ANTOINE COMPAGNON, Stil (u: Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor, Zg 2006.)

- izdvaja 7 pojmova koji se čine neizbježnim uporištima svakog govora o literaturi: književnost,

autor, svijet, čitatelj, stil, povijest, vrednovanje

- u ovom članku analizira odnos između teksta i jezika. Književni jezik obilježen je stilom - stil je

srednji pojam između jezika i književnosti (stilistika je smještena između lingvistike i kritike).

- STIL (grč. stylos > pisaljka) je činjenica koja legitimno pripada uvriježenim idejama o

književnosti, a s druge strane stil je privid kojeg se nužno valja osloboditi. (Po Blochu i

Wartburgu stil je način izražavanja vlastitih misli.)

- 3 primjera o povratku stila kada mu se zaprijeti nestankom:

1) R. Barthes Nulti stupanj pisanja (1953)

2) M. Riffaterre Kriteriji za analizu stila (1960)

3) N. Goodman Status stila (1975)

- dvoznačnost termina stil: denotira individualnost/posebnost nekog djela („Stil je sam čovjek“ -

Buffon), ali i klasu (žanr, razdoblje…). Istovremeno upućuje na nužnost i slobodu.

- Stil je daleko od čistog koncepta: on je složen, bogat, dvoznačan, višestruk pojam:

1) STIL JE NORMA - stilu se tradicionalno pridaje normativna i preskriptivna vrijednost.

Kao takav, nerazdvojan je od vrijednosnog suda. („dobar stil“ = kanon, imitacijski

model). Jedino kao takav stil nije rehabilitiran.

2) STIL JE ORNAMENT - ornamentalna koncepcija stila očituje se u retorici (Aristotel u

Retorici /3. knjiga/ iskazuje prijezir prema stilu).

3) STIL JE ODSTUPANJE - Aristotel ga definira kao odstupanje u odnosu na uobičajenu

uporabu („Zamjena jedne riječi drugom elokuciji daje uzvišeniji oblik.“). Od Aristotela

nadalje, stil se razumijeva kao formalni ornament određen odstupanjem u odnosu na

neutralnu/normalnu uporabu jezika. Aksiom stila: postoji više načina da se iskaže isto, pri

čemu stil razlikuje te načine. Stil u smislu ornamenta i odstupanja pretpostavlja

sinonimiju.

4) STIL JE ŽANR ILI TIP - prema staroj retorici stil je bio vezan za pojam prikladnost

(aptum). Tradicionalno su se razlikovale 3 vrste stila = tzv. „Vergilijev kotač“ -

hijerarhija koja obuhvaća pozadinu, izraz i kompoziciju: stilus humilis (pučki), s.

mediocris (srednji) i s. gravis (uzvišeni) (B. Donat u komentaru Vergilija povezuje ih s

temama Bukolika - pastoralnom poezijom, Eneide - epopejom i Georgika - didaktičkom

poezijom). Ove tri vrste stila zovu se još genera dicendi jer su se žanrovske razlike

promatrale kroz pojam stila. Prema Ciceronovu Govorniku tri stila odgovaraju trima

ciljevima koje govornik želi postići: dokazati (probere), svidjeti se (delectare) i ganuti

(flectere).

5) STIL JE SIMPTOM - od 17. st. počinje povezivanje stila i osobe (L. Spitzer „detalj“ >

simptom neke osobnosti). Kao izražajni kôd stil je objektivan, a kao izraz jedinstvenosti

on je subjektivan. Danas stil nije vezan za općenita makroskopska obilježja, već je pitanje

detalja. Stil je tijekom 19. st. postao temeljni koncept povijesti umjetnosti, a zatim se

vratio u književna proučavanja u obliku simptomatičnog detalja, posebno kod L. Spitzera,

čija su proučavanja stila uvijek pokušavala opisati mrežu sitnih devijacija koje

omogućavaju karakterizaciju nečijeg pogleda na svijet i traga koji on ostavlja u

kolektivnoj svijesti.

6) STIL JE KULTURA - u sociološkom i antropološkom smislu. Stil je dominantna

vrijednost i načelo jedinstva koje je svojstveno ukupnosti simboličkih manifestacija neke

zajednice, tj. kulturi. U najširem smislu stil je cjelina sastavljena od uočljivih formalnih

značajki, a istodobno i simptom neke osobnosti (pojedinca, perioda…).

- Stilistika je nestabilna zbog polisemije stila: kolektivni (sociolekt) i individualni (idiolekt)

aspekt stila.

- Charles Bally Pregled stilistike (1905) - pokušao je utemeljiti stilističku znanost razdvajajući

stil i od pojedinca i od književnosti (po tome je iznimka jer je stilistika inače išla prema njima).

Njegova je stilistika popis izražajnih sredstava usmenoga jezika.

- R. Barthes Nulti stupanj pisma (1953) - razlikuje jezik kao društvenu činjenicu kojoj se pisac

mora prilagoditi, stil kao neotuđivu jedinstvenost koja je dio piščeva bića i uvodi još pismo kao

opći izbor tona, etosa, ono što je retorika nazivala stilom (u retoričkom smislu kroz pismo

oživljava stil). Postoje tri pisma: uglađeno, neutralno i govorno = genera dicendi - dokaz

neminovnosti retoričkog pojma stila.

- Stil pretpostavlja referencu (reći nešto) i intenciju (izbor između različitih načina da se to kaže) -

sinonimija. Usponom lingvistike, stil je bio diskreditiran zbog te svoje dvoznačnosti i teorijske

nečistoće.

- Riffaterre, čiji su prvi radovi bili objavljeni pod okriljem „strukturalne stilistike“, ne govori više

o stilistici već je zamjenjuje „semiotikom poezije“.

- Prema S. Ullmannu i S. Fisheru stilističke varijacije nisu ništa drugo do semantičke razlike. I

dok Fish tvrdi kako je moguće reći isto u različitim oblicima, jedan britanski teoretičar kaže kako

dva pojma nikad nemaju posve isto značenje; stoga bi stil, kad mu se oduzme supstanca, bio

ništavan i uzaludan, a stilistika osuđena na stapanje s lingvistikom. Fishovi protivnici tvrde da

proučavanje stila počiva na dvama pretpostavkama:

1) razdvajanju forme od pozadine - to omogućuje izdvajanje neke formalne sastavnice

(njezino opisivanje)

2) organskoj pozadini - omogućuje interpretaciju neke stilističke činjenice (1+2 = otuda

dualizam sadržaja/misli i forme/izraza; opće mjesto zapadne misli, npr. Aristotel mythos i

lexis, Bally suprotstavlja spoznaju i emociju: „Stilistika proučava izražajna sredstva

jezika koji je organiziran u pogledu njihova afektivnog sadržaja, tj proučava izražavanje

senzibilnosti jezika i djelovanje jezika na senzibilnost.“, Benveniste (1958) tvrdi da je

misao bez jezika toliko nejasna i neodređena da postaje neizreciva; jezična forma uvjet je

ostvarenja misli…)

- Prema Fishu problem stilistike je njena kružnost: interpretacija je pretpostavljala opis, a opis

interpretaciju - rješenje: sve iscrpno opisati, a ništa interpretirati (članak o „Mačkama“ Jakobsona

i Levy-Straussa iz 1962. - obvezatna referenca svakog jezičnog opisa književnog teksta).

Riffaterre kaže kako je ta metoda bespredmetna jer kategorije jezičnog opisa nisu nužno

relevantne s književnoga stajališta („Nijedna gramatička analiza pjesme ne može dati više od

gramatike pjesme.“). Kod Jakobsona nestaje pojam stila, a s njim i par norma - odstupanje. Po

njemu, stil se raspršio između emotivne/ekspresivne funkcije jezika (koja stavlja naglasak na

govornika) i poetske funkcije (koja ustraje na poruci). (Compagnon zato tvrdi da je strukturalna

lingvistika namjeravala ukinuti stilistiku.)

- Riffaterre Kriterij za analizu stila (1960) - „spašava“ pojam stila: „Stil je (ekspresivno,

afektivno ili estetsko) naglašavanje koje se pridodaje informaciji koju prenosi jezična struktura

bez promjene njezina smisla“; on je dodatak koji pridonosi kognitivnom smislu ne mijenjajući ga,

ornamentalna varijacija na semantičku invarijantu, naglašavanje značenja drugim (izražajnim)

sredstvima. Stil je, prema Riffaterreu, odstupanje u odnosu na kontekst, a ne u odnosu na normu,

on je (kao što je i bio u tradicionalnom smislu) racionalizacija nekog učinka čitanja. Stil je

iznevjereno očekivanje. S Riffaterreom više ne izranja stari retorički smisao stila („Vergilijev

kotač“), već klasični i tradicionalni u kojem se TROP i FIGURA probijaju nauštrb podjele stilova

na 3 skupine. Kasnije će i Riffaterre izbjegavati govoriti o stilu koji ubrzo postaje tabu -

„strukturalna stilistika“ prepušta mjesto „semiotici poezije“. Stil kao odstupanje određeno

kontekstom bit će preimenovano u „agramatičnost“.

- Molinié redefinira pojam stilistike uz pomoć Hjelmsleva: stil se ne odnosi na supstancu sadržaja

(piščevu ideologiju), ali se ponekad odnosi na supstancu izraza (zvučni materijal), a uvijek na

formu sadržaja (argumentacijska mjesta) te formu izraza (figure, distribucija teksta). Tako se stil

nalazi u temi (formi sadržaja), a tema je u stilu (forma izraza). Ovo je lukav način da se stilistika

uspostavi izvan lingvistike.

