PRISTUP PSIHIJATRIJSKOM BOLESNIKU

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

ZDRAVSTVENA NJEGA

PSIHIJATRIJSKOG

BOLESNIKA

UVOD

Psihijatrija (gr. psihe=dua, iatreo=lijeim) je grana medicine koja se bavi prouavanjem duevnih poremeaja, lijeenjem i rehabilitacijom osoba s psihikim tekoama.

Duevni su bolesnici od samog poetka civilizacije imali poseban, svakako loiji drutveni status. Odnos prema duevnom bolesniku jo i danas se sporo mijenja. Duevna bolest esto pobuuje strah u ljudi, javnost zazire od duevnog bolesnika i uope jo uvijek postoje negativni stavovi prema psihijatriji.

Te predrasude imaju raznovrsne uzroke, a temelje se uglavnom na neznanju ili na primitivnim vjerovanjima prema kojima duevni poremeaj izazivaju nadnaravne sile.

U primitivnim plemenima brigu o duevnom bolesniku preuzimao je vra. U srednjem vijeku, skrb za duevnog bolesnika bila je povjerena crkvi. Kasnije u razvoju psihijatrije, postojale su ustanove za uvanje i izoliranje bolesnika - psihijatrijski azili. To je etapa u razvoju psihijatrije koju karakterizira zatita drutva od duevnog bolesnika. Iz tog vremena datiraju i nazivi umobolnica, ludnica i sl. U tom se razdoblju skrb oko bolesnika sastojala u ograniavanju bolesnikova kretanja, u grubom odvajanju bolesnika od njegove obitelji, njegove ivotne sredine i drutva uope. Psihijatrijski azili provodili su trajnu izolaciju duevnih bolesnika. Bolesnik je bio lien ljudskog dostojanstva i nije mu se pruala nikakva mogunost odluivanja u postupcima lijeenja.

Metode lijeenja u to su se vrijeme sastojale od fizikog sputavanja i kanjavanja bolesnika. Bolesnici su bili smjeteni u kaveze, okovani lancima.

U povijesti psihijatrije najznaajniju ulogu ima francuski psihijatar Philippe Pinel, koji je 1798. godine, u doba Francuske revolucije, oslobodio duevne bolesnike iz lanaca. Time je otvorio vrata humanijem odnosu i postupcima prema bolesnicu i veem interesu za njegovu bolest. Neki ga zbog toga nazivaju ocem suvremene psihijatrije. U to vrijeme, dakako, nije bilo educiranih medicinskih sestara. U psihijatrijskim azilima postojali su uvari ija je uloga bila zatita drutva od duevnog bolesnika, uz ograniavanje bolesnikova kretanja. Tek kasnije, s razvojem psihijatrije, bolniari preuzimaju brigu o higijeni i prehrani takvih bolesnika.

Medicinska sestra danas na psihijatrijskom odjelu nije uvar duevnog bolesnika. Ona je lan terapijskog tima koji mora dobro poznavati duevni poremeaj, mogunosti njegova lijeenja i prepoznati bolesnikove potrebe koje ona s aspekta zdravstvene njege moe zadovoljiti.

Zdravstvena njega psihijatrijskog bolesnika prelazi okvire jednostavnih praktinih vjetina. Sestra je ukljuena u opi program unapreenja duevnog zdravlja: primarnu, sekundarnu i tercijarnu prevenciju duevnih poremeaja:

1. pomae pojedincu u razvijanju zdravih stilova ivljenja, suprotstavljanju stresu i frustracijama, razvijanju samopotovanja i samopouzdanja, zdravstveno-odgojno djeluje u cilju prevencije duevnih poremeaja,

2. aktivno sudjeluje u procesu cjelovitog i uinkovitog lijeenja (koje se ne moe zamisliti bez adekvatne zdravstvene njege), te

3. pomae u otklanjanju posljedica duevnih bolesti i to potpunijeg oporavka.

Mogue sestrinske intervencije u primarnoj prevenciji nisu jo kod nas dovoljno isprofilirane, te se esto zanemaruje utjecaj koji bi sestra mogla imati u borbi za unapreenje duevnog zdravlja.

O sekundarnog prevenciji bit e vie rijei u daljnjim poglavljima.

Prilikom provoenja mjera tercijarne prevencije, sestra treba naroito obratiti panju na sprjeavanje:

1. hospitalizma, koji se moe javiti kod bolesnika nakon dueg i/ili neadekvatnog boravka i tretmana u psihijatrijskoj ustanovi, a oituje se u bezvoljnosti, gubitku elje za odlaskom iz bolnice i povratku u prijanju sredinu i obavljanje svakodnevnih aktivnosti.

2. stigmatizacije (obiljeavanja) duevnih bolesnika, koja proizlazi iz predrasuda o duevnoj bolesti i duevnom zdravlju.

PSIHIJATRIJSKE USTANOVE I OBLICI

ORGANIZACIJE PSIHIJATRIJSKE SLUBE

I. PSIHIJATRIJSKE USTANOVESve psihijatrijske ustanove ukljuene su u opi plan zatite duevnog zdravlja s ciljem: prevencija duevnih poremeaja, borba za unapreenje duevnog zdravlja, lijeenje duevnih bolesti i rehabilitacija osoba s duevnim smetnjama.

PSIHIJATRIJSKE BOLNICEPsihijatrijske bolnice suvremenog tipa razvile su se tek u novije vrijeme, iako su ustanove u koje su smjetani duevni bolesnici zbog uvanja, poznate jo iz davnih vremena. Formirale su se iz nekadanjih psihijatrijskih azila.

Danas, po preporuci SZO, ne bi smjele imati vie od 300-400 kreveta. Uz akutne bolesnike, karakterizira ih vei ili manji broj kroninih duevnih bolesnika koji se nalaze na duem ili trajnom boravku. Znatan postotak u takvim bolnicama ine gerijatrijski bolesnici, odnosno duevno poremeene starije osobe.

Unutar psihijatrijske bolnice stvaraju se neposredniji meuljudski odnosi i bolja terapijska atmosfera.

PSIHIJATRIJSKI ODJELIOrganizirani su za krai boravak bolesnika radi dijagnosticiranja i lijeenja akutnih bolesnika. Objedinjeni su s drugim granama medicine i mogu se nadopunjavati (neuroloki odjel, interni itd.). Dobro je organizirana suradnja s raznim oblicima parcijalne hospitalizacije i patronanom slubom.

Po preporuci SZO, danas su to manji odjeli koji imaju 30, do najvie 50 kreveta.

SPECIJALNE PSIHIJATRIJSKE USTANOVE

Razliite ustanove za duevno nedovoljno razvijenu djecu i mlade, ustanove za teko odgojivu djecu, specijalne ustanove za sociopate i sl. DNEVNE PSIHIJATRIJSKE BOLNICETo je oblik parcijalne hospitalizacije. Ustanova u kojoj bolesnik ostaje tijekom dana a naveer odlazi kui u svoju obiteljsku sredinu. U takvim ustanovama paljivo je organiziran program lijeenja: grupni rad, suradnja s obitelji, patronanom slubom i centrima za socijalni rad.

Osim dnevnih bolnica, postoje i drugi oblici parcijalne hospitalizacije duevnih bolesnika, kao to su none i vikend bolnice.

SESTRINSKE BOLNICETip bolnike ustanove koja kod nas jo nije organizirana. Naglasak je na zdravstvenoj njezi psihijatrijskog bolesnika, gdje je lijenik samo konzilijarni lan tima. Organizirane su najee za kronine duevne bolesnike i starije osobe s duevnim poremeajima.

IZVANBOLNIKE PSIHIJATRIJSKE USTANOVEUkljuuju: ambulante, savjetovalita, poliklinike, klubove lijeenih bolesnika (npr. alkoholiari), telefonska sluba, centri za krizna stanja, kazneno-popravni domovi i sl. II. ORGANIZACIJA RADA NA PSIHIJATRIJSKIM ODJELIMA

Psihijatrijski tim koji sudjeluje u lijeenju duevnih bolesnika ine: lijenik psihijatar, medicinske sestre, psiholog, socijalni radnik, radni terapeut, a prema specifinosti psihijatrijskog odjela i pedagog, defektolog, sociolog. Svaki lan tima sa svog aspekta predlae i sudjeluje u terapijskim postupcima (tzv. timska sinteza).

Psihijatrijski odjel moe biti organiziran na naelima terapijske zajednice. Vana je organizacija vremena tijekom dana: individualna i grupna terapija, okupacijska (radna) terapija, organizacija kulturnog i zabavnog ivota unutar odjela i izvan njega. Cilj takve organizacije i postupaka jest da se ivot na odjelu to vie priblii realitetu u kojem bolesnik inae ivi i u koji e se vratiti. Bolesnici se privikavaju na preuzimanje odgovornosti i inicijative za sve aktivnosti na odjelu kako bi se to lake i uinkovitije mogli ukljuiti u obitelj, na radno mjesto i uope u drutvenu zajednicu, to je konani cilj svakog psihijatrijskog lijeenja.

Psihijatrijske ustanove stacionarnog tipa (psihijatrijske bolnice, psihijatrijski odjeli unutar ope bolnice ili klinike), organiziraju se na nain da postoje odjeli za akutne i kronine bolesnike, muki i enski odjeli, otvoreni i zatvoreni odjeli. Otvorenost odjela omoguuje bolesnicima da ne izgube vezu s okolinom, nema ograniavanja posjeta, bolesnici odlaze vikendom kui. U zatvorenom dijelu odjela smjeteni su bolesnici u akutnoj fazi bolesti, bolesnici kojima je potreban stalni nadzor ili intenzivna njega.Kod prijema na zatvoreni odjel, od bolesnika se preuzimaju i pohranjuju na uvanje svi predmeti s kojima bi mogao ozlijediti sebe ili druge (otri, metalni predmeti, no, karice, igle, ica, predmeti od stakla i sl.) i svi lijekovi.

Zatvoreni dio odjela bolesnici ne smiju napustiti bez dozvole lijenika i medicinske sestre. Ukoliko bolesnikovo stanje dozvoljava kretanje van odjela, on moe imati izlaz, a uz znanje sestre na odjelu moe na krae vrijeme napustiti odjel (odlazak u duan, na telefon) ili moe imati dozvolu za izlaz iskljuivo uz pratnju lana obitelji.

PRISTUP PSIHIJATRIJSKOM BOLESNIKUU suvremenoj zdravstvenoj njezi naglaavaju se odreena naela koja su temeljno polazite za sve sestrinske intervencije.

Osnovna naela sestrinske skrbi za psihijatrijske bolesnike su:

poimanje bolesnika kao cjelovitog bia u kontekstu njegova socijalnog i kulturnog okruenja. Medicinska sestra brine o osnovnim potrebama bolesnika, a ne o njegovoj bolesti. Bolesnika prihvaamo prema jednadbi: BOLESNIK = OSOBA + BOLEST. U sreditu zdravstvene njegu su dakle bolesnikove osnovne ljudske potrebe. One mogu biti bioloke, psiholoke, socijalne i kulturalne, a odvijaju se tijekom bolesti.

potivanje bolesnika kao jedinstvene ljudske jedinke. Prihvaanje bolesnika onakvim kakav jest, sa svim njegovim vrijednostima, razliitostima i osobitostima.

uvaavanje slobode izbora, podravanje samopotovanja, uvanje tajne i sl. Odnosi se takoer na potivanje bolesnika bez obzira na njegovo mentalnu bolest. Ovo naelo moe biti narueno u situacijama akutnog stanja bolesti kada smo zbog zatite bolesnika i njegove okoline primorani primijeniti postupke sprjeavanja i fizike imobilizacije bolesnika

pomo pri usvajanju novih oblika ponaanja. Poticanje prihvatljivog ponaanja bolesnika u odnosu na lijeenje, odnos prema obitelji i okolini, te cjelokupnom stavu i vrijednosnom sustavu.

terapijska komunikacija. (vidi poglavlje: Odnos sestra-bolesnik)

PRIJEM PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

Redovan

Hitan

Prisilna hospitalizacija(Kod redovnog prijema bolesnik je upuen iz ambulante, poliklinike ili savjetovalita. Bolesnik koji je upuen iz ambulante, nakon upisa u bolnicu s medicinskom sestrom i pratnjom (ako je ima) dolazi na odjel, gdje ga sestra iz ambulante predaje sestri na odjelu.

