UNIVERZITET U TUZLIEKONOMSKI FAKULTETPostdiplomski studij

Pristupni rad iz predmeta Politička ekonomija globalizacije

JOSEPH STIGLITZ KAO KRITIČAR EKONOMSKE GLOBALIZACIJE

Edina Kurtić dr.sc.Kadrija HodžićBr. indexa

SADRŽAJ

Uvod1. Josef Stiglitz2. Globalizacija3. MMF i svj.banka kao nosioci globalizacije4. Greške MMF-a u zemljama u razvoju5. privatizacija6. liberalizacija7. Put u budućnost8. zaključak

UVOD

Joseph Stiglitz

Profesor Joseph Stiglitz, američki ekonomist, bivši dopredsjednik i glavni ekonomist

Svjetske banke, je najpoznatiji i najpriznatiji disident sadašnjeg svjetskog ekonomskog

poretka. Decenijama je živio, radio i odlučivao u centrima svjetske ekonomske i

finansijske moći. Svoju akademsku karijeru proveo je na najprestižnijim američkim

univerzitetima: Massachusets Institute of Technology (čuveni MIT), Stanford University,

Yale University, Princeton University i sada na Columbia University.

Dobitnik je Nobelove nagrade za ekonomiju 2001.godine za doprinos razvoju teorije o

asimetričnosti informacija prema kojoj svi partneri na tržištu nisu jednako dobro

informisani : prodavaoci su bolje informisani od kupaca o proizvodu zbog čega su oni u

boljem položaju. To je jedan od razloga zbog kojeg tržište samo za sebe ne može biti

učinkovit regulator ekonomskih procesa što zahtjeva konkretniju ulogu države. Na ovaj

način on dokazuje nesavršenost tržišta tj. nefunkcionisanje principa nevidljive ruke

Adama Smitha. Poznat je po kritici globalizacije i međunarodnih institucija poput

Međunarodnog monetarnig fonda (IMF) i Svjetske banke. Njegov istraživački rad

obuhvatio je veoma širok raspon ekonomskih područja i tema: makroekonomija, javne

finansije, ekonomija razvoja, industrijska organizacija, ekonomija informacija,

finansijsko tržište, razlozi i posljedice finansijskih kriza, teorija poreza itd.

Poznatija djela:

• Globalization and Its Discontents (2002)

• Free Trade for All (2005)

• Towards a New Paradigm in Monetary Economics (2003)

• Principles of Microeconomics (2002)

• Principles of Macroeconomics (2002)

• The Three Trillion Dollar War (2008)

• Making Globalization Work (2006)

• Stability with Growth: Macroeconomics, Liberalization, and

Development (2006)

On u svom djelu “Protivriječnosti globalizacije” kritikuje politiku IMF-a kao jedne od

vodećih institucija, koja zajedno sa Svjetskom bankom i Svjetskom trgovinskom

organizacijom (WTO) upravlja procesom globalizacije. Tako za IMF na jednom mjestu

navodi:

»Njegovi programi za strukturnu prilagodbu (čija je svrha pomoći zemlji da se

prilagodi krizi i trajnoj nestabilnosti) prouzročili su glad i nerede u mnogim

zemljama, a čak i kad rezultati nisu bili tako pogubni, čak i kad su uspjeli navući

određeno razdoblje rasta, često su plodovi neravnomjerno odlazili bogatijima, dok su

oni na samom dnu katkad padali u još dublje siromaštvo.» ( str.14.)

Globalizacija

Međunarodni monetarni fond definiše ekonomsku globalizaciju kao istorijski proces,

rezultat inovacija i tehnoloških procesa koji vodi do integracije privreda širom svijeta,

posebno kroz kretanje dobara, usluga i kapitala preko granica.

Globalizacija nema samo privrednu dimenziju nego se proteže na sva područja života. U

ekonomskom smislu ona znači pristup radu, kapitalu i sirovinama na svim tržištima i

proizvodnju za sva tržišta što bi trebalo da omogući alokacionu efikasnost, smanjenje

transakcijskih troškova i povećanje trgovine temeljene na komparativnim prednostima.

