2živovre · 2019-03-18 · uronjeni u Kristov božanski život. ... Krist je gospodar samoga vremena i usmjeruje svijet prema konačnomu vremenu kao eshato- ... taj način ideja

Liturgija kao čin vjereod 24. veljače do 23. ožujka 2019.

živo vreloHrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXVI • CIJENA: 13 KNHrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXVI • CIJENA: 13 KN2019

2 živoliturgijsko-pastoralni list

ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXVI. (2019.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Zdenko Križić

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Lana Vuičić

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: [email protected]

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1

Uzdarje vjere i sakramenata

naša tema: Liturgija kao čin vjere 2

Od otajstvene zbilje do obreda, M. Dančuo

Liturgija – sveto mjesto događanja vjere, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 18 Biblijsko-teološka razmišljanja:

S. Slišković, D. Runje, A. Vučković, I. Šaško, I. Raguž

Sedma nedjelja kroz godinu

Osma nedjelja kroz godinu

Pepelnica

Prva korizmena nedjelja

Druga korizmena nedjelja

u duhu i istini 38

Moliti sa svetim Pavlom VI. Trebamo te, Kriste

trenutak 40

Čašćenje Kristova križa u korizmi

2 • 2019

Slika na naslovnici:Tvoju smrt, Gospodine naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni

dolazak iščekujemo.Đuro Seder: Golgota, 2002.

1živovrelo 2 - 20192 - 20192

Urednikova riječ

Uzdarje vjere i sakramenata

Svoje jedinstveno i neponovljivo djelo otkupljenja čovjeka i sa-vršene proslave Boga Krist je povjerio Crkvi da ga trajno na-viješta i po sakramentima izvršuje u svijetu. Stoga se liturgija

razumijeva kao vršenje Kristove svećeničke službe (Sacrosanctum concilium, 7), spomenčin njegova otkupiteljskoga djela, sveto dje-lo u najizvrsnijemu smislu riječi. Sve što Crkva vjeruje, sve što joj je od Krista predano, sve pronalazi mjesto u njezinu liturgijskome slavlju. U liturgijskome ispovijedanju vjere, vjerovanô stupa u do-gađaj, u zbiljnost. Zato je liturgija čin vjere, ispovijedanje i očitova-nje vjere, ali je i fi des in actu, njezino ostvarenje, anticipacija onoga čemu se u vjeri nadamo. Sakramenti vjeru pretpostavljaju, ali ju i hrane, jačaju i očituju, pa ih Crkva naziva sakramentima vjere.

Ako je istina da su sakramenti sakramenti vjere, isto tako treba reći da vjera ima sakramentalni ustroj: strukturirana je sakramenti-ma, po njima se daruje, hrani, obnavlja, ispovijeda i svjedoči. Važno je pitati se u kakvo nas iskustvo vjere unosi sakrament koji prima-mo. Premda smo sakramente razvrstali na tri skupine (sakramenti kršćanske inicijacije, sakramenti ozdravljenja, sakramenti kršćan-skoga služenja), oni su svi sakramenti vjere. U svakome je od njih vjera dovedena pred životno pitanje: je li spremna izručiti se Kri-stovoj obnoviteljskoj novosti te je li spremna za rast i za kršćansko služenje. Sakramenti pokreću vjeru, rasvjetljuju je, jačaju i osposo-bljuju za naviještanje i svjedočenje, daju joj formu života…

Slaviti sakramente znači uvijek se, u novim životnim okolnosti-ma, susretati s darom vjere. Ljepota slavlja izvire iz dara vjere, a snaga vjere iz izručenosti sakramentalnome događaju. Zato u sva-kome slavlju sakramenta ispovijedamo vjeru Crkve, a nakon slav-lja, okrijepljeni Božjim djelom spasenja, pitamo se kamo nas vodi vjera. Krštenjem smo u cijelosti, sveukupnošću svoje egzistencije, uronjeni u Kristov božanski život. Ostaje li što u našim životima što još nije zahvaćeno i rasvijetljeno vjerom i okrijepljeno spasenjskom snagom sakramenata?

Urednik

2

NAŠA TEMANAŠA TEMA

Od otajstvene zbilje do obreda

Milan Dančuo

Otajstvo ili mysterium, kao izvorište otajstvene stvarnosti u obredu, promatra se kao Božji naum spasenja koji se obja-vio i ostvario u Kristu. Odmah razlučujemo razliku između

tajne i otajstva, jer se oba pojma dovode u vezu s grčkim i latinskim izvornicima. U grčkom shvaćanju pojma, koje nikada nije zaživjelo u kršćanstvu, mysterion je tajna koja kao stvarnost treba ostati skri-vena i o kojoj se ne može ili nije moglo govoriti. Dok tajna, jednom otkrivena, više nikada nije tajna, otajstvo s druge strane nikada nije do kraja objavljeno. To drugo značenje riječi mysterium u smislu otajstva najprije u židovskom svijetu, a kasnije i u prvim kršćanskim stoljećima, za crkvene oce označava otajstvo kao objavu Božje tajne i njegove spasenjske volje. Koliko god teologija kroz povijest progo-varala i razmišljala o Bogu i njegovoj objavi, nikada do kraja ne može iscrpiti tajnu koja je Bog u sebi, a tu tajnu ili svoje otajstvo Bog prema vlastitoj inicijativi otkriva čovjeku.

Otajstvo u povijesti spasenjaPovijest spasenja ili historia salutis u tradicionalnoj formulaciji okvir je za vremensko-prostorne koordinate božanske objave samoga Božjeg otajstva. Bog se objavljuje u povijesti kao njezin dionik. Od stvaranja, preko događaja izlaska iz egipatskog ropstva, sklapanja Saveza na brdu Sinaju, pa do proročkih navještaja, Bog se objavljuje u punini vremenâ u Kristovu otajstvu. Važno je unaprijed naglasiti da liturgijsko slavlje i obred oblikuju i omogućuju da spasenjski događaj bude sakramentalno prisutan i djelotvoran za čovjeka u tijeku povijesti. Događaji iz povijesti spasenja tako se posadašnjuju i postaju otajstvena zbilja u liturgijskom slavlju. Kristovo vazmeno otajstvo kulminirajuća je i referentna točka cijele povijesti.

Dolaskom Isusa Krista povijest spasenja dostiže svoje puno i ot-kupiteljsko značenje: njegova prisutnost u povijesti sažima povijest i budućnost te postaje objava Božje ljubavi. Krist je gospodar samoga vremena i usmjeruje svijet prema konačnomu vremenu kao eshato-loškom vrhuncu. Povijest spasenja u tome smislu promatra se kao progresivno dovršenje obećanja i iščekivanja do punine, a liturgijska godina svojim slavljima i obredima proslavlja taj jedinstven događaj spasenja u Kristu i razne trenutke toga spasenjskog događaja. Isus tako premješta ravnotežu povijesti jer kairos, odnosno spasenjski

Otajstvena stvarnost u liturgiji ne označava nešto apstraktno ili nedostižno,

već označava čin, ono što je djelatno, što se vrši,

izvršava ili čini. Zbiljnost obreda je manifestiranje

Otajstva. U otajstvu postoji dvostruki aspekt koji

izražava stanje Crkve na zemlji, odnosno već i još

ne: otajstvenost i u isto vrijeme objava. Ono što je bilo vidljivo u Kristu prelazi

sada i ovdje u otajstvo. Ako je u punini vremena

prisutnost Krista bila fizička i osjetljiva, ovdje i sada je

Kristova prisutnost fizička i otajstvena te se ostvaruje

pomoću obnavljanja i uprisutnjenja spasenjskoga djelovanja od strane Crkve.

3živovrelo 2 - 20192 - 20192

Božji intervent koji je precizan i konačan, dolazi do svoje punine s navještajem Kraljevstva Božjega. Tako je i liturgija Crkve po svojoj naravi nužno ori-jentirana prema budućnosti.

U starozavjetnoj perspektivi otajstvo je tajni Bož-ji naum kojega samo Bog može objaviti svojim pro-rocima (usp. Am 3, 7; Dn 1, 19). U židovskoj predaji općenito riječ otajstvo sadrži eshatološki karakter, odnosno planove i Božje odluke koje se odnose na budućnost ili na budući vijek. I u Novome se zavjetu održalo takvo eshatološko određenje. U sinoptičkim evanđeljima Kristov dolazak se ostvaruje i objavlju-je kao otajstvena prisutnost Kraljevstva Božjega već sada na zemlji (usp. Mk 4, 11). U njegovu djelovanju i navještaju pokazuje se vidljivim i prisutnim Kraljev-stvo Božje (usp. Mt 12, 28). Novozavjetni tekstovi go-vore i o objavi otajstva kao Božjoj inicijativi: »Obja-vom mi je obznanjeno otajstvo, kako netom ukratko opisah« (usp. Ef 3, 3). Krist nije onaj koji samo objav-ljuje otajstvo, već je on sam Božje otajstvo.

Sveti Pavao pod riječju otajstvo, koja ulazi u kr-šćanstvo, podrazumijeva stvarnosti koje nisu dostu-pne čovjekovu razumu, nego se mogu spoznati jedi-no putem Objave, odnosno samo kada Bog daruje spoznaju čovjeku. Isključivo Bog dakle daje čovjeku, uzdižući razum i volju pomoću vjere, mogućnost do-kučiti otajstvo. Pavlove poslanice obiluju poveznica-ma s riječju mysterium. Već letimičan pregled teksto-va ističe važnost činjenice da su kršćani snagom Duha pozvani naviještati Božju mudrost koja je skrivena u otajstvu. Tek u otvorenosti Duhu Svetom može se spoznati i prosuđivati mudrost (usp. 1Kor 2, 6-16). Za Pavla je Božje otajstvo koje je kroz vjekove bilo sakriveno, sada objavljeno u Isusu Kristu, a očituje se kršćanima. Oni su pozvani Krista naviještati najprije svojim životom, a onda i poučavati druge u toj mudrosti (usp. Rim 16, 25-27; Kol 1, 26-29).

Otajstvo je na tragu takve perspektive dinamizam Božje prisutnosti u koji su uključeni vjernici. Svaki je kršćanin pozvan oplemeniti srce Božjom ljubavlju, povezati se u zajednici i postići u konačnici spoznaju otajstva Bož-jega, a to je sam Krist (usp. Kol 2, 2). Iz novozavjetne perspektive izvire na taj način ideja da Isus Krist pomoću otajstava živi i djeluje u i sa svojom Crkvom. Crkva, naime, koja živi od vjere, ne može dobiti milost sakramen-ta-otajstva bez vjere. Otajstvo jest otajstvo vjere, kada se vjera transformira u gledanje Božje slave. U konačnici, tumačenje sv. Pavla glede otajstva na-glašava činjenicu da je ono čudesna objava Boga u Kristu: Sin Božji postao je čovjekom te je umrijevši na križu pokazao, čovjeku nepojmljivo, svu ljubav Očevu. Božji plan spasenja ne sadrži samo istinu, već i spasiteljske čine Kri-stove, tako i Crkva privodi spasenju i po riječi, odnosno nauku i po svetim činima. Krist je stoga otajstveno prisutan u Crkvi i po liturgijskim obredima.

Otajstvo Krista i njegovo uzbiljenje u sakramentalnome susretu Uskrsloga s Crkvom.Josip Botteri Dini: Kristovo raspeće i susret u Emausu, vitraj.

4


Otajstvo i otajstvena zbiljaOdo Casel jedan je od najvažnijih predstavnika Liturgijskoga pokreta prve polovice 20. stoljeća. Proučavajući prva stoljeća Crkve otkriva izvorno zna-čenje riječi otajstvo i aktualizira ga u teološkim razmišljanjima pa je stoga neophodno navesti i nekoliko njegovih važnih ideja. Za Casela je mysteri-um Bog u sebi, svet i nepristupačan te objavljuje svoje otajstvo odabranom stvorenju. Međutim, i Božja objava ostaje uvijek otajstvo, otkriva se jedino odabranom vjerniku. Božja čežnja i obećanje ispunilo se dolaskom Sina u ljudskome obličju, pa stoga i riječ otajstvo dobiva novo, produbljeno znače-nje. Na taj je način i Božji plan u vremenu objavljen i ostvaren.

Casel u vrijeme poleta Liturgijskoga pokreta ističe važnost ponovnog po-vratka pojma otajstvo u prostor i vrijeme u kojima se aktualizira povijest spasenja. Objašnjavajući drevno značenje riječi mysterion u grčkoj inačici naglašava da je upravo samo otajstvo ono što oživljava i postaje ključ či-tanja cijele povijesti spasenja. Značenje pojma obilježava i posreduje odnos Boga i čovjeka. Kada se pod tim nazivom podrazumijeva kršćanski kult, onda

je termin zapravo drugo lice same liturgije. Ca-sel govori o trajnoj fizičkoj transformaciji vjerni-ka, koja se zbiva pomoću otajstva i u susretu sa samim otajstvom po slavlje. Čovjeku je dano da živi već sada kao dionik otajstva i da djelomično spozna njegovo spasenjsko djelovanje koje se aktualizira, dovršava i obnavlja u liturgiji.

Osnovna karakteristika liturgijskoga slavlja jest što božanska prisutnost nije samo spomen, već stvarna i otajstvena prisutnost. U odnosu na slavlja u drugim religijama, Casel je kompara-tivnom analizom prepoznao u obredima Crkve način objave božanskoga, odnosno objavu sna-ge i milosti sa svrhom Božje objave i darivanja vječnoga života ljudima koji tako postaju njego-vi suradnici i suslavitelji. Otajstvena zbilja Božje objave odvija se u obrednoj formi u slavlju koje je sveto te ima simbolički karakter. Liturgija je tako slavlje s izvanjskim elementima koje djeluje u du-hovnom i nutarnjem životu na simboličkoj razini. Casel promatra liturgijsko slavlje kao sustavni razvoj početne ideje religijskoga slavlja općeni-to, koje postaje objektivno spomenčinsko slavlje Božjeg djelovanja, s ciljem našega sudjelovanja i udjela u njemu. Jedino sâmo otajstvo može u potpunosti otkriti otajstvo: otajstvo se objavljuje samo. Čovjek spoznaje Božje ime samo zato jer je Bog taj koji svoje ime objavljuje čovjeku. Objava Božjega otajstva stoga je čin samoga Boga, a te-meljan način spoznaje otajstva su uz Sveto pismo liturgijski obredi koji uprisutnjuju otajstvenost.

Kristov silazak u podzemlje, u iskustvo smrti, otkupiteljski

je čin pobjede nad smrću.Paul Cezanne:

Kristov silazak u Limb, oko 1867-1869.

(Alamy Stock Photo)

5živovrelo 2 - 2019

U današnjoj liturgijskoj teologiji rabe se izrazi pashalno ili vazmeno otaj-stvo, čime se ističe sveukupnost objave otajstva, s naglaskom na Kristovu muku, smrt, uskrsnuće te slavnu proslavu. Različiti pojmovi danas prisutni i korišteni – poput izraza pashalno otajstvo, otajstvo Krista, otajstvo spase-nja, otajstvo otkupljenja –označavaju jednaku teološku stvarnost. Analizi-rajući izraz pashalno otajstvo spoznaje se kako kao sintagma ne postoji u Novome zavjetu, već nastaje u teološkome promišljanju o otajstvu i Uskrsu u prvim stoljećima kršćanstva. Kristova smrt i uskrsnuće postaju središte cijele povijesti spasenja, od stvaranja do eshatološkoga dovršenja: sve dobi-va svoj smisao, a svaki se događaj rekapitulira. Time Kristovo otajstvo po-staje hermeneutički ključ za ispravno razumijevanje cijele povijesti spase-nja, pa time i samoga liturgijskog slavlja. Kasnije će od grč. riječi mysterion doći do lat. verzije mysterium, a širenjem kršćanstva po Rimskome carstvu prelazi na riječ sacramentum i često se pojavljuje kao sinonim, posebice kod nekih starih kršćanskih pisaca. Ako se promotre euhološki obrasci iz toga vremena, može se zapaziti da se u jednu jedinstvenu stvarnost stapaju povijesno-spasenjski i obredni događaji: liturgija posadašnjuje one povije-sno-spasenjske te će se liturgijski spomenčin i posadašnjenje nazivati često kao magnum mysterium ili mirabile sacramentum.

