64
Prof. dr. Marina Katnić-Bakaršić DISKURSNA STILISTIKA ILI DISKURSNE STILISTIKE? DISKURSNA STILISTIKA VS. STILISTIKA DISKURSA? DISKURSNA STILISTIKA KAO KONTEKSTUALIZIRANA (KRITIČKA) STILISTIKA JEZIK DISKURS TEKST STILISTIKA KONTEKST SOCIOKULTURNE ili KOGNITIVNE SHEME MOĆ 1. Osnovni pojmovi diskursne stilistike. Predmet, zadaci. Distinkcija u odnosu na «klasičnu» (strukturalnu) stilistiku. 2. Diskursna analiza (DA), kritička diskursna analiza (CDA) i (kritička) diskursna stilistika. 3. Modeli teksta i diskursa. Kritički trodimenzionalni model diskurs-analize (Fairclough).

DISKURSNA STILISTIKA

Embed Size (px)

DESCRIPTION

DISKURSNA STILISTIKA

Citation preview

Prof

Prof. dr. Marina Katni-Bakari

DISKURSNA STILISTIKA ILI DISKURSNE STILISTIKE?

DISKURSNA STILISTIKA VS. STILISTIKA DISKURSA?

DISKURSNA STILISTIKA KAO KONTEKSTUALIZIRANA (KRITIKA) STILISTIKA

JEZIK

DISKURS

TEKST

STILISTIKA

KONTEKST

SOCIOKULTURNE ili KOGNITIVNE SHEME

MO

1. Osnovni pojmovi diskursne stilistike. Predmet, zadaci. Distinkcija u odnosu na klasinu (strukturalnu) stilistiku.

2. Diskursna analiza (DA), kritika diskursna analiza (CDA) i (kritika) diskursna stilistika.

3. Modeli teksta i diskursa. Kritiki trodimenzionalni model diskurs-analize (Fairclough).

4. Diskurs i mo. Diskurs i ideologija.

5. Diskursni tipovi.

6. Stilistika akademskog diskursa. Paradoksi objektivnosti i subjektivnosti (poreenje sa drugim tipovima diskursa, npr. sa intervjuom i novinskom vijeu).

7. Razgovorni tip diskursa. Strategije utivosti. Pregovaranje pozicija sugovornika. Kritika Griceovog naela.

8. Stilistika dramskog diskursa. Diskurs knjievnog teksta.

9. Reklamni diskurs. Persuasivni tipovi diskursa.

10. Feministika stilistika.

11. Diskursna stilistika i intertekstualnost.

12. Kulturalna diskursna stilistika.

LITERATURA:

Katni-Bakari M. (2003) Stilistika dramskog diskursa. Zenica: Vrijeme.

Katni-Bakari M. (2003) Stilistika diskursa kao kontekstualizirana stilistika. Fluminensia, god. 15(2003), br. 2, Rijeka. Str. 37-48.

- (2006) Stilistike skice. Sarajevo: Connectum.Kovaevi, M., Badurina, L. (2001) Raslojavanje jezine stvarnosti. Rijeka: Izdavaki centar Rijeka.

Kovaevi, M. (2002) Diskursnoteorijski i diskursnoanalitiki okviri stilistike. U: Vano je imati stila. Zbornik. Ur. K. Bagi. Zagreb: Disput. Str. 117-130.

Van Dijk, T. A. (1997) Discourse as Structure and Process. Discourse Studies: A Multidisciplinary Introduction. Vol.1. London, New Delhi: SAGE Publication.

van Dijk, T.A. (ed.) (1997) Discourse as Social Interaction. Discourse Studies: A Multidisciplinary Introduction. Vol.2. London, New Delhi: SAGE Publication.

Weber, J. J. (ur.) (1996) The Stylistics Reader: From Roman Jakobson to the Present. London, New York, Sydney, Auckland : Arnold.

IRA LITERATURA

Carter, R., Simpson, P. (eds.) (1989) Language, Discourse and Literature. An Introductory Reader in Discourse Stylistics. London, Boston, Sidney, Wellington: Unwin Hyman.

Fairclough, N. (1989) Language and Power. London and New York: Longman.

Fairclough, N. (1995) Critical discourse analysis: the critical study of language. London and New York: Longman.

Katni-Bakari M. (2004) Akademski diskurs: dileme i izazovi. U: Aktualizacija jezikovnovrstne teorije na slovenskem. lenitev jezikovne resninosti. Mednarodni simpozij Obdobja 22 Metode in zvrsti, Ljubljana, 27.-28. november 2003. Str. 191-198.

Katni-Bakari M. (2004) Jezik i (de)konstrukcija roda. U: Jasminka Babi-Avdispahi, Jasna Baki-Mufi, Marina Katni-Bakari, Nirman Moranjak-Bambura. Izazovi feminizma. Sarajevo: Forum Bosnae, sv. 26. Str. 69-116.

Mills, S. (1995) Feminist Stylistics. London and New York: Routledge.

N. Fairclough Critical discourse analysisU kulturalnoj analizi tekstovi ne moraju biti lingvistiki: svaki kulturni artefakt slika, zgrada, muziko djelo, moe se vidjeti kao tekst.

Moje stanovite je da je diskurs upotreba jezika shvaena kao oblik socijalne prakse, a diskursna analiza jeste analiza kako tekstovi funkcioniraju unutar sociokulturne prakse.

Diskurs je simultano:

a) jeziki tekst, pisani ili govoreni

b) diskursivna praksa (produkcija teksta i interpretacija teksta)

c) sociokulturalna praksa.

Marina Katni-Bakari (Sarajevo)

STILISTIKA DISKURSA KAO KONTEKSTUALIZIRANA STILISTIKA

Zanimljiva je i paradoksalna sudbina stilistike: dugo osporavana kao malo koja disciplina, kada je konano stekla svoj status i proirila svoj domen na sferu diskursa, i to svih tipova diskursa (izlazei tako iz "rezervata" ekskluzivnoga prouavanja knjievnoga), doivljava pesimistine tvrdnje samih strukturalnih stilistiara o tome da je zapala u duboku krizu. ini se da se tu zapravo radi o pogrenom tumaenju stvarnoga stanja: tradicionalna strukturalna stilistika jeste u krizi iz prostoga razloga to je suvie statina, shematizirana, ne uzima u obzir dinamiki odnos tekst autor recipijent, i to smjeten u kontekst, jezini i vanjezini socijalni, politiki, ideoloki, kulturni itd. Drugim rijeima, potroen je jedan model, ali disciplina u cjelini nije, ona pronalazi nove modele i uspjeno se razvija. Dok je tradicionalna stilistika polazila od pretpostavke da je znaenje teksta sadrano u samome tekstu, da je jednom zauvijek dato, i da tekst generira samo jedno itanje, ono koje sprovodi stilistiar/ stilistiarka, suvremena stilistika pokazuje da svaki tekst omoguava razliita itanja, a da su znaenja viestruka i uvijek rezultat pregovaranja pozicija autora, teksta i itatelja /recipijenta/ interpretatora. Nasuprot tradicionalnoj strukturalnoj, kontekstualizirana stilistika, aktualna u poststrukturalnome modelu, potpuno je dinamiki zasnovana i pokazuje se u izuzetnoj razuenosti koncepcija koje uspjeno surauju i meusobno i u kontekstu drugih drutvenih disciplina, prije svega u okviru diskursnih studija. Istina, pri tome se ve tradicionalna poliseminost pojma stilistika, u sintagmi diskursna stilistika dodatno poveava i uslonjava, budui da je i sam diskurs izuzetno raznoliko shvaen u razliitim tumaenjima.

U lingvistikoj koncepciji diskurs je najee shvaen kao jezina upotreba, odnosno jezik u upotrebi (McHoul 1994: 940). U formalnolingvistikom pristupu ponekad se izjednaavaju pojmovi teksta i diskursa, tako da se svako nadreenino jedinstvo smatra tekstom, odnosno diskursom. Postoje i lingvistika tumaenja to ih Mc Houl naziva empirijsko-sociolokima (Mc Houl 1994: 940), a koja diskursom smatraju iskljuivo usmenu ili pismenu interakciju izmeu sugovornika, i to tako to je diskurs "lingvistika komunikacija shvaena kao transakcija izmeu govornika i sluatelja, kao interpersonalna aktivnost ija je forma determinirana njezinom socijalnom svrhom" (Leech, Short 1981: 209) te je diskurs-analiza u tome sluaju zapravo kontekstualizirana analiza konverzacijskih i interakcijskih strategija. ire shvaeno, diskurs kao jezik u upotrebi ne samo da reflektira socijalni poredak ve ga i oblikuje, oblikuje interakciju pojedinaca sa svijetom (Jaworski, Coupland 1999: 3). Poststrukturalni lingvisti i stilistiari u velikoj su mjeri prihvatili i Foucaultovu iru koncepciju, dominantno socioloku, po kojoj su diskursi (u mnoini!) "prakse to sustavno formiraju objekte o kojima govore" (Foucault 1972: 49). Drugim rijeima, diskursi su mree konvencije, znanja i prakse koje determiniraju ovjeku percepciju "stvarnosti", ali i njegovo ponaanje, a verbalni jezik jeste samo jedna od praksi to konstituiraju diskurse (Harvey, Shalom 1997: 7). Zbog toga se govori i o diskursu moi, romantizma / realizma i drugih pravaca i epoha, vlasti, kulture, ludila....

Kako se s obzirom na sve te koncepcije realizira diskursna stilistika? Ona je do te mjere razgranata da bi moda ispravnije bilo govoriti o diskursnim stilistikama, dakle o vie razliitih stilistika. Prema lingvistici teksta ona se na izvjestan nain odnosi kao to se odnosila antika retorika prema gramatici; nije zato sluajno to se naporedo sa diskursnom stilistikom danas javlja i retorika diskursa, koja prouava strategije interakcije u razliitim sferama, a zajedno sa stilistikom angairana je na prouavanju onih tipova diskursa koji imaju argumentativno-persuasivnu funkciju (politiki, reklamni, svi oratorski diskursni tipovi). Istovremeno, biljeim jo jedan paradoks stilistika im je oito sklona u svim svojim pojavnostima! : u programima zapadnih sveuilita, naroito amerikih, diskursna stilistika odavno je zastupljena kao zaseban kolegij, o emu se svatko moe obavijestiti ve povrnim traganjem na internetu. Meutim, veoma je mali broj knjiga ili zbornika posveenih diskursnoj stilistici. "Pojam se diskursne stilistike pojavljuje u literaturi mahom sporadiki, nevezano uz kakav prepoznatljiv metodoloki model, mada se pojam diskursa nerijetko javlja unutar stilistikih diskusija raznolikih orijentacija", s pravom uoava M. Kovaevi u pionirskom radu iz ove oblasti u hrvatskoj stilistici (Kovaevi 2002). Jednostavno, o diskursnoj stilistici svi piu i govore kao da se opseg njezina zanimanja i metod podrazumijevaju, a eksplicitnih studija, knjiga sa cjelovitim modelom nema (izuzetak su donekle Carter, Simpson 1989 i Weber 1992). ak i u rijetkim knjigama toga tipa najee su u centru pozornosti literarni tekstovi, to znatno suava opseg i domete diskursne stilistike. Pojedinani radovi pokazuju svu irinu moguih pristupa ovoj disciplini, tako da bi bilo zanimljivo pokuati odrediti njezine trenutane karakteristike. U ovome pokuaju pregleda najznaajnijih pristupa promatraju se kole koje nisu i jedine, ali se ini da su posebno znaajne; one nisu ni strogo podijeljene i esto tijesno i plodotvorno surauju:

a) stilistika diskursa koja je bazirana na diskurs-analizi i konverzacijskoj analizi;

b) diskursna stilistika kao tipologija diskursa;

c) pragmatika stilistika;

c) kognitivna stilistika;

d) kritika diskursna stilistika, koja prouava diskurse kao mo/znanje; ovdje su situirane i neke posebne kole npr. feministika ili politika stilistika.

