VEGETACIJA HRVATSKE Antun Alegro1.Mediteranska regija (40% povrine, 17 umskih zajednica) Obuhvaa termofilne zimzelene i listopadne ume jadranskog podruja 1.1. Mediteransko litoralni pojas (obalni pojas) 1.1.1. Stenomediteranska zona ume alepskog bora 1.1.2. Eumediteranska zona-ume hrasta crnike 1.1.3. Submediteranska zona- ume bijelog graba i hrasta medunca 1.2. Mediteransko montani pojas (brdski pojas) 1.2.1. Epimediteranska zona-ume crnog graba i hrasta medunca 1.2.2. Hemimediteranska zona-ume dalmatinskog crnog bora, ume crnike i crnog graba 2.Eurosibirsko-sjevernoamerika regija (60% povrine, 45 umskih zajednica) 2.1 Nizinski pojas 2.1.1. ume hrasta lunjaka sa utilovkom 2.1.2. ume hrasta lunjaka i obinog graba 2.1.3. ume poljskog jasena 2.1.4. ume crne johe 2.1.5. ume vrba i topola 2.2. Breuljkasti pojas 2.2.1. ume hrasta kitnjaka i obinog graba 2.2.2. ume hrasta kitnjaka i pitomog kestena 2.2.3. Termofilne ume s crnim grabom i hrastom meduncem 2.3. Brdski pojas

1

2.3.1. Brdske ume bukve 2.3.2. Acidofilne ume bukve s bekicom 2.3.3. Primorske ume bukve s jesenskom aikom 2.3.4. Reliktne ume lipe i tise 2.3.5. Reliktne ume crnog bora 2.4. Gorski pojas 2.4.1. ume bukve i jele 2.4.2. ume jele s rebraom 2.5. Pretplaninski pojas 2.5.1. Subalpske ume bukve 2.5.2. Klekovina bora krivulja 2.5.3. ume smreke

1.

MEDITERANSKA REGIJA 1.1. Mediteransko-litoralni pojas Obuhvaa vei dio otoka, uski priobalni pojas, te srednju i junu Dalmaciju.

Za to podruje karaktristine su vazdazelene ume hrasta crnike (Quercus ilex) i ume alepskog i crnog dalmatinskog bora (Pinus halepensis i Pinus nigra subsp. dalmatica) koje su razvijene u stenomediteranskoj i eumediteranskoj zoni. U priobalnom pojasu u kojem se mogu javljati kratkotrajni mrazevi ili je pod jakim utjecajem bure razvijaju se ume hrasta medunca (Quercus pubescens) koje pripadaju submediteranskoj zoni. Stenomediteranska i eumediteranska zona obuhvaaju najtoplija podruja Jadranske obale. Temperatura je barem 50 tjedana kroz godinu iznad 5C. Zime su blage i kiovite, a ljeta suha i vrua. Submediteranska zona razlikuje se veom koliinom padalina u zimskim mjesecima i znatno niom temperaturom zbog koje je vegetacija listopadna. Slino eumediteranskoj zoni i ovdje su ljeta suha i vrua. U Sredozemlju ljudi ive ve nekoliko tisua godina, tu su se razvile i velike civilizacije antike Grke i Rima. Posljedice tako dugotrajne ljudske djelatnosti jasno su vidljive i na vegetaciji. ume su stoljeima krene kako bi se dobile oranice, panjaci, livade, prostor za sela i gradove. Zbog toga je umska vegetacija opstala na vrlo malim povrinama i najee nema znatan udio u ukupnoj vegetaciji. Znatno su ee makije (guste i niske ume panjae), garizi (prorijeene svijetle ikare),2

kamenjari i kamenjarski panjaci, te male rascjepkane obradive povrine. Proces kojim umska vegetacija prelazi u razne degradacijske tipove vegetacije (makiju, garige, kamenjare) djelovanjem ovjeka naziva se regresivna sukcesija. 1.1.1.UME ALEPSKOG BORA (STENOMEDITERANSKA ZONA) Stenomediteranska zona obuhvaa najvei dio jadranskih otoka juno od Kornata, a na kopnu podruje junije od Splita. Najljepe ume alepskog bora nalaze se na otoku Mljetu, te u Makarskom primorju, zatim na Peljecu, Hvaru, Koruli, Lastovu. Alepski bor je pionirska vrsta drveta koja moe rasti u tlima s vrlo malo vode i dubokim svega nekoliko centimetara. Njegove sjemenke su vrlo lagane, imaju krilca te se vrlo lako raznose vjetrom. Na taj nain alepski bor moe lako zaposjedati otvorene prostore. Podruja na kojima raste esto nalikuju na gole kamenite pustinje. Male koliine tla skupljaju se u pukotinama stijena i ispod kamenite povrine i one su dostatne da omogue razvoj alepskog bora. Uz alepski bor u sastojinama mogu rasti i divlja maslina (Olea oleaster), roga (Ceratonia siliqua), trlja (Pistacia lentiscus), mirta (Myrtus commumis), tetivika (Smilax aspera), borovica (Juniperus oxycedrus i J. macrocarpa), sparoina (Asparagus acutifolius) i dr. Budui da je alepski bor vrlo skromnih zahtjeva esto se koristi za poumljavanje ogoljelih povrina tako da je proiren i na podruje sjevernog Jadrana. Problem na takvim poumljenim povrinama su esti poari zbog velike koliine lako zapaljive smole koju taj bor sadri. 1.1.2. UME HRASTA CRNIKE (EUMEDITERANSKA ZONA) ume hrasta crnike zauzimaju uski obalni pojas Hrvatskog primorja od june i jugozapadne obale Istre, preko Loinja, junih dijelova Cresa, Raba, Paga i kopnom od Zadra do Prevlake te veinu junojadranskih otoka. U sjevernom dijelu uz hrast crniku raste i crni jasen (Fraxinus ornus) koji juno od Splita poinje izostajati. uma hrasta crnike je najstabilniji ekosistem Sredozemlja. Biljne vrste koje ga grade dobro su prilagoene na sune uvjete. Imaju vrsto koasto lie, koje je esto prevueno tankom votanom prevlakom, ima viesloju epidermu, sitne uvuene pui, esto i dlaice koje dodatno usporavaju hlapljenje vode. U prirodnom stanju takve ume su vrlo guste, tamne, sa specifinom mikroklimom koja je vlanija i3

hladnija od mikroklime otvorenih prostora. Zbog tame uzrokovane gustim sklopom, a koja je trajna budui da je uma vazdazelena sloj prizemnog raa je vrlo slabo razvijen, proljetnica takoer nema. Ovaj tip ume za razliku od uma alepskog bora razvija se na dubljim tlima, najee mediteranskim crvenicama, ali i drugim tipovima tla. Temperature su neto nie, a koliina padalina vea, s neto povoljnijim rasporedom ljeti. ivotni vijek ove ume vrlo je dug i ona znaajno utjee na klimu, hidroloke prilike, stvaranje tla i spreavanje erozije. Uz hrast crniku ili esminu (Quercus ilex) est je i crni jasen (Fraxinus ornus), osobito u sjevernijem podruju, zatim zelenika (Phillyrea latifolia), smrdljika (Pistacia terebinthus), mirta (Myrtus communis), planika (Arbutus unedo), lovor (Laurus nobilis), veliki vrijes (Erica arborea), kozokrvine (Lonicera implexa i L. etrusca) i dr. Zbog male koliine svjetla u prizemnom sloju u ovim umama raste razmjerno velik broj vrsta povijua koje penjanjem uz drvee dolaze do svjetla. To su npr. bljut (Tamus communis), tetivika (Smilax aspera), zimzeleni bro (Rubia peregrina), sparoina (Asparagus acutifolius). Prisutnost velikog broja povijua ini ovaj tip uma teko prohodnim. Ukoliko je sklop drvea prorijeen moe se razviti i prizemni sloj u kojem su najee vrste uskolisna veprina (Ruscus aculeatus) i primorska ciklama (Cyclamen repandum). Zbog stoljetnog utjecaja ovjeka ume hrasta crnike do danas su ouvane na vrlo malim povrinama. Najljepe sastojine ouvane su na Mljetu, Rabu (uma Dundo) i na Brijunima. Najveim dijelom prevedene su u degradacijske stadije makije, gariga i kamenjara. Makija je degradacijski stadij crnikove ume koji je po postanku panjaa tj. Razvija se iz panjeva posjeenih stabala hrasta crnike. Kako iz pojedinog panja izraste najee vie izdanaka oni ne dosiu visinu stabala, a sklop je vrlo gust. U makiji nije izraena slojevitost, visoka je do nekoliko metara i u njoj prevladavaju grmoliki oblici crnike, planike, zelenike i drugih vrsta. Zbog gustog sklopa i velikog broja povijua gotovo je neprohodna. Po sastavu vrsta ne razlikuje se bitno od crnikove ume, no po vrijednosti izgledu i strukturi razkikuje se bitno. Sljedei degradacijski stadij nakon makije je garig. Nastaje estim sjeama makije, ispaom i slinim negativnim utjecajima. Garizi su prorjeene ikare u kojima zbog vee koliine svjetla rastu druge vrste u odnosu na crnikovu umu i makiju. Kako je vegetacijski pokrov rijedak znatno je vea i erozija tla. Nestanak tla znatno4

usporuje zaraivanje gariga odnosno sukcesiju prema crnikovoj umi. U garizima rastu toploljbive i svjetloljubive (termofilne i heliofilne) vrste kao to su crveni buin (Cistus incanus), kretski buin (C. creticus), bijeli buin (C. salviifolius), ljepljivi buin (C. monspeliensis), drvenasti vrijes (Erica arborea), brnistra (Spartium junceum), hlapinika (Calicotome villosa), rumarin (Rosmarinus officinalis) i mnoge druge. Mnoge vrste koje rastu u garizima vrlo su aromatine zbog velike koliine eterinih ulja. Velika suhoa, gust sklop nekih tipova gariga i velika koliina eterinih ulja razlog su estih poara u ovom tipu vegetacije. Krajnji degradacijski stadij na podruju crnikove ume je kamenjara. Nastaje zbog snane erozije nakon unitenja uma, utjecaja vjetrova, ljetne sue, intenzivne ispae i poara. Velike kamenjarske povrine razvijene su na otoku Pagu, Kornatima, Golom otoku i na mnogim drugim mjestima. Tlo na kojem se razvija izuzetno je plitko i skeletno, s mnogo pokretnog i nepokretnog kamenja. ine ga mediteranske crvenice ili smea karbonatna tla. Kamenjare se koriste kao panjaci. Prestankom ispae zaratavaju u ibljake u kojima s godinama sve uestalije postaju drvenaste vrste. Vrste koje rastu na kamenjarama takoer imaju veliku koliinu eterinih ulja, esto su prekrivene dlakama, ljepljive su i imaju trnove kako bi se obranile od ivotinja koje ih pasu i brste. Najee vrste u kamenjarama su ljekovita kadulja (Salvia officinalis), smilje (Helichrysum italicum), mekinjak (Drypis spinosa), dubaac (Teucrium polium), primorski vrisak (Satureja montana), kovilje (Stipa eriocaulis) i dr. Za duge ljetne sue dolazi do gotovo potpunog prekida vegetacije. Kamenjare ponovno oivljuju nakon prvih jesenjih kia. Kako su zime blage ivot se odvija i zimi, a vrlo intenzivno nastavlja u proljee, kada mnoge povrine kamenjara izgledaju poput cvjetne livade. Vrstama su bogatije submediteranske kamenjare na kojima ima vie tla. Kamenjare su znaajne za pelarstvo budui da su mnoge vrste, poput ljekovite kadulje i primorskog vrijeska, medonosne. 1.1.3. UME BIJELOG GRABA I HRASTA MEDUNCA

