ZDRAVSTVENO VELEUČILIŠTE STUDIJ SESTRINSTVA

SUNČANA KOVAČIĆ

ZDRAVSTVENA NJEGA STARIH OSOBA OŠTEĆENOG VIDA

ZAVRŠNI RAD

ZAGREB, 2014.

ZDRAVSTVENO VELEUČILIŠTE

STUDIJ SESTRINSTVA

ZDRAVSTVENA NJEGA STARIH OSOBA SA OŠTEĆENIM VIDOM

ZAVRŠNI RAD

KANDIDAT: MENTOR: SUNČANA KOVAČIĆ SNJEŽANA ČUKLJEK

ZAGREB, 2014.

1

Sadržaj: 1. Sažetak 2

2. Uvod 3

3. Anatomija i fiziologija oka 5

4. Oštećenja vida 10

4.1. Slabovidnost 10

4.2. Sljepoća 11

5. Starenje 13

5.1. Fiziološko starenje 13

5.2. Psihološko starenje 14

5.3. Promjene i poremećaji vida povezani sa starenjem 15

5.3.1. Promjene i poremećaji u strukturi oka 16

5.3.2. Promjene i poremećaji u vidnim funkcijama 30

6. Psihološka prilagodba stare osobe na oštećenje vida 33

7. Zdravstvena njega starih osoba sa oštećenim vidom 36

7.1. Proces zdravstvene njege 38

7.1.1. Sestrinske dijagnoze 39

7.1.2. Intervencije 40

7.2. Komunikacija sa osobama oštećenog vida 41

7.3. Vođenje slabovidne / slijepe osobe 42

7.4. Prilagodba životnog prostora 44

8. Prevencija očnih bolesti 49

9. Zaključak 52

10. Literatura 53

2

1.SAŽETAK

Oštećenje vida u starijoj životnoj dobi je danas učestali problem koji ima

jak negativan utjecaj na fizičko, psihološko i socijalno funkcioniranje starih

osoba.

Brojne su promjene koje nastaju kao posljedica starenja zbog raznih

strukturalnih i funkcionalnih promjena u oku. Te promjene udružene sa očnim

stanjima koji imaju negativan utjecaj na vid, uzrokuju oštećenja vida koje utječu

na kvalitetu života uključujući samostalnost, mogućnost sudjelovanja u

svakodnevnim aktivnostima i socijalizaciji. Oštećenje vida ima i važan utjecaj na

obitelj i socijalne uloge. Cilj ovog rada je opisati anatomiju i fiziologiju oka,

oštećenje vida, starenje, promjene te fiziološke i patološke poremećaje

povezane sa starenjem, zdravstvenu njegu starih osoba sa oštećenim vidom

uključujući moguće sestrinske dijagnoze, intervencije, komunikaciju sa starom

osobom oštećenog vida, vođenje osobe oštećenog vida, prilagodbi životnog

prostora te prevenciji očnih bolesti.

"Na njemu je bilo sve staro osim njegovih očiju, koje su bile boje mora, vesele i neporažene." Ernest Hemingway

3

2. UVOD

Oko je vrlo kompleksni organ čija se funkcija najčešće uspoređuje sa

fotoaparatom ili kamerom. Oko prenosi svjetlosne informacije preko svojih

optičkih medija do mrežnice gdje se obrađene informacije šalju optičkim živcem

u vidna središta mozga gdje se stvara slika gledanog prostora. Osjet vida jedan

je od naših najvažnijih osjetila, a njegovo oštećenje onemogućava normalno

izvršavanje svakodnevnih aktivnosti, osobito kod starih osoba. Sve starije

osobe iskuse slabljenje i promjene u vidu kako godine napreduju.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije iz kolovoza 2014.,

285 milijuna osoba na svijetu ima oštećen vid od čega je 39 milijuna slijepo, a

246 milijuna slabovidno. U Republici Hrvatskoj, prema podacima Hrvatskog

saveza slijepih, ima registriranih 5.800 slijepih i 18.000 slabovidnih. Glavni i

najčešći uzroci oštećenja vida u starih osoba su senilna makularna

degeneracija, siva mrena, glaukom i dijabetička retinopatija. Osim patoloških,

postoje i fiziološke promjene i poremećaji nastali starenjem koji utječu na

smanjenje vidne funkcije, te udružene s ostalim očnim stanjima i bolestima

uzrokuju oštećenje vida.

Medicinska sestra mora biti kompetentna za rad sa starijim osobama

oštećena vida, što podrazumijeva da mora biti dovoljno educirana, empatična,

strpljiva, nenametljiva, a opet "na dohvat ruke". Kako bi mogla razlikovati

fiziološke od patoloških promjena, medicinska sestra mora biti primjereno

educirana o anatomiji i fiziologiji oka, očnim bolestima, ostalim sistemskim

bolestima koje mogu negativno utjecati na oči i vidnu funkciju, i o procesu

starenja. Zdravstvena njega kod starih osoba je multidisciplinarna, s obzirom da

stare osobe najčešće imaju više zdravstvenih problema koji mogu i ne moraju

međusobno biti povezani. Prilikom izrade individualnih sestrinskih lista,

medicinska sestra treba proći kroz sve faze procesa zdravstvene njege:

utvrđivanje potrebe za zdravstvenom njegom (prikupljanje podataka, analiza

podataka, sestrinska dijagnoza), planiranje zdravstvene njege (utvrđivanje

prioriteta, definiranje ciljeva, odabir intervencija, izrada plana zdravstvene

njege), provođenje zdravstvene njege (validacija plana, analiza uvjeta,

4

realizacija) i evaluacija zdravstvene njege. Sestrinska dijagnoza koja je

zajednička svim starim osobama sa oštećenim vidom je visok rizik za pad i

ozljeđivanje. Vid značajno doprinosi stabilnosti i ravnoteži, a njegovo oštećenje

je važan čimbenik povećanog rizika za pad i ozljeđivanje. Kroz mnoge studije je

dokazano da je kod starijih osoba sa oštećenim vidom gotovo dvostruko veći

rizik od pada i ozljeđivanja.

Osim potrebne pomoći prilikom zadovoljavanja fizioloških potreba,

medicinska sestra ima važnu ulogu u psihološkoj pomoći i potpori staroj osobi

oštećena vida.

Redoviti oftalmološki pregledi i kontrole, izbjegavanje štetnih navika

(alkohol, cigarete), korištenje zaštitnih pomagala (sunčane naočale, šeširi),

prehrana bogata antioksidansima, omega-3 masnim kiselinama te pravilna

hidracija samo su neke od preventivnih mjera koje možemo provoditi u cilju

očuvanja vida. Održavanje zdravlja očiju i sprječavanje daljnjeg oštećenja vida

kroz preventivne strategije imaju važnu pozitivnu ulogu u kvaliteti života starije

osobe.

5

3. ANATOMIJA I FIZIOLOGIJA OKA

Vidni organ, organum visus, čine dva oka, oculus, kojima je djelatnost

primanje svjetlosnih podražaja i njihova preobrazba u mrežnici, te prijenos

podražaja vidnim živcem u mozgovna vidna središta. Osjet vida započinje

prolaskom svjetlosnih zraka kroz prozirne optičke tvorbe do mrežnice, gdje se

svjetlosna energija pretvara u podražaj osjetnih neuroepitelnih stanica, što se

vidnim živcem i sponom vidnoga puta prenosi u vidna središta mozgovne kore.

Oba oka su smještena unutar očnih duplja, orbitae.

Orbite su parne koštane šupljine, volumena oko 30 ml, smještene na

prednjoj strani lubanje. Piramidalnog su oblika s bazom usmjerenom prema

naprijed, a zidove joj čine koštane lamele građene od sedam kostiju (os

ethmoidale, os frontale, os sphenoidale, os platinum, os lacrimale, os

zygomaticum, maxilla). U apeksu orbite nalaze se tri otvora: optički kanal,

canalus opticus, kroz koji prolazi vidni živac i arterija ophthalmica; te donja i

gornja orbitalna pukotina.

Orbita je ispunjena: očnom jabučicom, ekstraokularnim mišićima, vidnim

živcem, suznom žlijezdom, orbitalnim masnim tkivom, živcima, vezivom i krvnim

žilama. Orbitalno masno tkivo ispunjava sve slobodne prostore u orbitalnoj

šupljini, a ima zaštitnu ulogu.

Ekstraokularnih mišića ima šest i to četri ravna m.rectus medialis,

m.rectus lateralis, m. rectus superior i m.rectus inferior te dva kosa m.obliquus

superior i m.obliquus inferior. Mišićne ovojnice produžeci su Tenonove kapsule.

Ravni ekstraokularni mišići tetivama se hvataju za bjeloočnicu ispred ekvatora,

a kosi mišići iza ekvatora.

Vjeđe, palpebrae, su parne pokretne vezivnomišićne strukture čija je

glavna uloga mehanička zaštita i ovlaživanje očiju. Koža vjeđa je vrlo tanka, dok

je rahlo masno tkivo bez masnih stanica, a zajedno prekrivaju tarzuse. Tarzusi

su tvrde polumjesečaste vezivne pločice koje daju vjeđama oblik, čvrstoću i

služe kao hvatište mišićima. Okolo i unutar tarzusa nalaze se Meibomanowe

lojne žlijezde koje izlučuju uljni sastav suznog filma. Treptanjem se uklanjaju

sitne čestice s površine oka, te se razmazuje suzni film održavajući rožnicu

6

vlažnom i prozirnom. Vjeđe imaju bogatu krvnu opskrbu zbog čega rane u

području vjeđa brzo i dobro zacjeljuju. Kružni mišić, m. orbicularis oculi, kojeg

inervira 7 kranijalni živac (lični živac, n. facialis), odgovoran je za zatvaranje

vjeđa, dok je mišić podizač gornje vjeđe, m. levator palpebrae superioris, kojeg

inervira 3 kranijalni živac (okulomotorni živac, n. oculomotorius) odgovoran za

podizanje gornje vjeđe.

Očna jabučica, bulbus oculi, nalikuje blago spljoštenoj lopti koju čine

odsječci dviju kugli različitih promjera i veličine. Dužina očne jabučice je oko 24

mm te ima tri omotača: vanjski, srednji i nutarnji.

1) Vanjski vezivni omotač, tunica fibrosa bulbi, daje otpor

intraokularnom tlaku, štiti oko i očni sadržaj te služi za inserciju mišića. Vezivni

omotač je oblika kugle, a podijeljen je u dva dijela: stražnji neprozirni dio

(bjeloočnica) i prednji prozirni dio (rožnica).

Rožnica, cornea, prozirna je, glatka, sjajna i vlažna, te čini prednji dio

lomnog (refrakcijskog) uređaja oka. Sastoji se od prednje i stražnje strane te

ruba. Prednja je strana konveksna, glatka i prekrivena spojnicom. Stražnja

strana je konkavna (jače nego je prednja konveksna), tako da rožnica nije

svugdje jednako debela. Na rubovima je deblja dok je u sredini tanja te

prosječno iznosi oko 500 mikrona. Rub rožnice uvlači se između prednje i

stražnje usne ruba bjeloočnice kao limbus corneae. Slojevi rožnice, poredani od

prednje prema stražnjoj strani rožnice su: epitel, Bowmanova membrana,

stroma, Descementova membrana i endotel. Rožnica je avaskularna jer bi

krvne žile ometale prodiranje svjetlosnih zraka i stvarale smetnje u vidu.

Bjeloočnica, sclera, promjera je približno 22 mm, a oblikuje četiri petine

očne jabučice. Bjeloočnica je čvrsta neelastična, fibrozna ovojnica koja štiti

unutarnje strukture oka, pruža otpor intraokularnom tlaku i hvatište je

ekstraokularnih mišića. Nije posvuda jednako debela, te je tako najdeblja straga

na mjestu vidnog živca, dok se prema ekvatoru ponovno stanjuje. Na samim

hvatištima pojačana je tetivnim ovojnicama pa je zadebljana, dok je odmah iza

hvatišta ravnih ekstraokularnih mišića najtanja. Sprijeda se bjeloočnica nastavlja

u rožnicu koja je umetnuta poput stakla na satu, dok se straga nastavlja u

ovojnice vidnog živca.

7

2) Srednji krvnožilni omotač / Uvea, tunica vasculosa bulbi, nalazi se s

nutarnje strane bjeloočnice, te joj je glavna zadaća dovođenje hrane svim

dijelovima oka. Krvnožilni omotač podijeljen je u tri dijela: žilnica, zrakasto tijelo

i šarenica.

Žilnica, choroidea, ima oblik kugle te se sastoji od vanjske i nutarnje

strane. Na vanjskoj strani postoje brazde od arterija, vena i živaca dok je

nutarnja strana glatka jer daje podlogu za vidni dio mrežnice. Sprijeda ne postoji

izražena granica prema zrakastom tijelu, nego se za granicu uzima linija do koje

je ona prekrivena vidnim dijelom mrežnice, a to je ora serrata.

Zrakasto tijelo, corpus ciliare, nalazi se iza šarenice te poput obruča

strši od žilnice prema očnoj osi. U nutrini tog obruča nalazi se glatki zrakasti

mišić, m.ciliaris, čijom kontrakcijom popuštaju zrakasta vlakanca, zonula ciliaris,

a leća se ispupči te prilagodi za gledanje na blizinu (akomodacija). Zrakasto

tijelo ima zrakaste nastavke, processus ciliares, koji izlučuju očnu vodicu koja

održava intraokularni tlak.

Šarenica, iris, poput okrugle se ploče nalazi ispred očne leće te u sredini

ima otvor nazvan zjenica, pupilla, kroz koju svjetlosne zrake ulaze u dublje

dijelove oka. U šarenici se nalaze glatka mišićna vlakna kojih je dio kružno

poredan i tvori kružni mišić zapirač zjenice, m.sphincter pupillae, a druga vlakna

imaju radijalan smjer i tvore mišić proširivač zjenice, m. dilatator pupillae. Oba

mišića usklađuju promjer zjenice i time količinu svjetlosti koja ulazi u nutrinu

očne jabučice. Pri jakom svjetlu zjenice se skupljaju, dok se pri oskudnom

osvjetljenju šire. Količina pigmenta uvjetuje različite boje šarenice, od

svijetlomodre i zelenkaste do tamnosmeđe.

3) Nutarnji mrežnični omotač, tunica interna bulbi – tunica nervosa,

razvija se iz međumozga, diencephalona i povezan je s mozgom pomoću očnog

drška, nervus opticus. Nutarnji mrežnični omotač oblikuju dva lista i to pigmentni

sloj i mrežnica.

Pigmentni sloj, stratum pigmenti, vanjski je tanki sloj pričvršćen uz

žilnicu i sadrži tamni pigment melanin. Pigment štiti mrežnične osjetilne stanice

od prejaka svjetla jer apsorbira svjetlo što prolazi kroz sloj živčanih stanica pa

nema refleksije i interferencije svjetla.