Redoslijed ovih pristupa nije kronoloki niti je izraz moga vrednovanja. Rekla bih da sam se opredijelila za takav redoslijed prema irenju konteksta koji je relevantan za svaki od modela. Tako je u sluaju diskurs-analize i konverzacijske analize kontekst jezini, ali uvijek i situativno-socijalni, istina u razliitoj mjeri slino vrijedi i za pokuaje tipologije diskursa (Kovaevi, Badurina 2001), kao i za uvoenje pragmatikih istraivanja u stilistiku pojedinih diskursa (Katni-Bakari 2003). U radovima koji kritiki promatraju pragmatika istraivanja (i Griceovo naelo kooperativnosti, i strategije utivosti, i niz drugih aspekata) ve se neophodni kontekst iri, pa se tako postupno kree ka kritikoj stilistici (Pratt 1996: 181-195). Kognitivna stilistika i nije uvijek eksplicitno svrstavana u diskursnu stilistiku, ali ona joj ipak moe biti segment, s tim to je kod nje naglasak na pronalaenju dubinskih elemenata koji bitno predodreuju formu, znaenje i funkcioniranje pojedinih diskursa. Konano, kritika stilistika u svojim najcjelovitijim i znanstveno najrelevantnijim doprinosima uzima u obzir najiri kontekst, socio-kognitivni, kulturni, ideoloki, ekonomski..., tako da je po mnogo emu veoma bliska sa diskursnim studijama u cjelini. ak i kada neki od ovih pristupa nemaju rije stilistika kao svoju odrednicu, oni svi i te kako jesu relevantni za diskursnu stilistiku, pa se u pojedinanim radovima iz te oblasti pojavljuju u raznim formama i u razliite svrhe.

Polazei od konverzacijske analize, stilistika je promijenila teite zanimanja sa pisanih na usmene tipove diskursa. Dok je ranije i u okviru funkcionalne stilistike razgovorni stil promatran sa primjetnom dozom opreznosti, ponekad i nevoljkosti, upravo razvoj ovih novih disciplina pokazao je stilistici ogromne mogunosti u interpretaciji usmenih diskursnih realizacija. Jasno je da u je osnovi konveracijske analize kvantitativna i kvalitativna analiza razliitih tipova prirodne konverzacije na osnovu njihove detaljne transkripcije koja ukljuuje i opis neverbalne komunikacije, pri emu se interakcija promatra od replike do replike, traga se za zajednikim i posebnim svojstvima interakcije. Takva analiza empirijskoga je karaktera, ona je pomogla uspostavljanju razliitih tipova konverzacije (poev od razlikovanja specijalne i obine, pragmatike i neformalne). Meutim, za diskursnu stilistiku to moe biti samo baza daljih prouavanja, koja jo moraju ukljuiti ne samo lingvistiki i situativni nego iri sociokognitivni i kulturni kontekst, pozicioniranje sugovornika u odnose moi, i slino. Tek uvoenjem pojma sociokulturnih shema, odnosno interaktivnih okvira sugovornika, te interpretacije bazirane i na tome i na svijesti o poziciji i sosciokognitivnim shemama samoga stilistiara, postiu se posebno zanimljivi rezultati koji su relevantni za diskursnu stilistiku (v. npr. Tannen 1994, Weber 1998).

Diskurs-analiza i konverzacijska analiza povezane su i sa pragmatikom interpretacijom i sa naratologijom, te je i takva stilistika ve krosdisciplinarna po svojoj prirodi. U traganju za prirodom interakcije, konverzacije, pokazuje se kao bitna konstanta prianje pria; zato bi i cijeli ovaj rad, po analogiji sa tekstom Pria o diskursnoj analizi R. de Beaugrandea (1997), mogao biti nazvan i Pria o diskursnoj stilistici jer on, kao i svaki znanstveni tekst, pria priu. Za stilistiku interpretaciju bilo bi zanimljivo prouavati strukturu znanstvene naracije u radovima diskursnih stilistiara. Takva istraivanja, koja bi se mogla nazvati metadiskursnostilistikim, pokazala bi suodnos narativne i retorike strukture tih tekstova, posebno u kontekstu pozicije autora/ autorice, tj. stilistiara/ stilistiarke.

Pragmatika lingvistika usmjerena je na prouavanje uvjeta za uspjenu komunikaciju (Griceovo naelo kooperativnosti, Brown i Levinsonovo prouavanje strategija utivosti...), pa je doivjela niz kritikih zapaanja zbog idealiziranja komunikativne situacije u svijetu u kojem "svi djelujemo u bunom, neurednom svijetu diskursa", u kojem dominira borba za mo (Birch 1991). Meutim, konverzacijska analiza, naroito ona koja je bazirana na pragmatici, pokazala je kako bi izgledao idealni diskurs, a kako izgledaju stvarni diskursi: ona je pomogla razumijevanju, deskripciji i interpretaciji razliitih tipova diskursa. Pragmatiku zanima i jaz izmeu onoga to je reeno i onoga to je govornik/ govornica elio/ eljela rei. Ona je takoer pomogla uoavanju kulturalno razliitih stilova, a samim tim doprinosi i dekonstrukciji nekih odnosa dominacije. Upravo u okviru pragmatike stilistike naroito je razvijeno razmatranje odnosa moi, pa se tako izdvajaju tri tipa moi koji proizlaze iz tri tipa identiteta sudionika u interakciji: kljuni, socijalno-kulturni, situacioni i diskurzivno konstruirani tip moi (Weber 1998). Kljuni identitet zapravo je stalni identitet sugovornika, koji podrazumijeva spol, nacionalnu i rasnu pripadnost, starosnu dob, klasnu pripadnost; socijalni identitet odnosi se na neke tipove socijalnoga identiteta koji predstavljaju promjenljive varijable identitet kerke, majke, prijatelja, kupca, stranke na sudu, i sl., te je u svakoj interakciji razliit. Konano, diskurzivno konstruirani identitet konstruira diskurzivnu mo, i upravo on je posebno znaajan jer u napetosti i stalnoj dinamici sa prethodna dva u svakoj interakciji razliito funkcionira; mo se u izvjesnom smislu mora i promatrati kao "posljedica diskursa" (Weber 1998: 114). Nije sluajno to je iz ove discipline pojmovni aparat preuzela stilistika dramskoga diskursa, pokazujui i tako koje sve stilske konotacije moe imati (ne)prihvatanje pragmatikih naela.

Pragmatika stilistika posluila je kao baza i u nekim aspektima feministike stilistike, gdje se u radu Judith Butler performativnost javlja kao kljuni pojam u konstituiranju roda. Rod (gender) tako nije unaprijed dat, ve se konstituira u ponovljenim stilizacijama tijela, kao niz ponovljenih performativnih inova koji su u skladu sa prihvaenim socijalno-kulturnim normama; identiteti su performativno konstruirani (Butler 1990). Ovdje se moe vidjeti i bitna razlika izmeu tradicionalne sociolingvistike koncepcije, prema kojoj je nain na koji ljudi govore odraz odreenih drutvenih okolnosti, i diskursno utemeljene sociopragmatike teorije inspirirane postmodernom, prema kojoj nain na koji govorimo zapravo odreuje tko smo, odreuje nae identitete ("ono smo to nas govori"). elim ovdje naglasiti i vanost razvijanja svijesti o jeziku, posebno kritike svijesti, jer ona pomae prihvatanju Drugoga/ Druge, ali pomae i shvaanju da se perfomativno konstruirani identiteti mogu i mijenjati. Dakle, diskurs nas odreuje, a istovremeno u sebi sadri mogunost drugaijih performansi, kojima mijenjamo opeprihvaene norme i konstruiramo drugaije identitete. Diskursna stilistika upravo na ovim premisama moe izgraditi zanimljiv model koji e prouavati, tumaiti i interpretirati, po potrebi i dekonstruirati razliite tipove diskursa, ali u krajnjoj konzekvenci i pomoi konstruiranju novih.

Kognitivna stilistika polazi od pretpostavke da jezine kategorije ne odslikavaju kategorije svijeta jer je svijet nekategoriziran, neetiketiran; kategorije, dakle, nisu date, nego su nametnute. Da bismo odredili strukturu kategorija, neophodni su nam modeli metafore i metonimije: "drugim rijeima, korespondencije forma znaenje nisu arbitrarne, ve su motivirane, izmeu ostaloga, konceptualnim metaforama" (Weber 1996: 6). Metafora je za konceptualne stilistiare ne samo jezina pojava ve je direktno vezana za miljenje i razum te odgovarajue procese. Konceptualne metafore tako su mehanizam koji omoguava da se neke predstave izraze pomou drugih predstava, ukljuujui predstavljanje apstraktnih pojmova kao konkretnih, a interpretacija knjievnoga teksta zahtijeva pronalaenje takvih metafora koje su "aktivirani obrazac inheriran u miljenju". Traganje za kognitivnom metaforom odvija se od elemenata i strukture tjelesnoga iskustva ka njihovoj projekciji u apstrakcije kao to su porodini odnosi, ljubav, borba za mo i slino (Freeman 1996: 293). Ovakva interpretacija moe biti ocijenjena neadekvatnom ili lanom ukoliko se neka druga metafora pokae adekvatnijom, odnosno ako druga metaforika projekcija bolje objanjava sve ove obrasce na svim razinama knjievnoga teksta.

Zanimljivo je da se veina radova ovoga stilistikoga uklona bavi prouavanjem, preosmiljavanjem, re-definiranjem figura (ironija, alegorija...), i to ipak dominantno u literarnom diskursu, te se uz naziv stilistika ponekad susree i sintagma kognitivna poetika. Na prvi pogled apstraktna teorija, kognitivna lingvistika moe biti izuzetno poticajna ukoliko se kombinira sa kritikom diskurs analizom ili pragmatikom stilistikom. Naime metafore su razliite u razliitim kulturama, one su odraz naih sociokulturnih i kognitivnih shema, tako da bi u kognitivistiko istraivanje bilo potrebno ukljuiti i kontekst, naroito kontekst Drugoga i sve konzekvence toga aspekta. Zbog toga se u posljednje vrijeme pokuava kreirati socio-kognitivna teorija, koja bi uzela u obzir i kontekst, te pokazala da neke kognitivne teorije nisu toliko univerzalne koliko se inilo.