(SUBMEDITERANSKA ZONA) Listopadne ume i ikare bijelog graba i hrasta medunca ine najznaajniju klimazonalnu zajednicu priobalnog pojasa sjevernog Hrvatskog primorja, veeg dijela Istre (krki dio Istre), otoka Krka, Cresa, sjevernog dijela Ravnih kotara i dijela Dalmacije. Visinski dopiru podno grebena Dinarida. Mjestimice uz tokove rijeka i na5

mjestima gdje reljef dozvoljava, prodiru i u unutranjost kopna. To je npr. sluaj u jednom dijelu Like, uz Neretvu i drugdje.U visinskoj zonaciji ovaj tip uma razvija se iznad crnikovih uma na visini od 400 m n.m., a u obalnom dijelu moe se nai i na visini od 900 m n.m. Razvijaju se na smeim karbonatnim tlima, crvenici i posmeenoj crvenici u uvjetima umjereno tople i perhumidne klime. Temperature su dakle nie, a koliina padalina vee nego u zoni crnikovih uma. Velike povrine razvijene su obliku raliitih degradacijskih stadija zbog stoljetnog iskoritavanja ovih uma za ogrjev ili dobivanja panjakih povrina. U novije doba na velikim, nekad degradiranim povrinama vidljiv je progresivni razvoj vegetacije u pravcu ikare i konano prave ume zbog naputanja stoarstva i prestanka koritenja drva kao glavnog ogrijevnog sredstva. Od drvenastih vrsta najznaajnije su bijeli grab (Carpinus orientalis), hrast medunac (Quercus pubescens) kojeg prema jugu smjenjuje hrast dub (Quercus virgiliana), crni jasen (Fraxinus ornus), maklen (Acer monspessulanum), cer (Quercus cerris), te lokalno oko Karlobaga judi (Celtis australis). U sloju grmlja este su vrste grmoliki graar (Coronilla emeroides), rujevina (Cotinus coggygria), draa (Paliurus spina-christi), pucalina (Colutea arborescens), raeljka (Prunus mahaleb), drijen (Cornus mas), trnina (Prunus spinosa), pavitina (Clematis vitalba), brijestolisna kupina (Rubus ulmifolia) i dr. U prizemnom sloju moe se nai jasenak (Dictamnus albus), pelinja ljubica (Melittis melissophyllum), crvena djetelina (Trifolium rubens), lastavinjak (Cynanchum adriaticum), primorski vrisak (Satureja montana), uskolisna veprina (Ruscus aculeatus), jesenska aika (Sesleria autumnalis), sparoina (Asparagus tenuifolius), parga (Asparagus tenuifolius), crvena iglica (Geranium sanguineum) i mnoge druge. Kako je ve spomenuto jugoistono od Zrmanje hrast medunac se poinje postupno zamjenjivati hrastom dubom. Dub je kserotermniji od medunca, podnosi veu suu i jedna je od najotpornijih listopadnih vrsta drvea. Najvee povrine zauzima u niim podrujima od Drnia prema Sinju, Imotskom i dalje do Vrgorca i Metkovia, te u dubrovakom zaleu. Najraireniji degradacijski stadij uma bijelog graba i hrasta medunca je draik ili trnjak drae (Paliurus spina-christi). Najvee sastojine ove zajednice nalaze se na junim padinama Velebita, na podruju Bukovice, Istre, sjevernog, srednjeg i junog primorja. To je vrlo degradirani tip vegetacije u kojem je najee degradirano6

i tlo, koje je plitko i siromano. Razlog takvoj degradaciji vegetacije i tla uglavnom je prevelika ispaa. Manje degradirane povrine pored drae u svom sastavu imaju i niz drugih drvenastih vrsta kao to su bijeli grab, crni jasen, pucalina, grmoliki graar, smrdljika, ipak (Punica granatum), srednja krkavina (Rhamnus intermedia) i dr. Zbog naputanja tradicionalnog oblika koritenja (paa i sjea) ove povrine danas se nalaze u procesu progresivne sukcesije koja vodi obnovi umske vegetacije. U submediteranskom pojasu razvijene su takoer i kamenjare opisane u poglavlju o umama crnike. O livadama ovog pojasa bit e vie rijei u poglavlju o neumskoj vegetaciji Hrvatske. 1.2. Mediteransko-montani pojas (hemimediteranska zona i

epimediteranska zona) Vegetacija mediteransko-montanog pojasa razvijena je u viim poloajima mediteranske regije i nadovezuje se na zonu submediteranske vegetacije. Na otocima se rasprostire samo na najviim dijelovima, uglavnom iznad 400 m n.v. (hemimediteranska zona), a u kontinentalnom dijelu (epimediteranska zona) iznad 300 m u sjevernojadranskom i 600 m u junojadranskom dijelu. Od prethodnog pojasa ovo podruje razlikuje se znatno niim temperaturama u zimskom dijelu godine i bitno veom koliinom padalina tako da klima ima znatno humidniji karakter. Ljeti uglavnom ne dolazi do izrazite i dugotrajne ege i sue. Najznaajnija vrsta drveta je crni grab (Ostrya carpinifolia). Uz crni grab na otocima moe u ovom pojasu rasti i hrast crnika (Quercus ilex), inae karakteristian i dominantan u vazdazelenoj eumediteranskoj vegetaciji. U kontinentalnom dijelu znaajne drvenaste vrste su jo i bijeli grab (Carpinus orientalis), hrast medunac (Quercus pubescens), zatim dalmatinski crni bor (Pinus nigra subsp. dalmatica), a na Biokovu i jela (Abies alba). Hemimediteranska vegetacijska zona vazdazeleno-listopadnih uma zauzima najvie dijelove jadranskih otoka Hvara, Braa, Korule, Mljeta i poluotoka Peljeca, na kojima se srednji minimum najhladnijeg mjeseca kree izmeu 2-4 C, a prosjena godinja koliina oborina oko 1200 mm. Ovom tipu umskih zajednica pripada vrlo mala povrina, vei dio sastojina je znatno degradiran tako da nemaju nikakvo privredno znaenje, no vrlo su vrijedne sa stanovita zatite bioloke raznolikosti. Epimediteranska zona termofilnih listopadnih ili crnogorinih uma zauzima najvie pojase sredozemne vegetacije u Hrvatskoj. Najvee povrine nalaze se u sjevernoj Istri i na junim padinama Dinare. Temperature su nie nego u prethodnim7

zonama, prosjena godinja koliina oborina iznosi oko 1400 mm. Snijeg je takoer est, ali se ne zadrava dugo. 1.2.1. UME CRNOG GRABA I HRASTA MEDUNCA (EPIMEDITERANSKA ZONA) Iznad uma i ikara bijelog graba razvijaju se primorske ume i ikare crnog graba (Ostryo-Quercetum pubescentis). Rasprostranjene su du dinarskih planina u rasponu nadmorskih visina od (300-)400-950 m, te ine klimazonalnu vegetaciju sjeverne Istre i sjevernojadranskog podruja, primorskih padina Velebita, te sjevernih padina Bukovice. Razvijaju se u uvjetima hladnije klime i zadnja su umska zajednica sredozemnog podruja, tj. granie s vegetacijom kontinentalnog podruja, odn. eurosibirsko-sjevernoamerike regije. Za razliku od zajednica razvijenih na niim nadmorskim visinama ovdje vie ne rastu vazdazelene vrste, a manji je udio i toploljubnih (termofilnih) vrsta. Razvijaju se na smeim tlima i rendzinama na vapnencima i dolomitima. Zbog djelovanja ovjeka ova zajednica je takoer razvijena i u obliku vie ili manje prorijeenih ikara ili znatno rjee kao uma panjaa u kojoj je dominantan crni grab. U sloju drvea najznaajnije vrste su crni grab (Ostrya carpinifolia), hrast medunac (Quercus pubescens), javor gluha (Acer obtusatum), maklen (Acer monspessulanum), crni jasen (Fraxinus ornus), jarebika (Sorbus aria). U sloju grmlja dolaze i drijen (Cornus mas), trnina (Prunus spinosa), pavitina (Clematis vitalba). U sloju niskog raa vrlo je znaajna vrsta jesenska aika (Sesleria autumnalis), koja poput gustog zelenog saga moe prekrivati povrinu tla u umi; zatim bljut (Tamus communis), takolisna paroga (Asparagus tenuifolius), sitni a (Carex humilis), crvena djetelina (Trifolium rubens) i mnoge druge.

1.2.2. UME DALMATINSKOG CRNOG BORA I UME HRASTA CRNIKE I CRNOG GRABA (HEMIMEDITERANSKA ZONA) ume dalmatinskog crnog bora (Pinus nigra subsp. dalmatica) rastu iznad uma hrasta crnike i alepskog bora. Najvei kompleksi tih uma razvijeni su na nadmorskoj visini od 450-750 m, na Brau, Hvaru i Koruli, a na Peljecu i na veim visinama. Najee su razvijene na plitkim, skeletnim vapnenakim crnicama i posmeenim crvenicama.8

U graninom pojasu crnoborvih uma prema crnikovim umama, na vapnenoj podlozi rastu ume dalmatinskog crnog bora s crnikom. U crni bor u ovim umama rastu i borovica (Juniperus oxycedrus), sparoina (Asparagus acutifolius), buin (Cistus incanus), ljekovita kadulja (Salvia officinalis), dalmatinska utilovka (Genista dalmatica) i dr. 2. EUROSIBIRSKO-SJEVERNOAMERIKA REGIJA Ova regija obuhvaa velika umska podruja Europe, Azije (Sibira) i Sjeverne Amerike. U toplijim dijelovima razvijena je listopadna vegetacija, a u hladnijim crnogorina, kojoj pripadaju ogromna prostranstva sibirske i kanadske tajge. Kontinentalni dio Hrvatske u cijelosti pripada ovoj velikoj regiji i to njenom junom rubu, koji granii s mediteranskom regijom. Posljedica toga je da kontinentalni dio Hrvatske karakteriziraju razni tipovi bjelogorinih, listopadnih uma, ali istovremeno na toplijim stanitima rastu i mnoge toploljubne submediteranske vrste, kojima se pridruuju i mnoge ilirske vrste. Ilirske vrste su one kojima je centar rasprostranjenja sjeverozapadni dio Balakana, odnosno podruje Dinarida. Toj skupini pripadaju mnoge stare vrste koje su na ovom podruju preivjele ledena doba dok su u srednjoj i sjevernoj Europi izumrle, tako da su danas uglavnom endemine za ovo podruje i znatno pridonose bogatstvu i posebnosti flore i vegetacije. Takoer, u vrijeme ledenih doba mnoge vrste sa sjevera prodrle su u podruje jugoistone Europe i ovdje se zadrale do danas. Dakle, iako dio velike eurosibirsko-sjevernoamerike regije, zbog svog junog poloaja na susretitu s mediteranskom regijom i slabijim utjecajem ledenih doba, kontinentalni dio hrvatske izdvaja se u posebnu ilirsku provinciju europske subregije. Ovisno o ekolokim, osobito klimatskim imbenicima razlikuju se nizinski, breuljkasti, brdski, gorski i pretplaninski pojas, to vegetaciju ini iznimno bogatom. Klimatogenu klimazonalnu) vegetaciju, dakle vegetaciju koja se razvija pod dominantnim utjecajem ope klime, a ne nekog lokalnog imbenika, npr. velike koliina vode, strme stijene, djelovanje ovjeka; u ilirskoj provinciji ine ume. Krajnji sjeveroistoni dio Hrvatske pod utjecajem je suhe stepske klime tako da se on izdvaja u posebni panonski sektor srednjoeuropske provincije. Za panonski sektor znaajno je da primarnu, klimatogenu vegetaciju ne ine ume, nego stepski travnjaci koji su do danas gotovo u cjelosti pretvoreni u plodne obradive povrine.9

Ravnice i breuljci prostranog nizinskog podruja sastoje se od aluvijalnih i diluvijalnih naslaga. Ostala su podruja najveim dijelom izgraena od vapnenca i dolomita razliitih geolokih formacija. Klimatski ovo podruje je vrlo raznoliko, a od sredozemne regije razlikuje se niim temperaturama i dovoljnom koliinom padalina u ljetnim mjesecima tako da ne dolazi do perioda izrazite ljetne sue.