(Kod hitnog prijema zaobilazi se administrativna procedura upisa u bolnicu s uputnicom, te se bolesnik nakon pregleda u hitnoj psihijatrijskoj ambulanti prima na odjel.

(Prisilna hospitalizacija regulirana je pravnim propisima (Zakon o zatiti osoba s duevnim smetnjama). Zbog prirode svoje bolesti, duevni bolesnik esto nema uvid u svoje stanje, ne shvaa da je bolestan i odbija lijeenje. Ukoliko on zbog svoje bolesti svojim ponaanjem ugroava sebe, svoju okolinu ili materijalna dobra, potrebno ga je hospitalizirati protiv njegove volje. Psihijatrijska ustanova u takvom je sluaju duna u roku od 12 sati po prisilnom zadravanju, obavijestiti nadleni upanijski sud. Odluku o prisilnom zadravanju donosi lijenik psihijatar. Sudac upanijskog suda duan je u roku od 72 sata od primitka obavijesti o prisilnom zadravanju, prisilno zadranu osobu posjetiti u bolnici i s njom, ako je to mogue, obaviti razgovor te dati rjeenje o nastavku prisilnog zadravanja. Obavijest upuena sudu aktivira postupak prisilne hospitalizacije. Kada prestanu razlozi zbog kojih je bolesnik hospitaliziran, mora ga se otpustiti ako on to eli. U praksi se najee dogaa da bolesnik prihvati daljnje lijeenje.

Bez obzira o kakvoj se vrti prijema bolesnika u bolnicu radi, potrebno je bolesnikovu pratnju (ako ju ima) zadrati radi uzimanja heteroanamneze. Heteroanamnestike podatke uzima lijenik.Medicinska sestra treba takoer razgovarati s pratnjom novoprimljenog bolesnika, te od rodbine ili pratnje dobiti to vie podataka o bolesniku, njegovim navikama, potrebama, ponaanju, a ujedno uznemirenoj obitelji uputiti rijei ohrabrenja i dati im informacije o posjetima i mogunosti telefonskog razgovora s bolesnikom i sestrom na odjelu.

Kod prijema, bolesnik moe biti uzbuen, uplaen, agresivan, logoroian (govorljiv), mutistian (utljiv), pasivan, bezvoljan ili moe mirno prihvatiti hospitalizaciju.

Ukoliko je potrebno, pacijentu se stavlja zatitna koulja (stezulja). Svrhovitost zatitne koulje je dvojaka:

ima terapijsko znaenje - bolesnika prinudno postavlja u poloaj mirovanja, a time u odreenoj mjeri i psihiki smiruje bolesnika. Neki bolesnici u stanjima psihike napetosti sami trae da im se stavi zatitna koulja.

zatita za bolesnika o okolinu. Ukoliko je bolesnik agresivan prema osoblju bolnice, drugim bolesnicima ili se ponaa destruktivno prema stvarima na bolnikom odjelu, potrebno je primijeniti zatitnu koulju radi njegove zatite, zatite osoblja, ostalih bolesnika i cijelog odjela. Agitirani bolesnik moe i dalje biti verbalno agresivan ili demonstrativno inkontinentan. Potrebno je stalno nadziranje takvog bolesnika, primjena psihofarmaka prema uputi lijenika, a nakon smirivanja, bolesnika treba odvezati.

Ako stanje bolesnika kod prijema dozvoljava, bolesnika treba okupati ili samo presvui. Bolesnika koji prua otpor pri prijemu, sestra nee prisiljavati na kupanje i presvlaenje, nego ga treba ostaviti da se privikne na novu sredinu.

Kod presvlaenja bolesnika treba obratiti panju na izgled i promjene na koi i vidljivim sluznicama (ubodi, ozljede, posjekotine, ogrebotine, modrice), te stanje svijesti.

Sestra treba pregledati sve stvari koje j bolesnik donio sa sobom. Otre predmete ili predmete kojima bi bolesnik mogao ozlijediti sebe ili druge, potrebno je oduzeti (no, karice, ileti, ica, igle, stakleni predmeti i sl.). Sve lijekove koje bolesnik ima kod sebe takoer mu treba oduzeti.

Vrijedne stvari se pohranjuju u bolniku blagajnu. Ukoliko moemo uspostaviti kontakt s bolesnikom, treba mu objasniti zato to radimo.

Sestra uvodi bolesnika u bolesniku sobu, upoznaje ga s ostalim bolesnicima u sobi, pokazuje mu gdje se nalazi kupaonica, WC, blagovaonica i gdje moe nai medicinsku sestru kad mu je neto potrebno. Na taj nain bolesniku pokazujemo da nam je stalo do njega i da smo mu spremni pomoi.

ODNOS SESTRA-BOLESNIK

Hospitalizacija za duevnog bolesnika predstavlja niz psiholokih doivljaja (najee strah, nepovjerenje, napetost, bezvoljnost).

Duevni bolesnik esto zbog razliitih psihopatolokih doivljavanja i oteenja linosti nije kadar adekvatno testirati realitet i participirati (biti sudionik) u socijalnoj sredini. O kvaliteti interakcija s medicinskom sestrom i njenom odnosu prema bolesniku, uvelike ovisi kako e bolesnik prihvatiti bolniku sredinu. Prihvaanjem bolnike sredine pak, bolesnik prihvaa lijeenje koje mu je potrebno i time se njegov odnos prema bolesti i samom sebi mijenja u pozitivnom smjeru. Na odjelu sestra i bolesnik uspostavljaju odnos koji moe biti:

terapijski - ako ima povoljan utjecaj na bolesnika i njegovo lijeenje

antiterapijski - ukoliko se negativno odraava na bolesnika i njegovo lijeenje

neutralan - ako nema ni povoljan ni negativan uinak.

Odnos koji sestra uspostavlja s psihijatrijskim bolesnikom trebao bi biti svakako terapijski odnos. Takav se odnos gradi tijekom boravka bolesnika u bolnici i nije neminovno unaprijed odreen.

Pri uspostavi odnosa sestra-bolesnik, bolesnik prema sestri moe biti indiferentan, ne primjeuje ju, negira ju, moe biti konfliktan, agresivan ili pak pretjerano susretljiv i intiman.

Veoma je bitno da medicinska sestra koja radi na psihijatrijskom odjelu ima pozitivan stav prema psihijatrijskom bolesniku, bez predrasuda i straha od njega.

Strpljivost, tolerantnost, humanost i odgovornost u radu najvanije su odlike sestre koja se bavi duevnim bolesnicima, pri emu ne smije zaboravljati etiki kodeks i potivanje ljudskih prava psihijatrijskog bolesnika (pravo na dostojanstvo, pravo na informaciju, povjerljivost medicinske dokumentacije i drugo). Ukoliko sestra pridaje znaaj bolesniku i pokazuje potovanje prema njemu, kod bolesnika e se razvijati osjeaj samopotovanja i samopouzdanja to je od velike koristi za uspjeh lijeenja velikog broja duevnih poremeaja.

Bolesnik s psihikim tegobama daleko je nepovjerljiviji od somatskih (tjelesnih) bolesnika, esto nekritian spram svoje bolesti. Stoga je veoma vano da sestra potie stvaranje povjerenja kod bolesnika. Psihijatrijski bolesnik mora vjerovati da mu sestra eli pomoi u prevladavanju njegove bolesti, biti siguran u njezine dobre namjere, treba stei osjeaj pripadnosti odjelu i sredini u koju je doao. Terapijski je vrlo znaajno da se bolesnik na odjelu osjea ugodno, u prijateljskoj sredini i razumijevanju.Medicinska sestra treba stvarati ozraje u kojem vlada ugodna i topla atmosfera, tolerancija i meusobno potivanje svih lanova terapijskog tima i bolesnika, te mogunost emocionalnog i socijalnog sazrijevanja.

Odnos prema bolesniku treba biti struan i profesionalan. Kulturno se odnositi spram svakog bolesnika potujui njegova prava i njegovu linost, bez obzira na psihopatoloko stanje u kojem se nalazi. Sve aktivnosti moraju biti usmjerene za dobrobit bolesnika. Nuno je kontrolirati svoje emocionalne reakcije (kontratransfer), racionalno se ponaati kad bolesnik pokazuje ljutnju, mrnju, kritiku ili pak divljenje i ljubav.

U prvom kontaktu s bolesnikom, medicinska sestra se treba predstaviti. Moe mu objasniti svoju ulogu, svoja oekivanja od bolesnika i zajedno dogovoriti pravila ponaanja. Sve odrasle bolesnike treba oslovljavati s Vi, bez obzira na godine, osim ako bolesnik eli drugaije. Dobro je bolesnika otvoreno pitati kako eli da ga zovemo (imenom, prezimenom, nadimkom, baka, deda i sl.).

Pristup svakom bolesniku treba biti individualan, u skladu s njegovim specifinim potrebama i potujui osnovna naela sestrinske skrbi.

Medicinska sestra prihvaa bolesnika onakvog kakav on jest - sa svim svojim vrijednostima, razliitostima i osobitostima, bez obzira na rasu, vjersku pripadnost, politika uvjerenja, gospodarske i drutvene prilike u kojima bolesnik ivi.

Sestra komunicira s bolesnikom kad god je s njim, njeguje ga, dijeli terapiju, razgovara, ak i kad ne razgovara (neverbalna komunikacija), pri emu ona djeluje u smislu ohrabrenja bolesnika ili zadovoljavanja bolesnikovih potreba za podrkom, sluanjem, savjetom, razgovorom ili samo socijalnim kontaktom, a ne u smislu psihoterapije i tumaenja njegova ponaanja.

Meutim, komunikacija sestra-bolesnik moe biti i veoma mono terapijsko sredstvo.

O terapijskoj komunikaciji govorimo kada pridonosi:

usvajanju novih znanja i stjecanju novih vjetina od strane bolesnika

poveanju uvida bolesnika u problem i porastu samosvijesti

porastu samopotovanja, samopouzdanja i povjerenja bolesnika u sebe i druge

autonomiji linosti bolesnika i njegovoj neovisnosti i samostalnosti

smanjenju anksioznosti i popravljanju raspoloenja

otklanjanju auto i heteroagresivnog ponaanja bolesnika

eljenoj promjeni u ponaanju bolesnika

boljoj orijentaciji bolesnika u vremenu, prostoru i prema drugim osobama.

Drugim rijeima, kroz terapijsku komunikaciju djelujemo na osjeaje, misli i ponaanje bolesnika mijenjajui ih u pozitivnom smjeru.

Treba naglasiti vanost i znaaj neverbalne komunikacije medicinska sestra - psihijatrijski bolesnik, u oba smjera.

Neverbalnu komunikaciju ine: ponaanje tijela

mimika

oni kontakt

govorno ponaanje

gestikulacije

dodirivanje

odijevanje

prostorno ponaanje

vremensko ponaanje

Bolesnik vrlo dobro zapaa i prilino je osjetljiv na neverbalne poruke medicinske sestre i drugih lanova terapijskog tima. Prati nau mimiku i prema njoj zakljuuje kakvo je nae stvarno miljenje o onome o emu govorimo. Hvata pogled i najee voli da ga se gleda u oi. Smeta mu podignut kaiprst i bezrazlono gestikuliranje (lamatanje) rukama. Osjetljiv je na dodir. Reagira na previe i na premalo dodira. Nekima dodira treba vie, nekima manje, nekim bolesnicima u odreenoj fazi bolesti to moe jako smetati. Nije mu svejedno kako je medicinska sestra odjevena, koliko profesionalno nosi svoju uniformu. Psihijatrijski bolesnik moe imati svoje prostorne i vremenske zone u koje ne smijemo dirati. Nismo uvijek dobrodoli kada im se pribliavamo. S njim treba razgovarati u pravo vrijeme i u njegovom dvoritu ako nam dopusti. Svaki sadraj razgovora trai poseban kontekst i okolinu.

Sve su to segmenti neverbalna komuniciranja koji bitno utjeu na ono o emu razgovaramo i na one s kojima razgovaramo.

OTPUST BOLESNIKA

Duljina hospitalizacije psihijatrijskog bolesnika ovisi o teini psihikog poremeaja i o svim initeljima koji utjeu na izljeenje ili ublaavanje simptoma bolesti.Nastoji se to je mogue prije vratiti bolesnika u obiteljsku i drutvenu sredinu uope, uz uvjet da ona zadovoljava bolesnikove potrebe za sigurnou i normalnim funkcioniranjem u toj sredini.

