Zbornik radova 2012 - ef.unze.ba · KONFERENCIJA RAZVOJ POSLOVANJA 2012: ZBORNIK RADOVA 7 Bahrija Umihanić1 Suvad Isaković2 STANJE I PERSPEKTIVE STRATEŠKOG PLANIRANJA RAZVOJA MALE

UREDNIK: Dr. sc. Dževad Zečić, dekan

IZDAVAČ: Ekonomski fakultet Univerziteta u Zenici

ZA IZDAVAČA: Dr. sc. Dževad Zečić, dekan

ORGANIZACIONI ODBOR: Dr. sc. Dževad Zečić Dr. sc. Rifet Đogić Dr. sc. Hasan Mahmutović Dr. sc. Željko Rička Dr. sc. Ishak Mešić Dr. sc. Halil Gutošić Dr. sc. Jasmin Halebić

Dr. sc. Nino Serdarević Dr. sc. Almir Alihodžić Dr. sc. Dijana Husaković Mr. sc. Dženan Kulović Ajla Muratović, dipl. oec. Esma I. Dizdarević, dipl. iur.

NAUČNI ODBOR: Prof. dr. Peter Schulte Prof. dr. Dževad Zečić Prof. dr. Dragoljub Stojanov Prof. dr. Josipa Mrša Prof. dr. Bahrija Umihanić Prof. dr. Darko Tipurić Prof. dr. Želimir Dulčić Prof. dr. Dejan Erić Prof. dr. Dragana Živković Prof. dr. Slavko Dolinšek Prof. dr. Fuada Stanković Prof. dr. Ishak Mešić Prof. dr. Rifet Đogić Prof. dr. Mirko Plančak Prof. dr. Dražena Tomić Prof. dr. Branislav Mašić Prof. dr. Verica Babić Prof. dr. Brane Markić Prof. dr. Ivica Veža

Prof. dr. Predrag Ćosić Prof. dr. Jaroslav Dado Prof. dr. Giani Guerra Prof. dr. Stefano Tornincasa Prof. dr. Kariv Dafne Prof. dr. Michal Tkač Prof. dr. Fahrudin Šebić Prof. dr. Azra Hadžiahmetović Prof. dr. Novak Kondić Prof. dr. Gordana Ilić Prof. dr. Slobodan Đorđić Prof. dr. Stanko Stanić Prof. dr. Safet Brdarević Prof. dr. Nikola Vukmirović Prof. dr. Darko Petković Prof. dr. Novo Plakalović Prof. dr. Marina Dabić Prof. dr. Rade Polenakovik Prof. dr. Ljubomir Drakulevski

SEKRETAR KONFERENCIJE:

Ajla Muratović, dipl. oec.

ISSN broj:

1840-4006

LEKTORI:

Indira Osmić, profesor bosanskog, srpskog, hrvatskog jezika i književnosti

Jasmina Arnautović, profesor engleskog jezika i književnosti

DESIGN & DTP:

Nermin Ahmić, dipl. oec.

DESIGN KORICE:

Nermin Ahmić, dipl. oec.

ŠTAMPA:

JORDAN Studio

TIRAŽ:

80 komada

3 KONFERENCIJA RAZVOJ POSLOVANJA 2012: ZBORNIK RADOVA

Objavljivanje ovog zbornika su pomogli:

Federalno ministarstvo razvoja, obrta i poduzetništva Ministarstvo za privredu ZDK Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke

ITC Zenica d.o.o. BH Telecom d.d.

Razvojna banka Federacije BiH

4 EKONOMSKI FAKULTET UNIVERZITETA U ZENICI

SADRŽAJ

1. BAHRIJA UMIHANIĆ, SUVAD ISAKOVIĆ

Stanje i perspektive strateškog planiranja razvoja male privrede u Federaciji Bosne i Hercegovine ........................................................................................................... 7

2. JASMINA HURIĆ - BJELAN Budžetski deficiti i makroekonomski efekti na Bosnu i Hercegovinu ............................................... 31

3. JELENA TEŠIĆ Protekcionizam u uslovima svjetske ekonomske krize – položaj Bosne i Hercegovine ................... 43

4. JASMIN HALEBIĆ Bruto domaći proizvod Bosne i Hercegovine – rashodovni pristup .................................................. 55

5. VASILJ ŽARKOVIĆ, DRAGAN GLIGORIĆ Iskustva i rezultati različitih tranzicionih procesa ............................................................................. 67

6. AZRA BIČO, NARELA BAJRAM Economic Policies for Business Case of Bosnia and Herzegovina ..................................................... 79

7. HARUN KAHVEDŽIĆ, DANIJELA HAMZIĆ Kvalitet radne snage kao jedan od uzroka visoke nezaposlenosti u Zeničko – dobojskom kantonu .......................................................................................................... 87

8. ALMIR ALIHODŽIĆ Utjecaj finansijske krize na kretanje berzanskih indeksa zemalja zapadnog Balkana i razvijenih zemalja ................................................................................................................................ 99

9. DRAGAN MILOVANOVIĆ Mjerenje tržišnog rizika portfolija uz pomoć metoda rizične vrijednosti (Value at Risk) ............ 111

10. VLADIMIR GREBENAR, BORIS BANOVIĆ, KEVIN WALKER Komparacija investicijskih studija za fizičku i pravnu osobu na praktičnom primjeru ............... 123

11. SANJA ĆUBELA, ŽELJKO RIČKA Korupcija u javnim nabavkama - kočnica razvoja SME sektora.................................................... 133

12. TATJANA MRVIĆ Rejting ocene kreditnih rejting agencija u funkciji stabilnog razvoja finansijskog tržišta ........... 145

13. DUBRAVKA BOŠNJAK Klasificiranje kreditnih zahtjeva privrednih subjekata Federacije Bosne i Hercegovine izvan domena prihvatljivog rizika ................................................................................................................ 157

14. SLOBODAN ĆAMILOVIĆ, DŽENAN KULOVIĆ, RIFET ĐOGIĆ, VUKAŠIN KUČ Sistem nagrađivanja nadzornih odbora i uprava kao ključni mehanizam korporativnog upravljanja u hotelskim preduzećima ............................................................................................... 167

15. EMIR OPERTA Inovirani programi rada mikrokreditnih organizacija u Bosni i Hercegovini ............................... 179

16. ADALETA BEDAK-TAHIROVIĆ, DŽEVAD ZEČIĆ Primjer korištenja teorije igara pri izboru strategije u konfliktnim situacijama pogodan za korištenje u nastavnom procesu ......................................................................................................... 189

17. MIRSAD ISAKOVIĆ, RIFET ĐOGIĆ, DŽENAN KULOVIĆ, ASMIR ŠABANOVIĆ Dominantni stilovi vodstva u malim i srednjim preduzećima Zeničko – dobojskog kantona ....... 195

18. SRETEN ĆUZOVIĆ, ĐORĐE ĆUZOVIĆ Franšizing u funkciji razvoja preduzetništva i rešavanja tehnoloških viškova (nezaposlenosti) s posebnim osvrtom na Srbiju ............................................................................................................ 213


19. AJKA BARUČIĆ, LEJLA AHMETAGIĆ Efikasna primjena informacione tehnologije u poslovanju malih i srednjih preduzeća ............... 223

20. DARIJO JERKOVIĆ, GORAN PEJAKOVIĆ Franšiza kao šansa za mala i srednja poduzeća u Bosni i Hercegovini ........................................... 235

21. ALEKSANDRA ANĐELKOVIĆ, DANIJELA STOŠIĆ Mala i srednja preduzeća u lancu snabdevanja kao nosioci rizika i akcija za njihovo minimiziranje ....................................................................................................................................... 245

22. NIKOLA GLUHOVIĆ Kreiranje snažnog brenda u promjenjivom komunikacionom okruženju ..................................... 253

23. MOMČILO POLJIĆ Konkurentska prednost klastera ........................................................................................................ 267

24. SUADA PENAVA, ENSAR ŠEHIĆ Empirijska analiza uloge leadershipa u kreiranju otvorenosti zaposlenika prema promjenama u organizaciji ................................................................................................................. 279

25. FIKRET BRDAREVIĆ, NERMIN UZUNOVIĆ Marketinška orijentacija kao osnov uspješnosti poslovanja telekomunikacijskih operatera ....... 293

26. BILJANA SOLDAR, DŽEVAD ZEČIĆ Markovljevi lanci u prognoziranju opredjeljenja potrošača ........................................................... 307

27. JOSIP PALJETAK, PERO SELAK Učinak prometa poslovnog zrakoplovstva na ukupno poslovanje Zračne luke Dubrovnik .......... 313

28. DRAGAN LAJOVIĆ, VLADIMIR ĐURIŠIĆ Dugoročno investiranje u stručno obrazovne i preduzetničke vještine ........................................... 323

29. FATOS UKAJ, HUSNIJA BIBULJICA Market Regulation and Marketing of Enterprises as Development Factors of SMEs in Kosovo ................................................................................................................................... 337

30. ELENA BUNDALESKA, MAKEDONKA DIMITROVA

The Business Case for Corporate Social Responsibility in Education ............................................ 345

31. ZENAIDA ŠABOTIĆ, VEHAPI SEMIR, HILMIJA REDŽIĆ Nacionalni inovacioni sistem – koncept unapređenja konkurentnosti ............................................ 355

32. VLADAN IVANOVIĆ, HILMIJA REDŽIĆ, HAZBIJA KALAČ Strategijom regionalne kooperacije ka unapređenju konkuretnosti zemlje ................................... 365



Bahrija Umihanić1

Suvad Isaković2

STANJE I PERSPEKTIVE STRATEŠKOG PLANIRANJA RAZVOJA MALE PRIVREDE U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE

SAŽETAK

U radu, pored naznaka važnosti primjene teorijskog koncepta strateškog planiranja, prezentiramo temeljne nalaze analize stanja i preporuka za unapređenje strateškog planiranja male privrede u Federaciji BiH do kojih smo došli realizacijom projekta „Harmonizacija strategija i akcionih planova za razvoj malih i srednjih preduzeća na području Federacije BiH“ koga je iniciralo Federalno ministarstvo razvoja, poduzetništva i obrta a finansirala Svjetska banka u Bosni i Hercegovini. Cilj rada je objedinjavanje informacija o relevantnim strategijama i planovima sa različitih nivoa vlasti u Federaciji BiH koji se odnose na oblast MSP-a i obrta u svrhu stvaranja pouzdane informativne podloge za izradu integrisane metodologije strateškog planiranja razvoja male privrede koja bi doprinijela racionalizaciji resursa i konkurentnosti male privrede Federacije BiH.

Ključne riječi: strateški menadžment, razvoj MSP-a, harmonizacija strategija, metodologija strateškog planiranja

JEL: O20 - General

1. Teorijski aspekti strateškog planiranja

Nastankom tranzicijskog perioda u bivšim socijalističkim zemljama, po uzoru na zemlje kapitalističkog sistema, zadnjih decenija intenzivno se radi na izradi strateških dokumenata održivog razvoja kako lokalne, tako regionalne i državne zajednice, u okviru kojih se fokus stavlja na kreiranje uvjeta za stvaranje novih vrijednosti. U okruženju u kojem se strateški dokumenti donose tek da bi se moglo reći da postoje, zapostavljena je stvarna svrha izrade strateškog plana, zbog čega mnogobrojni strateški dokumenti na kraju ostanu samo želje pretočene na papir. „Razloga za neuspjeh strateškog planiranja ima mnogo, a neki od njih su: neizvjesnost tokom planiranja, planiranje odozgo prema dole, odnosno, u planiranju ne učestvuju ključni sudionici koji trebaju provesti strateški dokument, otežani uvjeti za implementaciju plana“[Charles, W., L., 1998.:24].

Korijeni pojma strateškog planiranja sežu u daleku prošlost, o kojem je prije više od 2500 godina pisao Sun Tzu, opisivajući planiranje akcija koje preduzimaju vojni generali kako bi porazili neprijateljsku vojsku. „Početkom 60-tih godina od strane profesora Andrews, K. i Christensen, R. C., na Harward Business School [Marilin, M. H.2006:826] prvi put je strateško planiranje okarakterisano kao snažan menadžerski alat za povezivanje poslovnih funkcija i procjenu slabosti i snaga u odnosu na konkurenciju.“ Dakle, strategija kao pojam, posuđen iz vojne terminologije, također, u ekonomiji ima sličan smisao, odnosno, on daje odgovor na pitanje, kako namjeravamo ostvariti željene ciljeve.

Strateško planiranje predstavlja mapu strukturiranih aktivnosti, kojim subjekt, prije svega iskazuje svrhu svoje namjere i željeno stanje u bliskoj budućnosti. Nakon čega se provodi istraživanje i analiza internog i eksternog okruženja s ciljem identifikovanja snaga, slabosti, prilika i prijetnji, koje stoje ispred 1 Prof.dr., Vanredni profesor, Ekonomski fakultet Univerziteta u Tuzli, Univerzitetska br.8, 75 000 Tuzla 2 Dr.sc., Ekonomski fakultet Univerziteta u Zenici, Fakultetska 3, 72 000 Zenica


ostvarenja željenog stanja u bliskoj budućnosti. Identifikovanjem kritičnih tački u okruženju, slijedi formulisanje ciljeva i kreiranje strateških smjernica, čijom realizacijom će se ostvariti željeno stanje subjekta u budućnosti. Uspješna realizacija postavljenih ciljeva moguća je uz prethodno detaljno definisanje operativnog plana s jasno navedenim mjerama i aktivnostima koje treba preduzimati. Za realizaciju postavljenih mjera i aktivnosti neophodno je planirati budžet kao i način strateške kontrole i korektivnih mjera tokom realizacije postavljenog strateškog plana.

„Iako se često poistovjećuje izjava o misiji i strateška vizija, bitno je istaći da postoji značajna razlika između njih. Naime, strateška vizija opisuje buduće željeno stanje iskazano kroz kratku izjavu, dok izjava o misiji opisuje sadašnje stanje i svrhu zbog koje provodimo konkretno planiranje ili neku drugu aktivnost“ [Arhur A., Thompson, et al.:20].

„Za analizu okruženja prilikom strateškog planiranja, razvijeni su različiti strateški alati. Interno okruženje najčešće se analizira korištenjem sljedećih strateških alata: SWOT analiza, koja je nastala na Univerzitetu Stanford početkom 70-tih godina [Autry, C., W., et al. 2004.:85], namijenjena za utvrđivanje snaga, slabosti, prijetnja i prilika; Porterov vrijednosni lanac, kojim organizacija kreira vrijednost za klijenta; VRIO okvir, namijenjen za identifikovanje ključnih sposobnosti koje se mogu rijetko oponašati, Balanced Scorcard namijenjen za provjeru uspješnosti provođenja strateškog plana.“

Nadogradnju SWOT analize predstavlja TOWS matrica koja je razvijena sa ciljem kreiranja najuspješnijih strategija nastalih nakon detaljne analize okruženja. Razvijanje strategija prema TOWS matrici polazi od pretpostavki da se: snage upotrijebe za korištenje prilika (S-O), koriste snage za otklanjanje ili minimiziranje prijetnji (S-T), prevaziđu slabosti kako bi iskoristili prilike (W-O) i smanje slabosti da bi iskoristili prilike (W-T).

„Značajan segment strateškog planiranja predstavlja analiza eksternog okruženja, za koju je razvijen model PEST analize. Ovaj vid analize polazi od pretpostavke da u realizaciji naših ciljeva značajnu ulogu imaju dinamične promjene koje se odvijaju unutar političkog, ekonomskog, socijalnog i tehnološkog okruženja, zbog čega ove faktore valja pažljivo analizirati. Kako ovo nisu jedini značajni eksterni faktori koji utječu na realizaciju strateškog plana, navedenim faktorima su dodani još okolinski faktori (Environmental factors) i pravni faktori (Legal factors), čime je nastao prošireni model za analizu eksternog okruženja pod nazivom PESTEL“ [Walsh, P., R., 2005.:115-119].

„Rezultati analize internog i eksternog okruženja iskoristit će se za formulaciju strateških ciljeva usmjerenih na ispunjenje postavljene strateške vizije. Formulacija ciljeva treba biti zasnovana na sljedećim principima: ciljevi se moraju organizovati hijerarhijski, od najvišeg do najnižeg, ciljevi se trebaju definisati kvantitativno i vremenski određeno, ciljevi trebaju biti realni i konzistentni“ [Kotler, Ph.2001.:84]. „Kako bi se formulisani strateški ciljevi realizovali, pristupa se izradi operativnog plana koji treba da sadrži minimalno sljedeće elemente: mjere ili projekt, odgovornu instituciju, nivo prioriteta, period provedbe, budžet i bitne napomene“ [Dräger, S. et al. 2004.:36].

Svrha uspostavljanja sistema strateške kontrole polazi od pretpostavke da se tokom implementacije strateškog plana dešavaju promjene kako u internom tako i eksternom okruženju zbog kojih je neophodno planirati i provoditi preventivne i korektivne mjere. Strateška kontrola obuhvata valorizaciju svih aktivnosti definisanih strateškim planom sa ciljem identifikovanja nivoa dostignutosti strateških ciljeva, procjenjujući značaj promjena u internom i eksternom okruženju te preduzimanje korektivnih ili preventivnih mjera. Prilikom kreiranja procesa strateške kontrole, prvo se definišu ciljevi kontrole i odredi vremenski okvir kontrole. Drugo, pažljivo se analizira postignuto u odnosu na planirano. Treće, za uočene devijacije u implementaciji strateškog plana, ukoliko postoje, traže se uzroci nastanka. Četvrto, za identifikovane devijacije u realizaciji strateškog plana kreiraju se preventivne ili korektivne mjere kojima se unapređuje implementiranje strateškog plana.


2. Empirijsko istraživanje strategija i akcionih planova razvoja male privrede u Federaciji BiH

Pred empirijsko istraživanje postavljen je opći cilj kojim se nastoji osigurati efikasniju i efektivniju realizaciju planova koji se odnose na poticanje razvoja poduzetništva i sektora MSP-a u Federaciji Bosne i Hercegovine kroz harmonizaciju strateških dokumenata i akcionih planova koji se odnose na dotičnu oblast. Pored općeg cilja pred istraživanje su postavljeni i sljedeći specifični ciljevi istraživanja: steći uvid u strateške dokumente i akcione planove koji se odnose na poticanje razvoja poduzetništva i sektora MSP-a u Federaciji Bosne i Hercegovine te definisati oblasti čije izmjene će doprinijeti harmonizaciji istih i poboljšanom stepenu njihove realizacije.

Istraživanje je realizirano na bazi primjene naučnih metoda prikupljanja, obrade i interpretacije sekundarnih i primarnih podataka.

Internim istraživanjem prikupljeni su i analizirani dostupni sekundarni podaci iz domaće i strane literature, studija, članaka i Internet izvora iz područja strateškog upravljanja ekonomskim razvojem. Također, prikupljene su i informacije o definisanim institucijama odgovornim za realizaciju aktivnosti iz strategija, te usklađenosti projekcija budžeta sa planiranim aktivnostima za realizaciju strategija. Prikupljeni su i analizirani strateški dokumenti na državnom nivou kao i na federalnom nivou dostupni putem Interneta, a koji uključuju i određene prioritete i mjere iz predmetne oblasti razvoja malih i srednjih preduzeća: Strategija razvoja BiH 2010.-2014., Strategija socijalnog uključivanja BiH 2010.-2014., Strategija razvoja Federacije BiH 2010.-2020., Projekt „Razvoj malog i srednjeg poduzetništva u Federaciji BiH 2009.-2018.“, te akcioni planovi za implementaciju ovih dokumenata.

Prikupljanje primarnih podataka realizirano je u periodu maj-septembar 2012. godine kroz indirektne i direktne intervjue sa nadležnim osobama u Federalnom ministarstvu razvoja, poduzetništva i obrta, kao i resornim kantonalnim ministarstvima, koja u okviru svojih nadležnosti obuhvataju razvoj malih i srednjih preduzeća i obrta, u deset kantona Federacije BiH. Za realizaciju indirektnih intervjua, Federalno ministarstvo razvoja, poduzetništva i obrta je uputilo dopis svim kantonalnim ministarstvima nadležnim za oblast poduzetništva i MSP sektora, da dostave usvojene strateške dokumente razvoja i akcione planove koji uključuju mjere i projekte za razvoj malih i srednjih preduzeća, kako bi se provela sveobuhvatna analiza. Takvi aktuelni dokumenti podrazumijevali su: generalne strategije ekonomskog razvoja i akcione planove, strategije i planove razvoja malih i srednjih preduzeća i poduzetništva, planove kapitalnih investicija (npr. ako su uključeni projekti poduzetničke infrastrukture, poslovne zone i sl.), te programe poticaja za mala i srednja preduzeća i obrte. Cilj je bio da se prikupe sve informacije o postojećim strateškim dokumentima i planovima iz svih deset kantona Federacije BiH, kako bi se provela kvalitetna analiza i kreirale preporuke za vertikalnu i horizontalnu harmonizaciju ciljeva, prioriteta i mjera te aktivnosti za razvoj malih i srednjih preduzeća i poduzetništva. Na zahtjev Federalnog ministarstva razvoja, poduzetništva i obrta odgovorilo je šest kantonalnih ministarstava, dostavom zahtijevanih dokumenata (Ministarstvo privrede Srednjobosanskog kantona, Ministarstvo privrede Hercegovačko-neretvanskog kantona, Ministarstvo razvoja i poduzetništva Tuzlanskog kantona), ili adekvatnim odgovorom na dopis u smislu obavijesti da se trenutno radi na izradi relevantnih strateških dokumenata (Ministarstvo gospodarstva Zapadnohercegovačke županije), ili da su u Budžetu kantona planirana kapitalna ulaganja koja se usmjeravaju u razvoj i infrastrukturno uređenje industrijskih – poslovnih zona (Ministarstvo privrede Kantona Sarajevo), ili da je donesen Zakon o poticajima na osnovu kojeg je definisan Pravilnik o postupcima u provođenju Programa poticaja, kao i da su pokrenute određene aktivnosti na projektu vezanom za poduzetničku infrastrukturu (Ministarstvo privrede Unsko-sanskog kantona). Nakon indirektnih intervjua, da bi se prikupile detaljnije informacije od svih deset kantona, organizovani su i direktni intervjui sa predstavnicima Federalnog ministarstva


razvoja, poduzetništva i obrta te predstavnicima deset kantonalnih resornih ministarstava koja su zadužena za oblast poduzetništva.

Za potrebe direktnog intervjua, kreiran je upitnik za intervjuisanje predstavnika nadležnih ministarstava. Upitnik se sastojao od 20 pitanja. Prvi dio upitnika tretirao je informacije o tome da li je ministarstvo do sada izradilo i usvojilo dokument strategije/programa za oblast razvoja malih i srednjih preduzeća i obrta ili neki drugi dokument strateškog razvoja koji uključuje ciljeve, mjere, programe i projekte za oblast razvoja malih i srednjih preduzeća te informacije i naziv tih dokumenata i period njihovog obuhvata. Drugi dio upitnika odnosio se na akcione planove implementacije usvojenih strateških dokumenata, periode za koje su definisani te sastavne elemente tih planova. Treći dio upitnika se odnosio na pitanja za procjenu harmonizacije strategija/planova, u fazi njihove izrade, sa strategijama/planovima razvoja na višim, istim i nižim administrativnim nivoima te korištenje participativnog pristupa u izradi strategija kroz uključivanje različitih aktera, s istog ili drugih nivoa, u proces izrade tih dokumenata. Četvrti dio upitnika se odnosio na pitanja o uspostavljenim programima poticaja malim i srednjim preduzećima i obrtima te njegovoj usaglašenosti sa poticajima na drugim nivoima. Peti dio upitnika se odnosio na pitanja o usklađenosti programa rada relevantnog resornog ministarstva sa planiranim aktivnostima iz akcionih planova te uključenosti finansiranja tih aktivnosti u projekcije budžeta, kao i pitanja vezana za procjenu stavova ispitanika o razlozima zbog kojih određeni projekti iz dosadašnjih akcionih planova i strategija nisu implementirani. Šesti dio upitnika je obuhvatio pitanja vezana za monitoring i evaluaciju implementacije strategija i planova razvoja. U sedmom dijelu upitnika su postavljena i pitanja koja se odnose na međukantonalne projekte i saradnju u realizaciji aktivnosti od zajedničkog interesa. Osmi dio upitnika se odnosio na način i izvore finansiranja do sada realizovanih projekata iz postojećih strategija (iz budžeta kantona, iz donatorskih sredstava, ili sufinansiranjem iz drugih izvora). Finalni dio upitnika se odnosio na otvoreno pitanje o komentarima i preporukama ispitanika vezanim za područja/oblasti razvoja koja bi se mogla harmonizirati u strategijama/programima razvoja malih i srednjih preduzeća između različitih nivoa vlasti kako bi se unaprijedio razvoj ovog sektora u Federaciji BiH

3. Stanje strateškog planiranja male privrede u Federaciji BiH

Prepoznajući potrebu sistemskog pristupa društveno-ekonomskom razvoju BiH, u okviru projekta analizirana je usaglašenost ciljeva, prioriteta i mjera iz postojećih strategija i akcionih planova koje uključuju i ciljeve, podciljeve, prioritete i mjere za razvoj malih i srednjih preduzeća u strateškim dokumentima svih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini. U cilju usaglašavanja pravaca razvoja sektora malih i srednjih preduzeća definisanih u strategijama i akcionim planovima na području Federacije BiH sa preporukama EU, analizirana je i usaglašenost sa EU Aktom o malim biznisima. Pored toga, sagledana je i usaglašenost metodologije izrade strategija i akcionih planova na različitim administrativnim nivoima vlasti i konsultovana Uredba Vlade Federacije BiH o strateškom planiranju, godišnjem planiranju i izvještavanju, prema kojoj federalna ministarstva treba da pripremaju strateške trogodišnje planove, godišnje planove te izvještaje o radu.

3.1. Rezime rezultata analize potreba harmonizacije strategija za razvoj malih i srednjih preduzeća na nivou Federacije BiH

U ovom dijelu rada dajemo sažet prikaz rezultata analize i preporuka za harmoniziranje sektorske strategije razvoja malih i srednjih preduzeća Projekt „Razvoj malog i srednjeg poduzetništva na području Federacije BiH 2009.-2018. godine“ sa Strategijom razvoja BiH, Strategijom razvoja Federacije BiH, EU Aktom o malim biznisima.


3.1.1. Harmonizacija sektorske strategije za razvoj malih i srednjih preduzeća u Federaciji BiH

Nadležnost za sektorsko strateško planiranje razvoja, poduzetništva i obrta na nivou Federacije BiH ima Federalno ministarstvo razvoja, poduzetništva i obrta. Na nivou Federacije BiH nije formirana posebna implementaciona jedinica za razvoj malih i srednjih preduzeća, kao entitetska Agencija za razvoj malih i srednjih preduzeća FBiH, za razliku od drugog entiteta, Republike Srpske, u kojem je ova jedinica formirana.

Najznačajniji strateški dokument Federalnog ministarstva razvoja, poduzetništva i obrta za oblast razvoja malih i srednjih preduzeća i obrta predstavlja Projekt „Razvoj malog i srednjeg poduzetništva na području Federacije BiH 2009.-2018. godine“, za koji je pripremljen i trogodišnji plan implementacije za period 2009.-2012. godine. Pored toga, ovo Ministarstvo je razvilo i „Program mjera razvoja male privrede za period 2010.-2012. godina“. Projekt ima četiri osnovna dijela:

I. Stanje u malom i srednjem poduzetništvu

II. Analiza potreba malog i srednjeg poduzetništva

III. Zaključci i smjernice za daljnje aktivnosti

IV. Strateški ciljevi, prioriteti i mjere sa prijedlogom Programa poticanja malog i srednjeg poduzetništva od 2009. do 2012. godine.

U Tabeli 1. dat je pregled strateških ciljeva, prioriteta i mjera iz Projekta “Razvoj malog i srednjeg poduzetništva u Federaciji BiH” za razdoblje od 2009. do 2018.

Tabela 1. Strateški ciljevi, prioriteti i mjere Projekta3

Strateški cilj 1. Smanjenje administrativnih prepreka

Prioritet 1.1. Stvaranje jedinstvene baze podataka poslovnih subjekata malog i srednjeg

poduzetništva

MJERE MJERA 1.1.1. Poticaj za formiranje jedinstvene baze poslovnih subjekata malog i srednjeg poduzetništva

Prioritet 1.2. Praćenje učinaka potpora

MJERE MJERA 1.2.1. Izrada metodologije i jedinstvene baze podataka za praćenje dodijeljenih potpora

MJERA 1.2.2. Analiza, praćenje, vrednovanje i planiranje daljnjih mjera potpora

Prioritet 1.3. Analiza i provedba zakonodavne regulative za poticaje

MJERE

MJERA 1.3.1. Donošenje Zakona o garancijskom fondu ili novele Zakona o poticanju malog gospodarstva

MJERA 1.3.2. Novela poreznog zakonodavstva, olakšice i potpore za obrazovanje te za istraživanje i razvoj za potrebe malog i srednjeg poduzetništva

MJERA 1.3.3. Zakonsko reguliranje poticanja ulaganja i državnih potpora

Prioritet 1.4. Jačanje elektroničkog poslovanja

MJERE

MJERA 1.4.1. Donošenje Zakona o elektroničkom poslovanju

MJERA 1.4.2. Donošenje Zakona o elektroničkom potpisu

MJERA 1.4.3. Program registriranja poslovnih subjekata putem Interneta

Mjera 1.4.4. Programi elektroničkog servisa za poduzetnike (e-porez, e-obrazovanje, e-pravo, e-zdravstvo)

3 Projekt „Razvoj malog i srednjeg poduzetništva u Federaciji BiH“ 2009.-2018., str. 156-163


Strateški cilj 2. Promidžba poduzetništva

Prioritet 2.1. Unapređivanje poduzetničke kulture i poslovanja

MJERE

MJERA 2.1.1. Informiranje putem medija o reguliranju poslovanja malih i srednjih poduzetnika

MJERA 2.1.2. Osnivanje sekcija i poduzetničkih klubova u gradovima i općinama

MJERA 2.1.3. Izdavanje publikacija i promicanje putem medija

MJERA 2.1.4. Promocija poduzetništva na međunarodnim sajmovima

Prioritet 2.2. Uspostavljanje pozitivnih odnosa prema privatnom poduzetništvu

MJERE MJERA 2.2.1. Razvoj snažnog pozitivnog odnosa prema poduzetniku na kantonalnoj razini

MJERA 2.2.2. Promocija poduzetništva kao pozitivne kategorije

Prioritet 2.3. Informiranje poduzetnika o svim aktivnostima koje se poduzimaju vezano za

poticanje razvoja malog i srednjeg poduzetništva

MJERE MJERA 2.3.1. Jačanje izdavačke djelatnosti (revije, poduzetnička literatura, priručnici)

Prioritet 2.4. Promotivne aktivnosti

MJERE

MJERA 2.4.1. Organiziranje nacionalnih savjetovanja o malom i srednjem poduzetništvu

MJERA 2.4.2. Predstavljanje poduzetnika na internetskim stranicama komora i agencija

MJERA 2.4.3. Organiziranje konferencija i okruglih stolova o poduzetništvu

MJERA 2.4.4. Promotivne akcije izbora poduzetnika/poduzetničke obitelji najstarijeg tradicijskog obrta u kantonu ili Federaciji Bosne i Hercegovine

MJERA 2.4.5. Predstavljanje značajnih postignuća malog i srednjeg poduzetništva na području inovacija i izvoza

Strateški cilj 3. Uspostava i jačanje mreže razvojnih ustanova

Prioritet 3.1. Uspostava središnje Agencije za malo i srednje poduzetništvo

MJERE

MJERA 3.1.1. Provedba poticajnih projekata iz godišnjih operativnih planova poticanja malog i srednjeg poduzetništva

MJERA 3.1.2. Standardiziranje kvalitete savjetodavnih usluga regionalnih razvojnih agencija i poduzetničkih centara

MJERA 3.1.3. Posredovanje pri komunikaciji s vladinim uredima za malo i srednje poduzetništvo

MJERA 3.1.4. Izrada modela umreženog sustava komunikacije regionalnih centara, agencija za malo i srednje poduzetništvo i poduzetnika

MJERA 3.1.5. Uspostava sustava jamstva za poduzetničke kredite

Prioritet 3.2. Edukacija poslovnih savjetnika za malo i srednje poduzetništvo

MJERE

MJERA 3.2.1. Edukacija certificiranih poslovnih savjetnika

MJERA 3.2.2. Edukacija zaposlenika u službama za gospodarstvo kantona, gradova i općina

MJERA 3.2.3. Edukacija zaposlenika komora, udruženja poslodavaca, zadruga i samostalnih poslovnih savjetnika

Prioritet 3.3. Unapređenje rada razvojnih agencija

MJERE

MJERA 3.3.1. Iniciranje projekata i pružanje savjeta vezanih za pripremu projekata

MJERA 3.3.2. Promocija lokalnih gospodarskih subjekata u zemlji i inozemstvu

MJERA 3.3.3. Savjetovanje poduzetnika pri izradi poslovnih planova i odabira izvora financiranja

MJERA 3.3.4. Povezivanje poduzetnika s domaćim i stranim poduzetnicima i institucijama

MJERA 3.3.5. Povezivanje poduzeća u lokalni proizvodni sustav


Strateški cilj 4. Financijska podrška

Prioritet 4.1. Uspostaviti institucionalni okvir za financijsko tržište

MJERE MJERA 4.1.1. Donošenje zakonskih propisa za uspostavu fondova rizičnog kapitala specijaliziranih za malo i srednje poduzetništvo

Prioritet 4.2. Djelovanje Razvojne banke Federacije Bosne i Hercegovine

MJERE

MJERA 4.2.1. Pribavljanje sredstava na tržištu kapitala

MJERA 4.2.2. Provedba prioritetnih programa razvoja gospodarskog sektora

MJERA 4.2.3. Suradnja s poslovnim bankama na realizaciji kreditnih programa

MJERA 4.2.4. Realizacija kreditnih programa za poduzetnike početnike

Prioritet 4.3. Djelovanje garancijskih agencija

MJERE MJERA 4.3.1. Davanje garancija za kredite iz kreditnih programa Razvojne banke Federacije

Bosne i Hercegovine

Prioritet 4.4. Djelovanje poslovnih banaka

MJERE MJERA 4.4.1. Programi suradnje s Razvojnom bankom Federacije Bosne i Hercegovine na provedbi kreditnih programa

Prioritet 4.5. Agencija za koordinaciju pretpristupnih fondova EU

MJERE MJERA 4.5.1. Koordinacija suradnje vlasti lokalnih, regionalnih zajednica, Federacije i drugih institucija s poduzetnicima u funkciji korištenja fondova

Strateški cilj 5. Stručno usavršavanje svih relevantnih osoba za malo i srednje poduzetništvo

Prioritet 5.1. Formiranje mreže nastavnika i obrazovnih ustanova za poduzetništvo

MJERE

MJERA 5.1.1. Opće znanje o poduzetništvu ugraditi u nastavne planove i programe obrazovnih ustanova

MJERA 5.1.2. Programi obrazovanja i edukacije trenera/učitelja za poduzetništvo

MJERA 5.1.3. Programi obrazovanja za poduzetnike i njihove zaposlenike

Prioritet 5.2. Uključivanje polaznika obrazovnih programa u gospodarstvu

MJERE MJERA 5.2.1. Poticanje poduzetnika na primanje učenika na stručnu praksu

MJERA 5.2.2. Stipendiranje učenika za obrtnička zanimanja

Prioritet 5.3. Dokvalifikacija i prekvalifikacija poduzetnika, obrtnika i njihovih zaposlenih

MJERE MJERA 5.3.1. Programi dokvalifikacije i prekvalifikacije za potrebe poduzetništva

Strateški cilj 6. Jačanje poslovne infrastrukture

Prioritet 6.1. Usvajanje prostornih planova

MJERE

MJERA 6.1.1. Sređivanje zemljišnih knjiga

MJERA 6.1.2. Donošenje prostornih planova na razini kantona

MJERA 6.1.3. Definiranje poslovnih zona u kantonima

MJERA 6.1.4. Sufinanciranje izrade projektne dokumentacije za poslovne zone

Prioritet 6.2. Formiranje i opremanje poslovnih zona u kantonima

MJERE

MJERA 6.2.1. Osiguravanje financijskih sredstava za izgradnju i opremanje

MJERA 6.2.2. Utvrđivanje modela ustupanja zemljišta investitorima

MJERA 6.2.3. Izrada promotivnih materijala i prezentacija poslovne zone poduzetnicima

MJERA 6.2.4. Izgradnja lokalne infrastrukture za funkcioniranje poslovne zone

MJERA 6.2.5. Povećanje kvalitete opremljenosti i usluga poslovnih zona


Strateški cilj 7. Tehnološki razvitak

Prioritet 7.1. Razvoj inovacijskih centara

MJERE

MJERA 7.1.1. Poticaj poduzetničkih pothvata temeljenih na inovacijama

MJERA 7.1.2. Stvaranje jedinstvene baze intelektualnog vlasništva

MJERA 7.1.3. Komercijalizacija intelektualnog vlasništva

Prioritet 7.2. Transfer tehnologije

MJERE MJERA 7.2.1. Praćenje novih dostignuća i primjena tehnologija u poduzetništvu

MJERA 7.2.2. Stvaranje specijaliziranih tehnoloških baza

Prioritet 7.3. Jačanje veza sa sveučilištem i institutima

MJERE

MJERA 7.3.1. Izrada razvojnih projekata temeljenih na stvarnim potrebama poduzetništva u

Federaciji Bosne i Hercegovine

MJERA 7.3.2. Objavljivanje dostignuća u znanosti vezanih za poduzetništvo i tehnologije

MJERA 7.3.3. Pomoć institucija pri rješavanju praktičnih problema u poduzetništvu

Prioritet 7.4. Osiguranje sustava kvalitete i zaštita intelektualnog vlasništva

MJERE MJERA 7.4.1. Programi usklanivanja s EU normama

MJERA 7.4.2. Obrazovanje i obuka za korištenje prava intelektualnog vlasništva

Strateški cilj 8. Poticanje poduzetništva ciljanih skupina

Prioritet 8.1. Poticaji ciljanim skupinama poduzetnika

MJERE

MJERA 8.1.1. Poticaj mladim poduzetnicima

MJERA 8.1.2. Poticaj ženama poduzetnicima

MJERA 8.1.3. Poticaj poduzetnicima invalidnim osobama

MJERA 8.1.4. Poticaj poduzetnicima povratnicima

Prioritet 8.2. Poticanje zadružnog gospodarstva

MJERE MJERA 8.2.1. Poticaj razvoju zadruga

MJERA 8.2.3. Program informatizacije zadružnog sustava

Prioritet 8.3. Poticaj tradicionalnih obrta

MJERE

MJERA 8.3.1. Programi poticaja tradicionalnih obrta

MJERA 8.3.2. Programi poticaja izrade autohtonih proizvoda i izvornih suvenira

MJERA 8.3.3. Programi razvoja seoskog gospodarstva

Prioritet 8.4. Poticaji za zapošljavanje

MJERE MJERA 8.4.1. Poticaji za zapošljavanje mladih osoba

MJERA 8.4.2. Poticaji za zapošljavanje dugotrajno nezaposlenih osoba i osoba starije životne dobi

Prioritet 8.5. Poticaji poduzetnicima izvoznicima

MJERE MJERA 8.5.1. Donošenje programa poticanja poduzetnika izvoznika

Projekt je dosta generalno definisan i široko postavljen u 8 strateških ciljeva, za kojih je identifikovano ukupno 30 prioriteta te 80 mjera, što predstavlja izuzetno složenu strukturu za jasno razumijevanje strategije na kraći rok od tri do pet godina, što uzrokuje probleme u prioritetizaciji mjera i izboru prioritetnih aktivnosti za izradu akcionih planova.

Preporuka: Optimiziranje strategije Projekta “Razvoj malog i srednjeg poduzetništva u Federaciji BiH”, odnosno njenih ciljeva, prioriteta i mjera na srednjoročni period bi omogućio kvalitetnije planiranje akcionog plana za implementaciju. Za utvrđene srednjoročne strateške ciljeve koji budu identifikovani kao prioritetni, potrebno je izdvojiti prioritete i mjere za implementaciju te razviti akcioni plan aktivnosti za trogodišnji period, a sve u skladu sa strateškim dokumentima na državnom nivou.


3.1.2. Harmonizacija sa Strategijom razvoja BiH

Strateški dokument razvoja na državnom nivou koji se, trenutno, implementira je Strategija razvoja Bosne i Hercegovine 2010.-2014. godine, koju je pripremila Direkcija za ekonomsko planiranje BiH pri Vijeću ministara BiH. Ovaj strateški dokument je, također, podržala Vlada Federacije BiH i obavezala se na njegovu primjenu.

Iako se radi o generalnoj strategiji razvoja, koja obuhvata sve segmente razvoja i nije sektorski orijentisana samo na mala i srednja preduzeća, u okviru specifičnih ciljeva, prioriteta i mjera u ovom dokumentu obuhvaćene su i oblasti razvoja ovog sektora, te bi se u skladu s tim relevantnim podciljevima, prioritetima i mjerama trebale uskladiti i aktivnosti na nižim nivoima vlasti.

Generalno, ovaj dokument sadrži šest strateških ciljeva, prema strukturi prikazanoj u Tabeli 2.

Tabela 2. Struktura strateških ciljeva Strategije razvoja BiH 2010.-2014.

Strateški cilj Definicija strateškog

cilja Specifični (pod)cilj

Broj prioriteta

Broj mjera

Strateški cilj 1: Makroekonomska

stabilnost

Vanjski sektor 3 8

Javne finansije 4 16

Razvoj finansijskog tržišta 4 18

Strateški cilj 2: Konkurentnost

Klasteri 3 9

Kompetentnost ljudskih resursa 3 10

Naučno-tehnološka i poslovna infrastruktura 3 9

Jedinstveni ekonomski prostor 3 15

Strateški cilj 3: Zapošljavanje

Razvoj malih i srednjih preduzeća i otvaranje novih radnih mjesta

2 5

Funkcionisanje tržišta rada i aktivne mjere zapošljavanja

3 8

Poboljšanje vještina na tržištu rada, strukovnog obrazovanja i treninga

2 4

Strateški cilj 4: Održivi razvoj Poljoprivreda, proizvodnja hrane i ruralni razvoj

4 15

Ekologija i razvoj energetskih potencijala 5 23

Transport i komunikacije 4 12

Strateški cilj 5: EU integracije / / /

Strateški cilj 6: Socijalna uključenost / / /

U okviru strateškog cilja 3 ove strategije izdvojen je poseban specifični (pod)cilj „Razvoj malih i srednjih preduzeća i otvaranja novih radnih mjesta“. U okviru ovog podcilja je naglašeno da razvoj preduzetništva i stvaranje uvjeta za brzi rast MSP-ova predstavlja prvi oslonac u stvaranju radnih mjesta. Za ostvarenje ovog specifičnog cilja definisana su 2 prioriteta, koja obuhvataju ukupno 5 mjera (Tabela 3)


Tabela 3. Struktura specifičnog cilja 3.1. Razvoj MSP-ova i otvaranje novih radnih mjesta

Specifični cilj Prioritet Mjera

3.1. Razvoj MSP-a i otvaranje novih radnih mjesta

Prioritet 1: Poboljšanje

uvjeta za razvoj postojećih MSP-

ova

Mjera 1: Razvijati instrumente finansijske podrške razvoju MSP-ova

Finansijski podsticaji se ogledaju u podsticajima iz budžeta i povoljnim kreditnim linijama. Podsticaji iz budžeta su neophodni za podršku posebnim programima: za mlade, žene, ruralno i socijalno preduzetništvo. Kreditnim linijama pod povoljnim uvjetima (duži rok otplate, grace period, niža kamatna stopa) osiguravaju se sredstva za investicije u proširenje postojećih kapaciteta, za nove procese i proizvode i samim tim za zapošljavanje određenog broja radnika.

Mjera 2: Razvijati ljudske resurse kroz konsultantsku i trening podršku

Postojećim MSP-ovima je neophodna podrška u vidu konsultantskih usluga za izradu biznis planova, apliciranja za kredite i podsticajna sredstva, obuku zaposlenih, uspostavljanje sistema međunarodnih standarda poslovnog kvaliteta, promocije i dr. Posebnu pažnju treba posvetiti edukaciji i obuci preduzetnika kao i zaposlenih.

Istovremeno je potrebno pratiti dostupnost i kvalitet ponude konsultantskih i trening usluga i uspostaviti sistem podrške koji će značajno unaprijediti oboje.

Prioritet 2: Poboljšavati

uvjete za stvaranje novih

MSP-ova

Mjera 1: Osiguravati finansijsku podršku osnivanju MSP-ova

Osnivanju novih preduzeća većina zemalja u okruženju i u EU pridaje posebnu pažnju u vidu raznih olakšica uključujući i finansijske podsticaje. Podsticaji se odnose na bespovratna sredstava iz budžeta u vidu početnog kapitala (seed capital) i povoljnih kreditnih linija za rast start up preduzeća, posebno u oblasti naprednih tehnologija. Potrebno je proučiti mogućnost formiranja fondova rizika kapitala (joint venture) kao javno-privatnog partnerstva.

Mjera 2: Podsticati razvoj inkubatora

Neophodno je provesti analizu funkcionisanja postojećih poslovnih inkubatora i ustanoviti barijere njihovom razvoju kao i stepen postojeće efikasnosti. Posebno je važno razmotriti koje usluge iz „paketa usluga“ (prostor, zajedničke poslovne funkcije, informacije, usmjeravanje, konzalting, trening, finansije, transfer tehnologija) pružaju inkubatori, izraditi nacrt daljeg razvoja uz unapređenje usluga inkubatora, početi promovisati sistem „poslovnih anđela“.

Mjera 3: Podsticati razvoj konsaltinga i usluga treninga

Preduzećima u osnivanju (start up) je neophodan paket podrške i kroz obuke, pogotovo besplatne, ili barem obuke pod povoljnim uvjetima te osmisliti programe podrške zavisno od područja koje je najneophodnije. Potrebno je napraviti analizu mogućnosti uvođenja vaučer sistema.

Pored ovog specifičnog podcilja, u okviru dokumenta Strategije razvoja BiH sadržani su i prioriteti i mjere vezani za razvoj malih i srednjih preduzeća i obrta koje se nalaze razvrstane u nekim drugim specifičnim (pod)ciljevima, u okviru prva tri strateška cilja, koja se odnose na: makroekonomsku stabilnost, konkurentnost i zapošljavanje.

Na osnovu izvršene analize o usaglašenosti mjera iz Projekta „Razvoj malog i srednjeg poduzetništva u Federaiji BiH“ sa mjerama iz Strategije razvoja BiH koje se odnose na ovaj sektor, definisane su sljedeće preporuke koje je neophodno uzeti u obzir prilikom revidiranja Projekta na federalnom nivou:

Preporuka 1: Mjera „Podsticati razvoj inkubatora“ koja je planirana u Strategiji razvoja BiH 2010.-2014. treba da bude uključena i u mjere na nivou Federacije BiH, na kojem su uključene mjere vezane za razvoj poslovnih zona, ali nisu jasno definisane mjere za razvoj inkubatora kao instrumenata podrške poduzetništvu.

Preporuka 2: Mjera“Osiguravati finansijsku podršku osnivanju MSP-ova“, koja je planirana u Strategiji razvoja BiH 2010.-2014., treba da bude obuhvaćena i mjerama u Projektu na nivou Federacije BiH. Ovdje se misli na mjere koje se odnose na uspostavljanje novih MSP-ova kroz javno-privatna partnerstva ili „seed kapital“ finansijsku podršku.


Preporuka 3: Mjera „Reforma direktnog oporezivanja i socijalnih doprinosa“ koja je, također, sadržana u Strategiji razvoja BiH, treba da bude sadržana i u mjerama Projekta usvojenog na nivou Federacije BiH. Ova mjera je od posebnog značaja, s obzirom da visoki i neujednačeni socijalni doprinosi predstavljaju jedan od često isticanih problema od strane poduzetnika. Neophodno je ujednačiti nivo socijalnih doprinosa na području cijele BiH, kako bi se doprinijelo kreiranju jedinstvenog ekonomskog prostora.

Preporuka 4: Mjera „Fiskalno podupirati unapređenje poslovanja“, koja je planirana u Strategiji razvoja BiH, treba da bude i u mjerama Projekta „Razvoj malog i srednjeg poduzetništva u Federaciji BiH“. Redukovanje fiskalnih opterećenja u svrhu povećanja dobiti raspoložive za njeno reinvestiranje u unapređenje poslovanja, može biti značajno za poticanje internih investicija poslovnih subjekata u razvoj poslovanja.

Preporuka 5: Mjera „Uklanjanje administrativnih prepreka u poslovanju“ je dosta široko definisana mjera na državnom nivou, ali je dijelom sadržana i u mjerama na federalnom nivou, pri čemu se osnovna preporuka za usaglašavanje ove mjere odnosi na uvođenje metodologije procjene uticaja propisa (RIA – Regulatory Impact Assessemnet), koja je propisana i EU aktom o malim biznisima, a u cilju smanjenja rizika negativnih utjecaja u primjeni izmjena regulative koja reguliše poslovanje MSP-a.

Preporuka 6: Mjera „Usaglašenost proizvoda sa tehničkim standardima“ iz Strategije razvoja BiH nije sadržana u Projektu za Federaciju BiH, a neophodno je da bude uključena jer usaglašavanje proizvoda sa standardima i tehničkim propisima definisanim legislativom EU, s jedne strane, omogućava usaglašavanje sa zahtjevima EU tržišta i, s druge strane, zaštitu potrošača te, generalno, unapređuje konkurentnost proizvoda.