- Goodman Status stila (1975) - tvrdi kako sinonimija uopće nije neophodna za postojanje stila

(tradicionalno stil je bio izbor između različitih načina da se kaže isto). Goodman kaže kako

postoje različiti načini da se kaže približno isto - apsolutna sinonimija nije potrebna da bi se

spasio stil. Na taj način Goodman želi dati temelje definiciji stila kao potpisa - stil kao POTPIS je

složeno obilježje koje služi kao obilježje pojedinca ili skupine. STILSKA ZNAČAJKA je

značajka koju djelo egzemplificira i koja pridonosi njezinu smještanju u neku od znakovitih

književnih cjelina. Karakteristične značajke takvih književnih cjelina tvore stil. Stil je paket

indeksa (by Peirce, Goodman radije koristi naziv egzemplifikacija) koji omogućuju odgovore na

pitanja Tko?, Kada? i Gdje? Referenca se dijeli na 2 osnovne podvrste:

1) denotaciju - primjena riječi, slike ili neke druge etikete na jednu ili više stvari (Peirce to

naziva simbolom; npr. Utah denotira državu, a država svaku od 50 država SAD-a)

2) egzemplifikacija - referiranje uzorkom na neku od značajki tog uzorka („Ako x

egzemplificira y, onda y denotira x.“ - ako moja vesta egzemplificira zelenu boju, onda

zelena denotira boju moje veste, zelena je predikat mojoj vesti - Moja vesta je zelena.)

- Genette Fikcija i dikcija (1991) poistovjećuje pojmove stila i egzemplifikacije. Prema Genetteu

egzemplifikacija pokriva sva moderna korištenja pojma stila kao izraz, evokaciju i konotaciju.

Stil je egzemplifikacijska funkcija diskurza koja se suprotstavlja njegovoj denotativnoj funkciji.

Ipak, egzemplifikacija je širi pojam od stila.

- 3 ASPEKTA STILA

1) stil je formalna varijacija na neki stabilan sadržaj (Riffaterre)

2) stil je skup značajki svojstvenih nekom djelu koji omogućuje identifikaciju i

prepoznavanje autora (Goodman)

3) stil je izbor između više „pisama“ (Barthes)

- Jedino stil kao norma/propis/kanon nije rehabilitiran. U svim ostalim slučajevima dokazao je

svoje postojanje.

GÉRARD GENETTE, Fikcija i dikcija (Zg 2002.)

- Ovo se djelo bavi pitanjem sustava, kriterija i načina literarnosti = estetski vid književnosti

(Jakobson), tj. utvrđivanjem uvjeta koji moraju biti zadovoljeni da bi neki tekst bio promatran

kao „književno djelo“.

- Dva su sustava literarnosti:

1. tvorbeni - zajamčen sklopom namjera, generičkih konvencija i kulturnih tradicija

2. uvjetni - pokazuje subjektivno estetsko vrednovanje.

- Na kategoriji iskustvenog kriterija temelji se spoznaja literarnosti, a on može biti:

1. tematski - može se odnositi na sadržaj teksta (o čemu je riječ?). Od Aristotela najčešće

spominjani tematski kriterij je fikcija koja uvijek djeluje kao tvorbeni sustav - neko

fikcijsko djelo gotovo se bez iznimke promatra kao književno.

2. formalni (opisni) - odnosi se na karakter samoga teksta i na vrstu diskurza koji

predstavlja. Opisni kriterij dikcijom može određivati 2 načina literarnosti: tvorbeni

(poezija) - poetsko je djelo uvijek književno; ne-fikcijska proza - kao književnost može

se promatrati samo uvjetno (kao osobni stav).

Križanje ovih dvaju kriterija određuje tablicu načina literarnosti.

1. FIKCIJA I DIKCIJA

- Za Romana Jakobsona predmet poetike je literarnost koju definira kao ono što od neke

verbalne poruke čini umjetničko djelo, tj. kao estetski vid književnosti. Jakobsonovo pitanje: „Što

to od usmenog/pisanog teksta čini umjetničko djelo?“ može se shvatiti na dva načina:

1. „Koji su tekstovi djela?“ - poziva se na teorije koje implicitno podrazumijevaju takvo

teorijsko konstitutivno ili esencijalističko tumačenje literarnosti > esencijalna poetika,

karakteristična za zatvorene poetike.

2. „Pod kojim uvjetima neki tekst može postati/prestati biti djelo?“ - poziva se na teoriju

koja podrazumijeva ovu uvjetovanu interpretaciju literarnosti > kondicionalna poetika,

karakteristična za otvorene poetike.

- ESENCIJALNA POETIKA - tip „klasične“ poetike. Podijeljena je između dva kriterija:

tematskog i formalnog, a njezina bi se povijest mogla opisati kao dug i naporan prijelaz od

tematskog prema formalnom kriteriju. Najsnažnija ilustracija ove poetike u njezinoj tematskoj

verziji Aristotelova je poetika. On je spoznao nedostatak specifičnosti literarne prakse, a

rješenje su dva pojma: poiesis (stvaranje) i mimesis. Iz toga slijedi kao da je Aristotel uspostavio

podjelu između dvije funkcije jezika: uobičajene, tj. govora (legein) - ističe retoriku i umjetničke

(poiein) - ističe poetiku. Aristotel smatra da se jezikom može stvarati jedino ako služi kao

sredstvo prenošenja mimesisa, tj. predstavljanja (simulacije) zamišljene radnje i događaja. Jezik

je stvaratelj kada se nalazi u službi fikcije (mimesisa). Kreativnost pjesnika se za Aristotela ne

manifestira na verbalnoj razini, već na razini fikcije, odnosno invencije i organizacije priče

(pjesnik se bavi fikcijom, a ne dikcijom). Aristotelova poetika područje fikcije dijeli na dva

načina predstavljanja: narativno i dramsko, i na dvije razine digniteta predstavljenih tema:

plemeniti i vulgarni. Iz toga proizlaze 4 roda: tragedija (D+P), epopeja (N+P), komedija (D+V) i

parodija (N+V). Ova poetika ne uključuje ne-fikcijske rodove poezije (npr. lirsku poeziju).

Novoaristotelovska poetika - predstavnik joj je Käte Hamburger Logika književnih rodova;

odbacuje fikcijski monopol u korist bipolarnosti u kojoj se literatura veže uz dva tipa: fikciju

(dramsku ili narativnu) i (lirsku) poeziju, odnosno dva temeljna „roda“: fikcijski/mimetički i

lirički > karakterizira ih prekid s tzv. „izjavama realnosti“ (u fikciji, naime, imamo posla s

fikcijskim izjavama u kojima pravi „ja“ nije ni autor ni narator, već fikcijsko lice). Ali takva

biparticija ne suprotstavlja formalni kriterij aristotelovskom tematskom kriteriju - to čini tradicija

koja korijene vuče od njemačkih romantičara, preko Mallarméa do ruskog formalizma, a koju

obilježava ideja „poetskog jezika“ koji se razlikuje od proznoga ili običnoga po formalnom

karakteru. Najgorljiviji opis ove ideje dao je Valéry, a njen teorijski ishod Jakobsonov je pojam

poetske funkcije definirane kao naglasak teksta u njegovoj verbalnoj formi, koja se smatra

najperceptibilnijom i neprijelaznom. U poeziji „komunikacijska funkcija“ smanjena je na

minimum, u korist funkcije koja se od tada može nazivati samo estetskom > samodovoljno

postojanje umjetničkog djela. No, objema esencijalnim poetikama (Aristotelovoj i Jakobsonovoj)

dvostruko izmiče ne-fikcijska prozna literatura (priča, esej, autobiografija…). Stoga kažemo da

su esencijalne poetike zatvorene: na temelju njih literaturi pripadaju tek tekstovi označeni

unaprijed na temelju roda fikcijom i/ili poetikom.

- KONDICIONALNA POETIKA - više je instinktivna i esejistička nego teorijska, a kriterij bilo

kakve literarnosti temelji se na ukusu koji je subjektivan i nemotiviran. Njeno je načelo:

literarnim smatram svaki tekst koji kod mene izaziva estetsko zadovoljstvo; želim da svatko

smatra lijepim ono što ja smatram takvim (Kant) = elitistička je u svome načelu. Genette smatra

da kondicionalna poetika polazi od subjektivizirajuće interpretacije Valéry-Jakobsonova kriterija

proširena i na prozu > ovo širenje kriterija neprijelaznosti na prozu prethodno je bio priznao

Mallarmé („Stih se nalazi svuda u jeziku gdje se nalazi ritam.“). Stil je ključ poetskog kapaciteta

svih vrsta tekstova, ključ transcendencije poetske funkcije. Genette smatra da ne trebamo

esencijalnu poetiku zamijeniti kondicionalnom, već napraviti mjesta za obje tako da svaka zadrži

svoj dio legitimiteta.

- Literarnost, budući da je višeslojna, traži pluralističku teoriju koja razmatra različite načine

kojima jezik izbjegava i nadživljava svoju praktičnu funkciju i proizvodi tekstove koji se mogu

smatrati estetskim predmetima. Iz te potrebe slijedi podjela: ljudski jezik poznaje dva režima

literarnosti:

1. kondicionalni

2. konstitutivni vid -vlada dvama tipovima literarnih praksi: fikcijom (narativnom ili

dramskom i poezijom (ne-fikcijom, tj. dikcijom).

Dva načina literarnosti: fikcija i dikcija. Fikcijska je literatura ona koja se prvenstveno nameće

imaginarnim karakterom predmeta, a dikcijska ona koja se prvenstveno nameće formalnim

obilježjima. Mallarmé: poezija je tek posebno označena i kodirana forma dikcijske literature te je

stoga u svome tradicionalnom stanju konstitutivna. Postoje dikcije konstitutivna i kondicionalne

literature, dok je fikcija uvijek konstitutivno literarna. Ta nesimetrična situacija može se prikazati

tablicom (2 režima literarnosti):

Režim

Kriterij

Konstitutivni Kondicionalni

Tema FIKCIJA

Komentar

DIKCIJA

POEZIJA PROZA

OBJAŠNJENJE:

1. formalno je Genette zamijenio komentarom jer je širi pojam

2. razlika između poezije i proze može se temeljiti na nekim kriterijima koji su manje

kategorički od kriterija versifikacije

3. reći da je fikcija uvijek konstitutivno literarna ne znači da je fikcijski tekst uvijek

konstitutivno fikcijski (npr. mit - sadržaj mu se nalazi na pomičnoj granici fikcije)

4. zajedničko ovim dvama načinima literarnosti je kriterij neprijelaznosti > neprijelaznost

(tematskom prazninom, tj. komentarskom nejasnoćom) stvara tekst kao autonomni

predmet, a njegov odnos prema čitatelju postavlja kao estetsku relaciju u kojoj je smisao

nedjeljivi dio forme.