Kritika lingvistika, odnosno kritika stilistika kako je drugi imenuju, poiva na pretpostavci da znaenje nikada nije statino i jednom zauvijek dato, ve je rezultat sloenih procesa pregovaranja i niza relacija izmeu teksta po sebi, sociokulturnoga i kognitivnoga okruenja u kojem je proizveden i konzumiran, te izmeu autora i recipijen(a)ta. Iako je verbalni jezik samo jedan, istina najznaajniji diskurs proizvoenja znaenja, on je mjesto borbe za dominaciju razliitih socijalnih grupa (ili ak pojedinaca): u prirodnom jeziku stalno se odvija pregovaranje pozicija. Jezik je mono sredstvo opresije jednih grupa nad drugima; uvajui govornike "na njihovim mjestima", on istovremeno moe i mora biti jedan od vanih naina pomou kojih oni mogu dovesti u pitanje svoju poziciju, promijeniti postojee stanje (Mills 1995: 14). Ovako shvaene diskurzivne prakse imaju ogromne ideoloke efekte na produkciju i reprodukciju nejednakih odnosa moi izmeu, recimo, drutvenih klasa, spolova, etnikih, rasnih, kulturnih skupina (Fairclough 1997: 258). Pisac/ govornik misli da ima slobodu u odabiru jezinih / stilskih sredstava, ali ga jezini sistem pre-egzistira (ne "govorimo ono to jesmo", nego "ono smo to nas govori"). Naravno, neki nai izbori u jeziku duboko su osobni (izraavanje ljubavi, ljutnje, naredbe), ali su ipak predodreeni sociokulturnim i kognitivnim kontekstom.

Odline rezultate zato pokazuju kritike stilistike interpretacije politikoga diskursa: Fairclough i Wodak (1995) analiziraju intervju sa M. Thatcher, pokazujui kako je umjesto stvarne interakcije sa novinarom ova politiarka uspijevala drati govore, kako je razliitim strategijama uspijevala ostvariti retoriku politikoga ubjeivanja (tvrdi se da taerizam ima lingvistiko-diskurzivni karakter); u novije vrijeme predmetom takve interpretacije postaju govori predsjednika Busha, i sl. Zbog toga perspektiva kritike lingvistike djeluje uvjerljivo i metodoloki korektno kada je u pitanju stilistika diskursa: "onda lingvistika koja se zadovoljava opisom jezinih praksi ne pokuavajui ih objasniti i smjestiti ih u kontekst drutvenih odnosa i odnosa moi koji su njihova baza, zapravo kao da proputa vanu poantu" (Fairclough 1992: 6). Jedna od kljunih postavki u kritikoj stilistici jeste tvrdnja da nema objektivne pozicije samoga znanstvenika / same znanstvenice jer i oni ulaze u mreu odnosa sa tekstom i recipijentima na osnovu vlastitih sociokognitivnih i kulturnih shema. Ide se i dalje, pa se tako inzistira na angairanosti interpretacije, koja u krajnjoj konzekvenci treba biti usmjerena na dekonstrukciju i mijenajanje postojeih odnosa moi. Treba priznati da takva stilistika postaje udaljena od lingvistike (barem od tradicionalno shvaene lingvistike), a pribliava se politiko-sociolokoj ili donekle filozofskoj misli. Uostalom, kritika lingvistika i nastala je na izvorima Habermasovih teorija, Bahtinovih, Foucaultoovih, Derridaovih radova. Meutim, same tehnike interpretacije politikoga ili svakoga diskursa dominacije, pa i svakoga specijalnoga ili javnoga diskursa (npr. esto je akademski diskurs predmet kritike u ovome smislu), potpuno su primjenjive i adaptibilne na suvremenu stilistiku diskursa kakvoj, vjerujem, treba teiti. Modificirana kritika diskursna stilistika, koja bi bila rastereena pretjerane angairanosti i iskljuivosti, mogla bi biti shvaena kao najpotpuniji reprezent diskursne stilistike jer moe ukljuiti i druge pristupe (pragmatiki, konverzacijski, intertekstualni, i slino).

Feministika stilistika postavlja niz zanimljivih pitanja, konstantno insistira na svojoj angairanosti, a pri tome je izuzetno dobro teorijski utemeljena u kritikoj stilistici, ponekad je i prevazilazei (v. npr. odlian model teksta kod S. Mills ona ga naziva feministikim, ali takav je model primjenjiv u svakoj diskursnoj stilistici). Kritiki promiljajui rezultate i metode tradicionalne (ne-diskursne) stilistike, D. Burton (1996) postavlja pitanje: to dalje? to ete uiniti nakon to ste prebrojali jezina sredstva, pokazali kohezivne elemente, ispitali efekte razliitih stilskih postupaka? Tako se pokazuje jo neto: feministike stilistiarke vjeto se koriste jezikom, poznaju jezino-stilske mogunosti jezika, poznaju retoriko-stilistike argumentativno-persuasivne strategije, to ponovno svjedoi o tome koliko je jezik mono sredstvo u borbi registara i diskursa, u borbi za osvajanje moi, dominante pozicije. Na taj nain njihovi teorijski radovi po svome stilu mogu posluiti kao vrijedna ilustracija njihovih polazita i tvrdnji.

Da je feministika stilistika po mnogo emu segment kritike stilistike, vidi se i po inzistiranju na suodnosu teksta adresata - pozicije itatelja/ itateljice: neki diskursi usmjereni su na muko itanje; oni su upueni mukom itatelju / recipijentu, tako da se itateljice / recipijentice osjeaju iskljuenima i tuima u tome diskursu. S. Mills stoga poziva na dekonstrukciju takvoga diskursa, odnosno na otpor, koji konano moe promijeniti diskurse i njihovo pozicioniranje recipijenata (Mills 1995). I unutar feministike stilistike dolaze kritike na simplifikacije u strogim binarnim podjelama muko/ensko, opresivno/potinjeno jer se o enskom stilu i enskim diskursima ponekad govori redukcionistiki, svodei svu sloenost i vieslojnost enskih sociokognitivnih, kulturnih i ostalih shema na jedinstveno rodno odreenje, koje se nuno ita kao potinjeno, bez uzimanja u obzir razliitih kultura, drutava, osobnih iskustava. Posebno se ta kritika odnosi i na termin "ene treega svijeta" jer on implicira snienu markiranost (implicira i zaostalost, odsustvo progresivnosti, neobrazovanot, i sl.) dakle, jednu poziciju moi zamjenjuje samo druga ideoloka opresija, pokuaj svoenja Drugoga / Druge na jedan jedini kriterij i jednodimenzionalni aspekt (Herman 1995: 275-276).Kako se zapravo svi ovdje prikazani modeli uklapaju u diskursne studije? De Beaugrande (1997: 59-60) naglaava da diskursna analiza nema za cilj samo opis diskurzivnih praksi ve njihovo transformiranje u progresivnije prakse, pri emu se to ostvaruje pomou konkurentnih transdisciplinarnih programa u etiri sfere: kulturnoj, socijalnoj, kognitivnoj i lingvistikoj. Lingvistiki program pri tome razvijao bi strategije za upotrebu jezinih resursa na progresivan nain, te je u tom smislu i posebno znaajan jer direktno utjee na sva tri ostala programa (de Beaugrande 1997: 60). Diskursne studije, kao to je ve reeno, ukljuuju i socijalnu semiotiku, koja je zanimljiva baza za kritiko istraivanje diskursa, i to ne samo verbalnih nego posebno i vizualnih. Diskursna stilistika tako bi sa svojih novih pozicija mogla biti primjenjiva i na prouavanje multimedijalnih diskursa npr. reklama, koje su prava riznica elemenata vrijednih panje stilistiara. Uostalom, Fairclough i Wodak (1997: 259) pokazuju kako je jezik u nae vrijeme postao vaniji u nizu socijalnih procesa, njegova ekonomska vanost je zapanjujua, tako da u mnogim uslunim djelatnostima jezik poprima kljunu ulogu: njegove persuasivne strategije stalno se razvijanju. U retorike strategije pri tome spada i odsustvo govora: za interpretaciju nije samo vano ono to je reeno/ napisano ve i ono to je odsutno iz jezika, preueno. Istovremeno, ne treba zaboraviti ni stalno obraanje problemu intertekstualnosti, koja se pokazuje jednim od bazinih pojmova diskursne stilistike.

Stilistika diskursa i u tome se kontekstu bez sumnje smatrati dijelom diskursnih studija: ostaju ipak otvorenima neka pitanja o njezinom predmetu i dosezima. Ponekad se naime ini da diskursna stilistika preuzima na sebe i zadatke koji su predmetom prouavanja drugih drutvenih disciplina sociologije, filozofije, semiotike, kulturalnih studija..., pri emu se u njima ponekad i rastvara do neprepoznavanja. injenica jeste da stilistika danas nije jedinstvena disciplina jedinstvene metodologije, ve je bitno interdisciplinarna, ponekad postajui vezivni model koji povezuje razliite aspekte diskursnih studija. Koliko joj pri tome prijeti opasnost od gubitka omeenosti, neophodne za autonoman status, odnosno od gubljenja vlastite metodologije i svojevrsnoga rastvaranja u drugim disciplinama, ostaje da se vidi.

Moda bi se mogli naznaiti bar neki postulati diskursne stilistike, koji bi se uspjeno mogli integrirati u sve njezine aspekte. Ti postulati donekle su eklektini, ali se ine opravdanima u pokuaju konstituiranja metoda ove discipline:

a)Diskursna stilistika uvijek je kontekstualizirana; ona uzima u obzir lingvistiki i ekstralingvistiki kontekst - situativni, socijalno-kognitivni, kulturni...;

b) Ona je uvijek interdisciplinarna jer samo tako moe dati relevantne rezultate;

c)Svaki diskurs samo je dio mree diskursa koji mu prethode ili ga okruuju, te je tako intertekstualnost, odnosno "interdiskurzivnost", uvijek bitna polazina taka u ovoj stilistici;

c)Ona je dio diskursnih studija;

d)Predmet prouavanja jesu svi diskursni tipovi, svaka sfera upotrebe diskursa, usmena i pismena (nipoto ne samo literarni diskurs!);

e)Diskursna stilistika nije samo deskriptivna, ona je eksplanatorna i interpretativna;

f)Najbolji rezultati postiu se kombinacijom vie modela: u poetnim fazama sprovodi se konverzacijska analiza praena pragmatikom koja ukljuuje i odnose moi u diskursu, dok u naknadnim etapama dolazi primjena kritike diskurs analize, i to u onom obliku koji je interpretaoru/-ici najblii (nije neophodno primijeniti one aspekte takve analize koji se ine pretjerano politiziranima, udaljenima od stilistike i lingvistike openito). U analizi konkretnih tekstova korisno mogu posluiti i tehnike strukturalne stilistike, s tim to uvijek treba imati u vidu kontekst.

Svjesna vlastite subjektivne pozicije, u koju unosim svoje sociokognitivne i kulturne sheme i presupozicije, ne pretendiram na apsolutnu vrijednost takvoga modela. Diskursna stilistika i jeste otvorena u toj mjeri da ne moe imati jedan jedini metod. Nema nikakve sumnje da je stilistika nakon svoga relativno dugoga lutanja tek kao diskursna stilistika (u svim svojim varijacijama) omoguila prevazilaenje ogranienja strukturalizma, pokazujui kako joj interpretativni i eksplanativni aspekt u dinamikom kretanju socio-kognitivnoga, ideolokoga, ekonomskoga i kulturnoga konteksta, daje nesluene mogunosti i poticaje. Pri tome ona nadilazi okvire iskljuivo lingvistike discipline i nuno je krosdisciplinarno usmjerena na prouavanje svih tipova diskursa.

