2živovre - hilp.hr · kada se na prvo mjesto stavi ono nužno za život vjere – povjerenje u Gospodina, molitvu i sakramente, a čemu je pretpostavka istinsko obraćenje – odricanja

Pepelnica – vrata korizmeod 19. veljače do 25. ožujka 2017.

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXIV • CIJENA: 13 KN22017

ISSN 1331-2170 – UDK 282ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXIV. (2017.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: [email protected]

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1 Korizma – »vrijeme bez«?

naša tema: Pepelnica – vrata korizme 2 Korizma: od pepela do ognja, I. Šaško

Prah i pepeo – život iz nade i spomena, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 16 Biblijska razmišljanja:

D. Runje, I. Raguž, A. Vučković, Darko Tepert, S. Slišković

Sedma nedjelja kroz godinu

Osma nedjelja kroz godinu

Pepelnica

Prva korizmena nedjelja

Druga korizmena nedjelja

Treća korizmena nedjelja

trenutak 40 Fotografi ranje za vrijeme mise

2 • 2017

MOTIV NA NASLOVNICI:Vladimir Blažanović: Križni put,

druga postaja: Isus prima na se križ.

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 2–2017.

živo vrelo 1

SKorizma – »vrijeme bez«?

Spremnost vjernika na intenzivniji život vjere u vremenu koriz-me nerijetko se suočava s pitanjem kako to milosno vrijeme učiniti plodnijim, prikladnijim za rast u vjeri i zajedništvu s

Gospodinom. Iz mnogih površnih razmišljanja o vremenu korizme naviru pitanja o tome čega se u korizmi kanimo odreći i jesmo li ustrajali u svojim odlukama. Katkada se takva odricanja vežu uz sa-modisciplinu, kontrolu vlastitih želja, ili su pak motivirana brigama koje ne proizlaze iz evanđeoskoga poziva na obraćenje i na življe-nje evanđelja. Mogao bi se steći dojam da korizmi pristaje naslov Vrije me bez. Sva se pozornost usmjerava na spremnost i umijeće da barem u jednome razdoblju živimo bez nečega što je štetno ili ba-rem nenužno za život. Time kao da želimo prikriti istinu da je naš život redovito život bez. Korizmeni poziv na obraćenje na prvo mje-sto stavlja upravo ono što nam nedostaje, što je zaboravljeno i poti-snuto, a ne ono što je suvišno u životu. Odricanje od suvišnoga ne jamči da ćemo samim time steći i više cijeniti ono nužno. Naprotiv, kada se na prvo mjesto stavi ono nužno za život vjere – povjerenje u Gospodina, molitvu i sakramente, a čemu je pretpostavka istinsko obraćenje – odricanja će zadobiti novi smisao. Možda ćemo u neki-ma vidjeti i bezvrijednost.

Molitva, razmatranje Božje riječi, sakramenti, čini pobožnosti i djela ljubavi nisu vlastitost samo korizmenoga vremena. No, ako na-šemu životu nedostaje te redovitosti u vjeri, put korizmenoga obra-ćenja bit će rasvijetljen upravo pozivom na to što nam nedostaje. Za-to korizma ne će biti vrijeme bez, nego vrijeme milosnoga traganja za izgubljenim i zanemarenim. Ponovno stavljajući u središte života ono zaboravljeno – zajedništvo s Bogom – pronalazimo sebe.

Liturgija Crkve na početak korizmenoga vremena stavlja znako-vitu gestu posipanja pepelom, uz riječi: Spomeni se, čovječe, da si prah… Prah i pepeo slika su stvorenja. Prizivaju na istinu da smo sazdani od zemlje, da smo stvoreni i da, kao stvorenja, ne možemo biti tvorci spasenja i svijeta koji bi bio slobodan od trpljenja i umi-ranja. Spasenje pripada moći Onoga u čijoj je ruci i djelo stvaranja. Zato je korizma povratak Onomu koji sve stvara i sve obnavlja.

Urednik

2

NAŠA TEMA Pepelnica – vrata korizme

2

P

PNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

Početak korizmenoga vremena obilježen je slavljem koje nosi ime po pepelu – pepelnica. U hrvatskoj se predaji koristi i dru-go ime: čista srijeda. Ta dva imena pobuđuju širu znatiželju o

razlozima zbog kojih su početku korizme davana razna imena, ali su i dobro polazište za ono što bih želio naglasiti u ovome prilogu. Naime, ističući materiju pepela može se previdjeti sadržaj cijeloga vazme-noga ciklusa, sa svojim središtem u Svetome trodnevlju i u proslavi Uskrsnuća.

Početak oblikovanja Pepelnice treba potražiti u staroj pokornič-koj praksi. Izvorno sakrament pomirenja/pokore nije bio slavljen na način koji nam je danas blizak. U tome razvoju možemo primijetiti trostruki korak u razvoju (P. Visentin): od javnoga/zajedničkoga do privatnoga/pojedinačnoga slavlja; od pomirenja s Crkvom, davanoga jedanput u životu, do čestoga slavljenja sakramenta, shvaćenoga kao pomoć u životu pokornika; od dugotrajne pokore i iskupljenja koje prethodi odrješenju, do zadovoljštine koja slijedi nakon odrješenja.

Slavlje Pepelnice, kako piše E. Beraudo nastaje u okviru slavlja javne pokore. Ona je obredno označavala početak pokorničkoga ho-da (koji je bio i višegodišnji) onih vjernika koji su svoj duh i tijelo usmjeravali prema slavlju pomirenja i odrješenja koje se slavilo na završetku korizmenoga vremena, to jest do popodneva na Veliki če-tvrtak. S vremenom se gesta pepeljenja proširila na sve vjernike, a i liturgijska obnova Drugoga vatikanskog sabora smatrala je važnim zadržati tu gestu na početku korizme.

Biblijska teologija otkriva dvostruko značenje obrednoga korište-nja pepela. On je ponajprije znak slabosti i krhkosti čovjeka. Abraham se, posredujući za milost prema Sodomi, obraća Bogu ovako: »Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu«, opet progovori Abraham. – »Ja, prah i pepeo!« (Post 18, 27). Patnik Job, spoznajući krajnju granicu vlastitoga života, s osjećajem potpune predanosti i odbačenosti, kaže: »U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k’o prah i pepeo.« (Job 30, 19). I na drugim se mjestima u Svetome pismu nalazi jednaka slika ljudske nedostatnosti, simbolizirana pepelom, kao na primjer: »Kad se ona utrne, pretvorit će se tijelo u pepeo, a duh će se rasplinuti kao lagan zrak« (Mudr 2, 3); »Što se toliko oholi prah i pepeo – kad već za života ima crvljiva crijeva?« (Sir 10, 9; usp. Sir 17, 27).

Kao drugo, pepeo je također izvanjski znak pokajnika koji se kaje zbog svoga zlog postupanja i odlučuje se na obnovljeni put prema

Korizma: od pepela do ognjaIvan Š aško

Pepeo upućuje na umiranje. On je plod izgaranja, pretvaranja

iz jednoga oblika materije u drugi te je

sasvim razumljiv tijek ‘od ognja do pepela‘.

No, u religijskome smislu u više kultura

nailazimo na odgovor koji je sukladan

ljudskoj čežnji i slutnji o besmrtnosti. Ona

je u kršćanskoj vjeri dobila svoje ispunjenje

u vazmu Isusa Krista, u otajstvu njegova

utjelovljenja, muke smrti i uskrsnuća.

2živo vrelo 3 2

Bogu. Osobito je poznat biblijski tekst koji govori o obraćenju Ninivljana na Jonino propovijedanje (usp. Jn 3, 5-9): »Ninivlja-ni povjerovaše Bogu; ogla-siše post i obukoše se u ko-strijet, svi od najvećega do najmanjega. Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo.« (Jn 5-6). Slično je i u Judi-tinu pozivu (usp. Jdt 4, 11).

Raširena simbolika pepelaPepeo upućuje na umiranje. On je plod izgaranja, pretvaranja iz jednoga oblika materije u drugi te je sasvim razumljiv tijek ‘od ognja do pepela‘. No, u religijskome smislu u više kultura nailazimo na odgovor koji je sukladan ljudskoj čežnji i slutnji o besmrtnosti. Ona je u kršćanskoj vjeri dobila svo-je ispunjenje u vazmu Isusa Krista, u otajstvu njegova utjelovljenja, muke smrti i uskrsnuća.

U poganstvu su se spaljivala tijela pokojnika, pa je pepeo bio povezan s kultom mrtvih. Nije rijetkost da se u pojedinim krajevima svijeta pepeo pokojnih koristio kao spomen na umiranje i uništenje svega zemaljskoga. U spisima Ovidija (Fasti IV, 639) i Vergilija (Ekloge VIII., 101) pronalazimo naznake o običajima starih Rimljana koji su u okviru velikih slavlja čišćenja (u veljači) bacali pepeo iza sebe u vodu u čast Februusa, božanstva koje su štovali i Etruščani kao pročistitelja i gospodara podzemlja. To je božanstvo vjerojatno postalo rimskom božicom Febris (povezanom s pojmom ‘febris’, s groznicom i znojenjem, što je smatrano pročišćavanjem), a u očitome od-nosu sa starijim nazivljem proljetnih obreda čišćenja: ‘februalia’ i ‘februa-tio’. Sličnu uporabu pepela može se naći kod Perzijaca.

U židovstvu je pepeo korišten kao spomen na Hram stradao u požaru te se kod vjenčanja na glavu mladenaca posipao pepeo da bi označio ponovno uzdizanje i obnavljanje Hrama.

Upravo je obnavljanje života, rađanje novoga života, bilo vrijedna slika na koju se lako nadovezalo kršćanstvo svojim navještajem o Kristovu uskr-snuću. Tako je i mitski Feniks, žar-ptica, mogla poslužiti crkvenim ocima za govor o preporođenju i besmrtnosti. Izravna povezanost te ptice s vlastitim pepelom u koji izgori i u kojemu se ponovno rađa zanimljiva je za temu kr-šćanskoga govora o pepelu.

Pepeo je bio viđen kao simbol Božje, Stvoriteljeve mudrosti, baš kao i ptica ibis prema Knjizi o Jobu (Job 38, 36), gdje se pokazuje ljudska ograni-čenost i Božje gospodstvo. Na to se nadograđuje poistovjećivanje s Isusom,

Spomeni se, čovječe, da si prah i da se u prah vraćaš.

4


4

zbog toga što se ukazivao trećega dana nakon smrti, te je usvojen kao kršćan-ski simbol besmrtnosti i uskrsnuća. Dante u svome spjevu ovako piše o Fenik-su: »Mudraci vele da ovako plane / i ptica feniks, da oživi prije / nego što ljeto petstoto joj svane. / Trava ni zrnje za nju hrana nije, / već uz amomum tamjano-ve kapi, / a pred smrt se u nard i mirtu krije.« (Pakao, XXIV, 106-111).

Pepeo je tako proma-tran poput ‘organske pra-šine’, kao materijal prepo-rođenja. Sve što je stvoreno treba postati prahom, ali će se u drugome koraku

iz prašine ponovno dići i oživjeti. Značenje pepela istaknuto je naročito u posljednici Dies irae, dies illa, koja odražava duhovnost (devotio modre-na) kraja srednjega vijeka. Na način inkluzije taj himan u drugome stihu spominje latinsku riječ za vrući pepeo, pepeo koji u sebi nosi žar – ‘favilla’: »Dies irae, dies illa / Solvet saeclum in favilla / Teste David cum Sybilla.« Hrvatski je prijevod – premda ne spominje pepeo – predočio tu sliku spaja-jući oganj i sjaj: »U dan onaj, u dan gnjeva / Ognjem svijet će sav da sijeva, / Sa Sibilom David pjeva…«. Doslovno prvi stihovi glase: »Dan srdžbe, onaj dan, razgrađuje stvoreni svijet u vrući pepeo.« U osamnaestoj, zadnjoj kiti-ci (koja je vjerojatno kasniji dodatak toj posljednici) prije zaziva pjesnik za-ključuje: »Lacrimosa dies illa, / Qua resurget ex favilla / Judicandus homo reus.« (»Avaj dana suza, straha, / Kada grešni stvor iz praha / Pođe k Sudu posljednjemu.«) Ponovno se spominje ‘vrući pepeo’ (preveden kao ‘prah’), a u tadašnjoj specifičnoj osjetljivosti za eshatološka pitanja završetak je obi-lježen uskrsnućem, ali je ostavljen trag suza, suda i krivnje.

Ima puno mogućih nadahnuća koja su povezana u tome iznimnom mo-litveno-pjesničkom liturgijskom djelu, ali ono provire iz duboke vjerničke svijesti o potrebi susreta s Božjim gospodstvom, sa stvorenošću i prolazno-šću svijeta i s vlastitom odgovornošću.

Tako će se i kod kršćana naći običaj činjenja pokore u pepelu i kostrijeti, kako to donosi Knjiga o Joni: »Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo.« (Jon , 6) Pepeo je bio naročito prisutan u obredu posvete crkve, kada je cijeli pod crkve bio posut pepelom i po njemu ispisivala abeceda, odnosno alfabet, kako bi se simbolički uprisutnila istina da je Krist početak i završetak, da obuhvaća svu stvarnost te da je bez njega sve stvoreno samo prah i pepeo.

Obratite se i vjerujte evanđelju.

Vladimir Blažanović: Govor na gori.

4živo vrelo 5 4

U pokorničkome značenju pepeo je bio korišten tako da je stavljan u hranu, da bi se naznačila svijest o smrtnosti i spremnost na ‘gubitak okusa svijeta’.

Ponekad se u književnim djelima može naći opis bezokusnih plodova, ‘plodova pakla’, koji su izvana lijepi i privlačni, a iznutra ispunjeni pepelom. No, život u pepelu (i prljavštini) viđen je i kao sebedarni, nesebičan život istinskih kršćana koji se u sadašnjemu životu ponizno prinose i odriču ze-maljskih ugodnosti.

Spomeni se, čovječe…Živimo u vremenu u kojemu način života ne pogoduje približavanju nekad razumljivim simboličkim poveznicama svakidašnjice i vjerskih sadržaja. Nadolazećim naraštajima slika pepela bit će razumljiva na razini izričaja i to nakon tumačenja, ali se stvarnost nastanka pepela i životna blizina s njime ne može podrazumijevati. Pitanje je, dakle, koliko je pepeo danas prva isto-značnica s pojmom uništenja, suočavanja s nestajanjem, a još više koliko može nositi sadržaje s kojima je pepeo vezan u starini. Uza sve to ili baš zato što se dogodio i stanoviti odmak od svakodnevice, simbolika pepela je zadržana i ona je liturgijski prihvatljiva.

Pritom valja napomenuti da niti jedan liturgijski simbol nije ‘sam po sebi razu-mljiv’, nego mu je potrebna primjerena mistagogija. Simbol u sebi sadrži dio koji je neposredno ‘razumljiv’ i dio koji posreduje sadržaj otajstva snagom objave. U pepelu se neposredno vidi anorganski ostatak nakon izgaranja organskih tvari. To pak posredu-je lako razumljiv sadržaj znaka prolaznosti i raspadljivosti života. Od toga nastaje ‘obja-viteljska vrijednost’ geste posipanja pepe-lom po glavi, kao izražaja žalovanja i kajanja u kulturi Staroga zavjeta, ali jednako tako kod starih Egipćana, Arapa i Grka. Tu gestu u kršćanstvu prate snažne riječi o spomenu na stvorenost iz zemaljskoga praha.

Jednostavna, ali nadasve znakovita i dirljiva liturgija Pepelnice čuva dvostruko biblijsko značenje pepela (znak slabosti i krhkosti čovjeka i znak kajanja) koje je vidljivo u molitvenim obrascima, od kojih je posebne po-zornosti vrijedna stara: Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti. Kao što tumači A. Nocent, stari je izrijek usko povezan s gestom pe-peljenja, polaganja (impositio) pepela, dok drugi, noviji izrijek (Obratite se i vjerujte evanđelju.) bolje izražava pozitivni vidik korizme koja započinje baš tim slavljem. Bilo je prijedloga da se ta dva obrasca spoje te tako zajedno odraze puninu značenja pepelnice, na primjer: Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti. Stoga: obrati se i vjeruj evanđelju!

Sâm obred pepeljenja, premda se nalazi smješten nakon homilije, ima pokornički značaj, zbog čega se u euharistijskome slavlju ispušta pokajnički čin. Zapravo je na stanovit način ‘premješten’. Postoji mogućnost pepeljenja i izvan misnoga slavlja i to tako da se poštuje sljedeći ustroj: ulazna pjesma, znamenovanje križem, pozdrav i uvod, zborna molitva, čitanja, homilija,

Pri posipanju pepelom u obredu Čiste srijede obi-čava se pepelom na glavi vjernika ostaviti trag u obliku križa, moleći za pročišćenje srca. Ta je ge-sta kristo loške naravi, jer je Isus Krist Božja ljubav postala čovjekom, Ljubav koja je križ – nekoć znak sramote, prokletstva i mržnje – preobrazila u znak pomirenja i blagoslova.

6


6

pepeljenje, molitva vjernika, (svečani korizmeni) blagoslov i otpust. Prem-da je pepeljenje moguće imati u okviru svake euharistije toga dana, dobro je naznačiti vjernicima koje je slavlje za cijelu zajednicu, kako bi bila očitija eklezijalna dimenzija obraćeničkoga hoda.

Liturgijski tekstovi govore…Liturgijsko značenje pepela najlakše je spoznati iz liturgijskih tekstova Pe-pelnice i to iz molitava blagoslova pepela u okviru početka korizme i njezine usmjerenosti prema slavlju Uskrsnuća.

