Memorija pozorišta/kazališta
Dokumentarni karakter kazališnog trajanja po- stignut je u okviru XXXVII Susreta pozorišta/
kazališta i kroz prikaz spisateljskog djelovanja zaetnika bošnjakog preporoda (Bašagi, Meši, Dubravi), zatim romansijera tanane duše (Peki) ili pisca evropske kultu- re i balkanske zaostalosti (Seleni), kao i hroniara BH povijesti (Jani). Druge decenije treeg milenijuma, kada se organizuju XXXVII Susreti pozorišta/kazališta, su tri jubileja auto- ra koji su zaetnici bošnjakog preporoda, odnosno ra- zvoja duhovnosti pomenutog ambijenta i poetnih djela kao spisatelji, u oblasti kazališne umjetnosti. Vijek i po je od roenja Safvet-bega Bašagia i 140 godina Husejna Dubravia oge. Takoe, sedam ipo decenija je od smrti Adem-age Mešia, odnosno od godine kada je netragom nestao Safvet-beg Bašagi je objavio religiozni ep „Mevlud“ (1924), spjev u slavu Muhamedova roenja. Napisao je i tri drame u stihovima, od kojih su dvije dovršene: „Ab- dullah paša“, dramski spjev iz 18. stoljea (1900) i „Pod
Ozijom“ ili „Krvava nagrada“, dramski spjev iz 16. sto- ljeca (1905). Adem-aga Mešie je bio kulturni mecena, a napisao je više lanaka i brošura („Namet na vilajet“ i dr.), te dra- mu „Careviev rob“ (preraenu u „Ismet i Almera“). Husejn Dubravi ogo je prvu crticu objavio 1900. godine. Pisao je pjesme, humoreske i komedije, objav- ljivane mahom po asopisima. Javnosti je uglavnom bio poznat kao komediograf. Sva tri autora, kao zaetnici bošnjakog preporod- nog perioda, su pisci mentaliteta, obiaja i tradicije koji su svojim djelom odigrali znaajnu ulogu u razdoblju na razmeu dva vijeka. U godini kada se organizuju XXXVII Susreti pozori- šta/kazališta (2020), navršava se 90 godina od roenja Borislava Pekia, dramatiara tanane duše u vremenu uda. Djelo ovog dramskog pisca i romanopisa je „zlatno runo“ knjievnosti u vremernu uda, kako je i naziv jed- nog njegovog grandioznog djela. U svojim djelima koja su doivjela svoju inscenaciju ovaj autor nije ravnodušan
DRAMSKO SPISATELJSTVO POVIJESNOG TRAJANJA
Memorija pozorišta/kazališta
Dokumentarni karakter kazališnog trajanja po- stignut je u okviru XXXVII Susreta pozorišta/
kazališta i kroz prikaz spisateljskog djelovanja zaetnika bošnjakog preporoda (Bašagi, Meši, Dubravi), zatim romansijera tanane duše (Peki) ili pisca evropske kultu- re i balkanske zaostalosti (Seleni), kao i hroniara BH povijesti (Jani). Druge decenije treeg milenijuma, kada se organizuju XXXVII Susreti pozorišta/kazališta, su tri jubileja auto- ra koji su zaetnici bošnjakog preporoda, odnosno ra- zvoja duhovnosti pomenutog ambijenta i poetnih djela kao spisatelji, u oblasti kazališne umjetnosti. Vijek i po je od roenja Safvet-bega Bašagia i 140 godina Husejna Dubravia oge. Takoe, sedam ipo decenija je od smrti Adem-age Mešia, odnosno od godine kada je netragom nestao Safvet-beg Bašagi je objavio religiozni ep „Mevlud“ (1924), spjev u slavu Muhamedova roenja. Napisao je i tri drame u stihovima, od kojih su dvije dovršene: „Ab- dullah paša“, dramski spjev iz 18. stoljea (1900) i „Pod
Ozijom“ ili „Krvava nagrada“, dramski spjev iz 16. sto- ljeca (1905). Adem-aga Mešie je bio kulturni mecena, a napisao je više lanaka i brošura („Namet na vilajet“ i dr.), te dra- mu „Careviev rob“ (preraenu u „Ismet i Almera“). Husejn Dubravi ogo je prvu crticu objavio 1900. godine. Pisao je pjesme, humoreske i komedije, objav- ljivane mahom po asopisima. Javnosti je uglavnom bio poznat kao komediograf. Sva tri autora, kao zaetnici bošnjakog preporod- nog perioda, su pisci mentaliteta, obiaja i tradicije koji su svojim djelom odigrali znaajnu ulogu u razdoblju na razmeu dva vijeka. U godini kada se organizuju XXXVII Susreti pozori- šta/kazališta (2020), navršava se 90 godina od roenja Borislava Pekia, dramatiara tanane duše u vremenu uda. Djelo ovog dramskog pisca i romanopisa je „zlatno runo“ knjievnosti u vremernu uda, kako je i naziv jed- nog njegovog grandioznog djela. U svojim djelima koja su doivjela svoju inscenaciju ovaj autor nije ravnodušan
DRAMSKO SPISATELJSTVO POVIJESNOG TRAJANJA
Memorija pozorišta/kazališta
ni prema zlatnom runu, kao ni prema vremenu uda, koja se upravo ive u drugoj deceniji treeg milenijuma. Ovaj dramski pisac, romansijer, filmski scenarista i akademik spada u red najznaajnijih junoslovenskih knjievnika 20. vijeka. Najpoznatija djela Borislava Pekia su: „Bjesnilo”, „Zlatno runo”, „Kako upokojiti vampira”, „Odbrana i po- sljednji dani”, „Vrijeme uda” i „Atlantida”. Film „Dan etrnaesti” je raen prema filmskom scenariju Borislava Pekia, a predstavljen je na Kanskom filmskom festivalu, 1961. godine. Uiva Borislav Peki status zanimljivog pozorišnog pisca, a najpoznatiji je njegov pozorišni komad „Cinca- ri” iz 1979. godine. Zasnovan je na etvrtom tomu djela „Zlatno runo”, a izvoen je veliki broj puta. Svoju jako uspješnu karijeru propraenu nagradama Peki nastav- lja komadima „Stepenik” i „Kako zaboraviti gospodina Martina”. Mnoge svoje romane Peki je adaptirao za film. Isto tako, uradio je preko dvadeset scenarija za fil- move. Film „Vrijeme uda” je predstavljen na filmskom festivalu u Kanu 1991. godine. Pekieva djela prevedena su njemaki, engleski, ita- lijanski, francuski, holandski, španski, eški, poljski, maarski, slovaki, retoromanski, rumunski, slovenaki, makedonski, grki, albanski, ukrajinski i švedski jezik. Dvadesete godine treeg milenijuma, kada se orga- nizuju XXXVII Susreti pozorišta/kazališta je dvadeset i pet godina od smrti Slobodana Selenia, dramskog autora na razmeu epoha. Okom prefinjenog društvenog kritiara sagledava jednu epohu koja nadolazi poslije Drugog svjetskog rata, i u kojoj on sazrijeva kao ovjek i kao autor. Pojave u društvu sagledava iz ugla smjenji- vosti slabijih snanijima. Kulturološke i ideološke razli- ke su teme koje Seleni provlai i kritikuje kroz svoja dramska djela i itaoce navodi na razmišljanje, te ih ne ostavlja ravnodušnim. Kao kritiar tei objektivno da sagleda predmet kritike iji je cilj napredak i edukacija. Kroz svoja djela promoviše graansko društvo. Bio je pi-
sac velikih tema koje su izazivale tektonske poremeaje i još vei vizionar. Bavio se pisanjem drama, romana, prevoenjem i kri- tikom. Iako se za pisanje odluuje kasno, tek u trideset petoj godini u dramskom spisateljstvu zauzima znaajno mjesto u junoslovenskoj dramologiji. Objavio je veliki broj romana, tri drame i nekoliko di- jela pozorišne kritike. Kao pisac drama Slobodan Seleni je slovio za izu- zetnog autora. Za ivota je napisao tri drame. Drame su mu zapravo preslikani romani iste tematike, jednakog vienja društva i dramske realnosti jedne epohe. U godini (2020) kada se organizuju XXXVII Susreti pozorišta/kazališta, je 65 godina od roenja Miroslava Jania dramskog hroniara bosanskohercegovake po- vijesti. Angaovani tekst vrsnog intelektualca, kakav je Jani i bio, svojom intrigantnošu uvijek izaziva panju onih koji ga itaju ili gledaju uprizorenog na sceni. U knjievni ivot ulazi polovinom 6o-ih godina XX vijeka. Objavio je više romana, meu kojima su: „Tvrt- ko“, „Crni sine“, „Svitac“, „Kako sam izdao nacionalnu stvar“ i „Poslednji ambasador“. Djela su mu prevedena na ruski, eški, poljski, slovenaki i engleski jezik. Teište njegovog spisateljskog opusa je dramsko stvaralaštvo , za koje je i najviše nagraivan. Njegove drame „Bosanski kralj“, „Kolo“, „Ko iv, ko mrtav“ i „Bundije“ su najviše izvoene. Napisao je i scenario za film „Pismo, glava“, kao i baletsku predstavu „Satana“. Koncept pozorišno dokumentarnih prikazanja dram- skog spisateljstva regionalnih dimenzija nosi i sadri u sebi jedan krak u kretanju i razvoju Susreta pozorišta/ kazališta, a samim tim i teatarske umjetnosti. Scenski izraz koji su doivjeli dramski predlošci tretiranih au- tora na junoslovenskim kazališnim scenama pokazuje stvaralaki hod od još neizgraenih dramoloških formi do savremenog i modernog teatra na lokalnom i regio- nalnom nivou.
3BILTEN BR. [3] .
Komentar
U ovoj našoj turobnoj i turbulentnoj kulturnoj i svako- jakoj zbilji teško se ostaje i opstaje i na mikro i na makro planu (uz ogradu da je za ove uslove makro svaki potez ili korak koji podrazumijeva tzv. „regionalno“ poveziva- nje i okupljanje!?), Susreti pozorišta u Brkom su dogaaj o kome se govori i tek e se, nakon što budu završeni, govoriti. Razliito, što je sasvim legitimno i oekuje se, s argumentima i bez njih, pohvalno i uz pokude, afirmativ- no i napadaki- bez milosti, kulturno i nekulturno, ovako i onako – svakako. Javie se i dohronamjerni, oni koji nešto znaju o dogaaju i teatru, koji su nešto ispratili na ove godine mugue naine, a „zalajati“ mnogi koji nika- da nisu vidjeli bilo kakvo uprizorenje u nekom gradu gdje su zanoili, ljetovali, zimovali, seminarili i dabalebarili. ekali su Susrete u Brkom da (na linu muku i enimo
ubjeivanje zbog svijeta i komšiluka!) odu i odrijemaju veinu predstava a to im, naalost (njima na radost!) ove godine nije omogueno jer je virus – sila iznad nas – za- tvorio vrata dvorane Doma kulture. Istina je, Susreti ove godine nemaju onaj stepen uzbu- enja i magije koja u novembru obavije grad (od pomame za ulaznicama do proglašenja najboljih), nemaju „širinu“ jer je kapacitet „plua“ koja neposredno udišu ono što ak- teri repertoarskog izbora šalju kao ist „kiseonik“ koji napaja duh i usreuje tijelo, bitno smanjen. Dvorana je gotovo prazna (slubena lica i nekoliko novinarskih i re- poprterskih izvještaa, pozorišnih kritiara, snimatelja i reportera). Naoko – tuna slika. Samo naoko. Radost igre se prati kao u hramu iskrenih vjernika. I prelazi rampu. Ne škripe vrata zakašnjelih koji ulaze ili nezadovoljnih
NA MUCI SE POZNAJU JUNACI Piše: Novak Tanasi
Njegovo Velianstvo – Glumac, i ove kao i svih godina ranije, daje sve od sebe da iskae ono što je naum autora i reditelja a snaga i izraz njegove transformacije. Svi igraju kao da je dvorana krcata, s jednakim arom i zadovoljstvom kao i uvijek jer se na tim daskama najboilje osjeaju i tu im je ivot osmišljen i ispunjen. A nije im lako. Ni njima ni ovim našim donkihotima u Brkom koji nisu dozvolili da se u ovo „vrijeme zla“ pozorišna magija susretanja u gradu na Savi pomijera ili odgaa.