8

Mrežnica, retina, nutarnji je list koji ima tri dijela i to mrežnični i cilijarni

gdje nema osjetilnih stanica pa čine slijepi dio, pars caeca, te vidni dio, pars

optica, koji oblaže nutarnju stranu žilnice. Između slijepog i vidnog dijela

mrežnice granični dio je nazupčana pruga, ora serrata. Mrežnica u stražnjem

vidnom dijelu ima devet slojeva poredanih prema nutrini oka koji se još često

nazivaju neuroretina. Ona ne sadrži senzornu inervaciju zbog čega su bolesti

mrežnice posve bezbolne. U najpovršnijem sloju uz pigmentni se list nalaze

osjetilne stanice (štapići i čunjići) dok ostale slojeve oblikuju živčane stanice i

živčana vlakna, te krvne žile. U sredini očne pozadine, fundus oculi, nalazi se

žuta pjega, macula lutea, gdje su samo čunjići koji reagiraju na jaku svjetlost i

njihova je funkcija centralni vid i osjet boja. U sredini žute pjege nalazi se

središnja jamica, fovea centralis, a to je područje najjasnijeg vida. U ostalim

dijelovima mrežnice prevladavaju štapići koji ostvaruju periferni vid, a obiluju

pigmentom rodopsinom koji omogućuju prilagodbu pri vrlo oskudnom svjetlu.

Aksoni živčanih stanica mrežnice okupljaju se i izlaze na stražnjoj strani očne

jabučice gdje oblikuju vidni živac, n. optici. Na mjestu izlaska vidnoga živca kroz

otvor bjeloočnice u očnu jabučicu ulaze mrežnične arterije, a izlaze vene pa tu

nastaje okruglasto područje promjera 1,5 mm nazvano kolut vidnog živca,

discus / papilla nervi optici.

Vidni živac, n.opticus, počinje od glave vidnog živca i seže do mjesta

križanja vidnih živaca, chiasma opticus. Živac je dug 45 – 55 mm i ima četiri

dijela: bulbarni, orbitalni, kanikularni i intrakranijalni dio. Intarokularni dio je

najkraći dio vidnog živca, te je taj dio oftalmoskopski vidljiv, a opisujemo ga kao

glavu vidnog živca PNO – papilla nervi optici. Na tom mjestu retinalne živčane

niti centripetalno ulaze u vidni živac, a aksoni nemaju mijelinsku ovojnicu. S

obzirom da u području glave vidnog živca nema fotoreceptora, u vidnom polju

se na određenom mjestu nalazi skotom odnosno slijepa pjega, macula caeca.

Uredna PNO je jasnih granica, u razini retine, blijedo-ružičasta je s omjerom

cup/disc 0,3 (fiziološki omjer može biti i veći uz uvjet da je očuvan neuroretinalni

rub). Vidni živac se sastoji od oko 1,2 milijuna aferetnih živčanih niti, odnosno

aksona retinalnih ganglijskih stanica. Podijeljeni su u oko 600 snopova živčanih

9

niti, od kojih svaki sadrži oko 2 000 aksona. Aksoni vidnog živca su strogo

topografski podijeljeni.

Vidni živac je kao izdanak mozga obavijen s pijom mater koja sadržava

krvne žile, arahnoidejom i durom mater.

10

4. OŠTEĆENJA VIDA

Oštećenje vida može biti posljedica strukturnog ili funkcionalnog

oštećenja oka, starenja, infekcije, traume, poremećaja inervacije oka te

sistemskih bolesti kao što su arterijska hipertenzija, dijabetes, kardiovaskularne

bolesti, itd.

Vid može biti oštećen djelomično ili u potpunosti, tako npr. osobe sa

glaukomskim oštećenjem vida, prvo gube periferni dio slike koja se

koncentrično sužava prema centralnom djelu (tunelski vid), dok osobe sa

oštećenim makularnim područjem nemaju središnji dio slike (periferni vid).

Gubitak ili zamućenje vida koje se ne može ispraviti sa odgovarajućim

naočalama, najčešće upućuje na patološke promjene kao što su glaukom,

dijabetička retinopatija, senilna makularna degeneracija, ablacija mrežnice, siva

mrena, itd.

4.1. SLABOVIDNOST

Slabovidnost je gubitak određenog stupnja vidnih funkcija u jednom ili

oba oka. Slabovidnost nastaje zbog smanjene vidne oštrine, smanjene

mrežnične ili kontrastne osjetljivosti i nedostatkom dijela vidnog polja.

Slabovidnost se prema stupnju oštećenja vida dijeli na oštrinu vida na boljem

oku uz najbolju moguću korekciju od 0,1 do 0,3 (I. kategorija) i na oštrinu vida

na boljem oku uz najbolju moguću korekciju 0,3 do 0,4 (II kategorija).

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije iz kolovoza 2014.,

285 milijuna osoba na svijetu ima oštećen vid od čega je 246 milijuna

slabovidno. U Republici Hrvatskoj, prema podacima Hrvatskog saveza slijepih,

ima registriranih 18.000 slabovidnih. Vodeći uzroci slabovidnosti u svijetu su

neispravljena refraktivna greška – dalekovidnost, kratkovidnost i astigmatizam

(43%), siva mrena (33%) i glaukom (2%). No, poražavajuća je činjenica da se u

80% slučajeva slabovidnost može spriječiti ili izliječiti. 65% slabovidnih osoba

su osobe starije od 50 godina života. S obzirom na sve veći porast broja starijeg

stanovništva koji trenutačno iznosi oko 20% svjetske populacije, velika je

11

mogućnost da će se broj osoba sa oštećenim vidom znatno povećati. Kako bi

spriječila takav trend rasta, SZO provodi razne preventivne i edukativne

projekte. 1999. godine u Genevi je osnovana organizacija Vision 2020: the

Right to Sight, čija je misija smanjiti broj slabovidnih i slijepih osoba na svijetu.

No, najvažniji cilj je eliminirati sve riješive uzroke sljepoće do 2020. godine kroz

svoje programe i akcijske planove kao što je provođenje jeftinih i jednostavnih

screening testova. Vodeći princip je sažet u kratici I SEE : I – integrated –

integracija u postojeći zdravstveni sustav; S – sustainable – održiv konstantan

priljev financijskih i ostalih sredstava; E – equitable – pravedna i podjednaka

skrb svima, a ne samo bogatima; E – excellence – visok i kvalitetan stupanj

skrbi kroz sve razine zdravstvene zaštite. Svake 4 godine iznosi se novi

akcijski plan donesen na temelju statističkih podataka koje su se prikupljali u

proteklim godinama. Zahvaljujući ovakvim akcijskim planovima, smanjen je broj

oboljelih osoba sa trahomom koja je do prije samo nekoliko godina bila vodeći

uzrok sljepoće.

4.2. SLJEPOĆA

„Sljepoća povezana sa dobi je u sve većem porastu u svijetu kao i sljepoća

uzrokovana nekontroliranim dijabetesom. S druge strane, sljepoća uzrokovana

infekcijama je u značajnom padu kao rezultat nacionalnih zdravstvenih akcija.

Jedna trećina uzroka sljepoće se može prevenirati ili liječiti.“ Svjetska

Zdravstvena Organizacija (SZO)

Kako je ranije spomenuto, na svijetu je 39 milijuna slijepih osoba, dok ih

je u Republici Hrvatskoj registrirano 5.800. 82% slijepih osoba su osobe starije

od 50 godina života. U 51% slučajeva uzrok sljepoće je siva mrena. Prema

podacima SZO sljepoća je izlječiva u 60% slučajeva dok se u 20% slučajeva

može spriječiti.

Danas se slijepima smatraju i ljudi koji ne žive u potpunoj tami. 80%

osoba koje su slijepe imaju neki mali postotak vida. Neki vide samo obrise

predmeta i ljudi dok neki mogu odrediti iz kojeg smjera dolazi izvor svjetlosti.

12

Ponekad je čak i nemoguće ustvrditi da je osoba slijepa jer se svojom

neverbalnom komunikacijom i socijalnim ponašanjem ne razlikuje od ostalih.

U Republici Hrvatskoj sljepoća je zakonski definirana te se prema stupnju

oštećenja dijeli na: potpuni gubitak osjeta svjetla (amauroza) ili na osjet svjetla

bez ili s projekcijom svjetla (V kategorija); ostatak vida na boljem oku uz najbolju

moguću korekciju do 0,02 (brojanje prstiju na udaljenosti od 1 metra) ili manje

(IV kategorija); ostatak vidne oštrine na boljem oku uz najbolju moguću

korekciju od 0,02 do 0,05 (III kategorija); ostatak centralnog vida na boljem oku

uz najbolju moguću korekciju uz suženje vidnog polja na ili ispod 20 stupnjeva

(II kategorija) i koncentrično suženje vidnog polja oba oka s vidnim poljem širine

5 do 10 stupnjeva oko centralne fiksacijske točke (I kategorija). Sljepoćom u

smislu potrebe za edukacijom na Brailleovom pismu smatra se nesposobnost

čitanja slova veličine Jaeger 8 na blizinu.

13

5. STARENJE

Starenje je normalni životni proces pri kojem svaki pojedinac prolazi kroz

biološke, psihološke i socijalne promjene. Prema stajalištima fiziologa, procesi

starenja počinju od momenta začeća, a zajednička je i neizbježna svakoj

individui. Tjelesne promjene strukture i funkcije, koje traju tokom čitava života,

značajnije su vidljive između četrdesete i pedesete godine života, no prve

promjene na očima povezane sa dobi moguće je zamijetiti već u tridesetim.

Razlikujemo četiri procesa starenja: kronološko starenje – broj godina

proteklih od rođenja osobe; biološko starenje - promjene u funkcijama

organizma tijekom vremena, usporavanje i opadanje funkcija; psihološko

starenje – vlastita percepcija osobe o procesu starenja; socijalno starenje –

način na koje osobe doživljavaju starenje u odnosu prema društvu u kojem žive.

Vlastito poimanje individue uvelike se razlikuje kada su u pitanju godine života.

Kronološka, biološka, psihološka i socijalna dob mogu se bitno razlikovati.

Starenjem se odvijaju razne fiziološke promjene, koje je potrebno

poznavati kako bi se mogle razlikovati od patoloških promjena. Mnogobrojne

promjene koje dovode do progresivnog slabljenja i oštećenja funkcije organa i

organskih sustava povećavaju rizik od nastanka kroničnih bolesti koje u

konačnici smanjuju kvalitetu života.

Medicinska sestra mora znati da stanja koja su normalna kod starije

osobe, nisu normalna kod mlađe osobe iako se radi o istom stanju (tjelesna

temperatura je niža u starijih, normalne vrijednosti krvnog tlaka su veće u starijih

nego u mlađih osoba, itd.). Tako se pristup medicinske sestre, osim što mora

biti individualan, uvelike razlikuje od pristupa osobama mlađe životne dobi.

5.1. FIZIOLOŠKO STARENJE

Fiziološko starenje ili senescencija je neizbježan proces u kojem dolazi

do slabljenja i propadanja funkcije svih organa organskog sustava kao

posljedica sazrijevanja. Što je anatomija i fiziologija organa složenija, ranije

dolazi do starosnih promjena na istima. Dolazi do smanjenja mišićne mase, a

14

time i mase čitavih organa. Mišićna masa se smanjuje za oko 30%, dok se u

mišićnim stanicama povećava udio masti. Koštana masa se smanjuje pa su

česte frakture koje sporo i teško zarašćuju. Tjelesna masa u starosti raste zbog

povećane količine masnog tkiva, dok se u poodmakloj životnoj dobi smanjuje.

Stariji ljudi postaju niži zbog atrofije diskusa kralježnice. Smanjuje se minutni

volumen srca u mirovanju, dok se cerebralni protok smanjuje za 20% nakon 40

godine života. Zbog smanjene osjetljivosti baroreceptora, starije osobe često

pate od ortostatske hipotenzije. Pluća postaju manje elastična, te se smanjuje

vitalni kapacitet i površina alveola. Slabi refleks kašlja, što pogoduje zastoju i

pojačanom nakupljanju sluzi čime je povećan rizik za razvoj infekcije. Gubi se

snaga i mišićni tonus želuca, peristaltika je usporena i često dolazi do

opstipacije. Zbog povišenog pH želučanog soka i smanjene želučane sekrecije

nerijetko se pojavljuje atrofični gastritis. Gubitak zubi je također karakterističan

za stariju dob te gotovo sve starije osobe nose zubnu protezu. Koža se nabire,

postaje manje elastična, suha i ljuskava. Nokti sporije rastu, a kosa pojačano

ispada. Dolazi do gubitka potkožnog masnog tkiva što uzrokuje povećani

gubitak topline radi čega se starije osobe češće žale na hladnoću. Bazalni

metabolizam se usporava uzrokujući smanjeno stvaranje energije, a time i

proizvodnja topline. Organizam starije osobe je izrazito osjetljiv na bilo kakvu

vrstu stresa, te se puno teže od istih i oporavlja. Rane na koži sporo cijele i lako

se inficiraju. Tkivo se ne regenerira kvalitetnim već manje vrijednim tkivima kao

posljedica atrofije i degeneracije.

Važno je napomenuti kako fiziološkom starenju, osim endogenih

čimbenika, pogoduju i egzogeni čimbenici kao što su prehrana, životni stil,

klimatski uvjeti, zagađenost zraka i okoliša.

5.2. PSIHOLOŠKO STARENJE

Pod psihološkim starenjem smatraju se promjene nastale u psihičkim

funkcijama, vlastitoj percepciji i prilagodbi na starenje. Razvojni zahtjevi koji

prate starenje su prilagodba na slabije tjelesne sposobnosti i slabije zdravlje,

uspostavljanje novih socijalnih odnosa, organiziranje skrbi ako je potrebno,

15

prihvaćanje svoje smrtnosti, pronalaženje zadovoljstva u svojoj obitelji te

prihvaćanje sebe kao stare osobe.

Starija osoba želi ostati samostalna što je duže moguće. Sniženje

njihovih sposobnosti ne znači nužno bespomoćnost i nemogućnost samostalne

brige o sebi. Oni i dalje mogu vršiti svoje dnevne aktivnosti, ali na sebi

specifičan način i vrijeme trajanja, ali im je vrlo često ipak potrebna pomoć

okoline.

U okviru Europske godine aktivnog starenja i međugeneracijske

solidarnosti, od 2012. provodi se VISAL projekt koji će ojačati integraciju starijih

osoba s oštećenjem vida u zajednicu. Projekt traje od studenog 2012. do

listopada 2014. godine, a osmislila ga je i koordinira Europska Unija slijepih

(EBU). U provedbu VISAL projekta (skraćenica od Visually Impaired Seniors

Active Learning) uključene su sljedeće partnerske organizacije: Age UK,

Austrijski savez slijepih i slabovidnih, Slovačka unija slijepih i slabovidnih,

Hrvatski savez slijepih, Kraljevski nacionalni institut slijepih (Velika Britanija) te

Royal Dutch Visio (Nizozemska).

5.3. PROMJENE I POREMEĆAJI OKA POVEZANI SA STARENJEM

Osjetilo vida je najčešće prvo osjetilo koje zahvaćaju promjene nastale

starenjem. Brojne strukturalne promjene i funkcionalni poremećaji oka nastali

kao posljedica starenja uzrokuju slabljenje i/ili oštećenje vida. Sve starije osobe

iskuse slabljenje i promjene u vidu kako godine napreduju. Promjene vida u

ranijoj starijoj dobi su minimalne pa se osoba prirodno i nesvjesno prilagodi i

najčešće ostaju nezamjetne dok ne počnu ometati svakodnevne aktivnosti.

Kako godine života napreduju, normalna funkcija oka sve više slabi dok rizik od

nastanka oštećenja naglo raste. Staračka degeneracija neurona vidnog

korteksa utječe na brzinu protoka vidnih informacija zbog čega starije osobe

sporije čitaju, teže raspoznaju lica u grupi ljudi te sporije primjećuju i reagiraju

na promjene u okolini.

