Željko POROBIJA:Ontoloski dokaz

.Porobija, Ontoloki dokaz postojanjaBoga-Biblijskipogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

UDK: 231.11:211.1 Izvorni znanstveni lanak Primljeno: U srpnju 1995.

ONTOLOKI DOKAZ POSTOJANJA BOGA

eljko Porobija

eljko Porobija je diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu i teologiju na Adventistikom teolokom fakultetu u Maruevcu, a sada radi kao propovjednik u Zagrebu.

SAETAK:Ontoloki dokaz postojanja BogaOvaj se lanak bavi jednim od najuzbudljivijih pitanja filozofije i teologije, naime onim o dokazima Bojeg postojanja. Dokazi su imali dugu i bogatu povijest, koja vue korijene iz vremena antike poganske filozofije (Platon, Aristotel) kroz srednjovjekovnu kransku filozofiju (An- zelmo, Akvinski), racionalizam i empirizam 17. i 18. stoljea, njemaku idealistiku filozofiju (Kant, Hegel), do modernih vremena analitike filozofije (Russell, Moore) i katolikog neotomizma (Coplestone). Pristup temi je radije "logiki" (koristi se oruem logike analize) nego "spekulativan" (koristi se oruem metafizike; premda su neki "spekulativni" filozofi, npr. Spinoza i Hegel, spomenuti gdje god je to bilo potrebno). Prva stvar koja se imala uraditi bila je kratko izlaganje adekvatne teorije dokaza, to je nuno radi daljnjeg objanjenja. Svi e se logiari sloiti da dokaz treba biti logiki valjan i injenino istinit. Ali postoji neto neslaganja o drugim potrebnim osobinama, i ovaj lanak razmatra te osobine, kao to su persuadivnost, potpunost i procjenjivost. Za persuadivnost je naeno da se ne treba smatrati nunom, budui da dokaz treba biti objektivno valjan, bez obzira na pitanje ima li snagu nekog natjerati da vjeruje. Potpunost je desideratum i moe se nai (u strogom smislu) samo u apriornim znanostima. Procjenjivost je ve ukljuena u pojam dokaza, zbog toga to dokaz per defmitionem nije neto privatno. Ali to se tie granica dokaza, zakljueno je da nikada nije postojao neki apsolutni dokaz. Kriteriji za dokaze Bojeg postojanja jesu kriteriji zdravog razuma - oni koje bi prihvatio svaki razuman ovjek.Upravo s ovog motrita analiziranje ontoloki dokaz. Taj dokaz tei biti strogim u smislu apriornog dokaza logike i matematike. Autorstvo pripada sv. Anzelmu Kenterberijskom, i u svom esencijalnom obliku tvrdi da sam pojam Boga sadri u sebi egzistenciju kao nuan atribut. Najraniji kritiari, kao to su Gaunilo i Toma, nisu shvatili ovu toku. Ali Kant, analizirajui Descartesovu verziju ontolokog dokaza, ispravno je zakljuio da postojanje nije predikat u logikom smislu. Ova razlika izmeu logikog i gramatikog predikata dalje je razjanjena analiza-

107

.Porobija,Ontolokidokaz postojanjaLBoga-Biblijskipogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

ma modernih logiara Bertranda Russella i Georgea Edwarda Moorea.Ali postoji jo jedan moderni pokuaj Normana Malcolma (kao i Char- lesa Hartshorna i Alvina Plantinge) da se pokae kako postoji druga, "ispravnija" forma ontolokog dokaza. Ovaj pokuaj, koji se temelji na pojmu nune egzistencije, takoer se pokazao slabim. S druge strane, pokuaj beogradskog filozofa Praia da naini logiki konkluzivan dokaz Bojeg nepostojanja pokazao se manjkavim. Jo jedan pokuaj skeptikog pogleda na ovisnost ontolokog dokaza o metafizici, to pripada Kolakowskom, j ednostavno potvruj e na stav da se ontoloki dokaz ne treba smatrati valjanim, budui da nijedan dokaz logike ili matematike nije ovisan o metafizici.

UvodPostoji li Bog? Odgovor na ovo pitanje iskon je svili drugih

odgovora. No moe li se dokazati Boje postojanje? Svaki e poboan ovjek osjetiti izazovnost ovoga pitanja. ini se da je odgovor na njega impliciran odgovorom na prethodno. Uostalom, izgleda sasvim racionalnim prihvatiti i Boje postojanje i mogunost dokaza Njegovog postojanja. Koliko je takvo dokazivanje doista mogue bit e predmet ovoga rada. elio bih prije samog izlaganja iznijeti neke glavne postavke, zatim obrazloiti osnovni metodski postupak u obradi i izlaganju teistikih dokaza, te navesti opi plan istraivanja i koritene izvore.

Pitanje dokaza Bojeg postojanja temelj je racionalne ili naravne teologije, koja ima cilj da razumom, odnosno filozofijom i logikom, dokae sredinje tvrdnje boanskog otkrivenja. Stoga su dokazi postojanja Boga eminentno filozofski po svojoj naravi i nisu dio Boje objave, nego pokuaj njezinog opravdanja.1

Filozofski dokazi postojanja Boga imaju izuzetno dugu i bogatu tradiciju. O njima su zapoeli razmiljati najsjajniji poganski umovi antike Grke, Platon i Aristotel. Zatim su teret rjeavanja preuzeli na sebe kranski filozofi (Anzelm, Toma Ak- vinski i drugi) i u okviru svojih skolastikih sustava znatno pridonijeli boljem promiljanju o ovim dokazima. Nakon zavretka srednjovjekovne teologije i filozofije, novovjekovni filozofski autoriteti, prije svih racionalisti Descartes i Leibniz, ali i empirist poput Lockea, pokuavaju revitalizirati dostignua srednjovjekovnih autoriteta. No u doba prosvjetiteljstva osamnaestog stoljea javljaju se i snani kritiari teistikih dokaza: prvo skeptik

1 Tako Toma Akvinski razumije smisao teologije, odnosno u njegovom nazivlju, svete nauke. Vidi Toma, Izabrano djelo, izabrao i priredio Tomo Vere (Zagreb: Globus, 1981), str. 165-166.108

. Porobija,Ontolokidokaz po stoj a nj a Boga - B i6Z ijsk i pogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

Hume, a zatim i "sverazara" Kant. Nakon Kanta, Fichte i Hegel spekulativno pristupaju danoj problematici, a u naem stoljeu o dokazima raspravljaju i katoliki dogmatski neotomistiki filozofi i logiki precizni anglo-ameriki analitiki filozofi. Iako se radi prvenstveno o tradiciji svjetovne i katolike filozofije, pitanje teistikih dokaza razmatralo se i u krugovima protestantskih teologa, te je poglavlje o filozofskim ili racionalnim dokazima postojanja Boga postalo nezaobilaznim dijelom mnogih udbenika biblijske doktrine.2 Ne treba se stoga ustezati od te problematike i za nadati se je da e i adventistiki teolozi ponuditi neto vie na ovome podruju.

Metoda istraivanja i izlaganja teme Postoje dva osnovna pristupa istraivanju dokaza postoja

nja Boga, oba zastupljena kod velikog broja filozofa. Neki filozofi gotovo se podjednako slue i jednim i drugim.

Prvi od njih je spekulativni pristup, u kojemu se pitanje o postojanju Boga smjeta u okvir metafizikog sustava. Oni misle kako je svaki problem u krajnjoj instanci ontoloke naravi i ne prelaze na spoznajne probleme prije rjeavanja ontolokih. Glavni predstavnici ovakvog pristupa problemu Bojeg postojanja bili bi Spinoza i Hegel. Da bi se razumjelo to oni govore o dokazima Bojeg postojanja, treba prije svega razumjeti njihov zamren filozofski sustav, kao i znaenje Boga u tom sustavu. Sljedstveno tome i kritika njihovog dokazivanja Boga podrazumijeva kritiku njihovih ontolokih postulata i teolokih implikacija. Ali to bi bio prevelik posao u koji se ovdje nee uputati, jer ostaje problematinom korist od takva pokuaja. Dakako, neemo u cijelosti zanemariti ono to su zastupali filozofi spekulativnog usmjerenja i njihove e se misli spomenuti tamo gdje bude umjesno.

Drugi pristup dokazima postojanja Boga jest logiki.3 U njemu se vie obraa pozornost na logiku valjanost dokazivanja i

2 Kao primjere za ovu tvrdnju vidi jedan prezbiterijanski udbenik iz doktrine: T. C. Hammond, Uvod u kransku teologiju, preveo Miroslav Volf (Osijek: "Izvori", 1994), str. 46-48, kao i zvanini adventistiki udbenik iz biblijske doktrine - Richard Rice, Uvod u kransku teologiju, preveli Hinko Pleko i Dragutin Matak (Maruevec: Adventistiki teoloki fakultet, 1987), str. 52-56. Tako je i pitanje teistikih dokaza jedna od obvezatnih nastavnih cjelina na adventistikim teolokim fakultetima.

3 I ovaj, kao i prethodni naziv, treba prihvatiti sasvim uvjetno, jer niti oni mogu iskazati u cijelosti ono to bi se njima htjelo, niti je ova podjela opeprihvaena u filozofskom svijetu. Ali mislim daje ona ipak potrebna, dostatno jasna i Auminativna.

109

. Porobija, Ontoloki dokaz postojanja Boga-Biblijski pogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

istinitost argumenata, promatranih znanstveno ili zdravorazum- ski. U tom pristupu ne zahtijeva se razumijevanje filozofskih sustava ili rjeavanje ontolokih pitanj a i takvo analiziranje dokaza, ukoliko se pravilno izloi, moe shvatiti svaki uporniji itatelj. U ovim lancima bit e primijenjena logika metoda, te e izlaganje biti prilagoeno i onima koji se prvi put susreu s filozofskom problematikom.

Radi preglednosti svaki e se dokaz izloiti uglavnom prema istoj shemi, koja e sadravati sljedee toke:

1. U poetku emo istaknuti koja je njegova osnovna ideja, odnosno na koje se filozofsko pitanje kani odgovoriti navedenim dokazom.

2. Nakon toga dat e se povijest razmatranog dokaza navoenjem njegova nastanka, prvotne formulacije i potonjih nadopuna i preoblikovanja onih koji su ga prihvaali.

