SVEUČILIŠTE J. J. STROSSMAYERA U OSIJEKU

UČITELJSKI FAKULTET U OSIJEKU

DISLOCIRANI STUDIJ U SLAVONSKOM BRODU

BIHEVIORISTIČKI PRISTUPI UČENJU

Seminarski rad iz kolegija Pedagoška psihologija

Mentor: Studentica:

dr.sc. Željko Rački Nikolina Kolak, 3.godina

Slavonski Brod, siječanj 2012.

SADRŽAJ

Sažetak...................................................................................................................................................2

Bihevioristički pristupi učenju................................................................................................................3

Zaključak.................................................................................................................................................9

Literatura..............................................................................................................................................10

1

Sažetak

Biheviorizam (eng. behaviour ponašanje) je pristup u psihologiji koji se temelji na tvrdnji da

je ponašanje zanimljivo i vrijedno znanstvenoga istraživanja. To je oblik materijalizma koji

niječe bilo kakvo neovisno značenje za misao. Njegovo značenje za psihološki postupak je

duboko jer je jedan od stupova farmakološke terapije.

Bihevioralni pristup ili pristup usmjeren na ponašanje ima za cilj otkrivanje zakonitosti

ponašanja ljudi u određenim situacijama. Biheviorizam je pravac u psihologiji koji

pretpostavlja da se znanstvene metode mogu primjenjivati samo na ona ponašanja koja se

mogu opažati i mjeriti. U okviru tog pristupa psiholozi analiziraju kako ljudi uče neka

ponašanja i kako se to ponašanje može mijenjati. Tako usmjereni psiholozi ne zanimaju se

toliko za psihičke procese (npr. mišljenje, pamćenje, emocije), već u prvom redu pokušavaju

povezati podražaje iz okoline ili iskustvo ljudi s njihovim ponašanjem.

U ovom seminarskom radu, bavit ću se biheviorističkim pristupima koji se usmjeravaju na

objašnjavanje vanjskih pomjena u ponašanju, ističući kako je svako ponašanje (prilagođeno i

neprilagođeno) naučeno.

Ključni pojmovi:

biheviorizam

ponašanje

okolinski podražaji

iskustvo

2

Bihevioristički pristupi učenju

Bihevioristički pristup ili pristup usmjeren na ponašanje ima za cilj otkrivanje zakonitosti

ponašanja ljudi u određenim situacijama. Biheviorizam je pravac u psihologiji koji

pretpostavlja da se znanstvene metode mogu primijenjivati samo na ona ponašanja koja se

mogu opažati i mjeriti. U okviru tog pristupa psiholozi analiziraju kako ljudi uče neka

ponašanja i kako se to ponašanje može mijenjati. Tako usmjereni psiholozi ne zanimaju se za

psihičke procese (mišljenje, pamćenje, emocije), već pokušavaju povezati podražaje iz

okoline ili iskustvo ljudi s njihovim ponašanjem.

Jedna od pretpostavki biheviorističkog mišljenja jest da je

cijelo ponašanje determinirano, tj. određeno okolinom (ili kroz

uparivanje ili kroz potkrepljenje).

Začetkom biheviorizma smatra se tekst Psihologija kako je vidi

biheviorist, autora Johna B. Watsona, objavljen 1913.g. u

časopisu Psychological Review.

Slika 1. John B. Watson

„Psihologija kako je biheviorist vidi, potpuno je objektivna eksperimentalna grana prirodnih

znanosti. Njezin je teoretski cilj predviđanje i kontrola ponašanja. Introspekcija ne čini

temeljni dio njezinih metoda.“1

Istraživačke napore psihologa privukle su dvije vrste učenja: klasično uvjetovanje i operativno

djelovanje. Klasičnim uvjetovanjem uči se odgovarati na podražaje npr. strah od zubara nakon

njegove bolne intervencije. Klasično uvjetovanje gotovo je slučajno otkrio ruski neurolog

Ivan P. Pavlov.

