Pierre Guiraud: Stilistika (Sa, 1964)

UVOD

STIL – način pisanja svojstven nekom piscu, književnom rodu, epohi

Stilus – šilo koje je služilo pisanje

-u antici taj je način pisanja predmet posebnog studija, RETORIKE, koja je istovremeno:

a) umjetnost književnog izraza,

b) norma, kritički instrument u procjenjivanju individualnih stilova

STILISTIKA – moderna retorika u dvostrukom obliku:

a) nauka o izrazu

b) kritika individualnih stilova

Novalis – među prvima upotrijebio taj izraz (stilistika) i za njega se ne razlikuje od retorike

-u ovome djelu Guiraud razumijeva stilistiku kao proučavanje lingvističkog izraza, a stil kao

način da se misao izrazi posredstvom jezika

-neki se stilističari strogo postavljaju na lingvistički nivo izraza, dok drugi teže ka nauci o

književnosti

RETORIKA

STIL – način pisanja, piščeva upotreba izražajnih sredstava u književnosti

-za stil je zanimljiv jedino književni jezik i njegov izražajni EFEKT

-cjelokupnost stilskih postupaka bila je u antici predmet posebnog studija – retorike

-retorika je prenesena iz antike u srednji vijek i obnovljena u epohi klasicizma

-predstavlja istovremeno znanost o izrazu i o književnosti

-u srednjem vijeku ona je s gramatikom i dijalektikom dio triju lijepih umjetnosti – triviuma

-u početku – umjetnost sastavljanja govora

-na kraju je obuhvatila čitav jezični izraz, a s poetikama i čitavu književnost

-tako shvaćena ona počiva na tri pojma: a) rodovima

b) stilovima ili tonovima

c) figurama ili sredstvima izraza

1

-retorika – rođena je u Grčkoj kao umjetnost sastavljanja govora za sud ili tribinu

-o njoj u svojim traktatima govore : Aristotel (''Retorika'')

Ciceron (''De oratore'')

Kvintilijan (''De institutione oratoria'')

-kažu da se retorika sastoji od 4 dijela

1) INVENCIJA – pronalaženje argumenata i dokaza koje treba razviti

2) DISPOZICIJA – pronalaženje reda u kojem argumenti trebaju biti poredani

3) ELOKUCIJA – način izlaganja argumenata na najupečatljiviji način

4) AKCIJA – intonacija, način govora, geste, mimika

-retorika – umjetnost uvjeravanja

RODOVI

-Grci ih razlikuju već u 4.st.pr.Kr. (uglavnom 5 rodova za poeziju, 4 za prozu)

1. lirski rod – živ i slikovit izraz duševnih osjećaja (elegija, balada, sonet…)

2. epski rod – pripovijedanje junačkih i čudesnih avantura u stihovima

3. dramski rod – predstavljanje života u akciji

4. didaktički rod – naučava istine moralnog i fizičkog reda (basna, poslanica, satira,

epigram…)

5. pastoralni / bukolički rod – dramsko slikanje običaja i ljepota sela (ekologe, idile)

6. govornički rod – demonstrativan ili sudski (različiti oblici besjede i rasprave)

7. historijski rod – istinito pripovijedanje i ocjena važnih činjenica u životu nacije

(anali, kronike, memoari)

8. didaktički rod u prozi – proučava kritiku, filozofiju

9. rod romana – pripovijedanje događaja i studija strasti, imaginarnih i stvarnih

(pastoralni, avanturistički, analitički, pripovijetka, novela)

-retorika tvrdi da za svaki siže postoji određeni formalni okvir sa svojim pravilima,

strukturom, stilom koji pisac mora prihvatiti

STILOVI

-već u antici razlikovala su se 3 elementarna stila (tona)

1. jednostavni (''Bukolike'')

2. umjereni (''Georgike'')

3. uzvišeni (''Eneida'')

2

-podjela utemeljena na društvenom položaju osobe te na rodovima (stil analogan svom

predmetu)

-održava se do početka 19.st.