Na kraju, pria o diskursnoj stilistici nije ovim tekstom do kraja ispriana; njezine narativne niti nisu do kraja ni naznaene, niti se dalji razvoj prie moe sa apsolutnom sigurnou predvidjeti ili pak izabrati jedan jedini kraj po vlastitoj elji: upravo ta otvorenost i jeste znak da diskursna stilistika nije jo ni priblino iscrpila svoje modele. Stil i diskurs u dananjem su trenutku nerazdruivo povezani: rezultati te povezanosti tek e se pokazati.

LITERATURA

Birch, D. (1991) The Language of Drama. London: Macmillan.

Beaugrande, R., de (1997) The Story of Discourse Analysis. In: Discourse as Structure and Process. (Discourse Studies. A Multidisciplinary Introduction. Volume 1.) London, Thousand Oaks, New Delhi: Sage. Pp. 35-62.

Butler, J. (1990) Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity. New York: Routledge.

Carter, R., Simpson, P. (1989) Language, Discourse and Literature: An Introduction to Discourse Stylistics. London: Unwin Hyman.

Fairclough, N. (1995) Critical Discourse Analysis: the Critical Study of Language. London, New York: Longman.

Fairclough, N., Wodak R. (1997) Critical Discourse Analysis. In: Van Dijk, T.A. (ed.) Discourse as Social Interaction. Volume 2. London, Thousand Oaks, New Delhi: Sage. Pp. 258-284.

Foucault, M. (1972) The Archeology of Knowledge and the Discourse on Language. New York: Pantheon.

Freeman, D.C. (1996) 'According to my bond': King Lear and re-cognition. In: Weber, J. J. (ed.) The Stylistics Reader. From Roman Jakobson to the Present. London, New York, Sydney, Auckland: Arnold. Pp. 280-298.

Freeman, M. (2003) Dostupno na adresi: http://www.pala.ac.uk/member/CogPoetMinutes.htmGill, A.M., Whedbee, K. (1997) Rhetoric. In: Discourse as Structure and Process. (Discourse Studies. A Multidisciplinary Introduction. Volume 1.) London, Thousand Oaks, New Delhi: Sage. Pp. 157-184.

Harvey, K., Shalom, C. (eds.) (1997) Language and Desire. Encoding sex, romance and intimacy. London, New York: Routledge.

Herman, V. (1995) Dramatic Discourse. Dialogue as Interaction in Plays. London: Routledge.

Jaworski, A., Coupland, N. (1999) Introduction: Perspectives on Discourse Analysis. In: Jaworski, Coupland. (Eds.) The Discourse Reader. London, New York: Routledge. Pp. 1-44.

Katni-Bakari, M. (2001) Stilistika. Sarajevo: Ljiljan.

Katni-Bakari M. (2002) O jeziku koji (de)konstruira rod. Dostupno na internet-adresi: http://www.ifbosna.org.ba/bosanski/dokumenti/rodna/196/1.htmlKatni-Bakari, M. (2003) Stilistika dramskog diskursa. Zenica: Vrijeme.

Kovaevi, M. (2002) Diskursnoteorijski i diskursnoanalitiki okviri stilistike. U: Vano je imati stila. Zbornik. Ur. K. Bagi. Zagreb: Disput. Str. 117-128.

Kovaevi, M., Badurina, L. (2001) Raslojavanje jezine stvarnosti. Rijeka: Izdavaki centar Rijeka.

Leech, G. N., Short, M.H. (1981) Style in Fiction. London and New York: Longman.

Mc Houl, A. (1994) Discourse. In: Asher, R.E. (ed.) The Encyclopedia of Language and Linguistics. Vol. 2. Oxford, New York, Seoul, Tokio. Pp. 940-949.

Moranjak-Bambura, N. (2002) Skandal prepoznavanja. Sarajevo, ivot, 2002, god. L, br. 1-2, str. 116-124.

van Dijk, T.A. (ed.) (1997) Discourse as Structure and Process. (Discourse Studies. A Multidisciplinary Introduction. Volume 1.) London, Thousand Oaks, New Delhi: Sage.

van Dijk, T.A. (ed.) (1997a) Discourse as Social Interaction. Volume 2. London, Thousand Oaks, New Delhi: Sage.

Weber, J.J. (1998) Three Models of Power in David Mamet's Oleanna. In: Culperer, Short, Verdonk. (Eds.) Exploring the Language of Drama. From Text to Context. London, New York: Routledge. Pp. 112-127.

Weber, J.J. (1992) Critical Analysis of Fiction: Essays in Discourse Stylistics. Amsterdam Atlanta: Rodopi.

Weber, J. J. (ed.) (1996) The Stylistics Reader. From Roman Jakobson to the Present. London, New York, Dydney, Auckland: Arnold.

3 funkcije jezika po Hallidayu: ideaciona, interpersonalna, tekstualna.

Teun A. van Dijk Discourse as Interaction in Society

Diskursne studije su nova krosdisciplina koja komprimira teoriju i analizu teksta i govora u praktino svim humanistikim disciplinama.

Diskurs je akcija. On je i praktini, socijalni, kulturni fenomen. On je indeksian u odnosu na kontekst.

Diskurs je najee namjerna, kontrolirana, svrhovita ljudska aktivnost: mi obino ne govorimo, piemo, itamo ili sluamo sluajno ili samo da bismo isprobali svoje glasnice ili ruke.

Neke interakcije ne iscrpljuju se samo u govorenju: npr. Razmjena ljekar pacijent ukljuuje i pregled i druge medicinske inove koji razgovor ine relevantnim. To se odnosi i na druge tipove interakcija.

P. Bourdieu to znai govoritiNa jezinom tritu nije u opticaju jezik, nego diskursi koji su stilistiki obiljeeni u isto vrijeme na polu proizvodnje, utoliko to svaki govornik od zajednikog jezika gradi vlastiti idiolekt, i na polu recepcije, utoliko to svaki primalac sudjeluje u proizvodnji poruke koju prima i vrednuje unosei u nju sve to sainjava njegovo pojedinano i kolektivno iskustvo

Fairclough

Mo u diskursu

Mo iza diskursa (52. str.)

Skrivena mo (npr. U diskursu masovnih medija)

Kros-kulturalni aspekti moi

Mo se definira kao sposobnost pojedinaca i institucija da utjeu na ponaanje i ivote drugih ljudi ili da ih kontroliraju (Weber).

Pragmalingvistiki aspekti

Govorni inovi

Direktivi i indirektni inovi

Strategije utivosti

Utivost je strateka manipulacija jezikom kako bi se ostvarili vlastiti ciljevi.

Za J.J. Webera mo je pitanje vezano za SOCIJALNI KONTEKST, dok je za kognitivni kontekst vezano pitanje shemata.

Istovremeno, treba razlikovati direktnu mo od indirektne, simboliku od aktivne, uvjetno reeno, stvarne moi. Naime, direktnu mo ima nad svojim zaposlenicima vlasnik privatne firme koji govornim inom performativa Otputeni ste ili Otputam vas / te zaista i vri tu radnju otputanja. O ovome e vie biti rijei u poglavlju o pragmalingvistikoj interpretaciji odnosa moi u diskursu. Direktnu mo ima i vrhovni komandant armije u jednoj zemlji, koji je autoriziran za proglaenje mobilizacije, proglaenje rata i slino, te sudija kad donosi presudu. S druge strane, indirektnu mo sreemo u medijima ili u govorima politiara: ma koliko ta mo bila vjeta i manipulativna, njoj se pojedinci i grupe mogu oduprijeti. Istovremeno, ba zbog svoje simboline prirode, ova mo moe snano djelovati na drutvene grupe i gotovo ih zavesti, oparati, te stvoriti dojam da je postojee stanje jedino odrivo, i da se odnosi moi ne mogu mijenjati.

Baza moi nije ista u tim sluajevima. Nekada je to jedan on sljedeih faktora, a nekad oni dolaze zajedno, u kombinaciji po dva ili vie:Sila

(npr. vojska ili odreene militantne grupe)

Novac (bogatai)

Status (npr. drutveno prestini poloaj, jet-set i sl.)Slava (fudbaleri i openito sportisti, glumci, estradni intelektualci ...)Znanje (znanstvenici, profesori, novinari...).Prema van Dijku socijalna mo definira se putem kontrole. Tako zapravo grupe imaju manje ili vie moi ako mogu vie ili manje kontrolirati postupke i um (miljenje) drugih grupa ili njihovih lanova. Za ovoga autora vaan je pojam simbolikih elita, koje imaju pristup javnom diskursu i mogu ostvariti kontrolu, dominaciju i/ili manipulaciju zahvaljujui tome, te tako kreirati odnose socijalne nejednakosti; ove elite ine politiari, novinari, znanstvenici, pisci, birokrate, advokati, ali i biznismeni koji su npr. vlasnici medija (Van Dijk 2008: vii). Prema tome, onaj ko ima pristup politikom, akademskom ili medijskom diskursu, ko ima mogunost njihove kontrole, a time utjee na njihovu formu, stil i sadraj, zapravo posjeduje i mo jer utjee na nain miljenja ili bar na teme o kojima se razmilja. Kada je rije o medijima, onda se lako moe vidjeti ko organizira pres-konferencija, koga poziva na njih, na ija pitanja se detaljno odgovara a ija se kritiziraju ili proglaavaju neprijateljskima; ko se poziva na razne drutvene dogaaje, ko je est gost TV i radijskih emisija kao gost veeri ili komentator, ija se miljenja citiraju a ija ne, ko se smatra relevantnim tumaem politike ili ekonomske situacije i slino ( o svemu ovome v. vie van Dijk 2008:10 i dalje).

Ako sada dovedemo u vezu tri tipa identiteta sa kontrolom, vidjet emo da tek kontrola omoguava stvarnu mo u nekim situacijama: zatvorenik moe imati izuzetno razvijene retoriko-stilske strategije i verbalno dominirati nad uvarom, ali uvar objektivno ima kontrolu nad njim u odreenoj situaciji, tj. u zatvoru i zato ima stvarnu mo u konkretnom diskursu. U inspirativnoj knjizi o retorici T. Blaira, biveg premijera Velike Britanije, N. Fairclough govori o razlikama u njegovom govoru dok se borio da osvoji vlast i nakon osvajanja vlasti. Taylor to smatra opozicijom izmeu vlasti i realnosti, ali isto tako nam ovo pokazuje da je sticanje stvarne kontrole uinilo Blairovu mo ne samo diskurzivnom ve i situacionom, pa na izvjestan nain i kljunom.Eufemizmi, disfemizmi i mistifikacije spadaju u sredstva kojima se u jeziku ostvaruje manipulacija i kontrola nad miljenjem i ponaanjem pojedinaca ili drutvenih grupa. Tako u eufemizme spadaju rijei i fraze: nae snage iz taktikih razloga danas su promijenile poloaj (itaj: povukle se); dolo je do korekcije cijena (itaj: poskupjelo je); u amerikoj politici uobiajeni su izrazi pacifikacija (bombardiranje civila), naa ukljuenost, angairanost, uee (=invazija); omiljena fraza za slinu aktivnost u SSSR-u bila je prijateljska pomo drugoj zemlji; disfemizmi (dodavanje negativnih osobina neprijatelju); terorist (neprijateljski vojnik); mistifikacije: racionalizacije (otputanja); prestrukturiranje (zatvaranje odjela) OVO PROISTITIU svrhu (p)odravanja postojeih odnosa moi, ali i sticanja moi, esto se pribjegava manipulaciji, koja se sa socijalnog aspekta definira definira kao nelegitimna dominacija koja potvruje socijalnu nejednakost (Van Dijk 2006: 359). Dok uvjeravanje, koje postoji u svim oblicima persuasivnog diskursa, moe biti i legitimno i pozitivno, manipulacija je uvijek izrazito negativna. Manipulacijom pojedinci mogu ostvariti svoje izrazito negativne ciljeve (Jago iz Shakespeareovog Otela postao je simbol svih takvih manipulatora), ali i itave drutvene grupe (nekad vlade).Osnovne strategije manipulacije prema Van Dijku su:

a) generalizacija

b) nedostupno znanje ili znanje puno predrasuda i stereotipa

c) podjela na Mi i Oni.N. Fairclough jo u prvom izdanju knjige iz 1992. godine naglaava koliko je CDA postala relevantna ve i zbog promjene odnosa prema jeziku, koji sve vie postaje cilj promjena i kontrole, mo se sve vie implicitno spominje, promjene u drutvu reflektiraju se kroz jezik, ali istovremeno jezine promjene odraavaju promjene u drutvu. Ako se ovome doda i sve vea marketizacija drutva u cjelini, pa i jezika, onda je jasno zato je kontrola nad jezikom danas toliko relevatna i zato se o tome izbjegava govoriti.