2.1. Nizinski pojas (planarni pojas) Obuhvaa podruje sjeverno od Karlovca, prvenstveno savsko-dravsko meurjeje. Prostire se u rasponu nadmorskih visina od 80-150 m. Znaajke ovog vegetacijskog pojasa postoje i na likoj visoravni na nadmorskim visinama od 300600 m. ini najnii pojas umske vegetacije, a na razliitost umskih zajednica utjeu prije svega razliiti reimi podzemnih i nadzemnih voda. Najznaajnije drvenaste vrste su hrast lunjak (Quercus robur), poljski jasen (Fraxinus angustifolia), crna joha (Alnus glutinosa), obini grab (Carpinus betulus), bijela i crna topola (Populus alba i P. nigra), te razne vrste vrba (Salix spp.). Tla su hidromorfna, najee mineralno-movarna, glejna, a na uzvisinama nizinski pseudoglej. Klima je kontinentalna sa srednjom godinjom temperaturom od 9C, i koliinom oborina od 1000 mm na zapadu do 650 mm na istoku. Kao to je ve spomenuto, odluujui ekoloki imbenik je voda, bilo poplavna kao to je to sluaj kod vrbovih i topolovih uma, bilo podzemna (kod uma hrasta lunjaka), bilo jedna i druga (kod uma poljskog jasena i crne johe). Najrasprostarnjenijim umskim zajednicama ovog podruja pripadaju poplavne ume hrasta lunjaka i velike utilovke (Genisto elatae-Quercetum roboris), ume crne johe (Carici elongatae-Alnetum glutinosae u Podravini i Frangulo-Alnetum glutinosae u Posavini), te ume poljskog jasena (LeucoioFraxinetum i Pruno-Fraxinetum). Na povienim i ocjeditim terenima van dohvata poplavnih voda, ali jo uvijek pod utjecajem visokih podzemnih voda razvijaju se ume hrasta lunjaka i obinog graba (Carpino betuli-Quercetum roboris). Prave ritske ume bijele vrbe (Galio-Salicetum albae) razvijene su u Podunavlju i donjem toku rijeke Drave.

10

2.1.1. UME HRASTA LUNJAKA SA UTILOVKOM Ove ume rasprostranjene su u nizinskom dijelu Hrvatske uz Savu, Dravu, Odru i Kupu. Toj umskoj zajednici pripadaju poznate slavonske hrastove ume. Rasprostiru se na oko 200 000 ha i ine velike umske komplekse kao to su spavanski, pokupski, esmanski, lipovljanski, uma utica, Repa, naike, donjomiholjake i slatinske ume. Takvi veliki umski kompleksi koji zauzimaju i po nekoliko desetaka tisua hektara jedinstveni su u Europi. ume hrasta lunjaka uspijevaju iznad uma vrba, topola, crne johe i poljskog jasena na terenima koji su nekoliko metara iznad normalnog vodostaja. Oni su periodino plavljeni stagnantnom vodom, ali poplava traje krae vrijeme, ili su van dohvata poplavnih voda, ali su jo uvijek dovoljno svjei. Zajednica se razvija na mineralno-movarnom, slabije ili jae kiselom tlu i na pseudoglejnom, odnosno podzolastom, slabo kiselom tlu. Razina podzemne vode ostaje tijekom cijele godine relativno visoka, a na povrini voda stagnira vrlo dugo (do lipnja ili srpnja), jer je tlo glinasto i vrlo slabo propusno tako da se voda gubi hlapljenjem, a ne procjeivanjem u dublje slojeve. U sloju drvea prevladava hrast lunjak (Quercus robur), a zatim poljski jasen (Fraxinus angustifolius), crna joha (Alnus glutinosa), nizinski brijest (Ulmus laevis), crna i bijela topola (Populus alba i P. nigra). isti hrastici nisu prirodni, nego su nastali sjeom ostalih drvenastih vrsta, osobito u zapadnom dijelu areala ove zajednice. Takve iste sastojine su znatno manje stabilne od prirodnih mijeanih sastojina. Tradicionalno intenzivno irenje svinja takoer djeluje negativno jer je onemogueno pomlaivanje uma. Sloj grmlja je takoer bujan i raznovrstan, a tvore ga velika utilovka (Genista elata), glog (Crataegus oxyacantha i C. monogyna), trnina (Prunus spinosa), divlja kruka (Pyrus pyraster), crvena hudika (Viburnum opulus), truljika (Frangula alnus), kupine (Rubus spp.) i dr. Sloj niskog raa osobito je bujan u proljee nakon poplava. Neke od najeih vrsta su rastavljeni a (Carex remota), uskolisni a (Carex strigosa), umski roac (Cerastium sylvaticum), odoljen (Valeriana officinalis), vuja noga (Lycopus europaeus), dobriica (Glechoma hederacea), uta perunika (Iris psudacorus), sedmolist (Aegopodium podagraria), movarna mljeika (Euphorbia palustris), vodena metvica (Mentha aquatica), metljika (Lysimachia nummularia), obini protivak (Lysimachia vulgaris), vodeni dvornik (Polygonum hydropiper) i mnoge druge.11

Posljednjih 50 godina lunjakove ume doivjele su krupne promjene. Radi intenzivnog koritenja njihove povrine su znatno smanjene, a znatno su stradale i od tetnih kukaca i parazitskih gljiva. Prvo suenje lunjakovih uma primjeeno je jo 1908. u Velikom etraku kod Lipovljana. Tada je ustanovljeno da se radi o pepelnici koju uzrokuje parazitska gljivica Microsphaera alphitoides, koja se osobito brzo iri nakon to su mlado lie ve napali razni tetni kukci. Prirodnu obnovu ovih uma znatno je ometalo i intenzivno irenje svinja, no zadnjih desetljea ovakav nain stoarenja nestaje, pa vie ne predstavlja znaajan problem. Zbog meliorativnih zahvata ove ume su danas samo manjim dijelom poplavne, a ta smanjena koliina vode takoer je djelovala vrlo tetno na mnoge sastojine. Slina umska zajednica razvija se i u srednjoj Europi (Querco-Ulmetum), no zbog osobitog floristikog sastava nae lunjakove ume se odvajaju u posebnu umsku zajednicu (Genisto elatae-Quercetum roboris). S obzirom na veliko podruje rasprostranjenja i donekle razliite ekoloke prilike u kojima se razvija ova zajednica se moe razdijeliti u nekoliko podtipova. 2.1.2. UME HRASTA LUNJAKA I OBINOG GRABA Ovo je jedan od najpoznatijih tipova uma u Hrvatskoj. Rasprostire se du cijelog toka Save, u spavanskom podruju, te u dolini rijeke Mirne. Ova uma se javlja iznad ume hrasta lunjaka sa utilovkom, van dohvata poplavnih voda, na takozvanim gredama, ali je tlo jo uvijek pod utjecajem visokih podzemnih voda i zimi je zasieno vodom. Ukoliko poplava i zahvati ove ume ona je kratkotrajna, razina vode ne premauje nekoliko centimetara i rijetko se dogaa. Razvija se na nizinskim smeim tlima, na pseudogleju i mineralno-movarnim, umjereno oglejanim tlima slabo kisele do neutralne reakcije. U toj umi za razliku od prethodno opisane sloj grmlja je slabo razvijen, a u njegov sastav kao i u sastav prizemnog sloja ulaze mnoge vrste koje inae rastu u umama hrasta kitnjaka i obinog graba. Obini grab ne podnosi stajau vodu i dugotrajnu visoku razinu podzemnih voda. Da bi mogao rasti srednji vodostaj podzemnih voda mora biti izmeu 2-3 m. Nasuprot tome hrast lunjak dobro podnosi stagnantnu vodu. Od drvenastih vrsta osobito su znaajne i lipe (Tilia cordata i T. platyphyllos). U sloju grmlja este vrste su lijeska (Corylus avellana), obina kurika (Euonymus europaeus), poljska rua (Rosa arvensis), likovac (Daphne mezereum),12

glogovi (Crataegus monogyna i C. oxyacantha). U prizemnom sloju rastu visibaba (Galanthus nivalis), afran (Crocus vernus), umarica (Anemone nemorosa), uti gavez (Symphytum tuberosum), velecvjetni crijevac (Stellaria holostea), plunjak (Pulmonaria officinalis), velika vlasnjaa (Festuca gigantea), zdraviica (Sanicula europaea), kravojac (Angelica sylvestris) i dr. 2.1.3. UME POLJSKOG JASENA Najljepe sastojine ove umske zajednice nalaze se u lipovljanskim poplavnim umama, Javikoj gredi kod Jasenovca i Kamarama kod Novske, zatim u esmanskom podruju, u turopoljskom lugu, u Pokuplju, na podruju od Siska do Spave. Od svih nizinskih umskih zajednica ova je najizloenija dugotrajnom djelovanju povrinskih i visokih podzemnih voda. Razvija se na aluvijalnim glinastim tlima koja su izrazito dombasta i bazine do kisele reakcije. Povrinska voda, dubine do 1 m, zimi se esto smrzne, te nastaju velike tete na stablima jasena. Zajednica zauzima depresije, tzv. bare i tanjure, u tlu u koje se slijeva voda s okolnih viih podruja. Budui da se ne moe procijediti u dublje slojeve tla jer je tlo nepropusno i dobro natopljeno gubi se jedino isparavanjem. Dakle, mikroreljefna svojstva terena, reim visokih voda i nepropusnost tla osnovni su imbenici koji uzrokuju pojavljivanje ovog tipa ume. ume poljskog jasena ine tzv. barsku granicu ume, jer u sluaju da je prisutna jo vea koliina vode nemogu je razvitak bilo kakve ume, pa se na takvim mjestima razvija tipina movarna vegetacija. Ova uma karakteristina je i po tome to najkasnije od svih nizinskih uma prolistava u proljee, a u jesen prva gubi lie. U sloju drvea obino nema drugih vrsta osim poljskog jasena, jer ne podnose tako velike koliine vode. Sloj grmlja takoer je siromaan vrstama i vrlo je slabo razvijen, a tvore ga velika utilovka (Genista elata), truljika (Frangula alnus), neke vrste vrba (Salix spp.) i sl. Sloj prizemnog raa vrlo je dobro razvijen i ini ga veliki broj vrsta. Neke od najeih su uti a (Carex vesicaria), busenasti a (Carex elata), movarna broika (Galium palustre), kasni drijemovac (Leucojum aestivum), paskvica (Solanum dulcamara), obini sit (Juncus effusus), vodeni grbak (Rorippa amphybia), aboun (Alisma plantago-aquatica), vodena pirika (Glyceria fluitans), tresetna paprat (Dryopteris carthusiana) i dr.13

2.1.4. UME CRNE JOHE U Hrvatskoj su razvijena dva tipa uma crne johe, u podravini raste uma crne johe s dugoklasim aem (Carici elongatae-Alnetum glutinosae), a u posavini uma crne johe s truljikom (Frangulo-Alnetum glutinosae). Obje zajednice imaju izuzetno visoku primarnu produkciju. uma crne johe s dugoklasim aem tipina je srednjoeuropska zajednica razvijena sjeverno od Alpa. U Hrvatskoj raste u Podravini u Crnim jarkima, Kupinju, Limbuu, Prelonikom bereku i drugdje. U ovom podruju ova uma predstavlja reliktni tip vegetacije, tj. ostatak ledenodobske vegetacije. Naime u vrijeme ledenih doba areal ove, inae srednjoeuropske zajednice, pomicao se prema jugu Europe. Nakon ponovnog zatopljenja izumrla je na najveem dijelu junoeuropskog prostora, a samo se fragmentarno zadrala na podruju dananje Podravine. Raste na tresetnim i bazama bogatim, humusno glejnim tlima koja su zasiena vodom. Posljednjih desetljea je zbog izgradnje hidroenergetskih i meliorativnih sustava areal ove zajednice smanjen na raun zajednica koje trebaju manje vode. U sloju drvea dominira crna joha, koja moe dosei znatne dimenzije. Uz crnu johu mogu rasti i poljski jasen (Fraxinus angustifolia) i nizinski brijest (Ulmus laevis), a na povienim rubovima i hrast lunjak (Quercus robur). Sloj grmlja dobro je razvijen i u njemu rastu crvena hudika (Viburnum opulus), prava krkavina (Rhamnus catharticus), sremza (Prunus padus), truljika (Frangula alnus), svibovina (Cornus sanguinea), obina kurika (Euonymus europaeus). U sloju niskog raa rastu dugoklasi a (Carex elongata), vuja noga (Lycopus europaeus), paskvica (Solanum dulcamara), hmelj (Humulus lupulus) i dr. uma crne johe s truljikom vrlo je slina prethodnoj zajednici, a razvija se u Posavini i Pokuplju. Najee se razvija u starim rijenim koritima, zibovima, rubovima movara, te je stoga fragmentarno rasporeena i relativno malih povrina. Crna joha ima pionirski karakter jer obrauje stare tokove i stvara umsko tlo koje omoguuje rast drugim vrstama drvea. uma crne johe s truljikom razvija se na slabo kiselom organogenomovarnom tlu. Najvei dio godine ova uma nalazi se pod vodom dubine 20-70 cm. Zbog te trajno prisutne stajae vode crna joha razvija posebne bone unjaste izdanke

