View
23
Download
0
Category
Preview:
DESCRIPTION
Globalizacija i nacionalne turisticke politike
Citation preview
Globalizacija i nacionalne turističke politike
Uvod
Toliko toga je rečeno o globalizaciji i potrebi za korektivnom politikom na ovom raskršću u
istoriji, da je tražnja za čvrstim i solidnim institucijama za dizajniranje, primjenu i razvoj ovih
politika previše često previđena. To je bilo tako u kasnim 1900-im, sa krizom u Azijsko-
Pacifičkoj ekonomiji, situaciji u Rusiji i drugim zemljama bivšeg komunističkog bloka –
Bosnom, Kosovom ili Čečenijom – da su glavne misli u tom trenutku bile da se prizna potreba za
drugom generacijom reformi, to jeste, politika sa ciljem podupiranja institucija.
Imajući u vidu situaciju, teoretsko mišljenje u turizmu i stvarna turistička politika i dalje su iza
svog vremena. Potreba za eksplicitnom nacionalnom turističkom politikom je ponekad dovođena
u pitanje: takve turističke sile kao što je Amerika su demontirale svoje centralne turističke
agencije; drugi, kao Evropska Unija, su dodjelili svoje turističke politike manjim departmanima
sa absurdnim budžetima, neadekvatnim osobljem i neuravnoteženim programima. U nekim
zemljama, posebno u onima koje se u skorije vrijeme postale aktivne u turizmu, praktikovan je
intervencionizam, dok su druge primjenjivale diskreditovanu ali dobronamjernu formulu –
ostavljanje biznisa biznismenima, dok je javna administracija obavljala promociju.
Panorama je još više zbunjujuća na internacionalnom nivou. Dok svi glavni agenti u turizmu –
avio kompanije, lanci hotela, turoperatori, turistička administracija i drugi, diskutuju i/ili brane
globalizaciju, malo je urađeno da se analizira njen sadržaj i implikacije. U odnosu na ovo, još
manje toga je urađeno da se predlože okviri i instrumenti akcije za internacionalnu turističku
politiku i izvan toga, da se globalne institucije posvete razvoju i koordinaciji svjetskog turizma. U
nekim slučajevima, činilo se da je koncept globalizacije predstavljen da opravda neaktivnost ili
bolje reći demontažu nacionalnih i internacionalnih javnih turističkih politika. Na neki način,
objašnjenje glasi da će snage tržišta naći način i da će to biti u korist potrošača.
Uprkos ovakvoj poslovnoj filozofiji, ovo poglavlje se bavi javnim sektorom intervencija, kroz
posebnu politiku sektora, turističku politiku, koja odgovara na najmanje dva ključna problema:1
značajan doprinos turističke aktivnosti generalnim ciljevima ekonomske politike –
razvoju, stabilnosti, efikasnosti itd.
1 Knowles, T.; “The Globalization of tourism & Hospitality”, Thompson, London, 2004., pg. 143.
1
Globalizacija i nacionalne turističke politike
velikom dijelu javnih dobara u turističkoj aktivnosti
Pogled na eksplicitnu turističku politiku koja se primjenjivala u poslednjoj deceniji pokazuje
evoluciju u svom sadržaju, od intervencionih stavova i koncentracije na promotivne mehanizme,
do kreacija određenih okvira koji podržavaju kompetitivnost turističkih klastera i korišćenje
širokog spektra instrumenata, dosta sličnih onim koji postoje u industrijskoj politici.
Globalizacija ili bolje reći rast trenda ka globalzaciji – povećava potrebu za nacionalnim i
internacionalnim turističkim politikama. Ali na pitanje ko će biti donosioci odluka o takvim
politikama treba da se ispita. Multinacionalna/transnacionalna preduzeća će očigledno igrati
ulogu , i prirodno će brinuti o efikasnosti i profitabilnosti internacionalnog turizma. Nevladine
organizacije će takođe željeti da intervenišu i da obezbjede da turizam bude kompatibilan sa
njihovim ciljevima, specifičnim kulturnim, socijalnim ciljevima i ciljevim vezanim za zaštitu
životne sredine. Od velikog je značaja analiziranje uloge vlada i intervladinih organizacija u
globalnom turizmu i šta bi bila adekvatna substanca internacionalne globalne turističke politike,
uzimajući u obzir i razvoj turizma i doprinos globalnom društvu.U ovom radu govorićemo o
pojmu globalizacije, uticaju globalizacije na turizam, govorićemo o regionalnim i nacionalnim
turističkim politikama, kao i o pojmu turističke politike, a na kraju ćemo se osvrnuti i na
turističku politiku Crne Gore.
2
Globalizacija i nacionalne turističke politike
1. Pojam globalizacije i njen uticaj na turizam
Odnosi političke i sveukupne moći na završetku XX vijeka rezultat su političke istorije svijeta.
Na kraju XX vijeka omiljena riječ je globalizacija. Globalizacija dolazi od riječi global što se
odnosi na sveukupnost “uopštenost”. Globalan, znači okrugao, zaokružen “sveukupan”, koji se
odnosi na cijelu planetu, dakle planetarni ili svijetski. Otuda globus, kugla, jer je globalizacija
proces stvaranja svjetskog društva. Globalizacija je jedan od onih istorijskih procesa koji nikoga
ne ostavlja ravnodušnim, jer prodire u sve dimenzije života, od politike, ekonomije i
komunikacija, do slobodnog vremena i putovanja, pa zbog toga na svakoga utiče na neki način.
Imajući to u vidu, dolazi do burnih reakcija, širom sveta se javljaju veoma oprečna mišljenja,
sukobi između oduševljenih pristalica (globofila), koji smatraju da ona donosi planetarnu sreću, i
ogorčenih protivnika (globofoba) za koje je ona uzrok nesreće, tragedija planetarnih razmera.
Globalizacija i turizam ne pripadaju ni jednoj naučnoj disciplini posebno, već da se nalaze u zoni
interdisciplinarnog izučavanja, jer oba fenomena imaju brojne i međuzavisne dimezije. Imajući to
u vidu, istraživači teže da identifikuju širok spektar različitih nijansi, da ukažu na to da
globalizacija simultano ujedinjuje i razdvaja narode, da ujedinjuje i fragmentira kulture,
planetarizuje i segmentira tržište, odnosno da naučno objektivno, interdisciplinarno sagledaju sve
komparativne prednosti i nedostatke globalizacije.
Na osnovu analize raspoloživih definicija i teorija globalizacije, kao i šireg uvida u relevantnu
stručnu i naučnu literaturu, moguće je identifikovati najbitnije zajedničke karakteristike
globalizacije i turizma. Prvi korak u procesu globalizacije je širenje svijesti o pripadnosti
globalnom društvu i ljudskoj vrsti, koja se javlja kao posledica planetarizacije komunikacija,
ekonomije, politike kulture i drugih relevantnih fenomena. Globalizacija doprinosi intenzifikaciji
međunarodnih interpersonalnih i interkulturnih komunikacija u kibernetičkom ali i geografskom
prostoru. Globalizacija po svojoj prirodi ima tendenciju da stalno širi svoj prostorni obuhvat, sve
dok ne obavije celu planetu. Turizam takođe ima tendenciju stalnog prostornog širenja, što je
posebno ubrzano posredstvom vazdušnog saobraćaja. Na taj način turizam ruši geografske
barijere, ali utiče i na povećanu propustljivost državnih granica.