Prije otpusta iz bolnice, bolesniku se doputa odlazak vikendom kui kako bi se pratilo njegovo stanje i adaptacija na vanbolniko okruenje, te odnos bolesnika i ue drutvene zajednice (obitelj, prijatelji). Kada stanje bolesnika to dozvoljava, bolesnik se otputa na kunu njegu.

Medicinska sestra ukljuena je u zdravstveni odgoj bolesnika i obitelji. Prilikom otpusta bolesnika iz bolnice, sestra mu daje potrebne upute usmeno i pismeno o redovitom uzimanju terapije bez obzira na nestanak simptoma bolesti. Bolesniku treba objasniti vanost redovitih kontrola kod svog lijenika-psihijatra. Upute se takoer daju i lanovima obitelji, a odnose se na vanost lijenikih kontrola, redovitog uzimanja terapije, psihike i fizike potpore oboljelom lanu obitelji, eventualno upuivanje socijalnom radniku i socijalnoj slubi ili patronanoj sestri.

Bolesnik moe biti upuen na dodatno lijeenje u dnevnu bolnicu ili druge oblike parcijalne hospitalizacije.

Kod otpusta bolesnika iz psihijatrijske ustanove, moe se na otpusnici pisati tzv. usluna dijagnoza (radi se o ublaenoj a ne o krivoj dijagnozi), kako bolesnik ne bi zbog svoje bolesti imao potekoa u radnoj ili socijalnoj sredini.Na alost, kod odreenog broja duevnih bolesti ne moemo govoriti o konanom izljeenju. Takvi bolesnici otputaju se u remisiji bolesti, kada mogu vie ili manje normalno funkcionirati u svojoj obiteljsko i radnoj sredini.

ZADAE ZDRAVSTVENE NJEGE DUEVNIH BOLESNIKA

Prisjetimo se definicije zdravstvene njege prema V. Henderson:

Uloga medicinske sestre je pomo pojedincu, bolesnom ili zdravom u obavljanju onih

aktivnosti koje doprinose zdravlju, oporavku ili mirnoj smrti, koje bi pojedinac obavljao

samostalno kada bi imao potrebnu snagu, volju ili znanje. To treba initi tako da mu

se pomogne postati neovisnim to je mogue prije.

Uinkovitim provoenjem zdravstvene njege, sestra ima mogunost sasluati bolesnika, procijeniti njegove potrebe, reagirati i graditi osobit odnos koji je izuzetno vaan u uspostavljanju zdravlja.

Zdravstvena njega ima korijene u osnovnim ljudskim potrebama. Prema V. Henderson, sestra pomae pojedincu da:

1. normalno die

2. uzima hranu i tekuinu

3. eliminira otpadne tvari

4. kree se i zauzima odgovarajui poloaj tijela (tijekom hodanja, sjedenja, leanja i promjene poloaja)

5. odmara se i spava

6. odgovarajue se odijeva

7. odrava normalnu temperaturu tijela

8. odrava osobnu higijenu i njegu tijela

9. izbjegava opasnosti koje prijete iz okoline

10. komunicira s drugima radi izraavanja potreba i osjeaja

11. prakticira svoju religiju

12. obavlja svrsishodan rad

13. uestvuje u raznim rekreativnim aktivnostima

14. ui, istrauje i zadovoljava znatielju to pridonosi normalnom razvoju.

Na odabir intervencija iz zdravstvene njege duevnog bolesnika utjeu: psihopatoloko stanje, osobine linosti, dob, drutveni i kulturni status bolesnika, njegove tjelesne i intelektualne sposobnosti.

Zdravstvena njega duevnog bolesnika obuhvaa sve elemente osnovne zdravstvene njege i specifine zdravstvene njege. Ovdje e biti opisani oni elementi koji trae objanjenje i dodatne postupke u zdravstvenoj njezi koji su karakteristini za duevne bolesnike:

1. Odravanje osobne higijene2. Briga za udobnost bolesnika, namjetanje i presvlaenje kreveta3. Briga o prehrani bolesnika, kontrola tjelesne teine4. Podjela terapije5. Kontrola fiziolokih funkcija6. Cjelovito promatranje bolesnika i praenje stanja duevnog bolesnika7. Priprema bolesnika za dijagnostike pretrage1. Odravanje osobne higijeneKarakteristino je za veinu duevnih bolesnika da zaputaju vanjski izgled i zanemaruju osobnu higijenu. Razlozi za to mogu biti razliiti: otuenost od realiteta, smanjenje bolje i bezvoljnost, nemo ili neznanje.Dunost je medicinske sestre poticati bolesnika na svakodnevno obavljanje osnovnih higijenskih potreba (tuiranje, kupanje, umivanje, eljanje, pranje zubi, presvlaenje). Strpljivo, taktino, obzirno, postepeno, ne forsirajui, pokuati angairati bolesnika da to uini sam ili uz pomo sestre. Ne uspijemo li odmah, priekati i nakon nekog vremena pokuati ponovo, naveer ili drugi dan.

Kod nekih bolesnika bit e potrebno da sestra provede osobnu higijenu nepokretnog bolesnika u krevetu (bolesnici u stuporu, bolesnici s psihoorganskim sindromom i sl.).

2. Briga za udobnost bolesnika, namjetanje i presvlaenje krevetaSve pokretne bolesnike treba poticati da namjetaju krevete sami uz kontrolu ili prisutnost sestre.

Korisno je na sastancima terapijske zajednice dogovoriti se da bolesnici sami zadue jednog bolesnika koji e vriti pregledavanje kreveta svih bolesnika na odjelu i ocjenjivati urednost. Takva aktivnost ima viestruku korist. Bolesniku koji je zaduen za ocjenjivanje urednosti kreveta daje osjeaj vanosti, odgovornosti i obveze, ostale bolesnike potie na urednost, radnu naviku i osjeaj obveze, a jednima i drugima ispunjava dio slobodnog vremena.

Za nepokretne bolesnike brigu o udobnosti preuzima medicinska sestra. Udobnost bolesnika na bolnikom odjelu podrazumijeva osim bolesnikog kreveta i bolesnike sobe i ugodan ambijent u kojem bolesnik boravi tijekom lijeenja. Fiziko okruenje koje ukljuuje veliinu i opremljenost prostora, raspored namjetaja, osvijetljenost, boju zidova djeluje na raspoloenje bolesnika i osjeaj ugodnosti odnosno neugodnosti, pripadnosti ili ne takvom odjelu.

Velik je izazov za medicinsku sestru osigurati takve elemente okruenja koji e kod bolesnika izazvati pozitivne emocije i pozitivan stav prema sredini u koju je doao, te e takoer imati odreen terapijski uinak (terapijsko okruenje).

3. Briga o prehrani bolesnika, kontrola tjelesne teineKod mnogih duevnih bolesnika postoje kvalitativni i kvantitativni poremeaju prehrane. Neki bolesnici odbijaju uzimanje hrane uope, te ih je potrebno hraniti umjetnim putem (nazogastrinom sondom i infuzijama).Hrana mora biti ukusna i lijepo servirana. Vana je prisutnost sestre za vrijeme uzimanja obroka jer tako moemo imati kontrolu koliko je bolesnik pojeo i kakvo je njegovo ponaanje za vrijeme jela i neposredno nakon uzimanja obroka.

Razlozi odbijanja hrane mogu biti:

oslabljena ili izgubljena potreba za jelom

sumanute ideje o mogunosti trovanja hranom

odbijanje hrane zbog osjeaja bezvrijednosti kod depresivnih bolesnika (ne zasluuju hranu)

psihomotorna usporenost

aktivni negativizam

pretjerana aktivnost kod maninih bolesnika (nemaju vremena za jelo)

nihilistike sumanute ideje (nema usta, eludac, ne moe jesti).

Potrebno je obratiti panju kod bolesnika s poremeajima hranjene (Anorexia nervosa i Bulimia nervosa) na ponaanje bolesnika neposredno nakon uzimanja obroka (izazivanje povraanja, pojaana fizika aktivnost nakon jela, uzimanje purgativa i sl.).

Mogui su i kvalitativni poremeaji u prehrani, kada bolesnik odbija samo odreenu vrstu hrane (zbog razliitih razloga: boje, okusa, mirisa ili hrane koja deblja i sl.).

Bolesnik moe biti paranoidan na osobu koja dijeli hranu, na medicinsku sestru, te i to moe biti razlog odbijanja hrane.

Ako bolesnik odbija hranu, potrebno je uloiti mnogo truda u pokuaju da ipak neto pojede, moda i uz pomo sestre. U sluaju kada nije nikako mogue uvjeriti bolesnika u vanost uzimanja hrane, potrebno je uvesti nazogastrinu sondu ili prehranjivati bolesnika putem infuzije.

Nazogastrina sonda uvodi se za svaki obrok i to iz dva razloga:

1. kod sljedeeg obroka, bolesnik moda ipak pristane na hranjenje prirodnim putem

2. postoji opasnost od izvlaenja sonde i aspiracije eluanog sadraja (sondu moe bolesnik izvaditi sam ili mu to moe uiniti neki drugi bolesnik).

Ako hranimo bolesnika putem infuzije, potreban je stalni nadzor sestre za cijelo vrijeme primanja infuzije.

Svaki tjedan, a po potrebi i ee vri se kontrola tjelesne teine vaganjem bolesnika. Tjelesna teina upisuje se na temperaturnu listu.

Kod bolesnika s poremeajima hranjenja, tjelesna teina mjeri se strogo precizno svaki dan, bez odjee i obue, prije obroka. Kod takvih bolesnika treba obratiti panju na eventualno pojaano uzimanje tekuine (pijenje vode) prije kontrole tjelesne teine.

4. Podjela terapijeMedicinska sestra dijeli terapiju duevnim bolesnicima strogo kontrolirano. Neki bolesnici rado uzimaju lijekove u velikim koliinama i vrlo esto, drugi ih nerado uzimaju ili potpuno odbijaju terapiju. Bolesnici mogu skupljati lijekove i iskoristiti ih u svrhu pokuaja suicida.

Nekoliko je osnovnih razloga zbog kojih bolesnik ne eli uzimati terapiju:

bolesnik se subjektivno osjea dobro, ne osjea se bolesnim i misli da mu lijek nije potreban

poricanje bolesti - uzimanje lijeka za bolesnika znai da je bolestan (lud), to on ne moe prihvatiti te eli dokazati kako je zdrav i moe bez lijekova

neugodne nuspojave ili loa prethodna iskustva s lijeenjem

strah od lijekova

bolesnik ne razumije razloge lijeenja i nain na koji lije treba uzeti

U podjelu terapije na psihijatrijskom odjelu u pravilu idu dvije sestre. Bolesnik lijek uzima pred sestrom. Ako je potrebno sestra treba prekontrolirati usnu upljinu i otvoreno rei bolesniku da se eli uvjeriti da li je lijek stvarno progutao ili ga dri u ustima, ispod jezika. Bolesnik moe lijek sakriti ili ga ispljunuti, baciti ili spremiti. Nikakve lijekove ni boce od infuzije ne smijemo ostavljati na nonom ormariu. Sestra treba pratiti ponaanje bolesnika za vrijeme podjele terapije (izbivanje bolesnika s odjela, traenje dodatne terapije, opravdanje bolesnika da nemaju au ili sl.), i svoja zapaanja prenosi terapijskom timu. Takoer treba obratiti naroitu panju na kolica s terapijom, drati ih pod kontrolom oka (bolesnik moe uzeti cijelu boicu s lijekovima i odmah progutati njen sadraj ili je pospremiti).

Kod bolesnika koji ih bilo kojeg razloga odbijaju terapiju (nekritinost prema svojoj bolesti, sumanute ideje i sl.), terapije se uvodi parenteralnim putem (i.m., i.v.). Mogu se uvesti depo preparati koji se daju u duljim vremenskim razmacima parenetralno.

Lijeenje psihijatrijskih bolesnika dugotrajno je ili trajno. No kada se osjeaju bolje i nemaju simptoma bolesti, bolesnici esto na svoju ruku prekidaju uzimanje terapije to moe dovesti do recidiva bolesti. Sestra je duna bolesnika na to upozoriti. To se odnosi na one koji su na kunoj njezi.