Pristalice globalizacije tvrde da globalizacija povećanjem konkurencije i efikasnosti

dugoročno koristi svima, da smanjuje provincijaliznam, rasizam i neznanje te da

omogućava izjednačavanje dohotka razvijenih i nerazvijenih.

Štiglitz nije protiv globalizacije ali je protiv njenog načina provođenja. Smatra da je

globalizacija smanjila osjećaj izolovanosti koji je bio zahvatio veliki dio svijeta, dala

ljudima veći pristup znanjima, uticala na produženje životnog vijeka ljudi i poboljšala

njihov životni standard.

On vjeruje da globalizacija tj. uklanjanje barijera slobodnoj trgovini i čvršćoj integraciji

nacionalnih ekonomija može biti snaga za dobrobit svih u svijetu a posebno siromašnih,

ali da se mora na radikalno drugačiji način promisliti o njenom provođenju jer se u

dosadašnjem periodu ona često imala pustošeće efekte na zemlje u razvoju a naročito na

siromašne u tim zemljama.

»Ovu sam knjigu napisao jer sam, dok sam radio za Svjetsku banku, iz prve ruke vidio

poguban učinak globalizacije na zemlje u razvoju, posebice na siromašne stanovnike tih

zemalja. Smatram da globalizacija (ukinuće prepreka slobodnoj trgovini i bolja

povezanost nacionalnih privreda) može biti snaga koja će donijeti dobro i koja može

svima na svijetu omogućiti da se obogate, a posebice siromašnima.» (str.9.)

On globalizaciju vidi kao čvršću integraciju zemalja i naroda svijeta do koje se dolazi

ogromnim smanjivanjem troškova transporta i komunikacija, kao i rušenjem vještačkih

barijera za protok robe, usluga, kapitala, znanja i ljudi preko granica. Ona je snažno

ostvarivana preko međunarodnih korporacija koje su prenosile ne samo kapital i robu već

i tehnologiju.

Kritičari globalizacije optužuju zapadne zemlje da su pritiskale siromašne zemlje da

eliminišu trgovinske barijere, dok su one svoje sopstvene zadržavali sprečavajući na taj

način siromašne zemlje da izvoze svoje poljoprivredne proizvode i na taj način dolaze do

neophodnog izvoznog dohotka. Zapad je provodio ciljeve globalizacije obezbjeđujući za

sebe akumulaciju disproporcionalno velike koristi na račun svijeta u razvoju. Time su

neke od najsiromašnijih zemalja u svijetu došle u još gori položaj.

Međunaroni monetarni fond i Svjetska banka kao nosioci globalizacije

Glavne institucije koje upravljaju procesom globalizacije su Međunarodni monetarni

fond (IMF), Svjetska banka (WB) i Svjetska trgovinska organizacija (WTO). One se

nalaze u centru velikih ekonomskih pitanja svijeta, uključujući finansijske krize i

tranziciju ranijih komunističkih zemalja ka tržišnim ekonomijama.

IMF i WB nastale su nakon Drugog svjetskog rata kao rezultat Međunarodne monetarne

konferencije u Breton Woodsu 1944.godine. Konferencija u Breton Woodsu imala je za

cilj pronaći načine za obnovu razrušene Europe nakon drugog svjetskog rata ali i

sprečavanje budućih ekonomskih depresija nakon velike ekonomske krize iz 30-tih

godina 20.stoljeća koja je dovela do nezabilježenog rasta nezaposlenosti. Cilj Svjetske

banke je bio pomoć zemljama u razvoju i suzbijanje siromaštva, dok je IMF imao zadatak

osiguranja globalne ekonomske stabilnosti.

Idejni tvorac IMF-a, J.M.Keyns je identificirao nedostatke tržišta i razloge zbog kojih

ono ne može biti prepušteno samo sebi, te je zbog toga potrebna međunarodna pomoć.

