2živovre...2020/03/17 · God. XXXVII. (2020.) Liturgijsko-pastoralni list za promicanje liturgijske obnove Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević Uredničko vijeće: mons

živoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživovrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrellllooooooHrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXVII • CIJENA: 13 KN2020

2 živoliturgijsko-pastoralni list

Grijeh i oproštenje od 23. veljače do 21. ožujka 2020.

God. XXXVII. (2020.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,mons. Ivan Ćurić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Zdenko Križić

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Lana Vuičić

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: [email protected]

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

živo vrelo

Slika na naslovnici:Centro Aletti: Susret

2 • 2020

urednikova riječ 1

Grijeh ‘bezgrješnosti’

naša tema: Grijeh i oproštenje 2

Grijeh – bolest čovjekova duha, V. Dugalić, s. Ana Begić

Odnos grijeha i oproštenja u liturgijskome slavlju, M. Dančuo

otajstvo i zbilja 18

Biblijsko-teološka razmišljanja: S. Slišković, A. Vučković, I. Raguž, D. Runje, I. Šaško

Sedma nedjelja kroz godinu

Pepelnica

Prva korizmena nedjelja

Druga korizmena nedjelja

Treća korizmena nedjelja

u duhu i istini 38

Molitva pred Raspetim

Molitva za milost obraćenja

trenutak 40

O kađenju u korizmi

ISSN 1331-2170 – UDK 282

1živovrelo 2 - 20192 - 20192

Urednikova riječ

Grijeh ‘bezgrješnosti’

T ajnu grijeha čovjek otkriva tek u spoznaji Boga. Povijest spase-nja otkriva nam da je izvor grijeha u čovjekovu nastojanju da živi bez Boga, premda u dubini bića ne želi živjeti protiv Boga.

Pogrješna razumijevanja slobode i čežnja za vlastitim ostvarenjem vo-de čovjeka u iskušenje da pokuša biti kao Bog. Tom su kušnjom ispi-sane prve stranice biblijske povijesti ljudskoga roda. Zaborav Boga i odupiranje istini o njemu, izvoru svakoga života i svakoga dobra, ra-đaju u čovjekovoj naravi nemirom i nesigurnošću, a u njegovim od-nosima lomom i sukobima. Gdje je zanijekan Bog, Bog koji je ljubav, poljuljan je pravi razlog življenja i uklonjen ključ razlikovanja dobra i zla, a čovjek zaranja u tamu, nemoćan pronaći pravi razlog zauzimanja za dobro. Misao o grijehu nestala je u zaboravu Boga. Grijeh je »ljubav prema sebi sve do prijezira Boga«, pisao je sv. Augustin. Tako čovjek ostaje sâm, sâm postavlja granicu između dobra i zla. Tko ne poznaje Boga i tko živi daleko od njega, umjesto o grijehu govorit će o pogrješ-kama, propustima, nesavršenostima, ljudskim slabostima, nesretnim okolnostima, mučnim situacijama… Tako se iz ljudske svijesti potisku-je osjećaj osobne grješnosti i krivnje te više nema razloga za kajanje. Grijeh ‘bezgrješnosti’ postaje najvećim grijehom. Grijeh i zlo ostaju taj-na sve dok ne spoznamo Boga kao izvor dobra i sve dok ne otkrijemo njegovo milosrdno lice.

Crkva u korizmi zastaje pred Božjim milosrdnim licem kako bi pred njim spoznala razornu moć grijeha. Osjećaj za grijeh »povezan je s osjećajem za Boga jer proistječe iz svjesnog odnosa čovjeka s Bogom kao svojim Stvoriteljem, Gospodarom i Ocem« te zbog toga, »kao što nije moguće u potpunosti izbrisati osjećaj za Boga niti ugasiti savjest, isto tako i osjećaj grijeha u potpunosti nikad ne iščezava« (Ivan Pavao II., Pomirenje i pokora, 18). Savjest nas prekorava jer Bog počiva u nama. Grijeh je plod oholosti i pobune protiv Boga, a kajanje i želja za oproštenjem rađaju se iz poniznosti pred njim. Samo se u poniznosti priznaje krivnja i otvara put kajanju. Korizma je vrijeme poniznosti, vrijeme hrabrosti za priznanje i okajanje vlastitih grijeha.

Urednik

2

NAŠA TEMANAŠA TEMA

Grijeh – bolest čovjekova duha

Vladimir Dugalić, s. Ana Begić

Danas se često govori o osobnoj odgovornosti, o važnosti do-sljednosti vlastitim uvjerenjima i moralnoj savjesti, o ljud-skim pravima, o zahtjevu za uspostavom društvene praved-

nosti i borbi protiv siromaštva, o ekološkoj krizi, itd. Međutim, kao da je iščezao govor o grijehu. Čovjek koji je stavio u središte sebe i svoju slobodu, sve više postaje neosjetljiv na grijeh. S druge strane, ne uočavamo više grješne prigode koje se stavljaju pred nas, a vrlo često ostajemo indiferentni prema grijesima drugih ili pak umanju-jemo njihovu odgovornost. Sve se stavlja pod krinku ‘normalnoga’ i ‘opravdanoga’ te se tako i neki moralni prekršaji, koji su u prošlim vremenima bili jako naglašeni, danas uopće više ne ističu, odnosno, više ih se ne gleda pod vidom grijeha. Možemo reći da se danas osjeća određena nesigurnost i nejasnoća u poimanju što grijeh doista jest, a što nije, kako nešto okarakterizirati lakim, a kako teškim grijehom, te kako čovjeku objasniti da se nalazi u stanju grješnosti. Sve su to pita-nja koja danas iziskuju veću jasnoću u tumačenju grijeha. Tim više, jer grijeh zadire u samu osobu, u njezino slobodno i svjesno djelova-nje i jer prožima čovjekov razum i slobodnu volju. Grijeh, naime, po svojoj naravi označava slom u kršćanskom moralnom životu. On je suprotnost Dobru i pobuna protiv smislenoga životnog reda i protiv ispravnoga ostvarenja života.

Katekizam Katoličke Crkve jasno naglašava da je čovjekova slo-boda ograničena i pogrješiva te da je čovjek zloporabio svoju slobo-du. Slobodno sagriješivši, odbacio je naum Božje ljubavi, prevario samoga sebe i postao rob grijeha. »To prvo otuđenje rodilo je mno-ga druga. Povijest čovječanstva od svojih početaka svjedoči o nesre-ćama i tlačenjima što se rađaju iz ljudskog srca, tj. od zloupotrebe slobode« (KKC, 1739). Grijeh je, stoga, ponajviše uvrjeda Bogu, jer se »diže protiv ljubavi Božje prema nama, udaljuje od nje naša srca. Kao i prvi grijeh, to je neposlušnost, buna protiv Boga, radi volje da čovjek postane ‘kao bog’ spoznajući i određujući dobro i zlo (Post 3, 5). Grijeh je dakle ‘ljubav prema sebi sve do prezira Boga’. Zbog tog oholog uzdizanja samog sebe grijeh je dijametralno oprečan Isusovoj poslušnosti koja ostvaruje spasenje.« (KKC, 1850). Drugim riječima, grijeh je prekršaj »protiv razuma, istine, ispravne savjesti; prijestup je istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, zbog izopačene privrže-

Grijeh suvremenog čo-vjeka jest u tome da sebi prisvaja gospodstvo nad svime, i živim i neživim.

Zaboravlja na svoga Stvo-ritelja i time zapada u tamu

grijeha. Međutim, kad bi čovjek spoznao da ga samo

dobro oplemenjuje, tada bi u njemu bile veće mo-

gućnosti privlačenja volje na dobro, bilo bi manje

grješnih okolnosti. Na zre-lost osobe, kao i na njezino

savršenstvo, ponajviše će utjecati sposobnost osobe

da se dade privući istinskim vrijednostima, da im dopu-

sti da ju potpuno ponesu. U konačnici, čovjek se po

slobodnoj volji odlučuje prihvatiti dobro i odbaciti

zlo. Na tome tragu odluka je poput praga preko koje-

ga osoba treba prijeći i ići prema dobru te to nastaviti

činiti u svakodnevnome procesu prihvaćanja dobra.

3živovrelo 2 - 20192 - 20192

nosti nekim dobrima. On ranja-va čovjekovu narav i ugrožava ljudsku solidarnost; defi niran je kao riječ, čin ili želja protiv vječnog zakona.« (KKC, 1849). Sveti Augustin će reći da je grijeh odvraćanje od Boga i obraćanje stvorenju.

Možemo slobodno reći da grijeh u svojoj dubini nije tek etički, nego ponajviše religiozni fenomen. On je slobodno done-sena odluka ljudske osobe pred Bogom. Očituje se, prije sve-ga, kao svojevrsni ‘otkaz Bogu’, osobni neposluh Bogu upravo u trenutku kada on od čovjeka nešto traži. Grijeh je stoga, puno više od pukoga čovjekovog ogre-šenja o vlastiti razum, o svoju narav ili o moralni red. Sveti Toma Akvinski defi nira grijeh kao zao ljudski čin, ističući da je on moguć kad se čovjek promi-šljeno i slobodno opredjeljuje za zlo. Međutim, on je istovremeno i neprozirna tajna, jer biće koje je Bog stvorio na svoju sliku, a Isus Krist ga otkupio svojom krvlju, sposobno je ustati protiv svoga Da-rovatelja života. Tajna grijeha stoga nam otkriva da čovjek u grijehu nije samo u proturječju sa samim sobom, nego i sa samim Bogom. Grijeh stoga predstavlja neprijateljstvo prema Bogu u trostrukome smislu. On je zao čin (zločin) prema svetomu i dobromu Bogu, očituje pobunu stvorenja protiv svoga Stvoritelja i reda koji je on stvorio te je istodobno i odbijanje ljubavi koju je čovjeku darovao sami Bog.

Antropologija grijehaAntropološki temelji za govor o grijehu kreću od starozavjetnoga izvještaja o grijehu prvih ljudi, Adama i Eve. Adamov se grijeh očituje kao nepo-sluh, kao čin kojim se čovjek svjesno opire Bogu kršeći jednu od njegovih zapovjedi (usp. Post 3, 3). Adam i Eva bili su neposlušni zato što su po-pustili zmijinu nagovoru te htjeli »biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo« (Post 3, 5). Ono što je neobično u pripovijesti o grješnome padu jest to da zabranjeni plod, u biti, čovjeku uopće nije bio potreban. Sve što mu je potrebno za sreću čovjek je imao u raju, ali on to ne vidi, jer je njegov pogled usredotočen na ono što je zabranjeno. Stječe se dojam kao da nas više privlači zlo nego dobro.

Grijeh rađa strahom pred Bogom. Werner Persy: Praroditelji nakon grijeha.

4


Podložnost grijehu povezana je, bez sumnje, sa slobodom koja je dana svakomu čovjeku i koja je temelj ljudskoga dostojanstva. Čovjek je nezasi-tan i uvijek teži imati više i više. Svjedoci smo danas da mnogi od ljudi koji posjeduju silna bogatstva i koje se uzdiže među takozvane ‘moćnike’ i ‘lidere svijeta, téže da imaju još više, kao da im nikada nije dosta. Takvo stanje oči-tuje se i u samome korijenskom promišljanju o grijehu. Uvijek se ispočetka možemo pitati što je nagnalo praroditelje naše vjere da postupe suprotno od riječi koju im je sam Bog bio uputio? Odgovor se skriva upravo u pohlepnoj težnji za posjedovanjem ‘uvijek više’. Čovjek je rijetko zadovoljan onim što ima. Zadovoljstvo je lako primjetno kod malih i samozatajnih ljudi, ali nji-hov se glas, nažalost, malo čuje. Ne iznenađuje nas stoga izreka koja postoji u narodu: »Grijeh obećava puno, daje malo, a uzima sve.«

Unatoč svemu, Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i darovao mu svo-je prijateljstvo. Kao duhovno stvorenje čovjek može živjeti to prijateljstvo samo ako se slobodno podredi Bogu. To je ono što izražava zabrana čovjeku da ne jede sa stabla spoznaje dobra i zla, »jer u dan kad budeš s njega jeo, umrijeti ćeš« (Post 2, 17). Stablo spoznaje dobra i zla (usp. Post 2, 17) znako-vito doziva u pamet neprekoračivu granicu koju čovjek kao stvorenje mora slobodno priznati i poštivati. Čovjek ovisi o Stvoritelju, podvrgnut je stvo-renjskim zakonima i moralnim pravilima koja ravnaju uporabom slobode (usp. KKC, br. 396). Napastovan od Sotone, čovjek je dopustio da mu u srcu zamre povjerenje prema Stvoritelju i, zlorabeći slobodu, nije poslušao Božju zapovijed. U tome je bio prvi čovjekov grijeh, i svaki grijeh nakon toga biti će neposluh prema Bogu i manjak povjerenja u njegovu dobrotu.

Podrijetlo grijeha zagonetka je koju nikada u potpunosti ne ćemo moći riješiti. Dva su načina kako čovjek čini grijeh, odnosno, kako volja postu-pa neispravno. Prvi način je neposluh u kojem čovjek odbija Božji zakon i uspostavlja svoj vlastiti. Time pokušava biti više ljudsko biće, a u drugom načinu, koji nazivamo slabost, čovjek postaje manji. I slabost i neposluh su posljedica iskušenja, ali dok je neposluh kušan od strane oholosti, zavisti i srdžbe, slabost je kušana od požude i pohlepe. Čovjek grijehom zlorabi da-rovanu slobodu i na pogrješan način želi postići svoju puninu. Zbog toga je sav život ljudi uronjen u mnoge jade koji ne mogu potjecati od dobrog Stvo-ritelja (usp. Gaudium et spes, 13). Drugim riječima, odbacujući Boga, čo-vjek zapravo odbacuje samoga sebe jer grijeh je usmjerenje čovjeka prema ništavilu. I upravo zbog toga učinci grijeha bivaju zastrašujući. Naime, »u težnji da ostane skriven, grijeh uključuje mnoge ljude i začinje nove grijehe. Tako nastaje vrtlog grijeha. U početku to može biti i malen grijeh, neznatan u odnosu na vrtlog zla koji će iz njega izrasti. Vrtlogom se nastoji pokriti grijeh. Opravdati ga. Pronaći olakotne okolnosti. Prenijeti krivnju na druge. Ušutkati govor o njemu.« (A. Vučković, Vrtlog grijeha, Zagreb 2012., 68.).

Antropologija grijeha kao da je obavijena velom tajne. Grijeh se očituje kao oholo samopotvrđivanje koje odbacuje transcendenciju. U Starome za-vjetu za grijeh se upotrebljava riječ hata koja u hebrejskom izvorno znači promašiti put, ne doći do cilja. Grijehom čovjek promašuje svoj vlastiti cilj za koji je stvoren. Pojam hata istovremeno označava i opačinu, odnosno, zlodjelo. Drugi biblijski izričaji o grijehu naglašavaju nutarnju čovjekovu

5živovrelo 2 - 20192 - 20192

izopačenost i prijezir prema Bogu. On uvijek dovodi do poremećaja odnosa s Bogom, izaziva lom vjernosti prema Bogu te čovjek osjeća osobnu krivnju pred Bogom. Najteži oblik grijeha jest tvrdoća srca i okorjelost, ustrajnost u grijehu. Grijeh je stoga izraz osobnoga nutarnjeg stava, pokvarenost srca iz kojeg grijeh proizlazi i potom prelazi u vanjsko područje. Stoga, unutrašnja pokvarenost srca omogućuje da se grijeh pojavi kao doista svjestan i slobo-dan čin.

Razlikovanje grijehaPitanje grijeha antropološko-teološko je pitanje i nije uvijek lako razlučiti težinu grijeha. U prosudbi grijeha pred sobom imamo ljudsku osobu, a ne objekt, zakon. Svaki je čovjek stvoren na sliku Božju, i ta njegova stvore-nost ima temelj u duhovnoj naravi. U autentičnome ljudskom činu dolazi do izražaja čitava osoba. Tako svaki slobodni čin teži k tome da zahvati i izrazi naš cjelokupni bitak, bilo da se radi o usponu ili o padu. Tradicija Crkve ističe da grijehe možemo razlikovati prema njihovu objektu, »kao što biva za svaki ljudski čin, ili prema krepostima kojima se suprotstavljaju. Mogu se podijeliti i prema tome odnose li se na Boga, bližnjega ili nas same; mogu se dijeliti na duhovne i tjelesne grijehe, na grijehe misli, riječi, djela ili propu-

Lišen odijela božanskoga dostojanstva, čovjek po grijehu raskida zajedništvo s Bogom.Natalia Goncharova: Izgon iz Vrta zajedništva s Bogom.