5. estetski predmet nije isto što i djelo > moguće je odvajanje fikcijskog i autentičnog, priče

i pripovijesti, ali to je odvajanje čisto teorijsko: svaka priča u svoju pripovijest uvodi

„zaplet“ koji sam po sebi znači ulazak u fikciju i/ili dikciju. Estetska se vrijednost nekog

događaja, izvan naracije i dramske predstavljenosti, ne može dodijeliti niti jednom tekstu

jer tekst bilo koje priče ili drame uvijek odaje fikciju ili dikciju, odnosno najčešće

njihovu međusobnu suradnju.

6. Što od teksta čini djelo?

- poetska funkcija (Jakobson)

- fikcija

- Tekstovi koji udovoljavaju jednom, drugom ili oba kriterija nazivamo djelima =

proizvodi intencionalno estetičkog karaktera; dio su estetske i umjetničke kategorije.

Termin „umjetničko djelo“ implicira estetsku namjeru. Stoga je moguće da je pitanje

postavljeno krivo u smislu da je intencionalni (stoga i umjetnički) karakter nekog teksta

manje važan od estetskog. Polje književnosti preusko je da bi se na njemu mogli valjano

utvrditi odnosi estetskoga i umjetničkoga. Jakobsonovo se pitanje koje želi definirati

predmet poetike - može proširiti pitanjem „Što tekst čini estetskim predmetom?, a da je

jedan od mogućih odgovora „bivanje umjetničkim djelom“.

MARINA KATNIĆ-BAKARŠIĆ, Stil- Stilem = osnovna jedinica lingvostilistike, minimalna jedinica koja nosi stilističku obavijest. - Fonostilistika istražuje izražajna sredstva i stilističke postupke na fonetsko-fonološkom i prozodijskom planu. Osnovna je jedinica fonostilem. - Grafostilistika posmatra sve one postupke i sredstva koji mogu postati stilogeni na grafičkom nivou. Osnovna jedinica je grafostilem.- Postoji još morfonostilistika, morfostilistika, leksikostilistika, sintaktostilistika i semantostilistika, tekstostilistika (tekstostilem ili makrostilem).- Mikrostilistička istraživanja uključuju ispitivanje stilema na nižim nivoima (fonostilistika), dok makrostilistička analiza podrazumijeva pristup tekstu kao cjelini. FONOSTILISTIKA- Apelativna i ekspresivna fonologija čine osnovu fonostilističkih istraživanja (ali ne i reprezentativna fonologija). - Ključne oblasti kojima se bavi fonostilistika:

1. pitanja različitih stilova izgovora i prozodijski elementi2. glasovni simbolizam i poetska funkcija glasova (akustički red vokala može se dovesti u

korelaciju s određenim semantičkim redom, npr. samoglasnici o i u asociraju na nešto tromo i ozbiljno).

- Fonostilistički postupci služe za govornu karakterizaciju lika u književnoumjetničkom tekstu, odnosno govornog lica u svim stilovima.- 4 osnovna tipa glasovnog simbolizma:

1. tjelesni – teško ga je zabilježiti u pisanoj formi (štuc – za štucanje)2. imitativni – onomatopejske riječi (mijau, kuc-kuc)3. sinestezijski – uporaba glasova, prozodije i intonacije za izražavanje svojstava predmeta

(veeeeliko – jako veliko)4. konvencionalni – konvencionalno povezivanje nekih glasova i njihovih kombinacija s

određenim značenjem.

- Postoji i sekundarni simbolizam koji proizlazi iz značenja nekih riječi i njihovog zvučanja u određenom jeziku.- Glasovni simbolizam u književnoumjetničkom stilu (naročito u poeziji) ima za cilj ili stvaranje zvučne slike koja odgovara sadržaju stihova (npr. onomatopeja) ili da ponavljanjem glasova koji dominiraju u ključnim i tematskim riječima stihova stalno potenciraju važnost ključnih riječi (npr. žito žanju žene ženici – govori nam da su ključne riječi koje počinju sa ž).- Smisao nije sadržan u glasu već u čitanju, tj. intonaciji kojom čitalac čita određene glasove, riječi i rečenice. Intonacija predstavlja melodijsku osnovu govora. GRAFOSTILISTIKA- Tekstovi pokušavaju zabilježiti osobine govora (transkripti kolokvijalnog stila) ili pomoću grafičkih sredstava nadoknaditi odsustvo fonetsko-fonoloških obilježja (stripovi).LEKSIKOSTILISTIKA- Proučava leksike s konotacijom u koje spada emocionalno-ekspresivni leksik, leksik određenom funkcionalno-stilskom markiranošću, profesionalizmi, neologizmi i arhaizmi, žargonizmi i argotizmi, dijalektizmi i egzotizmi. Leksikograf traži kriterije po kojima će označiti leksik s konotacijama. A stilističara zanima opozicija neutralnog i markiranog leksika, njihovo funkcioniranje u leksiku i govoru, u pojedinim tipovima tekstova, u tekstovima određenog autora… Podjela ekspresivnosti:

1. inherentna (deminutivi i augmentativi, vulgarizmi i psovke, žargonizmi, arhaizmi…)2. kontekstna (figurativna uporaba riječi – metafora, metonimija, hiperbola…).

- Leksemi postaju ekspresivni u realizaciji.- I relacije među riječima mogu biti inherentne i kontekstno uvjetovane (ovdje se prije misli na odnose antonimije, sinonimije, paronimije i homonimije). - Posebno je važan odabir riječi. Konkretan odabir mora biti usklađen s općim tonalitetom i markiranošću teksta (npr. lice – njuška). Stilistiku zanimaju nepotpuni sinonimi koji se razlikuju po semantičkim ili stilističkim svojstvima (dobar – odličan – sjajan – blistav – izvanredan – savršen – fantastičan). Stilistiku posebno zanimaju i ustaljene kolokacije pod čim se podrazumijeva kombinacija leksema, ali i one koje se mogu smatrati devijantnima, odnosno stilski informativnima (Bezbroj zelenih ideja, Chomsky).- Osnovu rječnika nekog jezika predstavlja neutralni leksik (riječi koje mogu doći u svim ili većini testova). Postoji i leksik koji je svojstven pojedinim stilovima, podstilovima ili žanrovima. Neutralni jezik u opoziciji je prema markiranom, tako da se uspostavlja svojevrsna gradacija: sniženo markiran jezik (vulgarizmi, žargon…) – neutralni leksik – leksik sa povišenom markiranošću (poetizmi). Leksička stilistika bavi se i pojavama koje se nazivaju nadleksikalizacija (zaliha sinonima za neki pojam – sinonimi za snijeg kod Eskima) i nedovoljna leksikalizacija (implicira nedostatak prave riječi ili grupe riječi za označavanje pojma – (kulture koje nemaju razvijenu kompjutersku tehnologiju, nemaju ni riječ za kompjutorske igrice); može postati stilski postupak u književnoumjetničkom stilu pri čemu ima dva osnovna efekta:

1. stvaranje komičnog efekta ponavljanjem parafraza umjesto odgovarajuće riječi 2. govorna karakterizacija lika.

- Žargonizmi – zanimljiv sloj kolokvijalnog jezika (proza u trapericama); vezuje se uz određene socijalne grupe. Prostorno je i vremenski ograničen tako da žargonski elementi postepeno prelaze u neutralan jezik. Funkcije u drugim stilovima: stvaranje komičnog elementa, govorna karakterizacija likova, uvjeravačka funkcija u reklami, osvježenje u novinarskom stilu… Mogu biti riječi domaćeg ili stranog podrijetla. Svježina žargonskog izraza bazira se na neočekivanim poredbenim korelatima: što je očekivanje manje, efektivnost je veća. Argotizmi (argo je tajni jezik marginalnih društvenih grupa – narkomana, kriminalaca) – mogu imati i ludičku funkciju (kod djece). Šatrovački govor – permutacijom slogova ostvaruje se neobičan leksik. - Vulgarizmi, psovke, erotonimi: vulgarizmi i psovke nisu nužan dio razgovornog jezika, ali se u njemu najčešće javljaju. Pripadaju sferi emocionalnog ekspresivnog govora i negativno su markirane, ali postoje i pozitivno markirane (On ti jr pametan u pičku materinu). Najčešća funkcija psovke je poštapalica. Predstavljaju ilokucijske činove psovanja (izvršava se čin grubosti). Psovke su po pravilu kratke (jedna riječ ili kratka fraza, ali ima i duži). Predstavljaju rušenje tabua. Erotonimi – riječi izrazite erotske konotacija (Priče iz tisuću i jedne noći) koje imaju estetsku funkciju (nisu, ali mogu biti vulgarizmi). Često su to metaforički izrazi (kupola, školjka = vagina).- Eufemizmi i tabu-riječi: eufemizmi – suprotstavljani vulgarizmima, podrazumijevaju upotrebu riječi koje zamjenjuju vulgarizme, psovke i tabu. Ponekad su bliski litoti (ublažavanje iskaza). Karakterizira ih stvaranje komičnog efekta i poigravanje riječima. Kod pretjerane uporabe eufemizama dolazi do pretjerane učtivost. Riječ tabu posuđena je iz tonganskog jezika = sveto i nedodirljivo. Stilističar može okarakterizirati govor lika ili individualni stil nekog autora u zavisnosti od toga da li se upotrebljavaju vulgarizmi i tabu-riječi ili pak eufemizmi. MORFOLSTILISTIKA – najznačajniji problemi: 1. Zastupljenost tvorbenih elemenata i morfoloških kategorija u funkcionalnim stilovima (imenicama obiluju administrativni i novinarski stilovi, a glagoli u razgovornima, imperfekt i aorist nisu svojstveni znanstvenim stilovima, 1. i 2.lice dominira u tekstovima koji podrazumijevanju direktnu komunikaciju). 2. Ekspresivna vrijednost pojedinih morfoloških kategorija (deminutativi i augmentativi – afektivno