IMF je bio osnovan s uvjerenjem da je potrebna kolektivna akcija na globalnom nivou da

bi se održala ekonomska stabilnost. Izvorni ciljevi IMF-a su bili unapređenje globalne

ekonomske stabilnosti i pomaganje zemljama suočenim s prijetnjiom recesije. Stiglitz

smatra da je glavni razlog neuspijeha politike IMF-a upravo napuštanje tih izvornih

ciljeva i stajanje u službu interesima globalnog finansijskog kapitala.

Fond radikalno mijenja svoju politku u doktrinu tržišnog fundamentalizma te smatraju

kako država svojim intervencijama u privredne tokove, stvara mnogo više problema nego

što ih rješava. Najveće promjene u ovim institucijama su se desile 80-tih godina za

vrijeme Ronalda Regana i Margaret Tačer koji su propovijedali ideologiju slobodnog

tržišta.

Kroz IMF i Svjetsku banku, ova ideologija je gurana ka siromašnim zemljama koje su

često imale velike potrebe za zajmovima i donacijama ovih institucija, te su je bez

pogovora prihvatali.

Iako su misije ove dvije institucije ostale razdvojene, njihove aktivnosti su se sve više

počele preplitati pa je tako Svjetska banka počela davati i zajmove za strukturno

prilagođavanje, ali samo uz odobrenje IMF-a i ispunjavanje uslova koje bi Fond

nametnuo. Takođe, Fond je trebao da se bavi isključivo krizama, ali on postaje sastavni

dio života u najvećem dijelu svijeta u razvoju, a nakon pada Berlinskog zida, počinje i

proces upravljanja tranzicijom ka tržišnoj ekonomiji zemalja komunističkog bloka.

Svjetska trgovinska organizacija koja zvanično počinje sa radom u januaru 1995.godine

imala je za cilj upravljanje međunarodnim trgovinskim odnosima. Temeljni cilj WTO je

postizanje održivog rasta i razvitka privrede, opće dobrobiti, liberalnog trgovinskog

okruženja, te doprinos postizanju bolje saradnje u vođenju svjetske ekonomske politike.

Stoga, djelovanje WTO usredotočeno je na stvaranje:

otvorenog i ravnopravnog sistema trgovinskih pravila, progresivne liberalizacije i

eliminacije carinskih i necarinskih prepreka trgovini robama i uslugama, uklanjanje svih

oblika protekcionističkih mjera i diskriminatornih tretmana u međunarodnim trgovinskim

odnosima, integraciju nerazvijenih i zemalja u razvoju, te tranzicijskih zemalja u

multilateralni sistem i postizanje maksimalno mogućeg stepena transparentnosti

trgovinskog multilateralnog sistema.

WTO se razlikuje od prve dvije institucije po tome što ona sama ne uspostavlja pravila

već obezbjeđuje forum u okviru kojeg se trgovinski pregovori odvijaju i osigurava da

sporazumi ožive u praksi.

Problem nastaje jer Fond nije učinio ono zbog čega je bio osnovan – da obezbijedi

fondove za zemlje koje se suočavaju sa ekonomskim opadanjem, i da im pomogne da

uspostave stanje blisko punoj zaposlenosti. IMF vrši pritisak na zemlje da vode

restriktivnu monetarnu i opću ekonomsku politiku, da smanjuju budžetski deficit,

povećaju poreze i kamatne stope. Mnoge od politika koje je Fond zagovarao i

favorizovao a posebno prijevremena liberalizacija tržišta, doprinijele su globalnoj

nestabilnosti. Naglasak je stavljen na opasnost od inflacije, a Štiglic taj njihov strah

smatra pretjerivanjem te taj fenomen naziva „inflaciona paranoja“1.