Najprije vidimo okvir misnoga obrasca koji započinje ulaznom pjesmom spominjući Božju ljubav: Ti, Gospodine, ljubiš sva bića, i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. To je polazište: ne kazna, trpljenje, gorčina, nego ljubav u kojoj se zrcale prijestupi i Božja opomena i kazna kojoj je cilj napuštanje zloće (usp. Mudr 11, 24-25.27).

U Zbornoj molitvi vidimo temeljne sadržaje korizmenoga hoda: post, molitva, bratsko-sestrinska ljubav. Time se oraspoložuje za primanje Božje jakosti i za ustrajnost u dobrim djelima. U cjelini slavlja toga dana posebno je važan navještaj Božje riječi na kojoj se nadahnjuju tekstovi molitve i koju one sažimlju.

Nakon homilije slijedi blagoslov pepela s dvije predložene molitve. Prva započinje spomenom Božje sažalnosti i milostivosti prema onima koji su spremni ići putem obraćenja. Tada slijedi blagoslovni zaziv: »Prikloni se dobrostivo našim molitvama i izlij svoj blagoslov na sve koji danas primaju pepeo.« Lijep je hrvatski prijevod koji govori o ‘primanju’ pepela. Latinski spominje samo raspršivanje i dolaženje u dodir s pepelom (»horum cine-rum aspersione contactos«). Primanje nosi duhovno raspoloženje i prihva-ćanje svega što pepeo označuje.

Nakon epikletskoga dijela slijedi molbeni koji otkriva što je svrha blago-slova i pepeljenja: »Daj da po korizmenoj obnovi kršćanskoga života čiste duše proslave vazmeno otajstvo tvoga Sina.« Hrvatski prijevod i u tome di-jelu pomalo odstupa, ali tim odstupanjem uvodi pojam ‘obnove života’, ne suzujući smisao na korizmeno obdržavanje (observantiam quadragesima-lem). Latinski izvornik govori o pročišćenome duhu (purificatis mentibus), a hrvatski o čistim dušama, što je stanovito sužavanje. U toj molitvi važno je vidjeti temelj u Božjemu milosrđu, u ljudskoj spremnosti na korizmeni hod kojemu je cilj proslava Vazma Isusa Krista u kojemu se obnavlja i naš život.

U drugoj blagoslovnoj molitvi nailazimo na slično polazište: Boga koji ne želi smrti grješnika, nego obraćenje i život. U središnjemu se dijelu – imajući na pameti izrijek kod posipanja pepelom – nalazi priznanje da smo »prah i da se u prah pretvaramo«, te slijedi molba: »Udijeli nam korizme-nim zalaganjem oproštenje grijeha i obnovu života na sliku tvoga uskrsloga Sina.« Moli se za oproštenje grijeha (drukčije rečena čistoća našega bića, koju spominje prvi obrazac) i za novost života (peccatorum veniam et no-vitatem vitae).

Tu je srž smisla vidljivoga stupnjevanja koji se na završava niti je smisao u ljudskome trapljenju i pokori kojom bi čovjek dosegnuo neki stupanj savr-šenstva, sebe oslobodio i dokazao svoju jakost. Polazi se od Boga i dolazi se

6živo vrelo 7 6

k Bogu. Taj hod traži poniznost, raspoloženje srca koje se pouzdaje u Boga i koje vidi konačni cilj u novosti darovanoga života u vječnosti.

Da bismo jasnije vidjeli značenje tih molitava, predlažem da pred sebe stavimo još dva slavlja u kojima je istaknuta snaga ognja, a gdje je naglasak ne na propadljivosti, nego na obnovi života i na besmrtnosti. Krist je pri-hvatio našu tjelesnost, ušao u ‘oganj’ smrtnosti, da bi tamu pepela pretvorio u sjaj neba. Nije bez razloga što se pepeo za pepeljenje dobiva od spaljenih maslinovih grančica kojima pozdravljamo Gospodina na Cvjetnicu. No, te grančice imaju smisao ne u varljivoj zemaljskoj slavi, nego u ‘izgorjelosti’ te slave u ljubavi prema drugima, da bismo ušli u Vječni Jeruzalem.

To je vidljivo u vazmenome bdjenju, gdje se oganj blagoslivlja riječima: »Bože, po svome Sinu ti si vjernima svojim dao oganj svoga sjaja. Blagoslovi ovaj novi oganj i po vazmenom slavlju ražari u nama živu želju za tobom, da čiste duše prispijemo na blagdan vječne slave.« Latinski izvornik molitve moli: »caelestibus desideriis inflammari«, to jest da budemo zapaljeni ne-beskim čežnjama, kako bismo, pročišćeni, mogli biti dionici slavlja vječnoga sjaja (perpetuae claritatis). Vidi se podudarnost izričaja i jedan pomak koji nastaje zbog dioništva u slavlju radi kojega je prijeđen korizmeni put. Na to se nadovezuje svo bogatstvo simbolike svjetla, povezano sa Službom Svjetla u vazmenome bdjenju.

Tomu rado nadodajem i treći govor o ognju u vazmenome ciklusu, a to je Pedesetnica i slavlje ognja Duha Svetoga, odnosno stvarnost ostvarenosti novoga života u Duhu. On nam daje da u nama sjaji Božji sjaj slave. Tako se u drugome obrascu zborne molitve Mise bdjenja nalazi molba: »Darom Duha Svetoga utvrdi srce onih koje si milošću nanovo rodio.« Proslava je to koja obnavlja lice zemlje i povezuje nebo i zemlju. Prah postaje svjetlom.

Da bi se čuvao istinski kršćanski sadržaj, smatram neizostavnim imati ta slavlja pred sobom kao cjelinu, onako kako ih raspoređuje i u svome smi-slu čuva liturgija: Pepelnica i korizma – Cvjetnica i Vazmeno trodnevlje – uskrsno vrijeme i Pedesetnica. To su prjelasci koji žive u napetosti prolaznoga i ne-prolaznoga, raspadljivoga i be-smrtnoga, tame i sjaja. Nedvoj-beno je to i najbolji put za rast u duhovnosti vazmenoga ciklusa.

Kajanje – čišćenje – obraćen životČovjek koji se spominje svo-je smrtnosti postavlja si pita-nje kako je i radi čega, s kojim smislom, živio svoj dosadašnji život. Tko na to pitanje iskreno odgovara, svjestan je svojih gra-nica, slabosti i svojih promašaja.

I Duh ga odvede u pustinju da ga iskuša.Macha Chmakoff: Isus u pustinji.


8

Pepeo je od davnina, očito protegnut kroz puno kul-tura, znak kajanja, obraće-nja, pokore i čišćenja. Svi ti elementi u religijskim značenjima, primjećuje i K. Veitschegger, imaju svo je posebnosti. U jed-nome mitu staroindijskih veda pripovijeda se da je Agni, smatran božanstvom ognja, svoje tijelo očistio pepelom, kako bi odstra-nio tragove svojih prijaš-njih pogrješaka. Stari su se Rimljani na početku nove godine, koja je bila u ožuj-

ku, kupali u pepelu, kako bi očišćeni započeli novi godišnji ciklus. Ne treba zaboraviti da je u ne tako davnoj starini i kod nas pepeo bio omiljeno sredstvo za čišćenje u domaćinstvima (pepelom se pralo posuđe, rublje kao i podovi u domovima).

Pri posipanju pepelom u obredu Čiste srijede običava se pepelom na gla-vi vjernika ostaviti trag u obliku križa, moleći za pročišćenje srca. Ta je gesta kristološke naravi, jer je Isus Krist Božja ljubav postala čovjekom, Ljubav koja je križ – nekoć znak sramote, prokletstva i mržnje – preobrazila u znak pomirenja i blagoslova. Zato mi kršćani pod taj znak stavljamo cijeli svoj ži-vot. U korizmenome vremenu, a osobito na Veliki petak, pjeva se u čast sve-toga križa Gospodinova i njegove ljubavi koja poziva: »Obratite se i vjerujte evanđelju.« (Mk 1, 15). U Isusu Kristu Bog je ljudima objavio svoje milosrđe, prima njihovo kajanje, dobru volju i odluku te im daje snagu da svoj život preusmjere u skladu s Božjim pozivom.

Pepeo nije samo znak propadljivosti života, nije samo znak skrušenosti i čišćenja, nego je znak novoga početka i nove plodnosti. I u tome nas slučaju kultura povezanosti čovjeka s prirodom uči da su poljodjelci u starini gno-jivu dodavali i pepeo, jer su znali da se time povećava plodnost tla. Bogat mineralima, pepeo pospješuje rast žitarica i tako je omogućavao mnogima dobivanje kruha i života. Dakle, u pepelu treba vidjeti život, na tragu umira-nja za život drugoga, što je sažetak Radosne vijesti.

Tko prima znak križa od pepela, moli Boga da dani korizmenoga pokor-ničkog vremena budu vrijeme obraćenja, prosvjetljenja i čišćenja te duhov-ne plodnosti. Spominje se smrti, ali ne kao središta, nego se još više spomi-nje života koji donosi obilan rod; života koji Isus poziva na uskrsnuće, što – povezani – lijepo izriču dva Isusova izrijeka: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.« (Iv 11, 25) i »Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.« (Iv 15, 5). Pepelnica nam doziva u srce da idemo ususret Vazmu, ne samo u određenome vremenu liturgijske godine, nego uvijek, cijelim svojim životom.

Tko prima znak križa od pepela, moli Boga da dani

korizmenoga pokorničkog vremena budu vrijeme

obraćenja, prosvjetljenja i čišćenja te duhovne

plodnosti.

8živo vrelo 9

P Početak korizmenoga vremena, simbolički označen obredom pe-peljenja, u teološkome promišljanju otkriva nekoliko povijesno-liturgijskih tema te otvara obzor za šire razumijevanje korizme i

njezine povezanosti s vazmenim vremenom. Vjerničko je iskustvo kroz povijest stvorilo osjetljivost za »intenzivno« življenje korizmenoga vre-mena, njegujući pobožnost prema Kristovu trpljenju, ali ne prepoznaju-ći uvijek izvornost toga vremena u otajstvu Kristova Vazma. Korizmu, naime, nije moguće cjelovito razumjeti ako se misao o njoj zaustavlja samo na našim, ljudskim pokorničkim djelima. Cijeli vazmeni ciklus može, naime, biti nazvan »vrijeme s Gospodinom« (ne niječući takvu dimenziju zajedništva i drugim dijelovima liturgijske godine). I korizma i vazmeno vrijeme čuvaju jasan »vremenski oslonac« na Kristovo djelo spasenja: korizma je nadahnuta njegovim četrdesetodnevnim borav-kom u pustinji na početku njegova javnog djelovanja, a vazmeno vrije-me uzbiljuje iskustvo novoga zajedništva Isusovih učenika s Uskrslim Gospodinom (od susreta s praznim grobom do događaja Pedesetnice). Liturgija oblikuje korizmu i vazmeno vrijeme u jedan vremenski ciklus, u kojemu Vazam i Vazmeno trodnevlje stoje kao izvor i jednomu i dru-gomu vremenu. Iz toga razloga može i za nas biti nadahnjujućim po-kušaj da se korizma nazove »vazmenim vremenom pokore« (österliche Bußzeit). Korizma se, glede njezinoga trajanja, i razvijala upravo polaze-ći iz toga izvora: najprije kao dvodnevni post i priprava za Uskrs; potom se proširivala na pripravu od jednoga tjedna (Veliki tjedan), da bi razvoj (početkom 4. stoljeća) dosegao četrdesetodnevnu pripravu (Quadrage-sima), oslanjajući se na Isusov boravak u pustinji. Povijest poznaje i po-stupno proširenje priprave na još tri tjedna, u kojima su (pojmovnom analogijom) nedjelje zadobile naslove quinguagesima, sexagesima i septuagesima (pedesetnica, šezdesetnica i sedamdesetnica).

Ne ulazeći u povijesne zaplete oko nastanka i sadržaja tih triju »predkorizmenih« nedjelja, spomenimo samo da se u pozadini može nazrijeti prožimanje ili pokušaj usklađivanja dviju različitih tradicija: one koja oblikuje vrijeme priprave i posta prije Uskrsa (a koja važno mjesto daje pripravi javnih pokornika za pomirenje i pripravnicima za slavlje sakramenata kršćanske inicijacije) te one, vlastite monaškim zajednicama, koje su četrdesetodnevni post započinjale odmah na-kon Bogojavljenja, nasljedujući tako Isusov post na početku njegova javnoga djelovanja. U kasnijem spajanju tih dviju tradicija, tri tjedna prije korizme ipak nisu bila određena postom i pokorom, ali su u nji-ma naznačena obilježja koja su vlastita korizmi, kao što je, primjerice,

Prah i pepeo – život iz nade i spomenaAnte Crnčević

Liturgijski poziv Pe-pelnice »Spomeni se, čovječe (adam), da si

prah (adamah) i da se u prah vraćaš« snažan je podsjetnik čovjeku na

njegovu stvorenost. Na početku korizme-noga puta obraćenja

dostatno je spomenuti se da sam samo čovjek,

stvorenje, sazdan iz praha zemaljskoga.

Liturgija nas oslovljava najuzvišenijim naslo-

vom – Čovječe! U nje mu je zbijena sva istina o nama: istina o

ranjenosti, o krhkosti, o prolaznosti i smrtnosti, ali i istina o ljubljenosti

Ljubavlju koja ne umire.


10

PNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

izostavljanje poklika Aleluja. Proširenje korizme na ‘sedamdesetnicu’ može biti vezano i uz povijesne okolnosti ugroze Rima od Gota i Langobarda, pa je molitva za zaštitu od neprijatelja u te tri nedjelje (s postajnom liturgijom u crkvama rimskih zaštitnika sv. Lovre, sv. Petra i sv. Pavla), očuvana u praksi rimske Crkve i nakon doba ugroze, zadobivši novo obilježje, sadržajem bli-sko vremenu korizmene pokorničke priprave.

Liturgijska obnova Drugoga vatikanskoga koncila izostavila je posebnost triju predkorizmenih nedjelja te zadržala onaj stariji ustroj korizmenoga vremena. No, i u njemu je potrebno vidjeti razvojne pomake koji pokazuju da su upravo sadržajne odrednice korizme bitno utjecale na njezin ustroj, trajanje, pa tako i na određivanje samoga početka korizme. Oblikovanje četrdesetodnevne priprave za Uskrs razvija se usporedo s oblikovanjem vazmenoga trodnevlja koje slavi spomen Kristove muke smrti i uskrsnuća (petak, subota i nedjelja), imajući u vidu da liturgijski dan započinje zala-skom sunca. Tako je Veliki četvrtak nosio sadržaje korizmenoga vremena (pomirenje pokornika, misa posvete ulja) te (navečer) slavlja koja pripadaju vazmenome trodnevlju. Prvotni i poglaviti sadržaj korizmenoga vremena nije smjerao na post, nego na vazmenu pripravu. No, kada u tome vremenu priprave post postaje najvažnijim sadržajem i oblikom priprave, rađa se ve-ća pozornost za simbolizam broja četrdeset, pa se početak korizme pomiče na srijedu prije prve korizmene nedjelje, kako bi se (ne računajući nedjelje, kada se nije postilo) došlo do točno četrdeset dana posta. Drugdje će neki drugi oblici proširenja iznaći drukčija rješenja za četrdesetodnevno traja-nje vazmenoga posta, kao primjerice u tradicijama gdje korizma traje osam tjedana (po pet dana posta u tjednu, to jest oduzimajući subotu i nedjelju).

U rimskoj liturgijskoj tradiciji srijeda prije prve korizmene nedjelje po-stala je početak korizme, caput ieiunii. Obredni elementi početka korizme bili su vezani uz početak pokore javnih pokornika, koji bi oblačili pokor-ničku odjeću i posipali se pepelom u znak pokore koju prihvaćaju kako bi, pomireni, ponovno bili uvedeni u puno zajedništvo Crkve. Sam obred pri-manja među pokornike isprva se vršio na ponedjeljak iza prve korizmene nedjelje, a nakon što je korizma proširena do srijede prije prve korizmene nedjelje, obred će postati glavnim sadržajnim elementom toga dana.

Pepeo i zemlja stvaranja…Pepeo je tvar koja nedvojbeno podsjeća na prolaznost, lakoću i neposto-janost pred i najmanjim daškom vjetra. Po kemijskome sastavu to je mi-neralni ostatak sagorijevanja neke organske ili fosilne tvari. Pepeo je plod ognja koji uništava, ono što preostaje od života (residuum) nakon što se utrne vatra. Pepeo je ugasnuće života. Dati se posuti pepelom znači govoriti o sebi, o vlastitoj smrtnosti, priznati ranjenost koja vodi u izgubljenost, u nepostojanje… Uz šire poznata značenja pepela kao znaka čišćenja i pokore, ovdje je korisno istaknuti da je on simbolikom blizak značenju suhoga ze-mljanoga praha ili pustinjskoga pijeska, koji se poima kao mjesto utrnuća i nijekanja života. U Svetome pismu nerijetko se pepeo spominje zajedno s prahom, gotovo ne razlikujući im značenje, a prijevod Sedamdesetorice na više mjesta umjesto riječi prah rabi pojam pepeo. Tako i liturgija Pepelnice

10živo vrelo 11

uz gestu posipanja pepelom (cinis) veže sliku praha: »Spomeni se, čovječe, da si prah (pulvis)…« Pokušamo li značenje pepela vući iz simbolizma pra-ha, doći ćemo do sličnih značenja: suhe i nepovezane čestice praha ne daju prostor klijanju života; njihova nepovezanost slika je izoliranosti, beživot-nosti, smrtnosti.