14

oko kojih se skuplja mulj i mrtvi biljni materijal, te se stvara tlo na kojem se onda zakorjenjuju zeljaste biljke. Za razliku od uma crne johe s dugoklasim aem ovaj tip ume crne johe nije reliktnog karakteta, nego predstavlja pionirsku i prijelaznu zajednicu u kojoj crna joha osvaja otvoreni teren, izgrauje umu, te stvara povoljne uvjete za razvoj drugih drvenastih vrsta, prvenstveno hrasta lunjaka. U sloju drvea uz crnu johu rastu joi poljski jasen (Fraxinus angustifolia) i nizinski brijest ili vez (Ulmus laevis). Sloj grmlja slabo je razvijen i u njemu rastu truljika (Frangula alnus), crvena hudika (Viburnum opulus), siva vrba (Salix cinerea), divlja rua (Rosa canina s.l.). U sloju niskog raa razlikuju se biljke koje rastu na unjastim pridancima uz stabla johe i one koje rastu na samom tlu. Na unjevima rast npr. tresetna paprat (Dryopteris carthusiana), uti gavez (Symphytum tuberosum), dobriica (Glechoma hederacea), paskvica (Solanum dulcamara) i dr. Na samom tlu rastu irokolisni dvornik (Polygonum lapathifolium), movarna broika (Galium palustre), vrbolika (Lythrum salicaria), rebraa (Hottonia palustris), kaljunica (Caltha palustris), uta perunika (Iris pseudacorus), vodena lea (Lemna trisulca) i dr. 2.1.5. UME VRBA I TOPOLA U ovu grupu spadaju ritske ume mekih listaa koje uspjevaju na rijenim otocima, obalama, rubovima movara i drugih vodenih povrina. Manji ili vei dio godine provode pod vodom, to ovisi o visini terena, udaljenosti od obale, vrsti i genezi tla. Glavne vrste drvea i grmlja su rakita (Salix purpurea), bademasta vrba (Salix triandra), krhka vrba (Salix fragilis), koaraka vrba (Salix viminalis), bijela vrba (Salix alba), bijela i crna topola (Populus alba i P. nigra). Te vrste ine vie tipova zajednica, npr. grmolike ume rakite i bademaste vrbe (Salicetum purpurae i Salicetum triandrae), zatim ume bijele vrbe (GalioSalicetum albae), mjeovite vrbovo-topolove ume (Salici-Populetum) i mjeovite topolove ume (Populetum nigro-albae). Uz ove vste este su i druge vrste movara i poplavnih stanita, kao to su razne vrste aeva (Carex), sitova (Juncus), trava (Poaceae), obini protivak (Lysimachia vulgaris), vrbolika (Lythrum salicaria), hmelj (Humulus lupulus) i mnoge druge, a zadnjih desetljea naglo iri i niz agresivnih neofitskih vrsta kao to su rudbekija (Rudbeckia laciniata) i Echynocistis lobata15

porijeklom iz Sjeverne Amerike i ljezdasti nedirak (Impatiens glandulifera) porijeklom iz Azije. Ritska uma zajedniki je naziv za razne tipove umske vegetacije koja se razvija uz rijene obale, na naplavnim tlima i periodiki se poplavljuje. Njihov razvitak nije u prvom redu ovisan o opoj klimi nego o prisustvu rijeke, odnosno o vodnom reimu. U umi bijele vrbe poplave mogu trajati 3-5 mjeseci, a visina vode je naee 2-4 m. Zbog stalne uronjenosti korjena u vodu onemogueno je primanje kisika u korijen, pa iz stabala izrasta adventivno, tzv. bradasto korijenje kojem je osnovna uloga opskrba kisikom. Ovaj tip uma vrlo je jednolik na podruju cijele Europe, pa se ni nae ritske ume u svom sastavu ne razlikuju bitno od srednjoeuropskih, tovie moe se rei da su one srednjoeuropskog karaktera. Rakitov ibljak tvori graninu umsku zajednicu prema movarnoj vegetaciji, prije svega tracima. uma bademaste vrbe pionirska je zajednica koja se razvija na najniim dijelovima sprudova i taloi nove slojeve pijeska i mulja te tako stvara uvjete za razvoj bijele vrbe. uma bijele vrbe i crne topole najbolje je razvijena u hrvatskom Podunavlju. Razvija se na mjestima koja su rjee i krae zahvaena poplavama u odnosu na ona na kojima se razvija uma bijele vrbe. ume bijele i crne topole razvijaju na humoznim, hranivima bogatim, plodnim tlima koja su jo krae poplavljena od prethodnih. Rasprostranjene su na vrlo malim povrinama.

2.2. Breuljkasti pojas (kolinski pojas) Nastavlja se na nizinski pojas u rasponu nadmorskih visina od 150-500 m. Prirodno su ume ovog pojasa zbog povoljnih klimatskih i ekolokih prilika bujne i bogate vrstama, no kako je to podruje izuzetno povoljno i za ljudski ivot i djelatnosti, one su od srednjeg vijeka nadalje pretvarane u antropogene tipove vegetacije kao to su panjaci, livade, oranice, vinogradi, ivice, naselja. Ovom pojasu pripadaju breuljci i donji dijelovi panonskog gorja (Medvednica, Ivanica, Kalnik,

16

slavonsko gorje). Breuljkasti pojas razvijen je takoer i junije od Karlovca i to u smjeru Severina na Kupi, te u smjeru Josipdola, te na rubu like visoravni i u Istri. Prosjena godinja temperatura ovog podruja iznosi oko 10C, prosjena godinja koliina oborina oko 1200 mm u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske, odnosno oko 800 mm u istonom dijelu panonskog gorja. Najznaajnija drvenasta vrsta je hrast kitnjak (Quercus petraea), koji ini vie tipova umskih zajednica. Od ostalih drvenastih vrsta znaajne su obini grab (Carpinus betulus), pitomi kesten (Castanea sativa), breza (Betula pendula), hrast cer (Quercus cerris), hrast medunac (Quercus pubescens), klen (Acer campestre), divlja trenja (Prunus avium), bukva (Fagus sylvatica). Ovisno o ekolokim prilikama u ovom pojasu razlikujemo tri grupe umskih zajednica: a) ume razvijene na neutralnim do slabo bazinim tlima, na vapnenakoj ili dolomitnoj geolokoj podlozi. Glavne drvenaste vrste su hrast kitnjak, obini grab, trenja, klen. b) Acidofilne ume razvijene na kiselim tlima, odnosno silikatnoj geolokoj podlozi. Glavne drvenaste vrste su hrast kitnjak, pitomi kesten i obina breza. c) Termofilne ume razvijene na junim i jugozabadnim ocjeditim obroncima, na toplim prozranim tlima, takoer iznad vapnenake ili ee dolomitne podloge. Glavne drvenaste vrste su hrast kitnjak, hrast medunac, crni grab, crni jasen i druge submediteranske, termofilne vrste. 2.2.1. UME HRASTA KITNJAKA I OBINOG GRABA Ovaj tip ume predstavlja iroko rasprostranjenu klimatogenu (klimazonalnu) vegetaciju nieg kontinentalnog podruja. Raste van dohvata visokih podzemnih voda na brdskim terenima, niim gorjima i podnojima veih masiva na pseudoglejnim, umjereno podzoliranim i smeim umskim tlima. Ne dolazi na plitkim dolomitnim tlima, na jako zakiseljenim, te poplavnim tlima. Optimalno je razvijen na neutralnim, slabo bazinim, do slabo kiselim tlima. Istonu granicu svog rasprostranjenja dosie na obroncima Dilja kod akova. Dobro je razvijen oko gorja sjeverozapadne Hrvatske, te u sredinjoj Hrvatskoj junije od Karlovca prema obroncima Dinarida i rubovima krkih polja. Kako je ve spomenuto u uvodnom dijelu velike povrine ovih uma su iskrene i pretvorene i razliite tipove antropogene vegetacije. Rasprostire se u rasponu nadmorskih visina od 150-450 m. U odnosu na srodne srednjoeuropske17

ume, ove se odlikuju znatno bogatijim floristikim sastavom i specifinim ilirskim vrstanma, pa ih stoga nazivamo i ilirskim umama hrasta kitnjaka i obinog graba. Neke od tih ilirskih vrsta su mije uho (Omphalodes verna), kukurjeci (Helleborus dumetorum, H. niger, H. artrorubens), ukasta grahorica (Vicia oroboides), reuhe (Cardamine enneaphyllos, C. polyphylla, C. trifolia, C. waldsteiniana), biskupska kapica (Epimedium alpinum), volovsko oko (Hacquetia epipactis). Od drvenastih vrsta najvanije su hrast kitnjak (Quercus petraea) i obini grab (Carpinus betulus). Ako se tlo zakiseljuje poinje izostajati grab, tako da uma konano prelazi u isti hrastik, a sastojine na vlanijim stanitima, u jarcima, klancima, uz rubove ptoka esto su isti grabrici. Od ostalih drvenastih vrsta esti su klen (Acer campestre), divlja trenja (Prunus avium), zatim brijest (Ulmus glabra), javori (Acer pseudoplatanus i A. platanoides), te kesten (Castanea sativa) i bukva (Fagus sylvatica). Sloj grmlja dobro je razvijen i grade ga mnogobrojne vrste. Neke od njih su poljska rua (Rosa arvensis), lijeska (Corylus avellana), divlja kruka (Pyrus pyraster), likovac (Daphne mezereum), glogovi (Crataegus monogyna i C. oxyacantha). Sloj prizemnog raa takoer je izuzetno dobro razvijen iz uz ve spomenute ilirske vrste, karakterizira ga i velik broj vrsta proljetnica koje te ume ine izuzetno arenim u proljee prije prolistavanja drvenastih vrsta. S obzirom na vrstu tla na kojoj je razvijena ova umska zajednica moe se podijeliti na nekoliko podtipova. 2.2.2. UME HRASTA KITNJAKA I PITOMOG KESTENA Ove ume razvijaju se na kiselim tlima iznad silikata i pjeenjaka, na neto toplijim stanitima, na platoima, sedlima i blaim padinama gdje se mogla skupiti vea koliina tla; u rasponu nadmorskih visina od 250-550 m. Najvei kompleksi uma kestena i hrasta kitnjaka razvijeni su na Zrinjskoj i Petrovoj gori, Medvednici, te na ostalom gorju sjeverozapadne Hrvatske. Uz pitomi kesten (Castanea sativa) i hrast kitnjak u sloju drvea mogu rasti i obini grab i bukva. Zadnjih desetljea zbog napada parazitske gljivice mnoge sastojine pitomog kestena su teko oteene, tako da su te ume danas u fazi znatnih promjena i predstavljaju vrlo ranjiv ekosistem. Na nekim stanitima odumrla stabla kestena poinju zamjenjivati bukva i grab. Sloj grmlja dobro je razvijen, a grade ga acidofilne vrste kao to su borovnica (Vaccinium myrtyllus), obina utilovka (Genista tinctoria), uica (Chamaecytisus supinus), crnkasta uica (Lembotropis nigricans) i dr. Sloj niskog raa ine takoer18