3. Zatim e se izloiti logika struktura dokaza, koja je nuna da bismo ga u cijelosti razumjeli. Na to e se odmah nadovezati i:

4. Kritika dokaza. U njoj emo istaknuti prigovore koji su se upuivali dokazu, u emu emo se drati logikog, a ne kronolokog reda. Dakle vie pozornosti obratit e se na to koje se toke dokaza i kojim argumentima napadaju nego na to koji je bio povijesni tijek tih kritika.

5. U zakljuku emo ustvrditi koliko ostaje od valjanosti i snage dokaza nakon sueljavanja stavova njegovih pobornika i kritiara.

Odmah nakon uvoda rei e se neto o dokazu i dokazivanju uope i o naelnoj primjeni teorije dokaza na pitanje dokaza Bojegpostojanja, ime e se znatno olakati razumijevanje onoga to slijedi.

Zatim slijedi analiza dokaza -u ovome lanku ontolokog, a u narednom - ostalih. Prije no to prijeem na njihovo navoenje moramo dati jednu vanu napomenu. Ovih dokaza ima jako puno i svaki njihov spisak, koliko god bio dug, ujedno je i nepotpun. Navest u samo jedan takav pokuaj:

Postoji Platonov dokaz za opstojnost Boga kao Ideje Dobra, Aristotelov koji vodi Nepokretnom Pokretau, Augusti nov iz openitosti, nunosti i vjenosti istine, Anzelmov ontoloki dokaz, Bonaventurin

110

. Porobjja, Ontoloki dokaz postojanja Boga-.Bi6Zys&i pogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

dokaz iz ovjekove tenje za znanjem, sreom i mirom, Tominih pet putova, Duns Skotov dokaz za Prvo i Najvee Bie, Descartesov dokaz iz ideje o Najsavrenijem Biu, Pascalov iz doivljaja Beskonanoga i iz svijesti vlastite ogranienosti, Leibnizov dokaz iz objektivnosti idejeo Bogu, Wolfov i Baumgartnerov iz mogunosti Najsavrenijeg Bia, itd.4

I ovdje odmah treba naglasiti kako nee biti svih dokaza nevedenih na ovoj listi, ali e opet biti nekih koji se ne navode. Dakako, to nas sueljuje s pitanjem objektivnosti i opravdanosti izbora koji je napravljen u ovom radu. On jest u stanovitoj mjeri subjektivan, jer je to nuno s obzirom na golemost posla. No, s druge strane, u dosadanjoj povijesti raspravljanja o dokazima dostatno su se razluili oni koje gotovo svi filozofski autoriteti dre znaajnijim i zanimljivim od onih koji nemaju takvo obiljeje. U prvu grupu nedvojbeno spadaju ontoloki, kozmoloki i teleoloki dokaz, kojima je primjerice Kant ak podario dignitet jedinih moguih dokaza postojanja Boga: "Vie ih nema, a i ne moe ih biti vie", izuzetno saeto zakljuuje Kant.5 Stoga se njima u ovim lancima dalo najvie mjesta. No pored njih navest e se jo neki od poznatijih dokaza postojanja Boga. To su moralni dokaz, dokaz iz religijskog iskustva, dokaz iz postojanja uda i Descartesov dokaz iz postojanja ideje o Najsavrenijem biu. Ovdje e izlaganje biti neto konciznije, te se nee nuno govoriti o njihovoj povijesti i o njihovom opem filozofskom znaenju. U zakljunom dijelu, dat emo skupnu ocjenu svih analiziranih dokaza, te objasniti kolika je njihova opa valjanost i to se iz toga moe zakljuiti.

Mora se unaprijed upozoriti da se filozofi razlikuju i po pitanju klasifikacije i formulacije stanovitih dokaza: je li, na primjer, kauzalni dokaz isto to i dokaz iz kontingentnosti? Svako od takvih pitanja razmatrat e se zasebno uz podrobnu argumentaciju za ovdje zastupani stav.

Na kraju i rije-dvije o izvorima. Iz razumljivih razloga nije konzultirano sve to je napisano o pitanjima dokaza. Koriteni su prije svega primami spisi, koji su povijesno priznati kao temeljni za nau temu: dakle tekstovi Platona, Aristotela, Anzelma,

4 Rudolf Brajii, Opravdanje istoga uma u svjetlu transcendentalnih odnosa (Zagreb: Filozofsko-teoloki institut Drube Isusove, 1988), str. 117.

5 Immanuel Kant, Kritika istoga uma, preveo Viktor D. Sonnenfeld (Zagreb: Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1984.), str. 273. Kantovo je stanovite dakako pretjerano, ali je ilustrativno za nau svrhu.

111

.Porobija, Ontoloki dokaz postojanja B o g a pogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

Tome Akvinskog, Humea, Kanta i drugih. Uz ove klasike, kao primarni izvori upotrijebljeni su i spisi suvremenih filozofa, od kojih se neki ve sada dre nezaobilaznima. Od sekundarnih izvora izabrani su prije svega oni anglo-amerike i protestantske provenijencije, ali je radi objektivnosti dano mjesto i tomistima i ateistima, jer je osnovni kriterij bio kvaliteta nekog rada, a ne dopadljivost neijih stavova. Ostavljeno je i mjesta za hrvatske autore, onoliko koliko su sami zasluili originalnou i potkrije- pljenou svojih stavova. Od adventistikih autora duna je pozornost poklonjena analizama Richarda Ricea, koji se u novije vrijeme u adventistikim teolokim krugovima detaljnije bavio pitanjem teistikih dokaza i pokuao dati i neki svoj osobni doprinos. Tamo gdje to bude potrebno iznijet e se i neki poznati tekstovi iz Biblije i djela Ellen White, koji se katkad, premda ne i obvezatno, koriste (ili bi se mogli koristiti) unutar rasprava o racionalnim dokazima Bojeg postojanja.

Teorija dokaza to je dokaz?

Rije dokaz koristi se i u svakodnevnom govoru, alije pitanje koliko ljudi umije tono definirati ovu rije. U logici se dokazivanje smatra logikim postupkom kojim utvrujemo istinitost jednog iskaza, a sama logika forma tog postupka naziva se dokazom.6 Tvrdnja iju istinitost dokazujemo naziva se tezom (the- sis probandi), iskazi kojima potkrjepljujemo tezu nazivaju se argumentima (argumenta probandi). Obino je jedan od tih argumenata kljuan i on se naziva "ivac" dokaza (nervus probandi).1 Od istinitosti tog argumenta esto ovisi i istinitost cijelog dokaza. Razumjeti jedan dokaz znai shvatiti koji su njegovi argumenti i koji je njegov kljuni argument.

Dokaz i zakljuakSvojim logikim oblikom dokaz je istovjetan sa zakljukom,

ali se vrlo lako moe pokazati da su zakljuivanje i dokazivanje dva razliita postupka. Na primjer:

6 Gajo Petrovi, Logika, dvanaesto izdanje (Zagreb: kolska knjiga, 1979.), str. 209; Sreko Kova, Logika (Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada, 1994.), str. 156-158.

7 Petrovi, str. 210.112

.Porobija,Ontolokidokaz postojanjaBoga-BA/ij's/eipogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

Sve ribe diu krgamaKitovi ne diu krgamaKitovi nisu ribe

Ono to su u zakljuku premise, to su u dokazu argumenti ("Sve ribe diu krgama" i "Kitovi ne diu krgama"), a ono to je u zakljuku konkluzija, to je u dokazu teza ("Kitovi nisu ribe"). Meutim, nama su u zakljuivanju dane premise iz kojih onda izvlaimo konkluziju, dok je u dokazivanju stvar sasvim obratna: dana nam je teza, za koju mi onda trebamo traiti argumente. I najvei laik u logici i znanosti lako e zakljuiti da ako sve ribe diu krgama i ako kitovi ne diu krgama, onda kitovi jamano nisu ribe. No mnogo je tee kada nam je dana samo teza da kitovi nisu ribe i kada mi sami trebamo pronai argumente kojima emo je dokazati. Za tono izvoenje zakljuaka dovoljan je obian zdrav razum, ali za pronalaenje dokaza potrebno je umijee, dakle neto mnogo vie i tajanstvenije od poznavanja logikih pravila: "Logika ne moe pruiti nikakva pravila koja bi nam osigurala da se u pravom trenutku sjetimo pravih argumenata."8 I za razumijevanje dokaza potrebno je stanovito umijee kojim proniemo u strukturu i bit izloenog dokaza. Ako netko jo ne shvaa teinu zadae dokazivanja, neka pokua dokazati inae tonu tvrdnju da u New Yorku postoje najmanje dva ovjeka koja imaju isti broj vlasi na glavi.9

to dokaz ini dobrim?S obzirom da je dokaz svojim oblikom identian zakljuku,

prvi test kojemu podvrgavamo jedan dokaz jest njegova logika valjanost. Zakljuak mora biti logiki valjano izveden iz premisa, odnosno argumenti moraju implicirati tezu. Razmotrimo sljedei sluaj:

8 Ibid.9 Koen, MorisiNejgel, Ernest, Uvod u logiku i naunimetod, preveo Aleksandar

Kron (Beograd: Zavod za udbenike i nastavna sredstva, 1982.), str. 410. Rjeenje ovoga problema zapravo je jednostavno: broj stanovnika New Yorka mnogo je vei nego najvei mogui broj vlasi na glavi. Tako, da bi svi imali razliit broj vlasi, mora biti navie 140-150 tisua Njujorana (a njih je mnogo vie). Dakako, vrlo je jednostavno iz iskaza "Ako je broj individua vei od broja njihovih moguih osobina, onda e postojati barem dvije individue s jednakim osobinama" i iskaza "Broj Njujorana vei je od broja vlasi na glavi" izvesti zakljuak "Postoje barem dva Njujorana s istim brojem vlasi na glavi", ali je teko od ovog zakljuka doi do premisa, tj. argumenata. Manje dosjetljivi morali bi dugo brojati.