Preporuka 7: Prioritet “Jačanje klasterske inicijative“, koji obuhvata 3 mjere u okviru strategije razvoja BiH, u Projektu Federacije BiH nije jasno istaknut i stoga se preporučuje uključivanje mjere vezane za klasterske inicijative, u okviru mjere 3.3.5. „Povezivanje preduzeća u lokalni proizvodni sustav“ u Projektu, kako bi se više naglasio značaj klasterskih inicijativa i pružila podrška kroz aktivnosti u realizaciji inovacija i jačanja konkurentnosti klasterskog domaćeg proizvoda.

3.1.3. Harmonizacija sa EU Aktom o malim biznisima

Pored harmonizacije sektorske strategije razvoja malog i srednjeg poduzetništva u Federaciji BiH sa relevantnim strategijama na državnom nivou, neophodno je ove sektorske strategije uskladiti i sa preporukama EU Akta o malim biznisima, koji je u junu 2008. godine zamijenio EU Povelju o malim biznisima.

U Bosni i Hercegovini nadležnost koordinatora za prikupljanje podataka i analizu implementacije akta u Bosni i Hercegovini dodijeljena je Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH.

Da bi se harmonizirali napori unutar Bosne i Hercegovine za implementaciju preporuka iz EU Akta o malim biznisima, neophodno je da se u okvir strategija za razvoj malih i srednjih preduzeća i obrta na državnom nivou i na nižim nivoima vlasti, vertikalnom harmonizacijom, ugrade i preporuke iz ovog dokumenta.

U Tabeli 9 prikazan je uporedni pregled načela iz EU Akta o malim biznisima i oblasti obuhvaćenih relevantnim ciljevima za razvoj malih i srednjih preduzeća u strateškim dokumentima na državnom i federalnom nivou u Bosni i Hercegovini.


Tabela 4. Pregled oblasti iz EU Akta o malim biznisima, Strategije razvoja BiH i Projekta „Razvoja MSP-a u FBiH“

Uporednom analizom načela prikazanih u Tabeli 4, uz detaljniji uvid u razradu ciljeva iz Strategije razvoja BiH na prioritete i mjere te aktivnosti iz Akcionog plana za Federaciju BiH, utvrđeno je da sve preporuke za implementaciju EU Akta o malim biznisima nisu obuhvaćene.

Na osnovu analize usklađenosti postojećih relevantnih strategija u Bosni i Hercegovini sa preporukama EU Akta o malim biznisima, definisane su sljedeće preporuke za harmonizaciju:

Preporuka 1: Uvrstiti podršku poduzetnicima koji su, ne svojom krivicom, suočeni sa stečajem, da brzo dobiju novu priliku, kako bi se prekidi poslovanja olakšali i podržalo otvaranje novih poduhvata te time potakla i dinamika poduzetničke aktivnosti, u skladu sa preporukama načela 2 EU Akta o malim biznisima.

Preporuka 2: Uvrstiti podršku malim i srednjim preduzećima za korištenje alternativnih izvora energije, kao i očuvanje energije i sirovina, kroz osiguranje više informacija, ekspertize i finansijskih poticaja za puno iskorištavanje prilika na novim „zelenim“ tržištima i povećanje energetske efikasnosti, u skladu sa načelom 9 EU Akta o malim biznisima.

Preporuka 3: Uvrstiti podršku malim i srednjim preduzećima da koriste mogućnosti rasta naročito kroz podršku usmjerenu na specifična tržišta i poslovne treninge, u skladu sa načelom 10 EU Akta o malim biznisima.

Relevantna načela EU Akta o malim biznisima Relevantni podciljevi na nivou

BiH Ciljevi iz Projekta “Razvoj MSP-a u FBiH“ 2009.-2018.

1. Stvoriti okruženje u kojem poduzetnici i obiteljska preduzeća mogu napredovati i u kojem se poduzetnička inicijativa cijeni i nagrađuje

1. Makroekonomska stabilnost - Razvoj finansijskih tržišta

1. Smanjenje administrativnih prepreka

2. Omogućiti poduzetnicima koji su suočeni sa stečajem da brzo dobiju drugu priliku

2. Makroekonomska stabilnost Vanjsko tržište

2. Promocija poduzetništva

3. Dizajnirati pravila prema načelu "Prvo misli na male"

3. Konkurentnost – klasteri 3. Uspostava i jačanje mreže

razvojnih ustanova

4. Prilagoditi javnu administraciju potrebama malih i srednjih preduzeća

4. Konkurentnost – kompetentnost ljudskih resursa

4. Finansijska podrška

5. Prilagoditi instrumente javnih politika potrebama malih i srednjih preduzeća

5. Konkurentnost – naučno-tehnološka i poslovna infrastruktura

5. Stručno usavršavanje svih relevantnih osoba za malo i srednje poduzetništvo

6. Omogućiti malim i srednjim preduzećima pristup izvorima finansiranja i razviti pravno i poslovno okruženje koje osigurava pravovremeno plaćanje u poslovnim transakcijama

6. Konkurentnost – jedinstveni ekonomski prostor

6. Jačanje poslovne infrastrukture

7. Pomoći malim i srednjim preduzećima da ostvaruju više koristi od mogućnosti koje nudi jedinstveno tržište (odnosi se na EU)

7. Zapošljavanje - Razvoj malih i srednjih preduzeća i otvaranje novih radnih mjesta

7. Tehnološki razvitak

8. Promicati nadogradnju vještina u malim i srednjim preduzećima i svih oblika inovacija

8. Zapošljavanje - Funkcionisanje tržišta rada i aktivne mjere zapošljavanja

8. Podsticaj poduzetništva ciljanih skupina

9. Omogućiti malim i srednjim preduzećima da ekološke izazove pretvore u poslovne prilike

9. Zapošljavanje - Poboljšati vještine na tržištu rada, strukovno obrazovanje i trening

10. Ohrabrivati i podržavati mala i srednja preduzeća da koriste mogućnosti rasta tržišta


3.1.4. Harmonizacija sa Strategijom razvoja Federacije BiH

Pored vertikalne harmonizacije strateških ciljeva, prioriteta i mjera koji se odnose na razvoj malih i srednjih preduzeća iz sektorske strategije/projekta za razvoj malih i srednjih preduzeća na nivou Federacije BiH sa relevantnim ciljevima, prioritetima i mjerama na državnom nivou, neophodno je izvršiti i horizontalnu harmonizaciju između Strategije razvoja FBiH i sektorske strategije/projekta „Razvoj malog i srednjeg preduzetništva u Federaciji BiH“.

Da bi se izvršila kvalitetna ukupna harmonizacija strategija i akcionih planova za mala i srednja preduzeća, i vertikalna i horizontalna, neophodno je izvršiti i harmonizaciju Strategije razvoja Federacije BiH 2010.-2020. sa Strategijom razvoja BiH 2010.-2014., čime bi se ciljevi, prioriteti i mjere koji se odnose na mala i srednja preduzeća u ove dvije generalne strategije harmonizovali.

U Tabeli 5 prikazan je uporedni pregled podciljeva koji se odnose na mala i srednja preduzeća iz dvije spomenute strategije, uz ciljeve iz Projekta „Razvoj malog i srednjeg poduzetništva u Federaciji BiH“. Iz ove tabele je potpuno vidljivo da su sektorski ciljevi za razvoj malih i srednjih preduzeća koji su sadržani u Strategiji razvoja Federacije BiH potpuno jednaki ciljevima iz sektorskog usvojenog strateškog Projekta, što ukazuje da je dokument usvojenog Projekta u 2009. godini konsultovan u izradi Strategije razvoja Federacije BiH u 2010. godini. S druge strane, možemo uočiti da sektorski ciljevi iz Strategije razvoja BiH, koja je pripremana u istom periodu kada i državna strategija razvoja, nisu bili konsultovani u izradi Strategije razvoja FBiH, što je dovelo do neusklađenosti određenih sektorskih ciljeva definisanih strategijom na federalnom nivou.

Tabela 5. Pregled ciljeva koji se odnose na mala i srednja preduzeća iz Strategije razvoja BiH, Strategije razvoja FBiH i Projekta „Razvoja MSP-a u FBiH“

Nadalje, u analizi razrade postavljenih sektorskih ciljeva za mala i srednja preduzeća u prioritete i mjere u okviru Strategije razvoja Federacije BiH 2010.-2020. godine, konstatovano je da su sektorski prioriteti i mjere u ovoj strategiji, također, u potpunosti preuzeti iz Projekta „Razvoja malog i srednjeg

Relevantni podciljevi na nivou BiH Podciljevi iz Strategije razvoja

FBiH Ciljevi iz Projekta“Razvoj MSP-a u

FBiH“ 2009.-2018. 1. Makroekonomska stabilnost - Razvoj

finansijskih tržišta 1. Smanjenje administrativnih

prepreka 1. Smanjenje administrativnih

prepreka 2. Makroekonomska stabilnost – Vanjsko

tržište 2. Promidžba poduzetništva

2. Promocija poduzetništva

3. Konkurentnost – klasteri 3. Uspostava i jačanje mreža razvojnih

ustanova 3. Uspostava i jačanje mreže razvojnih

ustanova 4. Konkurentnost – kompetentnost

ljudskih resursa 4. Finansijska podrška 4. Finansijska podrška

5. Konkurentnost – naučno-tehnološka i poslovna infrastruktura



6. Konkurentnost – jedinstveni ekonomski prostor



7. Zapošljavanje - Razvoj malih i srednjih preduzeća i otvaranje novih radnih mjesta

7. Tehnološki razvitak 7. Tehnološki razvitak

8. Zapošljavanje - Funkcionisanje tržišta rada i aktivne mjere zapošljavanja

8. Poticanje poduzetništa ciljanih skupina

8. Podsticaj poduzetništva ciljanih skupina

9. Zapošljavanje - Poboljšati vještine na tržištu rada, strukovno obrazovanje i trening


poduzetništva u Federaciji 2009.-2018. godina“. To ukazuje da je poštovan princip sektorske horizontalne harmonizacije sa postojećim usvojenim sektorskim dokumentima.

Međutim, kako i sam dokument Projekta koji je usvojen godinu prije usvajanja Strategije razvoja BiH nije revidiran u pravcu usklađivanja sa dokumentom Strategije razvoja BiH na državnom nivou, to dovodi do potrebe revizije i Strategije razvoja Federacije BiH u sektorskom dijelu „Razvoj poduzetništva i obrta“ i Projekta „Razvoj malog i srednjeg poduzetništva u Federaciji BiH“. Preporuke za reviziju Strategije razvoja FBiH u sektorskom dijelu koji je predmet analize u okviru ovog projekta iste su kao i preporuke za reviziju dokumenta Projekta „Razvoj malog i srednjeg poduzetništva u FBiH“.

Preporuka: Neophodno je izvršiti reviziju Strategije razvoja Federacije BiH u strateškom dijelu „Razvoj poduzetništva i obrta“ u cilju usaglašavanja sa relevantnim sadržajem vezanim za razvoj MSP-a iz Strategije razvoja BiH.

3.2. Rezime rezultata analize potreba harmonizacije planova za razvoj malih i srednjih preduzeća na nivou Federacije BiH

Kako bi se pristupilo harmonizaciji Akcionih planova koji se odnose na razvoj MSP-a i obrta u Federaciji BiH, neophodno je da se prethodno izvrši i usaglašavanje ciljeva, prioriteta i mjera u strategijama, kako je prethodno opisano, kako bi aktivnosti koje se usaglašavaju u akcionim planovima korespondirale odgovarajućim mjerama, prioritetima i ciljevima strategija te postigla harmonizacija unutar samih strategija i akcionih planova.

Akcioni plan implementacije Projekta za razdoblje 2009.-2012. nema definisane sve potrebne elemente plana. U formi plana su definisane aktivnosti/projekti i njihova veza sa strateškim mjerama, prioritetima i ciljevima, kao i nosioci aktivnosti, ali nisu definisani indikatori realizacije, okvirni vremenski plan i finansijska konstrukcija. Kako period implementacije prvog Akcionog plana ističe u 2012. godini, FMRPO u saradnji sa radnom grupom planira realizovati izradu novog trogodišnjeg akcionog plana za period 2013.-2015. godine. Projektom i akcionim planom je predviđeno da u provođenju mjera i u ostvarivanju ciljeva (pored nosioca razvoja malog i srednjeg poduzetništva) sudjeluju: komore, strukovna udruženja, finansijske institucije i sva druga razvojna tijela i institucije.

S druge strane, veano za rad samog FMRPO, na godišnjoj osnovi, Ministarstvo priprema i godišnji Akcioni plan rada na implementaciji strategije razvoja malih i srednjih preduzeća, koji sadrži potrebne elemente plana, uključujući i rok izvršenja, budžet i mjerljive indikatore. Operativnim planom za 2012. godinu Federalnog ministarstva razvoja, poduzetništva i obrta planirane su aktivnosti za realizaciju dva strateška cilja iz usvojenog Projekta:

Strateški clj 1: Stvaranje uvjeta za razvoj i rast MSP-a

Strateški cilj 2: Jačanje konkurentnosti MSP-a.

Trenutni Nacrt Akcionog plana za trogodišnji period sadrži ukupno 25 planiranih aktivnosti, što je u odnosu na broj aktivnosti iz Akcionog plana za jednogodišnji period 2012. godine za skoro 50% manje.

U cilju vertikalne harmonizacije akcionih planova, neophodno je postići usaglašenost Akcionog plana FMRPO-a sa aktivnostima za razvoj malih i srednjih preduzeća planiranim u Akcionom planu za Federaciju BiH za Strategiju razvoja BiH 2010.-2014. godine.

Preporuke za harmonizaciju akcionih planova za razvoj MSP-a u F BiH.

a) Neophodno je revidirati i dalje razvijati Nacrt Akcionog plana Federalnog ministarstva razvoja, poduzetništva i obrta za period 2013.-2015. godine.


b) U Akcioni plan za implementaciju Projekta za naredni trogodišnji period potrebno je uključiti aktivnosti koje se odnose na razvoj MSP-a iz Akcionog plana Federacije BiH, za koje je kao nosilac imenovano ovo ministarstvo. Neophodno je u reviziji akcionog plana Projekta za naredni trogodišnji period sagledati uključivanje sljedećih aktivnosti:

Organizovati susrete i konferencije s dijasporom

U sve analize podataka i istraživanja uvesti raspodjele i podjele po spolovima (registri, baze podataka, obaveza po članu 18. Zakona o ravnopravnosti spolova)

Pripremiti program podrške strateškim izvoznicima

Pripremiti preporuke privrednim subjektima za revitalizaciju i modernizaciju pogona kroz izgradnju strateškog menadžmenta u firmama i uvođenja ISO i CE standarda

Pripremiti preporuke privrednim subjektima za revitalizaciju i modernizaciju pogona kroz praćenje stanja na izvoznom tržištu i iznalaženje novih tržišta

Donijeti zakon o garancijskom fondu

Podsticati poslovno investiranje i ulaganje u naučno-tehnološki razvoj, istraživanje i inovacije

Pratiti nova dostignuća i primjenu tehnologija u preduzetništvu

Kreirati specijalizovane tehnološke baze

Pripremiti program koji bi osigurao saradnju domaćih institucija s konsultantima i mentorima iz dijaspore

Programi elektronskog servisa za preduzetnike

Koristiti usluge think tank organizacija u malom i srednjem preduzetništvu za pitanja koja treba da čuje i raspravlja javnost te da se preporuke prezentuju vladi radi postizanja konkretnih rješenja

Donijeti program stručnog usavršavanja kadrova na usklađivanju tehničke regulative, prilagođavanje nastavnih programa na tehničkim fakultetima radi pružanja znanja o zahtjevima i implementaciji novih tehničkih propisa EU, te informisanja privrednih subjekata i javnosti o potrebi njihove implementacije

Donijeti program edukacije za nadležne institucije u provođenju postupaka ocjenjivanja usaglašenosti proizvoda s tehničkim zahtjevima u skladu s legislativom EU.

Donijeti program obrazovanja i obuke za korištenje prava intelektualnog vlasništva

Podrška garancijskih agencija za MSP-ove

Donijeti plan obuke osposobljavanja preduzetnika za izradu programa i zahtjeva za sredstvima iz EU fondova

Donijeti program edukacije certifikovanih poslovnih savjetnika za MSP-ove

Formirati mrežu nastavnika i obrazovnih ustanova za preduzetništvo

Donijeti program uključivanja polaznika obrazovnih programa u privredu

Pripremiti program podrške formiranju specijalizovanih institucija i centara za specijalizaciju i prekvalifikaciju radne snage, treninga i konsultantskih usluga iz svih relevantnih oblasti uvjeta i poslovanja MSP-ova


Donijeti program podrške osposobljavanju kadrova koji će vršiti apliciranje na EU fondove

Uspostaviti mehanizam finansiranja (krediti, grantovi, garancije) preduzetnika-početnika

Napraviti plan podrške za razvoj inkubatora podrške tehnološkom razvoju i razvoju poslovne infrastrukture

Uspostaviti i jačati mrežu savjetodavnih usluga za MSP-ove

Organizovati seminare, treninge i radionice za osnivanje MSP-ova

Uvesti obrazovanje o preduzetništvu u planove obrazovanja obrazovnih ustanova;

Izraditi program razvoja seoske privrede.

3.3. Rezime rezultata harmonizacije poticaja maloj privredi u FBiH

U skladu sa zakonskim okvirom, Federalno ministarstvo razvoja, poduzetništva i obrta je izradilo Program poticaja malim i srednjim preduzećima i poduzetništva.

Strategijom razvoja Bosne i Hercegovine za period 2010.-2014. predviđene su i određene mjere koje se odnose na unapređenje programa poticaja razvoju malih i srednjih preduzeća i obrta. Kako ne postoji program poticaja na državnom nivou, očekuje se da drugi nivoi vlasti koji se, također, smatraju odgovornim za implementaciju generalne strategije razvoja, usklade svoje programe poticaja sa mjerama definisanim na državnom nivou. Stoga, Federalno ministarstvo razvoja poduzetništva i obrta treba da sagleda i uskladi svoj program poticaja sa preporukama generalne Strategije razvoja na državnom nivou.

U cilju jačanja ukupnih finansijskih kapaciteta za finansiranje malih i srednjih preduzeća i obrta, u okviru Strategije razvoja BiH 2010.-2014. planirane su i mjere u specifičnom cilju koji se odnosi na javne finansije koje ukazuju na potrebu povećanja investicije iz budžeta i entitetskih razvojnih banaka za finansiranje razvoja i doprinosa povećanja privrednih aktivnosti za ukupan ekonomski rast, kao i mjera za harmonizaciju i koordinaciju procesa budžetiranja između različitih nivoa vlasti kako bi se postigla veća efektivnost utrošenih sredstava na razvoj.

Mjera: Povećati investicije iz budžeta i entitetskih razvojnih banaka;

Mjera: Harmonizovati i koordinisati procese budžetiranja.

Trenutno, visina finansijskih sredstava koja se izdvajaju za poticaj razvoju male privrede u Federaciji BiH definisana je Zakonom i iznosi do 2% godišnjeg budžeta FBiH. Program poticaja trenutno obuhvata 9 oblasti: izgradnja poduzetničke infrastrukture; poticaj inovatorima – pojedincima; stipendiranje učenika za obrtnička zanimanja; poticaj udruženjima, komorama i obrazovnim institucijama; tehničko usklađivanje (uvođenje ISO, HACCP standarda i osiguranje CE znaka); poticaji tradicionalnim i starim obrtima; poticaj poduzetništvu žena; poticaj poduzetništvu mladih; subvencioniranje kamata na poduzetničke kredite

Generalno, preporuke za izmjene programa poticaja Federalnog ministarstva razvoja, poduzetništva i obrta, u cilju harmonizacije sa Strategijom razvoja na državnom nivou, obuhvataju uvođenje sljedećih vrsta poticaja:

Poticaji za restrukturiranje, modernizaciju i standardizaciju poslovanja i razvoja proizvoda prema zahtjevima ključnih inostranih tržišta;


Poticaji za podršku izvoznicima;

Poticaji za zapošljavanje I&R uposlenika;

Poticaji zajedničkim razvojnim projektima u sklopu identifikovanih poslovnih lanaca/klastera;

Razviti politike poticaja upotrebe naprednih tehnologija;

Poticaji za osnovna, primijenjena i razvojna istraživanja;

Poticaji za podršku unapređenju sistema infrastrukture kvaliteta;

Poticaji osnivanju novih MSP-ova;

Poticaji poduzetnicima invalidnim osobama i poduzetnicima povratnicima.

Pored toga, potrebno je redefinisati zakonski utvrđen iznos izdvajanja iz formulacije „do“ u formulaciju „min ili „od“ te usaglasiti visinu izdavajanja.

3.4. Harmonizacija strategija i akcionih planova za razvoj malih i srednjih preduzeća na kantonalnom nivou

Od ukupno deset kantona u Federaciji BiH, u samo jednom kantonu (Hercegovačko-neretvanska županija/kanton) postoji izrađen i usvojen dokument sektorske strategije razvoja malih i srednjih preduzeća. Osim jednog kantona koji ima sektorsku strategiju razvoja malih i srednjih preduzeća (kako je opisano u prethodnom poglavlju), u dodatna četiri kantona je ova oblast razvoja uključena u generalne strategije ili programe razvoja (Bosansko-podrinjski kanton, Kanton Sarajevo, Tuzlanski kanton i Zeničko-dobojski kanton). U dva kantona/županije (Županiji Zapadnohercegovačkoj i Herceg-bosanskoj županiji) je izrada strategije razvoja, koja će obuhvatiti ovu oblast, u toku. U preostala 3 kantona ne postoje strategije/programi koji obuhvataju planove razvoja malih i srednjih preduzeća. U odnosu na karakteristiku operacionalizacije strategija u planove, u kantonima koji posjeduju usvojene strateške dokumente koji tretiraju oblast malih i srednjih preduzeća i obrta, sadržani su i akcioni planovi implementacije, kao i godišnji planovi aktivnosti za aktuelnu godinu realizacije.

Rezultati analize su pokazali da od 4 kantona koja imaju izrađene strategije razvoja koje uključuju razvoj MSP-a i obrta, 2 kantona (50%), Hercegovačko-neretvanski kanton i Tuzlanski kanton, koristili su i dokumente sa višeg administrativnog nivoa. U cilju postizanja kvalitetnije vertikalne harmonizacije strategija i akcionih planova, neophodno je da se svi strateški dokumenti na kantonalnom nivou kreiraju uz konsultaciju dokumenata usvojenih na višim nivoima vlasti (federalnom i državnom nivou). Analiza horizontalne harmonizacije, odnosno korištenja drugih postojećih sektorskih strategija/programa sa istog administrativnog nivoa, u okviru istog kantona ili iz susjednog kantona, ukazala je na nedostatak horizontalne koordinacije u okviru kantonalnih ministarstava, kao i koordinacije sa susjednim kantonima. Analiza vertikalne harmonizacije između kantona i općina pokazala je da relevantna kantonalna ministarstva koja imaju strategije razvoja omogućuju predstavnicima općina da učestvuju u procesu strateškog planiranja, što je neophodno primijeniti u svim kantonima s obzirom na to da su njihovi krajnji korisnici općine.

Značajan problem u dosadašnjoj praksi realizacije strateških dokumenata predstavlja neusklađenost usvojenih akcionih planova i godišnjih planova realizacije strategija sa projekcijama budžeta na nivou kantona, što onemogućava njihovu uspješnu realizaciju. Prema odgovorima ispitanika iz relevantnih ministarstava kantona, ukupno osam kantona izdvaja poticaje za mala i srednja preduzeća i obrte, a to su: Bosansko-podrinjski kanton, Hercegovačko-neretvanska županija/kanton, Kanton Sarajevo,


Srednjobosanski kanton, Tuzlanski kanton, Unsko-sanski kanton, Zeničko-dobojski kanton i Županija Posavska. Rezultati analize ukazuju na potrebu kvalitetnijeg finansijskog planiranja implementacije strategija/programa, poštujući ograničenja budžetskih sredstava te prethodno analizirajući dostupne druge izvore finansiranja, u cilju izrade realno ostvarljivih akcionih planova. Pored toga, problem u realizaciji strategija i akcionih planova predstavlja i nedostatak koordinacije sa drugim nivoima vlasti, kao i nedostatak koordinacije između kantona.

U odnosu na monitoring i evaluaciju strategija i planova razvoja malih i srednjih preduzeća i obrt na kantonalnom nivou, potrebno je razviti efikasan sistem za monitoring i evaluaciju implementacije planova i strategija. Od deset kantonalnih ministarstava nadležnih za oblast poduzetništva, samo dva ministarstva odnosno kantona su izjavila da imaju uspostavljen sistem za monitoring i evaluaciju implementacije strategije i planova i to: Ministarstvo privrede Hercegovačko-neretvanske županije/kantona i Ministarstvo razvoja i poduzetništva Tuzlanskog kantona.

3.4.1. Analiza stanja i mogućnosti harmonizacije strategija i akcionih planova za razvoj MSP-a i obrta u Zeničko-dobojskom kantonu

U okviru organizacijske strukture Vlade Zeničko-dobojskog kantona, nadležnost za razvoj, poduzetništvo i obrt je pozicionirana u okvir nadležnosti Ministarstva za privredu.

Pored Ministarstva za privredu, Vlada Zeničko-dobojskog kantona je osnovala i operativnu instituciju, implementacionu jedinicu, „Biznis servis centar ZDK-a“, s ciljem jačanja podrške razvoju MSP-a i poduzetništva.

Ministarstvo privrede Zeničko-dobojskog kantona u okviru aktivnosti strateškog planiranja nije radilo na izradi sektorske strategije razvoja malih i srednjih preduzeća, ali je izrađena i usvojena generalna dugoročna Strategija razvoja Zeničko-dobojskog kantona za period 2010.-2020. godine, koja obuhvata, dijelom, i ovu oblast razvoja. Za realizaciju planiranih ciljeva i programa iz Strategije razvoja, u okviru samog dokumenta strategije definisan je i „Generalni plan implementacije“, a pripremaju se i godišnji akcioni planovi implementacije. Od ukupno 4 strateška cilja, cilj 2: „Razvoj diverzificirane, vitalne i konkurentne regionalne ekonomije“, obuhvata razvoj malih i srednjih preduzeća. Analiza poređenja ciljeva koji se odnose na razvoj malih i srednjih preduzeća koji su definisani u strateškim dokumentima na nivou BiH i Federacije BiH sa ciljevima vezanim za razvoj MSP-a i poduzetništva iz Strategije razvoja Zeničko-dobojskog kantona 2010.-2020., pokazala je da su ciljevi i podciljevi svojom prirodom usaglašeni, ali da nisu u potpunosti usklađene relevantne mjere i da ih je potrebno harmonizirati, posebno iz razloga što, u izradi godišnjih akcionih planova, Ministarstvo privrede Zeničko-dobojskog kantona i Biznis servis centar u potpunosti usaglašavaju plan aktivnosti s akcionim planovima Strategije razvoja BiH i Strategije razvoja Federacije BiH.

U cilju obezbjeđenja finansijske podrške realizaciji razvojnih aktivnosti, Vlada Zeničko-dobojskog kantona realizuje program poticaja za privredu. Potrebno je da se izradi i usvoji kantonalni zakon o poticaju maloj privredi i da se, u skladu sa specifičnostima kantona te raspoloživim resursima i sredstvima, uskladi program poticaja maloj privredi sa ključnim oblastima planiranih poticaja u strategijama na federalnom i državnom nivou za taj sektor koji su od strateškog značaja i primjenjivi za razvoj MSP sektora u svakom kantonu, kako bi se postigao sinergetski efekat usmjeravanja sredstava u ključna područja razvoja MSP sektora na području cijele Federacije BiH.


4. Perspektive strateškog planiranja razvoja male privrede u Federaciji BiH

Na osnovu prethodno provedene analize sadržaja aktuelnih strategija razvoja s aspekta ciljeva prioriteta i mjera vezanih za razvoj malih i srednjih preduzeća i obrta te sektorskih strategija razvoja za ovu oblast, identifikovane su generalne preporuke za harmonizaciju strategija i akcionih planova u Federaciji BiH kako bi se maksimizirali efekti implementacije aktivnosti iz akcionih planova na postizanje ciljeva razvoja malih i srednjih preduzeća i obrta definisanih u strategijama na federalnom i državnom nivou u Bosni i Hercegovini. Preporuke definisane u nastavku su diskutovane i potvrđene na zajedničkoj radionici fokus grupe koju su činili predstavnici nadležnih ministarstava za pitanja poduzetništva i obrta na državnom, federalnom i kantonalnom nivou vlasti u BiH.

Preporuka 1: Harmonizirati sektorsku strategiju Projekta „Razvoj malog i srednjeg poduzetništva u Federaciji BiH“ i akcioni plan sa strategijama na državnom nivou i Akcionim planom za Federaciju BiH.

Kako sektorska strategija/projekt „Razvoj malog i srednjeg poduzetništva u Federaciji BiH“ nije u potpunosti usaglašena sa Strategijom razvoja BiH i Strategijom socijalne uključenosti BiH, što je posljedica i vremenski neusklađenih perioda njihove pripreme, neophodno je revidirati ovu sektorsku strategiju. Budući da od svog usvajanja u 2009. godini ova sektorska strategija nije revidirana, postoji opravdanost revizije ovog dokumenta, u pravcu usaglašavanja i optimiziranja ciljeva, prioriteta i mjera za naredni srednjoročni period.

Uporedo sa harmonizacijom strategije, neophodno je izvršiti i harmonizaciju akcionog plana za implementaciju sektorske strategije za razvoj malog i srednjeg poduzetništva u Federaciji BiH te same metodologije izrade ovog dokumenta.

Preporuka 2: Izvršiti vertikalnu harmonizaciju strategija i akcionih planova za mala i srednja preduzeća te horizontalnu harmonizaciju strategija i akcionih planova između različitih sektora.

U cilju kvalitetne implementacije mjera i aktivnosti za razvoj malih i srednjih preduzeća i obrta i balansiranog razvoja na cijelom području Federacije BiH, preporuka je da se i u svih deset kantona izvrši izrada ili revizija strategija i planova koji uključuju razvoj malih i srednjih preduzeća u cilju harmonizacije sa revidiranjem sektorske strategije na federalnom nivou, i sadržajno i metodološki. Istovremeno je potrebno da kantoni izvrše i horizontalnu harmonizaciju strategija i planova između različitih sektora.

Preporuka 3: Harmonizirati metodologiju izrade strategija i akcionih planova za razvoj malih i srednjih preduzeća i obrta.

Neophodno je da metodologija izrade strategija i planova bude usaglašena na svim nivoima vlasti, tako da i federalne i kantonalne sektorske strategije i akcioni planovi prate istu metodologiju strateškog planiranja, kako generalnog razvoja tako i sektorskog. Pri harmonizaciji metodologije potrebno je koristiti i Uredbu o procesu strateškog planiranja, godišnjeg planiranja i izvještavanja u federalnim ministarstvima, koju je usvojila Vlada Federacije BiH i koordinirati aktivnosti sa Federalnim zavodom za programiranje razvoja.

Korištenje jedinstvene metodologije je neophodno za kvalitetan proces monitoringa realizacije planova i strategija za razvoj malih i srednjih preduzeća i evaluacije efekata tih planova i strategija na razvoj ovog sektora.

Ako nadležna ministarstva na federalnom i kantonalnom nivou nemaju kapacitete za provođenje harmonizacije, potrebno je planirati nabavku usluga ili angažovanje stručnih konsultanata za realizaciju posla, kroz finansiranje iz budžeta ili apliciranjem ovog projektnog zadatka za finansiranje od strane donatora.


Preporuka 4: Harmonizirati budžetska izdvajanja za poticaje razvoju privrede i utvrditi zakonski minimum izdvajanja.

Zakonski utvrđena visina izdvajanja iz budžeta za poticaje maloj privredi do 2% na nivoima vlasti u Federaciji BiH bi trebala biti redefinisana. Ovakvom zakonskom definicijom visine poticaja nije utvrđen minimum izdvajanja te u nekim kantonima se sredstva za poticaje maloj privredi i ne izdvajaju, što otežava razvojne aktivnosti. Određivanjem donje granice (npr. min 1%) bi se stvorila obaveza minimuma izdvajanja, kako na federalnom nivou tako i na nivou svih kantona, a istovremeno se ne ograničava gornja granica, što omogućuje kantonima, koji imaju mogućnost za to, da vrše i veća izdvajanja za poticaje privredi. Povećanjem podrške razvoju privrede i rastom malih i srednjih preduzeća će se stvoriti uvjeti za povratno povećanje budžetskih prihoda od privrede, što je, također, jedna od mjera iz Strategije razvoja BiH.

Posebnu pažnju neophodno je posvetiti definisanju kriterija za odobravanje poticaja preduzećima i obrtima i vertikalno uskladiti kriterije za poticaje te omogućiti njihovu transparentnost.

Preporuka 5: Uspostaviti Agenciju za mala i srednja preduzeća i obrte Federacije BiH i implementacione jedinice na kantonalnom nivou.

U odnosu na resor malih i srednjih preduzeća i obrta, Federalno ministarstvo razvoja, poduzetništva i obrta nema adekvatnu implementacionu jedinicu u vidu Agencije za mala i srednja preduzeća i obrte koja bi realizovala operativne aktivnosti implementacije projekata i poticaja za mala i srednja preduzeća i obrte te vršila funkciju monitoringa i evaluacije politika i projekata na razvoj malih i srednjih preduzeća i obrta. Trenutno, Fondacija za održivi razvoj „OdRaz“, koja je uspostavljena od strane Vlade Federacije BiH, u 2001. godini, dijelom obavlja i aktivnosti podrške razvoju poduzetničkih aktivnosti, samozapošljavanja i stvaranja ambijenta za razvoj. Međutim, osnivanje Agencije za mala i srednja preduzeća i obrte FBiH bi omogućilo uspostavljanje institucionalnog balansa na nivou entiteta u upravljanju primjenom politika razvoja malih i srednjih preduzeća. Posebno je važno naglasiti da bi uspostavljanje resorne agencije na federalnom nivou stvorilo značajne preduvjete i za finalizaciju pregovora na izgradnji institucionalnog okvira na državnom nivou za razvoj malih i srednjih preduzeća, u skladu sa preporukama EU. Postojanje dviju entitetskih agencija stvorilo bi uvjete za nadogradnju institucionalnog okvira na državnom nivou i uspostavljanje državne Agencije za mala i srednja preduzeća, koja bi imala krovnu ulogu i bila sagovornik za pregovore sa EU i prikupljanje EU fondova za razvoj malih i srednjih preduzeća koji bi se prema utvrđenim kriterijima dalje distribuirali kroz entitetske agencije.

Istovremeno, na nivou kantona u samo jednom kantonu uspostavljena je institucija implementacione jedinice za strategiju i plan razvoja, u Zeničko-dobojskom kantonu, Biznis servis centar, dok u ostalim kantonima ulogu implementacionih institucija vrše resorna ministarstva. Praksa Zeničko-dobojskog kantona u izgradnji adekvatnih institucija za podršku razvoju može poslužiti kao primjer lokalne pozitivne prakse, koji je moguće replicirati i u drugim kantonima.

Uspostavljanje implementacionih jedinica na kantonalnom nivou za realizaciju Akcionog plana Strategije razvoja BiH utvrđeno je kao obaveza i Zaključkom Vlade Federacije BiH iz septembra 2010. godine o podršci Strategiji razvoja BiH 2010.-2014. godina i Strategiji socijalnog uključivanja BiH 2010.-2014.

Preporuka 6: Uspostaviti sistemsku koordinaciju između Federalnog ministarstva razvoja, poduzetništva i obrta i nadležnih kantonalnih ministarstava za ovaj resor.


Neophodno je uspostaviti sistemsku koordinaciju između resornih ministarstava na državnom, federalnom i kantonalnom nivou nadležnih za razvoj, poduzetništvo i obrt, s obzirom da dosadašnja praksa ukazuje na nedostatak međusobne koordinacije.

Federalno ministarstvo razvoja, poduzetništva i obrta treba da razvije prijedlog programa koordinacije i redovnih sastanaka sa kantonalnim ministarstvima i inicira njegovo usaglašavanje sa kantonalnim ministarstvima te koordinira njegovu implementaciju. Na koordinacijskim sastancima bi se razmatrala pitanja od zajedničkog interesa, kao što su: politike razvoja malih i srednjih preduzeća i obrta, usaglašavanje strategija, usaglašavanje akcionih planova, pitanja budžetskih izdvajanja i harmonizacije poticaja, saradnja implementacionih jedinica, monitoring i evaluacija strategija i planova, uspješne prakse i slično.

Preporuka 7: Uspostaviti sisteme monitoringa i evaluacije strategija i akcionih planova za razvoj malih i srednjih preduzeća i obrta.

Nadležnost za monitoring i evaluaciju strategija i akcionih planova za mala i srednja preduzeća treba da preuzmu zadužene implementacione jedinice na svim nivoima. Koordinaciju praćenja, procjene i izvještavanja o implementaciji akcionih planova za Federaciju BiH vrši Federalni zavod za programiranje razvoja. U cilju vršenja uloge koordinacije, neophodno je da se na kantonalnim nivoima uspostave sistemi za praćenje akcionih planova i procjenu efekata strategija na razvoj.

Na osnovu rezultata monitoringa potrebno je vršiti periodičnu reviziju strateških dokumenata i u skladu s rezultatima procjene donositi odluke o unapređenju politika razvoja malih i srednjih preduzeća i obrta. Funkcionisanje sistema monitoringa treba da obuhvati i tehnički monitoring implementacije aktivnosti, u odnosu na opis aktivnosti, i finansijski monitoring, u odnosu na sredstva izdvojena ili prikupljena za implementaciju aktivnosti.

5. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

U radu su prezentirani temeljni nalazi analize stanja i preporuke za unapređenje strateškog planiranja male privrede u Federaciji BiH do kojih smo došli u realizaciji projekta „Harmonizacija strategija i akcionih planova za razvoj malih i srednjih preduzeća na području Federacije BiH“ koji je implementiran u periodu maj-septembar 2012. godine o čemu je sačinjen finalni izvještaj i predat Svjetskoj banci u BiH.

Održivost projekta ogleda se u spremnosti nadležnih ministarstva federalnog i kantonalnih nivoa vlasti da implementiraju prijedloge harmonizacije postojećih strateških dokumenata i akcionih planova koji se odnose na poticanje razvoja poduzetništva i sektora MSP-a u FBiH, koji može služiti kao primjer i uzor za harmonizaciju u ostalim sličnim oblastima.

Harmonizirani strateški dokumenti i akcioni planovi koji se odnose na poticanje razvoja poduzetništva i sektora MSP-a u FBiH osigurat će osnovu za efikasniju i efektivniju implementaciju zacrtanih zadataka u okviru navedenih dokumenata, ali i jedinstven metodološki okvir za izradu budućih razvojnih planova.

Izgradnja i primjena jedinstvenog metodološkog okvira strateškog planiranja razvoja male privrede na entitetskom nivou i kantonalnim nivoima može doprinijeti racionalizaciji raspoloživih resursa, dinamici otvaranja novih poslovnih subjekata, otvaranju novih radnih mjesta i konkurentnosti male privrede Federacije BiH.


CONDITION AND PERSPECTIVES OF STRATEGIC PLANNING OF SMALL BUSINESS DEVELOPMENT IN THE FEDERATION OF

BOSNIA AND HERZEGOVINA

ABSTRACT

In this paper, next to the indications of the importance of applying theoretical concept of strategic planning, we present the results of the situation analysis and recommendations for improving strategic planning of small business in Federation of B&H which we have obtained by realization of the project "Harmonisation of strategies and action plans for development of small and medium sized enterprises in the Federation of B&H", which was initiated by Federal Ministry of Development, Entrepreneurship and Craft, and financed by the World Bank in Bosnia and Herzegovina. The aim of the paper is integration of information about relevant strategies and plans from different levels of government in Federation of B&H related to the area of SMEs and crafts in order to create a reliable information base for making integrated methodology of strategic planning of small business development which would contribute to the rationalization of resources and small business' competitiveness in Federation of B&H.

LITERATURA

Knjige:

1. Autry, C. W., Bond, et al. 2004., Dual-perspective SWOT: a synthesis of marketing intelligence and planning, Marketing Intelligence & Planning, (22), 1.

2. Charles, W. L. H. Gareth, R. J., 1998., Strategic Management Theory, 4th ed. Hughton Mifflin Company, Boston

3. Dräger, S. et al., 2004., Vodič za izradu strateških razvojnih programa, EIZ, GTZ, Zagreb.

4. Johnson, G. Scholes, K., 2005., Exploring Corporate Strategy, 6th ed. Posts&Telecom Press.

5. Kolter, M., 2010., Strategijski menadžment na delu, 4. izd. Data status, Beograd.

6. Kotler, Ph., 2001., Upravljanje marketingom: analiza, planiranje, primjena i kontrola, 9. izd. Mate, Zagreb.

7. Marilyn, M. Helms, 2006., Encyclopedida of MANAGEMENT. 5th ed. Thompson Gale.

8. Mašić, B., 2009., Strategijski menadžment, Univerzitet Singidunum, Beograd.

9. Thompson, A. A. Jr. et al., 2008., Strateški menadžment, 14 izd. Mate, Zagreb.

10. Walsh, P. R., 2005., Dealing with the uncertainties of environmental change by adding scenario planning to the strategy reformulation equation, Management Decision, (43), 1, str. 115-119.

Strateški dokumenti, studije i analize:

1. Akcioni plan za strateško planiranje Zeničko-dobojskog kantona za 2012. godinu

2. Comission of the European Communities, Brussels, 2008., Small Business Act for Europe.

3. Direkcija za planiranje ekonomskog razvoja BiH, 2009., Strategija razvoja Bosne i Hercegovine 2010.-2014.

4. Ekonomski institut Sarajevo, Tuzla – Sarajevo 2008., Strategija razvoja Tuzlanskog kantona 2008.-2013. godine.


5. Federalni zavod za programiranje razvoja, Sarajevo 2010., Priručnik za strateško planiranje.

6. FORMA Zenica, 2010., Strategija razvoja Zeničko-dobojskog kantona za period 2010.-2020. godine.

7. Godišnji plan za 2012. godinu Programa razvitka malog gospodarstva Hercegovačko-neretvanske županije 2011.-2015.

8. Hercegbosanska županija,2012., PESTEL analiza.

9. Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2008., Projekt „Razvoj malog i srednjeg poduzetništva Federacije Bosne i Hercegovine“.

10. Program razvitka malog gospodarstva Hercegovačko-neretvanske županije 2011.-2015.

11. Razvojni srednjoročni strateški plan Ministarstva razvoja i poduzetništva Tuzlanskog kantona za period 2012. - 2014. godine, juli 2011. godine.

12. Strategija razvoja malog i srednjeg poduzetništva u Hercegovačko-neretvanskom kantonu 2012.-2020.

13. Strategija razvoja Federacije BiH 2010.-2020.

14. Strategija socijalnog uključivanja BiH 2010.-2014.

15. Zenica : Regionalna ekonomska zajednica, 2007., Studija opravdanosti uspostavljanja industrijskih/poslovnih zona u općinama regije centralna BiH, autori Fikret Hadžić et al.

Službene novine i službeni glasnici:

1. „Službene novine Federacije BiH“ br. 19/06, 25/09, 35/09

2. „Službene novine HNK“ br. 4/10

3. „Službeni glasnik USK“ br. 18/11, 13/12.

WEB izvori:

1. Budžet Kantona Sarajevo za 2012. godinu, [online]. Dostupno na: http://mf.ks.gov.ba/preuzimanja/budget

2. Budžet Zeničko-dobojskog kantona za 2012. godinu, [online]. Dostupno na: http://www.zdk.ba/ministarstvo-finansija/budzet/budzet-zenicko-dobojskog-kantona-za-2012godinu

3. Federalni zavod za programiranje razvoja, [online]. http://www.fzzpr.gov.ba/

4. Federalno ministarstvo razvoja, poduzetništva i obrta, [online]. http://www.fmrpo.gov.ba

5. http://mg-zzh.com/index.php/odjeli-ministarstva/sektor-trgovine-turizma-i-poduzetnistva

6. Ministarstvo gospodarstva Županije Zapadnohercegovačke, [online].

7. Ministarstvo privrede HNK, [online]. http://www.privredahnk.gov.ba/Sektor%20poduzetnistva%20i%20obrta.html, 2012.

8. Plan rashoda – ekonomski kod, [online]. Dostupno na: http://www.fbihvlada.gov.ba/bosanski/budzet/2012/rashodi-bos-srp.pdf

9. Tuzlanski kanton, Vlada TK, [online]. http://vladatk.kim.ba/Ministarstva/MORP.htm

10. Vlada Hercegbosanske županije, [online]. http://www.vladahbz.com/pages/ministarstva


11. Zvanična web stranica Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, [online]. http://www.bpkgo.ba/

12. Zvanična web stranica Ministarstva privrede Kantona Sarajevo , [online]. http://mp.ks.gov.ba/sektori/industrija

13. Zvanična web stranica Vlade Srednjobosanskog kantona, [online]. http://www.sbk-ksb.gov.ba/

14. Zvanična web stranica Vlade Županije Posavske, [online]. http://www.zupanijaposavska.ba


Jasmina Hurić - Bjelan1

BUDŽETSKI DEFICITI I MAKROEKONOMSKI EFEKTI NA BiH

SAŽETAK

U historiji svjetskih ekonomskih kriza skoro da se nije desila nijedna koja nije bila karakteristična po visokim budžetskim deficitima. Da je tako potvrđuje i činjenica da su visoki budžetski deficiti jedna od glavnih makroekonomskih karakteristika krize koja je u posljednjih nekoliko godina obilježila svjetsku ekonomiju.

Cilj rada je da se kroz analizu strukture konsolidovanih prihoda i rashoda i vladinih finansija BiH po svim sektorima za period 2000 – 2011., ocijene makroekonomski efekti budžetskih deficita.

Problemi u finansiranju postojećih budžetskih deficita i otplate kredita ukazuju na potrebu stvaranja efikasnijeg pristupa vođenju koordinirane fiskalne politike BiH, jer fiskalna održivost je osnovni preduvjet za implementaciju razvojnih projekata zemlje i očuvanja makroekonomske stabilnosti.

Ključne riječ i : budžetski deficiti, budžetska politika, makroekonomski efekti, makroekonomska stabilnost, svjetska ekonomska kriza

JEL: H61, H62, E60

1. Teorijske konsideracije budžetskog deficita

U teoriji budžetski deficit se definiše kao višak državne potrošnje nad državnim prihodima, nastao u određenom vremenskom periodu, najčešće godini dana, ili, jednostavno rečeno, budžetski deficit se javlja onda kada država troši više nego što je u mogućnosti da putem javnih prihoda prikupi. U poimanju deficita značajno mjesto zauzima njegova dimenzija. Ovisno o tome o kojem je obuhvatu države riječ razlikujemo budžetski deficit na nivou središnje države, konsolidovane središnje države i konsolidovane opće države [Švaljek, 1999, str.160-162]. Posebno je bitno napraviti distinkciju između utjecaja trajnih i privremenih deficita. Privremeni deficiti mogu imati stabilizirajuće efekte i pozitivno djelovati na privredu, dok trajni deficiti imaju najčešće negativan utjecaj. S druge strane, budžetski deficit može nastati na tekućim javnim prihodima i rashodima, odnosno na tekućem dijelu budžeta kao razlika tekućih prihoda i rashoda ili kao razlika kapitalnih prihoda i rashoda na tzv. kapitalnom budžetu.

Posmatrano s aspekta ekonomske politike zemlje, veoma je bitno gdje se on javlja. Ako se deficit javlja na budžetu tekućih prihoda i rashoda, onda on nema ekonomsku opravdanost, jer to znači da se sredstva javnog duga koriste za tekuću potrošnju. Ako se, pak, javlja u budžetu kapitalnih rashoda, situacija je drugačija, jer deficit tada nastaje kao posljedica povećanja društvenog kapitala, koji ostaje na raspolaganju i budućim generacijama [Jurković, 2003, str. 129].

Makroekonomski utjecaj deficita uglavnom ovisi o načinu njegovog finansiranja, a deficit se najčešće finansira putem javnog duga ili emisionom dobiti.

1 Mr. sc. Jasmina Hurić - Bjelan, Porezna uprava Federacije BiH, Središnji ured Sarajevo, Husrefa Redžića 4, 71

000 Sarajevo, [email protected]


2. Kompleksnost fiskalne arhitekture BiH

Fiskalna arhitektura BiH određena je strukturom vlasti prema Ustavu BiH. Osim Ustava BiH svaki od entiteta ima svoj ustav, kojim se, između ostalog, reguliše i fiskalno uređenje odnosno porezna i budžetska struktura države. BiH je veoma kompleksna fiskalna administracija, koja se sastoji od 14 ministarstava finansija i četiri nadležne porezne administracije. Indirektni porezi su na nivou države i u nadležnosti Uprave za indirektno oporezivanje, dok su direktni porezi i doprinosi u nadležnosti entitetskih poreznih uprava (Porezne uprave FBiH i Poreske uprave RS) i Direkcije za finansije BD. Kompleksnost fiskalne odnosno porezne i budžetske politike BiH proizlazi iz složenog ustavnog uređenja, gdje svi nivoi vlasti imaju svoje budžete koje donosi zakonodavna vlast.

