LIST ŽUPE SV. ILIJEO. Ante Gabrića 27, 20350 MetkovićGodina 51. • Broj 1 (68) • USKRS 2019.

2 3

Draga braćo i sestre, dragi župljani!

Crkva već više od dvije tisuće godina ispovijeda Kristovu istinu i nepokolebljivo u nju vjeruje, jer vjera u Isusovo uskrsnuće daje nam vjeru u naše uskrsnuće.

Ljudima treba nada jer čovjek u svakom svom djelovanju čeka pomoć od Boga, jer samo onaj, tko u Bogu vidi istinu, savladava i svoju nemoć pred smrću, a ako u njemu ne vidi istinu, za čovjeka sve završava smrću.

Ono što ugrožava mir na zemlji jest grijeh i nevjera. Ako istinski vjerujemo u Isusa Krista, nestati će malodušnosti, zlovolje, mržnje - svega onoga što razjeda ljudski duh.

Dosljednost u dobru i vjernosti Bogu u trenucima krize i križa je uvjet i pretpostavka da prebrodimo i konačno nadvladamo krizu – preobrazbom vlastitog življenja tj. snagom Uskrsnuća. Zato neka nam mir, svjetlo i radost Uskrsa unese oslobođenje od svih ''lažnih bogova'', strahova, depresija i kriza. Neka nam Bog bude bogatstvo življenja vremenitosti i vječnosti.

Svima vama dragi vjernici, želimo mirom, radošću i nadom blagoslovljen Uskrs!

Bio je to potpuno žalostan dan. Svemu je bio kraj. Prestalo je sanjarenje. Razočaranje u nadi, budućnost mračna, sadašnjost prazna. Tako je otprilike moralo biti raspoloženje među nekolicinom Isusovih učenika nakon njegove smrti. Započeli su s velikim nadanjima, kad je on otprilike tri godine prije počeo u Galileji govoriti ljudima, i mnogi su se oduševili za njega. Dolazili su u gomilama da ga čuju, vide, dotaknu. A to što su vidjeli bilo je stvarno napeto: hromi ustaju, slijepi vide, gluhi čuju, nijemi govore. S malo kruhova nahranio je tisuće. Vezali su se uz njega s velikim nadama. Hode li s njim započeti novo vrijeme? Tako je to izgledalo na početku. Tada je došao negativan zaokret. Malo je govorio ljudima o onome što bi oni rado htjeli čuti. Imao je visoke zahtjeve i postavljao ih je za one koji su s njim željeli idi: oni trebaju služiti, a ne vladati; ne čeznuti za prvim mjestima, nego radije trebaju izabrati posljednje mjesto; trebaju opraštati kako je on činio. Malo-pomalo sve se mrvi. Ljudi izostaju. Sami njegovi pratioci napuštaju ga. Na kraju, u Jeruzalemu, bilo ih je samo malo koji su ostali uz njega. I tada posljednji udarac: smrtna kazna,

UVODNIK NOVA NADA

raspinjanje i brzo polaganje u grob. Sva je nada ležala u grobu. Svemu je kraj.

Uskrs 2019. godine.Nije malo katolika kod kojih vlada slično raspoloženje. S tom razlikom da se tada u javnosti glede smrti učitelja jedva što primjedivalo, dok sada kod nas dnevno stižu nove negativne vijesti preko medija za sve ljude. Tada su mnogi razočarani napuštali Isusa. Danas mnogi srdito napuštaju ili odbijaju Crkvu. Tada je izgledalo da je potpuni kraj. Danas mnogi proriču da je skori kraj Crkvi. Ipak došlo je to rano jutro, osvit prvoga dana u tjednu. Nekoliko žena koje su ostale vjerne Isusu, došle su veoma rano, o izlasku sunčevu na grob - i grob su našle prazan. I ugledaju dva čovjeka u blistavoj odjeći koji im rekoše: Onaj koga tražite, Isus, nije ovdje u grobu. On živi. Uskrsnuo je! Kažite to dalje! Uskrs 2019! Isus živi! Vjerujem li ja, vjeruješ li ti, vjerujemo li mi da Isus stvarno živi? Vjerujemo li mi zajedno s papom Franjom da njegova Crkva može nanovo uskrsnuti? Pogledajmo oko sebe: vidimo li kako Isus i danas daruje novu nadu? Vjerujemo li u Uskrs i Uskrsnuće?

4 5

HOĆEŠ LI I TI USKRSNUTI ?Toni Vučković

Lijep pozdrav svima. Na početku moram staviti malu ogradu. Govoriti o uskrsnuću nije moguće iz prve ruke. Drugim riječima nema nitko tko bi mogao govoriti o uskrsnuću, a da zna što bi to bilo i gotovo smo prisiljeni govoriti iz druge ruke.

Ali to nije jedina stvar, jedini fenomen o kojem inače govorimo iz druge ruke. O svom vlastitom rođenju nitko ne može govoriti iz prve ruke, ili o svojoj vlastitoj smrti, ne može nitko govoriti iz prve ruke, nego naravno iz druge ruke.

Druga poteškoća je što Novi zavjet ne donosi nikakav opis uskrsnuća. Naravno to je razumljivo jer nitko nije bio nazočan uskrsnuću. Jedino što imamo to su izvještaji o praznom grobu, ali prazan grob naravno može značiti puno toga. Tekst Novog Zavjeta može značiti da je tijelo ukradeno, da je grob izpražnjen. Sve to nije nikakav pokazatelj - dokaz da postoji uskrsnuće. To može biti pokušaj da žene koje su u praskozorje stigle da su umislile.

Drugim riječima, uskrsnuće ne spada u domet iskustvenog, nego spada u domet vjere. Međutim uza sve te poteškoće to je središnji fenomen oko kojeg se iskristalizirala vjera, kršćanstvo.

Po svetom Pavlu sve bi drugo bilo besmisleno. Pa ipak uza sve ove poteškoće nije nemoguće govoriti o uskrsnuću nije nemoguće imati određeni pristup. Kakav pristup je moguć? Moguće je njih više, ali s vama bih htio podjeliti jedan možda ne svakidašji pristup. Jedan pristup iz perspektive iskustva onih koji kažu su susreli uskrslog, još konkretnije jednog takvog iskustva. Iskustva Marije Magdalene.

Dakle, već na početku priznajemo da govorimo iz druge ruke o uskrsnuću. Iz perspektive Marije Magdalene. Valja nam se pozvati na tekst Novoga zavjeta koji sam po sebi nije bez problema.

Ivan, 20. 1-9 Prvog dana u tjednu, rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: "Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše''.

Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednomme mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih. Potom se učenici vratiše kući.

A Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo- jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni:" Ženo zašto plačeš"? Odgovori im. "Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše". Rekavši to obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus. Kaže joj Isus: "Ženo zašto plačeš"? Koga tražiš? Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti. Kaže joj Isus: "Marijo". Ona se okrene te će mu hebrejski: "Rabuni": što znači Učitelju. Kaže joj Isus. Ne zadržavaj se sa

6 7

mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im "Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu". Ode dakle Marija Magdalena i navjesti učenicima: "Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao".

Problem ovog teksta jest u tome što govori da je Marija Magdalena prva došla na grob, a već u drugoj rečenici da dolazi Petar i drugi učenik i tek nakon tog izvještaja nastavlja se početak govora o Mariji Magdaleni. Drugim riječima u čemu je problem? Problem je u tome da je izvorno Ivan napisao tekst da je Marija Magdalena prva došla i govori o tome što se dogodilo. Ali kasnije zbog problema unutar Crkve ubacio je ovaj tekst o Petru. Petar je prvak Crkve i ne može biti da je žena bila prije Petra. Žena prije muškarca. Egzegeti - stručnjaci koji se bave tekstom kažu da se ovaj tekst o Mariji može promatrati zasebno. Kao i tekst o Petru i drugom učeniku. Toliko o problematici samog teksta.

Vratimo se iskustvu ove žene. Ova žena koja je tog ranog jutra požurila na grob mora da je sa smrću Isusovom izgubila sve. O toj ženi ne znamo mnogo. Znamo tek usputnu vijet iz Lukina evanđelja gdje kaže da je riječ o Mariji iz Magdale iz koje je Isus istjerao sedam đavala.