113

.Porobija,OntolokidokazpostojanjaBoga-.BiM/sipogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

Svi pjesnici su umjetnici Neki Francuzi su pjesnici Svi Francuzi su umjetnici10

Na prvi je pogled jasno da ovdje konkluzija ne slijedi iz premisa. Bilo bi ispravno jedino zakljuiti da su samo neki, a ne i svi Francuzi umjetnici. Ovdje je prekreno pravilo prema kojemu konkluzija mora biti partikularna (tj. imati oblik "neki x"), ukoliko je jedna od premisa partikularna. Nisu, meutim, svi logiki nevaljani dokazi tako lako uoljivi i katkada je, kao to emo kasnije i vidjeti, potrebno dosta pronicljivosti da bi se uoile takve pogreke.

Druga stvar tie se istinitosti samog dokaza. Dok je u zakljuivanju jedino bitna formalna pravilnost, za dokaz je bitna i njegova istinitost.11 Tako u sluaju zakljuka

Ako je Kruno visok, Grci su Marsovci Kruno je visok Grci su Marsovci

nemamo nikakvu primjedbu formalne naravi, ali e teko netko prihvatiti istinitost teze na osnovu ovih argumenata. Kljuni argument u ovome "dokazu" jest hipotetini iskaz o logikoj svezi izmeu Krunine visine i marsijanskog podrijetla Grka, tvrdnja koja se protivi zdravom razumu. I ovdje opet treba upozoriti da u znanosti i logici greke ovoga tipa nikada nisu tako oite i da je pronalaenje neistinitosti nekog argumenta katkad pravi znanstveni pothvat.

Svi e se logiari sloiti u tome da bez ovih dvaju uvjeta formalne valjanosti i materijalne istinitosti - nema dobrog dokaza, ali se nerijetko pita treba li dokaz jo neto posjedovati da bi bio kvalitetan. U tome se ve logiari razilaze, a ovdje e se spomenuti neke od osobina koje se, uz ove dvije, najee trae od dokaza.

1. Potpunost ili deduktivnost dokaza. Dokaz je potpun ako nisu potrebne druge premise osim onih koje su eksplicitno izloene.12 Moramo provjeriti nije li potrebna jo koja premisa da bi se zasnovala eljena konkluzija. Potpunost i deduktivnost nisu

10 Petrovi, str. 74.11 Ibid.12 Koen-Nejgel, str. 412.

114

.Porobija.Ontoloki dokaz postojanjaBoga-Bii/i/s/eipogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

istoznanice, alije iz naravi zakljuivanjajasno da jedino deduk- tivni zakljuak moe biti potpun. Deduktivan je onaj zakljuak u kojemu je konkluzija u cijelosti sadrana u premisama, odnosno ona nuno slijedi iz premisa, dok kod induktivnog zakljuka konkluzija dodaje neto to nije sadrano u samim premisama i ona vjerojatno slijedi iz premisa. U dosadanjim primjerima uvijek smo imali deduktivne zakljuke, a primjeri induktivnih zakljuaka vrlo su esti u znanostima. Primjerice, na osnovu ponaanja ispitanih ljudi u nekim situacijama, pretpostavlja se da e se u istoj situaciji tako ponaati svi ljudi, dakle i oni koji nisu ispitani. Ali takav je zakljuak samo vjerojatan i povijest znanosti puna je protuprimjera koji su obeskrijepili univerzalnu valjanost nekih od tako izvedenih zakljuaka. Induktivne zakljuke, te time i induktivne dokaze, treba uvijek dopunjavati i time pojaavati njihovu izvjesnost, a kada se oni uine potpunim, prestaju biti induktivnim i postaju deduktivnim. Ipak, induktivni dokazi imaju jednu prednost nad deduktivnim: njihove su premise provjerljivije od onih u veini deduktivnih. Lake je provjeriti da se 1563 ljudi ponaa tako i tako u toj i toj situaciji, jer se do toga dolazi empirijskim istraivanjem, nego to je tako lako dokazati da sve ribe diu krgama.13

Naredna kvaliteta koja se zahtijeva od dokaza jest njegova persuadivnost, odnosno psiholoka uvjerljivost. Dokaz mora biti sroen tako da moe uvjeriti prosjenu osobu.

Oko ovoga pitanja nema suglasja meu filozofima. Na prigovor onih koji dokaze postojanja Boga dre neuvjerljivim u psiholokom smislu, Rice odgovara da treba razlikovati valjanost dokaza od njegove persuadivnosti.14 Ljudi esto odbacuju nepobitne injenice ili pak prihvaaju oite lai i moda e ih prije uvjeriti la nego istina. Rice stoga, slijedei ideju Jamesa F. Ros- sa, trai da dokaz bude logiki valjan i istinit, bez obzira hoe li uspjeti uvjeriti, obratiti ili utjeiti koga.15

Ovakvom Riceovom shvaanju protivi se Nashov stav da dobar dokaz mora voditi osobu k prihvaanju zakljuka:

13 Osim ako ribu striktno definiramo kao ivotinju koja die krgama, iz ega bi slijedilo da nita to ne die krgama nije riba. No u znanosti nije uvijek lako odluno utvrditi koji je to conditio sine qua non neke stvari.

14 Richard Rice, Reason and the Contours o f Faith (La Sie-rra: La Sierra University Press, 1991.), str. 127.

15 Ibid, str. 128.115

.P o ro b ija ,O n to lo k id o k a z p o s to ja ry a B o g a pogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

Drugim rijeima, da bi dokaz bio dobrim, argument ne treba zadovoljavati samo izvjesne logike kriterije. On mora takoer udovoljiti jednom vanom psiholokom testu; on mora doista uspjeti u nagovaranju nekoga da prihvati zakljuak.16

Ostaje pitanje to bi se trebalo uraditi da bijedan dokaz bio psiholoki uvjerljiv. Ako Nash eli jedino rei da dokaz nije valjan ukoliko ga nitko ne prihvaa, onda je samo ponovio zravorazum- sko rasuivanje da dobro odijelo mora nekom pristajati. S druge strane, ako se ovime pak eli rei daje dokazu potrebno jo neto osim logike valjanosti, potpunosti i istinitosti premisa, onda bi trebalo bolje definirati to se pod tim misli. Dokaz, dakako, mora biti pregledno izloen, dobro razjanjen i po mogunosti oprimje- ren, ali nisam siguran da bi Nash to podrazumijevao pod persua- divnou. On e, voen tim relativizmom, pozivati na oprez prema nakanama filozofa da dokaze postojanja Boga uine dobrim za svakoga.17 Ovakvo rezoniranje poiva na injenici da neke ljude ne moe nita uvjeriti, no upitno je koliko to treba zanimati jednog logiara. Ukoliko netko na ponueni dokaz ne moe odgovoriti nikakvim protudokazom, osim banalnog "Nisi me uspio uvjeriti", onda je to njegov osobni problem.

Za razliku od Nasha, Mavrodes i Evans brane jedan objektivniji pojam uvjerljivosti. U dokazu, na primjer,

Ili Jupiter nema satelit ili je Reagan republikanac Jupiter ima satelit Reagan je republikanac

imamo istinite premise i valjano izveden zakljuak.18 Problem je, meutim, u prvoj premisi, koja je istinita ali objektivno nije uvjerljiva kao argument. Ne moe se razjasniti zato moramo birati izmeu iskaza "Jupiter nema satelit" i "Reagan je republikanac"? Zbog ega bi nas pronalazak Jupiterovih satelita (ime se utvruje netonost prvog iskaza), uvjerio u tonost drugog iskaza? Ovdje oito nije problem u naoj psihi, nego u nedostatku uvjerljivosti prvog argumenta, kvaliteti koja se ipak moe jasno razluiti od valjanosti ili istinitosti. Ovaj smisao uvjerljivosti mnogo je relevantniji za epistemologiju, koju

16 Ronald H. Nash, Faith and Reason - Searching for a Rational Faith (Grand Rapids: Zondervan Publishing House, 1988.), str. 109.

17 Ibid, str. 110.18 Stephen C. Evans, Philosophy ofreligion (Downers Grove: Inter Varsity Press,

1985.), str. 42.116

.Porobija, Ontoloki dokaz postojanjaBoga-Biblijskipogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

zanima pitanje objektivne istine, a ne subjektivnih razloga za njihovo prihvaanje.

Jo jedna kvaliteta za koju je poeljno daje dokaz posjeduje jest procjenjivost. Ross i Rice dre da ne moemo upotrebljavati kao argumente sve za to znamo daje istinito ili logiki mogue. Premise koje koristimo moraju biti opepoznate u nae vrijeme i za njih se mora moi odluiti jesu li istinite ili ne s pomou ispitivanja voenih prema metodama filozofa. Argumenti trebaju biti opi, a ne privatni.19

Granice dokazaVidjeli smo da od dokaza trebamo traiti logiku valjanost,

istinitost premisa, potpunost, objektivnu uvjerljivost i procjenjivost. Sada nam ostaje razmotriti to ne trebamo traiti niti smijemo oekivati od filozofskih dokaza.

Prvo, postupak dokazivanja podrazumijeva da postoje neki stavovi koji predstavljaju osnovu svakog dokazivanja a koji se ne mogu dokazati. To su bazini ili aksiomatski stavovi koji su pretpostavka svih empirijskih i matematikih znanosti.20

No pitanje granica dokazivanja sadri u sebi jedan jo vaniji epistemoloki problem: koliko strogi trebaju biti nai zahtjevi spram dokaza? Vidjeli smo da dokaz treba ispuniti odreene kriterije, ali je pitanje treba li se ovima nadodati jo jedan, esto prieljkivan u znanosti i filozofiji, a to je nesumnjivost. Ova bi kvaliteta znaila da ne postoji nikakav racionalan stav kojim bi se mogla dovesti u sumnju vrijednost argumenata upotrijebljenih u dokazu.

