GRUPA „ZEMLJA“

Grupa Zemlja je udruženje likovnih umjetnika, koje je djelovalo od 1929. do 1935. kada je rad

udruženja policijski zabranjen. Grupa je nastala kao rezultat organiziranog i programski artikuliranog okupljanja

članova i simpatizera ljevičarske orijentacije − slikara, kipara i arhitekata. To je bilo prvo umjetničko udruženje

takve vrste u Hrvatskoj, nastalo kao reakcije na društvene događaje u svijetu i zemlji.

Misao o potrebi osnivanja Grupe Zemlja nastala je u kriznom i turbulentnom vremenu nakon prvog

svjetskog rata 1928., te godine izvršen je atentat na Stjepana Radića, to je i godina sloma njujorške burze i

početka svjetske ekonomske krize. To su vremena velikih političkih i društvenih previranja, umjetnici su već

prije osjetili krizu koja dolazi, pa je već postojala moda osnivanja raznih avangardnih grupa poput; futurista,

konstruktivista , dadaista, bauhausovaca. Na umjetnike iz grupe zemlja naročito su ovi posljednji imali utjecaja,

jer je Zagreb, odakle je većina osnivača grupe bila, tradicionalno bio pod utjecajem iz njemačkih zemalja. Na

slikarski dio grupe veliki utjecaj imao je njemački slikar George Grosz koji se zbog svog socijalnog angažmana i

neobičnog likovnog izraza dopao Miroslavu Krleži, koji je imao veliki posredni utjecaj na grupu Zemlja. Unatoč

stilskoj raznolikosti izraza, zajednička nit im je bila osjetljivost na socijalne probleme, ideja humanosti i

pravednosti, kao i kritika građanskog društvenog poretka, što bi trebalo izazvati društvenu revoluciju.

Autor manifesta, arhitekt Drago Ibler (1929.) zalaže se za stvaranje nezavisnog likovnog izraza. Krsto

Hegedušić kao osnovne principe Zemlje ističe borbu protiv larpurlartizma i potrebu demokratizacije umjetnosti

koja treba biti dostupna širokim narodnim slojevima. Tu ideju Hegedušić i realizira u Hlebinama, počevši raditi

sa talentiranim seljacima, i tako na neki način utemeljuje hrvatsko naivno slikarstvo. Po idejama iskazanim u

programu pripadnici grupe zastupaju jedinstvene stavove, ali njihova djela stilski su raznorodna. Organiziraju

izložbe na kojima svoja angažirana djela izlažu članovi i gosti grupe Zemlja.

U svom manifestu Zemljaši kažu; Treba živjeti životom svog doba. Treba stvarati u duhu svog doba.

Suvremeni život prožet je socijalnim idejama i pitanja kolektiva su dominantna. Umjetnik se ne može oteti

htijenjima novoga društva i stajati izvan kolektiva. Jer je umjetnost izraz naziranja na svijet. Jer su umjetnost i

život jedno.

2. Povijest

Krajem dvadesetih godina 20. stoljeća, u hrvatskim kulturnim krugovima rađa se potreba za direktnim

društvenim angažmanom umjetnosti, kako na području književnosti tako i u likovnim umjetnostima, ukljućujući

i arhitekturu. Otprilike istodobno nekoliko izrazito ljevičarski nastrojenih umjetnika dolazi do ideje formiranja

udruženja koje će u svojoj raznilikosti specifikacija i preokupacija, tema i područja djelovanja oživiti kolektivnu

svijest o poziciji i statusu malog čovjeka, radnika i seljaka u društvu toga vremena. A ruku pod ruku s tom

sviješću ide i svijest o potencijalnoj mogućnosti istupanja sa izolirane pozicije umjetnika, koji je suočen tek sa

prilično slabokrvnim odobravanjem društva a ta mu pozicija pruža satisfakciju utoliko koliko je naklonjen

birokratskom sagledavanju svijeta. Vrijeme je da umjetnici uzmu stvari u svoje ruke i pokažu da mogu postati

izbavitelji napaćenog i potlačenog puka. Nema što; velike ideje baš kao što i priliči jednom socijalističkom duhu.