Washingtonski konsenzus i greške IMF-a

Međunarodni monetarni fond je jedan od tvoraca Washingtonskog koncenzusa

(Washington consensus – 1989, IMF, WB i US Treasury Department) čiji su glavni

elementi:

- rigorozna fiskalna politika

- deregulacija

- privatizacija

- liberalizacija

Washingtonski koncenzus je bio potaknut krizom nastalom u Latinskoj Americi. Riječ je

o skupini tržišno usmjerenih reformi koje su trebale pomoći stagnirajućim državnim

privredama Latinske Amerike u ponovnom privlačenju privatnog kapitala u regiju (iz

koje je taj kapital pobjegao zbog krize). Paket reformi naglašavao je makroekonomsku

disciplinu (posebno fiskalnu), tržišnu privredu i otvorenost prema svjetskoj ekonomiji

(posebno prema slobodnoj trgovini i direktnim stranim ulaganjima) kao osnovama za

oživljavanje privrede. Iako su se pravila Washingtonskog koncenzusa odnosila na

minimum zajedničke politike prema rješavanju krize u Latinskoj Americi, ubrzo su se ta

pravila počela smatrati svojevrsnom "mantrom" ekonomskih reformi u svijetu uopće.

Fond je zagovarao da se Washingtonski koncenzus mora provoditi tj. brza privatizacija i

liberalizacija će omogućiti brzi oporavak i rast. Kada se ovaj pristup pokazao

neuspješnim, IMF je tvrdio kako je sve propalo jer nije bilo dovoljno dosljedno i brzo

provedeno.

1 Ovo se vjerovatno može povezati s interesima finansijskih tržišta kapitala – prije svega Wall Street-a - za koje je inflacija najveća opasnost, a za koje Stiglitz tvrdi da ih štiti IMF.

Stiglitz problem vidi u tome što je Washingtonski koncenzus primjenjivan mehanički, ne

uvažavajući specifične prilike svake pojedine zemlje. Glavni nedostatak je to što su njene

doktrine bile zasnovane na simplicističkom modelu tržišne ekonomije tj. modelu gdje

„nevidljiva ruka“ Adama Smitha djeluje bez greške.

Stiglitz ističe da je u zemljama koje su prihvatile politiku IMF-a, ekonomski rast bio

sporiji i koristi od tog rasta nisu bile ravnomjerno rasporedjene među svim slojevima

stanovništva. Za razliku od toga, zemlje Istočne Azije (posebno Kina) kao i neke Afričke

zemlje (Uganda, Etiopija, Botsvana), a koje nisu prihvatile politiku IMF-a, privredno su

bile veoma uspješne tj. razvijale su se bolje od zemalja koje su pratile preporuke Fonda.

Stiglitz propagira tzv. gradualističku politiku tranzicije nasuprot „šok terapiji“ koju

preporučuje IMF. Gradualistička politika polazi od stanovišta da je prioritet u procesu

tranzicije stvaranje institucionalne infrastrukture potrebne za uspješno funkcionisanje

tržišne privrede, ponajprije stvaranju odgovarajuće zakonske regulative i učinkovitog

sudstva.

Za razliku od toga, šok terapija zagovara potrebu ubrzanog prelaska na tržišnu

ekonomiju, na hitnu i potpunu privatizaciju državnih preduzeća i liberalizaciju

finansijskog tržišta. IMF vjeruje da ovaj princip treba primjenjivati na sve zemlje bez

obzira na njihove ekonomske, političke, istorijske i druge specifičnosti tj. ona ima

univerzalnu valjanost.

Fond insistira na restriktivnoj fiskalnoj i monetarnoj politici, te se često gubi iz vida da je

socijalna stabilnost preduslov uspješnog ekonomskog rasta. (Ukidanje subvencija za

hranu i petrolej u Indoneziji, koje je nametnuo IMF, dovelo je do masovnih nereda i

pogoršalo i onako lošu situaciju). Pretjerane fiskalne politike će veoma vjerovatno

pogodovati porasu nezaposlenosti i narušavanju socijalnog mira.