obilježeni, frekventna uporaba zamjenica (ličnih) je u funkciji karakterizacije lika i u poeziji (gdje imaju autosemantički karakter) . 3. Morfološka sinominija i transpozicija formi (posebno je razvijena sinomimija lica i sinonimija vremena, načina.Sinonimija lica – najviše je mogućnosti za zamjenu 1.lica jednine drugim formama (1.lice množine je tzv.“autorsko mi“ u naučnom i publicističkom stilu, „kraljevsko mi“; 2.lice jednine i množine – izražava govornikovu radnju i uvijek nosi semantičku nijansu poopćavanja radnje, govorno lice pokušava se približiti adresatovoj točki gledišta, u funkciji je konektorskog sredstva; 3.lice jednine – formalno pokazuje udaljavanje od 1.lica. Bezlične konstrukcije – zamjena ličnog bezličnim, bezlične rečenice (rečenice sa „se“, infinitivne rečenice, pasivne konstrukcije, trpni glagolski pridjevi) umjesto ličnih potenciraju činjenicu da je govorno lice nemoćno da svjesno djeluje. Ova figura dolazi u govoru likova, a manje u autorskom govoru, želi se emocionalizirati narativne dijelove. 3.lice jednine u značenju 2.lica - najčešća varijanta je izražavanje negativnog stava govornog lica prema adresatu putem prebacivanja u formu 3.lica („ne-lica“). Govorno lice tada govori o adresatu kao da je odsutan iako je obavezno prisutan.1.lice množine u značenju 2.lica jednine („ljekarsko mi“ – Kako smo danas?) – govorno lice želi izraziti svoje razumijevanje i identificiranje sa sugovornikomSINTAKSOSTILISTIKAPodručje kojim se bavi: 1. funkcionalno-stilska diferencijacija sintaksostilema i sintaksička sinominija. Funkcioniranje dekomponiranih predikata – opozicija nominalnih i verbalnih stilova.

Dekomponirani predikat sastoji se od jedne glagolske kopule ili semikopulativnog glagola i glagolske imenice u zavisnom padežu, a po pravilu je sinonimičan prosto glagolskom predikatu i komutabilan s njim (voditi borbu – boriti se). Preuzimajući dekomponirani stil iz zvaničnih stilova, govornici kao da žele svojim iskazima dati veću težinu, ozbiljnost. Konačni rezultat najčešće je upravo suprotan.

Pod nominalizacijom se općenito podrazumijava pojavljivanje nominalnih sredstava umjesto verbalnih, odnosno nerečeničnih jezičnih sredstava umjesto rečeničnih. (karakeristična za administrativni, znanstveni i donekle novinski stil; razgovorni i književno-umjetnički su verbalni) 2. različiti postupci ekspresivne sintakse: elipsa, parcelacija, inverzijaElipsa – prava retorička je ona u kojoj se izostavlja čitav dio iskaza koji je, inače, sintaktički nužan; figurativnost elipse počiva na na nužnom čitaočevom angažmanu, osnovni oslonac je kontekst; često stilizira razgovorni stil i njegovu težnju za maksimalnim ukidanjem redundance.

Reticencija – figura srodna elipsi, fugura sužavanja misli; figura nezavršenih rečenica, prekinutih iskaza sa ciljem prikazivanja snažnih uzbuđenja.I elipsa i reticencija čine tekst začudnim, signaliziraju raspoloženje.

Nominativne rečenice – kod njih ne možemo govoriti o „izostavljenom predikatu“ jer jedini glavni član, moninativna riječ ili sintagma, preuzima na sebe predikativnost (npr. U prašini sam nazirao zelene…nešto zeleno. Ljudi i djeca. Žagor. Uzaš.). Zastupljena je u opisnim dijelovima teksza zbog fokusiranosti na pojave (na njihovo nominalizirano imenovanje), a ne na vršioce radnje i na samu radnju. Najčešće su u poeziji – deglagolizacija je jedan od stilogenih postupaka u poeziji. Gomilanje nominativnih rečenica u većim dijelovima proznog teksta možemo prikazati kao individualno obilježje stila.

Parcelacija – realizacija jedne rečenice u više tekstovnih jedinica; za nju nužna su 2 uvjeta: 1.intonacijski – jezična jedinica mora biti interjunktno autonomizirana, 2.pozicioni – jediniva traži sintaksičku postpoziciju.

Uslijed toga, izdvaja se: 1.bazna komponenta (gramatičko-strukturalno samostalna) i 2.parcelat (strukturno uvjetovan baznom komponentom). Uz jednu baznu komponentu može doći više parcelata, a oni mogu biti u odnosima koordinacije ili subordinacije.Parcelacija ima za funkciju naglašavanje važnosti svakog elementa, isticanje sadržaja svakog pojedinog parcelata, čime se pojačava emocionalnost i retoričnost teksta. Ona uvijek čini rematski dio pri raščlanjivanju rečenice.Česti su asindentoni i anafore.

Razlika elipsa – parcelacija - Parcelati se lako učlanjuju u prethodnu rečenicu, a eliptične to ne mogu; i parcelat i bazna komponenta su iskazne realizacije jedne rečenične strukture (Kraj drugog kreveta linija. Posuđena. Ko i televizor. – lraj drugog kreveta stoji linija koja je posuđena kao i televizor.), dok su eliptične informaciono autonomne i svaka elipsa je zasebna rečenica u odnosu na one koje ju okružuju; eksprezivnost je rezultat ritmičko-intonacijskog izdvajanja parcelata u odnosu na baznu komponentu – zastupljena kod asindentskog i polisindentskog pripajanja.

Invezija – tradicionalno se smatralo da je neutralan red riječi „subjekt+predikat+objekt“ i da svako narušavanje znači i inverziju, sintaksa teksta je pokazala da se o inverziji može govoriti samo ako se red riječi promatra kontekstualnouključeno tj.aktualizirano. Stilističkom, figurativnom inverzijom smatra se poredak „novo+dato“ tj. Red komponenata pri kojem se na prvom mjestu nalazi komponenta koja nosi novu obavijest.To „novo“ postiže se npr.antepozicijom predikata (Nalaktio se na prozor i pušta misli da naviru kako koja otkuda naiđe.) ili postozicijim kongruentnog atributa (Zapalio je cigaretu , ko zna koju večeras…).Invezija je efektna zbog ritmizacije iskaza, dolazi do izražaja kod povećanje pauze, ona figurira kao stilistički konektor, kao pokazatelj odstupanja od norme.

RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTIKovačević, Badurina

Jezična je stvarnost raznorodna, bogata, dinamična, i ne poznaje statičnost. Svaki prilog njezinu razotkrivanju kasni u odnosu na njezinu uzburkanu mijenu.(Iz Predgovora)

VERTIKALNA I HORIZONTALNA RASLOJENOST POLJA DISKURSA

- uporabna domena jezika određena je funkcijama - jezik – multifunkcionalno sredstvo koje prilagođujemo potrebama i ciljevima- funkcije se u jeziku, u sferi primjene, ostvaruju na 2 načina:

1. kao govor2. kao pismo= mediji ostvarivanja jezika= planovi jezičnog raslojavanja

- govor – proteže se u realnom vremenu; trenutačnost izbora; svojevrsna improvizacija- njegova se nepotpunost (eliptičnost, manjak kongruencije, skokovitost...) nadopunjuje

paralingvističkim sredstvima (modulacijama glasa, gestama, mimikom, kontekstom)

- pismo – obilježava ga prostornost; reorganizira govor – rezultira višim stupnjem dotjeranosti iskaza

- plošnost ispisa prevladava se artificijelnim sredstvima (jezičnim, grafičkim sredstvima oblikovanja teksta)

- svaka funkcija se može ostvariti na obama planovima realizacije, ali je nekim funkcijama primjereniji govorni ostvaraj (trač), a nekima pisani (izvještaj)

- promjena plana nosi i bitne promjene u percepciji iskaza – npr. trač će u pisanoj formi lakše zadobiti težinu klevete

- tradicionalni pristup problematici jezične raslojenosti – izdvajaju se funkcionalni stilovi (pojam potječe iz učenja Praške lingvističke škole) razgovorni administrativni publicistički (novinarski) znanstveni književnoumjetnički znanstveno-popularni – Pranjić ga izdvaja kao poseban, hibridni stil, a Tošović ga

smatra podvrstom novinarskog stila- ovom diferenciranju Kovačević i Badurina pridodaju i razlamanje na planove (pismo,

govor) i tako dobivaju horizontalno i vertikalno raslojavanje jezika – odvija se istodobno

- horizontalno = funkcije generiraju domene; vertikalno = mediji generiraju planove- dosad se nedosljedno propitivalo vertikalno raslojavanje

- diskurs – pojam kojim se može naznačiti i vertikalno i horizontalno raslojavanje, i to uvijek u međusobnoj interakciji

- on uključuje zajednička obilježja tekstova, bez obzira na medij- pojam potječe iz franc. jezika, iz Benvenisteove knjiž. teorije

- u vertikalnoj podjeli načelno možemo razlikovati: diskurs govora – razgovorni diskurs diskurs pisma – pisani diskurs

- horizontalna podjela diskursa – dobivamo diskursne tipove (domene): javni diskurs – demokratičan, nametljiv – nastoji doseći i najudaljenijeg recipijenta