S druge strane četiri su zakonska okvira kojima je definisana budžetska politika BiH, a to su: Zakon o budžetima Federacije BiH (FBiH), Zakon o budžetskom sistemu Republike Srpske (RS), Zakon o budžetu institucija BiH i međunarodnih obaveza BiH i Zakon o budžetu Brčko Distrikta (BD) BiH.Tako se konsolidovani budžet BiH sastoji od budžeta institucija BiH, budžeta FBiH, budžeta RS i budžeta BD.

U cilju harmonizacije budžetske politike, svi nivoi vlasti u BiH koriste Srednjoročni pristup pripreme budžeta u 10 koraka2, koji je jedan sveobuhvatan i zahtjevan proces sa jasnim i integriranim rokovima i budžetskim koracima.

U proteklih nekoliko godina procesu planiranja budžeta pristupa se izradom srednjoročnih okvira rashoda tj. Dokumenata okvirnog budžeta (DOB-ova), koji prikazuju srednjoročne makroekonomske i fiskalne projekcije, srednjoročnu fiskalnu strategiju, prioritete potrošnje, te gornje granice rashoda budžetskih korisnika za sljedeću budžetsku godinu i preliminarne procjene za sljedeće dvije godine za koje je izvršena projekcija prihoda.

Najvažnije (i jedino) fiskalno tijelo na nivou države BiH je Fiskalno vijeće. Imajući u vidu činjenicu da je u BiH na snazi sistem valutnog odbora koji limitira raspoložive monetarne mjere, koordinacija fiskalne politike je od krucijalne važnosti. Važnost kvalitetnog rada Fiskalnog vijeća je još više naglašena uslijed izazito komplikovane i decentralizirane fiskalne strukture u BiH. Osnovna nadležnost Fiskalnog vijeća je koordinacija fiskalne politike u BiH putem usvajanja Globalnog okvira fiskalnog bilansa i politika u BiH, koji sadrži fiskalne ciljeve svakog od nivoa vlasti, makroekonomske projekcije i projekcije ukupnih prihoda te gornje granice zaduženja sa ciljem osiguranja makroekonomske stabilnosti i fiskalne održivost BiH, njenih entiteta i BD.

Ovo bi bili najvažniji okviri fiskalne arhitekture BiH, ali za analizu budžetskih deficita BiH, što je predmet istraživanja u ovom radu, neophodna je analiza strukture prihoda i rashoda, odnosno vladinih finansija po svim sektorima vlade.

2.1. Vladine finansije BiH - struktura prihoda i rashoda

U tabeli broj 1 prikazani su konsolidovani prihodi i rashodi BiH (koji uključuju sve vladine jedinice u BiH - institucije BiH, FBiH, RS i BD), po svim kategorijama. Razlika između konsolidovanih prihoda i konsolidovanih rashoda, kao i neto nabavke nefinansijskih sredstava predstavlja ostvareni budžetski suficit ili deficit konsolidovanog budžeta BiH.

2 Više o tome u „Proces srednjoročnog planiranja i izrade budžeta u BiH (pristup 10 koraka)“, dostupno na

www.javnefinansije.ba


Tabela 1: Vladine finansije BiH – struktura konsolidovanih prihoda i rashoda (u mil. KM)

Konsolidovani prihodi Konsolidovani rashodi

God

ina

Por

ezi

Soc

ijaln

i do

prin

osi

Gra

ntov

i i o

stal

i pr

ihod

i

Uku

pno

Kom

pen.

za

posl

enih

Kor

ište

nje

roba

i us

luga

Kam

ate

Sub

venc

ije

Soc

ijaln

a da

vanj

a

Gra

ntov

i i o

stal

i ra

shod

i

U

kupn

o

Net

o na

bavk

a ne

fin.

sred

st.

2005 4.002 2.101 1.019 7.122 1.835 1.601 96 217 2.212 398 6.360 352 2006 4.947 2.536 1.103 8.586 2.223 1.986 108 310 2.427 492 7.546 490 2007 5.537 2.909 1.387 9.833 2.535 2.221 111 378 3.031 554 8.829 746 2008 5.946 3.569 1.388 10.903 3.022 2.462 124 440 3.945 607 10.600 843 2009 5.352 3.639 1.352 10.343 3.155 2.489 124 419 3.951 527 10.665 748 2010 5.640 3.813 1.409 10.863 3.170 2.593 123 477 3.770 708 10.840 634 2011 6.032 4.036 1.289 11.357 3.337 2.088 161 403 4.330 589 10.909 117

Izvor: Centralna banka BiH

Analizirajući konsolidovane prihode u posljednjih nekoliko godina, evidentan je njihov pad u 2009. godini. Prema podacima sa grafika broj 1 vidimo da je u ovoj godini zbog smanjenja BDP-a i negativnih efekata svjetske ekonomske krize došlo i do smanjena učešća konsolidovanih prihoda u BDP-u. U 2010., kao rezultat blagog privrednog oporavka, desio se rast prihoda za 520 mil. KM., što je u odnosu na prethodnu godinu povećanje od 1% u učešću BDP-a, odnosno sa 43% u 2009. na 44,2% BDP-a. Taj trend je nastavljen i u 2011.

Grafik 1: Konsolidovani prihodi/rashodi (2005-2011).

Izvor: Centralna banka BiH

Prihodi su imali tendenciju rasta od 2005. do 2008. godine. Rast prihoda u prvom redu bio je rezultat rasta poreza. Taj rast se javio nakon uvođenja PDV-a i velikih reformi u sistemu direktnog oporezivanja. Pozitivni trendovi su zaustavljeni dolaskom krize u 2009. kada je došlo do smanjenja prihoda po osnovu indirektnih poreza, prije svega PDV-a i smanjenja naplate direktnih poreza i doprinosa u RS, dok je FBiH zabilježila blagi rast ukupnih javnih prihoda iz oblasti direktnih poreza, doprinosa i ostalih prihoda


u ovoj godini3. Naplata socijalnih doprinosa bilježila je rast u posljednjih sedam godina, što nije imalo drugačiji tok ni dolaskom krize u 2009., iako je u 2008. došlo do smanjenja stopa po osnovu socijalnih doprinosa i do usaglašavanja zakonskih odredbi na entitetskom nivou. Nizom zakonskih izmjena u FBiH i RS došlo je do povećanja discipline u prijavljivanju radnika i smanjenja rada na crno. Pozitivni trendovi u ovom pravcu u budućnosti očekuju se od uvođenja Zakona o jedinstvenom sistemu registracije, kontrole i naplate doprinosa, koji je u RS uveden od 2008. godine, a u FBiH od 2011. godine.

Rast učešća rashoda u BDP-u bilježi se od 2005. po prosječnoj stopi rasta 2%, kada su ukupni rashodi iznosili 40% BDP-a, u 2006. 42%, 2007. 44%, 2008. 46% i 2009. 48%. U 2010. i 2011. kao rezultat niza poduzetih mjera u domenu fiskalne konsolidacije došlo je do smanjenja rashoda za oko 1% (vidljivo na grafiku broj 1).

Najveću stavku u konsolidovanim rashodima zauzimaju socijalna davanja u koja su svrstane isplate penzija i invalidnina, boračka davanja, naknade za nezaposlene, dječija zaštita, pomoć izbjeglicama i ostale isplate socijalne pomoći pojedincima. Kao i sve kategorije konsolidovanih rashoda, i troškovi vezani za zaposlene u svim institucijama u BiH (državne, entitetske, kantonalne i općinske i dr.) i korištenje roba i usluga bilježili su rast od 2005. sve do 2011. godine. Smanjenje rashoda po ovim osnovama je ključna okosnica fiskalne konsolidacije i makroekonomske stabilnosti BiH.

2.2. Vladine finansije BiH - jedinice sektora vlade

Tabela broj 2 predstavlja pregled konsolidovanih prihoda i rashoda za 2005., 2006., 2007., 2008., 2009., 2010. i 2011., za sve jedinice sektora vlade - Institucije BiH, FBiH, RS i BD.

Tabela 2: Vladine finansije BiH – jedinice sektora vlade (u mil KM)

Konsolidovani prihodi Konsolidovani rashodi

God

ina

Inst

ituc

ije

BiH

FB

iH

RS

BD

Uku

pno

Inst

ituc

ije

BiH

FB

iH

RS

BD

Uku

pno

Net

o na

bavk

a ne

fin.

sred

st.

2005 473 4.488 2.079 179 7.122 400 4.083 1.811 163 6.360 3522006 802 5.177 2.526 201 8.586 713 4.590 2.188 174 7.546 4902007 885 5.901 2.919 242 9.832 754 5.532 2.459 198 8.829 7462008 981 6.538 3.265 237 10.903 876 6.651 3.004 185 10.600 8432009 1.087 6.075 3.080 211 10.342 976 6.292 3.317 190 10.664 7482010 1.009 6.474 3.235 236 10.863 996 6.325 3.410 200 10.840 6342011 967 6.571 3.686 237 11.357 984 6.450 3.372 209 10.909 117

Izvor: Centralna banka BiH4

U ukupnim konsolidovanim prihodima/rashodima najveću stavku zauzima FBiH (oko 60%). Ukupni prihodi koje je ostvarila FBiH imali su tendenciju rasta u posljednjim godinama, koja je u 2009. zaustavljena. Razlog za to je pad prihoda od indirektnih poreza koji po sistemu raspodjele sredstava sa

3 Vidjeti detaljnije u Godišnjem izvještaju o radu i aktivnostima Porezne uprave FBiH za 2009. 4 Konsolidovani prihodi/rashodi svih vladinih jedinica ne odgovaraju sumi konsolidovanih prihoda/rashoda po

strukturi iz razloga što ukupna brojka, koja iskazuje ukupne konsolidovane prihode/rashode, podrazumijeva da su se transakcije koje su se dogodile između različitih nivoa vlasti konsolidovale, odnosno poništile.


JR pripadaju FBiH. Direktni porezi, doprinosi i ostali neporezni prihodi u FBiH u 2009. bilježili su blagi rast u ukupnom iznosu. Kao rezultat umjerenog oporavka privrede BiH u 2010. i 2011. došlo je do ponovnog rasta prihoda FBiH.

Rashodi FBiH su imali rastuće trendove sve do 2009. da bi nakon toga ponovo nastavili iste tendencije kretanja unatoč ogromnim mjerama štednje od strane Vlade FBiH, kao uvjet za potpisivanje stand-by aranžmana s MMF-om u 2009. Najveću stavku u rashodima FBiH zauzimaju socijalna davanja i kompenzacije zaposlenih. Smanjenje ukupnih rashoda FBiH od oko 6% za 2009. u odnosu na 2008. nije bilo dovoljno za postizanje budžetske ravnoteže, iako bi ti rashodi bili znatno veći da nije bilo niza preduzetih mjera u smanjenju potrošnje. Nastavak restriktivne javne potrošnje na svim nivoima vlasti u FBiH je jedan od prioriteta ekonomske politike, sa osnovnim ciljem stabilnog fiskalnog i makroekonomskog sistema i kontrole potrošnje. Samo za 2009. rashodi FBiH su premašivali prihode za 217 mil. KM, a finansiranje je isključivo bilo putem sredstava javnog duga. Iste zahtjeve za štednju i smanjenje budžetske potrošnje MMF je postavio i u septembru 2012. kada su vlasti BiH ponovo posegnule za dodatnim sredstvima za finansiranje nedostajućih budžetskih sredstava.

Nakon FBiH, drugi po veličini u ukupnom konsolidovanom bilansu BiH su prihodi i rashodi RS, sa učešćem oko 30%, respektivno. Isti pravac kretanja javnih prihoda bio je i u RS kao i u FBiH (rast do 2008., pad u 2009. i ponovni rast u 2010. i 2011.). Rast prihoda u manjem bosanskohercegovačkom entitetu posljednjih godina zaustavljen je u 2009. kada je došlo do smanjenja prihoda za oko 10%. Najveće smanjenje zabilježeno je u kategoriji poreza i grantova i ostalih prihoda, dok su socijalni doprinosi u 2009. imali rast od 156 mil. KM u odnosu na 2008. godinu. Ovakav trend posljedica je pozitivnih efekata uvođenja Zakona o jedinstvenom sistemu registracije, kontrole i naplate doprinosa u RS. Za razliku od FBiH koja je u 2009. smanjila svoju javnu potrošnju, u RS je došlo do određenog povećanja rashoda u ovoj godini. Ukupni rashodi u 2008. od 3.004 mil. KM dostigli su iznos od 3.317 mil. KM u 2009. godini. Povećali su se rashodi po svim kategorijama, a najveća povećanja rashoda u 2009. u RS bilježe se u povećanju socijalnih davanja i kompenzacija zaposlenih. U tabeli broj 2 prikazano je kretanje prihoda i rashoda RS od 2005. do 2011. godine.

Institucije BiH i BD zauzimaju znatno manje učešće u konsolidovanom budžetu BiH. Prihodi koji pripadaju Institucijama BiH su imali konstantan rast u posljednjim godinama. Taj rast nije zaustavljen ni u 2009., kao godini sa najizraženijim negativnim efektima krize. Iako su istu tendenciju kretanja imali i rashodi u 2009. prihodi su premašili rashode za 111 mil KM, što je rezultiralo ostvarenjem budžetskog suficita na nivou institucija BiH. U 2010. i 2011. uslijedio je isti trend.

Višak prihoda nad rashodima u 2009. imao je i BD, a rast prihoda iz godine u godinu zaustavljen još u 2007. godini. Bez obzira na trend smanjenja rasta prihoda i trend rasta rashoda u 2009. je ostvaren određeni budžetski suficit u iznosu od 21 mil. KM, a u 2010. za čak 36 mil. KM (tabela 2).

Iako je na nivou budžeta BD i budžeta institucija BiH ostvaren suficit u 2009. i 2010. to nije imalo značajnijeg utjecaja na poboljšanje budžetske pozicije BiH na konsolidovanom nivou, jer budžet BD učestvuje u ukupnom (konsolidovanom) budžetu BiH sa oko 2%, budžet institucija BiH prosječno 8%, dok budžet RS s učešćem prosječno 30% i budžet FBiH 60% imaju najveći utjecaj na stanje konsolidovane budžetske pozicije BiH.

3. Budžetski suficiti/deficiti BiH i makroekonomski efekti

Posljednja svjetska ekonomska kriza nije zaobišla ni BiH, jednu malu otvorenu ekonomiju, gdje se negativni efekti krize prelijevaju mnogo brže nego pozitivni. Posljedice krize, koje su se krajem 2008.


počele manifestovati i u BiH, u 2009. prvenstveno su se odrazile na pogoršanje fiskalne pozicije zemlje, već narušene u prethodnim godinama.

Tabela 3 daje prikaz kretanja budžetskih deficita/suficita za period 2000 - 2011., kao i kretanje rasta BDP-a i vanjskog duga BiH. Nakon višegodišnjeg rasta BDP-a u BiH krajem 2008., došlo je do naglog usporavanja ekonomskih aktivnosti u 2009., što je rezultiralo njegovim padom od 3%. Kriza je tako u svom zamahu u BiH izazvala izrazito negativne implikacije na sve makroekonomske agregate, posebno BDP, budžetske prihode i rashode i vanjski dug, čime je znatno narušena njena makroekonomska stabilnost, a opće je makroekonomsko pravilo da je održivost javnih finansija u srednjem i dugom roku okosnica makroekonomske stabilnosti neke zemlje.

Tabela 3: Rast BDP-a, budžetski deficiti/suficiti BiH i vanjski dug (2000 – 2011)

2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 BDP rast 5,5% 2,4% 5% 3,9% 6,3% 3,9% 6% 6,2% 5,7% -3% 0,7% 1,3% Deficit/ suficit

(u mil. KM) -707 -379 -14 103 254 411 550 258 -540 -1.070 -611 -331

Deficit /suficit

(%BDP-a) -6% -3% -0,1% 0,7% 1,6% 2,4% 2,9% 1,2% -2,2% -4,4% -2,5% -1,3%

Vanjski dug (% BDP-a)

34,4% 35% 30,8% 27,3% 25,5% 25,3% 21,1% 18,2% 17,2% 21,8% 25,4% 26,1%

Izvor: Centralna banka BiH i kalkulacije autora

Dok se mnoge zemlje u svijetu već decenijama bore s budžetskim deficitima, fiskalna slika BiH u posljednjih desetak godina bila je veoma šarolika, od budžetske ravnoteže i suficita u pretkriznom periodu do visokih budžetskih deficita, koji su se javili s pojavom prvih naznaka krize krajem 2008. Smanjenje privrednih aktivnosti uzrokovanih krizom uz odsustvo politike izbalansiranih prihoda i rashoda dovelo je do rasta deficita u 2008. i 2009. sa 2,2% BDP-a na čak 4,4%.

Sistemske reforme u BiH, kao što su: stvaranje jedinstvenog ekonomskog prostora nakon ukidanja sistema dvostrukog oporezivanja međuentitetske trgovine, reforma sistema indirektnog oporezivanja koja je završena uvođenjem PDV-a i podizanje indirektnih poreza na državni nivo (2003-2006), rast cijena energenata i hrane na svjetskom tržištu tokom 2008., doveli su do nominalnog rasta prihoda od indirektnih poreza. S druge strane, potpisivanje sporazuma CEFTA u 2006. i potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom (EU) od druge polovine 2008. izazvalo je snažan gubitak carinskih prihoda. Paralelno sa rastom prihoda od indirektnih i direktnih poreza pokrenut je i rast rashoda kompleksnog i ogromnog administrativnog aparata na svim nivoima vlada, tako da su se budžetski suficiti iz 2004., 2005., 2006., 2007. i 2008. brzo istopili.

Pet godina uzastopno BiH je ostvarivala budžetski suficit. Za razliku od 2000. kada je ostvaren deficit od čak 6% BDP-a, u 2003. je ostvaren suficit od 0,7%, u 2004. 1,6%, u 2005. 2,4%, u 2006. 2,9%. i u 2007. 1,2% BDP-a. Proces fiskalne konsolidacije imao je svoj tok, ali dva događaja, koja su koindicirala, dovela su do produbljivanja jaza između državnih prihoda i rashoda. Prvo je smanjenje naplate prihoda po osnovu carina zbog petogodišnje implementacije faznog smanjenja carina na uvoz roba iz zemalja EU i drugo početak izbijanja svjetske ekonomske krize.

Gubitak prihoda po osnovu indirektnih poreza, fiskalne vlasti BiH pokušale su da nadoknade povećanjem akciznih stopa na duhanske prerađevine u skladu sa standardima EU, kao i uvođenjem dodatne putarine na pogonsko gorivo. Međutim, to nije bilo dovoljno, jer je paralelno s padom prihoda


došlo do rasta rashoda i pojave konsolidovanog budžetskog deficita od 4,4% u 2009. odnosno 1,07 mlrd KM, koji bi bio i veći da nije bilo ušteda koje su ostvarene kao uvjet za dobijanje stand-by aranžmana od MMF-a. Teorijske konsideracije o porastu BDP-a s rastom deficita ne nalaze svoju potvrdu u BiH, jer rast deficita u 2009. nije doveo do kratkoročnog povećanja BDP-a u 2009., što bi dugoročno rezultiralo pozitivnim refleksijama na investicije, rast i razvoj BiH. Takav razvoj situacije desio se iz razloga što je budžetski deficit u najvećoj mjeri nastao kao rezultat smanjenih prihoda i povećanih državnih rashoda i to rashoda za finansiranje tekuće potrošnje zbog preglomazne državne administracije i vlasti.

Paralelno s povećanim deficitom došlo je do rasta vanjskog zaduživanja. Vanjski dug u 2008. je iznosio 17,2% BDP-a, a u 2009. 21,8% i 2010. 25,4%. Nova zaduženja za finansiranje nedostajućih sredstava u 2011., zajedno sa realnim padom BDP-a, povećanom realnom prosječnom kamatnom stopom na javni dug i depresijacijom vrijednosti KM u odnosu na američki dolar ($)5 dovela su do njegovog daljnjeg povećanja tako da je u 2011. on iznosio 26,1%. Prema prognozama MMF-a očekuje se da će rasti i tokom 2012., a u 2013. će doći do njegovog blagog smanjenja,6 što ide u prilog pozitivnim fiskalnim pravilima koja nalažu da se nivo rasta javnog duga u BDP-u kreće po stopi koja je niža od razlike realne kamatne i ekonomskog rasta. U BiH je ovakva situacija najviše zbog niskih stopa rasta, koje su izvjesne i u bliskoj budućnosti.

Početak rada Fiskalnog vijeća u 2009. trebalo je da obezbijedi kvalitetnije vođenje koordinirane fiskalne politike u BiH. Međutim, kretanje javnih prihoda i rashoda tokom 2009., 2010. i 2011. godine govori da je došlo do znatnog pogoršanja ukupne fiskalne pozicije zemlje. Problemi u finasiranju postojećih budžetskih deficita i otplate kredita ukazuju na potrebu stvaranja efikasnijeg pristupa vođenju koordinirane fiskalne politike BiH, jer fiskalna održivost je osnovni preduvjet za implementaciju razvojnih projekata zemlje i očuvanja makroekonomske stabilnosti.

U cilju smanjenja deficita do kraja tekuće godine, svi nivoi vlada u BiH su već proveli određene mjere koje doprinose smanjenju ukupnih rashoda, a samim tim i smanjenju budžetske neravnoteže, a sve u svrhu dobijanja novog stand-by aranžmana, koji je odobren 26. septembra 2012. u iznosu od 338,20 mil SDR ili oko 800 mil KM sa rokom otplate od dvije godine i predstavlja nastavak prethodna tri iz 2009.

Usvajanje rebalansa entitetskih budžeta bio je osnovni uvjet, pa je tako Vlada FBiH početkom septembra 2012. smanjila osnovicu za obračun plata za 2012., usvojila rebalans budžeta FBiH za 2012. (uvećanje prihoda od 3,9% u odnosu na usvojeni dokument). Vlada RS je u predviđenom roku usvojila rebalans budžeta RS za 2012. sa smanjenjem za 0,8%. Institucije BiH su tokom 2011. bile na privremenom finansiranju. S obzirom da se kasnilo sa usvajanjem budžeta za 2011., naknadno je usvojen i budžet za tekuću godinu, te su institucije BiH i prvu polovinu 2012. nastavile na privremenom finansiranju. Kao i na nivou entiteta i institucije BiH su usvojile nove mjere štednje, pa je došlo do smanjenja kompenzacija zaposlenih i do smanjenja materijalnih troškova.

Sve navedene mjere u cilju smanjenja javne potrošnje, kao i pregovori sa MMF-om, ukazuju da su vlasti BiH i same uvidjele opasnosti po pitanju održivosti finansiranja postojeće budžetske neravnoteže na koju ukazuju sve izvjesniji rastući deficiti u skorijoj budućnosti.

5 Zbog činjenice da je $ poslije eura valuta po kojoj je vanjski dug denominiran, ako izuzmemo SDR (Specijalna

prava vučenja) 6 IMF Country Report – BiH, No. 12/282, oktobar 2012.


4. Komparativna analiza - BiH u odnosu na Zapadni balkan i EU

Na bazi određenih makroekonomskih pokazatelja zemalja Zapadnog Balkana i tri zemlje EU (Njemačka, Italija i Portugal7) predstavljena je komparativna analiza za 2009., 2010. i 2011.

Na grafiku broj 2 prikazani su podaci o budžetskom deficitu, dok se u tabeli 4 nalaze podaci o BDP rastu, javnim prihodima i rashodima i javnom dugu izabranih zemalja.

Grafik 2: Budžetski deficiti (2009-2011)

Izvor: MMF, Eurostat, CBBiH

Od svih zemalja okruženja najveći deficit u 2009. imala je Albanija, koja je ujedno i jedina tranzicijska zemlja koja je u istoj godini ostvarila pozitivne stope rasta BDP-a, velikim dijelom kao povećanjem stranih investicija iz zemalja EU i poboljšanja nacionalnog imidža zemlje. Smanjenje budžetskih deficita u 2010. bila je karakteristika svih ovih zemalja, osim Srbije, čiji je deficit u 2010. bio na približno istom nivou prethodne godine.

BiH je tokom 2010. i 2011. smanjila svoju negativnu budžetsku poziciju i u poređenju s odabranim zemljama okruženja zajedno s Makedonijom bila u povoljnijoj situaciji. U odnosu na tri izabrane zemlje EU i na nivou EU 27 i EU 17, pozicija BiH je „naizgled“ bolja. Sve zemlje, osim Njemačke, u 2009. godini imale su veće budžetske deficite nego BiH, što je nastavljeno i tokom naredne dvije godine. Međutim, postavlja se pitanje da li se u ovom smislu BiH kao jedna fiskalno i politički izrazito kompleksna zemlja, sa lošim makroekonomskim pokazateljima, može porediti sa ekonomskim silama svijeta kao što su Italija i Njemačka, koje se sa sličnim fiskalnim problemima bore već dugi niz godina!?8 Svjetska ekonomska kriza i evropska dužnička kriza istakle su da fiskalna pravila EU definisana Mastriškim kriterijima nisu primjenjiva na članice EU, niti na druge zemlje, što je 2. marta 2012. i potvrđeno potpisivanjem novog fiskalnog sporazuma EU. Problemi budžetskih deficita BiH su najbolja potvrda da su različite granice zaduženosti prihvatljive za različite zemlje, a posebno tranzicijske kakva je i BiH.

7 Portugal je izabran kao jedna od četiri zemlje popularnog „PIGS-a“, što je neugodan akronim, koji

podrazumijeva dužnički najproblematičnije zemlje EU: Portugal, Irsku, Grčku i Španiju (u engleskom jeziku ovaj izraz znači svinja). Njemačka i Italija su uzete u analizu kao najjače evropske ekonomije.

8 Više o tome u Šimović J., Šimović H.,(2006), Fiskalni sistem i fiskalna politika, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu


Tabela 4: Odabrani makroekonomski pokazatelji za 2009., 2010. i 2011.

Izvor: MMF, Eurostat, CBBiH i kalkulacije autora

Negativna kretanja BDP-a tokom 2009. u svim izabranim zemljama bila su posljedica naglog smanjenja potražnje na svjetskom tržištu, povećanih kreditnih i tržišnih rizika i pogoršanja uvjeta poslovanja. Kao rezultat blagog oporavka od krize sve zemlje EU i zemlje okruženja, osim Hrvatske, koje su prikazane u tabeli 4, u 2010. su imale pozitivne stope rasta BDP-a, pri čemu je pozicija BiH najlošija (rast BDP-a samo 1%).

Sve se to reflektovalo na javne finansije i u većini zemalja dovelo do pada državnih prihoda i rasta rashoda kroz povećanje državne intervencije. Prema prikazanim podacima, možemo konstatovati, da je epicentar svih problema u BiH, previsoka i neracionalna javna potrošnja. Učešće javne potrošnje od 47,5% BDP-a u 2009., 46,7% u 2010. i 45,8% u 2011. je najveće u regionu. Ako posmatramo javnu potrošnju BiH u odnosu na izabrane zemlje EU, vidimo da BiH ima neznatno niže državne rashode nego Njemačka, što se nikako ne može percipirati u korist BiH, koja s druge strane ima veoma niske stope rasta BDP i velike razlike u odnosu na zemlje EU kada je u pitanju BDP per capita.

Činjenica da je javna potrošnja BiH tokom sve tri posmatrane godine najviša u regionu i na nivou najrazvijenijih evropskih zemalja, kao i da se najveći procenat te potrošnje odnosi na finansiranje državnog aparata, sa neznatnom kapitalnom potrošnjom, zasjenjuje prednost u ostalim izabranim pokazateljima iz tabele 4 i grafika 2 kada je u pitanju relativno povoljan odnos javnog duga i umjeren budžetski deficit.

5. ZAKLJUČAK

Iako ekonomisti ulažu značajne napore da budžetskom deficitu pridaju obilježje pozitivne, negativne ili čak neutralne pojave, u tome značajno ne uspijevaju. U velikom broju teorijskih stavova i empirijskih istraživanja, a na bazi iskustva stečenog pojavom svjetske ekonomske krize, da se zaključiti da u određenim okolnostima izuzetnih potreba za javnim izdacima, pravovremeni i umjereni budžetski deficiti mogu biti opravdani (ali nikako poželjni). Privremeni budžetski deficiti imaju stabilizirajuće djelovanje i samo deficit usmjeren u razvoj investicija, modernizaciju privrede, afirmaciju izvoza ili razvoj kapitalnih projekata neće ugroziti funkcionisanje ekonomskog sistema. Budžetski deficit kao finansijer tekuće potrošnje „razara“ ekonomiju i društvo, što je lekcija koju je BiH imala priliku da dobro nauči tokom svih ovih godina.

Na prvi pogled čini se da je budžetski deficit BiH umjeren i da je prema Mastriškim kriterijima BiH daleko od maksimalno dozvoljene zaduženosti, ali treba uzeti u obzir i činjenicu da deficit od samo 4,4%

BDP rast Državni Prihodi

(%BDP-a)

Državni Rashodi

(%BDP-a)

Javni dug (%BDP-a)

Zemlja 2009 2010 2011 2009 2010 2011 2009 2010 2011 2009 2010 2011 Srbija -3,5% 1% 1,6% 42,3% 41,3% 39,2% 46,7% 45,6% 43,7% 38,1% 46,5% 50,1%

Crna Gora -5,7% 2,5% 2,5% 42,6% 41,3% 37,9% 46% 44,2% 43% 40,7% 42,4% 46,9%Makedonija -0,9% 1,8% 3% 30,5% 30,2% 29,6% 33,2% 32,7% 32,1% 23,8% 24,8% 28,6%

Albanija 3,3% 3,5% 2,5% 26% 25,8% 25,6% 33,4% 29,6% 29,4% 59,7% 58,3% 59,4%Hrvatska -6,9% -1,4% 0% 38,4% 37,2% 35,5% 42,5% 42,2% 41,3% 99,1% 101,% 97,6%

BiH -2,9% 0,7% 1,3% 43% 44,2% 44,6% 47,5% 46,7% 45,8% 36,1% 39,6% 40,6%Njemačka -5,1% 3,7% 3,8% 44,9% 43,6% 44,7% 48,1% 47,9% 45,6% 74,4% 83% 81,2%

Italija -5,5% 1,8% 1,7% 46,6% 46% 46,1% 51,9% 50,5% 49,9% 116% 119% 120%Portugal -2,4% 1,4% -1% 39,6% 41,4% 44,7% 49,8% 51,3% 48,9 83% 93% 108%EU 27 -4,2% 2,2% 3% 44,2% 44,1% 44,6% 51,1% 50,6% 49,1% 74,8% 80% 82,5%EU 17 -4,1% 1,8% 2,8% 44,8% 44,7% 45,2% 51,1% 50,9% 49,3% 79,9% 85,3% 87,2%


BDP iz 2009. godine BiH nije bila u stanju sama finansirati, već je zatražila pomoć od MMF. To je prvi pokazatelj krhkosti fiskalnog sistema i narušene makroekonomske stabilnosti BiH. Slično se dešava i u 2012. kada je ponovno zatražena pomoć po osnovu sklapanja novih stand-by aranžmana. Također, aktuelni kreditni rejting prema kojem se BiH nalazi u zoni visokog kreditnog rizika, koja se ne preporučuje za investiranje, ukazuje da je BiH percipirana kao država koja će u budućnosti teško izmirivati svoje obveze na vrijeme i da u skorijoj budućnosti neće moći stvoriti budžetski ekvilibrij.

Svjesni ove činjenice vlasti BiH moraju obezbijediti da razvojna i koordinirana budžetska politika BiH i kontrolirani budžetski deficiti trebaju biti sredstvo za održavanje makroekonomske stabilnosti, odnosno visoke stope zaposlenosti, odgovarajućeg nivoa stabilnosti cijena i adekvatnog privrednog rasta.

BUDGET DEFICITS AND MACROECONOMIC EFFECTS ON B&H

ABSTRACT

In the history of global economic crisis hardly any occurred uncharacterized by high budget deficits. The aforesaid is supported by the fact that high budget deficits are one of the main macroeconomic symptoms of the crisis which has marked the world economy over the past few years.

The aim of this paper is to assess the macroeconomic effects of budget deficits by making an analysis of the structure of consolidated revenues and expenditures and BiH government finances across government sectors for the 2000-2011 period.

The problems with financing the existing budget deficits and repayment of loans indicate the need for creation of a more efficient approach to coordinated fiscal policy in BiH, as fiscal sustainability is the main precondition for the implementation of development projects in the country and maintaining macroeconomic stability.

Keywords: budget deficits, budget policy, macroeconomic effects, macroeconomic stability, global economic crisis

LITERATURA

1. Blanchard O., 2005,. Makroekonomija, Zagreb: Mate

2. Jurković P., 2003, Javne finansije, Zagreb: Masmedia

3. Šimović J., Šimović H., 2006, Fiskalni sistem i fiskalna politika: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

4. Švaljek S., 1999, Uticaj fiskalnog deficita i javnog duga na gospodarski rast, Privredna kretanja i ekonomska politika, [online]. broj 73/1999, dostupno na: www.hrčak.srce.hr [pristup 19.01.2011.]

5. Centralna banka BiH, 2012, Bilten 1, [online]. dostupno na: http://www.cbbh.ba/files/bilteni/2012/bilten_1_2012.pdf , [pristup 29.09.2012.]

6. Centralna banka BiH, 2011, Godišnji izvještaj, [online]. dostupno na: http://www.cbbh.ba/files/godisnji_izvjestaji/2011GI_2011_bs.pdf, [pristup 29.09.2012.]

7. Eurostat newsrelease euroindicators, [online]. 62/2012 – april 2012, dostupno na: http://ec.europa.eu/eurostat, [pristup 01.09.2012.]


8. IMF Data Mapper, [online]. dostupno na: http://www.imf.org/external/datamapper/index.php, [pristup 08.09.2012.]

9. IMF Country report [online]. nr. 12/282, Oct 2012. – BiH [pristup 06.09.2012.]

10. IMF Country report, [online]. nr. 11/313, Oct. 2011. – Albanija, [pristup 28.03.2012.]

11. IMF Country report, [online]. nr. 11/100, May 2011. – Crna Gora, [pristup 29.03.2012.]

12. IMF Country report, [online]. nr. 11/159, July 2011. – Hrvatska, [pristup 28.03.2012.]

13. IMF Country report, [online]. nr. 12/133, June. 2012. – Makedonija, [pristup 01.09.2012.]

14. IMF Country report, [online]. nr. 11/311, Oct. 2011. – Srbija, [pristup 29.03.2012.]

15. Proces srednjoročnog planiranja i izrade budžeta u BiH (pristup 10 koraka), [online]. dostupno na : www.javnefinansije.ba/.../bih/Prirucnik%20o%20budzetu%20-, [pristup 22.03.2012.]

16. Porezna uprava FBiH, 2012, Godišnji izvještaj o radu i aktivnostima za 2011.

17. Poreska uprava Republike Srpske, 2012, Izvještaj o radu za 2011.



Jelena Tešić1

PROTEKCIONIZAM U USLOVIMA SVJETSKE EKONOMSKE KRIZE POLOŽAJ BOSNE I HERCEGOVINE

SAŽETAK

Iskustvo prethodnih kriza pokazalo je da krizni uslovi uzrokuju promjene u spoljnotrgovinskim politikama zemalja. Predmet ovog rada jeste analiza primjene protekcionističkih mjera u uslovima poslednje krize, i u tom kontekstu pozicije i implikacija na Bosnu i Hercegovinu (BiH). Problem u ovom radu sadržan je u pitanju da li je kriza uticala na promjene u intenzitetu i vrstama primijenjenih protekcinističkih mjera, te kako se to odražava na daljnju liberalizaciju međunarodne trgovine. Kako bi se pružio odgovor na postavljeno pitanje, koriste se i upoređuju dva relevantna izvora podataka o primjeni protekcionističkih mjera u krizi – jedan koji pruža Svjetska trgovinska organizacija, te drugi pod nazivom Global Trade Alert. Preliminarni rezultati istraživanja pokazuju da ne postoji jedinstvena ocjena u stručnim i naučnim krugovima u kojoj mjeri je u uslovima poslednje krize došlo do reafirmacije protekcionizma u spoljnotrgovinskoj politici zemalja. Razlog ovog neslaganja je u prirodi savremenog protekcionizma koji uključuje široku lepezu sofisticiranih i često nevidljivih necarinskih barijera, što je u naučnoj literaturi okarakterisano kao mračni ili skriveni protekcionizam. Ono što pak može zaključiti jeste da su neke od protekcionističkih mjera bile češće i značajnije korišćene i da je njihova primjena obilježila krizu. Za BiH kao malu otvorenu ekonomiju, čiji je spoljnotrgovinski režim ograničen regionalnim i međunarodnim trgovinskim pravilima, te čija ekonomska i geopolitička pozicija na globalnom tržištu zavisi uglavnom od spoljnih faktora, otvoreni protekcionizam nije opcija, dok sofisticirani protekcionizam koji je obilježio krizu na svjetskom nivou nije primjenjiv u BiH s obzirom na stepen ekonomskog razvoja i finansijske kapacitete države.

Ključne riječi: protekcionističke mjere, spoljnotrgovinska politika, mračni (skriveni protekcionizam), svjetska ekonomska kriza, Bosna i Hercegovina.

JEL: F13

1. UVOD

Osim u periodima ekonomskih kriza, period nakon Drugog svjetskog rata do danas obilježen je stalnim i brzim rastom međunarodne trgovine, te stalnim naporima ka njenoj liberalizaciji. Svjetska ekonomska kriza koja se javila najprije u finansijskom sektoru 2007. godine, a intenzivirana je u septembru 2008. godine, uticala je na predkrizne trendove međunarodne trgovine, kao i na spoljnotrgovinske politike zemalja. Međunarodna trgovina je u 2009. godini na godišnjem nivou zabilježila pad od 12,5%. Iako je uobičajeno da u vremenu opadanja privredne aktivnosti dolazi do još bržeg opadanja međunarodne trgovine, ovaj pad je bio toliko oštar, iznenadan i sinhronizovan da je u literaturi okarakterisan kao „veliki kolaps međunarodne trgovine“ (engl: The Great Trade Collapse).

Intenziviranje svjetske ekonomske krize i oštar pad međunarodne trgovine predstavljali su indikator pritiska za pojačanu primjenu protekcionističkih mjera spoljnotrgovinske politike zemalja. Istina je da reakcije zemalja u uslovima poslednje krize nisu bile u toj mjeri protekcionističkog karaktera kao za

1 M. Sc. ,Ekonomski fakultet Banja Luka, Univerzitet u Banjoj Luci, Majke Jugovića 4, 78000 Banja Luka, e-mail:

[email protected]


vrijeme Velike depresije iz 1929-1933. godine s obzirom da nije došlo do otvorenog carinskog rata, jer su carine na multilateralnom nivou snižene i regulisane pravilima Svjetske trgovinske organizacije (engl: World Trade Organization – WTO). Pored toga, način odvijanja međunarodne trgovine u savremenim uslovima sam po sebi onemogućava visok stepen primjene politike „osiromašenja susjeda“, a danas postoji i daleko širi opseg instrumenata monetarne i fiskalne politike (Irwin, 2009). Ipak, u uslovima poslednje krize zabilježen je primjetan trend intenzivnije upotrebe dodatnih barijera u međunarodnoj trgovini, i to najčešće u obliku necarinskih barijera.

Međunarodne institucije, prije svega WTO, Konferencija Ujedinjenih nacija o trgovini i razvoju (UNCTAD), te Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), od trećeg kvartala 2008. godine uvode pojačani nadzor mjera spoljnotrgovinskih politika, upravo zbog bojazni da bi u kriznim uslovima moglo doći do značajnije protekcionističke reakcije zemalja. Neke manje zvanične inicijative, kao što je nezavisna istraživačka inicijativa Centra za istraživanje ekonomske politike (Center for Economic Policy Research- CEPR) pod nazivom Global Trade Alert (GTA), takođe su pokrenute s ciljem analize mjera spoljnotrgovinskih politika uvedenih u periodu krize. Dosadašnje analize WTO ne pružaju razloga za alarmiranje javnosti po pitanju eskalacije protekcionizma, dok su zaključci nekih drugih izvora, prije svega GTA na koje se pozivaju i mnoga druga relevantna istraživanja i studije, daleko zabrinjavajući.

Preliminarna istraživanja pokazuju da u stručnim i naučnim krugovima za sada ne postoji jedinstvena ocjena u kojoj mjeri je u uslovima poslednje krize došlo do reafirmacije protekcionizma u spoljnotrgovinskoj politici zemalja. Nejedinstven stav po pitanju eskalacije protekcionizma u uslovima globalne ekonomske krize proizilazi upravo iz činjenice što se protekcionističke mjere u savremenim uslovima javljaju u obliku raznih vrsta necarinskih barijera čije je uvođenje netransparentno, a efekti teže mjerljivi. Pojedini istraživači (Baldwin, Evenett, 2009; Haddad u Griswold et al., 2011) posebno naglašavaju karakter protekcionizma u uslovima globalne ekonomske krize i to u smislu da su novouvedene mjere uvođene u formi mračnog ili skrivenog protekcionizma (engl: murky ili hidden protectionism). Ovakvo neslaganje među naučnicima i ekspertima daje opravdanje da se detaljnije analiziraju specifičnosti i trendovi u implementaciji protekcionističkih mjera kao posljedice svjetske ekonomske krize, što predstavlja predmet ovog rada. Rezultati pokazuju da su neke od protekcionističkih mjera bile značajnije korišćene, te da je njihova primjena obilježila krizu na globalnom nivou.

U svjetlu uticaja krize na međunarodnu trgovinu i spoljnotrgovinske politike zemalja potrebno je takođe utvrditi položaj BiH. Kako je u fokusu ovog rada analiza protekcionističke reakcije zemalja u uslovima svjetske ekonomske krize, u radu se predmet analize istražuje i na primjeru BiH, te njenih najznačajnijih spoljnotrgovinskih partnera. Analiziraćemo dakle na koji način i u kojoj mjeri je BiH mjerama spoljnotrgovinske politike štitila svoju privredu, te kako su to činili njeni najznačajniji spoljnotrgovinski partneri u periodu krize. Preliminarna istraživanja pokazuju da za BiH kao malu otvorenu privredu, čiji je spoljnotrgovinski režim propisan regionalnim (CEFTA sporazum) i međunarodnim trgovinskim pravilima (proces priključenja EU i proces pristupanja WTO), te čija ekonomska i geopolitička pozicija na globalnom tržištu zavisi uglavnom od spoljnih faktora, otvoreni protekcionizm nije jedna od mogućih opcija, dok sofisticirani protekcionizam koji je obilježio krizu na svjetskom nivou, nije još primjenjiv u BiH uzimajući u obzir nivo ekonomskog razvoja i finansijske kapacitete države koji ograničavaju stručne i tehničke mogućnosti implementacije određenih mjera.


2. Porast protekcionizma u periodu svjetske ekonomske krize

2.1. Nalazi u okviru Svjetske trgovinske organizacije

Od oktobra 2008. godine WTO uvodi pojačan monitoring spoljnotrgovinskih politika zemalja. U januaru 2009. godine izlazi prvi Izvještaj generalnog direktora WTO o trgovinski-povezanim dešavanjima u uslovima ekonomske krize2 u kojem se daje pregled dešavanja u domenu spoljnotrgovinskih politika zemalja, kao i lista pobrojanih novouvedenih mjera razvrstanih po zemljama. Serija ovih otprilike četvoromjesečnih izvještaja objavljuje se i danas, a služi kao podloga za godišnji izvještaj Odbora za nadgledanje trgovinskih politika (engl: Trade Policy Review Body-TPRB) pod nazivom Pregled razvoja u međunarodnom trgovinskom okruženju-godišnji izvještaj generalnog direktora3.

Interesantno je pogledati procjene WTO o procentu pokrivenosti svjetske trgovine novouvedenim kriznim mjerama koje se odnose samo na one koje pogađaju uvoz (Tabela 1).

Tabela 1: Procenat svjetske trgovine pokriven novouvedenim mjerama od izbijanja krize

Oktobar 2008 - Oktobar 2009

Novembar 2009 – polovina oktobra 2010

Polovina oktobra 2010 – polovina oktobra 2011

Polovina oktobra 2011 – polovina maja 2012

1.01 1.20 0.87 0.90

Izvor: WTOb, November 2011 i WTOa, June 2012. http://www.wto.org/ (pristup, Septembar 2012. godine)

Vezano za tipove diskriminatornih novouvedenih mjera, kompletna lista sa detaljnim objašnjenjem svake mjere daje se u spomenutim izvještajima WTO. Sumarni pregled broja i tipova mjera koje WTO bilježi prezentovan je u sledećoj tabeli.

Table 2: Broj i vrste restriktivnih trgovinskih mjera od oktobra 2008. godine do maja 2012. godine (članice i zemlje pregovarači za članstvo)

Vrsta restriktivnih

mjera

Oktobar 2008 – Oktobar 2009

Novembar 2009 – polovina oktobra 2010

Polovina oktobra 2010 – polovina oktobra 2011

Polovina oktobra 2011– polovina maja 2012

Trgovinski lijekovi

184 122 129 78

Granične mjere na uvoz

105 62 126 72

Mjere u sektoru izvoza

20 25 64 19

Druge mjere 15 13 20 13 Ukupno 324 222 339 182

Izvor: WTOb, November 2011 i WTOa, June 2012. http://www.wto.org/ (pristup, Septembar 2012. godine)

Prema zvaničnom stavu WTO, protekcionizam za vrijeme krize nije eskalirao. U takvom razvoju događaja WTO naročito naglašava svoju ulogu čuvara međunarodnog trgovinskog sistema (Tešić, 2012: 5).

2 Report to the TPRB from the Director-General on the Financial and Economic Crisis and Trade-Related

Developments - WTOa 3 Overview of Developments in the International Trading Environment, Annual Report by the Director-General -

WTOb.


2.2. Nalazi u okviru inicijative Global Trade Alert

Za razliku od izvještaja WTO, izvještaji Global Trade Alerta pružaju mnogo više razloga za zabrinutost vezano za porast protekcionizma u krizi. GTA projekat je iniciran u novembru 2008. godine principijelno kao potreba da se nadgleda protekcionistička reakcija zemalja u krizi4. Od tada, GTA periodično izdaje sumarnu publikaciju o primijenjenim mjerama i do sada je objavljeno jedanaest izvještaja. Nalazi GTA se u mnogo čemu razlikuju od nalaza WTO. Mjere koje se evidentiraju u njihovom izvještaju nisu ograničene na one koje su regulisane pravilima WTO, već na sve mjere koje imaju efekta na međunarodnu trgovinu5. Od novembra 2008. godine do juna 2012. godine kada je izdat poslednji izvještaj, zabilježena je 2431 državna mjera, od čega:

1340 crvenih, tj. diskriminatornih mjera

538 narandžastih, tj. skoro zasigurno diskriminatornih mjera

553 zelenih, odnosno nediskriminatornih mjera

Kako se navodi u GTA izvještajima, nivo protekcionizma u krizi je daleko veći nego u predkriznom vremenu. Dokaz za to je broj diskriminatornih mjera koje prevazilaze broj liberalizujućih mjera u odnosu 3,4 prema 1 (3,4:1). Naglašavamo da je broj diskriminatornih (crvenih) mjera u GTA bazi daleko veći od broja svih primijenjenih mjera zabilježenih od strane WTO s obzirom da WTO ne klasifikuje mjere prema njihovom diskriminatornom karakteru. GTA bilježi 1878 diskriminatornih mjera (crvenih i narandžastih), dok WTO bilježi 1067 svih mjera u periodu od novembra 2008. do juna 2012. godine6.

U šestom izvještaju koji pokriva period od novembra 2008. godine do septembra 2010. godine, GTA istraživači su prvi put procijenili pokrivenost svjetske trgovine novouvedenim mjerama. Ova inicijativa bila je inspirisana rezultatima do kojih se došlo u WTO, a koji su ustvari konstantno naglašavali da je samo mali procenat svjetske trgovine pogođen novim kriznim mjerama – prema njihovim nalazima samo 2,2% svjetskog uvoza bilo je pogođeno u periodu novembar 2008. - septembar 2010. godine. Konzervativnom metodologijom, GTA autori su procijenili da samo 22 diskriminatorne “džambo” mjere (engl: jumbo measures), pokrivaju skoro 15% svjetskog uvoza7. Ovo znači da je procenat svjetske trgovine pokriven svim novouvedenim kriznim mjerama daleko veći od ovih 15% koje je pogođeno samo džambo mjerama.

U cilju što preciznijeg shvatanja razlike između nalaza spomenuta dva izvora, a uzevši u obzir Tabelu 2 o WTO-registrovanim vrstama i broju novouvedenih kriznih mjera, na sljedećoj slici prikazana je struktura „crvenih“, tj diskriminatornih mjera koje su primijenjene u krizi prema nalazima GTA istraživača.

4 GTA inicijativu je ustanovila mreža svjetskih instituta i njihovi eminentni istraživači. Podržala je Svjetska banka,

te neke druge međunarodne organizacije. 5 GTA klasifikuje mjere u tri kategorije: crvene – mjere koje su sigurno diskriminatorne u odnosu na inostranu

konkurenciju, narandžaste – mjere koje su skoro zasigurno diskriminatorne u odnosu na inostranu konkurenciju, i zelene – nediskriminatorne mjere (mjere liberalističkog tipa).

6 Istina je da je uzorak GTA nešto veći, ali razlika je mala mjereći broj zemalja, jer uzorak WTO uključuje i zemlje članice, ali i one koje pregovaraju za članstvo što obuhvata 184 zemlje.

7 Džambo mjere su one koje pogađaju veliki broj trgovinskih partnera i pogađaju veliki nivo međunarodne trgovine prema pragovima (engl: thresholds) koje su autori uspostavili u svojoj metodologiji. Pogledati u Еvenett i Fritz (2010).