Slikar Krsto Hegedušić i arhitekt Drago Ibler na neki su način ključni junaci te zemljaške epopeje, ne u

službenom, već u smislu intenziteta angažmana i ustrajnosti u nemilim uvijetima političke situacije toga

vremena. U razdoblju od 1926.-1928. Krsto Hegedušić boravi u Parizu, gdje zajedno sa slikarom Leom Junekom

radi na formiranju grupe, simultano sa kolegama Osenom Postružnikom i Ivanom Tabakovićem u Zagrebu. U

prvoj polovini 1929. godine u Zagrebu službeno nastaje grupa zemlja koju tada čine Antun Augustinčić, Krsto

Hegedušić, Drago Ibler, Omer Mujadžić, Kamilo Ružička i Ivan Tabaković.

Na prvom je sastanku grupe Zemlja utvrđen program djelovanja koji je vrlo kratak i jezgrovit pa nebi

bilo zgorega uvrstiti ga u ovaj text:

1.IDEOLOŠKA BAZA

Cilj (svrha) Zemlje: nezavisnost našeg likovnog izraza. Sredstva da se to postigne:

1. Borba protiv kurseva iz inostranstva, impresionizna, neoklasicizma i. t. d.

2. Dizanje likovnog nivoa tj. borba protiv diletantizma

3. Borba protiv lar-pur-lara (Umjetnost mora održavati milje i odgovarati savremenim vitalnim

potrebama).

2.RADNA BAZA

1. Popularizacija umjetnosti (izložbe, kružoki, predavanja, štampa).

2. Intenzivni kontakt s inozemstvom (izložbe komparativne ovdje i vani, revije).

3. Rad s intelektualnim grupama koje su paralelno ideološki orijentirane

I već po samom osnivanju grupe došlo je do razmimoilaženja u mišljenju oko nekih članova grupe. Te tenzije će

se zataškati ali zapravo nikad neće istinski iščeznuti, što su pored direktne policijske zabrane rada grupe 1935.

djelomično kumovale konačnom raspadu i prestanku aktivnog djelovanja udruženja.

3. Umjetnici

3. 1. Drago Ibler

Arhitekturu je studirao na Technische Hochschule u Dresdenu. Nakon toga 1951., otišao je u Pariz i

pridružio se grupi arhitekata iz kruga Le Corbusiera i L'Esprit Nouveau, zatim je nastavio studije na Državnoj

Umjetničkoj Akademiji ( Staatliche Kunstakademie) u Berlinu ( 1922. - 4. ) i studiju njemačkog arhitekta Hansa

Poelziga.

Nakon tog razdoblja studija i usavršavanja Ibler projektira zgradu Zavoda za osiguranje radnika (1923.),

prvi projekt moderne funkcionalističke arhitekture u tadašnjem Zagrebu i Jugoslaviji. Zatim sa zagrebačkim

kolegama istomišljenicima ( Dragom Galićem, Mladenom Kauzlarićem, Stjepanom Planićem i drugima), između

1925. - 1935. radi na osnivanju takozvane Zagrebačke škole, neformalne grupe arhitekata, zastupnika

modernističkog pravca u arhitekturi, koji su željeli radikalno prekinuti sa svim nepotrebnim tradicionalističkim

ostavštinama. Njegov socijalni i društveni angažman, doveo ga je na čelne pozicije grupe Zemlja, koju je uz

umjetnike istomišljenike osnovao 1929. u Zagrebu. U isto vrijeme Ibler radi kao arhitekt na brojnim natječajima,

ali slabo prolazi, radovi su mu u većini slučajeva odbijeni. Jedan dio odbijenica svakako se desio zbog

konzervativne sredine, koja nije mogla prihvatiti nova modernistička shvaćanja arhitektonske ljepote, a dio toga

išao je i zbog Iblerovog očiglednog lijevog političkog angažmana, koji se osobito vidio kroz javne istupe grupe

Zemlja. No Ibler nije bio bez prihoda, realizirao je projekte za brojne manje privatne vile u Zagrebu, Korčuli,

nekoliko industrijskih objekata i zgradu radničkog osiguranja u Skopju (1932.), u kojoj je prvi put primjenio

neke nove ideje Le Corbusiera, između ostalog i njegove prozore na vrpci.