-pojam roda je neodvojiv od pojma stila

-svakom rodu odgovara njegov stil, odnosno, svakom rodu odgovara nužni način izraza,

strogo definirani, koji određuju kompoziciju, rječnik, sintaksu, figure i ukrase

-''Vergilijevo kolo'' – dugo je bilo relevantno za razlikovanje stilova

FIGURE

-upotreba figura dobiva povećano značenje u klasicizmu – epohi u kojoj se tražio plemeniti

stil

FIGURE –življi način govorenja nego što je običan govor, a cilj mu je ideju učiniti

pristupačnom posredstvom neke slike, usporedbe ili da joj više pobudi pažnju svojom

točnošću ili originalnošću

-figure su osnove TEORIJE UKRASA

-razlikujemo:

a) ''laki ukras'' (figure konstrukcije ili misli)

b) ''teški ukras'' (tropi – figure riječi)

-vrste:

1. FIGURE DIKCIJE – odnose se na izgovor (sinkopa, asonanca, aliteracija)

2. FIGURE KONSTRUKCIJE – odnose se na sintaksu (inverzija, elipsa, asindeton,

polisindeton)

3. FIGURE RIJEČI / TROPI – izmjena značenja (metafora, metonimija, sinegdoha,

eufemizam=

4. FIGURE MISLI – namijenjeni su obliku samih ideja (hiperbola, litota, perifraza)

KOMPOZICIJA

-retorika nije samo gramatika izraza nego i opći traktat o književnoj kompoziciji

INVENCIJA – definira postupke koji omogućuju da se razvija neka misao ili tema i da se na

kraju nađu ideje; pronalaženje argumenata i dokaza koje na kraju treba razviti

-počiva na AMPLIFIKACIJI (proširenje, izlaganje); razlikujemo 9 njezinih vrsta, ali su

najvažnije:

3

1. interpretacija – sastoji se u sakupljanju riječi oko jedne iste ideje; može biti

nabrajanje susjednih izraza, ponavljanje jedne ideje pod različitim oblicima, u

razvijanju etimologije

2. prozopopeja – sastoji se u tome da se odsutne / mrtve osobe / predmeti dovode u

situaciju da govore (obraćanje ljubavi, smrti…)

3. opis – najčešći postupak amplifikacije; opis ličnosti, predmeta, događaja…

- opis prati red, plan (npr. Ciceron nabraja 11 točaka u opisu ličnosti: ime,

priroda, način života…)

-invencija počiva na amplifikaciji

-ovim postupcima razvijanja ideja pridružuju se i sredstva invencije

-ex ninilo – sastavljaju se popisi poslovica i općih mjesta koja treba samo staviti na pravo

mjesto i razviti prema formuli

-ta opća mjesta nazivaju se toposi

-kada su ideje nađene i razvijene, preostaje samo da se rasporede

-stari traktati o govornoj umjetnosti razlikovali su:

uvod

razdiobu

potvrdu

odbijanje

zaključak

Mjesto i granice retorike

-retorika je istovremeno umjetnost pisanja i umjetnost sastavljanja, tj. umjetnost jezika i

književnosti

-tu dvostruku oznaku ponovno nalazimo u modernoj stilistici

-stil izraza kakvu je zamislio Bally proizlazi iz stare retorike

-retorika više nema razloga za postojanje kao skup normativnih recepata zato što traktat

recepata o dobrom pisanju ne odgovara više ideji koju mi danas imamo o životu i čovjeku, o

misli i jeziku

-veliki retoričari 15.st. došli su do vrhunca apsurdnosti sa svojim poemama, rime sa svake

strane (oni su imali drugu ljestvicu vrijednosti, povijesno isto tako opravdanu kao što je i

naša)

IZVORI MODERNE STILISTIKE

4

Nova koncepcija jezika i stila

-s 18.st. započinje prekret koji će u romantizmu raskinuti okvire retorike

-18.st. okončava granicu između dvije vizije svijeta: a) esencijalističke

b) egzistencijalističke

-u antici i srednjem vijeku živi se u jednom, stvorenom svijetu – svaka je stvar vezana uz

jedinstvenu i nezamjenjivu riječ koja je određuje i identificira

-svaka je stvar od pamtivijeka imenovana; jezik je, kao i svijet, dan

-funkcija književnosti nije da izrazi individualno iskustvo; pjesnik govori o kategoriji idealne

ljubavi

-18.st. stvari se mijenjaju

-1746. CONDILLAC u ''Eseju i podrijetlu ljudskog saznanja'' ustanovljuje da je jezik

proizvod misli i zasniva jednu gramatiku polazeći od kategorije razuma

-u umjetnosti pisanja jeziku logike suprotstavlja se jezik strasti – prirodni jezik utemeljen na

osjećajima

Dekadencija retorike

-18.st. – jezik se više ne promatra kao odraz neke vanjske forme, nego kao sredstvo za

izražavanje čovjekovog individualnog iskustva i osjećaja

-ako se jezik identificira s mislima, osjećajima, znači da se identificira s čovjekom