Ovdje treba nainiti fundamentalnu distinkciju izmeu matematikih ili apriornih dokaza, koji nastaju neovisno od svakoga iskustva, i empirijskih ili aposteriornih dokaza, koji nastaju tek na osnovi iskustva. Prvi dokazi su bezuvjetni i poivaju na zakonima logike i matematike, a njihovo dovoenje u sumnju ne moe imati racionalno opravdanje. Primjer za tu vrst dokaza jest Pi- tagorin teorem, koji nikakvo iskustvo ili razum ne moe dovesti u sumnju. Meutim, druga vrst dokazivanja nije bezuvjetna i u nju uvijek moemo naelno posumnjati. Ovakva vrst dokazivanja,

19 Rice, Reason & Faith, str. 128.20 Petrovi, str. 213.

117

.Porobija, Ontoloki dokaz postojanjaBoga-.Bi6Zys&i pogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

koja ne poiva na apsolutno izvjesnim premisama, zapravo je najea u znanosti i filozofiji. Stoljeima se teilo da filozofsko dokazivanje postane isto tako nesumnjivo i bezuvjetno kao i u matematici, ali ako je ita u filozofiji definitivno jasno, onda je to spoznaja da filozofski dokazi nikada ne mogu dostii strogost matematikih. Stoga se u teoriji dokaza pokuava pronai neki blai kriterij na osnovi kojega emo ocjenjivati filozofske dokaze. Dakako, ti kriteriji i dalje su vrlo odreeni:

Nijedan filozofski dokaz bilo ega ne poiva na nesumnjivim premisama. Filozofski dokaz jednostavno ne moe ispuniti takve egzaktne zahtjeve, ali to ne znai da treba praviti jeftine izgovore za povrno miljenje.21

Stoga se Nash, Evans i R. E. M. Edwards zalau da se ispravnost filozofskih dokaza mjeri pravnim standardima. To bi znailo da se ne trai dokaz koji je izvan svake mogue sumnje, nego onaj u koji se ne moe razumno sumnjati. Dobar dokaz nije apsolutni dokaz, nego onaj dokaz koji e zadovoljiti razumnu osobu.22

Ovakvom rezoniranju nema se to zamjeriti u osnovi, jedino to bi se namjesto govora o pravnim standardima moglo jednostavno govoriti o zdravorazumskim standardima. No reeno bi trebalo primijeniti na dokaze Bojeg postojanja.

Dokazi postojanja BogaOpeprihvaeno je miljenje meu filozofima da se dokazi

Bojeg postojanja dijele na apriorne i aposteriorne. U prvoj grupi imamo samo jedan dokaz, ontoloki, dok se svi ostali dokazi nalaze u drugoj grupi. Ta podjela nije bez osnove, ali se katkad dovodi u sumnju. Hume e i kozmoloki dokaz drati apriornim, a suvremeni filozof Hartshorne drat e da su svi teistiki dokazi apriorni.

Hartshomovo shvaanje inspirirano je Kantovim stavom da se i kozmoloki i teleoloki dokaz svode na ontoloki (a to su, prema Kantu, jedini mogui dokazi uope).23 Mi neemo rei nita unaprijed, nego emo svaki dokaz razloiti na premise, odnosno argumente, i vidjeti za svaku tvrdnju posebno u koju grupu spada, bez ega se oni ne mogu pravilno pojmiti.

21 Nash, str. 114.22 Ibid., str. 115.23 Kant, Kritika istoga uma, str. 279. 287.

118

.Porobija,Ontolokidokaz postojanjaBoga-Bi'Wi/s/?ipogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

to se tie standarda kojima emo mjeriti dokaze, mora se priznati daje teko u najopenitijem smislu povui strogu granicu izmeu "zdravorazumskih" i "apsolutnih" standarda. No to emo epistemoloko pitanje ostaviti postrani, jer nije od fundamentalne vanosti za na predmet. U naem konkretnom sluaju to e znaiti da emo smatrati prihvatljivim uobiajeno ljudsko shvaanje o postojanju vanjskoga svijeta ili o kauzalitetu. Dakle nijedan argument neemo dovesti u sumnju pobijanjem izvjesnosti nae spoznaje o postojanju vanjskoga svijeta ili o postojanju kauzalnosti, jer bi se onda zapleli u nerazrjeive filozofske tekoe. To je jedino to bi se moglo misliti kada se govori o zdravorazumskim (ili pravnim) standardima.24

Ontoloki dokazOsnovna ideja

Ontolokom dokazu redovito pripada prvo mjesto meu dokazima Bojeg postojanja. Svi se slau o njegovoj apriornosti, to znai da bi on trebao biti dokaz u naj stroem smislu te rijei, dakle poput matematikih ili logikih dokaza. Njime se pokuava odgovoriti na jedno od glavnih filozofskih pitanja, a koje se tie odnosa izmeu bia i miljenja. Neto moe. postojati u umu, ali nam je potrebno iskustvo da bismo utvrdili postoji li to i u realnosti. Neke se, pak, stvari ne daju ni zamisliti i nije potrebno nikakvo iskustvo da bi se utvrdilo njihovo nepostojanje. Klasian je primjer za to okrugli trokut, koji bi imao tri kuta i ije bi se sve toke ujedno nalazile na podjednakoj udaljenosti od sredita. Postoje li, meutim, neki predmeti ije postojanje u misli ujedno dokazuje i njihovo postojanje u realnosti?

Spekulativni filozofi na ovom mjestu uvode poj am Apsoluta, koji je jedinstvo bia i miljenja. No, to pitanje moe se analizirati i logikom metodom, bez uvoenja zamrene metafizike. Jednostavno se moemo upitati: mogu li se iskazi kojima tvrdimo postojanje opravdati bez pozivanja na iskustvo? Ontoloki dokaz odgovorit e odlunim da, ali jedino ukoliko se radi o postojanju Boga.

24 Nash, Evans i Echvards imaju jo neto u vidu kada govore o pravnim standardima, ali emo to morati ostaviti za zavrno poglavlje.

119

. Porobija, Ontoloki dokaz postojanjaBoga-Biblijski pogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

Povijest i formulacijaAnzelmoIako ima filozofa koji dre daje bilo i nekih ranijih pokuaja

izvoenj a ontolokog dokaza,25 poasni naziv njegova pronalazaa pripada skolastiaru Anzelmu Kenterberijskom. U svom djelu Proslogium Anzelmo dolazi na ideju da se iz analize pojma Boga moe utvrditi Njegovo postojanje. Premda ima nekih koji poriu Boga, i oni e se sloiti da pojam Boga znai bie od kojega se nita vee ne moe zamisliti (aliquid quo nihil maius cogitari possit).26 Ovaj pojam veliine nema nikakvu fiziku konotaciju: biti vei, znai biti savreniji.27 Najsavrenijem biu nita ne nedostaje, niti bi se ono u emu trebalo jo usavriti. Ako bolje shvatimo ovu definiciju, tvrdi Anzelmo, mi onda ne moemo poricati Boje postojanje, jer bi se od najsavrenijeg bia kojemu manjka postojanje, moglo zamisliti jo savrenije bie - ono koje postoji:

Stoga, ako ono, od kojega se nita vee ne moe zamisliti, postoji samo u razumu, onda ovo isto bie, od kojega se nita vee ne moe zamisliti, jest ono od kojega se moe zamisliti neto vee. Ali to je oito nemogue. Stoga, nema sumnje da postoji bie od kojega se nita vee ne moe zamisliti i da ono postoji i u razumu i u stvarnosti.28

Cijelo Anzelmovo rezoniranje poiva na logikom zakonu proturjenosti: ako jednom biu pripisujem predikat najveeg zamislivog, a ujedno mu ne pridajem postojanje, onda tvrdim da se od najveeg zamislivog bia moe zamisliti jo vee bie, to je proturjeno. Tko razborito misli da Bog jest, ne moe misliti da Bog nije. Tko izgovara rijei Bog nije ne moe misliti to to kae,-29 jer se ne moe misliti ono to proturjei samo sebi. Bog je ono od ega se nita vee ne moe zamisliti, a ono to postoji vee je od onog to ne postoji, dakle Bog postoji. Ili, reeno jezgrovitom

25 Tako Anzenbacher pronalazi predoblik ontolokog dokaza u Augustinovom dokazivanju Boga na osnovi postojanja istine u Filozofija - uvod u filozofiju, preveli Draen Karaman, Kiril Miladinov i Franjo enko (Zagreb: kolska knjiga, 1992.), str. 248.

26 St. Anselm and Gaunilo "The Ontological argument", u The Probleme o f Philosophy, ur. C. F. Delaney et al. (Notre Dame: University of Notre Dame Press, 1976.), str. 11.

27 John Hick, Philosophy ofReligion, third edition (Englewood Cliffs: Prentice Hali Inc., 1983.), str. 16.

28 Anselm, str. 11.29 Karl Jaspers, Anaksimandar, Heraklit, Parmenid, Plotin, Anselmo, Laoce,

Nagarduna, prev. Olga Kostreevi (Beograd: "Kultura", 1988.), str. 125.120

.Porobija, Ontoloki dokaz postojanjaBoga-BiWf/sipogZeGi, 3(2), 107-137. (1995.)

tvrdnjom jo jednog velikana skolastike, Bonaventure: "Ako Bog jest Bog, onda Bog jest."30

Rene DescartesDescartesovo obrazlaganje ontolokog dokaza logiki je ja

snije od Anzelmovog, te se kroz njegovu verziju ontolokog dokaza lake shvaa logika struktura tog dokaza.31 Descartes tvrdi da i postojanje (existentia) spada u Boju bit (essentis), kao to u bit trokuta spada da ima tri kuta, ili u bit brij ega spada da ima dolinu. Bog je bie koje ima sva savrenstva, a kako je postojanje jedno od savrenstava, nuno slijedi da Bog postoji.32

Descartesu je jasno da neodvojivost pojma trokuta od triju kutova ne znai da trokut postoji, nego samo to da gdje god imamo trokut imamo i tri kuta. U pojam trokuta ne ulazi da on postoji, ali u pojam Boga nuno spada i postojanje: "Zbog toga to o Bogu ne mogu misliti nego kao o egzistirajuem, slijedi daje egzistencija neodvojiva od Boga, te da on istinski egzistira"33.

Descartes dri daje izvjesnost ontolokog dokaza jednaka izvjesnosti makojeg geometrijskog dokaza i da za postojanje Boga moemo izvjesnije znati nego za postojanje naeg tijela, zvijezda i drugih vanjskih stvari.34

Drugi pobornici ontolokog dokaza

Baruch de SpinozaSpinoza je ontoloki dokaz shvatio spekulativno. Osnovu

njegovog filozofskog sustava ini pojam supstancije, odnosno Ap- soluta koji obuhvaa sve postojanje. On tu supstanciju naziva Bogom, iako je Spinozin Bog neto potpuno drugaije od kranskog, jer Spinoza razmilja panteistiki, a ne teistiki. Ako supstanciju definiramo kao to to ini Spinoza, onda je bjelodano da ona, tj.