AKADEMSKI DISKURS

esto se kao vaan uvjet koji neki diskurs treba ispuniti da bi bio moan ukazuje izvjesna mistifikacija takav je sluaj sa jezikom politiara, sudnice, sa akademskim jezikom ili pak sa sakralnim diskursom. Naime, da bi bio prepoznat kao vaan, on mora biti ovlaten (Bourdieu, 1992), dodajem i povlaten, i verificiran u jednoj zajednici kao takav. Otuda strahopotovanje prema latintini lijenika ili metajeziku znanosti, to im priskrbljuje oreol moi. Akademska zajednica stoga pokuava sauvati svojevrsnu mistiku, tajanstvenost, stvoriti dojam o svom zasluenom specijalnoim statusu u drutvu. S tim u vezi, poststrukturalisti uope ne sumnjaju u bliskost odnosa mo/znanje, te ove dvije rijei slijedei Foucaulta piu uvijek sa kosom crticom, gotovo kao nerazdruivu cjelinu. Naime, onaj ko ima znanje, ima mo; obrnuto, oni koji su moni mogu odrediti koje su Istine u jednom drutvu, ko ima pravo na njih, tj. ko ima pravo na znanje i u kojoj mjeri. Unutar akademske zajednice odnosi moi prepoznatljivi su u dvije sfere u meusobnoj komunikaciji samih znanstvenika, koja je strogo hijerarhijski definirana, ali i u instruktivnom diskursu, gdje se u svoj ozbiljnosti ukazuje problem nerazumijevanja akademskog jezika kod uenika i studenata, to taj jezik ini dodatno monim, pa i zastraujuim.

Dugo je vladala predrasuda o neutralnosti jeziko-stilskih sredstava akademskog diskursa, naroito u okviru strukturalne stilistike. Meutim, poststrukturalna stilistika i naroito CDA pokazuju da se tu radi o specifinim retorikim postupcima ovoga stila, odnosno akademskog diskursa u cjelini, kojima se zapravo kreiraju i odravaju mitovi tog diskursa:

a) mit o objektivnosti znanstvenika/-ce,

b) mit o neutralnosti jezikih sredstava,

c) odsustvo emocionalno-ekspresivnih sredstava.

Akademski diskurs direktno je proet odnosima moi u recenzijama i prikazima, te kritikim osvrtima na objavljene radove, tekstove i knjige kolega iz struke. De Beaugrande sjajno analizira anr to ga naziva peer review; on izmeu ostalog pokazuje kako je uloga recenzija esto uvanje kapije akademskog svijeta. Pisac recenzije bilo da je rije o recenziji na referat na konferenciji ili lanak ili knjigu esto je zapravo u funkciji svojevrsnog znanstvenog Kerbera koji se osjea pozvanim da odluuje o tome koji e outsideri biti puteni u moni svijet insidera. Stoga je u pravu Fairclough kada naglaava da inicijacija u znanstvenu zajednicu po pravilu biva bolna. Jo kada se ovome doda i drugi aspekt aspekt svojevrsnog znanstvenog kolonijalizma, onda je jasno da nema imunih sredina, naroito u drutvenim znanostima: ideje istraivaa-ica iz manjih zemalja, manjih sredina, podlonije su kritici, radovi ee odbijeni u indeksiranim asopisima... (Naroito je zanimljivo koliko je velik otpor, tipian kolonijalni, u tim sredinama kada se ovo spomene i sama sam doivjela takvu recenziju...) De Beaugrande stoga vjeruje da je recenzija na izvjestan nain pre-scientific, do-nauna ve samim tim to po pravilu treba biti objektivna, a kritika nas diskursna analiza jasno ui koliko je objektivnost nemogua. KOLONIJALIZAM U ZNANOSTI?

Problemi sa kojima se suoavaju zemlje biveg Istonog bloka i Tree zemlje u ulaenju u mo akademskog dominantnog diskursa u svijetu relativno su malo istraeni.

Zanimljivo je da ak ni van Dijk (1998) ne uzima ovaj aspekt u obzir kada govori o kontroli i moi u akademskoj sredini. Njega prvenstveno zanima sastav univerziteta u zapadnoj Evropi, rasna dominacija bijelaca i dominacija veine nad manjinama po broju studenata i nastavnika, ali ne uzima u obzir ovaj aspekt kolonijalizma o kojem govorim,

AKADEMSKI DISKURS I DISKURS INTELEKTUAL(A)CAPrije nekoliko godina tekst sa ovim naslovom, u neto drugaijem obliku, izlagala sam na okruglom stolu to su ga organizirali bosanskohercegovaki PEN Centar i asopis Novi Izraz (Katni-Bakari 2006a). Svjesna da kritika diskursna analiza nije zaivjela u naoj akademskoj i intelektualnoj sredini, gdje se svaka dekonstrukcija, svaka kritika teorija, doivljavaju kao napad, govorila sam pomalo uopeno ali istovremeno esejistiki, pomalo sa humorom, elei bar pobuditi na razmiljanje, na autorefleksiju. Meutim, reakcije su bile zanimljive: jedan broj sudionika, najvie oni koji sebe nisu pronali u nekim mojim odredbama, naroito onim o estradnim intelektualcima, bio je oduevljen; dok sam itala tekst, bilo je smijuljenja jer su prepoznati postupci na koji neki nai intelektualci stvaraju privid vlastite uenosti. Istovremeno, najvaniji estradni intelektualci sluali su veoma ozbiljnog izraza lica, da bi poslije indirektno polemizirali sa mnom u zavrnoj rijei na zatvaranju skupa, tumaei moju poziciju kao neangairanu (sic!) ili ak u izjavi za TV, gdje sam ula izjavu kako nama ne trebaju klasifikacije i tipologije intelektualaca, nama treba javni angaman intelektualaca. Jasno je da i sama, piui upravo iz pozicije CDA, duboko vjerujem u angairanu poziciju, ali to ne znai da ne mogu kritiki uoiti nedostatke u diskursu intelektualaca.U romanu A.S. Byatt Still Life (Mrtva priroda, Penguin Books, 1986) glavna junakinja Frederika kae da je sada intelektualno moderno pisati o udnji i Drugome, o udnji teksta prema samome sebi ili prema drugome, o jeziku prema neuhvatljivom referentu (str. 211-212). Bojim se, slino tome, da je danas intelektualno (i akademski!) moderno govoriti o diskursu i diskursima. I pored svijesti o toj intelektualnoj modi, odnosno pomodnosti, naslovom zadata tema ini mi se po mnogo emu izazovnom.Odmah na poetku postavlja se pitanje da li je zaista rije o dva razliita tipa diskursa, a u krajnjoj konzekvenci moemo se ak pitati da li je uope mogue govoriti o diskursu intelektual(a)ca i ta se zapravo pod tim podrazumijeva. Sa druge strane, vidjeli smo ve, akademski diskurs danas je jedan od najzanimljivijih tipova diskursa, a pokazuje povrinu presijecanja sa diskursom intelektual(a)ca u onom svom dijelu koji se odnosi na komunikaciju unutar akademske zajednice. Pogledajmo sada u emu se ova dva diskursa podudaraju, a u emu se razlikuju; u tom kontekstu govorit u i o stereotipima o znanstvenicima (pripadnicima akademske zajednice) i intelektualcima.

Prije svega, oba diskursa jesu ovlateni i povlateni diskursi, u kontekstu da znanost iuma pravo odrediti koje su istine u jednom drutvu, o emu je ve bilo rijei u ovoj knjizi. Diskursi su i inae esto znakovi autoriteta (Bourdieu 1992: 51), a ovdje se jasno pokazuje da drutvena, odnosno kulturna zajednica nuno mora verificirati vani jezik znanstvenika i intelektualaca kako bi on bio prihvaen kao takav. Dok jezik znanstvenika treba biti verificiran prije svega u akademskoj zajednici, jasno odreenim mehanizmima napredovanja i recenzija, jezik intelektualca postaje ovlaten tek javnim istupima, prisustvom u medijima, stalnim javnim angamanom.

Smatra se da znanstvenici dre klju znanja, a intelektualci klju razumijevanja i interpretacije; potajno, i jedni i drugi ele vjerovati i uvjeriti druge da govore nita manje do Istinu. Ilustrativno je kako Chomsky 1967. u tom smislu pie: Odgovornost intelektualaca jeste da govore istinu i razotkriju lai. Danas, kada smo svjesni da intelektualci nerijetko bivaju izmanipulirani ili pak da sami uspjeno manipuliraju injenicama u izrazito neetike svrhe ili svrhu svjesnog proizvoenja lai, takva se gorljivost ini gotovo dirljivo naivnom i, kako bi to rekao Eagleton, predteorijskom. Meutim, dananjem svijetu, pa tako i Bosni i Hercegovini, kao da je prijeko potrebna upravo svojevrsna nova naivnost i utopijska vjera u svetu zadau znanstvenika i intelektualaca da govore istinu i razobliuju la.