Jahvistička pripovijest o stvaranju čovjeka u Knjizi postanka navodi: »Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskoga i u nosnice mu udahne dah života« (Post 2, 7). Zemlja (adamah) je beživotna sve dok ju Stvoritelj ne oblikuje i ne udahne joj svoga duha, svoj dah (ruah), te čovjek (adam) postane »živa duša« (nefeš). Na tragu toga pripovijedanja prah priziva na početke, na nepostojanje, na odsutnost života koji je Božji dar. Prah i pepeo podsjećaju na život bez Boga. Stanje grješnosti, stoga, nalik je pepelu. Knjiga Mudrosti za idolopoklonika veli: »Srce mu je kao pepeo, i nada mu od zemlje bjednija, i život od gline nevrjedniji, jer nije poznao Stvoritelja svoga koji mu je udahnuo dušu djelatnu i nadahnuo ga dahom životnim.« (Mudr 15, 10). Priznati se grješnikom znači spoznati svoju nevrijednost, narav izjednačenu prahu i pepelu. Grješnik, svjestan svoga grješnoga stanja, stoga sjeda u pe-peo i posipa se njime. Tako se Job kaje »u prahu i pepelu« (Job 42, 6), a na Jonin poziv na obraćenje ninivski kralj »ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo« (Jon 3, 6). Obraćenje je vraćanje na početak, na iskon, posvještenje tko sam – stvorenje, prah i pepeo.

Zemaljski prah od kojega je čovjek sazdan pouka je čovjeku o njegovoj stvorenosti. »To je poniženje i utjeha istodobno. Poniženje – jer time nam se kaže: ti nisi Bog, nisi sebe načinio sâm i nisi gospodar svemira. Ti si ogra-ničen. Ti si biće određeno za smrt, kao i sve što je živo, ti si samo zemlja. Ali je i utjeha, jer time nam se kaže: čovjek nije demon, kako bi se ponekad moglo činiti, nije zao duh. Čovjek nije obliko-van od negativnih sila, nego je obliko-van od dobre Božje zemlje. Iza toga se krije i nešto dublje. Kaže nam se, nai-me, da su svi ljudi zemlja. Onkraj svih razlikovanja koja su proizišla iz kultu-re i povijesti, ostaje čvrsta činjenica da smo svi mi u konačnici isto, isti.« (J. Ratzinger, U početku stvori Bog, 54) Istina o stvorenosti stoji u temeljima vjere i prihvaćanja ljubavi koja se bezu-vjetno daje, pa tako istina o stvorenosti postaje ontološkim temeljem potrebi za stalnim obraćenjem. Kada se zanemari ili zaniječe istina o stvorenosti, čovjek biva nošen samo idejom sebičnoga na-pretka, rasta, kratkovidnoga posezanja za višim, za gospodarenjem, te, u ko-načnici, željom da bude »kao Bog«. Ka-

Čovjek, sazdan od praha zemaljskoga, izgnan iz zajedništva sa Stvoriteljem.Hans Schilter: Izgon iz raja.


12

da se stvorenost prihvati kao dar i kada se u njoj raspozna prvi iskaz Stvori-teljeve ljubavi, oblikovane u Božjemu naumu »hoću da Ti jesi« (Ratzinger), pravi napredak uvijek smjera na ono iskonsko stanje zajedništva u ljubavi. Obraćenje je stoga napredak, povratak na ono više, ono što sami ne možemo stvoriti ni dati.

Prihvaćanje istine o stvorenosti rađa životnim stavom u kojemu se »biv-stvena poniznost« stavlja ispred one moralne, što znači prihvaćati da sam stvoren i ovisan o ljubavi, da živim jer sam ljubljen. To je poniznost koja uzvisuje, poniznost u kojoj spoznajem da sam vrijedan ljubavi, poniznost koja oslobađa od svake zarobljenosti i unosi u zajedništvo sa Stvoriteljem. Otkupljenje i spasenje spoznaju se u zrcalu stvaranja: Otkupitelj samo ako je i Stvoritelj, može biti istinski Otkupitelj (usp. J. Ratzinger, U početku stvori Bog, 109-110). Stoga budućnost i napredak mogu ispuniti čovjekovo srce samo ako se u njima ne niječe i ne zapostavlja istina o stvorenosti.

Korizma, započinjući obredom pepeljenja i posvješćujući govorom o ‘pra-hu’ istinu o čovjeku, upućuje nas na put obraćenja, put na kojemu prepo-znajemo dostojanstvo stvorenja, u čijoj ljubavi stoji zalog i nada otkupljenja.

Čovjek pozvan da ne zaboravi svoga imenaLiturgijski poziv Pepelnice »Spomeni se, čovječe, da si prah i da se u prah vraćaš (ili: da ćeš se u prah vratiti)« (Memento, homo, quia pulvis es, et in pulverem reverteris) snažan je podsjetnik čovjeku na njegovu stvorenost. Stvorenje se ne može spasiti osim po daru, prihvaćajući dar. »Spomeni se, čovječe…« Obred nas zove našim prvim imenom, imenom koje na najsaže-tiji način opisuje našu narav, stvorenost: »Spomeni se, čovječe (adam), da si prah (adamah) i da se u prah (adamah) vraćaš.« Na početku korizmeno-ga puta obraćenja dostatno je spomenuti se da sam samo čovjek (adam), stvorenje, sazdan iz praha zemaljskoga. Liturgija nas oslovljava najuzvi-šenijim naslovom – Čovječe! U njemu je zbijena sva istina o nama: istina o ranjenosti, o krhkosti, o prolaznosti i smrtnosti, ali i istina o ljubljenosti Ljubavlju koja ne umire. Onaj koji nas je stvorio iz ljubavi, ostaje u odnosu ljubavi spram svoga stvorenja. »Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati!« (2Tim 2, 13). Ljubav se ne uskraćuje, jer to bi bilo nijekanje i ugasnuće ljubavi; tada bi ljubav jednostavno prestala biti. Nju se može samo odbiti, ali odbijanjem ju se ne može ugasiti u onomu koji ljubi. On u ljubavi vjeran ostaje.

Čovjek, od zemlje sazdan, zemljanin, pozvan je da se sjeti svoga početka. To je početak koji ne ulijeva strah, nego obnavlja pouzdanje u Onoga iz čije smo ljubavi stvoreni. Poziv, pak, čovjeku da se sjeti istine o svome povratku u prah, otvara put još većemu pouzdanju. Kao da smo u tome liturgijskome pozivu, punu spasenjske sigurnosti, previdjeli riječ povratak (da se u prah vraćaš). Povratak kamo? U stvaranje koje će biti novo, spasenjsko, preo-brazbeno, za novi oblik života. Možda nam ništa nije toliko potrebno koliko povratak Stvoritelju, povratak pred njegovo lice, u čijemu svjetlu otkrivamo istinu o sebi. Na kraju, vraćajući se »u prah«, stižemo pred njegovo lice da preobrazi ovo naše postojanje u novost iza koje nema novosti, u udioništvo u njegovoj vječnosti.

12živo vrelo 13

Čovjekov neposluh i grijeh dao je zemlji i zemaljskomu prahu negativno značenje. Dok je prije grijeha »voda izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku« (Post 2, 6), a »iz zemlje nikoše svakovrsna stabla, pogledu zamamljiva a za hranu ugodna« (Post 2, 9), nakon grijeha zemlja postaje mjesto trpljenja i muke. Stvori-telj se obraća čovjeku riječima: »Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vra-tiš: tâ iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.« (Post 3, 19). Zemlja je postala mjestom čovjekova neposluha i grijeha, znak raskinutoga zajedništva s Bogom. Grijeh izokreće sve: čovje-kovu narav, odnos s Bogom i sa stvorenjima, ali i samu zemlju u kojoj živi; ona više ne rađa samo privlačnim i za hranu ugodnim plodovima, nego i ‘trnjem’. Prah od kojega je po ljubavi sazdan, postat će njegova sudbina, kazna. No, čudesnost Božje ljubavi ponovno će iz praha, iz smrtnosti zemlje, progovoriti ljubavlju koja rađa na novi ži-vot. »Prokletstvo« zemlje iz Knjige Postanka postat će čudesnim putem spa-senja. Ozdravljenje se događa upravo ondje gdje su se neposluh i grijeh uda-ljili od Boga. Krist, »novi Adam«, sići će u iskustvo zemlje, u narav ranjenoga čovjeka, u njegovu smrtnost, u »podzemlje«, i uskrsnuti na novi život: »Nje-ga koji ne okusi grijeha, Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.« (2Kor 5, 21). Stvoritelj, Otac milosrđa, koji je praroditelje zbog njihova neposluha protjerao iz Vrta zemaljskoga, poslao je svoga Sina u tu istu zemlju, ranjenu grijehom i ljudskom iskvarenošću, kako bismo se mi, otkupljeni njegovim trpljenjem i obraćeni njegovom ljubavlju, zajedno s njim vratili u Domovinu, u zajedništvo s Ocem, u Vrt novoga zajedništva s Ocem.

Liturgijska duhovnost korizmenoga vremena na početku nas vodi u vrt stvaranja i posvješćuje nam naš neposluh i grijeh; provodi nas kroz iskuše-nje i trpljenje koje je vlastito zemlji (pustinja); poziva nas na nasljedovanje Isusa koji je prošao zemljom čineći dobro; vodi nas u Getsemanski vrt i po-ziva na sutrpljenje s Onim koji se radi nas i radi našega spasenja predaje u smrt; zaustavlja nas na Kalvariji: »na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob u koji još nitko ne bijaše položen« (Iv 19, 41); ondje polože Isusa.

Zadivljujuće je da u zoru dana uskrsnuća Marija Magdalena, tu u vrtu, susreće Uskrsloga i ne prepoznaje ga. »Kaže joj Isus: ‘Ženo, što plačeš? Koga tražiš?’ Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: ‘Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti.’ Kaže joj Isus: ‘Marijo!’« (Iv 20, 15-16) Tada se okrenu, prepozna ga i reče mu: »Učitelju!«. Oslovljava ju imenom, jer je zahvaćena spasenjem. Nije više samo stvorenje sazdano od

On, sišavši u zbilju zemlje, donio je izgnanicima milost spasenja.Foto: 123rf / Z. Atletić


14

zemaljskoga praha. U njoj, po svetome susretu, živi novi dah, životvorni, dah života vječnoga. Spasenje se događa »u vrtu«, u zemlji koja je po grijehu postala mjesto trpljenja i propasti.

Poziv iz obreda pepeljenja: »Spomeni se, čovječe, da si prah…«, poziv je da ne zaboravimo da smo stvorenja, da smo ranjeni grijehom i njime ‘osuđeni na zemlju’, na prolaznost, ali taj spomen, po Božjemu daru, otvara put spasenja. Prah i pepeo naše su ime. Izriču našu narav – sve dok nas Bog ne prozove »novim imenom« (usp. Ps 62, 2), kada ćemo biti uneseni u njegovu slavu.

Kršćanska memoria futuriDirektorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji podsjeća da »gesta posipanja pepelom ima smisao priznavanja vlastite krhkosti i smrtnosti koju Božje milosrđe treba otkupiti« te potiče da se vjernicima pomogne razu-mjeti »nutarnje značenje koje je sadržano u toj gesti i koje otvara obraćenju i obvezi vazmene obnove« (br. 125.). Liturgijske smjernice govore dakle o vazmenoj obnovi koja se živi u vremenu korizmene priprave. Plodnost korizme niče iz Vazma prema kojemu teži.

To je korizmeni spomen vazmenoga otajstva, memoria futuri. Lišiti koriz-mu njezinoga vazmenog usmjerenja znači zatvoriti je u beživotnost pepela i pokore. Nismo li korizmu »posuli pepelom« zaboravljajući da je pepeo slika stanja u kojemu se sami nalazimo? Smisao korizme nije posuti se pepelom, nego posvijestiti sebi da već jesmo »u pepelu«, štoviše da već jesmo »prah i pepeo«. Uskrsnuće čovjeka uzdiže iz praha, iz zemlje, i uvodi ga u život neba, u život svjetla. (Na vrelu liturgije, 394-395).

Okružnica Kongregacije za bogoštovlje O pripravi i slavljenju vazme-nih blagdana pojašnjava da obred pepeljenja »označuje stanje čovjeka grješnika koji naizvan ispovijeda svoju krivnju pred Gospodinom i tako iz-vršava volju unutarnjeg obraćenja, vođen nadom da će mu Gospodin biti milostiv« (br. 21).

»Spomeni se, čovječe, da si prah i da se u prah vraćaš.« Riječi izgovorene uz obrednu gestu posipanja pepelom usmjeruju vjerničku misao na dva pola ljudske egzistencije. Dva ‘kraja’ – početak i dovršetak – povezana su istim po-zivom na sjećanje: Čovječe, sjeti se svoje stvorenosti i onoga što ti je po Božjoj ljubavi u daru pripravljeno. Tako se spomen i nada na čudesan način životno isprepliću: nadati se, okrijepljeni sigurnošću onoga što se u Kristu zbilo, i ‘sje-ćati se’ onoga što nam je u vječnosti pripravio. U toj isprepletenosti nada je oslonjena na ono što je iza nas, a spomenu povjereno ono što je pred nama. Spomen na buduće, memoria futuri, jedna je od bitnih odlika kršćanskoga življenja. Zaborav već darovanoga znak je neposluha i tvrdokornosti pred Bo-gom, a zaborav obećanoga, budućega, znak nevjere i nepouzdanja u Boga.

Korizma sjedinjuje jedno i drugo sjećanje. Uvodi nas u povijest spasenja i obnavlja pouzdanje u proslavu s Kristom. Govoriti o čovjeku u slici praha

Pronaći put povratka…Ernst Wilhel Nay, 1942.

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

14živo vrelo 15

VEL JAČA 19 N SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU 20 P Svagdan: Sir 1,1-10; Ps 93,1-2.5; Mk 9,14-29 21 U Svagdan: Sir 2,1-11; Ps 37,3-4.18-19.27-28.39-40; Mk 9,30-37 22 S KATEDRA SVETOGA PETRA, blagdan

vl.: 1Pt 5,1-4; Ps 23,1-6; Mt 16,13-19 23 Č Sv. Polikarp, biskup i mučenik, spomendan

od dana: Sir 5,1-8; Ps 1,1-4.6; Mk 9,41-50 24 P Svagdan: Sir 6,5-17; Ps 119,12.16.18.27.34-35; Mk 10,1-12 25 S Svagdan: Sir 17,1-15; Ps 103,13-18a; Mk 10,13-16 26 N OSMA NEDJELJA KROZ GODINU 27 P Svagdan: Sir 17,24-29; Ps 32,1-2.5-7; Mk 10,17-27 28 U Svagdan: Sir 35,1-12; Ps 50,5-8.14.23; Mk 10,28-31

OŽUJAK 1 S PEPELNICA

Jl 2,12-18; Ps 51,3-6a.12-14.17; 2Kor 5,20 – 6,2; Mt 6,1-6.16-18 2 Č Svagdan: Pnz 30,15-20; Ps 1,1-4.6; Lk 9,22-25 3 P Svagdan: Iz 58,1-9a; Ps 51,3-6a.18-19; Mt 9,14-15 4 S Svagdan: Iz 58,9b-14; Ps 86,1-6; Lk 5,27-32 5 N PRVA KORIZMENA NEDJELJA 6 P Svagdan: Lev 19,1-2.11-18; Ps 19,8-10.15; Mt 25,31-46 7 U Svagdan: Iz 55,10-11; Ps 34,4-7.16-19; Mt 6,7-15 8 S Svagdan: Jon 3,1-10; Ps 51,3-4.12-13.18-19; Lk 11,29-32 9 Č Svagdan: Est 4,17k-m.r-t; Ps 138,1-3.7c-8; Mt 7,7-12;

10 P Svagdan: Ez 18,21-28; Ps 130,1-8; Mt 5,20-26 11 S Liturgija kvatri: iz Prigodnih čitanja (str. 190-203.):

Iz 55,6-9; Ps 51,3-6a; Lk 7,36-50 12 N DRUGA KORIZMENA NEDJELJA 13 P Svagdan: Dn 9,4b-10; Ps 79,8-9.11.13; Lk 6,36-38 14 U Svagdan: Iz 1,10.16-20; Ps 50,8-9.16bc-17.21.23;

Mt 23,1-12 15 S Svagdan: Jr 18,18-20; Ps 31,5-6.14-16; Mt 20,17-28 16 Č Svagdan: Jr 17,5-10; Ps 1,1-4.6; Lk 16,19-31 17 P Svagdan: Post 37,3-4.12-13a.17b-28; Ps 105,16-21;

Mt 21,33-43.45-46 18 S Svagdan: Mih 7,14-15.18-20; Ps 103,1-4.9-12;

Lk 15,1-3.11-32 19 N TREĆA KORIZMENA NEDJELJA 20 P SV. JOSIP, zaručnik Bl. Dj. Marije, svetkovina

2Sam 7,4-5a.12-14a.16; Ps 89,2-5.27.29; Rim 4,13.16-18.22; Mt 1,16.18-21.24a (ili: Lk 2,41-51a)

21 U Svagdan: Dn 3,25.34-43; Ps 25,4-9; Mt 18,21-35 22 S Svagdan: Pnz 4,1.5-9; Ps 147,12-13.15-16.19-20; Mt 5,17-19 23 Č Svagdan: Jr 7,23-28; Ps 95,1-2.6-9; Lk 11,14-23 24 P Svagdan: Hoš 14,2-10; Ps 81,7-11.14.17; Mk 12,28b-34 25 S NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO. BLAGOVIJEST

Iz 7, 10-14; Ps 40, 7-11; heb 10, 4-10; Lk 1, 26-38

i pepela, gdje završava čovjekov tjelesni život, nije nijekanje života nakon smrti. To je put obraćenja, povratka na ono mjesto gdje se zbio neposluh i gdje je iznikao plod otkupljenja. Na nadgrobnoj ploči kardinala Antonija Barberinija iz 1646. godine, u kapucinskoj crkvi Santa Maria Immacolata u Rimu, čita se natpis: Hic iacet pulvis, cinis et nihil. – Ovdje leži prah, pepeo i ništa (više). To nije nijekanje života, nego ispovijest vjere da je život negdje drugdje, u novosti postojanja, u Bogu, onkraj tjelesnosti.