– npr. govor publicistike, politike, crkve privatni d. – ekskluzivan, razumljiv samo nekim, blisko povezanim sugovornicima specijalizirani d. – javan, ali nije demokratičan – okreće se specijaliziranoj javnosti

razl. struka – može biti akademski (npr. jezik ekonomske i pravne znanosti), primijenjen (jezik bankarstva, burze, administracija), populariziran

multimedijalni d. – u jezični kod uključuje i one nejezične; kreće se u rasponu od privatnog (e-mail komunikacija) do javnog diskursa (reklama)

literarni d. – čitavo polje diskursa tek mu je građa kojom se služi, kodirajući je po literarnim ključevima

- na razini konkretizacije diskursni su tipovi sačinjeni od tekstova, koji se udružuju u niže tekstne tipove – žanrove

- tekstni tip = prvi stupanj apstrakcije; svojevrsna međufaza između konkretnog teksta i određenog diskursnog tipa

- zajednička obilježja žanrova nanovo nas vraćaju pojmu diskursa

- podjela koju nude autorice (horizontalno i vertikalno raslojavanje) svaku jez. pojavu u diskursnom polju drži relevantnom – dijalekt, narječje - u privatnom diskursu, pa čak i u situacijama višeg stupnja javnosti (radioemisije); jezici jez. manjina (utječu na većinski jezik te se njihovi elementi provlače kroz govor njihovih korisnika i kad govore javno), engleski jezik – dopire u polje diskursa medijskim putem, osobito internetom

- na polje diskursa utječe svaki govornik koji se njime kreće, kao i svaki izvor kojemu su govornici na bilo koji način izloženi

2 su pragmatičke osi:

1. globalna pragmatička razina – razina izbora jezičnih strategija (kako govoriti)?2. pojedinačna pragmatička razina – razina izbora građe (što govoriti?) - tiče se diskursa

pojedinca i iz njega izvedenog konkretnog teksta- pojedinačna se nadovezuje i oslanja na globalnu, a njihovo se interaktivno suodnošenje

nastavlja tijekom čitavog iskaza- konkretni je iskaz određen svojom kategorijalnom pozicijom u jez. stvarnosti, pa će se

govornik opredjeljivati između sinonimskih i srodnih mogućnosti u jeziku u skladu sa željenim jez.učinkom – npr. uvreda se može iskazati ironijom (primjerenije salonskom govoru) ili tek jednom pogrdnom riječi (ulični govor)

- kategorije razgovornosti, publicističnosti, administrativnosti i znanstvenosti – proizlaze iz tradicionalne podjele

- značajke: razgovornost – opušten i relativno prisan odnos sugovornika

nehajnost – manifestira se relativno slobodnim pristupom jez. standardu

publicističnost – usmjerenost govornika slušateljskoj (čitateljskoj) masi – «srednji» odnos prema jezičnoj građi: jezik se izdiže iz razgovornosti radi uopćavanja, ali se iskaz i pojednostavljuje, osobito kad pristiže iz znanstvene sfere

administrativnost – zbog težnje za jednoznačnošću uspostavlja lako prepoznatljive i automatski odčitljive obrasce

- nedvosmislenost gradi na štetu ekspresivnosti- ustoličuje pravila zajednice- teži univerzalnoj razumljivosti (osigurava je poznavanje unaprijed zadanih jez.

modela) – odriče se brojnih jez. vrednota- teži normativnoj korektnosti, ali je u praksi ne ostvaruje dosljedno:

pojednostavljivanje morfološke razine (npr. nerazlikovanje kategorija određenosti i neodređenosti), inflacija specifičnih sintakt. obrazaca (npr. prekomjerna uporaba pasivnih konstrukcija), tendencija autoterminologizacije kojom se sužava čak i sam leksički izbor (npr. ne pribjegava se sinonimiji jer to predstavlja prijetnju nedvosmislenosti)

- guši se sama u sebi, postaje svoj karikatura – često dovodi do inflacije jez. sredstava (pleonazama)

- shematiziranost- nema sklonosti prema jezičnim inovacijama

znanstvenost – sofisticiranost, zahtjevnost- znanstvena shematiziranost – nije isto što i administrativna, jer se ostvaruje kao

rezultanta problematizacije, dokaznog postupka – uvijek je specifična za struku ili čak uže – za područje, problem (administrativna shematiziranost je formalnojezična i ne podliježe problematizaciji – korisnik preuzima gotove, pojednostavljene jez. modele koji se uklapaju u standardizirane postupke)

- jezik pravne struke – podvaja se na:1. znanstveni jezik (pravnih znanosti)2. administrativno-pravne forme

Književnoumjetnički diskurs

- opire se svakoj klasifikaciji koja bi ga željela smjestiti unutar polja- u njemu se na osobit način pretapaju planovi govora i pisma- ne podvrgava se funkcijama orijentiranim životnoj i društvenoj stvarnosti – iz toga ga

izdvaja estetska dimenzija- estetska funkcija – globalne je naravi – svoje utemeljenje nalazi u svim ostalim

funkcijama- ukupno je polje diskursa poprište njegova prekodiranja u polje literarnog diskursa,

njegova građa - njime se napaja, a može i na njega utjecati- ta dva polja odjelito koegzistiraju- opozicija je: književnost ~ neknjiževnost- neknjiževnost – diskursni tipovi određeni pragmatičkom funkcijom - književnoumjetnički diskurs - raslojava se na podsustave – no to se raslojavanje dešava iz

naravi književnosti, a ne iz naravi stvarnosti- interpretacija – razotkriva modele literarnoga prekodiranja jezika neknjiževnosti u jezik

književnosti- jezik književnosti je fikcionalan = konstrukt izveden na tradicijama literarnog

konstruiranja jezika- književno djelo = artefakt – izrađen od materijala (jezika i smislenih supstancija) –

upoznajemo njegovu prirodu kada u njemu razabiremo elemente diskursnih tipova preuzete iz polja diskursa

- stilistička analiza – razotkriva postupke putem kojih jez. materijal prerasta u jezik književnosti

- uobličavanje diskursa (literarnog i neliterarnog) – proces koji se odvija simultanim povezivanjem jez. jedinica na dvjema njegovim kohezivnim osima: metaforičkoj – načela izbora i supstitucije metonimijskoj – slaganje i kontekstualiziranje diskursnih, jezično-značenjskih

mikroelemenata- oba su načela konstitutivna za diskurs i neprestano su na djelu, no u književnosti se

njihova ravnoteža narušava (i sama je narušenost svojevrsno obilježje literarnosti) – narušenost u neknjiževnosti koja otežava ili onemogućuje komunikaciju = afazija

- u književnosti se iskaz priklanja jednom od dvaju polova, a na štetu onog drugog- tako pripovjedna književnost i drama imaju primarno metonimijski ustroj, dok je poezija

metaforički utemeljena- jezični se sustav dakle podvaja na diskursna polja neknjiževnosti i književnosti

(=sustavi)

- interdiskursna pretapanja – polje diskursa je obilježeno svojstvom interdiskurzivnosti- s tim u vezi su pojave intertekstualnosti i intermedijalnosti- u svakome se govornom činu funkcije govora i njegovi planovi višestruko prelamaju –

tekst = mozaik izvantekstualnih i intertekstualnih okolnosti, interdiskursnih i intermedijalnih odnosa

- stil – termin koji je žrtva «uporabne inflacije» - stoga se autorice suzdržavaju od njegova prečestog korištenja

- stilska obilježenost/neobilježenost – pojave se često određuju na taj način- no u području govora (a svaki tekst je govor) nema neutralnosti – govor uvijek pripada

situaciji, okviru spram kojeg uspostavlja relaciju- neutralnim se može shvatiti samo sustav po sebi (langue – potencijal, apstrakcija)- recipijent može imati dojam da je neki iskaz neutralan ako se po svojim bitnim

značajkama uklapa u njegov horizont očekivanja

- umjesto o stilu autorice govore o relacijskoj naravi govora, jer ona i jest stil

NAČINI SVJETOTVORSTVA-NELSON GOODMAN

STATU STILA1.UvodStatus stila, poglavlje koje nudi magistralnu rekonceptualizaciju pojma stil, a s njime i pojmova

fikcija, književni svijet, jezik književnosti i sl.

1.Definicija: “Tema je ono što se govori, a stil je način na koji se govori!” puna je

nedostataka. --U pogledu stila apstraktnih slika ili pak arhitekture (nemaju temu) ne možemo

govoriti kako oni nešto govore, jer u doslovnom smislu oni ne govore ništa. Oni znače na druge

načine I čine druge stvari

Književna djela nešto govore, obično čine I druge stvari, a neki od načina na koje ona čini

neke od tih stvari ASPETKI SU STILA. Tema je na više načina uključena u stil pa se Goodman

ne slaže s tvrdnjom da stil ovisi o pjesnikovom svjensom izboru među više alternative. Postoje

razlike u načinu pisanja, slikanja I sl. Koje nisu razlike u stilu.

2. STIL I TEMA

Jasno je da su, kada se nešto govori, neki aspekti načina na koji se to čini-pitanje stila.

Što se pak tiče narativne, deskiptivne, izlagačke funkcije književnosti, stilske su varijacije-

varijacije načina kako tekstovi vrše tu funkciju. Forma se mijenja, sadržaj ostaje. Hough postavlja

zanimljivo pitanje: nije li svaki različiti način govorenja zapravo govorenje različitih stvari?

Hirsch tu pokušava obraniti I definirati pojam sinonimije tvrdeći da stil I stilistika ovise o

postojanju različitih načina govorenja potpuno iste stvari.