acidofilne vrste runjika (Hieracium sylvaticum, H. racemosum, H. rotundatum), urodica (Melampyrum pratense), raznolisna vlasnjaa (Festuca heterophylla), bjelkasta bekica (Luzula albida) i dr. Karakteristian je i relativno velik broj vrsta mahovina od kojih su najei rodovi Polytrichum i Leucobryum. Na podrujima Like, Korduna, Gorskog kotara i dijela umberka na mjestima gdje su iskrene prije svega ume pitomog kestena i hrasta kitnjaka nastaje specifian oblik vegetacije nazvan vritine ili bujadnice. Razvijaju se na zakiseljenim, sivim, ilovastim tlima. Slue kao panjaci, a ako se prekine s ispaom zarastaju u ikare i brezike. Karakteristine vrste vritina su vrijes (Calluna vulgaris), uice (Genista pilosa, G. germanica, Chamaespartium sagittale) i bujad (Pteridium aquilinum). Ako se kose daju sijeno niske kvalitete koje se najee koristi kao stelja. Vritine su zanimljive pelarima zbog vrijesa koji je medonosna vrsta. 2.2.3. TERMOFILNE UME S CRNIM GRABOM I HRASTOM MEDUNCEM Ove ume razvijaju se na plitkim karbonatnim crnicama iznad dolomitne i vapnenake podloge, na nagnutim ocjeditim terenima, junih i jugozapadnih ekspozicija. Takve prilike uvjetuju termofilni karakter ovih uma, pa one prdstavljaju ekstrazonalno razvijenu submediteransku vegetaciju. Rasprostranjene su na istonim i zapadnim obroncima Medvednice, umberakom i Samoborskom gorju, Ivanici, Cesargradskoj gori, Kalniku, ali mjestimice i u Gorskom kotaru (npr. Skradska gora), na Kleku i u Lici. esto su razvijene u obliku prorijeenih ikara. Od drvenastih vrsta uz hrast medunac (Quercus pubescens) i crni grab (Ostrya carpinifolia), este su i hrast kitnjak (Quercus petraea), hrst cer (Quercus cerris), crni jasen (Fraxinus ornus), mukinjica (Sorbus aria). U sloju grmlja rastu drijen (Cornus mas), kalina (Ligustrum vulgare), crna hudika (Viburnum lantana), utika (Berberis vulgaris), merala (Amelanchier ovalis), borovica (Juniperus communis). U sloju niskog raa rastu mnoge termofilne submediteranske vrste navedene kod opisa tih zajednica. este su npr. pelinja ljubica (Mellitis melissophyllum), vrapje sjeme (Lythospermum purpurocearuleum), crni grahor (Lathyrus niger), crvena djetelina (Trifolium rubens), travolisna perunika (Iris graminea), hrvatska perunika (Iris croatica), lastavinjak (Cynanchum vincetoxicum), velecvjetni naprstak (Digitalis grandiflora), sjajnolisna zvonika (Campanula persicifolia) i mnoge druge.19

2.3. Brdski pojas (montani pojas) Brdski pojas zauzima prostore iznad 350 m n.m. u panonskom dijelu, odnosno iznad 600 m n.m. u Dinaridima. Gornja granica lei izmeu 700 i 900 m n.m. Prosjena godinja temperatura kree se izmeu 7 i 9 C, a prosjena koliina oborina iznad 1200 mm, s tim da u dinarskom podruju moe dostii i bitno vee vrijednosti. Dominantna drvenasta vrsta ovog pojasa je bukva. Slino kao i u prethodnom pojasu zbog razliitih ekoloko-klimarskih prilika razlikuju se tri grupe umskih zajednica: a) Neutrofilne bukove ume ilirske vegetacijske zone. (Lamio orvalae Fagetum) b) Acidofilne bukove ume srednjoeuropske vegetacijske zone. (LuzuloFagetum i Blechno-Fagetum) c) Primorske bukove ume paramediteranske vegetacijske zone. (SeslerioFagetum). Zbog ve prethodno opisanih povijesno-ekolokih razloga bukove ume ovog podruja s obzirom na bogatstvo vrsta i izuzetno bujnu razvijenost ine najljepe bukove ume u Europi. 2.3.1. BRDSKE UME BUKVE (Lamio-orvalae Fagetum) Ovaj tip uma rasprostranjen je u kopnenom dijelu Dinarida, na Kordunu i Banovini, te na panonskom gorju sjeverozapadne Hrvatske u rasponu nadmorskih visina od 400-800 m. Raste na ravnim terenima i razliito eksponiranim, ali ne suvie strmim padinama. Predstavlja jedan od gospodarski najvanijih tipova uma. U dinarskom podruju najee raste na smeim tlima i karbonatnim crnicama, a u panonskom podruju na raznim tipovima tala, no najee na distrinim smeim dubokim tlima i na luvisolima na silikatu. U sloju drvea prevladava bukva, ali su esti i hrast kitnjak (Quercus petraea), obini grab (Carpinus betulus), gorski brijest (Ulmus glabra), javori (Acer platanoides i A. pseudoplatanus), obini jasen (Fraxinus excelsior). Sloj grmlja najee je vrlo bogat i u njemu izmeu ostalih rastu kozlokrvine (Lonicera xylosteum i L. alpigena), boikovina (Ilex aquifolium), crvena bazga (Sambucus racemosa), likovci (Daphne laureola i D. mezereum), irokolisna kurika (Euonymus latifolius). U prizemnom sloju raste izuzetno velik broj vrsta, pa se moe rei da upravo ovaj tip ume ima najbogatije razvijeni prizemni sloj u odnosu na sve druge tipove uma u20

Hrvatskoj. Posebnu specifinost tom sloju daje vrlo velik broj ilirskih vrsta koje su endemi sjeverozapadnog dijela Balkana. Neke od tih vrsta su velika mrtva kopriva (Lamium orvala), volujsko oko (Hacquetia epipactis), kranjski bijeli bun (Scopolia carniolica), kranjska mljeika (Euphorbia carniolica), mije uho (Omphalodes verna), mnogolisna reuha (Cardamine polyphylla) i dr. Dok je veina srodnih bukovih uma u srednjoj Europi pretvorena u kulture smreke kod nas su one sauvane u gotovo prirodnom stanju to je takoer jedna od posebnosti ovog prostora. Brdska bukova uma s obzirom na ekoloke prilike na stanitu dosta se meusobno razlikuje. Razvijena je na toplijim i hladnijim poloajima, na pliem i dubljem tlu, reakcija tla moe takoer varirati. Svi ti imbenici utjeu na sastav zajednica. Antropogeni utjecaj, prije svega sjea, moe isto tako biti izraen. Degradacijom tih uma nastaju panjae, odnosno ikare u kojima obilno rastu lijeska (Corylus avellana) i breza (Betula pendula). 2.3.2. UME BUKVE S BEKICOM (Luzulo-Fagetum) Rastu na strmim, najee sjevernim padinama na nadmorskim visinama do 800 m. Razvijaju se na kiselim tlima iznad silikatne podloge ili na dubokim ispranim tlima iznad karbonatne podloge. Rasprostranjene su osobito u gorju sjeverozapadne Hrvatske (Macelj, Ivanica, Medvednica, Samoborsko gorje, Papuk, Psunj), dok su u Gorskom kotaru i Lici razvijene na vrlo malim povrinama radi prevladavajue vapnenake geoloke podloge. Za razliku od prethodno opisanih brdskih bukovih uma, acidofilne bukove ume su vrlo jednolinog sastava, znatno siromanije vrstama i vrlo uniformne na podruju cijele Europe. Razlog tomu je kiselost tla koja nepovoljno djeluje na razvoj veine biljnih vrsta, a uz to kisela tla su redovno i vrlo siromana hranivim tvarima. U sloju drvea dominantna je bukva. Na manjim nadmorskim visinama uz bukvu mogu rasti jo i hrast kitnjak, pitomi kesten i breza, a na veim nadmorskim visinama jela i smreka. Sloj grmlja je vrlo slabo razvijen i u njemu najee rastu borovnica (Vaccinium myrtillus) i utilovka (Genista tinctoria). U prizemnom sloju raste takoer mali broj acidofilnih vrsta, npr. bekica (Luzula albida), runjike (Hieracium sylvaticum i H. racemosum), bujad (Pteridium aquilinum), kupine (Rubus spp.) i vie vrsta mahovina.

21

2.3.3. PRIMORSKE UME BUKVE (Seslerio-Fagetum) To je bukova uma visokog kra, a razvija se na skeletnim karbonatnim tlima. Zauzima velike prostore na primorskim padinama Dinarida iznad uma hrasta medunca i crnog graba. ini graninu umsku zajednicu izmeu mediteranske i eurosibirsko-sjevernoamerike regije. Raste na junim padinama Dinarida, od Istre preko sjevernog i srednjeg Primorja do Biokova. U Lici, na toplim stanitima raste kao ekstrazonalna zajednica. U sloju drvea dominantna je bukva (Fagus sylvatica), a rastu jo i crni grab (Ostrya carpinifolia), crni jasen (Fraxinus ornus), javor gluha (Acer obtusatum), gorski javor (Acer platanoides). U sloju grmlja este su crna udikovina (Viburnum lantana), drijen (Cornus mas), bradaviava kurika (Euonymus verrucosus). U sloju prizemnog raa dominantana je jesenska aika (Sesleria autumnalis) koja slino kao i u umi crnog graba tvori gusti zeleni sag. Osim nje este su i pelinja ljubica (Melittis melissophyllum), prstasti a (Carex digitata) arena kukaviica (Lathyrus venetus), umarica (Anemone nemorosa), velecvjetna gorska metvica (Calamintha grandiflora). 2.3.4. RELIKTNE UME LIPE I TISE (Tilio-Taxetum) Ovo je reliktna umska zajednica koja se u sjeverozapadnoj Hrvatskoj odrala kao trajni stadij. Razvijena je na Medvednici, Kalniku, Ivanici, Maceljskoj gori, Samoborskom gorju, i sjevernom dijelu Gorskog kotara. Raste u pojasu brdske bukove ume, na strmim, razlomljenim vapnenakim blokovima, na sjevernim ekspozicijama. Tlo je plitko, humusno i vapnenasto. Sloj drvea nije kompaktan i u njemu uz velelisnu lipu (Tilia platyphyllos) i tisu (Taxus baccata), rastu i bukva, crni jasen, mukinja. U sloju grmlja rastu vrste koje inae rastu u brdskim bukovim umama na karbonatnoj podlozi, a u sloju prizemnog raa uz vrste bukovih uma i vrste termofilnih uma crnog graba i hrasta medunca. Specifina je i endemine vrsta, kanika aika (Sesleria kalnikensis), zatim paprati jelenak (Phyllitis scolopendrium) i oslad (Polypodium vulgare). 2.3.5. RELIKTNE UME CRNOG BORA Predstavljaju ostatke starih ire rasprostranjenih predledenodobskih uma. Preostale su samo na tzv. refugijalnim prostorima, tj. prostorima koja su tijekom ledenih doba zadrala povoljniju mikroklimu, te nije dolo do izumiranja crnog bora22

(Pinus nigra). Sauvale su se na podruju Biokova, Velike i Male Paklenice, na sjevernom Velebitu u Senjskoj dragi. Za njih je znaajno da u svom flornom sastavu imaju niz mediteranskih vrsta. U kontinentalnom podruju ume crnog bora postoje u Borovoj dragi na Obruu iznad Grobnikog polja i na padinama Male Kapele, na irem podruju Rudopolja i Vrhovina. Razvijene su na karbonatnoj i dolomitnoj geolokoj podlozi.

