Bla Hamvas

Jasmin i maslina

STABLA

This is not an

essay this is a

poem from You

for You

and

to

You

Moda nije samo od zasienosti uspomenama i nije samo od iekivanja eljene budunosti da se ovjek odmie od sadanjosti,da tone u prolost ili da ivi u jo nepristiglom vremenu, da ivi, ali nije prisutan ni u prolosti ni u budunosti, jednako kao to nije ni u sadanjosti, tone ili, to je isto, die se iznad nje; ima dana, tjedana, dulje - cijelih razdoblja, da je neosjetljiv, samo se ljulja, poput nekog amca, na vlastitoj ispunjenosti. ivi u posve drukijem krajoliku; jedna vrsta polusnenog stanja, ponekad nije ni polu. Uzrok te omamljenosti nikad nije znan, nikad ne moe biti znan, moda i ne postoji jedan uzrok,moda nije uzrok ni potreban, moda sam sebe uzrokuje. U njoj nema svjetlosti, nema tame, jer predmeti gore i nou, gustim, tupim sjajem iz dubina, boja odjednom postane osobina svijeta, ne njegova povrina, forma zrai iznutra, protenost osjetilnog tijela nije ohlaeni ukras. ivot ne tee, nego plavi, pulsira u sebi samome, polaganim, mirnim pulsom, kao da tone u slatku, tamnu, omamljujuu tekuinu.

Opaanje i imaginacija ne mogu se razdvojiti - mandichtet schon / zvenn man erlebt, meusobno se uljepavaju i obogauju. Tih dubokih plavih boja nigdje nema, ili su samo bile, ili e samo biti - crvene su kao baklje koje gore u noima bez zvijezda, u nekim dalekim dolinama crna je poput barunaste zmije, koja ovjeka obavija svojom mekanom toplinom, nesposobna da drukije shvati planinu, rijeku, nebo, nego kao zagrljaj.

Valovito gibanje koje neprestance plavi, ali neprekidno u uzdizanju, poput plime: sve vie skrivajui, dublje prekrivajui to to se ne moe tako zastrti da ne bi prozrailo. Ne moe se djelovati, jer to to ovjek eli djelovanjem postii, jedan je oblik umirenja, a to je upravo ono to se ne mora postii jer ve jest. Nesposoban je primiti jer je pun, dupkom pun. Ipak djeluje i prima, a da djeluje bez djelovanja,

prima bez primanja, time da se djeluje i prima kroza nj. Stvara odnosno biva stvaran. ivi odnosno biva ivljen, ini to to s njime ivot ini. Raste. Veliki patos. Velika patnja svijeta gdje vie o strasti nema rijei jer mu je zanos toliko proeo i proima bie da ne treba svladati nikakvo protivljenje - nema u njemu niega nasrtljivog, niega olujnog, nikakva nasilja, nikakva skoka, nikakva rascjepa, to je ivot kao da je ovjeku temperatura za jedan stupanj via i kao da ima stalnu vruicu, ali zdravu vruicu, polako, polako, zdravlje mu postaje sve intenzivnije, uzdignuto, usijano, i to to je prije bila iznimka, skok i polet, sada je postalo stanje, stalno, u svom ritmu lebdee, duboko uzbibano, prozirnije stanje.

To je veliki patos stabala: velika ekstaza. To je u njima valoviti rast ispunjenosti, sneno pulsiranje, otrpljeno plavljenje, to je u njima topli zagrljaj crne barunaste zmije: ine to ivot s njima ini, to je vruica, i jo neto vie. Nije vie ni vruica, nije vie od toga to jest, nego manje od toga. Svjeije, rjee, tie, jednostavnije, manje zahtjevno, zadovoljnije i stalnije. Via temperatura, bre izgaranje, vee usahnue. Ublaavanje gorenja, intenziviranje vruice, ne navie nego nanie, stalnije i dublje potonue. To je hladna vruica. Stabla su u intenziviranju stigla do toga da su jedva toplija od zemlje. Intenzitet rijetke biljne krvi otputa toplinu, odravanje koje bi ih dralo u stalnom uzbuenju. Spustilo se u hladni zanos, u mirnije, jednostavnije, nasmjeenije stanje.

Stalan bujan rast stabla i njegov tok iz dubina neometani su jer su stabla srasla s hranom. Sa svojom su hranom u stalnom dodiru. Rast im je bez zastoja. Hrana je zemlja. Stabla siu zemlju prodirui u nju sve dublje i dublje. Ali stabla nisu nametnici. Ne ubijaju zemlju, nego joj daju priliku da sebe daruje. Veza je uzajamna, korijenje prodire u zemlju da bi dobivalo, zemlja uvlai korijenje u sebe da bi mogla davati. To da neto postoji, jo nita ne znai, sve to postoji dobiva znaenje samo u davanju, samo u darivanju. To je temelj svakog odnosa i u tom je odnosu onaj koji daje dublje vezan od onoga koji dobiva, jer ga ne vezuje oskudica, nego obilje. Prava prisila nikad nije popunjavanje manjka, nego darivanje vika. Onaj koji daje ovisniji je o primatelju, nego onaj koji prima o darovatelju. I zahvalnost mu je dublja, i ponos i slava takoer. U tome je otmjenost davanja, tiha otmjenost davanja, to je osobina zemlje.

ivo i umirujue bie stabla jest njegov neprekinuti zajedniki ivot sa zemljom, iz ega proizlazi drugo, jo bitnije svojstvo - dvospolnost.

U Rimu je helenistiki kip, ena obla tijela i irokih bokova, sa enskim grudima, ali s falusom, dakle mukarac. Hermafrodit. Kip svijeta koji najvie uznemiruje. ivo bie koje udvostruuje svoju otvorenost, koje ne eka samo enu nego i mukarca. I ena i mukarac. Dvostruko uznemirenje, dvostruko oekivanje, dvostruka udnja, udnja ga dohvaa uvijek s dvije strane, dvostruki nemir. Jer je mogunost predavanja uvijek istodobno i mogunost zatvaranja. To je uasna opasnost spolnosti, moe znaiti potpuno predavanje i potpunu zatvorenost, slobodu boga i doivotni zatvor.

To je ono ega nema u dvospolnosti stabala.U stablima nema dvostrukog uzbuenja, nego dvostrukoga mira. Oba su se spola okrenula jedan prema drugom.

Stabla su potpuna opreka hermafroditu. Hermafrodit je loe rijeena, a stabla dobro rijeena i rastopljena dvospolnost, stabla su brak. Stabla ive zajedno s hranom, u stablima ive oba spola zajedno. Spolovi su u stalnom zagrljaju, posve kao to su stabla u stalnom zagrljaju sa zemljom. Samo to je zagrljaj dvaju spolova u stablima jai. Stabla se od hrane mogu odvojiti, iako ih to stoji ivota, mogu se iskopati, korijenje im se moe izvaditi ili istrgnuti iz zemlje. Dva se spola ne mogu odvojiti, ne moe se iskopati mukarac, ne moe se istrgnuti ena. Stabla su u stanju ivota u kojem se spolovi jo nisu meusobno odvojili, oni ve postoje, ve se mogu vidjeti, ne poput kamenja u kojem nema ni traga spolnosti, stabla imaju spol, ali dva spola, dva u jednom, stopljena nerazdjeljivom prisnou jedan u drugom. U svakom je stablu brak sklopljen doivotno, neraskidivo. Naglasak je opet na stalnosti, na nezastojnosti, na odsutnosti svakog nasrtanja, prekida, skoka, na neprekinutljivosti. Roenje stabala poetak je pira dvaju spolova koji su u njemu. Pir traje bez prekida. Zar je pir sam rast? Zar je to sama prehrana? To da se samo tako moe potpuno shvatiti vezanost stabala za zemlju? Da je to tamno sjeme koje je osobnost stabala? Ta privrena vezanost i veza ime se priljubljuju uz hranu i tlo, ime se meusobno priljubljuju oba spola. Zar se samo iz tog sredita, koje je i stablima dostupno, moe shvatiti bie stabla? Je li to ono za to se moe rei da im je egzistencija?

Kierkegaard u Dnevniku zavodnika govori o predanosti koja nije nasilje, nije omamljenost, nije opijenost i slom, ne prethodi joj nikakva kriza i stoga predanost nije rjeenje te krize. U toj predanosti mukarac i ena ve mole ne bi li se mogli jedno drugome dati, stoje na onoj toki gdje ve mogu birati samo izmeu predavanja i ludila, i cijelo bie postaje krik koji zjapi i vrtloi prema drugom biu. To nije odnos spolova u stablu. Jer u tome o emu Kierkegaard govori jo postoji mogunost suprotstavljanja da-ne, iako je ta mogunost istovjetna s potpunim rasulom i slomljenim sunovraanjem u osamljenost. Jo ima u sebi to da ne moe biti drukije, da nema drugog puta,da je to jedini nain da se dalje ivi i da, ako se ne ispuni, nije smrt nego i od smrti vea propast. Ali tu predanost i dalje previe dri u ahu vlastita opreka i okus ispunjenja, previe se gleda iz kuta neispunjenja, previe tone u mogunost unitenja i uspijeva postati takva iskljuiva zanosna strast, takva elementarna snaga samo zbog mogunosti pada, sloma i sunovraanja. Ispunjenje izgraeno na mogunosti prijetee opasnosti neispunjenja. Perverznost. U stablu spolovi nemaju mogunosti da ive meusobno odvojen ivot, nema mogunosti da se ne predaju i da se ne predaju potpuno jer se ne moe dogoditi da okus iskljuivog sjedinjenja bude bezuvjetan i bez ostatka samo s obzirom na nesjedinjenje.Sjedinjenje je mirno utonue, potonue u drugo bie, usisavanje i potonue, kao to se rijeke izmijeaju i stope. Egzistencija bia vezana je za drugo bie, kao to Jaspers kae. U kazivanju dolazi do izraaja da jedno bie ne moe biti ono samo ako drugo bie nije ono samo. ovjek moe biti potpun ako je potpun i onaj s kojim je zajedno. S takvim ovjekom koji ne umije ili nee biti potpun, drugi ne moe umjeti ili ne moe htjeti biti potpun. Zato je uasno jalovo zajednitvo s takvom polovicom koja nije ona sama. Sprjeava ovjeka u tome da bi mogao biti on sam. Ta glavna egzistencijalna zakonitost nigdje nije tako duboko obvezatna kao meu spolovima. U odnosu spolova savreno je umirujue samo ako se ovjek nae suelice sa samim sobom, krene prema skrivenom svijetu i na pola puta nae

samoga sebe, kao onoga koji se pribliava s one strane, sretne ga i sjedini se s njim. ovjek se slobodno sjedini samo sa samim sobom, samo se sebi potpuno predaje, jer se jedino sebe ne boji. ovjek se posve daje samo onome kojega se ne boji, zato onaj koji dolazi odande prijeko mora biti on sam. Sva su druga predavanja djelomina. Prilikom svakog takvog sjedinjenja ostane unutra skrivena straa, naoruana i spremna za proboj i za zagrljaj, koja zna da se ne moe predati bez ostatka. Ima u njemu straha, slabosti, opreznosti, suzdranosti, brane, zida, krutosti, odstojanja, procjepa. A gdje je strah, tamo je slabost, tamo se u tajnosti grade bedemi i zidine, stanice se ukrute, tamo se sve ostakli i lomi, tamo je snaga:

vrsto i jako pripada smrti,

maleno i slabo ivotu.

Kao to kae Lao-Ce:

Slabi pobijedi jakog,

mekani pobijedi tvrdog.

Svi to znajuna zemlji,

ali se ne usude po tome postupiti.

- osim stabala. U njima se spolovi omekaju i postaju blagi, vjeno slabi, slabi prepuni ivota,poput pupa i dojeneta, slabi, svjei, mekani, stalno se kupaju u meusobnom soku, miris svojeg spola znoje jedno u drugo, znaju da ne pobjeuje onaj koji ostane tvrd, nego onaj koji se razmeka i popusti, primi i preda se, i rastopi se; znak da sebe predaje nije znak slabosti, nego snage. Zna da je uasna ludost misliti kako je gospodar situacije onaj koji manje voli, koji vie ouva svoju pamet, koji ostane hladniji, koji ostane udaljeniji - to je zabluda na kojoj se slomi svaka sudbina: pobjeda pripada onome koji vie voli, koji izgubi svoju snagu, koji se vie uzbudi, koji je blii, koji se moe rastopiti, koji moe nestati. Dijete dobiva spol onoga koji se vie preda u trenutku zagrljaja - to je biljeg na njemu. Ako je ena umjela biti slabija i blaa, dijete e biti djevojica, ako mukarac - djeak, spol djeteta ovisi o predanosti izgubljenoj u sjedinjavanju, dijete dobiva spol onoga koji je bio slabiji jer je taj bio jai. Uvijek pobijedi onaj koji moe predati svoje ja.

Stabla to ne znaju. Samo onaj zna koji ne zna. To je egzistencija stabala. To je osobnost stabala. To je u njima iznad svega umirujue. To su bia kojih se ivotni plan, od svih ivih bia, najvie temelji na predavanju u zagrljaju. Ti koji grle zemlju, hranu, i ti u kojima se dva spola stalno dre meusobno i tope svoj med jedno u drugom. To je duboka erotinost stabala - zato je u njima zavoenje, zato mir, zato

slabost, zato snaga, zato to tiho, mekano gajenje, ivot koji plavi - two ways and one will dva puta i jedna volja.