Goodman sinonimiju smatra problematičnom I tvrdi u jednoj studiji da ne postoje dva pojma

potpuno istog značenja.. Goodman ovdje uvodi pojam varijacije. Kaže da nije nužno a se

potpuno ista stvar može reći na različite načine, već samo da se ono što se govori može varirati

neovisno o načinima govorenja o stvarima koje su gotovo sasvim iste. Još je važnije, ističe

Goodman da se potpuno različite stvari mogu reći na gotovo isti način (ne jednim tekstom, nego

tekstovima kojima su zajedničke određene značajke koje tvore stanoviti stil. Mnoga djela o

mnogim stvarima mogu biti pisane istim stilom, a mnoge se rasprave o stilovima vode ne

uzimajući u obzir temu. Govorni stilovi često se mogu uspoređivati I kontrastirati bez obzira na

to koje su im teme I postoji li tema uopće.

Stil I tema se sjedinjuju, čak I ako isključimo sinonimiju. Ono što Goodman zapravo želi reći

jest da je stil katkad I pitanje teme, jer neke se razlike u stilu u potpunosti sastoje od razlike

u onom o čemu se govori. Goodman nudi sljedeće rješenje: umjesto načina govorenja onoga

što se govori, ono što se govori može biti način govorenja o nečemu drugome-(npr. Prisanje

o bitkama renesanse I o umjetnosti renesanse nisu različiti načini pisanja o bitkama ili

umjetnostima, nego različiti načini pisanja o renesansi).

Naime poanta ovog načela bila je contrast između načina govorenja I onoga pto se govori, između

stila I teme. Međutim, ako su pakiranje I sadržaj pakiranja pitanja stila, što nije??Kada se na to

baci bolje pogled, možemo opaziti da razlike u stilu ovisne o razlikama u temi ne proizlaze iz

puke činjenice da ono što se govori nije isto. Dakle, reći da je stil pitanje teme nejasno je I void u

zabludu. Točnije je reći da se samo neka obilježja onoga što se govori računaju kao aspekti stila,

samo su određene karakteristične razlike u onome što se govori-razlike u stilu.

Dakle nije trebalo biti brige o teškoći razlikovanja forme od sadržaja jer to se

razlikovanje, ako je uopće I jasno, ne podudara s razlikovanjem onoga što stil jest od onoga što

stil nije nego ga nadilazi. Stil obuhvaća određena karakteristična obilježja I onog što se govori I

načina kako se to govori, I teme I izričaja, I sadržaja I forme. Razlikovanje stilskih od nestilskih

obilježja mora se graditi na nečemu drugome.

3. STIL I OSJEĆAJ

Neki kažu da stil ulazi tamo gdje prestaju činjenice I počinju sojećaji, da je stil pitanje

ekspresivnog I afektivnog. U opreci spram logičnog, intelektualnog, I spoznajnog aspekta

umjetnosti. Kao kriterij razlikovanja stilskih od nestilskih obilježja ova je tvrdnja ograničena,

kaže Goodman. U kojem god da smislu obilježja nekoga teksta imaju vlastite osebujne osjećajne

značajke, činise da ih isto tako imaju I sva druga-svaka riječ, svaki niz riječi. Činjenica da takva

svojstva možemo osjetiti , ne znači ništa drugo nego da ih možemo percipirati bez raščlanjivanja

na sastavne značajke.

Definicija stila kao izraženih osjećaja pogrešna je u mjeri u kojoj predviđa ne samo

strukturu obilježja koja nisu ni osjećaji ni izražena, nego I obilježja koja , iako nisu osjećaji, jesu

izražena. Stil dakle nije ograničen ni na ono što se izražava ni na emocije.

4. STIL I STRUKTURA

Kao što se obilježja onog što se govori I onog šta se izražava uzimaju u obzir, u obzir se

uzima važnost rečenične structure, ritmički obrasci, upotrebe iteracije I antitetze I tako dalje.

Valja napomenuti da sva obilježja stila koja nisu svojstva onoga što se govori ili izražava nisu

formalna ili strukturna. U iskušenju smo da takva svojstva klasificiramo kao intrizična, unutarnja

na temelju činjenice da ona, za razliku od svojstava nečega-tema ili osjećanja-na šta se tekst ili

slika referiraju denotacijom (opisom, prikazivanjem) ili ekspresijom, pripadaju samome tekstu ili

slici, da ih oni posjeduju, da su inherentna. Filozofi su se namučili pokušavajući povući jasnu crtu

između unutarnjih I vanjskih svojstava. Na kraju krajeva, ono što tekst govori ili izražava

svojstvo je teksta, a ne nečega drugoga, s druge strane, svojstva teksta različita su od njega I nisu

u njemu zatvorena, nego ga povezuju s drugom tekstovima koja imaju ista svojstva.

Može li se taj razred obilježja koja nisu isključivo formalna ni jasno unutarnja bolje

definirati u smislu razlik između onoga ŠTO DJELO JEST I ONOGA ŠTO DJELO ČINI.----

Ono što Goodman misli jest sljedeće:

Pjesma il islika koja izražava npr sumornost JEST (metaforički) sumorna. Ali, nikada nije tako da

neko djelo jednostavno ima unutarnja stilsa obilježja. Ta se obilježja svrstavaju u svojstva koja se

očituju, pokazuju, EGZEMPLIFICIRAJU. (komad tkanine za uzorak egzemplif. Boju, teksturu,

ali ne I oblik ili veličinu).

Dakle , I izražavanj I egzemplificiranje pitanja su bivanja I činjenja-posjedovanja

svojstava I referiranja na njih. Rješenje: obilježja o kojima se ovdje govori, bilo strukturna ili

nestrukturna, bez iznimke su svojstva koja djelo doslovno egzemplificira.

Egzemplifikacija spada među najvažnije funkcije umjetničkih djela, ali se najmanje

razumije. Puko posjedovanje nekog svojstva NIJE ISTO što I egzemplifikacija. Egzemplifikacija

uključuje referiranje na posjedovano svojstvo onime što posjeduje I prema tome egzemplifikacija

(koja je različita od denotacije) nije ništa manje određena vrsta referencije.

Sažmimo: Obilježje stila može biti obilježje onoga što se govori, onoga što se egzemplificira

ili opnoga što se izražava. Ovo sve nam ne nudi odgovor na pitanje što općenito razlikuje stilska

od drugih obilježja. Identificiranje svojstava kakva književnog, slikovnog ili glazbenog stila

važnije je od njihova daljenjg svrstavanja u načine govorenja, egzemplificiranja I izražavanja.

5. POTPIS

Stil obuhvaća nekoliko vrsta opisanih obilježja, no ona nisu uvijek stilistička. Ako je neko djelu u

danome stilu, samo su neki aspekti teme, forme I osjećaja djela elementi njegova stila. Određeno

se svojstvo računa kao stilsko samo kada povezuje djelo s jednim, a ne s nekim drugim

umjetnikom, razdobljem područjem. Stil je složena odlika koja na neki način služi kao

pojedinačni ili grupni potpis. Stilska svojstva općenito pomažu da se odgovori na pitanja: tko?

kada?gdje?

Ima svojstava koja mogu biti uobičajena, a ne konstantna obilježja danog stila, kao i onih koja

mogu biti stilski važna, ne zato što se pojvaljuju uvijek, pa čak ni često,u djelima danog autora ,

razdoblja, nego zato što se nikada ili gotovo nikada ne pojavljuju u drugim djelima. Nije moguće

sastaviti katalog stalnih elementarnih svojstava sitla, jer stil obično uspijemo pojmiti, a da ga

nismo kadri raščlaniti na sastavna obilježja.

Stilsko nije čak ni svako svojstvo koje pomaže da se odredi tvorac, razdoblje ili podrijetlo

djela. Npr. Skladateljevo pismo može nam pomoći da sjetstimo djelo u određeni period, ali to nije

pitanje stila. Iako je stil u metaforičnom stilu potpis, doslovan potpis nije obilježje stila. Ta

svojestva jednostavno nisu svojstva funkcioniranja djela kao SIMBOLA. Stil ima isključivo veze

sa simboličkim funkcioniranjem djela kao takvog.

Dakle sada pred nama stoje obisi definicije stila. On se sastoji od onih obilježja

simboličkog funkcioniranja djela koja su karakteristična za autora, razdoblje, mjesto ili školu.

Prema ovoj definiciji stil nije isključivo KAKO u opreci prema ŠTO niti ovisi o sinonimnim

alternativama i svjesnome izboru između njih; stil obuhvaća samo, ali ne sve, aspekte načina

KAKO i onoga ŠTO djelo simbolizira.

U ovom cijelom razmatranju Goodman se bavio stilom umjetnićčkog djela, ali mora lis e

stil kako se ovdje poima ograničiti samo na djela ili bi se termin „djela“ u našoj definiciji moga

zamijeniti „predmetom“ ili „bilo čime“? Naime, mnoge stvari koje nisu umjetnička djela-

SIMBOLIZIRAJU. Ta su simb. svojstva važna bez obzira je li ih umjetnik izabrao ili ne I je li ih

je svjestan. Valja znati da u onoj mjeru u kojoj su svojstva o kojima je riječ karakteristična za

nekog autora il itvorca, stil se doista odnosi samo na artefakte, Međutim, prirodni predmeti I

događaji mogu funkcionirati I kao simboli, a svojstva onogašto simboliziraju mogu biti

karakteristična za neko razdoblje ili vrijeme nastanka , itd. Ipak, kaže Goodman, u ovom će

kontekstu najbolje biti da „stil“ ograničimo na umjetnička djela, izvedbe i predmete.

Pojedina stilska obilježja istaknutija su i rječitija od drugih, ali rijetko se kad povukla

jasna granica između trivijalnih obilježja i obilježja poput onih dosada navedenih, a koja uopće

nisu stilska. Neka su svojstva stila toliko suptilna da se mogu otkriti tek zu velik napor. Zasada,

dakle, ništa ne razlikuje naše apsurdno svjstvo od neupitno stilskih svojstava. Unatoč tome,

definicija stila tu iznosti na vidjelo određenu kategorijsku razliku. Iako naše svojstvo uistinu

pripada romanima o kojima je riječ i čak ih identificira kao romane danog autora, ne bi se baš

moglo reći da ga oni kao djela ikako egzemplificiraju ili simboliziraju. U tome je smislu ono

(naše svojstvo) poput veličine i oblika krojačeva uzorka tkanine koji ne služi kao uzorak tih

svojstava nego kao uzorak boje i teksture. S obzirom da romani ne simboliziraju naše svojstvo,

ono ne udovoljava našoj definiciji stila.