Slika 1: Struktura primijenjenih protekcionističkih mjera od novembra 2008. godine do juna 2012. godine (za sve zemlje uključene u bazu GTA)

Izvor: CEPR-Centre for Economic Policy Research. Global Trade Alert, eds. Simon J. Evenett, Juni 2012, dostupno na: http://www.globaltradealert.org/ (pristup, Septembar 2012. godine)

Sa slike 1 uočavamo da su mjere državne finansijske pomoći (engl: stimulus measures ili bailouts) bile najčešće primjenjivana vrsta diskriminatornih mjera. Iako njihov diskriminatorni karakter nije evidentan na prvi pogled, naglašavamo da se radi o mjerama koje su klasifikovane kao crvene u GTA bazi. Više od 70% ovih mjera bile su usmjerene ka nefinansijskom sektoru (CEPR, 2012: eds. Simon J. Evenett). Pogrešno je povezati stimulativne pakete pomoći samo sa novčanom pomoći pruženom finansijskom sektoru. Iako mnoge od ovih mjera nisu kršile formalna pravila propisana od WTO, to ne umanjuje njihov diskriminatorni karakter.

Prema nalazima GTA, među 10 najčešće korištenim diskriminatornim mjerama su necarinske barijere, izvozni porezi i restrikcije, migracione mjere i javne nabavke, koje sve predstavljaju mjere u kojima su multilateralna trgovinska pravila limitirana ili čak ne postoje. S druge strane, upotreba carina i trgovinskih lijekova (koji se takođe smatraju tradicionalnim barijerama za koje postoje čvrsta multilateralna pravila) obuhvata zajedno manje od 36% primijenjenih diskriminatornih mjera. Upravo je u tome greška zvaničnika i analitičara kada na osnovu upotrebe carina i trgovinskih lijekova zaključuju da je protekcionizam u vremenu krize držan pod kontrolom (Evenett, 2011). Evidentno je da je primjena drugih necarinskih barijera preovladala u vremenu krize.

3. Uzrok razlike WTO i GTA istraživanja - uloga mračnog (skrivenog) protekcionizma

Analizirajući izvještaje spomenuta dva izvora, istraživaču se neminovno nameće pitanje zašto postoji značajna razlika između ova dva izvora, te mnogo više pesimizma o rastu protekcionizma u krizi u izvještajima GTA nego u oficijelnim izvještajima WTO.

Planovi spasavanja

(bailouts)/mjere finansijske

pomoći; 361, 27%

Trgovinski lijekovi

(antidamping, kompenzatorne

dadžbine i interventna

zabrana uvoza); 315, 23%Carinske mjere;

178, 13%

Necarinske barijere

(neprecizirano); 117, 9%

Izvozni porezi ili ograničenja ;

90, 7%

Migracione mjere; 49, 4%

Mjere u sektoru investicija; 49,

4%

Javne nabavke; 41, 3%

Subvencije izvoza; 41, 3%

Zabrane uvoza; 32, 2%

Drugo, 67, 5%


Posebno bitno pitanje tiče se tipova mjera koje prate WTO i GTA. GTA baza uključuje veći broj mjera i nije ograničena na one koje je regulisala WTO. Njihov sistem „semafora“ crvenih, narandžastih i zelenih mjera ne klasifikuje ih na bazi (ne)konzistentnosti sa pravilima WTO već na bazi procjene GTA istraživača da li je neka mjera diskriminatorna u odnosu na inostranu konkurenciju ili ne. Veliki je broj mjera koje su u skladu sa pravilima WTO, a od GTA istraživača sa terena klasifikovane su kao crvene (diskriminatorne). Često spominjan primjer su javne nabavke sa diskriminatornom klauzulom „kupuj domaće“, a kao najpoznatija ovakva krizna mjera navodi se „kupuj američko“ klauzula (engl: Buy American Clause) uključena u Američki stimulativni paket pomoći (engl: American stimulus Package: American Recovery and Reinvestment Act of 2009). Osim SAD, klauzulu „kupuj domaće“ u stimulativnim paketima pomoći primjenjuju Kina, Alžir, Australija, Brazil, Paragvaj, Nigerija, Turska, Južna Afrika, Ukrajina, Rusija, Indonezija i Kazahstan, a u nekom vidu primjenjivale su je i velike evropske zemlje poput Francuske i Njemačke8.

Činjenica da zemlje u uslovima krize nisu prekoračivale carinske „plafone“ tumačena je tako da su zemlje ustvari poštovale pravila međunarodnog trgovinskog sistema. Istina je da trgovinski rat nije karakteristika poslednje krize, ali odsustvo trgovinskog, odnosno carinskog rata ne implicira odsustvo primjene drugih diskriminatornih mjera zaštite. Prije bi se moglo zaključiti da postoji stalna promjena u primjeni vrsta mjera zaštite u savremenim uslovima. Za razliku od carinskog rata iz Velike depresije, protekcionizam u uslovima poslednje krize uključuje širok opseg sofisticiranih, često nevidljivih necarinskih barijera, što je u stručnoj i naučnoj javnosti okarakterisano kao mračni ili skriveni protekcionizam (Baldwin, Evenett, eds., 2009).

Mračni protekcionizam ne mora da podrazumijeva direktno kršenje pravila WTO, već predstavlja zloupotrebu legitimnog diskrecionog prava vlasti određene zemlje u odnosu na strana dobra, kompanije, radnike i investitore (Evenett, Wermelinger, 2010: 8). Prema autorima ove kovanice, postoje brojni primjeri ovakvih zloupotreba u krizi – „kupuj domaće“ klauzula u planovima pomoći, planovi spasavanja za domaće firme na selektivnoj osnovi, tzv. zeleni protekcionizam koji podrazumijeva subvencionisanje određene domaće proizvodnje u „zelenom“ sektoru pod izgovorom zaštite potrošača, te diskriminatorna upotreba trgovinskih lijekova, takođe pod legitimnim izgovorom zaštite potrošača/proizvođača.

Problem mračnog protekcionizma je u razlici pretpostavljenih instrumenata trgovinske politike koje analitičari smatraju kao protekcionističke i stava autoriteta (nosioca vlasti) o tim instrumentima, što omogućava vlastima da „opovrgavaju da primjenjuju manje poznate forme protekcionizma“ (Evenett, 2011: 3). Prema ovom autoru (Evenett, 2011), iako su određene forme mračnog protekcionizma nesumnjivo diskriminatorne u odnosu na inostrane konkurente, često ih je teško zabilježiti (dokumentovati), a time ih je lakše opovrgnuti i obično su ove forme slabo regulisane pravilima WTO.

Drugi istraživači, koristeći GTA bazu podataka o kriznim mjerama, takođe upozoravaju na mračne forme protekcionizma. Prema Mona Haddad iz Svjetske banke, savremene trgovinske barijere u poslednjoj krizi bile su u različitim formama, što znači da je protekcionizam danas uglavnom u vidu necarinskih barijera – od administrativnih barijera i sanitetskih regulacija do subvencija i mjera promocije izvoza (Haddad, u Griswold et al., 2011). Najznačajnija zabrinjavajuća činjenica koju navodi Haddadova je efekat necarinskih barijera, koji, iako teško mjerljiv, za neke od primijenjenih necarinskih barijera u krizi, dostiže carinski ekvivalent i do 50% (Haddad, Shepherd, 2011).

8 Pitanje javnih nabavki regulisano je plutilateralnim Sporazumom o javnim nabavkama u okviru WTO (engl:

Agreement on Government Procurement) koji je potpisalo 37 zemalja i zemalja pregovarača za članstvo (uključujući zemlje EU), a mnoge potpisnice su i same primijenile klauzulu „kupuj domaće“ u paketima pomoći.


4. Položaj Bosne i Hercegovine

Svjetska ekonomska kriza nije zaobišla ni Bosnu i Hercegovinu. Pad bruto domaćeg proizvoda zabilježen je u 2009. godini u iznosu od 2,9% (CBBIH, 2012). Implikacije na spoljnotrgovinsku razmjenu BiH sa inostranstvom takođe su bile značajne. U 2009. godini zabilježen je pad obima spoljnotrgovinske razmjene od 22,5%, dok je uvoz u 2009. godini smanjen za 24,5%, a izvoz za 17,7%. Spoljnotrgovinska razmjena BiH je u uslovima krize poboljšana i to zbog bržeg pada uvoza od izvoza, s obzirom da je koeficijent pokrivenosti uvoza izvozom porastao sa 43% u 2008. godini na 47% u 2009. godini. Rast ovog koeficijenta bilježi se i u narednim godinama tako da za 2010. godinu iznosi 54,7% i 2011. godinu 55,4% i to zbog bržeg rasta izvoza od uvoza. Uvoz ni u 2011. godini zbog evidentno smanjene domaće tražnje nije dostigao predkrizni nivo iz 2008. godine dok je izvoz u 2011. godini za 23,1% veći u odnosu na predkrizni nivo iz 2008. godine (Spoljnotrgovinska komora BiH, 2012).

S obzirom da je fokus u ovom radu na uticaju krize na primjenu mjera u domenu spoljnotrgovinske politike, u nastavku se analiziraju implementirane krizne mjera od strane bh. vlasti, te implementirane mjere od strane njenih najznačajnijih spoljnotrgovinskih partnera. Sasvim je jasno da članstvo Bosne i Hercegovine u CEFTA 2006 zoni slobodne trgovine, kao i proces pristupanja WTO, onemogućavaju upotrebu tradicionalnih instrumenata zaštite, kao što su carine, kvote i subvencije, odnosno otvoreni protekcionizam prema spoljnotrgovinskim partnerima zbog regionalnih i međunarodno potpisanih trgovinskih pravila nije moguć. U prethodnim poglavljima smo mogli uvidjeti da je u svijetu za vrijeme krize na sceni bio sofisticirani protekcionizam u vidu „skrivenih“ formi zaštite domaće privrede. Za razliku od velikih9 i razvijenih zemalja, male i nedovoljno razvijene zemlje kakva je BiH obično nemaju kapaciteta za primjenu sofisticiranih i zamagljenih elemenata zaštite, kako stručnog u smislu tehničkih mogućnosti implementacije određenih mjera, tako ni političkog u smislu bojazni od reakcije drugih zemalja.

Protekcionizam u uslovima svjetske ekonomske krize bio je karakterističan po tzv. ekonomskom nacionalizmu, a ogleda se u „ratu“ fiskalnim izdvajanjima, s obzirom da su budžetski kapaciteti najrazvijenijih zemalja svijeta, ali i zemalja u usponu kao što su BRIK zemlje, narasli u odnosu na periode nekih ranijih kriza10. Bosni i Hercegovini u tom kontekstu i nije ostavljeno mnogo prostora s obzirom na stepen razvijenosti privrede i finansijskog kapaciteta države. Jedina zabilježena diskriminatorna krizna mjera u GTA bazi od strane bh. autoriteta jeste Zakon o zaštiti domaće proizvodnje donesen 19. juna 2009. godine u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, koju je Ustavni sud BiH vrlo brzo ukinuo jer nije bila u skladu sa CEFTA sporazumom kao međunarodno potpisanim aktom (GTA baza, 2012). Podsticanje kupovanja domaćih proizvoda pokrenuto je u oba entiteta BiH akcijama trgovinskih komora pod različitim sloganima, a sa istim efektom - „kupujmo domaće“, ali se ova mjera ne može okarakterisati kao bilo kakva diskriminacija inostrane konkurencije.

Najznačajniji spoljnotrgovinski partneri BiH, naročito u regionu, imali su sličnu situaciju. Hrvatska, kao ni Srbija nemaju velik prostor za uvođenje protekcionističkih mjera. Zbog otvorenosti ovih privreda i potpisanih trgovinskih sporazuma koji ograničavaju upotrebu otvorenih protekcionističkih mjera, te zbog članstva Hrvatske u WTO i procesa pristupanja Srbije, ne postoji puno prostora za protekcionizam.

9 Definicija male privrede (a tako i velike) može da se bazira na definiciji u teoriji međunarodne trgovine po kojoj

je mala otvorena ekonomija ona koja se smatra “da je dovoljno mala u poređenju sa svjetskim tržištem na kojem učestvuje tako da mjere njene spoljnotrgovinske politike ne utiču na svjetske cijene ili prihode. Zemlja je prema tome price taker na međunarodnom tržištu (Deardorffs' Glossary of International Economics, http://www-personal.umich.edu/~alandear/glossary/s.html, pristup, Septembar 2012)

10 Iako je prvenstveni cilj fiskalnih paketa pomoći bilo podsticanje potražnje, uvodeći određene klauzule u ove pakete pomoći, poput klauzule „kupuj domaće“, ove mjere skoro u svim zemljama poprimile su diskriminatorni karakter u odnosu na inostranu konkurenciju, te su stoga narušavale slobodnu međunarodnu razmjenu.


U okviru CEFTA zone slobodne trgovine postoje još uvijek određene necarinske barijere koje se odnose na administrativne i tehničke prepreke za strane proizvođače i trgovce, ali eskalacije otvorenog protekcionizma u periodu krize nije bilo. U bazi GTA zabilježena je jedna diskriminatorna mjera od strane Hrvatske iz novembra 2009. godine usmjerena na Bosnu i Hercegovinu, a tiče se privremenog ograničenja na uvoz polutvrdih sireva koja je na snazi bila otprilike dva mjeseca. Srbija je u aprilu 2011. godine uvela takođe jednu „crvenu“ mjeru, a to je privremeno ograničenje izvoza brašna u cilju stabilizacije domaćeg tržišta koja je na snazi bila 3 mjeseca. Za ostale zemlje u okviru CEFTA sporazuma, Albaniju, Makedoniju i Crnu Goru, nema bilježenja o uvođenju diskriminatornih mjera usmjerenih ka bh. privredi11. Slično kao i u BiH, u Srbiji je pokrenuta akcija „birajmo domaće“ koju je pokrenula nevladina organizacija Moja Srbija, uz podršku Ministarstva trgovine, dok je u Hrvatskoj uvedena ista mjera pod nazivom „kupujmo hrvatsko“.

U trgovinskim odnosima BiH i Evropske unije situacija je nešto složenija u odnosu na najznačajnije spoljnotrgovinske partnere u regionu. EU je najznačajniji trgovinski partner BiH i u nju se izvozi oko 56%, a iz nje se uvozi oko 45% roba i usluga (CEFTA Trade Statistics, 2011). Bosna i Hercegovina sa EU od juna 2008. godine ima potpisan Prelazni trgovinski sporazum o trgovinskim i trgovinski-povezanim pitanjima (engl: Interim Agreement on Trade and Trade-Related Issues) kojim je predviđeno da se tržište BiH u periodu od 5 godina postepeno potpuno otvori za evropske izvoznike i proizvođače ukidanjem carina na uvoz iz EU (Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, 2010). Evropska unija pak još od 2000. godine primjenjuje bescarinski režim na uvoz iz Bosne i Hercegovine. Ono što je stvarni problem prilikom izvoza u EU jesu dosta rigorozni standardi o kvalitetu i zdravstvenoj ispravnosti proizvoda, što u slučaju i kada ne postoje carine ili kvote predstavlja dovoljno ograničenje da se onemogući određeni izvoz.

Spoljnotrgovinska politika preduzeta od strane EU27 u kriznom periodu, odnosno Evropske komisije kao izvršnog organa zajedničkog evropskog tržišta sa jedinstvenom trgovinskom politikom, u bazi GTA istraživača zauzela je visoku poziciju po diskriminatornosti mjera. Među 10 najznačajnijih zemalja koje su nanosile štetu inostranoj konkurenciji nalazi se i Evropska unija prema svim kriterijumima po kojima se rangiraju zemlje prema štetnosti implementiranih mjera12. Takođe, problem je što su i pojedine njene članice ponaosob zauzele mjesto među 10 zemalja koje su učinile najviše štete inostranoj konkurenciji u krizi, odnosno pojedine evropske zemlje su dodatno na nivou svojih nacionalnih ekonomija primjenjivale diskriminatorne mjere. Od toga, na nivou EU27 primijenjene su četiri trgovinske mjere koje pogađaju komercijalne interese bh. privrednika i to sve u poljoprivredno-prehrambenom sektoru. Međutim, ako analiziramo potekcionističke mjere evropskih zemalja donesenih pojedinačno, na nivou njihovih nacionalnih privreda, situacija je nešto složenija. Postoje mjere kojima su evropske zemlje stimulisale automobilski sektor, mjere javnih nabavki (u građevinarstvo npr.) kojima su se favorizovali domaći dobavljači, te subvencije poljoprivredi iz nacionalnih budžeta (uzgoj voća i povrća, proizvodnja i prerada mlijeka) koje su takođe klasifikovane kao diskriminatorne, i među ostalim zemljama, pogađaju trgovinske interese Bosne i Hercegovine13. Ipak, ako pogledamo mjere evropskih zemalja koje za Bosnu i Hercegovinu predstavljaju najznačajnije trgovinske partnere, a to su Njemačka, Slovenija, Italija i Austrija, onda su te mjere ograničene samo na one donesene na nivou EU2714. Sve spomenute 4 11 Prema podacima GTA baze, dostupno na http://www.globaltradealert.org/ (pristup, 30. septembar 2012.

godine) 12 Za detalje o kriterijumima po kojima se zemlje rangiraju po diskriminatornosti mjera pogledati u izvještajima

Global Trade Alerta (CEPR, različita periodična izdanja). 13 U ovom „ekonomskom nacionalizmu“ u uslovima krize, od evropskih z.emalja, prednjačila je Francuska. 14 Jedina dodatna diskriminatorna mjera odnosi se na dokapitalizaciju Slovenačke NLB banke, što je od strane

GTA istraživača sa terena ocijenjeno kao diskriminatorna mjera u sektoru finansijskog posredovanja jer se radi o nepoštovanju konkurencije u skladu sa odredbama pravila državne pomoći.


diskriminatorne krizne mjere donesene na nivou EU27, koje među ostalim zemljama pogađaju i bh. privredu, odnosile su se na određene vidove subvencija i pomoći poljoprivrednim proizvođačima u EU. Ovakve vidove mjera Evropska komisija uobičajeno primjenjuje, te ih ne bismo klasifikovali kao mjere kriznog protekcionizma15.

5. ZAKLJUČAK

Iz analize u radu možemo zaključiti da u stručnoj i naučnoj literaturi ne postoji konsenzus oko pitanja u kojoj mjeri je protekcionizam eskalirao u krizi. Ovakvo neslaganje proizilazi iz činjenice što savremeni oblici protekcionizma uključuju sofisticirane i netransparantne necarinske barijere sa zamagljenim efektima ili tzv. mračni protekcionizam koji onemogućava da se jasno odredi porast protekcionizma u krizi. Mjere ovakvog skrivenog protekcionizma su često slabo ili nisu nikako regulisane pravilima WTO i, kako je to slikovito objasnio vodeći japanski ekonomista Shujiro Urata, ove mjere „uspevaju da lete ispod radara WTO“ (Urata, 2009). Ono što se može utvrditi jeste način na koji su se zemlje štitile u krizi u domenu mjera koje imaju implikacije po slobodnu međunarodnu razmjenu. Vidjeli smo iz istraživanja u radu koliko je zapravo širok dijapazon necarinskih barijera savremenog protekcionizma. Ovakav skriveni protekcionizam bi se slobodno mogao nazvati merkantilizmom 21. vijeka (Tešić, 2012)

Teško odrediv diskriminatorni karakter određenih tipova mjera koje su se najčešće primjenjivale u krizi uzrokovao je značajnu razliku u rezultatima do kojih su došla dva izvora podataka, WTO i GTA. Prva razlika ogleda se u pokrivenosti svjetske trgovine novouvedenim mjerama, a proizilazi iz toga što se WTO-registrovane mjere odnose samo na one koje pogađaju uvoz (engl: new import restrictive measures), a to su tipično carine i trgovinski lijekovi, dok GTA baza podataka uključuje širi dijapazon mjera i nije ograničena samo na one mjere koje su regulisane pravilima WTO. Druga razlika ogleda se u broju i tipovima zabilježenih diskriminatornih mjera. U cilju dolaženja do jasnijih zaključaka o porastu i efektima protekcionizma u krizi, te do zaključaka o evolutivnom karakteru protekcionizma i njegovim savremenim oblicima s obzirom da krize utiču na promjene u vrstama primijenjenih mjera, istraživač bi trebao konsultovati oba izvora.

Ono što je bitno naglasiti jeste da je kriza zasigurno uticala na usporavanje dalje liberalizacije međunarodne trgovine, naročito u oblasti dodatno razvijenih i novih necarinskih barijera. Problem na koji pojedini istraživači upozoravaju jesu nedovoljnost pravila WTO. Postoji velika potreba da se određene mjere zaštite dodatno regulišu i stave pod nadzor WTO. Dalja liberalizacija međunarodne trgovine u okviru Doha rundi pregovora (čiji pregovori su obustavljeni i prije izbijanja krize) zavisiće od ukupnog svjetskog privrednog okruženja, koje prema poslednjim predviđanjima međunarodnih institucija nije obećavajuće.

Protekcionističke mjere su karakteristične za velike privrede s obzirom na strukturu njihovog bruto domaćeg proizvoda koji (pored usluga) čini i razvijen sektor velikih industrija, dok je za male otvorene privrede pitanje koliko bi protekcionističke mjere bile korisne. Problem je što bi ustvari trebalo prvo odrediti sektor ili proizvod koji se želi zaštititi, pa onda primijeniti odgovarajući vid zaštite. Ako sagledamo strukturu privrede BiH, a koju karakteriše nizak nivo industrijske proizvodnje, zapravo je vrlo malo proizvoda koji se mogu zaštititi protekcionističkim mjerama. Bosna i Hercegovina, kao mala otvorena ekonomija, čiji je spoljnotrgovinski režim definisan međunarodnim ugovorima na regionalnom (CEFTA) i multilateralnom nivou (proces pristupanja EU i WTO), nije imala mnogo prostora za otvorenu zaštitu domaće privrede, dok se za primjenu sofisticiranijih mjera još uvijek nisu stvorili

15 Za svaku od mjera postoji pojašnjenje i opis kako je uvedena i o kojem tipu mjere se radi. Za detalje pogledati

na: http://www.globaltradealert.org/


stručni i materijalni kapaciteti. Tu se prije svega misli na odeđena finansijska izdvajanja iz budžeta, te primjenu nekih sofisticiranijih mjera zaštite (npr. strožiji pravilnici i/ili standardi prilikom uvoza koji se želi osujetiti ili usporiti). Takođe, s obzirom da sa svojim najznačajnijim trgovinskim partnerima Bosna i Hercegovina ima potpisane ugovore o slobodnoj trgovini, osim postojećih i legitimnih „barijera“ u trgovini sa EU, a tiču se njihove pomoći poljoprivredi i standarda o kvalitetu i zdravstvenoj ispravnosti proizvoda, najznačajniji spoljnotrgovinski partneri BiH u kriznim uslovima nisu primjenjivali otvorene vidove zaštite usmjerene na privrednike iz BiH.

PROTECTIONISM IN CONDITIONS OF GLOBAL ECONOMIC CRISIS POSITION OF BOSNIA AND HERZEGOVINA

ABSTRACT

Experiences of the previous crises show that condition of crises cause changes and shifts in foreign trade policy of countries. Subject of this paper is the analysis of the implementation of protectionist measures in conditions of the latest crisis, and in that context the analysis of position and implications on Bosnia and Herzegovina. The problem of the paper is expressed in a question whether the crisis caused changes in intensity and types of implemented protectionist measures and how this affects further liberalization of international trade. In order to provide an answer to the set of questions we use and compare two relevant sources of data upon implemented protectionist measures during the crisis – one given by the World Trade Organization and Global Trade Alert. Preliminary results show that there is no consensus in the scientific and expert community upon the question at what extent protectionism has been reaffirmed in the crisis. The reason for this discrepancy is the nature of contemporary protectionism which includes wide range of sophisticated and often invisible non-tariff barriers, what is in the scientific literature characterized as the murky or hidden protectionism. However, what can be concluded is that some of protectionist measures have been more significantly and more often used, and that their implementation marked the crisis. For BiH as a small open economy, whose foreign trade regime is limited by regional and international trade rules, and whose economic and geopolitical position in the global market depends largely on external factors, open protectionism is not an option, while sophisticated protectionism that marked the crisis at the global level is not yet applicable in BiH considering its level of economic development and financial capacities of the state.

LITERATURA

1. Baldwin, R.; Evenett, J.S. (eds.) (2009). The collapse of global trade, murky protectionism, and the crisis: Recommendations for the G20, A VoxEU.org publication, London: Centre for Economic Policy Research

2. Deardorffs' Glossary of International Economics,

3. http://www-personal.umich.edu/~alandear/glossary/s.html

4. Evenett, J. S.; Wermelinger, M. (2010) A snapshot of contemporary protectionism: how important are the murkier forms of trade discrimination?, u Rising Non-Tariff Protectionism and Crisis Recovery, Mikic, M.; Wermelinger, M. eds. Bangkok: United Nations Publications, The Asia-Pacific Research and Training Network on Trade, 8-27.

5. Evenett, J. S. (2011) Did WTO Rules Restrain Protectionism During the Recent Systemic Crisis?. Discussion Paper Series 8687, Centre for Economic Policy Research


6. Еvenett, J. S.; Fritz, J. (2010) “„Jumbo“ Discriminatory Measures and the Trade Coverage of Crisis-Era Protectionism, u Unequal Compliance: The 6th GTA report, ed. Evenett, J. Simon. London: Centre for Economic Policy Research

7. Griswold, D. et al. (2011). The Future of Protectionism. The Carnegie Endowment for International Peace. http://carnegieendowment.org/2011/05/26/future-of-protectionism/nzl

8. Haddad, M.; Shepherd, B. (2011) Managing Openness: From Crisis to Export-Led growth v2.0, u Haddad M.; Shepherd, B. (eds.), Managing Openness: Trade and Outward-Oriented Growth after the Crisis, Washington: World Bank

9. Irwin, D. (2009) Avoiding 1930s-Style Protectionism: Lessons for Today. u Evenett, S. et al. (eds.) Effective Crisis Response and Openness: Implications for the Trading System, London: Centre for Economic Policy Research

10. Tešić, J. (2012) Specifičnosti protekcionizma u uslovima globalne ekonomske krize, Zbornik radova br. 6, Ekonomski fakultet Istočno Sarajevo

11. Urata, S. Battling Protectionism in the Global Financial Crisis., Global Asia, September 2009, Internet: http://www.globalasia.org/V4N3_Fall_2009/Shujiro_Urata.html

12. Izvještaji i statistički podaci

13. CEFTA 2006, Trade statistics, data for 2011.

14. http://www.cefta2006.com/sites/default/files/CEFTA%202011%20STATS.pdf

15. CEPR-Centre for Economic Policy Research. Global Trade Alert, eds. Simon J. Evenett, jedanaest periodičnih izdanja (jun 2009–jun 2012), dostupno na: http://www.globaltradealert.org/

16. Centralna banka Bosne i Hercegovine (2012) Statistika-Glavni ekonomski indikatori i BDP, dostupno na http://www.cbbh.ba/index.php?id=32&lang=sr

17. Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH (2010) Trgovinski aspekti Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju,

18. http://www.mvteo.gov.ba/izvjestaji_publikacije/izvjestaji/?id=2003

19. Spoljnotrgovinska komora Bosne i Hercegovine (2012) Usluge-spoljnotrgovinska razmjena, http://www.komorabih.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=228&Itemid=283

20. World Trade Organization (WTOa). Report to the TPRB from the Director-General on the Financial and Economic Crisis and Trade-Related Developments, Trade Policy Review Body, Geneva: WTO. Devet periodičnih izdanja (januar 2009 - juni 2012), dostupno na http://www.wto.org/

21. World Trade Organization (WTOb). Overview of Developments in the International Trading Environment, Annual Report by the Director-General, Trade Policy Review Body, tri godišnja izdanja (za 2009, 2010 i 2011. godinu), dostupno na http://www.wto.org/



Jasmin Halebić1

BRUTO DOMAĆI PROIZVOD BOSNE I HERCEGOVINE RASHODNI PRISTUP

SAŽETAK

Prije izbijanja svjetske ekonomske krize u BiH bruto domaći proizvod je bilježio višegodišnji rast. Ekonomska kriza je negativno djelovala na rast bruto domaćeg proizvoda. Rashodovni pristup pokazuje na koji se način odvijala krajnja raspodjela BDP te ukazuje na mjesta moguće intervencije u raspodjeli BDP. U radu se primjenom statičke analize razmatraju pojedine sastavnice bruto domaćeg proizvoda u BiH u razdoblju od šest godina, te odnos učešća tih sastavnica u svakoj godini posebno. Dolazi se do zaključka da u vremenskom razdoblju 2004-2010 porast BDP nije rezultirao jednakim povećanjem svih njegovih sastavnica, nego je došlo do izmjene relativnog omjera sastavnica BDP. Drugim riječima, dogodila se promjena u krajnjoj raspodjeli BDP. Takva promjena može utjecati na životni standard pojedinih kategorija stanovništva.

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, bruto domaći proizvod, rashodovni pristup, krajnja potrošnja

JEL: E20, E21, F41

1. UVOD

Cjelokupna privredna aktivnost jedne zemlje u određenom vremenskom razdoblju može se predstaviti sistemom nacionalnih računa2. Pomoću njih se stiče sveobuhvatan, konzistentan i kvantitativan uvid u stanje privrede te zemlje. Nacionalni računi predstavljaju logički povezan skup definicija i mjera nacionalnog proizvoda. Sačinjavaju ih računi domaćeg proizvoda, finansijskih transakcija, input-output tablice i bilans nacionalnog bogatstva. Razvoj nacionalnog računovodstva omogućava razumijevanje i analizu međusobnog utjecaja makroekonomskih pojava (inflacije, deflacije, recesije, ekonomskog rasta, nezaposlenosti itd.) čime se olakšava rješavanje makroekonomskih problema. „Sistem nacionalnih ili društvenih računa predstavlja statističko-dokumentacijsku osnovu koja je nužni preduvjet svake kvantitativne makroekonomske analize.“ (Babić, M., 2007, str. 119) Sastavljanje nacionalnih računa u BiH zasnovano je na metodologiji koju preporučuju Ujedinjeni narodi i Evropska unija.3

Bruto domaći proizvod je jedan od najvažnijih pokazatelja stanja u privredi. Njegova važnost temelji se na informacijama koje ovaj pokazatelj pruža. „Razina realnog BDP-a“, smatra Mankiw (2009, str. 134), „jest dobro mjerilo ekonomskog blagostanja a rast realnog BDP-a je dobro mjerilo ekonomskog napretka.“ Međutim, ovakav stav neki kritičari ne uzimaju zdravo za gotovo. Postoji razlika „između standardnih mjera bitnih društveno-ekonomskih varijabli poput ekonomskog rasta, inflacije, nezaposlenosti itd., i uvriježene percepcije.“ Rezultat toga je da u zemljama poput Francuske i Vel. Britanije samo 1/3 građana ima povjerenje u zvanične podatke, što veoma jasno utječe na način javnog diskursa o uvjetima privrede i poduzimanju potrebnih politika.“ (Stiglitz, Sen & Fitoussi, 2009, str. 7)

Neki od problema u vezi sa BDP kao pokazateljem ekonomskog blagostanja i napretka nastaju zbog izostavljanja slobodnog vremena i eksternalija prilikom mjerenja BDP, a to su veoma značajne

1 Docent na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Zenici, e-mail: [email protected] 2 System of national accounts. 3 The United Nations the System of National Accounts iz 1993. i the European system of Accounts iz 1995. godine.


kategorije koje utječu na blagostanje u jednoj zemlji. Begg, Fisher i Dornbusch (2010, str. 513) navode: „U većini razvijenih zemalja, prosječni nedjeljni sati rada smanjili su se za barem deset sati od 1900. godine. Pošto odlučuju da rade manji broj sati, ljudi zapravo ističu da dodatno slobodno vrijeme vrijedi jednako koliko i dodatna dobra koja bi mogli da kupe radeći duže.“ Uvrštavanje slobodnog vremena u obračun BDP povećalo bi izmjereni BDP pa bi takva sveobuhvatnija mjerenja, vjerovatno, pokazivala nižu stopu rasta. U pogledu negativnih eksternalija njihovo djelovanje se može shvatiti kroz primjer prometnih gužvi koje mogu utjecati na povećanje BDP jer uzrokuju veću potrošnju goriva u ekonomiji, mada se time, očigledno, ne poboljšava životni standard stanovništva. Ukoliko su građani zabrinuti za kvalitet zraka, a uslijed povećane proizvodnje koja će dovesti do rasta BDP, koju uz to ne prati poštivanje regulative u pogledu okoliša, onda krajnji ishod može biti nekontrolisano povećanje zagađenja zraka, odnosno smanjenje životnog standarda. (Stiglitz, Sen & Fitoussi, 2009) Rad se, pored uvoda, sastoji još od tri odjeljka, u drugom odjeljku se razmatraju načini mjerenja BDP u BiH i daju osnovni podaci i kratke vremenske serije podataka o rashodnom pristupu u mjerenju BDP. Treći odjeljak donosi analizu sastavnica BDP, a u četvrtom se daju zaključna razmatranja.

2. Mjerenja bruto domaćeg proizvoda

Statističke agencije u Bosni i Hercegovini4 BDP prema rashodovnom pristupu definiraju kao ukupnu domaću krajnju (finalnu) potrošnju korigovanu za vanjski bilans razmjene roba i usluga sa ostatkom svijeta. (BHAS, 2010, str. 52) Kalendarom objavljivanja statističkih podataka za 2011. g., koji je objavila Agencija za statistiku BiH5, određuje se da godišnje saopćenje o kretanju BDP prema rashodovnom pristupu, u formi prvih rezultata, bude objavljeno krajem septembra. To znači da se zvanični podaci o krajnjoj potrošnji u BiH za jednu kalendarsku godinu dobivaju sa vremenskim kašnjenjem od gotovo deset mjeseci.6

Tabela 1 - BDP po rashodovnom pristupu, u cijenama prethodne godine (2004-2010), mil. KM

2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 (2010-2004)BDP (stalne cijene) 16689 18240 19978 23357 26129 27604 28178 11489

Nominal. ekon. rast (%) - 9,3 9,5 16,9 11,9 5,6 2,1 9,2 Realni ekon. rast (%) 6,3 3,9 6,0 6,2 5,7 -3,0 0,9 3,7 Potrošnja domaćinst. 15016 16515 17251 19132 21107 21593 21404 6388

Potrošnja vlade 3622 3814 3917 4279 4854 5610 5833 2211 Bruto investicije 4442 4802 4144 6115 7495 5757 5367 925

Zalihe (promjena) 476 13 -182 305 362 -115 74 -402 Izvoz roba i usluga 4641 5583 6440 7829 8621 7910 9085 4444 Uvoz roba i usluga -11156 -12643 -11942 -14187 -16186 -13510 -13762 -2606

Izvor: Agencija za statistiku BiH, 2011, str. 4.; CBBH, 2011.

Tabela 1. prikazuje podatke o BDP po rashodovnom pristupu u razdoblju od početka zvaničnog prikupljanja ove vrste podataka u BiH pa do 2010. godine.

U 2004. g. BDP je iznosio 16,7 mlrd KM, a u 2010. 28,2 mlrd KM. Gornja tabela pokazuje da je BDP BiH u razdoblju od šest godina uvećan za gotovo 11,5 mlrd KM ili za 68,8%. Prosječna stopa nominalnog ekonomskog rasta iznosila je 9,2%, dok je ostvareni realni ekonomski rast u prosjeku

4 Agencija za statistiku BiH započela je kompilaciju BDP po rashodnom pristupu u 2006. g., dok su rashodne

kategorije ovog pristupa na eksperimentalnoj osnovi kompilirane i za 2004. i 2005. g. 5 Vidi: http://www.bhas.ba/statistickistandardi/KALENDAR_PUBLIKOVANJA_ba.pdf (pristup: 22. mart,

2012.) 6 Nažalost, ni ti vremenski termini se ne poštuju, rad nastaje u mjesecu oktobru, a podaci o BDP prema

rashodnom pristupu još uvijek nisu objavljeni.


iznosio 3,7%. Međutim, izdaci domaćinstava za krajnju potrošnju, koji u bitnome određuju životni standard domaćinstava, nisu se povećali u istom omjeru. Sa ukupnim povećanjem od 42,5% potrošnja domaćinstava je, u datom razdoblju, manje povećana od BDP-a za oko 16%. Potrošnja vlade je, za to vrijeme, gotovo pratila povećanje BDP-a jer je uvećana za oko 61%. Istodobno, bruto investicije su zabilježile porast od 20,8%. U razdoblju 2004-2010 privreda BiH je izvezla roba i usluga u vrijednosti 50,1 mlrd KM, dok je zabilježen uvoz u vrijednosti 93,4 mlrd KM, što rezultira vanjskotrgovinskim deficitom od 43,3 mlrd KM ili vrijednošću jednog i po BDP-a iz 2010. Značajan porast u potrošnji domaćinstava je omogućen stvaranjem deficita na tekućem računu platnog bilansa. Ukoliko se želi analizirati relativni udio pojedinih sastavnica BDP po rashodovnom pristupu, onda se njihovim procentualnim prikazom na donjoj slici uočava nekoliko, veoma bitnih, pojava. Uočene pojave mogu biti jedan od temelja za kreiranje mogućih mjera ekonomske politike u oblasti krajnje raspodjele. Krajnja potrošnja u BiH razmatrana u razdoblju 2004-2010 g. mijenja obrazac, što se jasno vidi na slici 1.

Slika 1 - Sastavnice BDP u BiH, 2004-2010, procentni udio

Izvor: Agencija za statistiku BiH, 2011, str. 4.

Potrošnja domaćinstava u BiH je u 2004. g. učestvovala sa gotovo 90% u BDP-u. Od tada se počinje smanjivati njen udio naspram ostalim sastavnicama BDP-a. Potrošnja vlade je u prvim godinama razdoblja (2004-2007) smanjivala svoj udio u krajnjoj potrošnji, a od tada bilježi rast (2008-2010). Bruto investicije su od prosječnog udjela od oko 26%, očekivano, zabilježile odstupanje u dva navrata, prvi put 2006. g., vjerovatno zbog uvođenja PDV-a koji je smanjio agregatnu potražnju u privredi, i drugi put u 2009. i 2010. g. zbog negativnog utjecaja svjetske ekonomske krize. Bruto domaći proizvod Evropske unije (EU27) i njegova struktura predstavljena u narednoj tabeli pokazuju da potrošnja domaćinstava u ukupnom BDP učestvuje 58%. Pri tome, velike evropske zemlje, zapažaju Blanchard, Amighini i Giavazzi (2010), poput Njemačke, Španije i Francuske, bilježe veću potrošnju domaćinstava u odnosu na BDP (oko 60%) nego manje zemlje kao što su Nizozemska, Švedska, Danska, Finska i Austrija (oko 50%). Imajući u vidu da je potrošnja domaćinstava, iskazana kao dio BDP, u BiH iznosila 76% u 2010. godini, uočava se da je na znatno višem nivou od potrošnje domaćinstava u EU27. Potrošnja vlade je u EU27 nešto viša od nivoa te komponente u BiH, dok su bruto investicije za oko 1% više u BiH u odnosu na EU27. U pogledu vanjskotrgovinske razmjene EU27 izvoz sa oko 40% a uvoz


sa oko 39% učestvuju u BDP dok su korespondentne brojke u BiH 32% za izvoz i 48% za uvoz. Dakle, EU27 bilježi vanjskotrgovinski suficit od oko 105 mlrd €.

Tabela 2 - Sastavnice BDP u Evropskoj uniji (EU27), u 2010. godini

EU27 mlrd € Udio u BDP (%)

BDP 12256,2 100

Potrošnja domaćinstava 7116,6 58.1

Potrošnja vlade 2723,9 22.2

Bruto investicije 2278,3 18.6

Izvoz (X) 4982,6 40.7

Uvoz (IM) 4877,4 39,8

Vanjskotrgovinski bilans 105,2 0,86

Pokrivenost X/IM 102,2 -

Izvor: http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page/portal/national_accounts/data/main_tables

2.1. Krajnja potrošnja (domaćinstva i vlada)

Vlada ima vrlo važnu ulogu u jednom ekonomskom sistemu pružajući zajednička dobra (poput sigurnosti) i pojedinačna dobra (kao što su zdravstvena zaštita i obrazovanje). Za procjenu ukupnog blagostanja stanovništva bitna su i jedna i druga. U mjerenju BDP se u troškovima vladâ teško mogu analizirati pitanja kvaliteta pruženih usluga, i zajedničkih i pojedinačnih. Ukoliko se, primjerice, dogodi pozitivna promjena u sektoru zdravstva,7 onda će sadašnji način mjerenja predstavljati potcjenjivanje stvarnog blagostanja stanovništva. Sa druge strane, moguća je situacija da uslijed birokratizacije javne uprave, koja se može ogledati u prekobrojnosti državnih službenika, dođe do uvećane potrošnje za materijal i sredstva za rad, što bi se, u konačnici, primijetilo u ukupnim izdacima vlade, odnosno u povećanju BDP. Ostaje otvoreno pitanje mjerenja produktivnosti u sektoru vlade. Drugim riječima, da li je sektor vlade produktivniji ukoliko ima veće troškove, ili ukoliko donese veći broj zakona ili njihovih izmjena i dopuna. Često se zakoni samo prilagođavaju evropskim standardima. Ne bi li, onda, bilo jednostavnije i efikasnije preuzeti pravnu stečevinu EU i time dovesti posao do kraja?

Na donjoj slici su predstavljeni ukupni izdaci za krajnju potrošnju domaćinstava i vlade u BiH u razdoblju 2004-2010, prikazani kao procentni udio u ukupnom BDP. Radi lakšeg poređenja trendova kretanje ukupnih izdataka je mjereno na dvjema skalama, na lijevoj strani slike je skala kojom se mjere ukupni izdaci domaćinstava u odnosu na BDP, dok je na desnoj strani skala koja mjeri ukupne izdatke vlade8 u odnosu na BDP.

7 Kao što je, primjerice, nedavni početak realizacije inovativnog liječenja prijeloma kuka na Kliničkom centru

Univerziteta u Sarajevu, čime se doprinosi boljoj rehabilitaciji pacijenata u BiH. 8 Izdaci za krajnju potrošnju vlade sadrže dvije vrste izdataka: a) za individualnu i b) za kolektivnu potrošnju.

Izdaci

za individualnu potrošnju su isplate za netržišne usluge vlade (obrazovanje, zdravlje, socijalnu pomoć, kulturu, sport itd.) i isplate za tržišne proizvode i usluge (lijekove, ortopedska pomagala, usluge liječenja itd.) direktno dostavljeni domaćinstvima kao socijalni transfer u naturi. Izdaci za kolektivnu potrošnju vlade se sastoje od izdataka za administrativne, odbrambene, ekonomske, razvojno-istraživačke i dr. netržišne usluge.


Slika 2 – Usporedba izdataka za krajnju potrošnju domaćinstava i vlade, 2004-2010, procentualni udio učešća u BDP u BiH, rashodovni pristup


Sa gornje slike je uočljivo da se potrošnja stanovništva (predstavljena punom linijom) u cijelom razdoblju (izuzev u 2005. g.) stalno smanjuje. Tako je njen udio u ukupnom BDP-u od preko 90% u 2005. g. umanjen na nešto iznad 75% u 2010. godini. Smanjenje potrošnje domaćinstava treba biti upozoravajuće jer ukazuje na to da će ta kategorija imati sve manju fleksibilnost i sve češće postavljati pitanja o neophodnosti restrukturiranja krajnje potrošnje. Sa druge strane, ukupni izdaci za krajnju potrošnju vlade (isprekidana linija) bilježe dva trenda: opadajući, od 2004. do 2007. g.; i rastući, od 2008. do 2010. godine. S obzirom na to da se ekonomska stagnacija u BiH javila u 2008. g. kao smanjenje stope realnog ekonomskog rasta, što se u narednoj 2009. pretvorilo u ekonomski pad, krajnja potrošnja vlade se pokazala neelastičnom.

Posmatrano u apsolutnim iznosima, oba pokazatelja krajnje potrošnje (i domaćinstva i država) su uglavnom u porastu. Izuzetak su ukupni izdaci za potrošnju domaćinstava koji su u 2010. g. smanjeni i u relativnom i u apsolutnom iznosu. Naredna tabela donosi podatke o vladinoj potrošnji, odnosno konsolidiranim rashodima.

Tabela 2 – struktura vladine potrošnje 2007-2010, mil KM

Vladina potrošnja Nivo vlade 2007 2008 2009 2010

Kompenzacije BiH 2534.7 3022.3 3155.2 3169.8

zaposlenima FBiH 1395.4 1624 1609 1618.7

RS 578.1 780.9 840.6 830.7

Korištenje BiH 2220.9 2462 2489.4 2593.1

roba i usluga FBiH 1283.9 1464.6 1460.9 1518

RS 707.5 734.8 815.3 853.3

Budžetski deficit (% BDP) BiH suficit 2,2 4,4 2,5

Izvor: CBBH, 2011, bilten 2. CBBH, 2009, bilten 2.


Potrošnja vlade je u 2008. u odnosu na 2007. g. porasla za 13,4% i to u dijelu kompenzacija zaposlenima za 487.6 mil KM9 i u korištenju roba i usluga za 241.1 mil KM. U narednoj godini i pored toga što je došlo do ekonomskog pada od 3 posto, obrazac vladine potrošnje se nije promijenio. Naprotiv, u 2009. u odnosu na 2008. g. vladina potrošnja je uvećana za 15,6 posto (ili 756 mil KM) i to u dijelu kompenzacija zaposlenima, kao i u korištenju roba i usluga.10 U 2010. g. došlo je do blagog oporavka privrede, zabilježen je realni ekonomski rast od 0,9 posto, premda je vladina potrošnja porasla više od toga (3,9 %). Kompenzacije zaposlenima su ponovo uvećane za 0,4 posto.11

Ovakvo stanje pokazuje napuštanje odgovornog trošenja vlada u razdoblju 2008-2010. Nakon povećanja javnih prihoda, na prvom mjestu zbog uvođenja PDV-a, vlade su iskazale nedovoljnu zrelost i nedostatak strateškog promišljanja u pogledu javnih finansija. Fiskalna pozicija je time pogoršana, što je dovelo do budžetskog deficita od 2,2 % BDP-a u 2008. godini, te njegovog pogoršanja na 4,4% BDP-a u 2009., da bi se u 2010. smanjio na 2,5% BDP-a.

2.2. Bruto investicije

Za to vrijeme, bruto investicije su se kretale u rasponu od 26,6 posto u 2004. do 19,5 posto BDP-a u 2010. godini. Na slici 3 je primjetno da su bruto investicije veoma nestabilne te da su u posmatranom razdoblju umanjile relativni udio u BDP-u. Slika 3 – Ukupni izdaci za bruto investicije, procentualni udio u BDP, rashodovni pristup


Sa gornje slike je uočljivo da bruto investicije nemaju ujednačen trend kretanja u posmatranom razdoblju. Moguće je ukazati na tri dvogodišnje promjene. Od 2004. do 2006. udio bruto investicija se u ukupnom BDP-u smanjivao, nakon čega je od 2006. do 2008. njihov udio ubrzano rastao da bi, ponovo, od 2008. do 2010. g. zabilježio pad. Ovaj trend je primjetan i uvidom u apsolutne iznose bruto investicija (tabela 1). Investicije se dijele na ulaganja u mašine i opremu, građevinske objekte i ostale investicije. Podaci o bruto investicijama su dati u tabeli 3.

9 Od toga se na FBiH odnosi 228.6 mil KM a na RS 202.8 mil KM. 10 Kompenzacije zaposlenima su u FBiH smanjene za oko 1 posto, ali su u RS povećane za oko 60 mil KM ili 7,6

posto. 11 U 2010. godini su kompenzacije zaposlenima uvećane u FBiH a smanjene u RS.


Tabela 3 – Bruto investicije u stalna sredstva u BiH, tekuće cijene, mil KM

2005 2006 2007 2008 2009 2010

Mašine i oprema 2108.5 1888.6 2681.6 3096.4 2154.9 1982.4

Građevinski objekti 2524.1 2537.7 3259.4 4259.3 3575.2 3195.9

Ostale investicije 156.9 106 201.6 212.2 221.6 166.1

Ukupne investicije 4789.5 4532.3 6142.6 7567.9 5951.7 5344.4

Stopa promjene (%) n.a. -5,4 35,5 23,2 -21,4 -10,2


Iz gornje tabele uočljivo je da u strukturi ukupnih investicija dominiraju ulaganja u građevinske objekte, odnosno infrastrukturu, koja su od ulaganja u mašine i opremu veća za oko 415 mil KM u 2005., a u 2010. g. za više od 1,2 mlrd KM. Drugim riječima, jaz između ulaganja u mašine i opremu sa jedne, i u građevinske objekte, sa druge strane, u razdoblju od samo šest godina (2005-2010) gotovo se utrostručio. Efekat ulaganja u građevinske objekte na BDP je, uglavnom, značajniji u vrijeme njihove izgradnje nego u vrijeme njihovog korištenja. Stoga će bruto investicije strukturirane ne ovaj način imati skromniji utjecaj na rast BDP nego što bi imale da je situacija obrnuta. Međutim, dok je nivo ulaganja u građevinske objekte u 2010. g. viši nego u 2005., dotle je nivo ulaganja u mašine i opremu u 2010. niži od ulaganja u 2005. g. i to za 6 posto.