''Stil je čovjek'' (Buffon)

-to znači da ideje, suštinu govora autor može popravljati, ali oblik koji im je dao je svojstven

autoru, on ne može biti ni izmijenjen, ni pokvaren, ni imitiran

-dakle, stil se ne može promijeniti, ali ideje i smisao može

''Stil je dar s neba, to je talenat!'' (Chateubriand)

-tako je oborena ideja o umjetnosti, o zanatu sa svojom tehnikom jednom utvrđenom i u kojoj

bismo radom, strpljivošću postali majstori

-stil postaje izraz individualnog genija

-lišena metafizičkih i estetskih osnova, retorika se ponižava i postaje vještina pisanja, zbirka

praktičnih recepata koji su iz dana u dan dolazili u pitanje

-evolucija književnosti doprinosi ubrzanju gubljenja njezina ugleda

Historijska lingvistika i pojam stila

5

-retorika gubi svoj normativni autoritet, ali ništa je ne zamjenjuje

-tijekom 19.st. lingvistika se definira kao znanost pod utjecajem vladajuće filozofije

-promatra jezik kao objekt, koji se može rastaviti na jednostavne elemente

-deterministička je (zauzima se za materijalne uzorke pojava i povijesti jezika)

-zato stil, koji je individualnog porijekla, nije mogao postati njezinim predmetom

-lingvistiku zanimaju materijalne i fizičke osobine jezika, a ne njegova veza s mišlju

-lingvistiku zanima jezik u apstraktnoj općenitosti, a ne u odnosu s pojedincem

-no, evolucija znanstvene misli i obnova lingvističkih doktrina opet će vratiti primat pojmu

stila i to zbog dvije struje – idealizma i pozitivizma

Idealistička škola i pojam stila

WUNDT i SCHUCHARDT

-jezik je tvorevina pojedinca generalizirana imitacijom kolektiva

-oni se protive historijskoj lingvistici i odbijaju u jeziku gledati neku stvar ili esenciju

-oni u jeziku vide proces zavisan o:

pojedincu

njegovom životu

temperamentu

kulturi

starosti

spolu

-jezik je bitna činjenica stila

-Schuchardt, Vossler, Spitzer – oko njih se formira njemačka idealistička škola: jezik je

izraz volje

(zgrada nije samo zbir dijelova ili materijala, već je tvorevina duha koji ju je htio, smislio i

ostvario)

-jezik nije samo objekt koji se može analizirati i ispitivati

6

Saussureova škola i pojam stila

-strukturalna lingvistika – još jedna škola koja ne želi izjednačiti jezik s nekom materijalnom

supstancom

-francusko-švicarska škola na čelu sa F. de Saussureom

-smatrali su da je jezik ljudska tvorevina i produkt duha, instrument komunikacije

-preuzimaju Humboltovu opoziciju između: a) stvaralačkog i slobodnog jezika pojedinca

b) normaliziranog jezika kolektiva

-tamo je utemeljena klasična distinkcija između govora (parole) i jezika (lange)

-ova škola izražava odbojnost da se proučavanje jezika podredi tako neodređenom i

intuitivnom entitetu kao što je ''duh''

-izmiču pod proučavanjem individualnog stila jer im izgleda kao slobodan, izoliran i

neizmjerljiv čin koji izmiče analizi i klasifikaciji

-oni se posvećuju proučavanju kolektivnih stilova, a posebno odnosu misli i jezika

(odnos između lingvističkog znaka (glas, riječ…) i misli koju taj znak treba izraziti