BILTEN BR. [3] .2
Memorija pozorišta/kazališta
ni prema zlatnom runu, kao ni prema vremenu uda, koja se upravo ive u drugoj deceniji treeg milenijuma. Ovaj dramski pisac, romansijer, filmski scenarista i akademik spada u red najznaajnijih junoslovenskih knjievnika 20. vijeka. Najpoznatija djela Borislava Pekia su: „Bjesnilo”, „Zlatno runo”, „Kako upokojiti vampira”, „Odbrana i po- sljednji dani”, „Vrijeme uda” i „Atlantida”. Film „Dan etrnaesti” je raen prema filmskom scenariju Borislava Pekia, a predstavljen je na Kanskom filmskom festivalu, 1961. godine. Uiva Borislav Peki status zanimljivog pozorišnog pisca, a najpoznatiji je njegov pozorišni komad „Cinca- ri” iz 1979. godine. Zasnovan je na etvrtom tomu djela „Zlatno runo”, a izvoen je veliki broj puta. Svoju jako uspješnu karijeru propraenu nagradama Peki nastav- lja komadima „Stepenik” i „Kako zaboraviti gospodina Martina”. Mnoge svoje romane Peki je adaptirao za film. Isto tako, uradio je preko dvadeset scenarija za fil- move. Film „Vrijeme uda” je predstavljen na filmskom festivalu u Kanu 1991. godine. Pekieva djela prevedena su njemaki, engleski, ita- lijanski, francuski, holandski, španski, eški, poljski, maarski, slovaki, retoromanski, rumunski, slovenaki, makedonski, grki, albanski, ukrajinski i švedski jezik. Dvadesete godine treeg milenijuma, kada se orga- nizuju XXXVII Susreti pozorišta/kazališta je dvadeset i pet godina od smrti Slobodana Selenia, dramskog autora na razmeu epoha. Okom prefinjenog društvenog kritiara sagledava jednu epohu koja nadolazi poslije Drugog svjetskog rata, i u kojoj on sazrijeva kao ovjek i kao autor. Pojave u društvu sagledava iz ugla smjenji- vosti slabijih snanijima. Kulturološke i ideološke razli- ke su teme koje Seleni provlai i kritikuje kroz svoja dramska djela i itaoce navodi na razmišljanje, te ih ne ostavlja ravnodušnim. Kao kritiar tei objektivno da sagleda predmet kritike iji je cilj napredak i edukacija. Kroz svoja djela promoviše graansko društvo. Bio je pi-
sac velikih tema koje su izazivale tektonske poremeaje i još vei vizionar. Bavio se pisanjem drama, romana, prevoenjem i kri- tikom. Iako se za pisanje odluuje kasno, tek u trideset petoj godini u dramskom spisateljstvu zauzima znaajno mjesto u junoslovenskoj dramologiji. Objavio je veliki broj romana, tri drame i nekoliko di- jela pozorišne kritike. Kao pisac drama Slobodan Seleni je slovio za izu- zetnog autora. Za ivota je napisao tri drame. Drame su mu zapravo preslikani romani iste tematike, jednakog vienja društva i dramske realnosti jedne epohe. U godini (2020) kada se organizuju XXXVII Susreti pozorišta/kazališta, je 65 godina od roenja Miroslava Jania dramskog hroniara bosanskohercegovake po- vijesti. Angaovani tekst vrsnog intelektualca, kakav je Jani i bio, svojom intrigantnošu uvijek izaziva panju onih koji ga itaju ili gledaju uprizorenog na sceni. U knjievni ivot ulazi polovinom 6o-ih godina XX vijeka. Objavio je više romana, meu kojima su: „Tvrt- ko“, „Crni sine“, „Svitac“, „Kako sam izdao nacionalnu stvar“ i „Poslednji ambasador“. Djela su mu prevedena na ruski, eški, poljski, slovenaki i engleski jezik. Teište njegovog spisateljskog opusa je dramsko stvaralaštvo , za koje je i najviše nagraivan. Njegove drame „Bosanski kralj“, „Kolo“, „Ko iv, ko mrtav“ i „Bundije“ su najviše izvoene. Napisao je i scenario za film „Pismo, glava“, kao i baletsku predstavu „Satana“. Koncept pozorišno dokumentarnih prikazanja dram- skog spisateljstva regionalnih dimenzija nosi i sadri u sebi jedan krak u kretanju i razvoju Susreta pozorišta/ kazališta, a samim tim i teatarske umjetnosti. Scenski izraz koji su doivjeli dramski predlošci tretiranih au- tora na junoslovenskim kazališnim scenama pokazuje stvaralaki hod od još neizgraenih dramoloških formi do savremenog i modernog teatra na lokalnom i regio- nalnom nivou.
3BILTEN BR. [3] .
Komentar
U ovoj našoj turobnoj i turbulentnoj kulturnoj i svako- jakoj zbilji teško se ostaje i opstaje i na mikro i na makro planu (uz ogradu da je za ove uslove makro svaki potez ili korak koji podrazumijeva tzv. „regionalno“ poveziva- nje i okupljanje!?), Susreti pozorišta u Brkom su dogaaj o kome se govori i tek e se, nakon što budu završeni, govoriti. Razliito, što je sasvim legitimno i oekuje se, s argumentima i bez njih, pohvalno i uz pokude, afirmativ- no i napadaki- bez milosti, kulturno i nekulturno, ovako i onako – svakako. Javie se i dohronamjerni, oni koji nešto znaju o dogaaju i teatru, koji su nešto ispratili na ove godine mugue naine, a „zalajati“ mnogi koji nika- da nisu vidjeli bilo kakvo uprizorenje u nekom gradu gdje su zanoili, ljetovali, zimovali, seminarili i dabalebarili. ekali su Susrete u Brkom da (na linu muku i enimo
ubjeivanje zbog svijeta i komšiluka!) odu i odrijemaju veinu predstava a to im, naalost (njima na radost!) ove godine nije omogueno jer je virus – sila iznad nas – za- tvorio vrata dvorane Doma kulture. Istina je, Susreti ove godine nemaju onaj stepen uzbu- enja i magije koja u novembru obavije grad (od pomame za ulaznicama do proglašenja najboljih), nemaju „širinu“ jer je kapacitet „plua“ koja neposredno udišu ono što ak- teri repertoarskog izbora šalju kao ist „kiseonik“ koji napaja duh i usreuje tijelo, bitno smanjen. Dvorana je gotovo prazna (slubena lica i nekoliko novinarskih i re- poprterskih izvještaa, pozorišnih kritiara, snimatelja i reportera). Naoko – tuna slika. Samo naoko. Radost igre se prati kao u hramu iskrenih vjernika. I prelazi rampu. Ne škripe vrata zakašnjelih koji ulaze ili nezadovoljnih
NA MUCI SE POZNAJU JUNACI Piše: Novak Tanasi
Njegovo Velianstvo – Glumac, i ove kao i svih godina ranije, daje sve od sebe da iskae ono što je naum autora i reditelja a snaga i izraz njegove transformacije. Svi igraju kao da je dvorana krcata, s jednakim arom i zadovoljstvom kao i uvijek jer se na tim daskama najboilje osjeaju i tu im je ivot osmišljen i ispunjen. A nije im lako. Ni njima ni ovim našim donkihotima u Brkom koji nisu dozvolili da se u ovo „vrijeme zla“ pozorišna magija susretanja u gradu na Savi pomijera ili odgaa.
BILTEN BR. [3] .4
Komentar
koji izlaze, nema sijevanja „munja“ s mobilnih telefona ili neizbjene zvonjave usred predstava kod zaborav- nih vlasnika, plaa male djece dovedene ili donesene na predstave jer pobogu, mama ne moe dozvoliti da susjet- ka – kona sutra glasno pria kako je sino uivala (iako esto pojma nema šta su glumac, pisac i reditelj htjeli da kauu i porue!). Nema okruglih stolova i razgovora o predstavama, zvaninih i onih po uglovima foajea i ho- dinka, susreta izbliza publike i glumaca, reditelja, pisa- ca. Nema one vreline, sve je, zaista, utegnuto, zvanino, „prohladno“. U toj i takvoj - za Susrete zaista neobinoj atmosferi – Njegovo Velianstvo – Glumac, i ove kao i svih godina ranije, daje sve od sebe da iskae ono što je naum autora i reditelja a snaga i izraz njegove transfor- macije. Svi igraju kao da je dvorana krcata, s jednakim arom i zadovoljstvom kao i uvijek jer se na tim daskama najboilje osjeaju i tu im je ivot osmišljen i ispunjen. A nije im lako. Ni njima ni ovim našim donkihotima u Brkom koji nisu dozvolili da se u ovo „vrijeme zla“ po- zorišna magija susretanja u gradu na Savi pomijera ili odgaa. Svi mi s ove strane rampe, koji imamo priliku vidjeti ovogodišnja takmiarska uprizorenja, poštujemo sve mjere i s maskama na licu, rasuti po dvorani kao kli- keri u djejoj igri na ulici ili livadi, dezinfekovani i po propisu provjerenih temperatura ve na ulaznim vratima objekta, odgledamo, zaplješemo. Odemo s ovakvim ili onakvim utiskom, ali zaštieni (koliko je to uopšte mo- gue). A Glumci? Od prvih proba do nastupa, pa i ovog u Brkom, imaju dok rade samo jednu „masku“ – onu koju diktiraju um i delanje, pokret i grimasa, rije i utnja, a oni preuzimaju diktat iz studije karaktera zadanog lika. Kao glineni golubovi, izloeni i virusima „slobodnim
strijelcima“ i onim koji su izvjesno i mogue nezvani go- sti svake scene pa i ovih Susreta u Brkom. Zato - kapa dole svim ekipama i akterima ovog pozorišnog inodej- stvovanja i praznovanja. Uz ljubav ide rtva, za rtvu je potrebna hrabrost, a i jedno i drugo su (uz još mnogo što-šta) temeljne odrednice Talijinih sinova i keri. A ovi naši jurišnici na vjetrenjae, uz veliki napor, otvorene i zakulisne otpore dušebrinika za zdravlje ljudi i budet distrikta (troškove manifestacije), nisu popusti- li ni prije dvadesetak godina u borbi za obnovu Susreta kada je bilo puno-puno tee (i skuplje!), a ugroavaloje linu (pa i kolektivnu) bezbjednost. Nisu ni ove teške go- dine jer vole to što rade i potpuno su svjesni da bi bilo kakav gubitak kontinuiteta nanio takav udarac i štetu i manifestacijui i gradu, ko zna, moda – uz ve postojee otpore i napade iznutra i spolja ( na lokalu i u nekim po- zorišnih krugovima u BiH), od ega bi se Susreti teško oporavili i ikad dosegli ovo poštovanje i rejting na mapi junoslovenske pozorišne akcije. I njima, zato, kapa dolje s porukom – ako vas (i nas uz vas) budu „tukli“, okrenimo im oba obraza jer e moda u njima prepoznati snagu i vjeru da je kultura (a naroito pozorište) u temeljima vrijednosti svakog naroda i zajed- nice, a Brkog i Braka tako snano i toliko dugo da je nikakva pošast nije ubila i nee ubiti. Korona e proi a „virus“ zaljubljenika i djelatnika u magiju umjetnosti i kulture uopšte, ostaje i opstaje na radost onih što stvaraju i onih koji u tom stvaralaštvu jednako uivaju.
5BILTEN BR. [3] .