Veina psihofarmaka izaziva nuspojave koje mogu za bolesnika biti vie ili manje neugodne. Medicinska sestra mora poznavati nuspojave koje izazivaju pojedini psihofarmaci. Nuspojave mogu biti:suhoa usta, pojaana salivacija, smetnje mokrenja, hipotenzija, umor, pospanost, nemir, tremor, zakoenost muskulature (ekstrapirimidni simptomi), mljackanje, nemogunost stajanja na jednom mjestu i dr. (Vidi poglavlje o psihofarmakoterapiji!).

Pohranjivanje i uvanje lijekova na psihijatrijskom odjelu

Svi lijekovi pohranjuju se u za to predvienom prostoru na odjelu koji nije dostupan bolesnicima. Prostorija i ormar s lijekovima zakljuavaju se. Kolica s lijekovima ne ostavljaju se nikad bez nadzora medicinske sestre. Ovim mjerama sprjeavamo mogue neeljene posljedice nekontroliranog uzimanja lijekova od strane onih bolesnika koji su skloni troenju veih koliina pojedinih lijekova ili bolesnicima sa suicidalnim namjerama.

5. Kontrola fiziolokih funkcija

Odnosi se na:

kontrolu eliminacije (stolica i mokrenje). este su opstipacije kod bolesnika koji boluju od depresije. Posebno treba obratiti panju na bolesnike s psihoorganskim sindromom. Ako je potrebno, mogu se bolesniku dati dijetalna hrana, laksativi ili klizma. Mokrenje moe biti poremeeno na nain da bolesnik nekontrolirano mokri nou u krevet, moe imati retenciju urina ili potekoe s mokrenjem vezane uz uzimanje psihofarmakoterapije ili moe biti inkontinentan. san i spavanje - esto je poremeeno kod duevnih bolesnika. Bolesnici mogu patiti od nesanice, buditi se ee nou ili se buditi vrlo rano ujutro i ne mogu vie zaspati (depresija).

Prema tipu, nesanicu dijelimo na:a) tekoa usnivanjab) tekoa prosnivanja

c) prerano buenje

O tipu nesanice ovisi i eventualna terapija hipnoticima, kao i vrijeme u koje je potrebno dati terapiju kako bismo postigli optimalni uinak. (Vidi poglavlje Hipnotici!). Manini bolesnici obino spavaju vrlo malo (mogu spavati i samo 2-3 sata nou). Neki bolesnici mogu imati vrlo neugodne none more, te se boje zaspati. Sestra treba pratiti spavanje bolesnika i o tome obavijestiti terapijski tim.6. Cjelovito promatranje bolesnika i praenje stanja duevnog bolesnika vanjski izgled, dranje, ponaanje

analiza verbalne i neverbalne komunikacije (brzina govora, fluentnost/tenost, prisutnost bizarnih sadraja, intonacija, ritam, pogled, mimika, gestikulacije, stereotipije).

promatranje bolesnika s obzirom na njegove kognitivne funkcije (stanje svijesti). Razlikujemo kvalitativni poremeaj svijesti (delirij, sumrana stanja, fuge, somnabulizam) i kvantitativni poremeaj svijesti (somnolencija, sopor, koma).

praenje i uoavanje prominentnih psihijatrijskih simptoma: poremeaj miljenja - formalni poremeaj miljenja (oduzimanje misli, disocirano miljenje, salata od rijei, raspad jasnoe pojmova) i sadrajni poremeaj miljenja (sumanute misli, nerealne misli); obmane osjetila - uoavanje halucinacija kod bolesnika (vidne, slune, tjelesne, njune) procjene raspoloenja i afektivno-voljnih funkcija (hipobulija, abulija, ambivalencija, afektivna krutost, mrnja, bijes, strah, anksioznost, paratimija i paramimija)

promatranje bolesnika s obzirom na psihomotoriku (hipokinezija, akinezija, hiperkinezija, katatoni nemir, stereotipije, manirizmi)

uoavanje simulacije, agravacije, disimulacije. Simulacija je prikazivanje simptoma bolesti koji stvarno ne postoje (npr. bolesnik tvrdi da ima povienu temperaturu). Simulacijom bolesnik obino nastoji postii neki cilj, npr. izbjei otpust iz bolnice. Vano je razlikovati simulaciju od hipohondrijskih ideja - zbog kojih bolesnik doista vjeruje da je teko bolestan. Agravacija je prikazivanje simptoma teim nego to stvarno jesu. Disimulacija je prikazivanje svog stanja znatno blaim ili boljim nego to ono stvarno jest. Karakteristino je za suicidalne bolesnike da disimuliraju kako bi bili otputeni iz bolnice i uinili suicid, ovisnici takoer. Paranoidni bolesnici imaju osjeaj da ih netko progoni (to moe biti i medicinska sestra ili lijenik), disimiliraju kako bi pobjegli od nekoga, bili otputeni iz bolnice. uoavanje nuspojava psihofarmakoterapije

praenje bolesnikova ukljuivanja u oblike socioterapije

promatranje bolesnika s obzirom na njegove vitalne funkcije i eventualne somatske bolesti.

Praenje stanja bolesnika i njegova ponaanja ujedno nam koristi i za planiranje zdravstvene njege i sestrinskih intervencija. Sestra treba pratiti sve to se dogaa na odjelu ali posebnu pozornost treba obratiti praenju fizikog i psihikog stanja bolesnika, njegova ponaanja i specifinih reakcija, interakcija s drugim bolesnicima i posjetima, aktivnosti, odnosa prema lijeenju i kunom redu:

pri prijemu treba uoiti reakciju bolesnika na hospitalizaciju, stupanj anksioznosti, otpora, ravnodunosti, suradljivosti

dok pacijent spava, uoiti kakvo je disanje, je li nemiran u snu, budi li se i kada tijekom noi (neposredno nakon uspavljivanja ili u ranim jutarnjim satima), kakav je uinak none medikacije

pri ustajanju: je li bolesnik naspavan, budi li se s lakoom i zapoinje novi dan osvjeen ili se teko razbuuje, somnolentan je, te kakva je jutarnja osobna higijena bolesnika

u vrijeme podjele terapije: kakav je odnos bolesnika prema uzimanju lijekova, uzima li redovito lijekove, traiti znakove moguih nuspojava lijekova

u vrijeme obroka: kakav je apetit bolesnika, koliko pojede, odbija li neku vrstu hrane ili hranu uope, koju hranu odbija, kakvo je ponaanje za vrijeme jela (mirno sjedi i pojede obrok ili ee odjelom i jede, maniri tijekom uzimanja hrane i sl.)

u vrijeme posjeta: obratiti panju na reakciju bolesnika na posjete, kakvo je njegovo ponaanje bilo prije, za vrijeme i nakon posjete. Tko posjeuje bolesnika?

aktivnosti: koliko vremena bolesnik provodi u aktivnostima na odjelu, na radnoj i okupacijskoj terapiji na sastancima terapijske zajednice. Obratiti panju na njegove interese, napredak, interakcije, tonost.

praenje suradljivosti bolesnika u procesu lijeenja: da li se bolesnik dri terapijskih uputa, pridrava li se propisanog reim lijeenja i kunog reda.

Izvjetaj o praenju ponaanja i stanja bolesnika tijekom 24 sata sestra prenosi ostalim lanovima terapijskog tima usmeno a pismeno sve unosi u dnevnik praenja bolesnika.

Kako bismo bolje razumjeli to podrazumijevamo pod pojmom ponaanje, potrebno je istai:

Ponaanje je nain kojim se uspostavlja meusobni odnos pojedinca i okoline i na

koji pojedinac reagira na razliite uvjetne strukture drutva i prirode.

(G.Grossmann, W. Schmitz, 1969.).

Razlikujemo 4 osnovne komponente od kojih se sastoji ljudsko ponaanje (W. Glasser, 1989.):

a) djelovanje (ili aktivno ponaanje) je voljno pokretanje svih ili nekih dijelova tijela u

nekom smjeru u kojem ga elimo pokretati

b) miljenje - voljno izazivanje ili nevoljno izazivanje misli

c) osjeanje - izazivanje raznolikih osjeaja ugode i neugode dok mislimo ili radimo

d) fizioloke pojave - sloena fiziologija prua tijelu ono to mu je potrebno za

djelatnost, miljenje ili osjeanje. Na primjer, dok gledamo uzbudljiv film strave

nae srce kuca bre nego obino u mirovanju.

Praenje ponaanja psihijatrijskog bolesnika vrlo je sloena i odgovorna dunost medicinske sestre, jer aktivnosti organizma koje podrazumijevaju ponaanje ukljuuju sve ove etiri komponente. U normalnim situacijama djelovanje je najpodlonije volji. To je onaj dio ponaanja koji moemo kontrolirati. Nekontrolirano djelovanje odnosno ponaanje duevnih bolesnika zbog svoje psihopatologije takoer ukljuuje ostale tri komponente ponaanja. Primjerice, agresivno ponaanje koje bolesnik nije u stanju kontrolirati takoer ukljuuje miljenje (zbog ega to radi), osjeanje (najee srdbe, ljutnje ili straha), te fizioloke pojave koje prate agresivno djelovanje (ubrzan puls, ubrzano disanje, proirene zjenice, smanjena osjetljivost na bol i sl.).7. Priprema bolesnika za dijagnostike pretrageZa vrijeme boravka na psihijatrijskom odjelu, bolesniku se obavlja niz pretraga. Dunost je medicinske sestre: bolesnika obavijestiti o potrebi pretrage

upoznati bolesnika s vrstom pretrage i nainom na koji se obavlja

tijekom pretrage biti uz bolesnika, pomoi mu i ohrabrivati ga ako je potrebnoBolesnici se esto boje dijagnostikih pretraga iz razliitih razloga (npr. zbog sumanutih ideja da e mu lijenik neto ugraditi u dio tijela), tako da je potrebno prije pretrage pojaati terapiju. Ako pretraga nije neophodno potrebna a bolesnik je izrazito uplaen ili napet, ako je ikako mogue pretragu treba odgoditi.

Prije svakog medicinsko-tehnikog zahvata kojeg izvodi sestra (mjerenje vitalnih funkcije, parenteralna primjena terapije, vaenje krvi, kateterizacija mokranog mjehura, davanje klizme, uvoenje nazogastrine sonde i drugo), potrebno je bolesnika psihiki pripremiti.

Treba imati na umu da je svaki bolesnik (tjelesni ili duevni) manje ili vie uplaen zbog zahvata koji slijedi. U sluaju psihijatrijskog bolesnika moramo imati na umu njegovo psihiko stanje i razlog njegove hospitalizacije, te vrstu pretrage ili zahvata. Svakom bolesniku treba pristupati individualno i posvetiti mu onoliko vremena koliko je dotinom bolesniku potrebno.

Sestra treba bolesniku ukratko objasniti postupak i razlog zbog kojeg se zahvat obavlja, ohrabriti ga i umiriti. Bolesniku treba pokazati razumijevanje za njegov strah a ne omalovaavati njegove emocije. Primjer: bolesnik pokazuje strah od zahvata a sestra moe rei: ega se bojite, pa nije to nita a pritom dri u rukama instrumente koje bolesnik nikada nije vidio. A moemo rei primjerice i ovako: Znam da se bojite, ali ja u uiniti sve da Vam zahvat bude to manje neugodan, osjetit ete samo mali ubod igle.

OSNOVE PROCESA ZDRAVSTVENE NJEGE

PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

Bit sestrinstva je skrb za ovjeka a bit procesa sestrinske skrbi je nain na koji sestra prua tu skrb.Sestrinska skrb zahtijeva intervencije koje se ne temelje na intuiciji,

nego na namjernom i organiziranom pristupu zadovoljavanju potreba

i rjeavanju problema.

(Europski ured SZO o sestrinskoj skrbi, 1987.)OSNOVNE FAZE PROCESA ZDRAVSTVENE NJEGE1. utvrivanje potreba ili procjena

2. planiranje

3. provedba

4. evaluacija

Svaka od tih faza sastoji se od nekoliko koraka.

1. utvrivanje potreba ili procjena - prikupljanje podataka

- analiza podataka

- sestrinska dijagnoza

2. planiranje- utvrivanje prioriteta

- definiranje ciljeva

- planiranje intervencija

- izrada plana

3. provedba- validacija plana

- provedba

4. evaluacija- evaluacija cilja

- evaluacija plana

Zdravstvena njega planira se individualno za svakog bolesnika i dokumentira!