Važno je napomenuti da se sa godinama starosti povećava rizik od

razvoja vodećih svjetskih uzroka slabovidnosti i sljepoće (glaukom, katarakta,

16

senilna makularna degeneracija, dijabetička retinopatija). Sve navedene bolesti

su u potpunosti bezbolne, te se nerijetko sasvim slučajno otkriju prilikom

oftalmološkog pregleda. Iz tog razloga potrebno je redovito vršiti kompletan

oftalmološki pregled minimalno jednom godišnje nakon 40 godina života.

5.3.1. PROMJENE I POREMEĆAJI U STRUKTURI OKA

PROMJENE NA VJEĐAMA

Tokom godina, zbog gubitka elasticiteta i stanjene kože te slabljenja

vjeđne muskulature dolazi do brojnih promjena na vjeđama koje osim estetskih

problema mogu uzrokovati i smetnje u vidu. Masne stanice koje podupiru oko, s

godinama se stanjuju te uzrokuju uvlačenje očne jabučice u očne duplje.

Funkcija mišića podizača vjeđe slabi što smanjuje mogućnost potpunog

pogleda prema gore te otežava čitanje znakova koji se nalaze iznad glave ili

iznad razine očiju.

Involutivna ptoza vjeđe nastaje zbog smanjene mogućnosti mišića

podizača gornje vjeđe radi čega visi preko vjeđnog rasporka. Zjenica može biti

dijelom ili u potpunosti prekrivena uzrokujući smetnje u vidu. Stalnim

pokušajima podizanja vjeđe čelo se nabire zbog učestalih kontrakcija čeonog

mišića dok je glava obično zabačena unatrag. Tijekom dana ptoza vjeđe se

pogoršava, osobito u poslijepodnevnim satima, kod umora te kod pogleda

prema dolje. Liječenje je operativno blefaroplastikom.

Blefarohalaza, blepharochalazis, je involutivna promjena kože vjeđa pri

kojoj se na gornjoj vjeđi formira kožni nabor koji visi preko ruba vjeđe i ometa

vidnu funkciju. Za razliku od ptoze, smetnje uzrokuje padanje kože vjeđe, a ne

slabljenje vjeđnog mišića. Liječenje je operativno blefaroplastikom.

Involutivni entropij vjeđe, entropium paplebrae, je uvrtanje vjeđnog

ruba prema očnoj jabučici uzrokujući grebanje trepavica po površini oka

izazivajući kroničnu iritaciju spojnice i rožnice. Najčešće se javlja kod osoba

starijih od 60 godina. Nastaje zbog gubitka elastičnosti struktura vjeđe zbog

procesa starenja. Komplikacije entropija su ulkus rožnice, keratitis i trihijaza. U

17

konačnici liječenje je operativno, no svakodnevnom i učestalom primjenom

umjetnih suza, može se smanjiti iritacija trepavica.

Involutivni ektropij vjeđe, ectropium palpebrae, je izvrtanje vjeđnog

ruba prema van. Vjeđni rasporak se ne zatvara u potpunosti zbog čega dolazi

do isušivanja površine rožnice i spojnice dok suzna točka više nije uronjena u

suzno jezerce pa se suze prelijevaju preko vjeđnog ruba (epifora). Involvni

ektropij nastaje zbog gubitka elastičnosti struktura vjeđa zbog procesa starenja.

Liječenje je kirurško, no primjenom vlažnih komora i umjetnih suza može se

smanjiti pojačano isušivanje rožnice.

POREMEĆAJI SUZNOG SUSTAVA

Jedna od važnijih fizioloških procesa starenja je suhoća oka nastala

smanjenim izlučivanjem suza sa lošijom kvalitetom suznog filma koji rezultira

nedovoljnim stvaranjem zaštitnog masnog sloja na površini oka. Promjene

suznog filma izravno utječu na kvalitetu vidne oštrine.

Suho oko je multifaktorijalna bolest suza i površine oka koje rezultira

simptomima neugode, poremećajem vidne funkcije i nestabilnošću suznog filma

s potencijalnim oštećenjem površine oka. Manifestira se osjećajem suhoće oka,

stranog tijela, pijeska ili trepavice u oku, pečenjem i žarenjem, mutnijim vidom

uz preosjetljivost na svjetlo. Jedan je od najčešćih uzroka kronične iritacije oka

kod osoba starije životne dobi. Oko 15% osoba starijih od 65 godina ima

sindrom suhog oka, s nešto većom učestalošću kod žena u menopauzi (zbog

poremećaja spolnih hormona koji su važni u sekreciji Meibomovih žlijezda).

Razlikujemo hiposekrecijsko i hiperevaporativno suho oko.

Hiposekrecijsko suho oko nastaje zbog smanjenja sekrecije vodenog sloja

suznog filma. Uzroci su senilna involucija, upale ili tumori suznih žlijezda,

pareza n.facijalisa, trahom, mumps, Sjorgen sindrom, sarkoidoza, amiloidoza te

primjena lijekova (anestetici, β – blokatori, antihistaminici, diuretici, oralni

kontraceptivi, antidepresivi).

Kod hiperevoporativnog suhog oka količina suza je normalna ili čak

prekomjerna, ali je poremećena funkcija lipidnog i/ili mukoznog sloja suznog

18

filma. Nastaje kod upalnih i ožiljkastih promjena spojnice i vjeđa, kod opeklina,

blefaritisa, avitaminoze A, entropija, ektropija, proptoza, lagoftalmusa. Nošenje

kontaktnih leća, dugotrajan rad za računalom, izloženost dimu, vjetru i suhim

klimatskim uvjetima također pogoduju pojačanom isparavanju suza.

Liječenje je trajna nadomjesna terapija umjetnim suzama uz izbjegavanje

iritirajućih vanjskih čimbenika. Može se raditi i privremena ili trajna okluzija

suznih točki umetanjem resorptivnih ili ne resorptivnih punktalnih čepova tzv.

punctal plugs.

Suzno oko, epiphora, označava prekomjerno suzenje koje nastaje zbog

povećane sekrecije suza ili zapreke u otjecanju suza. Hipersekrecija suza

obično nastaje refleksno zbog bolesti prednjeg segmenta oka: upale rožnice i

spojnice, suhog oka (zbog stvaranja sitnih defekta rožnice dolazi do refleksne

sekrecije oka), stranog tijela, entropija i ektropija. Učestale upale suzne vrećice

su najčešći uzrok opstrukcije suznih putova kod starijih osoba. Primarno je

potrebno liječiti upalu te po smirenju upale, provesti sondiranje i ispiranje suznih

kanala. Ako je sondiranje neuspješno potrebno je kirurški učiniti

dakrocistorinostomiju (nova komunikacija između suzne vrećice i nosne

šupljine).

PROMJENE NA SPOJNICI

Starenjem se smanjuje prozirnost i sjajnost spojnice te zbog akumulacije

masti postaje žućkasto obojena. Dolazi do značajnog gubitka elastičnosti

spojnice.

PROMJENE NA ROŽNICI

Površina rožnice starenjem postaje manje zakrivljena (astigmatizam),

deblja i hrapavija (suzno oko). Smanjuje se i rožnična osjetljivost radi čega

ozljede i upale rožnice češće mogu biti nezamijećene.

Gerontokson, arcus senilis, je involutivna promjena koju karakterizira

prstenasto, bjelkasto-sivo zamućenje uz limbus rožnice 1 do 2 mm unutrašnje

19

strane vanjskog ruba rožnice. Nastaje akumulacijom kolesterola i kalcijevih soli

iz perilimbalnih spleta krvnih žila, ali nemaju utjecaj na vid.

Fuchsova endotelna distrofija relativno je česta distrofija koju

karakterizira bilateralni, sporo progresivni gubitak endotelnih stanica. Prvi

znakovi se obično javljaju u dobi od 30 do 40 godina, a osoba prve simptome

primjećuje u dobi od 50 do 60 godina. Bolest je tri puta češća u žena. Dolazi do

odumiranju endotelnih stanica i ispupčenja zadebljane Descemetove membrane

koja izgledaju poput kapljica (cornea guttata). S vremenom dolazi do

dekompezacije endotela te razvoja edema rožnice s padom vidne oštrine.

Bulozna keratopatija se razvija pojavom bula ispunjenih tekućinom. Pucanjem

epitelnih bula ostaju ogoljeni subepitelni živčani završeci što izaziva bol i

nelagodu. Liječenje je indicirano kod bulozne keratopatije kada se lokalno

koriste hipertonične otopine i ovlaživači i stavljanjem terapeutske meke

kontaktne leće. U napredovalim slučajevima indicirana je keratoplastika.

PROMJENE NA ŠARENICI

Kao i većina tkiva, šarenica postaje sve tanja i tvrđa što dovodi do

smanjenog zjeničnog otvora i njezinog sporijeg širenja. Dolazi do gubitka i

propadanja pigmenta radi čega starije osobe često imaju sivkaste ili blijedo-

plave šarenice.

POREMEĆAJ ZJENICA

Zjenica kontrolira količinu svjetlosnih zraka koje dopiru do mrežnice no

promjene koje nastaju tokom godina, utječu na kvalitetu vida. Godinama se

veličina zjenice smanjuje i postaje više fiksirana, dok se u ranijoj životnoj dobi

veličina zjenica mijenja proporcionalno sa količinom svjetla koje ulazi u oko. U

šestom desetljeću života promjer zjenice ukupno iznosi jednu trećinu promjera

kakova je bila u drugom desetljeću. Mioza, fiksiranost zjenice i smanjen ukupni

maksimalni promjer zjenice utječe na njezinu sposobnost brzog adaptiranja na

20

različita svjetlosna okruženja te je potrebno više vremena za prilagodbu vida pri

ulasku iz tame na svjetlo i obrnuto.

PROMJENE U PREDNJOJ OČNOJ SOBICI

Zadebljanje očne leće smanjuje dubinu prednje očne sobice što stvara

poteškoće u resorpciji očne vodice povećavajući pri tome rizik od povišenja

očnog tlaka. Stanjenjem i sklerozom trabekularnog sustava u očnom kutu, lakše

dolazi do obstrukcije u Schlemmovom kanalu koji dreniraju očnu vodicu.

Istodobno smanjenje produkcije očne vodice ide u korist manje prohodnim

kanalićima, što u konačnici održava očni tlak u normalnim granicama.

PROMJENE NA OČNOJ LEĆI

Prozirna očna leća s godinama gubi svoju transparentnost te poprima

žućkastu boju, a samim time mijenja percepciju boja. Žuta boja očne leće

apsorbira i raspršuje plavo svjetlo, te je teško razlikovati neke nijanse plave,

zelene i ljubičaste boje. Boje djeluju bljeđe, a kontrast je slabije primjetan.

Kolagen očne leće postaje tvrđi i čvršći s godinama. Nove stanice se i dalje

proizvode u kapsuli očne leće te novonastale stanice, udružene sa starim

stanicama, kapsule leće dovode do njenog zadebljanja, a time i gubitka

elasticiteta. Zadebljanje leće, uzrokovano njenom povećanom gustoćom,

pridonosi slabljenju vida. Gubljenjem elasticiteta očna leća teže mijenja svoj

oblik što je ključno u izoštravanju gledane slike. Promjene u očnoj leći umjesto

da precizno fokusiraju, raspršuju zrake svjetlosti po mrežnici uzrokujući

zablješćivanje.

Senilna siva mrena, cataracta senilis, je zamućenje prozirne očne leće.

Najčešće se razvija u osoba starije životne dobi. Dijabetes mellitus, trauma,

uveitis, visoka kratkovidnost (myopia alta), lokalno i sistemsko liječenje

kortikosteroidima udruženi su u ubrzani razvoj katarakte. Poremećaj vidne

oštrine ovisi o lokalizaciji zamućenja. Starije osobe najčešće vid uspoređuju kao

da gledaju kroz zamagljen prozor ili u razmuljanu sliku te bez oštrih rubova, a

21

osobito noću (svjetla su raspršena te izazivaju jaka zablješćivanja).

Ovisno o lokalizaciji zamućenja postoje 3 osnovna tipa senilne sive mrene:

nuklearna, kortikalna i stražnja subkapsularna. Osnovna obilježja nuklearne

katarakte su skleroza i promjena boje nukleusa leće. Progresija je spora i u

početku može doći do pojave kratkovidnosti zbog povećanja indeksa loma leće.

Vid na daljinu je obično lošiji od vida na blizinu. S vremenom nukleus leće

postaje žuto, odnosno kasnije smeđe obojan tzv. brunescentna nuklearna

katarakta.

Kortikalna katarakta dovodi se u vezu s lokalnim poremećajem strukture

zrelih lećnih vlakna jer narušen integritet membrane stanica dovodi do gubitka

esencijalnih metabolita te pojačane oksidacije i agregacije proteina. Prvi znak

kortikalne katarakte je pojava vakuola i vodenih pukotina u korteksu leće.

Kasnije dolazi do pojave bjeličastih klinastih i šiljastih zamućenja u perifernom

dijelu korteksa. Poremećaj vidne oštrine ovisi o lokalizaciji zamućenja. Osim

pada vidne oštrine moguća je i pojava diplopije (dvoslika) i pojačanog

zablješćivanja.

Maturna katarakta je kortikalna katarakta pri čemu je očna leća u

potpunosti bijelo zamućena. Intumescentna katarakta je kortikalna katarakta

kod koje su na prednjem korteksu vidljive vakuole nastale kao posljedica

bubrenja maturne leće zbog povećanog zadržavanja vode. Hipermaturna

katarakta nastaje zbog likvefakcije i "curenja" korteksa kroz lećnu kapsulu radi

čega se ona nabire i skvrčava.

Stražnja subkapsularna katarakta obično se javlja u nešto mlađoj dobi

nego nuklearna i kortikalna. Zamućenje se nalazi u površinskom korteksu

ispred stražnje kapsule. Pad vidne oštrine nastupa ranije nego kod nuklearne i

kortikalne katarakte jer se zamućenje nalazi centralno. Vid je slabiji na blizinu

nego na daljinu te je česta pojava zablješćivanja pri jakom svjetlu.

U početku, dok zamućenje leće nije značajno, a skleroza nukleusa leće

uzrokuje promjenu dioptrije, moguće je donekle poboljšati vidnu oštrinu

propisivanjem naočala odgovarajuće dioptrije. S obzirom na to da katarakta ima

sklonost progresije, osobu je potrebno upozoriti na mogućnost daljnjeg

pogoršanja vidne oštrine, odnosno promjene dioptrije. Osnovni način liječenja

22

katarakte je operacija (fakoemulzifikacija) i iako je medikamentozno liječenje

katarakte predmet brojnih istraživanja, trenutno ne postoji djelotvoran lijek koji bi

usporio ili zaustavio proces zamućenja leće. Fakoemulzifikacijom se siva mrena

uspješno uklanja, nema mogućnost povratka, a oporavak vida je potpun. Iako je

izlječiv i uklonjiv uzrok, siva mrena je po podacima Svjetske zdravstvene

organizacije vodeći uzrok sljepoće u nerazvijenim zemljama.

PROMJENE NA CILIJARNOM TIJELU

Mišići cilijarnog tijela skraćuju se kao posljedica atrofije, a mišićno tkivo

se zamjenjuje vezivnim. Funkcionalna mogućnost cilijarnog mišića je smanjena

što ubrzava i povećava stupanj staračke dalekovidnosti koja se stabilizira oko

60. godine života.