Kakav je to život u kojem glavnu riječ ima sedam đavala, a ne čovjek sam? Kako može izgledati život žene za koju kaže evanđelist da je rastrgana iznutra silama koje su tuđe - demonske i da ih je sedam.

Tek ako to razumjemo moći ćemo razumjeti što je značio susret Mariji iz Magdale s Isusom koji je otjerao te sile koje su vladale njezinim životom. Njezin život

morao je zasigurno prije susreta s Kristom izgledati kaotično - užasno, nesređeno. Svaku stvar koju bi dodirnula kao da je prisiljena izvanka, kao da ne odlučuje sama. Mi se možemo uživjeti u takav život ako iz svog vlastitog života iz razno raznih naznaka koje imamo u vlastitim iskustvima pokušamo dodirnuti jedan krajne rastrgan život.

Dogodi se nama da često puta prolaze mjeseci, godine da ne znamo što bismo od sebe. Sve mislimo kako će slijedeće ljeto, završetak ovog ili onog posla donjeti mir u život, srediti stanje koje postaje kaotično. Iz takvih naznaka, moguće je zamisliti život kad više nisam ja onaj koji odlučuje - nego sile izvana - tuđe, a u slučaju Marije iz Magdale - demonske sile.

Valja nam uočiti da u podnožju stoji problem da ljudi koji nisu sami u stanju živjeti svoj vlastiti život, urediti svoj vlastiti život da to nisu u stanju učiniti i drugima. Čini se da je nešto slično bilo s Marijom Magdalenom. Ova žena u stadiju krajne podvojenosti nije imala nikakve šanse didirnuti središte svog vlastitog života, živjeti iz onoga što ona jest.

S druge strane čovjek koji nema nikoga sučelice, nikoga kome se može povjeriti, nekoga u koga ima povjerenja nije u stanju pronaći samoga sebe. Osuđen je na sile koje ga trgaju izvana: osuđen je da živi poput mrtvaca, nedodirljiva.

Nekako tako morao je izgledati život ove žene koji je nakon susreta s Isusom, kojega Luka kratko opisuje da je živjela pod dominacijom sedam vragova. Tek kad to razumjemo mislimo što se s njom dogodilo. što je za nju značio taj susret, jer po svoj prilici to je za nju bila prelomna točka u njezinu životu, tek početak života, koji je po prvi put bio život same sebe. Po prvi put ona iz susreta s Isusom Kristom stječe sigurnost. Pronalazi red u svom životu.

Tko nalazi red u svom životu nalazi čvrsto uporište i njezin se život zasigurno morao do kraja promjeniti, morao je dobiti druge obrise i drugačije naglaske. Svijet je morao izgledati drugačije, prijateljskije, smirenije. Završilo je neprestano bježanje, gonjena silama iz vana. Završio je život tjeran strahom. Isus je morao biti čini se jedina osoba pred kim se ova osoba učinila ono što jest. Bez interesa, bez straha da

8 9

će je netko iskoristiti. U takvoj atmosferi iz susreta u kojem je doživjela slobodu s Isusom morala je imati osjećaj da se susrela ne s običnim čovjekom, nego s nekim tko to nadilazi, nekog tko je za nju nadalje imao obrise božanstva.

Vidite, mnogi su išli za Isusom, mnogi kažu da su ga ljubili, ali po svoj prilici nitko kao Marija iz Magdale. Zašto? Zato što je On njome značio sve. Kažem sve. Ako mu je majka Marija živjela za njega, Marija iz Magdale je živjela od njega, preko njega.

Ako je prema onome što kršćanstvo vjeruje što je njegova majka ostala sačuvana od grijeha da bi mogla živjeti u njega, za njega. Marija iz Magdale je kroz susret s njim osjetila što znači biti očišćen od grijeha, stranih sila i strahova. Ona nije išla za njim kao što su drugi išli, ona za sebe nije ništa ostavila, drugi su ostavljali kuću, brodove mreže, ona nije imala što ostaviti jer nije imala ništa do li katastrofe u svom životu. Ona je u njemu našla sve što joj je bilo potebno za život. Ona je s njime mogla samo dobiti, jer ništa nije izgubila, zato ga ona nije slijedila kao ostali. Ona je jednostavno osjećala da je On jedino mjesto jedino središte u kojega je i s kim može živjeti.

To je poput lastavice koja leti iz mjesta u mjesto ne što bi po sebi novo mjesto bilo ljepše nego jednostavno leti s toplinom, s ljetom. Tako i Marija ide za Isusom za izvorištem topline iz mjesta u mjesto. Svaka ljudska ljubav čini vedrinu pred drugim koji mu otvori prozor za mene samoga, jedini, jedinstven, jedincat. Svaka ljudska ljubav čini od drugoga prozor - otvor kroz koji prolazi dio božanstva, dio mene, dio vječnosti. Ali o ljudskim ljubavima svatko osjeća da drugi ne može biti apsolutno uporište, da drugi ima svoje granice. Drugi ne može zamjeniti Boga.

Marija je u Isusu susrela onoga da ona u sebi može biti sama, a onda potom kroz kojega je iskusila Boga. Ona je slijedila Isusa kao drugi išla za njim ali je i imala drugačije iskustvo. Iza nje stoji oslobođenje beskonačne patnje, beskonačne boli. Razumljivo je onda da je iz njegovih usta pila riječi i slike koje nitko na taj način nije izgovarao. I to je trajalo određeno vrijeme, a onda odjednom šok. Onaj koji joj je značio cjelokuponi život, središte života odjednom je uhvaćen, optužen i osuđen. Nijedna od optužbi nije bila istinita, ništa od onoga što ga

je optuživalo nije bilo točno ali je snaga grubosti bila toliko jaka da je središte njezina života bilo osuđeno, ubijeno na križu, pokopano u grob.

Dogodilo se vrlo kratko kroz jednu noć, svi drugi su pobjegli, jer su imali gdje pobjeći. Marija nije imala gdje pobjeći. Što je za nju značila smrt na križu onoga od kojega je jedino mogla živjeti? Ona nije imala izbora. Svatko drugi je imao kakav drugi izbor, kuću gdje se ima gdje vratiti. Užasno je izgubiti učitelja, ali nije izgubio sve. Još uvijek se možeš vratiti svom starom poslu, a gdje će se Marija vratiti. Zar joj se neće u svijesti događati ono što se događalo ono prije susreta, zar se neće vraćati glas ludila koji ju je tjerao prije susreta s Isusom. Zar je neće zahvatiti isti strah dok nije susrela onoga od kojega je živjela.

U krajnoj nuždi u bezizlaznoj situaciji Marija se Isusovom smrću ponovno nalazi pred prisilom da živi među ljudima bez Boga, da živi s onima s kojima prije nije mogla naći zajednički jezik. Što se sad s njome događa? Jedino što ona ljubi jest grob gdje je pokopan onaj s kim je i od koga je mogla živjeti. Jedino što joj je ostalo u životu jest grob koji krije mrtvo tijelo. I rano ujutro ova žena ne može zaspati, ona ne može naći mira. Rano ujutro trči na grob kao da s umrlim želi dijeliti mrak, hladnoću groba i osamljenost. Kao da ne može dočekati jutra. Za nju više nam sna. Za nju ostaje jedino ili odlazak na grob ili nestanak u vječnom mraku ludila. Traži grob kao jedino mjesto u kojem je moguće naći još malo utočišta. Poput psa kad mu gospodar umre trči na grob i cvili na njemu.

Marija naravno ne može prestati ljubiti, ne može zaboraviti, ne može otvoriti se, ali naravno ona to i ne želi jer njezina je jedina želja ostati uz ostatke onoga koga je ljubila. Očuvati ga barem u sjećanju, njega kojega su drugi političkim i drugim sredstvima otjerali u grob. Očajničkom snagom Marija se hvata jedinoga što joj je ostalo. Mrtvog tijela. Njoj je samo ostala beskonačna žalost i ona se naravno ne želi utješiti, ne želi se odreći svoje žalosti. Odreći se svoje žalosti značilo bi izdajstvo posljednje izdajstvo onoga kojega je ljubila.