-unutar ove škole lingvistika se utemeljuje kao znanost koja promatra jezik kao sredstvo

sporazumijevanja i na tome zasniva proučavanje jezika kao strukture koja služi prenošenju

obavijesti

Dvije stilistike

-početkom 20.st. nastaju 2 discipline koje pod imenom stilistike predstavljaju 2 različita i

odvojena proučavanja, a razvijaju se paralelno s tradicionalnom kritikom stila

1) Stilistika izraza – proučavanje odnosa oblika s mišlju

-promatra strukture i njihovo funkcioniranje

-unutar sustava jezika ona je deskriptivna

-stilistika efekata

-ovisi o semantici (proučavanja značenja)

2) Stilistika pojedinca – proučavanje odnosa izraza i pojedinca / kolektiva koji stvara i

upotrebljava taj izraz

-to je zapravo kritika stila

-određuje uzroke

-genetička

-veže se uz književnu kritiku

7

DESKRIPTIVNA STILISTIKA ILI STILISTIKA IZRAZA

-proučavanje stilističkih mogućnosti jezika

Stilistika izraza

-izraz – čin izražavanja misli posredstvom jezika; zato je proučavanje izraza s jedne strane

proučavanje jezika, a s druge strane proučavanje misli

-nikad se ne izražava čista i apstraktna misao

Postoji trostruka vrijednost izraza:

1) pojmovna (gnomička), logika izraza (npr. na razini fonetike to su

samoglasnici)

2) ekspresivna, uglavnom nesvjesna, socio-psiho-fiziologija izraza (npr. spontan

akcent – odaju osjećaj, želju, karakter, podrijetlo)

3) impresivna ili intencionalna: estetika, etika, didaktika izraza (npr. svjesna

intonacija zbog dojma koji se želi izazvati kod sugovornika)

-posljednje dvije predstavljaju stilističke vrijednosti

-postojanje nekoliko sredstava izraza za istu ideju tzv. stilističkih varijanata od kojih svaki

predstavlja jedan poseban način izražavanja istog pojma

-pojam sinonimije u osnovi je stilistike izraza

Stilistika izraza – proučavanje ekspresivnih i impresivnih vrijednosti svojstvenih raznim

sredstvima kojima raspolaže jezik

-te su vrijednosti vezane uz postojanje stilističkih varijanti

-stilistička vrijednost može biti i nula, ali i to je vrijednost koja obilježava neizražajnost

Npr. ''Pavle tuče Petra.'' – red riječi nema nikakve ekspresivne vrijednosti jer postoji

samo jedan mogući red

Ballyjeva stilistika

Charles Bally – Saussureov nasljednik na katedri opće lingvistike u Ženevi

-1902. objavio ''Traktat o franc. stilistike'', a uskoro ''Pregled stilistike''

-kaže da stilistika izraza proučava činjenice jezičnih izraza s gledišta njihova afektivnog

sadržaja, tj. izraz osjećajnih činjenica jezikom i djelovanje jezičnih činjenica na osjećajnost

-smatra da se u jeziku svaka ideja realizira u jednoj afektivnoj situaciji i upravo je afektivni

sadržaj jezika predmet Ballyjeve stilistike

8

Afektivna obilježja Bally dijeli na:

Prirodne efekte – temelje se na prirodnoj vezi između zvuka i smisla (deminutivi,

onomatopeja)

Efekte evokacijom – izražajnost dobivaju od društvene grupe koja ih upotrebljava;

-oblici odražavaju situacije u kojima se aktualiziraju, tako svaka riječ pripada jednoj

posebnoj zoni govora (jezici klasa, sredina, profesija, spolova)

Te evokativne vrijednosti vezane su za:

a) ton (niski – kuća, srednji – posao, uzvišeni – svečane prigode)

b) jezike epoha

c) društvene klase (aristokratski)

d) društvene grupe (crkva, odvjetnici, znanost)

e) pokrajine

f) biologiju (dječji rječnik)

-Ballyjeva stilistika je bliska nekadašnjoj retorici

-ali Bally nastoji spoznati funkcioniranje jezika, ne više nekoliko ukočenih figura, već jezik u

njegovoj beskrajnoj raznolikosti i njegovim živim strukturama

-predmet Ballyjeve stilistike je proučavanje prirodnog ili evokativnog afektivnog sadržaja