Od 1926. Ibler radi kao profesor na Zagrebačkoj Akademiji likovne umjetnosti. Nakon toga Ibler radi

na Ženevskom Sveučilištu kao predavač arhitekture. Nakon svršetka rata vraća se u Zagreb, i ponovno predaje

na Akademiji (Odjel Arhitekture). Iza rata ublažio je svoja radikalna i puristička shvaćanja o čistoći moderne

arhitekture, tako da njegovi poratni projekti imaju i čisto dekorativne ili skulpturalne dodatke, bez obzira na

funkciju. Puno radi, ali mnogo toga ostaje samo na papiru poput projekta za beogradsku Operu (1948.), zgradu

jugoslavenske ambasade u Moskvi (1959.), Titove zagrebačke rezidencije ( 1961. - 4.). No pored tih

nerealiziranih, ostaje dosta ostvarenih Iblerovih projekata stambenih zgrada po Zagrebu; u Martićevoj,

Smičiklasovoj i Vlaškoj ulici. Od svih tih objekata njegov Drveni neboder (1958.) iz Martićeve, ostat će valjda

Iblerov trajni zaštitni znak u njegovu rodnom gradu.

3. 2. Krsto Hegedušić

Rođen je 1901. godine u Petrinji. Godine 1920. pohađa Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni

obrt ( današnju Likovnu Akademiju) u Zagrebu i slika prve arhetipske podravske idile. Specijalka kod Becića i

grafički tečaj kod Krizmana obogatili su Hegedušićevo znanje, ali nisu utjecali na njegov slikarski stil.

U Parizu gleda slike Pietera Breughela i sluti svoju figuralnu morfologiju. Ni tada se ne prekida njegova

veza s Podravinom. Iz sjećanja na podravska obojena stakla nastala je mala tempera, također na staklu Bilo nas

je pet vu kleti. Malo poslije, 1929. , nakon susreta sa slikarima Tabakovićem i Postružnikom i pariškim đakom

Leom Junekom, osniva skupinu Zemlja. Slika Harmonikaš iz tog razdoblja ideološki odbacuje umjetnost radi

umjetnosti, Poplava je puna kritičkog naboja i razornog djelovanja. Podravski motivi tiskani 1933. kao vizualni

korelat književnog ruralnog mita Miroslava Krleže popraćeni su i Krležinim predgovorom.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata u strahu od uhićenja zbog prijašnjih ljevičarskih istupa privaća zaštitu

kardinala Stepinca i tijekom 1941. radi mnogobrojne skice za fresku Golgota u Mariji Bistrici. Poslije rata

Hegedušić je imenovan redovitim profesorom Akademije likovnih umjetnosti, a 1950. dobiva naslov majstora

slikara i postaje voditelj majstorske radionice.

3. 3. Antun Augustinčić

Rođen je 1900. godine u mjestu Klanjec. 1918. godine počinje studirati kiparstvo u Zagrebu kod

profesora Rudolfa Valdeca i Roberta Frangeša. Od 1922. radi pod mentorstvom velikog Ivana Meštrovića.

Kasnije boravi u Parizu gdje radi pod direktnim spiritualnim utjecajem velikog Donatella, Michelangela i

Bourdella.

Po povratku u Zagreb organizira više samostalnih izložbi, uključuje se u grupu Zemlja, čija nadaleko

poznata slava upravo njemu duguje jedan dobar dio. Od tridesetih godina njegov rad postaje bitan dio javnog

prostora tadašnje Jugoslavije, pa i šire, što mu mnogo kasnije donosi članstvo u JAZU- u.

Pred smrt, kompletan opus svojih radova donira svojem rodnom selu Klanjec, gdje se kasnije otvara

muzej koji nosi njegovo ime.

3. 4. Leo Junek

Rođen je 1899. godine u Zagrebu. Isprva je pohađao kaptolsku pučku školu, a od 1909. do 1914. ide u

Kaptolsko sjemenište kao svjetovni polaznik. Školovanje je prekinuo na dvije godine do 1916. zbog preseljenja

na tada daleki Bukovac. 1916. se ponovo upisuje u Kaptolsko sjemenište, ali ovaj put kao klerik, no maturu

1918. polaže na Gornjogradskoj gimnaziji. Potom upisuje Pravni fakultet zagrebačkog Sveučilišta, koji napušta

nakon prve godine studija.