10 11

Njezin život od sada pretvara se čini se jedino u službu čuvara groba. Sve što ima je mrtvo tijelo i grob. Zamislite kakav je osjećaj u praskozorje i šok kad dolazi do groba. Jedino što ima je mrtvo tijelo i dolazi na grob, a on otvoren. Nema ničega, nema ni tijela. To je djelovalo zastrašujuće. Zar je moguće da ni tijelo nisu ostavili, zar je moguće da je zloba tako i toliko jaka da se ni mrtvi ostaci više ne mogu sačuvati. Zar je moguće da nasilje ide toliko jako i toliko daleko da se onima koji ostaju uzmu i mrtvi ostaci. U svemu tome najteže je što više nema ničega za što bi se ova žena mogla uhvatiti da barem sada ima mrtvo tijelo, da barem zna gdje je grob, da zna gdje će doći - nema više ničega.

Što žena može u tom trenutku? A jedino ono što kaže Ivan udariti u plač, nema ničega pucaju sve brane u svijesti - pukne brana i bujica suza izlazi van. Udari u plač kao i svatko od nas kad mu se odjednom isprazni život. Nema više ničega što bi moglo zadržati suze. Sva su uporišta nestala, izgubila se, brane popucale, ostaje jedino bepomoćno plakanje.

U tom trtenutku mora se ponovno pojaviti onaj iskonski strah. Uvijek negdje vreba strah da će se ponovno vratiti iste sile koje će ovaj put život uništitit do kraja jer više nema nikoga tko bi te sile mogao držati po strani.

Nije li možda u svijetu u kojem je dobrota ubijena pokopana i tijelo nestalo? Nije li u takvom svijetu jedini mogući izlaz za preživljavanje odlazak u ludilo?

Nećemo li moći razumjeti sve one kad se više ne čine normalnima samo iz toga ako razumjemo kakava katastrofa stoji iza toga.Nije li odlazak u mrak ludila možda jedina zaštita da se može uopće preživjeti. Što govori ova žena? Vidjeti zaplakanim očima što je ona u stanju uopće vidjeti kroz oči koje samo suze.

Pa ipak Marija se muči iako zna da njezinoj muci nema mjesta. U tom trenutku kao da grob sam, drugi iz groba počinje razgovor s njom. Otvoreni grob u kojem više nema ničega kao da počinje razgovor s njom, razgovor koji više ne nalikuje ljudskom razgovoru, kao da počinje

razgovor anđeoskih bića. Ivan tu i kaže da se pokazuju anđeli. Anđele mi ne možemo vidjeti kad hoćemo. Potrebne su drukčije oči da bismo ih vidjeli. Svako slomljeno srce naginje na svijet na ono što ga okružuje vidi, upravo onako kako mu je izgledalo prije. Kad se ljudsko srce isprazni onda svijet sam postaje prazan. Kad ljudsko srce ostane prazno ono očima može vidjeti samo prazninu.

ŽENO ZAŠTO PLAČEŠ?

To su riječi koje dopiru iz groba, to su jedine riječi koje Bog može reći ženi u tom trenutku kad je do kraja slomljena, ali Marija Magdalena ne može razumjeti ni odakle dolaze riječi ni što one zapravo znače. Ona govori ono što jedino može reći: UZEŠE GOSPODINA MOJEGA I NE ZNAM GDJE GA STAVIŠE. Opazite koliko Ivan stavlja naglasak na ovu nježnost. Uzeše Gospodina mojega. Marija je doista osjećala da je on njezin Gospodin. Ona je posve sama. Riječi koje dolaze iz groba nisu bez učinka. I nešto čudno ima u ovom tekstu ako ste pratili; Marija se nekoliko puta obazire - okreće. Nije u tome da se Marija okreće oko groba ili same sebe nego je riječ o jednom događaju iznutra koje je tipično za nekoga tko se nađe srhvan žalošću nad gubitkom nekoga koga voli. Obazire se unatrag. GDJE? U prošlost?

12 13

Kad umre netko od koga smo živjeli, nekoga za koga smo živjeli, netko tko nam je jedini bio sve u životu što na drugo preostaje nego okrenuti se unatrag i hvatati se iskustva koje stoji iza nas, možda pokojeg pisma, slike, pokojeg detalja koji stoji iza nas. Marija je došla na grob da se uhvati čvrsto jedinog što joj je ostalo - mrtvog tijela no ni njega nije našla. Sad se hvata jedinog što joj ostaje sjećanja. Sjećanje na ono što je bilo, što se dogodilo u životu prije smrti. U tom očajničkom i izgubljenom životu u kojem bol preiuzima cijelo središte, bol je jedini nadomjestak za ono što se izgubilo. Pokušati osloboditi se boli,odprilike naliči izdajstvu onoga tko je otišao.

Marija Magdalena dok je išla na grob nadala se da ima još nešto čemu može posvetiti život, službi oko groba, ukrašavanju groba. Međutim sada doslovice više nema ničega. Ono što ostaje jest sjećanje i prošlost. Prošlost nije u našim rukama ona je prozračna, nju se ne može vratiti, ona je prestala i nestala iz života. tek krajne razočaranje čovjeka prisiljava da se vraća pogledom unatrag. Ovo vraćanje unatrag može u ljudskom životu trajati mjesecima, godinama i vraćajući se postavljati pitanje ŽENO ZAŠTO PLAČEŠ? I uvijek iznova naći da ima tisuće razloga plaču i tugovanju. Pa ipak ovo pitanje zašto plačeš ostaje svaki put preciznije i preciznije. U jednom trenutku to pitanje zašto pretvara se u pitanje KOGA TRAŽIŠ? U ovom tekstu to pitanje sam Isus postavlja. Njega Marija Magdalena ne prepoznaje. Doista, koga ta žena traži to jutro? Mrtvog, mrtvo tijelo ili traži živoga. Zar i ovo da Marija ne prepoznaje onoga tko pita koga tražiš to je inače fenomen svih izvještaja o uskrsnuću Isusa uskrslog ne prepoznaje. Može li se vidjeti očima uskrslog koji traže samo mrtvo tijelo? Može li se pronaći uskrsloga ukoliko tražimo samo ostatke od života. Marija kaže GOSPODINE AKO SI GA TI UZEO DAJ MOLIM TE VRATI GA RECI GDJE JE I JA ĆU GA UZETI. Jedino što Marija misli da smije htjeti, željeti jest mrtvo tijelo. I tada u tekstu vrlo zanimljivo Ivan kaže da Isus izgovara jednu ključnu riječ MIRJAM.

Ivan je upotrebljava na aramejskom jeziku kojim je Isus govorio. Znači da mu je bila doista važna kad je uopće ne prevodi MIRJAM - to je ime ove žene. I to ime ona je naučila da nitko drugi na taj način nije izgovarao kao što je izgovarao Isus. U tom trenutku kaže tekst da se Marija još jednom obazire - okreće. odakle - od prošlosti, od sjećanja, od pogleda unatrag, okreće se onom što je bilo, nego onom što jest. U

toj jednoj jedinoj riječi MIRJAM postaje moguće osloboditi se prošloga i praznine groba. Ova dva okretanja - obaziranja spominje Ivan ukazuju na ono što on zapravo želi reći. Dolazeći na grob Marija ima još samo jednu namjeru držati se onoga što je ostalo - mrtvog tijela. Kad otkriva prazan grob koliko god to bilo bolno postaje nužno, da se ona okrene unazad, prema prošlome, prema sjećanju i tako malo pomalo sabere prošlo da joj ne izmakne iz ruku. No sjećanja uvijek ostaju uz ono što je jednom otišlo. Živjeti u prošlosti ne znači još uvijek živjeti tako je potrebno da se Marija još jednom okrene i da iz prošlog pogleda umaprijed u budućnost. Jedino u tom trenutku nakon ova dva okretanja događa se prepoznavanje. Ovo posljednje okretanje skriva se jezgra onoga što mi nazivamo vjerom. Za Mariju Magdalenu sve se okreće i sve se vraća. Od ovog trenutka ona može opet živjeti od onoga s kim je živjela. Njezinog su Gospodina mogli ubiti i pokopati, mogli su od tijela učiniti što god su htjeli ali Mariji Magdaleni njega uskrslog ne može nitko oteti. On je za nju ostao neuništiv.

