su bili stalno u poslu. Pogledaj samo ove stotine metara vitrina s knjigama. Terl je tražio priručnik o čovjekovim prehrambenim navikama. Zacijelo su ti marljivi Chinki proučili i to područje. Prekapao je i prekapao. Otvorio je i opet zalupio stotine indeksa. Čučnuo je i čeprkao po ormarićima. I dok je stekao potpun pregled što se sve moglo naći u tim zakrčenim uredima i pretincima, o prehrani ljudi nije pronašao ni jedne jedine riječi. Pročitao je što jedu medvjedi. Otkrio je što jedu planinske koze. Čak je našao i znanstveno napisanu raspravu, štampanu uz strahovit trošak, o tome što je žderala neka beštija poznata pod nazivom “kit”, raspravu koja je - da pukneš od smijeha - završavala konstatacijom da je ta životinja nepovratno izumrla. Terl je s gnušanjem stajao nasred prostorije. Nikakvo čudo što je Kompanija ukinula KE na Zemlji. Zamisli samo sve to jurcanje naokolo, uništavanje goriva, održavanje u pogonu cijele štamparije koja dimi i hukće poput mehaničkog kopača... Pa ipak nije sve bilo uzalud. Prevrćući staru, požutjelu kartu, saznao je da je na ovom planetu preživjelo još nekoliko ljudskih skupina. Barem su postojale prije nekoliko stotina godina. Neke su obitavale na mjestu koje su Chinki zvali “Alpe”. U stvari, nekoliko tuceta. Petnaestak ih je živjelo u ledenom pojasu, koji su Chinki zvali “Sjeve rni pol” i “Kanada”. Nepoznati je broj skupina bio u predjelu “Škotska” , a više njih u “Skandinaviji”. Pa i u “Koloradu”. Terl je prvi put naiša o na ime kojim su Chinki označavali područje ovog centralnog rudnika. “Kolorado” . Zabavljao se ra zgledavajući kartu. “Stjenovite planine”. “Vrhunac Pike” . Smiješna imena starih Chinka. Chinki su svoje radove pisali na mukotrpno krutom psychlo-jeziku. Ali imali su smiješnu maštu. Iako je za njegove planove bilo dobro što je saznao da ima još ljudi, ovo ga nije nikamo dovelo. Morat će se osloniti na ono što mu je i u poče tku bio oslonac - Sigurnost. Na tehnike Sigurnosti. Njih će pokrenuti. Izišao je i za sobom zatvorio vrata, gledajući ovaj tuđi svijet. Stari uredi Chinka, njihove barake i zoološki vrt smjestili su se na povišem brežuljku iza rudnika. U blizini, ali iznad. Arogantna kopilad. S ovog se mjesta pogled pružao na sve strane. Vidjela se platforma za transport rudače, kao i terminal za aero-teretnjake; tamo dolje nije bilo gužve. Ako se ne ispune kvote, Intergalaktička će biti prisiljena da po žnori spusti nekoliko inspektora. Nadao se da mu Centralna uprava Sigurnosti neće dodijeliti prevelik broj istraga. Plavo nebo. Žuto sunce. Ze lena stabla. I vjetar koji ga salijeće ma sama zraka. 038

Kako mrzi ovo mjesto! Od same pomisli da bi tu morao ostati škripao je deračima. Pa dobro, što možeš očekivati od jednog stranog svijeta? Završiti će tu istragu o izgubljenom traktoru, pa će iskušanu tehnologiju Sigurnosti primijeniti na stvar-čovjeka. To je jedini put koji vodi iz ovog pakla. Jonnie je gledao čudovište. Žedan, gladan i bez nade, osjećao se izgubljenim u moru nepoznanica... Potresajući tlo koracima, čudovište je ušlo u kavez. Samo je tako stajalo i gledalo Jonnieja s malim odsjevima svjetla u jantarnim očima. Onda je počelo prčkati. Eto, upravo isprobava šipke, drma ih i očito zaključuje da su vrlo čvrste. Zadovoljno nalazom, obilazi kavez i pažljivo razgledava zemlju. Neko vrijeme stoji i gleda štapiće koje je donijelo Jonnieju za jelo. Pošto su ružno i prodorno mirisali, Jonnie ih je odgurnuo koliko je mogao dalje. Čudovište ih je prebrojilo. Aha! Znači, zna brojiti. Provjerilo je ogrlicu i uže, a onda je učinilo nešto vrlo neobično. Otkvačilo je kraj užeta s vrha ograde. Jonnie je zaustavio dah. Možda bi sada mogao dosegnuti svoje vreće. Ali čudovište je pričvrstilo uže ža obližnju prečku. Nehajno je nataknulo prsten na njen vršak i krenulo. Malo se za držalo na vratima da učvrsti žicu kojom su se zatvarala, a kad je okrenulo leda, činilo se da ne primjećuje da je jedna žica popustila. čudovište je otabanalo prema zgradama i nestalo s vidika. Grozničav od žeđi i gladi, Jonnie je posumnjao da mu se privida. Nije se usudio povjerovati. Ali eto: konop može smaknuti, a sponu na vratima olabaviti koliko je potrebno da se provuče. Pomno je provjerio je li čudovište zaista otišlo, pa se primio posla.Trzajem konopa smaknuo je prsten s vrha šipke. Užurbano se omotao užetom da mu ne bi zasmetalo, a kraj je zataknuo za pojas. Bacio se na vreće. Drhtavim ih je rukama otvorio. Ustanovio je da su mu se nade djelomično izjalovile. Mjehur za vodu je vjerojatno od onog udarca bio probijen, pa je ostalo samo malo vlage. Svinjetina zamotana u sirovu kožu koja zadržava toplinu sunc a bila se sasvim pokvarila, pa je nije smio niti okusiti. Pogledao je vrata. Vrijedi pokušati. Iz vreća je izva dio toljagu i konop i, provjerivši da li mu se u torbi nalazi kremen, prišuljao se vratima. Ni traga čudovištu. Zasun je nekoć bio čvrst, ali vrijeme ga je načelo. Ipak mu je oderao dla nove dok se grozničavo trudio da ga otvori. Uspio je! Gurnuo je vrata. I začas je kroz grmlje i udoline jurio na sjeverozapad. Iako je trčao pognut i koristio svaki i na jmanji zaklon da ga ne otkriju iz onih građevina, napredovao je vrlo brzo. Mora naći vodu. Jezik mu je otekao, usnice ispucale. Mora naći hranu. U groznici mu se sve činilo nestvarno, počinjao je skapati od gladi. A onda u planine. Mora zaustaviti Chrissie. Pretrčao je kilometar. Osvrnuo se . Ništa. Osluškivao je. 039

Ne čuje se kukac, tlo ne podrhtava od koraka čudovišta. Pretrčao je i tri kilometra. Stao je i opet osluškivao. Još uvijek ništa. Zabljesnula ga je nada. Pred sobom je ugledao zelenilo, zelenu mrlju u udolini, slutnju vode. Dah mu je promuklo škripao u prsima, ali se ipak domogao ruba uleknuća. Nijedan ga prizor ne bi obradovao kao ova modra i bijela mrlja. Veselo grgoljenje potočića izmedu stabala. Jonnie se bacio i uronio glavu u neizrecivo dragocjenu vodu. Znao je da ne smije piti naglo. Dugo je umakao glavu i prsa u bistru vodu, puštajući da ga svega natopi i prožme . Isplahnuo je okus ljepljiva štapića. Svježina i prisutnost potoka veselile su ga gotovo koliko i sama mogućnost da se napije. Otpio je ne koliko bojažljivih gutljaja, pa se okrenuo na leđa hvatajući dah. Ban se odjednom činio vedrijim. Još ga nitko nije progonio. Čudovište možda satima neće otkriti da je utekao. Osjetio je plimu nade. Tamo daleko na sjeverozapadu, tek malo iznad horizonta, - nalazile su se planine. Njegov dom. Jonnie se osvrtao. Na suprotnoj obali potoka ugledao je klimavu daščaru urušena krova. Sad se ogledao za hranom. Još se jednom napio. Stisnuo je toljagu i pošao preko potoka prema staroj daščari. Dok je trčao, nije otkrio lovinu. Vje rojatno je pobjegla iz okolice rudnika. Ali njemu nije trebala krupna divljač. Zadovoljio bi se i zekanom. Mora to obaviti brzo i nastaviti bijeg. U kolibi se nešto pokrenulo. Tiho se nastavio šuljati. Odjednom je prokuljalo nekoliko velikih štakora. Jonnie je već zamahnuo, ali se zaustavio. Štakori se jedu samo u najočajnijim zimama, kad ska pavaš od gladi. Ali nije bilo zečeva, a on nije imao vremena da ih traži.

Podigao je kamen i pogodio „daščaru“. Istrčala su još dva štakora, a on je vješto i precizno zavitlao toljagom. Trenutak kasnije držao je ubijenog štakora, jedan veliki primjerak. Bi li smio zapaliti vatru? Ne, nema vremena. Sirov štakor? Fuj. Iz torbe o pasu izvadio je komadić one oštre prozirne stvari, pa se vratio do potoka. Očistio je i oprao štakora. Gladan ili ne, trebao se dobrano napregnuti da zagrize u sirovo štakorovo meso. Prožvakao je i progutao zalogaj između nadolazećih valova mučnine. Konačno, i to je nekakva hrana. Jeo je vrlo polagano da ne bi povratio. Popio je još malo vode. Ostatak štakora umotao je u komad kože i gurnuo u torbu. Nogom je nabacio nešto pijeska na otpatke. Uspravio se i pogledao prema dalekim planinama. Duboko je udahnuo skupljajući snagu da nastavi bijeg. Odjednom se začuo dubok zvižduk, i nešto ga je poklopilo. Zakotrljao se. Mreža. Nije se mogao osloboditi. 040

Što se više koprcao, jače se zapetljavao. divlje se ogledao. Suočio se sa istinom. Čudovište je, ne žureći, izlazilo iz sjene drveća, napinjući konop za kraj kojega je bila zavezana mreža. Neman nije pokazivala nikakve osjećaje. polako se kretala kao da joj je na raspolaganju sve vrijeme ovog svijeta. Umotala je Jonnieja u mrežu, pa je čitav zavežljaj podigla i pošla natrag prema zgradama rudnika.

Terl je veselo prevrtao formulare na svom stolu. Stvari su se dobro razvijale, baš dobro. Tehnike Sigurnosti uvijek su bile

najbolje. Uvijek. Sad točno zna ono što je htio znati: stvar-čovjek pije vodu, i to tako da glavu i ramena umače u potok ili lokvu i, što je još važnije, jede sirove štakore.

To je pojednostavnilo stvari. Ako u blizini logora uopće ima životinja, onda su to štakori.

Pomislio je da bi nečemu mogao naučiti i one stare Chin-ke. Trebalo je pustiti stvar-čovjeka da se izgubi i stalno ga pratiti letećim periskopom. Bilo je, istina, donekle naporno kretati se s maskom, i k tome žuriti. U usporedbi sa Psychlom, čovjek ne trži naročito brzo, pa ipak, bio je to stanovit napor. Nije se lako naprezati dok imaš masku.

Ali zato još uvijek nije izgubio vještinu u bacanju mreže, ma kako to moglo izgledati staromodno. Nije htio još jednom upotrijebiti pištolj. Stvar je bila slabunjava i spopadali su je grčevi.

Pa dobro, učio je polako. Sada se pitao koliko sirovih štakora dnevno pojede čovjek. Ali to može

lako ustanoviti. Pogledao je izvještaj dosadujući se. Izgubljeni su traktor pronašli skupa s

njegovim vozačem Psychlom na dnu tri kilometra dubokog okna. U zadnje su vrijeme ta okna progutala mnogo radnika. Iz centrale će urlati zbog troškova zamjene. Pomalo se razvedrio. Čak se i to odlično uklapalo u njegove planove.

Provjerio je da li je dovršio sav posao, pa pospremio stol. Prišao je ormaru i izabrao najmanji blaster koji je mogao naći. Uložio je

energetsku patronu i namjestio na najslabije. Nekakvom je krpom obrisao masku i uzeo novi spremnik. Izašao je. Prvog je štakora ugledao nepunih stotinjak metara sjeverno od naselja.

Iako je štakor brzo trčao, Terl mu je otkinuo glavu preciznošću koja mu je u školskom streljačkom timu osigurala počasno mjesto.

041

Dvadesetak metara dalje iz propusta je iskočio još jedan štakor, i Terl ga

pogodi posred glave još dok je bio u zraku. Koracima je premjerio udaljenost. Četrdeset i dva koraka. Ne, zaista nije izgubio osjećaj. Idiotska lovina, ali i za nju se hoće vještine.

Dva komada. Moralo bi biti dosta za početak. Terl se ogledao po mrskoj okolici. Žuto, plavo i zeleno, neka, riješit će se

on toga. Veselo je otabanao uzbrdo do starog zvjerinjaka. Usne su mu se kosti rastegnule od cerenja. U kutu kaveza čučao je čovjek

i bijesno zurio u njega. Bijesno? Da, stvarno. Terl je prvi put primijetio da taj stvor osjeća.

I što je radio? Dokopao se svojih vreća — prisjetio se da ih je zgrabio kad ih je on sinoć

vratio u kavez — i sada na njima sjedi. I još nešto: razgledava dvije knjige. Knjige? Pa, do bijesa, gdje se samo domogao knjiga? Nije vjerovao da je stvar-čovje k uspio ući u stanove starih Chinka. Ogrlica i konopac bili su sigurni. Ispitat će to kad dođe vrijeme. Stvar je još uvijek ovdje, a to je jedino važno. Terl mu je prišao, smiješeći se ispod maske. Podigao je ubijene štakore, pa mu ih je dobacio. Stvar-čovjek nije proždrljivo navalio. Činilo se, naprotiv, da se malo povukao. Dakle, zahvalnost zaista nećeš naći u životinja. Svejedno. Terl od ove stvari nije niti očekivao zahvalnost. Prišao je starom betonskom bazenu za medvjede. Činilo se da nema pukotina. Razgledao je cijevi. Bile su u redu. Napustio je kavez i tumarao oko njega u potrazi za ventilima sve dok nije jednoga otkrio. Pokušao ga je odvrnuti. Teško. Bojao se da bi, ako upotrijebi svoju golemu snagu, mogao jednostavno otkinuti ručicu. Iz obližnje je garaže donio ulje i podmazao ventil. Napokon ga je uspio otvoriti. Ali ništa se nije dogodilo. Terl je pošao duž starog vodovodnog sistema, koji ga je doveo do cisterne što su je sagradili još Chinki. Klimao je glavom zbog njezine primitivnosti. Postojala je crpka, ali se energetski na boj odavno istrošio. Otvorio je pumpu i uložio novi element. Hvala zvijezdama, Intergalaktička nikad nije forsirala inovacije. Današnje baterije savršeno pristaju u crpku. Mehanizam je proradio, ali voda unatoč tome nije potekla. Zavirio je u rezervoar. Cijev nije bila uronjena. Terl ju je tresnuo čizmom i zagnjurio u vodu. Voda je počela teći i brzo puniti bazen u kavezu. Terl se iskesio. Rudar zna postupati s tekućinama. Ni na ovom području nije izgubio spretnost. Vratio se u kavez. Bazen se brzo punio. U njemu se vrtložilo blato jer je bio pun pijeska. Ali svejedno, i takva je voda mokra! Bazen se napunio i prelio, pa je voda tekla po podu. Stvar-čovjek je užurbano prikupljao svoje stvari i gurao ih između šipki ograde da se ne smoče. Terl je izašao iz kaveza i zavrnuo ventil. Pričekao je da se napuni cisterna na vrhu brežuljka, pa je i tu zatvorio dovod. Kavez je sada praktički bio preplavljen, ali voda je otjecala kroz rešetke. Dobro. 042

Terl je odšljapkao do stvari-čovjeka. Čovjek se pripijao uz ogradu da izbjegne povodanj. Kože je prebacio visoko gore preko vodoravne prečke. Da ostanu suhe? Jednom je rukom pridržavao knjige. Terl se osvrnuo, sve je bilo u redu. Bit će ipak bolje da zaviri u te knjige. Posegnuo je da ih oduzme, ali stvar-čovjek ih nije puštao. Terl ga je nestrpljivo udario po zglobu i zgrabio knjige prije nego što su pale na pod. Vidio je da su to knjige ljudi. Zbunjeno ih je prelistavao. Gdje se stvar-čovjek domogao knjiga? Stisnuo je vidne koščice i razmišljao. Ah tako, vodič Chinka! Tamo je pisalo da u gradu postoji knjižnica. Pa dobro, možda je ova životinja živjela u gradu. Ali knjige? Ovo je postojalo sve bolje. Možda ljudi ipak mogu, kako su to tvrdili Chinki, shvatiti smisao. Terl nije znao čitati slova koja su upotrebljavali ljudi, no ona su, očito bila čitljiva. Ova prva knjiga vjerojatno je početnica za djecu. Druga bi mogla sadržavati priče. Knjige za početnike. Životinja je stoički gledala u drugom smjeru. Bilo bi, naravno, sasvim uzaludno pokušati s njom razgova rati. Terl je zaustavio misao. Sve bolje i bolje za njegove planove: ova je životinja stvarno govorila. Sada se sjećao. Ono što je držao za gundanje i kriještanje, koje možeš čuti od bilo koje životinje bile su, zapravo, rudimentarne riječi! A sad i knjiga! Terl je okrenuo glavu stvari-čovjeka i prisilio ga da ga pogleda. Pokazao je knjigu, pa onda čovjekovo čelo. Ovaj nije pokazao znakove razumijevanja. Terl je približio knjigu njegovu licu i pokazao njegova usta. Ali u očima mu nije zapazio bljesak. Ili nije htio čitati, ili nije znao. Još je malo je ksperimentirao. Ako ove stvari znaju govoriti i čitati, njegovi će se planovi sasvim sigurno ostvariti. Listao je stranice ispred njegova lica. Ne, ne pokazuje da je razumio. Ali ipak posjeduje te knjige. Ima ih, ali ih ne umije čitati. Možda ih čuva zbog slika. Konačno - uspjeh. Terl je pokazao sliku pčele i odmah je primijetio bljesak radoznalosti i razumijevanja. Pokazao je sliku lisice, i opet taj znak prepoznavanja. Otvorio je drugu knjigu s potpuno ispisanim stranica ma. Treptaj je izostao.

Strpao je knjige u džep na prsima. Znao je što mu je činiti. Poznavao je svaki predmet u stanovima starih Chinka, a tamo je bilo i diskova s čovjekovim jezikom. Oni nikad nisu zabilježili što čovjek jede, ali su se neizmjerno namučili s ljudskim jezikom. Tipično za njih. Propustiti ono bitno i lebdjeti u oblacima. Isplanira o je slijedeći dan. Sve bolje i bolje. Provjerio je ogrlicu, konopac, pažljivo zaključao vrata i otišao. Bila je to vlažna, hladna, potpuno bijedna noć. Jonnie je satima visio na ogradi, jer mu se gadilo da sjedne ili makar samo sta ne u taj kal. Blata je bilo posvuda. Vodena je struja podigla iz bazena pijesak i prljavštinu i napravila sloj po cijelom kavezu, a zemlja ni je pod to pohlepno upijao. Bljuzge do gležnja. 043

No, sasvim iscrpljen, napokon se predao i zaspao u blatu. Prijepodnevno je sunce donekle isušilo kavez. Oba su mrtva štakora otplutala izvan Jonniejeva dosega, ali mu nije bilo do njih. Još otprije dehidriran, sada je osjećao kako na jarkome suncu njegova žed postaje neizdržljiva. Pogledao je blatnjav bazen, još više zagaden glibom s poda. Nije se mogao prisiliti da to pije. Očajan je sjedio oslanjajući se na šipke, kad se pojavilo čudovište. Zaustavilo se pred kavezom i gledalo. U šapama je držalo neki metalni predmet. Zurilo je u blato, pa se Jonnie za trenutak ponadao da će shvatiti kako on tu dalje ne može sjediti ni spava ti! Ali čudovište je otišlo. Baš kad se ponadao da se više neće vratiti, opet je iskrsnulo. Još je uvijek držalo onaj predmet, ali sad je, osim njega, nosilo velik klimav stol i veliku stolicu. Noseći sav taj nespretni teret, s naporom se proguralo kroz vrata , koja su bila premalena i za njega samog. Ali uspio je ući i namjestiti stol. Na nj je postavio metalni predmet. Jonnie je isprva pomislio da je velika stolica namijenjena njemu. Ali uskoro se razuvjerio. Čudovište je odIožilo stolicu pokraj stola i sjelo na nju; njegove su noge duboko utonule u blato. Pokazalo je na tajanstveni predmet. Onda je iz džepa izvadilo one dvije knjige i bacilo ih na stol. Jonnie je odma h posegnuo da ih dohvati. Izgubio je nadu da će ih ikad više ugledati, a upravo je počeo naslućivati njihov smisao. Čudovište ga je pljusnulo po ruci i pokazalo na predmet. Mahnulo je šapom iznad knjiga na nekakav niječni način, pa opet pokazalo spravu. Na poleđini te stvari nalazila se vrećica, a u njoj su bili pohranjeni diskovi promjera dvaju sastavljenih dlanova. Čudovište je izvuklo i pregledalo jednu ploču. Na sredini je imala rupicu, a oko nje nekakve č rčkotine. Položilo ju je na vrh sprave. Na njoj je stršio štapić, koji je pristajao u sredinu ploče. Jonnie je bio krajnje sumnjičav, ruka mu je bridjela i poplavila od udarca. Sve što poduzima ovo čudovište - mutno je, podmuklo i opasno. To se već pokazalo. Znači, tre ba pričekati povoljan trenutak, vrebati, učiti - i tako se, po mogućnosti, dočepati slobode. Sada je čudovište pokaza lo na dva prozorčića na pre dnjoj strani sprave, pa na jednu polugicu koja se nalazila u njihovoj blizini. Lagano je pritisnulo naniže. Jonnie je iskolačio oči. Ustuknuo je. Ta je sprava govorila! Rekla je, jasno poput z vona: “ Oprostite...” Čudovište je podignulo polugicu, i stvar je umuknula. Jonnie se još malo povukao. Čudovište ga je tako snažno zviznulo medu lopatice da je grlom naletio na rub stola. Podiglo je šapu kao da upozorava na posluh. Zatim je gurnulo polugu, a Jonnie se propeo na nožne prste i vidio da se sada ploča okreće na suprotnu stranu. Čudovište je opet spustilo polugu, i predmet je progovo rio: “Oprostite, a li ja sam...” Čudovište je pomaknulo polugu na srednji položaj, i sprava je utihnula. Opet ju je gurnulo naviše , a ploča se stala vrtjeti unatrag. Jonnie je pokušao zaviriti ispred stroja i iza njega. Ta stvar sasvim sigurno nije živa. Nema uši, ni nos, ni usta. Ipak, usta ima. Ovaj krug pri dnu prednje strane. Ali usta koja se ne otvaraju. Jednostavno se čuje glas. Glas koji govori Jonniejevim jezikom. Čudovište je još jednom spustilo polugu, a stvar je rekla: “Oprostite, ali ja sam vaš...” 044

Ovaj put Jonnie je vidio da se u gornjem prozorčiću pokazuju neki čudni znakovi, a u donjemu neobično strano lice. Čudovište je još jedanput vratilo ploču u prvotni položaj. Onda je polugu postavilo u sredinu. Pandžom je pokazalo na Jonniejevu glavu, pa na spravu. Jonnie je primijetio da je čudovište cijelo vrijeme pomicalo polugu lijevo od neutralnog, srednjeg položaja. Sad ju je povuklo sasvim udesno i dolje; pojavili su se drukčiji znakovi, ali se zadržala ista slika, a sprava je progovorila nekim nepoznatim jezikom. Čudovište je opet pomaknulo polugu. Drukčiji znakovi, ista slika u donjem prozorčiću, ali potpuno različiti glasovi. Činilo se da se iza svoje maske čudovište smije. Ponovilo je posljednji manevar i pokazalo na sebe. I Jonnie je odjednom shvatio da je ovo zadnje bio njegov jezik. Jonniejev se interes istog trena probudio i rasplamsao. Odgurnuo je šapu. Bilo mu je teško dohvatiti komandu, jer je stol bio tako visok i širok, ali se na to nije obazirao. Pomaknuo je polugu prema gore i lijevo. Onda više. Sprava je rekla: “Oprostite, ali ja sam vaš učitelj...” Jonnie je ponovio operaciju na desnu stranu, i stvar je opet nešto rekla na nepoznatom jeziku. Pokušao je i sa središnjim položajem i začuo psychlo jezik. Čudovište ga je promatralo pažljivo, čak sumnjičavo. Nagnulo se na prijed i zurilo u njega. Zažmirile su ustreptale jantarne oči. Odjednom je posegnulo za spravom kao da će je uzeti i odnijeti iz kaveza. Jonnie je odgurnuo goleme šape i zgrabio polugu. Namjestio ju je u lijevi izrez i pokrenuo ploču. “ Oprostite”, rekla je sprava, “ali ja sam vaš učitelj, ako mi oprostite toliku drskost. Nemam čast da budem Psychlo. Samo sam smjerni Chinko.” Lice u donjem prozorčiću je dva puta poniknulo i pokrilo oči rukama. “Ja sam Joga Stenko, mladi pomoćni rob za jezičnu nastavu u Jezičnom odsjeku Odjela za kulturu i etnologiju na planetu Zemlji.” U gornjem su prozorčiću hitro promicali znakovi. “Oprostite mi drskost, ali ja ću vas učiti da čitate i govorite ljudske jezike, koji se zovu engleski i švedski.” “Nadam se da nećete imati problema da na lijevoj brazdi ploče nađete engleski. Na desnoj ćete strani naći isti tekst na švedskom. U sredini je isti tekst na jeziku Psychla, plemenitom jeziku osvajača.” “U gornjem se otvoru može isti tekst vidje ti napisan, dok ga u donjem prozorčiću prate prikladne slike.” “Oprostit ćete moje ponizne pretenzije učenjaka. Sva je mudrost u vladalaca Psychla i jednom od njihovih najmoćnijih poduzeća, velikoj i snažnoj Intergalaktičkoj rudarskoj kompaniji, kojoj neka je suđen vječni profit.” Jonnie je centrirao polugu. Teško je disao. Jezik je bio bombastičan, izgovor tvrd i neobičan, a mnoge riječi nije razumio. Ali mogao je shvatiti. Još je pažljivije pogledao spravu. Namrštio se, usredotočivši se s naporom. Uvjerio se da je riječ o stroju, o neživoj stvari. A to je značilo da bi i onaj kukac mogao biti beživotna stva r. Pogledao je čudovište. Zašto sve to radi? Koje su mu nove opasnosti i uskraćivanja na umu? U tim jantarnim očima nema milosti. To su vučje oči u sjaju logorske vatre. Čudovište je pokazalo spravu, i Jonnie je gurnuo polugu lijevo dolje. “Oprostite”, začulo se, “ali moramo početi neizbježnom abecedom. Prvo je slovo - A. Pogledajte gornji prozor.” Jonnie je pogledao i vidio znak. 045

“A se izgova ra kao - a, glas - a u riječima : agava, pas, otac. Molim da pažljivo pogledate , oprostite, i kako da biste ga uvijek mogli prepoznati. Slijedeće je slovo abecede B. Pogledajte prozorčić. Uvijek se izgovara kao - b, kao u riječ i bik...” Čudovište je odgurnulo Jonniejevu ruku i otvorilo prvu stranicu početnice. Pandžom je kucnulo po slovu A. Jonnie je već uspostavio vezu. Jezik se može zabilježiti i čitati. A ova će ga sprava naučiti kako se to radi. Pomaknuo je polugu u sredinu i gurnuo prema dolje, i bilo je očito da bljuje psychlo-abecedu. Maleno je lice u donjem otvoru pokazivalo pokrete usta, potrebne za izgovor pojedinih glasova. Gurnuo je polugu desno i čuo da izgovara abecedu na... Švedskom? Čudovište je ustalo i svisoka se zagledalo u Jonnieja. Iz džepa je izvuklo dva mrtva štakora, pa ih zanjihalo ispred njegova lica. Što je ovo? Nagrada? Jonnie se osjećao poput dresiranog psa. Nije ih niti dotaknuo. Čudovište je, čini se, sle nulo ramenima i nešto reklo. Jonnie nije razumio. Ali kad je posegnulo da uzme spravu, shvatio je što su morale značiti. Nešto kao: “Za danas je dosta učenja.” Jonnie je odmah odgurnuo njegove ruke. Izazovno se uspravio, onemogućujući mu pristup spravi. Nije zna o što će se dogoditi, ali je mirno stajao, riskirajući udarac koji bi ga odbacio preko pola kaveza. A stajalo je i čudovište. Jonnie nije ustuknuo. Riknulo je još jače, a Jonnie je s olakšanjem naslutio da se čudovište smije. Kopča s oblacima dima na njegovom poja su bila je svega desetak c entimeta ra ispod Jonniejevih očiju. Povezao ju je s drevnom predajom o kraju svoje vrste. Grohot je odzvanjao u Jonniejevim ušima poput gromoglasne rugalice. Čudovište se naglo okrenulo i izašlo iz kaveza. Nije se prestalo smijati sve dok vrata nisu bila zaključana. Na Jonniejevu se licu ogledala gorčina i nazirala odlučnost. Mora još mnogo toga saznati. Mnogo. Onda će biti sposoban da nešto poduzme. Sprava je još uvijek ležala na stolu. Jonnie je posegnuo za polugom. Ljetna je vrućina isušila blato. Bijeli su oblaci išarali nebo iznad kaveza. No Jonnie ih nije vidio. Sav se unio u spravu za učenje. Veliku je stolicu odgurao oko stola. Na sjedištu je složio presavijene kože, pa se mogao nagnuti nad stol i približiti starom Chinku, koji se, dok je izgovarao lekciju, presavijao u agoniji pretjerane uljudnosti. Bila je prava majstorija naučiti englesku abecedu. Ali psychlo-a beceda bila je mnogo teža. Koliko je jednostavnije i lakše po tragu slijediti divljač i gotovo u minutu znati kada je prošla i što je radila. Ovi su znakovi i simboli za vječnost uloženi u taj mali prozor, a njihovo je značenje nevjerojatno složeno. Za tjedan dana je pomislio da je shvatio. Počeo se nadati. Čak je povjerovao da je to lako. “B je za bika, Z je za zvijer, K za kapu, T za ti.” A kad bi to ponovio na psychlu, bikovi, zvijeri, kape i ti nekako su se nesvatljivo pretvarali u pisaljke, lopate, kerbango i žene. Ali sad je pod Chinkovim puzavim pokroviteljstvom kona čno shvatio da psychlo-riječ i za bika, zvijer i kapu počinju drugim slovima, znao je da je pobijedio. Napokon se mogao zavaliti i odverglati englesku abecedu. Nešto kasnije bi se uspravio i, pomalo kradomice zavirkujući, izgovorio i psychlo-abecedu na psychlo- jeziku, sa svim onim nijansama pravilna izgovora. Jonnie je zna o da ovo ne smije predugo trajati. Na kraju bi ga upropastila dijeta od sirovog mesa; već je napola skapao, jer se jedva uspijevao natjerati da ga jede. 046

Čudovište je svakog dana dolazilo i neko ga vrijeme promatralo. Jonnie je u njegovoj nazočnosti šutio. Znao je da za vrijeme vježbanja izgleda smiješno, a od smijeha čudovišta dizala mu se kosa. Zato bi prilikom obilaska utihnuo. Bila je to pogreška. Kako se čudovište sve više mrštilo, vidne su mu se koščice sve više sužavale iza stakla maske. Likovanje nad abece dom bilo je kratka vijeka. Jednog lijepog dana čudovište je ričući, poput oluje, provalilo u kavez. Neko je vrijeme urlalo na Jonnieja, tako da su se tresle šipke ograde. Jonnie je očekivao udarac, ali kad se šapa ispružila, nije ustuknuo. No šapa se pružila prema spravi, a ne prema Jonnieju. Rinula je polugu u donji položaj, za koji Jonnie nije znao. Iskočio je buljuk novih zvukova i slika! Stari je Chinko rekao na e ngleskom: “Ispričava m se, poštovani učeniče, i molim da mi oprostite drskost, a li sad počinje vježbanje sve bržih unakrsnih a socijacija predmeta, simbola i riječi.” I novi niz slika! Glas H i slovo H slijedili su u polaganim razmacima. Onda se u slici i riječi stalo ponavljati psychlo-slovo koje je zvučalo kao H. Malo pomalo brzina je rasla, sve dok se pojedini dojmovi nisu stopili u nerazaznatljivu mrlju. Jonnie je bio tako zapanjen da nije opazio kad je čudovište otišlo. Evo nečeg novog! Poluga je bila tako velika i otporna da mu nije palo na pamet da se sve ovo skriva iza još jednog običnog pritiska. Dobro, ako mali pritisak prema DOLJE izaziva ovo, što će se dogoditi na potisak prema GORE? Odmah je pokušao. Zamalo mu je otkinulo glavu. Sjenke ograde su prevalile velik put preko kaveza prije no što se ohrabrio da pokuša još je dnom. Ista stvar! Gotovo ga je izbacilo sa sjedala. Nagnuvši se unatrag, sumnjičavo je gledao. Što je to izlazilo iz sprave? Sunčana svjetlost? Još je jednom pokušao, podmetnuvši dlan. Grije. Izaziva trnce. Pažljivo gledajući sa strane, vidio je da se u okvirima pojavljuju slike. Čuo je, ali ne ušima, nego na neki nadnaravan način izravno čitavom glavom. “Sad ćete ispod praga svijesti pratiti abecedu. A, B, C...” Što se dogada? Sluša li on to rukom? Ne, nemoguće. On uopće ništa ne čuje, osim te poljske ševe. Iz sprave je izbijalo nešto bezvučno! Još se malko povukao. Dojam je oslabio. Približio se. Osjetio je da mu se mozak prži. “Sad ćemo iste glasove ponoviti na jeziku psychlo.” Jonnie je uzmaknuo koliko mu je god dopuštao konop, pa je sjeo i naslonio se na ogradu. Dugo je razmišljao. Konačno je shvatio da vježba unakrsnih asocijacija simbola, glasova i riječi ima svrhu da ubrza njegove reakcije, pa onda da ih još više i još više ubrza, tako da ne mora pipati u potrazi za naučenim riječima, već da mu budu dostupne bez oklijevanja. Ali ova zraka svjetla koja izbija iz sprave? Pomalo se ohrabrio. Prišao je stolu i pronašao ploču koju je smatrao vrlo naprednom. Skupio je snagu i, smrknut, gurnuo polugu do kraja prema gore. 047

Odjednom je ZNAO da su sva tri unutarnja kuta u trokutu jednaka ako su mu sve tri stranice jednake. Postao je smjeliji. Bez obzira na to što je to trokut ili kut, on ZNA. Vratio se i opet sjeo, naslonivši se na zid. Odjednom je ispružio ruku i prstom nacrtao u pra šini oblik sa tri vrha. Gurnuo je kažiprst u pazuho svakog pojedinog vrha. U čudu je rekao: “Potpuno su jedna i.” Jednaki čemu? Jedan drugome. Pa onda? Možda to predstavlja nekakvu vrijednost. Jonnie je zurio u stroj. Može ga poučavati na običan način. Može ga poučavati i tako da ubrza lekcije. A može ga poučavati lako i trenutačno “sunčanom zrakom”. Iznenada mu je strašno veselje ozarilo lice. Abeceda? Pa mora savladati čitavu civilizaciju Psychla! Razumije li čudovište zbog čega on to želi? Život mu je postao dugačka povorka ploča, cijelih gomila ploča. Svaki sat koji nije utrošio na spavanje provodio je pokraj stola, podvrgavajući se izravnom slikovnom učenju sve bržih unakrsnih asocijacija prodornom zrakom svjetlosti. Skapavao je od gladi, san mu nije pružao odmor. U njegovim su se morama mrtvi Psychli ispreplita li sa sirovim štakorima koji su gonili leteće mehaničke konje. A ploče su se neprestano vrtjele. No Jonnie je nastavljao, nastavljao je godine obrazovanja utiskivati u tjedne i mjesece. Trebalo je tako MNOGO naučiti! Mora SVE naučiti. Imao je samo jedan cilj na umu: da se osveti za uništenje svoje vrste. Može li dovoljno naučiti u tako kratkom vremenu da se osposobi za izvršenje svoje odluke? Terl se osje ćao samodopadno sve do trenutka kad je od planetarnog direktora primio službe ni poziv. U očekivanju sastanka vrlo se uznemirio. Prohujali su tjedni, ljeto je povenulo u hladnoći jeseni. Stvar-čovjek je dobro napredovao. Činilo se da svaki trenutak koji nije trošio na spa vanje provodi potpuno usredotočen na spravu koju su Chinki programirali za jezičnu i tehničku nastavu. Još nije progovorio; naravno, on je samo glupa životinja. Nije čak samostalno shvatio ni načelo ubrzanih unskrsnih asocijacija, sve dok mu se nije pokazalo. Nije imao dovoljno razuma ni da stane ravno ispred odašiljača trenutnog pojmovnog znanja. Zar ne shvaća da mu cjelokupan valni impuls mora prožeti kosti lubanje? Budala. Ako nastavi ovim tempom, i mjeseci će proći da stekne nekakvo obrazovanje! No što se može očekivati od životinje koja živi o sirovim štakorima? Pa ipak, prilikom posjeta kavezu, Terl bi ponekad zavirio u te čudne plave oči i ugleda o opasnost. Svejedno. Odlučio je da će životinju upotrijebiti da pokrene stvari, a u slučaju da se pokaže opasnom, na prvi znak izmicanja kontroli, brzo će je vaporizirati. Pritisak dugmeta na ručnom blasteru - i gotovo. Zip-beng, i nema više životinje. Vrlo jednostava n postupak. Zaista, do ovog su se poziva stvari izvanredno razvijale. Ovi pozivi stvaraju nervozu. Nije rečeno što je planetarni direktor otkrio, nikakve napomene o pričama koje mu je neki službenik mogao prenijeti. Obično se sa šefom Sigurnosti nisu često kompaktirali. U stvari, zahva ljujući krivudavom lancu za- povijedač a i vlasti, šef Sigurnosti nije u svim pitanjima bio podređen planetarnom direktoru. Ovo je Terlu povratilo raspoloženje. Bilo je, zapravo, slučajeva u kojima je šef Sigurnosti smijenio planetarnog direktora. Slučajeva korupcije. Unatoč svemu planetarni je direktor najviši upravni činovnik; on popunjava izvještaje o kojima ovisi hoće li nekoga vratiti kući, ili ostaviti na terenu. 048

Poziv je stigao sinoć u kasne sate, i Terl se nije dobro naspavao. Prevrtao se po krevetu, zamišljajući predstojeći razgovor. U jednom je trenutku čak ustao i pročešljao arhivu u svom uredu, ne bi li nešto, zlu ne trebalo otkrio protiv direktora. Osjećao je potištenost, je r se nije ničega sjetio i jer nije ništa našao. Terl je bio spreman da djeluje samo ako je raspolagao utjecajem koji mu je osiguravao mogućnost ucjene. Gotovo s olakšanjem ustanovio je da je vrijeme za sastanak; bučno je upao u ured vrhovnog Psychla. Planetarni direktor Numph bio je je star. Pričalo se da su ga izbacili iz centralne uprave kompanije. Ne zbog korupcije, nego zbog posvemašnje nesposobnosti. I da su ga poslali što su dalje mogli, u sasvim nevažnu stanicu na rubnoj zvijezdi: udaljene galaktike. Savršeno mjesto da se nekoga udalji i za boravi na njega. Numph je sjedio za svojim krasnim pisaćim stolom i kroz hermetičku kupolu promatrao udaljeni centar za pretovar. Odsutno je gricka o ugao fascikla. Terl mu je oprezno pristupio. Numphova je direktorska uniforma bila lijepa. Krzno, koje mu je postajalo pla vo, besprijekorno je počešljano i uredno. Iako su nje gove jantarne oči djelovale povučeno, nije se činio posebno uzrujanim. Nije podigao pogled. “Sjednite”, rekao je odsutno. “Odazivam se na vaš poziv, vaša planetarna visosti.” Stari se Psychlo okrenuo pisaćem stolu. Umorno je pogledao Terla. “Očito.” Nije Terla naročito volio, ali ga nije niti mrzio. Bio mu je ravnodušan, poput svih tih malih rukovodilaca koji se nikad neće probiti na vrh. Nije to kao što je bilo u staro vrijeme, na drugim planetima, u drugim stanicama, s boljim ekipama . “Ne iskazujemo dobit”, rekao je Numph i bacio fascikl na stol. Zazvečale su dvije šalice s kerbangom, ali nije ponudio Terla. “Mogu zamisliti da smo iscrpli ovaj planet”, rekao je Terl. “Ne radi se o tome. Ima dovoljno dubokih ležišta rudače , da nas stoljećima održi u poslu. Osim toga, to je proble m tehnike, a ne Sigurnosti!” Terl nije volio da mu čitaju bukvicu. “Čuo sam da je na mnogim tržištima naše kompanije došlo do ekonomske depresije, da cijene padaju.” “Može biti, ali to je problem ekonomskog odjela u centrali, a ne Sigurnosti.” Ovaj je drugi prijekor donekle uznemirio Terla. Pod njegovom je tjelesinom, kao da opominje, zastenjala stolica. Numph je privukao i prelistao fascikl. Umorno je pogledao Terla. Rekao je samo: “Troškovi.” “Troškovi su”, uzvratio je Terl, malčice se osvećujući, “problem rač unovodstva, a ne Sigurnosti.” Numph ga je nekoliko trenutaka netremice proučavao. Nije mogao procijeniti je li Terl drzak. Odlučio je da ne obraća pažnju. Opet je odbacio fascikl. “Ali pobuna jest”, rekao je. Terl se ukočio. “Kakva pobuna?” Nije načuo nikakvu glasinu o pobuni. Što se to ovdje događa? Ima li Numph vlastiti , obavještajni sastav koji je zaobišao Terla? “Još nije izbila”, re kao je Numph. “Ali može izbiti čim najavim sniženje plaća i obustavim sve doplatke.” Terl je uzdrhtao. Nagnuo se naprijed. Ovo ga se ticalo na više načina. Numph mu je gurnuo fascikl. “Troškovi osoblja. Na ovom planetu imamo tri tisuće sedamsto devetnaest namještenika. Raštrkani su u pet aktivnih rudnika i tri probna kopa. 049

Uračunat je i personal uzletišta, posade zračnih teretnjaka i odreda za pretovar. Uz prosječnu plaću od trideset tisuća galaktičkih kredita godišnje, to iznosi K 111.570.000. Hrana, stanovi i plin za disanje prosječno iznose petnaest tisuća kredita za svaku stavku, što čini K 55.785.000. Sve u svemu K 167.355.000. Dodajte razne doplatke i putovanja, pa smo gotovo premašili vrijednost naše proizvodnje. Tu nije uračunata amortizacija, a ni povećanje osoblja.” Terl je toga bio maglovito svjestan, pa je to čak i upotrijebio kao argument - naravno, lažan - za ostvarivanje vlastitog plana. Smatrao je da vrijeme još nije sazrelo da pokrene svoj projekat. Ali nije predvidio da će moćna i bogata Intergalaktička kompanija poći tako daleko da smanji plaće i ukine sve vrste dodataka. Iako ga se ovo izravno ticalo, neusporedivo više ga je zanimao plan o vlastitoj moći i bogatstvu. Nije li došlo vrijeme da otvori novu fazu svoje spletke? Životinja zapravo vrlo dobro napreduje. Vjerojatno je već može obučiti za opasno početno iskopavanje . Može se iskoristiti i da unovači druge životinje. Terl je bio prilično siguran da je sposobna za ono najnužnije, pogibeljno kopanje. Prava je majstorija izljuštiti onu žilu iz strme litice koju su oglodale oluje, pa će možda poneka životinja i zaglaviti. Vrlo važno! Uostalom, čim zlato bude izvadeno, životinje će biti vaporizirane da tajna nikad ne procuri. ”Postoji mogućnost da pove ćamo proizvodnju”, rekao je Terl probijajući se prema svom cilju. “Ne, to je nemoguće”, odgovorio je Numph. “To je sasvim nemoguće.” Uzdahnuo je. “Imamo premalo osoblja.” Za Terlove slušne kosti bila je to prava glazba. “Imate potpuno pravo”, rekao je i dalje navlačeći Numpha u stupicu. “Ako ovo ne riješimo, odvest će nas ravno u pobunu.” Numph je zlovoljno klimnuo. “Prilikom pobune”, dodao je Terl, “radnici najprije vaporiziraju rukovodioce“. Numph je još jednom klimnuo, ali ovaj put se u dubini njegovih jantarnih očiju zacaklio strah. “Već radim na tome ”, rekao je Terl. Stvar još nije sazrela, i on je nije namjeravao pokrenuti, ali nastupio je pravi trenutak. “Kad bismo im mogli ostaviti nadu da sniženje neće biti trajno i kad ne bismo uvozili nove radnike, smanjila bi se opasnost od pobune.” “Istina”, reka o je Numph. “Već sada ne dovodimo novi personal. Ali naši pogoni rade vrlo naporno i čuje se da radnici gunđaju.” “Slažem se”, rekao je Terl. Riskirao je. “Ali što biste učinili ako vam kažem da u ovom trenutku radim na projektu koji će u roku od dvije godine prepoloviti naš personal?” “Reka o bih da bi to bilo čudo.” Upravo to je Terl i želio čuti. Još će zaslužiti sveopće odobravanje u centrali. Numph ga je gledao gotovo s nestrpljenjem. “Nijedan Psychlo”, rekao je Terl, “ne voli ovaj planet. Ne možemo izlaziti bez maski...” “Koje povećavaju troškove za plin za disanje”, upao je Nimph. “... pa je stoga ono što nam najviše treba odred radnika koji udišu zrak i znaju obavljati osnovne operacije strojevima.” Numph je, pogoden sumnjom, utonuo u sjedalicu. “Ako pomišljate na... kako su se ono zvali... Chinke, njih smo odavno potpuno zbrisali.” 050

“Ne mislim na Chinke. I čestitam vašoj planetarnoj visošti na poznavanju povijesti kompanije. Ne, ne mislim na njih. Postoji potencijalni ovdašnji nadomjestak.” “Gdje? ” “U ovom momentu ne bih ništa više rekao, ali htio bih vas izvijestiti o tome kako napredujem i kako ta stvar puno obećava. “ “O kome se radi?” “U stvari, oni nisu pravi ljudi, kako biste vi rekli. Ali na ovom planetu ipak ima osjetljivih bića.” “Razmišljaju? Govore? ” “Imaju vrlo spretne ruke.” Numph se duboko zamislio. “Znaju govoriti? Možete s njima komunicirati?” “Da”, rekao je Terl, malo se zaletjevši. “Govore.” “Na donjem kontinentu živi ptica koja zna govoriti. Direktor rudnika je jednu poslao. Umije psovati na našem jeziku. Netko je zaboravio promijeniti zračni spremnik u nje zinoj kupoli, pa je uginula.” Namrštio se. “Ali ptica nema ruke...” “Ne, ne ne”, rekao je Terl prekinuvši nagđanje. “To su neke male stvari s dvije ruke i dvije noge...” “Majmuni! Terl, ne mislite valjda ozbiljno...” “Ne, nisu majmuni. Oni nikad ne bi mogli upravljati strojem. Ja govorim o čovjeku.” Numph je nekoliko trenutaka piljio. Zatim je rekao: “ Čak kad bi i znali sve to što kažete, ostalo ih je svega nekoliko.” “Točno”, rekao je Terl. “Uvršteni su među ugrožene vrste.” “Među što?” “Među vrste kojima prijeti izumiranje.” “Ali nekolicina takvih ne može riješiti naš...” “Vaša planetarna visosti, govorit ću otvoreno. Nisam ih prebrojio...” “Ali već stoljećima nitko nije nijednog vidio. Terl...” “Registrirale su ih automatske izviđačke letjelice. Eno u onim planinama koje odavde možete vidjeti živi ih trideset četvoro. A na drugim kontinentima ima ih još više. Imam razloga za uvjerenje da ih mogu skupiti nekoliko tisuća, pod uvjetom da mi se odobre sredstva.” “Oh, naravno: sredstva, troškovi...” “Ne, ne pravi troškovi. Radim na programu štednje. Čak sam smanjio i broj izvidačkih letjelica. Jer troškovi se brzo umnažaju, samo ako im pružite priliku...” “Ali ako ih nitko nije čak niti vidio... a koje bi funkcije mogli obavljati?” “Bili bi rukovaoci na vanjskim strojevima. Više od sedamdeset pet posto našeg osoblja vezano je upravo takvim poslovima. Traktori, utovarivači. Za to nije potrebna visoka stručnost.” “Pa, ne znam, Terl. Ako nitko ni jednog nije čak niti vidio...” “Ja jednoga imam.” “Što?” “Upravo ovdje. U kavezu zvjerinjaka nedaleko od pogona. Izašao sam i jednoga uhvatio. trebalo se potruditi, ali je sam to učinio. U školi su me, znate, visoko cijenili kao vrsnog strijelca.” Numpha je sve to zbunilo. “Zaista... načuo sam neke glasine da u zvjerinjaku kako vi kažete živi čudnovata životinja. Netko se, jedan izmedu upravitelja rudnika... Čekajte, da, bio je to Char, on se smijao.” “To nije smiješno, ako utje če na plaću i dobitak”, smrknuo se Terl. “Istina. Živa istina. Char je oduvijek bio budala. I tako vi ispitujete tu životinju bi li mogla zamijeniti radnike. Dobro, dobro. Zanimljivo.” 051

“Sad”, nadovezao se Terl, “kad biste mi izdali generalnu punomoć za transportni...” “Da, da... a može li se vidjeti ta životinja? Mislim: vidjeti što sve umije. I samim posmrtninama, koje moramo platiti u slučaju nesreć a na postrojenjima, pokrili bismo gubitke, samo kad tih nesreća ne bi bilo. Ili kad bismo ih sveli na najmanju mjeru. A tu je i mogućnost kvara na postrojenju. Da, da, centrali se ne svidaju ti kvarovi mašina.” “Imao sam na raspolaganju samo nekoliko tjedana, pa će mi trebati još neko vrijeme da tu životinju izvježbam da upravlja strojem. Ipak mislim da mogu urediti da ispitate njezine sposobnosti.” “Dobro. Pripremite to, pa me obavijestite. Kažete da je uvježbavate? Poznato vam je da zakon zabranjuje poučavanje pripadnika niže rase u metalurgiji i vojnoj taktici. Nadam se da to ne činite, ili?” “Ne, ne, nikako. Samo upravljanje strojevima. Samo pritiskanje na dugmad i poluge. Moram je naučiti da govori, kako bih joj mogao izdavati zapovijedi. Kad budemo spremni, priredit ću demonstraciju. A sad, ako biste mi izdali generalnu punomoć... “Kad pogledam test, bit će još dosta vremena”, rekao je Numph. Terl se bio podigao sa stolice, napola izvukavši iz džepa formulare narudžbenica. Sad ih je gurnuo natrag. Morat će razmisliti o drugom načinu - ali u tome je on dobar. Sastanak je prošao prilično dobro. Nije se osjećao loše. A onda ga je Numph poklopio. “Terl”, rekao je, “zaista cijenim vašu podršku. Baš je neki dan stigao službeni dopis iz centrale o vašem daljnjem boravku na ovom planetu. Znate, planiraju unaprijed. U ovom slučaju trebali su šefa Sigurnosti s terenskim iskustvom za rad na matičnom planetu. Sretan sam što sam to odbio. Preporučio sam va s za još jednu desetogodišnju smjenu.” ”Preostale su mi još samo dvije godine”, ubacio je Terl. “Znam, znam. Ali dobri šefovi Sigurnosti zlata vrijede. Neće nauditi vašem dosjeu ako se pokaže da ste traženi.” Terl se jedva dovukao do vrata. U hodniku mu je pozlilo. Sam se uhvatio u stupicu, zasužnjio na ovom prokletom planetu ! U planinama leži blistava zlatna žila. U svakom drugom pogledu Terlovi planovi izvrsno napreduju. Vjerojatno bi trebale cijele dvije godine da se domogne tog zabranjenog bogatstva, pa bi kraj smjene predstavljao osobnu pobjedu. Čak se i stvar-čovjek razvijao. Sve je išlo tako fmo! A sada, slijedećih deset godina! Proljeva mu, ne može on to izdržati ! Moć. Potrebna mu je moć nad Numphom. Znatna. Eksplozija je bila oštra i vrlo glasna. Razlikovala se od potmule tutnjave koja je redovito svakih pet dana potresala kavez i cijeli logor. Jonnie je otkrio da se s nešto snage i vještine može uspentrati uz šipke u uglu kaveza i pripijen gledati daleko preko ravnice, sve tamo do planina, ili dolje na logor Psychla pod kupolom. Kad bi stopala naslonio na prečke, u tom se opasnom položaju mogao odmoriti. Nastupila je zima. Planine su već neko vrijeme bile bijele. No danas ih ispod svijetlosivog neba nije mogao vidjeti. Istočno od logora prostirala se čudnovata velika platfor ma. Okruživali su je široko razmaknuti stupovi sa žicama. 052

Pod je bio svijetao i svjetlucav, napravljen od nekakve kovine. Na južnom je kraju bila gradevina pod kupolom u koju su ulazili i iz koje su izlazili Psychli. Na sjevernoj je strani bila drukčija površina na koju su slijetali i s koje su uzlijetali neobični valjkasti brodovi. Brod bi se prizemljio u oblaku prašine. Strane bi se otvorile, pa se prosipale stijene i nekakvo kamenje, a onda bi vozilo opet uzletjelo i odletjelo, nestajući za obzorjem. Istovareni su materijal gurali na pokretnu traku koja je putovala između visokih nosača i tako ga transportirali na veliku blistavo popločenu metalnu platformu. Danima bi pristizao brod za brodom, pa bi do petog dana nagomilali na platformi golemu hrpu materijala. A tad bi došlo do potpuno neshvatljivog dogadaja. Uvijek točno u isto vrijeme, baš svakog petog dana, počelo bi zujanje. Materijal bi se časkom zažario. Zagrmilo bi kao da je udarila munja, i materijal bi istog trena nestao! Ova mu je pojava više od svih čuda koja su ga okruživala na vrhu rešetki prikovala pažnju. Kamo je to nestalo? Eno ondje je stajalo omanje brdo materijala. Odjednom: zuj- grom-bum, i više nema ničega. Na tu sjajnu platformu nikad se ništa nije vratilo. Materijal su dovozile one leteće stvari, a pokretna traka ga je prebacivala dalje. I tu bi nestao. Jonnie je taj dogadaj vidio već toliko puta da je mogao točno predvidjeti trenutak, sat i dan. Znao je da će se kupola na jugu rasvijetliti, da će žice oko platforme vibrirati i brujati, a onda grom-bum - i nagomilani će materijal nestati. Ali danas se tamo dolje odigralo nešto drugo. Eksplodirao je jedan od onih strojeva za guranje materijala na pokretnu traku. Oko njega se sada okupila gomila Psychla. Nešto su poduzimali oko vozača. Još ih je nekoliko gasilo požar na samom vozilu. Ti su strojevi sprijeda imali veliku ploču za guranje, a iznad vozačeva sjedala prozirnu kupolu. Ali na ovome nije bilo kupole - očito ju je uništila eksplozija. Dovezlo se zdepasto vozilo. Vozač uništenog stroja ležao je opružen na tlu. Tijelo su smjestili u košaru, podigli u vozilo i odvezli. Sad se pojavio još jedan stroj s pločom. Odgurao je uništeni stroj nastranu da ne smeta i opet pošao prebacivati onu tvar na transportnu traku. Psychli su otišli svojim strojevima i u kupolu. Bila je to nekakva nesreća, razmišljao je Jonnie. Još je neko vrijeme visio na rešetkama, ali više se nije ništa dogodilo. Ipak, bilo je još nešto. Počele su podrhtavati rešetke njegova kaveza. No to je bilo obično: koraci Psychla koji ga je držao u sužanjstvu. Jonnie je kliznuo na pod. Neman se dokopala vrata, otkračunala ih i ušla. Bijesno je gledala Jonnieja. U zadnje vrijeme ponašanje čudovišta postalo je sasvim nepredvidivo. Jedan put bi izgledalo smireno, drugi put srdito i nestrpljivo. Sada je bilo nestrpljivo. Divlje je zamahnulo pre ma Jonnieju, pa prema jezičnoj spravi. Jonnie je duboko udahnuo. Mjesecima je svaki budni trenutak provodio radeći uz stroj. Ali nikad ni jednom riječju nije oslovio čudovište. Sad je to učinio. Rekao je: “Puklo”. Na psychlo-jeziku. Čudovište ga je začudeno pogledalo. Prišlo je spravi i pritisnulo polugu. Nije radila. Pogledalo je Jonnieja kao da je on kriv za štetu, a onda je podiglo spravu i zavirilo.ispod nje. U Jonniejevim je očima to predstavljalo pravi pothvat, jer on je na plohi stola nije mogao pomaknuti ni centimetar. Stroj je prestao raditi toga jutra, malo prije eksplozije. Jonnie je prišao da vidi što čudovište radi. 053

Pomaknulo je malenu ploč u na donjoj strani, pa je ispalo neveliko dugme. Pročitalo je neke brojeve na dugmetu, položilo stroj pobočke i napustilo kavez. Uskoro se vratilo noseći novo dugme, umetnulo ga na isto mjesto i spustilo poklopac. Usporedilo je stroj i dodirnulo polugu. Disk se pokrenuo, a sprava je rekla: “Oprostite, ali zbrajanje i oduzimanje...” čudovište ju je isključilo. Uperilo je pandžu u Jonnieja, pa hitro natrag na stroj. Jonnie je još jednom riskirao: Rekao je na psychlu: “Zna ovo sve. Treba nove ploče.” Čudovište je pogledalo debeli svežanj ploča sa stotinama sati zapisa. Pogledalo je Jonnieja. Ispod maske njegovo se lice smrklo. Jonnie je očekivao udara c koji će ga odbaciti preko pola kaveza. No odjednom se učinilo da je čudovište donijelo odluku. Naglo je izvuklo ploče s poleđine stroja i otišlo. Brzo se vratilo noseći novi, još deblji svežanj ploča, pa ih je uložilo u poseban odjeljak sprave. Skinulo je staru ploču i postavilo novu, označenu slijedećim rednim brojem. Opet je pokazalo na Jonnieja, pa na stroj. Jasno, očekivalo je da se Jonnie lati posla, i to smjesta. Jonnie je duboko udahnuo. Rekao je na psychlo-jeziku: “Ljudi ne žive od sirovog mesa štakora i prljave vode.” Čudovište je stajalo i buljilo. Onda se spustilo na stolicu i nastavilo zuriti u Jonnieja. Terl bi na prvi pogled prepoznao moć. Kao prokušani oficir Sigurnosti, svakog trena se oslanjao na moć. I pre dnost. I ucjenu. I metodu popuštanja pod pritiskom. A sad se to preokrenulo. Ova je stvar-čovjek naslutila da ima moć. Sjedio je i proučavao čovjeka. Ima li ikakva pojma o planovima? Ne, razumije se da nema. Vjerojatno je danima bio previše uporan, pa je stvar osjetila da on od nje nešto očekuje. Možda je bio preblag. Gotovo svakodnevno se upuštao u nepriliku da izlazi iz kupole i lovi štakore. A još prije, zar mu nije osigurao vodu? I služeći se lukavstvom usprkos svim teškoćama, utvrdio što jede? Evo, sada tu stoji - jak i hrabar - i kaže da to ne jede. Terl ga je pažljivije pogledao. U redu, nije baš jak, a ni hrabar. Zaista izgleda slabašno. Umotao se otrcanim ogrtačem, a ipak je poplavio od studeni. Terl se osvrnuo po kavezu. Smrznuo se bazen - i voda, i prljavština. Nastavio se ogledavati. Kavez nije bio toliko prljav koliko bi se moglo očekivati. Stva r je očito zakapala otpatke. “Životinjo”, reka o je Terl, “ako znaš što je u tvoju korist, primi se posla.” Kad nemaš moći, katkada i prijetnja uspostavlja ravnotežu. “Zima je loša za spravu”, rekao je Jonnie na psychlu. “Noću, po kiši i snijegu pokrivam je kožom iz svog zavežljaja. No vlaga joj ipak škodi. Počinje tamnjeti.” Terl se gotovo zasmijao. Bilo je tako komično čuti da ta životinja stvarno govori psychlo. Istina, čuje se nekakav naglasa k, najvjerojatnije iz jezika Chinka. Ne, možda i nije chinko, jer su izostavljene sve one uljudne fraze, svi “oprostite” i “izvinite” koje je čuo dok je isprobavao ploče. Buduć i da su svi poumira li, Terl nikad nije vidio ni jednog Chinka, ali je na drugim planetima upoznao mnoge pokorene rase, i sve su one u govoru brižljivo njegovale servilnost. A tako i treba. “Životinjo”, rekao je Terl, “možda i znaš riječi, ali se krivo ponašaš. Da ti pokažem?” Jednim je udarcem šape mogao odbaciti Jonnieja do rešetki na suprotnoj strani kaveza. Jonnie se isprsio. “Ne zovem se životinja. Moje je ime Jonnie Goodboy Tyler.” Terl se izbuljio na njega. Bezobrazluk. Otvorena drskost te stvari! Udario je. Konopac je bio prekratak, pa je ogrlica gotovo slomila Jonniejev vrat. 054

Terl je ponosno izmarširao iz kaveza i tresnuo vratima. Dok se udaljavao, zemlja je pod njegovim koracima podrhtavala kao od potresa. Već je gotovo stiga o do ulaza u logor, kad se iznenada zaustavio. Stajao je i razmišljao. Gledao je sivo-bijeli svijet, osjećajući kako mu studeno staklo maske presijeca pogled. K vragu ovaj smrdljivi planet. Okrenuo se i vratio do kaveza. Otvorio je vrata i prišao stvari-čovjeku. Podigao ga je i šakom snijega obrisao krv s njegova vrata, pa ga uspravio ispred stola. “Moje je ime”, rekao je, “Terl. O čemu smo ono razgovarali?” Zaista je na prvi pogled prepoznavao moć. Ali kasnije, općeći s Jonniejem, nikad ga nije oslovljavao drukčije nego kao životinju. Jedan Psychlo, na kraju krajeva, ne može zanemariti činjenicu da pripada vladajućoj rasi. Najvećoj rasi u svim svjetovima. Dok ova stvar-čovjek, uh... Zzt je bučio u servisnoj radionici transportnog odjela, razbacivao alat i neupotrebljive dijelove i, uopće, namjerno dizao galamu. Krajičkom oka je u blizini spazio Terla i odmah ga napao. “Stojiš li ti iza ovog smanjenja plaća?” Terl je blago rekao: “ A ne bi li to bilo računovodstvo? ” “Zašto su mi skresali plaću? ” “Nisu samo tvoju. I moju su, i sve ostale”, odgovorio je Terl. “Obavljam trostruki posao, nemam nikakve pomoći, a sad i pola plaće.” “ Čuo sam da planet posluje s gubitkom.” “Nikakvih dodataka”, rekao je Zzt. Terl se namrgodio. Ovo nije ni vrijeme ni mjesto za dobrostivost. Moć. Ovih mu je dana ne dostajala moć da pritisne. “U posljednje je vrijeme eksplodiralo mnogo strojeva”, rekao je Terl. Zzt se osovio i pogledao ga. Ovo je više nego puki nagovještaj prijetnje. Nikad ne znaš na čemu si s tim Terlom. “Što želiš?” - pitao je Zzt. “Radim na projektu koji bi sve ovo mogao riješiti”, rekao je Terl. “ Koji nam može podignuti plaće i vratiti doplatke.” Zzt se na to nije obazirao. Budi oprezan kad se šef Sigurnosti gradi da čini usluge. “Što želiš? ” - ponovio je. “Ako stvar uspije, plaće i doplaci će čak i porasti.” “Imam mnogo posla. Vidiš one olupine?” “Želim da mi posudiš manji rudnički te ljač”, reka o je Terl. Zzt se sarkastično nasmijao i zalajao: “Evo jednoga. Jučer je eksplodirao na terenu za pretovar. Uzmi ga.” Eksplozija je otkinula cijelu kupolu malenog vozila s pločom za guranje, a na oplati su se osušile zelene mrlje krvi. Unutrašnji su vodovi pougljenili. “Ono što meni treba jest mali kamion za tegljenje”, rekao je Terl. “Sasvim jednostavan.” Zzt je ope t počeo na bacivati alate i dijelove. Nekoliko je predmeta za dlaku promašilo Terla. “Onda?” “Imaš li trebovanje?” - pitao je Zzt. 055

“Ovaj...”, poče o je Terl. “Tako sam i mislio”, rekao je Zzt. Stao je i promatrao Terla. “ Jesi li siguran da nemaš veze s tim smanjenjem plaća?” “Zašto?” “Priča se da si razgovarao s glavnim.” “Rutina Sigurnosti.” “Ha!” Zzt se bacio na oštećeno vozilo da udarcima čekića odstrani ostatke hermetičke kupole. Terl je otišao. Moć pritiska. Nije imao moći. Duboko potišten stajao je u hodniku između kupola, zadubljen u misli. Ima on svojevrsno rješenje. A javljaju se i znaci nemira. Odjednom se odlučio. Lokalni je interkom bio blizu. Zgrabio ga je i nazvao Numpha. “Ovdje je Terl, vaše planetarno visočanstvo. Mogu li vas posjetiti za, otprilike, jedan sat?... Nešto bih vam pokazao. Hvala, visočanstvo. Za jedan sat.” Prekinuo je vezu, skinuo masku s kuke na pojasu, namjestio je na lice i izašao. Praminjale su meke pahulje snijega. Kad je ušao u kavez, otišao je ravno do udaljenijeg kraja elastičnog užeta, pa ga odvezao. Jonnie ga je oprezno promatrao, pre inuvši rad za spravom za instrukcije. Namatajući uže, Terl je zapazio da je stvar-čovjek počeo sjediti na stolici. Donekle drska, a ipa k vrlo povoljna novost. Stvar je jednu od svojih koža razapela na rešetke da si ležaj zaštiti od snijega. Od druge je napravila šator iznad sprave i sjedala. Terl je trznuo konopom. Rekao je: “Dođi.” “Obećao si da mogu zapaliti vatru. Idemo li po drva?” pitao je Jonnie. Terl je potegnuo konop i prisilio Jonnieja da ga slijedi. Otišao je ravno do ureda starih Chinka i udarcem čizme otvorio vrata. Jonnie se sa zanimanjem ogledavao po prostoriji. Nisu bili pod kupolama. Sve je puno zraka. Dok su prilazili, uskovitlao se debeli prekrivač prašine. Posvuda su bili razbacani papiri, čak i knjige. Na zidovima karte. Jonnie je shvatio da njegov stol i stolica potječu odavde , jer je bilo mnogo jednakih. Terl je otvorio ormarić i izvukao masku i spremnik. Privukao je Jonnnieja, pa mu je masku tresnuo na lice. Jonnie ju je skinuo. Bila je vrlo velika i puna prašine. U ormariću je našao krpu, pa ju je obrisao. Proučio je zatege i otkrio da se maska može podešavati. Terl je prekapao medu stvarima dok nije našao malu sisaljku. Uložio je svjež energetski element, priključio je na spremnik i počeo ga puniti zrakom. “Što je to?” - upita o je Jonnie. “Zaveži, životinjo.” , “Ako radi poput tvoje, zašto im se razlikuju boce?” Terl je nastavio puniti spremnik. Jonnie je odbacio masku i sjeo ispred ormarića, gledajući na drugu stranu. Jantarne oči su se suzile. Još malo više pobune, mislio je Terl. Moć, moć pritiska. Ali nije je imao. “U redu”, rekao je Terl s gađenjem. “Ovo je zračna maska Chinka. Chinki su disali zrak. I ti dišeš zrak. Potrebna ti je kad ulaziš u logor, bez nje bi umro. U mojim je bocama pravi plin za disanje, kao i pod kupolama logora. Tamo nema zraka. Zadovoljan?” “Ti ne možeš disati zrak”, rekao je Jonnie. Terl se obuzdao. “Ti ne možeš disati plin za disanje. Psychli dolaze s pravog planeta na kojemu je pravi plin za disanje“. 056

“Ti bi, životinjo, ondje umrla. A sad, navuci ovu masku.” “Jesu li ih i Chinki morali nositi u logoru?” “Čini mi se da sam ti rekao.” “ A gdje su sada Chinki?” “Bili, bilio“, re kao je Terl, misleći da ispravlja gramatiku stvari-čovjeka. On već govori s nekakvim naglaskom. Tanko i pištavo. Nema odgovarajući bas. Razdražuje. “Više nisu ovdje?” Terl mu je već htio reći neka zaveže, kad je nadvladala njegova sadistička žica. “Ne, više nisu. Chinki su mrtvi - cijela njihova rasa. A znaš li zašto? Zato što su pokušali štrajkati. Odbili su da rade i slušaju naređenja.” “Tako”, rekao je Jonnie. Stvari su se dopunjavale. Još se je dan podata k pridružio dimu na slici s kopče pojasa. Chinki su bili druga rasa; dugo su i marljivo radili za Psychle; nagradili su ih istrebljenjem. To je potvrdilo Jonniejev sud o karakteru Psychla. Jonnie se ogledavao po zbirci; mora da su Chinke poubijali davno. “Vidiš li ovaj brojčanik?” - pitao je Terl pokazujući na napunjenu bocu za zrak. “Kad je boca puna, poka zuje jedan-nula-nula. Dok je upotrebljavaš, kazaljka se spušta. Kad se spusti na pet, nalaziš se u nevolji i ostat ćeš bez zraka. Unutra imaš zrak za jedan sat disanja. Pazi na brojčanik.” “Čini se da bi trebale biti dvije boce i da bi čovjek trebao nositi sisaljku”, rekao je Jonnie. 'Te rl je pogledao spremnik za zrak i otkrio da su na njemu spone za drugu bocu i džep za sisaljku. Ranije si nije dao truda da pročita etikete i upute na boci. Rekao je: “ Zaveži, životinjo”, ali je napunio i drugu bocu, učvrstio je pokraj prve i izmedu njih gurnuo crpku. Grubo je na Jonnieju namjestio masku i opremu. “Sad me slušaj, životinjo”, rekao je Terl. “Ući ćemo u logor, i ja ću razgovarati s vrlo važnim rukovodiocem, samom planetarnom visosti. Ti ne smiješ izgovoriti ni jednu riječ, a učinit ćeš točno ono što ti bude naređeno. Jasno, životinjo?” Jonnie ga je gledao kroz masku Chinka. “Ako ne budeš slušao”, dodao je Terl, “ malko ću smaknuti tvoju masku, pa će te istog trena spopasti grčevi.” Terlu se nije svidio pogled tih ledeno plavih očiju. Trznuo je konopcem. “Idemo, životinjo.” Numph je bio nervozan. Kad je ušao šef Sigurnosti, kolebljivo ga je pogledao. “Pobuna?” “Za sada, ne”, odgovorio je Terl. “A što vam je to?” - pitao je Numph. Terl je trznuo konopom da privuče Jonnieja, koji je stajao iza njegovih leđa. “Htio sam vam poka zati stvar-čovjeka.” Numph se nagnuo naprijed i zurio. Gotovo gola životinja bez krzna. Dvije ruke, dvije noge. Ipak ima vlasi. Na glavi i po licu. Čudnovato ledene plave oči. “Ne dajte mu da se popiški na god”, rekao je Numph. “Pogledajte mu ruke”, rekao je Terl. “Pogodne su za rad. “ “Sigurni ste da nema pobune? ” - pitao je Numph. “Jutros smo objavili vijest o plaćama. Još uvijek nisam ništa čuo o reakciji na dva kontinenta. O reagiranju tamošnjih rudnika. “ “Vjerojatno nisu oduševljeni, ali za sa da se ne bune. Ako obratite pažnju na te ruke...” “Pažljivo ću pratiti količine iskopane rudače”, rekao je Numph. “Mogli bi pokušati smanjiti isporuke.” 057

“To neće pomoći. Nedostaje nam osoblja” , rekao je Terl. “ U transportnom odjelu više nema mehaničara za održavanje. Svi su prebačeni u pogone da povećaju proizvodnju.” “Čujem da se na matičnom planetu širi nezaposlenost. Možda privučem nove radnike.” Terl je uzdahnuo. Ta nesposobna budala. “Uz snižene plaće i obustavljene dodatke, uz ovaj grozan planet, sumnjam da će se odazvati mnogo interesenata. A sad, ova ovdje životinja...” “Da, to je istina. Trebao sam osigurati više personala prije nego što smo skre sali plaće. Sigurni ste da nema pobune? ” Terl je odlučio da riskira: “Dakle, najbolji je način da se obuzda pobuna obećanje da ćete povećati proizvodnju. A ja sam uvjeren da za godinu dana možemo pola naših vanjskih radnika na strojevima i vozilima zamijeniti ovima“. Prokletstvo, nije mu uspijevalo. “Nije se popiškilo na pod, je li?” - pitao je Numph naginjući se preko stola da provjeri. “Ta stvar zaista gadno zaudara.” “To je zbog tih neučinjenih koža koje nosi. Nema prave odjeće.” “Odjeće? Zar bi to nosilo odjeću? ” “Vjerujem da bi, vaše pla netarno visočanstvo. Ali sada ima samo te kože. U stvari, ovdje sam pripremio nekoliko narudžbenica...” Pristupio je stolu i pružio papire na potpis. Moć, moć. Nije imao nikakve moći nad ovom budalom. “Ovdje je upravo počišćeno”, rekao je Numph. “Sad će trebati propisno zračenje. A što je to?” - upitao je pogledavši narudžbenice. “Zahtijevali ste demonstraciju sposobnosti ovog stvorenja da upravlja strojevima. Jedna je narudžbenica za uobičajenu opskrbu, a druga za vozilo.” “ Piše da su prioritetne.” “Dakle, ako želimo izbjeći pobunu, moram hitno razbuktati nade.” “Tako je.” Numph je pročitao cijeli formular, iako ih je već vidio na tisuće. Jonnie je strpljivo stajao. Upijao je svaku pojedinost interijera: otvore za plin za disanje, materijal kupole, pojasove što su spajali njezine dijelove. Ispod kupole Psychli nisu upotrebljavali maske, pa je Jonnie prvi put vidio njihova lica. Bila su to gotovo Ijudska lica, samo što su im obrve, vjeđ e i usnice okoštale. Okrugle su im oči imale boju jantara, kao u vukova. Pomalo je počinjao iz izraza lica čitati njihove osjećaje. Prolazeći dvoranama baze, prošli su pokraj ne koliko Psychla. Dok su njega gledali radoznalo, Terla su susretali s izrazitim neprijateljstvom. Očito je obavljao neki osobit posao, ili je imao položaj koji nije uživao popularnost. Ali opet, sveukupni odnosi između tih ljudi bili su neprijateljski. Konačno je Numph podigao pogled: “Zaista vjerujete da bi ta stvar mogla upravljati strojem?” “Rekli ste da želite demonstracijuu, rekao je Terl. “Potrebno mi je vozilo da ga obučim.” “Oh”, rekao je Numph. “Znači da još nije obučen. Pa kako onda može te znati?” Prokletstvo, mislio je Terl. Ovo je još veća budala nego što je isprva mislio. Ali čekaj. Nešto je mučilo Numpha. Ima nešto o čemu Numph ne govori. Intuicija šefa Sigurnosti to bi uvijek osjetila. Pritisak, moć pritiska. Kad bi saznao o čemu se radi, možda bi se domogao moći. Morat će držati otvorene oč i i uši. “Vrlo je brzo naučio upotrebljavati stroj za instrukcije, vaše planetarno visočanstvo.” “Stroj za instrukcije?” 058

“Da. Već zna čitati i pisati na svom jeziku, i govoriti, čitati i pisati na psychlu.” “Ozbiljno?” Terl se okrenuo Jonnieju: “Pozdravi njegovu planetarnu visost.” Jonnie se upiljio u Terla. Šutio je. “Govori!” - rekao je Terl glasno, a onda je dodao šaptom: “Hoćeš da ti zgulim tu masku?” Jonnie je progovorio: “Mislim da Terl želi da mu potpišete te narudžbenice, kako bi me mogao uvježbati da upravljam strojem. Ako ste to naredili, trebali biste i potpisati.” Bilo je to kao da uopće ništa nije rekao. Numph je, odsutan duhom, gledao kroz prozor. Nozdrve su mu se ra širile. “Ta stvar zbilja gadno zaudara.” “Otići će”, rekao je Terl, “Čim potpišete narudžbenice.” “Da, da ”, rekao je Numph. Načrčkao je svoje inicijale na formularima. Terl ih je brzo pokupio i počeo se spremati da ode. Numph se nagnuo preko stola i gledao. “Ipak se nije popišao na pod, je li?” Terl je za sobom imao neprospavanu noć i dvije borbe, a nije bio raspoložen za treću. Dan je bio sivo-bijel, snijeg je praminjao i pokrivao maleno, napola razlupano vozilo s potisnom pločom, tamnu mrlju na širokom prostranstvu iza zoološkog vrta. Stvar- čovjek je u velikom sjedalu za Psychle izgledao strašno smiješno. Terl je frknuo. Prvu je bitku vodio oko narudžbenica za uniforme. Poslovođa u radionici odjeće - šugavi slaboumnik imenom Druk - tvrdio je da je narudžbenica krivotvorena. Čak je rekao da, poznavajući Terla, u to nije ni trena sumnjao. Bio je toliko drzak da ju je išao provjeriti zajedno s jednim rukovodiocem. Poslije je Druk rekao da nema uniformu te veličine i da nije naviknut - a isto tako ni kompanija - da oprema patuljke. Sukna - da, sukna ima, ali to je tkanina za rukovodioce. Ta da je progovorila životinja i rekla da nipošto neće nositi kričavo crvenu odjeću. Terl ju je pljusnuo. Ali životinja je ustala i ponovila istu stvar. Moć, moć pritiska, prokletstvo, ovako bez ucjene! No Terlu je došlo nadahnuće: otišao je onamo u stare nastambe Chinka i pronašao balu plavog materijala koji su nekoć nosili Chinki. Krojač je rekao da je to smeće, ali nije se dosjetio još kojega argumenta. Trebalo je čitav sat da se skroje i sašiju dvije uniforme za stvar-čovjeka, a onda je on odbio da nosi propisanu kompanijinu kopču na pojasu - od čega je Terla zamalo udarila kap. Morao se vratiti u nastambe Chinka i sve prekopati, dok nije na šao -- vje rojatno je to bio muzejski primjerak - malu zlatnu vojničku kopču s orlom i strelicama. Ako ništa drugo, na stvar-čovjeka je proizvela snažan dojam. Gotovo su mu iskočile oči. A drugu je borbu vodio sa Zztom. Isprva Zzt uopće nije htio razgovarati. Naposljetku se ipak udostojao da pogleda narudžbenice. Istaknuo je da nisu popunjeni registarski brojevi i izjavio da ga to ovlašćuje da po vlastitom nahodenju izda što god mu bude odgovaralo. Ponudio je Terlu oštećeno vozilo s potisnom pločom. Bilo je već otpisano, ali se još uvijek moglo kretati. To je izazvalo prve udarce. Terl je gadno pogodio Zzta, pa su gotovo cijelih pet minuta obigravali jedan oko drugoga, zadajući jedan drugome udarce i protuudarce. Konačno je Terl posrnuo preko kolica s alatima i dobio pogodak nogom. Pristao je na oštećeno vozilo s potisnom pločom. Morao ga je sam izgurati kroz dvostruka hermetička vrata garaže. 059

Sada je na njemu bila životinja, i kao da se spremao još jedan sukob. “Kakva je ovo zelena tvar svuda po sjedalima i podu?” pitao je Jonnie. Snijeg koji je tiho padao pokrivao je i otapao mrlje, pa je postajao blijedozelen. Najprije Terl nije htio odgovoriti. No prevladala je njegova sadistička žica. “To je krv.” “Mrlje nisu crvene.” “Krv Psychla nije crvena; to je prava krv i ima pravu boju - zelenu. A sada, životinjo, zaveži. Reći ću ti kako. . .” “A sva ova opaljena materija po obodu ovog velikog prstena?” Jonnie je pokazao na rub otvora na kojemu je ranije počivala prozirna kupola. Terl ga je udario. Jonnieju je malo nedostajalo da odleti s velikog visoko postavljenog sjedala. No uspio se spretno uhvatiti za upravljačku palicu pa nije pao. “Moram znati”, rekao je Jonnie čim je povratio dah. “Kako da budem siguran da netko nije pritisnuo krivo dugme i digao tu stvar u zrak?” Terl je uzdahnuo. Ruke stvari-čovjeka nisu bile dosta dugačke da dohvate komande, pa je morao stajati na podu. “Nisu pritisnuli krivo dugme. Jednostavno je odletjela.” “Ali kako? Zbog nečeg je morala eksplodirati.” Tada je shvatio da je to ono vozilo u kojemu je poginuo Psychlo na pisti. I sam je čuo eksploziju. Jonnie je odgurnuo snijeg, sjeo na sjedalo i pogledao na drugu stranu. “U redu” , zarežao je Terl. “Kad ovim vozilima upravljaju Psychli, na njima je proziran pokrov. Moraju biti zatvoreni zbog plina za disanje. Buduć i da ti, životinjo, nećeš upotrebljavati nikakvu kupolu, ni plin, neće doći do eksplozije.” “Dobro, ali zašto je do nje došlo? Ako ću ovime ja upravljati, moram znati.” Terl je dugo i drhtavo uzdahnuo. Od srdžbe su mu se izdužili zubi derači. A životinja sjedi i gleda na drugu stranu. “Pod pokrovom je” , rekao je Terl, “bio plin za disanje. Tovarili su zlatnu rudaču, a u njoj se morao nać i mrvičak urana. Pokrov je vjerojatno propuštao, ili je u njemu nastala pukotina kroz koju je plin za disanje došao u dodir s uranom i izazvao eksploziju.” “Uran? Uran?” “Krivo izgovaraš. To je uran.” “Kako se to kaže engleski?” To je bilo previše. “Kako, za ime usrane magline, da ja to znam?” - prasnuo je Terl. Jonnie je pazio da se ne nasmije. Uran, ura n, ponovio je u sebi. Od toga je eksplodirao plin za disanje! A usput je saznao i to da Terl ne govori engleski. “ Koje komande čemu služe?” - pitao je Jonnie. Terl se malčice smirio. Ako ništa drugo, barem više ne gleda na drugu stranu. “Ovo ga dugme zaustavlja. Dobro zapamti to dugme, i ako bilo što pođe naopako, samo ga pritisni. Ova poluga ga okreće lijevo, a ova druga desno. Ova komanda podiže potisnu ploču, ova je naginje, slijedeća je nagiba pod kutom prema osi. Crveno je dugme vraća u neutralni položaj.” Jonnie je stajao na podu. Podigao je potisnu ploču, nagnuo je, ugnuo na stranu, i svaki put zavirio preko haube da provjeri što se zbiva. Onda ju je jako podigao. “Vidiš li onaj šumarak? ” - pitao je Terl. “Kreni prema njemu, ali sasvim polagano.” Terl je hodao pokraj vozila. “Sada stani.” Jonnie se zaustavio. “Vozi unatrag.” Jonnie je poslušao. “A sad naprijed i u krugu.” Jonnie je napravio i to. Iako se činilo da Terl smatra da je to malo vozilo, sjedalo mu je na dvisivalo zemlju za tri metra. Potisna je ploča bila široka šest metara. A težina i snaga vozila bile su tolike da se nije samo ono treslo dok se kretalo, nego i tlo ispod njega. 060

“A sada počni gurati snijeg”, rekao je Terl. “Zahva ti svega desetak centimetara.” Dok se stroj kretao, isprva mu je bilo vrlo teško upravljati pločom tako da zagrabi do različite dubine. Terl je nadgledao. Bilo je hladno. Nije se bio ispavao. Boljeli su ga derači po kojima ga je Zzt dobro opalio. Uzverao se na vozilo i Jonniejevo uže omotao oko nosača, vezavši ga tako daleko da ga on ne može dohvatiti. Jonnie je, spreman za predah, zaustavio vozilo. “Zašto Numph nije čuo da govorim?” - pitao je. “Zaveži, životinjo.” “Ali moram znati: možda mi ne valja naglasak.” “Naglasak ti je užasan, ali ne radi se o tome. Nosio si masku, a i Numph je nagluh. ” Bila je to očito refleksna laž jednog šefa Sigurnosti. Numph je imao sasvim pristojan sluh, a maska na licu životinje nije nimalo prigušila njezin govor. Numphovu je pažnju odvratilo nešto drugo. Što je to, Terl nije znao. Zbog toga cijele noći nije sklopio oka: prekapa o je službene dopise, dokumentaciju i Numphove dosjee, pokušavajuć i proniknuti tajnu. Moć, moć utjecaja.,To je ono što Terl treba. Nije našao ništa značajno, baš ništa. Ali nešto mora postojati. Terl je bio mrtav-umoran. Odlučio je da pođe na kraći počinak. “Moram napisati nekoliko izvještaja”, rekao je. “Ti samo tjeraj tu stvar naokolo i vježbaj. Uskoro ću se vratiti.” Iz džepa je izvukao kameru-stjenicu pa je pričvrstio na stražnjem dijelu karoserije izvan dosega životinje. “Nemoj da ti nešto padne na pamet. Ovo se vozilo može kretati samo brzinom hoda.” Otišao je. Ali odmor, potpomognut dobrim gutljajem kerbanga, trajao je nešto duže nego što je Terl namjeravao, pa se već mračilo kad je užurbano doteturao. Stao je i zurio. Cijelo je vježbalište bilo ispre žvakano. Ali to ga nije toliko zapanjilo. Životinja je vješto oborila pola tuceta stabala, odgurala ih uzbrdo sve onamo do samog kaveza , gdje sada leže složene na hrpu. I ne samo to: udarcima oštrog ruba potisne ploče narezala je debla na otprilike metar duge klade, koje je zatim uzdužno rascijepala. Životinja je sjedila na sjedalu, sklanjajući se s oštra vjetra, koji se u meduvremenu podigao. Terl je odriješio konop, pa je Jonnie ustao. “Što sve ovo znači?” - pitao je Terl, pokazujući na nacijepa na drva. “Ogrjev”, odgovorio je Jonnie. “Budući da sam sada odvezan, nekoliko ću cjepanica unijeti u kavez.” “Ogrjev?” “Recimo, prijatelju, da me izmorila dijeta od sirovih štakora” Te noći, kad je pojeo prvu pečenu hranu u nekoliko posljednjih mjeseci i pokraj ugodne vatre na tlu kaveza otopio zimski mraz u kostima, Jonnie je duboko, s olakšanjem, uzdahnuo. Nova je odjeća visila na kolcima da se osuši. Jonnie je sjedio prekriženih nogu i prekapao po torbi. Izvukao je pločicu od zlatne kovine i posegnuo za zlatnom kopčom za pojas, koju je netom stekao. Proučavao ih je. Ptice sa strelicama bile su u biti jednake na oba predmeta. Sada je znao pročitati znakove. Na pločici je pisalo: “Sjedinjene Američke Države”. Na kopči: “Ratno zrakoplovstvo Sjedinjenih Država ”. Tako, znači da su njegovi srodnici nekoć bili narod. I da su imali nekakve trupe, na neki nač in posvećene zraku. 061

Psychli su na pojasovima nosili kopče koje su govorile da su oni članovi Intergalaktičke rudarske kompanije. S osmijehom koji bi uplašio Terla, da ga je mogao vidjeti, Jonnie je pomislio da je od ovog trena pripadnik, jedini pripadnik Ratnog zrakoplovstva Sjedinjenih Država. Pažljivo je spremio kopču u ogrtač, koji mu je služio umjesto jastuka, pa je dugo ležao gledajuć i u ples vatre. Moćni je planet Psychlo, “kralj galaktika”, uživao pod snažnim zrakama trostrukog sunca. Na rubu pretovarne zone Intergalaktičke čekao je kurir. Svijetloljubičasto nebo nadvilo se poput kupole iznad grimiznih obronaka što su se sterali sve do horizonta. Svuda naokolo širile su se tvornice iz kojih je sukljao dim, električni vodovi, napeta pucketava moć kompanije. U svrhovitom metežu višekatnih prometnica i trgova goleme baze ključali su strojevi i vozila . U daljini nazirali su se piramidalni oblici imperijalnoga grada. Među udaljenim brežuljcima raštrkali su se tvornički krugovi mnogih drugih kompanija koje su svojim proizvodima zasipale čitave galaktike. Tko bi mogao poželjeti da živi drugdje, mislio je kurir. Sjedio je opkoračivši svoj mali skuter i, trenutačno besposlen, čekao. Tko bi poželio da živi i rinta na nekom zaboravljenom planetu slabe gravitacije, noseći masku, radeći ispod kupola, vozeći hermetički zatvorena vozila, kopajući tvrdu zemlju? Ili da bude unovačen, da se bori u nekom ratu, do kojega ionako nikome nije stalo? Ovaj Psychlo sigurno ne. Zaglušni je zvižduk rasparao dan: signal da se treba maknuti s prijemne platforme pretovarne zone otjerao je flotu vozila s potisnim pločama, četkama i sisaljkama koja ju je do sada čistila. Kurir je makinalno provjerio svoju udaljenost. U redu, nalazi se izvan opasnog područja. Zazujala je mreža vodova i kablova nategnutih oko platforme. Zatim je riknula krešendom, koji je završio strahovitom eksplozijom. Na platformi su se materijalizirale tisuće tona rudače, trenutačno teleportirane kroz galaktike. Kurir je zurio kroz ionizirani zrak. Vidi vraga! Netom pristiglu rudaču pokrivala je kora neke bijele tvari. I ranije ju je nekoliko puta vidio. Rekli su mu da se zove “snijeg”. Mjesto pahulja, sad su se pojavljivale kapi vode. Zamisli samo da moraš živjeti i raditi na tako ludom planetu! Opet se oglasio zvučni signal, pa je kurii dodao gas i odveza skuter do nove gomile rudače. Hrpi je prišao i predradnik prijema. “Pogledaj ovo”, reka o je kurir, “snijeg.” Ali predradnik je sve to već vidio, sve je to znao, pa je prezirao mlade kurire. “Nije to snijeg, nego boksit.” “Kad je stigao, na njemu je bilo malo snijega.” Predradnik se uspentrao na desni dio gomile i nešto tražio. Na šao je malu kutiju za hitne službene pošiljke. Stojeći na rudači, unio je broj kutije u svoju evidenciju i potom sišao. Vozila s potisnom pločom bacila su se na novu gomilu. Predradnik prijema nestrpljivo je pružio papire kuriru, koji ih je potpisao. Dobačena mu je kutija. Kurir je isto tako bacio dokumente, a predradnik ih je dočekao na svoja široka prsa. Kurir je pokrenuo skuter i žurno prokrčio put izmedu nadolazećih strojeva, hitajući prema zgradama glavne uprave Intergalaktičke. 062

Nekoliko minuta kasnije, činovnik koji je nosio kutiju ušao je u sobu Zafina, mlađeg pomoćnika opunomoćenog direktora za drugorazredne nenastanjene planete. Ured je bio malo veći od pisaćeg stola, jer je ograničeni prostor centrale Intergalaktičke ugostio trista tisuća upravnog osoblja. Zafin je bio mlad, ambiciozan rukovodilac. Rekao je: “Zašto je ova kutija mokra?” činovnik, koji je kutiju htio spustiti među papire, naglo je povuče, pronađe komad tkanine, pa je otare. Pogledao je naljepnicu. “Dolazi sa Zemlje; vjerojatno ondje kiši.” “Tipično”, rekao je Zafin. “A gdje je to?” Činovnik je taktično pritisnuo dugme projektora. Na zidu je zatitrala karta. Namjestio je žarište, potražio, položio pandžu na jednu točkicu. Zafin se nije udostojao da pogleda. Otvorio je poštansku kutiju i razvrstavao pošiljke za razne odjele pod svojom upravom, načrčkavši paraf gdje je bilo potrebno. Već je bio pri kraju, kad je podigao poruku koja je iziskivala nešto posla, što znači da je nije mogao riješiti inicijalima. S gađenjem ju je gledao. Rekao je: “Zeleni ekspres.” Činovnik ju je bojažljivo prihvatio i pročitao. “Samo traže informacije.” “Previsoki prioritet”, rekao je Zafin. Prihvatio je poruku. “Ovdje imamo tri rata u faz i eskalacije, a netko s . . . odakle?” “Sa Zemlje”, odgovorio je činovnik. “Tko to šalje? ” Činovnik je uzeo poruku i pogledao. “Šef Sigurnosti, neki. . . neki Terl.” “Kakva mu je karakteristika?” Činovnik je položio pandže na konzolu s gumbima. Zakloparao je prorez u zidu. Pojavio se fascikl. Činovnik ga je predao. “Terl”, rekao je Zafin. Namrštio se, razmišljajući. “Nisam li to ime već čuo?” Službenik je preuzeo fascikl i zavirio u njega. “Prije nekih pet mjeseci po našem vremenu zahtijevao je prekomandu.” “Mozak poput čelične klopke”, rekao je Zafin, “Eto što sam ja.” U to je zaista vjerovao. Preuzeo je mapu. “Nikad ne zaboravim ime.” Prelistao je papire. “Ta Zemlja mora da je mrtvo, dosadno mjesto. A onda odjednom pošiljka s pogrešnim prioritetom.” Činovnik je još jednom uzeo fascikl. Zafin se mrštio: “U redu, pa gdje je ta poruka?” “Na vašem stolu, visosti.” Zafin ju je pogledao. “ On bi htio znati kakve veze... Numph? Numph?” Činovnik je dotaknuo konzolu i osvijetlio ekran. “Jedan od direktora Intergalaktičke, Zemlja.” “Ovaj Terl želi saznati kakve on ima veze u glavnom uredu”, rekao je Zafin. Službenik je pritisnuo nekoliko tastera. Ekran je sinuo. Službenik je rekao: “On je Nipeov ujak. Nipe je pomoćnik financijskog direktora za drugorazredne planete.” “Dobro. Napiši to i pošalji natrag.” “Ima i znak - povjerljivo”, rekao je č inovnik. “Onda napiši - povjerljivo”, Zafin se zavalio i utonuo u misli. Okrenuo je fotelj i kroz prozor gledao daleki grad. Povjetarac je bio svjež i ugodan. Ublažio je njegovu nervozu. Okrenuo se k stolu. “Dakle, nećemo ga kazniti, ovog kako-se-već-zove. . .” “Terl”, rekao je činovnik. “Terla ”, rekao je Zafin. “ Samo unesite u njegov dosje da određuje previsok prioritet za budalaštine. On je, jednostavno, mlad i častohlepan i ne zna mnogo o radu rukovodilaca . Ovdje nam baš ne treba masa pogrešne administracije! 063

Je li vam to jasno? ” Činovnik je odgovorio da mu je jasno, pa se povukao s kutijom i njezinim sadržajem. U Terlov je dosje upisao: “Odreduje previsok prioritet za budalaštine; mlad, ambicio- zan i neiskusan kao rukovodilac. Ne obazirati se na daljnje poruke.” Činovnik se u svom sobičku zlobno nacerio kad je utvrdio da opis na vlas pristaje i Zaimu. Sastavio je odgovor na Terlov zahtjev pedantnim činovničkim krasopisom i nije se potrudio da uloži kopiju. Za nekoliko će dana biti teleportirana na Zemlju. Moćan, bahat i drzak svijet Psychla nastavio je brujati. Stigao je dan demonstracije, i Terla je ponio val aktivnosti. Ustao je rano i natjerao životinju da pokaže što zna. Morala je voziti stroj s potisnom pločom gore-dolje, gore-dolje, pa onda naokolo, i tako sveudilj. Terl je vršio toliki pritisak, da je na kraju stroj ostao bez goriva. Ali to za njega nije bio problem. Pošao je do. Zzta. “Nemaš, valjda, opet neki zahtjev?” - rekao je Zzt. “Ali radi se samo o energetskom naboju.” “Znam, znam. No ja za njih polažem račun.” Terl je za škrgutao zubima. Pritisak, pritisak, sve je samo moć pritiska, a on nije raspolagao ničim protiv Zzta. Najednom je Zzt prekinuo posao. Na usnim kostima mu je zaigrao osmijeh, i Terl je zbog toga postao sumnjičav. “Reći ću ti što ću uraditi”, rekao je Zzt. “Na kraju krajeva, ipak si odusta o od pet automatskih orbitalnih izvidača. Provjerit ću taj stroj.” Zzt je navukao masku i izišao, a Terl ga je slijedio. Životinja je sjedila na stroju vezana oko vrata, dok je kraj uzice bio sigurno pričvršćen za stražnji dio vozila. Poplavila je i tresla se na oštrom vjetru zime na izmaku. Terl je nije niti pogledao. Kad je Zzt oslobodio spone, hauba je odskočila. “Samo ć u provjeriti da li je sve u redu”, rekao je maskom prigušenim glasom i na stavio mumljati, jer mu je glava uronila u motor. “Star stroj.” “Slupan stroj”, rekao je Terl. “Da, da, da”, odgovorio je Zzt dok je hitro potezao i gurao razne spojeve. “Ali ipak si ga dobio, zar ne?” Životinja je pažljivo pratila sve što je Zzt radio. Stajala je na rubu komandne ploče i gledala. “Ostavio si jednu žicu izvan utičnice”, rekla je Zztu. “Vidi, stvarno. A ti govoriš?” “Čini mi se da si me čuo.” “Da, čuo sam te”, odgovorio je Zzt. “Ali nisam čuo one prave, uljudne izraze.” Terl se namrštio: “To je samo jedna životinja. Kako to misliš - uljudne izraze? Prema običnom mehaničaru?” “Dobro”, rekao je Zzt ne obazirući se na Terlovu primjedbu. “Mislim da će sada biti u redu.” Izvukao je energetski naboj, gurnuo ga u ležište i zavrnuo poklopac. “ Pokreni motor.” Terl se nagnuo i dohvatio dugme, i motor je proradio kao da je sve u redu. Zzt ga je umjesto njega ugasio. “Shvatio sam da danas imaš neku vrstu demonstracije. Nikad nisam vidio da životinja vozi. Bi li te smetalo da i ja budem prisutan i gledam?” Terl ga je pažljivo pogledao. Nije raspolagao sredstvom ucjene, pa su Zztova suradnja i zanimanje bili za njega sa svim neobični. 064

Ali nije mogao pokazati pandžom ništa loše. Rekao je: “Samo dodi. Bit će to ovdje, za jedan sat.” Kasnije bi se najradije bio udario nogom u stražnjicu no u tom je tre nutku imao na umu mnoge poslove. “Mogu li se malo ugrijati?” - upitao je Jonnie. “Zaveži, životinjo”, odgovorio je Terl i odjurio u zgradu. Nervozno je čeka o u vanjskom Numphovom uredu. Jedan ga je činovnik najavio, ali nije stizao poz iv da uđe. Konačno je, nakon četrdeset pet minuta, natjerao drugog činovnika da ga još jednom najavi, pa mu je ovaj put dat znak da može ući. Na Numphovu stolu nije bilo ničega, do šalice kerbanga. Gledao je kroz zid kupole u daleke planine. Terl je strugnuo po pojasu da privuče pažnju. Naposljetku se Numph okrenuo, odsutna izgleda. “Demonstracija koju ste naredili može se odmah održati”, rekao je Terl. “Sve je spremno, vaša planetarna visosti.” “Je li to uredno zavedeno pod određenim brojem projekta? ” Terl je istog časa smislio broj: “Projekt broj trideset devet A, vaša planetarna visosti.” “Mislio sam da se to odnosi na otvaranje novih gradilišta? ” Terl se osigurao dodavši ono “A”, koje se nije javljalo ni u jednom projektu. “To je, vjerojatno, broj trideset devet. A ovo je trideset devet A. Zamjenjivanje radne snage.” “Ah, da. Pre bacivanje novih radnika s matičnog planeta.” “Ne, vaša planetarna visosti. Sjećate se , naravno, životinje? ” Prisjećanje je raspršilo Numphove magluštine. “Ah, da, životinja.” I dalje je mirno sjedio. Pritisak, ucjena, mislio je Terl. Nije raspolagao sredstvom pritiska na ovu staru budalu. Iznutra i izvana je pročešljao sve urede, a ipak nije ništa našao. Centrala je samo javila da je on ujak Nipea, pomoćnika financijskog direktora za drugorazredne planete. To je značilo samo to da se on svoga posla dokopao preko jake veze i da je svakom znana njegova nesposobnost. Barem je Terl tako zaključio. Numph se, očito, nije kanio pomaknuti. Terl je već vidio kako mu propadaju planovi. Trebao bi, jednostavno, otpisati tu prokletu životinju, vaporizirati je i zaboraviti. I sve to samo zato što ne raspolaže sredstvom pritiska. Iza njegova spokojnog lica bjesnile su misli da je sve bljeskalo. “Bojim se”, re kao je Numph, “da...” Terl ga je naglo prekinuo. Nemoj mu dopustiti da to kaže. Ne daj mu da me osudi na ovaj planet. Na njegovim se usnicama u čudesnom kratkom spoju ideja pojavila inspiracija Rekao je: “Jeste li u zadnje vrijeme primili vijesti o svom nećaku?” Intonirao je to kurtoazno i htio dodati laž da je za vrijeme školovanja upoznao Nipea. AIi učinak je bio sasvim predimenzioniran. Numph se bacio na stol i usredotočeno ga pogledao. Možda se i nije tako strahovito trgnuo, ali Terlu je to bilo dovoljno. Ima tu nečega! Terl nije ništa rekao. Numph ga je i dalje promatrao, kao da nešto očekuje. Da li se boji? Bio je maloprije to zaustio, ali to je bila samo govorna figura. “Ne trebate se bojati životinje”, rek,ao je Terl glatko, lagano, namjerno iskrivljavajući stvari. “Ona ne grize niti grebe.” Numph je i dalje sjedio. No što mu se to vidjelo u očima? “Naredili ste da priredim demonstraciju, i sada je sve spremno, vaša planetarna visosti.” “Ah, da, demonstracija.” 065

“Kad biste samo na mjestili masku i izašli. . .” “Ah, da, naravno.” Intergalaktički gospodar planeta popio je svoj kerbango jednoličnim gutljajima, ustao i sa zida skinuo masku. Izišao je u predsoblje i naredio nekim pratiocima da se i oni opreme maskama i da ga slijede, pa je, strijeljajući Terla kroz stisnute vjeđe, pošao za njim. Držeći se tajanstveno, Terl je ipak likovao. Stari je momak sa svim sigurno zaudarao od straha. Plan će se ostvariti! Jonnie je sjedio visoko na stroju s potisnom pločom. Bolno hladan vjetar nosio je snijeg i zastirao pogled na građevine. Jonniejevu je pažnju privukla skupina koja se približavala. Udruženi bat njihovih nogu tresao je zemlju. Za demonstraciju je bila izabrana mala zaravan, koja je stršila izvan baze. Svega tisuću četvornih metara površine završavalo se oštrim rubom stijene koja se obrušavala u sedamdeset metara duboku provaliju. Bilo je dosta prostora za manevriranje, ali trebalo se kloniti ruba. Terl mu je, topćući, prišao kroz rijedak snijeg. Zakoračio je na donji okvir stroja, kako bi svoje golemo lice približio Jonniejevom. “Vidiš li onu gomilu?” - upitao je. Jonnie ih je pogledao. Okupili su se ispred građevina. Zzt je stajao na lijevoj strani. “Vidiš li ovaj zvučnik?” - pitao je Terl dalje. Ispružio je ruku s nečim što je sličilo na doglasalo. Već je to ranije upotrebljavao za vrijeme obuke. “Vidiš li ova j blaster?” - reka o je Terl, pa je pogladio pištolj koji je objesio o pojas, golemu stvarcu. “Ako samo jednom pogriješiš“, rekao je, “ili bilo kako zabrljaš, upucat ću te zbog tog trika na licu mjesta. Bit ćeš prilično mrtav. Dovoljno mrtav.” Terl je posegnuo za uzicom i provjerio je li sigurna; bio ju je omotao straga oko okruglog nosača, a njezin kraj zavario za stražnji odbojnik. Jonnieju je jako ograničavala slobodu pokreta. Mala skupina nije čula Terlova upozorenja. Sad im je prišao, okrenuo se i raskoračio, isprsio i viknuo: “ Upali ga!” Jonnie je upalio motor. Osjećao se nelagodno; šesto ga je čulo upozoravalo kao ono kad ti je za leđima puma koju ne vidiš. Ne radi se o Terlovim prijetnjama. Nešto je drugo u pitanju. Pogledao je skupinu. “Podigni oštricu!” - za grmio je Terl služeći se doglasalom. Jonnie je to napravio...”Spusti oštricu!” Jonnie je spustio potisnu ploč u. “Kreni naprijed!” Krenuo je. “Vrati se natrag!” Jonnie se vratio. “Vozi uokrug!” I to je učinio. “A sad načini hrpu snijega, pravilnu sa svih strana.” Jonnie je počeo rukovati komandama, manevrirati, skidati pravilne slojeve snijega, gurati ih prema središtu. Radio je nešto više od oblikovanja humke, gradio je kocku pravilnih stranica i ravna vrha . Radio je hitro, vozeći unatrag, dovlačeći još više snijega. Izranjao je precizan geometrijski oblik. Još je samo jednom trebao dogurati snijeg, priče mu bi se morao primaknuti stotinjak metara udaljenom ponoru. Odjednom su ga izdale komande. Začulo se otegnuto zvrljanje u dubini komandne kutije, i svako dugme i poluga na komandnoj ploči naglo su popustili. 066

Stroj je skrenuo desno, pa onda lijevo. Jonnie je udarao po mloha vim kontrolama. Nijedna nije reagirala. Oštrica se iznenada podigla visoko prema nebu. Stroj je nezaustavljivo srljao naprijed, popeo se do vrha gomile i gotovo izveo salto unatrag. Na vrhu je pljesnuo ravnim dnom po snježnoj površini, a kad se na suprotnoj strani počeo spuštati, umalo se nije prevrnuo prema naprijed. Približavao se rubu platoa. Jonnie je opet udarao po dugmetu za gašenje motora, ali stroj je urlao i nije reagirao. Borio se s komandama. Ostale su opuštene. Divlje se osvrnuo na gomilu. Letimično je za pazio Zzta gdje stoji malo po strani. Kao da je neman imala nešto u šapama. Jonnie je natezao ogrlicu koja ga je okovala za ovaj smrtonosni stroj. Trzao je elastičnim užetom. Bilo je čvrsto, kao uvijek. Približavao se rubu zaravni. Lijevo od njega bila je kukom zakvačena ručna komanda potisne ploče. Jonnie se naprezao da pomakne kuku. Kad bi uspio spustiti oštricu, mogla bi se zabosti u tlo i zaustaviti stroj. Ali kuka nije popuštala. Jonnie je hitro posegnuo u džep i kremenom za potpaljivanje vatre uda rio po kuki. Otkvačila se. Potisna se ploča od vlastite težine spustila u visokom luku i ukopala u kamenito tlo. Stroj se potresao i usporio. Pod haubom se začuo slab prasak. Trenutak kasnije, u zrak se vinuo dim, a odmah za njim probio se, ričući, i plameni jezik. Rub provalije bio je udaljen tek metar-dva. Jonnie je djelić sekunde zurio u nj kroz sve veći ognjeni zid. Stroj je polagano napredovao, savinuvši potisnu ploču. Jonnie se bacio prema okruglom nosaču iza svojih leda . Uže je bilo nekoliko puta omotano. Pritisnuo ga je o meta lnu podlogu i napao kremenom. To je pokušao već jednom ranije, ali bez uspjeha. No u opasnosti da se u vatrenim jezicima strmoglavi sedamdesetak metara u dubinu, ostala mu je samo nada. Leda su ga počela peći. Okrenuo se naprijed. Ploč a s instrumentima već se užarila. Stroj je plazio prema rubu. Male su eksplozije pratile pucanje instrumenata. Pregrijani metal gornje ploče s instrumentima isijavao je. Jonnie je zgrabio slobodan kraj užeta i pritisnuo ga na užarenu kovinu. Morao je napregnuti svu svoju volju da prinese ruke. No s užeta je počela kapati rastopljena tvar. Stroj se zaljuljao. Svakog je trena oštrica mogla naići na prazninu, i stroj bi se strovalio u provaliju. Elastično uže se razdvojilo! Jonnie se u dugačkom skoku vinuo s vozila i zakotrljao. Drhtavo zastenjavši, odvalio se posljednji oslonac oštrice. Planuo je vatreni gejzir. Stroj je, kao da ga je izbacio kakav katapult, propao u bezdan. Duboko dolje udario je u strminu, odbio se, još jednom tresnuo i stao. Progutala ga je vatra. Jonnie je opečene ruke gurnuo u snijeg. Terl je tražio Zzta. Kad je stroj konačno pao, Terl je odjednom posumnjao i stao se ogledavati. Ali Zzt je nestao. Gomila se smijala. Naročito joj je bio smiješan kraj demonstracije, kad se stroj strovalio. Taj je smijeh poput bodeža ranjavao Terlove uši. Numph je samo stajao i klimao glavom. Gotovo je s ve eljem rekao Terlu: “Eto, sad vidite što životinje mogu učiniti.” Onda se nasmijao. “Piške po podu.” 067

Povukli su se u svoje urede, a Terl je poč eo pretraživati transportni odjel. U podzemnim je katovima prolazio pokraj nebrojenih redova neupotrebljavanih vozila, borbenih aviona, kamiona, buldožera. . . da, i kola za prizemni promet, od kojih su neka bila prilično luksuzna . Prije ga nije toliko pogodio Zztov lopovluk što ga se riješio naturivši mu onu staru olupinu Marka II. Bezuspješno je tragao pola sata, a onda je odlučio da još jednom pokuša u radionici. Kipteći od bijesa, utoptao je u prostoriju i stao zuriti naokolo. Slušne su mu koščice ulovile tihi šapat kovine koja je kliznula po kovini. Zvuk mu je bio poznat: zvuk sigurnosnog dugmeta na blasteru. “Ostani tu gdje jesi”, rekao je Zzt. “Drži ruke podalje od pištolja.” Terl se okrenuo. Zzt je staja o u mračnom spremištu alata. U Terlu je ključalo. “Montirao si daljinsko upravljanje dok si “popravljao“ onaj motor.” “Za što ne?” - pitao je Zzt. “ I minu s daljinskim okidačem.” Terl je bio zapanjen: “Još priznaješ!” “Nema svjedoka. Tvoja riječ protiv moje riječi. Ništa ne riskiram.” “Ali to je bio tvoj vlastiti stroj!” “Otpisan. Ima mnogo strojeva!” “Ali zašto si to učinio?” “Za pravo, pomislio sam da je to prilično lukavo.” Zakoračio je prema Terlu držeći u ruci blaster duge cijevi. “Ali zašto?” “Dao si da nam smanje plaće i doplatke. Ako i nisi izdao naređenje, barem si dopustio da to učine.” “Ma, gledaj, kad bih uspio stvoriti životinjske strojovođe, opet bi bilo dobiti.” “To ti misliš.” “To je dobra ideja”, prasnuo je Terl. “U redu, bit ću otvoren. Jesi li ikad pokušao održavati strojeve u voznom stanju bez mehaničara? Tvoji bi životinjski upravljači zasvinjili opremu. Jedan je to netom učinio, nije li? ” “To si ti zasvinjio”, rekao je Terl. “Shvaćaš li da ćeš dobiti otkaz ako se ovo pojavi u izvještaju o tvom radu?” “Neće se pojaviti. Nema svjedoka. Numph je čak vidio kako odlazim prije nego što je ta stvar podivljala. On ne bi nikad proslijedio izvještaj. Osim toga, svi su se oni dobro zabavili.” “Razne stvari mogu biti zabavne”, rekao je Terl. Zzt je pomaknuo cijev blastera. “Zašto jednostavno ne odeš i fino se ne isereš?” Ucjena. Ucjena, mislio je Terl. Ali nije ga mogao ucijeniti. Izašao je iz garaže. Jonnie je bio šaka jada. Prije nego što je otišlo, čudovište ga je ubacilo u kavez. Bilo je hladno, no Jonnie nije mogao držati kremen da zapali vatru. Prsti su mu bili jedan mjehur. I nekako mu se u tom času nije bavilo vatrom. Lice mu je bilo oprženo, obrve i brada osmudeni. Dio kose sasvim je iz gorio. Mora da je tkanina uniforme starih Chinka bila otporna na vatru: nije planula, nije se talila, pa je zaštitila tijelo od opekotina. Hvala Chinkima. Jadnici. Istrijebljeni uza svu svoju uljudnost i pamet. 068

Tu lekciju svakako treba naučiti. Svatko tko se sprijatelji ili pokuša surađivati sa Psychlima - od početka je osuđen na propast. Premda je znao da je Jonnie zakovan za vozilo, Terl nije učinio ni jedan korak da ga spasi. Sažaljenje i obzir nisu ulazili u karakter Psyc hla. Terl je čak uza se imao i pištolj, pa je jednim pucnjem mogao prekinuti elastično uže. Jonnie je osjetio tutnjavu. Ušlo je čudovište. Prevrnulo ga je vrhom čizme. Procje njivalo ga je stisnutim jantarnim očima. “Preživjet ćeš“, nezainteresirano je zaroktao Terl. “Koliko će trebati da se oporaviš? ” Jonnie je šutio. Samo je gledao gore u Terla. “Ti si budala”, rekao je ovaj. “ Nemaš pojma o daljinskom upravljanju.” “A što sam mogao poduzeti, onako vezan za sjedalo?” upitao je Jonnie. “Ono kopile Zzt stavilo je daljinski upravljač pod haubu. I požarnu bombu.” “Kako sam to mogao znati? ” “Mogao si nadgledati.” Jonnie se blijedo osmjehnuo. “Vezan u kabini?” “Sad znaš. Kad budemo ponovili, ja ću. . .” “Nećemo ništa ponoviti”, rekao je Jonnie. Terl ga je gledao s visine. “Pod ovim uvjetima”, dodao je. “Zaveži, životinjo!” “Skini mi ogrlicu. Vrat mi je opečen.” Terl je pogledao sprženo elastično uže. Napustio je kavez, no uskoro se vratio s malim aparatom za zavarivanje i smotkom novog konopa. To nije bilo elastično uže. Bilo je tanje i metalno. Ispalio je i odvojio staro uže, pa zavario novo, ne obazirući se na Jonniejeve pokušaje da se izmakne vatri. Drugi je kraj novog konopa učvrstio za kariku koju je zatim nataknuo na visoku šipku ograde, iznad Jonniejeva dohvata. Terl je izašao iz kaveza i zaključao vrata. Jonniejeve su oči u njegovim leđima palile dvije rupe. Umotao se u prljavo krzno i, gnjecav od jada, ležao pod novim snježnim pokrivačem. Ta je zima u planinama bila vrlo teška: lavine su rano zatvorile prolaze na gornji pašnjak. Chrissie je tiho i izgubljeno sjedila u sudnici ispred vijeća. Vjetar je cvilio i jecao u pukotinama zida, pa su s vatre, zapaljene u sredini prostorije, oblaci dima letjeli u lica vijećnika. Pastor Staffor, koji je bio jako bolestan, ležao je u obližnjoj kolibi. Zima je potkopala ono malo životne snage što mu je preostalo, pa je njegovo mjesto zauzeo stariji Jimson, čovjek koga sada zovu pastorom. S jedne mu je strane sjedio postariji muškarac po imenu Clay, a s druge Brown Limper Staffor, koji je, čini se, djelovao kao vijećnik, iako je bio premlad i šepav. Kad se pastor Staffor razbolio, on ga je počeo zamjenjivati, a onda je tako nastavio sve dok nije neprimjetno postao članom vijeća. Sva trojica su sjedila na jednoj staroj klupi. Na drugoj strani vatre, Chrissie im nije poklanjala mnogo pažnje. Preksinoć je imala groznu moru. Probudila se uzdrhtala, sva u znoju. Sanjala je da je Jonnieja progutala vatra. Vikao je njezino ime, i to joj još uvijek odzvanja u ušima. Pastor Jimson joj se obraćao: “To je čista ludost. Tri mlada muškarca žele se tobom oženiti, i ti nemaš prava da ih odbiješ. 069

Smanjuje se broj žitelja u našem selu; svega nas je tridesetoro preživjelo zimu. Nije vrijeme da misliš samo na sebe.” Chrissie je mutno shvatila da on govori njoj. Napregnula se da pronikne riječi: nešto o žiteljstvu. Da su ove zime rođena dva djeteta i da su oba umrla. Mladići nisu dotjerali dosta stoke prije nego što se zatvorio prolaz u ravnicu, pa je selo napola skapavalo od gladi. Da je ovdje Jonnie. . . “Kad dode proljeće”, rekla je Chrissie, “sići ću u preriju da nađem Jonnieja.” Za vijeće ovo nije bilo iznenađenje. Čuli su oni to više puta otkako je Jonnie otišao. Brown Limper ju je promatrao kroz dim. Na tankim mu je usnama titrao blijedi smiješak. Vijeće ga je trpjelo zato što nije mnogo govorioi što im je donosio vodu i hranu kad bi se sastanak otegnuo. Ali ovaj put nije odolio iskušenju: “ Svi znamo da je Jonnie mrtav. Čudovišta su ga morala ščepati.” Jimson i Clay su se namrštili. Upravo im je on skrenuo pažnju na činjenicu da Chrissie odbija da se uda za ikojeg mladića. Clay se pitao nema li Brown Limper u tome vlastitog interesa. Chrissie se pribrala i potisnula zebnju. “Nisu se vratili njegovi konji.” “Možda su čudovišta i njih ščepala”, rekao je Brown Limper. “Jonnie nije vjerovao u čudovišta”, rekla je Chrissie. “Pošao je da pronađe legendarno Veliko selo.” “Ah, čudovišta svakako postoje”, rekao je Jimson. “Ne vjerovati u predaju je svetogrđe.” “Zašto onda ne dođu ovamo?” - pitala je Chrissie. “Planine su svete”, odgovorio je Jimson. “Snijeg je zatrpao prolaze”, rekao je Brown Limper, “prije nego što su se konji mogli vratiti. To jest, ako i njih nisu uhvatila čudovišta.” Stariji su ga ušutkali mrgodnim pogledima. “Chrissie”, rekao je pastor Jimson, “moraš odbaciti tu ludost i dopustiti mladićima da ti udvaraju. Jasno je da je Jonnie Goodboy Tyler mrtav.” “Kad se napuni godina”, odgovorila je Chrissie, “sići ću u ravnicu.” “Chrissie”, rekao je Clay, “to je čisto samoubojstvo.” Chrissie je gledala u vatru. Od one more odjekuje joj u ušima Jonniejev krik. Oni govore istinu: ako je Jonnie mrtav, ni ona ne želi žiyjeti. Krik je utihnuo, i njoj se učinilo da čuje kako Jonnie šapće njeno ime. Izazovno je podigla pogled. Rekla je: “Nije mrtav.” Tri su se člana vijeća zgledala. Nisu pobijedili. Opet će pokušati nekog drugog dana. Prestali su se baviti njome, raspravljali su o želji pastora Staffora da mu, kad umre, prirede pravi pogreb. Nema baš previše hrane, a bit će i muke s kopanjem smrznute zemlje. On, naravno, ima pravo na pogreb, jer je godinama bio pastor, a možda čak i starješina. No problemi postoje. Chrissie je shvatila da je otpuštena, pa je, očiju crvenih ne samo od dima, ustala i pošla prema vratima. Čvršće se ogrnula medvjedovinom i uzgledala u zimsko nebo. Kad se na proljeće ponovi isti raspored zvijezda, ona će poći. Vjetar je oštro ujedao, pa se još bolje umotala u medvjeđe krzno. Poklonio joj ga je Jonnie, i ona ga je zato pogladila. Trebala bi se pokrenuti da mu napravi nešto nove odjeće od jelenje kože. Mora pripremiti prtljagu. Neće im dopustiti da pojedu i posljednja dva konja. Kad dođe vrijeme, ona će biti spremna. I onda će poći. Stresla se od naleta vjetra s Highpeaka; kao da joj se rugao. Svejedno, kad nastupi vrijeme, otić i će. 070

Terla je ponio kovitlac aktivnosti. Jedva da je uopće i spavao. Ostavio je kerbango. Prijetila mu je sudbina silnih godina progonstva na ovom prokletom planetu. Čim bi usporio ritam, naletio bi na tu užasnu misao, i ona bi ga odmah ritnula u još burniju djelatnost. Pritisak, ucjena! Smatrao je da je na tom području pravi siromašak. Tu i tamo je nečim raspolagao protiv namještenika, ali to su bile sitnice: mali grije si sa Psychlo-činovnicama , pijanstvo na radnom mjestu zbog koje g je došlo do štete, snimke gundanja protiv pretpostavljenih, privatna pisma prokrijumčarena u teleportiranoj rudači, ali ništa zaista krupno. Nisu to one stvari na kojima se može lako izgraditi bogatstvo. Ipak, ovdje su radile tisuće Psychla, a njegovo iskustvo oficira Sigurnosti govorilo mu je o velikoj vjerojatnosti da pronađe materijal za ucjenu. Kompanija nije upošljavala same andele. Upošljavala je rudare i rudarske starješine, i to na sve mile načine; ponekad, osobito kad se ra dilo o ovakvim planetima - nepoželjnim mjestima - kompanija bi čak zažmirila na uzimanje bivših kriminalaca. Terl je sam sebi predbacivao što ne može prikupiti više materijala za ucjenjivanje. Taj Numph. Tu ima nečega. Terl je raspolagao mogućnošću da ga ucijeni, ali nije znao o čemu se radi. Svaka ko je nešto u vezi s nećakom Nipeom u računovodstvu na matičnom planetu, ali nije uspio iščeprkati što. Nije se usudio forsirati. Bilo bi opasno da se gradi dobro obaviještenim, pa da se onda zbog neke omaške otkrije da nema podataka. Ucjena bi se pretvorila u dim, jer bi Numph znao da su Terlove ruke prazne. Morao ju je koristiti tako štedljivo, da gotovo nije služila ničemu. Prokletstvo. Kako su prolazili zimski dani i tjedni, pojavio se nov moment. Na njegove zahtjeve za obavijestima, s matičnog planeta nisu odgovarali. Tek ona mrvica o Nipeu, to -- i ništa više. To ga je pomalo plašilo. Nikakvih odgovora. Može slati zelene urgencije dok ne istroši pero, pa ipak neće primiti ni potvrdu. Čak je podmuklo izvijestio da je otkrio zalihu skrivenog oružja koja uopće nije postojala. Zapravo se samo radilo o nekoliko brončanih topova koji su se nabijali sprijeda, a iskopao ih je neki radnik u rudniku na drugom kontinentu. No Terl je tako formulirao izvještaj da je djelovao alarmantno, iako mu je ostavljao slobodnu odstupnicu: pa to je samo normalan rutinski izvještaj. Čak ni tada nisu potvrdili primitak. Nisu. Bijesno je istraživao da se osvjedoči da li na isti način postupaju i s izvještajima drugih odjela. Nisu. Pomislio je na mogućnost da Numph vadi izvještaje iz kutije za teleportaciju. Ali nije ih vadio. Tamo kod kuće u upravi sigurno znaju da on postoji. Suglasili su se o dodatnoj desetogodišnjoj smjeni, primili na znanje Numphovu pohvalu i primetnuli klauzulu o kompanijinom ne obaveznom produljenju. Oni, dakle, znaju da je živ, a također je vjerojatno da protiv njega nisu pokrenuli nikakav postupak, jer bi u tom slučaju već uhvatio isljednički upitnik o sebi. A nije stigao ni jedan. Tako je Terlu, koji se nije nadao da će mu pomoći uprava, postalo jasno da se mora iskopati vlastitim snagama. Staro načelo sigurnosti sada mu je stalno bilo pred očima: “Ako ti je potrebna situacija koja ne postoji, stvori je sam“. Džepovi su mu nabubrili od kamera-stjenica, a bio je pravi stručnjak da ih sakrije. Sva kipiktorikorder kojega se mogao domoći ležao je sada na policama njegova ureda, a vrata su bila stalno zaključana. Prilijepio se uz vizor, nadgledajući unutrašnjost garaže. Čekao je da Zzt pođe na ručak. Za pojasom je imao duplikate ključeva garaže. 071

Kraj njega je ležao kompanijin pravilnik o upravljanju personalom (Sigurnost, svezak 989) otvoren kod člana 34a-IV (Jedinstveni kazneni za konik). U članu je pisalo: “Gdje i kada počinjena krađa znatno smanji profit...”, pa je slijedilo pet stranica kompanijinih kazni za krađu, “. . . a budući da namještenici kompanije i sami imaju pravo na svoj novac , dodatke i vlasništvo. . .”, pa je slijedila stranica raznoraznih gledišta na to pitanje, “... za ne pobitno dokazanu krađu privatnog novca iz namješte nikova stana, koju je izvršio drugi namještenik, ovaj ima izdržati smrtnu kaznu vaporiziranjem.” To je ključ za sadašnju Terlovu operaciju. Tamo nestoji da se krađa mora zavesti u dokumentaciju. Tamo nema ni riječi o pitanju kad se ima izvršiti kazna. Ključni su stavci: “nepobitno dokazana. . .” i “vaporiziranje ”. Na ovom planetu ne postoji sudbena komora za vaporiziranje, ali to ne predstavlja zapreku. Blaster može svakoga potpuno vaporizirati. U knjizi su se nalazile još dvije važne klauzule: “Ove mjere mora podupirati svaki rukovodilac u kompaniji, bez obzira na rang” i “za provođenje svih mjera ove vrste ovlašćuju se oiciri Sigurnosti, njihovi pomoćnici, za mjenici i suradnici.” Prva se klauzula odnosila na Numpha: on ne bi mogao ni da zacvili. Druga je ciljala na Terla, jedinog jedincatog oficira Sigurnosti - ili pomoćnika, ili zamjenika, ili suradnika - na cijelom planetu. Terl je nekoliko zadnjih dana špijunirao Zzta, pa je doznao gdje drži prljavu radnu odjeću i kape. Evo, Zzt odlazi. Terl je malo pričekao da se uvjeri kako se šef transportnog odjela neće vratiti zato što je nešto zaboravio. Dobro, stvarno je otišao. Terl je pohitao u garažu, pazeći da ga žurba ne oda i da ne alarmira ljude koje bi mogao susresti u hodniku. Ušao je služeći se duplikatima ključeva i pošao ravno u umivaonicu. Uzeo je prljavu kutu i kapu. Izašao je i za sobom zaključao vrata. Služeći se lukavo sakrivenom kamerom-stjenicom, Terl je već danima nadgledao i sobu manjega brata Chamka. Otkrio je ono što ga je zanima lo. Manji bi brat Chamco poslije posla obično svukao rudarsko odijelo u svojoj sobi i obukao dugačak kaput, koji je volio nositi za vrijeme večere i večernjeg kockanja u području za razonodu. I još više: manji je brat Chamco svoju gotovinu uvijek držao u čašici antiknog roga za piće, koji visi na zidu njegove odaje. Sada je Terl pažljivo pretražio cijeli rudnik. Pronašao je manjeg Chamka gdje nakon završenog ručka izlazi iz zgrade i penje se na autobus za teleportacijsku bazu, u kojoj je radio. Dobro. Terl je pregledao i sve hodnike. Za radnog su vremena u području spavaonica hodnici pusti... Radio je brzo: gledao je zamrznutu sliku Zzta na piktorikorderu, pa onda ogledalo pred sobom, i hitro nanosio šminku. Podebljao je vidne koščice, produžio zube, razbarušio krzno na obrazima; uopće, trudio se da postigne savršenu sličnost. Kakav majstor u različitim vještinama mora biti pripadnik službe Sigurnosti! Pošto se prerušio, navukao je kutu i kapu. Iz svog je novčanika izvadio petsto kredita u banknotama. Na prvoj je vrlo jasno napisao: “Sretno” . Različitim je pisaljkama na njoj našarao različita imena. Na piktorikorder koji kontrolira Chamkovu sobu priključio je da ljinski upravljač, još jednom sve provjerio, pogledao se u zrcalu. Još jedan pogled u garažu. Da, Zzt se već vratio i nešto prčka oko velikoga motora. Neko će se vrijeme zadržati u poslu. Te rl je pohitao hodnicima spavaonica. Otpiračem je otvorio vrata Chamkove sobe. 072

Pregledao je rog za piće, obješen na zidu. Da, u njemu je bilo novca. Ubacio je još pet stotina kredita. Povukao se do vrata. Sad je spreman! Dodirnuo je daljinski upravljač u džepu. Oponašajući gegav Zztov hod, prišao je obješenom rogu, kriomice izvadio petsto kredita, ogledao se kao da se boji da ga netko promatra, prebrojio novac, pri čemu se označena novčanica jasno vidjela, a onda se išuljao iz sobe i zaključao vrata. Iz daljine ga je opazio čuvar spavaonica, pa je naglo poniknuo glavom. Vratio se u svoju sobu i hitro skinuo šminku. Petsto kredita je spremio u svoj novčanik. Kad je na ekranu vidio da je Zzt pošao na večeru vratio je kutu i kapu u umivaonicu. Opet u svom stanu, Terl je protrljao šape. Ucjena, ucjena. Okončao je prvu fazu i bio je spreman da pokrene drugu. Tu su noć dugo pamtili službenici u rudničkim prostorijama za zabavu. Nije bila nikakva novost što se Terl napio, ali večeras! Poslužitelj mu je neprekidno donosio dupkom pune šalice kerbanga, a on ih je praznio naiskap. Na početku večeri Terl je djelovao potišteno, a to se moglo raz umjeti, jer u zadnje vrijeme nije bio osobito obljublje n - ako je ikad i bio. Char ga je neko vrijeme gledao ispod spučtenih vjeđa i ustanovio da se Terl odlučio nalokati. Konačno se činilo da se Terl trgnuo pa se s nekoliko rukovodilaca malko zabavljao rušenjem šapa - igrom koja ide za tim da utvrdi koji će igrač popustiti i predati se. Svaki put su ga pobi- jedili, i on je sve više pio. A sad je izazivao manjeg Chamka da se ogledaju u igri prstenova. To je hazardna igra. Igrač bi uzeo prsten, položio ga na nadlanicu, a drugom ga šapom izbacio u smjeru ploče. Na ploč i su klinovi označeni brojevima raspoređeni tako da su veći brojevi uz rub ploče. Pobjeduje tko postigne najveći broj. Onda se polože novi ulozi, i počinje slijedeća runda. Manji brat Chamco nije htio prihvatiti izazov. Terl je vrlo dobro igrao prstenove. No njegovo je pijanstvo postalo tako zavodljivo da se Chamco dao namamiti. Počeli su igrati s ulogom od deset kredita - prilično visoko za običaje društvene prostorije. Chamco je postigao devedeset, a Terl šesnaest. Terl je zahtijevao da se podigne oklada, a Chamco, naravno, nije mogao odbiti. Njegov je prsten prozujao zrakom i zazveketao na četvrtom kolčiću. Chamco je zastenjao. Ovo je mogla tuć i bilo koja brojka. A on je u zadnje vrijeme štedio novac. Kad se vrati kući - a ostalo mu je svega nekoliko mjeseci - namjerava kupiti ženu. U ovoj će okladi izgubiti trideset kredita! Terl se čudnovato izvijao. Položio je prsten na poleđinu šape, preko njega naciljao na stupiće i udarcem druge šape Iansirao ga poput zrake svjetlosti na dasku. Trojka! Terl je izgubio. Sad kao pobjednik, Chamco nije mogao prekinuti igru. Terl je iskapio još jedan kerbango. Značajno je pogledao prisutne kibice i povećao ulog. Navijači su počeli sklapati oklade za svoj račun. Terl je pijano teturao. U ovoj je igri uživao velik ugled, no bio je tako pijan da je čak zauzeo pogrešan stav, pa su ga morali okrenuti prema ploči. To je smanjilo prednost koju su mu davali u okladama. Manji je Chamco nabacio pedeseticu. Terl dvojku. “Ah,nemoj, ne možeš sada odustati”, rekao je Chamku. “Pobjednik ne smije odustati.” Riječi su bile jedva razumljive. “ Kladim. . . kladim se na sto. . . stotinu kredita.” S prepolovljenom plaćom i uskraćenim dodacima, nitko ne može prigovoriti lako stečenom novcu, i Chamco je odlučio da nastavi. 073

Gledaoci su urlali od smijeha dok je Terl činio grešku za greškom i gubio. A Chamco se odjednom našao u posjedu četiri stotine pedeset kredita. Terl je oteturao do poslužitelja i donio još jednu šalicu kerbanga. Dok ga je ispijao, pretraživao je džepove i jedan za drugim izvrtao. Konačno je našao jednu jedinu banknotu. Bila je malo zgužvana i ispisana po cijeloj površini: “Moja novčanica za dobru sreću”, prostenjao je Terl. Naglo je zauzeo položaj preko puta ploče. “Drugi Chamco, još samo ova mala usrana oklada. Vidiš ovu novčanicu?” Chamco je pogledao banknotu. Bila je to banknota-talisman za sreću. Odlazeći na udaljena odredišta, namještenici rudnika bi ponekad na oproštajnim zabavama izmjenjivali takve novčanice. Svatko bi se potpisao na novčanicu”, rekao je Terl. “Ali moraš mi obećati da je nećeš potrošiti, da ćeš mi je zamijeniti kad dobijemo plaću, ako. . . ako je izgubim.” Do tog je časa Chamco postao dobrano pohlepan. Već je “zaradio” gotovo dvije tjedne plaće, a smanjenja kompanijinih nadnica gadno su ga boljela. Naravno da će obećati. Kao pobjednik, manji je Chamco bio prvi na potezu. On nikad nije spadao u dobre igrače. Ispucao je i - ah! Jedinica ! Gotovo je, tući će ga bilo koja brojka. Terl je tupo zurio. Pijano je prišao i pažljivo pogledao. Povuka o se na crtu za izbacivanje, okrenuo na krivu stranu trebalo ga je usmjeriti prema ploči - a onda bum! Promašio je ploču. Prsten je pogodio prazan zid. Nakon toga se onesvijestio. Poslužitelj je uz pomoć braće Chamco, Chara i nekolicine ostalih natovario Terla na kolica za serviranje, a ona su se ugnula i zastenjala. U pobjedničkoj paradi odgurali su ga do njegova stana, iz džepa mu izvukli ključeve, ušli u sobu i tu ga prevrnuli na pod. I oni su bili prilično pijani, pa su u povratku na najosjećajniji način pojali pogrebnu tužaljku Psychla. Čim su se udaljili, Terl je otpuzao do vrata, zatvorio ih i zaključao. Poslije večere bio je uzeo tablete koje ublažavaju djelovanje kerbanga. Sad se samo morao osloboditi suviška, a to je odmah i učinio: nagnuo se nad umivaonik i poškakljao grlo vrhom pandže. Onda se s velikim zadovoljstvom tiho svukao i zavukao u krevet, pa je slatko spavao sanjajući o divnoj budućnosti. Jonnie je čuo da čudovište ulazi u kavez i zatvara vrata. Za nekoliko posljednjih tjedana Jonniejeve su ruke zacijelile, a i lice. Kosa, obrve i brada iznova su narasli. Vidio je to u ogledalu od vode, koju je dobio otapajući u tavi snijeg. Na rukama nije primjećivao ožiljke, ali su se još crvenjele na opečenim mjestima. Ležao je umotan u ogrtač, leđima prema ulazu, i nije se okrenuo. Dugo je radio na spravi za instrukcije. “Gledaj, životinjo” , rekao je Terl, “vidi što sam ti donio.” Glas mu je zvučao neobično. Ako je to uopće moguće, činio se veselim. Jonnie se uspravio i osvrnuo. Terl je držao četiri štakora za re pove. U zadnje se vrijeme broj štakora u okolici veoma smanjio, pa je Terl ubijao i donosio zečeve, što je pre dstavljalo zaista poželjnu promjenu. ipak se još moglo naći i štakora, a čudovište je vjerovalo da mu time iškazuje milost. Jonnie je opet prilegao. Terl je štakore bacio pokraj vatre. Jedan je još uvijek pokazivao znakove života i počeo je puzati. Terl je munjevito isukao pištolj iz navlake i štakoru otfikario glavu. 074

Jonnie je sjeo. Terl je spremao pištolj. “Nevolja je s tobom, životinjo”, rekao je, “Što nemaš osjećaj poštovanja. Jesi li završio s diskovima bazične elektronike?” Zaista jest. Terl je te ploče bio donio prije nekoliko tjedana skupa s nekoliko diskova više matematike. Jonnie se nije potrudio da odgovori. “Svaki onaj koga mogu zeznuti daljinskim upravljačem nije u stanju propisno upravljati strojevima”, rekao je Terl. Već je i prije gudio istu pjesmu, uvijek prešućujući činjenicu da je zapravo on bio namagarčen. “Evo ti nekoliko novih tekstova. Bit će bolje da svoj štakorski mozak dobro upregneš, ako ikada misliš rukovati strojevima, rudarskim strojevima.” Terl mu je dobacio tri knjige. Izgledale su goleme, no bile su lagane poput perca. Jedna ga je pogodila, ali je druge dvije uspio uhvatiti. Gledao ih je. Bili su to tekstovi na psychlu, a ne prijevodi Chinka. Jedna se zvala: “Kontrolni sistemi za inženjere početnike.” Druga: “Elektronska kemija”. Treća je bila: “Energija i njen prijenos”. Jonnie je želio te knjige. Znanje je ključ za bijeg iz zatočeništva. Pa ipak je odložio knjige i pogledao Terla. “Utuvi to u svoj štakorski mozak, pa više nećeš slati stroje ve u ponor”, rekao je Terl. Prišao je i sjeo na stolicu. Pažljivo je pogledao Jonnieja. “ Kad ćeš za pravo početi surađivati?” Jonnie je znao da je čudovište vrlo opasno i da želi nešto što još nije niti spomenulo. Rekao je: “Možda nikad.” Terl se nasloni, pažljivo ga motreći: “U redu, životinjo, svejedno. Vidim da ti opet raste krzno.” Jonnieju je bilo jasno da čudovište to ne zanima, pa se pitao što sada slijedi. “Znaš, životinjo”, nastavio je Terl, “onog si me prvog dana dobro nasamario.” Oči su mu bile pažljive, iako se činilo da besciljno lutaju. “Mislio sam da si četveronožac.” Neiskreno se na smijao. “Alaj sam se iznenadio kad si se raspao na dvije životinje.” Opet se nasmijao, a jantarne su mu oči prepredeno svjetlucale. “ Pitam se što se dogodilo konju?” Prije no što se uspio obuzdati, Jonnieja je preplavio val tuge za Vihorom. Odmah ju je potisnuo. Terl ga je gledao. Ustao je i pošao do vrata kaveza. U sebi je govorio: konj je ključ za sve to. Imao je pravo: životinja je privržena tom konju. Ucjena, ucjena. Pojavljuje se u mnogim oblicima i daje ti moć. Činilo se da se Terl smije. “Onog si me dana zbilja nasamario. Dobro, sad moram poći. A ti se posveti knjigama, štakorova glavo.” Izašao je. “ Ta mi je baš dobra: štakorova glavo.” Jonnie je sjedio i gledao za Terlom. Znao je da mu je nešto odao. I znao je da Terl nešto sprema. Ali što? Je li Vihor živ? Osjećajući tjeskobu, naložio je vatru i stao razgledavati knjige. Odjednom ga je spopao nalet uzbuđenja: u kazalu “Elektronske kemije ” naišao je na uran. Terl se nimalo nije začudio kad je u njegov ured nervozno ušao manji brat Chamco. “Terl”, rekao je oklijevajući, “sjećaš se one novčaniceč -amajlije koju sam od tebe zadobio u igri. Dakle, neću ti je moći vratiti. . .” “O čemu govoriš?” - pitao je Terl. “O novčanici za dobru sreću. Izgubio si je u igri, a ja sam ti obećao da ću ti je vratiti. Htio bih ti reći. . .” 075

“Stani malo”, rekao je Terl. Izvukao je novčanik i zavirio u njega. “Stvarno, istina. Ovdje je nema.” “Izgubio si je dok smo igrali prstenova, a ja sam obećao da ću ti omogućiti da je opet otkupiš. Sad. . .” “Točno, točno, nečega se maglovito sjećam. Kakva je to bila noć! Pretpostavljam da sam se napio. I što je sad s tim?” Manji se Chamco vrpoljio. No Terl je djelovao tako otvoreno i prijazno - da se osmjelio. “Dakle, nestala je. Ukradena. “ “Ukradena!” - zalajao je Terl. “Da. U stvari, svih petsto kredita koje sam dobio, uz joi stotinu šezdeset pet drugih. Medu njima je bila i ona sretna novčanica. “ “Hej, stani. Uspori malo. Ukradena - odakle?” “Iz moje sobe .” Terl je izvukao službeni blok i počeo unositi bilješke. “Otprilike u koje vrijeme? ” “Možda jučer. Sinoć sam htio uzeti nešto novca za piće i...” “Jučer. Hmm.” Terl se zavalio u sjedalo i zamišljeno grickao vršak pera. “Znaš da ovo nije prva prijavljena krađa u sobama? Bile su još dvije. Ali ti imaš sreću.” “Kako to - sreću?” “Dakle, ti znaš da sam zadužen za sigurnost.” Terl je izveo jednu prostudiranu demonstraciju traganja u hrpama starog papira na klupi iza svoje stolice. Okrenuo se prema Chamku “Ovo ti ne bih smio reći.” Djelovao je vrlo zamišljeno, a onda kao da je odjednom donio odluku. “Tebi mogu vjerovati da ćeš čuvati tajnu.” “Svakako”, rekao je Chamco. “Stari se Numph stalno brine da će izbiti pobuna.” “I treba se brinuti, nakon ovog smanjenja plaća .” “I tako ovaj, ti shvać aš, ja to ne bih radio iz vlastite pobude, ali baš juč er tvoja soba bila pod nadzorom. Naravno, uz još nekoliko drugih.” Chamka ovo nije osobito potreslo. Kompanija je često nadzirala radne prostorije i stanove. Terl je čeprkao po hrpama diskova na zakrčenom stolu. “Još ih nisam ispitao. Zapravo, nisam niti kanio. Sve je to samo da se umiri uprava. . . ah, evo. Tu je. Jučer oko kojeg doba?” “ Nemam pojma.” Terl je namjestio disk na aparat i uključio ekran. “Baš imaš sreću.” “Pa, valjda imam.” “Na brzinu ćemo pogledati ova j disk. Bio je uključen tri-četiri dana. Malo ću ga ubrzati.” “Čekaj!” - rekao je Chamco. “Nešto je proletjelo.” Terl je uslužno vratio sliku. “Vjerojatno si to ti ušao ili izišao. Inače nikad ne ispitujem te stvari. To iziskuje tako mnogo vremena, a posla preko glave. Što ćeš, propisi. “Stani! Vidi ovo!” Terl je pitao: “Ovdje?” “Da. Tko je to?” Terl je izoštrio sliku. “Pa to je Zzt!” - viknuo je Chamco. “ Gledaj što radi! Pretražuje moju sobu. Ha! Evo, našao je. Govno! Ma vidi samo! Evo i tvoje novčanice!” “Nevjerojatno”, reka o je Terl. “Sretan si da su se baš sada preplašili pobune. Kamo ćeš?” Chamco je ljutito skočio prema vratima. “Idem dolje da ubijem boga u tom prljavom...” 076