6


sta. Korijen grijeha je u čovjekovu srcu, u njegovoj slobodnoj volji, kao što uči Gospodin: ‘Iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To onečišćuje čovjeka.’ (Mt 15, 19-20). Srce je i središte ljubavi, počelo dobrih i čistih djela, što ga grijeh ranjava.« (KKC, 1853).

S druge strane, prikladno je prosuđivati grijehe po njihovoj težini. En-ciklika Veritatis splendor (br. 69-70) sv. Ivana Pavla II., u duhu tradicije Crkve, razlikuje dvije kategorije grijeha: smrtni i laki, naglašavajući da kad

postoje uvjeti za slobodan ljudski čin (svi-jest i slobodan pristanak), teška materija je dostatno mjerilo prisutnosti smrtnoga grijeha. Na tome tragu Katekizam Kato-ličke Crkve ističe da smrtni grijeh u čovje-kovu srcu »razara ljubav teškom povre-dom Božjeg zakona; on čovjeka odvraća od Boga, njegove posljednje svrhe i bla-ženstva, pretpostavljajući mu niže dobro. Laki grijeh ne uništava ljubav, premda je vrijeđa i ranjava.« (br. 1855). U daljnjem pojašnjenju naglašava se: »Da neki grijeh bude smrtan, istovremeno se traže tri uvje-ta: ‘Smrtni je grijeh onaj kojemu je objekt teška stvar, a učinjen je pri punoj svijesti i slobodnim pristankom.’« (KKC, 1857). Naime, tešku stvar pobliže određuje Deset zapovijedi te prilikom prosudbe treba vo-diti računa i o svojstvu povrijeđenih oso-ba: nasilje nad roditeljima po sebi je veće od nasilja nad strancem. Osim toga, da bi bio smrtan, grijeh mora biti učinjen s pu-nom sviješću i potpunim pristankom. To pretpostavlja »poznavanje grješnosti čina, njegovog protivljenja Božjem zakonu. Povrh toga uključuje pristanak dovoljno slobodan da se može govoriti o osobnom izboru. Hinjeno neznanje i tvrdoća srca ne umanjuju voljni značaj grijeha, nego ga naprotiv povećavaju.« (KKC, 1859). U tome smislu, smrtni grijeh, ukoliko u nama pogađa životno počelo, tj. ljubav, za-htijeva novu inicijativu Božjeg milosrđa i obraćenje srca, koje se ostvaruje redovito u sakramentu pomirenja.

No, premda možemo prosuditi da je neki čin u sebi težak grijeh, sud o osobama moramo prepustiti Božjoj pravednosti i milosrđu. Naime, kako ističe tradicija, ne-

»Zar poljupcem izdaješ Sina Čovječjega?«

Emil Nolde: Juda i Isus u Getsemanskome vrtu,

1911.-1912.

7živovrelo 2 - 20192 - 20192

hotično neznanje može umanjiti, čak i poništiti ubrojivost teškoga grijeha. Ipak, pretpostavlja se da nikomu nisu nepoznata načela moralnog zakona koja su upisana u savjest svakoga čovjeka. Porivi osjećajnosti, strasti mogu također smanjiti voljni i slobodni značaj krivnje, a isto tako vanjske prisile ili patološki poremećaji. Grijeh učinjen iz zlobe, zbog namjernoga izbora zla, ponajveći je grijeh (usp. KKC, 1860). S druge strane, laki se grijeh čini kad se u lakoj stvari ne držimo mjera što ih propisuje moralni zakon ili kad se mo-ralni zakon krši u teškoj stvari, ali bez pune svijesti i bez potpunoga pristan-ka. Drugim riječima, »laki grijeh slabi ljubav i očituje neurednu sklonost prema stvorenim dobrima; priječi napredak duše u vježbanju u kreposti i u vršenju moralnog dobra; zaslužuje vremenite kazne. Namjerni laki grijeh, koji ostaje bez pokajanja, malo po malo nas pripravlja da počinimo teški grijeh. Ipak laki nas grijeh ne suprotstavlja božanskoj volji i prijateljstvu; ne raskida saveza s Bogom. Moguće ga je popraviti milošću Božjom. Laki grijeh ne lišava posvetne milosti, prijateljstva s Bogom, ljubavi, a prema tome ni vječnog blaženstva.« (KKC, 1863).

U ovom kontekstu možemo se zapitati: prosuđujemo li ispravno bližnje-ga, ili smo skloniji osuđivati? Važno je svoga bližnjega znati ispravno opo-menuti s ljubavlju, a ne biti kruti legalisti. Ne smijemo dopustiti da naš bli-žnji ostaje okaljan blatom grijeha ako smo svjesni da ne čini dobro. Ljudska osoba je cjelina duše i tijela, i činjenica je da nije uvijek lako izreći opomenu bližnjemu. Važno je da pri izricanju opomene krenemo iz stava utemelje-noga na ljubavi te da naša motivacija bude drugomu željeti dobro, željeti mu pomoći da krene pravim putem, a ne da luta životnim stranputicama. Izricati opomenu, a pri tome imati ohol stav te promišljati kako ćemo mi bližnjemu nešto posvijestiti iz stava osobne arogancije, nikako ne će dovesti do bratske opomene. To može lako dovesti do suprotnoga učinka, do ranja-vanja i neprimjerenih riječi.

S druge strane, grijeh ne znači samo gubitak spasenja ili opasnost za vla-stito spasenje, nego on uvijek znači, makar u raznim stupnjevima, također i prijestup protiv spasenja svojih bližnjih, smanjenje punine spasenja mistič-nog tijela Kristova, Božjeg kraljevstva. Asocijalna strana grijeha, koju je teško popraviti i koja je izvor za druga zla, mora svakoga koji znade za tajnu spase-nja zastrašiti pred najmanjim grijehom. Drugi vatikanski koncil, u skladu s kršćanskom predajom, ističe kako je grijeh uvrjeda Boga, ali ujedno i osobno i društveno zlo. Ta veza lijepo je opisana kad je riječ o sakramentu pokore: »Oni koji pristupaju sakramentu pokore primaju od Božjeg milosrđa oprost uvrjede Bogu učinjene i ujedno se pomiruju s Crkvom, koju su svojim grije-hom ranili…« (Lumen gentium, 11). Pojavno se grijeh očituje kao razorna snaga čovjeka i društva, poprima ljudsko, odnosno, neljudsko lice, a oblici tih deformacija mogu se bolje uočiti ako bolje upoznamo čovjeka.

Grijeh u kontekstu suvremene krize vjere Čovjek danas sve više gubi smisao za Boga i za svêto, pa dosljedno tomu i za grijeh. Smisao za grijeh se relativizirao jer mu čovjek daje svoje tumačenje. U ranijim vremenima Crkve jasno se razumijevalo što grijeh jest, a što nije, kao i što je laki, a što teški grijeh. Danas je nastala zbrka i čovjek kao da više

8


ne razumije što je grijeh, odnosno nesiguran je u pitanju o grijehu. Iz toga razloga ne iznenađuje nas tvrdnja koju je papa Pio XII. izrekao već davno, 1946. godine, kada je naglasio da je najveći grijeh današnjice u tome što ljudi sve više gube smisao za grijeh. U očima mnogih naših suvremenika gri-jeh nije ništa drugo doli štetni kompleks krivnje, bolesni osjećaj krivnje koji treba uništiti. Neki se tako pozivaju na moral bez grijeha. Kršćani bi trebali biti svjesni činjenice da ne postoje dvije povijesti ili pak dva svijeta, njihova povijest i svijet su kao i povijest svih ostalih ljudi, no trebali bi s većom radi-kalnošću, ozbiljnošću i zauzetošću otkrivati da u njima živi prisutnost Boga objavljena u Isusu Kristu. Grijeh je nijekanje eshatološke nade koja djeluje unutar ljudske povijesti; to nijekanje lako stvara idole ili kumire.

Nikada se grijeh ne bi trebao promatrati kao izraz čovjekove moći i pobjede, jer on je uvijek gubitak, izraz čovjekove slabosti i ograničenosti, a nipošto snage i ponosa. On čovjeka razgolićuje, prazni i iznutra rastače, ne može nanijeti Bogu štetu već je isključivo čin čovjekova samounište-nja. Danas mnogi grijeh promatraju kao krivnju i nisu svjesni razorne snage koju grijeh u sebi nosi. Takvo promatranje grijeha izaziva u čovjeku prije svega snažnu dozu agresivnosti, jer se pojedinac,

pritisnut grijehom, zatvara u samoga sebe kako bi podnio svu tu ‘težinu’; grijeh potom stvara nepremostivu zaprjeku na putu koji bi osobu trebao dovesti do stvaralačkoga ostvarenja vlastitoga života i života drugih; u ko-načnici, izaziva veliku tjeskobu koja u osobi otvara prostor nekog stanja zle savjesti. Optužba koja grješnika muči, dovodi ga i do toga da se osjeća u stanju moralnoga neraspoloženja.

Grijeh je voljni čin osobe i zato je važno razumijevanje suodnosa naše volje i slobode, posebno kada je riječ o teškome grijehu. »Po samoodređe-nju svaki čovjek doista gospodari sobom, doista vrši onu specifičnu moć u odnosu prema sebi koju nitko drugi ne može vršiti niti dovesti do učinka.« (K. Wojtyła, Osoba i čin, Split 2017., 147-148.). Grijeh suvremenog čovjeka jest u tome da sebi prisvaja gospodstvo nad svime, i živim i neživim. Zabo-ravlja na svoga Stvoritelja i time zapada u tamu grijeha. Međutim, kad bi čovjek spoznao da ga samo dobro oplemenjuje, tada bi u njemu bile veće mogućnosti privlačenja volje na dobro, bilo bi manje grješnih okolnosti. Na zrelost osobe, kao i na njezino savršenstvo, ponajviše će utjecati sposobnost osobe da se dade privući istinskim vrijednostima, da im dopusti da ju pot-puno ponesu. U konačnici, čovjek se po slobodnoj volji odlučuje prihvati-ti dobro i odbaciti zlo. Na tome tragu odluka je poput praga preko kojega osoba treba prijeći i ići prema dobru te to nastaviti činiti u svakodnevnome procesu prihvaćanja dobra.

Umjesto zaključka: put obraćenjaUnatoč destruktivnoj snazi grijeha, teologija grijeha svoj vrhunac pronalazi u teologiji obraćenja i pomirenja. Ako je u središtu evanđelja milosrđe, a ne kazna, tada bi ono trebalo biti i središnja točka govora o grijehu. »Bog koji

U očima mnogih naših suvremenika grijeh nije ništa drugo doli štetni

kompleks krivnje koji treba uništiti, pa se neki tako pozivaju na moral bez grijeha.

Grijeh je nijekanje eshatološke nade koja djeluje unutar ljudske povijesti.

9živovrelo 2 - 20192 - 20192

se objavio u Isusu Kristu neraski-divo je povezan s čovjekom, kao što je i sudbinski čovjek određen Bogom. Istinu o sebi čovjek može pronaći jedino u Bogu. Nemogu-će je propovijedati o Bogu, a da to istodobno ne bude i propovijeda-nje o čovjeku i obrnuto. O Bogu milosrđa i radosti moguće je go-voriti samo na temelju osobnog i zajedničkog povijesnog i životnog iskustva.« (A. Tamarut, Bog mi-losrđa i radosti, Zagreb 2017., 6.). Bog nikada ne ostavlja čovje-ka, ma kako bio grješan, i uvijek mu ispočetka nudi mogućnost oprosta i obraćenja.

Svaki grijeh biva prevladan spasenjem. Priznavanje grijeha pred Bogom koji se objavljuje u Kristu sadrži poziv na spasenje koje se ostvaruje u pomirenju koje nam nudi Bog Otac. Božje milosrđe ne poznaje granice. Bog se, naime, ne udaljuje od čovjeka ni kada je u glibu grijeha, bijede i nevolje. Naprotiv, Bog u svojoj milosrdnoj ljubavi uvijek iznova potiče čovjeka na povratak sebi te ga poziva na obraćenje i pomirenje. Obraćenje je dinamička stvarnost, za-jedničko je djelo Boga i čovjeka i traži suradnju. Pokora i obraćenje uvijek su plod Božjeg milosrđa. »Milosrđe je prema vani vidljiva i djelotvorna strana Božje biti koja je ljubav (1Iv 4, 8.16). Ono izriče Božje biće koje je milostivo okrenuto svijetu i ljudima i koje im se u povijesti uvijek iznova okreće, svoju dobrotu i ljubav koja mu je svojstvena. Najopipljiviji izraz djelovanja ljubavi i milosrđa u ljudskome društvu jest obraćenje.« (A. Tamarut, Bog milosrđa i radosti, 59.).

Zahvaljujući Božjoj milosrdnoj i bezuvjetnoj ljubavi čovjek ima uvijek novu mogućnost podići se iz grješnoga stanja snagom oproštenja koju jedi-no Bog daje. U konačnici, na radikalan način slijediti Krista i njegove upu-te u ljubavi umanjili bi štetnost koju sa sobom donosi grijeh. Čineći grijeh čovjek narušava stvorenost na sliku Božju, a živeći u ljubavi prema Bogu i bližnjemu osvjetljava ljepotu stvorenja darovanu mu od njegova Stvoritelja. Grijeh je životna stvarnost svakoga čovjeka, koja ga iz horizontale može uz-dići u vertikalu, do Boga, samo ako dopusti da u njemu djeluje Božja milost i ljubav koja ga nakon pada diže i konopcima ljubavi privlači k sebi (usp. Hoš 11, 4).

Spoznaja grijeha rasvijetljena je razumijevanjem riječi koju Gospodin govori.Gerard Seghers: Sv. Petar u kajanju, 1625.-1629.

10


Odnos grijeha i oproštenja u liturgijskome slavljuPrimjeri iz liturgijske euhologije

Milan Dančuo

Smisao čovjekova postojanja ostvaruje se na jedinstven način u odnosu s Bogom, na čiju je sliku čovjek stvoren. U prostornim i vremenskim koordinatama zemaljskoga života životvoran

susret između Boga i čovjeka uzbiljuje se osobito u liturgijskome slavlju, poglavito u sakramentu euharistije. Sve što je dobro i loše u čovjekovu životu, sve što se spoznaje kao vrlina odnosno grijeh, temelji se na otvorenosti ili zatvorenosti čovjeka u odnosu prema Boga. Grijeh se promatra kao uvrjeda nanesena Bogu, koja raskida prijateljstvo s njime (usp. Red pokore, br. 5). U liturgijskome slavlju odnos grijeha i oproštenja zadobiva novu spasenjsku dinamiku. Po-kora je sinonim za povratak: od grijeha koji je odbijanje uspostavlja se komunikacijom Božje oproštenje koje rezultira sudjelovanjem u euharistiji. U slavlju se moral ne shvaća kao sustav propisa, već svaka moralna norma postaje razumljiva samo kao posljedica sakramental-ne preobrazbe čovjeka. Sakramenti nisu ‘sustavi’ ili naputci kršćan-skoga modela ponašanja, već znak zajednice koja se preobražava i posvećuje na temelju Božjega oproštenja. Kao što se prvi čovjek, koji se grijehom odvojio od Boga, nije mogao samostalno, nekim novim načinom razmišljanja, otvoriti izvorima božanskoga života, već mu je bila potrebna otkupiteljska snaga Sina Božjega, tako i svatko tko se grijehom odvoji od Boga i od punine božanskoga života treba se otvoriti sakramentalnom djelovanju spasenja. Euharistija u takvoj dinamici postaje žrtva pomirenja, a pojedini liturgijski ciklusi, poput korizmenoga vremena, nude se kao privilegirani trenutci objave mi-losrđa koje Bog iskazuje onima koji se iskreno kaju za svoje grijehe.

Odnos grijeha i oprosta u liturgiji korizmeKorizma kao priprava za proslavu svetkovine Kristova uskrsnuća pri-vilegirano je mjesto pomirenja s Bogom. Zborna molitva Prve koriz-mene nedjelje ističe nužnost obraćenja i upoznavanja Krista kako bi ga se moglo preobraćena srca slijediti na vlastitome životnom putu: »Svemogući Bože, udijeli da godišnjom proslavom korizme napre-dujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer.«

Svrha korizme je priprava vjernika za svjesno i plodno

vršenje pokorničkih koriz-menih djela posta, molitve

i bratske ljubavi kako bi »zdravi prispjeli vazmenim

blagdanima« (zborna četvrt-ka IV. tjedna korizme). Po-

kornička djela imaju smisla jedino ako izviru iz duboke spoznaje ili iskustva Kristo-

va vazmenoga otajstva, u želji da se vlastita grješnost transformira primanjem du-hovnih plodova koje donosi Kristovo uskrsnuće. Novost

Kristova života prima se u sakramentu, ali ne ide au-tomatizmom, već je nešto što se gradi iz dana u dan,

s trudom, uz dar Božjeg milosrđa i oproštenja.