PROMJENE U STAKLOVINI

Senilne promjene obično se počnu javljati nakon 40. godine života (u

kratkovidnih osoba 10 – 20 godina ranije). U staklovini s godinama dolazi do

međusobnog križnog povezivanja i gubitka kolagena što rezultira

destabilizacijom staklovine. Nastaju lakune u kojima se nakuplja tekuća

staklovina (likvefakcija), a zbog međusobnog križnog povezivanja kolagenih

vlakna, dolazi do stezanja gela (sinereza). Zbog sinereze i likvefakcije gela

dolazi do odignuća stražnje hijaloiodne membrane.

Odignuće stražnje staklovine, odnosno stražnje hijaloidne membrane,

proces je pri kojem se stražnji korteks staklovine odvaja od mrežnice i to od

straga prema naprijed do baze staklovine. Obično se odvija postepeno, no

može nastati i akutno. Simptomi su fotopsije (bljeskovi), lebdeće mutnine,

prolazna metamorfopsija (iskrivljenje slike), zamagljenje vida zbog edema u

makuli. Ako prilikom odvajanja stražnje staklovine perzistira adhezija u području

makule, može doći do razvoja sindroma vitreomakularne trakcije s posljedičnim

zadebljanjem, deformacijom i strukturalnim promjenama u foveji. Odignuće

23

stražnje staklovine najčešće prolazi bez komplikacija, ali moguće je vitrealno

krvarenje i ruptura mrežnice.

Opaciteti u staklovini su pomične mutnine u vidnom polju koji se javljaju

zbog poremećaja u staklovini. Najčešći uzrok su senilne promjene sinerze i

likvefakcije u staklovini. Osobe ih doživljavaju kao pomične končiće, mušice,

crviće, paučinu i sl. koje se pomiču zajedno sa kretnjama oka. Opaciteti imaju

minimalan utjecaj na vidnu oštrinu, ali snažno reflektiraju svijetlost zbog čega je

otežan pregled očne pozadine.

Asteroidna hijaloza, hyalosis asteroides ili morbus Benson,

degeneracija je staklovine kod koje se unutar staklovine nalaze pravilno i

difuzno raspoređena sitna, okrugla, snježno bijela tjelešca kalcificiranih

fosfolipida. Obično se javlja u osoba starijih od 50 godina. Oko ¼ osoba su

dijabetičari.

PROMJENE NA MREŽNICI I ŽUTOJ PJEGI

Mrežnica se starenjem stanjuje i postaje manje osjetljiva na svjetlo zbog

pojačanog propadanja osjetilnih stanica štapića i čunjića, smanjene opskrbe

krvlju i degenerativnih promjena. Nakon šezdesete godine života u gotovo

svakog pojedinca dolazi do stvaranja druza u makularnom području kao

posljedica akumulacije otpadnog lipidnog materijala u Bruchovoj membrani koje

metabolizam retinalnog pigmentog epitela više nije sposoban razgraditi. Variraju

u boji, obliku, veličini i stupnju povezanosti s promjenama retinalnog

pigmentnog epitela. Mrežasta, lattice, degeneracija je lokus stanjene mrežnice

okružene pigmentom, sa skleroznim krvnim žilama i često prisutnim

mikrorupturama. Degenerativni benigni procesi na periferiji mrežnice uključuju

ciste i lokalizirana područja atrofije dok lattice degeneracije stvaraju rizik od

odignuća odnosno ablacije mrežnice.

Senilna makularna degeneracija (ARMD - age related macular

degeneration), degeneratio mauclae luteae senilis, je progresivna degeneracija

makule s posljedičnim padom centralne vidne oštrine u starijoj dobi. Glavni je

uzrok ireverzibilnog oštećenja vida u osoba starijih od 50 godina, ali obično ne

24

uzrokuje sljepoću jer je uništen centar vida, dok je periferni dio vidnog polja

očuvan. Makularna degeneracija uzrokuje promjene vida kroz nekoliko mjeseci

ili pak nekoliko godina. Nakon 75. godine života gotovo je 30% oboljelih.

Najvažniji faktor rizika je uznapredovala životna dob potom slijede pozitivna

obiteljska anamneza, svjetlo pigmentirana šarenica, katarakta, pojačana

izloženost suncu, dalekovidnost, neadekvatna prehrana, pušenje, debljina,

hipertenzija, hiperkolesterolemija, bijela rasa te ženski spol. Dva su osnovna

klinička oblika bolesti: suha i vlažna makularna degeneracija.

Suha makularna degeneracija, degeneratio macuae luteae sicca, nastaje

taloženjem depozita druza u Bruchsovoj membrani koja odvaja retinalni

pigmentni epitel od krvnih žila žilnice. Tvrde druze su mali diskretni, bijelo-žuti

noduli, manji od polovine promjera vena, dok su meke druze velike i amorfnije,

a promjera jednakog ili većeg od vena. Tvrde odnosno meke druze ne smiju se

zamijeniti sa tvrdim, odnosno mekim eksudatima. Većina ljudi ipak uz tvrde

druze zadržava normalnu vidnu oštrinu, no pojava konfluirajućih i/ili mekih

druza, povećava rizik pada centralne vidne oštrine. Smanjenje centralne vidne

oštrine obično je na oba oka, ali ne jednakomjerno. Daljnjim gomilanjem

otpadnog materijala dolazi do hiperpigmentacije, depigmentacije i atrofije

retinalnog pigmentnog epitela. Ako je atrofijom zahvaćena foveja, vidna je

oštrina izrazito smanjena. U ovom stadiju preporučuju se visoke doze vitamina

C i E, beta karotena i antioksidansa cinka i bakra jer smanjuju rizik od prelaska

suhe u vlažnu formu senilne makularne degeneracije.

Neovaskularna (vlažna) senilna makularna degeneracija, degeneratio

maculae luteae neovascularis (exudativa), započinje puknućem Bruchove

membrane uz cijeđenje tekućine i krvi iz koriokapilarisa. Defekti na Bruchsovoj

membrani omogućuju stvaranje koroidalnih neovaskularizacija u žutoj pjezi,

koje s vremenom mogu uzrokovati edem i krvarenje u žutoj pjegi. Pad vidne

oštrine rezultat je cijeđenja krvi i seruma u subretinalni prostor, intraretinalni

(makularni edem) i prostor sub-retinalno pigmentnog epitela, dok se zbog

nakupljanja tekućine u makuli javlja metamorfopsija (zamagljen ili iskrivljen vid) i

daljnji pad vidne oštrine. Daljnjim gubitkom retinalnog pigmentog epitela i

fotoreceptora formira se ožiljak koji uzrokuje trajni gubitak vida u obliku

25

centralnog skotoma. Oboli li osoba od vlažne senilne makularne degeneracije

na jednom oku, rizik razvoja bolesti na drugom oku je 25% kroz 5 godina.

Liječenje neovaskularne makularne degeneracije danas uključuje

intravitrealno liječenje injekcijama inhibitora vaskularnih endotelijalnih faktora

rasta (anti-VEGF lijekovi) i kortikosteroida te lasersku fotokoagulaciju. Liječenje

vlažne forme treba započeti što prije, dok promjene nisu zahvatile foveju.

Navedeni terapijski postupci sprječavaju ili usporavaju daljnju progresiju bolesti,

inhibirajući rast neovaskularizacija (anti-VEGF), te namjerno stvarajući ožiljke i

koagulirajući novonastale krvne žile (laser, fotodinamska terapija). Slabovidnim

bolesnicima sa značajnim padom vidne oštrine od pomoći mogu biti korištenje

povećala, jakih naočala i teleskopa. Navedena pomagala uvećavaju sliku koju

osoba gleda perifernim funkcionalnim dijelom makule.

Zbog sve izraženijeg udjela starog stanovništva i povećanja očekivane

životne dobi, ARMD sve je veći izazov i sve više zaokuplja ne samo medicinsku

pažnju, već i pažnju šire javnosti. Lijek za staračku makularnu degeneraciju nije

otkriven i zato prevencija ima ključnu ulogu.

Rupture i membrane žute pjege - žuta pjega je odgovorna za oštrinu i

središnji dio vida, te bilo kakve promjene u njenoj funkciji uzrokuju neku vrstu

oštećenja u vidnim funkcijama. Ruptura žute pjege nastaje kao posljedica

trakcije fibroznih spona nastalim degenerativnim promjenama u staklovini.

Dugotrajna trakcija stvara oštećenja koja se opisuju u 4 stupnja od kojeg je prvi

najblaži, a četvrti obilježava rupturu kroz sve slojeve mrežnice. Uzrok je

najčešće idiopatski ali može nastati i sekundarno. Najčešće se razvija iza 60

godine života i to kod ženskih osoba između 60 i 70 godina života. Operativni

zahvat je jedina metoda liječenja, a vrši se u cilju očuvanja vida. Rizik za pojavu

rupture i na drugom oku se povećava za oko 10%.

Dijabetička retinopatija pripada skupini mikroangiopatskih komplikacija

šećerne bolesti. Unatoč modernim pristupima i načinima liječenja, dijabetička

retinopatija je i dalje jedan od vodećih uzroka sljepoće. Kako je dijabetes česta

sistemska bolest, njegovo neučinkovito liječenje, a i godine trajanja bolesti

povećavaju rizik za nastajanje dijabetičke retinopatije. Godine trajanja

dijabetesa i razina HbA1C (tromjesečna prosječna vrijednost glukoze u krvi)

26

važni su čimbenici koji utječu na progresiju i razvoj komplikacija koje oštećuju

vid. Stalno povišena koncentracija šećera u krvi uzrokuje zadebljanja endotela

stijenke krvnih žila, poglavito kapilara i vena. Razlikujemo dva tipa dijabetičke

retinopatije: neproliferativnu i proliferativnu. Tijekom godina dolazi do oštećenja

zadebljanog endotela i nastajanja mikroaneurizma karakterističnih za prvi stadij

razvoja retinopatije (neproliferativna). Progrediranjem oštećenja dolazi do

povećane propusnosti stijenke kapilara pri čemu dolazi do pucanja

mikroaneurizma stvarajući točkasta krvarenja. Mikroinfarkti mrežnice stvaraju

ishemična područja opisana kao cotton-wool spots, te dolazi do otpuštanja

VEGF faktora koji potiče neovaskularizaciju (stvaranje novih krvnih žila) kako bi

se poboljšala opskrba mrežnice krvlju. Jedan od problema neovaskularizacije je

"divlji" rast krvnih žila i njihovo širenje po površini mrežnice i staklovine (zbog

proteina koje sadrži). Novonastale krvne žile su krhkije i lakše pucaju radi čega

dolazi do njihovog propuštanja i nastanka iznenadnog krvarenja dok njihovo

povlačenje ostavlja ožiljke koje stvaraju trakciju na mrežnicu i povećavaju rizik

od njenog odignuća. Makularni edem je najčešći uzrok oštećenja vida kod

dijabetičke retinopatije, a nastaje kao posljedica otečenosti žute pjege zbog

povećane propusnosti kapilara i mikroaneurizma. Liječenje ovisi o stadiju

nastalih komplikacija a vrši se primjenom anti-VEGF intarvitrealne terapije

(sprječava stvaranje neovaskularizacija; makularni edem), panretinalnom

fotokoagulacijom Argon laserom (uništava i sprječava stvaranje

neovaskularizacija; makularni edem) i operativnim zahvatom, vitrektomijom

(krvarenja koja se ne čiste i nakon jednog do tri mjeseca; trakcija ožiljka na

mrežnicu).

Odignuće ili ablacija mrežnice je odignuće dijela mrežnice od

podležećeg sloja retinalnog pigmentnog epitela koja su normalno priljubljena.

Odignuće mrežnice može nastati zbog degenerativnih promjena u staklovini i

mrežnici koji uzrokuju stvaranje rupture (regmatogena ablacija) i/ili trakcije na

mrežnicu (trakcijska ablacija) ili zbog razvoja patoloških eksudativnih procesa

(eksudativna ablacija). Razvoj rupture ne podrazumijeva nužno razvoj

rematogene ablacije mrežnice. Odignuće nastaje kada se likveficirano staklasto

tijelo odvoji od mrežnice, a tekućina kroz rupturu ulazi u subretinalni prostor.

27

Incidencija ruptura povećava se sa životnom dobi i doseže svoj vrhunac između

50 i 70 godina života. Kontrakcije stvorenih patoloških sveze mrežnice i

staklovine (nastalih zbog upalnih procesa), vaskularnih poremećaja (dijabetička

retinopatija) i traume uzrokuju trakcijsku ablaciju mrežnice. Nakupljanjem krvi,

seroznog eksudata i upalnih sadržaja u subretinalnom prostoru razvija se

eksudativna ablacija mrežnice.

Osobe sa ablacijom mrežnice opisuju naglu pojavu bljeskova te pojavi

sjene ili padu zastora u vidnom polju. Ablacija superironih kvadranata mrežnice

brzo napreduje jer ulazak vitrealne tekućine slijedi zakone gravitacije. Liječenje

ovisi o tipu ablacije. Rematogene i trakcijske ablacije zbrinjavaju se najčešće

kirurški pars plana vitrektomijom, postavljanjem silikonske plombe i

pneumatskom retinopleksijom. Eksudativne ablacije mrežnice zahtijevaju

zbrinjavanje primarnog uzroka ekstravazacije tekućine. Rupture mrežnice se

mogu "pečatirati" sa fotokoagulacijom Argon laserom ili kriokoagulacijom uz

mjesto rupture. Oporavak vidne oštrine ovisi o lokalizaciji i trajanju patološkog

procesa. Ako je bolest zahvatila žutu pjegu, a medicinska intervencija je

uslijedila nakon roka od 24 sata, prognoza je loša, ali ako je žuta pjega

netaknuta, a terapijski postupak uspješno izvršen, prognoza za vid je dobra.

Prognoza vida trakcijske i eksudativne ablacije lošija je u odnosu na

regmatogenu koja se u 95% slučajeva uspješno liječi.

PROMJENE OČNOG ŽIVCA

Glaukom je treći vodeći uzrok sljepoće u svijetu, a broj oboljelih se

svakodnevno povećava. Glaukom je bolest čijom progresijom dolazi do,

najčešće, postepenog propadanja živčanih vlakana očnog živca te samim time

gubitkom dijela vidnog polja zbog kontinuirano povećanog očnog tlaka.

Glaukom se naziva i tihi ubojica vida jer je pretežno bezbolan i slučajno se

otkriva kada je nepovratna šteta već učinjena. Čimbenici rizika su povišeni očni

tlak, starija životna dob, pozitivna obiteljska anamneza, dugotrajna primjena

kortikosteroida, dijabetes, traume oka, kronični uveitisi, ablacija mrežnice itd.

Iako se najčešće glaukom veže za stariju životnu dob, može se razviti u svim

28

dobnim skupinama. Rizik od nastanka primarnog glaukoma povećava se sa

životnom dobi sa prevalencijom od 2% kod osoba do 40 godine života, te u oko

9% osoba starijih od 70 godina, sa povišenim očnim tlakom. Unatoč dobnoj

skupini, nastala oštećenja vidnog živca su u svake osobe različita, pa tako kod

nekih osoba sa blago povišenim očnim tlakom može propadati veća količina

živčanih vlakna, za razliku od osobe koja može imati znatno manja oštećenja

unatoč kontinuirano povišenom očnom tlaku. Glaukom se klasificira u četiri

skupine: primarni zatvorenog kuta, primarni otvorenog kuta, sekundarni i

kongenitalni glaukom.