“Nemoj, nemoj”, rekao je Terl. “ Time nećeš vratiti svoj novac. I zaista ne bi, jer se smotak novčanica ugnijezdio ispod prednjeg dijela Terlova pojasa. Uzeo ih je iz Chamkove sobe čim ih je on ondje sakrio. “Pošto je ovo otkriveno na službenom disku, tokom službenog nadzora, postalo je službeni predmet.” Terl je otvorio pravilnik, svezak 989, kod člana 34 a-IV. Prelistao je nekoliko stranica i okrenuo knjigu prema Chamku, tako da može vidjeti gdje piše: “krađa privatnog novca iz službenikovog stana, koju je izvršio drugi službenik” i “ako se nepobitno dokaže ” i “vaporiziranje”. Manji je brat Chamco sve pročitao. Za čudio se. “Nisam znao da je tako strogo.” “U stvari, jest. A kako je sve ovo službeno, nemoj sad juriti da uzmeš zakon u svoje ruke.” Terl je s vješalice skinuo blastušku i pružio je Chamku “Znaš kako se upotrebljava. Nabijena je. Sada si moj pomoćnik.” Manji je Chamco bio impresioniran. Stajao je i šeprtljao oko osigurača da se uvjeri kako je u pravom položaju. “ Hoćeš reći, da ga mogu i ubiti?” “Vidjet ćemo. Sad je ovo službeno.” Terl je uzeo disk, manji prijenosni ekran i pravilnik, pa ogledao da utvrdi ima li sve. “Dođi. Drži se mene i šuti.” Otišli su do stambene četvrti i našli jednog slugu. Da, je vidio Zzta kako izlazi iz Chamkove sobe. Da, pozna Zzta po videnju. Ne može se sjetiti je li to bilo trinaestog - četrnaestog u mjesecu, no svakako ga je vidio. Upozorili su da o tome ne govori, jer “to je službena tajna u vezi sa sprečavanjem pobune”. Sluga je spremno potpisao izjavu i pritom se sam sebi zavjetovao na šutnju. Ionako nije mnogo držao do rukovodstva. Tako se dogodilo da su Terl i mladi brat Chamco, koji je slijedio s blastuškom na gotovs, ušli u servisni dio garaže. Terl je odmah na zid pričvrstio “stjenicu” i uključio teledirigirane komande. Zzt je podigao pogled. U šapi mu je ležao težak francuski ključ. Primijetio je blastušku i ozbiljna lica. Osjetio je nalet straha. “Odloži francuz”, rekao je Terl. “Okreni se i objema šapama nasloni na to dizalo.” Zzt je bacio ključ. Promašio je. Terlove su ga šape dohvatile, i on je preletio preko tri vagoneta. Chamco je poskakivao ne bi li ga dobio na nišan. Terl je čizmom pritisnuo Zztov vrat. Mahnuo je Chamku da se povuč , pa je kleknuo. Dok je tijelom zaklanjao Chamku vidik, iz stražnjeg je Zztova džepa hitro “izvukao” zamotuljak novčanica. Pružio ih je Chamku. “Jesu li ovo tvoji novci?” Zzt se prevrnuo, pa ih je gledao s masnog poda. Chamco je brojao. “Šesto pedeset kredita. A evo i sretne novčanice!” Bio je ushićen. Terl je rekao: “Ti si svjedok da sam ih našao u njegov stražnjem džepu.” “Naravno”, odgovorio je Chamco. “Pokaži tu novčanicu kameri na zidu.” “Što je ovo?” - zaurlao je Zzt. “Povuci se i neka ti je blastuška spremna”, rekao je Terl Chamku. Zatim je, pazeći da se ne nađe na vatrenoj liniji, stvari koje je donio položio na klupu. Rastvorio je pravilnik i pokazao ga Zztu. Zzt je ljutito čitao naglas. Pri kraju je stao mucati. Okrenuo se Terlu: “Nisam znao -vaporizirati!” “Neznanje te ne ispričava, ali svega nekoliko službenika poznaje propise. Vjerojatno si to i učinio zato što nisi znao posljedice.” “Što učinio?” - kriknuo je Zzt. 077

Terl je pokrenuo disk. Zzt je, zbunjen, gledao i nije mogao vjerovati očima. Vidio je sama sebe gdje krade novac! Prije nego što se Zzt uspio oporaviti, Terl mu je pokazao i potpisano svjedočanstvo sluge. “Da ga odmah vaporiziram?” - moljakao je Chamco razmahujući puškom i prtljajući oko osigurača. Te rl je miroljubivo odmahnuo. “Chamco, znamo da imaš pravo - dapače, dužnost - da izvršiš smaknuće.” Pogledao je Zzta, koji je tu staja o preneražen. “Zzt, valjda nećeš ponoviti tu stvar? ” Zzt je odmahivao glavom. To nije bio odgovor, nego nijema zbunjenost. Terl se okrenuo Chamku. “Vidiš? Slušaj, Chamco, razumijem tvoj bijes, ali ovo je Zztu prva greška. Dobio si svoj novac i, kad je već riječ o tome, daj da odmah zamijenimo tu novčanicu. Moram je uložiti u fascikl s dokazima.” Chamco je odvojio Terlovu sretnu novčanicu pa mu je pružio. Terl ju je podigao prema kameri na zidu, uključio daljinsko upravljanje, a potom je priložio iskazu. “Vidiš, Chamco”, rekao je “ovaj predmet mogu čuvati na sigurnom mjestu a da ga ne zaključam, i ako se nešto dogodi tebi ili meni, odmah ćemo ga pronaći. Možemo ga pokrenuti u svakom trenu. A to i hoću, ako dođe do novog prekrša ja.” Glas mu je poprimio molećiv prizvuk. “Zzt je do sada bio vrijedan momak. Učini mi uslugu: odustani od osvete i pusti je da miruje”. Chamco je promislio, prestao je biti krvožedan. Terl je bacio pogled na Zzta, ali ovaj nije pokazivao da će napasti. Ispružio je ruku prema Chamku: “Daj mi pušku.” Chamco je poslušao, pa je Terl povukao osigurač. Rekao je: “Hvala ti. Zadužio si kompaniju. Sad se možeš vratiti na posao.” Chamco se osmjehnuo. Ovaj Terl je pošten i sposoban Psychlo. “Cijenim što si mi vratio novac”, rekao je i otišao. Terl je skinuo kameru, koju je bio pričvrstio na zid, i pohranio je u džepu. Pokupio je stvari s klupe i uredno ih složio. Zzt je stajao obuzdavajući drhtavicu, koja je prijetila da će ga sasvim obuzeti. Izbliza je osjetio dah smrti. Gledao je Terla, a u očima mu se prelijevala čista strava. Gledao ga je, a nije ga vidio. Vidio je najđavolskijeg đavola mitologije Psychla. “Sve u redu? ” - tiho ga je upitao Terl. Zzt se polako spustio na klupu. Terl je malo pričekao, ali Zzt se nije micao. “A sad na posao”, re kao je Terl. “Želim da neke stvari budu doznačene mom odjelu. Prizemna kola Mark III, ona za rukovodioce. Dva borbena aviona neograničena doleta. Tri transportera. I goriva i streljiva koje nije uneseno u popis. I još poneka stvarca. Zapravo, baš su mi pri ruci narudžbenice, pa ih može š potpisati. A, da, neke su me u njima nepopunjene. Dobro?” Kad mu je među pandže gurnuo pero, Zzt se nije odupirao. Na koljena mu je pao debeli snop narudžbenica. Beživotno ih je stao potpisivati. Te je noći vrlo raspoloženi Terl rekao da se osjeća sretnim iako je supijan. Od manjeg je Chamka u vrlo izjednačenom nadmetanju prstenovima ipak zadobio svih šesto pedeset kredita. Za oproštaj je cijeloj rulji platio rundu kerbanga. Dok je sav sretan odlazio na teško zasluženi počinak, pratilo ga je veselo klicanje. Sanjao je krasne snove u kojima se obogatio ucjenom, postao kraljem i otišao daleko od ovog prokletog planeta. 078

Jonnie je odložio knjigu, ustao, protegnuo se . U zraku se osjećao miris proljeća. Snijeg je okopnio, zadržao se samo na sjenovitim mjestima. Zrak je kristalno bistar, nebo prelijepo plavo. U udovima i mišićima buja snaga. Jedno je biti zasužnjen zimi, a sasvim drugo čučati u kavezu kad na stupi proljeće. Ugledao je ono što mu je prije nekoliko trenutaka odvratilo pažnju. Terl se dovezao do ulaza u kavez u dugačkom, blistavom crnom tenku. Vozilo je tiho prelo, skrivajući strahovitu moć iza usta topova i oklopljenih vrata. Terl je iskočio, i zemlja je zadrhtala. Bio je vrlo veseo. “Obuci se, životinjo. Malo ćemo se provozati.” Jonnie je bio odjeven u jelenje kože. “Ne, ne, ne to. Pravu odjeću. Nikakve kože. Zasmrdjet ćeš mi kola. Sviđaju ti se?” Jonnie je odmah postao oprezan. Terl koji traži nečije mišljenje ili divljenje nije onaj poznati Terl. “Obučen sam”, rekao je Jonnie. Terl je oslobađao uzicu. “Pa neka, u čemu je razlika? Ako tebi ne smeta, ne smeta ni meni. Uzmi masku. Bit ć eš u kolima, i neka sam proklet ako ja budem vozio s maskom. Ponesi i svoje toljage.” Sad je Jonnie stvarno postao oprezan. Opasao se pojasom i torbom u kojoj su bili kremeni i komadići staklenih sječiva. Na zglob je nataknuo omču toljage. Terl je provjerio boce sa zrakom i nestašno odapeo elastične zatege na Jonniejevoj masci dok ju je namještao. “ A sad, upadaj, životinjo. Ulazi. Kakva kola, ha?” Zaista su sjajna, mislio je Jonnie dok je tonuo u topnikovo sjedalo. Plameno crvena tkanina, blistava ploča s instrumentima i svjetlucava komandna dugmad. “Cijelog sam pregledao zbog mogućih zamki”, rekao je Terl. Dok je ulazio, nije se prestajao smijati svojoj šali. “Znaš na što mislim, štakorova glavo. Danas neće biti požara ni padanja u ponor.” Dotaknuo je dugme, vrata su se zatvorila i zabravila. Uključio je oduške za plin za disanje, i zrak se trenutačno promijenio. “Sranje, kako si bio blesav!” još se malo smijao. Vozilo je pojurilo lebdeći metar iznad zemlje, ubrzavajući za tren oka do trista kilometara na sat. Jonnieju je gotovo pukla hrptenjača. Terl je skinuo i odbacio svoju masku. “Vidiš li, životinjo, ona vrata? Nemoj dodirnuti kvaku niti pokušati da ih otvoriš dok sam ja bez maske. Ova bi se stvar bez vozača slupala.” Jonnie je pogledao kvake i dugmad i pažljivo upamtio informaciju. Kakva dobra ideja! Upitao je: “Kamo idemo?” “Obična vožnja, obična vožnja. Razgledavanje znamenitosti.” Jonnie nije povjerovao. Budno je pratio svaki Terlov pokret i već je znao čemu služe gotovo sve poluge i dugmad. Jurili su na sjever, pa su onda u širokom luku skrenuli na jugozapad. Unatoč velikoj brzini, Jonnie je razabrao da slijede neki prastari travom obrašten auto-put. Smjer je odredio prema suncu. Kroz teško oklopljene proreze za nišandžiju ugledao je gomilu starih zgrada i polje. Iza građevina dizalo se visoko brdo, a čitav se planinski lanac pružao na zapad. Kola su usporila i stala podalje od najveće zgrade. Jonnie je gledao pustu sliku propadanja. Terl je iz priručnog bara uzeo omanju šalicu kerbanga. Ispio je i cmoknuo usnim kostima, pa podrignuo. Namjestio je masku i pritisnuo dugme za otvaranje vrata. “Hajde sad, izlazi, izađi i uživaj u vidiku.” 079

Jonnie je prekinuo dovod zraka i skinuo masku. Terl je stresao uzicu da je produži, pa je izašao i Jonnie . Ogledao se. Na obližnjem je polju bilo nekoliko hrpa koje su možda nekoć predstavljale strojeve. Građevine ispred njega djelovale su impresivno. Nedaleko je zavijao nekakav odavno zarašten jarak. Trava je ovdje bila visoka, vjetar koji je dolazio s planina jecao je u pustoši. “Što je ovo?” - zapitao je Jonnie. Terl je nehajno stajao poduprijevši se laktom o krov vozila i djelovao vrlo opušteno. “Životinjo, upravo gledaš glavnu obrambenu bazu ovog planeta, u čovjekovo doba .” “Stvarno?” - zabrzao je Jonnie. Terl je posegnuo u kola i dohvatio vodič Chinka, pa ga dobacio Jonnieju. Jedna je stranica bila obilježena. Na njoj je pisalo: “Nedaleko od rudnika leže impresivne ruševine vojnog objekta. Trinaest dana nakon napada Psychla, šaka je ljudi, koristeći se primitivnim oružjem, duže od tri sata odolijevala jednom tenku Psychla. To je bio posljednji otpor Psychlima.” Pisalo je samo toliko. Jonnie se osvrtao. Terl je pokaza o na zavojit jarak. “To se dogodilo ovdje”, rekao je i zaokružio šapom. “Gledaj.” Otpustio je još više uzicu. Jonnie se odvukao do jarka. Teško se moglo razabrati gdje mu je početak, a gdje kraj. Ispred njega je bilo nešto kamenja. Vrlo visoka trava lelujala se na vjetru. “Dobro pogledaj”, rekao je Terl. Jonnie je sišao u jarak. I vidio. Iako je prohujalo mnogo vremena, još su se vidjeli ostaci kovine topova. A bilo je tu i ostataka uniformi. Gotovo sasvim zakopane, jedva da su bile nešto više od dojma. Iznenada mu se nametnuo prizor očajnih ljudi u hrabrom i beznadnom otporu. Kliznuo je pogledom po polju s druge strane jarka i gotovo vidio kako se približava tenk Psychla, kako se povlači, kako opet napada i kako ih konačno uništava. Jonnieju je srce poskočilo u grudima, poraslo. Krv mu je nabijala u ušima. Terl se nehajno naslonio na kola. “Jesi li dobro pogledao?” “Zašto si mi to pokazao?” Terl se pod maskom zagrcnuo od smijeha. “Da ti ne bi padale na pamet kojekakve ideje, životinjo. Ovo je bila glavna baza obrane cijelog planeta, a trebao je jedan jedini šugavi tenk Psychla da je razbije na komadiće. Jesi li shvatio poruku?” Jonnie ju je shvatio. Terl nije znao engleski, pa nije razumio još uvijek čitljive riječi na tom zdanju. A na njemu je pisalo: “Akademija ratnog zrakoplovstva Sjedinjenih Američkih Država”. “Sad navuci masku i uđi. Danas moramo obaviti mnoge stvari.” Jonnie je ušao. Nije to bila “glavna obrambena baza”. Bila je to samo jedna škola. A šaka muškaraca bili su učenici, kadeti. Imali su petlju da se tri sata odupru bolje naoružanom tenku Psychla! Kad su krenuli, Jonnie se ogledao za jarkom. Njegov narod. Ljudi! Teško je disao. Nisu umrli pokoreni. Borili su se. Terl je vozio ravno na sjever, prateći zarašteno korito drevnog auto-puta. Usprkos veselosti, vrlo je napregnuto razmišljao. Strah i ucjena. Ako ne možeš ucijeniti, možeš se osloniti na strah. Osjećao je da je već donekle uspio: činilo se da je ono ondje impresioniralo životinju. Ali morat će još mnogo raditi da osigura i strah i ucjenu i da osigura toliko jednog i drugog da je dovoljno uplaši i potpuno slomi. “Udobno? ” - pitao je Jonnieja. 080

Jonnie se trgnuo iz snoviđenja i istog trena postao oprezan. Ovakav mu je Terl bio nepoznat. Ležeran. Čak brbljav. Jonnie je otvorio oči. “Kamo idemo?” “Samo obična vožnja. Nova kola . Zar ne voze famozno?” Tenk je stvarno dobro vozio. Na oplati je bila pričvršćena pločica: “Mark III, tenk opće namjene, uprava. 'Neprijatelj je uništen', Intergalaktička rudarska kompanija, broj ET-5364724354-7. Isključivo Faro energetski naboj i plin za disanje. 'Faro je dah i snaga života.'“ “Je li 'Faro' dio Intergalaktičke?” - pitao je Jonnie. Terl je na trenutak odvojio oč i od instrumenata i sumnjičavo ga pogledao. Slegnuo je ramenima. “Životinjo, ne moj opterećivati svoj mali štakorski mozak veličinom Intergalaktičke. Taj se monopol prostire preko svih galaktika. Takvu veličinu i tako grandiozni pothvat ne bi mogao shvatiti ni kad bi imao tisuću štakorskih mozgova.” “A svime upravlja vaš matični planet?” “Zašto ne? ” - rekao je Terl. “Zar tu nešto ne valja? ” “Ne”, odgovorio je Jonnie. “Ne. Samo mi se čini strašno velikom kompanijom da bi se moglo njome upra vljati s jednog mjesta.” “Nije to sve čime upravlja Psychlo”, reka o je Terl. “Ima na tucete kompanija koje su velike poput Intergalaktičke, a svima njima upravlja Psychlo.” “Vjerojatno velik planet”, primijetio je Jonnie. “Velik i moćan” , reka o je Terl. Za iste je pare mogao dodati još malo straha. “Psychlo može, a to je i učinio, zgnječiti svaki otpor koji mu se nade na putu. Jedan carski znak na zapovijedi, i cijela rasa može otići u prah i pepeo!” “Kao Chinki? ” - pitao je Jonnie. “Da.” Terl se dosađivao. “Kao ljudi?” “Da. I kao što će otići u prah i pepeo jedna životinja štakorskog mozga, ako uskoro ne začepi”, rekao je iznenada razdraže ni Terl. “Hvala”, rekao je Jonnie. “To je već bolje. Čak postaješ i pristojan.” Terlu se vra tilo dobro raspoloženje, no da je kojim slučajem shvatio da se ono “hvala” odnosilo na informacije od životne važnosti, reagirao bi drukčije. Vozeći se nasumce, odjednom su se našli na rubu grada. “Gdje smo?” - zapitao je Jonnie. “Zvali su ga Denver.” Aha, pomislio je Jonnie. Veliko se selo zvalo Denver. Ako je imalo svoje ime, znači da su postojala i druga velika sela. Posegnuo je za vodičem Chinka po ovoj regiji i baš je čitao o knjižnici, kad se vozilo zaustavilo. “A gdje smo sada?” - raspitivao se Jonnie, ogledavajući se unaokolo. Nalazili su na jugoistočnom rubu grada. “Stvarno je u tebe mozak štakora”, rekao je Terl. “ Pa ovdje si...” iznenada je prasnuo u smijeh i jedva dovršio “ovdje si napao tenk”. Jonnie je pogledao. Zaista se to dogodilo na ovom mjestu. Provirio je kroz svaki blindirani prozor da zaokruži krajolik. “Zašto smo došli ovamo? ” Te rl se iscerio na način koji je držao svojim najprijateljskijim smiješkom. “Tražimo tvog konja. Zar to nije lijepo? ” Jonnie je brzo razmišljao. U ovom se još nešto krije. Bit će bolje da ostane vrlo miran. Nije vidio nikakve kosti, no to još uvijek ne mora ništa značiti, jer su ih mogle srediti divlje životinje. Pogledao je Terla i shvatio kako neman vjeruje da konj još uvijek tu negdje čeka. 081

Vihor ih je vjerojatno neko vrijeme slijedio, a onda je odlutao natrag, prema domu u planinama. “Ovdje na otvorenom ima bezbroj životinja”, rekao je Jonnie. “ Izabrati ona dva konja...” “Štakorova glavo, ne razumiješ se u strojeve. To se vidi. Evo, pogledaj ovamo.” Terl je uključio veliki ekran ugraden u ploču s instrumentima. Pokazala se okolina. Terl je okretao dugme, pa se prizor vidio s različitih strana. Pritisnuo je drugo dugme, što je izazvalo mukli pra ak na krovu nalik na slabu eksploziju. Pogledavši kroz grotlo iznad glave, Jonnie je vidio kako tridesetak metara iznad zemlje lebdi predmet koji se okretao oko sebe. Terl je malo podignuo jednu polugu i taj je predmet odmah malo uzletio. Terl je oborio polugu, a predmet se malo spustio. Njegov se vidokrug pokazivao na ekranu. “Evo zašto ne možeš pobjeći”, rekao je Terl. “Gledaj.” Promijenio je polugu, i vidik se povećao. Pritisnuo je dugme s natpisom “toplinska potraga”, a ekran i vrtuljak su stali djelovati automatski. Jonnie je gledao kako naprava cilja u pojedine skupine životinja, kako ih uvećava, smanjuje; pa kako nalazi nove grupe i izbliza ih ispituje; pa ope t izdvaja druge i provje rava ih... “Samo sjedi i gledaj”, rekao je Terl, “i kaži ako opaziš svog konja.” Nasmijao se. “Šef Sigurnosti planeta Zemlja upravlja odjelom za izgubljene i nađene stvari, ne bi li pronašao životinju koja je vlasništvo druge životinje.” Još se glasnije nasmijao vlastitoj šali. Bilo je tu mnogo stoke. Bilo je i vukova: onih manjih iz okolnih brda i velikih koji su došli sa sjevera. I kojota. Čak i zmija čegrtuša. Ali nije bilo konja. “U redu”, rekao je Terl, “ malo ćemo prema jugu. Ti životinjo, drži otvorene oči, pa ćeš opet imati svog konja.” Vozili su bez žurbe. Jonnie je promatrao krajolik. Vrijeme je prolazilo. Ali konja nije bilo. Nijednog konja. Terl se počeo uzrujavati. Ucjena, ucjena. Danas ga nije služila sreća. “Nema konja” , rekao je Jonnie. No i kad bi ugledao Vihora, ne bi to odao. Konačno je i Terl pogledao na ekran. Pred njima se uzdizao brežuljak kamenita vrha, podnožje kojeg je okruživao mračan šumarak. Na čistini prema sjeveru pasla su goveda, neka od njih vrlo dugačkih rogova. Onda strah, mislio je Terl, tek toliko da ne propadne dan. Dovezao je kola pod stabla i stao. Rekao je: “Izlazi!” Na mjestio je masku i pritisnuo dugme za otvaranje vrata. Izbacio je kraj uzice, pa posegnuo u veliko spremište ispod sjedala, odakle je izvukao blaster i torbu s granatama. Jonnie je skinuo masku. Prije nego što ju je odložio na sjedalo, zatvorio je rezervoare. Put je dug. Terl je zauze o položaj na rubu šumarka: iza njega stijene, ispred otvorena ravnica. Rekao je: “Pridi, životinjo!” Uzica se vukla. Jonnie je prišao. Nije htio pružiti priliku čudovištu da ga ustrijeli. “Priredit ću ti malu ekshibiciju”, re kao je Terl. “U školi sam bio vrhunski strijelac. Jesi li zapazio kako su štakorima pravilno odreza ne glave? Neki su od njih bili udaljeni pedeset koraka. Ne slušaš me, životinjo?” Ne, Jonnie zaista nije slušao. Nešto je osjetio, pa je gledao stijene iza njihovih leđa. U njima je bio otvor. Spilja? I opet onaj pokret. Terl se sagnuo i trgnuo uzicu, što je Jonnieja gotovo oborilo s nogu. Jonnie se podigao s koljena i opet pogledao spilju. Zgrabio je toljagu. Terl je profesionalnim pokretom namjestio granatu na otvor puške. “Pazi ovamo.” 082

Na udaljenosti od kojih osamdeset koraka paslo je nekoliko goveda: dva bika golemih rogova i četiri krave . Terl je podigao usta cijevi i opalio. Granata je u visokom luku preletjela stado i pala podalje iza njega. Bljesak je bio jarke svijetlozelene boje. Jedna je krava pala pogodena krhotinom granate. Ostala su grla poskočila i nagnula u trk. Bježala su od zvuka, a to znači da su trčala ravno prema Terlu. Terl je spustio pušku i nanišanio. “Sva se ona kopita miču”, re kao je. “ Tek da ne pomisliš da je slučaj.” Bikovi su se približavali u bezglavom jurišu, a krave su ih slijedile. Zemlja je podrhtavala. Razdaljina se naglo smanjivala. Terl je zapucao brzom pojedinačnom paljbom. Kravama je polomio noge, pa su se, tuleći, zakotrljale. Prelomio je i prednju desnu nogu drugog bika. Prvi je već gotovo stigao do njih. Posljednjim je hicem i njemu prelomio prednju desnu nogu. Bik se stropoštao u bezobličnu gomilu na korak ispred njih. Bolno rikanje goveda paralo je zrak. Terl ih je promatrao, smiješeći se. Jonnie ga je užasnuto pogledao. Taj je, smijeh ispod maske izražavao čistu radost. Jonnieju se čudovište gadilo. Terl je odjednom... odjednom je Jonnie shvatio da u jeziku Psychla ne postoji riječ “okrutan”. Pokrenuo se prema govedima. Već je zakoračio da ih svojom toljagom oslobodi patnje, kad je začuo nov zvuk, nekakav šuštav štropot. U trenu se okrenuo. Probuđen i razjaren gungulom, iz spilje se ravno na Terlova leđa ustremio najveći medvjed grizli kojega je Jonnie ikad ugledao. “Leđa!” - viknuo je Jonnie. Ali njegov se glas utopio u rici stoke. Terl je mirno stajao i osmjehivao se. Slijedećeg je trena medvjed riknuo. Terl ga je čuo i počeo se okretati, no ve ć je bilo kasno. Grizli ga je strahovito udario u leđa. Blaster je, izbijen iz Terlovih šapa, u visokom luku doletio prema Jonnieju. Uhvatio ga je ljevicom. Ali Jonnie je o blastuši razmišljao kao o običnoj toljagi. Zato je zamahnuo vlastitom toljagom i udario prije nego što je medvjed stigao drugi put napasti Terla. Toljaga je medvjeda zahvatila ravno po lubanji. Zateturao je, zbunjen i ošamućen. Jonnie je ponovno napao. Medvjed je široko zamahnuo šapom s velikim pandžama. Jonnie se sagnuo. Toljaga je još jednom zviznula po lubanji. Medvjed se propeo i zahvatio toljagu. Kožnata je oputa pukla. Jonnie je zgrabio cijev puške. Medvjed je prilazio. Kundak mu je polomio zube. Ponovno ga je udario po lubanji. Zvijer se složila, i njezin je urlik za mro. Ostala je ležati. Samo su se udovi trzali u hropcu. Jonnie se odmaknuo. Terl je ležao na boku i bio je pri svijesti. Maska mu nije spala. Iza stakla buljile su oči. Jonnie je još malo uzmaknuo. Hvala bogu da uzica nije zapela i sputala mu pokrete prilikom borbe. Privukao ju je, pa se onda posvetio pušci. Na pokretnim dijelovima primijetio je male natpise. Osigurač je otpušten. 083

Magazin ispod obarača je malo izgreben, ali inače nije oštećen. Jonnie je pogledao Terla. I Terl je gledao njega. U očekiva ju je stezao i otvarao pandže. Bio je siguran da će životinja spustiti pušku, da će ga ustrijeliti. Šapa mu se prikra dala pištolju za pojasom. Ako je Jonnie i primijetio taj pokret, nije se na njega obazirao. Okrenuo je Terlu leđa. Namjestio je oznake na pušci i sa šest pogodaka oslobodio patnje osakaćenu stoku. Privukao je osigurač. Iz svoje je vrećice izvadio komad oštrobrida stakla, prišao medvjedu i stao mu derati krzno. Terl ga je, ležeći, promatrao. Napokon je uvidio da bi se trebao pregledati. Bol u leđima, poderotina na ovratniku, malo zelene krvi na šapi. Provjerio je leđa. Ništa ozbiljna. Otišao je do vozila, zgrbio se na sjedalu i, ne zatvarajući vrata, nastavio gledati Jonnieja. Rekao je: “To krzno ni slučajno neće u kola.” Jonnie nije odvojio pogled od posla. “Vezat ću ga na krov. “ Konačno je smotao krzno i otišao do najmlade krave . Vješto baratajući oštrim staklom, izrezao je pečenicu, jezik i but, pa ih umotao u medvjedovinu. Zatim je iz vrećice izvukao ne koliko kožnatih uzica i zamotuljak s mesom vezao za postolje oruđa na krovu vozila. Pušku je predao Terlu. Rekao je: “Zaponac je povučen.” Brisao se rukovetima trave. Terl ga je proučavao. Strah? Ne, neka je proklet! U ovoj životinji nema ni trunke straha. Ucjena. Tu se traži ucjena. I to prava! “Ulazi”, rekao je Terl. “Kasno je.” Terl je i sutradan bio sušta akcija. Pripremao se za novi sastanak s Numphom. Posvuda je jurio i uzimao intervjue o pobuni i sve ih snimao na vrpcu koja se može rezati i montirati. Bio je to lukav rad, koji je za htijevao najveću pažljivost. Oslovio je velik broj radnika u logoru i izvan njega. Intervjuirao ih je vrlo vješto i hitro. Zapitao bi: “Koji su vam kompanijini propisi o pobuni poznati?” Službenici bi, katkada uplašeni, a redovito sumnjičavi, naveli ono što znaju ili što misle da znaju o pobuni. Ta da bi šef Sigurnosti zahtijevao: “Recite mi vlastitim riječima što vi mislite o pobuni?” Namještenici bi, naravno, odmah postali oprezni i stali uvjeravati: “Pobuna je gadna stvar. Rukovodstvo bi u sluča ju pobune primijenilo masovno vaporiziranje i nitko ne bi bio siguran. Ja nipošto ne bih zastupao pobunu ili u njoj sudjelovao.” Intervjuiranje se nastavljalo cijelog dana, a Terl je jurio i jurio, maska gore vani, maska dolje unutra. I nije prestajao snimati. Svaki je intervju počimao kimajući glavom, smiješe ći se i uvjeravajući ispitanika da se radi o čistoj rutini, da oni i sami znaju kako to ide s ovakvim rukovodiocima i da je on, Terl, na strani namještenika. No za njim je ostajala tjeskoba, pa su se radnici sami sebi zavjetovali da neće imati nikakve veze s bilo kojom pobunom, pa bile plaće smanjene ili ne. Terl bi povremeno, prolazeći kroz svoj ured, bacio pogled na sliku kaveza, gdje su visoko postavljene kamere još uvijek držale stražu. Nastavljao je promatranje zbog radoznalosti i neodređene nelagode. Činilo se da je životinja vrlo zaposlena. Ustajala je u svitanje. Radila je i radila, strugala medvjedu kožu dok je nije sasvim očistila, a onda je utrljala pepeo. Sada krzno visi na ogradi. Zapalila je vatru i oko nje od grana načinila čudnovatu rešetku, sličnu polici. Razrezala je govedinu na duge uske komade i povješala na rešetku pokraj vatre. 084

Na nju je stalno bacala lišće nacijepanog drveća i tako stvarala dosta dima, koji je lelujao oko kaveza. Terl nije uspio shvatiti čime se to bavi životinja. No prema kraju dana pomislio je da ipa k zna. Životinja je obavljala nekakav vjerski obred u vezi s proljećem. Ponešto je o tome pročitao u vodičima Chinka. Imali su plesove i druge bedastoće. Pretpostavljali su da dim odnosi bogovima duše ubijenih životinja . Jučer su zaista poubijali dosta goveda. Od te je slike Terl osjetio žmarce u ledima. On nije nikad vjerovao da bi neki zemaljski stvor mogao povrijediti jednog Psychla, no onaj je grizli malo poljulja o njegovo samopouzda nje. Bio je to zaista ogroman medvjed težio je gotovo koliko i sam Terl. Vjerojatno će, kad zađe sunce , životinja u kavezu zapaliti vatru i zaplesati, ili tako nešto. Zaključio je da ne sprema ništa opasna, pa je nastavio užurbano intervjuirati. Te se večeri nije pojavio u dvorani za razonodu. Zaboravio je pogledati i da li životinja pleše. Bio je previše zaokupljen svojim snimkama. Radeći sa znanjem i vještinom koju su posjedovali jedino izučeni šefovi Sigurnosti, Terl je dotjerivao vrpce, izrezujući samo jednu riječ ili dio rečenice i onda njima žonglirao. Preuređujući raspored riječi i izostavljajući čitave ulomke, Terl je postizao da namještenici na kolutovima kažu stva ri zbog kojih su mogli dospjeti na vješala. Tipičan je odgovor glasio: “Namjeravam zagovarati pobunu. Za vrijeme pobune, najsigurnije je ako se rukovodioci vaporiziraju.” Bio je to minuciozan rad. A kalemi su postajali sve obimniji. Konačno ih je prekopirao na nove, čiste diskove na kojima se ne mogu otkriti tragovi dotjerivanja ni montiranja, pa se, kad je već posivjelo nebo na istoku, zavalio na stolici. Čeprkao je okolo zijevajući, pospremao, uništavao originale i otpatke i čekao vrijeme za doručak. Prisjetio se da je zaboravio jednim okom motriti životinju da vidi pleše li ili ne. Zaključio je da mu je san potrebniji od doručka, pa je prilegao da se malo odmori. Sastanak s Numphom trebao se odigrati tek poslije ručka. Poslije je mislio da je počinio glupu grešku zato što je propustio i zajutrak, i ručak. Razgovor je počeo prilično dobro. Numph je sjedio za svojim tapeciranim stolom, pijuckajući kerbango za bolju probavu. Bio je to onaj stari nesposobni Numph. Terl je počeo: “Imam rezultate istrage koju ste zahtijevali.” “Što?” “Ispitao sam mnogo ovdašnjih namještenika.” “A o čemu?” “O pobuni.” Numph je istog trena živnuo. Terl je položio aparat na Numphov stol, pa ga priredio da odvrati “intervjue”. Rekao je: “Sve je ovo, naravno, strogo povjerljivo. Namještenicima je rečeno da to nitko neće čuti, a nisu znali da se razgovori snimaju.” “Mudro, mudro”, reka o je Numph. Odložio je šalicu i sav se pretvorio u uho. Terl je puštao kolutove jedan za drugim. Imali su točno onakav učinak kakav je očekivao. Numph je sve više sivio. Kad se odvrtila i posljednja rola, natočio si je cijelu šalicu kerbanga. Popio ju je nadušak. Nijemo je sjedio. Ako sam ikada vidio krivnju, mislio je Terl, gledam je sada. Numphove su oči bile kao u stupici. 085

“Zbog toga”, rekao je, “savjetujem da sve ovo ostane tajna. Ne smijemo im otkriti što svaki pojedini misli, jer bi ih to navelo da se udruže i stvarno pobune.” “Da”, rekao je Numph. “Dobro”, rekao je Terl. “S tim u vezi pripremio sam neke papire.” Snop je položio na Numphov stol. “Prvi je naređenje da poduzmem svaku mjeru koju smatram potrebnom da bih ovladao situacijom.” “Da”, rekao je Numph i potpisa o. “Drugim nalažete razoružanje arsenala svih rudnika i čuvanje svekolikog oružja pod ključem.” “Da”, rekao je Numph i potpisao. “Ovo je zapovijed da se iz drugih rudnika vrate svi borbeni avioni i zapečaćeni okupe na jednom mjestu. Iznimka su aparati koji bi mogli ustrebati meni.” “Da”, rekao je Numph i potpisao. Terl je maknuo potpisani papir i ostavio Numpha da zuri u slijedeći. “Što je ovo?” - zapitao je Numph. “Ovlaštenje da skupim životinje-ljude i da ih uvježbam da upravljaju strojevima, tako da isporuke rudače teku bez zastoja i u slučaju smrti kompanijinih radnika ili obustave rada.” “Mislim da to nije izvedivo”, rekao je Numph. “To je samo prijetnja, kako bismo namještenike vratili na posao. I vi znate, i ja znam da to stvarno nije moguće.” Numph je, oklijevajući, potpisao i to, samo zato što je pročitao: “Rezervni plan, strateška alternativna varka. Cilj: odvraćanje na mještenika od štrajka.” A onda je Terl glupavo pogriješio. Uzeo je potpisanu punomoć i dodao je ostalima. “Ovo nam omogućuje da manipuliramo prinudnim otpuštanjem namještenika.” Naknadno je shvatio da nije trebao reći ni slovca. “Zaista?” - rekao je Numph. “I potpuno sam siguran”, nastavio je Terl da učvršćuje svoju pogrešku, “da bi se vaš nećak Nipe od sveg srca s tim složio.” “S čim bi se složio?” “Sa smanjenjem broja namještenika”, brbljao je dalje Terl. A onda je shvatio. Na Numphovu je licu zatitrao osmijeh olakšanja, osmijeh razumijevanja, osmijeh uvjerenja koje je za njega predstavljalo golemo zadovoljstvo. Numph je, gotovo za boravljajući, gledao Terla. Kao da je cijelog preplavilo olakša nje. Mjesto straha, pojavilo se samopouzdanje. Terl je znao da je uprskao. Imao je samo maglovitu slutnju da bi u vezi s Nipeom mogao pokušati ucjenu, a sad je otkrio da se samo pretvarao da nešto zna. Numph sada zna da Terl ne zna ništa. A tako je i bilo: Terl nikad nije sasvim shvatio što je to s Nipeom. Prava budalaština. “Dakle”, rekao je Numph odjednom srdačno, “vi samo potrčite i radite svoj posao. Uvjeren sam da će sve biti dobro.” Terl je stao pred vratima. Pa što je, onda, do bijesa, prava ucjena? Što se stvarno krije iza svega? Numph se više ne boji. Mogao ga je čuti kako se smijulji. Šef Sigurnosti je odgurnuo crni oblak prijetnje i krenuo. Ako ništa drugo, ostale su mu životinje, pa može nastaviti. A kad s njima bude gotov, lako će ih vaporizirati. Poželio je da može vaporizirati i Numpha! Ucjena, ucjena. Nema ucjene za Numpha. A nema je ni za životinju. Terl bi trebao pljunuti u šake. 086

Zrak je u pretovarnoj zoni treštao od sveopće užurbanosti pod proljetnim suncem. Upravo je dotutnjao transkontinentalni teretnjak i prosuo tovar rudače, koja je zaštropotala na platformi. Strojevi s potisnom pločom gurkali su se naokolo, usmjerujući rudaču na pokretne trake. Divovske su košare zveketale i štropotale zastajkujući na mahove da svoj sadržaj iskrenu na pojasu konvejera . Hučali su golemi ventilatori, otpuhujući prašinu. Na pretovarnu je plohu neprekidno tekla struja rudače. Jonnie je, napola gluh i posut prašinom, sjedio usred sve te buke prikovan za komande a nalizatora prašine. Ispred njega je na beskonačnoj traci promicala rudača, a on je provjeravao nema li u njoj urana. Na ovom je stupnju progresivnog ispitivanja ventilator podizao maglu od najfinijih čestica rudače. Jonniejev je posao bio da pritisne polugu koja je kroz zračni vrtlog odašiljala zrake; da na uređaju provjeri da li se upalilo ljubičasto ili crveno; pa da onda pritiskom poluge pošalje rudaču na pretovar (ljubičasto), ili da je škartira na gomilu sa strane i pokrene uzbunu (crveno). Kad bi se pojavilo crveno, trebalo je hitno izbaciti taj dio tovara. Nije radio samostalno. Izbliza ga je nadzirao Ker, pomoćnik stalnog rukovodioca. Dok je njegovugla vu štitio prozirni šljem, Jonniju je u lice i oči udarao zaglušni orkan prašine. Nije imao čak ni za štitne naočale. Ker bi ga maznuo po ramenu u znak da kontingent rudače može dalje, pa bi Jonnie pritisnuo polugu. Šef Sigurnosti je paž ljivo odabrao Kera kao najpogodnijeg da životinju nauči rukovati mašinerijom rudnika. Terl je za to imao razloga. Patuljak medu Psychlima, Ker je jedva nadvisivao dva metra. Zvali su ga gejzirska gubica, jer je neprestano klepetao i nitko ga nije htio slušati. Nije imao prijatelja, ali ih je želio steći. Iako je dobro poznavao svoje strojeve , po općem je mišljenju bio budala. Sve da ovi razlozi i nisu bili dovoljni, Terl je raspolagao snagom ucjene: svojedobno je zatekao Kera u kompromitantnom položaju s dvije Psychlo činovnice u jednom pogonskom uredu u koji je pristup strogo zabranjen. Terl ih je snimio na piktorikorderu, a li ih nije prijavio, pa su mu Ker i obje činovnice bili vrlo zahvalni. A ima i drugih stvari: Ker je bio kroničan kriminalac; prihvatio je namještenje na Zemlji da izbjegne zatvor, a Terl mu je uredio da dobije novo ime. Prije nego što je Terlu pala na pamet ideja sa životinjama, pokušao je nešto izmudrovati s Kerom, ali kako Psychlo ne može u planine, morao je odustati i nije mu se povjerio. No Ker je mogao biti koristan. Sada je klepetao glasom prigušenim kacigom i okolnom bukom: “Moraš biti sasvim siguran da ti ne promakne ni najmanji trunak radioaktivne prašine. Nijedan izotop ne smije dospjeti na platformu.” “Što bi se dogodilo?” - vikao je Jonnie. “Kako sam ti već rekao, na matičnom planetu bi planula eksplozija. Prekinula bi se veza s tamošnjom platformom za teleportaciju, a ovdje bi nastao požar. A to je samo prašina. Moraš biti siguran da ga nema u toj prašini. Da nema urana.” “Je li se to ikad dogodilo?” - vikao je Jonnie. “Do bijesa, nije!” - urlao je Ker. “I nikad niti neće.” “Samo prašina?” - pita o je Jonnie. “Samo prašina.” “A kad bi bio komad urana?” “To nećeš naći.” “A bili ga bilo što moglo naći?” “To nikad ne otpremamo.” Prilično su se dobro slagali. Isprva je Ker mislio da je ova životinja nekakva neobična stvar. No činilo se da je prijateljski ra spoložena , a on nije imao prijatelja. 087

Životinja je neprestano postavljala pitanja, a Ker je volio pričati. Bolje i životinja kao slušalac, nego nikakav slušalac. Osim toga, činio je uslugu Terlu i sprečavao eventualno otkrivanje svoje tajne. Terl bi svakog jutra dovodio čovjeka-stvar, vezao ga za stroj na kojem će raditi, a uvečer bi ga odvodio. Ker, koji je bio jasno upozoren i kojemu je Terl zaprijetio posljedicama zbog mogućeg Jonniejevog bijega, smio ga je odvezati i postaviti za drugi stroj. Stalni se rukovalac toga jutra razveselio odmoru. Ovo je radno mjesio posebno opasno i na njemu je u nekoliko desetljeća poginulo više Psychla. Taj je posao povlačio dodatak na opasnost, ali sadašnji ga je val štednje ukinuo. Obradili su tovar jednog teretnjaka . Na tekućoj je vrpci prošla posljednja hrpa rudače, i u cijelom je prostoru zavladala privremena dokolica. Vratio se stalni rukovalac i sumnji.čavo pregledao opremu. “Je li nešto pokvario?” - pitao je gurnuvši Jonnieja pandžom. “Do sada ništa”, odgovorio je, braneći se, Ker. “Čuo sam da je uništio buldožer.” “Ah, taj je već jednom eksplodirao”, rekao je Ker. “To je bio onaj u kojem je stradao Waler.” “ A, taj? S nevidljivom pukotinom na kupoli?” “Da”, složio se Ker, “baš taj.” “Vjerovao sam da ga je upropastila ova životinja.” “Naravno, kad Zzt na taj način opravdava loše održavanje.” Usprkos tome, stalni je rukovalac pažljivo ispitao čitavu stanicu za otkrivanje urana. “Zašto te to tako brine?” - zapitao ga je Jonnie. “Hej”, rekao je rukovalac, “pa to govori Psychlo!” “Mogao bi mu propuštati šljem”, rastumačio jef Ker Jonnieju. “A ti si mogao ostaviti na uredaju nešto prašine.” Jonnie je pogledao stalnog rukovaoc a. “Je li ti ikad eksplodirao šljem?” “Do đavola, nije! Još sam živ, ne? I ne namjeravam izazvati nikakvu eksploziju plina za disanje u svojoj blizini. Kidaj s mog stroja. Stiže novi tere njak.” Ker je odvezao životinju i odveo je u sjenu dalekovoda. “Ovime si sa da savladao mašineriju za pretovar. Sutra ću te učiti pravom rudarenju.” Jonnie se ogledao. “Što je u onoj maloj kući? ” Bila je to mala građevina s kupolom i svežnjem rashlađenih navoja sa stražnje strane. “Ah, to je mrtvačnica. Pravila kompanije nalažu da se svi mrtvi Psychli moraju vratiti na matični planet.” Jonnie se zainteresirao. “Sentimentalnost? Obitelji?” “Ma kakvi, ne. Ne, do bijesa. Ništa tako luckasto. Muči ih luda ideja da bi ne ka strana rasa - zezajući se s mrtvim Psychlima - mogla proučiti naš me tabolizam i praviti neprilike. A osim toga, to je neka vrsta prebrojavanja. Ne že le da se na platnim listama pojavljuju imena pokojnika, jer bi netko mogao uzimati njihove plaće. To se već događalo.” “Što se događa s njima... s truplima? ” “Prvo ih skupljamo, onda najavimo teleportaciju, kao da se radi o bilo kakvom paketu. Kad stignu kući, zakopaju ih. Kompanija ima vlastito groblje na Psychlu.” “Mora da je to sjajan planet.” Ker je upravo zablistao. Još kako! Nikakvih prokletih šljemova ni kupola. Plina za disanje koliko ti volja. Cijela je atmosfera od plina za disanje. Divota. Dobra gravitacija, ne ovako slabašna kao vaša. Sve prekrasne grimizne hoje. A žena, izobilje! 088

Kad se iščupam odavde - možda - ako mi Terl uredi, imat ću deset žena i povazdan sjediti pijuckajući kerbango i prevrćući žene.” “Zar ne moraju ovamo uvoziti sav taj plin za disa je?” “Moraju. Ne može se proizvoditi na drugim planetima. Potrebni su ne ki sastojci koji su izvan Psychla vrlo rijetki.” “Pomislio bih da će matični planet ostati bez atmosfere.” “Ni govora”, rekao je Ker. “Ti su sastojci u stijenama, pa ih čak i u samoj jezgri ima sve više. Vidiš one valjke?” Jonnie je pogledao piramidu boca koja je očito upravo prispjela povratnom teleportacijom sa Psychla. Tovarili su ih viljuškari. Baš kad je pogledao, jedan je viljuškar prekrcavao nekoliko boca u posljednji transkontinentalni teretnjak. “Ove će boce onamo preko oceana”, rekao je Ker. “Koliko je ondje rudnika?” -pitao je Jonnie. Ker se počešao na sastavu kacige i okovratnika. “Mislim šesnaest.” “A gdje se nalaze?” - pitao je Jonnie nemarno. Ker je slegnuo ramenima, noonda se dosjetio. Iz stražnjeg je džepa izvukao snop papira. Služio se poledđđnom karte da pribilježi neke radne zadatke. Rasklopio ju je. Iako ispresavijena i prljava , bila je sasvim čitljiva. Jonnie je prvi put ugledao kartu čitavog planeta. Ker je brojio, upirući prstom u kartu. “Točno: šesnaest, uz dvije pomoćne stanice. To je prilično.” “Što je pomoćna stanica?” Ker je pokazao na stup dale kovoda. Drugi su se stupovi usmjerili na jugozapa d, dok se nisu pretvorili u sićušne točkice. “ Ovaj dalekovod dolazi iz hidrocentrale, udaljene nekoliko stotina kilometara. Tamo je jedna stara brana. Kompanija je zamijenila čitavo postrojenje, pa nam sada daje svu energiju potrebnu za pretovar. To je pomoćna stanica.” “Ima li tamo radnika?” “Nema. Sve sama automatika. Još je jedna pomoćna stanica na južnom kontinentu s druge strane oceana. Ni tamo nema radnika.” Jonnie je gledao kartu. Bio je uzbuden, ali to nije pokazivao. Nabrojio je pet kontinenata. Svaki je rudnik bio jasno označen. Ispružio je ruku i iz džepa na Kerovim grudima izvadio pero. “Na koliko se strojeva još moram izvježbati?” Ker je razmislio. “Bušilice... dizalice...” Jonnie je uzeo kartu i savinuo je tako da se na naličju pojavio čist prostor. Dok je Ker nabrajao strojeve, on je sastavljao popis. Kad je dovršio spisak, Jonnie je vratio Keru pero, ali je kartu nemarno gurnuo u svoj džep. Zatim se prategnuo, pa čučnuo i rekao: “Pričaj mi još malo o Psychlu. Zacijelo je to zanimljivo mjesto.” Pomoćnik stalnog rukovaoca je nastavio klepetati. Jonnie je napeto slušao. Podaci su pritjecali u dragocjenoj struji, a karta je u njegovoj vrećici utješno šuškala. Kad se jedan jedini čovjek suprotstavlja cijelom carstvu Psychla u na di da će osloboditi svoj narod, svaka je mrvica informacije neizmjerno vrijedna. Oko njih je zaglušno grmjela moć kompanijinih pogona. Promatrajući jedne večeri nebo i zapažajući polagani godišnji prerazmještaj zviježda, Jcnnie je spoznao da bi trebao uteći. 089

Za otprilike tri tjedna proteći će godina dana. U mašti je vidio groznu sliku Chrissie kako silazi u ravnicu, ukoliko je gore i preživjela, te nabasa na rudnik. Prepreka je bilo mnogo. Uz psihološka oruđa za traganje bile bi gotovo nesavladive. No on se s tvrdoglavom nepustljivošću dao na planiranje svoga puta u slobodu. Cilj koji si je sam nametnuo - oslobođenje Zemlje od Psychla i uskrsnuće ljudske rase - činio mu je planove složenijima. Dak je ležao budan, kavez mu se pri sve većem mjesecu prikazao u svoj svojoj ružnoći, pa se gotovo podsmjehnuo vlastitoj plašljivosti. Tu je, eto, poput psa s ogrlicom, na lancu, za rešetkama pod strogom paskom i još strožim progonom. Pa ipak, znao je da će, makar i umro pri pokušaju, poduzeti mnogo više od pokušaja. Prvo mora pobjeći. Ključa mogućeg oslobođenja domogao se već za dva dana. Oslobođenja barem od svoje ogrlice. Zbog nekog razloga Terl je bio inzistirao da Jonnie nauči popravke elektronike. Objašnjenje koje je Terl dao biloje neuvje rljivo: ponekad se polome komande nekog stroja, ponekad zakaže sistem daljinskog upravljanja, pa ga operator mora popraviti. Već to što je Terl bio dao objašnjenje bilo je dovoljno da razlog da ga diskvalificira. No povrh toga, za sve vrijeme obuke na strojevima, Jonnie nikad nije vidio da bi se i jedan operater latio popravljanja elektronike. Kada bi se što god pokvarilo, netko iz elektroničkog odjela dovezao bi se škripući na trokolici i brzo obavio popravak. To što je Terl zahtijevao da Jonnie nauči kako se obavljaju popravci - Ker ni jednog trenutka nije prigovarao - bio je još jedan dijelak zagonetke koja se zvala Terl. Ma što Terl na kraju od nje ga tražio, odvijat će se to negdje gdje neće biti servisera elektroničara. I tako se Jonnie zgurio na klupi, učeći strujne krugove, dijagrame i komponente. Nije mu to predstavljalo veliku muku. Elektroni su tekli ovamo, mijenjali se ondje i, obavljajući nešto, završava li ovdje. Žičice, sastavni dijelovi i komadići veznog metala - sve se to lijepo uklapalo. Ono što ga je isprva zbunilo bio je alat. Postojala je jedna stvar poput nožića s velikim drškom - velikim za Jonnieja :malenim za kakvog Psychla - čime se izvodilo nešto najneobičnije. Kad se na donjem dijelu drške prekidač okrene na odgovara jući broj, a oštrica spusti na komad žice, žica se razdvoji. Kad postupiš obratno i dodirneš žice koje sada držiš zajedno, one opet postanu jedan komad. To se događa samo kad razdvajaš ili spajaš istu vrstu kovine. Kad radiš sa dva različita me tala koje želiš spojiti, moraš upotrijebiti veznu tvar… Kad je Ker odlutao na jedan od svojih čestih gableca, a Jonnie na trenutak ostao sam privezan u elektronićarskoj radionici, iskušao je oruđe na izlizanom kraju uzice. Pravilno presječena, razdvojila se. Jonnie je okrenuo prekidač, primaknuo presječene komade jedan do drugoga i dotaknuo ih napravom. Ponovno su se spojili, ne ostavivši nikakva traga presijecanja. I bez probe Jonnie je znao da bi se isto zbilo i s njegovom metalnom ogrlicom. Pogledao je prema vratima kako bi se uvjerio da se Ker ne vraća i da nitko drugi ne nailazi, a onda pogledom preletio po prostoriji. Na kraju se nalazio ormar s alatom. Znao je da nož kojim se služi ne smije nestati. Jonnie je razdvojio uzicu, otrčao do ormara s alatom i otvorio ga. Bila je tu gomila razbacanih dijelova, žica i alata. 090

Grozničavo je rovao po njoj. Sekunde su protjecale. A onda je na dnu spazio ono za čime je tragao - staru napravu iste one vrste. Iz daljine je čuo štropot koraka. Pohrlio je do svoje klupe i novootkrivenim oruđem ponovno spojio krajeve uzice. Uspjelo je. Ker se vratio, lijen i ravnodušan. Jonnie je napravu tutnuo već u mokasinku. “Vrlo ti lijepo ide ”, rekao je Ker rezgledajući njegov posao. “Da, ide mi vrlo lijepo”, kazao je Jonnie. Terla je posve zaokupila Numphova zagonetka. Nekako i na neki način znao je da je natrapao na nešto, a onda je to na neki način zabrljao. Zbog toga je noćima bio budan i boljela ga je glava. Zbog nekih stvari kojima će se baviti i koje će se sada objelodaniti morao se osigurati velikim utjecajem na Numpha. Dangubio je s mjerama protiv lažne “pobune”. One ionako više nisu bile važne. Postigao je da nekoliko borbenih aviona iz drugih rudnika doleti ovamo i tu se pa rkira. Pokupio je njihovo naoružanje i zapečatio ga. Preuzeo je kontrolu nad jedinom preostalom izvidačkom letjelicom. Za njezina posljednjeg preleta iznad visokih planina naslađivao se. Divna žila bila je još ondje, dostupna pogledu, izložena tridesetak metara pod sedamsto metara visokom stijenom. Čisti, bijeli kremen prošaran žicama i grumenima blještavog, žutog zlata! Pri slučajnom potresu, površina stijene se odlomila i survala u mračne dubine kanjona, otkrivši blago. Nešto viši prastari vulkan mora da je za neke pradavne erupcije izbljuvao gejzir čistog tekućeg zlata i zatim ga površno pokrio. Tijekom stoljeća bujica je prosjekla kanjon, a sada odron. Teren je imao nekoliko nedostataka. Na prilazima se u ovom ili onom obliku javlja o uran, stavljajući tako teren izvan domašaja Psychla. Nalazište je bilo u toliko strmoj stijeni da je eksploatacija moguća samo sa spuštene platforme. Ispod nje će vrtoglavo zjati ono što preostane od onih sedamsto metara, a kanjonski će vjetrovi udarati o rudarsku skelu. Prostor za strojeve na vrhu stijene bio je minimalan i nesiguran. Na takvu radilištu valja računati s gubitkom nekoliko rudarskih života. Terl je želio samo vrhnje. Nikakva kopanja u dubinu do narednog džepa . Samo onaj džep ondje, onaj koji je izložen. Mora da je na pomolu tona zlata. Po cijena ma na Psychlu - gdje je u optic aju vrlo malo zlata po vrlo visokim cijenama - vrijedilo je to gotovo sto milijuna kredita. Kredita kojima se moglo potplatiti, kupiti i otvoriti vrata neograničenoj osobnoj moći. Znao je kako će ga izvući. Razradio je čak i to kako će ga prenijeti na svoj matični planet, i to tako da onamo stigne neopaženo i ponovno dohvatno. Opet je pogledao fotografije dobivene s izviđačke letjelice, pa ih zatim, pametno krivotvorivši njihov datum i oznake mjesta, sakrio duboko u inače neškodljivu, dosadnu dokumentaciju. Da bi se osigurao, trebala mu je moć nad Numphom. Tada bi u slučaju bilo kakve pogreške ili nezgode bio zaštićen. Bio je tu još i problem kako da svoju desetogodišnju kaznu - o tome je razmišljao kao o kazni - sažme na još samo godinu dana na ovom prokle tom planetu. 091

Što god Numph izvodio da izvodio, u to je bio upleten Nipe i Nipeov položaj u računovodstvu na matičnom planetu. Terl je toliko proniknuo. Sjedio je poguren nad stolom i razmišljao. Trebala mu je moć nad životinjom, i ta je moć morala biti silna - toliko silna da prinudi životinju da kopa bez nadzora – i ne samo to nego i da - isporučuje. No da, životinjina obuka dobro napreduje, a planovi za druge životinje su na pravom mjestu. Nadoći će već na nešto; Terl je vjerovao u vlastitu sreću. Životinje će posao već nekako obaviti, a onda će ih vaporizirati i prebaciti zlato na matični planet. Nepoznanica je bio Numph. Jednom jedinom naredbom mogao je raspustiti životinje ili ih dati smaknuti. Mogao je jednostavno povući odobrenje za korištenje strojeva. A uskoro će nesposobna stara luda, videći da nikakve pobune nema, povući svoja generalna ovlaštenja. “Pobuna ” je previše prozirna. Pogledao je na sat. Do pretovara je bilo manje od dva sata. Ustao je, s kuke skinuo masku za disanje i nakon nekoliko minuta našao se na pretovarnoj platformi. Terl je stajao usred uskovitlane prašine i buke. Kurir sa službenom poštom već je bio došao, i kutija, zapečaćena i spremna, ležala je u kutu platforme. Pristupio je Char, neljubezan; omeli su ga u pripremama za pretovarno lansirarije. “Rutinski pregled transmisije pošiljke”, kazao je Terl. “Stvar Sigurnosti.” Pokazao mu je generalno ovlaštenje. “Morat ćeš biti brz”, viknuo je Char. “Nemamo vremena za čekanje.” Pogledao je na sat. Terl je podigao kutiju s poštom i odnio je do automobila kojim se dovezao. Otključao ju je svojim glavnim ključem i položio na sjedalo. Nitko ga nije promatrao. Char se vratio, dodijavajući rukovaocima strugača da urednije zgrnu rudaču. Terl je namjestio sićušnu kameru-stjenicu na umetak svoga okovratnika i brzo prolistao po snopovima. Bila su to rutinska izvješća, rutinski dnevni obračuni operativnih podataka . Sve je to Terl radio i prije, i nikakva ploda to nije dalo, ali nada je uvijek postojala. Direktor planeta morao je parafirati sve, a ponekad je dodavao podatke i obrazloženja. Sićušna kamera je zujala, i uskoro je svaki list bio snimljen. Terl je isprave vratio u kutiju, zaključao je i odnio na platformu. “Sve u redu?” - upitao je Char s olakšanjem što mu još jedna sitnica nije na gurana u posljednji trenutak prije ispaljivanja. “Nema privatne pošte, ništa”, kazao je Terl. “Kada otpremate mrtvace?” - pokazao je prema mrtvačnici. “Polugodišnje, kao i obično”, rekao je Char. “Odvezi auto odande. Ovo je velika otprema i u gužvi smo.” Terl se vratio u ured. Bez neke stvarne nade stavljao je kopije izvještaja na zaslon, jednu za drugom, i proučavao ih. Zanimale su ga samo one na kojima je bio Numphov rukopis. Nekako i negdje u ovim su izvje ćima bile tajne poruke koje je mogao dešifrirati samo Nipe u računovodstvu; u to je Terl bio siguran. Nikakvog drugog načina za komuniciranje s matičnim planetom nije bilo. Kad konačno ovo razotkrije - i kad zadobije stvarnu moć nad životinjom - moći će se upustiti u svoju privatnu rudarsku akciju. Terl je sjedio do kasna, preskočivši večeru, proučavajući ove izvještaje kao i one iz starijih poštanskih kutija, sve dok mu se jantarne oči nisu zamutile do nejasnih plamičaka. Bilo je tu negdje. U to je bio siguran. 092

Prikupljanje stvari kojima bi si pomogao pri bijegu nije bilo lako. U početku je Jonnie mislio da bi mogao srediti dvije sićušne kamere koje su nadzirale njegov kavez - jedna iznutra, druga izvana. Kad bi ih mogao izigrati, mogao bi noću otvoriti ogrlicu te se slobodno kretati i pripremati. Dragocjeno vrijeme proveo je u elektroničarskoj radionici proučavajući sićušne kamere-stjenice, koje su zapravo bile jednostavne naprave. Imale su ogledalce koje je hvatalo sliku, slika se preobražavala u elektrone, a zatim se jednostavno prenosila i bilježila na disk. U kameri nije bilo nikakvog energetskog elementa; struju joj je zatvorenim krugom odašiljao prijemnik. Pokušao je preinačiti svoju napravu za učenje, kako bi ona ostvarila istu funkciju. Cilj mu je bio da snimi svoj kavez sa samim sobom unutra, zatim bi hitrim zahvatom postigao to da kamere-stjenice emitiraju tu sliku, dok bi on sam bio negdje drugdje. No postojale su dvije kamere, koje su snimale iz različitih kutova. A on je imao samo jednu napravu. Terl ga je jednog da na zatekao pred rastavljenom spravom za učenje. Terl je nosio kunića kojega je bio ustrijelio. Čudovište je na trenutak nijemo stajalo, pa konačno reklo: “Nauči životinju trik, i ona će ga morati primijeniti na sve i sva. Mislim da si potrgao tu napravu.” Jonnie ju je nastavio sastavljati. “Sastavi je opet tako da radi, pa ćeš dobiti ovog kunića.” Jonnie se nanj nije obazirao. Ali kad je naprava ponovno sastavljena, Terl je bacio kunića. “Ne prčkaj po stvarima koje ne treba popravljati”, rekao mu je Terl s izrazom “bože- što-li-sve -moraš-naučiti-životinju”. No kasnije se Jonnieju pružila prilika. Problem je predstavljao uredaj za otkrivanje tjelesne topline. Kad bi na neki način mogao poništiti takav nadzor, mogao bi - tako se nadao - dospjeti do planina. Nije vjerovao da bi ga mogli slijediti kad bi mogao omesti uredaj za otkrivanje topline. Ker mu je dao da bušilicom vrta stijenu šahta u pravom rudniku. Bila je to napuštena jama, promjera petnaestak metara . Ker je spustio bušeću platformu u jamu. U toj je točki izbijala rudonosna stijena. Ispod platforme bila je mreža za rudaču. Bušilica je bila teška; bila je izradena za Psychle. Jonniejevi su mišići nabrekli dok je upirao svrdlo u rudonosnu stijenu. U uhu je imao telefon, i Ker mu je brbljao: “Ne guraj stalno! Samo se osloni pa popusti s vremena na vrijeme. Nakon što izvrtaš rupu, otkoči drugi otponac i svrdlo će se proširiti i odlomiti rudu. Drži mrežu gdje joj je mjesto da uhvatiš rudaču kad padne. Sa d se samo pridržavaj tog slijeda...” “Vruće je !” - doviknuo mu je Jonnie. I bilo je vruće. Svrdlo koje se okretalo velikom brzinom zagrijavalo je stijenu, a samo tek što se nije užarilo od trenja. “O”, rekao je Ker, “ti nemaš toplinski štitnik.” Prekopao je po džepovima medu papirima i ostacima minulih gableca te na kraju iskopao jedan vrlo maleni paketić. Stavio ga je u posudu za spuštanje i spustio je koncem. Jonnie je otvorio paketić. Bila je to plahta tankog, prozirnog materijala. Imala je dva rukava. “ Navuci je nase”, viknuo je Ker. Jonnie se zabezeknuo što se tolika površina mogla stlačiti u tako mali paketić. Odjeća je bila napravljena za Psychla, rukavi su bili ogromni, a bila je puno, puno prevelika. Zavrnuo ju je nekoliko puta, te navukao preko glave i prednjeg dijela tijela. Ponovno je pritisnuo bušilicu. Bilo je čudesno. Vrućina koja se odbijala od zidova i iz svrdla nije ga zahvaćala. Kad je Ker napokon zaključio da se Jonnie zna služiti bušilicom i rukovati opremom, te kad se čovjek našao na površini zemlje, Jonnie je želio vratiti toplinski štitnik. “Ne, ne”, rekao je Ker. “Baci ga. To je potrošni materijal. Uprlja se i razdere. 093

Bušač obično nosi pet-šest komada. Ne znam zašto sam zaboravio. No već godinama nisam bušač.” “To je jedini koji sam dobio”, kazao je Jonnie. “A ti i jesi bušač”, rekao je Ker. Jonnie je uredno složio štitnik i metnuo ga u svoju torbu. Bio je siguran da nijedan detektor topline ne može djelovati krozanj. Navuče li ga i bude li pripazio da se ne razdere, rotirajući će detektor biti nemoćan. Barem se tako nadao. Problem hrane bio je riješio. Dimljena je govedina bila natisnuta i spasit će ga od gladi ako bude morao bježati tako brzo da ne bude vremena za lov. Brižljivo je zakrpao mokasinke i pobrinuo se za još jedan dodatni par. Primijetio je to i Terl. “Ne moraš, znaš, nositi one cipele”, re kao je Terl jedne večeri kad je došao provjeriti brave na kavezu. “Ima starih či zama od Chinka koje se mogu prepraviti. Zar ti nisu uz odijelo dali nikakve čizme?” Sutradan je došao logorski krojač i uzeo Jonnieju mjere za čizme. Gunđao je u masku za disanje. “Nisam ja čizmar”, prosvjedovao je. No Terl mu je poka ao generalnu punomoć, pa je krojač uzeo Jonnieju mjere i za teški ogrtač koji seže do koljena, kao i za zimsku kapu. “Idemo u Ijeto”, rekao je krojač. “Nije doba za zimsku odjeću.” No svejedno je uzeo mjere, i uskoro su se čizme i odjeća našli u kavezu. “Šašavi šefovi”, mrmljao je krojač na zadnjoj probi. “Oblače životinje!” Jonnieja je za brinjavalata Terlova uslužnost. Pomno je razmotrio sve svoje pripreme da vidi nije li koja mogla razotkriti planove bijega. Zaključio je da nije tako. Terl- kao da je ovih dana rastresen, nehajan. Ili se samo pretvara? Ono što je Jonnieju stvaralo pravi problem bilo je kako da se domogne pištolja. Prije svih onih mjera opreza zbog “pobune”, neki su radnici, kako je vidio, nosili za pasom male kratke pištolje. Pretpostavljao je da ih koriste u streljač kom nadmetanju. Terl je i dalje nosio svoj pištolj - dobrano veći - ali ostali kao da su se toga okanili. Jonnie se pitao koliko se može pouzdati u Kera . “Patuljak” je nedvojbeno bio Terlova kreatura. No iz nekih pričica koje mu je Ker izbrbljao Jonnie je zaključio da je Ker posve sigurno kriminalac. Ker mu je ispričao kako je bio “sredio” neke igre na sreću, kako je “za šalu” opljačkao spremnike s rudačom, kako je neku žensku uvjerio da su njezinom ocu potrebni novci i kako joj ih je on “prenio”. Jednog dana dok su čekali da jedan stroj bude slobodan da bi se na njemu moglo vježbati, Jonnie se odlučio da napravi pokus. Još je imao dvije pločice koje je uzeo u Velikom selu. Sada je znao da je jedna srebrnjak, a druga zlatnik. Izvadio je iz džepa srebrnjak i počeo ga bacati u zrak. “Što je to?” - htio je doznati Ker. Jonnie mu ga je predao, i Ker ga je ogrebao čaporkom. “Iskopao sam jednorn nekoliko takvih komada u razorenom gradu na južnom kontinentu”, kazao je Ker. “Mora da si ovo našao tu negdje.” “Zašto?” - upitao je Jonnie, na oprezu da Ker možda ne umije čitati engleska slova. “Lažan je ”, rekao je Ker. “To je slitina bakra prevučena niklom. Pravi kovanac - a ja sam ga jednom vidio - napravljen je od čistog srebra.” Vratio mu ga je izgubivši zanimanje za nj. Jonnie je izvadio žuti kovanac i hitnuo ga uvis. Ker ga je uhvatio u zraku i prije no što je mogao pasti u Jonniejevu ruku. Smjesta se jako zainteresirao. “Hej, gdje li si ovo našao?” Vrškom pandže ulupio je rub kovanca i pomno ga razgledao. “Zašto?” - upitao je nevino Jonnie. “Vrijedi li to štogod?” Kerove su oči poprimile vrlo prepreden izraz. Kovanac koji je držao i prema kojem se nastojao odnositi nehajno vrijedio je četiri tisuće kredita. 094

Zlato, legirano tek toliko da se bez značajnog habanja može upotrijebiti pri kovanju. Ker je smirio ruku i pogledao vrlo, vrlo nehajno. “Odakle ti? ” “Pa”, rekao je Jonnie, “stiže s vrlo opasna mjesta.” “Ima ih još? ” Ker je malko drhtao. U pandžama je držao tromjesečnu plaću! Sve u jednom novčić u. A kao namještenik mogao ga je legalno posjedovati kao “suvenir”. Na Psychlu bi njime mogao kupiti ženu. Pokušavao se domisliti koliko bi novčića trebalo biti pa da prestanu biti “ suveniri” i postanu vlasništvo kompanije. Devet? Trinaest? Pod uvjetom da su stari i očito kovani, a ne krivotvorine nekog rudara. “Mjesto je toliko opasno da se onamo ne može bez pištolja.” Ker ga je ispitivački pogledao. “Ti to mene pokušavaš navući da ti dam pištolj?” “Bih li ja tako nešto učinio? ” “Da”, rekao je Ker. Ova je životinja vrlo, vrlo spretna s mašinama. U stvari, spretnija od psihloških učenika. Ker je čeznutljivo gledao zlatnik, ili medaljon, ili ma što to već bilo. Ništa nije rekao. Zatim ga je vratio Jonnieju i šutke sjedio, dok su mu jantarne oči bile duboko u sjeni kupole maske za disanje. Jonnie je spremio kovanac. “Meni ovakve stvari ništa ne znače. Znaš, ja ništa ne mogu kupiti. Držim ga u rupi odmah desno od vrata kaveza kad se uđe.” Ker je još malo sjedio. Zatim je rekao: “Slijedeći je stroj spreman.” Ali te noći, dok je Terl obilazio rudnik udaljivši se od ekrana, zlatni je novac iščezao iz rupe u koju ga je Jonnie bio pohranio, a ujutro, kad je Jonnie ovdje za grebao, zaklanjajući tijelom ono što radi, u rupi se našao mali pištolj s ne koliko rezervnih naboja. Jonnie je imao pištolj. Preostala prepreka bila je znanje. Chinki su bili dobri učitelji. Mogli su stvarnu znanost nagomilati na disk, tako da se mogla munjevito usvojiti. No oni su u biti radili za Psychle i njih su podučavali, pa su stoga izostavili mnogo stvari koje su Psychli već znali ili za koje se nisu zanimali. Zbog toga su ostale praznine. Jonnie je zaključio da u zapadnim planinama ima urana. To je nagađao uglavnom stoga što ondje Psychli, čini se, nikada nisu poduzeli neki rudarski pothvat. Iz nesretnog slučaja, kojem je bio očevidac, i iz drugih razloga mislio je da je za Psychle uran smrtonosan. No nije bio siguran, a nije niti znao kako i na koji način uran djeluje. Proučava jući tekst o elektronskoj kemiji, duboko se rastužio otkrivši da postoje vrlo različite atomske formulacije urana. Dok je tako sjedio uz svoje ognjište, štrebajući iz knjiga i uz pomoć stroja za instrukcije, omelo ga je podrhtavanje tla, koje je uvijek najavljivalo Terla. Čudovište je bilo u svojoj uobičajenoj noćnoj ophodnji. “Što to tako pomno proučavač, životinjo?” - upitao je Terl nadvivši se nad Jonniejem. Jonnie se odlučio da riskira, da okuša sreću. Podigao je pogled visoko, visoko do Terlove maske. “Planine na zapadu”, rekao je. Terl ga je neko vrijeme sumnjičavo gledao. “Ovdje nema baš mnogo o njima”, rekao je Jonnie. Terl je i dalje bio sumnjičav. Što li je ova životinja naslutila? “Ondje sa m se rodio i odrastao”, kaza o je Jonnie. “Na planinama cijelog planeta postoje podaci, ali na onima tamo jedva nešto.” Pokazao je prema strmim, mjesečinom okupanim vrhuncima. “Chinki su uzeli mnogo knjiga iz knjižnice. Čovječjih knjiga. Jesu li one ovdje?” 095

“Oh”, Terl je otpuhnuo s olakšanjem. “čovječje knjige. Ha!” Terl je bio vrlo zadovoljan. Ovo se uklapalo u njegove zamisli. Otišao je i uskoro se vratio s olupanim stolom i neurednim naramkom knjiga, koji je sručio nanj. Bile su to trošne knjige, vrlo stare, nekima su se raspale korice, a neke su se uslijed njegova nepažljivog rukovanja i raskupusale. “Ja sam pravi tim ritelj životinja”, rekao je Terl. “Ako te mrcvarenje s ovim besmislicama veseli, e pa - veseli se.” Zasta o je uz vrata kaveza nakon što ih je zaključao izvana. “Samo jedno, životinjo. U ovom smeću od čovječjih knjiga nećeš naći ništa čime bi porazio Psychle.” Zatim je zagrohotao. “Vjerojatno će tu, međutim, biti mnogo recepata kako se pripravlja prijesan štakor.” Odštropotao je u logor, a smijeh je postajao sve tiši. Jonnie je s mnogo poštovanja dotakao knjige. Zatim ih je s mnogo nade počeo razgledavati. Uglavnom su se bavile rudarstvom. Prvo njegovo otkriće bilo je tekst o kemiji. U njemu se nalazila tablica “elemenata” u kojoj je iznesena a tomska formacija svakog e lementa koji je čovjek poznavao. Odjednom zbunjen, Jonnie je zgrabio psihloški tekst o elektronskoj kemiji. I ondje je bila tablica atomskih formacija elemenata. Stavio ih je jednu do druge na treperavi sjaj vatre. Bile su različite! Obje su se tablice očito temeljile na “periodičnom sustavu”, po kojem se osobine kemijskih elemenata periodički iznova javljaju kad se elementi slože po uzlaznom slijedu svojih atomskih brojeva. No na čovječjoj tablici bilo je elemenata koji se nisu pojavljivali na psihloškoj. A psihloška je tablica sadržavala desetke novih elemenata, mnogo više plinova i nije, čini se, posebno izdvajala kisik. Jonnie se gnjavio s njima, neupućen u kratice koje su odgovarale elementima, vičniji čitanju na psihloškom nego na engleskom. Da, Psychli su naveli radij i čak mu dali atomsku težinu osamdeset i osam, ali su ga označili kao rijedak element. Iznad osamdeset i osam imali su navedene još desetke elemenata. Ništa mu nije toliko razjasnilo da ima posla sa stranim planetom i stranim kozmosom kao razlike izmedu ovih tablica. Neke su se kovine mogle uskladiti. No, u cjelini uzevši, razdioba je bila različita, čak kao da su se i atomske formacije razlikovale. Na kraju je posumnjao da su obje tablice nesavršene i nekompletne, te je, sav ošamućen, odustao. Bio je čovjek djela, ne Chinko! Okrenuo se slijedećem velikom pitanju. Ima li u onim planinama rudnika urana? Konačno je pronašao neke karte i popise. Bio je siguran da u onim planinama mora biti rudnika urana, rudnika koje su eksploatirali Ijudi. No otkrio je samo za bilješke da su mjesta na kojima su nekad bili ti rudnici iscrpljena. Što? Nema rudnika urana? Nema, barem ne aktivnih. Pa ipak je bio potpuno siguran da u tim pla ninama mora biti urana. Zašto bi ih inače Psychli izbjegavali? Možda su samo mislili da ih ima. Ne, u tim planinama mora biti urana. Neki su se njegovi planovi počeli krnjiti, i on je zapao u svojevrsnu potištenost. Počeo je prekapati po knjigama, tragajući za bilo kakvim upućivanjem na uran. I onda je naletio, što bi Ker rekao, na zlatnu žicu. Bila je to knjiga o rudarskoj toksikologiji, predmetu koji je on shvatio kao “otrovi u rudnicima koji djeluju na rudare”. Tamo je u kazalu stajalo: “Uran; radijacijsko trovanje”. Narednih pola sata kinjio se s natuknicom. Čini se da je najbolje biti vraški dobro umotan u olovne štitnike kad se zezaš s radijem, uranom ili radijacijom. 096

Ako to nije slučaj, događa se čitav niz grozota: osipi, ispadanje kose, opekotine, promjene u krvi... Tada je shvatio: kod ljudi izloženih radijaciji dolazi do promjena u genima i kromozomima, što dalje dovodi do porođajnih defekata i sterilnosti. To je, dakle, ono što je pogodilo njegov narod. To je, dakle, razlog zbog kojeg je bilo malo djece i zbog čega je i ono malo djece često bilo invalidno od poroda. To je, dakle, bio razlog letargije neke od njih. A to je mogla biti i ona “crvena bolest”. I mrvljenje očevih kostiju. Sve je bilo tu. Točno je opisano što se zbiva lo njegovom narodu, zašto se on nije razmnažao. U dolini u kojoj se nalazilo selo vladala je radijacija. Hitro se vratio rudarskim kartama. Ne, nigdje u okolici sela nije bilo čak ni iscrpljenog rudnika urana. Ali radijacija je postojala . Simptomi su bili nepogrešivi. Sada je znao zašto su se Psychli klonili toga kraja. Ali ako nije bilo rudnika, odakle ra dijacija? Od sunca? Ne, nije. Koze na višim grebenima nisu imale teškoća pri razmnažanju, a on nikada nije vidio defektno kozle. Pa, nekakav odgovor je imao. Nije, doduše, bio jasan. Postojala je radijacija, ali ne i rudnici. Odjednom mu je sinulo da čovjek mora imati načina da otkrije radijaciju; toliko je, čini se, u to bio upućen. Na kraju je i to razotkrio. Zvalo se to Geigerov brojač, po nekome tko se zvao Geiger, a tko se rodio i umro takvih dana o kojima Jonnie nije imao ni najmanjeg pojma. Čini se da je radijacija ili “ionizirajuće čestice”, ako je prisutna, prolaz ila kroz neki plin. Radijacija je u plinu stvarala struju koja je pokretala neku iglu. Radijacija je na neki način u stanovitim plinovima stvarala struju. Shematski dijagrami bili su mu nerazumljivi sve dok nije našao tablicu s kraticama. Tada ih je mogao prevesti na psihloški, što je s mukom i učinio. Pitao se bi li mogao napraviti Geigerov brojač. Zaključio je da bi to, u uvjetima psihloške elektronske radionice, bilo moguće. Ali nakon bijega to mu neće biti dostupno. Počeo je očajavati. Konačno je odložio knjige i u sitne sate, izmožden, utonuo u san. Imao je more. Chrissie se teško ozlijedila, smrskala. Njegov se narod osuo i istinski izumro. A svijet Psychla je navro kao živ i smijao mu se. No nije se cijeli svijet Psychla smijao. Smijao se Terl. Sunčano svjetlo kasnog jutra ispunilo je kave z kad se Jonnie probudio. Terl je stajao za drugim stolom, prevrtao po čovječjim knjigama i smijao se. Odjeven u bivolju kožu, Jonnie je sjeo. “Jesi li završio s ovim, životinjo?” Jonnie je otišao do umjetnog jezerca i umio se. Prije mjesec dana nagovorio je Terla da jedna nakapnica prolazi kroz kavez, kako bi imao čiste vode. Voda je bila hladna i osvjež ila ga je. U zraku je nešto snažno prasnulo, pa je na tren pomislio da je nešto eksplodiralo. No to ih je samo preletjela izvidačka letjelica. Već nekoliko dana prelijeće u ovo doba. Ker mu je objasnio razlog. To je letjelica koja istražuje rudu, ustanovljuje njezin razmještaj te može neprekidno snimati. Njome se upravlja pomoću daljinskog upravljača. 097

Cijeloga života Jonnie je gledao takvu letjelicu iznad sebe i smatrao ju je prirodnim fenomenom poput meteora, sunca i mjeseca. No one su letjelice prelijetale svakih nekoliko dana, a ova svakodnevno. One stare nisu tutnjale dok su se približavale izdaleka i nisu na dlijetale uz prasak. Ova je . Ker nije točno znao zašto je to tako, ali je to imalo neke veze s brzinom. Bile su vrlo brze. Nije ih se moglo okrenuti u zraku, niti zaustaviti. Moglo ih se samo voditi; morale su obletjeti cijeli planet da bi se vratile. Stoga je ova - ako je od takvih dnevno oblijetala planet. Oštar tutanj bio je vrlo neugodan. Terl ju je pogledao, da bi je zatim pomno ignorirao. Rudarsko je osoblje nije voljelo. “Zašto svakog dana? ” - upitao je Jonnie promatrajući je. Bila je element u njegovom planiranju bijega. Mogla je, doduše, samo snimati, ali i to će dostajati. “Pitao sam”, zarežao je Terl, “jesi li završio s ovim knjigama?” Izvidač je nestajao, tutnjava mu se gubila nad istočnim ravnicama. Letjelica je doletjela iznad planina. Jonnie je doručkovao hladno meso i vodu. Terl je naslagao knjige na ruke i pošao do vrata kaveza. Nehajno je zastao. “Ako te toliko zanimaju podaci o ovim planinama” , rekao je, “u knjižnici onog grada na sjeveru postoji cijela reljefna karta tih brda. Želiš jepogledati?” Mada je smjesta postao oprezan, Jonnie je ipak produžio s doručkom. Kad god je bio susretljiv, Terlu je uvijek na umu bilo nešto drugo. Ali ovo je bila prilika kojoj se Jonnie jedva mogao i nadati. U planiranju bijega razmatrao je brojne načine kako da Terla pridobije da ga ovaj izveze autom. Dalje bi mu bilo jednostavno da otkvači kuku vrata, pusti mlaz zraka u vozilo, mazne po tipki za zaustavljanje u slučaju opasnosti i uperi pištolj u Terla. Očajnička, šansa ali ipak šansa. “Danas nemam nikakva posla”, rekao je Terl. “Tvoja obuka na strojevima je završila. Mogli bismo se odvesti u grad, pogledati onu reljefnu kartu, malko se zabaviti lovom, možda još malo potražiti tvoga konja.” S razbrbljanim Terlom Jonnie se još nije sreo. Je li čudovište nešto doznalo? “Uostalom, želim ti nešto pokazati” , rekao je Terl. “Zato, spremi se, dolazim otprilike za jedan sat, pa će mo u vožnju. Moram provje riti neke stvari. Vratit ću se. Budi spremna, životinjo.” Jonnie se uskomešao. Ovo je bilo ponešto prerano i kosilo se s njegovim planovima, ali je na to gledao kao na bogodanu priliku. Morao je pobjeći i doprijeti do svojih ljudi, morao je zaustaviti Chrissie, ukoliko ona pokuša održati svoje obećanje, a i zbog toga da selo premjeste na zdravije mjesto. Preostala su još samo dva tjedna da zvijezde zauzmu svoj prijašnji položaj. U torbu za pojasom metnuo je pištoljčić, rezač metala stavio je duž gležnja, spremio zalihu dimljene govedine. Obukao se u jelenju kožu. Kad je kucnuo čas, vozilo se uz tutnjavu pojavilo i zaustavilo. Jonnie se zablenuo u nj, pitajući se što li se to dogada . Ovo nije bio tenk Mark III. Bio je to jednostavan kamion iz voznog parka koji se upotrebljava za prijevoz strojeva. Imao je ograđenu, hermetičku kabinu. Stražnji dio bio je prostran i otvoren, okružen stupovima. Jedino po čemu je bio sličan tenku bilo je to što nije imao kotače, nego je lebdio na različitim udaljenostima do metra iznad tla. Tada je Jonnie shvatio da bi mu ovo moglo ići u prilog. Vozilo nije imalo tragače topline ni topove. 098

Terl je istupio iz kamiona i otvorio kavez. “Baci stvari otraga, životinjo. Voziš se otraga.” Odriješio je uzicu i prebacio Jonnieja preko stražnje ograde kamiona. Izvadio je džepni zavarivač i pričvrstio uzicu za kabinu. “Ovako”, rekao je Terl, “neću morati njušiti one kože!” Smijao se kad je ušao u kabinu, skinuo masku i uključio svoj sistem. Jonnie je odjednom shvatio da nema nikakva načina da imobilizira Terla - nije mu mogao otvoriti vrata. Kamion je odlebdio. Bio je sporiji od tenkova i nije imao tako dobre amortizere, jer je sada vozio s mnogo, mnogo manjim opterećenjem. Jonnie je pognuo glavu ispod razine prednje kabine. Vjetar koji je nastajao pri brzini od sto i pedeset kilometara na sat hučao mu je nad glavom i oko uspravnih stupova kamiona. Hitro je razmišljao. Mogao bi nešto smućkati da osvoji kamion. Njegove komande nisu ništa drukčije - u to se bio uvjerio kad ih je na trenutak vidio. Sve psihloške komande za upravljanje sastojale su se od jednostavnih poluga i puceta. Kakvo bi to bilo olakšanje kad bi se mogao otarasiti ove ogrlice! Srce mu je udaralo puno nade. Opet će - ne počini li kakvu grešku - biti slobodan! Nije bilo više od jedan sat popodne kad su dotutnjali i zaustavili se pred gradskom knjižnicom. Terl je izišao, protresavši vozilo svojom težinom. Oslobodivši uzicu, i dalje je bio razgovorljiv. “Jesi li vidio što od svoga konja?” “Ni dlaku”, rekao je Jonnie. “Baš šteta, životinjo. Kamion je prava stvar za prijevoz konja ili deset konja, svejedno.” Terl je prišao vratima knjižnice i nekom napra vom otvorio bravu. Trznuo je uzicu i poslao Jonnieja da ide ispred njega. Prostorija je bila mirna, prašnjava grobnica, a unutrašnjost joj je bila nepromijenjena otkako ju je Jonnie posljednji put vidio. Terl se ogledavao. “Aha!” - re kao je Terl. “Tako si ti, dakle, onda ušao!” Pokazivao je na zbrisanu prašinu pod prozorom i nedirnute otiske stopala po podu. “Čak si i zaslone vratio na njihovo mjesto! Dobro”, dodao je razgledavajući, “pronađimo podatke o zapadnim planinama.” Jonnie je bio svjestan koliko se promijenio. One bijele mrlje koje je ranije vidio bile su vrlo jasni i čitki natpisi. Vidio je da je za svog prethodnog posjeta bio u “Dječjem odjelu” te da su police kojima je prvo pristupio bile označene kao “Dječja naobrazba”. “Samo časak”, rekao je Terl. “Ne vjerujem da znaš čitati bibliotečni indeks. Dođi ovamo, životinjo.” Trznuo je uzicu, koju je bio dobrano opustio. Stajao je pokraj police s malim ladicama. Nagnuo se i otvorio jednu. “Prema Chinkima, svaka knjiga ima karticu, a kartice su ovdje u ovim ladicama. Po abecednom redu. Shvaća š?” Jonnie je promatrao ladice. Terl je izvukao jednu u kojoj je bilo samo slovo Q. Kartice su bile pljesnive i sive, ali čitke. “Ima li tu što o planinama?” - upitao je Terl. Onako napet kakav je bio, Jonnie je morao suspregnuti osmijeh. Evo još jednog dokaza da Terl ne zna čitati engleski. “Ladica koju držiš sadrži vozila”, rekao je Jonnie. “Da, vidim”, rekao je Terl. “Pretraži i pronađi planine'.” Odmaknuo se, držeći uzicu, do nekih prastarih plakata na zidu koji su ga živo zainteresirali. Jonnie je počeo otvarati ladice. Neke su se zaglavile, drugima su pak nedostajale etikete. Na kraju je ipak našao ladice sa slovom M. Počeo je prevrtati kartice. Došao je do “Moderna vojna znanost”. “Našao sam nešto”, kazao je Jonnie. “Mogu li dobiti pisaljku da zabilježim brojeve?” 099

Terl mu je dao pisaljku, koja je bila znatno, znatno prevelika za Jonniejevu ruku, a zatim i nekoliko savijenih listova. Terl se ponovno udaljio. Jonnie je ispisao brojeve nekoliko knjiga. “Moram sada ponovno do polica”, rekao je Jonnie. Terl je uzicu popustio još više. Nedugo zatim, nakon manjeg nateza nja s ljestvama koje su pale na pod i slijepile se uzanj, Jonnie se uspeo do više police i podigao zaštitnu ponjavu. Brzo je razgledavao ulomak knjige pod naslovom; “Obrambeni sistem Sjedinjenih država“ “Ima li što o planinama?” - upitao je Terl. Jonnie se sagnuo i pokazao mu stranicu s naslovom “Mx 1 antinuklearni silosi”. “Nda”, rekao je Terl. Jonnie mu je predao knjigu. “Bit će najbolje da uzmemo ovu. Ima ih još.” Vrlo hitro petljao je s ljestvama duž polica te izvukao daljnjih pet-šest knjiga: Nuklearna fizika, Kongresne rasprave o raketnim instalacijamau,Skandali zbog lošeg rukovanja nuklearnim sredstvima, Strategija nuklearnog zastrašivanjao, Uran - nada ili propast i Nuklearni otpaci i zagađivanje. “Ne vidim nikakvih slika”, rekao je Terl. Jonnie je brzo gurnuo ljestve dalje. Zgrabio je knjigu Colorado - zemlja divota, hitro je pogledao i predao Terlu. “To je već nešto, životinjo.” Terlu su se svidjeli divni planinski prizori, osobito zato što su mnogi bili ljubičasti, a tisak koji je stario postajao je plavkast. “To je nešto.” Terl je stavio knjige u vreću. “Da vidimo možemo li pronaći reljefnu kartu.” Trznuo je uzicom tako snažno da se Jonnie umalo strovalio s ljestava. No Terl se nije odmah uputio prema drugom katu. Prvo je otišao do vrata i kao da je nešto osluškivao. Zatim se vratio i uspeo stubama. Tu je bila izložena reljefna karta, vjerojatno ne stalna postava. Terl je kleknuo i pomno je razgledao. Jonnieja, onako ustrepta la kakav je već bio, obojena reljefna karta vrlo je uznemirila. Po njegovoj procjeni, karta je vrlo točno prikazivala obližnje planine. Prijevoji i Highpeak jasno su se raspoznavali. Lijepo se vidjela i seoska livada. Naravno, karta je izrađena mnogo stoljeća prije no što je nastalo selo. A ipak, to je tu. Jonnie je postao nervozan. Znao je da je izvidač morao odavno uočiti selo te da Terl nedvojbeno ima njegove slike. Ondje je bio i dugačak kanjon, a Jonnie je znao da gleda lokaciju onoga što je svojedobno smatrao prastarom grobnicom. Promatrao je što je mogao pažljivije a da ne privuče Te rlovu pozornost. Ne, nije bila označena ni grobnica , ni išta drugo na vrhu ka njona. Kao iz neke zabave, prstom je pošao tragom slova: ROCKY MOUNTAINS, PIKE' S PEAK, MOUNT VAIL. A onda je vidio da se nije morao pretvarati. Terlovu je pažnju privukao dubok, dug kanjon: čaporkom je pažljivo slijedio površinu stijene i rijeku ispod nje. Vidjevši da ga Jonnie promatra, čudovište je hitro na isti način prešlo preko drugih sutjeski. No vratilo se onome kanjonu. Terl se na trenutak ukočio. Podigao je glavu. Zatim je postao vrlo umiljat. “Jesi li vidio sve što si htio, životinjo?“ Jonnieju je bilo stalo da ga odstrani od reljefne karte. Dojam da Terl zuri u njegov narod bio je previše jak. Terl je sišao stubama prema glavnom ulazu, a za njim su ostajali uzbibani oblačci prastare prašine. Zvuk njihovih kora ka ih je prigušio, ali Jonnie je ipak bio siguran da čuje topot kopita nekog konja! Terl je stajao tik do knjižnice i gledao niz travom obraslu ulicu. 100

Jonnie je promijenio položaj da vidi što to Terl gleda. Ukočio se od šoka. Na udaljenosti od stotinjak metara vidio je Vihora! A na njemu netko i iza njega još tri konja. Terl je samo stajao i promatrao ulicu. Nastupio je onaj trenutak. Nije bio usklađen. No Jonnie je znao da mu se pruža posljednja prilika. Trgnuo je spravicu iz suvratka na gležnju i ošinuo uzicu. Rastavila se. Poput zrake svjetla protrčao je kroz vrata pored Terla. Odjednom su snažne pandže zahvatile jelenju kožu. Raspala se. Krivudajući poput zeca, Jonnie se ustremio k najbližem drvetu da se zakloni, svakog trenutka očekujući hitac u leđa. Zaustavio se, leđima oslonjen o široku jasiku. To je Chrissie! I ne samo Chrissie; tu je i Pattie. Jonnie je zaridao. “Vrati se!” - vrisnuo je. “Chrissie! Vrati se! Bježi!” Ali Chrissie se zaustavila i zablenula. Iza nje su se zbila tri konja. Odjeknuo je njezin radosni usklik: “Jonnie!” Pattie je oduševljeno kričala: “Jonnie! Jonnie!” Vihor je počeo kasati prema njemu. “Vratite se!” - vrisnuo je Jonnie. “Bježite! Bože moj, bježite“. Zaustavili su se, zbunili, a njihova se radost počela preobražavati u zebnju. Na stanovitoj udaljenosti iza Jonnieja vidjeli su nešto. Počeli su okretati konje. Jonnie je čučnuo i hitro se okrenuo. Terl je i dalje stajao na vratima knjižnice. Jonnie je iz torbe dograbio pištolj i otkočio ga. Pokazao je oružje. “Budeš li pucao na njih, mrtav si!” - viknuo je. Terl je samo stajao. Iza Jonnieja su se konji uzjogunili. Odvažio se da ih pogleda. Vihor se prope. Nije vidio nikakva razloga da ne pride svome gospodaru. Napinjao se da krene na prijed. “Bježi, Chrissie! Bježi!” - vrisnuo je Jonnie. Terl je prilazio, bučno, nehajno. Nije izvukao pištolj. “Reci im da dojaše bliže”, zovnuo je Terl. “Stoj gdje jesi!” - viknuo je Jonnie. “Pucat ću!” Terl je krenuo naprijed. “Nemoj da stradaju, životinjo.” Jonnie je istupio iz zaklona. Ispružio je pištolj. Uperio ga je u cijev Terlove maske. “Opameti se, životinjo”, rekao je Terl. No stao je. “Znao si da će oni danas biti ovdje!” - rekao je Jonnie. “Da”, kazao je Terl. “Već danima ih pratim letjelicom. Otkad su otišli iz tvoga sela. Spusti pištolj, životinjo.” Jonnie je čuo kako se konji iza njega vrpolje. Kad bi barem oni utekli! Držeći ruku podalje od svog pištolja, Terl je krenuo prema svojem prsnom džepu. “Miruj, ili ću pucati!” - viknuo je Jonnie. “No dobro, životinjo, možeš, slobodno. Samo povuci otponac, ako želiš. U električnom razdvajaču je lažna žica.” Jonnie je pogledao pištolj. Duboko je udahnuo i nanišanio. Stisnuo je okidač. Ništa se nije dogodilo. Terl je dovršio svoju kretnju prema prsnom džepu. Izvukao je zlatnik, hitnuo ga u zrak i uhvatio. “Ja, a ne Ker, prodao sam ti pištolj, životinjo.” Jonnie je s pojasa skinuo kijaču. Napeo se da navali. Kretnja Terlove pandže bila je brža od oka. Njegov je pištolj bio vani. Ispalio je oštar hitac. Iza Jonnieja je odjeknuo neljudski vrisak. Obazro se . Jedan tovarni konj pao je trzajući se. “Tvoji će prijatelji biti slijedeći”, rekao je Terl. Jonnie je spustio kijaču. 101

“To je bolje”, rekao je Terl. “Sada mi pomoz i da pritjeramo ova stvorenja kako bismo ih dobili u kamion.” Kamion sa svojim teretom tuge i očaja drndao je prema jugu. S ogrlicom o vratu, a uzicom sapet o karoseriju, Jonnie je promatrao jad i bijedu. Pattie, natečena od pada u općem metežu, sjedila je poput svijeće, ruku svezanih uz tijelo i leđa sapetih o stup kamiona. Bila je u šoku i lice joj je bilo sivo-bijelo. Sada je imala osam godina. Ranjeni konj, koji je i dalje krvario iz duboke strijelne rane na desnoj strani i koji je još bio opterećen svojim tovarom, ležao je postrance i povremeno slabašno trzao nogama. Terl ga je jednostavno podigao i ubacio u kamion. Jonnie se bojao da bi se konj mogao ritnuti i slomiti lijevu nogu drugog konja. Taj je pak konj bio iz Jonniejeva starog stada; bila je to kobila po imenu Blodgett. Preostala tri konja sabila su se uz stupove kamiona; nozdrve su im se širile od prepasti, dok je pokraj vozila brzo letjela ravnica. Chrissie je bila svezana o karoseriju sučelice njemu. Oči su joj bile zatvorene. Disala je nemirno. Jonnieju su navirala brojna pitanja, ali ih je stisnutih usana potiskivao. Vlastiti planovi činili su mu se jalovi. Okrivljavao je sebe zbog odgađanja bijega. Mogao je znati da je Terl sve razradio. Gušila ga je mržnja prema čudovištu. Chrissie je napokon otvorila oči i pogledala ga. Vidjela je da Jonnie promatra Pattie. “Nisam je mogla ostaviti”, rekla je Chrissie. “ Slijedila me, dva puta sam je vraćala, ali treći put smo bile predaleko u ravnici; bilo je bolje da produžimo.” “Samo ti miruj, Chrissie”, rekao je Jonnie. Kobila Blodgett je zastenjala kad je kamion đipnuo preko neke neravnine. “Znam da sam poranila”, rekla je Chrissie. “No Vihor se vratio kući. Bio je u ravnici ispod prijevoja, a neki su mladići sišli da dotjeraju neku stoku, pa su spazili njega i Plesačicu i doveli ih.” Plesačica je bila kobila predvodnica koju je Jonnie bio poveo sa sobom. Chrissie je neko vrijeme šutjela. Zatim je nastavila: “Vihor je imao svježu brazgotinu, kao da ga je puma razderala, a izgledao je tako kao da je možda pobjegao i ostavio te. Pomislila sam da si možda ranjen.” Da, pomislio je Jonnie. Vihor je prošle godine mogao dolutati natrag, a kad se pokušao uspeti kroz prijevoje, otkrio je da ih je zatrpao snijeg. Bit će da je tada, zajedno s Plesačicom, odluta o natrag u ravnicu. Duboka brazgotina, koja je sada zarastala, protezala se Vihorovom stražnjicom. “Sve je u redu”, rekao je Jonnie umirujuće. “Nisam mogla podnijeti pomisao da ti ležiš negdje ranjen”, rekla je Chrissie. Ka mion se neko vrijeme drmusao. “Jonnie, Veliko selo jest postojalo”, rekla je Chrissie. “Znam”, rekao je Jonnie. “Jonnie, ono je čudovište, zar ne? ” - trznula je glavom prema kabini. “Da”, rekao je Jonnie. “Neće ti nauditi.” Bilo kakva laž, samo da je smiri: “Čula sam da govoriš njegovim jezikom. Ono ima svoj jezik, i ti ga govoriš.” “Sužanj sam gotovo godinu dana”, reka o je Jonnie. “Što će ono učiniti? S Pattie? S nama?” “Nemoj previše brinuti o tome, Chrissie.” Da, sam bog zna što će im čudovište sada učiniti. Nije imalo nikakva smisla da joj kaže kako je ovo poremetilo njegov bijeg. Nije to bila njezina greška, nego njegova. Predugo je otezao. 102

Kamion je skrenuo preko mosta i nastavio se drmusati. Jonnie je zaključio da će biti najbolje da joj rekne nešto što će je umiriti. “Čudovište očito nešto želi od mene. Sada ću to morati učiniti. Ono vam zapravo neće nauditi. Samo prijeti. Kad to nešto – ma što to bilo - učinim, pustit će nas.” Nije volio lagati. Cijelo vrijeme je osjećao da će ga Terl, kad posluži njegovoj neznanoj svrsi, ubiti. Chrissie se uspjela slaba šno nasmiješiti. “Stari gospodin Jimson sada je pastor i starješina. Sretno smo preživjeli zimu.” Na trenutak je umuknula. “Pojeli smo samo tvoja dva konja.” “Dobro je, Chrissie.” Pattie je odjednom kriknula raskolačenih očiju. “Hoće li nas ono pojesti? ” “Ne, ne, Pattie”, rekao je Jonnie, “ Ne jede živa stvorenja. Sve je u redu, Pattie.” Opustila se . “Jonnie”, Chrissie je zastala. “Živ si. To je najvažnije, Jonnie.” Suze su joj navrle. “Pomislila sam da si mrtav.” Da, živ je. Živi su. No nije znao dokle. Pomislio je na Terla kako lomi noge stoci. Kamion je drndao prostranstvima divljine. “Jonnie”, rekla je Chrissie. “Ne Ijutiš se na mene, zar ne?” O, bože dragi. Ljutim na tebe. O bože, ne. Nije mogao govoriti. Odmahnuo je glavom. Huka rudnika iz daljine postala je glasnija. Terl ih je cijelu studenu noć ostavio u kamionu. Jednostavno je na kamion postavio nekoliko sićušnih kamera svaku na svoj kraj - i udaljio se u svoje odaje. Jutro je dobro poodmaklo, a Terl se još od praskozorja muvao oko kaveza. Jonnie nije mogao dovoljno okrenuti glavu da bi vidio što radi; ogrlica i uzica još nikada nisu bile tako sapete. Terl je prišao stražnjoj strani kamiona i spustio vrata. Izveo je konje i privezao djevojke za drvo. Zatim je osobno izbacio ranjenog konja s kamiona, i kad je životinja pala na tlo, odvukao ju je s puta. Konj se nastojao uspraviti, a Terl ga je odalamio, ponovno ga oborivši na tlo. Terl se popeo na kamion i oslobodio Pattie. U pandži mu je bila ogrlica; pritegnuo ju je Pattie oko vrata. Izvukao je aparat za z varivanje i zavario ogrlicu, a zatim i uzicu. Podižući djevojčicu jednim zamahom, udaljio se s njome. Začas se vratio. Chrissie se pomakla što dalje od njega Držao je drugu ogrlicu i stavio joj je na vrat. Jonnie ju je bolje promotrio dok je Terl montirao uzicu. Ova je ogrlica imala postrance crveno ispupčenje. Jonnie je shvatio da ga ima i ona Pattina. Terl je pogledao Jonnieja u oči. Bile su ledeno plave i smrtonosne. “Začas si na redu, životinjo. Ne trebaš se ljutiti. Pred tobom je posve nov život.” Pograbio je Chrissie i skinuo je s kamiona. Neko ga vrijeme nije bilo. Jonnie je čuo kako se vrata kaveza otvaraju i zatvaraju kao da ih isprobava. Zatim se kamion od goleme Terlove težine zanjihao; čudovište se ponovno popelo nanj. Pogledao je Jonnieja. “Ima li još kakvih lažnih žica? ” upitao je. “Siguran si da ne sjediš na kakvoj puščetini kojoj je 'sređen' ra zdvajač?” Terl se nasmijao vlastitoj šali. “Znaš, prebit ću Kera na mrtvo ime što te nije bolje podučavao.” Petljao je oko Jonniejeve uzice i konopaca. “Štakorova glavo”, rekao je Terl. Izvidačka je letjelica dotutnjala iz daljine i preletjela ih uz zaglušnu grmljavinu. Jonnie je bijesno promatrao kako prolazi. “Dobro”, rekao je Terl s odobravanjem. “Znaš što ju je otkrilo, pa tako znaš što će i tebe otkriti ako se upustiš u nešto što mi se ne sviđa. S onim ondje dobivamo divne slike. Najsitnije detalje. Silazi s kamiona.” 103

Odvukao je Jonnieja do kaveza. Terl je stvarno bio marljiv. Nekoliko se stvari promijenilo. Izmedu ostalog, njegov stroj za obuku i stol. Sada su bili izvan kaveza. Terl ga je trznuo da se zaustavi. Chrissie i Pattie bile su svezane za metalnu motku ugradenu u obalu bazena. Chrissie se trsila da masažom oživi Pattiene ruke i noge, a djevojčica je plakala od boli izazvane nadiranjem krvi u odrvenjele udove. “A sada, životinjo”, rekao je Terl, “informirat ću te o nečem, pa zato dobro pripazi.” Terl je pokazao jednu električnu priključnu kutiju na obližnjem zidu. Prstom je pokazivao debelu žicu koja je iz kutije vodila do najviših rešetki kaveza, omatala se oko svake, okruživala odozgor cijeli kavez i vraćala se u kutiju. Svaka rešetka kaveza bila je sada pri dnu omotana izolacijskim ovojem. Terl je odvukao Jonnieja do nekog grmlja. Ondje je ležao kojot. Glava mu je bila umotana ovojima. Režao je. Terl je navukao za štitnu rukavicu i podigao prerijskog vuka. “Reci onim dvjema životinjama da ovo pažljivo pogledaju”, kazao je Terl. Jonnie nije rekao ništa. “Dobro, nije važno”, rekao je Terl. “Vidim da gledaju.” Zaštićenom je pandžom podigao kojota, koji se otimao, i hitnuo ga na rešetke. žarki bljesak. Kojot je zaurlao. Trenutak kasnije bio je samo pougljenjela, prštava masa koja se crni na rešetkama. Terl se smijuljio. “Životinjo, reci im da će ih zadesiti isto dotaknu li one rešetke.” Jonnie im je rekao da nikada ne dodiruju rešetke. “A sada”, kazao je Terl skidajući rukavicu i stavljajući je za pas, “imamo pravu poslasticu za tebe.” Posegnuo je u džep i izvadio kompaktnu razvodnu kutiju. “Ti znaš sve o da ljinskom upravljanju, životinjo. Sjeti se svoga traktora ! Ovo je daljinski upravljač.” Pokazao je prstom prema djevojkama. “Pogledaj sada dobro, pa ćeš vidjeti da one nose ogrlice drukčije vrste. Vidiš li ono crveno ispupčenje na ogrlici? ” Jonnie je i predobro vidio. Smučilo mu se. “Ono je”, rekao je Terl, “mala bomba. Dovoljna je da im smrska vratove i raznese glave. Razumiješ, životinjo?” Jonnie je bijesno zurio. “Ovaj prekidač”, rekao je Terl pokazujući na kutiju daIjinskog upravljača, “to je mala životinja. Ovaj pak”, pokazao je na drugi, “regulira ogrlicu druge životinje. Ova kutija. . .” “A što je treći prekidač?” - upitao je Jonnie. “Pa, hvala ti što si pitao. Nisam mislio da to tvoj štakorski mozak kopča. Ovaj treći prekidač aktivira eksplozivni naboj u kavezu. Ne znaš gdje je smješten, a on će sve skupa raznijeti u zrak.” Za svojom obrazinom Terl se smiješio; jantarne su mu se oči suzile i svjetlucale dok je promatrao Jonnieja. Na kraju je nastavio. “ Ova kontrolna kutija uvijek je uza me. Na mjestima koja ti ne znaš nalaze se još dvije telekomande. Je li ti sada sve jasno?” “Jasno mi je”, rekao je Jonnie susprežući gnjev, “da se jedan od konja može približiti i stradati od struje. Jasno mi je i to da bi ti posve slučajno mogao aktivirati te telekomande.” “Životinjo, mi stojimo i brbljamo i zanemarujemo činjenicu da sam se ja istinski sprijateljio s tobom.” Jonnie je postao vrlo oprezan. 104

Terl je izvadio rezač metala i razrezao Jonniejevu ogrlicu. Sprdajući se, predao mu je ostatke ogrlice i uzice. “Protrči”, kazao je Terl. “Onjuši slobodu. Prodivljaj!” Terl se odmakao i počeo prikupljati otpatke i alat koje je rasuo dok je radio. Užegli vonj spaljenog kojota ispunjavao je uzduh. “A čime ja ovo plaćam?” - rekao je Jonnie. Terl se vratio. “Životinjo, dosad si već - unatoč svom štakorskom mozgu - morao shvatiti da je za tebe najbolje da suraduješ sa mnom.” “Na koji način?” “To je već bolje, životinjo. Volim zahvalnost.” “Na koji način?” - ponovio je Jonnie. “Kompanija ima neke projekte koje treba ostvariti. Na ravno, oni su vrlo povjerljivi. A ti, eto, stojiš i obećavaš svoju potpunu suradnju. Je li tako?” Jonnie ga je gledao. “A kad sve to bude završeno”, rekao je Terl, “obasut ću te poklonima i moći ćeš se vratiti u planine.” “S njima”, rekao je Jonnie pokazujući na Chrissie i Pattie. “Naravno. I sa svojim četveronožnim drugovima.” Jonnie je na prvi pogle razaznao Terlovu prijetvornost. “Naravno”, rekao je Terl, “pokušaš li uteći - što je, mislim, sada za tebe nemoguće - ili me budeš nastojao izigrati, ili pak ne uspiješ li, e pa, onda je lako: mala će ostati bez glave. A ako na bilo koji način ponoviš pogrešku, ona veća gubi glavu. A ako potpuno sideš s uma, cijeli će kavez ići u zrak. Dakle, obećavaš li svoju suradnju?” “Mogu li se kretati kamo god želim?” “Naravno, životinjo. Dosta mi je hvatanja štakora za tebe. Osim toga, sigurno neću hvatati štakore za one dvije unutra!” Terl se dobrodušno nasmijao. “Mogu li ući u kavez? ” “Kad te gledam izvana sa svojom telekomandnom kutijicom. Možeš.” “Mogu li jahati uokolo? ” “Dokle god nosiš ovo”, rekao je Terl. Iz džepa je izvadio sić šnu kameru-stjenicu s prostranom vratnom vrpcom i prebacio ju je Jonnieju preko glave. “Ako se kamera isključi ili se nađe izvan kruga od deset kilometara, ja jednostavno pritisnem prvi prekidač.” “Ti nisi čudovište. Ti si vrag.” No Terl je jasno vidio da je pobijedio. “Dakle, obećavaš?” Jonnie je potišteno gledao ispupčinu Terlova džepa u kojem se nalazio daljinski upravljač. Pogledao je dvije djevojke, koje su sada pune pouzdanja zurile u nj. “Obećavam da ću ostvariti projekt”, rekao je Jonnie. Bilo je to najviše koliko se mogao napeti. No Terlu je to bilo dovoljno. Gotovo radosno pobacao je alat u kamion i odvezao se. Jonnie je prišao kavezu, pazeći da ne dodirne rešetke, i počeo oprezno i suzdržano objašnjavati što se dogada. Radeći to, osjećao se kao varalica. Ako je ikada uočio podmuklost, bilo je to u Terlovim očima. Moć utjecaja, moć pritiska, govorio je Terl sam za se, razgledajući kompanijine dokumente u svojem uredu. Mora riješiti tu za gonetku s Numphom. Kad bude direktora planeta držao u šaci, moći će ozbiljno započeti svoj projekt. 105

Bogatstvo i moć na matičnom planetu namigivali su mu iz budućnosti. Samo ga je Numph mogao minirati. A Terl je tvrdo odlučio da neće, kad se njegov projekt završi, provesti daljnjih deset godina na ovom prokle tom planetu. Kad bude Numpha držao u šaci, preostat će mu samo da dovrši projekt, uništi sve tragove (uključivši i vaporiziranje životinja ), zaključi svoju službu i da kod kuće pliva u raskoši. No Numph se počeo uznemiravati; za posljednjeg razgovora prije nekoliko dana potužio se na buku koju stva ra izvidačka letjelica za svojih dnevnih preleta i, pod plaštem svojevrsnog komplimenta, primijetio da, po nje govim informacijama, od “ pobune” nema ni traga, ni glasa. Nešto kod Numpha nije bilo u redu. Terl je u to bio više nego siguran. Listao je kompanijinu publikaciju “Galaktička tržišta metala”, koja je izlazila nekoliko puta godišnje. Taj je časopis trebao stizati u prodajni odjel, ali takvog odjela na planetu nije bilo, jer je planet isporučivao rudu izravno matičnom planetu, pa nikakve prodaje nije bilo, osim one matičnom planetu. Publikacija se svejedno dostavljala svim rudnicima diljem galaksije, i Terl je ovaj najnoviji broj iskopao iz prispjele dostavne kutije. Toliko kredita za ovu, a toliko kredita za onu kovinu. Takvi i takvi krediti za nerastaljenu rudaču određena postotka. Vrlo dosadno. No Terl je revno čitao, nadajući se nekom ključu za gonetke. S vremena na vrijeme promatrao je ekrane na dzirući životinju. Sićušna kamera oko nje zina vrata dobro je funkcionirala. U blizini kaveza i obližnje visoravni Terlu se pružao širi pogled. Bio je to pokus da ustanovi hoće li se životinja stvarno ponašati kako treba. Kontrolna kutija kojom se upravljalo kamerama ležala je pri ruci na Terlovu neurednom stolu. Dosad se životinja vladala vrlo dobro. Terla je zapanjila svojim metodičnim smislom za prioritet. Uspjela je nekako preokrenuti konja i skinuti s njega tovar. S drveta je skupila smolu i začepila ranu. Mora da je to bilo djelotvorno, jer je konj sa da stajao na nesigurnim nogama - doduše, malko ošamućen - i žvakao visoku travu. Životinja je zatim zavezala tri preostala konja, posluživši se ispletenim konopcem koji je izvukla iz tovara. Jedan je konj pokušao slijediti čovjeka-stvar, gurkajući ga njuškom. Terl se jako iznenadio kad se čovjek-stvar obratio konju, kao i onda kad je čovjek-stvar govorio ranjenom konju. Vrlo neobično. Terl nije razumio jezik i napeto je slušao da ustanovi jesu li konji odgovarali. Možda jesu. Nadzvučno? Mora da su nešto rekli, jer im je čovjek-stvar ponekad odgovarao. Je li to različit jezik od onoga kojim se čovjek-stvar služio u razgovoru s onim ženskama u kavezu? Terl je pretpostavljao da mora postojati nekoliko takvih jezika. No bilo je to potpuno nevažno. Nije on nikakav Chinko, zaključio je prezrivo prema staroj rasi. Terl se nije zbunio kad je na ekranu vidio kako je životinja uzjahala konja i sišla na radilište. Prema onome što je mogao vidjeti posredstvom sićušne kamere koju je životinja nosila, psihloški se radnici, nakon letimičnog pogleda, nisu obazirali na životinju. Strojevi su, kao i uvijek, radili svoje. Čovjek-stvar je odjahao do Kera. Terla je ovo vrlo zaintere siralo, pa je uključio zvuk. Ker je pokušao izmaći. Životinja je rekla nešto čudno: “Nije tvoja pogreška.” Ker je, osokoljen, stao. Izgledao je zbunjeno. “Opraštam ti”, rekla je životinja. Ker je samo stajao i zurio. Zbog sjena maske koju je Ker nosio, Terl ga baš nije mogao dobro vidjeti, ali mu se učinilo kao da je Keru odlanulo. Terl je ovo pomno uzeo na znanje kao svojevrstan trik: o takvu ponašanju nikad nije razmišljao. 106

A zatim se Terl stvarno zabezeknuo. Životinja je od Kera posudila strugač. Pristupio je Char i prigovorio, a Ker ga je odbio. Životinja je privezala konja da kaska za mašinom i odvezla se vozilom natrag na visoravan. Ker je nedvojbeno djelovao ozbiljno kad je priprijetio Charu. Je li životinja otpočela borbu izmedu dva Psychla? Kako joj je to pošlo za rukom? Pa, pomislio je Terl, on to samo umišlja, slike s ekrana bile su nestabilne, a zvuk vrlo nejasan zbog tutnjave strojeva. Terl se stoga vratio stvarnoj zagonetki - Numphu. Kad se slijedeći put sjetio da pogleda na ekran, Terl je vidio da se životinja poslužila strugačem da sruši pet-šest stabala i da ih nagomila blizu kaveza. Upravljačke je komande koristila tako da je rasijecala stabla po duljini. Terlu je bilo drago što je znala tako rukovati strojem. Trebat će joj takvo umijeće. Terl se upustio u cijene boksita diljem galaksije i nije više obraćao pozornost na životinju gotovo do sumraka. Životinja je vratila stroj i sada je gotovo dovršila ogradu. Bila je podigla nekakvu ogradu oko cijelog kaveza! Terl se zabezeknuo, a onda se prisjetio životinjinih riječi da bi konji mogli dodirnuti ogradu. Naravno! Životinja je štitila ženke od iskre koja bi vrcnula u slučaju da konji izazovu kratki spoj na rešetkama. Nakon što je još jedan sat proučavao cijene, Terl je uzeo masku i sišao do kaveza. Otkrio je da je životinja napravila od granja kolibicu i u nju smjestila stroj za instrukcije, stol i prtljagu te da pred kućerkom rasplamsava vatru. Terl nije zapravo bio priznavao da Ijudi-stvari mogu graditi,kuće bez tesana drveta ili kamena. Čovjek-stvar uzeo je goruću granu i, držeći još neke stvari u ruci, otišao do kaveza. Pred vratima je ostavio krivudav otvor - koji je zaustavljao konja, a čovjeku-stvari ipak omogućavao prolaz. Terl je okrenuo prekidač i isključio struju s rešetaka, te pustio životinju u kavezu. Ona je ženki predala upaljenu luč, spustila neke druge stvari, ponovno izišla , uzela drvo i unijela ga. Terlu je to bilo zanimljivo. Usput je primijetio da su ženke očistile svoju staru odjeću, raspremile vješalicu za sušenje mesa i sve skupa uredile. Provjerio je njihove ogrlice i uzice, kao i čvrstoću motke za koju su bile sveza ne. Izmicale su pred njim kao da je kužan. To ga je zabavljalo. Nakon što je izgurao životinju, upravo kad je zaključavao ka ez, iznenada mu je pala na um ideja. Hitro je uključio struju i odjurio u ured. Zbacujući masku, Terl je povukao veliko računalo nasred stola. Pandže su tandrkale po tipkama. Izvještaji matičnom uredu o tonaži poslane rude bljeskali su ekranom i odlazili u računalo. Brzo razgledavajući časopis s proda jnim cijenama i ukucavajući podatke u stroj, radeći grozničavo, Terl je računao kolike su cijene rude sa Zemlje na matičnom planetu. Zurio je u ekran. Zavalio se, zaprepašten. Operativni troškovi Intergalaktičke na Zemlji i važeća tržišna vrijednost otpremljene rude pokazivali su nevjerojatnu činjenicu. Ne samo da se radovima na Ze mlji nije stvarao gubitak, ne go je vrijednost rude petsto puta nadmašivala operativne troškove. Planet je bio nevjerojatno unosan. Ekonomski val! Ma, usrane li magline, ovaj si je planet mogao dopustiti da se isplaćuju peterostruke, deseterostruke, petnaesterostruke plaće i dodaci! A Numph ih je svejedno srezao. 107

Jedno je kad kompanija ostvaruje golemu dobit, a posve drugo kad Numph laže u vezi s tim. Terl je radio duboko u noć. Pregledao je svaki izvještaj koji je Numph posljednjih mjeseci odaslao centrali. Svi su bili vrlo obični, vrlo uredni. Rubrike “Plaća” bile su, međutim, malo sumnjive. Ondje je bilo navedeno službenikovo ime i kategorija, a zatim jednostavno u obliku simbola “uobičajena plaća za kategoriju”, a pod zaglavljem “Dodaci” stajalo je “po odredbi”. Vrlo čudno računovodstvo. Netko bi, na ravno, mogao reći da ovaj rudarski kraj nije administra tivni centar, nedostaje mu osoblja, pa će ured u centrali dovršiti izvještaje - napokon, rač unovodstvo centrale ne samo što je dobro ekipirano nego je i posve automatizi- rano. Ovdje se službenicima samo preko šaltera isplaćuju krediti; mnogi ionako ne znaju čitati, pa nema ni potpisanih potvrda. Zbog ovog propusta upravo i potre ba da se vraćaju trupla nastradalih radnika. A onda, oko ponoći, Terl je pronašao nešto neobično u izvještajima o voznom parku. Vozila koja su se koristila u svakom petodnevnom razdoblju obično su se navodila po svojim serijskim brojevima. Prva neobičnost bila je to što je Nump izvještavao o vozilima koja se upotrebljavaju. Teško da bi se time bavio direktor planeta - ali Terl je poznavao Numphov rukopis. Odjednom je Terl otkrio vozilo za koje je znao da nije u upotrebi. Bio je to jedan od dvadeset borbenih aviona koje je bio opozvao iz drugih rudnika: onih dvadeset zrakoplova mirovalo je na obližnjoj poljani, jer u garaži nije bilo prostora. Pa ipak je ondje napisano: “borbeni avion 3-450-967 G”. Numph ga je zabilježio kao da se upotrebljavao u minulom razdoblju. Jedan za drugim Terl je istraživao popise vozila u upotrebi. Zamijetio je da im se od jednog do drugog izvješća mijenja položaj: redoslijed je u svakom izvještaju bio drukčiji. Terl je nanjušio šifru. Do svanuća ju je imao. Uz pomoć serijskih brojeva bezbrojnih vozila na planetu mogle su se odabrati posljednje tri zna menke i jednostavnom zamjenom brojki u slova sasvim lijepo pisati. Razgaljen od sreće, pročitao je prvu poruku koju je dešifrirao. Glasila je: “Ovdje nema pritužbi. Uloži razliku u banku kao obično.” Terl je bio razdragan. Ovi su izvještaji odlazili Nipeu, Numphovu nećaku u računovodstvu centrale. Plaće i dodaci trebali su iznositi ukupno nekih sto šezdeset i sedam milijuna galaktičkih kredita. U stvarnosti dodaci se uopće nisu isplaćivali, a plaće samo polovično. To je značilo da Nipe na matičnom planetu iskazuje pune plaće i dodatke te da na svoj i Numphov osobni račun ulaže gotovo sto milijuna gala ktičkih kredita godišnje. Njihove plaće zajedno neće premašivati 75 000 kredita. Prijevara im je donosila gotovo sto milijuna godišnje. Dokazi su bili tu: šifra, nekompletni obračuni. Od Terlova samozadovoljnog koračanja tresao se cijeli ured. A onda je zastao. Kako bi bilo da Numpha i Nipea natjera da uključe i njega? Uključili bi ga. Morali bi. Ali ne. Kao dobar šef Sigurnosti, Terl je spoznao da bi i netko drugi mogao razotkriti spletku, baš kao što je to i njemu pošlo za rukom. Bio je to velik novac, ali opasan. Nipe i Numph izlagali su se znatnoj opasnosti, a ako ih uhvate, smjesta će ih vaporizirati. Terl u tome nije htio imati udjela. Do sada nije bio kriv. 108

Nije ga se moglo okriviti za to što nije pronikao stvar, jer se njegov odjel nije bavio računovodstvom. Nikakve pritužbe nisu do njega doprle. Imao je pismene naloge od Numpha da pripazi na pobunu, ali ni od koga nikakve naredbe da motri na centralu. Ne, hvala lijepa, Terl će se zadovoljiti s vlastitih sto milijuna. Sve je išlo glatko. Sve je razradio. To nije bila kompanijina ruda. Neće se poslužiti kompanijinim službenicima. Mogao je stvar prozvati pokusom, pa čak dokazati da mu je naredjeno da ga provede. Ništa neće dospjeti u kompanijine registre. Posljednji djelić je riskantan - prebacivanje na matični planet - ali bi se i odatle mogao izmigoljiti ako ga ulove. No neće ga uloviti. Neka Numphu i Nipeu njihovo bogatstvo - i njihov rizik. Ove će izvještaje sačuvati samo dotle dok ne uvjeri Numpha, bude li to potrebno, a onda će ih uništiti. Oh, kako li se veselio slijedećem sastanku s Numphom! “Vidim da ste nabavili još životinja”, rekao je mrzovoljno Numph slijedećeg poslijepodneva. Razdragani Terl utanačio je sastanak uz stanovito nagovaranje. U Numphovu ga uredu nisu voljeli. A bez sumnje nije bio baš mio ni Numphu. Glavar planeta sjedio je za svojim dotjeranim stolom. Nije gledao Terla, nego je zurio u strahotni planinski predio u daljini. “ Baš kao što ste naredili”, rekao je Terl. “Hm”, rekao je Numph. “ Znaš, ja u stvari nigdje ne vidim ni traga toj vašoj pobuni.” Terl je u znak upozorenja stavio pandžu preko usnih kosti. Numph je to opazio i okrenuo se prema njemu. Šef Sigurnosti je donio mnogo papira i neke naprave. U znak opomene podigao je čaporak prema Numphu, zatim se sagnuo i podigao opremu. Numph je gledao kako šef Sigurnosti sondom pre tražuje cijeli ured, sve uzduž zavinutih traverza kupole, uz rub saga, po pisaćem stolu, pa i ispod naslonjača. Svaki put kad bi Numph zaustio da upita, Terl bi upozorio podignutim prstom. Očito je šef Sigurnosti provjeravao da nigdje nema sićušnih kamera i piktorikorderskih dijafragmi. Terl je pogledao kroz kupolu i pomno je pregle dao izvana. U blizini nije bilo nikoga. Naposljetku se s olakšanjem nasmiješio i sjeo. “Ne sviđa mi se da mi onaj izvidač tutnji svakog jutra”, rekao je Numph. “Od njega me boli glava.” Terl je to primio na znanje. “Smjesta ću mu promijeniti kurs, vaša visosti.” “Pa ove životinje”, kazao je Numph. “Tamo vani stvarate pravi zoološki vrt. Baš jutros mi je Char rekao da ste ih dopremili još šest.” “No, u stvari”, kazao je Terl, “projekt iziskuje više od pedeset. K tome i neke strojeve za obuku, te ovlaštenje -” “Apsolutno ne!” - rekao je Numph. “To će kompaniji prištedjeti velik novac i povećati joj prihode -” “Terl, izdat ću nalog da ih se vaporizira. Ako centrala sazna -” “To je povjerljivo”, rekao je Terl. “To je iznenađenje. Kako li će biti zahvalni kad vide da se platni spisak i dodaci smanjuju, a dobit raste!” Numph se namrštio osjećajući se na vrlo sigurnu tlu. Terl je znao za glupost koju je jednom već počinio. Numph, prepušten svom vlastitom lopovskom kursu, uvelike bi povećao broj osoblja koje bi doveo ovamo sa Psychla. Svaki novi službenik znatno je popunjava o Numphove džepove . “Imam drugih načina da povećam otpremu rude”, rekao je Numph. “Razmišljam o tome da radnu snagu udvostručim službenicima s matičnog planeta. Ima ovdje mnogo, mnogo posla.” 109

“Ali time će se smanjiti dobit”, rekao je nevino Te rl. “Sami ste mi rekli da se oko dobiti upravo sada bije bitka.” “Više rude, više dobiti”, rekao je ratoborno Numph. “I kad stignu, idu na pola plaće. To je konačno.” “Dakle, ova ovlaštenja koja ovdje imam”, re kao je spokojno Terl, “ovlaštenja da uvježbam urođeničku, domaću radnu snagu -” “Jeste li me čuli? ” - rekao je Ijutito Numph. “ O, da, čuo sam vas”, nasmiješio se Terl. “Ja se brinem za kompaniju i povećanje njezine dobiti.” “Hoćete reći da se ja ne brinem? ” - izazivački je rekao Numph. Terl je položio na stol pred Numpha svoje radne papire. Direktor planeta je najprije krenuo da ih pandžom zbriše sa stola. Zatim se odjednom umirio, sledio. Izbuljio je oči. Pandže su mu se počele tresti. Pročitao je procjene dobiti. Pročitao je zaokruženu prazninu u informaciji o stvarnim plaćama. Pročitao je brojeve vozila, pa zatim poruku: “Ovdje nema pritužbi. Uloži razliku u banku ka o obično.” Nuinph je pogledao Terla. Krajnja, ledena strava navirala mu je u oči. “Po kompanijinim propisima”, rekao je Terl, “imam vas - pravo smijeniti.” Numph je zurio u pištolj za Terlovim pojasom. Od prepasti oči su mu bile hipnotizirane. “No ja, u stvari, ne marim mnogo za administraciju. Mogu shvatiti da netko na vašem položaju, suočen sa starošću i bez budućnosti, može naći druge putove za rješenje svojih problema. Imam puno razumijevanja.” Numphov užasnut pogled podigao se u iščekivanju do Terlovih prsa. “Zločini nekoga tamo na matičnom planetu nisu u mojoj nadležnosti”, rekao je Terl. Numphove su oči zaiskrile. Nevjerica. “Oduvijek ste bili dobar administrator”, nastavio je Terl. Uglavnom zbog toga što ste ostalim namještenicima dopuštali da rade točno ono što smatraju najboljlm za interese kompanije. Pokupio je dokazni materijal. “Iz poštovanja prema vama, ovo će se sve maknuti na takvo mjesto gdje će drugima biti nedostupno - osim, naravno, ako se meni nešto dogodi. Centrali neću ništa javiti. O ovome ne znam ništa. Čak i ako vi reknete da znam, neće biti nikakvih dokaza i neće vam se vjerovati. Ako vas zbog ovoga vaporiziraju, to će biti isključivo zbog pogreški koje činite na drugim linijama. U tome mene neće biti.” Terl je ustao, praćen užasnutim Numphovim pogledom. Velik snop zahtjeva i drugih obrazaca našao se na Numphovom stolu. “Za potpis!” - rekao je Terl. FormuIari su bili prazni, bez datuma. Bili su to abrasci iz ureda direktora planeta. Numph je zaustio da kaže: “Ali praz ni su. Mogli biste na ovo staviti što god želite. Novac, strojeve, rudnike, mjenjačke operacije, čak bi ste se mogli i prebaciti s planeta!” No, glas ga je izdao. Zatim je shvatio da mu ni mozak ne funkcionira. U pandžama mu se našlo pero, i slijedećih petnaest minuta Numph je potpisivao i potpisivao svoje ime, polako, gotovo nemarno. Terl je pokupio snop potpisanih praznih formulara. Dobrano će se postarati da ni jedan od njih ne dospije na vidjelo prije nego što ga ispuni! “Sve za dobro kompanije”, rekao je Terl. Smiješio se. Debeli svežanj stavio je u dobro zabravljen kovčežić, dokazni materijal u veliku omotnicu te pokupio svoje naprave. “Ukloniti vas - zna čilo bi uništiti karijeru vrijednog službenika. Kao vaš prijatelj, mogu samo nastoja ti da što više umanjim štetu počinjenu kompaniji. 110

Drago mi je što vam mogu reć i da vam od mene ne prijeti nikakva opasnost. Morate mi to vjerovati. Vjeran sam službenik kompanije, ali štitim svoje prijateIje.” Malkose naklonio pa otišao. Numph je sjedio poput ispražnjene vreće rude, mlohav, nesposoban da reagira. Samo mu se jedno neprekidno motalo glavom. Šef Sigurnosti bio je nedodirljiv demon, demon koji, odsad pa nadalje, može raditi što ga je volja. Numph nije niti pomislio na to da ga pokuša zaustaviti. On jest i zauvijek će biti potpuno u Terlovoj vlasti. Bio je previše paraliziran da i pomisli na to da upozori Nipea. Od sada pa nadalje Terl će biti pravi direktor ovog planeta i radit će što mu se svidi. Lov je bio uspješan, i Jonnie se vraćao u logor. Toga je jutra s tugom promatrao snuždeno ponašanje dviju djevojaka. Koliko su mogle, očistile su svoj prljavi kavez. Pokušale su se pokazati vedrima kad im je govorio kroz dvije barikade. Pattie se još malko oporavila, ali se nije nasmijala kad joj je rekao da će se udati za planinskog kralja - bila je to njihova omiljena šala. Odjednom se rasplakala, a i Chrissie, koja ju je pokušala utješiti. Nešto ih mora raspoložiti ili bare m zaposliti, pomislio je Jonnie. Otišao je po konja i na Vihoru, koji je pohitao, izjahao iz logora. Plesačica i treći konj - zvan Stara Svinja jer je običavao roktati - kaskali su za njima. Blodgettu je bilo bolje, ali će proći još neko vrijeme prije no što ra njeni konj uzmogne potrčati. Jonnie je tragao za jelenom. Kad budu dimile divljač,i štavile kožu, djevojke će prestati misliti o svojim brigama. I njegova se vlastita krivnja i gorčina donekle razvodnila dok je ravnicom jahao na neobuzdanom Vihoru i dok su druga dva konja klipsala otraga. Vjetar je otpirio ponešto od njegova pesimizma. Iluzija slobode stimulirala ga je. Možda postoji nada. Ulovio je i više od jednog jelena. Dotutnjao je u jedan bujičnjak i našao se na pola metra od antilope. Uskoro je oderana antilopa bila nađle ima Stare Svinje. Nepunih pola sata ka snije ubio je jelena, mladoga mužjaka. Nakrcavši oba tovarna konja, koji su sa da kaskali za njim, potražio je kinikinik, biljku koja je divan začin za srnetinu. Za bobe je zapravo bilo prerano, ali lišće je bilo posve dobro. Pozornost mu je privukao zuj koji je dopirao daleko iza njega. Zastao je i promotrio nebo. Eno je tamo, sićušna točkica koja postaje sve veća. Usmjerila se ili prema njemu, ili prema logoru. Konji su se navikli na zvukove motora, a u trenutku se zuj iznad njih i nije mnogo razlikova o od buke logora, od kojega su bili udaljeni svega pet kilometara. Jonniejeva radoznalost preobrazila se u osjećaj nelagode. Kamo je smjerala ta letjelica? Letjela je vrlo nisko i ne baš brzo. Odjednom je spoznao da kreće prema njemu. Na poljani blizu logora nalazio se cijeli niz aviona. Dvadeset ih je Terl bio dopre mio blizu logora i ostavio na otvorenom. Ovo je bio jedan od njih. Letjelica je bila na visini od tridesetak metara i gotovo da se zaustavila. Od tutnjave konji su se uznemirili. Jonnie je mamuznuo Vihora te krenuo ravno prema logoru. Avion se povukao, okrenuo, a onda se uz zaglušan prasak obrušio na njih. Zemlja ispred konja buknula je eksplozijama prašine. Vihor se prepao i pokušao se okrenuti. Grumeni zemlje udarali su po konjima. Od eksplozija Jonnieja su zaboljele uši. Okrenuo je konje u drugom smjeru, udesno. U dugoj liniji zemlja je buknula pred njim. 111

Vihor se od užasa počeo ritati. Jedan od tovarnih konja se razulario. Jonnie se hitro okrenuo i pojurio prema sjeveru. Ispred njega zemlja je opet buknula. Pokušao je navesti konja da prođe kroz zastor prašine. Vihor se okrenuo i pokušao pojuriti na jug… Ovaj put avion se spustio i prepriječio im put. Vihor se od strave propeo. Jonnie ga je obuzdao. Za otvorenim vratima aviona sjedio je Terl i hihotao. Gromko se smijao i savijao, udarajući se po prsima da dode do daha. Uz prilične teškoće, Jonnie je dognao dva tovarna konja. Sjahao je da učvrsti tovar mesa. “Bio si tako smiješan”, dahnuo je Terl pritežući masku. Konji su kolutali očima i drhtali. No Jonnie nije kolutao očima - da su mu oči bile puške, Terl bi bio mrtav. “Samo sam ti htio pokazati kako te je jednostavno zaustaviti ako mi ikad iz makneš iz ruku”, rekao je Terl. “Samo prasak jednog od ovih topova - uperenog u tebe, a ne ispred tebe - i ti si blijedoružičasta maglica.” Jonnie je privezao vođice tovarnih konja za Vihorov vrat. Stajao je i gladeći smirivao Vihora. “Danas slavim”, rekao je Terl. “Pošalji konje natrag u logor i udi ovamo.” “Nemam masku za zrak”, rekao je Jonnie, “a unutra će biti plin za disanje.” “Ja sam ti donio masku za zrak”, rekao je Terl, posegnuo u letjelicu i izvukao masku. “Ulazi.” Jonnie je umirio Vihora. Dohvatio je Vihorovo uho. “Idi Chrissie”, kazao je. Vihor je bacio pogled na avion, a onda veselo jurnuo prema logoru, vukući za sobom tovarne konje. Da, rekao je Terl samom se bi. Životinja zaista razgovara na nekom jeziku s drugim životinjama. Jonnie je navuka o masku za zrak i uvukao se u avion. Onako loše kako je otpočeo, Jonnie nije mogao vjerovati osjetu letenja. Izgubio se u golemom kopilotovom sjedalu, a pojas koji ga je trebao vezivati nije se dovoljno zatezao. No Jonnie se grčevito primio za rukohvat i promatrao kako pod njim Zemlja strelovito promiče. Osjetio je strahopoštovanje. Da li se ovako osjeća orao? Da li svijet ovako izgleda gledan s nebesa? Počela se ocrtavati panorama planina na zapadu. Za nekoliko tre nutaka spoznao je da su sada viši od Highpeaka, koji se bjelasao na oštrom, čistom zraku. Petnaest minuta bio je opčaran. Bili su na visini od nekih sedam tisuća metara. Nikad nije mislio da je svijet toliki! Niti da bi se mogao toliko uzbuditi. A onda je Terl rekao: “Možeš upravljati bilo kojim rudarskim strojem, zar ne, životinjo? E pa, ovaj aparat nije ništa drukčiji, osim što se kreće trima, a ne dvjema dimenzijama. One komande pred tobom duplikat su ovih. Upravljaj!” Terl je skinuo pandže s komandi. Letjelica se smjesta preokrenula. Jonnie se survao prema vratima. Avion je uzdrhtao i počeo se sunovraćivati. Jonnie malo prije nije nimalo pazio što Terl radi s komandama. Bile su mu labirint poluga i puceta. Ščepao je sigurnosni pojas i vratio se u položaj s kojega će moći dohvatiti komande. Otpočeo je pritiska ti dugmeta. Avion je poludio. Uzlijetao je i ponirao. Tlo se strelovito približavalo i udaljavalo. Kroz grmljavinu dopirao je Terlov smijeh. 112

Jonnieju je bivalo sve jasnije da je čudovište dobrano pod utjecajem kerbanga. Istinski je slavilo. Sve konce ntriraniji, Jonnie je gledao komande. Kao na svoj psihloškoj opremi, sve je bilo označeno. Neke izraze nije znao. No uočio je po jedno dodatno puce uz svako puce koje je poznavao s rudarskih strojeva. Spoznao je da je to treća garnitura za treću dimenziju. Glavno je, nagonski je zaključio, da ne dođe preblizu ZemIji! Našao je puce za visinu i pritisnuo ga. Premda se avion tresao, tlo je počelo odmicati. Terlu se učinilo da je i suviše dobar. “Preuzet ću ja”, kazao je. “U školi su me smatrali izvrsnim pilotom. Gledaj kako ću pristati na onaj oblak!” Pred njima je bio gornji isperak oblaka. Terl je pritisnuo neka dugmeta i zaustavio letjelicu na ravnini u izmaglici. “Muka je s tobom, štakorska glavo, jer nisi gledao što radim. Previše te zaokupio krajolik. No da, da je štakorima sudeno da lete, bili bi, smatram, ptice!” Nasmijao se vlastitoj šali, mašio se iza sjedala i otkopčao zatvorenu posudu kerbanga. Otpio je malko i vratio posudu na mjesto. “ Prva lekcija. U avionu nikad ni jednu stvar ne ostavljaju nevezanu. Poletjet će i prosuti ti mozak. Nara no”, smijao se još više, “to ne znači da štakori imaju mozak!” Uzletio je i naveo Jonnieja da ponovi operaciju spuštanja i zaustavljanja. Nakon trećeg pokušaja, Jonnie ju je izveo tako da više nije bio napola u oblaku. Jonnie je uzletio i poletio prema planinama. Terl mu je smjesta - a Jonnie je pomislio, donekle prestrašeno - odgurnuo ruke s kopilotovih komandi i sam vratio avion. “Ne dok sam ja s tobom”, zarežao je Terl promijenivši raspoloženje. “Zašto ne preko onih planina?” - upitao je Jonnie. Terl se namrštio. “Kad god budeš letio preko onih planina, dobro provjeri da ti nije negdje istekao plin za disanje. Razumiješ?” Jonnie je razumio. Odjednom je razumio i mnogo više od onoga što je Terl mislio da razumije. “Zašto me učiš letjeti?” - upitao je Jonnie više da skrene razgovor s ove teme, nego što bi vjerovao da će mu Terl odgovoriti. Imao je pravo. “Svaki rudar mora znati letjeti”, rekao je Terl. Jonnie je znao da to nije istina. Bio je siguran da Ker zna; tako mu je, uostalom, sam rekao. No Ker je rekao i to da su ostali rudari zainteresirani samo za odlazak ispod, a ne i iznad zemlje. Popodne je već dobrano poodmaklo kad su borbeni avion spustili na kraju reda. Jonnie je imao pravo. Bila je to dvadeseta letjelica po redu. Terl ju je polako i precizno svrstao. Navukao je masku za disanje, otvorio vrata i gurnuo Jonnieja da izađe. “Nemoj da te muče misli da bi mogao pokrenuti bilo koji od ovih aparata”, rekao je Terl. “Da bi se njihovi kompjuteri otključali, potreban je specijalan ključ.” Mahnuo je jednim ključem Jonnieju pred nosom. “Ključ za ovaj a vion držim ovdje, tik uz telekomandu.” Izvadio je kutiju daljinskog upravljača i pogledao je. “Nda, svi su prekidači još otvoreni.” Pokazao je Jonnieju kutiju. “I nema nikakvih lažnih žica!” - glasno se nasmijao. “Jako dobro. Nikakvih lažnih žica!” Jonnie je otiša o da sakupi konje. Vihor je bio otišao do Chrissie i sada su sva tri konja stajala pred drvenom ogradom. Pattie je ciknula što ga vidi. Shvatio je da su se zabrinule vidjevši da su se konji vratili bez njega. “Uhvatio sam antilopu i jelena!” - viknuo je Jonnie u kavez. “Malo sam se zadržao tražeći kinikinik. Nešto sam ga našao, ne baš mnogo, ali će dobro ići s mesom.” 113