Kako i kada Marija prepoznaje uskrsloga?Mi drugoga najčešće prepoznajemo očima ukoliko se dugo ne vidimo, ukoliko se drugi promjeni, zdeblja, prođe 20 godina, ali često puta doživimo iskustvo da ga prepoznamo po glasu.

Marija ne prepoznaje Isusa ni očima ni po glasu. Ona stoji pred njim, razgovara s njim, ali ga ne prepoznaje. U ovom negativnom iskustvu gdje ga ne prepoznaje događa se ono što nazivamo srž vjere. Bog je ponekad toliko blizu da ga ne vidimo. Njegov glas je toliko blizu da ga ne prepoznajemo. Kad Marija Magdalena prepoznaje Isusa? U trenutku kad on izgovara njezino ime MIRJAM. Drugim riječima prepoznavanje ne dolazi od Marije nego prepoznavanje uskrslog tek onda kad osjeti da uskrsli prepoznaje nju. Srž vjere nije u tome da ja u jednom trenutku ili u jednom liku prepoznam da to je Bog. Srž vjere jest svijest da ja u jednom trenutku razumjem da me on prepoznaje. Ja sam prepoznat. Vjera je u riječima da sam ja spoznat - prepoznat. Tek kad u nama procuri svijest da smo mi prepoznati, da Bog nije objekt naše spoznaje nego da je On subjekt koji stoji pred nama; prepoznajemo ga. Iskusiti Boga u ovom trenutku znači iskusiti da On nas prepozna i zove. Marija nas ovdje još nešto uči da se uskrsloga ne može prepoznati - spoznati u vanjskom liku ili preko njegova glasa. Njega se prepoznaje i spoznaje u svom vlastitom imenu. Tek kad ga spoznamo unutar u

14 15

najintimnijem dijelu svoga bića prepoznajemo ga i očima i ušima. Tek kad se dogodi događaj onda oči drugačije vide, uši drugačije čuju. I Marija Magdalena kad se okreće izgovara jednu riječ koju može izgovoriti RABUNI - učitelju. Jer On je za nju bio doista jedini učitelj. Jer On je jedini koga ona može nazvati učiteljem i On će to za nju i ostati. Bez njega Marija Magdalena sama bi nestalo smrti, s njim ona ponovno pred sobom ima život. Kad bi čovjek mogao doživjeti smrt nekoga dragoga koga voli, tko mu je sve značio, s vremenom je važno da se pomalo oslobodi svoje povezanosti i privezanosti na prošlost. U svojoj privezanosti na ostatke koji ostaju u grobu, ali kada je riječ o Isusu onda je nužno nezaboraviti da bi ga se moglo uopće razumjeti.

Između ljudske ljubavi, između ljudske povezanosti s jedne strane Božje ljubavi s druge strane postoji razlike. Nikoga nema na svijetu na koga bi se mogao do kraja osloniti nijedan čovjek do kraja ne može ispuniti moja očekivanja za smislenošću života, to može samo i jedino Bog. Stoga iskustvo Marije iz Magdale govori o beskonačnoj razlici Božanske i ljudske ljubavi. Ljudskim ljubavima potrebno je da drugi ne apsorbira, da nam ostavi slobodnog prostora za život. Ali ako je Bog život onda je jedino u njemu moguće naći apsolutni oslonac koji nas neće apsorbirati nego će nas istovremeno osloboditi za slobodu vrati nas sebi samima.

U tom trenutku veli Ivan kaže Isus ne zadržavaj se, ne dodiruj me. Mariji Isus postaje učitelj. Još jednom Isus Mariju upućuje na ono što nije razumjela ne zadržavaj se na vanjskome, ni na tijelu ni na grobu ni na mome liku, ne na trenutnome viđenje uskrsloga nije nikad zadržavanje zaustavljanje u vrtu o kojem govori Ivan. Ukazanja su uvijek upućivanja. ZAŠTO = zato što ljubav na koncu nije nikada povlačenje u svoj vlastiti prostor kojeg sam ispunio srećom ali zazidan od drugih. Ona je prozor i vrata kroz koja se prolazi i dodiruje beskonačno.

Upućivanje - idi mojoj braći. Ukazanje je poziv i zadatak nikada namjenjeno samo sebi dostatno sebi, ono je kao početak kao izvor koji proključa i jedan put pronađe put do ženinih usta. Idi i javi mojoj braći. Između Boga i ljudi više ne stoji prostor bezdana, prazan grob, to je ključni trenutak za uskrsnuće. Ključni trenutak kojeg se može jedino iz vjere između Boga i ljudi nakon smrti na križu ne stoji praznina i mrak groba nego se ukazuje prelaz.

Stoga nije bez simbolike da Ivan govori kako se ukazanje događa u praskozorje. Kako uskrsnuće nije drugo do li simbol na koji način se raspršuje mrak našega ljudskog življenja naših strahova. Idi i javi mojoj braći to drugim riječima znači ovo od sada od ovog trenutka kad si se susrela s uskrslim Marija ima oči koje u drugima više neće gledati samo ubojice njezina gospodina. Ljudi koji se ne brigaju za mrtvo tijelo, samo one koji spavaju, nego će imati mogućnost u njima gledati braću. I kako na koncu ovog kratkog izvještaja Marija se može vratiti u život, može imati ispunjen život, a uskrsli može ići, može uzići na nebo, a ona smje ponovno živjeti. Smije se vratiti u svijet i u ljudima gledati braću uskrsloga i kako dobiva ono što nikada nije imala, ljude za braću, ona koja je bila ostavljena i osamljena koja nije imala nikoga. Ode dakle Marija Magdalena i navjesti učenicima vidjela sam Gospodina i On mi je to rekao.

Žena koja je najviše tugovala, koja je najviše očajavala postaje prva koja javlja radosnu vijest. Postaje prva koja se vraća iz mraka s prvim udarnim svjetlom. prva koja u mrak tugovanja unosi svjetlo budućnosti da budućnost ima svoje uporište. To znači odprilike ovo Marija je ovdje manje važna kao osoba koja ima svoju povijest, svoju prošlost koja se u Ivanovu evanđelju pretvara u simbol za koji Ivan želi reći ovo BEZ BOGA SE LJUDSKI ŽIVOT PRETVARA U NEPRESTANI STRAH OSTAVLJENOSTI OD IZRUČENOSTI LUDILU KOJE UVIJEK VREBA KAD UMIRE ONAJ KOGA VOLIMO. BEZ BOGA NIJE MOGUĆE ŽIVJETI SMISLENO. Moguće je kako? Da se dopusti svjetlu koje dolazi iz uskrsnuća odjednom osvjetli tvoj život.

Stoga evo na koncu i da završimo. Spomenu sam na početku da možemo govoriti iz druge ruke o uskrsnuću. To znači ovo: kao što nikoga nema tko može iz prve ruke govoriti o smrti tako ne može govoriti ni o uskrsnuću. Uskrsnuće nije trenutak koji očekuje nakon smrti, nije samo to uskrsnuće ukoliko nije svjetlo koje će biti u stanju svjetliti sadašnji život, Nema smisla. Očekivati nekakvom poluvjerom da će uskrsnuće na koncu biti nekakv događaj, a da ono sada ne igra nikavu ulogu to će zapravo staviti ga po strani.

Ono je i može biti jedino svjetlo koje u mraku i strahovima našega života može otvoriti prostor za nadu i vjeru izvan konačnog ograničenog uporišta ljudskih ljubav. Postoji daleko šire veće uporište,

16 17

apsolutno uporište nekog tko je prešao s ove strane na drugu stranu groba.