30 U originalu: "Si Deus est Deus, Deus est." U tom naoko paradoksalnom iskazu Vere s pravom vidi britku rekapitulaciju Anzelmovog dokaza. Vidi Tomo Vere, Iskonski mislilac (Zagreb: Dominikanska naklada "Istina", 1978.), str. 64.

31 Descartes je do ontolokog dokaza najvjerojatnije doao neovisno o Anzelmu. Na Mersennovo pitanje u kakvoj je svezi njegov argument s Anzelmovim, Descartes je navodno odgovorio: "Pogledat u Sv. Anzelma prvom prigodom." (vidi Hick, str. 18).

32 Rene Descartes, Meditacije o prvoj filozofiji, preveo Veljko Gortan (Zagreb: Cekade, 1975.), str. 227.

33 Descartes, Meditacije, str. 228.34 Descartes, Rasprava o metodi, ponovljeno izdanje, prev. Radmila ajkovi i

Duan Nedeljkovi (Beograd - Valjevo: "Estetika", 1990), str. 30-31.121

.Porobija,Ontolokidokazpostojai\jaBoga-.Bi6Zi/s&ipogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

Bog, nuno postoji. Bog se ne moe zamisliti nepostojeim, jer njegova bit sadri u sebi postojanje.35Leibniz

Leibniz spada u pristae ontolokog dokaza, premda je drao da bi se on mogao popraviti. Ustvari, ontoloki dokaz trebalo bi se uiniti stroim time to e se pokazati kako ideja Boga nije proturjena.36 Sam Leibniz nije sumnjao u neproturjenost pojma Boga, ali ujedno nije dao nikakav konkretan prijedlog kako bi se eljeno pokazivanje trebalo izvriti.G. W. F. Hegel

Hegel, kao i Spinoza, spekulativno pristupa ontolokom dokazu. Slinost izmeu Hegela i Spinoze jest i u tome to obojica polaze od neeg apsolutnog, odnosno panteistiki shvaenog Boga, koji onda po definiciji nuno postoji. Kada u svom izlaganju povijesti filozofije Hegel govori o Anzelmu, on e jasno ustvrditi daje Bog "ono to je beskonano, kao to su zauvijek povezani tijelo i dua, bie i misao; to je spekulativna, prava definicija Boga".37 Hegel nee ni rije pojam shvatiti u uobiajenom smislu, nego kao spinozistiku sveobuhvatnu supstanciju, totalitet,z&iz ega je jasno da su pojam i Bog isto, to znai da i Bog per definitionem postoji. S obzirom da su Bog i pojam osnovni pojmovi Hegelove filozofije, Anzenbacher je u pravu kada kae daje cijeli Hegelov sustav u znaku ontolokog dokaza.39

Logika struktura ontolokog dokaza Ona je, kako smo rekli, najjasnija u Descartesovoj verziji.

Moe se izloiti u obliku sljedeeg kategorikog silogizma:Bog posjeduje sva savrenstva Postoianie je jedno od savrenstava

35 Baruch de Spinoza, Etika - geometrijskim redom izloena i u pet delova podeljena, prevela Ksenija Atanasijevi (Beograd: Beogradski izdavako-grafiki zavod, 1983.), str. 11.

36 Gottfried Willhelm Leibniz, Novi ogledi o ljudskom razumu, preveo Milan Tasi (Sarajevo: Veselin Maslea, 1986.), str. 394.

37 G. W. F. Hegel, Istorija filozofije, tom 3., preveo Nikola M. Popovi (Beograd: Beogradski izdavako-grafiki zavod, 1983.), str. 129. Anzelmu e Hegel zamjeriti jedino to to je jedinstvo Boga i postojanja shvatio kao jedinstvo nae predodbe i objekta, jer je time ukazao samo na nunost naeg miljenja, a ne na nunost objekta, koja zanima Hegela. Vidi Hegel, Enciklopedija filozofijskih znanosti, preveo Viktor D. Sonnenfeld (Sarajevo: "Svjetlost", 1987.), str. 176.

38 Hegel, Enciklopedija, str. 153.39 Anzenbacher, str. 251.

122

. Porobija,Ontoloki dokaz postojanjaBoga-B/iZi/sii pogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

Bog postoji

U formalno-logikom pogledu dokaz je valjano izveden, jer zakljuak nuno slijedi iz konjunkcije ovih dviju premisa. Razmotrimo svaku od njih posebno:

1. Prva premisa je analitiki sud, kojim dajemo definiciju pojma Bog. Bog ontolokog dokaza posjeduje savrenstvo moi i karaktera, on je upravo onakav kakvim ga zamiljaju monoteistike religije. Ostali dokazi postojanja Boga, kako emo vidjeti, ne daju toliko tonu sliku kranskoga Boga. Nije nerazumna An- zelmova teza da e se i ateist sloiti s ovakvom definicijom Boga, samo to e on poricati da postoji Bog o kojemu ta definicija govori, i time, vjeruje Anzelmo, upasti u proturjeje.

2.1 za drugu premisu Anzelmo i Descartes misle daje apriori potvrena definicija. Ono emu manjka postojanje ne moe biti savreno, jer e od njega biti savrenije ono to postoji. Iz toga e nuno slijediti zakljuak da ono to posjeduje sva savrenstva posjeduje i savrenstvo postojanja. Zato e Anzelmo rei da negiranjem Bojeg postojanja pokazujemo neshvaanje definicije Boga.

Kritika ontolokog dokazaObje premise djeluju prima facie uvjerljivo, zakljuak je do

bro izveden, a umijee je kritiara pronai koja bi bila slaba toka dokaza. Dugo su filozofi tragali za njom - mnogi su bili sumnjiavi prema dokazu, ali nisu mogli tono odrediti to mu nedostaje. Prva kritika na raun dokaza pokuavala je pobiti prvu premisu. Nju je uputio Anzelmov suvremenik Gaunilo, redovnik iz Mar- moutiera.

Gaunilova kritikaGaunilo je drao da je greka prve premise u tome to

moemo jo mnoge predmete miljenja, a ne jedino Boga, definirati savrenim, i iz toga a priori zakljuiti njegovo postojanje. Zamislimo, argumentira Gaunilo, da nam netko pria o otoku koji obiluje veim bogatstvom nego legendarni Otok Blaenih.40 Lako se moe razumjeti to nam taj pripovjeda govori, ali zamislimo da ovaj hoe rei:

40 Anselm, str. 12.123

. Porobija, Ontoloki dokaz postojanjaBoga-B jiZi/sfei pogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

Ti ne moe vie sumnjati da onaj otok koji je izvrsniji od svih zemalja negdje postoji, budui dane sumnja da je utvojemu razumu. A poto je izvrsnije biti ne samo u razumu nego u razumu i u stvarnosti, onda on mora postojati. Ako ne bi postojao taj otok izvrsniji od svih, onda bi svaki postojei otok bio izvrsniji od njega, te onda on ne bi bio izvrsniji od svih.41

Tako bismo opet pali u proturjeje, jer bismo tvrdili da otok koji je najizvrsniji od svih nije otok koji je najizvrsniji od svih.Anzelmova obrana

Na Gaunilovu Liber pro insipiente, kojom je on, kako naslov kae, stao na stranu bezumnika (onog iz Psalma 53.), Anzelmo je napisao Liber apologeticus adversus insipientem (Obrana protiv bezumnika).42 Njegova se obrana zasnivana,jedinstvenosti pojma Boga, jer se niemu drugom savrenstvo ne moe pridati u onom smislu u kojemu se ono pridaje Bogu. Osobine koje posjeduje Bog ne moe posjedovati nita drugo:

Sada sveano obeavam da ukoliko bilo koji ovjek otkrije ma to postojee - bilo to u stvarnosti ili samo u umu (osim onoga od ega se nita vie ne moe zamisliti) - na koje se moe primijeniti slijed mojega rezoniranja, ja u pronai tu stvar i dat u mu njegov izgubljeni otok, kako se ne bi nikada vie izgubio.43

Jedino Bogu pripadaju sva savrenstva, dok savrenom otoku ona po definiciji ne mogu pristajati. Bog je neogranien, dok savreni otok mora biti ogranien: napokon,u kakvom bi se on moru trebao nalaziti ukoliko nije ogranien? Problem je i u tome kako odrediti koje osobine ima taj najsavreniji otok. Ima li on stalnu temperaturu, i ako ima, koju? Koliko ga ivotinja naseljava i kakav bi mu bio biljni svijet?

Nije, dakako, jasno kako bi se trebalo odgovoriti na ova pitanja, a isto tako je sumnjivo da postoji jedan skup odgovora koji bi morao biti najispravniji skup odgovora. Za razliku od najsavrenijeg bia, pojam najsavrenijeg otoka ne odreuje jedan jedini skup obiljeja.44

Gaunilova kritika poiva na logikoj greci zamjene teze: Anzelmo govori o Bogu koji je savreniji od svega zamislivog, a Gaunilo govori o otoku koji je savreniji od svih otoka, a ne od

41 Ibid, str. 13.42 Hegel, Istorija filozofije, str. 129.43 Anselm, str. 13.44 Loux, str. 3.

124

.Porobija, Ontoloki dokaz postojanja Boga-Ei6/i/s/eipcgie

. Porobija, Ontoloki dokaz postojanjaBoga-Biblijskipogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

spoznaje Boga, te jedinim legitimnim priznaje put "argumentima" iz njegovih uinaka, to jest a posteriori.49

Toma ne pravi neku logiku analizu kojom e obesnaiti An- zelmov pokuaj apriornog dokazivanja. Zato bi se dokazivanje Boga moralo ograniiti na aposteriorno argumentiranje? Znaajno je, meutim, za razumijevanje Tominih stavova uvidjeti kako on od dokaza postojanja Boga trai sveopu prihvatljivost:

Toma naime imenu Bog pripisuje sasvim odreen sadraj, koji nadilazi sve konfesionalne i religijske okvire. Rije je o Bogu o kojemu govore svi ljudi i na koga svi misle, dakle i teisti, i ateisti, i politeisti kad u bilo kojoj svezi izuste rije Bog. 50

Anzelmov dokaz nema za predmet takvog Boga, rekao bi Toma, nego definiciju koja mnogima ne znai isto to i Bog, a jo manje ne znai isto to i postojei Bog. Tomi je stalo da dokaz svatko shvati i prihvati, a Anzelmu je bitna formalna valjanost dokaza. Iako treba cijeniti Tomin pokuaj da dokae upravo onakvog Boga kakvim ga razumiju svi ljudi, o emu emo konkretnije govoriti kasnije izlaui njegove dokaze, ipak se moe slobodno zakljuiti daje Anzelmov dokaz ostao bitno neuzdrman Tominom kritikom. Gaunilo i Toma se razlikuju u svom pristupu Anzelmo- vom dokazu, ali su obje kritike podjednako neuspjene.51

Pravu i uspjenu kritiku Anzelmovog dokaza teoloki i filozofski svijet doekao je tek u XVIII. stoljeu. Nju je iznio Imma- nuel Kant.