Chrissie je bila vrlo zadovoljna. “Možemo oguliti meso i staviti ga da se dimi”, viknula je preko dviju ograda. “Imamo mnogo pepela, pa možemo uštaviti kožu.” Jonnieju je laknulo. Pattie je doviknula. “Jonnie, ovdje unutra je krzno velikog medvjeda. Jesi li ga ti ubio?” Da. Jonnie ga je ubio. No nije bio siguran je li ubio pravu neman. Te večeri, nešto kasnije, kad je Terl došao da ga pusti pod nadzorom - u kavez, predao je djevojkama oderanu lovinu i kože da ih obrade. U znak ohrabrenja ih je dotakao, zatomljujući strah koji su izazivali njihovi ogrlicama nažuljani vratovi. Kad je izašao, Terl je zaključao kavez i ponovno uključio struju. Rekao mu je: “Ja sam samo timaritelj životinja. Ali ne služim se lažnim žicama!” Prije nego što je odtutnjao, bacio je Jonnieju hrpu knjiga. “Ovime uposli svoj štakorski um, životinjo. Još večeras. Ker će ujutro preuzeti tvoju obuku, zato nemoj odlutati u lov na štakore.” Jonnie je pogledao knjige. Pomalo je razaznavao što zapravo Terl želi od njega. Knjige su bile: “Početnički priručnik letenjao i Teleportacija u odnosu na letjelice s posadom i one bez nje. Ova posljednja jasno je označena: Tajno. Nije za distribuciju stranim rasama. Je li moguće, pomislio je Jonnie, da Terl djeluje toliko mimo kompanije? Ako je tako, bio je više nego siguran da će Terl njega i djevojke, nakon što posluže svojoj svrsi, pobiti. Ne bi on tek tako pustio svjedoke. Jonnie i Ker su se bavili transportiranjem rudarske mehanizacije u “obrambenu bazu”. Naredbu da se to izvede izdao je Terl toga jutra. Letjelica za prijevoz mehanizacije parkirana je na otvorenoj poljani nedaleko od borbenih aviona. Vrata su joj bila širom otvorena, rampe spuštene. Vidljivo zastrašeni Zzt označio je ispravnom spravu za bušenje, koju je Ker vozio uz rampu. Podigao je rampe i zatvorio vrata. Jonnie se privezao uz kopilotovo sjedalo, a Ker je kliznuo za komande. Teretni se avion na glo podigao i jurnuo na zapad. Ker je letio niska i održavao letjelicu u vodoravnom položaju jer ni jedan stroj nije bio učvršćen. Jonnie nije niti pogledao na Zemlju, koja je promicala ispod njih - ovaj su kratak put već prelazili nekoliko puta. Bio je umoran. Cijeli je tjedan danju uvježbavao letenje, a noću učio - i to se već zamjećivalo. Glava mu je, međutim, pucala od teksta; Teleportacija u odnosu na letjelice s posadom i one bez nje. Letački dio bio je mnogo nezanimljiviji od teleportacije. Osjećao je da bi kad bi uspio ovladati time - mogao postati kadar da učini nešto čime će osujetiti kob koja će ga, znao je, jednog dana snaći. Matematički dio teksta bio je znatno iznad njegovih mogućnosti. Bila je to psihloška matematika, mnogo naprednija od onoga što je proučavao. Od simbola zavrtjelo mu se u glavi. Povijesni dio na početku knjige bio je površan. Ovdje je je nostavno stajalo da je prije kojih sto tisuća godina neki psihloški fizičar, koji se zvao En, razriješio zagonetku. Ranije se smatralo da se teleportacija sastoji od pretvaranja ene rgije i materije u prostor, da bi se zatim postupak obrnutim slijedom odvio na nekom drugom mjestu; pa bi materija poprimila svoj prirodni oblik. No ovo nikad nije dokazano. En je očito otkrio da prostor može postojati posve neovisno o vremenu, energiji i masi i da su sve ovo u stvari posebni elementi. Samo kad se kombiniraju, tvore svemir. 114

Prostor ovisi samo o trima koordinatama. Kad se diktira sklop prostornih koordinata, mijenja se sam svemir. Sva energija ili masa koju sadrži taj prostor mijenja se s promjenom prostora. Što se tiče motora kakav ima ovaj teretni avion, to je samo ugrađeno kućište u kojem se mogu mijenjati koordinate prostora. Ka ko se koordinate mijenjaju, kućište ih mora pratiti, i odatle proizlazi snaga motora. To je i objašnjenje pitanja kako to da se ovi avioni voze pomoću razvodne kutije, a ne uz pomoć potiska. Njima nisu potrebna krila ili komande. U mnogo manjim kućištima u repu i s obiju strana slični sklopovi koordinata ravnaju uzletom i nagibom. Nizovi koordinata neprestano dotječu u glavni motor, i on se jednostavno kreće naprijed ili natrag, kako već ugrađeni prostor reagira na svaki sklop koordinata. Teleportacija preko golemih udaljenosti funkcionira na isti način. Materija i energija vezane su uz prostor, pa kad se on zamijeni drugim prostorom, i one se jednostavno promijene. Tako izgleda kao da materija i energija iščezavaju s jednog mjesta da bi se pojavile na drugome. One se zapravo ne mijenjaju. Mijenja se samo prostor. Jonnie je sada mogao shvatiti kako je izgledao napad na Zemlju. Obaviješteni na neki naćin o njezinu postojanju, vjerojatno posredstvom neke psihloške stanice u ovom svemiru, Psychli su samo trebali otkriti Zemljine koordinate. Očito su se poslužili nekakvim uređajem za registriranje. Odaslali su ga na pokusne koordinate, zatim vratili i pregledali snimke. Ako je uređaj nestao, znali su da su ga odaslali u masu planeta. U tom slučaju morali su samo promijeniti koordinate za lansiranje novog uređaja. Na taj su način poslali smrtonosni plin. Kad se on razišao, pristigli su Psychli i oružje. Tako je, eto, Zemlja uništena i osvojena. No Jonnie iz toga nije razabirao kako će preokrenuti taj proces. Svaka psihloška stanica tamo negdje u svemiru mogla je kad god joj se prohtije teleportirati nov plin ili čak vojsku na Zemlju. Upravo ga je zbog toga i boljela glava. “Nisi baš pričljiv”, rekao je Ker, kružeći i spuštajući se u staru obrambenu bazu najmanjom brzinom zbog mašinerije koja nije bila učvršćena. Jonnie se prenuo. Pokazao je kameru-stjenicu koja mu je visila oko vrata. “Ne obaziri se na nju”, rekao je Ker na Jonniejevo zaprepaštenje. “Domet joj je samo četiri kilometra.” Još manja kamera s kompanijinim znakom na zaklopcu džepa njegova radnog haljetka imala je funkciju pravog puceta. “Ne deset ili više?” - upitao je Jonnie. “Ma kakvi”, rekao je Ker. “Sigurnosne mjere ove kompanije su jadne. U ovom avionu nema uredaja za registriranje. Provjerio sam. Zašto mi, smrskana mu asteroida, vučemo tu silnu mašineriju u ovu staru obrambenu bazu?” Pogledao je dolje. “Uostalom, čak niti ne izgleda kao obrambena baza.” I nije izgledala. Bile su to samo neke zgrade, nije bilo čak ni uzletišta. Ni bunkeri se nisu vidjeli. Nekakvi čudni nizovi zašilje nihstvari stajali su na jednom kraju... “Terl izdaje naredbe”, rekao je Jonnie, malko rezignirano. “E, nije tako. Nisu to bile Terlove naredbe. Vidio sam ih. Potpisao ih je direktor planeta. Terl je čak prigovarao. Rekao je da se pita nije li stari Numph poludio.” Jonnie je došao do novih podataka, ali ne do onih o kojima je Ker mislio. Terl je maskirao tragove . Ovo je Terlov projekt. Jonnie se usplahirio. “Ova mašinerija”, rekao je Ker, trznuvši glavom unatrag, “trebala bi biti oprema za vježbanje. Ali za koga? To je savršena rudarska oprema. Drži se, spustit ćemo se.” 115

Pritisnuo je puceta na konzoli, i teretni se avion polako spustio i izravnao. Ker je navukao masku. “Još nešto šašavo. Ni u kojem od ovih strojeva nema zalihe plina za disanje. Samo ono što je preostalo u spremnicima. Ti si jedina osoba za koju znam da može upravljati ovim strojevima bez plina za disanje u kupoli. Hoćeš li ti upravljati svom ovom mašinerijom?” Nasmijao se. “Sigurno bi ti odvalila stražnjicu! Hajdemo na istovar.” Naredni su sat proveli redajući strojeve na otvorenoj poljani blizu najveće zgrade. Bile su to bušilice i leteće platforme, motalice užeta, mreže za rudu, strugalice i jedan teretnjak. S onima koje su prethodno dovezli, sad je ukupno bilo trideset strojeva. “Procunjajmo malo”, rekao je Ker. “Brzo smo svršili. Što je u ovoj velikoj zgradi?” Bile su tu samo sobe, i sobe. Svaka s ugradeđnim ležajima i ormarićima. Bilo je i takvih prostorija koje mora da su bile praonice. Ker je tumarao nebi li što zdipio. No prozori su bili razbijeni, a vjetar i snijeg nisu bogzna što ostavili. Prašina i nerazaznatljivi otpaci bili su debeli. “Već je očišćeno”, ustanovio je Ker. “Pogledajmo negdje drugdje.” Ker se s mukom probijao kroz ulaz druge zgrade. Jonnie je vidio da je to knjižnica. Bez zaštite Chinka, uglavnom se pretvorila u smetlište. Tisuću godina žohari su se gostili papirom. Čudnovata, polomljena građevina, koja je nekoć morala imati sedamnaest šiljaka - Jonnie ih je prebrojio - čini se da je bila nekakav spomenik. Ker je prošao kroz vrata, kojih više nije bilo. Na zidu je još visio križ. “Kakva je to stvar? ” - upitao je Ker. Jonnie je znao da je to crkveni križ. To je i rekao. “Smiješno je tako nešto držati u obrambenoj bazi”, rekao je Ker. “Znaš, mislim da ovo nije bila obrambena baza. Prije će biti neka škola.” Jonnie je pogledao Kera. Patuljastog se Psychla moglo smatrati priglupim, ali je imao potpuno pravo. Jonnie mu nije rekao da su posvuda oznake “Akademija Ratnog zrakoplovstva Sjedinjenih Država ”. Odtumarali su natrag do teretnjaka. “Kladim se da utemeljujemo neku školu”, rekao je Ker. “Kladim se da se mi baš time bavimo. Ali tko će u njoj učiti? Ne Psychli bez plina za disanje, to nikako. Podigni rampe, Jonnie, pa da se udaljimo odavde.” Jonnie ga je poslušao, ali se nije popeo u cockpit. Obazre se da vidi ima li tu vode i drveta za loženje. Sinulo mu je da će ovdje logorovati. Da, s obližnjeg zasnježenog vrha tekao je potok, a u šumi je suharaka bilo u izobilju. Odšetao je i pogledao rov u kojem se vodila posljednja bitka s Psychlima...Trava je bila visoka i lelujala je pod samotnjačkim vjetrom. Duboko potišten, popeo se u teretnjakov cockpit. Kad je uvečer otvorio kavez, Terl je djelova o uzbuđeno. “Oprosti se sa svojim konjima i ženkama, životinjo. Sutra u zoru odiazimo na dug put.” Jonnie se zaustavio s punim naramkom ogrjevnog drveta. “Koliko dug?” “Pet dana, tjedan dana, ovisi”, rekao je Terl. “Zašto želiš znati?” “Moram im ostaviti hrane... i još koješta.” “O”, rekao je ravnodušno Terl. “A ja ću morati ovdje stajati i čekati?” Promislio je. Ponovno je zaključao kavez i uključio struju. “Vratit ću se kasnije.” žurno je odtutnjao. E pa, evo ga, rekao je Jonnie sa mom sebi. Koja li će se sa da strahota dogoditi? 116

Na sreću, toga je dana ulovio debelog mladog bika. Hitro se dao na posao. Raščetvorio ga je i smotao dvije četvrtine u kožu, koju je stavio pred vrata kaveza. “Chrissie!” - zazvao je. “Spremi mi dimljenog mesa za tjedan dana. Ujedno razmisli što ti treba za to vrijeme.” “Odlaziš? ” Je li to u Chrissinu glasu tračak prepasti? “Samo nakratko.” Obje su se djevojke zabrinule. Ondje, unutra, izgledale su tako jadno. Jonnie je sam za se opsovao. “Svaka ko ću se vratiti”, rekao je. “Požurite s tom hranom.” Pregledao je Blodgettovu ranu. Blodgett je sada mogao koračati, ali je zbog ozlijedenih mišića za njega s trčanjem završeno. Pitanje napasanja konja bilo je prilično teško. Nije ih želio ostaviti nesputane, a opet, nije ih moga o ostaviti da tjedan dana pasu na jednom mjestu. Na kraju je problem riješio tako što ih je ostavio nesputane, ali je podučio Pattie da ih nekoliko puta na dan zove do ograde i govori im. Pattie je obećala da će tako učiniti. U torbu o pojasu spremio je kremen i trud, staklo za rezanje i još neke sitnice. Smotao je jedno cijelo kožnato odijelo, te zajedno s dvjema kijačama od svega napravio zavežljaj. Kad se Terl kasnije te večeri vratio i otvorio vrata kaveza, Jonnie je žurno unio stvari koje će trebati Chrissie. Moći će dimiti meso i učinjati kožu. To će ih zaposliti. Uzeo je zavežljaj koji mu je pripremila. “S tobom će biti sve u redu, Jonnie? ” - upitala je. Nije mu bilo do smijeha, ali se osmjehnuo. “U svakom slučaju, to će mi biti prva briga”, rekao je. “Nemoj stoga brinuti. Stavi malo onog loja Pattie na vrat, brže će joj zacijeliti rana. “ “Hajde”, razdraženo je rekao Terl izvan kaveza . “Kako ti se svida staklo za rezanje?” - upita o je Jonnie. Chrissie je rekla: “Vrlo je dobro ako se ne porežeš.” “E pa, budi pažljiva.” “Hej”, viknuo je Terl. Jonnie je poljubio Pattie u obraz. “Pa, dobro pripazi na sestru, Pattie.” Obgrlio je Chrissie i stisnuo je. “Molim te, ne brini.” “Do vraga, izlazi iz tog kaveza”, viknuo je Terl. Chrissin se dlan spustio niz Jonniejevu ruku. Odmaknuo se, tako da su im se samo prsti doticali. “Budi pažljiv, Jonnie.” Suze su joj tekle niz obraze. Terl ga je izvukao iz kaveza i zalupio za njim vrata. Dok je Jonnie zatvarao drvenu ogradu, Terl je uključio struju. “U zoru”, rekao je Terl, “hoću da budeš dolje na uzletištu spreman za put. Transporter trupa 91. Obuci pristojnu odjeću i čizme da ne zasmradiš avion. Ponesi svoju zračnu crpku, mnogo boca i dodatnu masku. Je li to jasno, životinjo?” Odtutnjao je, praktički trčeći. Terl je posljednjih dana bio sav u poslu. Tutanj je zamro. Jonnie je kasnije ubrao u mraku nešto divljeg cvijeća i bobica te ih pokušao ubaciti kroz rešetke. No električna ih je struja jednostavno spalila prije no što su mogli doletjeti u kavez. Osje ćao se još gore. Napokon je otišao u krevet, potišten, siguran da će budućnost biti vrlo ružna, ako ne i kobna. 117

Konačno su bili u zraku i letjeli na sjeveroistok, dižući se brzo na visinu od dvadesetak kilometara. Terl se nadvio nad komandnu ploču, šutljiv i povučen. Jonnie je sjedio za kopilotovim komandama; dva se puta omotao sigurnosnim pojasom, a maska za zrak samo što se nije zamaglila. U letačevoj kabini bilo je vrlo hladno. Zakasnili su s polijetanjem jer je Terl osobno pregledao svaki uređaj i sklop letjelice, kaoda sumnja da bi netko mogao izvršiti sabotažu. Stvarni broj letjelice imao je osamnaest znamenki i završavao je sa 91. Bio je to stari avion, ruina iz nekog rata na nekom drugom planetu, i na njemu su se opažale brojne ogrebotine i olupine. Imao je prednji odjeljak za let, kao svaki drugi transporter, ali je bio oklopljen i opremljen baterijama topova zrak-zra k i zrak-zemlja. Golemi trup aviona, koji je sada bio prazan, uređen je za prijevoz, ne rude, nego čete od pedeset jurišnika. Bile su tu velike klupe, kutije za zalihe, šoške za blastuše. Bilo je mnogo otvora, a svi su bili oklopljeni. Avion godina ma nije prevozio trupe, niti je bio u uporabi. Vidjevši da će u odjeljku biti isključen plin za disanje, Jonnie je pomislio da bi bilo bolje da se vozi ondje, ali Terl ga je stavio na kopilotovo sjedalo. Sad mu je to bilo drago. Na ovoj visini zrak je vjerojatno bio rijedak, a u kabinu je ledenim prstima probijala hladnoća. Pod njima su se širile planine i ravnice, koje se očito nisu kretale nekom velikom brzinom, mada je avion letio dobrano iznad brzine zvuka. Uskoro je Jonnie spoznao da leti iznad vrha svijeta. Blijedozeleno magličasto more i bijelo ledeno prostranstvo zauzimali su cijeli sjeverni obzor. Neće proletjeti Sjeverni pol, ali će mu biti blizu. Blebetavi upravljački kompjuter neprekidno je izbacivao vrpcu s njihovim trenutnim položajima. Jonnie ju je pogledao. Zavojito su skretali još istočnije. “Kamo ćemo mi to? ” - upitao je Jonnie. Terl neko vrijeme nije odgovarao. Zatim je iz džepa na sjedalu trgnuo kartu planeta koju je izdala Intergalaktička rudarska kompanija i dobacio je Jonnieju. “Gledaš svijet, životinjo. On je okrugao.” Jonnie je rasklopio kartu. “ Znam da je okrugao. Kamo ćemo mi to?” “No da, nećemo onamo gore”, rekao je Terl, upirući čaporkom na sjever. “To je sve sama voda, unatoč tome što izgleda kruto. Sam led. Nikad da se nisi ondje spustio. Smrznuo bi se i umro.” Jonnie je držao otvorenu kartu. Terl je povukao crvenu zavojitu crtu od područja odlaska, pa gore preko kontinenta, te nekog velikog otoka, i onda dolje do vrška jednog drugog otoka. Karta je bila puna brojki i bez imena - tipično za rudarsku kartu. U glavi ju je hitro preveo na geografiju Chinka. Primijenivši prastara imena - kurs je išao preko Kanade, zatim vrška Grenlanda, pokraj Islanda, pa dolje na sjeverni vršak Škotske. Na rudarskoj karti Škotska je bila 89-72-13. Upisavši nov niz koordinata, Terl je uključio automatske komande i posegnuo iza sjedala za posudom kerbanga. Izlio je malo pića u poklopac posude i stuštio ga . “Životinjo”, nadglasao je Terl grmljavinu aviona, “unovačit ću pedeset ljudi-stvari.” “Mislio sam da smo gotovo iščezli.” “Ne, štakorska glavo. Ima nekoliko skupina na različitim nepristupačnim mjestima planeta.” “I”, rekao je Jonnie, “kad ih pokupimo, odvest ćemo ih natrag u 'obrambenu bazu'.” Terl ga je pogledao i kimnuo. “I ti ćeš pripomoći.” “Ako ja trebam pripomoći, najbolje će biti da porazgovaramo kako ćemo to izvesti.” 118

Terl je slegnuo ramenima. “Jednostavno. Tamo gdje vidiš onaj crveni kružić, nalazi se planinsko selo. Ovo je borbeni avion. Samo se sunovratimo i ispa limo hice za omamljivanje, a onda prošećemo i utovarimo one koje želimo uzeti.” Jonnie ga je pogledao. “Ne.” Terl je prijeteći rekao: “Obećao si -” “Znam što sam obećao. Kažem 'ne' zato što tvoj plan neće valjati.” “Ovi se topovi mogu ugoditi na 'omamljivanje'. Ne moraju biti na poziciji 'ubijanje'.” “Možda bi bilo najbolje da mi rekneš što će ovi ljudi raditi”, rekao je Jonnie. “Pa, ti ćeš ih uvježbati a rade sa strojevima. Mislio sam da ćeš to sam dokučiti, štakorska glavo. Prevozio si strojeve. Što, dakle, ne valja u tom planu?” “Neće htjeti suradivati”, rekao je Jonnie. Namrštivši se, Terl je promislio o tome. Moć, moć utjecaja. Istina je da neće imati moći utjecaja. “Reći ćemo im da ćemo - ukoliko ne budu htje li surađivati - posve razoriti njihovo selo.” “Vjerojatno”, rekao je Jonnie. S gađenjem je pogledao Terla, pa se nasmijao. Terla je to zaboljelo. Jonnie se sada naslonio i gledao kartu. Vidio je da izbjegavaju rudnik smješten na jugozapadu Engleske. Okladio se sam sa sobom da će se Terl na kraju leta u Škotsku spustiti do razine mora. “Zašto to neće valjati?” - upitao je Terl. “Ako ih ja moram uvježbati, bit će bolje da me pustiš da odem do njih i pridobijem ih.” Terl se gla sno nasmijao. “ Životinjo, ako odeš u to selo, izbušit će te kao sito. Samoubojstveno! Koje li štakorske pameti!” “Ako želiš moju pomoć”, rekao je Jonnie, pružajući kartu, “ spustit ćeš se ovdje gore na ovoj planini i pustiti me da odem sam tih posljednjih desetak kilometara.” “I što ćeš zatim uraditi?” Jonnie mu to nije htio reći. “Pribavit ću ti pedeset ljudi.” Odmahnuvši glavom, Terl je rekao: “Preriskantno. Nisam potratio cijelu godinu na tvoju obuku da bih morao sve početi iznova!” A onda je spoznao da je možda rekao i previše. Sumnjičavo je pogledao Jonnieja razmišljajući; životinja se ne smije smatra ti vrijednom. “Sranje!” - re kao je Terl. “U redu, životinjo. Možeš poći i dopustiti im da te ubiju. Jedna životinja više ili manje, svejedno. Gdje je planina?“ Nedaleko od sjeverne Škotske Terl je spustio transporter na visinu valova . Samo što nisu doticali sivozelenu vodu; zatim su se uz grmljavinu digli uz neku stijenu, te jurnuli u unutrašnjost, češljajući grmlje i drveće, da bi se zaustavili pod izbočinom planine. Jonnie je dobio vlastitu okladu. Terl je izbjegao rudnik na jugu. Jonnie se iskrcao u drukčijem kraju. Pusta planina i njezino grmlje kao da su plivali u izmaglici; sve je bilo mutno i plavkasto. Predio je izgledao krasno, unatoč mračnim gudurama i nepristupačnim vrhuncima, i tajanstveno - kao da izmaglica krije neku gadnu prijetnju. Nije shvaćao da bi se neki kraj mogao toliko razlikovati od strmih planina njegove domaje. Presvukao se u odjeću od jelenje kože. O pas je objesio kijaču. “Donde je još desetak kilometara”, rekao je Terl, pokazujući na jug. “Velo težak teren. Nemoj se baviti mislima o bijegu. Između tebe i tvoje domovine stere se cijeli ocean i kontinent. Nikad se ne bi uspio vratiti.” Izvadio je daljinski upravljač i položio ga na sjedalo iza sebe. Pokazao je na nj. 119

“Može se dogoditi”, rekao je Jonnie, “ da se do sutra ujutro vratim i da ti kažem da dođeš u selo. Stoga, ne miči se odavde.” “Sutra u podne”, rekao je Terl, “sići ću i pokupiti pedeset ljudi na svoj način. Budeš li još živ, čučni iza nečega da izbjegneš paljbi za omamljivanje. Prokleta budala.” “Vidjet ćemo se sutra ujutro”, rekao je Jonnie odlazeći. “Zbogom, štakorska glavo” , rekao je Terl. Jonnie je pronašao jedva vidljiv puteljak koji je vodio na jug i, naizmjenično trčeć i hodajući, krivudao gudurama, grmljem i pustopoljima. Predio baš nije obećavao hranu. Nije uznemirio ni jednog jelena, ali je primijetio jedan stari trag. Tu nije bilo osobite ispaše. Daleko, na drugoj planini, primijetio je neke ovce, tek nekolicinu, više kao oblačak, nego kao životinje. Kroz grmlje ispred njega bljesnula je voda, pa se popeo na guduru da bolje pogleda. Da, pred njim je bila voda. Otrčao je natrag na stazicu. Odjednom su iz zaklona sunule tri zašiljene motke. Zaustavio se. Vrlo, vrlo polako podigao je ruke, dlanovima prema van da pokaže kako nema oružje. Grlenim, soptavim glasom netko je rekao: “Uzmi mu kijaču. Budi brz sada.” Jedno se koplje spustilo, a jedan zdepasti mladić crvene brade istupio je i pomalo plašljivo istrgnuo kijaču s Jonniejeva pojasa. Mladić je uzmakao, pa mu zašao za leđa i gurnuo ga. Ostala koplja su se pomakla. “Izgleda bezobrazan”, javio se soptavi, “ne daj da ti pobjegne.” Došli su na čistinicu, i Jonnie ih je ugledao. Bila su četvorica: dvojica crnokosa i crnooka, treći plavokos i plavook i viši od ostalih, i uz to starac koji je, čini se, bio glavni. Odjeća im je bila dijelom tkana, a dijelom kožnata. Nosili su nekakve suknje od grube tkanine s uzorkom, koje su im padale do koljena. Na glavama su imali neke osobite kape. “ To je tat s Orkneyja”, rekao je jedan. “ Ne, znam ja ljude s Orkneyja”, rekao je drugi. “Možda je šved”, reka o je plavokosi. “Ali ne, nijedan se šved ne odijeva ovako.” “Dosta blebetanja”, kazao je starac. “Pogledajte mu u torbu, pa ćemo možda saznati odgovor.” Jonnie se nasmijao. “Ja vam ga mogu dati”, rekao je. Ustuknuli su. Zatim se jedan od crnokosih polako primaknuo i pomno mu se zagleda o u lice. “On je Sassenach! Poslušajte kako govori!” Starac je nestrpljivo ignorirao govornika . “Ne, oni su već stoljećima mrtvi. Osim onih koji su već ovdje.” “Hajdemo dolje u selo”, rekao je Jonnie. “ Ja sam glasnik.” “Ah”, rekao je crnobradi, “Clanargyll! Oni hoće razgovarati o miru.” “Ne, ne, ne”, rekao je starac. “Ne nosi takav pled.”Ustobočio se pred Jonniejem. “Glasnik od koga? ” “Past ćete na tur”, nasmijao se Jonnie, “kad vam reknem. Dajte zato da sidemo u selo. Poruka je za vašeg pastora ili starješinu.” “Aha, pastora imamo. Ali ti misliš na glavara klana Fearghusa! Idite iza njega, momci, i pogurajte ga!” Selo se širilo obalom onoga što su na zvali Loch Shin. Izgledalo je provizorno, kao da bi stanovnicima bilo moguće da brzo pokupe svoje stvari i uteknu u planinu. Posvuda su stajale krcate vješalice za sušenje ribe. Iza razorenih zidova plašljivo su virkala djeca. Nije mnogo ljudi izišlo da promatra grupu koja je ušla u selo, ali se osjećalo da je mnogi promatraju iz prikrajka . 120

I ovdje je maglica zamutila krajolik. Jezerske su vode na mirnu danu bile nepomućene i obilne. Jonnieja su uveli u prednju odaju jedine - koliko se moglo vidjeti - cijele kamene kuće. U zgradi je bila i unutarnja prostorija, i starac je ušao u nju. Dok je Jonnie čekao, odanle se čulo prilično mrmljanje. Neko mršavo dijete, intenzivno plavih očiju, zirkalo je na Jonnieja s druge strane dronjava platnena zastora. Jonnie je ispružio ruku da mu mahne da se približi, a dijete je smeteno iščezlo iza zastora. Očito su postojala i stražnja vrata; Jonnie ih je nekoliko puta čuo kako se otvara ju i zatvaraju. Žamor iz nutarnje sobe se pojačao. Više je ljudi odostrag ulazilo u nju. Na kraju je starac prišao Jonnieju. “Sad će te on primiti”, rekao je i pokazao prema nutarnjoj prostoriji. Jonnie je ušao. Prikupilo se otprilike osam ljudi i zauzelo mjesta duž zidova. Uza se ili u rukama imali su koplja i kijače. Na velikom stolcu uz stražnji zid sjedila je golema crnokosa crnobrada ljudeskara. Muškarac je nosio kratku suknjicu koja je otkrivala koščata koljena snažnih nogu. Nosio je par bijelih remenova ukrštenih na prsima, gdje ih je spajala velika srebrna značka. Na glavi mu je pod pravim kutom stajala kapa, a preko koljena držao je velik starinski mač. Jonnie je znao da ovo mora biti glavar klana, Fearghus. Fearghus se ogledao po svom savjetu da vidi jesu li svi prisutni i pažljivi. “Glasnik”, rekao je Fearghus, “od koga? ” “Jeste li ikad imali nevolje s čudovištima?” - upitao je Jonnie. Ljudi su se prenerazili. “Pretpostavljam da misliš na demone”, rekao je Fearghus. “Biste li mi htjeli reći jeste li imali ikakvih nevolja?” pitao je Jonnie. Uskomešali su se. Fearghus je zapovjednički podiga o ruku. Na stao je muk. “Mladiću”, rekao je Fearghus, “budući da nam nisi rekao svoje ime te kako tvrdiš da si glasnik, mada nisi rekao od koga - premda držim da ćeš nam pravodobno reći - učinit ću ti uslugu i odgovoriti ti na upit.” Jonnie se privikavao na njegov naglasak i lako ga slijedio. Glavar je govorio grleno i sjekao riječi. “Od pradavnih vremena”, rekao je Fearghus, “ s demonima i nismo ima li ništa drugo osim nevolje. Prema legendi, oni su podigli oblak povrh zemlje i svi su ljudi, osim nekolicine, pomrli. Siguran sam da te legende znaš, jer su one dio vjere, a ti mi izgledaš čestit, uljudan, pobožan čovjek. Od nas prema jugu ljudi se ne usude živjeti. Tisuću kilometara prema jugu i zapadu nalazi se demonska tvrdava . S vremena na vrijeme demoni izlaze i na prepad hvataju ljude. Ubijaju ih bez razloga i grižnje savjesti. Ovoga nas trenutka zatičeš u ribarskom selu, jer riba seli. Sjedimo ovdje i uz rizik radimo. Čim namaknemo malo hrane, povući ćemo se dublje u Highlands. Oduvijek smo mi, mi iz Clanfearghusa , bili ponosan svijet. No nitko ne može savladati demone. Sada, kad sam ti odgovorio, molim te, nastavi.” “Ovdje sam zato”, rekao je Jonnie, “da unovačim pedeset mladih, smionih ljudi. Oni će naučiti stanovite vještine i obaviti stanovite zadatke. Bit će opasno. Mnogi od njih mogu umrijeti. Ali na kraju, podari li nam Bog sreću i ostvarimo li svoju zadaću, moći ćemo poraziti demone i otjerati ih s ovog svijeta.” Te su riječi izazvale eksploziju. Ljudi su se na glavarevo govorenje o prastaroj povijesti bili povukli u se i bio ih je obuzeo strah. No pomisao da bi se netko borio s demonima bila je toliko silna da su eksplodirali. Jonnie je mirno sjedio dok je glavar udarao balčakom mača po rukohvatu naslonjača. Glavar je pogledao jednog člana savjeta. “ Ti si želio govoriti, Angus?” 121

“Da. Postoji i druga legenda, po kojoj je jednom davno, dok je Škota bilo na tisuće, veliki križarski pohod krenuo na jug. Poraženi su.” “To je bilo prije demona”, viknuo je drugi član savjčta. “Nitko nikad nije porazio demone”, kriknuo je drugi. Istupio je sijedi član savjeta, i glavar ga je oslovio kao Roberta Lisca. “Ne poričem”, rekao je, “da bi to bio vrijedan motiv. U Highlandsu gladujemo. Malo je ispaše za ovce. Ne usuđujemo se orati i gajiti usjeve, kao što su to nekoć po ovim kamenitim udolinama činili naši preci, jer nam legende govo re da demoni lete zrakom i imaju oči, a neki vele da je i onaj neobični metalni cilindar koji nam ponekad prelijeće iznad glave sam po sebi demon.” “Ali kažem vam i to”, nastavio je, “da je ovaj stranac odjeven u nešto što smatram da je jelenja koža; a što je znak lovca, dakle, da je taj stranac - koji govori čudnim naglaskom, koji se smiješi, koji je uljudan i koji nije Argyll - izrazio ideju koju ja cijelog svog dugog života nikad ranije nisam bio čuo. Od njegovih riječi u meni bliješti nenadana vizija. To što on takvu smjelu i neustrašivu viziju može izložiti dokazuje da on na neki način mora biti Škot! Savjetujem da poslušamo.” Sjeo je. Fearghus je razmišljao. “Ne bismo mogli dopustiti da nam svi mladići odu. Neke bi morali dati Campbelli, neke pak Glencannoni. No svejedno, stranče, nisi nam rekao svoje ime, niti od koga si glasnik.” Jonnie se napregnuo. “Ja sam Jonnie Goodboy Tyler. Dolazim iz Amerike.” Nastao je žagor. Zatim je Robert Lisac rekao: “Prema legendama, to je bila zemlja predaka, u koju su otišli brojni Škoti.” “Onda on jest Škot”, rekao je drugi član savjeta. Glavar je podigao ruku da ih utiša. “To nam još ne kaže čiji je glasnik.” Jonnie je izgledao mirno, no nije se tako osjećao: “Ja sam glasnik čovječanstva - prije nego što zauvijek izumremo.” Primijetio je kod nekih tračak strahopoštovanja, kod drugih pak čudenja. Glavar se ponovo nagnuo. “Ali kako si dospio ovamo? ” “ Doletio sam.” Glavar i ostali su ovo progutali. Zatim se glavar na mrštio. “Danas samo demoni mogu letjeti. Kako si dospio ovamo iz Ame rike?” “Posjedujem demona”, rekao je Jonnie. Morao je dospjeti do Terla prije no što čudovište uzleti i napadne selo. Sunce se opasno diglo prema roku - podnevu. Jonnie je trčao uzbrdo stazom, srce mu je bjesomučno udaralo. Grmlje ga je šibalo, kamenje mu se kotrljalo pod nogama. Prethodna je noć bila uzbudljiva, jutro užurbano. Glavar klana odaslao je trkače i jahače koji su odjurili diljem Highlanda da okupe ostale glavare. Ovi su stigli iz dalekih uskih udolina i skrivenih planinskih spilja, bradati, u kiltovima, oprezni i sumnjičavi - mnogi su, naime, medusobno bili neprijatelji. Pristigli su glavari MacDougala, Glencannona, Campbella i mnogi drugi. Čak i glavar Argylla. Došao je i potčinjeni engleski lord iz grupe u nižem gorju. U kasni sat pješice je stigao i kralj sićušne norveške kolonije na istočnoj obali. Minula je ponoć kad im se Jonnie svima mogao obratiti. Bio je otvoren. Objasnio im je da Terl ima neke svoje osobne planove, neovisno o kompaniji, te da koristi svoju moć da ostvari svoje ambicije. Rekao im je da je Terl zamislio da upotrijebi Jonnieja, a preko Jonnieja ljude, da izvede svoj naum, te da je vrlo vjerojatno da bi Terl mogao pobiti većinu ljudi kad s njima okonča. 122

Dok je govorio napetim licima oko treperave vatre savjeta, Jonnie je počeo shvaćati da on tu ima posla s nekom Škotskom ljubavlju prema lukavstvu. Jer kad im je rekao da u pričuvi ima šansu da preokrene stvari i iskoristi Terla, tek su tada glavari počeli kimati, smješka ti se i nadati. Ali kad im je ispričao o Chrissie, koju Terl drži kao taoca da bi se Jonnie ponašao kako spada, i o tome kako je njezino oslobađanje takoder dio njegova plana, tada ih je pridobio. Struja romantike, koja je preživjela sve njihove poraze i poniženja, nabujala je. Dok su se s dugoročnim ciljem suglasili pameću, Chrissino su oslobođenje prihvatili srcem. Kako ona izgleda? Crne oči i kose boje žita. Kako je građena? Divno i pristalo. Kako se osjeća? Slomljeno, očajno, beznadno. Ogrlica ih je razgnjevila, uzica zgnušala, kave z ražestio. Uz plamsaje ognja tresli su svojim glavarskim oružjem, držali govore, navodili legende. Po brdima su zapaljeni krijesovi: glavari su signalizirali okupljanje svojih klanova. Sve do zore odašiljali su ratne poruke. Jedna je livada označena kao mjesto okupljanja, i do podneva na nju će prispjeti klanovi. Jonnieja su obasuli pitanjima, predstavljanjem i ceremonijama, tako da je već bilo prošlo jedanaest sati kad je sa zaprepaštenjem ustanovio da mu je preostalo doista vrlo malo vreme na da stigne do aviona i spriječi Terla da ne učini ludost koja će upropastiti budućnost. U slabinama je od napora osjećao oštru bol, no svejedno je jurio strmim krivudavim puteljkom, ne obazirući se na težak teren. Jedva da se usudio pogledati na sunce. Nije mogao znati hoće li se Terl ravnati po satu il nebu. Plašio se da bi svakog trenutka pred sobom mogao začuti grmljavinu aviona koji uzlijeće u smrtonosan nalet nad selo. Više od deset kilometara, i to sve uzbrdo! I još po vrlo lošem puteljku. Jonnie je pred sobom začuo početne zvuke startanja mašine. Tek što nije stigao. Sunuo je kroz grmlje na rubu zaravanka. Avion se već podizao. Kriknuo je, mašući rukama, trčeći. Ne uspije li, propast će mu sav trud. Avion je lebdio, tridesetak centimetara iznad tla, okrećuć i se prema selu. Jonnie je s posljednjih desetak metara bacio kijaču da udari o trup letjelice i skrene Terlovu pozornost. Avion se spustio. Jonnie se skljokao na zemlju i glasno sopćući hvatao dah. Prestao je tutanj aviona, i Terl je otvorio vrata. “Jesu li te gonili? ” - kazao je Terl u svoju masku. “Dobro. Ulazi, životinjo, pa ćemo se spustiti onamo i provesti prvi plan.” “Ne ”, rekao je Jonnie pentrajući se na sjedalo, još uvijek zadahtan. Noge su mu bile ranjave od kamenja, pa ih je pregledavao. “Sve je sređeno.” Terl se podsmjehnuo. “Cijele sam noći gledao vatre po vrhovima brda. Bio sam siguran da te peku za gozbu!” “Ne”, rekao je Jonnie. “Vatre su zapalili da pozovu kandidate za radnu grupu.” Terl očito nije mogao shvatiti kako je to moguće. “Moramo biti vrlo pažljivi”, rekao je Jonnie. S time se Terl mogao složiti. “Oni će se okupiti na livadi pet kilometara odavde.” “Aha, naveo si ih da se skupe kako bismo ih mogli bolje upucati. “ “Slušaj, Terl, možemo uspjeti samo ako ovo izvedemo toč no kako treba.” “Ti zbilja sopćeš. Reci mi istinu: da li te progone?” Jonnie je zbacio mokasin i on je snažno šljapnuo. “Do vraga! Sve je sređeno! Samo moramo stvar završiti. Na onoj će ih livadi biti stotine. Želim da se spustiš na njezin gornji rub. Pokazat ću ti gdje. 123

A onda moraš sjesti na vrata aviona i ne smiješ raditi apsolutno ništa. Samo sjediti. Ja ću odabrati kandidate. Ukrcat ćemo ih i otići do sutra ujutro.” “Ti to meni daješ naredbe?” - viknuo je Terl. “Tako je dogovoreno.” Navlačio je mokasin. “Moraš samo sjediti na vratima aviona tako da možeš promatrati i nadzirati da sve ide kako treba.”

“Shvaćam”, rekao je Terl i nenadano se nacerio, “Potreban sam ti tamo da bi ih prestrašio i natjerao na pokornost.” “Točno”, kazao je Jonnie. “Možemo li se sada spustiti onamo? ” Od pamtivijeka nije na okupu bilo toliko ljudi, rekao je Robert Lisac. Više od tisuću Škota, nešto Engleza i nekolicina Norvežana ispunili su široku livadu. Donijeli su sa sobom hranu i piće. Donijeli su oružje - zlu ne trebalo. A doveli su i svoje gajdaše. Sve je vrvjelo šarenim kiltovima, ponijima, skupinama ljudi u pokretu, dimom njihovih vatri, a povrh svega pištale su, cilikale i zviždukale gajde. U trenu su odstupili kad se na humak iznad livade spustio avion. No prema Jonniejevim uputama, glavari su svoje ljude dobro uputili, pa kad je golemi Terl zauzeo položaj na otvorenim vratima aviona, nije izbila nedolična panika. Ljudi su ipak između aviona i sebe ostavili širok razmak. Očit strah, koji je Terl zamijetio na nekim licima, potvrdio mu je da je životinja imala pravo: bio je potreban da ih zastraši. Jonnie je držao Terla na oku. Nije mogao biti siguran u to da Terlov sadizam neće izazvati incident. U gužvi je bilo više od petsto mladića. Njihovi su glavari s njima već bili porazgovarali, pa su se oni sada okupili u središnjoj grupi oko Jonnieja. Jonnie je sjedio na konju, kojega mu je bio posudio glavar Glencannon, kako bi ga svi mogli vidjeti. S lakoćom je sjedio na konju, mada je životinja bila osedlana i zauzdana, što Jonnie nikad dotad nije vidio, i što je on, kao čovjek koji nikad nije imao nikakvih teškoća s konjima, smatrao izlišnim. Glavari klanova i vođe skupina stajali su sa svojim mladićima. Izvan ovih grupica i po rubovima stajali su gajdaši. Nekoliko žena - što mladih, što starijih - i starijih muškaraca sjedilo je na travi humk koji je nadvisivao scenu. Nekoliko se djece natjeravalo uokolo i zalijetalo ljudima pod noge. Jonnie je započeo. Znao je da su ljudi već upućeni u stvar. Visoka razina pismenosti među ovim ljudima znatno mu je olakšavala posao. Nisu izgubili vještinu čitanja i pisanja, a dobro su poznavali i povijest, uglavnom vlastite motive i legende. “Svi vi znate zašto sam ovdje . Trebam pedeset mladića, sposobnih, hrabrih i snažnih, da se upuste u križarsku vojnu da svijet oslobodimo od onog gore demona koji ne govori, niti razumije naš jezik. Kad vas zamolim da ga pogledate i da prestravljeni ustuknute, molim vas da to učinite.” “Ja se ničega ne bojim!” - rekao je jedan mladac. “Samo postupi onako kako te molim. Ni ja, ni tvoji prijatelji nećemo ni na trenutak povjerovati da se bojiš. U redu?” Mladić je kimnuo. “Osjećam da je potrebno da vam kažem kakvog je karaktera ovaj demon, kako biste mi mogli pomoći. On je podmukao, opak, neiskren, sadist. Laže i onda kad bi uspio s istinom. Kad sad poka žem na njega, šćućurite se i djelujte prestravljeno.” Jonnie je podigao ruku prema Terlu. Svjetina je, prema uputi, pogledala Terla na vratima aviona i šćućurila se. Za svojom maskom Terl se iskesio. Tako, tako valja. “Rudarska kompanija koja je u davno doba osvojila ovaj planet ima opremu i tehnologiju koje nadilaze ljudsku: 124

- avione u zraku, strojeve za bušenje zemlje, plinove i topove koji mogu uništiti cijele gradove. Ova su stvorenja svrgnula čovjeka na njegovu planetu. Ljudi koji se dobrovoljno prijave da podu sa mnom naučit će upotrebljavati ova oruđa, upravljati ovim avionima, rukovati ovim topovima! Šanse nam nisu povoljne. Mnogi od nas možda će pomrijeti prije nego što se ovo završi. Naša rasa je sve malobrojnija. Narednih godina možda ćemo zauvijek nestati. Ali makar izgledi ne bili za nas povoljni, neka se barem rekne da smo iskoristili ovu posljednju malu priliku i pokušali. Svjetina je počela mahnito oduševljeno klicati. Gajde su prihvatile i zapištale. Bubnjevi su zatutnjali. Kroz galamu Jonnie je uzviknuo: “Trebam pede et dobrovoljaca!” Smjesta su se svi prijavili, i to ne samo petsto mladića nego svih tisuću ljudi na livadi. Kad ga se opet moglo čuti kroz vrisak gajdi i opću dreku, Jonnie je obznanio da će u toku poslijepodneva provesti niz testova. Glavari su se okrenuli svojim ljudima da ih organiziraju, a Jonnie je sjahao s konja. “E, MacTyler”, viknuo je prosijedi starac koji je prvi uzaptio Jonnieja, “ti si pravi Škot!” I zaista, dok je pomagao da se sredi metež prije testiranja, Jonnie je ustanovio da se njegovo ime promijenilo u Mac Tyler. Čak je došlo i do rasprava kojemu su klanu njegovi iskonski pripadali, a li je na kraju zaključeno da su MacTyleri bili ravnomjerno raspoređeni po svim klanovima prije nego što su otišli u Ameriku. Jedini problem s testovima, javio se pri nastojanju da se nekoga diskvalificira. Jonnie je mladiće, jednog za drugim, naveo da zatvorenih očiju hodaju po ravnoj crti kako bi se uvjerio da im je osjećaj za ravnotežu dobar; trčali su određenu udaljenost da bude siguran jesu li izvrsna daha; s određene udaljenosti promatrali su slova da bi se uvjerio kakav im je vid. Samo je ne koliko Norvežana bilo visoko poput Jonnieja, ali je broj crnobradih i modrobradih bio podjednak. Jonnie je pretpostavio da su izbjeglice iz Skandinavije ili nizinskih krajeva, pa čak i iz Irske, tijekom stoljeća promijenile krv, ali time nipošto nije promijenjen zdrav etnički sastav Highlandsa, koji se održao usprkos svim z lima i nedaćama tisuće i tisuće godina. Od pukog ispitivanja Ijudi su se umorili. Iz prigovora odbijenih izrodila se i poneka tučnjava. Da bi smirili situaciju, glavari klanova organizira li su nadmetanja. Odabir se razvukao dobrano u noć i konačno je završio uz svjetlost vatri. No Jonnie nije zaključio s pedesetoricom. Konačan je broj bio osamdeset i tri. Iz diplomatskih razloga, Jonnie je zatražio da glavari klanova odaberu jednog starijeg čovjeka kao svoga zastupnika, jednoga u kojega imaju povjerenja; izabrali su Roberta Lisca, kao veterana iz mnogih prepada i kao vrlo učena čovjeka. Tako se broj popeo na pedeset i jedan. Očito je da bi bilo nepristojno ne uzeti gajdaše, pa su iz medu njih odabrali dvojicu, a kako su ovi tvrdili da im treba bubnjar, izabrali su i jednog bubnjara. Tako ih je bilo pedeset i četiri. Zatim su se neke starice progurale naprijed i postavile pitanje tko će krpati poderane kiltove, učinjati kožu i sušiti ribu, vidati ranjene i kuhati, pa se Jonnie, suočen s tolikim argumentima, odlučio za pet starih udovica neodređene dobi, ali opće priznatih sposobnosti. Tako ih je bilo pedeset i devet. Budući da su glavari klanova rekli da će se mnogo učiti, pred Jonniejem se ustobočio malen ali odlučan profesor, koji je tvrdio da će ove mlade ljude, koji su stremili samo lovu i ženama, valjati željeznim prutom tjerati na učenje. 125

Glavari su rekli da i on mora poći - šezdeseti čovjek. Pitanje smrti potaklo je svađu, među trojicom pastora. Tko će se starati o dušama ovih mladića? I držati ih u smjernosti? Zatim je izbila naknadna gužva oko toga koji će od trojiceići, Pa je sretnik izvukao najdužu slamku. Tako su stigli do broja šezdeset i jedan. Jonnie se morao postarati i o vlastitim planovima. Svi ovi izabranici bili su oštroumni. No njemu su trebala trojica vrlo oštroumnih, koji su uz to njegove visine i građe, koji bi mogli brzo naučiti psychlo i koji bi izdaleka ili preko slabašnih radio- veza izgledali i djelovali bar donekle kao on. Našao ih je desetak, pa je zamolio glavare, profesora i pastora da odaberu one koji brzo uče. Ovi su odredili trojicu. I tako ih je bilo šezdeset i četiri. Iskrsnuo je neki stariji momak učenjačka izgleda, koji je jadikovao nad činjenicom što nitko neće zapisivati dogadaje koji će postati legenda. Ispostavilo se da je on dekan književnosti svojevrsnog podzemnog sveučilišta, koje je životarilo stoljećima, te uz argument da za sobom na školi ionako ostavlja dva sposobna zamjenika – a zbog dobi i slaba zdravlja mogu i bez njega - MacTyler ga je dnostavno ne može ostaviti. Robert Lisac smatrao je da je stari nezaobilazan, pa ih je tako bilo šezdeset i pet. Osamnaest izravno i neosporno izjednačenih kandidata izlučila su nadmetanja koja su organizirali glavari klanova, i kad se već učinilo da će pasti krv, Jonnie je popustio. Tako ih se skupilo osamdeset i tri. Jonnie je probudio Terla, koji je od zalaska sunca žestoko ljuštio kerbango i sada se poput planine izvalio preko avionskih sjedala. “Imamo ih osamdeset i tri”, rekao je Jonnie. “Avion prevozi pedeset Psychla, pa osamdeset i tri čovjeka neće zauzeti prostor, niti premašiti tu težinu. Želim provjeriti da nećeš prigovarati što su osamdeset trojica.” Terl je bio mamuran i sanjiv. “Postotak gubitaka u ovakvom projektu je visok. Morat ćemo izvesti tako da izgleda kao da oni cijelu zimu samo vježbaju, dok će zapravo raditi, pa je stoga to što ih ima više baš dobro. Zašto si me zbog ovako glupog pitanja budio, životinjo?” Ponovno je zaspao. Jonnie je iz tih riječi razabrao još jedan djelić Terlova projekta. Sve do sada nije imao nikakvih čvrstih podataka o Terlovim pla- novima. Svaka čast kerbangu, pomislio je Jonnie odlazeći. Rekao je povjesničaru da popiše Anguse i Duncane i sva njihova kićena imena, te ih odaslao u noć da žurno vrate ne potrebne sitnice kući, a donesu toplu i laku odjeću, gunjeve za spavanje, osobne stvari i namirnice za nekoliko dana kojima će se prehraniti dok ne uzmognu uloviti stoku. Moraju se vratiti do zore. Oni koji nisu imali konje, posudili su ih, jer je u nekim slučajevima do cilja i natrag trebalo dosta jahati. Jonnie je održao završni sastanak s glavarima. “Ovdje u Highlandsu izazvali smo popriličnu gungulu, i premda je lokalni rudnik udaljen tisuću kilometara, za vaše bi ljude bilo dobro da slijedeće godine budu mirni i suzdržljivi.” Engleski je lord smatrao da je to vrlo dobra misao. Glavari su se složili. “Prilična je vjerojatnost”, rekao je Jonnie, “da ne uspijemo i da vas više nikad ne vidim, a da Ijudi budu pobijeni.” Za to nisu htjeli niti čuti. Hrabri ljudi uvijek se izlažu smrti, nije li tako? A oni neće okrivljavati MacTylera. Loše bi bilo ne pokušati. To se ne bi moglo oprostiti. Po ponoćnoj studeni Jonnie je govorio onima koji nisu izabrani. Mislio je da će ih ostaviti razočarane. No ustanovio je da su im glavari već navijestili da će, kad misija uspije, tvoriti snage kojima će biti zadaća da očiste i reorganiziraju Englesku, Skandinaviju, Rusiju, Afriku i Kinu, pa su oni već planirali obuku, uvježbavanje i organiziranje, kako bi to do kraja godine mogli obaviti. 126

I oni koji nisu bili izabrani kiptjeli su od oduševljenja! Fearghus je, kako je sam mirno izložio Jonnieju, govorio u ime svih. Naravno, to je funkcioniralo na rodovskom sustavu. Bože moj, zinuo je Jonnie, ovi Škoti pucaju visoko! “ Ne brini, MacTyler. Mi smo s tobom.” Iscrpljeni Jonnie ispružio se pod transporterom, omotan u vuneni rukom tkani gunj s tartanom Clanfearghusa, te utonuo u optimističan san. Prvi put nakon očeve smrti nije se osjećao sam. Prvu je nevolju izazvao sam Terl. Nakon solo-pijanke mučio ga je mamurluk, pa je bio užasno razdražen od mnogih dolazaka, odlazaka i odgađanja. Jonnie je u svitanje počeo ukrcavati skupine i pojedince, kako su se već vraćali od svojih kuća. Ljudi koji su zanoćali na livadi nisu otišli, nego su prespavali uz vatre - nitko nije htio propustiti odlazak. Pristiglo je, medutim, još mnogo Škota koji su zbog daljine ili bolesti zakasnili na zbor klanova, pa se ukupan broj udvostručio. Jonnie im je počeo pokazivati kako da svoju prtljagu učvrste u pretincima vojnog osobnog transportera i kako da se vežu, po dvojica na jednom sjedalu, te kako da namjeste pojasove. Već je šestoricu smjestio, kad odjednom skoče dvojica i stanu pridošlice podučavati kuda da gurnu svoju prtljagu i kako da namjeste pojas. Neki su se ispričavali što nose tako malo, ali vreme na su teška i preopasno je pljačkati dolje u nizinama. Neki su se, opet, brinuli da možda nose previše stvari, no ćovjek nikad nije siguran, zar ne? Neki su malo zakasnili, pa su bezglavo uletjeli, dok je povjesničar zabrinuto provje ravao njihova imena. Starice su ušle praćene zveketom lonaca. Pastor je dokoturao burence - ako se netko razboli. Jonnie ga je pažljivo vezao: nikad nije vidio viski. Sunce se stalo dizati. Terl je zaurlao iz pilotske kabine: “Daj da se već jednom utovare te prljave životinje!” Ljudi su naglo ušutjeli. Jonnie im je namignuo, pa su se smirili i nastavili ukrcavati. Konačno su se svi smjestili. Njih osamdeset troje. Jonnie je rekao: “Ovaj će let trajati nekoliko sati. Dignut ćemo se vrlo visoko. Bit će vrlo hladno i zrak će se prorijediti. Morate nekako izdržati. Ako osjetite vrtoglavicu, to će biti zbog nedostatka zraka, pa pokušajte češće udisati. Ostanite čvrsto vezani. Ova se letjelica može okretati u svim smjerovima, pak i naopako. Sad ću otići u prednju kabinu da pomognem u upravljanju letom. Uskoro će mnogi među vama i sami znati letjeti, pa zato pažljivo pratite što se dogada. Ovdje će komandirati Robert Lisac. Pitanja?” Nije bilo ni jednog. Pomogao im je da u novoj sredini steknu samopouzdanje. Činilo se da su veseli, a ne uplašeni. “Pa, onda , poleti MacTyler!” - rekao je Robert Lisac. Jonnie je kroz pobočna vrata mahnuo svjetini. Otpozdravili su složnim urlikom. Zalupio je vratima i zakračunao ih. Smjestio se na sjedalu kopilota, dva put se omotao sigurnosnim pojasom, namjestio masku i rastvorio kartu. Terl je mrzovoljno gledao gomilu. S pakosnim je izrazom zamijenio zrak u kabini plinom za disanje i strgnuo masku. Jonnie je vidio da su mu se jantarne oči prijevarno stisnule. Terl je bio dobrano potegnuo kerbango. Usne su mu še kosti zlobno iskrivile. 127

Mrmljao je nešto kao: “kasno”, “bez ucjene nad ovim prokle tim životinjama” i “naučiti lekciju”. Jonnie se ukrutio od napetosti. Letjelica je tako naglo startala da se našao duboko utisnut u sjedalo. U tren oka svladala je tisuću metara. Jonniejeve ruke s mapom bolno su pritisnule kopilotovu komandnu ploču. Terlove pandž su škljocnule još nekoliko puceta. Brod je naglo zapikirao. “Što to radiš?” - viknuo je Jonnie. “Jedna mala opomena!” - zaurlao je Terl. “Moramo im pokazati što će se dogoditi ako ne budu pokorni.” Kad se brod stao sunovraćati, zbijena je gomila na livadi bila poput kakve točkice. Jonnie je shvatio da je Terl namjerava bombardirati. Tlo se, zviždeći, približavalo. Gomila je postajala sve veća. “Ne!” - vrisnuo je Jonnie. Terlovi su se čaporci pružili prema okidačima. Jonnie je bacio kartu. Bila je rastvorena, pa se sama od sebe prilijepila za Terlovo lice. Ništa nije mogao vidjeti. Tlo se brzo približavalo. Jonnie je u ritmu stakata stao udarati po kopilotovim komandama. Zrakoplov je naglo, na svega stotinjak metara, promijenio kurs i počeo letjeti vodovarno, ali ga je sila ustrajnosti potisnula naniže, pa je sunuo neposredno iznad glava u gomili. Nastavio je poput izbačene sulice. Pred njima je, dok su stabla naglo rasla, iskrsnuo planinski obrona k… Jonnijevi su prsti hitro kucali po tipkama. Grane su zahvatile dno letjelice. Vinula se uz planinu na metar iznad zemlje. Kad su preskočili sljeme, brod je poput metka uletio u slobodan prostor. Jonnie ga je izravnao i usmjerio prema dalekim žalima. Obrnuo je traku koja ih je dovela i uložio je u automatski pilot. More je promicalo svega nekoliko metara ispod njih. Bili su u bijelom polju i nijedna rudnička osmatračnica ih nije mogla otkriti. Hrlili su kući. Okupan znojem, Jonnie se zavalio u sjedalo. Pogledao je Terla. Čudovište je s lica maknulo kartu. U zlim stisnutim očima sijevale su mu munje. Rekao je: “Gotovo si nas ubio.” “Gotovo si sve upropastio”, odgovorio je Jonnie. “Nemam nikakve vlasti nad tim životinjama”, odapeo je Terl. Osvrnuo se kao da gleda kroz stražnji zid kabine. “Kako ih misliš“, dodao je zajedljivo, “držati u pokornosti? Dječjim igračkama?” “Do sada su bili sasvim poslušni, nisu li?” - upitao je Jonnie. “Uništio si mi cijeli ovaj put”, rekao je Terl. Opet je utonuo u zlovoljno mrtvilo. Konačno je počešao glavu koja ga je boljela i stao tražiti kerbango. Donio je prazan kanister, pa ga je bacio na pod. Jonnie ga je učvrstio na polici da se ne mota pod nogama. Terl je našao još jedan. Ovaj put pod sjedalom. Potegnuo je dobar gutljaj i nastavio smrknuto sjediti. Napokon je zapitao: “Zašto su ti jučer klicali?” “Rekao sam im da će, kad završimo projekt, dobiti velike plaće.” Terl je dobro promislio. “Klicali su zbog plaće?” “Više-manje”, odgovorio je Jonnie. Terl je bio sumnjičav: “Valjda nisi obećao zlata, ha?” “Nisam, nemaju pojma o zlatu. Oni plaćaju konjima i slično.” 128

“Dobre plaće, kažeš?” - rekao je Terl. Odjednom je živnuo. Kerbango je počeo djelovati. Pala mu je na pamet prekrasna misao. Dobra plaća. Točno je znao kako će ih platiti. Točno. Isplatu će podignuti na otvoru blastuške. Jako se razveselio. “Dosta dobro voziš, štakorova glavo, kad se ne trudiš da nas sve poubijaš.” Ovo mu se učinilo tako smiješnim da se cijelim putem kući povremeno smijao. Ali nije to bio razlog njegova veselja. Kako su samo blesave te životinje! Dobra plaća, zaista. Nikakvo čudo što su izgubile cijeli planet. Našao je svoju ucjenu. Nikad nije čuo za takav zanos! Četrdeset osam sati nakon povratka u “obrambenu bazu” Jonnieju je bilo drago što je s njim Robert Lisac. Morao je svladati ranu opasnost. Dva su mladića usred sve one užurbanosti useljavanja našla vremena da otkriju ostatke tovara oružja. Bilo je očito da je jednog od posljednjih dana ljudske civilizacije jedan kamion naletio na usjek ceste i da ga je zatrpala sipina. Tu je ostao duže od tisuću godina, dok ga nisu otkrili Škoti. Jonnie se upravo bio vratio u bazu sa skupinom koja je dotjerala divlja gove da. Bio je vrlo zaokupljen smještanjem ljudi, ali svi su mu nastojali pomoći. Nikom nije trebalo naređivati. Očistili su i izbijelili nekadašnju spavaonicu. Iskopali su latrine. Pastor je osposobio kapelicu. Starice su našle mjesto koje se moglo zaštititi od visoke divljači i goveda, a kako je bilo blizu vode, pokazalo se vrlo pogodnim za povrtnjak. Jonnie ga je preorao strojem za bušenje, pa su ga starice uvjeravale da sad nitko neće oboljeti od skorbuta. One su donijele sjemenje, pa će na ovom suncu i plodnoj zemlji uskoro biti rotkvica, salate i proljetnoga luka. Učitelj je zaposjeo nekadašnju zgradu Akademije i dotjerao učionicu. Pokazalo se da se Škoti izvrsno snalaze na strojevima. Činilo se da čim čuju ili pročitaju, odmah shvate čemu služi neka cijev ili žica. Zato se Jonnie nije pretjerano iznenadio kad ga je mladi Angus MacTavish, držeći nekakav drevni metalni predmet, za molio za dopuštenje da “to osposobi i popravi ostale stvari ako budu upotrebljive.” Jonnie nije očekivao da će u toj vrevi netko naći vremena da otkapa stari slupani kamion i njegov tovar. “Kakav je to predmet?” - pitao je Jonnie. Mladić mu je pokazao utisnuta slova. Stvar je pokrivalo nešto što je nekoć morala biti vrlo gusta mast koja je s godinama otvrdnula poput kamena, ali je ipak sačuvala.metal. Mladić je očistio slova i otkrio natpis: “Automat Thompson”. Kraj toga je pisalo ime tvornice i serijski broj. “Puni su ih sanduci”, rekao je Angus. “Čitav tovar. Ima i hermetički zatvorenih kutija s municijom. Kad ovo očistim, možda ću moći pucati. Mora da je taj teretnjak sletio s ceste i da ga je zatrpao odron. Mogu li ih očistiti, MacTyler, i iskušati? ” Jonnie je odsutna duha klimnuo i produžio za stokom. Razmišljao je kako da je dopremi u bazu i dođe do konja. Imali su mnogo divljih konja, ali njih je trebalo krotiti, a ovo dvonožno gonjenje stoke za hranu nije bilo najsigurniji posao na svijetu. Odmjeravao je i mogućnost da u tu svrhu upotrijebi i jedan od ovih malenih psihloških teretnjaka. Nestašica hrane bila je za Škote velika neprilika, no nema nikakva razloga da ih se ne hrani izvrsno; to bi ih učinilo još tvrđima i sposobnijima da izdrže posao koji ih je čekao. Nije bio pripravljen na izaslanike koji su mu prišli kad je završio večeru. Osposobili su blagovaonicu, pa iako su žene kuhale vani, blagovalo se unutra, na klimavim stolovima i s prilično istrošenim jedaćim priborom. S njim je sjedio Robert Lisac. Angus MacTavish je ispružio oružje: “Radi. Očistili smo ga i proučili kako se nabija i kako se njime rukuje, a municija je u redu. Puca.” 129

Jonnie je primijetio da su im prisutni u blagovaonici posvetili tihu pažnju. “Ima toga sva sila, i puno municije”, rekao je Angus MacTavish. “Ako se popneš na brdo i pogledaš na istok, u daljini ćeš zapaziti rudnik Psychla.” Nasmiješio se. “Večeras bi se mogla prišuljati jedna skupina i raznijeti ih na komadiće!” Ostali su istog trena kliknuli. Od stolova su poskakali mladići i natisnuli se oko njih. Jonnieju se ukazala jezovita vizija pobijenih Škota i uništenih planova. Robert Lisac je uhvatio Jonniejev pogled. Činilo se da očekuje Jonniejev znak, i ovaj mu je kimnuo glavom. Robert je ustao. Stari je veteran bio jedan od malobrojnih Škota koji su izbliza vidjeli Psychla prije nego što je doletio teretnjak. Odlazeći u prepade na jug Škotske , gdje danas stoka luta medu ruševinama, Robert Lisac je jednom naletio na društvo psihloških lovaca iz rudnika u Cornwallu. Psychli su zbrisali ostale članove skupine. No Robert se pripio uz konjski trbuh i ne primijećen izbjegao pokolj. Bio je svjestan snage psihloškog naoružanja i njihove ubilačke naravi. “Ovaj je mladić dobro učinio”, rekao je Robert Lisac, pokazujući Angusa MacTavisha, koji je tu stajao s mašinkom u rukama. “Dobro je kad je netko domišljat i smion.” Mladić se ozario. “Ali”, nastavio je Robert Lisac, “mudrost nam kazuje da čovjeku najbolje uspijeva ono što je potpuno pripremio. Jedan porušeni rudnik neće uništiti moć Psychla. Mi vodimo rat protiv cijelog psihloškog carstva, a za taj cilj moramo ozbiljnije raditi i pripreme dovesti do kraja.” Dodao je povjerljivo: “Ne smijemo im zbrisati samo jednu bazu i tako ih upozoriti na naše namjere.” To je djelovalo. Mladići su govor smatrali vrlo mudrim, pa su radosno dokrajčili pečenja i odreske. “Hvala ti”, rekao je Jonnie Robertu Liscu. Za sada je prenagljeni rat bio spriječen. Malo kasnije, dok se polako spuštao sumrak, Jonnie je poveo starije ljude da im pokaže šanac. Počeo je shvaćati da raspolaže vijećem.Članovi su: Robert Lisac, pastor, učitelj i povjesničar. Jonnie je pretraživao travnjak da nađe komadiće kovine, pa je naposljetku otkrio gotovo sasvim izjeden okvir oružja, koje je možda nekoć sličilo automatu “Thompson”. Bilo je teško reći kakva je oblika, no svakako je bila neka vrsta puške. Jonnie je vijeću ispričao povijest toga mjesta, kako je kazuju psihloški zapisi. Nije im dugo trebalo da shvate poruku. Ova vrsta oružja nije mogla zaustaviti Psychle. Tada se povjesničar doktor MacDermott radoznalo ogledao. “Ali gdje su ostaci tenka?” “On je pobijedio”, odgovorio mu je Jonnie. “Ipak je to vrlo čudnovato”, re kao je povjesničar. “Ne to što su naši ovdje pobijeđeni, nego što nema nikakvih zarđalih ostataka psihloške borbene opreme.” “Bio je to poraz”, rekao je Jonnie. “Možda su Psychli pretrpjeli kakvu štetu, a možda i nisu. No oni bi s bojnog polja pokupili svu oštećenu opremu.” “Ne, ne i ne”, tvrdio je povjesničar. Ispričao im je o rukom napisanoj baladi o sličnoj bici, koju je našao u sveučilišnoj knjižnici. Odigrala se na potezu između dvaju nekadašnjih sela, poznatih kao Dumba rton i Falkirk, na najužem mjestu kopna iznad granice Engleske i Škotske, a malo niže od Highlandsa. “Tamo se još i danas mogu naći ostaci psihloških tenkova.” “Istina”, rekao je Robert Lisac. “ Ja sam ih vidio.” Povjesničar je nastavio: “Nijedan Psychlo nikad nije zašao sjevernije od te točke, barem nije dok ti, MacTyler, nisi doveo svog demona. Jedino se zbog toga još uvijek možemo održati u Highlandsu.” 130

“Reci mi nešto više o toj baladi”, molio je Jonnie. “Ah, prilično je loše napisana”, rekao je povjesničar. “To je više raritet, nego književnost. Naškrabao ju je redov Kraljevske gorštačke garde koji je nakon bitke pobjegao na sjever. Mislim da je bio pionirac. Onaj što rukuje minama.” “Minama?” - pitao je pastor. “Rudarskim minama? ” “Ne, ne”, odgovorio je povjesničar. “Mislim da su riječ 'mina' upotrebljavali za eksplozivne naboje ukopane u zemlju. Kad bi naišao neprijatelj, oni bi eksplodirali. Redov se služio nazivom 'taktičko nuklearno oružje'. Nastavlja, pričati kako je jedan dio puka koji se zatekao u bunkerima izbjegao napad otrovnim plinom i kako se povukao na sjever. Čini mi se da je kapetan imao djevojku u Highlandsu. Položili su pojas mina od Dumbartona do Falkirka. Na njih je naletjela potjera psihloških tenkova , pa su eksplodirale. Psychli nisu ostali bez tenkova ni bez trupa, ali su se je dnostavno povukli na jug i nikad se više nisu vratili da pokupe svoje mrtve i opremu. Legenda tvrdi da se to dogodilo zato što se upleo Drakeov duh - naime, čulo se kako udaraju bubnjevi...” “Stani”, rekao je Jonnje. “Radi se o atomskom oružju. O uranu. Između tih mjesta mora još uvijek postojati pojas uranove prašine.” Ispričao je priču o psihloškom plinu za disanje. “Da, to se uklapa”, rekao je Robert Lisac. Povjesničar se ozario. Navukao je stari otrcani plašt na omršavjela ramena. “To zvuči kao čaroban vatreni krug, ili geometrijski znak koji se paklene beštije ne usuduju prijeći.” Jonnie je pogledao izgrižene ostatke oružja u svojim rukama, pa niz nekadašnji streljački rov. “Ovi jadnici nisu imali urana, nisu ništa znali o Psychlima. Imali su samo ovo.” “Umrli su smrću hrabrih”, rekao je pastor skidajuć i kapu. I ostali su poskidali svoje. “Samo se moramo pobrinuti”, rekao je Jonnie, “da ne doživimo isti kraj.” “ Točno”, rekao je Robert Lisac. Jonnie je odložio ostatke puške, pa su zamišljeno odšetali do rasplamsalih ognjišta. Noćni je vjetar meko lelujao zvuk gajdi. Te rl je proučavao zemljovid planinskog predjela. Imao je najnovije slike rudnog nalazišta koje je snimio automatski izviđač i pokušao naći staze ili ceste koje vode blizu ove duboke brazde. Ljudske su se životinje upustile u strahovito težak pothvat, i kad bi Terl pomislio kako te životinje rade nešto od čega bi i iskusan psihloški rudar počeo kihati, pred očima bi mu zaigrali svjetlaci. Do radilišta se naprosto nije moglo dospjeti po zemljinoj površini. Ušla je Chirk sekretarica koju su mu nedavno dodijelili. Bila je dovoljno glupa da ne predstavlja opasnost i dovoljno pristala da bude dekoracija. Napila bi se ekonomičnom brzinom, a raspolagala je i drugim prednostima. Njezina se korisnost svodila na odbijanje posjetilaca i skretanje toka dokumentacije na taj način da je rješava netko drugi. Budući da je on sada zapravo vrhovni Psychlo na ovom planetu, ne smiju mu dosađivati glupim sitnicama. Čuvao se preopterećenosti koja je već uništila Numpha. Chirk je zacvrkutala: “ Stigla je životinja i želi sastanak.” Kad su njezine šape dodirnule vrata, Terl je žurno pokrio karte. Sklonio ih je s vidika, gurnuvši ih u najvišu ladicu. “ Pusti ga unutra.” Jonnie je ušao s maskom na licu, odjeven u odjeću od tkanine Chinka. Nosio je dugačak popis. 131

Terl ga je pogledao. Stvari su se dobro razvijale. Životinja se pristojno ponašala, iako sada nije bila pod nadzorom “ stjenice”. Dogovorili su se da Jonnie može doći svakih nekoliko dana da se postara za hranu djevojkama i da se njih dvojica posavjetuju. Jonnie je predložio radio-vezu, no Terl je odmah postao mrzovoljan i nepopustljiv. Nikakvog radija. Od toga nema odstupanja. Ako nešto želi reći Terlu, neka životinja protegne noge. Terl je znao da u rudniku ima mnogo prijemnika, pa bi ga radio mogao odati i upropastiti sve mjere sigurnosti. “Imam popis”, rekao je Jonnie. “Vidim”, odgovorio je Terl. “Treba mi cjevovod, tkanina Chinka i pribor za krojenje i šivanje te nekoliko crpki i lopata...” “Predaj to Chirk. Zvuči kao da iznova podižeš čitavu obrambenu bazu. Tipična životinja. Zašto se ne zabaviš podučavanjem kako se upravlja strojevima?” “To i radim”, rekao je Jonnie. A rekao je istinu. Deset je sati dnevno provodio s mladićima i učiteljem. “Poslat ću vam Kera”, rekao je Terl. Jonnie je slegnuo ramenima. Pokazao je popis. “ Trebali bismo prodiskutirati neke od ovih stavki. Na prvom su mjestu Chinko-sprave za učenje. U nastambama Chinka ima ih šest. Svi su priručnici na vašem jeziku. Htio bih uzeti te sprave zaje dno sa svim disketama i knjigama.” “Ozbiljno? ” - pitao je Terl. Jonnie je kimnuo. “Slijedeća stavka: leteći teretnjaci.” “Imate lebdeće platforme.” “Mislim da moramo imati i nekoliko osobnih transportera i letećih teretnjaka. Posjetio sam Zzta i vidio da ih je puna garaža.” Terlovom se sumnjičavom umu pričinilo da životinja gleda kroz gornju ploču stola i vidi karte u prvoj ladici. Bila je živa istina da nikakva cesta ne vodi do radilišta. Shvaćao je da se sav transport mora odvijati zračnim putem - i da to neće biti lak posao. No leteći teretnjaci i osobni transporteri imaju na vlas iste komande kao i borbeni avion. Postojalo je strogo pravilo da se nijednu stranu rasu ne smije naučiti ratovanju. A onda je Terl pomislio na nedostupnu rudnu žilu. Dakle, sasvim je sigurno da rudarski teretnjak nije borbe i avion. Osim toga, on upravlja planetom i stvara propise. “Koliko ih trebaš?” - upitao je Terl, posegnuvši za popisom. “Hej! Napisao si dvadeset! I prizemna kola na tri kotača... tri komada!” “Naredio si da ih izvježbam u rukova nju opreme, a ako ne dobijem opremu...” “Ali dvadeset!” Jonnie je slegnuo ramenima. “Možda budu puno upropaštavali.” Terl se sjetio kako je malo nedostajalo da se životinja sunovrati niz liticu u gorućem buldožeru, pa je prasnuo u lajav smijeh. Zagolicala ga je ta slika. Izvukao je jedan ne ispisan papir s Numphovim potpisom, pa je na njega pričvrstio životinjinu listu. “Koliko mi je još ostalo vre mena?” - zapitao je Jonnie. Terl je bio isuviše tajanstven a da bi otvoreno govorio o rokovima . U stvari, rokovi su se podudarali s polugodišnjim prebaciva njem personala i mrtvih Psychla. Brzo je proračunao. Sve u svemu, devet mjeseci. Možda tri mjeseca do slijedeće teleportacije da se uvježbaju, a onda još šest mjeseci za iskapanje, do teleportacije u rano proljeće naredne godine. No bolje će biti da se postavi granica. “Za dva mjeseca da su svi uvježbani”, rekao je Terl. “To je strašno brzo.” 132

Terl je iz džepa izvadio daljinski upravljač, potapšao ga i onda opet spremio. Smijao se. Jonnie se namrštio, a maska je prikrila opasne munje koje su mu sijevale iz očiju. Obuzdao je raspoloženje i ovladao glasom. “Ker bi mi mogao pomoći da prevezem ove stvari.” “Reci to Chirk.” “Osim toga”, rekao je Jonnie, “trebam steći nešto iskustva u onim planinama. Tamo su vrlo jake vertikalne zračne struje, a zimi će biti još i gore. Ako budem malo letio naokolo, nemoj da ti koješta padne na pamet” Terl je za štitnički položio ruke na ploču stola kao da blokira Jonniejev pogled da ne prodre u ladicu. Odjednom je shvatio da postaje živčan. Ipak, što duže bude stvari držao u mraku, bit će manji izgledi da životinja razgovara s personalom. Počeo je ispredati kompliciranu maštariju da objasni zašto životinje tamo u planinama lete. Odjednom je rekao: “Čini se da prokleto mnogo znaš.” “Samo ono što si mi ti rekao”, odgovorio je Jonnie. “ Kada sa m ti rekao?” “U raznim prilikama. U Škotskoj.” Terl se ukrutio. Točno, bio je izgubio kontrolu. Stvarno je izgubio kontrolu, ako je ovaj glupi štakorski mozak uspio ponešto prokljuviti. “Ako od Kera ili bilo koga drugog dočujem jednu jedinu riječ o pravom projektu...”, opet je potapšao daljinski upravljač u džepu, “eksplodirat će ogrlica manje žene.” “To mi je poznato”, rekao je Jonnie. “Onda se gubi van”, rekao je Terl. “Imam previše posla da bih s tobom brbljao.” Jonnie je rekao Chirk da mu iskopira narudžbenicu i pozove Kera da mu pomogne prebaciti opremu. “Evo, životinjo”, rekla je Chirk kad je završila posao i predala kopije. “Zove m se Jonnie.” “A ja sam Chirk.” Zatreptala je obojenim očnim koščicama. “Vi ste životinje nekako smiješne i zgodne. Ne razumijem da vas je tako zabavno loviti, kako pričaju neki službenici. Uopće ne izgledaš opasno. A mislim da čak nisi ni jestiv. Luda li planeta! Nikakvo čudo što ga jadni Terl toliko mrzi. Kad se slijedeće godine vratimo kući, imat ćemo golemu vilu.” “Golemu vilu?” zapitao je Jonnie podigavši u čudu pogled na tu šuplju tikvu. “Oh, da! Bit ćemo bogati! To Terl kaže. Pa-pa, Jonnie. Kad drugi put budeš trebao uslugu, ponesi vreću slatkiša.” “Hvala, ponijet ću je”, reka o je Jonnie. Izašao je da se posveti svojoj listi, koja je bila dugačka poput popisa za robnu kuću. Sada ima nov komadić zagonetke. Terl će se ovdje zadržati još samo godinu dana. Vratit če se kući, i to “ bogat”. “Žao mi je, gospodo”, rekao je Jonnie članovima vijeća. Sjedili su na slupanim stolicama u prostoriji koja je postala spoj Jonniejeva stana i ureda, prostranoj sobi, iz koje se vidio veći dio okoline. Jonnie ju je izabrao zbog čitavih prozora. Pokazao im je hrpe knjiga. “Pretražio sam sve što sam našao, ali nisam uspio otkriti.” Robert Lisac, doktor MacDermott, župnik i učitelj potišteno su ga gledili. Nikad ih nije obmanjivao. MacTyler je prema njima uvijek bio pošten. Stvari su se dobro razvijale. Gotovo predobro. Mladići su izvanredno napredovali u rukovanju opremom. Dogodila se samo jedna nezgoda u vezi s letećim teretnjakom. 133

Dva su momka u zraku izvodila trening-borbu, a jedan je od njih u krivo vrijeme pritisnuo krivo dugme i pao na zemlju. Sad leži u ambulanti. Pastor mu je dobro namjestio nogu. Njeguju ga brižne stare udovice. Što se tiče letećeg teretnjaka, on je - kako je rekao Ker kad je došao da ga popravi - još bio dobar samo da posluži rastavljen na dijelove. Dlanovi trojice mladića koji su sličili Jonnieju pomodrjeli su od učiteljeva ravnala: držao ih je za spravom za učenje od zore do podneva, kad bi odlazili na upoznavanje vozila. Učili su jezike Psychla punom parom i dobro su napredovali. Nekoliko je momaka pohvatalo i ukrotilo divlje konje, pa su okupljali stoku i ubijali srne, tako da hrane nije manjkalo. Rotkvice i salata su im osvježavali obroke, divni trofeji iz vrtova starica udovica. Svi su bjesomučno radili, pa je prizor cijeli dan podsjećao na mravinjak. “Možda bismo ti mi mogli pomoći u traženju”, rekao je doktor MacDermott. Pokazao je na knjige. “Samo nam moraš točno objasniti što tražimo.” “Uran”, rekao je Jonnie. “Ključ pobjede u ovoj bici jest uran.” “Ah, naravno”, složio se doktor MacDermott. “Ne škodi ljudima, ali je zato smrtonosan za Psychle.” “On škodi ljudima” , upozorio ih je Jonnie, pokazujuć i tekst iz toksikologije. “Ako se predugo izlože zračenju, neki ljudi umru na strašan način. No očito je da u dodiru s plinom za disanje redovito izaziva eksploziju. Za njih je on jednostavno poguban.” “Pretpostavlja se”, nastavio je Jonnie, upirući rukom u planine koje su se ocrtavale na rumenilu zalazećeg sunca, “da su ove planine pune urana. Pouzdano znam da Psychli u to vjeruju. Ne možeš ih natjerati da zađu u planine.” “Demon Terl će nas poslati u te gore da nađemo zlato. On je otkrio njegovo ležište. Možemo ga iskopati, ne moramo ga iskopati. No vjerojatno ćemo ipak biti prisiljeni, da bi se stvari odvijale. Ali mogli bismo usput iskopati i uran.” “A ne možeš ga locirati”, re kao je doktor MacDermott. Jonnie je odmahnuo glavom. “Čak postoje i popisi rudnika urana, samo što je svako nalazište označeno kao 'iscrpljeno', ili 'zatvoreno', ili tako nekako.” “Mora da je stvar bila dragocjena”, rekao je Robert Lisac. “Navode razne vrste primjene”, rekao je Jonnie. Prije sve ga u vojne svrhe.” Pastor je zamišljeno trljao nos. “Znaju li nešto o tome tvoji mještani?” “Ne znaju”, odgovorio je Jonnie. “Oni su sami dokaz da ondje gore ima urana. Zbog toga vas, gospodo, nisam poveo sa sobom, iako sam to želio. Uvjeren sam da njihove bolesti i nesposobnost da se razmnažaju stoje u nekakvoj vezi s uranom.” “Ne bi se reklo, MacTyler, da je tebi naudilo”, nasmiješio se pastor. “Ja sam mnogo lutao, pa sam rijetko boravio kod kuće. A čini se i da su neki ljudi otporniji.” “Nasljednost”, rekao je doktor MacDermott. “Tokom stoljeća neki su među vama mogli razviti otpornost i postati imuni. Misliš da oni ne znaju?” Jonnie je zatresao glavom. “Još nisam išao onamo, jer ih ne želim uznemiriti. Osim toga, automatski izvidač nadlijeće svakog dana. No uskoro moram smisliti način da ih preselim i naći mjesto kamo ću ih preseliti. Ne, da su nešto znali o uranu, odavno bi napustili dolinu.” “U svakom slučaju, moramo riješiti taj problem”, nastavio je Jonnie. “To je najvažniji dio svakog mogućeg plana.” Doktor MacDermott je pružio ruku. “Podijeli nam te knjige, pa ćemo malo skratiti spavanje da ti pomognemo u traženju.” Jonnie im je počeo dijeliti knjige. 134

“Mislim da bismo morali poslati izvidnicu”, rekao je Robert Lisac. “U planiranju svakog uspješnog prepada najprije treba uputiti nekoliko izviđača. Po čemu se može prepoznati uran?” “Imaš znakove u knjigama o rudarstvu”, rekao je Jonnie. “Ali nam nedostaje najvažniji rudarski instrument. Zove se Geigerov brojač. Iako sam ga vidio i imam maglovitu predodžbu o tome kako radi, stvar je u tome da ga mi nemamo.” “Možda bi se”, rekao je učitelj, “mogao naći u nekom od ovih starih sela. Postoji li adresar tvornica?” “Sumnjam da bi takav instrument radio nakon tisuću godina”, rekao je doktor Ma cDermott. “Ali tamo vidim... Bože! Je li moguće. . .već se sasvim raspao. . . telefonski imenik? Imenik za grad Dev. . .Denve. . .” Zbog ostalih je dodao: “Telefoni su postojali u gradovima. Evo, . . .instrume ti. . . internacionalni istraživački laboratorij za mjerne aparate. Do vraga, adresa je nečitljiva.” “Tamo na mnogim zgradama još uvijek stoje natpisi”, rekao je Jonnie. Robert Lisac se nagnuo naprijed. “Kako rekoh, tu se hoće izvidač. Prije prepada - izvidač, to je pravilo. Ali moramo pripaziti da demoni ne posumnjaju da naokolo njuškamo.” “ Imaju detektore tjelesne topline”, rekao je Jonnie. Zato si im uspio pobjeći sakriven pod konjskim trbuhom. Znali su da bježe konji. Automatski izvidač samo snima. Kad se u daljini začuje njegova tutnjava, treba potražiti zaklon. Zvuk terenskog vozila, medutim, najavljuje pra vu opasnost, jer su oni opremljeni vretenima koja lebde visoko iznad njih i traže toplinska zračenja. lmam nekoliko pokrivača kojima se možemo omotati da zaustavimo isijavanje topline, no ipak moramo biti vrlo oprezni. Mislim da će biti najbolje da ja pođem.” “No, no”, re kao je Robert Lisac, a glas mu je od naglog uzbudenja postao visok, “ne možemo dopustiti da to učiniš sam, dečko.” Ostali su članovi vijeća također zavrtjeli glavama. Pastor je uzeo riječ: “Ti se moraš čuvati, MacTyler. Zbog toga smo mi ovdje - da ti pomognemo.” “Mali demon. . .”, rekao je Jonnie. “Onaj koji je došao da popravi leteći stroj?” “Taj”, uzvratio je Jonnie. “Zove se Ker. Ispričao mi je da je direktor planeta izdao zapovijed kojom je zabranio sve lovačke hajke na cijelom ovom području i da je lov sada dopušten samo oko rudnika i rudarske baze. To zato što su neki razgovarali o lovačkom pohodu u ovaj kraj. Sve u svemu, sada nikakvi demoni ovuda ne lutaju, pa se bez opasnosti može ići na izviđanja u Veliko selo, ako se samo ne budemo pokazivali automatskom izviđaču.” “U izvidađnje”, rekao je odlučno Robert Lisac, “ne idu vođe. Mogu ići na prepad. Ali ne u izviđanje. Poslat ćemo mladog Angusa MacTavisha. Slažete se?” I Jonnie je bio premoćno nadglasan. Tako se Angus MacTavish, kad se spustila tama, odvezao malim kolima u izviđanje u Denver. On je bio vrlo vješt u tehničkim stvarima: složio je cijevi i približio vodu, odgonetnuo je kako radi glavni dotok i odvod vode, čak je osposobio i nekoliko zahoda na ispiranje u samoj zgradi, što je zapanjilo njegove prijatelje. Izbivao je četrdeset osam sati, a onda se pojavio s izvještajem o mnogim čudima. No Internacionalni istraživački laboratorij za mjerne aparate bio je u ruševinama. Tamo ništa ni izdaleka nije slićilo Geigerovu brojaču, kako su mu ga bili opisali. Našao je i Rudarski ured, no arhiva je bila potpuno uništena. 135

Otkrio je i skladište za rudare-istraživače, pa premda je pronašao i donio nekoliko trnokopa od nerđajućeg čelika i zbirku nerđajućih noževa koja je oduševila starice, ni ondje nije bilo Geigerova brojača. Opet se sastalo vijeće i nepokolebljivo odlučilo da se nastavi , unavoč svemu, izvedu pripreme. Pastor je očitao molitvu i zamolio Svevišnjega da se smiluje i da ih nekako ipak dovede do Geigerova brojača i urana. Odlučili su da i nadalje šalju izvidnice, no nade su im bile slabašne. Jonnie se probudio usred noći, iznenada shvativši da zna gdje postoji detektor urana. Rasprašivač rude u pretovarnoj zoni! Na njemu je čak radio za naukovanja. Tako je, bez obzira na to što mu je to Robert Lisac zabranio, ipak pošao u izviđanje, pa bilo to opasno ili ne. Svakih nekoliko dana posjetio bi Chrissie. Kad god bi došao, lijeno bi projahao oko rudnika, da privikne Psychle na svoju prisutnost. Uzjahao bi Vihora i dokono lutao po predjelu. Danas su Chrissie i Pattie izgledale izgubljeno. Jonnie im je donio svježeg mesa i srnećih koža da ih učine i sašiju. Nacijepao im je mnogo drva - neki je Škot iz seoskih ruševina iskopa o nerdajuću čeličnu sjekiru, koja je taj posao uvelike olakšala i ubrzala. Drva je složio pokraj drvene ograde, da ih Terl unese u kavez kad bude “imao vre ena” i kad bude mogao izaći. Bilo je deprimantno razgovarati preko drvene ograde i kroz reše ke. Chrissie i Pattie su mu pokazale nekoliko kožnatih košulja i hlača, očekujući da će se zadiviti, a onda su ih nanovo spakovale da ih ponese. Rekao im je da lijepo izgledaju. Pattie je izložila novi razmještaj njihova jadnog zaklona – za rešetke nisu mogle ništa pričvrstiti - pa je i njega pohvalio, rekavši da je sada mnogo bolje. Htjele su znati čime se bavi. Rekao im je da radi. I je li mu dobro? Da, sve je u redu. I da li stvari napreduju? Napreduju. Bilo je teško održavati razgovor na udaljenosti od petnaest metara, preko dviju zapreka i pod nadzorom najmanje dviju minijaturnih kamera. Bilo je teško biti miran i djelovati umirujuće, kad je jedino želio čitav kavez dignuti u zrak i osloboditi ih sužanjstva. Na kožnatoj mu je vrpci o vratu visio piktorikorder. Uz pomoć nekoliko traka učvrstio ga je na prsima, tako da ga je neupadljivim pokretom ruke mogao uključiti i isključiti, a da ga ne diže do visine očiju. Vježbao je da ga upotrebljava na takav način, pa je razvio visok stupanj preciznosti snimanja i bez gledanja kroz tražilo. Nabavio je tucet aparata i mnoštvo minijaturnih diskova. Dok je nastavljao razgovor, snimio je iz različitih uglova djevojke i kavez, te kutiju s prekidačima i vodove. Znao je da riskira. Rekao je Chrissie i Pattie da će se vratiti, pa je ležerno odjahao na uzvisinu iznad nastambi Chinka. Naoko dokon, snimio je široke panorame rudnika, upotrijebio širokokutni teleobjektiv. Slikao je i red od dvadeset borbenih aviona postrojenih na polju pred kupolama, udaljeno skladište energetskih naboja za vozila i, još dalje, visoku gomilu spremnika s plinom za, disanje. Snimio je mrtvačnicu, koja se nalazila na stotinjak metara iz pretovarne zone. Obuhvatio je i pristanište zračnih teretnjaka i rampe te konverter i kontrolni toranj. A onda mu se pružila sretna prilika: ugledao je kako se spušta teretnjak s tovarom rudače. Polako je odlutao niz brežuljak. 136

Dok je prolazio pokraj kaveza, iznenada je osjetio potrebu za povećanim oprezom. Sjahao je i snimljene diskove neprimjetno gurnuo u već pripremljen zavežljaj, što je izgledao kao da sprema nekoliko nedužnih cvjetova. Opet je uzjahao i pošao prema zoni za rasprašivanje rudače. Dopustio je Vihoru da zastajkuje kraj ukusnih busenova trave, pa je tako naposljetku stigao do pretovarne zone ogrezle u prašinu. Teretnjak još nije iskrcao tova r. Iz zgrada su izlazili radnici i penjali se na strojeve. Dojahao je do stroja za rasprašivanje. Još nije stigao rukovalac. Na dizalici se njihala kuka. Jonnie se pretvarao da pokušava izbjeći njezin zamah. Pri tome se sagnuo i iščupao električni vod na stražnjoj strani upravljačke ploče. Nije znao raspored električnih krugova, ali uz malo sreće uskoro će saznati. Rukovalac je površno poznavao Jonnieja iz vremena dok je on ovdje naukovao i vje žbao, ali ga je ipak odmjerio s uobičajenim psihloškim prezirom. “Bit će bolje da otjeraš tog konja. Stiže rudača.” Jonnie je uzmahnuo na Vihoru. Teretnjak je u prašnjavoj tutnjavi sasuo svoj tovar. Buldožeri su hitali da oblikuju gomilu. Prva je partija već bila priređena za transport tekućom vrpcom. Zasjalo je crveno svjetlo. Zatreštala je sirena. Rukovalac rasprašivačem rudače kleo je i udarao po komandama. Prestala je svaka aktivnost. Zrak je oko rukovaočeve maske odjekivao psovkama. Iz kupole pretovarnog nadzornog ureda poput tenka je, grmeći, navalio Char. Urlao je dok se približavao. Iz daljine je dopiralo tiho zavijanje teretnjaka koji je stizao iz prekomorskog rudnika. Nije bio dan za teleportaciju, ali se ipak činilo da će se raspored iskrcavanja potpuno pobrkati. Char je viknuo da treba popraviti elektroniku, pa je netko u kupoli, preko razglasnog sistema, dozivao dežurnog elektroničara. Jonnie im je mogao pomoći. Vidio ga je prije petnaest minuta kako je odšetao prema rudarskom naselju. Char je bjesnio na radnika za rasprašivačem, koji je šapama udarao po komandnoj ploči. Jonnie je kliznuo s konja i prišao. “Ja ću vam to popraviti.” Char je gromoglasno urliknuo da se tornja dođavola. “Ne, stvarno vam to mogu popraviti”, ponovio je Jonnie. Začuo se nov glas: “Pusti ga da popravi. On je moj učenik.” To je stigao Ker. Chara je zbunio nov prekid. Okomio se na malenog Psychla i stao ga psovati. Dok je piktorikorder radio, Jonnie je prišao s prednje strane komandne ploče rasprašivača rudače. Oslobodio je zaponac i otvorio ga. Pretvarajući se da ga proučava, zauzimao .je pogodne kutove prema rasporedu dijelova. Ispružio je ruku i dodirnuo nekoliko mjesta, ali nije učinio ništa. Sad kada raspolaže snimkama, moći će i sam složiti takav aparat. Spustio je poklopac. Hitro je spojio žicu koju je, ranije olabavio. Pošto je svršio s Kerom, Char se vratio. “Sad je u redu”, rekao je Jonnie. “Jedna je žica izgubila kontakt, to je sve.” Ker je viknuo na rukovaoca da uključi spravu. Ovaj je to napravio, i odmah se začulo brujanje. “Vidiš?” - rekao je Ker. “ Sam sam ga uvježbao.” Jonnie je opet uzjahao Vihora, iskoristivši taj pokret da isključi piktorikorder. “Sada radi”, rekao je operater. 137

Char je pakosno pogledao Jonnieja. “Drži tog konja podalje od ovog područja . Da je slučajno bilo vrijeme za ispaljivanje rudače, našao bi se na Psychlu!” Otišao je, gunđajući nešto o prokletim životinjama. Sada su pokretna traka i strojevi opet grmili žureći da raščiste rudaču prije nego što stigne slijedeći teretnjak. Prvi je već uzletio. Vihor se odskitao prema mrtvačnici. Ova je zgrada, upadljiva zbog rashladnih navoja, stajala dobrano podalje. Jonnie se okrenuo i pogledao prema logoru. Odavde se pružala ravna crta preko pretovarne platforme, uzbrdo do kaveza. “A što ti ovdje radiš“, začuo se iznenada glas, “s piktorikorderom?” To je bio Terl. Izašao je iz mrtvačnice s nekakvim popisom u rukama. U tamnoj unutra šnjosti zgrade vidjeli su se na slagani mrtvački sanduci. Terl je provjeravao leševe Psychla koji su bili predbilježeni za povratak kući prilikom polugodišnje teleportacije. “Vježbam”, odgovorio je Jonnie. “A što vježbaš?” - zarežao je Terl. “Prije ili kasnije naložit ćeš mi da ti tamo gore snimim. . .” “Nemoj o tome ovdje govoriti!” Terl je svoj popis odbacio pre ma mrtvačnici i pristupio Jonnieju. Strgnuo je piktorikorder s njegovih prsa, pokidavši kožnate trake kojima je bio pričvršćen. Prije nego što su popustile, usjekle su se Jonnieju u leđa. Terl je okrenuo aparat, iščupao disk, bacio ga u prašinu i zgazio petom čizme. Zabio je oštre pandže u Jonniejev pojas i izbacio još četiri diska. “Ovi su prazni”, rekao je Jonnie. I njih je Terl bacio na tlo i teškim tabanom zgnječio. Vratio je Jonnieju piktorikorder. “Pravilo je kompanije da se ne smije snimati pretovarna zona.” “Kad budeš htio da ti nešto snimim”, rekao je Jonnie, “nadam se da ćeš moći izraditi slike.” “Bit će bolje da mogu”, nelogično je zarežao Terl i uletio u mrtvačnicu. Kad je Jonnie kasnije smio ući u kavez da Chrissie preda zalihu namirnica, nije imao teškoća da prve diskove prebaci iz svog paketa, koji je unio, u Chrissin paket, koji je poslije ponio sa sobom. Ali na njima nisu bile sheme strujnih krugova pomoću kojih bi mogao pronaći uran. Te je noći, potaknut čistom osvetom, čitavoj momčadi pokaza o prve slike koje je ranije snimio. Vidjeli su sve značajne punktove pretovarne zone. Kasnije će to ponoviti kad sazriju ozbiljni planovi. No u ovom im je trenutku želio pokazati Chrissie i Pattie. Na slikama su bile djevojke, vidjele su se i ogrlice, i prekidači na rešetka ma, no najviše su se vidjela njihova lica, lice djevojčice i lice lijepe žene. Škoti su promatrali. Usredotočili su pažnju na reljef pretovarne zone, na borbene avione, stovarište plina za disanje, skladište goriva, mrtvačnicu i platformu. No kad su ugledali Chrissie i Pattie, njihovo je sažaljenje preraslo u gnjev. Robert Lisac je opet morao održati govor da ih spriječi da istog časa jurnu i demoliraju logor. Gajdaši su zasvirali tugaljivu jadikovku. Ako su Škoti već i ranije bili puni poleta, sad su postali smrtno odlučni i bijesni. No Jonnie je tu noć probdio otvorenih očiju. Već su mu bili u samoj kameri - ti strujni krugovi uranskog detektora. Nije ih upamtio. Oslanjao se na snimke. Okrivljavao je sama sebe što se učinio ovisnim o stroju. Strojevi su u redu, ali ne mogu zamijeniti čovjeka. Zavjetovao se da će jednoga dana obračunati s Terlom. 138

Bilo je podne, bistro i hladno, i oni su krenuli da prvi put pogledaju nalazište rude. Jonnie, Robert Lisac, tri Jonniejeva dvojnika i još dva Škota, koje su imenovali vođama smjena , brzo su letjeli u malenom osobnom transporteru visoko iznad veličanstvene raskoši Stjenjaka. Terl je stigao rano izjutra, držao se tajanstveno i prijetio. Stražari su nešto ranije opazili njegova kola i upozorili Jonnieja. Odjeven u pumino krzno da se zaštiti od jutarnje studeni, Jonnie je presreo vozilo čim se zaustavilo. U blagovaonici su netom završili doručak. Javljeno im je da ostanu unutra. Teren je bio gotovo sasvim pust i ništa nije odvlačilo Terlovu pažnju. Izašao je bolje namještajući svoju masku, a onda je mirno stajao bacajući uvis i opet hvatajući šapom kutijicu daljinskog upravljača. “Zašto te zanima detektor urana?” - upitao je naglo. Jonnie se namrštio i poprimio zbunjen izgled - ili je barem pokušao tako djelovati. “Onog su mi dana rekli da si 'popravio' rasprašivač rudače. S piktorikorderom oko vrata? Ha-ha!” Jonnie se odlučio na iznenadni verbalni napad. “Misliš li da ću ja poći u te planine a da nemam pojma što moram izbjegavati? Očekuješ li od mene da ću juriti amo-tamo i nastradati. . .” “Nastradati? ” “. . . fizički propasti zbog ozračenja uranom. . .” “Slušaj, životinjo, ne možeš sa mnom razgovarati na taj način!” “. . . kad znaš da se mogu razboljeti ako ne izbjegnem uranovu prašinu! Sam si mi rekao da tamo gore ima urana i još očekuješ da ću ja. . .” “Hej, stani malo”, rekao je Terl. “O če mu to govoriš?” “O rudarskoj toksikologiji”, odapeo je Jonnie. Kraj vrata blagovaonice stajao je stražar odjeven u kilt i bijesno gledao Terla. “Stražo!” - doviknuo mu je Jonnie. “Zgrabi neku knjigu, bilo koju knjigu na engleskom, i brzo je donesi! Trkom!” Okrenuo je leđa Terlu. Iz zgrade se mogao čuti mladićev trk. Terl je daljinski upravljač strpao u džep da za svaki slučaj oslobodi šapu za potezanje pištolja. Stražar je istrčao s knjigom “Pjesme Roberta Burnsa”. Istrgnuo ju je iz ruku pastora koji je čitao za doručkom. Morat će poslužiti svrsi. Jonnie ju je hitro otvorio. Prstom je označio redak u kojem je pisalo: “Pogledaj ovo!” - zahtijevao je Jonnie. “U blizini urana ljudima ispadaju kosa i zubi, na koži se javljaju crveni prištevi, a kosti se raspadaju! I sve to za samo nekoliko tjedana ozračivanja.” “A vi ne eksplodirate“ - pitao je Terl. “Ovdje ništa ne piše o eksploziji, ali kaže da trajno izlaganje uranovoj prašini može izazvati smrt! Pročitaj sam!” Terl je pogledao stih koji je nešto govorio o strahu u grudima i rekao: “Stvarno. Nisam to znao.” “Sad znaš“, nadovezao se Jonnie . Zaklopio je knjigu i lupnuo po koricama. “Ovo sam slučajno našao. Nisi me upozorio. Dakle, hoćeš li mi sada dopustiti da imam detektor, ili nećeš?” Činilo se da se Terl zamislio. “Znači, kosti vam se pretvaraju u prašinu, ha? Za nekoliko mjeseci?” “Za nekoliko tjedana”, ispravio ga je Jonnie. Terl se stao smijati. Odmahnuo je šapu od pištolja i stao se gruhati u prsa hvatajući dah. “Mislim”, konačno je došao do riječi, “da ćete morati riskirati. Zar nije tako?” 139

Nije uspjelo. No sada je Terl potpuno izgubio trag i osjećao se mnogo sigurnije. “Ali nisam došao radi toga , Možemo li se povući na neko manje izloženo mjesto?” Jonnie je vratio knjigu stražaru i usput mu namignuo da ga umiri. Škot je bio razuman, pa se nije nasmijao. No Terl je ionako nešto pretraživao oko svog vozila. Domahnuo je Jonnieju da ga slijedi. Odveo ga je iza kapele, gdje nije bilo prozora. Sjeo je na zemlju s velikim zamotuljkom karata i fotografija. Kimnuo je Jonnieju da se približi. “Jesu li sve tvoje životinje uvježbane?” “Onoliko koliko se moglo i očekivati.” “Znaš da si imao nekoliko dodatnih tjedana.” “U redu, dovoljno su naučili.” “Onda dobro. Bliži se vrijeme da postanemo pravi rudari.” Razmotao je jednu kartu. To je bio kolaž uzastopnih snimaka automatskog izvidačkog orbitera, koji je pokrivao oko tri tisuće četvornih kilometara Stjenjaka od Denvera prema zapadu. “Razumiješ li ovu kartu?” “Razumijem”, rekao je Jonnie . Terl je pandžom kucnuo po gornjem dijelu kanjona. “To je tamo.” Jonnie je gotovo osjećao njegovu uzburkanu pohlepu. Terlov se glas spustio do zavjereničkog mrmljanja. “To je naslaga bijela kremena s prugama čista zlata. Izbila je na površinu prije nekoliko godina, nakon velikog odrona.” Iz svežnja je izvuka o veliku fotografiju. Pojavila se dijagonalna bijela brazgotina na crvenoj stijeni kanjona. Terl je pokazao snimku s manje udaljenosti. Vidjelo se kako se zlato probija kroz kremen. Jonnie je zaustio, no Terl je brzo podigao šapu da ga zaustavi. “Odleti onamo i pogledaj izbliza. Kad dobro upoznaš ležište i kad uočiš sve rudarske probleme, vrati se i dođi k meni, pa ću ti odgovoriti na sva pitanja o načinu rada.” Potapšao je lokaciju na većem zemljovidu: “Zapamti ovo mjesto.” Jonnie je zapazio da na karti nema nikakvih oznaka. Mudri Terl. Ako karta zaluta, neće biti ključa za tumačenje. Terl je mirno sjedio i puštao Jonnieja da proučava kartu. Jonnie je poznavao te planine, ali nikad nije vidio njihove detaljne slike snimljene iz ovog kuta: odozgo. Terl je sklonio sve, osim zemljovida. “Ovo zadrži.” Ustao je. “Koliko imamo vremena za iskapanje?” - pitao je Jonnie. “Rok je devedeset prvi dan slijedeće godine. Imate još šest i pol mjeseci.” “I zimu. Pred nama je zima.” Terl je slegnuo ramenima. “Tamo gore je uvijek zima. Deset mjeseci zime i dva mjeseca jeseni.” Nasmijao se. “Odleti i pogledaj, životinjo. Uzmi tjedan ili dva za proučavanje, pa se onda vrati. Sastat ćemo se samo nas dvojica. I pazi, sve je ovo strogo povjerljivo. Razumiješ? Nikom ni riječi, osim tvojim životinjama!” Terl je otišao loptajući se daljinskim upravljačem. Njegova su kola odjurila prema logoru. Prošlo je nekoliko sati, i Jonniejevo je društvo već letjelo visoko iznad Stjenjaka. “Tek sada vidim” , rekao je jedan Škot među onima iza Jonnieja, “da je Robbie Burns otrovan.” Jonnie se okrenuo. Shvatio je da je i onaj stražar u letjelici. “Zar tako dobro govoriš njihov jezik?” “Naravno”, odgovorio je Škot i pokazao dlanove išarane masnicama od udaraca ravnalom. On je bio jedan od momaka koje su izdvojili zbog sličnosti s Jonniejem. “Prisluškivao sam na drugom katu iznad vas dvojice. On ne razumije engleski?” 140

“To je jedna od naših rijetkih prednosti”, odvratio mu je Jonnie. “Nisam uspio dobiti detektor urana .” “Dakle”, upleo se Robert Lisac, “samo najveći optimist vjeruje da će pobijediti

u svakoj borbi. Kakva su ono sela?” Na ovom su području planina tu i tamo bili razbacani stari gradovi. “Sva su napuštena”, rekao je Jonnie. “U nekima sam bio. Štakori su jedini stanovnici. To su sablasni rudarski gradovi.” “Žalosno” , rekao je Robert Lisac. “Sav taj prostor i sve vrste hrane, a nigdje čovjeka. A prijeko u Škotskoj ima tako malo plodnog zemljišta i gotovo uopće nema hrane. Prolazimo kroz mračno poglavlje povijesti.” “Promijenit ćemo ga”, rekao je mladi Škot iza njegovih leđa. “Hoćemo, uz malo sreće”, složio se Robert Lisa . “Sav taj veličanstveni prostrani svijet pun hrane, a bez čovjeka! Kako se zovu oni vrhunci pod nama?” “Ne znam”, odgovorio je Jonnie. “Ako baciš pogled na rudarsku kartu, vidjet ćeš da su označeni samo brojevima . Mislim da su nekoć imali imena, ali ljudi su ih zaboravili. Onaj tamo zovemo Highpeak.” “Hej!” - uzviknuo je jedan mladić. “ Na ovom obronku vidim ovcu!” Gledao je kroz durbin. “To je ovdašnja divlja vrsta Stjenjaka ”, razjasnio je Jonnie. “ Pravi je pothvat uloviti takvu ovcu. Ona može stajati na izboju koji nije širi od tvojeg dlana, pa onda preletjeti na drugi, koji nije veći od dva prsta.” “Eno medvjeda!” - rekao je Škot. “Kakav primjerak!” “Medvjedi će uskoro u zimski san”, rekao je Jonnie. “Čudi me da je ijedan još uvijek budan na ovolikoj visini.” “Prati ga nekoliko vukova”, nastavio je mladić. “Momci, mi lovimo veću lovinu, rekao je Robert Lisac. “Otvorite oči da nađemo kanjon.” Jonnie ga je otkrio nešto prije jednog sata popodne. Prizor je zapanjivao. Od njegove veličanstvenosti u tom rijetkom, hladnom zraku čovjek se osjećao majušnim. Iz rijeke - tanke srebrne niti u dubini - okomito se propinjao golem crvenkasti zid od gruba stijenja. Na nedalekoj suprotnoj obali ista je takva litica odbijala zvukove. Tražeći mekše slojeve, rijeka je tokom bezbrojnih milenija izglodala prolaz između dviju stijena, da naposljetku poput divovskog noža rasiječe ovaj neosvojiv kamen. Zinula je strahovita, trista metara duboka i trideset metara široka rana. Od svijeta su je skrivali fantastični vrhunci što su oko nje stremili prema nebu. Iskričavo bijela pruga kremena, debela nekoliko metara, tvorila je kratku dijagonalu u okomitoj litici. A u kremenu je blistala i mamila žila čista zlata. U stvarnosti je djelovala mnogo sugestivnije nego na fotografiji. Podsjećala je na nisku dragulja na naboranoj koži stare vještice. Daleko dolje vidjelo se mjesto gdje se otcijepio i survao dio stijene; u dubini su poput razbijenih oblutaka ležali razbacani komadi kamena. Rijeka je duboko podrovala zid kanjona, a neki je potres onda oslobodio i odvalio stijenu. Godina je bila suha, pa snijeg još nije pao i ništa nije zakrivalo vidik. Jonnie je spustio letjelicu malo niže. U tom ih je trenutku zahvatio vjetar. Stiješnjena u dugačkom ždrijelu, uzburkana je zračna struja urlala od čežnje da se oslobodi, kovitlajući se duž stjenovitih zidova. 141

Jonnie se borio da uravnoteži letjelicu; njegovi su prsti brzali po prevelikim tipkama komandne konzole. U tom se času nije radilo o zamamnoj žili. Radilo se o surovom zidu koji bi ih zarobio kad bi ga samo dodirnuli. Jonnie je skokovito podigao letjelicu čitavih trista metara i umirio je gdje nije bilo uzlaznih struja. Okrenuo se prema jednom od Škota, onom koji je sličio na njega i koji je spomenuo Burnsa. Zvao se Dunneldeen Mac Swanson. “Možeš li vladati ovim zrakoplovom?” Dunneldeen se približio. Robert Lisac je pristupio stražnjem sjedalu, pa se opasao na kopilotovu mjestu. Pri ovakvom pogonu moralo se neprekidno motriti na stanovite ispravke. Neki su već bili ugrađeni u programe kompjutora; neki su bili zadani za svaki let. Sam po sebi, prostor je apsolutan i nepokretan i nema vlastito vrijeme, energiju, ni masu. No ako se želite zadržati u jednoj točki koja je u nepromjenjivom odnosu prema okolnoj masi, morate slijediti putanju te mase. Svijet se ne prekidno okreće, a to je korekcija od kojih šesto kilometara na sat. Zemlja oblijeće Sunce, a ovo iziskuje ispravke iz sekunde u sekundu. Cijeli Sunčev sustav vrši precesiju, pa ako je ispravka i neznatna, ipak ga treba obaviti. Sunčev sustav nekamo putuje zasljepljujućom brzinom. I sam se naš svemir izvija u odnosu na druge svemire. Ovi su činioci, uz neke druge pretvarali upravljanje brodom u pustolovinu čak i u normalnim okolnostima. A dolje u onom tjesnacu bila je to prava mora. Nepravilni su udari vjetra remetili inerciju kućišta motora, što je zahtijevalo neprekidno usklađivanje. Dunneldeen je bio školovan i uvježban za sve te zahtjeve. No on je vidio kako Jonniejevi prsti lete iznad konzole i shvatio da ovo nije rutinski let. Prije svega, psihIoške su komande bile prilagođene širokim pandžama i šapama, pa su iziskivale jaču napetost u zglobovima, da se brzinom nadomjesti veličina ljudskih ruku. Dunneldeen je pogledao na otvor kanjona. “ To nije šetnja kroz sumrak'“, rekao je, “no mogu pokušati.” I preuzeo je komande. Jonnie se oslobodio sigurnosnog pojasa i zatražio da mu dodaju pištolj za uzorke. Ispaljivanjem malenog rotirajućeg svrdla, pištolj bi iz lica stijene izvadio komad materijala širok dva i pol centimetra. Dužina uzorka ovisila je o vremenu koje je svrdlo provelo u stijeni prije nego što ga je izvukla uzica. Tako se dolazilo do cilindričnog uzorka stijene ili žile. “Počnite snimati!” - viknuo je Jonnie. Ponijeli su tri piktorikordera, instrument za mjerenje dubina ispod površine i još jedan koji mjeri gustoću dok u isti mah crta uzorak. Ovi su instrumenti predstavljali “ laka ” psihloška oruđa za rudarska istraživanja, no kako su dizajnira na za Psychle, zahtijevala su jake mišiće. Škoti su dohvatili instrumente i počeli raditi, služeći se otvorima na trupu letjelice. Jonnie je spustio vrata i pripremio pištolj za uzorke. “ Primakni se žili što bliže možeš bez većeg rizika.” “Razumijem!” - odgovorio je Dunneldeen. “Sad se držite. Spremni? Silazimo.” Obrušili su se u bezdan. Jonnie je slušao kako Dunneldeenovi prsti udaraju po tipkama na konzoli: zvuk je podsjećao na oslabljene rafale tompsona. No uskoro se još čulo samo zavijanje i jaukanje vjetra u kanjonu. Letjelica je skrenula. Litica se približila na samo nekoliko centimetara, a onda se razmak opet povećao na nekoliko metara. Plesala je gore-dolje. Dok su motori sve jače turirali da održe odabrani položaj, njihov je urlik odgovarao urliku vjetra. 142

Jonnie se prisilio da se usredotoči. Htio se domoći uzorka prvim pucnjem, jer je namotavanje uzice zahtijevalo vremena. U otvorenim je vratima plesala i poskakivala iskričava ruda. Pritisnuo je obarač. Praćeno praskom i cviljenjem vrpce koja se naglo odmotavala, svrdlo je pogodilo žilu. Pun pogodak! Otkvačio je rolu. Vrpca je lomatala na vjetru. Odjednom je letjelica kliznula u stranu i zamalo udarila o suprotni zid. Od naglog obrušavanja ljudi su osjetili mučninu. Uzorak je izletio iz stijene i sad se njihao ispod letjelice. Jonnie je okretao rolu i namatao uzicu. Viknuo je: “Diži!” Dunneldeen je uzletio za sedamsto metara do mirnije zračne struje. Mlitavo se opustio u sjedalu, znoj mu je curio niz čelo, boljeli su ga zglobovi i šake. “Čoveče! Ovo j' k'o d' igraš s đavolovom ženom!” - dahtao je Dunneldeen, zapadajući u narječje. Jonnie je zapitao preko ra mena: “Jeste li obavili snimanja i procjenjivanja?” Ljudi koji su radili s instrumentima uspjeli su očitati dubine i gustoće. No oni koji su imali piktorikordere, potreseni strašnim prizorom, rekoše da nisu stigli sve snimiti i da moraju još jednom pokušati. “Ja ću preuzeti”, odlučio je Jonnie. “ Đavolovu ženu?” - pitao je Dunneldeen. “Nemoj, MacTyler. Predosjećam da ću jednog dana opet zaplesati ovaj ples. Zato ću nastaviti sam. Hvala ti.” Viknuo je preko ramena: “Što želite da napravim? ” Htjeli su snimiti gruh od odrona na dnu kanjona. “Nadam se da ste se prije polaska svi oprostili s pastorom”, rekao je Dunneldeen. “Krećemo!” Sjurili su poput utega do samog dna ždrijela i probili se kroza nj. Uskovitla na bijela pjena rijeke glodala je urušeno kamenje. Veći je dio gruha bio pod vodom. Letjelica se sada polagano probijala prema vrhu uskog ždrijela, tako da su ga snimatelji mogli pratiti na objema stranama. Dunneldeenove jedva vidljive ruke brzale su po komandama. Zrakoplov se jogunio dok su preopterećeni motori urlali. “Nešto se pregrijava”, rekao je Robert Lisac. U kabini je zaista unatoč visini postajalo toplo. Grijalo se kućište motora, koji je morao korigirati posrtanje i promjene inercije letjelice. Izvukli su se nasuprot vrhu stijene. Dok su piktorikorderi snimali, Jonnie je pažljivo promatrao. Tu nije bilo ravne površine na koju bi se mogao spustiti zrakoplov. Nije bilo ni mjesta na kojem bi se moglo raditi s platformom za bušenje. Sami šiljci i pukotine. Jonnieju je nešto privuklo pažnju, pa je zatražio da snime okomitu sliku lica litice, lebdeći točno iznad njezina ruba. Stijena nije bila okomita. Njezin se rub nadnio nad rijeku. Što god budu spustili, visit će pet, šest metara od stijene. Kako da se čovjek nada da će postaviti mreže za rudaču? Zauzeli su položaj iznad stijene, i Jonnie je opazio još nešto. Zatražio je: “Snimite okomite vizure vrha.” Da, sada je vidio sasvim jasno. Na desetak metara od provalije protezala se pukotina i tekla usporedno s rubom stijene. Ista je takva pukotina izazvala onaj posljednji odron i ogoljela ležišta rude. No ovdje je sada druga pukotina, koja samo čeka nov potres. Cijelo bi se ležište survalo u bezdan. Podigli su se za šesto metara, pa su se snimatelji morali zadovoljiti panoramom. 143

Bila je vrlo impresivna u svojoj grandioznoj ljepoti. “S tvojim dopuštenjem, MacTyler”, rekao je Dunneldeen, “ako se sada vraćamo kući, zamijenit ću se s Thorom.” Jonnie je kimnuo, pa je njegov drugi dvojnik, kome su zbog švedskog podrijetla nadjenuli nadimak Thor, kliznuo preko naslona sjedala, uskladio svoje pokrete s Dunneldeenovim i preuzeo upravljanje letjelicom. Dunneldeen se povukao. “Zaista je malčice prebrza za gajdaša”, rekao je. “Hoćemo li raditi na njoj?” Uzorak u Jonniejevim rukama sastojao se od kremena i zlata. Bio je vrlo lijep. Taj je mamac zatravio Terla, a njima pružio priliku. Pitao se koliko će odnijeti života. “Vozi kući”, rekao je Thoru. Na povratku su svi šutjeli. Dok je na Vihoru jahao oko rudnika, trudeći se da djeluje što ležernije, Jonnie je bio vrlo napet. Radio je nešto opasno, no to se nije moglo zaključiti po nemarnom načinu kako je vodio konja. Bio je polugodišnji dan za lansiranje, pa je personal rudnika bio užurban, zagrižljiv i prezaposlen. Jonnie je jedan piktorikorder sakrio u krošnji stabla s kojeg se pružao dobar vidik, dok je daljinski upravljač sakrio u svoju torbu. U rikorder je uložio longplej disketu, no ona ipak ne bi mogla satima raditi bez nadzora. Morao je pribaviti sve podatke do kojih je mogao doći. Robert Lisac ovo ne bi bio odobrio, jer se radilo o čistom izviđanju. A kad bi Terl otkrio piktorikorder ili daljinski upravljač, moglo bi doći do neugodnosti. Jonnie je odgodio izvještavanje, iskorištavajući pogodnost Terlove naredbe “za tjedan-dva”. Od brbljavca Kera je slučajno saznao za ovo polugodišnje lansiranje. Ker je došao na Jonniejev zahtjev da pregleda motor osobnog transportera. Jonnieju je trebala sigurnost. Ako je neispravan, to je jedno, no ako je samo preslab za rad na rudnoj žili, to je nešto drugo. Tako je Ker došao u bazu, gundajući: on je pogonski službenik, a ne mehaničar. No Terl ga je ipak poslao. Međutim, raspoloženje se patuljastog Psychla poboljšalo kad mu je Jonnie predao maleni zlatni prsten, što su ga izviđači našli na “prstu” trupla koje se odavno raspalo u prašinu. ”Zašto mi ga daješ?” - pitao je sumnjičavo. “Suvenir”, odgovorio mu je Jonnie. “Nije osobito dragocjen.” A zapravo je bio. Vrijedio je mjesečnu plaću. Ker ga je nježno provjerio očnjakom. Čisto zlato. “Sigurno nešto želiš, zar ne?” “Ne”, rekao je Jonnie. “ Imam dva, pa sam ti jedan dao. Već smo dosta dugo drugari iz istog rova.” Tako su Psychli zvali prijatelja koji bi te izvukao iz odrona ili tučnjave. “Istina, pravo kažeš“, rekao je Ker. “Osim toga, možda želim da mi nekog makneš s puta”, dodao je Jonnie. Ker je prasnuo u smijeh. Volio je dobru šalu. Spustio je prsten u džep i počeo raditi na motoru. Nakon pola sata prišao je Jonnieju, koji se ispružio u hladovini. “Ništa ne fali tom motoru. Ako se pregrijao, to je zato što ste ga preopteretili. Moraš pripaziti. Ganjaj ga na taj način, pa će se pretvoriti u dim i pepeo.” Jonnie mu je zahvalio. Ker je čučnuo u sjeni zgrade. Razgovarali su, no uglavnom je brbljao Ker. Ispričao je kako je pomaknut na rasporedu, a Jonnie je ležerno upitao: “Što će se dogoditi 91. dana slijedeće godine?” “Odakle ti to? ” 144

“Vidio sam obavijest u rudniku.” Ker je počešao zamašćeno krzno na šiji. “Mora da si nešto krivo pročitao. Vjerojatno 92. dan. To je datum polugodišnjeg lansiranja. Znaš li da će jedno ispaljivanje biti za sedam dana? Kakva gnjavaža!” “To je nešto posebno?” “Ah, morao si vidjeti nekoliko lansiranja dok si još čamio u kavezu. To ti je to - polugodišnji pretovar.” Možda ga je Jonnie i vidio, ali u ono vrijeme nije znao što gleda. Namjestio je glupu grimasu. “Radi se o polaganom ispaljivanju”, rekao je Ker. “Ne ruda. Personala. Radnika koji dolaze i odlaze. Uključujući mrtvace.” “Mrtvace?” “Da. Mrtve Psychle vraćamo kući. Žele ih zbog opravdanja plaća, a mislim da ne vole niti da ih gledaju stranci. Ludi kompanijini propisi. Gnjavaža. Strpaju ih u mrtvačke sanduke i čuvaju tamo u mrtvačnici, a onda. . . sranje, Jonnie. Vidio si mrtvačnicu. Uostalom, zašto ti to pričam?” “Bolje tako, nego da radimo”, odgovorio je Jonnie. Ker se lajavo nasmijao. “Točno. Bilo kako bilo, polagano ispaljivanje znači tri minute pripremnog kondenziranja, a onda - fiju! Tog određenog dana svakog polugodišta matični planet dopremi osoblje, a onda još neko vrijeme održava na- petost izmedu oba planeta, pa nakon nekoliko sati mi lansiramo personal koji se vraća kući. I trupla.” “Znaš, Jonnie”, nastavio je Ker, “nemoj se zezati s običnim pretovarnim lansiranjem. Katkada te vidim kako se na onom konju motaš u blizini platforme. Običan je pretovar dobar za pošiljke i rudaču, ali živo bi se tijelo raspalo za vrijeme prebaciva nja. Raspalo. A kad se putuje polaganim lansiranjem, tijela, bila živa ili mrtva, prola ze perfektno. Ako se spremaš na Psychlo, nemoj s rudačom!” Nasmijao se, smatrajući da je to jako smiješno. Ljudsko biće, koje udiše zrak, a naviknuto je na slabu gravitaciju, na Psychlu ne bi preživjelo ni cigle dvije minute. Jonnie se nasmijao. Nije namjeravao poći na Psychlo. “ Stvarno mrtvace sahranjuju na Psychlu?” “Stvarno. Imena, grobne oznake i sve. Sve je zapisano u ugovoru o zaposlenju. Groblje je, naravno, na jednoj gomili šljake podalje izvan grada i nitko ga nikad ne posjećuje. Ali tako stoji u ugovoru. Zar nije šašavo?” Jonnie se složio. Ker je otišao izvrsno raspoložen. “Sjeti se da mi kažeš koga želiš udesiti.” I odvezao se u svom starom teretnjaku, urlajući od smijeha. Jonnie je pogledao prema prozoru ravno iznad glave, gdje je Robert Lisac potajno snimao na rikorderu. “Možeš ga isključiti.” “Isključeno”, rekao je Robert Lisac, nagnuo se kroz prozor i pogledao Jonnieja. “Mislim da pogađam kako Terl namjerava prebaciti zlato na Psychlo. U mrtvačkim sanducima?” Robert Lisac je kimnuo. “Svakako. Sve se slaže. Ovdje će ih natovariti, a onda će ih, kad stigne kući, jedne tamne noći iskopati bez svjedoka. Kakav lešinar!” I tako je Jonnie, sjedeći na Vihoru blizu lansirne platforme, provjeravao ima li sve podatke o polugodišnjem lansiranju za slučaj da mu jednom zatrebaju. Novi tovar još nije stigao, pa je Terl tutnjao po krugu, provjeravajući organizaciju prihvata. 145

Priredio je zdravstveno osoblje i upravne činovnike da dočekaju nove službenike. Bio je siguran da će ih stići mnogo, jer Numphu je svaki radnik predstavljao dobitak, a i sam je rekao da dovodi mnogo novaka. Tehničari su provjeravali ispravnost mreže kablova oko rajona koncentracije. Planulo je bijelo svjetlo. Jonnie je usmjerio Vihora uz brežuljak i taknuo daljinski upravljač da pokrene sakriveni piktorikorder. Iznad operativne kupole stalo je blještati crveno svjetlo. Jauknula je sirena. Megafon je zaurlao: “Napustite pistu!” žice su počele zujati. Jonnie je pogledao poput repe velik psihloški sat na svojoj ruci. Za bilježio je vrijeme. Začula se tutnjava, koja je svakim trenutkom postajala sve jača. Stabla su podrhtavala od vibriranja tla. U zraku je udarao električni puls. Službenici su se povukli s platforme. Udaljeni su svi strojevi i motori. Nije bilo ničeg, osim te tutnjave koja je rasla, rasla. . . Nad kupolom je bljeskala silna purpurna svjetlost. Pretovarna se zona zatalasala poput toplotnih valova. I odjednom se na njoj materijaliziralo tri stotine Psychla. Stajali su ondje sa svojom prtljagom u neurednoj gomili. Na glavama šljemovi s plinom za disanje. Malo su zateturali. Jedan je pokleknuo. Počelo je pulsirati isprekidano bijelo svjetlo. Razglas je tulio: “Koordinate uspostavljene!” Utrčali su rudnički bolničari s nosilima z a onesviještenoga. Nahrupili su nosači. Upravni su činovnici zgrnuli pridošlice u kompaktnu skupinu, a onda su ih razvrstali u kolonu po jedan. Terl je od jednog tek prispjelog rukovodioc a preuze o popis i stao tapšati uniforme u potrazi za oružjem i krijumčarenom robom. Radio je brzo. Detektor na njegovoj ruci kontrolirao je prtljagu. Povremeno bi Terl izvlačio neki predmet i bacao ga na sve veću hrpu zabranjenih stvari. Radio je vrlo brzo i djelovao poput golema tenka što tutnji uzduž reda dobijajući suvišne komadiće. Kadrovici su nove namještenike razvrstavali u skupinu za teretnjake i skupinu koja će raditi i spavati u logoru. Pridošlice su izgledale kao napola usnuli divovi, navikli na ove stvari. Malo su pažnje posvećivali zbivanju, nisu čak niti prosvjedovali kad im je Te rl oduzimao razne predmete. Nisu se obazirali na dužnosti personalac a, nisu im se odupirali, nisu im niti pomagali. Jonnieju se, na vrhu brežuljka, ova masa stvorenja učinila sramotnom oprekom njegovim Škotima, koji su se zanimali za okolinu i bili živi. Odjednom je Jonnie postao oprezan. Terl je već prošao dvije trećine reda i iznenada stao. Pogledao je najbližeg došIjaka. Povukao se, a onda naglo dao znak preostalima u redu da produže i nije ih pretražio. Sve ih je propustio. Za nekoliko minuta pridošlice su već bile u logorskim nastambama, ili su čekale osobne transportere da ih prebace u druge rudnike. Razglas je zaurlao: “Koordinate stabilne, druga faza.” Na kupoli je počela bljeskati bijela svjetlost. Krenuli su i uzletjeli transporteri s osobljem. Jonnie je shvatio da interferencija ovisi o frekvenciji koordinata. Na temelju sadašnjeg znanja o teleportaciji postalo mu je jasno da teleportacijski motori ne mogu raditi prilikom lansiranja. To je vrlo značajno. Teleportacijski motori remete teleportacijsko lansiranje. Upravo se zbog toga Psychli na ovom planetu za prebacivanje rudače s jednog mjesta na drugo ne služe teleportacijom, nego letećim teretnjacima. Malen je motor jedno, ali teleportacija rudače rezervirana je samo za transport između planeta i između svemira. 146

Očito, kad bi neki motor radio u blizini pretovarne zone dok zuje one žice i traje kondenzacija, lansiranje bi propalo zbog prevelike poremećenosti lokalnog prostora. Jonnie je znao da prisustvuje uspostavljanju izravne veze izmedu prostora Psychla i prostora Zemlje. Održavanje druge faze svodi se na čuvanje programiranih koordinata. U mislima je vidio kako operateri u tornju kontrole stakato-udarcima po konzolama održavaju vezu iz među ovog planeta i Psychla, kako bi omogućili drugo lansiranje . Jonnieja je zanimalo upravo to drugo ispaljivanje. Činilo se da se neće odigrati odmah. Zato je preko daljinskog upravljača zaustavio piktorikorder. Nakon pauze - očitao je vrijeme i našao da je prošao sat i trinaest minuta - bijelo je svjetlo na kupoli počelo vrlo brzo bljeskati. Razglas je dreknuo: “ Pripremite se za povratno ispaljivanje na Psychlo!” Činilo se da polugodišnje lansiranje traži kudikamo više električne energije. Tehničari su sklopili pomoćne šipke na visokim stupovima. U zraku je još uvijek zujalo. Pometači su kružili i zvrljali, čisteći pistu od otpadaka koji su ostali iza novih namještenika. Jonnie je primijetio da su radnici napustili detektore na tekućoj traci i da ne radi nijedan stroj za rudaču. Nadao se da će prošetati pokraj rasprašivača s uzorkom iz njihova ležišta u džepu i vidjeti hoće li aparat registrirati uran pomiješan sa zlatom. No sada ne može. Aparat ne radi. Terl se stuštio prema mrtvačnici. Jonnie je isključio piktorikorder. Psychli su se opet užurbali oko platforme. Razglas je urlao: “Koordinate stabilne, druga faza!” Još su uvijek vezani za Psychlo. Jonnie je zamislio taj daleki planet, tamnoljubičast i težak, poput divovskog čira, što inficira i muči mnoge svemire. Znao je da su pred njim komadići njegova prostora vezani za prostor Zemlje. Psychlo - nametnik veći od domaćina. Proždrljiv, nemilosrdan, čak ne poznaje ni riječ “okrutnost”. Terl je otvarao mrtvačnicu. Kraj njega je prozujalo nekoliko malenih viljuškara i ušlo u tamu. Terl je stajao s popisom u rukama i pazio. Pojavio se prvi viljuškar. Terl je broj zatvorenog mrtvačkog sanduka provjerio na listi. Viljuškar je pohrlio na pistu s golemim kovčegom u pandžama, pa je svoj teret bučno tresnuo na tlo. Kovčeg je poskočio, pa se zatim umirio. Izašao je i drugi viljuškar s novim sandukom. Terl je očitao broj, pogledao popis, pa je i ovaj sanduk odnesen i bučno izbače n na platformu za ispaljivanje. Isto se u kratkom razmaku odigralo s trećim i četvrtim mrtvačkim kovčegom. I već se opet pojavio prvi viljuškar s novim sandukom. Jonnie je pratio kako je šesnaest sanduka zbrda-zdola nagomilano na platformu. Nedaleko od Terla, pokraj mrtvačnice, iz otvorenih je kamiona izlazio red povratnika s prtljagom. Hitro im je pretražio odjeću i pregledao imovinu. Bilo ih je dvanaest. Kad su bili gotovi, viljuškari su i njih skupa s njihovom prtljagom prebacili na platformu. Bijelo se svjetlo umirilo. “Koordinate za prvu fazu!” urlao je razglas. “Gasite motore!” Dvanaest je povratnika stajalo i sjedilo na hrpama prtljage, koja se pomiješala sa šesnaest mrtvačkih sanduka. Jonnieju je odjednom sinulo da nitko ne pozdra vlja i ne maše. Nikome ovdje nije ništa značilo što se ova stvorenja vraćaju kući. A možda i jest, pomislio je Jonnie, kad je pažljivije pogledao. Učinilo mu se da operateri rukuju strojevima divljački otresitim pokretima. Nije se moglo zaviriti pod njihove šljemove, a bili su i predaleko, no Jonnie je osjećao da mrze povratnike. 147

Nad operativnom zonom počelo je bljeska ti crveno svjetlo. Zatulila je sirena. Razglas je urlao: “Napustite pistu!” Kablovi su stali zujati. Jonnie je pogledao na sat. Na stablima je treperilo lišće. Tlo je podrhtavalo. Zuj kablova postupno je prerastao u tutnjavu. Prošle su dvije minute. Upalilo se crveno. Iznad platforme pojavila se lelujava maglica. Osoblje je iščezlo. I kovčezi. Jonnie je začuo valovit drhtav zvuk žica. Bilo je to gotovo poput nekakvog povratnog trzaja. Javila se druga sirena. Planula je bijela svjetlost. Razglas je objavio: “ Lansiranje dovršeno. Pokrenite motore i nastavite redovitu aktivnost.” Terl je zaključao mrtvačnicu. Uzverao se uz obronak. Jonnie je isključio piktorikorder i krenuo. Činilo se da je Terl vrlo rastresen, no ovaj mu je pokret privukao pažnju. “Ne vucaraj se ovuda!” -- zalajao je na Jonnieja. Jonnie je usmjerio konja prema Terlu. Terl je rekao dubokim grlenim glasom: “Ovdje te više nikad ne smiju vidjeti. A sad briši!” “Što će biti s djevojkama?” “Ja ću se pobrinuti za njih.” “Htio sam ti predati izvještaj.” “Zaveži!” Terl se ogledao. Da li se bojao? Primakao se konjskim plećima, pa su se njegove oči našle u visini Jonniejeve glave. “Sutra ću ja posjetiti tebe. Više da se nisi niti približio ovom mjestu.” “Ja. . .” “ Gubi se u svoja kola i vrati u bazu! Smjesta!” I čekao je dok ga Jonnie nije poslušao. Te je noći trebalo poduzeti vrlo riskantno izvidanje - skinuti sa stabla sakriveni piktorikorder. No Jonnie je, služeći se toplinskim štitnikom da ga ne otkriju, uspješno obavio posao. Ali što se dogada s Terlom? “Čini se da će iskapanje biti gotovo nemoguće”, rekao je Jonnie. “A trebat će i mnogo istraživanja i spretnosti.” Bio je zabrinut zbog Terla. Sa sastankom su kasnili dva dana. Sastali su se u napuštenom rovu rudnika dvadesetak metara ispod površine i kilometar i pol južnije od obrambene baze. Mnogo prašine, uleknute grede; bilo je to opasno mjesto, jer je moglo doći do urušavanja. Terl je tiho stigao u bazu: kola je ostavio podalje u šikarom obrasloj guduri, pa je ostatak puta propješačio. Na glavi je imao rudarski toplotni štit. U tišini, služeći se samo pokretima, naredio je noćnom stražaru da pozove Jonnieja. Malo je nedostajalo da ga stražar ustrijeli - tako se tajanstveno iz nenada stvorio iz mraka. Poveo je Jonnieja u ovaj napušteni rov i pretražio okolinu da provjeri nema li špijunskih uređaja. No sve je to radio kao da duhom nije prisutan. Jonnie mu je na prijenosnom vizoru, koji je donio sa sobom, pokazao snimke rudne žile i izvijestio ga o pregrijavanju motora i o vjetru. Terl je nekoliko puta zamumljao, ali rekao nije ništa. Morile su ga brige. Kad je na polugođu stigla ona rulja , suvereno se kretao duž reda, pretražujući pridošlice. Već ih je pregledao gotovo dvije trećine, kad se iznenada suočio s njim. Stajao je pognute glave, a njegov prozirni šljem nije bio dovoljno čist da se kroza nj može vidjeti, no Terl se nije zabunio. 148

Bio je to Jayed! Jednom, dok je Terl još bio učenik, vidio ga je u školi. Počinjen je zločin za koji je malo tko znao, a Jayed je bio onaj agent koji ga je trebao riješiti. On nije kompanijin agent. Član je strašnog Imperijalnog istražnog biroa, samog IBI-ja. Nije ga mogao zamijeniti. Okruglo lice s podvoljkom, otkrhnut lijevi zub derač, bezbojna usta i očne koščice, šugom nagrižene šape. Naravno, Jayed glavom. Za Terla je to bio takav šok da su mu zatajili refleksi, pa nije nastavio pretragu. Jednostavno je prošao kraj ostatka reda. Činilo se da Jayed to nije primijetio, no velikom IBI-ju nikad ništa nije promaknulo. Zašto je on ovdje? Zbog čega je došao na ovaj planet? Na ulaznom formularu bio je prijavljen kao Snit i raspoređen na “opće poslove”. Terlu je to govorilo da je Jayed tajni agent. Ali zašto? Jeli Numph zabrljao s platnim spiskom? Ili se - Terl je protrnuo - radi o životinjama i zlatu? Prvi mu je poriv bio da nabije blastuške, odjuri i zbriše životinje, da vrati vozila i sve to proglasi Numphovom idejom, a on sam da ju je morao pokorno provoditi. Dva je dana, međutim, pričekao da vidi neće li mu Jayed prići i povjeriti se. Pružio je momku priliku. No Jayed je jednostavno otišao u brigadu za opće poslove u mjesnom rudniku. Terl se nije usudio da u njegovoj blizini prilijepi dugmastu kameru. Jayed bi je otkrio. Nije se usudio ispitivati radnike oko Jayeda da sazna kakva im pitanja ovaj postavlja. Jayed bi to odmah dočuo. Ni u Terlovoj se okolini nisu pojavile “stjenice”. Njegovi uredaji nisu uspjeli locirati teledirigirana sredstva ni njihove zrake. Vrlo radoznao, Terl je odlučio da bude jako oprezan i da vreba na prvu poštansku kutiju, jer Jayed bi u nju mogao staviti svoj izvještaj. Sjedeći i gledajući žilu, Terl se postupno prisilio da usredotoči pogled. Da, zaista se čini nedostupnom. Znao je da će biti tako. “Rekao si vjetar?” - pitao je Terl. “Pregrijava motore. Lebdeća platforma za bušenje ne može se dovoljno dugo održati na jednom mjestu da bi se obavio iole uspješan posao.” U Terlu se prenuo zapretani rudar: “Dugačke grede usađene u liticu. Na njima se može sagraditi platforma. Opasno je , no grede ponekad izdrže.” “Čovjeku bi na vrhu trebao prostor da može sletjeti.” “Izminiraj ravnu plohu.” Jonnie je promijenio slajd i pokazao pukotinu, izložio mogućnost da se cijela žila otcijepi i stropošta na dno kanjona. “Ne mogu minirati.” “Svrdla”, rekao je Terl. “Možda se može izravnati teren samim bušilicama. Dosadno, ali izvedivo. Nadleti stražnji rub stijene i buši prema ponoru.” No misli su mu lutale, bio je rastresen. Jonnie je primijetio da se Terl nečega boji. Shvatio je još nešto: ako odustane od ovog projekta, prvi će Terlov korak biti da ih sve pobije - bilo zato da uništi dokaze, bilo iz pukog sadizma. Znao je da mora potaknuti Terlovo zanimanje. “Moglo bi upaliti”, rekao je. “A što?” - pitao je Terl. “Brušenje svrdlima odostrag prema ponoru, pazeći da se izbjegne vjetar dok lebdimo.” “A to. Na ravno.” Jonnie je osjetio da ga gubi. Za Terla ovo ispred njega nije bio ekran, bilo je to Jayedovo lice. 149