Primjer:

1. utvrivanje potreba, procjena:

- prikupljanje i analiza podataka: sestra ulazi u bolesniku sobu, bolesnica N.N. lei u svom krevetu nepoeljana, nije se umila ni okupala, u neistoj je spavaici.

- sestrinska dijagnoza: Smanjena mogunost brige o sebi.

Zbog lakeg razumijevanja sestrinske dijagnoze, navest emo definiciju: smanjena mogunost brige o sebi je stanje u kojem su zbog oteenja tjelesnih ili kognitivnih funkcija i drugih razloga smanjene sposobnosti pojedinca za obavljanje etiriju aktivnosti samozbrinjavanja: hranjenja, odravanja higijene, odijevanja i dotjerivanja te eliminacije. (Izvor: Fukar G.: Uvod u sestrinske dijagnoze)

2. planiranje:- definiranje ciljeva- dugoroni cilj: razviti kod bolesnika svijest o potrebi i nunosti brige o

osobnoj higijeni kao preduvjeta za osjeaj vlastite

vrijednosti i pozitivne slike o sebi

- kratkoroni cilj: provesti odgovarajuu osobnu higijenu (pranje tijela,

oblaenje, njega kose i usne upljine).Odjelna sestra isplanirat e tko e i u koje vrijeme provesti sestrinske intervencije.Npr. sestra Ana je zaduena za bolesnika N.N. sa sestrinskom dijagnozom: smanjena mogunost brige o sebi. Provest e sestrinske intervencije prema planu:

- poticati bolesnika na osnovnu brigu o higijeni tijela

- dogovoriti s bolesnikom tono vrijeme ustajanja iz kreveta ujutro, vrijeme odlaska u

kupaonicu i oblaenja

- pomoi bolesniku pri odlasku u kupaonicu i obavljanju osobne higijene ukoliko on ne

moe sam

- pohvaliti bolesnika, ohrabriti ga rijeima kako je uspio dobro obaviti kupanje i kako

sada puno bolje izgleda

- postii da bolesnik i sam primijeti pozitivan pomak i poboljanje u svom izgledu i

osjeaju istoe tijela.3. provedba:- sestrinske intervencije prema gore navedenom

4. evaluacija:

Bolesnik je obavio minimum osnovne higijene sam te uz pomo i poticaj sestre radi to redovito svaki dan.

ZDRAVSTVENA NJEGA SHIZOFRENOG BOLESNIKA

Bolest se javlja najee u dobi od 15-30 godine. U prvoj fazi bolesti dolazi do poremeaja aktiviteta: - nezainteresiranost za okolinu, povlaenje u sebe, smanjena komunikacija s okolinom, bolesnik zaputa svoju vanjtinu. U drugoj fazi, bolest se razvija i zahvaa cijelu linost. Dolazi do depersonalizacije i derealizacije s poremeajima emocionalnog i afektivnog ivota te poremeaja miljenja i obmana osjetila (najee slune i tjelesne halucinacije).

Zdravstvena njega ovisi o intenzitetu poremeaja te ju treba individualno planirati. U prvim danima hospitalizacije potrebno je stvarati povjerenje i sigurnost i poticati bolesnika na komunikaciju.Poticati bolesnika na odravanje osobne higijene - samostalno ili uz pomo sestre. Bolesnici zaputaju svoj izgled, nezainteresirani su za predmete, pojave i zbivanja u stvarnom svijetu, nemaju potrebu za odravanjem osobne higijene i brige i vanjskom izgledu. Zbog sumanutih ideja i strahova mogu biti nepredvidivog ponaanja i razdraljivi. Mogu biti suicidalni i agresivni. Ako je potrebno, treba ih zatititi zatitnom kouljom.

Kod shizofrenih bolesnika javlja se poremeaj miljenja koji moe biti:

formalni - oduzimanje misli, disocirano miljenje, salata od rijei, raspad jasnoe pojmova

sadrajni - sumanute misli (nerealne, bizarne). U poetku bolesti bolesnik se od njih distancira, nisu ni njemu uvjerljive, esto ih prikriva, ali u akutnoj fazi su mu realne i ne treba ga razuvjeravati, on u njih vjeruje.

Javljaju se halucinacije (obmane osjetila) i to najee slune i tjelesne. Slune halucinacije mogu se javiti kao: elementarne (bolesnik uje buku, umove, kripanje, glazbu) i artikulirani glasovi (razumljive rijei, glasovi se obraaju bolesniku i s njim razgovaraju). Bolesnik moe imati imperativne halucinacije - glas se direktno obraa bolesniku i izdaje naredbe. Bolesnik slua taj glas i izvrava naredbe (npr. Nemoj ustajati iz kreveta!, Ne jedi to! i sl.). Kod tjelesnih halucinacija bolesnik doivljava da se njegovo tijelo mijenja pod utjecajem vanjske sile (npr. TV ili radio aparata, kompjutora i sl.), mijenja se raspored organa, neto je ugraeno u tijelo. Vidne halucinacije su rijetko same, ee su povezane s idejama odnosa - npr. povezanost s Bogom).U akutnoj fazi bolesti sestra ne treba bolesnika razuvjeravati u postojanje halucinacija ali isto tako i ne priznavati ih. Moe primjerice rei: Ja to ne ujem i sl.

U poetnoj fazi bolesti, bolesnik od sestre moe traiti i potvrdu da li je neto istinito ili ne. Bolesnika treba nastojati koliko je mogue vie poticati na dogaanja i stvari u realnom svijetu.Bolesnici nerado uzimaju ili odbijaju terapiju pa je potrebna stroga kontrola da lijek popiju pred sestrom (dunost joj je da prekontrolira usnu upljinu).Zbog paranoidnih ideja moe biti prisutan strah od trovanja hranom pa je potrebna kontrola prehrane. Sestra moe i sama pred bolesnikom kuati hranu kako bi ga uvjerila da hrana nije otrovana.

Kao posljedica poremeaja psihomotorike i motorikog neaktiviteta (hipokinezije ili akinezije) bolesnik moe imati edematozne i cijanotine ekstremitete te ga je potrebno poticati na aktivne vjebe ekstremitetima (fleksija koljena i stopala i sline jednostavne vjebe donjim ekstremitetima).

Mogu takoer biti prisutne stereotipije i manirizmi (bolesnici izvode neprirodne pokrete tijelom). Zbog mogueg katatonog ponaanja i katatone ukoenosti potrebno je obratiti panju na mogue povrede ili dekubitus. Opisani su sluajevi bolesnika koji su satima bili prislonjeni uz vrui radijator i zadobili vrlo teke opekline. Mogua posljedica katatonog ponaanja jest katatoni stupor. Bolesnik privremeno prekida sve aktivnosti, kontakt i komunikaciju s okolinom. Zdravstvena njega bolesnika u stuporu opisana je u sljedeem poglavlju.

Shizofreni bolesnik se esto izrazito jako boji razliitih dijagnostikih postupaka (EEG) zbog straha da e mu se tijekom pretrage neto ugraditi u glavu ili neki drugi organ ili izvaditi iz njega. Dunost je sestre bolesniku objasniti o kakvoj se dijagnostikoj pretrazi radi i nastojati ga umiriti. Ako je potrebno, treba upozoriti lijenika koji e ordinirati odgovarajuu terapiju prije pretrage.

Posebnu panju sestra treba obratiti suicidalnosti shizofrenog bolesnika. Kod takvih bolesnika ei su suicidi nego pokuaji suicida. Dva su razloga suicidalnosti shizofrenih bolesnika:

- psihotini razlog u akutnoj fazi bolesti kao rezultat autodestruktivnih impulsa, sumanutih misli ili imperativnih halucinacija

- bilansni razlog koji se javlja ee po otpustu bolesnika iz bolnice, zbog djelomine ili potpune kritinosti kao odgovora na realno sagledavanje svoga stanja. Bolesnici postaju svjesni da u teko bolesni i poine suicid.

Tijekom provoenja zdravstvene njege potrebno je pokuati bolesnika zainteresirati za predmete i zbivanja u stvarnom svijetu (otueni od realiteta) te ga poticati na ukljuivanje u razliite oblike socioterapije (radna terapija, rekreativna terapija, terapijska zajednica, grupna terapija).

ZDRAVSTVENA NJEGA KOD BIPOLARNOG AFEKTIVNOG POREMEAJA (BAP)

Bipolarni afektivni poremeaj (manino-depresivna psihoza) se moe javiti kao cirkularna psihoza gdje se izmjenjuju faze manije i depresije ili kao odvojeni simptomi. I. ZDRAVSTVENA NJEGA MANINOG BOLESNIKA

Zdravstvena njega maninog bolesnika sloena je i oteana zbog bolesnikove totalne nekritinosti prema svojoj bolesti. Bolesnici se osjeaju izrazito dobro i uope ne vide potrebu za lijeenjem. Skloni su bjeanju iz bolnice na to sestra mora obratiti naroitu panju. Upadljive su vanjtine, ene pretjerano naminkane, ekstravagantno obuene.

Tijekom boravka u bolnici sestra treba kontrolirati osobnu higijenu bolesnika i usmjeravati optimumu (pojaano se znoje). Bolesnice obazrivo upozoravati da se ne ureuju previe, da ne provode suvie vremena pred ogledalom ili u kupaonici jer i ostalim bolesnicima treba taj prostor. Podsjetiti ih da se nalaze na bolnikom odjelu. Iako naminkani i ureeni mogu biti vrlo neuredni i neisti.

Euforino su raspoloeni, bezrazlono razdragani, veseli, uvijek spremni za razgovor, smijeh, pjesmu, ali mogu biti i svadljivi, ljuti i bijesni. Raspoloenje im je promjenljivo i na najmanji negativni poticaj mogu iz dobrog raspoloenja postati izrazito ljuti i agresivni. Ako je potrebno, sestra e ih staviti u zatitnu koulju.Hiperaktivni su, nemirni, buni. Sestra treba pokuati smanjiti njihovu aktivnost te ih okupirati aktivnostima koje smiruju (radna terapija, fizike aktivnosti). Neuredni su te im je potrebno aktivnost usmjeravati na voenje brige o svojim stvarima, krevetu, nonom ormariu, iako ne vole ograniavanje njihove neprestane aktivnosti.

Nametljivi su drugim bolesnicima i osoblju. Zbog sumanutih ideja misle da sve najbolje znaju, da su najmoniji pa mogu doi u sukob s drugim bolesnicima. U tim sluajevima sukobe treba rjeavati na grupnim sastancima. Sestra mora biti u stanju kontrolirati svoje ponaanje prema takvom bolesniku (kontratransfer) i u svim situacijama se ponaati maksimalno profesionalno, struno, strpljivo i tolerantno.Misaoni tijek je ubrzan, brzo prelaze s teme na temu kao da imaju pritisak ideja. U komunikaciji s takvim bolesnicima sestra treba pokuati usredotoiti bolesnikovo miljenje i panju na jedan moment, upozoravati ga da govori sporije i tie.

Nagonski dinamizmi su pojaani. Zbog pojaanog libida i pretjeranog erotizma treba obratiti panju na bolesnike suprotnih spolova, posebno na one koji se ukljuuju u razliite socio i rekreativne terapije (etnje, ples, druenja, izleti i sl.)

Apetit im je pojaan ali zbog pretjerane aktivnosti mogu zanemariti prehranu ili mogu konzumirati vee koliine hrane (kontrola tjelesne teine).

Sve vitalne funkcije su poviene: tlak, puls, tjelesna temperatura. Dunost je sestre kontrolirati vitalne funkcije. Zbog pretjerane aktivnosti i uzbuenosti i pojaane izdrljivosti mogu biti vitalno ugroeni.

Spavanje je izrazito skraeno. Mogu spavati samo 2-3 sata nou. Sestra treba vremenski pratiti spavanje maninog bolesnika i o tome obavijestiti lijenika. Tijekom noi nastojati osigurati mir na odjelu i potivanje kunog reda.

II. ZDRAVSTVENA NJEGA DEPRESIVNOG BOLESNIKA

Vanjski izgled i dranje je karakteristino: lice tuno, zabrinuto, kutovi usana sputeni, pognutog dranja, zaputene vanjtine. Bolesnik se lako rasplae ali postoje i tzv. suhe depresije.