11živovrelo 2 - 20192 - 20192

Latinski izvornik izrazom »per annua quadragesimalis exer-citia sacramenti« naglašava izražajnije da je korizma sakra-mentalni znak čovjekova obra-ćenja. Korizmeni hod u dinamici liturgijskoga slavlja na taj način prolazi stranicama Staroga i No-vog zavjeta kroz etape povijesti spasenja u kojima Bog poziva čovjeka na vjeru, savez i život te mu daruje svoga Duha. Krštenje i pokora na tome putu temelj su na kojemu se zasniva korizme-ni put s pogledom prema pot-punome pomirenju čovjeka s Bogom u vazmenome otajstvu. Korizma u konačnici ima kri-stološki i sakramentalni značaj: pokora označava umiranje grije-hu, a krštenje uskrsnuće. Preko smrti dolazi se do života.

Svrha korizme je priprava vjernika za svjesno i plodno vr-šenje pokorničkih korizmenih djela posta, molitve i bratske ljubavi kako bi »zdravi prispjeli vazmenim blagdanima« (zborna četvrtka IV. tjedna korizme). Po-kornička djela imaju smisla jedi-no ako izviru iz duboke spoznaje ili iskustva Kristova vazmenoga otajstva, u želji da se vlastita grješnost transformira primanjem duhovnih plodova koje donosi Kristovo uskrsnuće. Novost Kristova života prima se u sakramentu, ali ne ide auto-matizmom, već je nešto što se gradi iz dana u dan, s trudom, uz dar Bož-jeg milosrđa i oproštenja. Takvu dinamiku ističe zborna molitva Pepelnice: »Gospodine, započinjemo korizmu posta, molitve i bratske ljubavi. Udijeli nam jakost protiv navala duha zloće i ustrajnost u dobrim djelima.« Latin-ski tekst molitve u izvorniku naglašava još dramatičnije da je korizma put preobraćenja koji kršćanin treba započeti s oružjem pokore u borbi protiv duha zla: »Concede nobis, Domine, praesidia militiae christianae sanctis inchoare ieiuniis, ut, contra spiritales nequitias pugnaturi, continentiae muniamur auxiliis.« Arhetip kršćanske borbe jest Krist koji je u pustinji odolio đavolskim napastima, što je od drevnih vremena tema evanđeoskoga navještaja na Prvu korizmenu nedjelju.

Raspet zbog naših grijeha, radi našega spasenja.Blaženka Salavarda: Raspeti Krist.

12


Zborna molitva Pepelnice ističe važnost posta (»sanctis inchoare ieiu-niis«) kao jedne od važnijih korizmenih tema. Post, ieiunium, nije samo pe-riodično odricanje od hrane, već je u euhologiji obogaćen i drugim terminima kao što su paenitentia, opus, observantia, conversatio (pokora, dobra djela, opsluživanje, obraćenje). Izrazi su izmijenjeni u odnosu na prijašnje formu-lacije i time više odražavaju osjetljivost za zemaljske stvarnosti prema današ-njoj antropologiji. Nepouzdanost čovjeka i njegova naklonost grijehu opisani su izrazima kao što su infirmitas, mortalitas, fragilitas (nemoć, smrtnost, slabost). Grijeh je tužan plod takve nesigurnosti, o čemu govori zborna molitva petka petoga tjedna korizme: »Oprosti, Gospodine, grijehe svome narodu: po svojoj smo slabosti upali u krivnju, daj da se po tvojoj dobroti oslobodimo.« Ali Bog u pokorničkim djelima daje remedia peccatorum (lijek protiv grijeha): »Bože izvore milosrđa i sve dobrote, odredio si lijek našim grijesima: post, molitvu i djela ljubavi. Priznajemo da smo grješni. Savjest nas optužuje. Molimo te: iskazuj nam uvijek svoje milosrđe« (zborna molitva Treće korizmene nedjelje). Kršćanin koji je očišćen od grijeha treba se saču-vati u svetome životu (»daj nam ustrajati u dobru«, zborna molitva četvrtka V. tjedna korizme), vježbati se u poniznosti, strpljivosti i Kristovoj ljubavi.

Mnoge korizmene molitve naglašavaju važnost duhovne borbe protiv grijeha u čovjekovoj nutrini. U popričesnoj molitvi Pepelnice molimo na sljedeći način: »Gospodine, primljena otajstva nek nam pomognu u koriz-menom zalaganju da naši postovi budu tebi mili, a nama ljekoviti.« Zborna molitva u petak nakon Pepelnice povezuje izvanjska djela s unutarnjim ko-rizmenim naporom: »Gospodine, prati svojom dobrotom pokornička djela što smo ih započeli. Što izvana činimo, nek bude izraz unutarnjeg obraće-nja«. Druga molitva za blagoslov pepela na Pepelnicu zazivajući blagoslov nad pepelom naglašava da se oproštenje grijeha kao Božji dar može zadobiti

U njegovoj smrti umrla je naša smrt.

Petar Dolić: Isusa polažu u grob (Križni put).

13živovrelo 2 - 20192 - 20192

jedino iskrenim korizmenim hodom vjere: »Bože, ti ne ćeš smrti grješnika nego da se obrati i živi. Usliši naše molitve i po svojoj dobroti blagoslovi ovaj pepeo, kojim ćemo posuti glave. Priznajemo da smo prah i da se u prah pre-tvaramo. Udijeli nam korizmenim zalaganjem oproštenje grijeha i obnovu života na sliku tvoga uskrsnulog Sina.« Time su istaknuti čovjekova slabost i naklonost grijehu, koje Božje milosrđe, na temelju čovjekova obraćenja, može preobraziti u dar novoga života.

Primjeri iz euholoških obrazacaZnačenje predsjedateljskih molitava u slavlju euharistije ima se iščitavati kako iz svoga sadržaja tako i iz obredne zadaće koju vrše u dinamici slavlja. Zborna molitva redovito na najjasniji način sadržajne (tematske) vlastito-sti svakoga euharistijskoga slavlja. Uređena je tako da, zaključujući uvod-ne obrede, stvori molitveno i zajedničarsko (eklezijalno) raspoloženje u okupljenoj zajednici te da zajednicu uvede u otajstvo koje se slavi dotičnim blagdanom, odnosno da istakne vlastitosti i temeljna usmjerenja liturgij-skoga vremena u kojemu zajednica slavi. Darovna molitva zaključuje obred priprave darova i uvodi u temu euharistijske molitve. Popričesna molitva promišlja o plodovima euharistije i usmjerava pričesnike na život dosljedan euharistijskoj preobrazbi koje su bili dionici. Darovna i popričesna molitva u tome smislu imaju zadaću u odnosu na euharistiju, dok je zborna molitva svojim sadržajem više vezana uz ‘temu’ dana ili liturgijskoga vremena.

Zborne molitve korizmenog vremena stoga ističu važnost tjelesne poko-re kako bi se vjernik mogao odreći grijeha i slijediti Gospodina u ljubavi: »Bože, ti si odredio da tjelesna pokora liječi dušu. Daj da se odrečemo gri-jeha i vršimo zakon tvoje ljubavi.« (zborna ponedjeljka II. tjedna korizme). Pokora je jedini put kojim pravedni vjernik može zadobiti oproštenje gri-jeha kao plod Božjeg smilovanja, kako moli zborna srijede IV. korizmenog tjedna: »Bože, tebi je pokora mila: po njoj pravedne nagrađuješ, grješnima opraštaš. Mi ispovijedamo svoje grijehe: smiluj nam se i oprosti.«

Već spomenuta zborna molitva četvrtka V. korizmenog tjedna prepo-znaje u Bogu jedini izvor spasenja koji može donijeti oslobođenje čovjeku zarobljenu grijehom: »Gospodine, tebi se utječemo, pomozi nam: tvoje nam je smilovanje jedina nada; čuvaj nas, očisti nas od grijeha, daj nam ustrajati u dobru i primiti obećanu baštinu«. Preobraćenje i oproštenje pretpostav-ljaju ustrajnost, pa se molitvom zaziva ustrajnost na životnom putu kako bi se mogla primiti nagrada vječnog života. Slično i zborna petka V. tjedna ko-rizme moleći oprost za grijehe naroda prepoznaje u čovjekovoj slabosti izvor raskida saveza Boga i čovjeka kojega jedino Božja dobrota može ponovno uspostaviti: »Oprosti, Gospodine, grijehe svome narodu: po svojoj smo sla-bosti upali u krivnju, daj da se po tvojoj dobroti oslobodimo.«

Darovne molitve na kraju priprave darova uvode u euharistijsku molitvu pa i tematski povezuju prinos darova i euharistijsku žrtvu s korizmenom temom grijeha i pokore. Darovna molitva Pepelnice naglašava da sudjelova-nje u euharistiji čisti vjernike od grijeha i požude te ih dostojno pripravlja za proslavu Kristova otajstava muke, smrti i uskrsnuća: »Gospodine, na počet-ku korizme prinosimo ti ovu žrtvu. Molimo te da nam djela pokore i ljubavi

14


ukrote zle požude te čisti od grijeha proslavimo muku tvoga Sina«. Jednako i darovna molitva II. korizmene nedjelje moli da euharistijska žrtva izbriše krivice vjernika i pripravi ih za proslavu vazmenih blagdana: »Molimo te, Gospodine, da ova žrtva izbriše naše krivice, te nam dušu i tijelo posveti za slavlje vazmenih blagdana«. U borbi protiv grijeha darovna molitva po-nedjeljka II. tjedna korizme moli od Gospodina oslobođenje od zemaljskih napasti koje vode u grijeh i tako otuđuju čovjeka od nebeskih stvarnosti: »Usliši, Gospodine, naše molitve: oslobodi nas od zemaljskih napasti jer služimo nebeskim otajstvima.«

Darovna molitva srijede II. tjedna korizme naglašava važnost euharistije i blagovanja pričesti kao sakramentalne snage koja raskida okove grijeha i omogućuje Božje oproštenje: »Gospodine, obazri se na darove što ih prino-simo: skini s nas okove grijeha po svetoj razmjeni darova što se vrši ovim bogoslužjem.« Darovne molitve posebno ističu snagu euharistije u čišće-nju grijeha: »Gospodine, polažemo ove darove na tvoj oltar i molimo da ih milostivo pogledaš: nek budu na čast tvome imenu, a nama na oproštenje grijeha« (darovna četvrtka nakon Pepelnice). Dar oproštenja definira nov odnos s Gospodinom, a postaje obveza i odgovornost pa tako darovna utor-ka V. tjedna korizme moli da uz oprost grijeha Gospodin čuva nestalna srca vjernika da ponovno ne padnu u grijeh, da ih strpljivo prati i podržava u njihovome korizmenom hodu: »Prinosimo ti, Gospodine, žrtvu pomirenja. Molimo: oprosti nam grijehe i nestalna srca naša čuvaj i k sebi upravljaj.«

Milost Božjeg oprosta u dinamici slavlja omogućuje vjerniku obnovu izvornog dostojanstva kao Božjeg stvorenja. Stari je čovjek obilježen grijehom i padom, a Krist svojom smrću i uskrsnućem omogućuje oslobođenje od takvoga stanja i primanje novog života u sakramentu krštenja: »Gospodi-ne, snagom ove žrtve pomozi nam da odložimo staroga čovjeka i obučemo novoga koji je stvoren na tvoju sliku« (darovna srijede IV. tjedna korizme). Darovna molitva ponedjeljka I. tjedna korizme ističe svrhu prinosa darova u euharistiji: kao znak odanosti dragi su prinos Gospodinu koji vjernicima pretvoreni u Kristovo tijelo i krv donose oproštenje grijeha i svetost života. Darovi su odgovor na Božju inicijativu, a Božje milosrđe iziskuje ustrajnost i dosljednost: »Neka ti omile, Gospodine, darovi naše odanosti: udijeli nam svet život i oproštenje grijeha«. Dar oproštenja grijeha poziv je vjernicima da počevši od vlastitog odnosa s Bogom znaju opraštati braći i sestrama oko sebe, kako moli darovna III. korizmene nedjelje: »Gospodine, po ovoj nam žrtvi oprosti grijehe i pomozi da i mi praštamo svojoj braći.«

Popričesne molitve promišljaju o euharistiji kao hrani za život vjere. Kr-šćani u pričesti primaju Kristovo sakramentalno tijelo koje im omogućuje da već u prolaznosti života zakorače iz stanja grješnosti na staze vječnoga života. Tako i popričesna molitva petka I. tjedna korizme moli za obnovu na temelju pričesti, kako bi oproštenjem grijeha vjernici mogli primiti plodo-ve spasenja u Kristu: »Sveta pričest, Gospodine, nek nas obnovi: očišćene od staroga zla nek nas uvodi u zajedništvo spasa.« Obnova života blagova-njem pričesti iscjeljuje stare rane koje su čovjeku nanijeli grijesi i napasti kojima nije odolio. Euharistija postaje zaštita i snaga u životu vjernika kako se ne bi više nikada vratili na put grijeha: »Molimo te, Gospodine, pričest

15živovrelo 2 - 20192 - 20192

svetog otajstva nek nam obnovi život, iscijeli rane grijeha i zaštiti nas za budućnost« (popričesna utorka III. tjedna korizme). Popričesna četvrtka IV. tjedna promatra pričest kao nebeski lijek za sve čovjekove poteškoće i brige, posebice za sve teškoće koje prouzrokuju grijesi i otuđenost od Boga: »Gospodine, nek nas ova pričest očisti od grijeha koji nas tišti, da se dičimo tvojim nebeskim lijekom.« Blagovanje pričesti izvor je blagoslova za čovjeka koji ulazi u nov i obnovljen odnos s Gospodinom. Novost objave Kristove ljubavi jest činjenica da je Božji oprost u odnosu na čovjekov grijeh nepre-sušan izvor koji omogućuje dostojnom vjerniku snagu na životnom putu. Takav vidik ističe popričesna četvrtka nakon Pepelnice: »Svemogući Bože, ova nas je pričest blagoslovila. Smjerno te molimo: nek nam bude nepresuš-nim vrelom oproštenja i spasenja.«

Predslovlje je kao uvod u euharistijsku molitvu djelo zahvaljivanja. Tema zahvale jest ili određeni vid otajstva koje se proslavlja u obredu ili neki op-ćeniti događaj iz povijesti spasenja. Svrha predslovlja nije razviti cijelu te-matiku određenoga vremena, već uzeti jedan važan aspekt koji se pretvara u molitvu zahvale i hvale. Zgodno je stoga izdvojiti embolizam I. korizmenog predslovlja koji je sinteza cijele korizme: » ti nam svake godine daješ da ra-dosno čekamo vazmene blagdane, pokorom čistimo dušu, revnije se moli-mo i vršimo djela ljubavi te nas primanjem njegovih otajstva obdariš svojim božanskim životom«. Gospodin zahvaća svojom ljubavlju čovjeka otuđena grijehom i daruje mu očišćenu dušu, a prvi plod Božjeg oproštenja jest milost da kršćani ponovno postanu djeca Božja i prime božanski život. Korizmeni hod tako ima pokorničko obilježje kroz molitvu, post i djela ljubavi, ali i ono sakramentalno sudjelovanjem u otajstvu kroz obnovu krsnih obećanja.

Oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo.Vitraj iz crkve evangeličke zajednice u Mitteltalu, Njemačka.

16


Dinamika grijeha i oprosta u slavlju euharistijeObredna dinamika grijeha, oprosta i pomirenja razabire se posebice u po-kajničkome činu, dijelu uvodnih obreda u slavlje euharistije. Upravo je slavlje euharistije otajstvo Božjeg oprosta i pomirenja. Zanimljivo je pobliže razmotriti neke elemente iz uvodnih obreda: pozdrav, pokajnički čin, dok-sologiju i zbornu molitva. Ovi dijelovi čine specifičnu biblijsku dinamiku koja postaje sastavnim dijelom liturgijske dinamike, a može se izraziti s tri biblijska termina: prisutnost, milosrđe, slava. Te se danosti mogu primije-niti u obrednom dinamizmu. Uvodni obredi omogućuju zajednici prisustvo u Božjoj blizini. Stoga je i prvi liturgijski obredni čin pristupiti Božjoj pri-sutnosti. Pozdravom svećenik naviješta okupljenoj zajednici Božju prisut-nost, a približiti se Gospodinu postavlja odmah pitanje o vjernikovoj dostoj-nosti. Prema biblijskome shvaćanju, onaj koji je čist ili pravedan nije onaj koji nema grijeha, već onaj tko priznaje svoj grijeh. Zato svećenik poziva zajednicu da se pokaje i ispovijedi grijehe. Sakramentalna Božja prisutnost među svojim narodom očituje se u njegovom milosrđu u odnosu na nevjer-nost naroda. Zajednica očišćena od grijeha dostojna je slaviti bogoslužje te himnom Slava Bogu na visini potvrđuje želju da ta služba bude potpuna. Nakon pjevanja himna zajednica se zbornom molitvom okreće Gospodinu i u zazivanju njegove dobrote izručuje mu svoje potrebe.