Ujesen 1919. Junek se upisao na tadašnju Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt, na studij

slikarstva. Prvi mu je učitelj Ferdo Kovačević, drugi - Maksimilijan Vanka. Od školske godine 1921/1922. nalazi

se u klasi Ljube Babića i ostao je u njoj do kraja studija. Uz njega u klasi su bili; Đuro Tiljak, Oton Postružnik,

Vinko Grdan i Ivan Tabaković njegovi budući sudruzi iz grupe Zemlja. Netom prije završetka studija 1924.,

posjećuje Pariz, u koji se trajno zaljubio i gdje se potpuno upoznao sa svojim velikim slikarskim uzorom

Cézannom.

Po završetku studija, i kraćeg boravka na Plešivici 1925. Junek odlazi u Pariz i tamo se trajno naseljava.

Njegov život u Francuskoj je gotovo religiozna posvećenost slikarstvu. Na početku 1949. promijenio je ime u

Lorris Junec. Francusko državljanstvo dobio je tek 1974. 1951., Junek se seli iz bučnog Pariza u obližnji Orsay

gdje u miru i tišini slika do svoje smrti.

Slikarstvo Lea Juneka kretalo se od impresionizma do gotovo nadrealizma u kasnijim godinama. Kao

slikar ostat će trajno zapamćen po svojim pejzažima i gradskim motivima, naslikanima sa oštro suprotstavljenim

bojama, odnosno mrljama boje unutar linearno određenih obrisa.

3. 5. Omer Mujadžić

Studirao na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu (Ferdo Kovačević, Ljubo Babić), diplomirao 1924.

Nastavlja studije 1925.—26. na Ecole des Beaux-Arts u Parizu. Likovni suradnik Arheološkog muzeja u

Zagrebu, a od 1931. profesor Akademije likovnih umjetnosti; vodi tečaj anatomije, a zatim slikarsku klasu.

Mujadžićeva pariška faza odaje utjecaj sredine i vremena (Pariško predgrađe) — ekspresionističke

inspiracije s nekim elementima kubizma. U tom smislu se Mujadžić razvija i prvih godina boravka u domovini.

Postepenim izgrađivanjem svoje likovne fizionomije nalazi pravu orijentaciju: portret, intimni genre, figuralnu

kompoziciju i mrtvu prirodu. Od naglašenih kontrasta boja prelazi u tonski tretman, s nekoliko koloristički

istaknutih žarišta. Pastoznost zamjenjuje rad laganim lazurama koje daju Mujadžićevim slikama osnovnu

intonaciju: mekoću i toplu atmosferu interijera. Na svoj specifični način ostvaruje pejzaže iz Dalmacije i

Hrvatskog Primorja, dajući im topao štimung, lišen svake patetike. Pejzaži s Jadrana, okolica Zagreba,

reminiscencije na mladost u muslimanskom ambijentu i nedramatizirani genre, sve su to popratne pojave

Mujadžićeve glavne tematike — portreta i figure. Napose se ističe kao suptilan i nadaren crtač; prirođen smisao

za crtanje, rad na crtanju muzejskih eksponata i grafička oprema knjiga kao i crtačka komponenta kod pripreme

za slikarska rješenja upotpunjuju lik. fizionomiju ovoga profinjenog umjetnika.

3. 6. Kamilo Ružička

Rođen je 1899. godine u Gackom. Slikarstvo je studirao na Privremenoj višoj školi za umjetnost i

umjetni obrt ( današnja Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu), kod Ferde Kovačevića, M. K. Crnčića i

Ljube Babića. Nakon Zagreba, kraće vrijeme na studijskim putovanjima boravio je u Veneciji i Parizu (atelier

André Lhote). Iz Pariza je donio tada vrlo moderni kubizam u našu sredinu (Autoportret). Radio je kao nastavnik

crtanja u Bakru, Varaždinu i Zagrebu (na tadašnjoj IV gimnaziji). U zemljaškoj fazi, slika socijalne teme

(Torbar), nakon toga njegovo slikarstvo postaje intimističko. Slika krajolike, u kojima slijedi Cezannea,

naglašavajući lapidarnost forme i primjenjujući intenzivne kontraste (ciklusi; Krajolici iz Primorja, Zagorje).