Psihomotorika usporena, spore kretnje, oskudna mimika, monoton glas do depresivnog stupora. Mogu biti psihomotorno agitirani (otkoeni), to se ispoljava nemirom, ne mogu se skrasiti na jednom mjestu, zapomau, trae pomo: Sestro...

Voljni dinamizmi su snieni - hipobulija sve do abulije.

Bolesnika treba poticati na ustajanje iz kreveta, namjetanje kreveta i na osnovne aktivnosti.

Zaputaju svoj izgled te ih treba poticati na obavljanje osobne higijene (kupanje, pranje kose, eljanje, brijanje kod mukaraca i sl.). Ukoliko ove aktivnosti bolesnik ne moe initi sam, potrebna mu je pomo medicinske sestre. Sestra treba bolesniku pomoi kod ustajanja, proetati odjelom, odvesti u kupaonicu. Pri tome treba bolesnika ohrabrivati, dati mu podrku. Za svaki uinjen pomak, bolesnika treba pohvaliti i poticati na daljnje korake.

Depresivno raspoloenje karakterizira bezrazlona alost, potitenost, osjeaj nie vrijednosti, grinja savjesti, osjeaj krivice, predbacivanje samom sebi. Strahuju od budunosti, nita ih ne moe razveseliti.

Misaoni tijek je usporen, na pitanja odgovaraju s dugom latencijom. U psihotikoj depresiji mogu biti prisutne sumanute ideje krivice, propasti, hipohondrijske ili nihilistike ideje (uje da i drugi govore da je on bezvrijedan, da bi bilo bolje da ga nema). Zaokupljeni su samima sobom i pesimistikim sadrajima. Koncentracija na nedepresivne sadraje je oteana. Usprkos tome, medicinska sestra treba se puno baviti takvim bolesnikom, esto razgovarati s njim iako on odbija suradnju i kontakt i dati mu do znanja da mu elimo pomoi i biti s njim i kada uti.Dunost je sestre poticati bolesnika na razgovor, pri emu treba nastojati odvratiti mu panju od depresivnih sadraja. Birati vedre teme koje bolesnika bar malo vesele (razgovor o djeci, unucima, poslu). Tijekom razgovora pronai one osobine linosti na koje je bolesnik bio naroito ponosan u vrijeme zdravlja (urednost, dobra domaica, hrabrost, upornost i drugo), te razgovor usmjeriti u pozitivnom i veselijem smjeru. Bolesnika treba poticati na komunikaciju s ostalim bolesnicima i postupno ga ukljuivati u oblike socioterapije (radna terapija, terapijska zajednica, grupna terapija i dr.).

Apetit je smanjen, nemaju volje za jelom. Vrlo esto odbijaju hranu jer je nisu zavrijedili. Vano je da sestra kontrolira prehranu i tjelesnu teinu bolesnika. Takoer, sestra treba kontrolirati vitalne i fizioloke funkcije.

este su promjene sranog ritma, cijanoza i hladnoa ekstremiteta. Depresivni bolesnici su esto opstipirani te je potrebno kontrolirati stolicu. Mogu se javiti poremeaji menstruacijskog ciklusa, te bolovi u razliitim dijelovima tijela.

Opasnost od suicida najjaa je u ranim jutarnjim satima, kada se oni najloije osjeaju jer za njih poinje jo jedan turoban, besmislen i bezvrijedan dan. Naveer se osjeaju neto bolje jer je jedan takav straan dan iza njih.

U radu s depresivnim bolesnikom, sestra treba pokazati svoje umijee strpljenja i razumijevanja. Bolesnici trebaju uz profesionalan odnos i osjeaj prihvaenosti, ljubavi i fizikog kontakta (dodir, dranje za ruku, tapanje po ramenu, glaenje po kosi). Sestra treba takvom bolesniku stalno iznova pruati poticaj za ivotom, dokazivati svoju dobru volju za pomoi i razvijati kod bolesnika osjeaj samopouzdanja i samopotovanja.

ZDRAVSTVENA NJEGA BOLESNIKA S PSIHOORGANSKIM SINDROMOM

Organski mentalni poremeaji su psihiki poremeaji izazvani oteenjem ili disfunkcijom mozga. Mogu biti posljedica: upalnih procesa, trauma, trovanja, smetnja cirkulacije, somatske bolesti i sl. Mogu se ispoljavati kao akutni i kronini. Razlikujemo dva osnovna oblika psihoorganskog sindroma:- sindrom demencije

- sindrom delirija.

I. ZDRAVSTVENA NJEGA BOLESNIKA SA SINDROMOM DEMENCIJE

Etioloki, demencija se moe javiti kao vaskularna demencija, uz Parkinsonovu bolest, epilepsiju, AIDS, povrede mozga, avitaminozu B12.

Dolazi do propadanja kratkoronog i dugoronog pamenja. Bolesnik se ne moe sjetiti dobro poznatih imena ljudi, datuma, telefonskih brojeva i slinog. Dolazi do potekoa u konverzaciji, ne moe dovriti zapoetu reenicu ili aktivnost koju je zapoeo, jer zaboravi to je htio i poeo, te do poremeaja viih kortikalnih funkcija:

a) afazija - poremeaj govora

b) apraksija - nesposobnost izvoenja nekih radnji.

U teim sluajevima, bolesnik ne prepoznaje ni osobe iz ueg kruga. Mogue su promjene osobnosti: krtost, opsesivnost, paranoidnost, razdraljivost i agresivnost, te emocionalni poremeaji: depresija, anksioznost, socijalno povlaenje, izolacija.

Uz psihike poremeaje imaju esto i organski poremeaj, pa ih je potrebno smjestiti na jedinicu intenzivne njege uz stalni nadzor medicinske sestre. Potrebna je stalna kontrola vitalnih funkcija (puls, krvni tlak, disanje, temperatura), te kontrola izluevina. Mogu biti opstipirani ili inkontinentni, te imati potekoa kod mokrenja (retencija urina ili inkontinencija mokrae).

Brigu oko osobne higijene, prehrane, pomo pri eliminaciji preuzima sestra.

Zapoetu aktivnost ili radnju nisu u stanju zavriti (kupanje, oblaenje) te i kod pokretnih bolesnika sestra provodi stalni nadzor i pomo.Ne moemo se osloniti na njihove iskaze (da li je bio u kupaonici dana, uzeo hranu, je li obavio pretragu i sl.) zbog kognitivnih poremeaja. esto su neuredni i nevoljko obavljaju i minimum osobne higijene.

Mogu biti neugodni za druge pacijente zbog promjena osobnosti (diranje tuih stvari, uzimanje iz tuih nonih ormaria, razdraljivost, tuakanje), eventualne konflikte treba rjeavati vrlo taktino i oprezno. Mogu biti agresivni (najee verbalno!) i naporni za medicinsku sestru i sve na odjelu. S takvim bolesnicima potrebno je mnogo strpljenja, najee ih je nemogue zadovoljiti (hranom, postupcima, njegom, ostalim bolesnicima u sobi) jer ni sami zapravo ne znaju to bi eljeli.

II. ZDRAVSTVENA NJEGA BOLESNIKA U DELIRIJU

Prema etiologiji, delirij moe biti:

febrilni

alkoholni

posttraumatski

postooperativni

medikamentozni

toksini

Delirij je kvalitativni poremeaj svijesti u kojem je pacijent neorijentiran u prostoru, vremenu i prema osobama. Govor je nepovezan, nesuvisao s poremeajem panje. Javljaju se obmane osjetila: iluzije, halucinacije i misinterpretacije. Najee su vidne halucinacije - male ivotinje (bijeli mievi, pauci) ili konci, niti, sa sumanutom uvjerenou u realitet halucinacija i odgovor na halucinacije. Izrazito su sugestibilni (npr. bolesnik trai vino, sestra mu donese aj i bolesnik pije aj zadovoljan jer je dobio au vina). Dolazi do poremeaja pamenja te bolesnik zaboravlja to je uo prije kratkog vremena. Nemirni su, hiperaktivni, izvode nesvrsishodne radnje i pokrete esto vezane uz halucinacije. Javljaju se emocionalni poremeaji kao anksioznost, razdraljivost, euforija. Dolazi do poremeaja ciklusa budnost-spavanje, ne mogu spavati ali mogu biti somnolentni ili ak zapasti u komu.Za bolesnika u deliriju potrebna je intenzivna njega uz stalnu kontrolu vitalnih funkcija jer mogu biti vitalno ugroeni. Sve vitalne funkcije su poviene - tjelesna temperatura, puls, krvni tlak, disanje ubrzano. Zbog silnog naprezanja moe doi do infarkta miokarda i smrti.Javljaju se vegetativni simptomi, uz opisanu tahikardiju, kod bolesnika se javlja pojaano znojenje, crvenilo lica, tremor, dilatacija zjenica.

Neophodna je nadoknada tekuine peroralnim i parenteralnim putem.

Bolesnika u deliriju sestra treba ee presvlaiti u isto rublje, brisati zbog pojaanog znojenja i provoditi njegu usne upljine. Zbog hiperaktivnosti potrebno je bolesnika fiziki imobilizirati (zatitna koulja, remeni na donjim ekstremitetima) i dati terapiju (hipnotici) prema uputi lijenika.

Kod alkoholnog delirija treba obratiti panju na mogua krvarenja zbog poremeaja koagulacije.

Od velike je vanosti da medicinska sestra zna prepoznati znakove tzv. preddelirija ili predelirantnog stanja jer se na taj nain uz adekvatnu pravovremenu intervenciju moe sprijeiti nastanak akutnog psihotinog stanja. Prije izbijanja psihoze mogu se kod bolesnika pojaviti noni strah, pojaano znojenje, eluano-crijevne smetnje i psihomotorni nemir. Karakteristini su pokreti navlaenje pokrivaa (bolesnik izvodi nesvrsishodne pokrete rukama kao da se eli pokrili ili otkriti pokrivaem kojim je pokriven u bolesnikoj postelji).

ZDRAVSTVENA NJEGA SOMATSKI UGROENOG BOLESNIKA

I. ZDRAVSTVENA NJEGA SUICIDALNOG BOLESNIKA

U Hrvatskoj je prosjena stopa samoubojstava oko 25 na 100.000 stanovnika. Visokorizine skupine su:

bolesnici koji su ve ranije pokuavali suicid

depresivni bolesnici

shizofreni bolesnici

usamljeni stariji ljudi

bolesnici s posttraumatskim stresnim poremeajem

alkoholiari

Ovisno o dijagnozi i etiologiji, potrebno je kontinuirano voditi brigu i sprijeiti pokuaj suicida. Svaki pokuaj, ak i prijetnju, treba shvatiti vrlo ozbiljno. Jednako ozbiljno treba shvatiti one bolesnike koji stalno o tome govore, kao i one koji to nikada ne spominju. Posebnu pozornost treba posvetiti tzv. raptus suicidu (to je suicid ili pokuaj suicida kod bolesnika iz totalnog stupora, neoekivano i nepredvidivo).Katkad je suicid dugo vremena i paljivo pripreman: bolesnik postaje smiren, komunikativan, simptomi depresije nestaju i svojim poboljanjem zavara svoju okolinu koja tada popusti u nadzoru i bolesnik izvri svoju namjeru.

Najvea opasnost za suicid depresivnog bolesnika su rani jutarnji sati. Sestra treba obratiti panju na ponaanje bolesnika i nastojati predvidjeti njegove namjere.

Vano je u zdravstvenoj njezi graditi topao, otvoren odnos povjerenja i razumijevanja izmeu sestre i bolesnika. Na taj nain moemo saznati kakvim je mislima bolesnik obuzet. Poticanjem na razgovor emo bolesniku olakati stanje jer je ono najtee o sebi nekome rekao.

Nastojati postii da pacijent shvati to eli postii suicidalnim ponaanjem (zadobiti ljubav, osvetiti se, kazniti druge, pobjei od problema koji mu izgledaju nerjeivim). Samoubilaka namjera nije samo elja za smru, nego i elja za ivotom, apel za pomo i razumijevanje. Upuivati bolesnika na kreativnija i zdravija ponaanja kojim e postii ono to mu treba. Ukljuivati bolesnika u razliite oblike socioterapije. Cilj u zdravstvenoj njezi suicidalnog bolesnika je postii da pacijent donese odluku ne samo da se nee ubiti, nego da e ivjeti.II. ZDRAVSTVENA NJEGA BOLESNIKA U STUPORUStupor oznaava odsutnost svake voljne aktivnosti. Takva osoba ne reagira na podraaje iz okoline, ne izvodi kretnje, zadrava stolicu i mokrenje ili je inkontinentna, ne govori - lii na nepokretnu lutku.