1.2. Izvoz roba i usluga

Budući da su male zemlje, poput BiH, koje svojom ekonomskom politikom ne mogu utjecati na svjetske cijene, suočene sa nedovoljno velikim domaćim tržištem i domaćom tražnjom, to su, neizbježno, upućene na otvorenost prema svjetskim tržištima s obzirom na to da im domaća tržišta ne pružaju mogućnost efikasnog organizovanja proizvodnje i ostvarivanje efekata ekonomije obima. U razmjeni sa svijetom Bosna i Hercegovina ostvaruje višegodišnji vanjskotrgovinski deficit, a „samo pozitivna bilanca vanjske trgovine utječe na povećanje proizvodnje i zaposlenosti“ (Babić i Babić, 2008, str. 223)

Slika 4 – Međunarodna razmjena u BiH, 2004-2010, (mil KM)

2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010

Izvoz roba i usluga 4641 5583 6440 7829 8621 7910 9085

Uvoz roba i usluga -11156 -12643 -11942 -14187 -16186 -13510 -13762

Izvoz roba i usluga (% BDP) 27.81 30.61 32.24 33.52 32.99 28.65 32.24

Uvoz roba i usluga (% BDP) 66.84 69.32 59.78 60.74 61.95 48.94 48.84

Vanjskotrgovinski deficit -6515 -7060 -5502 -6358 -7565 -5600 -4677

Pokrivenost (izvoz/uvoz) 41.6 44.16 53.93 55.18 53.26 58.55 66.02

Ukupan vanjski dug 4032 4338 4071 3961 4240 5234 6249

Neto devizne rezerve 3478 4223 5451 6698 6295 6211 6456

Tekući račun platnog bil. -2579 -2933 -1532 -2329 -3516 -1490 -1363

Izvor: Agencija za statistiku BiH, 2011. Centralna banka BiH, 2011.

Tabela 4 pokazuje da se izvoz BiH u razdoblju 2004-2010 kretao između 27 i 32 posto BDP (u 2007. g. je ostvareno 33,5% izvoza kao procenta BDP-a) dok se uvoz smanjio od oko 2/3 vrijednosti BDP-a na


48% BDP. Uočava se, također, da je negativan ekonomski rast u 2009. g. od -3,0 %12 utjecao na smanjenje kako izvoza tako i uvoza roba i usluga, s tim što je smanjenje uvoza bilo izraženije. Rastući trend izvoza i opadajući trend uvoza u razdoblju 2004-2010 doveli su do relativnog smanjenja vanjskotrgovinskog deficita kao odnosa prema BDP-u dok je apsolutna vrijednost tog deficita u porastu, od 11 mlrd KM u 2004. g. na 13,7 mlrd KM u 2010. g. Međutim, relativno smanjenje vanjsko-trgovinskog deficita, koje se događa u okolnostima fiksnog deviznog kursa i liberaliziranog računa kapitala, često uzrokuje nastanak budžetskog deficita. (Santini i Bebek, 2010, str. 43) Imajući u vidu da deficit robne razmjene povećava porezne prihode i utječe na smanjenje budžetskog deficita, svako smanjenje vanjskotrgovinskog deficita može generisati budžetski deficit. Upravo u vrijeme značajnog smanjenja vanjskotrgovinskog deficita u BiH zabilježen je neto deficit u vladinim finansijama u iznosu od 1,07 mlrd KM.13

Slika 4 – Vanjskotrgovinski deficit BiH, 2004-2010

Izvor: Agencija za statistiku BiH, 2011. Centralna banka BiH, 2011.

Na slici 4 uočava se nekoliko značajnih obilježja međunarodne razmjene u BiH. U pogledu uvoza, uočavaju se razdoblja relativne stagnacije i smanjenja (2006 i 2008-2009). U razdoblju 2006-2008 uvoz je blago rastao sa 60 na 62 posto BDP-a, dok se u 2009-2010 zadržao na 48 posto BDP-a, čemu je uzrok opadanje domaće tražnje za uvoznim robama. Naspram tome, evidentna su i dva smanjenja uvoza kao procenta BDP i to u 2006. g., zbog povećanoga uvoza godinu ranije, a prije uvođenja PDV-a, i u 2009. g. uslijed spomenutog pada domaće tražnje za uvoznim dobrima i uslugama. Sa druge strane, izvoz je bilježio rast od 27 do 33 posto BDP-a. Globalna ekonomska kriza je u 2008. i naročito u 2009. g. utjecala na smanjenje izvoza.

3. Analiza

Kao mala privreda BiH je opredijeljena na otvorenost u međunarodnoj razmjeni. Takva međunarodna razmjena bi joj mogla donijeti značajne koristi ukoliko uspije proizvoditi i izvoziti robe i usluge ispod

12 Centralna banka BiH, 2011, str. 157. 13 Podaci Centralne banke BiH (2011, str. 189).

Izvoz / BDP Uvoz / BDP


nivoa svjetskih cijena. Međutim, odluka o liberalizaciji je donijeta prije revitalizacije industrije devastirane tokom 1990-ih. Tome su, vjerovatno, doprinijeli interesi industrijski razvijenih zemalja kojima neprestano trebaju nova tržišta za profitabilna ulaganja kapitala i plasmane roba. Veliki deficit tekućeg računa platnog bilansa bivao je uravnotežen prilivima na računu kapitala, direktnim stranim ulaganjima, te portfolio i ostalim ulaganjima, odnosno ulaskom inozemnog kapitala koji je tragao za prilikama visokoprofitabilne oplodnje.

Sa druge strane, otvorenost jedne privrede znači i njenu veliku izloženost utjecaju ekonomskih događaja u njenim najvažnijim partnerima u međunarodnoj razmjeni. Stoga događanja u EU, kao najvećem trgovinskom partneru BiH, trebaju biti ozbiljno uzeta u razmatranje prilikom donošenja mjera ekonomske politike. Otvorenost privrede, posmatrana kao veličina vanjskotrgovinskog bilansa u odnosu na BDP, u BiH je veća nego u EU27. U usporedbi sa EU, finalna raspodjela BDP u BiH najviše odstupa u dvije kategorije: to su potrošnja domaćinstava (koja je u BiH veća od EU prosjeka) i vanjskotrgovinska razmjena (koja u BiH dovodi do deficita, dok je u EU suficit). Stoga bi se mjerama ekonomske politike trebalo djelovati prvenstveno na te dvije kategorije. Budući da su u ekonomskom sistemu, kakav je u BiH, donosiocima odluka jedino na raspolaganju instrumenti fiskalne i dohodovne politike, dok su instrumenti monetarne politike (djelimično) i tečajne politike (u potpunosti) imobilizirani, to se izvozna konkurentnost nacionalne privrede i smanjenje domaće potrošnje trebaju postizati promjenom poreza. Vrlo efikasan način za to može biti povećavanje stope poreza na dodanu vrijednost (PDV) i smanjivanje stope poreza na dohodak. Povećanje PDV-a bi moglo imati dva vrlo važna efekta. Sa jedne strane, došlo bi do smanjenja domaće potrošnje i njenog svođenja u realne okvire, dok bi se, sa druge strane, polučili efekti slični devalvaciji, odnosno smanjenju izvoznih cijena, i shodno tome, podizanju izvozne konkurentnosti. Ukupni efekat bi se mogao pojačati smanjivanjem stope poreza na dohodak, čime bi se zaštitio standard domaćinstava zbog umanjene kupovne moći uslijed porasta PDV-a, ali bi i troškovi rada u formiranju cijena bili niži. Imajući u vidu da su izvoznici oslobođeni plaćanja PDV-a, to bi moglo dodatno povećati izvoznu konkurentnost bh. privrede sa efektima ublažavanja vanjskotrgovinskog deficita. Izvoz bi, u tom slučaju, mogao polučiti multiplikativan efekat povećanja BDP-a.

Analiza pokazuje da relativna potrošnja domaćinstava, u usporedbi sa ostalim sastavnicama BDP, bilježi pad. Time se otežava vođenje stabilizacione politike privrede temeljene na funkciji potrošnje. Daljnje smanjenje potrošnje domaćinstava moglo bi dovesti do društvenih napetosti ili dodatnog ograničenja u provedbi potrebnih reformi, kao što je slučaj u zemljama poput Grčke i Italije, gdje građani (domaćinstva) protestvuju protiv uvođenja mjera štednje koje će im dodatno umanjiti udio u krajnjoj raspodjeli BDP-a.

Neelastičnost državne potrošnje u BiH vjerovatno je tim veća što su budžeti na svim nivoima više socijalni a manje razvojni, kao i zbog materijalnih prava korisnika budžeta zasnovanih na zakonu, što stvara visoke fiksne troškove ekonomskog sistema u BiH i utječe na neelastičnost vladinih izdataka. Time smanjenje deficita putem smanjenja državne potrošnje, odnosno stabilizacija ekonomije postaje veoma teško izvodljivo. Ravnotežno stanje na političkim tržištima ne daje nijednom učesniku (ili skupini) dovoljan kapacitet za provedbu neophodnih mjera za smanjenje deficita. Drugim riječima, takvo donošenje odluka, vjerovatno, na političkim tržištima ima visoku cijenu. Formiranje stabilne i snažne većine za donošenje i provedbu odluka u sektoru vlade bi visoku cijenu potrebnih reformi moglo, donekle, sniziti.

Pitanje budžeta i budžetskog deficita je veoma bitno sa aspekta bruto domaćeg proizvoda jer „zemlje koje imaju manji budžet ostvaruju veće stope rasta u odnosu na zemlje koje nisu uspjele smanjiti udio države u finalnoj raspodjeli društvenog proizvoda“, smatra Santini (2009, str. 377). Držanje budžetskog deficita pod kontrolom i izbjegavanje zaduživanja na domaćem finansijskom tržištu znači čuvanje od negativnog efekta „istiskivanja“ privatnog sektora sa finansijskih tržišta. Nadalje, neuvećavanje


socijalnih prava domaćinstava iznad realnog okvira (a to je bio jedan od uzroka budžetskog deficita u BiH) stimuliše, uslijed psihološkog efekta, veću štednju u društvu koja može biti dobra podloga za veća ulaganja i suficit platnog bilansa.

Bruto ulaganja su vrlo promjenjiva ali je primjetna pojava smanjenja ulaganja u mašine i opremu u odnosu na ulaganja u stambene objekte. Za povećanja produktivnosti neophodno je da ulaganja u mašine i opremu značajnije porastu. Upravo ulaganja u mašine i opremu poboljšavaju dugoročni ekonomski rast, putem porasta produktivnosti. Na taj način bi se mogla značajno unaprijediti konkurentnost domaće privrede sa ciljem ostvarivanja pozitivnih efekata liberaliziranih trgovinskih tokova.

4. ZAKLJUČAK

Nacionalni računi u BiH se ne objavljuju pravovremeno. Mjerenja BDP u BiH zaostaju za evropskom praksom. Stoga je neophodno unaprijediti efikasnost prikupljanja i objavljivanja agregatnih makroekonomskih pokazatelja. Mjerenja BDP ne omogućavaju pravovremenu analizu i predviđanja budućih kretanja u privredi. Sadašnji načini iskazivanja ekonomskih varijabli pomoću brojnih pokazatelja, uključujući i BDP, uglavnom odražavaju nivo blagostanja iz prošlosti, dok se nedovoljno pažnje poklanja održivosti ukupnog stanja u budućnosti. Sadašnje blagostanje zavisi od ekonomskih resursa, kao i efikasnosti i efektivnosti njihovog korištenja dok će pitanje održivosti (i unapređenja) nivoa blagostanja biti pod presudnim utjecajem resursa koji preostaju za buduće naraštaje, jednako kao i načinima njihove upotrebe.

Mada je u posmatranom razdoblju (2004-2010) ostvaren realni ekonomski rast, u prosjeku od 3,7 posto, izdaci za krajnju potrošnju domaćinstava nisu pratili taj rast. Za to vrijeme, potrošnja vlade je rasla približno istom dinamikom kao i realni BDP. Navedeno upućuje na zaključak da su donosioci makroekonomskih odluka u BiH skloni vrsti raspodjele koja pogoršava neto položaj domaćinstava (stanovništva) u raspodjeli bruto društvenog proizvoda.

Struktura BDP u EU (EU27) je, u elementima vladine potrošnje i bruto investicija, vrlo slična onoj u BiH, dok je u pogledu potrošnje domaćinstava i vanjsko-trgovinske razmjene stanje u BiH u velikoj mjeri različito u odnosu na EU. Potrošnja domaćinstava kao procenat BDP je izrazito viša od potrošnje domaćinstava u EU, dok je vanjskotrgovinski bilans, za razliku od stanja u EU koja bilježi suficit, negativan u cijelom razdoblju.

Međunarodna ekonomska razmjena BiH sa inozemstvom nije u funkciji povećanja proizvodnje a samim time ni zaposlenosti. Pojava deficita na tekućem računu bilansa plaćanja ukazuje na to da BiH postaje dužnik te da bi se, radi finansiranja tog deficita, u budućnosti mogla suočiti sa povećanjem obaveza ili smanjivanjem potraživanja u inozemstvu čime bi se dugoročna krajnja potrošnja mogla dodatno umanjiti.


GROSS DOMESTIC PRODUCT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA – EXPENDITURE APPROACH

ABSTRACT

Before the outbreak of the global economic crisis in B&H there was an increase of the gross domestic product. The economic crisis had a negative effect on its growth. Expenditure approach shows the way in which the final distribution of GDP was carried out and the possible intervention in the distribution of GDP.

By application of static analysis this paper discusses certain components of gross domestic product in B&H in the period of six years, also the participation balance of these components in each year in particular. It can be concluded that in the period 2004-2010 GDP growth did not result in an equal increase in all of its components, but there was a change in the relative proportion of GDP components. In other words, there was a change in the final distribution of GDP. Such change may affect the standard of living of certain population categories.

Key words: Bosnia and Herzegovina, gross domestic product, expenditure approach, final consumption.

JEL: E20, E21, F41

LITERATURA

1. Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine (BHAS), 2011. Saopštenje: Bruto domaći proizvod – rashodovni pristup. Godina V, broj 5, Sarajevo.

2. Babić, A. i Babić, M., 2008. Međunarodna ekonomija. VII dopunjeno i izmijenjeno izdanje. Sigma savjetovanja d.o.o., Zagreb.

3. Babić, M., 2007. Makroekonomija. XV dopunjeno i izmijenjeno izdanje. Mate, Zagreb.

4. Begg, D., Fisher, S., i Dornbusch, R., 2010. Ekonomija. 8. Izdanje. Datastatus, Beograd.

5. Blanchard, O. 2005. Makroekonomija. Treće izdanje. MATE, Zagreb.

6. Blanchard, O., Amighini, A., i Giavazzi, F., 2010. Macroeconomics: a European Perspective. Pearson Education Limited, England.

7. Centralna banka BiH, 2011. Godišnji izvještaj za 2010. Sarajevo.

8. Centralna banka BiH. Publikacija „Bilten“, različita godišta. Sarajevo.

9. Državni zavod za statistiku (DZS), 2011. Procjena tromjesečnog bruto domaćeg proizvoda u 2011. Br. 12.1.1/2, Zagreb.

10. Mankiw, N.G., 2009. Brief Principles of Macroeconomics. 5. izdanje. South-Western Cengage Learning, USA.

11. Santini, G., 2009. Refleksije jednog Turanjca. Rifin d.o.o., Zagreb.

12. Santini, G., i Bebek, S., 2010. Podjela poreza po kriteriju vremena i dvostruki deficiti – slučaj Hrvatske. Ekonomija/Economics, 17 (1), str. 39-67. Rifin, Zagreb.

13. Stiglitz, J., Sen, A. & Fitoussi, J.P., 2009. Report by the Commission of the Measurement of Economic Performance and Social Progress, [on-line]. Dostupno na: http://www.stiglitz-sen-fitoussi.fr/documents/rapport_anglais.pdf [pristup: 13. avgust 2011.]



Vasilj Žarković1

Dragan Gligorić2

ISKUSTVA I REZULTATI RAZLIČITIH TRANZICIONIH PROCESA

SAŽETAK

Tranzicija socijalističkih privreda u tržišnu privredu se pokazala kao kompleksan, težak i dugotrajan proces. Reforme su se pokazale mnogo složenijim nego što se očekivalo. I vrijeme koje je potrebno za njihovo ostvarivanje biće mnogo duže nego što se predviđalo. Tranzicija socijalističkih privreda se odvijala primjenom dva koncepta. Revolucionarni koncept poznat kao „šok terapija“, po receptima zapadnih ekonomista zasnovanim na principima Vašingtonskog konsenzusa, primijenjen u najvećem broju zemalja Centralne i Istočne Evrope i evolutivni sa dobro osmišljenom dinamikom i redoslijedom odvijanja reformi primijenjen u Narodnoj Republici Kini. Osnovni cilj ovog rada je da prikaže različite tranzicione procese i rezultate na primjeru Kine i zemalja Centralne i Istočne Evrope sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu. Hipoteza koja se nastoji dokazati u radu da je redoslijed i dinamika reformi ključna pretpostavka za provođenje uspješne tranzicije, te da su brza deregulacija, liberalizacija i privatizacija nanijele ogromne štete zemljama u tranziciji i otežale njihov razvoj. Istraživanje obuhvata tranzicione procese u Kini, zemljama Centralne i Istočne Evrope i u Bosni i Hercegovini. Istraživanja su pokazala da je istočnjačka mudrost pobijedila zapadnjačke recepte.

Ključne riječi: transformacija, ofšoring, konkurentnost, direktne strane investicije, izvoz, devizni kurs

JEL: P20,F23, F63

1. Tranzicija Kine od siromašne zemlje do lidera svjetske ekonomije

Kinu karakterišu specifičnosti i posebnosti, koje su izgrađivane i izražavane kroz cijelu njenu istoriju. Bez poznavanja njenih specifičnosti ne mogu se objektivno sagledati i upoznati stvarni ekonomsko-socijalni sadržaji kineskog razvoja i aktuelni tokovi i procesi transformacije. Od svih civilizacija, sve do prve polovine devetnaestog vijeka, nijedna se nije činila naprednijom, nijedna se nije osjećala nadmoćnijom, kao što je Kina. Kineska pisana istorija i kultura je jedna od najstarijih na svijetu. Štampane knjige su bile dostupne pet vijekova ranije nego u Evropi. Stopa pismenosti je bila velika. Nauka mnogo razvijenija nego u ostatku svijeta. Bogata arhitektura, naučna i književna građa i filozofija dokaz su razvoja i razvijenosti na najvišem nivou u svom vremenu. Kinezi su dali krupan doprinos razvoju svjetske civilizacije. Izumili su papir, štampariju, kompas, mehanički sat, barut, i sve to vijekovima prije nego što su ti izumi primijenjeni na Zapadu. Njena zatvorenost tokom devetnaestog, i najvećeg dijela dvadesetog vijeka, podrivala je osnovu njenog razvoja i napretka.

Kina je uvijek imala svoj put razvoja uz povremene devijacije nastale nakon završetka socijalističke revolucije 1949. godine, kada je pokušala po uzoru sovjetskog staljinističkog sistema da razvija svoj ekonomsko-socijalni sistem. Izvjesna nesnalaženja su bila prisutna i za vrijeme napuštanja sovjetskog modela, a naročito za vrijeme „velike kulturne revolucije“ 1966. godine, kada su se na udaru našli svi oni koji su se zalagali za prelazak na tržišnu privredu i izlazak iz šema i kalupa jedinstvenog centralnoplanskog upravljanja privredom.

1 Doc. dr., Ekonomski fakultet Univerziteta u Banjoj Luci , [email protected] 2 Mr. sc.,Viši asistent, Ekonomski fakultet Univerziteta u Banjoj Luci , [email protected]


1.1. Pragmatične reforme Denga Sjaopinga

Transformaciju Kine od izolovane centralnoplanske poljoprivredne zemlje do značajnog činioca na svjetskoj ekonomskoj sceni započeo je pragmatični reformator Deng Sjaoping. Deng je, za razliku od Mao Cetunga, bio pragmatična osoba željna ekonomskog rasta i političke stabilnosti. On je težio depolitizaciji ekonomije, postepenom uspostavljanju tržišne ekonomije i otvaranju prema svijetu. Koliko je mudrosti i hrabrosti imao Deng svojom izjavom „slavno je obogatiti se,“ oslobađajući kinesku privredu od planske ka tržišnoj, tvrdeći da su važna radna mjesta i prihodi, a ne ideologija. Zaokret ka tržišnoj ekonomiji sadržan je i u njegovoj čuvenoj izreci „nije bitno da li je mačka crna ili bijela, bitno je da lovi miševe.“ Deng je bio duboko uvjeren da se nacija može izvući iz siromaštva jedino otvaranjem i razvojem konkurentnog tržišta koje će omogućiti ulazak novih tehnologija i razvoj takmičarskog duha i fleksibilnosti, a što će sve voditi bržem razvoju. Dengov program ekonomskih reformi je bio usmjeren ka uspostavljanju tržišne privrede, otvaranju prema svijetu i ostvarenju „četiri modernizacije“: kineske industrije, poljoprivrede, nauke i tehnologije i narodne odbrane. Smatrao je da otvaranje zemlje prema svijetu predstavlja nužnu potrebu i pretpostavku za dinamičan razvoj kineske privrede te reforme treba provoditi na strpljiv, postepen i odlučan način, što odgovara strpljivosti kineskog duha i urođenoj kineskoj mudrosti.

Marš nacije ka tržišnoj privredi krenuo je 1978. godine, kada su vlasti zbog jakih suša bile prinuđene da olabave stroge administrativne kontrole nad poljoprivrednom proizvodnjom. Poljoprivrednicima je dato pravo da značajan dio viška proizvodnje koriste za prodaju po tržišnim cijenama. Time su otvorene mogućnosti za razvoj privatnog sektora u proizvodnji hrane i stvaranje uslova za bolje snabdijevanje tržišta. Reforme su urodile plodom. Poljoprivredna proizvodnja je značajno porasla, podstičući daljnju deregulaciju i razvoj poljoprivrednog tržišta. Produktivnost u poljoprivrednoj proizvodnji je porasla. Proizvodnja hrane se gotovo udvostručila. Uspjeh u poljoprivredi ohrabrio je širenje reformi i na industrijski sektor i dao podsticaj argumentima reformatora da se ide brže u reformama ka tržišnoj privredi. Kako se Kina kontinuirano kreće prema konkurentskoj proizvodnji i otvara prema svijetu, privredni napredak je postao toliko snažan da su ideološke debate iz ranijih godina postale stvar prošlosti. Otvaranje prema svijetu je započeto uspostavljanjem velikih slobodnih zona u istočnim lukama po uzoru na Hong Kong. Vlada je 1979. godine osnovala četiri slobodne privredne zone duž obale – tri u provinciji Guangdong blizu Hong Konga i jednu u provinciji Fujian, s ciljem da se privuku direktne strane investicije. U tim zonama su uvedeni poreski podsticaji sa jednostavnim procedurama za osnivanje preduzeća, ustupanjem zemljišta, osiguranom strujom i dostupnom obrazovanom i jeftinom radnom snagom. Broj slobodnih zona se naglo širio na sve provincije. U početku su ulagači uglavnom bili Kinezi koji su živjeli u Hong Kongu. Oni su imali rodbinu i prijatelje u Kini i poznavali su poslovnu praksu Kine. Njima su se nešto kasnije pridružili tajvanski investitori u želji da budu dio razvojnog buma Kine. Nakon toga, Evropljani i Amerikanci počeli su direktno investirati, i to kasnih 1980 – ih godina, a Japanci sredinom 1990 – ih .

Kada je Kina otvorila svoju zatvorenu privredu, strane multinacionalne kompanije su to vidjele kao veliko tržište i veliku šansu. Šanse su svakako proširene ulaskom Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) 2001. godine, što je značilo da Peking prihvata ista globalna pravila koja važe pri uvozu i izvozu roba i usluga i tretmanu stranih investicija. To je u velikoj mjeri povećalo atraktivnost Kine kao proizvođačke baze. Njeno potpuno uključenje u svjetski trgovinski sistem podstaklo je privredni razvoj Kine, kao i ukupni razvoj svjetske privrede. Uporedo s kineskim otvaranjem prema svijetu i svijet se otvara prema Kini. Kina je pronašla ključ za otvaranje razvijenih zemalja Zapada. Najbolji dokaz za to je rast učešća spoljne trgovine u bruto domaćem proizvodu Kine i dinamičan rast direktnih stranih investicija. Vrijednost direktnih stranih investicija u 2009. godini iznosila je 473,1 milijardu dolara, u 2010. godini 578,8 milijardi dolara i u 2011. godini 781,8 milijardi dolara i ima


uzlazni trend. Kina se smatra najpogodnijom zemljom za investiranje. Danas u svijetu praktično i nema značajnijih svjetskih investitora koji ne investiraju značajne sume kapitala u veoma atraktivnu i prosperitetnu kinesku privredu. To nije slučajno kada se imaju u vidu prirodna bogatstva (kvalitetan ugalj, hidroenergija i dr.), jeftina i kvalitetna radna snaga, ogromno tržište sve veće kupovne snage najmnogoljudnije zemlje svijeta.

Ulazak Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju dao je snažan podstrek jednom drugom obliku saradnje – ofšoringu. Ofšoring je praksa kada neka kompanija premjesti proizvodnju u drugu zemlju da bi na taj način smanjila troškove proizvodnje. Kina je upravo postala najprivlačniji prostor za multinacionalne kompanije za otvaranje ofšor fabrika zahvaljujući jeftinijoj radnoj snazi, nižim porezima i pristupu jednom džinovskom tržištu na kojem žele steći dominantno uporište. Ofšoring je zahvatio čitav niz industrijskih djelatnosti poput tekstilne industrije, elektronike, proizvodnje autodijelova, ramova za naočare, igračaka i slično, i postao formula za povećanje konkurentnosti i opstanak u konkurenciji. Kina ima više od 160 gradova sa preko milion stanovnika. Danas su neki od njih najveći proizvođači tekstila i ramova za naočare u svijetu, neki među najvećim proizvođačima kompjuterskih ekrana i računara. Kina snažno podstiče razvoj ogromnog domaćeg tržišta. Istovremeno podstiče lokalno rivalstvo koje se odražava niskim nivoom proizvođačkih cijena. Kina ne privlači samo strane investicije niskim proizvođačkim cijenama proizvoda, već i dobrim kvalitetom i produktivnošću. Mnoge strane kompanije prenose nova znanja i savremenu tehnologiju u Kinu da bi je iskoristile za produktivnu proizvodnju. Kina nije samo mjesto za proizvodnju jeftinih proizvoda, već i za proizvodnju složenih proizvoda visokih tehnologija.

1.2. Kina novi lider svjetske ekonomije

Tržišne reforme u Kini i njeno integrisanje u svjetsko tržište učinili su da je ona danas značajna komponenta i vrlo uticajni faktor globalne svjetske ekonomije. Kina je prema veličini bruto domaćeg proizvoda, mjerenog paritetom kupovne moći, postala druga ekonomska sila, poslije Sjedinjenih Američkih Država. Dugoročna strategija Kine je da izbije na sam vrh svjetske ljestvice. Sve prognoze govore da će Kina u bliskoj budućnosti postati novi lider svijeta.

Slika 1. Najveće svjetske ekonomije: poređenje Kine i SAD-a

Izvor: Kreacija autora


I pored suprotstavljenih interesa i različitosti sistema kinesko-američki ekonomski odnosi su sve više uzajamno zavisni, a manje suprotstavljeni. Otuda se često može čuti da se radi o „Kimerici“, kako se odnedavno naziva simbioza s jedne strane najveće, a sa druge strane najbrže rastuće svjetske ekonomije. Kina i Amerika su u isto vrijeme i partneri i rivali. Amerikanci svoj deficit u dobroj mjeri pokrivaju prodajom obveznica, najčešće trezorskih, Kini, koja ih kupuje dolarima ostvarenim iz suficita spoljnotrgovinske razmjene sa Amerikom. Kina je u 2011. godini izvezla roba u Ameriku u vrijednosti od 295,4 milijardi dolara više nego što je u istoj godini uvezla roba iz Amerike, a slična situacija će se nastaviti i u narednim godinama.

Kineski lideri su mnogo više nego njihove zapadne kolege fokusirani da mladim ljudima obezbijede što bolje obrazovanje u informacionim tehnologijama, matematici i drugim oblastima koje je neophodno za uspjeh u globalnom svijetu. Posebna pažnja se daje izgradnji infrastrukture koja će Kinezima omogućiti da se što potpunije povežu s ekonomijama razvijenog svijeta i koja će privući globalne investitore. Ono što kineski lideri stvarno žele jeste da se što više proizvoda proizvede u Kini od tekstila do proizvoda visokih tehnologija. Stvari će se u sljedećim decenijama kretati u tom pravcu. Tokom tri posljednje decenije pređen je put od „prodato u Kini“, preko „napravljeno u Kini“ i „razvijeno u Kini.“ Kineska privreda je potpuno povezana s ekonomijama razvijenog svijeta i svaki pokušaj da se to razveže izazvao bi ekonomski i geopolitički haos koji bi mogao da uništi svjetsku privredu. Zapad će morati da razvije nove poslovne modele saradnje sa Kinom u smislu da izvuku ono što je najbolje od Kine i zaštite svoje interese. Industrije koje zahtijevaju ogromna sredsta za istraživanje i razvoj poput automobilske, farmaceutske i vazduhoplovne, još uvijek imaju snažnu bazu u razvijenim zemljama Zapada. Zapad će nastaviti da koristi sve prednosti Kine u proizvodnji dijelova i proizvoda, ali će nastojati da zadrži istraživanje i razvoj novih tehnologija i najsloženije dijelove proizvodnje.

Kao najbliži susjed, Japan je uspostavio saradnju sa Kinom na sličnom modelu. Da bi zadržale globalnu konkurentnost, japanske kompanije su morale da presele u Kinu dio svoje proizvodnje srednjeg nivoa složenosti, a kod kuće su zadržale samo najsloženije dijelove proizvodnog procesa. Tako su Kina i Japan postali dio istog lanca za proizvodnju i snabdijevanje. Poslije višegodišnje recesije japanska privreda se u posljednjih nekoliko godina počela oporavljati zahvaljujući rastu izvoza savremene opreme u Kinu. Kina je zamijenila Sjedinjene Američke Države kao najveći uvoznik japanskih proizvoda.

Svijet je impresioniran uspjesima koje u posljednje tri decenije ostvaruje Kina. Ekonomski prosperitet se ogleda u visokim godišnjim stopama realnog rasta bruto domaćeg proizvoda (BDP) od oko 10%, visokim prosječnim godišnjim stopama rasta izvoza od oko 26% (izuzimajući 2009. godinu), visokim bruto investicijama (preko 40%), visokim suficitom tekućeg računa, visokim prilivom direktnih stranih investicija, niskoj inflaciji, niskoj stopi nezaposlenosti, niskim javnim i spoljnim dugom u odnosu na bruto domaći proizvod. U velikoj mjeri uspjeh svjetske privrede zavisi od napretka Kine.

Tabela 1. Makroekonomski pokazatelji za period 2006-2011. god. ( u% )

Red.br. Pokazatelji 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011.

1. Realan rast BDP 11,1 11,9 9,6 9,2 10,4 9,2

2. Udio industrije/ BDP 48,9 48,6 48,1 46,2 46,9 46,8

3. Bruto investicije/ BDP 40,9 42,7 40,5 40,1 45,8 54,2

4. Tekući račun (milijarde USD) 249,9 371,8 426,1 261,1 305,4 201,7

5. Javni dug/BDP 22,1 18,4 15,6 16,5 16,3 16,4

6. Spoljni dug/BDP) 3,1 5,1 5,0 4,7 5,2 6,8

7. Fiskalni bilans / BDP -0,3 0,3 -0,17 -3,091 -1,6 -1,1

8. Inflacija 1,7 4,8 5,9 -0,7 3,3 5,5

9. Nezaposlenost 4,2 4 6,3 6,1 6,1 6,5

10. Rast industrijske proizvodnje 22,9 13,4 9,9 9,3 15,7 13,9

11. Rast izvoza 28,9 26,0 17,4 -16,1 31,3 20,4

Izvor: //www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/index.html(pristup 15.05.2011)


Kina je veliki izazov i veliko tržište. Kina je velika mogućnost i sjajna perspektiva. Gdje su tajne kineske tranzicije? Koji su to faktori vodili uspjehu? Šta je to Kina uradila da bi oslobodila produktivne mogućnosti svoga naroda, istovremeno osiguravajući mir i braneći moć? Visoke stope rasta su postignute zahvaljujući nizu faktora, kao što su: (1) postepen i dobro osmišljen redoslijed i dinamika odvijanja reformi; (2) otvaranje prema svijetu, što je doprinijelo porastu spoljnotrgovinske razmjene, posebno rasta izvoza i direktnih stranih investicija; (3) veliko tržište sa rastom kupovne moći; (4) niski troškovi obrazovane i disciplinovane radne snage; (5) visok nivo bruto investicija, preko 40% bruto domaćeg proizvoda; (6) povoljan investicioni ambijent za domaće i strane investitore; (7) dobro vođena politika deviznog kursa juana; (8) promijenjena struktura bruto domaćeg proizvoda putem povećanja učešća industrije i usluga, a smanjenja učešća poljoprivrede.

Kina je postepeno provodila reforme ka tržišnoj privredi, dajući posebnu pažnju i značaj redoslijedu i dinamici reformi. Ona je primijenila sistem kreativne destrukcije, tj. eliminisanja stare privredne strukture putem stvaranja nove. Milioni novih preduzeća su stvoreni po gradovima i selima. Veliki broj stranih kompanija je ušao na kinesko tržište, tako da je Kina postala jedna od najvećih destinacija direktnih stranih investicija. To nije slučajno. Kina je veliko i perspektivno tržište, tržište velike kupovne moći, niskih troškova obrazovane i disciplinovane radne snage. Ona nudi bolje uslove nego ostali, što doprinosi dinamičnom procesu seljenja industrije iz razvijenih zemalja u Kinu. Kina vrlo uspješno provodi dinamičan razvoj industrijskog sektora baziranog na novim tehnologijama i jeftinoj radnoj snazi. Tome je doprinijelo i veliko prisustvo ofšor fabrika multinacionalnih kompanija. Učešće industrije u stvaranju bruto domaćeg proizvoda se u prosjeku kreće oko 48%.

Kina provodi jasnu strategiju postupanja sa državnim preduzećima, koja se može sažeti u slogan „držati se velikih i osloboditi se malih“. Vlada je izvršila privatizaciju oko 90% malih preduzeća. Da bi „održala velika preduzeća“ poput energetskih preduzeća, telekomunikacija, aluminijumskih kompanija, proizvođača automobila, velikih željezara, Vlada kontinuirano provodi njihovo tehnološko, upravljačko i finansijsko restruktuiranje radi povećanja efikasnosti i konkurentnosti. Namjera je povećati produktivnost i efikasnost u ključnim državnim preduzećima, kao i povećati izdvajanja za istraživanje i razvoj.

Privrednom rastu Kine doprinio je i dinamičan rast izvoza. Nakon inicijalnog privrednog rasta proisteklog uklanjanjem administrativnih ograničenja koje su uslijedile Dengovim reformama daljnji napredak je zavisio i od obima i dinamike rasta izvoza roba i usluga. Glavni razlog niskog obima izvoza 80-tih godina je bio u precijenjenosti kineske valute, juana. Njegova je cijena u američkim dolarima 1978. godine iznosila 1,68 juana za dolar, ali je juan u narednim godinama stalno gubio na vrijednosti. Kina je 1986. godine usvojila sistem dualnih deviznih kurseva-juana, jedan za domaće transakcije, a drugi za strane investitore. Drugim se trgovalo na swap tržištu, na nivou od 10 juana za dolar, što je odražavalo tržišnu vrijednost valute. Domaći izvoznici su morali da ustupe većinu deviznih zarada Centralnoj banci po fiksnom kursu, ali su sa ostatkom dijela zarade mogli trgovati na swap tržištu. Taj komlikovani sistem je izazvao visok stepen korupcije. Vlada je 1994. godine napustila dualni sistem deviznog kursa i izvršila devalvaciju domaće valute za 50%, tako da se devizni kurs stabilizovao na nivou od 8,28 juana za jedan dolar. Izvedena oštra devalvacija je Kini dala ogromnu cjenovnu konkurentnost na stranom tržištu. Kineski izvoz je naglo rastao, a uvoz padao. Izvoz je sa 18 milijardi dolara u 1980. porastao na 1.904 milijarde dolara u 2011.godini. Sve do 1998. devizni kurs juana je bio fiksiran za dolar u iznosu od 8,28 juana za dolar. Suočavajući se sa prijetnjom da će joj američki Kongres uvesti trgovinske sankcije, Kina je revalvirala valutu za 2,1% u julu 2005. godine i uvela uzak raspon za fluktuiranje valute i omogućila da valuta sporo, ali stabilno apresira. Do decembra 2011. juan je apresirao sa inicijalnih 8,28 na 6,46 juana za dolar, što je nešto manje od iznosa koji su tražile interesne grupe američkog Kongresa. Kina je sporo provodila traženu apresijaciju juana, plašeći se da će izgubiti izvoznu konkurentnost. Sadašnji devizni kurs je i dalje dovoljno stimulativan za izvoznike.


Više od polovine kineskog izvoza je proizvedeno iz uvoznih sirovina i komponenata i taj je izvoz sve veći, a izvezeni proizvodi sa sve većom vrijednošću. Kineski izvoz je u sve većem stepenu zasnovan na proizvodima visokih tehnologija. Što je veći stepen u kojem kineski izvoz postaje visoko tehnološki, to je veći konkurentni uticaj Kine na razvijeni svijet. Zahvaljujući dinamičnom rastu izvoza, Kina ostvaruje visok suficit spoljnotrgovinskog bilansa (161 milijardu dolara u 2011. godini), kao i suficit tekućeg račun (201,7 milijardi dolara u 2011. godini). Sjedinjene Američke Države vrše pritisak na Kinu da i dalje nastavi revalvirati juan čime bi se umanjila cjenovna konkurentnost kineskih proizvoda na američkom tržištu i time umanjio platnobilansni deficit SAD sa Kinom. Kineska vlada ne dopušta značajnije fluktuiranje deviznog kursa u skladu sa ponudom i potražnjom već ga monetarnim istrumentima prilagođava potrebama privrede. Američki sindikati su tražili od WTO akcije protiv kineskih vlasti zbog prakse održavanja niskih nadnica. Vlada Kine je odbila te pritiske, ali su tenzije u američko-kineskim odnosima i dalje prisutne.

Fleksibilnost Kine je pokazana i na primjeru Hong Konga. Kina je 1997. godine vratila svoj suverenitet nad Hong Kongom i sve su procjene bile da neće hongkoški kapitalizam preživjeti. Vladalo je uvjerenje da je mala vjerovatnoća da se može održati i kapitalizam i komunizam paralelno pod istom suverenom vlašću. Međutim, „jedna zemlja sa dva sistema“ se pokazala održivom. Kina je, umjesto da zamijeni privredni sistem i kulturu Hong Konga replikom svog komunizma, sve više pod uticajem kulture i važećih propisa Hong Konga.

I u uslovima globalne ekonomske krize Kina ostvaruje visoke stope realnog rasta bruto domaćeg proizvoda (9,6% u 2008; 9,2% u 2009.; 10,4% u 2010.; 9,2% u 2011. godini). Izgledi su da će ekonomija Kine zadržati snažnu uzlaznu putanju i u narednim godinama. Kina je izvela jednu od najuspješnijih tranzicija. Ona je to postigla vlastitim znanjem i umijećem, ali je to činila polako i postepeno, bez recepata međunarodnih finansijskih institucija. Ona je iskoristila globalizaciju da privuče strane investitore i poveća i proširi svoj izvoz i da kao rezultat toga ostvari visoke stope rasta. Kina je otklanjala zaštitne barijere pažljivo i sistematično, eliminišući ih tek onda kada su novi poslovi bili stvoreni. Ovi rezultati su utoliko upečatljiviji, jer se postižu i u uslovima velike svjetske ekonomske krize. Za očekivati je da će Kina i u narednim godinama i decenijama nastaviti usješan rast i razvoj.

2. Tranzicija u zemljama Centralne i Istočne Evrope

Kada je tranzicija započeta u zemljama Centralne i Istočne Evrope u ranim devedesetim godinama prošloga vijeka, sobom je nosila velike izazove i velike nade. Očekivalo se da će proces izgradnje tržišnih ekonomija i demokratskog društva biti jednostavan i brz. Velike nade u brzi ekonomski procvat ostale su iznevjerene. Postojeća ekonomska teorija i praksa razvijenih zemalja, iako su bili vrijedan putokaz i orijentir, nisu u cjelini ponudili odgovore na složene procese tranzicije. Iskustva razvijenih zemalja Zapada se nisu mogla jednostavno prenijeti na tranzicione zemlje, jer je u pitanju transformacija cijelog sistema i njegova redefinicija na novim osnovama, a što se značajno razlikuje od ograničenih iskustava i reformi razvijenih tržišnih privreda. Tranzicija u zemljama Centralne i Istočne Evrope se u najvećoj mjeri odvijala na principima tzv. Vašingtonskog konsenzusa. To je bio jedan nekompletan program reformi. Njemu su nedostajali mnogi bitni elementi koji obezbjeđuju uspješnu tranziciju i ekonomski rast. U te bitne elemente spada izgradnja potrebne institucionalne infrastrukture za funkcionisanje tržišne privrede, kao i pravilan izbor redoslijeda i dinamike odvijanja reformi. Zemlje koje su prepoznale važnost ovih elemenata, poput Poljske, ostvarile su dobre ukupne rezultate tranzicije.

Tranzicija je započeta bez jasnog koncepta i bez sagledavanja mogućih posljedica promjena. Savjeti zapadnih ekonomista, a posebno međunarodnih finansijskih organizacija (MMF i Svjetska banka) bili su bazirani na brzim reformama („šok terapija“), vjerujući da će eliminisanjem netržišnih institucija i uvođenjem privatnog vlasništva i „laissez-faire“ tržišnog mehanizma, socijalističke privrede odmah


pretvoriti u države blagostanja. U ekonomskoj istoriji nema potvrda uspješnosti „šok terapije“ pogotovo što razvijene tržišne privrede karakteriše evolutivan razvoj. Sasvim je zanemarena privredna realnost i pozitivna iskustva Kine u smislu da je to složen proces koji traži dobro osmišljeni redoslijed i dinamiku odvijanja reformi. Na upozorenje rijetkih domaćih ekonomista na posljedice tranzicije bez jasnog puta i uvođenja tržišta bez izgrađenih institucija uzvraćano je ruganjem zbog nostalgičnosti i neznanja.

Tabela 2. Tranzicioni indikatori-rezultati 2011. godina3

Preduzetništvo Tržište i trgovina

Zem

lja

Nivo

real. BD

P u 2011.

(%)

(1989=100 )

Učešće priv.

sektora u BD

P u

2011. u%

Skala velike privat.

Skala male privat.

Korpor. upravlj. i

restrukt. preduzeća

Liberalizacija cijena

Trgovina i spoljno-trgovinski sistem

Politika konkuren.

CE i Baltik Estonija 139 80 4 4+ 4- 4+ 4+ 4- Letonija 102 70 4- 4+ 3 4+ 4+ 4- Litvanija 110 75 4 4+ 3 4+ 4+ 4- Mađarska 130 80 4 4+ 4- 4+ 4+ 4- Poljska 195 75 4- 4+ 4- 4+ 4+ 4-

Slovačka R. 166 80 4 4+ 4- 4+ 4+ 4- Slovenija 147 70 3 4+ 3 4 4+ 3 Češka Rep. 142 80 4- 4+ 3+ 4+ 4+ 4- Hrvatska 104 70 3+ 4+ 3+ 4 4+ 3

Jugoist. Evropa Albanija 179 75 4- 4 2+ 4+ 4+ 2+

BiH 84 60 3 3 2 4 4 2+ Bugarska 110 75 4 4 3- 4+ 4+ 3

Makedonija 106 70 3+ 4 3- 4+ 4+ 3- Rumunija 119 70 4- 4- 3- 4+ 4+ 3+

Srbija 72 60 3- 4- 2+ 4 4 2+ Crna Gora 91 65 3+ 4- 2+ 4 4 2

ZND Azerbejdžan 204 75 2 4- 2 4 4 2- Bjelorusija 181 30 2- 2+ 2- 3 2 2

Gruzija 66 75 4 4 2+ 4+ 4+ 2 Jermenija 140 75 4- 4 2+ 4 4+ 2+ Kazahstan 164 65 3 4 2 4- 4- 2 Kirgistan 110 75 4- 4 2 4+ 4+ 2 Moldavija 59 65 3 4 2 4 4+ 2+ Ruska Fed. 108 65 3 4 2+ 4 3+ 3- Tadžikistan 72 55 2+ 4 2 4 3+ 2-

Turkmenistan 302 25 1 2+ 1 3- 2 1 Ukrajina 65 65 3 4 2+ 4 4 2+

Uzbekistan 206 45 3- 3+ 2- 3- 2- 2-

Izvor: http://www.ebrd.com/downloads/research/transition/tr11.pdf , (pristup 12.09.2012)

U svim tranzicionim zemljama Centralne i Istočne Evrope prije pojavljivanja rasta dogodio se pad realnog bruto domaćeg proizvoda. Taj pad je u većini zemalja bio veliki, po nivou i vremenu trajanja. Razlike su najvećim dijelom posljedica primjenjivane politike tranzicije. Poljska i Slovenija su pokazale

3 Pokazatelji ocjene nivoa privatizacije, korporativnog upravljanja i restruktuiranja preduzeća, liberalizacije cijena,

trgovine i spoljnotrgovinskog sistema i politike konkurencije su dati od 1 do 4+, pri čemu 1 predstavlja malu ili nikakvu promjenu od stroge centralnoplanske ekonomije. 4+ predstavlja standard industrijalizovane tržišne ekonomije.


da su politike postepenosti sa dobro osmišljenim redoslijedom i dinamikom promjena izazvale manje patnje na kratak rok, veću socijalnu i političku stabilnost na dugi rok. Najkraći period tranzicione krize praćen padom bruto domaćeg proizvoda imale su Poljska (dvije godine) i Slovenija (tri godine).

Prošlo je više od dvije decenije od početka tranzicionih procesa. Veći broj zemalja u tranziciji Centralne i Istočne Evrope je uspio da dostigne i premaši nivo razvijenosti prije započetih reformi. Od 29 zemalja u tranziciji 22 zemlje su dostigle i premašile nivo razvijenosti prije započetih reformi. Najveći napredak su ostvarile Poljska, Slovačka Republika i Slovenija. Sedam zemalja, među kojima je i Bosna i Hercegovina, nisu uspjele za više od dvije decenije da dostignu nivo razvijenosti iz 1989. godine (vidi tabelu 2.). Iskustvo je pokazalo da je proces tranzicije iz centralnoplanske u tržišnu privredu težak i dugotrajan, praćen krizama i koracima naprijed i nazad duž cijelog puta. Reforme su se pokazale mnogo složenijim nego što se pretpostavljalo.

3. Tranzicija u Bosni i Hercegovini

Bosna i Hercegovina je u tranziciju krenula sa velikim zakašnjenjem u odnosu na druge tranzicione zemlje. Takvo vremensko kašnjenje bio je ogroman nedostatak, ali i velika šansa da se izbjegnu greške, zablude i lutanja kroz koja su prolazile pojedine privrede u tranziciji. Nažalost, više se griješilo a manje koristilo pozitivno iskustvo drugih. Tranzicioni umor se javljao uvijek kada se pokrenu teža i ozbiljnija pitanja. Tranzicija u Bosni i Hercegovini se odvija pod snažnim uticajem međunarodne zajednice. Najznačajnija pokretačka snaga reformi je Evropska unija i međunarodne finansijske institucije, prije svega Svjetska banka i MMF. Domaće vlade nisu uspjele da same formulišu reformske politike, pa su im međunarodne institucije nametnule univerzalne recepte, sa lošim rezultatima. Posljedice loših rješenja snosi stanovništvo. Postavlja se pitanje koja je to suštinska razlika između unutrašnjeg i spoljnog pokretačkog mehanizma tranzicije. Šta je tu loše kada je pokretački faktor tranzicije van zemlje? Osnovni problem je u održivosti takvog pokretačkog mehanizma. Vlade provode određenu politiku, ne zbog toga što su iskreno ubijeđene u vrijednost te politike, već zbog toga što to moraju da urade. Problem je u tome što se određena politika, odnosno tranzicija u cjelini, daleko bolje provodi, ako vjerujete u nju. Nametnutim rješenjima se slabi odgovornost domaćih vlasti pred biračima za posljedice loših rješenja.

Zbog jakog međunarodnog prisustva Bosna i Hercegovina je postala „najbolji đak u razredu“ u provođenju liberalnog koncepta razvoja. Vjerno su slušane i provođene mjere Svjetske banke i MMF o minimiziranju uloge države i prepuštanju privrednih tokova zakonitostima tržišta. U oblasti spoljne trgovine usvojen je najliberalniji trgovinski koncept koji je u relativno kratkom roku doveo do uništenja najvećeg dijela industrijskog sektora. Tu se nije radilo o „kreativnoj destrukciji“ koja se odigrala u Kini, kod koje je gašenje stare tržišno neodržive proizvodnje zamjenjivala nova savremenija proizvodnja izvozno orijentisana. U Bosni i Hercegovini se odigrala „destruktivna destrukcija“. Najuspješnije zemlje u razvoju, one u Istočnoj Aziji, otvorile su se prema spoljnjem svijetu, ali su to činile polako i postepeno, eliminišući zaštitne mjere tek onda kada su novi poslovi bili stvoreni. Te zemlje su iskoristile proces globalizacije da povećaju i prošire svoj izvoz i da kao rezultat toga ostvare i brži razvoj. Kina demontira svoje barijere, trideset godina od kako je njen marš započeo, što je period u kojem se njena privreda razvija ekstremno brzo.