1 Jukić V.; Pisk Z.; Psihoterapija- škole i psihoterapijski pravci u Hrvatskoj i danas; str. 63. 3

Ivan Petrovič Pavlov (1849.- 1936.), ruski farmakolog i fiziolog

dobio je za svoja istraživanje fiziologije želučane sekrecije

1904. Nobelovu nagradu za medicinu. Eksperiment sa psima, s

ciljem utvrđivanja lučenja sokova u probavnom traktu,

rezultirao je značajnim otkrićem u području uvjetovanja. U

sklopu teorije klasičnog uvjetovanja, hrana za pse bila je

bezuvjetni podražaj (on automatski dovodi do reakcije).

Reakcija koja je uslijedila, lučenje sline, bila je bezuvjetna

reakcija (zajednička je svim članovima vrste).

Slika 2. Ivan Petrovič Pavlov

Takva reakcija je npr. okretanje prema izvoru snažnog zvuka. Pavlov je zatim u eksperiment

uveo novi podržaj- zvuk zvona. Zvono je predstavljalo neutralni podražaj (ne izaziva

određenu reakciju). Eksperiment se odvijao tako da su psu u kratkom razmaku zadani:

neutralni podražaj- zvuk zvona pa bezuvjetni podražaj- hrana.

Nakon nekoliko uparivanja, pas je počeo lučiti slinu već na sam zvuk zvona. Tada je neutralan

podražaj postao uvjetovani podražaj jer izaziva reakciju a lučenje sline je postalo uvjetovana

reakcija.

Slika 3. Pavlovljev pas

U postupku klasičnog uvjetovanja moguće je izvesti i uvjetovanje višeg reda- moguće je

uparivanje novog podražaja s ranije uspostavljenim uvjetovanim podražajem. Npr. u

Pavlovljevom eksperimentu sa psom, moguće je zvuk zvona dodati i pojavu jakog svjetla.

Klasično uvjetovanje javlja se i kod učenja emocionalnih reakcija. Poznat je Slučaj malog

Alberta, eksperiment koji su proveli J. B. Watson i R. Rayner. Uz pojavu bijelog štakora

uparivali su snažan zvuk gonga, što je izazvalo reakciju straha kod dječaka Alberta. Kad je

dječaku pokazan štakor bez istovremene buke, on je pokazao strah koji je prenio i na druge

sličene podražaje (bijelog zeca, bijelu kutu i sl.) te je došlo do generalizacije. Nakon stanke od

4

31 dan, Albert je i dalje pokazivao reakciju straha. Ovim eksperimentom je utvrđeno da se

emocionalne reakcije mogu naučiti uvjetovanjem i da nisu rezultat različitih nagona.

Generalizaciju je moguće uočiti i u školskim situacijama, npr. učenik koji se naučio bojati pri

pismenom ispitu iz matematike može iste simptome pokazati i pri ispitu iz fizike ili kemije.

No, ako učenik pokazuje strah samo na ispitu iz matematike, radi se o diskriminaciji

podražaja. Dijete koje se u školi osjeća ugodno, vjerojatno će imati pozitivan stav i prema

školskim izvannastavnim aktivnostima. Isto tako, dijete koje se ugodno osjeća na školskoj

izvannastavnoj aktivnosti može svoj pozitivan stav prenijeti i na redovnu nastavu.

Ukoliko se uvjetovani podražaj zadaje tako da nakon njega ne slijedi bezuvjetni podražaj,s

vremenom će doći do slabljenja i konačnog gašenja uvjetovane reakcije. (Ako nakon zvuka

pas ne dobije hranu, s vremenom će na zvuk zvona prestati lučiti slinu). Gašenje se javlja

ukoliko su uvjetovani i bezuvjetni podražaj uvijek zadavani zajedno a sporije ukoliko se za

uvjetovani povremeno zadaje bezuvjetni podražaj. Strah od ispitivanja će postupno nestati ako

učenik kod nekoliko uzastopnih testiranja doživi uspjeh. Gašenje se može povezati i s

okrutnim postupcima učitelja koji nakon neugode u nekoj od aktivnosti traže da dijete ponovi

postupak kako bi shvatio da aktivnost nije nužno praćena neugodom.