Zanemarivanje socijalnog kontektsta od IMF-a posebno dolazi do izražaja 90-tih godina

u tzv. tranzicijskim zemljama gdje je Fond zagovarao brzu privatizaciju, liberalizaciju i

makroekonomsku stabilnost, posebno izbjegavanje inflacije, dok je zanemarivao

socijalne aspekte kao što su nezaposlenost, dohodovna polarizacija stanovništva,

siromaštvo, te neke institucionalne aspekte kao što u spora i korumpirana administracija,

neprilagođenost propisa, neučinkovito sudstvo.

U Rusiji je to dovelo do raslojavanja stanovništva na jedan uski sloj ljudi koji su se preko

noći silno obogatili, a s druge strane industrijska proizvodnja se skoro prepolovila a

dohoci velikog dijela stanovništva i njihov životni standard su se bitno smanjili.

Stiglitz optužuje Fond da je pod velikim uticajem ideologija i interesa Wall Street-a tj.

finansijskog kapitala. Za Wall Street inflacija je najveća opasnost jer dovodi do erozije

realne vrijednosti njihovog potraživanja, a to dovodi do porasta kamatnih stopa a one

uzrokuju pad cijena vrijednosnih papira.

Kao još jedan od razloga neuspjeha Fonda, je njegova zatvorenost, tajnovitost i

nedemokratičnost. Iako su oni javno veliki zagovarači demokratije, u praksi je

potkopavaju i podcjenjuju namećući svoju politiku.

Službeno, Mađunarodni monetarni fond pregovara, ali partneri u tim pregovorima nemaju

istu moć kao Fond. Oni očekuju pomoć te su zbog toga u rukama IMF-a i prihvataju bez

pogovora njihovu politiku.

IMF uglavnom ne želi ni da se konsultuje sa domaćim stručnjacima jer ih smatraju slabije

obrazovanim, iako često timovi Fonda ne poznaju dovoljno sve relevantne ekonomske,

socijalne i političke činjenice da bi mogli predložiti optimalnu strategiju u skladu sa

specifičnim potrebama zemlje.

Vladama zemalja koje pregovaraju sa IMF-om govori se, da će u slučaju odbijanja uvjeta

koji često bitno ograničavaju njihov suverenitet, ostati bez stranih zajmova i pomoći. Na

taj su način te zemlje prisiljene odreći se dijela vlastitoga suvereniteta i prepustiti svoju

sudbinu centrima financijskog kapitala, neizvjesnostima i nepredvidivim oscilacijama

međunarodnog financijskog tržišta i hirovima burzovnih špekulanata.

IMF najčešće nastoji pomoću zajmova umjetno održati valutni kurs na neodrživo visokoj

razini da bi se mogla izvršiti isplata dospjelih zajmova stranim kreditorima. Vlade su

primorane da smanje budžetske rashode, da provedu restriktivnu monetarnu i fiskalnu

politiku, što često dovodi ili zaoštrava već postojeću recesiju.

Mnoga važna pitanja koja nisu predmet Washingtonskog konsenzusa mogla bi donijeti

veći rast i veću jednakost. IMF na svoj dnevni red stavlja neke stvari, dok neke druge u

potpunosti zapostavlja. Tako npr. stavlja akcenat na „stabilizaciju ali zapostavlja

otvaranje novih radnih mjesta, oporezivanje i njegovi efekti su na dnevnom redu,

zemljišne reforme se odlažu. Ima novca za bailout banaka, ali ne i za plaćanje

poboljšanja obrazovnih i zdravstvenih usluga, a da ne govorimo o spasavanju radnika

koji su ostali bez posla zbog lošeg makroekonomskog menadžmenta IMF-a“ (str. 93)

Privatizacija

Međunarodni monetarni fond insistira na privatizaciji jer smatra da je nemoguće odvojiti

ekonomiju od politike i postići efikasno poslovanje. Stiglitz podržava ideju o privatizaciji

i vjeruje da privatna preduzeća u pravilu posluju bolje od državnih ali smatra da Fond

griješi insistirajući na privatizaciji a da prethodno nisu stečeni institucionalni i drugi

preduslovi da bi se privatizacija uspješno provela.