Kantova kritika ontolokog dokazaKant je u svojoj Kritici istoga uma napao pretenziju uma

da nadilazi svako mogue iskustvo, odnosno da predmetom ini ono to se nalazi izvan prostora i vremena. Tako je odbaena i mogunost dokazivanja postojanja Boga.52 Meutim, on se nije zadrao samo na openitom odbacivanju teistikih dokaza nego se latio i logike analize, uhvativi se u kotac prvo s ontolokim dokazom.53

49 Frederick Copleston, Istorija filozofije, sv. 2: Srednjovjekovna filozofija, preveo Jovan Babi (Beograd: Beogradski izdavako-grafiki zavod, 1989.), str. 338.

50 Tomo Vere, Iskonski mislilac, str. 70-71.51 Toma e, meutim, drati daje Bog istovjetan sa svojim bitkom (esse), to je u

skladu s Anzelmovim dokazom. Oito se neslaganje javlja po pitanju kako se dolazi do ove spoznaje. Vidi Toma, str. 170.

52 Kant, Kritika istoga uma, str. 288-291.53 Kant je kritizirao ontoloki dokaz jo u spisu Dereinzig mogliche Beiveisgrund

126

. Porobija,Ontoloki dokaz po stoj a nj a Boga -B ijsk i pogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

Kant raspravlja s Descartesovom formulacijom ontolokog dokaza, ispoetka ponavljajui njegov stav kako je nuno da kada je god dan trokut moraju u njemu postojati tri kuta, ali da to ne znai kako uope mora postojati trokut.54 Rei "Trokut nema tri kuta" jest proturjeno, ali rei "Trokut ne postoji" nije proturjeno, premda je neistinito. Sud "Trokut ima tri kuta" daje nam analizu pojma trokut, te je njegovo poricanje proturjeno, ali sud "Trokuti postoje" nije analitian, nego sintetian, jer pojmu trokuta dodajemo pojam koji u njemu nije sadran, tj. tvrdimo kako trokut postoji. Ako poriem taj sud, nemam nikakvo proturjeje, premda tvrdim neto neistinito, jer se lako moe zamisliti da trokuti ne postoje - jedino se ne moe zamisliti postojanje trokuta koji nema tri kuta.

Isto tako moemo postupati s pojmom Boga: ukoliko tvrdim da Bog nije svemogu, onda tvrdim neto proturjeno, ali proturjeja nema ako tvrdim da Bog ne postoji. Iz ovoga je jasno da e Kant prihvatiti prvu premisu ontolokog dokaza, odnosno da se Bog definira kao ono od ega se nita vee ne moe zamisliti. Kant je shvatio da je druga premisa kojom se tvrdi da je postojanje jedno od savrenstava ivac dokaza i upravo nju on sada eli osporiti.

Prvo pitanje koje Kant postavlja u svezi s tim stavom jest je li bilo koji iskaz tipa "x postoji" analitian ili sintetian. Ako je taj iskaz analitian, onda nam spoznaja postojanja neke stvari ne donosi nita novo. Zapravo, moe se to dodati, mogli bismo onda sve predmete na koje bi uope pomislili proglasiti postojeima, to nije logiki proturjeno ali je posvema neracionalno. Ako je taj iskaz ipak sintetian, onda uope nije proturjeno negirati ga, jer je proturjeno jedino negiranje analitikih sudova.55

Zatim Kant ulazi u bit pogreke ontolokog dokaza. U njemu je dolo da zamjene izmeu logikog i realnog predikata. Realni je onaj predikat koji uveava pojam neke stvari, te ono nije sadrano u subjektu nekog iskaza. Kada kaem "Ovaj kaput je pohaban", onda dodajem jedan predikat ("pohaban"), koji nije

zu einer Demonstration des Daseins Gottes, iz 1763. g. (dakle osamnaest godina prije prve Kritike). No uspjenost te analize Kant je uvelike ponitio pokuajem izgradnje drugaijeg ontolokog dokaza. Vidi Branislav Petronijevi, Istorija novije filozofije (Beograd: Nolit, 1982.), str. 366-367.

54 Kant, Kritika istoga uma, str. 274.55 Ibid, str. 275.

127

. Porobija, Ontoloki dokaz po stoj a nj a B oga - fi i W i/s i pogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

sadran u samom subjektu ("kaput"), odnosno pojmu kaputa dodajem pojam pohabanosti. Ali kada kaem "Ovaj kaput postoji", onda nisam nita dodao samom pojmu kaputa. Isto tako, zakljuuje Kant, kada kaem "Bog postoji", onda ja pojmu Boga ne dodajem nikakav novi predikat. Glavni Kantov argument glasi da ukoliko bi postojanje dodavalo neto subjektu, onda bi se pojam neke stvari razlikovao od same te stvari, ime bi on onda prestao biti pojmom te stvari:

I predmet i pojam moraju sadravati tono jedno te isto, a stoga pojmu koji izraava samo mogunost ne moe nita vie prioi samo iz toga razloga to ja njegov predmet (s pomou izraza: on jest) pomiljam kao upravo dan. I tako ono stoje zbiljsko ne sadrava nita vie nego ono to je samo mogue.56

Pokuajmo jo vie razjasniti ovaj Kantov argument, koristei se njegovim primjerom sa sto talira, to sadri u sebi pojam sto talira? To su sljedee odredbe: da su srebrni, okrugli, s likom i natpisom, da ih ima stotinu i tome slino, to sadri stvarnih sto talira? Opet stotinu okruglih, srebrnih novia. Ako bi i postojanje bila odredba, onda bi stvarnih stotinu talira bili neto drugo nego pojam stotinu talira. Postojanjem stotinu talira mijenja se, tvrdi Kant, financijska bilanca, ali se ne mijenja njihov pojam.57 U skladu s tim stavom slijedilo bi da se ni u pojmu Boga nee izmijeniti nita ukoliko Bog postoji ili ne postoji. Pojam beskonanog bia nije nita savreniji ukoliko ono postoji, niti mu to manjka ukoliko ne postoji bie na koji se ono odnosi. Anzelmovski reeno, Bog je ono od ega se nita vie ne moe zamisliti postojaoili ne postojao. Time je Kant doveo u pitanje ispravnost druge premise ontolokog dokaza, ime je, prema miljenju znatnog dijela filozofa, taj dokaz zauvijek obesnaen.Postojanje kao predikat

Kantovo razlikovanje izmeu logikog i realnog predikata bolje se izraava razlikovanjem izmeu gramatikog i logikog predikata.58 Gramatiki predikat (kod Kanta nazvan logikim)

56 Ibid, str. 276.57 Ibid58 Logiki predikat je ono to se esto naziva bitnostima ili esencijalima, tj.

osobinama koje nuno pripadaju nekom predmetu, bez kojih se taj predmet ne moe ni misliti. Tako je za trokut nuno da ima tri zatvorene stranice, ili u protivnom ne moe biti nazvan trokutom. Isto tako logiki predikat je i osobina koja proistjee iz biti predmeta, iako ne ini samu bit. Ova vrst logikih predikata naziva se pridjevcima ili

128

. Porobija, Ontoloki dokaz postojanjaBoga-Zii'W/s&i pogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

jest svaki glagol u reenici. U tom smislu postoj anj ej este predikat, jer u svakoj reenici tipa "x postoji", gramatiki gledano, "x" je subjekt, a "postoji" predikat. Logiki predikat (kod Kanta nazvan realnim) jest samo ona odredba koja ini pojam stvari, bez koje se dani predmet uope ne bi mogao pomiljati.

Pitanje koje je Kant s pravom pokrenuo jest predstavlja li i postojanje, u sluaju bilo kojeg predmeta, takvo obiljeje bez koje se dani predmet ne bi mogao pomiljati. Kant odluno opovrgava takvu mogunost, a njegovo miljenje podravaju brojni logiari, od kojih emo obraditi dva najpoznatija britanska mislioca ovoga stoljea, Bertranda Russella i Georgea Edvvarda Moorea, ije e nam ideje dati jo dublji uvid u ovu problematiku.Russellova analiza postojanja

Russellova polazna toka za analizu pojma postojanja jest njegova teorija deskripcija. Deskripcijom se nazivaju sloeni izrazi poput "sadanji predsjednik Amerike" ili "pisac Glembajevih". One stoje namjesto imena kojim upuujemo na predmete i deskripcija nam istie neko obiljeje koje se smatra specifinim za dani predmet.59

Zatim se ove deskripcije razmatraju u kontekstu reenica, poput "Pisac Glembajevih bio je ljeviar". Ova reenica bi znaila "Netko je napisao Glembajeve i bio je ljeviar".60 Reenicu "Miroslav Krlea je napisao Glembajeve" prevodimo sa "Jedan i samo jedan ovjek je napisao Glembajeve, i taj je ovjek bio Krlea".61

U skladu s tim postavkama, Russell tumai i iskaze tipa "x postoji". Rei da npr. krava postoji ne znai pripisati izvjesnu kvalitetu kravama, nego ustvrditi da ima predmeta na svijetu na koje se deskripcija sumirana rijeju krava primjenjuje. Isto tako

atributima. Logiki predikat nije sluajno obiljeje, koje neki predmet moe i ne mora imati, kao to npr. trokut moe biti mali ili velik. Vidi Kova, str. 23-24.