3
Globalizacija i nacionalne turističke politike
2. Pojam i značaj turističke politike
Turistička politika se uključuje u opštu ekonomsku politiku zemlje kao njen sastavni dio. Ona
takođe mora biti usklađena i sa ostalim domenima raznih politika(socijalne,kulturne,urbanističke,
zdravstvene, obrazovne,itd). Turistička politika se može podjeliti na opštu i posebnu turističku
politiku. Turistička politika predstavlja „ukupnost smišljenih akcija” u oblasti turizma, koje na
određenom prostoru u određeno vreme preduzimaju nosioci te politike. Drugim rječima,
turistička politika predstavlja kompleksnu cjelinu najvažnijih opredeljenja, namjera i stavova koji
se odnose na različite aspekte turističkog razvoja određene oblasti. Pojmovi turističko planiranje
i turistička politika tijesno su povezani i međusobno se prožimaju. Turistička politika, shvaćena
kao „ukupnost smišljenih akcija” mora naći svoju materijalizaciju i konkretizaciju u planskim
dokumentima preko kojih se politika sprovodi u praksi. Osnovna svrha donošenja zvanične
turističke politike za određenu prostorno-administrativnu oblast, leži u potrebi usklađivanja
pojedinačnih privatnih interesa turističkih subjekata sa opštim društvenim interesima, koje
pojedini učesnici na tržištu ne mogu sagledati na adekvatan način. Pojavljuju se organi i
organizacije na državnom, regionalnom ili lokalnom nivou, zatim komore, udruženja, asocijacije
i sl., koji preuzimaju ulogu nosilaca opšte turističke politike na određenom prostoru. Znači da
državni organi kroz turističku politiku imaju zadatak da štite opšte interese od mogućih
egoističnih interesa pojedinih privatnih preduzeća turističke i komplementarne privrede.
2.1. Ciljevi i sredstva za realizaciju turističke politike
Ciljevi su bitan konstitutivni element svake politike pa tako i turističke. Svrha politike je da u
određenom vremenskom periodu dođe do ostvarenja postavljenih ciljeva. U procesu definisanja
turističke politike posebno treba obratiti pažnju na tri pitanja: hijerarhija ciljeva, kompatibilnost
ciljeva i mogućnost operacionalizacije ciljeva. U praksi su najčešće zastupljeni nacionalni,
regionalni i lokalni nivoi planiranja. U zavisnosti od veličine prostornog obuhvata za koji se
politika donosi, prisutna je razlika između ciljeva i sredstava za realizaciju ciljeva. Ono što se
4
Globalizacija i nacionalne turističke politike
javlja kao cilj na nižem nivou planiranja (uži prostorni obuhvat), predstavlja sredstvo za
ostvarenje širih društvenih interesa na višem nivou planiranja (širi prostorni obuhvat).U opšte ili
nadređene ciljeve turističke politike ubrajaju se:2
Razvoj i promocija turizma kao značajnog oblika provođenja slobodnog vremena
građana;
Razvoj turizma radi otvaranja novih radnih mjesta;
Razvoj turizma radi ujednačavanja privrednih razlika unutar regije ili države;
Usklađivanje turizma sa socijalnim i ekološkim karakteristikama datog prostora;
Iz navedenih opštih ciljeva moguće je izvesti pojedinačne ciljeve turističke politike, u koje
spadaju:
Ekonomski ciljevi turističke politike;
Prostorni ciljevi turističke politike;
Ekološki ciljevi turističke politike;
Sociokulturni ciljevi turističke politike;
Politički ciljevi turističke politike;
Ciljevi turističke politike, koji se odnose na preduzeća i privredne subjekte;
Ciljevi turističke politike, koji se odnose na pojedinca.
Radi realizacije postavljenih ciljeva, nosioci politike moraju da predvide i odgovarajuća sredstva.
Sredstva za realizaciju ciljeva su veoma raznovrsna i njihov izbor zavisi od specifičnih prilika u
određenoj državi ili regiji. Sredstva mogu biti organizaciono - institucionalna, ekonomska,
pravna, obrazovna, propagandno - informativna, socijalna, prostorno - planska, tehnička,
medicinska i sl.
2 Kolumbić, N.; “Turistička kultura u teoriji i praksi”, Mediji, kultura i odnosi s javnošću, Zagreb, 2002. , str. 45.
5
Globalizacija i nacionalne turističke politike
2.2. Nacionalna i regionalna turistička politika
Nacionalni i regionalni organi imaju ključnu ulogu u formulisanju turističke politike na
nacionalnom i regionalnom nivou. Turistička politika na nacionalnom i regionalnom nivou
obično se donosi za relativno duži vremenski period (10 do 20 godina), zavisno od aktuelnog
stanja i mogućnosti predviđanja budućih događaja u državi ili regiji. U formulisanju politike
razvoja turizma, obavezno moraju da budu obuhvaćena sledeća pitanja:3
1. Razlozi i ciljevi zbog kojih treba razvijati turizam u državi ili regiji: ekonomski ciljevi;
socio-kulturni ciljevi i prostorni ciljevi.
2. Vidovi turizma koje treba razvijati i ciljni segmenti domaće i međunarodne turističke
tražnje na koju treba računati u razvoju.
3. Razmatranje modela turističkog razvoja: da li se opredjeliti za strogo tržišno orijentisan
turizam („market-led“), ili se orijentisati na proizvodno usmjeren turizam („product-led“).
4. Utvrđivanje obima i uloge turizma u razvoju zemlje ili neke njene regije.
5. Projektovanje stope rasta turizma.
U koncipiranju turističke politike u nedovoljno razvijenim državama, koje posjeduju značajan
turistički potencijal, akcenat se obično stavlja na rast prometa kao cilju od opšteg društvenog
interesa. Situacija je potpuno drugačija kod privredno razvijenih zemalja, u kojima se uloga
države vezuje za podsticanje partnerskih odnosa sa privatnim sektorom. Male države lakše i
efikasnije mogu da se organizuju kao turističke destinacije. U većim državama , akcenat u
turističkoj politici i planovima za njenu implementaciju treba staviti na koncept decentralizacije i
podsticanje konkurencije između pojedinih regiona. U pripremi nacionalne turističke politike,
akcenat se stavlja na sledeće elemente:4
Analiza domaće i međunarodne turističke tražnje i potencijala razvoja;3 Burns, P. and Novelli M.; “Tourism and politics, global frame works and local realities”, Elsevier, London, 2007. pg. 68.
4 ibidem.
6
Globalizacija i nacionalne turističke politike
Procena i utvrđivanje regija koje imaju najveći značaj za razvoj turizma;
Stvaranje nacionalne infrastrukture;
Utvrđivanje standarda turističkih kapaciteta i usluga;
Obuka kadrova;
Definisanje koncepta razvoja turizma;
Organizacija promotivnih aktivnosti.
Ova pitanja se detaljnije razrađuju i konkretizuju na regionalnom nivou , pri čemu se akcenat
stavlja na sledeće aktivnosti: 5
Regionalizacija nacionalnog razvoja turizma;
Razrešenje konflikata vezanih za korišćenje zemljišta od strane većeg broja korisnika;
Zaštita prirodnih i kulturnih vrednosti;
Obezbeđenje regionalne infrastrukture;
Procjena neophodnih investicija i dr.
3. Globalizacija i turizam: novo doba
U poslednjih nekoliko godina, reference na globalizaciju u akademskom i profesionalnom svijetu
su konstantne. Značajna međuzavisnost između ekonomije i trenda ka većoj sličnosti načina
života su dvije konvencionalne tačke reference u konceptu globalizacije. Bez obzira na sve,
globalizacija, pod drugim imenima, nije novi koncept već ubrzanje trendova koji su bili aktivni
decenijama čak i vijekovima. U stvari, u dvadesetom vijeku, pored tehnološkog napretka i
političkih i socijalnih transformacija poslednjih nekoliko decenija, nije bilo velikog napretka
ovog trenda. Može se čak i reći da su finansijske i ekonomske institucije u drugoj polovini
devetnaestog vijeka bile više internacionalizovane nego na početku dvadesetog vijeka.
5 ibidem.
7
Globalizacija i nacionalne turističke politike
Ono što je često shvaćeno kao globalizacija obuhvata raznovrsne ekonomske, socijalne i političke
fenomene. Intenziviranje privrednih razmijena, obilježen progresivnom demontažom
protekcionističkih barijera, rastuća integracija finansijskih tržišta, prisustvo novih
industrijalizovanih zemalja i tehnoloških dostignuća, posebno u oblasti know-how i informacija,
utiču i na nacionalnu ekonomiju i na način života društva. Sve ovo stvara bazu za globalni sistem
ili organizaciju, određeno karakterizovanim visokim nivoom ekonomske i socio-kulturne
međuzavisnosti. U kasnijim oblastima, neki autori su istakli probleme uzrokovane globalnim
zagrijavanjem, zagađenjem vazduha i opasnosti nuklearnog rata kao faktore koji ubrzavaju
globalizaciju. Razvoj ovih i drugih fenomena na globalnoj skali dovodi do sudara sa
ukorjenjenim politikama i institucijama namjenjenim nacionalnim okvirima, kao javne politike,
raspravljane i povremeno dogovorene u međunarodnim forumima iako im još uvijek nedostaje
globalna dimenzija.