Dva ključna razloga pokajničkoga čina unutar uvodnih obreda su: približiti se Božjoj prisutnosti i očistiti se od grijeha. Poziv na okupljanje zajednice i gesta stajanja u Božjoj prisutnosti poziv je kršćanima da izađu iz svjetovnosti i prolaznosti kako bi ušli u Božju svetost. Mojsije mora izuti sandale na brdu Sinaju jer je ušao u prostor svetosti gdje obitava Gospodin. Na sličan način i stajanje pred Gospodinom u slavlju euharistije biva simbol unutarnje raspo-loživosti svih koji u slavlju žele prići Gospodinu i klanjati mu se u duhu i istini. Pokajnički čin omogućuje napraviti taj važan korak. Gospodin svojim milo-srđem čisti od grijeha: Božji oprost čisti svaki grijeh, omogućuje prisutnost i oblikovanje čovjekova života prema Božjoj svetosti i njegovim otajstvima. Slavlje na taj način postaje poziv na svetost. Pokajnički čin za vjernike je odlu-čujući trenutak u kojem im je omogućeno imati u vlastitome životu duhovno iskustvo pomirenja s Bogom i boravka u njegovoj prisutnosti. Taj oblik pomi-renja ni na koji način ne umanjuje potrebu i važnost ispovijedi teških grijeha u sakramentu pomirenja. Analizirajući ukratko strukturu pokajničkoga čina u slavlju euharistije može se na jednostavan način iščitati da je taj uvodni čin oblikovan na temelju biblijskih pokorničkih liturgija te da je satkan od po-ziva, šutnje, priznavanja grijeha i blagoslova danoga po molitvi odrješenja. Čovjekov grijeh i Božje oproštenje zapravo su jedine dvije stvarnosti koje stoje jedna nasuprot drugoj u pokajničkome činu. Čovjek time ulazi u novi odnos s Gospodinom i ima priliku obnoviti svoje prijateljstvo i Savez s Bogom.

Zaključne misliMože se s razlogom ustvrditi da se najveći grijeh današnjega čovjeka sastoji u uklanjanju svijesti o samome grijehu. U korijenu problema nalazi se pro-ces sekularizacije koji je zahvatio današnji zapadni svijet. Govor o grijehu upućuje odmah na religiozni koncept života u odnosu na prodorni proces

17živovrelo 2 - 20192 - 20192

VELJAČA

23 N SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU 24 P Svagdan: Jak 3,13-18; Ps 19,8-10.15; Mk 9,14-29 25 U Svagdan: Jak 4,1-10; Ps 55,7-11a.23; Mk 9,30-37 26 S PEPELNICA 27 Č Svagdan: Pnz 30,15-20; Ps 1,1-4.6; Lk 9,22-25 28 P Svagdan: Iz 58,1-9a; Ps 51,3-6a.18-19; Mt 9,14-15 29 S Svagdan: Iz 58,9b-14; Ps 86,1-6; Lk 5,27-32

OŽUJAK

1 N PRVA KORIZMENA NEDJELJA 2 P Svagdan: Lev 19,1-2.11-18; Ps 19,8-10.15; Mt 25,31-46 3 U Svagdan: Iz 55,10-11; Ps 34,4-7.16-19; Mt 6,7-15 4 S Svagdan: Jon 3,1-10; Ps 51,3-4.12-13.18-19; Lk 11,29-32 5 Č Svagdan: Est 4,17k-m.r-t; Ps 138,1-3.7c-8; Mt 7,7-12 6 P Svagdan: Ez 18,21-28; Ps 130,1-8; Mt 5,20-26 7 S Bogoslužje kvatri: Iz Prigodnih čitanja za obraćenje

i pokoru (str. 190-203): 1Iv 1,5 – 2,2; Ps 51,3-6a; Lk 7,36-50

8 N DRUGA KORIZMENA NEDJELJA 9 P Svagdan: Dn 9,4b-10; Ps 79,8-9.11.13; Lk 6,36-38 10 U Svagdan: Iz 1,10.16-20; Ps 50,8-9.16b-17.21.23; Mt 23,1-12 11 S Svagdan: Jr 18,18-20; Ps 31,5-6.14.15-16; Mt 20,17-28 12 Č Svagdan: Jr 17,5-10; Ps 1,1-4.6; Lk 16,19-31 13 P Svagdan: Post 37,3-4.12-13a.17b-28; Ps 105,16-21;

Mt 21,33-43.45-46 14 S Svagdan: Mih 7,14-15.18-20; Ps 103,1-4.9-12;

Lk 15,1-3.11-32 15 N TREĆA KORIZMENA NEDJELJA 16 P Svagdan: 2Kr 5,1-15a; Ps 42,2-3; Ps 43,3-4; Lk 4,24-30 17 U Svagdan: Dn 3,25.34-43; Ps 25,4-5.6-7ab.8-9; Mt 18,21-35 18 S Svagdan: Pnz 4,1.5-9; Ps 147,12-13.15-16.19-20;

Mt 5,17-19 19 Č SV. JOSIP, zaručnik Bl. Dj. Marije, svetkovina

2Sam 7,4-5a.12-14a.16; Ps 89,2-5.27.29; Rim 4,13.16-18.22; Mt 1,16.18-21.24a (ili: Lk 2,41-51a)

20 P Svagdan: Hoš 14,2-10; Ps 81,7-11.14.17; Mk 12,28b-34 21 S Svagdan: Hoš 6,1-6; Ps 51,3-4.18-21ab; Lk 18,9-14

LITU

RGIJS

KI

KA

LEN

DA

R

stvaranja čovjekove autonomije i sve veće laicizacije svijeta. Poveznica s Bo-gom, koja se u sustavima prethodnih povijesnih razdoblja manifestirala u svim porama društva i u životu pojedinaca, u današnjem se svijetu gubi i postaje manje očevidna. Kriza grijeha na radikalan način dovodi u pitanje autentičnost govora o Bogu i o čovjeku u njegovoj konkretnoj egzistenciji. S druge strane, povijest spasenja povijest je uzastopnih Božjih pokušaja u ko-jima Bog, koji je stvorio čovjeka i s njime sklopio savez vjernosti, neumorno nastoji izbaviti ga iz stanja grijeha. Grijeh je raskidanje osobne veze i nije-kanje temeljnoga poslanja primljenoga u sakramentu krštenja. Svi povijesni događaji kulminiraju u Kristovu otajstvu spasenja po kojima se u punini objavljuje Božja ljubav. Otajstveni događaji Kristova života postaju navje-štaj da je čovjekovo spasenje započelo zahvaljujući konačnomu oslobođenju od grijeha koji je Krist pobijedio utjelovljenjem i ulaskom u svijet. Tako se i smisao grijeha i otkupljenja kroz Božje oproštenje mogu razumjeti jedino u kontekstu Kristova vazmenoga otajstva. U njemu čovjek otkriva konačni smisao svoga postojanja, a Kristovo djelo spasenja oslobađanje je od grijeha i smrti. Sakramentalno pomirenje rekapitulacija je cijele povijesti spasenja za čovjeka grješnika: postaje sudjelovanje u Kristovoj pobjedi nad smrću, najsavršenijim djelom njegove ljubavi i poslušnosti kojom pobjeđuje sve grijehe svijeta.

18

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 76.1 Ja se u tvoju dobrotu uzdamOtpj. ps.: 118 Milosrdan jePrinosna: 231 Jedan kruhPričesna: 260 O da bude radostZavršna: 183 Ti, Kriste, Kralj si vjekova

23. veljače 2020.

Sedma nedjelja kroz godinuZborna molitvaSvemogući Bože, daj da budno osluškujemo poticaje tvoga Duha: da ti čujemo glas te ga riječju i životom slijedimo. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, ovim darovima iskazujemo ti dužnu počast. Daj da naše služenje bude tebi na slavu a Crkvi na spasenje. Po Kristu.

Prvo čitanje Lev 19, 1-2.17-18Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!Čitanje Knjige Levitskog zakonika Gospodin reče Mojsiju: »Govori svoj zajed-nici Izraelaca i reci im: ‘Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš! Ne mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naro-da. Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga. Ja sam Gospodin!‘«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 103, 1-4.8.10.12-13

Pripjev: Milosrdan je i milostiv Gospodin.Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina,i sve što je u meni, sveto ime njegovo!Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina,i ne zaboravi dobročinstva njegovih!

On ti otpušta sve grijehe tvoje,on iscjeljuje sve slabosti tvoje;on ti od propasti izbavlja život,kruni te dobrotom i nježnošću.

Milosrdan je i milostiv Gospodin,spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.Ne postupa s nama po grijesima našimniti nam plaća po našim krivnjama.

Kako je istok daleko od zapada,tako udaljuje od nas bezakonja naša.Kako je otac nježan prema sinovima,tako je Gospodin nježanprema onima što ga se boje.

Drugo čitanje 1Kor 3, 16-23Sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji.Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.Nitko neka se ne vara. Ako tko misli da je mudar među vama na ovome svijetu, neka bude lud da bude mudar. Jer mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom. Tà̀ pisano je: On hvata mudre u njihovu lukavstvu. I opet: Gospodin poznaje namisli mudrih, one su isprazne. Zato neka se nitko ne hvasta ljudima jer sve je vaše. Bio Pavao, ili Apolon, ili Kefa, bio svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće: sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Svemogući Bože, daj da uberemoplodove spasenja kojima su ova otajstva obećanje i zalog. Po Kristu.

živovrelo 2 - 20192 - 20192 19

Braćo i sestre, otvoreni novosti Kristova nauka, koji rasvjetljuje naše misli i sve naše odnose, iznesimo Bogu svoje molitve. Molimo zajedno: Usliši nas, Gospodine.1. Gospodine, rasvijetli svojom mudrošću Crkvu,

zajednicu svojih vjernika, da u evanđeoskoj odgovornosti za dobro ljudi i za sav svijet bude uvijek predana naviještanju tvoje istine, molimo te.

2. Gospodine, ti nas pozivaš na snagu ljubavi koja ljubi i neprijatelje; obnovi u nama svjetlo vjere kako bismo umjeli ustrajno hoditi putem tvojih zapovijedi, molimo te.

3. Gospodine, ti sav svijet vodiš k zajedništvu u tvome Kraljevstvu: nadahni sve koji ravnaju narodima i državama da budu graditelji pravednosti koja uspostavlja mir i nositelji brige za sve siromašne i nemoćne, molimo te.

4. Gospodine, obnovi snagu zajedništva u našim obiteljima: što je ranjeno grijehom i sebičnošću, neka bude ozdravljeno snagom opraštanja i ljepotom ljubavi, molimo te.

5. Gospodine, molimo te za one zbog kojih trpimo: rasvijetli im put evanđelja i budi im bliz po našoj strpljivosti koja ne ostavlja mjesto nikakvomu grijehu, molimo te.

Usliši, nebeski Oče, naše vapaje. Usmjeri naše misli i naše korake putem nesebične ljubavi kako bismo mogli ustrajno graditi tvoje Kraljevstvo među ljudima. Po Kristu.

Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski. (Jorge Cocco Santangelo: Isus poučava, 2018.)

Pjesma prije evanđelja 1Iv 2, 5

Tko čuva riječ Kristovu, u njemu je zaista savršena ljubav Božja.

Evanđelje Mt 5, 38-48Ljubite neprijatelje!

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš. Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pra-vednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdrav-ljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!«Riječ Gospodnja.

20

OTAJSTVO I ZBILJA

Z asigurno bi svatko od nas mogao lako identificirati osobe koje ne smatra pri-jateljima ili ih čak drži neprijateljima.

Našlo bi se tu onih koji nas mrze ili su nam naudili, nanijeli štetu, suprotstavili se našim zacrtanim ciljevima ili poduzimali ono što smatramo zaprjekom našoj sreći. Mogli bi-smo tako nizati brojne slične razloge. Već smo se naučili živjeti s time. U takvo, za kršćanina neprihvatljivo ali shvatljivo stanje duha, teško prodiru neshvatljive ali prihvaćanja tako po-trebne Isusove riječi: »Ljubite neprijatelje!«.

Poput OcaNeprijateljstvo je uglavnom povezano sa sla-bostima, porocima, retrogradnim ponašanji-ma i regresivnim stavovima koji su već u na-ma. Neprijatelj ih želi izvući na površinu te nas dovesti u svoj ambijent i potaknuti djelovanje kojim ćemo ga nasljedovati i biti poput nje-ga. Stoga nam je blisko pravilo: »Oko za oko i zub za zub.« Mislimo da nas može dovesti do smirenja u osjećaju zadovoljene pravednosti. Istina, i to je već napredak koji je učinio Stari zavjet kad je ograničio osvetu. Mržnja i instin-kt nisu više određivali mjeru kazne. Pravo je nametnuto nad osobnom voljom. Međutim, to je bio tek prvi korak. Još jednim izgubljenim okom ili zubom nije postignuto dobro, nego je udvostručeno zlo, ali je spriječeno njegovo daljnje umnažanje. No, cilj ne smije biti ogra-ničiti zlo na određenu mjeru, nego postići ne-izmjerno dobro. Zato Isus predlaže prijelaz na viši stupanj. Umjesto da se povedemo za ne-prijateljem, mi se trebamo ugledati u Boga.

Kako bismo to mogli, moramo najprije ot-kriti kakav je On. Stoga je zbir naizgled teških moralnih pouka i zahtijeva koje Isus stavlja pred svoje slušatelje prvenstveno pouka o Bo-gu. Isus uzima sliku oca. Tako čovjekom tu-mači Boga, a Bogom čovjeka. Jednom tajnom objavljuje drugu. Čovjek ostaje vječnom taj-nom i sebi i drugima. Uvijek može iznenaditi. Pitanje o njemu stalno je otvoreno. Govorom

o slici Božjoj Sveto pismo otkriva na čemu je utemeljeno njegovo dostojanstvo, ali i oprav-dava tajnovitost i neizrecivost. Tako je slika čovjekova ključ za poznavanje Boga, a slika Božja ključ za poznavanje čovjeka. I ne samo poznavanje, nego i djelovanje.

Isus kaže kako Bog »daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pra-vednicima i nepravednicima«. U civilizaciji ko-ja je živjela od poljoprivrede te joj je o vremen-skim prilikama ovisilo življenje, tom se slikom Boga otkriva kao darivatelja života. Zanimljiv je redoslijed zlih i dobrih, pravednih i nepra-vednih. Zli su spomenuti prije dobrih. Otac se uvijek više brine za one koji su na pogrješnom putu, nego za one koji idu pravim putem. Ro-ditelj se mora više truditi oko djeteta koje je u

Sedma nedjelja kroz godinu

Komu sam ja neprijatelj?

Josef Eberz: Ljubav pobjeđuje zlo.

živovrelo 2 - 20192 - 20192 21

teškoćama, nego za ono kod kojega je sve do-bro. Isus je to naglasio u prispodobi o izgublje-noj ovci i drahmi te o onoj o zalutalome sinu (Lk 15). S druge strane, u svojoj pedagogiji kao da želi zadovoljiti našu težnju za pravednošću, pa zato pravedne stavlja ispred nepravednih. Svijest o bezuvjetnoj Očevoj ljubavi ne smije nam biti izlika za nepravednost niti poticaj na odbacivanje sposobnosti razlučivanja dobra od zla. Naprotiv, Levitski zakonik nalaže da je »dužnost koriti«, ali i zapovijeda odricanje od srdžbe i osvete. Pozitivna kritika bez srdžbe i osvete znači rast u ljubavi. Trebala su stoljeća dok čovječanstvo nije shvatilo kako su Svetost i Ljubav istoznačnice. Poticaj: »Sveti budite! Jer svet sam ja, Gospodin, Bog vaš!« i riječ ko-ju upućuje Isus: »Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!« poziv su na ot-krivanje sličnosti Bogu u sposobnosti ljubavi.