Otajstvena zbilja liturgijskoga obredaOd samih početaka Crkva vjeruje da su liturgijski obredi najvažniji čini, jer u njima Bog, djelovanjem Duha Svetoga, djeluje na najstvarniji i najsnaž-niji način bez prestanka, u odnosu na bilo koju drugu aktivnost koju Crkva može poduzeti. Konstitucija Drugoga vatikanskoga koncila o liturgiji Sa-crosanctum Concilium u br. 102. progovara o odnosu otajstva i liturgijskih obreda: »Dobrohotna Majka Crkva smatra svojom zadaćom da u određene dane tijekom godine svetim spominjanjem slavi spasonosno djelo svojega božanskog Zaručnika […]. Slaveći tako uvijek iznova otajstva otkupljenja, ona otvara vjernicima bogatstva krjeposti i zasluga svojega Gospodina, tako da na neki način postaju prisutnima u svako vrijeme te vjernici s njima dođu u dodir i napune se milošću spasenja«.

Otajstvena stvarnost u liturgiji ne označava nešto apstraktno ili nedostiž-no, već označava čin, ono što je djelatno, što se vrši, izvršava ili čini. Zbilj-nost obreda je manifestiranje Otajstva. U otajstvu postoji dvostruki aspekt koji izražava stanje Crkve na zemlji, odnosno već i još ne: otajstvenost i u isto vrijeme objava. Ono što je bilo vidljivo u Kristu prelazi sada i ovdje u otajstvo. Ako je u punini vremena prisutnost Krista bila fi zička i osjetljiva, ovdje i sada je Kristova prisutnost fi zička i otajstvena te se ostvaruje pomoću obnavljanja i uprisutnjenja spasenjskoga djelovanja od strane Crkve. Krist je u dinamici liturgijskoga slavlja i kulta uvijek subjekt i protagonist. Krist kao protagonist temelj je toga posadašnjenja i djelatni subjekt liturgijskih čina. Kristov život i djelo su u znaku slavlja koje ih nastavlja u Crkvi. Riječ otajstvo u kontekstu liturgije od iznimne je važnosti jer se time naglašava uloga Krista kao jedinoga posrednika između Boga i ljudi, koji, služeći se vidljivim znakovima liturgije Crkve, neprestano objavljuje i izvršava Božji naum spasenja svim ljudima.

6


Sintagma sveto spominjanje iz citiranoga koncilskog dokumenta dolazi pod nazivom anamnesis ili anamneza (gr. anamnesis – sjećanje, spomen). Smisao anamneze u kršćanskoj liturgiji određen je Kristovim riječima za eu-haristiju kako je zapisano u Evanđelju po Luki: »Ovo činite meni na spomen« (usp. Lk 22, 19c). Sv. Pavao, pišući zajednici u Korintu, daje navjestiteljsko tumačenje tim Kristovim riječima za euharistiju kao središnjemu slavlju Cr-kve: »Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe« (usp. 1Kor 11, 26). Spomenčin kao vanjski izraz sastoji se od navještaja Božjih djela u povijesti spasenja koji u Kristu Uskrslome dostižu svoju stvarnost. Kristovi čini, kao objava Otajstva i ostva-renje jedinog dostojnoga bogoslužja, s njime su proslavljeni i ovjekovječeni, a liturgija Crkve jest spomen tih čina stvarno prisutnih i djelatnih.

Uz anamnetičku dimenziju, koncilski dokument ističe da se sakramen-talna djelotvornost liturgijskoga slavlja i samih sakramenata nalazi i u sim-boličkoj vrijednosti. Sakrament je simbol jer uz svoju označiteljsku ulogu ima i ono što je označeno. Sakrament ne iscrpljuje svoju djelotvornost u označavanju, jer sudjeluje u onome što označuje: kao znak je stapanje u epi-stemološkome i mistagoškome smislu. Vrijednost i uloga liturgijskoga slav-lja jest njegova transcendentna dimenzija, jer stvarnost koju označuje jest sam Krist. Sudjelovati u liturgijskome obredu znači imati već sada udjela u nebeskim otajstvenim stvarnostima. U liturgijskom slavlju ili slavlju sakra-menata ono što je temelj jest prenoseći karakter simbola, a ne toliko simbol kao takav, koji ostaje uvijek i isključivo na području posredovanja.

Vlastitosti liturgijskog obredaObred kao uzbiljenje otajstva postaje sudjelovanje u božanskome životu. Svako slavlje Crkve nalazi svoj vrhunac u euharistijskoj žrtvi, budući da u njoj Kristovo djelo otkupljenja postaje otajstvena prisutnost. Simbolička di-menzija slavlja Crkve omogućuje jedinstveno i posebno Božje djelovanje te se tako iskazuje i razvija blisko sjedinjenje s Kristovim otajstvom. Proslava Uskrsa, kao i svaka euharistija te slavlje sakramenata, proslava su punine toga otajstva. U obredu, dakle, imamo predokus slavlja koje će se odvijati u vječnosti. Ali ne živi se u anticipaciji ove nebeske stvarnosti samo za vrijeme liturgijskog slavlja: kršćanin je uvijek u slavlju, uvijek je u nebeskoj liturgiji, jer je u Kristu uvijek pred Ocem i prinosi žrtvu na nebeskom oltaru. Slav-lje sa svim vanjskim elementima podložno je prolaznosti i vremenitosti, ali ostaje ono nutarnje i simboličko značenje i uprisutnjenje. U obredu se stoga izlazi iz vremena i ulazi u otajstvenu zbilju pa tako kršćanski kult nije orijen-tiran samo na život, prostor ili vrijeme, dan ili sat, već na vječnost.

Ipak, premda nije upućena samo na prostor ili vrijeme, otajstvena se zbilja ostvaruje u odnosu na našu ljudsku narav jedino ako je povezana s našom dimenzijom prostora i vremena. Stvarnost otajstva i vječnosti an-ticipira se u obredu, u intervalima koji se ritmički ponavljaju, iz nedjelje u nedjelju, iz slavlja u slavlje, iz godine u godinu. Tako je slavlje zaista culmen et fons, vrhunac i vrelo svake kršćanske i ljudske aktivnosti. Obred je na taj način prema simboličkoj i sakramentalnoj strukturi posadašnjenje i uzbilje-nje cijele povijesti spasenja, a liturgija postaje najznačajniji odnos u kojem


Božje otajstvo dolazi u susret s ljudskom egzistencijom, stva-rajući tako novoga čovjeka u Kristu i dajući dovršenje čo-vjekove težnje za puninom ži-vota. Obred izražava otajstvo koje se proslavlja, a otajstvo koje se proslavlja postaje obja-va, komunikacija i spoznaja. Liturgija je na taj način djelo samog Boga, ostvaruje ono što označava.

Od otajstvene zbilje do obredaPromišljajući o otajstvu i kako se ono otajstveno uzbiljuje u liturgijskom obredu, izdvajaju se kao zaključak dva pitanja iz Svetoga pisma. Prvo pi-tanje Što označuje obred? nalazi se u 12. poglavlju Knjige Izlaska: »I kad dođete u zemlju koju će vam Jahve dati kako je obećao, vršite ovaj obred. Kad vas vaša djeca zapitaju: ‘Što vam taj obred označuje?’ odgovorite im: ‘Ovo je pashalna žrtva u čast Jahvi koji je prolazio mimo kuće Izraelaca kad je usmrćivao Egipćane, a naše kuće pošteđivao’« (Izl 12, 25-27). Ovaj staro-zavjetni tekst od samih je početaka sastavni dio židovske pashalne liturgije i podsjetnik da obred nikada ne smije izgubiti svoju poveznicu s povijesnim događajem kojim je dovršeno Božje djelo u povijesti. U svakome liturgij-skom slavlju Crkve otajstveno se uprisutnjuju događaji iz svete povijesti spasenja. U Svetome pismu zapisana otajstvena stvarnost osobe Isusa Kri-sta, cijelog njegovog života, a ponajviše njegove smrti na križu i uskrsnuća od mrtvih, po liturgiji se uzbiljuje u životu Crkve. Ako obred kao spomenčin nije čvrsto povezan s povijesnim događajem i otajstvenom zbiljom, postaje tup i bezizražajan, odnosno postaje nejasna slika koja nije u dodiru sa živim Kristom koji spašava u povijesti. Kada se ne poznaje smisao obreda, gubi se poveznica između liturgije i povijesti spasenja, a otajstvo ostaje skriveno.

Drugo pitanje Razumijete li što sam vam učinio? nalazi se u 13. poglavlju Ivanova Evanđelja: »Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: ‘Razumijete li što sam vam učinio?’« (Iv 13, 12). U gesti Isusova pranja nogu učenicima na Posljednjoj večeri, kao i u euharistijskoj gesti lomljenja kruha i predanja kaleža, sažeto je cjelokupno Kristovo otajstvo i sav smisao njegova postojanja. Razumjeti te geste znači razumjeti Krista. I danas Krist ponavlja Crkvi to pitanje jer se u odgovoru nalazi spoznaja onoga što Krist čini u liturgiji za Crkvu danas. Otajstvena stvarnost Krista, cijeloga njegovog života, njegove smrti i uskrsnuća, spoznaje se u Isus ovoj gesti pranja nogu. Razumjeti ono što Krist čini u liturgijskome obredu znači razumjeti cjelokupno Kristovo otajstvo. Krist sam je mistagog svoga otajstva. Tako će i mistagogija biti spoznaja otajstva i otajstvene zbilje zapisane u Svetome pismu i slavljene u liturgijskim obredima Crkve. Ako se ne poznaje i ispravno ne slavi liturgijski obred, u konačnici se ne će poznavati do kraja niti Kristova otajstvena stvarnost.

»Razumijete li što sam vam učinio?«Isus pere noge učenicima. Vitraj u katedrali u Strasbourgu, 14. st. (Alamy Stock Photo)

8



Liturgija – sveto mjesto događanja vjereSlaviti u odricanju da bismo primili

Ante Crnčević

Život vjere i liturgija, shvaćena kao slavlje vjere, dva su lica vjer-ničkoga iskustva Boga. Vjera i liturgija, naime, traže jedna dru-gu, upućuju jedna na drugu, međusobno se rasvjetljuju i srastaju

u jedan život. Ono što ih tijesno povezuje jest istina da su i jedna i druga djelo, čin. Vjeru se, naime, ne da svesti na misao i spoznaju. Ona to jest, ali je i znatno šira od onoga što bismo nazvali spoznajom Boga i prihvaćanjem istine da on jest, istine o njemu i o njegovoj spasenj-skoj djelotvornosti u svijetu. Vjera shvaćena kao skup istinâ, nazvana »polog vjere« (depositum fi dei), tiče se samo spoznaje te je beživotna i neiskustvena bez vjerovanja koje je »čin vjere« (actus fi dei ili actus credendi), vjerovanja koje se stapa sa životnim postupanjem i djelova-njem, sa životom samim.

I liturgija je čin vjere, ali je i više od toga. Ona je vjera u činu, u do-gađaju (fi des in actu). Vjera se u liturgiji komunicira, daruje, ostvaruje. Zato liturgijsko slavlje nije tek mjesto rasvjetljenja vjere, pouke u vjeri i ispovijedanja vjere. Liturgija je uvijek više od toga. Tu se vjera daruje i događa. Dobro je prisjetiti se slavlja krštenja i uvodnoga dijaloga što ga služitelj sakramenta, u ime Crkve, vodi s roditeljima djeteta koje se ima krstiti. Postavlja im pitanje: »Što tražite od Crkve Božje?«, a oni odgovaraju: »Vjeru.« Premda je za krštenje djeteta potrebna vjera ro-ditelja, kao sigurnost da će dijete biti u vjeri odgajano, krštenje nije potvrda vjere, nego njezino milosno darivanje. Kao kršćani možemo svjedočiti vjeru, izvesti nekoga na put vjere, biti mu primjer u vjeri, ali vjera je uvijek Božji dar, vrhunaravna od Boga ulivena krjepost. Sakra-ment krštenja, nazvan »vrata vjere« (ianua fi dei), konstituira čovjeka u njegovu vjerničkome biti. Tu, rađajući se na novi život, čovjek prima vjeru i postaje vjernikom. Da bismo uzvjerovali, »potrebna nam je Bož-ja milost koja predusreće i potpomaže te unutarnja pomoć Duha Sve-toga koji će pokrenuti srce i obratiti ga k Bogu« (Dei verbum, 5). Vjera počiva na darovanosti, pa ju se i živi u ozračju dara. Zato ni nakon što ju čovjek primi, ne može ju posjedovati ili njome raspolagati; ona osta-je dokučiva samo u izručenosti njezinu darivanju (Ch. Böttingheimer, Shvatiti vjeru, 173). »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao«, potvrđuje Isus (Iv 6, 29), i »nitko ne može reći ‘Gospodin Isus’ osim u Duhu Svetome« (1Kor 12, 3).

Božje otajstvo, vjekovima skriveno, konačno objavljeno u Isusu Kristu. On je utjelovljenje Božjega otajstva. Ivan Meštrović: Navještenje Kristova rođenja. (Alamy Stock Photo)

Pogrješna razumi-jevanja istine da je liturgija čin (actio) i

poziva zajednici na udioništvo u slavlju

stvorila su dojam kako liturgiju mora

‘proizvoditi’ zajedni-ca. To je dovelo do

toga da se uspješnost liturgije počela mje-

riti mjerom njezine zabavnosti. Katkad

ju se oblikuje tako da bude napeta, da bi

sudjelovanje istrgla iz suzdržanosti i privela

zajednici, ali pritom nam se događa nešto

neobično: upravo se tako gubi njezina nu-tarnja napetost. Ona,

naime, ne dolazi od onoga što mi činimo, nego od toga da se u njoj čini nešto što mi

ne možemo učiniti.

10


Prije nego li postane ljudski čin (actus fidei), vjera je Božje djelo, dar koji se milosno povjerava i koji u čovjeku spasenjski djeluje (fides in actu), gra-deći novi odnos s Bogom. Vjera je uvijek odgovor na Božju objavu, na djelo Duha koji čovjeka zove i pokreće.

Razmatrati nam je, stoga, o liturgiji Crkve kao mjestu darivanja i događa-nja vjere, a ne samo kao mjestu ispovijedanja i slavljenja onoga što se vjeru-je. Time se vraćamo temeljnoj istini o liturgiji Crkve: ona je Božje djelo. Tu gdje se vjera rađa, tu biva i obnovljena. Tu se vjernik uvijek iznova krijepi za život vjere, za vjeru koja će biti životna, djelatna, življena (actus fidei). Vjera i liturgija dva su uporišta kršćanskoga biti.

Vjera kao čin (actus fidei)Za početak se, nakratko, vratimo trima razinama odnosa što ga, prema pojaš-njenju sv. Augustina, vjera može uspostaviti s Bogom. Prva je razina izražena prihvaćanjem i priznanjem Božje opstojnosti: priznajem da ono što zahva-ćam svojim osjetilima i što dosežem moću svoje spoznaje nije sve; vjerujem da postoji Bog (credo Deum esse) koji ‘drži’ cjelokupnu stvarnost; on sam je ‘objekt’, ‘sadržaj’ moje vjere. Druga nas razina vodi na viši stupanj i uvodi u osobni odnos s Bogom: vjerujem Bogu (credo Deo); vjerujem Bogu koji je sveznajući, istinit, dostojan moje vjere i pouzdanja, dostojan moga povje-renja; pristajem uz njegovu objavu, uz njegovu riječ, uz njegova obećanja… Živim u sigurnosti da je u njemu sva istina. Takvom vjerom priznajem Božji autoritet, njegovu uzdignutost iznad svakoga bića, ali to još nije život vjere. Treća razina uspostavlja životni odnos s Bogom: vjerujem u Boga (credo in Deum). Vjerujem izručujući se i predajući se njemu, uranjam u njegovo biće, u njegov život. Po tome predanju znam da ne mogu vjerom posjedovati Boga, nego želim biti posjedovan, obuzet njime, posvema izručen njemu, predan u njegove ruke. Želim ’nestati’ u njemu kako bih uistinu mogao ‘biti’. Vjerom u Boga uranjam u njega, u njegov božanski život; izlazim iz ograničenosti i uskoće svoje spoznaje i svoga razumijevanja i težim prema Bogu oslanjajući čitav život na njega. Hugo iz Sv. Viktora razlikuje još i credere in Deo, vjero-vati u Bogu, što je čin pouzdanja i povjerenja u Boga, pa je moguće govoriti o raznim vidicima i oblicima iskustva vjere: vjera spoznanja (fides cognitionis: credere Deum), vjera pristajanja (fides consensus: credere Deo), vjera povje-renja i pouzdanja (fides fiduciae: credo in Deo), vjera ljubavi i težnje prema Bogu (fides dilectionis: credere in Deum). Vjera u Boga uključuje sve druge spomenute oblike i iskustva. U takvome iskustvu vjere nije ključno pitanje što vjerujem, nego kamo me vjera vodi i usmjeruje, kamo težim, u koga po vjeri i ljubavi polažem svoj život. Vjera je težnja. Neprestana težnja. Težnja uma i svekolikoga života, u nadi i ljubavi. Ona u zemaljskome iskustvu ni-kada ne dopire do vrhunca, u kojemu bi bila sama sebi dostatna. Time bi, naime, prestala biti vjerom. Ona teži za onim iskustvom u kojemu će sama potpuno nestati u ljubavi, utapajući se u gledanje Boga licem u lice, u njego-voj vječnosti, kada će čovjek biti potpuno u Bogu (usp. 1Kor 13, 12).