Svjetska banka i donatori su trebali da podrže i usmjere značajniji dio donatorskih sredstava u izgradnju efikasne institucionalne tržišne infrastrukture i razvoj industrijskog sektora, pogotovo što je bilo nerealno, u potkonfliktnom periodu, očekivati značajnije prisustvo stranih investitora i multinacionalnih kompanija. Da je došlo do deindustrijalizacije zemlje pokazuju i podaci iz strukture bruto domaćeg proizvoda Bosne i Hercegovine upoređeni sa drugim državama.


Tabela 3. Struktura bruto domaćeg proizvoda u 2010. godini (u %)

Red.br. Zemlja Poljoprivreda Industrija Usluge 1. Kina 10,2 46,9 43,0 2. Mađarska 2,4 36,9 60,7 3. Poljska 3,5 33,0 63,5 4. Slovačka Republika 3,5 27,0 69,5 5. Slovenija 2,4 31,2 66,4 6. Češka Republika 2,4 38,6 59,0 7. Bosna i Hercegovina 10,1 25,8 64,1 8. Srbija 12,3 22,5 65,2 9. Rusija 4,0 36,8 59,1

Izvor: //www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/index.html (pristup 15.05.2011)

Nijedna država ne može da obezbijedi unutrašnju zaposlenost i stabilan razvoj bez razvijene industrije i sektora naprednih usluga. Privredni sektori grubo kategorisani na poljoprivredu, industriju i uslužne djelatnosti imaju različite uticaje na ekonomski razvoj zemlje, jer podliježu djelovanju različitih ekonomskih zakonitosti. Države koje su bazirale svoj razvoj na prirodnim resursima, poljoprivredi i rudarstvu, prije ili kasnije će se suočiti sa problemom opadajućih prinosa. Zakon opadajućih prinosa kaže da, ako je jedan od faktora odredila priroda, kao što je slučaj sa poljoprivredom i rudarstvom, onda će se za svakog dodatnog radnika ili za svaki dodatni kapital, poslije određene tačke, dobijati sve manji prinosi. Zašto je to tako? Prirodni resursi, poput poljoprivrede i rudarstva, kvalitativno su različiti: više i manje plodna zemljišta, dobri i loši pašnjaci, bogata ili manje bogata nalazišta rude. Prirodno je da se prvo koriste najbolja zemljišta, najbolji pašnjaci i najbolji rudnici. Međutim, kako proizvodnja raste, moraju se koristiti i lošija zemljišta i lošiji rudnici. Poslije određene tačke, kada se pređe na obradu lošijeg zemljišta i lošijih rudnika, potrebno je sve više i više rada da bi se dobila ista količina proizvodnje, čime produktivnost pada. Za razliku od poljoprivredne proizvodnje, industrijska proizvodnja se odvija po zakonima rastućih prinosa. Rastom obima proizvodnje prinosi rastu i produktivnost raste. Ekonomija obima obezbjeđuje niže troškove po jedinici proizvoda, niže troškove vezane za inovacije i tehnološke promjene, jer se troškovi raspoređuju na veći broj jedinica.

Ono što je zajedničko za sve zemlje sa slabim ekonomijama je izrazito slab industrijski sektor. Proizvodna struktura bazirana na prirodnim resursima, bez jačeg industrijskog sektora koji će generisati veću zaposlenost i ekonomski rast, predstavlja glavni problem budućeg razvoja Bosne i Hercegovine. Da prirodni resursi ne mogu biti glavna osnova ekonomske održivosti i razvoja najbolje pokazuju primjeri planova obnove Njemačke nakon Drugog svjetskog rata. Kada je postalo jasno da će saveznici pobijediti u ratu, otvorilo se pitanje šta uraditi sa Njemačkom koja je za samo 30 godina započela dva svjetska rata. Henri Morgentau (Henry Morgenthau), ministar finansija SAD u periodu 1934-1945., imao je plan koji je trebalo da onemogući Njemačku u budućnosti da ugrozi svjetski mir. Njemačku je trebalo deindustrijalizovati i pretvoriti u poljoprivrednu državu. Tokom 1946. i 1947. godine postalo je jasno da je Morgentaunov plan stvorio velike ekonomske probleme Njemačkoj. Između ostalog, produktivnost u poljoprivredi je značajno opala. Uzrok je bio u tome što su se mnogi koji su ostali nezaposleni u industriji, vratili poljoprivredi. Bivši predsjednik SAD Herbet Huver poslat je u Njemačku da bi izvijestio Vašington u čemu je problem. U svom izvještaju iz 1947. godine napisao je da je iluzija da se Njemačka može svesti na „poljoprivrednu državu“. Da bi se to uradilo, moralo bi se negdje iseliti oko 25 miliona stanovnika. Huver je upravo potvrdio poznato stanovište. Industrijska nacija može da izdrži i hrani mnogo brojnije stanovništvo nego što bi mogla poljoprivredna država. Drugim riječima, industrija jača ekonomsku održivost jedne zemlje. Nakon, Huverovog izvještaja, Morgentauov plan je zaustavljen. Uspostavljen je Maršalov plan, koji je za cilj imao potpuno drugu ideju – reindustrijalizaciju Njemačke i ostale Zapadne Evrope. Industrijsku proizvodnju je trebalo vratiti na nivo iz 1938. godine, koja je smatrana posljednjom „ normalnom„ godinom prije rata. I upravo se to dogodilo i ostvarilo.


Bosna i Hercegovina je u velikom zaostajanju za uspješnim evropskim tranzicionim zemljama. Dostignuti nivo bruto domaćeg proizvoda u 2011. godini je 84% nivoa iz 1989. godine. Tokom tranzicionog perioda veliki dio industrijskog sektora je uništen. U strukturi bruto domaćeg proizvoda učešće industrije je nisko i iznosi oko 26%. Najmanji pomaci su ostareni na otvaranju novih firmi, restruktuiranju postojećih, poboljšanju kvaliteta privredne strukture i poboljšanju konkurentnosti privrede. Dok razvoj zemalja Centralne Evrope najvećim dijelom generiše nova privredna struktura, koju uglavnom čine isturene fabrike multinacionalnih kompanija, posebno automobilska industrija, Bosnu i Hercegovinu zaobilaze poznate svjetske kompanije.

Grafikon 1. Tranzicioni indikatori za 2009. godinu

Izvor: izhttp://www.ebrd.com/downloads/research/transition/tr11.pdf , (pristup 12.09.2012)

Grafikon 2. Realan BDP (1989=100)

Izvor: http://www.ebrd.com/downloads/research/transition/tr11.pdf , (pristup 12.09.2012

Grafikon 3. Fiskalni bilans i bilans tekućeg računa

Izvor: http://www.ebrd.com/downloads/research/transition/tr11.pdf , (pristup 12.09.2012)


Prije globalne ekonomske i finansijske krize, ekonomija Bosne i Heracegovine je imala značajan realan rast bruto domaćeg proizvoda od preko 5% u periodu 2004-2008. godina, zahvaljujući stabilnom kreditnom rastu, solidnoj potrošnji i investicijama, kao i uspješnom funkcionisanju aranžmana valutnog odbora. Kriza je zaustavila pozitivne trendove iz prethodnih godina i već u 2009. godini proizvela negativan rast bruto domaćeg proizvoda od - 2,9%. Ekonomska kriza ima široke posljedice izražene kroz usporeniji ekonomski rast, pad kreditne aktivnosti banaka, investicija, fiskalnih prihoda, izvoza, doznaka iz inostranstva i direktnih stranih investicija. Ekonomski oporavak je u velikoj zavisnosti od oporavka ključnih ekonomija sa kojima Bosna i Hercegovina ostvaruje najveću razmjenu, te od povećanja kreditne aktivnosti, direktnih investicija i spremnosti vlada da značajno smanje javnu potrošnju i promijene njenu strukturu. Budžetski rashodi su dostigli iznos od 46,7 % bruto domaćeg proizvoda u 2010. godini i veći su za oko 18% od prosjeka zemalja Centralne Evrope i Zapadnog Balkana. Najveći dio rashoda otpada na socijalna prava, koja se u velikoj mjeri odnose na prava boraca i civilnih žrtava rata, kao i plate i naknade previše zaposlenih radnika u javnom sektoru. Potrebno je značajno promijeniti strukturu javnih rashoda u korist kapitalnih investicija u infrastrukturu koje će generisati ekonomski rast i razvoj. Tabela 4. Makroekonomski pokazatelji 2008-2011. god. ( u %.)

Pokazatelj 2008 2009 2010 2011(procj.)

Rast realnog BDP 5,7 -2,9 0,7 1,2

Inflacija na kraju godine 7,4 -0,4 3,1 3,7

Budžetski bilans/ BDP -3,6 -5,7 -4,5 -3,5

Bilans tekućeg računa/ BDP -14,2 -6,3 -5,6 -6,2

Neto direktne strane investicije 908 245 17 226

Spoljni dug/ BDP 49,0 54,1 56,9 -

Bruto devizne rezerve/ BDP 25,4 25,9 20,5 25,1

Krediti privatnom sektoru/ BDP 58,9 58,7 56,6 57.2

Izvor: Izvor: http://www.ebrd.com/downloads/research/transition/tr11.pdf , (pristup 12.09.2012)

Da li će Bosna i Hercegovina uspjeti da iskoristi svoje resurse i znanje u pravcu bržeg ekonomskog razvoja ostaje da se vidi. Sada mnogo bolje sagledavamo učinjene greške i propuštene šanse. Sada bolje sagledavamo reformske procese nego što smo to mogli prije više od dvije decenije. Kao što stvari sada izgledaju drugačije nego što su izgledale devedesetih godina prošloga vijeka, tako ćemo nakon narednih decenija, po ishodu reformi koje su sada u toku, možda, morati da revidiramo naše ocjene.

4. ZAKLJUČAK

Tranzicija socijalističkih privreda se odvijala putem dva dominantna koncepta. Narodna Republika Kina i neke zemlje Centralne i Istočne Evrope (Poljska i Slovenija) primijenile su pristup postepenih reformi sa dobro osmišljenim redoslijedom i dinamikom odvijanja reformi. Većina zemalja Centralne i Istočne Evrope po preporukama zapadnih eksperata i međunarodnih finansijskih institucija prihvatila je koncept brzih reformi poznat pod nazivom „šok terapija“. Vrijeme je pokazalo da je istočnjačka mudrost pobijedila zapadnjačke savjete i recepte. Kina je izvela jednu od najuspješnijih tranzicija u svijetu. To je postigla vlastitim znanjem i umijećem i to postepeno bez recepata međunarodnih finansijskih institucija, dajući posebnu pažnju i značaj dinamici i redoslijedu odvijanja reformi. Primijenila je sistem kreativne destrukcije postepenim eliminisanjem stare privredne strukture i uspostavljanjem nove. Danas nema značajnije multinacionalne kompanije koja ne investira značajan kapital u veoma atraktivnu i prosperitetnu kinesku privredu. Kina je postala jedna od najvećih destinacija direktnih stranih


investicija. Ona nudi bolje uslove investiranja, što doprinosi dinamičnom procesu seljenja industrije iz razvijenih zemalja Zapada. Kina uspješno provodi dinamičan razvoj industrijskog sektora baziranog na novim tehnologijama i jeftinoj radnoj snazi. Tome je doprinijelo i veliko prisustvo ofšor fabrika multinacionalnih kompanija. Od zemalja Centralne i Istočne Evrope najveći uspjeh je ostvarila Poljska. I pored velike donatorske pomoći reformski procesi u Bosni i Hercegovini nisu dali željene rezultate. Prihvatanjem koncepta brzih reformi Bosna i Hercegovina je najvećim dijelom ostala bez industrije, posebno velikih preduzeća, koja su bila nosioci ekonomskog razvoja.

EXPERIENCES AND RESULTS OF DIFFERENT TRANSITIONAL PROCESSES

ABSTRACT

Transition of the ex-socialist economies to the market economies has proved to be a complex, difficult and time-consuming process. The reforms proved to be more complex than it was expected. The time needed to achieve them is much longer than anticipated. The transition of socialist economies took place using the two concepts. The revolutionary concept known as a „shock therapy“ was based on the principles of Washington Consensus which has been applied in most of the countries of Central and Eastern Europe, and evolutionary concept with well established dynamism and sequence of reforms that has been applied in People’s Republic of China. The main goal of this paper is to present the results of the transition paths in the case of China and countries of Central and Eastern Europe with the special regard to Bosnia and Herzegovina. The hypothesis that attempts to be proved is the following statement: Sequence and dynamism of the reforms are an essential prerequisite for implementation of successful transition, but rapid deregulation, liberalization and privatization have inflicted enormous damage in transition countries and have hampered their development. The research involves an analysis of the transition process in China, countries of the Central and Eastern Europe and Bosnia and Herzegovina. Studies have shown that Eastern wisdom won Western receipts.

Key Words: transformation, off shoring, competitiveness, foreign direct investments, export, exchange rates.

LITERATURA

1. Greenspan, A.,2009. Doba finansijske nestabilnosti. Zagreb: Masmedia

2. Pelević, B., i Vučković, V., 2007. Međunarodna ekonomija. Beograd: Ekonomski fakultet

3. Žarković,V. 2012. Privatizacija u Centralnoj i Istočnoj Evropi. Banja Luka: Ekonomski fakultet

4. Vukmirica, V., 2012. Ekonomiks i savremeni ekonomski sistemi. Istočno Sarajevo: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva

5. Vietor, R.H. K.,2010. Kako se zemlje natječu, Zagreb: MATE d.o.o.

6. Svjetska banka., 2004. Bosna i Hercegovina – postkonfliktna rekonstrukcija i tranzicija na tržišnu ekonomiju. Vašington

7. EBRD, 2011. Dostupno na: http://www.ebrd.com/downloads/research/transition/tr11.pdf , (pristup 12.09.2012)

8. CIA, 2011. World Factbook. Dostupno na: https: //www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/index.html (pristup 15.05.2011.


Azra Bičo1

Narela Bajram2

ECONOMIC POLICIES FOR BUSINESS CASE OF BOSNIA AND HERZEGOVINA

ABSTRACT

Despite complex constitutional framework of the Bosnia and Herzegovina (B&H), and the challenges of transition period, the Council of Ministers of Bosnia and Herzegovina, entity governments and Brčko District have initiated a number of regulatory reforms in cooperation with the Peace Implementation Council, Office of the High Representative, the European Commission, and resident missions of the World Bank and IMF.

The reform strategy has been designed around the discipline of a fixed exchange rate coupled with structural reforms to create market institutions, to consolidate private ownership, and reduce the cost of doing business. The goal of keeping inflation at a low level has been achieved. For the period from 1995 onwards, it is possible to conclude that as a consequence of adoption of deflationary polices (fiscal and monetary) and uncompleted transition reforms, there was a constant increase in unemployment in the country. Therefore, the Bosnian government should re-examine the priority of maintaining low inflation rather then low employment.

The action of the government in favour of the economic development faces many structural problems in the institutions. Private initiative in Bosnia and Herzegovina is hindered by many obstacles like the persistence of lengthy, muddled bureaucratic procedures, corruption, and the ineffectiveness of the judicial system. The future economic development will depend on the achievement of structural and institutional reform. Implementing policies to finalize the privatization, establishing an agency to support enterpreunership, modernizing financial sector, are some of the ways to strengthen macroeconomic environment through implementation of structural and institutional reforms.

Key words: Economic Policies, Reform Strategy, Structural and Institutional Reforms, Macroeconomic context, Foreign Investment Legislation

JEL classification code: M21, O11, O20

1. Economic Background

Not all world economies have been able to reap the opportunities offered by globalization equally, while some have faced challenges in adaptation to the new environment. Bosnia and Herzegovina (B&H) is not an exception to this. Following deadly attacks on civil society, B&H was confronted with serious humanitarian and social problems in which thousands of people died, and a considerable part of the population seeks for refugees. The conflict lasted until the Dayton Peace Agreement was signed in Paris in December 1995 between the counterparts. B&H is structured of two separate Entities (the Federation of B&H or Federation and the Serb Republic or RS), administration and even constitution are part of

1 Master's student, Azra Bičo, Position: Teaching Assitant, Department of Economics, International University

of Sarajevo, Hrasnička cesta 15, 71000 Sarajevo, B&H, Tel. : 00(387)33957412; Fax:00(387)33957105, 2 PhD student, Email: [email protected], Narela Bajram, Position: Senior Assistant, Department of Economics,

International University of Sarajevo, Hrasnička cesta 15, 71000 Sarajevo, B&H,Tel.:00(387)33957412, Fax:00(387)33957105, Email: [email protected]


the Accords (US Department of State 1995). The Accords also set up a State level Central Bank to replace the three that functioned during the war (Tesche, 2002; 3-4).

Before the war, B&H’s production structure was dominated by heavy industry. The Bosnian economy supplied raw materials and semi-finished products for processing industries in other federal republics. Enterprises found themselves isolated from traditional local and international markets.

Bosnia and Herzegovina (B&H) is ideally located and its proximity to the main European business hubs makes it an attractive business destination. It has a population of around 4 million and a significant number of skilled labour force.

According to the World Bank B&H is middle-income country with 67% of GDP in the service sector, 22% in industry, and 10% in agriculture (World Bank, 2009).

2. Methodology, aims and objectives of the study

Qualitative research explores attitude, behaviour and experiences using different methodologies. Participant observation can be viewed as both a method and methodology. It is used to study and understand the community, culture or context. Using this methodology we hope to gain a deeper understanding of the reform strategies in the country under the study.

The aim is to indentify, describe and produce an analysis in the business climate, and then elaborate on the possible structural reforms that are priorities in order to stimulate economic development.

The key objective is to determine the right balance in reforming the current environment, adopting a simplified regulatory approach and conforming to EU norms, at a pace and in a manner which are compatible with the country’s overall development objectives. In this respect, with well target effort, Bosnia and Herzegovina can achieve regulatory excellence and therefore future improves its business framework.

Another key objective is to assist the Government to create an integrated and forward-looking programme of reform designed to stimulate macroeconomic development.

3. Macroeconomic context

Macroeconomic adjustment (structural reform) is necessary to generate growth, and rapid transition toward market economies. The establishment of a market economy was identified as a medium-term priority to be implemented once the basic infrastructure and institutional prerequisites for the normalization of economic activity were in place (Bojicic-Dzelilovic et. al.2004.). Low inflation, limited volatility in prices and production, and polices promoting savings and investments have a stimulating and sustaining effect on growth. Markets cannot perform their proper function if prices are distorted by inflationary tendencies.

Macroeconomic adjustment also demands reforms. Low and stable levels of taxation are essential to maintain growth in the long run (Schuknecht and Tanzi, 2005). Macroeconomic stability, well-developed financial sector and absence of any significant barriers to market entry and exit improve the efficiency of the economy.

The quality of governance also affects economic growth and other social objectives through a variety of other channels, Mauro (1995, 1997), and Abed and Gupta (2002).

Financial support from the International Monetary Fund, the World Bank, European Union have been of great importance for solving the social and economic problem in B&H.


Most of the important decisions in the Bosnian transition process can be traced back to the use of the Bonn powers (meeting held in Bonn in December 1997) at which Peace implementation council granted extraordinary powers to the High Representative. Bonn powers gave High Representative unlimited authority to dismiss obstructive public officials and to improve laws at any constitutional level. In June 1997, the state parliament endorsed a set of economic laws on the central bank, the fiscal budget, external debt, trade, and customs tariff policies.

Having experienced wartime hyperinflation, both entities made monetary stability their main priority. In May 1998, an ambitious macroeconomic reform program was adapted, supported by an IMF stand-by arrangement.

Moreover, in June 1998, the central bank issued a new domestic currency, the convertible mark, to replace the Bosnian dinar. The convertible mark was pegged to the German mark at a fixed exchange rate. In September 1999, the convertible mark became the only legal means of payment in both cash and non-cash transactions (IMF, 1998, 2000a; Bartlett, 2008).

By keeping the inflation at low levels, it can be said, that the stable prices contribute to free market mechanism. But as the prices in B&H depend on the trends of prices in the global market, enormous growth of the oil prices in the period of global crisis influenced the increase in prices of all products and services in 2008. The practice of keeping inflation at a low level has a negative impact on unemployment which is known in theory as Philips curve (in short, it represents the relationship between the rate of inflation and the unemployment rate). This scenario is present also in B&H (see Table 1.)

Gross Domestic Product (GDP) from 2005 to 2008 had increasing trend. Negative effects of the global financial and economic crisis on B&H economy peaked in 2009 amounting to -2.9% (see Table 1.). Slight progress was achieved in 2010, and GDP growth rate was 0.7% (in 2010 GDP amounted to EUR 12.5 bill). Industrial production growth rate from 2005 to 2011 had decreasing trend until year 2011 when it increased to 5.6%, which presents increase of 4% compared to 2010.

Table 1. General economic indicators

Indicators 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 Nominal GDP (billion EUR) 8.8 9.9 11.1 12.6 12.3 12.5 n/a

GDP per capita (EUR) 2,283 2,564 2,898 3,289 3,194 3,258 n/a Real GDP growth rate (%) 3.9 6.0 6.2 5.7 -2.9 0.7 1.8*

Industrial production growth rate (%) 10.0 11.0 10.0 9.2 -3.3 1.6 5.6 Annual inflation rate (%) 3.8 6.1 1.5 7.4 - 0.4 2.1 3.7

Annual unemployment rate (%) 43.0 31.0 29.0 23.4 24.1 27.2 27.6 Population (in million) 3.84 3.84 3.84 3.84 3.84 3.84 3.84

Source: Agency for Statistics of B&H, Central Bank of B&H, *Preliminary data 2011

Great investment opportunities in Bosnia and Herzegovina are still depending on the processes of privatization. Attractive investment opportunities are opened up to foreign investors in sectors such as the energy sector and telecommunications.

Efforts to remove systemic barriers to employment were limited. The labour laws applying in B&H reflected the legacy of the former socialist system. On the initiative of the World Bank, a number of new labour laws were prepared by the state parliament at the beginning of 2000. However, the high level of labour taxation, the lack of harmonization among pension and health insurance systems, and the limited portability of benefits across entities and cantons continued to discourage employment creation and labour mobility (IMF, 2005b).


4. Economic reforms

No other country in SEE had to begin market reforms under initial political conditions as complex as those in B&H. Therefore, major structural reforms were undertaken: from reforming law enforcement agencies to transforming the armed forces, reforming civil service to structural reforms that will restart the economy, and restructuring in order to become a European Union member.

Without a functioning economy, social unrest is likely to grow into chaos (Kusljugic, 2004).

One of the most significant steps undertaken by the government towards a free market economy was the privatization of public firms. Yet it is an ongoing process, and the number of companies in B&H is under state control. In addition, establishing a business in B&H can be an extremely burdensome and time-consuming process for investors. There are a total of twelve procedures to complete registration for a new business, and on average it takes one month to complete all required steps. Also businesses must be registered in each entity in which they wish to conduct operations. Moreover, when establishing a business in B&H, obstacles are muddled and bureaucratic procedures, corruption, and the inefficiency of the judicial system are present. Privatization is not just a process that results in the transfer of state property to private property, but also one that builds an efficient system of company management. Voucher (mass) privatization in Bosnia and Herzegovina had not created skilled or responsible owners interested in the control of management, because most of the owners had not had a motive to be engaged in the control of management, which led to problems of Corporate Governance (Suljkanović, 2007). In the Federation of B&H, the privatization process is conducted by the Agency for Privatization of FB&H and by cantonal privatization agencies, while in the Republic of Srpska it is the responsibility of the Investment and Development Bank of RS. Private sector development stagnates due to the unfavourable business environment.

Bosnia and Herzegovina is ranked at the bottom of the south-eastern European region and among the lowest economies in the transition region at 110th position out of 183 surveyed countries (World Bank 2011). Progress has been made with regard to registering property.

Motorway contraction is also one of the reforms that B&H needs to implement, in which some progress has been made. All maintenance companies in the road sector have been successfully privatized. As a result, motorways agencies have been established in both entities.

Also the new employment strategies have been adopted in both entities with aim to reform labour market. Both entities strategies are to improve employment protection legislation.

According to Ficher (2006), transformation from a war economy to a peace economy is a prerequisite for Bosnia’s European future.

According to Pugh and Ehrke, following grey areas of economy do not generate taxes and social contributions:

a) “Intervention economy”: this flow of resources from the international community covers budget deficits (in the RS more than 70%, and in the Federation more than 30%, of state revenue)

b) Mafia economy: a completely unregulated arena for criminal activities

c) Subsistence economy, which supports around half the population, especially in the rural regions, and

d) Formal economy of employers and workers who produce goods or services for the domestic or foreign markets and who pay social contributions, taxes and excise duties.

In 2000 and 2001 entities experienced serious fiscal imbalances. With technical assistance provided by the IMF and the World Bank, the crisis was avoided and authorities established a modern treasury


system in both entities. Government spending was drastically cut, and the annual rate of government expenditure as a share of GDP fell from 54.4 % in 2000 to 39.9 % in 2003(IMF, 2005b; Werner et.al.,2006).

Improvements were also registered in tax collection. Responsibility for indirect taxation was transferred from entities to the state in order to make central institutions financially independent. The introduction of the VAT at the beginning of 2006 contributed to increasing government receivables to around 45 percent of GDP in 2006. As a consequence of these measures, the overall fiscal balance moved from deficit of 4.2 % of GDP in 2002 to a surplus of 2.6 % in 2006 (Werner et.al.,2006).

Economic reforms led B&H toward a western economic system, (useful for obtaining the advantage of a free market and the EU policy), on the other hand it produced some failure and loss of economic potential too: the economic system was not used to a market economy, so the economic measures generated an imbalance in the macroeconomic system. The high degree of liberalization of foreign trade, which was a condition for cooperation with the IMF, created more negative than positive effects. B&H had a dramatic fall of its overall production and GDP resulting in decline of wages, causing increase in the unemployment.

5. Legislation in favour of foreign investment

Legislation on foreign investment is contained in many different laws, some of which has been recently adopted, others that arise out of Yugoslav legislation.

Bosnia and Herzegovina has been a member of the International Centre of the Settlement of Investment Disputes (ICSID) since 1997. The country accepts international arbitration as a means for setting investment disputes between private parties if the parties agreed to do so in a contract.

According to Foreign Investment Promotion Agency of Bosnia and Herzegovina (Bulletin 2011), the Law on the Policy of Foreign Direct Investment, in force since 1998, ensures:

Foreign investors have the same rights and obligations as defined for the residents of B&H.

Foreign investors are entitled to open accounts in any commercial bank in domestic or any freely convertible currency on the territory of B&H.

Foreign investors may own real estate in B&H and have the same property rights with respect to real estate as any legal entity of B&H.

Foreign investors are entitled to transfer abroad, freely and without delay, in freely convertible currency, any proceeds resulting from their investment in B&H.

There are no restrictions on management of companies with foreign capital. The founder selects the management him/herself.

Equipment being imported as a part of share capital is exempt from paying customs duties.

Bosnia and Herzegovina has signed 36 agreements to promote and protect investments (OPIC).

OPIC’s activities in Bosnia include: insurance for investors against political risk, generally covering loss due to expropriation of assets, political violence, and currency inconvertibility; and insurance coverage for contracting, exporting, licensing and leasing transactions.


Finally, the Employment Relations Law does not discriminate against foreigners working in Bosnia, who must nevertheless have a valid work permit. There are no limitations on the numbers of foreign workers who can be employed in a Bosnian firm, nor are there any limitations on the duration of the contracts.

One of the main obstacles to foreign investment has been the persistence of lengthy, muddled bureaucratic procedures. In order to overcome these obstacles, Bosnia and Herzegovina should improve administrative processes.

However, what seems to be most discouraging for foreign investors is that the labour law applied in B&H reflected the legacy of the former socialist system. On the initiative of the World Bank, a number of new labour laws were prepared by the state parliament at the beginning of 2000. However, the high level of labour taxation, the lack of harmonization among pension and health insurance system, and the limited portability of benefits across entities and cantons continued to discourage employment creation and labour mobility (IMF, 2005b).

6. CONCLUSION

Despite the B&H’s efforts to open its economy to more foreign investments, foreign investors continue to face a number of serious obstacles, including a complex legal and regulatory framework, non-transparent business procedures, and weak judicial structures (Petricevic and Danis 2007;430-431). As a result, foreign investment has shown only limited gains. Foreign investment in banking sector is the exception.

One of the main obstacles to the development of the market economy is the institutional framework by the Dayton Peace Agreement. Reforms in B&H will continue to help strengthen macroeconomic vulnerabilities. In order to achieve this we need more political efforts. The future economic development will depend on achievement of structural and institutional reforms. Important reform priorities that should be taken by the government are:

Implementing strategies and polices for the finalisation of the privatisation process through Bosnian Stock Exchange in order to develop market economy.

Establishing an Agency to support entrepreneurship and competitiveness, designed to stimulate start-ups and early growth companies.

Implementing the labour market reforms and investing in human capital, employment of skilled labour, and local research and development

Supporting and investing in the agricultural and industrial sector in order to have a positive effect on export and growth.

Creating a detailed Action Plan for improvement of the investment policy and amendments to the respective legislative.

Modernizing the financial sector. Competitiveness and efficiency of the banking sector must improve in order to allow easier access to finance for SMEs.

Improving the business environment with reducing the regulatory complexity and interference from line ministries.

Overall, people should also think about self-employment. Reforms in both entities in B&H will continue to help strengthen macroeconomic vulnerabilities. However, for this we need more political effort.


SUMMARY

This paper is organized in 6 sections. Section 1 is about Economic background, it gives general overview of analyzed country. Section 2 is about Methodology, aims and objectives of the study. Section 3 deals with Macroeconomic context, it gives an overview of major macroeconomic indicators, which if used efficiently, could create opportunities for continuous growth. Section 4 explains implemented economic reforms and gives proposals of deep structural and institutional reforms. Section 5 presents legislative regulations in B&H in favour of foreign investment. It can be concluded from this paper that due to the existing institutional framework of Dayton Peace Agreement, development of market economy in B&H is limited, therefore we need more political effort to help strengthen the overall image of economy. Moreover, important reform priorities that should be taken by government are suggested.

EKONOMSKA POLITIKA ZA UNAPREĐENJE POSLOVANJA U BOSNI I HERCEGOVINI

SAŽETAK

Rad je organizovan u šest dijelova. Prvi dio, ekonomska pozadina daje generalnu sliku zemlje istraživanja. Drugi dio čine metodologija i ciljevi istraživanja. Treći dio, makroekonomski kontekst, daje pregled glavnih makroekonomskih pokazatelja, koji, ukoliko se koriste učinkovito, mogu stvoriti mogućnosti za kontinuirani ekonomski rast. Četvrti dio objašnjava provedene ekonomske reforme i daje prijedloge dubokih strukturalnih i institucionalnih reformi. Peti dio predstavlja zakonske propise u Bosni i Hercegovini u korist direktnih stranih ulaganja. Zaključak rada: Zbog postojećeg institucionalnog okvira Dejtonskog mirovnog sporazuma, razvoj tržišne ekonomije u B&H je ograničen, stoga je potrebno više političkog napora kako bi se ojačala cjelokupna slika ekonomije. Shodno tome, predložene su prioritetne reforme koje bi vlada trebala implementirati.

REFERENCES

1. Abed, G. T. and Gupta, S., (2002).’’ Governance, Corruption and Economic Performance’’, Washington D.C.: International Monetary Fund.

2. Afonso, A.; Schuknecht, L.; and Tanzi, V. (2005) “Public Sector Efficiency: An International Comparison.” Public Choice 123: 321–47.

3. Agency for Statistics of Bosnia and Herzegovina, available at http://www.bhas.ba/

4. Bartlett, W. (2008), ‘’Regional integration and free-trade agreements in the Balkans: opportunities, obstacles and policy issues’’. Springer Science+Business Media, LLC, 42:25–46

5. Bojicic-Dzelilovic, V. (2004). ‘’Peace on whose terms?’’ War Veterans ‘Association in Bosnia and Herzegovina. Paper presented for the United Nations University project “Spoilers of Peace Processes: Conflict Settlement and Devious Objectives”. London School of Economics and Political Science, December

6. Ficher M. (2006),’’ Conclusion: Bosnia’s Challenge: Economic Reform, Political Transformation and War-to-Peace Transition’’, available at http://www.berghof-center.org/

7. Foreign Investment Promotion Agency of Bosnia and Herzegovina, Bulletin (2011), available at http://www.fipa.gov.ba/

8. International Monetary fund, IMF Annual Report (1998), available at http://www.imf.org/




11. International Monetary fund, IMF Research Bulletin (2000a), available at http://www.imf.org/

12. Kusuljugic, M. ( 2004) ‘’Winning the Peace under Dayton Peace Accords: Military Lesson learned & Sustaining democracy in Bosnia’’, Peace Stabilization and Nation Building Lessons Learned in Bosnia and Herzegovina, Washington, July http://www.house.gov/hasc/

13. Mauro, P. (1995).’’ Corruption and growth.’’ Quarterly Journal of Economics 110 (3), 681–712.

14. Mauro, P. (1997). ‘’Why worry about corruption?’’ Washington D.C: International Monetary Fund, p.5.

15. Petricevic, O. and Danis, W. (2007),’’Navigating a turbulent business environment’’, Thunderbird International Business Review, 49(4), 417–443

16. Pugh, M. (2000b). ‘’Protectorates and Spoils of Peace’’. Paper for the Conference, Intermestic Manipulations of Political Economy in South-East Europe, 107–31

17. Suljkanovic M. (2007), ‘’Corporate governance in post – privatized Bosnia and Herzegovina: Impact of Ownership Structure on Performance’’

18. Tesche, J. (2002). ‘’ Banking Reform in B&H, Banking Reform in the Balkans’’. Edward Elgar, London.

19. World Bank; The World Bank Annual Report (2009), available at http://www.worldbank.org/

20. World Bank; The World Bank Annual Report (2011), available at http://www.worldbank.org/

21. World Bank; The World Bank Research Program, Abstract of Current studies, (World Bank, 2004b), available at http://www.worldbank.org/


Harun Kahvedžić1

Danijela Hamzić2

KVALITET RADNE SNAGE KAO JEDAN OD UZROKA VISOKE NEZAPOSLENOSTI U ZDK

SAŽETAK

Kako je nezaposlenost najaktuelniji problem u Bosni i Hercegovini, ovim člankom pokušali su se pobliže ispitati stvarni razlozi takvog stanja. U tu svrhu korištena je anketa ispitivanja tržišta rada 2011, sa procjenama za 2012. godinu. Cilj članka je dokazati da, iako postoji debalans između ponude i potražnje radne snage na tržištu rada u kvantitativnom smislu, uzrok tog debalansa jednim dijelom je i kvalitet radne snage na tržištu.

Za provedbu anketiranja korištena je anketa koju je pripremila radna grupa za ispitivanje tržišta rada u Federaciji BiH, a za potrebe ovog članka prikazani su rezultati istraživanja samo sa područja ZDK. Ispitivanje tržišta rada je rezultiralo analizom i ocjenom stanja na tržištu rada, kao i odgovarajućim preporukama. Iz ankete su obrađena četiri anketna pitanja, a obradom prikupljenih podataka dobijeni su određeni pokazatelji koji predstavljaju ilustraciju stanja i očekivanih promjena među pravnim subjektima na području ZDK u 2011. Najveći broj poslodavaca kao razlog trenutnog nedostatka zaposlenika određenog profila zanimanja navodi nedostatak potrebnih kvalifikacija, poticajnih sredstava, te poreznu politiku. Najizraženije nezadovoljstvo poslodavaca odnosi se na nedostatak praktičnog iskustva kandidata, kao i na njihovu stečenu kvalifikaciju. Najviše potreba za novim zapošljavanjem se odnosi na radnike sa srednjom (IV stepen) i visokom stručnom spremom (VII stepen), a najmanje na kvalifikovane radnike (III stepen). Poslodavci su u skladu sa svojim planovima uvođenja promjena u tehnologiji i organizaciji rada naveli potrebe za dodatnim osposobljavanjem zaposlenika. Na prvom mjestu je obuka za određene poslove u okviru radnog mjesta, zatim obuka za sticanje posebnih vještina u verifikovanoj instituciji, te na kraju obuka za dokvalifikaciju i prekvalifikaciju u okviru verifikovane ustanove.

Ključne riječi: nezaposlenost, ispitivanje tržišta rada, ponuda i potražnja radne snage

JEL: E24, I24, J21, J24

1. Tržište rada

Tržište rada kao nerazdvojni element tržišne privrede, kao i tržište robe i kapitala, u osnovi predstavlja razmjenu rada između zainteresovanih subjekata na određenom prostoru ili nivou, a gdje se susreću ponuda i potražnja radne snage, odnosno ponuda i potražnja rada. Specifičnosti tržišta definišu rad kao jednu od osnovnih ljudskih vrijednosti, zbog čega je potrebno da tržište bude regulisano i organizovano, ali i da ima određeni stepen slobode. Mada je tržište rada u BiH specifično po mnogo čemu u odnosu na ostale države u okruženju, ipak se izdvajaju određene karakteristike:

Radno zakonodavstvo u BiH, iako podijeljeno na entitete i Brčko Distrikt BiH, relativno je usaglašeno sa konvencijama Međunarodne organizacije rada i prilično liberalno, uporedivo čak i sa razvijenim tržišnim ekonomijama;

1 mr. Harun Kahvedžić, dipl. oecc., JU Služba za zapošljavanje ZDK, [email protected] 2 mr. sc. Danijela Hamzić, dipl. psiholog, JU Služba za zapošljavanje ZDK, [email protected]


Kolektivni ugovori, za razliku od zakonskih propisa, nisu najbolje prilagođeni tržišnim uvjetima poslovanja i zadržali su neke netržišne privilegije iz predratnog perioda;

Zakonski sistemi podrške i zaštite za nezaposlene dobro su prilagođeni zahtjevima tržišne ekonomije, mada postoje bitne razlike u ostvarivanju tih prava po entitetima;

Radna snaga u zvaničnom (formalnom) sektoru je starije dobi, a mlađim radnicima je otežan pristup poslovima u zvaničnom sektoru;

Stvarna nezaposlenost je konstantno visoka, ali mnogo manja od evidentirane nezaposlenosti;

Postoji veliki nezvanični (neformalni) sektor;

Učešće žena u zaposlenoj radnoj snazi je među nižim u regiji, ali razlika u plaćama između muškaraca i žena nije velika;

Otvaranje radnih mjesta i preraspodjela poslova je mala;

Mobilnost i fleksibilnost radne snage je mala;

Sistem utvrđivanja plaća nije dovoljno fleksibilan i jedna je od prepreka u otvaranju radnih mjesta i mobilnosti radnika;

Plaće u zvaničnom sektoru, u poređenju sa stopom produktivnosti u BiH, i dalje su visoke, posmatrajući regionalni kontekst;

Veliki porezi i otežan pristup kreditima uz administrativne barijere usporavaju razvoj malih i srednjih poduzeća;

Firme ne prijavljuju puni iznos plaća;

Privatne firme su mnogo dinamičnije, posebno u rastu zaposlenosti.

Makroekonomska i fiskalna politika neke države odgovorne su za kreiranje općih uvjeta u kojima funkcioniše tržište rada. Regulative koje određuju standarde i pravila funkcionisanja cjelokupnog tržišta posredno određuju i ponudu i potražnju radne snage. Pod pretpostavkom da sve ostalo držimo konstantnim, što je veća proizvodnja dobara i usluga, to je potrebno više rada za proizvodnju. Budući da su ekonomski razvoj i zaposlenost u uskoj vezi, zakoni i porezi koji obeshrabruju rad poduzeća smanjit će potrebu za radnom snagom. Nužno je da privreda određene države bude konzistentna, ali istovremeno i izrazito fleksibilna kako bi se mogla prilagoditi svim promjenama, pa tako i promjenama na tržištu rada.

1.1. Struktura tržišta rada

Prema podacima Ankete o radnoj snazi 20113, radno sposobno stanovništvo4 u BiH brojalo je 2.561.000 stanovnika, od čega je 1.317.000 žena ili 51,4%, što je u odnosu na 2010. godinu znatno smanjenje, za 35.701 ili 1,3%. Radnu snagu5 ili ekonomski aktivno stanovništvo činilo je 1.127.000 osoba, od čega je

3 Metodološke postavke Ankete o radnoj snazi 2011. zasnovane su na preporukama i definicijama Međunarodne

organizacije rada i zahtjevima Statističkog ureda Evropske unije, čime je osigurana međunarodna uporedivost podataka u domenu statistike rada.

4 Radno sposobno stanovništvo su sve osobe od 15 i više godina, podijeljeno u dvije osnovne kategorije: radnu snagu – ekonomski aktivno stanovništvo i ekonomski neaktivno stanovništvo.

5 Radnu snagu ili aktivno stanovništvo čine zaposlene i nezaposlene osobe.


432.000 žena ili 38,3%, odnosno za 30.940 ili 2,6% manje u odnosu na prethodnu godinu. Od toga je zaposleno 816.000 osoba, dok je status nezaposlenih imalo 311.000 osoba. Neaktivno stanovništvo je činilo 1.434.000 osoba, od čega je 885.000 žena ili 61,7%. Stopa aktivnosti u BiH iznosila je 44%. Stopa zaposlenosti iznosila je 31,9%, odnosno manja je za 0,6% u odnosu na isti period u 2010. godini. Stope aktivnosti i zaposlenosti su bile najviše u starosnoj grupi 25 do 49 godina (70,6% i 52,1%). Najviše stanovnika BiH je zaposleno u uslužnim djelatnostima, 51,5%, a najmanje u poljoprivredi, 19,6%. Stopa nezaposlenosti povećala se za 0,4%, te je u 2011. godini iznosila 27,6%, odnosno 29,9% za žene. Svega 18,7% nezaposlenih osoba nalazilo je posao u periodu do 12

mjeseci, a čak 23,9% nezaposlenih tek nakon pet godina traženja, što je prije svega posljedica nastanka strukturne nezaposlenosti u BiH. Stopa nezaposlenosti je najzastupljenija kod mlađe populacije, i to u dobi od 15 do 24 godine, čak 57,9%, dok je za žene iznosila 60,5%. Prema obrazovnoj strukturi radno sposobnog stanovništva, najviše je osoba sa završenom srednjom školom (48%), a najmanje sa višim i visokim obrazovanjem, te sa magisterijem i doktoratom (8,8%). Najviše je žena sa završenom osnovnom školom i nižim obrazovanjem (53,5%).

1.2. Kretanje na tržištu rada

Pošto od 1991. godine u BiH nije izvršen zvaničan popis stanovništva, nije moguće utvrditi tačan broj njenih građana. Prema procjeni Agencije za statistiku BiH, u BiH je prisutno 3.843.126 stanovnika (30.6.2010.)6. Udio radno sposobnog stanovništva iznosi 67,5% ukupnog broja stanovnika u BiH. Podaci o kretanjima na tržištu rada u BiH se mogu prikupiti iz nekoliko najvažnijih izvora:

nadležne institucije (Centralna banka BiH, Uprava za indirektno oporezivanje, Porezna uprava, Agencija za promociju stranih ulaganja i dr.),

administrativni (statistički) podaci (Agencija i zavodi za statistiku u BiH),

Anketa o radnoj snazi (ARS),

ispitivanje tržišta rada (anketa poslodavaca) koje provode zavodi i službe za zapošljavanje u BiH itd.

Administrativni izvori pružaju podatke o registrovanim zaposlenim i nezaposlenim osobama iz statističkih evidencija nadležnih institucija koje djeluju u sektoru tržišta rada i zapošljavanja. ARS je istraživanje kojim se prikupljaju podaci o osnovnim karakteristikama radno sposobnog stanovništva, na osnovu kojih se vrši procjena ukupne radne snage u državi, kao i podaci o demografskim, obrazovnim, socioekonomskim i drugim karakteristikama, a provodi na uzorku domaćinstava u skladu sa metodološkim pravilima Međunarodne organizacije rada (MOR) i Statističkog ureda Evropske unije (EUROSTAT), pa su ti podaci međunarodno uporedivi7. Ispitivanje tržišta rada (anketa), koje se provodi na uzorku poslodavaca, potpuno je usklađeno sa zahtjevima, smjernicama i preporukama Programa EU za srednje stručno obrazovanje i obuku u BiH, kao i sa postojećom praksom anketiranja poslodavaca u EU. Imajući u vidu da tržište rada u BiH karakterizuju nepovoljni trendovi, javlja se potreba za stalnim praćenjem i analiziranjem tih kretanja, prije svega zbog poduzimanja odgovarajućih mjera i aktivnosti koje bi doprinijele unapređenju stanja u tom sektoru. Pojedine međunarodne organizacije, kao što je npr.

6 Izvor: www.bhas.ba 7 Agencija i zavodi za statistiku u BiH proveli su Anketu o radnoj snazi 2011. godine, kako bi prikupili

relevantne podatke o strukturi tržišta radne snage. Anketom je obuhvaćeno 10.501 domaćinstvo sa područja cijele BiH.


Svjetska banka, izrađuju vlastite projekcije i izvode odgovarajuće procjene o stanju u sektoru tržišta rada i zapošljavanja, koje su najčešće zasnovane na rezultatima vlastitih istraživanja.

Tabela 1: Pregled najvažnijih pokazatelja o stanju na tržištu rada u BiH8

Broj stanovnika 3.843.126

Registrovana zaposlenost (prosjek u 2011. godini) 691.548

Registrovana nezaposlenost (prosjek u 2011. godini) 529.661

Stopa registrovane nezaposlenosti (31.12.2011.) 43,80%

2. Zaposlenost u Bosni i Hercegovini

Od 1987. godine, kad je BiH imala 1.076.000 zaposlenih, prisutna je tendencija laganog smanjenja njihovog broja, pa je 1991. godine registrovano svega 976.000 osoba u radnom odnosu9. Nakon završetka ratnih djelovanja u BiH znatno je smanjen broj zaposlenih, naročito u zvaničnom sektoru. Krajem 2011. godine radilo je 687.917 osoba, što je oko 70% ukupne registrovane zaposlenosti iz 1991. godine. Broj zaposlenih je povećan za 4.518 osoba ili 0,6% odnosu na isti period u 2010. godini, kada je u radnom odnosu bilo 683.399 osoba10. Prema podacima Ankete o radnoj snazi 2011, u BiH je zaposleno 816.000 osoba, od čega je 303.000 žena ili 37,1%, i to:

610.000 zaposlenika, od čega je 210.000 žena ili 36,9%

163.000 samozaposlenih, od čega je 46.000 žena ili 28,3%

43.000 pomažućih članova, od čega je 31.000 žena ili 72,9%.

Bez obzira na metodologiju računanja zaposlenosti u BiH, stanje je daleko ispod prosjeka Evropske unije, u kojoj je prosječna stopa zaposlenosti stanovništva krajem 2010. godine iznosila 64,1% (EU 27). Pojedine države koje su članice EU (Danska, Holandija, Austrija, Švicarska, Norveška, Island, Švedska i Njemačka) premašile su taj prosjek i dostigle zaposlenost preko 70%, dok je u Bugarskoj, Grčkoj, Španiji, Italiji, Latviji, Litvaniji, Mađarskoj, Malti, Poljskoj, Rumuniji i Slovačkoj zabilježena niža stopa zaposlenosti od 60%11. Prosječna stopa zaposlenosti žena u EU (58,2%) manja je za 11,9% u odnosu na muškarce (70,1%), dok je stopa zaposlenosti starijeg stanovništva iznosila oko 43%, a u nekim državama i do 50%. Stopa zaposlenosti u BiH (31,9%) znatno je niža u odnosu na navedeni prosjek u EU, kao i država u okruženju. U Federaciji BiH stopa zaposlenosti je iznosila 29,8%, u RS 36,1%, a u Brčko Distriktu BiH 22,9%12.

8 Izvor: www.bhas.ba 9 Izvor: Svjetska banka (2005.): “Ekonomski memorandum za Bosnu i Hercegovinu”, Sarajevo. 10 Izvor: www.bhas.ba 11 Izvor: http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page/portal/eurostat/home/ 12 Izvor: www.bhas.ba


Tabela 2. Registrovana zaposlenost u Bosni i Hercegovini po područjima djelatnosti13

Područja djelatnosti (SKD) Broj zaposlenih sa

31.12.2011.

Indeksi XII 2011.XI 2011.

XII 2011. XII 2010.

I–XII 2011.I–XII 2010.