59 Bertand Russell, Istorija zapadne filozofije, prevela Duanka Obradovi (Beograd: "Kosmos'', 1962.), str. 793. Upotrebljujem vlastiti primjer, koji je blii naem itatelju od Russellovog "pisac Wauerleya. Ovaj Russellov tekst daje nam najjednostavniji prikaz teorije deskripcija. Isti je objavljen i u Filozofska hrestomatija, sv. IX, priredio Danilo Pejovi (Zagreb: Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1983.), str. 177-185.

60 Russell dodaje jo jednu klauzulu, a koja glasi "i nitko osim njega nije napisao Glembajeve". Time se utvruje jedinstvenost izraza "pisac Glembajevih", koja se inae samo podrazumijeva. Vidi W. V. Quine, 0 onome to jest, u Novija filozofija matematike, priredio Zvonimir iki (Beograd: Nolit, 1987.), str. 105-106.

61 Ili, jo potpunije: "Postoji entitet c tako da je iskaz x je napisao Glembajeve istinit ako je x = c, ali ne i obratno" (ibid).

129

. Porobija, Ontoloki dokaz po stoj a nj a Boga - B iM ijsk i pogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

tvrdnja "Jednorozi ne postoje" znai "Nema x-ova takvih da x je jednorog je istinito".62 Postojanje se, prema Russellu, pripisuje samo deskripcijama i ono ne oznauje neku specifinu osobinu, nego se tim pojmom jedino odreuje istinosna vrijednost iskaza tipa "x postoji".

U razgovoru s tomistikim filozofom Coplestonom, Russell e eksplicitno izjaviti da postojanje nije (logiki) predikat. Iskaz "Egzistirajui okrugli etverokut egzistira" izgleda kao analitiki sud, no okrugli etverokut ipak ne postoji.63

Russellovo shvaanje pojma postojanja bilo bi, dakle, da ono ne moe biti deskripcija nekog predmeta, niti analitiki sadrano u nekom iskazu. Time se na svje nain obrazlae i dokazuje Kan- tova ideja da postojanje nije realan predikat (tj. deskripcija kod Russella) i da egzistencijalni iskazi ne mogu biti analitini, to nanovo opovrgava Anzelmovu i Descartesovu argumentaciju.Mooreova analiza postojanja

Mooreovu je argumentaciju moda lake razumjeti jer se ne zasniva na nekoj osobitoj teoriji. On se bavi utvrivanjem razlika izmeu npr. iskaza "Psi postoje" i iskaza tipa "Psi laju". Logikom analizom ovih dvaju iskaza moemo najbolje razumjeti to se kani razlikovanjem izmeu gramatikog i logikog predikata. Moore nalazi dvije temeljne razlike izmeu ovih dvaju iskaza:64

1. Iskaz "Psi laju" moe znaiti "Svi psi laju" ili "Neki psi laju", dok iskaz "Psi postoje" moe znaiti samo "Neki psi postoje". Iskaz "Svi psi postoje" sasvim je besmislen.60

2. Iskaz "Psi laju", prema Russellovoj teoriji deskripcija, znait e da je u najmanje jednom sluaju (Moore e rei u najmanje dva sluaja) iskaz "x je pas i laje" istinit. Ali iskaz "Psi postoje" nee znaiti daje u najmanje jednom sluaju istinito "x je pas i postoji", nego samo daje istinit iskaz "x postoji".

62 Hick, str. 19.63 Branko Bonjak, "Jedan razgovor u Londonu, u Filozofija i kranstvo -

racionalna kritika iracionalnog shvaanja, drugo izdanje (Zagreb: Stvarnost, 1988.), str. 389.

64 G. E. Moore, "Is Existence a Predicate?", u Logic and Language (Oxford: Basil Black\vell, 1953.). Moore koristi iskaze "Pitomi tigrovi ree" i "Pitomi tigrovi postoje", to zamjenjujem vlastitim primjerima.

65 Drugim rijeima, iskaz "Psi laju" moe biti kvantificiran ili pokolien bilo univerzalnim bilo egzistancijalnim kvantifikatorom, dok se iskaz "Psi postoje" moe pokoliiti samo egzistencijalnim.130


U ovome se jasno oituje da se postojanje nikako ne moe analizirati poput drugih logikih predikata, ime se ono iskljuuje iz tog skupa.66 Reeno anzelmovskim jezikom, postojanje ne spada u savrenstva, to znai da postojee nije savrenije od nepostojeeg.

"Drugi" ontoloki dokazKantova kritika i Russell-Mooreova analiza daju nam do

statno povoda za zakljuak da se ontoloki dokaz ne moe prihvatiti. Ovdje bi se rasprava o ontolokom dokazu mogla i zavriti kada ne bi bilo nekih suvremenih filozofa koj i misle da ipak postoji prihvatljiva verzija ontolokog dokaza. Prema njihovom shvaanju, sam Anzelmo je ponudio dvije verzije ontolokog dokaza: jednu koja se zasniva na postojanju kao jednom od savrenstava i drugu, koja se zasniva na pojmu nunog postojanja kao ekskluzivno Boje odlike.67 Ostaje problematinim shvaanje da je Anzelmo doista imao na umu dvije verzije ontolokog dokaza,68 ali je to nebitno za valjanost njihove verzije. Zastupnici druge verzije ontolokog dokaza suvremeni su filozofi Alvin Plantinga, Charles Hartshorne i Norman Malcolm, iju emo argumentaciju detaljnije razmotriti.

Malcolmova verzija ontolokog dokazaMalcolm e svoje izlaganje zapoeti stavom daje Anzelmo

ponudio dva, a ne samo jedan ontoloki dokaz. Prvu verziju je opovrgao Kant, ali postoji i druga verzija, koja bi preivjela Kan- tovu kritiku.69 Ta druga verzija poiva na razlikovanju izmeu dviju vrsta postojanja - nunog i sluajnog (odnosno kontingentnog). Sluajno postoje one stvari za koje moemo lako zamisliti da nisu nikada ni nastale. Ova osobina sluajnosti moe se pripisati svim postojeim stvarima, jer se za svaku od njih moe zamisliti da nisu nikad ni nastale. Stolar je mogao odluiti da ne napravi ovaj stol i taj stol ne bi nikada nastao; napokon, i samo

66 Mooreovom analizom postaje jasnim daje poraba rijei postoji identina porabi egzistencijalnog kvantifikatora u logici predikata, i sasvim je druga vrst simbola od predikata.

67 Hick, str. 16.68 Jer, kao to i Rice veli, ne postoji pokazatelj da je Anzelmo vjerovao kako je

formulirao dva razliita argumenta. Vidi Rice, Reason & Faith, str. 164, fusnota 53.69 Norman Malcolm, "Anselms Ontological Arguments", u The Existence ofGod,

ur. John Hick (New York: Macmilan, 1964.), str. 47-70.131

. Porobija, Ontoloki dokaz postojanjaBoga-BiMijaki pcg/eali, 3(2), 107-137. (1995.)

roenje tog stolara je sluajno, jer se moglo dogoditi da se njegovi roditelji nikada ne upoznaju.

Nasuprot ovim sluajnim stvarima, postoje i stvari koje nuno ne postoje, poput okruglih trokuta, koji ne mogu postojati zbog proturjenosti pojma. Malcolm zatim raspravlj a i o postojanju Boga i negira da bi se Bogu uope moglo pripisati sluajno postojanje. Bog je vjean, to znai da nije mogao nastati, niti moe nestati, jer su nastajanje i nestajanje obiljeja prolaznih, vremenski ogranienih stvari:

Ono to je Anzelmo dokazao jest da pojam kontingentnog postojanja ili kontingentnog nepostojanja nema nikakvu primjenu na Boga. Njegovo postojanje mora biti ili logiki nuno ili logiki nemogue.70

Ako ne dolazi u obzir govoriti o Bogu u terminima kontingentnosti, ostaje nam izbor samo izmeu dviju mogunosti: ili Bog nuno ne postoji, ili Bog nuno postoji. Tvrditi da Bog nuno ne postoji bilo bi jednako tvrdnji daje pojam Boga samoproturjean. Ali, ukoliko pojam Boga nije samoproturjean, sa ime bi se svatko mogao sloiti, onda se mora prihvatiti Boje nuno postojanje. Reeno jednom britkom tvrdnjom: "Ako Bog moe postojati, onda On mora postojati."71Logika struktura Malcomovog dokaza

Radi se zapravo o jednom deduktivnom lancu, sloenom od vie zakljuaka, u kojemu konkluzija svakog zakljuka postaje premisom narednog zakljuka:

1. Sve to pripada sluajnim stvarima, nastaje i nestaje2. Bog ne moe ni nastati ni nestati3. Bog ne pripada sluajnim stvarima4. Moe se pripadati ili sluajnim ili nunim stvarima5. Bog pripada nunim stvarima6. Nunim stvarima pripadaju nuno postojee i nuno nepostojee

(odnosno, proturjene) stvari7. Bog pripada ili nuno postojeim ili nuno nepostojeim stvarima

9. Bog pripada skupu nuno postojeih stvari7270 Malcolm, str. 65.71 Rice, Faith & Reason, str. 152.72 Evans e drugaije izloiti strukturu Malcolmova dokaza: 1. Ako Bog postoji,

132


Kritika Malcolmouog dokazaNeki e logiari u Leibnizovom duhu zakljuiti kako je sla

bost ovoga dokaza to nije dostatno strog, jer se ne dokazuje neproturjenost pojma Boga.73 Iako ontoloki dokaz podvrgavamo najstroim standardima, jer on pretendira na strogost logikih i matematikih dokaza, u ovom sluaju mogli bismo primijeniti i pravne standarde, te pojam Boga drati neproturjenim, sve dok netko ne dokae suprotno.

No ovaj dokaz ipak ima svojih ozbiljnijih slabosti, koje se ne smiju previdjeti. Prvo je pitanje koji bi od ovih dvaju iskaza Malcolm prihvatio:

1. "Ako je mogue x, nuno slijedi x", ili:2. "Ako je mogue x, slijedi nuno x".

Prvi je iskaz netona tvrdnja modalne logike i jedini njegov pravilni oblik bio bi "Ako je mogue x , onda nuno slijedi mogue x" ili "Ako x, onda nuno slijedi x", to je zapravo puka tautologija. 74 Ono "nuno" govori nam o nunosti zakljuivanja i nije ga semantiki nuno izrei. Ali time se ne postie ono to Malcolm eli dokazati.