Takvo predanje vjere, izručenje života, ne zatvara prostor propitivanju, daljnjemu traganju, čežnji za dubljom spoznajom i jasnoćom. I dalje ostaju pitanja i nejasnoće, ali se rađa sigurnost koja se ne obrazlaže razumom, zna-


njem, nego povjerenjem. Zato vjernik, ohrabren Kristovom poukom da je »sve moguće onomu koji vjeruje«, može bez straha izustiti: »Vjerujem! Po-mozi mojoj nevjeri!« (Mk 9, 23-24). »Kršćanska vjera živi ne samo od toga što postoji objektivni smisao, nego što me taj Smisao poznaje i ljubi, da mu se mogu povjeriti poput djeteta koje zna da su njegova pitanja u ‘majčinom’ ti na sigurnome mjestu.« (J. Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, 75).

Vjera predanja opravdana je Kristovom ljubavlju, posvjedočenom najvi-šim svjedočanstvom: predanjem života za nas. Zato »Krist nije samo onaj u koga vjerujemo, najviše očitovanje Božje ljubavi, već i onaj s kime se sjedi-njujemo da bismo mogli vjerovati. Vjera nije samo gledati Isusa, već gledati stvarnost s Isusove točke gledišta, onako kako ih on vidi, njegovim očima: ona je dioništvo u njegovu načinu gledanja.« (Papa Franjo, Lumen fi dei, 18). Kršćanin vjeruje nasljedujući, i nasljeduje vjerujući, pouzdajući se u Krista, koji je »Put, Istina i Život«. Znade da nitko ne dolazi Ocu, osim po Kristu, s Kristom i u Kristu (usp. Iv 14, 6). Zato se vjernik, unatoč svoj krhkosti svoje vjere, usuđuje s Apostolom reći: »Meni je živjeti Krist.«

Vjernik znade da se u iskustvu vjere težište prenosi s istinâ vjere na čin vjerovanja, na vjeru koja postaje život. Vjeruje istinski onaj u čijemu je živo-tu vjera postala čin, život sam. Vjera je zahtjevna. Traži smionost, upuštanje u ono što traži Bog. Koliko god čovjek po svojoj naravi bio ispunjen pleme-nitim mislima i nastojao oko dobra, da bi uzvjerovao potreban je obraćenja, okretanja sebe i usmjerenja svekolike egzistencije k Bogu. Vjera, naime, seže do biti čovjekova postojanja, do razloga i smisla življenja.

Izricanje ispovijesti vjere nazivamo činom vjere. Vjera i ispovijest vjere stoje u suodnosu kao što međusobno stoje misao i riječ. Riječ izriče čovje-kovu misao i njega samoga; čovjek se riječju izriče, izražava. U ispovijesti vjere vjernik izriče sebe kao vjerujućega; polaže svoj život u Onoga u kojega vjeruje. Tako ispovijest vjere vodi u život koji ispovijeda i očituje vjeru. Vjera očitovana kao čin (actus) prerasta oblik življenja (habitus) koji uprisutnjuje Boga u sva životna iskustva. Tako vjera preobražava život i sve životne od-nose. Pravednik živi iz vjere (ek pisteos), pojašnjava sv. Pavao (Rim 1, 17), štoviše: »iz vjere k vjeri«. Tim izričajem, vlastitim semitskome načinu govo-ra, Apostol želi istaknuti smisao življenja »iz vjere«, ističući da je vjera jedini preduvjet postizanja Božje pravednosti, to jest dara spasenja (I. Dugandžić, Poslanica Rimljanima, 67).

On jednom zauvijek umrije za grijehe naše.Georges Rouault: Miserere II.

12


Život iz vjere postaje život u Kristu. Vjerom u, vjernikov se život stapa s Kristovim životom, sve do mjere da bez straha smije reći kako živi u Kristu, i obratno: Krist živi u njemu. Pavao zato ispovijeda: »Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.« (Gal 2, 20). Ta pavlovska mistika, u kojoj vjerovati znači živjeti u Bogu, živjeti njegovim životom, za-htijeva predanje u Božje ruke. Vjera je Božji dar da bismo se po njoj mogli predati njemu.

Liturgija je događaj vjere (fides in actu)Temeljna briga Crkve u djelu naviještanja Radosne vijesti spasenja tiče se pitanja što učiniti da se od poklada vjere ništa ne izgubi i da se baština vje-re sve više produbljuje. Da bi izvršila tu zadaću nije joj dostatna knjiga, ili metode ponavljanja istina vjere. »Ono što se priopćuje u Crkvi, ono što se prenosi u njezinoj živoj tradiciji, jest novo svjetlo koje se rađa iz susreta s Bogom živim, sa svjetlom koje dotiče osobu u dubini njezina bića, u srcu, uključujući njezin um, njezinu volju i osjećajnost, otvarajući ju živim od-nosima u zajedništvu s Bogom i drugima. Za prenošenje te punine postoji posebno sredstvo, koje može zahvatiti cijelu osobu, tijelo i duh, nutrinu i odnose. To sredstvo su sakramenti, koji se slave u liturgiji Crkve.« (Papa Franjo, Lumen fidei, 40). Sakramenti, međutim, nisu samo način preno-šenja i (o)čuvanja vjere, nego su povlašteno i sveto mjesto zbivanja vjere. Oni su čin vjere (actus fidei), ispovijedanje vjere, ali još više, oni su doga-đanje vjere, vjera u činu (fides in actu), sâm događaj spasenja. Po njima se posreduje ono što se vjeruje, po njima se uranja u Onoga u koga se vjeruje, po njima se suživljuje s Bogom, postaje dionikom njegove vječnosti. Slaviti sakramente znači biti na vrelu božanskoga života, na izvoru života u vjeri. Odatle proizlazi i načelo da se u liturgiji ne govori ono što se čini, nego se čini (ostvaruje) ono što se i o čemu se govori (L.-M Chauvet). Liturgija je uzbiljenje otajstava vjere. Ona govori uzbiljenjem, činom, obredom.

Crkva u sakramentima slavi prisutnost Uskrsloga.

Motiv iz Spomencrkve u Berlinu. (Alamy Stock Photo)


Liturgija, kao najizvrsniji oblik molitve, mjesto je rađanja i oblikovanja vjere. Prosper iz Akvitanije (5. st.) izrekao je misao znakovitu da »zakon moljenja ima odrediti zakon vjerovanja« (ut legem credendi lex statuat su-pplicandi). Crkva vjeruje onako kako moli, onako kako slavi vjeru. Zato se i poklad vjere kroz čitavu povijest najjasnije izražavao i najvjernije čuvao u liturgiji Crkve, liturgijskim ispovijedanjem i slavljenjem vjere. I najstariji obrasci kršćanskoga Vjerovanja oblikovani su liturgijskoj formi, u formi is-povijedanja u slavlju vjere. Smijemo se pitati kakva bi misao o Bogu bila da čovjek ostane lišen molitve i sakramentalnoga iskustva vjere. Što bi od otaj-stava vjere, nakon stoljećâ, umjela polučiti i zadržati ljudska pouka i briga za ‘čistoću’ vjere? Odgovore valja tražiti u iskustvu fi lozofskih škola i teorija. Liturgija trajno poučava o vjeri, ali ona prije svega daruje vjeru i uvodi u živo iskustvo vjerovanoga. Valja nam ipak priznati da se liturgiju Crkve ponekad promatra kao mjesto pouke o vjeri, kao školu za vjeru, zaboravljajući da ona sama jest čin vjere, vjera u činu, i samim time najveća odgojiteljica u vjeri. Liturgija se, naime, u odnosu na Kristovo otajstvo spasenja, defi nira pojmo-vima: čin, djelo, ostvarenje, aktualizacija, izvršenje, uprisutnjenje, iskustvo, anticipacija… A to je uvijek više od pouke.

Poslanje Crkve za djelo naviještanja u svome je temelju sakramentalno jer nužno uključuje krštenje kao čin pritjelovljenja Kristu: »Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Sve-toga« (Mt 28, 19). Sakramenti hrane, jačaju i izražavaju vjeru. Zbog toga su u punome smislu riječi »sakramenti vjere« (Sacrosanctum concilium, 59; Katekizam Katoličke Crkve, 1123).

Važno je uočiti da kršćanska vjera ima sakramentalnu strukturu. Daro-vana je po sakramentima i hranjena sakramentima, pa je život vjere neod-vojivo povezan sa slavljem sakramenata koji nas uvode u Kristovo otajstvo i anticipiraju na njegovoj vječnosti (usp. Papa Franjo, Lumen fi dei, 40). Apo-stol Pavao jasno posvjedočuje da smo »krštenjem zajedno s Kristom uko-pani u smrt kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života« (Rim 6, 4). Krštenje je rađanje novoga čovjeka. Po krštenju smo, naime, primatelji dara vjere, uronjeni u Kristov život, u zajed-nicu spašenika u Crkvu. U krštenju se predaje dar vjere i njezin nauk, milost spasenja, ali i snaga za življenje vjere. Nigdje se otajstvo vjere ne uzbiljuje na tako stvaran način kao u sakramentima Crkve.

»Sakramentalna narav vjere nalazi svoj najviši izraz u euharistiji. Euhari-stija je dragocjena hrana za vjeru, susret s Kristom stvarno prisutnim u naj-višem činu ljubavi, životvornom daru kojim je predao samoga sebe.« (Papa Franjo, Lumen fi dei, 44).

Vjera je u povijesti Crkve najviše bila oblikovana molitvom i slavljenjem vjere. Sakramenti su u punome smislu riječi čini vjere, darivanje i ostvariva-nje onoga što se vjeruje, a ne tek oblici iskazivanja već stečene vjere. Liturgija pretpostavlja vjeru, ali ju ne iscrpljuje jer ne ovisi o snazi nečije osobne vjere, nego o otvorenosti novosti dara vjere. Liturgija se hrani vjerom, ali još više hrani vjeru, uvijek ju produbljuje i obogaćuje. Svaki put u slavlju možemo prepoznati i priznati nemoć i granice vjere, ali ujedno i iskusiti dar koji se da-ruje našoj slabosti. Zato su sakramenti Crkve događanje vjere, fi des in actu.

14


Slaviti dar vjereKrist Gospodin u Crkvi djeluje po sakramentima koje je sâm ustanovio za život Crkve i koji su ustanovljujući, to jest milosni spomenčini po kojima se uprisutnjuje i odjelotvoruje njegovo djelo spasenja. »Milost koju označuju, sakramenti djelotvorno ostvaruju Kristovim djelovanjem i snagom Duha Svetoga.« (Katekizam Katoličke Crkve, 1084). Slavljenje otajstava spasenja nije njihovo ponavljanje. Ponavljaju se naime slavlja, a novost je ono što im daje život: djelo Duha Svetoga koji usadašnjuje neponovljivo Kristovo otajstvo. Ono je trajna novost jer nadilazi vrijeme i svijet, ljudsku misao i snagu ljudskoga čina. Ljepotu i smisao liturgijskih slavlja treba dakle tražiti u ljepoti koja izvire iz Kristova djela spasenja. Liturgija je opus salutis, djelo spasenja, uzbiljeno u slavljeničkom činu (actio) Crkve.

Razvidno je da je Crkva u proteklim desetljećima nastojala jasnije istaknuti tu ‘događajnu’ narav liturgije, istinu da je ona actio, čin. Zalaganje oko obnove obredne forme, oblikovanja reda slavlja i jasnijega povezivanja obrednih rije-či i obrednih gesta kao simboličkih čina Kristova otajstva iznjedrili su potrebu udioništva zajednice slavitelja u slavljenome otajstvu, a to znači i u samome obrednome činu. Tako je ideja i participatio actuosa, premda mišljena kao nastojanje za udioništvom u otajstvu, negdje ostala na razini sudjelovanja u obrednome činjenju. Obredno je sudjelovanje, međutim, tek jedan od vidika udioništva u otajstvu. Udioništvo se ostvaruje i sudjelovanjem, ali također i drugim načinima, pa i šutnjom koja je također liturgijski čin.

Još prije četrdeset godina, u osvrtu na prvih petnaest godina liturgijske pokoncilske obnove, kardinal Joseph Ratzinger govorio je o opasnostima i zamkama koje se mogu roditi iz pogrješnoga i površnoga razumijevanja želje za aktivnim sudjelovanjem u liturgiji Crkve. Njegove zamjedbe nisu ni danas izgubile na svojoj aktualnosti. Govoreći o zamahu obnove u Crkvi onoga vremena ističe da se stječe »dojam kako liturgiju mora proizvoditi za-jednica, da bi uistinu bila njezino djelo; i to je, rečeno pomalo grubo, dovelo do toga da se njezinu uspješnost počelo mjeriti mjerom njezine zabavnosti. Trebalo ju je oblikovati tako da bude napeta, da bi sudjelovanje istrgla iz suzdržanosti i privela zajednici, ali pritom nam se događalo nešto neobično: upravo se tako gubila njezina nutarnja napetost. Ona naime ne dolazi od onoga što mi činimo, nego od toga da se ovdje čini nešto što mi zajedno ne možemo učiniti.« (Slavlje vjere, 153-154). Ako promjene u načinu slavlje-nja, pod vidom obnove ili prilagodbe, ne dovedu vjernike do jasnoće gleda-nja i kušanja onoga što je nepromjenjivo, i ako uključenje u liturgijske čine ne uvede u ono što čini samo Bog, slavlje je ili na pogrješnome putu ili je ostalo na površnosti i zabavnosti.

U nastojanju oko participatio actuosa ne bi se smjela izgubiti iz vida Origenova misao da se napredak ljudske duše sastoji također u težnji da se oslobodi aktivizma koji je vlastit zemlji, svijetu. U liturgiji se sve ljudsko obredno činjenje podlaže Božjemu djelovanju; nešto činimo da bismo se izručili Božjemu činjenju; činimo znajući da učinak svetih čina nije u snazi našega činjenja, nego u milosti Božjega dara. To je moguće primijeniti na obredne geste i čine, ali i na riječi liturgijske molitve, na čin navještaja Božje riječi, na šutnju koja je čin… Sve u liturgiji na neki način služi Božjemu djelu,


uzbiljenju njegova spasenja. Središnja molitva u slavlju euharistije, euhari-stijska molitva, u punome je smislu riječi actio, čin, jer po njoj ljudska actio stupa u pozadinu i otvara prostor za actio divina, božansko djelovanje. U toj molitvi svećenik izgovara riječi »Ovo je moje Tijelo«, »Ovo je moja Krv«, svjestan da ih ne govori sam od sebe, ali također svjestan da ih ne prenosi i ne prepričava – u smislu da bi trebao reći »Ovo je Tijelo Kristovo… Ovo je Krv Kristova« – nego, izgovarajući ih daje prostor Kristu koji govori i čini (usp. J. Ratzinger – Benedikt XVI., Duh liturgije, 168-169). Tako riječi što ih izgovara svećenik postaju Božji čin u kojemu je sažeto svekoliko Kristovo djelo spasenja. To su riječi i geste koje u Crkvi bivaju spomenčin, uzbilje-nje spomena na vrhunac spasenjske povijesti. »Imati udjela«, imati dijela u tome činu nadvisuje svaki oblik su-djelovanja. Sudjelovanje je potrebno, ali ne može biti dostatno.

U liturgijskome navještaju Božje riječi sam Bog progovara svojoj Crkvi (usp. Sacrosanctum concilium, 7). Po činu i službi naviještanja zajednica slu-šatelja i sam služitelj Riječi otvaraju se činu Božjega govora. U liturgijskome slavlju Pismo postaje Riječ, živa Božja riječ koja poziva, poučava, ozdravlja, rasvjetljuje vjernike, objavljuje im i među njima uzbiljuje svoje spasenje.