-on proučava leksikalizirani i gramatizirani jezik, a ne posebnu upotrebu jezika nekog danog

pojedinca, u određenim uvjetima i za određene ciljeve

Proširenje Ballyjeve stilistike

-kako Bally ograničava podruje svog proučavanja na afektivnost, znači da zanemaruje i

isključuje didaktičke i estetske vrijednosti

-Bally je zadržao samo proučavanje općeg jezika (govornog i spontanog) izuzimajući sve

književne oblike

-kasnije se njegov pojam afektivnosti proširuje i na područje književnog izraza

-to donosi opasnost da se proučavanje sredstava izraza pomiješa s proučavanjem

individualnog stila; budući da svaki književni stil nastoji biti individualni stil, ta opasnost nije

uvijek bila izbjegnuta

9

Fonetika izraza

-propisuje, opisuje i vrednuje izražajna sredstva i stilističke postupke na planu fonetike i

fonologije (fonostilem)

-preuzimajući Bühlerov model, Trubeckoj ovako omeđuje fonostilistiku:

reprezentativna fonologija

-proučava foneme kao objektivne elemente jezika koji pripadaju gramatici

apelativna fonologija (impresivna)

-proučava fonetske varijacije s obzirom na poseban utisak na slušatelja

ekspresivna fonologija

-proučava varijacije kao posljedice temperamenta i spontanog držanja pojedinca koji

govori

-dvije posljednje su predmet fonostilistike kojoj je cilj da sastavi inventar postupaka

prikladnih da otkriju ekspresivnost:

-akcenti -produženja

-intonacija -pojačanja…

-Trubeckoj pravi razliku između nesvjesnog i spontanog izgovora kojim se izražava

temperament, karakter, fiziološko ili moralno stanje i svjesnog akcenta koji nastoji da prevari,

laska, uvjeri

-stilistici izraza pripadaju – raspored glasova

- njihov traženi ili izbjegavani susret

- njihovo muzičko ponavljanje

- njihova simbolička vrijednost

Morfologija izraza

-na planu morfonologije – morfostilem

-upotre3ba gramatičkih kategorija, roda, broja, različitih vrsta riječi

-Guiraud je ove učinke promatrao u francuskom jeziku – stilistički učinak morfološke

strukture u francuskom je slab (nema deklinacija, konjugacije su jednostavne), no francuski

raspolaže s deminutivima i augmentativima afektivne vrijednosti

10

Sintaksa izraza

-na planu sintakse – sintaktostilem

-proučava glagolska vremena i načine (npr. aorist je arhaičan), konstrukciju rečenice, red

riječi…

-P. Guberina govori o afektivnom sadržaju složenih rečenica, autorova originalnost je što

razmatra ''totalni izraz'', tj. sintaksu u vezi s intonacijom, gestom, mimikom koji je

nadopunjuju

Semantika izraza

-na planu semantike – semantostilem

-rječnik je glavni izvor ekspresivnosti

-na semantičkom planu postavlja se problem prirodnih efekata i evokativnih efekata riječi, te

problem promjene značenja

a) prirodni efekti

-vezani su za kvalitetu glasova i za strukturu riječi (pripadaju fonetici)

-postoje fonetski motivirane riječi u kojima postoji veza glasa i smisla, npr. ogromno

b) efekti putem evokacije

-predstavljaju područje semantike stila pa upućujemo na ono što je rečeno

-vidi prije: jezici rodova, epoha, pokrajina i društvenih grupa…

-nije arhaizam ako govorimo o ratovima u Italiji u 16.st. spominjati bombarde i arkeberze već

onda kad tim riječima označavamo moderno oružje

c) figure ili promjena značenja

-jedan od glavnih izvora ekspresivnosti

-poznata je važnost tropa u staroj retorici

-učinak figura može biti afektivan, može težiti ka komičnome, grotesknom

-stilistiku izraza zanima riječ kao apstrakcija, a ne kontekst, tko je govori, s kojom

intonacijom i slično – to zanima kritiku stila – stilistiku pojedinca

11

GENETIČKA STILISTIKA ILI STILISTIKA POJEDINCA

-proučavanje stilističke vrijednosti sredstava kojima raspolaže misao da bi se izrazila

Kritika stila

-zadaća joj je da procijeni način na koji korisnik ostvaruje stilističke mogućnosti jezika (koji

proučava stilistika izraza)