POBJEDNIK

Ova lipa raste u jednoj dolini Bakonya, tamo gdje se dolina suava s june strane, gdje iz boka brda stre stijene, deset-dvanaest tona teke. Sjeme je palo izmeu dviju stijena. Dok je deblo dosegnulo irinu koju su mu stijene doputale, moglo je rasti gotovo bez prepreke. Ali to nije dugo trajalo. Onda se lipa napela u stijene i razmaknula ih. Sada se na nju sruila odozgo stijena poput kue i pokrila je. Lipa se izvukla. Korijenjem se uhvatila u donje kamenje i poela stijenu gurati prema gore. Rasprsnula je kamenje koje joj je lealo na putu. Na dva mjesta, tik do debla, pale su zbijene mase veliine stola. Stablo ih je svojom korom prekrilo, razlilo se po njima poput ive lave i jednostavno je progutalo dvije zbijene mase.Razmrvilo je stijene ispod tako da ih je korijenjem obuhvatilo i pritiskivalo poput goleme zmije, dok se nisu uguile, odnosno raspale na komade. Smrtnim je pritiskom, koji je trajao godinama, istisnulo iz njih svaki otpor. Sada lipa ima tri korijena irine struka. Jedan, nakon vie zavijutaka koje ini izmeu gromada stijena, neposredno prodire u bok planine. Drugi se korijen grana na etrdesetpedeset izdanaka, uasna aka s pedeset prstiju, od ijeg dodira zastenje gromada stijene. Trei je korijen napola gol jer se kamenje osipalo uokolo, voda je sprala zemlju i korijen je poput crijeva koja ispadaju iz rasporene utrobe. A iznad, stremi prema gore, u prostor, etverokatno ravno deblo, irine tri ovjeka, povlaei za sobom mnogo svojih grana i svojeg lia te ivi poput besmrtnog smijeha.

Bilo bi dobro znati to je ova lipa, dok je jo bila sjeme, mislila o sebi. Htjela je postati pravilna i razmjerna, poput svih stabala, idealno stablo, poput svakog bia -idealno bie.Ali nije bila sanjalica. Stijene bi smrvile sanjalicu. Nije bila ni luckasta. Luckasti bi od nestrpljivosti ve pobjegao. Pobjei znai zanijekati sudbinu. Sudbinu zanijekati znai biti slab. Biti slab znai biti pobijeen.

Mogu se vidjeti takva sanjarska stabla koja zatvorenih oiju misle o ivotu kojeg nigdje nema. Stabla uznemirena lica, potonula u skrivene zadovoljtine. ivot im je previe lo, ne zato to je lo, nego jer je lake izmiljati; kao da se zagrize u vlastitu sudbinu, kao to grabljivica zagrize meso, kao to puzavica ugui u mranom zagrljaju sve ega se dohvati. Mogu se vidjeti luckasta stabla koja poput bezumnika svijaju svoje grane i nerazumnim pokretima stre, izvode neprikladne plesne pokrete, ironiziraju sebe jer se ne slau sa sobom. Postoje patetina stabla, ima mrkih, osamljenih. Ima stabala idiota, opscenih, perverznih, glupih stabala. Konano, lica stabala ne mogu se pogreno shvatiti.

Lipa iz Koloske herojsko je stablo. Nije lijepo,ali ivotna snaga nigdje nema takve velianstvenosti - ni u Homera, ni u kipovima, ni u betovenovskoj glazbi, ni u

nieanskoj filozofiji, ni u cesarskoj sudbini. Ta nijema bitka koju je sama bila sto pedeset godina tu, na nepovoljnoj padini, usred estokih kia, ujedanja vjetrova i odrona kamenja, meu golemim gromadama, u uskom grlu doline. Trebala se napeti, izgubila je oblik, trebala se nagoditi, nije smjela biti milosrdna ni trena; okrutnom mirnoom, predvianjem, izdrljivou uspjela je neprestance rasti, i danas, kada je ve pobijedila, nadila svoju borbu, naborana, istroena, obogaljena, umije se smijati, zdravo se smijati. Nakon svega, to bi joj itko jo mogao rei o ivotu emu se ona ne bi smijala? ime joj mogu zaprijetiti? ega se jo moe bojati? Moe li se s njom dogoditi neto od ega stranije nije ve doivjela i svladala? to znai umrijeti? to znai bojati se smrti? Vie se ne boji. Nikad, ni za trenutak nije bila sretna, ali se smije onima koji je zbog toga ale. Ne poznaje obilje. Poinak samo iz snova. Mir joj je nepoznat. I ne zna da postoji bogatstvo. Udobnost? to je to? Mravo, visoko, ilavo, oelieno bie. S okorjelou zlotvora i obazrivou mudraca. Da je ovjek, ivjela bi ivot poput Atile ili Dingis-kana, ali bi jela poput Gargantue i smijala se poput Falstaffa, te tako mirno ubijala poput Borgie. Da je ivotinja, imala bi kraljevske osobine lava, krvolonost tigra, snagu udava, mir slona, ilavost divokoze i sigurnost orla. Da je pjesnik, pisala bi takve pjesme da bi se zapalio papir. Da pie glazbu, planine bi plesale. Da ljudi danas imaju osjeaj za velianstveno, ovo bi stablo imalo sveenika, mladog vitkog momka koji bi pjevao i rtvovao mu, u sjajnim bi ljetnim jutrima stajao ispred njega, klanjao se i uzvraao mu smijeh.

MELANKOLIJA

Ova smreka stoji uz izvor u Alsotatrafuredu, pokraj nekadanjeg dvorca Zichy. Oko nje samo nisko drvee, u okolici ona je najvia. Granama pokriva kuhinjsko zdanje dvorca. Zemlja joj je crna, mekana i plodna. Svjei tok izvora opskrbljuje cijeli okoli hranjivom vlagom. U njoj nema nikakva umora, jer ta naizgled mlohava nejakost kojom sputa grane nije uvenulost ni bolest. Oni koji tamo stanuju, zovu je tuna smreka.

U njenoj okolini nema niega to bi dalo povoda toj tuzi, dobra zemlja, zatieno mjesto, vlaga, nepostojanje suparnika. Nije uzrok ni u samome stablu. Tri puta je via od kue, deblo lijepo i bez greke, osim neto smolastih vorova, to znai da je zadobila sitnije rane - zanemarivo. Nema u njoj ni neurastenije jer se ta nevolja uvijek javlja kao sivilo, kao gubitak boje. Smreka je tamnozelena, dakle bie dobre krvi i dobrih ivaca. Samo je tuna. Ne gleda u nebo, nego preda se, odnosno gleda u onu toku u koju gledaju tuna bia. Bez gorine, bez uznemirenosti, bez uzbuenja, gotovo bez strasti. U njenim oima vidi se tuga ivotinje.Postoje zarobljeni majmuni koji se, kada im dosadi klauniranje, zagledaju preda se. To je takav pogled da se svi promatrai odmaknu od kaveza. Stari, umorni konji, kada ekaju na ulici, gledaju u tom smjeru. Tamo gleda i Drerova Melankolija.

To tamo, to tu, to kuda nije unutra. Mjesto je to u svijetu. Cijelo stablo gleda u to. Svaka iglica, svaka granica, kronja, deblo, gleda beskrajnu tugu ivota, moda to kako je samoa uasna, ali i to kakvu cijenu ovjek plaa ako odustane od nje. Moda to kako je dobro biti neosjetljiv jer smo onda bar daleko. Ali, kako je dobro utonuti u stvarnost jer se onda neposredno dobiva radost, zanos, veselje, patnja, ponajvie patnja. Kako je sve to dobro i kako zlo. U tuzi smrekinoj nema optube. Nikoga ne poziva na odgovornost, zna da se nita ne moe postii time da se kae: uzrok je taj i taj. Nema uzroka. Jednostavno je tako. Ne objanjava je ni krv, ni konstitucija, ni znaaj, ni uspomene, ni sudbina.

Postoji u ivotu neto potresno tuno i onaj kome na to navru suze u oi, ne zna koliko je ta tuga nepromjenjiva. Htio bi patiti, volio bi da se bar razboli od tuge, bilo bi dobro od tuge i umrijeti. Ali je ona toliko tuna da vie i ne pati, nita je ne boli, nije bolesna, ne uzdie, nije nestrpljiva, ne zna to hoe ili nee, niti da li je svejedno ili nije svejedno. Vie nije ni besciljna. Ne nedostaju joj radost i srea jer bi onda bila bolna praznina, prostor u kojem nema niega. Ta je tuga gusta i masivna, plamti i tee, neka vrsta teine, umjeti je podnositi isto je to i biti tuan. Biti iznad plaa i muke, razoaranja, sloma, ponienja, pada, samoe, bolesti. Biti iznad smrti - biti tuan: biti tu bez ikakva smisla, nosei u sebi to iz ega nikad nee biti niega, urasti u propast znajui da je svaka radost plod gorak unutra, upravo ondje gdje oekuje najslai okus, u sreditu.

Ne uzrujava se, ma kakvi! - ne bjesni zbog toga! - ne buni se! Bar da se jo umije sluiti tim nainima bijega, da zna bjeati od tuge na taj nain da se uzbuuje, da bjesni, da se buni! Kako je suvian svaki otpor, kako je bijedan svaki bijes! Bar da jo ima volje ili da je bar bezvoljna. Da bar vjeruje u tvrdou ili bar da uope vjeruje. Da jo umije voljeti neto, ili da bar voli, ili da bar umije. Ali duboka crna rupa sve je progutala i ona gleda u nju, mirna je i nepomina, ispred nje mrak bez kovitlanja, bezdan i beskrajna nona dubina. Gleda unutra, a praznina je ak i ne privlai, ne vue, kao to je ne plai i ne grozi joj se, ne boji je se, ne veseli se, ne naslauje se u njoj, ne eli da je proe, ne udi za njom, samo gleda u nju i tuna je i tuna. Under all earth runs water, under all life runs grief - ispod cijele zemlje tee voda, a ispod cijelog ivota tuga.Ispod ivota poiva tamno i nepomino jezero, ivot u tom jezeru gleda svoje lice, vidi tugu i pije iz nje i pije tugu. Kada vjetar provijava izmeu grana smreke, ta crnozelena harfa zazvui, taj no-instrument - kakva li zvuka bez osmijeha! Kako u njemu gori mrak. Kako je taj zvuk nepodnoljivo teak, kako je mekan, kako tee, kako poplavi izvor, kuu, ostala stabla, livadu, cijelu umu, stjenovita brda; pogladi ih svojom barunastom rukom-percem, bez ljubavi, bez suosjeanja, bez samilosti, bez utjehe, bez radosti, i dok zuri preda se, zemlja se otvori ispod breuljaka, planina, potoka, jelena, tetrijeba, ispod cijelog krajolika, i u tamnom se zrcalu pojavi lice svijeta.

DJEVICA

Kada se ide od eljeznike postaje prema Porvi u dolini Hodosera, koja ostaje zelena i za najsunijeg ljeta, na istonoj padini stoji nekoliko jasika. U sredini, okruena ostalima, nije najvia, ali se prva primijeti, toliko prva da se gleda i shvaa tek nakon nekog vremena,pa ima ih vie odnosno nema jer su ostale drukije.

Zapravo i nije stablo, nego je cvijet. A to je moral cvijeta? Cvasti. Slatkim se osmijehom otvoriti u svijet. Da ovjek bar ima stotinu oiju da ga svima gleda.

Onaj tko bi rekao da je jasika djevojaka, svakako bi grijeio. Zapravo, vrlo rijetko je, samo tu i tamo, pokoja svjea i mlada djevojka poput jasike. Tako je vitka i ima tako rosna bljeskanja, tako je jedinstvena, sjajna, da joj se moe prii samo na jedan nain, njeno. Djevianska je.Ni izdaleka u tom uvredljivo moralnom smislu, kako to misli moral-filozofija, i ne u tako brutalno irealnom smislu kako to rabe lijenici. Djevianstvo nije fizioloko stanje i ne ovisi ni o kakvoj pretvorbi. Djevianstvo se ne moe oduzeti i ne moe izgubiti. Kako bi se ono moglo izgubiti u ljubavi? Upravo se onda gubi kad nema ljubavi. Nema djevianske ljubavi? Svjee i bezbrine, jednostavne i iste. Poput jasike. Nema takvih rijei koje su njene poput svijanja njenih grana? Nema takva pokreta koji je njean poput bezvunog titraja njena lista? Nema takva zagrljaja koji dalje raste kao to jasika raste iz zemlje? I ta djevianska ljubav, te njene rijei, taj slatki osmijeh dojeneta, taj jasikasti zagrljaj - nije li ono cvjetni moral? Cvasti? Otvoriti se u svijet nijemom bjelinom, uzdrhtao od vlastite ari, poput bljeska svjetla na ravnoj povrini vode?

istoa moe biti i tjelesna. Jer nije istina da su mramorni bogovi do same svoje unutranjosti od tvrdog sjajnog bijelog kamena. Istinski djeviansko nije istoa mramora. Djeviansko moe biti samo ivo meso - tijelo, to od ega su isti sokovi, ista vlakna, isto meso, ista krv, ista kosa, ista koa:

reines Herzens zu sein:

das ist das hochste, was Weisen ersannen

und Weiseren taten.

ivjeti ista srca, to je ono to misle mudraci, a jo mudriji ine. Sauvala je istou svojeg roenja, usisala u se istou majina mlijeka, istou lica koja su joj se osmjehivala, istou sunca, zraka, vode, kruha, ljubavi dragana svoga, svoje djece, svojih bogova i istou smrti. Da joj netko postavi pitanje to je nevinost, gledala bi ovjeka poput ptice ili zvijezde. Da se bia tako gledaju na zemlji, postojala bi samo ista srca. Svijet je proziran poput stakla, samo to je to staklo mekano i toplo i ivi, toliko ivi da bi bilo neizdrljivo da nema osmijeha. ivot, tamo gdje nie, ist je i sladak,pleasure which there is in life itself, slast koja je u samom ivotu. Ne napustiti izvor znai biti djevianski. Etruani su klesali cvjetove na grobovima svojih ena - ni ime, ni ita drugo, ni godine, ni poloaj. O emu

govori nadgrobni kamen? Ona koja tu lei bila je cvijet, znala je ivjeti to o emu su mudraci samo mislili.