Zatim, dok je akademski diskurs specijalni diskurs, diskurs intelektualca jeste prije svega i najvie javni diskurs. Na engleskom jezikom podruju sintagma public intellectuals (javni intelektualci) potpuno je uobiajena, a njome se implicira postojanje i intelektualaca koji ne djeluju javno. Kod nas, ali i u drugim zemljama, drugaijim kulturama i drutvenim zajednicama, susreemo se i sa pojavom akademskih intelektualaca kao svojevrsne kombinacije oni su iz akademskih institucija, te i tako imaju ovjeren, ovlaten status da govore, a pojavljivanjem u medijima i istupima o relevantnim drutveno-politikim i kulturnim pitanjima ukljuuju se i u javni diskurs kao intelektualci. Moe se govoriti i o estradnim intelektualcima, po analogiji sa pojmom estradni pjesnici; to su intelektualci koji su pozivani u razliite medije ili pak i sami osjeaju potrebu da izraze svoj stav o najrazliitijim kulturnim, drutveno-politikim ili nekim treim pitanjima. Njihovo esto pojavljivanje u medijima obezbjeuje im uvaavanje irokog auditorija, pa ak i status blizak statusu glumaca ili nekih drugih estradnih zvijezda. Bourdieu s tim u vezi govori o svojevrsnoj hit-paradi intelektualaca, o raznim izborima u asopisima ili na internetu pod odrednicom intelektualci - 10 ili 100 najboljih, najznaajnijih intelektualaca 20. stoljea, 10 ili 100 najznaajnijih intelektualaca u protekloj deceniji i slino. Intelektualna hit-parada predstavlja jednu vrstu vjetake rekonstrukcije (...) hijerarhije intelektualnih vrijednosti u jednom drutvu (Bourdieu 1988: 259). Prole godine svojevrsnu hit-paradu toga tipa mogli smo nai u Hrvatskoj, u Jutarnjem listu, gdje se porede znanstvenici iz razliitih oblasti po razliitim, esto nejasnim kriterijima. ak i kada ne postoji formalno, u jednom drutvu, pa i naem, ovakva hit-parada implicitno postoji, a prepoznaje se u uestalom pojavljivanju odreenih intelektualaca u medijima, u izraavanju miljenja o svim pitanjima dananjeg ivota, od kulturnog dogaaja godine do novog ratnog sukoba u svijetu. Danas je u Bosni i Hercegovini, ali ne samo u njoj ve i u cijelom svijetu, takav angaman mjerilo vrijednosti nekoga intelektualca ili znanstvenika. Postavlja se kljuno pitanje da li bi Noam Chomsky ikada bio toliko popularan da je poznat samo kao tvorac generativne gramatike, a ne po svome angamanu. Odgovor je potpuno predvidljiv, zar ne? Savremena kultura zahtijeva angaman, ali pri tome esto trai i prihvatanja zakona javnoga, odnosno estrade i u sferi intelektualnoga i akademskoga diskursa. Zapravo, akademski diskurs pri tome se potinjava intelektualnome i postaje javni, a manje specijalizirani diskurs.

Bourdieu uvodi pojam alodoksije (nesporazum koji dovodi da se jedna stvar pogreno posmatra kao druga)(Bourdieu 1988: 258). Tako e javno mnjenje (za koje emo esto uti da kod nas uope nije formirano, slino kao ni prava akademska zajednica) zamijeniti broj neijeg pojavljivanja u medijima sa njegovom (p)ovlatenom pozicijom Intelektualca sa velikim I.

Zanimljivo je jo jedno pitanje: kakav je jezik akademskog i intelektualnog diskursa? Akademski jezik jeste mrtav jezik za veinu ljudi, i nije niiji maternji jezik (Bourdieu, Passeron, Saint Martin 1994: 8); on ima ulogu slinu sakralnom jeziku da jasno ukae na svoju posebnost, udaljenost od profanog svakodnevnog jezika, da pokae kako su i oni koji se njime slue posebni i (p)ovlateni. Jezik intelektual(a)ca pak oscilira izmeu potpunoga zbliavanja sa akademskim jezikom i potrebe da nekad bude dopadljiv irim masama, laicima, primjeren auditoriju pred kojim se govori. Ovdje su relevantna dva kriterija: kriterij razumljivost / nerazumljivost, i kriterij lijepog govorenja, ma ta to znailo (uporedimo komentare nakon nekih javnih debata, promocija knjiga, TV emisija, kada iroka publika esto za nekoga kae kako je lijepo govorio/-la, ne uputajui se pri tom u sadraj, ve samo u formu, u ornmamentalnost govora). Kada je pak rije o razumljivosti / nerazumljivosti ova dva diskursa, onda je to jedan vid upotrebe jezika analogan latintini nekadanjih ljekara i advokata: Cijeli jedan vid ovlatenog jezika, njegove retorike, njegove sintakse, njegova rjenika, ak i njegova izgovora, postoji samo zato da bi podsjeao na autoritet govornika i povjerenje to ga on zahtijeva: stil je u tom sluaju element aparata (u Pascalovu smislu) s pomou kojega jezik nastoji proizvesti i nametnutu predodbu o vlastitoj vanosti i time pridonosi osiguranju vlastite vjerodostojnosti (Bourdieu 1992: 63). I meu lanovima akademske zajednice i meu intelektualcima i u naoj sredini u ovom kontekstu esto sreemo potrebu za to veim udaljavanjem od svakodnevnog jezika, budui da se razumljivost i relativna jednostavnost stila tumae kao izraz manje znanstvenosti, manje dubine i intelektualiziranosti. Tako neki nai intelektualci poseu za to drugaijim izgovorom, akcentuacijom nekih ak relativno opeprihvaernih rijei, za usvajanjem prestinijeg, intelektualnijeg stila izgovora i za kumulativnom upotrebom to sloenijih termina, sve do gubljenja smisla reenoga ili napisanoga. Ovdje kao ilustraciju prodora pomodnih termina i u svakodnevnu konverzaciju vrijedi navesti duhovitu repliku iz drame Art savremene dramske spisateljice Jasmine Reza:

Mark: Nevolja je poela je mnogo ranijePoela je tano onog dana kada si izgovorio, bez humora, govorei o nekom umjetnikom predmetu, rije dekonstrukcija. Nije me toliko potresla sama rije, ve ozbiljnost s kojom si je izgovorio. Izgovorio si krajnje ozbiljno, bez distance, bez prisjenka ironije, rije dekonstrukcija, ti, prijatelju moj!

Retorike strategije akademskog diskursa stoga su usmjerene i na uvanje sudionika na njihovim mjestima, tj. na ouvanje postojeih pozicija i odnosa. Robin Lakoff govori o tome kako je teko postati vidljiv u akademskom svijetu, tj. stei takvu poziciju na brojnim univerzitetskim sastancima da drugi, stariji, po pravilu muki, dominantni lanovi te akademske zajednice zaista sluaju i uju ono to se govori. Pri tome nije relevantan stvarni znanstveni opus, ugled osobe izvan vlastite sredine, ak ni akademsko zvanje, ve pripadnost / nepripadnost skupini koja ima dominantnu poziciju u toj akademskoj zajednici (Lakoff 1990: 149). Meutim, slino je i sa diskursnom zajednicom intelektualaca. Dok se sve ovo o emu govorim u akademskom diskursu prepoznaje u izrazitoj hijerarhiji, tako da za mlade znanstvenike/ znanstvenice ulazak u novu "diskursnu zajednicu" predstavlja svojevrsnu inicijaciju, esto neprijatnu kako to inicijacije ve umiju biti (Fairclough 1997: 227), a prelazak u svaki novi akademski stepen teak je kao i svaki prelazak preko praga, te oslonjen itavim nizom obiaja, rituala i simbolikih radnji koji taj prag ine, u diskursu intelektualaca na prvi pogled nema tako jasnih rituala. Pa ipak, u sutini povlatene zajednice postoje i u akademskom svijetu (univerziteti, akademije nauka) i u zajednici intelektualaca (razna udruenja, centri, klubovi...). Tako je i ovdje esto teko postati lan nekoga udruenja i postavlja se pitanje kako prei preko praga, kako biti izabran/-a. Nevidljivi zid o kojem govori R. Lakoff tako se ukazuje pred mnogima koji po svojim publiciranim radovima, knjigama, po priznatosti u meunarodnim okvirima svakako zasluuju prelazak preko praga, dok drugi, upravo zato to su u veoj mjeri javni i estradni intelektualci, to uspijevaju na osnovu kriterija poznatosti, da ne kaem popularnosti (uporedimo ovo sa Bourdieovom hit-paradom intelektualaca).

Razmotrimo i stereotipe o intelektualcima i o znanstvenicima: slika znanstvenika promijenila se posljednjih decenija u svijetu do neprepoznavanja: stereotip rastresenog, odsutnog, dosadnog znanstvenika koji ne zna nita o stvarnom ivotu i koji je, po tom stereotipu, mukarac, i kod nas polako odlazi sa scene (osim u loim vicevima ili humoristikim emisijama). Moda je upravo pojava akademskih intelektualaca i njihovog javnog angamana doprinijela toj promjeni. Kad govorim o stereotipu o intelektualcu, onda se nuno sjetim Intelektualca iz tefice Cvek u raljama ivota Dubravke Ugrei. Taj stereotip nuno ukljuuje jalove kafanske diskusije, zadimljene, alkoholizirane, kada se stvara neto to bismo mogli nazvati usmena teorija, dok radovi, knjige, ostaju nenapisani. Svjedoci smo da sklonost usmenom teoretiziranju koje nikada ne bude pretoeno u tekst ili knjigu ni danas kod nas nije rijetka ni u akademskoj zajednici, pa se esto zaudimo kada pogledamo skromnu bibliografiju nekih popularnih znanstvenika. Savremeni stereotip o intelektualcu ukljuuje jo jedan aspekt: on je nuno angairan, javan, te je diskurs intelektualca iskljuivo javni diskurs (banalno reeno, ne prihvata se intelektualac koji je to samo u svom privatnom prostoru, nije angairan, ne djeluje). Mit o intelektualcu koji treba biti Supermen, tititi obespravljene, marginalizirane, zastupati njihova prava, pada u vodu u razliitim kulturama, u razliitim epohama.

Meutim, ostaju jo dvije nepobitne injenice naroito kada je rije o drutvenim i humanistikim disciplinama danas u Bosni i Hercegovini, a i u drugim malim intelektualnim i akademskim sredinama: prva je nepostojanje prave kritike zbog suvie zatvorene male zajednice u kojoj se svi i previe poznaju da bi se zamjerali jedni drugima. Druga injenica jeste marginalna pozicija u tokovima svjetske nauke, nemogunost prodora u asopise, odnosno problemi sa citiranou u svjetski indeksiranim asopisima, to nekritiki nameu prirodne nauke bez poznavanja specifinosti ovih disciplina. S tim u vezi evo dvostrukog paradoksa na koji ukazuje Terry Eagleton: Ako je marginalnost tako plodno, subverzivno mjesto, kako to sugeriraju postmodernistiki mislioci, zato bi ga itko elio ukinuti? (Eagleton 2005:25). Suvino je i rei da bismo ga eljeli ukinuti u ovome kontekstu. Ponekad se ta elja manifesira i kao pomodnost u nekritikom prihvatanju teorija, terminologije, sve u silnoj elji da se akademska i intelektualna zajednica ukljui u svjetske tokove slinih zajednica. I drugo, ako stalno naglaavamo da uvijek postojimo Mi i Oni, marginalne i veinske grupe, domaa i strana akademska i intelektualna zajednica, kako to da pri tome volimo misliti o sebi kao o poststrukturalistima i postmodernistima koji ne priznaju binarne opozicije? Diskurs znanstvenika i intelektualca u dananjem svijetu, a posebno u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina, upravo po tome jeste dvostruko paradoksalan.