6. VAŽNOST STILA

Stilistika je očito uzak dio kritike. Kritika može uključivati uz sve ostalo i raspravu o

svojstvima djela koja se proučavaju. Nasuprot tome stilstika se ograničava na na obilježja onoga

ŠTO i načina KAKO djela simboliziraju te, još vše, na ona od spomenutih obilježja koja su

karakteristična za danog autora, razdoblje područje.

Ovdje nailazimo na zanimljiva pitanja. Jesu li pojmovi stila tek oruđe povjesničara umjetnosi,

sredstva za razvrstavanje djela, kategorizaciju ili imaju estetsku važnost? Je li stilistika tek dio

znanstvenog proučavanja ili se tiče umjetničkih djela?? Ova pitanja pretpostavljaju da je

atribucija strana estetici i daje „puka „ identifikacija umjetnika, razdoblja, mjesta estetski

nevažna. To je pogrešno. Svakako, znanost o podrijetlu djela utječe na to kako će se djelo čitati,

slušati ili gledati, daje osnovu za otkrivanje neočitih načina kako se djelo razlikuje od drugih

djela ili im nalikuje. Atribucije, kako god bile izvedene, pridonose razumijevanju umjetničkih

djela.

Postoje još neka pitanja: Imaju li stilska svojstva ikakvu izravniju estetsku važnost od nestilskih

svojstava koja su pomoć atribucije??

Smještanje je djela samo po sebi estetski važno onoliko koliko pridonosi otkriću značajki kao što

su značajke stila. Iako je stil pod definiciji svojstven određenom autoru, razdoblju, području, ono

se ne svodi na sredstvo atribucije. Atribucija je , iz perspektive estetike, pomoćno sredstvo ili

prprema za percepciju stila, ili je pak njezin nusproizvod.

Zašto je stil važniji od neke značajke koja bi se, nakon dostatna proučavanja, mogla razabrati kao

svojstvena nasumce izabranim djelima? Djelomice iz istog razloga iz kojeg su ad hoc stilska

svojstva od male važnosti: nedostatka zanimljivih međuodnosa s ustrojem drugih obilježja

uključenih u organiziranje naših estetskih iskustava, ustrojem koji se neprestano razvija, a

djelomice stoga što se naša nesigurna percepcija ne može potkrijepiti ili proširiti testiranjem na

temelju daljnjih slučajeva.

Što je stil složeniji I neuhvatljiviji, to više potiče istraživanje I nagrađuje uspjeh

prosvjetljenjem. Očit stil, koji se lako prepoznaje, s pravom se omalovažva akao puki manirizam.

Složen I profinjen stil ne da se svesti na puku formulu.Razabiranje stila integralni je aspekt

razumijevanja umjetničkih djela.

PIERRE GUIRAUD, Stilistika (Sarajevo 1964.)

- stilus - šilo za pisanje; način pisanja, piščeva uporaba izražajnih sredstava u književne svrhe.

- Stilistika i pojam stila neodređeni su što se tiče predmeta (stil - način pisanja, način pisanja

svojstven nekom piscu, književnom rodu, epohi…). Da bismo ga odredili, potrebno je pojam stila

staviti u njegovu historijsku perspektivu. U antici je taj „način pisanja“ bio predmet retorike.

Prema tome je stilistika moderna retorika u dvostrukom obliku: nauka o izrazu i kritika

individualnih stilova. Novalis je među prvima upotrijebio taj izraz i stilistiku ne razlikuje od

retorike.

- Guiraud kaže da je STILISTIKA proučavanje lingvističkog izraza, a STIL je način da se izrazi

misao posredstvom jezika. Stilistika je izučavanje izražajnih funkcija jezika suprotstavljenih

njegovoj semantičkoj funkciji (stil je izražajna funkcija jezika suprotstavljena semantičkoj

funkciji).

1. RETORIKA

- Retorika je u antici predstavljala onakvu stilistiku koja je ujedno nauka o izrazu i nauka o

književnosti. U srednjem vijeku ona je s gramatikom i dijalektikom bila dio triju lijepih

umjetnosti (trivium).

- Retorika je u početku bila umjetnost sastavljanja govora te je počivala na 3 pojma: rodovi,

stilovi (tonovi) i figure (sredstva izraza). Stil se definirao rodovima i figurama. Rođena je u

Grčkoj kao teorija govorništva (uzori: Aristotelova Retorika ,Ciceronova De Oratore i Orator, i

Kvintilijanova De institutione oratoria) i sastojala se od 4 dijela:

1) Invencija - pronalaženje argumenata i dokaza koje treba razviti.

2) Dispozicija - pronalaženje reda u kojem ti argumenti moraju biti poredani.

3) Elokucija - način izlaganja tih argumenata na najjasniji i najupečatljiviji način.

4) Akcija - obrađuje intonaciju, način govora, geste i mimiku.

*** Teorije RODOVA potječu već iz 4. st. (Aristotelova Poetika i Horacijeva Umjetnost

pjesništva). Tada se razvija i definicija postupaka invencije, dispozicije, elokucije i akcije. U

srednjem vijeku dolazi do transformacije rodova te se stvaraju novi rodovi (životi svetaca,

junačke pjesme…) naročito u lirskoj poeziji (novi sistem versifikacije zasnovan na broju stihova i

na rimi, dok grčki i rimski stih počivaju na izmjeni kratkih i dugih slogova), ali se u 16. st.

obnavljaju i neki stari rodovi (tragedija). U klasicizmu se razlikuje 5 rodova za poeziju i 4 za

prozu:

POEZIJA:

1) Lirski rod - živ i slikovit izraz duševnih osjećanja; obuhvaća elegiju, epigram, pjesmu,

baladu, sonet…

2) Epski rod - pripovijedanje u stihovima junačkih i čudesnih avantura.

3) Dramski rod - predstavljanje života u akciji.

4) Didaktički rod - naučava istine moralnog i fizičkog reda; obuhvaća basnu, poslanicu,

satiru, epigram…

5) Pastoralni ili bukolički rod - običaji i ljepote sela u obliku ekloga ili idila.

PROZA:

1) Govornički rod - besjede i rasprave.

2) Historijski rod - istinito pripovijedanje; obuhvaća anale, kronike i memoare.

3) Didaktički rod u prozi - predmet mu je proučavanje raznih ljudskih saznanja: filozofiju,

kritiku…

4) Rod romana - razlikujemo pastoralni, avanturistički i analitički roman, te novelu i

pripovijetku.

- Retorika ide još i dalje i tvrdi da za svaki siže postoji određeni formalni okvir sa svojim

pravilima, strukturom i stilom koji pisac mora prihvatiti.

*** Pojam roda neodvojiv je od pojma STILA. U antici su se razlikovala 3 stila: jednostavni,

umjereni i uzvišeni kojima su uzori tri glavna Vergilijeva djela: Bukolike, Georgike i Eneida -

„Vergilijev kotač“ - iz njega proizlazi dvostruka distinkcija: položaj osoba i rod djela. Stil se,

dakle, definira položajem osoba (sredinom) i rodovima, jer svaki rod mora imati karakter stila

analogan svome predmetu. To prihvaćaju gramatičari i stilističari 19. st (Marmontel, Voltaire…),

a taj princip susrećemo i u Ballyjevoj stilistici.

*** Razni se stilovi također definiraju FIGURAMA. Retorika , za razliku od gramatike, ističe

one gramatičke strukture koje imaju posebnu estetsku ili izražajnu vrijednost. Iz antike je ostao

širok inventar figura:

1) Figure dikcije - odnose se na izgovor (proteza, dijereza, apokopa…)

2) Figure konstrukcije - odnose se na sintaksu (elipsa, zeugma, pleonazam…)

3) Figure riječi ili tropi - su izmjena značenja (metafora, metonimija, alegorija…)

4) Figure misli - namijenjene su obliku samih ideja (hiperbola, litota, antiteza…).

- Figure su osnova teorije „ukrasa“. Razlikujemo „laki ukras“ koji počiva na figurama

konstrukcije ili misli od „teškog ukrasa“ koji karakterizira uporabu tropa. Uporaba figura dobiva

povećano značenje u klasicističkoj epohi s traženjem plemenitog stila.

*** Retorika je gramatika izraza i traktat o književnoj kompoziciji. Invencija definira postupke

koji omogućuju de se razvije neka misao, tema i da se pronađu ideje. Ona počiva na amplifikaciji

kod koje razlikujemo do 9 vrsta među kojima su:

1) interpretacija - sakupljanje riječi oko jedne iste ideje; ona može biti nabrajanje susjednih

izraza ili ponavljanje jedne ideje pod različitim oblicima

2) prozopopeja - sastoji se u tome da se odsutne ili mrtve osobe/predmeti dovode do toga

da govore; personificirana apstrakcija - apostrof Ljubavi, Smrti…

3) opis - najčešći postupak amplifikacije.

Ovim postupcima pridružuju se sredstva invencije ex nihilo, odnosno opća mjesta - tropi.

- Kada su ideje pronađene i razvijene, preostaje samo de se rasporede.

*** Retorika je umjetnost pisanja i sastavljanja; umjetnost jezika i umjetnost književnosti. Tu

dvostruku oznaku ponovno nalazimo u modernoj stilistici.

- Stilistika kako ju je zamislio Bally proizlazi - s novim sredstvima - iz stare retorike. Proučavanje

retorike sačuvalo je svoje mjesto u književnoj kritici, jer je nemoguće prosuditi stil nekog autora,

ne vodeći računa o ideji koju je on sam imao o stilu.