Lepa Brena prodekt, Bitef teatar, Beograd
Tree veeri XXXVII Susreta pozorišta/kazališta u Brkom gostovao je umjetniki ansambl
beogradskog pozorišta BITEF sa predstavom „Lepa Brena prodekt“ svojevrsnom fikcionalnom pozorišnom priom o toj velikoj zvijezdi estrade u bivšoj Jugoslaviji ali i o posljednjim danima same te zemlje kao i o onomu što je, njenim raspadom, nastalo u ljudima i na ovim prostorima. Brojna je i vrlo raznovrsna ekipa što stoji iza ovog glazbeno – plesno – dramskog projekta: redatelji Vladimir Aleksi i Olga Dimitrijevi, autori tekstualnog predloška; Olga Dimitrijevi, Vedrana Klepica, Slobodan Obradovi, Maja Pelevi i Tanja Šljivar, dramaturški dio posla obavio je Dimitrije Kokanov, koreograf je Igor Koruga, kompozitor Draško Adi, scenograf Nikola Kneevi a tu su i dvije kostimografkinje – Senka Kljaki i Milica Kolari. Kroz ivotne mijene, uspone i padove Lepe Brene vodi nas pet protagonista: etiri glumice, Jovana Gavrilovi, Jasna Djurii, Jelena Ili i Tamara Krcnunovi i jedan glumac, Vladimir Aleksi. Autori predstave ne ele, i u tome su izriiti, komad „odvrtjeti“ kao biografski film, nizati injenice iz ivota i razvojnog puta jedne, za prilike nekadašnje Jugoslavije, mega-zvijezde na polju estrade koja je dosegnula sam vrh u svojoj branši – zanima ih, puno više, ona druga, skrive- na strana u kojoj se, kao u ogledalu, manje ili više iskriv- ljenom, zrcali slika zemlje u kojoj je nastao taj slobodno moemo rei fenomen zabavljake umjetnosti. Drama- turg Kokanov e to ovako izrei: „Lepa Brena je dakle za na, ali verujemo i za mnoge druge – simbol: i stare zemlje, i našeg odrastanja, i otkrivanja seksualnosti. Za- to i ovaj projekt nije zamišljen kao biografska predstava, ve sasvim drugaije: kroz najvei šoubiznis simbol Ju- goslavije elimo da suštinski priamo o kompleksnosti i unutrašnjim kontradikcijama poslednje skoro etiri de-
secenije ovih prostora, o njegovim društveno-politikim transformacijama, ponosu i bolu, o razoarenjima i nadi, i o nama samima.“ A da bi to postigli autori projekta Lepa Brena prodekt koristiti e se zasadama razliitih izvoakih praksi – zastupljen je podjednako glumaki, plesni i mu- ziki teatar, a nije im stran ni ulazak u ono što uobiajeno nazivamo imerzivni teatar, dakle pozorište koje vrlo vješto koristi i gledatelja kao aktivnog sudionika pozorišnog i- na, kako bi se, kako istie redatelj: „...razbio taj etvrti zid, kako bi izvoai bili ovdje, u sali, a ne u nekom drugom svetu, negde u nekoj mašti, a sve kako bi što neposrednije tu svoju pozorišnu storiju što neposrednije preneli gledate- lju...“ Naravno, predstava e na jednoj razini donijeti one ne- ophodne injenice iz stvarnog ivota i rada ove linosti, ukazati na neke momente iz njene uspješne karijere, ali i osvrnuti se na neke tragine dogaaje u ivotu koji e je vidljivo promijeniti, tek toliko da bi mogli pratiti sa- mu priu. No ono što ih više zanima je kontekstualizacija onoga što Lepa Brena jeste u vremenu i dobu u kojem je stvarala. Dakle, neminovna usporedba ivota i prili- ka u ex-Jugoslaviji sa stanjem danas, u zemljema koje su njenim raspadom nastale, jer, kako se i kae na jed- nom mjestu u komadu – „raspadom Jugoslavije raspala se i Lepa Brena“. Iz te sfere pak fikcionalne, iz onoga što esto zovemo opa mjesta nekog pripovjedakog, pa moda i dramskog narativa, ostae zapamene neke vr- lo umješno i spretno ubaene misli. Recimo, o strategiji preivljavanja, o tomu da je istina samo onda na djelu ako uspiješ oplemeniti ljude, ali i i o tomu da je u ivotu osobito vano ostati dosljedan i ne gaziti preko leševa i da baš svatko ima pravo na svoju malu iluziju sree. Predstava poentira posljednjim monologom, vrlo po- etskim iskazom o onomu što skrivamo duboko unutar sebe ali i o moguoj pobuni protiv tog tako ustaljenog i okoštalog reda stvari. Pohvala je to stihovima koji jedini ne odustaju od poetske pravde, jer: „...stihovi dolaze iz jednog prostora ograenog strahom, strah ga je izolovao i ogradio, strah ga uva od nas, strah nam brani prilaz, strah nam brani poetsku i svaku drugu pravdu, brani nam prilaz, brani slobodu da vidimo iza linije horizonta jer tamo negde što samo u srcu znamo da postoji, tamo ame svi naši zarobljeni stihovi...“ I zato je nuno, neodgodivo i odmah, kau protagoni- sti ove predstave, udariti ekiem tako jako i osloboditi pjesmu, kako bi se otvorio jedan nepregledni prostor u kojem je sve mogue, pa i pjevati o boljem svijetu!
IZMEU ILUZIJE I STVARNOSTI Piše: Mladen Biani
BILTEN BR. [3] .4
Komentar
koji izlaze, nema sijevanja „munja“ s mobilnih telefona ili neizbjene zvonjave usred predstava kod zaborav- nih vlasnika, plaa male djece dovedene ili donesene na predstave jer pobogu, mama ne moe dozvoliti da susjet- ka – kona sutra glasno pria kako je sino uivala (iako esto pojma nema šta su glumac, pisac i reditelj htjeli da kauu i porue!). Nema okruglih stolova i razgovora o predstavama, zvaninih i onih po uglovima foajea i ho- dinka, susreta izbliza publike i glumaca, reditelja, pisa- ca. Nema one vreline, sve je, zaista, utegnuto, zvanino, „prohladno“. U toj i takvoj - za Susrete zaista neobinoj atmosferi – Njegovo Velianstvo – Glumac, i ove kao i svih godina ranije, daje sve od sebe da iskae ono što je naum autora i reditelja a snaga i izraz njegove transfor- macije. Svi igraju kao da je dvorana krcata, s jednakim arom i zadovoljstvom kao i uvijek jer se na tim daskama najboilje osjeaju i tu im je ivot osmišljen i ispunjen. A nije im lako. Ni njima ni ovim našim donkihotima u Brkom koji nisu dozvolili da se u ovo „vrijeme zla“ po- zorišna magija susretanja u gradu na Savi pomijera ili odgaa. Svi mi s ove strane rampe, koji imamo priliku vidjeti ovogodišnja takmiarska uprizorenja, poštujemo sve mjere i s maskama na licu, rasuti po dvorani kao kli- keri u djejoj igri na ulici ili livadi, dezinfekovani i po propisu provjerenih temperatura ve na ulaznim vratima objekta, odgledamo, zaplješemo. Odemo s ovakvim ili onakvim utiskom, ali zaštieni (koliko je to uopšte mo- gue). A Glumci? Od prvih proba do nastupa, pa i ovog u Brkom, imaju dok rade samo jednu „masku“ – onu koju diktiraju um i delanje, pokret i grimasa, rije i utnja, a oni preuzimaju diktat iz studije karaktera zadanog lika. Kao glineni golubovi, izloeni i virusima „slobodnim
strijelcima“ i onim koji su izvjesno i mogue nezvani go- sti svake scene pa i ovih Susreta u Brkom. Zato - kapa dole svim ekipama i akterima ovog pozorišnog inodej- stvovanja i praznovanja. Uz ljubav ide rtva, za rtvu je potrebna hrabrost, a i jedno i drugo su (uz još mnogo što-šta) temeljne odrednice Talijinih sinova i keri. A ovi naši jurišnici na vjetrenjae, uz veliki napor, otvorene i zakulisne otpore dušebrinika za zdravlje ljudi i budet distrikta (troškove manifestacije), nisu popusti- li ni prije dvadesetak godina u borbi za obnovu Susreta kada je bilo puno-puno tee (i skuplje!), a ugroavaloje linu (pa i kolektivnu) bezbjednost. Nisu ni ove teške go- dine jer vole to što rade i potpuno su svjesni da bi bilo kakav gubitak kontinuiteta nanio takav udarac i štetu i manifestacijui i gradu, ko zna, moda – uz ve postojee otpore i napade iznutra i spolja ( na lokalu i u nekim po- zorišnih krugovima u BiH), od ega bi se Susreti teško oporavili i ikad dosegli ovo poštovanje i rejting na mapi junoslovenske pozorišne akcije. I njima, zato, kapa dolje s porukom – ako vas (i nas uz vas) budu „tukli“, okrenimo im oba obraza jer e moda u njima prepoznati snagu i vjeru da je kultura (a naroito pozorište) u temeljima vrijednosti svakog naroda i zajed- nice, a Brkog i Braka tako snano i toliko dugo da je nikakva pošast nije ubila i nee ubiti. Korona e proi a „virus“ zaljubljenika i djelatnika u magiju umjetnosti i kulture uopšte, ostaje i opstaje na radost onih što stvaraju i onih koji u tom stvaralaštvu jednako uivaju.
5BILTEN BR. [3] .