“Nisam ti pokazao uzorak”, rekao je Jonnie. Uperio je ručnu svjetiljku i izvadio uzorak iz džepa. U presjeku je imao dva-tri centimetra, a bio je dug petnaestak. Čisti bijeli kvarc i blistavo zlato. Jonnie ga je naginjao da svjetluca. Terl se uspio usredotočiti. Divna li primjerka! Uzeo ga je i jednom pandžom pažljivo zagrebao zlato. Čisto zlato! Gladio ga je. Odjednom je ugledao sebe na Psychlu: moćan i bogat, nastanjen u palači. Sva su mu vrata otvorena. Na ulicama se prema njemu pružaju pandže i čuje se šapat: “Ono je Terl! “Lijepo”, rekao je Terl, “baš lijepo.” Nakon duge šutnje Jonnie je progovorio: “Pokušat ćemo ga iskopati.” Terl je ustao u uskom rovu. Prašina se uskovitlala u snopu svjetla. Još uvijek je zaljubljeno držao uzorak. “Zadrži ga”, rekao mu je Jonnie. Reagirao je kao da je uzorak usijan. “Ne, ne!” - rekao je. “Moraš ga sakriti. Zakopaj ga u jamu.” “Dobro. I pokušavamo iskopati žilu.” “Da”, rekao je Terl. Jonnie je zatomio uzdah olakšanja. Ali na ulazu u rov, prije ne go što će se rastati, Terl je napomenuo: “Nikakvih radio- veza. Nikakvih. Nemoj nadlijetati logor. Nisko leti iznad istočnih planina; kad dolaziš u ovu bazu i odlaziš iz nje, drži se što niže. U brdima podigni privremenu drugu bazu i iz nje odašilji smjene.” “A drži se podalje od kupola! Ja ću paziti da ženke budu site.” “Morao bih poći do njih i reći im da me neko vrijeme neće vidjeti.” “Zašto?” “Zabrinute su.” Jonnie je vidio da Terl to ne može shvatiti, pa je brzo dodao: “Mogle bi podići galamu i napraviti kakav izgred.” “Točno. Možeš otići još jednom. Noću. Evo ti toplinski štit. Znaš gdje mi je stan. Triput upali prigušeno svjetlo.” “Mogao bi mi jednostavno dopustiti da djevojke dovedem u bazu.” “A, ne. A, ne, nikako. Terl je potapšao svoj daljinski upra vljač. “Još si uvijek pod mojom komandom.” Jonnie je gledao kako topće i nestaje u noći. Terla je hvatao strah. U tom stanju mogao bi se pokolebati i predomisliti! Jonnie se, zabrinut, vratio u bazu. Jonnie, Robert Lisac, tri dvojnika i vođe smjena nadlijetali su područje rudne žile. Letjeli su visoko. U kristalno bistrom zraku oko njih su se veličanstveno prostirale planine. Krenuli su u potragu za uzletištem koje bi bilo odmaknuto od ponora. “Da, ovo je sam đavo smislio”, rekao je Robert Lisac. “Nemoguć teren”, suglasio se Jonnie. “Ne, ne mislim na to”, reka o je Robert Lisac. “Taj demon Terl. U jednu ruku moramo nastaviti iskapanje i gledati da bude unosno, u drugu ruku najmanje želimo njegov uspjeh. Jasno mi je da će nas poubijati ako izgubi nadu. No ja bih radije bio,mrtav nego da vidim njegovu pobjedu.” “Vrijeme je naš saveznik”, rekao je Jonnie okrećući letjelicu za još jedno nadlijetanje ruba stijene. 150

“Da, vrijeme”, rekao je Robert Lisac. “Vrijeme ima gadan običaj da nestane kao zrak iz gajdi. Ako ne uspijemo do 9l. dana, gotovi smo.” “MacTyler!” - pozvao je Dunneldeen iz pozadine. “Skreni pogled na ono mjesto kojih šezdeset metara od ruba. Malčice prema zapadu. Čini se nešto ravnijim.” Ostali su prasnuli u smijeh. Ondje dolje nema ničeg ravnog. Od ruba prema natrag sav je teren isprevrtan poput malenih Alpi, gdje su rudne naslage izbile na površinu a strše i oštrozube gromade. Nigdje ni toliko ravna prostora da se spusti ovaj zrakoplov. “Preuzmi, Dunneldeen”, rekao je Jonnie. Postrance se izvukao i prepustio pilotsko sjedalo Škotu. Pričekao je da se uvjeri da je sve u redu, a onda otišao u stražnji dio. Dohvatio je navoj eksplozivne korde i počeo se uvlačiti u opremu za spuštanje. Ostali su mu pomagali. “Zadržite se na tri metra iznad toga mjesta. Ja ću se spustiti, pa ću pokušati da ga izravnam eksplozivom.” “Nećeš!” - rekao je Robert Lisac. Mahnuo je Davidu MacKeenu, vođi smjene. “Uzmi mu to, Davie! Ne moraš biti tako hrabar, MacTyler!” “Žalim”, rekao je Jonnie, “ali ja poznam ove planine.” To je bilo tako nelogično, da je Robert Lisac stao i prasnuo u smijeh. “Zgodan si dečko, MacTyler, ali pomalo divlji.” Dunneldeen ih je održavao iznad određenog mjesta, a Jonnie se uhvatio ukoštac s vratima da ih otvori. Rekao je: “To samo dokazuje da sam Škot.” Nisu se nasmijali. Bili su prenapeti. Letjelica je malo poskakivala i trzala se, pa se nazubljeno tlo na mahove primicalo i odmicalo. Čak je i ovdje, šezdeset metara od ruba, puhao vjetar. Jonnieja su spustili na zemlju i otpustili dovoljno konopa da se može kretati. Ne smije izazvati prejaku eksploziju, jer će se stijena otcijepiti. Mogla bi se čak odvaliti i survati u provaliju. Ispitao je tlo i odabrao šiljatu gromadu. Opasao ju je eksplozivnom kordom, pazeći da je namjesti što niže i što ravnije. Montirao je upaljač. Na znak rukom, njegov se konopac zategao i naglo ga trgnuo u zrak. Visio je, okrećući se na vjetru. Štapin je bljesnuo, zatutnjalo je u planinama, grmljavinu je vratila jeka. Spustili su ga u uskovitlanu prašinu. Uperio je klin-pušku i ispalio klin u stijenu, koju je rasklimao eksplozijom. Bacili su mu cimu, i on ju je udio u ušicu klina. Ako je dobro proračunao, gromada će se odvaliti. Potegnuli su ga naviše. Motor je zabrektao. Stijena se prevrnula. Otpustili su uže na kojemu je visio, pa je presjekao cimu. Jonnie je radio čitav sat, dok su ga naizmjence spuštali i podizali. Neke su od pomaknutih stijena pale u obližnje udubine. Postupno se na šezdesetak metara od provalije pomaljala ravna ploha, široka sedamnaest metara. Letjelica se spustila. David, vođa smjene, otpuzao je preko izlomljenog zemljišta do pukotine jedva deset metara udaljene od ruba. Vjetar mu je trgao kapu. U pukotinu je spustio mjerni instrument koji će ih upozoriti ako se bude širila. Jonnie je prišao rubu stijene, i dok ga je Thor držao za nožne članke, pokušao je pogledati niz liticu i vidjeti žilu. Nije uspio. Zid nije bio okomit. I drugi su se verali da vide hoće li nešto postići. Jonnie se vratio do letjelice. Dlanovi su mu bili izgrebeni. Ovdje će trebati radne rukavice. Reći će staricama da naprave nekoliko pari. “Dobro”, rekao je Robert Lisac, “uspjeli smo se spustiti.” Dnevni je automatski izvidač grmio u daljini. Ljudi su znali što im je činiti: Tri su Jonniejeva dvojnika skočila prema le tjelici i nestala s vidika. Jonnie je ostao na otvorenom. 151

Imali su mnogo vremena. Dok ih je izvidač prelijetao, poput toljage ih je pogodio oštar prasak zvučnog zida. Potresao se i njihov zrakoplov, i Zemlja. Izviđač je nestao u daljini. “Nadam se da vibracije koje izaziva ova stvar”, reka o je Dunneldeen upavši, “neće raskoliti liticu.” Jonnie je oko sebe okupio ostale. “Sad imamo opskrbnu bazu. Prije svega, moramo ukopati zaštitnu ogradu, da ništa ne sklizne, a onda podići sklonište za ljude u smjeni. Slažete se? ” Kimnuli su glavama. “Sutra ćemo”, nastavio je Jonnie, “dovesti dva aviona. Jedan ćemo natovariti opremom, a drugi osposobiti da uglavljuje nosače. Pokušat ćemo konstruirati radnu platformu, koja će počivati na nosačima zabijenim u stijenu ispod rudne žile. S nje ćemo iskapati. Odmah ocijenite što će nam trebati od opreme. Za sigurnosne pojasove i užad, vedra za rudaču i slično.” Prihvatili su se posla da iskopaju zlato koje nisu željeli, ali im je bilo nužno. Zlato je mamac u stupici. Jonnie je ležao u suhoj travi na uzvisini i kroz infracrveni noćni dalekozor Psychla promatrao nedaleko kupole logora. Brinuo se za Chrissie. Prošla su dva mjeseca, i on je osjećao da im se izgledi pogoršavaju. Sreća što kasne snjegovi, no studen nije zakasnila: zubati je vjetar hujao kroz noć. Veliki je noćni dalekozor bio leden. Izveden kao dvogled, bio je nezgodan za upotrebu: dva su njegova dijela, predviđena z a oči Psychla, bila toliko razmaknuta da je Jonnie mogao gledati samo kroz jedan. Blijeda svjetlost mjeseca na zalasku odbijala se od snijegom pokrivena vrhunca iza njega i prigušeno obasjavala ravnicu. Pokušavao je otkriti Chrissinu vatru. Iz iskustva je znao da bi je s ove uzvisine morao vidjeti. No do sada nije ugledao ni najsićušniji trag svjetlosti. Kad ju je zadnji put posjetio prije dva mjeseca, nagomilao je u kavezu ogrjev, dao joj pšenice, pa čak i nekoliko kasnih rotkvi i salate, sve iz vrta starica udovica. Imala je lijepu zalihu dimljena mesa, ali ni ono ne može vječno trajati. Trudio se, iako bezuspješno, da je razvedri i ispuni pouzdanjem, koje ni sam nije osjećao. Dao joj je nož od nerdajućeg čelika, od onih koje su našli izviđač i, a ona se pretvarala da je zapanjena i oduševljena kako fino struže kožu i reže tanke trake mesa. Cijela dva mjeseca nije vidio ni Terla. Kako mu je bilo zabranjeno da posjećuje logor i održava radio-vezu, uzaludno je čekao da Terl dođe u bazu. Možda je Terl mislio da su se preselili. Istina, podigli su jedan pomoćni logor u blizini rudnika, tamo dolje u skrovitoj dolini. Prebacili su dodatne strojeve, zalihe i tri smjene radnika, kao i nekoliko starica da im kuhaju i peru. Tamo se nalazi napušteno rudarsko naselje, iz kojeg se može brzo doletjeti do radilišta. Iskopavanje zlatne žile nije dobro napredovalo. Zabili su u stijenu čelične nosače i pokušali sagraditi platformu, no vjetar je, naišavši na otpor, savijao šipke na mjestu dodira s liticom, pa bi se one na tom dijelu užarile. Bio je to posao za ludo smione ljude. Dva su se nosača već prelomila, i samo je sigurnosno uže spriječilo da se Škoti ne sunovrate u trista metara duboku provaliju. Dva mjeseca neprekidnih napora na oštrom, divljem vjetru. I kao rezultat, samo kilogram-dva zlata, zlata otkinutog u letu.Već je treća noć kako Jonnie leži na istom mjestu i uzaludno traži vatru, koja se morala vidjeti. 152

Prije pet noći, kad nije otkrio vatru, poslali su izvidača. Kad su shvatili da se namjerava sam odšuljati u izviđanje, izbila je gužva izmedu njega i vijeća te ostalih momaka. Doslovce su mu zakračunali vrata. Robert Lisac se na njega naljutio, pa mu je vikao ravno u uho da poglavari ne idu u izviđanje. Oni se mogu boriti, ali nikad ne izviđaju. Za njega je to preopasno, njega ne mogu žrtvovati. Pokušao se prepirati, ali je uvidio da cijelo vijeće podržava Roberta. A kad su ostali Škoti čuli povišene glasove, prišli su i oni vijeću - jer su na to, kako rekoše, imali pravo - i dodali svoje razloge protiv nerazumnog Jonniejevog rizika. Bila je to lijepa galama. A imali su pravo. Kao kompromisno rješenje poslali su mladog Fearghusa. Kliznuo je poput sjenke kroz hladnu mjesečinu, pa su satima čekali njegov povratak. Mladi se Fearghus na jedvite jade uspio vratiti kući. Bio je teško ranjen. Rame mu je bilo opaljeno poput žigosane govedine. Gotovo se uspio dokopati male zaravni ispred kaveza. Do tog je doba mjesec zašao. U kavezu nije gorjela vatra. Ali u logoru je bilo nešto novo - straže! U blizini kaveza patrolirao je jedan naoružani Psychlo, dok je jedan stražar ili više njih obilazilo cijeli logor. Čuvar pokraj kaveza pucao je na sjenku. Fearghus se izvukao zavijajući poput ranjena vuka, jer je stražar vjerovao da je pogodio vuka. U preriji ih je bilo mnogo. Sad Fearghus leži u privremenoj bolnici, a rame mu je namazano medvjedom mašću i Ijekovitim biljem. Oko njega neprestano kvoca jedna starica, pa će se oporaviti. On sam više osjeća pobjedu nego strah, jer je dokazao da je većina imala pravo. Ostali su Škoti, pojedinačno, pa i u skupinama, obavijestili MacTylera da je njihov stav sasvim dokazan. Poglavar ne smije u izviđanje. Bitka da, izviđanje ne. Pastor je utješio Jonnieja. Kad su se našli sami u Jonniejevu stanu, strpljivo mu je objasnio: “Oni ne misle da ti to ne možeš izvršiti, pa čak ni da sami ne bi mogli nastaviti posao kad bi ti se nešto dogodilo. Na prosto te vole, dečko. Ti si nam poklonio nadu.” Ležeći u visokoj travi i gledajući kroz dvogled napravljen za strano lice, Jonnie se nije nadao. Evo šačice pripadnika rase koja izumire na malenom planetu bogu za ledima, gdje se suprotstavlja najmoćnijim i najnaprednijim bićima svemira. Od galaktike do galaktike, od sustava do sustava, od svijeta do svijeta, Psychli su dokazali svoju nadmoć. Zdrobili su svaku razumnu rasu ako je sa mo i pomislila na otpor, pa čak i neke koje su pokušale surađivati. Psychlima se, s tom njihovom naprednom tehnologijom i nemilosrdnim karakterom, nitko nije uspješno odupro za čitavih eona njihova grabežljivog opstanka. Jonnie je razmišljao o onom rovu, o šezdeset sedmorici kadeta kako dirljivo neprikladnim oružjem nastoje zaustaviti psihloški tenk i za to ginu, odnoseći sa sobom posljednju nadu Ijudske vrste. Ne, ne posljednu nadu, mislio je Jonnie. Evo nakon tisuću i više godina ovih Škota i nje ga samoga. Očajničke li nade! Samo jedan juriš starog tenka iz logora kompanije, i nadi bi došao kraj. Da, ima on potencijalno oružje. Ali ne samo što ne raspolaže uranom nego nema čak ni detektor. Nema ništa što bi mu reklo gdje da potraži uran, pa čak ni je li nešto uran ili nije. On i njegovi Škoti zaista su se nadali nadom očajnika. Namjestio je dalekozor na najveće povećanje. Još jedan, posljednji, pogled duž logorskih gradevina. Noćna rasvjeta, zeleni šiljci pribadača ispod kupola. Ali nigdje žuto-narančaste otvorene vatre. 153

Već je bio pripra van da za tu noć odustane, kad mu se u staklima ukaže stovarište goriva. Bila je to gomila energetskih elemenata za napajanje strojeva. Nešto podalje, na sigurnoj udaljenosti za slučaj da dode do eksplozije, nalazi se magazin eksploziva. Mnogo rudarskog eksploziva na jednom mjestu, ali kad bi čak i sav odletio u zrak, ne bi mogao nauditi logoru. Dalje je, tamo na liniji pripravnosti, poredano dvadeset bor- benih aviona. Nasuprot avionima, na drugoj strani pretovarne zone odmaknuto od svega, ali utoliko bliže kavezima, nalazi se skladište plina za disanje . Kompanija se nije brinula koliko je tu plina uskladišteno u golemim bačvama i malim bocama za maske - mora da ga je dovoljno za rudarenje narednih pedeset godina. Kontejneri su nagomilani zbrda-zdola. Nitko ih nikad nije provjeravao - radnici za strojevima jednostavno bi pokupili kanistere za kupole na svojim strojevima i vlastite maske. Bilo ga je previše da bi ga trebalo čuvati. Stakla su se pomaknula. Jonnie je sad potražio stražare. Jednog je odmah našao. Psychlo se dokono gegao kroz tamu izmedu skladišta plina i pretovarne platforme. Da, eno još jednog na zaravanku blizu kaveza. Jonnie je naglo okrenuo dalekozor natrag na skladište plina. Osim nekoliko ugaženih staza, čitav je prostor zarastao u visok korov i travu, a šikara i nisko bilje protezali su se do nebosklona. Opet je usmjerio dalekozor prema plinskom skladištu. Iznenada je, s plinom nade, shvatio da je pronaša o svoj detektor urana. Plin za disanje! Malena bi boca mogla kroz regulator oslobadati neznatne količine, kakve su potrebne za masku. Ako bi netko ispustio malo plina za disanje u blizini radijacije, došlo bi do slabe eksplozije. U starim je knjigama pročitao da Geigerov brojač reagira kad zračenje aktivira plin u posebnoj cijevi. Pa dobro, plin za disanje ne samo da reagira - on snažno i eksplodira. Možda je to opasan instrument, ali - uz potreban oprez - stvar bi mogla raditi. Jonnie je otpuzao s uzvisine. Nije prošlo ni dvadeset minuta, a on je već u bazi govorio vijeću: “Poglavar ne smije izvidati, točno?” “Naravno”, složiše se odmah svi, sretni da je konačno shvatio. “Ali može ići u pre pad?” - pitao je dalje. Odjednom su naperili uši. “Možda sam riješio problem detektora za uran”, rekao je Jonnie. “Sutra navečer krećemo u prepad.” Jonnie je puzao prema platou blizu kaveza. Mjesec je zašao. Noć mračna. Urlici vukova u daljini upleću se u tužbalicu ledenog vjetra. Iznad tih zvukova Jonnie čuje kuckanje opreme kad se stražar pomakne. Noćas su stvari krenule naopako. Prvotni se plan bio izjalovio, pa su ga u posljednji čas morali mijenjati. Cijelog je podneva mješovito krdo bizona i divljih goveda ljenčarilo u ravnici. Kad predstoji izrazito teška zima, ljudi vjeruju da se bizoni povlače s neizmjernih sjevernih prostranstava. A možda bi do te seobe prema jugu došlo i inače. S njima su stigli i vukovi, dugački i sivi, drukčiji od domać ih. Sad su vukovi još uvijek tu gdje su proveli popodne, ali stoke nema. Prema prvotnom planu, namje ravali su izazvati stampedo mješovitog krda, natjerati ga na logor i tako stvoriti zbrku. Povremeno dolazi do spontanog stampeda, pa to ne bi pobudilo sumnju. 154

No baš kad je trebalo krenuti u akciju, goveda su se dosjetila da odlutaju na istok, pa su sada tako daleko da od njih nema nikakve koristi. To je loš predznak. Iziskuje hitno mijenjanje planova i prepad bez zbunjivanja protivnika. Opasno. Dvadeset Škota, a medu njima i Dunneldeen, raštrkalo se po ravnici. Bili su ogrnuti - poput Jonnieja - materijalom koji odbija toplinske zrake, a koristi se prilikom bušenja. Ogrtače su maskirali mješavinom usitnjene trave i tutkala, koje su priredili od papaka - tako opremljene, infracrveni uredaji će ih očitati kao travu u travi; čak ih se ni običnim pogledom nije moglo razlikovati od okoline. Škoti su dobili posebno naređenje da pridu skladištu plina za disanje, pojedinačno ukradu kutije s niskotlačnim cilindrima, te da se potom vrate u bazu. Trik je bio u tome da se napadne neprijatelja na takav način da on nikad ne sazna da je bio napadnut. Tamo u logoru ne smiju posumnjati da “životinje” gaje neprijateljske osjećaje. Prepad nije smio izgledati kao prepad. Škoti nisu smjeli ponijeti oružje, nisu se smjeli sukobiti ni s jednim stražarom, nisu smjeli ostaviti nikakav trag. Neki su prosvjedovali što Jonnie namjerava otići do kaveza. Objasnio im je, ni sam ne vjerujući pravo, da će tako ako se otkrije izgred, biti iza stražara koji bi se sjatili oko skladišta. Jonnie je stisnuo toljagu, pa se stao prikradati platou. A tu ga je ove noći očekivala druga neprilika. Nije bilo konja. Mora da su odlutali nemirni zbog blizine vukova ili u potrazi za boljom ispašom. Sinoć je Jonnie, služeći se dalekozorom, vidio oba. Namjeravao se prišuljati kavezu vodeći ih kraj sebe. Sve je svoje konje uvježbao da se na zapovijed bace prednjim kopitima; ako se stražari uzbune, pa ih treba ukloniti, činilo bi se da su se Psychli sukobili s konjima. Ali konja nema. Čekaj. Neki se nejasan obris, crna sjenka u mračnoj noći, pomaknuo ispod stijene pred Jonniejem. Odahnuo je s olakšanjem kad je začuo škriputanje trave koju je konj mirno žvakao. No kad je prišao, ugledao je samo Blodgetta , konja osakaćene plećke, kojemu zbog hromosti nije bilo do lutanja. Pa, dobro. Bolje i Blodgett, nego ništa. Konj ga je u znak pozdrava gurnuo njuškom, ali je poslušao zapovijed da ostane tih. Hodajući pokraj Blodgetta s dlanom na nje govoj gubici, sileći ga svako toliko da se zaustavi, zaštićen od svih mogućih detektora koje bi stražari mogli imati uza se, Jonnie se nečujno približio kavezu. Ako se uspije prišuljati dovoljno blizu stražaru da ga napadne - ukoliko se Blodgett još uvijek sjeća vježbanja i ako mu dopusti hroma noga - Jonnie je namjeravao maknuti stražara. Psychlo se nazirao na slabašnoj svjetlosti mutne zelene svjetiljke, koja je bila upaljena daleko negdje pod kupolom. U kavezu nije gorjela vatra. Šest metara. Pet metara. Tri metara... Odjednom se stražar okrenuo i uspravio. Tri metra! Prilika za izbačaj. No upravo kad se Jonnie pripremio da baci toljagu, primijetio je da stražar nešto osluškuje iza svojih leđda. Začuo se slabašan pucketav zvuk. Jonnie je znao što je to: radio-interfon u stražarevu uhu. Drugi mu se stražar obratio preko tog interfona. Psychlo je podigao dva metra svoje glomazne blast-puščetine. Odgovorio je promrmljavši nešto nerazgovijetno u prozirni šljem. Mora da je drugi stražar tamo dolje kraj skladišta. Je li pothvat opasan? Čuvar kaveza je odgegao na drugu stranu logora, prema plinskom skladištu. Što god da se on je događalo, Jonnie je imao vlastiti zadatak. Skočio je do drvene pregrade. 155

“Chrissie!” - šapnu u mrak kaveza koliko se najglasnije usudio. Tišina. “ Chrissie!” - protisnuo je glasnije. “Jonnie?” - odjeknuo je šapat. Ali bila je to Pattie. “ Ja sam, a gdje je Chrissie? ” “Ovdje je... Jonnie!” Na dnu njezina šapta osjećale su se suze. “Jonnie, nemamo vode. Pipac se zamrznuo.” Glas joj je bio slab, vjerojatno je bolesna. Osjećao se zadah. U zelenoj pomrčini izvan kaveza tame spazio je gomilu mrtvih štakora. Nisu ih uzele u kavez, pa su trunuli pored rešetke. “Imate li kakvog jela?” “Vrlo malo. A cijeli smo tjedan bez ogrjeva.” Jonnie je osjetio kako u njemu raste bijes. No mora pož uriti. One nemaju vremena. “A Chrissie?” “Vruće joj je čelo. Samo leži i ne odgovara. Molim te, Jonnie, pomozi nam.” “Izdržite”, rekao je promuklo Jonnie. “Za dan, dva stići će pomoć, obećavam. Kaži Chrissie. Rastumači joj.” U ovom trenu nije mogao ništa. “Ima li u bazenu leda?” “Malo. Jako je prljav.” “Rastopi ga toplinom svoga tijela. Pattie, morate izdržati još dan ili dva.” “Pokušat ću.” “Reci Chrissie da sam dolazio. Reci joj...” što bi mogao reć i, što bi djevojke voljele čuti? “Reci joj da je volim.” To je, na žalost, bila istina. Iz blizine skladišta začuo se oštar zvuk. Jonnie se više nije smio zadržavati. Tamo je dolje nešto krenulo naopako, netko se našao u nevolji. Zgrabivši Blodgettovu grivu da ga može voditi uza se, Jonnie je tiho potrčao na suprotni kraj logora . Napregnuo je oči i gledao nizbrdo prema skladištu. Točno je znao gdje se nalazi, ali tamo nije bilo nikakva svjetla. Pa ipak, jedno se upalilo! Stražar je džepnom lampom šarao po gomili plinskih rezervoara. Dolje su bila dvojica. Njihove su se siluete ocrtavale naspram gomile, pa je Jonnie vidio da su od nje udaljeni trideset metara u njegovu smjeru. Prikrio se iza konja i pošao nizbrdo. Pogodio ga je treptaj svjetla. Prošao je preko njega. “Samo jedan od tih prokletih konja”, za čuo se glas ispred njega. “ Kažem vam, nešto je tamo desno od gomile.” “Uključi skener!” Na gomili je muklo odjeknulo kao da se pre vrnula kutija. “Nešto je ipak tamo”,rekao je stražar. Počeli su se približavati, šarajući pred sobom džepnim svjetiljkama. Jonnie je vidio njihove obrise. Polako je gurkao konja. Odjednom je shvatio što se dogodilo: neuredno nabacana gomila kutija srušila se čim ju je netko taknuo. Bolje je vidio od Psychla, koje je zablještilo njihovo vlastito svjetlo, pa je opazio kako se jedan Škot pomaknuo i odmah stao trčati. Ali opazili su ga i stražari. Jedan je već dizao blastušku. Kakva noć! Psychli će znati da su ih napale životinje. Ranjeni ili ubijeni Škot u ogrtaču za kamufliranje odao bi im sve. Psychli bi uzvratili. Zbrisali bi bazu. Pet, šest metara ispred Jonnieja jedan je stražar pomaknuo sigurnosni zapor i stao ciljati. 156

Toljaga ga je poput udarca munje pogodila posred leda. Jonnie je, sada goloruk, jurnuo na njega. Okrenuo se drugi stražar. Jonnie se našao u snopu svjetla. Psychlo je podigao pušku. Jonnie se našao pokraj njega. Zgrabio je cijev velike puške i iščupao je iz šapetina. Okrenuo ju je da upotrijebi kundak. Ne smije se čuti pucanj. Psychlo se okrenuo da ga dohvati. Dobio je udarac kundakom u trbuh, pa se presamitio. Jonnie se ponadao da je slobodan, no nada mu je bila preuranjena. Potresla se zemlja. Dotrčao je treći stražar. Odbačena je svjetiljka obasjavala njegove goleme noge. Nosio je isukani pištolj. Bio je udaljen nepuna dva metra i podizao je oružje da zapuca. Jonnie je zamahnuo, držeći blastušku za kraj cijevi i svom snagom tresnuo kundakom po stražarevu šljemu. Začuo se prasak razbijanja stakla, pa šištanje neprijateljskog zraka. Psychlo se srušio. Ali sad je prvi stražar pokušao ustati i naciljati. Jonnie ga je odalamio kundakom po prsima, i njegov se šljem pomaknuo. Zapahnuo ga je zemaljski zrak, i on je stao hroptati. Bože! Jonnie se mučio da dode do zraka. Kako da logično protumači smrt trojice stražara! Da ih nije sredio, oni bi sve upropastili. Potisnuo je sliku borbe, pa se smirio. Čuo je Blodgett kako bježi. Negdje su u logoru tresnula vrata. Uskoro će na ovom mjestu vrvjeti. Zdrobio je svjetiljku. Prekopao je džepove da pronađe uzicu. Našao je jedan komad. I još jedan. Vezao ih je. Sagnuo se i podigao blastušku prvog stražara. Produljeni je konopac privezao za okidač. Onda je svom snagom zabio otvor cijevi u zemlju i tako je potpuno začepio. Ostavio ju je uspravljenu u tom položaju. Zaklonio se iza tijela prvog stražara. Čulo se kako iz pravca logora tabanaju brojna stopala. Lupala su vrata. Za koji čas će dotrčati. Jonnie je provjerio je li zaštićen i od pogleda iz logora i od eksplozije, pa je povukao konopac . Začepljena je puška eksplodirala poput bombe. Trupla su poskočila . Počela je padati zemlja pomiješa na s kamenjem. No Jonnie je već nestao. Nakon dva sata stigao je u bazu. Od trčanja su ga boljele slabine. Robert Lisac je pazio da se ne upale nikakva dodatna svjetla, a bazu je pripremio za obranu, ako dode do progona. Kako su se diverzanti jedan za drugim vraćali, brižljivo je u podrumu skrivao njihove kutije s plinom za disanje. Okupio ih je u tihu skupinu u slabašno osvijetljenoj dvorani. Držao je u stanju pripravnosti petnaest Škota naoružanih a utomatima i nekoliko putničkih letjelica, ako bi se morali evakuirati. Svukli su i sakrili ogrtače za kamuflažu. Nije se mogao pronaći nikakav trag ni dokaz. Poduzete su sve mjere opreza. Organizirano je povlačenje, ako bude potrebno. Robert Lisac je bio sposoban veteran mnogih prepada u vlastitoj domovini. “Jesmo li koga ostavili?” - dahnuo je Jonnie. “Vratila su se devetnaestorica”, rekao je Robert Lisac. “Dunneldeen je još uvijek tamo.” Jonnieju se to nije svidjelo. Pogledao je devetnaestoricu boraca u prostoriji. Bili su usredotočeni na to da se vrate u normalno stanje: namještali su kape, otresali travu s odjeće, otpuhivali. Ušao je glasnik koji je održavao vezu s promatračnicom na vrhu zgrade i prenio poruku: “Nema potjere, nije uzletio ni jedan avion.” “Bila je to vraška eksplozija”, rekao je Robert Lisac. “Eksplodirala je blastuška”,rekao je Jonnie. 157

“Kad im se začepi cijev, pritisak ide prema natrag, pa raznese cijeli ma gazin s petsto metaka,” “Svakako je lijepo odjekivalo”, mislio je Robert Lisac. “Čuli smo je ovdje, kilometrima daleko.” “Da, vrlo su glasne”, složio se Jonnie . Sjeo je, zadihan, na klupu. “Moram smisliti kako da se javim Terlu. Chrissie je bolesna, a nemaju ni vode. Ni drva .” Škoti su se trgnuli. Jedan je zaškrgutao: “Ti Psyhli!” “Razmislit ću kako da pošaljemo poruku”, rekao je Jonnie. Doviknuo je glasniku: “Ima li išta od Dunneldeena?” Glasnik je pohitao da upita promatrače. Ljudi su čekali. Prolazile su minute. Isteklo je i pola sata. Svi su bili napeti. Najzad je ustao Robert Lisac i rekao: “Dakle, bit će bolje da...” Začuo se bat nogu u trku. Dunneldeen je protrčao kroz vrata i klonuo teško dišući. Ali nije samo soptao: gušio se od smijeha. Glasnik je viknuo: “Nema znaka potjere.” Napetost je popustila. Dunneldeen je predao kutiju s malim bocama plina za disanje pastoru, koji je odmah požurio da ih sakrije od možebitnog pretresa. “Ni jedan avion nije uzletio”, viknuo je glasnik. “Bar za sada, dečki”, rekao je Robert Lisac, “ako đavoli ne čekaju zoru...” “Oni neće doći”, upao mu je u riječ Dunneldeen. Ostali su se okupljali u sobi. Otpuštali su za tvarače automata. Prišli su i piloti iz putničkih zrakoplova, koji su čekali u blizini. Čak su i starice zavirivale kroz vrata. Još nitko nije znao što je ondje kod kaveza pošlo naopako. Dunneldeen je povratio dah, a pastor obilazio sobu i nudio svakom gutljaj viskija iz male čaše. “Namjerno sam ostao da vidim što će učiniti”, veselo je pričao Dunneldeen. “Oh, morali ste vidjeti našeg Jonnieja.” Podnio je živo obojeni izvještaj. Bio je među zadnjima koji su stigli do stovarišta. Kad je dohvatio kutiju, prevrnula ih se cijela gomila. Pobjegao je trčeći u izlomljenoj liniji, ali je zaokružio i došao natrag ako bi Jonnie zatrebao pomoć. “Kakva pomoć, nije njemu treba la pomoć !” Ispričao im je kako je Jonnie ubio trojicu Psychla, “golim rukama i kundakom”, i kako je potom “sve skupa bacio nebu pod oblake”. I kako je izgledao kao “David u borbi protiv tri Golijata”. Potjere neće biti. “Sakrio sam se iza konja na udaljenosti od šezdeset metara, a prišao sam i bliže kad su se Psychli okupili oko leševa. Eksplozija nije ranila konja, no mora da je krhotina puške rasporila bizona koji se zatekao blizu skladišta.” “Vidio sam tog bizona”, “Naletio sam na njega”, “A, to je bila ta sjena”, mrmljali su ratnici. “Neki krupan Psychlo, možda baš onaj tvoj demon, Jonnie, prišao je”, nastavio je Dunneldeen, “i upalio svjetla. Zaključili su da je bizon prevrnuo kutije, a stražari pošli u lov na radnom mjestu i za vrijeme smjene - zbog toga su se na njih razljutili - pa da se jedan spotaknuo i zabio cijev puške u zemlju, da je ona odapela i poubijala svu trojicu.” Jonnie je odahnuo s olakšanjem. Nije vidio bizona, ali je ostalo napravio tako da upravo to i pomisle. Čak je pokupio i nagorjelu uzicu. Eksplozija je prikrila ostalu štetu, a on je u zadnjoj ludoj sekundi četveronožnog traganja pronašao toljagu. Zaista, nisu ostavili dokaze. 158

“Kaka v napad!” - kliknuo je Dunneldeen. “ I kakav je samo vođa naš Jonnie!” Jonnie je otpio gutljaj viskija, što mu ga je pružio pastor, da prikrije zbunjenost. “Prava si šeprtlja”, rekao je Robert Lisac Dunneldeenu. “Mogli su te uhvatiti.” “Tko ne riskira, ne profitira”, odgovorio je nasmijani Dunneldeen. Htjeli su slavlje s gajdašima. No Robert Lisac nije dopustio da neprijatelju, koji možda na njih motri, pruže znak da se ova noć po bilo čemu razlikuje od ostalih. Poslao ih je na spavanje. Dobro, mislio je Jonnie umatajući se u karirani vuneni gunj, sada možda imaju detektor urana . Ali to nije pomoglo Chrissie. Bez radija. Bez osobnog kontakta. Pa kako da onda primora Terla da dode? Izmožden i nervozan, Terl se približavao mjestu sastanka. Jednom je šapom upravljao svojim oklopnim kolima, dok je drugu držao na okidačima dobro nabijenih teških topova. Još uvijek nije odgonetnuo razlog Jayedova dolaska na Zemlju. Agent Imperijalnog istraživačkog biroa dodijeljen je na nizak položaj radnika za razvrstavanje rudače; Terl se nije usudio predložiti drukčije imenovanje. Radnik koji razvrstava rudaču radi samo na kraju smjene kad nailazi nova količina; ina če momak može otići s radnog mjesta , a da satima nitko ne primijeti da ga nema, i opet se pojaviti kao da je cijelo vrijeme bio prisutan. Terl se nije usudio da u njegovoj blizini postavi uredaje za nadzor, jer je Jayed, nakon godine rada u IBI-ju, bio vrhunski stručnjak na tom području. Terl je pokušao uplesti Jayeda u aferu sa svojom tajnicom Chirk. Obećao joj je lude stvari samo ako ga uspije dobiti u krevet - naravno, s najmanjom postojećom kamerom uloženom u njezin madež. No Jayed joj nije poklonio ni najmanje pažnje. Nastavio se gegati potežući noge, obarajući glavu, pružajući vjernu sliku tipičnog namještnika. Ali drugo se i nije moglo očekivati - tako to radi IBI. Drhtavim je šapama Terl pretraživao kutije sa službenom poštom za matični planet. U njima nije bilo Jayedovih pošiljki. Nije zapazio nov oblik izvještaja, ni neobične izmjene rutinskih dokumenata. Proveo je užasne noći nadgledajući taj promet, ali nije našao ništa. Lutajući okolo s osjećajem da se vrti u krugu, Terl je pokušao dokučiti nije li možda IBI izumila neko novo sredstvo komunicira nja. Kompanije i Imperijalna vlada nisu se bavile pronalazaštvom - barem nisu, koliko je znao Te rl, u zadnjih stotinu tisuća godina. Ipak, uvijek je moglo nešto promaknuti bez njegova znanja. Nešto poput pisanja na uzorcima rudače koja se svakodnevno isporučuje. No to bi iziskivalo posebno upućene kontingente, a on nije uspio pronaći takve otpremnice. Imperijalnu je vladu obično zanimala samo količina rudače koju doprema kompanija - vlada je dobivala postotak. No mogla se umije šati i u slučaju težeg zločina ili planirane urote. Terl nije utvrdio čime se Jayed bavi, a sama pojava zlokobnog tajnog agenta u bazi, s krivotvorenim dokumentima, nije Terlu pružila ni jednog jedinog trenutka opuštanja u zadnja dva mjeseca. Vlastiti je posao obavljao sa žestinom i besprijekornom temeljitošću, koja mu je bila sasvim strana. Istrage je provodio smjesta. Smjesta je odgovara o na dopise. Sve što je u njegovoj dokumentaciji bilo dvojbeno - smjesta je zakopao ili uništio. 159

Čak je vlastoručno servisirao i opskrbio pogonskim gorivom dvadeset borbenih aviona postrojenih na poljani, kako bi djelovao budno i djelotvorno. U evidenciju je odložio nedužan izvještaj o životinjama. Ima opasnih radnih mjesta u rudniku, nedostupnih strmina, pa je za eksperiment, “po Numphovu naređenju”, okupio nekoliko životinja da utvrdi mogu li one upravljati jednostavnijim strojevima. Životinje nisu opasne; zapravo su glupe i teško shvaćaju. Kompaniju to ništa ne košta, a ako uspije, moglo bi povećati profite. Do sada nije postignut značajniji uspjeh. Životinje nisu podučavane o metalurgiji ni ratnoj vještini - zato što tako zahtijeva politika kompanije i zato što su preglupe. Hrane se štakorima, štetočinama kojih ima na ovom planetu u izobilju. Odaslao je svoj izvještaj bez oznake prioriteta. Sada je imao pokriće . Barem se nadao. Usprkos svemu, Terl je po petnaest puta dnevno odlučivao da će potama niti životinje i strojeve vratiti u spremište. 1 po petnaest bi puta svakog dana odlučio da ipak još neko vrijeme nastavi. Događaj sa stražarima nije ga uznemirio zbog toga što je poginulo nekoliko Psychla (za njegov su mu plan ionako trebali leševi), nego zato što je jedan stražar - vidio je to kad je njegovo truplo položio u sanduk za teleportaciju iduće godine - u krznu na prsima imao užeženi žig kriminalca. Ovaj žig sa tri pruge udarala je na kriminalce Imperijalna vlada. On je označavao nekoga “kome je uskraćena pravna zaštita, vladina pomoć i zaposlenje”. To je značilo da je kadrovski odjel na matičnom planetu bio nemaran. Podnio je o tome bezazlen izvještaj. U trenutku usplamtjele nade bio je pomislio da Jayed istražuje to ili nešto slično. No kad je naveo namještenika koji je radio s Jayedom da mu to nenametljivo spomene, ovaj nije pokazao nikakva interesa. Terl naprosto nije mogao otkriti što Jayed traži, ni zašto je došao. Napetost i nesigurnost dovele su ga do ruba trajne histerije. A onda jutros, iz vedra neba, životinja je učinila nešto od čega se Terlu podiglo krzno. Terl je, po svom ustaljenom običaju, sređivao snimke automatskog izvidača od prošlog dana, kad se zatekao ka ko bulji u sliku radilišta na kojemu je bio natpis. Tamo je kod rudne žile oštro i jasno vidljiva životinja pridržava la tri sa tri metra velik natpis. Leža o je na mjestu koje su životinje izravnale u pozadini žile. Na njemu je, najčistijim psihloškim pismenima, stajalo: HITNO Sastanak neodgodiv. Isto mjesto. Isto vrijeme. Već je i to bilo loše. Ali da stvar bude još gora, činilo se da je teška cerada za pokrivanje strojeva pala na svršetak poruke. Postojao je još jedan redak. Počinjao je s: D... Ostatak Terl nije uspio pročitati. Ona glupa životinja očito nije primijetila da je dio poruke pokriven. Terl je drhtavim pandžama pokušao naći neki drugi kadar u istoj sekvenci, na kojem bi se moglo vidjeti što je iza cerade. No nije ga našao. Uhvatila ga je panika. Postupno se njegov rastreseni um koncentrirao u uskipjelom bijesu. Panika ga je napustila kad je shvatio da jedino on sam na cijelom planetu prima poruke automatskog izviđača. 160

Svakodnevno je proučavao snimke i do tančina pratio napredak iskopavanja. Činilo se da je životinja koju je on uhvatio stalno uz radnu brigadu. Dok su sve ostale životinje bile slične, vjerovao je da raspoznaje plavu bradu i veličinu svog učenika. To bi ga redovito umirilo, jer je značilo da je životinja zaposlena i da kojekuda ne vrluda. Napredak u kopu nije bio velik, no on je poznavao probleme s kojima su se suočavali, a znao je i to da ih mogu riješiti i bez njegova savjeta. Imao je na raspolaganju mjesec zapravo, još četiri mjeseca - do 92. dana. Svladao je strah i uništio snimke. Jayed ih se sada ne može dokopati. Ali nije smjela postojati nikakva mogućnost da se njega, Terla, dovede u vezu s projektom. Stao je razmišljati da je ona poruka počinjala njegovim imenom, pa je požalio što ju je uništio tako brzo. Morao se najprije uvjeriti. Možda je zaista pisalo: “Terl”. Terl nije bio izvježban u samopromatranju, pa nije opazio da se kreće ivicom ludila. Tama je poput crne vre e pokrila tenk. Vozio je po instrumentima, ne paleći svjetla. Teren podmukao nekoć je ovdje bio grad, no od njega je preostalo samo saće napuštenih rudarskih rovova, u kojima je prije više stoljeća kompanija slijedila ležište rude. Ekran njegova detektora pokazao je da se nešto nalazi tamo ravno ispred vozila. Nešto živo! Šapa mu je, spremna da pripuca, dodirnula dugme okidača. Oprezno se uvjerio da je okrenut u suprotnom smjeru od logora i da ga štite brežuljak i drveni zidovi. Tek je tada upalio prigušena oborena svjetla. Na mjestu sastanka životinja je sjedila na svom konju. Bio je to neki drugi konj, divlji konj koji je zbog tenka postajao nemiran. Mutnozeleno svjetlo je okupalo jahača. Još jedan jahač? Ne, samo drugi konj... s velikim paketom na ledima. Terl je zaokružio skenerima. Ovdje nije bilo više nikoga. Opet je pogledao životinju. Šapa mu je podrhtavala iznad okidača. Životinja je bila mirna. Unutrašnjost tenka bila je ispunjena plinom za disanje, no Terl je nosio i masku. Provjerio je da li dobro brtvi. Uzeo je interkom, pa ga gurnuo kroz hermetičku puškarnicu. Aparat je pao na tlo pokraj tenka. Terl je prihvatio unutrašnji element garniture. “Siđi s konja i uzmi interkom”, naredio je Terl. Jonnie je kliznuo s napola uvježbanog konja i prišao tenku. Podigao je uređaj i pokušao ugledati Terla kroz okrugla okna. Nije ga vidio. Unutrašnjost je bila mračna, stakla izvana neprozirna. Terl je rekao kroz interkom: “Jesi li ti ubio one stražare? ” Jonnie je vanjski dio aparata držao blizu lica. Brzo je razmišljao. Terl je, očito, u nekom neobičnom stanju. “Nismo izgubili nijednog stražara”, odgovorio je istinu. “Znaš ti na koje stražare mislim. One kraj logora.” “Imao si neprilike?” - pitao je Jonnie. Od riječi “neprilike” Terlu se gotovo zavrtjelo u glavi. Nije imao pojma kakve ga neprilike muče, ni što im je uzrok. Svladao se. “Sakrio si za dnji dio poruke” , rekao je optužujući. “ Stvarno? ” - nevino je odgovorio Jonnie. On je to namjerno učinio da privuče Terla. “Htio sam reći: dolazi zima, pa tre bamo tvoj savjet.” Terl se smirio. Savjet. “O čemu?” Znao je o čemu. Bilo je gotovo nemoguće iskopati ono zlato. Ali mora postojati nekakav način. A on je stvarno rudar. Najbolji učenik svoje škole. Svakodnevno proučava snimke automatskog izvidača. 161

Znao je da se na šipkama koje se savijaju ne može sagraditi platforma. “Potre bne su vam prijenosne ljestve za rudarska okna. Jedne imate u opremi. Učvrstite ih klinovima na licu litice, pa radite na njima.” “Dobro”, rekao je Jonnie, “pokušat ćemo tako.” Sad kad ga je naveo na običnu temu, Terl se smirio. “Trebamo i nekakvu zaštitu ako naidemo na uran”, rekao je Jonnie. “Za što?” “U ovim planinama ima urana.” “U zlatu?” “Sumnjam. U dolinama i naokolo.” Jonnie je mislio da će biti bolje ako Terla uvjeri da mu je zatvoren pristup na ta mjesta, a istodobno je strahovito trebao podatke. Ne može eksperimentirati uranom bez zaštite od njega . “Vidio sam kako se ljudi od urana osipaju prištevima”, dodao je, i to je bila istina, ali se nije odnosila na njegovu sadašnju brigadu. Činilo se da je to odobrovoljilo Terla. “Ne fuliraš?“ “Kakvom bismo se odjećom mogli zaštititi?” Terl je odgovorio: “Na ovakvom planetu u blizini ovakvog sunca uvijek ima radijacije. U malim količinama. Zato su ove maske opremljene olovnim staklom. Zato su sve kupole od olovnog stakla. Vi ga nemate.” “Znači da olovo štiti od radijacija?” “Jednostavno morate riskirati”, rekao je zadovoljno Te rl, i već se osjećao znatno bolje. “Možeš li upaliti svjetlo?” - pitao je Jonnie. Kad je spustio vreću na ravninu ispred vjetrobra na, začuo se tup udarac . “Neću nikakva svjetla.” “Misliš da te netko pratio?” “Ne. Ovaj disk što se okreće na krovu neutralizira valove detektora. Ne moraš se bojati da nas netko uhodi.” Jonnie je pogledao na vrh tenka. U nejasnom je svjetlu nazirao neku stvar koja je ondje bila usađena. Okretala se oko sebe. “Osvijetli to”, ustrajao je Jonnie. Terl je pogledao na svoje ekrane. Nije ništa primijetio. “Odvest ću se pod ono stablo.” Jonnie je pridržavao vreću s rudom, dok je Terl polako smjestio vozilo iza živice zimzelena. Opet ga je zaustavio i osvijetlio prostor ispred vjetrobrana. Jonnie je podigao ruku i prosuo kojih pet kila rude na haubu tenka. Svjetlucala se pod svjetiljkom. Bijeli kvarc i zlatna žica. Bljeskala je i sjala kao da je posuta draguljima. Dva su kilograma bila čisto samorodno zlato. Terl je nepomično sjedio i zurio kroz vjetrobran. Teško je progutao. “Tamo je cijela tona toga”, rekao je Jonnie. “Ako se bude dalo izvaditi. Vidi se prostim okom.” Psychlo je i dalje samo sjedio i kroz vjetrobran zurio u zlato. Jonnie ga je razgrnuo da još jače zablista. Prihvatio je interkom. “Mi se držimo pogodbe. I ti je moraš ispuniti.” “Kako to misliš? ” - pitao je Terl, otkrivši optužbu. “Obećao si da ćeš ženama davati hrane, vode i drva.” Terl je slegnuo ramenima. Ravnodušno je rekao: “Obećanja.” Jonnie je rukom zaokružio zlato, ubacio ga u vreću i odmaknuo. Pokret nije promakao Terlu. “Stani. Otkud z naš da se nisam za njih brinuo? ” Jonnie je ostavio zlato. Pomaknuo se da mu svjetlo obasja lice. Kucnuo je prstom po čelu. 162

“Ima nešto što ti ne znaš o ljudima. Katkada raspolažu naročitim psihičkim silama. Ja, na primjer, dijelim takvu moćs onim ženama.” Iz ovoga je Terl trebao zaključiti da Jonnieja nije upozorio uhoda, ili pak to što se nije vidjela vatra. U ljubavi i ratu sve je dopušteno, kao što govori Robert Lisac, a ovdje se radi i o ljubavi, i o ratu. “Hoćeš reći - bez radija. Točno?” Terl je o tome nešto pročitao. Nije shvatio da ove životinje raspolažu tim moćima. Proklete bile. “Točno”, odgovorio je Jonnie. “Ako nije dobro zbrinuta i ako joj je loše, ja to jednostavno znam!” Opet se kucnuo po čelu. “Ovdje imam jedan paket”, nastavio je. “Hrana, voda i kremen, ogrjev, topla odjeća i malen šator. Zavezat ću ga na vrh tenka, a ti ga, čim se vratiš, odnesi u kavez. Daj da se kavez počisti iznutra i izvana i popravi vodovod.” “Radi se o rezervoaru, ništa drugo”, rekao je Terl. “Kad se isprazni, treba ga napuniti. Bio sam prezaposlen.” “I makni one stražare. Ne trebaju ti stražari.” “Kako znaš da su ondje stražari”, pitao je Terl sumnjičavo. “Upravo sam to čuo od tebe”, odgovorio je Jonnie u interkom. “A moje mi psihičke sile kažu da oni razdražuju one žene.“ “Ne možeš mi tako naređivati!” - nakostriješio se Terl. “Terl, ako se ne pobrineš da onim ženama bude dobro, moglo bi mi pasti na pamet da se prošećem do stražara, pa da im prišapnem nešto što znam.” “ Što? ” - htio je znati Terl. “Nije važno. Zbog toga te ne bi najurili s posla, ali bi bilo vrlo neugodno.” Terl se u sebi zakleo da će maknuti stražare. “I ti ćeš znati ako to ne učinim?” Jonnie se još je dnom kucnuo po čelu. No prijetnja je uznemirila uzburkani Terlov um. Promijeno je taktiku i zapitao: “Što ćeš napraviti sa zlatom ako mi ga ne budeš predao?” “Zadržat ću ga za nas”, rekao je Jonnie i nastavio ga spremati u torbu. Te rlje duboko, prijeteći, zarežao. Jantarne su mu oči zaplamsale u tami tenka. Viknuo je: “Proklet da sam ako ga zadržiš!” Ucjena . Ucjena. “ Slušaj. Jesi li ikada čuo za automatski bombarder? Ha, tako sam i mislio. Dobro, daj onda da ti nešto kažem, životinjo: mogu pokrenuti automatski bombarder, pa ga poslati ravno iznad ovog mjesta, ravno na tvoju bazu, ravno na bilo koje sklonište, pa te tako izbombardirati da ne osta ne ni kamen na kamenu, a kamoli netko živ. I sve to pomoću da ljinskog upravljanja ! Nisi baš tako siguran, životinjo, kako možda misliš!” Dok su riječi poput bujice istjecale iz interkoma, Jonnie je mirno stajao i gledao u prazne, crne prozore tenka. “Ti ćeš, životinjo”, nastavio je režati Terl, “iskopati to zlato, pa ćeš mi ga lijepo predati, i to sve skupa do 91. dana. Ako to ne učiniš, poslat ću u pakao i tebe i sve životinje na ovom planetu, čuješ me, u pakao!” Glas mu se pretvorio u histeričan vrisak, pa je zašutio teško sopćući. “A što ako sve to obavimo do 91. dana?” - pitao je Jonnie. Terl se kratko, nervozno na smijao. Shvatio je da se mora kontrolirati. Osjećao je da se čudno ponaša . Viknuo je: “Tad ću ti platiti!” “Drži se svoje polovice pogodbe”, rekao je Jonnie, “i mi ćemo ti predati zlato.“ Dobro, mislio je Terl. Preplašio je životinju. To je već bolje. Rekao je velikodušno: “Stavi taj paket na tenk. Napunit ću spre mnik za vodu, očistiti i pobrinuti se za stražare. Ali nemoj zaboraviti na moje daljinsko upravljanje, a? Pogriješiš li, odu ženke!” 163

Jonnie je dragocjen paket svezao na krov vozila. Dok je to radio, uspio je skinuti neutralizator valova i sakriti ga za stabla. Terl će možda pomisliti da ga je odbila neka grana. A mogao bi im zatrebati. Te rl je ugasio gornje svjetlo, i Jonnie vrati rudu natrag u vreću. Znao je da je Terl neće ponijeti sa sobom. Terl se odvezao ne rekavši ni doviđenja, i tenk je nestao u tami. Nekoliko minuta kasnije, kad je vozilo već bilo kilometrima daleko i skriveno od pogleda, Dunneldeen je izišao iz rudarskog rova, gdje je znojnim dlanovima držao automat. Znao je da njegovo oružje ne može nauditi tenku, ali nisu očekivali da će Terl ostati u oklopnom vozilu. Iako ga nisu htjeli ustrijeliti, bojali su se da bi mogao oteti Jonnieja ako su djevojke umrle. Dunneldeen je kratko zviznuo. Deset je Škota poskakalo iz rudarskih rovova. Zakočili su puške. Robert Lisac se pokazao iza ruševnog zida na vrhu brežuljka i sišao. Jonnie je još uvijek stajao gdje se zatekao i gledao put logora. “Taj je demon”, rekao je Robert Lisac, “na granici ludila. Jeste li zapazili kako u razgovoru skače s jedne teme na drugu? Jeste li zapazili histeriju u njegovu smijehu? Nešto ga izluđuje, a mi ne znamo što.” “Nismo znali za automatske bombardere”, rekao je Dunneldeen. “Sada znamo”, rekao je Robert Lisac. “MacTyler, ti poznaješ tog demona. Bi li se složio da je na pola lud?” “Misliš li da te namjeravao ustrijeliti kad se dovezao? ”-pitao je Dunneldeen. “No ti si se fino izvukao, Jonnie MacTyler.” “On je vrlo opasan”, rekao je Jonnie . Kad su prošla dva sata, ugledao je kako se pali vatra, poput vrška igle sićušno svjetlo u dalekom kavezu. Kasnije će uhode potvrditi da je uklonjena straža, a on sam će provje riti što je s vodom i s Chrissie. Ludi je Terl njihovu igru učinio mnogo opasnijom. Jer podmukli Terl je jedno, a manijak nešto drugo. Snijeg je zakasnio, no kad je jednom došao, nadoknadio je zaostatak i divlje se osvećivao, ta ko da je gotovo prekinuo rad na rudnoj žili. Ljestve nisu bile rješenje. Jonnie je pomagao koliko je god mogao; lebdio je na platformi, koja se pregrijavala, da z bije klinove, visio je na čeličnim uzicama iznad ždrijela bezdana, hrabrio druge. Gotovo im je uspjelo, čak su iskopali još 45 kila zlata, kad je naišla prva prava zimska oluja. Pod vjetrom orkanske snage, koji je nosio smrznut šljunak tvrd poput metka i od kojeg su gotovo i same planine podrhtavale, ljestve nisu izdržale . Pale su, srećom baš izmedu dviju smjena, kad na njima nije bilo nikoga, pa nije bilo unesrećenih. Čekali su zatišje da utvrde što im je dalje činiti. Morali su se graditi zaposlenima, jer je Robert Lisac smatrao da Terl neće poduzeti ništa nasilno dok ne zaključi da više nema nade. No sada je snijeg, koji je gusto padao, onemogućio da automatski izviđač za svog dnevnog preleta išta snimi. Osim toga, svi su uvjeravali Jonnieja da nije važno da se zadržava na radilištu. Odavno su isplanirali da tri njegova dvojnika održavaju privid da je on trajno prisutan. Automatski je izviđač uvijek mogao vidjeti jednog između te trojice, onog koji je u datom trenutku dežuran. Pa čak i onu poruku za Terla nije pridržavao Jonnie, nego Thor. Svi su se radnici morali izmjenjivati u tri smjene, jer nitko nije mogao izdržati dulje od dva sata na tako oštroj hladnoći. 164

Zato je tog dana Jonnie izostao. S trojicom drugova tragao je kroz razularenu oluju za mjestom koje se nekoć zvalo Uravan. Doktor MacDermott, povjesničar, razvio je vještinu da iz raskupusanih ostataka knjiga prikuplja informacije. Čak su mu dodijelili mladog Škota, potpuno izučenog izviđača, da odlazi u potragu za drevnim kartama i knjigama. MacDermott je našao ulomak u kojem piše da je u Uravanu bilo “jedno od najvećih ležišta urana na svijetu”. Pretpostavljali su da je Uravan nekih 300 km zapadno i nešto južnije od njihove baze, da se nalazi iza jednog velikog dobro uočljivog platoa. Uran! Zato je Jonnie s jednim pilotom i Angusom MacTavishem krenuo na put u osobnoj letjelici. Tko zna, mogli bi imati sreće. Angus MacTavish bio je oduševljen. Njega je zapalo da bude mehaničar, i on se starao da stvari dobro funkcioniraju. Jonnie je njega i još šestoricu Škota naučio elektronici, pa su se u to svi dobro razumjeli, a bili su i vrsni mehaničari, no Angus MacTavish bio je prava zvijezda. Ratoboran, nikad ne priznajući poraz, svežanj zanesenog crnokosog optimizma, Angus je čvrsto vjerovao da će upravo ondje naći cijele planine urana, spremnog da ga lopatama natrpaju u torbu i odvezu. Jonnie je mislio drukčije. Prije svega, još uvijek nisu imali nikakve zaštite od zračenja, pa su stoga bili vrlo daleko do bilo kakva lopatanja. Ali u rudniku urana možda je ipak dosta toga ostalo da se može ispitati djelovanje plina za disanje. Mudro je izbjegavao Angusov zanos. Oni su, u stvari, samo pošli u izviđanje ne bi li pronašli mjesto gdje bi mogli provjeriti plin za disanje. Oluja je znatno smanjila vidljivost. Osobni se zrakoplov propinjao pod udarcima povremenih refula. Letjelicom se upravljalo ručno, uz pomoć vizualne orijentacije. Jednom ili dvaput je planinski vršak sijevnuo strahovito blizu, no iz veće visine se vidio jedino sag uskomešane bjeline, pa bi čovjek izgubio smjer leta. Srećom, oluja se kretala prema istoku. Kad su prošli prvih sto pedeset kilometara, njezin je najjači bijes ostao za njima. Iz oblaka su izbili u vedrinu. Pod njima se, blistajući na jutarnjem suncu, rasprostrla panorama Zapadnog Stjenjaka. Dah im je zastao od ljepote. “Možda je Škotska najbolja zemlja na svijetu”, izustio je kopilot, “ali ipak nije ovako lijepa.” Jonnie je ubrzao na sedam stotina, pa je nepregledni bijeli svijet uskoro proletio ispod njih. Prepoznao je visorava n i prema starom školskom zemljovidu procijenio gdje bi mogao biti Uravan. Čak su i pod snijegom uspjeli odgonetnuti kuda je vodila drevna zavojita cesta. Usmjerio je prema jugoistočnoj strani gdje se cesta račvala, pa se spustio na visinu krošnji i prateći snijegom pokrivene ostatke grada, stigao do humaka i gomila koje mora da su nekoć bile Uravan. Avion je zaškripao po svježem snijegu, i Jonnie ga je zaustavio ispred nekih građevina. Angus MacTavish je iskočio poput mladog jelena. Za njim je vijorio njegov kilt. Jurio je od jedne ruševine do druge, dok odjednom nije dotrčao natrag. Glasom koji je zbog rijetka zraka bio visok viknuo je: “... je Uravan!” Pokazivao je nekakve raskupusane listove papira. Jonnie je iza leđa izvukao bocu plina za disanje i opremu. On je s Angusom radio pola noći da naprave daljinski upravljač kojim bi mogli otvoriti i zatvoriti regulator. Sad im je preostalo da nađu točku intenzivna zračenja, da se povuku i uključe telekomandu, pa onda utvrde je li, eksplodiravši, bljesnuo plin za disanje. Jonnie je istovario i nekoliko lopata, konopaca za penjanje i rudarskih svjetiljki. Brzajući uzduž i poprijeko poput lovačkog psa, Angus je tražio najpovoljnije položaje. 165

Bilo je tu više gomila rudače. Nekoć su bile ograđene, no rđa je odavna izjela plotove. Pokušavali su i pokušavali. Izdubili bi staru gomilu rudače i u udubinu postavili plinsku bocu, povukli se, oslobodili malo plina i gledali hoće li iza zvati slabu eksploziju. Nakon dvanaest pokušaja Angus je povjerovao da rade s istrošenim spremnikom. Otvorio je pipac pred svojim licem i odmah popla vio od kašlja. Ne, nije riječ o praznoj boci. Ušli su u rudnik. Probijali su se kroz rovove, koji su odavna postali nesigurni i prijetili urušavanjem. Potrošili su pet spremnika plina za disanje. Ni jednom nije prasnulo. Jonnie se malo obeshrabrio. Rekao je Angusu i pilotu da nastave pokus, dok je sam odlutao kroz ruševine. Sve su bile u takvom stanju raspadanja, da se jedva moglo otkriti čemu su nekoć služile. Pravo je čudo kako je Angus pronašao onaj papir; mora da je bio zaštićen nekakvim pokrovom. Jonnie je počeo sumnjati. Na cijelom je području našao samo jedan žalosni ostatak koji je možda nekoć bio tijelo, a u stvari svega nekoliko zubnih plombi i dugmadi u pravilnom uzorku. Nije bilo ostataka ormara s arhivom. Osim nekoliko raspadnutih dizala, nisu se mogli razaznati ostaci nikakvih strojeva. I nikakvih tijela, osim onog jednog. Vratio se u avion i sjeo. Ovo je mjesto iscrpljeno prije nego što su Psychli napali. I to tako potpuno i tako brižljivo, da gomile otpada nisu ni najmanje zračile. Angus je dotrčao derući se: “Radi! Radi!” Nosio je nešto u nekakvom okviru. Jonnie je izišao i pogledao tu stvar. Jedan ugao starog okvira nije pougljenio. U trošnom ležištu bio je uložen komad rudače. Pod njom je bila jedva raspoznatljiva mjedena ploča. Mora da je nekoć okvir pokrivao olovno staklo, jer se u jednom uglu zadržao otkrhnuti komadić. Odnio je tu stvar do stijene, pa je sjeo i stao je proučavati. Rudača je bila smeđa i crna. Bila je uokvirena kao izložak na olovnoj podlozi. Naginjao je natpis na ovu i onu stranu. Nije uspio pročitati ništa više nego da je to bilo nešto “prvo”. A nije mogao odgonetnuti ni čovjekovo ime. Nagnuo je ploču pod drugim kutom i mnogo jasnije ugledao slova na gornjem dijelu. Pisalo je: “Uranov oksid”. “Gledaj”, rekao je Angus, “daj da ti pokažem.” Uzeo je od Jonnieja okvir i namjestio ga na udaljenosti od desetak metara. Okrenuo je prema nje mu plinsku bocu, pa se vratio do Jonnieja. Gurnuo je prekidač daljinske kontrole, i plin je eksplodirao! “Još jednom!” - uzviknuo je Angus. Do kraja je okrenuo prekidač i ostavio ga otvorenog. Ionako ne bi imao vremena da ga zatvori. Boca je, izbacivši plamen poput rakete, odskočila tri metra. Pilot i Angus su kliknuli od veselja. “Uranov oksid”, rekao je Jonnie, koji je napravio mnogo domaćih zadaća, “uranov oksid je rudača iz koje se dobiva uran. To je izvor mnogih radioaktivnih izotopa. Gdje si je našao?” Odvukli su ga do ruševina zgrada koje su toliko propale da su morali natezati i odmicati ostatke krova kako bi se mogli uvući. Sav prašnjav i vruć od napora (iako je zrak bio vrlo hladan), Jonnie je napokon izašao i sjeo na nekadašnju verandu. Muzej. To je bio malen muzej. Bilo je i drugih uzoraka. Ružičasti kvarc, hematit, tvari koje su potjecale s drugih mjesta. Nije bilo dokaza ni da je ovaj uranov oksid odavde. “Pokus s plinom za disanje je uspio”, neobuzdano je rekao Angus. 166

Jonnie je bio potišten. Znao je da pokus uspijeva. Vidio je kako je odletjela u zrak kupola buldožera i ubila jednog Psychla kad je došla u dodir s radioaktivnom prašinom. Rekao je: “Drago mi je što je uspio. Ali čak i ako je nešto urana ostalo tu dolje ispod nas, on je tako duboko da ne možemo do njega. Pronađi još malo olova, pa osiguraj ovaj uzorak. Ponijet ćemo ga sa sobom.” “Daj da još malo prošvrljamo”, rekao je Angus. Jonnie je ionako morao pričekati da se na istoku stiša oluja. Rekao je: “Samo idi.” No bio je siguran da je rudnik iscrpljen. Samo jedno tijelo i muzej. Gdje će, za ime božje, naći uran, mnogo urana? Gdje? Jonnie je s jezom zurio u duboki kanjon. Dolje je, blizu rijeke lebdjela platforma za bušenje i zaista je bila u neprilici. To se događalo dan nakon povratka iz Uravana. Oluja je protutnjala i ostavila za sobom svjetlucav dan pod bijelim pokrivačem. Na ovoj visini bilo je užasno hladno, a kanjon je, kao uvijek, zgušnjavao vjetar u virovitu zračnu bujicu. Dvojica Škota, od kojih je jedan bio Dunneldeen, a drugi crnokosi mladić Andrew, pokušavali su na platformi izvući ljestve što su se stropoštale nekih trista metara u smrznutu rijeku. Dugačke dvadeset metara i napravljene od prečaga, probile su led na rijeci i jednim krajem ostale ležati na obali. Taj su kraj za kvačili kukom koju su spustili s lebdeće platforme, pa su onda pokušali izvući ljestve podižući platformu na veću visinu. No one su zapele pod vodom. Voda je prskala kroz otvor u ledu i polijevala platformu, istog se trena pretvarajući u ledenu koru koja je naglo povećavala težinu letjelice. Jonnie je znao što pokušava ju. Trudili su se da za automatski izviđač, koji je svakog tre na trebao preletjeti, odigraju predstavu radinosti. Ostali su se ljudi iz smjene nanizali po rubu bezdana i razmrsivali čeličnu užad i gvozdene bačve što ih je oluja zapetljala, Dunneldeen i Andrew su se spustili u ponor kao da spašavaju ljestve. Jonnie se upravo vraćao malom osobnom letjelicom da razradi neke nove metode vađenja zlata. Bio je bez kopilota. S njim je letio samo stari povjesničar, doktor MacDermott. Molio je da ga Jonnie poveze, da bi na samom na lazištu zlatne žile sastavio sagu o oluji. Stari je Škot, koji je se be smatrao sposobnim za novačenje, bio vrlo mudar i cijenjen književni bard, ali nije bio nimalo izvježban za njihov posao, a bio je i vrlo slabašan. Nisu imali vremena da se spuste na radilište na stijeni i ukrcaju nekog uvježbanog i okretnog Škota. Upotrebljava li su radio-aparate malog dometa, koji su bili ugrađeni u sve dijelove opreme, jer im je domet, kao i u rudarskog interkoma, iznosio samo kilometar-dva. Radio-prijenos su zaklanjale istočne planine. Na platformi je radio, očito, bio uključen. “Andrew, otpusti kočnice vitla”, rekao je napeto Dunneldeen. “Motori se pregrijavaju.” “Neće otpustiti. To je taj led!” “Andrew! Otkvači kuke s ljestava!” “Ne puštaju, Dunneldeen! A ljestve su zapele ispod leda!” Jecanje preopterećenih motora čulo se iz uključenih mikrofona. Jonnie je znao što će se dogoditi. Neće moći iščupati platformu. Ne mogu se niti spustiti u uzburkanu ledom okovanu vodu. Platforma će za koji tren planuti i nestati u ognju. Osnovne komande takvih platformi obično su pokrivene kupolom od olovna stakla. 167

No kako ljudi ne upotrebljavaju kupole, Dunneldeen se našao usred razularene pjene, koja nije pokrivala ledom samo njega nego i komandnu dugmad. Automatski izviđač će naići za koju sekundu. Trebao bi snimiti iskapanje rudače, a ne katastrofu. Kroz otvorena vrata Jonnie je čuo kako se približava njegova tutnjava. Svakog bi časa mogla odjeknuti najgora nadzvučna eksplozija. Do toga trena Jonnie bi na neki način morao onu dvojicu spasiti s platforme. “Doktore Mac!” - viknuo je Jonnie u stražnji dio aviona. “Pripremite se da postanete heroj!” “Mili bože!” - rekao je doktor MacDermott. “Odgurnite vrata i izbacite dva konopa za spašavanje!” derao se Jonnie. “Provjerite jesu li im krajevi dobro pričvršćeni za naš brod.” Starac je četvoronoške puzao po stražnjem dijelu aviona , hvatajući nepoznate navoje i klupka užadi. “Izdržite!” - viknuo je Jonnie. Naglo je obrušio letjelicu u trista metara duboku provaliju punu zaglušne rike vjetra. Zidovi su sijevali pokraj zrakoplova. Želudac doktora MacDermotta kao da je zaostao stotinjak metara. Jedva uspijevajući da se drži, otvorenih je usta blenuo u stopljeni bijelo-crveni bljesak stijena koje su promicale. Jonnie je otvorio radio. “Dunneldeen!” - vikao je u mikrofon, “pripremi se da napustite platformu.” Začuo se prasak zvučnog zida. Prošao je automatski izviđač. Dunneldeen je podigao lice pod krznenom kapuljačom. Jonnie je shvatio da mladić ne gleda u osobnu letjelicu, nego da je to učinio zbog automatskog izvidača, kako bi Terl pomislio da je Jonnie na platformi. Iz ležišta motora leteće platforme počeo se izvijati dim, plavi dim, koji se dobro razlikovao od pljuskova kapljica i pjene. Ledom pritisnuta rijeka iskoristila je netom otvorenu rupu da se poput gejzira probije na slobodu. Andrew je sanjkama udarao po ledenoj kori na čekrku. Odbacio je sanjke i zgrabio uređaj za zavarivanje, pa ga pokušao upaliti ne bi li presjekao uže. No plinska je boca bila sva u ledu i nije se dala odvrnuti. Osobni se zrakoplov spustio na osam metara iznad krova platforme. Jonnie je divlje udarao po kontrolnoj dugmadi da ga održi u tom položaju. Dim upaljenih motora platforme izvijao se i ulazio u zrakoplov. Gušio je i štipao za oči. “Doktore Mac !” - viknuo je Jonnie. “Izbacite te konopce za spasavanje!” Starac je prtljao s namotajima. Nije razlikovao jedno uže od drugoga . Konačno je našao jedan kraj. Gurnuo ga je kroz vrata. Užurbano je pustio da se odmota dvadesetak metara, pa je onda uže kako je znao i mogao vezao za sponu. Jonnie je manevrirao da kraj užeta dovede iznad platforme o koju su udarale kapljice. “Ne mogu naći kraj drugog konopa”, jauknuo je doktor MacDermott. Jonnie je viknuo u mikrofon: “ Drž' taj konop!” “Ti, Andrew!” - vrisnuo je Dunneldeen. S aviona se odmotalo šest metara konopa. Čim je dosegnuo platformu, poprskala ga je voda i odmah se smrznula u ledenu koru. Andrew je obavio konop oko ruke. “Nemoj ga na matati oko ruke!” - viknuo je Jonnie. Ako se Dunneldeen zakvači ispod njega, stezanje konopa slomit će mu ruku ili mu nanijeti žestoku bol. 168

“Omotaj ga oko drške bata!” Iz kućišta motora leteće platforme počeli su lizati vatreni jezici. Andrew je uspio osloboditi čekić od leda . Oko glave mu je dvaput omotao konopac. “Drži čvrsto!” - vikao je Jonnie. Andrew je zgrabio klizak držak čekića. Jonnie je podigao osobnu letjelicu za šest metara. Podigao je i Andrewa, a kraj konopa njihao se iznad Dunneldeena. Rekao je: “Kapetan napušta brod”, i zgrabio konop. Jonnie je polagano počeo dizati letjelicu. Ne bi valjalo da nagli njihaj užeta odbaci mladiće u bujicu koja bi ih povukla pod led. Andrew je visio na čekiću šest metara ispod letjelice. Dunneldeen se njihao na istom užetu dvanaest metara niže. “Bojim se da je ova soba kliska”, zakukao je odostraga doktor MacDermott. U svakom slučaju, klizale su se zaleđene rukavice obojice momaka. Bilo ih je nemoguće podignuti trista metara do vrha ždrijela. Jonnie je divlje pogledao rijeku. Lebdeća platforma je eksplodirala i nestala u narančastom ognju. Osobna je letjelica poskakivala i ponirala. Jonnie je pogledao ovješene ljude. Plameni su jezici liznuli Dunneldeena. Gorile su mu sare. Jonnie je poveo avion niz korito rijeke. Ludo pokrećući prste na komandama, spustio ga je na pe tnaest metara iznad leda na rijeci. Je li led dosta debeo? Još je malo spustio letjelicu. Dunneldeen je zaorao dubok snijeg. Jonnie ga je tridesetak metara vukao kroz smetove da ugasi vatru. Pokraj rijeke ugledao je usku, zasniježenu plosnatu naplavinu. Morao je približiti letjelicu na metar-dva okomitoj stijeni kanjona, kako bi spustio Dunneldeena, a onda je sletio još niže. Andrewove su rukavice centimetar po centimetar klizile niz dršku čekića, i sad su došle do kraja. Pao je s visine od tri metra i malo je nedostajalo da sleti s uskog izbojka. Dunneldeen ga je čvrsto uhvatio. Boreći se s vjetrom, Jonnie je okrenuo letjelicu i otvorena vrata približio izboju. Doktor MacDermott je pomogao mladićima da se uspentraju u avion. Andrew je uvukao i namotao konop i zatvorio vrata. Jonnie je podiga o letjelicu na šesto metara i izveo manevar spuštanja na ravni dio vrha. Doktor MacDermott je, braneći se, mucao: “Nisam mogao naći drugi konop.” “Ne brinite zbog toga” , re kao je Dunneldeen. “Zbog toga sam se čak malo i sanjkao!” Doktor MacDermott je kvocao nad njegovim pocrnjelim sarama, sav sretan što se Dunneldeen samo opržio i što nije jače nagorio. “Imao sam priliku da postanem heroj”, rekao je doktor MacDe rmott, “ali sam je profućkao.” “Bili ste pravi”, rekao je Andrew, “baš pravi.” Jonnie je izišao iz letjelice i prišao rubu kanjona. Ostali su ga slijedili. Cijela je smjena zurila u provaliju. Ljudi su blistali od znoja. Bilo je gadno čak i gledati. Odmahujući glavom, Jonnie je pogledao trista metara niže, gdje se kraj ljestava ukopao u obalu. Lebdeća je platforma nestala pod ledom. Okolni je snijeg bio boginjav od udaraca odlomljenih dijelova i pocrnio od eksplozije. Okrenuo se prema Dunneldeenu i ostalim članovima smjene. “To ti je to”, rekao je. Vođa smjene i Dunneldeen zapjevali su u zboru: “Ali ne možemo odustati!” “Nema više zračnih akrobacija”, rekao je Jonnie. “ Nema više vješanja preko ovog ruba sa srcem u grlu. Slijedite me.” Pošli su za njim na plato. Pokazao je ravno dolje: “Pod nama se”, rekao je, “ona žila proteže u stijenu. To je takozvana džepna vena. Vjerojatno stvara zlatne džepove na svakih stotinjak metara. 169

Iskopat ćemo okomiti rov ravno na tu žilu. Onda ćemo je pratiti kroz stijenu do lica klisure i pokušati da se toga zlata domognemo odostrag!” Vladala je tišina. “ Ali ona pukotina... ne možemo se koristiti eksplozivom. Odvalio bi prednji dio litice.” “ Morat ćemo upotre bljavati bušilice. Oštra svrdla koja buše paralelne rupe. Zatim ćemo vibracionim lopatama doslovce kopati stijenu. Trebat će nam vremena. Moramo se potruditi, pa ćemo možda i uspjeti.” Ispod zemlje? Sinulo im je da je to strašna ideja. Vođa smjene i Dunneldeen odmah su počeli razvijati planove kako da zrakom prebace opremu za bušenje, strugače i konvejer. Počeli su ih zapljuskivati valovi olakšanja. Doletjela je i druga smjena. Kad su čuli nove planove, stali su klicati. Nisu voljeli raditi viseći u proždrljivom bezdanu, a za malen ili nikakav rezultat. “Dajte da to složimo i pokrenemo prije slijedećeg nadlijetanja automatskog izviđača”, rekao im je Jonnie. “Terl je poludio, no on je ipak rudar. Shvatit će što radimo, pa će pričekati. To je kao da vadimo stijenu čajnom žličicom, pa ćemo danonoćno raditi u tri smjene. Po ovom će vremenu biti lakše raditi pod zemljom. Upotrijebit ćemo kopač da proširimo ovaj ravni prostor. Pogledajmo kako ide žila, da bismo odredili točan pravac okomitog i, poslije, vodoravnog rova.” Zač uo se zvuk turiranja motora. Dunneldeen se vraćao po pilote i opremu. Još bismo mogli uspjeti, mislio je Jonnie. Zzt je zabrinuto gledao kako Terl s rojem mehaniča ra radi na starom automatskom bombarderu. Golemi podzemni hangari odjekivali su od cviljenja bušilica i zveketa čekića. Nakon zadnjeg polugodišnjeg novačenja radnika Zztu su bili vraćeni njegovi mehaničari. Osim izmjena na automatskim orbiterima, tako da se moraju opskrbljivati gorivom svaka tri dana (a on je takvu letjelicu držao neupotrebljivom), posao mu nije zaostajao. Do sada Terl nije dirao šefa transporta ni njegov odjel. Sam je obavio servis na dvadeset borbenih aviona, koji su stajali na polju ispred kupole. Tako se, kad zanemari ovaj neočekivani projekt, Zzt nije imao na što potužiti. Ali ta glupost! Automatski bombarder? Znao je da mora govoriti. Terl je u velikoj komandnoj sali bombardera radio na rasporedu kontrolne dugmadi. Bio je sav u mazivu i znoju. U ruci je imao malenu tastaturu za daljinsko upra vljanje. Ugrađivao je nove dijelove u glavne ploče s instrumentima. Škotska, švedska”, govorio je Terl gledajući svoje tabele i bilješke i pritišćući dugmad. Nigdje nije bilo ni jednog sjedala, jer bombarderom nikad neće upravljati pilot, pa se Terl neugodno grbio na kućištu motora. “... Rusija... Alpe... Italija... Kina... ne. Alpe... Indija... Kina... Italija... Afrika...” “Terl”, pozvao je bojažljivo Zzt. “Zaveži”, odapeo je Terl i ne pogledavši ga. “... Amazona... Ande... Meksiko... Stjenjak! Stjenjak jedan, dva i tri!” “Terl”, ponovio je Zzt. “Ovaj automatski bombarder nije letio zadnjih tisuću godina. To je olupina.” “Zar ga ne obnavljamo? Ne?” - zarežao je Terl ustajući nakon što je dovršio posao. “Terl, možda ti ne znaš da je ovaj orbiter sudjelovao u osvajanju Zemlje. On je pustio plin prije nego što smo preuzeli viast.” “Pa dobro, zar ga ja ne punim spremnicima za otrovni plin?” 170

“Ali mi smo, Terl, već osvojili ovaj planet, i to prije tisuću i više godina. Ako sad ispustiš nešto otrovnog plina, makar samo na nekoliko mjesta, može se dogoditi da pogodi naše vlastite rudnike.” “Mi se služimo plinom za disanje”, re kao je nervozno Terl dok se gurao pokraj Zzta da opet uđe u veliku letjelicu. Radnici su iz dubokog podzemnog skladišta kotrljali velike bačve s plinom. Morali su ih energično izribati da skinu krastavi talog vremena. Terl je odrješito upravljao radnicima hvatajući ih u prolazu: “Petnaest kanistera! Dovukli ste samo četrnaest. Brzo po još jedan.” Nekoliko je radnika otrčalo. Terl je spajao ele ktrične vodove na pipce plinskih kanistera. Nešto je sam sa sobom mrmljao, provjerava jući koloristički kod. “Terl, ovaj su orbiter čuvali samo kao znamenitost. To su opasne stvari. Jedno je daljinskim komandama upravljati automatskim izviđačem s onim malim motorom - oni ne odbacuju telekomandu. Ova stvar ima motore kao tuce teretnjaka za prijevoz rudače. Povratne signale koje šalje telekomandi uništavaju njegovi vlastiti motori. Može bilo gdje napasti i ispustiti plin. Previše su nepouzdani za normalnu upotrebu. A kad ih jednom pokreneš, ne možeš ih više zaustaviti. To je nepovratan proces, baš kao i prebacivanje rudače.” “Zaveži”, rekao je Terl. “U pravilniku piše”, zaintačio je Zzt, “da se ove stvari mogu upotrijebiti jedino u slučaju najveće krize . A sad nije kritično, Terl.” “Zaveži”, ponovio je Terl nastavljajući spajati vodove. “Osim toga, naredio si da bude stalno parkiran na poligonu za automatsko ispaljivanje. Taj nam je prostor potreban za servisiranje teretnjaka. Ovo je ratni automat, i on se upotre bljava isključivo za glavni napad na neki planet i nikad kasnije, osim u slučaju povlačenja. Sada nismo u ratu, niti se povlačimo s ovog planeta.” Terlu je bilo dosta. Bacio je svoje bilješke i nadnio se nad Zzta. “Ja sam najveći stručnjak i najbolji sudac za te stvari kad na planetu ne postoji ratni štab, taj posao obavlja šef sigurnosti. Moje su za povijedi konačne. Ovaj će se orbiter parkirati kod lansirnih dveri hangara, i da ga nisi maknuo! A što se upravljanja telekomandama”, Terl je ispred Zztova lica tresao tridesetak centimetara velikom četvrtastom kutijom, “sve što mu treba jesu podaci i pritisnuto dugme za lansiranje, i u tome nema ništa nepouzdana! Ovaj će bombarde uzletjeti i izvršiti ono što se od njega očekuje. A do tada će biti u stanju pripravnosti.” Zzt se povukao. Tegljači su prevlačili golemi izložak do lansirnih dveri, gdje će svemu i svakome smetati i zauzeti jedina vrata za servisiranje teretnjaka. “Programirao si baš neke smiješne lokacije”, rekao je nemoćno Zzt. Terl je držao veliki ključ. Primaknuo se Zztu. “To su ljudska imena nekih mjesta na Zemlji. Onih mjesta na kojima joi žive ljudi-životinje.” “Ta šačica ljudi?” - pokušao je Zzt. Terl je nešto vrisnuo i bacio na njega ključ. Zzt se sagnua pa je ključ odzveketao po podu hangara. Radnici su odskakivali s njegove putanje. “Ponašaš se kao da si poludio”, rekao je Zzt. “Samo druge ra se mogu poludjeti!”- urlao je Terl. Zzt se izmaknuo dok su prastari orbiter teglili prema lansirnim vratima. “I neka ostane baš na ovom mjestu”, viknuo je Terl obraćajući se nikom posebno. ”Bit će lansiran u jednom trenutku unutar slijedeća četiri mjeseca.” A svakako prije 93. dana , nasmijao se u sebi. 171

Zzt se pitao bi li trebao ustrijeliti Terla kad se zateknu na nekom tihom mjestu. Terl je službenicima vratio oružje, iznova popunio šoške u logoru, dopustio da opet nose pištolje. A onda se sjetio da je Terl negdje spremio jednu omotnicu na kojoj piše: “U slučaju smrti.” Kasnije je to Zzt privatno spomenuo Numphu. Volio je lov, a orbiter će opet uništiti lovinu. I Numph je nekoć volio ići u lov. Ali Numph je samo sjedio i ukočeno ga gledao. Automatski bombarder, onaj koji je svojedobno bio dopremljen da plinom zatruje i osvoji planet, i dalje je stajao kod lansirnih dveri. Svakome je smetao onako krcat smrtonosnim plinom, programiran. Trebalo je nekoliko pritisaka na daljinskoj kontroli, uređaju koji Terl drži u svom posjedu. Zzt je svaki put zadrhtao kad bi ovuda proša o. Terl je očito potpuno pomahnitao. Te se večeri Terl vrpoljio u svom stanu. Prošao je još jedan dan, a on nema ni blagog pojma što namjerava Jayed, za čim to agent traga. Terl je redovito pregledavao fotografije automatskog izviđača. Sada životinje kopaju jazbinu, što je vrlo domišljato. Mogli bi i uspjeti, a ako ne uspiju, ima on svoje odgovore. Svake bi večeri pogledao žene. Bacio bi im drva i mesa. Katkad bi pred vratima kaveza našao pakete - odlučio je da ne razmišlja kako su ovamo dospjeli - pa bi i njih ubacio. Popravio je vodu, no onda se ona prelila. Veća je žena opet sjedila. Svaki put kad bi ih ugledao, mučila ga je zagonetka “psihičke moći”. Pitao se koja od njih odašilje impulse i da li bi se oni mogli očitati na ekranu. Ma neka, dok životinje u planini rade, održat će ove žene na životu. Baš lijepa ucjena! Ali zato kad dode 93. dan! Ha! Nije se mogao osloniti na to da će životinje šutjeti. Nije mogao računati da ih kompanija ili vlada neće uhvatiti. Životinje moraju nestati, i to ovaj put sve do jedne. Terl je zaspao spotičući se o polusvjesnu misao. Jayed mu ne da njegovo zlato. To je Jayedova krivica. No kako da izvršiš savršeno umorstvo vrhunskog agenta IBI-ja? Od toga ti se zavrti u glavi. U međuvremenu mora biti uzor djelotvornosti. Mora izgledati kao najveći, najoprezniji i najspremniji šef Sigurnosti kojeg je kompanija ikada imala. Je li stvarno lud? Ne. Samo pametan. Jonnie se vraćao kući. U kanjonu iznad seoske livade istovarili su iz teretne letjelice četiri konja i paket. Konjski je dah oko njih lebdio u malim rijetkim oblačićima. Još donedavno divljim konjima nije prijala vožnja, pa su toptali i frktali kad su im maknuli naočnjake. Na toj visini zrak je bio blistav i leden. Snijeg koji je pao za posljednjeg nevremena, pokrivao je i sasvim utišao cijeli kraj. S Jonniejem su bili Angus Mac Tavish, i pastor Mac Gilvy. S njima je došao i pilot kako bi mogao vratiti letjelicu ako se zadrže duže od jednog dana. Automatski je izvidač prošao prije ne go što su oni uzletjeli iz baze. Kad bude opet nadlijetao, Jonnijeva letjelica ne smije biti na ovom mjestu. Prije tjedan dana Jonnie se probudio usred noći sa spoznajom da možda zna gdje bi se moglo naći nešto urana. U njegovu vlastitom selu! Nije se odveć nadao, no znak je postojao: bolest njegovih ljudi. Možda ga nema u velikim količinama, a opet, možda ga nađe više od onog jednog grumena iz Uravana. Donekle se osjećao krivim što mu treba dodatni razlog da pođe kući, jer su postojali i drugi razlozi. 172

Njegove je ljude trebalo preseliti i zbog toga što su bili trajno izloženi zračenju, a i zbog toga da ne budu izloženi nekom budućem bombardiranju. Jonnie je sa svojim ljudima pretražio planine da nađe novi dom, i tek su jučer otkrili pogodno mjesto. Bio je to stari rudarski grad smješten nešto niže na zapadnim obroncima. Uzak se prolaz spuštao na zapadnu ravnicu. Kroz gradsko središte tekao je potok posred ulice. Na mnogim se građevinama i kućama još uvijek očuvalo staklo. Bilo je mnogo divlje stoke i druge lovine. No što je još važnije, u pozadini grada bio je tunel dug kilometar koji bi mogao poslužiti kao sklonište. Na obližnjem je brežuljku bila naslaga ugljena. Lijepo mjesto. Ni traga uranu. Jonnie nije očekivao da će se stanovnici njegova sela preseliti. Pokušao je jednom dok je još bio mladac, pa ga je čak i vlastiti otac smatrao nemirkom. No morao je opet pokušati. Angus i pastor inzistirali su na tome da ga prate. Objasnio im je opasnosti od izlaganja radijaciji i nije mu bilo drago što se izlažu riziku. Angus je samo zanjihao bocu s plinom za disanje i obećao da će provjeravati put kud se budu kretali i da neće biti lakomislen. Pastor je kao mudar i iskusan svećenik znao da bi Jonnieju mogla zatrebati pomoć. Nisu se htjeli jednostavno spustiti na livadu. Ljudi su cijelog života gledali automatske izviđače, ali letjelica u blizini mogla bi ih uplašiti. Dio prošle noći utrošili su na planiranje. Angus i pastor su upozoreni; neće biti nikakva postupka koji bi mogao uzbuniti ljude, nikakve priče o čudovištima, nikakvih zastrašujućih vijesti o Chrissie. Bit će dosta čudno već i to što će se približiti kroz gornji kanjon, jer sada je prolaz na istočnoj strani livade, kao i drugi slični prolazi, zatrpan snijegom. I tako su tri konjanika i teško natovaren konj dojahali do livade. Kopita su se jedva čula po suhom snijegu. Napuštene su kolibe na rubu sela bile ruševne i puste. U zraku se osjećao samo dašak jetka dima. Kamo su se djeli psi? Jonnie se uspravio. Obor u kojem su čuvali konje bio je prazan. Pažljivije je poslušao i začuo topot kopita u starom štaglju: ta mo je bio konj, možda i više njih. Pogledao je prema oborima u koje su obično utjerivali divlja goveda prije prvog snijega : ondje je bilo nešto malo stoke, nedovoljno do kraja z ime. Angus je kliznuo s konja i, kako je bio obećao, napravio test radijacije. Pred njima nije bilo zračenja. Gdje su psi? Istina, nisu navikli da se bilo što približi na stražnja vrata doline. Pa ipak, čudno. Jonnie je nastavio jahati nizbrdo prema sudnici. Angus je ispred njega ispitao još jednom. Nije bilo reakcije. Jedan je stari lovački pas izišao iz ruševine. Pogle dao ih je napola slijepim očima. Oprezno im se približavao, vukući trbuh po snijegu. Prišao je Jonnieju njuškajući ga, a iz nosa su mu se izvijali oblačići pare. Počeo je mahati repom, još se malko približio, još jače mahnuo; najzad se repom gotovo udarao po njušci, toliko se izvijao pozdravljajući Jonnieja. Zalajao mu je dobrodošlicu. Dolje u središtu sela začula su se još dva-tri psa. Jonnie je sjahao da ga pogladi. Bio je to Panter, jedan od pasa njegove obitelji. Nastavio je pješice, vodeći za sobom konja, dok je pas reumatično pokušavao oko njih skakati. Suhonjavo dijete avetinjskih očiju buljilo je u njih iza ugla kuće. Odjednom je potrčalo, spotaknulo se i palo u snijeg. Jonnie se zaustavio ispred sudnice i pogledao unutra. Vrata su bila izvaljena iz šarki, prostorija prazna i hladna. Snijeg je dobrano zameo glavnu cestu. 173

Izašao je i pregledao prizor utihnulog, porušenog sela. Vidio je da se kroz krov njegove obiteljske kuće izvija dim, pa je otišao onamo. Pokucao je . Čulo se komešanje, a onda su se, uz škripu, otvorila vrata. U njima je stajala tetka Ellen. Tako je tu stajala i zurila kroz otvor. Onda: “Jonnie?” Pa još: “Ali ti si mrtav, Jonnie!” Širom je otvorila vrata i zaplakala. Uskoro je obrisala suze srnećom pregačom. “Udi, Jonnie. Čuvala sam tvoju sobu... ali tvoje smo stvari dali mladićima... Udi, studen ulazi u kuću.” “U selu vlada bolest?” - pitao je Jonnie misleći na svoje drugove. “O, ne. Ništa neobično. U brdima su vidjeli srnu, pa su svi muškarci otišli u potjeru. Nemamo baš previše hrane, Jonnie. Otkad si ti otišao...” Shvatila je da to zvuči poput optužbe. “Hoću reći...” Opet je zaplakala. Jonnie je osjetio da ga steže u prsima. Prerano je počela starjeti. Bila je sva sasušena, iskočile su joj lične kosti. Jonnie je uveo Angusa i pastora, pa su se zgrijali uz vatru. Tetka Ellen nije u životu vidjela stranca, pa se malo bojala. No lijepo se s njima upoznala i onda zaposlila pripremanjem juhe od prokuhanih kosti, a oni su rekli da je baš ukusna. Prestala je strijeljati Jonnieja upitnim pogledima. Odobrovoljila se. “Chrissie te je našla?” - konačno se odlučila pitati. “Chrissie je živa”, odgovorio je Jonnie. “I Pattie.” Samo bez uzbune, nemoj ih uzbuniti. “Tako mi je drago! Strašno sam se brinula. Ali ona je baš morala odjahati! Tvoj se konj, znaš, vratio.” Opet je zaplakala, onda je prišla Jonnieju i divlje ga zagrlila. Otišla je spremiti krevete, ako budu htjeli prenoćiti. Jonnie je izašao i našao ono dijete koje ih je prvo ugledalo. Poslao ga je uzbrdo da pozove lovce. Kad se najzad sastalo vijeće, već su bila prošla četiri sata. Iznenadio se što su u njemu samo stari Jimson i Brown Limper Staffor. Treći je član nedavno umro i nitko nije imenovan na njegovo mjesto. Jonnie je u sudnici zapalio vatru i podbočio vrata. Predstavio je Angusa i pastora. “Mjesno vijeće” ih je prihvatilo s malo nepovjerenja: poput tetke Ellen, ni oni nisu nikad vidjeli strance . No Angus i pastor nenapadno su se povukli u stranu. Jonnie je izložio vijeću posao zbog kojeg je došao. Nisu se uzbunili. Rekao im je kako je utvrdio da je ova dolina nezdrava i da zbog toga imaju tako malo djece i tako veliku smrtnost. Da je svojedobno otišao u potragu za boljim mjestom, i da ga je konačno našao. Novi je grad vrlo lijep: na glavnoj ulici voda, manje snijega nego ovdje, više divljači i bolje kuće, pa čak i nekakav crni kamen koji dobro gori i jako grije. Uopće, vrlo lijepo mjesto. Bio je to dobar govor, i Jonnie ga je dobro izložio. Stari se Jimson zainteresirao i činio se vrlo sklonim. Kao što je bio red, posavjetovao se s Brownom Limperom. Brown Limper je još uvijek bio kivan na Jonnieja. Pogle daj što se dogodilo. Jonnie je otišao i povukao za sobom Chrissie i Pattie - vjerojatno u smrt - a evo sad nakon godinu i pol ili više Jonnieja Goodboya Tylera s nekakvim zahtjevom da se sele iz svojih domova. Ovo su stvarno njihovi domovi. Ovdje su uvijek bili sigurni. Glasali su. Bilo je neodlučno. Mjesno vijeće nije znalo što da se radi. Jonnie je rekao: “Nekoć se sastajao seoski zbor, mjesna skupština.” “Za cijelog mog života to se nije dogodilo“, rekao je Brown Limper. “Da, znam te stvari”, rekao je Jimson. “Jedan smo zbor održali prije trideset godina da premjestimo obore.” 174

“Budući da je vijeće glasalo neodlučno”, re kao je Jonnie, “trebali bismo sazvati zbor građana.” To se nije svidjelo Brownu Limperu, ali ništa drugo nije preostajalo. Da tada se iz radoznalnosti okupilo nekoliko mještana, pa Jonnieju nije bilo teško da pošalje glas neka svi dođu u sudnicu. Već je bilo šest sati kad su se svi okupili. Sasvim se smračilo. Jonnie je dovukao još drva i naložio vatru. Nije htio pokazati rudarske svjetiljke. Kad ih je naposljetku pogledao, posjedale po klupama i podu, s licima okupanim u odsjaju vatre u zadimljenoj sobi, osjećao se jadno. Bili su to poraženi ljudi. Bili su izmoždeni, neki među njima i bolesni. Djeca pretiha. Sve u svemu, njih dvadeset osmero. U nje mu se uzburkao gnjev na Psychle. Smirio se. Nasmiješio se skupu, iako bi bio radije zaplakao. S dopuštenjem vijeća, Jonnie je počeo otvorivši svoj zamotuljak. U njemu su bili pokloni. Poredao im je nešto suhog mesa, nekoliko snopića kinikinika da mogu začiniti hranu, i nekoliko osobito dobrih kremenova koji su kresali vrlo duge iskre. Ljudi su se obradovali i zahvalili mu. Jonnie je izvadio nekoliko sjekira od nerđajuće kovine, pa je jednim udarcem prepolovio veliku cjepanicu da im pokaže njihovu vrijednost. Ovo je izazvalo snažan dojam. I sjekire im je uručio na poklon. Pošto je to obavio, izvukao je snop nerdajućih čeličnih noževa. Kad im je pokazao kako režu, upozorivši ih neka pripaze da ne porežu prste, žene su se oduševile. Podijelio ih je prisutnima. Konačno se dao na posao. Ispričao im je sve o novom gradu i kako se mogu lako preseliti, ali im nije rekao da će onamo odletjeti, jer je znao da bi mu prestali vjerovati. Kad ih je pozvao da postavljaju pitanja, nastao je tajac. Jonnie je osjetio crne slutnje. Iz svoje je vrećice izvadio trokut razbijenog stakla, pa im čak pokazao da se krozanj može gledati. Ispričao im je da su mnogi prozori u novome gradu zastakljeni i da zbog toga u sobe ulazi svjetlo, a hladnoća ostaje vani. Predao je staklo da ga vide svi prisutni. Jedan se dječaćić malo porezao, pa su ga odmah vratili. Rekao im je da su bolesni jer žive u ovoj dolini. Da u njoj ima otrova zbog kojeg ne mogu rađati djecu. S molećivim izrazom lica rekao je starom Jimsonu da prijedlog dade na glasanje. Tko je za selidbu? Prebacivanje? Tko? Prebrojavanje. Tko za ostanak? Prebrojavanje. Troje za. Petnaest protiv. Djecu nisu brojali. Jonnie je ustao. “ Molim vas, recite mi”, zahtijevao je, “zašto ste donijeli takvu odluku”? Jedan postariji čovjek, Torrence Marshall, ogledao se da vidi je li sve u redu, pa je progovorio: “Ovo je naš dom. Ovdje smo sigurni. Zahvaljujemo ti na poklonima. Drago nam je što si se vratio kući.” Zatim je sjeo. Brown Limper je bio zadovoljan. Ljudi su se tiho razišli svojim večerama. Jonnie je sjeo. Držao je glavu u rukama kao poražen čovjek. Na ramenima je osjetio pastorovu ruku. “Rijetko je čovjek kralj”, rekao je, “u vlastitoj zemlji.” “Ne radi se o tome”, rekao je Jonnie. “Samo...” Nije mogao dovršiti. U glavi su mu stalno odzvanjale riječi: “Jadni moji ljudi. Oh, jadni ljudi.” Kasnije se te noć i popeo na brežuljak na kojemu je bilo groblje. Pretražio je snijeg dok nije našao križ očeva groba. Bio se prevalio. Namjestio ga je i ugrebao očevo ime. Dugo je stajao na hladnoći i gledao humak. 175

Njegov otac nije vjerovao da selo treba preseliti. Hoće li svi njegovi ljudi izginuti na ovom mjestu? Oštar zimski vjetar s Highpeaka jecao je svoje jadikovke. “Probudi se, Jonnie! Probudi se ! Bljesnulo je!” Jonnie se natjerao da otvori oči. Još je uvijek bilo mračno, no u ovo doba godine kasno sviće. Tako je čudno probuditi se u vlastitoj sobi dok te Angus drma za rame, a na stolu gori rudarska svjetiljka. Odjednom je shvatio smisao Angusovih riječi, skočio je i brzo se stao uvlačiti u svoju kožnatu odjeću. Angus se probudio vrlo rano jer je bio ožednio. Tetka Ellen je čula kako lupa kablicama. Nije našao vodu, snijeg mu se nije dalo jesti, pa je tetka Elllen rekla da će ona poći po vodu. No Angus je to odbio. Sam će donijeti vode ako mu ona kaže odakle. Uputila ga je na izvor na kraju sela, gdje svi zahvaćaju vodu. Dohvatio je kožna to vedro i pošao. No kako je Jonnieju obećao da neće ići nikamo ako prethodno ne ispita zračenje, ponio je bočicu plina za disanje i telekomande. Odbacio je bocu desetak metara ispred sebe, otvorio pipac i BUM - bljesnulo je! Poskakujući od uzbuđenja, Angus je dodavao Jonnieju dijelove odjeće ne bi li ga požurio. Izgurao ga je kroz vrata, pa su otišli do izvora na kraju sela. Tu ga je Angus zaustavio. Pritisnuo je daljinsku komandu. BUM! Plin za disanje je eksplodirao, bljesnulo je, začuo se mukli pucanj. Pridružio im se i pastor, koga je probudilo komešanje. Angus je za njega ponovio pokus. Jonnie je osjetio studen, i to ne zbog jutarnje hladnoće. Plin je bljesnuo na putu kojim su mještani dvaput, triput dnevno odlazili po vodu. Još nešto. U djetinjstvu se pravdao zbog poslova koje je morao obavljati. Tvrdio je da je on muškarac - što je bilo nelogično, jer se uzjogunio čim je prohodao - pa će zato rado ići u lov, ali ni mrtav neće mesti pod niti biti vodonoša. I nikad nije išao na taj izvor po vodu. Čak je i konja napajao na drugom izvoru, na obronku iznad sela. Podišla ga je jeza od spoznaje da ni on sam nije imun na radijaciju. Naprosto, nikad nije išao na izvor. Izbjegao je ozračenje pukim slučajem: mrzio je kožnata vedra jer su ga polijevala vodom. No ostali su mještani - poglavito djeca, žene i starci koji su svakodnevno nosili vodu - svakodnevno primali i dozu zračenja. Još se više zabrinuo za svoje Ijude. Angus se htio baciti na posao i kopati pod snijegom. Jonnie ga je, uz pastorovu pomoć, zadržao. “Nemamo nikakve zaštite”, rekao je Jonnie. “Treba nam olova, olovnog stakla, bar nešto. Ali daj da ovo označimo, tako da to postane zabranjeno područje, pa da onda vidimo dalje.” Opreznim su ispitivanjima utvrdili da se radijacija s tog mjesta širi desetak metara u svim smjerovima i da je dovoljno jaka da izazovu eksploziju plina. Angus je, očito, pogodio u samo središte. Krug su označili pepelom, koji su uzeli s ognjišta jedne napuštene kolibe. Onda je Jonnie usjekao nekoliko kolaca i zabio ih u tlo, tako da ograde zabranjeno područje. Uzeo je pleteno uže i njime povezao kolce. Eksplozije su privukle Jimsona i još nekolicinu. Htjeli su znati što to Jonnie radi. Jonnie je objašnjavanje prepustio pastoru. Radeći dalje, čuo je dijelove njegova govora. Nešto o nekakvim dušama. No bez obzira na to što je rekao, Jimson je uskoro počeo vodati ljude oko toga mjesta na neki poslovan način. 176

Jonnie je bio siguran da će unutrašnjost kruga postati tabu. Razdanilo se. Moglo je biti još takvih mjesta. Morali su raditi brzo, da odu prije podneva. Automatski izvidač prolazi u blizini, a u zadnje vrijeme prelijeće oko podneva. Jonnie nije htio da se na Terlovim ekranima pojave slike ove operacije. Krug kod konopa ne znači ništa: izgledat će kao obor za stoku. Ni staze ne znače ništa: ljudi, konji i psi lutaju posvuda. Ali nešto drugo je ona letjelic a u kanjonu i tri drukčije odjevena muškarca. Dok su jeli doručak koji im je donijela tetka Ellen, Jonnie je prelazio pogledom preko velike livade. Koliko zemljišta treba ispitati! Donio je odluku. Neki toksikološki testovi pokazuju da psi mogu sasvim kratka izlaganja zračenju podnijeti bez posljedica. Iz opreme koju je ponio Angus, uzeo je masku s bocama za zrak. Napunio je džepove bočicama plina za disanje. Uzeo je još i vedro pepela i uzjahao konja. “Projhat ću punom brzinom amo-tamo po ovoj livadi”, rekao je Angusu i pastoru. “Amo-tamo po putanjama udaljenim desetak metara. U jednoj ću ruci držati malo otvorenu bočicu plina za disanje. Svaki put kad bljesne, bacit ću šaku pepela i podignuti ruku. Htio bih, pastore, da se popnete na brežuljak i skicirate dolinu, a ti ćeš ga, Anguse, upozoriti svaki put kad dignem ruku. Jeste li shvatili?” Jesu. Pastor je s blokom i perom pošao na brežuljak, a Angus ga je slijedio. Ona tri mladića što su glasala za seobu pitala su mogu li pomoći. Jonnie im je rekao da dovedu odmorne konje. Pogledao je naokolo. Sve je spremno. Snijeg je zablistao na crveno-zlatnom suncu. Provjerio je da mu maska ne propušta , otvorio bočicu plina i petama podbo konja. Već se slijedeće minute pojavio bljesak na otvoru bočice u Jonniejevoj ruci. Bacio je malo pepela, podigao ruku i nastavio juriti. U tišini je odjeknuo Angusov povik. Pastor je u skicu unio oznaku. Ovamo, onamo, ovamo, onamo preko livade. Bljesak, šaka pepela, podignuta ruka, odjek Angusova glasa i topot brzih kopita. Uzjahao je odmorena konja, otvorio novu bocu i opet jurnuo. Mještani su tupo promatrali. Jonnie Goodboy se često neobično ponašao. Da, zaista je sjajan jahač. To zna svatko. Donekle je čudno što povremeno pali baklju. No starom je Jimsonu nešto protumačio onaj svećenik koji je došao s Jonniejem, pravi svećenik iz nekog sela koje zovu Škotska. Nitko nije znao da u blizini ima i drugih sela. No, naravno, nekoć ih je bilo. Davno. S onu stranu planinskih lanaca. Po svem tom snijegu čovjeku se baš ne pruža prilika da mnogo putuje. Ali Jonnie stvarno zna jahati! Vidi samo kako pršti snijeg! Dva sata kasnije, izmorivši četiri konja i potrošivši šesnaest plinskih boca, s izmorenim Jonniejem bili su spremni za odlazak. Gonilo ih je vrijeme, pa nisu dospjeli pregledati svoju skicu. Odlučili su da konje ostave kao poklon, što je značilo da moraju pješačiti do letjelice. Svećenik je objasnio Jimsonu da se ljudi moraju kloniti onih znakova od pepela, a Jimson je obećao da će se za to pobrinuti, iako je Brown Limper bio sumnjičav. Tetka Ellen kao da se uplašila. “Opet odlaziš, Jonnie.” Pokušavala je smisliti kako bi mu rekla da je on njezin jedini rođak. “Bi li htjela poći sa mnom? ” - pitao je Jonnie. Pa, ne bi. Ovo je njezin dom. On bi se trebao vratiti. Pretpostavlja da mu je u krvi lutanje divljinom. Obećao je da će se nastojati vratiti. Dao joj je nekoliko darova koje je sačuvao do zadnjeg časa: krasan veliki nerđajući kotlić i tri noža te krzneni ogrtač 177

s pravim rukavima! Pretvarala se da je oduševljena, no kad se na hrptu gornjeg puta okrenuo da joj mahne, vidio je da plače. U starom rudarskom gradu nedaleko od rudnog ležišta sve je brujalo od radinosti vrijednih ljudi. Nekoliko je skupina prionulo na posao. Škoti su se jako veselili preuzimanju uredskih prostorija “Empire Dauntle ss Mining Corporationa”. Zgrada je stajala gotovo netaknuta, i kad su je pročistili, prikazala se prihvatljivom komandnom bazom. Jonnie je sumnjao da je netko obnovio ovaj grad nakon što je iscrpljen rudnik olova. Nije sličio drugim gradovima. Pokušao je zamisliti zašto bi itko rekonstruirao jedan grad nakon nestanka rudače, no postojali su znakovi da se upravo to dogodilo. U susjedstvu se nalazila krčma “Vedro krvi”, koju je smrknuti pastor proglasio zabranjenim područjem. Stakla i ogledala još su uvijek bila cijela, a nejasno su se nazirale slike polugolih plesačica i kupida. Na drugoj strani ulice bio je ured “Wells Fargo” i još jedan koji se zvao “Zatvor”. Svi su zajedno živjeli u “London Palace Elite Hotelu”, u kojem su apartmani nosili, kako se činilo, imena znamenitih rudara. Tri su stare udovice zaposjele kuhinju, u kojoj se, kako im je objasnio Angus, ložilo ugljenom. U njoj je bilo i luksuza - tekuće vode! U uredima “Empire Da untlessa” bilo je nešto što je vjerojatno predstavljalo radne modele rudnika, a našli su i “povijesne knjižice” koje su pripovijedale o dobrim starim divljim vremenima, kad je - za rudarskog buma - podignut logor, te o “zlim ljudima”. Našli su i čudne malene letke koji su se zvali “Program priredbi”. Sadržavali su dnevni raspored “prepada na banku” s navedenim vremenima i mjestima. Očistili su slike istraživača, uspješnih rudara i “zlih ljudi” te ih opet objesili na zidove. Robert Lisac je s dvojicom pilota studiozno pripremao planove za eventualnu otmicu transportera rudače. Nisu imali letjelicu koja bi mogla preletjeti do Škotske ili evropskog kontinenta; akcioni radijus njihove rudarske opreme bio je svega nekoliko stotina kilometara. Otkako im je one noć i čudovište spomenulo “automatske bombardere” , uvijek su se iznova vraćali tom problemu. Osjećali su se obaveznim da ne uzbune samo Škote nego i sve ostale narode čije tragove uzmognu pronaći. No, istodobno, nisu smjeli upozoriti Psychle na to da nešto spremaju. Uspjeli su se domisliti jedino tome da u zraku presretnu transporter, ostavljajući Psychle u uvjerenju da je pao u more. No nisu uspjeli riješiti kako da utišaju psihloški radio nikako da se u zraku prekrcaju sa svoje letjelice na transporter. Druga je skupina - dva predradnika čije su smjene trenutačno bile slobodne, pa još Thor i Dunneldeen i ne koliko rudara - proučavala napredovanje rudarskih radova. Spustili su se do rudnog ležišta, pa su se centimetar po centimetar približavali čelu stijene. Kremen koji su vadili bio je čist i prelijep, ali nije sadržavao zlato. Jonnie im je, oslanjajuć i se na literaturu, bio objasnio da je to ležište s tzv. džepovima. Tanka se žila zlata na svakih stotinjak metara proširila u zlatni džep. Rudača nije bila vrijedna na svakom mjestu. Već su se umorili od kopanja čistog bijelog kremena bez ikakve zlatne nagrade za trud. Pokušavali su utvrditi koliko ih još dijeli od pukotine u stijeni. Ona se malčice proširila, pa su se zbog toga brinuli. Doktor Mac Dermott, povjesničar, naslonio je stolicu na zid i osamio se, vrijedno čitajući spise što su mu ih njegovi izviđači nedavno donije li iz urušene školske 178

knjižnice jednog rudarskog gradića. Jonnie, Angus, pastor i učitelj skupili su glave iznad pastorove skice koja je prikazivala dolinu. Točke aktivnog zračenja bile su poredane u ravnoj crti. Jonnie je u prvi mah pomislio da je riječ o žili uranita, koja na tim mjestima izbija na površinu. No njihov je razmak bio isuviše pravilan. “Otprilike svakih trideset metara”, rekao je Jonnie. “U ravnoj crti.” Zurili su u kartu i razmišljali sve dok nije naišao doktor MacDermott. “Otkrio sam nešto čudno, MacTyler”, rekao je povjesničar i potresao knjigom. “Vodič Chinka je pogriješio u pogledu Akademije zračnih snaga.” Jonnie je slegnuo ramenima. “Često su nešto navodili samo da ugode Psychlima.” “Ali Akademiju su zvali Glavnom obrambenom bazom.” “Znam”, rekao je Jonnie. “Htjeli su da zvuči moćno, jer se tu vodila posljednja bitka na našem planetu.” “Ali Glavna obrambena baza je stvarno postojala !” - rekao je povjesničar i opet prodrmao knjigu. Jonnie ju je pogledao. Bio je to “Pravilnik o evakuaciji školske djece u slučaju atomskog rata, izdanje, Ministarstva civilne zaštite.” “Očito je”, rekao je povjesničar, “ djecu trebalo zadržati u školi sve dok gradonačelnik ne napusti mjesto... ne... ah, e vo: za daljnja će naređenja izdavati Glavna obrambena baza.” “Ali mi ne znamo gdje se nalazila”, rekao je Jonnie. Starac je pobrzao svojoj hrpi knjiga. “Znamo, da, znamo.” Vratio se noseć i knjigu o kongresnim istragama o prekoračenjima vojnog budžeta. MacDermott je otvorio knjigu na označenom mjestu. Čitao je: “Pitanje senatora Aldricha: 'Onda ministar obrane otvoreno priznaje da je do prekoračenja od jedan zarez šest milijardi dolara za izgradnju Glavne obrambene baze u Stjenjaku došlo bez ovlaštenja Kongresa . Je li to istina, gospodine ministre?' “ MacDermott je pokazao Jonnieju, a onda zvučno sklopio knjigu. “Tako su Chinki, imajući pravo, ipak pogriješili. Stvarno je postojala Glavna obrambena baza, i to u Stjenjaku.” Afektirano se osmjehnuo i vratio svojoj stolici. Jonnie je utihnuo. Grob! Gvozdene dveri, čete mrtvaca na stepenicama. Grob! “Doktore Mac”, pozvao je Jonnie. “Vratite se .” Pokazao mu je skicu. “Jednom ste nam prićali o potezu nuklearnih mina koje je položila jedinica Kraljevskih gorštaka izme u Dumbartona i Falkirka.” Povjesničar je kimnuo. Promatra o je skicu. “ Jeste li našli oštećene ostatke psihloških tenkova?” “Nismo”, odgovorio je Jonnie. “Ali pogledajte: ova c rta prolazi ravno preko izlaza iz klanca koji vodi na donje ravnice i preriju. Točke su pravilno raspoređene. Pravilna, ravna crta.” “Ali bez tenkova”, dodao je pastor. “Nikad nisu eksplodirali!” rekao je Jonnie. “Raspali su se od starosti.” “Kako si došao na to? ” - pitao je povjesničar. Jonnie se nasmiješio. Bilo mu je teško tumačiti. Pokazao je skicu da prikrije plimu osjećaja. Nakon nekoliko trenutaka je progovorio: “Taj klanac vodi sa zapadne ravnice gore na livadu. A iza livade se drugi kanjon probija u planine, a visoko u tom kanjonu smještena je Glavna obrambena baza nekada šnje vlade!” 179

Dopunio je skicu položajem baze. I druge su grupe osjetile da se događa nešto značajno. Počele su se okupljati. Jonnieju je bilo da zaplače. Progutao je knedlu. “Pitao sam se kamo su smjestili sav onaj uran što su ga iskopali. Znao sam da negdje mora biti...” Pastor mu je dodirnuo ruku da ovaj ne bi uletio u pogrešku. “Ne bi ga, momče, držali usred baze.” “Ali spisi u bazi će nam otkriti gdje se nalazi”, rekao je Jonnie. “Moralo bi ondje biti zemljopisnih karata, dopisa... Siguran sam da ćemo ondje naći rješenje!” Angus je napeto gledao skicu. “Uh!” - rekao je sam za sebe. “Mine. A ja sam baš namjeravao pročeprkati.” Robert Lisac je već okupljao kandidate za ekspediciju na grob. Povjesničar je rovao u potrazi za podacima koji bi mu otkrili opasnosti prilikom ulaženja u grob. “Ne uzbuđuj se, momče”, rekao je pastor Jonnieju, koji je sjedio i zurio preda se. “Zora će nam reći istinu.” Dveri su bile razvaljene, baš kako ih je ostavio prije toliko godina . Pokrivena snijegom na onom istom mjestu gdje ju je nekoć odbacio, ležala je poluga kojom ih je otvorio. Nije mogao utvrditi da li još uvijek smrdi, jer je nosio masku za disanje. Uzletjeli su čim im je vidljivost dopustila, i Jonnie je svoje društvo spustio točno ispred vrata. Sada u kanjonu iza njegovih leđa Škoti istovaruju pribor i potrepštine. Letjelica mora otići, a oni će prije redovitog nadlijetanja automatskog izviđača sve tragove prekriti snijegom. Robert Lisac je mirnim glasom upravljao ljudima: “Jeste li iznijeli svjetiljke? Provjerite rezervne boce zraka. Gdje je Danie ? Pažljivo s tim eksplozivima...” Jedan je Škot dovukao malj da proširi otvor vrata, no dotrčao je Angus i gurnuo ga u kraj. Ne, ne tako. Potrebno je samo malo ulja.” Pucketao je dnom limene mazalice. Glas mu je prigušivala maska. Svi su nosili maske. Povjesničar je pronašao upozorenje da je vrlo opasno ulaziti u grobove. Nekakve “spore” ponekad izadu iz raspadnutih kostiju, pa čovjek poslije iskašlje čitava pluća. “Imaš li, Jonnie, nešto protiv toga da uđem prvi?” - pitao ga je Angus. Jonnie je sklonio svoj naramak da Angusu olakša prolaz. Svjetlost rudarske lampe zaplesala je u grobnici. “Oh! Toliko mrtvaca!” Angusova je mazalica pucketala oko šarki. “Probaj sada, Jonnie!” Jonnie je ramenom podbočio vrata, pa su se raskrilila i niz stepenice pustila bujicu danjega svjetla. Angus se maknuo s puta i gacao izmedu razbacanih trupla, a oko čizama su mu se dizali oblačići prašine od raspadnutih kostiju. Svi su na trenutak stali, osjećajući strahopoštovanje. Na ovom groblju od planeta oni nisu bili tuđinci. Po svim građevinama i podrumima koji su pružali zaštitu od zvijeri i nevremena nalazili su lešine, trupla starija od tisuću godina. Ali na ovim je dugim stepenicama bilo nekoliko stotina leševa. Do prije dvanaestak godina njihova odjeća, oružje i oprema bili su zaštićeni od zraka, pa su se donekle očuvali, no kosti su se raspale u prašinu. “Pali su prema naprijed”, rekao je Robert Lisac. “Mora da je ovaj puk upravo ulazio. Vidiš? Ova dvojica na vrhu stubišta jamačno su zatvarala vrata.” 180

“Plin”, rekao je Jonnie. “Izgleda da su otvorili vrata da puste pukovniju, a iz kanjona je nahrupio plin.” “I počistio cijelo ovo mjesto”, dodao je Robert Lisac. “Slušaj ovamo! Da nitko nije ušao bez dobro priljubljene maske.” “Morali bismo ove ljude pokopati”, rekao je pastor. “Svaki ima pločicu.” Jednu je podigao. “Knowlins, Peter, redov USMC br. 35473524. Krvna grupa B.” “Marinci”, rekao je povjesničar. “ Ovo je stvarno vojna baza.” “Misliš li”, pitao je pastor Jonnieja, “da je tvoje selo nekoć bilo baza marinaca? Razlikuje se od drugih gradova.” “Dvanaestak je puta iznova građeno”, rekao je Jonnie. “Hoćemo li ući?” “Zapamtite prioritete”, rekao je Robert grupi. Samo sastavite popis. Ne dirajte stvari dok nisu identiticirane. Ovo je prostrano, nemojte zalutati i izgubiti se.” “Trebali bismo pokopati ova tijela”, ponovio je pastor. “Hoćemo, hoćemo”, odgovorio mu je Robert. “Sve u svoje vrijeme. Naprijed, automatičari. Poplašite i uništite svaku životinju.” Pet je Škota s automatskim puškama pohrlilo niz stepenice. Bili su oprezni i spremni za slučaj da nalete na zmiju ili medvjeda u zimskom snu ili na zalutale vukove. “Ekipa za prozračivanje, pristupi!” - naredio je Robert Lisac i pogledao preko ramena kako bi se uvjerio da su mu prišla trojica zadužena za teške rudarske ventilatore i da su spremna. Dolje je odjeknuo nepravilan rafal. Od pet metaka za automate dva bi zatajila, pa je valjalo posred rafala napinjati oružje. Zapucketao je Robertov radio-prijemnik kratkog dosega: “Čegrtuše. Četiri komada. Sve pobijene. Kraj.” “Dobro”, izgovorio je Robert Lisac u mikrofon. Začuo se još jedan nepravilan rafal. Radio je zapucketao: “Smeđi medvjed. Zimski san. Ubijen. Kraj.” “Dobro”, potvrdio je Robe rt. “Nova vrata. Čvrsto su zabravljena.” “Ekipa minera!” - doviknuo je Robert preko ramena. “Eh, eh”, rekao je Angus. “Ta bi nam vrata još mogla zatrebati.” “Onda ih preuzmi ti”, složio se Robert. “Neka se mineri sklone, ali neka ostanu u blizini.” U mikrofon je dodao: “Mehaničari, naprijed!” Čekali su. Odjednom se javio radio: “Vrata otvorena.” Tišina. Čini se da je ovo područje bilo hermetički zatvoreno. Vjerojatno nema opasnih životinja. Kraj.” “Ekipa za prozračivanje !” - naredio je Robert. Posljednji je čovjek u tom timu nosio kavez sa štakorima. Uskoro je iz groba stala teći struja zraka. Zapucketao je radio: “Štakori još uvijek živi. Kraj.” “Eto, MacTyler”, rekao je Robert. Jonnie je popravio masku i krenuo niz prašnjave stepenice. Čuo je kako Robert otpušta ostale ekipe i izdaje naređenja da očiste prostor ispred groba i sve tragove pospu snijegom čim letjelice odu. Njegove su zapovijedi zvučale kao da su vrlo udaljene i visoko su odjekivale u podzemnim spiljama glavne obrambene baze davno mrtvoga naroda. Jonniejeva je rudarska svjetiljka poigravala po podovima i zidovima, kako se činilo, beskrajnih hodnika i prostorija. Ovo je mjesto ogromno. Uredi, uredi, toliki uredi. Kasarne. Skladišta. Šuplje su odjekivali koraci, remeteći tisućljetni san pokojnika. Prvi je nalaz predstavljao snop umnoženih planova baze. Neki ga je Škot otkrio u ladici pisaćeg stola u prijavnici. Nisu osobito ulazili u pojedinosti i očito su bili 181

izrađeni da olakšaju snalaženje oficirima koji bi došli u posjet. Škotu su dopustili da ih razdijeli, pa je, jureći okolo dok je snop njegove svjetiljke poskakivao, jedan primjerak gurnuo i u Jonniejevu ruku. Postojalo je mnogo razina. Na svakoj labirint. Labirint ispod labirinta. Jonnie je tražio nekakvu komandnu sobu, neko mjesto gdje se skupljala pošta, gdje su se stjecale informacije. Operacije... operacije... gdje li bi to bilo? Iza njega je izbila prepirka. Angus i Robert Lisac na suprotnom kraju hodnika. Angus je povisio glas: “Znam da tu moraju biti liftovi.” Robert je nešto gunđao. “Znam da je sve na električnu struju. Sve sam to proradio već u pučkoj školi. Struja, struja, struja! Potre bni su generatori! A oni su sada obične hrpe smrznute rđe! Čak ako bi kojeg i uspio pokrenuti, nema goriva - pretvorilo se u glib na dnu rezervoara. Pa kad bih i nalio benzina , ove se žarulje ipak ne bi upalile. Elektromotori su jednostavno smrznuti.” Robert je nešto mumljao. “Možda su električni vodovi u redu. No ako bih i uspio kroz njih pustiti struju, oživio bi jedino interfon, a to ionako imamo. Zato se moramo držati naših rudarskih svjetiljki! Žao mi je, sir Robert, ali iz gomile kostiju ne možeš oživjeti cijelog dinosaura .” Do Jonnieja je dopro Robertov smijeh. Jonnie je mislio drukčije. Oni nisu znali da postoje rezervni sistemi za slučaj opasnosti koji mogu funkcionirati na nekom drugom principu, a nisu znali ni da u zapečaćenim kontejnerima može biti goriva druge vrste koje je još uvijek upotrebljivo. Izgledi su za to bili slabašni, ali ih se nije smjelo isključiti. Očajnički su odlučili da će montirati mine i razvući kablove kako bi prodrli na slijedeće razine, kad su Škoti pronašli kosine i vertikalne tunele koji su vodili naniže. Operacije... operacije... Pronašli su komunikacijsku konzolu i za stolom ostatke vezista. Pod njegovom rukom pretvorenom u hrpicu praha, još je uvijek ležala poruka: “Hitno. Nemojte otvarati vatru. Nisu Rusi.” “Rusi? Rusi?” - pitao je jedan Škot. “Tko su bili Rusi?” Prišao je Thor, koji je bez dopuštenja napustio svoju smjenu kod rudne žile, ali s namjerom da se odmah vrati na posao. Bio je napola švedanin. “Ti su ljudi nekoć živjeli s druge strane švedske, i švedani su im bili gospodari.” “Nemojte pokvariti poruku”, upozorio ih je Robert Lisac. Operacije... operacije ... Našli su se u golemoj prostoriji. Na sredini je bio stol s velikom kartom svijeta. Na njoj su, to se vidjelo, činovnici dugačkim štapovima gurali male modele. I na zidovima su bile karte i jedan balkon s dobrim pregledom. Rudarske su svjetiljke podrhtavale na kartama, modelima i ostacima izginulih. Dojmljivo i dosta očuvano. Mnoštvo satova, svi odavno zaustavljeni. Grub, u žurbi izrađen valjkast model, ležao je na karti istočno od Stjenjaka. Dugi ga je štap još uvijek dodirivao: bio je to posljednji pokret mrtve ruke. Na jednoj zidnoj karti bila je prikazana nekakva putanja, a zadnji je položaj označen s “x” bio ravno iznad ove baze. Previše podataka da se srede u jednom tre nutku. Jonnie je nastavio razgledavati. Našli su se u susjednoj sobi s mnogo konzola. Na vratima je pisalo “Strogo povjerljivo”. Jedna je konzola bila označena kao “ Lokalna obrana ” i na njoj su se vidjele zemjopisna karta i plan. Jonnie joj se približio i pažljivije pogledao. Pročitao je: “Minska polja -TNO”. 182

Odjednom je shvatio da gleda u plan lanca mina na seoskoj livadi. “ TNO 15”. Bilo je to dugme za aktiviranje mina - “TNO 1S”. Ali bilo je još mnogo redova istih takvih. okidača. TNO? TNO? Iza njega je zapištao piskav povjesnič arov glas: “TNO znači 'taktičko nuklearno oružje'. To su mine!” Prišao im je Angus. “Aha! Električni okidači. Pritisneš dugme na ovoj konzoli, i odoše u zrak!” “Možda su još uvijek priključene”, rekao je oprezno Jonnie. “Nikakvo čudo što Psychli misle da su ove planine radioaktivne!” “Što je 'silos'? ” - pitao je pastor, koji je stajao pokraj druge ploče . “Ovdje piše 'silos 1', 'silos 2', i sve tako.” “Silos je”, odazvao se Thor, “spremište pšenice. Imaju ih tamo prijeko u švedskoj. Spremiš pšenicu u silos i tako je čuvaš.” “Ne mogu za misliti zašto bi bili toliko zaokupljeni pšenicom. Pogledaj kako su označena ova dugmeta. 'Priprema', 'Gotovost', 'Paljba'“. Povjesničar je hitro listao rječnikom, koji je obično nosio uza se. Našao je: “1. Uspravan valjkast uređaj za skladištenje pšenice, drugih žitarica i ostalih namirnica. 2. Velika podzemna građevina za čuvanje i lansiranje balističkih projektila velikog dometa.” Jonnie je zgrabio zglob na pastorovoj ruci. “Ne diraj tu konzolu! Možda postoje rezervni pogonski sistemi o kojima ništa ne znamo.” Uzbuđeno se okrenuo. “Roberte, naredi da se cijela ova ploča i plan snimi piktorikorderom. Moramo znati točan položaj svakog silosa. Možda u tim raketama ima urana!” Došli su do skladišnog prostora. Angus je našao velik snop ključeva, pa je brzo ispred Jonnieja i redom otvarao vrata. Robert Lisac ih je staloženo pratio. Ovdje je bilo vrlo hladno, temperatura se vjerojatno ni ljeti znatnije ne podiže, pa se čvrsto umotao svojom starom iznošenom pelerinom. Povremeno bi zapucketao njegov radio - odnekud se javljao neki Škot. Kako su bili konstruirani za upotrebu u rudnicima, ra- dio-aparati su ih pod zemljom dobro služili. Jonnie još nije našao sve ono čemu se nadao. Planiranje bitke s neprijateljem čija je taktika bila sve prije nego poznata - bilo je riskantno. On još uvijek nije pouzdano znao kako su Psychli pobijedili. Zbog toga je jednim uhom slušao Robertov prijemnik i nije pazio na Angusa. Našli su se ispred teških vrata na kojima je stajalo “Arsenal”, a Angus je tražio odgovara jući ključ da ih otvori. Jonnie je osjetio slabašnu nadu da bi se tu moglo naći nuklearnog oružja. Vrata su se otvorila. Sanduci! Kutije ! Nepregledni redovi. Jonnie je usmjerio svjetiljku na foto-kopiju. Nije razumio sva ta slova: ova je vojska rado skrivala značenje različitim slovima i brojevima. Angus je doskakutao s nekakvom knjigom, lepetajući dobro sačuvanim listovima. Potiho je pjevuckao: “'Artiljerija, tipovi i modeli.' Ovdje su svi brojevi i sva slova. Čak i slike!” “Zavedi u inventar”, rekad je Robe rt Lisac Škotu koji je hodao pokraj njega i sastavljao liste. “Bazuka” , rekao je Angus. “Ondje, ondje gore . Oni dugački sanduci. 'Protutenkovski, protuoklopni raketni projektil.'“ “Atomski!” - pitao je Jonnie. “Nije. Tako piše.” 183

“Mislim da je ovo njihov lokalni arsenal za eventualnu upotrebu u samoj bazi”, rekao je Robert. “S ovog mjesta sigurno nisu opskrbljivali čitavu vojsku.” “Sva sila materijala ”, rekao je Angus. “Dovoljno za više tisuća ljudi”, procijenio je Robert. “Mogu li otvoriti jedan sanduk?” - zapitao je Angus Roberta. “Za sada samo jedan ili dva, tek toliko da utvrdimo u kakvom je to stanju”, odvratio je Robert i domahnuo nekolicini Škota koji su ih slijedili da priteknu u pomoć. Angus je listao katalog, a svjetlo njegove rudarske lampe poigravalo je po stranicama. “Ah, evo. Automat Thompson.'“ Stao je i pogledao kutije. Stresao je glavom i opet pogledao stranicu. “Nikakvo čudo.” “Što nije čudo?” - pomalo nestrpljivo obrecnu se Robert. Do sada je automatski orbitalni izviđač već morao preletjeti, a oni još nisu ručali; bio im je potreban i odmor da vani zrakom napune rezervoare. “Ona municija što smo je našli bila je izvrsno konzervirana. Hermetički zatvorena. Možda je i morala biti. Thompsoni iz kamiona su zastarjeli cijelo stoljeće. Vjerojatno su ih poslali kadetima da na njima vježbaju. Bili su to suveniri.” Jonnie se nije namjeravao suprotstaviti Psychlima tompsonima. Pošao je dalje. Iza njega su otvarali sanduke. Dotrčao je Angus. Njegova svjetiljka poigravala je na lakoj metalnoj pušci. Bila je potpuno pokrivena mazivom koje se prije mnogo godina stisnulo u tvrd kalup. “Jurišna puška tip pedeset!” - rekao je Angus. “Njihov posljednji model! Očistit ću je pa će opet presti.” Jonnie je kimnuo. Sjajno oružje. Pred njima je pisalo “Magazin”. Debela dvostruka vrata. Vjerojatno municija. Možda taktičko nuklearno oružje? Angus je prepustio drugom Škotu da otvori vrata, dok je on u pozadini prekapao po sanducima. Izmedu nepreglednih redova kutija isticao se sanduk na kojem je pisalo “Municija za jurišnik tip 50”. Jonnie je iza pojasa izvukao otpirač i odvalio poklopac. Nije hermetički brtvio. Pregrade od ljepenke bile su pljesnive i trule. Mjed se dobro držala, pa su meci bili čisti, ali kapsle na dnu pričale su svoju priču. Municija je bila neupotrebljiva. Jonnie je dozvao Angusa i pokazao mu jedan šaržer. Nastavili su tražiti atomsko oružje. Skladišta, bezbroj skladišta. A onda se odjednom sve isplatilo. Jonnie se našao pred tisućama zaštitnih kompleta uredno složenih na policama, s oznakama veličina, s cipelama i šljemovima, sa štitnicima za lice. Oprema je bila spakovana u neku vrstu nepropusne i gotovo neuništive plastike, na kojoj je stajalo: “Uniforma za zaštitu od radijacije.” Jonniejeve su ustreptale ruke rasparale zamotuljak. Odjeća impregnirana olovom. Štitnik za lice od olovna stakla. A povrh svega, u bojama za maskiranje u planini: sivoj, žuto-sme oj i zelenoj. Pravo bogatstvo! Jedino čime mogu ovladati zračenjima. Pokazao je Robertu Liscu. Robert je to kao silnu novost objavio preko radija, ali je naredio da svatko nastavi vlastito traganje i popisivanje. Već su se vraćali da prezalogaje i obnove zrak, kad ih je stigla nova vijest. Ovaj put se javio Dunneldeen. On je, po svemu sudeći, zamijenio Thora, koji je morao u svoju smjenu u rudnik. Nisu niti pomislili da bi Dunneldeen mogao biti medu njima. No nje gov je glas zazvučao iz prijemnika: 184

“Ovdje je nekoliko velikih sigurnosnih sefova. Nema kombinacije. Na jednom piše 'Najviša nuklearna tajnost' i 'Samo povjerljiv personal' i 'Priručnici'. Trebam tim minera. Kraj.” Rastumačio im je gdje se nalazi. Robert Lisac je pogledao Angusa, a ovaj je stresao glavom. Rekao je: “ Nema ključa.” Ekipa minera je uz šarke pričvrstila eksploziv koji ne stvara vatru. Dok su oni razvlačili kabel, svi su se zaklonili u sus- jednom hodniku. Začepili su uši. Gromoglasno je zatutnjalo. Slijedećeg su trenutka začuli kako vrata padaju na pod. Vatrogasac je pohitao sa svojim aparatom, ali nije bilo vatre. Svjetlo se probijalo kroz prašinu koja se polagano taložila. U njihovim su se rukama našli priručnici o operacijama, o održavanju, popravljanju, stotine i stotine posebnih priručnika koji su navodili svaku pojedinost nuklearnog borbenog sredstva koje je ikad bilo izgrađeno, kako se namješta, ispaljuje, sastavlja i rastavlja, čuva, rukuje i osigurava. “Sad imamo sve , osim samog atomskog oružja”, izjavio je Robert Lisac. “Tako je”, rekao je Jonnie. “A papirima ne možeš pucati.” Mora da je vani bila noć, ali ništa ne može biti mračnije od duboke utrobe ovakve drevne obrambene tvrdave . Činilo im se da ih mrak pritišće kao da ima stvarnu težinu. Rudarske su svjetiljke bušile rupe kroz crnilo. Sišli su rampom, prošli kroz nepropusna vrata i otkrili veliku spilju. Na vratima je pisalo “Helidrom”. Duž zidova mogle su se vidje ti hrpe urušene kovine, koju je dokrajčilo vrijeme. Nekoć su to bili čudnovati avioni s velikim krilima iznad kabine. Jonnie je u knjigama ljudi vidio njihove slike: zvali su ih “helikopteri”. Zagledao se u jedan koji je osamljen stajao nasred prostranog poda. Maleno društvance Škota, koji su ga pratili, zanimalo je nešto drugo. Vrata! Bila su golema, napravljena od kovine, i protezala su se tako daleko na lijevu i desnu stranu i uvis da ih nisu mogli obuhvatiti pogledom. Još jedan ulaz u bazu, ulaz kroz koji mogu uletjeti aparati kakve su i sami posjedovali. Angus se pentrao po motorima pokraj vrata. “Elektrika, elektrika! Pitam se jesu li ti jadnici ikad pomislili da će doći dan kad ćeš morati pomaknuti ruku. A što kad nestane energije? ” “Nestalo je”, rekao je Robert Lisac, a njegov je dubok glas zatutnjao prostranim hangarom. “Nađite mi, dečki, jednu lampu”, zatražio je Angus. Dva Škota, koja su pakirala svjetiljke, baterije, kablove i osigurače za rasvjetu, odmah su dotrčala niz kosinu, gurajući pred sobom sav taj pribor na usput nađenim ručnim kolicima. Počelo je nabijanje po motorima za pokretanje vrata. Robert Lisac je prišao Jonnieju. “Kad bismo uspjeli popraviti vrata, mogli bismo izravno ulijetati i izlijetati. Tamo se kroz puškarnicu vidi da vanjski dio hangara izgleda kao otvor spilje. Nad njega su se nadvile stijene, pa je za automatski izvidač nevidljiv.” Jonnie je kimnuo, ali je gledao helikopter u sredini hangara. Ovdje je zrak bio drukčiji, osjećao je to na rukama. Suh. Pristupio je helikopteru. Da evo njegova orla. Koči se na boku stroja sa strijelama u pandžama, nejasan, ali zato velik. Na drugim su strojevima oznake bile manje. Uspio je odgonetnuti slova: “Predsjednik Sjedinjenih Država”. Specijalna letjelica! Povjesničar je odgovorio na neizgovoreno pitanje: “Glavar zemlje. Vrhovni zapovjednik oružanih snaga.” Jonnie se zbunio. Zaista, možda je doletio na sam dan propasti prije tisuću i više godina. Ali ako je to istina, gdje je sada? Na uredima nije bilo njegova znaka. 185

Obišao je hangar. Ha! Postojao je još je dan lift: manji i odmaknut od ostalih. Pažljivije je pogledao i otkrio vrata stubišta. Vrata su se teško otvarala, očito su bila hermetička. Ušao je i stao se uspinjati. Iza njega je postupno slabilo nabijanje i zveketanje. Čulo se samo meko tapkanje njegovih stopa la. Još jedna nepropusna vrata. Otvorio ih je još teže. Pokazao se potpuno drukčiji vidik. Ovaj je dio bio potpuno neovisan o bazi. Zahvaljujući suhu zraku i zračnim ustava- ma, a možda i nečem drugom, trupla se nisu pretvorila u prašinu. Bila su mumificirana. Svega nekoliko oficira, na podu, preklopljeni preko stolova. Sobe za vezu i sobe s arhivom. Soba za sastanke s nekoliko stolica. Bar s nedirnutim čašama i bocama. Izvanredno pokućstvo. Sagovi. Sve izvrsno uščuvano. Ugledao je na vratima znak koji je tražio i ušao. Znak je bio i na blistavo ulaštenom pisaćem stolu. Na zidu - plaketa s velikim orlom. Kad je, otvorivši vrata, izazvao slabašan propuh, pokrenulo se poneko vlakno zastave. Čovjek se presavio preko stola. Mumija. Čak mu je i odjeća još uvijek izgledala uredno. Jonnie je zavirio ispod ruke koja je izgledala kao da je od pergamenta i, ne dodirujući je, izvukao snop papira. Datum i sat zapisani na zaglavlju dva su dana kasnili za datumom u drugom dijelu baze. Jedino tumačenje kojega se Jonnie mogao sjetiti bilo je da su sistemi za prozračivanje odvojeni. Kad je plin pokosio glavnu bazu, ovaj se dio otcijepio. A poslije se više nisu usudili da se iznova spoje. Predsjednik i njegov štab umrli su od pomanjkanja zraka. Dok je sa stola i podložaka uzimao papire, Jonnie je osjećao čudnovato poštovanje i pijetet. U svojim je rukama držao zadnje časove čovječanstva. Izvještaj za izvještajem. Čak i slike, i nešto s visine što su zva li “satelitska snimka”. Žurno je preletio izvještaje kako bi se uvjerio da su svi na broju. Nad Londonom se bio pojavio neobičan predmet bez ikakva nagovještaja odakle je došao. Teleportacija, dopunio je Jonnie. Bio je na deset kilometara visine. Važan podatak, pomislio je Jonnie. Izbacio je nekakvu kantu i za svega nekoliko minuta jug Engleske je utonuo u smrt. Psihloški plin. Mitovi i legende. Odletio je na istok brzinom od 543 kilometara na sat. Podaci od životne važnosti, mislio je Jonnie. Napali su ga norveški borbeni avioni. Nije prihva tio borbu. Pogodili su ga svim vrstama oružja koje su imali bez i najmanjeg znaka da su ga oštetili. Oklop, mislio je Jonnie. Nekakva je “Vruća linija” spriječila uzajamno bombardiranje Sjedinjenih Država i Rusije nuklearnim projektilima. Jonnie se sjetio: poruka na stolu u drugom dijelu baze. “Nemojte lansirati, to nisu Rusi.” Iznad Njemačke su ga pogodili atomskim oružjem. Bez vidljive štete. Nema pilota, zaključio je Jonnie. Automatska letjelica . Nema u njoj ni plina za disanje. Teški motori. Zatim je obišao sva značajnija stjecišta stanovništva cijeloga svijeta. Bacao je kante i uništavao narode. I tako je zbrisao i drugi dio ove baze , mislio je Jonnie. A čak nije niti znao da je baza ovdje, niti mu je do nje bilo stalo. 186