3. 7. Ivan Tabaković

Rođen je 1898. godine u Aradu, u Rumunjskoj. Krenuo je sa studijem slikarstva najprije na Akademiji u

Budimpešti, potom se prebacio na tadašnju Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt u Zagreb. U jesen

1922, privremeno napušta studij u Zagrebu i odlazi u Munchen, gdje dva pohađa dva semestra na tamošnjoj

Akademiji u klasi profesora Bechera Gundala, pored toga pohađa i privatne satove slikanja kod Hansa

Hofmanna. Studij je završio u Zagrebu, u kojem je 1926. g. dobio namještenje kao crtač na Institutu za

Anatomiju, Medicinskog Fakulteta. U Zagrebu je jedan od suosnivača grupa Zemlja, i izlaže na njihovoj prvoj

izložbi u salonu Ulrich, 1929.

1930. seli se u Novi Sad, a od 1938. radi kao nastavnik na Školi Primenjene umjetnosti u Beogradu.

Nakon drugog svjetskog rata, 1948. Škola Primenjene umetnosti diže se u rang Akademije. No Tabaković je

napušta te iste 1948. i odlazi na novo novoustanovljenu Akademiju za Primenjenu umetnost , na odjel keramike,

na kojem će ostati do svog umirovljenja. Akademiju je napustio jer mu se nije dopala krutost u slijepom

provođenju estetike socijalističkog realizma, koju je Akademija rigidno provodila.

Slikarstvo Ivana Tabakovića imalo je tri različite faze. U prvoj zagrebačkoj zemljaškoj fazi,

karakteristika je blaga geometrizacija likova i kristalizacija oblika, kompozicije su mu posvećene ljudima;

Tučnjava (1926), Utakmica (1927), Genius (1929). U drugoj novosadskoj fazi Tabaković slika intimističke

prizore. U posljednjoj fazi od sredine 1950-ih do kraja života, Tabaković eksperimentira, istražuje, od pop arta

do slikarstva sa metafizičkim prizvucima; Sjene (1954), Poruka (1968).

4. Izložbe

Tijekom svoga djelovanja grupa Zemlja priredila je osam izložbi, kod kuće i u inozemstvu, od kojih

jedna(poslijednja) nije održana zbog već spominjane policijske zabrane. Kako se grupa bavi snažno socijalno

angažiranom umjetnošću galerija je njihovo bojno polje na kojem imaju priliku uvjeriti neosviještenu publiku u

svoje ideje te tako opravdati svoj poziv da se mijenja svijet i ukazuje na probleme. Zbog toga je vrlo važno ništa

ne prepuštati slučaju, pomno pripremiti izložbu u detalje kako se ne bi stekao nepoželjan dojam o izložbi koja bi

prema mišljenju autora morala biti prepoznata kao ozbiljan i odlučan potez u djelovanju grupe prema njenom

manifestu.

Tako je nakon detaljnih priprema, 5. Studenog 1929. U galeriji Ullrich u Zagrebu, napokon otvorena

prva izložba zemljaša. Na izložbi su izlagali: Antun Augustinčić, Vinko Grdan, Krsto Hegedušić, Drago Ibler,

Leo Junek, Frano Kršinić, Omer Mujadžić, Oton Postružnik, Ivan Tabaković i Kamilo Ružička. Na naslovnoj

stranici kataloga otisnut je program grupe:

„ Treba živjeti životom svoga doba

Treba stvarati u duhu svoga doba

Savremeni život prožet je socijalnim idejama i pitanja kolektiva su dominantna

Umjetnik se ne može oteti htijenjima novoga društva i stajati izvan kolektiva

Jer je umjetnost izraz naziranja na svijet

Jer su umjetnici i život jedno“

Tim programom zemljaši su jasno dali do znanja kojom stranom idu i koji su njihovi ciljevi, dakle, uspješno su

dobacili loptu javnosti. Sad je red za njihov potez. Kritike na izložbu uglavnom su bile pozitivne, no već su se i

tada mogla naslutiti napetost kod utjecajnih političkih opcija. Reakcionarna štampa bila je pomalo suzdržana i

neodlučna, čekala je da Zemlja povuče još koji potez da vide s čime imaju posla. Taj stav samo prikriva

nepovjerenje i odmjerenost prema udruženju, što će kasnije prerasti i u neprijateljstvo. Klerikalna je štampa bila,

kako i priliči, malo izravnija te je stavila pod upitnik stvarnu likovnu vrijednost postava izložbe, naravno, samo

kako bi si napravila podlogu za izražavanje neslaganja sa programom grupe. Kao najzanimljiviju i možda

najkompetentniju kritiku treba spomenuti onu Ljube Babića, izašlu u „Obzoru“ kojom Babić prepoznaje prave

vrijednosti grupe i na neki način im iskazuje zasluženo povjerenje.