Lepa Brena prodekt, Bitef teatar, Beograd
Tree veeri XXXVII Susreta pozorišta/kazališta u Brkom gostovao je umjetniki ansambl
beogradskog pozorišta BITEF sa predstavom „Lepa Brena prodekt“ svojevrsnom fikcionalnom pozorišnom priom o toj velikoj zvijezdi estrade u bivšoj Jugoslaviji ali i o posljednjim danima same te zemlje kao i o onomu što je, njenim raspadom, nastalo u ljudima i na ovim prostorima. Brojna je i vrlo raznovrsna ekipa što stoji iza ovog glazbeno – plesno – dramskog projekta: redatelji Vladimir Aleksi i Olga Dimitrijevi, autori tekstualnog predloška; Olga Dimitrijevi, Vedrana Klepica, Slobodan Obradovi, Maja Pelevi i Tanja Šljivar, dramaturški dio posla obavio je Dimitrije Kokanov, koreograf je Igor Koruga, kompozitor Draško Adi, scenograf Nikola Kneevi a tu su i dvije kostimografkinje – Senka Kljaki i Milica Kolari. Kroz ivotne mijene, uspone i padove Lepe Brene vodi nas pet protagonista: etiri glumice, Jovana Gavrilovi, Jasna Djurii, Jelena Ili i Tamara Krcnunovi i jedan glumac, Vladimir Aleksi. Autori predstave ne ele, i u tome su izriiti, komad „odvrtjeti“ kao biografski film, nizati injenice iz ivota i razvojnog puta jedne, za prilike nekadašnje Jugoslavije, mega-zvijezde na polju estrade koja je dosegnula sam vrh u svojoj branši – zanima ih, puno više, ona druga, skrive- na strana u kojoj se, kao u ogledalu, manje ili više iskriv- ljenom, zrcali slika zemlje u kojoj je nastao taj slobodno moemo rei fenomen zabavljake umjetnosti. Drama- turg Kokanov e to ovako izrei: „Lepa Brena je dakle za na, ali verujemo i za mnoge druge – simbol: i stare zemlje, i našeg odrastanja, i otkrivanja seksualnosti. Za- to i ovaj projekt nije zamišljen kao biografska predstava, ve sasvim drugaije: kroz najvei šoubiznis simbol Ju- goslavije elimo da suštinski priamo o kompleksnosti i unutrašnjim kontradikcijama poslednje skoro etiri de-
secenije ovih prostora, o njegovim društveno-politikim transformacijama, ponosu i bolu, o razoarenjima i nadi, i o nama samima.“ A da bi to postigli autori projekta Lepa Brena prodekt koristiti e se zasadama razliitih izvoakih praksi – zastupljen je podjednako glumaki, plesni i mu- ziki teatar, a nije im stran ni ulazak u ono što uobiajeno nazivamo imerzivni teatar, dakle pozorište koje vrlo vješto koristi i gledatelja kao aktivnog sudionika pozorišnog i- na, kako bi se, kako istie redatelj: „...razbio taj etvrti zid, kako bi izvoai bili ovdje, u sali, a ne u nekom drugom svetu, negde u nekoj mašti, a sve kako bi što neposrednije tu svoju pozorišnu storiju što neposrednije preneli gledate- lju...“ Naravno, predstava e na jednoj razini donijeti one ne- ophodne injenice iz stvarnog ivota i rada ove linosti, ukazati na neke momente iz njene uspješne karijere, ali i osvrnuti se na neke tragine dogaaje u ivotu koji e je vidljivo promijeniti, tek toliko da bi mogli pratiti sa- mu priu. No ono što ih više zanima je kontekstualizacija onoga što Lepa Brena jeste u vremenu i dobu u kojem je stvarala. Dakle, neminovna usporedba ivota i prili- ka u ex-Jugoslaviji sa stanjem danas, u zemljema koje su njenim raspadom nastale, jer, kako se i kae na jed- nom mjestu u komadu – „raspadom Jugoslavije raspala se i Lepa Brena“. Iz te sfere pak fikcionalne, iz onoga što esto zovemo opa mjesta nekog pripovjedakog, pa moda i dramskog narativa, ostae zapamene neke vr- lo umješno i spretno ubaene misli. Recimo, o strategiji preivljavanja, o tomu da je istina samo onda na djelu ako uspiješ oplemeniti ljude, ali i i o tomu da je u ivotu osobito vano ostati dosljedan i ne gaziti preko leševa i da baš svatko ima pravo na svoju malu iluziju sree. Predstava poentira posljednjim monologom, vrlo po- etskim iskazom o onomu što skrivamo duboko unutar sebe ali i o moguoj pobuni protiv tog tako ustaljenog i okoštalog reda stvari. Pohvala je to stihovima koji jedini ne odustaju od poetske pravde, jer: „...stihovi dolaze iz jednog prostora ograenog strahom, strah ga je izolovao i ogradio, strah ga uva od nas, strah nam brani prilaz, strah nam brani poetsku i svaku drugu pravdu, brani nam prilaz, brani slobodu da vidimo iza linije horizonta jer tamo negde što samo u srcu znamo da postoji, tamo ame svi naši zarobljeni stihovi...“ I zato je nuno, neodgodivo i odmah, kau protagoni- sti ove predstave, udariti ekiem tako jako i osloboditi pjesmu, kako bi se otvorio jedan nepregledni prostor u kojem je sve mogue, pa i pjevati o boljem svijetu!
IZMEU ILUZIJE I STVARNOSTI Piše: Mladen Biani
BILTEN BR. [3] .6
Lepa Brena prodekt, Bitef teatar, Beograd
Postoje pojave i linosti koje u odreenom vremen- skom razdoblju definišu itave prostore, pa i druš-
tvene mijene. U trenutku ili u periodu kada djeluju nije vidljivo da iste(i) mogu definisati pojedino razdoblje ili ak epohu. Ali, definisati i vjerovati u to da odreena pojavnost moe integrisati u svom djelatnom biu više epoha je mogu, ali veoma kompleksan kulturološki i društveni problem,. Pored odreenog postignua onoga na koga ili na što se odnosi odredeni fenomen potrebno je mnogo faktora da se posloi i da u jednu cjelinu spoji na jednoj strani po- javu(e), a na drugoj epohe. Estradni fenomen Lepe Bre- ne je kao regionalni zemljotres pogodio, poetkom 80-ih godina XX vijeka, junoslovenski prostor. Taj djelatni aktivitet se nije samo zaustavio u granicama onoga što se
zvalo, tada, SFR Jugoslavija, nego se širio kao viris i na okolne ambijente (prije svega Bugarsku i Rumuniju). I ono što je najzanimljivije ili najtajanstvenije je da fenomen Lepe Brene nije poivao toliko na kvalitativnim muzikim dimenzijama, koliko na onome što e kasnije nadolaziti i što e sa tranzicijskim dešavanjima pogodi- ti junoslovenski prostor, a što bi se moglo najkrae na- zvati fenomenom šou biznisa, odnosno funkcionisanjem na principima sprege izmeu trišnog poslovanja i me- dijskih uticaja koji stvaraju izuzetno bogate lude. Jedan sistem kao što je onaj socijalistiki nije bio blagonaklon prema pojedincima i grupama koje(i) su bogate(i) i koji stvaraju neke nove vrijednosti. Naprotiv, mnogo je takav društveni poredak favorizovao uravnilovku po kojoj bo- gati štete ugledu društva i da je potrebno da se društvo
SIMBOL MNOGIH EPOHA I „LEPA BRENA PRODEKT“
Piše: Srdjan Vukadinovi
Lepa Brena prodekt, Bitef teatar, Beograd
zasniva na principima egalitarizna. Vjerovatno, da jav- nost tadašnjeg društva nije mogla ni pretpostaviti da je u kvantitativnom smislu Lepa Brena samo za prvu godinu svoga rada zaradila za deset stanova i isto toliko auto- mobila. Moda, tada ne bi bila toliko blagonaklona pre- ma ovom estradnom fenomenu. Ovako Lepa Brena pot- pomognuta medijskom kampanjom koju je, tada, vodio Milovan Ili Minimals u TV emisiji „Od glave do pete“, i koji je bio prvi talk-show junoslovenskog prostora, je iz sedmice u sedmicu izazivao zanimanje za estradnu umjetnicu rodom iz Brkog, a profesionalno vezanu za Novi Sad gdje je boravio njen bend „Slatki greh“. Vremenom je to preraslo ne samo u idolopklonstvo, ve i fenomen koji se dvadesete godine treeg mileniju- ma moe odrediti kao simbol ne jedne epohe, nego vi- še njih. Jer, epoha nije samo vremensko trajanje. Jeste u kvantitativnom smislu. Ali, u kvalitativnom smislu to je svako ono razdobjle koje zaokruuje odreenu cjeli- nu neke pojave od poetka do kraja. Tako Lepa Brena na jednoj strani jeste simbol jedne epohe uspješnosti u muzikoj produkciji u dugom trajanju. Na drugoj strani je simbol trišno kapitalistikih odnosa koji zapoinju tih godina i koji karaktetiše poslovanje po nazorima tr- išta, a ne plana što je bio krucijalni zahtjev tadašnjeg reima. Ona je i simbol, na treoj strani, vremena u kome se razbijaju tabui da ene ne mogu biti u središtu šou bi- znisa, ne samo u junoslovenskom prostoru, nego i šire (Bregovi vs. Deger). Ona je i na etvrtoj strani simbol prie o raspadu jedne zemlje koja je, ipak, u kranjem bila mnogo više paljiva prema svojim graanima od kasnijih ili nekih drugih zemalja. Na petoj strani ona je i simbol tranzicijskih dešavanja na prostoru onoga što je pisalo na helikopteru iz kojeg je izašla na stadionu „Levskog“ u Sofiji. Naravno, da je tu još mnogo simbola vremena u trajanju od etiri decenije, a koji predstavljaju neke vrstu povijesti junoslovenskog prostora kroz priu o šou bi- znisu i uspjehu jednog projekta. Ništa loginije nije bilo nego pozorišnu predstavu koja je na XXXVII Susretima pozorišta/kazališta prikaza- na u produkciji Bitef teatra iz Beograda nazvati „Lepa Brena prodekt“. Kroz pet likova i pet Lepih Brena u razliitim periodima njenog djelovanja prikazana je sva kompleksnost društvenih odnosa i sve turbulencije koje su pogodile jednu zemlju od lagodnog i ugodnog ivota do njenog raspada i pokušaja restauriranja pojedinih dje- lova koji više nisu toliko sigurni za ivot njenih graana, jer poinju da caruju kriminal, korupcija i otmice djece i odraslih. Taj poslednji društveno vidljivi „segment ra- zvoja“ pogodio je i glavnu junakinju Bitefovog projek- ta koji je nastao u koncepciji i reiji Olge Dimitrijevi i Vladimira Aleksia. Simbolino pet epoha u razvoju jednog društva koji personifikuje fenomen Lepe Brene pisalo je i pet pisaca (Olga Dimitrijevi, Maja Pelevi, Slobodan Obradovi, Vedrana Klepica i Tanja Šljivar), koji i na taj nain jasno kroz monološku formu oslikavaju epohe.
Predstava „LEPA BRENA PRODEKT“ u svom kaza- lišnom biu utemeljuje pored nekoliko epoha i nekoliko vrsta teatra od glumakog, preko muzikog do plesnog. Ali, ono što je najupeatlivije u predstavi je snana i mona glumaka igra gotovo svih protagonista, a prven- stveno Jasne urii koja igra ulogu Brene Biznismenke. Svaka od ovih maestralnih uloga koju pored Jasne uri- i na festivalsku pozornicu donose i Jovana Gavrilovi, Jelena Ili, Tamara Krcunovi i Vladimir Aleksi pred- stavljaju ne posebnu monodramu, ve predstavu. Mnoš- tvo predstava i mnoštvo epoha tvore u dramskom smislu projekat u kojem svi protagonisti pored individualnih is- poljavanja postiu i savršenu interakciju uplivom u rolu onoga drugoga ili treega. Pri tome samo nadopunjuju scenski iskaz koji kao dobro upakovana cjelina oslikava jedno vrijeme, jedno društvo i jedan kazališni proces.