Na zemljovidu s označenim operacijama u drugom dijelu utvrde ucrtali su ga nešto istočnije od ovog mjesta. Zatim je nastavio da zatre istok Sjedinjenih Država. Stigli su izvještaji “Linije Dew” iz stanica na Arktiku i iz nekih dijelova Kanade. Na svoj gotovo dokon način nastavio je uništavati sve centre na južnoj polutki. No u to se vrijeme počelo dogadati nešto novo. Izolirani promatrači i sateliti javljali su da se jedan za drugim, na raznim mjestima diljem svijeta, materijaliziraju tenkovi neobična oblika. Istrebljivali su zbjegove i uplašene horde ljudskih stvorova. Druga faza, mislio je Jonnie, teleportacija. Nepotpuni vojni izvještaji pobrkana redoslijeda bili su pomiješani s dojavama o tenkovima. Čudnovata letjelica koja se zapanjujuće brzo kretala raznijela je na komadiće svaki veći vojni aerodrom, bez obzira na to da li je već izumro od plina ili nije. Borbeni su avioni teleportirani istodobno s tenkovima. Izvještaji da je eksplodirao poneki tenk i poneki ratni avion. Uzrok nepoznat. Aparati s posadom, mislio je Jonnie. Plin za disanje u polju radijacija nakon atomskog napada na automatske letjelice. Satelit je primijetio da se jedna automatska letjelica spustila blizu Colorado Cityja u Koloradu i srušila većinu tamošnjih zgrada. Prethodno programiran daljinski upravljač, sjetio se Jonnie. lzabrali su središnji komandni rudnik. Cijelo su područje pažljivo ucrta li u karte i izviđali lansiranim piktorikorderima. Grubo, nekontrolirano prizemljenje automatskog orbitera u blizini planiranog komandnog područja. Satelit je otkrio jedan tenk pokraj Akademije ratnog zrakoplovstva - tukao je po šačici kadeta koji su nosili maske s kisikom. Izvještaj zamjenika komandanta pitomaca Akademije. Prijekid veze. Zadnja bitka, mislio je Jonnie. Nastojanja vezista da preko antene udaljene četiri stotine kilometara prema sjeveru uspostave vezu. .. s bilo kim, bilo gdje. Položaj je tukao neprijateljski ratni avion. Radio-navođenje, shvatio je Jonnie. Neotkriven, ali s prekinutim dovodom zraka, predsjednik, njegovi suradnici i štab održali su se još dva dana, a onda su se ugušili. Jonnie je s poštovanjem pohranio dokumente u zaštitnu rudarsku torbu. Osjećajući se čudno što govori, obratio se truplima: “Žao mi je da nije stigla nikakva pomoć. Mi smo zakasnili za više od tisuću godina.” Bio je tužan. Njegova bi ga potištenost pratila dok je napuštao turobne, mračne i hladne prostorije, no vedri je Dunneldeenov glas zakevtao iz prijemnika o pojasu. Jonnie se zaustavio i javio. “Jonnie, momče!” - rekao je Dunneldeen. Prestani se brinuti kako ćeš iz zemlje iščeprkati uran. Tridesetak kilometara prema sjeveru postoji cijeli nedirnuti atomski arsena l pun različitih bombi. Pronašli smo kartu, i avion je sve provjerio. Sad se još jedino možemo brinuti kako da raznesemo naše nevine glavice i uz put cijeli ovaj planet!” Nesreća ih je pogodila u obliku potresa trideset drugog dana nove godine. Jonnieja je odmah iza ponoći probudilo podrhtavanje tla. Oprema je u njegovu uredu u “London Palace Elite Hotelu”, tako zveketala, da je naglo sjeo u krevetu. Još uvijek su se čuli otkucaji podzemnog bila. Stara je kuća stenjala. 187

Potmula se tutnjava udaljila. Nakon tridesetak sekundi osjetio se još jedan, slabiji drhtaj, a onda je sve prošlo. U Stjenjaku to nije ništa neobično. Činilo se da u starom rudarskom gradu nije bilo štete. Jonnie se osjećao nelagodno, no ipak nije bio previše zabrinut. Navukao je kožnate hlače i mokasine, preko ramena prebacio pumino krzno i kroz snijeg potrčao prema “Empire Dauntlessu.” Kod dežurnog je stražara gorjelo svjetlo. Mladi je Škot pritiskao taster zujalice kojom se aktivirao komunikacijski sistem s rudnikom: bio je to direktan laserski radio ograničen na jednu valnu dužinu. Medu ovim planinama nije ga bilo moguće otkriti. Škot je podigao pogled. Lice mu je bilo blijedo. “Ne odgovaraju.” Još je brže zakucao po tasteru, kao da sam njegov prst može ispaliti lasersku zraku. “Možda im je potres savinuo antenu.” Za nekoliko je minuta Jonnie okupio spasilačku ekipu, i već su u putničku letjelicu ukrcavali rezervnu užad, vitla, pokrivače i lijekove. Napeta su se lica stalno okretala prema rudniku, iako je bio predaleko i sakriven planinama. Brinuli su se za dežurnu smjenu, Thora, predradnika Dwighta i još petnaest muškaraca. Noć je bila crna kao ugljen, visoki su nevidljivi oblaci zakrili zvijezde. Trebalo je nemalo vještine da se leti iznad ovih planina po pomrčini. Dok se brod naglo uspinjao, instrumenti su zeleno svjetlucali. Na figuralnom ekranu ocrtavao se razma- zani predio ispred letjelice. Jonnie je izoštrio sliku. Kopilot je na konzoli korigirao težinske odnose zra koplova. Jonnie se morao osloniti na vlastite oči da izbjegne prvu kosinu. Kvrcnuo je po tasteru i upalio reflektor uskoga snopa. Zraka se odbila od snježne padine. Jonnie je podigao avion. Znao je da se stvari odvijaju predobro. Znatno su uznapredovali u pripremama. Još uvijek su bili daleko od toga da budu spremni, ali pravo je čudo i ovo što su već dovršili. Ispitivao je figuralni ekran da otkrije slijedeću kosu. Kako je samo mračno! Provjerio je kompas. Suputnici iza njega bili su napeti i tihi. Gotovo je osjećao o čemu razmišljaju. Pod njima je sunuo zaobljeni vrh brda. Malo preblizu. Gdje je slijedeći? Jurišne su puške, koje je isprva smatra o beskorisnima, opovrgle njegovo mišljenje. Vrlo su domišljato spasili municiju. Izvukli su metke iz šaržera i izbili kapsle. Opreznim su pokusima otkrili kako da nadomjeste detonator na dnu čahure. Najprije su vjerovali da će im i za to trebati barut, pa su čak eksperimentirajući, raznijeli jedan automat - bez ljudskih žrtava. Pokazalo se, međutim, da je dovoljna i sama udarna igla da pri velikoj brzini ispali metak. Jonnie je nagnuo avion da izbjegne stijenu koja se iznenada pred njima ocrtala. Popeo se malo više. Kad bi letio visoko, ako su se svjetla u rudniku utrnula, mogao bi zalutati. Osim toga, svjetla njegove letjelice mogli bi opaziti Psychli iz logora. Drži se nisko. To je opasno, ali ipak ostani nisko. Zatim su u tanadi izbušili rupice i, noseći proturadijacijska odijela, u njih umetnuli po zrnce radioaktivnog materijala iz TNO. Otvor su zalili s malo rastopljena olova. Sada je čovjek mogao tu municiju nositi bez opasnosti da će biti ozračen. Ali kad su je opalili! Iskušali su je na plinu za disanje, i plinska je boca istoga časa eksplodirala. Prenisko. Jonnie je na hrptu prepoznao osamljeno kržljavo drvo. Preskočio ga je letjelicom. Držali su se kursa. Obuzdaj brzinu. Nemoj, leteći u mraku, izazvati još koju nesreću. 188

Meci su do određenog stupnja probijali i oklop. Kad su ih ispalili na dvjesto metara udaljenu bocu s plinom za disanje, potres izazvan žestinom eksplozije osjetio se i na toj udaljenosti. Svakog su slobodnog Škota zaposlili na montažnoj liniji da prerađuje metke, pa su sada već imali mnogo šaržera. Savršeno je osposobljeno stotinu jurišnih automata i petsto šaržera. Pucali su bez zamuckivanja i zastoja. Iako nisu mogli nauditi tenku ili debeloj kupoli od olovnoga stakla, ovi automati bili su pogubni za pojedinačne Psychle. S krvotokom punim plina za disanje, oni bi doslovce eksplodirali! Uočio je gdje rijeka istječe iz gudure. Smanjio je brzinu i stao joj pratiti tok, dok su se svjetla letjelice odbijala od neravnog leda i snijega. Bili su tako zadovoljni automatskim puškama da su se prihvatili rada na bazukama. Našli su nekoliko čahura za nuklearnu artiljeriju, pa su vrhove preradili u vrhove bazuka i dobili protuoklopne atomske bazuke. Još ih je samo nekoliko preostalo za prerađivanje. Zaista, sve je teklo preglatko, predobro a da bi bila istina. Na zaravni rudnika nije bilo svjetla. Nikog se nije moglo vidjeti. Spustio je letjelicu. Iz nje su iskuljali putnici. Njihova su svjetla probadala pomrčinu u raznim smjerovima. Netko je otrčao do ruba provalije i sad je njegov istanjeni glas dozivao kroz tamu: “Jonnie, nestalo je lice stijene!” S novog se ruba litice prosulo svjetlo i potvrdilo nalaz. Potres je otvorio onu pukotinu na desetak metara od ranijega ruba, i blok se jednostavno strovalio u ponor. Lice stijene više se nije nadvijalo nad guduru, sada se iskosilo prema unutra. U mlazu svjetla vidio se širok potez odvaljena kremena. Bio je sasvim bijel. Ni traga zlatu. Izgubljen je zlatni džep! No Jonnie je u ovom času mislio na ljude. Još se nisu bili probili do pukotine, inače bi se vidio otvor rova. Ako su još uvijek živi, negdje su ispod uhvaćeni u stupicu. Požurio je natrag do otvora okomitog rova. Crno je zjapio veliki tihi krug praznine. Rov je bio dubok tridesetak metara. Ogledao se pomičući svjetlo. “Dizalo! Gdje je dizalo? ” Nestao je cijeli uređaj kojim su izvlačili rudaču te podizali i spuštali rudare. Svjetla su se sunovratila niz liticu. Dizala nije bilo nigdje na vidiku. Jonnie je sasvim prišao otvoru. Ugledao je otiske ukrštenih greda koje su iznad rova držale kabinu dizala. Lift se urušio u rov. “Tišina tamo!” - zapovjedio je Jonnie. Nadvio se iznad rova, šakama zaokružio usta i viknuo: “Hej vi dolje! Ima li živih?!” Napeto su slušali. “Čini mi se da sam nešto čuo”, rekao je pastor, koji se takode r približio. Jonnie je ponovno pokušao. Poslušali su. Nisu bili sigurni. Uključio je radio-prijemnik za pojasom i uputio poruku. Nitko nije odgovorio. U spasilačkom timu ugledao je Angusa. “Angus, spusti na uzici jedan interfon.” Dok je Angus to činio uz pomoć dvojice mladića, Jonnie je iz spasilačke opreme izvukao piktorikorder. Našao je produžni kabel i nastavio veze. 189

Angus je namjestio i spustio interfon. Jonnie je dao pastoru znak. Sada je prostor već bio dobro osvijetljen svjetiljkama koje je spasilačka ekipa montirala na motke. Kad je prihvatio mikrofon interfona, pastoru su se tresle ruke. Re kao je: “Halo, rudnik!” Ako bude ikakva odgovora, mikrofon će dolje u rovu prikupiti sve zvukove. Ali vladala je potpuna tišina. “Samo nastavite”, rekao je Jonnie. Odmotavao je kabel piktorikordera, i on je sve dublje tonuo u okno. Robert Lisac se odvojio iz skupine spasilaca i preuzeo brigu nad prijenosnim ekranom. Isprva, dok se piktorikorder još spuštao, vidjelo se samo kako promiče okomita stijena. Onda odjednom komad grede, pa gužva čeličnog užeta. Pa dizalo! Jonnie je okretao kabel i pomaknuo daljinski upravljač na širokokutni objektiv. Dizalo je bilo prazno. Kad je napeta skupina utvrdila da nitko nije poginuo u liftu, uzdah olakšanja pridružio se noćnom vjetru. Jonnie je namjestio daljinski upravljač da zaviri preko lif ta. Činilo se da nitko nije stradao prignječen kabinom. Piktorikorder se lijeno ljuljao na kabelu desetak metara ispod površine. Oči su se molećivo upirale u ekran. “Nema otvora vodoravnog rova”, rekao je Jonnie. “Ne vidi se otvor. Kad je lift pao, zatrpao je ulaz u rov.” Brzo su pokrenuli leteću platformu i trojic u momaka spustili na dno okna. Robert Lisac nije dopustio Jonnieju da im se pridruži. Jedan je od momaka s platforme spustio i zakvačio za čeličnu užad čvrste kuke, pa su krš izvukli na površinu. Montirali su kran, koloture i vitlo, i nakon trideset i tri mi- nute - vrijeme je štopa o povjesničar, koji se kradom ušulja o u spasilačku letjelicu - izvukli dizalo i smjestili ga na stranu. Jonnie je opet spustio piktorikorder, i aparat je potvrdio njegove slutnje. Otvor vodoravnog rova bio je blokiran. Zatvorio ga je odron materijala kad se survao lift. Na užad dizalice montirali su kablice, pa su se uskoro četiri čovjeka spustila na dno okna. Jonnie se ovaj put oglušio o Robertov zahtjev i pošao s mladićima. Napali su stijene golim šakama i napunili vedra, koja su odmah pojurila naviše da ih hitro zamijene prazna. Uskoro su odozgor dobili alat i dobrodošao malj. Prošla su dva sata. Dvaput su zamijenili tročlanu ekipu. Jonnie je ostao cijelo vrijeme. Radili su pretvarajući snagu u brzinu. Na prašnjavom dnu rupe odjekivao je štropot kamena i nabijanje malja. Odron je bio veći nego što su se ponadali. Pola metra u rovu. Metar. Me tar i pol. Dva. Možda se rov urušio po čitavoj dužini! Opet su zamijenili ekipu. Jonnie je ostao. Tri sata i šesnaest minuta nakon što su se spustili u okno Jonnie je čuo udaljeni šapat. Rukom je naredio tišinu. Viknuo je: “Hej, rudnik!” Gotovo nečujno dopro je odgovor: “. . . zrak. . .” “Ponovi!” - viknuo je Jonnie. “... otvor ...” Jonnie je zgrabio dugačko rudarsko svrdlo. U bijelom je zidu potražio mjesto koje je držao najtanjim, prislonio bušilicu i dao znak rukovaocu motora. “Zavrti ga !” Potisnim su ručkama gurali bušilicu. Oni prijeko će je čuti, pa će se skloniti. Visoko vrisnuvši, svrdlo se probilo. Izvukli su ga. “Dovod zraka!” - viknuo je Jonnie. Kroz prosvrdlanu rupu provukli su cijev za ventilaciju i uključili kompresor. Zrak se cičeći vraćao pokraj cijevi i puhao u lica spasilaca. 190

Nakon dvadeset jedne minute raščistili su vrh odrona, toliko da mogu izvući zatrpane. Za posljednjeg su morali proširiti prodor. Za Dunneldeena. Polomio je rebra i gležanj. Sedamnaest momaka u smjeni i samo jedan ozbiljnije povrijeđen. U tišini su ih izvukli na površinu. Zadnji se popeo Jonnie, sav u kori od prašine i znoja. Pastor ga je ogrnuo pokrivačem. Spašena je momčad sva ušuškana i zamotana sjedila na snijegu. Većina ih je pila neku vruću tekućinu, koju je u velikom vrču poslala jedna od starica. Pastor je namjestio Dunneldeenov gležanj, pa mu je sada, u Robertovu pomoć, podvezivao rebra. Na kraju Thor reče: “Izgubili smo rudnik.” Svi su šutjeli. Kad je zora zarudjela, Jonnie je pogledao u bezdan. U čistoj bijeloj žili nije bilo ni najmanjeg tračka zlata. Duboko dolje, za sada nevidljiv u pomrčini sutjeske, nov će mu odron ispričati cijelu priču. Jonnie je pokušavao predvidjeti Terlovu reakciju. Težak posao, jer Terl je bez sumnje prekoračio svoju granicu ludila. Koliko je Jonnieju ostalo sati do nadlijetanja orbitera? U svakom slučaju, ne previše. Zrak je bio neobjašnjivo tih. Još nije zapuhao jutarnji vjetar. Svitanje se zrcalilo na okolnim veličanstvenim vrhuncima. Jonnie je otrčao do leteće platforme i, mašući rukama, pozvao pilota da ga prihvati. Zatim su uzletjeli, prešli rub provalije i poput rakete sunuli do dna. Zakočili su i stali lebdjeti. Upalio je reflektore i ispitao masu odvaljene stijene. Jedan je dio odrona propao kroz led u rijeku. Drugi je dio stvorio novu obalu. Jonnie je reflektorima šarao po gomili šute. Bilo ga je nevjerojatno mnogo. S nadom je tražio i najmanji bljesak bjeline koji bi upozorio na rudnu žilu. Uzalud. Možda cijela tona zlata. No sad je pokopana ispod planine gruha na dnu rijeke. Krhotine stijene bile su tako izlomljene i šiljate da se na njih nije moglo spustiti. Poigrao se mišlju da raščisti prostor za slijetanje, no za to bi utrošio nekoliko sati, a uskoro će početi vjetar. Morao se pomiriti s činjenicom da je zlato nestalo u nepovrat. Počeo je osjećati jutarnji vjetar. Ako ostane ovdje dolje, neće dovoljno poživjeti da bi mogao ispričati što je vidio. Kad bi raspolagao još jednim kratkim jutarnjim zatišjem, možda bi mogao nešto napraviti. Ali oni su već potrošili svoje vrijeme. Brzo je, uz vrisak motora, uzvitlao leteću platformu do vrha klisure. Već su njima lomatale uzburkane zračne struje. Sletio je. Obratio se Robertu Liscu: “Neka se ovi ljudi vrate u grad.” Hodao je amo-tamo. Pastor ga je sa simpatijama promatra o. Rekao je: “Momče, još uvijek nismo poraženi.” Činilo se da je cijela skupina razočarana, slomljena. Robert Lisac je gledao Jonnieja. Ukrcavala se spašena smjena, i dva su pilota bila za komandama aviona. Nježno su unijeli i Dunneldeena. Iznenada je Jonnie rekao: “To ću učiniti!” Prišli su mu Robert Lisac i pastor. “Terl”, rekao je Jonnie, “ne zna koliko je rov bio udaljen od rudne žile. Ne zna da još nismo prodrli do njezine pozadine. Ako bude vidio taj bijeli kremen na licu litice, shvatit će da je prije potresa nismo dosegnuli.” Viknuo je: “Thor! Koliko vam je još ostalo do pukotine?” Thor se posavjetovao s predradnikom, obavili su letimične proračune. “Oko metar i pol”, viknuo je konačno Thor iz aviona . “Upotrijebit ću eksploziv”, rekao je Jonnie. 191

“Sada više ne smeta da miniramo. Probit ću slijepi kraj rova, pa će izgledati kao da je to otprije. Požuri s tim avionom i donesi eksploziva i pušku-bušilicu.” Odverglao je oznake eksploziva koji su mu trebali, i letjelica sa spašenom ekipom već je podrhtavala spremna da poleti. “I dovedi slijedeću smjenu!” - doviknuo je Jonnie. “Osta lo nam je vrlo malo vremena do nadlijetanja izviđačkog orbitera. Požuri!” Već se sasvim razdanilo, pa su mogli brzo le tjeti. Avion se, urlajući, podigao. Jonnie nije čekao. Spustio se u okno, iskočio iz vedra, pa se preko krhotina probio u vodoravni rov. Po podu je još uvijek ležala razbacana oprema prethodne smjene. Gorjele su svjetiljke. Jonnie je dohvatio bušilicu i svuda po rubu kremene žile stao vrtati dvadesetak centimetara duboke rupe. Čim su vidjeli što radi, dva su Škota zgrabila druga svrdla i stala mu pomagati. Dok je on bušio, zaposlio je ostale iz spasilačke ekipe da pokupe razbacanu opremu i da je izvuku iz rova. Nije postojao baš nikakav razlog da je upropaste. U odronu se zdrobio samo radio. Ovaj rov više nikad neće koristiti, pa ga mogu raznijeti na komade. Iznenadio se što se avion vratio tako brzo. S površinom je održavao radio-vezu, pa je javio što mu je potrebno. Eksplozivi su stigli začas. U svaku je rupu uložio moćan plastični naboj, pa ju je začepio velikim udarnim upaljačem. Napokon je sve pokrio neutralnom ljepljivom masom. Stvar je bila zamišljena i izvedena tako da eksploziju usmjeri prema licu litice. Pošto je završio posao, Jonnie se vratio na površinu. Još dok su ga izvlačili, davao je preko radija upute. Montirali su čeličnu užad i opremu za dizanje. Jonnie je prišao rubu provalije. Uvukao se u dizalicu. Nije se obazirao na zahtjev Roberta Lisca da ga netko zamijeni; nitko nije imao toliko iskustva s eksplozivima i nije ih tako dobro poznavao. Spustili su ga preko ruba pomoću vitla i sigurnosne užadi. Otkrio je da se sada može lako spuštati po licu stijene, jer je bila malčice nagnuta. Kad se našao u visini ležišta, dao je znak, pa su zaustavili vitlo. Odbijao se mokasinama od stijene i tražio sićušnu rupicu. Upotrijebio je vrlo tanko svrdlo i njime prodro do površine. Evo je! Rupica je označavala središte onog unutarnjeg kruga eksplozivnih naboja. Spustili su mu pušku-bušilic u. Sad je došao na red riskantan posao. Puška je mogla izazvati eksploziju mina, a ako bi se to dogodilo, on bi bio odbačen u provaliju. Ali nije imao vremena za obično vrtanje. Od korde je napravio eksplozivnu pletenicu. Namjestio je pušku-bušilicu na najmanju snagu i u rudači izbušio rupe za klinove. Dok ga je vitlo dizalo i spuštalo, a ispod njega zjapio trista metara dubok ponor, Jonnie je oko klinova omotao kordu. Dobio je velik eksplozivni krug oko rudne žile. Priključio je električni kabel, pa ga je polako odmatao dok su ga izvla čili na zaravan. Bio je u “cajtnotu”. Ostalo je još pola sata do prolaska automatskog izvidača, a valjalo je raspršiti i dim od eksplozije. Električni je kabel vodio do letjelice. Natjerao je svakoga da se popne u avion, pa je i sam ušao, za slučaj da se odvali veći komad stijene. “Skloni se!” - viknuo je Jonnie. Pritisnuo je dugme upaljača. Na licu litice bljesnuo je oganj, izvio se oblak dima. Komadi bijela kremena i okolnog kamena sunuli su na suprotnu stranu kanjona. Potresla se zemlja. 192

Nije se odvalio veći komad stijene. Jonnie je podigao avion u visinu i doveo ga na putanju automatskog izvidača. Ugledali su crnu rupu u zidu stijene. Izgledalo je kao da se rov bio probio do rudne žile. Ponovno su aterirali da se, naoko, zaposle oko opreme. Dim od eksploziva polako se raspršio na planinskome zraku. U daljini se za čuo zvuk orbitera, koji je svakim časom postajao sve jači. Terl je bio mamuran. Sjedio je u svom uredu za prijemnikom signala s automatskog izviđača i iz aparata mehanički vadio snimke rudne žile. Cijele je noći spavao snom pijandure, pa nije osjetio potres. Nitko mu ga nije niti spomenuo. Logor je bio osiguran protiv tako slabašnih podrhtavanja tla – u planinama je potres bio znatno jači. Jedino mu je zadovoljstvo posljednjih dana pružalo pregledavanje orbiterovih snimki, iako je na njima mogao vidjeti samo malo više jalovine oko okna i nešto malo aktivnosti. Još uvijek nije bio bliže rješenju Jayedova problema ne go što je bio u trenutku kad je momak doputovao. Beskonačno traganje i pokušaji da odgone takakve bi interese IBI mogao imati ovdje - Terla je stajalo nekoliko kilograma, oči su mu upale i postale mutne, a pandže se tresle kad bi svakog časa usnim kostima prinosio šalicu kerbanga. Njegova je mržnja prema ovom planetu prokleto plavog neba i bijelih planina svakim danom rasla. Jedini trenuta k nade svodio se na ovo rutinsko provjeravanje skenera, koje bi poduzimao tek pošto bi zaključao sva vrata i potražio eventualne “stjenice”. Sada je podigao na svjetlo sliku koju je netom dobio s orbitera. Potrajalo je trenutak, dva da otkrije razliku. Danas je izgledala drukčije. Zadrhtao je od iznenadnog udarca. Lice klisure pretvorilo se u lavinu. Rudna žila je nestala. Nije imao jučerašnje slike. Uvijek bi ih poderao odmah nakon gledanja. Pokušao je ocijeniti koliki se komad stijene odvalio. Njezin je nagib sada bio drukčiji. Nije znao koliko je duboko pukotina zahvatila u stijenu. Vidjela se rupa. Mora da je to rov. Kopali su rov duž žile. Već je htio odložiti fotografiju da o njoj razmisli, kad mu je oko zapelo za rubni zapis skanera o mineralnom sastavu. Primarni zadatak a utomatskog izvida ča nije bilo nadziranje. Neprestano je morao istraživati mineralno blago i nalaz skenera bilježiti posebnim zapisom. Ovaj je zapis drukčiji. Zaista je drukčiji. Terl je znao napamet zapis zlatonosne rudne žile: nezaboravni nazubljeni spektar zlata! Materijal je hitro uveo u aparat za analizu. Sumpor? U tom ležištu nije bilo sumpora. To zlato nije u obliku spoja zlata i sumpora, nije zlatni sulfid. Ugljik? Fluor? Što, za ime usrane magline. . . nijedne od tih ruda nema u cijelom ovom području! Pitao se da li možda gleda u formulu šest-običnih-ruda koje su Psychli zvali “trigdit”. Nijedan se eksploziv i nijedno gorivo ne uvozi sa Psychla. Bilo ih je opasno transportirati, a jednostavno proizvesti na ovom planetu. Postojala je mala tvornica na deset kilometara južno od logora. Ene rgijom ju je opskrbljivala jedna daleka hidrocentrala. Povremeno bi u tvornicu stizala ekipa da pomiješa elemente u gorivo i eksplozive. Svi ti elementi postoje na ovom planetu. Ponovno je propustio traku kroz skener da ispita točan sastav smjese. Trigdit! Terlov je poremećeni um istog časa došao do krivog zaključka. 193

Trigdit je predstavljao najčešći zapis koji si mogao naći u blizini svakog rudnika Psychla. Kako se nakon eksplozije zadržavao u zraku i stijenama, bilo bi čudno kad se ne bi pojavio na skeneru. Skočio je sa stolice i podivljalim šapama razderao fotografiju na komadiće. Razbacao ih je po podu. Skakao je po njima. Šaka ma je udarao po zidu. Odvratne, pokvarene životinje, eksplozivom su odvalile stijenu! Samo da mu napakoste! Samo da poravnaju račune! Uništili su njegovo nalazište! Skljokao se na stolicu. Začuo je kucanje i zabrinuti Chirkin glas: “O čemu se radi, Terl?” Odjednom je shvatio da se mora kontrolirati. Mora biti vrlo hladan, vrlo bistar. Viknuo je: “Potrgao se stroj.” Pametan odgovor. Ona je izašla. Osjetio je da je hladnokrvan, miran, nadmoćan. Znao je što mu je činiti, vidio je to pred sobom, korak po korak. Morat će otkloniti sve eventualne prijetnje svom životu. Morat će zamesti tragove. Najprije će izvršiti savršen zločin. Već je u tančine razradio čitav plan. Zatim će lansirati automat i istrijebiti životinje. Pandže su mu se još uvijek malo tresle. Znao je da će se osjećati mnogo bolje ako izađe i ubije obje ženke. Planirao je da to učini 94. dana. Napravio bi nekoliko eksplozivnih ogrlica za konje, pa bi onda konje doveo do kaveza i ženkama pokazao da su crvene točke na konjskim ogrlicama iste kao i ove na njihovima. Tad bi pritisnuo prekidač i jednom konju otkinuo glavu. Ženke bi se uspaničile. Ubio bi i drugog konja. Onda bi se pretvarao da će ih pustiti na miru, ali bi se vratio i manjoj ženi otkinuo glavu. Izazvao bi prekrasnu paniku. Osjećao je da mu ovog časa treba takav poticaj. No sjetio se “psihičkih snaga” tih životinja. Ona bi životinja u planinama saznala što se događa, pa bi možda nešto poduzela da izbjegne pogibiju. Ne, iako njegovi živci za tim očajno čeznu, ne smije sebi popuštati. Mora biti hladnokrvan, miran i bistar. Bit će bolje da smjesta počne provoditi plan o savršenom zločinu. Donio je promišljenu, hladnokrvnu odluku i dao se na posao. Savršen je zločin počeo Kerovim imenovanjem za zamjenika poglavara planeta. Sve je bilo gotovo za sat vremena, uključujući i informiranje javnosti. Kompanijina su pravila predviđala mjesto zamjenika, a kako on nije postojao, ništa prirodnije nego da ga se imenuje. Ostvarujući svoj naum, Terl se poslužio formularima koje je Numph ranije potpisao. Te je večeri povukao Numpha u prikrajak, zakleo ga na šutnju i natuknuvši mu da bi se njegova prijevara s fondovima za plaće i doplatke mogla razotkriti, naveo ga da se sastane s novim namještenikom Snitom. Numpha nije upozorio da je Snit pseudonim Jayeda iz Imperijalnog istražnog biroa. Utuvio mu je da nitko ne smije saznati za taj sastanak. Sastat će se jedan sat prije ponoći u prostorijama uprave. I opet nije spomenuo da će u to vrijeme uredi biti sasvim pusti. Rekao je, međutim, Numphu da će zbog njegove osobne sigurnosti zauzeti mjesto u njegovoj sobi iza zastora i tu stajati kad uđe Snit. Vrlo je pažljivo i stručno podmazao i napunio atentatorsku pušku, nijemo oružje. Pripremio je i dvije kapsle za zvučnu detonaciju, koje je mogao ispaliti daljinskim komandama. Malo prije sastanka Terl je rekao Numphu da provjeri je li njegov pištolj nabijen i može li ga hitro izvući iz navlake. Numph se zbog toga malo preplašio, ali Terl ga je smirio: “Bit ću odmah tu iza zastora da vas zaštitim.” 194

Numph je sjeo za svoj stol s pištoljem u koricama. Terl se zavukao iza zastora. Bližilo se vrijeme sastanka. Do sada je Terl bio miran i siguran, ali od ovog su mu čekanja počeli poigravati živci i titrati očne koščice. Što ako Jayed ne dođe? Prošla je jedna strašna minuta. Pa još jedna. Jayed je kasnio. A onda, kakva li olakšanja za Terla, u predsoblju su se začuli nepravilni koraci. Naravno! Sigurno je Jayed sondirao okolinu da se uvjeri kako nema špijunskih uređaja. Kakva budala, nelogično je mislio Terl. On je sam već obavio taj pregled, i to vrlo temeljito. Nije bilo nikakvih spravica. Vrata su se bezvučno otvorila, i Jayed je ušao. Glava mu je bila pognuta. Nije se potrudio niti da presvuče otrcanu odjeću razvrstavaoca rudače. “Pozvali ste me, vaša planetarna visosti”, promrsio je Jayed. Numph ga je zapitao kako je bio podučen: “Jesi li siguran da te nitko nije vidio? ” “Jesam, vaša visosti”, gunđao je Jayed. Kakva gluma, mislio je prezirno Terl. Izašao je iza zastora i stupio naprijed. Rekao je: “Zdravo, Jayed.” Momak se trgnuo. Podigao je pogled. “ Terl? Je li to Terl?” Agenti IBI-ja bili su dobro uvježbani. Nikad nisu zaboravljali lica. Terl je znao da ga ovaj nije vidio godinama, a i onda samo kao jednog između učenika u rudarskoj školi Sigurnosti dok je ondje vodio istragu o zločinu. Samo jedan razgovor. Ali Terl se nije dao prevariti. Znao je da je Jayed sigurno vrlo pažljivo proučavao fotografije i podatke svakog ovdašnjeg radnika, a pogotovo šefa Sigurnosti. Terl se prezirno nasmiješio. Uto je Jayed ugledao atentatorsku pušku o Terlovu boku. Ustuknuo je. Podigao je svoje šugave šape. “Čekaj! Terl! Ne razumiješ. . .” Što je pokušavao učiniti? Rastvoriti košulju? Posegnuti za skrivenim oružjem? Sve jedno. Terl je zauzeo položaj i podigao pušku u pravcu koji je od Numpha išao ravno na Jayeda. Ispalio je jedan precizan, smrtonosni metak u Jayedovo srce. Jayed je pokušao nešto reći. Nekakav prosvjed. No već je bio mrtav, zgužvan i šugav na sagu poprskanom zelenim mrljama. Terla su od ubojstva podišli srsi. Jayed se bojao! Ali ovo nije trenutak za zadovoljstva. Smiren i nadmoćan, Terl se okrenuo Numphu. Numph je sjedio za svojim stolom, onemoćao od užasa. Terl je smatrao da je prizor prekrasan. Ali morao je dovršiti posao. “Ne brinite, Numph”, rekao je. “Ovaj je momak bio agent IBI-ja i došao je ovamo da vas sredi. Ali nije. Sada ste sigurni. Spasio sam vam život.” Numph je, dršćući, odložio pištolj na ploču stola. Još uvijek je dahta o, ali je ipak osjećao olakšanje. Terl je prišao sa strane gdje je ležao pištolj. Brzo je podigao atentatorsku pušku. Numphu su se iskolačile oči, zinuo je od nevjerice. Terl mu je prislonio uz glavu otvor cijevi nečujne puške i potegnuo okidač. Udarac je Numpha pogodio postrance. Iz rane koja mu je prolazila kroz glavu navro je mlaz zelene krvi. Miran, sabran i hladnokrvan, Terl je izravnao tijelo pa ga odmah gurnuo naprijed, tako da se prevalilo preko stola. Ruku, koja se još uvijek grčevito trzala, namje stio je kao da je ona pucala. Prestala se trzati. Numph je umro. Precizno je i pažljivo u cijev Numphova revolvera stavio kapslu s daljinskim upaljačen. 195

Iz čizme je izvukao novo oružje. Prišao je Jayedovu truplu i njegovu šapu, koja se već počela kočiti, zavinuo oko kundaka. U cijev puške umetnuo je drugu kapslu s daljinskim upaljačem. Ogledao se po sobi. Sve je bilo u redu. Običnim ali tihim korakom otišao je u gotovo praznu dvoranu za razonodu, kao da je upravo došao izvana. Čak je odglumio skidanje maske za disanje. Naručio je šalicu kerbanga. To je radio svakog dana. Malo se začudio da mu piće uistinu treba. Nakon nekoliko minuta, kad je poslužitelj zijevanjem nagovijestio da kani zatvoriti i počeo spuštati zastore, Terl je neupadljivo gurnuo ruku u džep. Pritisnuo je prvo dugme. U daljini je odjeknuo pucanj. Poslužitelj je podigao glavu i osluhnuo, gledajući prema suprotnom kraju logora. Terl je sada stisnuo i drugo dugme. Još jedan prasak. “Zvuči kao hitac puške”, rekao je poslužitelj. Negdje su tresnula neka vrata. Još je netko čuo pucnjavu. “Stvarno tako zvuči”, potvrdio je Terl. Ustao je. “Kao da je negdje u logoru! Hajde da vidimo hoćemo li naći.” S poslužiteljem za petama, Terl je potrčao kroz predio spavaonica, otvarajući redom vrata. “Je li ovdje netko pucao? ” - zalajao bi na uplašene netom probudene Psychle. I neki su među njima čuli pucnjeve. “Odakle je došao hitac?” - pitao je one koje je zatekao na hodnicima. Neki su pokazivali na zgradu uprave. Terl im je zahvalio i energično produžio u tom smjeru, dok je sve veća gomila Psychla trčala za njim. Revno je pretraživao urede, palio svjetla. Gomila mu je pomagala. Netko je viknuo iz Numphova hodnika: “ Ovdje su! Oni su ovdje!” Terl je pustio da mnoštvo uđe prvo. Onda si je medu njima prokrčio prolaz. “Tko? Tko je tu? Gdje?” Svi su odjednom zablebetali, pokazujući kroz otvorena vrata. Vidjela su se dva trupla. Char ih je kiselo promatrao stojeći u dovratku. Pokrenuo se da uđe. Terl ga je povukao natrag. “Ne diraj ništa! Kao šef Sigurnosti, ovdje sam ja nadležan. Van!” Nagnuo se nad jedno truplo, pa nad drugo. “Prepoznaje li netko ovoga?” - pitao je pokazujući na Jayedovo tijelo. Nakon kratke stanke i izvijanja vratova oglasio se personalac: “Mislim da se zove Snit. Nisam siguran.” “Obojica su mrtva”, rekao je Terl. “Pozovite nosila. Ja ću dotle ovo zabilježiti.” Na Numphovu je stolu, kao uvijek, ležao piktorikorder. Terl je njime zaokružio po prostoriji i svrnuo na oba tijela. “Od svakoga od vas uzet ću izjavu.” Netko je pozvao zdravstveno osoblje. I oni su čuli hice, pa su brzo stigli. Tijela su položili na nosila. “Ako ih ne kanite ispitiva ti, odnesite ih ravno u mrtvačnicu”, rekao je Terl. “Obojica su mrtva”, rekao je šef medicinara. “Rane od vatrenog oružja.” “Miči se, razlaz!” - govorio je Terl gomili. “ Ovdje je sada gotovo.” Ujutro će sastaviti izvještaj potkrijepljen izjavama svjedoka. Neki agent IBI-ja (koga je prepoznalo oštro Terlovo oko) nije smatrao da se treba predstaviti šefu Sigurnosti ovog planeta, nego je na svoju ruku, očito u kasne sate, posjetio Numpha i vjerojatno ludo smiono pokušao da ga sam uhapsi. Numph ga je ustrijelio sakrivenim pištoljem, a onda izvršio samoubojstvo. 196

Sada je Terl stao istraživati je li Numph odgovoran za neki zločin, nastavio je odavno započetu istragu i našao malverzacije oko isplata, te potrebne dokumente i dokaze. U međuvremenu je s poštovanjem izvijestio da je sve pod kontrolom; dužnost je preuzeo sposoban i iskusan zamjenik, kojega je sam Numph ustoličio itd., itd. Trupla stižu slijedećim polugodišnjim transportom 92. dana. Sutradan poslijepodne, čim utvrdi da su životinje još uvijek na svojim mjestima, lansirat će automat i definitivno zbrisati “ludi Numphov eksperiment”. Svi će dokazi biti uništeni, svi tragovi zameteni. Sada je svejedno za čim je tragao Jayed. Terl se osjećao jako miran, hladan, nadmoćan. Izvršio je savršen zločin. Čudilo ga je što ne može usnuti i što se stalno trza. Na planinskom radilištu bili su jednodušni u tome da svi moraju biti vidljivi i da moraju izgledati uposleno pri današnjem preletu letjelice. Jonnie se vrlo zabrinuo. Bilo je od životne važnosti da Terl ostane pri svom zlatnom planu. Svi njihovi planovi ovisili su samo o tome. Razmotrili su alternative vlastite strategije, ali ni jedna nije bila dobra. Mogli su sada odletjeti u staru obrambenu bazu - Angus je vrata heliporta doveo u red - ali su bazu koristili samo kao skladište. Do njezina dovršetka bilo je još daleko. Pastorovu zamisao da bi tre bali pokopati mrtvace odgodili su zbog opsežnosti zadatka i vlastite malobrojnosti. Pastor je zaključio da je zapravo to ionako grob. Kasnije, možda kad oslobode planet - uspiju li u tome - mogli bi pokopa ti mrtve. Sada se njihove sile moraju posvetiti životu i budućnosti. Stoga se zaista nisu mogli povući u staru Glavnu obrambenu bazu. Nije bila spremna, a oni nisu bili poraženi. Barem ne još. Jedina im je nada ležala u tome da Terla navedu da se i dalje drži svoga plana. No Jonnie se vrlo zabrinuo. Za posljednjeg razgovora shvatio je da Terl više nije razborit, ako je to ikad i bio. Zlato je za Terla bilo mamac u klopci. Zato je Jonnie povećao njihove planove. Od posljednjeg jučerašnjeg preleta letjelice užurbano su radili kako bi se pripremili za njezin današnji prelet. Jezgra rudne žile koju je minirao udarila je o suprotnu stranu kanjona i odbila se u razdrobljenim komadima da bi se slegla povrh novog odrona na dnu sutjeske. Jonnie je daljinski upravljač prilagodio strugaču, gubitak kojega su si mogli priuštiti. Robert Lisac je pripremio vrlo vjernu lutku i privezao je na sjedalo. Lutkine ruke u rukavicama bez prstiju postavljene su tako da su se pomicale tamo-amo kako je stroj radio. Znajući da Terl uživa u grozotama, dodao je komadiće odbačene odjeće i umrljao ih goveđom krvlju. Postavili su rudnu mrežu na kraj užeta dizalice i napunili je bijelim kvarcom iz gornjeg tunela. Uzevši sve samorodno zlato što su imali, ukra sili su rudaču uzorcima. U mračnom, kratkom razdoblju bez vjetra u zoru, spustili su strugač na vrh odrona. Operater, sa kriven u pukotini na vrhu stijene s druge strane kanjona, s kojeg se položaja vidio stroj, izravnao je teren strugačem (riskira jući da stroj strmoglavi u rijeku) i ukopao ga u nagomilanu hrpu. Rudnu mrežu, s njezinim brižno pripremljenim teretom, spustili su do strugača. Sve su sredili mnogo prije nailaska letjelice, pa ih je Jonnie okupio na vrhu okna. “Samorodno zlato pojavljuje se u džepovima”, rekao im je. “Tako piše u rudarskim priručnicima starog čovjeka. Postoji mogućnost da se u ovoj žili nalazi još jedan džep. Mogao bi biti sto, dvjesta metara uz žilu od stijene. 197

Mogao bi sadržavati malo zlata, a mogao bi i mnogo. Sada moramo ići obrnutim smjerom na žilu i tjerati njome u planinu. Bit će mnogo brže, jer sada možemo minirati. Zato ponovno postavite ovu košaru tako da ne klizne i latite se posla minirajući žilu. Do 92. dana ostalo nam je šezdesetak dana. Vjerojatno ćemo zlato morati isporučiti 86. dana. Zato krenimo i nadajmo se!” “I molimo se”, dodao je pastor. Samodopadni Terl sjedio je na jutarnjem suncu u svojem uredu, s perom u čaporcima, prikrivajući drhtavicu. Upravo se spremao napisati izvješta j i okončati svoj savršeni zločin. Dan mu je bio efikasno isplaniran. Napisat će izvještaj, pokupiti najsvježije izviđačke slike nakon što letjelica preleti i, ako su životinje ondje, razmrskati letjelicu. Zzt je svakome tko je samo htio slušati ceketao kako ta letjelica blokira hangarski ulaz za ispaljivanje, te on ne može na servis dovlačiti i izvlačiti teretnjake za prijevoz rudače, pa će Terl podbosti Zzta da inzistira na tome da se letjelica ispali. Zatim će posjetiti Kera i prijetnjom ga natjerati da kao novi glavar planeta suraduje s njime. Ali Terl je bio nekako neveseo. Ovo jutarnje sunce koje je poigravalo po njegovu sagu, mada profiltrirano kroz obojena olovna stakla kupole, podsjećalo ga je na to da se još nalazi na ovom prokletom planetu. Iščezle su njegove sanje o bogatom Terlu, koji živi u izobilju na Psychlu. No svejedno. Ono što se mora, mora se. Po deseti je put počeo pisati izvještaj. Do sada nije uspio savladati prvi redak naslova, a kamoli izvještaj. Nešto ga je mučilo. Ah, da! Nije imao Jayedovu značku, ili njezin broj! Agent je bio posegao u svoju košulju, bez sumnje zato da mu pokaže značku i pločicu s brojem operativca IBI-ja. Uz to, koliko on pozna medicinski odjel, oni su jadnostavno istovarivali trupla na klupe, a on bi ih radije bio stavljao na police. Po planu, trebao bi imati deset leševa. Sada ih ima pet, računajući tu onu trojicu čuvara koji su se sami raznijeli. Uzdahnuo je. Bio je to savršen plan: staviti zlato u lijesove, otpremiti ih kući, pa kad se onamo vrati, iskopati ih jedne mračne psihloške noći, rastaliti zlato i pred svakim izigravati bogatuna! No pa, sve je to sada završeno. Jayedov je dolazak sve okončao. I podmukle su ga životinje iznevjerile. Trebala mu je značka i IBI-jev identifikacijski broj. Osjećao bi se bolje da dva-tri puta prevrne Jayedovo tijelo. Uzeo je masku za disanje i izišao iz logora. Prošavši pokraj kaveza sa ženkama, primijetio je da je pred ulazom ostavljen zavežljaj s hranom i drvetom. Udario ga je nogom, i bio bi produžio, kadli je shvatio. da bi “psihič ke moći” mogle prerano uzbuniti životinje u planinama. Daljinskom je komandom isključio električni krug, otvorio vrata kaveza i silovito dobacio zavežljaj dvjema ženkama. Zamotak je pao na vatru, i ona manja potrčala je da ga spasi prije no što izgori. Opazio je da druga žena drži nož od nerdajućeg čelika iz neke stare ruševine. Pristupio joj je i istrgnuo joj ga iz ruke. A onda ju je, sjetivši se “psihičkih moći”, pokušao pogladiti po glavi. Kao da joj se to nije svidjelo. Terl je nož zatakao za pojas, izišao, ponovno uključio struju i gurnao telekomandu u prsni džep. Mlada je nešto govorila ljudskim jezikom, nešto nedvojbeno oštro. Podmukla stvorenja, te životinje. Na sve će se to uskoro srediti. Nakon što plinska letjelica obavi svoje, on će okončati s ovim dvjema. Hvala bogu! Odtutnjao je do mrtvačnice i - jasna stvar - medicinari su trupla samo istovarili, i to čak ni na klupu! Upalio je svjetlo; zatvorio vrata i podigao Numphovih petsto kila na policu. 198

Čak i mrtva, stara je šeprtlja izgledala blesavo; lice joj je još zadržalo zapanjen izraz. Sva se krv još nije osušila, i Terl je umazao ruke. Otro ih je o Numphovo krzno. Jayedovo je tijelo bilo iznenađujuće lagano - nije težilo više od trista pedeset kilograma. Terl ga je survao na stol i ćušnuo. “Proklet bio”, rekao je Terl truplu. “Da se nisi pojavio, moja bi budućnost bila poput divna sna.” Ponovno ga je ćušnuo. Šuga. Stvorenje je bilo šugavo. Terl je s gađenjem gledao truplo. Zatim se ispružio i, stisnutih očnjaka, zgrabio vrat i stegnuo ga. Odbacio je glavu natrag, a ona je muklo udarila o stol. Terl ju je opet ćušnuo. Pribrao se. Mora biti miran, hladan. Gdje je značka? Prepipao je jaknu i nije naišao ni na kakvu izbočinu. Možda je Jayed značku nosio u čizmama. Šuplji đonovi bili su IBI-jev specijalitet. Svukao je čizme i pretražio. Nikakvih šupljih đonova nije bilo. Prokletstvo, momak je negdje nosio značku! Terl je prepipao poderane hlače. Ništa. Odstupio je od leša. Kakvu li je jadnu sliku pružao Jayed! Odjeća je bila puna rupa. Krzno je bilo bolesno. Gdje li je? On je stvarno bio posegnuo za nečim. Terl je jednim trzajem zdrljio okrvavljenu košulju i jaknu, ogolivši prsa. Zablenuo se. Tri vodoravne pruge! Žig kriminalca. Prnje su ispale iz Terlovih pandži. Nadvio se bliže, zureći u prsa. Nema greške. Žig kriminalca. Nadnimio se još bliže i zagrebao. Ne, stvarno je bilo užeženo! Stručno je procijenio: staro otprilike godinu dana. Žurno se okrenuo i zgrabio desni gležanj trupla. Da! Brazgotine od okova, dopunjene ožiljcima bodlji imperijalnog zatvora. Pomniji pogled. Također staro otprilike godinu dana. Terl je natraške uzmakao do zida i zapiljio se u truplo. Nije to bilo nešto nepoznato. Činovnik ili agent počinio je zločin pri obavljanju svoje dužnosti, ili je bio dovoljno blesav da prčka po zločinu koji je počinilo plemstvo; najurili su ga s položaja i bacili u imperijalni zatvor. Odjednom je Terl točno znao što je Jayed učinio. Okoristio se svojim sposobnostima da utekne. Krivotvorio je isprave za “Snita”, probio se kroz personalni mehanizam Intergalaktičke rudarske kompanije i ishodio da ga otpreme u najudaljeniju ispostavu poduzeća. Jayed je bio u bijegu! Terla kao da je grom udario. Jayed ovdje nije ništa isljeđivao. Jayed se krio. Pokretom prema prsima želio je Terlu pokazati žig i predati mu se na milost i nemilost! I to bi prošlo! Terl bi ga mogao iskoristiti za kakvu zaplotnjačku svrhu. A toliki mjeseci tjeskobe! Sve ni zbog čega. Terl je pogledao jadno, šugavo stvorenje na stolu. Bilo je dobro što su vrata bila zatvorena , jer stanovito vrijeme Terl nije mogao obuzdati smijeh. Još jednom toga dana Terl je sjedio za svojim pisaćim stolom. Opustio se, smirio. Pred njim je bila posudica kerbanga, a on je nije niti dirnuo. Pero mu je lako klizilo po izvještaju. Sve se promijenilo. Bilo je vrlo jednostavno. Unatoč upozorenja Numphu da bude oprezan - kopija upozorenja u prilogu - zbog brojnih kriminalaca medu radnom snagom, kriminalac s ispravama na ime “Snit” ušao je u ured, najvjerojatnije s nakanom da pljačka, i ondje naletio na Numpha, koji ga je ubio. Prije no što je umro, zločinac je ustrijelio Numpha. 199

Izjave svjedoka zaprimljene i priložene. Personalna služba u ministarstvu unutrašnjih poslova mogla bi vjerojatno uvesti tjelesne preglede, jer je ovo bio već drugi žigosani kriminalac primljen za posljednjih novačenja osoblja. Nara vno, za kompaniju je nužno da stvara dobit, i, razumljivo, ovo je vrlo zabačen planet, ali na njemu je samo jedan oficir Sigurnosti. No predmet zapravo nije vrlo značajan i nitko se ne bi usudio kritizirati postupke ministarstva unutrašnjih poslova, jer ono zna što radi. Situacija potpuno pod kontrolom. Nedavno imenovani zamjenik preuzeo je dužnosti direktora planeta. Zločin je bio jednostavan i rutinski. Trupla će biti dostavljena za slijede ćeg polugodišnjeg lansiranja. To je bilo to. Razgaljeni Terl završio je pakiranje dokaznog materijala i piktorikorderskih diskova. Nikoga to ionako neće zanimati. Pozvao je Chirk i, nestašno je pipajući po stražnjici, predao joj paket da ga zavede u knjige i stavi u ku- tiju za otpremu. Napustila je sobu, a on je pogledao na sat. Zakasnio je za prijemnik. Otišao je do aparata, izbušio koordinate slika koje je želio i one su se uz zuj pojavile. Nehajno ih je pogledao: morao je potvrditi plan lansiranja orbitera. Da, bili su ondje gore u rudniku, radili su u kavezu... Odjednom se nagnuo i razastro slike. Strugač je radio dolje na podnožju stijene i prekapao po kršu ! Da! Dizalica je dizala rudnu mrežu... Što je ono u košari? Bubnuo je po tipkama za ubrzavanje na aparatu i dobio sliku krupnijeg plana. Pogledao ju je. Bacio je pogled na črčkariju analize koja je bila postrance: nije je morao analizirati; znao ju je. Bilo je to zlato. Ponovno su otvarali žilu ispod odrona! Ustao je i pomnije pregledao slike. Što je ono tamo pri rubu odrona? Ah, smrskani ostaci leševa. Izgubili su ljude pri zarušavanju i sada i njih, glupe li sentimentalnosti, iskapaju. Čemu? Nisu ih morali otpremati na matični planet. Tko mari za trupla životinja? Ali, čekaj, to znači da su do žile morali doprijeti odotrag. I što to rade s kavezom? Još kopaju? Ah, džepovi. Mora da su zamijetili još jedan džep na toj žili gore u planini. Rudar u Terlu kazao mu je da je to vrlo vjerojatno. Pogledao je zlato u onoj košari. Nekoliko stotina kila? Stropošta o se na stolac i nasmiješio. Zahihotao je. Ona letjelica. Nije je morao ispaliti. Može čekati do 93. dana. Tada svakako, ali sada ne. Ne, posrane mu nebule, sada ne! Kako li se divno osjećao! Kao da su godine prošle otkako ga glava nije boljela. Ispružio je ručetinu. Čaporci su bili nepomični kao stanac-kamen. Terl je đipnuo, trepereći od dobra raspoloženja i energije. Zgrabio je neku opremu i pakete. I dalje je imao raspored, ali drukčiji. Odlebdio je logorom do ureda direktora planeta. Sluge su obrisale krv, ali je nekoliko mrlja preostalo. Donekle se osjećao jedan vonj tekućine za čišćenje. Ondje je sjedio Ker. Patuljasti Psychlo izgledao je malo smiješno i potišteno onako izgubljen u neizmjerju naslonjača za golemim četvrtastim prostra stvom pisaćeg stola. “Dobar dan, vaša planetska visosti”, zapjevušio je Terl. “Bi li, molim te, zatvorio vrata”, rekao je slabašno Ker. Terl je ispod ruke izvukao sondu i mahnuo njome po sobi da bude siguran da netko preko noći nije stavio prislušne uredaje. U tom je pogledu mogao biti bezbrižan. Osjećao se slobodnim! 200

“Nisam baš jako omiljen”, kazao je Ker. “Ljudi dosad baš nisu bili vrlo uljudni prema meni. Pitaju se zašto me Numph imenovao svojim zamjenikom. I sam se to pitam. Ja sam operativni oficir, ne administrativac. I sad, odjednom, direktor planeta.” S divnim osmijehom na usnim kostima, Terl mu se prikučio. “Ovo što ću ti sada kazati, Ker, odlučno ću poreći da sam ikad izjavio, nema nikakve zabilješke, i ti ćeš ovaj razgovor zaboraviti.” Ker je smjesta postao oprezan. Kao okorjeli kriminalac, znao je koliko se može pouzdati u šefove Sigurnosti. Ker se uvijao u naslonjaču koji je za nj bio prevelik. “Numph te”, rekao je Terl, “nije imenovao.” Ker je postao jako oprezan! “Ja sam te imenovao”, kazao je Terl. “I sve dotle dok budeš radio točno ono što ti reknem, s tim da nikad nikom ne kažeš da sam ti ja rekao da nešto učiniš, bit će ti dobro. Više nego dobro. Divno!” “Dana 92. jednostavno će poslati novog direktora planeta”, rekao je Ker. “Dotle je svega nekoliko mjeseci. A taj će razotkriti ako štogod zbrljam u... da, a možda i otkrije da nisam dobrodošao u stanovitim univerzumima.” “Ne, Ker. Mislim da te neće smijeniti. U stvari, vrlo, vrlo sam siguran da neće. Godinama ćeš biti sposoban za ovo mjesto.” Ker je bio oprezan i zbunjen, ali Terl je ulijevao takvo pouzdanje da ga je pomno slušao. Terl je otvorio jednu omotnicu i razastro dokazni materijal koji je prikupio protiv Numpha. Kerove su se oči polako širile. “Prijevara od sto milijuna kredita godišnje”, kazao je Terl. “Od čega je Numph dobio polovicu. Ne samo što ćeš ovdje ostati godinama, nego ćeš se toliko obogatiti da ćeš kad odeš kući srediti da ti dosje bude čist i živjeti u obilju.” Patuljasti Psychlo je mozgao. Pomalo je teško da se u prvi mah shvati. Nipe, Numphov nećak, ispostavljao je službenicima ovog planeta punu plaću, ali je u stvari polovicu iznosa i sve premije upućivao na svoj i Numphov privatni račun. Napokon je dokučio. Trebao je samo uskraćivati premije i isplaćivati samo po polovicu plaće . “Za što to radiš?” - rekao je Ker. “Imaš li i ti u tome udjela? Je li to tako?” “Ma ne. Ne želim za se baš ništa. Sve je tvoje. Ali, naravno, radim to zato što sam ti prijatelj. Nisam li te uvijek štitio?” “Imaš več toliko materijala o meni da me možeš vaporizirati”, rekao je Ker. “Što će ti i ovo? ” “Slušaj, Ker”, rekao je Terl prijekorno. Tada je zaključio da je došlo vrijeme da nastupi otvoreno. “Želim da izdaš sve naredbe koje ti saopćim i da mi za šest mjeseci narediš da odem kući.” “To je u redu”, rekao je Ker. “ Mogu čak izdati naredbe da ti se ne opoziva ni jedan nalog koji izdaš. Ali ja još uvijek ne vidim da me za dva mjeseca neće smijeniti.” Terl se latio posla. “Ovo je šifra kojom se služio Numph. Brojevi vozila u upotrebi. Neće te smijeniti. Nipe, njegov nećak, utjecajan je. Ovo je tvoja prva šifrirana poruka Nipeu.” Stavio ju je na stol, upozoravajući sama sebe na to da uništi primjerak koji je ispisao vlastitim rukopisom čim ga Ker prepiše. Poruka je glasila: “Numpha ubio kriminalac u bijegu. Stvorena nova situacija. Imenovao me posebno zbog toga da proslijedim. Aranžman kao i obično. Njegov dio uložite na moju šifrira nu štednu knjižicu kod Galaktičke banke . Moja sućut. Za sretnu buduću suradnju. Ker.” “Nemam šifriranu štednu knjižicu”, rekao je Ker. 201

“Imat ćeš, imat ćeš. Sredio sam ti sve isprave i odaslat ću ih u slijedećoj otpremi. Potpuno sigurno.” Ker je ponovno pogledao poruku. Prvi put od ubojstva nasmiješio se. Zavalio se i kao da je izgledao veći. Odjednom se nagnuo i pljusnuo se dlanovima s Terlom u znak posvemašnje suglasnosti. Kad ga je Terl napustio, Ker se toliko naduo da je praktički ispunio cijeli naslonjač. Jedino čega se Terl pribojavao žureći u slijedeću akciju bilo je da se onaj tupavi patuljčić ne bi slučajno previše napuhnuo te napravio neku nezgrapnu grešku. Ali on će pripaziti. Dobrano će pripaziti. A kad jednom Terl ode s ovog planeta, koga briga što će se zbiti s Kerom! Svaka moguća veza koju je Jonnie mogao imati s Kerom bila je potpuno prekinuta. Pažljive Škotske oči s brda motrile su naredne Terlove akcije. Prethodnog popodneva Terl se velikom brzinom udaljio u šefovskom tenku. Uputio se prema prastarom gradu na sjeveru i zašao u nj. Oko podneva napustio je tamošnje ruševine i, tutnjeći, spustio se ostacima obrasle auto-ceste do Akademije. Izišao je iz tenka - obrazina maske za disanje blještala je na suncu - te opušteno i nehajno otkoračao prema stražaru koji je izišao preda nj. U Akademiji ih je sada bilo vrlo malo: jedinica koja se starala o dnevnim poslovima u logoru i tri Škotska stražara, obično oni koji su na poštedi - oporavku od kakve nesreće. Stražaru je ruka bila u udlazi; nosio je povoj. “Mogu li vam kako pomoći, gospodine?” - rekao je stražar prihvatljivim psihloškim. Terl se obazro. Ovdje nisu ostavili nikakva vozila - ne, eno, vidio se rep malog putničkog aviona. Mora da su sve koncentrirali u rudniku. Vjerojatno im je i nedostajalo vozila. Pogledao je stražara. Koliko se Terl razumio u opasnosti rudarstva, bit će da im nedostaje i ljudi. No nije važno. Još ih je bilo živih. Pitao se kako da komunicira s ovom životinjom. Nije uopće registrirao da ga je čovjek oslovio na psihlu, jednostavno zato što to nije vjerovao. Životinje su glupe. Terl je pandžama izvodio kretnje, prikazujući visinu i bradu glavne životinje. Upustio se u pantomimu: osvrtao se, mahao rukom prema sebi i pokazivao prostor pored sebe. Vrlo, vrlo je teško utuviti nešto životinji. “Vjerojatno mislite na Jonnieja”, rekao je stražar psihloški. Terl je odsutno kimnuo i odtumarao. Vjerojatno će morati pričekati da odlete u rudnik i dovedu Jonnieja, ali to je bilo posve u redu. Neobično ugodno raspoložen, shvatio je da sada ima mnogo vremena. Ali i više od toga: imao je slobodu. Mogao je otići kamo mu se prohtije i učiniti što mu se prohtije. Stavio je ruke na leđa i odšetao dalje. Može biti da je ovo proklet planet, no sada je imao prostora. Bilo mu je kao da su se pred njim kilometrima široko razmaknuli nevidljivi zidovi. U obližnjem su perivoju pasli konji. Da utuče vrijeme, Terl se zabavio izvlačenjem pištolja s poja sa i pucanjem. Jednu za drugom polomio im je noge. Bolno njištanje jahaćih konja posve je zadovoljava lo. Bio je i hitar i precizan, kao uvijek. I to na dvjesto metara! Crni konj. Četiri izvlačenja, četiri pucnja. Konj se srušio kao oblak. Kakva li drečanja! Izvanredno ! 202

Kroz larmu malko je teško bilo čuti Jonniejev glas koji je dopirao odotraga, ali Terl se nije iznenadio. Lako se okrenuo. Usne su mu se kosti maskom izobličile u osmijeh. “Hoćeš li probati?” - rekao je Terl, pretvarajući se da će mu predati pištolj. Jonnie je pružio ruku. Terl se grohotom nasmijao i spremio pištolj za pas. Jonnie je odavno čekao Terla: od trenutka kad je Terl krenuo ovim putem iz grada, Jonnie je znao da će ga Terl pozvati ovamo, pa je bio doletio iz rudnika. Učinilo mu se da će biti bolje da Terl ne sazna da ga motre, pa je namjeravao da ga pusti još malo čekati. No od njiska izmrcvarenih konja postalo mu je slabo. Ovo je bio znatno promijenjeni Terl, Terl mnogo sličniji onom starom Terlu. “Prošetajmo”, kazao je Terl. Znakom ruke, koji Terl nije zapazio, razljućeni je Jonnie poslao Škota da izmrcvarenim, osakaćenim konjima prereže vratove i oslobodi ih muka. Poveo je Terla za ugao zgrade kako ovaj ne bi mogao vidjeti taj prizor. “Pa, životinjo”, rekao je Terl. “Vidim da ti dobro ide. Pretpostavljam da tragaš za drugim džepom.” “Da”, rekao je Jonnie, obuzdavajući srdžbu, “nemamo još dovoljno zlata.” To je bio preblag izraz. Sve zlato koje su imali nosio je ovoga trenutka u vrećici. “Lijepo, lijepo”, reka o je Terl. “Trebaš li novu opremu? Zalihe? Samo reci. Imaš li uza se popis?” Jonnie ga nije imao. “Ne, no dobro, samo stavi popis u one zavežljaje koje ostavljaš pred kavezom, i ja ću se postarati da ti se sve smjesta dostavi. Naslovi, naravno, kao 'potrepštine za obuku'.” “Dobrou, rekao je Jonnie. “A ako želiš sa mnom razgovarati, samo bljesni svjetlom kroz prozor mojih prostorija - tri kra tka bljeska - i ja ću izaći, pa ćemo porazgovarati. U redu?” Jonnie je potvrdio. Svako malo javljali su se rudarski problemi. “Samo ti pitaj pravoga”, rekao je Terl, tapšući se po prsima. “Ono što ja ne znam o rudarstvu to nikada nije niti zapisano!” Glasno se nasmijao. Stvarno, drukčiji je to Terl, pomislio je Jonnie. Nešto ga je oslobodilo pritiska. Još su bili na otvorenom i jedan ih je humak zakrivao. “ A sada na posao”, rekao je Terl. “Dana 89. moraš mi dostaviti zlato u onu zgradu tamo u starom gradu.” Izvadio je iz džepa neku sliku i pokazao je Jonnieju. Na zgradi je pisalo: Kovnice Sjedinjenih Država. Jonnie se mašio da uzme sliku, no Terl ju je povukao i pokazao mu tri druge : ulicu, zgradu s dviju strana. “Dana 89”, rekao je Terl. “ Dva sata nakon zalaska sunca. Ne moj da te tko vidi. Tamo sam uredio je dnu prostoriju. Zlato stavi onamo.” Jonnie je proučavao slike. Bilo je očito da mu ih Terl neće predati. Ondje se nalazilo nekoliko humaka - znao je da su to stari automobili - a iza zgrade bio je veći humak, vjerojatno kamion. Vrata zgrade bila su cijela i zatvorena, ali ih je Terl nedvojbeno bio otključao. “Imaš li teretnjak?” - upitao je Terl. “Ne? Dat ću ti jedan.” Počeo je zapovijedati. “Sada pomno poslušaj: ti i dvije druge životinje, ne više, trebate doći točno u ono vrijeme. Ti, osobno. Reci ostalima da se nećeš vratiti do 93. dana te da ćeš im tada donijeti plaću. Od 89. do 93. dana trebat ćeš mi obaviti neke druge stvari. Razumiješ? Ti osobno i dvije životinje, ne više; ostali ostaju u rudniku. Jasno? ” Jonnie je odgovorio da mu je jasno. Stajali su dobro sakriveni od pogleda iza nekog grmlja. “Želiš li vidjeti uzorak onoga što smo iskopali?” Da, Terl je to svakako htio. Jonnie je stoga bacio komad teške tkanine i sasuo na nju samorodno zlato. Prigušeno se ljeskalo na suncu. 203

Terl je zirnuo uvis da bude siguran da ga odozgor nitko ne motri i zatim čučnuo. Gledao je zlato, iz kojeg je još stršao poneki kremenčić . Potrajalo je to stanovito vrijeme, a onda se osovio dajući Jonnieju pa ndžom znak da zlato skloni. Jonnie je to i učinio. Pažljivo. Bilo je to sve zlato koje su imali. Zureći u vrećicu, Terlu se u masku oteo dug uzdah. “Divno”, re kao je, “divno.” Prenuo se. “Dakle, 89. dana dobivam tonu zlata, je li tako?” Potapšao se po džepu u kojem je bio daljinski upra vljač. “A onda, 93. dana ti dobivaš svoju plaću.” “Čemu odlaganje?” rekao je Jonnie. “Pa to su četiri dana.” “E, pa ti trebaš napraviti još neke stvari”, rekao je Terl. “Ali, ne boj se, životinjo. Dana 93. bit ćeš isplaćen. S kamatama. S kamatama na kamatu. Čvrsto ti obećava m!” Prasnuo je u grohotan smijeh, a Jonnie je znao da je Terl danas možda raspoložen, ali i to da nije baš posve pri sebi. “Dobit ćeš sve što te ide, životinjo”, rekao je Terl. “Hajdemo natrag do auta.” Još se nika d Terl nije osjećao ovako dobro. Prisjetio se puta iz Škotske i toga koliko im je bilo stalo do plaće. Ova će životinja biti isplaćena 89. dana! Zatim će moći pobiti one ženke. Bez straha od “psihičkih moći”. Divno! “Zbogom, životinjo”, rekao je i odvezao se izvrsno ra spoložen. Naredni su tjedni bili puni napetosti. Bušili su duž žile nadajući se drugom džepu, ali osim bijelog kremena nisu vidjeli ništa. A bez zlata ništa neće uspjeti. Incident s konjima izazvao je u njih buru. Te su konje bili uvježbali i postali su im miljenici. Ostavili su ih pokraj Akademije da pasu i čekaju bolje dane. Škoti su bili bijesni - ne samo zbog gubitka konja nego i zbog odvratnog načina na koji se to zbilo. Svi su se nanovo podsjetili na ravi svoga neprijatelja. Je su li svi Psychli takvi? Da, na žalost. Predstraže su uočile i druge osakaćene životinje oko logora. Nisu li zbog toga djevojke u velikoj opasnosti? Da, ali valja stisnuti zube i pobrinuti se da se plan odvija kako je zamišljen. Za ime svega što im je sveto, ne smiju ni u čemu zabrljati! Bilo je to kao da igraju nekakav žestok šah s luđacima. Izuzme li se zlato, na ostalim su područjima napredovali. Angus je za sve živo napravio ključeve. Bilo je to vrlo riskantno: tjelesa umotana u štitnike od vrućine, tiho kretanje po noćnom snijegu, otisci u vosku, zameteni tragovi. Izlagao se dvostrukoj opasnosti, jer bi ga razotkrivanje te akcije moglo stajati ne samo života nego bi i uzbunilo Psychle i dalo im do znanja da se nešto sprema. Dobar predah pružalo im je proučavanje stare bitke od prije tisuću godina. Svi su zapisi sada bili složeni, sve satelitske snimke sređene. Jonnie i doktor MacDermott razgledali su ih tragajući za nečim što bi im moglo pomoći. Brojni su bili izvještaji o borbenim avionima u toj neravnopravnoj bici. Čudnovato je bilo to što se psihloški borbeni avion obrušio na tenk u predgradu Denvera, dok, po navodima vojske Sjedinjenih Država, u predgrađe Denvera, nije upućen nikakav tenk. Ovo je zaokupilo Jonniejevu pažnju i odvelo ga do otkrića drugog izvještaja o istom avionu. Nakon bombardiranja tenka, za koji izvještaj tvrdi da ga ondje nije bilo, borbeni se avion velikom brzinom digao prema sjeverozapadu, gdje je, uočeno je, udario u snijegom pokrivenu planinu. Nije eksplodirao. Služba izviđanja dala je precizan položaj. Potražili su ga na svojim kartama. Mjesto se nalazilo jedva petstotinjak kilometara sjeverno od njih. 204

Dunneldeen je to provjerio preletom i metalnim detektorom. Borbeni je avion još bio ondje, zakopan potpuno osim vrška repa - u vječnom snijegu. Uz pomoć dviju letećih rudarskih platformi iskopali su ga, i noću, da ne bi bili primijećeni, avionom prebacili u staru bazu, gdje su ga na heliportu podvrgli potankom proučavanju. Borbeni avion bio je neupotrebljiv, ali je pružao mnoštvo informacija do kojih se nije moglo doprijeti za izviđačkog prikradanja logoru. Dva psihloška pilota poginula su pri srazu, no njihova je oprema, mada u stanju raspadanja, bila nedirnuta. Potanko su proučili svaki djelić maske za disanje. Otkrili su odjeljak u kojem su bile naprtnjače s uređajima na mlazni pogon kao nekakvi padobrani u slučaju prinudnog iskakanja. Sigurnosni pojasovi nisu se razlikovali od onih koji se koriste u rudarskim vozilima. I piloti su za opasačima nosili pištolje. Komande aviona bile su istovjetne s onima u putničkim rudarskim letjelicama. Jedini su dodatak bili topovski okidači i prekidači magnetskog “ dizača”. Ispitujući klizače na kojima avion stoji, otkrili su, doista, da su oni elektromagnetični. Time se avion mogao pričvrstiti za bilo koju metalnu površinu, te se tako izbjegavalo vezivanje letjelice. Otkrili su i proreze za ključeve te odredili tipove ključeva. Avion su očistili koliko su najbolje mogli i upotrijebili ga za uvježbavanje vlastitih pilota. Pastor je mrtve, mumificirane Psychle secirao, ne bi li ustanovio gdje su im smješteni vitalni organi. Srca su im bila iza spone remena, a pluća visoko u ramenima. Mozgovi su im bili vrlo nisko u potiljku, a preostali dio glave tvorila je kost. Pastor ih je zatim pokopao uz dužno poštovanje . Bavili su se mnogim projektima. U prostranom potkrovlju zgrade Empire Dauntless Mininga sagradili su model logora u velikom mjerilu, pa su uvježbavali svakog člana ekipe pojedinačno. Obilježili su približne udaljenosti na livadi - ali tako da se pri tome iz izviđačke letjelice ništa nije moglo opaziti - te mjerili vrijeme: kolika je brzina potrebna da se iz jednog mjesta stigne do drugoga, koja su početna vremena (od nulte točke da bi se djelovalo simultano). Mnoge informacije nisu imali, niti su do njih mogli, pa su ih nadoknađivali fleksibilnošću. Morali su riješiti problem čime će nadomjestiti konje. Hvatanjem i dresiranjem divljih konja. Mala grupica je bila kadra to učiniti. Svi su postali izvrsni strijelci jurišnim puškama i ručnim bacačima. Uz nesmiljenu obuku Roberta Lisca, nekadašnjeg majstora za prepade, stvarno su napredovali. “Promašimo li”, Robert Lisac neprekidno im je ponavljao, “i spotaknemo li se na najsitnijem detalju, onim tamo ravnicama vani ponovno će vrvjeti teleportirani psihloški tenkovi, a nebom šarati borbeni avioni. Matični planet Psychla okrutno će se osvetiti. Neće nam preostati nikakvo rješenje, nego da se povučemo u staru vojnu bazu i zagušimo kad pribjegnu plinovima. Imamo slabašnu priliku. Ne smijemo zabr- ljati ni u kojem, pa ni u najsitnijem, detalju. Hajdemo još jednom sve iznova.” Udarna grupa od šezdesetak ljudi protiv cijelog psihloškog carstva? Njihova bi odlučnost ojačala i oni bi se opet posvetili uvježbavanju. I tako unedogled. No još nisu imali bitan, presudan žeton: zlato. U rudniku su crnčili dvadeset i četiri sata dnevno u tri smjene. Sve dublje i dublje prodirali su u jalovu žilu bijelog kremena. A onda je 60. dana žila nestala. Neka pradavna kataklizma premjestila ju je gore ili dolje, desno ili lijevo. Odjednom je pred njima bio samo najobičniji kamen. 205

Žile više nije bilo. Mogućnost da je izgube predvidjeli su u svojim proračunima. Tjednima su slali izviđače da otkriju ma kakvo sakriveno zlato unutar dometa njihove eksploatacije. Nadu im je potpirio Jonniejev ne davni nalaz zlatnika u trezoru denverske banke. Ali većina kovanaca imala je vrijednost pukih suvenira; bili su to srebrom presvučeni bakrenjac i. U tom je trezoru bilo još samo pet zlatnika, a ovih nekoliko desetaka grama ni izdaleka nije značilo povećanje do tone zlata. Nekoliko komada iz nekadašnjih draguljarnica dopunilo je daljnjih jadnih pedesetak grama. Službenici rudarske kompanije u starim rudnicima po planinama nisu u svojim trezorima imali zlata, ma da je nadeno mnogo priznanica na kojima je pisalo “Otpremljeno (toliko i toliko) unci u Kovnicu SAD, Denver” ili “Otpremlje no (takva i takva) količina koncentrata u talionicu”. Opasan put poduzeo je Dunneldeen. Ponijevši obilnu zalihu rezervnog goriva, s kopilotom i topnikom odletio je avionom - noću - da izbjegne orbiter - daleko na istočnu obalu do mjesta koje se nekoć zvalo New York. Našli su zgrade uglavnom porušene, ali zlatnih trezora malo. Bili su provaljeni i prazni. Posjetili su i mjesto koje je povjesničar otkrio, a koje se zvalo Fort Knox, no to je bila samo opljačkana ruševina. Dunneldeen je prikupio značajne informacije i piktorikorderske snimke porušenih mostova, razvaljenih ruševina, divljači, divljih goveda i lisica u izobilju, bez ikakva traga čovjeka - a njegova je ekipa doživjela i nekoliko vrlo uzbudljivih zgoda. No zlata nisu našli. Došli su do zaključka da su Psychli, prije punih tisuću godina, temeljito očistili ovaj planet od zlata. Mora da su ga uzimali i s leševa na ulicama - prstenje s ruku i plombe sa zuba. Vjerojatno je ovo, uz psihloški obijubljeni lov na ljude u minulim vremenima, objašnjavalo tako potpun nestanak stanovništva. Bilo je dokaza da su u prvim danima osvojenja Psychli masakrirali ljude samo zbog prstenja i plombi. Sada su bolje razumijevali opasan Terlov pothvat da se sam domogne žutoga metala. Za ljude je ta kovina značila malo: nisu je znali iskoristiti u trgovini; bila je lijepa i nije gubila sjaj, lako se kovala i oblikovala, ali je nerđajući čelik imao mnogo veću uporabnu vrijednost. Njihovi pojmovi o trgovini i štednji obuhvaćali su korisne predmete koji su bili stvarno bogatstvo. Ništa od sve ga toga nije ih približilo toni zlata. Bjesomučno su postavljali probne bušotine da nađu izgubljenu žilu. Dana 70. ponovno su otkrili žilu. Neki davni potres pomaknuo ju je sedamdeset sedam metara na sjever i svega desetak metara od površine. Obrisali su lica od znoja - kapljice su se na oštrom vjetru na ovim visinama gotovo smrzavale - uredili novu nadzemnu površinu za opremu i novo okno, te ponovno prionuli na bušenje duž bijelog kremena. Žila se stanjila na širinu od otprilike metra. Bušili su dalje, ispunjavajući mračni zrak rova bijelim krhotinama i dimom eksplozija. Jonnie se vratio proučavanju ratnih izvješća. Mora da su vrlo precizno poznavali psihlošku taktiku. Još ga je jednom zapanjio neobičan napad na tenk u Denveru, gdje nije postojao nikakav tenk. Precizno je odredio položaj na izblijedjelim satelitskim slikama - te su slike stizale čak i nakon predsjednikove smrti. Da, na tome je mjestu bio dim. Temeljito su pretražili Denver. Tipično, Terl nije kanio u američkoj kovnici rafinirati svoje zlato; za tu je svrhu uredio prostoriju u podrumu ostataka talionice nekoliko minuta vožnje dalje. Američku je kovnicu upotrijebio samo kao prihvatnu stanicu. 206

No na svim zlatnim sprovodnicama koje su našli po rudnicima stajalo je “Kovnica Sjedinjenih Država ”, pa se Jonnieju činilo da bi ondje gdje se prebacivalo toliko mnogo zlata mogli naći i nekih tragova - u slučaju da ne uspiju s rudnom žilom. Uz to, taj tenk, koji za američku vojsku nije postojao, mogao je štititi kovnicu. U hitrom pohodu on i Dunneldeen obrušili su se na kovnicu. Kako je poslijepodne odmicalo, dobro su provjerili da nema nikakvih vozila ni aviona. Spustili su se u park pod zaštitu divovskog drveća i tiho pohrlili do kovnice. Sve je bilo mirno. Kovnica je već ranije bila pregledana, no oni su je još jednom cijelu pretražili, nadajući se da je Psychlima promakao koji trezor. Unutra nisu pronašli ništa. Zadržali su se vani u mraku. Dunneldeen se zabavljao uvlačeći se u humke koji su nekoć bili automobili, pitajući se kako li su morali izgledati u vrijeme kad su mogli voziti. Jonnie je razmišljao o slikama koje mu je Terl pokazao. Otišao je u stražnju stranu zgrade i usmjerio rudarsku svjetiljku u tlo, tako da se nejasno svjetlo reflektira uvis. Uskoro je gledao najviši humak. Palo mu je na um da bi ovo morao biti tenk koji su borbeni avioni uništili. Nepostojeći tenk. Podigao je busen - naneseni pijesak i trava prekrivali su tenk, Vrlo je pažljivo presjekao busen, kako bi ga mogao položiti natrag, ne ostavivši za sobom nikakva traga. Ovo pred njim nije bio običan automobil. Vozilo je bilo tako čvrsto građeno da nije podleglo zubu vremena. Ondje gdje je pogoden, metal se savio. Nikada tako nešto nije vidio. Vozilo je imalo prorez da se kroza nj moglo pucati, i to je ujedno bilo ono po čemu je najviše nalikovalo tenku. Na prozorskim su okvirima bile rešetke - nekako kao na kavezu. Kakva je ovo stvar? Rudarskim je pajserom izbio komad metala i ušao. Unutrašnjost je bila crna od vatre, a podne su se ploče iskrivile. Razvalio je jednu podnu ploču. Pola minute kasnije nasmijani Jonnie fićukao je ptičji zov i mahao Dunneldeenu. Poveo je Škota unutra. Kao što se moglo dokučiti, kad je došlo do psihloškog napada, kovnica je nastojala evakuirati trezore. ZLATO! Koliko ga ima? U izvanredno teškim ingotima ležalo je uredno složeno tisuću godina. Previđeno, jer nitko nije niti pomislio da ovo nije tenk. Uzbuđeno su ga podizali procjenjujući mu težinu. Zatim je njihovo uzbuđenje splasnulo. “Manje od desetine tone”, rekao je Dunneldeen. “ Bi li se Te rl zadovoljio ovime?” Jonnie je mislio da ne bi. U stvari, znao je da se Terl time neće za dovoljiti. Osim toga, bilo ga je mnogo manje nego što mu je trebalo za njihov pothvat. “Desetina kruha bolja je nego ništa”, rekao je Dunneldeen. Spakovali su devedeset kila zlata u avion, ponovno sklopili “tenk” te razasuli po njemu i oko njega snijeg da zametu tragove. Sada su imali oko sto trideset kila zlata. Trebala im je tona. “Ovo bi dostajalo da se čovjek lati alkemije, legendarne pretvorbe olova u zlato”, rekao je povjesničar kad su se vratili. U stvari, on je te noći bezuspješno potratio sate i sate, proučavajući upravo to područje. Pastor je otišao u posjet Jonniejevu selu da pripremi ljude za možebitno povlačenje u staru bazu. 207

Rekao je Jonnieju da mu teta Ellen šalje pozdrave i poručuje da bude vrlo oprezan u svim onim strašnim krajevima kamo odlazi. Jonnie je zamijetio da je teta Ellen pastoru vrlo mila i u sebi mu je poželio sreću. Osjećali su se loše, jer nisu mogli upozoriti ostale ljude na planetu. Ne uspiju li, čovjek bi zaista mogao izumrijeti. Smjena koja je na dužnost otišla pri kraju 86. dana počela je poput svake druge smjene. Žila se odnedavna sužavala, stanjivala. Nastojali su da se ne nadaju, ali pri kraju smjene, kako još nisu. našli džep, uvijek bi zavladala gorka potištenost. Dunneldeen, koji se oporavio od nesreće, rukovao je klopotavom bušilicom. U zatvorenom vrućem prostoru znoj je s njega curkom lio. Odjednom je imao osjećaj da je kap znoja koja mu se slila u oko dobila boju. Odbacio je alat da poboljša vid. Ponovno je pogledao predase kroz uskovitlani dim i bijelu prašinu. Opsjena je još trajala. No to nije bila opsjena! Jedna jedina okrugla točkica blještavog žutila obilježila je sjajnu bijelu žilu. Stavio je vrh bušilice na nju i pokrenuo oruđe. Drmusava je bušilica zadrla dublje. Isključio ju je i približio se žili. Stajao je posve ne pomično a onda prodorno zvižduknuo da zaustavi smjenu. Pokazao im je. Zatim je nastala ludnica! Bilo je to zlato! Konačno su pronašli drugi džep! Smjena je naglo prestala vikati. Svakim čekićem i bušilicom koje je imala počela je zasijecati žilu. Samorodno zlato počelo je pupati na bjelini kremena. Uzbudeni poziv dopro je do dežurnih u gradu, i za nekoliko minuta pomagala im je i treća smjena. Grad je pomahnitao. Svi Škoti, pa čak i dvije stare udovice, uskočili su u ljudski živi lanac koji je vodio iz rudnika; vagali su, trpali u vreće, tovarili vreću za vrećom pomiješanog samorodnog zlata i kremena. Do vraga i neobični komadi stijenja. Zlato je bilo poput iskrivljenih opruga i malih kaveza svjetlucava žutila. Do zalaska sunca 88. dana iscrpli su cijeli džep. Sedamsto devedeset i šest kila, odbivši stijenje. Pribrojivši tome sto trideset i sedam kila, koje su već imali, ukupno je bilo devetsto trideset i tri kile. Bilo je manje od tone, ali će morati dostajati. Projekt se ostvarivao! Počeli su podmazivati jurišne puške. Pastor se dugo i predano molio za njihov uspjeh. Ovakva neravnopravnost bila je besprimjerna . Nastojeći da bude ležeran, Terl je čekao pred kovnicom. Bila su dva sata po zalasku sunca. Dan je bio 89. Bilo je dobro i tamno. Za naredne tri noći neće biti mjesečine. Na ovom prokletom planetu bilo je proljeće. Već je osvanuo i poneki vrući dan. Snijeg je posve okopnio. Noćas je bilo razmjerno toplo, i on je bio pripravan pričekati. Životinje su poprilično blesave što se tiče vremena. Naslanjao se na teretnjak koji je dovezao iz baze. Bila je to olupina koje nije bilo ni na popisu inventara. Nikome neće nedostajati. Brižno ju je opremio. No životinje su stigle na vrijeme. S jednim jedinim sićušnim svjetlom, uperenim u zemlju, njihovo se vozilo dokotrljalo i zaustavilo nekoliko metara pred Terlom. 208

Bilo je teško opterećeno. Dakle, ipak su ispunili svoj dio pogodbe. Da, životinje su posve sigurno blesave. U kabini su bila tri čovjeka-stvari. No Terl nije mogao suspregnuti svoju pohlepu. Prišao je teretnjaku i stao turati čaporke i svjetlo u vreće. Samorodno zlato. Nepročišćeno, nerastaljeno, prionulo uz komadić kremena. . . ne, evo i nekoliko rastaljenih komada. Sabrao se, odstupio i prešao detektorom za radijaciju preko vreća. Čisto. Izvježbanim pogledom na klipove koji su podupirali karoseriju nad upravljačkim mehanizmom, procijenio je težinu. Odbijajući neznatnu težinu ljudi-stvari - možda kakvih sto osamdeset kila - i jalovine, ovdje mora biti kakvih devetsto kila. Prema nedavnim trgovačkim ispravama, zlato - kojega nije bilo dovoljno na matičnom planetu - dostiglo je cijenu od 8321 ga laktičkih kredita za unc u. Ovaj tovar vrijedio je. . . bio je vrlo dobar u računanju napamet... otprilike 246,930.000 K. Nekoliko desetaka bogatstava! Bogatstvo i moć! _ Bio je vrlo razdragan. Životinje nisu izašle iz kabine. Pristupio je do vrata kabine i prigušenim svjetlom rasvijetlio unutrašnjost. Svi ovi momci imali su crne brade! U stvari bili su to Dunneldeen, Dwight i još jedan Škot. Terl je mimikom htio doznati gdje je životinja Jonnie. Pantomima se mogla razumjeti, a, opet, i nije morala, ali je Dwight, koji je govorio psihloški, točno znao što to gestikuliranje znači. Namjerno govoreći iskvarenim psihloškim, Dwight je rekao: “ Jonnie ne moći doći. Njega imati nesreća. Njega raniti noga. On reći mi doći. Mnogo isprika.” Terla je ta vijest osupnula. Pokvarila mu je planove. No da, na popodnevnim izviđačkim snimkama primijetio je prevrnuti strugač na radilištu, a nije vidio ni traga modrobradom Jonnieju, koji se inače mjesecima uvijek dobro vidio. Pa, nije važno. Nije se mnogo toga remetilo. Odgađao se samo nestanak ženki. Ozlijeđena noga neće omesti “psihičke moći” životinje dirne li u ženke prije vremena. A razdraži li ih, mogle bi izazvati zlo. Doduše, nikakvo zlo kojem on, Terl, ne bi mogao izbjeći. “Mi pomoći prebaciti vreće u druga kamion”, rekao je Dwight. Terl to nipošto nije želio. “ Ne ”, rekao je, izvodeći široku, izričitu kretnju – prilično teško vidljivu u tami - “jednostavno ćemo zamijeniti teretnjake. Shvaćate? Ja uzmem vaš teretnjak. Vi uzmete ovaj teretnjak.” Tri su se Škota ispentrala iz goleme kabine psihloškog teretnjaka i ušla u Terlov. Dunneldeen je sjeo za upravljač. Pokrenuo je motore i široko zaokrenuo na ulici, okrećući se u smjer iz kojeg su došli. Terl je stajao, a smiješak iščekivanja titrao mu je usnim kostima. Teretnjak je stigao do ugla i zaokrenuo u sporednu ulicu, nestavši iz Terlova vidokruga. Dunneldeen je hitro pritisnuo komande da vozilo nastavi kretanje niz obronak. Pogledao je da se uvjeri da su Dwight i onaj drugi Škot otvorili vrata. “Sada!” - viknuo je. Ona dvojica sunula su kroz vrata. Dunneldeen je naglo otvorio svoja vrata i sklupčan se bacio na meko busenje ulice. Zirnuo je natrag. Ostala dvojica - par tamnijih mrlja u mraku - digla su se i potrčala u zaklon. Istrgnuo je toplinski štitnik iz pojasa i potrčao u neku uličicu. Uspio je. Teretnjak je nastavio ulicom još kojih stotinjak metara. Eksplodirao je uz zaglušan, žestok udar, koji je raznio zgrade s obiju strana ulice. 209

Tamo uz teretnjak krcat zlatom Terl je hihotao. Čuo je škrapanje krhotina koje su se vraćale na zemlju posvuda uokolo. Čula se i mukla tutnjava rušenja nekih zgrada. Bio je za dovoljan. Bio bi još zadovoljniji da je životinja bila u kamionu. Nije se morao vratiti da razgleda. Ionako ništa ne bi našao. Eksploziv s daljinskim upaljačem bio je ispod sjedala u kabini. Terl se popeo u krcati teretnjak i odvezao u talionicu, koju je bio na brzinu opremio. Ekipe u protutoplinskim pelerinama povukle su se iz okolnih zgrada. Pokupile su Dunneldeena i ostalu dvojicu i pristupile fazi broj dva. Hoće li slijede ći put imati sreće? Stvarno je opasno nadmudrivati ludog Psychla. Terl je potpuno preuredio radionicu stare talionice. Na prozore je stavio kapke, vrata čvrsto zabrtvio. Jedini dio opreme originalnog čovjekovog uređenja koji je koristio bio je veliki metalni kotao nasred poda, a i njega je preuredio okruživši ga velikim psihloškim brzogrijačima. Posvuda su ležali alati, kalupi i molekularni sprejevi. Oprema za obilježavanje bila je iz logorske mrtvačnice. Terl je parkirao teretnjak ispred jednih neosvijetljenih vrata i praktički bez ikakva napora unio po šest do osam vreća odjednom te ih ispraznio u kotao. Sakrio je teretnjak, ušao, zakračunao vrata i provjerio jesu li svi kapci na svojem mjestu. Nije opazio novoprobušenu rupu na jednom od njih. Upalio je prijenosnu rasvjetu. Uvježbanim je pokretom prešao detektorom po prostoriji da se uvjeri da unutra nema nikakvih prislušnih uredaja ni sićušnih kamera. Zadovoljan, odložio je sondu. U trenu kad je ona lupnula o klupu, ne vidljiva je ruka otkvačila prastara vratašca za ventilaciju i postavila dvije kamere-stjenice na prikladna mjesta. Dobro podmazana vratašca ventilacije ponovno su se zatvorila. Trunak prašine, koji se pri tome pomaknuo, odlebdio je pre ma zraci svjetla. Terl je podigao pogled. Štakori, pomislio je. Sami štakori u ovim zgradama. Uključio je brzogrijače kotla, pa se samorodno zlato i grumenje počelo taložiti i sažimati. Počeli su se stvarati mjehurići. Valja biti oprezan da se zlato previše ne ugrije, ono tada prelazi u plinovito stanje, a u isparavanju mnogo ga se može izgubiti. Krovne grede ove stare talionice mora da su zasićene zlatnim plinom koji se ponovno kondenzirao. Brižno je promatrao termometre. Žuto-narančasti sadržaj kotla prešao je u tekuće stanje, pa je Terl ugodio grijače da održavaju istu temperaturu. Izložio je sve kalupe. Bili su to kalupi koji su se obično koristili u ručnoj izradbi pokrova lijesova, jer su se lijesovi proizvodili lokalno, u logorskim radionicama. Rukavicama bez prstiju Terl je primio veliku varjaču te se dao na prenošenje tekućeg zlata u prvi kalup poklopca. Devedeset kilograma čista zlata po lijesu. Deset pokrova. Radio je brzo i stručno, pazeći da ništa ne prolije. Pištanje rastopljena metala koji se ulijeva u kalupe godilo je njegovim ušnim kostima. Kako li je sve to bilo jednostavno! Kompanija je inzistirala na olovnim lijesovima. S vremena na vrijeme poneki bi službenik na nekom udaljenom planetu stradao od radijacije, pa je nakon nekoliko nezgodnih iskustava - kao što su raspad lijesa u transportu ili neki manji incidenti sa zračenjem kompanija prije pedeset-šezdeset tisuća godina donijela točne uredbe. Olova je na psihloškom tržištu bilo u izobilju. Imali su ga u golemim količinama. 210

Imali su i mnogo željeza , bakra i kroma. Rijetki su bili zlato, boksit, molibden i nekoliko drugih kovina, a nedostajali su im, hvala zlim bogovima, uran i cijela njegova skupina ruda. Zato su se lijesovi uvijek izradivali od olova, koje su stvrdnjavali slitinama kakav je, primjerice, bizmut. Morao je izraditi samo poklopce. U mrtvačnici su bile gomile lijesova. Razlog zbog kojeg je morao raditi krišom bio je taj što bi izgledalo prilično glupo da sada izraduje nove lijesove i doprema ih u mrtvačnicu. Ispunio je devet kalupa. S desetim je bilo malo škakljivo. Kotao je bio pri dnu, a u talogu su bili ostaci stijenja. Morao je cijeli posao okončati brzo, jer se sve moralo obaviti prije zore. Brzinski je rashladio talog te ulio demižon kiseline da rastopi kamenje i preostale sedimente. Zatim je opet brzinski za grijao kotao. Oblaci što su se dizali iz kipuće kiseline izgledali su mu dobro. Nosio je masku za disanje, pa nije bilo problema. Izgrabio je rastopljen talog i ponovno ugrijao zlato. Pažljivo rukujući, uspio je gotovo posve popuniti posljednji poklopac. S malo rastaljena olova dopunio je težinu. Dok su se kalupi poklopaca hladili, očistio je kotao i varjaču te provjerio da na podu nema nikakvih mrlja. Poklopci se nisu dosta brzo hladili, pa im je približio prijenosni ventilator. Oprezno ga je uključio. Dobro! Pažljivo je iz kalupa izbio poklopce te ih položio na klupu. Izvadio je molekularni sprej, umočio u nj olovno-bizmutni štapić te počeo premazivati zlato olovno-bizmutnim premazom. Nakon nekih sedam olovno-bizmutnih štapića dobio je deset olovastih poklopaca za lijesove. Skinuo je rukavice te prikupio alat za obilježavanje, koji je obično bio u mrtvačnici. Iz džepa je izvukao popis. Vrlo uredno upisao je na poklopce deset imena, serijske brojeve kompanijinih radnika i datume smrti. Nije baš bilo lako prikupiti deset leševa . Bila su to prvo ona tri stražara koja su poginula pri rasprsnuću blastuše. Zatim Numph, pa Jayed, vrag ga odnio. Zbog toga što je program sigurnosti u rudnicima snizio broj ozlijeđenih ispod normale, od prošlog polugodišnjeg lansiranja bila su samo tri smrtna slučaja. Tako su Terlu nedostajala dva trupla. Jedno je dobio tako što je nehajno ubacio detonator u bušotinu prije nego što je umetnut eksploziv. Mislio je da će time dobiti dva-tri leša, ali se domogao samo stručnjaka za eksplozive. Drugi je slučaj bio prilično zapleten. Olabavio je polugu upravljačkog mehanizma jedne trokolice. Ta su vozila vrlo brza i voze među brojnim zaprekama. No tri je dosadna dana morao čekati dok se trokolica konačno nije prevrnula i ubila administrativca koji je njome upravljao. Tako je dobio deset imena. Utisnuo ih je u mekanu kovinu poklopaca. Pregledao ih je. Kod dva je imena probijalo zlato, a to ne bi valjalo. Izvadio je molekularni sprej i poprskao olovno- bizmutnom otopinom. Dobro. Iskušao je vrškom čaporka. Premaz se nije gulio. Vjerojatno će izdržati i rukovanje viličarom. Zatim se latio markera i upisao mali “x”, jedva vidljiv, ako ga baš ne potražiš, na donjem lijevom uglu sva kog poklopca. Vrijeme je odmicalo. Žurno je pokupio alat i izvukao brzogrijače iz kotla. Obazro se uokolo. Imao je sve . 211

Isključio je svjetla, izvukao teretnjak do prednjih vrata i ukrcao dva do tri poklopca odjednom. Na njih je pobacao alat. Vratio se, uzeo vreću prašine te prah pobacao po prostoriji, još jednom svjetiljkom prešao po svemu kako bi se uvjerio da je sve u redu, zatvorio vrata i veselo se odvezao. U talionici se ventilacija otvorila , a jedna hitra ruka uvukla je kamerice. Rupa na kapku je začepljena . Terl se brzo dovezao u logor. Bilo je vrlo kasno, ali je on proteklih tjedana uveo običaj da se voza po logoru, kao da ide u ophodnju, pa zvuk motora neće nikoga uzbuniti. Bilo je vrlo mračno. Zaustavio se pred mrtvačnicom. Ne paleći svjetla, unio je deset poklopaca. Zatim je kamion odvezao do obližnjeg stovarišta starog željeza i zakopao opremu ispod gomile otpada. Pješice se vratio do mrtvačnice, zatvorio vrata i uključio svjetlo. Sondom je pretražio prostoriju. Nije opazio rupicu probušenu kroz debeli zid ni kameru-stjenicu, koja se ondje pojavila odmah nakon njegove sonde. Terl je poredao deset lijesova s hrpe praznih mrtvačkih škrinja. Skinuo im je poklopce i vratio ih na gomilu. Deset sanduka okrenuo je u položaj s kojeg će ih 92. dana podići viličar. S polica je svukao deset leševa i bubnuo ih u lijesove. Jayedovo je truplo bilo posljednje. “Jayed, glupane jedan, kakav li si ti jadan agent IBI-ja bio. Nije ti bilo mudro, Jayed, doći ovamo da se skloniš. I što si dobio?” Terl je podigao poklopac koji je na pravio i provjerio ime. “ Lijes i grob u kojem ćeš biti pokopan pod lažnim imenom Snit.” Kao da su ga staklene oči gledale prijekorno. “Ne, Jayed”, rekao je Terl. “Prepirka ti neće koristiti. Nimalo. Ni tvoje umorstvo, ni Numphovo nikad se neće moći povezati sa mnom. Zbogom, Jayed!” Zalupio je poklopac lijesa. I ostale je škrinje zatvorio njihovim poklopcima. Pregledao je male iksove. Izvadio je napravu kojom se hladnim postupkom spajaju kovine i spojio poklopce s lijesovima. Stavio je napravu na policu. Iz džepa je izvukao pribor za upisivanje imena i stavio ga na svoje mjesto. Ogledao se i ispravio. Do sada je sve teklo savršeno. Bio je potpuno spreman, čitav dan ranije, za polugodišnje lansiranje. Pružio je ruku prema svjetlu. Nije čuo šušanj o kamen kad se kamerica povukla kroz rupu, ni šljapkanje cementa kojim je rupica začepljena. Terl je otvorio vrata. Danilo se. Prošao je otvoreni prostor, platformu za ispaljivanje, uspeo se do svojih prostorija. Iza njega, iz mrtvačnice, dvije su se spodobe u pelerinama iskrale u guduru. Četiri sata kasnije, 91. dana, Jonnie, Robert Lisac, savjet i članovi ekipa kojih se to ticalo razgledali su i razgledali piktorikorderske slike. Ne smiju propustiti ni najsitniju mogućnost, ni najveću alternativu. Nisu si mogli priuštiti da propuste. Sudbina - ne samo njihova nego galaksija -- ovisila je o tome da ne naprave ni jednu pogrešku. 212

Logorska dvorana za rekreaciju blještala je od svjetla i praštala od buke. Bila je dupkom puna Psychla, a ovi su većinom bili pijani. Priređivala se zabava u predvečerje polugodišnjeg ispaljivanja. Char i dva druga šefa odlazili su kući. Imalo se što slaviti: kraj dužnosti na ovom prokletom planetu. Poslužitelji su hrlili okolo sa šest do osam tanjurića kerbanga u pandžama. Psihloške službenice, oslobođene stanja zastrašenosti, koje im je bilo sudbina, šalile su se, a muškarci su ih pljeskali po zadnjicama. Došlo je već i do tučnjava, koje bi završile a da nitko nije znao zbog čega su uopće izbile. Igre na sreću i streljačka nadmetanja bili su dio opće zbrke. Prostačke i sramotne šale padale su na račun šefova koji su odlazili. “Popij štogod za mene kod Pandže u imperijalnom gradu!” “Ne kupuj više žena no što ih možeš srediti za jednu noć!” “Reci onima šugavim dripcima u centrali koju riječ o tome kako je ovdje!” Bilo je tako veselo da se i Ker uključio. Patuljak je, sav nadut od važnosti, sjedio i trsio se da bude sudac u natjecanju koliko se zalogaja može uzeti s tanjura, a da se pri tom ruke drže na leđima. Pet je šefova, neprekidno, bez sluha, ali glasno, urlikalo školski zov “Psychlo, Psychlo, Psychlo, ubij ga, ubij ga, ubij ga!” Dolje na platformi za ispaljivanje kolona tovarnih konja, kopita umotanih krznom, polako je izlazila iz gudure i kroz mrak se kretala prema neosvijetljenoj mrtvačnici. Zelenkasti sjaj logora dopirao je do njih, ali ih nije otkrivao. Slabašan zveket metala kad je Angus MacTavish otpiraćem otključavao vrata mrtvačnice. Char je bio vrlo pijan, pijan i nesiguran na nogama. Doteturao je do Terla - koji je izgledao pijano, ali je bio hladnokrvan i posve trijezan. “Dobra zamisao”, rekao je Char. Oduvijek je bio neugodan pri piću, i što je više pio, to je bio neugodniji. “Što to?” - pitao je Terl kroz galamu. “Pa to da im kažem koju u centrali”, štucnuo je Char. Terl se posve umirio. Char nije vidio kako su mu se oči suzile i zažagrile. Zatim je Terl pijano propentao: “ Imam za te jedan darak, Char. Dođi na trenutak van.” Char je podigao očne kosti. “Nemam masku.” “Ima maski kraj ulaznih vrata”, rekao je Terl. Neprimijećen, Terl ga je izveo u predsoblje, pa su s mukom navukli zapetljane maske. Terl je prošao kroz atmosfersku komoru vukući za sobom Chara. Poveo ga je u blizinu zooloških kaveza. Vatra nije gorjela. Bilo je vrlo kasno. Pred kavezom nije bilo nikakva zavežljaja. Proljetna je svježina malko osvijestila Chara, i on je opet postao neugodan. “Životinje”, kazao je. “Ti si, Terl, ljubitelj životinja. Nikad te baš nisam volio, Terl.” Terl ga nije slušao. Što je ono dolje pokraj mrtvačnice? Zagledao se pažljivije. Ondje su životinje! “Strašno si ti pametan, Terl! Ali nisi opet toliko da bi mene nasanjkao!” Terl je krenuo dva-tri koraka prema mrtvačnici, pokušavajući da prozre kroz tamu. Izvukao je džepnu svjetiljku i bljesnuo u smjeru mrtvačnice. Smeda koža? Teško je vidjeti. Zatim je bolje vidio. Malo stado bizona. Ovih su dana selili na sjever. Među njima bilo je i nekakvih konja. Isključio je svjetiljku. Iz daljine se čula slabašna tutnjava kopita. Glasnija je bila škripa i hrskanje mlade proljetne trave koju je stado paslo idući svojim putem. Negdje je hukala sova. Uobičajene gluposti ovog prokletog planeta. Ponovno je pažnju posvetio Charu. 213

Terl je zagrlio Chara i poveo ga natrag do mjesta gdje su se krugovi logorskih kupola sastajali i tvorili skrovište. Ovdje je bilo vrlo mračno i zaklonjeno sa svih strana. “Što te to nije nasanjkalo, prijatelju Char?” - upitao je Terl. Sova je opet huknula. Terl se ogledao. Nije bilo nikakve točke s koje bi ih se moglo vidjeti., Char se smijuljio. “Dim detonatora”, rekao je priblizivsi svoju masku tik do Terlove. Posrnuo je i Terl ga je podignuo. “Što s njime? ” - upitao je Terl. “E pa, nikakva blastuša nije opalila u Numphovu uredu. Bio je to detonator. Misliš da stari rudarski mačak kakav sam ja ne može nanjušiti razliku izmedu pištolja i detonatora!” Terlova je pandža krenula prema križima, pod jaknu. Nastojao je naći opravdanje za preksutrašnje lansiranje letjelice s plinom. Odjednom ga je imao, i to bez pobuđivanja psihičkih moći. “Imenovanje Kera, ta jadna izlika, samo nekoliko sati ranije. Oh!” - uzviknuo je neprijateljski Char. “Ti jesi dovoljno pametan za neke, ali ja te čitam, Terl. Ja te čitam.” “Pa što si mislio? ” - upitao je Terl. “Mislio! Nisam imao vremena da mislim! Kad dođem kući, mogu im reći riječ-dvije. Nisi tako pametan, Terl. Misliš da ne razlikujem jedan dim od drugoga? A naši će se složiti sa mnom kad dođem kući!” Terl je zabo dvadesetak centimetara dug čelični nož u Charovo srce. Bio je to nož koji je Jonnie poklonio Chrissie. Spustio je omlohavjelo tijelo na tlo. Uzeo je obližnji komad odbačene cerade i pokrio ga. Vratio se do kaveza i pogledao u nj. Djevojke su spavale. Stado bizona još je mirno promicalo pokraj mrtvačnice. Terl se vratio u dvoranu. Imao je on još štošta obaviti večeras, ali ovoga trenutka nitko ne smije spoznati da je bio odsutan. Pridružio se Psychlima koji su urlali. Bili su vrlo pijani. Dolje u mrtvačnici Ijudi su se kretali oprezno da ne uznemire bizone koji su ovamo dolutali iz prerije. Konje su rasteretili i odaslali. Nitko nije primijetio Charovo umorstvo. Nitko se nije mogao toliko približiti kupolama a da ostane neopažen. Oni u mrtvačnici nastavili su svoj posao, nesvjesni činjenice da se nov faktor umiješao u planiranje, faktor za koji nisu znali i koji nisu bili predvidjeli. Oproštajna zabava u logoru i dalje je tutnjala, a njezini sudionic i nisu bili svjesni da počasni gost nedostaje. Jonnie je ležao u lijesu u prednjem dijelu mrtvačnice. Poklopac je bio malko odškrinut da ima zraka i da bar nešto u unutrašnjosti vidi. S vanjske strane krova jedna je sićušna kamera prenosila sliku na ručni monitor koji je ležao pokraj njega u mračnom prostoru škrinje. Jonnie je bio u plavoj odjeći Chinka, ali je nosio mokasine kako bi danas bio što brzi. Jer danas je, u razmaku od točno dvije minute , morao prijeći točno određeni teren i obaviti točno određene stvari; i to u točno određeno vtijeme, ili će cijeli projekt propasti, a on umrijeti. A umrijet će i Chrissie, i Pattie. I svi škoti, i svi koji su preostali na Zemlji. Čuo je sirenu s kontrolnog tornja pretovarne zone koja je najavljivala narednu fazu. “Isključite motore! Udaljite se!” Počelo je zujanje. Zemlja je vibrirala. Poklopac lijesa je podrhtavao. 214

Zuj je postajao sve jači i jači. Odjednom se na platformi pojavilo dvjesta novih Psychla zajedno sa svojom prtljagom. Zujanje je prestalo. Slabašno se vibriranje produžilo. “Koordinate zadržane i povezane s drugom fazom“. Cijelo je područje živnulo. Proteći će sat i trinaest minuta prije nego što izvedu ispaljivanje prema Psychlu. Osoblje kadrovskog odjela tjeralo je pridošlice na stranu i svrstavalo ih u red. Terl je promotrio skup. Kad su posljednji put novaci stigli, doživio je gadan udar i sada nije htio riskirati. Pomalo se nadao da će u ovoj gomili naći novog glavara planeta, nekoga tko će zamijeniti Kera, pa će možda morati brzo reagirati. Prošetao je duž kolone. Nije po prtljazi tražio prokrijumičarene predmete. Samo je kroz kupole transportnih kaciga promatrao lica i provjeravao im imena. Dvjesta. Dodatak Numphovoj budalaštini da se na švindlerski platni spisak utrpa što više radnika. Bilo je to samo smeće iz sirotinjskih čctvrti Psychla, uz nekog čudakovića mlađeg šefa i dvojicu diplomanata rudarske škole. Rutinska stvar. Ni jedan iz skupa nije mogao postati glavar planeta. Svi su pomalo tromi. Nema ni nekog agenta IBI-ja! Terl je pandžom dao znak osoblju, koje je zatim odvojilo neke pridošlice za transportne avione koji su već čekali da ih odvezu u druge rudnike, a neke za rad u ovom logoru. Ukrcali su ih s prtljagom na teretnjake i otišli. Terlu je odlanulo. Približio se mrtvačnici. Taj prokleti životinjin konj, koji se stalno mota oko logora, pasao je iza mrtvačnice. “Odlaz i odavde!” - viknuo je Terl konju i razmahao se pandžama da ga otjera. Konj je ravnodušno pogledao Terla, i kad je Terl pošao da otvori vrata, čak mu se i približio. Terl je otključao vrata mrtvačnice i širom ih otvorio. Tu je ležalo deset lijesova, pripremljenih za utovar dizalicom. Provjerio je male oznake “x” na poklopcima. Opreza nikad dovoljno. Na svakom je poklopcu bio mali znak “x”. Nježno je lupnuo po jednom. Duboko je udahnuo. Za kojih osam do deset mjeseci jedne mračne psihloške noći iskopat će ih na osamljenom i turobnom groblju na Psychlu. A onda bogatstvo, moć! Plodovi njegova nauma teško su izvojevani. Neće ih biti toliko teško proćerdati! Stigla je prva dizalica i zabila vilice ispod lijesa. Terl je izišao. U svojim je spisima provjerio ime. Zatim drugi kovčeg, treć i, četvrti... Terl je, malko zbunjen, pogledao četvrti lijes. Kako to da je Jayedovo lažno ime upisao pogrešno? Ne “Snit”, nego “Stni”. Potra žio je “x”. To je bilo u redu. No, do vraga i to. Uvrstit će pogrešku u spis. Jedno dobro lažno ime zavređuje drugo. Bivši agent bio je dobar i mrtav. Jedino je to bilo važno. Viličari su iskrcali lijesove po platformi. Terl je s malom bojazni promatrao kako nemarno istovaruju škrinje. No ni jedan se lijes nije preokrenuo. Devet je lijesova sada ležalo vani. Šef dizaličara zaustavio je svoju mašinu pokraj Terla da mu omogući da kontrolira deseti, posljednji, lijes koji je prenosio. “Ovi lijesovi izgleda da su strašno teški”, primijetio je šef.Terl je podigao pogled, prikrivajući uznemirenje. Premašivali su težinu za samo četrdesetak kila - nedovoljno da bi se opazilo, i posve sigurno nedovoljno za viličar. Svaka škrinja trebala je težiti oko devetsto kila, čak i s onim poklopcem. “Vjerojatno ti je energetski uložak napola prazan”, rekao je Terl. “Možda”, kazao je šef. Lijesovi kao da su težili tonu i pol. 215

No odvezao je vozilo i deseti lijes iskrcao na platformu. Pomolio se teretnjak kadrovskog odjela s osobljem koje odlazi. Vozač je bio donekle uznemiren. Na vozilu su bila petorica Psychla s prtljagom: dvojica su bila šefovi koji se vraćaju, a trojica obični rudari koji odlaze kući. Vozač je Terlu predao popis. “Morat ćeš promijeniti ovaj popis”, rekao je šofer. “Tu je trebao biti Char. Bilo je predviđeno da danas ode kući. Mi iz kadrovskog odjela posvuda smo ga tražili, ali ga ne možemo naći. Prtljaga mu je ovdje, ali Chara nema.” “Koja je njegova prtljaga?” - upitao je Terl. Šofer je pokazao izdvojenu hrpu, a Terl ju je jednim pokretom srušio s kamiona. “Posvuda smo gledali”, rekao je vozač. “ Ne bismo li odgodili ispaljivanje?” “Znaš da se to ne može”, rekao je brzo Terl. “ Jeste li gledali po krevetima službenica?” Vozač je zagrohotao. “E, to smo trebali. Koja li je to noćas bila zabava!” “Ispalit ćemo ga za šest mjeseci”, rekao je Terl i u ispravu iza Charova imena upisao “ispalit će se kasnije” te stavio svoj potpis. Vozilo se udaljilo da iskrca putnike na platformi. Putnici su stajali u grupi i provjeravali jesu li im šljemovi dobro pritegnuti. Bili su koji metar od lijesova. Terl je pogledao na sat. Sat i jedanaest minuta. Još dvije minute. “Koordinate na drugom stupnju”, čulo se s razglasa povrh operativne kupole. Bljeskalo je bijelo svjetlo. Terl se povukao prema mrtvačnici. Prokleti konj njuškao je oko vrata . Terl ga je šapama pokušao preplašiti. Konj se odmakao nekoliko koraka i nastavio pasti. Odlanulo mu je pri pogledu na one lijesove. Stajao je i zaneseno ih promatrao. Do odlaska je još otprilike minuta. Zatim kao da su mu se kose digle uvis. Iz mrtvačnice, prazne, puste mrtvačnice, dopro je glas! Kad je posljednji lijes nestao kroz otvorena vrata, Jonnie se tiho iskrao iz svoje škrinje. Za pojas je zatakao tri kijače, a četvrtu, najtežu, držao je u ruci. Nasred poda munjevitim je pokretom položio piktorikorder i sakrio se za vrata. Sjena Terla, koji je stajao vani, pala je na pod. Aparat je počeo reproducirati. Bila je to snimka Terlova glasa. Čulo se: “Jayed, glupane jedan, kakav li si ti jadan agent IBI-ja bio.” Reprodukcija je bila dovoljno glasna da je se čuje i vani. Terlova se sjena smanjila i okrenula. Iz aparata se začulo. “Nije ti bilo mudro, Jayed, doći ovamo da se skloniš... Terl je srnuo kroz vrata i bijesnim ih pokretom zalupio. Podigao je čizmu da aparat satre. Jonnie je naglo iskočio. Pokretom koji je uvježbavao i uvjažbavao na lutki, kijačom je zviznuo po Terlovoj lubanji. Čim je Terl pao, Jonnie je drugom rukom oderao poklopac Te rlova džepa i domogao se telekomande kaveza. Razglas izvana je objavljivao: “Koordinate na prvom stupnju. Motori isključeni!” Jonnie je ponovno udario Terla. Tijelo se skljokalo. Jonnie je strgnuo Terlovu masku za disanje i bacio je u udaljeni kut mrtvačnice, gdje je pala uz štropot. Nadvio se nad Terla. Zelena se krv slijevala niz glavu čudovišta. Noge su bubetale. Zatim se Terl umirio. Nije disao. Oči su mu postale staklaste. Jonnie bi ga rado bio upucao. Izvukao je pištolj, ali se nije usudio pucati. Od trenutka kad one žice vani počnu zujati, pucanj bi mogao zaustaviti ispaljivanje. Od trenutaka kad žice počnu zujati, znao je, proces se ne može više mijenjati. Megafon je zaurlao: “Udaljite se!” Žice su bile počele zujati. 216

Otpočele su Jonniejeve dvije minute, dvije minute koje bi lako mogle biti i dvije posljednje minute njegova života. Pritisnuo je štopericu na ruci. Sijevnuo je kroz vrata i zabravio ih za sobom. U ove dvije minute nitko neće pripucati, jer bi mogao pogoditi žice ili poremetiti koordinate. Shvatio je situaciju. Vihor je bio samo tri koraka dalje od mjesta gdje se trebao nalaziti. Jonnie je đipnuo na nj i nakon samo jednog udarca petom već su jurili. Poput vihora letje li su prema platformi. Zuj se pojačavao. Sve što je stajalo na platformi otići će na Psychlo, na kojem ne mogu niti disati. A kad bi sve i prošlo dobro,bio bi to vrlo gadan dolazak. Vihorova kopita udarila su o metal platforme. Konj se propeo i stao kad se Jonnie stuštio prema prvom lijesu. Prstima je potražio mali okrugli prsten koji je nezamjetljivo izvirivao ispod poklopca na gornjoj strani lijesa. Povukao ga je i u ruci mu se našla uska traka. Jedan! Drugi lijes. Prsten nađen! Povlačenje. Traka u ruci. Dva! Treći lijes. Prsten. Traka. Tri! Preko razglasa začuo se histeričan psihloški glas: “Udaljite se s platforme! Udaljite se s platforme!” Grupica Psychla pokraj lijesova prenula se vidjevši da se događa nešto neobično. Zinuli su. Jedan od šefova, mamuran od pijanke, podigao je ruku. Četvrti, peti i šesti prsten! U ovim je lijesovima bilo deset “planetarnih” nuklearnih raketnih bombi, sporazumno zabranjenih zbog toga što su mogle raskinuti zemljinu koru i svijet zasuti radioaktivnim padalinama. Oko njih su bile spakovane “najprljavije” rane, radioaktivne atomske bombe, koje su zbog izvanrednog zagađivačkog potencijala stavljene izvan zakona. Sedmi je prsten bio iskrivljen. Jonnie je prtljao oko njega. “Zgrabite ga!” - vrisnuo je šef na platformi. Pet je Psychla krenulo u napad. Jonnie se na šefa bacio kijačom. Psychlo je pao. Jonnie je iščupao još dvije kijače s pojasa i velikom ih brzinom hitnuo. Daljnja dva Psychla su pala. Vratio se sedmom prstenu. Izravnao ga je i izvukao. Dograbio je osmi i izvukao ga . U grmlju se nalazila samoubilačka škotska ekipa, koja je bila spremna da u posljednji trenutak uskoči ako Jonnie ne uspije. On se toj ideji odupirao, ali oni su ustrajali. Izmjerio je vrijeme za povlačenje. Nije želio da ikoji škot zaglavi. Jonnie nije dopustio da se upaljači ranije podese. Da se kojim slučajem ispaljivanje odgodi, raznijeli bi Zemlju. Morali su biti sigurni da je akcija stvarnog ispaljivanja u toku i tek tada izvući trake osigurača. Devet traka u ruci! Preostala dva Psychla bila su nešto udaljenija, ali su se sada približavala. “Udri!” Viknuo je Jonnie Vihoru. Konj se propeo i maznuo najbližeg Psychla. Posljednje čudovište na platformi posegnulo je da dograbi Jonnieja. Deset! Jonnie je udario toljagom i razmrskao Psychlovu kacigu. Psychlove pandže razderale su mu rukav. Ponovno je udario. Đipnuo je na Vihora. “Trk!” Na verandi kontrolnog tornja pojavio se netko s blastušom, ali se nije usudio pucati. Zujanje žica bivalo je sve jače. Jonnie je odmakao s platforme i hrlio uzbrdo prema kavezu. Prema satu, preostale su mu još četrdeset dvije sekunde. Još mu nikad vrijeme nije tako polako odmicalo. Ili tako brzo! 217

Nije otišao na Psychlo! No blastuše su čekale da ga sravne sa zemljom. Već je telekomandom, koju je, evo, osvojio, isključio struju s rešetki. Izvukao je napravu za sastavlja nje kovina kako bi djevojkama razrezao ogrlice. Pod vratima kaveza Vihor se zaustavio kao ukopan. Jonnie se bacio s konja. U hipu je zastao. Vrata kaveza bila su otvorena. Drvena je ograda bila razvaljena! Gdje su djevojke? Sve njihove stvari bile su ovdje. Nisu ustale? Pod krpama je bila neka gvala. Ah, mora da još spavaju. Pohrlio je unutra - aparat za rezanje ogrlica bio je spreman - zovući ih. Pod krpama se ništa nije pomaklo. Razbacao je krzna. Zurio je u Charovo truplo. Psychlo je ležao poleđuške, a i čelič ni nož, koji je Jonnie dao Chrissie, virio je iz Charovih slabina. Nije imao vremena za umovanje. Izjurio je iz kaveza i ogledao se. Stare Svinje i Plesačice nije bilo. Je li moguće da su djevojke zaista ubile Chara i spasile se? Nije baš vjerojatno! Ne bar dok je Terl posjedovao ovaj telekomandni uređaj. Sekunde su odmicale. Blastuše su čekale. Skočio je na Vihora i jurnuo prema rubu strmine. Pokrenuli su mali usov kad su se zaustavili na polovici obronka. Jonnie je sunuo s konja i uvjerio se da su zamakli s vidika. Zujanje je doseglo vrhunac. U uzduhu se osjetio neobičan drhtaj. Prepoznao je taj osjećaj. Tovar je zasvjetlucao i iščeznuo s platforme! Sada će doći do uobičajenog manjeg povratnog udarca koji slijedi za polugodišnjim ispaljivanjem. Jonnie je brojao sekunde. Od trčanja je teško disao. Pokraj njega Vihor je puhao i drhtao. Odjednom se zemlja potresla. Zrakom se prolomio zaglušan prasak. Munja je obasjala nebo. Povratni udarac? Zvučalo je više kao da je sve eksplodiralo! Jonnie se uspentrao do vrha stijene i navirio preko ruba. Previše snažan povratni udarac! Prema upaljačima, nuklearno oružje nije trebalo eksplodirati na Psychlu u daljnjih deset sekundi. Operativna kupola još je bila u zraku, a iz nje su prštali plamenovi. Mreža žica oko platforme se rastapala. Strojevi su se na tom području smicali. Psihloški rukovaoci popadali su na zemlju. Neobuzdana, fluidna bljeskavica rascvjetala se nad područjem za teleportaciju. Kupole logora zanjihale su se, ali se činilo da su čitave. Potres je hučao prerijom. Bilo je prerano da bombe eksplodiraju na Psychlu. Što se zbilo? Jesu li promašili cilj i svoj smrtonosni tovar spustili u neki bliži svemir? Znači li to da se psihloška ratna mašina s matičnog planeta još može pojaviti na nebu i satrti ih? No ovoga trenutka pitanje je bilo: je li im ovo poremetilo planove za napad? Sa zebnjom je pogledao prema nizu borbenih aviona. Njihov je red nastupao trenutak nakon povratnog udarca. Pogledao je prema obližnjim gudurama. Ekipe škota u kamuflažnim antiradijacijskim uniformama trebale su istrčati iz zaklona i s oružjem zauzeti položaj. Taj je povratni udarac mogao biti i radioaktivan, a evo, on je ovdje bez ikakve antiradijacijske uniforme. Hej! Krenuli su borbeni avioni. U šesnaest je aparata bila posada - u svakom pilot i kopilot. Oni su cijele noći bili sakriveni u avionima. Ključevi aviona nalazili su se na svakom sjedalu. 218

Visoko su uzletjeli borbeni avioni! Zaglušna, udvojena tutnjava teških motora. Trideset i dva škotska pilota i kopilota! Petnaest se aviona razdvojilo i nadzvučnom brzinom usmjerilo prema svojim odredištima. Jedan avion za svaki udaljeni rudnik na planetu. Cilj im je da ih udare i unište te spriječe protunapad. Jedan je avion trebao djelovati kao zračna zaštita za ovaj središnji rudnik. Naređena je potpuna zabra na radio-veza. Bez upozorenja! Jonnie je pogledao preostale avione na tlu da vidi jesu li onesposobljeni. Primijetio je da su malo izvrnuti. Činilo se da je s njima sve u redu. . . Alil nešto nije bilo u redu. Trebala su ostati četiri aviona. Imali su samo trideset dva pilota i kopilota. No ostala su tri, a ne četiri aviona! Ponovno se podigao iznad ruba stijene i preletio pogledom po krajoliku. I eno ga. Cijeli bočni zid mrtvačnice se razvalio, a lijes kojim je to izvedeno ležao je na krhotinama opeka! Terl je na neki način oživio i probio se iz mrtvačnice. Jonnie je podigao pogled. Tamo u zraku iznad rudnika, umjesto jednog aviona, bila su dva! Jonnie je ščepao Vihora. Nešto je pošlo po zlu. Pri sunovraćivanju niz stijenu konj je ošepavio. . Do onih aviona bilo je trista metara. Bijesno gledajući u nebo, Jonnie je iz petnih žila hitao nizbrdo. Iz logora je netko pripucao iz blastuše. Brzao je dalje kroz oblak prašine. Gdje su jurišni odredi? Jesu li uništeni? Hrleći, Jonnie je pojurio prema najbližem borbenom avionu. Oko njega su hici parali zrak. Iz logora se pucalo iz više blastuša. Stigao je do avionskih vrata i napola ih otvorio. Hitac iz blastuše s treskom ih je zalupio. Čučnuo je pod zrakoplov i otišao do drugih vrata. Ključ. Ključ! Kamo li je Angus stavio ključ ovog aviona? Pentrao se preko sjedala. Od povratnog udarca ključ je spao sa sjedala. Blastuša je razasula hitac po vjetrobranu. Evo ključa! Na podu je! Trenutak prije no što će dodirnuti startere začuo je bacač. Zatim se čuo klepet jurišnih pušaka. Motori su zagrmjeli, i on se žurno prihvatio komandi. Avion je sunuo na visinu od osamsto metara. Krajičkom oka opazio je pokret jurišnih jedinica. Dvije grupe s bacačima. Četiri odreda s jurišnim puškama . Bili su zaklonjeni u gudurama, u kojima su cijele noći čučali pokriveni protutoplinskim pokrivalima. Jonnie je uključio monitore. Gje je Terl? Desetak kilometara prema sjeveru Terl i avion rudničke zračne podrške vodili su zračnu bitku. Jonnie je pognao svoj avion prema dvjema letjelicama. Odjednom su one odmakle još dalje na sjever. Jedna je bježala na sjever. Druga ju je progonila . Da bi škoti bježali? Ne! Jonnie je iznenada shvatio što se zbiva. Bio je to trik! Terl se pretvarao da bježi ne bi li namamio škote u klopku. Zabrana radio-veza. Prokleta zabrana! Škoti su nasjeli. Prije no što je Jonnie mogao stići do njih, Terl je izveo petlju, i smrtonosni plameni prsti šiša li su po škotskom avionu. Cilj je planuo! Zatutnjao je prema zemlji. Iz plamtećeg aviona iskočila su, udesno i ulijevo, dva čovjeka. Raketni padobrani su se zadimili, ublažujući i zaustavljajući njihov pad. Malko razdvojeni lebdjeli su zrakom. Kad bi Jonnie uspio zaći Terlu odotrag dok je ovaj još usredotočen na avion. . . da! 219

Terl se obrušio da ustrijeli jednoga od pilota. Nije bio kadar oprijeti se svom sadističkom nagonu. Pogodio je pilota, i ovaj se zavrtio uvis. Jonnie je bio tik iza Terla. Aktivirao je svoje topove i artiljerijska je vatra probola letjelicu. A onda je Terlova aviona nestalo! Hitar pogled na monitore. Terl je bio iznad njega. No Terl nije pucao. Odjednom je Jonnie spoznao da će ga Terl ignorirati i da će se pokušati vratiti u logor te likvidirati kopnene jedinice. Osnova psihloške borbene taktike bila je u nadmudrivanju s pilotskom tastaturom. Avioni su mogli letjeti toliko strelovito i toliko promjenljivim brzinama da je trebalo predviđati što će učiniti protivnik pa ga onda preduhitriti. Jonnie je hitro postavio svoj avion ispred Terlova. U jednom je časku kroz oklopljeni vjetrobran mogao vidjeti Psychla pod maskom. To jest bio Terl. Luđački efikasan Terl, Terl koji je - uza svu svoju pomahnitalost - bio nekadašnji majstor letenja i vrhunski strijelac. Jonnie se pitao hoće li se moći nositi s ovim manijakom. Terl je otišao udesno. Jonnie je to predvidio te otišao u istom smjeru. Terl je otišao još desnije. Jonnie ga je bio prozro i našao se pred njim, spremno pucajući iz topova. Terl se podigao. Jonniejeve ruke za tastaturom nisu to predvidjele, i Terl je zamalo uspio strugnuti i vratiti se da mitraljira ekipe koje jurišaju na logor. Jonnie se ispravio i gotovo se odozdol zabio u Terla. Zašto tamo u mrtvačnic i nije čudovištu smrskao glavu? No nije bilo vremena. Terl se spustio udesno, pa ulijevo, zatim ope t udesno. Ritmički. Jednostavno za predviđanje. Jonnie se svaki put na šao ispred njega. Prekasno. Jonnie je shvatio da je to zamka. Četvrti put Terlovi su topovi tukli po mjestu na kojem je trebao biti Jonnie. Samo to što mu se prst okliznuo s tipke spasilo je Jonnieja da mu Terl ne obori avion. Odjednom Terl kao da se okanio napora da se probije do togora. Krenuo je izravno na sjever. Iz zapaljenog aviona ispod njih dizao se nebu pod oblake gust dim. Je li to još neka Terlova lukavština? Nastoji li ga on to odvući? Dok su mu uši pucale od urlika prenapregnutih motora, Jonnie je pogledom preletao po monitorima. Kamo će to Terl i zašto? Odjednom mu je došlo da uključi uređaj za otkrivanje topline . Chrissie i Pattie! Jaše na sjever! Od jurnjave, njihovi konji samo što trbusima ne dotiču tlo! Utjecaj. Jonnie je odjednom shvatio da Terl pokušava opet steći svoju moć utjecaja. Uspije li se domoći talaca, moći će izvršiti pritisak na Jonnieja. Jonnie je uključio primopredajnik. Jasno - Terlov glas! “Ako se ne spustiš i ne sletiš, životinjo, ubitć u ih obje.” Terl je bio točno ispred njega i spuštao se na nešto više od tisuću metara. Jonnie je lupio po tipkama. Točno je proračunao gdje će se Terl naći. Jonniejev je avion bubnuo o stražnji dio Terlova. Jonnie je okrenuo prekidač za magnetsko hvatanje. Klizači njegova aviona prionuli su o stražnji dio Terlova. Napola gluh od udara pri kontaktu, Jonnie je povećao brzinu na nadzvučnu. Motori su zavrištali. Utisnuo je koordinate koje odgovaraju poziciji od dva metra ispod zemlje izravno ispod njih. Pogledao je u stranu da vidi jesu li jahačice odmakle odavle. Jesu. 220

Motori obiju letjelica zavijali su neskladno, boreći se u potpunoj disonanci jedan protiv drugoga. Trzali su se i otimali između neba i zemlje. Motori su se pregrijavali. Uskoro će se zapaliti i eksplodirati. Jonnie se mašio za raketni padobran. Remenovi su već bili potkraćeni. Uvukao se u njih. Provjerio je ima li još Terlov pištolj. Posljednji je put pogledao tastaturu. Zaključana je. Dva metra ispod tla, tisuću dvjesta metara dalje, nadzvučna brzina. Jonnie se bacio kroz avionska vrata. Kako je propao, osjetio je udar zraka. Njišući nogama, uspeo se na nešto višu visinu. Očekivao je da će Terl također iskočiti. Ishod je bio neizbježan. Letjelice će eksplodirati. Računao je s time da Terl nema pištolja, pa ga je namjeravao hvatati bilo još u raketnom padobranu, bilo na tlu. No Terl nije iskočio. Jonnie ga je vidio kako udara po svojim komandama. Zahvaljujući raketnom uređđaju, Jonnie je ostao u zraku i imao gadan osjećaj da je pogriješio. Na kraju krajeva. Terl je znao psihlošku taktiku povlačenja. Terl je u onom trzanju i naprezanju, gdje se jedna mašina borila protiv druge, nastojao nadvladati koordinate aviona koji mu se zalijepio s leda. Ukoliko uspije, oba će se motora uskladiti. Tada bi vjerojatno brzim okretom i obratom koordinata zbacio drugu letjelicu sa sebe. Već se iz aviona koji je Jonnie na pustio počelo dimiti. Odjednom je Terl našao kombinaciju! Oba su se motora stišala u suglasnu zavijanju. No Jonniejeva je kombinacija vodila ravno dolje, dva metra ispod zemlje, nadzvučno. Uz vratolomnu brzinu od tri i pol tisuće kilometara na sat, oba su se aviona rušila na zemlju. Terlu je u trenutku sinulo da ove koordinate vode ravno u smrt. Jonnie ga je vidio kako se užurbano kreće po kabini. Preostalo je još samo dvjestotinjak metara, a Terl je mahnito utipkavao kombinaciju koja će preobrnuti smjer. Motori njegova aviona počeli su se odupirati i zavijati. Inercija mase spustila ih je na desetak metara od tla prije no što je padanje prestalo. No snaga pregrijanih motora bila je prevelika da bi je strojevi mogli savladati. Iz obje letjelice prsnule su u narančastu ognjenu loptu! 'Terlovo je tijelo izletjelo kroz vrata i stalo se kotrljati. Letjelice su udarile o zemlju! Zamahom nogu Jonnie se obrušio prema njima. Držeći palac na ventilu, prizemljio se tridesetak metara od olupine koju je lizala vatra. Terl se i dalje kotrljao. Jonnie je zbacio raketni padobran. Ionako je bio gotovo ispražnjen. Ne skidajući oka s Terla, izvukao je pištolj i otkočio ga. Terl je na trenutak bio u plamenu. Sada više nije. Vatru je ugasio kotrljanjem po vlažnoj proljetnoj travi. Bio je udaljen petnaestak metara. Nepomično je ležao. Na sebi je imao masku za disanje. Jonnie mu se oprezno približio. Ovo je vrlo podmukla zvijer. Pristupio je na udaljenost od dvanaest metara. Deset metara. Terl je samo nepomično ležao. Jonnie se prisjetio tvrdnje Roberta Lisca: “Valjano planiraj, ali kad se bitka zametne, očekuj neočekivano! I budi mu dorasta o!” Terlov mu je bijeg poremetio planove. Logor je bio bez zračne podrške. Sam bog zna što se ondje zbiva. Iz daljine se čulo štektanje i bubetanje oružja. Iz obližnjih zapaIjenih aviona palucali su plamenovi. Jonnie ih nije gledao. Pozorno je motrio Terla. Zaustavio se. Osam je metara bilo sasvim dovoljno. Nije mogao dobro vidjeti kroz masku za disanje. Terl je bio oprljen. Na jakni je bilo malo osušene zelene krvi. 221

Odjednom se Terlova ruka pomakla i u njoj se stvorio pištoljčić. Jonnie je htio ponešto razjasniti. Prvim je hicem na sreću pogodio pištoljčić. Pomno je nanišanio u Terlovu desnu nogu. “E,vo ti jednoga za konje”, sijevnulo mu je glavom. Opalio je. Noga se nakrivila i Terl se stropoštao. Noga je ostala iskrivljena u pogrešnom smjeru. Jonnie je otišao do rasprsnutog pištoljčića. Bilo je to vrlo krhko oružje. Terl je nepokretno ležao. “Prestani se pretvarati, Terl”, rekao je Jonnie. Terl se odjednom nasmijao i sjeo. “Kako to da nisi umro u mrtvačnici?” “Životinjo”, rekao je Terl stavljajući nogu udesno, no sjedeći oprezno pod prijetnjom pištolja udaljena kojih sedam metara, “mogu četiri minute zadržati dah!” Bio je nekako previše veseo. Noga mu je krvarila kroz hlače. Bio je osmuđen, ali nekako previše veseo. Jonnie je znao da se tu još nešto krije. Ohrabrio se. Krećući se tako da krajičkom oka motri Terla, ogledao se po preriji. Logor je bio iza njih, vjerojatno udaljen četrdesetak kilometara. Iz toga je smjera dopirao slabašan tutanj paijbe. Znao je da im mora nekako pomoći. Gdje su djevojke? Vjerojatno su otišle dalje. Ne! Eno ih! Jonnie to nije očekivao. Vraćale su se. Jašeći polako, oprezno, vraćale su se. Bile su na otprilike kilometar i pol. Zgromilo ga je. Šok što ih nije našao u kavezu, strah da su još negdje dolje u onoj klaonici - sve je to bilo privremeno potisnuto. Sada ga je preplavila plima olakšanja. Bile su čitave! Jonnie je podigao ruku i pozvao ih da dođu. I dalje pazeći na Terla, ogledao se dalje po polju. Jedan od pilota koji su iskočili išao je u ovom smjeru. Promotrio je pomnije. Da! Netko se kretao otprilike sedam kilometara južno - zbog maskiranih odijela teško je bilo razaznati - ali iskusno oko poput Jonniejeva opažalo je kretanje stvari, a ne kontraste. Terl se ponovno smijao. “Nikad nećeš uspjeti, životinjo. Psychlo će ovamo poslati cijele gomile!” Jonnie nije odvratio. Mahnuo je djevojkama da priđu. Konji su se plašili dok su obilazili plamteću olupinu. Chrissie je bila na Staroj Svinji, Pattie na Plesačici. Konji nisu puhali, pa njihovo pređašnje jahanje i nije moralo biti tako brzo. Djevojke su jedva povjerovale da je ovo Jonnie. Chrissie je ostala na konju malko podalje. Bila je blijeda kao sabiast. Vrat joj je bio ranjeno crven od ogrliče, koje više nije bilo. “Jonnie? Jesi li to ti, Jonnie? ” U plavoj odjeći izgledao je drukčije. Pattie nije nimalo sumnjala. Đipnula je s Plesačice, potrčala do Jonnieja, ovila mu ruke oko pasa, dok je kosom dopirala do njegova džepa. “Vidiš? Vidiš?” - obraćala se Chrissie. “Govorila sam ti da će Jonnie doći! Govorila i govorila!” Chrissie je sjedila na konju i plakala. “Uhvatio si čudovište !” - rekla je Pattie uzbuđeno, pokazujući na Terla. “Nemoj se postavljati između mene i njega”, rekao je Jonnie, milujući joj kosu, ali i dalje držeći Terla na nišanu. Trebao je biti u logoru; ne smije ovdje dangubiti. Jonnie nije želio da mu djevojke budu blizu u slučaju da se Terl pomakne. Odjednom mu je nešto palo na um. “ Chrissie! Pogledaj tamo na jug, kojih sedam kilometara odavde!” Chrissie se pribrala i obrisala oči. Jonnie je želio da ona nešto učini. Pogledala je. Pokušala je progovoriti, zatim pročistila grlo, pa pokušala ponovno. “Da, Jonnie.” Pogledala je bolje. “Nešto se kreće.” 222

“To je prijatelj”, rekao je Jonnie. “Odjaši onamo što brže možeš, šibajući Staru Svinju, i dovedi ga ovamo!” Chrissie se uspravila. U priličnom je luku zaobišla Terla i onda sijevnula na jug. Kosa joj je vijorila dok je Stara Svinja odmicala. Na jugu je paljba postajala sve žešća. Dragajući Pattie i hodeći postrance, a istodobno držeći Terla na nišanu, Jonnie se postavio na položaj s kojega je mogao vidjeti logor. Stajali su na uzvisini nešto višoj od logora. U jasnom poslijepodnevnom zraku vidio ga je u minijaturi, ali živo. Bijela je voda štrcala stotinjak metara uvis. Izgledalo je kao obrnuti slap. Shvatio je što se dogodilo. Proradio je automatski protupožarni sistem. Oni škoti dolje borili su se u bujici vode! Bojao se da bi Psychli mogli nastupiti s kakvim tenkom ili pak s nekim drugim dodatnim borbenim avionima. Obazro se po nebu. Nikakvih aviona nije bilo. Dok je tako promatrao, spazio je bljesak vatre, a zatim je do njega dopro udaljeni “bum” - zvuk što ga stvaraju bacači. Nije bio siguran mogu li bazuke probiti psihloški tenk. Onima dolje potrebna je zračna podrška! A on je, eto, ovdje, četrdesetak kilometara daleko! U onim jurišnim jedinicama nije bilo ni jednog jedinog pilota. Sve su ih bili angažirali. Nestrpljivo je pomaknuo pištolj. Terl je sjedio i opet se smijao. Zapravo ga je trebao smjesta ustrijeliti. No imao je osječaj da Terl nešto zna i da sprema još ne što. “Kako su djevojke pobjegle?” - upitao je Jonnie Terla. “Pa, životinjo, kako možeš u mene sumnjati? Obećao sam ti da ću ih osloboditi čim mi isporučiš zlato. Jednostavno sam jutros održao obećanje . Nisam niti sumnjao da bi ti mogao...” “Hajde, hajde, Terl. Zašto si ih oslobodio? ” Terl se ponovno nasmijao, još glasnije. Pattie je bila otišla po Plesačicu, koja je odlutala. Sada se vraćala. “Ne znam zašto nas je ovo gadno staro strašilo oslobodilo. Ali u praskozorje razrezalo nam je ogrlice i reklo da uzjašemo i odmaglimo. Udaljile smo se petnaestak kilometara i sakrile, misleći da ćeš se možda pojaviti. Nismo imale kamo. A onda danas poslije podne kao da je sve skupa eksplodiralo - bum, bum - pa smo odjahale prema brdima.” Odjednom je Jonnie skopčao. Rekao je Terlu. “Ti si, dakle, ubio Chara, zar ne, i ostavio ga u kavezu s ljudskim nožem u tijelu, kako bi se čovjeka moglo okriviti za Charovu smrt. Pitanje je, Terl, kako si nakanio zbrisati ljude? ” Terl je gledao na svoj sat. Posegnuo je u džep. Jonnie ga je naglo natjerao da odustane. “Samo dva čaporka”, rekao je Terl podižući ih. Jonnie mu je odobrio, ali je bio vrlo oprezan. Terl je istrgnuo iz džepa nešto četvrtasto, veličine tridesetak centimetara. Pod paskom pištolja pomicao se vrlo lagano i oprezno. Bila je to velika telekomanda računala. Tanka. Uobičajena pri rukovanju strojevima, ali nešto veća i prljavija nego ina če. Smijući se, Terl ju je bacio prema Jonnie ju, koji je ustuknuo u slučaju da eksplodira. “Oduzeo si mi krivu telekomandu, štakorska glavo.” Jonnie je zurio ne shvaćajući. Na tastaturi su bili samo datum, sat i “paljba”. Nije bilo nika kva “stopa”, ni tipke za ispravke. “Neopoziva je”, rekao je Terl. “ Kad se jednom utipka i aktivira, telekomanda je bezvrijedna. Jutros prije polugodišnjeg lansiranja upotrijebio sam je.” 223