BLAGOSLOV

Iznad Korule, iza groblja prema jugoistoku, na nevelikom travnatom prostoru stoji smokva. Tri joj se debele grane odmah razgranjuju blizu zemlje u tri smjera i onda se svijaju prema gore pa natrag. U kolovozu raa mirisne, tamnoljubiaste, sone smokve medena okusa. Baca sjenu na travu, zatiuje prostor i bie koje stupa na travnjak. Ova velika kvoka sjedi tu, a svi koji zaele mogu joj se zavui pod krila. Tko dospije u blizinu stabla, ue u prostor neposredne topline majina tijela: zatien je, u okrilju je kakvo nam moe dati samo netko tko nam eli dobro.

ovjek i sebi moe poeljeti dobro. I ta elja, ako je dovoljno jaka, ispuni se. elja je u opreci s nunou. elja je u opreci s ananke. Hoe vie. Da je puka nunost, cijeli bi se ivot zbivao po zakonima fizike, kemije, biologije. Ali elja sve to nadilazi, hoe vie od onoga to kani pruiti ananke. elja hoe nemogue. I zna biti takva da probije zakone nunosti. elja moe biti velika i rastopiti ananke, rastopiti nunost u vatri strasti i onda nestane zakon, a ona se ispuni.

Ali elja je neizmjerno opasna ako ovjek eli za sebe. Opasnost je u ispunjenju, u tome da ovjek postigne ono to je elio i zahtijevao i traio. Dobiva i mora upoznati. Izgleda kao da je dar. A od stotinu sluajeva, gotovo u sto: kazna. Eto ti, dobio si! To je to to si elio? To je! Tu je, treba to iskoristiti, ivjeti s time i prema tome. Sada se tek ispostavlja da je elja bila pogrena. Zapravo, nije ni htio to. Trebalo bi postaviti zabranu: nemoj eljeti sebi ono to e te opteretiti kad se ispuni, jer e ti se elja ispuniti i to eli - dobit e. Zato nije dobro da ovjek eli neto za sebe. Ne zna, a i ne moe znati, to je to to eli. I kada dobije, samo tuguje i razoaran je. Maloprije jo je elio, sada bi ve vratio, pa opet poelio.

Zato je dobro ako ovjek ima nekoga tko eli umjesto njega: ako ima zatitnika, prijatelja, oca, dragu. ovjek nikad u sebi samom ne nosi blagoslov svojega ivota. Zato je dobro ako postoji majinsko bie, poput ove smokve, koje ovjeku eli dobro. Ako me ona zatiuje, znam da je nepotrebno da ita elim: nije potrebno prieljkivati. Od toga to ja elim, bolje je to to ona eli i u tome mogu poinuti. Zna od mene bolje to ja hou. Ako ti luak nudi vodu ivota, prolij je, ako ti mudrac daje otrova, mirno ga popij. Jer mudrac zna da je otrov dobar. Tu ovjek ivi u okrilju smokvine mudrosti. to to ona prua? Koja je to dobra elja koju mi eli? to je to to bolje zna od mene za mene? Ne isplati se o tome razmiljati, ve u dobiti. Vjerojatno nee biti nikakva vidljiva znaka.ovjek i ne primijeti ispunjenje najveih elja. Samo osjea da je kraj njega netko tko mu se nekako privukao. Osjea da je i on sam postao stablo smokve: sebi ne eli vie negoli drugome;i ostali mi prilaze, skriju se ispod mene jer znaju da u njihovo ime elim dobro. Sjednu u ozraje blagoslova, jedu od sve slaeg voa, isprue se na tratini i ispod zasjenjenog zelenkastog neba spavaju poput zametka.

POVRTNJAK* *Konyhakert, kuhinjski vrt, op.prev.

Sve u svemu, jutarnja mi je etnja uobiajena. Nakon svitanja ubacim biljenicu u dep i uspnem se do ume, u lov na misli. Pod pazuhom knjiga, dok lagano koraam po rosnoj travi. U dolini lebdi plavkasta sumaglica, a meu drveem se glasaju vorci. Oko osam sati gubim strpljenje. Vraam se, potraim motiku, koaru, i spustim se u povrtnjak. Za ruak u skuhati juhu od povra. U ovo doba, na kraju ljeta, to je takav blagdan od kojeg veeg i ne poznajem.

Za pojam dumbusjuha mogu zahvaliti staroj seljanki iz Aracsa. Ona je bila ta koja je s koarom odlazila u vrt. Skupila bi sve to je nala, i kada bih je zapitao, ma to li e biti od svega toga, rekla bi: sve smee vrta ubacit u u lonac. Onu aromatinost koju je ona znala dati jelu nikada nisam dostigao. Iako sam to, mogu mirne due rei, godinama isprobavao. To nije ovisilo od koliine ili kakvoe povra. Njezina juha, ako bi se i mogla s ime usporediti, bila je poput vina. Ve mi se od mirisa vrtjelo u glavi. Da, bilo je u njoj one ljupke njenosti koja mora resiti svaku dobro pripremljenu juhu od povra. Ruiasto-zlatne boje, povre ni meko ni tvrdo, repa je upila u sebe okus zelja, a paprika okus korabice, ali ipak je repa ostala repa, kao u idealnoj zajednici: svatko je linost, a ipak svi pripadaju svima.

Najvanija je prikladna pobonost. Kao svaki istinski velik pothvat, i ovaj treba zapoeti molitvom. Sjedim ispod jabuke i promatram povrtnjak. esto sam tumarao po trnici, i najradije sam zastajkivao tamo gdje se prodaju kune potreptine. Lijepa metla od sirka, glatko izblanjana daska za razvlaenje koja otvara apetit, valjak, drvena kuhaa. Bio sam oaran skromnom jednostavnou tih predmeta, i time koliko su uspjeli pritajiti ljepotu na utrb prividne korisnosti. Mnotvo ljudi juri pokraj njih, i svaki u sebi govori: kojeg li ordinarnog sredstva, kuhaa!

Draga kuhao, izraena od plemenitog jasena, vitka lico, ti zna da me nije nikada zavela tvoja poniznost, kojom si se vjerno predala izvravanju jednostavnih poslova. Uvijek sam se divio tvojim finim linijama, tvojoj dragoj glavi, koja je kao cvijet. I to koliko si korisna, nee me zavesti, ve samo poveati prema tebi moju neobjanjivu privrenost.

Nehotice sam pod jabukom razmiljao o slinosti kuhae i povra. Biljka, koju gledaju samo s korisne strane, prepuna je oaravajue ljepote. Ali, osim toga, sadri i takve osobine koje su rijetkost. Tu je odmah raskutrani perin. Kada ga ne bismo stavljali u jelo, mogao bi biti parfem, i sasvim sigurno bi se divili onoj dami koja bi pristigla na popodnevni aj u oblaku perinova mirisa. Ista ta biljka bila bi prelijepa i kao cvjetna lijeha. Gusto i upavo zelenilo ugodno bi obuhvaalo lijehe petunija ili salvija. Isto tako i celer. Kelj bi takoer mogao biti ukrasna biljka, o pupani i

cvjetai da i ne govorimo. A rajica tek? Paprika? ak bih ih i u tegle rado zasadio i divio im se u prozoru. Kada ljeti oistim rajice od zaperaka, povremeno se odmaram i uivam u udesnom mirisu listova. Ulje svakog povra ima jedinstvenu i neponovljivu ljepotu; to to je ta ljepota i korisna, i da je biljka osim arobnosti jo i jestiva, ta me radost u ovom trenutku potpuno proima.

Zatim se lagano primam posla.Raskopam gredicu mrkve, brino potraim razvijeno debelo korijenje, uberem dvije-tri mrkve, perin, korijen i lie, pastrnjak, kojeg ne bih izostavio ni za kakav novac. Zatim dolazi poriluk i kelj, korijen i lie celera, korabica i jedna mala cvjetaa. Od luka je najbolji onaj sitniji, veliine oraha, dva su dovoljna, od enjaka jedan. Dvije lijepe zelene paprike, jedna crvena rajica, i da blagdan bude potpun, jedna aka svjee oljutenog graha. Sve to kod bunara operem i oistim. U bljeteoj, srebrnoj vodi ljeska se hrpa lia i korijenja. Sada ve mogu pripremiti vatru.

POD TAMARISOM

Malo sam sjeo tu, pod tamaris, da bih u sjeni na miru pojeo utu medenu smokvu, tek ubranu. Bilo je oko podneva i nikoga u zaljevu. Vie je to bila metafizika nego jedenje. Ponekad je ovjeku doputeno tako jesti, kao da se moli. Nakon to sam doao do obale da bih s ruku oprao ljepljivi slad zreloga voa, morao sam se vratiti i blagdan posvetiti cigaretom.

Epiphoitesis, pomislio sam. Grka rije. Naao sam je u knjizi Dionizija Aeropagite,pisanoj o Bojim imenima, i znai: djeji odnos prema Bogu, Bogu koji je poinuo u ovjekovu srcu i dobrostivo se smjeka ovjeku. Da postoji netko, ljudski Metar koji bi me mogao nauiti vidjeti lice boanske dobrote to obitava u ljudskom srcu, pjeice bih do njega, do nakraj svijeta. Onome tko bi me nauio tome da - kada putujem, kada se kupam i kada se igram, kada jedem smokvu, kada palim cigaretu sve to ne mora biti olako gubljenje vremena. Moe biti besciljna, iako ugodna, ali neodgovorna i tata igra, ali moe biti i boansko djetinjstvo. Sada nije rije o tome da postoje patnja, bolest, hridi, grijeh, smrt. Jer postoje. Nije rije o mukotrpnom ispatanju koje godinama gori u mukama i pritom ne nalazi ni jedan svijetli trenutak. Epiphoitesis nije da ovjek, slomljen, stenje i cvokoe zubima od uasa jer mora do kraja izdrati svoju sudbinu. To je izuzetan trenutak, kada sam tako bezumno sretan da drhtim od bljeska golemosti bezgranine boanske dobrote i shvaam da, ako se On tako neposredno oituje, ja ne mogu drugo nego se sa zgranutom radou nijemo moliti: hvala.

Svi ljudi poznaju teki, mrani, patniki, asketski, samoprijegorni put vjere. Ali ponekad, na koji trenutak, zasja i sunce. Religion is not our burden, but our privilege -religija nije teret, nego povlastica. I ta je povlastica, u takvim trenucima, u najveim religioznim vremenima,biti Boje dijete. O tome govore poneki mistici, bio je netko tko je u tom epiphoitesisu ivio, jedno od najdrae Boje djece: sveti Franjo. On je shvaao da jesti, spavati, kupati se, diviti se cvijeu, smjekati se lijepoj djevojci, etati, igrati se - moe biti molitva, i odista jest molitva ako je ovjek Boje dijete i ako ga u njegovu pomirenu srcu motri boanska dobrota.

Draga moja, ti koja ovo ita i koja misli da hulim, vjeruj mi, u cijelom je mojem ivotu bio jedan jedini bitni, ozbiljni, odluni i potresni doivljaj, kada sam rekao: Gospode, ne umijem biti kranin jer ne umijem mrziti svijet. I na to sam dobio sljedei odgovor: Ne treba svijet mrziti, nego treba voljeti Boga, a onaj koji voli Boga, nita ne moe mrziti.

Vjeruj mi, draga, vie od dvadeset godina pretraujem cijeli svijet da bih naao Boga. Tu ne me chercherais pas, si tu ne me possedais, kae Pascal: ne bi me traio da nisam u tebi. Nai njega bio je jedini smisao mojega ivota. Traio sam ga u filozofiji, mudrosti, umjetnosti, mitologiji, traio u ljubavi, prirodi, ekstazi, a nisam primijetio da je tu, u mojem srcu. On. Bogova ima mnogo, Bog je samo jedan. Zato

mi je religija uvijek bila vana? Zato nije bio vaniji On? I ako sam ga ve naao, nije li mi svejedno kakvim mu se rijeima obraam ako je Njemu svejedno? Jer on ne uje rijei, nego srce.

Tajnu da sam stigao u vjeru u kojoj sam odrastao ve sam dugo uvao. Tief ist die Trauer, der mich umdstert, eintrete ici wieder Herr in dein Haus duboka tuga tamni oko mene, ulazim opet u tvoju kuu, Gospode. Vratio sam mu se u kuu, ali se nisam nikome usudio priznati. Stidio sam se. Rei e kao i o drugima: slomio se. Iskreno govorei, ni tada nisam bio slomljen, kao to nisam ni sada. Dapae. Siguran sam da sam onda bio manji i otada sam narastao. Bojao sam se da e mi spoitavati ono to sam u apostatsko doba ja njima spoitavao. Bile su to strane stvari. Uasnem se kad se sjetim. Mogu li to ikada popraviti? I jedina je mogunost osloboditi se posljedica ako za njih prihvaam odgovornost jo i sada, kada od onoga to sam onda govorio, ne vjerujem ni rijei. Uostalom, mislim da se stvar ne lomi na religiji. To to se meni dogodilo, nije stvar religije, nego Boga. Dok sam traio samo istinsku vjeru, lutao sam. Nema osamljene istinske vjere. Sve se lomi na tome: nai Boga i zavoljeti ga. Ili: zavoljeti i nai. Ostalo je samo teologija.