Na kraju elim rei da sam ovoj temi svjesno pristupila prije svega u okviru akademskog diskursa, elei tako jasno pozicionirati sebe i svoj dominantni diskurzivni identitet. Istovremeno, to ne znai kako nisam svjesna da me javni nastup na ovakvom okruglom stolu i sa ovakvom temom, svrstava i u diskurs intelektual(a)ca, odnosno u mom sluaju intelektualke. Upravo takva dvojna pozicija ini mi se pogodnom za svojevrsni uvod u dekonstrukciju i akademskog diskursa i diskursa intelektual(a)ca. Naravno da pri tome angaman i intelektualaca i znanstvenika (p)ostaje nuan u dananjem svijetu; bez angamana, znanstvenici se lako mogu nai u svojevrsnom autizmu, oznaenom potpunim gubitkom kontakta sa drutvenom zajednicom i njenim interesima, o emu sjajno pie npr. Edward Said. Sa druge strane, ne treba prihvatiti ni nekritiku glorifikaciju dananje pozicije intelektualaca kod nas; moj tekst trebao je posluiti upravo dekonstrukciji najeih oblika onih diskurzivnih praksi u bosanskohercegovakom akademskom i intelektualnom diskursu kada se vlastita promocija esto ukazuje kao vanija od interesa zajednice. Pri tome se kao zakljuak namee parafraza Krilovljeve basne: nije ogledalo krivo ako nam se slika u njemu ne svia.

JEZIK, POLITIKA I MO

Jezik u politikom, akademskom, pravnom diskursu kao simboliki atribut autoriteta, nastoji proizvesti i nametnuti predodbu o vlastitoj vanosti i time pridonosi osiguranju vlastite vjerodostojnosti (Bourdieu 1992: 63).KOGNITIVNI KONTEKST (KOGNITIVNI MODELI ili SHEME)

Skupovi uvjerenja, vjerovanja, pretpostavki, oekivanja i sociokulturne prakse konstituiraju pogled na svijet

Elaborate-code speaker

Restricted-code speaker

OKVIR (FRAME) i script (SCENARIJ)

DOMINANTNI I SUBORDINIRANI DISKURSNI TIPOVI

Borba oko jezika moe se manifestirati kao borba oko ideoloki razliitih diskursnih tipova. Tipovi diskursa bore se za uspostavu jednoga kao dominantnoga, odnosno uspostavu i (p)odravanje odreenih ideolokih pretpostavki kao zdravorazumskih.

Prividno pranjenje ideolokog sadraja iz diskursa , paradoksalno, jeste fundamentalni ideoloki efekt. Ideologija radi tako to prikriva ideoloku prirodu, pretvarajui se da je ono to nije. Kad lingvisti posmatraju jezike prakse povrinski, zdravo za gotovo, oni pomau odravanju takvoga ideolokoga efekta.

Penelope Brown, Stephen C. Levinson

Politeness: Some Universals in Language UsageFace javna slika o sebi koju svaki odrasli lan zajednice eli posjedovati. Sastoji se od dva aspekta:

(a) negative face - polaganje prava na teritorije, prava na neuznemiravanje, na svoje vlasnitvo ukratko, polaganje prava na slobodu djelovanja i slobodu od nametanja

(b) positive face pozitivna konzistentna slika o sebi (self-image) ili personality , ija je kljuna namjera da bude prihvaena, cijenjena svi interaktanti je ele posjedovati.

U face svi emocionalno investiraju, ona je podlona promjenama moe se poboljati, izgubiti..

POZITIVNE STRATEGIJE UTIVOSTI

Primjeivanje drugoga i njegovih potreba

Preuveliati zanimanje i simpatije za sagovornika i njegove interese

Traenje slaganja

Izbjegavanje neslaganja

Utvrivanje i naglaavanje zajednikih shema

Punude, obeanja

Optimizam

Davanje neega (predmeta, sauea, razumijevanja, saradnje.)

NEGATIVNE STRATEGIJE

Direktnost ili indirektnost kad to odgovara

Pitanja, oklijevanja

Pesimizam

Minimiziranje neugodnosti za sagovornika

Izvinjenja

Obezliavanje govornika i sagovornika, izbjegavanje zamjenica ja i ti

Nominalizacija

OFF-RECORD STRATEGIJE

Davanje nagovjetaja, okolianje

Pretpostavljati

Pretjerivati ili umanjivati

Tautologije, kontradikcije

Ironija, sarkazam, metafore, retorika pitanja

Dvosmislenost, nepreciznost, nejasnost

Pretjerane generalizacije ili elipsa

KRITIKA DISKURSNA ANALIZA (CDA)

N. Fairclough

Pitanja:

A. Rjenik

Kakve vrijednosti rijei imaju, ima li eufemizama, da li su formalne ili neformalne, kakva im je ekspresivna vrijednost? Koje ideoloki markirane rije se nalaze u tekstu, ima li meusobno suprotstavljenih? Koje metafore se koriste?

B. Gramatika

Koji tipovi procesa i participanata dominiraju? Je li jasno ko je agens? Ima li nominalizacije? Jesu li reenice aktivne ili pasivne? Jesu li potvrdne ili odrine?

Koji glagolski nain je upotrijebljen? Ima li zamjenica mi i vi? Kako su upotrijebljene?

Ima li ekspresivne upotrebe gramatikih kategorija?

Koji konektori su upotrijebljeni?

Dominira li koordinacija ili subordinacija?

C. Tekstualne strukture

Kakav je sistem uzimanja rijei (turn-taking)? Ko kontrolira uzimanje rijei drugih?

D. Intertekstualnost

Kakav je odnos teksta prema drugim tekstovima (koji mu prethode, okruuju ga, ili .)?

DISKURSNI TIPOVI

M. Kovaevi i L. Badurina. Raslojavanje jezine stvarnosti

Planovi jezinog raslojavanja:

1. Pismo

2. Govor

Promjena plana donosi i bitne pomake u percepciji iskaza (tra u pisanoj formi, izvjetaj u usmenoj promjena).

Vrednote govornoga jezika.

Diskursni tipovi shvaaju se kao domene ukupnoga polja diskursa:

1. PRIVATNI DISKURS

2. JAVNI DISKURS

3. SPECIJALIZIRANI DISKURS

4. MULTIMEDIJALNI DISKURS

5. LITERARNI (zasebno mjesto)

Privatni govor jeste ekskluzivan; razumiju ga samo neki govornici, meusobno bliski.

Javni diskurs demokratian (u smislu razumljivosti), tei da bude razumljiv i dostupan svim recipijentima. Npr. politiki, sakralni, publicistiki tip.

Specijalizirani diskurs jeste javan, ali nije demokratian (akademski diskurs, donekle i administrativni).

Multimedijalni se kree od privatnosti do javnosti i specijaliziranosti, a uvijek ukljuuje i nejezine kodove.

Pretapanja diskursnih tipova.

Barbara Sandig, Margaret Selting. Discourse Styles.

Tipizirani stilovi (prema anru, situaciji, tipu aktivnosti); regionalni, socijalni, rodni, kulturalni, subkulturalni stilovi

Stilistika varijativnost je vrsta jezine varijativnosti koja se aktivno i svrhovito koristi da bi se sugerirali interpretativni okviri za interpretaciju iskaza, tj. tekstova.

Smjestiti tekst u intertekstualni kontekst:

1. U polumranoj prostoriji on se oslanja na bar, visok, taman i zgodan. Odjednom vidi enu, visoku, tamnokosu, zavodljivu. Oboje prestaju disati, niko se ne mie. Onda mu ona prilazi i ini se kao da su se oduvijek poznavali, a istovremeno je sve uzbudljivo novo. Uzima je za ruku i oni lagano izlaze.

2. Bio jednom jedan kralj koji je bio silno usamljen. Poelio je upoznati nekoga bliskoga.

3. Moe li se naa vlastita pria ikad zavriti nekim happyendom? Ako pitanje shvatimo bukvalno, ne.

Predvidljivi (oekivani) i neoekivani (zaudni) kraj tekstova. Npr. 1. zavriti kao reklamu, 2. kao oglas, 3. zapravo i jeste zavretak naunoga teksta!

OBJEKTIVNOST I SUBJEKTIVNOST U MEDIJIMA

Novinska vijest kao jedan od najutjecajnijih savremenih tipova teksta (White, R.)

Retorika objektivnosti u novinskoj vijesti, informaciji: povrinski, tei se injeninosti, bezlinosti, objektivnosti, odsustvu autorske pozicije. Rije je i ovdje o strategijama kao i u akademskom diskursu, samo drugaije realiziranim.

U naelu, izvjetavanje je uvijek ideoloki motivirano, ima vrijednosni aspekt, manje ili vie vjeto prikriven; ono je socijalna snaga koja tipino slui za podrku interesima razliitih ekonomskih ili politikih grupa.

Vijest i izvjetavanje pomau reprodukciju kljunih socijalnih vrijednosti i kulturalnih motiva.

RETORIKI POTENCIJAL VIJESTI KAO ANRA

(utjecaj na uvjerenja, pretpostavke, sudove i oekivanja).

Medijski pojmovi objektivnosti impliciraju:

a) neutralnost (odsustvo spoljnih sredstava ekspresivnosti, vrednosnih sudova ili emocionalne reakcije),

b) uravnoteenost (prezentiranje barem dvije strane, tj. verzije dogaaja),

c)pouzdanost (izvori pouzdani).

Ideoloka pozicija i retorika svrha odredit e koji se izvori prihvataju kao pouzdani i stoga su citirani, ija miljenja i verzije dogaaja su izabrani da budu predstavljeni, ije tvrdnje su naglaene i prominentne su u tekstu itd. (White 382).

Orbitalna tekstualna struktura

specifikacija

specifikacija

specifikacija

specifikacija

Nukleus

(naslov+uvodna reenica) Satelit Satelit Satelit Satelit

Orbitalna tekstualna struktura i obezlien autorski glas tako imaju funkciju retorike strategije i podravaju mit o objektivnosti; itav tekst podrava taku gledita izraenu u nukleusu.

Svaki tekst implicira odreenu autorsku poziciju; ako je ona svjesno priguena, obezliena, opskurna, onda je to vana strategija (uporedi sa akademskim diskursom, ali i knjievnoumjetnikim).

Politiki govor: upotreba linih zamjenica kao retoriko sredstvo

(mi i oni; ekskluzivno mi implicira mo i snagu broja; inkluzivno mi snano emocionalno sredstvo zbliavanja sa recipijentima isp. sa znaajem ovoga mi u ljubavnim razgovorima, npr. Seks i grad)

Politiki intervju: ko dominira, ko ima floor; ko prekida koga, ko poinje i zavrava komunikaciju.

RAZGOVORNI DISKURS

KONVERZACIJSKA SINTAKSA

MINIMALNA KONVERZACIJSKA SEKVENCA: 2 POVEZANA ISKAZA (POJAM BLIZINSKIH PAROVA)

RAZGOVOR KAO RAZMJENA

Pitanje / odgovor, kompliment/ odbijanje ili prihvatanje, molba /(ne)prihvatanje, ponuda /(ne)prihvatanje

POELJNE I NEPOELJNE REPLIKE-ODGOVORI

A: Danas sam kupio novi auto.

B: Ba me briga.

A: Hoemo li u kino?

B: Vidi, danas mi se dogodilo neto udno.

A: ekaj, hoemo li ili neemo?

B: Pa doi u i do toga

(Nepoeljna replika-odgovor nejasna, zaobilazna, puna opravdanja, objanjenja.)

Turn-taking (Uzimanje rijei)

Svaki naredni korak u konverzaciji zahtijeva ponovo pregovaranje, ugovor oko narednog govornika.