Praksa pokazuje da privatizacija dovodi do ukidanja velikog broja radnih mjesta i

povećava nezaposlenost. Takođe, dovodi do porasta korupcije u društvu.

Privatizacija je često bila vezana sa padom proizvodnje, velikom nezaposlenošću,

siromaštvom i gubljenjem povjerenja u tržišni privredni model, za razliku od onoga što je

trebao biti cilj privatizacije – pokretačka snaga privrednog razvoja.

Privatizacija često nije donijela dobitak pa tako Stiglitz ističe: »Rezultat toga bio je da

privatizacija često nije donijela obećani boljitak. A problemi uzrokovani tim neuspjehom

stvorili su odbojnost prema samoj zamisli privatizacije» (str.74.) kao i «Privatizacija nije

provedena samo na štetu potrošača, nego i na štetu radnika. Njezin utjecaj na

zapošljavanje možda je istodobno bio najveći argument i za i protiv privatizacije».

(str.76.)

Posebna je uloga u politici privatizacije kakvu je preporučivao IMF bila namijenjena

stranom kapitalu, vjerujući da će s njim ući u zemlju moderno menadžersko

i tehničko znanje i vještine, da će se ostvariti brži dotok novog financijskog kapitala

i lakši pristup stranim tržištima, što bi na kraju moralo uroditi bržim razvitkom i

većom zaposlenošću. To se u nekim slučajevima i dogodilo, ali su sa druge strane

strana poduzeća često potisnula ili ugušila domaću konkurenciju i iskoristila tako

stečeni monopol za podizanje cijena. Poseban su slučaj strane banke koje su osvajale

domaće financijsko tržište. Iako strane banke mogu doprinijeti finansijskoj stabilnosti

i boljem bankovnom poslovanju, one često ugrožavaju i potiskuju domaće

banke, koje su u pravilu jedini pouzdan partner i finansijer srednjeg i malog

poduzetništva.

Liberalizacija

Međunarodni monetarni fond je tražio od svih nedovoljno razvijenih i tranzicijskih

zemalja da brzo pristupe liberalizaciji tržišta, kako robnog tako i finansijskog. Stiglitz tu

ističe nekorektan odnos prema nerazvijenim zemljama, jer u isto vrijeme dok IMF i WTO

insistiraju na liberalizaciji, Zapadne zemlje su podržavale liberalizaciju trgovine za one

proizvode koje su izvozili, ali su u isto vrijeme nastavile da štite one sektore u kojima bi

konkurencija iz zemalja u razvoju mogla ugroziti njihove privrede.

Takođe su brza i nepripremljena liberalizacija tržišta kapitala ostavile štetne posljedice na

privrede zemalja u razvoju. Razvijene zemlje su liberalizaciju svojih tržišta kapitala

provodile tek 70-tih godina 20.stoljeća kada su već bile dovoljno institucionalno jake za

liberalizaciju. Za razliku od toga, IMF je insistirao da se u zemljama u razvoju odmah

liberalizuje tržište iako nije bilo ni ekonomskih ni institucionalnih uslova za tako nešto.

Liberalizacija finansijskog tržišta, zbog nepostojanja odgovarajućih propisa i potrebne

institucionalne strukture, gotovo sigurno dovodi do finansijske i opće ekonomske

nestabilnosti.

Liberalizacija tržišta kapitala obuhvata i ukidanje propisa koji nadziru priljev i odljev

«vrućeg» novca u zemlji. To su kratkoročni krediti i ugovori koji obično znače samo

oklade o kretanju tečaja, odnosno špekulativni novac koji ne može biti upotrebljen za

dugoročna ulaganja.

Stiglitz smatra da to insistiranje na liberalizaciji dolazi direktno sa Wall Street-a za koji

Stiglitz u nekoliko navrata ističe kako upravo ono uređuje politike IMF-a. Naime, Wall

Street u tranzicijskim i zemljama u razvoju vidi velika potencijalna tržišta za ulaganje

kapitala. J. Stiglitz smatra da se IMF, forsirajući politiku finansijske liberalizacije, koja je

godine 1997. izazvala krizu u Istočnoj Aziji, rukovodio prije svega interesima

međunarodnog financijskog kapitala, koji je očekivao da će mu liberalizacija kretanja

kapitala otvoriti vrata u nova tržišta s velikim mogućnostima brze zarade.