-važan je pojedinac i poseban način na koji se izražava

-proučavanje individualnog stila (autor, djelo) ili individualnog kolektivnog stila (rod, epoha)

zamišljeno je na dvostrukoj perspektivi

proučavanje jezika kao korpusa jezičnih navika posebnih za posebna …, skup primjera

apstraktno promatranih i izvan situacije u tekstu (npr. metafora kod V. Hugoa)

proučavanje riječi, jezika, u kontekstu, u ''situaciji''

-postoji jedna makro- i jedna mikrostilistika koje se međusobno nadopunjuju:

a) idealistička lingvistika Vossler-Spitzerove škole proučava jezik kao činjenicu;

daje kritiku djela u totalitetu njegova konteksta

-stilistička kritika (makro) – stilistika jezika

b) pozitivistička lingvistika de Saussureove škole posvetila se proučavanju

originalnih lingvističkih crta nekog autora ili djela, a kritici ili esplikaciji teksta

ostavila je brigu da ih uključi i interpretira u njihovim specijalnim situacijama

– mikro – stil govora

-u praksi to razdvajanje čiste od primijenjene stilistike, stilistika jezika od stilistike govora

kako se može održati, ono ipak odgovara dvama stavovima i dvjema tendencijama sadašnje

stilistike

Idealistička stilistika: Leo Spitzer

-početkom 20.st. zamislio je kritiku zasnovanu na proučavanju stilističkih obilježja djela

-Spitzer odbija tradicionalnu podjelu proučavanja jezika i književnosti

-on se smješta u središte djela i traži ključ u stilu

-on ovako definira svoju metodu:

1) kritika je imanentna djelu – polazna točka stilistike je konkretno umjetničko djelo

(utjecaj Bergsona i Crocea)

-svako je umjetničko djelo jedinstveno i ne može se mjeriti s nekim drugim

2) svako je djelo jedna cjelina u čijem se središtu nalazi duh njegova tvorca koji

predstavlja princip unutarnje kohezije djela

12

-to je opći nazivnik svih detalja koji ih motivira i objašnjava

3) svaki detalj mora nam omogućiti da prodremo u središte djela (jer je ono cjelina u

kojoj je svaki detalj motiviran i uključen)

4) u djelo prodiremo intuicijom (neka vrsta ''mentalnog signala'' koji nam govori da smo

na dobrom putu)

5) tako rekonstruirano djelo je uključeno u cjelinu – postoji jedan zajednički nazivnik za

djela jedne epohe ili zemlje.

-duh svakog pisca odražava duh nacije

6) ovo proučavanje je statističko, ono ima svoju polaznu točku u nekoj jezičnoj crti

7) karakterna crta je individualna stilistička devijacija, poseban način govora koji

odstupa od normalne upotrebe

8) stilistika mora biti kritika simpatije; djelo je cjelina koja mora biti shvaćena u svom

totalitetu i iznutra, što pretpostavlja potpunu simpatiju s djelom i njegovim stvaraocem

-Spitzer je proučavao Cervantesa, Diderota, Prousta

-oko Lea Spiztera osnovana je škola ''New stylistics'' ili ''Stylistic criticism''

Mamas Alonso, Amado Alonso, Spoerri, Hatzfeld

-smatraju da stilistika nadilazi jezik u strogom smislu riječi, da je ona samo jedan znak

uključen u složeniji sustav – djelo uključeno u njegov totalitet i putem djela u čitavo jedno

društvo i čitavu jednu epohu

-stil je jezično odstupanje (poslije – svako odstupanje: stil namještaja, života)

Saussureova stilistička kritika

-na što nas podjeća Spitzer (rezime)_

da kritika mora biti unutrašnja i da se mora staviti u središte djela, a ne oko njega

princip djela je u autorovom duhu

djelo mora proučiti svoje vlastite kriterije za analizu

jezik je odraz autorove ličnosti i ostaje nerazdvojan od svih drugih sredstava izraza

kojima autor raspolaže

djelo je pristupačno samo intuicijom ili simpatijom

-Spitzerove ideje su izazvale kritiku de Saussureove škole koja je predstavljala jednu posve

lingvističku tradiciju

PROBLEMI

13

-svako se stilističko proučavanje svodi na dva osnovna tipa:

1) deskriptivno proučavanje izraza

2) genetičko proučavanje odnosa između jezika i onoga tko se njime koristi

-izvjestan broj problema narušava okvir te klasifikacije:

idiomatologija – proučavanje nacionalnih stilova

-zapažanja o specifičnim crtama jezika postoji oduvijek: blagost fonetizma, bogatstvo

rječnika, gipkost sintakse grč. jezika uspoređuju s latinskim, a kasnije u doba renesanse

francuski jezik uspoređuju s latinskim i talijanskim

-smatra se da u načinu mišljenja i izražavanja treba tražiti nacionalnu originalnost nekog

jezika (Vossler, Lerch, Bally); npr. strogi red riječi u francuskom rezultat je ljubavi Francuza

za red i logiku

stilistika kompozicije – proučavanje fiksnih oblika (glasovi, riječi, figure,

sintaktičke strukture,…) i roda

-pripada književnoj povijesti i estetici, ali oni istovremeno ostaju neodvojivi od ekspresivnosti

-proučavanje izraza kao autonomne discipline ne može izaći iz područja sredstava

gramatičkih izraza

-na nivou složenih književnih struktura problemi se miješaju

-stilistika još nije svjesna ni svog predmeta; ni svog sredstva, ni svojih metoda

Stil i pisanje

-R. Barthes suprostavlja stil pisanju; i jedno i drugo se razlikuje od jezika

-stil je nužan (on je transmutacija jedne naravi), a pisanje je rezultat intencije i izbora

-on razlikuje tri stila pisanja:

1) pisanje kao signal o kojem ovise svi književni oblici

- (17.st. – oblici su gotovo ritualni)

2) pisanje kao vrijednost

-svaka riječ je zatvorena u posebno značenje (npr. marksistička literatura)

-svaka ideologija, režim posjeduje tako svoje pisanje, mijenja vrijednost riječi (npr.

demokracija, mir, sloboda)

3) pisanje kao angažiranje

-klasno, grupno, društveno ili ideološko pisanje, lišeno stila, srodno pisanju kao vrijednost

-Barthes ponovno nalazi tri stilističke vrijednosti izraza:

14

1) pojmovnu (jezičnu)

2) ekspresivnu (stilističku)

3) impresivnu

-Barthes označava kraj jedne evolucije pojma ''stila'' koja ima izvor u čuvenom aforizmu ''Stil

– to je čovjek''.

-sada (1961) riječ stil ima tri značenja:

1) za jedne, on je i dalje umjetnost pisanja, upotreba jezika u književne svrhe

2) za druge, to je sama priroda čovjeka (Candel: ''prirodna osobina kao zvuk glasa'')

3) za treće, ta riječ uključuje i često brka ta dva značenja

Književna kritika

-stara retorika – zadaća kritike je da procijeni u kojoj mjeri pisac iskorištava utvrđene

postupke

-s raspadom rodova i pojmova ''stilova'' kritika gubi utjecaj na jezik, postaje sve više

subjektivna

-kritika se dijeli na dva smjera:

1) proučavanje povijesti jezika

2) proučavanje povijesti književnosti

-50-ih godina pisci i publika svjesni su problema funkcionalnih odnosa između oblika i

sadržaja – stila (Proust, Gide, Valery – bavili se kritikom stila)

-s Barthesom moderna kritika postaje književna kritika

Objašnjenje teksta

-tradicionalno objašnjenje teksta:

povijesno – stavlja naglasak na biografske i tekstualne izvore

analitičko – izolira sadržaj od oblika

logičko – vezano uz strukturu ideja, a na planu jezika uz pojmovne i

gramatičke vrijednosti izraza

-kod simbolizma nema ove vrste analize

-idealistička stilistika (L. Spitzer) objašnjenje smješta u središte oblika – dovodi do

objašnjenja teksta

Jezik i misao

15

-izraz je ostvarenje misli u jeziku

Semantička stilistika (polazi od znakova) – od jezika

Onomatologička stilistika (polazi od imenovanih pojmova) – od ideja

-proučavanje nekog pisca može ići od njegova jezika prema njegovoj misli ili obrnuto

Sinkronija i dijakronija

-stilistika je sinkronična – proučava stanja jezika u jednom određenom vremenskom

razdoblju, ali može se staviti i u povijesni položaj, dijakronijski – može proučavati stil u

njegovoj evidenciji

-neke riječi zamiru, neke se rađaju, neke postaju arhaizmi, mijenjaju svoje stilske vrijednosti