BILTEN BR. [3] .6
Lepa Brena prodekt, Bitef teatar, Beograd
Postoje pojave i linosti koje u odreenom vremen- skom razdoblju definišu itave prostore, pa i druš-
tvene mijene. U trenutku ili u periodu kada djeluju nije vidljivo da iste(i) mogu definisati pojedino razdoblje ili ak epohu. Ali, definisati i vjerovati u to da odreena pojavnost moe integrisati u svom djelatnom biu više epoha je mogu, ali veoma kompleksan kulturološki i društveni problem,. Pored odreenog postignua onoga na koga ili na što se odnosi odredeni fenomen potrebno je mnogo faktora da se posloi i da u jednu cjelinu spoji na jednoj strani po- javu(e), a na drugoj epohe. Estradni fenomen Lepe Bre- ne je kao regionalni zemljotres pogodio, poetkom 80-ih godina XX vijeka, junoslovenski prostor. Taj djelatni aktivitet se nije samo zaustavio u granicama onoga što se
zvalo, tada, SFR Jugoslavija, nego se širio kao viris i na okolne ambijente (prije svega Bugarsku i Rumuniju). I ono što je najzanimljivije ili najtajanstvenije je da fenomen Lepe Brene nije poivao toliko na kvalitativnim muzikim dimenzijama, koliko na onome što e kasnije nadolaziti i što e sa tranzicijskim dešavanjima pogodi- ti junoslovenski prostor, a što bi se moglo najkrae na- zvati fenomenom šou biznisa, odnosno funkcionisanjem na principima sprege izmeu trišnog poslovanja i me- dijskih uticaja koji stvaraju izuzetno bogate lude. Jedan sistem kao što je onaj socijalistiki nije bio blagonaklon prema pojedincima i grupama koje(i) su bogate(i) i koji stvaraju neke nove vrijednosti. Naprotiv, mnogo je takav društveni poredak favorizovao uravnilovku po kojoj bo- gati štete ugledu društva i da je potrebno da se društvo
SIMBOL MNOGIH EPOHA I „LEPA BRENA PRODEKT“
Piše: Srdjan Vukadinovi
Lepa Brena prodekt, Bitef teatar, Beograd
zasniva na principima egalitarizna. Vjerovatno, da jav- nost tadašnjeg društva nije mogla ni pretpostaviti da je u kvantitativnom smislu Lepa Brena samo za prvu godinu svoga rada zaradila za deset stanova i isto toliko auto- mobila. Moda, tada ne bi bila toliko blagonaklona pre- ma ovom estradnom fenomenu. Ovako Lepa Brena pot- pomognuta medijskom kampanjom koju je, tada, vodio Milovan Ili Minimals u TV emisiji „Od glave do pete“, i koji je bio prvi talk-show junoslovenskog prostora, je iz sedmice u sedmicu izazivao zanimanje za estradnu umjetnicu rodom iz Brkog, a profesionalno vezanu za Novi Sad gdje je boravio njen bend „Slatki greh“. Vremenom je to preraslo ne samo u idolopklonstvo, ve i fenomen koji se dvadesete godine treeg mileniju- ma moe odrediti kao simbol ne jedne epohe, nego vi- še njih. Jer, epoha nije samo vremensko trajanje. Jeste u kvantitativnom smislu. Ali, u kvalitativnom smislu to je svako ono razdobjle koje zaokruuje odreenu cjeli- nu neke pojave od poetka do kraja. Tako Lepa Brena na jednoj strani jeste simbol jedne epohe uspješnosti u muzikoj produkciji u dugom trajanju. Na drugoj strani je simbol trišno kapitalistikih odnosa koji zapoinju tih godina i koji karaktetiše poslovanje po nazorima tr- išta, a ne plana što je bio krucijalni zahtjev tadašnjeg reima. Ona je i simbol, na treoj strani, vremena u kome se razbijaju tabui da ene ne mogu biti u središtu šou bi- znisa, ne samo u junoslovenskom prostoru, nego i šire (Bregovi vs. Deger). Ona je i na etvrtoj strani simbol prie o raspadu jedne zemlje koja je, ipak, u kranjem bila mnogo više paljiva prema svojim graanima od kasnijih ili nekih drugih zemalja. Na petoj strani ona je i simbol tranzicijskih dešavanja na prostoru onoga što je pisalo na helikopteru iz kojeg je izašla na stadionu „Levskog“ u Sofiji. Naravno, da je tu još mnogo simbola vremena u trajanju od etiri decenije, a koji predstavljaju neke vrstu povijesti junoslovenskog prostora kroz priu o šou bi- znisu i uspjehu jednog projekta. Ništa loginije nije bilo nego pozorišnu predstavu koja je na XXXVII Susretima pozorišta/kazališta prikaza- na u produkciji Bitef teatra iz Beograda nazvati „Lepa Brena prodekt“. Kroz pet likova i pet Lepih Brena u razliitim periodima njenog djelovanja prikazana je sva kompleksnost društvenih odnosa i sve turbulencije koje su pogodile jednu zemlju od lagodnog i ugodnog ivota do njenog raspada i pokušaja restauriranja pojedinih dje- lova koji više nisu toliko sigurni za ivot njenih graana, jer poinju da caruju kriminal, korupcija i otmice djece i odraslih. Taj poslednji društveno vidljivi „segment ra- zvoja“ pogodio je i glavnu junakinju Bitefovog projek- ta koji je nastao u koncepciji i reiji Olge Dimitrijevi i Vladimira Aleksia. Simbolino pet epoha u razvoju jednog društva koji personifikuje fenomen Lepe Brene pisalo je i pet pisaca (Olga Dimitrijevi, Maja Pelevi, Slobodan Obradovi, Vedrana Klepica i Tanja Šljivar), koji i na taj nain jasno kroz monološku formu oslikavaju epohe.
Predstava „LEPA BRENA PRODEKT“ u svom kaza- lišnom biu utemeljuje pored nekoliko epoha i nekoliko vrsta teatra od glumakog, preko muzikog do plesnog. Ali, ono što je najupeatlivije u predstavi je snana i mona glumaka igra gotovo svih protagonista, a prven- stveno Jasne urii koja igra ulogu Brene Biznismenke. Svaka od ovih maestralnih uloga koju pored Jasne uri- i na festivalsku pozornicu donose i Jovana Gavrilovi, Jelena Ili, Tamara Krcunovi i Vladimir Aleksi pred- stavljaju ne posebnu monodramu, ve predstavu. Mnoš- tvo predstava i mnoštvo epoha tvore u dramskom smislu projekat u kojem svi protagonisti pored individualnih is- poljavanja postiu i savršenu interakciju uplivom u rolu onoga drugoga ili treega. Pri tome samo nadopunjuju scenski iskaz koji kao dobro upakovana cjelina oslikava jedno vrijeme, jedno društvo i jedan kazališni proces.
BILTEN BR. [3] .8
Tamara Krcunovi, glumac
U najavi predstave „Lepa Brena Project“, reditelja Vla- dimira Aleksia, pozorišne kue Bitef Teatar Beograd, a koja je u Domu kulture Brko obiljeila treu veer ta- kmiarskog dijela regionalnih 37. Susreta pozorišta/ ka- zališta u Brkom, stoji da je „Lepa Brena za nas, ali ve- rujemo i za mnoge druge - simbol; i stare zemlje, i našeg odrastanja, i otkrivanja seksualnosti. Zato i ovaj projekat nije zamišljen kao biografska predstava, ve sasvim dru- gaije: kroz najvei šoubiznis simbol Jugoslavije, elimo da suštinski priamo o kompleksnosti i unutrašnjim kon- tradikcijama poslednje skoro etiri dekade ovih prostora, o njegovim društveno-politikim transformacijama, po- nosu i bolu, o razoarenjima i nadi, i o nama samima.“ Predstava je sama po zahtijevala istraivanje razliitih teatarskih praksi i modela, od strane autorskog tima i pet izvoaa na sceni. Ovdje se radi o pet Brena na scei koje kroz monološke iskaze kontekstualiziraju temu projekta i stupaju u meusobne odnose, tvorei tako od niza mono- loga jednu široku dijalošku formu. Temeljni umjetniki i dramski kontekst predstave je razumijevanja naše kolektivne prošlosti. Uoi predstave, u vrijeme kad je trajala generalna pro- ba, uspio sam, najviše zahvaljui ogromnom profesiona- lizmu glumake ekipe u cjelini, ali i zavidnoj elokvenciji glumice sa kojom sam razgovarao, i vlastitom novinar-
skom strpljenu i ekanju, uspjeti na par minuta privoljeti na razgovor za Bilten Sureta glumicu Tamaru Krcunovi, koja u predstavi tumai Jugoslaviju.
Tamara Krcunovi: “Ja ne mogu sad da kaem da tumaim lik u klasinom znaenju te rei. Mogu da ka- em da mi svi igramo neke aspekte Lepe Brene. Ja igram aspekat one Jugoslavije i celog tog razdoblja koji smo svi mi iveli i doiveli, i svi znaju šta je bilo, tako da sam vam ja, hah, aspekt Jugoslavije... u predstavi. Ovo je specifina predstava, jer ona je sastavljena od monologa, tako da smo svi uglavnom radili svoje delove nezavisno od drugih. Ali ovako funkcionišemo dobro. Kad je predstava poela da se igra u poetku je trebalo neko vreme da se, ipak, homogenizuje sve to, i da svi ti monolozi postanu, eto, deo neke celine. Imam sreu što igram sa predivnim kolegama koji su stvarno ozbiljni i talentovani ljudi, tako da je svaki put fenomenalno da se- dite na sceni i da ujeme drugog kolegu koji izvodi svoj monolog, jer kada igrate u klasinim predstavama vi ste, je li, u akciji kao i vaše kolege. A sada mogu da oslušnem i da na sceni uivo vidim kolegu koji igra i da posmatram razvoj tog lika, itd. Publika na predstavu reaguje na razliite naine. ak i u razliitim zemljama, ak i u razliitim gradovima. Zanimljivo je bilo kad smo odlazili u inostranstvo, kad smo igrali predstavu u Švajcarskoj, kad smo igrali i za Švajcarce, ali i za naše ljude koji ive tamo decenijama, i uoila sam da i stranci reaguju na ovu predstavu kao da je razumeju, kao da im je to nešto što im je poznato. To je meni bilo fenomenalno, jer oni nemaju reference Lepe Brene, o Jugoslaviji znaju nešto što je uopšteno iz prošlo- sti, o ovoj novijoj našoj istoriji znaju ponešto, onako kako je to bilo servirano bilo u Evropi i u Svetu. Ali, poznato im je sve bilo. I neka ideja rata im je bila poznata, i po- jedinke, i pojedinca, i velikih sistema, tako da publika generalno jako dobro reaguje na ovu predstavu“.
I STRANCI REAGUJU NA PREDSTAVU KAO DA JE RAZUMIJU Piše: Suvad Alagi
9BILTEN BR. [3] .
Nikola Kneevi, scenograf
Kroz fenomen muzike dive, u predstavi “Lepa Brena prodekt” , sagledano je ovdašnje društvo u proteklih nekoliko desetina godina. Kada bi podvukli paralelu, koje razlike opisuju period ne tako daleke prošlosti u odnosu na sadašnjicu? U najkraim crtama, protekle decenije obeleio je, kao što svi znamo, kraj samoupravnog socijalizma, rat, raspad Jugoslavije, i tranzicija prema kapitalizmu, što znai da govorimo o turbulentanom periodu sa drastinim razlikama na svim nivoima. Autori predstave su pokušali da se osvrnu na neke od ovih razlika kroz nekoliko aspekata - ekonomiju, graditeljstvo, rodne politike, i kulturu. Svaki od aspekata je neverovatno kompleksan i višestruko povezan sa drugim aspektima, a meni lino je posebno zanimljiv aspekat graditeljstva i arhitekture, budui da sam po profesiji arhitekta. Ono što je karakteristino za Srbiju u proteklih par decenija na tom planu je prelaz iz planskog urbanizma na divlju gradnju koja je fenomen zanimljiv sam po sebi, i, u konanici, na investitorski urbanizam koji zanemaruje javni interes i stvarne potrebe graana.
Kakve kritike zavrijeuje “prodekt” i kakav je osvrt mlae populacije na predstavu i tematiku? Verujem da svako ko doe da pogleda predstavu zna za Lepu Brenu. Predstava se osvre na delove njene
karijere da bi ispriala priu koja nije senzacionalistika ve se bavi kompleksnim pitanjima o širem društvenom kontekstu.
Jugoslovenski kulturni prostor prepun je kontradikcija i razliitih narativa, šta je po Vama “evergreen” tog prostora? Za mene bi to bili socijalistiki spomenici jugoslovenskog modernizma: jedinstveni u svetu, veoma esto izgraeni kao formalana obeleja antifašizma, skulpuralno i arhitektonski duboko promišljeni i intrigantni, projektovani kao javni prostori u kojima se ljudi sreu.
S obzirom da nosioci radnje uvijek nose titule glavnih eksponata, koliki je znaaj scenografa za realizaciju visokokvalitetnog scenskog djela? U kontekstu predstave “Lepa Brena prodekt” pošli smo od ideje da se pet Lepih Brena sree na neformalnoj intimnoj proslavi. Umesto stola, Lepe Brene se okupljaju oko kuhinjskog ostrva, elementa koji ujedno moe biti i deo privatnog prostora ili neke televizijske scenografije. Cilj nam je bio da to kuhinjsko ostrvo, izgraeno od betona, istovremeno reprezentuje i maketu modernistikog stambenog bloka, varijantu na temu socijalistikog spomenika ili koncertnu pozornicu. I da se u mnoštvu ovih asocijacija radnja ne fiksira na jedno mesto ve da ostane nefiksirana, uz minimalni scenski gest koji se moe itati i kao distanciran, bas kao što se nekome iz danasnje perspektive moda ini jugoslovenska modernistika arhitektura.
Koliki je izazov glumcima i akterima tema da pronau pasiju i odigraju predstavu pred praznim auditorijumom, s obzirom na novonastalu situaciju prouzrokovanu globalnom pandemijom? Verujem da je izazov neverovatan i glumcima a i publici. Pozorišta su projektovana kao inkluzivna mesta okupljanja, susreta i razmene ideja, energija i mišljenja.