RAZLIKA IZMEĐU PAVLA I EVANĐELJA

Pavao nije živio s Isusom. Pavao je jedini apostol koji dolazi kasnije nakon uskrsnuća, nakon svega. To će Pavlu biti iznimno teška poteškoća u propovjedanju - ti nisi apostol. Pavao će kroz poslanice

govoriti . Ja jesam apostol doduše najmlađi, najkasnije pozvan, nisam bio s njim ali ja sam ga vidio. To je nutarnja borba unutar strukture prve Crkve. Ono što kod Pavla imamo to je da imamo slike koje pozivaju na prirodu - sjeme koje ulazi u zemlju, izlazi van, raste. Taj vječni ciklus života koji se uvijek obnavlja.

Pitanje zar je čovjek jedini koji živi jednom i završi. Zar tako nije u prirodi. Ako čovjek jedini završava sa smrću. To pitanje stoji u podnožju kršćanstva koje počiva do kraja na uvjerenju da se samo na uskrsnuću može smisleno govoriti o Isusu Kristu. ali isto pitanje leži u podnožju drugih

religija, koje na drugi način pokušavaju dokučiti smislenost ljudskog života.

Imate govor o reinkarnaciji, pa ćete imati govor da se čovjek više puta rađa, pa ćete imati govor o cikličkom rađanju o cikličkom vremenu. U svakom slučaju ono što nas veže jest to da je iznimno teško prihvatit da je smrt konac i da uskrsnuće otvara sasvim druge perspektive života. Toliko u odnosu Pavla i Ivanova evanđelja.

Što današnji kršćani trebaju živjeti da bi vjerovali u uskrsnuće?Ja ne znam. A što mislite ako vjerujete u uskrsnuće kakav je život. A što ako povjeruješ u uskrsnuće, a što onda. Ja mislim da tu odlučuje. Kršćanstvo nije način da ja počnem živjeti ovako ili onako da će doći do uskrsnuća. Ono je početna točka. I onda u tom trenutku se sve odlučuje. Ovaj tekst nije davanje lekcija kako živjeti nego pokušaj da se ostvari svijet za vjeru u uskrsnuće i onda će odgovor kako živjeti. Možda je pogrešan put odrediti kako živjeti, koje moralne norme održavati da razumjemo uskrsnuće. Pokušajte obratno, pokušajte prihvatiti uskrsnuće kao sadržaj ne samo vjere nego vlastitog života pa ćete vidjeti da odjednom sve postaje drugačije.

Da li kremiranje - spaljivanje dolazi u koliziju vjerovanja u uskrsnuće?Spaljivanje je dio ostataka jedne široke tradicije - hinduizma u kojem se nakon smrti tijela spaljuju i bacaju u rijeku. U Evropu je preko te tradicije došla dosta kasno pred stoljeće - dva ta mogućnost da se tijelo spali umjesto da se pokopa. Po sebi spaljivanje u kršćanstvu nije problematično. Za Crkvu nije nikakva kolizija da se tijelo nakon smrti spali ali je crkva to jedno vrijeme zabranjivala. Zašto? Zato što je izvorna smislenost kremiranju spaljivanju bila u početku davana kao borba protiv Crkve. Reklo se vjerujete u uskrsnuće tijela, a ja kad se spalim što će uskrsnuti ništa nije ostalo. Dok je kremiranje bilo shvaćeno kao borba protiv crkve, crkva je rekla ne. Taj oblik ne dolazi u obzir. Kad je to otpalo onda je crkvi postalo posve sve jedno. Ovisi o običajima. O tome nema nikakve kolizije kršćnastvo - kremiranje - spaljivanje tijela.

Hoću li ja uskrsnuti ako vjerujem ili ako ne vjerujem neću uskrsnuti?Uskrsnuće ne ovisi o meni. Uskrsanuće ne ovisi o mojoj želji ili o mojoj vjeri u uskrsnuće. Uskrsnuće je dar. Kršćanstvo vjeruje da je svijet mogao biti bez mene. Svijet je prije 20 -30 godina bio bez mene i možda skoro će biti bez mene. Išao je bez mene i ići će bez mene. Ja nisam nužan, ja sam tu slučajno ili voljom nekoga tko me je htio. Nema u meni ni jednog principa po kojem bi ja morao živjeti. Uskrsnuće ne ovisi o tome da li ću ja povjerovati u uskrsnuće, nego ovisi o onome tko može uskrsnuti. Stoga se vjera u uskrsnuće ne temelji na mojoj vjeri nego na onom koji je uskrsnuo i koji može uskrsnuti. Pitanje može biti i ovako da će oni koji vjeruju usksnuti a oni koji ne vjeruju neće - to kršćanstvo nije. Kršćanstvo misli da je Bog stvorio čovjeka takvog da ga želi da prođe kroz život čak i kroz smrt i da onda živi s njim.

18 19

Tko i kako će uskrsnuti?Jednostavno ne znamo. Zbog čega? Marija Magdalena nije smjela dotaknuti uskrslog Krista. Nije riječ da ga nije smjela dotaknuti. Riječ je o jednoj smislenoj riječi ne hvataj se onoga što ti se čini da ti je važno, što vidiš, što osjećaš, što možeš dotaknuti. Ne hvataj se groba, ne hvataj se tijela, ne hvataj se opipljivog. Uskrsnuće nije u opipljivom. Uskrsnuće ide izvan toga. Njega se ne može dotaknuti rukama. Kršćanin i ne vjerovati u uskrsnuće. Može se ići za Isusom i ne vjerovati u uskrsnuće. Može se biti kao Marija kojoj je Isus bio sve na vjerovati u uskrsnuće ili ako se sjećate onaj otac Jair ie evanđelja. Vjera u uskrsnuće ne dolazi od moje volje, ona dolazi kao dar vjere, kao dar koji svijet otvara da odjednom cijeli svijet u svjetlu uskrsnuća gledam drugačije.

UKRATKO O ŽUPI SV. ILIJE U METKOVIĆU

Najstariji spomen Metkovića potječe iz 1422. i to s dubrovačkog suda gdje Mato Getaldić tuži dvojicu carinika iz Neretve, koji su mu oduzeli robu proglašavajući ga krijumčarem. Grad je inače ime dobio po rodu Metkovići. Oni su nastanjivali područje Metkovića sve do početka 18. stoljeća i nakon toga im se gubi trag. Njihovo je postojanje potvrđeno i 1447. u Lugu u Popovu polju, gdje se spominju braća Pribislav i Pribinja Metković. Osmanlije osvajaju Metković u posljednjim desetljećima 15. stoljeća. Cijelo vrijeme osmanske vlasti Metković nema svoju crkvu dok se groblje po predaji nalazilo na raskrižju blizu Đačkoga doma, gdje je najvjerojatnije pokopavano i srednjovjekovno stanovništvo Metkovića. Najbliža crkva nalazila se u samoj Drivi (Drijeva), kasnije Čitluku, današnjoj Gabeli.

Tijekom 17. stoljeća Metković je izložen napadima, kako ugnjetavanjem turskih osvajača, tako i prodorima Uskoka koji nisu štedjeli ni katoličko pučanstvo. Takav život u strahu i stalne provale u Neretvu posvjedočeni su u kronici makarskoga franjevca

fra Pavla Šilobadovića. U vrijeme surovog Kandijskog rata, koji je trajao 24 godine, uskočki odred od 300 ljudi napao je 1662. godine Metković i uhitio 50, a ubio 100 ljudi. Slični napadi zbili su se i 1664. godine. Nakon petnaest godina mira dolazi novih petnaest godina rata. Naime, 1684. počinje Morejski rat od presudne važnosti za povijest Neretve. U tom ratu oko blagdana sv. Ante 1694. oslobođen je Metković.