Sin nam je objavio kakav je Otac, kao i na-še dostojanstvo djece Božje, pa bismo ga kao djeca trebali nasljedovati. Nimalo laka zadaća, ali je još teže vjerovati u Boga koji nije ljubav. To je tek grijeh! Zlo! Kako su tužni ljudi koji vjeruju da Bog nije ljubav!

Čin, a ne osjećajU Svetome pismu ljubav nije osjećaj nego čin. Ljubav prema neprijatelju nije osjećaj naklonosti, nego plod volje i djelovanja. Ja ću se »neprijatelju« i dalje protiviti u smislu nedopuštanja da mi nanese štetu ili mi naudi, ali ga ne želim uništiti, poniziti i kazniti. Ne ću pristati na njegovu igru osvete i jednakoga ponašanja. Ne ću tražiti snagu za uzvraćanje istom mjerom, nego će mi odupiranje prirod-nom nagonu za osvetom biti razlog zadovolj-stva. Pobjeđujući sebe, nadvladat ću njega. Drugi će iz moga stava neosvetoljubivosti spoznati neprihvatljivost vlastitoga ponaša-nja. S njegova terena prijeći ćemo na moj. S područja zla doći na prostor dobra. Tako do-lazi do pomaka od zla prema dobru, od mr-žnje prema ljubavi.

Voljeti znači činiti dobro drugomu. S druge strane, onaj tko me drži neprijateljem, sma-tra me preprjekom njegovu dobru. Stoga se ja

trebam ponašati tako da on otkrije kako mu nisam prijetnja te da mu želim dobro. U tome smislu nitko od nas ne bi trebao identificirati one koje smatra neprijateljima, nego one koji nas smatraju svojim neprijateljima. Mogu li me te osobe voljeti i zbog čega im je to teško? Što činim i kako živim da me drugi doživljava preprjekom njegovoj sreći?

Usto, možda bih u ‘neprijatelju’ trebao gledati saveznika koji me propituje o mojim ciljevima, otkriva moje ranjivosti, slabosti i frustracije i omogućuje mi da ih pretvorim u snagu. Nije li čak božanski glasnik onaj tko me podsjeća na moje grijehe i potiče na obraćenje, kao što je prorok Ilija bio izraelskom kralju Ahabu koji ga zato naziva neprijateljem: »Na-đe li me, neprijatelju moj?« (1Kr 21, 20).

Novost evanđelja nije u otkrivanju Božje dobrote, nego u pouci da i ja mogu biti dobar i djelovati na sliku svoga Stvoritelja. Isusovim utjelovljenjem postali smo »sinovi svoga Oca koji je na nebesima«, bića koja su sposobna dobrom odgovoriti na zlo i ljubavlju na mr-žnju. Isusov život, smrt i uskrsnuće potvrda su te mogućnosti. Očitovanje Božjega očinstva ni-je završeno. Mnogima je još uvijek nepoznato. Priča nije do kraja ispričana. Ona treba biti na-dopunjena novim gestama ljubavi po svakome od nas. Po našoj ljubavi svijet treba upoznati i »slaviti Oca našega koji je na nebesima«.

Slavko Slišković

Ljudska logika nastoji zlo dokinuti pravednom protumjerom zla: da bi spoznao zlo koje čini i nadoknadio povrijeđenu pravednost, potrebno je da počinitelj zla iskusi težinu zla u onoj mjeri u kojoj je drugomu nanio zlo i trpljenje. Takva se pravednost ne udaljuje puno od osvete. Praved-nosti koja se mjeri protumjerom zla, nazvanom »primjerenom kaznom«, Isus suprotstavlja pravednost ljubavi. No, on ne donosi tek zapovijed ljubavi, nego nam daruje i milost ljubavi. On sam jest razlog i snaga ljubavi. Bez njega sve može ostati »pod zakonom«, u pravednosti; s njim se ne dokida pravednost, ali se svugdje otvara prostor za ljubav. Ljubi i ispunit ćeš svaku pravednost.

ZRNJE

22

OTAJSTVO I ZBILJA 26. veljače 2020.

PepelnicaUlazna pjesma Ti, Gospodine, ljubiš sva bića, i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Blago kažnjavaš prestupnike, koriš ih i opomi-nješ za grijehe njihove, da se ostave zloće, jer ti si Bog naš.

Mudr 11, 24-25.27

Zborna molitvaGospodine, započinjemo korizmu posta, molitvei bratske ljubavi. Udijeli nam jakost protiv navala duha zloće i ustrajnost u dobrim djelima. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, na početku korizme prinosimo ti ovu žrtvu. Molimo te da nam djela pokore i ljubavi ukrote zle požude te čisti od grijeha proslavimo muku tvoga Sina. Po Kristu.

Prvo čitanje Jl 2, 12-18Razderite srca, a ne halje svoje!Čitanje Knjige proroka Joela»Sada, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć.« Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Go-spodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov ostaviti za sobom! Prinose i ljevanice Gospodinu, Bogu našemu! Trubite u trublju na Sionu! Sveti post naredi-te, oglasite zbor svečani, narod saberite, po-svetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu, čak i nejač na prsima. Neka ženik iziđe iz svadbene sobe, a nevjesta iz odaje. Između trijema i žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Gospodnje. Neka mole: »Smiluj se, Gospodi-ne, svojem narodu! Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi naroda. Zašto da se kaže me-đu narodima: Gdje im je Bog?« Tad Gospodin, ljubomoran na zemlju svoju, smilova se svom narodu. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 51, 3-6a.12-14 i 17

Pripjev: Smiluj se, Gospodine,jer sagriješismo!

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!Operi me svega od moje krivice,od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem,grijeh je moj svagda preda mnom.Tebi, samom tebi ja sam zgriješioi učinio što je zlo pred tobom!

Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojegai svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Vrati mi radost svoga spasenjai učvrsti me duhom spremnim!Otvori, Gospodine, usne moje,i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.

Drugo čitanje 2Kor 5, 20-6,2Pomirite se s Bogom… Evo, sad je vrijeme spasa!Čitanje Druge poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Kristovi smo poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zakli njemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu. Kao suradnici opo-minjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje. Jer on veli: »U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti.« Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!Riječ Gospodnja.

Ulazna: 427 Ti, GospodineOtpj. ps.: 429 Smiluj mi se, BožeKod pepeljenja: 426.4 Izmijenimo seili: 425 Između trijema i žrtvenikaili: 852 Pogledaj, Gospodeili: 456 Prosti, moj BožePrinosna: 442 Bog oprosnik nam darovaPričesna: 438 Čuj, Stvoritelju milostivili: 448 Evo sad su dani pokoreZavršna: 464 Milosti je čas

živovrelo 2 - 20192 - 20192 23

Braćo i sestre, povjeravajući milosrdnom Ocu nemoć svoje vjere i svojih životnih nastojanja, uputimo mu svoje molitve, zajedno govoreći:

Prati nas, Gospodine, na putu vjere.

1. Pogledaj, Gospodine, svoju Crkvu koja je na putu obraćenja: nadahni je za istinski život evanđelja i za djelotvornu ljubav prema svakom čovjeku, molimo te.

2. Svoje vjernike pozivaš na obraćenje Evanđelju: razbudi u srcima svojih vjernika poslušnost tvojoj riječi i odlučnost za nasljedovanje tvoga Sina, molimo te.

3. Budi svjetlo vjere ovoj zajednici vjernika: daj da ovi dani korizme budu vrijeme čišćenja našega srca i rasta u ljubavi prema tebi, molimo te.

4. Otvori nam oči vjere da te umijemo prepoznati u siromasima, osamljenima i svim potrebitima te im po djelima ljubavi očitujemo tvoju blizinu i ljubav, molimo te.

5. Očisti naše korizmene odluke od svega što nije život vjere i daj da nas naša pokornička djela dovedu bliže tebi, molimo te.

Usliši, milosrdni Bože, naše molitve; daruj nam duha obraćenja i pomozi nam da u molitvi i slušanju tvoje riječi otkrivamo tvoju volju. Po Kristu Gospodinu našemu.

Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti…

Popričesna molitvaGospodine, primljena otajstva nek nam pomognu u korizmenom zalaganju da naši postovi budu tebi mili a nama ljekoviti. Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja Mt 4, 17

Obratite se, govori Gospodin;približilo se kraljevstvo Božje.

Evanđelje Mt 6, 1-6.16-18Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to po sinagogama i ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti na pro tiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskr-šćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti napro-tiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. I kad postite, ne budite smrknuti kao lice-mjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.«Riječ Gospodnja.

24

OTAJSTVO I ZBILJA

Milostinja, molitva i post. To su tri načina kako čovjek živi pravedno. Pravednost se sastoji u činjenju dje-

la pravednosti. Ako ja imam, a netko u mojoj blizini nema, onda to stanje nije pravedno. Pravednost se događa kada ja koji imam, od svoga dajem onomu koji nema. Pravednost je umanjivanje razlika među ljudima. Pravedan sam kada se trudim oko umanjivanja siromaš-tva u svijetu.

I molitva je način pravednosti. Molitvom uspostavljam pravednost između sebe i svo-ga Stvoritelja. Nije pravedno biti stvoren, a ne priznati svoju stvorenost onomu koji me je htio. Nepravda je u nepriznavanju temeljnoga odnosa stvorenja i Stvoritelja. Ja samog sebe nisam stvorio i za samoga sebe zahvaljujem onomu koji me meni samomu darovao. Nepri-znanje toga dubokog odnosa sa Stvoriteljem

jest nepravda. Čovjek koji živi s uvjerenjem da je sam sebi dostatan i da nikomu ne treba niza-što biti zahvalan, čini nepravdu, a da ne mora ništa lošega učiniti. Njegov položaj u svijetu prožet je nepravdom. Pravednost nastupa pri-znanjem. Molitva je čin priznanja i pravedno-sti. Stvoritelj me stvorio, a ja mu to molitvom priznajem i za to sam mu zahvalan. Najobič-nija molitva čin je pravednosti. U molitvi se obraćam Bogu i samo obraćanje, pa bilo ono samo i jednostavni zaziv »Oče« ili »Bože moj« uspostavlja pravednost.

I post je način kako se čini pravednost. Nije pravedno prema sebi nikada ne iskusiti odrica-nje od hrane i glad tijela. Nepravda se sastoji u tome što bez posta nisam u stanju otkriti da ne živim samo od kruha. Nepravda je u zasli-jepljenosti za zbilju tijela i zatvorenosti za na-šu ovisnost o svijetu i materiji. Pravednost se događa kada na svome tijelu otkrijem kako ne živim samo od kruha i kako post otvara um za Božju blizinu. Nepravda je ako dopustim da me hrana i piće zatvore za Boga i za duh.

Milostinja, molitva i post. Tri načina kako se događa pravednost. Milostinjom vršimo pravednost prema drugima, molitvom prema Ocu nebeskom, a postom prema samima se-bi. Redoslijed nije nevažan. Na prvom mjestu je pravednost prema drugim ljudima, potom pravednost prema Bogu, a na koncu praved-nost prema samima sebi.

Isus milostinju, molitvu i post, te tri najsta-rije i najvažnije vjerničke prakse, stavlja pod obzor pravednosti, a pravednost samu u još širi obzor. On može biti dvojak. Jedan je uži, a drugi širi. Uži je obzor u kojem susrećem samo i jedino ljude. Drugi je širi i u njemu se sve od-vija pred Bogom. Bogu je sve vidljivo. To uglav-nom znamo i najčešće zaboravljamo budući da Bog sve vidi i da je istovremeno sām nevidljiv. Ponekada je i pred ljudima vidljivo ono što se odvija pred Bogom. No, to nam je najčešće dostupno samo djelomično jer samo Bog vidi čovjeka onakvim kakav uistinu jest. Mi ljudi

Pepelnica

Pravednost u skrovitosti

Kajanje u skrovitosti. (El Greco: Marija Magdalena u kajanju za grijehe)

živovrelo 2 - 20192 - 20192 25

možemo svoju pravednost činiti zbog nje same, zbog Boga koji nas poziva da budemo pravedni, ali to možemo i zbog ljudi da nas oni vide.

Želja da nas ljudi vide je golema. U nama postoji duboka glad za priznanjem drugih lju-di. Mi rastemo ili se umanjujemo ovisno o to-me kakvu sliku o nama imaju drugi. Ponekada je glad za priznanjem nezasitna do te mjere da zaboravimo i na pravednost samu i na Boga. U nama prevagne samo čežnja za priznanjem. Možemo dorasti do toga da pravednost činimo zbog nje same. To je visoki domet do kojega je dorastao Sokrat i svi koji su s njim ili preko njega otkrili kako je vrlina dovoljna da čovje-ka pokrene na njezino ostvarenje. Vrlini nije potrebno neko dodatno pojašnjenje ili oprav-danje. Dobro se čini zbog dobra samoga i pra-vednost zbog pravednosti same. Pravednost se ne čini zbog neke nagrade ili nečega izvan nje same. Pa ipak, znamo kako je to rijetko i kako nam se lako potkrade čežnja za nekim dodat-nim priznanjem ili nagradom. Zapravo, već je i sami pokušaj da pravednost činimo zbog nje same toliko rijedak da nam se čini sasvim na-ravnim da ljudi sve čine zbog toga da ih drugi vide i da porastu u njihovim očima. U vremenu sveprisutnosti društvenih mreža i mogućnosti bilježenja svega što činimo skrovitost je po-stala gotovo nemogućom. Ne mislim najprije na to da nam se teško sakriti od sveprisutnih kamera. Mislim na to kako doživljavamo sebe. Sve nam je teže biti u skrovitosti ili nešto činiti, a da to bude na skrovit način. Milostinja, moli-tva i post prešle su na društvene mreže, u naše razgovore, u način pokazivanja sebe i stvara-nja slike o sebi u očima drugih ljudi.

Čemu još može služiti skrovitost? Isus sva-ku od ove tri vjerničke prakse veže uz skrovi-tost. Ona je preduvjet da se dogodi pravednost pred Bogom i da nas Bog može zbog nje nagra-diti. Milostinja u skrovitosti. Anonimno. Da lju-di ne doznaju. Skriveno tako dobro da ni onaj komu je udjeljujem ne sazna odakle mu dolazi pomoć. U skrovitosti će primiti milostinju i ne će biti u podređenome položaju. Skrovitost će ga zaštiti od poniženja zbog toga što prima. U skrovitosti će svoju zahvalnost usmjeriti prema

Bogu jer ne zna tko stoji iza milostinje. Tako će ga moja anonimna milostinja zaštititi od toga da u meni gleda nekog dobročinitelja prema komu bi morao gajiti zahvalnost i trajno osje-ćati dug i ujedno će u njemu potaknuti odnos prema Bogu. A onda će meni Bog uzvratiti iz svoje skrovitosti. Što svoju milostinju činimo na skrovitiji način, to smo sličniji Ocu nebe-skom koji je u skrovitosti, ali svejedno sve vidi.

Molitva u skrovitosti. Najvažniji i najdublji odnosi traže skrovitost. Naše je vrijeme svojom tehnikom i znatiželjom prodrlo do u najskrovi-tije dijelove naših odnosa. I nismo time postali ni dublji ni bolji. Samo se naša znatiželja proši-rila i izbanalizirala sve što nam je važno. Moli-tva u skrovitosti oblikuje i odnos s Bogom i naš karakter, i našu nutrinu i naš um. Nemoguće je moliti u skrovitosti i gotovo istodobno ne opa-žati učinke molitve. Isusova riječ o Ocu koji će uzvratiti je istinita. I gotovo da je trenutačna i opipljiva. Dočim uđem u molitvu u skrovitosti, već sam u odnosu s nevidljivim Ocem.

Post u skrovitosti. Ne dijeta i pokazivanje njezine učinkovitosti. Ne post o kojem brujim na svim društvenim mrežama. Post u skrovito-sti u kojem pozorno pratim što se događa u mo-me odnosu prema Bogu. Oblikovanje tog odno-sa tijelom. Post je iskustvo naše povezanosti sa svijetom i materijom i još dublje iskustvo kako post oslobađa um i vrijeme za susret s nebeskim Ocem. Postom otkrivam od čega živim i na što se oslanjam. Post poznaje samo onaj tko posti. Ne poznaje ga onaj tko o postu govori. Na sli-čan način važnost posta otkriva samo onaj tko posti u skrovitosti, daleko od znatiželjnih očiju, brbljavih medija i zujanja društvenih mreža.

Kada se zajednica vjernika na početku ko-rizme okupi oko Riječi i stola Gospodnjega, u trenu postane svjesna važnosti skrovitosti. Vjernici se nađu u crkvi, skriveni od izvanjske medijske buke o korizmi i odricanju, banalizi-ranju svega važnoga i skrivenoga, otvore uho Božjoj riječi i još jednom pozorno slušaju na što ih Učitelj poziva. Na vršenje pravednosti u skrovitosti, na pravednost milostinjom, moli-tvom i postom pred licem nevidljivoga Oca.