I kada se u liturgiji susreće šutnja, riječ je o šutnji koja je čin, actio silen-tii. Pritom se ne misli samo na obrednom dinamikom predviđene trenutke šutnje u užemu smislu riječi, nego također na šutnju koja zaodijeva sve li-turgijske geste i riječi. Sve se u liturgiji događa u snazi šutnje. I liturgijske su riječi na neki način ‘šutljive’, zaodjenute u šutnju, jer nisu plod naše mu-drosti i glagoljivosti, nego izrastaju iz nadahnuća Duhom koji sve oživljava, pa i naše riječi (M. Augé). Povjerenje u molitvenu riječ Crkve, oblikovanu i čuvanu kroz stoljeća liturgijske povijesti, traži našu ‘šutljivost’, izručenost onomu što se sami i ne usuđujemo moliti. Moliti riječju kojom Crkva moli stoljećima znači uroniti u nepresušnu rijeku Božje milosti primanjem kojom Crkva nastavlja Kristovo djelo spasenja. Kušnja, kojoj će neki bez sustezanja

Euharistija u zajedništvu nebeske i zemaljske Crkve, anticipacija u Božjoj vječnosti.Mramorni reljef, crkva sv. Jakova, Antwerpen. (Alamy Stock Photo)

16


popustiti, da sve izreknu »svojim riječima«, znak je oholosti, uvjerenosti da će »svojim riječima« jasnije izreći smisao molitve. Molitva traži poniznost, a poniznost se očituje i u molitvenoj riječi. Odričem se svoje riječi, odričem se svega, kako bih mogao primiti sve. Dođem li u iskušenje da se u molitvi divim svojim riječima, zauzeo sam prostor onomu što se daruje i što je je-dino dostojno udivljenja. Molitvene riječi ne mogu i ne smiju biti svedene na jasnoću svoga značenja. Bilo bi to njihovo veliko osiromašenje. One nas unose u molitvu Crkve, u molitveni duh, u molitveno zajedništvo s drugima, u događanje molitve. Zato je u molitvi koju baštinimo iz kršćanske starine moguće prevesti sve riječi i sav sadržaj, a da ipak ostane neprevedeno samo jedno – molitva sama. Slično kao što je, kako reče R. Frost, u poeziji moguće prevesti sve osim poezije; ona se lako izgubi u prijevodu.

Da bismo u liturgiji zamijetili i iskusili ljepotu otajstvenoga čina, potreb-no je gledati onkraj čina koji je povjeren našemu obrednomu činjenju, gle-dati dublje, gledati kroz; ali preduvjet za to jest oslobođenje obrednoga čina od ljepote koja blještavilom zasjenjuje bitno i mnoštvom riječi zaglušuje go-vor koji se može čuti samo iz tišine.

Liturgija je slavlje otkrivanja Božjega otajstva. Sve je na neki način za-kriveno, zastrto, da bi se pogled otklonio od zemaljskoga, običnoga, našega, kako bi zamijetio i uronio u nebesko, jedinstveno, božansko. Kalež je po-kriven, tabernakul zastrt, riječi molitve uronule u šutnju, pjesma izručena riječima božanskoga Pisma, a tijelo svećenika potpuno zaodjenuto u ruho

Molitva je čin vjere, a liturgija je »vjera u činu«

(fides in actu). Molitelj uronjen u zbilju vjere.

Sv. Bartol, mozaik u bazilici sv. Marka u Veneciji, 11. st.

(Alamy Stock Photo)


VELJAČA 24 N SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU 25 P Svagdan: Sir 1,1-10; Ps 93,1-2.5; Mk 9,14-29 26 U Svagdan: Sir 2,1-11; Ps 37,3-4.18-19.27-28.39-40;

Mk 9,30-37 27 S Svagdan: Sir 4,11-19; Ps 119,165.168.171-172.174-175;

Mk 9,38-40 28 Č Svagdan: Sir 5,1-8; Ps 1,1-4.6; Mk 9,41-50

OŽUJAK 1 P Svagdan: Sir 6,5-17; Ps 119,12.16.18.27.34-35; Mk 10,1-12 2 S Svagdan: Sir 17,1-15; Ps 102,13-18; Mk 10,13-16 3 N OSMA NEDJELJA KROZ GODINU 4 P Svagdan; ili: Sv. Kazimir: Sir 17,24-29; Ps 32,1-2.5-7;

Mk 10,17-27 5 U Svagdan: Sir 35,1-12; Ps 50,5-8.14.23; Mk 10,28-31 6 S PEPELNICA 7 Č Svagdan: Pnz 30,15-20; Ps 1,1-4.6; Lk 9,22-25 8 P Svagdan: Iz 58,1-9a; Ps 51,3-6a.18-19; Mt 9,14-15 9 S Svagdan: Iz 58,9b-14; Ps 86,1-6; Lk 5,27-32

10 N PRVA KORIZMENA NEDJELJA 11 P Svagdan: Lev 19,1-2.11-18; Ps 19,8-10.15; Mt 25,31-46 12 U Svagdan: Iz 55,10-11; Ps 34,4-7.16-19; Mt 6,7-15 13 S Svagdan: Jon 3,1-10; Ps 51,3-4.12-13.18-19; Lk 11,29-32 14 Č Svagdan: Est 4,17k-m.r-t; Ps 138,1-3.7c-8; Mt 7,7-12 15 P Svagdan: Ez 18,21-28; Ps 130,1-8; Mt 5,20-26 16 S Liturgija kvatri: iz Prigod. čitanja za oproštenje grijeha

(str. 190-203): 1Iv 1,5-2,2; Ps 51,3-6a; Lk 7,36-50 17 N DRUGA KORIZMENA NEDJELJA 18 P Svagdan: Dn 9,4b-10; Ps 79,8-9.11.13; Lk 6,36-38 19 U SVETI JOSIP, zaručnik Bl. Dj. Marije, svetkovina

2Sam 7,4-5a.12-14a.16; Ps 89,2-5.27.29; Rim 4,13.16-18.22; Mt 1,16.18-21 (ili: Lk 2,41-51a)

20 S Svagdan: Jr 18,18-20; Ps 31,5-6.14-16; Mt 20,17-28 21 Č Svagdan: Jr 17,5-10; Ps 1,1-4.6; Lk 16,19-31 22 P Svagdan: Post 37,3-4.12-13a.17b-28; Ps 105,16-21;

Mt 21,33-43.45-46 23 S Svagdan: Mih 7,14-15.18-20; Ps 103,1-4.9-12;

Lk 15,1-3.11-32

LITU

RGIJS

KI

KA

LEN

DA

R

koje ga odvaja od njega samoga, od svakidašnjosti, od običnosti… (usp. R. Sarah, Snaga tišine, br. 242). Sve se događa u odricanju od sebe – čini od svoje snage, riječi od svoje mudrosti, pjesma od svoje ljepote, liturgijski slu-žitelj od svoje važnosti i uloge, kako bi sve služilo daru koji se kuša samo u iskustvu primanja i darovanosti. Liturgija je slavlje jer posreduje dar. Kada bi bila samo naše ljudsko činjenje, ne bi ostalo prostora slavljenju, sve bi bilo zastrto mukom našega truda, ispraznošću i uskoćom naših želja i se-bičnosti. Zato je liturgijsko slavljenje, ljudski govoreći, suzdržano. U litur-giji ne slavimo i ne radujemo se onako kako se radujemo u svakidašnjosti. Sve je prepušteno, pa i način slavlja, onomu što je jedino dostojno slavlje-nja. Liturgija je sveti događaj, Božje djelo spasenja, uzbiljenje Vjerovanoga, uprisutnjenje Nadanoga, osjećanje blizine Ljubljenoga. Liturgija, slavljena in persona Christi, u snazi prisutnoga Krista, istinska je fi des in actu, vjera u činu, događaj vjere. Liturgijsko je slavlje otvaranje Crkve tom događanju, daru Božje slave. Slaveći ulazimo u njegovu Slavu. Naše su riječi i naši čini nemoćni. Zato su uvijek zaodjeveni u tišinu, u šutljivost, kako bismo se, po slavlju, zaodjenuli u božansko. Po liturgijskim činima izručujemo se Božjem činjenju. I baš tu, u suzdržanosti i odricanju od svoga, ostvaruje se ljepota slavlja. Dosežući granicu svojih riječi, svoje mudrosti, svoje spoznaje i svojih čina, ne ostajemo ograničeni, lišeni nečega, nego prevedeni preko, onkraj granice, u beskonačnost, u iskustvo vječnosti, u Ljubav koja je sve, u Ljubav koja je ispunjenje svega nadanja i svega vjerovanja.

18

OTAJSTVO I ZBILJA 24. veljače 2019.

Sedma nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaJa se u tvoju dobrotu, Gospodine, uzdam, nek mi se srce raduje spasenju tvome! Pjevat ću Gospodinu koji mi učini dobro.

Ps 13,6

Zborna molitvaSvemogući Bože, daj da budno osluškujemo poticaje tvoga Duha: da ti čujemo glas, te ga riječju i životom slijedimo. Po Gospodinu.

Prvo čitanje 1Sam 26,2,7-9.12-13.22-23Gospodin te predao u moje ruke, ali ja nisam htio dići ruke na tebe. Čitanje Prve knjige o SamueluU one dane: Ustade Šaul i siđe u pustinju Zif, a s njim tri tisuće izabranih Izraelaca, da traži Davida u pustinji Zifu. David i Abišaj dopri-ješe noću do vojske: i gle, Šaul ležaše i spava-še u taboru, a koplje mu kod uzglavlja zabo-deno u zemlju. Abner i vojnici ležahu oko njega. Tada Abišaj reče Davidu: »Danas ti je Bog predao u ruke tvoga neprijatelja. Zato sada dopusti da ga njegovim vlastitim ko-pljem pribodem za zemlju, jednim jedinim udarcem, drugoga mi neće trebati.« Ali David odgovori Abišaju: »Nemoj ga ubijati! Jer tko će dignuti ruku svoju na pomazanika Gospo-dnjeg i ostati nekažnjen?« Nato David uze koplje i vrč za vodu što su bili kod Šaulova uzglavlja i oni odoše. Nitko nije ništa vidio ni opazio, nitko se nije probudio, nego su svi spavali jer bijaše na njih pao dubok san od Gospodina. David prijeđe na drugu stranu i stade na vrh gore, podaleko, tako da je među njima bio velik prostor. I viknu David:

»Evo kraljeva koplja, neka dođe jedan od momaka i neka ga uzme! A Gospodin će vra-titi svako me po njegovoj pravdi i njegovoj vjernosti: danas te Gospodin bijaše predao u moje ruke, ali nisam htio dići ruke svoje na pomazanika Gospodnjega.«Riječ je Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 103,1-4.8.10.12-13

Pripjev: Milosrdan je i milostiv Gospodin.Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai sve što je u meni, sveto ime njegovo! Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina i ne zaboravi dobročinstava njegovih!

On ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje; on ti od propasti izbavlja život, kruni te dobrotom i nježnošću.

Milosrdan je i milostiv Gospodin, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv. Ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama.

Drugo čitanje 1Kor 15,45-49

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, posljednji Adam – duh životvorni. Ali ne bî najprije duhovno, nego naravno pa onda duhovno. Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi čovjek – s neba. Kakav je zemljani takvi su i zemljani, a kakav je nebeski takvi su i nebeski. I kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga.Riječ je Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, ovim darovima iskazujemo ti dužnu počast. Daj da naše služenje bude tebi na slavu a Crkvi na spasenje. Po Kristu.

Ulazna: 76.1 Ja se u tvoju dobrotu uzdamOtpj. ps.: 118 Milosrdan jePrinosna: XIV Evo nas, OčePričesna: 260 O da bude radostili: 186 Sva ljubavi mi, IsuseZavršna: I Svi kliknimo Kristu

živovrelo 2 - 20192 - 20192 19

Pjesma prije evanđelja Iv 13,34

Zapovijed vam novu dajem, govori Gospodin, ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas.

Evanđelje Lk 6,27-38Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš.Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Vama koji slušate velim: Ljubite svoje nepri -ja telje, dobro činite svojim mrziteljima, blago-slivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gor nju haljinu ne krati ni donje. Svako-mu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj. I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima. Ako ljubite one ko-ji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobro činiteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. Ako pozajmlju-jete samo onima od kojih se nadate dobiti, ka-kvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima po-zajmljuju da im se jednako vrati. Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozaj mljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam pla-ća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i pre-ma opakima. Budi te milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan. Ne sudite i nećete biti suđe-ni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštaj-te i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjeri-te vama će se zauzvrat mjeriti.«Riječ je Gospodnja.

Popričesna molitvaSvemogući Bože, daj da uberemo plodove spasenja kojima su ova otajstva obećanje i zalog. Po Kristu.

Braćo i sestre, u otvorenosti srca pred Gospodinom, uputimo mu svoje prošnje, moleći za Crkvu i za cijeli svijet:

1. Da Crkva, zajednica vjernika, u svojim nastojanjima bude uvijek svjesna da je rođena iz tvoje ljubavi i da je na ljubav pozvana, molimo te.

2. Da pastiri Crkve i svi kojima je povjerena briga za druge uvijek pronalaze radost u nesebičnosti služenja, molimo te.

3. Da svi koji se grijehom udaljiše od tebe spoznaju veličinu tvoga milosrđa te po obraćenju života postanu svjedoci tvoje ljubavi, molimo te.

4. Da dobra koja si nam podario ne budu zaprjeka za radosno življenje evanđelja, nego postanu put iskazivanja djelatne ljubavi prema svima koji su u potrebi, molimo te.

5. Preminulu braću i sestre, koji su nam svojom dobrotom i ljubavlju bili, obdari radošću svoga nebeskoga kraljevstva, molimo te.

Bože, ti si u otajstvu Kristova križa objavio put ljubavi koja sve obnavlja i vodi k spasenju. Molimo te, prodahni nas spremnošću za radosno služenje braći ljudima. Po Kristu Gospodinu našemu.

Ljubite svoje neprijatelje… molite za one koji vas zlostavljaju.

20

OTAJSTVO I ZBILJA

Bog se objavljuje bogat milosrđem.Luis Rauschhuber: Susret milosrdnoga oca i izgubljenoga sina.

Nastavljajući govor o sličnosti i razli-kama između puta blagoslova i puta prokletstva, Isus u današnjem evan-

đeoskome odlomku govori o odnosu prema neprijateljima. Blagoslov kao odraz savršene čovjekove sreće pretpostavlja izostanak mr-žnje. Osoba koji mrzi, nije sretna. Mržnja, naime, ne čini toliko zla onomu koga se mrzi, koliko onomu tko mrzi. Ona mu uništava nu-tarnji mir te izobličuje lice i pogled. Onaj tko mrzi, udaljava se od svih koje, usredotočuje se na osobu koju mrzi i tako sâm biva sve usa-mljenijim. Umjesto da daruje vrijeme dragim osobama, on ga gubi na osobe koje su mu mrske. Tako mržnja vodi na put prokletstva. Međutim, ona se tu ne zaustavlja. Razorna je. Nanosi štetu i osobi koju se mrzi. Već svijest da ga netko mrzi, čak i kada nije ni najmanje odgovoran za tu mržnju, čovjeka čini nespo-kojnim. Srce mu je nemirno. Pod pritiskom je prokletstva. Tako se do blagoslova i sreće ne može doći dokle god smo pod teretom pro-kletstva i mržnje.

Čitajući Sveto pismo uočavamo kako ono opisuje put čovjekova obraćenja i postupnog učenja nadvladavanja mržnje. Čovjek uči gos-podariti svojom agresivnošću, počevši od Ka-jina i Abela pa do riječi današnjeg evanđelja: »Ljubite svoje neprijatelje!«. Čitava je Biblija opis čovjekova razvoja od »zemljanoga« do »nebeskoga«, kako to veli sveti Pavao u Po-slanici Korinćanima. Za liturgijski je navještaj izabran dio njegova razmatranja o uskrsnuću. On ne uspijeva u cijelosti opisati kako se ono zbiva, ali objašnjava da će nebesko tijelo biti drukčije od zemaljskoga. Zato ni učenici nisu mogli odmah prepoznati Isusa. »I kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku ne-beskoga«. Pavlovim je slušateljima, odgojeni-ma u helenističkoj kulturi, bila jasna distink-cija između duha i tijela, ali je Apostolu bliža razlika između dvije vrste ponašanja. »Zemlja-ni« je čovjek pozvan biti hramom »nebesko-ga« jer mu je Bog udahnuo svoga Duha. »Prvi

čovjek, Adam, postade živa duša.« On je slika svih ljudi jer je na sve prenio ljudsku narav i egzistira u svima. No, on je ujedno i simbol čo-vjeka koji nije odgovorio svomu pozivu. Dao se zavesti i udaljiti od Boga. Zato je trebao doći Isus Krist, »posljednji Adam«, kako bi ispra-vio krivicu prvoga. Adamovo ponašanje vodi smrti, a Kristovo životu.