U prvoj polovici 17. stoljeća zaostroški franjevci sagradili su na temeljima srednjovjekovne crkve crkvu sv. Stjepana u Čitluku. Biskup fra Bartul Kačić Žarković 1626. izvještava Svetu Stolicu da u župi ima oko 100 kuća. Moguće je da su iz nje pastorizirana i okolna sela koja su se nalazila s lijeve strane Neretve, iako je lijeva strana u to doba pripadala Trebinjskoj biskupiji. Zanimljivo da trebinjski biskup Primi uopće ne spominje Metković u izvještaju Svetoj Stolici 1684., iako poslanstvo kršćana koje dolazi Pietru Valieru u Opuzen iste godine tvrdi da u Metkoviću ima 50 kršćanskih i 13 turskih kuća. Sva su sela, Metković, Dračevo i Doljani

20 21

upravno-teritorijalno, nakon 1694., pripala Čitluku. Najbliža crkva Metkovcima bila je franjevačka crkva sv. Stjepana u Čitluku dok je najbliža crkva Trebinjske biskupije u doba Morejskog rata crkva Male Gospe u Dobranjama. Trebinjskom biskupu Anti Primiju Mlečani zabranjuju vizitaciju njegovih, od Mlečana oslobođenih krajeva na lijevoj strani Neretve. Pismo zabrane napisano je na galiji u vodama Metkovića, imajući u planu pripojenje tog teritorija Trebinjske biskupije Makarskoj

biskupiji koja je nakon smrti biskupa fra Marijana Lišnjića 1686. ostala ispražnjena. Novi biskup Bijanković imenovan je 1695., ali će tek 1699. preuzeti biskupiju; stanje će stoga ostati neriješeno sve do 1699. kada je on sporazumno s mletačkim vlastima odcijepio lijevu obalu Neretve i priključio je Makarskoj biskupiji, a to Rim potvrdio. Fra Bartulu Arbiću, župniku Čitluka, povjerena je 30. rujna 1698. osobna briga nad selima Metković, Dračevo i Doljani te nad okolnim područjem, a 19.

Slika 1. Karta Metkovića Giovannija Battiste Camozzinija iz 1727. Na karti je ucrtana crkva (Chiesa), kuće te vinogradi (vigne) ispod Metkovića. Na vrhu brda gdje će kasnije biti crkva sv. Ivana Nepomuka piše „Gomila“ (Mapa Grimani, Državni arhiv Zadar).

prosinca 1699. providur Alvize Mocenigo svojim pismom iz Splita konačno povjerava franjevcima samostana Zaostrog službu u selima Metković, Dračevo i Doljane, koji su od sad u sastavu franjevačke župe Čitluk. Fra Bartul Arbić do travnja 1700. sagradio je nove crkve u Metkoviću i Doljanima dok se ona u Dračevu u tom trenutku još gradila. Crkva u Metkoviću sagrađena je stoga između listopada 1698. kao donja granica i travnja 1700. kao gornja jer te godine providur Čitluka Todor Trevisan hvali spomenutog fra Bartula zbog gradnje crkava, a metkovsku crkvu naziva crkvom Uzašašća (Gospodnjeg). Kao zanimljivost spomenimo da su graditelji metkovskih crkava, i stare i nove, bili Opuzenci. Krajem 17. stoljeća staru gradi fra Bartul Arbić, naturalizirani Čitlučanin, a novu u 19. stoljeću, osim fra Vice Janovića, gradi i fra Luka Aničić.

Godine 1702. u Mletačkom katastru naziva se crkvom sv. Ilije, i od tada se uvijek spominje pod tim imenom. Crkva je napravljena na zemljištu koje je bilo vlasništvo obitelji Banžić (Bančić) i to Krstića (ime) Banžića, te je odlukom mletačkog suda zemljište

darovano Crkvi. Oko crkve se ukapa sve do izgradnje nove crkve 1867. Makarski biskup Nikola Bijanković potvrđuje 10. veljače 1701. brizi franjevaca Metković i spomenuta sela. Život se relativno mirno nastavljao, no 1714. izbija novi rat koji traje četiri godine. Godine 1715. Mlečani su donijeli odluku, zbog koje su se kasnije gorko kajali, o rušenju Čitluka i Gabele i povlačenju do Opuzena i Kule norinske, zbog straha od osvojenja Čitluka i utaborenja osmanske vojske. Rušenje je uslijedilo u veljači 1716., a tom prigodom srušen je i Metković. Izgleda da je do djelomičnog povratka branitelja došlo iste godine. Naime, te godine branitelji Metkovića odbili su osmansku vojsku od 1200 ljudi.

Kao dušobrižnik u Metkoviću spomenut je te godine fra Bone Bagalović, koji te godine i umire. Same pobjede branitelja u nekoliko navrata bile su slamka spasa da Metković ne ostane u Osmanskom Carstvu nakon mira u Požarevcu 1718. i razgraničenja na ovom području čiji su se pregovori odužili čak do 1721 godine. Osmanski pregovarač Ali Mehmed htio je Metković za Osmansko Carstvo,

22 23

no nepopustljivi pregovarač Alvize Mocenigo, povjerenik za granice, nije popustio. Na kraju je presudio bosanski vezir Osman-paša koji je prepustio Metković Mlečanima. Na granici je tih dana s Alvize Mocenigom boravio i biskup Nikola Bijanković. Svojim pismom iz šatora pod Metkovićem Alvize Mocenigo, 31. ožujka 1719., ponovo je potvrdio odluku od 17. prosinca 1699. kojom je franjevcima povjerena briga Metkovića, Dračeva i Doljana, a tom je prigodom najvjerojatnije osnovana i župa. Stoga se 1719. uzima kao godina uspostave samostalne župe sv. Ilije u Metkoviću. Nakon spomenutog konačnog razgraničenja 1721. Doljani i Dračevo ostali su izvan teritorija Mletačke Republike, tako da je sada samo Metković bio na slobodnom teritoriju. Brigu nad turskim područjem Čitluka, Doljana i Dračeva preuzimaju franjevci samostana Kreševo i kasnije župe Brotnjo. Pastvu Metkovića vršili su franjevački redovnici Provincije Bosne Srebrene iz samostana u Zaostrogu. Fra Josip Marija de Ebora odredio je 1735. godine dekretom "Inter gravissimas" stvaranje nove Provincije sv. Kaja kojoj će pripadati Metković, a

Slika 2. Kopija dokumenta

Alviza Moceniga III., generalnog providura, od

31. ožujka 1719., kojom se franjevcima potvrđuje

povjeravanje Metkovića (Arhiv Franjevačkog

samostana Zaostrog).

ista 1743. mijenja ime u provinciju Presvetoga Otkupitelja.

Prvi izričiti spomen institucije metkovskoga župnika je od 11. siječnja 1724. (parok od Metkovića). Župnik fra Jure Jelavić krajem 1734. počinje voditi Maticu krštenih. Župnici su izgleda od početka boravili na mjestu na kojem se nalaze i danas. Prva župna kuća, po svoj prilici suhozidina, zamijenjena je novom 1740. godine. Fra Mijo Vujičić iz Vrgorca pedesetih godina 18. stoljeća sagradio je čatrnju. Današnja kuća građena je od 1900. do 1902. godine. Stara župna crkva srušena je uoči gradnje nove, koja je završena 1870 godine. Prva dva oltara nove crkve, glavni i Gospin oltar, nabavljeni su 1878. godine i djelo su talijanskog altarista Francesca Montija iz Splita. Gospin oltar se prethodno nalazio s lijeve strane i kasnije je prenesen na desnu stranu, bliže ulaznim vratima (današnji oltar sv. Ante). Njegov učenik Pavao Bilinić gradi današnje oltare sv. Josipa i Gospin oltar (nekadašnji sv. Ante), te kipove sv. Ćirila i Metoda. Spomenimo da se na metkovskom groblju, na kojem se inače počinje pokapati od 1855., nalazi i križ koji se pripisuje

Ivanu Meštroviću, učeniku Pavla Bilinića. Grobljanska crkva sv. Ivana Nepomuka sagrađena je u svega četiri mjeseca, od veljače od lipnja 1858., kao zavjet Metkovaca protiv kolere koja je vladala u Metkoviću pedesetih godina 19. stoljeća. Crkva sv. Ante na Repu sagrađena je 1852., srušena i nanovo sagrađena 1882., kasnije

poklonjena franjevcima. Crkva sv. Nikole na rivi sagrađena je 1938., a porušena 1960. godine. Crkva sv. Frane na Kladi sagrađena je 1982., a kapelica Sv. obitelji 1989. godine.

don Mate Brečić

24 25

ŽUPNICITočan popis župnika možemo izvaditi iz župnih matica od 1743.g. Prije te godine znamo samo za dva župnika koje spominje fra Luka Vladimirović. Za fra Bonu Bagalovića veli da je umro u pastvi varoša Metković 1716., a za fra Grgu Šiljegovića da je bio koju godinu župnikom u Metkovićima. Evo popisa svih župnika od godine 1734. do danas:

1. Fra Jure Jelavić 1734. – 1748.2. Fra Frano Bogun 1748. – 1751. 3. Fra Mijo Vujičić 1751. – 1760. 4. Fra Šimun Batinović 1760. – 1762. 5. Fra Luka Raos 1762. 6. Fra Petar Grabić 1762. – 1765. 7. Fra Grgur Ivičević 1765. 8. Fra Jozo Marković 1765. – 1767. 9. Fra Marijan Giljević 1767. – 1768. 10 Fra Luka Vladimirović 1768. – 1769. 11. Fra Paško Vladimirović 1769. – 1772. 12. Fra Jozo Marković 1772. – 1774. 13. Fra Petar Brajković 1774. – 1780. 14. Fra Mate Bartulović 1780. 15. Fra Frano Despot 1780. – 1783. 16. Fra Paško Vladimirović1783. – 1784. 17. Fra Srećko Batinović 1784. – 1789. 18. Fra Paško Vladimirović 1789. – 1790. 19. Fra Juraj Kačić-Peko 1790. – 1793.20. Fra Martin Andrijašević 1793. – 1796. 21. Fra Karlo Žderić 1796. – 1798. 22. Fra Luka Bukovac 1798.23. Fra Frano Despot 1798. – 1802.24. Fra Karlo Žderić 1802. – 1804. 25. Fra Vice Crnčević 1805.26. Fra Srećko Matutinović 1805. – 1807. 27. Fra Ivan Nimčić-Franić 1807. – 1808. 28. Fra Srećko Matutinović 1808. – 1811.29. Fra Bone Borić 1811.-1813. 30. Fra Marko Grupković 1813. – 1815. 31. Fra Ivan Žderić 1815. – 1821.32. Fra Antun Lovro 1821. – 1824. 33. Fra Ivan Nimčić Franić 1824.34. Fra Karlo Žderić 1824. – 1826. 35. Fra Josip Grupković 1826. – 1835. 36. Fra Paškal Žderić 1835. – 1846.

37. Fra Ante Poljak 1846. – 1847. 38. Fra Ivan Grupković 1847. – 1849. 39. Fra Ante Jelavić 1849. – 1853. 40. Don Marin Krstulović 1853. 41. Don Andrija Matešan 1853. – 1855. 42. Fra Vice Janović 1855. – 1863.43. Fra Luka Aničić 1863. – 1869. 44. Fra Vice Janović 1869. – 1871. 45. Fra Žarko Borić 1871. – 1873. 46. Fra Rafo Borić 1873. – 1885. 47. Fra Petar Kačić Miošić 1885. – 1887.48. Fra Nikola Bilić 1887. – 1890. 49. Fra Josip Raič 1890. – 1891. 50. Fra Šimun Bušelić 1891. – 1901. 51. Fra Mate Šimić 1901. – 1904.52. Fra Ante Gnječ 1904. – 1909.53. Fra Ivan Ivandić 1909. – 1916.54. Fra Konrad Rudan 1916. – 1917. 55. Fras Luiđi Donelli 1917. – 1920.56. Fra Leonardo Bajić 1920. – 1923. 57. Fra Jozo Šimić 1923. – 1925.58. Fra Frano Klarić 1925. – 1934.59. Fra Vlado Bilobrk 1934. – 1944.60. Fra Vjeko Vrčić 1945. – 1958. 61. Fra Ivan Abrus 1958. – 1962.62. Fra Ante Sekelez. 1962. – 1969.63. Fra Mario Jurišić 1969. – 1974. 64. Fra Mate Gverić 1974. – 1982. 65. Fra Ivan Nimac 1982. – 1988. 66. Fra Mirko Buljac 1988. – 199467. Fra Filip Milanović Trapo 1994. – 1996.68. Fra Mate Matić 1996. – 2003.69. Fra Dušan Džimbeg 2003. – 2009.70. Fra Petar Gulić 2009. – 2016.71. Fra Ante Bilokapić 2016. –

Fra Vice Janović1855. - 1863.

Fra Petar Kačić Miošić1885. - 1887.

Fra Rafo Borić1873. - 1885.

Fra Nikola Bilić1887. – 1890.

26 27

Fra Konrad Rudan1916.- 1917.

Fra Šimun Bušelić1891. - 1901.

Fra Leonardo Bajić1920. - 1923.

Fra Ante Gnječ1904. – 1909.

Fra Luiđi Donelli1917. - 1920.

Fra Mate Šimić1901. - 1904.

Fra Jozo Šimić1923. – 1925.

Fra Ivan Ivandić 1909. – 1916.

28 29

Fra Ante Sekelez1962. - 1969.

Fra Frano Klarić1925. – 1934.

Fra Mate Gverić1974. - 1982.

Fra Vjeko Vrčić1945. - 1958.

Fra Mario Jurišić1969. - 1974.

Fra Vlado Bilobrk1934. – 1944.

Fra Ivan Nimac1982. - 1988.

Fra Ivan Abrus1958. – 1962.

30 31

Fra Petar Gulić2009. – 2016.

Fra Ante Bilokapić2016. -

Fra Mirko Buljac1988. - 1994.

Fra Mate Matić1996. - 2003.

Fra Filip Milanović Trapo1994. - 1996.

Fra Dušan Džimbeg2003. - 2009.

Pogled na Metković i župnu crkvu sv. Ilije, 1938. god.

32 33

Utorak, 23. travnja u 9:00 sati, Sv. misa u crkvi sv. Ilije za sve obitelji koje slave SV. JURU kao obiteljskog zaštitnika.

Četvrtak 25. travnja kod crkve sv. Ivana na groblju u 18 sati proslava SV. MARKA i blagoslov polja.

SVETA KRIZMA U ŽUPI

Slavlje svete Krizme je u subotu 27. travnja u svetištu sv. Ante na Dubravici u 10.30 sati. Svi krizmanici sa svojim kumovima trebaju biti u svetištu u 10 sati. Sakrament svete Krizme podijelit će generalni vikar Miroslav Vidović.

Susret krizmanika, roditelja i kumova sa krizmateljem u srijedu, 24. travnja u 19 sati u crkvi sv. Ilije.

Ispovijed krizmanika, kumova, roditelja bit će u petak 26. travnja u 18 sati.

SLAVLJE PRVE SV. PRIČESTI

Subota, 11. svibnja u 10 sati: sv. ispovijed za sve ovogodišnje prvopričesnike i njihove roditelje, koji će prvu sv. Pričest imati u crkvi sv. Ilije.

Nedjelja, 12. svibnja u crkvi sv. Ilije: Prva sveta pričest u 10.30 sati. Prvopričesnici trebaju doći pola sata prije Svete mise u dvorište crkve sv. Ilije.

Subota 18. svibnja u 11.00 sati u crkvi sv. Franje na Kladi: sv. ispovijed za prvopričesnike i roditelje, koji će prvu sv. Pričest primiti u crkvi sv. Franje.

Nedjelja, 19. svibnja u 11 sati, u crkvi sv. Franje: slavlje Prve svete pričesti. Pričesnici trebaju doći u crkvu pola sata prije Svete mise.

SVIBANJSKA POBOŽNOST

Najljepši mjesec u godini, mjesec svibanj, posvećen je BDM. U crkvi sv. Ilije svaku večer molimo krunicu u 18,30, a poslije krunice slavimo Svetu misu. Svaku večer po zagovoru naše nebeske majke molimo Oca nebeskoga da nam dadne snagu svoje milosti kako bi se u našoj župi oduprli zamkama zloga.

U četvrtak 16.svibnja SV. IVAN NEPOMUK. Umjesto večernje Svete mise u crkvi sv. Ilije, Sveta misa u 18,00 sati na groblju sv. Ivana.