Tonus muskulature moe biti sasvim oputen ili maksimalno napet. Razlikujemo katatoni stupor (kod shizofrenije), depresivni, histerini i organski stupor.

Bolesnik moe naglo izai iz stupora, ozlijediti sebe (mogu je i raptus suicid) ili druge i ponovo se vratiti u prethodno stanje. Iako djeluje odsutno, bolesnik registrira zbivanja oko sebe jer im svijest nije poremeena (osim kod organskog stupora).

Brigu oko osobne higijene preuzima sestra. Radi se o nepokretnom bolesniku kojem je potreban stalni nadzor medicinske sestre, intenzivna njega, sprjeavanje posljedica dugotrajnog leanja. Budui da stuporozni bolesnik ne jede i ne pije, hranjenje se vri putem nazogastrine sonde ili infuzijama. Potrebno je uvesti urinarni kateter te kontrolirati diurezu, kontrolirati eliminaciju (bolesnik moe biti opstipiran ili inkontinentan). Potreban je stalni nadzor i kontrola vitalnih funkcija zbog mogueg raptus suicida.

III. ZDRAVSTVENA NJEGA KOD SUMRANIH STANJA

Sumrano stanje je stanje suene svijesti (kvalitativni poremeaj svijesti). Moe se javiti prije ili nakon epileptikog napadaja kod epilepsije i kod bolesnika koji boluju od disocijativnih poremeaja (histerija).

Stanje se oituje u izrazito jakoj psihomotornoj uzbuenosti pri emu su bolesnici ispunjeni strahom i gnjevom i mogu uiniti najtee zloine. Bolesnika u sumranom stanju potrebno je fiziki imobilizirati zatitnom kouljom, te ako je potrebno i remenima. Fiziku imobilizaciju mora izvriti vie osoba (najmanje 4 - za svaki ekstremitet po jedna osoba). esto je potrebna i pomo policije.Nakon imobilizacije daju se visoke doze psihofarmaka, prema uputi lijenika, parenteralnim putem. Takvo stanje moe potrajati i nekoliko dana. Kada bolesnikovo stanje doputa, moe ga se osloboditi fizike imobilizacije. Ukoliko je sestra postigla odreeni nivo povjerenja kod bolesnika, bolesnik e je upozoriti kako osjea da ulazi u sumrano stanje, te na taj nain znatno olakati poloaj njoj, samom sebi i ostalim bolesnicima na odjelu.

PREPOZNAVANJE ALARMANTNIH STANJA U PSIHIJATRIJI

KLASIFIKACIJA URGENTNIH STANJA U PSIHIJATRIJI1. Psihiki poremeaj akutno i neposredno bioloki ugroava bolesnika i/ili ljude iz njegove okoline:

sindrom samoubilakog ponaanja

stanje psihomotorne uzbuenosti (akutno stanje agresivnosti, homicidalnosti i suicidalnosti kod shizofrenih bolesnika, maninih bolesnika, paranoidnih bolesnika, epileptiara, psihopata, oligofrenih i dementnih osoba)

Delirium tremens alcoholicum

Status epilepticus

akutna alkoholna intoksikacija

apstinencijska kriza ovisnika

razna trovanja (industrijski otrovi, olovo)

neeljeni efekti elektrokonvulzivne terapije i psihofarmakoterapije

2. Psihiki poremeaj akutno i neposredno naruava odnos izmeu bolesnika i sredine, a pritom akutno i neposredno bioloki NE ugroava bolesnika i ljude iz njegove okoline (urgentnost proizlazi iz socijalnih razloga: naruenost ili prekid socijalnih odnosa izmeu bolesnika i okoline):

akutna katatona stanja

akutne histerine manifestacije

stanje akutne anksioznosti

3. Psihiki poremeaj je takve vrste da samo urgentna intervencija moe utjecati na njegov ishod (sam poremeaj bioloki NE ugroava bolesnika):

krizna stanja

Psiholoki stresovi ili krizna stanja ukljuuju bilo koje dogaaje koji izazivaju osjeaj alosti, krivice, neuspjeha, napetosti, razoaranosti i stanja koja izazivaju obrane ega u pojedinca.

Medicinska sestra moe prepoznati alarmantno stanje cjelovitim promatranjem bolesnika, kontinuiranim praenjem ponaanja. Sestra moe uoiti svaki i najmanji pomak u bolesnikovu stanju jer je 24 sata uz svog bolesnika.

Stanje koje zahtijeva hitnu intervenciju moe biti izraeno ve kod prijema bolesnika u ambulantu ili na odjel, ili se ono moe razviti tijekom hospitalizacije. Da bi sestra mogla na vrijeme uoiti alarmantno stanje i potrebu za hitnom intervencijom potrebno je, promatranjem i praenjem ponaanja bolesnika, obuhvatiti objektivne i subjektivne simptome.

Objektivnim simptomima podrazumijevamo sve izraene znakove na bolesniku koje sestra moe primijetiti ili mjeriti. U psihijatriji su to uzbuenost, nemir, tremor, nesvrsishodni pokreti, vikanje, lupanje, uznemireno hodanje odjelom, zatvaranje u kupaonicu ili druge prostorije, smetenost, te poremeaj svijesti. Sestra to moe registrirati kao evidentnu, iznenadnu promjenu u ponaanju bolesnika - bolesnik postaje drugaiji. Istovremeno se mijenja i vanjski izgled bolesnika. Oi postaju sjajnije, zjenice proirene, izgled lica odaje izraziti strah ili bijes.

Subjektivni simptomi izraavaju se na temelju bolesnikova iskaza o svom stanju. Bolesnik nam moe rei da se osjea loije, jako je uznemiren, ne zna to se to s njim dogaa, moe izraziti potrebu za zatitnom kouljom ili nam moe rei da je obuzet samoubilakim idejama ili crnim mislima.

Za prepoznavanje alarmantnih stanja u psihijatriji potrebni su solidno medicinsko znanje, razvijen smisao za uoavanje te iskustvo.

DIJAGNOSTIKA I TERAPIJA PSIHIJATRIJSKIH BOLESNIKA

Dijagnozu u psihijatriji postavlja lijenik na temelju osobne anamneze, heteroanamneze, klinike slike, praenjem bolesnikova stanja (u kojem sudjeluje cijeli tim strunjaka - lijenik psihijatar, psiholog, medicinska sestra, socijalni radnik i po potrebi i drugi strunjaci), te pomonim i specijalnim pretragama: EEG, CT mozga i dr.

Razlikujemo tri faze lijeenja bolesti:

1. lijeenje akutne faze bolesti

2. terapija odravanja s ciljem sprjeavanja relapsa bolesti

3. profilaksa - sprjeavanje nove faze bolesti (drugi ub)

Osnovne metode lijeenja psihijatrijskih bolesnika su:

1. psihofarmakoterapija

2. elektrostimulacija3. psihoterapija (individualna, grupna)

4. socioterapijski postupci

Iako ne predlae lijeenje, sestra kao lan terapijskog tima sudjeluje u lijeenju duevnih bolesnika pa treba dobro poznavati osnovne metode lijeenja i terapijske postupke.

1. PSIHOFARMAKOTERAPIJAPsihofarmaci (psihotropna sredstva) su lijekovi koji djeluju vie ili manje selektivno na psihike funkcije. Otkriem psihofarmaka dolo je do revolucionarnog napretka u lijeenju psihikih poremeaja i znatnog olakanja u zbrinjavanju psihijatrijskih bolesnika.

Osnovne skupine lijekova s psihoaktivnim djelovanjem su:

- ANTIPSIHOTICI (NEUROLEPTICI ili VELIKI TRANKVILIZATORI) su sredstva koja smiruju duevne bolesnike, time to odstranjuju njihove psihotike simptome. Psihiki doivljaji mogu djelomino ostati nepromijenjeni ali ih bolesnik mirnije doivljava i postaje ravnoduan prema halucinacijama ili paranoidnim idejama. Smirujuim uinkom tih sredstava, bolesnik se distancira od svog psihotinog stanja te je miran i opet sklon razgovoru sa svojom okolinom.

Velike doze antipsihotika izazivaju somnolenciju, pri emu vie psihike funkcije ostaju sauvane. Bolesnici se lako bude iz sna, dobro su orijentirani, nemaju smetnje miljenja, psihiki procesi se odvijaju sporije i tromije. Ne izazivaju ovisnost o lijeku. Kontraindikacije: komatozna stanja, alkoholizam, oteenja jetre, agranulocitoza, ekstrapirimide bolesti, kardiovaskularni poremeaji.

Zbog poremeaja panje bolesnici pod terapijom antipsihotika ne smiju voziti automobil niti raditi poslove koji zbog smanjenja panje mogu prouzroiti nesree.

Nuspojave: Tijekom primjene antipsihotika mogu se javiti brojne nuspojave: psihike, neuroloke, kardiovaskularne, gastrointestinalne, endokrinoloke, hematoloke, dermatoloke, urogenitalne i druge. Neki neuroleptici su: Klorpromazin, Promazin, Levopromazin, Haloperidol, Flufenazin, Sulpirid.

Zadaa je medicinske sestre prepoznati nuspojave pojedinog lijeka i upozoriti lijenika kako bi ih se moglo ublaiti, otkloniti i sprijeiti neugodne i tetne posljedice za bolesnika.

Klorpromazin moe izazvati pospanost, vrtoglavicu, suhou usta, smanjenu spremnost za refleksne radnje, sindrom parkinsonizma, alergijske reakcije, smetnje od strane probavnog trakta, tahikardiju, ortostatski kolaps (LARGACTIL).

Promazin - nuspojave su manje izraene nego kod klorpromazina (PRAZINE).

Levopromazin - pospanost, suhoa usta, ortostatska hipotenzija, rjee tahikardija i ekstrapirimidni simptomi (NOZINAN).

Haloperidol - munina, vrtoglavica, znojenje, salivacija, ekstrapirimidni simptomi, kone reakcije (HALDOL).Flufenazin - pospanost, umor, vrtoglavica, ekstrapirimidni simptomi (MODITEN).

Sulpirid - umor, amenoreja, ekstrapirimidne reakcije, impotencija, genekomastija (SULPIRID).

- ANKSIOLITICI (MALI TRANKVILIZATORI) su lijekovi koji otklanjaju napetost, tjeskobu i strah. Smanjuju motoriku aktivnost pa se bolesnici osjeaju mirni i odmoreni. Nestaje unutarnja napetost i osjeaj straha. Odstranjuju neurotine smetnje i kod osoba koje nisu duevni bolesnici.

Anksiolitiko djelovanje posjeduju jo neki lijekovi kao to su: antihistaminici, beta-blokatori, alkohol, sedativni neuroleptici i antidepresivi. U velikim dozama uzrokuju umor i san. Znatno poveavaju uinak hipnotika i alkohola.

Kod dulje primjene mogu nastati promjene linosti: ravnodunost, otupljenje i umanjenje osjeaja odgovornosti te navika.

Kontraindikacije: Ne smiju se upotrebljavati najmanje 4 sata prije i za vrijeme upravljanja automobilom i drugih poslova koji zbog smanjenja panje mogu uzrokovati nesreu. Budui da sniavaju konvulzivni prag, ne smiju se davati bolesnicima koji primaju elektrokonvulzivnu terapiju. Neki su: Meprobamat, skupina Benzodiazepina: Diazepam, Medazepam, Oksazepam.

Nuspojave:Meprobamat - pospanost, glavobolja, vrtoglavica, munina, povraanje, proljev. Mogu se pojaviti alergijske reakcije na koi, vruica, leukopenija, trombocitopenija, psihike smetnje (zbunjenost). Pri naglom prekidu uzimanja nastaju simptomi apstinencije, esto s konvulzijama i komom.

Diazepam i ostali Benzodiazepini - pospanost, umor, glavobolja, vrtoglavica, munina, ataksija, smetnja menstruacijskog ciklusa, gubitak libida, poremeaji pamenja, kone reakcije.