Primarni glaukom zatvorenog kuta: oko 30% pacijenata sa glaukomom

ima primarni glaukom zatvorenog kuta. Češće se javlja kod žena radi fiziološki

pliće prednje očne sobice. Incidencija zatvaranja kuta je češća kod dalekovidnih

osoba, osoba sa plitkom prednjom očnom sobicom, prednjom insercijom

šarenice te sa velikom očnom lećom. Najčešći okidač zatvaranja kuta je

dilatacija odnosno proširenje zjenica pri čemu dolazi do nabiranja opuštene

šarenice čija struktura u potpunosti zatvara kut stvarajući mehaničku barijeru

otjecanja očne vodice. Zatvaranje kuta prednje sobice može se manifestirati

kao akutni napad, no češće ostaje asimptomatsko. Razlikujemo akutni i kronični

glaukom zatvorenog kuta. Akutni glaukom zatvorenog kuta je hitno stanje koje

se razvija kroz 30 do 60 minuta popraćeno naglim, bolnim gubitkom vidne

oštrine i crvenilom oka, a često je prisutna i glavobolja (započinje sa osjećajem

nelagode i punoće u okolini oka, nakon čega naglo nastupa sijevajuća,

probadajuća bol koja se širi prema stražnjoj strani glave i/ili se spušta prema

gornjoj čeljusti i zubima), te mučnine i povraćanje. Na oftalmološkom pregledu

je vidljiva plića prednja sobica, edem rožnice te proširena ovalna zjenica slabih

reakcija na svjetlost kao rezultata povišenog očnog tlaka koji može iznositi i

preko 50 mmHg. Rasipanje i pojava haloa duginih boja oko izvora svjetla jedan

je od najranijih simptoma koji nastaju zbog blagog edema rožnice (nutarnji krug

je plavo-ljubičaste, dok je vanjski žuto-crvene boje). Nakon provedene topičke

terapije, smanjuje se intraokularni tlak i edem rožnice, te je moguće izvršiti

iridotomiju kojom se uspostavlja komunikacija između prednje i stražnje sobice.

Korijen šarenice se vraća u normalan položaj te očna vodica može otjecati kroz

29

trabekulum što normalizira vrijednosti intraokularnog tlaka te sprječava

mogućnost ponovnog zatvaranja očnog kuta. Preporuka je da se iridotomija

izvrši na oba oka, jer se kod 50% do 70% pacijenta kroz 5 do 10 godina javlja

akutni glaukomski napad i na drugom oku.

Kronični glaukom zatvorenog kuta nastaje postepeno i progresivno zbog

stvaranja priraslica kao posljedica akutnog napadaja i zjeničnog bloka. Zjenični

blok nastupa nakon što pritisak u stražnjoj sobici postane veći od pritiska u

prednjoj sobici radi čega se šarenica izbočuje prema naprijed zatvarajući pritom

iridokornealni kut. Bez liječenja šarenične strukture mogu trajno ostati

slijepljene.

Primarni glaukom otvorenog kuta je nemilosrdna bilateralna kronična

očna bolest koja najčešće započinje u srednjoj ili starijoj životnoj dobi

postepeno i bez vidljivih simptoma i znakova. Uzrok je obstrukcija odvodnih

vodova trabekuluma, što rezultira nemogućnošću normalnog protoka (otjecanja)

očne vodice iz oka. Glaukom otvorenog kuta obično nastaje asimptomatski, te

se prvi simptomi javljaju kada je bolest već uznapredovala, ili se sasvim

slučajno otkrije na rutinskom oftalmološkom pregledu. Dijagnoza se postavlja na

temelju tri pozitivna dijagnostička pregleda: povišenom očnom tlaku, ekskavaciji

glave vidnog živca i promjenama, odnosno ispadima u vidnom polju. Važno je

istaknuti da kod nekih osoba očni tlak može fiziološki biti povišen, a da ne

uzrokuje oštećenje glave vidnog živca i ispade u vidnom polju. Kod takvih

osoba uspostavlja se dijagnoza očne hipertenzije, te se ne provodi nikakva

terapija dokle god ona nije potrebna radi neželjenih rizika kao što su glavobolja,

periorbitalna bol, utjecaj na veličinu zjenica i interakcija s ostalim lijekovima.

Sekundarni glaukom nastaje kao posljedica neke druge očne bolesti

(tumori šarenice, cilijarnog tijela i žilnice, iritis, ciklitis) ili traume. Sekundarni

glaukom je teško lječiva bolest s obzirom da postoji i primarna očna bolest koja

ga je uzrokovala. Stanja koja dovode do sekundarnog glaukoma zatvorenog

kuta su dislokacija očne leće, bubrenje očne leće, ožiljkasto tkivo ili prednje

periferne sinehije između šarenice i trabekuluma (posljedica kroničnog

glaukoma zatvorenog kuta) te stražnje sinehije na očnoj leći (opsežni i kronični

iritisi).

30

Kongenitalni glaukom je iznimno rijetka bolest. Simptomi su

karakteristični te se primjećuju već kroz prvih par tjedana djetetova života. Zbog

stalno povišenog očnog tlaka dolazi do progresivnog rasta očiju te se takvo

stanje naziva buphthalmos. Liječenje je potrebno započeti što ranije kako bi se

osigurala što bolja prognoza.

Jednom izgubljen vid, kao posljedica glaukomskog oštećenja, ne može

se više vratiti. Stoga je otkrivanje glaukoma ključ uspješnog očuvanja vida.

Kronični glaukom se ne može izliječiti, ali se kao i dijabetes, uz pravilnu i

zadovoljavajuću terapiju, može držati pod kontrolom.

5.3.2. PROMJENE I POREMEĆAJI U VIDNIM FUNKCIJAMA

VIDNA OŠTRINA

Vidna oštrina je najčešće korištena metoda mjerenja vida i univerzalno

prihvaćena metoda praćenja vidnih promjena nastalih tokom određenog

vremenskog perioda. Vidna oštrina je definirana kao mjera sposobnosti oka da

percipira i izoštri objekt gledanja na određenoj udaljenosti. Zna se da se s

godinama vidna oštrina postepeno smanjuje, no zbog raznih kroničnih bolesti

koje obično slijede starost teško je odrediti točan postotak gubitka vida.

Najznačajnije slabljenje vidne oštrine izraženo je u dobi od 45 do 70 godina te

gotovo sve osobe sa navršenih 55 godina imaju potrebu za nošenjem optičkih

pomagala. Najčešći razlog je staračka dalekovidnost nastala zbog oslabljene

akomodacije (prilagodba oka za gledanje na blizinu) koja počinje slabiti oko 40

godine života. Potrebni dioptrijski dodatak za čitanje se mijenja kroz narednih 15

- 20 godina, nakon čega se stabilizira oko 60 godina života te konačno iznosi +

2,75 do + 3,00 Dsph.

31

VIDNO POLJE

Vidno polje se opisuje kao širina oku vidljivog područja prilikom gledanja

ravno ispred sebe. Širina vidnog polja je osobito kod starijih osoba važna za

sigurno snalaženje u okolini u kojoj se nalaze. Širina vidnog polja se tokom

godina života postepeno smanjuje. Smanjeno vidno polje uzrokuje ograničeni

periferni vid te nema više širinu kakva je bila u mlađoj dobi. Smanjenje vidnog

polja može kod nekih osoba direktno i negativno utjecati na socijalni život i

međuljudsku interakciju, jer starija osoba ne može vidjeti a samim time ni

prepoznati osobe koje mu se nalaze u dijelu koje ne vidi. Osobe sa glaukomom

imaju tzv. tunelski vid kod kojeg je centralni vid očuvan, a periferni sužen dok je

kod staračke makularne degeneracije centralni vid uništen, a periferni očuvan.

KONTRASTNA OSJETLJIVOST

Kontrastna osjetljivost je sposobnost oka da razlikuje gledani objekt od

okoline u kojoj se nalazi. Vrijednost kontrastne osjetljivosti je označena

svjetlosnom razlikom između gledanog objekta i njegove podloge. S godinama

se ta razlika povećava i razlog je zašto starije osobe teško procjenjuju dubinu i

visinu stepenica. Kontrastna osjetljivost postepeno pada zbog fizioloških

promjena na središnjem živčanom sustavu koje se očituju oslabljenom

retinalnom osjetljivošću na svjetlo, te zjeničnom miozom. Smanjena kontrastna

osjetljivost može uzrokovati zamor, zamućen vid i smanjenu učinkovitost čitanja.

Na smanjenje kontrastne osjetljivosti značajno utječe razvoj sive mrene.

OSVJETLJENJE I ZABLJEŠĆIVANJE

Promjene u optičkim medijima i šarenici odnosno zjenici smanjuju

količinu svijetla koje dopire do mrežnice. Tako osobi od 65 godina života, treba

duplo više svjetla od osobe sa 20 godina dok je osobama od 80 godina

potrebno tri ili četiri puta više. Propadanjem štapića i čunjića uz staračku miozu

zjenice, smanjuje se i mogućnost brze prilagodbe na svjetlo ili tamu. Mioza

32

raspršuje zrake svjetlosti na mrežnicu stvarajući senzacije bliještanja dok

fiksacija i nemogućnost potpunog proširenja zjenica rezultira slabijom kvalitetom

i neoštrom slikom pri slabom osvjetljenju što je glavni razlog zašto je u starijoj

dobi potrebna tri puta veća količina svjetla u usporedbi sa mlađom dobi.

S godinama života povećava se netolerancija na zablješćivanje i odsjaje

svjetlosti, osobito noću.

PERCEPCIJA BOJA

Zbog propadanja i slabljenja funkcije čunjića sa starošću je sve teže

razlikovati hladne boje (plava, zelena, ljubičasta) za razliku od toplih boja

(crvena, žuta, narančasta). Na raspoznavanje boja uvelike utječe i postepeno

zamućivanje, fiziološki prozirne, očne leće koja poprima žućkasti odsjaj, te

samim time mijenja stvarnu boju.

DUBINSKA PERCEPCIJA

Nejednak prolazak svjetlosnih zraka kroz suženu zjenicu i promijenjenu

očnu leću uzrokuju poteškoće u procjeni dubine, visine i udaljenosti predmeta

što se najviše očituje pri hodu po stepenicama ili tokom noćne vožnje.

33

6. PSIHOLOŠKA PRILAGODBA STARIJE OSOBE NA OŠTEĆENJE VIDA

Psihološka prilagodba na slabovidnost se prema Livnehu i Evansu dijeli na

sljedeće faze:

1. Šok – psihološka otupjelost zbog novonastale traume

2. Anksiozna reakcija – inicijalno shvaćanje nastalog stanja

3. Cjenkanje – npr. posjet različitim liječnicima

4. Negacija stanja – odbijanje prihvaćanja objektivnog stanja

5. Depresija – osoba postaje svjesna implikacija slabovidnosti

6. Povlačenje – iz društva i društvenih aktivnosti

7. Bijes – usmjeren na samog sebe ili okolinu

8. Shvaćanje – objektivno razumijevanje stanja

9. Prihvaćanje – subjektivno, emotivno shvaćanje stanja

10. Prilagodba – na nastalo stanje.

Bilo naglo ili postepeno oštećenje vida, ono ugrožava osnovnu

funkcionalnu neovisnost starije osobe, te negativno utječe na izvršavanje

dnevnih aktivnosti, samopoštovanje i samoaktualizaciju. Kada dođe do

oštećenja vida, starija osoba se mora prilagoditi kako na vidna ograničenja tako

i na ograničenja u izvršavanju dnevnih aktivnosti. Razne postupke koje su

nekada obavljali rutinski, sada moraju korak po korak ponovno učiti (npr. kako

hodati, a pritom ne pasti). Radi takvih životnih okolnosti, osobe sa oštećenim

vidom se mogu smatrati beskorisnima samima sebi i društvu, te postoji veliki

rizik od nastajanja raznih negativnih psiholoških stanja (depresija, usamljenost,

anksioznost, bespomoćnost, itd.). Važno je pritom napomenuti da se ne treba

prema osobama oštećenog vida odnositi zaštitnički i oduzimati im preostalu

samostalnost. "Ravnoteža leži ni u odbijanju pomoći ni u pretjeranoj ovisnosti o

drugima" Heine i Browning (2002).

Izazov s kojim se susreće medicinska sestra u radu sa starijim osobama

oštećenog vida je poticanje starije osobe da gubitak vida doživi kao još jednu

životnu prepreku koju mora savladati. Kritična je samopercepcija vida i njegovo

poimanje osobito kada starija osoba postane svjesna životnih promjena nastalih

34

ireverzibilnim oštećenjem vida. Psihološka prilagodba na oštećenje vida može

trajati mjesecima pa čak i godinama. Mnoge starije osobe nadajući se povratku

vida rješenje problema traže u operativnim zahvatima koji imaju minimalne ili

nikakve rezultate ili pak posjećuju mnoge specijaliste oftalmologe nadajući se

krivo uspostavljenoj dijagnozi. Ponekad je dovoljno da je netko uz njih. Čašica

razgovora i smijeha mogu biti od velike koristi, a humor je često i učinkovit način

za svladavanje novonastalih prepreka u svakodnevnom životu. No, smijeh ne

treba koristiti kao masku za bolno iskustvo. Potrebno je osobi oštećena vida

osigurati vremena da tuguje. Napadaji i ispadi ljutne su mogući i nakon što se

starija osoba prilagodila novom načinu života. Kada i ako starija osoba prihvati i

prilagodi se životu sa oštećenim vidom, ne znači da nada o poboljšanju vida

više nije prisutna.

Gubitak sposobnosti za čitanje, vožnju automobilom, prepoznavanje lica,

gledanje televizije, stvara emocionalne posljedice u osobi i koja traži veliku

podršku obitelji i društva, te dodatno povećava troškove ukupne zdravstvene

skrbi.

Oštećenje vida je najčešće nepovratno, a životne promjene koje nosi sa

sobom postaju trajni dio obitelji. Obitelj i prijatelji se također nalaze u stresnoj

situaciji jer takvo negativno psihičko raspoloženje direktno utječe i na njih. No,

povećanjem samopouzdanja i stjecanje novih vještina kod starije osobe

oštećena vida, smanjiti će ispoljavanje negativnih emocija. Strpljivost i potpora

obitelji imaju važnu ulogu u prilagodbi na novonastalu životnu situaciju te se

trebaju aktivno uključiti u zdravstvenu skrb i rehabilitaciju. Potrebno je prikupiti

što je više moguće informacija od bolesti do promjena u životnom prostoru.

Potpora i pozitivno prilagođena okolina su ključ uspješne rehabilitacije.

Pokazalo se da audio knjige imaju povoljan kognitivni utjecaj, zabavne su i

opuštajuće pa se preporuča njihovo korištenje.

Prema studiji koju su 2005. objavili Horowitz, Reinhardt i Kennedy,

zabilježen je veći broj depresije kod slabovidnih ljudi u dobi od 65 godina

nadalje, u odnosu na ljude iste dobne skupine bez oštećenja vida. Prema istoj

studiji pokazalo se da slabovidnost nije najčešći uzrok depresije već gubitak

samostalnosti, ovisnost o okolini i prilagodba na društvene predrasude.

35

Dok se kod velike većine javlja depresija, manji broj pati od fantomskog

vida, odnosno Charles Bonnet sindroma. Charles Bonnet sindrom su vidne

halucinacije kod kojih osoba vidi predmete ili ljude koji zapravo nisu tamo.

Mozak koji je navikao na stalno primanje vidnih informacija, nakon iznenadnog

prekida dotoka istih, počinje samostalno stvarati slike. Najčešće su ti predmeti

umanjene veličine. Halucinacije mogu trajati od nekoliko sekundi pa sve do

nekoliko sati. Najčešće se javljaju kod osoba oštećena ili izgubljena vida kao

posljedica senilne makularne degeneracije, glaukoma i dijabetičke retinopatije.