Ovaj trenutak pod tamarisom daje mi snage da vie nita ne tajim. ak ni pred onima koje sam ja gurnuo u nevjerstvo. Jedino to jo mogu uiniti jest da im govorim o epiphoitesisu i o tome da su njegova strpljivost i dobrota beskrajni. Odbjegli sin koji se vratio ve moe govoriti onima koji jo lutaju vani: doite jer On voli povratnike! I onaj koji se obrati moe postati sudionikom boanskoga djetinjstva. Ne ljuti se ako jedem svjeu smokvu, ako pijem vino. O, vino jako volim, osobito crno, koje se ovdje spravlja. Ljuti se zbog toga, Gospode? Je l' da se ne ljuti? Da ti ivi tu, i ti bi pio, i bio bi zahvalan da postoji tako uzvieno pie. Kako je dobro biti dijete, kupati se, diviti se, rugati se glupanima, biti razuzdan, osjeati kao dar to to sam dobio: vino, radost, cvijet, jednako kao igru, izazovno, kaiperno, i osjeati objeenjako veselje i slatku vedrinu.

Opet misli da hulim? Misli da samo traim profinjeno opravdanje za taj bezbrini ivot koji tu ivim, na tom bljetavom moru, i da epiphoitesis nije drugo nego vrhunska la frivolnog uivatelja? Zaboravlja, draga, da religija nije moral. Moral moe govoriti o dobru, zlu, grijehu, vrlini, lai, istini. Religija ne moe govoriti o drugom osim o Njemu.,I ako se On sada, u ovom satu, u mojem srcu oitovao, razrijeio me morala jer me prihvatio kao svoje dijete i sada je meni kao djetetu sve doputeno. Jer sada ve postoji samo jedna vana stvar: da ga ja volim i da On voli mene. I ta ljubav posveuje to da sam pomalo drzak, ironian, rugalica, malo pohlepan, sladokusac, veseljak koji bi rado pomilovao svaku kovravu meku kosu, vitku ensku nogu, koji je brbljav, naklapalo, nestaan. To su darovi. Veina je ljudi u stanju ozbiljno uzeti svoju patnju, ali ne i svoju radost.

Sada, u svetim trenucima boanskoga djetinjstva, znam da je istome srcu svaki moral besmislica. Bog se zajedno veseli s tobom jer je on i u dostojanstvu mora i u bljetavom nebu, u mirisnoj cigareti i u slatkoj smokvi. Ali to znaju samo njegova djeca, njegova djeca koja su ganuta kada ulaze u more i kada se zapjeni svjea voda na njihovoj vreloj koi. O, u smijehu se moliti i viknuti u sjajno ljeto: kako je dobro biti Tvoje dijete - dragi moj Oe, kako bih Ti se rado objesio o vrat, kako bih rado da

me zagrli i da kae: Ako ti je srce prepuno i dosegne trenutke istoe, smij se i veseli se, i onda idi i govori svijetu o tom veselju.

OKUSI

(Uputa za uporabu: ako ljetuje kraj mora, ustani ujutro u est, idi do stijena, gdje je voda duboka i blijeti, skoi na glavu, plivaj dvadeset minuta. Osui se na suncu, zapali, itaj pjesme i idi dorukovati. U osami kreni kroz umu na kupalite, polako, tamo se sunaj, kupaj se do pola dvanaest, skupljaj koljke, pueve, plivuckaj, skai, igraj se abica, gradi zamak od pijeska, usto meditiraj nad velikom tezom svijeta: Bolje je usred sunanoga ljeta kupati se u moru nego zimi raditi u mranom uredu. Ako si i s time gotov, jo jednom uroni u more, osui se, obuci laganu pidamu, polako idi do gostionice, sjedni za stol i, dok donose juhu, proitaj sljedee:)

O Kinezima sam itao da su ljudi najznatieljnijih nepaca i da ono to ne poznaju, vole uzeti u usta poput dojeneta. Ta je informacija u meni oslobodila potrebu za kuanjem.Poeo sam obraati pozornost i uskoro sam iskusio da je to to takozvana psihologija govori o nepcima - nitavno. Meu ostalim, tvrdi da se kuanje ne sjea. Onaj koji to tvrdi jest bez osjetila okusa. Mogu rei da su opovrgnuli tu tvrdnju ne samo Kinezi, o kojima sam samo uo, ne samo ja, koji sam moda iznimka, nego mnotvo ljudi iju osjetilnu kulturu potujem. Nepca se jo i te kako dobro sjeaju ak i hrane i pia kuanih prije trideset pet godina. Nepce je vrlo inteligentno osjetilo koje moe utvrditi zadivljujue nijanse i moe se uzdii na divljenja vrijednu razinu. Konano, nepce ima takvu fantanziju koju, na primjer, dodir ili miris uope ne mogu dosegnuti. ak i sluh rijetko.

Od vremena te obavijesti o Kinezima vie se ne stidim priznati da je moj nagon za kuanjem i sladokustvom bio uvijek velik. Tom se nagonu mogu zahvaliti za mnoge doivljaje. Ispriat u samo jedan. Poznajete li okus pupoljka? Osobito mogu preporuiti dva pupoljka. Jedan se moe brati samo sredinom travnja, nekoliko dana, kada cvate ogrozd. Otkine se pupoljak koji se jo nije rascvao. Nije vei od glavice ibice. Ne poznajem svjeiji okus salate. ovjek se posve razveseli od deset pupoljaka. Mogu zamisliti kako bi bili divni s uljem. Nije mogue poblie opisati tako njean, prhak, kiselkast, pjenast i mekan okus.

Drugi je pupoljak crni trn. U svibnju i lipnju,dakle vrlo dugo vrijeme, moe se neogranieno uivati kada je novi izdanak jo njean. Svjei se izdanak otrgne, oisti od lia i kratki tapi od centimetar i pol stavi u usta. Ima okus gorkog badema, ali je pun soka, krhak, svje i tean. Tko ga je zavolio, ne moe ga se vie odrei.

Navest u samo jedan primjer za to da nepce ima fantaziju.Leao sam na rubu borove ume, na suncu, i sjetio se. Iznad su skakutale sjenice, nedaleko je pjevao kos. Povremeno sam upkao travku zvanu pirika i vakao je. To je travka koju psi trae i vole. Nita ne moe tako smiriti eludac i bolja je od stotinu lijekova.

Razmiljao sam kakav bi okus mogla imati lijepa ena. Ne ona koja me nagazi u tramvaju i gruba je. Ne ena - kako da to kaem? Vjerujem, shvaate. Nije o tome rije kakvo bi njezino meso bilo da se ispri. Bilo bi meso, i to ne osobito ukusno. Mislim na enu koju ovjek voli kada je zaljubljen. to bi bilo kad bi ovjek bio u stanju uzeti u usta tu ljubav i taj poljubac i tu enu mogao okusiti?

Svakako bi bila nalik na okoladu, na vrlo finu, plemenitu, istu mlijenu okoladu u kojoj jo ima nekog slatkog i omamljujueg zaina. Tvar joj je vjerojatno tako prhka da je ovjek samo stavi u usta, a ona se i bez vakanja lagano rastopi. Ali okus ene, tako sam zamiljao tada, nije tako crvenosme okus poput okolade, nego vie poput maslaca, ut, a ima neto i od cvjetae, osobito ako je s vrhnjem i nije prekuhana, ali je ipak mekana. Ima malo okusa suhoga vina to moe udariti u glavu. Naravno, drukiji je okus plave, a drukiji crne ene. U plavoj ima najvie mlijeka, a u crnoj najvie este. U bjeloputoj, plavookoj i crnokosoj eni, osim toga, ima jo nekog rijetkog zaina, kojemu slinog nisam do sada nigdje okusio, a mislim da ga i nema drugdje osim u njoj.

Jo bih htio neto ispriati. Znam da okus ima i transcendentni nagon. Nepce ponekad zna i o nadnaravnom i prua iskustvo o vjenim stvarima. Jeste li uli o vodi ivota? Sigurno. Samo je niste pili. No ja jesam, jednom mi je u snu bila podarena takva povlastica, mogao sam je piti. Ponudila mi ju je jedna ena. Tek kada sam je ve popio i probudio se, shvatio sam - bila je to voda ivota. Bila je ruiasta, svijetla poput svijetlog crnog vina, i pjenaste kapi priljubile su se uza staklo. Miris je bio malo slan, poput mora, jedva primjetno. Vrlo ist miris poput nepoznatog cvijeta ili biljnog soka. U okusu sam prvo prepoznao ulje. Od maslinovoga slabije, blae i meke. Pomalo poput krvi i morske vode, poput vonoga soka, ali netvarnije, nestalnije, blae, a istodobno dublje. Ni hladna ni topla, tako mlaka kakvu jo nisam pio, kao da je mlaka od ivota u sebi. Kliznula je niz moje grlo poput mlijeka ili vina, ali jo prisnije. Kao da nije ni dospjela u eludac, nego se irila iz grla. Posve sam omeknuo od toga. I snaga koju sam usisao, nije bila gruba snaga, nego tiho, pulsirajue bljetavilo.

Odjednom sam poeo iznutra svijetliti. Otada sigurno znam da ivot ako se oisti od svega to nije ivot, postaje zgusnut i onda je to ekstaza bez rijei.

PSIHOLOGIJA BRANJA CVIJEA

Lake je raskinuti eljezne okove

nego vijenac od cvijea.

(Abbe Constant)

Kada na kraju svojega ivota stanem pred Anela smrti, mislim da u ga, ne bunei se, moi slijediti u nepoznato. Propustio si neto? Odgovorit u: Ne vjerujem. Ali, ako upita: ali li neto ostaviti? Rei u: Cvijee.

Rado se i lako mogu odrei onoga to ivi na zemlji, ali - cvijee, cvijee.

Aneo kae: Vidjet e, svijet razuma bogatiji je od svijeta slika. Tamo e iznutra vidjeti. To je kao kada potone u duboku meditaciju. Otkinuvi se od zemlje, nee imati drugo iskustvo nego netvarno brujanje; lebdjet e sretan i osloboen u bezgraninosti. U velikim trenucima ljubavi, kada se srui zid izmeu vanjskog i unutarnjeg svijeta, i ne zna gdje je vani, a gdje unutra, tijelo postane dua, a dua tijelo; u velikim trenucima vjere, kada se srui zid izmeu tu i tamo i vie ne zna gdje je tu, a gdje tamo; ivjet e u takvom stanju u kojem e prestati tvoja posebna svijest o sebi samom i doivjet e stupnjeve duha koji vode prema Bogu da bi konano stigao do Njega i tada e stii do cilja.

A ja pak: Sveti Anele! Jo sam za ivota primio tu milost da mogu vlastitom voljom posluati zakone postojanja. Ponizno sam iao svojom voljom, nije me trebalo ni siliti ni vui. I sada idem jer treba, jer se veselim da umijem biti posluan i jer znam da je svijet u koji ulazim vii od prethodnog. Nita me ne boli. U srcu mi je mir. Ali cvijee, cvijee!

Jo sam bio poludijete. Sjeam se mjesta, pri dnu breuljka, pri ulazu u svjeu dolinu, sjedio bih na zidu sruene kue, preda mnom na sjenovitom mjestu ruiaste koprive. Kada sam bio malen, dogovorio sam se s prijateljima da su koprive maarski vojnici, a uti maslaci neprijatelji. Maslake smo, kad smo god to mogli, istrebljivali, ali ni jedna se kopriva nije smjela dirnuti. Sada, kad sam sjedio na zidu, mislio sam o tome koliko li je domobranskih redova, cijela pukovnija, krenulo u tabor ili se moda spremaju na boj i sa stranje strane zaobii e etu maslaaka. Veselio sam se njihovu trijumfu i elio im pobjedu.

A onda, kad mi je moglo biti ve osamnaest godina, sjetio sam se udnovate stvari. Zato ovjek ubere cvijet i zato se njime kiti? Koja nas je tajanstvena prisila gonila da smo u oujku ili kraj potoka brati visibabe, u svibnju u umu urice, u lipnju mak i razliak po oranicama? Zato se djevojke vesele kada im dam cvijee?

Zato su kod kue vaze u sobama i zato je u njima u proljee jorgovan, a u jesen krizantema? Dovde sam stigao. Tada sam odluio da u razmiljati o tome i da u se smiriti tek kada naem odgonetku te tajne. Napisat u psihologiju branja cvijea.

Tada, naravno, nita nisam znao o psihologiji, samo sam shvaao da dua bere cvijee. Zato? Ni danas ne znam. Bit e da postoji srodnost meu njima. Ukoliko je netko vie dua, utoliko je vie cvijet. ena. Osobito djevojka. Dijete. Osobito dojenad. enska imena: Ljubica, Rua, Viola, Piroka, ali postoji i muki cvijet: Narcis.

Otada je prolo dvadeset pet godina i kada bih se sjetio svojeg zavjeta s kamenog zida, osjetio bih da se moram oduiti.