»Vjera, koju primamo od Boga kao nadnaravni dar, javlja se kao svjetlo na putu […]. S jedne strane, ono seže iz prošlosti; to je svjetlo ishodišnog spomena (lux fundantis memoriae), spomena Isusova života, gdje se oči-tovala njegova potpuno pouzdana ljubav, kadra pobijediti smrt. Istodobno, budući da je Krist uskrsnuo i privlači nas sebi onkraj granica smrti, vjera je svjetlo koje dolazi iz budućnosti, koje pred nama stvara velike obzore i izvo-di nas iz našega izoliranog ‘ja’ i vodi prema širini zajedništva.« (Papa Franjo, Lumen fidei, 4) Liturgijsko slavlje uvijek daje iskusiti vjeru kao spomen-čin: tu se udanašnjuje i aktualizira Božje djelo spasenja, već dogođeno u Isusu Kristu, ali se anticipira obećana punina spasenja. Tako naše slavlje nastav-lja spasenjsku povijest, preobraženu vječnošću. U tome iskustvu i vjera traj-no uzrasta u spomen budućega, memoria futuri, dajući svjetlo vječnosti i novi smisao svemu životnome hodu. Zato, čovječe (adam), sjeti se da si prah (adamah) i da se u prah vraćaš.

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

OTAJSTVO I ZBILJA

16

Ulazna: 76.1 Ja se u tvoju dobrotu uzdamOtpj. ps.: 118 Milosrdan jePrinosna: XIV Evo nas, OčePričesna: 260 O da bude radostZavršna: 859 Spasitelju dobri, Isukrste

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

19. veljače 2017.

Sedma nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaJa se u tvoju dobrotu, Gospodine, uzdam, nek mi se srce raduje spasenju tvome! Pjevat ću Gospodinu koji mi učini dobro.

Ps 13, 6

Zborna molitvaSvemogući Bože, daj da budno osluškujemo poticaje tvoga Duha: da ti čujemo glas te ga riječju i životom slijedimo. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, ovim darovima iskazujemo ti dužnu počast. Daj da naše služenje bude tebi na slavu a Crkvi na spasenje. Po Kristu.

Prvo čitanje Lev 19, 1-2.17-18Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!

Čitanje Knjige Levitskog zakonika Gospodin reče Mojsiju: »Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: ‘Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš! Ne mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga. Ja sam Gospodin!‘«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 103, 1-4.8.10.12-13Pripjev: Milosrdan je i milostiv Gospodin.Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina,i sve što je u meni, sveto ime njegovo!Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina,i ne zaboravi dobročinstva njegovih!

On ti otpušta sve grijehe tvoje,on iscjeljuje sve slabosti tvoje;on ti od propasti izbavlja život,kruni te dobrotom i nježnošću.

Milosrdan je i milostiv Gospodin,spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.Ne postupa s nama po grijesima našimniti nam plaća po našim krivnjama.

Kako je istok daleko od zapada,tako udaljuje od nas bezakonja naša.Kako je otac nježan prema sinovima,tako je Gospodin nježanprema onima što ga se boje.

Drugo čitanje 1Kor 3, 16-23Sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.Nitko neka se ne vara. Ako tko misli da je mudar među vama na ovome svijetu, neka bude lud da bude mudar. Jer mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom. Ta pisano je: On hvata mudre u njihovu lukavstvu. I opet: Gospodin poznaje namisli mudrih, one su isprazne. Zato neka se nitko ne hvasta ljudima jer sve je vaše. Bio Pavao, ili Apolon, ili Kefa, bio svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće: sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji.Riječ Gospodnja.

16živo vrelo 17

MOLITVA VJERNIKABraćo i sestre, otvoreni novosti Kristova nauka, koji rasvjetljuje naše misli i sve naše odnose, iznesimo Bogu svoje molitve. Molimo zajedno:

Usliši nas, Gospodine.1. Gospodine, svojom mudrošću nadahnjuj Crkvu,

zajednicu svojih vjernika, da u evanđeoskoj odgovornosti za dobro ljudi i za sav svijet bude uvijek predana naviještanju tvoje istine, molimo te.

2. Gospodine, ti nas pozivaš na snagu ljubavi koja ljubi i neprijatelje; obnovi u nama svjetlo vjere kako bismo umjeli ustrajno hoditi putem tvojih zapovijedi, molimo te.

3. Gospodine, ti sav svijet vodiš k zajedništvu u tvome Kraljevstvu: nadahni sve koji ravnaju narodima i državama da budu odgovorni za dar mira u svijetu, molimo te.

4. Gospodine, obnovi snagu zajedništva u našim obiteljima: što je ranjeno grijehom i sebičnošću, neka bude ozdravljeno snagom opraštanja i ljepotom ljubavi, molimo te.

5. Gospodine, molimo te za one zbog kojih trpimo: rasvijetli im put evanđelja i budi im bliz po našoj strpljivosti koja ne ostavlja mjesto nikakvomu grijehu, molimo te.

Usliši, nebeski Oče, naše vapaje. Usmjeri naše misli i naše korake putem nesebične ljubavi kako bismo mogli ustrajno graditi tvoje Kraljevstvo među ljudima. Po Kristu Gospodinu našemu.

Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!Freska u crkvi Saint-Aignan, Brinay, Francuska, 12. st.

Pričesna pjesmaIspovijedam sva čudesna djela tvoja, radujem se i kličem tebi, pjevam imenu tvome, Svevišnji.

Ps 9, 2-3

Pjesma prije evanđelja 1Iv 2, 5 Tko čuva riječ Kristovu, u njemu je zaista savršena ljubav Božja.

Evanđelje Mt 5, 38-48Ljubite neprijatelje!

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obra-zu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.

Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Svemogući Bože, daj da uberemoplodove spasenja kojima su ova otajstva obećanje i zalog. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

18

Sedma nedjelja kroz godinu

Kako se nositi s osvetoljubivošću i na-gnućem da svojim neprijateljima uz-vratimo istom mjerom? To su mučna

životna pitanja koja nas postavljaju pred izni-mno tešku zadaću: što učiniti kada me netko bez razloga povrijedi i kako se odnositi prema neprijateljima kojih se n e možemo riješiti, a koji nam stalno čine zlo? U srcu Govora na gori Matej nam donosi Isusove upute.

Nadvladati osvetoljubivostNajprije o osveti. Isus ne počinje od nule. Po-činje od uvriježenog načina ophođenja s osve-tom. Taj način ograničuje osvetu na mjeru podnesenog zla. Za iskopano oko ne smiješ drugomu iskopati oba; za izbijeni zub ne smiješ drugomu izbiti dva. No, kolikogod ovo samoo-graničavanje osvete bilo važno, u srcu odnosa stoji osveta i jedna se šteta nadoknađuje dru-gom štetom. Zbroj dviju šteta nije, međutim, njihovo poništenje, nego umnažanje. Ako za svoje oko uništim oko svoga protivnika, onda svijet nije doživio pravdu, nego izgubio dva oka. U čovjeku postoji nutarnje nagnuće da na podneseno zlo odgovori još jačim ili, ako se iz nekoga razloga sustegne, istim zlom. Zla se, međutim, ne poništavaju međusobno. Zla se množe. I zlo koje mi netko nanese i zlo kojim se štitim i branim od daljnjeg zla, jest sudjelova-nje u zlu koje se hrani s obje strane. Zlo živi od međusobnih zala.

Kako glasi Isusova uputa? Ne opirite se Zlomu! Najprije opažamo da iza zla stoji Zli. Potom vidimo da opiranje Zlomu nosi sa so-bom opasnost zla. Kako? Oduprijeti se Zlomu možemo njegovim sredstvima. Zlom koje nas je snašlo možemo se od njega braniti. Ako to činimo, onda zlo raste. Zločinjenje i opiranje zlu zlim sredstvima zbraja zlo i sve sudionike stavlja pod vlast Zloga koji stoji iza zala. Nje-gova zluradost prati i počinitelja koji čini ne-pravdu i žrtvu koja se od nepravde brani istim zlom koje podnosi. Zli tako sve koji su na bi-lo koji način uključeni u zlo hoće učiniti sebi

sličnima. Stoga prva Isusova uputa kaže da ne ulazimo u borbu sa Zlim njegovim sredstvima.

No, na zlo svakako valja odgovoriti. Ne od-govoriti na zlo nije dobro. Kako odgovoriti? Isus poučava svoje slušatelje da na zlo odgovo-re dobrom. I to tako da u konkretnoj situaciji traže najbolji primjeren odgovor dobrote na podneseno zlo. Zašto? Koji je cilj ovakvih od-govora? Promijeniti protivnika? Ne. Protivnik nije prvi zadatak čovjeka koji je pogođen zlom. Prvi zadatak je zaštiti svoje srce od Zloga i zla koji nastoje svakoga pretvoriti u sebi sličnog zločinitelja. Isusova je temeljna nakana zaštiti nevine žrtve od zla da ih Zli svojom lukavošću ne pretvori u svoje sluge, u ljude koji će se zbog razumljive potrebe da se zaštite od zla, pretvo-riti u iste zločinitelje koji njih same napadaju.

Nadvladati mržnjuDruga se uputa odnosi na neprijatelje. Isus opet polazi od postojećega stanja u kojemu vlada za-kon da se ljubi bližnjega, a mrzi neprijatelja. I Isusova prva uputa glasi: Ljubite neprijatelje! Odmah opažamo da je Isusu stalo da ljudsko srce ne bude podijeljeno na ljubav i mržnju, nego da bude ispunjeno samo i jedino ljubavlju. Mržnja je jaka emocija i ona čovjeka veže uz objekt kojega

Prozreti lukavstva zla

18živo vrelo 19

mrzi. Tako se u ljudskome srcu događa najčudni-ja i najgroznija promjena: dajući prostor mržnji on u samo srce svoga bića pušta svoga najvećeg neprijatelja. Neprijatelj može tjelesno biti sasvim daleko, ali mržnjom se useli u nutrinu, pa ga no-simo neprestano sa sobom i puštamo u svoje naj-dublje dijelove. Prati nas u našim mislima i sno-vima, u našim strahovima i našim odnosima. Kao da svom neprijatelju sami otvorimo vrata svoga doma i pustimo ga da se u našemu ponaša kako mu se prohtije. Isus poznaje ljudsko srce i zna ko-liko je mržnja koja otvara vrata srca neprijatelju, razorna za čovjeka. Zato svoje slušatelje uči da ljube svoje neprijatelje. Opet prvotna nakana nije da se neprijatelja promijeni. Nakana je da nepri-jatelj svojim neprijateljstvom ne zarazi naše srce.

Druga uputa tiče se molitve za svoje progo-nitelje. Ni ona ne smjera na promjene progo-nitelja, nego na zaštitu našeg srca od opasnosti da nas progonitelji učine sebi sličnima. Ovdje se pokazuje kako Isus shvaća molitvu. Molitva ima čudesnu snagu zaštiti srce čovjeka koga ne-prijatelji i progonitelji nepravedno ranjavaju od najgoreg moguće zla: od toga da ga zlo učini sebi sličnim. Snaga molitve za svoje progonitelje po-kazat će se na Isusu kada sâm bude izložen nepri-jateljstvima i progonima. Njegovi ga neprijatelji nisu pretvoriti u sebi sličnoga. Zli ga nije uspio natjerati da se s njim bori zlim sredstvima.

Isus je svu svoju snagu kojom je na zla od-govarao dobrom crpio iz jednoga odnosa. Iz odnosa s Ocem nebeskim. I svoje je slušatelje učio da čine isto. Učio ih je da gledaju Oca kao sunce koje sja dobrima i zlima, i kao kišu koja pada pravednima i nepravednima.

Prozreti lukavstvaKada se vjernici nedjeljom saberu oko živoga i otajstveno prisutnoga Isusa, oni u njegovome životu i njegovim odgovorima na neprijatelj-stva i progone vide živi primjer svega što je Isus naučavao. Nije samo govorio. Činio je ono što je govorio. To je vjernicima najvjerodostojnija škola jer posvuda oko sebe i u sebi vide kako vladaju druga nagnuća, preko kojih zlo uvijek uspijeva prevariti i počinitelje i žrtve. To se s Isusom nije dogodilo. I vjernici na njemu vide učinak neopiranja Zlomu i ljubavi prema nepri-jateljima. Mnogima, nakon što završi liturgijski susret, pogled zastane na suncu ili kiši te u tren razumiju Isusove riječi i slike. S tom jasnoćom odlaze u svoju svakodnevicu. Ponekima uspije ne opirati se Zlome i ljubiti neprijatelje i moli-ti za svoje progonitelje. Kad god se to dogodi, raste Božje kraljevstvo na zemlji i Isusova riječ postaje živom i djelotvornom u svijetu, a Zli ima sve manje prostora za svoja lukavstva.

Ante Vučković

MU

DR

OST

CR

KV

E

Zrnje…

Gospodin hoće da sami čini iskušaju u našoj vjeri nadu usmje-renu prema vječnosti. To je stoga da podnošenje nepravde koju

moramo zaboraviti bude svjedok na budućem sudu. Zakon je nevjer-noga Izraela strahom držao u strahu i volju za osvetom suzbijao uza-jamnošću nepravde. Vjera pak ne trpi da je bol za ikakvom neprav-dom tako velika da moli za osvetu i da itko bude osvetnik uvrjede koja je njemu nanesena. Na Božjemu, naime, sudu ima više utjehe za one koji su pretrpjeli nepravdu i veća je kazna za nepravedne. Tako nam Evanđelja propisuju ne samo da se udaljimo od zlih djela, nego također traže zaborav glede nepravde koja se osvećuje. Nare-đuje nam se da, primivši pljusku, pružimo drugi obraz i ako nosimo teret tisuću koraka, put proslijedimo dvije tisuće koraka. Uvećanjem nepravde imat ćemo pravednost pred osvetom. Sami je Gospodin, u svrhu uvećanja slave, pružio obraze dlanovima i leđa bičevima.

SVETI HILARIJE, Tumačenje Evanđelja po Mateju, IV, 25.

U ljudskoj logici zlo traži nadoknadu pravednom kaznom, ili pak osvetom. Osveta nastavlja lanac zla i uvlači druge ljude u mrežu grijeha. Onaj tko se osvećuje, trpi podneseno zlo, ali osvetom trpi u sebi i zlo koje na-nosi. Ne mogu drugomu nanijeti zlo, a da sam ne ostanem zahvaćen zlom. Zlo je zarazno. I nikada nije samo jednosmjerno. Ono je sjeme koje klija zlim plodovima. Isus kaže da se lanac zla može prekinuti samo novošću, činom koji ne pripada či-njenju zla, a to je oprost. Zlo se po-bjeđuje oprostom i činjenjem dobra.

J. Ki

rk R

icha

rds

OTAJSTVO I ZBILJA

20

Ulazna: 76.2 Gospodin mi je zaštitaOtpj. ps.: Samo je u Bogu mir (ŽV 2-2011)Prinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 273 (274) Ja sam s vama Završna: 183 Ti, Kriste, Kralj si vjekova


26. veljače 2017.

Osma nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaGospodin mi je zaštita, na polje me prostrano izvede, spasi me jer sam mu mio.

Ps 18, 19-20

Zborna molitvaGospodine, ravnaj tijekom svjetskih zbivanja: da živimo u miru te radosno i slobodno tebi služimo.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 49, 14-15Tebe ja zaboraviti neću!

Čitanje Knjige proroka IzaijeSion reče: »Gospodin me ostavi, Gospod me zaboravi.« Može li žena zaboravit svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 62, 2-3.6-9abPripjev: Samo je u Bogu mir, dušo moja!Samo je u Bogu mir, dušo moja,samo je u njemu spasenje.Samo on je moja hrid i spasenje,utvrda moja: neću se pokolebati.

Samo je u Bogu mir, dušo moja,samo je u njemu nada moja.Samo on je moja hrid i spasenje,utvrda moja: neću se pokolebati.

U Boga je spasenje moje i slava;Bog mi je hridina silna, utočište.U nj se, narode, uzdaj u svako doba;pred njim srca izlijevajte!

Drugo čitanje 1Kor 4, 1-5Gospodin će razotkriti nakane srdaca.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo! Neka nas svatko smatra službenicima Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih. A od upravitelja iziskuje se napokon da budu vjerni. Meni pak nije nimalo do toga da me sudite vi ili bilo koji ljudski sud; a ni ja sam sebe ne sudim.

Doista, ničega sebi nisam svjestan, no time nisam opravdan: moj je sudac Gospodin. Zato ne sudite ništa prije vremena dok ne dođe Gospodin koji će iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca. I tada će svatko primiti pohvalu od Boga.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Heb 4, 12Živa je riječ Božja i djelotvorna; prosuđuje nakane i misli srca.

Evanđelje Mt 6, 24-34Ne budite zabrinuti za sutra.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima: »Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezi-rati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.