∑ žene ∑ žene ∑ žene ∑ ženePoljoprivreda, lov i šumarstvo 16.752 3.542 98,9 99,6 94,7 108 97,1 97,9

Ribarstvo 411 94 99,8 100 88,4 77,3 89,7 81,9 Rudarstvo i vađenje ruda 19.066 1.705 99,1 99,4 97,8 97,7 98,6 98,5 Prerađivačka industrija 132.912 46.131 99,4 99,8 98,3 98,9 98,3 98,6

Snabdijevanje električnom energijom, plinom i vodom

23.212 4.893 99,4 100 99,2 99,9 100,1 101,3

Građevinarstvo 37.178 3.915 98,4 99,5 95,2 98,6 94,2 98,4 Trgovina na veliko i malo, popravak mot. vozila, te predmeta za vlastitu upotrebu

127.399 61.871 100 100,4 94,8 93,6 98 96,9

Ugostiteljstvo 27.710 13.569 100,2 100,2 94,8 93,5 96,1 95,8 Prijevoz, skladištenje i veze 49.005 10.786 99,9 100,1 96,9 97,8 98,3 98,7 Finansijsko posredovanje 16.355 10.392 100,6 100,7 97,7 98,1 99,1 98,9

Poslovanje nekretninama, iznajmljivanje i poslovne usluge

28.663 9.881 99,6 99,8 104,2 104,2 105,3 104,4

Javna uprava i odbrana, obavezno socijalno osiguranje

71.762 26.760 100 100 100,1 99,7 101,1 102,5

Obrazovanje 60.823 39.794 100,2 100,2 103,2 103,3 103,7 104,4Zdravstvena i socijalna zaštita 47.420 33.384 99,9 99,8 102,6 101,7 101,9 100,9

Ostale javne društvene, socijalne i vlastite uslužne djelatnosti

26.003 12.579 100,2 100,3 99,2 100,2 100,3 99,7

Djelatnosti domaćinstava - - - - - - - - Eksteritorijalne organizacije i tijela - - - - - - - -

UKUPNO 687.917 280.990 99,7 100 98,7 99,3 99,4 99,9

Zaključno sa 31.12.2011. godine, registrovano je 687.917 zaposlenih osoba, od čega je 280.990 žena ili 40,84%, što je za 1,3% smanjenje u odnosu na prethodnu godinu. Rast zaposlenosti je zabilježen u sljedećim područjima: poslovanje nekretninama – iznajmljivanje i poslovne usluge (4,2%), javna uprava i odbrana, obavezno socijalno osiguranje (0,1%), zdravstvena i socijalna zaštita (2,6%) i obrazovanje (3,2%). Pad broja zaposlenih registrovan je u svim ostalim područjima, naročito u ribarstvu (11,6%), te poljoprivredi, lovu i šumarstvu (5,3%).

3. Nezaposlenost u Bosni i Hercegovini

Prema službenim podacima EURSTAT-a, prosječna stopa nezaposlenosti u 27 država članica Evropske unije (EU 27) u decembru 2011. godine iznosila je 10%. Najniža stopa nezaposlenosti zabilježena je u Norveškoj (3,3%), a najviša u Španiji (23%).

Registrovana nezaposlenost u BiH krajem 2011. godine bila je 536.781 osoba, a prosječna stopa registrovane nezaposlenosti iznosila je 43,3%. Anketna stopa nezaposlenosti je znatno niža (27,6%), i to: 29,2% u Federaciji BiH, 24,5% u Republici Srpskoj i 39% u Brčko Distriktu BiH14. Zabilježeno je povećanje broja nezaposlenih osoba u odnosu na isti period u 2010. godini, za 12.668 ili 2,5%.

Ako se uporede podaci o nezaposlenima, najviše je osoba srednje stručne spreme III i IV stepena (324.589 ili 60,50%), od čega je 156.529 ili 57,90% žena, te nekvalifikovanih (161.785 ili 30,10%), odnosno 84.257 ili 31,20% žena. Najmanji udio u ukupnoj nezaposlenosti je osoba sa visokim i višim

13 Izvor: www.bhas.ba 14 Izvor: www.fzs.ba


obrazovanjem, uključujući magistre i doktore nauka, 37.099 ili 6,90%, od čega je 23.726 ili 8,80% žena, uz napomenu da ova kategorija posljednjih godina bilježi trend rasta. Udio žena u ukupnoj nezaposlenosti bio je 270.232 ili 50,34%.

Bez obzira na metodologiju računanja nezaposlenosti u BiH, stopa je daleko viša od prosjeka Evropske unije, pa i drugih značajnih ekonomskih asocijacija u svijetu. Stalni rast nezaposlenosti prisutan u posljednjih dvadesetak godina vjerovatno je najsloženiji ekonomski, socijalni i razvojni problem sa kojim se BiH suočava.

Tabela 3: Kvalifikaciona i spolna struktura registrovane nezaposlenosti 31.12.201115.

Kvalifikaciona struktura Spol Broj nezaposlenih osoba Procentualni udio (%)

VSS ukupno 29.591 5,50%

žene 19.053 7,10%

VŠS ukupno 7.508 1,40%

žene 4.673 1,70%

SSS ukupno 133.454 24,90%

žene 80.393 29,70%

NSS ukupno 1.913 0,40%

žene 1.279 0,50%

KV, VKV ukupno 191.135 35,60%

žene 76.136 28,20%

PKV ukupno 11.395 2,10%

žene 4.441 1,60%

NKV ukupno 161.785 30,10%

žene 84.257 31,20%

UKUPNO ukupno 536.781 100,00%

žene 270.232 100,00%

4. Anketa poslodavaca

Anketa poslodavaca 2011, sa procjenama za 2012. godinu, predstavlja nastavak aktivnosti započetih 2004. godine, iz kojih je u 2005. godini proizašlo prvo sistematsko anketiranje poslodavaca na području Federacije BiH. Nakon toga, anketiranje je provedeno 2006., 2007., 2009. i 2010. godine, što je rezultiralo izradom odgovarajućih kvalitativnih analiza o tržištu rada. Dobijeni rezultati su uspoređeni sa prošlogodišnjim, u mjeri u kojoj je to bilo moguće zbog razlike u strukturi uzorka, te izmjene određenih pitanja u upitniku.

5. Metodologija

Kantonalne službe za zapošljavanje provele su potrebnu selekciju i obuku anketara, nakon čega se pristupilo realizaciji planiranih aktivnosti. Rezultati su dati u formi gotovih izvještaja u tabelarnom obliku, tako da mogu poslužiti potencijalnim korisnicima i za druge, različite, namjene poput analize funkcionisanja pojedinačnih dijelova tržišta rada na određenom području i/ili oblasti. Mada nisu metodološki usklađeni, dobijeni rezultati su uporedivi sa podacima drugih izvora, kao što su statistički izvještaji, studije i dr.

15 Izvor: Agencija za rad i zapošljavanje BiH


5.1. Instrumenti istraživanja

Za provedbu anketiranja korištena je anketa koju je pripremila radna grupa za ispitivanje tržišta rada u Federaciji BiH. Radnu grupu čine predstavnici Federalnog zavoda za zapošljavanje i kantonalnih službi za zapošljavanje, koji su educirani u okviru realizacije Programa Evropske unije za srednje i stručno obrazovanje u Bosni i Hercegovini (EU VET) i Programa stipendiranja Danskog ministarstva vanjskih poslova (DANIDA) za izgradnju kapaciteta u institucijama tržišta rada. U anketi su korištena pitanja zatvorenog tipa sa ponuđenim modalitetima odgovora, osim uvodnih informativnih pitanja, uz napomenu da je poslodavcima ostavljena mogućnost da ponude vlastiti odgovor na skoro svako pitanje.

Pitanja su razvrstana u tri tematske cjeline:

Opći podaci

Zapošljavanje, procjene o potrebama, višku i obuci zaposlenika

Saradnja s javnim službama za zapošljavanje.

Anketiranje poslodavaca je provedeno u periodu od 15. decembra 2011. godine do 15. januara 2012. godine na području svih deset kantona (79 općina) u Federaciji BiH. Ispitivanje tržišta rada je rezultiralo analizom i ocjenom stanja na tržištu rada, kao i odgovarajućim preporukama.

5.2. Predmet i problem istraživanja

Predmet ovog istraživanja je analiza podataka Ankete ispitivanja tržišta rada koji se odnose na pitanja kvaliteta radne snage.

Ispitati da li je i na koji način kvalitet radne snage jedan od uzroka visoke nezaposlenosti u Zeničko-dobojskom kantonu bilo je problem ovog istraživanja.

5.3. Svrha, ciljevi i zadaci

Federalni zavod za zapošljavanje i kantonalne službe za zapošljavanje opredijelili su se za anketiranje poslodavaca na godišnjem nivou, s obzirom na postojeću dinamiku i kretanja na tržištu rada u Federaciji BiH. Primarni cilj anketiranja poslodavaca je sticanje realnog uvida u stanje na tržištu rada, što se postiže prikupljanjem relevantnih podataka i informacija. Mišljenja, ocjene i sugestije poslodavaca bitno utječu na formiranje objektivnih stavova, izvođenje neophodnih zaključaka i davanje bitnih preporuka, čime se potvrđuje vjerodostojnost cjelokupne analize. Anketa je posebno značajna za kantonalne službe za zapošljavanje jer se njome ostvaruje i afirmiše neposredna saradnja sa poslodavcima, a time jača i njihova primarna funkcija, tj. posredovanje u zapošljavanju nezaposlenih osoba i onih koje nastoje promijeniti zaposlenje.

Shodno definisanim ciljevima, utvrđeni su konkretni zadaci:

Utvrditi razloge trenutnog nedostatka zaposlenika,

Ispitati prisutnost nezadovoljstva kvalitetom kvalifikacija, stručnog znanja i vještina kandidata,

Utvrditi iskazane potrebe za radnicima prema stručnoj spremi,

Ispitati postojanje potrebe za dodatnim osposobljavanjem zaposlenika.


5.4. Uzorak

Uzorak je činilo 3.000 poslodavaca iz Federacije BiH koji imaju najmanje 10 zaposlenika. Anketirani poslodavci zapošljavaju 187.623 radnika, što je 42,56% prosječne zaposlenosti Federacije BiH u 2011. godini. Primijenjen je stratifikovani proporcionalni uzorak, a stratumi su podijeljeni na temelju broja zaposlenika na:

1. Male poslodavce 2. Srednje poslodavce 3. Velike poslodavce

(1 – 50 zaposlenih) (51 – 250 zaposlenih) (251 i više zaposlenih)

Od ukupnog broja planiranih anketa, realizovano je 89,03%. U ZDK je anketirano ukupno 400 poslodavaca, što je oko 14% ukupno planiranih, od čega u Brezi 20, u Doboj-Jugu 15, u Kaknju 40, u Maglaju 25, u Olovu 15, u Tešnju 65, u Usori 15, u Varešu 15, u Visokom 50, u Zavidovićima 30, u Zenici 75 i u Žepču 35 poslodavaca.

6. Rezultati anketiranja

Obradom prikupljenih podataka dobijeni su određeni pokazatelji koji predstavljaju ilustraciju stanja i očekivanih promjena među pravnim subjektima na području Federacije BiH u 2011. godini. Rezultati koji sadrže manje značajne podatke u vezi sa pojedinačnim kvalifikacijama, vještinama i sl., nisu prikazani u izvještajnim tabelama, već su obrađeni i pohranjeni u bazu podataka, kao i lični podaci o poslodavcima (naziv, adresa i dr.) zbog zaštite njihovog identiteta. Za ovo istraživanje urađena je analiza 4 pitanja iz ankete kako je to predstavljeno u zadacima istraživanja.

6.1. Deskriptivna analiza razloga trenutnog nedostatka određenih zaposlenika

Najveći broj poslodavaca u ZDK (21,86%) kao razlog trenutnog nedostatka zaposlenika određenog profila zanimanja navodi nedostatak potrebnih kvalifikacija, poticajnih sredstava (20,79%), te poreznu politiku (20,43%). Radno vrijeme je najmanji problem kod zapošljavanja novih radnika.

Tabela 4. Najznačajniji razlozi nedostatka određenih zaposlenika

Općina A B C D E F G H I J K Breza 1 5 2 3 2 0 1 0 0 0 0

Doboj-Jug 0 1 1 0 2 0 0 0 0 0 0 Kakanj 3 4 0 1 2 1 0 0 0 1 0 Maglaj 3 3 0 0 5 0 1 0 0 1 1 Tešanj 19 12 2 10 19 6 2 1 3 6 3 Usora 3 2 0 2 3 0 1 0 0 0 0 Vareš 0 2 0 1 2 0 0 0 0 0 0

Visoko 8 5 1 2 3 1 2 0 0 2 1 Zavidovići 8 7 1 5 11 2 0 1 3 2 3

Zenica 9 13 2 10 8 4 1 0 2 2 3 Žepče 4 3 0 0 4 1 1 0 1 0 0

Kanton 58 57 9 34 61 15 9 2 9 14 11 % 20,79 20,43 3,23 12,19 21,86 5,38 3,23 0,72 3,23 5,02 3,94

A - Podsticajna sredstva E - Kvalifikacije I - Mobilnost B - Porezna politika F - Opće karakteristike J - Nedostatak informatičkog C - Neinformisanost G - Visina plaće obrazovanja D - Radno iskustvo H - Radno vrijeme K - Nepoznavanje stranih jezika


6.2. Deskriptivna analiza razloga nezadovoljstva kvalitetom kvalifikacija, stručnog znanja i vještina kandidata

Najizraženije nezadovoljstvo poslodavaca odnosi se na nedostatak praktičnog iskustva kandidata (35,77%), kao i na njihovu kvalifikaciju (19,51%), dok su im poduzetničke vještine najmanje bitne (6,5%).

Tabela 5. Razlozi nezadovoljstva kvalitetom kvalifikacija, stručnog znanja i vještina kandidata

Općina A B C D E F G Breza 2 2 0 1 0 0 1

Doboj-Jug 2 2 1 0 0 0 0 Kakanj 5 6 2 2 3 4 0 Maglaj 0 0 0 0 0 0 1 Tešanj 12 25 7 5 5 5 7 Usora 2 3 2 2 0 1 0 Vareš 0 1 1 0 1 1 0

Visoko 4 8 3 0 2 5 2 Zavidovići 6 12 1 2 4 5 1

Zenica 11 21 9 3 5 10 0 Žepče 4 8 3 1 0 2 0

Ukupno 48 88 29 16 20 33 12 % 19,51 35,77 11,79 6,5 8,13 13,41 4,88

A - Stečena kvalifikacija E - Posebne vještine

B - Praktično iskustvo F - Socijalne i organizacione vještine C - Opće znanje G - Ostalo D - Poduzetničke vještine

6.3. Deskriptivna analiza iskazanih potreba prema stručnoj spremi

Najviše potreba za novim zapošljavanjem odnosi se na radnike sa srednjom stručnom spremom IV stepena (SSS), i to 54,04%. Istovremeno, najmanju potrebu za novim zapošljavanjem poslodavci imaju prema osobama VKV spreme (1,19%). Zabilježene su znatne potrebe za zapošljavanjem visokoobrazovanih radnika (25,06%).

Tabela 6. Iskazane potrebe prema stručnoj spremi

Općina NK KV VKV NSS SSS VŠS VSS Ukupno po općinama Breza - 0 - - 4 - 8 12

Doboj-Jug - 5 - 10 10 - 1 26 Kakanj 4 0 - 8 3 8 23 Maglaj 0 23 - - 104 2 16 145 Olovo - 10 - - 0 - - 10 Tešanj 10 6 - - 104 - 108 228 Usora - - - 75 - 5 80 Vareš - 5 - - 4 3 7 19

Visoko 2 3 - 1 35 - 13 54 Zavidovići - 7 1 3 33 3 25 72

Zenica 10 27 9 - 26 - 17 89 Žepče 2 25 - - 52 2 3 84

Ukupno 28 111 10 14 455 13 211 - % 3,33 13,18 1,19 1,66 54,04 1,54 25,06 -


6.4. Deskriptivna analiza potreba za dodatnim osposobljavanjem zaposlenika

Poslodavci su u skladu sa svojim planovima uvođenja promjena u tehnologiji i organizaciji rada naveli potrebe za dodatnim osposobljavanjem zaposlenika. Na prvom mjestu je obuka za određene poslove u okviru radnog mjesta (51,41%), te obuka za sticanje posebnih vještina u verifikovanoj instituciji (23,73%).

Tabela 7. Potrebe za dodatnim osposobljavanjem zaposlenika

Općina A B C D Breza 1 6 4 0

Doboj-Jug 0 2 0 0 Kakanj 4 6 3 0 Maglaj 3 2 2 1 Olovo 1 1 1 0 Tešanj 7 24 8 6 Usora 0 4 1 0 Vareš 1 4 0 0

Visoko 4 12 6 0 Vitez 0 1 1 0

Zavidovići 6 8 3 0 Zenica 12 13 5 0 Žepče 3 8 3 0

Ukupno 42 91 37 7 % 23,73 51,41 20,9 3,95

A - Sticanje potrebnih vještina u verifikovanoj instituciji B - Obuka za određene poslove u okviru radnog mjesta C - Dokvalifikacija i prekvalifikacija D - Ostalo

7. Završna razmatranja

Rezultati analize tržišta rada i zapošljavanja u Federaciji Bosne i Hercegovine u 2011. godini ukazuju na blagi oporavak privrede. Porasla je stopa nezaposlenosti za 0,58%, a istovremeno je smanjena i potražnja za radnom snagom za 9,61%. Više je poslodavaca (za 7,71%) iskazalo povećanje obima poslovanja u odnosu na prethodnu godinu. S obzirom na rezultate analize, u 2012. godini se može očekivati nastavak takve tendencije, naročito zbog optimističnih prognoza relevantnih institucija u pogledu pozitivnog kretanja makroekonomskih pokazatelja. Najveći izazovi nadležnih institucija odnosit će se i dalje na suzbijanje sive ekonomije i rada na crno, te na privlačenje domaćih, a naročito stranih investicija.

Rezultati analize mogu se iskoristiti za:

planiranje odgovarajućih strategija i mjera javnih službi za zapošljavanje u Federaciji BiH, kao i za preventivno djelovanje na tržištu rada u smislu pravovremenog prepoznavanja potreba za radnicima i/ili viška zaposlenika;

unapređenje saradnje javnih službi za zapošljavanje u Federaciji BiH sa poslodavcima, pripremu nezaposlenih osoba za tržište rada, stručnu obuku i prekvalifikaciju, te provedbu programa poticanja zapošljavanja, a sve u svrhu ispunjenja zahtjeva za obezbjeđenje kvalitetnije radne snage;


upoznavanje nadležnih obrazovnih institucija sa rezultatima koji se odnose na potrebe poslodavaca za radnom snagom, prema stručnoj spremi i kvalifikacijama, kako bi se upisna politika u srednje i visoke škole u narednom periodu prilagodila potrebama tržišta rada.

Jednim dijelom razlog zabilježene smanjene potražnje za radnom snagom leži u kvalitetu radne snage koja se nudi na tržištu rada. Poslodavci u ZDK su kroz anketu kao razlog trenutnog nedostatka zaposlenika određenog profila zanimanja najčešće navodili nedostatak potrebnih kvalifikacija. Svoje nezadovoljstvo poslodavci najviše izražavaju prema nedostatku praktičnog iskustva kandidata. Istovremeno imaju najveću potrebu za zapošljavanjem kadrova srednje stručne spreme, te iskazuju potrebu za obukom za određene poslove u okviru radnog mjesta.

THE QUALITY OF THE LABOR FORCE AS A CAUSE OF HIGH UNEMPLOYMENT IN ZENICA-DOBOJ CANTON

ABSTRACT As unemployment is one of the biggest problems in Bosnia and Herzegovina, this article attempted to closely examine the real reasons for this situation. Market research survey 2011, with estimates for 2012, was used for this purpose. The goal was to prove that, although there is an imbalance between supply and demand in the labor market in quantitative terms, the cause of this imbalance is partly the quality of the labor force in the labor market.

A questionnaire, prepared by the work group which examines the labor market in the Federation of Bosnia and Herzegovina, was used for the implementation of the survey, and for purposes of this article, only the results of research in Zenica-Doboj Canton (ZDC) were shown. Research of labor market has resulted in analysis and evaluation of the labor market, as well as in relevant recommendations. In this article four survey questions were processed, and by processing the gathered data certain indicators that illustrate the present situation and the expected changes among enterprises in the ZDC in 2011 were acquired. As the reason of the current lack of employees of certain professions, largest number of employers cited the lack of required skills, incentives, and tax policy. Most expressed dissatisfaction of employers refers to the lack of practical experience of potential employees, as well as their acquired qualification for certain profession. The highest demand for new employment refers to employees who graduated from high school (level IV) and to those with university degree (level VII), and the lowest for those who are qualified workers (level III). In accordance to their plans to introduce changes in technology and work organization, employers cited the need for additional staff training. Training for specific jobs in the workplace is in the first place, training to acquire special skills in verified institution is in the second, and additional training and retraining within the verified institutions are in third.

Keywords: unemployment, labor market research, supply and demand of labor

JEL: E24, I24, J21, J24


LITERATURA

1. Mrnjavac, Ž., 1996. Mjerenje nezaposlenosti. Split: Ekonomski fakultet.

2. Huskić, H., Zahirović, D., 2012. Analiza tržišta rada i zapošljavanja u Federaciji BiH u 2011. godini sa procjenama za 2012. godinu. Publikacija, Federalni zavod za zapošljavanje.

3. Agencija za statistiku BiH. Podaci o kretanjima na tržištu rada, [online]. Dostupno na www.bhas.ba [pristup 12.10.2012.]

4. Eurostat. Stopa zaposlenosti u EU, [online]. Dostupno na www.epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page/portal/eurostat/home [pristup 12.10.2012.]

5. Federalni zavod za statistiku. Stopa nezaposlenosti, [online]. Dostupno na www.fzs.ba [pristup 13.10.2012.]

6. Agencija za rad i zapošljavanje BiH. Kvalifikaciona i spolna struktura nezaposlenih osoba, [online]. Dostupno na www.arz.gov.ba [pristup 13.10.2012.]


Almir Alihodžić1

UTJECAJ FINANSIJSKE KRIZE NA KRETANJE BERZANSKIH

INDEKSA ZEMALJA ZAPADNOG BALKANA I RAZVIJENIH ZEMALJA

SAŽETAK

Praktičan način izražavanja informacija o kretanju cijena na tržištu vrijednosnih papira je uz pomoć pokazatelja koji se zovu berzanski indeksi. Berzanski indeksi svojim cjenovnim kretanjem treba da daju odgovor na osnovno pitanje: Kako se kreću cijene na finansijskom tržištu?U ovom radu analizira se utjecaj finansijske krize na fluktuaciju berzanskih indeksa na tržištu kapitala razvijenih zemalja, zemalja zapadnog Balkana i pojedinih zemalja članica EU za period od 2007. godine do sredine 2009. godine, i drugi period od 2007. do 2011. godine za tržišta kapitala razvijenih zemalja i zemalja regiona. Na kraju same analize daju se zaključci i preporuke u pogledu daljnjeg razvoja berzanskog poslovanja.

Ključne riječi: berzanski indeksi, globalna finansijska kriza, promet, tržišna kapitalizacija

JEL: G 01; G11; G 12.

1. UVOD

Berzanski indeksi predstavljaju repere (engl. benchmarks) na osnovu kojih se određuje efikasnost upravljanja investicijama u vrijednosne papire, bolje rečeno pokazuju kakav bi rezultat bio ostvaren bez aktivnog upravljanja portfolijem. Za inteligentnog, obrazovanog i predatog investitora ne bi trebalo da bude i suviše teško da ima bolje rezultate od onih koje ostvare berzanski indeksi, odnosno tržište u cjelini

U prethodne tri godine posljedice globalne finansijske krize odrazile su se na znatan pad aktivnosti na tržištu kapitala, kako na finansijskim tržištima u regionu, tako i u BiH. Ovo se odnosi prvenstveno na pad prometa na tržištu kapitala i slabljenje interesa domaćih i stranih investitora za ulaganje u vrijednosne papire. Za razliku od perioda 2002. – 2008. godina, kada je bilježen stalni rast prometa i cijena dionica, u 2009. i 2010. godini došlo je do znatnog pada vrijednosti prometa i cijena dionica, te smanjenog ulaganja investitora. Ipak u 2011. godini zaustavljen je negativni trend pada prometa na Sarajevskoj berzi. Kriza na finansijskom tržištu utjecala je i na otežano poslovanje učesnika na tržištu, smanjenje obima poslova i prestanak rada pojedinih brokerskih kuća.

Osnovni cilj rada je da se ispita da li su negativni efekti globalne finansijske krize imali direktan ili indirektan utjecaj na tendenciju kretanja berzanskih indeksa u zemlji, regionu, zemljama zapadnog Balkana i razvijenim zemljama, odnosno, da li bi uopće došlo do pada berzanskih indeksa da nije bilo krize.

Rad je struktuiran iz tri dijela. U prvom dijelu rada data je ukratko teorijska osnova berzanskih procesa i indeksa. Drugi dio rada opisuje kretanje osnovnih berzanskih pokazatelja na tržištu kapitala u BiH. I u trećem dijelu rada daje se analiza kretanja berzanskih indeksa zemalja zapadnog Balkana i razvijenih zemalja u dva posmatrana perioda. Na kraju se daju određeni zaključci, kao i popis korištene literature i baze osnovnih podataka koji su poslužili za ovo istraživanje.

1 Doc. dr. sc., Univerzitet u Zenici, Ekonomski fakultet Zenica; email: [email protected];

[email protected]


2. Berzanski procesi i indeksi tržišta dionica i obveznica

Najkvalitetniji instrumenti analize kretanja berzanskih tržišta u određenom vremenskom periodu su berzanski procesi i berzanski indeksi. Oni služe za analizu historijskih kretanja na finansijskom tržištu, i predstavljaju vodeće indikatore kretanja tržišta generalno, na osnovu kojih se daju i prognoze budućih kretanja i to ne samo na finansijskom tržištu već i u ekonomiji. Berzanski procesi se izračunavaju sabiranjem cijena dionica izabranih kompanija, te dijeljenjem brojem koji je u određenom periodu definisan kao djelilac. Za razliku od berzanskih procesa berzanski indeksi su tehnički prefinjeniji metod mjerenja promjena dioničkih cijena. Izračunavaju se na način tako što se podijeli ukupna tržišna vrijednost odabranih kompanija sa liste, dakle, u sadašnjem vremenu s njihovom tržišnom vrijednošću u baznom periodu (Jeremić, Z. 2006, 137). Tržišna vrijednost odabranih kompanija se izračunava množenjem broja emitovanih dionica koje drže investitori sa njihovom cijenom.

Berzanski indeksi se mogu podijeliti na prosjeke i indekse. Prosjeci su ponderisani ili neponderisani prosjeci cijena vrijednosnih papira. Kao što je i rečeno, indeksi se računaju kao odnosi posmatranih prema baznim ponderisanim prosjecima izabranih vrijednosnih papira. U SAD u prvu grupu prosjeka se ubrajaju Dau Džons sistem indeksa (engl. Dow Jones Industrial Averages – DJIA) i Velju lajn kompozitni prosjek (engl. Value Line Composite Average ).

U svijetu danas dominira veliki broj različitih berzanskih indeksa. Veliki broj indeksa je formiran 80 – tih godina, posebno u zemljama u razvoju čija se finansijska tržišta intenzivno razvijaju. Na taj način se obezbjeđuje njihova visoka informativnost kao i trenutna uporedivost podataka vremenske serije berzanskih indeksa.

U principu, berzanski indeksi se po nastanku mogu podjeliti u tri grupe (Šoškić, D., Živković, B. 2009, 355 – 357): (1) Prva grupa, predstavlja indekse koje izrađuju specijalizovane institucije koje subjektivno biraju koji će se vrijednosni papiri naći u strukturi indeksa; (2) Druga grupa isto predstavlja indekse koje izrađuju specijalizovane institucije, ali uz objektivne kriterije prilikom izbora vrijednosnih papira koji ulaze u strukturu indeksa; i (3) Treća grupa predstavlja indekse koje izračunavaju sama tržišta, uključujući sve vrijednosne papire kojima se trguje na finansijskom tržištu.

Uz navedenu grupu berzanskih indeksa koji se objavljuju u SAD, pojedine konsultantske agencije, brokersko-dilerske kuće kao i časopisi objavljuju svoje berzanske indekse. Isto tako, pojedini segmenti finansijskog tržišta sami objavljuju indekse dionica kojima se posredstvom njih trguje. Primjer takvih indeksa je kompozitni indeks sa Njujorške berze (NYSE Composite) koji obuhvata sve dionice za NYSE i iz koga se računaju svi podindeksi: industrijski, uslužno-komunalni, transportni i finansijski.

Isto tako, berzanski indeks AMEX tržišne vrijednosti (AMEX Market Value Indeks) koji obuhvata sve dinice sa AMEX i iz koga se računa 16 podindeksa, i to u dvije grupe: industrijskoj i geografskoj. Također, i NASDAQ kompozitni indeks (NASDAQ Composite) obuhvata dionice u okviru OTC tržišta i iz njega se izdvaja 6 podindeksa. Pri kreiranju berzanskog indeksa mora se voditi računa o sljedećem:

Veličina uzorka – mora prezentovati dovoljno precizno tržišni segment koji predstavlja. Mali uzarci mogu biti neprecizni, a veliki uzorci mogu predstavljati neekonomičnost i komplikovanost istraživanja.

Reprezentativnost uzorka – mora biti kreirana na način da indeks odražava promjene u svakom segmentu skupa. U principu, veći uzorci su po pravilu i reprezentativniji.

Ponderisanje – određuje važnost pojedinih elemenata uzorka. Tako, ako su vrijednosni papiri ponderisani veličinom svoje cijene, onda je riječ o cjenovnom ponderisanju. Ako su vrijednosni papiri ponderisani učešćem tržišne kapitalizacije u kapitalizaciji skupa, tj. tržišnog segmenta, tada je riječ o vrijednosnoj ponderisanosti, odnosno tržišnoj


kapitalizaciji kao ponderu (engl. value weighted). I ako su vrijednosni papiri zastupljeni podjednako bez obzira na njihovo tržišno učešće, tada je riječ o jednakim ponderima (engl. equal weights).

Praktične jedinice mjere - mora da ima svaki berzanski indeks, kome je cilj da stekne popularnost, jer jednostavnost čitanja i tumačenja indeksa je odlučujući faktor za uspjeh.

DJIA je indeks koji se zasniva na grupi od 30 velikih i uglednih korporacija, i računa se od 1896. godine. Na samom početku DJIA se računao kao prost prosjek dionica uključenih u indeks, tako ako je u indeksu bilo 30 dionica, sabirala se vrijednost svih 30 dionica i dijelila sa 30. Dakle, dati postupak označava da procentualna promjena DJIA označava prinos na portfolio koji obuhvata po jednu dionicu svih 30 korporacija obuhvaćenih indeksom. S obzirom da mjeri prinos na portfolio koji sadrži po jednu dionicu svake korporacije, DJIA se naziva cjenovno ponderisani prosjek. Ovaj prosjek označava da je iznos novca uloženog u svaku kompaniju koja je u strukturi portfolija jednak cijeni dionice te kompanije (Bodie, Z., Kane, A., Marcus, J. A. 2009, 43). DJIA se objavljuje svakodnevno u dnevnom listu The Wall Street Journal i nedjeljno u nedjeljniku Barron's. Preduzeća čije dionice ulaze u sastav indeksa DJI niti su mala, ni srednja, ni nova, već isključivo su sa NYSE. Na NYSE se kotira oko 3.000 dionica, tako da se uzorak DJIA od 2% jednostavno računa, ali s druge strane je njegova reprezentativnost dovedena u pitanje u pogledu greške ocjene skupa. Jednačina po kojoj se računa DJIA je:

∑ , 1

U prethodnoj jednačini d je 1928. godine imalo vrijednost 30. Pod utjecajem cijepanja tj. dijeljenja dionica (engl. stock splits) isplata dividendi u obliku dionica (engl. stock dividends) i promjene sastava DJIA radi zadržavanja uporedivosti njihovih iznosa sa iznosima iz prethodnih perioda.

Standard & Poor's Composite 500 (S&P 500) je indeks dionica, koji se po osnovu dvije karakteristike razlikuje u odnosu na Dau Džons. Kao prvo, indeks S&P 500 ima dosta širu osnovu koju čini 500 preduzeća, i drugo S&P 500 je tržišno ponderisani indeks. S&P 500 se izračunava izvođenjem ukupne tržišne vrijednosti 500 preduzeća u indeksu i ukupne vrijednosti tih istih preduzeća prethodnog dana trgovanja. Procentualni porast ukupne tržišne vrijednosti od danas do sutra predstavlja porast indeksa. Također, S&P objavljuje industrijski indeks 400 dionica, transportni indeks 20 dionica, komunalni indeks 40 dionica i finansijski indeks 40 dionica.

U Evropi je u zadnje vrijeme sve popularniji STOXX sistem berzanskih indeksa. Prije nekoliko godina formirana je kompanija STOXX Limited kao join venture Deutsche Boerse AG, Dow Jones & Company i SWX Swiss Exchange.1 Ova grupa berzanskih indeksa pokriva evropski finansijski prostor po regionu, sektoru, veličini i investicionom stilu. Ovi indeksi se računaju na osnovu tržišne kapitalizacije, što prikazuje sljedeća jednačina (Šoškić, D., Živković, B. 2009, 363- 365):

∑∑

2

gdje je: tržišna kapitalizacija indeksa u vremenu t; prilagođena bazna kapitalizacija indeksa

u vremenu t; konverzacioni faktor cijene u lokalnoj valuti radi izražavanja u eurima; faktor

prilagođavanja tržišne kapitalizacije baznog datuma; cijena; i broj dionica.

1 Kompanija STOXX Limited pravi Dow Jones STOXX indekse od 1998. koji dobijaju sve veću popularnost

među regionalnim indeksima.


U Velikoj Britaniji najpoznatiji je sistem berzanskih indeksa koji objavljuju dnevne novine Fajnenšel Tajms (engl. Financial Times Share Indexes). Oni se svakodnevno objavljuju, osim nedjeljom i ponedjeljkom, kao barometar cijena dionica na Londonskoj berzi.2 Glavni berzanski indeks na Londonskoj berzi je FT – SE 100 (engl. Financial Times – Stock Exchange 100 Share Indeks) ili FOOTSIE. On predstavlja ponderisanu vrijednost cijena 100 dionica sa baznom vrijednošću od 1.000 poena na dan 3.1.1984. godine. Ovaj indeks se računa svakog minuta, dionice koje čine njegovu strukturu imaju tržišnu kapitalizaciju preko 1 mil. funti, i njihovo članstvo se podvrgava reviziji svaka tri mjeseca. Prije FT – SE 100 glavni indeks Londonske berze bio je FT – 30 (engl. Financial Industrial Ordinary Share Indeks). FT – 30 reprezentuje kretanje dionica 30 vodećih industrijskih i komercijalnih preduzeća izabranih da predstavljaju Britansku privredu. Postoje i mnogi drugi indeksi u Velikoj Britaniji, kao što su: FT – SE Mid 250, FT – SE Actuaries 350, FT – SE Small Cap Indeks, FT – SE Actuaries Industry Baskets, FT – Actuaries All Share Indeks, FT Actuaries World Share Indeks, FT Government Securities Indeks, FT – SE Eurotrack 100 indeks, FT – SE Eurotrack 200 indeks, FT – SE Eurotrack 100.

U Japanu najpoznatiji je Nikkei indeks koji se još naziva Nikkei Dow Jones Indeks, Nikkei Stock average ili Nikkei 225. Prvi put je izračunat 16.5.1949. i tada je imao vrijednost 176,21. Nikkei je cjenovno ponderisani indeks koji obuhvata cijene 225 dionica sa Tokijske berze. Svih 225 dionica su sa prve sekcije berze gdje su strožiji uvjeti listinga i gdje kotira ukupno oko 1.200 dionica. Nikkei svakog dana objavljuju dnevne novine Nikon Keizai Shimbun, odakle je i njegov naziv. Drugi najznačajniji berzanski indeks u Japanu je Topix ili Tokio Stock Price Index. Formiran je 4.1.1968. sa baznom vrijednošću 100 i izračunava se i objavljuje u svakoj minuti. Dakle, ovo je kompozitni indeks koji obuhvata sve dionice prve sekcije Tokijske berze. Indeks koji se često koristi na Tokijskoj berzi je 2nd Section.

Najznačajniji berzanski indeks u Njemačkoj je DAX (njem. Deutsche Aktienindex). Strukturu indeksa čini 30 dionica vodećih njemačkih preduzeća sa Frankfurtske berze i ima baznu vrijednost od 1.000 na dan 30.12.1987. Također je zanimljiv i FAZ Aktien. Izdaju ga popularne dnevne novine Frankfurter Allgemeine Zeitung, i obuhvata 100 najvećih kompanija listiranih na Frankfurtskoj berzi. Još jedan poznati indeks na Frankfurtskoj berzi je Commerzbank čija je bazna vrijednost 100 na dan 1.12.1953.

U Francuskoj glavni berzanski indeks je CAC GENERAL INDEX (fran. Cotation Assist ́ en Continue

G ). Počeo se izračunavati 31.12.1981. sa baznom vrijednošću od 100 poena, i sa 250 dionica koje kotiraju na Pariškoj berzi.

Najznačajniji indeksi u Švajcarskoj su SBI (Swiss Bank Industry) sa baznom vrijednošću od 100 na dan 31.12.1958. i SBC General sa baznom vrijednošću od 100 na dan 1.4.1987. U Italiji je poznat berzanski indeks MIB General sa baznom vrijednošću od 1.000 poena na dan 2.1.1996. i Banca Com. Ital. sa baznom vrijednošću od 100 poena za 1972.

U zemljama iz našeg neposrednog okruženja poznati su sljedeći indeksi: Češka (PX – 50 Indeks), Mađarska (BUX Index), Poljska (WIG Index), Rumunija (BET Index), Rusija (RTS Index), Slovačka (SAX Index), Slovenija (SBI Index), Hrvatska (CROBEX, CROBEX 10 i CROBIS Indeksi), Srbija (BELEX fm, BELEX line, BELEX 15 Indexi).

Indeksi Sarajevske berze omogućavaju investitorima praćenje kretanja cijena dionica. Postoje tri osnovna indeksa na Sarajevskoj berzi, kao i jedan novi indeks. Osnovni indeksi su: (1) BIFX; (2) SASX-

2 Fajnenšal tajms aktuarske indekse izračunava Aktuarski institut i Fakultet za aktuarstvo kao ponderisane

aritmetičke sredine za 54 tržišna sektora podijeljena u različite industrijske grane.


10; i (3) SASX – 30. Novi berzanski indeks je BATX3 koji je nastao kao rezultat FIRST projekta koji je završen u prvom kvartalu 2009. godine.

Na Banjalučkoj berzi u 2009. godini pored tri već poznata indeksa (BIRS, FIRS i ERS–10), kreirana su još tri nova sektorska indeksa: indeks finansijskog sektora (RS FIN), indeks metalnog sektora (RS–MIRS) i indeks građevinskog sektora (RS–GIRS).

3. Tržišni pokazatelji poslovanja na Sarajevskoj i Banjalučkoj berzi vrijednosnih papira/hartija od vrijednosti

U toku 2011. godine, na tržištu kapitala u BiH zapažen je znatan rast prometa ostvarenog preko Sarajevske berze vrijednosnih papira (SASE) i Banjalučke berze hartija od vrijednosti (BLSE). Rast prometa nije praćen porastom tržišne kapitalizacije na Sarajevskoj berzi, koja je ukupno iznosila 31,2% BDP –a.

U 2011. godini na Sarajevskoj berzi-burzi ostvaren je ukupan promet od 244.787.112,11 KM , što čini 36,97% ukupnog prometa koji je ostvaren na bh. berzama. U sklopu 15.900 transakcija prometovano je 56.693.439 vrijednosnih papira. U prošloj godini, putem Sarajevske berze-burze, uspješno su okončane četiri primarne emisije, i to: emisija municipalnih obveznica Općine Tešanj, druga emisija dionica emitenta "Fad" d.d. Jelah-Tešanj, te dvije emisije trezorskih zapisa Federacije Bosne i Hercegovine, u ukupnom iznosu od 90.946.499,26 KM.

Ako posmatramo tržište kapitala Republike Srpske u 2011. godine, tačnije promet, onda dolazimo do podatka da se promet na Banjalučkoj berzi hartija od vrijednosti udvostručio u odnosu na 2010. godinu, ali je još uvijek je na izuzetno niskom nivou. Dakle, ukupan promet ostvaren na Banjalučkoj berzi hartija od vrijednosti u 2011. godini iznosio je 425.456.984,00 KM što je za 2,4 – puta, odnosno 141,47% veći nego ukupan promet ostvaren u 2010. godini, i što je nešto iznad ostvarenog prometa u 2006. godini.4

Broj trgovanih vrijednosnih papira na SASE je iznosio 56,7 hiljada i smanjio se za 25,7%, dok je na BLSE iznosio 215,8 hiljada, što predstavlja povećanje za 33,5%. Također, broj obavljenih transakcija na SASE smanjio se za 11,1% a na BLSE se povećao za 34%. Promet na segmentima slobodnog tržišta je kao i u prethodnim godinama višestruko veći od prometa na berzovnoj kotaciji, gdje na SASE redovan promet ima primat, dok na BLSE primat pripada javnoj ponudi obveznica sa 42%.

Tržišna kapitalizacija na Sarajevskoj berzi je u 2010. godini zabilježila rast u odnosu na 2009. godinu u iznosu od 51.924 KM ili 0,73%, a u 2011., ostvaren je značajan pad koji je rezultat velikog broja isključenih vrijednosnih papira sa berze nakon što su stupila na snagu Pravila SASE. Ukupna tržišna kapitalizacija svih hartija od vrijednosti kojima se trguje na BLSE na dan 30.12.2011. godine, iznosila je 3.835.425 KM što predstavlja povećanje za 2,76% u odnosu na kraj 2010. godine.5 Relativni pokazatelj tržišne kapitalizacije izražen u procentima BDP-a, na SASE i BLSE iznosi na kraju godine

3 Indeksna korpa BATX indeksa se sastoji od šest kompanija i to četiri iz Federacije Bosne i Hercegovine i dvije

iz Republike Srpske. Kompanije iz FBiH su: BH Telecom d.d. Sarajevo, JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Fabrika duhana d.d. Sarajevo i Bosnalijek d.d. Sarajevo. Kompanije iz Republike Srpske su: Telekom Srpske a.d. Banja Luka i Nova banka a.d. Banja Luka.

4 Oscilacije u prometu na berzi desile su se krajem svakog kvartala u 2011. godini. Povećanje prometa u martu 2011. godine nastalo je pod utjecajem porasta redovnog prometa, emisije obveznica javnom ponudom, dok su oscilacije u pogledu povećanja prometa u maju, junu i novembru bile pod utjecajem uspješnih javnih ponuda obveznica i trezorskih zapisa.

5 Tržišna kapitalizacija na Banjalučkoj berzi na dan: 31.12.2010. godine iznosila je 3.732.304.036 KM, na dan 31.12.2009. 3.756.543.171 KM, te na dan 31.12.2008. 3.685.729.502 KM, što predstavlja smanjenje za 52,43 u odnosu na 2007. godinu.


16,8% i 14,8 respektivno, što predstavlja smanjenje od 12% na SASE i 0,3% na BLSE u odnosu na 2010. godinu. (IZVOR: www.cbbh.ba, godišnje izvješće 2011. str. 97)

Kretanje prometa, tržišne kapitalizacije i ostalih pokazatelja na tržištu kapitala u BiH za period od 2007. – 2011. ilustruje sljedeća tabela.

Tabela br.1: Berzansko poslovanje na SASE i BLSE za period: 2007 – 2011.

Sarajevska berza/burza vrijednosnih papira – SASE Pokazatelj 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. Indeks

1 2 3 4 5 6 7(6/5) Promet 1.274.340 477.079 219.085 108.554 244.787 125,50%

Broj trgovanih vrij. papira 70.773 17.116 19.632 76.338 56.693 (25,73%) Broj transakcija 159 39 26 18 16 (11,12%)

Tržišna kapitalizacija 15.518.257 7.808.682 7.158.679 7.210.603 4.371.013 (39,38%) Banjalučka berza hartija od vrijednosti - BLSE

Pokazatelj 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. Indeks 1 2 3 4 5 6 7(6/5)

Promet 742.582 275.090 180.493 176.195 425.456 141,47% Broj trgovanih vrij. papira 765.213 506.993 81.462 161.633 215.756 33,48%

Broj transakcija 191 31 18 19 25 31,58% Tržišna kapitalizacija 7.747.850 3.685.730 3.756.543 3.732.304 3.835.425 2,76%

Izvor: www.cbbh.ba, Godišnje izvješće, 2011, str. 97 (Proračun autora)

Na promet ostvaren kroz zaključene transakcije na SASE odnosi se 99,98% ukupnog prometa, dok se ostatak od svega 0.02% odnosi na vrijednost prometa po osnovu vanberzanskih transakcija koje su prijavljene Berzi. Skoro sličan odnos ostvaren je i u 2010. godini sa nešto manjim učešćem berzanske trgovine, ali, ipak, predominantnim u odnosu na vanberzanski promet.

Tabela br.2: Prikaz prometa na berzi/ van berze u 2011. godini

Broj transakcija Broj dionica Vrijednost Na berzi 1.210.751 99,98% 55.482.688 99,97% 215.598.579 88,08%

Van berze 265 0,02% 15.635 0,03% 29.188.533 11,92% Ukupno 1.211.016 55.498.323 244.787.112

Izvor:Izvještaj o radu Komisije za vrijednosne papire FBiH, 2011.g. str. 20.

Učešće dionica u odnosu na obveznice na SASE i BLSE je značajno dominantnije. Također, i broj transakcija vrijednosnim papirima pripada relativno većem učešću dionica u odnosu na obveznice. Stoga, može se slobodno zaključiti da je trgovanje dionicama, kroz veći broj transakcija, veću vrijednost ostvarenog prometa učestalije od trgovanja obveznicama kako na SASE tako i na BLSE. Razlog ove manje vrijednosti trgovanja obveznicama treba tražiti u manjoj nominalnoj vrijednosti, tj. manjoj tržišnoj cijeni. Ako se dalje prati ostvareni promet na SASE u odnosu na BLSE, dolazi se do podatka da je vrijednost ostvarenog prometa na BLSE veća u odnosu na SASE za posmatrani period.

Komparacijom ostvarenog prometa na SASE sa ostvarenim prometom na BLSE, očigledno je da je vrijednost ostvarenog prometa obveznicama na Banjalučkoj berzi za posmatrani period veća od prometa na Sarajevskoj berzi. Vrijednost prometa na SASE u 2009. godini predstavljao je 62,32% ukupnog ostvarenog prometa na bh. berzama. Razlog povećanja prometa na BLSE predstavlja realizacija javnih ponuda obveznica Republike Srpske putem berze, što je u FBiH rjeđi slučaj.


Tabela br. 3: Učešće dionica i obveznica u prometu na SASE i BLSE – 2011.g.

Sarajevska berza – SASE Banjalučka berza – BLSE Pokazatelj Dionice % Obveznice % Ukupno Dionice % Obveznice % Ukupno

Vrijednost prometa

83.612.266 78% 23.124.604 22% 106.736.870 63.119.771 68% 29.790.118 32% 92.909.889

Broj VP 10.495.066 19% 44.295.874 81% 54.790.940 215.756.276 76% 68.787.358 24% 284.543.634Broj transakcija 11.809 76% 3.751 24% 15.560 16.163 63% 9.392 37% 25.555

Izvor: www.komvp.gov.ba, Izvještaj o radu Komisije za vrijednosne papire FBiH, str. 20.

Uporedni prikaz količine vrijednosnih papira kojom je trgovano u 2011. i 2010. godini pokazuje znatno veću količinu vrijednosnih papira kojom je trgovano u 2010. godini. Upoređujući mjesečni broj zaključenih transakcija i količinu trgovanih vrijednosnih papira u 2010. i 2011. godini, može se konstatovati da je trend kretanja u određenoj mjeri podudaran, posebno u 2011. godini. Ovo nije uvijek slučaj, jer je mjesečno kretanje ovog parametra za posljednje dvije godine najviše uvjetovano trgovinom obveznicama Federacije BiH u određenom mjesecu datog perioda. Mala nominalna vrijednost obveznica (1 KM) i značajne količine koje su pripale vlasnicima istih po osnovu izmirenja obaveza Federacije BiH za staru deviznu štednju i ratnu štetu imaju za posljedicu trgovinu istim kroz mali broj transakcija u znatnim količinama sa malom vrijednosti ostvarenog prometa.

4. Komparativna analiza kretanja berzanskih indeksa razvijenih zemalja i zemalja zapadnog Balkana

Tržišta kapitala na Balkanu su u 2009. godini doživjela najsnažniji negativni trend od početka tranzicije, odnosno od uspostavljanja berzanskog mehanizma utvrđivanja cijena finansijskih instrumenata. Početak opadajućeg trenda berzanskih indeksa bio je uočljiv još u maju 2007. godine, pa se može konstatovati da su efekti globalne finansijske krize na tržištu kapitala samo ubrzali dati trend. Dok se u prvoj polovini 2008. godine uzroci smanjenja likvidnosti i pada cijena mogu pronaći u negativnim očekivanjima investitora izazvanim finansijskom nestabilnošću, pad iz posljednjeg tromjesečja 2008. godine i prvog tromjesečja 2009. godine u potpunosti je izazvan rekordno niskom sklonošću ka riziku te bijegom u sigurne oblike investiranja. U nastavku rada detaljno će biti analizirana kretanja berzanskih indeksa zemalja zapadnog Balkana i razvijenih zemalja u dva posmatrana perioda, i to za: 1.1.2007. – 20.8.2009., i za period: 1.1.2007. - 31.12.2011.

4.1. Analiza kretanja berzanskih indeksa zemalja zapadnog Balkana i razvijenih zemalja za period: 1.1.2007. – 20.8.2009.

Ovaj dio istraživanja obuhvata analizu fluktuacije berzanskih indeksa za period: 1.1.2007. 20.8.2009., gdje su berzanski indeksi podijeljeni u tri grupe, i to (Berthomieu, C., Guichard, J.P. Erić, D., Redžepagić, S. 2009, 23): (1) Indeksi razvijenih zemalja, poput SAD (S&P 500, DJIA, NASDAQ Composite), Francuske (CAC 40), Velike Britanije (FTSE 100), Njemačke (DAX), Japana (Nikkei 225); (2) Indeksi zemalja zapadnog Balkana: Srbija (BELEX 15), Hrvatska (CROBEX i CROBIS), BiH (SASX 10 i BIRS), Crna Gora (MOSTE) i Makedonija (MBI10); (3) Indeksi pojedinih susjednih zemalja, članica EU: Slovenija (SBI 20), Mađarska (BUX i BUMIX), Rumunija (BET) i Bugarska (SOFIX).