Druga je izložba zemlje održana u Parizu 1931. i na njoj su se već mogle uočiti promjene s obzirom da

su neki članovi grupe otpali.

Treća je izložba odžana također 1931. godine, ali u Zagrebu. Tza je izložba važna zbog toga što je

odlučeno da budu izloženi radovi slikarske škole iz Hlebina koju je vodio Hegedušić. Zemljaši su htjeli proširiti

strategije svoga djelovanja pa je, primjerice, Augustinčić predložio da jedan dio izložbe bude Dumpšing sekcija

gdje bi se slikale slike u maniri francuskog kolorizma i impresionizma i potom prodavale po vrlo niskim

cijenama. Tako su jasno pokazali za što su a za što ne. Ta je izložba bila svojevrsna prekretnic grupe, kako zbog

primitka novih članova tako i zbog obogaćenja ideja kojima se grupa vodi. Ova je izložba u kritiku unjela jasnu

ideološku podijeljenost.

Četvrta izložba održana je 1932. u Umjetničkom Paviljonu u Zagrebu.

Godine 1933. Dolazi do značajnih promjena u sastavu grupe, zbog ideološkog raskola u udruženju, tako

da je peta izložba, održana 1934. godine u Zagrebu, predstavila uvelike izmijenjen postav članova grupe. Izlagali

su članovi: Krsto Hegedušić, Lavoslav Horvat, Drago Ibler, Mladen Kauzlarić, Edo Kovačević i stjepan Planić i

gosti: Petar Franjić, Drago Gabić, Stjepan Gomboš, Željko Hegedušić, Branka Kristijanović-Hegedušić, Vanja

Radauš, Vilim Svečnjak, Ernest Tomašević, Kamilo Tompa i Fedor Vajić. Izložena su i djela seljaka Ivana

Generalića, radnika Nikole Kostića, radnika Aleksandra Mikloša, radnika Danila Rauševića i seljaka Petra

Smajića. Također su izloženi i dječji crteži koje je odabrao Kamilo Tompa. Po ovome vidimo koliko se

djelovanje grupe proširilo. Taj hvala vrijedan korak u zemlji je nažalost dočekan sa potpunom oglušenošću lijeve

kritike i negodovanjem građanske i klerikalne štampe.

U takvoj je atmosferi održana i šesta izložba i to zajedno sa grupom Novi hudolnici (Društvo modernih

bugarskih umjetnika) u Sofiji 1934. godine.

Sedma je izložba održana u Beogradu 1935. u krajnje napetim okolnostima političke situacije. Da se

traži da se izložba ne održi ne zvuči čudno ali kada to od Hegedušića traže njegovi kolege, neki od članova

grupe. Hegedušić je bez obzira na sve otvorio izložbu. Začudo, beogradska je kritika izložbu prihvatila dosta

bolje nego zagrebačka, kojoj se to nije nimalo svidjelo.

Što se desilo sa osmom izložbom Zemlje zbilja je tragično. Nakon puno uloženog truda, i još više

sredstava u pripremu izložbe u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu dan prije izložbe, 6. travnja 1935., tadašnji

predsjednik Drago Ibler dobio je obavijest od policije kako se ne dozvoljava održavanje slikarske izložbe grupe

Zemlja. Da je to bio kraj grupe potvrđuje i jedna riječ što ju je Krsto Hegedušić ispisao na taj dokument a to je -

brodolom.

5. Zemljačine (esej)

Ova je slika inače u boji. To je autoportret Lea Juneka. Teško je zamisliti da ga netko gleda iz ovoga

kuta. On stoji na nekakvom balkonu u prizemlju, a onaj koji ga promatra stoji tik do njega na nekakvoj stolici, ali

to je suviše nategnuto. U stvari ga nitko ne gleda, posve je sam, izvana i iz unutra. Mjesto u koje on gleda možda

je horizont, ali teško da ga zbilja vidi, iz unutra. Malo lijevo, pa desno, iza zida, čuči odgonetka, ali de Chiricova,

ne neka odgonetljiva. Ta atmosfera nije slikarska, ne kreće iz barokne ideje ni iz drugih koje su iz nje mutirale, a

nije ni gola igra ikonografije. Ona je u određenoj mjeri fotografska – fotografska plus činjenica da kada crtaš,

možeš nacrtati bilo što, u bilo kojem smislu, tako da mora da si imao baš gadan razlog zašto si nacrtao baš ovo.