Darovna molitvaBože, sve što ti prinosimotvoj je poklon, a ti ga ipakprimaš kao znak naše pažnje. Tvoji su darovi jedino što imamo: daj da nam donesu vječnu nagradu. Po Kristu.

20živo vrelo 21

MOLITVA VJERNIKA

Braćo i sestre, Bog Otac je izvor života i svjetlo našega životnoga hoda. U odanoj vjeri, obnovimo svoje predanje njemu i molimo zajedno:Čuvaj nas u vjernosti, Gospodine.1. Za tvoju svetu Crkvu: vodi ju svojim Duhom

da uvijek bude zauzeta u izgradnji tvoga Kraljevstva, svjedočeći tvoju blizinu prema svim potrebitima i nemoćnima, molimo te.

2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: obdari ih puninom svoje mudrosti da budu ustrajni u naviještanju tvoje istine i primjerom života budu predvodnici tvoga naroda na putu spasenja, molimo te.

3. Za radost života i zajedništvo u našoj domovini: potakni sve nositelje javnih služba da se pravedno i nesebično zalažu za dobro svih ljudi, kako bi svi mogli razvijati svoje darove i sposobnosti, molimo te.

4. Za nas koji po okupljenosti oko Krista tvorimo zajednicu tvojih vjernika: pomozi nam otkriti bogatstvo dara vjere kako bismo, unatoč svim izazovima svijeta, ostali trajno vjerni putu evanđelja, molimo te.

5. Za braću i sestre koji su preminuli: primi ih u radost svoga vječnoga Kraljevstva, molimo te.

Bože, Gospodaru života, tvojoj dobroti izručujemo svoje molitve i povjeravamo ti svoje životne brige i teškoće. Ti nas pouči da znamo što je naša istinska životna briga te uvijek budemo tvoji odani sinovi i kćeri. Po Kristu.

Tražite najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.J. Kirk Richards

Pričesna pjesmaPjevat ću Gospodinu koji mi učini dobro, pjevat ću imenu Gospodina Svevišnjeg.

Ps 13, 6

Popričesna molitva Gospodine, nahraniosi nas darom spasenja.Još te molimo: ovim otajstvom vremeniteokrepe privedi nas zajedništvu životas tobom. Po Kristu.

Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela? Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome sta-su dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodje nu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni? Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i praved-nost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.«Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

22

Osma nedjelja kroz godinu

Ljepota Božjega Zakona, objavljenoga po Mojsiju, u njegovoj je općoj prihvatlji-vosti. Postavljena moralna načela goto-

vo su univerzalne vrijednosti svim religijama, kao i humanim načelima onih koji ne vjeruju. Lako ćemo se složiti kako nije dobro ubiti, la-gati ili uzeti nešto što je tuđe te da je potrebno poštovati svoje bližnje. Stoga ni Isusov govor, čak i kada predaji starih suprotstavlja vlastiti nauk, nikada nije ‘novi moral’ koji bi nadomje-stio onaj iz Dekaloga. Tako ni današnji evanđe-oski odlomak, uzet iz Isusova Govora na gori, ne treba shvatiti kao moralnu pouku u smislu što treba a što ne treba činiti, niti pak kao svoje-vrsni recept za ispravno življenje. Učitelj pris-podobama i izrekama želi probuditi misao svo-jih slušatelja kako bi si postavili važna životna pitanja i došli do ispravnih odgovora. Koristi se slikom onoga na što ljudi troše glavninu sila i u što ulažu većinu vremena, kako bi ih naveo da se zapitaju što čine sa svojim životom, na što ga troše i što im je životni poticaj te kako bi ih poučio da su najveće brige uzaludne i neplod-ne kad se radi o stvarnostima koje ne možemo promijeniti, a umaraju duh i srce uzimajući mjesto življenju, dok je darovani život vrjedniji od svega drugoga.

SlobodaIsusov poziv na slobodu plod je osobnoga ži-votnog iskustva kojim je vlastite riječi potvrđi-vao primjerom. Nije imao mjesta »gdje bi gla-vu naslonio« (Lk 9, 58), ali je uživao potpunu slobodu. »Pogledajte ptice nebeske! Promotri-te poljske ljiljane kako rastu!« – poziv je izra-stao iz ljepote slobodna duha. Istina, sloboda nije izgovor za neodgovornost. Isus je dopu-štao da učenici imaju određena materijalna sredstva, od kojih su nabavljali ono što je bilo potrebno za zajednicu i pomagali siromasima (Iv 13, 29). On ne pokušava poštenoj ljudskoj odgovornosti i radu suprotstaviti grješno pre-uzetno pouzdanje u Boga, ali jednako tako nije želio da bilo koja briga preuzme mjesto Boga.

Znamo koliko vremena i energije ljudi uporabe da bi stekli određena dobra kako bi postali slobodni i sretni, a vrlo često postanu robovi tih dobara. Posjed nerijetko posjeduje posjednika. Kaže se da je novac dobar sluga, ali loš gospodar. Onaj koga materijalna dobra uzmu pod svoju vlast, gubi slobodu i životnu radost jer ne uživa u njima, nego samo o nji-ma brine. Otuda konstatacija da se »ne može služiti Bogu i bogatstvu«. Bog oslobađa, a bo-gatstvo zarobljuje.

Čitavo poglavlje Knjige proroka Izaije, iz koje je izabran današnji odlomak, govor je o slobodi. O njoj piše i apostol Pavao u Posla-nici Korinćanima. Današnji odlomak završni je dio Pavlova osvrta na razdore u korintskoj zajednici. On se bori protiv klanova nastalih na temelju toga tko je od koga bio kršten. Jed-ni su se nazivali Pavlovima, drugi Apolonovi-ma ili Petrovima. Posvojni pridjevi u Pavlovo vrijeme oznaka su robovskoga stanja. Rob je nečiji. On može biti Petrov ili Apolonov. Pavao podsjeća koliko se morao boriti protiv raznih vrsta robovanja u hrani, odijevanju i ponaša-nju, kojima su ranije bili izloženi, kako bi im navijestio Krista osloboditelja. Nakon svega, oni sada sami prihvaćaju novi i najteži oblik ropstva, birajući sebi gospodara misli i savje-sti. Želeći im ukazati na nelogičnost takvoga izbora, u kojemu se umjesto Bogu služi čovje-ku, Apostol i samoga sebe proglašava slugom i robom. Naziva se »službenikom Kristovim i upraviteljem otajstava Božjih«. Taj je naziv dio istoga vokabulara. Postojali su, naime, službe-nici i upravitelji koji su u ime svojih gospodara vršili upravu, ali su i dalje bili robovi i sluge. Tako Pavao poučava da djelo Božje ne pripada nijednomu čovjeku, nego samo Bogu. Nera-zumno je robovati onomu tko je i sam sluga, odnosno ne treba nešto ili nekoga staviti na mjesto Boga. Zato i Isus poziva svoje slušatelje da preispitaju svoje životne prioritete. »Traži-te stoga najprije Kraljevstvo i pravednost nje-govu, a sve će vam se ostalo dodati«, identično

Sloboda u povjerenju

22živo vrelo 23

je onomu što je u molitvi naučio svoje učenike da prvotno traže Božje kraljevstvo, a tek onda kruh svagdanji.

PovjerenjeŽivot u slobodi i pravilan izbor prioriteta plod su povjerenja u Boga. Isus u čitavome Govo-ru na gori Boga prikazuje kao brižnoga Oca. Danas to ilustrira primjerom skrbi o pticama i cvijeću. Ako se brine o njima, kao svome stvo-renju, kako ne će još više o čovjeku kojega je pozvao da bude sustvaratelj svijeta, dajući mu zadaću da napuni zemlju i njome upravlja.

Tjeskobna briga, čiji je znak »svakom danu zlo njegovo«, ukazuje na duboko nepovjerenja u Boga. Zato Isus naglašava: »Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno«, pa tje-skobu možemo odbaciti čak i kad objektivne činjenice »ljudskoga suda« govore suprotno. S tim se suočio stoljećima prije prorok Izai-ja u babilonskome ropstvu. Na svakodnevne prigovore svojih sunarodnjaka kako ih je Bog ostavio i zaboravio, prorok u Njegovo ime pita narod i odgovara mu: »Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zabo-raviti neću!«. Ljudskom iskustvu napuštenosti i zaboravljenosti, izraslom iz višedesetljetnoga

MU

DR

OST

CR

KV

E

Zrnje…

Ne razmišljajte u svome srcu što ćete jesti i u što ćete obući svoje tijelo. – Isus je time pozvao na prijezir prema svijetu i na pouz-

danje u buduća dobra. Kada zapovijeda da budemo spremni na ne-pravdu, voljni glede gubitka, nehajni prema osveti, bez razlučivanja u ljubavi i bez skrbi za ljudsku slavu, on nas nastoji učvrstiti u nadi vječnih dobara. Ljubav prema sadašnjim dobrima i očajanje spram budućih dobara mnoge ljude čine nesigurnima. Ščepa ih zamamnost i smete nepovjerenje. Gospodin nas je pozvao na nadu u nebesko kraljevstvo, koje su proroci navijestili, Ivan propovijedao, a sâm Gos-podin kazao da se nalazi u njemu; pozvao nas je da se nadamo bez ikakve dvojbe i nesigurnosti. Štoviše, vjera ne nosi nikakvo opravda-nje ako je sama vjera u sumnji. […] Doista je lijepo prijezirom sadaš-njih zbilja svu brigu utrošiti samo na božanske zbilje. Gospodin je, naime, zapovjedio da se blago pohrani na nebu. I tijelu je obećao sjaj.

SVETI HILARIJE, Tumačenje Evanđelja po Mateju, V, 6-7.

'Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.' Bogatstvo, novac i posjedovanje nisu nešto što bi Isus osuđivao ili zabra-njivao. On samo opominje na opa-snost služenja bogatstvu i prolaznim dobrima. Kada se služi bogatstvu, ono postaje božanstvom, zamjenom za Boga. Briga oko bogatstva prera-sta u kult prolaznoga, onoga što ne ispunja čovjekovo srce. Kao što je isprazno služiti bogatstvu, tako je porazno služiti se Bogom. Tko iskre-no služi Bogu, taj umije ispravno se služiti zemaljskim dobrima, ne do-puštajući da bude njima zarobljen.

ropstva, iz svijesti o razorenome Jeruzalemu i ugašenoj kraljevskoj dinastiji, uz istodobno svjedočenje o vrhuncu moći njihovih poroblji-vača, Prorok suprotstavlja pozitivno ljudsko iskustvo roditeljstva, kojim želi vratiti povje-renje u Boga. Kao što otac priskače u pomoć svojoj djeci, jer ih kao ni majka ne može zabo-raviti, tako će Bog priskočiti u pomoć svomu narodu i izbaviti ga iz ropstva. Trebalo je hra-brosti za takvo obećanje u beznadnoj situaciji.

Izaijina odvažnost plod je pouzdanja u Bo-ga. Kako bi dodatno potvrdio da ove riječi nisu njegove, on više puta ponavlja kako se radi o riječi Gospodnjoj. Na njega se može osloniti. On je ona »hrid« o kojoj pjeva današnji psa-lam, koji je čitav prožet pozivom na povjerenje. Iskustvo izlaska iz egipatskoga ropstva najbolji je argument na strani nade. Tijekom četrdeset godina putovanja pustinjom narodu je jedina snaga bila povjerenje u Boga i postigli su slo-bodu. Osobito je bitna slika »hridi« iz koje je potekla voda u pustinji, unatoč mrmljanju i ne-vjeri naroda pa i samoga Mojsija. Hrid postaje znakom Božje vjernosti Savezu, unatoč čovje-kovoj nevjeri. Pslamist pjeva o Gospodinu kao »hridi i spasenju, hridini silnoj, utočištu«, po-zivajući: »U nj se, narode, uzdaj u svako doba; pred njim srca izlijevajte!«.

Slavko Slišković

OTAJSTVO I ZBILJA

24

Ulazna: 427 Ti, GospodineOtpj. ps.: 429 Smiluj mi se, BožeKod pepeljenja: 426.4 Izmijenimo se ili: 425 Između trijema i žrtvenika ili: 852 Pogledaj, Gospode ili: 456 Prosti, moj BožePrinosna: 442 Bog oprosnik nam darovaPričesna: 438 Čuj, Stvoritelju milostiv ili: ŽV 2-2008Završna: 464 Milosti je čas


1. ožujka 2017.

PepelnicaUlazna pjesma Ti, Gospodine, ljubiš sva bića, i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Blago kažnjavaš prestupnike, koriš ih i opomi-nješ za grijehe njihove, da se ostave zloće, jer ti si Bog naš.

Mudr 11, 24-25.27

Zborna molitvaGospodine, započinjemokorizmu posta, molitvei bratske ljubavi. Udijeli nam jakost protiv navala duha zloće i ustrajnost u dobrim djelima.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, na početku korizme prinosimo ti ovu žrtvu. Molimo te da nam djela pokore i ljubavi ukrote zle požude te čisti od grijeha proslavimo muku tvoga Sina. Po Kristu.

Prvo čitanje Jl 2, 12-18Razderite srca, a ne halje svoje!

Čitanje Knjige proroka Joela»Sada, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć.« Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov ostaviti za sobom! Prinose i ljevanice Gospodinu, Bogu našemu! Trubite u trublju na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu, čak i nejač na prsima. Neka ženik iziđe iz svadbene sobe, a nevjesta iz odaje. Između trijema i žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Gospodnje. Neka mole: »Smiluj se, Gospodine, svojem narodu! Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi naroda. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog?« Tad Gospodin, ljubomoran na zemlju svoju, smilova se svom narodu. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 51, 3-6a.12-14 i 17Pripjev: Smiluj se, Gospodine,

jer sagriješismo!Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!Operi me svega od moje krivice,od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem,grijeh je moj svagda preda mnom.Tebi, samom tebi ja sam zgriješioi učinio što je zlo pred tobom!

Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojegai svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Vrati mi radost svoga spasenjai učvrsti me duhom spremnim!Otvori, Gospodine, usne moje,i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.

Drugo čitanje 2Kor 5, 20-6,2Pomirite se s Bogom… Evo, sad je vrijeme spasa!Čitanje Druge poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Kristovi smo poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zakli njemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu. Kao suradnici opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje. Jer on veli: »U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti.« Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!Riječ Gospodnja.

24živo vrelo 25

Braćo i sestre, povjeravajući milosrdnom Ocu nemoć svoje vjere i svojih životnih nastojanja, uputimo mu svoje molitve, zajedno govoreći:

Prati nas, Gospodine, na putu vjere.

1. Pogledaj, Gospodine, svoju Crkvu koja je na putu obraćenja: nadahni je za istinski život evanđelja i za djelotvornu ljubav prema svakome čovjeku, molimo te.

2. Svoje vjernike pozivaš na obraćenje Evanđelju: razbudi u srcima svojih vjernika poslušnost tvojoj riječi i odlučnost za nasljedovanje tvoga Sina, molimo te.

3. Budi svjetlo vjere ovoj zajednici vjernika: daj da ovi dani korizme budu vrijeme našega očišćenja i rasta u ljubavi prema tebi, molimo te.

4. Otvori nam oči vjere da te umijemo prepoznati u siromasima, osamljenima i svim potrebitima te im po djelima ljubavi očitujemo tvoju blizinu i ljubav, molimo te.

5. Očisti naše korizmene odluke od svega što nije život vjere i daj da nas naša pokornička djela dovedu bliže tebi, molimo te.

Usliši, milosrdni Bože, naše molitve; daruj nam duha obraćenja i pomozi nam da molitva prati i preobražava naše misli, riječi i djela. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Mozaik u crkvi »Gesù divin Maestro«, Rim.

Popričesna molitvaGospodine,primljena otajstva nek nam pomognu u korizmenom zalaganju da naši postovi budu tebi mili a nama ljekoviti. Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja Mt 4, 17Obratite se, govori Gospodin;približilo se kraljevstvo Božje.

Evanđelje Mt 6, 1-6.16-18Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to po sinagogama i ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti na pro-tiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskr-šćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, ka-žem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. I kad postite, ne budite smrknuti kao lice-mjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako po stiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.«Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

26

Što više žalosti, to više radosti!

Pepelnica

Zasigurno većina poznaje poznatu kriti-ku Friedricha Nietzschea o smrknutim, tužnim kršćanima. Na licima kršćana,

veli on, uopće se ne vidi da su spašeni, jer nisu radosni i veseli. Mnogi danas olako prihvaćaju tu Nietzscheovu kritiku te ističu kako živjeti kršćanski znači biti stalno radostan, imati na-smiješeno lice, uvijek se smijati i veseliti. Mo-ram priznati da mi je to uvijek bilo odbojno. Razlog nije samo Nietzscheova kritika, nego ponajprije duh ovoga svijeta.

»Uživaj!«Duh ovoga svijeta kazuje nam, kako to i mi jed-ni drugima znamo poželjeti, a što mi je oduvijek smetalo kad mi netko zaželi pri rastanku: »Uži-vaj!« Da, svijet nam poručuje da »uživamo«, da se prepustimo užitcima, da se radujemo, da budemo veseli. Svijet nalikuje onomu bogatašu iz prispodobe: »Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mno-ge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!« (Lk 12, 19).