Terl je pogledao na sat. “ Za otprilike deset minuta primit ćeš svoju plaću, sredio ti Psychlo ili ne!” Grohotao je. “Tražio si pogrešnu telekomandu!” Od smijeha je zapljuvao masku. “ I evo te, dakle”, konačno je uspio izustiti, “Četrdeset kilometara daleko i baš ništa ne možeš poduzeti. A ionako ne bi mogao!” Pandžama je udario u prašinu, toliko se silno smijao. Istoga trenutka u podzemnim hangarima Zzt je bio gotovo izvan sebe. Od onog strašnog povratnog udarca što se zbio na kraju polugodišnjeg ispaljivanja zavladao je potpun kaos. Proširile su se glasine da su vani ljudi. Zzt je bio upućeniji. One glupe kreature nisu mogle ništa. Bez sumnje, radilo se o Tolnepima, koji su se ovamo iskrcali iz svoga sistema. Premda mu je razmišljanje svakih pet sekundi prekidala psovka upućena Terlu, Zzt je sve povezao. Tolnepi su prekinuli teleportacijske valne dužine kako bi paralizirali protunapad i iskrcali se zbog još uvijek značajnog mineralnog sadržaja ovog planeta. S Tolnepima je i prije bilo nevolja, a posljednji rat s njima nije doveo do osobita rezultata. Oni su niski, dosežu Psychlu do pojasa, a mogu udisati gotovo sve. Osim toga, što je još gore, imuni su na psihlošku plinsku obranu. Zato je on opremao jedan mark 32, niskoleteći jurišni avion, najbolje naoružan avion od stotina letjelica u ovim hangarima. I proklet da je Terl. On je trebao rukovoditi obranom! A gdje su dežurni patrolni avioni? Vani, na oluji. Gdje su tenkovi? Spremljeni rđaju u podzemnom spremištu? A gdje su rezerve drugih rudnika? Povučene su ovamo. Prokleti Terl! U logoru nije bilo ni uložaka s gorivom, ni municije. Zzt nije imao pravo da i za ovo okrivljuje Terla, jer je po kompanijinim pravilima bilo zabranjeno skladištiti te materijale u logoru. Te su se zalihe nalazile petstotinjak metara odavde, a dvije jedinice Psychla koje su se pokušale probiti do skladišta pobijene su. To je takoder dokaz da je riječ o Tolnepima. Pogođeni Psychli jednostavno su se rasprsnuli u blijedozelenkastu bljesku. Samo su Tolnepi mogli izumiti takv oružje ! I tako je morao mesti po starim avionima i vozilima i prikupljati napola istrošene uloške i naboje. O, tu se toga moglo naći poprilično, ali se nije smjelo o tome ovisiti. Bio se čak potukao s dvojicom braće Chamco, prokleti bili. Opremali su jedan teško oklopljeni tenk. Dva tenka koja su toga gadnog poslijepodneva izgurana van raznesena su u prah i pepeo. Zbog toga su braća Chamco pripremala jednu od starih nemani iz klase udarača: “Udri do slave”. Ništa nije moglo probiti njegov oklop, a njegovi su topovi uništavali na kilometarske udaljenosti. Braća Chamco su za tenk prikupljala gorivo i municiju i imala su živaca, željeznih živaca, da ustvrde kako su napadači Hockneri s Duraleba, sistema koji su Psychli zatrli prije dvije stotine godina. Bitka se povela oko toga tko će dobiti uloške, a onaj naduti patuljak Ker spustio se ovamo i obojici dao po polovicu. Još jedna Terlova svinjarija! Ulošci nisu odgovarali avionu mark 33. Zzt je potratio dragocjeno vrijeme izrađujući kutiju u koju će ih staviti da ih dobije u cijev. Prokleti Terl! Još prije dva sata rekao je svojem osoblju da makne onaj prokleti orbiter! Prokleti Te rl! I eto ga sada. Pronašao je kopilota; bio je to Nup, jedan od šefova iz smjene koja je upravo pristigla, osposobljeni letač na marku 32; prava budala - ali što ćeš drugo i dobiti na ovako zabačenu planetu - koja je mislila da je ovo tipičan napad Bolboda. Svoje je mišljenje Nup temeljio na glasinama koje su se u posljednje vrijeme proširile po točionicama kerbanga u imperijalnom gradu, a prema kojima je osvojenje Bolboda bilo samo pitanje vremena. 224

Zzt je uzeo borbe nu masku za disanje, vrećicu s dodatnim bočicama lijekova objesio o rame, ponio ručno oružje, stavio nešto rezervnih namirnica u džep i na kraju u čizmu zatakao svoj najobljubljeniji ključ za odvijanje matica, ključ koji ponekad dobro dođe u kakvoj borbi ili gužvi. Motori marka 32 lako su se pokrenuli. Stroj je brujao. U času će biti vani, i ovom će napadu biti kraj ! Prokleti Terl ! Ker je oslobodio klizače i povezao mark 32 “udri ih nisko, ubij ih” prema lansirnim vratima. Mehaničari su odskočili da mu se maknu s puta. Posvuda su se muvali Psychli koji su ni sa čime nastojali pripremiti avione. Onaj prokle ti orbiter još je stajao ondje. Obično su se kroz vrata mogla lansirati tri aviona odjednom. Vrata su bila dovoljno visoka da im se doda i četvrti. No taj stari otpadak od plinskog orbitera bio je tako širok i visok da je blokirao cijela vrata. Baš kao što je i govorio Terlu. Prokleti Terl! Nije bilo načina da izvuče mark 32 pokraj njega. Zzt se nagnuo kroz vrata i pozvao predradnika. Ovaj je dojurio. Zzt samo što ga nije ujeo. “Miči taj prokleti orbiter! Prije dva sata ja - “ “Ne da se otegliti”, propentao je predradnik. Pokazao je. Četiri traktora za tegljenje nastojala su ga odvući u stranu. “Ne može se pomaći!” Zzt je prebacio vreću s opremom preko ramena i hitro se spustio. “Ti, blesavi nesposobnjakoviću! Jedini kontrolni uređaj u ovoj napravi su magnetska sidra. Zašto ih niste oslobodili? One velike skije magnetski su pričvršćene uz platformu. “Zašto ne naučite -” “To je vrlo star orbiter”, cvokotao je predradnik, mrveći se pod Zztovim bijesnim pogledom. Zzt je pojurio do vrata orbitera. Bila su to velika vrata, dovoljno velika da se istodobno ukrca desetak plinskih kanistera. Netko je onamo stavio ljestve za namatanje, i Zzt je ustrčao njima - prtljaga mu se klatila - i navalio na vrata. Bila su zaključana ! Oklopljena vrata veličine aviona. “Gdje je ključ?” - vrisnuo je Zzt. “Terl ga je imao”, doviknuo mu je predradnik. “Svuda smo tražili Terla. Ne možemo ga naći!” Prokleti Terl! “Jeste li pretražili njegove prostorije?” zaurlao je Zzt s ljestava. “Da! Da! Da !” - viknuo je predradnik. “Mi - “ Tog trenutka hangarom se prolomio prodorniji glas. “Juhu!” Bila je to Chirk! Zzt ju je probadao pogledom. Prava guska! No ona je držala veliki ključ. “Našla sam ga u njegovu stolu”, zapjevušila je. “Gdje su drugi ključevi za ovo ovdje? ” - viknuo je Zzt. “Ključevi programatorske kutije?” “Ovo je jedini ključ koji je bio u stolu“, romonila je Chirk. Zzt je na trenutak zastao. Nije želio da se ova prokleta prastara naprava ispali sama od sebe u hangaru i da pri tome nema kamo izletjeti. No morao ju je pomaknuti. Ovo što mu dodaju jest ključ od vrata. Zablenuo se u ključ. Tri klina. Puna rupa. Osovina gotovo prepukla. Terl je barem mogao napraviti novi ključ. Ali ne, on se u to nije petljao! Gurnuo je ključ, svih njegovih deset kila, u ključanicu. Uz kletvu ga je okrenuo. Prokleti Terl. Zarđali magneti su popustili. Ključ je pukao. Zzt ga je bacio na platformu, zamalo pritom promašivši Chirk. Vrata su se konačno otvorila. 225

Napregnuo se da ih potisne unutra. I šarke su propale i ukrutile se. Vrata su se otvorila i otkrila golemu unutrašnjost. Zzt je uzeo svjetiljku. U ovoj letjelici nije bilo svjetla. Nije niti bilo predviđeno da ikad ima pilota. Bile su tu samo tone i tone plinskih kanistera, mašine i oklop. Pomislio je, prekasno, da bi iz nje mogao uzeti gorivo. sada je bilo prekasno. Oteturao je naprijed do kontrolnog odjeljka. Bolje bi učinio da ga je razvalio. Ali ne! Vrata su bila čvrsto oklopljena. Nije ih moga o otvoriti bez ključa. A ovaj metal neće ni pred čime popustiti. Bio je oklopljen! Prokleti Terl! Osvijetlio je oko sebe. Bila je tu magnetska spojka, jedina unutarnja kontrolna naprava, montirana zato da je hangarsko i lansirno osoblje može zatvoriti i otvoriti kad traktorima pomiče letjelicu. Zzt je posegnuo za spojkom. Prije no što ju je i dotaknuo, pokrenula se ! Sledio se, užasnuto je promatrajući. Da, u programatorskoj je kutiji škljocnulo. Bacio se prema vratima. Trzaj motora oborio ga je s nogu. Četveronoške je teturao pre ma izlazu. Prekasno! Promicala su hangarska vrata. Već je do tla bilo nekoliko metara. Nije se usudio skočiti. Orbite r je uzletio, a njegova zarđala bočna vrata lamatala su na vjetru. Zzt je jezovito zastenjao. Prokleti Terl. No barem su mogli izvući borbene avione i okončati tolnepski napad. A sve to za pola plaće i bez ikakvih premija. Vje rojatno je i to Terlovo maslo. Jonnie, udaljen četrdesetak kilometa ra, vidio je lansiranje orbitera. Bila je to golema letjelica. Plinski orbiter? Sledio se. Bljesak eksplozije procvjetao je o boku letjelice. Jonnie je znao da je to moralo biti od bacača. Postojala je ekipa koja je morala spriječiti lansiranje aviona. Drugi bljesak o trup letjelice u trenutku kad je slabašan prasak prvog pogotka dopro do nih. Ni prvi, ni drugi nisu imali nikakva efekta na letjelicu. Dostojanstveno masivna, uzletjela je uz okret na visinu od sedamsto metara. I dalje se uspinjući, krenula je na sjever. Prošla je istočno od njih, zlokobno se uzdižući na nebu, toliko velika da je izgledala blizu, premda je bila udaljena oko četiri kilometra. Bila je nazupčana, pokrpana i ulupljena, a na njezinu izblijedjelom trupu očitovali su se dokazi nekadašnjih bojeva. Napeti Jonnie procijenio je njezinu brzinu na petsto kilometa ra na sat. Odmah za njom ispaljen je borbeni avion. Bacački projektili pogodili su avion. Eksplodirali su kao dvije svijetleće mrlje. Avion je mirno proslijedio svojim putem, slijedeći orbiter. Kad ih je nadletio, Jonnie je primijetio da je to neki drugi tip ratnog aviona. Na boku su mu bila psihloška slova “32” i dimni znak Psychla. Pratnja? Snažna grmljavina tutnjala je zemljom. Kad su se udaljili, Terl je kazao: “Zašto ne priznaš, životinjo? Pobijeđen si. Kad Psychli s matičnog planeta prijeđu u protunapad, ti ćeš već biti mrtav. Zašto mi onda ne dobaciš ta j pištolj, pa ćemo se sporazumjeti? ” Jonnie se nije obazirao. Pažljivo je pratio kurs orbitera u odnosu na poslijepodnevno sunce. Promatrao ga je dokle god je samo mogao, dok je letjelica zamicala na sjeveroistok. Nije više zaokretala. Smiri se, rekao je samom sebi. Smiri se. “Kamo će prvo? ” - upitao je Terla. Borbeni je avion mogao postići brzinu od četiri tisuće kilometara na sat. Možeš ga uloviti. Smiri se. 226

“Baci ovamo pištolj i sve ću ti reći”, kazao je Terl. Terlovi su pokreti uznemirili Pattie. “Ne vjeruj mu ništa ”, zavapila je. “Obećao nam je hranu, a nije je donio. Čak nam je dva-tri puta rekao da si mrtav!” “Reći ćeš mi sve”, rekao je Jonnie, “ili ću pripucati po tvojim nogama.” Naciljao je. “Hajde, pucaj!” - rekla je Pattie. “ To je stari odvratni gad! Vrag!” Jonnie je pogledao u smjeru u kojem je otišla Chrissie. Užasno joj je mnogo vremena trebalo da se vrati. Nije mogao ostaviti djevojke nasamu, nipošto sa živim Terlom. Smiri se, rekao je samom sebi. Moći ćeš ga sustići. “U redu”, rekao je Terl kao rezignirano. “Reći ću ti kamo ide.” “Točnim slijedom”, kazao je Jonnie, podižući poštolj u znak opomene. “Uživao bi da me ustrijeliš, zar ne?” - upitao je Terl. “Ne doživljavam nikakav užitak uništavajući nešto na način - “ “To je zato što si štakorske pameti”, nasmijao se Terl. Cijeli je taj razgovor na psihloškom jako uznemirio Pattie. “Ne slušaj ga, Jonnie. Jednostavno ga ustrijeli”, tražila je, grabeći Jonnieja za ruku u kojoj je držao pištolj. “U redu”, rekao je Terl. “Prvi mu je cilj jug Afrike, zatim Kina, pa Rusija. Zatim je programiran da nadleti Italiju i onda doleti ovamo.” “Dobro”, pomislio je Jonnie. Nije spomenuo škotsku. Tim kursom će preko Arktika. Škotska. To mu je prvi cilj. I to zato što se Psychli onamo nisu mogli uspeti, ili su bar mislili da ne mogu. Hvala ti, Terl. “Dobro”, rekao je glasno. “Zahvaljujući ovoj informaciji još ćeš malko poživjeti.” Trebat će mu sedamnaest sati do Skotske. Samo mirno. Možeš ga stići. Chrissie se približavala nizbrdo. Bili su sakriveni u uleknuću ravnice. Konj se kretao korakom. Kad se Chrissie približila, vidio je zašto. Bio je to Thor. Pridržavala ga je u uspravnom stavu ispred sebe na konju. Svukla je svoj kožnati haljetak i poslužila se njime da previje Thora. Thorovo je proturadijacijsko odijelo oko lije og ramena bilo uprskano krvlju. Chrissie ga je razderala te primijenila kožnatu odjeću i travu da zaustavi krvarenje. Thoru je bila pukla lijeva ruka i sada je bila povezana grubim prućem umjesto udlage. Na njega je Terl pucao kad je iskočio s raketnim padobranom. Uz Chrissinu pomoć Thor je kliznuo s konja. Od gubitka krvi sav je posivio i teturao. Skrušeno je pogledao Jonnieja. “Žao mi je, Jonnie.” “Bila je to moja pogreška, a ne tvoja”, rekao je Jonnie. “Položi ga na onu stijenu, Chrissie.” Thor je pogledao Terla. Čudovište je izbliza vidio samo nekoliko puta. Thor je nosio revolver smith and wesson kalibra 457 iz arsenala stare baze, napunjen radioaktivnim mecima. Odjednom je prepoznao Terla i mašio se pištolja da ga ustrijeli. “Ne, ne”, rekao je Jonnie. “Neka ti pištolj bude izvučen. Uperi ga u njega i ustrijeli istog časa kad ti se učini da će se pomaknuti, osobito da će pomaknuti ruke. Možeš li ovdje dobro sjediti?” Thor je bio petnaesta k metara od Terla. Opustio se i uperio pištolj u Terla. “Slušaj, Terl”, rekao je Jonnie. “Pištolj koji on drži može kroza te probušiti toliku rupetinu da kroz nju konj može proći. Ima specijalne eksplozivne metke, gore od vaših blastuša. Shvaćaš li?” Smiri se pred ovim ljudima. Možeš ga stići! Okrenuo se Pattie. Dao joj je veliku blastušu da je pridrži. Pokazao joj je gdje je otponac, i ona je odlučno otišla za stijenu da o nju osloni oružje. “Ovako je trebam uperiti?” “I držati ga na nišanu.” Imaš vremena, rekao je samom sebi. Valjano obavi ovo ovdje. 227

“Zašto ga ne ubijemo? ” - upitao je Thor. “Daje nam informacije”, rekao je Jonnie. Terl nije mogao razumjeti što govore, ali je shvatio o čemu je riječ. Jonnie je izvukao nož i, ne presijecajući liniju moguće paljbe, natjerao Terla da se okrene. Turnuo je nož u Terlov ovratnik i rasparao mu odjeću na ledima. Zašao mu je sprijeda i, promatrajući Terlove oči neće li u njima ugledati izdajnički signal kakvog zahvata, strgnuo mu rukave. S nogu mu je takoder zderao odjeću. Kad je Terl pokušao đipnuti, Jonnie ga je bocnuo nožem. Terl se primirio. Jonnie mu je svukao čizme i hlače. Uzeo mu je sat. Uzeo mu je kapu. Jedino što mu je ostavio bila je maska za disanje, a i s nje je odstranio rezervnu bocu. Terl je bijesno zurio. Sjedio je tako, krzna potamnjela od znoja, a pandže su mu se grčile da razderu Jonnieja. Jonnie je uzeo remen i prisilio Terla da stavi pandže na leda. Stegnuo mu je zglobove remenom što je mogao čvršće. Zatim je uzeo uzde Stare Svinje, povezao zglobove i remen te proturio uže ispod cijevi maske za disanje. Svezao ga je. Pokuša li Terl osloboditi zglobove, zagušit će se. Dobro si to obavio, rekao je Jonnie samom sebi. Ne paničari. U borbenom avionu možeš stići orbiter. Radio je vrlo brzo. Sada je odstupio od Terla i hitro mu pretresao odjeću. Jasna stvar, Terl je imao još dva sakrivena kornada oružja: nož i mali pištolj. Jonnie je iz pištoljčića ispalio jedno tane. Nije se ništa čulo. Grm na koji je naciljao zapalio se. Predao je lako oružje Pattie, a uzeo od nje veliku blastušu. “Daj da ga sada ustrijelim”, rekla je Pattie. Thor se na psihloškom obratio Terlu: “Ona tamo curica moli da te ubije.” “Bit ću miran”, rekao je Terl. “Ne približujte mu se. Upali vatru s one olupine na ovoj strani, Chrissie, tako da Thoru bude toplo i da možete vidjeti ovo područje.” Okrenuo se Thoru. “Tko je bio s tobom? ” “Glencannon”, rekao je Thor. “On je tamo negdje u brdima. Mislim da se nastojao približiti bazi. Uvaput sam pokušao stupiti u vezu s njim ovim rudarskim radiom. I on ga ima, ali mi ne odgovara. Domet im je svega deset kilometara.” Radoznalo ga je pogledao. “Kamo ćeš ti?” U tom trenutku u logoru je blje snula eksplozija. Borbeni se avion bio izvukao iz hangara, a bazuka ga je očito pogodila. Poletio je u plamenoj kugli i smrskao se baš kad je do njih dopro zvuk bacača, a časak potom i zvuk eksplozije aviona. Drugi se borbeni avion pomolio i doživio istu sudbinu. “Vidiš?” - rekao je Jonnie. “Poslat ću po tebe rudničko vozilo.” Smiri se. Brzinom od četiri tisuće kilometara možeš sustići onaj orbiter. Djevojke su ukočeno gledale Jonnieja. No što je mogao? Planirao je da ih pošalje u bazu kod Akademije, a li Thor nije nipošto mogao putovati. Zašto ne bi ubio Terla? Ne, time ništa ne bi riješio. Zadrži mir pred ovim ljudima. Brzina orbite ra iznosi petsto četrdeset tri kilometra, sjetio se poruke koju je uzeo iz ruke predsjednika preminulog prije tisuću godina. Borbeni avion može letjeti nadzvučnom brzinom od četiri tisuće kilometara na sat. Čak i da je na pola puta prema škotskoj, može ga uhvatiti prije no što stigne do odredišta. Skočio je na Plesačicu. Do baze je četrdesetak kilometa ra. Može se svladati otprilike za sat oštra jahanja. “Još se možemo nagoditi, životinjo”, rekao je Terl. “ Ako si otpremio uran na Psychlo, onda si i stvarno zabrljao. Bilo je već takvih pokušaja. Oko prijemne platforme zaštitna je zona, i ako uran bljesne na Psychlu, to se zaštitno polje aktivira i čvrsto ogradi cijelu platformu. Bljesak reakcije pojavi se na mjestu odakle je uran odaslan, kao što si danas i vidio. Psychlo će napasti ova j planet, životinjo. 228

Trebat ćeš me kao posrednika.” Jonnie ga je pogledao. Podigao je ruku u znak pozdrava djevojkama i Thoru, podbo Plesačicu, a ona je jurnula prema zalazećem suncu. Ispred njega je bješnjela bitka za logor. Bio je potratio vrijeme. Nije mogao drukčije. Smiri se, rekao je sebi. Nemoj se uspaničiti. Borbeni avion može uhvatiti taj orbiter. Dok je tako jurio ravnicom, smetnuo je s uma misao koja ga je stalno salijetala. Ni sve oružane snage Sjedinjenih Drža va u doba svoje moći nisu mogle baš ništa protiv tog plinskog orbitera. Ni avionima, nira ketama, ni atomskim bombama, čak ni samoubilačkim srazovima. Imaš vremena. Možeš ga stići. Nemoj se uspaničiti. Jednu po jednu, rekao je Jonnie samom sebi. Svaku stvar obavi kako valja. Svaku kad se pojavi, i svaku po njezinom redu. To je bio pročitao u knjizi iz čovječje knjižnice. Tragao je za lijekovima od radijacije; ponešto je i otkrio. Otkrio je i knjigu o tome kako se nositi sa zbrkom. Do zbrke dolazi zbog toga što odjednom iskrsava previše stvari. A baš se to sada dogadalo! Orbiter, mogućnost psihloškog protunapada, ishod borbe za logor, koji je još bio neizvjestan. Još nije bilo nikakvih izvještaja o napadima na druge rndnike. Lako se bilo zbuniti, pogriješiti, pa i uspaničiti. Smiri se. Jedno po jedno. Plesačica je svom snagom jurila prema jugu. To nije bilo u redu. Mogao ju je satrti. Počeo je izmjenjivati kas i galop. Bolje je disala. Svjetlo je zamiralo. Nešto tako budalasto kao što je posrnuli konj moglo je sve upropastiti. Kas, galop, kas, galop. Četrdeset kilometara. Uspjet će! U džepu je imao rudarski radio, malen po psihloškim standardima. Na dvadesetom je kilometru počeo pozivati Glencannona, Thorova pilota. Jonnie je, jašuć i, govorio u mikrofon. Otprilike na dvadeset drugom kilometru odazvao mu se Glencannonov glas. “Jesi li to ti MacTyler?” Glas je zvučao slabašno. “Vidiš li sa svoga položaja konja u trku?” - upitao je Jonnie. Duga stanka. Zatim: “Da, otprilike si pet kilometara sjeveroistočno od mene. Je si li uhvatio Terla?” “Da, no on je trenutačno dobro sapet.” Opet muk, a onda kratak, štektav smijeh. Iz Glencannonova se glasa donekle izgubila napetost kad je ponovno progovorio: “Što je on ondje gore slijedio?” Duga priča. Sada za nju nema vremena. Samo mirno. Jonnie je rekao glasno: “Djevojke su zdrave i čitave. Thor je ozlijeden, ali će biti u redu.” S druge strane dopro je uzdah olakšanja. “Možeš li još pilotirati?” - upitao je Jonnie. Stanka. “Rebra su mi malo nabijena i uganuo sam gležanj. Zato se toliko sporo vraćam u logor. Ali da, MacTyler, naravno, mogu pilotirati.” “Nastavi prema logoru. Pripremi svjetiljku da bljesneš. Poslat ću ti rudničko vozilo. Trebat će im zračna podrška.” “Svjetiljku imam. Oprosti zbog zračne podrške.” “Moja greška”, rekao je Jonnie. “Sretno.” Plesačica je naizmjence kasala i galopirala. Smiri se. Nije beznadno. Imaju izgleda u borbi. Postoje svijetle točke. Suglasili su se da neće dići u zrak cijeli logor. Povjesničar je želio knjižnicu. Angus je želio radionice. Očito je da u kupole nisu ispalili radioaktivne metke. Zanemare li se orbiter i njegova pratnja, očito je da su još zadržali kontrolu nad zračnim prostorom. S udaljenosti od jedanaest i pol kilometara počeo je prizivati Roberta Lisca u logoru, nadajući se da je netko uz radio. Odazvao se učitelj; Jonnie se iznenadio, jer je nekoliko osoba proglašeno neborcima: pastor, starice, povjesničar i učitelj. 229

Jonnie je uskoro čuo Roberta Lisca, kojemu je laknulo. “Djevojke su zdrave i čitave”, rekao je Jonnie. Na drugoj je strani nastala stanka, jer je Robert Lisac očito tu vijest prenio drugima. Kad se na toj strani opet uključi mikrofon, Jonnie je u pozadini čuo klicanje, Novost je očito bila divna. “Mi se ovdje držimo”, rekao je Robert Lisac. “Moram s tobom govoriti o nečem kad stigneš ovamo, ali ne preko ove otvorene linije.” Plesačica je išla duž nekog šumarka. Dobrano se mračilo. “Oni majmuni ne znaju engleski”, rekao je Jonnie. “Nema veze, svejedno ne mogu o tome pričati. Kad ćeš stići?” “Za petnaestak minuta .” “Dodi kroz guduru sa sjeverne strane. Blizu logora se žestoko puca.” “U redu”, rekao je Jonnie. “Jesu li avioni u redu?” “Odvukli smo ih u guduru u bolji zaklon. Nemamo pilota. “ “Znam. Poslušaj me sada. Daj nekoga da u jedan avion spremi slijedeće stvari: toplu odjeću, ogrtač, rukavice za mene, nešto za jelo, nekoliko običnih neradioaktivnih magnetnih mina, pušku, masku za zrak s mnogo boca kisika - letjet ću na visini od pedeset tisuća metara.” Na drugoj je strani vladala tišina, i Jonnie je upitao: “Jesi li zapisao?” “Da”, rekao je Robert Lisac. “Bit će učinjeno.” Očito nije djelovao osobito oduševljeno. “Pošalji par rudarskih vozila”, rekao je Jonnie. Dao je položaje na koje ih treba uputiti. “Pošalji jednog ili dva čovjeka da pomognu dovesti Terla.” “Terla?” - upitao je Robert Lisac. “Baš tako”, rekao je Jonnie. “ Pripremi taj avion. Uzletjet ću čim stignem.” Tišina. Zatim: “Učinit ćemo to.” Isključio se. Pet minuta kasnije pokraj njega je prema sjeveru kroz sumrak zamaklo rudarsko vozilo. U njemu su bili pastor, jedna starica i škot s povezom na ruci. Pastor je podigao ruku da ga blagoslovi - ne, bio je to pozdrav. Nestali su da pokupe Thora, djevojke i Terla. Dugački lanac za dizalicu letio je za vozilom. Jonnie se osvrnuo. Starica je držala blastušu. Zvuk uzajamne paljbe postajao je sve jači. Protupožarni sistem bacao je vodu osamdeset metara uvis. Pod njom su plavo-zelenim svjetlom bljeskale blastuše. Povremeni narančasti plamenovi jurišnog oružja jasnije su se ocrtavali pri reflektorima koji su obasjavali cijeli logor. Jonnie je pognao Plesačicu u otvor gudure i zaustavio je pokraj dva preostala aviona. Pruge hitaca iz blastuša prošarale su nebo iznad njihovih glava. Konj je teško dahtao, sav zapjenjen, ali ne i satrven. Jedno po jedno, rekao je Jonnie samom sebi. Možeš uhvatiti orbiter. Robert Lisac prebacio je svoj stari ogrtač preko proturadijacijske odore. Sijeda mu je kosa s jedne strane bila oprljena. Lice mu je bilo mirno, ali se zamjećivao tračak zabrinutosti. Dograbio je Jonniejevu ruku i srdačno je potresao u znak dobrodošlice. Jonnie je pogledao osmuđenu kosu. “ Kakvi su gubici?” “Laki”, rekao je Robert Lisac. “Iznenađujuće laki. Oni nam se ne žele pokazati. To im ometa gađanje. Osim toga, kao da se borimo po kišnoj oluji. Slušaj, pa ti ne nosiš proturadijacijsko - “ “Voda ispire radijaciju čim je ispalite“, rekao je Jonnie. “Moram nešto učiniti. U onom orbiteru nema plina za disanje. Ne trebam zaštitu od radijacije.” “Jonnie, zar ne možeš taj orbiter pričekati dok ne sravnimo rudnike sa zemljom? Trebat će mu osamnaest sati da stigne kamo već ide na drugoj strani oceana. Pratili smo ga na aparaturi ovog aviona. Zapravo, pratili smo pratioca. Orbiter ima poništače radio-valova.” 230

Jonnie je otvorio vrata aviona. Sve je bilo spremno. Na sjedalu je bilo kruha i mesa. Jedna se starica stvorila pokraj njega i dala mu šalicu kipućeg čaja od trava koji je sumnjivo mirisao na viski. Kad ju je pogledao, pitajući se što znači njezina prisutnost u zoni borbe, re kla je: “Pa ne mogu oni jesti metke!” - i zahihotala. Robertova ga je ruka zadržavala. “Još se strogo pridržavamo zabrane radiokomunikacija,” Bili su se dogovorili da će pilotima napadačima na udalje ne rudnike dati dvanaest sati vremena da oni s posvemašnjom iznenađenošću, ako je moguće, razore svoje zabače ne ciljeve. “To je i više no što im treba. Možemo skratiti vrijeme, pa se oni mogu ustremiti na taj orbiter - “ “On je usmjeren na škotsku”, rekao je Jonnie. “To mu je prvi cilj.” “Znam”. Jonnie je ispio vruće piće i stao se penjati u avion. Ponovno ga je ista ruka zaustavila. “Moram ti nešto reći,” Kad je Jonnie za stao da ga sasluša, Robert Lisac je kazao: “Možda i nismo pogodili Psychlo.” “Znam”, rekao je Jonnie. “To znači da će nam možda trebati svi avioni i oprema koju ovdje možemo dobiti. Sve je to u hangarima ispod nas. Nemamo dovoljno ljudi da ih na juriš zauzmemo, a ne smijemo ih razoriti.” “To možeš riješiti s Glencannonom. Za otprilike pola sata imat ćeš pilota. Možeš ih udariti iz zraka.” Pomaknuo se da uđe u avion i opet mu se Robertova ruka našla na rukavu. “Nešto prije zalaska sunca dogodilo se nešto čudno”, rekao je Robert. “Predao se jedan tenk:” Jonnie je ponovno koraknuo na zemlju. Mogao je baš dobiti na vremenu i odjenuti toplu odjeću potrebnu za velike visine, pa je to i učinio. “I?” Robert je duboko udahnuo, a li prije no što je nastavio, pojavio se kurir s obavijesti da je povjesničar iz Akademije dostavio novu pošiljku municije. Robert mu je rekao da se pobrine da se streljivo raspodijeli. Igle paljbe iz blastuša švigale su im povrh glava u, sada već potpunom, mraku. “Tenk je od onih 'probijmo se do slave'. Nalazi se tamo dolje na drugom kraju gudure. O, nemoj se uznemiravati! U našim je rukama. Izišao je kroz izlaz garaže i pošao ravno prema nama. Tukli smo ga bazukama, a hici ga nisu niti ulubili. No on nam nije uzvratio vatrom. Odvezao se ravno dolje do kraja gudure i izbacio interfon i rekao da želi razgovarati s 'vodom Hocknera'. Željeli su da im jamčimo sigurnost u zamjenu za suradnju.” Jonnie je navlačio tople čizme. “Dobro, nastavi.” “Bio je to nadnaravan prizor”, nastavio je Robert. “Kad smo im tu garanciju dali, izišli su iz tenka. Rekli su da su braća Chamco. Ispitali smo ih. Rekli su da znaju da se Terl prodao. Čini se da je neki rudarski direktor, neki Char, njihov prijatelj, otkrio pri lansiranju da Terla nema. Pa je onda taj Char rekao braći Chamco da je počinjeno umorstvo. Terl je navodno ubio direktora planeta, da na taj položaj može imenovati novoga, koji se zove Ker. Taj im je Ker, ovoga poslijepodneva, uskratio municiju za tenk. Braća Chamco tvrde da su se Terl i Ker prodali nekoj rasi koju nazivaju 'Hockneri s Duraleba' te da su čak lansirali orbiter da satru ostale rudnike .” “Mislim da je to vrlo vjerodostojno”, rekao je Jonnie, “ osim onih dijelova o Hocknerima i orbiteru. Psychli imaju mnogo neprijatelja, ali, prema njihovim historijama, oni su još prije nekoliko stotina godina porazili Hocknere. Slušaj, sir Robert, bilo kako bilo, mora m krenuti!” 231

“Ima još nešto”, rekao je Robert Lisac. “Oni tamo nemaju tenkovske i avionske municije, a mi smo im sasjekli četiri juriša prema onom ondje stovarištu goriva i streljiva. No imaju dovoljno municije za blastuše. Nemamo dovoljno ljudi za napad-“ “Što još?” - upitao je Jonnie. “Zvuči kao dobra, a ne kao loša vijest.” “Pa nije baš sve dobro, čini se da pod nama ima šesnaest razina logora. Svaka se razina širi čitava jutra. Nastambe, trgovine, garaže, hangari, uredi, radionice, knjižnice, skladišta - “ “Nisam znao da je logor toliki, ali ni to nije loša vijest.” “Čekaj. Ako se na ovo udari radijacijom, ova će cijela jurišna jedinica odletjeti u komadiće . Borimo se na pretrpanoj bombi. Moramo spasiti te rovove i opremu budemo li morali braniti Zemlju. Ukoliko smo ipak raznijeli Psychlo, trebamo ih za izgradnju.” “Uskoro ćeš dobiti zračnu podršku”, rekao je Jonnie. “Možeš povući - “ “E, ali braća Chamco kažu da znaju što će se tamo dolje dogoditi. Kažu da ćemo u rovove napustiti zrak! Rekli su da znaju kako smo se 'mi Hockneri' ponovno domogli sistema Duraleba. Kažu da nema dovoljno maski za disanje i boca, ali da ih u recirkulirajućem siste mu ima mnogo. Ova braća Chamco su inžinjeri za konstrukcije i održavanje. Obećali su nam pomoći ako im platimo. Kažu da je cijeli planet na pola plaće i bez premija. I ne žele zaglaviti u 'zračnoj poplavi', kako je nazivaju.” Jonnie je bio u toploj odjeći i dovršavao je sendvič od zobenog kruha i sušene divljači. “Sir Robert, čim dobiješ zračnu podršku, možeš planirati nešto - “ “Braća Chamco su nam rekla da se sistem za recirkulaciju plina za disanje nalazi s vanjske strane baze i da ima zračno hladenje, a mi smo ih digli na trik, pa su nam priznali da je potrebno samo pogoditi dovodne cijevi rashladnog sistema, i crpke će cijeli logor ispuniti zrakom” “Sve ti je, dakle, riješeno”, rekao je Jonnie. “Da, a li potrebno je dovodne cijevi pogoditi izdaleka iz zraka.” “Pa neće to dugo potrajati. Čim Glencannon prispije-” “Ja mislim da bi to ti trebao učiniti”, reka o je Robert. “To nije jako opasno, i ako opališ s nekih osamsto metara-” “Mogu čim uzletim.” “Ali trebao bi se vratiti da provjeriš - “ Odjednom je Jonnieju bilo ja sno kamo Robert smjera. Robert Lisac je nakanio pričekati da se svi avioni ustreme na onaj orbiter. A baš je to bilo riskantno. Avioni koji su poletjeli na druge rudnike mogli su i sami biti u nevolji. “Sir Robert, da ti to mene ne nastojiš spriječiti da izvedem samostalan napad na onaj orbiter?” Stari je ratnik raširio ruke. “Jonnie mladiću, već si ionako previše učinio da sada nastradaš!” Preklinjao ga je pogledom. Jonnie je uskočio u avion. “Onda ću s tobom!” - rekao je Robert Lisac. “ Ostat ćeš ovdje i voditi napad!” Rudarsko je vozilo poskočilo na kraju gudure i zaustavilo se. Vozač je zgrabio pušku i potrčao do fronta da se vrati u borbu. Iz vozila je istupio Gle ncannon i došepao. “Prokletstvo!” - rekao je Robert Lisac. “Što je? što se dogodilo?” - rekao je Glencannon, malo zatečen ovakvim pozdravom. “Sa mnom je sve u redu. Ako mi netko poveže rebra i stavi nešto na gležanj, moći ću poletjeti.” Robert Lisac je zagrlio Glencannona. “Radi se o nečem drugom”, rekao je. 232

“Radujem se što si se živ vratio. Imamo za te posla. Zapravo, mnogo posla. Snajperi na starim nastambama Chinka - “ “Zbogom, sir Robert”, rekao je Jonnie i zatvorio vrata. “Sretno”, rekao je Robert tužno. Znao je da će Jonnie, ako se sve ostalo izjalovi, samoubilački udariti u orbiter. Nije se nadao da će ga ponovno vidjeti. Zatim se okrenuo i počeo izdavati na redbe dvojici kurira. Imao je malih teškoća s vidom. Jonnie se vinuo uvis kroz guduru, prebrz da bi ga uočili i pogodili; zapitao se da pokuša nešto što ujedinjenim vojnim sila ma Zemlje nije pošlo za rukom. A on se u to upustio samsamcat. Čekati da orbiter dospije na - što, pet sati? - od škotske, značilo je sasjeći ga malo preblizu. Ako napad i uspije, mogu eksplodirati plinski kanisteri, a ćudljiv vjetar može poharati škotsku, a i švedsku. Mnogo se moglo reći u korist napada s većim snagama. Ali čak ni to nije jamčilo uspjeh. No nikad nitko nije pokušao da psihloškim borbenim avionom maksimalnom brzinom i uz paljbu svih topova u trenutku sraza izvede frontalni sudar s orbiterom. Kao posljednje sredstvo to bi moglo uništiti gotovo bilo što. O ovome ništa nije rekao sir Robertu. Starac to sigurno nije niti naslutio. Dunneldeen je bio vrlo sretan čovjek. Ravno ispred njega bio je Cornwalski logor na Britanskom otočju, osvijetljen kao što su morali biti osvijetljeni nekadašnji gradovi. Za Cornwall su vukli slamke. To je bio onaj rudnik koji je odašiljao lovačke družine i zbog kojeg je za škote odlazak na jug značio odlazak u smrt. U više stoljeća ovdašnji su Psychli iz pukog sporta u slobodno vrijeme postrijeljali nebrojene ljude. Pričalo se i o jednoj diverzantskoj grupi koju su Psychli uhvatili pa privezali uz stabla te osamnaest groznih dana mrcvarili malo-pomalo i čovjeka za čovjekom. Sličnih je priča bilo vrlo mnogo. On i njegov kopilot Dwight izvukli su dugu slamku, na čemu su im ostali piloti zavidjeli. Nabubali su navigaciju. Nijedan škot se u tisuću godina nije približio rudniku na manje od dvjesta kilometara, i zapravo se o tom logoru znalo malo, no njih su dvojica upila sve što je bilo na raspolaganju. Cijelu su noć preležali prilično opušteni, toplo odjeveni za stratosferski let. Čuli su megafone koji su obznanjivali polugodišnje ispaljivanje. Uspeli su se na sjedala i s rukama na komandama čekali. Širom otvorenih očiju i uzbudeni, promatrali su Jonniejev nevjerojatan trk. Nešto je pošlo po zlu kad je dospio do kaveza. Nije bilo spasa. No Jonnie se sakrio ispod ruba strmine , te prije no što su blastuše opalile bio je siguran kao djetešce u krevetiću. Povratni ih je udar donekle zbunio, jer je potresao avion i izbacio ga s položaja. No sve je bilo u redu. Pravodobno su svoj avion digli pod oblake. Vidjeli su kako planetarni radio-tornjevi padaju u spletu kablova, pogođeni podjednako potresom povra tnog udara i bacačkom paljbom. Dvanaestosatna zabrana radio-komuniciranja uspješno je započela. Bilo je mnogo vremena da se bez ikakva upozorenja stigne i do najudaljenijeg rudnika. Pri brzini od četiri tisuće kilometara na sat i na visini od trideset tisuća metara naravnali su instrumente i spustili se na uobičajene psihloške sletne visine za noćno ateriranje. Evo rudnika! 233

Uključeni čitači i monitori nisu odavali nikakva znaka neprijateljske aktivnosti nikakve stražarske avione u zraku. Iz nekih rudničkih okana u brdima, dubokih desetak kilometara, izbijala je svijetleća para. Iz topioničkih dimnjaka kuljao je gust zelen dim. Skladišta su bila posve izložena. A tu su bile i svjetlucave kupole logora! Cilj broj jedan. No Dunneldeen kao Dunneldeen, brzo se odlučivao na izvlačenje koristi iz iznenadnih prilika, makar one i ne bile baš predviđene pri planiranju. Blesavi majmuni tamo dolje osvijetlili su mu cijelu zonu prizemljenja ! Svjetlucala je poput neke proklete pozornice. Mislili su da je on jednostavno neki nenajavljeni psihloški avion. Blagoslovljena zabrana radio-veza. Dunneldeen je vidio još nešto. Sa sjevera su u logor vodili masivni stupovi dalekovoda. A ono ravno ondje, pri punom sjaju zone prizemljenja, očito je bio glavni stup. Nakaze nisu nimalo marile za aeronavigacijsku opa snost. To je stvarno bio glavni stup. Vodovi sa sjevera ulazili su u nj. Iz njega su u zgrade i logor vodile sve lokalne žice. Usred ove paukove mreže nalazio se veliki otvoreni prostor za slijetanje i polijetanje. Tik do sletišta nalazio se veliki kotač. Dunneldeen ga je prepoznao: glavni kotač, koji - kad se zavrti - izvlači glavni osigurač iz strujnog kruga. Za Dunneldeenov oportunistički mentalitet ovo je jednosta vno bilo prelijepo da bi se propustilo. Zašto im dopustiti da imaju mnogo svjetla kad pojure prema oružju i pokušaju se ukrcati u avione? Zašto da jednostavno ne naprave potpun metež? Zatim će se dići i uz pomoć infracrvenih uredaja raznijeti sve skupa na komadiće. Njihov avion ima neutralizator valova, kopiran prema uredaju ukradenu s jednog automobila, i mogu ga uključiti, pa oni majmuni uopće neće znati kamo da pucaju. Osim toga, ako se ovaj borbeni avion digne, izgledat će kao da je obrambeni. Dunneldeen je hitro govorio s Dwightom, koji je bio zatečen ali suglasan. Nehajno, kao da dolaze u posjet, prizemljili su se tik uz veliki kotač. Dunneldeen je zakvačio remen jurišne puške preko ramena, otvorio avionska vrata , iskoraknuo, prišao kotaču i zavrtio ga. Do toga je trenutka sve išlo kako treba. Ali sada je Psychlo u maloj stražarnici koju nisu bili primijetili, svega tri metra od osigurača, izišao i blenuo u Dunneldeena. “Tolnepi!” - vrisnuo je. Prije nego što je Dunneldeen uspio pušku namjestiti u, pravi položaj, stražar je zatvorio vrata i uključio sirenu. Kroz megafon se proderao da su bubnjići pucali: “Tolnepski napad! Svim položajima! Tolnepi! Topovima!” Bez obzira na to što bi ti Tolnepi mogli biti, Dunneldeen je zavrtio kotač tako brzo da je upravo zacvilio. Spoznao je zašto se taj uređaj nalazi tako blizu uzletištu. Zamračivali su uzletište u slučaju opasnosti. Stražarnica je za taj posao bila baš pri ruci. Dunneldeen je potrčao na trag u avion. Uskočio je. Kad su stražari navrli na otvor stubišta, Dwightova je jurišna puška opalila. Straža se rastopila u fosforescentnim zelenim bljeskovima. Borbeni se avion vinuo uvis. Dunneldeen je uključio neutralizator radio-valova i infracrveni monitor. Vratili su se prijašnjem planu. Topovima podešenima na “bez vatre, maksimalan udar” grmili su nad logorom. Kupole su se spljoštile poput probušenih balona. Letjeli su nad skladištima i sravnjivali im krovove. Za svaki slučaj, još su ih jednom nadletjeli, ovaj put bacajući neradijacijske, protupješadijske bombe. 234

Jedan je top pripucao na njih, i avion se potresao. Sunuli su dolje i jednim hicem spljeskali top. To je bio kraj baze. Psihloška Intergalaktička rudarska kompanija očito nije smatrala potrebnim da u ikojem odjelu rasipa novac na sigurnosne mjere. A nije li Jonnie spomenuo da je Terl iz svih baza pokupio naoružanje? Koliko su mogli zaključiti gore iz zraka čekajući u pripremi, stvorenja u logoru nisu bila kadra navući maske prije nego što su se kupole smrskale, jer nikakva svjetina nije prokuIjala van. Neko su vrijeme iščekivali, povremeno pucajući po ponekom osamljenom vozilu ili kakvom zalutalom stražaru. Nakon toga se dolje stvarno sve smirilo. Tada su spazili nešto na radarskom zaslonu. Bio je to useIjenički transportni avion. Naglo su se prisjetili transportnog aviona koji je uzletio odmah po prispjeću smjene sa Psychla. Ova se letjelica sporo probijala kući, i oni su je bili pretekli. Dobro ! Dunneldeen je, usprkos Dwightovu strahu, sletio pokraj osigurača i uključio ga. Mirovali su. Sada su na uzletištu svjetla bila upaljena. Ako je ikoji psihloški namještenik ostao na životu, sada mu nije bilo do izlaženja. Transportni je avion sletio. Psychli su izišli i muvali se oko prtljage. Zatim se iskrcao i pilot. Psychli su u gomili krenuli prema logoru. A onda im se učinilo da nešto nije u redu, pa su se zaustavili. Psihloški se pilot mašio pištolja. Dunneldeen i Dwight zbrisali su ih jurišnim puškama. Dunneldeen je odvezao Dwighta do skladišta goriva. Znali su kakve uloške goriva koristi transportni avion, jer je to bio avion istog tipa kao i onaj kojim je Jonnie doletio u škotsku. Dwight je uzeo odgovarajuće uloške. Dunneldeen ga je vratio do transportnog aviona. Dwight je zamijenio uloške. Dunneldeen je pogodio stražarsko vozilo koje nije stradalo pri prvom udaru i koje je sada krenulo prema njima. Odletjelo je u zrak. Dunneldeen se vinuo uvis. Dwight je pilotirao transportnim avionom. Dunneldeen je razorio glavni stup dalekovoda, koji se raspao uz pravi vatromet iskri i bljeskova. Videći da je Dwight odmaknuo na sigurno, Dunneldeen se spustio na koja tri metra iznad skladišta plina za disanje. Ondje je bacio tempiranu nuklearnu olovom obloženu bombu male snage. Digao se uvis, a skladište je planulo prekrasnim zeleno- plavim bljeskom. Ponovno se osvrnuo da vidi kamo je dospio Dwight i uvjerio se da je na sigurnom. Popeo se na tri tisuće metara, obrnuo avion, uzdahnuo i raspalio po stovarištu municije. Eksplodiralo je poput minijaturnog vulkana. Zaista prekrasno. Ponovno se spustio i ustanovio da logor nije eksplodirao. Tako mu je i bilo naređeno. Strojevi i uskladišteni avioni očito su bili neoštećeni. Bez atmosfere koju mogu udisati i bez goriva da mogu uzletjeti, uz devedeset postotni gubitak osoblja, rudnik u Cornwallu bio je otpisan. Tako su naplaćeni bezbrojni zločini. Dunneldeen je letio pokraj transportera. “Što je to Tolnep?” - upitao je Dunneldeen. To ni Dwfght nije znao, a Dunneldeen je zaključio da mora da izgleda čudno u pilot- skoj maski Chinka i u stratosferskom letačkom odijelu Američkog ratnog zrakoplovstva. Već su se bili složili oko novog i divnog plana što ga je Dunneldeen smislio. Preostalo im je još gotovo šest sati zabrane radio-veze. Naredba izvršena, vrijeme na raspolaganju. Dunneldeen je bio u rodu s glavarom Clanfearghusa, a osim toga postojala je i neka cura koju nije vidio skoro godinu dana. Nadali su se da su i ostali jurišni avioni jednako dobro slistili ostalih četrnaest rudnika. Naravno, možda ne u takvom stilu. Krenuli su prema Škotskoj. 235

Zzt je zapao u duboku potištenost. Plinski orbiter tutnjao je dalje, zaglušan, hladan i mračan. Taj blesavi tupavac Nup! Zzt je isprva pomislio da su zvuci motora neki zveket u ovoj staroj olupini, no nakon nekoliko trenutaka njegovo izvježbano uho moglo je razlučiti onaj zvuk od zveketa iznutra. Osluhnuo je po različitim dijelovima neveselog orbitera, a onda i kraj vrata koja su mlatarala. Bio je to mark 32. Mark 32, “udari ih nisko, ubij ih”, teško oklopljen protupješadijski avion. Nup leti kao pratilac orbitera? Zztu to nikako i nikako nije bilo jasno, ali tu on ništa nije mogao. Isprva ga je preplavila nada. Pomislio je da je Nup krenuo za njim s namjerom da spusti ljestve do otvorenih vrata i da ga izbavi odavde. Ali Nup kao da uopće nije bio svjestan da postoje neka otvorena vrata i letio je s druge strane orbitera. Istina, Zzt ga uopće nije ni o čemu obavijestio. Prokleti je klipan uglavnom pričao o Bolbodima i o tome da se na Psychlu govorkalo kako su im oni slijedeći cilj. Kakve li budalaštine! Zzt je prešao pažljivo preko toga. Ne, u onoj hitnji i nastoja nju da se izađe i uz one Tolnepe koji su tukli iz protupješadijskog aviona, jednostavno je trčao okolo, raspitujući se je li itko osposobljen za mark 32, bubnuo Nupa na kopilotsko sjedalo i zatim se posvetio ovom orbiteru. Nejasno se sjećao svojih posljednjih riječi Nupu. Bile su: “Hajde!” I bio se začudio kad Nup nije za njim potrčao do orbitera. Umjesto da zbriše Tulnepe, Nup je, eno, u protupješadijskom avionu letio kao pratnja. Može biti da je bio osposobljen za taj avion, ali sigurno je da pojma nema čemu taj avion služi. Pa s tim markom 32može se razoriti čitav grad! A ništa ne može probiti njegov oklop. To je avion za podršku, podršku kopnenim trupama. Nikakva mu vatra sa zemlje ne može nauditi. Nikakvi presretači ne mogu mu niti ogrepsti oklop. A što Nup s njim izvodi? Leti kao pratnja orbiteru kojemu nikakva pratnja nije potrebna. Zzt je bio ogorče n. Prokleti Terl i prokleti Nup! I dok se golemi orbiter sa svojim zaglušnim motorima kotrljao prema tko zna kojem cilju, Zztu je postajalo jasno da Nup ne zna da je u orbiteru! Trenutak kasnije kad je pogle dao na sat, Zzt je spoznao da će mark 32 ostati bez goriva. Ma gdje se oni ove mračne noći nalazili, onaj mark 32 je otpisan. Nije u nj umetnuo gorivo za takav put jer nije imao uloška, a mark 32 ionako nije bio velikog dometa, jer je bio namijenjen za lokalnu upotrebu. Dobro, Zzt ima mnogo plina za disanje. Ima pištolj, ima odvijač. Neko je vrijeme prtljao oko oklopljene programatorske kutije, misleći da bi je mogao otvoriti i izmijeniti. No bez ključeva i mogućnosti da ih napravi, kutiju ne bi otvorila ni artiljerijska paljba. Kad se kaže “oklopljen”, onda se to u svakom slučaju odnosi na ove stare plinske orbitere. I tako se konačno skljokao na hladne ploče u prednjem dijelu letjelice i potišteno zaključio da će istrajati. Za dva-tri dana orbiter će sletjeti. U njemu nije bilo ničega što bi ga zaštitilo pri grubom ateriranju, ali Zzt je zamislio da će preživjeti. Samo sjedi i čekaj. Jedino mu je to preostalo. Prokleti Te rl! Prokleti Nup! Prokleta kompanija! I sve to za pola plaće i bez premije. Jonnie je tragao za orbiterom. Svi su monitori bljeskali. Dolje ispod njega prostira o se hladni Arktik, vidljiv na ekranima, nevidljiv prostu oku. Sjećao ga se s posljednje g puta kad ga je preletio. Oduran kraj. Jednom dolje, sigurna smrt: ako već ne od studeni na ledenoj santi, a ono od uranjanja u one vode. 236

Koliko je mogao procijeniti, plinski je orbiter sada bio tek nekoliko minuta ispred njega. Uskoro bi ga trebao uhvatiti na ekranu. Bio je donekle zabrinut zbog djevojaka i Thora. Nije ih opazio na ekranima kad ih je nadlijetao. Naravno, tada je već bio vrlo visoko. Svjetlosna točka koju je vidio mogla je biti njihova vatra, ali mogli su biti i avioni koji su još gorjeli. Već je bio izgubio suviše vremena, a pomoć im je bila na putu. Sjetio se njihovih ukočenih lica kad su shvatili da ih ondje ostavlja. Ali mora da je s njima sve u redu. Vjerojatno su sada u Akademiji ili u logoru. Možda je pastor vozio vrlo brzo. Rudarsko je vozilo moglo postizati i sto dvadeset kilometara na sat po lošem terenu. Nadao se da su ostali avioni stigli do rudnika i obavili svoj posao. Preostalo je još pet sati zabrane radio-veza . Poželio je da se može javiti preko ovog radija i viknuti im: “Hej, svi koji su obavili svoje u svom rudniku neka dođu ovamo, na te i te koordinate, i pomognu pri uništavanju ovog prokletog orbitera.” Ali nije se usudio. Uzbuni li njihove ciljeve, moglo bi to i nekoga od njih stajati života. Svi su oni imali dovoljno, pa i previše, goriva. Svi su imali rezervu municije. Ali ako je netko morao odgoditi napad ili čeka najpogodniji tre nutak da napadne rudnik, a on prekine zabranu, to pilote može stajati glave. Nije namjeravao ubiti ni jednoga škota da spasi vlastitu kožu. Kad se uspostave radio-veze i kad Robert ne dozna ništa o njemu, Robert će ih poslati da srede orbiter. Možda je to kasno, ali je ipak šansa! Nadao se da do toga neće doći, jer će u tom slučaju njegovi prijatelji u škotskoj biti u opasnosti. Možda je tragao za nečim što je bilo zaštićeno od radio-valova. Nadu je polagao u prateći avion. Možda se on odvojio ili otišao nekamo drugamo. Njegovi bi se odrazi trebali vidjeti! Ah, evo. Što je ona zelena iskrica na monitoru? Još jedna santa? Ne, visinomjer pokazuje tisuću četiristotine i sedam metara. Brzina? Brzina? Petsto četrdeset tri kilometra na sat! Na zaslonu se vidjela pratnja. Prsti u rukavicama zaplesali su po komandama. Napustio je nadzvučnu brzinu i naglo se, poput ispa ljene rakete, spustio na tisuću i petsto metara. Osjetio je pritisak nadolje; na trenutak je imao osjećaj kao da se malko spljoštio. Mirno, samo mirno. Procijeni prvo ovog pratioca. Na infracrvenom uređaju dobio ga je jasno i čisto. Pokraj njega je bio orbiter. Jedno po jedno. Prvi cilj bio je ovaj pratilac. Kakav je to avion? Nikad ovako nešto nije vidio. Nizak, plosnat, minimalni klizači... izgledao je kao da je sam oklop! Odjednom je spoznao da njegovi topovi ne bi niti ulubili tu letjelicu. Vidio je kako se hitac iz tenkovskog bacača odbio od nje, nimalo joj ne naškodivši. Osjetio je klonulost. Ne samo što je orbiter bio na glasu kao nesavladiv nego evo i pratećeg aviona koji … Glavom su mu letjele različite mogućnosti. Robert Lisac ponekad bi rekao: “Kad raspolažeš samo sa dva-tri centimetra oštrice, primijeni tri metra lukavstva.” A što je onaj pratilac znao o njemu? Posegnuo je za prekidačem primopredajnika lokalne veze. Njegov je domet svega četrdesetak kilometara. Zapljusnula ga je bujica gnjevnih psihloških riječi: “I vrijeme je već da se netko pojavi! Još sam prije nekoliko sati trebao biti razriješen ovog zadatka! Gdje si se zadržao?” Ljutito. Vrlo ljutito. Jonnie je kvrcnuo prekidač predajnika. Govorio je što je mogao dubljim glasom: “Kako ide?” 237

“Orbiter je u redu, zašto ne bi i bio? Pratim ga, zar ne? Vi stvarno ovim planetom upravljate vrlo traljavo. Nije ovako na Psychlu. Barem se nadam. Kasniš! Kako se zoveš?” Jonnie je žurno iskopao ime koje je poznavalo dvadeset posto Psychla. “Snit. Bih li ja mogao pitati s kim govorim?” “S Nupom, direktorom Nupom. Kad mi se obraćaš, oslovljavaj me s 'direktore'! Posrana li planeta!” “Jeste li nedavno stigli, direktore?” - upitao je Jonnie. “ Baš danas, Snit. I kako ste me dočekali? Bolbodskim napadom koji svatko može srediti. Čekaj”, sumnjičavo, “imaš vrlo čudan naglasak. Kao... kao... da, kao ploča s mašine za učenje. Da, tako je. Nisi Bolbod, zar ne?” škljocaj dugme ta za ispaljivanje označio je da je oružje spremno za paljbu. “Ja sam se ovdje rodio”, Jonnie je rekao istinu. Oštar, gadan smijeh. “ O, kolonijalac.” Na trenutak je nastao muk. “Jesi li informiran o ovom zadatku?” “Malo, direktore. No naredbe su promijenjene. Baš su me zato i poslali da vam kažem.” “Nećeš me smijeniti? ” Vrlo neprijateljski. “Promijenjeno je odredište!” - rekao je Jonnie. “Na snazi je zabrana radio- komuniciranja. Morali su me poslati s tom porukom”. “Zabrana radio-komuniciranja?” “Za cijeli planet, direktore.” “A, onda je to bolbodski napad. Oni sve obavljaju preko radija. Znao sam.” “Na žalost je tako, direktore.” “Pa, ako me nećeš smijeniti, što se od mene traži? Gotovo sam ostao bez goriva. Gdje je najbliži rudnik? ” Jonnie je vrlo hitro razmišljao. “Direktore, naredba je da vam kažem, ukoliko ste ostali gotovo bez goriva” - Bože dragi, kamo da ga pošaljem? Taj mark 32 je jedina stvar koja se može slijediti radio- valovima - “da vam, dakle, kažem da uz pomoć magnetskih držača pristanete na vrh orbitera.,. ravno na prednjem kraju.” “Što?” Nevjerica. “I da se zatim, kad se približimo slijedećem rudniku, otpustite. Imate li kartu?” “Ne, nemam je. Na ovom se planetu jako loše upravlja. Nije kao na Psychlu. To treba prijaviti.” “Napadnuti smo.” “Ništa ne može uništiti ovaj avion. To je protupješadijski obrušač. Ne znam zašto su ga poslali u pratnju.” “Koliko imate goriva, direktore?” Stanka. A onda: “Sranje! Samo za deset minuta leta. Svojim zakašnjenjem samo što me nisi ubio.” “Pa samo pristanite na krajnji prednji dio orbitera - “ “Zašto prednji dio? Trebao bih pristati u sredinu. Ako pristanem na prednji kraj, poremetit ću ravnotežu orbitera.” “Orbiter je za ovaj let ovako opterećen. Dio tereta u prednjem dijelu je izostavljen. Izričito je rečeno: na prednji kraj.” “Ovo je prilično težak avion.” “Ne za orbiter. Bolje će biti, direktore, da krenete. Tamo dolje voda je hladna. Led također! Osim toga, gorivo će vam trebati pri otpuštanju. Do slijedećeg je rudnika svega nekoliko sati.” 238

Jonnie je promatrao ekrane. Nije mogao izravno vidjeti avion. Malko uznemiren, promijenio je fokus da obuhvati čudovišni orbiter. Od olakšanja se gotovo onesvijestio kad je mark 32 ponro naprijed, na sjeo na gornji prednji dio orbitera i aktivirao svoje magnetske držače. Djelovali su! Indikator topline na monitoru pokazao je da je mark 32 isključio motore. Jonnie je promatrao. Nadao se da će se orbiter obrušiti i vjerojatno survati. Letjelica je stvarno skrenula s putanje. Zatim su njezini motori proradili da je isprave, pa se ona i dalje tutnjeći okretala na svom smrtonosnom putu. Nup se nije spustio točno po središnjoj osi orbitera, pa je prouzrokovao neprekidno valjanje letjelice zdesna ulijevo, slijeva udesno. Letjelica bi se pokrenula udesno, a motori bi je ispravili i zanijeli previše ulijevo, a onda je ponovno vraćali u drugom smjeru. No ovo gibanje nimalo nije utjecalo na postojan kurs koji je orbiter slijedio. Vrlo polagano valjanje. Da li se to letjelica malko i nagibala? Otarasivši se Nupa, barem za sada, Jonnie se dao na istraživanje čime bi se mogao zaustaviti orbiter. Malo se odmaknuo da dobije bolju sliku na zaslonima. Letjelica je izgledala kao olupina! Ovdje se vidio trag udarca atomske bombe, ondje brazgotina koju je po svoj prilici izazvao avion koji se srazio s njom i od kojeg su ostali tek izgorjeli ostaci ulja i goriva. Ondje je pak bio niz sićušnih uleknuća - pogoci raketa zemlja-zrak i zrak-zrak. No te su tragove otkrivale samo mrlje, a ne i neka eventualna oštećenja. Podletio je avionom ispod orbitera. Pogledao je velike klizače koji su se koristili za parkiranje i skladištenje. Nije bilo nikakva upravljača. Ponovno je poletio uz bok orbitera. Osje ćao se poput kolibrića koji leprša oko jastreba. Vjerojatno je po okončanju posljednjeg zadatka ova letjelica pala i uništila grad koji se tada zvao Colorado Springs, a kompanija ju je ostavila da ondje leži sve dok nije sagradila hangare. Tada je vjerojatno letećim tankerima isprala orbiter od radijacije i zatim ga uskladištila. Deprimantna je pomisao zašto su morali tako postupiti. Kad Psychlo nema mjesta ni za kakve osjećaje ili umjetnost. Ne bi je oni zadržali ni zbog kojeg drugog razloga doli zbog toga što orbiter nisu mogli rastaviti na ovom planetu. Samo su na Psychlu postojale za takav pothvat opremljene radionice. A ondje ga jamačno nisu željeli. Letjelica je obavila svoj zadatak. Nisu je htjeli ostaviti ondje gdje je pala, da je kakav neprijateljski agent ne bi izmjerio. Sačuvali su je, jer je kompanija na ovom planetu nije mogla uništiti. Od čega li je samo izradena, sam će vrag znati! Pa, pokušao se razveseliti, klizači Nupova aviona prionuli su uz nju. Ovi ma gnetski takozvani klizači bili su zapravo polja reorijentacije cijelih molekula. Molekule na površini jedne tvari pomiješale su se unutar polja s molekulama druge tvari poput privremenog vara . Dakle, ova je letjelica sazdana od molekularnog metala, vjerojatno nekog - za ovaj planet nepoznatog metala, legira na s nekirn drugim neobičnim meta- lom. Moglo je čak biti i to da je kombinacija ovakvih metala, dok je u molekularnom stanju, neizmjenjiva, pa se ne može taliti ili razdvajati kad se je dnom smiješa. Možda su Psychli imali nešto što se, kad se stanoviti elementi pomiješaju, ne može “odmiješati” vatrom, električnim lukovima, radijacijom ili nečim drugim. Možda su to čak lisnati premazi takvih metala, od kojih svaki premaz štiti onaj ispod sebe. Vrlo obeshrabrujuća misao. Jonnie sebe nije smatrao ni najneupućenijim metalurgom, ali se prisjetio zabrane kojom su Psychli sprečavali da se u taj predmet upućuju pripadnici drugih rasa. 239

A on je, evo, pokušavao riješiti tu zagonetku, leteći po noći, bez udžbenika, bez kalkulatora, pa čak i bez poznavanja matematike kojom bi se poslužio da mu se pruži prilika. Čime će uništiti taj orbiter? I to prije no što ovaj dospije do škotske obale? Kad je prvi put ugledao Psychla, pomislio je da je to čudovište. Sada je gledao pravo čudovište. Ono krajnje, u svojoj nerazorivosti. Učinilo mu se da je krajičkom oka primijetio da se nešto na ekranu pomaknulo. Pogledao je pomnije. Opet. Neki ritmički puls pri dnu orbitera. Brojao je. Svakih dvadeset sekundi, pravilno kao sat. Odjednom je spoznao da je promatrao samo jednu stranu letjelice. Procijenio je da je malko potišten. Dobro! Tome je lako doskočiti. Hitrim je prstima zaigrao po komandama, i već je bio na drugoj strani orbitera. Ovu stranu nije vidio kad je prvi put, još tamo u preriji, odmah po lansiranju spazio letjelicu. I Nup je letio s one druge strane. Podesio je ekrane. Što? Golema utovarna vrata bila su otvorena. A budući da se Nup spustio na nos, zbog čega se orbiter periodički valjao i nagibao, vrata su se naizmjence otvarala i zatvarala. Vrata. Otvorena. Drhtavim je prstima izoštrio teleobjektiv. U vratima je bio slomljeni ključ. Pogledao je cijela mamutska vrata. Bila su otvorena kad se letjelica valjala na onu stranu, a zatim su ih zrak koji je nadirao i gravitacija zatvarali kako se avion vraćao u prvotni položaj. Svakih dvadeset sekundi. Odjednom je požalio što je bio tako mek i odbio pratioca na ovom putu. Bilo bi opasno, no objesivši se s visećih žičanih ljestava, bilo bi se moguće ubaciti kroz ona vrata. Ne, tu bi bio potreban pilot koji će upravljati avionom i netko tko bi ušao u orbiter, a taj bi netko morao imati toliko znanja da, ukoliko je to moguće, paralizira letjelicu. No on nije imao pilota, a Glencannona se nije moglo povući sa zadatka. Otvoreno, zatvoreno, otvoreno, zatvoreno. Veličina? Pogledao je vrata. Usporedio je dimenzije svoga aviona. Avion je mogao proletjeti kroz ona vrata. Doduše, vrlo, vrlo tijesno što se tiče visine, ali sa strana je mjesta bilo u izabilju. Hopa! Letjeti ovim avionom postrance brzinom od 543 km na sat? I onda unutra? Pa, uz ove teleportacijske motore, let postrance bio je standardna borbena taktika. Nije bilo ničega sličnog krilima. Kad su se ovi motori isključili, avion nije nikamo klizio. Jednostavno je pao poput kamena. Izravnao se pomoću malih balansnih motora, a ne pomoću stabilizatora. Da, teoretski, moglo se letjeti postrance, a onda strelimice sunuti unutra. Ali sinhroniziranje! Uh! Taj orbiter je pomicao otvor, zatvarao ga i otvarao, desetak metara za svakog nagiba. Pokušat će. No prvo se trebaju odvaliti ona vrata što lamataju. Svojim njihanjem zatvaraju upotrebljiv otvor. Jonnie je naumio da prvo hicem pokuša odbiti šarke. Zastao je s borbenim avionom te namjestio kontrolu hica na “Širina igle”, “vatra”, “jedan hitac”. Poravnao je avion i nišan, prstima zaplesao po komandama, jednu nogu ispružio do puceta za ispaljivanje na podu. Uvijek je bilo teško doprijeti do komandi u avionu koji je građen za tri do tri i pol metra visoke Psychle ! Čak je i Ker imao teškoća s podnim komandama. Poravnanje, otvorena vrata, šarke izložene. Pali! 240

Iglica vrućeg plamena podigla je šarku. Šarka nije puknula. Vrata su se ponovno počela zatvarati. Oglasio se njegov lokalni primopredajnik. “Što ti to, do vra ga, radiš?” - viknuo je uznemireni Nup. “Nemam kopilota, direktore. Moram hicem razvaliti vrata da uzmognem promijeniti kontrole i odredište.” “Oh.” Za tim, dok se Jonnie namještao za slijedeći pokušaj: “Budi pažljiv s kompanijinim vlasništvom, Snit. Za namjernu štetu slijedi vaporiziranje.” “Da, direktore.” Jonnie je ponovno pripucao. Šarka se načas zažarila. Vrata su je opet zakrila. Vrata se nisu objesila. Možda su šarke povezane. Jonnie je pogledao infracrveni ekran. Da, postojale su dvije šarke - jedna gore, druga dolje. Nanišanio je na niže šarke. Vrata otvorena, šarke na ekranu. Paljba! Hitac! Vrata i dalje nisu otpala. Možda da naizmjence puca - gornja šarka, donja šarka, jedna pa druga. Odmaknuo se malo da razgiba prste. Na ostalim se ekranima vidio led i more duboko ispod njih. Na nebu nije bilo ničega. Vratio se. Gornja. Paljba! Hitac ! Donja. Paljba! Hitac! Neprekidno. No hitac je bio moguć svakih četrdeset sekundi. Bilo je dugočasno. No vrijeme ga baš i nije suviše pritiskalo. Barem ne još. Paljba! Hitac! Čekaj. Paljba! Hitac! Čekaj. Šarke su se za crvenjele poput trešanja, ali nisu pucale. Ne postigavši ništa, Jonnie se povukao. Zatim je, u svijetlom času nada hnuća, zauzeo položaj iznad orbitera i malo na drugu stranu tako da može pucati za vrata kad se ona otvore. Promijenio je topovske komande na “Široko”, “bez vatre” i “neprekidno”. Pažljivo je nanišanio. Kad su se vrata slijedeći put otvorila, nagazio je na puce za ispaljivanje i odaslao niz munja iza vrata. Vrata su se otvorila. Dok je pucao, postupno je mijenjao položaj svoga aviona prema boku. Unatoč obratnom valjanju, vrata su se nasilno otvorila, i onda, usprkos zrač noj struji pri brzini od 543 km na sat, odjednom su se pod udarcima vratila u norma lan položaj i prilegla uz trup orbitera. Širom otvorena! Jonnie je prestao pucati. Vrata su ostala otvorena. Širom otvorena, prilijepljena uz trup: Prebacivši se na teleskopske uredaje, pregledao je šarke. Bile su malo iskrivljene, vje rojatno od hitaca. Upravo su šarke držale vrata onako nesigurno otvorena. Hoće li se ponovno zatvoriti? Možda. Vibrirala su pod udarom vjetra. Jonnie se oprezno povukao. Žurno je tipkao po komandama nastojeći ih ispraviti za let postrance. Dobio je niz kombinacija kojima se to postiže. Primaknuo je avion točno nasuprot razjapljenim vratima. Vrata su išla gore, vrata su se spuštala. Ohoj, ovo će trebati sinhronizirati. Pomislio je da bi bilo bolje da se smiri i malko prouči stvar. Upalio je avionska svjetla da dobije izravan uvid. Ovo se ne može izvesti isključivo instrumentima. Crna se rupa rasvijetlila. Mogao je pogledati u unutrašnjost. Da, odmah iza vrata otvarao se prostor. Ravna platforma. Vjerojatno potrebna za ukrcaj kanistera. O! Kanisteri su naslagani baš ispred te platforme. Hoće li eksplodirati ako se ne zaustavi pravodobno? Proračunao je udaljenost i kombinaciju na komandi. A onda se u iznenadnom nadahnuću nogom odupro o polugu magnetskog klizača. Bilo kakav udarac pri dodiru dovest će do toga da će noga pritisnuti polugu magnetskog klizača. 241

Duboko je udahnuo. Osvrnuo se oko sebe da se uvjeri da uokolo nema nikakvih slobodnih predmeta. Pomaknuo je revolver koji mu je bio za pasom, tako da ga futrola ne mazne u trbuh ako sune naprijed. Uzica revolvera bila mu je oko vrata. Povukao ju je malo u stranu da se ne zakvači za kontrolnu konzolu, ako on padne naprijed, jer ako se uzica zakvači, mogla bi ga ugušiti. Mekanu kutiju za karte postavio je na gornji dio konzole za slučaj da pri naglom zaustavljanju lupi glavom o konzolu. Jonnie je još jednom duboko udahnuo. Namjestio je masku za zrak. Promatrao je vrata. Prstima je letio po komandama da se dovede u točan položaj. Nišanio je ravno u vrata. Brojiti, brojiti, brojiti. Koliko će se visoko podići vrata nakon što krene naprijed? Raširio je četiri prsta desne ruke preko goleme ta stature prema četirma tipkama kojima će startati. Četiri prsta lijeve ruke raširio je preko tipaka kojima će se zaustaviti. Gore, gore, gore. Desnica spremna. Udarac! Borbeni se avion zabio u otvorena vrata. Škripa, dolje prsti lijeve ruke. Stoj. Prasak! Nije baš potpuno izbjegao gornji dio vrata, i široka pruga metala uz rezak se zvuk zgulila. Noga mu je pritisnula polugu klizača i klizači su proradili. Jonnie je glavom udario o kutiju s kartama. U lubanji mu je sijevnulo. Tama. Za sve ovo vrijeme Zzt se kolebao između nade i sumnje. Zbunjivalo ga je čudnovato ponašanje onog aviona. Znao je da nema prijatelja. Tko bi ga želio spasiti? Takvoga se nije mogao sjetiti. Char je bio njegov drugar iz okna , ali Chara je nestalo i nedvojbeno je bio mrtav, jer tko bi propustio priliku da ode kući? A Char se nije pojavio na ispaljivanju. Terl. Vjerojatno ga je Terl ubio. To, dakle, nije Char. Tko je onda pre- ostao? Nitko. Dakle, tko jest zainteresiran za to da ga spasi? Bila je to krajnje sumnjiva okolnost. Onaj blesan Nup očito se spustio na orbiter da se ne bi sunovratio dolje na led - pravi led; u ovoj strašnoj studeni mogao se osjetiti Arktik. U atmosferi se na stanovit način osjetio led. Užasan planet. Nupa se zbog toga nije moglo okrivljavati. Uobičajena je taktika da se avion koji je pogođen ili koji je ostao bez goriva spusti na drugi i tako se preveze na sigurno. To se, dakle, nije moglo pripisati nekakvoj Nupovoj osobitoj domišljatosti. Ali, ta budala je letjelicu spustila izvan osi središta, i zbog toga se orbiter zanosio, uglavnom valjao. A od tog valjanja Zztu je bilo slabo. Kad je spoznao da se netko očito zanima za vrata, potražio je u vreći molekularni rezač kovina i sa zaprepaštenjem ustanovio da ga nema. Ne znači da bi taj aparat djelovao na ove laminirane molekularne prevlake. No barem bi probao. A onda je taj netko pripucao na vrata. Netko ga pokušava ubiti? Imao je pravo kad je povjerovao da nema prijatelja. Unutrašnjost orbitera sastojala se od velikih rebara s nutarnje strane oplate, i Zzt se žurno priljubio uz trup letjelice, u zaklon širokog rebra. Oprezno je zirnuo. Zatim se malko opustio. Meta su bile šarke. Netko je nastojao odvaliti vrata. Zzt je znao da se šarke neće razdvojiti, no istodobno je bilo zaista interesantno da netko pokušava učiniti upravo to. Zašto? Za što netko želi odstranjti vrata? To uopće nije imalo smisla. 242

Svaki rudarski avion, ma čemu služio, ravnao se po rudarskoj tradiciji. Svaki je službenik u osnovi bio rudar. Rudarska tehnika, postupci i oprema u rudarskoj su kompaniji bili poput kerbanga u krvotoku, i to daleko trajnije. Dizala, dizalice, žičane ljestve, sigurnosna užad, kuke, mreže. . . čak su i papir skupljali lopaticama koje su nalikovale rudarskim lopatama. Potpuno je nepojmljivo da onaj tamo avion nema žičane ljestve i sigurnosnu užad. Zašto mu onda jednostavno ne spusti žičane ljestve i sigurnosno uže i prepusti mu da tempira zatvaranje vrata te ga zatim povuče u avion? Mogli su mu spustiti i raketni padobran, čak ga i pokupiti u zraku. Zztu je sve ovo bilo toliko obično da mu se pomisao na to da netko mora razvaliti vrata da bi ih širom otvorio činila čudnovatom mjerom opreza. Pokušava li to netko ukrasti kanister? To je nemoguće. Svi su spremnici čvrsto pričvršćeni. Sve je u ovoj prokletoj starudiji oklopljeno, iznutra i izvana. Takve je letjelice vraški teško popravljati, i on je Terlu zamjerao vrijeme koje se na to gubilo. Ni do čega se ovdje nije moglo dospjeti. Bila je to jednostavno oprema za jednokratnu upotrebu, potrošni materijal. Stoga se odavde ništa nije moglo ukrasti. Pokušavaju li to orbiter posla ti nekamo drugamo? Pa to se ne može bez ključeva , a on ključeva nema. Što se, dakle, dogada? Neprekidna paljba koja je održavala vrata cijelo vrijeme otvorenima i iskrivljenima u tom položaju olakšavala je spuštanje žičanih ljestava . U redu! Gdje su Ijestve i sigurnosno uže? Ništa se nije spustilo kroz golemo otvoreno ždrijelo. Zzt se baš pomaknuo naprijed da se naviri, kad se upalila zasljepljujuća svjetlost, pretvorivši unutrašnjost u splet čestica prašine i le dećih zrnaca rđe koje je paljba uskovitlala. Čuo je kako motor aviona odjednom dobiva na snazi. Nije imao vremena ni da se skloni za rebro. Pred njegovim napola slijepim očima avicn je sunuo kroz vrata. Podne su se ploče uzdrmale. Metal je zaškripio. Avion je udario u ukrcajnu platformu ravno unutar vrata. Zzt je posrnuo unatrag, iščekujući eksploziju. No motori su odjednom utihnuli i onaj osobiti reski zvuk molekularne kohezije probio je zamiruću škripu komponenata. Letjelica se svojim klizačima poslužila takovom preciznošću i tempiranjem da Zzt tako nešto nikad ranije nije vidio. Posrnuvši od potresa , a ionako bolestan od valjanja, Zzt je đipnuo na noge. Avion je još imao upaljena svjetla. Zirnuo je kroz blještavilo da vidi pilota. Nije mogao razaznati. Posrnuo je naprijed, rukom se mašivši pištolja o pojasu. Još nije mogao vidjeti pilota. Oklopljena staklena vrata. . . pilot se polako uspravljao u sjedalu. Malo stvorenje! Maska! Neobiča n krzneni ovratnik kaputa! Zzt je gotovo histerično vrisnuo: “Tolnep!” Potpuno smućen, Zzt je izvukao pištolj i opalio. Pucao je i pucao. Hici su pogadali oklopljeni prozor. Nastojao je probiti oklopljeni prozor! Nastojao je takoder uzmaći i uteći. Orbite r se valjao; Zzt je udario o plinski kanister, spotakao se o njegovu žicu, počeo padati te raširio pandže da se spasi. Odletio mu je pištolj, udario o podne ploče, kliznuo i kroz otvorena vrata ispao u bezdan. Smičući se i teško hvatajući dah, Zzt je zašao za jedno dalje rebro da se zaštiti. Već je bio povjerovao da je mrtav! 243

Jonnie se osvijestio. Na trenutak je od sudara bio izgubio svijest. Pomislio je da ga to umaraju napetost i hladnoća. Ovakav ga udarac ne bi trebao obeznaniti. Ustanovio je da je lijevo koljeno nabio na konzolu, da mu nokti lijeve ruke krvare od udaranja po tipkama te da ga boli čelo. Zaključio je da je sraz morao biti jači no što je mislio. Magnetska je kočnica bila uključena, ali ju je teškom mukom mogao vidjeti. Skinuo je masku za zrak i otkrio da je na rub obrazine rasjekao čelo te da mu krv navire u oči. Posegnuo je iza sebe i povukao komad rudarske cerade te njome zaustavio krvarenje i obrisao obrazinu. Sada je mogao gledati. Ateriranje je uspjelo. Pred očima mu se ukazao stari vic s karikature u njihovoj bazi: “Uspješno ateriranje je ono nakon kojeg možeš sam otići.” Pa, hodati je mogao - barem se nadao. Avion je bio okrenut u suprotnom smjeru. Pritisak vjetra odlomio je nos, ali se avion još držao na repu. Rep je malo stršao kroz vrata, ali ga je pritisak natisnuo na jednu stranu okvira vrata. Je li avion oštećen? Osvrnuo se po unutrašnjosti. Kućište glavnog motora i kućišta desnog i lijevog balansa, čini se, bila su u redu. Posegnuo je za kvakom na vratima da izađe, a onda mu se nešto pomolilo u sjećanju. Nešto u vezi sa srazom. Što to? Ah, mora da je nešto eksplodiralo u orbiteru. Nejasno se prisjećao da je čuo niz eksplozija. Rukom je krenuo prema pilotskom prozoru i dodirnuo ga želeći s njega otrti paru. Prozor je bio vruć . Da, u ovom je orbiteru nešto eksplodiralo. Dobro, to je možda i dobar znak. Znač i da nešto ovamo može prodrijeti. Pogledao je plinske kanistere koji su se živo ocrtavali pri avionskom svjetlu. Izgledali su neoštećeno. Vidio je i da su oklopljeni, baš kao i svi kablovi koji su ih vezivali. Malodušno se ogledao kroz prozor. Sve je unutra oklopljeno kao i izvana! Kakva li neugodna prizora! Konstrukcijska rebra, vrlo duboka. Podne ploče samo za utovar, s rupama na objema stranama prolaza. Ukrštene spone. Prema repu nalazio se niz rupa poput košnice - ah, dodatni prostor za plinske kanistere; letjelic a je bila puna samo do trećine. No to je dovoljno, dovoljno da zatre svako odredište na koje ide. Koliko mu je vremena preostalo? Pogledao je na sat; sat je bio smrskan. U ovim borbenim avionima nije bilo satova; svi su satovi u odjeljcima komandi, a ionako nemaju brojčanike. Na ploči s instrumentima nalaze se samo skale na kojima se očitava isteklo vrijeme. Shvatio je da odgovor neće znati sve dok ne istekne zabrana radio-komunikacija. Pokušao je proračunati vrijeme prema izlasku sunca, ali nije znao gdje je, osim da je na nekoliko sati od škotske. Odjednom je spoznao da trabunja. Je li još malko ošamućen? Navukao je masku za zrak i provjerio da dobro prianja, za slučaj da je neki plinski kanister puknuo pri srazu, u što baš nije vjerovao. Provjerio je da li je Terlova blastuša na svom mjestu. Da, samo što je pala na pod. Možda će mu ustrebati da njome pokuša presjeći konope. Zatakao ju je za pas i izišao iz aviona. Grmljavina ovih motora bila je zaglušna. Arktički je vjetar navirao kroz vrata. Ispod njih se poput crne rupe prostirala noć. Pogledao je plinske kanistre. Ne , avion ih nije niti dotaknuo. Ništa njima nauditi ne može - tako izgledaju. Prekrivala ih je stoljetna prljavština. Pronašao je napola izbrisan datum, psihloški datum. Ovi su predmeti datirali iz onog prvotnog napada. Zalihe? Neiskorištene u onom napadu? Ne, drugi je to datum. Uslijedila je popuna dvadeset i pet godina kasnije. Ugasla je nada da su istrošeni. Upotrebljivi su, u redu su. 244

Gdje su kontrole nad ovim ovdje? Ah, negdje naprijed. Odanle se ovo najbolje vidi. Možda bi mogao promijeniti koordinate ili, jednostavno - u krajnjem slučaju - iščupa ti žice. Pošao je prema prednjem dijelu orbitera po pločama. Svjetla njegova aviona su blještala. Našao je programatorsku kutiju. “Programirano”, a uz nju je bio uređaj u koji se umeću programirane diskete. Uređaj je bio jako dobar. Poput preše. Pogledao je programatorsku kutiju. Obično se diske te umeću sa strane, da bi se zatim kutija zalupila. Tako je i ovdje. Ali ovo? Kutija je bila oklopljena Imala je ključanicu. Pogledao je uokolo, ali nigdje nije bio ostavljen ključ. Kablovi? Svi oklopljeni. Čak su i u programatorsku kutiju vezali preko oklopljene spojnice. Posvuda prljavština. Bože, što li je ovo bilo staro! Čisto je bilo samo oko programatorske kutije. Pretpostavio je da je ondje očišćeno za to da bi se mogao unijeti određeni program. Mučio ga je nejasan osjećaj nelagode. Potpuno izvan njegove odlučnosti da zaustavi letjelicu, u ovom je prostoru bilo nešto čudno. Pogledao je prema avionu. Duboka udubljenja izmedu kostura konstrukcije bila su u potpunum mraku. U udubljenju, ni puna tri metra udaljenom, nevidljiv je čučao Zzt, sav očajan. Grozničavo je razmišljao. Što on zna o Tolnepimaž? Nedugo nakon diplomiranja na Mehaničkom fakultetu na Psychlu išao je na službeni put na Archiniabes, gdje kompanija ima rudnike. Bilo je to u ovom svemiru. Zvijezda sustava bila je dvostruka zvijezda koja se ponekad zimi vidi s ovog planeta; manja zvijezda “bućice za gimnastiku” takve je gustoće da bi kubični centimetar materije ovdje težio tonu. Rudnik je potpuno razoren za tolnepskog prepada . Oni dolaze odnekud iz blizine zvijezda koje je odavde često viđao. Ovladali su kontrolom nad vremenom i mogli su ga zamrznuti, pa su njihovi brodovi odlazili na duga gusarska putovania. Kompanija je analizirala nekoliko njihovih leševa. Čega li se još sjeća o njima? Koje su im slabosti? Mogao se sjetiti samo njihovih jakih strana. Ugriz im je smrtonosno otrovan. Gustoća tijela može se usporediti sa željezom. Imuni su na psihlošk'i plin. Ne može ih se usmrtiti običnom blastušom. Slabosti, slabosti, slabosti? Ne prisjeti li ih se, nikad se odavde neće izvući živ. Nikada. Ovaj se sada vraća mimo njega . Zzt se priljubio uz oplatu letjelice. Biće ga nije vidjelo u tmini. Ta da se sjetio. Vid! Zbog toga oni uvijek nose maske. Oni vide samo u infracrvenom valnom području i zbog toga moraju nositi pose bne filtere. Kad ih se podvrgne svjetlu kraćih valnih dužina, potpuno su slijepi, a može ih se ubiti samo ultra ljubičastim oružjem. Silno su alergični na studen - tjelesna toplina im je oko dvjesto ili možda tristo stupnjeva. Nema veze, otkrio je. Dakle, vid. Bez obrazine ono će stvorenje biti slijepo. Zzt je pažljivo planirao. Onog trena kad mu se pruži prilika, strgnut će mu masku, iskočiti i izgrepsti mu oči, izbjegavajući otrovne zube. Zztova je pandža kliznula u saru čizme , i Psychlo je izvuka o svoj pouzdani veliki odvijač. Mogao ga je hitnuti kao projektil. Ne u tijelo, nego postrance u masku! Iz prsnog džepa Zzt je izvukao malo okruglo zrcalo duge drške, kojim se služio da zagleda stražnju stranu spojnica ili pak donju stranu ležajeva. Oprezno je pružio ogledalce preko ruba rebra, nadajući se da ga ono stvorenje neće opaziti. Počeo je promatrati stvora. Jonnie je ustanovio da mu je vrlo teško hodati u orbiteru koji se valja. Podne ploče nisu bile namijenjene hodanju, a i s obiju strana zjapile su rupe. 245

Otišao je u stražnji dio letjelice, što je samo po sebi poprilična šetnja. Pogledao je neobično saće. Bilo je to spremište boca pri dodatnom teretu. Otpuzao je kroz utovarne vratnice. Možda će tamo naći neke kablove ili nešto zaboravljeno. Jedva se mogao provući kroz vratnice i pitao se kako to uspijeva nekom Psychlu, a onda se sjetio da ovaj otvor služi samo za postavljanje kanistera u spremište. Nezgrapno. Same police. Loše oblikovane. Vratnice su bile bliže centru i s obiju strana bila je tek prazna pregrada. Ništa drugo. Vratio se prema prednjem dijelu. Zastao je tik do aviona. Duboko se zamislio. Nije mogao uočiti ništa što bi se moglo iščupati, raznijeti. Mogao bi ovdje unutra i raznijeti svoj avion a da se ništa ne dogodi. Nema nikakvih kontrola. Orbiter nije bio konstruiran da bi se njime letjelo, nego samo da ga se programira i lansira. Čak mu ni telekomanda koju mu je Terl bio pokazao sada ne bi koristila. Valjajući se poput golema nespretna pijanca, orbiter je nastavio svojim putem, noseći smrt u raljama. Bešćutan, neranjiv. Opet nije više dobro vidio. Krv je potekla kad se uvlačio u onu rupu i udario o masku. Podigao je ruke do maske, okrećući se bočno da umanji zračni udar s vrata. Mašio se ruba jakne da obriše masku. U masku je nešto udarilo silinom taneta! Izletjela mu je iz ruke. Nešto samo što mu nije slomilo lijevi palac. Nekih desetak metara dalje nešto se pokrenulo. Brđanski i lovački život očitovao se u Jonniejevim reakcijama. Za spuštanje na jedno koljeno, izvlačenje i ispaljivanje blastuše nije mu trebalo više od trećine sekunde. Pucao je na masu koja mu se počela približavati. Hici su je samom silinom odbacili. Pucao je i pucao. Ono nešto, ma što to bilo, vratilo se u zakion rebara blizu programatorske kutije. Netko ili nešto bilo je s njim ovdje unutra. Prošao je mimo tog nečeg dva puta kad je išao do programatorske kutije. Jonnie se malko razljutio sam na se što se ranije nije obazirao na svoje instinkte. Bio je osjetio nečiju prisutnost. Najslabija strana nošenja maske upravo je u tome što se pri tome čovjek lišava njuha. Sada je mogao onjušiti. Unatoč hladnu zraku i rđi, Jonnie je nanjušio Psychla. Držeći pištolj, oprezno se uspravio i unatraške uzmaknuo do aviona da se malko udalji. Psychlo je vrlo neugodan, ne samo što se mirisa tiče, nego i kao protivnik u rvanju. Psychli su s lakoćom mogli smrviti čovjeka. Koji je ovo Psychlo? Zna li ga? Stisnuvši se uz oplatu, Zzt je nastojao da se ne pobljuje od prezira i gađenja. Sprečavala ga je samo pomisao na to što bi se u tom slučaju zbilo s njegovom maskom. Nije se tu radilo o hicima iz blastuše. Da, oni koji su ga pogodili dobrano su ga nabili i odbacili, a da je bio koji kora k bliže mogli su ga i osakatiti. Riječ je bila o njegovoj vlastitoj reakciji na promjenu. Bio je u posvemašnjem strahu, a sve se vrijeme radilo samo o životinji. Terlovoj životinji! Za mučninom uslijedila je provala mržnje i srdžbe. Gotovo da je izišao iz udubljenja i izravno navalio. No blastuša je žarila. A onaj tupi blesan nije je čak ugodio na proboj, nego samo na pitisak. Tipično. Nije mogao životinji oprostiti što ga je toliko prestrašila. Pa, jednom ju je umalo bio ubio daljinskim upravljačem na onom traktoru. Stvarno ju je trebao ubiti. Trebao je onoga dana potegnuti blastušu. Tko bi to uopće zamijetio u svoj onoj pucnjavi? Ništa, doli životinja. Slabašna, meka, kržljava, blesava , poput puža bljedunjava životinja da ga toliko preplaši. Drhtao je od gnjeva. Mučnine je nestalo. 246

U ovom trenutku želja za informacijom prevladala je žudnju za ubijanjem. Možda je ovo neka nova Terlova spletka. Prokleti Terl! Zzt se toliko savladao da je mogao progovoriti: “Je li te Terl poslao?” Jonnie je pokušavao odrediti čiji je to glas. Teško je to kad govore kroz masku. Maske imaju postrance pojačivače zvuka, ali glasovi, ionako niski, postanu prigušeni. Mogao je upitati. Psychli su vrlo nabusiti. “Tko si ti?” - upitao je Jonnie. “Prošao si sve ono s traktorom i uopće se ne sjećaš tko sam! Blesavi glupane! Odgovori mi! Je li te Terl poslao?” Zzt! Terl je bio brundao i grmio protiv Zzta! Jonnie je s njime imao poravnati vlastite račune. Nije mogao odoljeti. “ Došao sam da uništim mašineriju”, rekao je Jonnie. Neki drugi Psychlo mogao bi se nasmijati. Zzt ne. “To je izvan sumnje, životinjo! Odgovori mi, ili ću -” “Što ćeš ti to?” - upitao je Jonnie. “Stupiti van i biti ubijen? Sada je ovaj blaster na proboju.” Jonnie se polako unatraške primicao borbenom avionu. Obišao ga je. Stao je na stepenicu i otvorio vrata te izvukao jurišnu pušku s radioaktivnim mecima. Napeo ju je i, kad je bila spremna za paljbu, zatakao blaster za pojas i ponovno krenuo koridorom. Zzt je ušutio. Jonnie je nastojao koračati postrance na dovoljnoj udaljenosti da ispali hitac u udubljenje čim Zzt ponovno progovori. Zatim je zastao. Zzt je bio glavni mehaničar logora, u stvari šef transporta . On će znati mnogo više o ovom orbiteru od bilo koga drugoga. “Kako si upao u zamku na ovom orbiteru?” - pitao je Jonnie. “Terl!” - bio je to zapravo vrisak. “Taj -” i zatim je uslijedila bujica psihloških psovki koja je potrajala nekoliko minuta. Jonnie je pričekao da prestane. Kad je konačno splasnula na puko brundanje, Jonnie je rekao: “Ti se, dakle, želiš iskrcati. Reci mi samo kako da ovo prizemljim, pa možeš van.” Uslijedila je nova bujica psihloških prostota, tako žestokih da je Jonnie počeo vjerovati kako Zzt govori istinu. Konačno je Psychlo propentao: “Ne postoji način da joj se promijeni kurs ili da se spusti” - Stanka, gotovo puna nade, a onda: “Je li ti Terl dao ključeve programatorske kutije?” “Ne. Zar je se ne može raznije ti blastušom?” Bezvoljnost. “Ne.” “Ne možeš rastrgati ni kablove?” “Time bi samo smrskao orbiter, ali ni to ne možeš učiniti. Kablovi su oklopljeni molekularno laminiranim metalom. Nije ti dao ključeve.” Prostenjao je. Zatim se razbjesnio: “Ti, blesane! Zašto mu nisi uzeo ključeve prije nego što si došao ovamo?” “Bio je malko sputan”, rekao je Jonnie i dodao: “Bit će bolje da mi kažeš što da ne radim kako ne bih zaustavio motore .” “Nema se tu što reći”, rekao je Zzt. Ponovno mu je bilo slabo od valjanja orbitera. Jonnie se povukao posve u stranu. Pitao se da li da pošalje nekoliko metaka koji će, odbivši se o konstrukciju, uletjeti u udubljenje. Nije se mogao dovoljno odmaknuti. Rebra imaju oštre rubove zbog pojačanja, a rubovi strše van. Zzt, dakle, nije bio od koristi. Jonnie se natraške primaknuo avionu. Vraćao se da uzme kopilotovu masku za zrak. Arktička mu je studen ledila lice. Pogledao je ostatkte maske koju mu je Zzt izbio iz ruku. Palac ga je još bolio. Zzt je bacio odvijač. Oruđe je još bilo zabodeno postrance u masku. Da ga je pogodilo u glavu… 247

Odvijač? čekaj! što se može učiniti odvijačem? Jonnie je podigao odvijač. Tipično za Psychle - bio je težak poput olova. Mogao se otvoriti toliko da zahvati maticu promjera dvanaest cola, malu maticu u psihloškoj -masineriji. Zgodno oružje. U trenu kad se počeo uspravljati nakon što se bio sagnuo da dohvati odvijač, Zzt je pokušao napasti. Puška nije bila nanišanjena. Jonnie je povukao obarač i hici su bljesnuli hodnikom. Zzt se bacio na pod. Nije bio pogođen, jer da jest, bio bi se zbog radijacijske tanadi rasprsnuo u blijedozelenoj eksploziji. Jonnie se polako natraške vratio avionu i dohvatio drugu masku za zrak, provjerio njezine ventile i navukao je. Bila je ispravna. Zzt je puzao po podu nastojeći pronaći zrcalo. Ukliještilo se u jednu labavu ploču. Labava ploča? Zzt se poslužio ogledalcem da provjeri gdje je životinja. Zatim se dao na posao da čaporcima i malim metalnim ravnalom, koje je uvijek ima o uza se, razvali dvadesetak kilograma tešku ploču. Bilo je to teško, ali kakav li će to tek biti projektill. Smrtonosni orbiter tutnjao je prema škotskoj! Jonnie je u ruci držao odvijač. Zamišljeno ga je odvagnuo. Svakako, da bi se ovaj orbiter ispalio, mehaničari bi trebali prodrijeti do nečega. A trebali bi nešto i servisirati, ukoliko bi se on ikada trebao ponovno ispaliti. Zaključana, oklopljena programatorska kutija. Da, ali to je samo kontrolna kutija. Nije vidio ništa drugo čemu bi bio potreban ključ. Bilo mu je teško razmišljati. Bilo je hladno! Ovo prastaro odijelo Ratnog zrakoplovstva trebalo se strujno grijati, ali nisu uspjeli dobaviti nikakve baterije, a one originalne nisu bile napravljene za skladištenje od tisuću godina. Krv iz razrezanog čela i dalje je mrljala obrazinu, koja se ionako stalno zamagljivala. Koja je temperatura tu gdje lete? Ovaj odvijač. . . Spazio je munjevit pokret gore prema prednjem dijelu letjelice i pripucao u znak upozorenja. Dva problema. Ne, tri: Zzt, Nup i mark 32 na orbiteru, te kako onesposobiti ovu letjelicu! Stari Staffor je običavao govoriti da je Jonnie “previše pametan”. Mnogi u selu mislili su isto. Sada se nije osjećao pametnim. Znao je da bi se trebao otarasiti Zzta. Ali pucanje u ovoj oklopljenoj unutrašnjosti nije bilo opasno samo za Zzta . Opasno je bilo i za Jonnieja. Od svih ovih konstrukcijskih traverzi svaki se hitac odbijao u svim mogućim smjerovima, i do sada je dva puta tane prozviždalo pokraj njegova uha, a drugo je pak u povratu pogodilo njegov avion. Pretpostavimo da je Zzt puma. Kako bi postupao da je ubije? Pa, pumi se ne ide u susret; čeka se da ona iskoči. Ne, uz mimo sada da je Zzt medvjed u pećini. To je bila bolja usporedba. Ući u pećinu u kojoj je medvjed? Samoubojstvo. Razmislio je o tome da podesi štapin na minu i da je ondje postavi, pa da se zavuče u avion i osloni o njegov oklop. Ali magnetski su držač i također imali svoja ograničenja, pa bi mogao vlastiti avion onesposobiti. Poželio je granate, ali sve granate koje su našli bile su onesposobljene, a nisu proniknuli kako da ih iskoriste. Pomislio je i na to da uzme jednu patronu goriva ili municije - kojih je u avionu imao mnogo - da je baci unutra i da onda pripuca na nju. Eksplodirala bi, to je sigurno. No jedna patrona možda i nebi ubila Zzta. Psychli su vrlo čvrsti, zaista čvrsti. Zzt je jednom premlatio Terla, Jonnie je to čuo, i Zzt ga je istinski mrzio - u stvari, jednom ga je zamalo ubio. Ne, neće se on upuštati ni u kakve ekshibicije da ide onamo, čak ni uz podršku vatre iz jurišne puške. 248

Nije znao koliko je udubljenje duboko, čak ni to u kojem je udubljenju Zzt, a lako je moguće da bi Zzt još mogao biti naoružan. Na Nupa se trenutno nije obazirao. Bože, što li je hladno! Jedno po jedno. Cilj mu nije bio ni Zzt, ni Nup. Cilj mu je bio da zaustavi ovaj orbiter. Trebao bi biti strahovito pametan, Brz! Zbog okrvavljene maske koja se zamagljivala nije uočio mehaničarsko ogledalce koje ga je motrilo. Bio je okupiran rješavanjem problema ovog orbitera. Ondje gdje Psychli nisu mogli primijeniti oruđe za molekularno razdvajanje i ponovno spajanje služili su se maticama i vijcima. Bio je siguran da se ova j oklop ne bi mogao obraditi “metalnim nožem”, kako se to oruđe nazivalo psihloškim mehaničarskim žargonom. Od Zzta je doznao da je ovdje riječ o molekularnoj laminaciji, sloj za slojem različitih ali povezanih kovina. Dobro. Dakle, ovdje su negdje morali upotrijebiti vijke i matice. Spazio je munjevit pokret i ispalio još jedan hitac. Tane se tri puta odbilo, a onda fijuknulo kroz vrata. Možda jedna od ovih podnih ploča. . . odjednom se nasmijao. Ravno ispred aviona, u sjeni izmedu klizača, nalazila se podna ploča pričvršće a vijcima. Smanjio je otvor odvijača i spustio se među klizače. Još jedno malo ugadanje, i postavio je pravu veličinu. Bilo je osam matica. Vrlo ih je lako skinuo - nedavno su ih skidali. Stavio je matice na vrh jednoga klizača na kojem je bio urezan žljeb. Onako teške, matice su stajale unatoč valjanju. Jedan avionski klizač bio je na drugoj strani ploče. Udario ga je drškom odvijača, i on je popustio. Rubom odvijača nadigao je ploču. Nakanio ju je samo staviti na stranu, ali kad ju je oslobodio, orbiter se nagnuo i ona mu je kliznula iz obamrlih ruku, te kroz vrata ispala u urlik vjetra i prazninu. Ma koga briga! Izvadio je džepnu svjetiljku i posvijetlio u tminu. Gledao je gornji dio glavnog pogonskog motora! Kućište je bilo poput jednokatnice. Iz toga je shvatio da cijeli donji dio orbitera tvore motori i dodatno skladište za plinske kanistere. Kolike tone i tone smrtonosnog plina nosi ova letjelica! Kanisteri su prosijavali poput čudovišnih riba u mraku. A kućište! Jonnieju su ovi pogonski motori bili poznati po modelima. Bili su to odjeljci za preradbu prostora, uglavnom prazni, no koje je opsluživa o ogroman broj klema koje su stršale u njih. Svaka klema imala je svoju posebnu koordinatnu poruku, a ove su se morale očistiti. Na ovom kućištu mora postojati kontrolna i servisna ploča ! Oprezno se ogledavši duž dugog hodnika , kliznuo je dolje i nogama se zakvačio za potpornje kućišta. Prošarao je svjetiljkom uokolo. Iz ovoga je položaja bilo teško držati na oku hodnik, pa je naizmjence promatrao kućište i hodnik. Možda bi se stvarno prije trebao posvetiti tome kako da se otarasi Zzta , a tek zatim da se upusti u ovo. Morao se sagnuti da vidi kućište. Ali rješavajući se Zzta, mogao bi i sam zaglaviti a prisjetio se da previše života - u stvari svi preostali ljudski životi - ovise o njemu. Zanemarimo hrabrost - ne smije svoju glavu izložiti opasnosti. Medvjed u pećini. Zaključio je da može zaigrati na sreću, pa se sagnuo. Eno je! Velika kontrolna ploča. Drže je četiri matice od dvanaest cola. 249

No kakvo Ii je to nezgodno mjesto! Možda je, doduše, zgodno za psihloškog mehaničara koji će donle doprijeti svojim dugim rukama, no za njega je nezgodno. Ispalio je još jedan hitac u prolaz. Sagnuo se i namjestio odvijač. Stisnuo je prvu maticu. Uh, što li je bila čvrsta. Nije je mogao otpustiti jednom rukom. Psychli nisu marili za vlastitu snagu kad su pritezali matice. Ponovno je pogledao niz prolaz. Da bi to mogao, morao je odložiti jurišnu pušku. Uvjerio se da je mjesto na koje je stavlja dovoljno pogodno da se puška ne odsklizne kroz vrata. U futroli je još imao svoj revolver. Olakšao se i, s dvjema rukama na odvijaču, nogama oduprt o konstrukciju, pritisnuo maticu. Okrenula se! O mehanici je znao dovoljno da ne smije jednostavno otpustiti i skinuti jednu maticu. U tom bi se slučaju ona posljednja čvrsto zategla. Stoga valja sve četiri otpustiti za otprilike pola okreta. . . Olabavio je drugu maticu. Upro je na treću. “Što to radiš?” - zagrmio je Zzt. Jonnie se izvukao van. Zzt je još bio u onom udubljenju. “Ti blesavi, glupi pužu!” - grmio je Zzt. “Budeš li prtljao oko onih motora, orbiter će se survati!” Hvala ti, Zzt, rekao je Jonnie samom sebi. “Ako ga ostaviš na miru, orbiter će se sam od sebe spustiti za dva-tri dana”, proderao se Zzt. U stvari, Zzt se uspaničio. S tim hicima koje je životinja stalno ispaljivala u hodnik bilo je nešto neobično. Baš sada ispusni ventil njegove maske za disanje blago je zaiskrio. Već je nekoliko minuta svjestan sićušnih iskrica oko sebe. Isprva je pomislio da su to čestice prašine, a zatim da nešto nije u redu s njegovim očima, da vidi sićušne molekularne bljeskove u glavi. Ali ovo posljednje kod ispusnog ventila zaista je i zaiskrilo. Ima li tu negdje radijacije? Da li to ona životinja razbacuje uokolo uransku prašinu? čekaj, a da ona tanad ili pak ona puška ne djeluju uz pomoć zračenja? Zaključio je da će biti najbolje da krene u akciju, bez obzira na posljedice. Da, i opet je pucnulo kad je iz maske prostrujio iskorišteni plin za disanje u zrak! “Imaš m sku”, riknuo je Zzt. “Ovaj ubilački plin neće se rasprsnuti u orbiteru. Samo pričekaj da se letjelica spusti.” Glupa, odvratna životinja. Prokleti Terl! “Što će biti s ostalim ljudima tamo dolje?” - upitao je Jonnie. Na to je Zzt na trenutak umuknuo. Nije mogao pojmiti kako nešto što će se dogoditi nekom drugom utječe na ono što će netko učiniti za sebe. “Ostavi te motore na miru!” - vrisnuo je Zzt. Psychlo je postajao histeričan. Možda će napasti. Jonnie je čekao s puškom u ruci. Ne, Zzt neće napasti. Bit će bolje da se Jonnie vrati onim maticama. Položio je na pod jurišnu pušku i sagnuo se. Kod matice broj jedan izveo je pun okret. Podigao se da se uvjeri da se Zzt nije pomaknuo. Podna ploča, teška dvadesetak kila, smrtonosno se okrećući pri brzini topovske kugle, udarila je o potporanj klizača, odbila se i tresnula u Jonniejev potiljak. Jurišna je puška izletjela iz Jonniejevih ruku i iščezla u tami. Ostajući nekako pri svijesti, nespretno je potražio revolver. Pred njegovim očima bila je samo tmina. 250

Osvojili su logor! Glencannonov izubijani avion je priliko zadnjeg obrušavanja raznio sistem zračnog hladenja i logorske crpke za plin za disanje, pa je cijelo podzemlje preplavio zrak. Glencannon je sigurno prizemljio. Skrivena je topovska baterija probila njegovu ploču s instrumentima i uništila radio, no on nije bio opečen, a kontrole su mu i dalje funkcionirale, pa je uspio vratiti brod u guduru. Škoti su ga, urlajući od veselja, izvukli iz kabine i stali mlatiti po leđima dok ih pastor nije strogo podsjetio da su pilotu polomljena rebra. Nekoliko je posljednjih rafala jurišnih pušaka počistilo preostale snajpere. Glavni je gajdaš raspalio svirati. Drugi gajdaš i bubnjar odbacili su puške i dograbili svoje instrumente, pa je tankovito lelekanje i duboko brundanje u ritmu bubnjeva začas zaglušilo cijeli logor. Posljednji su Psychli visoko uzdignutih šapa, teturajući, izlazili iz podzemlja. Začudo, uskoro se pokazalo da su to vrhunski piloti koji su diplomirali u raznim kompanijinim letačkim školama i njihove asistentice. Nedostajalo je plinskih maski za disanje, jer su ih razgrabili njihovi borci kad su izlazili da se suprotstave ljudima. Ali, kako je primijetio Robert Lisac, ova je naročita divljač imala svoje lične maske. Preživjelo ih je svega tridesetak. Na stotine je Psychla izginulo u vatrenim okršajima, a mnoštvo ih je stradalo i od zraka. Konačno je prebrojavanje pokazalo da je u ovom logoru obitavalo devetsto sedamdeset šest Psychla. Kera su uhvatili živa, kad je pokušao uteći plazeći kroz ispušni otvor. Pronašli su i zatvorili ventile protupožarnog vodovoda. Jedan je tim jurio okolo s otvorenim ventilima na bocama plina za disanje i provjeravao ima li gdje radioaktivnog zračenja. Utvrdili su da ga je voda sprala u kanalizaciju duboko pod zemljom. Cijelo je područje bilo razmjerno sigurno. Škoti su sad vidjeli Chrissie, pa su se tako potvrdila ranija šaputanja da je spašena. Pomagala je pastoru oko ranjenika. Malo ju je iznenadila oduševljena dobrodošlica. Nije bila naviknuta na slavu. Nije znala da je škotima podarila nešto za čim teže njihove balade. Kud god se kretala, škoti su - bez obzira na to čime se trenutačno bavili - prekidali svoj posao, okupljali se oko nje, gleda li je nasmijanim očima, a onda se opet hitro vraćali naporima da osposobe ovo mjesto i njime ovladaju. Rat je još trajao, no sada su se mogli veseliti, a gajde su pištale. Smjeli su se do mile volje oduševljavati uspješnim spašavanjem ljepotice. No Chrissie je, iako je bila prezaposlena i vrlo nježna u ophođenju s ranjenicima, jedva uspijevala potisnuti i sakriti paniku. Nije vidjela Jonnieja i nekako je osjećala da je on u opasnosti. Škoti su pod Angusovim vodstvom pokušavali osposobiti isprevrtane viljuškare. Vrata hangara potpuno su blokirali slupani avioni, pa nisu mogli izvući nijedan aparat. Zabrinutog su Roberta Lisca izvijestili da će proći sati dok pokrenu viljuškare i počnu raskrčivati tu gomilu. Terl je pokušao svoj posljednji trik. Uspio se sastati s Robertom Liscem tako što je tvrdio da mu mora saopćiti nešto vrlo hitno i važno. Doveli su ga umotana u lance od dizalice, koje su četiri mišićava škota napinjala u raznim smjerovima, dok su ih još dvojica pratila s naperenim automatima. Uvjeravao je Roberta Lisca da posjeduje ključeve za programiranje orbitera i da će mu izmijeniti ranije zadani program, ako mu dopuste da uskoro bude teleportiran na Psychlo. Robert Lisac je pristao pod uvjetom da Terl pokaže ključeve. Nato je Terl zatražio svoje čizme. 251

U Terlovu su stanu pod krevetom pronašli jednog ženskog Psychla - rekla je da se zove Chirk - i imala je masku za disanje. Robert Lisac je otišao na mjesto gdje su je čuvali pod reflektorima slupanog rudničkog vozila. Upitao ju je da li je ona Terlova sekretarica. Spremno je priznala. Rekao joj je da joj Terl poručuje neka mu preda ključeve orbiterova programa. Otkako je Zzt zbog svojih razloga bio odjedrio na orbiteru, Chirk je imala mnogo vremena za razmišljanje, pa se konačno sjetila ključeva. Kako se jako razljutila, odgovorila je Terlu da je on zacijelo drži vrlo nesposobnom: on dobro zna da joj je davno predao te ključeve i naredio da ih baci u kantu za otpatke koji će se reciklizirati i da više ne postoje. A ako Terl tvrdnjom da ona ne izvršava naređenja namjerava uprljati njezin dosje u upravi kompanije, mogla bi i ona sa svoje strane nekoga malo ocrniti. Kao da je bilo nekih obećanja da će na Psychlu dobiti kućerinu. Zaista je bila vrlo ljuta. Tako je Robert Lisac zatražio da mu donesu Terlove čizme, pažljivo ih ispitao i otkrio dvostruki potplat. Iz tog je skrovišta izvukao vrlo tanak, maleni pištolj. Sada je Terl bio okovan s četiri zasebna upletena lanca na dobro osvijetljenom polju, na nišanu uperenog automata. Nešto je režao o ženama. Čitav je logor predstavljao isprevrtanu ludnicu punu buke i svjetlosti. Posvuda su ležale stotine psihloških lešina. Sve je bilo natopljeno vodom. Braća Chamco su rado potpisala ugovor za 15 000 kredita godišnje, s dodatkom od 500 kredita po svakom značajnijem zadatku. Malo su se brinuli zbog protunapada s Psychla, ali novac je ipak novac. Iako nisu vjerovali da će odmah zaraditi prvih 500 kredita, surađivali su s timom škota na popravku radio-aparata. Voda je promočila mnogo pribora i opreme. Cijelu je pretovarnu zonu trebalo otpisati. Nijedan se avion nije mogao izvući na otvoren prostor, gdje bi se mogao koristiti ugradeni radio- uredaj, a Glencannonov brodski radio predstavljao je hrpu rastopljene kovine. Robert Lisac je šetao gore -dolje, dok je njegova stara pelerina lepetala. Odgovorio bi kad bi mu netko postavio pitanje i zapovijedao kad bi bilo potrebno. No duhom je bio daleko. Prošla je dvanaestosatna radio-šutnja, a on ipak nije mogao koristiti radio-veze. Nije mogao narediti letjelicama koje su napale udaljene rudnike da počnu tražiti orbiter. Nije mogao poslati nijednu letjelicu. Otišao je na mjesto gdje je na livadi ležalo dvadesetak ranjenika. Njegovali su ih pastor, učitelj i četiri starice. I Chrissie. Njegove su se oči sastale s njezinima. Robert Lisac se osjećao vrlo loše. Jonnie je imao pravo. Nije trebalo čekati da orbiter napadnu bombarderi, zauzeti uništavanjem rudnika. Oni su otišli mnogo prije njegova lansiranja i o tome nisu ništa znali. A on ih nije mogao obavijestiti. Robert Lisac je jedva primjetno odmahnuo glavom. Chrissie ga je jedan čas uporno proma trala. S naporom je progutala slinu, a onda se opet posvetila poslu. Zzt je trijumfirao. Životinja je bila povrijeđena, i to teško. A moglo je ispasti i bolje. Valjanje orbitera prouzročilo je malu grešku u proračunu hica, pa je ploča - umjesto da životinji odrubi glavu, kao što je namjeravao - pogodila potporanj avionskog klizača, pa se odbila i tek tada udarila životinju. No posljedice su prilično zadovoljavale. Podne su se ploče crvenjele od krvi. 252

Životinja je bila pripucala niz hodnik iz novog malešnog oružja. Zzt je u ogledalu vidio da životinja gubi svijest, da se na trenutak osvješćuje i onda opet obeznanjuje. Čekao je. Životinja je morala toliko dugo biti bez svijesti da može sunuti naprijed i dokrajčiti je. Međutim, nije ispalo baš onako kako je planirao. Životinja se, puzeći, povlačila kroz stražnji dio orbitera, zaustavljala bi se i pripucala, opet uzmicala i opet pucala. Uvukla se u otvor za utovar kanistera u stražnjem teretnom prostoru. Taj je otvor bio za nju gotovo preuzak. Jednostavno je iščeznula. Zzt je dugo čekao, ali ništa se nije događalo. Najzad je ispuzao iz svog skrovišta i, služeći se ogledalom i šuljajući se iz zaklona u zaklon, uspio se vratiti sve tamo do stražnjeg nepropusnog pregratka tovarnog prostora. Pokušao je zaviriti u nj ogledalom. Unutra je bilo pretamno. Upalio je džepnu lampu. Ništa. Mora da je životinja otpuzala nekamo u stranu. Zzt je vezao lampu za ogledalo i zavirio nadesno. Na trenutak je ugledao životinju, a onda mu je metak izbio iz šape i svjetiljku, i ogledalo. Sreća što se i sam nije pokušao uvući. Osluškivao je duž čitave pregrade. Od silne se orbiterove tutnjave nije moglo čuti disanje. Prilično je dugo očekivao da će životinja iskoćiti i zapucati, ali nije se dogodilo ništa slično. Naposljetku je zaključio da se nekamo zavukla i uginula. Pa posvuda je bilo njezine krvi. Vjerojatno je iskrvarila. Zzt se sretno nasmiješio. Dakle, dosta! Odlučio je da se primi posla. Otvorio je ulaz borbenog aviona, uključio lokalni komandni kanal i pokušao probuditi Nupa. Ta bi budala morala biti ondje gore. Možda spava. Zzt je nestrpljivo uključio sve kanale. To bi izbezumilo i glupana. Planetski je kanal obično udarao po slušnim koščicama i na stotinjak metara. “Nup, posrana glavo, probudi se!” Začuo se Nupov glas: “Tko? Tko to zove?” “Vidi, Nup”, rekao je Zzt jedva kontrolirajući svoj glas, “znam da si neispavan. Znam da te u rudarskoj školi nisu naučili pravom rješenju ove gužve. Ali ipak mislim da bi u sadašnjim okolnostima mogao pokušati da surađuješ!” “Je li to Zzt?” Kakav glupan, kakav usplahireni mozak s pregorenim vezama. “Naravno da je to Zzt!” “I ti si dolje u orbiteru? Ah, mislio sam da jesi. Ali nije li te Snit izjurio? Ako si. . .” “Umukni!” - zaurlao je Zzt. “Evo što želim da uradiš. Uzleti i spusti brod točno iznad ovih vrata. Spusti ga uz sam rub iznad vrata, pa će razbiti vjetar.” Nup je htio znati kakav vjetar. Zzt mu je odgovorio vrlo neljubazno. Nupu je ostalo goriva za deset minuta, pa je požurio da se pokori. Zzt je namjeravao opljačkati ovaj oštećeni borbeni avion i uzeti patrone s gorivom. Bojao se koliko će trebati umijeća da izleti kroz ova vrata. A onda mu je naišla sretna misao: možda na njemu postoje rezerve . Popeo se na sjedalo i stao prekapati po stražnjem odjeljku. Puna torba patrona! Na tucete! No vidio je još nešto. Bljeskali su ispušni ventili nje gove maske. Na ovim stvarima ima radioaktivne prašine! Ovo nije bilo previše čudno za pakete koji su prošli kroz bitku radioaktivnim projektilima, a nije bilo ni mnogo te prašine, ali Zzt se uplašio. 253

Torbu s patronama izbacio je u hodnik, a onda odmah i sam iskočio za njom kako bi zaustavio patrone da se ne otkotrljaju u slobodni prostor. Podigao je torbu i tresao je na daljini ispružene ruke. Pažljivo je na nju puhnuo. Više ne bljeska. Dobro. Otvorio je oboja vrata borbenog aviona. Neće se približavati stražnjem dijelu. Sada je sve radio potpuno ispruženim rukama. Prelazio je svjetiljkom po oplatama glavnog i balansnih motora. Njegovo iskusno oko otkrilo je kao vlas tanku pukotinu na desnom balansnom motoru. Možda bi radio, a možda i ne bi. Udarac nije pomogao. Posegnuo je ispod njega,izvukao punu šapu žica, otkinuo ih i zgužvao, pa ih ona ko nepovezane vratio natrag i sklonio s vidika. Ovaj borbeni aparat više neće poletjeti. Dobro. Zavukao se pod avion i pogledao glavni pogon orbitera. Ah, evo njegova okastog ključa. A životinja nije maknula ploču. Dobro. Gurnuo je ključ u čizmu, tamo gdje mu je i bilo mjesto. Sada se propinjanje i valjanje orbitera jako promijenilo. Nup se pokrenuo. Prestalo je propinjanje, ali valja nje je postalo mnogo gore. Medutim, svako zlo za neko dobro. Sada je orbiter zanosio i štitio vrata od vjetra. Oprezno prihvativši mikrofon, Zzt se dobrano odmaknuo od aviona. “Imaš li položaj?” “Trebalo mi je nekoliko pokušaja, ali. . .” “Dobro. Raspoznaješ li ljestve od konopa?” Nup je pokušao objasniti da kao rudarski rukovodilac i potpuno osposobljen pilot svakako raspoznaje. . . “Svoj kraj ljestava pričvrsti za dvostruku kuku nasuprot sjedalu. Opterećeni kraj spusti ovamo dolje. Onda spusti viseću mrežu za rudaču. Pa onda sigurnosno uže. Sve ovamo, kroz ova vrata. Razumiješ? ” . Nup je odgovorio da, naravno, razumije, no ima li u orbiteru rudače? Nije mu baš jasno. . . “Patrone s gorivom! Poslat ću ti patrone goriva.” “Oh, kakvo olakšanje! Hoće li odgovarati?” Zzt se nije potrudio da odgovori. Razumije se da pašu. Sve su se patrone s gorivom za sve avione mogle medusobno zamjenjivati. Samo one iz tenkova nisu odgovarale letjelicama. Šugave li tikve! Spustio se zanjihan, opterećeni kraj ljestava. Spustio se s krive strane repa koji je stršio izvan vrata. Rep je bio ukliješten. Zzt je u nastupu hrabrosti posegnuo u avion, pričekao pogodan nagib orbitera i otpustio magnetske kočnice. Zatim je s dubokim ho-ruk, kakav samo jedan Psychlo može prostenjati, pomaknuo avion i opet pritegnuo kočnice. Tako, sad može pravilno namjestiti kraj ljestava. Odatle pa do otvora vrata pruža se prazan razmak. Donji je kraj ljestava vezao za podnu gredu. Sigurnosni konop zadao mu je muka, jer je njegov kraj odletio u zračnu struju. Zzt je preko radija naložio Nupu da ga opet uvuče. Do đavola, nije mu potreban. Zzt je iz aviona izvadio kolut sigurnosne žice, ali nije znao kako da ga upotrijebi. Prsten je na njezinu kraju dobro učvrstio za avion, ali mu se nije svidjela pomisao da bude na takav način vezan za njega. Recimo, da se a parat pomakne ili nešto slično. Na kraju je žicu ostavio na podu. Nek je đavo nosi. “Mrežu za rudaču!” - zatražio je od Nupa. Polako se spustila. Bila je toliko teška da nije lepetala u bujici hladnog zraka koja je promicala brzinom od pet stotina kilometara na sat. Dok je za nju vezivao torbu s patronama, shvatio je da nije provjerio je su li stvarno u pitanju samo patrone goriva, ili ima i šaržera s municijom. 254

Uostalom, nikad se ne zna, možda ustreba i jedno i drugo. Čim budu odletjeli, dići će u zrak cijeli ovaj prostor, a borbeni avion raznijeti na komadiće , jer sigurno je sigurno. Prokleta životinja. Prokleti Terl. Pala mu je na pamet nova misao. Do zemlje je daleko. Bit će bolje da uzme raketni padobran. Vrlo je oprezno pružio ruku u odjeljak i zgrabio uređaj. Napipao je dva komada i oba izvukao. Jedan je izbacio, a drugi pripasao. Sad životinja nema kud. Ali, naravno, životinja je mrtva. Hvala bogu. Prokleti Terl ! “Sve u redu?” - pitao je preko radija. Nup je odvratio da jest. Samo, gdje je gorivo? Zzt mu je rekao da podigne gorivo u mreži za rudaču. Pitao je: “Imaš ga?” “Imam. Baš provjeravam. . . pričekaj da izvadim istrošene patrone i vidim da li odgovara veličina. . .” “Prokleto idiotsko sranje! Umiri ove ljestve. Već mi je muka od boravka u ovom usranom prokletom majmunskom orbiteru. Kad stignem gore , sam ću zamijeniti baterije. Nemoj patronu s municijom ubaciti u ležište baterija! Ja dolazim, i to istog časa!” Ali nije došao “istog časa”. Pogledao je radio, iz čizme izvukao okasti ključ i zdrobio aparat. Razumije se, za koju će minutu sve ovo eksplozija raznijeti na komadiće, ali oprez nikad nije naodmet. Zzt je zgrabio prečku ljestava i stao se penjati. Pogledao je uvis. Uspon neće potrajati. Mark 32 je znatno smanjivao zračnu struju, no još uvijek je vraški puhalo. Odmorio se, provjerio da mu vjetar neće otkinuti masku i nastavio se penjati. Jonnie je ležao na poprečnim nosačima orbitera u spremištu za kanistere utonuo u moru. Opet se našao u kavezu s ogrlicom oko vrata, a čudovište mu je mlavilo potiljak. Pokušavao je reći tom demonu da će ga ustrijeliti ako ne prestane, ali riječi se nisu čule. Odrvao se mori. U lubanji mu je odzvanjala tutnjava ogromnih orbiterovih motora. Odjednom je znao gdje je. Nije to ogrlica, to je vratni remen revolvera. Teško je oružje visilo medu gredama. S bolnim ga je naporom privukao. Otvorio je cilindar. Svjetla je bilo upravo toliko da može vidjeti - ostao je samo jedan metak. Opipao je pojas da utvrdi je li mu ostalo rezervno punjenje. Nije. A blaster je bio izgubljen. Prije nego što je izgubio svijest, dospio je otvoriti pribor za prvu pomoć. Omotao je glavu zavojem, a kraj gurnuo pod ,zatege maske. i to je sve čega se sjećao nakon što je Zztu izbio svjetiljku. Sad ju je ugledao kako još uvijek pomalo svijetli na poprečnom nosaču. Ne, nije to džepna lampa. Udaljenost od metar i pol Jonnieju se učinila kao petnaest metara. Ali što je to zapravo? Mehaničarevo zrcalo. A, tako ga je uspio vidjeti. A što ga je sada probudilo? Koliko je bio bez svijesti? Nekoliko sekundi? Minuta? Osjećao se kao da mu je potiljak probušen, na dodir je bio mekan. Fraktura lubanje? Ili samo oteklina i kosa slijepljene krvlju? Čuo se nakakav lomot. Probudila ga je buka oko letjelice. Odjednom je osjetio da mora brzo djelovati, strahovito se napregnuo i dohvatio ogledalo. Privukao se duž nosača i ogledalo postavio u otvor. Ugledao je Zzta. Prvi mu je poriv bio da odmah iskoči i iskoristi onaj posljednji metak. No primijetio je kraj ljestava. I da se podiže mreža za rudaču. Znači da će mark 32 opskrbiti gorivom! 255

Iznenadna ga je vizija, što bi mogli u logoru učiniti s markom 32, pogodila tolikom snagom da je istog trena bio sasvim budan. Znao je što mu je činiti. U ovom trenutku - čekati. Ali to je bilo ono najteže. Neprestano je tonuo u tmasto more nesvjestice. Izronio bi i održao se koji trenutak, a onda bi ga opet poklopio crni val. Zzt je govorio u radio. Ne, nego ga je razbijao ključem. Jonnie se sabrao i napregnuo da izviri kroz otvor. Pažljivo je gledao ogledalom. Zzt je prešao na ljestve. Počeo se uspinjati. Sada je stao i samo mu se noge vide u otvoru vrata. Jonnie se, u naletu boli, provukao kroz otvor za utovar kanistera. Na podu je ugledao sigurnosnu žicu. Zgrabio ju je i čvrsto trgnuo. Bila je vezana za njegov avion. U stanju u kojem se nalazio, nije htio da se onesvijesti i ispadne kroz vrata. Hitro se oko struka omotao sigurnosnim užetom i učvrstio ga čvorom koji se može začas odriješiti. Zztove su noge iščeznule. Jonnie je provjerio revolver da se uvjeri da će se, kad pritisne obarač, onaj jedini metak naći pod udarnom iglom. Objesio se o ljestve. Vani je jako puhalo. Kraj ljestava je bio učvršćen u orbiteru, no on je sada bio vani iznad dubokog praznog prostora. Istaknuti rep borbenog aviona štitio ga je od udara zračne struje. Popeo se nekoliko prečki. Sada je jasno vidio mark 32. U kokpitu su bila upaljena svjetla. Nupovo je stopalo pridržavalo otvorena vrata. Zztu je još ostala trećina udaljenosti do aviona. Jedan je časak Jonnie vjerovao da je zakasnio. Pomislio je da je Nup već ukrcao patrone s gorivom. Ali nije. Bio je odvrnuo pokrovce spremnika i pažljivo promatrao. Je li tražio brojeve? A cijela je košara za rudaču počivala u njegovu krilu. Zzt je Nupu dovikivao nešto o širem otvaranju vrata i umirivanju užeta . Sad se uspinjao brže. Kut pod kojim je stajao mark 32 štitio je ljestve, ali zrak je ipak divlje strujao. Rasparao je Zztov kaput. Zzt je opet urlao da Nup jače otvori vrata , no riječi su se gubile u tutnjavi orbitera i zavijanju vjetra. Jonnie je zapeo revolver. Maska mu je štitila lice. Mogao je ustrijeliti Zzta ili Nupa. Nije učinio ni jedno, ni drugo. Brižljivo je uzeo u obzir vjetar i elevaciju. Već ionako veliku početnu brzinu zrna magnuma Smith and Wesson 457 još je povećavala naročita blast-kapsla ugradena u čahuru metka. Mora jako paziti. Ima samo jedan metak. Nup je odgurnuo vrata da se proširi ulazni otvor, pa se sada jasno vidjela košara za rudaču na njegovim koljenima. Odjednom je opazio Jonnieja i viknuvši uperio šapu da upozori Zzta. Zzt je pogledao dolje. Jonnie je opalio! Pokušao se, trenutak nakon pucnja, uvući u orbiter, ali nije bio dovoljno hitar. Gorivo i municija koja bi dostajala za dvadeset bitaka nije eksplodirala samo uvis nego je bljesnula i prema dolje u otvorene spremnike za gorivo i municiju. Grom i gotovo trenutačan potres, pogodili su Jonnieja poput hidrauličnog čekića. Izletio je u crni prostor. Sigurnosni ga je vez zadržao i trznuo u unutrašnjost orbitera. U tom je zbrkanom trenutku, kao da se radi o nepokretnoj fotografiji, vidio Zzta na plamenoj pozadini, izbačenog u prazninu. Vidio je kako se mark 32 pretvorio u plamenu kuglu. Jonnie je tresnuo na ploče poda podalje od vrata, što ga je spriječilo da ispadne. Novi je udarac bio pretežak za njegovu povrijeđenu glavu, i on je opet izgubio svijest. Malo prije nego što mu je duboka tama zastrla um, sinula mu je idiotska misao: 256

“Stari Staffor nije imao pravo. Nisam ja pametnjaković. Upravo sam upropastio jedini cilj što ga radar može otkriti.” Sada, kad se oslobodio neuravnoteženog balasta, orbiter se prestao valjati. Tijelo na ledenom podu pokraj samih vrata nije se micalo. Smrtonosni je teret letio prema škotskoj i ostatku svijeta da dovrši istrebljivanje ljudske rase i postigne cilj koji je promašio prije tisuću i više godina. Malen je dječak žurio hodnicima podzemne tamnice u dvorcu. Bio je promočen od kiše. Škotsku je kapu naherio. Oči su mu blistale zbog hitnosti poruke koju je donio trčeći iz petnih žila cijela tri kilometra kroz jutarnji sumrak. Prepoznao je sobu i provalio u nju derući se: “Prinče Dunneldeen! Prinče Dunnelde en! Probudi se! Probudi se!” Dunneldeen se netom skrasio u svojoj vlastitoj sobi pod svojim vlastitim kariranim gunjem da fino udobno pridrijema, prvi put tko zna otkada. Dječarac se borio da ustreptalim rukama zapali svijeću pomoću spravice koja se sastojala od nazubljenog kotačića, zapora i kremena. Tako je Dunneldeen sada bio “princ”. Na svečanostima ili kad bi nekom trebala kakva usluga oslovljavali su ga samo na taj način. Njegov je stric, poglavar klana Clanfearghusa, bio posljednji iz dinastije Stewart, pa je imao pravo da ga zovu kraljem, no nikad ranije nije mu do toga bilo stalo. Sada je svjetlo bilo upaljeno. Osvjetljavalo je oskudno namještenu odaju kamenih zidova. Osvjetljavalo je i promočenog, uzbuđenog, crnookog dječaka, Bittieja MacLeoda. “Tvoj paž Dwight, tvoj ti paž Dwight šalje poruku, kaže vrlu hitnu!” Ah, to je nešto drugo. Dunneldeen je ustao i posegnuo za odjećom. “Paž” Dwight. Vjerojatno je Dwight tako rekao, jer bi “kopilot” za ovo dijete bila nerazumljiva riječ. “Tvoj paž Dwight, tvoj ti paž Dwight šalje poruku, kaže vrlo hitnu!” Dunnelde en je pogledao na sat. To znači da je završila dvanaestosatna radio-tišina, samo to. Vjerojatno bujica novosti. On nije znao da su se i u drugim rudnicima stvari odvijale uspješno; kao ni to da su u logoru uspjeli. Navukao je letačku odjeću. Nema žurbe. Polagano se spremao. Kako li je to bila uzbudljiva noć! Dwight i on su namjeravali odvesti poglavare preko mora da proslave pobjedu. Oba su broda prizemljili na ravnom terenu udaljenom tri kilometra da ne bi šokirali ljude, pa je od jednog poznatog, uplašenog seljaka pozajmio konja i na njemu dojahao. Izvukao je iz kreveta svog strica, poglavara Clanfearghusa, a momčad je potekla da po brdima upali vatre da se okupe klanovi i čuju novost. Rudnik u Cornwallu više ne postoji. Moći će slobodno lutati čitavom Engleskom! Poglavar je jako volio nećaka Dunneldeena, koji je, u stvari, bio njegov nasljednik. Sviđao mu se Dunneldeenov stil. Pravi škot. Ushićeno je slušao njegov sažet ali vatren izvještaj o svim dogodovštinama koje su proživjeli. A ako bi Dunneldeen postao malčice neoprezan, poglavar bi mu diskretno pomoga o zadržavajući ocjenu za sebe, i pazeći da se ne naudi njegovu samopouzdanju. Tako je naredio da se upale kresovi. Oprez no se oduševio. Zatim je Dunneldeen posjetio svoju dragu i odmah je zaprosio, a ona mu je odgovorila: “Oh, da! Oh, da! Oh, da, Dunneldeen!” Na kon toga se vratio kući da slatko odspava. 257

Činilo se da se Bittie pokušava još nečega sjetiti. Poskakivao je s jedne bose noge na drugu kolutajući očima, otirući nos. Kao da je onda odustao. Dunneldeen se u međuvremenu gotovo sasvim obukao. Dječakove su oči zapele za mač koji je visio na zidu. Bio je to dvosjekli škotski mač koji se koristi u borbi i na svečanosti, pravi claidheamhmor duži od metar i pol. Nikakva obična sablja sa štitnikom balčaka. Bittie ga je pokazao, misleći da bi ga princ morao opasati. Dunneldeen je odmahnuo glavom; ovaj put ga neće ponijeti. No vidio je čežnju u Bittiejevim očima, pa je popustio. Skinuo ga je sa zida i predao dječaku. “U redu, ali ti ćeš ga nositi.” Mač je bio viši od Bittieja. Dok je preko vrata prebacivao remen, u njemu se kovitlalo obožavanje, strahopoštovanje i radost. Dunneldeen je još jednom pregledao odjeću i pošao. Po hodnicima i dvoranama zamka vrvjeli su momci. O pojasima su im visile lochaber sjekire. Komešali su se obavljajući stotinu sitnih kućnih poslova u sklopu priprema za veliko okupljanje klanova. Dunneldeen je stvarno potpalio vatru. Nitko nije bio obaviješten o čemu je riječ. Nisu znali što se zbiva. Dunneldeen se vratio. Izdata su naređenja. Netkc je rekao da više ne postoji rudnik Psychla. A trebalo je toliko toga posvršavati. Drevna je ruševina iznad zemlje ostala ruševina, da ne bi privlačila pažnju orbitera koji su je stoljećima nadlijetali. Neki su pričali da je to nekoć bilo sjedište škotskih kraljeva. Podzemne su tamnice proširene i pretvorene u tvrdavu. Dva su momka osedlala Dunneldeenova konja, i on je poigravao. Momci su, široko nasmijani, poželjeli Dunneldeenu dobrodošlicu. Uzjahao je i dao znak, pa su iza njega posjeli dječaka i claidheamhmor. Vani je kišilo. Očito je vladalo nevrijeme. Kad su aterirali, bilo je vedro, no sada su gusti oblaci zamračili svitanje. U tom se tre nutku Bittie MacLeod sjetio ostatka poruke “Tvoj ti paž”, rekao je Dunneldeenovim leđima, “ takoder poručuje da pretresneš!” Dječakov je naglasak bio težak i nije sličio izgovoru obrazovana škota. “Da - što?” -zanimao se Dunneldeen. “Zaboravio sam, ne mogu se sjetiti prave riječi”, ispričavao se dječak. “Ali tako je nekako zvučalo. Pretresneš.” “Da pretresnem?” - pitao je Dunneldeen. Ova je riječ označavala polijetanje pod uzbunom. “Točno, točno je tako rekao!” Dunneldeen je poletio poput zrna i nikad još neki konj nije tako brzo savladao tri kilometra. Dojurili su na brežuljak zaravnata vrha i stali kao ukopani. Dunneldeen se divlje ogledavao. Vidio je samo putničku letjelicu. Skočio je s konja i uzde dobacio dječaku. Otvorio je vrata i već se našao u avionu hrleći prema radio-aparatu. Uto se nedaleko spustio Dwight i preplašio konja, koji se počeo tako propinja ti da se dječak sa svojim mačem jedva održao u sedlu. Dunneldeen je potrčao do Dwighta. “Propalo je”, rekao je Dwight. Iz logora nisu stigle nikakve poruke . Dwight je, prema dogovoru, neprekidno stražario. Čekao je na bilo kakav prijekid radio-tišine ili na njezin kraj. Dogovoreno je vrijeme isteklo, ali piloti se sami - kako nisu ništa čuli iz logora ni od Roberta Lisca - nisu javljali. No dogodilo se nešto neobično. Dwight je na planetarnoj vezi ulovio vrlo jasan i glasan razgovor dva Psychla. Prijem je bio tako dobar da su se vjerojatno nalazili na tisuću kilometara - malo bliže, malo dalje. Teško je reći. 258

“Što su rekli? ” - htio je znati Dunneldeen. “Sve je tu na disketi”, rekao je Dwight. Uključio je aparat. “Nup, posrana glavo, probudi se!” Dwight je ispričao kako je odmah odaslao dječaka da kaže Dunneldeenu da treba presretati, a onda je sam uzletio. Stvarno, s ploče se iznenada začula tutnjava njegovih motora. Disketa se nastavila okretati. “Orbiter? ” - razmišljao je Dunneldeen. “Zzt? Postoji šef transporta s takvim imenom.” “Dakle, on je tamo negdje gore u orbiteru!” - rekao je Dwight. Bio je uzletio koliko se samo mogao vinuti uvis: oko šezdeset kilometara. Letio je koliko je mogao brže: “Zamalo mi je ubrzanje iščupalo pluća skupa sa srcem!” Onda je na psihlu začuo potpunu uputu o slijetanju na orbiter u visini vrata, tako da bi Zzt mogao izaći. “Nema tako velikog orbitera”, rekao je Dunneldeen. “Barem ga ja nisam vidio.” Dwight je uključio svaki tragački instrument. Prijenos je dolazio sa sjeveroistoka. Pojurio je u tom smjeru. Uspio ga je uhvatiti u polje svog radara . Orbiter se kretao brzinom od 543 kilometra na sat, bila je to sasvim jasna mrlja na ekranu. Tamo gdje se tada nalazio bilo je vedro; ovaj oblačni pokrivač i kiša bili su još ispred njega. Još je malko osluškivao veze. Netko po imenu Snit još se uvijek zadržavao u orbiteru, ali nije se znalo zašto. Luda stvar, jer orbiteri nemaju pilote. Ali kako bi netko mogao nekoga izbaciti iz orbitera? Zatim je netko mrežom za rudaču vadio iz tog orbitera gorivo, a drugi je Psychlo rekao da napušta orbiter. “Za što si onda ovdje?” - zanimalo je Dunneldeena, koji se okrenuo putničkom avionu. “Zašto ga nisi napao?” “Eksplodirao je ”, odgovorio je Dwight. “Vidio sam vlastitim očima! Izgledalo je kao da si munje iz trideset oluja skupio u jednu! Pao je. Vjerojatno je pao u more. Pretražio sa m cijelo područje. Ostala je još jedna mala mrlja na ekra nu kad je potonuo, valjda su zaplivale krhotine. A poslije je i toga nestalo. Više ga tamo nema i ne pojavljuje se ni na jednom aparatu. Tako sam se vratio.” Dunneldeen je još jednom odvrtio disketu. Pregledao je zapise različitih instrumenata. Ispričali su istu priču: vrućina i onda - ništa. Pogledao je u nebo. “Bit će bolje da se opet popneš onamo gore i patroliraš u tom smjeru.” “Neće se pokazati na ekranu” , rekao je Dwight. “A ovaj je sloj oblaka visok. Stvar se vozala na kojih tisuću sedamsto metara, a tamo se sada očima ne vidi baš ništa. Naoblaka dopire barem do tri tisuće. Nema mrlje na ekranu”, završio je Dwight. Dunneldeen se osvrnuo i pogledao ruševine zamka, tako sumorne i stare u jutarnjoj magli i kiši. Svega tri kilometra, a opet ih se može vidjeti samo na trenutak, pa iščeznu, pa se opet pojave. . . O čemu se radi? Je li bitka za logor izgubljena? Kakav orbiter? I zašto je eksplodirao? Priprema se sastanak poglavara, i on još mora štošta obaviti. Jonnie je izronio iz ponora crne boli. Nastojao se orijentirati. Strojevi orbitera kao da su bijesno urlali u njegove uši. Ruke su mu visile kroz rupu u oplati poda. Niz rukave se prvo cijedila pa onda zgrušala krv. Sjetio se Zzta i, zbunjen, posegnuo za revolverom. Revolver je nestao, remen se pokidao u eksploziji. Eksplozija! Nestao je i Zzt, kao i mark 32. 259