Socijalistiki spomenici jugoslovenskog modernizma „evergreen“ kulturnog prostora bivše drave
Piše: Dejan Jovii
Branska publika, na veliku alost, nije mogla uivati u posrednoj interakciji sa Jovanom Gavrilovi, Jasnom urii, Jelenom Ili, Tamarom Krcunovi, Ivanom Markoviem odnosno Vladimirom Aleksiem tokom scenske realizacije projekta koji se ogleda u liku i djelu najvee muzike dive bivše Jugoslavije. Umjetniko ime Lepe Brene, naše sugraanke, sinonim je šoubiznisa i prosperiteta. Vitalan peat unikatnosti ovi predstave pruio je i scenograf Nikola Kneevi.
BILTEN BR. [3] .8
Tamara Krcunovi, glumac
U najavi predstave „Lepa Brena Project“, reditelja Vla- dimira Aleksia, pozorišne kue Bitef Teatar Beograd, a koja je u Domu kulture Brko obiljeila treu veer ta- kmiarskog dijela regionalnih 37. Susreta pozorišta/ ka- zališta u Brkom, stoji da je „Lepa Brena za nas, ali ve- rujemo i za mnoge druge - simbol; i stare zemlje, i našeg odrastanja, i otkrivanja seksualnosti. Zato i ovaj projekat nije zamišljen kao biografska predstava, ve sasvim dru- gaije: kroz najvei šoubiznis simbol Jugoslavije, elimo da suštinski priamo o kompleksnosti i unutrašnjim kon- tradikcijama poslednje skoro etiri dekade ovih prostora, o njegovim društveno-politikim transformacijama, po- nosu i bolu, o razoarenjima i nadi, i o nama samima.“ Predstava je sama po zahtijevala istraivanje razliitih teatarskih praksi i modela, od strane autorskog tima i pet izvoaa na sceni. Ovdje se radi o pet Brena na scei koje kroz monološke iskaze kontekstualiziraju temu projekta i stupaju u meusobne odnose, tvorei tako od niza mono- loga jednu široku dijalošku formu. Temeljni umjetniki i dramski kontekst predstave je razumijevanja naše kolektivne prošlosti. Uoi predstave, u vrijeme kad je trajala generalna pro- ba, uspio sam, najviše zahvaljui ogromnom profesiona- lizmu glumake ekipe u cjelini, ali i zavidnoj elokvenciji glumice sa kojom sam razgovarao, i vlastitom novinar-
skom strpljenu i ekanju, uspjeti na par minuta privoljeti na razgovor za Bilten Sureta glumicu Tamaru Krcunovi, koja u predstavi tumai Jugoslaviju.
Tamara Krcunovi: “Ja ne mogu sad da kaem da tumaim lik u klasinom znaenju te rei. Mogu da ka- em da mi svi igramo neke aspekte Lepe Brene. Ja igram aspekat one Jugoslavije i celog tog razdoblja koji smo svi mi iveli i doiveli, i svi znaju šta je bilo, tako da sam vam ja, hah, aspekt Jugoslavije... u predstavi. Ovo je specifina predstava, jer ona je sastavljena od monologa, tako da smo svi uglavnom radili svoje delove nezavisno od drugih. Ali ovako funkcionišemo dobro. Kad je predstava poela da se igra u poetku je trebalo neko vreme da se, ipak, homogenizuje sve to, i da svi ti monolozi postanu, eto, deo neke celine. Imam sreu što igram sa predivnim kolegama koji su stvarno ozbiljni i talentovani ljudi, tako da je svaki put fenomenalno da se- dite na sceni i da ujeme drugog kolegu koji izvodi svoj monolog, jer kada igrate u klasinim predstavama vi ste, je li, u akciji kao i vaše kolege. A sada mogu da oslušnem i da na sceni uivo vidim kolegu koji igra i da posmatram razvoj tog lika, itd. Publika na predstavu reaguje na razliite naine. ak i u razliitim zemljama, ak i u razliitim gradovima. Zanimljivo je bilo kad smo odlazili u inostranstvo, kad smo igrali predstavu u Švajcarskoj, kad smo igrali i za Švajcarce, ali i za naše ljude koji ive tamo decenijama, i uoila sam da i stranci reaguju na ovu predstavu kao da je razumeju, kao da im je to nešto što im je poznato. To je meni bilo fenomenalno, jer oni nemaju reference Lepe Brene, o Jugoslaviji znaju nešto što je uopšteno iz prošlo- sti, o ovoj novijoj našoj istoriji znaju ponešto, onako kako je to bilo servirano bilo u Evropi i u Svetu. Ali, poznato im je sve bilo. I neka ideja rata im je bila poznata, i po- jedinke, i pojedinca, i velikih sistema, tako da publika generalno jako dobro reaguje na ovu predstavu“.
I STRANCI REAGUJU NA PREDSTAVU KAO DA JE RAZUMIJU Piše: Suvad Alagi
9BILTEN BR. [3] .
Nikola Kneevi, scenograf
Kroz fenomen muzike dive, u predstavi “Lepa Brena prodekt” , sagledano je ovdašnje društvo u proteklih nekoliko desetina godina. Kada bi podvukli paralelu, koje razlike opisuju period ne tako daleke prošlosti u odnosu na sadašnjicu? U najkraim crtama, protekle decenije obeleio je, kao što svi znamo, kraj samoupravnog socijalizma, rat, raspad Jugoslavije, i tranzicija prema kapitalizmu, što znai da govorimo o turbulentanom periodu sa drastinim razlikama na svim nivoima. Autori predstave su pokušali da se osvrnu na neke od ovih razlika kroz nekoliko aspekata - ekonomiju, graditeljstvo, rodne politike, i kulturu. Svaki od aspekata je neverovatno kompleksan i višestruko povezan sa drugim aspektima, a meni lino je posebno zanimljiv aspekat graditeljstva i arhitekture, budui da sam po profesiji arhitekta. Ono što je karakteristino za Srbiju u proteklih par decenija na tom planu je prelaz iz planskog urbanizma na divlju gradnju koja je fenomen zanimljiv sam po sebi, i, u konanici, na investitorski urbanizam koji zanemaruje javni interes i stvarne potrebe graana.
Kakve kritike zavrijeuje “prodekt” i kakav je osvrt mlae populacije na predstavu i tematiku? Verujem da svako ko doe da pogleda predstavu zna za Lepu Brenu. Predstava se osvre na delove njene
karijere da bi ispriala priu koja nije senzacionalistika ve se bavi kompleksnim pitanjima o širem društvenom kontekstu.
Jugoslovenski kulturni prostor prepun je kontradikcija i razliitih narativa, šta je po Vama “evergreen” tog prostora? Za mene bi to bili socijalistiki spomenici jugoslovenskog modernizma: jedinstveni u svetu, veoma esto izgraeni kao formalana obeleja antifašizma, skulpuralno i arhitektonski duboko promišljeni i intrigantni, projektovani kao javni prostori u kojima se ljudi sreu.
S obzirom da nosioci radnje uvijek nose titule glavnih eksponata, koliki je znaaj scenografa za realizaciju visokokvalitetnog scenskog djela? U kontekstu predstave “Lepa Brena prodekt” pošli smo od ideje da se pet Lepih Brena sree na neformalnoj intimnoj proslavi. Umesto stola, Lepe Brene se okupljaju oko kuhinjskog ostrva, elementa koji ujedno moe biti i deo privatnog prostora ili neke televizijske scenografije. Cilj nam je bio da to kuhinjsko ostrvo, izgraeno od betona, istovremeno reprezentuje i maketu modernistikog stambenog bloka, varijantu na temu socijalistikog spomenika ili koncertnu pozornicu. I da se u mnoštvu ovih asocijacija radnja ne fiksira na jedno mesto ve da ostane nefiksirana, uz minimalni scenski gest koji se moe itati i kao distanciran, bas kao što se nekome iz danasnje perspektive moda ini jugoslovenska modernistika arhitektura.
Koliki je izazov glumcima i akterima tema da pronau pasiju i odigraju predstavu pred praznim auditorijumom, s obzirom na novonastalu situaciju prouzrokovanu globalnom pandemijom? Verujem da je izazov neverovatan i glumcima a i publici. Pozorišta su projektovana kao inkluzivna mesta okupljanja, susreta i razmene ideja, energija i mišljenja.
Socijalistiki spomenici jugoslovenskog modernizma „evergreen“ kulturnog prostora bivše drave
Piše: Dejan Jovii
Branska publika, na veliku alost, nije mogla uivati u posrednoj interakciji sa Jovanom Gavrilovi, Jasnom urii, Jelenom Ili, Tamarom Krcunovi, Ivanom Markoviem odnosno Vladimirom Aleksiem tokom scenske realizacije projekta koji se ogleda u liku i djelu najvee muzike dive bivše Jugoslavije. Umjetniko ime Lepe Brene, naše sugraanke, sinonim je šoubiznisa i prosperiteta. Vitalan peat unikatnosti ovi predstave pruio je i scenograf Nikola Kneevi.
BILTEN BR. [3] .10
Jovana Gavrilovi, glumica
„Lepa Brena prodekt” veliki je hit u kojem igra- ju etiri glumice razliitih generacija i jedan glumac. Brena spaja društveno-politiki kontekst sa našim linim istorijama, afektima, i ivljenim iskustvom. Vi ste jedna od pet Brena na sceni, Brena graditeljstva. Vaša prva reakcija na dobijenu ulogu ? Doivela sam to kao jedan ozbiljan i nesvakidašnji po- zorišni eksperiment. Bila sam jako srena prvenstveno zbog cele ekipe okupljene oko ovog projekta. To su ljudi iji dosadašnji rad veoma poštujem. Naravno, što se ti- e same uloge, najviše me je uzbudila sama injenica da treba da odigram nešto krajnje apstraktno, a u isto vreme blisko i opipljivo. Po prvi put u ivotu sam se zapitala šta za mene znai zgrada. Šta su zgrade u razliitim okviri- ma društvenog konteksta. Svakako, one su spomenici ne- kog vremena. I kada ih na taj nain posmatramo, otvaraju se mnoga pitanja. Brena nije samo pevaica ve je i fenomen, simbol i stare zemlje, i našeg odrastanja, i otkrivanja seksual- nosti. Kako ste se pripremali za ulogu? Iskreno, ne mogu baš da kaem da sam se pripremala za ulogu. Ovo je bio vrlo udnovat proces, u kojem su uloge nastale kao finalni ishod timskog rada na celom projektu. Niko u startu nije znao gde e tano završiti. U tom smislu moja priprema se svela na to da budem spre- mna i otvorena na sve.
Ovo nije biografska predstava, kako bi ste je vi oka- rakterisali ? Pa ovo jeste neka vrsta biografske predstave. Biografi- je jednog naroda iz drugaijeg ugla.
Kroz Breninu karijeru moemo da sagledamo stanje u društvu i raspad zemlje. U figuru Lepe Brene upi- sano je više tema, od socijalizma, rata, kapitalizma, nostalgije za starim vremenima. S obzirom na Vaše godine, pripadate mlaoj generaciji, kako vi Brenu doivljavate i pamtite? Da li bi ste moda voljeli da ste glumili neku drugu Brenu u predstavi? Nisu to tako stara vremena. Mi svi i dalje proivljava- mo ta vremena ili njihove posledice. Zato i dalje priamo na tu temu, bavimo se njom u svakodnevnom ivotu i kroz pozorište, film i literaturu... Brenu doivljavam pr- venstveno kroz njeno stvaralaštvo i trajanje... Ima nekoli- ko njenih pesama koje jako volim. A pesma je udo.
Kakve su reakcije publike na predsavu, a evo moda i same Lepe Brene koja je bila na premijernom izvo- enju? Reakcije su raznolike i izraajne. U pozorištu je naj- tunija ravnodušnost, sa kojom se do sada, sreom, ni- smo susreli.