Govor o Adamu vraća nas prvim stranicama Biblije. Već tada se uočava i priznaje postojanje mržnje i nasilja, ali ih se razotkriva kao nešto što nije vlastito čovjeku. Plod su naravnoga, zemljanoga i zvjerskoga u njemu. Po Božjim ri-ječima upućenim Kajinu oni su »kao zvijer na pragu što vreba« (Post 4, 7). Čovjek je dosto-jan ljudskoga imena tek kad njima ovlada. To se ne postiže lako, ali Bog je strpljiv. Postupno poučava, a zgoda iz današnjega evanđeoskog ulomka posljednja je lekcija. Nije se moglo odmah doći do svijesti o potrebi poštovanja, a nekmoli ljubavi prema onomu koga se smatra

VII. nedjelja kroz godinu

Znak Božji

živovrelo 2 - 20192 - 20192 21

neprijateljem. Trebalo je nadići fazu »oko za oko, zub za zub«. Mada je danas i takav stav teško prihvatljiv, on je u ono doba ipak nosio velik napredak, kako se za oko ne bi ubilo čo-vjeka ili za zub razbila čitava čeljust. Unatoč Božjim višekratnim poticajima za ukidanjem osvete, ostajala je čovjekova potreba za njom. Naime, činilo mu se da će ostati bez časti ako se ne osveti. Osjećao se gubitnikom ukoliko na zlo ne uzvrati još snažnije. Čak je mislio kako je to dio Božjeg plana. Smatrao je Boga osvetnikom koji predaje neprijatelje u ruke pravednika.

Slično razmišlja i Abišaj kada govori Davi-du: »Danas ti je Bog predao u ruke tvoga ne-prijatelja. Zato sada dopusti da ga njegovim vlastitim kopljem pribodem za zemlju, jednim jedinim udarcem, drugoga mi neće trebati.« Davidovo odbijanje da ubije Šaula te opis tog događaja koji je kasnije ušao u Prvu knjigu u Samuelu, a nama je danas ponuđen za razma-tranje, poučava nas kako Bog nikada ne tra-ži uništenje druge osobe. Davidov postupak uvod je u Isusov govor o potrebi ljubavi prema neprijateljima. Lakše je promicati univerzalnu ljubav prema svima, nego ju pokazati u kon-kretnoj situaciji. I ova je zgoda dio biblijske pe-dagogije. Prije nego se čovjek nauči ljubiti sve ljude, potrebno je da nauči voljeti konkretnu osobu, posebice onu koja mu želi zlo. Jedno-stavnije je bilo Isusu propovijedati ljubav pre-ma neprijateljima, nego Davidu ne ubiti Šaula koji je bio izložen njegovoj milosti, koje kralj za njega nije imao. Stoga je ovo iznimno drama-tičan trenutak. Čak je usporediv s činom stva-ranja. Zato sveti pisac naglašava kako je »na njih pao dubok san od Gospodina«, gotovo identičan Adamovom. Naime, tek oprostom nastaje novi čovjek koji svoju čast ne brani osvetom neprijatelju, nego svoje dostojanstvo gradi na sličnosti s milosrdnim Bogom. »Bu-dite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.« David odbija ubiti Šaula, uz objašnjenje da je na njemu znak Božji. On je, istina, gledao znak kraljevskoga pomazanja, ali je Isus proširio taj znak na svaku osobu. Svaka je osoba Božja sli-ka. Na svakoj je osobi znak Božji i nitko nema pravo »dignuti ruku« na nju!

Unatoč tomu što nije ubio Šaula, David mu jasno stavlja pred oči nepravednost njegovih postupaka. Tako poučava da praštanje ne zna-či zaborav. Oni se čak međusobno isključuju. Oprost ne briše prošlost, niti je gluma kako se nije dogodilo ono što zaslužuje osvetu. Napro-tiv, oprostiti znači ukazati na svu težinu poči-njenoga zla.

No, oprost nije ni čin pravde, nego proces ljubavi. Oprost stavlja razlog mržnje na njego-vo pravo mjesto i ukazuje da je čovjek uvijek više od zla koje mu je netko učinio, dok počini-telja želi odvojiti od zla i ne osuditi ga zajedno s njime. Pri tome nije nevažno sjetiti se kako su se prije toga Šaul i David voljeli. Istinski povrijediti može samo onaj tko istinski voli. Svaki odnos ljubavi otvara vrata ranjivosti, a spremnost na ljubav priprema je za oprost. Zato se mržnja ne može nadvladati mržnjom, nego ljubavlju!

Slavko Slišković

Bog je ljubav i sloboda. Ostavlja svakoga slobodnim da ljubi ili ne ljubi. Njegova ljubav ne prisiljava nikoga. Zlo je, dakle, ono što je oprjeka i protivnost Bogu. Sveti Ivan piše da zlo u svojoj osnovi znači borbu protiv Boga. Naš Otac vrhov-no je dobro, a zlo je u svakoj točki ono što nije Bog. Zlo je u svome temelju pobuna protiv Boga, protiv dobra i protiv ljubavi. […] Uostalom, zlo se može defi nirati samo u odnosu prema dobru. Bez Boga se ne vidi puni smisao grijeha, jer nemoguće je s posvemašnjom sigurnošću procijeniti narav dobra i zla. Tako, čim čovjek pokušava ukloniti Boga, već je spreman sâm uspostavljati granicu između dobra i zla. U tome je drama današnjega čovjeka. Ako čovjek postaje bogom, zaranja u mr-klu noć u kojoj vrjednote gube smisao, jer ni dobro ni zlo više ne postoje. Čovječanstvo se strmoglav-ljuje u svojevrsni kaos, jer bez granice između dobra i zla opasno se brišu temelji pravde.

R. SARAH, Bog ili ništa, str. 309-310.

22

OTAJSTVO I ZBILJA 3. ožujka 2019.

Osma nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaGospodin mi je zaštita, na polje me prostrano izvede, spasi me jer sam mu mio.

Ps 18, 19-20

Zborna molitvaGospodine, ravnaj tijekom svjetskih zbivanja: da živimo u miru te radosno i slobodno tebi služimo. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Sir 27,4-7Nikoga ne hvali prije no što progovori.Čitanje Knjige SirahoveKad se sito trese, mekinje ostaju: tako i nedostaci čovjekovi izbijaju u govoru njegovu. Lončarove posude peć iskušava, a čovjeka njegov govor. Obradu voćke očituje njezin plod: tako i riječi čovjekove otkrivaju njegove osjećaje. Nikoga ne hvali prije no što progovori jer govor je kušnja ljudi.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 92, 2-3. 13-14. 15-16

Pripjev: Dobro je slaviti Gospodina.Dobro je slaviti Gospodina, pjevati imenu tvome, Svevišnji;naviještati jutrom ljubav tvoju i noću vjernost tvoju.

Ko palma cvate pravedniki raste ko cedar libanonski. Zasađeni u domu Gospodnjemucvatu u dvorima Boga našega.

Rod donose i u starosti,sočni i puni svježine: da navijeste kako je pravedan Gospodin,Hrid moja, onaj na kome nema nepravde.

Drugo čitanje 1 Kor 15, 54-58Daje nam pobjedu po Isusu Kristu.Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana:

Pobjeda iskapi smrt.Gdje je, smrti, pobjeda tvoja?Gdje je, smrti, žalac tvoj?

Žalac je smrti grijeh, snaga je grijeha zakon. A hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu!Tako, braćo moja ljubljena, budite postojani, nepokolebljivi, i obilujte svagda u djelu Gospodnjem znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaBože, sve što ti prinosimo tvoj je poklon, a ti ga ipak primaš kao znak naše pažnje. Tvoji su darovi jedino što imamo: daj da nam donesu vječnu nagradu. Po Kristu.

Ulazna: 76.2 Gospodin mi je zaštitaOtpj. ps.: Dobro je slaviti Gospodina (www.hilp.hr) Prinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 273 (274) Ja sam s vamaili: 153 Dođite živomu vreluZavršna: 183 Ti, Kriste, Kralj si vjekova

antifona 140, psalmodija: VI.tonus

živovrelo 2 - 20192 - 20192 23

Pjesma prije evanđelja Fil 2, 15d.16a

Aleluja! Svijetlite kao svjetlila u svijetu držeći riječ života. Aleluja!

Evanđelje Lk 6, 39-45Iz obilja srca usta govore. Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Kaza Isus učenicima prispodobu: »Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj.Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: »Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku«, a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Tâ svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Tâ iz obilja srca usta mu govore.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaPjevat ću Gospodinu koji mi učini dobro, pjevat ću imenu Gospodina Svevišnjeg.

Popričesna molitvaGospodine, nahranio si nas darom spasenja. Još te molimo: ovim otajstvom vremenite okrepe privedi nas zajedništvu života s tobom. Po Kristu.

Braćo i sestre, u poniznosti zamolimo nebeskoga Oca da nam očisti srca od svakoga zla i dade nam jasnoću pogleda koji uvijek razaznaje ono što je dobro.

1. Za tvoju Crkvu: da nikad ne posustane u življenju evanđelja te, unatoč protivljenjima svijeta, bude svima nositeljica tvoje dobrote i tvoga spasenja, molimo te.

2. Za pastire Crkve: čuvaj ih postojane u tvojoj istini te po njihovu vodstvu tvoj narod vjerno hodi putem evanđelja, molimo te.

3. Za braću i sestre koje je grijeh udaljio od tebe i od tvoje Crkve: udijeli im milost obraćenja te iznova spoznaju da vjera uvijek prepoznaje bližnje koji su potrebni našega služenja, molimo te.

4. Za nas u tvoje ime ovdje sabrane: ukloni iz našega srca svaku zavist i ljubomoru; ispuni nas radošću koja se umije radovati dobru drugih, molimo te.

5. Budi milostiv našoj pokojnoj braći i sestrama i otvori im vrata svoje vječnosti, molimo te.

Bože, izvore svakoga dobra, primi naše smjerne molitve i ispuni nam srca pouzdanjem u tebe da u tvome svjetlu spoznajemo svijet i susrećemo sve ljude. Po Kristu Gospodinu našemu.

»Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku.«Vladimir Blažanović: »Što gledaš trun u oku brata svojega?«

24

OTAJSTVO I ZBILJA

U prigodama kada netko govori nešto zlo, a potom se opravdava da pritom nije mislio ništa loše, postoji u narodu

izreka: »Ne može čovjek zlo govoriti, a dobro misliti.« Ta poslovica u skladu je s Isusovim ri-ječima iz Evanđelja po Luki: »Nema dobra sta-bla koje bi rađalo nevaljalim plodom, niti sta-bla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom.« (Lk 6, 43). Ona je u skladu i s prirodnim zako-nom koji opaža mudri Sirah: »Obradu voćke očituje njezin plod: tako i riječi čovjekove ot-krivaju njegove osjećaje.« (Sir 27, 6).

Vrijeme zrenjaPlod, dakle, nije neovisan o ostatku stabla. Čak i doslovno, on o stablu visi. Plod ne može postojati zasebno, jer tada ne bi bio plod. On je proizvod stabla koje surađuje sa zemljom, sun-cem i ljudskim radom. Zato je za dobar plod potrebno dobro njegovano stablo. Sirahova izreka da obradu voćke očituje njezin plod, ot-kriva nam ono što zna svaki poljodjelac. Da bi voćka ili koja druga plodonosna bilja urodila dobrim plodom, potrebno ju je obrađivati i to tako da se obrađuju svi njezini dijelovi – osim ploda. Korijenje se zalijeva i gnoji, deblo se zaštićuje, grane se obrezuju, ali plod se ne dira sve dok ne dođe vrijeme berbe. U protivnom, može ga se upropastiti.

Taj prirodni proces možemo primijeniti i na riječi kao plodove koji pokazuju kako i koliko radimo na sebi. Dobro govoriti ne znači samo biti dobar govornik i sviđati se ušima slušatelja. Govornička vještina poželjna je i potrebna da bi se učinkovitije prenijela poruka koju se želi reći. Za govorništvo vrijedi također i to da ga treba učiti i vježbati. No, ovdje nije riječ o govorničkoj vještini. Riječ je o autentičnosti govornika.

Odlomak iz evanđelja po Luki koji govori o tome možemo svrstati u red mudrosne litera-ture. Nizom mudrih izreka Isus nam je pred-stavljen kao učitelj umijeća dobroga življenja. U naše vrijeme često se čuje izraz »kvaliteta života«. On se posebno rabi u promidžbenim

porukama koje nude neki proizvod čijom bis-mo kupnjom i upotrebom trebali poboljšati kvalitetu svoga života. Često je tu riječ o nekom farmaceutskom proizvodu, odjevnom predme-tu, komadu namještaja, spravi za vježbanje i slično. Rijetko se )da ne kažemo nikad) u pro-midžbenim oglasima kvaliteta života povezuje s moralno dobrim ponašanjem, njegovanjem dobrih međuljudskih odnosa i odabirom svo-ga rječnika. A upravo to je ono što kao učitelj kvalitetnoga života naglašava Isus. Naš život satkan je od odnosâ, a posebno od odnosa s drugim ljudima. Živimo u neprestanoj komu-nikaciji pa je i naš život dobar i lijep onoliko koliko je to naša komunikacija. U Isusovoj mudrosnoj pouci u današnjem evanđelju spo-minju se izrijekom tri komunikacijska organa ljudskoga tijela: oko, srce i usta.

Čiste očiNa prvom je mjestu oko. Pouka počinje upozo-renjem da slijepac ne može slijepca voditi, jer oba će upasti u jamu. U nastavku besjede o čo-vjeku koji vidi trun o oku brata svoga, a brvna u oku svome ne vidi, pojašnjava se o kakvoj se

VIII. nedjelja kroz godinu

Ljepota pogleda

Mar

ie-A

nast

asia

Car

ré: P

ogle

d i s

usre

t, 20

09.

živovrelo 2 - 20192 - 20192 25

sljepoći radi. Svako je oko slijepo u tome što ne vidi samo sebe. Ali to nije nikakva greška ili ne-dostatak. To je prirodni zakon koji nas upuću-je jedne na druge. Svoje oko možemo vidjeti u oku svoga bližnjega. Komunikacija očima nuž-no je uzajamna. Zato oštrina kojom naše oko vidi trun u tuđemu, može poslužiti na uzajam-nu korist. Isusov prijekor onima koji bi htjeli vaditi trun iz tuđega oka, a ‘brvna’ u svome oku ne vide, ne završava time da dotični trebaju sa-mo izvaditi brvno iz svoga oka. Oni nakon toga mogu i trebaju izvaditi i trun iz oka svoga bližn-jega. Bitno je da se i jedno i drugo oko čiste.

O važnosti komunikacije očima na drugom mjestu Isus kaže: »Oko je svjetiljka tvomu tijelu. Kad ti je oko bistro, sve ti je tijelo svijetlo. A kad je ono nevaljalo, i tijelo ti je tamno.« (Lk 11, 34; Mt 6, 22). U komunikaciji to znači da svjetlom svoga oka možemo drugoga osvijetli-ti, a tamom zatamniti. Ali zbog uzajamnosti ko-munikacije očima, vrijedi i obratno. I oko dru-goga djeluje na nas. Stoga Isus kaže da slijepac slijepca vodi u jamu, i zato za vođu treba imati učitelja koji vidi cilj i poznaje put.

Drugi (a u trobrojnome nizu središnji) org-an važan za komunikaciju jest srce. Ono je čo-vjeku ono što je stablu korijen. Ne vidi se izva-na, a sav život ovisi o njemu. Kroz srce prolazi svaka kapljica krvi koja kola čitavim tijelom. Zato rad svih drugih organa ovisi o radu srca. To vrijedi i za tjelesni i za duhovni život. Biblija je puna redaka u kojima se govori o srcu kao organu iz kojega izvire svako ljudsko djelova-nje, i dobro i loše. Zato je za dobar odgoj srca, jednako kao i za čistoću oka, potrebno imati dobroga učitelja. To je toliko važno da Isus u Evanđelju ne prepušta svoje slušatelje riziku samačkoga traženja, nego radije riskira da bu-de otvoren i ponudi sebe za vođu: »Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.« (Mt 11, 29).

Na kraju dolaze usta. U Isusovu mudro-snome govoru ona su vrata kroz koja izlazi ono čega je puno srce. Iz usta izlazi plod ko-ji, kako kaže Sirah, »očituje obradu voćke«. Rije či, dakle, ne nastaju u ustima, nego se začinju u oku i srcu.

U odlomku iz Prve poslanice Korinćani-ma, koji čitamo u današnjem drugome čita-nju, apostol Pavao proteže poruku evanđeo-ske mudrosti preko granica smrti. Sirahove riječi iz Prvoga čitanja, kako i Isusove riječi iz Evanđelja, nisu samo prigodne mudre izreke kojima možemo poboljšati kvalitetu života podvrgnuta raspadljivosti. Trud koji ulažemo u rad na čistoći oka i srca ne rađa samo ‘sezonskim’ plodovima. Taj trud nikad ne ostaje bez ploda u Gospodinu koji pobje-đuje svako zlo pa i samu smrt.