Prvo o emu treba govoriti jest ime cvijea. Imena cvjetova najljepe su rijei svakog jezika. Jednako na maarskom, kao i na engleskom, francuskom ili latinskom. Proveo sam mnoga poslijepodneva i veeri, osobito zimi, pokraj pei traei u rjenicima imena cvijea i uivao u njima. esto sam vezivao za njih proizvoljne slike, katkad bih izmiljao cijele prie.

Ispriat u samo jednu.

U proljee, jednom, na sjenovitom,zatienom mjestu, na sjevernoj strani procjepa, naao sam bijel cvijet. Premda sam u ako doba, a i poslije, volio tumarati s bilinarom, ovaj cvijet nisam poznavao. Rastao je izmeu lia urica, listovi su bili dlakavi, a izmeu pet-est, ak sedam mekanih barunastih bijelih latica uti pranici. Miris? Kako da kaem? Zainast i prolazan, njean, malo poput ljiljana, ali blai i slai, fin, svje i kao da nije tvaran. Bila je to bijela umarica, njemaki Alpenrose, latinski anemona. U sebi sam je zvao Bijela anemona. Znam jedno mjesto gdje na podruju veliine sobe raste vrlo gusto. Usred svibnja posjeujem to mjesto, i u tom posjetu jedva da ima ita zemaljskoga. Sagnem se do njih i imam osjeaj: da sam s osamnaest godina sreo djevojku koju sam elio sresti cijeloga ivota, djevojku poludijete, plavu, koe bijele kao latice anemone, i da mi je govorila, s njenih bi se usana osjeao taj miris. Ljubav, vjera, ljepota, dua - sve zajedno kao ostvarenje neispunjene elje.

Taj miris i to ime, tada, odmah i otada uvijek, dovede mi u svijest Letu, rijeku zaborava. Osjetio sam neku vezu izmeu imena anemone, njezina mirisa, njezine bjeline i zaborava: srea da postoji pie koje e svjeom ari sprati sve moje uspomene i moi u zapoeti ponovno ivjeti, kao da sam se sada rodio prvi put.

Kada sam u jesen tuda opet prolazio,naao sam osobita, u pamuastu tvar odjenuta, posve sitna zrnca. Izgledala su kao hrpa crva tek izleglih iz jajeta ili, prije, kao plodovi Bijele anemone.Bezgranina je njenost, razmiljao sam, da cvijet obavije svoju djecu mekanim bijelim povojem kako se ne bi, ako zimi dospiju u zemlju, prehladila.

Da me netko upita s kim bih htio ivjeti, odgovorio bih: s djevojkom - Bijelom anemonom. Kada bih je pogledao, sve bih zaboravio, sve osim nje. Iz njezinih bi me oiju gledala arobna hladna voda Lete, njen bi dodir bio barunast i trebalo bi na

nju paziti kao na bijele barunaste latice. Jung enu koju mukarac od svojega roenja nosi u srcu i koju zapravo voli vjenom ljubavlju, zove Anima. Anima i Anemona. Cvijet due. Cvijet sree. Djevianski cvijet besmrtnosti.

Sada se pitam: mogu li se suzdrati da je ne uberem? Ne. I ima u tome neega to se samo po sebi razumije. Znam da je pogreno ako ovjek ubije ivotinju i ako ju jede. Pogreno je ako posijee stablo da bi gradio ili ga pogorio. Pogreno je ako iva bia liava postojanja samo da bi se najeo ili ivio u udobnosti. Postoji samo jedna iznimka: branje cvijea. Nije pogreno ako ga uberem, odnesem kui, stavim u vazu i svakih pola sata pogledam kako je lijepo. Posve je prirodno da ovjek ubere cvijet, splete vijenac, stavi u zapuak ili na eir. Zato? Ne znam. U tako posve jednostavnoj injenici da ovjek ubere cvijet ima najvie tajni. Djeca bezbrino beru, djevojke luduju za njim, izletnici beru velike kite, u vrtovima reu kitice - sve je to u najboljem redu tako i tako to mora biti. I cvijet je ivo bie i branje cvijea je ubojstvo. Ali je doputeno. Nitko ne odoli brati ljubice u travnju, na rubu ume. To je takav misterij pred kojim stojim nemoan i gledam s uenjem i u nedoumici.

U knjizi koju vani itam uvijek je po koji cvijet. Na jugu rado ubirem mirtu, rumarin, sitni ljubiasti vrijesak, list smokve, brljan. Kod kue elim ubrati gotovo sve cvijee na koje nailazim. Prije sam imao i herbarij, ali sam od njega odustao jer slii muzeju. I sada imam nekoliko lavanda u biljenici. Ubrao sam ih prole jeseni, ponekad ih izvuem, protrljam i ne mogu se zasititi njihova mirisa.

Kadikad je jedini nain da se sauva ovjekova nedodirnutost da je se odrekne. Jedini nain da i dalje ostane nevin da zgrijei. Jedini nain ostati iv da se umre. To je misterij vjere, ljubavi, umjetnosti. I branja cvijea.

Svaki je mukarac doivio da se za djevojku, koju je vidio i volio u doba zaruka kao arobno, toplo i drago stvorenje, poslije, tijekom braka, ispostavilo da je prepuna mana angrizave, zlobne, vlastoljubive, okrutne, proste due. Ali, ako i nije doivio to, sigurno e doivjeti jer je to iskustvo nuna, neodgodiva postaja muke sudbine. Jedina dostojna odredba nevjeste jest: cvjetna. Zato je treba obasipati cvijeem, zato je istina da zarunik ne moe prii bez cvijea svojoj dragoj. Mukarac misli da se eni cvijetom. Ali, ne. To shvaanje da su ena i cvijet u srodstvu, na alost, treba sruiti jer nije istinito. udnovato je da podrijetlo i korijen lanih, prijetvornih, slabih, nemilih, razoaravajuih osobina u ene nije u njezinoj sebinosti. Mislim: ako bi tim osobinama odravala vlastito postojanje i s pomou njih branila sebe ak i u odnosu na mukarce, onda bi jo mogla biti cvijet. Jer, ne zavaravam se, ni sudbina biljke nije idealna, nego je tvrdo sebina, budui da i ona treba rijeiti mnogo posve divljih, tekih i nemilosrdnih zadaa. Dovoljno je pomisliti na rad korijenja: nije igrarija to kako se ona hrani. Nije idealna borba kojom se bori za mjesto i za svjetlost. Ali je u redu - opravdava je odravanje vlastita bia, ona mora biti sebina i budna. No, osobine od kojih se ovjek razjari, od kojih se oneraspoloi, slomi i, konano, koje ga liavaju najvee ljepote ivota ne proizlaze iz enina prirodnog nagona za samoodranjem. Tu je najvea razlika izmeu ene i cvijeta. Zato ena nije cvijet. Zlo koje nie iz puke sebinosti uvijek se moe oprostiti. Jer u tome smo svi jednaki i ne moemo sebi nita predbaciti. Razorno i avolsko zlo, koje u eni moe biti jednako toliko nisko i prosto koliko je

ona arobna i lijepa, posve je bezrazlono, besmisleno i prirodnoj sudbini nepripadajue, neovisno zlo. Nije to nunost koja je u njezinu biu, nego sluba zlih Moi koje su izvan nje. Ne kaem da bi moglo biti drukije, nego da je tako.

Tijekom cijeloga svojeg ivota nisam imao potresnijeg iskustva. Nisam to shvatio odjednom i naglo. Moj me daimonion tedio jer je znao da to ne bih bio u stanju podnijeti. ena mi je bila beskrajno vanija od mene samog, a to je posve prirodno i to odmah shvaaju svi mukarci. Polako, tijekom godina, svake godine samo kap. Konano sam morao uvidjeti, ali tek tada kada sam, da bih to izdrao, ve imao snagu i nadmonost.

Kako kau, u mukoj se dui razvila prava ena kao nadoknada za izvornu enu. Zovu je Anima, enska dua mukarca, kao to kaem, ne izvorna, nego prava ena koju mukarac nosi u sebi kao bie koje se oblikovalo tijekom bezbroj prijanjih ivota. Mnogi su i iskustveno ustanovili da je to tako.

S moje strane, ne drim toliko do toga jer zazirem od pojmova koje su ustanovili iskustveno. Moe biti da se Anima razvila nasuprot izvornoj eni da bi spasila mukarca od potpunog sloma i da bi u njemu, potpunom i ivom, odrala sliku prave ene.

Shelley kae: Neki su od nas nekad voljeli Antigonu i zato ima tako malo zemaljskih ena.

Rilkeovo je miljenje drukije: prema njemu, unutarnju duu djevojku treba osvojiti i zavoljeti, te s njom ivjeti; to je prava zadaa mukoga ivota.

Postoji vie miljenja, vie uenja. Sada su ta dva dovoljna.

To to tu poiva, ne smatram problemom. Niti ga elim rijeiti.Uostalom, u slinim bi situacijama elja za rjeenjem bila neskromnost. To o emu elim govoriti jest veza ene i cvijea.

Sigurno se sjeate slike: mladoj eni donose cvijee i dogaa se sljedee - ena privine kiticu na grudi iznad srca, oprezno, da udovolji zahtjevima draesnosti i da stvori savrenu iluziju; lice spusti sa strane u cvijee, mirie ga i smjeka se. U ivotu ste bar dvjesto puta to vidjeli, a na fotografijama jo vie puta. To je takozvani kolektivni pokret ene. Nikad nisam vidio da se drukije dogaa, kao to nisam vidio ni jednu maku da se na dva razliita naina pere. Svugdje iste, gotovo zlonamjerne i u izlog stavljene ari, isti osmijeh, gotovo isto utonue lica u cvijee, ista hinjena ganutost oaranou cvijeem. Hoe pokazati da je ona prava djevojka, ona koja ivi u mukarcu, cvijet, kojega je ena samo pokvareni oblik.

Kada vidim lijepu enu - a uvijek je iznova gledam oaran jer u odnosu na lijepe ene ostajem uvijek i vjeno ranjiv - koliko god bila lijepa i sjajna, ve vidim gdje se u njoj skriva zavist, osveta i otrov. Vie me ne zavode njezine ari. Nije cvijet. Koliko god bih htio. Koliko god bi ona htjela. Smjeka mi se, ali znam da je tajna toga osmijeha ressentiment. Od te misli vie neu morati ostarjeti. Osim nje ima jo mnogo stvari zbog kojih u morati.

Ne dijelim sud Dantea Gabriela Rossettija koji je imao veoma loe miljenje o enama i gotovo ih je religiozno tovao jer su morale postati podle da bi spasile svoju ljepotu. Ponekad izgleda da to nisi ti sama, nego smisao svega to jest.

Isto tako, ne mislim da je ena poput cvijeta obojena haljina boice Kali, Magne Mater, arena arolija Maje. ene dobro znaju da je uzalud svila, barun, dragulji, frizura, minka, bjelilo, crnilo, osmijeh, uzalud itav zaluujui karneval, uzalud, uzalud. eni se mora oprostiti prijevara - osim to se svako nama uinjeno zlo mora oprostiti - jer premda prevari mukarca, to to time pokvari, njezina je vlastita sudbina. Mukarac se izvue. ena padne, poruni, ostari. Upravo pada u istome u emu je i varala: u svojoj ljepoti. Moe se, kao pravilo, izrei: ako netko nekome lae, nekome uini naao, nekoga prikrati, prevari, mogue je da toga kojega prevari lii blaga ivota. Nije sigurno, ali moe se pretpostaviti. No sigurno je kao smrt da laui sebi lae, prikraivanjem sebe prikrauje, prijevarom sebe vara. To je bezuvjetno tako i tu nema iznimaka. Izdaja drugoga vraa mi se, taj je moda izbjegne, ja nikada. Nije sigurno da onaj koji izvue ma na drugoga toga i ubije, ali je sigurno da e on sam od maa poginuti. Za to moete staviti ruku u vatru.

Jo trebam spomenuti ovo: cvijee ima neku vezu s mrtvima. Zato je potrebno da groblje bude vrt. Svaki cvijet stoji u nekom odnosu sa smru, ali iznad svega -ubrani cvijet, kitica i vijenac. Kako osobito, zar ne? Kitice dobivaju nevjeste i mrtvaci. Tko zapravo umire u svadbi i kako to da je smrt poput pira? Schuler, koji je sigurno mnogo razmiljao o tome, ali je vjena teta da je tako malo i pisao, kae: biljka je simbol otvorenoga postojanja. Otvoreno postojanje? to je to? Takvo postojanje koje se prostire izvan vidljivih granica ivota. U prvom se redu prostire na postojanje prije i nakon ivota, na ono prije roenja i poslije smrti. To je takvo postojanje kojem granica ivota nije granica, otvoreno je naprijednatrag, gore-dolje. To je, naravno, namijenjeno samo ljudima koji znaju da smrt nije unitenje.

Biljka ivi u dvama svjetovima i povezuje dva: podzemni, onaj gdje su mrtvi, gdje je tvar, i nadzemaljski -gdje su due i gdje je duh. Zato je postojanje biljke otvoreno poput mosta ili vrata, otvoreno unutra-van, gore-dolje. Otvorenije je od ovjekova, koji se od zemlje ve odvojio i nemoan je prema podzemnom mraku. Cvijet kao duhovni organ biljke simbol je due. Tamni dio, korijen, pripada mrtvima, kojih je tijelo dolje; cvijet, svijetli dio, pripada mrtvima kojih je dua gore.