U ovom kontekstu, nije začuđujuće što je turistička aktivnost i uzrok i efekat ubrzane
globalizacije. Korisno je istaći tri ključna elementa savremenog turizma:
1. Razvoj turizma zahtijeva u čitavom svijetu: porast intra i inter regionalnih putovanja –
iako mnogi slojevi stanovništva i dalje putuju samo lokalno ili im je turizam potpuno
stran.
2. Sličnost turističke tražnje: konvergencija potrošačkih preferencija, ukusa i načina života –
iako je vrsta putovanja segmentirana.
3. Koncentracija i sličnost turističke ponude: proširenje distributivnih sistema, poslovna
spajanja i slično – iako se na sceni javljaju novi specijalizovani agenti.
Na sve ovo mora da bude dodato, bez sumnje, uticaj novih tehnologija na turizam koji je još
značajniji od promjena u ukusu potrošača ili u institucionalnim strukturama. Tradicionalni resursi
turizama, kompetitivne prednosti ( klima, pejzaž, kultura, itd.) postaju sve manje i manje važni u
poređenju sa drugim faktorima turističke konkurentnosti. Informacije ( ili strateški menadžment
informacija), inteligencija ( inovativni kapacitet timova u organizaciji) i znanje (know-how, ili
kombinacija tehnoloških umijeća, tehnologije i organizacione kulture humanologije) čine nove
8
Globalizacija i nacionalne turističke politike
turističke resurse i ključne faktore konkurentnosti turističkih organizacija (preduzeća, destinacija
i institucija). Glavne (najposjećenije) turističke destinacije na svijetu nisu više poznate plaže ili
tradicionalne kulturne predstonice, već proizvodi napravljeni od strane čovjeka, kao što su
Orlando ili Las Vegas. U stvari, najveća predvidiva konkurencija u srednjoročnom periodu za
sadašnju turističku aktivnost nije pojava novih egzotičnih resorta, već masovno korišćenje veoma
dostupnih i efikasnih informacija i komunikacijskih tehnologija za novi turistički produkt:
virtuelna putovanja i iskustva.
Turizam se prema tome nalazi u situaciji, koju Khun definiše kao paradigmu i koja nije povezana
ili je daleko od procesa globalizacije ekonomije i društva u globalu. Koncept poslovne
paradigme, koja podrazumjeva skup teorija, vrijednosti, stavova, metoda i instrumenata, pravila i
praksi, je korisna kada se analizira poslovna strategija u predviđenim uslovima.
Uočljivo je da su u poslednjoj deceniji, poslovne strategije masovnog turizma ( Fordian era
turizma) – posebno stvaranje profita kroz ekonomske skale i posledice standardizacija krutih
turističkih paketa – otvaraju put ka novoj paradigmi oblikovanoj prema segmentaciji novih
zahtijeva potrošača, novim tehnologijama, novim formama poslovne produkcije i menadžmenta i
novim okvirnim uslovima.
Nova post-Fordian poslovna paradigma u turizmu, koju Fayos-Sola naziva Novo doba turizma,
ima posledice na poslovnu strategiju i veoma velike posledice na politike, čak i na organizaciju
turističke administracije.
Glavni cilj turističke politike je da unaprijedi uslove pod kojim se turističke aktivnosti sprovode.
U Fordianovoj eri, porast turističke aktivnosti zahtjeva kvantitativan tip akcije – čiji je cilj
maksimiziranje broja posjetilaca. U ovoj paradigmi naglasak na privlačenju tražnje odgovara
tradicionalnom obliku ekonomske politike, baziranom na Keynesian-ovom popularnom
razmišljanju. Primanja u turizmu povećavaju devizne zarade i povećavaju zaposlenost tako da
uspjeh u ovom sektoru turističke politike dozvoljava drugim ciljevima ekonomske politike da
budu dostignuti, posebno one povezane sa ekonomskim rastom i potpune zaposlenosti.
Keynesian-ove politike su bazirane na rukovanju komponenti agregatne tražnje: potrošnja,
investicije, javne ekspediture i neto izvoz (izvoz minus uvoz). U ovim okvirima rashodi u
turizmu se smatraju stavkom u okviru izvoza. U okviru ovog teoretskog okvira trebamo naglasiti
9
Globalizacija i nacionalne turističke politike
kako Keynesian-ove ekonomske politike imaju smisla u okviru nacionalne države, gdje su efekti
ovih politika veoma predvidivi i kontrolisani. Ali, ovaj model je izgubio svoju važnost posle
ekonomske krize na kraju 1970-tih, njegova teoretska baza je slabila zbog poteškoća primjene
Keynesian-ovih formula kada se suočva sa inflacijom i rastom internacionalizacije ekonomije.
Na internacionalnim turističkim tržištima stvaranje novih destinacija i proizvoda sa konkurentnim
cijenama je konstanta od sedamdesetih godina prošlog vijeka i jaka prijetnja tradicinalnim
destinacijama. Sa rastućom konkurencijom bilo je potrebno preduzeti restruktuiranje
tradicionalnih ponuda. U ovakvom okruženju logično je da turistička administracija od 1980-tih
stavi naglasak na politiku snabdjevanja. Glavni cilj politike snabdevanja je da se poveća i
poboljša produktivni kapacitet zemlje. Bez napuštanja politike snabdjevanja, potrebno je istaći
promjene u sagledanju izazvane ovom promjenom, pošto to više nije samo bilo pitanje stvaranja
interne ili eksterne tražnje,poboljšanju uslova tražnje, podržavanja njihovog porasta ili izmjena u
skladu sa sadašnjim ekonomskim ciklusom ili koncentrisanje turističke administracije na
promociju. Od ovog perioda potreba da se poboljša turistička proizvodnja da bi dostigla uvijek
rastuću konkurenciju se osjeća. Ovo ukazuje na demontažu podsektora, preduzeća i
neproduktivnih proizvoda, bolji istraživački i razvojni (R&D) napor u edukaciji i treningu,
poslovanju kvalitet klastera, infrastrukturi, javnom sektoru i dobrima sektora itd. Ova promjena
od modela od onog baziranog na turističkoj politici do ovog baziranog na zahtjevu za
snabdjevanje, uzima u obzir da osnovni problem nije turistička tražnja, koja će nastaviti da raste
prema svim predviđanjima. Globalizacija i povećana konkurencija na turističkom tržištu posle
1980. godine zahtjevala je stalna poboljšanja u odnosu cijena/proizvod karakteristikama, ovo je,
može se reći, stalna težnja ka kvalitetu i efikasnosti. Slučaj Španije predstavlja dobar primjer
novog pristupa turističkoj politici, koja daje prioritet količini i posebno kvalitetu turističkih
usluga, čineći dostupnim biznismenima posebne mehanizme za povećavanje konkurentnosti:6
poboljšanje know-how podržavanjem R&D (istraživačkog i razvojnog napora), edukacije
u turizmu i treninga, kao i informacionog menadžmenta;
divesifikacija ponude, sa novim proizvodima i destinacijama;
fizička modernizacija instalacija i infrastuktura;
6 Wahab S.;” Tourism in the age of globalization”, Routledge, London, 2003. , pg. 57.
10
Globalizacija i nacionalne turističke politike
poboljšanje poslovnih klastera, podupiranje akcija pomoćnog biznisa, asocijacija i
saradnja između privarnih agenata i javnih sektora;
poboljšanje promocije, sa boljim kvalitetom (odgovarajući na promotivne potrebe
postojeće ponude) i efikasnošću;
konzervacija i regeneracija turističkih oblasti;
poboljšanje horizontalne (međuodjeljenske) i vertikalne (lokalne-regionalne-nacionalne-
internacionalne) koordinacije javne administracije za turističku politiku.