Domagoj Runje

Moliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s Crkvom

Gledanje je dragocjen dar. Vodi k spoznaji, omogućuje susret, otkriva ljepotu… No, nije sve u bistrini oka i jasnoći pogleda. Katkada je potreb-no zatvoriti oči da bi se vidjelo srcem. Kao što slikar ne slika uvijek ono što vidi, nego ono što osjeća, tako i čovjek uronjen u moć nutarnjega gledanja, vidi onkraj obzora, onkraj vidljivoga. Da bismo pravo vidjeli sebe, nije nam potrebno ni svjetlo niti zrcalo. Potrebno je u tišini, pred Bogom koji je svjetlo, uroniti u svoju nutrinu, gdje se rađaju i ogledaju naše misli i naša djela. Ondje ćemo pronaći Boga i u njemu vidjeti istinski odraz svoga bića.

Gospodine, rasvijetli nam pogled vjereda umijemo zamijetiti braću ljudei u njima prepoznati trag tvoje prisutnosti.Ne dopusti da slabosti i grijesi naših bližnjihbudu razlog da se uzoholimo,nego probude u nama poniznost koja rađa strpljivošću i ljubavlju koja oprašta i pronalazi put do novoga zajedništva.Daruj nam srce puno pouzdanja u tvoju dobrotuda nas kušnje života i naše slabosti ne udalje od tebe.Daruj nam čisto srce da uvijek umijemo zamijetiti dobroprije nego nam zlo zamuti ljepotu pogleda.Daj nam, Gospodine, ljepotu svoga pogleda.

26


PepelnicaUlazna pjesmaTi, Gospodine, ljubiš sva bića, i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Blago kažnjavaš prestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove, da se ostave zloće, jer ti si Bog naš.

Mudr 11,24–25.27

Zborna molitvaGospodine, započinjemo korizmu posta, molitve i bratske ljubavi. Udijeli nam jakost protiv navala duha zloće i ustrajnost u dobrim djelima. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Jl 2,12-18Razderite srca, a ne halje svoje!Čitanje Knjige proroka Joela»Sada, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć.« Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov osta-viti za sobom! Prinose i ljevanice Gospodinu, Bogu našemu! Trubite u trublju na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu, čak i nejač na prsima. Neka ženik iziđe iz svadbene sobe, a nevjesta iz odaje. Između trijema i žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Gospodnje. Neka mole: »Smiluj se, Gospodine, svojem narodu! Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi naroda. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog?« Tad Gospodin, ljubomoran na zemlju svoju, smilova se svom narodu. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 51,3-6a.12-14 i 17

Pripjev: Smiluj se, Gospodine, jer sagriješismo!Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!Operi me svega od moje krivice,od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem,grijeh je moj svagda preda mnom.Tebi, samom tebi ja sam zgriješioi učinio što je zlo pred tobom!

Čisto srce stvori mi, Bože,i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojegai svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Drugo čitanje 2Kor 5,20–6,2Pomirite se s Bogom… Evo, sad je vrijeme spasa!Čitanje Druge poslanicesvetog Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Kristovi smo poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.Kao suradnici opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje. Jer on veli: »U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti«. Evo, sad je vrijeme milosno,evo sad je vrijeme spasa!Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Ez 33,11

Nije meni do smrti bezbožnikove, govori Gospodin, nego da se obrati i živi.

Darovna molitvaGospodine, na početku korizme prinosimo ti ovu žrtvu. Molimo te da nam djela pokore i ljubavi ukrote zle požude te čisti od grijeha proslavimo muku tvoga Sina. Po Kristu.

Ulazna: 427 Ti, GospodineOtpj. ps.: 429 Smiluj mi se, BožeKod pepeljenja: 426.4 Izmijenimo seili: 425 Između trijema i žrtvenikaili: 852 Pogledaj, Gospodeili: 456 Prosti, moj BožePrinosna: 442 Bog oprosnik nam darova Pričesna: 438 Čuj, Stvoritelju milostivili: 448 Evo sad su dani pokoreZavršna: 464 Milosti je čas

živovrelo 2 - 20192 - 20192 27

Evanđelje Mt 6,1-6.16-18Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to po sinagogama i ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti, naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovito sti, uzvratit će ti! Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.I kad postite, ne budite smrknuti kao lice-mjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima ka-ko poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, ne-go Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaOnaj što o Zakonu Gospodnjem misli dan i noć u svoje vrijeme plod donosi.

Ps, 1,2-3

Popričesna molitvaGospodine, primljena otajstva nek nam pomognu u korizmenom zalaganju da naši postovi budu tebi mili a nama ljekoviti. Po Kristu.

Braćo i sestre, povjeravajući milosrdnomu Ocu nemoć svoje vjere i svojih životnih nastojanja, uputimo mu svoje molitve, zajedno govoreći:

Smiluj nam se, Gospodine.1. Pogledaj Gospodine svoju Crkvu

na putu obraćenja: nadahni ju za istinski život evanđelja i za djelotvornu ljubav prema svakom čovjeku, molimo te.

2. Razbudi u srcima svojih vjernika milost iskrenoga obraćenja; daj da u svim životnim dvojbama i kušnjama budu poslušni tvojoj riječi te uvijek pronalaze put nasljedovanja tvoga Sina, molimo te.

3. Otvori nam oči vjere da te umijemo prepoznati u siromasima, osamljenima i svim potrebitima te im po djelima ljubavi posvjedočimo snagu tvoga milosrđa, molimo te.

4. Iskaži svoju dobrotu braći i sestrama kojima smo svojim životom bili sablazan i svima koje smo ranili svojom grješnošću; vrati im radost života, molimo te.

5. Očisti naše korizmene odluke od svega što nije istinski život vjere i daj da po djelima pokore rastemo u spoznanju tvoga milosrđa, molimo te.

Bože, Oče milosrđa, usliši nam smjerne prošnje i daj da iskrena molitva nadahnjuje i preobražava naše misli, riječi i djela. Po Kristu Gospodinu našemu.

»Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide.«Isus poučava mnoštvo; vitraj u katedrali u Bruxellesu. (Alamy Stock Photo)

28

OTAJSTVO I ZBILJA

Milostinja, molitva, post. Tri duhovne discipline koje uređuju naše odnose s drugima, jačaju duh i tijelo. Narav-

no, sve tri discipline tiču se svih triju odnosa. Tko dijeli milostinju, povezan je s Bogom i s drugim ljudima i njegov duh je aktivan. Tko moli, opaža kako je potrebno dijeliti milostinju i kako mu je potrebna disciplina tijela. Tko po-sti, opaža svojim duhom kako, unatoč slablje-nju tjelesnih snaga, postaje osjetljiviji za druge i počinje drukčije moliti.

Milostinja, molitva, post. Tri discipline ko-je počinju od niže prema višoj. Od milostinje s kojom je najlakše započeti, preko molitve koja prati i milostinju i post, pa sve do posta s ko-jim osobni odnos s Bogom ulazi u novi, dublji i ozbiljniji odnos. Milostinja, molitva i post. Ka-ko disciplinirati svoje odnose s Bogom, s dru-gima, sa svijetom i sa samim sobom? Kako to činiti na dobar način? Kako izbjeći zloporabu duhovnih disciplina u neprimjerene svrhe?

…u skrovitostiIsus za svaku od ovih disciplina navodi naj-češću napast. Milostinju mogu pretvoriti u samohvalu i duhovnu oholost. Molitvu mogu staviti u službu samopokazivanja, a postom se mogu truditi oko svoga društvenoga statusa. Ni jedna se duhovna disciplina ne pokazuje u svome čistom obliku. Svaka traži trud i pozor-nost. Opasnost je uvijek ista. Pretvoriti disci-plinu duha u nešto protivno duhu.

Izlaz iz poteškoća Isus vidi uvijek u istome nutarnjem stavu. Dobro valja činiti na skriven način. U skrivenosti sam povezan s Ocem ne-beskim i zaštićen od napasti kojima sam izlo-žen u neskrivenosti.

Milostinja je važna disciplina. Traži od me-ne da mogu na dobar način procijeniti i svoje i tuđe stanje. Trebam moći prepoznati siro-maštvo i znati razliku sebe i siromašnih. I usto, milostinja je rezultat sućutnoga srca. Sućut s

tuđim siromaštvom čini da mogu odvojiti od svoga kako bih pomogao drugomu. Pritom je drugi u prvome planu. Milostinja traži da tu-đa patnja ima prednost pred mojom. Usto, milostinju treba davati tako da zaštitim onoga komu dajem. On ne smije biti ni povrijeđen niti ponižen. Moram dijeliti milostinju tako da ljudsko dostojanstvo siromaha raste, a ne da se umanjuje. To nije lako. Dijeljenje milostinje na pogrješan način velika je napast. Štoviše, sve-prisutna je i jedva ju izbjegavamo. Da bismo to mogli, potrebno je boriti se protiv samoga se-be. Isus to kaže jakom slikom: »Neka ti ne zna ljevica što čini desnica.« Moraš sakriti od sa-moga sebe da dijeliš i komu dijeliš milostinju. Ne učiniš li to, ljevica bi mogla početi hvaliti desnicu. Kako izbjeći da jednom rukom dijelim milostinju, a drugom tražim pohvalu za svoje djelo? Kako izbjeći tu navalu samopokazivanja dok dijelim milostinju? Kako izbjeći kamere, selfije, priče o samome sebi dok pomažem dru-gome? Kako se povući iz svog dobrog djela?

Jedino tako da ostanem u skrovitosti. Na isti način kako je Bog ostao u skrovitosti kad me je stvarao i nakon što me je stvorio. Meni je u mome životu toliko skriven da mogu živjeti

Pepelnica

Milostinja, molitva i post

Lore

nzo

Vian

i: Mol

itva

slije

pca,

1920

-192

3.

živovrelo 2 - 20192 - 20192 29

Moliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s Crkvomkao da ga nema. Trebam nestati iz svoje milo-stinje onako kako je Bog nestao iz vidljivosti u životu svojih stvorenja. Time će milostinja biti čista, ja skriven, a onaj komu je udijeljena za-štićen i slobodan.

Nama se nije lako povući. Nije nam lako nestati iz naših djela. Mi se potpisujemo ispod svakoga svoga djela. Nekada višekratno. Uvi-jek vidljivo. Često napadno vidljivo. Najteže nam je ako se djelo vidi, a mi budemo zabo-ravljeni. Jedva da možemo podnijeti da net-ko spominje naša dobra djela, a nas zaobiđe. No, jedino su takva djela dobro učinjena, kaže Isus. Milostinja anonimno. Milostinja bez mo-ga potpisa. Milostinja bez memorije o nama. Naša djela oslobođena nas.

Kušnje molitve i postaSlično je i s molitvom. I ona se može pretvoriti u borbu za ugledom. U trenu se molitva od od-nosa s Bogom pretvori u nadmetanje s drugi-ma. Na mjestima koja su stvorena da u njima na prvom mjestu bude Bog, mi zaboravimo na Boga i počnemo se nadmetati s drugima. Molimo, ali hoćemo i svoju plaću. Odmah. Na vidljiv način. Ako ne u uslišanju molitve, on-da u tuđim udivljenim pogledima. Ljudsko je priznanje toliko poželjno da zbog njega zabo-ravimo i na Boga. Radije žudimo za ljudskim trenutačnim priznanjem, negoli da strpljivo iščekujemo što nas nebeski Otac želi pouči-ti. Privlačnija nam je vidljivost ljudima, nego skrivenost pred Ocem.

I post ima svoje poteškoće. Nije lagan. Ko-liko god je važan, toliko je i težak. Pokazivati na licu težinu posta, znači truditi se izazvati sućut u tuđim pogledima. Sućut i udivljenost. Tko posti, lako upadne u napast da post napla-ti ljudskom pozornošću. I ovdje Isus upućuje na skrivenost i na odnos s Ocem nebeskim.

Sve tri discipline duha su usmjerene na rast pred Bogom i na oblikovanje svoga života njegovom riječju. Isus ih je iskustveno pozna-vao i bio je izložen napastima koje se s njima pojavljuju. Nijedna disciplina duha nije bez svojih specifičnih napasti. Pobjeđuje ih se od-laskom u skrivenost.

Kada se vjernici ne početku korizme sa-beru oko Riječi Božje, susreću se s Kristovim uputama o milostinji, o molitvi i postu. To su upute o duhovnim disciplinama i njihovoj krajnjoj usmjerenosti na odnos s nebeskim Ocem u skrovitosti. Najvažnija uputa je ona o suzdržanosti u napasti da ono što postignemo disciplinama naplatimo od ljudi. Skrovitost, besplatnost i trud da se odreknem naplaćiva-nja od ljudi i prepustim Bogu odluku o naplati. Vjernici i sami iz svog iskustva znaju koliko je to teško. Pa ipak, uvijek iznova se odlučuju na novi trud. Tako uče i slušajući Isusove upute i spoznajući sebe u svojim nedosljednostima.

Ante Vučković

Pepeo životaU svijetu koji žudi za blagostanjem,za ljepotom i sjajem lica,za bogatstvom i posjedovanjem,mi, Gospodine, prigibamo glavui posipamo se pepelom, prahom koji je znamen naše prolaznosti,nestalnosti i malenosti.Sve je prah, sve je bezvrijednogdje nisi ti, Gospodine,jer samo ti oživljavaš život iz njegove smrtnostii daješ smisao našemu bivovanju.Ti, koji si iz božanstva sišao u našu tjelesnost,bio si u tijelu ponižen i raspet;Ti, koji si izvor života, bio si predan u smrt;Ti koji na nebesima prebivaš,bio si predan zemlji i tami groba.Sve si podnio radi našega spasenja,da, uzašavši od mrtvih, nas izbaviš iz premoći grijeha i smrtii obdariš nas svojim božanskim životom u slavi Očevoj.Zato u pepelu na čelima vidimo svoj grijeh, svoju malenost i nedostojnost,izručujući se tebi koji sve obnavljašljepotom svoje vječnosti.Pogledaj nas, Gospodine, u našoj malenostii daj nam mjesto u svojoj vječnosti. Amen.

30


Prva korizmena nedjeljaUlazna pjesmaZazvat će me a ja ću ga uslišiti, spasit ću ga i proslaviti, nasitit ću ga danima mnogim.

Ps 91, 15-16

Zborna molitvaSvemogući Bože, udijeli da godišnjom proslavom korizme napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer. Koji s tobom.

Prvo čitanje Pnz 26, 4-10Vjeroispovijest izabranog naroda.Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaMojsije je govorio narodu: »Zatim će sveće-nik uzeti iz tvoje ruke košaru i položiti je pred žrtvenik Gospodina, Boga tvoga. Ti on-da odgovori i reci pred Gospodinom, Bogom svojim: ’Moj je otac bio aramejski lutalac; on je s malo čeljadi sišao u Egipat da se skloni. Ondje je postao velikim, brojnim i moćnim narodom. Egipćani su s nama postupali loše; tlačili su nas i nametnuli nam teško ropstvo. Vapili smo Gospodinu, Bogu otaca svojih. Gospodin je čuo vapaj naš; vidje naš jad, na-šu nevolju i našu muku. Iz Egipta nas izve-de Gospodin rukom jakom i mišicom ispru-ženom, velikom strahotom, znakovima i čude sima. I dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju, zemlju kojom teče med i mlijeko. I sad, evo, donosim prvine plodova sa tla što si mi ga, Gospodine, dao.’ Stavi ih pred Gospodina, Boga svoga, i pred Gospo-dinom, Bogom svojim, duboko se nakloni.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 91, 1-2.10-15

Pripjev: Gospodine, budi sa mnom u nevolji!Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega, što počivaš u sjeni Svemogućega, reci Gospodinu: »Zaklone moj! Utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam!«

Neće te snaći nesreća, nevolja se neće prikučiti šatoru tvojemu. Jer anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim.

Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen. Nogom ćeš gaziti lava i ljuticu, zgazit ćeš lavića i zmiju.

Izbavit ću ga jer me ljubi,zakrilit ga jer poznaje ime moje.Zazvat će me, a ja ću ga uslišiti,s njim ću biti u nevolji,spasit ću ga i proslaviti.

Drugo čitanje Rim 10, 8-13Vjeroispovijest Kristova vjernika.Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Što veli Pismo? Blizu ti je Riječ, u usti-ma tvojim i u srcu tvome – to jest Riječ vjere koju propovijedamo. Jer ako ustima ispovije-daš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava. Jer veli Pismo: Tko god u nj vjeruje, neće se postidjeti. Nema uistinu razlike između Židova i Grka jer jedan je Gospodin sviju, bogat prema svi-ma koji ga prizivlju. Jer: Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti kruh i vino za žrtvu što je slavimo na početku korizme. S tim darovima uključi i nas u predanje svoga Sina Isusa Krista. Koji živi.