2. IZVORI MODERNE STILISTIKE

- 18. st. označava granicu između dvije vizije svijeta: esencijalističke i egzistencijalističke. To je i

stoljeće nove koncepcije jezika i stila: jezik je sredstvo za izražavanje čovjekova iskustva,

identificira se s mišlju (Candillac u Eseju o porijeklu ljudskog saznanja iz 1746. kaže kako je

jezik proizvod misli); „Stil je čovjek“ (Buffon) - stil prestaje biti idealna forma i postaje izraz

individualnog genija. Stil se ne može naučiti jer je on dar s neba, talent, spontana forma ideje.

- Retorika gubi svoj normativni karakter i svoju vrijednost estetskog kriterija, ali je ni tada ništa

ne zamjenjuje. Lingvistika je željela razviti nauku o jeziku po uzoru na prirodne nauke pa zato

stil, koji je pojava individualnog porijekla i psihičke prirode, nije mogao naći mjesta u jednoj

takvoj perspektivi. Međutim, evolucija znanstvene misli i obnova lingvističkih doktrina vratit će

primat pojmu stila. Dvije su velike struje doprinijele tome:

- idealizam - dovodi do konstruktivne kritike analitičkog i racionalističkog materijalizma

- obnova pozitivizma - zasniva nauke o čovjeku na eksperimentalnim i racionalnim

osnovama.

*** NJEMAČKA IDEALISTIČKA ŠKOLA formira se oko H. Schuchardta, K. Vosslera i L.

Spitzera.

- Jezik nije objekt; on je izraz jede volje, tvorevina duha i moramo ga razmatrati u odnosima s tim

duhom, tj. u njegovu stilu (jezik je bitno činjenica stila).

- Stil nadilazi svoje tradicionalno značenje; nije više samo umjetnost pisca, već i čitav stvaralački

element jezika, svojstven je pojedincu i odražava njegovu originalnost: stil je čovjek. Ovi su

pogledi ojačani uspjehom antipozitivističkog i antiracionalističkog pokreta (Bergson, Croce).

*** SAUSSUREOVA ŠKOLA I OBNOVA POZITIVIZMA (francusko-švicarska škola)

- jezik je psihičkog i društvenog porijekla; on je ljudska tvorevina i produkt duha. Saussure

preuzima Humboltovu opoziciju između jezika pojedinca i jezika kolektiva; ta distinkcija između

govora (parole) i jezika (langue) ponovno postavlja lingvistu problem stila. Saussure se tako

pridružuje idealističkoj školi, a razilaze se u pitanjima metode i gledišta. S francuske strane

postoji odbojnost da se proučavanje jezika podredi tako neodređenom i intuitivnom entitetu kao

što je „duh“; tu se ostaje vezan za ideal i za metode pozitivizma. Saussureova se škola posvetila

proučavanju kolektivnih stilova, jezičnih činjenica posmatranih u njihovim odnosima s

društvenim, kulturnim, nacionalnim grupama… koje ih upotrebljavaju te se tako pridružila

idealističkoj stilistici.

- Saussureovski lingvisti pažnju su usmjerili na proučavanje odnosa između misli i jezika,

lingvističkog znaka i misli koju taj znak treba izraziti.

*** Iz te obnove lingvističkih doktrina nastaju početkom 20. st. DVIJE STILISTIKE:ž

1) stilistika izraza (deskriptivna) - proučavanje odnosa oblika i misli (ne izlazi iz jezika);

proučava strukture i njihovo funkcioniranje unutar sistema jezika. Naziva se stilistikom

efekta i zavisi o semantici (proučavanju značenja)

2) stilistika pojedinca (generička) - proučavanje odnosa izraza i pojedinca/kolektiva; to je

kritika stila. Proučava isti izraz kao i prva, ali u odnosu na subjekte koji govore. Ona je

stilistika uzroka i veže se za književnu kritiku.

Ova dvostruka definicija , koja je u klici već u retorici, nalazi se ponovno kod gramatičara 18. st.

i njihovih nasljednika koji, s jedne strane, odnos jezika i misli, a, s druge, odnos jezika i

pojedinca/nacije. Stoga i dvostruka definicija stila: stil je način izražavanja misli, ali i način

izražavanja svojstven nekom piscu, rodu, epohi. Stilistika je tako retorika, ali retorika koja počiva

na novoj definiciji funkcije jezika i književnosti koji su zamišljeni kao izraz čovjekove prirode i

njegovih odnosa sa svijetom. Stil je neodređen pojam koji stalno prelazi granice u koje ga

smještaju.

3. DESKRIPTIVNA STILISTIKA ILI STILISTIKA IZRAZA

- Stilistika izraza je proučavanje ekspresivnih i impresivnih vrijednosti jezika (to su stilističke

vrijednosti izraza ili izražajnog sredstva).

- IZRAZ je čin izražavanja misli posredstvom jezika. Vrijednost izraza je trostruka:

1) pojmovna > nije stilistička

2) ekspresivna stilističke

3) impresivna vrijednosti

- ekspresivne stilističke vrijednosti izražajnih sredstava - odaju osjećaje, želje, karakter,

temperament, društveno podrijetlo…

- impresivne stilističke vrijednosti - izražavaju svjesne namjere, utisak koji želi proizvesti;

naročito su značajne u književnom izrazu.

Pojam stilističke vrijednosti pretpostavlja postojanje nekoliko sredstava izraza za istu ideju; to je

ono što nazivamo stilističke varijante od kojih svaka predstavlja jedan poseban način izražavanja

istog pojma. Pojam sinonimije u osnovi je stilistike izraza, ali mu ipak ne bismo mogli potpuno

podrediti definiciju stila kao što se to često čini.

*** Charles Bally Traktat o stilistici (1902) - stilistika proučava činjenice jezičnog izraza s

gledišta njihova afektivnog sadržaja, tj. izraz osjećajnih činjenica jezikom i djelovanje jezičnih

činjenica na osjećajnost. Predmet Ballyjeve stilistike je afektivni sadržaj jezika, a manje afektivno

stanje jezika (kasnije će izraz afektivni zamijeniti ekspresivnim). Riječ je o stilistici jezika, a ne o

stilistici govora - njegova je stilistika ekspresivna. Stilističke vrijednosti izraza izvor su stilskih

efekata koji se dijele na:

1) prirodne efekte - između misli i lingvističkih struktura koje je izražavaju postoje

prirodne veze, tj. prirodna sposobnost oblika da izrazi izvjesne kategorije misli (npr.

deminutiv izražava prijaznost, postoji veza između zvuka i smisla u onomatopejama) >

lingvistička priroda oblika.

2) efekte evokacijom - proizlaze iz povezivanja oblika sa situacijama/sredinama u kojima

se aktualiziraju te društvenim grupama koje ih upotrebljavaju (npr. izraz je vulgaran jer

su ga stvorili i prihvatili vulgarni ljudi). Evokativne vrijednosti vezane su za:

a) ton (niski, srednji, uzvišeni)

b) jezici epoha (svaka epoha ima svoj rječnik)

c) društvene klase (svaka klasa ima svoj rječnik)

d) društvene grupe (crkva, administracija, šatrovački stil…)

e) pokrajine (čuvaju specifične dijalekatske crte)

f) biologija (uporaba dječjeg jezika u cilju posebnog izraza, razliku

rječnika žena i muškaraca uočio je već Ciceron).

Predmet Ballyjeve stilistike je proučavanje prirodnog ili evokativnog afektivnog sadržaja.

- Bally je zadržao proučavanje općeg jezika, govornog i spontanog, izuzimajući sve književne

oblike. Stilistika izraza nije novi dio lingvistike, već poseban aspekt izraza koji se tiče svih

elemenata jezika. Tako joj pripada:

a) FONOSTILISTIKA - predmet su joj apelativna i ekspresivna fonologija, ali ne i

reprezentativna fonologija, a cilj joj je sastaviti inventar postupaka (akcenti, intonacije,

produženja, pojačanja… = stilističke varijante koje definiraju izraz) prikladnih za

otkrivanje ekspresivnost izraza.

b) MORFOLOGIJA IZRAZA - uporaba gramatičkih kategorija: broja, roda, vrsta riječi…

c) SINTAKSA IZRAZA - proučavanje vremena i načina (stilski su obilježeni aorist,

pluskvamperfekt…); rječnik - tijelo stila, struktura rečenica - njegova duša. Petar

Guberina - studija o afektivnom sadržaju složenih rečenica - razmatra sintaksu u vezi s

intonacijom, gestom, mimikom koji je dopunjavaju. On razlikuje stilistiku u pravom

smislu riječi (Ballyjevu afektivnu stilistiku) od stilografije (nauka o sredstvima izraza).

Stil uvijek počiva na postojanju ekspresivnih varijanti.

d) SEMANTIKA IZRAZA - rječnik je glavni izvor ekspresivnosti i do sada je bio najbolje

proučen. Na semantičkom se planu postavlja problem prirodnih i evokativnih efekata

riječi, ali i problem promjene značenja.

- Prirodni efekti - vezani su za kvalitetu glasova i za strukturu riječi, a

pripadaju fonetici i morfologiji; to su fonetski motivirane riječi u

kojima postoji veza između glasa i smisla.

- Efekti putem evokacije - predstavljaju područje semantike stila; treba

voditi računa, kod prošlih stanja jezika, o njihovoj evoluciji.

- Figure ili promjena značenja - jedan od glavnih izvora ekspresivnosti

(važnost tropa u staroj retorici); proučavanje figura u središtu je

stilistike. Za stilistiku promjenâ značenja veže se problem tabua i

eufemizama (svojstveni razdobljima, kolektivima…. ).

- Stilistika izraza nalazi se na planu kolektivnog i gramatikaliziranog stanja jezika (jezik poezije,

administracije, građana…). Kada uđemo u područje individualnog stila, onda tu već govorimo o

kritici stila (riječ smrt je u administrativnom stilu konstatacija jednog činjeničnog stanja, a u

ustima pojedinca u određenoj situaciji znači individualni stil).