POBOŽNOST SV. ANTI

Utorkom poslije večernje Sv. mise obavljamo pobožnost 13 utoraka u čast sv. Ante Padovanskoga. Četvrtak, 13. lipnja, blagdan sv. Ante. Svete mise u svetištu sv. Ante – Dubravica su u; 6:00; 9:00 i 18:00 sati. Poslije večernje Sv. mise posvetna molitva, blagoslov djece i blagoslov prijevoznih sredstava. U crkvi sv. Ilije Sv. misa u 19:00 sati. Poslije Sv. mise blagoslov djece.

U četvrtak, 20.lipnja, SVETKOVINA TIJELOVA. Večernja Sv. misa u crkvi sv. Ilije u 18:00 sati, a poslije Sv. mise procesija ulicama našeg Grada.

EUHARISTIJSKA KLANJANJA ČETVRTKOM

Svakog četvrtka poslije večernje Sv. mise klanjamo se Presvetom Oltarskom Sakramentu. Sudjelujmo aktivno u ovoj pobožnosti – prevažnoj za svakog vjernika.

ZARUČNIČKI TEČAJ

Zaručnici koji se namjeravaju vjenčati trebaju se prijaviti na zaručnički tečaj koji će se održavati 3. 4. 5. i 6. lipnja 2019. s početkom u 19.00 sati. Prijave za tečaj vrše se u župnom uredu - tjedan dana prije tečaja!

NAJAVA DOGAĐANJA U ŽUPI

34 35

USKRSNA ISPOVIJED RASPORED BOGOSLUŽJA KROZ VELIKI TJEDANSV. ISPOVIJED JE SAKRAMENT POMIRENJA I OBRAĆENJA. BLIŽE SE VELIKI I SVETI

DANI – DOČEKAJMO IH OČIŠĆENI I POMIRENI S BOGOM I MEĐUSOBNO.

SRIJEDA, 10. travnja 2019. crkva sv. Franje – Klada u 10:30 sati i 17:00 sati

ČETVRTAK, 11. travnja 2019. crkva sv. Ilije u 10 sati do 12 sati; crkva sv. Ilije u 17 sati do 19 sati

Od Cvjetnice do Velikog četvrtka, jutarnja Sv. misa je u crkvi sv. Ilije u 6.30 sati. Ispovijedamo od 6.00 sati.

Put križa cijele naše župne zajednice molit ćemo posljednjeg korizmenog petka, 12. travnja od crkve sv. Ilije do svetišta sv. Ante na Dubravici gdje ćemo našu pobožnost Križnog puta završiti Sv.

misom. Polazak je iz crkve sv. Ilije u 17:00 sati.

MOJ CVIJET ZA ISUSOV GROB

I ove godine kao i prošlih godina molimo sve vjernike koji žele sudjelovati u kićenju Isusova groba neka ne kupuju cvijeće, nego neka svoj novčani prilog za cvijeće Isusova groba stave u „škrabicu“ pored oltara sv. Ante i Srca Isusova. Unaprijed hvala svima i za

najmanji dar.

CVJETNICA

◘Sv. mise u crkvi sv. Ilije: 6:30; 8:00; 9:00; 11:00 i 19:00 satiSv. misa u crkvi sv. Franje na Kladi u 11:00 sati

VELIKI PONEDJELJAK, UTORAK I SRIJEDA

U crkvi sv. Ilije Sv. mise su u 6:30 i 19:00 sati

VELIKI ČETVRTAK

u 19:00 sati u crkvi sv. Ilije Sv. misa Večere Gospodnjeposlije Sv. mise Gospin plač„Getsemanska ura“(klanjanje pred Presvetim od 23:00 do 24:00 sata)

VELIKI PETAK

u 18:00 sati u crkvi sv. Ilije obredi Velikog petka i procesija

VELIKA SUBOTA

u 18:00 sati u crkvi sv. Franje na Kladi blagoslov uskrsnih jelaObredi Velike subote u crkvi sv. Ilije u 23:00 sata.Na kraju obreda blagoslov uskrsnih jela.

37

RASPORED SVETIH MISA OD BOŽIĆA SU DALI SVOJE NOVČANE PRILOGE ZA POTREBE NAŠIH CRKAVA

USKRS USKRSNI PONEDJELJAK

u crkvi sv. Ilije u 8, 9.30, 11 i 19 sati

u crkvi sv. Ante, Dubravica, u 10 sati

u crkvi sv. Franje, Klada, u 11 sati

u crkvi sv. Ilije u 6.30 i 19 sati

u crkvi sv. Franje, Klada, u 11 sati Ante MiškićBranko KalebDominik CrnčevićDražen BulumEmilija JakišaIvan GrgićJanja BulumKarolina Jurković Katica OstojićLenka BunozaLidija ĆerlekLina GalićM.M.Marija Bebić Marijana Medić Mate Crnčević Mate MatićMila KuranN.N. N.N.N.N.N.N.

N.N.N.N.N.N.Neda IvanovićNediljka SentićObitelj +Joze ObradovićaObitelj +Luke ObradovićaObitelj +Davora BoškovićaObitelj +Jure ŠunjićaObitelj Grge ĆubeleObitelj Jele MartinacObitelj Katice MarkovićSlavko MaslačŠimun BulumStojanka MartićTomislav ObradovićVesna BateljakVesna Marić Vitomir MikulićZdravka Zloić Zoran KojićObitelj +Mire Kevo

Svima vama koji ste dali svoje priloge za potrebe naših crkava iskreno hvala i od Boga blagoslov.

38 39

06. siječnja, Marko Barišić, sin Maria i Anđeljke r. Pratežina;

19. siječnja, Šime Mostarac, sin Zvonimira i Ivane r. Cindrić;

20. siječnja, Karlo Prusac, sin Matea i Gabrijele r. Mihaljević;

20. siječnja, Luka Volarević, sin Domagoja i Ivane r. Tošić;

27. siječnja, Sara Bautović, kći Tonća i Ivane r. Andrić;

27. siječnja, Antea Družijanić, kći Nikole i Marine r. Majstrović ;

17. veljače, Matija Ćerlek, sin Andrije i Tanje r. Soko;

24. veljače, Laura Ketini, kći Jakova i Ivane r. Šćepić;

24. veljače, Maris Parmać, kći Rikarda i Maje r. Žderić;

24. veljače, Mihael Zvonimir Romić, sin Zvonimira i Pamele r. Boras;

03. ožujka, Mateo Kuran, sin Frane i Ane r. Krstičević;

03. ožujka, Ema Gujinović. kći Damira i Ivane r. Blažević;

+ 5. siječnja 2019. Jure Šunjić, r. 27. travnja 1931. Staševica;

+ 7. siječnja 2019. Jure Miroslav Mijić, r. 31. siječnja 1936. Sarajevo BiH;

+ 9. siječnja 2019. Jozo Obradović, r. 28. listopada 1935. Bijeli Vir;

+ 17. siječnja 2019. Blaž Martić, r. 9. studenog 1936. Metković;

+ 12. veljače 2019. Ema Marević, r. 19. travnja 1940. Gradac n/m;

+ 27. veljače 2019. Luka Obradović, r. 18. svibnja 1952. Metković;

+ 27. veljače 2019. Jozo Veraja, r. 13. travnja 1950. Metković;

+ 1. ožujka 2019. Srećko Obradović, r. 28. rujna 1954. Metković;

+ 10. ožujka 2019. Milan Petrović, r. 8. lipnja 1934. Mesihovina, BiH;

+ 15. ožujka 2019. Lidija Prusac, r. Antunović, r. 12. travnja 1934. Metković;

+ 20. ožujka 2019. Mira Kevo r. Magzan, r. 24. kolovoza 1953. Metković;

02. ožujka

Vinko Krešić, (Niko i Ana r. Šiljeg), Metković;

Barbaru Perleta, (Zdravko i Orijana r. Batinović), Metković;

KRŠTENI U NAŠOJ ŽUPI UMRLI U NAŠOJ ŽUPI

VJENČANI U NAŠOJ ŽUPI

LIST ŽUPE SV. ILIJEOdgovara: fra Ante Bilokapić, župnikO. Ante Gabrića 27, 20350 Metković

Tel/fax: 020/681-818 www. svilija-metkovic.comIBAN račun župe HR9524070001100639204

1719. - 2019.

300 GODINA ŽUPE SV. ILIJEMETKOVIĆ