Kada ovjek stavi cvijet na grob, prinosi rtvu. I ovjek u svakom sluaju rtvuje ono emu rtvuje. rtvovati cvijee jest kao rtvovati cvijee i cvijeu rtvovati. Dui. Dua se rtvuje dui. Moja dua stupa u vezu s duama mrtvih. To je srodnost nevjeste i mrtvog. Oboje su simboli otvorenog postojanja, preko kojih bitak slobodno prolazi, odande ovamo i odavde onamo, kao na mostu, ti koji su tu, ali su i prijeko, kojih postojanje prelazi granicu ivota i koji svoj ivot, jer su due, crpe iz vjenoga nadzemaljskog izvora.Gdje se ivot proiri i prekorai pusti zemaljski karakter, tamo je uvijek cvjetno. Tako postaje cvjetna priroda u proljee kada prijee granicu koju joj je odredila zima tvari. Tako mrtvac i nevjesta. Cvijee brati na livadi nadzemaljska je djelatnost, nadrealna i opasno nemirna. Dua sebe ubere i otvori se prema svijetu u kojemu nema granica. Sebe splete u vijenac.

Vijenac i kitica, pak, kruna su, aura, sunce, slava, povratak due na blaena elizejska polja, u raj, gdje ponovno postaje cvijet.

Vraajui se jo jednom prije reenom, sada se ve bolje shvaa zato nevjesta kojoj mukarac donosi cvijee znai pir, otvoreno postojanje, u kojem mukarac postaje ena, a ena mukarac i tako ne zastane na granici koju joj je odredila priroda, okrugla je, krunica, poput svijeta, poput sunca, poput vijenca, i ivot i smrt, i mukarac i ena, kao to je u ljubavi vjenost: roenje, ivot, smrt i ponovno roenje. Cvijet je jedini znak koji znai i moe znaiti otvoreno postojanje: ena primi cvijet, prui ruku prema rtvi koja joj se prinosi i kae: otvorimo se jedno drugome i poveimo sav bitak u sebi. Kako udnovato da samo ono to je dolje otvori ljudski pir. Zato se onda i pojavi neman. Neman nije drugo nego korijen koji je samo korijen, nita drugo, ivi u mraku, ne tjera cvijet, a nema cvijeta.

Tri sam godine stanovao u vrtnoj kui gdje mi je pod prozorom cvao grm jasmina a u susjednom vrtu maslina. Pri kraju svibnja, kada su cvali jasmin i maslina, tijekom dva tjedna, neprestance su kroz otvoreni prozor ulazili mirisi jasmina i ulja. Od mirisa sam danima omamljen, doslovce opijen, uivao u isparavanju mrtvih, u ludoj snazi bitka koja je zraila s drugoga svijeta. Osobito u zoru, usred najvee tiine, izmeu jedan i tri, to je zraenje bilo tako opinjavajue jako da bih sjeo na prozor i predao se slikama koje je to pijano stanje dozivalo.

Hodao sam u polusnu po gajevima gdje su stajali grmovi bijelih rua i cvali cvjetovi crvenih boura. Pa sam se etao po livadama: u nizini su cvali makovi, ivanice i razlici. Onda sam koraao pokraj kristalno istih potoka, gotovo ne dodirujui zemlju, na istinama su rasli narcisi, a grane vianja i jabuka u cvatu svijale su se iznad mene.

U toj bezumnoj pompi cvata letio sam iznad zemlje i vidio sam dvostruko ivotno roenje mnogo stotina tisua male djece, ivotinja, buba, ptica, riba, kao da su u zemlji odozdo odjednom probuili bezbroj mjesta i kroz njih provirili iz mraka u svjetlo. Sva su im mjesta, svi naini, sve prilike bili dobri da se pojave, bestidno i nevino, pohlepno i gladni ivota, poput izvora koji probija iz zemlje.Ta neizmjerna elja mranog postojanja za svjetlou i ta zemljina nesavladiva elja za duom preobrazila je zemlju u pjenu iz ije je polutame uborilo neizbrojivo mnogo vrsta ivih bia.

Dua bere cvijee. Cvijet je jedina slika na zemlji u kojoj dua sebe prepoznaje. Moj korijen je u mraku, rastem prema svjetlu. I kada berem cvijee u kiticu ili vijenac, kada cvijee stavim u zapuak ili za eir, okitim se, tada sam poput cvijeta. Miris i boja pomau da doivim neshvatljiv ar ovoga misterija. Jer dua ima miris, i Heraklit kae: netvarne se due na drugom svijetu poznaju po mirisu - hai psychai osmontai kat 'Haiden.

Ne znam to je bie cvijeta i moda nikad neu ni saznati. Ali kada berem cvijee, znam da sam postajem cvijet i onda je to tako, kao da moja dua usisa moje tijelo, kao da postajem netvami miris i ljepota, kao Anima, a to dozove i jedna jedina siuna ljubica koju stavljam u zapuak. Brati cvijee znai kao cvasti, a to kao proi

kroz vrata u nepoznato. Kada otrgnem cvijet, prijeem mistini most. Kamo? Ne znam. Ali znam da sam sudionik neobjanjive slasti i otvorim se prema dotada tajnom smjeru postojanja.

WORDSWORTH ILI FILOZOFIJA

ZELENOGA

I.

William Wordsworth bio je usamljen ovjek. Njegovu samou nije opravdavala njegova sudbina. Nije doivio osobite udarce, nije bio pogreno shvaen, nije bio potisnut ni proganjan. Bio je roeni usamljenik, a njegovu samou nije mogao ublaiti ni ovjek, ni ena, ni prijatelj, ni zajednica. Srodnost, vezu s ljudskim biem, nikad nije mogao istinski osjeati i nije znao to znai sjediniti se s ovjekom u simpatiji, ljubavi, prijateljstvu. Njegovo srce nije dodirnuo kolektivni osjeaj. Tek kada je iao umom, kada je sjedio na stjenovitim obroncima, kada je etao obalom rijeke ili jezera, kada se zagledao u zvjezdano nebo, bivao je manje usamljen - kada je u drveu, planinama, vodama i oblacima prepoznao samou istovjetnu svojoj vlastitoj. Osjeaj ushienosti spram prirode za njega je bila jedina mogunost sudjelovanja u nekoj zajednici kako bi mu ivot bio u dodiru s drugim ivotima. ivio je onako kako je napisao o jednom stablu: stajao je sam usred sredine vlastitoga mraka - stajao je usred same sredine vlastite samoe.

Ni zajednica, ni vjera, ni ljubav nisu mogli razbiti njegovu samou. ini se da nije bio potpuno ljudski. Nije bio ljudska dua.Bio je stariji od ljudskoga; podrijetlom je iz onih vremena kada dua jo nije poznavala kolektivni ivot i mogunost ljudskih veza.Njegovi odnosi, strasti, sklonosti nisu ga vezivali sa enama, djecom, nego s drveem, kamenjem, izvorima, pticama i zvijezdama. Dapae, kao da veza tada jo nije ni postojala, samo samoa. Kao da nije bio ljudska dua, osoba, zato se za osobe nije mogao ni vezivati. Kada je traio dodir, nije ga traio s ovjekom, nego s takvom stvarnou, s bezlinom, kakav je bio on sam.

Wordsworthovo prirodoljublje nije bila elja za zlatnim dobom, nije bio bijeg od ljudskog svijeta, nije bilo osloboenje nezadovoljenih i neuslianih osjeaja. Prirodi se ne okree niije ljudsko, ve od ljudskog mnogo dublje i iskonskije Ja. Nikad ni u kome nije um-dua, psiho-dua, materija-dua ta koja pronalazi ljepotu u drveu, vodama, kamenju i zvijezdama. Postoji dua koja je dublja nego um, dublja nego ivot, dublja nego zemlja. U usporedbi s ostalima, to je Prva Dua. Ona nita ne poznaje od onoga to je nastalo poslije: oblike, pokret, organe, ivot, ivotinje, ljude. Za nju je ak i mineralno postojanje sloeno, teko i apstraktno: previsoko. Previe inteligentno. Nalazi se dublje i od kamena. Nakon prve due slijedila je druga, trea, peta, dvadeseta - pragnajs-dua, humus-dua,biljka-dua, voda-dua, krv-dua, duh-dua. Imamo vie dua nego to je bia u kapi vode, nego zvijezda na Mlijenoj stazi. Prva pretjee sve. Ona je Prva. Prva i zato najjednostavnija. Pra-Bie. Jedna. Bezgranino duboka, beskrajno jednostavna, nijema, mrana, nepomino mirna i nerazrjeivo osamljena.

Za Prvu je Duu najvii svijet koji priroda jo razumije. Ali nju razumije iz sebe i zamilja da je kao ona. Kao da priroda nije mnoga, ve Jedna. I kao da priroda nije izvan, nego unutra. I kao da priroda nije predmet, nego Bie. Veliko Bie. Veliko Bie nije muko, nije ensko. Prva Dua ne zna za mukarca i enu. U njoj je sve Jedno.Mukarac i ena u jednom, ali ne tako kao da se dvoje stopilo u jedno, ve kao da se jo nisu razdvojili. Prva je Dua praspolna.

Samoa Wordsworthove poezije jest samoa praspolnoga Prvog Bia.

II.

injenica je da je u nevidljivom sve povezano. ovjek pri samotnim vordsvordskim etnjama, u umi, na obali mora, sam, na obroncima planina, pod zvjezdanim nebom, s tom se milju nevino igra i kae: ako je tako, kako bi mogli biti u vezi mjesec i boja?Oujak je sme, travanj svijetloplav, svibanj sigurno zelen, lipanj rumen, srpanj crven, kolovoz ut, rujan zlatan. A i boje su povezane s tonalitetima. Svibanj nije samo zelen, nego je g-mol. A srpanj ne samo crven, nego cis-mol. Kako je to neobino! Zar ne?

Zatim ima i ovakvih misli: prije dvadeset godina iznebuha se u svakoj ulici otvorila bombonijera, ponekad ne samo jedna. Ljudi su masovno kupovali eer, bombone, okoladu, najee jeftine, i zato nekvalitetne zlobne slatkie. Istodobno, osjealo se i da su ljudi, ak i u usporedbi s prijanjim, poeli mnogo vie lagati.

Godinama poslije dospijevaju mi u ruke knjige koje govore o tim povezanostima. Primjeujem povezanosti i uim ono to se tu krije. Na temelju mistinog znanja o analogijama moe se rei da je tu rije o povezanosti eera i lai.

Naravno, moralo se biti u malim trgovinama, trebalo je do kraja okusiti eer, bombone, i jeftine, i jadne, ali i skupe i ukusne slatkie, trebalo je osjetiti to specifino osjetilno uivanje koje pobuuje ovakva lakomost - ali se uglavnom moralo primijetiti kako je dosljedna i neoboriva povezanost izmeu toga da ovjek pojede bombon i da se zato u njemu budi neodoljiva potreba da lae. Ne radi se o slatkom kao slatkom. Vino, voe i med su slatki, ali u osnovi se ipak razlikuju od slatkoe eera. Voe i med su mirno, nasmijeeno, isto i nevino slatki. Pa oni su upravo to. eer nije. U njemu ima neega opipljivo bestidnog, neega nadraljivog, tovie neega opscenog. Tko jede eer, taj jede sklonost prema lai; tko lae, taj stupa na istu stranputicu, odabire istu primisao, tako nijee, tako skriva, navodi na zaborav, obmanjuje, prenosi nekamo - kamo? Taj svijet koji doarava eer, njega nema. Laan je. Zato su la i eer povezani. Ali stvarna je povezanost negdje drugdje. Ona je dublje. Nevidljiva je. U prirodi je eera da je u njegovu tragu sve; kao da jest. uti privid, glatko, lagano, sklisko otapanje, laskava omamljenost. La zagauje kao i eer: slatko, polako, uljuljkujui, neprimjetno, odostrag, tako ini praznim jer nudi laki put, odabire, daje, ograuje, kvari, ini lijenim. To je mistina analogija eera i lai. Laljivci se smjekaju kao eer, a lice eera je takvo kao la,

nudi lako oslobaanje. La izbavlja i potajno izdaje, ovjeka naizgled izvlai iz nevolje, a zapravo ga potiskuje u mulj, potapa u mekano, kao eer.

III.

Wordsworth je pjesnik filozof. Kae: od svega napisanog poezija je najfilozofinija. I: poetry is the first and last of all knowledge - poezija je poetak i kraj svekolikog znanja. to je ta filozofija? Wordsworthova filozofija je filozofija Zelenoga.

To na koji su nain povezani eer i la bilo je potrebno ispriati zato da ovjek shvati kako su povezani zeleno, svibanj i g-mol. Zeleno nije samo boja, i g-mol nije samo tonalitet, i svibanj nije samo mjesec. To je neto to je nazono u svim stvarima i osobama i pojavama svijeta, neto zelenoga i g-mola, neto svibnja. Pomalo sirovo, ali slobodno i svjee, kao krik s vrha planine, kao kristalna voda potoka stjenovita korita, neto providno i bljetavo kao zrak u ranu zoru, kao zviduk kosa u oujku, svje, praskav, prhak, blistav, soan. To je nazono u svijetu, kao to su boje nazone u sunevim zrakama. Tek kada se zraka prelomi, sunevo se svjetlo razbija na boje. Tek kada ovjek posebno obrati pozornost, spazi zelenu zbilju. Uvijek postoji i u svemu postoji: a zvuk, a boja samo su fenomenalni znaci velike noumenalne zelene zbilje -duboko u korijenima stvari, kod izvora, gdje se nalaze ostali srodni mistini realiteti.