Zemlje Istočne Azije, otvorile su se prema spoljnom svijetu, ali su to činile polako i

postepeno, a ne na način na koji je to IMF zahtjevao. One su iskoristile proces

globalizacije da povećaju i prošire svoj izvoz da bi ostvarile brži rast ali su svoje zaštitne

barijere otklanjale polako, pažljivo i sistematično.

Stiglitz jednim od najvećih promašaja IMF-a smatra greške u pravljenju redoslijeda i

tempa, kao i neosjetljivost na socijalni kontekst. Liberalizacija je često nametana prije

nego bi bila stvorena mreža socijalne zaštite i adekvatni regulatorni okviri.

Put u budućnost

Stiglitz u nekoliko navrata naglašava da se ne protivi globalizaciji i smatra da je upravo

ona omogućila uspijeh Istočne Azije, posebno na polju otvaranja povoljnih mogućnosti

za trgovinu i povećanog pristupa tržištima i tehnologiji. Takođe je globalizacija

doprinijela poboljšanju zdravstvenih uslova stanovništva, razvoju demokratije i većoj

socijalnoj pravdi.

Naglašava da je problem samo u načinu na koji se globalizacija provodi, tj. u

međunarodnim finansijskim institucijama koje upravljaju globalizacijom na način koji

ide u korist razvijenih zemalja.

Kako sam kaže „globalizacija može biti preoblikovana tako da se njen potencijal

ostvaruje za opštu dobrobit i da međunarodne ekonomske institucije mogu biti

preoblikovane na načine koji će pomoći ostvarenju tog cilja.“ (str. 226)

Najfundamentalnija promjena koja je potrebna da bi globalizacija proradila na način na

koji treba, jeste promjena u funkciji upravljanja. To zahtjeva promjenu u glasačkim

pravima međunarodnih institucija tj. ukidanje dominacije SAD i drugih tehnološki i

industrijski razvijenih zemalja u upravljanju IMF-om, Svjetskom bankom i WTO, da bi

manje razvijene zemlje Afrike, Azije i Latinske Amerike dobile veći utjecaj na

utvrđivanje politike i donošenje odluka tih institucija. Potrebno je takođe obezbjediti da

se u IMF, WTO i WB ne čuju samo glasovi ministara trgovine, finanija i trezora.

Stiglitz nije optimista po pitanju skorijih promjena u načinu vođenja međunarodnih

institucija te s toga naglašava značaj otvorenosti i transparentnosti. On smatra da je to

jedini način da se osigura veća odgovornost međunarodnih finansijskih institucija na

položaj siromašnih, životnu sredinu, kao i šire političke i ekonomske probleme. Kako

sam kaže: „svaka smicalica ili nedolično ponašanje, svaka indiskrecija, favorizovanje,

treba da budu podložne javnoj istrazi, a javni pritisak djeluje snažno“ (str. 238)

Stiglitz predlaže neke glavne reforme koje bi omogućile put u budućnost nerazvijenih i

tranzicijskih zemalja:

1. Potreban je veći oprez u liberalizaciji tržišta kapitala, posebno kratkoročnih

kapitalnih transakcija (“vrućeg novca”) zbog velike neizvjesnosti svjetskih

financijskih tržišta.

2. Reforma institucija bankrota i mirovanja. U slučaju kada privatni dužnici ne mogu

da otplate dugove kreditorima, treba pristupiti bankrotu a ne spašavati ih pomoću

bailout kredita MMF-a. Na bankrot i mirovanje duga se takođe treba malo više

osloniti i kada govorimo o nemogućnosti plaćanja javnih dugova.