Ulazna: Zazvat će me (Živo vrelo 2-2012)ili: 447 Spasi, Kriste, svoje djelo Otpj. ps.: 431 Budi, GospodePrinosna: 442 Bog oprosnik nam darovaPričesna: 449 Ne živi čovjekili: 199-200 O Kruše živi, milosniZavršna: 464 Milosti je čas

Ulazna: Zazvat će me (Živo vrelo 2-2012)

živovrelo 2 - 20192 - 20192 31

Pjesma prije evanđelja Mt 4, 4b

Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.

Evanđelje Lk 4, 1-13Duh ga je vodio pustinjom…U ono vrijeme: Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vo-dio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.« Isus mu odgovori: »Pisano je: ‘Ne živi čovjek samo o kruhu’.«I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvo-je.« Isus mu odgovori: »Pisano je: ’Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’« Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.’ I: ’Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’« Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, nasitio si nas kruhom s neba. Njime se vjera hrani, nada krijepi, ljubav jači. Nauči nas, molimo te, gladovati za Isusom Kristom, kruhom živim i pravim, i živjeti od svake riječi što izlazi iz tvojih usta. Po Kristu.

Braćo i sestre, na pragu svetoga korizmenog vremena, s pouzdanjem u Božje milosrđe, izrecimo pred njim svoje prošnje:

Budi nam milostiv, Gospodine.1. Rasvijetli, Gospodine, put svoje Crkve

da u izazovima i kušnjama svijeta uvijek prianja uz tebe te ostane vjerna poslanju koje si joj povjerio, molimo te.

2. Prodahni, Gospodine, svojom mudrošću papu našega Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve da svetošću života i hrabrošću naviještanja evanđelja budu graditelji tvoga Kraljevstva među svima koji te traže, molimo te.

3. Obnovi, Gospodine, u svim krštenicima dar vjere i pouzdanja u tebe te nikad ne zaborave da samo ti daješ pobjedu nad svakim grijehom i zlom, molimo te.

4. Za nas ovdje okupljene: daj nam željeti ono što je dobro u tvojim očima i pomozi da naša vjera bude u ljubavi djelotvorna prema braći i sestrama koji su u potrebi, molimo te.

5. Po svome milosrđu primi naše pokojne i uvedi ih u radost svoje vječnosti, molimo te.

Svemogući vječni Bože, primi naše molitve i učvrsti nas u plemenitim nakanama. Prati nas svojim Duhom da umijemo radosno nasljedovati poniznost tvoga Sina Isusa Krista. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

»Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega.«Isusova kušnja u pustinji; detalj s vratnica katedrale u Pisi. (Alamy Stock Photo)

32

OTAJSTVO I ZBILJA

Macha Chmakoff: Isus u pustinji.

Duh koji se objavio u krštenju potiče Isu-sa na sučeljavanje sa Sotonom, Božjim neprijateljem, a mjesto kušnje za Isu-

sa i za svakoga čovjeka jest srce. Božji Duh ne potiče na bijeg u neki oblik ‘duhovnoga raja’, odvojenoga od života, nego na zahtjevan put ra-zlučivanja vlastitoga srca, kada se udaljava od Boga, kada prihvaća idole koji sprječavaju vršiti Božju volju. Kušnja je mogućnost koja se nalazi pred izborom dobra ili zla ili, kako kaže Origen: »Kušnja od čovjeka stvara ili idolopoklonika ili svjedoka vjere, mučenika.« Zbog toga kušnja uključuje moralni smisao i razlučivanje.

Tako gledajući, pred stavom nerazlikovanja, raznih suvremenih pomiješanosti i – naročito – ravnodušnosti, shvaćamo da je danas najve-ća kušnja nestanak kušnje. Jer, tko prepozna-je kušnju, ulazi u nutarnju borbu da bi mogao odbiti zavodljivost življenja u površnosti i bez odnosa s Bogom. Svaki pak nagovještaj borbe i muke može uznemiriti, preplašiti, obeshrabriti.

Zato je važno čuti današnju Radosnu vi-jest o Isusovoj pobjedi koja je izražena u sli-ci zajedništva između anđela i divljih zvijeri, ostvarenoga oko njega, potvrđujući ispunjenje mesijanskoga vremena. Mir između neba i pu-

stinje kao mjesta smrti pokazuje mesijanski mir koji su navijestili proroci upravo takvim slikama (usp. Iz 11, 6-7; 65, 25), mir koji obu-hvaća sve stvoreno (usp. Hoš 2, 20).

Kamo Duh vodi nas?Isus u pustinji doživljava mnogovrsno isku-stvo. Ponajprije – samoću. Isus je sam na usa-mljenome, pustome mjestu, na kojemu ostaje vjeran Očevoj riječi i Duhu koji su ga proglasili Božjim Sinom na krštenju.

U toj je osami stavljen na kušnju i potaknut na neposlušnost, na grijeh. U samoći očituje ustrajnost: on u pustinji ne dopušta da srce opu stoši. U kušnji živi sa zvijerima, to jest: pri-pitomljuje zastrašujuće prisutnosti, one moći koje zahvaćaju ljudsko srce: Iz ljudskoga srca izlaze zle namisli i nakane (usp. Mk 7, 21). Ali Isus poznaje božansku prisutnost, jer: anđeo blizak onomu koji se bori stvarnost je koja go-vori o Božjoj prisutnosti koja je u središtu mo-litve i borbe u kušnjama.

A kamo Duh vodi nas; koja je naša pustinja? Crkva nam pokazuje više putova koji žive pod općim imenima posta, molitve i dobrih djela. Te stvarnosti ili korizmeni putovi znače odgo-vor u blizini i brizi za bližnje, što znači ponajpri-je za sklad u obitelji, požrtvovnost i pomaganje, očitovanje ljubavi i poštovanja. No, post znači i odgovornost na više razina. Uistinu, mi kršćani ne smijemo dopustiti da ljudi oko nas gladuju zbog nedostatka kruha, ali smo odgovorni i za postove koji su danas itekako potrebni.

Hoćemo li pokušati postiti od onoga što za-glušuje naše uši i srce, te ne čujemo Boga? Ži-vimo u društvu i vremenu u kojemu smo pretr-pani slikama, vijestima, pokušajima da novim doživljajima i informacijama dohvatimo život. Gutajući slike i vijesti, prekasno shvaćamo da one gutaju naše živote. Puno je toga što nas odvodi od važnoga u životu, od dara drugim ljudima, od radosti susreta; puno je toga za-vodljivoga što daje posvema pogrješnu sliku života, zagađujući dušu.

I. korizmena nedjelja

U pustinji ne dopušta da srce opustoši

živovrelo 2 - 20192 - 20192 33

Gledati očima evanđeljaIsusova pobjeda nad kušnjama navještaj je konačne pobjede u kušnji križa po kojemu je ostvareno otajstvo života, dolazak Kraljevstva po Duhu koji uskrisava Isusa i koji boravi u na-ma. On i nas potiče: Obratite se i vjerujte evan-đelju. Obraćenje je odgovor i odgovornost vjer-nika pred Gospodinovim darom. Obraćenje je više od poboljšanja izvanjskih stavova; ono je u vjeri u evanđelje, to jest u preusmjeravanju vlastitoga života u skladu s Božjom voljom koju vidimo u Isusu Kristu. Vjerovati evanđelju kon-kretno je pouzdavanje u Radosnu vijest, koja je Božja snaga (Rim 1, 16). Zbog toga korizmeni poziv na obraćenje postaje poziv na radost, ču-desno otvaranje očiju, davanje novoga pogleda, ako se usudimo pogledati očima evanđelja. To je Radosna vijest koju, nažalost, ponekad i u Crkvi pretvaramo u neprimjerene oblike nesi-gurnosti, preplašenosti i osjećaja tjeskobe.

Ako zavirimo u životopise kršćanskih obra-ćenika, od biblijskih ljudi kao što su Zakej i Ma-tej, preko sv. Pavla i sv. Augustina, do sv. Franje i do naših suvremenika, vidjet ćemo neizmjer-nu radost i kao da svi ponavljaju: Kasno sam te uzljubio. I sami znamo što se u nas uvlači kada popustimo grijehu, a koliki je mir i ushit kada nadvladamo kušnju i pobijedimo zlo.

Četrdeset dana pred nama snažnije govori o našim granicama, ali ne da budemo tužni, ne-go da vidimo Božju ljubav, njegovu prisutnost i milost, predivan zahvat koji pripada Bogu, a koji nam nudi obnovu našega života, novost misli, govora i djelovanja.

Obratiti se znači krenuti ispravnim putem koji je već ponuđen i trajno ostvariv u zajednici Crkve. Stoga je neprocjenjivo iskustvo pristu-piti sakramentu pomirenja, svete ispovijedi, i dopustiti Bogu da nam vrati radost koju ne može dati ni vratiti ništa drugo na ovome svi-jetu. Ta je radost dar Crkvi, njezinu hodu kroz vrijeme, i slabim ljudima koji u svemu što žive nastoje vidjeti Božju prisutnost.

Korizma daje mogućnost otkrivati što nas i druge pokreće, što nas privlači. Usmjeriti pogled na ljude i svijet te im biti blizu, daruje novo motrište i nove vidike. Omogućuje nam

prihvati čovjeka u sebi i drugima, biti u zajed-ništvu s njim; nositi ga, učiti i dopustiti dirnuti se tuđim životom. U svakome je čovjeku mogu-će naći čežnju za konačnim smislom i slutnju da je život više od prolaznosti, u koju se žele nagurati i zatvoriti sve ljudske potrebe.

Ovo je vrijeme očitovanja riječi i djela koji govore o našim najdubljim čežnjama, o vječno-sti. Potaknuti smo da šapat Božje prisutnosti ko-ji osjećamo pretvorimo u znakove ljubavi prema bližnjima, jer svatko tko istinski traži čovjeka, na kraju nađe Boga. Onaj pak tko nađe Boga ne može izgubiti čovjeka, niti biti nasilan prema bližnjima i prema stvorenomu svijetu. Korizma je vrijeme koje dopušta susresti se s Bogom u ra-dosti, ali i u najtežim trpljenjima, bolestima, u kušnjama, u kojima ima smisla samo Božja riječ i ljudska blizina koja tu Riječ svjedoči.

Ivan Šaško

U svojoj žeđi da vidim Boga i da ga čujem, često sam se predavao pustinjskoj osami i tišini. […] Istina, sve oko mene, bilo je u zelenilu. Čuo se cvrkut ptica. Ali uredio sam sebi unutarnju pustinju, bez vode i hrane. Nitko od ljudi nije bio blizu. Živio sam posteći, moleći, jednostavno hraneći se euharistijom i riječju Božjom. Pustinja je mjesto gladi, žeđi i du-hovne borbe. Od životne je važnosti povući se u pu-stinju kako bismo se borili protiv strahovlade svijeta ispunjena idolima, svijeta koji se guši u tehnici i ma-terijalnome bogatstvu, svijeta kojim vladaju i obli-kuju ga sredstva priopćivanja, svijeta koji bježi od Boga utječući se buci. Ovomu modernom svijetu tre-ba pomoći da iskusi pustinju. U njoj se uči držanje odmaka od dnevnih događaja. Tako bismo izbjegli buku i površnost. Pustinja je prostor Apsolutnoga, prostor slobode. Nije slučajno što je pustinja mjesto u kojemu se rodio monoteizam. Pustinja je jedno-božačka, ona nas zaštićuje od množine idola koje proizvodi čovjek. U tome smislu, pustinja je prostor milosti. Odmaknut od svojih zauzetosti, čovjek u njoj susreće svoga Stvoritelja i svoga Boga.

R. SARAH, Snaga tišine, br. 103.

34


Druga korizmena nedjeljaUlazna pjesmaMoje mi srce govori: »Traži lice njegovo!« Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene.

Ps 27, 8-9

Zborna molitvaBože, ti nam zapovijedaš da slušamo tvoga ljubljenoga Sina. Krijepi nas svojom riječi i čisti nam pogled duha, da se radujemo s gledanja tvoje slave. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Post 15, 5-12.17-18

Čitanje Knjige PostankaU one dane: Bog izvede Abrama i reče: »Po-gledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti.« A onda doda: »Toliko će biti tvo-je potomstvo.« Povjerova Abram Gospodinu i uračuna mu se u pravednost. I reče mu Gos-podin: »Ja sam Gospodin koji sam te izveo iz Ura Kaldejskoga da ti predam ovu zemlju u posjed.« Abram upita: »Gospodine moj, po če-mu ću razaznati da ću je zaposjesti?« Odgovo-ri mu: »Prinesi mi junicu od tri godine, kozu od tri godine, ovna od tri godine, jednu grlicu i jednoga golubića.« Sve mu to Abram donese i rasiječe na pole i metnu sve pole jednu prema drugoj; pticâ nije rasijecao. Ptice grabežljivice obarale se na leševe, ali ih je Abram rastjeri-vao. Kad je sunce bilo pri zalazu, pade Abram u dubok san i obuze ga jeza, mrak velik. Kad je sunce zašlo i pao gust mrak, pojavi se zadi-mljen žeravnjak i goruća zublja te prođu izme-đu onih dijelova. Toga je dana Gospodin sklo-pio savez s Abramom rekavši: »Potomstvu tvome dajem zemlju ovu od Rijeke egipatske do Velike rijeke, rijeke Eufrata.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 27, 1.7-9.13-14

Pripjev: Gospodin mi je svjetlost i spasenje.

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?

Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja, milostiv mi budi, usliši me! Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!«

Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene! Ne odbij u gnjevu slugu svoga! Ti, pomoći moja, nemoj me odbaciti!

Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih. U Gospodina se uzdaj, ojunači se, čvrsto nek bude srce tvoje: u Gospodina se uzdaj!

Drugo čitanje Fil 3, 17 – 4, 1Krist će nas suobličiti tijelu svomu slavnomu.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola FilipljanimaBraćo: Nasljedovatelji moji budite i proma-trajte one koji žive po uzoru koji imate u na-ma. Jer često sam vam govorio, a sada i plaču-ći govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je tr-buh, slava u sramoti – jer misle na zemalj-sko. Naša je pak domovina na nebesima, oda-kle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno

Darovna molitvaMolimo te, Gospodine, da ova žrtva izbriše naše krivice te nam dušu i tijelo posveti za slavlje vazmenih blagdana. Po Kristu.

Ulazna: Moje mi srce govori (ŽV 2-2012)Otpj. ps.: Gospodin mi je svjetlost i spasenje

(ŽV 2-2007)Prinosna: 237 Mir svoj, o BožePričesna: 201 O svjetlo duša, Isuseili: 246 Ovdje je sada Završna: 444 O Sunce spasa, Isuse

živovrelo 2 - 20192 - 20192 35

tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu. Stoga, braćo moja ljubljena i željkovana, radosti moja i vijenče moj, tako – čvrsto stojte u Gospodinu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIz sjajnog oblaka začu se Očev glas: Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!

Evanđelje Lk 9, 28b-36Dok se molio, izgled mu se lica izmijeni.

U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomo-li. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, primili smo otajstva proslave tvoga Sina. Primi našu hvalu što nam već na zemlji daješ dijela s nebesnicima. Po Kristu.

Braćo i sestre, na korizmenome putu obraćenja, nasljedujući mudrost križa, s pouzdanjem zamolimo Krista Gospodina:

Kriste, čuj nas. Kriste, uliši nas.1. Rasvijetli hod svoje Crkvu da trajno bude

zagledana u tvoje lice te po vjernosti evanđelju donosi svim ljudima svjetlo spasenja, molimo te.

2. Čuvaj u svojoj istini papu našega Franju, (nad)biskupa I. i sve pastire Crkve; po njihovu mudrome vodstvu obnovi zajedništvo vjere i ljubavi u tvome narodu, molimo te.

3. Probudi u svojim vjernima nesebičnost ljubavi prema svima koji trpe u siromaštvu i osamljenosti, molimo te.

4. Pogledaj milostivo nas ovdje okupljene; ukloni iz našega života sve što zasjenjuje ljepotu tvoje blizine i daj nam vjerno nasljedovati tvoju mudrost križa, molimo te.

5. Za preminulu braću i sestre: podari im radost života u tvojoj vječnosti, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, po ovoj svetoj službi daješ nam predokus vječnoga života. Okrijepi nas na putu vjere i daj da naši životi uvijek nose odsjaj tvoje slave. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

»I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu.«Isusovo preobraženje; ruska ikona, 1497. (Alamy Stock Photo)

36

OTAJSTVO I ZBILJA

Sveti Ambrozije piše kako je Bog htio da Marija bude u braku, jer mu je više bilo stalo do Marijine negoli do njegove časti:

odlučio je da ljudi radije sumnjaju u njegovo podrijetlo (od Boga), negoli u Marijino pošte-nje, odnosno da je ona začela u izvanbračnom odnosu. Time nam sv. Ambrozije doziva u svi-jest čudesnu Božju ljubav prema čovjeku.