-stilske vrijednosti jezika stalno su u evoluciji

Komparativna stilistika

-glavni predmet joj je proučavanje izvora i utjecaja (npr. što ima od V. Hugoa u Verlaineu)

-izvori izraza:

psiho-fiziologija (stilovi temperamenta, spola, dobi,…)

sociologija izraza (stil klasa, zanata, pokrajina,…)

funkcija izraza (književni, administrativni, zakonski…)

Stilistika i statistika

-stil – odstupanje u odnosu na neku normu

-statistika – znanost o odstupanjima

-omogućuje nam da ih mjerimo i interpretiramo (npr. ''azur'' je pjesnička riječ jer je češće

upotrebljavaju pjesnici nego prozni pisci)

-neki misle da nam statistika omogućuje da otkrijemo pojedinca u masi i da se mjeri njegova

originalnost

-drugi misle da je stilska činjenica presložena, ne može ući u apstraktne i kvantitativne

kategorije statističke analize

16

ZAKLJUČAK – ZADACI STILISTIKE

-najbitniji zadatak stilistike je da definira svoj predmet, prirodu, ciljeve, metode, počevši sa

samim pojmom stila

Stilovi

Stil – aspekt iskazanoga koji proizlazi iz izbora sredstava izraza određenog prirodom ili

intencijama lica koje govori ili piše

-vrlo široka definicija koja obuhvaća:

njegov aspekt

lice koje govori

njegovu prirodu ili intencije

1. Granice izraza određene su:

Piščevom umjetnošću (svjesna upotreba izražajnih sredstava u estetičke ili

književne ciljeve)

Piščevom prirodom (spontani izbor putem kojeg se izražava čovjekovo iskustvo i

temperament)

Totalitetom djela (čovjekov stav o totalitetu situacije)

2. Granice izražajnih sredstava (stil je upotreba izražajnih sredstava)

Gramatičke strukture (glasovi, oblici, riječi, konstrukcije)

Kompozicijski postupci (oblici stihova, vodova, opisi, pripovijedanje)

Misao u svom totalitetu (teme, vizije svijeta, filozofski stavovi)

3. Priroda izraza ovisi o:

a) Pojmovnim vrijednostima (stil je jasan, logičan, korektan)

b) Izražajnim vrijednostima (stil je impulzivan, djetinjast, provincijalan)

c) Impresivnim vrijednostima (stil je zapovjednički, ironičan, komičan)

4. Izvori izraza:

a) Psiho-fiziologija (stilovi temperamenta, spola, dobi…)

b) Sociologija izraza (stil klasa, zanata, pokrajine…)

c) Funkcija izraza (znanstven, administrativan, književni…)

17

5. Aspekt izraza:

a) Oblik izraza (epileptičan, metaforičan)

b) Supstanci izraza (nježan, žalostan, elegičan)

c) Lice koje govori i njegova situacija (arhaičan, pjesnički)

Tipologija stilova

-tipologija sredstava izraza

-gramatička sredstva izraza (prema podjeli gramatike na fonetiku, morfologiju…)

-vangramatička sredstva izraza (opisi, pripovijedanje, oblici stiha…)

-izraz ima – lingvistički oblik i misao

-tipologija tipova iskazanog ili jezični inventari

-jezik je apstrakcija – to je skup lingvističkih znanosti koje su zajedničke jednom kolektivu ili

nekoj posebnoj situaciji komunikacije (de Saussure)

-jezika ima puno

-stil se definira s obzirom na jezične inventare

Funkcionalna stilistika

-problem: razlozi svjesnog ili nesvjesnog izbora nekog određenog oblika u nekoj određenoj

situaciji

-taj problem možemo svesti na tri velike linije

1) Priroda impresije ili siže

-ne upotrebljavaju se iste riječi da bi se ispričala željena nesreća, pokus u fizici…

-izbor sižea vezan je za autorov karakter

2) Izvor izraza

-određen prirodom pojedinca ili grupe koja govori

3) Cilj izraza

-riječ je priopćavanje jednog iskustva, a to je izvršeno s određenom namjerom

18

Kritika stila

-stilistika je znanost o stilu, tj. nužno je

apstraktna

analitička

objektivna

racionalna

-proučavanje stila ide prema kritici, u njoj nalazi svoje opravdanje i potvrdu

-postoji onoliko kritika koliko ima tekstova i čitatelja

19

20