36

7. ZDRAVSTVENA SKRB STARIH OSOBA OŠTEĆENA VIDA

Zdravstvena njega kod starijih osoba je multidisciplinarna, s obzirom da

starije osobe najčešće imaju više zdravstvenih problema koji mogu i ne moraju

međusobno biti povezani. Fiziološki i psihološki odgovor na promjene i

probleme kao posljedice starenja, uvijek su individualni. Unatoč različitosti

među starijima, potrebno je uzeti u obzir promjene i probleme koji su isključivo

vezani za starije. Ono što je normalno u starijoj životnoj dob nije normalno za

mlađu životnu dob i obrnuto (npr. vrijednosti krvnog tlaka, puls, disanje, vidna

oštrina, itd.).

Skrb za stare osobe oštećena vida zahtjeva dodatnu pozornost i pažnju, te

prilagodbu brojnih intervencija. Ukoliko je oštećenje prisutno duže vrijeme,

pacijentu će pomoć biti potrebna samo dok se ne navikne na novu okolinu. No,

ukoliko je oštećenje novonastala situacija, zdravstvena njega i potrebno vrijeme

i skrb za pacijenta se značajno povećavaju. Osim potrebne pomoći prilikom

obavljanja svakodnevnih životnih aktivnosti, potrebna je i velika psihološka

podrška i pomoć. Osobe oštećena vida razlikuju se od ostalih samo po količini

vida kojim se služe. Oni i dalje žive, druže se, imaju svoje zanimacije i hobije

samo ih sve izvode na drugačiji način od osoba sa očuvanom vidnom

funkcijom. Neke osobe čak ističu da se teže nositi sa društvenim predrasudama

i stavovima nego sa oštećenjem vida. Zdravstvena njega osoba sa oštećenim

vidom je u nekoj mjeri podjednaka za veliki broj osoba sa raznim oftalmološkim

oštećenjima. No, kod različitih oštećenja vida, bilo fizioloških ili patoloških,

postoje i karakteristične metode i intervencije za svaku od bolesti. Da bi

medicinska sestra u potpunosti mogla prepoznati i zadovoljiti sve potrebe osoba

sa oštećenim vidom, mora imati znanja o samoj bolesti, načinima liječenja,

potrebnim pretragama, učestalosti kontrola i prognozi bolesti. Važno je osobe sa

oštećenim vidom u potpunosti uključiti u donošenje odluka o potrebnim i

načinima izvođenja intervencija. Takav individualan ali i timski pristup psihološki

pozitivno utječe na osobe ulijevajući im samopouzdanje te pridonose ranijem

osamostaljenju. Medicinska sestra mora biti kompetentna za rad sa starijim

osobama sa oštećenim vidom, što podrazumijeva da mora biti empatična,

37

strpljiva, nenametljiva, a opet "na dohvat ruke". Pritom je važno, korak po korak,

graditi odnos i međusobno povjerenje sa pacijentom.

Slabljenje vida je jedno od mnogih fizioloških stanja s kojima se ljudi

susreću kako stare, te ukoliko se više fizioloških promjena razvija istovremeno,

one mogu direktno utjecati na pacijentovo samopouzdanje.

Kuhanje, čitanje knjiga, vježbanje i socijalizacija nisu nemogući kod starih

osoba oštećena vida. Jednostavne promjene u razmještaju stana i postavljanje

odgovarajućih pomagala pomažu u samostalnom vršenju dnevnih aktivnosti. U

razgovoru je potrebno saznati koji su prioriteti, te zajednički izvršiti promjene.

Potrebno je prvo pustiti da osoba sama predloži promjene koje bi joj bile od

pomoći, a tek onda iznositi svoje i preporučiti neke od dostupnih mogućnosti.

Prije pružanja pomoći potrebno je stariju osobu najprije upitati, a pomoć pružati

samo ako je ona stvarno potrebna.

Prilikom uzimanja sestrinske anamneze, osobnu pažnju potrebno je

posvetiti potrebama i mogućnošću samostalnog izvršavanja svakodnevnih

potreba i aktivnosti.

„Uloga medicinske sestre u njezi starijih osoba oštećenog vida je

multifaktorijalna i uključuje edukaciju, potporu, pomoć, odvjetništvo te

istraživanje“ (Houde&Huff, 2003.). Uloga edukatora je najvažnija. Edukacija

starije osobe oštećena vida i njegove obitelji o dijagnozi, liječenju, prognozi i

pomagalima može pomoći individui u svladavanju i nošenju sa poteškoćama i

promjenama s kojima se nosi zbog oštećenog vida. Prioritetna bi trebala biti

edukacija o prevenciji daljnjeg oštećenja vida. Važna je i preventivna njega i

screening programi za rano otkrivanje bolesti kod starijih osoba. Emocionalna

potpora i uključivanje u potporne grupe značajno smanjuje negativni psihološki

utjecaj i prevenira usamljenost, depresiju, a ubrzava proces prilagodbe.

Medicinska sestra je odvjetnik starije osobe kao zagovaratelj potreba i prava

osobe oštećenog vida u zdravstvenim ustanovama spram zdravstvene

birokracije i liječnika. Svojim radom sa starijim osobama oštećenog vida

medicinska sestra može uvelike doprinijeti u istraživanju, otkrivanju, prilagodbi i

uvođenju novih smjernica zdravstvene njege. Osim što je time medicinska

sestra aktivno uključena u istraživački rad, zadovoljava i potrebu za

38

kontinuiranom edukacijom i praćenjem novih trendova i smjernica u

zdravstvenoj njezi.

Glavni cilj zdravstvene njege i rehabilitacije starijih osoba sa oštećenim

vidom je prilagodba na samostalan život sa preostalim vidom.

7.1. PROCES ZDRAVSTVENE NJEGE STARIH OSOBA OŠTEĆENOG VIDA

"Studije pokazuju da starije slabovidne osobe imaju veća funkcionalna

ograničenja, više zdravstvenih problema, te je češće prisutna posturalna

nestabilnost što ih svrstava u kategoriju osoba sa visokim rizikom od pada te su

više ovisni o drugima, za razliku od starijih osoba bez vidnih oštećenja. " (Miller,

2004.)

Osnovne ljudske potrebe moraju biti zadovoljene, neovisno o medicinskoj

dijagnozi. Zdravstvena njega mora biti prilagođena svakome pojedincu pri čemu

treba u vidu imati dob, kulturalno okruženje, tjelesno i psihičko stanje,

kognitivne sposobnosti, itd. Prilikom izrade sestrinskih lista, medicinska sestra

treba proći kroz sve faze procesa zdravstvene njege: utvrđivanje potrebe za

zdravstvenom njegom (prikupljanje podataka, analiza podataka, sestrinska

dijagnoza), planiranje zdravstvene njege (utvrđivanje prioriteta, definiranje

ciljeva, odabir intervencija, izrada plana zdravstvene njege), provođenje

zdravstvene njege (validacija plana, analiza uvjeta, realizacija) i evaluacija

zdravstvene njege. Za izradu plana zdravstvene njege medicinska sestra mora

najprije prikupiti potrebne podatke. Podaci se prikupljaju intervjuom,

promatranjem i procjenom psihofizičkih karakteristika, mjerenjem znakova i

analizom prijašnje i sadašnje medicinske dokumentacije. Poremećaj senzorne

percepcije uzrokovan oštećenjem vida značajno utječe na izradu individualnog

plana zdravstvene njege starije osobe (osobito u edukaciji, pružanju sigurne

okoline i emocionalnoj potpori), a ključ uspjeha je točna procjena razine

oštećenja vida. Pitanja postavljena tijekom intervjua trebaju biti usmjerena na

vidnu funkciju, kako oštećenje vida utječe na kvalitetu života i izvršavanje

svakodnevnih aktivnosti, te na samopercepciju starije osobe o oštećenju i

preostalom vidu. Studije su pokazale da su starije osobe sklone podcjenjivanju

39

razine oštećenja vida, te medicinska sestra ne smije vršiti procjenu razine

oštećenja vida temeljenu jedino na samopercepciji starije osobe. Tijekom

intervju medicinska sestra mora promatrati psihofizičko stanje, ponašanje i

izgled starije osobe i subjektivno procijeniti razinu oštećenja vida kako bi mogla

izraditi individualni plan zdravstvene njege.

7.1.1. MOGUĆE SESTRINSKE DIJAGNOZE

Skup svih dobivenih podataka o fizičkom, psihičkom i socijalnom stanju

osobe zajedno čine sestrinsku anamnezu kojom se utvrđuje potreba za

zdravstvenom njegom te se definiraju sestrinske dijagnoze.

Najčešće sestrinske dijagnoze su visok rizik za nastanak ozljeda u/s

oštećenjem vida, visok rizik za pad u/s oštećenjem vida, neučinkovito

održavanje zdravlja, nesurađivanje, neupućenost, smanjena mogućnost

održavanja osobne higijene u/s oštećenjem vida, smanjena mogućnost

hranjenja u/s oštećenjem vida, smanjena mogućnost obavljanja eliminacija u/s

oštećenjem vida, smanjena mogućnost odijevanja u/s oštećenjem vida,

smanjena mogućnost održavanja domaćinstva u/s oštećenjem vida, smanjena

pokretljivost u/s oštećenjem vida, visok rizik za poremećaj prehrane – manjkav

unos hrane, bespomoćnost, beznadnost, nisko samopoštovanje, poremećaj

osobnog identiteta, poremećaj tjelesnog izgleda, strah, anksioznost, poremećaj

socijalne interakcije, oštećena verbalna komunikacija, visok rizik za

usamljenost, žalovanje, promijenjeni obiteljski odnosi, neadekvatna prilagodba,

neučinkovito sučeljavanje, duševni distres, poremećaj religioznosti, visoki rizik

za samoozljeđivanje.

VISOK RIZIK ZA PAD I OZLJEĐIVANJE U/S OŠTEĆENJEM VIDA

Vid značajno doprinosi stabilnosti i ravnoteži, a njegovo oštećenje je važan

čimbenik povećanog rizika za pad i lomove. Smanjena kontrastna osjetljivost i

otežana dubinska procjena su glavni razlozi češćeg spoticanja o tepihe, rubove

namještaja ili promašivanja stepenica. Kroz mnoge studije je dokazano da je

40

kod starijih osoba sa oštećenim vidom gotovo duplo veći rizik od pada i

ozljeđivanja. Naravno, rizik za padom i eventualnim lomom je još i veći ukoliko

nije poznato i evidentirano da osoba ima oštećen vid. Zato je važno, iz aspekta

medicinske sestre, dobro procijeniti, ispitati i provjeriti koliko starija osoba vidi.

Ako medicinska sestra previdi i/ili zanemari oštećenje vida prilikom izrade plana

zdravstvene njege, može samo dodatno povećati rizik od pada i ozljeđivanja.

Učestalost padova povezanih sa oštećenjem vida je teško odrediti jer mnogi

padovi koji nisu uzrokovali lomove ili neku vrstu oštećenja, najčešće ostaju

neprijavljeni. Neka istraživanja su čak pokazala da će otprilike ⅓ ljudi starijih od

65 godina, barem jednom pasti kroz godinu dana. No, važno je napomenuti da

okolina u kojoj starija osoba živi (slabo osvjetljenje, strme stepenice,

neadekvatne papuče, preduga odjeća, nepravilnosti podova, itd.), kao i ostale

fiziološke promjene i poremećaji (posturalna hipotenzija, vrtoglavice,

degenerativne promjene kosti i zglobova, itd.) uvelike utječu na mogućnost

padova i ozljeđivanja. Multifokalne naočale mogu povećati rizik od pada jer se

gledanjem kroz donju stranu naočalne leće (namijenjena za gledanje na blizinu)

smanjuje kontrastna osjetljivost, pa se ne preporuča njihovo korištenje.

7.1.2. INTERVENCIJE KOD STARIJIH OSOBA SA OŠTEĆENIM VIDOM

Sestrinstvo se okreće od bolesti ka zdravlju pa su tako i intervencije

usmjerene na sprječavanje ozljeda, unapređenje samozbrinjavanja,

sprečavanje socijalne deprivacije te pružanja potpore kako starijoj osobi

oštećena vida tako i obitelji. U sestrinsku skrb potrebno je maksimalno uključiti

stariju osobu oštećena vida jer njegovo aktivno uključivanje i samostalno

donošenje nekih odluka pomaže u učvršćivanju i podizanju njegovog

samopouzdanja a pri tome se izgrađuje i učvršćuje odnos medicinske sestre i

starije osobe. Sestrinske intervencije moraju uvažavati fiziološke, razvojne,

psihološke, socijalne i kulturalne aspekte potreba sa svih razina.

Neke od najčešćih intervencija koje su zajedničke svim osobama sa

oštećenim vidom: poticanje na samostalno obavljanje aktivnosti

samozbrinjavanja, definiranje situacija kada je potrebna pomoć, poticanje na

41

nošenje optičkih ili pomagala za magnifikaciju, osigurati sigurnu okolinu,

osigurati dovoljnu količinu dnevnog i umjetnog svjetla, ostavljati stvari (čašu,

naočale, signalno zvono) po sobi u dogovoru sa pacijentom, upoznati ga sa

rasporedom namještaja (krevet mora biti dostupan sa svih strana!), dopustiti mu

da sve dotakne, hranu servirati na kontrastnim tanjurima i podlogama, objasniti

gdje se što nalazi korištenjem tehnike kazaljki na satu, osigurati dovoljno

vremena za razgovor, dati glavne informacije prikladno napisane (velika slova,

audio zapisi, itd.), izbjegavati buku i zbunjujuće situacije, smanjiti ili eliminirati

zablješćivanje i raspršivanje svjetla korištenjem sjenila ili zastora, kod

obavljanja osobne higijene osigurati potreban pribor, staviti ga nadohvat ruke te

osigurati privatnost, kod odijevanja, robu ostaviti na dogovoreno mjesto,

osigurati mjesto gdje neće doći do ozljeđivanja, najaviti svaki ulazak i izlazak,

osigurati privatnost, pri eliminaciji osigurati pomagala ukoliko je potrebno,

primjena prepisanih očnih kapi i/ili masti, pružanje emocionalne potpore.

7.2. KOMUNIKACIJA SA STAROM OSOBOM OŠTEĆENA VIDA

Da bi se moglo uspješno komunicirati sa starijom osobom, potrebno je

shvatiti jedinstvenost starijih osoba jer ni u jednom životnom razdoblju ne

postoje veće razlike među ljudima nego u starosti. Za uspješnu komunikaciju

potrebno je procijeniti opću razinu funkcioniranja osobe. Pri tome se procjenjuju:

senzorne sposobnosti (način komunikacije prilagođava se stanju sluha i vida),

psihosocijalne potrebe (važno je čuti i vidjeti što se zbiva iz perspektive same

osobe, njezini stavovi, pogledi ili čak strahovi), emocionalno stanje (nesigurnost,

strah, depresija, bespomoćnost) i potreba za pomoći (razina samostalnosti i

potreba za pomoći druge osobe). Najčešće smetnje u komunikaciji sa starijim

osobama su: isprazne izjave (umjesto ispraznih rečenica utjehe, bolje je osobu

pitati kako je i da li želi pričati o tome), davanje savjeta („S štapom se

najsigurnije kretati!“ bolje je reći „Možda ćete se osjećati sigurnije sa štapom,

želite li probati?“), odgovaranje na vlastita pitanja (dati osobi dovoljno vremena

da odgovori na pitanje jer su njihove reakcije ionako fiziološki usporenije),

42

pretjerane pohvale ili pogrde, obrambeni stav na pritužbu, roditeljsko ponašanje

(ne obraćati im se kao djeci, ne odgovarati umjesto njih).