Nestalo je sve ono što bi omogućilo da se ovo drevno čudovište lokalizira na ekranu. Velikim se naporom uspio podignuti. Još uvijek je bio vezan sigurnosnim užetom. Bilo mu je teško da razmišlja suvislo, neko se vrijeme čudio što je osiguran uzicom. Boljela su ga leđa, još jedna nova bol u kovitlacu drugih bolova. Shvatio je da ga je sigurnosna uzica povukla i tako spasila. Bilo je strašno teško misliti; shvatio je da mu postaje sve gore, umjesto da se oporavlja. Osjećao je gađenje. Glad. Vjerojatno mu se povraćalo od gladi. Podigao se na koljena. Orbiter se više nije ljuljao. Olakšanje. Okrenuo se i zablenuo. Kroz vrata su se kovrčale svijetle vitice magle. Oluja. On leti kroz oluju. Čekaj! Vani je svjetlo. Dan. Dobrano odmakao dan. Koliko je bio bez svijesti? Valjda satima. Okrenuo se na koljenima, misleći da vidi kako plin istječe iz kanistera. Nije bilo načina da to provjeri. Jesu li već prošli škotsku? Je li orbiter već obavio ijedan dio svog zadatka? Doteturao je do vrata i pokušao u olujnom nebu pronaći svjetlije područje koje bi mu kazalo gdje je sunce. Oblaci su bili pregusti. Nije ispravno razmišljao: shvatio je da postupa kao gorštak. U avionu su busole. Otvorio je vrata i ugledao pustoš koju je napravio Zzt kad je slupao radio. To ga je zbunilo. Ali dosjetio se da je otvorio vrata da pogleda busole, pa je to i učinio. Kad se nagnuo u kabinu, osjećao se kao da ga netko maljem udara po lubanji. Popipao je kompresu na potiljku. Još je uvijek bila na svom mjestu. Ne kompresu, kompas! Pogledaj kompase! Napredovao je prema jugoistoku. Kurs za škotsku bi se savio u tom smjeru. Ali nije bio siguran. Vratio se do vrata i pogledao dolje. Malo je nedostajalo da padne. Dolje se ništa nije vidjelo. Samo kiša i magla. Onda se sjetio da na donjoj strani orbiter ima otvore za utovar plina. Bolno je dopuzao do podne ploče koju je bio maknuo i pogledao mimo kućišta strojeva . Danje svjetlo ovamo nije dopiralo. Činilo mu se da ga maska guši. Sjetio se da je bila nakrivljena kad se probudio. Pa naravno! Orbiter još ne ispušta plin. Inače bi već bio mrtav. U redu, nije mrtav. Na najboljem je putu, s ovakvom glavom, da to posta ne, ali za sada još uvijek živi. A to znači da orbiter još ne ispušta plin. Jedan je dio njegove muke potjecao od toga što mu se ispraznio rez ervoar zraka. Našao je pune boce i zamijenio stare. Odmah se stao osjećati nešto manje omamljen. Sabrao se. Do sada je samo tratio vrijeme. Što je ono radio kad ga je pogodilo to što ga je pogodilo? Možda mu nije ostalo mnogo vremena! Revnost mu je splasnula kad je shvatio da više nema odvijač a. Prisilio se da razmisli, da se otme boli. Ispitao je matice na nadzornoj ploči. Nisu bile jako pritegnute, ali prošlo bi stoljeće da svaku odvrne: bilo je previše navoja. Ušao je u avion i stao prekapati. Naša o je torbu s eksplozivom i ispraznio je. Sada je imao šest magnetnih mina, povelik smotak korde, nekoliko kutija upaljača. Potražio je tempirane upaljače, ali nije našao nijedan. Pregledao je mine. Nema tempiranih upaljača, samo kontaktna dugmad, koja bi eksplodirala čim ih jače potreseš. Nema električkog kabla. Bilo mu je tako strahovito teško razmišljati, usredotočiti se na samo jedan predmet. Što da počne s ovom zbrkom? Direktan kontakt! Samoubojstvo! Pretražio je vlastitu torbicu na pojasu. Nekoliko kresiva , komadići stakla... ah, klupko dugačkog remenja od srneće kože. Barem će skinuti matice. Ohrabren, nekako se opet dovukao do nadzorne ploče. 260

Prvo je jednim navojem učvrstio remen, a onda ga je mnogo puta namotao oko matice. Na slobodnom je kraju napravio petlju. Sakupio je snagu, a onda jako trgnuo. Matica se odvrtjela, odskočila i nestala u mraku tovarnog prostora. Iako mu je trzaj gotovo otkinuo glavu, sve je to još triput ponovio s preostalim maticama . Gotovo! Borio se da podigne tešku ploču. Htio ju je odmah tu spustiti, no ona je kliznula iz njegovih ruku u rukavicama i iščeznula u tami orbiterova trbuha. Neka je! Sada je napregnuto gledao u crnu unutrašnjost motora. Vidjelo se kako bljeskaju male električne iskre. Dobro je znao da se ne smije ulaziti u prostor motora dok motori rade. Pogotovo da ga se ne smije dodirivati rukom. Čuo je da se od toga u šapi javlja čudnova t osjet, kao da jedan trenutak ne postoji, pa onda postoji, pa opet ne postoji. Ker mu je rekao da se može ostati bez šape. Opet se s mukom uspravio i našao rezervnu svjetiljku, vratio se i posvijetlio u strojarnicu. Iz unutrašnje oplate stršile su tisuće točaka koordinata. Mirno su svjetlucale, prenoseći se u novi prostor. U stvari, to nije bio elektricitet, bila je to energija dovedena do vršne točke, kad te vršne točke konvergiraju u prostorne koordinate u terminima čistog prostora. Električna je struja samo održavala u pogonu motorčiće iza točaka. Mora da je bilo na tisuće pomoćnih motorčića iza tih točaka. A njih se moglo oštetiti jer nisu bili oklopljeni. Svjetlost koja je na njih padala iz ručne svjetiljke čudnovato je treperila, pojavljivala se i nestajala. Eksplozija bi morala uništiti te motore za translatiranje i sve one točke. Treptale one ili ne. Mali je pomoćni motor - mali pomoćni motor, i eksplozija bi ga onesposobila . Prostorni konverter više ne bi pretvarao, pa bi se ova stvar kretala bez pogona i na kraju slupala. Pretpostavljao je da sami balansni motori ne mogu održavati divovski orbiter. Naravno, morao bi se razbiti. Povukao se natrag. Kad se sagnuo u avion, opet ga je preplavila tama. Više se ne smije onesvijestiti. Ovo je konačno. Više nema nesvjestice. Kad se dokopao aviona, zaškripao je zubima i uspio ostati priseban. Mora napraviti uređaj. A nema ništa osim kontaktnih upaljača. Čime bi ih mogao detonirati? Avionskim topovima! Ta ko će izvesti stvar: ispalit će topove i istodobno na traške izbaciti avion kroz vrata orbitera. Pogledao je artiljerijske komande borbenog aviona i nije ustanovio nikakvo oštećenje. Konzola je bila u redu. Pogledao je kućište glavnog avionskog i balansnih motora. Je li to komadić žice na podu? Kad se prignuo da pogleda izbliza, opet je osjetio omaglicu, pa je odmah ustao. Vrijeme! Bit će bolje da požuri. Sada bi čak mogao i zakasniti i razbiti ovu stvar u brdima dok oko nje kulja plin. Mučnina je od gladi, to je sve. Našao je malo osušene divljači i odigao masku. No žvakanje mu je predstavljalo napor. Osjetio se još gore. što on to, zapravo, radi? Mora se usredotočiti. Nisu mu bludile samo misli; i postupci su mu bili nesigurni. Uzeo je rezervnu sigurnosnu žicu i stao povezivati mine u dugačak niz. Imale su ma gnetske hvataljke za pričvršćivanje o trup. On ih je posebno zatražio, jer je mislio da ih može baciti u krug na vrhu orbitera i tako napraviti ulazni otvor. U tu svrhu nisu poslužile, ali sad će mu dobro doći. Vijenac! Još kao djevojčica, Chrissie je plela cvjetne vijence i stavljala ih njegovu konju oko vrata. Ona. . . opet se gubio. Zaškripao je zubima i nastavio raditi. U priručniku piše: “Nemojte povezivati minu s kontaktnim upaljačem tako da se upaljač zatvori pod težinom druge mine.” 261

Prikazala mu se vizija kopče na pojasu Psychla, kako ju je mnogo puta vidio na Terlu. Oblaci plina na nebu. Kako je to mrzio ! Vijenac! Nanizao je mine. Uzeo je dugačku eksplozivnu kordu pa je provukao kroz otvore u magnetskim osnovama mina kojima su prianjale uz metal. Mnogi su metri korde tekli usporedno sa sigurnosnim užetom i omatali kontakt svake pojedine mine. Sve je skupa bilo vrlo teško. Tako strašno teško. Jonnieju se opet počelo mračiti. Sabrao se. Uspio je kraj sigurnosne žice provući kroz gornji otvor jednog nosača. Iskoristivši trenje kao kočnicu, objesio je mine preko nadzorne prostorije, pa ih je zatim pažljivo spustio u strojarnicu. Polagano su se spuštale sve dublje i dublje. Sva sreća što se orbiter ne valja, jer bi mine magnetski prionule za unutrašnju oplatu. Pažljivo, pažijivo, sve niže i niže. Iznenada je osjetio zastoj. To je najniža mina došla do poda strojarnice. Dobro. Ne, nije baš tako dobro. Je li se to promijenio zvuk motora? Ili je i to samo jedan val tmastog mora priviđenja, u kojem se tako polagano kretao? Jesu li mine promijenile prostorni obris unutrašnjosti strojarnice i stale djelovati na rad motora? Nije znao. Nije imao vremena. Sigurnosnu je žicu čvrsto vezao za traverzu. Slobodni je dugački kraj eksplozivne korde prebacio preko gornje grede nosača. Ali kako boli glava! Je li se korda našla pred cijevima avionskih topova? Prilično je blizu. Dohvatio je detonatore. “Udarni”, pisalo je na kutiji jezikom Psychla. Prihvatio se da jedan detonator montira na kordu ravno ispred topova, a onda je, završavajući posa o, na njega privezao čitavu kutiju. Sve je provjerio, trudeći se da se koncentrira. Kad bude ispalio topove, eksplodirat će detonatori. Ovo će aktivirati eksplozivnu kordu, a ona mine. Shvatio je da bi bilo bolje da ih je prilijepio za kućište motora. Pogledao je u dubinu. Usmjerio je svjetiljku. Bi li mogao opet zatvoriti nadzorni poklopac i pritegnuti matice? Ali odustao je od toga. Svjetlo je poigravalo na zatvaraču rezervoara. Bila su dva zatvarača. Ne, čak pet cijevi! Znao je da se u njih trpa na stotine energetskih elemenata punih goriva. Ubacuju se jedan za drugim. Ovakav orbiter treba užasno mnogo takvih patrona. Preplavljivali su ga valovi mučnine i omaglice. Ne smije saginjati glavu niti spuštati pogled. U tome je tajna. Pitao se bi li uspio odstraniti te velike poklopce na rezervoarima za gorivo. Obično su se jednostavno učvršćivali navojem. S naporom se spustio do njih. Objema je rukama zgrabio jedan poklopac i okrenuo. Lako se odvio. Za nepunu je minutu odstranio sve zatvarače i pobacao ih u mračni trbuh broda. Neko vrijeme otvorene cijevi neće utjecati na orbiter, ali ako eksplozija prodre u ove otvore. . . ! I opet je sve provjerio. Orbiter je nastavljao letjeti. Ali ne zadugo, mračno je pomislio Jonnie. Do tog trenutka Jonnie nije niti pomislio što će biti s njim. Osjećao je da to, zapravo, i nije važno. Znao je da mu je lubanja probijena. Izgubio je more krvi. Ali htio je učiniti gestu, jedan rudimentarni napor, tek toliko da može reći da je pokušao. Reći - kome? Izgubio je mogućnost radio-veze. Orbiter je neutraliziran za sve valove, pa se ne pojavljuje ni na jednom ekranu. Ne postoji ni tračak nade da bi ga u ovoj oluji mogli zapaziti prostim okom. Pod njim je u dubini more, ili još neprijateljskiji planinski predio u slučaju da eksplozija onesposobi njegov avion. 262

Borbeni su avioni poprilično oklopljeni - ali kad u zatvorenom prostoru raspale njegovi topovi, plus mine, plus energetski elementi orbitera s gorivom, bit će to lijep prasak! Nestali su raketni padobrani iz njegova aviona. Prekapao je u stražnjem prostoru. Ne smije se saginjati. Od toga ga hvata nesvjestica. Odjednom - treptaj nade. Splav za spasavanje! Izvukao ju je iz aviona. Patrone za automatsko napuhavanje odavno su se ispraznile. Ali postoji mala ručna pumpa. Odmah se latio posla. Narančasta. S nekakvim šljokicama. Shvatio je da je glup. Ako je napuše, neće je moći vratiti u avion. Znao je da će avion potonuti. Vjetar je otimao napola napuhanu splav. Zamaglilo mu se i zračna je struja iščupala splav iz njegovih ruku. Odletjela je u oluju. Nestala. Čist gubitak vremena. Ušao je u avion. Tu ima nekakve pokrivače. U pređašnjem je sudaru bio povrijeđen; futrola za karte nije bila dovoljna. Zato je koljena i vjetrobran podložio pokrivačima. Sjetio se da nije potražio razne slobodne predmete - oni bi mogli biti smrtonosni. Maknuo je pokrivače i zavirio u stražnji dio aviona. Bio je zakrčen svime i svačime. Nagli trzaj unatrag pretvorio bi ove predmete u projektile. Umorno se izvukao i počeo te stvari izbacivati kroz vrata. Šaržer za šaržerom jurišnog automata. Pa onda lopatu, ma što da je ovdje radila. Kolekciju uzoraka. Sve i sva. Osigurao je avionske ljestve od konopa i mrežu za rudaču. Pod sjedalo je smjestio torbu s hranom i svoju ručnu torbicu. Osjećajući strahovitu mučninu, uspentrao se na sjedalo i opet rasporedio jastuke od gunjeva. Dvaput se omotao prevelikim sigurnosnim pojasima i visoko ih zakvačio da mu zadrže glavu da ne ponikne. Sve u redu. Posegnuo je za topničkim komandama i namjestio ih na “svom snagom”, “vatra” i “spremno”. Topovi su ciljali na kutiju s upaljačima. Je li se orbite r nagnuo, ili mu se vrti u glavi? Njegova ošamućena čula nisu to mogla procijeniti. Pogledao je na visinomjer. Tako je! Orbiter se naginje, vrata iza njegovih leđa malo su se spustila. Nešto je poremetilo koordinate. Magnetska polja priljubljenih mina? Ali što god da se događa, vrata su sve niže! To znači, ispali li topove i poleti prema natrag, sam će sebe baciti prema morskoj pučini ili planinama. Bit će bolje da ne oklijeva. Otpustio je magnetske hvataljke. Avion je počeo kliziti prema vratima. Žurno je pritisnuo dugmad za pokretanje motora. Avion je klizio sve brže. Šakom je tresnuo po okidačima. Borbeni je avion ispalio plotun. Ali rezultat je bio mnogo jači od povratnog trzaja topova. Pred njegovim se očima cijela unutrašnjost orbitera pretvorila u divlji narančasto- zeleni bljesak. Borbeni je avion poput projektila unatraške izbačen u prazninu. Nagli je trzaj Jonnieju gotovo otkinuo glavu. Još je uvijek gledao, još je uspijevao zapažati. Orbiter je sličio kakvoj starinskoj raketi. Vinuo se u visinu kao da su njegova vrata mlaznice. Jonniejeve su ruke prtljale po upravljačkoj konzoli borbenog aviona. Uključio je koordinate da zaustavi ovo padanje unatrag. Letjelica se trgnula i usporila strmoglavo obrušavanje. Ali događalo se još nešto: desni balansni motor nije reagirao. Avion se počeo polagano obrtati. Pa sve brže. Sam lijevi balansni motor nije mogao održati ravnotežu. Jonnie je bjesomučno udarao po tasterima na konzoli. Sada se avion već luđački kovitlao kroz oluju. 263

Jonnie je, vrlo potresen i osjećajući se jako loše, pokušavao zagospodariti avionom. Sićušna točkica u nevremenu. Bilo je krajnje naporno misliti. Ako isključi lijevi balansni motor, možda će se oštećeni brod prestati okretati. To je učinio. Onda je shva tio da topovi još uvijek pucaju. Pomaknuo je ispred očiju gužvu gunjeva i pružio ruku prema obaraču. Uto ga je ugledao! Orbite r! Sunovraćao se iz dubine neba gotovo ravno pred njim. Kroz vrata su palucali plamenovi jenjale vatre. Za njim se vitlala dugačka perjanica dima: Pogodit će ga, ako se ne uspije ukloniti. Šakama se oborio na konzolu. Osjetio je da se avion miče. Orbite r je prošao tako blizu da je kovitlac zraka još jednom okrenuo avion. Iznenada je u oluju šiknuo gejzir, vodeni stup viši od stotinu metara. Pod novim se udarcem avion nastavio okretati! Voda? Voda! Jonnie je osjetio olakšanje. Još uvijek su iznad mora , još nisu stigli nad škotsku. Voda! Udarit će o vodu. Znao je da će ga vanjski pritisak na vrata spriječiti da ih otvori, a ovaj borbeni avion ni slučajno ne može plutati! Spustio je šake na otvarač prozora. Pogledao je konzolu. Što bi još mogao pristinuti da zaustavi padanje? Avion je tresnuo u more. Jonnie se od udarca onesvijestio. No slijedećeg ga je trena osvijestio val tako hladne vode kakvu nikad nije osjetio. Očajno hladna voda, hladnija od leda. Svega ga je polijevala, prodirući poput dvostruke bujice s obiju strana. Uhvatio se ukoštac s ogromnom, pet kila teškom kopčom psihloškog sigurnosnog pojasa. Imao je dojam da se sve giba kao u usporenom filmu. Uspio se osloboditi pojasa. Voda je postajala tamnija. To znači da borbeni avion vrlo brzo tone. Ili on sam opet tone u nesvijest? Sada je voda prodirala polaganije. Barem se više ne kovitla, pomislio je Jonnie. Odjednom, plima energije. Kleknuo je na sjedalo i odgurnuo gunj da mu ne smeta. Pogodila ga je uzaludnost toga postupka. Nitko mu neće pomoći. A on ne može preživjeti u tako hladnoj vodi. Potaknut instinktom više nego voljom, provukao se kroz prozor i počeo roniti prema površini. Pomagali su mu rezervoari zraka za disanje. U masku mu je prodirala voda i ispirala skorenu krv sa stakla. Zelena boja mora postajala je sve svjetlija. Odjednom je na glavi osjetio kapi kiše. Kiša ! Dobro mi došla, kišo. Dok je plutao na leđima, vidio je panoramu uzburkanih valova kozičavih od kiše. Neuljuden prizor. Studen je prodirala u samu srž njegova bića. Znao je da opet počinju priviđenja. Dok su mu valovi zapljuskivali uši, učinilo mu se da čuje nečiji glas. Priča se da samrtnici često čuju kako ih dozivaju glasovi anđela. Znao je da mu se bliži smrtni čas. Još varljivije halucinacije. Priželjkivanje spasa kao poticaj za fatamorganu. To je ono što bi najradije vidio, a ne ono što ga stvarno okružuje. Ali vodom zamućena vizija nije nestala. Nešto je lupnulo o masku. Konopac? Postao je pažljiviji. Učinilo mu se da se to na metar udaljenosti Dunneldeen spušta po ljestvama od užeta. Dunneldeen je čas tonuo, čas se opet pojavljivao iznad valova. Jonnie je osjetio da mu netko vodi ruke do petlji sigurnosnog konopa. Povećala se napetost. Uši su mu izronile iz vode, pa je sada čuo. 264

Zaista je to Dunneldeen, Dunneldeen koji se osmjehivao, iako su ga valovi cijelog zapljuskivali. “Hajde sad, momče”, govorio je Dunneldeen. “Samo se ti pridrži, pa će te povući u avion. Malo je prehladno za kupanje.” Promiču dojmovi, napola sagledani kroz zid tame i boli. Maglovito opažanje da se nalazi u brodu koji aterira. Da mu netko žlicom daje juhu. Da ga prenose na nosilima, kapi kiše na pokrivaču. Soba kamenih zidova. Različita lica. Šapat. Nova nosila. Novi avion. Bol u ruci. Opet je utonuo u tamu. Činilo mu se da je u orbiteru. Otvorio je oči. Vidio je Dunneldeenovo lice. Mora da je još uvijek u moru. Ali ne, više mu nije hladno, toplo mu je. “Osvješćuje se”, netko je tiho rekao. “Uskoro ćemo ga moći operirati.” Otvorio je oči i vidio čizme i kiltove. Mnogo je bilo čizama i kiltova oko njegova ležaja. Avionski motor? Bio je u avionu. Malko je pokrenuo glavu, i to ga je zaboljelo. No vidio je Dunneldeenovo lice. Sada je Jonnie shvatio da leži na nekakvom stolu. U avionu. Putničkom avionu. Lijevo je od njega stajao visok i sjed muškarac u bijelom ogrtaču. Na desnoj strani - mnogo starijih škota. Na klupi su sjedila četiri mlada škota. Iza doktora se vidio još jedan stol s nekoliko svjetlucavih stvarčica. Dunneldeen je sjedio pokraj Jonnieja pokazujući na cijev, ili barem trudeći se da pokaže. “Transfuzija krvi”, odgovorio je Dunneldeen. Osjećao je da mora govoriti vrlo pažljivo. Smiješio se, ali bio je vrlo zabrinut i osjećao se loše. Samo vedro, nastavi se smješkati. “Ti si, momče, nevjerojatan sretnik. Upravo primaš kraljevsku krv Stewarta, ništa manje, a to te promovira, naravno - poslije mene, u izravnog nasljednika škotskog prijestolja.” Liječnik je Dunneldeenu davao znakove da se smiri. Svi su oni znali da Jonnie može umrijeti, da nema ni trideset posto vjerojatnosti da će se oporaviti. Dvije opasne frakture lubanje i mnogo drugih povreda, a k tome i šok. Disao je sasvim površno. Liječnik je u ovoj podzemnoj bolnic i - u kojoj već stoljećima operiraju, i u zemlji u kojoj su povrede lubanje vrlo česte - vidio kako mnogi umiru i od znatno lakših rana. Sažalno je promatrao ovog velikog lijepog mladića. “Ovo je doktor MacKendrick”, rekao je Dunneldeen Jonnieju. “On će te fino zakrpati. Ti, Jonnie, uvijek u svemu pretjeraš. Većina ljudi zadovoljila bi se jednom frakturom. Ali ne ti, momče, tebi su potrebne dvije!” Dunneldeen se osmjehnuo. “Bit ćeš kao nov.” Poželio je da i sam u to vjeruje; Jonniejevo je lice bilo mrtvački sivo. “Možda sam te trebao pričekati u orbiteru, ako si bio tako blizu”, šaptao je Jonnie. Stariji su škoti uzdahnuli s nevjericom. Istupio je poglavar Clanfearghusa. “Hajde, hajde, MacTyler. Ta se prokleta stvar slupala na milju od rta Wrath! Već je bila gotovo iznad nas!” “Kako ste me našli?” - šapnuo je Jonnie. “Momče”, rekao je Dunneldeen, “kad si potpalio kresove da okupiš klanove, nisi to učinio polovično! Orbiter je uzletio do tri i pol kilometra kao užarena raketa, i činilo se da je zapalio cijelu škotsku. Eto kako smo te našli.” Poglavar Argylla je progunđao: “Tvoj nam je pratilac rekao nešto drugo, Dunneldeen. Rekao je da je ono tvoje kakose-već-zove otkrilo neki mali predmet u moru, pa je onda pronašao avion i konačno plamen. 265

Dunneldeen je bio vrlo priseban. “Ovako je priča ljepša. Ovako će je zabilježiti historičari. On je na nebu upalio krijes za okupljanje!” Ostali su poglavari čvrsto kimnuli glavama. To je onaj pravi način. “Koji je danas dan? ” - šapnuo je Jonnie. “Devedeset peti.” Jonnie se malo zbunio. Izgubio je dan, dva dana? Gdje je bio? Gdje je sada? I zašto? Liječnik je vidio njegovu zbunjenost. I ranije ju je susretao pri povredama lubanje. Ovaj je mladić izgubio osjećaj za vrijeme. “Morali su me čekati”, rekao je. “Nisam bio u Aberdeenu. A onda smo morali utvrditi vašu krvnu grupu, pa pronaći nekoga s istom grupom. Žao mi je što je toliko trajalo. Ali morali smo vas i izvući iz šoka i ugrijati.” žalosno je zaklimao glavom. “ Morao sam vas cijelim putem pratiti. Drugima ću pomoći kad budemo stigli.” Ovo je malo uznemirilo Jonnieja. “Je li povrijeđeno mnogo škota? Niste trebali zbog mene odgađati ako vam je trebao liječnik.” “Ne, ne”, rekao je poglavar klana Camerona. “ Već smo prije dva dana poslali doktora Allena, koji je vrhunski stručnjak za opekotine.” “Povrijeđen je dvadeset i jedan čovjek”, rekao je Dunneldeen. “Taj posljednji si ti. Samo su dvojica poginula. Prošli smo s malim gubicima. Svi će se ostali oporaviti.” “Tko su ovi? ” - pitao je Jonnie i slabašno pomaknuo ruku prema onoj četvorici mladića na klupi. “Dakle, to su četiri člana Svjetskog saveza za ujedinjenje ljudske rase. Prvi se zove MacDonald i govori ruski. Drugi je iz klana Argyll i govori njemački. . .” Oni uopće nisu bili prisutni zbog toga. Imali su istu krvnu grupu kao Jonnie, pa su čekali ako ustreba još krvi. . . “A zašto sam u avionu?” - prošaptao je Jonnie. Na to pitanje nisu željeli odgovoriti. Liječnik im je rekao da ne uznemiruju mladića. Smjestili su ga u avion i sad žure u veliku obrambenu bazu u planinama. Postojala je opasnost od psihloškog protunapada. Nisu imali pojma je su li bombe koje su poslali na Psychlo izvršile zadatak ili nisu. Braća Chamco su ih obavijestila o energetskom štitu iznad pretovarne zone na Psychlu i da rani povratni udarac znači da se taj štit zatvorio. Ispričali su im da obična kuhinjska sol potpuno neutralizira otrovni plin koji koriste Psychli u napadu. Angus je u staru bazu uveo rudnički sistem ventilacije, a našli su i sol za zračne filtere. Skupina uzbuđenih, netom dopremljenih Rusa u ovom trenutku čisti bazu, dok pastor pokapa mrtve. Jonnieja MacTylera neće ostaviti nigdje, nego na sigurnom u obnovljenoj bazi! Dunneldeen je ipak odgovorio: “Što? A zašto ne bi bio u avionu? Zar bi htio propustiti pobjedničko slavlje? To ne možemo dopustiti.” Vratio se škot koji je u pilotskoj kabini pomagao Dwightu i nešto šapnuo Dunneldeenu u uho. Na dugačkom je kabelu vukao mikrofon. Bio je ukijučen na planetarnu vezu. Dunneldeen se okrenuo Jonnieju. “Htjeli bi čuti tvoj glas da se uvjere da si živ.” “Tko?” - upitao je Jonnie. “Logor, ljudi. Samo kaži kako se osjećaš.” Dunneldeen je približio mikrofon Jonniejevim ustima. “Dobro se osjećam”, prošaptao je Jonnie. Nešto mu je kazalo da bi se morao više potruditi. Pokušao je glasnije: “Baš se dobro osjećam“. Dunneldeen je vratio mikrofon škotu, koji je malo oklijevao, jer nije bio siguran da je to cijela poruka. Dunneldeen mu je mahnuo da ode. 266

“Čujem druge avione”, šaptao je Jonnie. Dunneldeen je pogledom potražio doktorovo dopuštenje, pa mu je pomogao da okrene glavu. Sada je Jonnie gledao kroz vrata aviona. Vidio je pet aviona u dugom ešalonu. Pogledao je kroz druga vrata. I ondje je letio ešalon od pet aviona. “To je tvoja pratnja”, rekao je Dunneldeen. “Moja pratnja?” - šapnuo je Jonnie. “Ali zašto? Svi su pomogli.” “Naravno, momče” , rekao je poglavar Clanfearghusa. “Ali ti si bio onaj prvi. Onaj pravi!” Liječnik je skinuo cijev. Opipao je Jonniejevo bilo. Kimnuo je glavom i prisutnima mahnuo da se smire. Pustio je da to predugo potraje. Avion se ne trese, let teče glatko. Pacijenta je izvukao iz šoka. Poželio je da su u njegovoj operacionoj spilji. Ali ostali nisu htjeli ostaviti ondje ovog mladića. A i on je, saznavši nešto, stao dijeliti njihovo poštovanje prema njegovu djelu. “Ako ovo popijete”, rekao je doktor, “sve će biti mnogo lakše.” Prinijeli su čašu Jonniejevim ustima. Bio je to viski u kojemu su se močile jake trave. Uspio je iskapiti čašu. Uskoro su bolovi popustili, pomislio je da lebdi. Doktor je dao znak da svi ušute. Uzeo je trepan. Mozak je bio pritisnut na tri, a ne na dva mjesta, i pritisak treba smanjiti. Dunneldeen je pošao u kokpit da pomogne Dwightu. Letimično je pogledao pratnju. Većinom je upravlja o samo jedan pilot. Svaki je od njih uništio svoj rudnik, pa se onda vratio čim je emitiran poziv za jaku stražu na sjeveru škotske. Svi su trebali poći kući, ali nisu htjeli niti čuti o tome kad su saznali što se dogodilo Jonnieju. Spustili su se onamo sa škotskom ratnom družinom i uzeli još nekoliko aviona iz rudnika u Cornwallu, pošto su prije toga poubijali ono malo Psychla koji su naokolo tumarali. Oni koji se nisu morali odmah vratiti na dužnost sjedili su i čekali novosti o Jonnieju. Sada ga prate kući. “Bit će bolje da im javiš kako mu je”, reka o je Dwight. “Svake dvije, tri minute pitaju kako mu je. A to čini i Robert Lisac. Samo na radiju treba jedan čovjek, i taj bi imao pune ruke posla!” “Nije mu dobro”, rekao je Dunneldeen. Pogledao je niz dugački hodnik, prema mjestu gdje je doktor počeo operirati. Dwight je zirnuo na Dunneldeena. Da li to mladi princ plače? I sam je osjeća o suze. Jonnie je bio tri dana u komi. Dopremili su ga u nekadašnju podzemnu vojnu bazu u Stjenjaku, gdje se začas mogu montirati filteri sa solju ako bi se s planeta Psychlo materijalizirao protunapad. Bolnički je dio baze bio vrlo prostran, sav u bijelim pločicama. Jedva da je ijedna napukla. Rusi su sve očistili, a pastor zakopao mrtvace, koji su se rasipali u prašinu. Ovdje je bilo smješteno petnaest ranjenih škota, među njima Thor i Glencannon. Ležali su u odvojenom traktu, ali povremeno ih se moglo čuti, pogotovo kad je glavni gajdaš priređivao popodnevni koncert. Dr Allen i dr MacKendrick već su otpustili petoricu prilično prizdravljelih, koji su posta li previše nemirni i nestrpljivi da bi mogli i da ljeljenčariti dok se na drugom mjestu događdaju tolike stvari. Chrissie je neprestano bila uz Jonnieja. Ustala je čim su ušli dr MacKendrick i Angus MacTavish. Činilo se da su zavađeni, pa se Chrissie nadala da će brzo otići. MacKendrick je položio ruku na Jonniejevo čelo i tako postajao trenutak, gledajući njegovo pepeljasto bljedilo. 267

Naglo se okrenuo Angusu, izražajno pruživši ruku kao da kaže: “Vidiš?” Jonnie je površno disao. Prije tri dana Jonnie se bio probudio i prošaptao da nekoga pozovu. Na vratima je neprekidno stajao škotski stražar s automatom koji je prepriječio prolaz eventualnom posjetiocu, a tih je bilo i previše. Chrissie ga je uvela i zabrinuto gledala kako Jonnie šapće dugačku poruku za Roberta Lisca, a stražar je snima na piktorikorderu, približivši mikrofon sasvim uz bolesnikove usne. Poruka je sadržavala uputu da, u slučaju da se pojavi novi plinski orbiter, uz pomoć magnetskih sidara učvrste na njega trideset svojih orbitera, njihove motore punom snagom potjeraju u suprotnim koordinatama i tako, možda, izazovu poža r njegovih motora. Chrissie nije razumjela poruku, ali je razumjela da ga je potpuno iscrpila. Opet je zapao u komu, i kad se stražar vratio s porukom da se sir Robert zahvaljuje i da će tako postupiti, Chrissie se na njega jako ljutila. Isti je stražar opet bio na dužnosti kad su ušli dr MacKendrick i Angus, pa je Chrissie odlučila da s njim porazgovara. MacKendrick da, Angus, ni u kojem slučaju. MacKendrick i Angus su otišli, pa je stražar za njima zatvorio vrata. “Gledaj”, govorio je Mac Kendrick vukući za sobom Angusa kroz sporedne sobe. “Strojevi, strojevi, strojevi. To je nekoć bila vrlo dobro opremljena bolnica. Ono veliko ondje to sam vidio u jednoj staroj knjizi - zvali su 'rendgenskim aparatom'. Struka zvana radiologija.” “Radijacija?” - pitao je Angus. “Ne, čovječe, ne na Jonnieju! Radijacijom se ubijaju Psychli. Ti si lud.” “Uz pomoć ovog stroja možete vidjeti u nutrinu tijela i utvrditi što ne valja. Ti su aparati bili od neprocjenjive koristi.” “Te mašine”, ljutio se Angus, “pokretala je električna struja. Što misliš, zbog čega ovo mjesto osvjetljavamo rudarskim lampama?” “Morate ih osposobiti”, rekao je Mac Kendrick. “Pa čak i kad bih uspio, na ovom aparatu vidim da imaju cijevi. Plin je u tim cijevima stariji od tisuću godina. Mi toga plina nemamo, a kad bismo ga i imali, ne bismo ga mogli staviti u cijevi. Čovječe, ti si Iud.” MacKendrick ga je bijesno gledao. “Nešto pritišće njegov mozak! Ne mogu po njemu jednostavno kopati skalpelom. Ne mogu nagađati. Barem ne kad se radi o Jonnieju MacTyleru! Ljudi bi me zaklali!” “Želiš vidjeti u njegovu glavu”, rekao je Angus. “Dobro, pa zašto ne kažeš?” Angus je otišao mumljajući nešto o elektricitetu. Dežurnom je pilotu na heliportu rekao da mora brzo stići u logor. Bilo je malo pilota, pa su radili užasno naporno. Hitali su na sve strane svijeta. Održavali su neku vrstu međunarodne zrakoplovne linije, koja je barem jednom tjedno posjećivala svaku preživjelu ljudsku skupinu na planetu. Pre bacivali su koordinatore Svjetske federacije i poglavare i plemenske vođe koliko su brže mogli. Školovali su se novi piloti, ali u ovom času bilo ih je samo tridese t, plus dvojica u bolnici. Zbog toga ovako ležeran zahtjev - čak i ako se radi o škotu, pa čak i ako se radi o članu prvih oružanih snaga – nije izazvao naročitu pažnju. Iz podzemne baze u logor obično se putovalo kolima. Angus mu je objasnio da se radi o Jonnieju. Pilot ga je ukorio što to nije odmah rekao, ugurao ga u avion i kazao da će ga ovdje pričekati. Tako je Angus po turobnom poslu krenuo u logor u kojemu su držali zarobljene Psychle. Malen je dio nivoa sa spavaonicama bio popravljen, tako da je u njemu kolao plin za disanje, pa su u njemu pod jakom stražom obitavali zarobljenici. 268

Sad ih je bilo šezdesetak, jer su ponekog dopremili iz udaljenih rudnika, ako su se mirno predali. Terla su čuvali drugdje. Angus je navukao masku, pa ga je stražar propustio. Ovdje je bilo mračno, a ogromni Psychli posvuda su sjedili u pozama koje su odavale očaj. Nitko nije ovamo ulazio bez pratnje. Zarobljenici su očekivali protunapad, pa baš nisu bili voljni da suraduju. Škotski je inžinjer prona šao Kera i iščupao ga iz njegove apatije. Pitao ga je da li mu je poznata bilo kakva rudarska oprema pomoću koje se može gledati kroz čvrste predmete. Ker je slegnuo ramenima. Angus mu je objasnio za koga mu je to potrebno. Ker je još neko vrijeme sjedio i zamišljeno gledao svojim jantarnim očima. Onda je odjednom zatražio da mu ponovi o kome se radi. Angus je rekao da se radi o Jonnieju. Ker je okretao sićušni zlatni obruč. Naglo je ustao i zatražio pratnju i masku s plinom za disanje. Ker se spustio do radionica i u jednom skladištu iskopao čudnovat aparat. Protumačio je da se koristio za analizu unutrašnjeg sastava mineralnih uzoraka i za pronalaženje kristaliničnih raspuklina u metalima. Podučio je Angusa kako se njime rukuje. Pod predmet ispitivanja postavi se cijev koja zrači, a na gornjem se ekranu očita rezultat. Postojao je i automatski pisač koji je na traci papira bilježio tragove metala u slitinama i stijenama. Aparat je radio na određenoj valnoj dužini, koju je označio kao subprotonsko polje emanacije, a pojačavala ga je donja cijev, To je zračenje prolazilo kroz uzorak, pa se rezultat vidio gore na ekranu. Kako su aparat izradili Psychli, bio je vrlo velik, pa ga je Ker umjesto Angusa odnio do aviona. Stražar je otpratio Kera, a Angus se vratio u vojnu bazu. Aparat su iskušali na mačkama koje su u bazi držali radi štakora, i one su nakon eksperimenta izgledale sasvim veselo. Na ekranu se vidio obris lubanje. Potom su ga provjerili na ranjenom škotu koji se dobrovoljno javio za pokus, pa su u njegovoj ruci otkrili komadić kamena. U ruku je dospio prilikom povrede u rudniku. I njemu je nakon pokusa bilo dobro. Oko četiri popodne snimili su i Jonnieja. Do pola pet već su imali trodimenzionalnu snimku i traku. Dr MacKendrick ju je s velikim olakšanjem pokazao Angusu. “Komadić kovine! Vidiš? Iver baš pod jednom trepaniranom rupom. Dobro! Pripremit ćemo ga, pa ću to uskoro izvaditi skalpelom!” “Kovina?” - pitao je Angus. “Skalpel? Sa skalpelom na Jonnieja? Ne, to nećeš! Ne usuđujte se da ga dotaknete! Vraćam se odmah!” Petnaest minuta kasnije Angus je s trakom, koja se iza njega vijorila, naletio na braću Chamco. Braća su radila u logoru u odvojenoj hermetičkoj kupoli, marljivo se trudeći da pomognu Robertu Liscu da osposobi tehniku. Angus je gurnuo traku pod njihove prćaste koštane nosove: “Koja je ovo kovina? ” Braća su ispitala črčkotine na traci. “Željezni daminit. Vrlo jaka legura.” “Je li magnetična?” - navaljivao je Angus. Odgovorili su da jest, naravno da je magnetična. Do šest se sati Angus vratio u bolnicu. Donio je težak električni kalem, koji je netom napravio. Sa strane je imao ručke. Angus je uputio MacKendricka kako da rukuje magnetom, a ovaj je razradio najbolji način da se izvadi iver sa što manjim oštećenjem tkiva. Za nekoliko minuta imali su u rukama široku krhotinu koju je izvukao magnet. Kasnije su je braća Chamco potankom analizom identificirala kao komadić potpornja borbenog aviona “koji mora biti vrlo čvrst i vrlo lagan”. 269

Jonnie nije bio dovoljno priseban da ispriča što je radio na orbiteru, a Chrissie je otprašila historičara kad je to pokušao saznati. Zbog toga je bila tajna na koji se način komadić avionskog potpornja zario Jonnieju u glavu. Ali bez obzira na to što su mu učinili, Chrišsie je sada bilo mnogo lakše. Njegova je vrućica popustila. Lakše je disao, a vraćala mu se i boja. Sutradan ujutro probudio se iz kome i malko nasmiješio Chrissie i MacKendricku, a odmah zatim utonuo je u blagotvoran zdrav san. Planetarni radio nije kasnio s novošću. Njihov je Jonnie prebrodio opasnost. Kapelnik je paradirao s gajdama i bubnjevima oko logora za petama glasnika koji je gromoglasno obavještavao smjene i skupine radnika. Kresovi su plamsali i ovdje i na drugim mjestima širom svijeta, dok je koordinator u Andama prenio vijest da su poglavari nekih plemena koje su ondje pronašli proglasili taj dan godišnjom svetkovinom i pitali mogu li odmah doputovati i odati počast. Pilotu koji je sa svojim avionom dežurao u Mjesečevim planinama u Africi morali su pomoći i koordinatori i poglavari te male kolonije da oslobodi prostor za ponovno polijetanje - tolika je masa razdraganih i oduševljenih ljudi nagrnula na livadu. Radisti u logoru morali su udvostručiti svaku smjenu da bi svladali svu tu gužvu poruka koja se tutnjeći obrušila na njih kao posljedice dobrih novosti. Robert Lisac je obilazio teren i svakome se smiješio. Kako su se dani pretvarali u tjedne, Vijeće - koje su u početku činili pastor, učitelj, povjesničar i Robert Lisac, a koje je sada prošireno s nekoliko poglavara klanova koji su u škotskoj ostavili svoje zamjenike - shvatilo je da Jonnie nešto snuje. On bi im se iz svog kreveta smiješio i odgovarao na pitanja, ali duboko u njegovim očima krilo se nešto zlovoljno i tmurno. Chrissie se trudila da ih ne pripušta prečesto, no kako su ipak dolazili, a ako bi se zadržali predugo, postupala je s njima nestrpljivo. Nekoliko je Rusa i šveđana zbog strahovitog manjka pilota obnavljalo neke dijelove Akademije. Čekajući da se osposobi nekadašnja zgrada uprave u Denveru, Vijeće je zasjedalo u jednoj njezinoj prostoriji. Odatle su mogli stići i u logor i u podzemnu vojnu bazu, gdje su se smjestili. Na ovom sastanku Robert Lisac je hodao gore-dolje, a kilt mu je vijorio pri svakom zaokretu, dok je dvosjekli škotski mač, obješen o pojas nekog nekadašnjeg oficira, o kojemu je visio i jedan Smith and Wesson, udarao o stolice. “Nešto ga muči. Nije to onaj stari Jonnie.” “Možda misli da u nečem griješimo?” - pitao je poglavar Clanfearghusa. “Ne, ne radi se o tome”, rekao je Robert Lisac. “Nema ni trunka spočitavanja u njegovu držanju. Radi se o njemu. . . čini se da je zbog nečega zabrinut.” Pastor je pročistio grlo. “Možda je u pitanju njegov bok. Desna mu je ruka slabo pokretna, još uvijek ne može hodati. Na kraju krajeva, on je navikao da se kreće, i to vrlo žustro. Momak je sam samcat prošao kroz pravi pakao i g dno je povrijeđen. Uopće mi nije jasno kako je uspio. Najprije sve ono vrijeme u kavezu. . . Svi vi, gospodo, očekujete previše u prekratkom vremenu. On je smion duh, i ja se uzdam. . .” “A možda se brine zbog mogućeg psihloškog protunapada”, primijetio je poglavar Clanargylla. “Moramo ga nekako umiriti”, rekao je starješina Clanfearghusa. “Nebo zna da se dovoljno trudimo oko planeta rnih poslova.” 270

A to je bila istina. Svjetski su savez za ujedinjenje ljudske rase formirali od onih koje Jonnie nije uvrstio u skupinu koju je poveo u Ameriku. Oko dvjesta mladih škota i pedesetak zrelijih dobro su obavili početne zadatke. Opasnim ali uspješnim prepadima - prvi na neka dašnje sveučilište koje se zvalo Oxford, a drugo u slične ruševine u Ca mbridgeu pribavili su jezikoslovne knjige i hrpu materija la o drugim zemljama . Proučili su gdje bi još mogle postojati izolirane ljudske skupine, pa su osnova li jedinice za svaki jezik za koji su pretpostavljali da je još u upotrebi. Njihov se izbor uskoro pokazao uspješnim, a ravnalom išarani dlanovi svjedočili su o revnosti kojom su se izabranici bacili na učenje. Sami su sebe zvali “koordinatorima” i pružali su neprocjenjiv doprinos diljem svijeta gdje god su pronašli ljudske skupine. Procijenjeno je da je na Zemlji preživjelo približno trideset pet tisuća ljudi, zapanjujuća brojka koja je, kako se Vijeće suglasilo, bila prevelika da se smjesti u bilo koji grad. Te su grupe mahom sačinjavali ljudi koji su se bili povukli u planinske predjele, u prirodne utvrde u koje su se ukopali njihovi preci, poput onih u Stjenjaku. No neki su obitavali na dalekom zaleĐenom sjeveru, gdje Psychli nisu imali nikakva interesa, dok su neke jednostavno previdjeli. Zadatak Vije ća bio je - kako ga je ono samo shvaćalo da svagdje sačuva plemenske i lokalne običaje i organizaciju, ali da uvede sistem klanova, a mjesnim starješinama i poglavarima koordinatori su donosili novosti, ovi su ih rado dočekivali i radili su s puno uspjeha. Strahovito umorni piloti prevozili su poglavare i posjetioce i uopće svakoga tko bi se uspio ukrcati u putnički avion. Ako ih je ipak nagrnulo previše , jednostavno bi im rekli da pričekaju do drugog tjedna, i sve bi bilo u redu. No nije bilo dobro organiziranog napretka. Lokalni je nadzor plemena često bio mlitav. Neki su sačuvali pismenost na svojim jezicima , dok drugi nisu. Većina ih je bila siromašna, izgladnjela i odrpana. Nevjerojatna činjenica da su nakon više od jednog tisućljeća osloboĐeni Psychla, pa makar i samo privremeno, ujedinila ih je u plimi nade. Nekoć su iz svojih planina zurili na razvaline gradova koje se nisu usuđivali posjetiti; gledali su plodne ravnice i velika stada od kojih nisu mogli imati nikakve koristi; nije im bila preostala ni najmanja nada za njihovu umiruću rasu. I odjednom, čovjek s neba koji govori njihovim jezikom priča im o nevelikim junaštvima koja vode do slobode i njihovoj vrsti donosi uzvišenu nadu i pupoljak ponosa. Prihvatili su postojanje Vijeća. Pridružili su mu se i preko radio-aparata, koje su smještali po stijenama i kolibama, održavali vezu. Svi su oni imali jedno pitanje. Je li taj Jonnie MacTyler, o kojemu pričaju koordinatori, član Vijeća? Da, i on je član. U redu, više nema pitanja. No Vijeće je i predobro znalo da Jonnie sada nije njegov aktivni član. Bez obzira na političku važnost te činjenice, svaki je član Vijeća bio osobno zabrinut za Jonnieja. U svim su se dijelovima svijeta događale najrazličitije stvari, a o većini tih zbivanja Vijeće nije bilo čak ni obaviješteno. Ljudi su putovali. Jedna je grupa Južnoamerikanaca iznenada izašla iz aviona sa svojim ženama, lasima i sedlima. Nosili su vrećaste hlače i plosnate kožnate šešire, vitlali svojim velikim lasima i jahali gotovo isto onako spretno kao nekoć Jonnie. Uz pomoć svog škotskog koordinatora koji je govorio španjolski, razjasnili su da su oni Llanerosi ili gauchi. I da se razumiju u stoku - iako će se još morati priviknuti na bizone - te da preuzimaju brigu za nepregledna krda kako bi ih sačuvali i ljudima u logoru i bazi osigurali dobru prehranu. Stvorila su se i dva Talijana s talijanskih Alpa i, pošto su se izmirila sa staricama, preuzela su službu opskrbljivanja. 271

Stigla su petorica švicarskih Nijemaca i u Denveru otvorila radionicu za spašavanje i popravak ljudskih potrepština kakve su, na primjer, noževi i najrazličitiji alati. Ako im bilo što pošaljete, oni će to osvjetlati i dotjerati pa vratiti vlasniku. Zbog toga je u jednoj već preopterećenoj letačkoj zoni otvorena nova, teretna, linija. Tri su Baska jednostavno počela izrađivati cipele. Bilo je nezgodno što su koordinatori izostavili baskijski jezik. Postolari su učili engleski i psihloški dok su pravili obuću iz koža koje su Južnoamerikanci za njih predano učinili. Došli su i mnogi drugi. Svatko je želio pomoći, svatko je i pomogao. “Nema nikakve kontrole”, rekao je jednog dana Robert Lisac Jonnieju u bolničkoj sobi. Jonnie se osmjehnuo i odgovorio: “A zašto bi je bilo?” Osim što je saslušao Jonniejev izvještaj o orbiteru, koji je bio previše sažet da bi ga se moglo zvati poviješću, povjesničar je zaglibio u sakupljanje i bilježenje tisućljetne povijesti raznih naroda. Koordinatori su mu dostavljali sve moguće materijale, i on ih čak nije mogao niti držati u redu. Nekoliko Kineza ozbiljnih očiju stiglo je iz planinske tvrđave da mu pomognu; sad su bjesomučno učili engleski, ali još nisu bili od velike koristi. Isprva se činilo da će jezik predstavljati veliku smetnju. Uskoro se pokazalo da će ubuduće školovani ljudi govoriti tri jezika: psihloški za sve što je u vezi s tehnikom; engleski za umjetnost, humanističke znanosti i upravu; i svoj vlastiti jezik, ako on nije engleski. Piloti su međusobno saobraćali na psihlu: sva im je oprema bila obilježena na tom jeziku, a njime su bili napisani priručnici, navigacija i srodne vještine. Mnogi su prosvjedovali što se moraju služiti jezikom omražena neprijatelja dok povjesničar nije otkrio da je psihlo kao jezik kombinacija riječi i tehničkog razvitka pokradenih od mnogih naroda u svemiru i da uopć e nikad nije postojao temeljni jezik psihlo. Ljude je to obradovalo, pa su ga unaprijed učili s više volje, ali su ga radije zvali “tehno”. Pastora su mučili drugi problemi. Suočio se s četrdeset religija. Sve su one imale nešto zaje dničko: mit o osvojenju prije tisuću godina. Inače su ih razdvajali silni kilometri. Njegov su prag obijali svakakvi čarobnjaci, vračevi i svećenici. Bilo mu je dobro poznato do kakvih sve ratova može doći zbog različitih vjera, pa nikoga nije htio preobraćati. Ljudi su željeli mir. Rastumačio im je da se čovjek, podijeljen i vječno zaraćen, presporo kulturno razvijao, pa je zato bio široko otvoren svakoj najezdi sa strane. Svi su se složili da čovjek ne smije ratovati protiv čovjeka. Mitovi - u redu, sada znaju istinu. Sretni su što ih mogu odbaciti. Ali o pitanju koji su bogovi i koji vragovi pravi... dakle. . . Pastor je u ovom času pažljivo postupao s tim predmetom. Nije dirao ni jedno vjerovanje. Svako je pleme pitalo za religiju Jonnieja MacTylera. Ova j, on zapravo ne pripada ni jednoj vjeri, rekao im je pastor. On je Jonnie MacTyler. Istog je časa bez iznimke Jonnie MacTyler postao dio njihovih vjera. No Jonnie je ležao, oslabio, i svakog je dana na Chrissino i MacKendrickovo nagovaranje pokušavao hodati i micati ruku. Kad mu je pastor rekao da ga utkivaju u panteon od četrdeset religija, nije odvratio. Samo je tako ležao, a u dubini njegovih očiju nije bilo mnogo života i zanimanja. Vijeću zaista nije bilo lako. Ležao je u polusnu i zapravo se nije želio truditi. 272

Tajna ispod Jonniejeve otupjelosti bila je njegov osjećaj da je podbacio. Možda bombe nisu stigle na Psychlo. Možda je sve ovo za čovjeka samo kratak miran predah. Možda će uskoro lijepe ravnice ovog planeta biti još jednom lišene Ijudske vrste. Čak ako su bombe i dospjele na Psychlo, čak ako on više ne pre dstavlja opasnost, Jonnie je čuo da postoje i druge rase tamo u svemiru, divlje rase, nemilosrdne poput Psychla. Kako bi se ovaj planet mogao obraniti od njih? Kad god bi se probudio, progonile su ga iste misli, iste su ga slike mučile i u snu. Ljudi su sada izgledali tako sretni i marljivi, tako preporođeni! Kakva nesreća ako je to samo kratak intermezzo. Kako će biti slomljeni! Još jedan običan dan. Ustao bi, a poslužitelj bi mu donio doručak i pomogao Chrissie da pospremi sobu. Onda bi došao MacKe ndrick, pa bi vježbali Jonniejevu ruku, a malo bi pokušao i hodati. Zapravo ništa nije bilo ozbiljno oštećeo, jednostavno je sve morao iznova naučiti. Onda bi ga posjetio sir Robert ili pastor, neko bi vrijeme sjedili, i bilo bi im neugodno, a onda bi ih Chrissie ispratila. Još nekoliko dosadnih rutinskih radnji, i prošao bi još jeda n dan. Tištio ga je njegov neuspjeh. Vidio je mnogo jasnije od bilo koga kakvo bi to bilo okrutno razočaranje kad bi Psychli poduzeli protunapad. Kad god bi vidio vedro lice , osjećao se pomalo krivim: kako bi ga brzo mogla zamračiti tuga. Povjesničaru doktoru MacDermottu bezbojno je i šturo opisao kako je uništio orbiter, pa je doktor Mac ispravno pretpostavio da je tamo bilo mnogo više gužve i junaštva, no Chrissie ga je otjerala. Chrissie mu je oprala lice pa je sjeo za pokretni stolić kad je primijetio da se Rus ponaša nekako čudnovato. To nije privuklo Jonniejevu pažnju, jer su ga škoti u hodniku stalno čuvali da netko ne upadne i ne smeta - bila je to ona straža koju je isprva odbacio, a zatim prihvatio, jer se činilo da ih je njegovo odbijanje jako uzbudilo. Toga Rusa Jonnie nije vidio već dva tjedna; zamjenjivali su ga drugi. Jednom je ušao razrogače nih očiju, pobjedonosno se cereći. Chrissie je objasnila Jonnieju da se Rusi ponekad medusobno bore za pravo da ga poslužuju. Što se toga tiče, ovaj je momak izgledao kao da može pobijediti u svakoj borbi. Visok kao Jonnie, zbijen malo kosih očiju, odjeven u vrećaste hlače i bijelu bluzu, djelovao je veličanstveno dok su mu na obje strane velikog nosa stršali oni čekinjasti brkovi. Zvao se, naravno, Ivan. Odložio je doručak, povukao se i zauzeo najukočeniji stav “mirno” koji je Jonnie ikad vidio. Koordinator se povuka o kroz vrata i odmah, mršteći se, kriomice domahnuo škotskom stražaru da pošalje teklića po Roberta Lisca. Jonnie je upitno pogledao Rusa. Ovaj se preklopio u struku i onda ispravio čvrsto gledajući preda se. “Dobar dan Jonnie Tyler, gospodine.” Govorio je s teškim naglaskom. Više ništa nije rekao. Jonnie je nastavio jesti zobenu kašu s vrhnjem. “Dobar dan”, odgovorio je nezainteresirano. Rus je i dalje ukočeno stajao. S molbom u pogledu zakolutao je očima prema škotu koordinatoru. “To je sve što zna reći na engleskom, Jonnie, sir.” Nosi vam neke novosti i poklon.” Chrissie se, s metlom u rukama, s kosom poput kukuruzne svile, koju je zavezala kožna tom vrpcom da joj ne pada u oči, narogušila zbog ovog prekršaja propisnog najavljivanja. Činilo se da će obojicu opaliti drškom metle. Jonnie joj je dao znak da se umiri. Stvar ga je počela zanimati. 273

Rus je bio tako impozantan i gotovo je pucao od potrebe da progovori. Ivan je zabrzao na ruskom i to je potrajalo, a koordinator je zatim preveo: “Kaže da je on pukovnik Ivan Smolensk iz Hindukuša - to je negdje na Himalaji. Oni potječu od jednog odreda Crvene armije odsječenog od glavnine, koji se onda orodio s lokalnim stanovništvom; na Himalaji ima desetak takvih skupina; neki govore ruski, neki jedan afganistanski dijalekt. Nisu nikakve vojne jedinice. 'Pukovnik' za njih znači 'otac'. To su pravi Kozaci.” Rus je smatrao da ovo predugo traje, da je to više nego što je on rekao. Zato je odverglao novu tiradu. Koordinator je raščistio nekoliko detalja, pa se okrenuo Jonnieju. “Ovo je jako nepravilno”, umiješala se Chrissie, sijevajući crnim očima. Koordinator se već pribojavao Chrissie, pa ga je Jonnie morao ohrabriti da nastavi. “Čini se da je to bilo ovako; kad su otkrili da mogu putovati - ondje su stepe vrlo prostrane - trupe su, a tako oni zovu obitelj, odjahale sve tamo do Urala. Ondje su se dokopali radija - čini se da se svatko smije služiti radiom - pa su mu javili neke novosti. Naš ih je tamošnji koordinator obavijestio o ovoj bazi, a obitelj je s nekog razloga pomislila da bi to mogla biti ruska baza. Vratili su se i radiom sve to javili Ivanu, a on je onda odletio - svatko može putovati avionom; avioni obilaze plemena otprilike jednom tjedno - i onda je on odjahao, kako kaže, 'poput vjetra' na njihovim hitrim konjima da bi osobno provjerio, a sad se baš vratio iz domovine, pa te želi 'obavijestiti'.” “Trebao bi obavijestiti Vijeće!” - rekla je Chrissie. “ Jonnie nije u stanju da, kako to kažu, prima u audijenciju!” Rus se opet raspričao. Koordinator je plašljivo pre odio (nije htio naljutiti Chrissie: ona je takva ljepotica, a pored toga je i slavna). “Stvarno postoji takva baza. Velika je poput ove naše i isto tako puna atomskih bombi, vojne opreme i mrtvaca. “ Jonnie se jedva zainteresirao. Dobro će im poslužiti kao pribježište ako dođe do protunapada. “Dobro, reci mu da je to fino i neka je počiste i koriste.” Kratko razjašnjavanje iz među koordinatora i Rusa, a onda vatromet! Rus je popljuckao i same zidove. Ušao je Robert Lisac; zadihan od žurbe, namršten što bilo tko uznemiruje Jonnieja, ipak se obuzdao i zaustavio. Jonnie je pokazivao zanimanje. Doduše, ne osobito, ali ipak veće nego što je Robert u zadnje vrijeme vidio. Stari se ratnik naslonio na zid i dao znak koordinatoru da nastave. Koordinator je bio zasut. Navikao je da saobraća s važnim, plemenskim starješinama i drugim odličnicima, ali eto ga sad izmedu tri najvažnija imena koja su ikad postojala na ovom pla netu, a posebno je to Jonnie, sir. No pukovnik Ivan gotovo je toptao nogama da ga navede na nastavak prevođenja. “On kaže da je to upropastilo cijelo čovječanstvo. Kaže da je hrabra Crvena armija, pokušavajući pobijediti kapitalističko-imperijalistič keratne huškače (za nje ga su ovo, Jonnie, sir, samo imena i nije opsjednut političkim ciljevima), vrebala na njih, a oni su na nju, pa nisu surađivali kad je osvajač aterirao. Također kaže dokle god se budu dogadali plemenski ratovi, medunarodni ratovi izmedu čitavih naroda protive se dobrobiti čovječanstva. On kaže da je za ljude Zemlje - a ljudi se ne ujedinjuju, već bore - pa s time treba svršiti. On govori sasvim ne dvosmisleno, Jonnie, sir, i kaže da tako misle i sva druga ruska plemena.” Jonnie je odgurnuo pladanj i Rus ga je odmah podigao, sjetivši se svoje dužnosti. 274

Izbacio je još jedan ruski plotun. Koordinator je izvukao nekakve papire. “Oni su sačuvali pismenost, sir, pa je on s još nekoliko starješina sastavio ovaj tekst - nemaju baš mnogo papira, pa se ne osvrćite na stanje u kojem se tekst nalazi; mislim da su papir našli u onoj bazi - i žele da se vi s ovim složite.” Jonnie je umorno pogledao Roberta Lisca. “To je posao Vijeća. Poglavari Himalaja članovi su Vijeća.” Rus je naslutio smisao Jonniejeva odgovora pa je opet zabrzao ruski. “On kaže - ne”, rekao je koordinator. “Ovo je Vijeće ovdje, na ovom kontinentu, a ona baza tamo, na onom. Kaže da su tamošnji silosi s nuklearnim oružjem naciljani u ovom smjeru i da tako stoje već tisuću godina. A on ne želi da se vama, Jonnie, sir, nešto dogodi. Zato želi da snage sastavljene od ljudi iz Južne Amerike i s Aljaske - pozna to mu je da je gotovo cijelo stanovništvo Sjeverne Amerike istrijebljeno-, pod vašom komandom preuzmu nadzor nad tom bazom. On kaže, ako Rusi budu upravljali ovom bazom, oni neće pucati na Rusiju. A ako ljudi odavde preuzmu onu bazu, oni neće tući po ovom kontinentu. Sve su to oni razradili, Jonnie, sir. Sve tu piše. Sastavili su to u Rusiji. Kad bi se vi složili i ovdje stavili jedan mali paraf. . .” Robert Lisac je promatrao Jonnieja. Ovo je bila prva stvar za koju je momak pokazao barem tračak zanimanja. Robert je znao da će se Vijeće najvjerojatnije složiti. Vidio je da ga Jonnie gleda. Kimnuo je. Jonnie je prihvatio ponuđeno pero i na papir stavio svoje inicijale. Činilo se da je Rus od olakšanja splasnuo. Onda se opet brzo obratio koordinatoru, koji je odmah preveo: “Sad vam želi predati poklon.” Ivan je spustio pladanj i posegnuo u džep na bluzi. Izvadio je zlatni krug s velikom crvenom zvijezdom u sredini i dvije stare pletenice. Predao je to Jonnieju i pričekao da on prihvati. Koordinator je rekao: “Ovaj su ukras za šapku našli na maršalu Crvene armije koji je bio komandant njihove baze, a ovo su njegove vrpce za revere. On želi da shvatite kako je to sada vaše. Vi ste komandant i jedne i druge baze.” Jonnie se blago osmjehnuo, a Rus ga je hitro poljubio u oba obraza i izjurio iz sobe. Robert Lisac je držao papire, dok je Chrissie spremala darove u Jonniejevu kožnatu torbu. “Da se ovo dogodilo prije tisuću godina”, rekao je Robert Lisac, “možda bi se stvari odvijale drukčije.” Chrissie ga je požurivala da ode. Jonnie je izgledao umorno. “Vijeće će ovo zavesti i provesti. U toj bi bazi moglo biti važnih materijala.” “Možeš narediti da je očiste i izvrše selekciju”, rekao je Jonnie. “Mogla bi im poslužiti ako se vrate orbiteri s plinom.” Kad je došao doktor MacKendrick da vježba njegovu ruku i da ga potakne na hodanje, rekao je Jonnieju da se njegovo stanje popravlja. Jonnie ga je zbunio: “Još uvijek nedovoljno”, odgovorio je s gorkim osmijehom. “Na kraju krajeva, možda i nisa m bio tako jako bolestan.” Terl je zlovoljno sjedio u svojoj mračnoj rupi. Nije bio s ostalim Psychlima; bili bi ga rastrga li na komadiće. Bio je ovdje u pregratku koji je nekoć služio kao spremište sredstava za čišćenje spavaonica. Sobićak je bio opremljen dovodom plina za disanje; tu je bio i uzak krevet, dugačak tri i pol metra; bila su tu i vratašca za doturanje hrane - kroz njihova pokretna okanca vidio se vanjski dio hodnika. Ispod vrata nalazio se interfon. 275

Prostorija je bila dobro utvrđena; već je iskušao sve moguće načine da je probije i utekne. Nije bio okovan, ali svakog sata, danju i noću, pred vratima je bio stražar s jurišnom puškom. Sve mu su ovome krive ženke - i životinjske, i Chirk. Njegovo gledanje unatrag bilo je donekle pogrešno, ali ne i njegovo uvjerenje da je imao pravo. Budući da je uvijek bio majstor u samozava ravanju, Terl je ovih dana bio u najboljoj formi. Kad svoju sadašnju sudbinu usporedi s divnim snom o tome kako će biti bogat i moćan na Psychlu, kako će mu se uglednici klanjati, a svi ga se ostali plašiti, zadrhtao je od suspregnuta gnjeva. Ove su mu životinje uskratile ono što ga ide! Deset krasnih zlatnih poklopaca na lijesovima propadalo je na kompanijinom groblju na Psyc hlu - u to je bio posve siguran. Divnu pomisao na to kako će se jedne mračne noći iskrasti i iskopati ih nadmašivala je samo pomisao na bogatstvo i moć koje će uslijediti. . Bio je prijatelj životinjama. A kako su s njime postupile? Strpale ga u ostavu za metle! No, ako ništa drugo, Terl je bio pametan. Prenuo se i počeo razmišljati, pomno i razborito. Sada je bilo vrijeme da se iskaže miran, hladnokrvan, nadmoćan Terl. Dokopat će se on Psychla. Uništit će on ove životinje i planet, konačno i zauvijek. Iskopat će on one lijesove. Klanjat će mu se i drhtati pred njim. Ništa mu se ne smije ispriječiti! Počeo je sortirati ostatke moći. Prvo, naravno, da se i ne spominje, njegova vlastita pamet glavni mu je adut; tu se sam sa sobom složio. Drugo, bio je gotovo siguran da je prva životinja koju je uhvatio zaboravila da je znatna količina eksploziva za kopana u onom kavezu. Treće, postojale su tri telekomande: jedna je još u njegovu uredu, jedna mu je oduzeta, ali treća je u kavezu, ostavljena, tik do vrata za slučaj da ga životinja na neki način izigra i zatvori. Ta treća telekomanda trebala bi mu omogućiti da raznese ženke ili isključi struju s rešetki. Bio je siguran da taj daljinski upravljač nije pronađen. Četvrto sredstvo moć i bilo je poprilično, a peto divovsko. Moć utjecaja! Sjedeći onako u polumraku, razmišljao je i razmišljao. Nakon nekoliko dana znao je da je smislio pravu stvar. Svaka toćka modela mučnih događaja bila je savršeno produbljena, savršeno smišljena i spremna za izvedbu. Prije svega , trebao ih je navesti na to da ga stave u onaj kavez. Dobro. Postići će to. I tako je jednoga jutra vrlo prijazan, privlača n Terl primijetio da stra žari više ne nose kiltove. Piljeći kroz pokretna okanca proreza za hranu, brižno je zatomio oduševljenje. Odmjerio je stvora. Stražar je imao duge hlače, čizme s remenjem i na lijevoj strani prsa oznaku s pola krila. Terl je mogao biti najbolji student kompanijinih škola, ali nije bio nikakav lingvist: to je dio umjetnosti, a što jedan Psychlo koji nešto drži do sebe može imati s tim? Tu je, dakle, trebao uskočiti element sreće. “Što”, upitao je Terl psihloški preko interfona ugrađenog u vrata, “znači ovih pola krila?” Stražar je izgledao malko zatečen. Dobro, pomislio je Terl. “Pomislio bih da tu trebaju biti dva krila”, rekao je Terl. “To je za svršenog pilota”, rekao je stražar. “ Ja sam samo lak letač. No jednoga ću dana i ja ima ti potpuna krila!” Terl je napustio svoje uvjerenje da se životinje ne može razumjeti. Dok je nadutost iziskivala njihovo nepriznavanje, nužda je zahtijevala da ih prizna. Ova stvar govori psihloški, doduše s naglaskom Chinka, kao što se moglo i očekivati, ali psihloški. 276

“Siguran sam da ćeš steći krila”, rekao je Terl. “Moram reći da je tvoj psihlo izvrstan. Trebao bi ga, doduše, više vježbati. Koristilo bi ti da razgovaraš s pravim Psychlom.” Stražar se razvedrio. Odjednom je spoznao da je to isrina. A ovdje je pravi Psychlo. Nikad ranije ni s jednim nije razgovarao. Bila je to prava novost. Stoga se Terlu predstavio. Rekao je da je Lars Thorenson, da je pripadnik švedskog kontingenta koji je prije nekoliko mjeseci stigao na letačku obuku. Nije dijelio okrutnost nekih škota prema Psychlima, jer njegov narod, koji je živio bliže Arktiku, nije imao nikakvih prethodnih dodira sa Psychlima. Mislio je da škoti donekle i pretjeruju. I, uz put, je li Terl letač? O, da, rekao mu je Terl, to je stvarno tako. Terl je svojedobno bio majstor svakovrsnih letova, borbene taktike i ekshibicija kao što su poniranje u deset kilometara duboka rudarska okna i izvlačenje ugroženih mašina. Stražar se približio. Letenje mu je bilo vrlo drago, a ovdje je majstor. Rekao je da je Jonnie njihov najbolji letač i upitao Terla pozna li ga. O, da, Terl ne samo što ga zna nego je nekad davno, prije ne go što je došlo do nesporazuma, osobno Jonnieja naučio nekoliko majstorija; zato i jest tako dobar letač. Vrlo fino stvorenje, zaista; Terl mu je bio najbolji prijatelj. Terl je bio oduševljen. Ovo su bili stražari kadeti. Držali su stražu uz školovanje, kako bi rasteretili poprilično opterećeno redovno osoblje. Nekoliko je dana svakoga jutra Lars Thorenson poboljšavao svoj psihloški i učio tajne borbenih letova . I to od majstora i nekadašnjeg Jonniejevog prijatelja. Uopće nije bio svjestan da će, ukoliko se posluž i nekim od ovih “trikova”, izgubiti i najjednostavniji zračni okršaj, te da će ga kasnije ostali morati vaditi iz gluposti da se ne ubije. Terl je dobro znao da se opasno služiti ovakvim lukavstvom, ali jednostavno nije mogao odoljeti. Terl je donekle ispravio stražarev psihloški. A onda je jednoga jutra kazao da bi i sam morao razjasniti stanovite riječi i da bi im stvarno bio potreban rječnik. Rječnika je bilo mnogo, i tako mu je slijedećeg jutra stražar predao jedan. S velikim veseljem Terl se latio posla s rječnikom kad stražar nije bio na dužnosti. U složenom jeziku zvanom psihlo bilo je mnogo riječi kojima se Psychli zapravo nikad nisu služili. Te su riječi prodrle u jezik iz činka i drugih jezika. Psychli ih nika d nisu upotrebljavali jer nisu zapravo mogli shvatiti pojmovno značenje. I tako je Terl tražio objašnjenja riječi i fraza kao što su “oka jati zlo”, “ krivnja”, “naknada”, “osobna pogreška”, “sažaljenje”, “pravedan” i “odšteta ”. Znao je da tako nešto postoji kao riječi te da ih upotre bljavaju strane rase. Bio je to vrlo, vrlo naporan posao, i kasnije će gledati nanj kao na najteži dio čitavog svog projekta. Sve je to tako strano, potpuno tuđe ! Uskoro je Terl zaključio da je spreman prijeći na slijedeću fazu. “Znaš“, rekao je jednog jutra stražaru, “ osjećam se velikim krivcem što sam našega jadnog Jonnieja stavio u kavez. U stvari, žudim da okajem svoja zla djela. Moja je osobna pogreška što sam ga podvrgao takvoj okrutnosti. Iz svega srca želim to ispaštati. Obuzela me krivnja i sažaljevam ga zbog onoga što sam mu učinio. Jedino pravedno bilo bi da to nadoknadim trpeći u kavezu kao što je i on trpio.” Terl se oznojio izgovarajući sve ovo, no to je samo pridonijelo njegovu pokajničkom izgledu. Stražar je imao običaj da snima njihove razgovore, jer ih je kasnije proučavao i ispravljao svoj naglasak, a budući da mnoge od ovih riječi nikada nije čuo na psihloškom, bio je sretan što ih ima na disketi. Terl je također bio sretan. 277

Bila je to bolna predstava! Stražar, koji je te večeri bio slobodan, sve je lijepo uredio. Odlučio je da o ovome izvijesti logorskog zapovjednika. Logor je imao novog zapovjednika, nekog Argylla, glasovitog po junaštvu u prepadima u ranija doba i s velikim iskustvom - ali ne u Americi. Lakoća kojom je radioaktivni metak mogao raznijeti Psychla urodila je u njega prezirom prema Psychlima u njihovu trenutnom stanju. A i sam je imao problema. Mase ljudi sa svih strana svijeta iskrcavale su se iz aviona i obilazile logor. Koordinatori su ih vodali naokolo i pokazivali im gdje se što zbilo. Raznih boja i raznih jezika, pomalo su i dodijavali. Gotovo su svi željeli da im se pokaže Psychlo. Većina nikada nije vidjela ni jednoga, bez obzira na to što su ih ovi stoljećima tlačili. Neki vrlo značajni vođe i odličnici imali su dovoljno utjecaja na Vijeće da ishode specijalno dopuštenje. To je značilo dodatni odred straže, a zapovjednik ga nije imao. Značilo je to vođenje ljudi u katove sa spavaonicama, gdje im nije bilo mjesta. Značilo je to zapravo za njih i stanovitu opasnost, jer se neki od onih Psychla dolje nisu popravili ! Zbog toga ta ideja zapovjedniku nije bila mrska. Otišao je i pogledao kavez. Očito ga se moglo ograditi žicom – zapravo je i bio ograden žicom - i kroz rešetke pustiti struju velike voltaže. Ako postavi štitnik da Ijudi ne dodiruju resetke i da se ne ozlijede, mogao bi se on osloboditi ovih glupih obilazaka po spavaonicama. Osim toga, privlačilo ga je da ima “majmuna u kavezu”. Time će podići moral, a bit će to i dodatna atrakcija. Lako je mogao shvatiti da bi netko poželio okajati zlo i ispaštati. Tako je tu namisao u grubim crtama izložio na sastanku Vijeća. Vijeće je bilo zaokupljeno drugim stvarima, a on im je zaboravio reći da je riječ o Terlu. Tehničari su ispitali kablove i ustanovili da su ispravni, te da se struja može isključiti izvana, s motke na koju su pričvršćene spojnice i kontrolna kutija, kao i to da je podignuta zapreka kako ljudi ne bi stradali od struje. Terl je bio oduševljen - mada pomno potišten - kad su ga pod jakom stražom dopratili i stavili u stari Jonniejev kavez. “Ah, ponovno nebo!” - rekao je Terl. (Plavo zemaljsko nebo mrzio je poput otrovnog plina.) “No ne smijem u njemu uživati. Potpuno je pravedno što ću biti ovdje zatvoren, izložen pogledu i podsmijehu javnosti (potražio je neke nove riječi) te poruzi. To mi odgovara. I tako se Terl vrlo pošteno latio svoje dužnosti. Dolazila je svjetina, a on je izgledao divljačno, skakao unaokolo, zurio u nju kroz staklo svoje maske za disanje i nagonio malu djecu da vrište i sakrivaju se iza zapreke. Čuo je da se gorile - zvijeri u Africi - lupaju u prsa, pa je i on to radio. Bio je pun pogodak. Rulja je dolazila, gledala pravog Psychla, čak bacala koješta na njega. Ljudi su čuli da je Terl stavio Jonnieju ogrlicu, pa ga je mladi Lars jednoga dana posjetio i kroz rešetke mu rekao da svjetinu zanima gdje je njegova ogrlica. Terl je to smatrao dobrom idejom. Nakon nekoliko dana došlo je pet stražara i stavilo mu tešku željeznu ogrlicu i lanac te ga privezalo za staru motku. Zapovjednik logora bio je zbog toga upravo sretan. No straža rima je kazao da Terla izrešetaju pokaže li i najmanju namjeru do pobjegne . Na Terlovim je usnim kostima titrao potajan smiješak dok je onako skakao i kreveljio se. Grmio je i rikao. Planovi su mu se savršeno ostvarivali. 278

Jonnie je odbacio knjigu i odgurnuo nedirnut ručak. Stražar na vratima pogledao je kroz staklo, iznenada uzbunjen. Pukovnik Ivan dojurio je automatski, spreman za borbu: na trenutak kao da je udarila granata. “To nema nikakva smisla”, rekao je Jonnie za se. “To jednostavno nema nikakva smisla .” Vidjevši da nije riječ ni o kakvoj opasnosti, ostali su se opustili. Stražar se vratio na svoje uobičajeno mjesto, a pukovnik je nastavio laštiti bijeli crijep. No Chrissie je i dalje bila uznemirena. Za Jonnieja je bilo gotovo nečuveno da bude razdražljiv, a sada mu je već danima, otkako ne radi ništa drugo nego proučava knjige - psihloške knjige, čini se, mada ona ne zna čitati - sve gore i gore. Zabrinjavao ju je nedirnuti ručak. Bio je to srneći gulaš s divljim travama koji je specijalno za njega skuhala teta Ellen. Prije nekoliko tjedana dohrlila je u staru bazu da ga srdačno i s olakšanjem pozdravi te da mu kaže da je, premda su se njezine strepnje zamalo obistinile, ipak živ! Stajala je sva oduševljena dok odjednom nije spazila čime ga hrane. Staro je selo udaljeno tek nekoliko kilometara niz prijevoj, pa mu je teta Ellen sama, ili po dječaku koji bi uzjahao jednog od konja što im ga je Jonnie ostavio, redovito dostavljala njegova najdraža jela koja je trebalo samo prigrijati i poslužiti iz bolničke kuhinje. Dječak ili teta Ellen obično bi pričekali da preuzmu posuđe, a kad bi teta Ellen vidjela da je jelo nedirnuto, usplahirila bi se. Chrissie bi preklinjala stražara da pojede nešto od te hrane, a i sama bi ponekad progutala koji zalogaj. Ne bi bilo pristojno vratiti nedirnuti srneći gulaš. Da je mogao lako hodati, Jonnie bi prišao i šutnuo knjigu nogom. On je inače osjećao duboko poštovanje prema knjigama, ali ne i prema ovoj! Ova i nekoliko sličnih bavila su se samo temom “ matematike teleportacije”. Bile su nerazumljive. Psihloška je aritmetika bila dovoljno gadna. Jonnie je pretpostavljao da su Psychli, zbog toga što su na desnoj pandži imali šest, a na lijevoj pet čaporaka, morali za svoju osnovu odabrati broj jedanaest. Sva se njihova matematika izgradila oko broja je danaest. Jonnieju su rekli da se ljudska matematika sazdala oko “decimalnog sustava”, kojem je temelj bio broj deset. On je nije poznavao. Znao je samo psihlošku matematiku. No ova matematika teleportacije nadilazila je normalnu psihlošku aritmetiku. Od knjige koju je upravo bacio zaboljela ga je glava, a u posljednje vrijeme glavobolja mu je bila gotovo posve iščezla. Knjiga se zvala “Elementarna načela integralnih teleportacijskih jedna džbi”. A ako je ovo elementarno, kako li tek izgleda složeno! Ništa se ni u čemu nije slagalo! Odgurnuo se od metalnog stolića na kotačićima i teturavo se uspravio, podupirući se ljevicom o krevet. “Otići ću”, rekao je odlučnim glasom, “ odavde! Nema nikakva smisla samo iščekivati da se nebo stropošta na nas! Gdje mi je košulja?” To je bilo nešto novo. Pristupio je pukovnik da pomogne Jonnieju da se osovi, no ovaj ga je odgurnuo. Može on sam stajati. Chrissie se sva zbunjena okrenula i otvorila tri-četiri pogrešne ladice na komodi. Pukovnik je iz kuta sobe uzeo pregršt različitih štapova i palica, a pri tome je polovicu srušio. Stražar, kojemu je bilo naređeno da svaki neuobičajeni događaj dojavi Robertu Liscu, smjesta se latio radiofona. Jonnie je odabrao knobkerrie. Mac Kendrick mu je naredio da vježba s mnogo različitih štapova. Bilo je to teško, jer su mu i desna noga i ruka bile naizgled neupotrebljive, a nošenje štapa u lijevoj ruci i skakutanje na lijevoj nozi nije išlo baš najbolje. Knobkerrie mu je na dar poslao neki poglavica iz Afrike koji nije znao da je Jonnie osakaćen. 279

Crna drvena palica bila je divno izrezbarena; takve su se palice koristile i kao oružje za bacanje, i kao štapovi. Mora da su tamo dolje ljudi visoki, jer je palica bila baš odgovarajuće dužine. Imala je i ugodno hvatište za dlan. Jonnie je odšepesao do komode, prisjeo na nju i svukao sa sebe odjeću vojne bolnice. Chrissie je pronašla tri kožnate košulje, a on je iz neke svoje tvrdoglavosti odabrao najstariju i najzamašćeniju. Navukao ju je preko glave i dopustio Chrissie da mu zaveže remenje. Navukao je neke kožnate hlače, a Chrissie mu je pomogla da nazuje mokasine. Mučio se oko ladice i otvorio je. Jedan mu je postolar napravio odgovarajuću futrolu i bolje postavio staru zlatnu kopču na širokom remenu. Sve je to stavio preko košulje. U futroli je bio 457 magnum Smith and Wesson s radijacijskim nabojima. Izvadio ga je i stavio natrag u ladicu, te izvukao mali blast-pištolj, provjerio je li nabijen te zatakao u futrolu. Na pukovnikov začudeni pogled odgovorio je: “Danas neću ubijati Psychle.” Upravo je bio zabavljen guranjem desnice za pojas da mu ne smeta - ruka se samo klatila - kadli se u hodniku začula graja. Jonnie je bio zaokupljen odlaskom, pa se na to slabo obazirao. Bit će da je to samo Robert Lisac ili pastor koji hrle ovamo da ga uznemiruju sa stvarima Vijeća. No nije bilo tako. Vrata su se širom otvorila i uletio je dežurni oficir baze, škot srednjih godina u kiltu i s teškim dvosjeklim mačem, čovjek po imenu kapetan MacDuff. “Gospodine Jonnie! - rekao je MacDuff. Jonnie je stekao dojam da će oficir negodovati zbog toga što on odlazi i tek što nije postao neugodan, kadli je kapetan propentao ostatak poruke: “ Gospodine Jonnie: jeste li vi poslali po nekog Psychla?” Jonnie je tražio krznenu kapu. Zbog onih operacija bili su mu obrijali glavu, a on se gologlav osjećao poput oprljene pume. Tada je shvatio značenje upita. Dograbio je knobkerrie i nesigurno othramao naprijed i navirio se kroz vrata. Tamo je stajao Ker! U blještavilu rudarskih svjetiljki stajalo je vrlo prljavo stvorenje. Kerovo je krzno bilo prekriveno prljavštinom koja se o nj prilijepila; očnjaci, koji su se vidjeli kroz masku, bili su žuti i zamrljani; bluza mu je s jedne strane bila posve poderana, imao je samo jednu čizmu i bio je bez kape. Čak su mu i ušne kosti izgledale loše. Sapeli su ga s četiri lanca; na kraju svakoga bio je jedan vojnik. Bilo je to pretjerano za patuljastog Psychla. “Jadni Ker”, rekao je Jonnie. “Jeste li vi poslali po njega, gospodine Jonnie?” - upitao je kapetan MacDuff. “Uvedite ga ovamo”, rekao je Jonnie naslanjajući se na komodu. Osjećao je i užitak i sažaljenje. “Mislite li da je to pametno?” - rekao je MacDuff. No mahnuo je vojnicima da pristupe. Jonnie je rekao vojnicima neka puste krajeve lanaca i odu. Još četiri vojnika koje nije niti opazio držala su Kera na nišanu svojih jurišnih pušaka. Svima im je rekao da odu. Pukovnik je bio osupnut. Chrissie se namrgodila. Kakav smrad! Morat će očistiti i prozračiti prostoriju. Nitko nije želio otići. Jonnie je primijetio Kerov molećiv pogled kroz masku za disanje. Svima im je mahnuo da odu, a oni su vrlo nevoljko zatvorili vrata za sobom. “Morao sam lagati”, kazao je Ker. “Jednostavno sam te morao vidjeti, Jonnie.” “Jamačno se oda vno nisi počešljao”, rekao je Jonnie. “U vražji su me kotao strpali”, rekao je Ker. 280

“Ovih sam dana napola lud. S položaja glavara planeta pao sam u najgadniju prljavštinu, Jonnie. Imam samo jednog drugara tebe, Jonnie .” “ Ne znam kako si ni zašto došao ovamo, ali - “ “Zbog ovoga!” Ker je prljavom pandžom sunuo u poderanu košulju, nesvjestan činjenice da bi ga Jonnie, da je malko ne rvozniji, mogao ustrijeliti. Jonnie je, mada malo sporije, mogao potegnuti pištolj lijevom rukom. Ali Jonnie je poznavao Kera. Pred Jonniejevim se očima pojavila novčanica. Uzeo ju je pomalo radoznalo. Novčanice je viđao samo izdaleka u rukama Psychla kad su isplaćivali oklade, a nikad ranije nije ih imao u rukama. Znao je da su novčanice osnovni simbol razmjene i vrlo cijenjene. Novčanica je bila široka petnaestak centimetara, dugačka više od trideset. Papir je bio pomalu grub, ali kao da se žario. Na jednoj je strani bio otisnut u plavoj, a na drugoj u narančastoj boji. Na njemu je bio crtež zvjezdane maglice i sjajnog rasprsnuća zvijezde. Ali neobično je bilo to da su riječi bile ispisane na tridesetak jezika: trideset numeričkih sustava, trideset različitih tipova slova - ah, da, jedan od njih bio je psihloški. Jonnie je to mogao čitati. Pročitao je : “Galaktička banka”, pa “Sto galaktičkih kredita”, pa “Zajamčeno zakonsko platežno sredstvo za sve transakcije”, pa “Krivotvoritelji će biti vaporizirani”, i “Na zahtjev zamjenjivo u Galaktič koj banci”. Na plavoj strani bila je slika nekoga ili nečega. To nešto izgledalo je čovjekoliko, ili kao Tolnep, s kojim je netko zamijenio Dunneldeena ili možda... tko zna? Lice je bilo vrlo dostojanstveno, pravi portret poštenja. Na drugoj je strani bila slika slične veličine, koja je prikazivala impozantnu zgradu s bezbrojnim lukovima. Sve je ovo vrlo zanimljivo, ali Jonnie je naumio da danas radi nešto drugo. Vratio je novčanicu Keru i ponovno se dao u potragu za kapom. Bilo mu je nekako neugodno ovako obrijane glave. Ker je djelovao malko razočarano. “To je sto kredita”, rekao je Ker.” To nije psihloška banka. Psychli i svi ostali upotrebljavaju one. Ovo nije krivotvorina. Jamčim. Vidiš li kako se. Žari? A ove fine crtice ovdje oko potpisa - “ “Da ti mene ne pokušav š podmititi ili nešto slično?” upitao je Jonnie, odbacujući kapu koju je našao i tragajući za šarenim svilenim rupcem. “Ma ne!” - rekao je Ker. “Gledaj, ovaj mi novac više nije dobar, Jonnie. Gledaj!” Jonnie se ugodnije podupro o rub komode i poslušno pogledao. Bacivši pogled na vrata, da se uvjeri da su mu za leđima i da će ga samo Jonnie moći vidjeti, Ker je dramatski okrenuo revere i povukao dronjavu bluzu u stranu. Na prsima je imao žig. “Tri pruge izopćenja”, re kao je Ker. “Smuđenje kriminalca. Mislim da za te nije nikakva novost da sam kriminalac. To je jedna od stvari zbog kojih me Terl držao u šaci. Zato je osjećao da se može pouzdati u mene da ću te voditi i podučavati. Da me vrati na Psychlo i da se otkrije da sam krivotvorio isprave za zaposlenje, bili bi me vaporizirali. Ako Psychli ponovno zaposjednu ovaj planet, bit će sigurni da smo mi koji smo preživjeli prebjezi, pa će nas ispitivati i otkriti ovo. Moje su isprave lažne. Neću te opterećivati svojim pravim imenom; budući da ga ne znaš, ne može te se kazniti kao suučesnika. Shvaćaš?” Jonnie nije ništa shvaćao, posebno zbog toga što bi ga Psychli ubili na licu mjesta i ne bi uopće trli glavu oko “suučesništva”. Kimnuo je. Sve ovo nije vodilo nikamo. Kamo je Chrissie stavila rupce koje su pronašli? “A ako uz to kod mene pronadu dvije milijarde galaktičkih kredita, onda će primijeniti polagano vaporiziranje”, rekao je Ker. 281

“Dvije milijarde?” Da, čini se da je stari Numph varao kompaniju svih trideset godina svoje službe na ovom planetu. To su stvari koje ni Terl nije razotkrio: provizije od ženskog administrativnog osoblja koje je bilo optuženo, dvostruke cijene kerbanga, možda čak prodaja rudače strancima, koji su je preuzimali svemirskim brodovima... tko će znati? No Numph je spavao na četiri madraca, a Ker je mislio da je smiješno da se toliko gužva, a volio je spavati samo na jednom madracu, pa je rasporio jedan kraj i eto tako! “Gdje je?” - pitao je Jonnie. “Vani, na hodniku”, kazao je Ker. Patuljasti je Psychlo zatvorio kaput, a Jonnie je kroz prozorčić na vratima dao straži znak. Ker je istrčao kroz vrata slobodni su se lanci vukli i uzbunjivali sve ljude i vratio se prteći veliku kutiju, koju je bubnuo na pod. Zatim je pohrlio van i donio novu kutiju. Premda patuljak, tek nešto viši od Jonnieja, Ker je bio vrlo snažan. Prije nego što ga je itko i zaustavio i unatoč lepetanju lanaca, Ker je uskoro cijelu sobu zatrpao starim kutijama od kerbanga, a svaka od njih bila je pretrpana galaktičkim kreditima! “Na njegovu računu na Psychlu ima i više od ovoga”, rekao je Ker, “ali toga se ne možemo domoći.” Stajao je, soptao i široko se osmjehivao, ponosan na sebe. “Sada možeš prebjez ima kao što su braća Chamco platiti u gotovu!” Kapetan MacDuff je pokušao reći Jonnieju da su provjerili kutije i da u njima nema nikakva eksploziva. Sve se vrijeme pitao što li je to. Želio je doznati kako je to Jonnie poslao poruku u logor a da to straža ne dozna i je li u redu što su dopustili Keru da to donese. Bio je zbunjen. Tu je jedan Psychlo trčkarao i zveketao lancima, a Jonnie se smijao. “A što ti želiš?” - upitao je Jonnie Ke ra. “Želim van iz onoga zatvora!” - zavapio je Ker. “Mrze me jer sam bio iznad njih. Ionako su me mrzili, Jonnie. Razumijem se u strojeve. Zar te nisam ja naučio da upravljaš svim mogućim strojevima? Čujem da tamo u onom što zovete Akademija postoji strojarska škola. Ne znaju oni ništa o ovim mašinama. Ne onoliko koliko ti i ja. Dopusti mi da odem i pomognem pri obuci, kao što sam i tebe podučio!” Stajao je tako patetično, tako molećivo - bio je uvjeren da je učinio pravu stvar - da se Jonnie smijao i smijao, a uskoro su se i Kerove usne kosti razvukle u smijeh. “Mislim da je to sjajna za misao, Ker”, rekao je Jonnie. U tom je trenutku podigao pogled i spazio na vratima neprijaznog Roberta Lisca. Jonnie je prešao na engleski: “Sir Robert, mislim da za učitelja imamo novog instruktora. Istina je da je on sjajan rukovalac strojevima i sve ih zna .” Nasmiješio se Keru i rekao psihloški: “Uvjeti zaposlenja: litra i četvrt kerbanga dnevno, puna plaća i doplaci, standardni kompanijin ugovor, izuzev pokop na Psychlu. U redu?” Vrlo je dobro znao da je Ker vjerojatno za svoj račun zakopao nekoliko stotina tisuća kredita. Ker je stao snažno kimati glavom. Za crne je dane spremio nekoliko stotina tisuća. Ispružio je pandžu da se pljesne s Jonniejem u znak pogodbe. Učinivši to, bio se spremio da ode, kadli se okrenuo i približio se Jonnieju, govoreći mu psihloškim ekvivalentom šapta. “Imam ti još nešto reći, Jonnie. Metnuli su Terla u kavez. Pripazi na Terla, Jonnie. On nešto smjera.” Kad je patuljasti Psychlo otišao, Robert Lisac je pogledao silne svežnjeve novca. “Mito da se dođe do posla”, rekao je Jonnie, “ovih je dana u silnom porastu. Predajte to Vijeću.” Smijao se. 282

“Ovo je galaktički novac, zar ne?” - rekao je Robe rt Lisac. “Stupit ću u vezu s jednim škotom, MacAdamom, na Sveučilištu u Highlandsu. On je stručnjak za novac .” No čudio se što vidi Jonnieja odjevena. Bio je i više nego razdragan što vidi Jonnieja vesela, premda je pomislio da je momak ludo odvažan što dopušta da mu se jedan Psychlo toliko približi: jedan zahvat pandžama, i ostade č ovjek bez pola lica. A onda je uočio da Jonnie hramlje naprijed, da izlazi. Upitno ga je pogledao. “Možda neću biti kadar da zadržim nebo”, rekao je Jonnie, “ali ne moram niti dovijeka čekati da se stropošta. Idem u logor.” Morao je govoriti s braćom Chamco. Dočuo je da nisu nimalo napredovali u popravljanju prostora za prekrcaj, a bez toga nikad neće doznati što je bilo s Psychlom. Do helikopterskog je uzletišta dug put, osobito dug ako se služite samo jednom nogom i štapom na krivoj strani. Liftovi nisu radili; vjerojatno nikada niti neće. Hramajući, Jonnie se baš počeo diviti silnom trudu koji se morao uložiti da se sve ovo očisti, kad je začuo da iza njega netko trči, a zatim i oštro izdanu naredbu na ruskom. Pojavila su se dva čovjeka, svaki s jedne njegove strane, koji su ruke isprepleta li tako da su napravili neke vrsti sjedalo, gurnuli ga na nj i onda s njime strčali niz stube do heliporta. Mora da je netko obavijestio tamošnjeg dežurnog pilota, jer je on već stajao pokraj rudarskog putničkog a viona, na kojem su bila otvorena vrata za putnike. “Ne!” - kriknuo je Jonnie i zdravom rukom poka zao prema pilotovoj strani. Što to oni misle o njemu? Da je onemoćali invalid? Naravno, takav je i bio. No pukovnik Ivan skočio je do pilotskih vrata i otvorio ih. Dva su Rusa doslovce ubacila Jonnieja na letačko sjedalo. Donekle zbunjen, dežurni je pilot stao zatvarati putnička vrata, no odgurnula su ga tri Rusa, koja su se, bez daha, stuštila niz stepenice. Uz zveket jurišnih pušaka uskočili su u zrakoplov. Pukovnik Ivan na čudesan se način našao na drugoj strani aviona, gdje je pomagao Robertu Liscu i dvojici škota u kiltovima da se uspnu, a zatim se i sam ukrcao. Pilot je bio šveđanin. Sjedao je na kopilotovo mjesto i govorio nešto jezikom koji Jonnie nije razumio. Možda je Južnoafrikanac s Mjesečevih planina? Ne, s onom šačicom bijelaca među Bantu crncima prekasno su stupili u vezu da bi ikoga od njih mogli do sada potpuno obučiti za letenje. Shvatio je i to da ovaj pilot leti samo na lokalnim linijama , da je zapravo kadet. Jonnie se vezao sigurnosnim remenom, fiksirajući svoju re lativno neupotrebljivu desnu ruku, a zatim je pogledao putnike. Rusi su bili u vrećastim crvenim hlačama i sivim bluzama i upravo su bili pri kraju uvlačenja u remenje. Kad se okrenuo, pukovnik Ivan strgnuo mu je s glave rubac i nabio mu okruglu, plitku, krznenu kapu. Jonnie ju je skinuo da je stavi kako treba i zapazio da je na njezinoj prednjoj strani na zlatnoj pločici crvena zvijezda. “Mi na dužnosti!” - rekao je pukovnik lvan. Očito je svojski poradio na svom engleskom. Jonnie se nacerio. Stvarno su bili internacionalni kontingent. Ostavili su široka vrata otvorenima pa je kroz njih naviralo sunce. Uzletio je u divan Ijetni dan. Planine, bijele planine, veličanstvene i mirne na tamnoplavu nebu! Gudure sa svojim crnim sjenama, drveće sa svojim nježnim tamnim zelenilom. Eno i medvjeda. 283

Lagano trči padinom, bez sumnje po nekom važnom poslu. Tu je i cijelo stado stjenjačkih divokoza koje promatraju njihov avion, što im je sada sigurno već uobičajen prizor. Veselo igrajući ljevicom po konzoli, Jonnie je spustio avion iza posljednjih brežuljaka istočnog obronka prema preriji. Ljeto. Očito je nedavno pala kiša, jer se vidjeloe cvijeće. Sterući se beskrajnim obzorom prema istoku, valoviti je krajolik bio prošaran stadima koja su pasla. Neiscrpan prostor na kojem čovjek može živjeti. Kako krasan planet! Kako Ijubak planet! Vrijedan da ga se spasi. Dežurni je pilot gledao Jonnieja sa strahopoštovanjem. Pa ovaj leti isključivo lijevom rukom i lijevom nogom bolje no što će on sam ikada moći letjeti i s pet ruku. Jahač? Jonnie se hitro obrušio da vidi što je i tko je to. Vrećaste hlače? Plosnat šešir od crne kože? Smotano uže u rukama? Prikuplja malo stado. “Llanero”, rekao je Robert Lisac. “Iz Južne Amerike. Oni sada čuvaju stoku.” Jonnie je spustio prozorčić i mahnuo, a llanero mu je uzvratio. Kako je krasan ovaj prvi dan što je vani! A eno i logora. Koliko je tamo mnogo ljudi! Mora da ih je trideset, četrdeset što gledaju prema avionu. Jonnie se spustio tako lako da ne bi slomio ni ljusku jajeta. Hvala bogu, nitko od te goleme svjetine nije dospio na sletnu stazu prije njega, jer su sada navirali prema njemu ljudi smeđe, Ijudi crne puti, ljudi u svilenim kaputićima, u čupavim kod kuće izrađenim tkaninama , žene, muškarci... strašno mnogo ljudi. Otvorio je vrata aviona, stavio u usta kažiprst i mezimac lijeve ruke te prodorno fućnuo. Kroz žamor njegovo je izvježbano uho čulo ono što je želio čuti: kopita! Došao je Vihor. Jonnie se oslobodio sigurnosnih pojasova i prije no što se stigao itko umiješati kliznuo na zemlju - poprilična vještina, uzevši u obzir da ovi psihloški avioni imaju visok kokpit. Desna mu je ruka zasmetala, pa ju je zatakao za pojas. Vihor je od radosti što ga vidi poskakivao te ga, mlatarajući njuškom, umalo oborio. “Da vidimo nogu”, rekao je Jonnie kleknuvši i pokušavši prihvatiti skočni zglob lijeve prednje Vihorove noge, koji se, izgleda, pozlijedio za onog trka niz stijenu. No Vihor je pomislio da Jonnie želi da on izvede trik kojemu ga je bio naučio -rukovanje - te je gotovo prijekorno podigao desno kopito i ponudio mu ga; pri tome je postigao samo to da je Jonnieja srušio na zemlju. Jonnie se nasmijao. “Zdrav si”, prodrmao je ponuđeno kopito. Jonnie je smislio kako bi ga mogao zajahati. Ukoliko skoči trbuhom nadolje i brzo zabaci lijevu nogu, uspjet će. Skočio je i uspio. Nije mu trebala pomoć. Sada bi da projaše i nađe prokletu braću Chamco, te otkrije zbog čega je došlo do zastoja u opremanju pretovarne zone. No ljudi su se tiskali oko konja. Lica crna, smeda, žućkasta, bijela. Rukama su mu dodirivali mokasine, nastojali mu predati koješta. I svi su govorili istodobno. Osjetio je grižnju savjesti. Lica nasmiješena, lica koja mu žele dobrodošlicu. Donekle mu je to pokvarilo dan. Kad bi ovi Ijudi samo mogli pojmiti kako bi lako mogao biti uzrokom potpune propasti, a ovo divno nebo moglo bi uskoro posivjeti i donijeti smrt. Stegnuo je usnice. Bit će najbolje da se posveti svom poslu. Laskanje je, u najmanju ruku, pomalo neugodno, osobito stoga što osjeća da ga možda i nije zaslužio. Nova kopita. Glas pukovnika Ivana koji se na ruskom izdire na nekoga. Dovodeći šest konja u bjesomučnom trku, dojurio je i drugi Rus. Odsječna zapovijed, i pukovnik Ivan i četiri Rusa bili su na konjima, dok je petoga uzjahivao Robert Lisac. 284

Vjerojatno su Rusi i konji već otprije čekali u logoru. Dva škota u kiltovima progurala su se kroz gomilu te zauzela položaj s obiju strana Vihorove glave. Počeli su blago razmicati svjetinu da bi se Jonnie mogao kretati. Mora da se do sada okupilo pedesetak ljudi! Baš kad je Jonnie pomislio da će se pokrenuti, neki se dječarac u kiltu i bosonog progurao do Vihorove glave i preko nje navukao uzicu. Cvrkutavim se glasom javio kroz graju: “Ja sam Bittie MacLeod. Dunneldeen je rekao da mogu doći i biti vam paž - i evo me, sir Jonnie!” Naglasak mu je bio težak, ali odlučnost i samopouzdanje nisu trpjeli odbijanja. Dječak je poveo Vihora prema logoru. Premda se Vihorom ravnalo samo uz pomoć pete i zvukova, Jonnie nije imao srca da ga odbije. Iza njega se pojavilo pet Rusa s dugim motkama - kopljima? - u stremenima. Na motkama su bile zastavice, a vojnici su na leđima imali jurišne puške. Dojurio je i neki Llanero i svrstao se s njima. Hitro se pojavila i četica švedskih vojnika iz logora i stala u počasni pozdrav s oružjem. Iz logora su izlazili radnici. Na pistu se spustio veliki putnički a vion iz kojega se iskrcalo tride set Tibetanaca koji su došli u obilazak logora. Pomiješali su se sa svjetinom. Dva su se teretnjaka dovezla do ruba; iz njih je ispalo četrdesetero ljudi iz grada koji je bio nešto sjevernije od logora. Jedan drugi teretnjak dojurio je iz Akademije. Dok mu je konj kročio strahovito polako iza Bittieja MacLeoda, Jonnie je odmjerio ovu razdraganu svjetinu. Ljudi su vikali, mahali mu i pljeskali. Od skupa u škotskoj nije vidio toliko ljudi. Ima ih ovdje tri stotine! Ruke bijele, crne ružičastih dlanova, žute; plave bluze, narančaste halje, sivi kaputi; kose ravne, svijetle, smede, kovrčave, crne; raznorazni jezici. Svi govore : “Zdravo, Jonnie!” Zabrinuto je pogledao u vedro plavo nebo. Na trenutak ga je preplašio orbiter... ne, bio je to izvidački orbiter. Mnogo su takvih letjelica odaslali u neprekidnu patrolu, iz opreza od uljeza . Glasovi su stvarali neprekidnu buku. Neka mu je žena nešto gurala u ruku - kiticu divljeg cvijeća - i vikala: “Za Chrissie!” Kimnuo joj je u znak zahvalnosti. Nije znao kamo će sa cvijećem, pa ga je turnuo za pas. Stanovnici zemlje, raspaljenih nada, mogli su ustati i ponovno oživjeti. Osjećao se većim krivcem no ikada. Nisu znali da možda i nije uspio. Uz to što nije uživao u laskanju, osjećao je da ga niti ne zaslužuje. Robert Lisac je do njega dognao svoga konja. Vidio je da je Jonnie zabrinut. Nije želio da Jonniejev prvi dan bude pokvaren. “Mahni im malo, momče. Samo podigni ljevicu i kimni.” Jonnie je to i uradio, i gomila je podivljala. Probijali su se uz brežuljak do starih nastambi Chinka. Tamo dalje nalazila se mrtvačnica. Eno i kupole iza koje su nekad bile Terlove prostorije i gdje je on probdio tolike noći... Jonnie se zablenuo. Eno Terla u kavezu i s ogrlicom. Terl je ludovao i skakutao. Jonnieja je obuzela neka nejasna nelagoda i naredio je malom škotu da ga povede onamo. Vre mena je bilo mnogo. Posao koji je trebao obaviti s braćom Chamco bio je važan, ali nekoliko minuta nije igralo nikakvu ulogu. Bilo je svakako bolje da vidi može li otkriti u što se to Terl upustio. Gomila je postajala sve veća. Masa pitomaca iz Akademije, kad se pročulo da se Jonnie pojavio u logoru, smjesta je zatražila nekoliko sati voljno. 285

A učitelj, koji ih je shvaćao, no koji ionako ništa drugo nije niti mogao, raspustio je pitomce, i tako su se i oni našli ovdje u gužvi. Došlo je još ljudi iz New Denvera. Prestao je svaki rad, i strojevi u podzemnim radionicama logora osta li su napušteni. Ne koliko članova Vijeća pojavilo se medu svjetinom. Medu njima bio je i Brown Limper Staffor, glavar kontinenta. Sada se okupilo više od šest stotina ljudi. Galama je zaglušivala. Terl je vidio da se životinja bliži kavezu, pa je još žešće mahnitao. Jonnie je primijetio da se ovo područje nije mnogo promijenilo, niti pak da je stradalo prilikom bitke. Voda koja je štrcala uvis prosjekla je pri povlačenju nekoliko brazda u visoravni; tanad je otkrhnula jednu-dvije rešetke kaveza; voda je kave z prije oprala nego što ga je oštetila. Pogledao je uklopnu kutiju na motki i vidio da nije promijenjena: rešetke su bile pod naponom na isti način, uz pomoć istih kablova. Postavljena je zapreka od rudarske građe da ljudi ne mogu doseći rešetke. Da, bio je to uglavnom isti kavez, osim što su uokolo izrasli buseni zelene trave. Nije više primjećivao rulju. Koliko je mjeseca iznutra gledao van, a kolike je noći probdio gledajući unutra! Mnoge su se more tu izmiješale. Želio je ispitati Terla. Nije htio ponovno razgovarati kroz rešetke. U ovoj galami normalnim se glasom nije moglo sporazumijevati a nije mu bilo ni na kraj pameti da sjedi i derese. Uhvatio je stra žarev pogled i mahnuo mu da priđe. No umjesto stražara, do njega se progurao zapovjednik logora. Jonnie je po kiltu zaključio da je čovjek Argyll. Nagnuo se prema njemu da ga zapovjednik čuje: “Molim te, isključi tamo struju i naredi straži da otvori vrata kaveza.” “Što?” - uzviknuo je zaprepašteno zapovjednik logora. Jonnie je pomislio da ga čovjek možda nije čuo, pa mu je ponovio svoju molbu. Tada je opazio da zapovjednik to odbija. Oduvijek je izme u Argylla i Clanfearghusa dolazilo do malih trvenja - zapravo, često su između dva klana izbijali i okršaji. Jonnie se sada prisjetio da je posljednji njihov rat prekinuo upravo njegov dolazak u škotsku. Jonnie se nije htio natezati s čovjekom. Nije se htio niti derati na Terla kroz rešetke. Robert Lisac pogledao je Terla, kavez, Argylla, svjetinu i kutiju na motki. Ispružio je ruku da umiri Jonnieja. No Jonnie se već bio nagnuo naprijed i skočio s konja. Pukovnik Ivan je razmaknuo ljude u stranu i gurnuo Jonnieju u ruku knobkerrie. Jonnie se šepesajući probio do vanjskog prekidača i otvorio ga. Pri tome je morao balansirati uz motku da oslobodi ruku. Kad se osigurač razmaknuo, bljesnula je iskra. Vidjevši u kojem je smjeru krenuo, svjetina se razdvojila. Odjednom se sve stišalo. Tišina je nastala ondje gdje je bio Jonnie, a poput vala širila se do krajnjih rubova gomile. U cijeloj ovoj gunguli stražar kod kaveza nije napustio svoje mjesto. Ključeve je nosio za pojasom. Jonnie mu ih je izvukao. Jedva čujna uzbuđena nedoumica kod svjetine, a onda napeta tišina. Terl je iskoristio priliku da divljački za urla. Zapovjednik logora je upravo htio jurnuti, ali ga je zaustavila ručetina pukovnika Ivana, koji se jednostavno nagnuo s konja. Pukovnik nije želio da mu se u području paljbe nađu suvišna tjelesa. Ostali su se Kozaci hitro raširili: čuo se oštar zveket napinjanja jurišnih pušaka, i četiri su puške na nišanile Terla u kavezu. Neki su škoti potrčali na krovove stare nastambe Chinka, a štropot trka zamijenilo je zveckanje pušaka, koje su se spremne uperile u Terla. Gomila je odstupila od zapreka. 286

Jonnie je čuo puščane zatvarače. Okrenuo se i rekao normalnim glasom (osim Terlove rike, sada se sve stišalo): “Tane bi se moglo od ovih rešetki odbiti u svjetinu, pa vas molim da puške odložite.” Otkopčao je blast-pištolj u futroli i zatim provjerio je li napet i je li ugođen na “omamljivanje” i “bez vatre”. No vjerovao je da nije ni u kakvoj opasnosti. Terl je imao ogrlicu i bio je privezan i, premda mu ne bi bilo mudro prići na domašaj šapa, jedino što će Terl - prema onome u kakvu je raspoloženju - pokušati bit će neko lakrdijanje. Brava na vra tima otvorila se lakše no inače. Mora da su je podmazali. Otvorio je vrata. Svjetina je suspregnula dah. Jonnie se na nju nije osvrtao. Terl je riknuo. “Prestani budalesati, Terl”, kazao je Jonnie. Terl je smjesta prestao i šćućurio se uz stražnji zid. Jantarne su mu se oči opako podsmjehivale. “Pa, zdravo, životinjo.” Odnekud iz gomile zaorio se pastorov glas: “On nije životinja!” Jonnie nije znao da pastor govori psihloški. “Vidim da te netko ščepao”, rekao je Terl Jonnieju. “O, pa to se događa kad je netko glup. Kako se to zbilo, štakorska glavo?” “Budi pristojan, Terl. Što misliš što ti izvodiš u ovom kavezu?” “Oh, taj naglasak Chinka!” - rekao je Terl. “Koliko god da sam se trsio, nikad od tebe ugladenog, obrazovanog stvorenja. No dobro, ako baš želiš uljudnost i budući da govoriš Chinko, onda oprosti za ovo neobrazovano smetanje tvojih gospodskih ušnih kosti - “ Bio je na putu da nastavi s cijelim nizom poniznih fraza drevnih Chinka. Zatim se pakosno nasmijao. “Odgovori na pitanje, Terl.” “Pa, ja se - “ izgovorio je psihlošku riječ koju Jonnie do ta da nije čuo. Jonnie je imao drugu nakanu kad je dolazio ovamo. Želio je vidjeti što je Terl možda udesio, a što je nekome moglo promaći. Šepesao je kavezom, motreći stalno Terla i držeći se podalje od njega. Pogledao je unutarnje zidove ispod rešetaka, navirio se u bazen. Terl je imao hrpicu stvari umotanu u nepromočivu ceradu. Jonnie je ljevicom pokazao Terlu da se odmakne, a zatim prišao do odriješena zavežljaja. Kleknuo je i hitro ga otvorio. Bio je tu komad odjeće, nekakav omotač - Terl je sada bio tako odjeven, inače je bio gol. Tu se nalazio i iskrivljeni tanjurić za kerbango, prošupljen, i bez kerbanga. Uz to psihloški rječnik! Što će, zaboga, vrlo obrazovanom Terlu barem što se psihloškog tiče - psihloški rječnik? Jonnie se unatraške povukao izvan dosega lanca. Kojom se ono riječi Terl upravo poslužio? Ah, e vo je: “Kajanje: stanje ucviljenosti ili grižnje savjesti zbog nečega što je napravljeno ili propušteno; riječ usvojena iz hoknerskog jezika; rečeno je da je neke strane rase istinski proživljavaju.” “Kaješ se? ” - rekao je Jonnie. “Ti?” Bio je njegov red da se nasmije. “Nisam li te ja strpao u kavez? Zar ne shvaćaš da to može uroditi osjećajem - ? ” Jonnie je i tu riječ potražio: “Krivnja: bolan osjećaj grižnje savjesti koji proizlazi iz uvjerenja da je netko učinio nešto loše ili nemoralno; usvojeno iz jezika Chinka i korisno za političke oficire pri degradiranju pojedinaca iz potčinjenih rasa; profesor Halz veli da ta riječ kod nekih stranaca istinski postoji kao emocija!” Za klopio je knjigu. “I ti je moraš imati, životinjo. Na koncu, bio sam ti kao otac, a ti si se danju i noću trudio da mi uništiš budućnost. U stvari, otvoreno sumnjam da si me jednostavno iskoristio da bi me mogao izdati - “ 287

“Kao ono kad je eksplodirao kamion”, rekao je Jonnie. “Koji kamion?” “Dostavni kamion”, rekao je strpljivo Jonnie. “Oh, pomislio sam da misliš na onu strugalicu u kojoj si se zaglavio, onu koja je eksplodirala tamo na visoravni. Vi, životinje, tako ste nevične strojevima!” - uzdahnuo je. “I tako sam ja ovdje - predmet tvoje osvete.” Jonnie se nije potrudio da tu riječ nađe u rječniku. Znao je da će to biti još jedna od onih kojom se ni jedan Psychlo nikad ne bi poslužio. “Nisam ja naredio da te strpaju u ovaj kavez i da ti navuku onu ogrlicu. Zapra vo, trebao bih ih zamoliti da te vrate na kat sa spavaonicama. Ludovati ovako ovdje, polugol - “ “Mislim da to nećeš učiniti”, rekao je Terl opako. “Zašto si se danas spustio ovamo?” Bilo bi bolje da s Terlom previše ne razgovara, ali ne bude li govorio, neće ga navesti da odaje podatke. “Sišao sam da se kod braće Chamco raspitam o onom zakašnjenju u opremanju zone pretovara.” “To sam i mislio”, rekao je Terl. Djelovao je ravnodušno. Duboko je uzdahnuo u masku i ustao. Uz preplašeno mrmorenje svjetina je ustuknula. Čudovište je bilo metar više od Jonnieja. Pandže, derači koji su se vidjeli kroz masku... “Životinjo”, rekao je Terl, “usprkos proteklim razlikama, mislim da bih ti trebao reći jedno. Uskoro ćeš doći da ti pomognem. A budući da sam - i - “, još dvije riječi koje Jonnie nije smatrao potrebnim da potraži, “vjerojatno ću biti dovoljno blesav da ti pomognem. Stoga upamti, životinjo. Kad postane preteško, dođi Terlu. Na kraju krajeva, nismo li mi drugovi?” Jonnie je zahihotao. Ovo je jednostavno previše! Bacio je rječnik na ceradu i teško se oslanjajući na knobkerrie, leđima okrenut Terlu, napustio kavez. U trenu kad je zatvorio i zaključao vrata, Terl je strahovito zaurlao, stao se šepiriti i udarati po prsima. Jonnie je stražaru dobacio ključeve, pa otišao i ponovno uključio struju. Hramajući prema Vihoru, još se za se smijao. Svjetina se malo odmakla, žagoreći od olakšanja. Nisu se svi odmakli. Izmedu Jonnieja i konja stajao je Brown Lirnpe r Staffor. Jonnie ga je prepoznao i baš se sprernao da gu pozdravi. Ondaje zastao; još niknda ni na ćijem licu nije vidio tako otvorenu zlonamjernu mržnju. “Vidim da sada postoje dva bogalja!” rekao je Brown Limper Staffor. Naglo je okrenuo Jonnieju leđa i odšepao, vukući ćopavu nogu. Bilo je ondje ljudi koji će svojim praunucima pripovijedati da su osobno bili nazočni kad je Jonnie ušao u onaj kavez i koji će na tome stjecati nemalu važnost i slavu. Jonnie je opet uzjahao Vihora; usmjerivši konja prema mračnoj osamljenoj kupoli koja je podignuta zato da bi se u njoj smjestilo braća Chamco. “Ono baš nije dobro ispalo” rekao je Robert Lisac, koji je bio tik uz Jonnieja. “Nemoj ljude plašiti na ovakav način.” On se sam bio gadno zabrinuo. “Nisam došao ovamo da gledam ljude”, rekao je Jonnie. “Došao sam da obiđem braću Chamco i upravo sam sada krenuo k njima.” “Moraš razmisliti o svojem pojavljivanju u javnosti”, rekao je blago Robert. “Ono ih je prestrašilo.” Jest da je ovo Jonniejev prvi dan kako se digao iz kreveta i jest da mu Robert želi da mu dan bude dobar, ali od onog posjeta Terlu kose su se dizale u zrak. “Ti si sada simbol”, na stavio je. Jonnie se okrenuo prema njemu. Vrlo je volio sir Roberta. No sebe nije mogao zamisliti kao simbol. “Ja sam samo Jonnie Goodboy Tyler.” 288

Odjednom se prijazno nasmijao: “To jest, MacTyler.” Sva uznemirenost koju je sir Robert osjećao rastopila se. Što da radiš s ovim momkom? Bilo mu je drago što je Jonnieju dan opet bio lijep. Svjetina se malko stišala, ali ih je i dalje pratila. Pukovnik lvan je nadišao svoju prepast i svoje je kozačke kopljonoše svrstao u formaciju. Bittie MacLeod je uspješno svladao strah pa je Vihora vodio u smjeru koji mu je konj sam pokazivao. Dežurni Argyli kradomice je gucnuo iz boce toliko potreban gutljaj, te bocu dodao svome zamjeniku. Jonnie je odmjerio izdvojenu kupolu koja je bila ispred njih. Da, dobro su to sagradili. Spasili su prozirnu kupolu s jednog starog rudarskog okna koje se više ne koristi. Podigli su je na betonski prsten. Atmosferska komora bila je jedna od boljih - providna okretna vrata zadržavala su plin za disanje pod kupolom, a zrak izvan nje. Postojao je tu i zaseban spremnik za plin za disanje i crpka. Na prozirnoj su kupoli bili zasloni, koji su sada, usprkos sunčanoj toplini, bili otvoreni. Psychli kao da nisu mnogo marili za vrućinu i hladnoću. Ovdje su se braća Chamco bavila planovima i prijedlozima i zauzvrat dobivala plaću, koja im se sada, zahvaljujući Kerovu otkriću galaktičkih kredita, mogla isplaćivati u gotovu. Jonnie ih je poznavao još iz dana svoje obuke u logoru. Bili su vrhunski konstruktorski i planerski inžinjeri, diplomirani studenti svih priznatih psihloških i kompanijinih škola. Prema izvješćima, bili su neobično skloni suradnji i čak uljudni - uljudni koliko to već jedan Psychlo može biti, što nije mnogo. Njihova ideja o uljudnosti bila je jednosmjerna uljudnost prema njima. Sada ih se moglo vidjeti kako rade za dva uređena stola, okružena crtaćim daskama. Bio je tu i normalni interfon tako da je čovjek mogao stajati vani i razgovarati s njima a da ne mora ulaziti kroz atmosfe rsku komoru. No Jonnie nije mogao zamisliti da o tehničkim stvarima razgovara preko interfona. Pukovnik Ivan mora da mu je pročitao misli. Progurao se i rekao svojim oskudnim engleskim: “ Ti ideš tamo unutra?” Zatim se grozničavo ogledao za koordinatorom koji govori ruski. Koordinator je preveo: “Veli da je ova kupola od neprobojnog stakla. Ne može vas štititi puškama.” Robert Lisac je kazao prilično očajno: “Zar nisi za prvi dan bio već dosta vani?” “Zbog ovoga sam došao ovamo”, rekao je Jonnie okrećući Vihora. Zabrinuti pukovnik Ivan predao mu je knobkerrie, istodobno nastojeć i dobiti prevodioca da nešto prenese. “Pukovnik veli da ne stojite u komori”, rekao je koordinator. “Idite unutra i prijeđite udesno. Ako to ne napravite, njegovi Ijudi neće moći upasti.” Šepesajući prema atmosferskoj komori, Jonnie je iz gomile iza sebe čuo: “Ući će i ovamo! Zar ne shvaća da ovi Psychli...” te “Uh, pogledajte one grozne zvijeri unutra.” Jonnieju nije bilo milo sve ovo ometanje njegovih akcija. To što si simbol ima i svojih teškoća. Da se ne može kretati slobodno po vlastitom nahođenju, te da se drugi petljaju u to kamo on ide, za njega je bilo nešto posve novo. Pretpostavio je da braća Chamco inače spuštaju zastore na kupoli, jer iako su zastori sada bili razmaknuti, kod njih je gorjelo svjetlo. Navukao je zračnu masku koju mu je uručio neki pilot. Jonnie je uz malo muke odšepesao kroz atmosfersku komoru. Ova vrata sagrađena za Psychle uvijek su mu bila nespretna. Preteška, previše čvrsta za guranje. Braća Chamco su prekinula rad. Sjedila su i gledala ga. 289

Ni na koji način nisu iskazivala neprijateljstvo, ali ga nisu niti pozdravila. “Došao sam da vidim kako napredujete u obnovi opreme za prekrcaj”, rekao je Jonnie ugodnim psihloškim tonom koliko već psihloški može biti ugodan. Ništa nisu rekli. Da li to manji brat Chamco gleda nekako oprezno? “Ako vam trebaju neki materijali ili nešto drugo”, rekao je Jonnie, “bit će mi drago da se pobrinem da vam ih dostave.” Veći je brat Chamco progovorio: “Sva je oprema spaljena. Konzola. Sve. Uništeno.” “Da, tako je”, rekao je Jonnie oslanjajući se na policu ispred atmosferske komore. “No, siguran sam da su to obične komponente. U onim teretnjacima su minijaturni uređaji koji se mnogo ne razlikuju.” “Vrlo teško” rekao je manji Chamco. Jesu li njegove oči malo neobične, ili je to tek običan psihloški izgled? “Trebamo je ponovno napraviti”, rekao je Jonnie. “Sve dotle nećemo znati što se dogodilo sa Psychlom.” “To će dugo potrajati”, rekao je veći Psychlo. Zar i njegove oči ne gledaju nekako neobično? No opet, u jantarnim očima Psychla uvijek se vide plamičci. “Pokušavam shvatiti”, rekao je Jonnie. Pogledao je na stranu gdje su braća Chamco imala neke priručnike. Na samom kraju bio je onaj što ga je sam jutros odbacio. “Ako biste mi mogli objasniti - “ Manji Chamco je đipnuo! Veći Chamco skočio je od svog stola i navalio. Urlali su. Jonnie je posrnuo natrag. Štap mu je smetao pri izvlačenju oružja. Bacio ga je na bližeg Chamca. Bio je to slab hitac; nije bio ljevak. Nejasno je ugledao golemu pandžu kako se kroz zrak spušta na njega. Kleknuo je i lijevom rukom pote gao pištolj. Čaporci su mu zaderali jednu stranu lica. Jonnie je zapucao. Povratni udar odbacio ga je prema vratima i on se pokušao progurati u atmosfersku komoru. No vrata kao da su se zaglavila, sledila. Ležeć i poleđuške, dok se na nj spuštala čizma da mu polomi rebra, opalio je s poda. čizme je nestalo. Par krznenih pandži ustremio se na njegov vrat! Urlici su bili bjesomučni. Jonnie je pucao u pandže, pa u golema prsa. Pucao je i pucao, potiskujući ih. Nekako se pridigao na koljeno. Dva divovska tijela padala su nauznak, rušila se. Jonnie je ispalio ponovno u jedno, pa u drugo. Oba su le žala na podu. Manji brat Chamco bio je posve omamljen. No tik iznad njega veći se mučio s ladicom pisaćeg stola. Otvorio ju je i izvukao nešto. Sve se dogadalo i suviše brzo. Zbog ugla stola Jonnie nije mogao vidjeti što to veći Chamco ima. Pomaknuo se u stranu da može bolje pripucati. Veći je Chamco imao mali blast-pištolj. No nije ni nastojao nanišaniti na Jonnieja. Ciljao je u vlastitu glavu. Pokušavao je počiniti samoubojstvo. Najgori vrtlog borbe je prošao. Jonnie je hladnokrvno nanišanio i izbio oružje iz ruke većega Chamca. Nije eksplodirao. Hicem je djelomice pogodio Psychla, pa se ovaj stropoštao obeznanivši se. Prokletstvo, kad se ne možeš poslužiti desnicom. Nije odmah mogao naći štap. Šepesao je postrance i oslanjao se o zid kupole. Prostorija je bila puna dima, koji se kovitlao oko ispušnih ventila plina za disanje. Od tolikog urlanja, režanja i hitaca u ovom zatvore nom prostoru napola je oglušio. 290

Uh! Zbog čega sve ovo? Tamo leže. Ali čemu napad? Vrata atmosferske komore su se okrenula i upali su pukovnik Ivan i straža. “Ne pucajte tim puškama!” - upozorio je Jonnie. “Ovdje je plin za disanje, a radijacija će izazvati eksploziju koja će nas raznijeti na komadiće. Donesite okove !” “Nismo mogli naći maske za zrak!” - histerično je urlao stražar. Zatim se izgubio da pronađe okove. Pukovnik Ivan popravio je uzao na svojoj masci da bolje razgleda dvojicu Psychla koji su se opružili na podu. Izgledalo je kao da su u nesvijesti, a li ih je Jonnie i dalje držao na nišanu. Mahnuo je prema psihloškim maskama za disanje, koje su visile na vješalici. Pukovnik Ivan ih je dograbio i navuka o na onesviještenu braću Chamco. Jonnie je pokazao na kontrolni uređaj plina za disanje. Pukovnik Ivan je otišao do njega i isključio plin. Tada je uz mnogo udaranja i silnom snagom uspio rastvoriti vrata komore. Zrak je navro u prostoriju. Konačno su mogli utrčati stražari - lanci i okovi zveketali su - koji su sapeli braću Chamco. Jonnie je othramao van. Istom je tada bio svje stan da je svjetina sve vrijeme bila ovdje i da je kroz stakla kupole sve vidjela. Neki su pokazivali na njegovo lice, i on je spoznao da krvari. Odšepesao je do Vihora i uzjahao. Ljudi su razgovarali. Stražari su pokušavali raditi. “Zašto je napao one Psychle?” “Oni su napali nje ga.” “Zašto su se borili?” “Pazite, dolaze kamion i viličar, maknite se malo u stranu.” “Ne okrivljujem Jonnieja što je pucao na Psychle.” “Da li bi nam netko pomogao oko ovih tjelesa? ” “Zašto su mu dopustili da uđe?” “Zašto su ga napali?” “Čuo sam da ovi Psychli...”, “Ali ja sam ga vidio. Bio je vrlo ljubazan, a oni su ga napali. Zašto su to učinili?” Jonnie nije imao rupca ni komada kože da zaustavi krv koja mu je kapala po lovačkoj košulji. Neki mu je mehaničar dao vate i on ju je pritisnuo o obraz. “Smatralo se da su to pitomi Psychli. Zašto su ga napali?” Svjetina je i dalje raspredala. I Jonnie bi to rado znao. Što je rekao? Odjednom se nečega sjetio. “Je li itko snimio ovo što se desilo? Razgovor se čuo preko interfona .” , Petnaestak piktorikordera snimalo je sve otkad se bio iskrcao iz aviona. Dotrčao je jedan Argyll mašući aparatom. “Može li mi to netko iskopirati?” - upitao je Jonnie. “Moram znati što je rečeno da su tako reagirali.” O, da, gospodine, smjesta! Kopije su imali i prije nego što je sišao s Vihora i uspeo se u avion. Proučit će ih. “Mahni”, rekao je Robert Lisac. Jonnie je mahnuo. Svjetina ga je gledala. Neka su lica bila posve bijela, čak je i jedno crno posivjelo. “Molim vas, odmaknite se”, zahtijevala je straža. “Oslobodite pistu.” lste večeri u bazi, odmah poslije večere, pukovnik Ivan je uveo koordinatora. Koordinator je kazao: “Želi da vam kažem da živite preopasno.” 291

Možda je trebao još nešto reći, ali Jonnie ga je prekinuo: “Reci mu da sam u srcu možda Kozak!” Rusi su se tome smijali, ponavljajući njegove riječi danima i danima. Prvi dan izvan bolesničke postelje stvarno je bio prilično krepak. Uslijedila je protumjera. Tri dana kasnije primio je od Vijeća povjerljivu pismenu poruku. Tada o njoj nije mnogo razmišljao, jer nije bio neopravdano osjetljiv. Kasnije će je se spominjati kao prekretnice i zamjerat će samom sebi što nije spoznao koliko je zloslutna. Poruka je bila vrlo korektna, vrlo pristojna, izglasana malom većinom glasova. Bila je kratka: Odlukom Vijeća, a u interesu njegove vlastite sigurnosti i da bi se izbjegle sve neprilike, a shvaćajući njegovu vrijednost za drž avu, naređuje se da Jonnie Goodboy Tyler više ne smije obilaziti ovdašnji logor sve dok ovu zabranu formalno ne opozove opunomoćena vlast. Po propisima izglasano i ovjereno kao zakonito. Oscar Khamermann poglavica plemena iz Britanske Kolumbije tajnik Vijeća Jonnie je to pročitao, slegnuo ramenima i bacio u koš. Brown Limper Staffor otišao je iz logora bolestan od zavisti - on je to nazivao “pravičnošću”. Kakav grozan, prostački spektakl! Sav onaj narod koji se gomila, kliče čak, dodiruje mu mokasine - krajnje puzavo. Bilo je to više nego što normalan, zdrav čovjek kakav je Brown Limper može podnijeti. Osjetio je da mu u posljednje vrijeme izmiče tlo pod nogama i razbijao je glavu da se domisli načina, makar i kriminalnog, da ispravi ovu golemu zabludu u koju su ljudi zapali u vezi s Tylerom! Otkad je prošle godine Jonnie Goodboy Tyler došao u selo, razmećući se, potkupljujući ljude poklonima - a zapravo sa mo nastojeći ih otjerati s njihove zemlje i ognjišta - i otkad je Brown Limper spoznao da Tyler ne samo što nije mrtav, kako bi bio red, nego da se očito kreće u jednom širem svijetu, i to previše uspješno - Brown Limper je vrebao u zasjedi. Kad se sjetio koliko ga je puta Tyler još dok su bili djeca nasamario, ismijao i izvrgao ruglu, uskiptio je. Morao je pripaziti da o tome previše ne misli, jer bi inače budan ležao u krevetu, prevrtao se, bacao, stiskao zube i zapadao u vrućicu. To što se primjera ovakvih Tylerovih postupaka nije mogao izravno sjetiti, ili ih izdvojiti kao stvarne incidente, samo je još više pogoršavao njegovu srdžbu. Mora da su se te stvari ipak zbile, jer se inače Brown Limper ne bi osjećao ovako, zar ne? To je samo po sebi dokaz. Kad je Brown Limper čuo da je Tyler osakaćen i da će vjerojatno umrijeti, zapljusnuo ga je val olakšanja. No evo ga danas, doduše hramlje, ali s onim Psychlima izvodi mučan spektakl. 292

Nije točno da se Brown Limper nije trudio. Neko vrijeme nakon što se stari Jimson potužio na reumu, Brown Limper mu je ljubazno pokazao koliko je za bolove i tegobe blagotvorna bunika - pastor Staffor je za sobom ostavio popriličnu zalihu. Brown Limper je ovaj čovječni postupak poduzeo odmah nakon što je otkrio da je stari Jimson sklon Tylerovim zločinačkim prijedlozima o uništenju sela i preseljenju ljudi u neki zabačeni planinski kraj, gdje će ih prepustiti gladi i studeni. U Jimsona se, kao predvodnika, zbog njegovih bolova i tegoba očito više nije moglo pouzdati. Na sreću, sada se on povukao u postelju i budio se samo kad bi mu obitelj donosila hranu. Ugodno je bilo vidjeti da starca više ne kinje bolovi, niti brinu i muče seoski poslovi. Naravno, preuzeti sav taj posao na sebe bio je popriličan teret, no Brown Limper je bio strpljiv i izdržljiv, a uz to plemenit. Kad su stigli koordinatori Svjetske federacije za ujedinjenje ljudske rase, Brown Limper ih je u prvi čas smatrao zanovijetalima koja se pletu gdje nije mjesto. Zatim su mu pokazali neke knjige. Prije nego što je poče o danonoćno žvakati buniku, stari pastor Staffor ozbiljno se odnosio prema svojim dužnostima - kako prema selu, tako i prema obitelji. Nastojao je Browna Limpera uputiti u crkvene poslove i iz skrovišta je izvukao tajnu knjigu, za koju nitko u selu nije znao, pod naslovom Biblija. U strogoj je tajnosti naučio Browna Limpera čitati. No Brownu Limperu nije baš bilo mnogo stalo do karijere pastora, već je mislio da će biti najbolje da teži za položajem seoskog starješine. Pastor je mogao samo uvjeravati, ali starješina... e, to je već nešto drugo! Bila je to vrlo jednostavna logika. Na jednoj je strani bio Tyler, koji se šepirio na svojim konjima i očijukao s djevojkama, mladi ljudi koji su ga slijedili i zapadali u poteškoće, budalasto Vije će koje se nije osvrtalo na njegovu zločinačku djelatnost. Na drugoj je strani bio Brown Limper - mudar, tolerantan, uviđavan i genijalan - zanemaren, čak izložen poruzi i odbačen. A nije li vlastiti Tylerov otac - ukoliko je stvarno bio otac Jonnieja Goodboya Tylera - prosvjedovao kad se Brown Limper rodio ćopav i defektan i kad je usprkos tome ostavljen na životu? Pa, možda to i nije bio stariji Tyler, ali majka je Brownu Limperu stalno pripovijedala da su neki protestirali, a li da je ona pobijedila i spasila mu život. To mu je govorila nekoliko puta tjedno, i Brown Limper shvatio je mig: Tyleri su ga pokušali ubiti! Stoga je bilo posve shvatljivo što se uzrujao i poduzeo mjere da zaštiti ne samo sebe nego i cijelo selo. Bilo bi krajnje neodgovorno da nije tako postupio. Koordinatori su bili oduševljeni kad se ispostavilo da Brown Limper zna čitati, pa su mu dali neke tekstove o “vladi” i jedan o “parlamentarnom postupku” pod naslovom “Robertova pravila poretka”. Zaprepastili su ga obavijestivši ga da je, kao aktivan i jedini starješina, poglavica američkog plemena. Očito je sve stanovništvo Amerike (pokazali su mu gdje je to na globusu) pobijeno ili izumrlo. Njegovo je pleme bilo najvažnije i, budući da je živjelo blizu rudnika, najutjecajnija politička grupa. Prihvaćajući to, što je onda ovo Vijeće? To je skup glavara plemena cijeloga svijeta. Ti se glavari sastaju ili šalju svoje izaslanike u svojevrstan parlament baš ovamo, tako reći u njegovo dvorište. Pripomenuli su da bi on trebao biti vrlo zainteresiran i zbog činjenice što je odavle potekao veliki Jonnie. Brown Limper ne samo što je postao zainteresiran - postao je opsjednut! Ima li još naroda u Americi? Pa u Britanskoj Kolumbiji otkrili su bračni par, a četvero ljudi nađeno je u Sierra Nevadi - planinskom lancu na zapadu - zatim su tu neki Indijanci - ne iz Indije, ali tako nazvani - u planinama na jugu. Bilo je i eskimskih i aljaških plemena, no njih u geografskom smislu nisu smatrali Amerikom. 293

Brown Limper je napredovao. Budući da je svaki član Vijeća imao jedan glas, pokrenuo je spašavanje bračnog para iz Britanske Kolumbije i onih četvero iz Sierra Nevade (sve je to, naravno, bilo iz čovjekoljublja), te ih kao plemena naselio u svom selu, prisvojivši sada tri glasa u Vijeću. Baš je radio na indijanskom pitanju da dovede ovamo pripadnike toga plemena i tako stekne četiri glasa u Vijeću. Nadao se da napreduje i na drugim poljima. U Vijeću bi povremeno iz čiste istinoljubivosti stavljao primjedbe na Tylerov račun. Na primjer, kako je selo Tylera uvijek smatralo divljim, lakoumnim i neodgovornim, mada se on osobno trsio da takve dojmove ispravi. Spomenuo je kako je Tylera kao dijete uvijek privlačila igra te svojoj obitelji nije htio nositi ni vodu, što je bila obaveza sve dobro odgojene, obzirne djece. Iznio je sva govorkanja o tome da je Tyler sve vrijeme znao za grobnicu te da je tu informaciju zatajio, kako bi on, Tyler, mogao otići onamo i opljačkati časne pokojnike. Tyler je onamo povremeno odlazio, pričao je Brown Limper, a seoski ga je pastor jednom pokušao popraviti, te mu je čak za kaznu oduzeo predmete koje je dječak ondje ukrao. Tyler je na kraju pobjegao i ostavio svoju obite lj i selo da gladuju dvije zime. A što se tiče toga da Tyler i Chrissie nisu vjenčani, to je zapravo se oska tajna - pastor je otkrio nešto još dok su bili djeca te zabranio vjenčanje. No Tyler, već ka kav jest, nije puno držao do autoriteta... Mnogi stariji poglavari iz dalekih krajeva nisu mnogo znali o tome što se zbiva, a nije li poglavar Staffor jedini od prisutnih Tylerov dragi drug ? Baš prije nekoliko dana Brown Limper se prepirao s poglavicom nekog sibirskog plemena, nekim neotesanim budalašem, i stekao dojam da mu nisu baš potpuno vjerovali. Zbog toga je bio mrzovoljan. Da on ne pozna Tylera, pravog Tylera? I sada ovaj odvratni spektakl samoveličanja. Kakav umišljeni glupan. Uh! Da pljuneš! I sada još ima petlje da ide okolo pretvarajući se da ne može hodati. Samo daljnje ismjehivanje Browna Limpera. Brown Limper je opazio da Psychlo u kavezu vrlo dobro razgovara s Tylerom. Premda nije znao što su govorili, bilo je očito da se zapravo dobro poznaju. No otkrio je i stanovitu hladnoću. Hvatajući se za slamku, Brown Limper je odlučio da to malo bolje istraži, i te se večeri vratio u logor. Naravno, stražari nisu ni u snu pomišlja li da išta prigovore starijem članu Vijeća koji nosi obojenu vrpcu - oznaku svoga plemena -- i tako se Brown Limper muvao onuda promatrajući golemog Psychla iz daljine. Ugledao je nešto vrlo zanimljivo. Mladi švedski đak - pilot stajao je neko vrijeme ispred rešetaka i razgovarao sa Psychlom. Stražar je rekao da kadet gotovo redovito dolazi nakon dnevne nastave. Usavršava svoj psihloški. Naime, svi piloti moraju dobro znati psihloški, a čudovište u onom kavezu pravi je Psychlo; takvih s kojima bi se moglo govoriti baš i nema mnogo. Ne stražar ne zna o čemu ra zgovaraju, jer on, stražar, ne govori psihloški jer je pripadnik odreda Argylla koji je ovdje na dužnosti, no kadetovo je ime, tako je bar zapisano ovdje u dnevniku, Lars Thorenson. 1 mnogo vam hvala, gospodine, što ste spomenuli da bi straža trebala imati kabanice i što ste obećali da ćete se o tome postarati u Vijeću. I tako je, koristeći se svojim utjecajem, Brown Limper u Akademijinim registrima pronašao da je Lars Thorenson bio pripadnik švedskog plemena koje je prije stanovitog vremena doselilo u škotsku; da je odabran da uči za koordinatora zato što govori švedski i engleski i ima dara za jezike; da mu je otac bio fašistički ministar, te da je tražio od dječaka da preko Federacije širi fašističku ideologiju. 294

S obzirom na to da je fašizam državna švedska religija, kojoj je na čelu bio neki važni vojskovoda po imenu Hitler, potreban cijelom svijetu; da je dječaka zbog toga Federacija odbila, ali se on opet prijavio te, zahvaljujući pomanjkanju ljudstva, bio primljen za pilotskog kadeta; da je užasno slab u akrobatskom letenju te da se upravo oporavlja od jednog lošeg slijetanja, da je trenutačno pod suspenzijom i da će ga vjerojatno vratiti na imanje u škotsku s obrazloženjem da usprkos daru za jezike - ne smatraju da su mu sve daske u glavi. Dobro. Stariji član Vijeća lako će moći dokinuti tu prijetnju o otpuštanju. Brown Limper se zaista vrlo zainteresirao za Larsa Thorensona, a preko njega i za čudovište u kavezu. Stvari su nedvojbeno krenule na bolje. Ne ki se zločini moraju ispraviti, pa makar zločinac bio i dragi drug! Toga se dana Terl osjećao vrlo optimistički. Odvijalo se sve točno onako kao što je i znao da će se zbivati. Prije ili kasnije netko će htjeti ponovno obnoviti teleportaciju na ovom planetu, i on je s radošću ustanovio da se sama životinja za nju zainteresirala! Terl je bio visoko kvalificiran šef Sigurnosti, najbolji, po vlastitu priznanju koji je znao sve o teleportaciji. Sve. Kad je životinja otišla u kupolu braće Chamco, Terl je vedro iščekivao pucnjeve. I oni su odjeknuli! S obzirom na ishod, Terl je bio podvojen. Jako mu je bilo drago što je došlo do borbe i što su braća Chamco reagirala točno kako je predviđeno, a istodobno bilo mu je žao što su životinji samo razderali lice. Bio je to težak emocionalni konflikt: radovati se što je životinja ustrije lila braću Chamco i žalostiti se što nakon svega životinja i dalje živa hramlje. No ne može se sve imati. Dva je dana čekao vijest da su braća Chamco počinila samoubojstvo. Konačno mu je tu novost donio glupi kadet koji ga je posjetio navečer. Uvježbavanje jezika iziskuje da se o nečemu govori, i tako je Terl doznavao mnoge novosti. “Znaš ona dva Psychla koja su radila tamo pod onom kupolom”, rekao je Lars govoreći onkraj zapreke. “E pa, strpali su ih u ćeliju u nastambama, i danas poslije podne, unatoč svemu oprezu, ta su se dvojica objesila o svoje lance. Preko traverze. Rastrgali su lance, na pravili od njih dvije omče i objesili se. Možda su mogli pobjeći, ali su se umjesto toga jednostavno objesili.” “Ne!” - rekao je Terl pretvarajući se da to nijeoč ekivao. “Jadnici. Mora da ih je životinja gadno ozlijedila. Vidio sam odavde. Jednostavno je stao i pucao po njima. Kad se Psychla isuviše gadno rani i on spozna da se neće moći oporaviti, on će vjerojatno pribjeći samoubojstvu.” što je bilo toliko daleko od istine koliko si je Terl samo mogao dopustiti a da pri tome ne prasne u smijeh. “Stražari će biti izvedeni pred ratni vojni sud”, kazao je Lars. “Vjerojatno će ih vratiti u škotsku. Oni su Argylli. To jest Clanargylli.” Terl je u znak suosjećanja - kako je rekao, prema ovoj golemoj nepravdi - škljocnuo očnjacima. Lars se mogao složiti da vlasti mogu biti i te kako nepravedne. No nije smio ići predaleko. “Ovdje je netko s kim bih te želio upoznati. To je vrlo važna osoba, stariji član Vijeća. Neću mu spominjati ime. On stoji tamo u sjeni pokraj motke. Vidiš ga?” Terl ga je spazio istog trenutka kad se ondje postavio. Rekao je: “Gdje? Oh? Što je to stariji član Vijeća?” 295