3.1. Globalizacija, upravljanje i nacija-država: implikacije za nacionalne turističke politike
Kao što je nakoliko autora istaklo, diskusija o globalizaciji često pokriva ideološke vizije
budućnosti; nema stvarnih dokaza da je globalizacija otišla izvan ubrzanja političkih, ekonomskih
i kulturnih internacionalnih procesa koji su počeli u mnogim slučajevima prije mnogo vijekova, i
u svakom slučaju se ne čini se ovaj koncept koristi samo da odbrani radikalne anti-političke vizije
u svijetu u 21. vijeku.
Očigledno je da je debata vezana za globalizaciju ponovo rasplamsala ekstremne ljevičarske i
desničarske ideološke stavove. Za druge, globalizacija će ponuditi novu nadu za svijet gdje
slobodna trgovina, svijetska tržišta kapitala i transnacionalne organizacije mogu u potpunosti da
koriste resurse za proizvodnju bez miješanja vlade. Za radikalnu ljevicu globalizacija kapitalizma
ukazuje na beskorisnost socijalno-demokratskog stila “blagostanja” inicijative zaštite koja se
sprovodi na nacionalnom nivou. Ako ispitamo generalnu ulogu države prije nego što definišemo
funkciju njene turističke politike , očigledno je da su njene sposobnosti redefinisane. Suverenitet,
ekskluzivna kontrola određene teritorije više ne postoji. Kapacitet da “odbrani” svoje građane od
mikro-konflikta je dovedena u pitanje u vrijeme ere nuklearnog oružja. Stav o standardizaciji i
kontroli kulture unutar granica takođe više nije moguće opravdati; građani svijeta utvrđuju
kulturne afinitete i veze kroz sredstva komunikacije kojim bježe od kontrole nacija-država i skoro
svakog pokušaja cenzurisanja. Kao što je bilo ukazano ranije, ekonomska internacionalizacija
čini gotovo nemogućim da se sprovedu autonomne ekonomske politike. Ali ništa od ovog ne
znači ni nestajanje političke uloge nacije-države ni velike promjene u internacionalnim odnosima.
11
Globalizacija i nacionalne turističke politike
Možda bi se trebalo prisjetiti da je suverenitet određene države, još u sedamnaestom i
osamnaestom vijeku, zavisio od internacionalnog priznanja istog. Garancija da neće biti
intervencija od strane drugih država dozvolila je konsolidacija suvereniteta u samoj državi. Iako
su nacije-države vidjele da je njihov kapacitet za ekskuluzivnu kontrolu teritorije značajno opao,
istina je da one i dalje imaju centralnu ulogu u kontroli populacije na svojoj teritoriji, uzimajući u
obzir da je kontrola manje mobilna od kontrole nad informacijama ili ekonomskim protokom.
Iz ovog razloga, izgleda da problem debate nije javno priznato smanjenje na minimum uloge
nacije-države u “globalizovanom” svijetu, već pitanje upravljanja u više integrisanom društvu na
svjetskom nivou i uloga vlade u tom društvu. Nema sumnje da nacije-države imaju ključnu
ulogu u ovom procesu: one i dalje posjeduju veliku moć i održavaju legitimitet predstavljanja
populacije koja živi unutar njenih granica; takođe imaju neupitnu ulogu u “lokalnim”
dobavljačima određenih javnih dobara u svjetskom kontekstu, oni su prirodni sagovornici u
međuvladinim organizacijama koje možda mogu unaprijediti zadatke dizajniranja, predlaganja i
održavanja standard za funkcionisanje internacionalnog i/ili globalnog sistema. Iako može biti
više protagonista u kreiranju okvirnih uslova – multinacionalne kompanije na primjer – ne čini se
da one mogu na veći način da predstave građane svijeta - one imaju operacije i grane biznisa u
veoma razvijenim djelovima svijeta i u drugim zemljama i regionima ali se ipak dovodi u pitanje
da li one mogu da budu pravi izbor za predstavnika građana svijeta. U svakom slučaju, čini se da
očiglednim da će od kolaboracije nacija-država i drugih velikih protagonista na svjetskom nivou
zavisiti kreacija i jačanje odgovornosti globalnih i internacionalnih institucija odgovornim za ove
okvirne uslove.
U okviru oblasti aktivnosti u turizmu, kao što je ranije iskazano, tranzicija od nacionalnih
politika skoro ekskluzivno kvantitativne u dimenziji (maksimiziranje broja turista kroz
promociju), do drugih stimulativa za konpetitivnost ( kvalitet i efikasnost) u internacionalnom
kontekstu, podrazumjeva promjenu tradicionalnih funkcija u turističkom javnom sektoru. Ova
promjena može biti sadržana u sledećem:7
Prvo, tranzicija iz situacije gdje javni sektor posjeduje i upravlja svim tipovima turističkih
ustanova i intervenišu neposredno u direktnoj proviziji od nabavke roba i usluga, do
usluge koordinatora privatnih i javnih akcija u turizmu.
7 ibidem.
12
Globalizacija i nacionalne turističke politike
Drugo, otvaranje ciljeva i sredstava turističke politike, od ekskluzivnog promotivnog
sadržaja (generičko oglašavanje, trgovinske misije i egzibicije, publikacije, itd.), do
širokog spektra instrumenata koji podržavaju i uspostavljaju aktivnostima donosioca
usluga u turizmu.
Na kraju tu je i evolucija filozofije strogih podvrgavanja preduzetničkih aktivnosti, do
deregulacije i privatizacije turizma.
Ovo se dobro povezuje sa novom ulogom nacija-država: internacionalnim predstavljanjem
populacije (i preduzeća) lociranih u okviru njihovih granica, podudarnost interesa koji nisu uvijek
usklađeni – kroz simulaciju asocijativne i sarađivačke aktivnosti – i poboljšanje kvaliteta života u
teritorijalnim okvirima.
Implikacije za formiranje nacionalne turističke politike su jasne:8
Ciljevi ovih politika moraju se odnositi na stvarnje konkurentskog okvira na lokalno-
regionalno-nacionalnoj skali koja kroz poboljšanje uslova ekonomskog, socijalnog i
okvira životne sredine, postižu doprinos turističkom sektoru za dobrobit građana.
Iako se korišćenje promotivnih instrumenata od strane turističke administracije
(komunikacija, publicitet itd.) zahtijeva od strane donosioca odluka u turizmu, njihova
važnost opada. Sa druge strane, potreba za koordinacijom promotivnih aktivnosti sa
širokim spektrom instumenata u turističkoj politici je postala očigledna.
Novi javni instrumenti za turistički razvoj i menadžment su fundamentalno različiti od
onih koji su korišćeni u sektoru industrijske politike.U osnovi, one podržavaju
konkurentnost postojećih turističkih klastera i usvajanje strategija za uspiješnost na
internacionalnim tržištima nadolazećih destinacija ili onih koje su u procesu
rekonstrukcije.
Iako istraživanja budžeta nacionalnih turističkih administracija ukazuju na to da su javni troškovi
u turizmu i dalje koncentrisani u promotivne instrumente, u oblasti konkurentnosti i strategije
postoji rast posvećenosti Porterian-ovom tipu instrumenata. Posebno nove turističke politike
8 ibidem.
13
Globalizacija i nacionalne turističke politike
zemalja kao što su Francuska, Španija, Italija, Njemačka, Kanada, Australija i Južna Afrika se
slažu u korišćenju sledećih instrumenata:
Jačanje uslova snabdijevanja
Razvoj ljudskih resursa u turizmu. Obrazovanje i trening koji su više u ravni sa
kratkoročnim, srednjoročnim i dugoročnim potrebama poslodavaca u turizmu. Svijest o
potrebi da se predvidi porast novih profesija u turizmu i stalan trening profesionalaca u
ovom sektoru.
Podržavanje inovacija i razvoja (R&D) posebno za korist turističkih preduzeća. Svijest o
potrebi da se prednost dodijeli R&D turističkih procesa prije nego R&D koji se mogu
direktno promjeniti na proizvode i usluge.
Modernizacija produktivnosti, instalcija i infrastukture u turizmu. Svijest o potrebi da se
stvori kompatibilna modernizacija ponuda privatnih i javnih dobara i usluga, i da se stvori
dugoročni mehanizam za trajno iznošenje ovog zadatka.
Podsticaj diversifikacije i specijalizacije u turističkim destinacijama, proizvodima i
uslugama, iako se mora uzeti u obzir da su konkurentske prednosti lakše ostvarive svijetu
turističkih procesa.