Prilikom prvog upoznavanja sa osobom oštećena vida potrebno je osobu

pozdraviti i predstaviti se, pričekati odgovor i dopustiti da prva pruži ruku za

rukovanje. Osjet dodira razvio se tijekom novonastale situacije, te ponekad ima

ulogu vodećeg osjetila. Potrebno se obraćati razgovijetno i prirodnom

intonacijom. Preporuka je svaki put se predstaviti prije obraćanja jer je nerealno

očekivati od slabovidne osobe da će nas prepoznati po glasu, osim ako nam

nije bliski prijatelj ili član obitelji. Za vrijeme razgovora treba biti ispred osobe i u

komunikaciji se koristiti pokretima glave. Kako je poznato, neverbalna

komunikacija nam ponekad prenosi više informacija nego same riječi a i utječe

na intonaciju glasa te je iz tog razloga potrebno sa slabovidnom osobom

razgovarati kao i sa svakom drugom. Možda ne vide osmjeh na licu ali ga mogu

čuti. Prilikom razgovora nema potrebe za izbjegavanjem riječi kao što su vidjeti i

gledati ili razgovarati o svakodnevnim aktivnostima kao što su čitanje knjiga,

gledanje TV, itd. Ukoliko je u razgovor uključeno više osoba potrebno je svaku

osobu predstaviti, te se svaki put prije obraćanja slabovidnoj osobi obratiti

imenom. Ukoliko netko napušta razgovor i odlazi, potrebno je to najaviti da se

izbjegnu neugodne situacije u kojoj osoba oštećena vida razgovara sama sa

sobom.

Prije pružanja pomoći, potrebno je prvo upitati da li je ona uopće potrebna.

Mnogim ljudima smeta pretjerana zaštita i pomoć, te ih treba pustiti da

samostalno obavljaju svoje dnevne aktivnosti.

Prilikom davanja uputa smjera ili prilikom opisivanja smjera ili predmeta u

okolini potrebno je koristiti jasne i specifične riječi npr. „vrata na lijevo“ umjesto

„ona vrata tamo“.

7.3. VOĐENJE SLABOVIDNE / SLIJEPE OSOBE

Iako postoje smjernice i preporuke kako se pravilno vodi slabovidna ili

slijepa osoba, potrebno je prije navođenja ustvrditi koji način najbolje odgovara

individui. Naime, slabovidne osobe koje nisu imale edukaciju i nisu podučene

43

kako se kretati samostalno i uz vodiča, najčešće razviju svoj način kako se

snalaziti u prostoru ili kako pratiti osobu koja ih vodi. Danas je to, nažalost,

najčešća situacija jer sve više starijih ljudi žive sami i ne žele biti nikome na

teret te sve obavljaju po vlastitom nahođenju. Ukoliko se susretnemo sa takvom

slabovidnom osobom, potrebno je bez osuđivanja i zamjerki takvoj osobi

pokazati tehnike vođenja. Možda ih neće usvojiti i prihvatiti, ali će joj sigurno

uvelike pomoći u poboljšanju vlastito naučenih tehnika.

Prije ikakvog fizičkog kontakta, potrebno je obratiti se imenom osobi i

provjeriti da li je pomoć potrebna. Kada slabovidna osoba pristane na pomoć,

prvi kontakt se uspostavlja dodirivanjem vanjske strane šake voditelja i

slabovidne osobe.

Slabovidna osoba može primiti voditelja ili za rame ili najčešće neposredno

iznad lakta bilo koje ruke. Radi veće sigurnosti (osobito u početku) slabovidna

osoba može svoju ruku osloniti na vodičevu (ruka pod rukom) s time da vodič

onda mora svoju ruku savinuti za 90° u laktu. Vodič ne smije nikada primiti i/ili

vuči slabovidnu osobu za ruku. Osim što se slabovidna osoba neće osjećati

ugodno ovo je i najnesigurniji način vođenja. Prilikom hodanja slabovidna osoba

mora biti otprilike korak iza voditelja i malo pomaknuta u stranu. Važno je da

razmak među vodičem i slabovidnom osobom ne bude premalen, da se

međusobno ne spotiču o noge, ali ni prevelik da se ne izgubi međusobni fizički

kontakt. Prilikom prolaska kroz uske prostore, vodič svoju ruku za koju se drži

slabovidna osoba, stavlja iza leđa, tako da se slabovidna osoba nalazi točno iza

vodiča. Slabovidna osoba se ispruženim rukama drži za ruku vodiča tako da

ima dovoljno prostora između njih kako se ne bi slabovidna osoba spotaknula

i/ili zagazila nogu vodiča.

Prilikom mijenjanja strane važno je da se ne izgubi fizički kontakt. Vodič

stoji mirno dok se slabovidna osoba držeći se sa obje ruke za vodiča, pomiče u

suprotnu stranu i prima vodiča za drugu ruku. Nailaskom na bilo kakve

nepravilnosti terena po kojem se kreću, potrebno je slabovidnu osobu

obavijestiti kako bi se izbjegli eventualni padovi. Prilikom prolaska kroz vrata,

potrebno je slabovidnoj osobi napomenuti na koju stranu i u kojem smjeru se

vrata otvaraju. Slabovidna osoba se nalazi iza vodiča te prolazi kroz vrata na

44

stranu na koja se ona otvaraju, tako da nakon prolaska kroz njih, svojom

slobodnom rukom može vrata i zatvoriti. Prije silaska ili penjanja uz stepenice,

vodič se zaustavlja i obavještava slabovidnu osobu u kojem smjeru idu

stepenice. Ukoliko se nalazi i zaštitna ograda, potrebno je zamijeniti strane kako

bi se slabovidna osoba jednom rukom držala za vodiča, a drugom za ogradu.

Slabovidna osoba svojom nogom može opipati početak i rub stepenice radi

lakšeg orijentiranja. Vodič se nalazi uvijek jednu stepenicu iznad ili ispod

slabovidne osobe. Prilikom dolaska do zadnje stepenice, vodič mora stati i

obavijestiti slabovidnu osobu da je to zadnja stepenica.

Prilikom ulaska u automobil, potrebno je slabovidnu osobu dovesti do vrata

i obavijestiti na koja vrata će ući (prednja suvozačeva ili stražnja desna ili lijeva).

Vodič stavlja jednu ruku slabovidne osobe na kvaku automobila tako da može

sam(a) otvoriti vrata dok se druga ruka stavlja na krov automobila kako bi

slabovidna osoba mogla sama sjesti bez da udari glavom u krov automobila.

Kada se smjesti, osobi treba omogućiti da sama zatvori vrata, a ukoliko će ih

vodič zatvoriti, potrebno je to i naglasiti.

Kod sjedanja na stolicu, potrebno je ruku slabovidne osobe staviti na

naslon i objasniti za što se točno u tome trenu drži. Ukoliko može, slabovidna

osoba će sama dodirom opipati položaj i oblik stolice, te sjesti. Ukoliko je stolica

na kotačiće ili nije pričvršćena, vodič mora stolicu pridržati i upozoriti da se

stolica pomiče.

7.4. PRILAGODBA ŽIVOTNOG PROSTORA

Mjesto za sve i sve na svojem mjestu najbolje opisuje životni prostor starije

osobe sa oštećenim vidom.

OSVJETLJENJE

Normalan vid ima sposobnost adaptacije na različite stupnjeve intenziteta i

kakvoće osvjetljenja. Vid je oslabljen pri adaptaciji na tamu i pri slabom

intenzitetu osvjetljenja. Kada intenzitet osvjetljenja raste i oko postane

45

adaptirano na svjetlost, vidna oštrina najprije raste brzo a potom vrlo sporo. Pri

ekstremno jakom osvjetljenju vidna oštrina se smanjuje zbog bliještanja. Starijim

osobama je potrebno puno više svjetla za razliku od mlađih, dok se kod osoba

sa makularnom degeneracijom ta potreba znatno povećava. Osvijetljen prostor

je siguran prostor za slabovidne ljude Veći broj dodatnih izvora svjetla strateški

postavljenih kako unutar tako i izvan doma, značajno pomažu i olakšavaju život

slabovidnoj osobi. No, sunce je najbolji izvor svjetlosti te se preporuča što je

više moguće zamijeniti umjetne izvore svjetlosti sa sunčevom svjetlošću.

Uobičajne žarulje su jeftine i lako dostupne, no stvaraju prejaki žuti odsjaj

koji nije idealan za slabovidne ljude. Florescentno svjetlo troši manje električne

energije i proizvodi manje topline, no stvara jako bliještanje. Halogene žarulje

su danas najčešće u upotrebi zbog najidealnijeg osvjetljenja i niske potrošnje

električne energije, no mnoge ljude zamara dugotrajni rad ili čitanje pod takvim

osvjetljenjem. Ukoliko je moguće potrebno je slabovidnu osobu povesti da sama

odabere vrstu svjetla koja mu najbolje odgovara i pomaže pri čitanju. Radi

lakšeg odabira preporuča se ponijeti npr. knjigu ili novine. Crveno svjetlo manje

blješti od standardnog svjetla, te se preporuča za korištenje kao noćno svjetlo.

U ormare i kuhinjske ormariće se mogu ugraditi male svjetiljke koje se pale

otvaranjem vrata. Danas postoje i razne ručne svjetiljke u raznim veličinama, te

bi osobi oštećena vida bilo od velike koristi da uz sebe uvijek ima džepnu

svjetiljku ona će se pokazati potrebnom i više puta nego što to mislimo. Izvor

svjetla se preporuča staviti postranice, a ne ispred ili iza radnog ili boravnog

mjesta. Za pisanje ili čitanje svjetlo treba postaviti s lijeve strane ako se radi o

dešnjaku da se izbjegne stvaranje sjene ruke. Bliještanje treba shvatiti kao

svjetlo na krivom mjestu, koje proizvodi krive učinke. Bliještanje se može

smanjiti pri umjetnom unutrašnjem osvjetljenju, korištenjem neizravnog svjetla.

U toj metodi svjetlo se reflektira od stopa tako da izravno svjetlo ne upada u oči

i sjene su gotovo eliminirane. Postavljenje sjenila na prozore će uvelike smanjiti

bliještanje, a opet propustiti dovoljnu količinu sunčevog svjetla. Smanjiti jačinu

svijetla na hodnicima, stepeništu i kupaonici, pokrivanje sjajnih podova i pločica

tepisima radi smanjivanja zablješćivanja. Pomicanje lampa što dalje od

televizije.

46

Prilikom svakog izlaska potrebno je nositi kvalitetne sunčane naočale sa

stopostotnom UV zaštitom, te šešir sa što je moguće većim obodom. Osim što

će smanjiti bliještanje i omogućiti lakše gledanje na jakom suncu, sunčane

naočale će spriječiti i daljnje oštećenje oka sa UV zrakama.

KUHINJA

Rubovi ormarića se mogu obojati ili oblijepiti samoljepljivim vrpcama u boji.

Različite boje će omogućiti osobi oštećena vida da se na brz način snađe u

kuhinji. Pritom se preporučuje koristiti tople boje (crvena, žuta, narančasta) jer

su kontrasnije i lakše uočljivije slabovidnoj osobi. Kako bi se izbjegle dodatne

ozljede, potrebno je vrata od ormarića držati stalno zatvorenima. Utičnice je

također potrebno posebno označiti i zaštititi. Posude za začine i namirnice bi

trebale biti što veće, te na njih napisati ili zalijepiti naljepnicu na kojoj će velikim

otisnutim crnim slovima pisati što se unutra nalazi. Svijetle radne površine bi

bilo poželjno zamijeniti tamnim plohama ili pločama koje pružaju dovoljan

kontrast od namirnica koja se nalaze na njima. Tanjuri će također biti lako

uočljivi ako su kontrastne boje npr. ukoliko je stol tamne boje, koristiti tanjure

svjetlije boje. Najčešće korišteni regulatori na pećnici mogu se premazati lakom

za nokte u bojama kako bi je slabovidna osoba mogla samostalno i sigurno

koristiti.

Ukoliko se u kuhinji nalaze manji tepisi, potrebno ih je ukloniti kako se ne

bi spoticali ili pali preko njega.

Radi lakšeg snalaženja za stolom prilikom objeda, preporuča se koristit

tehniku sata npr. grašak se nalazi na 3 sata, riža na 6 sati, itd.

KUPAONICA

Rasvjeta treba biti dovoljno jaka da osvijetli cijeli prostor, ali da pritom ne

blješti. Standardna ogledala zamijeniti ili nadodati ogledala koja povećavaju

47

nekoliko puta (ovisno o stupnju oštećenja vida). Ručnici bi trebali biti različitih

boja i da odudaraju od boja unutar same kupaonice. U tuš kabinu ili u kadu

postaviti gumeni protuklizni tepih, te po potrebi ugraditi metalnu ručku za

pridržavanje. Ukoliko se slabovidna osoba više kupa nego tušira, potrebno je

staviti obojenu spužvu koja će određivati visinu vode odnosno napunjenost

kade. Nakon kupanja, ručnike je potrebno maknuti sa poda te ih objesiti na

odgovarajuće mjesto kako se slabovidna osoba ne bi spotaknula i pala. Koristiti

zubnu pastu u boji kako bi se lakše uočila na bijeloj četkici za zube.

Stare lijekove je potrebno baciti, a one koje su u upotrebi potrebno je

dodatno obilježiti i označiti koliko puta se koriste.

SNALAŽENJE IZVAN DOMA

Povećanjem broja slabovidnih i slijepih osoba, kao i povećanjem svijesti o

njima, danas su na raznim mjestima unutar grada postavljene taktilne površine.

To su površine koje su reljefno obrađene sa čepovima i vodilicama omogućujući

sigurno i samostalno kretanje sa štapom ili bez njega. Postoje taktilne crte

vođenja i upozorenja te taktilno polje upozorenja. Najčešće su obilježeni

pješački prijelazi i križanja te mjesta gdje se kreće veći broj slabovidnih i

slijepih. Takve površine se mogu pobojati jakim kontrastnim bojama te čak i

svijetliti u mraku. Osobe sa oštećenim vidom mogu se kretati uz pomoć

ljudskog vodiča, psa vodiča ili sa tzv. bijelim dugim štapom.

POMAGALA ZA MAGNIFIKACIJU

Magnifikacijom (povećanjem slike promatranog predmeta) paracentralni

dijelovi mrežnice sa manjom vidnom oštrinom mogu predmet oštrije vidjeti.

Osobe sa urođenom slabovidnošću se u pravilu brže prilagođavaju na

korištenje pomagala no osobe sa stečenom slabovidnošću. Pomagala za

magnifikaciju liječnik ordinira nakon faze prilagodbe na nastalo stanje jer se u

suprotnom produljuje psihološka prilagodba na oštećenje vida. Kriteriji za

prepisivanje takvih pomagala trebaju biti strogo određeni npr. ne preporuča se

48

prepisivanje osobama koji su još u fazi liječenja, kod osoba koji imaju nestabilnu

vidnu oštrinu ili kod osoba koje zbog drugih oftalmoloških promjena ili oštećenja

neće imati koristi od njih. Nažalost, ne postoji jedno pomagalo idealno za sve

prigode. Slabovidna osoba može i najčešće mora koristiti nekoliko vrsti

pomagala za različite vidne zadatke.