Svijet to želi čuti i prezire ono o čemu nam govori današnje prvo čitanje: »Između trije-ma i žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Gos-podnje.« Svijet odbacuje svaku pomisao da bi vjernik trebao biti tužan, da bi posebice u ko-rizmenome vremenu, ali i inače, trebao biti ža-lostan, da bi trebao plakati. Svijetu su potpuno mrske Kristove riječi: »Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati.« (Lk 6, 21). Dobro je to primijetio blaženi kardinal Newman: »Kod slavlja ovoga svijeta prvo dolazi slavlje pa on-da post. Ljudi se prvo zasite pa onda osjete odvratnost spram vlastitoga razvrata. Prvo ne-maju nikakve mjere u svojim užitcima, a onda kasnije pate. Bogati su, a kasnije siromašni. Prvo se smiju, da bi kasnije plakali; uzdižu se, kako bi pali.« Valjda nema boljega opisa du-ha ovoga svijeta, duha koji lako zahvaća i nas, kršćane. Naizgled je sve puno radosti, svugdje odjekuje ono »uživaj«, a ispod te površine duboka je žalost, tuga, tupost i očaj. Budimo iskreni, velika se praznina provlači kroz slavlja

ovoga svijeta, a ona posebice dolazi do izražaja nakon onoga đavolskog »uživaj«.

No, nismo ni mi kršćani puno bolji. I mi se lako dajemo zavesti duhom ovoga svijeta. Potpuno smo otupjeli spram toga da su ža-lost i plač važni u našemu duhovnom životu. Stalno slušamo određene kršćane koji nam ponavljaju »uživaj«, raduj se, budi »cool«, sve je »super«. I naše liturgije nerijetko se tako-đer pretvaraju u ugodne veselice. Uvjeren sam da je i u nas kršćana premalo radosti i veselja, razigranosti i raspjevanosti, jer više ne znamo žalovati, ne znamo više »tužiti između trijema i žrtvenika«, kako veli sveti pisac.

Plakati i molitiZato je dobro da nas korizmeno vrijeme, koje danas započinjemo, podsjeti na važnost žalosti i plača u našemu duhovnom životu. Trostruka je uloga žalosti i plača. Prvo, trebamo duboko žalovati zbog vlastitih grijeha. Naš život stalno trebaju pratiti one gorke suze sv. Petra zbog učinjenih grijeha (Lk 22, 62). Uvijek trebamo započinjati i završavati svoj dan na koljenima: »Smiluj se meni, grješniku«, cijeloga života, a intenzivnije u korizmenom vremenu, dok raz-matramo o Kristovoj patnji koju su prouzročili naši grijesi. Krist i dalje pati zbog mojih i tvojih grijeha. Jer, kad vrijeđamo svoju subraću, koji su udovi njegova Tijela, vrijeđamo i Gospodina. O da, Krist jako pati zbog mojih i tvojih grijeha. I kako da ne budemo tužni, kako da ne plačemo zbog svojih grijeha! Kako da ne plačemo i ne molimo za obraćenje svoje i za obraćenje svojih bližnjih! »Lugere et orare«, stari su monasi ta-ko sažimali svoj život: »Plakati i moliti.«

Post i dijetni kršćaniDrugo, trebamo žalovati i plakati žudnje za Gospodinom kako bismo time učinili odmak od ovoga svijeta te se time snažnije posvetili njemu. Zato je u korizmenome vremenu po-sebno važan post, post koji smo mi, kršćani, danas gotovo u cijelosti zapostavili. Mi više ne

Foto

: Shu

tterst

ock.

26živo vrelo 27

postimo zbog Gospodina, mi slijedimo dijetu. Postali smo dijetni kršćani, gdje se odričemo hrane zbog sebičnosti, kako bismo svoj ego još više stavili u središte (i bili zgodni, lijepi i moć-ni). I mi kršćani biramo fine restorane, nepcu ugodnu »papicu«, opsjednuti smo zdravom, »domaćom hranom«, što egzotičnijim jelima i pićima. A post? O postu se više nitko ne usu-đuje govoriti; post više nema mjesta u našem životu, post zbog Isusa Krista. A kako li je sa-mo važan post, post koji nam zapovijeda sam Isus Krist. Zašto?

Post je izričaj ljubavi: tko ljubi taj posti, i tko posti, taj ljubi. U postu hrabro kazujemo »Ne« krilatici ovoga svijeta »Uživaj«, niječe-mo sami sebe, svoj ego, njegovu potrebu za uživanjem, za maženjem samoga sebe. Da, mi neprestance mazimo svoj ego. Stoga je post prekid s maženjem samoga sebe, on nas otva-ra Isusu Kristu, čini nas mekim i plemenitim, naše tijelo i našu dušu čini osjetljivima za Isusa Krista, za nebesko. Na neki način pregradu ti-jela, koje zbog svojih užitaka pritišće našu dušu (Mudr 9, 15), pregradu koja nas razdvaja od Isusa Krista, post čini tanjom. Postajemo du-hovniji, izdižemo se iz pukoga tjelesnog načina življenja. Eto zašto je post tako važan i ozbiljan u kršćanskome životu, posebice u korizmenom

vremenu. Bez posta nije moguće predano ljubi-ti Isusa Krista! Krist nas upozorava da svoj post ne pretvaramo, ako tako možemo reći, u dije-tu, da ne budemo dijetni kršćani. A to su oni koji poste zbog svojega ega, kako bi se svidjeli drugima, kako veli Krist za farizeje. Ne, mi že-limo postiti iz ljubavi prema Kristu. Mi postom ljubimo Zaručnika koji sada nije s nama (Mt 9, 14-15), kako bismo što više već sada bili s njim.

Ispaćena radost Treće, žalost i plač izričaj su naše ljubavi prema patnicima ovoga svijeta. Post nas također čini osjetljivima za druge, za patnju bližnjih. Toliko je danas tuposti jednih spram drugih upravo zbog onoga »uživaj«. Svatko gleda svoje užitke i nije ga briga za patnje drugih ljudi. Od vreme-na do vremena čovjek ovoga svijeta pokazuje se solidarnim, pomaže novčano potrebitima u raznim dobrotvornim akcijama, ali iznutra nje-govo srce ostaje uživalačko srce. A žalost zbog žalosti drugih čini nas stvarnim su-patnicima, naše srce stvarno pati zbog patnji drugih. Po žalosti, plaču i postu mi žalujemo i plačemo za-jedno sa svima žalosnima i zaplakanima ovoga svijeta: zbog njihove bolesti, osamljenosti, ne-pravde, nasilja, progonstava. Žalujemo i plače-mo i time iskazujemo svoje duboko zajedništvo s njima. Naša bliskost s njima čini njih bliski-ma nama, naša supatnja mijenja njihovu pat-nju, jer ona nije više samačka: s njima zajedno nosimo njihovu bolest i osamljenost, zajedno s njima borimo se protiv nepravde i nasilja.

Eto zašto su važni žalost i plač, zašto je važan post. Tko tako žaluje, tko tako plače i posti, taj već sada prima radost: »Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi.« (Ps 126, 5). Nije to isprazna radost ovoga svijeta, nego radost Kristova. To je radost koja je prožeta svetom žalošću, plačem i postom. To je ispaćena ra-dost sebedarja, i upravo zato duboka, trajna, nježna i plemenita radost. Dok nam svijet obećava da se što manje žalostimo kako bismo bili radosni, Krist nam obećava da se što više žalostimo kako bi bismo već sada, a onda i u vječnosti, bili potpuno radosni.

Ivica Raguž

Foto

: Shu

tterst

ock.

OTAJSTVO I ZBILJA

28

Ulazna: Zazvat će me (ŽV 2-2012) Otpj. ps.: 429 Smiluj mi se, BožePrinosna: 447 Spasi, Kriste, svoje djelo Pričesna: 449 Ne živi čovjek ili: 199-200 O Kruše živi, milosniZavršna: 455 O Isuse, ja spoznajem


5. ožujka 2017.

Prva korizmena nedjeljaUlazna pjesmaZazvat će me a ja ću ga uslišiti, spasit ću gai proslaviti, nasitit ću ga danima mnogim.

Ps 91, 15-16

Zborna molitvaSvemogući Bože, udijeli da godišnjom proslavom korizme napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer. Koji s tobom.

Prvo čitanje Post 2, 7-9; 3,1-7Čitanje Knjige PostankaGospodin Bog sazda čovjeka od praha zemalj-skog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša. I Gospodin Bog za-sadi vrt na istoku u Edenu i u nj smje sti čovje-ka koga je sazdao. Tada Gospodin, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla – pogle-du zamamljiva, a dobra za hranu – i stablo ži-vota nasred vrta i stablo spoznaje dobra i zla. Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je na-čini Gospodin Bog. Ona reče ženi: »Zar vam je doista Bog rekao da ne smijete jesti ni s jed-nog drveta u vrtu?« Žena odgovori zmiji: »Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ’Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj da ne umrete!’« Nato će zmija že-ni: »Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju do-bro i zlo.« Vidje žena da je stablo dobro za je-lo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svome mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 51, 3-6a.12-14.17Pripjev: Smiluj nam se, Gospodine,

jer smo sagriješili!

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!Operi me svega od moje krivice,od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem,grijeh je moj svagda preda mnom.Tebi, samom tebi ja sam zgriješioi učinio što je zlo pred tobom.

Čisto srce stvori mi, Bože,i duh postojan obnovi u meni!Ne odbaci me od lica svojegai svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Vrati mi radost svoga spasenjai učvrsti me duhom spremnim!Otvori, Gospodine, usne moje,i usta ćemoja navješćivati hvalu tvoju.

Drugo čitanje Rim 5, 12.17-19 (kraća verzija)Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješi-še, na sve ljude prijeđe smrt… Uistinu, ako grijehom jednoga smrt zakraljeva – po je dno me, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu – po Je dnome, Isusu Kristu. Dakle, grijeh jedno ga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Je dnoga – svim ljudima na opravdanje, na život! Doista, kao što su neposluhom jedn oga čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i posluhom Je dnoga mnogi postati pravednici. Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti kruhi vino za žrtvu što je slavimona početku korizme. S tim darovima uključii nas u predanje svoga Sina Isusa Krista. Koji živi.

28živo vrelo 29

Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.Nepoznati francuski autor: Isusovo iskušenje u pustinji.

Braćo i sestre, poniznom se molitvom utecimo svemogućemu Bogu, moleći za snagu vjere koja nadvladava svaku kušnju. Recimo zajedno:

Gospodine, stvori u nama novi duh.

1. Rasvijetli, Gospodine, svojim Duhom put Crkve da u svim svojim nastojanjima uvijek traži tvoje lice i vjerno služi ostvarenju tvoga kraljevanja u svijetu, molimo te.

2. Prodahni, Gospodine, mudrošću evanđelja sve pastire Crkve da po njihovom vodstvu i svetosti života tvoj narod uvijek raste u spoznanju tebe i u odgovornoj brizi za sav svijet, molimo te.

3. Okrijepi našu vjeru za djela nesebične ljubavi: daj nam istinske sućuti prema svima koji su u potrebi kako bi naša vjera bila ljubavlju djelotvorna, molimo te.

4. Pohodi, Gospodine, svojom milošću naše obitelji: okrijepi ih ljepotom zajedništva i snagom molitve da u svim životnim brigama i tjeskobama prepoznaju tebe kao svjetlo života, molimo te.

5. Prati, Gospodine, svojim svjetlom naša nastojanja na putu vjere: pomozi nam odgovorno prihvatiti tvoju riječ i odbaciti sve što nas odvaja od te be, molimo te.

Bože, izvore dobrote i obraćenja, ne dopusti da nas kušnje i teškoće života udalje od tebe. Daruj nam mudrost koja uvijek razaznaje put spasenja i pomozi da trajno rastemo u predanju tebi. Po Kristu.

MOLITVA VJERNIKA

Pjesma prije evanđelja Usp. Mt 4, 4bNe živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.

Evanđelje Mt 4, 1-11Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« A on odgo-vori: »Pisano je: ’Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.’« Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svo-jim zapovjediti za tebe i na rukama će te nosi-ti da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’« Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne isku ša -vaj Gospodina, Boga svojega!«Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu nji-hovu pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je: ’Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’« Tada ga pu-sti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, nasitio si nas kruhom s neba. Njime se vjera hrani, nada krijepi, ljubav jači. Nauči nas, molimo te, gladovati za Isusom Kristom, kruhom živim i pravim, i živjeti od svake riječi što izlazi iz tvojih usta. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

30

Prva korizmena nedjelja

K ako voditi dijalog s dijabolom? Tako bismo mogli odrediti zajednički naziv-nik prvoga čitanja iz Knjige Postanka

i odlomka iz Evanđelja po Mateju, koji se ove godine čitaju u misi Prve korizmene nedjelje. Diabolos je grčki pojam od kojega potječe naša riječ đavao, a može se prevesti kao raz-dornik, klevetnik, optužitelj i sl. Dijalog je razgovor osoba koje se međusobno poštuju i kojima je stalo do toga da svatko sa svoje stra-ne doprinese spoznaji istine. Stoga i postavlja-mo pitanje kako voditi dijalog s razdornikom, klevetnikom i optužiteljem. Je li s takvom oso-bom dijalog uopće moguć?

Laž i razdjeljenjeU prvome čitanju iz Knjige postanka pred nama je poznata scena u kojoj se lukava zmi-ja – kasnije prepoznata kao »đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta« (Otk 12, 9) – obraća ženi, iskrivljujući Božju zapovijed čovjeku da može jesti plodove sa svih stabala u vrtu, osim sa stabla što je nasred vrta. Zmija, nai-me, postavlja pitanje: »Zar vam je doista Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?«, a žena joj na to mirno odgovara riječi-ma koje je Bog doista rekao. Međutim, zmiji nije do istine, nego do toga da poremeti odnos čovjeka s Bogom te nastavlja svoj govor pred-stavljajući Boga kao nekoga tko radi protiv čo-vjekova interesa. Žena, a jednako i muškarac, s istom krivnjom i odgovornošću nasjeli su na zmijinu priču i prekršili Božju zapovijed.

Pripovijedanje o tome prvom čovjekovu grijehu puno je simboličkih detalja, od koji je zaključni onaj kako su, nakon što su jeli sa zabranjenoga stabla, čovjek i žena uvidjeli da su goli te spleli pregače od smokova lišća da bi pokrili svoju golotinju. Potom su se htjeli sakriti i od Boga. Ono prvotno stanje u kojem su bili goli, a nisu se toga jedno pred drugim stidjeli, nestalo je. Od sada im je, da bi bili u stanju u kojem se nemaju čega stidjeti, po-trebna odjeća.

Razgovor u svjetlu istinePripovijedanje o Isusovim kušnjama u pu-

stinji doima se kao nastavak i popravak priče iz edenskoga vrta. U svome dijalogu s đavlom Isus pokazuje do koje se točke može razgova-rati s napasnikom. Kao i u Knjizi Postanka, tema razgovora je Bog i odnos s Bogom. Kao i u Knjizi Postanka, o Bogu se govori u trećemu licu, kao da on nije prisutan tu, nego negdje drugdje. Isus želi promijeniti takav način govo-ra o Bogu. On u svojim odgovorima đavlu sve više i više otkriva svoje zajedništvo s Bogom i blizinu Božje prisutnosti u svijetu. To je poseb-no vidljivo u trećoj i posljednjoj kušnji u kojoj đavao odvodi Isusa na visoku goru, pokazuje mu sva kraljevstva svijeta i kaže mu: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« Znakovito je da se u toj kušnji đavao Isusu ne obraća riječi-ma: »Ako si Sin Božji…«, kao što to čini u prve dvije kušnje, kada mu kaže da kamen pretvori u kruh i da skoči sa vrha hrama. No, nijekanje Boga u tome kontekstu potpuno je razumljivo jer đavao od Isusa traži da mu se pokloni obećava-jući mu, ako to učini, sva kraljevstva svijeta. Đavao nastupa kao da mu pripada čitav svi-jet i da njime može raspolagati po svojoj volji.

Đuro Seder: Isusovo iskušenje, Zbirka Žeravac.

30živo vrelo 31

Tko je ta odjeća koju trebamo obući da bismo popravili štetu prvoga grijeha, jasno je iz drugoga misnoga čitanja, odabranoga iz Poslanice Rimljanima u kojoj apostol Pavao među ostalim kaže: »Ako su grijehom jed-noga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jed-nom čovjeku, Isusu Kristu.« (Rim 5, 15). Na drugome mjestu u istoj poslanici, kada daje moralne upute za kršćanski život, kaže: »Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijan-kama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama.« (Rim 13, 12-14).

Oružje svjetlosti jest istina koja je temelj i cilj svakoga dijaloga s bilo kojom osobom. Di-jalog mogu voditi i oni koji ne poznaju istinu, ali ju traže, žele ju spoznati, priznati i prihvati-ti. Ali ondje gdje vlada laž, dok je tako, dijalog nije moguć.

Domagoj Runje

U tome trenutku Isus prekida dijalog. Ne može se razgovarati s onim tko laže. Dok je u kušnji o kruhu i skakanju s hrama đavao navo-dio točne svetopisamske retke, još se moglo s njime razgovarati, ali kad je izrekao laž u kojoj ignorira Isusov odnos s Bogom, niječe Božju prisutnost u svijetu i prisvaja sebi ono što mu ne pripada, Isus mu odlučno kaže: »Odlazi!«, jer pisano je »Gospodinu Bogu svom se kla-njaj i njemu jedinome služi!« (usp. Pnz 6, 13).

Zaodjenuti se KristomTo su riječi kojima su se lukavoj zmiji treba-li suprotstaviti prvi čovjek i žena. Oni to nisu učinili. Podlegli su kušnji, ostali goli i počeli tražiti odjeću koja će ih vratiti u stanje prvot-noga odnosa s Bogom. To nisu postigli pre-gačama od smokova lišća koje su sami spleli, nego im je bila potrebna odjeća koju može dati samo Bog. U Post 3, 21 piše kako je Bog čovje-ku i njegovoj ženi načinio odjeću od krzna ili kože i odjenuo ih. No, ta odjeća samo je slika one istinske odjeće u koju se čovjek i žena tre-baju odjenuti kako bi njihov odnos s Bogom bio takav da postanu Božji sinovi i kćeri.