2.4. Gorski pojas (altimontani pojas) Na Dinaridima i panonskom gorju razvijen je u rasponu nadmorskih visina od 600 (800) m do 1100 m, dok se na sjevernim padinama Papuka i Medvednice sputa nie. To je podruje umjereno hladne, perhumidne klime. Prosjene godinje temperature variraju izmeu 6 i 7 C, a prosjena godinja koliina padalina iznosi oko 1200 mm u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, odn. 3000 i vie i Gorskom kotaru. Kao geoloka podloga u Dinaridima prevladavaju karbonati i dolomiti, a u panonskom gorju silikati. Antropogeni utjecaj je u ovom pojasu bio slab tako da su sauvani veliki umski kompleksi, za razliku od uma sjeverno od Alpa koje su najveim dijelom pretvorene u kulture smreke. U tom pojasu nalaze se i prave praume, tj ume u kojima tijekom povijesti nije bilo nikakve ljudske djelatnosti. To su npr. orkova uvala kod Plitvikih jezera, Devia tavani i Nadak bilo na sjevernom Velebitu. Slino kao i u prethodnim pojasevima umske zajednice mogu se podijeliti u tri grupe: a) Srednjoeuropska vegetacijska zona acidofilnih uma jele i smreke (Blechno-Abietetum i Aremonio-Piceetum) b) Dinarska vegetacijska zona uma bukve i jele (Abieti-Fagetum dinaricum) c) Amfipanonska vegetacijska zona uma bukve i jele (Abieti-Fagetum pannonicum) 2.4.1. UME BUKVE I JELE Rasprostiru se na oko 130 000 ha u dinarskom prostoru i na oko 15 000 ha u panonskom prostoru. Budui da se ta dva prostora bitno razlikuju klimatski, geoloki i edafski, florni sastav tih uma e takoer biti razliit. Za dinarske bukovo jelove ume23

znaajan je velik udio ilirskih vrsta, dok su panonske srodne sa slinim umama srednjoeuropskog prostora. 2.4.1.1. Dinarske ume bukve i jele Rasprostranjene su u Lici, na Velebitu i Pljeivici, Velikoj i Maloj kapeli, te u Gorskom Kotaru. Ouvano je i vie prauma kao to su orkova uvala u sklopu NP Plitvika jezera, Devia tavani na sjevernom Velebitu, Pljeivika uvala u Likoj Pljeivici, Klepina duliba pokraj Krasna. Zauzimaju pojas nadmorskih visina od 550-1200 m n.m. Rastu na dolomitnoj i karbonatnoj geolokoj podlozi, na lesiviranim tlima, smeim karbonatnim tlima i karbonatnim crnicama. Uspijevaju manje vie na svim ekspozicijama i nagibima. Dominantne drvenaste vrste su bukva (Fagus sylvatica) i jela (Abies alba), uz njih rastu i gorski javor (Acer pseudoplatanus), gorski brijest (Ulmus glabra). U sloju grmlja est je likovac (Daphne mezereum), a u sloju niskog raa rastu mnogobrojne ilirske vrste navedene kod opisa brdskih bukovih uma. este su jo i enska paprat (Athyrium filix-femina), muka paprat (Dryopteris filix-mas), srebrenka (Lunaria rediviva), lukoviasta reuha (Cardamine bulbifera). 2.4.1.2. Panonske ume bukve i jele U odnosu na dinarske, bukovo-jelove ume panonskog podruja rastu u uvjetima toplije klime, manje koliine oborina, na dubokim smeim vapnenastim i smeim kiselim tlima. Na Strahinjici, Ivanici, Ravnoj gori i Trakoanu rastu na karbonatnoj podlozi, a na Maceljskoj gori, Medvednici i Papuku rastu na silikatnoj podlozi. Zauzimaju raspon nadmorskih visina od 200-1000 m. Na male nadmorske visine (200 m) jela se sputa na sjevernim padinama, npr. Medvednice. Ove ume imaju vanu hidroloku i protuerozijsku funkciju. Za razliku od dinarskih uma udio ilirskih vrsta je malen. Uz bukvu i jelu u sloju drvea rastu i javori (Acer platanoides i A. pseudoplatanus), obini jasen (Fraxinus excelsior), gorski brijest (Ulmus glabra). U sloju grmlja rastu likovci (Daphne mezereum i D. laureola), a u sloju niskog raa izuzev ilirskih vrsta i one koje su navedene kod opisa dinarskih bukovo-jelovih uma.

24

2.4.2. UME JELE S REBRAOM (Blechno-Abietetum) Ovaj tip ume rasprostire se na nadmorskim visinama od 650-950 m, unutar bukovo jelovih uma, ali na silikatnim stijenama, odn. kiselim, podzoliranim tlima. Gospodarski predstavljaju jedan od najvanijih tipova uma. Najvie ih ima u Gorskom kotaru, zatim na Velebitu, Kapeli i Pljeivici. U sjevernoj Hrvatskoj raste samo na Maceljskoj gori, na nadmorskim visinama od 210-425 m. Tla na kojima se razvija izrazito su kisela, s pH esto ispod 5. U sloju drvea dominira jela (Abies alba), uz nju mogu rasti i smreka (Picea abies) i jarebika (Sorbus aucuparia), te bukva (Fagus sylvatica) koja u ovim umama slabo uspijeva. Sloj grmlja slabo je razvijen. U njemu dominira podmladak jele i jarebike, a moe se nai i malina (Rubus idaeus), razne vrste kupina (Rubus spp.), te crna kozlokrvina (Lonicera nigra). Prizemni sloj dobro je razvijen i ini ga velik broj vrsta. Osobito je znaajna paprat rebraa (Blechnum spicant) po kojoj je uma i dobila ime. Od ostalih vrsta valja spomenuti borovnicu (Vaccinium myrtillus), crvotoine (Lycopodium annotinum, L. clavatum, Huperzia selago), trave auljice (Calamagrostis spp.), te vie vrsta mahovina koje do izraaja dolaze osobito na vlanijim stanitima.

2.5. Pretplaninski pojas (subalpski pojas) Rasprostire se na nadmorskim visinama od 1100-1700 m i ukljuuje umske zajednice unutranjih Dinarida. Geoloku podlogu najveim dijelom ine vapnenci koji mogu izbijati na povrinu te stvaraju tipinu sliku hrvatskog kra. U donjim dijelovima ovog pojasa prevladavaju vapnenaka smea tla, a u viim vapnenakodolomitne crnice. Utjecaj ovjeka bio je mali zbog teke pristupanosti terena i otre klime. U veoj mjeri iskrene su jedino ume planinskih zaravni koje su pretvorene u panjake. Pretplaninski pojas dijeli se u dva potpojasa: a) Nii potpojas umsku vegetaciju nieg potpojasa ine subalpske bukove ume (Homogyno sylvestris-Fagetum) koje pripadaju iroj grupi ilirskih bukovih uma, te ume jele i smreke koje su borealnog karaktera tj. ostaci vegetacije koja je na ovom podruju bila ire rasprostranjena tijekom ledenih doba.

25

b) Vii potpojas U Gorskom kotaru zauzima prostore iznad 1350 m n.m., a na Velebitu iznad 1450 m n.m. Klima je hladna s prosjenom godinjom temperaturom od oko 2 C, a prosjena godinja koliina oborina kree se od oko 2000 mm na Velebitu do preko 4000 mm na Risnjaku. Vrlo je izraen utjecaj jakih vjetrova i dugog zadravanja snijega. Geoloku podlogu ine vapnenci, a tla su karbonatne crnice. Vegetaciju ovog potpojasa ini najveim dijelom klekovina bora krivulja (Pinus mugo) s kojim esto raste i velelisna vrba (Salix appendiculata), a mjestimino kao klekovina moe biti razvijena i bukva. Klekovina bora krivulja ini zadnju zonu umske vegetacije. Iznad nje raste vegetacija planinskih travnjaka (rudina) i pukotina stijena koja je izuzetno bogata endeminim vrstama.

2.5.1. SUBALPSKE UME BUKVE (Homogyno sylvestris-Fagetum) Ove ume razvijaju se iznad bukovo-jelovih uma, a iznad njih raste klekovina bora krivulja. Rasprostanjene su na nadmorskim visinama od 1100-1500 m. Geoloku podlogu ine vapnenci i dolomiti iznad kojih su razvijena humozna smea tla ili u viim predjelima crnice. Za subalpske ume bukve karakteristino je da se razvijaju u podruju niskih temperatura, kratke vegetacijske sezone, te jakog utjecaja vjetra i snijega. Posljedica toga je da su bukve relativno niske, u donjem dijelu savijene, vorastih grana okrenutih u smjeru puhanja vjetra. Na gornjoj granici rasprostranjenja bukve se vie uope ne razvijaju u obliku stabla nego tvore grmoliku vegetaciju, tzv. klekovinu bukve. Radi niskih temperatura i dugog leanja snijega na tlu znatno je usporena razgradnja otpalog lia, pa se stvara debeli sloj humusa koji je karakteristian za ove ume. U sloju drvea dominira bukva, a est je gorski javor (Acer pseudoplatanus). Mjestimino se mogu javljati jela i smreka. Sloj grmlja dobro je razvijen, a ine ga uglavnom iste vrste kao i brdskim umama bukve. Mogu se nai jo i velelisna vrba (Salix appendiculata), alpski ribiz (Ribes alpinum), kamenjarka kupina (Rubus saxatilis), umska rua (Rosa pendulina). Zbog gustog sklopa bukovih stabala mala koliina svjetla dopire do tla tako da je sloj prizemnog raa slabije razvijen. U njemu rastu umska urezica (Homogyne sylvestris), okruglolisna kamenika (Saxifraga rotundifolia), prasee zelje (Aposeris foetida), hrvatska zvjezdanka (Astrantia major26

subsp. croatica), medvjei i planinski luk (Allium ursinum, A. victorialis), mlije (Cicerbita alpina), platanolisni abnjak (Ranunculus platanifolius). 2.5.2. KLEKOVINA BORA KRIVULJA (Lonicero borbasiane-Pinetum mugi) Klekovina bora razvijena je u prosjeku iznad 1350 m n.m. i ini zadnju zonu umske vegetacije. Osobito je dobro ouvana na Risnjaku i sjevernom Velebitu dok je na junom znatno iskrena radi dobivanja ljetnih panjaka. Raste iznad vapnenakih stijena na vrlo plitkom tlu sa sirovim humusom koji nastaje sporim raspadanjem borovih iglica. Klima je umjereno hladna, koliina oborina velika, a utjecaj snijega i vjetra jak. Klekovina bora krivulja razvijena je u obliku vrlo guste, gotovo neprohodne ikare visoke do 2,5 m. Nije slojevita, te se ne razlikuje sloj drvea i sloj grmlja. U vrijeme ledenih doba klekovina bora krivulja bila je rasprostranjena i na znatno manjim nadmorskim visinama. Na niim poloajima danas ju nalazimo na dnu ponikvi gdje se uslijed temperaturne inverzije skuplja hladan zrak. U flornom sastavu zajednice znaajan je velik udio borealnih i arktikih biljnih vrsta koje su na ove prostore stigle u vrijeme ledenih doba. Neke od najeih vrsta su uz bor krivulj (Pinus mugo) i velelisna vrba (Salix appendiculata), jarebika (Sorbus aucuparia var. glabrata), planinska kozlokrvina (Lonicera borbasiana), mukinjica (Sorbus chamaemespilus), kleica (Juniperus nana), dunjarica (Cotoneaster intergerima), borovnica (Vaccinium myrtilus), brusnica (Vaccinium vitis-idaea), dlakavi sle (Rhododendron hirsutus), bijela emerika (Veratrum album), planinica (Trolius europaeus). 2.5.3. UME SMREKE Centar rasprostranjenja smreke su vie planine srednje Europe i sjeverna Europa. Stoga ona kod nas ne izgrauje neku umsku zonu kao to je to sluaj npr. s bukvom ili hrastom kitnjakom. Prirodno je rasprostranjena na dva tipa stanita. Jedno su ponikve, uvale i klanci gorske Hrvatske u kojima se zbog temperaturne inverzije skuplja hladan zrak, tzv. mrazita, pa takve specifine mikroklimatske prilike omoguuju konkurentnost smreke u odnosu na druge drvenaste vrste. Taj tip smrekovih uma (Aremonio-Piceetum) predstavlja reliktnu vegetaciju ledenih doba kada je borealna vegetacija bila rasprostranjena znatno dalje na jug. Uspijeva na

27

podzolastim tlima, na nadmorskim visinama od 900-1100 m. Poznate ume ovog tipa su tirovaa na sjevernom Velebitu i ume u Lazcu izmeu Risnjaka i Snjenika. Drugi tip stanita su strme vapnenake stijene sa vrlo malo tla tako da je zbog oskudnih uvjeta onemoguen rast drugih drvenastih vrsta. Kako je smreka tzv. pionirska vrsta tj. moe rasti u vrlo skromnim uvjetima s malo tla i vode osvojila je takva stanita i izgrauje poseban tip ume (Listero-Piceetum abietis). Ova umska zajednica razvija se na nadmorskim visinama od 950-1450 m n.m. Raste na Samarskim i Bijelim stijenama, na Lubenovcu (sjeverni Velebit), u Smrekovcu (Risnjak). No osim na ovim prirodnim stanitima smreka je tijekom 19. stoljea kao jedna od najznaajnijih umarskih vrsta, prije svega zbog brzog rasta i skromnih zahtjeva, saena i na mnoga druga podruja gdje su iskreni drugi tipovi uma, npr. brdske bukove ume ili ume bukve i jele tako da je smreka danas rasprostranjena ire no to bi to prirodni uvjeti dozvolili.