Astrologija, to obnovljeno znanje drevnoga Istoka, dobro poznaje mistine analogije. Prema njoj, zelena zbilja potpada pod vlast Venere. Dan joj je: petak, broj: est; metal: bakar; osobina: osjeaj; doba: od desete godine do etrnaeste. Od dijelova ljudskog tijela pokoravaju joj se: grudi, seksus, krv, sokovi. Venera-ovjek voli stanovati na padini breuljka ili u gustim vrtovima. U taj krug pripadaju: umjetnik, plesaica, draguljar, lovac; dragi kamen mu je: biser, koralj i safir; ivotinja: pela, leptir, golub, fazan, koza; biljka: mirta, smokva, rua, ljiljan. Osobina: enstvenost, privlanost, prohladnost.

Eto, ovo se znanje potpuno razlikuje od prirodoslovlja. I to su savreno druge povezanosti. iste mistine analogije, izmeu brojeva, dana, biljaka, ivotinja, osobina, dijelova tijela. Europska znanost shvaa prirodu kao razumno, svrhovito zamiljen niz nebrojeno mnogo injenica. Prilino grubo shvaanje. A iza beskrajnoga niza nema niega. Odnosno, iza toga niza upravo se nalazi Nita.

A mistik vidi drukije. Prirodu zamilja kao masu nebrojenih biti. I da iza ivih bia stoji onaj tko je bia oivotvorio. Iza stvorenja jest Stvoritelj Mag. Sjedi u sreditu svijeta, nevidljivo, uhvatljiv samo u svojim djelima.

Prirodoslovnom Europljaninu priroda je sustav strojeva, iza kojeg stoji Nita. Za mistika je priroda svijet ivih bia, a iza stvorenih stoji Stvoritelj.

Ali, ako se pomilja da je mistika suprotnost racionalizmu, stvar se shvaa potpuno pogreno. Uope nije tako. Mistika je ono znanje koje vidi jedinstvo svih stvari, dok znanost to ne vidi.Svaka stvar je jedna: i ona koja je ivotna i ona koja je mehanika. To je upravo mistika. Vidjeti tu sredinju toku, odakle ivot prelazi u mehanizam, a mehanizam u ivot, vidjeti toku i Bie, Stvoritelja, koji od ivota stvara stroj, a od stroja ivot. Zato mistika nije u suprotnosti sa znanou: mistika je najvii stupanj znanja. Moda i najvii stupanj koji ovjek moe dosegnuti.

IV.

Vordsvordska priroda je zelena priroda, protkana mistinim zelenim koje pulsira u stvarima. Wordsworth pie o engleskoj prirodi. Kada govori o francuskom ili vicarskom krajoliku, i to je englesko jer priroda prirode je engleska. Ta izvjesna zelena. Velika poezija uvijek ima boju, ton, iracionalni poticaj, to to je usaeno jest duboko u svijetu. I filozofije mogu imati boju grimiza, plavu, utu, bijelu. Wordsworthova poezija je zelena u smislu, kako Goethe kae: zelena je najmanje ljudska boja, najudaljenija je od ljudskog svijeta i ta boja moe ovjeka i prodrijeti. Vordsvordska zelena je zelena engleskog otoka, zemlje velikoga drvea, gustoga grmlja, gutika, livada, parkova, travnjaka, engleska g-mol boja, znojna od zraka punog neprestane pare. Engleska je najpogodnije mjesto gdje e netko primijetiti zelenu stvarnost.

Postojanje elemenata jest vrsta izgaranja.I vordsvordska priroda je takvo izgaranje, zeleno rasplamsavanje, buktea zelena vatra, gorua i vrela zelena. Kao to Schuller pie: Urfyr-Ur-Feuer - praplamen je vatra koja gori u travama. Onoga trenutka kada je u drevnom moru, koje je bilo blijedo i bezbojno, ivot zaplamtio, sivo se kamenje od prvih mahovina zapalilo i bezbojno je more od prvih algi poelo gorjeti. To je vatra Prvoga ivota. Prvotna vatra, zelena vatra - Urfyr. I kao to je zelena na zemlji prva boja, tako je i prvo bie na zemlji, najjednostavnije prvo bie, zeleno, svibanj-bie, prohladno, osamljeno, sirovo bie. To bie je titan.

Velika knjiga mistinih analogija, Bardo Todol, tibetska Knjiga mrtvih, kae da je zeleno boja vladalakog instinkta. Ona je prva, elementarna boja, divlja, neobraena, nerastvorena, nerastvorljiva i masivna, nepogodna za pouavanje i neukrotiva. Dublja je od svakog znanja, dublja od svakog osjeaja, ista tvrdoa, instinkt, nerazumljivost, elementarna jednostavnost. Zelena je povezana s Prvom Duom, Prva Dua s Prvim ivotom. A taj je Prvi ivot, skupa s prvotnim mahovinama i algama, uzbuktalo Zeleno Bie koje od itavog ivota jo ne poznaje nita, ni mukarca, ni enu, ni simpatiju, ni mrnju, ni vezu, ni zajednicu, nita ne poznaje, nita ne zna, nema, niti moe imati osjeaje, elje, misli, samo maglovit elementaran vladalaki instinkt - svoje Ja - to je titan. Zelena je titanska boja.

Kada ovjek uje rije titan, pomilja na mitske divove. Na one koji su prije dolaska bogova prekrili Zemlju. Jer i prema znanju mita, oni su bili prva bia na

Zemlji. Zatim, kada su se rodili bogovi, izbio je rat izmeu bogova i titana. Bogovi su pobijedili i ispod zemlje okovali titane.

Naravno, mit nikada nije pria. Znai sljedee: nakon Prve Due roene su ostale due i rat je morao izbiti meu njima. Zato? Izazvali su ga titani. Zato oni? Jer su oni utjelovljavali vladalaki instinkt, a vladalaki instinkt izaziva rat. Boje su due porazile titanske i ispod zemlje ih vezale. Potisnule ih u mrak. Danas bismo rekli - u nesvjesno. I svi nosimo u sebi ovakve okovane divove, pod svijest potonule i u zarobljenitvo baene titane. Jer svi uvamo u sebi nepripitomljivi i elementarni vladalaki instinkt Prve Due. Zato svatko od nas osobno, neposredno, kroz sebe poznaje Zeleno Bie, koje je ovamo stiglo skupa s mahovinama i meu svima bilo prvotno,toga neunitivog diva koji bjesni i dae tamo u dubini, proklinje i trese okovima. Zna se da titani postoje i da su ivi pokopani pod zemljom, da su jednostavna svibanj-bia, koja su kao proljetni krik na planinskom vrhu, drska, hladna i osamljena bia, koja su tamo na poetku poetaka: gdje je sve Jedno - koja su praspolne Prve Due.

Drevno egipatsko znanje i hermetika tradicija koja iz njega izvire, pa i alkemija, takoer znaju za to titansko bie i njegovu zelenu boju. Prima-Materiju zovu Zelenim Lavom. To je prirodni ovjek koji nije nita drugo nego priroda i sirovina za velikog i duhovnog, Bojeg ovjeka. Zeleni Lav je pramaterija Bojega ovjeka. Istodobno je zelena boja Duha Svetoga. Nitko ne zna to to znai. Mogle bi se spomenuti daleke veze, ali to sada nema nikakve svrhe. Koga to zanima, neka potrai poglavlje napisano o Zelenom ruhu u djelu San Juana de la Cruza, izvui e pouku i pribliiti se onome to pripada u krug zelenoga. I Jakob Bhme govori o tome u Mo-genroteu. Kae da se roenje prirode nije dogodilo glatko i pitomo ... nije ni sveto, a nije ni isto, kako bismo pomislili ... u prirodi neprestano zeleni Boji gnjev, kao paklenska vatra ... der Zorn Gottes ohn Unterlass grnet gleich dem hollischen Feuer.

V.

Wordsworthova priroda je zelena priroda, svijet Prve Due - titanski svijet. I kada ovjek ita poeziju te titanske due, ponekad osjea nesavladivu prisilu povjerovati: titan se zaljubio u prirodu. Da, to se bie neminovno moralo zaljubiti u zelenu kraljicu, u Veneru, u prirodu. Kada bi titansku duu netko htio zgrabiti tako da kae to je ono najdublje i najistinitije u njoj, morala bi rei: to je prirodoljublje.Titanske su due oboavateljice prirode. Zaljubile su se u prirodu.Neraskidiva ljubav prema prirodi, potpuno uzviena i velika te potpuno stravina i s uasnim posljedicama. I to je ono to Wordsworthova poezija zrai. Zato prekida s ljudima i zato u njemu nema hrabrosti, ljubavi, suuti, portvovnosti, razumijevanja. Titan to nije nita drugo doli biti zaljubljen u prirodu. Kobno, slijepo, kao to titanska dua i ne moe biti drukija no slijepa i kobna. Titan je velianstveno i veliko bie, i istodobno opako. Slian bogovima i udovite. Prava

veliina i ljepota te nasilje i bestijalnost. I ovo je prirodoljublje Wordsworthova poezija: filozofija zelenoga.

Ali to nije istina. Barem ne onako kako bi ovjek u prvom trenutku pomislio. Zato? Jer Prvo Bie, Zeleno Bie, jo ne zna to je ljubav. Prvo je Bie praspolno. Sve to moe proivjeti zadrava i nosi u sebi. Jo se nije okrenulo prema van. Nije prepoznalo drugi spol jer tada jo nema drugog spola. Dva su spola u njemu i ive srasli u praspolnosti. A praspolnost nije samo mukarac plus ena. Uope nisu razdvojene dvije polovice; zajedno, to bi bila dvospolnost. Praspolnost jo nije evoluirala dotle da zna o dvama spolovima i da upozna ljubav.

Titanska dua nije zaljubljena u prirodu, ne voli prirodu, ne mrzi, ne ratuje s njom, ne oboava je. Priroda je za nju prva mogunost oitovanja. Beskrajno vie nego sve ljubavi i zaljubljenosti. Vie od misli, htijenja, djelovanja, djelotvorne sile, duha i elja zajedno. Priroda je za titana hrana, zanos, plijen, pustolovina. I vie od toga. Priroda je Prvoj Dui - srea. Srea na taj nain da se u njoj kao gust I mirisav med otopljeno smijei. Srea na taj nain da su zajedno ljubav, vino, poljubac, slast, svjetlost, ljepota i slava. Nikakva druga dua to nadosjeajno osjeanje ne poznaje. Jer osjeaj je ovdje vie od osjeaja. To je bitak.

Sigurno je da su se bogovi rodili iz toga bitka. Ta mirisava medsrea otopljenog osmijeha Prve Due bila je majka bogova. I im su se rodili, odmah su pozavidjeli na nadosjeajnom osjeaju Prve Due. Pozavidjeli i poeljeli sve za sebe. Nisu znali da nitko ne moe poeljeti Majku nekanjeno.Titane su pokorili, ali sreu nisu zadobili. A i srea je prola, potonula tamo kamo i titani, pod zemlju.

Sve se to iz Wordsworthove poezije moe iitati kao pismo s papira. U Intimations of Immortality, u onoj pjesmi koja nije nita drugo do poema Prasree, kroz djetinjstvo se utapa u Prvu Duu. I otuda odjednom shvati da su nam godine obuzete brigama tek trenuci u vjenoj tiini, i tu dolazi do onog mjesta koje je toliko duboko da suza do njega ne moe nikad doprijeti. Briga u tom drevnom poetku ne poznaje drugo nego rastopljeni med-bitak.

VI.

Vordsvordska samoa je osamljenost zemaljskog prabia. Ne nalazi, ne trai, ne pozna vezu s ovjekovim svijetom. Prva Dua jo ne poznaje ovjeka. Ne zna to je povezanost, to je zajednica, to znai skupa ivjeti i to znai voljeti. Nema ljudsku svijest, ve prasvijest. to to znai prasvijest? Znai da nije ljudska, nije duhovna, nije materijalna, nije Boja, ve titanska. Osamljena. Zelena. Ima zelenu strast, zelenu krv, zeleni osjeaj, zelenu duu.Savreno je natopljena i prohodna, proeta titanskom zelenom, i gori u zelenom plamenu Prvog ivota. Strana je ljudskom svijetu emocija, kao to je stran i duh, grad, obitelj, prijateljstvo. Napola bog, napola udovite, ivotinja, biljka, zemlja i kamen, eter i ocean.

Wordsworthova poezija je filozofija zelenoga. Ali, ako je poezija filozofija, onda to znai da nije samo nazor. U poeziji uvijek ima i neke aktivne arolije. Nije samo vienje nego i magija. Wordsworth ne samo to otkriva i izraava, ve i stvara i ostvaruje. to? Zeleno. Genij pjesnitva je srodan Prvoj Dui, u njemu je sve Jedno. Pjesnik je u srodstvu s titanom. Pisanje i in u njemu su jedno. Stvaralaka snaga pjesnika i titana gotovo je boanska. Ali titansko stvaranje Prve Due jest zeleno stvaranje, a magija - zelena magija. Svima je znano da postoji crna magija crnih djela, bijela magija bijelih djela. Postoji uta, crvena, siva, zlatna, ljubiasta magija. Magija Prve Due stvara oko sebe Prvi Bitak, samou, sirovu i hladnu krv, prvotno razbuktavanje ivota, svibanjski g-mol titan-skog svijeta, zeleni svijet. To je Wordsworthov svijet.

VII.