Podsticaj da se očuvaju prirodne, kulturne, urbane i ruralne oblasti u kojima se odvija
turizam i kulturnih spomenika osjetljivih na razvoj turizma. Svijest da ove oblasti
formiraju dio turističkog iskustva potrošača i da ne postoji turistički proizvod i kvalitetna
destinacija bez ekoturizma.
Podržavanje geografske distribucije turističke ponude i tražnje u cilju da se stvore više
generički ciljevi javne politike (politika prihoda za poljoprivredu u nerazvijenim
oblastima). Ovo mora da bude strogo kordinisano sa odgovornim regionalnim i lokalnim
vladama.
Jačanje poslovnog proizvoda
14
Globalizacija i nacionalne turističke politike
Podržavanje asocijativne i kooperativne inicijative između turističkih preduzeća i
destinacija. Svijest o potrebi saradnje, ne samo takmičenje u inter-klasternom i intra-
klasternom nivou u kontekstu nacionalne turističke politike.
Stimulisanje davanja adekvatnog dimenzionalnog opsega turističkim aktivnostima. Svijest
da ovaj dimenzionalni opseg zavisi od prirode tržišta niša i promjenjivog stanja dostupnih
tehnologija. Nove informacione i komunikacione tehnologije dozvoljavaju nova rešenja u
ovom domenu.
Javni i zajednički doprinosi sektorskom i pod sektorskom informacionom menadžmentu,
korisnom za donošenje odluka u preduzeću, sektorskom udruženju, klasterima, nivoima
turističkih destinacija ili čak na mikro-nacionalnom nivou.
Adaptacija sudskog i institucionalnog okvira za ostvarenje samopouzdanja i veće
efikasnosti u donošenju poslovnih odluka. Svijest o potrebi da se stvori fleksibilni okvir
koji bi se stalno prilagođavao brzim promjenama uslova.
Doprinos turističke administracije i sektorskih koopertivnih institucija da se stvori
strateško donošenje odluka, izvan razmatranja kratkoročnih i srednjoročnih uslova
kvaliteta i efikasnosti i potrage za izvrsnošću u utvrđivanju tržišnih niša.
Jačanje uslova tražnje
U kontekstu Porterian-ovog paradoksa da bolje informisana i sofisticiranija tražnja
favorizuje konkurentnost i strateško pozicioniranje preduzeća.
Dobijanje i širenje tržišta informacija vezanog za tipologiju potrošačkih grupa i kanala
komunikacije u ove svrhe.
Poboljšanje promocije politike, od instrumenta baziranog na pasivnim informacijama
pozitivnih karakteristika proizvoda, destinacija i kulturnih i drugih sadržaja, do sredstava
za formiranje i modulaciju očekivanja čak i percepcije potrošača.
Podrška marketinškim naporima turističkih preduzeća i destinacija. Svijest o ulozi novih
tehnologija i stimulansa za inoviranje marketinških procesa u turizmu.
15
Globalizacija i nacionalne turističke politike
Poboljšanje turističkog informacionog miljea u kojem se kreću potrošači, zaposleni,
preduzeća i turistička administracija. Svijest da cijena dobijanja ovih informacija za
individualne donosioce odluka može biti prevelika i da se više preferira pristup ovoj
materiji kao proviziji javnih dobara.
Jačanje turističkog treninga i kvalifikacija, ne samo u poslovnom kontekstu, ali takođe u
okviru potrošačkih i domicilnih društava.
Zaštita potrošača-turista, poboljšanje primjenjivih standarda i inter-administrativne
koordinacije. Svijest o tome da današnji turista zahtijeva visok nivo samopouzdanja u
kvalitet proizvoda i u svoju ličnu bezbijednost je ključni uslov za povećanje njegove
lojalnosti turističkom proizvodu, usluzi i destinaciji.
Integrisani menadžment turističkog kvaliteta je potreban da bi se povećao nivo
zadovoljstva potrošača i dobrobit primajućeg društva. Savijest da je ovo ključnan uslov da
lojalnost postojećih klijenata bude konkurentska u turističkoj destinaciji, i da ovo ne može
biti ostvareno samo kroz agresivnu komercijalnu promociju usmjerenu ka novim
klijentima.
Jačanje povezanih industrija i usluga
Podržavanje kreiranja i adekvatnog funkcionisanja povezanih industrija i usluga u
turističkim klasterima i destinacijama. Svijest o njihovoj važnosti, kako u horizontalnom
(komplementarnom) tako i u vertikalnom (dobavljači, kooperanata i kompanija klijenata)
smislu da bi se dostigla konkusentnost.
Koordiacija javnih administracja zabrinutih za razvoj turizma, kako u horizontalnom
(departmani u okviru administracija) tako i vertikalnom (lokalna, regionalna i nacionalna
administracija) smislu. Svijest da javna administracija u globalu ( ne samo u turističkim
departmanima) sačinjava dio institucionalnog i poslovnog miljea ključnog za
konkurentnost u turizmu.
Stimulisanje reinžinjeringa mikro-procesa u okviru turističkih klastera i destinacija.
Svijest da je moguće dostići neophodne kvalitativne ciljeve tako što će se poboljšati
16
Globalizacija i nacionalne turističke politike
efikasnost iskoristivog izbornog procesa. Reinžinjering javnih administrativnih procesa i
njihova koordinacija sa privatnim sektorom, poboljšava njihov kvalitet i posvećenost
usluge, obično je to veoma važan dio ovih instrumenata.9
4. Uloga međuvladinih organizacija u turizmu
Uprkos izobilju referenci u akademskoj literaturi o globalizaciji u turizmu činjenica je da
turistički poslovni materijal u većini slučajeva sastavljen od podsektora sa velikim brojem
posrednika, malih i mikro industrija, često lokalnog karaktera. Najznačajniji izuzetci su
podsektori avio saobraćaja i postojanje velikih preduzeća u oblasti uslužnih podsektora (lanci
hotela), turističkih agencija (pojedini turoperatori) i zabavnih sadržaja (mikro tematski parkovi).
U stvari, jedan od najpoznatijih poslovnih lobija u sektoru, Svjetski savjet za turizam i putovanja
(WTTC), koji definiše sebe kao savijet koji se sastoji od predsjednika i visokih rukovodioca
(CEOs) najvećih kompanija u svijetu, ima samo 75 članova. Čak i kada se uzmu u obzir ova
velika turistička preduzeća postoji razlog da se ispituje njihov status globalnih preduzeća.U
poslednje vrijeme oni su snažno identifikovani porijeklom, kulturom poslovanja, velikim
operacijama i strategijama donošenja odluka – sa jednom od zemalja G3 trijade ( Sjeverna
Amerika, Evropa i Japan), sa njihovim prisustvom u drugim zemljama koje počinju kao franšize,
poslovnice itd. Iz ovih razloga je teško da se svi slože sa stavom da je „turizam jedna od najviše
globalizovanih industrija“. Činjenica da mnogi klijenti ove industrije moraju da prelaze granice
da bi putovali i da postoje dobavljači sa proizvodom u više zemalja podupire stav da se radi o
djelimično internacionalizovanom karakteru. Prema WTO procjenama, samo jedno od deset
kretanja turista je internacionalno, dok su ostala domicilna. Iako je internacionalna turistička
tražnja prešla 650 miliona putovanja godišnje i raste po akumulativnoj godišnjoj stopi od 4.3
procenta, najviše putovanja se odvija u okviru svijetskih regiona (Evropa, Sjeverna Amerika –
Karibi, Istočna Azija i Pacifik) i u okviru nacionalnih granica. Turizam za razliku od finansijskih
transakcija i protoka informacija zahtijeva fizički transport ljudi, karakteristika koja ga čini
viskoko kontrolisanim od strane suvereniteta, mada rezidualnim, nacija-država. Čini se
9 ibidem.