- ANTIDEPRESIVI su lijekovi koji popravljaju raspoloenje i otklanjaju druge simptome depresije. Osim na raspoloenje utjeu i na nagonsko-voljne dinamizme, psihomotoriku i misaone sadraje. Bolesnici postaju razgovorljiviji, ne plau, njihova razdraljivost poputa, aktivniji su u radu i pristupaniji svojoj okolini. Potpuni terapijski efekt postie se obino nakon faze smirenja, tek nakon 2-3 tjedan lijeenja. Uinak traje dulje nego to se uzima lijek. Kod terapije antidepresiva ne stvara se navika na uzimanje lijeka.

Kontraindikacije: upravljanje vozilom, epilepsija, trudnoa, laktacija, glaukom. Neki su: Klomipramin (ANAFRANIL), Amitriptilin.

Nuspojave: umor, pospanost, vrtoglavica, suhoa usta, tahikardija, munina, opstipacija, uzbuenje, tremor, hipotenzija, garavica, smetnje vida.

- STABILIZATOR RASPOLOENJA / LITIJ

Prije uvoenja terapije litijem (alkalni metal) potrebno je ispitati funkciju titnjae i bubrega jer moe dovesti do znaajnih promjena u funkciji ta dva organa. Uz endokrinoloke i nefroloke nuspojave i toksinost na ova dva sustava, uz terapiju litijem vezane su sljedee nuspojave: od strane gastrointestinalnog sustava (gastritis, bolovi u trbuhu, povraanje, dijareja, anoreksija); neuromiinog sustava; dermatoloke nuspojave (dermatitis, kone ulceracije); hematoloke nuspojave; kardiovaskularne i druge nuspojave.- HIPNOTICI su sredstva za spavanje, olakavaju uspavljivanje. Koriste se u lijeenju nesanice. U malim dozama imaju sedativni uinak.

Prema vrsti smetnji sna i uspavljivanja, primjenjuju se sredstva s kratkim uinkom za uspavljivanje, sredstva sa srednje dugim uinkom kod nemirnog sna sa estim buenjem, te sredstva s dugim uinkom ukoliko je potreban produljen san.

Adipoznim osobama potrebne su vee doze hipnnotika. Obino se daju peroralno pola do 1 sat prije spavanja, najuinkovitiji su s toplim napitkom da bi se ubrzala resorpcija. Hipnotici s dugim uinkom je potrebno uzeti ranije prije spavanja (2-4 sata).

- PSIHOSTIMULANSI - poveavaju razinu budnosti i psihomotornu aktivnost.2. ELEKTROSTIMULACIJAElektrostimulacija kao jedna od biolokih metoda lijeenja u psihijatriji, danas zauzima mjesto terapije drugog reda, odnosno, svrstana je u metodu izbora ukoliko pacijent ne reagira povoljno na psihofarmakoloko lijeenje. Za ovaj oblik lijeenja potrebno je dobiti pristanak od bolesnika ili njegove obitelji.

Indikacije: depresivna stanja

katatona (stuporozna) stanja

shizofrenija

manija (kod bolesnika kod kojih se ne moe primijeniti terapija litijem, odnosno kod bolesnika koji ne reagiraju zadovoljavajue na psihofarmakoterapiju).

Kontraindikacije: tumori mozga

povien intrakranijalni tlak

infarkt miokarsa

koronarna insuficijencija

hipertenzija

aneurizma aorte

tromboflebitis

akutni respiratorni infekt

Priprema bolesnika:

1. Ispitati stanje fizikog zdravlja te uiniti potrebne pretrage - internistiki nalaz srca i plua, EKG, EEG, KKS, kompletni urin, ispitati onu pozadinu.

2. Na dan zahvata bolesnik je na tate

3. Premedikacija (Atropin 0,5 mg, da bi se sprijeila hipersekrecija kao posljedica podraaja n.vagusa)

4. Prije zahvata potrebno je izvaditi umjetno zubalo ako ga bolesnik ima, te ukosnice.

5. Isprazniti mokrani mjehur.

Priprema pribora:1. elektrostimulator2. boca s kisikom i maskom za umjetnu ventilaciju

3. gumena cijev omotana gazom (za zatitu jezika)

4. komprese od gaze - mokre

5. pribor za hitnu intervenciju

6. stanievina, bubreasta zdjelica

7. pribor za davanje i.v. injekcija (trcaljke, igle, loptice od vate, poveska za venestazu)

8. barbiturat kratkog djelovanja

9. miini relaksans

Za terapijski uinak potrebna je struja napona 70-130 V, jaine od 200-1600 mA, u trajanju od 0,1-0,5 sekundi. Mukarci imaju nii konvulzivni prag pa im je stoga potrebna struja slabije jakosti.

Elektrostimulacija se moe vriti kao nativna ili u kratkotrajnoj intravenskoj anesteziji i miorelaksaciji. Danas se EST u pravilu izvodi u anesteziji i miorelaksaciji.

Klinika slika nativne EST: nagli gubitak svijesti

pojava tonikih, zatim klonikih greva (grand mal epi-napadaj)

apnoa

cijanoza

nakon uspostavljanja respiratornih funkcija - buenje i bolesnik ulazi u prirodan san

amnezija cijelog postupka

Kod EST u anesteziji i relaksaciji nema toniko-klonikih greva. Mogu se primijetiti crvuljasti pokreti ruku ili blaga plantarna fleksija s refleksom Babinskog, te facijalni spazam.

3. OBLICI SOCIOTERAPIJE

a) razni oblici grupne terapije (rad s malom grupom, s velikom grupom)b) terapijska zajednica

c) okupaciona ili radna terapija

d) rekreativna terapija

Ciljevi grupne terapije:1. pospjeuje se ispoljavanje skrivenih i potisnutih osjeaja

2. osjeaj pripadnosti (osjeaj da neto dijeli s drugima, da je dio sredine)

3. iskustvo realnosti (pacijenti se poinju zanimati za ambijentalnu realnost, postepeno otkrivaju razliite vrijednosti socijalne prilagoenosti)

4. redukcija anksioznosti (osvjeuje da i drugi imaju sline bolesne ideje, sline strahove, impulzivne potrebe)

5. prihvaanje vlastite linosti (prihvaen od drugih, prihvaa sebe)

6. prihvaanje drugih ljudi (smanjuje se unutranja napetost i bolesnik postaje sposoban vie obraati panju na ljude oko sebe)

7. razvija se sazrijevanje linosti

8. terapijska grupa kao idealna obitelj (slinost s obiteljskom zajednicom jedna je od glavnih karakteristika terapijske grupe, bolesti vuku korijene iz odnosa u primarnoj obiteljskoj zajednici, trebaju biti naglaeni oni elementi koji su nedostajali u primarnoj grupi).

Ciljevi terapijske zajednice:1. zatita bolesnikove individualnosti2. tretiranje bolesnika kao bia koje je vrijedno povjerenja

3. poticanje adekvatnog ponaanja pacijenta

4. tretiranje bolesnika kao ljudi koji su u znatnom stupnju sposobni za odgovornost i inicijativu

5. ukljuivanje svih pacijenata u program dnevnih aktivnosti (mjerenje temperature uz pomo sestre, jutarnja gimnastika, ocjenjivanje kreveta i sl.).

Zadatak medicinske sestre u svim oblicima socioterapije je:

stalna prisutnost uz bolesnika

praenje bolesnikova ponaanja u svim vidovima okupacione, rekreativne i grupne terapije

zajedno s bolesnicima organizirati nain ivota u terapijskoj zajednici

kroz provoenje raznih aktivnosti poticati ouvanje zdravog dijela linosti bolesnika

U socioterapijskoj zajednici za bolesnike se mogu organizirati zajedniki posjeti razliitim kulturnim zbivanjima van psihijatrijske ustanove: kazalinim i kino predstavama prema odabiru pacijenata, posjeti muzejima ili sportskim manifestacijama, etnje ili krai izleti, rekreacija. Na samom odjelu takoer se organiziraju razliiti oblici zabave za bolesnike ije trenutno staje to dozvoljava (npr. ples).

Medicinska sestra je stalno prisutna uz bolesnike i prati njihovo ponaanje izvan bolnikog okruenja, bolesnikovo uklapanje u drutvena zbivanja koja ga okruuju.

SLIKA O SEBI (SELF IMAGE, BODY IMAGE)Razvojem svijesti o sebi ovjek stvara sliku o sebi, o svome tijelu kojom se razlikuje od drugih ljudi. Na razvoj slike o sebi utjeu mnogobrojne percepcije koje proizlaze iz nas kao linosti, utjecaj odgoja, kulturne sredine i socijalnih normi odreenog drutvenog okruenja.

Slika o sebi stvara psiholoki efekt na pojedinca, izazivajui sigurnost u sebe ili gubitak samopouzdanja i strah, te ima izvjestan utjecaj na pojedinca da manje ili vie stvara u svom ivotu. Taj subjektivni doivljaj djeluje na ponaanje osobe, vri utjecaj na stavove, miljenje i odreuje meuljudske odnose.

U bolesti, slika o vlastitom tijelu i slika o sebi doivljava znatne promjene. Bolestan ovjek doivljava svoje tijelo kao manje vrijedno, a sebe u cjelini kao inferiornijeg od zdravih ljudi. Svaka promjena u izgledu doivljava se kao manja ili vea narcistika trauma ak i kad se radi o fiziolokim stanjima koja dovode do promjena u izgledu, a kroz to i doivljavanju vlastitog tijela, kao npr. trudnoa, starenje i sl.

POSTPOROAJNE PSIHOZERazliiti psihiki poremeaji u ena se javljaju ee tijekom trudnoe, u puerperiju (babinju) i za vrijeme laktacije.Od antike medicine do danas, razvile su se mnoge teorije koje opisuju i objanjavaju psihike poremeaje ena u ovim stanjima. Danas moemo spomenuti kao znaajne dvije teorije: endokrinoloku i psihosocijalnu teoriju.

Endokrinoloka teorija temelji se na vanosti mnogih endokrinolokih zbivanja (promjene u luenju lijezda s unutranjim izluivanjem) tijekom trudnoe, poroda, babinja i laktacije.

Psihosocijalni faktori u nastanku postporoajnih psihoza ukljuuju potekoe adaptacije na graviditet i materinstvo, nesigurnost, neeljenost djeteta, vanbrana trudnoa, kao vane initelje u nastanku pojedinih psihikih poremeaja u trudnoi, puerperiju i tijekom laktacije.

Klinika slika moe varirati od blagih depresivnih stanja, promjenljivog raspoloenja, hipohondrijskih ideja, smetenosti, delirantnih stanja, opsesivnih poremeaja, fobija, do sklonosti suicidu i edomorstvu. esto se javlja strah kod ena da im je dijete zamijenjeno, bolesno, da ima neku anomaliju ili nesigurnost to e biti kada se vrate u obiteljsku sredinu.

Zdravstvena njega ovisi o vrsti i intenzitetu poremeaja. Vano je uspostaviti povjerenje u strunu procjenu tima da je s djetetom sve u redu ili pomoi u prihvaanju injenice da tome nije tako.

LITERATURA:Jakovljevi M.: Psihijatrija, Zagreb, 1995.

Pasquali E., Arnold H., DeBasioN.: Mental Health Nursing, Mosby CO., USA, 1989.

McFarland G., Wasli E.; Nursing Diagnoses and Process in Psychiatric Mental Health Nursing, Lippincott Co, Philadelphia, 1986.

Virginia Henderson: Osnovna naela zdravstvene njege, Zagreb, 1994.Jakovljevi M, Kulenovi M., Jakupevi M.: Krizna stanja, Zagreb, 1986.

Fukar G.: Uvod u sestrinske dijagnoze, Zagreb, 1996.

Tomi D.: Farmakoterapija, Medicinska knjiga, Beograd-Zagreb, 1976.

Hudolin V.: Psihijatrija i neurologija, kolska knjiga, Zagreb, 1983.

Havelka M.: Zdravstvena psihologija, kolska knjiga, Zagreb, 1994.

Obzornik zdravstvene nege: Strokovno glasilo zbornice zdravstvene nege Slovenije, t. 5-6, 1995.

Sedi B., Fukar G., Jakovljevi M.: Seminar HUSE - Sestrinska skrb za psihijatrijske bolesnike, Stubike Toplice, 1996.

Jelavi F.: Didaktike osnove nastave, Jastrebarsko, 1995.

Braja P.: Pedagoka komunikologija, Zagreb, 1994.26