NEUMSKA VEGETACIJA Hrvatska po svom fitogeografskom poloaju spada sa svojim kontinentalnim i mediteranskim dijelom u umsko podruje Europe, tako da nema stoljetnog ili ak tisuljetnog djelovanja ovjeka najvei dio povrine bio bi prirodno prekriven umskom vegetacijom. ume prirodno nema jedino na vrlo vlanim mjestima gdje se razvija vegetacija rijeka, jezera i movara; zatim na strmim stijenama, visokim planinama, obalma mora i sl. Svi tipovi ikara, ivica, travnjaka, livada, panjaka, sjeina, oranica itd. nastali su djelovanjem ovjeka tj. krenjem (sjeom i paljenjem) prvotne umske vegetacije. Prirodni travnjaci u Hrvatskoj razvijeni su u krajnjem sjeveroistonom dijelu Hrvatske, Baranji zato jer je tamo zbog male koliine oborina onemoguen razvoj umske vegetacije. Ti stepski travnjaci danas su gotovo u potpunosti pretvoreni u obradive povrine, jer su bili razvijeni na izuzetno plodnom ernozemu. Uz te stepske travnjake, jednim dijelom prirodni su i visokoplaninski zato jer se na tim stanitima zbog jakog djelovanja vjetra, snijega i niskih temperatura nije mogla razviti uma. No veim dijelom planinski travnjaci su kod nas nastali krenjem, prvenstveno paljenjem klekovine bora krivulja.

28

1. VEGETACIJA IKARA Ovaj tip vegetacije obuhvaa ikare, ibljake i garige ili buike. To su antropogene ili sekundarne biljne zajednice nastale unitavanjem uma. U nizinskom kontinentalnom podruju Hrvatske ikare su stvorene uz rubove uma, livada, polja i puteva. Najee vrste su svibovina (Cornus sanguinea), kalina (Ligustrum vulgare), trnina (Prunus spinosa), pasja rua (Rosa canina), utika (Cornus sanguinea), pavitina (Clematis vitalba) i dr. U submediteranskom podruju nastali su ibljaci drae (Paliurus spinachristi) ili draici opisani u poglavlju o umama hrasta medunca i bijelog graba. U eumediteranskom vazdazelenom podruju stvorene su termofilne i heliofilne ikare nazvane garizi ili buici. Opisani su u poglavlju o umama hrasta crnike. 2.VEGETACIJA SJEINA Vegetacija umskih sjeina specifina je po tome to se razvija u uvjetima s vie svjetla budui da je drvee posjeeno i na tlima bogatijim hranivim tvarima koje se oslobaaju truljenjem preostalih dijelova drvea (lie, granje). Ovaj tip vegetacije je prijelazan, jer ako se sjeina zapusti sukcesijom preko stadija ikare prelazi ponovno u umu, a ako se krenje nastavi mogu nastati razni tipovi otvorenih stanita. Neke od karakteristinih vrsta sjeina su koloto (Telekia speciosa), kiprej (Chamaenerion angustfolium), velebilje (Atropa bela-donna), konopljua (Eupatorium cannabinum), kopriva (Urtica dioica), bazga (Sambucus nigra), habdovina (Sambucus ebulus). 3.VEGETACIJA VISOKIH ZELENI To je vegetacija visokih (1-3 m), zeljastih biljaka, esto s vrlo velikim liem razvijena u zoni subalpskih bukovih uma i klekovine bora krivulja i to na mjestima gdje je zbog dugog zadravanja snijega nemogu razvoj umske vegetacije. To su najee ponikve, podnoja stijena, rubovi toila i planinskih jezeraca. Ova inae primarna vegetacija proirila se i na sekundarna stanita nastala djelovanjem ovjeka kao to su umske sjeine, rubovi uma i mjesta paljevina. No, vegetacija visokih zeleni razvijena na sekundarnim, antropogenim stanitima razlikuje se od prirodne ne samo po postanku nego i po sinekologiji, procesima sukcesije i satavu vrsta u kojem gotovo da nema reliktnih i endeminih vrsta.29

Vegetaciju visokih zeleni ine uglavnom robustne vrste iz porodica titarki (Apiaceae), glavoika (Compositae), abnjaka (Ranunculaceae) i ljiljana (Liliaceae). este vrste su austrijski divokozjak (Doronicum austriacum), mlije (Cicerbita alpina), siva ljepika (Adenostyles alliariae), umska siritara (Gentiana asclepiadea), otrobridi jedi (Aconitum lycoctonum), planinica (Trolius europaeus), umska iglica (Geranium sylvaticum), umska kozlaica (Thalictrum aquilegiifolium) kranjski i bosanski ljiljan (Lilium carniolicum, L. bosniacum) i dr. 4.TRAVNJACI I VRITINE Travnjaci su biljne zajednice graene od zeljastih vrsta meu kojima prevladavaju predstavnici porodice trava (Poaceae). Koriste se kao panjaci ili livade koanice za dobivanje sijena. Trave su obilno zastupljene zato jer im njihova anatomska graa omoguuje da se brzo oporave i nastave s rastom nakon to ih stoka odgrize ili budu pokoene. To su dakle gospodarski izuzetno vani tipovi vegetacije jer ine osnovu stoarstva. Izuzetno su zanimljivi i botaniki jer na njima raste velik broj specifinih biljnih vrsta koje su vezane iskljuivo za taj tip stanita. Danas su neke od tih vrsta postale rijetke i ugroene i to s vie razloga. S jedne strane proizvodnja na nizinskin travnjacima se intenzivira, oni se prihranjuju i kose i do tri puta godinje. Vlani nizinski travnjaci se isuuju, a dio ih se prevodi u oranice. Time se stvaraju vrlo jednolini ivotni uvjeti, djelovanje ovjeka je izrazito, pa to djeluje na smanjenje broja vrsta. S druge strane mnogi brdski panjaci i livade se prestaju koristiti zbog nemogunosti koritenja mehanizacije, niske produktivnosti, prestanka bavljenja stoarstvom ili jednostavno zbog iseljavanja ljudi i zaputanja. Takve travnjake poinje prerastati ikara i uma, pa biljke prilagoene na otvorena stanita nestaju. S obzirom na veliku klimatsku i ekoloku raznolikost Hrvatske razlikujemo etiri velike grupe travnjaka:

a) Primorski travnjaci (Thero-Brachypodietea) U mediteranskom dijelu Hrvatske najei su suhi travnjaci i kamenjarski panjaci nastali degradacijom vazdazelenih crnikovih i listopadnih uma bijelog graba i hrasta medunca. Kao trajni stadij odravaju se prvenstveno ispaom. Vlani travnjaci

30

koji se koriste kao livade koanice razvijeni su na poplavnim krkim poljima i u dolinama krkih rijeka. Zbog otplavljivanja tla, djelovanja vjetra, ljetne sue i poara mnogi primorski travnjaci su vrlo oskudno obrasli, pa izgledaju poput kamenih pustinja (npr. otok Pag, Kornati). Na mjestima gdje se zadralo vie tla travnjaci su znatno gue obrasli i bogatiji vrstama. Znaajka primorskih panjaka je da imaju dva vegetacijska razdoblja godinje, u proljee nakon kia i u jesen. Izmeu je suno ljetno razdoblje u kojem dolazi do potpunog prekida vegetacije. Na veim nadmorskim visinama, u zono crnog graba razvija se poseban tip kamenjarskih travnjaka izuzetno bogatih biljnim vrstama od kojih su mnoge i endemine. b) Brdski i planinski travnjaci kopnenih podruja (Festuco-Brometea i Elyno-Seslerietalia) Obuhvaaju suhe travnjake i kamenjarske panjake listopadnog dijela primorja i kopnenih brdskih i planinskih podruja. Brdski travnjaci uspravnog ovsika i srednjeg trpuca (Bromo-Plantaginetum mediae) rasprostranjeni su zoni bukovih uma u rasponu nadmorskih visina od 1801300 m n.m. Razvijaju se na suhim i plitkim tlima iznad vapnenca ili dolomita. Koriste se kao livade koanice koje se kose jednom godinje ili rjee kao panjaci. Izuzetno su bogate biljnim vrstama tako da u vrijeme cvatnje izgledaju poput cvjetnog saga. Planinski travnjaci (Seslerietalia tenuifoliae) ili rudine razvijaju se u uvjetima niske srednje godinje temperature, velike koliine oborina, dugih zima i kratkih ljeta. Razvijeni su pojasu klekovine bora krivulja i subalpskih bukovih uma na stanitima koja nisu pogodna za razvitak klekovine. Krenjem i paljenjem klekovine proirili su se na velika podruja naih planina. c) Nizinski travnjaci kopnenih podruja (Molinio-Arrhenatheretea) Dok u primorskim i planinskim podrujima travnjaci slue uglavnom kao panjaci, u nizinskom podruju kontinentalne Hrvatske koriste se prvenstveno kao livade koanice. S gospodarskog gledita najbolji su oni travnjaci koji nisu previe, ali su jo uvijek dovoljno vlani da daju primjeren prihod i dodru kvalitetu krme. Takva je travnjaka zajednica runjavog zejeg trna i ovsenice pahovke (OnonidoArrhenatheretum elatioris) rasprostranjena na svjeim, neutralnim do slabo kiselim31

tlima dovoljno opskrbljenim hranivima. Takve livade kose se redovito dvaput godinje, a ako je ljeto kiovito i triput. Za tu zajednicu znaajne su vrste ovsenica pahovka (Arrhenatherum elatius), obina zobika (Trisetum flavescens), livadna vlasulja (Festuca pratensis), livadna vlasnjaa (Poa pratensis), rdobrada (Dactylis glomerata), razne vrste djetelina (Trifolium spp.), ivanica (Leucanthemum vulgare), divlja mrkva (Daucus carota), kozja brada (Tragopogon orientalis) i mnoge druge. Zbog opsenih hidromeliorativnih zahvata ta se zajednica znatno proirila na raun poplavnih i movarnih travnjaka. Movarna livada trave busike (Deschampsietum caespitose) rasprostranjena je na tekim, glinastim za vodu slabo propusnim tlima Posavine. Mnoge vrste koje rastu na livadama pahovke rastu i na livadama busike uz jo niz movarnih vrsta kao to su npr. milica (Gratiola officinalis), movarni kaun (Orchis palustris), ljetni drijemovac (Leucoium aestivum), obini sit (Juncus effusus) i razne vrste aeva (Carex spp.). c) Vritine i travnjaci na kiselim tlima Vritina ili bujadnica se razvija nakon unitenja kestenovih i hrastovih uma na jako kiselim tlima preteno u Lici, Gorskom kotaru i iroj okolici Karlovca. Vritine su detaljnije opisane u poglavlju o umama pitomog kestena i hrasta kitnjaka. U viim brdskim i gorskim podrujima na jako kiselim tlima razvijaju se travnjaci srodni vritinama, a pripadaju zajednici moravke i trave tvrdae (ArnicoNardetum strictae). Moravka (Arnica montana) je biljka koja se sabire zbog ljekovitih svojstava, a kako je u Hrvatskoj ima vrlo malo prijeti joj istrebljenje.