MU

DR

OST

CR

KV

E

Zrnje…

Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. — Pusti-nja je uvijek mjesto osame i susreta s Bogom. I Mojsije se

susreće s Bogom u pustinji. Ondje nema ometajućih čimbenika, nema svih onih zvukova i šumova koji nas rastresaju. U osami čovjek osluškuje samo Božji glas. No, istodobno se u pustinji pojavljuje i kušnja; pojavljuje se strah. Više nema onih sigur-nosti na koje smo navikli. Zbog toga se situacija u pustinji dra-matično zaoštrava za onoga tko traži Boga: što je viši uspon, to je dublji mogući pad i silazak. Jer kada čovjek gladuje i žeđa, kada ga obuzimaju osjećaji osamljenosti, lako postaje podložan nagovaranjima Zloga. To je unutarnja borba koja počinje razmi-šljanjem: »Ja sam ipak lud; što ja ja zapravo radim ovdje? Zašto sam napustio sigurno okruženje grada?« Dakle, ovdje se oštro očituje naličje traženja Boga i susreta s Bogom. Iskušavanje Isu-sa događa se upravo u takvoj situaciji. Đavao se nada da će ga odvratiti od njegova poslanja i posvemašnje predanosti Bogu.

GERHARD LUDWIG MÜLLER, Bog i njegova povijest, 112.

»Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.« Ta Isusova pouka nosi snagu u činjeni-ci da ju je izgovorio u pustinji, u vrije-me posta i gladovanja. Izazov kruha, onoga što je potrebno za život, lako se stavlja kao iskušenje vjeri i pouzdanju u Boga. Kruh, međutim, nije suprotsta-vljen Bogu jer glad u svijetu ne može biti razlog sumnji u Božju opstojnost i u njegovo čovjekoljublje. Kad je čovjek gladan Boga, ostaje uskraćen za pra-vednost koja pronalazi kruha za sve. Isus zapravo opisuje čovjekovu narav: ona je gladna Boga. Kruh se može steći vlastitim radom, a glad za Bogom taži se samo otvorenošću Daru.

OTAJSTVO I ZBILJA

32

OTAJSTVO I ZBILJA


Ulazna: Moje mi srce govori (ŽV 2-2012) ili: 426.1 Spomeni se, Gospodine Otpj. ps.: Neka dobrota tvoja, Gospodine

(ŽV 2-2005 ili ŽV 2-2008) Prinosna: 237 Mir svoj, o Bože ili: 463 Sretnih li vasPričesna: 201 O svjetlo duša, Isuse ili: 246 Ovdje je sada Završna: 444 (445) O Sunce spasa, Isuse

12. ožujka 2017.

Druga korizmena nedjeljaUlazna pjesma Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti i ljubavi svoje dovijeka. Koji se u tebe uzdaju postidjet se neće. Izbavi, Bože, Izraela iz svih tjeskoba njegovih.

Ps 25, 6.3.22

Zborna molitvaBože, ti nam zapovijedaš da slušamo tvoga ljubljenog Sina. Krijepi nas svojom riječi i čisti nam pogled duha, da se radujemo s gledanja tvoje slave. Po Gospodinu.

Darovna molitvaMolimo te, Gospodine, da ova žrtva izbriše naše krivice, te nam dušu i tijelo posveti za slavlje vazmenih blagdana. Po Kristu.

Prvo čitanje Post 12, 1-4aPoziv Abrahama, oca naroda Božjega.

Čitanje Knjige PostankaU one dane: Gospodin reče Abramu: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati i sam ćeš biti blagoslov. Blagosli-vljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.« Abram se zaputi kako mu je Gospodin rekao.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 33, 4-5.18-20.22Pripjev: Neka dobrota tvoja, Gospodine,

bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo!

Prava je riječ Gospodnjai vjernost su sva djela njegova.On ljubi pravdu i pravo:puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,nad onima koji se uzdaju u milost njegovu:da im od smrti život spasi,da ih hrani u danima gladi.

Naša se duša Gospodinu nada,on je pomoć i zaštita naša.Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo!

Drugo čitanje 2Tim 1, 8b-10Bog nas zove i prosvjetljuje.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju

Ljubljeni: Zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Boga koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim – ne po našim djeli-ma, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremenâ vjeko-vječnih, a očitovana je sada pojavkom Spa-sitelja našega Krista Isusa, koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost – po evanđelju.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIz sjajnog oblaka začu se Očev glas: Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!

Evanđelje Mt 17, 1-9Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Isus uze sa sobom Petra, Jako-va i Ivana, brata njegova, te ih povede na go-ru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu posta-

32živo vrelo 33

MOLITVA VJERNIKA

Braćo i sestre, Bog nam je u Kristu objavio svoju slavu i darovao nam put spasenja. Zagledani u Krista, molimo zajedno Oca nebeskog:

Prosvijetli nas, Gospodine, svojom mudrošću.

1. Vodi svoju Crkvu, Gospodine, da trajno prianja uz tvoga Sina te po vjernosti evanđelju donosi svim ljudima svjetlo spasenja, molimo te.

2. Papu našega Franju, (nad)biskupa I. i sve pastire Crkve prodahni svojim Duhom da ustrajno naviještaju tvoju riječ i grade evanđeosko zajedništvo koje preobražava svijet, molimo te.

3. Daruj radost života svima koji su shrvani bolešću, samoćom ili neimaštinom, a kršćane nadahni na velikodušnu ljubav prema njima i prema svim potrebitima, molimo te.

4. Ukloni iz našega života sve što zasjenjuje lice istinskih vjernika i pomozi da se svakodnevno suobličujemo Kristu Gospodinu, molimo te.

5. Preminuloj našoj braći i sestrama podari radost života u vječnosti, molimo te.

Svemogući vječni Bože, po ovoj nam svetoj službi daješ predokus vječnoga života. Prožmi naše misli, riječi i djela svojim Duhom da, obasjani tvojim svjetlom, preobražavamo lice ovoga svijeta i tako gradimo tvoje Kraljevstvo. Po Kristu.

I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost.Vladimir Blažanović: Preobraženje.

Pričesna pjesma Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina.

Mt 17, 5

doše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!« Čuvši glas, učenici padoše licem na ze-mlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, primili smo otajstva proslave tvoga Sina. Primi našu hvalu što nam već na zemlji daješ dijela s nebesnicima.Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

34

Živimo između čežnje za beskrajem, ko-ju nam je darovao Gospodin, i svijesti o svojoj ograničenosti. Trajno smo među

brigama koje ispunjaju naše dane, u življenju pronađenih značenja doživljaja i događaja; na-lazimo se među proturječnostima koje oteža-vaju pogled prema cilju. Lako se talože naslage razočaranja, pitanja o onome što činimo i što nastojimo ostvariti. U korizmenome ritmu za-počeli smo s kušnjama. No, u tome ritmu Cr-kva nam pokazuje da nas Isus izvodi iz pustoši i omogućuje oslobođenost od prijetnja.

Isus učenike vodi na brdo poistovjećeno s Taborom, koji se pomalo usamljen diže pet-stotinjak metara nad dolinom Ezdrelon, tri-desetak kilometara od Nazareta. U Davidovim očima i srcu ljepota Tabora bila je usporediva s Hermonom. Zato ih obje poziva da svjedo-čanstvo Božje slave. U Psalmu kaže: »Tabor i Hermon pjevaju ime Gospodnje, kliču imenu tvojemu.« (Ps 88, 13). U toj slikovitosti osje-ćamo da su nam potrebne životne uzvisine… Možda zbog toga što se na njima javlja prvi trak svjetla novoga dana i što se na njima gasi zadnji trak sunca. Na njima je dan najduži, a noćna tama najkraća. Uzvisine su mjesta svje-tla, a svjetlo nesebični pratitelj ljepote.

Nismo stvoreni za tamu i ružnoćuRazmišljajući o današnjemu Evanđelju redovi-to se zaustavljamo na velikome otajstvu svjetla koje zahvaća Isusa, koje jest Isus. Dobro se za-ustaviti i na smislu koji taj događaj poprima za učenike, pripremajući ih za sablazan smrti na križu. No, postoji još nešto na što nas upućuje ova tako utješna Božja riječ; zadivljujuća i lije-pa: i učenici su preobraženi Kristovim svjetlom, odražavaju sjaj njegova božanstva. Na trenutak nestaje tjeskobe i dvojbe koje proizlaze iz ljud-ske krhkosti, uronjene u božansku dubinu, ot-krivajući što to čovjek nosi u sebi, prema čemu je vođen i na što je u konačnici pozvan.

Ako se pitamo o svojim naporima, o svo-jim nakanama, o nastojanjima koja izgledaju pomalo uzaludno, ovo nam Evanđelje govori da podignemo pogled i dopustimo da budemo zahvaćeni Božjim svjetlom te vidimo ljepotu – svoju ljepotu, kao Božjih stvorenja i kršćana. Nakon što nam je pokazao naše kušnje, tra-ženje zemaljske sigurnosti, moći i vladanja, izjednačavanja s Bogom – danas nam pred oči stavlja ljepotu, onu koja spašava svijet.

Kriza duha s kojom se susrećemo ima svoje korijene u bijegu od ljepote, u građenju i prido-nošenju ružnoći svijeta. Tabor nam govori da nismo stvoreni za tamu. Tabor izaziva ljepo-tom. A mi danas, bez istinskih pitanja i odgo-vora, izloženi smo i zapljusnuti ‘kulturom ruž-noga’. Pritom se kaže da je to odraz stvarnosti. Nimalo. Stvarnost je u Bogu, u Kristu koji je u naizgled najružnijemu, u unakaženosti mu-kom, objavio najljepše – ljubav. Nema stvarni-jega niti istinitijega. I umjetnost koja se guši u ružnoći tek je samodopadnost ružnoće koja se proglašava kritičkim odmakom.

U svjetlu Isusa Krista preobražava se ljud-ski lik, njegovo traženje i njegova bol – naši životi. U tome svjetlu razumijemo, osjećamo svojim pogled djeteta, ruke staraca, rane bole-snika i zadnji dah umirućih. Razumijemo vre-menitost, prijateljstvo, smijeh i plač. Na licu svakoga čovjeka, baš svakoga, može se vidjeti odraz Božjega preobraženja.

Odgovornost za Kristovu ljepotu

Fran

cis

Hoy

land

34živo vrelo 35

Život nije stakleni lijevak ispunjen pije-skom koji mjeri vrijeme u primicanju kraju, nego u nama kuca Božje vrijeme, vječnost. U čudesnome otajstvu Brda preobraženja nalazi se objava Božjega i ljudskoga lica. Ova druga korizmena nedjelja, dan Gospodnji, objavljuje i očituje da pustinja i križ nisu zadnja melodija i slika. U svakome životu postoji otajstvo svje-tla i ljepote koju nam je Bog darovao i koju već smijemo živjeti i živimo.

Zasja život i neraspadljivostNaše je dolazište preobraženost kojoj su pola-zište dvije rečenice izgovorene na Taboru. Prvu izgovara nebeski Otac: Ovo je Sin moj, slušaj-te ga! Slušati Krista, Očevu Riječ, znači živjeti preobraženje. Ta Riječ daruje život, poziva, li-ječi, mijenja srce, jača, budi snagu i život čini lijepim. Druga je Petrova riječ: Lijepo nam je ovdje. Lijepo je na zemlji ispunjenoj svjetlom, unutar ljudskosti koja se preobražava ljubavlju. Lijepo je biti kršćanin, pripadati Kristu, »svje-tlu od svjetla« (kako molimo u vjerovanju), biti Crkva, njegovo Tijelo. Svatko je od nas po kr-štenju svjetlo toga Svjetla i tijelo toga Tijela.

Krist nam stavlja na srce istinu da posje-dujemo ljepotu koja je dostatna da niti jedan čovjek ne bude tužan. Odgovorni smo, braćo i sestre, za tu ljepotu. Odgovorni smo da ne prevlada ružno. Sveti Ambrozije, tumačeći Psalam 118 (r. 108) primjećuje: »Za mene je

Fran

cis

Hoy

land

pravo svjetlo Krist, kada ova moja usta pripo-vijedaju o njemu: Odražava se u blatu, u gline-noj posudi otkriva sjaj neprocjenjiva blaga.«

Sveti Pavao u dirljivoj ljepoti piše svome učeniku Timoteju: »Isus Krist je učinio da zasja život.« Isus je život učinio predivnim. Premda za nekoga to može zvučati kao uvrje-da, on nije samo preobrazio svoje lice i odjeću, ne samo budućnost i želje, nego život ovdje i sada. Ponovno je zapalio iskru za koju toliko puta pred strahotama mislimo da je utrnula; vratio je sjaj susretima, glazbu izgubljenim ži-votnim melodijama. Želimo li danas sa sobom ponijeti neku riječ, pokušajmo s Pavlovom: »Isus Krist je učinio da zasja život i neraspad-ljivost.« I ne zaboravimo da je preobraženje započelo; ono se događa; u tokovima svijeta vidljiva su i zrnca i valovlje Božje svjetlosti.

U ovome korizmenom vremenu pozvani smo sijati znakove toga svjetla, u njemu umiti lice hrvatskoga društva, isprati svoje oči, da znamo vidjeti i zahvaljivati za dobrotu ljudi koji ne pristaju na ružan svijet. Bog ga je stvo-rio i dao svoga Sina da ne nestane ljepota. A dano nam je započeti od nedjeljnoga slavlja, od liturgijskoga ‘danas’, u kojemu zacijelo mo-žemo reći: Lijepo nam je ovdje biti. Put do no-voga svijeta počinje tom ljepotom, s Kristom, s nesebičnim ljudima koji se raduju radosti drugih. A euharistija i naša zajednica u slavlju – više su od Tabora.

Ivan Šaško

MU

DR

OST

CR

KV

E

Zrnje…

I preobrazi se pred njima… i lice mu zasja kao sunce… (Mt 17, 2). Evanđelist Luka naznačuje cilj uspinjanja: »Uziđe na goru da

se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.« (Lk 9, 29). Preobraženje je događaj molitve. Po-staje razvidno što se događa dok Isus govori s Ocem: nutarnje prožimanje njegova bića s Bogom koje postaje čista svjetlost. U svome jedinstvu s Ocem sâm je Isus Svjetlo od Svjetla. […] Ovdje također postaju vidljivi odnos i razlika s obzirom na Mojsijev lik (usp. Izl 34, 29-35). Dok je Mojsije razgovarao s Bogom, Božje ga je svjetlo obasjalo i iz njegova je lika izbijala svjetlost. Ali to je sjaj koji izvana dolazi na nj i njegov lik čini svjetlećim. Isus pak svi-jetli iznutra. On ne prima samo svjetlo; sâm je Svjetlo od Svjetla.

JOSEPH RATZINGER / BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, I., 316.

»Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidje-li dok Sin Čovječji od mrtvih ne usta-ne.« Tom zabranom ne želi od drugih skriti otajstvo svoje proslave, nego želi reći da se ono bez otajstva križa i smrti ne može ni razumjeti niti dru gima navijestiti. I sami učenici, svjedoci preobraženja, to će otajstvo razumjeti tek nakon križa i uskrsnu-ća. Uzaludno je i danas naviještati Krista bez govora o njegovu križu. Križ je ključ razumijevanja Krista.

OTAJSTVO I ZBILJA

36

Ulazna: 426.2 Kada na vama pokažemOtpj. ps.: 111 Ako danasPrinosna: VI Izvore vode živePričesna: 436.3 Tko bude pioZavršna: 465 Bože, ljubišili: 464 Milosti je čas


19. ožujka 2017.

Treća korizmena nedjeljaUlazna pjesma Kada na vama pokažem svetost svoju, skupit ću vas iz svih zemalja. Poškropit ću vas vodom čistom i očistit ću vas od svih vaših nečistoća. I dat ću vam novo srce, govori Gospodin.

Ez 36, 23-26

Zborna molitvaBože, izvore milosrđa i sve dobrote, odredio si lijek našim grijesima: post, molitvu i djela ljubavi. Priznajemo da smo grešni. Savjest nas optužuje. Molimo te: iskazuj nam uvijek svoje milosrđe. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine,po ovoj nam žrtvi oprosti grijehe i pomozi da i mipraštamo svojoj braći. Po Kristu.

Prvo čitanje Izl 17, 3-7Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Narod je žeđao za vodom pa je mrmljao protiv Mojsija i govorio: »Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da žeđom pomoriš nas, našu djecu i našu stoku?« Mojsije nato zazva Gospodina: »Što ću s ovim narodom? Još malo pa će me kamenovati.« Gospodin odgovori Mojsiju: »Istupi pred narod! Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uz-mi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda pa neka se narod napije.« Mojsije učini tako naočigled izraelskih starješina. Mjesto prozovu Masa i Meriba zbog toga što su se Izraelci prepirali i kušali Gospodina govore-ći: »Je li Gospodin među nama ili nije?«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 95, 1-2.6-9Pripjev: O da danas glas Gospodnji

poslušate: »Ne budite srca tvrda!«Dođite, kličimo Gospodinu,uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!Pred lice mu stupimo s hvalama,kličimo mu u pjesmama!

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!Jer on je Bog naš, a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva.

Drugo čitanje Rim 5, 1-2.5-8Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Opravdani vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.Riječ Gospodnja.