17
Globalizacija i nacionalne turističke politike
razumljivim da se brani premisa da je turistička industrija u fazi internacionalne aktivnosti, iako
je takođe istina da turizam sa druge strane doprinosi svijetskom širenju kulturnih i socijalnih
navika, i zbog toga je faktor u procesu globalizacije. Važnost i rastuća ekspanzija
internacionalnog turizma, njegov doprinos razvoju regija i zemalja, porast prihoda i stvaranja
radnih mjesta, njegovog statusa koji je već bio pomenut, kao prenosioca slike kulturnog
identiteta, sve opravdava pažnju koja je zaslužena i koja se i dalje zaslužuje od strane institucija
na svjetskoj skali i postojanje međunarodne organizacije (WTO) specifično posvećene
internacionalnoj turističkoj politici. Mnoge internacionalne organizacije i agencije, od OECD, sa
turistčkim komitetom čije je postojanje sada ugroženo, do Svijetske banke, su pridali pažnju
nekim od najvažnijih funkcija turističke aktivnosti. Evropska Unija je 1989. po prvi put odobrila
odgovornost za turističku politiku posebnom departmanu – Generalnom Direktoratu XXIII – iako
su budžetske provizije date turističkoj jedinici bile uvijek minimalne i glavni dio Evropskog
budžeta je imao veoma veliki uticaj na turističku aktivnost kroz strukturne fondove, programe za
inovaciju i trening, ili u zemljama Trećeg svijeta, kroz razvoj programa pomoći. Opravdanje
internacionalne turističke politike, pored argumenata koji su već istaknuti, je takođe bazirano na
rastućoj važnosti faktora znanja u stvaranju turističkih usluga i iskustava. Možda, donekle
paradoksalno, turistička industrija, čije je porijeklo geografski povezano se prirodnim resursima
i/ili istorijskim ili kulturnim nasleđem, je oslobodilo sebe ovih uslovljavajućih faktora do te mjere
gdje su najtraženije destinacije danas one koje su skroz viještačke (napravljene od strane ljudi).
Korišćenje komunikacije u turizmu, koje se često povezuje sa industrijom slobodnog vremena i
zabave, je oblikovalo nove potrošačke potrebe i stvorilo tražnju za novim turističkim
destinacijama u procesu gdje je komunikacija i zabava (filmska industrija, kompjuterizovane igre,
internet, televizija, izdavaštvo itd.) stvorila očekivanja kod potencijalnih turista koji se kasnije
zadovoljavaju (tematski parkovi, tematski hoteli, dramatizirana turistička iskustva itd.) sa
velikim doprinosima informaciono-komunikacionih tehnologija i industrije zabave.
U ovom kontekstu se može vidjeti rastuća tendencija ka globalizacji u turističkoj industriji,
standardizaciji tražnje i ponude i njihovom oslobađanju od ograničavanja stacionarne kulturne ili
prirodne stvarnosti, i nemogućnost njihovog odvajanja od industrije zabave, idući ka budućnosti
virtualnih iskustava koja može predstavljati lak bijeg od kontrolišućeg suvereniteta država. Šta bi
trebala biti zamjena savremene internacionalne turističke politike i kojim pravcem treba da se
kreće ova politika, uzimajući u obzir predhodno pomenute tendencije ka budućoj globalizaciji?
18
Globalizacija i nacionalne turističke politike
Prvi problem bez sumnje treba biti da se indentifikuju „igrači“ u turističkoj politici. Ako se
smatra da do globalizacije u turizmu još nije došlo postoji još vremena i prilika da se identifikuju
ti „igrači“ koji su više i manje poželjni. Ima vremena da se favorizuju najprihvatljiviji budući
scenariji, gledani iz perspektive doprinosa turizma dobrobiti građana i njihovom učešću u
odlukama o vrsti dobrobita koje oni stvarno priželjkuju. Međutim, moguće je i sada odrediti neke
sadašnje i buduće „igrače“ od upravljanja u globalu do turističke politike posebno:
1. Regionalna i lokalna uprava. Iako njihovo područje nadležnosti pada pod okvir većeg
nivoa administracije, oni imaju efektivnu prednost toga što su bliži građanima i
preduzetničkim jedinicama. Oni predsavljaju idealne javne „igrače“ koji mogu da
implementiraju sektorske politike, što može biti odlučeno u okviru lokalnog i regionalnog
konteksta ili koordinisano sa upravom zbog šireg opsega akcije. U demokratskom
kontekstu oni su validirani od strane glasova građana.
2. Nacionalna administracija. Ona i dalje ima veliki nivo suvereniteta. Ponekad posvećuju
dio upravljanja regionalnim i/ili lokalnim upravama i odriču se dijela zarad institucija ili
uprava sa internacionalnim mandatom. U demokratskom kontekstu oni su pod
pokroviteljstvom glasova njihovih građana i s vremena na vrijeme ovo prepuštaju
internacionalnim institucijama. Posledična ograničenja (slobodno kruženje kapitala,
ukidanje tarifa, itd.) su prihvatljiva u pogledu benificija očekivanih od bolje distribucije
resursa na internacionalnoj/svjetskoj skali, ali drugi ciljevi nacionalnih ekonomskih
politika mogu biti kontradiktorni sa ovim samo ograničavanjem.
3. Nadnacionalne administracije. Njihovo istorijsko porijeklo leži u komercijalnim
ugovorima. Evropska Unija ima najznačajnija iskustva u ovoj oblasti. Veličina ovog tipa
administracije omogućava ekonomskim, socijalnim, sektorskim i drugim ciljevima da
budu postavljeni, koji su inače van opsega nacionalne administracije i oni mogu
uspješnije da se suprodstave nepoželjnim aspektima procesa globalizacije.
4. Ugovori između zemalja ili čak između blokova zemalja (G3 ili G7 tipa). One su
osnovane da bi se suprodstavile specifičnim problemima (finansijske spekulacije,
internacionalni kriminal, itd.) i ponekad da bi vodile do stvaranja internacionalne
legislative.
19
Globalizacija i nacionalne turističke politike
5. Internacionalne agencije i organizacije stvorene od strane grupa zemalja da se
trajno nose sa specifičnim problemima koji proizilaze iz ekonomskih, socijalnih ili
aktivnosti vezanih za životnu sredinu. U oblasti turizma glavni „igrač“ u ovoj kategoriji
je Svjetska Turistička Organizacija (WTO).
Nevladine organizacije, privatni poslovni sektori i institucije su isključeni iz glavnih „igrača“ u
upravljanju zato što im nedostaje demokratskog zastupanja, iako je njihova važna uloga kao
partnera i saradnika u upravljanju očigledna. Instrumenti koji su korisni internacionalnim
organizacijama obično pripadaju sledećim kategorijama:
1. Legislativa. Ugovori sa sudskim opsegom za standardizaciju prava država članica , čak i
drugih država koje se mogu pridružiti inicijativi. Ovi ugovori su upućeni na otklanjanje
ne-ekstrateritorijalnosti nacionalnih zakona i/ili nedostatka internacionalne legislative i/ili
nedostatka tijela koja sprovode zakone.
2. Ugovori bez sudskog opsega. Ciljani su na eliminisanje ili smanjenje posledica
graničnih restrikcija kreirajući okvir za veću sigurnost internacionalnih transakcija. Ovi
ugovori imaju tehnološki, ekonomski, socijalni i/ili etički sadržaj. Oni se inače sprovode
kroz specijalne mehanizme za kažnjavanje prilikom prekršaja.
3. Dobrovoljni standardi kvaliteta. Oni se predlažu bez potrebe za prethodnim
sporazumom, na inicijativu organizacija ili grupe država članica. Oni predlažu model za
obavljanje uzimajući u obzir tehnološka, ekonomska, sociološka i/ili etička pitanja. Oni
obično nemaju dozvolu za izricanje kazni ali imaju dozvolu za nadgledanje i koordinaciju.
Ovi standardi se dobrovoljno prihvataju zbog dodatne vrijednosti koju daju u pogledu
promotivnog imidža, olakšanja u komunikaciji sa drugim „igrčima“ na tržištu, unutar-
prostornog i unutar-vremenskog mjerenja.