5. CRETNA VEGETACIJA Cretovi su posebne movarne zajednice u kojima glavnu ulogu imaju mahovine, a osobito razne vrste maha tresetara (Sphagnum). Za cretovima je bakterijska razgradnja usporena zbog kiselosti supstrata, tako da se odumrli biljni dijelovi gomilaju i s vremenom stvaraju treset. Redovno su vrlo siromani hranivim tvarima, pa na njima rastu biljke mesoderke kao npr. rosika (Drosera rotundifolia). Kako su cretovi tipina vegetacija sjeverne i atlanske Europe oni su kod nas rijetki i predstavljaju reliktnu ledenodobsku vegetaciju. Zbog za njih nepovoljnih klimatskih prilika razvijeni su vrlo malim povrinama i prijeti im izumiranje.32

Cretovi se razlikuju po nastanku i flornom sastavu, pa se obino lue visoki, prijelazni i niski cretovi. Visoki cretovi razvijaju se iskljuivo pod utjecajem oborinske vode, tj. biljke se vodom ne snabdijevaju iz podloge. Zbog nepovoljnih klimatskih prilika visokih cretova u Hrvatskoj nema, najblii su u Sloveniji. Prijelazni cretovi ne snabdijevaju se samo oborinskom vodom, nego i podvirnom vodom kisele reakcije. Do danas su se odrali na sasvim malim povrinama u Dubravici u Hrvatskom zagorju, Blatui na Baniji, na nekoliko mjesta u Gorskom kotaru i Sunerima na Velebitu. Niski cretovi razvijaju se na bazinoj podlozi, a navlauju se podvirnom vodom alkalne reakcije. Postoje jo u Gorskom kotaru, Lici, Velebitu, okolici Plakog. Na cretovima rastu mnoge rijetke biljne vrste koje pridonose bogatstvu hrvatske flore, pa su stoga vrijedni zakonske zatite. 6. MOVARNA I VODENA VEGETACIJA Rubove tekuih i stajaih slatkih voda (rijeka, potoka, jezera, kanala, bara) obrastaju zajednice biljaka movarica i vodenjara (helofitska i hidrofitska vegetacija). Neke od estih vrsta takvih stanita su busenasti a (Carex elata), ljutak (Cladium mariscus), jeinac (Sparganium neglectum), potona pirevina (Glyceria fluitans) Tamo gdje je voda neto dublja pa i za najsueg razdoblja lei na povrini, razvila se vegetacija traka. Obino u gustim visokim skupinama rastu trska (Phragmites communis), irokolisni i uskolisni rogoz (Typha latifolia i Typha angustifolia), obini obli (Scirpus lacustris), zatim uta perunika (Iris pseudacorus), aboun (Alisma plantago-aquatica), movarna preslica (Equisetum palustre), vodoljub (Butomus umbellatus). U jo dubljim slatkim vodama, dubine do nekoliko metara, rasprostranjene su zajednice vodenjara. Tu rastu biljke koje su zakorjenjena na dnu, a tijelo im je ili potpuno uronjeno u vodu ili na povrini vode imaju plutajue listove. Tom tipu vegetacije pripada bijeli lopo (Nymphaea alba), uti lokvanj (Nuphar lutea), oraac (Trapa natans), razne vrste mrijesnjaka (Potamogeton), voika (Ceratophyllum demersum), prljenasti krocanj (Myriophyllum verticillatum). Na mjestima gdje je voda preduboka za zakorjenjivanje biljaka rastu zajednice plutajuih biljaka. To su najee razne vrste vodenih lea (Lemna minor, L. gibba, L. trisulca, Wolffia arrhiza, Spirodela polyrrhiza).33

Vodene zajednice graene su od relativno malog broja vrsta, ali je njihova biomasa velika, a primarna produkcija najvia u odnosu na sve ostale kopnene zajednice. Zbog sve jaeg oneiavanja voda vodena je vegetacija izloena propadanju, pa je jedini nain njezina ouvanja uinkovitija zatita voda. 7. VEGETACIJA MORSKIH OBALA More izuzetno snano djeluje na biljni svijet obala. Za mlatanja valova i prskanja mora zaslanjuje se obala, a kad pada kia sol se ispire. Tako dolazi do velikih kolebanja slanosti, vlanosti, temperature, a vjetar i mlatanje morskih valova imaju i mehaniko djelovanje. Takvim ekstremnim ivotnim uvjetima prilagoene su smo rijetke biljne i ivotinjske vrste. Svima je zajedniko da mogu podnositi ili im je ak potrebno zaslanjenje, pa se stoga zovu halofiti. Na obalnim grebenima veeg dijela naeg primorja najea je zajednica hridinastog trpuca i reetkaste mriice (Plantagini-Limonietum cancellati). Uz trputac (Plantago scopulorum) i mriicu (Limonium cancellatum), tu raste jo i petrovac ili ulac (Chritmum maritimum), te jo nekoliko halofilnih vrsta. Niske muljevite poplavne obale, kakvih je u naem primorju malo, obrastaju livade caklenjae (Salicornia fruticosa) u kojima se susree i nekoliko drugih halofilnih vrsta kao to su primorski oman (Inula chritmoides), omaklina (Halimione portulacoides), zeljasta jurica (Suaeda maritima), trava slanua (Puccinellia festuciformis). Tamo gdje se slatka sporo tekua ili stajaa voda mijea s morskom kao u odvodnim jarcima, uz obale i na uima rijeka, voda je boata ili braktina, to je povoljno stanite za movarne slanue kakva je zajednica halofilnih sitova (Juncetum maritimo-acuti). Nije esta jer kod nas ima malo prikladnih stanita. Vee sastojine nalaze se na uu Neretve. Najee vrste koje tu rastu su primorski i otri sit (Juncus maritimus i J. acutus), obalni a (Carex extensa), opojan (Samolus valerandi), obalna pirika (Elymus pycnanthus), uloliki oman (Inula chritmoides). Zbog stalnog oneienja mora i morske obale, izgaranja naftnih derivata i razvoja turizma, halofitne biljke su veoma ugroene, te mogu posluiti kao indikator stupnja oneienja.

34

8. VEGETACIJA IVIH PIJESAKA U Hrvatskoj su ivi pijesci slabo zastupljeni, pa je shodno tome i pjearska vegetacija oskudna. Obalni pijesci nalaze se na otoku Rabu (Lopar), Koruli (Lumbarda) i Mljetu (Saplunara), a na kopnu najvee takvo stanite su urevaki peski u Podravini. U kru stvaranje pijesaka nije mogue. Jedino se na jugoistonoj obali Krka (Zarok) mogu nai pijesci graeni od kalcij-karbonata. ivim se nazivaju zbog pokretljivosti pjeane podloge. Pod utjecajem vjetra pijesak se premjeta, pa nastaju pjeani humci poput morskih valova, sipine ili dine. Premda je i obalnim i kopnenim pijescima zajednika znaajka gibljivost i stvaranje sipina, ipak je rastlinstvo koje ih obrasta bitno razliito. To je odraz zaslanjenosti obalnih pijesaka, dok su oni u unutranjosti isprani, a nalaze se i u drugom klimatskom podruju. Zbog razvitka turizma primorska pjearska vegetacija bitno se prorijedila, pa je nuna uinkovita zatita. Neke od eih vrsta primorskih pijesaka su Calystegia soldanella, Eryngium maritimum, Imperata cylindrica, Euphorbia peplis, Echinophora spinosa. Nekad velike povrine Podravske pustinje danas su najveim dijelom obrasle saenim kulturama bijelog i crnog bora kako bi se sprijeilo zatrpavanje polja, kua itd. Samo manji dio koji je izdvojen i zatien kao specijalni rezervat nosi ostatke specifine pjearske vegetacije. Neke od vrsta koje rastu na urevakim peskima su Corynephorus canescens, Festuca vaginata, Jasione montana, Potentilla arenaria, Potentilla argentea.

9. VEGETACIJA PUKOTINA STIJENA Pukotine stijena su specifina stanita na kojima vladaju teki ivotni uvjeti s malo sitnog tla u pukotinama i velikim dnevnim i godinjim kolebanjima temperature i vlage. Takva stanita osobito su brojna na velikom podruju hrvatskog kra. Procjenjuje se da povrina klisura du obale i u kanjonima krkih rijeka iznosi 2750 km tako da stijene u Hrvatskoj spadaju u najbrojnije i najvee u Europi. Tako su i zajednice stijena nakon umskih zajednica najraireniji tip vegetacije u Hrvatskoj. Pored toga obalne klisure spadaju meu najvie na svijetu. Tako njihova visina u Bakoj, Loparu i Hvaru, te na uu Cetine i Omble iznosi 300-500 m; a na obali ispod35

Velebita i Biokova, te na Peljecu 600-900 m. Takvi veliki visinski rasponi za posljedicu imaju da u razliitim visinskim zonama rastu i razliite biljne vrste, odnosno biljne zajednice to je rijetkost na drugim obalama. Na tim stanitima rastu specifine biljke pukotinarke (hazmofiti) kojima pripadaju mnogi endemi hrvatske flore kao to su hrvatska bresina (Micromeria croatica), prozorski zvoni (Campanula fenestrelata), istarski zvoni (Campanula istriaca), tommasinijev zvoni (Campanula tommasinii) kitajbelov jaglac (Primula kitaibeliana) i mnoge druge. 10. VEGETACIJA TOILA (SIPARA) S okomitih stijena utjecajem vlaenja, zagrijavanja i hlaenja otkida se manje ili vee kamenje i obruava se u podnoje. Tamo se, ovisno o nagibu obronaka na podnoju stijene i veliini kamenja, to krje korlja blie ili dalje i slae na obronku te nastaje toilo. Tu mogu uspijevati samo biljke toilarke odnosno njihove zajednice prilagoene takvom specifinom stanitu. Zajednice toilarki meusobno se razlikuju ovisno o geografskom poloaju i nadmorskoj visini toila (primorska toila, planinska toila), utjecaju vjetra, trajanju snjenog pokrivaa, koliini sitnog tla meu kamenjem i dr. Toila nalazimo du Dinarida, u vrtaama i kanjonima, izmeu klisura, na strmim obroncima i sl. esto su vrlo velika, te itave rijeke kamenog krja puze niz obronke. Osobito su esta na stjenovitim obroncima Velebita, Dinare i Biokova; zatim u kanjonima Zrmanje, Cetine i Une. Obalna toila nastaju na vjetru (buri) eksponiranim istonim obalama otoka Krka, Prvia, Golog, Raba i Paga. S obzirom da njihove donje dijelove erodiraju valovi rue se bre od planinskih toila na kopnu. Kao i biljke stijena i toilarke su pioniri vegetacije. One postupno razaraju kamenje, pa tako nastaje sitno tlo koje svojim korijenjem veu biljke toilarke i umiruju gibljivu podlogu. Tako stvaraju uvjete za naseljavanje biljaka kojima je potrebno povoljnije stanite. Biljke toilarke odlikuju se izuzetno razvijenim korijenskim sustavom kojim se ukorjenjuju u dublje slojeve u kojima se zadrava voda. Pored toga esto imaju i puzee stabljike i brojne pupove koji omoguuju brzu obnovu biljke nakon oteenja izazvanih kretanjem i odronjavanjem kamene podloge. Neke od poznatijih toilarki su mekinjak (Drypis spinosa), stijenjarska iglica (Geranium macrorhizum), ognjica (Iberis carnosa), alpski lanilist (Linaria alpina). Na toilima rastu i nae endemine vrste malijevo devesilje (Seseli malyi) i dobro36

poznata velebitska degenija (Degenia velebitica). U Hrvatskoj je opisano ukupno 19 biljnih zajednica na toiloma, a najee su zajednice na karbonatnim (preteno vapnenakim) toilima kako u primorskim tako i planinskim podrujima. 11. VEGETACIJA PEINA Po svojim specifinim staninim prilikama izdvaja se i vegetacija vlanih, sjenovitih polupeina gdje mali broj vrsta zelenih biljaka, prije svega alga, mahovina i poneka paprat nalaze jo dovoljno svjetlosti potrebne za fotosintezu. 12. KOROVNA I RUDERALNA VEGETACIJA Na poljima, u vrtovima, vinogradima i drugdje gdje se uzgajaju razliite biljke, rastu protiv ovjekove volje i mnogi korovi. Obino ih dijelimo na one u strnim itima (na poljima penice, rai i dr.) i na okopavinske korove ( na poljima kukuruza, krumpira i sl.). Takva stanita predstavljaju posljednji, ekstremni primjer degradacije prirodne vegetacije. U Hrvatskoj je ta izrazito antropogena vegetacija slina kao i u ostlim dijelovima june Europe. U floristikom sastavu prevladavaju kozmopoliti, a endeminih i reliktnih vrsta uope nema. Ruderalne zajednice ire se na smetitima, gnojitima, uz nastambe, torove, rubove polja, naselja, ograda i putova, te na slinim stanitima na kojima ima dosta duikovih spojeva. S vrstama tih stanita svakodnevno se susreemo, te su nam mnoge od njih dobro poznate kao npr. kopriva (Urtica dioica), divlji pelin (Artemisia vulgaris), irokolisni trputac (Plantago maior), lobode (Chenopodium spp.), irevi (Amaranthus spp.), iak (Arctium lappa). S druge strane mnogi od itnih korova postaju sve rjei zbog upotrebe istog sjemenskog materijala i primjene herbicida. Donedavno iroko rasprostranjene vrste kao to su crveni mak turinak (Papaver rhoeas), modri razliak (Centaurea cyanus) i kukolj (Agrostemma githago) postaju sve rjee.

37