Šta oekujete od Susreta u Brkom, pošto predstavu igrate bez publike? Mi nemamo takvu informaciju. Predstavu igramo sa smanjenim brojem publike shodno novim merama zašti- te, što je sasvim u redu. Za pozorište je potrebno najma- nje dvoje ljudi. Jedan ovek na sceni i jedan u publici. U suprotnom ne bih oekivala ništa.
Igrate u rodnom gradu Lepe Brene, da li to pravi ka- kvu razliku, odnosno da li je trema ako je ima vea nego u drugim gradovima gdje ste igrali? Raduje me gostovanje u Brkom bez obzira na to, zato što mi je prošlogodišnji susret sa vašom publikom ostao u divnom seanju.
OVU ULOGU SAM DOIVJELA KAO NESVAKIDAŠNJI POZORIŠNI EKSPERIMENT Razgovarala: Sanita Jerkovi Ibrahimovi
11BILTEN BR. [3] .
,
. - ? , , . - . , , , - , , ,
, . - , , , , . - . , . , . , , , - , ...

:
„ ” - . - , , , .
BILTEN BR. [3] .10
Jovana Gavrilovi, glumica
„Lepa Brena prodekt” veliki je hit u kojem igra- ju etiri glumice razliitih generacija i jedan glumac. Brena spaja društveno-politiki kontekst sa našim linim istorijama, afektima, i ivljenim iskustvom. Vi ste jedna od pet Brena na sceni, Brena graditeljstva. Vaša prva reakcija na dobijenu ulogu ? Doivela sam to kao jedan ozbiljan i nesvakidašnji po- zorišni eksperiment. Bila sam jako srena prvenstveno zbog cele ekipe okupljene oko ovog projekta. To su ljudi iji dosadašnji rad veoma poštujem. Naravno, što se ti- e same uloge, najviše me je uzbudila sama injenica da treba da odigram nešto krajnje apstraktno, a u isto vreme blisko i opipljivo. Po prvi put u ivotu sam se zapitala šta za mene znai zgrada. Šta su zgrade u razliitim okviri- ma društvenog konteksta. Svakako, one su spomenici ne- kog vremena. I kada ih na taj nain posmatramo, otvaraju se mnoga pitanja. Brena nije samo pevaica ve je i fenomen, simbol i stare zemlje, i našeg odrastanja, i otkrivanja seksual- nosti. Kako ste se pripremali za ulogu? Iskreno, ne mogu baš da kaem da sam se pripremala za ulogu. Ovo je bio vrlo udnovat proces, u kojem su uloge nastale kao finalni ishod timskog rada na celom projektu. Niko u startu nije znao gde e tano završiti. U tom smislu moja priprema se svela na to da budem spre- mna i otvorena na sve.
Ovo nije biografska predstava, kako bi ste je vi oka- rakterisali ? Pa ovo jeste neka vrsta biografske predstave. Biografi- je jednog naroda iz drugaijeg ugla.
Kroz Breninu karijeru moemo da sagledamo stanje u društvu i raspad zemlje. U figuru Lepe Brene upi- sano je više tema, od socijalizma, rata, kapitalizma, nostalgije za starim vremenima. S obzirom na Vaše godine, pripadate mlaoj generaciji, kako vi Brenu doivljavate i pamtite? Da li bi ste moda voljeli da ste glumili neku drugu Brenu u predstavi? Nisu to tako stara vremena. Mi svi i dalje proivljava- mo ta vremena ili njihove posledice. Zato i dalje priamo na tu temu, bavimo se njom u svakodnevnom ivotu i kroz pozorište, film i literaturu... Brenu doivljavam pr- venstveno kroz njeno stvaralaštvo i trajanje... Ima nekoli- ko njenih pesama koje jako volim. A pesma je udo.
Kakve su reakcije publike na predsavu, a evo moda i same Lepe Brene koja je bila na premijernom izvo- enju? Reakcije su raznolike i izraajne. U pozorištu je naj- tunija ravnodušnost, sa kojom se do sada, sreom, ni- smo susreli.
Šta oekujete od Susreta u Brkom, pošto predstavu igrate bez publike? Mi nemamo takvu informaciju. Predstavu igramo sa smanjenim brojem publike shodno novim merama zašti- te, što je sasvim u redu. Za pozorište je potrebno najma- nje dvoje ljudi. Jedan ovek na sceni i jedan u publici. U suprotnom ne bih oekivala ništa.
Igrate u rodnom gradu Lepe Brene, da li to pravi ka- kvu razliku, odnosno da li je trema ako je ima vea nego u drugim gradovima gdje ste igrali? Raduje me gostovanje u Brkom bez obzira na to, zato što mi je prošlogodišnji susret sa vašom publikom ostao u divnom seanju.
OVU ULOGU SAM DOIVJELA KAO NESVAKIDAŠNJI POZORIŠNI EKSPERIMENT Razgovarala: Sanita Jerkovi Ibrahimovi
11BILTEN BR. [3] .
,
. - ? , , . - . , , , - , , ,
, . - , , , , . - . , . , . , , , - , ...

:
„ ” - . - , , , .
BILTEN BR. [3] .12
Vladimir Aleksi, reditelj
- , , - , ? ? , - , . , . - .
? - . . . .
? - . , , , - . . - . - ,
- .
? . . . . - , - . .
- - . , ? . , - .
? , .
13BILTEN BR. [3] .
Jasna urii, glumica
Kau da je reditelj najtei zadatak dodijelio upravo Vama. Da li je bilo zahtjevno odigrati Brenu najbliu današnjoj, a da ne upadnete u zamku imitacije? Bilo je u tom smislu zahtjevno ali mi je zbog toga bilo i provokativno. Raditi Brenu kakva je danas podrazumi- jeva da se mora povesti rauna i o spoljašnjem izgledu, nainu kako ona razmišlja. Ja igram tu savremenu Brenu ili Brenu biznismenku na nekakvoj ivici. To nije imitacija ali je neka udna kombinacija. Idem po nekoj granici i to mi je kao glumici u ovim godinama bilo veoma zanimlji- vo. Znai da je ta uloga bila neki novi izazov? Da, nisam imala ništa slino prije. Ipak je legenda u pitanju. Apsolutno svaki ovjek u cijelom regionu, na te-
ritoriji bivše Jugoaslavije ali a i šire, zna apsolutno sve o Breni. Baš mi je to bio izazov. Kakav je osjeaj pobudila injenica da Vas je na pre- mijeri predstave iz publike gledala osoba iji lik igra- te u predstavi? udan je to osjeaj bio. Rijetko se kada u karijeri do- godi tako nešto. Uglavnom igramo istorijske linosti, ka- da imamo neku vremensku distancu naspram dogaaja i lika. Nezahvalno je kada glumac dobije u zadatak da igra ovjeka koji je iv i zdrav, a da ne govorim o tome da doe na premijeru. ini mi se da smo svi zajedno to pametno vodili. Prije svega je dobro napisano a onda i igrano. Jeste nam bilo udno ali mi se ini da je samoj Breni bilo još udnije na premijeri. I ona je sama govo-
TREBA NAI SNAGU I II NAPRIJED Razgovarala: Alma Kajevi
Sa jugoslovenskom zastavom u ruci Jasna urii tri u krug do iznemoglosti ak i kada se svjetla pozornice ugase. Nadahnuto i inspirativno je donijela lik najvee jugoslovenske pop folk zvijezde u predstavi koja najviše govori o nama i identitetu koji se uzdizao iznad nacija.
BILTEN BR. [3] .12
Vladimir Aleksi, reditelj
- , , - , ? ? , - , . , . - .
? - . . . .
? - . , , , - . . - . - ,
- .
? . . . . - , - . .
- - . , ? . , - .
? , .
13BILTEN BR. [3] .
Jasna urii, glumica
Kau da je reditelj najtei zadatak dodijelio upravo Vama. Da li je bilo zahtjevno odigrati Brenu najbliu današnjoj, a da ne upadnete u zamku imitacije? Bilo je u tom smislu zahtjevno ali mi je zbog toga bilo i provokativno. Raditi Brenu kakva je danas podrazumi- jeva da se mora povesti rauna i o spoljašnjem izgledu, nainu kako ona razmišlja. Ja igram tu savremenu Brenu ili Brenu biznismenku na nekakvoj ivici. To nije imitacija ali je neka udna kombinacija. Idem po nekoj granici i to mi je kao glumici u ovim godinama bilo veoma zanimlji- vo. Znai da je ta uloga bila neki novi izazov? Da, nisam imala ništa slino prije. Ipak je legenda u pitanju. Apsolutno svaki ovjek u cijelom regionu, na te-
ritoriji bivše Jugoaslavije ali a i šire, zna apsolutno sve o Breni. Baš mi je to bio izazov. Kakav je osjeaj pobudila injenica da Vas je na pre- mijeri predstave iz publike gledala osoba iji lik igra- te u predstavi? udan je to osjeaj bio. Rijetko se kada u karijeri do- godi tako nešto. Uglavnom igramo istorijske linosti, ka- da imamo neku vremensku distancu naspram dogaaja i lika. Nezahvalno je kada glumac dobije u zadatak da igra ovjeka koji je iv i zdrav, a da ne govorim o tome da doe na premijeru. ini mi se da smo svi zajedno to pametno vodili. Prije svega je dobro napisano a onda i igrano. Jeste nam bilo udno ali mi se ini da je samoj Breni bilo još udnije na premijeri. I ona je sama govo-
TREBA NAI SNAGU I II NAPRIJED Razgovarala: Alma Kajevi
Sa jugoslovenskom zastavom u ruci Jasna urii tri u krug do iznemoglosti ak i kada se svjetla pozornice ugase. Nadahnuto i inspirativno je donijela lik najvee jugoslovenske pop folk zvijezde u predstavi koja najviše govori o nama i identitetu koji se uzdizao iznad nacija.