U ovom kontekstu možemo primjetiti da uloga internacionalnih organizacija u turizmu, a
posebno WTO, brzo raste i razvija se od tradicionalne organizacije sa forumom gdje se zemlje
sastaju, do one koja služi kao broker informacija između zemalja i zadužena je za obavljanje
ekonomskog razvoja projekata i posebno asistiranje zemljama, do današnje uloge gdje služi kao
20
Globalizacija i nacionalne turističke politike
institucija gdje se dobrovoljni standardi kvaliteta stvaraju i implementiraju u ključnim oblastima
turizma kao što su: razvoj ljudskih resursa za obrazovanje, trening, strategiju, menadžment i
uslova rada u turizmu; statističke informacije; marketinška inteligencija; know-how u
proizvodima, uslugama i procesima; infrastruktura, kolektivne usluge i urbano okruženje;
kulturni i aspekat životne sredine; ekonomski i socijalni efekti turizma; olakšavanje
internacionalnih kretanja turista i putnika; finansiranje turizma; kvalitet proizvoda, usluga i
turističkog okruženja; komuniciranje u turizmu; etički aspekt turističke aktivnosti; legislativni
procesi i sadržaji u turizmu; i koordinacija administracija u turizmu – spoljašnja administracija,
unutrašnja administracija i ona unutar privatnog sektora. Sadržaj instrumenata turističke politike
korišćen u savremenim akcijama je opravdan iz dva glavna razloga za postojanje internacionalnih
organizacija specijalizovanih za turizam (kao i WTO):10
1) Internacionalna i globalna javna dobra, eksternalije, nesavršenosti tržišta, zasluga i mana
dobara. Da bi analizirali savremeni okvir ovog opravdanja moramo biti svijesni osnova –
takozvanih resursa – turističkih aktivnosti koje se konstantno mjenjaju. U principu,
kulturni i prirodni resursi su oni koji su podržavali razvoj turizma. Pored finansijskog
kapitala i radnih napora ovi resursi su stvorili turistički proizvod. Komparativne prednosti
turističkih destinacija su bile bazirane na obilju i pravim kombinacijama ovih elemenata.
Danas, važnost kulturnih i prirodnih resursa je skoro nestala – sa izuzetkom resursa
svijetske klase i u specijalnim tržišnim nišama – dok je važnost finansijskog kapitala i
povrh svega informacija, kreativne inteligencije i know-how – korišćenih od strane ljudi u
poslovnim i organizacionim kulturama koje su spremne za konkurentnost i strateški
uspijeh – povećana. Pod ovim okolnostima uloga internacionalnih organizacija
specijalizovanih za turizam je jasna: udio u javnim dobrima koja su prethodno bila u
domenu države, kao što je kvalitet obrazovanja i treninga, strateških informacija i
osnovnog know-how; internacionalizacija eksternalija u planetarnom kontekstu, kao što
su troškovi zagađenja ili moguće klimatske promjene; ispravljanje nesavršenosti na
internacionalnim tržištima kao što su cijene informacija ili pojava visoko
monopolizovanih turističkih operacija; i predstavljanje etičkih kriterijuma u obavljanju
turističkih aktivnosti na internacionalnoj skali. Ova opravdanja aktivnosti WTO ili drugih
10 Osterhaamel J.; “Globalisation, a short history”, Princenton University Press, New Jersy, 2005. , pg. , 132.
21
Globalizacija i nacionalne turističke politike
internacionalnih organizacija jasno pokazuju razliku između međuvladinih agencija ili
organizacija – stvorenih i odgovornih velikom broju grupa zemalja kao i drugim
organizacijama i velikim preduzećima. I vidimo da se njihovi ciljevi razlikuju i čak dolaze
u konflikt sa ciljevima gore pomenutih.
2) Korist državama članicama u ostvarivanju njihovog suvereniteta u optimalnim uslovima
i njihovo ispunjavanje kada je dovedeno u pitanje ili se pokaže neefikasnim u procesu
globalizacije. Ovdje se tradicionalna uloga internacionalnih organizacija razvija ka većim
tehničkim sadržajima, koja daju dubinu i relevantnost na diskusionim forumima država
članica. Prihvatanje i osnivanje dobrovoljnog tipa standarda predstavlja pravi korak ka
internacionalnom i globalnom upravljanju: omogućava postojanje stvarnih globalnih
pravila (standarda), koje podržava država i koji su više reprezentativni od poslovnih ili
organizacija drugog tipa; ovo prihvatanje će se desiti tek kada standardi stvore dodatnu
vrijednost za veliki broj socijalnih i ekonomskih “igrača”; podupire ulogu organizacija
kreirajući i nadgledajući ove standard kao i kapacitet tih organizacija da se prilagode
promjeni okolnosti sa većim demokratskim legimitetom.
5. Nacionalna politika Crne Gore i strateška orijentacija razvoja turizma
Značaj turizma za Crnu Goru ne može se precijeniti. Turizam se odnosi na svaki aspekt našeg
društva. Utiče na razvoj privrede, životni standard i način života građana, podstiče otvaranje
novih radnih mjesta i opšti prosperitet. Ministarstvo turizma i zaštite životne sredine, u
kooperaciji sa Njemačkim društvom za investicije i razvoj (DEG), preduzelo je aktivnosti na
definisanju strateških smjernica za razvoj turizma u smislu dugoročne održivosti, optimiziranju
22
Globalizacija i nacionalne turističke politike
privrednih efekata i smanjenju opterećenja na životnu sredinu. Rezultat ove saradnje jeste Master
plan razvoja turizma Crne Gore iz 2001. god., čiji se uspjeh, između ostalog, najbolje ilustruje
podacima Centralne banke Crne Gore da su prihodi od turizma od 2001. do 2007. porasli za
ukupno 460 %, sa 86 mil. € na 480 miliona €. U tom smislu važno je pomenuti atraktivnost koju
je turistička privreda Crne Gore u međuvremenu stekla na tržištima, ali i ekonomska vrijednost
njenih prirodnih potencijala. Oni čine naš osnovni kapital. U cilju što bolje valorizacije
potencijala, kao i maksimiziranja dobrih strana ali i eliminisanja slabosti, eksperti DEG-a,
Ministarstva i Nacionalne turističke organizacije Crne Gore radili su godinu dana na kritičkom
snimanju činjeničnog stanja – na reviziji Master plana, s akcentom na povezivanju zaleđa i
primorja u jedinstveni kvalitetni turistički doživljaj. Paralelno tome, već su involvirana određena
saznanja i aktivnosti, između ostalog i u Prostorni plan Crne Gore, u poboljšanje turističke i
prateće infrastrukture, unapređenje i diverzifikaciju turističkog proizvoda, kao i u marketinške
aktivnosti. U stvaranju kompleksne turističke ponude Crne Gore kao povezane cjeline primorja i
zaleđa, vidi se najbolja mogućnost da se produži sezona i da se sjeveru daju razvojni impulsi.
Kao zajedničku viziju, svi učesnici u tom procesu treba da imaju u vidu osnovnu ponudu koja se
zasniva na onom najvrednijem što Crna Gora posjeduje, a što se oslikava kroz slogan „Wild
Beauty“! Naša buduća ponuda treba još intenzivnije da povezuje pejzaž i prirodu, različite
kulture koje su ostavile pečat na Crnu Goru, kao i naš način života, sa najvišim kvalitativnim
zahtjevima jednog modernog društva. Istovremeno su potrebni dodatni hotelski objekti, da bismo
postali atraktivniji preko čitave godine, da bismo stvorili nova radna mjesta i u budućnosti
povećavali prihode. Opredjeljenjem za održivost razvoja, ne uzimaju se u obzir samo etički
principi. Vrijednosti pejzaža, prirode, kulture i životnih stilova, koji se time štite, predstavljaju
istovremeno osnovni kapital turističke privrede. Što se atraktivnijim njihov doživljaj cijeni na
tržištu, to su bolje šanse za uspjeh čitave privredne grane i svih s njom povezanih djelatnosti.