Mali crni dio ograde, zid od crvenih cigli, autoportret u bijeloj košulji i malo sivog, neodređenog prostora. Skoro

pa nemamo u šta gledati, takoreć. Što se tiče samih mimetičkih dosega, ništa što jedan prosječan čovjek nebi

savladao kroz dva kratka tečaja slikarstva. On se nipošto nije namučio naslikati ovu sliku. On ju je jednostavno

izmislio, i nacrtao ju točno takvu. Svaki slikarski korak naprijed i natrag skrenuo bi pažnju sa bitnog na sebe. A

bitno ni ovako zbilja ne vidimo, jer je tamo iza onog zida i šuti. I muči nas ta de Chiricova avet, jer da je taj

posao obavio Caravaggio, već bi se glavom zalijetali, ne bi li bar škicnuli tog glugokog potepuha, i čas poslije,

trljajući mjesto s kojim smo dočekali tvrdu plohu iluzije, obećavali pokvarenjaku da se pripazi jer je drugi put

naš. Ovako ništa od svega, jer nije ni nacrtano kako spada. Tamo gdje završava mrlja boje, završava i prostor.

Baš kao i u takvom trenutku kojega je slikar ilustrirao. Biti će nam sasvim dovoljno za poželjeti da zauvjek

želimo znati što je iza.

Ono istinski zemljano, zemljački, od zemljaka za zemljake, za zemljačine, za prave, suštinske

prizemljenike, ono je uvijek skriveno u malom. U malom kao trbuh, ili školjka, ili taman toliko velikom da tamo

možeš zaspati. Crtež je uvijek mali, kakve god veličine bio. Arhitektura je uvijek baš gadno, baš tužno ogromna,

i beznadna. U jednom posve neprimjerenom sabijanju povijesti izvanjske, posve opipljive i sasvim sigurno bitno

prisutne vizure ljudske civilizacije, Marija Antoaneta je suviše naprasito dekorirala svoju špilju, posve neukusno

frivolnim, elipsoidnim i obojenim štukaturama, zbog čega joj je Le Courbisier morao odrezati glavu, i ponuditi

ljudima jednu svježu ideju, u više smisla mnogo prikladniju od predhodne, da bi taj slavni funkcionalizam novog

društva pomalo razvio takozvani internacionalni stil, što je u stvari mila majka za ono kako danas svijet izgleda.

U toj gorkoj igrici nužde i obijesti, u kojoj se još od vremena zemunica nismo mogli ne sramiti svojih

arogantnih, prljavo antropocentričnih i eksplicitno invanzivnih nastambi, istinski nam dobro ide uzgoj strastvene,

grčevite potrebe za kvantitetom, ionako noseći ontološko breme predatora i činjenice da je planet prostorno

konačan. Ta družina diže spomenike iole značajnim ljudima (s izuzetkom Gaspara Hausera i Dimitrijevićevih

junaka), Benjaminu Franklinu i Frane Petriću, i ne sviđa im se ideja da je svijet ljudi ružan. Sada bi trebali

proučavati Iblerove arhitektonske i urbanističke uratke tražeći podudarnosti sa spomenutim društvenim

angažmanom i brigom za malog čovjeka iz manifesta grupe i oduprijeti se dojmu naivnog u sintaksi kao što je

„novo društvo“ i „borba protiv lar-pur-lara“ (ovo zadnje je neka vesela starohrvatska inačica l´art pour l´art-a)

(čisto da se razjasni, nije u šali o arhaizmu poanta). Kako se čini da osuđivanjem krivih nigdje naročito nismo

došli (u svijetu kulture, ne u svijetu ratnih zločinaca), najbolje bi bilo da jedan dio jednostavno preskočimo.