Ante Vučković

26

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: Zazvat će me (ŽV 2-2012)Otpj. ps.: 429 Smiluj mi se, BožePrinosna: 447 Spasi, Kriste, svoje djelo Pričesna: 449 Ne živi čovjekili: 199-200 O Kruše živi, milosniZavršna: 455 O Isuse, ja spoznajem

1. ožujka 2020.

Prva korizmena nedjeljaUlazna pjesmaZazvat će me a ja ću ga uslišiti, spasit ću gai proslaviti, nasitit ću ga danima mnogim.

Ps 91, 15-16

Zborna molitvaSvemogući Bože, udijeli da godišnjom proslavom korizme napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer. Koji s tobom.

Prvo čitanje Post 2, 7-9; 3,1-7

Čitanje Knjige PostankaGospodin Bog sazda čovjeka od praha zemalj-skog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša. I Gospodin Bog za-sadi vrt na istoku u Edenu i u nj smjesti čovje-ka koga je sazdao. Tada Gospodin, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla – pogledu zamamljiva, a dobra za hranu – i stablo života nasred vrta i stablo spoznaje dobra i zla. Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je načini Go-spodin Bog. Ona reče ženi: »Zar vam je doista Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?« Žena odgovori zmiji: Plodove sa staba-la u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ‘Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj da ne umrete!’« Nato će zmija ženi: »Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi koji raz lučuju dobro i zlo.« Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svome mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 51, 3-6a.12-14.17

Pripjev: Smiluj nam se, Gospodine,jer smo sagriješili!

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!Operi me svega od moje krivice,od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem,grijeh je moj svagda preda mnom.Tebi, samom tebi ja sam zgriješioi učinio što je zlo pred tobom.

Čisto srce stvori mi, Bože,i duh postojan obnovi u meni!Ne odbaci me od lica svojegai svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Vrati mi radost svoga spasenjai učvrsti me duhom spremnim!Otvori, Gospodine, usne moje,i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.

Drugo čitanje Rim 5, 12.17-19 (kraća verzija)

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješi-še, na sve ljude prijeđe smrt. Uistinu, ako gri-jehom jednoga smrt zakraljeva – po jednome, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu – po Je dnome, Isusu Kristu. Dakle, grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Je dnoga – svim ljudima na opravdanje, na život! Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i poslu-hom Jednoga mnogi postati pravednici. Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti kruhi vino za žrtvu što je slavimona početku korizme. S tim darovima uključii nas u predanje svoga Sina Isusa Krista. Koji živi.

živovrelo 2 - 20192 - 20192 27

Braćo i sestre, poniznom se molitvom utecimo svemogućemu Bogu, moleći za snagu vjere koja nadvladava svaku kušnju. Recimo zajedno:Usliši nam molitvu, Gospodine.1. Rasvijetli, Gospodine, svojim Duhom

put Crkve da u svim svojim nastojanjima uvijek traži tvoje lice i vjerno služi ostvarenju tvoga kraljevanja u svijetu, molimo te.

2. Prodahni, Gospodine, mudrošću evanđelja sve pastire Crkve da po njihovom vodstvu i svetosti života tvoj narod uvijek raste u spoznanju tebe i nasljedovanju puta evanđelja, molimo te.

3. Okrijepi našu vjeru za djela nesebične ljubavi: daj nam istinske sućuti prema svima koji su u potrebi kako bi naša vjera bila ljubavlju djelotvorna, molimo te.

4. Pohodi, Gospodine, svojom milošću naše obitelji: okrijepi ih ljepotom zajedništva i snagom molitve da u svim životnim brigama i tjeskobama prepoznaju tebe kao svjetlo života, molimo te.

5. Prati, Gospodine, svojim svjetlom naša nastojanja na putu vjere: pomozi nam odgovorno prihvatiti tvoju riječ i odbaciti sve što nas odvaja od tebe, molimo te.

6. Budi milostiv našoj pokojnoj braći i sestrama i otvori im vrata svoje vječnosti, molimo te.

Bože, izvore dobrote i obraćenja, ne dopusti da nas kušnje i teškoće života udalje od tebe. Daruj nam mudrost koja uvijek razaznaje put spasenja i pomozi da trajno rastemo u predanju tebi. Po Kristu.

»Ako si Sin Božji, baci se dolje!…«Iluminacija u kodeksu Vita Christi, sjeverna Engleska, 1190.-1200.; The J. Paul Getty Museum, Los Angeles.

Pjesma prije evanđelja Usp. Mt 4, 4b

Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.

Evanđelje Mt 4, 1-11

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Bo-žji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« A on odgovori: »Pisano je: ‘Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Bo-žjih usta.’« Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: ’ Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o ka-men.’« Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice po-kloniš.« Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je: ’Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’« Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, nasitio si nas kruhom s neba. Njime se vjera hrani, nada krijepi, ljubav jači. Nauči nas, molimo te, gladovati za Isusom Kristom, kruhom živim i pravim, i živjeti od svake riječi što izlazi iz tvojih usta. Po Kristu.

28

OTAJSTVO I ZBILJA

Znaš li po čemu ćeš prepoznati đavolski duh u svojemu životu? Odgovor je vrlo jednostavan: đavao ti uvijek sve olakša-

va. Pogledajmo kako.

Olakšivači: ukidaju i dodajuKao prvo, budimo oprezni s onima koji nam postavljaju pitanja. Naime, postavljati pitanja nije bezazleno i bezopasno. Jer, prvo pitanje u Svetom pismu postavlja đavao! Đavao Evi ne postavlja iskreno pitanje, jer je iskreno pitanje uvijek priznanje vlastite nesigurnosti, ograni-čenosti, vlastite bijede i spremnosti na pouku od drugoga. Đavao postavlja lažno, licemjerno pitanje, a ono dolazi iz sigurnosti, umišljenosti, vlastite veličine. I zato to lažno pitanje – a takva su uvijek lažna, ‘folirantska’ pitanja – kani ra-zoriti odnos, rastaviti Evu od Boga i od Adama. Čuvajmo se zato takvih đavolskih, lažnih pita-nja koja dolaze od drugih ili se bude u nama. Prepoznat ćemo ih po osebujnome duhu, po tonu sigurnosti, umišljenosti i veličine.

Đavolsko je pitanje perverzno, on perver-tira, izvrće Božju zapovijed. Bog, naime, nije rekao da »ne smiju jesti ni s jednog drveta u vr-tu«, nego da sa svakoga »stabla smiju slobodno jesti osim…«. Đavao provocira, Boga želi pred-staviti kao onoga koji čovjeku otežava život te se čini da se s Bogom i s njegovim zapovijedima uopće ne može živjeti. I danas ćemo lako prepo-znati đavolski duh, u sebi i u drugima, upravo po tome izvrtanju, po perverznom tumačenju Božjih riječi, zapovijedi, dogmi, zakona. Đa-vao (i njegovi sljedbenici) uvijek sve ono što je Božje, njegove istine i zapovijedi, tako tumači da se one čine nemogućima, nepodnošljivima i, povrh svega, protivnima našoj sreći i naše-mu samoostvarenju. On nam laska i sve nam olakšava: »Hej, imaš pravo biti svoj, biti sretan i sebe ostvarivati kako ti to želiš. Olakšaj se, oslobodi se zabrana, teretā koji dolaze od Boga, Crkve. Budi svoj, imaš pravo na svoju sreću!« I danas se u Crkvi pojavljuju lažni reformatori koji uvijek kane olakšavati stvari tako što uki-

daju: brišu, izbacuju sve teško, kako bi vjernici konačno mogli biti svoji i sretni. Lako ćemo ih prepoznati: uvijek dolaze kao laskavi olakšiva-či, neopterećeni, »cool«, sve žele učiniti »laga-nim«, a u biti sve vode u propast.

Evin odgovor potvrđuje da je upala u đa-volsku zamku. I ona izvrće Božje riječi, točnije, dodaje nešto što Bog uopće nije rekao. Naime, Bog nije rekao da ne smiju »dirati«, nego samo da ne smiju jesti sa stabla. Eva dodaje, napuhu-je misli, čime daje do znanja da se već svrstala na stranu đavla: Boga i njegove zapovijedi po-činje doživljavati kao ugrozu, želi dodati nešto svoje te si tako i ona želi olakšati život. E da, i danas se đavao prepoznaje u Crkvi i u svijetu uvijek po tome što stalno postoje osobe koje uvijek svemu Božjemu, Crkvi, crkvenomu na-uku, životu zajednice moraju dodavati svoje. Uvijek su ugrožene dogmama, zapovijedima, odredbama, zakonima Crkve i uvijek moraju dodati nešto svoje! I heretike ćemo u Crkvi lako prepoznati upravo po tome dodavanju. Oni su laskavi dodavači svojega. Njima treba reći oš-tro: »Tko ovomu što doda, Bog će njemu dodati zla napisana u ovoj knjizi.« (Otk 22, 18)

Olakšivači: začini, cenodoksija, oholost Kao što đavao želi svakomu olakšati život, tako i Isusu. I njemu se predstavio kao olakši-vač. Kao i Evu (»Bit ćete kao bogovi!«), đavao laskanjem »ako si Sin Božji…« izaziva Isusa da si kao Sin Božji »olakša« život, da odbaci post i prepusti se pohlepnomu uživanju u hra-ni. Pohlepno uživanje u hrani nije samo ne-umjerenost, nego možda još više izbirljivost, koja se osobito pokazuje u dodavanju začina kod objeda. Posve je neprihvatljiva navika u obiteljima, samostanima i sjemeništima što se na stolu moraju nalaziti razni i brojni za-čini te se onda gotovo kod svakoga objeda začinima »popravlja« hrana. Time ne samo da ponižavamo onoga koji je hranu pripravio (nezadovoljni, uvijek dodajemo svoje!), nego pokazujemo koliko smo samo pohlepni, kako

Prva korizmena nedjelja

Protiv olakšivača

živovrelo 2 - 20192 - 20192 29

ne znamo kontrolirati svoje užitke, pa i onda kada nam hrana, koju je drugi pripravio, nije po volji. Post nas treba od toga osloboditi. Jer, kad postiš, postaješ tjelesno i duhovno gosto-ljubiv za Boga i za drugoga. Kad postiš, ne mi-sliš na sebe i na svoje potrebe, na svoje začine. Stoga posti, misli na Boga i pobijedit ćeš đavla.

Međutim, đavao ne odustaje. Opet se pred-stavlja kao laskavi »olakšivač« – »ako si Sin Božji« – s tim da ovaj put navodi Isusa na ono što sv. Pavao naziva cenodoxia – isprazno hvali-sanje ispraznim djelima (Fil 2, 3). Đavao dobro zna kako se mi volimo hvalisati, kako se volimo šepiriti svojim ‘čudima’, raznim uspjesima. Za-to on traži od Isusa da se »baci dolje«. Vrlo je važan taj izraz. Đavao time navodi Isusa da se počne hvalisati svojom moću, da učini nešto što je krajnje isprazno, a što za jedinu svrhu ima hvalisanje samoga sebe (ceno-doxia). Uh, koli-ko se mi preko dana isprazno hvalimo sobom ili pak činimo ono što je – a to je još gore – krajnje isprazno, a služi samo našemu hvalisanju! Isus pobjeđuje toga zlog »dodavača« (jer nigdje Pi-smo ne kaže »Baci se dolje!«). Odgovara mu da nije došao »iskušavati Boga«, a to znači da nije došao zbog cenodoksije, da sebe »baca dolje«, da čini isprazna djela, isprazno se hvali sobom, nego da spasi nas koji smo, ah, grijehom bačeni dolje! Stoga, prestani s cenodoksijom. Neka te Isus nosi na svojim rukama i pobijedit ćeš đavla.

U posljednjoj pak napasti đavao se pred-stavlja kao vrhunski »olakšivač«. Sada ne traži od Isusa ništa jako zahtjevno, niti da čini čudo, a niti da se upušta u veliki rizik, nego sasvim nešto lagano i jednostavno: samo se treba po-kloniti njemu. Đavao, nudeći Isusu »sva kra-

ljevstva i slavu njihovu« zapravo nudi Isusu da bude baš potpuno svoj, što smo već vidjeli kod Adama i Eve, da ne mora ni s kim ništa dijeli-ti, pa čak ni s njim, s đavlom! Budimo sigurni. Tada smo potpuno đavlovi kada sve želimo imati samo za sebe (u prijeziru, zavisti, gunđa-nju, ogovaranju), kada ne želimo ništa dijeliti s drugima, i kada očekujemo – a sve tomu vodi! – da nam se tada svi klanjaju kao đavlu. Isus pobjeđuje đavla, i to samo kako! Jao, naježim se kad pomislim da je Isus toliko ponizan da nigdje, ama baš nigdje, ne traži od čovjeka da mu se klanja, a kamoli da mu obećava kraljev-stva i slavu ovoga svijeta! Zašto? Jer, sve želi dijeliti s nama. Stoga, baš zato što to ne traži, klanjaj se Kristu i pobijedit ćeš đavla.

Olakšani Kristovim ekscesomNaposljetku, ne mogu još ne spomenuti moćan Pavlov tekst. Pozorno ga pročitajte više puta. Pavao nam kazuje sljedeće: Ne možete nikad toliko griješiti koliko vas Bog može više ljubiti. Koliko god se vi trudili više griješiti, on vas uvijek pobjeđuje u svojoj ljubavi prema vama. U našem obilju grijeha, Bog je uvijek daleko obilniji u svojem daru milosti. O, koje li veličine Božje ljubavi! Cijeli Pavlov tekst odiše tom ču-desnom asimetrijom, tom svetom nejednako-šću, tim spasenjskim neskladom Božjega dara milosti: »Ako su grijehom jednoga mnogi umr-li, mnogo se obilatije… Ako grijehom jednoga smrt zakraljeva…, mnogo će više koji primaju izobilje milosti… po Jednom, Isusu Kristu.« Eto, od čega mi kršćani živimo i od čega bismo trebali živjeti: od ekscesa, od preobilja dara mi-losti u Isusu Kristu. Ne možeš toliko griješiti da te Isus ne bi mogao više ljubiti. Zato, prestani se natjecati u grijehu, ostavi grijeh, eksces grije-ha, i prepusti se ekscesu Božje milosti, budi sam ekscesivan u dobru, ekscesivan u svemu onome što dobro radiš. Imaš li muža, ekscesivno ga lju-bi, imaš li ženu ekscesivno ju ljubi, jesi li sveće-nik, ekscesivno budi svećenik, jesi li redovnica, ekscesivno ljubi i Krista i svoje susestre. Mrze li te sve više tvoji bližnji, ti ih uvijek »mnogo obi-latije« ljubi. Njihovu sve već mržnju, ti uvijek pretekni sve većom ljubavlju.

Ivica Raguž

Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!Psaltir iz središnje Engleske, prva četvrt 13. st., Cod. Arundel 157, f.6v; The British Library, London.

30

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: Moje mi srce govori (ŽV 2-2012) ili: 426.1 Spomeni se, Gospodine Otpj. ps.: Neka dobrota tvoja, Gospodine

(ŽV 2-2005 ili ŽV 2-2008) Prinosna: 237 Mir svoj, o Božeili: 463 Sretnih li vasPričesna: 201 O svjetlo duša, Isuseili: 246 Ovdje je sada Završna: 444 (445) O Sunce spasa, Isuse

8. ožujka 2020.

Druga korizmena nedjeljaUlazna pjesma Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti i ljubavi svoje dovijeka. Koji se u tebe uzdaju postidjet se neće. Izbavi, Bože, Izraela iz svih tjeskoba njegovih.

Ps 25, 6.3.22

Zborna molitvaBože, ti nam zapovijedaš da slušamo tvoga ljubljenog Sina. Krijepi nas svojom riječi i čisti nam pogled duha, da se radujemo s gledanja tvoje slave. Po Gospodinu.

Darovna molitvaMolimo te, Gospodine, da ova žrtva izbriše naše krivice, te nam dušu i tijelo posveti za slavlje vazmenih blagdana. Po Kristu.

Prvo čitanje Post 12, 1-4aPoziv Abrahama, oca naroda Božjega.Čitanje Knjige PostankaU one dane: Gospodin reče Abramu: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati i sam ćeš biti blagoslov. Blagosli vljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.« Abram se zaputi kako mu je Gospodin rekao.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 33, 4-5.18-20.22

Pripjev: Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo!

Prava je riječ Gospodnjai vjernost su sva djela njegova.On ljubi pravdu i pravo:puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,nad onima koji se uzdaju u milost njegovu:da im od smrti život spasi,da ih hrani u danima gladi.