Ukoliko bi Malcolm, to je vjerojatnije, prihvatio drugi iskaz, kojim se tvrdi nunost stvari, onda bi njegov dokaz bio jo bremenitiji tekoama. Kao prvo, imamo logiku zbrku u tvrdnji6, jer se njome onda tvrdi i postojanje nuno nepostojeih stvari, to bi znailo da postoji ono to nikako ne moe postojati.75 Logiki je dopustivo jedino govoriti o pojmovima kojima nita ne moe odgovarati u stvarnosti, a ne o stvarima koje ne mogu postojati. Pojmovi bi se se mogli podijeliti na neproturjene, kojima moe odgovarati neto u stvarnosti, i na proturjene, kojima ne moe odgovarati nita u stvarnosti. Pojam kojemu mora odgovarati

Njegovo je postojanje nuno. 2. Ako Bog ne postoji, Njegovo je postojanje nemogue. 3. Bog ili postoji ili ne postoji. 4. Boje postojale je ili nuno ili nemogue.5. Boje postojanje nije nemogue. 6. Boje je postojanje nuno. Nalazim da Evansova struktura nije dostatno logiki povezana, te stoga nudim vlastitu. Vidi Evans, str. 48.

73 Tako e Evans drati daje problem u tvrdnji br. 8 (u njegovom izlaganjutvrdnja br. 5). Vidi Evans, str. 49.

74 Dakle namjesto _x8x, treba ili _x8_x ili x8x75 Za neke logiare tvrditi da neto ne postoji znailo je istodobno tvrditi i

postojanjei nepostojane dane stvari. Quine je iskoristio Russellovu teoriju deskripcija kako bi se razrijeila ova logika i metafizika zbrka i obranilo intuitivno vjerovanje da je tvrdnja o nepostojanju neke stvari neproturjena. Vidi Quine, str. 101-111.

133

neto u objektivnoj stvarnosti, do kojega je stalo i Anzelmu i Mal- colmu, jest logiki i metafiziki nonsens, neopravdan Malcolmo- vim dokazom. Jer, tek treba dokazati da bie koje ne moe nastati niti nestati, nego mora vjeno postojati, doista i postoji. Moe se jedino rei da ukoliko Bog postoji, onda postoji vjeno (jer u protivnom nije Bog), ali nas nikakvo apriorno zakljuivanje ne moe natjerati na prijelaz iz mogueg u nuno.

Dodatnu tekou Malcolmovom dokazu ini i naelno pitanje podjele stvari na nune i sluajne. O tome emo detaljnije govoriti u okviru kritike dokaza iz kontingentnosti, ali se ve sada moe primijetiti da ova podjela unosi u drugu verziju ontolokog dokaza jo veu zamrenost po pitanju toga gdje se govori o logici a gdje o metafizici. Malcolm ne nudi nikakvu spekulativnu ideju poput Spinoze ili Hegela i, ocijenjeno s logike strane, njegovo rezoniranje nije potkrijepljeno.

Negativan ontoloki dokaz Negativan ontoloki dokaz jest pokuaj dokazivanja nepo

stojanja Boga na temelju proturjenosti pojma Boga. Vidjeli smo daje Leibniz zahtijevao dokaz neproturjenosti pojma Boga i reeno je daje sasvim razumno prihvatiti ovu neproturjenost, dok se ne dokae suprotno. Takav dokaz proturjenosti pojma Boga pokuao je izvesti mladi beogradski filozof Prai.

On kani dovesti u kontradikciju Boju svemo i sveznanje,i zapoinje od stava daje neznanje nuan uvjet svakog kuanja, bivajui svjestan da ne moe dokazati nepostojanje Boga uope, nego samo nepostojanje svemonog i sveznajueg Boga.76 Njegovo zakljuivanje zatim ide sljedeim smjerom:

Ako kua zna to e kuani uiniti, onda ne moe biti rijei o kuanju. Dakle ako je Bog kuao Abrahama, on nije mogao biti sveznaju. S druge strane, ako je Bog sveznaju, onda nije svemoan, budui da ne moe kuati. Drugim rijeima, ne moe se neproturjeno zamisliti bie koje je i sveznajue i svemogue, to se i imalo dokazati.77

Ovakvom Praievom dokazivanju suprotstavio se Bokovi, polazei od potpune ravnodunosti logike analize prema postojanju Boga. Bokovi dri da logika analiza ima svoje

.Porobija,OntalokidokazpostojanjaBoga-Bi6Zysfeipogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

76 Aleksandar Prai, "O metodi pobijanja teizma", Theoria 3 (1981):102. Vidi i str. 106.

77 Ibid, str. 105.134

. Porobija,Ontoloki dokaz postojanjaBoga-Biblijski pogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

granice, to je sasvim u redu, ali on pritom te granice smatra uvjetovane predmetom kojim se logika bavi. Konkretno, njegovo je gledite da se dokazivanjem proturjenosti pojma Boga ne moe dokazati Boje nepostojanje:

Ako je bila namjera pokazati logikom analizom kako ni iz proturjenog ni iz neproturjenog pojma Boga ne slijedi njegova egzistencija, trebalo bi, logike analize radi i u skladu s njezinom bazinom ontolokom indiferentnosti, rei i to da ni iz proturjenog ni iz neproturjenog pojma Boga ne slijedi njegova neegzistencija.

Bokovi je u pravu kada kae da ni teist ni ateist ne mogu dokazati svoje uvjerenje,79 alije neprihvatljivo njegovo razraunavanje s logikom analizom. Ukoliko bi se doista dokazala proturjenost pojma Boga, onda bi se time dokazalo i nepostojanje Boga, jer je nemogue bilo koji predmet drati i proturjenim i postojeim. Vjerovanje u neto apsurdno protjeralo bi teologiju u svijet bezumlja.

Praievu argumentaciju moemo opovrgnuti i bez izraavanja prezira spram logike, nego upravo u skladu s logikom. Prva njegova greka sastoji se u tome to se pretpostavlja daje Bog kuanjem Abrahama htio neto doznati. Kuanje Abrahama bilo je da bi Abraham neto spoznao, a ne da bi se Bog obavijestio o njegovom duhovnom stanju. Neznanje doista jest nuan uvjet kuanja, no radi se o neznanju kuanog, a ne o neznanju kuaa.

Drugi je problem kod Praia to e on odricati Bogu svemo zato to Bog, ukoliko je sveznaju, ne moe kuati da bi spoznao neto novo. Praievo shvaanje svemoi znailo bi da Bog doista moe sve, pa i ono to je proturjeno. Ovo je negativni koncept svemoi, jer bi po njemu Bog morao moi i da ne zna, da bi bio svemogu. Ali Boja savrena mo ne znai mo da se uini bilo to, nego samo mo da se uini ono to je logiki mogue:

Razlog to Bog ne moe nainiti kvadratne krugove, zbrojiti dva i dva da dobije pet, ili stvoriti nestvorena bia nije u tome to Njegova mo ne bi bila dostatna, ve u tome to tako neto nije mogue uiniti.To je niz rijei koji nema smislenog sadraja. Mi ne ukazujemo Bogu ast ako Mu pripisujemo besmislicu, niti oduzimamo od Njegove slave ako je ne priznajemo.80

78 Duan Bokovi, "Logika i Bog - o granicama logike analize", Theoria 4 (1981):77.

79 Ibid, str. 75.80 Rice, Uvod u kransku teologiju, str. 72.

135

. Porobija, Ontoloki dokaz postojaruaBoga-Biblijski pogledi, 3(2), 107-137. (1995.)

Praiev je problem u tome to se u egzegezu i teologiju ne razumije toliko dobro kao u logiku. U svakom sluaju, dokaz nepostojanja Boga i dalje oekuje svog nalazaa.

ZakljuakOntoloki argument je pokuaj da se pokae kako ne

moemo dosljedno misliti o Bogu sve dok poriemo Njegovo postojanje. Bez obzira na poetnu uvjerljivost dokaza, vidjeli smo da su mnogo ozbiljniji razlozi njegovog neprihvaanja. Time je propala prilika da se u okviru filozofije i teologije pronae dokaz kojim bismo zadovoljili kriterije matematikih i logikih dokaza. Teolozi ne bi trebali za njim aliti, jer bi prema ovom dokazu moglo ispasti kako je Boje postojanje uvjetovano nekakvom nunou, shvaenom bilo s logike bilo s metafizike strane. A to je ve Spinozino, a ne kransko uenje.

Prema Kolakowskom, za kojega se nikako ne bi moglo rei daje pobornik racionalne teologije, valjanost ontolokog dokaza u krajnjem ovisi o naem temeljnom ontolokom stavu. Ukoliko priznajemo samo ono to je iskustveno, onda emo iz naeg polja istraivanja u cijelosti odbaciti pojmove postojanja i nepostojanja, jer su oni neiskustveni. Iskustvom dolazimo samo do pojedinanih predmeta, ali ne i do postojanja ili nepostojanja, kao nekih zasebnih entiteta. Rei da neto postoji jedino znai da se ono nalazi u iskustvu. Ukoliko bismo, naprotiv, pojmove postojanja i nepostojanja prihvatili kao smislene, onda se nuno bie pojavljuje kao prinuda uma.81

Kolakowski se navodi zato da bi se pokazalo koliko je u posljednjem desetljeu izgubljen pojam ontolokog dokaza kao dokaza u pravom smislu te rijei. Jer dokaz, shvaen na logiko-matematiki nain, nikada ne bi trebao ovisiti o tome koju metafiziku prihvaamo. Ako bi logika i matematika doista ovisile o metafizici, onda bi bila neobjanjivom injenica da e se spekulativno i logiki nastrojeni filozofi sloiti po pitanju svih dokaza matematike i logike. Time je ontoloki dokaz zauvijek prognan iz one sfere u koju se uzaludno pokuao smjestiti.

81 Cjelovitu argumentaciju Kolakowskog ovdje nemamo razloga iznositi. Ona se moe nai u Leek Kolakovski, Religija, preveo Vladan Perii (Beograd: Beogradski izdavako-grafiki zavod, 1987.), str. 124-130.

136

.Porobija,OntolokidokazpostojaiyaBoga-Bi>Z/sipcg'Ze

Documents

Željko POROBIJA:Ontoloski dokaz