John B. Watson ( 1878.- 1958.) je zaslužan za važan prekid od strukturalističke psihologije

tog vremena, koja je koristila metodu introspekcije te je smatrala proučavanje ponašanja

bezvrijednim. Watson je nasuprot tome proučavao prilagodbu organizama njihovim

okolinama, točnije posebni podražaj koji vodi organizme da naprave vlastite reakcije. Većina

Watsonova rada bila je komparativna, tj. proučavao je i uspoređivao ponašanje ljudi s

ponašanjem životinja. Watsonov pristup je bio pod jakim utjecajem rada ruskog fiziologa

Ivana P. Pavlova. Naglasio je fiziologiju i ulogu podražaja u proizvodnji uvjetovanih reakcija

- izjednačavajući većinu ili sve funkcije na refleks.

5

Druga vrsta učenja koja je privukla pažnju znanosti tog vremena je

učenje operantnim uvjetovanjem. Prvak u tom području bio je Edward

Lee Thorndike ( 1874.- 1949.) koji je uočio naizgled banalnu zaonitost:

ponovit će se ono ponašanje koje je dovello do neugodnih posljedica.

Poznati su njegovi eksperimenti na životinjama zatočenim u kavez pri

čemu na neki nači mogu otvoriti vrata i doći do hrane. Životinja, u ovom

slučaju, ne bi nesvjesno odgovorila na podražaj, već bi njeno ponašanje bilo svrhovito

sredstvo za postizanje nekog cilja (to se naziva instrumentalno uvjetovanje). Thorndike je

1913. g. postavio dva zakona učenja: zakon vježbe i zakon efekta.

Zakon vježbe govori da će ponavljanje uvjetovanog odgovora učvrstiti vezu između

podražaja i odgovora.

Slika 4. Edward Lee Thorndike

Zakon efekta govori da će se ponašanje praćeno nagradom učvrstiti – povećat će se

vjerojatnost njegova pojavljivanja dok će se smanjivati vjerojatnost pojavljivanja ponašanja

koje je praćeno kaznom.

Najslavniji predstavnik ovog istraživačkog pravca je Burrhus Frederic Skinner (1904.- 1990.).

Jedan od najutjecajnijih psihologa 20.st. Znanstvenik zaslužan za primjenu pristupa

operantnog uvjetovanja na obrazovanje, terapiju i društvo u cjelini. Skinner je proučavao

ponašanje životinja u određenim uvjetima i otkrivao načine njihova učenja. Mijenjao je

okolinu jer je želio na određeni način mijenjati životinjsko ponašanje. Životinje su bile

smještene u tzv. Skinnerove kutije u kojima se nalazila posuda za hranu i poluga čijim bi

pritiskom hrana pala u posudu. Gladna životinja bi naučila da potiskivnjem poluge dobiva

hranu. Kasnije je Skinner dodao polugu za zadavanje neugodnih podražaja (npr. snažno

svjetlo ili električni šokovi.

Posljedica koja povećava vjerojatnost pojavljivanja

nekog podražaja naziva se potkrepljenje. Prema

tome, moguća je pretpostavka da je neko učestalo

ponašanje takvo jer je bilo potkrepljivano.

Potkrepljenja mogu biti primarna i sekundarna.

Primarna potkrepljenja zadovoljavaju naše osnovne

6

potrebe (glad, žeđ, potrebu za snom, toplinom, seksualne potrebe), ne trebamo ih posebno

učiti i bitna su za preživljavanje. 2

Slika 5. Skinnerova kutija

Sekundarna učimo uparivanjem s drugim potkrepljenjima. Postoje tri vrste sekundarnih

potkrepljenja: socijalna potkrepljenja, potkrepljivčke aktivnosti i simbolička potkrepljenja.

Nadalje, treba razlikovati pozitivna i negativna potkrepljenja. Pozitivna povećavaju učestalost

ponašanja jer dovode do željenih i ugodnih posljedica, no često se potkrepljuju ponašanja koja

nisu poželjna. Negativna potkrepljenja povećavaju učestalost ponašanja jer uklanjaju neki

neugodan podražaj npr. markiranje učenika kako bi se izbjeglo pisanje testa.

Nova ponašanja uče se brže ako je potkrepljivan točan odgovor i ako je potkrepljivanje

usllijedilo odmah nakon odgovora. Kad je ponašanje usvojeno, onda su povremena

potkrepljivanja efikasnija.