Strategija održivog kvalitetnog turizma prati dva glavna cilja koja su na istom nivou. Prvi je
napredak za građane države. Da bi se ostvario ovaj socio-ekonomski cilj, šest pretpostavki
moraju biti ispunjene. Prihodi turističke privrede moraju porasti i izjednačiti se sa nivoom zarada
susjeda u EU–Sredozemlju. S obzirom na male kapacitete plaža, povećanju obrta ne treba težiti
kroz porast broja gostiju već putem većih investicija u cjelogodišnju raznovrsnu ponudu. To
uslovljava neprestano poboljšanje kvaliteta zajedno sa diverzifikacijom ponude. Treba stvoriti što
više poslova sa punim radnim vremenom i dosta mogućnosti da se dodatno zaradi – i to direktno i
23
Globalizacija i nacionalne turističke politike
indirektno kroz turizam. Prema tome, segmente ponude koji se zasnivaju na uslužnim
djelatnostima (hotelijerstvo, gastronomija, razonoda, održavanje) treba tretirati kao prioritetna
težišta razvoja. Kao uslužna djelatnost, turizam je u osnovi radno intenzivna privredna grana čija
je uspješnost usko povezanasa raspoloživim ljudskim resursima (kvantitativno i kvalitativno
posmatrano), od kojih se zahtijevaju značajne profesionalne i društvene vještine. U skladu sa
utvrđenim razvojnim projekcijama u sektoru turizma, Vlada Crne Gore je usvojila Strategiju
razvoja ljudskih resursa u sektoru turizma, sa posebnim ciljem da se uvede viši stepen
profesionalizma i poboljša koordinacija rada svih institucija angažovanih na polju razvoja
ljudskog kapitala koji je potreban da bi se podržao napredak turizma u predstojećem periodu.
Potrebni su proizvodi koji se mogu koristiti tokom cijele godine – odgovarajuće opremljena
mjesta za odmor i javne površine za provođenje slobodnog vremena na Primorju i u
kontinentalnom dijelu. Ova je potreba utoliko važnija jer postoje dvije poteškoće koje se
pojavljuju zbog klime. Zbog velike količine padavina u toku zime, Primorje se ubraja u
najkišovitije oblasti u Evropi. U podnožju planina, gdje se mogu razvijati zimski centri Durmitor
i Bjelasica, Prokletije, Hajla, Vučje, imaju i u vidu globalne klimatske promjene, neizvjesno je da
li će u srednjem i dužem roku biti snijega u nižim predjelima, pa se i periodi funkcionisanja
veoma teško mogu isplanirati. Zbog toga na Primorju i na planinama moraju paralelno nastati i
proizvodi koji nisu uslovljeni vremenskim prilika-ma, koji su konkurentni na međunarodnom
tržištu, koje je teško iskopirati, a samim tim su i trajni. Kapaciteti koji se mogu koristiti tokom
cijele godine treba da budu dovoljno veliki i atraktivni, da bi se mogla uspostaviti ekonomična
avioveza sa najvažnijim izvornim tržištima. Svi gosti treba da budu zadovoljni, jer zadovoljni
gost čini odlučujuću kariku u marketingu destinacije.Takođe, ta karika omogućava konsekutivnu
orijentisanost tržišta ka svim ponuđenim proizvodima i ka konkretnom zadovoljavanju
individualnih želja za odmor, bez obzira na to iz kojeg regiona dolaze gosti i koju vrstu smještaja
i ponude preferiraju. Crna Gora treba da razvije svoj USP (Unique Selling Point – jedinstveni
proizvod), jer joj i sama ljepota i očuvanost njenih predjela i prirode pomažu da ostvari izrazitu
komparativnu prednost na sredozemnim konkurentima. Pejzaži, klima, fauna i flora generišu
neprocjenljivu ekonomsku vrijednost. Ne samo njihovo očuvanje, veći unapređenje i promocija –
obezbjeđuju sadašnjost i budućnost turističkoj privredi. Drugi cilj je održivost razvoja. Osnov
održivosti koji dominira svime, nije značajan samo sa ekološkog i socijalnog aspekta. Njegovi
principi štite sve vrijednosti turističke privrede i slogan „divlja ljepota“, odnosno ́Wild Beauty ́
24
Globalizacija i nacionalne turističke politike
postaje srž ponude ove destinacije. Prioriteti održivosti time utiču na mnoge sektore. Ona
zahtijeva efikasnu infrastrukturu, što je Vlada na vrijeme uvidjela i realizuje neophodne
investicije na tom polju. Zatim, održivost zahtijeva skup pravila koja prodiru u sve privredne i
životne tokove, i kojih svi treba da se rado pridržavaju. Održivost se zasniva na
opšteodgovornom stavu prema zaštiti okoline, tako da „divlje“ deponije otpada u prirodi npr. ili
ilegalni lov na ptice zaštićenim oblastima, sječa stabala koja nije u skladu sa planom i
programom u nacionalnim parkovima itd. moraju biti u potpunosti eliminisani, kao što je to
slučaj u svim zemljama Evropske unije. 11
Slika br. 1: Logo “Wild Beauty”
Izvor: URL: http://www.gov.me/files/
Zaključak
Iako je koncept globalizacije široko rasprostranjen u akademskoj i profesionalnoj literaturi, njena
tačna definicija, njena mjerenja i efekti još uvijek nisu jasni. Koncept ovog fenomena koji utiče
na čitav svijet je veoma slab i ne može biti korišćen kao dokaz globalizacije bez njegove
kvalifikacije. Ekonomska, tehnološka ili kulturna internacionalizacija procesa nisu nove, i njihov
sadašnji razvoj ne implicira da je globalizacija neumoljiva. Istorijski, ovi procesi su prestali i bili 11 http://www.gov.me/ (20.10.2014.)
25
Globalizacija i nacionalne turističke politike
okrenuti nekoliko puta. Takođe nije očigledno da ovi procesi i njihove buduće kulminacije u
globalizaciji impliciraju na nestanak i važnost suvereniteta nacija-država. Ova predpostavka
odgovara na visoko ideološki pogled na svijetsko društvo. Države i dalje imaju mehanizme da
kontrolišu velika preduzeća i da stvore nove instrumente za upravljanje, garantujući demokratsku
kontrolu budućih scenarija kompatibilnih sa dobrobiti većine građana.
Multinacionalne/transnacionalne kompanije nisu uvijek globalne, pošto su njihova kultura i
strateške baze i veliki dio njihovog poslovanja se može naći samo u nekoliko zemalja obično
lociranih u oblasti G3 (Sjeverna Amerika, Evropa i Japan). Fenomen povezan sa globalizacijom
na različite načine utiče na turizam u zavisnosti od toga da li se u obzir uzimaju ponuda ili
tražnja. Tražnja pokazuje jasnije tendencije ka globalizaciji tako što preferencije i očekivanja
potrošača, čak i kroz tipove odmora, postaju raznolike. Sa druge strane, turistička ponuda je
daleko od toga da bude globalna. Poslovno tržište u skoro svim pod sektorima je formirano od
strane stotine hiljada malih i mikro preduzeća. Pored toga, internacionalni turizam predstavlja
samo manji dio ukupnih putovanja u turitičkom poslovanju, veći dio čine domicilna putovanja.
Nacionalna turistička politika i dalje ostaje ključni faktor u razvoju turizma u većini zemalja,
barem još u sledećoj deceniji, iako prenos na lokalne i regionalne uprave može promjeniti ovu
ulogu u određenim oblastima. Komparativne prednosti (kulturni i prirodni resursi) koje su bile
osnova za uspijeh turističkih destinacija prepuštaju ulogu konkurentskim prednostima u novoj
poslovnoj paradigmi (Novo doba turizma) gdje informacije, inteligencija i know-how igraju
ključnu ulogu. Turizam zahvaljujući svom značaju u razvoju regija i država i njegov kapacitet da
prenese slike kulturnog identiteta – je potreban u konfiguraciji globalnog društva i zahtijeva
internacionalne i globalne reprezentativne organizacije, da predstavljaju ključnu ulogu u
svijetskom upravljanju.
Literatura
1) Burns, P. and Novelli M.; “Tourism and politics, global frame works and local
realities”, Elsevier, London, 2007.
2) Knowles, T.; “The Globalization of tourism & Hospitality”, Thompson, London, 2004.
3) Kolumbić, N.; “Turistička kultura u teoriji i praksi”, Mediji, kultura i odnosi s
javnošću, Zagreb, 2002.
26
Globalizacija i nacionalne turističke politike
4) Osterhaamel J.; “Globalisation, a short history”, Princenton University Press, New
Jersy, 2005.
5) Wahab S.;” Tourism in the age of globalization”, Routledge, London, 2003.
6) http://www.gov.me/ (20.10.2014.)
Prilog 1
Slika 1 – Logo “Wild beauty”
27
Recommended