3. Manje oslonaca na bailout-e jer praksa je pokazala kako bailouti ne samo da su

zatajili kao instrumenti politike nego su i doprinijeli povećanju problema,

smanjivanjem podsticaja na obazrivost pri odobravanju zajmova kao i za pokriće

mjenjačkih rizika. Oni uglavnom služe kao osiguranje stranim kreditorima i

održanje precijenjenog valutnog kursa.

4. Poboljšanje bankarske regulative – slabi bankarski propisi mogu stvoriti lošu

praksu u odobravanju zajmova što dovodi do nestabilnosti.

5. Poboljšanje upravljanja rizikom - ekonomski slabije razvijene zemlje suočene su s

velikom opasnošću od naglih promjena valutnih kurseva. Rješenje toga problema

nije vezivati kurs svoje valute uz USD ili € nego se predlaže da međunarodne

financijske institucije pomognu povoljnim zajmovima onim zemljama koje su

pogođene velikim nepovoljnim fluktuacijama valutnih kurseva.

6. Poboljšanje mreže socijalne zaštite – međunarodna pomoć bi bila od suštinskog

značaja da bi se unaprijedile mreže socijalne zaštite zemalja u razvoju.

7. Poboljšanje odgovora na krizna stanja – odgovore na buduće finansijske krize

treba stavaljati u aktuelni politički i socijalni kontekst.

Međutim, jednim od najvažnijih uslova smatra to da se IMF mora vratiti svojoj

originalnoj misiji, tj. ograničiti svoju djelatnost na zemlje suočene s finansijskom i

ekonomskom krizom, da bi im pomogao u prevladavanju krize. Po tom stajalištu IMF se

više ne bi morao baviti zemljama u tranziciji i zemljama u razvoju, osim u slučaju krize,

jer su posljedice njegova angažmana u tim zemljama do sada uglavnom bile negativne, i

to prije svega zbog zanemarivanja problema razvitka i zaposlenosti.

Zaključak

J. Stiglitz smatra da je postojeći model globalizacije loš zbog toga što se pokazalo da od

njega siromašne zemlje i siromašni društveni slojevi nemaju nikakve koristi, i da on ne

doprinosi stabilnosti globalne privrede. Razlog tome je prije svega što vodeće globalne

ekonomske institucije, IMF, Svjetska banka i WTO, koje daju smjer globalizaciji, vode

politiku uglavnom u interesu razvijenih industrijskih zemalja i središta ekonomske i

financijske moći, zanemarujući interese industrijski slabije razvijenih zemalja i globalne

interese.

Četiri su glavna obilježja alternativne razvojne strategije tranzicijskih i nedovoljno

razvijenih zemalja koju predlaže J. Stiglitz, nasuprot strategiji kakvu je koncipirao

Washingtonski dogovor i kakvu sprovode IMF, Svjetska banka i WTO:

1. Priznajući bitnu ulogu tržišnog mehanizma u poticanju i reguliranju privrednih

procesa, važnu funkciju u pokretanju i usmjerivanju razvitka ima i država, s tim

da će optimalan omjer i karakter tržišnih i državnih mehanizama ovisiti o mnogim

okolnostima specifičnima za svaku pojedinu zemlju.

2. Tranzicija i razvoj ne mogu se ograničiti samo na privrednu sferu, već ih valja

tretirati kao evoluciju odnosno transformaciju cjeline društva, koja obuhvaća

socijalne, pravne, institucionalne, obrazovne, kulturne, demografske i druge

aspekta jednoga društva.

3. Razvitak shvaćen u širem smislu, tj. shvaćen, ne samo kao rast proizvodnje, nego

kao poboljšanje kvalitete života pojedinca i društva u najširem smislu, ne može

biti uspješan bez široke podrške svih društvenih slojeva, bez općedruštvenog

konsenzusa, a to nije moguće postići ako koristi razvitka nisu pravedno

raspodijeljene.

4. Jedan od glavnih ciljeva alternativne strategije jest postići punu zaposlenost u

najvećoj mogućoj mjeri, a to će zahtijevati poticajnu fiskalnu i monetarnu

politiku.