Vrste pomagala koje se danas koriste su povećala, teleskopske naočale i

elektronička pomagala. Povećalo je najčešće korišteno pomagalo jer je jeftino i

može se koristiti u svim prigodama. Povećala mogu biti ručna, stolna i džepna.

Teleskopske naočale imaju bitnu prednost nad povećalima jer omogućuju veću

radnu udaljenost. No, što je magnifikacija veća, vidno polje je manje. Najveća

mana teleskopskih naočala je njihova visoka cijena i njihovo ograničeno

korištenje. Elektronička pomagala rade na principu snimanja slike te projiciranja

na ekran televizora ili monitor računala sa određenim uvećanjem. No, s obzirom

na visoku cijenu, tešku dostupnost i nisku informatičku obrazovanost starijeg

stanovništva, ona se rijetko koriste.

Osigurane osobe Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje imaju

pravo na sljedeća očna pomagala: okvire za naočale, leće za naočale,

mineralne leće, plastične leće, lentikularne leće, teleskopske leće, prizmatične

leće, stakla bez dioptrije, kontaktne leće. Dok osigurane osobe kojima je oštrina

vida na oba oka 0,05 ili manja (slijepe osobe) imaju pravo i na tiflotehnička

pomagala kao što su dugi bijeli štap i ručni / džepni sat za slijepe.

49

8. PREVENCIJA OČNIH BOLESTI

Često jednostavne i manje životne promjene mogu uvelike smanjiti rizik od

gubitka vida. Uloga medicinske sestre od značajne je važnosti u edukaciji o

problemima i strategijama u prevenciji daljnje progresije bolesti koja utječe na

kvalitetu života starije osobe. Prvi korak u prevenciji očnih bolesti je redoviti

oftalmološki pregled. Preporuka je izvršiti kompletan pregled jednom godišnje,

ukoliko ne postoje neki od simptoma i problema.

Edukacijom o čimbenicima rizika nastajanja sive mrene te njihovim

uklanjanjima, pozitivno utječemo na smanjenje broja osoba oštećenog vida

uzrokovano sivom mrenom te promičemo i osiguravamo kvalitetu života starije

osobe. Pretjerano izlaganje suncu, bez adekvatne zaštite za oči, pridonosi

ranijem nastajanju i razvoju sive mrene. Oči je potrebno štititi kako ljeti tako i

zimi (zbog refleksije zraka o vodenim površinama i snijegu). Sunčane naočale

moraju imati adekvatnu 100% UV zaštitu, te moraju biti priljubljene uz obrve,

sljepoočnicu i uz jagodičnu kost, kako bi u potpunosti blokirali ulazak UV zraka.

Tamne sunčane naočale bez UV zaštite omogućuju povećani prolaz štetnih UV

zraka kroz proširenu zjenicu. U tom slučaju bolje je sunčane naočale ne nositi.

Kao dodatna zaštita koriste se i šeširi sa širokim obodom. Kao i kod velike

većine zdravstvenih stanja i bolesti, pušenje je jedan od vodećih čimbenika

rizika u nastajanju sive mrene. Prestanak pušenja značajno smanjuje rizik kako

od sive mrene tako i od senilne makularne degeneracije, glaukoma, dijabetičke

retinopatije i ostalih kako očnih tako i sistemskih bolesti.

Uloga medicinske sestre u ranom otkrivanju i početku liječenja šećerne

bolesti ima značajnu ulogu u prevenciji gubitka vida uzrokovane dijabetičkom

retinopatijom. Poznato je da dobro regulirana razina šećera u krvi značajno

smanjuje i odgađa moguća oštećenje vida. Edukacija starije osobe o

povezanosti razine šećera i oštećenju vida zbog loše regulacije od iznimne je

važnosti. Progresija dijabetičke retinopatije je tiha i spora, ali se redovnim

oftalmološkim pregledom može otkriti u ranoj fazi. Ranim otkrivanjem bolesti

pospješuje se uspjeh liječenja te uspješno prevenira oštećenje vida kao

komplikacija šećerne bolesti. No, kako bi mogla pružati adekvatnu edukaciju,

50

medicinska sestra se mora i sama više educirati i pratiti nove smjernice u

liječenju i kontroli šećerne bolesti.

Kako lijek za senilnu makularnu degeneraciju još nije nađen, prevencija

igra veliku i važnu ulogu. Prestanak pušenja, zaštita očiju od UV zraka i

adekvatna prehrana bogata antioksidansima znatno smanjuju rizik od

nastajanja ali i progresije senilne makularne degeneracije. Važnu ulogu u

praćenju bolesti i prevenciji daljnjih oštećenja vida ima Amsler test. Amsler test

je vrlo jednostavan test koji otkriva bilo kakve promjene koje se događaju na

makuli. Jednostavan je za uporabu, vrlo brz, može se koristiti bilo gdje, te može

otkriti promjene na očnoj pozadini koje mogu utjecati na gubitak vida no,

koristan je i u praćenju već postojeće bolesti. U dobro osvjetljenom prostoru,

amslerova mrežica se stavi na udaljenost od 30 – 40 cm. Ukoliko osoba inače

nosi naočale za čitanje, mora ih obavezno staviti jer će u suprotnome dobiti

lažno pozitivan test. Naizmjence se ispituje desno i lijevo oko. Dok se jedno oko

ispituje, drugo oko je potrebno pokriti sa rukom. Potrebno je gledati u centar

mrežice (crna točka), ali pritom obraćati pažnju na okomite i vodoravne linije.

Ako su okomite i vodoravne linije ravne, nema nikakvih oštećenja centralnog

vida. No, ukoliko su linije drugačije jedna od drugih, iskrivljene, valovite,

zamućene ili pak nedostaju, upućuju na promjene u centru vida i potrebu za

kompletnom oftalmološkom obradom.

Screening glaukomskih bolesnika od iznimne je važnosti jer rana detekcija

i početak liječenja značajno smanjuju mogućnost gubitka vida koji je

neizostavan ukoliko se ne liječi.

Pravilnom dnevnom hidracijom omogućuje se pravilan rad suznih kanala

koji vlaže i štite vanjski dio oka.

Oči neprekidno rade, te im kvalitetan san omogućuje odmor kakav

zaslužuju. Rad za računalom dodatno umara oči, te takav dugotrajan rad

uzrokuje iritaciju, crvenilo i peckanje u očima. Kako bi se to izbjeglo, potrebno je

barem svakih sat vremena napraviti pauzu od svega desetak minuta kako bi se

očni mišići opustili. Potrebno je jednostavno zagledati se u daljinu.

51

PREHRANA

Prema mnogobrojnim kliničkim istraživanjima, prehrana bogata vitaminom

C i pigmentom karotenoida (beta karoten, lutein) može zaštiti očnu leću, te

prevenirati pojavu senilne katarakte. Karotenoidi imaju jako antioksidativno

djelovanje, dok u oku izravno apsorbiraju negativne ultraljubičaste zrake u cilju

zaštite žute pjege. Hrana bogata karotenoidima uključuje dinje, mango, špinat,

rajčice, grašak, mrkvu, brokulu, kukuruz, jaja, luk, sok od naranče itd. te se

preporučuje imati barem dva voćna i minimalno tri povrtna obroka. Nedostatak

karotenoida ubrzava proces cross-linkinga (nepoželjno umrežavanje kolagena

unutar očne leće) koji dodatno stanjuje i stvrdnjuje očnu leću uzrokujući

raspršivanje svjetla, povećava rizik od nastajanja senilne makularne

degeneracije.

Prehrana bogata cinkom, vitaminom C i E, beta karotenom može smanjiti

rizik od pojave senilne makularne degeneracije čak za 35%. Žitarice, puretina i

piletina su bogate cinkom, naranče, jagode, limun bogati su vitaminom C, dok

su bademi i kikiriki bogati vitaminom E.

Povećan unos kolesterola i životinjskih masti povećavaju rizik, dok

prehrana bogata ribom odnosno s povećanim unosom omega-3 masnih kiselina

smanjuje rizik od nastajanja senilne makularne degeneracije, sive mrene,

dijabetičke retinopatije, itd.

Posebnu pozornost kod uzimanja beta karotena treba obratiti kod pušača i

nedavno prestalih pušača jer se njegovo uzimanje kod takvih osoba usko

povezuje sa karcinomom pluća.

52

9. ZAKLJUČAK

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije iz kolovoza 2014.,

285 milijuna osoba na svijetu ima oštećen vid od čega je 39 milijuna slijepo, a

246 milijuna slabovidno. U Republici Hrvatskoj, prema podacima Hrvatskog

saveza slijepih, ima registriranih 5.800 slijepih i 18.000 slabovidnih. Glavni i

najčešći uzroci oštećenja vida u starih osoba su senilna makularna

degeneracija, siva mrena, glaukom i dijabetička retinopatija. Zbog sve

izraženijeg udjela starog stanovništva i povećanja očekivane životne dobi,

oštećenje vida sve više zaokuplja ne samo medicinsku, već i pažnju šire

javnosti. Svjetski dan vida (WSD) obilježava se svake godine drugi četvrtak u

mjesecu listopadu kako bi se usmjerila pozornost na globalno pitanje prevencije

sljepoće i slabovidnosti te rehabilitacije slijepih osoba. Cilj je podizanje javne

svijesti o sljepoći i oštećenju vida kao glavnim međunarodnim javnim

zdravstvenim problemima, poticanje vlasti da sudjeluje u određivanju sredstva

za nacionalne programe prevencije sljepoće i najvažnije, edukacije stanovništva

o mogućnostima prevencije sljepoće.

Edukacija starije osobe oštećena vida i njegove obitelji o dijagnozi,

liječenju, prognozi i pomagalima može pomoći individui u svladavanju i nošenju

sa poteškoćama i promjenama s kojima se nosi. Također, edukacija ima važnu

ulogu u prevenciji daljnjeg oštećenja vida, a time pridonosi očuvanju kvalitete

života.

Medicinska sestra, kao punopravni i nezaobilazni član zdravstvenog tima,

ima veliku ulogu u očuvanju vida, prevenciji bolesti i daljnjih oštećenja,

emocionalnoj i psihološkoj potpori, te edukaciji starih osoba oštećenog vida.

53

10. LITERATURA

1. Bušić M., Kuzmanović Elajber B., Bosnar D. Seminaria Ophthalmologica,

drugo izdanje. Osijek: Sveučilište J.J.Strossmayera 2012.

2. Campbell S. Detoriorating vison falls and older people: the links.

Glasgow: Visibility 2005.

3. Capezuti E.A., Siegler E.L., Mezey M.D. The encyclopedia of elder care,

second edition. New York: Springer publishing company 2008.

4. Cassel G.H., Billing M.D., Randall H.G. The eye book, a complite guide to

eye disorders and health. London: The Johns Hopkins University Press

1998.

5. Cerovski B. Oftalmologija. Zagreb: Udžbenici Sveučilišta u Zagrebu

2012.

6. Chentouf R., Greisier P., L.eroux G., Schimrik D. Visual impairment and

specificities at older age, official handbook for the KnowProViP course.

Denmark 2009.

7. Crocker Houde S. Vision loss in older adults,nursing assessment and

care management. USA: Springer Publishing company 2007.

8. Čukljek S. Uvod u zdravstvenu njegu, nastavni tekstovi. Zagreb:

Zdravstveno veleučilište 2002.

9. Čukljek S. Osnove zdravstvene njege, priručnik za studij sestrinstva.

Zagreb: Zdravstveno veleučilište 2005.

10. Čupak K. i. suradnici. Oftalmologija. Zagreb: Nakladni zavod Globus

1994.

11. Despot Lučanin J. Uvod u razvojnu psihologiju, nastavni tekstovi.

Zagreb: Zdravstveno veleučilište 2006.

12. Despot Lučanin J., Havelka M., Kostović M., Lučanin D., Perković L.,

Pukljak Iričanin Z. Komunikacijske vještine, nastavni tekstovi. Zagreb:

Zdravstveno veleučilište 2000.

13. Elexander K.L. The Lippincott Manual of Primary Eye Care. Philadelphia:

JB Lippincott company 1995.

54

14. Fučkar G. Proces zdravstvene njege, drugo neizmjenjeno izdanje.

Zagreb: Medicinski fakultet 1995

15. Goldberg S. Ophthalmology made ridiculoasy simple. Miami: MedMaster

Inc. 2009.

16. Harvard Medical School. The Aging Eye. New York: Simon & Schuster

2000

17. Henderson V. Osnovna načela zdravstvene njege. USA: Sveučilište Yale

18. IAPB Briefing paper: A simple eye test for visually impaired older people

in care facilities in the Netherlands. Netherlands: Vision 2020 2011.

19. Ledford J. The little eye book, a pupil's guide to understanding

ophthalmology, second edition. USA: Slack Inc. 2009.

20. Mojsović Z. i suradnici. Sestrinstvo u zajednici. Zagreb: Visoka

zdravstvena škola 2005.

21. Nenadić K., Tesar L. Kako pomoći slijepoj osobi da bude samostalna?

Zagreb: Hrvatski savez slijepih 2007.

22. Root T. An Introduction to the Eye!, 2010 edition. USA: OphthoBook

2010.

23. Sedić B. Zdravstvena njega gerijatrijskih bolesnika, nastavni tekstovi.

Zagreb: Zdravstveno veleučilište 2007

24. Stein H.A., Slatt B.J., Stein R.M. The ophthalmic assistant, seventh

edition. USA: Mosby 2000.

25. Šepec S., Kurtović B., Mujko T., Vico M., Abol Aldan D., Babić D., Turina

A. Sestrinske dijagnoze. Zagreb: Hrvatska komora medicinskih sestara

2011.

26. WHO. Universal Eye Health: A global action plan 2014-2019.

27. WHO. State of the World's Sight Vision 2020: the Right to Sight. WHO

Agency for the Prevention of Blindness 2005.

55

Reference:

1. Hanahon S. (2014) Ageing eyes. ESCRS Eurotimes. Vol. 19, issue 2. 4-6

2. Heine C., Browning C.J. (2002). Comunication and psychosocial

consequenses of sensori loss in older adults: overview and rehabilitation

directions. Disability and rehabilitation, 763 – 773.

3. Hemingway E. Starac i more. Zagreb: ABC naklada, 2003

4. Horowitz A., Reinhardt J.P., Kennedy G. (2005) The effect of rehabilitation

on depression among disabled elders. Aging and mental health. Vol. 9. 563 –

570.

5. Houde S., Huff M. (2003). Age-related vision loss in older adults: A

challenge for gerontological nurses. Journal of Gerontological Nursing, 29(4),

25-33.

6. Lord S.D. (2006) Visual risk factors for falls in older adults. Age ang

Ageing. 35 - S2: ii42 – ii45

7. Miller C.A. (2004) Nursing care of older adults: theory and practice, 4th

edition. Philadelphia: Lippincot

8. Vojniković B., Radeljak S., Dessardo S., Žarković Palijan T., Bajek G.,

Linšak Ž. (2010) What associates Charles Bonnet syndrome with age-related

macular degeneration. Collegium antropologicum. Vol. 34 supplement 2.45– 48.

Internet stranice:

1. www.att-stop.hr/taktilne-povrsine/

2. www.realage.com/eye_health/agingeyes/giveyoureyesaboost

3. www.savez-slijepih.hr/hr/kategorije/visal-projekt-784/

4. www.savez-slijepih.hr/hr/kategorija/ostecenje-vida-3/

5. www.who.int/mediacentre/factsheets/fs282/en/