Na jednoj kasnijoj zemljačkoj izložbi sudjelovao je Ivan Generalić, slikar amater, neškolovani seljak i

jednostavno briljantan crtač. Crteži iz zbirke Malogorski su u stvari samo skice za slike na staklu (uobičajena

tehnika hrvatske naive), često su nedovršeni i uništeni, promijenjenih boja zbog vremena i skladištenja, i lako je

moguće da ih on, Generalić, nije cijenio na način na koji ih ja cijenim, i na koji ih kolekcionar cijeni. Možda

kolekcionaru imaju više sentimentalnu vrijednost, kao dokument ili kao intimna relikvija velikog slikara; za

mene su jednostavno vrhunski crteži.

Jedan seljak hvata pozamašnu seljanku za ruku, a ona jednim običnim nagibom glave govori – napokon. I svaki

čas će se početi kotrljati po sijenu iza štale, topli i debeli, znojni od sunca i hrane, rada i ljubavi. Kladio bi se da

će tako biti. Možda čak u isto vrijeme dok se ostali komešaju zbog pomrčine. Mala smiješna stvorenja žive na

jednoj malenoj kuglici u svemiru, i jako rijetko preko susjedne kuglice prođe treća kuglica, pa svi uzburkano

zapostavljaju svoje male poslove i puštaju zvukove radosti i običnog veselja. Negdje drugdje jedan jelen leti kroz

zrak. Inače to ne radi, i slikar želi da to nije tako, da ipak barem ponekad malo proleti nad oranicom, makar se

već časak kasnije sakrio u šumi. On ga crta pomno, s poštovanjem, jer šta mu treba da ga je sam izmislio, kada je

već takav kakav je. Ali ga može nacrtati kako leti. Kada to već ne radi inače.

Kaže da lovac odmara. Što se mene tiče, isto bi tako mogao biti nesretno pogođen zalutalim zrnom iz puške

svoga pijanog prijatelja, ali neka. Ne moramo uvijek znati kako se zove slika. To nekada pokvari fantaziju, pa je

najbolje da se u tom slučaju potrudimo osloboditi te informacije. Ni jedan od ovih se u stvari ne mora nikako

zvati. Ovaj drugi je zbilja zaklao tu svinju. I sir. Ako to nije sir, onda stvarnost laže. Možda i miriše, ili smrdi,

samo ne možemo znati jer je reprodukcija.

I evo ga. Arhetip Sigmara Polkea, Martina Kippenbergera i onog što crta knjižice za Radiohead. U zagorju. Prije

sedamdeset godina. To je to. Sve mi teže riječi dolaze.

.

Ljudi se uvijek trse sagraditi mišljenje o stvarima koje ih okružuju. Zemljaši kažu da umjetnost mora

odgovarati savremenim vitalnim potrebama. Tj. da je njihova umjetnost takva. Čija je potreba bila crtati, nego

crtačeva, pitam se. Ili ako je ovo direktno društveno angažirana umjetnost, od ljudi za ljude, i za ništa drugo,

prava, savjesna, odgovorna i ambiciozna, suvisla i konstruktivna, kakva je onda ona iz šesdesetih i sedamdesetih,

ona takoreć bez forme, čista misao, čista poruka, čin golog odgoja čovječanstva, ili još bolje kakva je onda

umjetnost u činu onog prljavo bogatog bogataša, koji je prave, opipljive, jestive i nastanjive milijune dao

gladnim i unesrećenim ljudima, iz ovog ili onog razloga? Ne smijemo opaženo gurati u ladice, u neku shemu

gradnje i obrane osobnog identiteta, pogotovo ako se radi o tako delikatnim stvarima kao što je izmjena

apstraktnog razmišljanja. Umjetnik nije zbir građanske svijesti i intelektualne odgovornosti, barem ne samo to.

Peter Handke je bio Slobodanu Miloševiću na sprovodu u suzama (a nije mu u rodu), i to nikako ne može

promijeniti činjenicu da su mu prvih nekoliko knjiga sasvim briljantne. U evidentnoj nevolji u koju je svijet

uvaljan, isključivanje neke umjetnosti zbog političkih i intelektualnih nepodudarnosti s umjetnikovim

identitetom, stajat će nas kulture. Ako je crtež dobar, ili je knjiga dobra, ili film, ili čovjek, mjesto ili trenutak,

dopuštajući da me dotakne, poklanjam si biti boljim čovjekom općenito. A u tome nemože biti ništa loše.