I tako ga je Lars - bio je to sjajno uvježbavanje njegovog psihloškog - uputio u cjelokupnu političku pozadinu koja je sada djelovala. Terl je rekao da će svakako preko svog prijatelja kadeta razgovarati s tim vrlo značajnim rukovodiocem, što će biti prekrasna vježba za kadetov psihloški. Koristeći se dvama rudarskim primopredajnicima (Brown Limper je rekao da mu blještava svjetla ispred kaveza štete očima te da je nedavno imao groznicu), uz Larsovo posredovanje razvio se razgovor. Terl je političaru dao mnogo vrlo dobrih “Činjeničnih” podataka. Psychli su u stvari miroljubiv narod, koji se zanima za trgovinu, a ovdje samo za rudarstvo. Katastrofa koja se dogodila prije kakvih tisuću godina omogućila je psihloškoj kompaniji da se ubaci. Ne, on ne zna što je prouzrokovalo katastrofu, vjerojatno neka prirodna kataklizma. Kompanija je pokušala spasiti sve ljude koje je mogla, ali su stanovnici planeta pogrešno shvatili njezine namjere te se posakrivali pred mirovnim i spasilačkim ekipama. A kompanija, budući da je samo trgovačka, a ne politička, bila je siromašna i financijski nesposobna da nastavi spašavanje, jer su prihodi opali i tako je sve propalo. Da, mogao bi reći da je ona životinja (Tyler?) izazvala krizu. Brzoplet? Pa da, kad se promisli o tome, prilično je brzoplet. Divljačan takoder. Zna on. Pokušao se s njime sprijateljiti i sada je on, Terl, u kavezu - i to bez ikakva suđenja! Ali, naravno, njegovi osjećaji krivnje i želje za ispaštavanjem pravi su razlog zbog koje ga želi biti u kavezu. Ova životinja - kako ste ono rekli da se zove? Tyler? Ne zna je po imenu - vrlo je tajnovita, zapravo mrzovoljna. Pa pogledajte samo što je prije nekoliko dana učinila dvojici najboljih Terlovih prijatelja. Toliko ih je izranila da su sada počinili samoubojstvo. Da, Psychli su zaista vrlo miroljubiv narod. Pošten, ljubazan, dobar prema prijateljima. Pouzdan. On sam je kao životno geslo uzeo da nikada ne iznevjeri povjerenje. Što? O da, velika je šteta što ova životinja Tyler nema načela i moral Psyc hla. Da, slaže se da ga je netko još za mlađih dana trebao podučiti da bude pošten i čestit. O ne , Psychli nikad ne bi niti pomislili na protunapad. Oni nisu vojnička nacija, a Intergalaktička kompanija je samo rudarsko poduzeće, zainteresirano isključivo za probitak i održavanje mira u svemiru. Psychli su vrlo neshvaćen narod. Nakon što su otišli, Lars je bio vrlo zadovoljan tolikom silnom konverzacijom na psihloškom, a čovjek u sjeni motke kao da je bio željan daljnjih razgovora. Terl je sama sebe grlio toliko da su mu rebra pucketala. Otići će sa Zemlje, to je sigurno. Planovi su mu se zaista ostvarivali. Kakva sretna prilika! Uspio bi on i bez te prilike, ali kako li je sve postalo jednostavno. Ne samo što će otići po svoje zlato, nego će i ovaj planet uništiti. A sa sobom će povesti i zarobljenika. Na Psychlu postoje zračne komore. U njima zatočenike mogu ispitivati tjednima - i to su stvarno bolni tjedni. Da, uzet će zarobljenika. Ne ovog glupog kadeta koji ne zna ništa, ni ovog pokvarenog, sebičnog političara koji je previše blesav da razluči vrijedne informacije od smeća, ne ni životinju Tylera, jer on može biti strahovito opasan... pa, možda ipak Tylera ako ne uspije kod nekog drugog. No bilo bi bolje da to bude netko drugi, netko tko će znati sve njihove planove i vojnu spremnost... ali tko? Terl je stezao rebra da se ne bi smijao od oduševljenja. Nije želio da stražar pribilježi nešto o njegovu ponašanju. Možda će straža pomisliti da ga boli,želudac. Oh, to je ipak previše! Njegovi su profesori imali posve pravo. On je zaista najbolji policajac kojega su ikad podučavali! 296

Konačno je iz njega provalio smijeh, ali straža se dotle smijenila, a novi su stražari mislili da je on danas tek nešto luđi no obično. U dnevniku nije bilo ničega, osim da je onaj kadet došao u svakodnevni posjet radi vježbanja psihloškog. Novi je stražar šetao. Imao je čudan osjećaj da je nešto zlo u zraku. Da li je ove ljetne noći zahladilo? Ili je to samo taj ludački smijeh iz kaveza? “Idemo”, rekao je Jonnie, “u Afriku.” Malko zatečen, dr MacKendrick podigao je pogled s gipsa koji je skidao s Thorove ruke. Svi ranjeni škoti, osim Thora, napustili su podzemnu bolnicu; Thorovu su ruku morali još jednom slomiti i namjestiti, no sada je bila u redu, i kada Thor ode, bolnica će, izuzme li se Jonnie, biti prazna. Dr Allen se vratio u škotsku da se brine o svojim pacijentima, a i dr MacKendrick bavio se takvim mislima. Kad je dovršio skidanje gipsa, dr MacKendrick je re kao: “Mi?” “Da”, kazao je Jonnie. “Ti si stručnjak za kosti, ali si i neurokirurg, mislim da se to tako zove.” Dr MacKendrick je pogledao visokog mladog čovjeka koji je stajao oslanjajući se o štap. Sviđao mu se ovaj mladić. Jako mu se sviđao. O njegovim pacijentima kod kuće brinuo se sposoban mladi liječnik, pa je smatrao da se ovaj aranžman može nastaviti. Pomislio je da malo ferija ne bi škodilo prije nego što se u aberdinskoj pećini opet lati svojih instrumenata. Ali Afrika? Thor je zadovoljno savijao ruku. MacKendrick ga je podrobno uputio kako da vježba da mu mišići ne degeneriraju. Čini se da je ovaj put namještanje kostiju sasvim uspjelo. Jonnie je mahnuo, i MacKendrick je pošao za njim, slijedeći ga u bolesničku sobu koju je Jonnie koristio kao svoj ured. Stari operacijski stol bio je pokriven papirima, fotografijama i knjigama. “Trebam nekoliko mrtvih i nekoliko živih Psychla”, reka o je Jonnie. Thor se na dovratku nasmijao: “ Ne bih pomislio da ćeš imati ikakvih teškoća da dođeš do mrtvih. Ima ih gotovo tisuću tu negdje u logoru.” “Na žalost”, rekao je Jonnie, “bacili su ih u kilometar i pol duboko rudarsko okno, a okno je toliko nesigurno da je pogibeljno sletjeti u nj. Cijelog sam minulog tjedna tragao za mrtvim Psychlima.” “Imaš braću Chamco”, rekao je dr MacKendrick. “Na žalost, ni njih nemam”, rekao je Jonnie. “Iz nekog svog razloga Vijeće je trupla dalo spaliti.” “A o čemu se zapravo radi?” - upitao je dr Mac Kendrick. “Jesi li se ikad zapitao zašto Inte rgalaktička rudarska kompa nija uvijek otprema trupla kući? Ne žele da mrtvi Psychli leže negdje drugdje.” “Pastor je”, rekao je Thor, “razrezao onu dvojicu koju smo našli u avionu.” “Nije tragao za onim za čim ja tragam” rekao je Jonnie. Dr MacKendrick se nasmiješio. “Autopsija mrtvih Psychla. Jonnie, ne prođe nijedan dan a da me nečim ne iznenadiš.” Ovo se odnosilo na slučaj od minulog tjedna kad je šivao Jonniejev obraz: igla je bila malo tupa i Jonnie je refleksno podigao svoju desnu ruku i stisnuo zglob da mu bude lakše. MacKendrick se zbog ruke i noge osjećao pomalo skrušeno; plašio se da je za operacije možda nešto ozlijedio. No, po iznenadnom pokretu ruke i šake shvatio je da je ovdje problem ponovnog aktiviranja udova, a ne toliko fizičko oštećenje. Jonnie je pokušao voljno ponoviti pokret, ali nije uspio. 297

“Mora da je to kao kad učiš micati ušima”, rekao je tada Jonnie. “Moraš samo otkriti pravi mišić i kako ga povući.” MacKendrick je smatrao da bi stvarno trebao ostati i pomoći Jonnieju da se oporavi. “Dobro”, rekao je MacKendrick, potaknut više mogućnošću da pomogne Jonniejevoj ruci i nozi nego nekim stvarnim zanimanjem za autopsije Psychla, “mislim da bih mogao poć i. Ali zašto u Afriku?” Jonnie se nasmiješio i dao znak Thoru da se primakne. “Tamo je aktivan, nedirnut psihloški rudnik.” Thor je zinuo. “ Promašili smo ga?” “Nije to samostalan rudnik. To je podružnica centralnog rudnika koji je nedaleko od onoga što se nekad zvalo Viktorijino jezero. Ovdje.” Pokazao im je na karti. “Odavde na zapad, duboko u prašumi, bio je - jest - rudnik tungstena. Psychli luduju za tungstenom.” Okružio je jedno područje. “Sve je ovo prašuma. Na slikama to izgleda poput visokih, vrlo visokih stabala koja tvore potpun kišobran. Tisućljetna stabla. Čak ni izvidački orbiter nije prodro u to prostrano močvarno područje. Ciljeve smo odabrali prema orbiterskim kartama. Da, promašili smo. Kladim se da oni još ondje sjede, oborenih čupavih glava slušaju neobično čavrljanje preko radio- valova i vrebaju priliku da iskoče.” Thor se osmjehnuo. “To je prilično gadno, Jonnie. Sletimo i postrijeljajmo ih samo da dođemo do nekoliko lešina.” “Ja ne želim samo le šine. Želim i nekoliko živih Psychla. U svakom rudniku je diplomirani inžinjer.” “A što bi te autopsije”, upitao je MacKendrick, “trebale pokazati?” “Ne znam”, rekao je Jonnie. “Dakle, hoćeš li skupiti svoje skalpele i poći?” “Ne govoriš mi sve”, rekao je dr MacKendrick. “Pa, u stvari” , rekao je Jonnie, “i ne govorim. Ovo je vrlo povjerljivo. Navest ćemo da idemo u obilazak nekih plemena. A ako ideš i ti, Thor, ti ih čak nekoliko možeš posjetiti, glumeći mene onako kao nekad na rudnoj žili.” “ Ovo zvuči vrlo tajanstveno”, rekao je MacKendrick. “I jest”, rekao je Jonnie. Jonnieju se nije svidalo kako se odvijaju stvari u Vijeću. Vijeće je donosilo mnogo zakona - nije ih se moglo niti pratiti - a njega onamo više nisu pozivali. “To ti pokušavaš riješiti - ? “ - upitao je Mac Ke ndrick. “Zašto su braća Chamco počinila samoubojstvo”, rekao je Jonnie. I to zašto nimalo ne napreduje u odgonetavanju matematike teleportacije. Već se tjedan dana vrtio i vrtio u krug, a ni do čega nije stizao. Nije točno znao za čim traga , ali se to nešto, ma što to bilo, moralo naći ondje. “Dakle, Afrika?” - reka o je Jonnie. “Afrika”, rekao je Thor. “Dobro, Afrika”, rekao je dr MacKendrick. Veliki borbeni avion parao je nebo Atlantikom. Bio je namijenjen transportu kompanijinih marinaca i u njemu je bilo sjedala za pedeset Psychla te prostora i kapaciteta za prijevoz tona i tona oružja i opreme. Jonnie je ljevicom s pilotskog sjedala upravljao lako i opušteno, vodeći avion ravno po kursu. Ma koliko zrakoplov bio velik, jedva su ga očuvali od preopterećenja. Sve je bilo tajno, i tako će i ostati. Neće ih nitko provaliti. No prijatelji i stanovita aktivnost privukli su pažnju na njih. 298

Pojavio se Dunneldeen s petoricom škota - slučajno su naišli toga dana po povratku s redovnog leta u škotsku. Pukovnika Ivana, čija je jedinica brojila ukupno osamdesetak hrabrih crvenoarmijskih Kozaka, morali su uvjeriti da polovicu svoje čete ostavi da čuva bazu. Samo sat prije odlaska s heliporta Angus je nehajno tresnuo tridesetak kila alata u stražnji dio letjelice i mirno, nepozvan, sjeo. Zastrašujuća hrpa oružja i eksploziva čudesno se pojavila u rukama četvorice škota iz prvotnog sastava koje je predvodio Dwight. Dr MacKendrick kao da je ponio sve što bi mu ikad moglo zatrebati. Do male gužve došlo je neposredno prije polijetanja. Čini se da je Pattie u Bittieju MacLeodu otkrila ljubav svoga života, a nitko nije znao da je i Bittie u avionu. Otkrili su to tek kad se Pattie sjurila niz stube na heliport da ga poljubi i dječji mu, sva u suzama, poželi sretan put. Chrissie, koja se loše osjećala, nije rekla ništa. No odjednom se pojavila neka starica s Chrissinim stvarima i odvukla je. Ispostavilo se da je Robert Lisac ukrcava na redovni let za škotsku. Objasnio je da je njegova obitelj želi upoznati. Trebalo je, dakle, i Pattie spremiti i poslati s njom. Upravo su zatvarali vrata, kadli su ih morali ponovno otvoriti da ukrcaju Roberta Lisca zajedno s kabanicom i dvosjeklim mačem. Baš kad su napuštali istočnu obalu nekadašnjih Sjedinjenih Država, pojavila su se dva borbena aviona. Pokazalo se da su to Glencannon i tri pilota. “Upravo smo izvršili svoje redovne letove . Kamo ćete? Imamo dovoljno municije i goriva”, čulo se preko radio-veze. Imali su i koordinatora koji je bio stručnjak za Afriku i koji je govorio francuski. Ovo nije, rekao je Robert Lisac negodujući u uho Jonnieju, do kojega je došao širokim prolazom iz stražnjeg dijela aviona, ovo nije najbolje planirani prepad u kojem sudjeluje. I kamo to Jonnie ide? Koordinator je bio mlad momak koji se zvao David Fawkes. Oporavio se od šoka kada ga je još prije zore jedan Rus izvukao iz kreveta, pobacao mu stvari u zavežljaj, a priručnike u paket, te ga spirio u avion. Sjedeći pokraj kopilota, tik do Jonnieja, koordinator je vedro blebetao. “U tom dijelu Afrike obavljamo jednu operaciju. Mislim da se zove 'Kišna šuma'. Pa, ako je ovo tajna, bit će najbolje da se držimo podalje od jedinice Federacije koja ondje djeluje. Nismo znali da je sjevernije rudnik.” “Sretni ste što vam nisu pootkidali glave ”, rekao je Robert Lisac naginjući se preko kopilotova sjedala. “Pa, znate”, rekao je David Fawkes, “mi nismo neka prava vojna jedinica. Mi ne operiramo na taj način. To je prvi put da smo osjetili potrebu za takvom željezarijom, kako to vi vojnici kažete.” “Hoćeš reći da biste se borili sa Psychlima?” - rekao je sir Robert. “O ne, ne ”, uslijedio je hitar odgovor. “S brigantima. Obična plemena su jako sretna što nas vide, oduševljena su, ali-” “Što je brigant? ” - upitao je Robert Lisac. Ovo nipošto nije dobro smišljen, dobro isplaniran prepad. Nije znao ni cilj, ni svrhu. Pa, isposta vilo se da su “briganti”, kako se sami nazivaju, prilično čudno društvo. Koordinatora su spustili padobranom u porušeni grad u tom predjelu da vidi ima li ikog živog, i malo mu je falilo da ga razmrska granata. “Granata?” - upitao je Robert Lisac. “Psychli se ne služe granatama.” Pa, znali su to. Bila je to barutna granata. Dimna granata, svijetlonarančastog bljeska. Baš kad se koordinator nakanio upustiti u borbu kijačom, istodobno preko radija dozivajući pomoć, iz porušenog podruma ispuzao je neki starac i ispričao mu se na francuskom. 299

Bio je to vrlo odrpan starac na izmaku snage. Njega je njegova četa ostavila da umre, jer je sada bio prestar i nije mogao držati korak. Pokazalo se da se naziva brigantom. Na prvi je pogled pomislio da je koordinator Psychlo, zatim je vidio da je čovjek, i sada je mislio da je koordinator pripadnik spasilačke ekipe koju šalje banka. “Koju šalje što?” - izgovorila su obojica, i Thor i sir Robert. Pa, čini se da će ih, prema nekakvoj njihovoj legendi, netko spasiti, i oni su je se držali više od tisuću godina. Nevjerojatno je da su toliko dugo mogli čuvati predaju i… “Što je zapravo”, upitao je sir Robert, koji je volio sažete informacije, “brigant?” “Pa, teškoća je upravo u tome da se dođe u čvrst kontakt s njima, i baš su sada ondje tri koordinatora koja se nadaju da će u tome uspjeti. Oh, što je brigant? Pa, čini se da je u vrijeme katastrofe - ovo je sve, naravno, po pričanju onog ostavljenog starca - nije potvrđeno - neka velika medunarodna banka željela srušiti jednu od onih afričkih država koje su dobile slobodu od nekih ljudi što se nazivaju kolonijalistima. Ta je država isposuđivala mnogo novaca, zatim je u njoj došlo do vojnog udara, te više nisu htjeli banci vraćati dugove, tako nekako. Što je brigant? Pa, reći ću vam. I tako je ta međunarodna banka prikupila ljude koji su se nazivali plaćenici, vojnici-najamnici, te sastavila jedinicu od tisuću ljudi. Ovi su se trebali poslužiti nervnim plinom i pobiti vladu. Plaćenici su bili opremljeni plinskim maskama sličnim našim zračnim maskama, samo što one filtriraju vanjski zrak. Da, doći ću na njih. U drevna vremena zvali su ih 'vojnici' sreće. Dakle, baš su se spremili da izvedu juriš na vladu ove nove države i ležali su u nekakvim rudnicima u pustinji starim rudnicima soli - kad je došlo do psihloškog napada na naš planet. Pa, imali su one plinske maske - “ “Sol”, rekao je Jonnie, “neutralizira psihloški plin.” “Pa dobro. Bilo kako bilo, bili su u Africi, dobro naoružani i spremni za akciju, a cilj im je uništen! Mješovita je to družina: Belgijanci, Francuzi, Senegalci, Englezi, Amerikanci, svih mogućih narodnosti, svi koje je banka mogla unajmiti. No potpuna, sposobna vojna jedini a. Nisu imali nikakva imena, pa su se u jednom trenutku, prije ili kasnije, počeli nazivati brigantima.” “Pa, hvala ti, napokon”, rekao je Robert Lisac. “Čekajte, nije to sve. Domaće stanovništvo toga područja uglavnom je pomrlo od plina, pa je jedinica odlutala na jug. Visoko drveće i prašuma čini se da su ih zaklonili od orbitera. Po misijama i selima kupili su žene, bijele i crne, i išli dalje. Ni to nije sve. Ima nešto zbog čega je teško s njima stupiti u dodir: nakon nekoliko stotina godina sklopili su poslovni sporazum s Psychlima. Prvi put tako nešto čujete? Pa, tako je bilo i s nama. Zbog toga i jesu razdražljivi. Očito je da su hvatali ljude i isporučivali ih Psychlima koji su ih strijeljali, mučili i slično. Nikad se zapravo nisu previše približavali Psychlima, ali Psychli nisu mogli u močvaru: tjelesa su im preteška da bi hodali, tlo je previše gnjecavo za tenkove, a stabla previsoka da bi se moglo letjeti. I tako su briganti nekako ostvarili poslovni sporazum: svezali bi nekoliko ljudi blizu logora, a Psychli bi iza šli i uzeli ljude za - “ “Mučenje”, rekao je Jonnie. “Oni u tome uživaju.” “ - a Psychli bi na panju ostavili neke tričarije, na primjer, platno ili nešto slično. Svojevrstan trgovački sporazum. Pa, sve je to bilo prije nekoliko stoljeća , pa im je ponestalo ljudi. No Psychli ih nikad nisu lovili - močvarno tlo, visoko drveće itd, kako sam vam i rekao.” “Poprilični luđaci da bi se s njima zezali nenaoružani koordinatori”, rekao je Robert Lisac. 300

“Pa, i nije tako. Mi smo prilično dobri u diplomaciji i sličnim stvarima. No baš prije nekoliko dana ovaj smo nalog primili od Vijeća: trebamo svakako s njima stupiti u kontakt i dovesti ih. Mi samo obavljamo svoj posao. Da budem iskren, briganti su malo č udni. Svoje snage drže oko broja tisuću, starce ostavljaju da umru, ne žene se, nego se ženama samo koriste. Čini se da imaju visoku stopu smrtnosti djece. Vjerojatno i zbog lova na slonove granatama... Oh, da, granate. Znaju kako se izrađuje sirovi crni barut. Znate, ugljen, salitra iz balege i sumpor iz rudnika. Stavljaju ga u posudu od pečene gline prošaranu kamenjem, gurnu u nju fitilj i upale ga cigarom. Moraju se posve približiti slonu da bi se mogli poslužiti granatom, pa pretpostavljam da i to pridonosi stopi smrtnosti. Spašavanje? A, da. Pa, čini se da je njihovim precima međunarodna banka čvrsto obećala da će ih 'izvući', a oni ne znaju što se zbilo u svijetu. Pa, da, naravno: koordinatori koji su ondje mogu se time okoristiti. Izvući ćemo ih.” “A to je blizu ovog rudnika?” - upitao je Robert Lisac. “Južno, južno”, rekao je David Fawkes. “Mislio sa m da je bolje da to čujete. Kako razabirem, vaš je cilj pridruženi rudarski logor u kojem su samo obični Psychli.” “Obični Psychli”, frknuo je Thor. “Imaš li pištolj? Ne? Trebat će ti. Evo ti rezervni. I ne pokušavaj otkriti plemensko podrijetlo Psychla prije no što pripucaš. Shvaćaš? ” David Fawkes je primio pištolj kao da će ga ovaj ujesti. Nastavili su let za Afriku. Jonnie je ležao iza debla, sav promočen od kiše, oznojen od vrućine. Kroz infracrveni dalekozor koji mu nije mnogo koristio promatrao je logor. Tri su vlažna dana prokisli slijedili dalekovod, jedini znak civilizacije. Sasvim su pristojno sletjeli kod brane hidrocentrale. Centrala je bila automatska, automatski se servisirala. Psihloški su strojevi položeni na drevne temelje koje su podigli ljudi. Osim što su znali da postoji, pojma nisu imali o položaju rudnika, no Jonnie je znao da će ih ovaj dalekovod, ovi golemi kablovi na metalnim stupovima - i sami prastari - na kraju dovesti do njega. Ovo “ na kraju” bio je pravi izraz. Obično se oko dalekovoda raščisti drveće i grmlje, ali ovdje nije bilo tako. Već bezbrojne godine ovaj dalekovod ne otvara pogled na otvoreno nebo ništa više od ostalih dije lova ove šumetine. Stare ljudske karte ovu su zemlju nazivale Haut Zaire, a ovaj njegov izumrli dijelak šuma Ituri. Ovdje ekvatorijalno sunce nikad nije dopiralo do zemlje. Prvo se nad zemljom dizao pokrov oblaka , a pod njim kišobran krošnji golemih stabala, koje su tvorile kupolu na visini od trideseta k metara iznad tla. Ogromne povijuše promjera trideset centimetara, pa i više, obavijale su se oko stabala poput pohlepnih zmija. Pod nogama im je pri svakom koraku šljapkao debeli humus. A kiša je lila! Kapala je, tekla niz debla i povijuše, slijevala se kroz neznatne otvore, sve dok čovjek ne bi stekao dojam da pokušava napredovati kroz neprekidan vruć slap različite debljine. Stalno je vladao sumrak. Divljač se naoko stapala s tminom, što je bilo vrlo opasno. Vidjeli su slonove, šumske bivole i gorile. Redovito bi uznemirili neku životinju nalik žirafi, antilopu i dvije vrsti mačaka. Režanje leoparda , rika krokodila, blebetanje majmuna i kričanje paunova - zvuci koje je prigušivala kiša - navodili su Jonnieja na zaključak da je ovaj kraj neprijateljski i da je gusto nastanjen. 301

Prema starim ljudskim kartama, ova se šuma prostirala na pedesetak tisuća če tvornih kilometara! Čak i kad je bio na vrhuncu svoje civilizacije, čovjek je nije posve istražio. Nikakvo čudo što su rudnik pre vidjeli. Šuma Ituri nije bila mjesto za kožnatu odjeću i mokasine, a pogotovo ne za hrome. Napredovanje kroz šumu otežavalo je i to što se nije mogla nadletjeti, a i to što je stanovita tajnost bila nužna. Nisu se usudili posegnuti za radiom. Spuštene žice iz aviona mogle su se zaplesti o žice dalekovoda, ako uopće do njih i dopru. Prelaženje potoka bilo je opasno zbog brojnih krokodila. No njihova se grupica našla ovdje. Samo njih dvadesetorica od cijele jedinice raspršili su se među drvećem, spremni da po potrebi pozovu rezervu ili avione. Logor je izgledao napušteno, no Psychli nikada i nisu lunjali okolo po otvorenom. Logor je takoder sagrađen u davna vremena, tako da je i njega nadvisila vlažna kupola krošnji. Što li je trebao skriviti službenik da dospije na ovo turobno, mračno, zagušljivo radilište, pitao se Jonnie. Gledao je lijevo od logora ne bi li ugledao znake kamionskog prolaza. Neće ovdje biti cesta za kamione s točkovima, ali i lebdeći teretnjaci za prijevoz rude polomili bi i uništili vegetaciju. Da, ondje je cesta koja vodi na istok u polumrak. Ah da, eno kroz jedan otvor medu krošnjama dopire više svjetla. Bit će da je ondje pista za transportne avione. Vodi li cesta onamo? Ne. Neka druga cesta. Jedna izlazna cesta kroz šumu i druga do poljane. “Nikad još nije bilo slabije isplaniranog prepada”, mrmljao je Robert Lisac. No za dobro isplanirani prepad htjelo se prethodnog izvidanja. Nikad ne bi mogao niti zamisliti da na ovom planetu postoji ovakav teren! Jonnie je razmišljao što oni zapravo ovdje žele. Ne mrtve Psychle, ne. On želi žive. Da će se Psychli boriti, u to uopće nije sumnjao, te da će ne ki sasvim sigurno poginuti, u to je bio posve siguran, ali su ga mnogo više zanimali živi, a ne mrtvi Psychli. Posizao je za pas da otkopča minijaturni rudarski radio, da ga upotrijebi s nadom da oni u rudniku imaju isti takav kadli mu je infracrveni dalekozor odlutao desno od logora. Ondje se jasno ocrtavala staza, a na njezinu kraju nešto što je izgledalo kao olupina teretnjaka, prastara i uglavnom obrasla. Teško je bilo razaznati po ovom podnevnom sumraku. Zbog kiše su se teško uočavale pojedinosti, čak i na infracrvenom instrumentu. Jonnie je predao dalekozor Robertu Liscu. “Što vidiš na onom starom kamionskorn postolju?” Robert Lisac se pomaknuo. Kabanica mu je bila mokra kao natopljena čarapa. “Nešto ispod cerade. Nova cerada... bačva? Dvije bačve? ... Neki paket?” Odjednom se Jonnie sjetio nepovezane pripovijesti Davida Fawkesa. Koordinator je bio iza njih, čučao je prokisao. Jonnie je prepuzao kratku udaljenost. “Što si ono govorio o ostavljanju stvari na panju radi trgovanja sa Psychlima?” “O, da. Da. Ostave ondje ljude da ih Psychli vide i zatim se povuku, a Psychli iziđu i ostave im drangulije. Mislite na brigante, zar ne? ” “Mislim da gledamo nedovršenu trgovačku transakciju”, kazao je Jonnie. Psiknuo je jednom škotu: “Prenesi dalje da trebam pukovnika Ivana!” Ivanov je engleski napredovao značajnom brzinom, jer se o njemu starao Bittie MacLeod, koji je smatrao da je “ sramota da tako sjajan čovjek nije kadar govoriti ljudskim jezikom”. Pukovnik Ivan je zbog toga poprimio težak škotski akcent, ali je ipa k koordinatora ruskog jezika trebao sve manje i manje. 302

Jonnie je otkrio da su poveli i toga koordinatora, na što je sir Roberta zapitao neće li u avionu naći i koju staricu ili pak par Psychla. “Izvidi ono tamo desno”, šapnuo je Jonnie zaokružujući ljevicom po zraku. “Pripazi.” “Čemu ovaj novi manevar ovog neisplaniranog prepada?” - upitao je prokisli Robert Lisac. “Ne volim gubiti ljude”, rekao je Jonnie. “Kako Englezi vele: 'To nije lijepo'. Oprez prije svega.” “Hoćemo li jednostavno napasti onaj logor?” - upitao je Robert Lisac. “Kroz ovo drveće ne možeš očekivati avionsku podršku. Mislim da tamo vidim zrakom hlađeno kućište raspršivača plina za disanje. Mislim da bih ga odavde mogao pogoditi.” “No imamo li mi običnih metaka?” - upitao je Jonnie. “Da, ali ovo je u svakom slučaju operacija bez ikakva plana !” Čekali su. Kiša je turobno kapala i slijevala se. Negdje slijeva zarežao je leopard i izazvao val ptičjeg i majmunskog kriještanja. Pet metara od njih nešto je naglo bubnulo. Odšuljali su se natrag. Za drvetom je stajao Ivan. Na zemlji pored njegovih nogu ležao je nepoznat čovjek. Bio je bez svijesti. Mogao je biti bilo koje narodnosti ili boje kože. Bio je odjeven u majmunske kože izrezane tako da su na čudan način podsjećale na uniformu. Ispod njega je ležala torba s remenjem, koja se otvorila i iz koje se otkotrljala glinena granata. Ivan je pokazivao strelicu u svojoj čuturi. Izvukao ju je i pružio Jonnieju. Preko Jonniejeva ramena koordinator je šapnuo: “ Otrovna strelica. Vidite grudicu na vršku.” Jonnie je uzeo lvanovu čuturu i odbacio je, dajući pukovniku znak da se iz nje više ne smije piti. Ivan je čovjeku skinuo luk s pasa i pružio ga Jonnieju. No Jonnie je klečao pored momka i razgledavao granatu. Iz granate je stršao fitilj. Poznavao je tu vrstu fitilja. Psihloški fitilj! Čim je ponovno privukao Jonniejevu pažnju, Ivan mu je predao psihloški rudarski radio i pokazao na čovjeka. “On nas uhodi”, kazao je Ivan. “On govori.” Pokazao je na radio. Odjednom na oprezu, Jonnie je spoznao da bi mogli imati jednog neprijatelja ispred sebe, a drugoga u šumi iza sebe! Hitro je izdao naredbe Robertu Liscu, koji je sunuo da njihovu četicu rasporedi tako da pokriva oba smjera. Briganti! Čovjek do njegovih nogu imao je široke kožnate redenike i rezervne strijele, kojima su vršci bili zabodeni u kožnate rese. Imao je neke neobične grubo izrađene čizme s remenima, koje su Jonnieja podsjetile na “padobranske” čizme kakve je vidio u skladištima baze. Čovjek je bio kratko ošišan i kosa mu je stršala uvis. Lice je bilo puno brazgotina i grubo. Momak se meškoljio, budeći se od neočekivana udarca puščanim kundakom. Pukovnik Ivan smjesta mu je stavio nogu na vrat da mu onemogući ustajanje. Robert Lisac se vratio i kimnuo u znak da su naredbe ispunjene. “Možda nas danima prate! Ovo je psihloški radio!” “Da, kao i upaljač za bombu. Mislim da ovdje ima još -” Na udalje nosti od dvadesetak metara narančastim je bljeskom eksplodirala bomba. Zaštektala je jurišna puška. Zatim je uslijedilo razdoblje u kojem se kroz šum kiše čulo samo ptice i majmune kako bježe. 303

Jonnie se vratio deblu. U logoru se nije događalo ništa. Robert je postavio dva strijelca da drže logor na oku. “Opkoljeni smo”, rekao je. “Lijepo isplaniran prepad!” Do njega je iz različitih dijelova unutarnjih katova dopirao žamor njegovih ljudi koji su pretraživali te prostore. Našao je uključen rudarski primopredajnik i osluhnuo. Još je radio. Čuo je kako u udaljenom rudniku tungstena crpke tutnje. Ovaj rudnik nije bio tako star kao većina ostalih. Vjerojatno je ovamo preseljen s nekog drugog mjesta u šumi kad su otkrili novo nalazište tungstena. Ludovali su za tungstenom. Monitori u uredu direktora rudnika bili su uključeni. Jonnie je pogledao velike električne peći u rudniku. Onamo su dopremali i talili rudu. Kroz spirale je izbijala para. Mora da su ovu zbrku na planetu smatrali privremenom, jer su na stavili proizvodnju. Spustio se stubištem u hangar. Normalne psihloške stepenice dva puta više od ljudskih, za njegovu nogu vrlo naporne. No oporavljao se. Sasvim lijepo se danas poslužio blastušom. Nedostaje mu brzine u ruci. No poboljšanje je očito. Hangar je bio u jednakom neredu kao i ostali dijelovi unutrašnjosti. U njemu je bilo još nekih vozila. Angus se probijao golemom, jarko rasvije tljenom prostorijom. U ruci je držao veliku kredu kojom je križićem označavao vozila za koja je smatrao da se ne mogu lako dovesti u vozno stanje. Dva mala tenka. Angus ih je iksao. Nekoliko letećih rudarskih platformi. Na njima nije bilo križića - dakle, bile su u redu. Nekoliko teretnjaka otvorene platforme - samo polovica upotrebljiva. Psihloški znak “oružana” na vratima. Jonnie je unišao. Blast-bacači! Čak i hrpa granata za njih - što je, prema uredbama o skladištenju municije, protupropisno. Dobro. Izišao je i zgrabio Angusa. “Izvuci dva od onih velikih teretnjaka i na svakog stavi po jednu leteću rudarsku platformu. Na svaku platformu ukrcaj po jedan bacač i municiju. Na prednji dio teretnjaka kao oklop ukrcaj one svežnjeve cerada. lzvuci jedno od tako dotjeranih vozila, a drugo postavi s unutrašnje strane uz vrata hangara.” Da, goriva je bilo. Sir Robertu je rekao da mu na svako od ovih vozila postavi četvoricu ljudi i vozača, te da jedno, čim bude spremno, pošalje za konvojem. “Ono vozilo?” - upitao je sir Robert. “ Mogu s teretnjaka uzletjeti na rudarskoj platformi te iz zraka osuti minobacačku baražnu paljbu. Mogu blokirati cestu tako da preko nje obore drveće. Neka prate konvoj, ne s prevelike blizine, a ako se Psychli okrenu da pođu natrag, neka im blokiraju put.” “A ako to ne uspije, te ih Psychli dognaju sve dovde ?” rekao je sir Robert. “Drugo vozilo koje je u hangaru može se izvući da pomogne u obrani ovog položaja. Odredi za nj četiri čovjeka i vozača. Uzet ću ga kad se vratimo ovamo iz posjeta brigantima.” “I ti ćeš goniti konvoj!” - rekao je sir Robert, doda jući sarkastično: “Svrstana među najbolje isplanirane i najbrižnije uvježbane operacije u povijesti, ova je akcija bez sumnje i najsjajnija!” Izašao je da izda naređenja, brundajući nešto o teretnjacima koji će na stupati kao tenkovi. Dojurio je jedan škot. “Sir Jonnie, bit će najbolje da se spustite na treću razinu!” Bio je blijed kao mrtvac. 304

Jonnie je s mukom odšepesao niz slijedeće stubište. Uopće nije bio pripremljen za ono što su našli. Bila je to velika prostorija koju su očito upotrebljavali za streljačke vježbe, neka vrsta dvoranskog strelišta. Nekoliko je Rusa stajalo oko nečega na podu. Promatrali su to nešto s različitim izrazima gađenja i negodovanja. Škot koji ga je vodio zaustavio se i nijemo pokazao na tlo. Usred pravog pravcatog jezerca zgrušane krvi ležalo je nešto što je nekoć moralo biti dvije starice. Prema komadićima to se teško moglo razabrati. No pramenovi sijede kose, smeda koža i rastrgana odjeća, s rasutim komadićima kosti, ležali su u dvije hrpe. Ocijeđena kaša i nekoliko praznih kutija municije za blastušu kazivali su što im se dogodilo. Nekoliko je Psychla ovdje stajalo i komad po komad, centimetar po centimetar, stotinama nesmrtonosnih hitac a pažljivo izrezuckalo žene. Kakva li je đavolska ludnica od hitaca, vriskova i smijeha morala biti u ovoj prostoriji prije samo nekoliko sati! Dr MacKendrick, kojega je netko bio pozvao, ušao je u prostoriju. Zaustavio se, pazeći da ne stane u krv. “Prema temperaturi nemoguće je odrediti. Nije preostalo dovoljno tkiva da se to ustanovi. Prema zgrušanoj krvi, mož da se to zbilo prije četiri sata. Žene. . . stare četrdeset, pedeset godina. . . iznurene teškim radom. . . Udove su im isjekli centimetar po centimetar, hitac za hicem!” Stao je nasuprot Jonnieju. “Zašto to Psychli rade?” “To im je užitak. Misle da je to divno. Bol i muka.” Jonnie je pogledao MacKendricka. “Jedino pri tome osjećaju radost.” Liječnikovo se lice ukočilo. “Mnogo mi je prihvatljivija misao o autopsiji Psychla.” Jedan je Rus nekim štapom nešto gurao. “Stoj”, rekao je Jonnie. Obišao je mlaku krvi i podigao predmet. Ušao je Robert Lisac. Zastao je od prepasti. Predmet koji su podigli bio je tam-o'-shanter, škotski široki beret s pomponom! Tijela nepoznatog škota nije bilo. Samo beret, razmjerno nov. Ona kav kakav nose koordinatori. Jonnie je stajao na pljusku i gledao platformu prastarog demoliranog teretnjaka. Ovdje su u posljednja dva-tri dana, ili možda samo prije nekoliko sati, stajala tri sputana ljudska bića: dvije stare brigantske žene i jedan mladi škot. Čekali su da izađu Psychli i da ih zgrabe, nemoćni da se pomaknu ili pobjegnu, vjerojatno pod prijetnjom otrovnih strijela i granata iz pozadine. Koliko je uhvaćenih i prodanih Bantu crnaca i Pigmeja stajalo na ovom istom mjestu? A Psychli su izašli i odveli ih. Kupili su ih od nekadašnjih plaćenika predmetima koji su sada ležali uokolo. Dvije su starice umrle u mukama. Sudbina škota nije se znala. Jedan je Rus kopljem pomno ispitao teretnjak i trampu da ne bi bilo mina iznenađenja. Koliko je Jonnie poznavao Psychle, ukoliko su zaključili da su ovom trampom okončani budući odnosi, jamačno su podmetnuli paklenu mašinu. Nije je bilo. Psihloški službenici misle da će se , kad ponovno zauzmu planet, vratiti. Jonnie je razgledao robu. Zatvoreni metalni spremnici: trideset kila sumpora i trideset kila salitre. Pod ceradom je ležao veliki namot rudarskog fitilja. Artikli koji se, uz dodatak ugljena, mogu iskoristiti za izradbu granata. U manjem zamotanom paketu: baterije za rudarski primopredajnik. To je bila cijena triju ljudskih života. Jonnie je okrenuo leđa olupini te se uputio do ruskog oficira i njegovih ljudi koji su čuvali zarobljene brigante. Bilo ih je sedamnaest živih. 305

Sjedili su držeći ruke na potiljku i gledali u zemlju. Usred prstena cijevi jurišnih pušaka bili su vrlo mirni. Sedam ranjenih briganata stenjući se valjalo po debelom humusu. Na hrpu je dovučeno dvanaest mrtvih briganata. Jedan od sedamnaestorice osjetio je da je pristupio netko nov pa je podigao pogled. Bila je to ljudeskara golema prsnog koša: zubi su joj odavna bili polomljeni, lice boginjavo i puno ožiljaka, vilica snažna, kosa kratko ošišana. Čovjek je bio odjeven u majmunsku kožu skrojenu po vojnički. Dva redenika s otrovnim strelicama križala su mu se na prsima. Oči su mu bile mutne. “Zašto ste pucali na nas?” - upitao je. Zvučalo je to odprilike ovako: “Z'št' puc'li na nas?” Bio je to engleski, samo ga je trebalo odgonetnuti. “Mislim”, rekao je Jonnie, “da je bilo upravo obratno. Što ste ovdje radili?” “Po konvencijama i ratnim zakonima, možete doznati samo moje ime, čin i broj.” Besmisleno, ali razumljivo. “U redu”, rekao je Jonnie, oslanjajući se o štap. “Kako ste ono rekli?” “Arf Moiphy, keptn, komandos, ok'pacijske sn'ge, v'jska Hauter Zaire. Vi ste sp'sil'čke sn'ge ili Uj'd'njeni n'rodi? Jonnie se upitna izraza okrenuo koordinatoru Davidu Fawkesu. “Prema njihovu mitu, legendi, jednoga će im dana međunarodna banka poslati spasilačke snage. Mislim da su Ujedinjeni narodi bili nekakva organizacija koja se starala o malim zemljama i intervenirala u slučajevima kad su one bile napadnute. Neobično je koliko su dugo uspjeli sačuvati mit i -” “Gdje je glavnina vaših snaga?” - upitao je Jonnie. “ Ne m'ram odg'varati ništa osim imena, čina i broja”, rekao je brigantski kapetan. “Pa dobro”, kazao je Jonnie, “ako smo mi te spasilačke snage , mi bismo to morali saznati, nije li tako? “Ako vi dio sp'silačke sn'ge, onda zn'te gdje jest”, prkosio je brigant. “Sp'sila čke sn'ge su već tamo ili će stići svaki čas.” “Mislim da bi bilo najbolje da porazgova ramo s vašim zapovjednikom”, rekao je Jonnie. “S generalom Snithom? On u gl'vnoj bazi. Predaleko.” Jonnie je slegnuo ramenima i mahnuo rukom ruskom oficiru kao da mu da je znak da nastavi. Rusi su podigli jurišne puške. “Dva d'na m'rša eno onamo!” - rekao je brigantski kapetan, pokušavajući svezanim rukama pokazati smjer, da bi zatim to isto bjesomučno učinio bradom. “Prije koliko ste vremena stavili zarobljenike na onu platformu?” - upitao je Jonnie. “Pl 't'formu? ” - pravio se brigant ludim. Jonnie se ponovno okrenuo ruskom oficiru. “J'č er pop'dne!” - brzo je izgovorio brigant. Škotova je sudbina bila važna , ukoliko je živ. Jonnie je razmišljao što može učiniti. Improvizirao je pratnju za konvojem. Pred konvoj je postavio zasjedu. U ovim šumetinama nema pobočnih snaga: stvarno, automobil ( a tek kamion) polomio bi se pri pokušaju da obiđe ova stabla ili pak da krene preko ovog raskvašenog humusa. Nije stoga čudo što su Psychli s brigantima sklopili vlastite sporazume. Zaključio je da će morati pričekati bitku. Ruskom je koordinatoru izdao zapovijedi za ruskog oficira. Vrlo oprezno i pažljivo Rusi su počeli raspremati brigante tragajuć i po njihovim odorama od majmunske kože za noževima i sakrivenim oružjem, čega je bilo u izobilju. Upravo su vezivali potomke davnih plaćenika, kad je “keptn” Arf Moiphy zamolio: “Hoće te mi d'pustiti da se pobr'nem za sv'e ranj'nike?” Jonnie mu je to dopustio. 306

Moiphy je skočio, dograbio tešku toljagu i, prije nego što je itko mogao spriječiti, okomio se na sedmoricu ranjenika. Znalačkim zamasima koji su odjeknuli po njihovim lubanjama, sve ih je pobio. Smiješeći se zadovoljno, odbacio je toljagu i okrenuo se Rusu da mu se opet sapnu ruke: “Hv'la vam”, rekao je. Noseći blastušu visoku kao što je i on sam, Bittie Mac Leod je slijedeći sir Jonnieja ulazio u glavni brigantski tabor. Sir Jonnie ga je dva puta vraćao, ali nije li pažu dužnost da, noseći oružje svoga viteza, prati gospodara na opasna mjesta? A Bittie je morao priznati da ovo stvarno izgleda opasno. Mora da se nekih dvije i pol do tri tisuće ovih ljudi raštrkalo oko čistine usred duboke šume. Spustili su se na gornji rub otvorenog prostora. Zarobljenike su - uh, kako li su samo zasmrdjeli zrakoplov! - u velikom borbenom avionu držali na hrpi, dovoljno daleko od njihova oružja, a kad su se priz emljili, prvi su sišli za robljenici. Zatim je sir Robert kao pravi vojskovođa razgledao teren i razmjestio obrambenu četu da bi im štitila eventualni uzmak. Bittie je iskoristio priliku da uvjeri sir Jonnieja da se presvuče u suhu odjeću. Trebalo ga je samo dodirnuti i voda bi briznula. Rusi kod brane nisu dangubili, već su, vidjevši toliku kišurinu, razrezali kamuflažnu tkaninu i napravili kišne kabanice. Teško je bilo natjerati sir Jonnieja da obrati pozornost i pripazi na sebe, da nešto pojede ili da se presvuče. No Bittie je u tome uspio. Kišnu je kabanicu zakopčao značkom s crvenom zvijezdom, a Jonniejevu suhu košulju opasao remenom sa zlatnom kopčom. Pronašao je negdje umetak s bijelom zvijezdom koji se stavlja ispod šljema da se kiša ne slijeva niz vrat - i, sve u svemu, u ovim uvjetima sir Jonnie je izgledao sasvim pristojno. Preko široke čistine pune ljudi gacali su po samim mlakama. Netko je nekad davno porušio strašno mnogo stabala i spalio ih. Posvuda su stršali pocrnjeli panjevi. Usjevi su bili napola dozreli, no ovi su ljudi gazili po njima, što se nikada ne radi. Bittie se kroz kišu ogledavao oko sebe. Ovi se stvorovi nisu uklapali u njegovo shvaćanje pristojnosti. U školi je dosta toga pročitao - najviše je volio stare pustolovne romane ali nigdje nije naišao na nešto slično! Staraca i starica nije bilo. Vrlo malo djece, a sva u nekom gadnom, nezdravom stanju - bila su nadutih trbuha, krastava, prljava. Grozno! Zar nema nikoga da ih propisno nahrani ili očisti? Ljudi pokraj kojih su prolazili pozdravljali su ih nekim smiješnim pozdravom podižući prst. Ružna, prezirna lica. Lica svih boja i mješavina svih boja. I sva prljava. Odjeća im je bila neka smiješna vrst uniforme, a nisu je nosili uredno, nego nemarno. Govorili su čudnim engleskim, kao da u ustima imaju zobenu kašu. Znao je da on sam ne govori osobito dobrim engleskim, ne onako kao fakultetski obrazovani ljudi poput sir Roberta, niti onako dobro kao sir Jonnie. No svi su ga mogli razumjeti kad govori, a nastojao je dotjerati svoj govor kako bi i engleski pukovnika Ivana, kojega je podučavao., bio dobar. No ovi ljudi kao da nisu marili što im riječi gotovo ispadaju iz smrdljivih usta. Bittie je gotovo uletio u sir Jonnieja, koji se bio za ustavio ispred jednog čovjeka srednjih godina. Kojim se to jezikom služio sir Jonnie? Ah, psihloškim. 307

Jonnie je nešto upitao, a brigant je kimao i pokazivao prema zapadu, te nešto odgovorio na psihloškom. Bittie je shvatio. Sir Jonnie nije ništa želio doznati. Želio je samo ustanoviti govori li brigant psihloški. Pametno! Kamo su pošli? Prema velikoj šupi pred kojom se na jarbolu vijorila nekakva zastava od leopardove kože. Bittie je vidio da idu za zarobljenicima koji su još bili pod stražom. Vjerojatno ih vode do svoga vođe . Ovo su bili doista grozni ljudi. Zaustavili bi se gdje god bi se zatekli, pa i na samom putu, i rasteretili se, strašno. Tamo dolje, neki je mladić oborio djevojku, pa su... da, zaista! Bludničili su javno. Bittie je okrenuo glavu i pokušao potisnuti tu sliku. Ali u smjeru u kojem se okrenuo spazio je nekog muškarca kako nagoni dijete da mu radi nešto upravo neizrecivo. Postalo mu je mučno i prišao je bliže petama sir Jonnieja. Ova su stvorenja gora od životinja. Mnogo gora. Bittie je slijedio sir Jonnieja u šupu. Kako li je tamo zaudaralo! Na deblu drveta iznad kojeg je sagrađena šupa sjedio je neki čovjek. Bio je strahovito debeo i žućkaste boje, koju je dr MacKendrick raspoznao kao simptom malarije. U borama tijela ovog čovjeka bili su debeli slojevi prljavštine. Na glavi je imao čudnovatu kapu, koja mora da je bila načinjena od kože; sprijeda je završavala šiljkom. Na kapi je bilo nešto pričvršćeno - ženski broš? Nekakav kamen? Dijamant? Arf, kojeg su bili uhvatili, stajao je pred debelim. Šakom se udarao u prsa. Kako je nazivao debeloga? General Snit? Nije li “Snit” u Psychla vrlo obično ime? Nije li “Smith” obično englesko ime? Zbog onog zobenog naglaska teško ga je bilo razaznati. General je žvakao nekakvo bedro i nije baš bio impresioniran. Konačno je general izustio: “Jes'li pok'pio potr'pšt'ne? Sumpor?” “Pa, nisam”, rekao je Arf i pokuša o ponovno ispričati svoju pripovijest. “Jes'li don'o natr'g leš'ne? ” - upitao je general. Lešine? Lešine? A da, tijela poginulih! “Keptn” Arf kao da se malo prepao i uzmakao. General se na nj izravno bacio bedrom i pogodio ga ravno u lice! “Što'š onda j'sti?” - dreknuo je general. Jesti? Lešine? Tjelesa? Jesti? Oni jedu svoje mrtve? Bittie je pogledao bačeno “bedro” koje se od “keptna” odbilo prema njemu. Bila je to ljudska ruka! Bittie je izjurio van i zašao za šupu. Pozlilo mu je. No sir Jonnie ga je začas našao i ogrlio ga, te mu rupcem obrisao usta. Pokušao je poslati nekog Rusa da otprati Bittieja natrag u avion, ali Bittie nije htio ići. Pažu je mjesto uz njegova viteza, a Jonnieju bi medu ovim užasnim stvorenjima mogla ustrebati jurišna puška. Tako su mu dopustili da i dalje ostane u pratnji. Sir Jonnie se navirio u šupu na rubu šume. Kao da ga je nešto vrlo zainteresiralo. Bittie je pogledao i spazio vrlo staru, vrlo olupanu napravu za učenje, sličnu onima kojima su se služili piloti pri učenju psihloškog, a to kao da je sir Jonnieju značilo nešto. Koga su sada tražili? Kiša je lila, ovi su se ljudi muvali okolo, a blastuša je bila teška i postajala sve težom. Oh, da, koordinatore. Pronašli su ih u jednoj drugoj šupi. Bila su to dva mlada škota. . . nije li jedan od njih Maandless iz Invernessa? Da, pomislio je da ga prepoznaje. Sjedili su ondje, mokri do kože, premda su bili u zaklonu. Kape su im bile poput krpetina. Lica su im bila poprilično bijela. Sir Jonnie je pokušavao ustanoviti kako su dospjeli ovamo, a oni su pokazivali na gomilu konopa - spustili su se padobranima. Zatim im je sir Jonnie rekao da će biti najbolje da pođu s njima, a oni su rekli da neće. 308

Vijeće im je naredilo da ove ljude dopreme u logor u Americi, i budući da su transportni avioni kasnili, koordinatori su pretpostavili da Vijeće ima teškoća u pronalaženju dovoljnog broja pilota za prijevoz. Nakon velike prepirke o njihovoj dužnosti - što su oni isticali - i njihovoj sigurnosti - za što se zauzimao sir Jonnie, nagovorili su ih da barem dođu do aviona, gdje će dobiti paket hrane i možda nešto oružja. I tako su se progurali kroz rulju natrag do Rusa, koji su držali obrambenu liniju oko aviona, i ušli u zrakoplov. Ondje je bio sir Robert. Posjeo je dvojicu škotskih koordinatora na velika psihloška sjedala. “Zar nije postoja o i treći koordinator?” - želio je doznati sir Robert. “Pa, jest”, kazao je Maandless. “Allison. No prije nekoliko dana pao je u rijeku, i nekakva ga je Ijuskava zvijer zgrabila.” “Jeste li to vidjeli?” - upitao je sir Robert. Pa, ne, nisu vidjeli. To im je saopćio general, mnogo je rijeka i sve vrve ljuskavim zvijerima. Sir Jonnie je zatim izrekao slijedeće: “Je li Allison govorio psihloški?” “Pohađao je obuku za pilote”, rekao je Maandless. “Federaciji su ponekad potrebni vlastiti piloti. Pretpostavljam da je govorio.” “Jest, govorio je”, kazao je drugi škot. “Govorio je pomalo psihloški. Povukli su ga s tečaja da dode ovamo. Naredbu da se ovi Ijudi prebace u Ameriku Vijeće je donijelo vrlo neočekivano i mi smo jedva -” Sir Robert je rekao: “Možete li se sjetiti da ste ga čuli kako psihloški razgovara s ovim lupežima?” Malo su razmišljali. Kiša je bubnjala po krovu jurišnog aviona, a bilo je užasno vruće. “Da”, rekao je konačno Maandless. “Čuo sam ga kako razgovara s jednim oficirom koji se začudio da on govori psihloški. Pripovijedali su prilično dugo. Ja ne govorim -” “To je sve što smo htjeli doznati”, rekao je sir Robert. Značajno je pogle dao sir Jonnieja. “Ispitivanje! Željeli su ga ispitati!” Sir Jonnie je kimao glavom. Zatim je sir Robert izvukao nešto za što Bittie nije znao. Beret umrljan krvlju. Predao je kapu koordinatorima. Pronašli su na njoj končane inicijale. Da, to je bila Allisonova kapa. Kako je sir Robert došao do nje? Sir Robert ih je svojski prenerazio. Rekao im je, a Bittie se čuvši to šokirao, da su briganti Allisona prodali Psychlima. Mora da su ga Psychli jako že ljeli ispitivati. Sam bog neka mu pomogne. Prodali Allisona? Ljudsko biće? Čudovištima? Ni Bittieju, ni koordinatorima to nikako nije išlo u glavu. Tada je došlo do velike gungule. Sir Robert je dvojici koordinatora naredio da pođu s njima. Koordinatori su izjavili da im je dužnost ove ljude prebaciti u Ameriku. Tako je naredilo Vijeće! Sir Robert je zagrmio na njih da je on vojskovođa škotske i da ih nipošto neće ostaviti ovdje. Ona dvojica su pokušala otići, a sir Robert ih je remenjem za teret, koje mu je Bittie žurno pronašao, jednostavno svezao. Posjeli su ih na opremu u stražnjem dijelu letjelice. Povukli su zaštitnu jedinicu i uzletjeli, a Bittie se nije nimalo začudio kad je jedan od pilota zatražio dopuštenje da iz zraka mitraljira ove spodobe. Sir Robert to nije dopustio. Da su to pokušali, one bi se spodobe jednostavno razbježale pod stabla. Nisu bili opremljeni da s njima ovog časa obračunaju, a imali su i drugog posla. No ako su briganti zaista učinili ono što izgleda da su učinili, snaći će ih krvava odmazda. Sve ih je jako uzbudio Allisonov slučaj. 309

Kad su se digli i kad su se vraćali prema logoru, Bittie se zadubio u misli o onim ljudima. Nagnuo se sir Jonnieju i rekao: “Sir Jonnie, kako uza svu onu kišurinu mogu biti toliko prljavi?” Veliki jurišni avion spustio se noću nedaleko od područnog rudnika. Rudnik je bio pust. Kiša je pljuštala. No na mjestu okršaja čulo se ljutito glasanje životinja: režanje i puhanje gnjevnih leoparda, štektav lavež neke druge zvijeri, stravičan hihot nekog grabežljivca. Životinje su se otimale oko leševa. Kamion s letećom platformom i bacačem bio je na mjestu gdje je i ostavljen - tik s unutarnje strane hangarskih vrata. Nije bilo nikakva znaka da se onaj drugi teretnjak vratio u skrovište. Vjerojatno slijedi konvoj. Jonnie je ponovno pregledao napušteni logor. Svjetla bijahu uključena. Daleke rudničke crpke su tutnjale. Ako se ne umiješa neka vanjska sila, sva će ta mašinerija desetljećima nastaviti rad. Printer je bljuvao papir sa zabilježenim pilotskim razgovorima. Jonnie ih je ovlaš pogledao. “MacIvor, možeš li mi, molim te, donijeti dopunsko gorivo u Moskvu?” “Ovdje prometna kontrola u Johannesburgu. Dolazi li ovamo ikoji avion? Ako ne, za večeras zatvaram.” “Isaac, molim te, javi se, Isaac. Slušaj, Isaac, ima li koji ispravni transporter rude u rudniku Grozny? Može li ga se preurediti u putnič i? Molim te, javi mi do jutra. Malko smo tanki s transporterima.” “Lundy, brišemo te s leta za Tibet. Tebe i tvoga pilota trebamo ovdje kao ispomoć pri jednom zračnom mostu. Molim te, momče, potvrdi prijem.” Većina ovih poruka izmjenjivala se na psihloškom. Jonnieju je sinulo da bi ova silna bujica poruka napadaču mogla odati sasvim lijepu sliku o područjima u kojima se odvija živa aktivnost. Pravi katalog ciljeva za markove 32. Ako se konvoj probije te Psychli poduzmu opći napad, mogli bi ponovno osvojiti planet. Pitao se da li da se svima obrati s ovog aparata i naredi sedamdeset dvosatnu obustavu radio-veza . Ali ne, šteta je već počinjena. Iste ove poruke vjerojatno su se odmatale i na printeru rudnika pokraj Viktorijina jezera. Svako odašiljanje koje bi obavio odavde mogao bi uhvatiti i konvoj, koji bi se uzbunio. Ništa, jednostavno mu mora uspjeti napad na konvoj, to je sve.' Vratio se. Koraci su odjekivali po pustim katovima. Psychli su, opazio je, uglavnom odnijeli sve oružje. Za sobom nisu ostavili blastuše, ni prijenosno oružje, da ne bi palo u ruke brigantima. Na sreću, u žurbi su zaboravili na bacače. Teretnjak je sada bio izvan hangara u mračnom dvorištu. Jonnie je zatvorio vrata logora - nema smisla pustiti unutra leoparde, zmije i slonove. Vratio se do velikog aviona i brzo rekapitulirao akcije koje su pred njima. Rekao je da se leti vrlo nisko - gotovo dotičući tlo - obilazno prema istoku, te da do točke na kojoj će postaviti zasjedu dolete iz drugoga smjera. Nije želio da se taj avion pojavi na tenkovskim monitorima. Zatim razmještaj po ovom hrptu. . . ovom ovdje koji je bočno prema cesti. . . a kad konvoj dobrano zamakne u guduru, raspali po njemu s boka. Što ako se okrenu i krenu natrag? U tom će slučaju biti iza njih na letećoj platformi s bacačem da im onemogući povlačenje. Što, pitao je Robert Lisac zapanjeno. Jednim bacačem protiv tenkova ? To je nemoguće. Konvoj će se povući u šumu i oni ga nikad odanle neće istjerati. 310

Oh. Ti želiš da ovaj avion uzleti i pomogne da ih se blokira. Da, to je u redu. Ovo jest borbeni avion. “Samo pokušajte odbaciti tenkove i kamione a da ih pri tome ne raznesete”, rekao je Jonnie. “Nemojte se koristiti radijacijskim mecima. Samo blastušama. Oružje namjestite na 'široki udar', 'bez vatre ' i 'omamljivanje'. Ne želimo ih pobiti. Čim se svi razvuku po ovoj guduri, blokirajte cestu iz zasjede. Ja ću je blokirati sa stražnje strane. Preostali će je udariti postrance s hrpta. Ovaj borbeni avion će priskočiti u pomoć ako se izvuku i krenu natrag prema šumi. Jasno?” “Jasno, jasno, jasno.” Jedan je koordinator neuspješno pokušavao nadomjestiti ruskog koordinatora, koji je sada bio s Ivanom. Rekao je: “Pobrinut ću se da im ruski koordinator objasni čim dođemo do drugih. . . Točno sam shvatio i moći ću im prenijeti.” “Upamtite”, rekao je Jonnie, “postoji vjerojatnost, mala doduše, da je i Allison u tom konvoju, pa pripazite na njega, te ako za vrijeme borbe utekne, nemojte ga nastrijeliti.” “Jasno, jasno, jasno.” Kad dođu Ivanu, objasnit će i ovim Rusima. “Glatko”, rekao je Robert Lisac, “jako glatko. Glavninu naših snaga ne možemo uputiti u akciju, jer je prevodilac negdje drugdje. Kakva li čudesna planiranja i koordinacije! Želim nam svaku sreću. Trebat će nam.” Jonnie je rekao: “Ali brojčano smo jači od Psychla.” “Što?” - uzviknuo je Robert Lisac. “Njih je više od sto, a nas samo pedeset.” “Baš na to i mislim”, rekao je Jonnie. “Na dmašili smo ih u odnosu pola prema jedan!” Shvatili su, a neki Rusi, koji su bili napredniji u engleskom od drugih, objasnili su šalu ostalim zemljacima. Svi su se smijali. Bili su potišteni zbog kiše. Osjetili su se bolje. Jonnie se spuštao do teretnjaka u kojem su čekali škot i četvorica Rusa, jedan od njih vozač, kad mu je pozornost privuklo neko komešanje u avionu. Tamo je bio Bittie MacLeod u punoj opremi, potpuno spreman da krene s njima. To Jonnie nije želio. Predstojeća bitka nije bila nešto u što bi trebalo uvlačiti dječaka. No tu se javljao problem - dječakov ponos. Jonnie je hitro razmišljao. Ovo je teže riješiti od taktike! Bittiejev je svijet bio krcat pustolovinama od prije dvije tisuće godina, kad je u punom procva tu bilo viteštvo, sa zmajevima koji rigaju vatru, plemenitim vitezovima i spašenim ljupkim gospama. U tome nije bilo nikakva zla. On je bio dragi dečko, a najveća mu je ambicija bila da odraste i postane čovjek poput Dunneldeena ili Jonnieja. Ni u tome nije bilo nikakva zla. No njegove je snove ugrožavala kruta stvarnost ovog svijeta, u kojem su se borili s jednom novom pasminom zmajeva. Ne zaštiti li ga, dječak nikad neće poživjeti da postane sličan “princu” Dunneldeenu ili “sir” Jonnieju. No tu je bio i njegov ponos, koji se poćeo iskazivati kad je Bittie vidio da je Jonnie zastao, kad je u Jonniejevim ledeno plavim očima vidio da Jonnie traga za izgovorom da mu kaže “ne”. Jonnie je hitro sa sjedala ščepao rudarski radio i gurnuo ga dječaku u ruke. Kucnuo je po primopredajniku koji mu je bio za pojasom. Nagnuo se do Bittieje va uha i šapnuo: “Potre bna mi je u ovom avionu pouzdana veza koja će mi nakon što se zametne bitka javiti je li što pošlo po zlu. Ne uključuj aparate prije nego što odjekne prvi hitac! Ali ako nakon toga išta ne bude kako valja, smjesta mi reci.” Stavio je prst na usnice. Bittie se trenutačno razvedrio, pomalo urotnički. Kimnuo je. “Da, sir ,lonnie!” i nestao u avionu. Jonnie je othramao raskvašenom cestom do teretnjaka. Vozilo je mirovalo. Njegova su svjetla probijala udare kiše. Pogledao je posadu, ušao i kimnuo vozaču. 311

Te retnjak s letećom rudarskom platformom i bacačem zagrmio je, zaglušujući režanje i borbu životinja u šumi. Krenuli su teretnjakom u boj s tenkovima. Brown Limper Staffor sjedio je u novom raskošnom uredu i zurio u mrski predmet na pisaćem stolu. Bio je ozlojeđen. U posljednje vrijeme stvari su se lijepo odvijale. Vladina zgrada s kupolom - neki su rekli da je to u drevna vremena bila državna kapitolska zgrada - djelomično je obnovljena, pa joj je čak i kupola obojena u bijelo. Dovršeni su uredi. Za sastanke Vijeća opremljena je komora - idealna komora s velikim podijem i stolom na jednoj strani, te drvenim sjedalima ispred njega. Golemi, tapecirani psihloški šefovski pisaći stolovi dovezeni su u odvojene urede članova Vijeća (članovi su sjedeći za njima izgledali ponešto patuljasto, ali ako se za takav stol stavila ljudska stolica na neku kutiju, bilo je sve u redu.) Za uzvanike i važne posjetioce otvoren je hotel, u kojem su se, pod upravom kuhara iz Tibeta, posluživala vrlo pristojna jela na pravim tanjurima. Savjeti koje je dobivao stojeći u sjeni stupa noću tamo u logoru također su bili izvrsni. Neobično vrijedni podaci o vladanju. Terl stvarno nije zaslužio onako krajnje teške životne uvjete u kavezu. Psychlo se pokajao i trudio se koliko god je mogao da pomogne. Koliko li su Psychli bili neshvaćeni! Plodovi takva učenja već su se pokazivali. Trebalo je samo malo vremena i određena količina političke vještine. No Terl je bio proputovao sve svemire kao jedan od najpouzdanijih šefova Intergalaktičke rudarske kompanije, pa je ono što je znao o vlasti i politici daleko nadilazilo sve ostalo što se o tome moglo spoznati. Uzmimo, na primjer, ovaj problem pregolemog Vijeća. Plemenskim poglavicama iz cijeloga svijeta nije bilo milo dolaziti ovamo i tratiti beskrajne sate prepirući se u komori; imali su oni svojih plemenskih poslova. Uz to, bilo ih je previše - trideset - da bi stvarno nešto uradili. Stoga su gotovo s radošću podijelili svijet na pet kontinenata, s tim da svaki kontinent ima po jednog predstavnika . Od nespretnog skupa tridesetorice, Vijeće se smanjilo na mnogo pogodniju petoricu. A kad se i njima rastumačilo da je njihov rad u plemenu daleko važniji od jednoličnog premetanja papira u Vijeću, te da su najsposobniji ljudi potrebni kod kuće, dragovoljno su gurnuli neke bratiće i njima slične na mjesta predstavnika pet kontinenata. Peteročlano je vijeće bilo, naravno, malo glomazno, i upravo se radilo na tome da se imenuje dvočlana izvršna vlast. Uz još malo rada i uz primjenu nekih neprocjenjivih savjeta koje mu je dao Terl, Brown Limper će jednog od predstojećih tjedana postati predstavnik Vijeća s ovlaštenjem da djeluje neovisno u ime Vijeća. Pomagat će mu samo tajnik Vijeća, kojem, naravno, nije potrebno pravo glasa i od kojega će se tražiti samo njegov potpis. Bit će to mnogo jednostavnije. Stanovitu teškoću predstavljali su škoti. Prosvjedovali su što je škotska uključena u Evropu, ali pokazano im je da je tako oduvijek. Njihovim predstavnikom postao je Nijemac iz nekog alpskog plemena. No to je izglasala većina starog Vijeća, i sada se tu više nisu motali nikakvi prokleti škoti prkoseći svakoj razumnoj mjeri koju predloži Brown Limper. Plemena su bila zadovoljna. Dato im je pravo na svu okolnu zemlju koju su mogla podijeliti po svom nahođenju. Svakom je plemenu dodijeljeno isključivo pravo vlasništva nad prastarim gradovima i svime što se u njima nalazi. Ovo je uvelike pridonijelo popularnosti Browna Limpera kod poglavica većine plemena - ali, naravno, ne i kod škota. Njih ništa nije moglo zadovoljiti. 312

Bili su toliko drski da istaknu kako je ovime sve vlasništvo i cijeli američki kontinent sa svime što je na njemu dopao Brownu Limperu. No ta je tvrdnja odbijena jednostavnim upozorenjem da u Americi sada postoje četiri plemena: jedno u Britanskoj Kolumbiji, gdje je nađeno dvoje ljudi, drugo u Sierra Nevadi, gdje ih je otkriveno četvero, pa grupice Indijanaca na jugu i, konačno, pleme Browna Limpera. To što su sva ta plemena sada živjela u selu Browna Limpera nije uopće bilo bitno. Odabir glavnog grada bio je druga pobjeda. Iz nekih svojih razloga neka su plemena smatrala da bi glavni grad svijeta trebao biti na njihovu području. Druga su pak smatrala da bi se glavni grad trebao seliti. No kad je istaknuto koliko muka i troškova stoji održava nje glavnog grada, te da će Brown Limper Staffor, iz dobrote srca i iz čovjekoijublja kao jedinih motiva, preuzeti na svoje pleme sve troškove, daljnjeg natezanja nije bilo. Glavnim gradom svijeta proglašen je Denver, premda će se jednoga skorog dana njegovo ime promijeniti u Staffor. Odluka starog Vijeća, prije no što je to tijelo postalo peteročlano, da se ustanovi Planetarna banka dovela je do ove nesreće koja se sada nalazila pred njim. Bili su pozvali nekog škota, nekog Mac Adama, i on je iznio mišljenje da će galaktički krediti ljudima na Zemlji sada biti besmisleni. Predložio je stoga da se njemu i nekom Nijemcu koji prebiva u švicarskoj, Nijemcu koji ima strahovito mnogo krava muzara i domaću proizvodnju sira, izda patent. Oni će izdavati novac plemenu prema količini zemlje koja se stvarno obrađuje, a zauzvrat će uzimati mali postotak. Zamisao je bila dobra, jer će svako pleme moći dobiti više novca tek kada veće područje pretvori u obradive površine. Novac će tako imati podlogu u “plemenskim zemljištima Zemlje”. Banka će se zvati Zemaljska planetarna banka, a izdani patent bio je vrlo jasan i obuhvatan. Zadivljujućom su brzinom otisnuli novac. Nijemac je ušao u ovo zato što je imao brata koji je sačuvao umijeće izradbe klišea koji se otiskuju na papir. U staroj ruševini koja se zvala London pronašli su skladišta puna nedirnutog papira za novčanice, a u jednom drugom gradu, koji se nekad zvao Zurich, , otkrili su ručne preše. U nevjerojatno kratkom vremenu počeli su izdavati novac. Novčanice su bile samo jedne denominacije: jedan zemaljski kredit. Izradili su pokusnu emisiju, ali ona nije išla. Ljudi nisu znali što da s novcem rade. Trampili su se konjima i sličnim, pa im se moralo objasniti što je novac. Zato je tiskana druga emisija. Uzorak drugog izdanja ležao je na Brownovu stolu, i upravo ga je taj papir tištao. Ne samo da ga je tištao nego ga je dovodio do takve odvratnosti da mu je upravo bivalo zlo. Novčanica je bila lijepo otisnuta. U svakom je uglu bila brojka 1. Jezikom i pismom svih postojećih plemena pisalo je “jedan kredit”. Na njoj je pisalo “Zakonsko sredstvo plaćanja za sve privatne i javne dugove”, što je na sličan način ponovljeno na različitim jezicima. Pisalo je još: “Zamjenljivo, za jedan kredit u bankama u Londonu i Zurichu, kao i u svim podružnicama Zemaljske planetarne banke”, pa “ Osigurano plemenskim zemljištima plemena Zemlje, što je provjereno pri proizvodnji” i “ Po ovlaštenju Vijeća Zemlje”. Bili su tu još potpisi dvojice bankinih direktora. Sve je bilo dobro. No ravno, u središtu novčanice, u velikom ovalu, bio je portret Jonnieja Goodboya Tylera! Preslikali su njegovu sliku sa snimke koju je netko napravio piktorikorderom. Tu je on u kožnatoj lovačkoj košulji, gologlav, glupava izraza lica, koji su neki smatrali plemenitim. A u ruci nije držao ništa drugo doli blastušu. Još gore! Preko vrha slike vijugalo je njegovo ime: Jonnie Goodboy Tyler. I nešto još gore! Na svitku ispod slike stajalo je: “Pobjednik nad Psychlima.” 313

Odvratno. Strašno. Ali kako je banka mogla učiniti takvu omašku? Nije prošlo ni petnaest minuta otkako je završio razgovor s MacAdamom preko radija. MacAdam je objasnio da prva emisija uopće nije bila popularna. Zato su smjesta izbacili drugo izdanje. Čini se da ljudi možda i ne znaju što je novac, ali mogu prihvatiti Jonnieja Goodboya Tylera, pa u nekim predjelima novčanice ne upotre bljavaju kao novac, nego ih stavljaju na zid i uokviruju ih. Da, čitavi su svežnjevi već otpremljeni svakom plemenu. Ne, ne mogu se povući, jer bi se time naškodilo bankinu ugledu. Brown Limper je pokušao objasniti da je ovo posve suprotno intencijama Vijeća, koje su sadržane u povelji banke. Postojala je jednoglasna odluka Vijeća da više ne smije doći do rata. Odluka je glasila “Ratovi izmedu plemena ovime su zabranjeni”, ali Brown Limper se pobrinuo da to bude izraženo tako kao da se odnosi na svaki rat, uključivši i interplanetarni. Ova je novča nica, objašnjavao je svakom mogućom logikom koje se mogao sjetiti, suprotna toj proturatnoj rezoluciji. Imaju ovog. . . ovog. . . momka koji tu maše oružjem i zapravo potiču buduć i rat protiv Psychla i tko zna koga još. MacAdamu je bilo žao, a isto tako i Nijemcu iz Zuricha, ali zapravo nije zvučalo kao da im je žao. Oni imaju svoj patent, a ako Vijeće želi okrnjiti svoj ugled. . . bit će nesreće ako gotovinu ubuduće isključi iz Amerike. Povelja mora ostati punovažna i nepromijenjena, a banka mora raditi ono što smatra potrebnim za obavljanje posla. A bit će jako loše ako Svjetski sud, čije se okupljanje planira, u prvoj parnici bude rješavao tužbu člana banke protiv Vijeća zbog kršenja ugleda i nanijete štete. Ne, mračno je pomislio Brown Limper, nije njima bilo žao. Neće o ovome tražiti daljnje savjete članova Vijeća. Spustit će se i potražiti savjet tamo u sjeni stupa pored kaveza. Neke prave nade nije gajio. “Jonnie Goodboy Tyler, pobjednik nad Psychlima.” Brown Limper je pljunuo na novča nicu. Naglo ju je zgrabio i bjesomučno razderao na komadiće. Zatim ih je Ijutito razbacao. Nakon toga je ponovno sve sakupio i, ukočena zlovoljna lica, spalio. Zatim je šakom smrvio pepeo. Nedugo zatim netko je ušao u prostoriju i uz razdragani osmijeh kazao: “Jeste li vidjeli novu novčanicu?” - i zamahnuo njome! Brown Limper je izjurio iz sobe i našao mjesto gdje će se pobljuvati. Kasnije, kad se malo smirio, zaključio je da će i dalje, makar svi bili protiv njega, nastaviti raditi za dobrobit Zemlje. Stvarno će srediti tog Tylera. Te retnjak je tandrkao i drmusao kroz vlažnu noć. Po prizemnom pogonu ovih vozila trebali su lebdjeti trideset do devedeset centimetara iznad tla. No budući da se zemljište svakih nekoliko metara u visini razlikovalo dva i pol do tri metra, vožnja se nikako nije mogla nazvati lebdenjem. Bilo je to drmusanje kostiju. Pogon teleportacijskog tipa sam je tražio automatsku prilagodbu udaljenosti od tla. Ispravljao se i ponovno ispravljao, a to je rezultiralo cviljenjem, poskakivanjem, zamiranjem, brzim kombinacijama štropota i škripe koja je parala uši. Jonnie je pokušavao malko zaspati. Bio je mrtav umoran. Od neprestanog podštapanja boljela ga je lijeva ruka. Nažuljao je dlan, a sa da ga i raskrvario. 314

Četverodnevno gaca nje po šumi, četverodnevno neprekidno znojenje od vrućine četverodnevno hodanje sa štapom i četiri noći prepune kukaca ubirali su svoj danak. Želi li u borbu ući s nekim izgledima u uspjeh, morat će barem malo usnuti. Naravno, sjedalo je bilo ogromno. No nije bilo osobito tapecirano. Kad nije bilo udara i drmusanja, onda su zastajkivali. Baš kao sada. Otvorio je oči i pogledao kroz vjetrobran. Slonovske stražnjice! Repovi mokri od kiše miču se na svjetlu reflektora. Slonovi se kreću mirno, navikli na ove teretnjake, posve zaposjevši cestu. Na psihloškim teretnjacima nema automobilskih sirena, ali je ekipa imala megafone. Ruski se vozač upravo jednim služio. Govorio je slonovima da se maknu s ceste. Ponavljao je nešto što je zvučalo ka o “sak-in-sin”, a Jonnie je naslutio da to ne znači “slon”. Unatoč megafonu i svemu ostalome, ponovno je zaspao. Kad je slijedeći put otvorio oči, na putu im se ispriječio leopard. Zvijer je usmrtila patuljastu kozu i cesta joj je poslužila kao stol za objed. Jonnie je shvatio da leopard ne voli da ga se ometa pri ručku. Deračima i sjajnim zelenim očima pokazao je da je spreman suprotstaviti se bilo kojem broju teretnjaka. Ponovno je proradio megafon. Negdje ranije smijenili su se vozači, pa je sada upravljao škot. Le opard je čuo škotski bojni poklič, te smjesta odskočio s ceste i izgubio se. Prešli su preko njegove žrtve i ponovno bili na putu. Teretnjak je mogao voziti brzinom od sto dvadeset kilometara na sat. Sada se naprezao da postigne dvanaest! Nije bilo nikakvo čudo što je put od isturenog logora do glavnog logora trajao danima. Dokaz da ni Psychli nisu ovdje napredovali ništa brže, pružale su male zgradice okruglih kupola koje su se pojavljivale uz cestu na svakih nekoliko kilometara. Jonnie se zaustavio kod prve na koju su naišli. Bila je idealna za postavljanje zasjede, i premda nije mislio da će Psychli za sobom ostaviti neku odstupnicu, moralo se doznati što je pred njima. No bila je to samo kupola, dovoljna da se četiri-pet Psychla protegnu i odmore, da pričekaju servisno vozilo ili da ručaju. Kućica je bila prazna. Bio je to zaklon od kiše i divljih životinja - ništa više. Od drugog teretnjaka i njegove posade nije bilo nikakva znaka, pa su stoga i dalje slijedili konvoj koji im je odmakao. Pred jutro se Jonnie probudio i ustanovio da se teretnjak zaustavio. Kiša je i dalje lijevala. Vozač je Jonnieja tapšao po ramenu i pokazivao mu nešto na cesti ispred njih. Jonnie je sjeo. Netko je posjekao povijuše i na cesti napravio znak strelicu. Po pravilnim zasjecima vidjelo se da je to napravljeno dvosjeklim mačem ili bajunetom. Psychli bi povijušu presjekli hicem. Dakle, to su postavili njihovi ljudi. Oni su im ostavili taj znak. Strelica je pokazivala prema kućici za odmor pokraj ceste. Odostrag na vozilu zveknulo je oružje. Posada se pripremala za iskrcavanje. Jonnie je oko sebe pritegnuo kabanicu, provjerio pištolj, uzeo rudarsku lampu i štap. Kad je sišao, kiša mu se slijevala niz vrat. Jedino po čemu se ova kućica razlikovala od sličnih bili su tragovi nedavnog hodanja oko nje i malo odškrinuta vrata. Jonnie je štapom otvorio vrata. Zapahnuo ga je vonj ljudske krvi! Unutra se nešto uskomešalo. Jonnie je izvukao pištolj. No bio je to samo veliki štakor koji je jurnuo. Iza njega je bio škot s jurišnom puškom. Pomaljala su se dva Rusa. Jonnie je rudarskom lampom osvijetlio prostoriju. Uza zid je nešto ležalo na podu. U prvi tren nije mogao razabrati što je to, pa je koraknuo naprijed i otkrio da gazi po krvi. Rudarskom je svjetiljkom posve obasjao predmet. Približio se. Teško je bilo reći što je zapravo ta gomila raskomadana mesa. Zatim je ugledao komad tkanine. 315

Dio. . . kilta. Bio je to Allison. Škot i Rusi su se skamenili. Pomnijim pregledom ustanovilo se da su sve glavne arterije i vene ostale nerastrgane. Psihloške su pandže zderale meso oko njih, komad po komad. Cijelo je tijelo bilo rastrgano na ovakav način. Mora da je umirao satima. Za zadnje su ostavili vrat i čeljusti, i tu je još dosta i ostalo. Ispitivanje na psihloški način! Bilo je nečega u ostatku šake; oštrobrido oruđe koje su Psychli često nosili po džepovima da očiste kontakte na motoru. Glavna arterija s unutarnje strane noge bila je rastrgana. Allison se sam usmrtio. Sigurno je zgrabio oruđe iz nečijeg džepa i ubio se. Jesu li ga mogli spasiti? Ne u ovoj šumetini i ne na ovoj cesti, tužno je pomislio Jonnie. Psychli su ga počeli mučiti još u logoru, a dokrajčili ovdje kad su se pobojali da možda umire. Bit će da nisu doznali ništa što bi bilo od ikakve koristi za konvoj. Allison čak nije niti znao za njihovu ekspediciju. Ah, ali Allison im je možda mogao saopćiti koliko ih ima, te razmještaj baza koje drže ljudi. Allison je vjerojatno progovorio, jer ljudska izdržljivost ima granica. Ne, preostali zubi otkrhali su se od stezanja, čeljusti kao da su bile čvrsto zaleđene. Vjerojatno Allison nije progovorio. No nije bilo važno je li progovorio ili ne. Konvoju je odzvonilo. Odzvonilo mu je zbog stisnutih očiju Rusa. Odzvonilo mu je zbog srditog stiska škotove šake na dvosjeklom maču. Malo kasnije jedan je škot izišao iz zgrade, uzeo ceradu i blago je položio preko mase koja je nekoć bila Allison. Škot je rekao: “Vratit ćemo se po tebe, momče. S okrvavljenim mačevima, ne brini!” Jonnie se vratio na kišu. Odjednom mu je sinulo da su briganti sada u krvnoj zavadi sa Skotskom. A Psychli? Nije više bio baš tako siguran da ih još želi žive i morao se napregnuti da bude razuman. U sumraku šume negdje oko deset sati dostigli su drugi teretnjak. Bio je to početak niza nevolja koje će ih toga dana pratiti. Vozeći po mraku, onaj drugi teretnjak došao je do rijeke, jedne od mnogih koje krivudaju ovom prašumom više-manje u zapadnom smjeru. Smjer njihova puta bio je jugoistok. Vozač, vjerojatno premoren, nije smanjio brzinu. Ova vozila mogu inače voziti i po vodi, ako je dovoljno mirna, jer senzori ispod vozila reagiraju na vodu baš kao i na čvrsto tlo. Kod teleportacijskog pogona težina vozila ne pritišće zemlju, nego ostaju u stanju lebdenja. No vozač mora da je udario o neku izbočinu na obali i vozilo nije bilo izravnato kad je dospjelo do vode, pa je tako ostalo, nosom zabodeno u vodu, pokvareno. Posada je sada sjedila na letećoj rudarskoj platformi pod drvećem. Podigli su je u zrak, postavili na nju bacač i zauze li obrambeni položaj. Bili su vrlo sretni kad su ugledali Jonnieja. Ispred njih je sva obala vrvjela krokodilima, a oko platforme kružilo je mnoštvo zvjeradi. Nitko se nije usudio pucati da ne bi na vrat navukli konvoj. Jonnie je na svojem teretnjaku napravio mjesta za drugu platformu, i opkoljena se posada spustila na vozilo. Grmljavina motora i rikanje krokodila bili su zaglušni, te se Jonnie uplašio da bi mogli privući pažnju začelja konvoja. 316

Ostavili su napola potopljeni teretnjak i opterećeni dvjema platformama i dvama bacačima prešli rijeku i nastavili hajku. Nedugo zatim cesta se poboljšala, vjerojatno zato što se tlo promijenilo. Krenuli su brže. Izmedu njih i začelja konvoja bio je razmak od dvanaest do petnaest sati. No konvoj je sporiji od pojedinog vozila, osobito na ovako lošem terenu. Putovali su tako brzo da nedugo iza podneva nisu niti primijetili da pred njima biva svjetlije. Odjednom su izbili iz šume i našli se u prostranoj savani. Kojih pet kilometara. dalje bilo je začelje konvoja! Ufajući se da nisu primijećeni, naglo su se okrenuli i vratili među drveće. Jonnie je naredio da idu na istok kroz šumu tik do ruba savane po vrlo lošem terenu. Zatim su se za ustavili. Savanu ispred njih obrasla je trava i poneki grm. Ovdje-ondje prostranstvo je bilo prošarano nekakvim kaktusu sličnim biljkama. Jonnie se popeo na kabinu da bolje razgleda predio. Aha! Klanac u kojem je zasjeda bio je ravno pred njima. Tenk predvodnik upravo je ulazio u nj. Ta gudura izgleda da je prosjek kroz južnu izbočinu planinskog lanca. Planine! Gore, prema sjeveroistoku, vijencem iznad oblaka, dizala su se dva neobično visoka vrha. Je li ono snijeg i led? Još je nešto bilo čudno. Jonnie je tek sada spoznao da više ne pada kiša. Bilo je oblačno, vrlo vruće i vlažno, nije bilo mnogo sunca, ali nije kišilo! Rusi su mrmorili promatrajući impresivan konvoj. Više od pedeset vozila, uglavnom teretnjaka do vrha krcatih municijom, gorivom i plinom za disanje, gmizalo je poput ogromne crne zmije. Tri, ne, pet tenkova! Onaj na čelu bio je basher. Gotovo neprobojna neman. Drugi se tenk nalazio u sredini, a preostala tri na kraju kolone. Sada, kad je njihov vlastiti motor bio ugašen, tutnjava konvoja čak i na ovoj daljini doimala se poput oluje. Ako je zasjeda na svom mjestu, veselje će početi kad cijeli taj konvoj uđe u klanac i kad bacač naprijed zapriječi cestu ispred kolone. Jonnie se okrenuo ruskom oficiru kojega je povezao. Čovjek jedva da je išta govorio engleski, ali znakovima i pomoću karte reljefa koju je nacrtao u prašini Jonnie mu je rastumačio što od njega očekuje. Južna strana klanca završavala je humkom. Desna je strana bila strm brijeg, zapravo stijena. Ukoliko jedna od platformi uspije stići tik iza toga humka, te ondje pričeka a cijeli konvoj uđe u guduru, mogle bi se s nje ispaliti granate na ovaj kraj stijene te izazvati usov koji će zatvoriti stražnji izlaz. Rus je shvatio. On i njegova posada digli su se na letećoj rudarskoj platformi, letjeli s unutarnje strane ruba šume te iščezli. Jonnie je napeto promatrao konvoj. Probijao se u guduru. Ovo je bila “poziciona bitka”, jedna od onih o kojima je čitao u knjigama starog čovjeka. Kad cijeli konvoj zađe u onaj klanac, zasjeda će lavinom blokirati cestu ispred, a bacač koji je upravo poslao zatvoriti će cestu iza njega. Konvoj će zdesna imati strm obronak, a slijeva stijene. Neće se moći okrenuti. Bit će potrebno samo da ih nadlete i pozovu da se predaju, i sve će biti gotovo. No pozicione bitke rijetko uspijevaju, jer ih je razmjerno lako preduhitriti. Čekali su da čitav konvoj uđe. Samo su načas vidjeli kako platforma koju su poslali zauzima položaj. Savršeno. Sada je preostalo da pričekaju da i posljednji tenk uđe. Čelo konvoja nestalo je iz Jonniejeva vidokruga. Gotovo sav konvoj bio je u guduri. Zatim BUM! Bacač iz zasjede je opalio. BUM! BUM! BUM! No tri posljednja tenka još nisu bila u guduri. Jonnie se bacio prema konzoli leteće platforme. 317

Njegova četveročlana posada četveronoške je potražila za što da se prihvati. Leteća se platforma podigla u zrak. Jonniejevi su prsti plesali po primitivnim komandama. Uzletio je na visinu od trista metara, južno od ceste i blizu ruba šume. Sada je mogao vidjeti čelo kolone. Lavina se uz tutanj survala preko ceste ispred bashera. Vidio je Ruse iz rezervne četice kod zasjede. Uočio je tri Rusa na sljemenu s desne strane konvoja, stotinjak metara iznad vozila. Basher je pokušavao savladati zapreku. Njegovi se topovi nisu mogli dovoljno podići. Vratio se natraške pa upro uz prašnjavu gomilu kamenja. Prednji dio tenka se podigao i oružje je zapucalo. Tenk je ispaljivao hitac za hicem. Mora da je pucao eksploz ivnim projektilima! Tanad je blješteći letjela u visoku luku, a zatim padala na predio u kojem se nalazio komandni položaj zasjede. No bacač je odozgor i dalje tukao. Posljednja tri tenka u konvoju stala su se vraćati. Nije bilo načina da se ovaj kraj klanca zatvori! Jonnie je letećom platformom odletio na pola puta između začelja konvoja i šume. Tenkovi sa začelja sada su se okretali. Ako pobjegnu u ovu savanu, teško će ih biti poraziti čak i avionima. Da, i to su bili basheri. Ne, njih avion nije mogao zatući. Na čelu konvoja tenk je ponovno nasrnuo na kamenitu zapreku, vjerojatno zato da podigne svoje topovske cijevi. Tenk iz sredine kolone pucao je prema zasjedi, ali nije uspijevao tući uz strmi obronak po grebenu. Jonnie je viknuo škotu. “Počni rušiti stabla preko ceste.” Škot ga je čuo i nakrivio bacač. Pridržavajući se za tanku, nagnutu platformu, Rusi su spuštali projektile u tupastu cijev. Mina je pala pokraj divovskog drveta u šumi blizu ceste i drvo se počelo rušiti. Hitac za hicem iz minobacača bljeskao je po rubu šume. Drveće je padalo, podižući visoke stupove prašine. Jonnie je nagibom platforme usmjeravao bacačku paljbu. Tri su tenka vidjela da se cesta za uzmak pred njima zatvara. Znali su da se ne mogu probiti u šumu. Počeli su se razvijati poput lepeze prema savani. Njihovi su topovi pripucali, ne bi li pogodili leteću platformu. Jonnie je izmicao na nemoćnom vozilu. Platforma nije imala nikakva oklopa. Bila je to u stvari samo ravna metalna ploča. Teško se za nju bilo i držati. Dunneldeen se munjevito obrušio s borbenim avionom. Mora da je bio negdje na velikoj visini, posve izvan vidokruga. Oko tri tenka sijevnuli su plamenovi i počeo se dizati prah. Odjednom se konvoj u guduri stao zbijati. Očito misleći da je kolona opet krenula, tri su se tenka naglo okrenula i požurila na začelje konvoja , pokoravajući se svom zadatku da ga zaštite. Natisnuli su se ravno na kraj kolone. Zatim su i oni stali. Pokušavali su pucati po zasjedi. Nisu mogli podić i cijevi da dosegnu vrh padine koja im je bila slijeva. Druga je platforma otvorila vatru. Mine blast-bacača udarile su u stijenu iza posljednjeg tenka. Kamenje i prašina poletjeli su u zrak. Survala se lavina i zatvorila stražnji ulaz u klanac. Vodeći basher pokušao je još jednom savladati stijenje koje mu je priječilo napredovanje. Upravo kad mu se prednji dio propeo, bacač je ispalio hitac ispod njega. Vodeći basher je poletio u zrak, prekobacio se u saltu unatrag i bespomoćno se posve izvrnut izvalio na cestu. Jonnie je duboko uzdahnuo. Upravo je htio reći Dunneldeenu da se oglasi megafonom i za traži da se predaju i baš se mašio rudarskog primopredajnika, kadli se sreća okrenula. 318

Slom! Kroz blebetanje Psychla iz konvoja, ali jasno čujan zbog svoje visine, do Jonnieja je dopro piskutav Bittiejev glas: “Ovdje nije ostao nitko tko govori ruski! Sir Jonnie ! Nitko ništa ne može reći Rusima!” “Što se dogodilo? ” - oštro je uzviknuo Jonnie. “Sir Jonnie, tenkovski su hici zbrisali komandni položaj! Sir Robert, pukovnik Ivan i koordinatori izbačeni su iz borbe! Bio sam pod ceradom. Javio bih ranije, a li” - jecaj - “nisam mogao pronaći radio!” Atmosferske smetnje i blebet psihloških glasova na istoj valnoj dužini. Jonnie je okrenuo platformu sjeverno od gudure i zašao za nju, koristeći se njome kao štitom. Dolje u guduri zaglavljeni je konvoj za krčio cestu. Nisu se mogli okrenuti. Nisu mogli pobjeći. Ali ni Jonniejeva vojska nije mogla tući po svoj toj municiji, gorivu i plinu za disanje a da sve skupa ne odleti kilometar u zrak. Samo su ruski vojnici ispalili poneki hitac. Na sljemenu su bila tek trojica. Psychli su morali pomisliti da sljeme nitko ne drži. Preko rudarskog primopredajnika odje knuo je niz komandi. Odjednom su se Psychli iskrcali iz svojih vozila i latili se blastuša. Svrstali su se pri dnu obronka. Namjestili su maske za disanje. Nove psihloške naredbe. Stroj golemih tjelesa krenuo je naprijed cijelom širinom obronka. Do sljemena je bilo više od stotinjak vrlo strmih metara. Krenuli su na juriš prema sljemenu! No to još nije bila prava propast. Dunneldeen je bio na svom mjestu visoko na nebu. Bilo je očito da samo mora pričekati da se Psychli popnu do polovice obronka , pa zatim namjestiti oružje na “omamljivanje” i porušiti ih i onesvijestiti. Ponovno Bittiejev glas: “Rusi ne shvaćaju! Srljaju na sljeme!” Jonnie je malo podigao platformu da bolje vidi. Sam Bittie kao da se zbunio. Nije bilo ništa loše u tome da Rusi zaposjednu dugo sljeme s lijeve strane gudure. Zapravo, to je i najbolje. Da, rezervna grupa od tridesetak Rusa trčala je iz pozadine prema sljemenu. Jurišne su im puške bile spremne. Stroj Psychla koji se penjao već se uzverao kojih tridesetak metara, a sada mu je preostalo još sedamdesetak metara vrlo velike strmine. Još nekoliko trenutaka, kad se oni Psychli dovoljno udalje od svojih vozila, i Dunneldeen će ih moći nadletjeti i onesvjestiti. Bittiejev glas: “Rusi su poludjeli zbog pukovnika Ivana! Misle da je mrtav! Ništa ne slušaju!” Jonnie je bubnuo platformu iza Rusa i skočio s nje. Pohrlio je prema stijeni. Rusi su do nje već stigli. Nekolicina je pucala po Psychlima. “Stanite!” - vikao im je Jonnie. “Onaj će ih avion srediti!” Ni jedno rusko lice nije se okrenulo u njegovu smjeru. Divlje se ogledao za nekim od njihovih oficira. Spazio je jednoga. No čovjek se derao niz obrona k prema Psychlima i pucao po njima iz pištolja. Oficir je nešto zaurlao svojim ljudima. Oni su se podigli i - bože dragi! Pa oni kreću na juriš! Prije nego što je Dunneldeen uspio izvesti svoj mitraljeski napad, nizbrdo su se uz klicanje obrušavali Rusi. Bili su ljuti, razjareni! Stali su, zapucali, potrčali, stali, zapucali! Obronak je tutnjao od paljbe koja je šarala uzbrdo i nizbrdo! Psychli su pokušali zaustaviti ovu lavinu okrutnosti. Jurišne su puške tukle i rigale oganj. Blastuše su grmjele! 319

Ne mogavši pucati a da pri tome ne pobije Ruse, Dunneldeen je sav očajan bespomoćno oklijevao. Jedan nalet i svi bi ovi Psychli bili onesviješteni. Rusi su se izmiješali sa Psychlima. Neprestano su pucali! Preostali Psychli pokušali su otrčati natrag do vozila. Rusi su im bili za vratom! Golema tjelesa kotrljala su se niz obronak. Izolirane grupice pokušale su održati položaj. Jurišne su puške stvarale zaglušnu,buku. Posljednji se Psychlo gotovo uspio uvući u kabinu teretnjaka. Neki je Rus kleknuo, naciljao i prepolovio ga. Rusi su radosno kliknuli. Obronak je utihnuo. Jonnie je premjerio bojište. Više od sto psihloških tjelesa. Tri mrtva Rusa. Dim što se diže iz odjeće koja još tinja. Katastrofa! Htjeli su ovdje zarobiti Psychle! Jonnie se stao spuštati niz strminu. Naišao je na ruskog oficira koji je stajao s očitom nakanom da postrijelja Psychle ako se ikoji od njih samo pomakne. “Nađite žive!” - viknuo mu je Jonnie. “Nemojte zatući ranjenike. Nađite žive!” Rus, još pod dojmom bitke, pogleda o ga je staklasto. Videći da je to Jonnie, počeo se malo opuštati. S mukom je potražio engesku riječ: “Ovo pokazati Psychlo! Oni ubiti pukovnik!” Jonnie je konačno ipak uspio protumačiti da želi da mu pronadu Psychle koji su ostali na životu. Ni oficir, ni ostali Rusi nisu smatrali da je to razumno. Napokon su shvatili, Pošli su premetati popadale Psychle da otkriju diše li još koji. To se moglo ustanoviti po podrhtavanju ventila maske za disanje. Konačno su pronašli četvoricu koja su bila nastrijeljena, ali ipak živa. Tjelesa teška pola tone nisu baš mogli vidljivije pomaknuti, ali su ih ipak uspravili u sjedeći položaj. Pojavio se MacKendrick. Napola hodajući, napola skližući se sišao je niz obronak. Pregledao je onu četvoricu i potresao glavu: “Možda ne znam bogzna što o psihloškoj anatomiji, ali mogu zaustaviti istjeca nje one zelene krvi.” Jedan od njih imao je drukčiju bluzu od ostalih. Inžinjer? “Učini sve što možeš!” - rekao je Jonnie MacKendricku i odšepesao uzbrdo prema zasjedi. Bittie mu je domahivao s vrha stijene, a zatim je nestao za njom. Jonnie se popeo i obazro. Komandni položaj koji su odabrali - udubina u stijenju - bio je u neredu. Hitac iz bashera udario je tik iznad njih. Sva je oprema smrskana. Radio je bio u komadićima. Bittie je klečao uz sir Roberta i podizao mu glavu. Stari veteran je žmirkao. Osvješćivao se. Od kontuzije su se bili onesvijestili. Iz ušiju i nosova malo su krvarili. Jonnie je prišao bliže. Vjerojatno ima i polomljenih prstiju, mnogo masnica. Međutim, ništa ozbiljno. Namočivši rubac vodom iz čuture, dao se na posao da privede svijesti Roberta Lisca, pukovnika Ivana, dva koordinatora i škota radio-operatera. Jonnie se uspentrao na stijenu i pogledao u klanac. Čitav je konvoj bio ondje. Ništa nije odletjelo u zrak. Rusi su se, dakle, morali koristiti običnim, a ne radioaktivnim mecima. No njima nije bilo do opreme. Zanimali su ih živi Psychli. Trojica Rusa i Angus otvarali su vodeći basher tenk. To nipošto nije bilo lako, jer je tenk bio preokrenut, tako da se do otvora kupole nije moglo. Angus je aparatom za autogeno zavarivanje otvorio bočna vrata. Rusi su pogledali unutra. Jonnie je dlanovima napravio trubu: “Ima li živih?” Angus ga je primijetio tamo gore , navirio se u tenk i ponovno okrenuo prema Jonnieju. Odmahnuo je glavom. Viknuo je: “Smrskani i ugušeni!” 320

Sir Robert, vrlo nesiguran i bijela lica, pristupio je Jonnieju. Jonnie ga je pogledao. Sir Robert je zaustio da nešto kaže, a Jonnie mu se pridružio: “Najbolje planiran prepad u historiji!” Trebala su im tri naporna dana da raščiste metež i zauzmu rudnik pokraj Viktorijina jezera. Rudarska cesta vodila je na jug da izbjegne planinske lance, a zatim skrenula na sjever do samog rudnika. Kad su se oblaci malo razišli, u sjeverozapadnom smjeru od rudnika puknuo je krasan pogled na Mjesečeve planine. Bio je to dug lanac u kojem je barem sedam vrhova stršalo iznad pet tisuća metara. Ovdje, na samom ekvatoru, u svoj toj vrućini i vlazi, nitko nije očekivao snijeg i led, ali na vrhovima onih visova bilo ga je. Ondje gore bilo je i ledenjaka; s vremena na vrijeme visoki su se vrhovi ja sno pomaljali blještavo bijeli. U svoje je vrijeme ovo gorje bilo granica među dvjema ili trima državama. U razdoblju psihloške invazije, ili možda ranije, prijevoji su minirani nuklearnim taktičkim oružjem. Ne treba niti spominjati da Psychli, mada je gorje tik do rudnika, onamo nikad nisu zalazili. U Mjesečevim je planinama živjelo nekoliko malih plemena, smeđe i crne puti, a bilo je i nešto bijelaca; ti su ljudi često gladovali, unatoč šumama i savanama bogatim divljači koje su se sterale ispod njih. Premda su se sada mogli spustiti, duga tradicija priječila im je da se približe rudniku. Prastara brana, koju su ljudske karte nazivale Owens Falls Dam, opskrbljivala je rudnik energijom, i to toliko obilnom da su Psychli ostavljali sva svjetla raskošno upaljena. Rudnik je bio vrlo prostran. Imao je sedam podzemnih razina i mnoge ogranke, u kojima se vadio tungsten i kobalt, a bio je i vrlo dobro opremljen strojevima i ostalim potrepštinama. No u svojem prvotnom napadu MacArdle je digao u zrak rudničko postrojenje za proizvodnju goriva i munic ije, kao i sva njihova skladišta. Četvorica ranjenih Psychla smještena su u hermetički zatvoren odjeljak stambenog paviljona, u koji je crpkom ubacivan plin za disanje. MacKendrick nije polagao velike nade u njihov oporava k, ali se svejedno oko njih trudio. Problem preostalih tjelesa su riješili. Ovdje nije bilo mrtvačnice, pa su, boreći se s vremenom na ovoj ekvatorijalnoj vrućini, žurno iz rudnika dopremili viljuškare i transportere rudače te psihloške lešine prenijeli kroz oblake do niskih temperatura i skorenog leda i snijega planinskog vrhunca, koji se - kako stoji u starim kartama - nekad nazivao Elgon. Sada se devedeset sedam lešina - svaka teška petsto kila nalazilo tamo gore, uredno poslagana u ledenom pojasu. “Mi, doduše, nemamo diploma”, rekao je Dunneldeen po povratku, “ali čini mi se da smo sasvim dobri psihloški pogrebnici!” Ralicama su raščistili cestu i dizalicom uspravili tenk, a preostala vozila dovezli u rudnik. Usprkos kompanijinim pravilima, pohranili su gorivo, municiju i plin za disanje pod zemlju, podalje od zone napada. Bili su stručnjaci za napade na ovakva skladišta. Thor se vratio da im pomogne. Rekao je da su neki ljudi iz plemena vidjeli vatru bitke, a kad su doznali da su likvidirani posljednji Psychli, taj su dan nazvali Tylerovim ratnim danom. Thor je prevezao skupinu lovaca u savanu, pa kad su se lovci vratili s lovinom, nasta lo je opće slavlje i veselje. “Ponekad je vrlo zahvalno biti tvoja zamjena, Jonnie! No za vrijeme bitke morao sam nestati. Ne možeš istodobno biti na dva mjesta!” 321

Thor je uočio konvoj pri izlasku iz šume i diskretno se povukao na visinu od sedamdeset kilometara da, bude li potrebno, priskoči u pomoć. Cijelu je bitku imao na piktorikorderskim diskovima i čudio se što to nitko ne želi vidjeti. Umorni a sretni što više nisu na kiši, sjedili su na golemim stolcima u psihloškoj dvorani za rekreaciju. Jonnie je razgledavao pilotske poruke koje je printer i dalje izbacivao. Ništa neobično. Odbacio ih je. “Najbolje će biti da se posvetimo poslu”, rekao je Jonnie. Pa bili su radini. Kako ono što su izvodili nazvati drukčije nego radom? Robert Lisac je odmahnuo glavom. Angus je pogledao svoje ruke, natečene od teških uređaja za autogeno zavarivanje i otvaranje pregolemih brava. Dunneldeen je samo zurio i mislio na sate letenja kad je transportirao mrtve Psychle na snijeg. Pukovnik Ivan, kojem je ruka bila u zavoju, šaptom je nešto odgovorio koordinatoru koji mu je bio prenio Jonniejeve riječi, pa se namrštio. Nisu li njegovi Ijudi pobili sve Psychle koje su vidjeli? Nisu li dovezli teretnjake, očistili rudnik i uradili sve što je trebalo?” “Pa”, rekao je Jonnie, “mrsko mi je što vam moram reći da mi ovdje nismo da obavimo taj posao.” U redu. Ali onda što. “Ovdje smo zato”, rekao je Jonnie, “da otkrijemo zašto su braća Chamco počinila samoubojstvo.” Kvragu i braća Chamco! Pa oni su obični Psychli i pokušali su ubiti Jonnieja I tako je Jonnie održao govor. Povremeno bi za stao da omogući koordinatoru da prevodi prisutnim Rusima. Rekao im je da ne zna da li Psychlo još postoji kao djelatan planet. Pričao im je o novčanici Galaktičke banke i svim rasama koje su na njoj navedene, a onda se sjetio da tu novčanicu ima uza se, pa im ju je dao da je razgledaju. Shvatili su što on to priča. Zemlja je bila posve izložena protunapadu. Ako planet Psychlo još postoji, on će na koncu izvesti protunapad novim plinskim orbiterima. A ove druge rase vjerojatno imaju načina da brzo dospiju do Zemlje. Kad otkriju da više nema nikakve psihloške obrane, mogu - ako su to naumile - ovdje sve potamaniti. Jedini način da se otkrije što se zbilo jest da se ponovno izgradi uređaj za teleportaciju i stavi u pogon. Ali Psychli koji su radili na tom projektu napali su Jonnieja kad se o tome raspitivao. Shvatili su. Shvatili su i to da ni jedna druga grupa ili organizacija ne radi na rješavanju ovih problema, ili pak na obrani ovog planeta. “Što znači da smo za to mi pozvani”, rekao je Jonnie. Složili su se. “I zato, Angus, želim da sklopiš onu napravu kojom si, kako kažu, otkrio u meni onu željeznu krhotinu. Sklopit ćemo je i pregledavati Psychlima glave! Ako nešto nađemo i ako se ijedan od ovih Psychla koji su još živi bude mogao operirati, dobit ćemo osobu koja će moći ponovno sagraditi uređaj za teleportaciju, i uspjeli smo! Možemo odaslati piktorikordere i gledati Psychlo, a možemo pogledati i ostale civilizacije da bismo znali gdje smo. Ovog trenutka mi smo u magli i nemamo drugog smjera osim nadolje. Bez znanja, mislim da ćemo izginuti.” “Imamo svu njihovu matematiku i tekstove o teleportaciji”, rekao je Angus. “Čovječe, vidio sam ih! Čak sam ih imao u rukama!” “Ali iz njih ništa nisi razabrao”, rekao je Jonnie. “Tjednima sam ih pokušavao odgonetnuti. Nisam nikakav matematičar, ali s onom matematikom nešto nije u redu. Jednostavno ne štima ! Zato nam je potreban neki Psychlo koji se neće ubiti ako ga za to upitamo.” “Reci mi, Jonnie”, rekao je dr MacKendrick. “ Ni po čemu ne vidim da bi im nešto bilo u glavi. Ne možeš rendgenom, ili kako se to već zove, u njihove misli!” 322

“Kad sam lješkario pokušavajući ponovno osposobiti ruku i šaku”, rekao je Jonnie, “dokopao sam se brojnih čovjekovih knjiga o mozgu. I znate li što sam našao?” Nisu znali. “Davno, kad je čovjek imao bolnice i brojne kirurge i inžinjere” , rekao je Jonnie, “tamo prije možda tisuću dvjesto godina, eksperimentiralo se s ugradnjom električnih kapsula u glave male djece, kako bi se reguliralo njihovo ponašanje: da se smiju, da plaču, da ogladne na puki pritisak puceta.” “Odvratan eksperiment”, rekao je Robert Lisac. “Zamisao im je bila”, rekao je Jonnie, “da će se ugradnjom električnih kapsula u glave moći kontrolirati cjelokupno stanovništvo.” Koordinator je ovo preveo pukovniku Ivanu. Pukovnik je rekao da se prema jednom mitu to - kontrola cjelokupnog stanovništva - i pokušalo u Rusiji, ali se nikom nije svidjelo. “Ne znam jesu li ikad u tome uspjeli”, kazao je Jonnie, “ali kad promislim o onom slučaju s braćom Chamco, ideja mi se sama nameće. Zbog čega bi me dva odmetnika, do tada sklona suradnji, koja su radosno potpisala za sebe povoljne ugovore, odjednom napala kad sam izgovorio odredene riječi? Preslušao sam diskove koje je netko snimio. Pritiskao sam ih da rekonstruiraju opremu za teleportaciju, oni su se uzrujali i tada sam rekao ove riječi: 'Ako mi objasnite -' Obojica su poludjela i napala me.” Možda su samo htjeli uskratiti informaciju”, rekao je Robert Lisac. “Oni - “ “Oni su kasnije počinili samoubojstvo”, rekao je Jonnie. “Nakon toga upitao sam Kera je li ikad čuo da se koji Psychlo ubio, a on je rekao da jest, jedan, neki inžinjer na nekom planetu gdje je službovao. Ondje su iskorištavali neku stranu rasu, a taj se psihloški inžinjer jedne noći napio, ubio pripadnika te strane rase i dva dana kasnije počinio samoubojstvo. To je jedini primjer koji zna. “Osim toga”, dodao je značajno, “oni sve svoje leševe vraćaju na Psychlo. Mora da u njima postoji nešto što ne žele da se otkrije.” Nastao je žagor. Ljudi su raspravljali o ovome što je rekao. “Pretpostavljam da se Psychlima, dok su još dječica”, rekao je Jonnie, “ nešto stavlja u glavu da bi se tako zaštitila njihova tehnologija.” MacKendrick i Angus sada su ga vrlo zainteresirano slušali. “Dakle, time se mi bavimo”, rekao je Robert Lisac. Angus je otišao do njihove letjelice da sklopi onaj uređaj. MacKendrick je krenuo u stambeni paviljon da pripremi stolove. Dunneldeen i Thor odletjeli su do onoga vrhunca da dopreme dva trupla. Dunneldeen je sebe i Thora nazvao “jezivim dvojcem”. Ima li Jonnie pravo ili nema, doznat će se vrlo skoro. Planet je bio posve izložen protunapadu. Robert Lisac je izišao i odredio ljudstvo za protuavionsku bateriju, te naredio dvadeset četverosatnu uzhunu i pilotsku pripravnost. Ova sićušna grupa - manje od pedeset ljudi, od kojih samo četiri ili pet pilota - i protuavionska baterija, koja već jednom nije uspjela srušiti rudarski jurišni avion, da obrani cijeli planet? Smiješno! Nastavio je s pripremama, reda radi. Barem za lokalnu obranu. “Tko si?” - upitao je Terl. Uopće mu nije teško vidjeti lik koji je stajao u sjeni stupa. Noć je bila savršeno jasna, puna mjesečine, tako svijetla da su se zasnježeni vrhovi Stjenjaka čak caklili. 323

Lars Thorenson je na zahtjev starije g vijećnika Staffora doveo došljaka do kaveza. Lars je posve otpao iz pilotskog tečaja nakon što je pokušao tako nemoguć “borbeni manevar” da je pri tome nastradao: uništio je avion, a sam slomio vrat. Postavljen je za “jezičnog pomoćnika” Vijeća. Gipsani okovratnik što ga je nosio nije ga ometao u govoru. Rečeno mu je da došljaka dovede do kaveza, da isključi struju, da Terlu preda rudarski primopredajnik, da došljaku dade drugi aparat i da se zatim sam, bez ikakva radio-uređaja, povuče. Lars je vrlo pedantno ispunjavao povjerene mu zadatke – imenovanje na novo mjesto prihvatio je pod uvjetom da i dalje, na radost svoju i svog oca, može među plemenima širiti fašizam. Ovaj došljak je stvarno zasmrdio vozilo. Odjednom se Lars sjetio da mora dežurnom kadetu reći da se nekamo udalji, pa je požurio da ga nađe i da mu to poruči. Terl je gledao ovog došljaka, nadajući se da se njegov prezir prema životinji neće vidjeti kroz masku niti zamijetiti u glasu. O generalu Snithu i brigantima znao je sve. Kao oficir Sigurnosti, vojna i politička osoba ovog planeta, bio je dobro

obaviješten o ovoj bandi. Kao i svi ostali oficiri Sigurnosti prije njega, i on je prihvatio stanje da u nekoj kišovitoj šume-tini postoji grupa ljudi do koje se ne može i koju se ne može nadzirati, a koja je razvila stanovit simbiotski odnos sa Psych-lima. Briganti su zatrli sve ostale narode i isporučili područnom rudniku stotine i tisuće Bantu crnaca i Pigmeja. Jedina atrakcija tog rudnika bila je to što se ondje povremeno mogao kupiti ljudski stvor za mučenje. Da, Terl ne samo što je znao sve o njima nego je i osobno isplanirao njihov transport ovamo.

Terl je uvjerio onu kreaturu Staffora da je njemu, Stafforu, ovdje potrebna prava i pouzdana vojska. Staffor se žustro složio — onim Škotima nije se moglo vjerovati; previše su prepredeni i podmukli; isto tako, nije se mogao osloniti ni na kadete, koji su, čini se, gajili mrsko i deplasirano divljenje prema Tyleru.

Briganti su stigli, ali Staffor kao da je imao poteškoća u pregovorima s njima, pa je Terl bio predložio da mu pošalju njihovog šefa.

»Tko si?« — ponovio je Terl u rudarski radio. Da li ova spodoba stvarno govori psihloški, kako je obaviješten?

Da, slijedeće su riječi bile psihloške, ali takvim izgovorom kao da stvor u ustima ima neku ljepljivu hranu.

»Pitanje je koje si ti sranje?« — kazao je general Snith. »Ja sam Terl, šef Sigurnosti ovog planeta.« »Onda što raditi u kavez?« »Ovo je osmatračnica u koju ljudi nemaju pristup.« »Ah«, rekao je s razumijevanjem Snith. (Koga ovaj Psychlo misli da zafrkava?) »Čujem«, rekao je Terl, »da imaš nekih problema pri pregovaranju.« (Ti,

posranče: izvučem te iz prašume, a ti ne shvaćaš moju moć!) »Riječ je o zaostatku«, rekao je Snith. Bilo mu je posve prirodno da sa Psychlom

razgovara preko rudarskog radija. Drukčije ni s jednim nije nikada govorio. Stoga, možda je ovaj razgovor ipak pošten. Ovaj Psychlo zna kakav je red.

»Zaostatku?« — rekao je Terl. Mogao je razumjeti da se netko zbog toga zabrinjava, ali je pomislio da je tu riječ o trampi ljudi za eksplozivne sastojke.

»Mi biti unajmljen od međunarodna banka«, rekao je Snith. Poznavao je legendu, znao svoja prava i bio vrlo vješt u trgovanju. Stvarno vrlo vješt. »Sto dolar na dan po čovjek. Mi ne biti isplaćen.«

324

»Koliko ljudi, koliko dugo?« — upitao je Terl. »Ugrubo računat, tisuća ljudi na, reći ćemo, tisuća godina.« Kao hitar matematičar, Terl je spoznao da je to 36 500 po čovjeku godišnje,

odnosno 36 500 000 godišnje za sve ljude, što je ukupno 36 500 000 000. No napravio je pokus: »Hej«, rekao je Terl zaprepaštenim glasom, »pa to je više od milijuna!«

Snith je ozbiljno kimnuo. »Baš tako! Oni se s time ne slažu.« Ovaj Psychlo zna kad je satjeran u kut Na

kraju krajeva, možda bi se s njime mogao obaviti posao. Terl je imao rješenje. Ovo sranje ovdje ne zna ni običnu aritmetiku! »Angažirala vas je, kako si rekao, medunarodna banka da zauzmete Kishangani

u Zaireu, a potom Kinshasu, te da dočekate predstavnike banke koji će doći i dogovoriti propisanu isplatu zajmova. Je li tako?«

Snith nije ništa takva rekao, ne tako potanko. Legende su bile malko maglovite. No naglo je spoznao da razgovara s nekim tko stvarno zna svoj posao.

Terl je uvijek znao svoj posao. Nije se čak niti potrudio da išta od ovoga ponovno prouči. Bila je to tisućljetna šala šefova Sigurnosti na ovom planetu. Sve su podrobnosti dobili od jednog uhvaćenog plaćenika kojega su u ona vremena propisno ispitivali punih sedam dana. Bilo je to prekrasno štivo.

»Ali vaši su preci«, nastavio je Terl nemilosrdno, »zauzeli samo Kishangani. Nikada nisu pošli da zauzmu i Kinshasu.«

Snith je o tome znao nešto vrlo maglovito i nadao se da to neće izbiti na javu. Njegove pradavne praočeve surovo je omela psihloška invazija. Nije znao što će sada uslijediti.

»Vidiš«, rekao je Terl, »internacionalna banka se stopila s drugom bankom.« Nadao se da će ovaj mamlaz progutati ove nečuvene laži. »Galaktička banka iz sistema Gredides preuzela je njezina prava.«

»Iz sistema Gredides?« — glupo je zinuo Snith. »Znaš«, rekao je Terl, »iz Osmog svemira.« Podatak o tome gdje se Galaktička

banka nalazi bio je točan. Laži uvijek treba zasladiti istinom. »Ah«, rekao je Snith posve izgubljeno. Bit će bolje da pripazi. Ovaj će ga

Psychlo prevariti. To se i prije dogodilo. Bio je oprezan. »I«, lagao je Terl, »bit će ti drago doznati daje Galaktička banka preuzela sve

obaveze međunarodne banke, uključivši i ove prema tebi.« Od ovog naglog preokreta Snithu se gotovo zavrtjelo u glavi. »Stoga, kao jedan od predstavnika Galaktičke banke« (da je barem bio),

»ovlašten sam da ti isplatim zaostatak. No tvoji su preci obavili samo pola posla, pa ćeš ti dobiti samo polovicu zaostatka. To će biti petsto tisuća dolara.« Pitao se što li mu je to dolar. »Siguran sam da će to biti prihvatljivo.«

Snith je iz svoje magle izletio kao metak. On nije očekivao ništa! »Da«, rekao je polako, »mislim da ću moći uvjeriti svoje ljude da na to

pristanu.« Budala! To će iznositi deset dolara po čovjeku, a ostalo će biti njegovo. Bogatstvo!

»Dakle, ima li još kakvih problema? Nastambe? Jesu li vam našli nastambe?« 325

Snith je odgovorio potvrdno. Da li su im čitavo »pr'dgr'đe« dolje u gradu, čitav

kilometar starih kuća i zgrada u predgrađu. U lošem stanju, ali zapravo palače. »Trebali biste zatražiti i uniforme«, rekao je Terl. Gledao je ovu prljavu spodobu

u majmunskim kožama, s ukrštenim redenicima punim otrovnih strijela i s dijamantom na šiljastoj kožnatoj kapi.

»Uz to, trebao bi se oprati, očešljati krzno. Trebao bi izgledati više vojnički.« Ovo je već kritiziranje vojske! Snith se vrlo rasrdio. On je osobno bio čist i

dotjeran, a takva mu je bila i jedinica. Svih dvadest njegovih četa, pedeset ljudi u svakoj, propisno popunjenih oficirima, uvježbanih do najvišeg stupnja! (Usporio je, nadajući se da se neće primijetiti da sada čete, zbog trenutačne situacije s hranom, broje svega po trideset i pet ljudi.)

»A hrana?« Snith se zaprepastio. Zar mu ovaj Psychlo može čitati misli? »Hrana je loša«, rekao je Snith. »U one kuće imati mnogo mrtvi tjelesa, ali biti

stari, sasušeni i ne dobri za jesti. U budući ugovor morati biti klauzula o bolje hrana!«

Terl se prekasno sjetio da su briganti navodno ljudožderi, zbog čega je tijekom stoljeća opala njihova trgovina s rudnikom.

Strogo je rekao: »Takve klauzule neće biti!« Cijeli mu plan može propasti ako ove spodobe odagnaju odavde. Kad je planirao radove na rudnoj žili, u starim je knjigama Chinka našao podatke o tome da ove ljudske životinje osuđuju ljudo- žderstvo. U jednom je trenutku razmišljao o tome da se u svojem zlatnom planu posluži brigantima, ali bili su predaleko, a mogli su se i razbježati okolo cendrajući da nema hrane, jer je u ovim krajevima bilo vrlo malo ljudi.

»Za trajanja ovog ugovora«, rekao je Terl, »morat ćete se zadovoljiti stokom kao hranom.«

»Ona je neobična okusa«, rekao je glavar briganta. Bio je voljan odstupiti. Njegova brigada morala je pojesti užasno mnogo močvarnih bivola, majmuna i slonova. No neće valjati bude li previše popustljiv. Budi veliko cjenkalo. »No, u redu, ako je plaća dobra.«

Terl mu je tada kazao da se osobno uskoro namjerava vratiti na Psychlo te da će sam u Galaktičkoj banci uzeti njihove zaostatke i donijeti ih ovamo. U međuvremenu, neka oni sklope ugovor te postanu straža i oružana snaga ovog logora i Vijeća.

»Ti ćeš donijeti zaostatke?« — upitao je Snith. »Svih pola milijuna?« »Da, dajem ti riječ.« Riječ Psychla? Snith je kazao: »Ja i šestorica mojih odabranih ljudi poći ćemo s

tobom da budemo u to sigurni.« Premda Terl nije znao hoće li ih Imperijalna vlada htjeti ispitati — Imperijalna

vlada želi vrlo važnog, upućenog čovjeka — spremno se suglasio. Koga briga što će se dogoditi sa Snithom kad se Terlov plan jednom ostvari!

»Naravno, i baš mi je drago«, nasmiješio se Terl. »Jasno, pod uvjetom da mi pomognete koliko god možete prije nego što odemo. Još nešto?«

Da, bilo je još nešto. Snith je nešto iščeprkao iz džepa i oprezno pristupio kavezu.

326

Položio je to nešto među rešetke iz kojih je privremeno isključena struja i, kao

što je red, odstupio. Terl je povukao svoj lanac i podigao predmet. »Žele nas plaćati ovime«, rekao je Snith. »Ovo je tiskano samo s jedne strane, i

ja mislim da bi to mogao biti falsifikat.« Terl je predmet odnio tik do svjetiljke u kavezu. Što li je ovo? Nije mogao

pročitati ni slovca. »Sumnjam da uopće znaš čitati«, provocirao je. »O, da, znam«, rekao je Snith. Ni on nije znao čitati, ali mu je netko pročitao što

tamo piše. »Tamo piše da je ovo jedan kredit i da je to zakonito sredstvo plaćanja svih dugova. A oko slike piše: Jonnie Goodboy Tyler, pobjednik nad Psychlima« To ga je zapravo i uznemirilo- to što piše da su Psychli pobijeđeni.

Terl je brzo razmišljao. »Ovo je stvarno falsifikat, a uz to i laž!« »To sam i mislio«, rekao je Snith. Uvijek te nastoje prevariti. Njegovi su preci to

dobro znali. Prevari prije nego što te prevare, govorili su za sva trgovanja. »No reći ću ti što ću učiniti«, rekao je Terl preko primo-predajnika. »Tek toliko

da znaš za koga zapravo radiš. Primi ove novčanice, nemoj reći ništa, a kad dođemo u Galaktičku banku, zamijenit će ih pravom, tvrdom valutom!«

To je bilo pošteno. Sada je znao za koga zapravo radi. Vrlo razumno, posve pristojno. Plaća te jedna grupa, a radiš za drugu. Na kraju krajeva, Psychlo je bio otvoren.

»U redu«, rekao je Snith. »Uz put, ja tog čovjeka sa slike znam.« Terl je pomnije pogledao. Svjetlo je bilo vrlo loše. Oh, sranja li, pa ovaj stvarno

izgleda kao njegova životinja! Pokušao se prisjetiti je li ikad čuo njezino ime. Da, nejasno se sjećao čudnih riječi. Da, to je ona prokleta životinja!

»Ona je ptičica jednostavno dolepršala i zbrisala mi cijelu jednu četu«, rekao je Snith. »Nije tome dugo. Napali su ih i, ne pozdravivši ih, pokosili. Zatim su ukrali njihova trupla i cijeli kamion razmijenjene robe!«

»Gdje to?« »U šumi, gdje bi drugdje?« To je bila novost! Njegov mu je obavještajac saopćio da ovo stvorenje sa slike

leti okolo i posjećuje plemena! Ili ih on možda posjećuje na ovakav način! Vjerojatno ovako. Terl je znao da bi i on sam ovako obilazio plemena. No, da, znao je da će Staffor biti zaista vrlo, vrlo sretan kad ovo dozna! Životinja nije ondje gdje se misli da jest, nego ratuje s miroljubivim plemenima! Staffor je bio vrlo sposoban politički učenik. Sada će od njega napraviti vrlo sposobnog vojničkog učenika: na glup način, jedini mogući.

Ali, vratimo se poslu. Stavio je novčanicu natrag na gredu između rešetaka, povukao se, i Snith ju je uzeo.

»Sredili smo, dakle, stvari oko ugovora, i sad možeš dalje pregovarati«, rekao je Terl. »Uglavi to, i već za nekoliko tjedana, ili još brže, bit ćeš na dužnosti ovdje. U redu?«

»Jasno«, kazao je Snith. »A za premiju«, rekao je Terl, »nagovorit ću stanovite stranke da te ovlaste da

ubiješ životinju koja ti je naudila čim te prvi put ugledala.« 327

To je bilo vrlo, vrlo dobro. Snitha je u drevni grad odvezao revni Lars, koji je

otrpio smrad u ime širenja pravednog fašističkog vjerovanja i velikog vojnog vođe Hitlera.

Podzemna prostorija u rudniku kraj Viktorijina jezera bila je rashlađena.

Angus je po zidu rasprostro rashladne uređaje jednog terenskog vozila, pa je vlaga iz zraka kapala s cijevi i stvarala tamne lokvice po podu.

Zujao je uređaj za analizu metala i minerala; njegov je zaslon bacao sablasno zeleno svjetlo po svemu oko sebe. Pet je napetih lica zurilo u taj ekran: dr MacKendrick, Angus, sir Robert, Dunneldeen i Jonnie.

Golema, ružna glava-promjera četrdesetak centimetara-psihloške lešine ležala je na ploči uređaja. Glava se sastojala uglavnom od same kosti. Približno je sličila ljudskoj i pri lošem svjetlu moglo je se zamijeniti s ljudskom, ali ondje gdje su se na ljudskoj glavi nalazili kosa, obrve, mesnate usne, nos i uši, na psihloškoj je bila sama kost, čiji se oblik manje-više poklapao s odgovarajućim ljudskim crtama, a raspored i razmaci bili su slični; sve skupa izgledalo je kao karikatura ljudske glave. Dok ih se ne bi dirnulo, te crte lica nisu izgledale kao kost, ali pri dodiru vidjelo se da su tvrde i nesavitljive.

Analizator nije prodirao u glavu. Ne samo što su crte lica bile sama kost, nego je takva bila i cijela gornja polovica lubanje. Kao što je pastor u onoj svojoj ranijoj nestručnoj razudbi otkrio, mozak je bio nisko u potiljku; u samom mozgu nije otkrio ništa, jer ga nije niti otvarao.

»Kost!« rekao je Angus. »U nju je gotovo jednako teško prodrijeti kao i u metal.«

Jonnie je to mogao posvjedočiti: njegova kijača tamo kod mrtvačnice imala je beznačajan učinak na Terlovu lubanju.

Angus je namještao brojčanik. Psihloška su slova bila šifre različitih metala i ruda. Okrenuo ga je za pet razmaka.

»Čekaj!« rekao je MacKendrick. »Vrati za jedan! Mislim da sam nešto vidio.« Angus je brojilo intenziteta prodora vratio za jedan, pa za dva razmaka. Sada je

pokazivalo »vapno«. Na ekranu se zapažala mutna razlika u gustoći, tek jedna točkica. Angus je

ugodio dubinsku kontrolu zrake, fokusirao je. Na ekranu su se jasno vidjele unutarnje kosti i pukotine lubanje. Pet pari očiju napeto je motrilo.

Škotovi su prsti dohvatili drugo dugme, ono kojim se pomiče zraka na različite pozicije u predmetu.

»Čekaj!« — rekao je MacKendrick. »Vrati zraku otprilike pet centimetara iza usne šupljine. Tamo! Sada je ponovno izoštri.« A onda: »Eno ga!«

Ondje se zaista nalazilo nešto, nešto tvrdo i crno na ekranu što pri ovom intenzitetu nije propuštalo valove. Angus je dirnuo registrator uređaja. Klopot do kojeg dolazi pri utiskivanju slika na papirnatu rolu bio je glasan.

»Oni stvarno imaju nešto u lubanjama!« rekao je Robert Lisac. 328

»Ne tako brzo«, rekao je MacKendrick. »Nećemo istrčavati sa zaključcima. Ovo

može biti krhotina od neke strane rane, kakav metal koji je zadobio prilikom miniranja.«

»Ne, ne, ne«, rekao je Robert Lisac. »Vrlo je jasno.« Jonnie je izvukao papir sa snimkama. Na dnu sa strane bio je trag črčkotine

analize metala. Psihloški priručnik šifri analiza metala, koji se obično upotrebljava pri analizi orbi -terskih snimaka kad se ispituje rudni sastav nekog terena, ostavio je vani. U ovoj prostoriji bilo je prohladno, vlažno i smradno, a njemu do tog posla - ma koliko bio značajan - nije bilo baš stalo. Iskoristio je priliku da izađe i pogleda analizu.

Stranicu po stranicu uspoređivao je črčkotinu s ilustracijama. Bilo je to dugočasno. Nije bio stručnjak za taj posao. Nije mogao pronaći ono što mu je trebalo. Zatim se domislio te počeo uspoređivati sastojke dviju ilustracija črčkotina.

Psihloški inženjeri koji bi se bavili ovim poslom vjerojatno bi mu i bez priručnika šifri rekli o čemu je riječ. Prokleo je gnjev Rusa, koji su, vjerujući da se osvećuju za svoga pukovnika, pobili Psychle. Ona četvorica u stambenom paviljonu bila su u vrlo lošem stanju. Dvojica su bila obični rudari, jedan je, po ispravama i odjeći, bio šef, a četvrti inžinjer. MacKendrick je sumnjao u to da će se izvući. Izvadio im je metke i zašio rane, ali su oni i dalje bili bez svijesti, ili je barem tako izgledalo. Ležali su u sobi ventiliranoj plinom za disanje, privezani lancima za krevete i jedva disali. Jonnie nikad nije vidio ni jedan priručnik prve pomoći za Psychle. Vjerovao je da takav nije niti izdan. Kompanija je mogla tražiti da se sva trupla vrate, ali nije tražila da se ikome spasi život. Ta činjenica kao da je dokazivala da je jedini razlog vraćanja psihloških leševa bio taj da se nepoćudnim očima onemogući ispitivanje. Nikakvoj sentimentalnosti tu nije bilo mjesta. U ovim logorima nikad nigdje nije bilo ni bolesničkih odjela, mada su rudarske nesreće bile vrlo česte.

Stani! Jedna od ovih črčkotina u knjizi gotovo daje odgovarala: bakar! Kad bi sada mogao negdje naći malu črčkotinu s kraja - evo je: kositar! Stavio je jednu črčkotinu preko druge. Kao da su se bolje poklapale. Bakar i kositar? Nije potpuno. Preostala je još malešna črčkotina. Potražio je i nju. Našao ju je: olovo!

Većim dijelom bakar, nešto kositra i djelić olova! Stavio je uzorke jedan preko drugog. Sada su se poklapali.

Postojao je još jedan priručnik šifri. Bio je vrlo debeo i zvao se: »Složene rudne mase za orbitersku analizu«. Budući da je ta knjiga sadržavala deset tisuća oznaka, izbjegavao je. Ali nakon što je maločas ovo obavio, bilo je lakše zagledati u knjižurinu. Pogledao je pod »Nalazišta bakra«, zatim pod podnaslov »Nalazišta kositra« te u odjeljak »Nalazišta olova«. Pronašao je svoju črčkotinu. I ne samo to: uspoređujući je s varijacijama, otkrio je da se analitički u jedanaestinama (Psychli su polazili od broja jedanaest) tvar sastoji od pet di-jelova bakra, četiri kositra i jednog dijela olova.

Pošao je i dalje, pa je ovo potražio u ljudskoj knjizi. Tamo se ovakva kombinacija nazivala »bronca«. Očito je to bila vrlo postojana slika koja traje stoljećima, pa je čak postojalo »brojčano doba«, kad su se oruđa izrađivala uglavnom od bronce. Sjajno!

329

No učinilo mu se neobičnim da jedna tehnički napredna rasa ugrađuje prastaru

broncu u lubanje. Zanimljivo. Vratio se sa svojim nalazima unutra te otkrio da je MacKendrick čekićem i

nekakvim dlijetu sličnim instrumentom rastvorio glavu. Jonnieju je bilo vrlo drago što nije tome prisustvovao.

»Pregledali smo uređajem cijeli preostali dio lubanje«, rekao je Angus. »To je jedini neobičan predmet unutra.«

»Ja sam mu pretražio džepove«, rekao je Robert Lisac. »Ovo je rudar najnižeg razreda. Prema osobnoj karti, zove se Cla, četrdeset i jednu godinu je u službi, a tamo na Psychlu ima tri žene.«

»Da li im kompanija isplaćuje potporu?« — upitao je Dunneldeen. »Ne«, rekao je Robert Lisac, pokazujući mu zgužvanu ispravu. »Ovdje stoji da

mu 'kompanija isplaćuje i zaradu koju žene ostvaruju u kompanijinoj kući', što god da im to značilo.«

»Ekonomika psihloškog gospodarstva«, rekao je Dunneldeen, »služi na čast njihovu ćudoređu.«

»Ne šali se«, rekao je Jonnie. »Predmet u njegovoj glavi je legura koja se zove bronca. Ona na nesreću nije magnetična. Morat će se odstraniti operativnim putem. Ne može se izvući magnetom.«

Pred drom MacKendrickom sada je ležao ogoljeni mozak. Kirurški vješto rastavljao je nešto što je izgledalo poput tetiva.

I eno ga! Predmet je izgledao kao dva polukruga okrenuta jedan prema drugom stražnjom

stranom. Krugovi su bili malo zatvoreni, svaki oko posebne tetive. »Mislim da su ovo živci«, rekao je MacKendrick. »Uskoro ćemo vidjeti.«

Oprezno je povlačio predmete s tetiva. Otro je zelenu krv i položio ih na stol. »Ne dirajte«, rekao je MacKendrick. »Na autopsijama se može smrtno nastradati.«

Jonnie je pogledao predmet. Bio je mutno žut. Na najširem je mjestu bio dug oko centimetar i pol.

Angus ga je primio pincetom i stavio na ploču analizatora metala. »Nije šupalj«, rekao je. »Pun je. Komad kovine.« MacKendrick je imao kutijicu sa žičicama na kojima su bile kvačice. U kutijici

je bio energetski uložak koji je proizvodio struju. No prije no što je išta spojio rukama u zaštitnim rukavicama, zamislio se nad ovim tetivama u glavi. Da, ovo jest mozak, ali mnogo, mnogo drukčiji od ljudskoga.

Odrezao je komadić s kraja tetive i komadić tkiva sa šape te otišao do starog provizornog mikroskopa. Stavio je uzorak na stakalce i pogledao kroz leće.

Zazviždao je od iznenađenja. »Psychlo nije sačinjen od stanica. Ne znam njihov metabolizam, ali im struktura nije celularna. Virusna je. Da. Virusna!« Okrenuo se Jonnieju. »Znaš, osnovna struktura ovih golemih Psychla čini se da je nakupina virusa!« Vidio je da ga Jonnie upitno gleda, pa je dodao: »Posve akademsko zanimanje.

330

Međutim, to znači da su njihova tjelesa zbijena i veće gustoće. To za te

vjerojatno nije zanimljivo. Pa, prihvatimo se ovih konopčića.« Pričvrstio je jednu kvačicu na kraj tetive-konopčića u mozgu, a drugu uzemljio

na jednu ruku te, motreći skalu, izmjerio otpor što ga tetiva pruža električnoj struji. Kad ga jc odredio, odmaknuo se i dodirnuo dugme kojim je kroz tetivu pustio struju.

Prisutni su osjetili kako im se diže kosa. Psihloška je lešina pomakla lijevu nogu. »Dobro«, rekao je MacKendrick. »To su živci. Kod ovih leševa nije nastupio

rigor mortis; trupla su još savitljiva. Našao sam živac koji prenosi komande hoda.« Na živac je stavio malu pločicu. Mjesta s kojih su skinuli metalni predmet označio je točkicama boje na svakom odgovarajućem živcu. No njih još nije ispitivao.

Gledaoci su užasnuto promatrali kako MacKendrick označava živce pločicama. Pri tome je psihloška lešina micala pandžama, stiskala ostatke čeljusti, pomicala uho i plazila jezik - sve jedno za drugim, kako je koji živac dobivao električni impuls.

MacKendrick je primijetio njihovu reakciju. »Ovo nije ništa novo. Električni impulsi približno odgovaraju mozgovnim

komandama. Neki su znanstvenici prije možda tisuću trista godina radili ovo isto i mislili da su pronašli tajnu svih misli, pa su iz toga stvorili čitav kult koji su nazvali psihologijom. Danas je to zaboravljeno. Nije to bila tajna mišljenja; bila je to tek mehanika tjelesa. Počeli su sa žabama. Samo razvrstavam kanale komunikacija ovog tijela - to je sve.«

No to je stvarno bilo sablasno. Duboko u njima uskomešalo se praznovjerje kad su vidjeli da se leš pomiče i diše, te da mu, samo u nekoliko udara, srce radi.

MacKendrickove rukavice bile su sluzave od zelene krvi, no on je radio vrlo efikasno i poslovno sve dok više od pedeset pločica nije pometao po živčanim vlaknima.

»A sada rješenje!« - rekao je MacKendrick. Pustio je struju kroz dva živca na koja je bio spojen brončani predmet.

Bio je to težak posao. Prostorija je bila hladna. Leš je smrdio, gore od uobičajenog užeženog smrada Psychla.

MacKendrick se ispravio malo izmoren. »Žao mi je da kažem, ali ne mislim da bi onaj komad metala mogao navesti bilo

koje od ovih čudovišta da počini samoubojstvo. No sada mogu s priličnom sigurnošću pretpostaviti kakvo mu je djelovanje.«

Pokazao je na svoje pločice. »Okus i seksualni impulsi granaju se od one. Emocija i akcija granaju se od one

tamo. Ovaj metalni umetak ugrađen je dok je ovaj Psychlo još bio djetešce. Pogledajte

ove blijede, stare ožiljke s ove strane lubanje. U tom razdoblju bit će da su kosti još meke i brzo zacjeljuju.«

331

»Pa kakva mu je funkcija?« — upitao je Angus. »Pretpostavljam da mu je svrha ta da izaziva kratki spoj između zadovoljstva i

akcije. Možda su to napravili zato da Psychlo bude radostan samo kada radi. Ali - a ja iza ovog ne mogu potpuno stajati, sve dok ne iseciram mnogo ovih

živaca - mislim da mu je glavni efekt da se navede Psychla da uživa u grubosti.« Odjednom se Jonnie prisjetio izraza Terlova lica. Bio ga je vidio kako radi nešto

okrutno i čuo gaje kako mrmlja: »Divno.« MacKendrick je rekao: »Mislim da su nastojanje da se od njih naprave marljiva

bića zabrljali njihovi drevni stručnjaci za metale, koji su stvorili rasu pravih čudovišta.«

Svi su se s njim složili. »To ih ne bi navodilo na to da se ubijaju kako bi zaštitili tehnologiju!« - rekao je

Robert Lisac. »Imaš ovdje drugi leš. Ovaj je, prema ispravama, bio pomoćnik upravitelja rudnika i imao je dvostruku plaću od ovoga kojeg si pregledao. Na stol s njim, čovječe.«

MacKendrick je otišao za drugi stol. Morat će to što je upravo napravio snimiti piktorikorderom i opisati.

Mamutsku glavu drugoga Psychla stavili su na uređaj. Sada su imali podatke, pa su zavirili u mrtvi mozak Psychla koji se nekoć zvao Blo.

A Jonnie, kojeg je pri ovom jezovitom poslu obuzela malodušnost, odjednom se nasmiješio.

U ovoj su se glavi nalazila dva komada metala! Mašina za registriranje slika je zaklopotala, i on je požurio van da prolista

priručnik s analitičkim šiframa. Evo ga, jasno i glasno: srebro! Kad je ponovno ušao, MacKendrick, koji se izvještio, već je bio ogulio mozak.

Bojom je označavao spojeve drugog komada metala prije no što će ga izvaditi. Predmet je bio dug centimetar i osam milimetara. Uslijed nedostatka kisika u

psihloškoj krvi ostao je svjetlucav. Bio je to cilindar. S obiju strana jezgra je bila izolirana od srebra.

Angus je predmet stavio na analizator: cilindar je bio šupalj. Jonnie mu je rekao da još bolje ugodi napravu. Unutar cilindra bila je nekakva

nit. Slutili su da će ovakav umetak naći i u leševima drugih rukovodilaca, pa je,

nakon što je MacKendrick sterilizirao predmet, Jonnie vrlo oprezno prerezao cilindar na dva dijela.

Unutrašnjost valjčića podsjećala je na komponentu tele-komande, no ovo nije bio radio.

»Nisam identificirao ove živce«, rekao je MacKendrick, »jer ne mogu pravo reći kamo vode. No istražit ću to.«

»Bi li ovo mogao biti vibrator misaonih valnih dužina?« »Mjerač razlika?« upitao je Angus. »Na primjer, razlika misaonih valova drugih

rasa?« Jonnie bi ih bio pustio da to istražuju, ali je imao jasnu ideju da je ovo

konstruirano tako da u stanovitim uvjetima pošalje impuls, te da taj impuls može izazvati napad i samoubojstvo.

332

»Samo je jedno loše«, rekao je MacKendrick. »Ovo je umetnuto u djetinjoj dobi.

Izvaditi ovo iz glave živog, odraslog Psychla, kroz sve ove kosti, neće biti nimalo lako. Za uspjeh ne mogu jamčiti.« Na njihovim je licima primijetio razočaranje. »Ali pokušat ću, pokušati!« Nije mislio da se to može učiniti. Imao je samo četiri Psychla - a i oni su izgledali kao da umiru.

KRAJ PRVE KNJIGE 333