Evanđelje Iv 4, 5-15.19b-26.39a.40-42Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Dođe Isus u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zde-nac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Ka-že joj Isus: »Daj mi piti!« Njegovi učenici bi-jahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: »Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?« Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: »Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ’Daj mi

36živo vrelo 37

MOLITVA VJERNIKA

Braćo i sestre, Bog nas je okupio na ovome vrelu života da nas okrijepi svježinom svoje riječi i svoje milosti. S pouzdanjem ga zamolimo:

Učvrsti nas u vjeri, Gospodine.

1. Vodi, Gospodine, svoju Crkvu mudrošću koja od tebe dolazi; daj da u svome nauku i u svim nastojanjima uvijek ostane poslušna tvojoj riječi, molimo te.

2. Prati na putu obraćenja i rasta u vjeri sve koji se pripravljaju za sakrament krštenja: daj im spoznati snagu tvoga spasenja i ljepotu zajedništva u tvojoj Crkvi, molimo te.

3. Ražari u svima nama iskrenu žeđ za tobom; pomozi nam nadvladati iskušenja grijeha te budemo vjerni nasljedovatelji puta evanđelja, molimo te.

4. Otvori nam srce da radosno i s poštovanjem pristupimo svima koji trpe u siromaštvu, bolesti i osamljenosti: pomozi nam da im po djelima ljubavi očitujemo tvoju ljubav i blizinu, molimo te.

5. Iskaži svoju ljubav preminulo našoj braći i sestrama i obdari ih životom vječnim, molimo te.

Oče ljubavi i milosrđa, ti si nam u Kristu otvorio vrelo novoga života. Nadahni nas da se trajno napajamo mudrošću tvoje riječi te žeđ za tobom u nama nikada ne ugasne. Po Kristu.

Darovna molitvaGospodine,po ovoj nam žrtvi oprosti grijehe i pomozi da i mipraštamo svojoj braći. Po Kristu.

piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.« Odvrati mu žena: »Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njego-va?« Odgovori joj Isus: »Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda ko-ju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vo-de koja struji u život vječni.« Kaže mu žena: »Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati. Gospodi-ne, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanja-li na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruza-lemu mjesto gdje se treba klanjati.« A Isus joj reče: »Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se kla-njamo onome što poznamo jer spasenje dola-zi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i isti-ni jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.« Kaže mu žena: »Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.« Kaže joj Isus: »Ja sam, ja koji s tobom govorim!« Mnogi Sa-marijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila. Kad su da-kle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove ri-ječi pa govorahu ženi: »Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i zna-mo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, već na zemlji nahranio si nas kruhom s neba i dao nam zalog onoga što još ne vidimo. Smjerno te molimo: što sada u otajstvu slavimo, nek se ostvari u punoj istini. Po Kristu.

Tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne će ožednjeti nikada.Ernst Graeser: Isus i Samarijanka na zdencu.

OTAJSTVO I ZBILJA

38

Tekst iz Ivanova evanđelja o Isusu i Sa-marijanki pokazuje svu dubinu Božje riječi. Nikad dosta razmatranja. Svako

novo razmatranje otkriva nešto sasvim novo i neočekivano, nešto što nas uzdiže iznad nas samih, nešto što nam daje novu spoznaju i što nas potiče na djelovanje. Stoga ćemo i mi ovdje donijeti nekoliko razmatrajućih crtica o tome, jednom od najljepših tekstova cijeloga Novog zavjeta.

Svakidašnji IsusPrvo, ono što upada u oči jest to da je Isus ostao potpuno sâm sa ženom Samarijankom. Sv. To-ma Akvinski sjajno je primijetio tu činjenicu i tumači ju vrlo zanimljivo. Veli da se veličina osobnosti očituje u tome da netko uspijeva ostati nasamo s drugom osobom. Produbit će-mo malo tu misao. Naime, obično se ljudi kriju iza svojih služba, titula, dostojanstva i zadaća.

Sjećam se jednoga prijatelja koji bi uvijek kad bi se našao s nepoznatim ljudima u druš-tvu, prvo morao objaviti svojim sugovornicima funkciju koju obnaša. Dakako, odmah bi zbog toga izazvao divljenje. Osjećao je da je on kao takav, on kao osoba, u biti neprivlačan i ne-zanimljiv, da jedino u ljudima može izazvati divljenje isticanjem vlastite službe. To može-mo dočarati i još jednim primjerom. Vjerujem kako vam se znalo dogoditi da nasamo osta-nete s nekim velikim dostojanstvenicima, bilo crkvenim, bilo građanskim. Kad su u društvu, okruženi onima koji ističu njihovu funkciju, ponašaju se potpuno drukčije nego kad su s vama nasamo. Štoviše, ponekad ostanete izne-nađeni kako su beznačajni i dosadni kad su s vama nasamo, premda su možda čak i veliki propovjednici i govornici. Ne znate o čemu bi-ste s njima razgovarali, kao da su bez funkcije i onoga društvenog ozračja divljenja, potpuno ogoljeni i prazni. Zato je s pravom sv. Toma upozorio kako je Isus mogao ostati sam sa Sa-marijankom, bez apostola, slobodan u cijelosti

od svojih funkcija i svojega ‘kružoka obožava-telja’. Sam sa ženom sasvim je mirno i opu-šteno razgovarao. Možemo li mi tako jedni s drugima razgovarati, jesmo li sposobni uopće za razgovor »jedan na jedan«? Nismo li zbog svojih služba, funkcija, ‘kružoka obožavatelja’, otuđeni od običnoga razgovora s običnom že-nom, s običnim muškarcem?

Drugo, sv. Pavao piše: »Nije prvo duhovno, nego tjelesno, pa onda duhovno.« (1Kor 14, 46) Ta nam rečenica kazuje kako i Isus djeluje u današnjem evanđelju. On zapodijeva razgovor polazeći od tjelesnoga, konkretnoga: »Daj mi piti.« Isus ne započinje razgovor odmah od duhovnoga. Ne dolazi odmah s velikim, spek-takularnim riječima, s nekakvim golemim za-nosom, ekstazama i velikim gestama. Ne. Isus je sav svakidašnji, on je čovjek svakida šnjice. Zapravo, Isus nam kazuje da se isti na o nama i drugima pokazuje upravo u svakidašnjici: ka-da ustajemo i liježemo, kako jedemo i pijemo, kako se ponašamo u običnim, svakidašnjim obvezama i susretima. Da, u svakidašnjici se pokazuje istina o nama, a ne u javnim, izvan-rednim nastupima. Jednom riječju, u ovome svijetu istina ima odijelo obične svakidašnjice, a ne odijelo prijetvorne svečanosti. Veličina se velikih ljudi očituje u tom najobičnijem življe-nju svakidašnjice.

Dostatno je samo imati na umu da je Isus trideset godina živio potpuno skrovito, svaki-dašnje i obično! I ostao je i dalje krajnje svaki-dašnji: »Daj mi piti.« Vjerojatno je upravo ta svakidašnja gesta privukla ženu Samarijanku. Vjerujem da joj je bilo dosta svih onih gesta u kojima se uvijek djeluje s nekom ‘nakanom’, ‘strategijom’ kako drugoga osvojiti, oduševiti ili čak zavarati. Konačno je pred njom jedan čovjek sasvim svakidašnji, sasvim spontan i bez ‘strategije’. A mi? Kako mi djelujemo? Je-smo li u svakidašnjici nepodnošljivi drugima i sebi, nesposobni za spontani susret, iznoseći uvijek vlastite ‘nakane’ i ‘strategije’?

Treća korizmena nedjelja

Molili ga da ostane…

38živo vrelo 39

»Udareni« Duhom i IstinomTreće, Isus, od tjelesnoga dolazi do duhovno-ga. On Samarijanku, a kasnije i učenike koji mu nude jesti, dovodi do duhovnoga, do »ži-ve vode«, do duhovnoga jela. S koliko samo obzirnosti i nježnosti Isus otvara oči Samari-janki, učenicima, za duhovno. No, to duhovno ne dolazi iz tjelesnoga. Tjelesno pruža otpor duhovnomu, izaziva čuđenje, nerazumijevanje i Samarijanke, i učenika. Isus time pokazuje kako se u ovome svijetu doslovno sudaraju duhovno i tjelesno, Božje i ljudsko. Tjelesno pruža otpor duhovnomu. Samarijanka postav-lja pitanja kojima na neki način želi otkloniti duhovno iz svojega života. I mi, tjelesni, ‘mr-mljamo’ protiv duhovnoga, poput onih Izra-elaca kod Mase i Meribe u pustinji. Zapravo, ‘mrmljanje’ je prirodan stav tjelesnoga čovjeka spram duhovne stvarnosti. Stoga, doći do du-hovnoga ne možemo bez boli obraćenja. Potre-ban je Božji štap koji će udariti pećinu našega srca da iz njega potekne voda. Doći do Krista nije moguće a da, »udareni« Bogom, ne osta-vimo ono tjelesno, svoj »krčag vode«, kako je to učinila Samarijanka.

Četvrto, »istinski će se klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanja-ju, u duhu i istini treba da se klanjaju.« Duh i istina uvjeti su istinskoga klanjanja, potrebno je biti »udaren štapom« Duha i Istine. Duh: Bogu se istinski klanjaju oni koji mu se klanja-ju duhom, iz svoje nutrine. Duhom se klanja

Bogu tako što se vrši volja, kako Isus kazuje o sebi, o svojem »jelu«. Površno je i prijetvorno ono klanjanje u kojemu je naš duh, naša nutri-na i intima, strana Bogu. I ne samo to. Duh je ovdje i Duh Sveti, Duh koji je razliven u našim srcima, kako piše sv. Pavao. Istinsko je klanja-nje, dakle, ono gdje nam je darovan sâm Bog, sâm »izvor koji struji u život vječni«.

Stoga se kršćansko klanjanje razlikuje od svih ostalih duhovnih klanjanja. Ono dolazi iz samoga Boga, događa se u Bogu i dovodi do Boga. Nema intimnijega, snažnijega i preda-nijega klanjanja od klanjanja u Duhu Svetom kojeg Isus razlijeva u naša srca. Istina: Bogu se istinski klanjaju oni koji su primili Istinu, Isusa Krista. Ovdje se ne govori o nekakvoj apstraktnoj istini, istini koju mi spoznajemo, nego o samoj Istini koja nam je objavljena u Isusu Kristu. U Isusu Kristu postajemo jedno sa samom Istinom te u toj Istini spoznajemo Boga kakav on zaista jest. Spoznajemo ga kao Oca, Sina i Duha Svetoga. Bog nam nije više tuđinac u Isusu Kristu. Ali ni mi nismo tuđinci sebi samima. Istina, Isus Krist i nas oslobađa, otkrivamo istinu o sebi. I Samarijanka je ot-krila istinu o sebi, svoj grješni život. Tako se uvijek događa. Prvi znak da smo počeli živjeti u Istini jest priznanje vlastitih grijeha. Spram tako velikoga dara Istine, što je drugo moguće nego pasti na koljena, biti ponizan i priznati svoje grijehe: »Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila.«

Peto, ne znam jeste li primijetili kako se u evanđeljima spominje da su Isusa negdje do-slovce izbacili iz mjesta, kao u njegovu rodnom Nazaretu, a negdje su ga pak molili da napusti njihovo mjesto, i to nakon što je učinio čudo. Kako tužno! Kako je tužno kad su ljudi ugro-ženi Isusom, kako je tužno kad se ljudi boje duha i istine. Baš je to tužno. A u današnjem evanđelju ipak se dogodilo nešto radosno, ne-što sasvim drukčije: »Kad su dakle Samarijan-ci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana.« Blago Samarijanci-ma, blago i nama ako budemo zamolili Isusa da ostane s nama, zauvijek.

Ivica Raguž

Fidel Trias Pagès: Isus i SamarijankaFreska u crkvi Sant Oleguer, Sabadell, Španjolska, 1960-1961.

živo vrelo40

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK Pisma čitatelja

Fotografiranje za vrijeme mise

L iturgijsko je slavlje spomen-čin Kri-stova otkupiteljskoga djela, pa je briga za zbilj-nost toga spomena osnovni način sudjelovanja u samome slavlju. Liturgija je »slavlje« jer je sveti spomen. Kada se pozornost sudjelovanja prenese s otajstvenoga spomena na brigu za »kasnije uspomene« na liturgijski čin, samim time taj isti čin za one koji brinu o ‘uspome-ni’ prestaje biti slavlje. Liturgijsko slavljenje je zbiljsko udioništvo u spomen-činu, a fotografi-ranje je ‘memoriranje’ događaja s nakanom za kasniji ‘odnos sjećanja’ prema događaju.

Tragom tih misli postaje razvidno da po-java o kojoj nas čitatelj pita otvara niz pitanja. Na prvom je mjestu pitanje istinitosti sudjelo-vanja i ‘odnosa’ koji je dostojan svetoga čina. Liturgija je satkana od molitvenih riječi i čina, obrednoga dijaloga, stavova tijela i obrednih kretanja, šutnje, pjesme, klicanja i vapaja… Ta raznolikost uvodi zajednicu u otajstvenu zbilju, u događajnost spasenja koje se daruje. Da, spa-senje se daruje! Može ga se primiti, otvoriti mu se, čeznuti za njim…, ali ga nije moguće ‘zabi-lježiti’ slikopisom, fotografskim aparatom, kako bi ga se iskusilo u nekomu kasnijemu trenutku. Liturgijsko je slavlje milosni trenutak, kairos spasenja, i njegova je dragocjenost upravo u ne-ponovljivosti. Slaviti znači imati udjela u slavlju – otvorenošću i izručenjem cijeloga bića.

Fotografiranje nije izravno udioništvo. Fo-tografiranje uvelike reducira moć vjerničkoga udioništva jer gledanje cjeline svodi na zapa-žanje odabranoga i izdvojenoga čina, a u pot-punosti se isključuje doživljaj mirisom, dodi-rom, gestama i stavovima tijela, koji su vlastiti obrednom trenutku; zaprječava se prepuštanje tišini i miru, iskustvu zajedništva s drugima; dokidaju se odnosi; zaboravlja se na potrebu otvorenosti i izručenja…

Liturgijske norme zahtijevaju da se ne do-pusti da itko u slavlju ometa djelatno udioniš-tvo drugih u svetim činima. To se izrijekom kaže i za liturgijske fotografe (Eucharisticum mysterium, 23). Ako je nedopustivo ometati druge u slavlju, tada je još razložnije zahtijeva-ti (i pretpostavljati) da nitko ne ometa sebe u djelatnom udioništvu u liturgijskim činima. To se odnosi na sve(!) di onike liturgijske zajedni-ce, kako vjernike laike tako i nositelje bilo koje liturgijske službe. Osnovna kultura ponašanja ne dopušta da na liturgijskom slavlju fotogra-fira itko drugi osim onih kojima je u slavlju povjerena ta služba. Fotografski aparati, video kamere i mobiteli u rukama vjernika za vrijeme slavlja pretvaraju liturgijski čin u manifestaci-ju, a zajednicu slavitelja u skup gledatelja. Ako za vrijeme slavlja s razlogom nije dopušteno tu-rističko razgledavanje crkve, još je logičnija za-brana ‘fotografskoga razgledavanja’ slavlja za prisutne vjernike. Pojedinci su, čini se, u slav-ljima ponekad samo ‘turisti’ koji se čude ili dive trenutku i događaju, bez dostatnoga nastojanja da budu dionici njegove čudesnosti i ljepote.

Fotografiranje na liturgijskim slavljima po-nekad se pokušava opravdati posebnošću i je-dinstvenošću slavlja. No, nije li svako liturgij-sko slavlje jedinstveno i neponovljivo? Slavlje koje – iz bilo kojega razloga – želimo »čuvati u živom sjećanju« kao jedinstveno i neponovlji-vo, nukat će nas na pozornost i samoizručenje svakomu trenutku slavlja, pa će biti nezami-slivo posegnuti za fotoaparatom. Osim što su takve fotografije redovito loše fotografije, one su, ako se uopće ikada posegne za njima, ‘do-bra uspomena’ na javno očitovanje nesudje-lovanja u liturgijskome činu te svjedočanstvo bahate povrjede svetosti Kristova darivanja i dostojanstva liturgijske zajednice koja slavi.

Sve je češća pojava da na liturgijskim slavljima, osobito na onima koja se iz ne-koga razloga čine ‘posebnima’, vjernici fotografiraju ili snimaju dijelove slavlja. Podignute ruke s mobitelima, bljeskalice, katkada i hodanje po crkvi unutar slav-lja kako bi se što bolje ‘zabilježio’ neki trenutak – sve to kao da postaje redovitost koja nikomu ne smeta. Priliči li takvo ponašanje u svetim činima?

Ivan Lovrić

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X

Knjižicu po cijeni od 5,00 kuna možete naručiti na [email protected] ili na broj telefona +385 (0)1 5635 050. Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu.Za župne urede koji za svoje vjernike žele naručiti više primjeraka predviđeni su posebni popusti: 50 primjeraka – 125,00 kn; 100 primjeraka – 225,00 kn; 200 i više primjeraka – 400,00 kn. Navedeni popust odnosi se samo na župe i pretpostavlja da knjižica nije namijenjena za daljnju prodaju.

Ispit savjestiPRIPREMA ZA SAKRAMENT POMIRENJA – ISPOVIJEDI

PRIREDIO: mons. Ivan Šaško

Prosvijetli mi oči da ne zaspim na smrt,

Gospodine.

Erns

t Wilh

elm

Nay

, 196

3.

Documents

2živovre - hilp.hr · kada se na prvo mjesto stavi ono nužno za život vjere – povjerenje u Gospodina, molitvu i sakramente, a čemu je pretpostavka istinsko obraćenje – odricanja