Postoje četiri moguća načina davanja potkrepljivanja:

a) u pravilnim vremenskim intervalima

b) potkrepljivanje nakon točno određenog broja akcija

c) u nepravilnim vremenskim intervalima

d) potkrepljivanje nakon slučajnog broja reakcija

Kazna za razliku od negativnog potkrepljenja smanjuje vjerojatnost pojavljivanja ponašanja.

Ponašanje za koje bivamo kaženjeni vjerojatno nećemo ponoviti. Kazne imaju dva oblika:

zadavanje neugodnih podražaja i uskraćivanje ugodnih podražaja. Kazna uskraćivanjem

uobičajena je i u školskim situacijama, ali tada treba paziti da se učeniku ne uskrate neki

nužno potrebni sadržaji. Iako je važno kažnjavati dosljedno (uvijek kad se javi nepoželjno

ponašanje), istraživači su složni u tome da kaznu kod ljudi treba primijeniti samo kada je

nužna i to u najblažem obliku. Kazna smanjuje nepoželjno ponašanje, ali ne dovodi do

poželjnih oblika ponašanja jer se to postiže samo potkrepljenjem.

Postoji i treći oblik učenja koji je privukao pažnju biheviorista- učenje modeliranjem.

Najistaknutiji znanstvenici koji su se bavili ovim načinom su Bandura i Menlove.

Proučavajući dječji strah od psa, pokazali su djeci model koji je sudjelovao u različitim

aktivnostima sa psom, nakon čega su ustanovili da djeca pokazuju manji intenzitet straha.

Zaključak njihovih istraživanja bio je da se i neprilagođena ponašanja uče modeliranjem.

2 Miljković, D.; Rijavec, M.; Vizek- Vidović, V.; Vlahović-Štetić, V.; Psihologija obrazovanja; str. 152. 7

Biheviorističke teorije imale su velik utjecaj na školu. Biheviorizam u školi priznaje da svaka

osoba ima različite karakteristike i te razlike su očite u svakom pojedincu kad je u pitanju

inteligencija, kreativnost, motivacija i sposobnost za komunikaciju. Učenici trebaju zadržati

znanje i vještine koje su naučili u školi, a zatim to primijeniti u situacijama izvan učionice.

Učitelji mogu kontrolirati sve što učenik treba raditi, ali je etičko pitanje koliko to učitelj

smije.

Kad je riječ o poučavanju, Skinner je 1968.g. ponudio učiteljima opća načela za poboljšanje

tog procesa po kojim učitelji trebaju:

jasno navesti što treba učiti

prvo poučavati osnovne stvari

ne tjerati sve učenike da napreduju istim koracima

programirati obrazovne jedinice

8

Zaključak

Biheviorizam je pravac koji ima značajan utjecaj. Njegova osnova je proučavanje kako ljudi

uče neka ponašanja i kako se ponašanja mogu mijenjati. U ovom seminarskom radu opisala

sam načine učenja koje su bihevioriste najviše zanimali: učenje klasičnim i operativnim

uvjetovanjem, ali i učenje modeliranjem. Moj osobni stav je pozitivno okrenut

biheviorističkom pristupu- smatram da učitelj ima velik utjecaj ako pravilno potkrepljuje

poželjna ponašanja i primjenjuje kažnjavanje ako je nužno, u cilju sprečavanja nepoželjnog

ponašanja. Kakva će ponašanja biti tumačena kao poželjna i nepoželjna, ovisi o stavu učitelja.

Ali, ističem osnovnu ideju biheviorizma s kojom se u potpunosti slažem- ponašanja su

naučena i mogu se promijeniti. Promjena ponašanja je moguća pod utjecajem okoline,

učitelja, ali ovisi i o učenikovoj motivaciji. Tu učitelj (ali i cjelokupan školski sustav) ima

najveću moć- motivirati učenika na prihvaćanje poželjnih oblika ponašanja. Mijenjajući

nepoželjno ponašanje, stvaramo bolju socijalnu svijest i okolinu.

9

Literatura

1. Jukić., Pisk Z., Psihoterapija- škola i psihoterapijski pravci u Hrvatskoj danas; Zagreb

2008.

2. Vizek- Vidović V. i suradici, Psihologija obrazovanja; Zagreb, IEP-VERN, 2003.

3. http://hr.wikipedia.org/wiki/Biheviorizam

10