BILTEN BR. [3] .14
Jasna urii, glumica
rila o tome. Onda, kada je prošlo neko vrijeme, nekih dva mjeseca od premijere, došla je potpuno inkognito na predstavu sa prijateljicama. Poslije smo sjedjeli i priali krajnje prijateljski i to je bila prava stvar. Zapravo, tek tada je ona vidjela predstavu na pravi nain. Na premijeri je bilo dosta medija i nije bila tada u stanju da prati. Njoj je bilo tee nego nama na premijeri. Tek drugi puta je to bilo kako treba a i mi smo bili mirni i sa uivanjem smo igrali. Iako nosi takav naziv predstava Lepa Brena prodekt nije toliko predstava o Breni koliko o svima koji su se identifikovali kao Jugosloveni. Kako biste Vi opisali ovu predstavu, šta ona predstavlja iz Vaše perspek- tive? Upravo to što ste i kazali. Manje više to je debata o neemu što je bilo, nešto što smo ivjeli ali isto tako i šta ivimo sada. To nije samo pria o Breni niti je to samo pria o Jugoslaviji nego je to pria i o tome gdje smo se sada našli, pa i o nekakvoj zajednikoj budunosti. Pred- stava pria o mnogo aspekata današnjeg trenutka, naših današnjih društava. Vlada Aleksi je veoma dobro pre- poznao da bi baš kroz lik Brene bilo dobro priati o ovim drugim stvarima. Predstava je pridobila medijsku panju i prije premi- jere a i nakon nje. Kako je sama publika reagovara, koliko se njima svidjela? Publika jako uiva zato što smo vei dio predstave mi u direktnom kontaktu sa publikom, ja pogotovo. Jako mi je ao što u Brkom nije bilo publike jer je sve bazirano na interakciji izmeu publike i nas. Publika jako dobro reaguje, smiju se tano tamo gdje je potrebno. Kasnije, u drugom dijelu, publika ušuti i stvori se najfinija pozoriš- na tišina. Ljudima se to jako dopada, a da je provokativ- no to jeste sigurno. Prva ja bi išla da gledam predstavu Lepa Brena. Ne bi mogla da izdrim da nevidim šta je to. Oekivanja, u devedeset posto sluajeva, su da je to predstava zabavnog karaktera. Oekivanja najšire publi- ke su da se tu mnogo pjeva i igra, da je to nešto šaljivo i lako. Ali naša to uopšte nije. Zato ljudi budu iznenaeni. I to iznenaenje je pozitivno. Mi smo stalno rasprodati, predstava se igra na kartu više. Imamo ljude koji su po više puta gledali predstavu. U globalu, mogu da kaem da su reakcije jako dobre. Kada ve razgovaramo o reakcijama publike, nedav- no ste u jednom intervjuu izjavili da nakon 30 godina veoma dobro znate procijeniti kada je aplauz kurto- azan, a kada dolazi iz srca. Kolikoje bitan taj aplauz, pogotovo onaj iz srca, tim više što se ovogodišnji Su- sreti pozorišta u gradu teatra igraju bez publike, pred praznom salom? Veoma je vaan taj aplauz. Svim glumcima je vaan, ali upravo ta razlika izmeu aplauza je nešto što omogu- vaa da idemo dalje. Kada je aplauz iz duše to je energija
koja se vraa, isplati se sav trud koji je uloen kada glu- mac uje takav aplauz, kada vidi da ljudi aplaudiraju iz srca on se napuni energijom i dobrim vibracijama. To je prava razmjena izmeu gledaoca i glumca. Kada te stvari izostaju,kada je aplauz samo formalan, onda od toga niko nema koristi, ni gledalac ni glumac. Najljepše je kada se ovako nešto dogodi, pa kada poete kui ponesete to u srcu, mislite o tome. Potom se za par dana opet neega sjetite i to su prave stvari. To je nešto zbog ega ja ra- dim ovaj posao. To je meni uvijek bila najvea nagrada. Kada ve spominjemo nagrade, odnosno reakcije na ono što radite, ne mogu a da se ne prisjetim da su pri- je nešto više od dva mjeseca za Vas pisali da ste po- korili crveni tepih u Veneciji, na 77. Meunarodnom filmskom festivalu. S druge strane ozbiljni kritiari su uputili brojne pohvale i na raun projekta na ko- jem ste radili ali i glumaca, Vas pogotovo. Koliko su te kritike bitne i kako ih Vi doivljavate? Nije ovo nešto što mi se dešava prvi puta ali to je veliki film u kome igram naslovnu ulogu, tako da je znaaj još vei. Kritike su fenomenalne, nagrade stalno stiu. Fe- stivali se svakodnevno odravaju, naravno online. Prije nedjelju dana dobila sam nagradu i u Egiptu, film tako- er. To mi je uvijek potvrda da to što radim vrijedi svu- da. Uvijek mi je to bio moto, da nema veze gdje ovjek ivi, gdje radi, nego gdje god bio i šta god radio treba da radi da se ne postidi nigdje u svijetu. Tome uim i svoje studente. Svi smo skloni da govorimo kako ne moemo nešto raditi jer nemamo mnogo para, jer smo siromašna zemlja. To nema nikakve veze. Kakve veze imaju pare sa tim kako neko radi? Ali, to je ipak nekakav lini odnos, prije svega prema sebi, odgovornost pa i kritika prema sebi. Ne treba sebi dozvoliti da se utopiš, stopiš, da pad- neš. Treba nai snagu i ii dalje. Ja smatram da smo mi na ovim prostorima veoma talentovani, pametni, inteli- gentni, a druga je stvar gdje smo se rodili, tu ne moemo ništa. Ali ako smo dobri moemo ravnopravno, rame uz rame, da stanemo uz bilo koga u svijetu. Naravno, sa po- zorištem to ide tee. Sa filmom je mnogo lakše jer oni putuju po festivalima i onda je lakše da doe do te vrste komparacije. Mada smo u svojoj prošlosti i sa pozorištem bili svuda po svijetu, osvajali nagrade i ostavljali ljude zapanjenim.
15BILTEN BR. [3] .
,
„ “ „ “. ? „ “ , . . - . , , - , , .
? „ “, - . . , . . . - , , , - .
„ “ - , ? . - - - , . . . .
? . , , . . , , - . - . , .
, ? . . . , , - . , . , .
? . . - , - - . , . , . .
, „ . , 212, - . „ “ , . .
:
Jasna urii, glumica
rila o tome. Onda, kada je prošlo neko vrijeme, nekih dva mjeseca od premijere, došla je potpuno inkognito na predstavu sa prijateljicama. Poslije smo sjedjeli i priali krajnje prijateljski i to je bila prava stvar. Zapravo, tek tada je ona vidjela predstavu na pravi nain. Na premijeri je bilo dosta medija i nije bila tada u stanju da prati. Njoj je bilo tee nego nama na premijeri. Tek drugi puta je to bilo kako treba a i mi smo bili mirni i sa uivanjem smo igrali. Iako nosi takav naziv predstava Lepa Brena prodekt nije toliko predstava o Breni koliko o svima koji su se identifikovali kao Jugosloveni. Kako biste Vi opisali ovu predstavu, šta ona predstavlja iz Vaše perspek- tive? Upravo to što ste i kazali. Manje više to je debata o neemu što je bilo, nešto što smo ivjeli ali isto tako i šta ivimo sada. To nije samo pria o Breni niti je to samo pria o Jugoslaviji nego je to pria i o tome gdje smo se sada našli, pa i o nekakvoj zajednikoj budunosti. Pred- stava pria o mnogo aspekata današnjeg trenutka, naših današnjih društava. Vlada Aleksi je veoma dobro pre- poznao da bi baš kroz lik Brene bilo dobro priati o ovim drugim stvarima. Predstava je pridobila medijsku panju i prije premi- jere a i nakon nje. Kako je sama publika reagovara, koliko se njima svidjela? Publika jako uiva zato što smo vei dio predstave mi u direktnom kontaktu sa publikom, ja pogotovo. Jako mi je ao što u Brkom nije bilo publike jer je sve bazirano na interakciji izmeu publike i nas. Publika jako dobro reaguje, smiju se tano tamo gdje je potrebno. Kasnije, u drugom dijelu, publika ušuti i stvori se najfinija pozoriš- na tišina. Ljudima se to jako dopada, a da je provokativ- no to jeste sigurno. Prva ja bi išla da gledam predstavu Lepa Brena. Ne bi mogla da izdrim da nevidim šta je to. Oekivanja, u devedeset posto sluajeva, su da je to predstava zabavnog karaktera. Oekivanja najšire publi- ke su da se tu mnogo pjeva i igra, da je to nešto šaljivo i lako. Ali naša to uopšte nije. Zato ljudi budu iznenaeni. I to iznenaenje je pozitivno. Mi smo stalno rasprodati, predstava se igra na kartu više. Imamo ljude koji su po više puta gledali predstavu. U globalu, mogu da kaem da su reakcije jako dobre. Kada ve razgovaramo o reakcijama publike, nedav- no ste u jednom intervjuu izjavili da nakon 30 godina veoma dobro znate procijeniti kada je aplauz kurto- azan, a kada dolazi iz srca. Kolikoje bitan taj aplauz, pogotovo onaj iz srca, tim više što se ovogodišnji Su- sreti pozorišta u gradu teatra igraju bez publike, pred praznom salom? Veoma je vaan taj aplauz. Svim glumcima je vaan, ali upravo ta razlika izmeu aplauza je nešto što omogu- vaa da idemo dalje. Kada je aplauz iz duše to je energija
koja se vraa, isplati se sav trud koji je uloen kada glu- mac uje takav aplauz, kada vidi da ljudi aplaudiraju iz srca on se napuni energijom i dobrim vibracijama. To je prava razmjena izmeu gledaoca i glumca. Kada te stvari izostaju,kada je aplauz samo formalan, onda od toga niko nema koristi, ni gledalac ni glumac. Najljepše je kada se ovako nešto dogodi, pa kada poete kui ponesete to u srcu, mislite o tome. Potom se za par dana opet neega sjetite i to su prave stvari. To je nešto zbog ega ja ra- dim ovaj posao. To je meni uvijek bila najvea nagrada. Kada ve spominjemo nagrade, odnosno reakcije na ono što radite, ne mogu a da se ne prisjetim da su pri- je nešto više od dva mjeseca za Vas pisali da ste po- korili crveni tepih u Veneciji, na 77. Meunarodnom filmskom festivalu. S druge strane ozbiljni kritiari su uputili brojne pohvale i na raun projekta na ko- jem ste radili ali i glumaca, Vas pogotovo. Koliko su te kritike bitne i kako ih Vi doivljavate? Nije ovo nešto što mi se dešava prvi puta ali to je veliki film u kome igram naslovnu ulogu, tako da je znaaj još vei. Kritike su fenomenalne, nagrade stalno stiu. Fe- stivali se svakodnevno odravaju, naravno online. Prije nedjelju dana dobila sam nagradu i u Egiptu, film tako- er. To mi je uvijek potvrda da to što radim vrijedi svu- da. Uvijek mi je to bio moto, da nema veze gdje ovjek ivi, gdje radi, nego gdje god bio i šta god radio treba da radi da se ne postidi nigdje u svijetu. Tome uim i svoje studente. Svi smo skloni da govorimo kako ne moemo nešto raditi jer nemamo mnogo para, jer smo siromašna zemlja. To nema nikakve veze. Kakve veze imaju pare sa tim kako neko radi? Ali, to je ipak nekakav lini odnos, prije svega prema sebi, odgovornost pa i kritika prema sebi. Ne treba sebi dozvoliti da se utopiš, stopiš, da pad- neš. Treba nai snagu i ii dalje. Ja smatram da smo mi na ovim prostorima veoma talentovani, pametni, inteli- gentni, a druga je stvar gdje smo se rodili, tu ne moemo ništa. Ali ako smo dobri moemo ravnopravno, rame uz rame, da stanemo uz bilo koga u svijetu. Naravno, sa po- zorištem to ide tee. Sa filmom je mnogo lakše jer oni putuju po festivalima i onda je lakše da doe do te vrste komparacije. Mada smo u svojoj prošlosti i sa pozorištem bili svuda po svijetu, osvajali nagrade i ostavljali ljude zapanjenim.
15BILTEN BR. [3] .
,
„ “ „ “. ? „ “ , . . - . , , - , , .
? „ “, - . . , . . . - , , , - .
„ “ - , ? . - - - , . . . .
? . , , . . , , - . - . , .
, ? . . . , , - . , . , .
? . . - , - - . , . , . .
, „ . , 212, - . „ “ , . .
:
Post festum
“Identitluk”, u reiji Tanje Mileti-Oruevi, predstava je koja je nastala u koprodukciji HNK Mostar, NP Mostar i Studija za izvedbene umjetnosti u Mostaru. Zrno iz kojeg je izrasla ova predstava jeste zbirka eseja Amina Maaloufa koja se bavi kompleksnošu pitanja identiteta i podsjea na to da identitet nije jednodimenzionalan fenomen nego slojevita struktura bez obzira da li se radi o identitetu pojedinca ili pak o kolektivnom identitetu. Razumijevanje kompleksnosti pojma identitet, njegove višestruke sloenosti, vano je jer stvara predispoziciju da se pojedinane identiteske razlike posmatraju ne kao problem, ve kao prednost u bilo kakvom ljudskom poslu. Jer, ipak, temeljni i bazini identitet svakog pojedinca jeste to što je ovjek, a svijest o tome vana je ukoliko imamo na umu da opšti povijesni civilizacijski progres ne bi bio mogu bez ideje ovjeka individualca koji je
imanentan društvu, jednako kako je i društvo imanentno njemu. Rediteljica je zajedno sa dramaturgom Draganom Komadinom vodila glumce i glumice kroz proces nastajanja pozorišne predstave, pri emu se ispravnom pokazala odluka da im se da kreativna sloboda koja je od poetne take, dakle eseja o identitetu, dovela do osebujnih i autentinih likova koji su nastali iz njihove igre i traganja za likovim