Skrovitost ljubaviZa razliku od nas, koji grčevito branimo svoju čast nauštrb tuđe časti, Bog je spreman zbog čo-vjekove časti staviti pod sumnju svoju vlastitu čast. Tako uviđamo kako je Bogu strano svako častohleplje. On se radije izvrgava gubitku svoje časti, izvrgava se ruglu kako bi obranio i omogu-ćio čast, slavu čovjeku. Ili pak, drugim riječima, Bog u Isusu Kistu skriva svoju čast, skriva svoje božanstvo. Isus dopušta da njegovo božanstvo vrlo kratko bljesne, sijevne poput munje na ne-bu, ali se ono opet brzo povuče i skrije.

To je slučaj kod svih Isusovih čuda. Nakon što ih učini, Isus se odmah povlači u skrovitost, običnost, neznatnost, kao da se zapravo ništa nije dogodilo. To se isto događa i s njegovim preobraženjem. Zvuči gotovo nevjerojatno da se Isus Krist samo jednom »preobrazio«, samo je jednom, zamislite, samo je jednom dopustio da iz njega jasno bljesne njegovo božansko si-novstvo! Kako li to mora biti, ako tako smijemo reći, velika suzdržljivost, kakva moć odreknuća od pokazivanja svoje slave, kako velika odluč-nost za skrovitost. Zvuči zaista neshvatljivo.

Preobraženje u slabosti i siromaštvuNo, ta je neshvatljivost shvatljiva ako u toj Isu-sovoj skrovitosti prepoznamo bit samoga Boga, a to je ljubav. Ljubav je skrovita jer je jaka u slabosti. Ljubav je skrovita jer je bogata u siro-maštvu. Ona je slaba i siromašna jer je potrebita drugoga, jer priznaje svoju nedostatnost i želju za drugim. Ona je slaba i siromašna jer izlazi drugomu u susret, ne želi biti jedno u sebi, nego jedno u dvoje. Zato je ljubav u svojoj slabosti i

siromaštvu skrovita. Stoga ljubav mogu prepo-znati samo oni koji ljube, koji su slabi i siromaš-ni, koji priznaju svoju nedostatnost i želju za drugim, koji žele biti jedno tek u dvoje. Ne ljube oni koji su jaki u sebi, ne ljube oni koji su bogati sobom, oni koji žele biti jedno bez drugoga.

Odatle postaje jasnije zašto se Isus preobra-žava pred učenicima. Kad pogledamo njegovu preobrazbu, ona je skrovita. Nema ničeg poseb-no spektakularnoga, osim izmijenjena lica, bli-stave odjeće, Mojsija i Ilije te Očeva glasa. Nije to nikakav spektakl, ako imamo na umu kako se spektakularno bogovi objavljuju u mitovima ili u drugim religijama, ili pak još više, kako se tek spektakularno »preobražavaju« ljudi koji žele medijsku, društvenu ili političku moć. Za-ista, Kristovo je preobraženje siromašno i po-sve jednostavno. Gotovo bismo mogli reći: jako skrovito spram čovjekovih »preobrazbi«! Da, Kristovo nam preobraženje otkriva Isusa Kri-sta kao jaka u slabosti, bogata u siromaštvu, jer se Isus Krist objavljuje kao Sin. Isus je Sin, on je jak tako što je slab; on dolazi od Oca, ne od sebe. On je bogat tako što je siromašan; on je slobodan tako što ne pripada sebi, nego Ocu. Bog se tako objavljuje u trenutku Kristova pre-obraženja kao Bog koji je jedno u dvoje, Otac i Sin, ili pak jedno u troje, kao Otac, Sin i Duh Sveti (oblak koji ih zasjeni).

Kristovo preobraženje želi nas osloboditi od preobrazbi, od preobraženja ovoga svijeta, a to je preobraženje bez ljubavi, to je preobraženje jakosti i bogatstva, samodostatnoga jedinstva, čisti spektakl vlastitoga egoizma. Otac nam ka-zuje: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušaj-te.« Isusa Krista trebamo i želimo slušati. On nam pokazuje kako se istinski čovjek mora i tre-ba preobražavati, a to je preobrazba ljubavi, pre-obrazba slabosti i siromaštva, biti jedno u dvoje, jedno u dvoje s Bogom, jedno u dvoje u braku, jedno u dvoje u ljubavi prema bližnjemu. To je jedino i istinsko preobraženje, preobraženje ko-je ne možemo sami postići, nego jedino opet u dvoje, s Isusom Kristom, »njega slušajući«.

II. korizmena nedjelja

Napor i slava (Labor i gloria)

živovrelo 2 - 20192 - 20192 37

Preobraženje križaKristovo preobraženje u slabosti i siromaš-tvu također je i preobraženje križa, »izlaska«, o kojem je on razgovarao s Mojsijem i Ilijom. U prvome čitanju mogli smo čuti kako se Bog objavljuje Abrahamu kao Bog koji pr olazi kroz žrtvovane životinje, rasječene na pola, kao Bog koji sklapa savez s čovjekom na način žrtve. Ta-ko se već u sklapanju saveza s Abrahamom na-javljuje novi Božji savez u Isusu Kristu, ali savez u kojemu sam Bog postaje žrtva, u kojemu je on sam »rasječen na pola«. On sam »prolazi« kroz patnju, tamu i smrt križa, križa koji predstavlja vrhunac slabosti i siromaštva Isusa Krista, a upravo je u tome vrhunac objave njegove slave, onoga što Bog jest u sebi, a to je ljubav: jakost u slabosti, bogatstvo u siromaštvu.

Abrahamu nije bilo lako prihvatiti takvu Božju slavu. Veli nam sveti pisac da ga je obu-zela jeza, veliki strah. Osim toga, pojavile su se ptice grabežljivice koje su mu htjele oteti žrtvu, ugroziti njegovo žrtvovanje. Petar pak nije imao ptica grabežljivica, ali se on sam po-čeo ponašati kao one. Naime, Petar je i na gori preobraženja onaj dobri Petar, Petar nevina,

djetinjega duha, kao i uvijek. On želi načiniti tri sjenice, želi božansku slavu Isusovu ovdje na zemlji na neki način učiniti trajnom, nasta-niti ju, pretvoriti ju u neku vrstu hrama. Dobra je ta Petrova nakana. Ona svjedoči o njegovoj velikoj ljubavi prema Isusu, njegovoj želji da bude s Isusom, da iziđe iz sebe, da sebe pre-obražava u dvoje, s Isusom. No, kako je to slučaj i kod ostalih Petrovih prijedloga Isusu, ni ovdje on »ne zna što govori«. Petar bi htio preobraženje s Isusom, i to je dobro, ali bi htio preobraženje bez križa, a to nije dobro. Htio bi »gloria« bez »labor«, slavu bez napora, kako to veli sv. Ignacije Lojolski, navodeći Kristove riječi: «Moja je odluka da sebi podvrgnem ci-jeli svijet i sve svoje neprijatelje i da tako uđem u slavu svoga Oca. Stoga, tko hoće poći sa mnom, mora se sa mnom truditi da bi me, kao što me pratio u naporu, tako slijedio i u slavi.«

To nas opet dovodi do teme slabosti i si-romaštva ljubavi. Petar bi htio slavu, jakost, bogatstvo, ali bez napora, bez slabosti i siro-maštva, bez silaska u ovaj svijet, bez trpljenja i progonstva, bez prihvaćanja ograničenosti ovoga svijeta. Ne, Petre! Tako se ne može posti-ći Kristovo preobraženje. Takvo preobraženje, bez labor, nudi opet ovaj svijet, razne »ptice grabežljivice« koje nam žele oteti labor, napor, križ zbog Isusa Krista. Ne, Petre! Ne dopusti da se »ptice grabežljivice« obaraju na tvoj labor. Petre, treba sići s gore, sići u tamu ovoga svije-ta, treba prihvatiti »izlazak« kroz patnju, tamu i smrt križa. Jer, jedino takvo preobraženje jest istinsko Kristovo preobraženje. Jedino ono do-vodi do Kristove slave.

Isus je iznenadio trojicu učenika, nije im najavio svoje preobraženje. I nama će Krist, u ovom smrtnome životu, u našim naporima koje podnosimo s Kristom i zbog Krista, onda kad i najmanje očekujemo, u običnostima i sit-nicama svakidašnjice preobraženja, podariti otvorena nebesa, predokus Kristove slave, ve-liku radost i ushićenje. Isusu Kristu, koji nam jedini može podariti slavu Trojedinoga Boga, njega kojega želimo slušati, njemu slava i vlast u vijeke vjekova. Amen.

Ivica Raguž

Georges Rouault: Izmučeni Krist, oko 1918.

38

U DUHU I ISTINI Moliti sa svetim Pavlom VI.

SV. PAVAO VI., papa, hrabri apostol Evanđelja

Dekretom Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata (br. 29/19, od 25. siječnja 2019.) papa Franjo odredio je

da se spomendan svetoga Pavla VI., pape, unese u Opći rimski kalendar i kao neobvezatan spomendan slavi 29. svibnja.

Amedeo Brogli: Sv. Pavao VI.

39živovrelo 2 - 20192 - 20192

Trebamo te, Kriste

Kriste, naš jedini Posredniče, trebamo te da bismo prispjeli u zajedništvo s Bogom Ocem,kako bismo s tobom,koji si njegov jedini Sin i naš Gospodin,postali njegovom posinjenom djecomi bili preporođeni u Duhu Svetome.

Trebamo te, jedini istinski Učitelju skrivenih i neophodnih istina života,da bismo upoznali svoje biće, svoj cilj i put kojim do njega stići.

Trebamo te, Otkupitelju naš,da bismo uočili duhovnu bijedu i prevladali ju,da bismo stekli spoznaju dobra i zlai nadu koja vodi u svetost;da bismo okajali svoje grijehe i stekli oproštenje.

Trebamo te, prvorođeni Brate roda ljudskoga,da bismo spoznali prave razloga bratstva među ljudima,temelje pravednosti, riznice ljubavi i najveće dobro mira.

Trebamo te, o Ti koji si strpljiv s našim bolima,da bismo spoznali smisao trpljenjai u njemu vidjeli snagu okajanja i otkupljenja.

Trebamo te, Pobjedniče smrti,da nas oslobodiš od beznađakako bismo imali sigurnost koja ostaje,sve do vječnosti.

Trebamo te,o Kriste, o Gospodine, o Ti koji si ‘S nama Bog’,da bismo se učili pravoj ljubavite u radosti i u snazi tvoje dobroteovim našim tegobnim putemhodili sve do konačnoga susretas tobom, Ljubljeni,s tobom, Iščekivani,s tobom, Blagoslivljani u sve vijeke. Amen.

Sv. Pavao VI., papa

Pisma čitatelja

40 živovrelo 2 - 20192 - 20192

Trenutak

40

Zamijetila sam da se u mnogim crkvama u vrijeme korizme oltarni prostor na pose-

ban način urešava križem postavljenim u bli-zinu oltara, često s trnovom krunom. Nisam sigurna je li taj križ izložen da bude mjesto po-božnosti, ili pak samo »služi« za »korizmeno urešavanje« liturgijskoga prostora. Molila bih vaše objašnjenje.

Magdalena V.

Uz te pobožne vježbe, počesto urasle u tra-diciju Crkve, zadnjih se desetljeća u mnogim crkvama pojavila praksa oblikovana kao »ure-šavanje« liturgijskoga prostora Kristovim kri-žem. Križ se stavlja negdje u blizinu oltara, če-sto polegnut ili oslonjen na oltar, a na njega se gotovo redovito stavlja trnovi vijenac i lagano ljubičasto platno. Ne umijem dokučiti dubinu takve ‘kreacije’ i nisam primijetio da su takvi prikazi negdje izazvali osobitu pobožnost vjer-nika ili doprinijeli dubljem poniranju u duh korizmenoga vremena, ali je važno napomenu-ti da Križ za nas kršćane nije i ne smije biti ures prostora, pa taman i liturgijskoga, a još manje način »znakovnoga obilježavanja« korizme-noga vremena ili pak korizmena zamjena za cvjetni ‘aranžman’ kod oltara.

Čini se da nije presmiono reći kako takvi pokušaji stvaranja novih vlastitosti korizme-noga vremena zasjenjuju otajstvo Križa i ra-staču u vjerničke osjećaje duboko ukorijenje-nu pobožnost prema Kristovoj muci i križu. Korizmeno odricanje od urešavanja oltara cvi-jećem (usp. OURM, 305) već je u sebi govorljiv znak i način isticanja vlastitosti korizmenoga vremena, u kojemu svjesno žive razni oblici posta (pa i »post očiju« i »post ušiju«), kako bi Uskrs mogao biti slavljen u raskoši njegove ljepote (također gledanjem i slušanjem). Sto-ga je pogrješno u korizmi tražiti zamjenu za cvijeće. Odricanje ne traži zamjenu, nego pro-nalazi smisao baš u odrečenosti.

Hvalevrijedno je u crkvi u vremenu koriz-me na pogodnome mjesto izložiti križ s likom raspetoga Isusa i taj prostor prikladno urediti za osobnu molitvu i klanjanje. To će, bez sum-nje, biti mjesto snažne pobožnosti vjernika. I iz toga razloga neki drugi križ koji bi se, uz oltarni križ, stavljao pored oltara, bio bi suvišan i zazi-vao bi zbunjenost i nejasnoću, kako s obzirom na križ kao mjesto pobožnosti, tako i s obzirom na oltar kao mjesto sakramentalnoga slavlje-nja Kristove žrtve.

Čašćenje Kristova križa u korizmi

Vrijeme korizme svojim sadržajem i us-mjerenošću na otajstvo Krista, na osobit način dotiče vjerničke osjećaje i rađa ra-

znim oblicima pobožnosti, duhovnosti, pobož-nih vježba, pokore, molitve, djela milosrđa, kao i drugih čina koji mogu biti dragocjen način su-življenja s Isusom Kristom i otajstvom njegova otkupiteljskoga trpljenja. Zato je među koriz-menim oblicima u središtu najčešće Kristov križ, a najpoznatiji oblik korizmene pobožnosti zacijelo je Križni put. No, u pojedinim su kra-jevima rašireni i drugi oblici pobožnosti, kao primjerice pjevanje »Kristove muke« i pu čkih korizmenih pjesama, ili pak klanjanje križu. U nekim se crkvama u korizmi za vjerničku po-božnost na prikladno mjesto postavlja ili »izla-že« posebno raspelo, često većih dimenzija, gdje se vjernici osobno ili zajedno, zadržavaju u klanjanju i molitvi. Ponegdje se umjesto ras-pela za pobožnost izlaže poseban križ sa znako-vima Kristove muke (bičem, trnovom krunom, trskom, čavlima…). Te su po božne vježbe dra-gocjena prilika da se vjernicima pokaže »bitna veza Križa s događajem Uskrsnuća: Križ i pra-zan grob, Kristova smrt i uskrsnuće nerazdruži-vi su u evanđeoskome pripovijedanju i spasenj-skome Božjem planu« (Direktorij o liturgiji i pučkoj pobožnosti, 128), pa bi razmatranje otajstva Križa uvijek trebalo biti rasvijetljeno vjerom u Uskrsnuće. Samo uskrsnuće može dati smisao i opravdanje križu i trpljenju. Ne čudi, stoga, da kršćanska pobožnost urešava Križ, cjeliva ga, klanja mu se i pred njim moli.

Knjižicu po cijeni od 5,00 kuna možete naručiti na [email protected] ili na broj telefona +385 (0)1 5635 050. Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu.

Za župne urede, koji za svoje vjernike žele naručiti više primjeraka, predviđeni su posebni popusti*: 50 primjeraka – 125,00 kn; 100 primjeraka – 225,00 kn; 200 primjeraka – 400,00 kn.

*Navedeni popust odnosi se samo na župe i pretpostavlja da knjižica nije namijenjena za daljnju prodaju.

Ispit savjestiPRIPREMA ZA SAKRAMENT POMIRENJA – ISPOVIJEDI

PRIREDIO: mons. Ivan Šaško

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X

Svojom smrću On je svemu dao novi životte će pustinja postati rascvjetali vrt.

Detalj freske u apsidi bazilike Uznesenja Bl. Dj. Marije, Aquileia, 11. st.

Documents

2živovre · 2019-03-18 · uronjeni u Kristov božanski život. ... Krist je gospodar samoga vremena i usmjeruje svijet prema konačnomu vremenu kao eshato- ... taj način ideja