Naša se duša Gospodinu nada,on je pomoć i zaštita naša.Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo!

Drugo čitanje 2Tim 1, 8b-10Bog nas zove i prosvjetljuje.Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju

Ljubljeni: Zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Boga koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim – ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremenâ vjekovječnih, a očitovana je sada pojavkom Spasitelja našega Krista Isusa, koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost – po evanđelju.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIz sjajnog oblaka začu se Očev glas: Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!

živovrelo 2 - 20192 - 20192 31

Ulazna: Moje mi srce govori (ŽV 2-2012) ili: 426.1 Spomeni se, Gospodine Otpj. ps.: Neka dobrota tvoja, Gospodine

(ŽV 2-2005 ili ŽV 2-2008) Prinosna: 237 Mir svoj, o Božeili: 463 Sretnih li vasPričesna: 201 O svjetlo duša, Isuseili: 246 Ovdje je sada Završna: 444 (445) O Sunce spasa, Isuse

Braćo i sestre, Bog nam je u Kristu objavio svoju slavu i darovao nam put spasenja. Zagledani u Krista, molimo zajedno Oca nebeskog:Prosvijetli nas, Gospodine, svojom mudrošću.1. Vodi svoju Crkvu, Gospodine,

svjetlom Duha Svetoga, da s njezina lica uvijek odsijeva ljepota tvoje prisutnosti te da po vjernosti evanđelju donosi svim ljudima ljepotu tvoga spasenja, molimo te.

2. Papu našega Franju, (nad)biskupa I. i sve pastire Crkve prodahni svojim Duhom da ustrajno naviještaju tvoju riječ i grade evanđeosko zajedništvo koje preobražava svijet, molimo te.

3. Daruj radost života svima koji su shrvani bolešću, samoćom ili neimaštinom, a kršćane nadahni na velikodušnu ljubav prema njima i prema svim potrebitima, molimo te.

4. Ukloni iz našega života sve što zasjenjuje ljepotu tvoje blizine i pomozi da se svako-dnevno suobličujemo Kristu Gospodinu, molimo te.

5. Preminuloj našoj braći i sestrama podari radost života u vječnosti, molimo te.

Svemogući vječni Bože, po ovoj nam svetoj službi daješ predokus vječnoga života. Prožmi naše misli, riječi i djela svojim Duhom da, obasjani tvojim svjetlom, preobražavamo lice ovoga svijeta i tako gradimo tvoje Kraljevstvo. Po Kristu.

Povede ih na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima.Evanđelistar Otona III., kasno 10. st., Staatsbibliothek, München.

Pričesna pjesmaOvo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina.

Mt 17, 5

Evanđelje Mt 17, 1-9

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu posta doše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: »Go-spodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsi-ju jednu i Iliji jednu.« Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušaj-te ga!« Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, primili smo otajstva proslave tvoga Sina. Primi našu hvalu što nam već na zemlji daješ dijela s nebesnicima.Po Kristu.

32

OTAJSTVO I ZBILJA

U liturgijskome hodu prema slavlju Us-krsa na drugu korizmenu nedjelju uzlazimo i silazimo s jedne gore na

kojoj se Isus u osami preobrazio pred trojicom svojih izabranih učenika. Između uzlaska i si-laska Isusa i trojice učenika s te visoke gore uo-čljiva je velika razlika u njihovoj međusobnoj komunikaciji.

Sve se događa šest dana nakon prethodno opisanoga događaja u Evanđelju po Mateju. To je bio prvi Isusov otvoreni navještaj njegove muke, smrti i uskrsnuća, popraćen brzim sli-jedom Petrova protivljenja, pa Isusova oštrog odgovora Petru, u kojem ga je čak nazvao Soto-nom, i na kraju Isusove pouke o nasljedovanju, upućene svim učenicima i koja završava mi-sterioznim navještajem kako neki od prisutnih »ne će okusiti smrti dok ne vide Sina Čovječjega gdje dolazi sa svojim kraljevstvom« (Mt 16, 28).

Šest dana između toga događaja i događa-ja Isusova preobraženja obavijeno je šutnjom i ne znamo o njima ništa. Nije zablježena ni jedna zgoda niti ijedna riječ koju bi Isus ili tko od njegovih učenika tih dana izrekao. Možemo čak zamisliti da Isus i njegovi učenici te dane provode u onoj napetoj šutnji koja obično sli-jedi nakon međusobnoga sukoba bliskih osoba.

U svakom slučaju, šest dana nakon najve-ćega ukora koji mu je mogao dati, Isus uzima Petra, i s njim Jakova i Ivana, te ih odvodi na visoku goru, u osamu. Uspon na tu goru za-pravo uopće nije opisan. Samo je rečeno da je Isus svoje učenike odveo na goru i, ako su pu-tem uopće išta govorili, nije zabilježena nijed-na njihova riječ. Sasvim je sigurno da im Isus nije rekao što ih na vrhu gore čeka. Ali oni, i na znajući zašto, idu za njim, što znači da je njihov zajednički šutljivi uspon uza sve prethodne i

buduće nesporazume znak međusobnoga povjerenja. U zraku se osjeća da se na gori mora dogoditi nešto važno u odnosu između njih i Isusa.

Šutnja se ipak nastavlja i kada su stigli na vrh gore, gdje se Isus odjednom bez i jedne riječi pred učenicima preobražava tako da mu li-ce postaje sjajno kao sunce, a haljine bijele kao svjetlost. Barem na trenutak, u tom sjaju i bjelini Isus je sam, a onda se uza nj ukazuju Moj-sije i Ilija. I tek sada bilježi se prva verbalna komunikacija. Ali još uvijek ne između Isusa i učenika. S Isusom razgova-raju Mojsije i Ilija. Evanđelist Matej ne navodi što su govo-rili. Na paralelnom mjestu ne čini to ni Marko, dok Luka kaže da su Mojsije i Ilija raz-govarali s Isusom »o njegovu

Druga korizmena nedjelja

Uzlazak u šutljivosti

Charles Blakeman: Preobraženje, crkva St. Etheldreda, London, 1953. (Foto: 123RF)

živovrelo 2 - 20192 - 20192 33

Potom su ohrabreni onim što su vidjeli i ču-li zajedno s Isusom krenuli s gore. Taj silazak bio je puno drukčiji od uzlaska. Sav je prote-kao u razgovoru. Razgovarali su o ponovnome dolasku proroka Ilije, i učenici su shvatili da se tu radi o Ivanu Krstitelju, koji je već došao i ispunio svoje poslanje. Možda su razgovarali još o čemu, ali o onome što su vidjeli na gori, Isus je zapovijedio učenicima neka šute. Ne-ka za sada nikomu ništa ne kazuju. O tome će moći govoriti tek kada on uskrsne od mrtvih. Iskustvo koje su doživjeli na gori darovano im je kao zalog koji trebaju čuvati dok se ne ispuni sve ono što su o Isusu navijestili Mojsije, Ilija i proroci, kao i ono što je o sebi govorio Isus sam. Tek kada vide uskrsloga Isusa, bit će i nji-ma samima jasnije što su vidjeli na visokoj gori i tek tada bit će to iskustvo priopćivo i ostalim učenicima. Zato i mi događaj Isusova preo-braženja razumijevamo iz perspektive njegova uskrsnuća – kao bljesak nebeske svjetlosti na našem zemaljskom putu, koja nam pokazuje da je Isus po svojoj riječi stalno s nama i da nas vodi u puninu života.

Domagoj Runje

Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruza-lemu« (Lk 9,31). Ta tema potpuno odgovora kontekstu putovanja prema Jeruzalemu gdje će Isus podnijeti muku, umrijeti i uskrsnuti iz groba. Ali ni Luka, premda kaže o čemu su Isus, Mojsije i Ilija razgovarali, ne navodi što su točno o tome rekli.

Tako nam prve izričito zabilježene riječi u ovome događaju dolaze iz Petrovih usta. Pone-sen ljepotom doživljaja na visokoj gori on se obraća Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« (Mt 17, 4).

Što je zapravo Petar htio? Premda je to re-kao bitno drukčijim tonom od onoga prije šest dana, čini se da je opet htio da Isus ne nastavi svoj put prema Jeruzalemu. Htio je da Isus, Mojsije i Ilija, ostanu na brdu zajedno s njim i ostalom dvojicom učenika te svi uživaju u ljepoti koju upravo doživljavaju. Ali gora preo-braženja nije na kraju, nego gotovo na početku puta prema Jeruzalemu.

Stoga, prije nego li je Petar dovršio svoju rečenicu, u riječ mu se ubacuje glas iz oblaka koji ga je zajedno s ostalim učenicima zasje-nio svojom svjetlošću. Izraz »svijetao ih oblak zasjeni« zvuči kao kontradikcija, jer se po pri-rodnom zakonu svjetlost i sjena međusobno isključuju. Ali ovdje se radi o svjetlosti oblaka koji u Bibliji jasno označuje prisutnost Božju. Prema tome, glas iz oblaka glas je Božji. On go-vori o svome ljubljenom Sinu i naređuje: »Slu-šajte ga!« (Mt 17, 5).

Svi su čuli taj glas i reagirali na svoj način. Mojsije i Ilija su se povukli, a učenici su pali li-cem na zemlju i prestrašili se. Drugim riječima, u svetom strahu poklonili su se najvećim po-klonom u sjeni svjetloga oblaka. Tada im je pri-stupio Isus i dotaknuo ih, da bismo potom prvi put nakon šest dana čuli njegove riječi. Rekao im je: »Ustanite, ne bojte se!« (Mt 17, 7). Jasno im je da su se riječi glasa iz oblaka odnosile na njega, jer, kad su podigli oči, učenici više nisu vidjeli Mojsija i Iliju, nego Isusa sama.

Isusu, preobraženu Očevom slavom, »ha -ljine postadoše bijele kao svjetlost«. Osim svjetla, ovdje su i »svjetlom obijeljene haljine« nagovještaj Isusova života u Bogu. No, one su znak i života koji je nama pripravljen u vječno-sti, a kojega smo po Božjoj milosti dionici već na zemlji. Apostol Ivan u Knjizi Otkrivenja govori o spašenicima zaodjevenima u bijele haljine – bijele jer su oprane u krvi Krista Jaganjca. Kri-stova krv, prolivena za nas, pere nas od grijeha; po njegovoj žrtvi postali smo dostojni haljine božanskoga dostojanstva, koju smo nekoć po grijehu izgubili. U sakramentu krštenja zaodje-veni smo u bijelu haljinu, u ruho božanskoga života. Život vjere preobraženi je život, život rasvijetljen svjetlom darovane vječnosti.

ZRNJE

34

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 426.2 Kada na vama pokažemOtpj. ps.: 111 Ako danas Prinosna: VI Izvore vode živePričesna: 436.3 Tko bude pioZavršna: 465 Bože, ljubišili: 464 Milosti je čas

15. ožujka 2020.

Treća korizmena nedjeljaUlazna pjesma Kada na vama pokažem svetost svoju, skupit ću vas iz svih zemalja. Poškropit ću vas vodom čistom i očistit ću vas od svih vaših nečistoća. I dat ću vam novo srce, govori Gospodin.

Ez 36, 23-26

Zborna molitvaBože, izvore milosrđa i sve dobrote, odredio si lijek našim grijesima: post, molitvu i djela ljubavi. Priznajemo da smo grešni. Savjest nas optužuje. Molimo te: iskazuj nam uvijek svoje milosrđe. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, po ovoj nam žrtvi oprosti grijehe i pomozi da i mi praštamo svojoj braći. Po Kristu.

Prvo čitanje Izl 17, 3-7

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Narod je žeđao za vodom pa je mrmljao protiv Mojsija i govorio: »Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da žeđom pomoriš nas, našu djecu i našu stoku?« Mojsije nato zazva Gospodina: »Što ću s ovim narodom? Još malo pa će me kamenovati.« Gospodin odgovori Mojsiju: »Istupi pred narod! Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uz-mi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda pa neka se narod napije.« Mojsije uči-ni tako naočigled izraelskih starješina. Mje-sto prozovu Masa i Meriba zbog toga što su se Izraelci prepirali i kušali Gospodina govo-reći: »Je li Gospodin među nama ili nije?«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 95, 1-2.6-9

Pripjev: O da danas glas Gospodnji poslušate: »Ne budite srca tvrda!«

Dođite, kličimo Gospodinu,uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!Pred lice mu stupimo s hvalama,kličimo mu u pjesmama!

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!Jer on je Bog naš, a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva.

Drugo čitanje Rim 5, 1-2.5-8Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Opravdani vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.Riječ Gospodnja.

Evanđelje Iv 4, 5-15.19b-26.39a.40-42 (kraća verzija)

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Dođe Isus u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zde nac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zden-cu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: »Daj mi piti!« Njegovi učenici bijahu otišli u grad ku-piti hrane. Kaže mu na to Sa marijanka: »Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?« Jer Ži-dovi se ne druže sa Sama rijancima. Isus joj od-govori: »Kad bi znala dar Božji i tko je onaj ko-ji ti veli: ’Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi

živovrelo 2 - 20192 - 20192 35

Braćo i sestre, Bog nas je okupio na ovome vrelu života da nas okrijepi svježinom svoje riječi i svoje milosti. S pouzdanjem ga zamolimo:Učvrsti nas u vjeri, Gospodine.1. Vodi, Gospodine, svoju Crkvu

mudrošću koja od tebe dolazi; daj da u svome nauku i u svim nastojanjima ostane uvijek poslušna tvojoj riječi, molimo te.

2. Prati na putu obraćenja i rasta u vjeri sve koji se pripravljaju za sakrament krštenja: daj im spoznati snagu tvoga spasenja i ljepotu zajedništva u tvojoj Crkvi, molimo te.

3. Ražari u svima nama iskrenu žeđ za tobom; pomozi nam nadvladati iskušenja grijeha te budemo vjerni nasljedovatelji puta evanđelja, molimo te.

4. Otvori nam srce da radosno i s poštovanjem pristupimo svima koji trpe u siromaštvu, bolesti i osamljenosti: pomozi nam da im po djelima ljubavi očitujemo tvoju ljubav i blizinu, molimo te.

5. Iskaži svoju ljubav preminuloj našoj braći i sestrama i obdari ih životom vječnim, molimo te.

Oče ljubavi i milosrđa, ti si nam u Kristu otvorio vrelo novoga života. Pomozi nam da se trajno napajamo mudrošću tvoje riječi te žeđ za tobom u nama nikada ne ugasne. Po Kristu Gospodinu našemu.

Kad bi znala dar Božji…Susret Isusa i žene Samarijanke, reljef u crkva sv. Marije, Brighton.

ti dao vode žive.« Od vrati mu žena: »Gospo-dine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi nje-govi i stada njegova?« Odgovori joj Isus: »Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bu-de pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožed-njeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječ-ni.« Kaže mu žena: »Gospodine, daj mi te vo-de da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati. Gospodine, vidim da si prorok. Na-ši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi ka-žete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.« A Isus joj reče: »Vjeruj mi, ženo, do-lazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što po-znamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dola-zi čas – sada je! – kad će se istinski klanjate-lji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se nje-mu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanja-ju.« Kaže mu žena: »Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.« Kaže joj Isus: »Ja sam, ja koji s to-bom govorim!« Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene ko-ja je svjedočila. Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više po-vjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: »Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasi-telj svijeta.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, već na zemlji nahranio si nas kruhom s neba i dao nam zalog onoga što još ne vidimo. Smjerno te molimo: što sada u otajstvu slavimo, nek se ostvari u punoj istini. Po Kristu.

36

OTAJSTVO I ZBILJA

U središtu Božje Riječi i liturgijske cjeli-ne ove nedjelje jest voda i snaga njezina simbola, najviše u povezanosti s kršte-

njem i krsnom katehezom. U Evanđelju je voda povezana s velikom temom čovjekove žeđi; po-maže nam otkriti pravu žeđ i odgovoriti za čim čovjek osjeća najdublju žeđ. Sveti je Augustin govorio da je vjera čežnja, čežnja za Bogom, kao što pjeva Psalam 63., u kojemu se susre-ću žeđ i radost gašenja žeđi: »O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna… Ljubav je tvoja bolja od života, mo-je će te usne slavit’.« (Ps 63, 2.4) U molitvi pred Gospodina stavljamo svoje čežnje, među njima i temeljnu koja odgovara na pitanje što je to bo-lje od života; za čim uistinu žeđam. Jer, u nama su neprestano misli i osjećaji koje želimo obo-gatiti i preobraziti u neku ostvarenost. Mi ih povjeravamo, prinosimo Bogu, da ih izvlači iz ‘zatvorenih krugova’ prolaznoga u plodonosnu čežnju za Bogom, za lijepim, dobrim i istinitim.