Taka na kojoj se moe odvijati promjena govornika:

a) govornik bira narednog govornika

b) sljedei govornik se sam bira

Upadanje u rije: pozitivno ili negativno

2 stila: high involvement i high consideration

OPA STRUKTURA KONVERZACIJE

(W. LABOV)

A. KONVENCIONALNO I/ILI SITUACIJSKO OTVARANJE KOMUNIKACIJE

Zdravo, kako si? Ili: Dobar dan ili: ta ima?

B. SAETAK (APSTRAKT)

Vidjela sam jue tvoju Aidu.

C. ELABORACIJA

- Aidu?

- Da, tvoju Aidu.

- Nije ona vie moja Aida.

- Ma znam, ali vidjela sam je. Lijepo izgleda.

- Kako nee kad samo uiva i putuje.

D. PRESTROJAVANJE

Pria se prestrojava na analognu priu, njoj kontrastnu ili na uopavanje.

E. PREKID

Pria se prekida ili zvonjavom telefona ili dolaskom autobusa ili iscrpljenjem teme, to se objavljuje kodom (Tako ti je to; Takav je ivot; ta se tu moe.)

F. KONVENCIONALNO

ZAKLJUIVANJE KOMUNIKACIJE

Ba mi je drago to smo se vidjeli.

- Pa javi se nekad.

Postoje odstupanja od konverzacijske sintakse.

Razliite nijanse u razliitim anrovima (tra, pria, anegdota.)

Govorni inovi.

Strategije utivosti.

Griceove maksime i naelo kooperativnosti

E. Keenan pokazuje kako na Madagaskaru Malagazi daje to manje informacija, to vie nejasnih. Griceove maksime tako vrijede samo u odreenoj kulturi, u odreenim zajednicama i nisu univerzalne. ivimo u bunom, neurednom svijetu meusobno suprotstavljenih diskursa, gdje esto vrijede druga naela (npr. politiki zatvorenik ne odaje svoje saborce i sl. u antifaistikoj ikonografiji, laemo prijateljici da joj stoji nova haljina).

ROD, DISKURS, MO

RAZLIITE RIJEI, RAZLIITI SVJETOVI?

Kulturalna razlika vs. dominacija

Muko-enska komunikacija je kroskulturalna komunikacija D. Tannen

Teorija dominacije, opresije:

D. Burton

Svako ko misli da je politiki neutralan u pisanju samo naivno podrava i demonstrira () politiku predrasudu status quo-a.

Jasno je da ivimo u klasnom, rasistikom i seksistikom drutvu, i da je to, u najmanju ruku, veoma nezadovoljavajue stanje stvari. Vjerujem da je od te tri velike i masivne nepravde seksizam najdublje ukorijenjen (psiholoki), najnametljiviji, najtee se moe primijetiti, najotporniji je na promjene a ipak dostupan za () radikalnu reorganizaciju svih nejednakih i opresivnih struktura moi u naem drutvu.

Kompletno znanje sadri se i proizvodi unutar ideolokog okvira (D. Burton)

S. Mills: Pozicija itatelja/ itateljice

itajui klasina djela, itateljice usvajaju poziciju mukoga itatelja.

Tri mogue pozicije:

Pozicija mukoga itatelja

Pozicija objekta, tj. ene kao objekta mukog pisanja

Pozicija resisting reader (itatelj/-ica koja prua otpor) kao nain prevladavanja.

Mo u reklamama: reklame ne prodaju samo proizvod nego i pogled na svijet; reklame su uvijek ideoloki retoriki koncipirane.

Svakodnevna konverzacija (prirodna konverzacija)

Specijalna i nespecijalna konverzacija

Razgovor u tramvaju, na ulici, u kafanivs. razgovor u prodavnici, kod ljekara, u banci.

Stereotipi o brbljavim enama u kontekstu razlika u mukom i enskom stilu konverzacije u privatnoj i javnoj sferi

Tra kao: a) pria o nekome

b) pria protiv nekoga

Zamjenice moi i solidarnosti (Brown, Gilman)

Vi ti

distanciranost, neravnopravnost (asimetrija)

Vi vi

distanciranost, ravnopravnost (simetrija)

Ti ti

solidarnost, ravnopravnost (simetrija)

Odjea kao znak moi razliita interpretacija three-piece suit, kostim u razliitim okruenjima (Tannen)

DISKURSI MOI I DISKURSI INTIMNOSTI

Mo implicira asimetriju, dominaciju, hijerarhiju, distancu.

Kako izgraditi dijalog intimnosti?

Prema Tannen primjeri u prilog teorije razlike:

Ona: Kako moe to raditi kad zna da me vrijea?

On: Kako moe eljeti da mi ogranii slobodu?

Ona: Ali zbog toga se grozno osjeam.

On: Pokuava manipulirati mnome.

U autu

Ona: Bi li elio da svratimo na pie?

On: Ne-e

Ona: (utnja)

Pretpostavke i obraanja:

Na vratima ili u programu pie Prof. dr. A. Bai pretpostavka je da je muko

eni koja je dr.sc. obraaju se sa gdja, mukarcu i nieg zvanja sa dr. ili prof.. I u medijima!

DIREKTNI I INDIREKTNI STIL KONVERZACIJE

Direktni stil smatra se monim, indirektni subordiniranim; direktni ei kod mukaraca u poslu, na funkciji.

Kada ene govore mukim jezikom?

Da li je mogue drugaije ui u mo?

ene Treeg svijeta smatraju da se njima esto i sa feministike pozicije pristupa sa kolonijalnog aspekta:

Npr. automatski su definirane kao religiozne (itaj neprogresivne), orijentirane na porodicu (itaj tradicionalne), pravno neupuene (itaj jo nisu svjesne svojih prava) i ponekad revolucionarne (zemlja im je-u ratu-moraju- se-boriti. Dobijaju uloge pokrivene ene, mone majke, estite djevice, poslune ene itd. (Mohanty).

LITERATURA

Bourdieu, P. (1988) Homo Academicus. Stanford: Stanford University Press.

Bourdieu, P. (1992) to znai govoriti. Ekonomija jezinih razmjena. Zagreb: Naprijed.

Bourdieu, P., Passeron, J.-C., De Saint Martin, M. (1994) Academic Discourse. Stanford: Stanford University Press.

Eagleton, T. (2005) Teorija i nakon nje. Zagreb: Algoritam.

Fairclough, N. (1989) Language and Power. London and New York: Longman.

Katni-Bakari M. (2003) Stilistika diskursa kao kontekstualizirana stilistika. Fluminensia, god. 15(2003), br. 2, Rijeka. Str. 37-48. (2006) Stilistike skice. Sarajevo: Connectum.

Katni-Bakari M. (2004) Akademski diskurs: dileme i izazovi. U: Aktualizacija jezikovnovrstne teorije na slovenskem. lenitev jezikovne resninosti. Mednarodni simpozij Obdobja 22 Metode in zvrsti, Ljubljana, 27.-28. november 2003. Str. 191-198.

- (Stilistike skice).

Katni-Bakari M. (2004) Jezik i (de)konstrukcija roda. U: Jasminka Babi-Avdispahi, Jasna Baki-Mufi, Marina Katni-Bakari, Nirman Moranjak-Bambura. Izazovi feminizma. Sarajevo: Forum Bosnae, sv. 26. Str. 69-116.

Katni-Bakari M. (2006). Akademski diskurs i diskurs intelektual(a)ca. Novi Izraz, br. 31, januar-mart 2006. Str. 75-80.

Lakoff, R.T. (1990) Talking Power. The Politics of Language in Our Lives Basic Books.

Mills, S. (1995) Feminist Stylistics. London and New York: Routledge.

Tannen, D. (1994) Gender and discourse. New York, Oxford: Oxford University Press.

Tannen, D. (1995) Talking from 9 to 5. Women and Men in the Workplace: Language, Sex and Power. New York: Avon Books.

van Dijk, T.A. (ed.) (1997) Discourse as Social Interaction. Discourse Studies: A Multidisciplinary Introduction. Vol.2. London, New Delhi: SAGE Weber (1996: 1-7) naslovljava svoj pregled razvoja stilistike Towards Contextualized Stylistics: An Overview; ini mi se da se danas moe ve govoriti o zavrenom procesu: diskursna stilistika je u svim svojim relevantnim realizacijama kontekstualizirana, jedino se moe govoriti o veem ili manjem irenju konteksta.

Diskursne studije zapravo su relativno nova krosdisciplina koja komprimira teoriju i analizu teksta i govora u praktino svim humanistikim disciplinama. Osim toga, ova disciplina ukljuuje i druge tipove diskursa osim verbalnoga, npr. vizualne, naroito u okviru diskursne semiotike. O tome v. u: Van Dijk (ed.) 1997 i 1997a.

O razliitim razinama u poimanju diskursa v. npr. u Kovaevi 2002 ili McHoul 1994.

O nekim principima kognitivne stilistike pie Margaret Freeman u: http://www.pala.ac.uk/member/CogPoetMinutes.htm

I ovdje se pokazuje koliko za diskursnu stilistiku neiscrpno vrelo i jo uvijek veoma malo istraeno predstavljaju znanstveni tekstovi posveeni samoj stilistici.

Kao ilustraciju mogu navesti stilistiku interpretaciju balade Hasanaginica, odnosno govora glavne junakinje sa ovoga aspekta v. M. Katni-Bakari (2002), O jeziku koji (de)konstruira rod , dostupno na adresi: HYPERLINK "http://www.ifbosna.org.ba/bosanski/dokumenti/rodna/196/1.html" http://www.ifbosna.org.ba/bosanski/dokumenti/rodna/196/1.html. Potaknuta interpretacijom N. Moranjak-Bambura (2003), prema kojoj Hasanaginica nema imena, stilistiki sam, kombinirajui performativnu i kritiku diskurs analizu, ukazala na specifine implikacije injenice da je ova junakinja, moda najznaajnija u svekolikoj bonjakoj knjievnosti za kulturni identitet ene, oznaena odsustvom imena (tj. posredno, imenom muevljevim) i odsustvom govora, odnosno govorom totalne ne-moi. Retorike strategije u tom sluaju sjajan su pokazatelj stilogenosti izostavljanja. Tako se moe promatrati i stilistiki interpretirati ono to je izostavljeno u reklamama, politikim govorima, novinskim izvjeima, ali i u privatnoj sferi komunikacije (Gill, Whedbee 1997: 169).

Ponovo smo tako u domenu vrata ili kapije kao snanog znaka koji signalizira opoziciju unutra spolja.

Slino je i sa postkolonijalnom kritikom ili npr. sa teorijom orijentalizma sve je dobro dok se govori apstraktno o nekakvom rasizmu, etnocentrizmu i slino ili o zapadnim piscima Kiplingu, Koetzeu itd, ali im se neko usudi neke sjajne domae knjievnike posmatrati u okviru tog modela, nastaju burne reakcije, ostaje se pri stereotipnim diskvalifikacijama da je neko veliki pisac i da mu se ne smije rei da pie s pozicija orijentalizma....

Rije znanstvenik u ovome radu upotrebljavam u znaenjskom polju to ga nosi engleska rije academic.

Ponekad to podsjea na ono to T. Eagleton duhovito naziva postmodernistika sklonost da se ne zna nita o onome o emu se govori (Eagleton 2005: 92).