Mnogo je puta, a i ovom prilikom, bilo rijei o mistici i magiji.ovjek nekako osjea na koji se nain te dvije rijei sjedinjuju i na koji se nain razdvajaju: kako su jedna i kako su dvije. I to to su dvije, jo je nekako razumljivo, ali da su jedna, jedva.

Bez sumnje, mistika je nekakvo doivljajno vienje. A to je karakteristino za nju, nije samo tijesna povezanost doivljaja i vienja, ve i to to vizualno doivljavanje ujedno i odgonetava neto. Mistinost se prepoznaje po tome to otkriva vezu vidljive i nevidljive pojave.Mistino ponaanje par excellence jest: all things are only emblems - sve su stvari samo znamenja.Vienje, proivljavanje, shvaanje, kazivanje neega drugog,dubljega unutarnjeg, skrivenog. Po vidljivoj strani medalje mistik pogaa,doivljava i shvaa onu nevidljivu. A ta nevidljiva strana jest ono za to se kae da je to njezin smisao.Jer je smisao duboko skriven u stvarima i zakopan u pojavama. Mistino oko uoava smisao u zbilji,znaenje u pojavama, vidi da je iza materije duh, iza tijela dua. Ali mistino se vienje moe prepoznati i po neemu drugom. Jer mistik nije samo vienje ve i znanje. Mystes je isto to i iniciran. to je to to mystes zna i u to je uveden? Znati i biti uveden u to da je sve Jedno. Oko, koje ima mistinu osobinu, vidi svijet zajedno, sjedinjeno, i u Jednom, tamo gdje je sve Jedno. Kada bi netko upitao to je mistika, trebalo bi odgovoriti: iza bezgranine razliitosti svijeta u skrivenim dubinama ugledati, doivjeti, i shvatiti da je to mnogo - sve Jedno Jedino.

Iako je magija srodna mistici, ipak se razlikuju. Jer ako ovjek vidi, shvati, doivi i zna, ne dotie jo stvari, ne mijenja ih. Mistik i nije djelatan, nego netko tko samo vidi i zna. Mag je pak upravo to - djelatan. Magija zna isto to i mistika, ali se ona istodobno uplee u stvari i mijenja ih, eventualno stvara.

Ne treba mnogo primjera. Tu je odmah sluaj Leonarda da Vincija. Moe se uzeti u ruke biljenica njegovih skica i moe se kontrolirati da je on kostur ljudskog tijela, njegove miie, organizme biljaka i ivotinja, crtao posve tono i ba toliko

mehanikim, kao to je ivim i organskim crtao stroj za bacanje kamenja, ureaj za navodnjavanje, brod ili graevinu. U Leonardovim oima i pogledu i biti bilo je neega to je umjelo podvesti pod zajedniki nazivnik i stroj za bacanje kamenja i miini sustav. Znao je, vidio, shvatio i proivio da na svijetu postoji mjesto gdje su organska iva bia i mehanike naprave potpuno jedno. Leonardo je vidio mistino. S toga mjesta gledano, izmeu biljaka, ivotinja, kamenja, umjetnog stroja, kue, ovjeka i duha ne postoji nikakva razlika. Sve je Jedno. To da je jedno postalo strojem, a drugo ivim biem, mnogo je poslije, povrnije, sve skupa samo pojava. Naizgled kao da nije Jedno. Ali, ako ovjek ve uroni toliko duboko, pronai e onu toku gdje se lokomotiva i cvijee, tkalaki stroj i ovjek stapaju u Jedno.

Leonardo je imao mistino oko.Ali stvar tu ne zastaje. Jer je Leonardo imao maginu ruku. Ni tu ne zastaje, jer su ruka i oko kod njega bili Jedno i Jedno je bilo kod njega vienje i djelovanje. Sve je Jedno. Ako to Jedno samo gleda, i vidi i zna, proivljava i shvaa, to se zove mistika; ako pak to Jedno oblikuje i stvara, djeluje, ini, to zovu magijom.

Znamo da postoje ljudi koji mehanike snage mogu pretvoriti u ivotne snage, kao to je sasvim jednostavno ivotne snage pretvoriti u mehanike. Ta cijela tehnika nije drugo do prijenos ovjekovih ivih snaga u svijet strojeva. Tehnika je ljudsko djelovanje, ali ne ovjekom ve strojem. Osobito na Istoku, u davnini, veliki magi inili su to i obrnuto: arolijom su iz stroja stvarali ivot, kao to danas iz ivota arolijom stvaraju stroj. Sve ovisi o tome da li je ovjek dosegnuo ono mjesto gdje su ivot i stroj Jedno, tj. gdje se po elji ivot moe pretvoriti u stroj i stroj u ivot.

Mag je bie koje stvari zahvaa duboko do korijena i slobodno, prema vlastitom uvidu, moe vitalnu snagu pretvoriti u mehaniku, a mehaniku u vitalnu. Magija jest sposobnost realizacije misli. Nakon toga slijedi samo da ovjek shvati: postoji Bie u kojemu je mistino i magino jedno. Tako jedno, kao to su vienje i znanje, doivljavanje i shvaanje u njemu jedno, kada vidi, to je ve stvaranje i kada zna, to je takoer ve stvaranje. Misao je ve ostvarenje. Ono Bie u kojemu je sve Jedno jest Prvo Bie Prva Dua - prva iskra koja se nalazi u korijenu svakog postojanja i podrijetla, znanje, in, volja, ivot, strast. To je Prvo Bie, Zeleno Bie, titan.

VIII

Velika rije ljudskoga svijeta jest ljubav. Wordsworth je Englez, na njegovu jeziku to zvui savrenije jer je love ljubav i zaljubljenost istodobno.Strastvena privlanost to spaja ljude kao grki Eros. Eros je mistina, temeljna injenica svakoga ljudskog ivota, sudbine i zbilje. Ako je dvoje ljudi zajedno, to je zakon Erosa. I za ovjeka je najvea blagodat biti zajedno. Biti zajedno bez Erosa nije mogue. Ono to je veliko i dobro u ivotu ovjeka, obitelj, ljubav, zajednica, nacija, ovjeanstvo -sve je dar Erosa.

Korijen zelenoga ivota nije Eros. Ima drugu veliku rije: srea. Srea nikad nije zajednika, nije opa, nije kolektivna. Svatko je sretan za sebe, kao to svatko voli za drugoga. Zato je srea povezana sa samoom, kao to je s ljubavlju povezana zajednica. Osamljen ovjek ne zna to znai voljeti. Ne eli zajednicu. Ne eli ivjeti zajedno. Vrijednost njegova ivota jest srea.

Naravno, svijet ne poznaje samo ove dvije rijei. Uz Ljubav i Sreu tu su: Znanje, Ljepota, Mo, Mir, Patnja. Bitak je pun velikih rijei, kao to je pun due, a svaka dua ima vlastitu veliku rije.

Prva Dua ivi u nadosjeajnom osjeaju, u srei i blaenstvu, koji su prvi i dublji nego ljubav, dublji od patnje, dublji od mira tako duboki da se suza tamo ne moe spustiti nikada - to je srea iz koje su se rodili bogovi.

Dovoljno je ovjeku pomisliti na Beethovenovu IX. simfoniju, na Schillerovu Odu radosti i na Dioniza. Dovoljno je da ovjek pomisli kako danas tre na burzu, u kazalite, po knjige, na zabavu, u portu - radi jedne kapljice radosti. Dovoljno je da ovjek pomisli na koji se nain vjenaju, kako se zaljubljuju, kako se drue, bore, kako se igraju za trenutak sree. Nastojanja modernog ovjeka jesu radosti srea. Dioniz, Oda radosti i Beethovenova IX. Simfonija erupcije su ovjekove titanske prirode. Radost i radost i radost - srea, iznad svega srea: rastopljeno med-mirisno gusto i prodorno superiorno osjeanje Prvoga Bitka. Zanos toga da je Sve Jedno - zagrljaj svih elemenata svijeta - Seid umschlungen Millionen, kako Schiller pie i kako Beethoven ori, i kako Dioniz probija svaku granicu i stvara Veliko Jedinstvo. Radost nije drugo ve sjedinjeno mnotvo. Joy for ever.

Younghusband, moderni filozof sree, kae: srea je temeljnija od ljubavi, zato i superiornija, in its highest forms Happines surpasses even Love - srea je u svom najviem obliku vie nego Eros, dublja i drevnija. Radost je iznad prostog uitka, kao to je i iznad straha, iznad mudrosti i iznad ljubavi. Na kraju i nije tako teko shvatiti. Nekako je sasvim jasno da Ljubav nije samo rije nego i Bie, boica koja spaja suprotnosti, Afrodita ili Venera ili Sofija ili Uranija ili Yin. Srea nije ena: kao to je iznad mudrosti, patnje, znanja, ljubavi, tako je i iznad spolova. Srea je titanska,Prvi Bitak i Bie i Dua i zato je praspolna. Srea je emocija zelenoga ivota, poetka poetaka - prvi osjeaj.

Srea je prvotni osjeaj Prve Due - srea je prva svijest, prva uspomena, prvo iskustvo, prva misao, to je Prvi Svijet i Prvi ivot, ono to pulsira u drveu i kamenju, u vodama i zvijezdama, u ljudima i bogovima. To je prvi osjeaj na kojem poiva svijet, kao zemlja na pragnajsu. Srea je prvi osjeaj svijeta kojim se doekuje iz nebitka probueni ivot.

O BRANJU JABUKA I

O BERAIMA JABUKA

U znoju lica svoga. Zato su izumili strojeve. Cilj strojeva i cilj tehnike jest da rade na ovjekovu spasenju. Otkada u tvornicama zuje strojevi, na zemlju pada manje kapi znoja. Cilj je stroja da umjesto ovjeka obavi sav rad.Danas jo nismo postigli takav stupanj tehnike na kojem bi strojevi obavili sav rad. Takav je rad i branje jabuka. U rujnu je gazda prisiljen brati jabuke ak i po dva tjedna, od jutra do veeri a to bi svrsishodan stroj obavio za pola sata. Pitanje je, naravno, postoji li mogunost da se konstruira stroj koji bere jabuke, stavlja ih u koaru po veliini i po zrelosti. Gazda danas jo uvijek mora rukama brati jabuke. A to je prilino zamoran i naporan rad.

Kada ovjek ubere prvu jabuku, kae: U ovoj je godini to prva jabuka koju sam ubrao. Izuzetno je glasovita ta jabuka. Kada ubere drugu, kae: Evo, kako je grbava, krastasta, bit e jedna od najrunijih. I onda e i ona biti izuzetno glasovita. Ova je trea, evo, po boji je jedna od najljepih, ova etvrta u omjerima je blizu savrenoj iako nije velika. Tamo je jedna koja je i bojom i oblikom lijepa. Ta e, pak, po veliini biti meu prvima. To e sada biti teko branje, treba potrbuke lei na granu i izvinuti se daleko. Dvije su skupa, o, i trea, bila je iza lista. Sve tri su tu, ni jedna nije pala. Jedna je golema i okrugla, bez greke, druga je sitna, trea grbava. U sriki ju je crv naeo, ali je ipak dozrela. ivio bera jabuka! Ve je otkinuo devet jabuka i jo ni jedna nije pala na zemlju. Branje jabuka je zanimanje puno napetosti.Jedna je koara ve puna, druga napola. Jabuka, ako se hoe istaknuti, treba biti to ljepa, to vea. Od svake jabuke samo je jedna, kao to je i od svakoga ovjeka samo jedan.

Jabuke je potrebno ne samo hvaliti nego i kuditi prikladnim rijeima. Ako bera jabuke ubere plod sa smeim mrljama, onda ga treba blago ukoriti, treba rei da to zbilja ne smatram ispravnim. Jabuci se uglavnom ne moe govoriti vi, kao to se ne moe Bogu, ivotinjama ili djeci. Bera jabuke moe se i aliti s jabukom jer odista postoje jabuke udnih oblika, na primjer guziasta jabuka, posve je ista kao neija okrugla stranjica.Ponekad joj je pak jedna strana lica bucmastija. Na to se bera jabuke smije, izgrdi jabuku, ali je onda pomiluje, ne smeta, ali onda dozri do velike slatkoe, ionako u te ja pojesti, takva se jabuka ne moe prodati. Jabuke se openito, dok nisu posve zrele, okreu prema unutra i vide im se samo lea. to je jabuka zrelija, to se vie okree prema van i, konano, posve zrela jabuka je poput lica ili cvijeta dok ih se najvei broj smjeka, oituje im se punoa okusa, mirisa. ovjek treba zagristi samo u takvu jabuku koja se smije jer se nudi.

Kada je ovjek obrao jabuke, iz koare ih stavlja na slamu, lijepo po redu da se jabuke ne dodiruju, ali da ne budu predaleko jedna od druge, jer i jabuke vole, poput ivotinja ili ljudi, blizinu jedna druge. Najbolje je sloiti ih na udaljenosti na

kojoj brani parovi lee jedno pokraj drugoga u krevetu, ako isprue ruke, dotaknu se. Onda bera jabuka moe redom prepoznati jabuke ... Ta je bila s krastom, ta je bila bucmasta, ova je dobrih omjera, ova orija, jo ih jednom pohvali ili im pria viceve, jer jabuke razumiju i vole ako im se govori i ako se s njima netko ali. Ako ih se kudi, stide se. Pazit u na vas, pogledat u vas svaki tjedan.Nemojte zreti prebrzo, bolje je potkraj veljae, jeste li me razumjele? Jabuke ute i ravnaju se prema uputama jer jabuke su veoma blage i poslune.

(Kao to vidite, gospodine Vatta,J