Iz Evanđelja, iz razgovora sa Samarijan-kom, vidljivo je da Isus ništa ne prepušta za-boravu, ali sve oprašta. Taj je razgovor jasan primjer preobražaja koji je ostvaren u ljubavi, pri čemu se ne slijedi površnost koja niječe stvarnost (‘sve je dobro’) i koja ne odražava milosrđe. Milosrđe dobiva svoj smisao kada je povezano sa sviješću o učinjenome zlu, o grije-hu. Crkveni su oci naglašavali da je nužno ka-janje koje vodi u ono što su Židovi nazvali šub, a Novi zavjet zove metanoia, obraćenje, obrat i promjena života; pavlovski rečeno: »ne živjeti sebi«, nego po prihvaćanju dara da Bog živi u nama, biti za druge i s drugima.

Pritom je vrijedno vidjeti tko su pokajnici koje ističu Evanđelja. Tako ćemo susresti sina koji je otišao od svoga doma; zatim sina koji je odlučio otići u vinograd, nakon što je odbio očev poziv; kaje se Juda koji je izdao/prodao Isusa… Istodobno je zanimljivo vidjeti da se ne kaju oni koji imaju vlast; odbijaju Isusov navještaj, jer bi prihvaćanje njega značilo izgubiti vlast.

Promijenjen izvor i posudaU evanđeoskome izvješću o susretu na Jakovljevu zdencu ne prestaje mi biti privlačna činjenica da je Sa-marijanka na zdencu ostavila krčag koji je donijela sa željom da u njoj kući donese vode. Htjela je napuniti tu posudu na zdencu, izvoru, a nje-zini su koraci bili sredstvo prenoše-nja sadržaja koji je tada bio važan i za nju i za druge. No, sve se pro-mijenilo, i izvor i ‘posuda’. Samari-janka je pronašla drugi izvor – Kri-sta, a ona je sama postala posudom svježine života koju su mogli osjetiti bližnji kojima je donosila svoje svje-dočanstvo.

Samo ako nađemo taj drugi izvor, život dobiva puninu. Odnos ljubavi prema bližnjima, odnos pre-ma povjerenim poslovima, duhovni

Treća korizmena nedjelja

Ljepota žeđi

Napojena Kristovom riječju, ostavi vrč… (M. Rupnik).

živovrelo 2 - 20192 - 20192 37

život, prestaju biti teret i postaju potrebom. Tada i molitva više nije izvršavanje dužnosti, nego pristupanje i zajedništvo s Gospodinom koga neprestano pitamo tko smo za njega, do-puštajući da nas zahvati njegov odgovor koji uvijek obnavlja, iznenađujuć u svojim načini-ma. Najčešće je potrebno imati snagu čekanja i čežnje, ljepotu žeđi.

U takvome susretu otkrivamo tko smo zbiljski – kada vjerujemo protjecanju božan-ske vode života u sebi. Sigurno se sjećamo onih trenutaka kada smo neku svoju posudu ostavili na rubu zdenca koji nije mogao ugasiti žeđ; na mjestima koja su djelovala privlačno, nudeći sreću, a zatim su ostavila rane na srcu i rukama, od užeta kojim smo izvlačili vodu, ne-dovoljnu da nas ispuni. A duhovna, životna se žeđ ne može ugasiti, ako nas već sama čežnja istodobno ne muči i ne raduje.

Dolazi Božji ‘sada’Žena, govoreći o Mesiji koji ima doći, zapravo pita Isusa tko bi on bio i čuje Isusov odgovor: »Ja sam, ja koji s tobom govorim.« ‘Ja jesam’ (egò èimì) ime je koje Bog objavljuje Mojsi-ju, prostrtomu pred gorućim grmom. Isus se prvi put objavljuje kao Spasitelj, u svome božanskomu identitetu, upravo pred ženom smatranom ‘nečistom’, nedostojnom da ljudi razgovaraju s njome. Onaj koji jest »govori s tobom«. Taj odgovor znači da svaki naš poje-dini ‘ja’ ovisi o Božjemu ‘ja jesam’. Zbog toga i psalmist može reći: »Svi su moji izvori u tebi« (Ps 87, 7). Svakomu od nas Isus upućuje iste riječi, radujući nas darom svoga uporišta: »Ja sam, ja koji s tobom govorim.«

Prije te čudesne rečenice, toliko nevjerojat-ne da je svaka ljudska žeđ i čežnja premalena da bi ju u sebi utopila, Isus kaže, govoreći o klanjanju Bogu, o liturgiji: »Dolazi čas, sada je…« Klanjanje u duhu i istini živi od Božjega ‘danas’, od ‘sada’. U liturgiji u kojoj se Božji Sin prinosi Ocu živimo Božje vrijeme: uvijek, odu-vijek i zauvijek, drugo ime za ‘danas i sada’.

Prema Knjizi Otkrivenja Bog je »Onaj koji jest, koji bijaše i koji dolazi« (Otk 1, 4), suprot-no (teološkim) polazištima koja tvrde da Bog nije prisutan u našoj povijesti, jer se nakon Stvaranja povukao, ostavljajući nas na ‘pozor-nici svijeta’, da uređujemo život, prema jedno-me mišljenju, kako nam se prohtije, a prema drugome, kako nam je zadano.

Isus nam je zajamčio svoju prisutnost »u sve dane do svršetka svijeta« (Mt 28, 20). Sve-to pismo završava riječima da on dolazi brzo (usp. Otk 22, 20). Tako smo dionici konačne Objave, Apokalipse, u kojoj Gospodin nastav-lja dolaziti, u kojoj živimo Božji ‘danas’, u raz-govoru s Gospodinom, čas na rubu zdenca, čas ga noseći drugima kao živu vodu, koja nam je darovana u Utjelovljenju, u Križu i Uskrsnu-ću. Ostavljenih je posuda puno, osobito nakon uskrsnoga jutra; puno je preobraženih života koji se žure drugima prenijeti dar spasenja. Vidljiva je nutarnja snaga radosti koja povezu-je Samarijankin povratak u grad i trk učenikā i Marije Magdalene s Isusova praznog groba. Čežnja za puninom ostavlja prazninu.

Tako i kršćansku inicijaciju: krštenje, potvr-du i euharistiju, gledamo kao oslobođenost od životnih neistina i preobraženost za radost vječ-nosti. U dubokoj istini osjećamo žeđ za Bogom, a ne više za stvarima i za bilo čime što je prola-zno i što nema okus i svježinu Božjega ‘danas’.

Ivan Šaško

ZRNJE

Ostavivši vrč kod izvora vode, žena se vraća u grad – napojena susretom s Isusom.Spoznavši Učitelja, biva napojena »vodom koja struji u život vječni«. Ostavljeni vrč, slika je ostavljenoga života, obraćenja, zagledanosti u Gospodina koji daje vječni život. Vjera u vječnost ključna je za sav život vjere. Ako nema vječnosti, nema razloga ni ljubavi, ni dobroti, niti ičemu što nadilazi zakon tjelesnosti. Vjera je dar, baš onako kao što je i vječnost dar. Prihvaćajući milost vjere, vjernik živi zagledan u vječnosti da bi sebe i sav život mogao gledati iz perspektive vječnosti.

38

U DUHU I ISTINI

Molitva pred Raspetim

Gospodine Isuse, raspeti i uskrsnuli, sliko slave Očeve,

Sveto Lice – ti koji nas, milosrdan i blag, gledaš i proničešda bi nas pozvao na obraćenje i priveo punini svoje ljubavi: klanjamo ti se i blagoslivljamo te.

U tvome blistavome licu spoznajemo kako smo ljubljeni i kako se ljubi;spoznajemo gdje su sloboda i pomirenje,kako se postaje graditeljima mira,koji od tebe proizlazi i k tebi vodi.

U tvome proslavljenom Licu učimo senadvladavati svaki oblik sebičnosti,nadati se protiv svake nade,prionuti uz djela života,nasuprot djelima koja vode u smrt.

Udijeli nam milost da te umijemo staviti u središte svojega života,u kušnjama i mijenama svijeta ostati vjerni svojemu kršćanskom pozivu,naviještati narodima snagu Križa i Riječi koja spasava,biti budni i zauzeti, pozorni na najmanje među našom braćomte prihvaćati znakove istinskoga oslobođenjakoje u tebi ima početak i ispunjenje.

Gospodine, daj svojoj Crkvi da, poput Djevice Majke,umije zaustaviti se pod slavnim tvojim Križemi uz križeve svih ljudikako bi im donijela utjehu, nadu i osnaženje.

Duh kojeg si nam darovaoneka dovede do punine tvoje djelo spasenjakako bi sva stvorenja, oslobođena okova smrti,uzmogla u slavi Očevoj gledati tvoje Sveto Licekoje svjetlošću blista u vijeke vjekova. Amen.

Sv. Ivan Pavao II., Molitva pred Raspelom u katedrali sv. Martina, Lucca, 23. rujna 1989.

39živovrelo 2 - 20192 - 20192

Molitva za milost obraćenja

Bože, izvore milosrđa i sve dobrote,prignut sam ponizno pred tobom, duhom i tijelom,

jer se moja duša želi uzdići k tebii jer želim da sav moj život, svi dani i svi trenutci,sva djela i svi odnosi, sve misli i sve riječi,budu odsjaj tvoje dobrote koju si nam objavio u svome ljubljenome SinuIsusu Kristu, raspetome radi našega spasenja.

U njegovu na križ raspetome tijelu prepoznajem rane nanesene oštricom mojih grijeha; u njegovim raširenim rukama gledam ljubav kojom grliš svakoga čovjeka;u njegovu blagom pogledu spoznajem da me ne ostavljaš u mojim grijesimanego me zoveš u ljepotu svoga božanskoga života,gdje je punina svake radosti.

Gospodine moj, rasvijetli tmine moga srcada spoznam koliko su razorni moji grijesi,koliko me udaljuju od tebe i od života u tebi,koliko zasjenjuju ljepotu vječnosti u koju me zoveši koliko ranjavaju radost življenja s braćom i sestrama koje izvodiš na moj životni put.

Gospodine, sve što imam tvoj je dari to da jesam tvoja je milost.Probudi u mome srcu milost iskrenoga kajanja i daj da u meni iz dana u dan raste želja za tobomkako nikad ne bih zaboravio da sam potrebit obraćenja.I milost obraćenja tvoj je dar, povjeren da bih mogao ostati trajno zagledan u Život prema kojemu nas vodiš svjetlom svoga Duha i snagom nade utisnute u naša srca.Zato ne dopusti da se uzoholim kad što dobra učinim.Gospodine, daj mi ustrajati na putu obraćenja, uvijek ponizno i sa zahvalnošću tebi, u radosnoj otvorenosti svemu na što me zoveš,prihvaćajući zagrljaj ljubavi tvoga raspetoga Sina,koji s tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

fra Ante Crnčević

Pisma čitatelja

40 živovrelo 2 - 20192 - 20192

Trenutak

40

Želeći sačuvati pokornički duh korizme-noga vremena ponegdje se u liturgijskim

korizmenim slavljima izostavlja kađenje, opravdavajući to tumačenjem da je kađenje znak slavlja i svečanosti koja bi bila nepri-padna tomu liturgijskom vremenu. Je li takav pristup korizmenome vremenu i razumijeva-nju kađenja ispravan?

Josip, đakon

Značenje dima koji se uzdiže biva gleda-no u molitvi koja uzlazi pred Božje lice (usp. Ps 140, 2), ali dim ima i značenje preobrazbe; on sublimira tvar koju oganj sažiže; tako litur-gija Crkve pročišćuje i oplemenjuje našu hva-lu, molitve i prinose.

Kâd ima i značenje čišćenja. Čini se da je, nakon višestoljetnoga opiranja kršćanske li-turgije tom nekoć ‘poganskomu’ obrednom izrazu, kađenje upravo zbog značenja ‘čišćenja’ prihvaćeno u Crkvi. Moglo bi se reći da ono s tim značenjem osobito pristaje korizmenomu vremenu, u kojemu ne nedostaje govora o či-šćenju i obraćenju života. No, to ne bi bio ispra-van način opravdavanja kađenja u korizmi ili u vremenu došašća. Kađenje je čin vjere koja ispovijeda i slavi Kristovu prisutnost u slavlju Crkve te zajednica njime izriče svoju poniznost pred Gospodinom. Štoviše, i kada se kade oso-be (svećenik i puk), ili neka druga liturgijska ‘mjesta’ (križ, oltar), želi se istaknuti da ih se kadi kao znak i mjesto Kristove prisutnosti.

No, činjenica da se kâd u većem dijelu za-jednica rabi gotovo samo u »svečanijim prigo-dama« ili »posebno svečanim slavljima« zaci-jelo otežava ispravno razumijevanje njegova značenja i mjesta u liturgiji Crkve. Treba jasno reći da nema liturgijskoga vremena kojemu bi kađenje bilo nepripadno. Liturgijske odredbe nigdje ne navode da u korizmi ne bi trebalo ka-diti. Štoviše, Biskupski ceremonijal izrijekom spominje kađenje na Pepelnicu (br. 255.), op-ćenito u korizmenim slavljima (br. 261.) te na Cvjetnicu (br. 269.-271.), uz napomenu da se na taj dan kod navještaja Muke Gospodnje ne kadi evanđelistar. Jedini dan za koji nije pred-viđeno kađenje jest Petak Muke Gospodnje! Iz navedenoga je razvidno da je zagovaranje izostavljanja kađenja u vremenu korizme (a onda i došašća) protivno liturgijskim odred-bama, smislu slavlja i značenju kađenja, kao i ispravnome razumijevanju duha korizmenoga vremena.

Kađenje u korizmi

Premda samo na slično pitanje na ovome mjestu već odgovarali, pokušat ćemo iznijeti bitna polazišta za razumijeva-

nje korizmenoga vremena i kađenja. Pitanje o dopuštenosti ili opravdanosti uporabe kâda i kađenja u liturgiji korizme (a zajedno s time i u vremenu došašća) dolazi, čini se, iz pogrješ-ne pretpostavke da je kađenje poglavito izraz slavlja i svečanosti. No, dostatno je zamijetiti da se kađenje često i neupitno rabi i u liturgi-ji sprovoda, u liturgijskim klanjanjima i bla-goslovima. Iz teološkoga kuta gledanja i ti su obredni čini slavlja – ne zbog obrednosti ili neke izvanjske svečanosti, nego zbog istine da je liturgijsko slavlje udioništvo u Božjoj slavi. Kađenje se u liturgijsko slavlje ne unosi da bi ga učinilo ‘svečanijim’, nego da bismo njime, kao gestom vjere, izrazili slavlje Gospodina i izrekli svoju molitvu. U najsvečanijemu ka-đenju koje poznaje današnja liturgija, onom u slavlju posvete oltara, tamjan se pali na oltaru uz riječi molitve: »Nek se vine naša molitva, Gospodine, kao kâd pred lice tvoje; kao što se ovaj dom ispunja ugodnim mirisom, tako i tvoja Crkva nek odaje miomiris Kristov.«

Tamjan i oganj, sjedinjeni u miomirisni kâd, postaju oblik prinosa, dara u koji staju sve naše molitve, sva hvala i svekoliko preda-nje. Miris koji ispunja prostor slavlja zahvaća sve okupljene. Na riječ se može oglušiti, gestu ne primijetiti i ne sudjelovati u njoj; miris pak dotiče sve prisutne i čini ih dionicima istoga prinosa Bogu i dionicima istoga njegova dara.

Ispit savjesti po cijeni od 5,00 kuna možete naručiti na [email protected] ili na broj telefona +385 (0)1 5635 050. Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu. Za župne urede, koji za svoje vjernike žele naručiti više primjeraka, predviđeni su posebni popusti*: 50 primjeraka – 125,00 kn; 100 primjeraka – 225,00 kn; 200 primjeraka – 400,00 kn.* Navedeni popust odnosi se samo na župe i pretpostavlja da knjižica nije namijenjena za daljnju prodaju.

Ispit savjestiPRIPREMA ZA SAKRAMENT POMIRENJA – ISPOVIJEDI

PRIREDIO: mons. Ivan Šaško

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X

Ispit savjesti po cijeni od 5,00 kuna možete naručiti na Ispit savjesti po cijeni od 5,00 kuna možete naručiti na [email protected] ili na broj telefona +385 (0)1 5635 050

PRIREDIO: mons. Ivan Šaško

Foto

: 123

RF

Documents

2živovre...2020/03/17 · God. XXXVII. (2020.) Liturgijsko-pastoralni list za promicanje liturgijske obnove Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević Uredničko vijeće: mons