Tabela br. 4: Promjene u fluktuaciji berzanskih indeksa (u %)

ZEMLJA BERZA INDEKS 1. 1. 2007 – 20.

8. 2009. 1. 1. 2008 – 20.

8. 2009. 15. 9. 2008 – 20.

8. 2009. Razvijene zemlje ↓ PROSJEK → –27,01 –30,60 –11,93

SAD NYSE S&P 500 –28,97 –31,39 –15,54 SAD NYSE DJIA –24,98 –29,51 –14,36

SAD NASDAQ NASDAQ composite

–17,64 –25,00 –08,75

Velika Britanija

Londonska berza FTSE 100 –23,54 –26,33 –08,60

Njemačka Njemačka berza DAX –19,49 –34,17 –12,42 Francuska Euronext CAC 40 –34,75 –35,59 –13,27

Japan Tokijska berza NIKEI 225 –39,72 –32,17 –10,56 Zemlje zapadnog Balkana ↓ PROSJEK → –44,86 –63,91 –29,97

Srbija Beogradska berza BELEX15 –60,66 –71,57 –48,81 Hrvatska Zagrebačka berza CROBEX –40,89 –63,79 –41,72 Hrvatska Zagrebačka berza CROBIS –14,39 –10,32 –10,18

BiH Sarajevska berza SASX 10 –66,27 –73,86 –44,08 BiH Banjalučka berza BIRS –65,21 –60,87 –31,66

Crna Gora Montenegro berza MOSTE –04,51 –46,09 +33,20 Makedonija Skopljanska berza MBI 10 –31,65 –67,31 –46,71

Susjedne zemlje (članice EU) ↓ PROSJEK → –34,71 –49,08 –24,72 Slovenija Ljubljanska berza SBI 20 –34,51 –63,23 –36,21

Mađarska Budimpeštanska

berza BUX –26,69 –30,58 –05,25

Mađarska Budimpeštanska

berza BUMIX –27,86 –43,67 –12,91

Bugarska Sofijska berza SOFIX – – +53,08

Rumunija Bukureštanska

berza BET –49,77 –58,85 –16,17

Tržišta u nastajanju MSCI → EEM –02,67 –27,01 –8,62

Izvor: Berthomieu, C., Guichard, J.P., Erić, D., Redžepagić, S. str. 25.

Na osnovu rezultata analize jasno se da primijetiti da je pad u vrijednosti indeksa više izražen na krhkim berzama zapadnog Balkana, za sva tri analizirana perioda. U pogledu prvog analiziranog perioda, koji se sastoji od enormno visokog rasta cijena dionica na berzama zapadnog Balkana, prosječne vrijednosti indeksa su značajno pale (–44,86%) u poređenju sa prosjekom razvijenih (–27%) i zemalja članica EU (–34,71%), što dokazuje da su svi pozitivni razvojni efekti od 2006. do 2007. godine, bili potpuno anulirani u toku krize.

U drugom analiziranom periodu, kada su efekti krize imali progresivni utjecaj na berze na globalnom nivou, indeksi na berzama zemalja zapadnog Balkana su još dublje potonuli nego u razvijenim zemljama. Prosječni pad regionalnog indeksa iznosio je 63,91%, što je više nego duplo u poređenju sa razvijenim zemljama (–30,6%), dok je u Republici Srbiji i Federaciji Bosne i Hercegovine taj pad prešao 70%. Situacija nije mnogo bolja ni u susjednim zemljama, gdje je prosječan pad bio oko 50%, što ukazuje na to da njihova tržišta kapitala nisu adekvatno razvijena uprkos činjenici da su one članice Evropske unije.

Prošli analizirani period odnosio se na događaje koji su uslijedili nakon bankrota Lehman Brothers, 15. septembra 2008. kada je kriza počela da dostiže svoj vrhunac, što je trajalo do 20. augusta 2009. godine. Kao što se iz tabele da primijetiti, tokom ljeta 2009. godine berze razvijenih zemalja su se neznatno oporavile, što je rezultiralo primjetnim rastom vodećih indeksa. I berze u susjednim zemljama su počele da se oporavljaju, ako se podaci uporede sa 30. junom 2009. godine. Međutim, indeksi zemalja zapadnog Balkana (izuzev u Srbiji i Crnoj Gori) stagnirali su tokom ljeta, tako da je jaz u padu prosječnog indeksa u razvijenim zemljama, koji je iznosio –11.93%, u analiziranom periodu bio čak dublji u poređenju sa zemljama zapadnog Balkana gdje je prosječni pad iznosio –30%. Ovo dokazuje da je vrhunac krize


uništio tržište kapitala zemalja zapadnog Balkana koje je već bilo ozbiljno uzdrmano, te da njegov oporavak tek treba da uslijedi.

Naročito je interesantna činjenica da nisu pali samo indeksi dionica. U Hrvatskoj, berzanski indeks obveznica (CROBIS) pao je za 10%, u periodu od 1. januara do 20. augusta 2008. godine. U 2008. godini u Hrvatskoj, portfolio investicije su bile smanjene za 554,9 miliona eura, u Srbiji za 134 miliona eura, dok je u Makedoniji smanjenje iznosilo 72,48 miliona eura.

Direktne strane investicije prate skoro sličan pravac. Prema podacima Narodne banke Srbije, od početka 2009. godine do kraja jula, Republika Srbija je primila 894 miliona eura od direktnih stranih investicija, dok su u godišnjim analizama za 2007. i 2008. godinu direktne strane investicije iznosile 1,8 milijardi eura. Direktne strane investicije u Hrvatskoj u prvom kvartalu 2009. godine, iznosile su 399 miliona eura, što je u poređenju sa istim periodom prošle godine manje za 42%. U Crnoj Gori direktne strane investicije u 2007. godini iznosile su oko jednu milijardu eura, a u 2008. godini su pale na 832 miliona eura. U prvom kvartalu 2009. godine direktne strane investicije su iznosile 67,5 miliona eura.

4.2. Analiza kretanja berzanskih indeksa zemalja zapadnog Balkana i razvijenih zemalja za period: 1.1.2007. – 31.12.2011.

Stanje na tržištu kapitala BiH u 2011. godini, uzimajući u obzir veličinu i razvijenost tržišta, ima identične karakteristike kao i tržišta zemalja zapadnog Balkana. U cilju što jednostavnije analize poređenja stanja na tržištu kapitala zemalja zapadnog Balkana i razvijenih zemalja izdvojeni su indeksi sljedećih berzi: Bečke berze (ATX), Helsinške berze (HEX), Pariške berze (CAC 40), Atinske berze (ASE), Praške berze (PX 50), Bratislavske berze (SAX), Belgijske berze (BEL 20), Španske berze (IGBM), Japanske berze (NIKKEI 225), Holandske berze (AEX), Mađarske berze (BUX), Varšavske berze (WIG 20), Njemačke berze (DAX), Ljubljanske berze(SBI 20), Zagrebačke berze (CROBEX), Beogradske berze (BELEX 15), Sarajevske berze (SASX – 10) i Banjalučke berze (BIRS).

Sljedeća tabela ilustrije kretanje berzanskih indeksa zemalja zapadnog Balkana za period: 2007. – 2011.

Tabela br. 5: Fluktuacija berzanskih indeksa zemalja zapadnog Balkana i razvijenih zemalja za period: 2007. – 2011.

Zemlja /Berza Indeks Promjena indeksa (u %)

2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2007. – 2011. Grčka berza ASE 17,9 -65,5 22,9 -35,6 -52,4 -87,0

Austrija ATX 1,1 -61,2 42,5 16,4 -67,0 -78,8 Sarajevska berza SASX - 10 27,1 -67,2 -14,0 -7,1 -17,7 -78,5 Beogradska berza BELEX 15 34,3 -75,7 23,9 -4,0 -24,3 -78,2 Ljubljanska berza SBI 20 67,8 -66,5 18,3 -15,0 -30,1 -76,4 Zagrebačka berza CROBEX 63,2 -66,2 14,2 5,4 -18,1 -66,7 Banjalučka berza BIRS -11,1 -60,0 -3,3 -3,2 -8,3 -65,6

Finska HEX 20,5 -53,4 19,5 18,7 -28,2 -52,6 Slovačka SAX 7,2 -21,5 -23,7 -13,7 -6,5 -51,6 Češka PX 50 14,2 -53,6 32,6 9,6 -24,6 -49,1 Belgija BEL 20 -5,9 -53,8 31,6 2,7 -18,0 -48,8

Madridska berza IGBM 5,6 -40,6 27,2 -19,2 -13,0 -46,8 Tokijska berza NIKKEI 225 -11,1 -42,1 19,0 -3,0 -16,3 -44,1 Pariška berza CAC 40 1,3 -42,7 22,3 -3,3 -15,3 -42,6

Holandija AEX 4,1 -52,3 36,3 5,7 -10,6 -38,6 Varšavska berza WIG 20 5,2 -50,6 40,0 14,9 -20,0 -36,5

Mađarska BUX 5,5 -52,6 70,6 0,5 -19,6 -34,7 Njemačka DAX 22,3 -40,4 23,8 16,1 -12,1 -24,7

Izvor: www.blberza.com, Izvještaj o radu i stanju na tržištu hartija od vrijednosti za 2011. godinu, str. 6.


Kao što je i ranije navedeno, rast na svim berzama u regionu bio je snažan sve do polovine 2007. godine, gdje je visoka vrijednost indeksa bila posljedica datog rasta. Od polovine 2007. i u 2008. godini dolazi do većeg pada cijena vrijednosnih papira na svim tržištima. Kako rast indeksa nije imao osnovu u realnom sektoru, moralo je doći do blagog smirivanja tržišta i pada cijena vrijednosnih papira, što je i vidljivo iz prethodne tabele. Dakle, iz prethodne tabele se jasno vidi da su tržišta u regionu u istom periodu izgubila na vrijednosti u prosjeku od 50%.

Oporavak tržišta u 2009. godini bio je skroman i umjeren, te takav isti trend je nastavljen i u 2010. godini, gdje je došlo do blagog pada prometa i ukupne tržišne kapitalizacije u odnosu na 2009. godinu. U 2011. godini sva posmatrana tržišta ponovo bilježe padove pokazatelja aktivnosti na tržištu kapitala, te je i u 2011. godini došlo do pada indeksa na svim ovim tržištima.

Na osnovu pokazatelja o promjeni berzanskih indeksa za period: 2007. – 2011. da se primijetiti da je pad evidentan na svim posmatranim tržištima. U BiH berzanski indeksi u posmatranom periodu takođe su zabilježili pad u vrijednosti. Indeks Sarajevske berze SASX -10 za period: 2007. – 2011. zabilježio je pad od 78,5%, dok je indeks Banjalučke berze zabilježio znatno manji pad od 65,6%. Veći pad od indeksa BIRS su zabilježili tržišni indeksi u Grčkoj (ASE -87,0%), Austriji (ATX – 78,8%), Federaciji BiH (SASX – 10 – 78,5% ), Srbiji (BELEX 15 - 78,2%), Sloveniji (SBI 20 – 76,4%) i Hrvatskoj (CROBEX - 66,7%).

Razvijena svjetska tržišta su neznatan oporavak od ekonomske krize imala još u toku 2009. godine, s druge strane mala i nerazvijena tržišta Jugoistočne Evrope ni u 2011. godini nisu osjetila efekte oporavka privrede, niti su se mogla pohvaliti značajnim pomacima u razvoju svojih tržišta. Stoga, prema sadašnjim pokazateljima, potrebne su značajne strukturne promjene, prvenstveno u pogledu koji se odnosi na efikasnost realnog sektora, kao i na kredibilnost pojedinih emitenata vrijednosnih papira.

Takođe, granična tržišta u velikoj mjeri zavise od stranih investitora koji su u momentu početka krize sredstva povukli u sigurnije investicije. Kako bi se privukli strani investitori, pripremani su različiti projekti značajni za promociju domaćeg tržišta kapitala. Jedan od važnijih projekata je i listiranje indeksa BiH na Bečkoj berzi.

5. ZAKLJUČAK

Krizne situacije su dobra prilika za sve investitore, bez obzira na kojem tržištu kupuju potcijenjene dionice. Međutim, tržište vrlo brzo nakon toga prepoznaje njihovu pravu vrijednost. Kriza na svjetskim finansijskim tržištima ukazuje na to da se kvalitetni finansijski instrumenti sa svakom novom krizom sve brže vraćaju na pozicije prije krize. U panici koja nastane na svim tržištima kapitala uvijek je prisutno neracionalno ponašanje. Stoga, svaki investitor mora računati na izvjesnost kriza, te je u tome conditio sine qua none njihovog izbjegavanja diversifikacija ulaganja, koja je uprkos globalizaciji i strelovitom prijenosu posljedica (kontaginacija) još uvijek najbolji instrument ublažavanja kriza.

Finansijska tržišta u BiH karakteriše mali broj i niska likvidnost raspoloživih finansijskih instrumenata. Nedovoljna razvijenost domaćih institucionalnih investitora koji bi generisali tražnju, pokrenuli sekundarno trgovanje i indirektno smanjili troškove zaduživanja predstavlja dodatnu prepreku razvoju tržišta kapitala kao alternativnog izvora finansiranja u odnosu na bankarski sektor. Posmatrano s druge strane, visoka koncentracija vlasništva preduzeća koja se kotiraju na B&H berzama kao i odsustvo svijesti bitnih aktera o značaju i ulozi dobrog korporativnog upravljanja doprinijeli su nelikvidnosti tržišta dionica.

Činjenice o velikim padovima na berzama mogu biti loše vijesti, ali centralno pitanje za region je da li bi bilo pada da nije bilo krize, što ujedno predstavlja i osnovni cilj ovog rada?


Na osnovu datih rezultata analize u pogledu kretanja berzanskih indeksa pod utjecajem globalne finansijske krize da se zaključiti da su indeksi zemalja zapadnog Balkana doživjeli najveći pad u vrijednosti, te da ne treba tražiti jedinog krivca za pad vrijednosti berzanskih indeksa u finansijskoj krizi. Naravno da je finansijska kriza imala indirektan utjecaj na pad berzanskih indeksa u zemlji i regionu kroz povlačenje stranih investitora i slabljenje tražnje i likvidnosti. Međutim, finansijska kriza nije imala direktan utjecaj na zemlje u regionu jer finansijske institucije, tj. banke u zemlji i regionu uglavnom se bave tradicionalnim bankarstvom i u svojoj aktivi nije bio uključen proces sekjuritizacije, nego se aktivnost zasnivala na kreditiranju domaće ekonomije. Takođe, pojedine banke u BiH i regionu nisu bile kotirane na berzama, što je predstavljao veliki problem za mnoge banke u SAD – u i Velikoj Britaniji. S druge strane finansijska kriza je imala direktan utjecaj na pad vrijednosti berzanskih indeksa razvijenih zemalja i zemalja članica EU upravo zahvaljujući učešću procesa sekjuritizacije u njihovim aktivama.

Privlačenje stranih investitora i ulaganje u investicione projekte predstavlja prioritet za tržište kapitala u BiH. Promjenom i dopunom Zakona o politici direktnih stranih ulaganja u BiH prestaje obaveza stranih investitora da pojedinačna ulaganja registruju na način kako je to ranije rađeno, tako da je pojednostavljen način registracije stranih investitora. Dokapitalizacijom, tj. povećanjem kapitala osnovanih preduzeća i osnivanjem novih preduzeća moglo bi se preći na značajna strana ulaganja u nove projekte. Također, izmjene i dopune postojeće regulative, usklađene sa odredbama razvijenih tržišta, svakako će doprinjeti stvaranju sigurnijeg i privlačnijeg tržišta kapitala.

Iako postoje velike razlike među zemljama u regionu, postoje i mnoge sličnosti poput potrebe za zajedničkom akcijom, jer postoji bezbroj mogućnosti za investiranje, razvijena infrastruktura, niski troškovi radne snage, povoljne mogućnosti za dodatnu zaradu itd.

U kontekstu globalizacije finansijskog poslovanja, postavlja se pitanje budućnosti berzi u državama nastalim na prostoru bivše SFRJ. Moguća su tri pravca razvoja, i to: (1) samostalno postojanje što je malo vjerovatno, s obzirom da ni berze u zemljama u tranziciji nisu u mogućnosti da samostalno egzistiraju; (2) dio regionalne berze i preko te berze saradnja s nekom velikom evropskom berzom i (3) spajanje s nekom velikom evropskom berzom. Stvaranjem jedne regionalne berze došlo bi do objedinjavanja berzi koje su na približno istom nivou razvoja. Osim toga, regionalno približavanje je poželjno i zbog bliskosti mentaliteta i finansijske kulture. Takvo ukrupnjavanje umanjilo bi problem lokalne nelikvidnosti tržišta i stvorilo jaču polaznu osnovu za pregovore oko ravnopravnije saradnje sa nekim većim berzama.

IMPACT OF FINANCIAL CRISIS ON WESTERN BALKAN COUNTRIES AND DEVELOPED COUNTRIES EXCHANGE INDICES

Abstract: A convenient way of expressing information about price movements in the securities market is called stock indices with the help of indicators. Stock market indices, with their priced movement, need to provide an answer to the basic question: How prices move in the financial market? This paper analyzes the impact of the financial crisis on the stock market index fluctuations in the capital market of developed countries, Western Balkans and individual EU member states for the period between 2007 and mid-2009, and for the second period between 2007 and 2011 for the capital market of developed countries and region. At the end of the analysis, conclusions and recommendations regarding the further development of the stock market are presented.

Key words: stock indices, global financial crisis, turnover, market capitalization.


LITERATURA

1. Alihodžić, A. (2010). „Komparativni pregled razvoja tržišta kapitala u zemljama Jugoistočne Evrope“, Časopis za računovodstvo, reviziju i poslovne finansije, broj: 7-8/2010, Beograd.

2. Berthomieu, C., Guichard, J. P., Erić, D., Redžepagić, S. (2009). „Financial systems integration of Balkan countries in the European financial systems: Impact of global financial crisis“, University of Nice – Sophia Antipolis (France) and Institute of Economics Sciences (Serbia).

3. Bodie, Z., Kane, A., Marcus, J. A. (2009). „Osnovi investicija“, Data Status, Beograd.

4. Erić, D. (2003). „Finansijska tržišta i instrumenti, Beograd: Čigoja štampa.

5. Francis, J. C. (1986): Investments: Analysis and Management, New York: McGraw–Hill

6. Jeremić, Z. (2006). „Praktikum za finansijska tržišta“, Univerzitet Singidunum – Fakultet za finansijski menadžment i osiguranje, Beograd.

7. Johnson, H. J. (1992): Financial Institutions and Market, New York: McGraw Hill

8. Malz, M. A. (2011). „Financial Risk Management – Models, History and Institutions“, John Wiley & Sons, Inc, New Jersey.

9. Šoškić, D., Živković, B. (2009). „Finansijska tržišta i institucije“, Centar za izdavačku delatnost Ekonomskog fakulteta u Beogradu.

10. http://www. komvp.gov.ba, Izvještaj o radu Komisije za vrijednosne papire Federacije BiH za 2011. godinu.

11. http://www.secrs.gov.ba, Izvještaj o radu i stanju na tržištu hartija od vrijednosti za 2011. godinu.

12. http://www.sase.ba

13. http://www.blberza.com

14. http://www.bloomberg.com

15. http://www.fese.be

16. http://money.cnn.com/data/world_markets/americas/


Dragan Milovanović1

MJERENJE TRŽIŠNOG RIZIKA PORTFOLIJA UZ POMOĆ METODA RIZIČNE VRIJEDNOSTI (VALUE AT RISK)

SAŽETAK

Posljednja ekonomska kriza koja je zahvatila svjetska tržišta kapitala i istraživanja provedena iz oblasti Risk menagmenta u posljednjih desetak godina donose novosti u upravljanju rizicima, posebno u modeliranju tržišnog rizika. Svaki investitor prilikom investiranja vrši analizu rizika i balansira između prinosa i rizika. Stoga je potrebno znati procijeniti rizike i situacije koje prate proces investiranja. Krеirаnjе оptimаlnоg pоrtfоlijа hаrtiја оd vriјеdnоsti u sаvrеmеnim finаnsiјskim tržištimа zаuzimа vоdеćе mјеstо u mоdеrnој tеоriјi invеsticiја u hаrtiје оd vriјеdnоsti. U rаdu je data analiza stanja na tržištu kapitala Bosne i Hercegovine po pitanju rizika i stanja u oblasti upravljanjima rizicima. Uslijed nepostojanja sistema upravljanja rizicima brojne organizacije u svijetu koje se bave investiranjem na tržištu kapitala, pretrpjele su značajne finansijske gubitke. U rаdu је еlаbоrirаn prеsјеk tеоriјskе i еmpiriјskе kvаntitаtivnе аnаlizе koncepta rizične vrijednosti (Value at Risk) u funkciji upravljanja rizicima. Cilј rаdа је dа sе krоz mаtеmаtičku аnаlizu metoda rizične vrijednosti elaboriraju mogućnosti i značaj njene primjene na tržištu kapitala Bosne i Hercegovine. Glavna istraživačka hipoteza H0 glasi: Primjenom Value at risk metode može se upravljati rizicima i rizičnom vrijednošću na tržištu kapitala BIH. U rаdu su kоrištеnе nаučnе mеtоdе dеdukciје, kоmpаrаtivnе аnаlizе i аnаlizе dоbrih primјеrа iz prаksе. Intеrprеtаciја dоbiјеnih rеzultаtа trеbа dа pоsluži kао оsnоvа zа stručnu i nаučnu diskusiјu о značaju primjene metoda rizične vrijednosti (Value at Risk) u funkciji upravljanja rizicima, kао i оsnоvа zа unаprеđеnjе pоstојеćеg аnаlitičkоg оkvirа.

Ključne riječi: rizik, upravljanje rizikom, rizična vrijednost, portfolio;

ЈEL: D81, G32, G11,

1. UVOD

Upravljanje rizicima je proces koji ima za cilj da pomogne investitoru u razumijevanju i procjeni rizika te da preduzme korake da bi se povećala vjerovatnoća njihovog uspjeha i smanjila mogućnost njihovog neuspjeha i neizvjesnosti postizanja opštih ciljeva. Upravljanje rizicima je sistemski pristup smanjenja rizika kojima je izložen investitor. Sistem upravljanja rizicima uključuje različite politike, procedure i prakse koje zajednički rade na analiziranju, procjeni, praćenju i kontroli rizika. Informacije o upravljanju rizicima koriste se u interakciji sa drugim informacijama kao što su podaci o izvodljivosti koji će poboljšati proces donošenja odluka. Problematikom upravljanja rizicima bavile su se brojne organizacije, a rezultat tih istraživanja sadržan je u definisanju međunarodnih normi za upravljanje rizicima AS/NZ 4360:2004 i ISO 31000:2009. Međunarodna norma ISO 31000:2009, tokom 2010. godine primjenjuje se kao prva međunarodna norma za upravljanje rizicima, u svijetu. U okviru tih normi procjena rizika se ne tretira u metodološkom smislu, pa primjena generičkog pristupa omogućava da se proces upravljanja rizicima bez teškoća može primijeniti u bilo kojem području istraživanja.

1 Mr. Dragan Milovanović, magistar ekonomskih nauka, Ekonomski fakultet, Univerzitet u Banjoj Luci, Majke

Jugovića 4, 78000 Banja Luka


Činjenica da rizik nije moguće izbjeći implicira da se njime mora kvalitetno upravljati. Brojni su primjeri finansijskih institucija koje su imale teškoće u poslovanju, a da nisu svjesne da ih je u tu situaciju dovela neadekvatna spoznaja i upravljanje rizicima. Proces upravljanja rizicima predstavlja niz koraka koji omogućavaju inicijalno i kontinuirano ispitivanje potencijalnih opasnosti i rizika čija je svrha da se osigura poslovanje i ostvarivanje zacrtanih ciljeva. Upravljanje rizikom je posebna poslovna funkcija čiji je zadatak da identifikuje, ocijeni, upravlja i kontroliše rizike poslovanja, tj.sistematski upravlja rizicima kojima je izloženo poslovanje. U svrhu upravljanja rizicima, razvijen je koncept rizične vrijednosti. Metoda rizične vrijednosti je u zadnjih nekoliko godina postala primarni alat za mjerenje rizika koju koriste finansijske institucije. Rizična vrijednost mjera je potencijalnog gubitka u određenom periodu zbog promjena tržišnih cijena u prošlosti finansijskih instrumenata koji čine portfolio. Pored upravljanja tržišnim rizikom, rizična se vrijednost može, a kroz neke od njezinih izvedenica, koristiti i za upravljanje drugim rizicima. U аnаlizi su kоrišćеni gоdišnji izvјеštајi kоmpаniја kоје kоtirајu nа Sarajevskoj i Bаnjаlučkој bеrzi zа 2010. gоdinu. Rаd је kоncipirаn iz čеtiri mеđusоbnо pоvеzаnа i usklаđеnа pоglаvlја. U prvоm pоglаvlјu rаdа dаtа је аnаlizа stanja u oblasti upravljanja rizicima i rizičnost tržišta kapitala Bosne i Hercegovine. U drugоm pоglаvlјu rаdа аnаlizirа sе еkоnоmskа dоktrinа koncepta rizične vrijednosti (Value at Risk). Тrеći diо rаdа nоsi nаziv „Osnovni principi proračuna rizične vrijednosti (Value at Risk) u funkciji upravljanja rizicima“, gdје sе еlаbоrirајu оsnоvni tеоriјski i prаktični pоglеdi upravljanja rizicima, na bazi koncepta rizične vrijednosti (Value at Risk). U čеtvrtоm pоglаvlјu rаdа еlаbоrirаnа је еmpiriјskа аnаlizа proračuna stope rizika investiranja u preduzeća u Bosni i Hercegovini.

2. Stanje u oblasti upravljanja rizicima i rizičnost tržišta kapitala Bosne i Hercegovine

Za razliku od neizvjesnosti koja podrazumijeva nemogućnost da se unaprijed odrede ishodi investicione aktivnosti, rizik podrazumijeva vjerovatnoću ostvarivanja nepoželjnih događaja, što znači da predstavlja mjerljivu kategoriju, kojom se uspostavlja odnos vjerovatnoća među pojedinim ishodima investiranja. Izvori rizika se nalaze u promjenama makroekonomskog okruženja, u promjenama u različitim privrednim granama, kao i u neočekivanim događajima koji su povezani sa određenom vrstom imovine. Te promjene uslovljavaju i različito investiciono ponašanje, jer nisu svi investitori spremni da prihvate isti rizik. Rizik, najjednostavnije rečeno, predstavlja vjerovatnoću trpljenja gubitka, štete ili povrede. (Erić,2003) Za upravljanje rizicima potrebno je znati kojoj grupi pripadaju i da li ih je moguće minimizirati. Ukupan rizik predstavlja zbir sistemskog i nesistemskog rizika. (Brzaković, 2007) Za razliku od njega, sistemski rizik obuhvata rizike proistekle iz opštih ekonomskih i drugih kretanja koja pogađaju sve ekonomske subjekte. Sistematski rizik je takođe poznat i kao tržišni rizik i odnosi se na faktore koji utiču na cjelokupnu ekonomiju, pa tako i na tržišta hartija od vrijednosti. Sistematski rizik utiče na sve kompanije bez obzira na njihovo finansijsko stanje, menadžment ili strukturu kapitala, te zavisno od ulaganja može uključivati kako domaće tako i međunarodne faktore. Neki od najčešćih sistematskih rizika su: rizik kamatne stope opisuje rizik da će vrijednost vrijednosnog papira opadati zbog promjene kamatnih stopa; rizik inflacije opisuje rizik povećanja cijena roba i usluga, a time i troškova života, smanjujući kupovnu moć. Ovaj rizik i rizik kamatne stope su usko povezani pošto kamatna stopa generalno raste sa inflacijom. Ako se novac treba iz početne valute konvertovati u drugu valutu radi investiranja, svaka promjena između valuta će povećati ili smanjiti povrat investicije. Kao i kod većine rizika, i valutnim rizikom se može upravljati do određene mjere tj. izlaganjem samo ograničenog dijela portfolija međunarodnim ulaganjima. Rizik likvidnosti je rizik nemogućnosti brze prodaje ili kupovine investicija po cijeni koja je blizu stvarne nominalne vrijednosti imovine. Ponekad se ne mogu prodati određene investicije iz razloga što trenutno nema kupaca. Društveno-politički rizik predstavlja mogućnost da će nestabilnost ili nemir u jednoj ili više regija svijeta uticati na tržišna


ulaganja. Tržišni rizik može se mjeriti promjenama tržišnih vrijednosti portfolija ili promjenama u računu dobiti i gubitka. Sistematski rizik utiče na sve kompanije bez obzira na njihovo finansijsko stanje, menadžment ili strukturu kapitala, te zavisno od ulaganja može uključivati kako domaće tako i međunarodne faktore. Upravljanje sistematskim rizikom je optimalno uz adekvatno raspoređivanje ukupnog portfolija koji uključuje različite vrste investicija. Nesistematski rizik za razliku od sistematskih utiče na manji broj preduzeća ili ulaganja i obično je povezan sa investiranjem u određeni proizvod, kompaniju ili sektor industrije. Rizik menadžmenta, takođe poznat i kao rizik kompanije, odnosi se na uticaj loših odluka menadžmenta, internih pogrešnih koraka ili čak vanjske situacije koje imaju negativne posljedice na performanse kompanije i na vrijednost ulaganja. Kreditni rizik, koji se još naziva i rizik neplaćanja, jeste mogućnost da izdavatelj obveznica ne plati kamate kao što je planirano ili isplati glavnicu po dospijeću. Jedan od načina upravljanja nesistematskim rizicima je širenje ulaganja diverzificiranjem portfolija u svakoj klasi imovine. Grafička interpretacija odnosa sistemskog, nesistemskog i ukupnog rizika predstavljena je grafikonom 1.

Grafikon 1. Odnos sistemskog, nesistemskog i ukupnog rizika

Izvor: (Brzaković, 2007.str.269.)

Konstruisanjam efikasnog portfolija investicija, tj. diverzifikacijom investicija, nesistemski rizik svojstven svakom pojedinačnom preduzeću može se znatno umanjiti ili čak i potpuno eliminisati. S druge strane, sistemski rizik se ne može izbjeći diverzifikacijom investicija. Globalna finansijska kriza koja je zahvatila tržište kapitala Bosne i Hercegovine, čije se posljedice i danas osjećaju, uticala je na pad likvidnosti finansijskih instrumenata koji su predmet trgovanja kako na Sarajevskoj (SASE) tako i na Banjalučkoj berzi (BLSE). To je uticalo na porast rizika investiranja na tržištu kapitala Bosne i Hercegovine. Nerazvijeno tržište kapitala u Bosni i Hercegovini jedan je od krucijalnih razloga zaostajanja i sporog izgrađivanja tržišne privrede u Bosni i Hercegovini. Tržište kapitala BiH je malo, mlado, u fazi razvoja i kao takvo izuzetno potreseno globalnom ekonomskom krizom u svim sferama ekonomije. Kao dokaz tome govore nam podaci o tržišnoj vrijednosti prometa na Sarajevskoj i Banjalučkoj berzi u posljednje tri godine, što je i predstavljeno u tabeli 1.


Tabela 1. Vrijednost prometa i tržišna kapitalizacija na tržištu kapitala BiH

God.

Sarajevska berza (SASE)

Banjalučka berza (BLSE)

Promet u (KM)

Tržišna kapitalizacija (KM)

Indeks Promet u

(KM) Tržišna

kapitalizacija (KM) Indeks

2008. 477.079.376 7.808.681.905 -

49.68% 275,090,237 3,688,714,503

-52.39%

2009. 219.085.458 7.158.678.914 -8.32% 180,493,307 3,756,543,171 1.84% 2010. 108.554.379 7.210.603.027 0,73% 176,195,081 3,732,304,036 - 0,65%

2011. 244.787.112 4.371.013.728 -

39,38% 425.456.984 3.835.425.219 2,76%

Izvor: (Sarajevska berza, 2008,2009,2010. Godišnji izvještaj, [online]. Dosupno na: www.sase.ba [pristup 13.07.2012.], Banjalučka berza, 2008,2009, 2010. Godišnji izvještaj, [online]. Dostupno na: www.blberza.com

[pristup 13.05.2012.])

Iz prethodne tabele može se zaključiti da je globalna finansijska kriza značajno uticala na pad vrijednosti prometa i povećanje rizika investiranja na tržištu kapitala BiH. Prethodni podaci ne treba da obeshrabre, oni su dijelom i odraz činjenice da je tržište kapitala u BiH u fazi razvoja. Sarajevska berza je jedina, među dvadesetak analiziranih tržišta Evrope, Sjeverne Amerike i Azije, zabilježila prosječni pad cijena akcija u prva tri kvartala 2009. godine, dok je Banjalučka berza tik iznad nje, sa blagim pozitivnim rezultatom. Sarajevski indeks SASX-10, koji prati kretanje akcija najlikvidnijih kompanija iz FBiH, u periodu januar - septembar 2009. godine, pao je za 8,4 odsto, dok je banjalučki BIRS bio u plusu za tek 1,4 odsto (Seebiz.eu,2012). Trend pada osnovnih pokazatelja tržišta kapitala BiH se nastavio i u drugoj polovini 2009. i tokom 2010. godine. Berzanski analitičari kao ključni i hronični problem tržišta kapitala BiH navode izuzetno nizak promet zbog slabe potražnje, ali i ponude za akcijama. Naše tržište kapitala previše zavisi od inostrane potražnje. To se vidjelo i na početku globalne krize kada su strani ulagači, zbog povećanja rizika, brzo napustili ovo tržište, kao i sada kada kriza jenjava, a nema značajnijeg priliva novca izvana. Razlog za to je vrlo jednostavan, došlo je do pada povjerenja u bh. tržište kapitala i kompanije čijim se akcijama trguje na našim berzama. Nerazvijenost tržišta kapitala BiH se ogleda prvenstveno u prisustvu malog broja finansijskih instrumenata koji su predmet trgovanja na Sarajevskoj (SASE) i Banjalučkoj berzi (BLSE). Trenutno se na tržištu kapitala BiH najviše trguje akcijama i državnim obveznicama. Prethodne činjenice govore u prilog povećanom riziku investiranja na tržištu kapitala Bosne i Hercegovine. Stanje u oblasti upravljanja rizicima na tržištu kapitala BiH zasniva se na nedovoljnom korišćenju metoda za upravljanje rizicima. Proces upravljanja rizicima predstavlja niz koraka koji omogućavaju inicijalno i kontinuirano ispitivanje potencijalnih opasnosti i rizika čija je svrha da se osigura poslovanje i ostvarivanje zacrtanih ciljeva. Upravljanje rizikom na tržištu kapitala Bosne i Hercegovine posebna je poslovna funkcija čiji je zadatak da identifikuje, ocijeni, upravlja i kontroliše rizike poslovanja, tj.sistematski upravlja rizicima kojima je izloženo poslovanje na tržištu kapitala Bosne i Hercegovine.

3. Predviđanje i upravljanje rizicima pomoću koncepta rizične vrijednosti (Value at Risk)

Upravljanje rizikom na tržištu kapitala je proces koji se bavi sistematskim istraživanjem izloženosti riziku gubitka pojedinog investitora. Rizična je vrijednost aproksimacija budućeg maksimalnog gubitka portfolija s određenom vjerovatnoćom. Suština je u nastojanju da se maksimalni gubitak iskaže u jednom broju. (Koch, 2000.str.352.) Pri analizi rizika, pomoću metoda rizične vrijednosti, koriste se istorijski podaci o kretanju cijena finansijskih instrumenata u svrhu određivanja potencijalnog gubitka. Metoda


rizične vrijednosti (Value at Risk) počela je intenzivno da se primjenjuje 90-tih godina u SAD-u, kao mjera i način upravljanja tržišnim rizikom finansijskih institucija. Metoda rizične vrijednosti može se prikazati kao na slici 1.(Koch, 2000.str.293.)

Slika 1. Metoda rizične vrijednosti

Izvor: Koch, 2000. str. 293.

Promjenu metode rizične vrijednosti u analizi rizika prvi je primijenio menadžer poznate američke banke JP Morgan - Dennis Weatherstone, koji je želio postaviti "radarski" sistem za praćenje tržišnog rizika. Od svojih analitičara je zahtijevao da osmisle sistem analize rizika, čiji će rezultat biti samo jedan broj. S obzirom na veliki broj finansijskih instrumenata koji su činili JP Morganov portfelj, zadatak se činio izuzetno teškim, no Til Guldimann i Jacques Longerstaey rješenje su pronašli u Markowitzevoj teoriji portfelja i hipotezi o efikasnosti tržišta. (Morgan, 1996.str.328.) Takođe, JP Morgan prvi je put objavio na web stranicama ukupne teoretske osnove metodologije rizične vrijednosti, uz pomoć RiskMetrics modela. Osim toga, što je možda još i važnije, objavio je i koeficijente korelacije među najvažnijim finansijskim instrumentima. Postoje četiri osnovne metode za izračun rizične vrijednosti. Osim RiskMetrics modela razvijeni su još i istorijski model, model Monte Carlo simulacije i model testiranja stresnih situacija. (Saunders, 2000.) RiskMetrics model poznat je i pod nazivom delta normal model ili model varijanse/kovarijanse i najčešće se koristi u praksi. RiskMetrics modelom izračunava se koliko se sredstava može izgubiti zbog tržišnih promjena u jednom danu. Tako su osnovne ulazne varijable modela rizične vrijednosti, tržišna vrijednost i standardna devijacija i tržišne vrijednosti instrumenta (σ ). (Saunders, 1999.) Tržišnu vrijednost instrumenta relativno je lako ocijeniti, ali za određivanje cjenovne promjenljivosti moraju se uzeti i određene pretpostavke. Kod interpretacije standardne devijacije treba imati u vidu da se ona tumači u kontekstu normalnog rasporeda (Gausove krive). U ovom slučaju, osnovna je pretpostavka da su cjenovne promjene distribuirane normalnom krivom. Budući da se statističkim metodama može utvrditi površina ispod normalne krive, mogu se predvidjeti i cjenovne promjene. Uz pretpostavku da su cjenovne promjene normalno raspoređene, možemo ih tumačiti u skladu sa pravilom 3σ. Osnovne postavke pravila 3σ, sadržane su u sljedećim zakonitostima: (Popović, 2000.str.25.)

68% svih prinosa nalazi se u intervalu (prosječan prinos ±1σ)

95% svih prinosa nalazi se u intervalu (prosječan prinos ±2σ)

99,7% svih prinosa nalazi se u intervalu (prosječan prinos ±3σ)

Otvorenost pozicije; Koji rizik i koliko?

Promjenljivost i korelacija; Koliko se cijene mogu mijenjati?

Osjetljivost; Za koliko se može promijeniti dobit?

Koliko se može izgubiti iz portfolija


Grafička interpretacija pravila 3σ prikazana je na grafikonu 2.(Popović, 2000.str.25.)

Grafikon 2. Grafička interpretacija pravila 3σ

Izvor: Popović, 2000.,str. 25.

U nastavku će biti opisana RiskMetrics metoda za izračun rizične vrijednosti portfolija. Ta se metoda zasniva na osnovnim postavkama moderne portfolio teorije Harryja Markowitza. Ona uvodi elemente diverzifikacije portfolija, i to uz pomoć korelacijske matrice (korelacijski koeficijenti između –1 i +1) za sve pojedinačne instrumente unutar portfolija. Pored prethodno analiziranih metoda, postoje još i parametarska VAR metoda, istorijska VAR metoda i Monte Karlo simulacija. Parametarska VAR metoda polazi od pretpostavke da distribucija povrata odgovara nekoj od teorijskih distribucija, kao što su npr. normalna distribucija. Primjenom parametarske metode VAR se izračunava na bazi srednje vrijednosti dobitka/gubitka posmatranog portfolija i na bazi standardne devijacije posmatranih podataka. Istorijska metoda VAR oslanja se na empirijsku distribuciju povrata. Pretpostavka normalnog rasporeda, na kojoj se temelji većina parametarskih metoda, značajno potcjenjuje mogućnosti nastanka ekstremnih događaja, pa je time i proračunata vrijednost VAR relativno niska u odnosu na stvarni rizik. Glavni nedostatak istorijske metode je pretpostavka da se proračun empirijske distribucije frekvencije povrata portfolija proračunava na taj način da se svakom opažanju dodjeljuje isti ponder koji iznosi 1/broj opažanja. Monte Carlo simulacija obuhvata korelacije između velikog broja finansijskih pokazatelja. Korišćenjem Monte Carlo simulacije prilikom obračuna VAR kreira se veliki broj scenarija za kretanja tržišnih varijabli, a nelinearnim vrednovanjem se za svaki scenarij izračunavaju vrijednosti promjena. Vrijednost VAR-a se izračunava uzimajući vrijednost najvećeg gubitka uz određenu rizičnu vjerovatnoću.

4. Ekonomska doktrina koncepta rizične vrijednosti (Value at Risk)

Rizik pоrtfоliја hаrtiја оd vriјеdnоsti zаvisi оd rizikа hаrtiја оd vriјеdnоsti kоје činе tај pоrtfоliо i vеzа izmеđu оčеkivаnih prinоsа hаrtiја оd vriјеdnоsti u pоrtfоliјu. U rаdu аkcеnаt niје dаt аnаlizi pојеdinаčnih hаrtiја оd vriјеdnоsti kоје činе pоrtfоliо, stоgа ćеmо sаmо dаti krајnju mаtеmаtičku rеlаciјu zа izrаčunаvаnjе rizične vrijednosti (Value at Risk) pоrtfоlijа, kао mјеrе rizičnоsti pоrtfоlijа. (Šoškić, 2006.)


Relacija 1(Šoškić, 2006.):

VaR =

m

j

m

kkjkj ppXX

1 1

),cov(*

Gdје је:

VaR - rizična vrijednost (Value at Risk)

jX - diо pоrtfоliја invеstirаn u hаrtiјu оd vriјеdnоsti ј

kX - diо pоrtfоliја invеstirаn u hаrtiјu оd vriјеdnоsti k

cov( kj pp , ) - kоvаriјаnsа prinosa hаrtiја оd vriјеdnоsti ј i k

Ukoliko se portfolio sastoji od dvije hartije od vrijednosti, relacija za izračunavanje rizične vrijednosti (Value at Risk) izgleda: (Popović, 2000.)

Relacija 2(Šoškić, 2006.):

VaR = 2112212

22

22

12

1 2 XXXX

Gdje je:

X1, X2- ponderi za HoV, 1 i 2 respektivno;

22

12 , - varijanse individualnih vrijednosnih papira 1 i 2 respektivno;

12 - koeficijent korelacije prinosa na vrijednosne papire 1 i 2;

Takođe, potrebno je istaknuti da analiza rizika predstavlja ispitivanje vjerovatnoće i obrađivanje podataka skupljenih u prethodnoj fazi sa detaljnim pregledom svih rizika koji su se pojavili kao i identifikaciju njihovog stepena pojavljivanja. U nastavku rada izvršićemo proračun rizične vrijednosti (Value at Risk).

5. Osnovni principi proračuna rizične vrijednosti (Value at Risk) u funkciji upravljanja rizicima

Distribucija vjerovatnoća mogućih prinosa, kao posljedica odluke o investiranju predstavlja osnov za procjenu rizika. Ona pokazuje na koji način je ukupna vjerovatnoća raspodijeljena na pojedine vrijednosti mogućeg prinosa. U nastavku rada elaboriraćemo praktičan način obračuna rizične vrijednosti (Value at Risk). Pretpostavimo da investitor na tržištu kapitala Bosne i Hercegovine investira u akcije kompanije x, koja kotira na Sarajevskoj berzi. Tržišna cijena akcije iznosi 1,5 KM. Investitor kupuje 10.000,00 akcija. Tržišna vrijednost kupljenih akcija iznosiće 15.000,00 KM. Standardna devijacija akcije kompanije x, vezano za oscilacije cijena u određenom vremenskom periodu iznosi


0,35%. Zbog toga i zbog činjenice da je 90% površine ispod normalne krive unutar +/- 1,65 standardne devijacije, rizična vrijednost tog ulaganja može se izračunati kao:

Rizična vrijednost x (VaR) = 15.000,00 * 1.65 * 0.0035 = 86,625 KM

Možemo reći da investitor koji uloži 15.000,00 KM u kupovinu akcija kompanije x, na Sarajevskoj berzi u 95% slučajeva neće izgubiti više od 86,625 KM. To je osnovni način izračuna rizične vrijednosti za ulaganja u pojedinačne finansijske instrumente, a prema RiskMetrics metodi. U nastavku rada izvršićemo analizu u slučaju da se portfolio sastoji od dvije ili više hartija od vrijednosti. Pretpostavimo da isti investitor namjerava dodatno da investira u akcije kompanije y, koja kotira na Sarajevskoj berzi. Tržišna cijena akcije iznosi 1,7 KM. Investitor kupuje 10.000,00 akcija. Tržišna vrijednost kupljenih akcija iznosiće 17.000,00 KM. Standardna devijacija akcije kompanije x, vezano za oscilacije cijena u određenom vremenskom periodu iznosi 0,55%. Koeficijent korelacije između akcija kompanije x i akcija y iznosi 0,4. Zbog toga i zbog činjenice da je 90% površine ispod normalne krive unutar +/- 1,65 standardne devijacije, rizična vrijednost ulaganja u taj portfolio može se izračunati na bazi relacije 2. Prethodno ćemo izvršiti obračun rizične vrijednosti ulaganja u akcije kompanije y.

Rizična vrijednost y (VaR) = 17.000,00 * 1.65 * 0.0055 = 154,275 KM

Možemo reći da ukoliko investitor koji uloži 17.000,00 KM u kupovinu akcija samo i isključivo kompanije y, na Sarajevskoj berzi u 95% slučajeva neće izgubiti više od 154,275 KM. Rizičnu vrijednost portfolija koji čine akcije ovih dviju kompanija možemo izračunati na sljedeći način.

VaR = )275,154*625,86(*4,0*2)275,154()625,86( 22

VaR = 924,995.41

VaR = 204,929 KM

Možemo reći da ukoliko investitor uloži 15.000,00 KM u kupovinu akcija kompanije x i 17.000,00 KM u kupovinu akcija kompanije y u zajednički portfolio, na Sarajevskoj berzi u 95% slučajeva neće izgubiti više od 204,929 KM. Prethodna vrijednost predstavlja rizičnu vrijednost (Value at Risk) portfolija izraženu u jednom broju. Na osnovu ovog primjera uočavamo postupak kojim se provodi upravljanje rizicima putem VaR metode. Prethodna analiza je izvršena za stvarne akcije kompanija koje kotiraju na Sarajevskoj berzi, ali smo zbog mogućnosti uticaja na investitore i same cijene akcija na berzi tik simbole akcija ostavili u tajnosti. Prethodnom analizom potvrđujemo glavnu istraživačku hipotezu H0 da se primjenom (Value at Risk) metode može smanjiti rizik investiranja na tržištu kapitala BiH. Na bazi naučne metode komparativne analize vrijednosti Value at Risk različitih portfolija kreiranih od HoV na tržištu kapitala BiH izabraćemo portfolio sa manjom VaR vrijednosti. Korak dalje, data analiza daje mogućnost i modeliranja HoV koje čine dati portfolio, čime se takođe može uticati na vrijednost VaR i time i na investiciono odlučivanje. Na bazi prethodno iznesenog, možemo izvršiti rangiranje datih portfolija po određenom kriterijumu, npr. portfolija sa dvije HoV, sa tri, ili više, u istoj klasi. Međunarodna norma ISO 31000:2009, kao i sve druge ISO norme, globalnog je karaktera. Tokom 2010. godine doživljava svoju primjenu kao prva međunarodna norma za upravljanje rizicima, u svijetu. Ona će pomoći onim investitorima i organizacijama koje nisu ranije primijenile upravljanje rizicima, a također i kompanijama koje su prilagodile svoje strategije potrebi upravljanja rizicima, ali još nisu postigle očekivani nivo. Već prije smo naglasili da u trenucima kada su promjene na tržištima kapitala sa uobičajenim istorijskim položajem, procjene rizika na osnovu standardnih ekonometrijskih modela


daju dobre rezultate. Postoji i posredna mogućnost ocjenjivanja rizika putem tzv. stress testing procedura. Stress testing procedura sastoji se u namjerno izazvanoj velikoj promjeni jednog ili više parametara kojima se modelira ili predviđa rizik portfelja. Takvim postupkom se dobiva mogući scenarij vrlo nepovoljnih kretanja na tržištu kapitala kojim se utvrđuju očekivani veliki gubici. Osim mogućih problema u identifikaciji rizika, njihovom modeliranju i primjeni VaR metode, postoji i opasnost loše postavljene strategije upravljanja rizicima koja može i pojačati krizu na tržištu. Stoga je postavljanje prave strategije upravljanja rizicima izuzetno važno u definisanju cjelokupnog procesa investiranja.

ZAKLJUČAK

Razlog zašto se upravljanju rizikom počelo posvećivati velika pažnja zadnjih desetak godina jesu afere u kojima su uništeni ogromni ekonomski sistemi i koji su neposredno uticali na živote miliona ljudi, kao što je raspad Enrona. Značajno je istaći da se elementi koji određuju veličinu rizika s vremenom mijenjaju, što znači da je ukupno ponašanje rizika investiranja na tržištu kapitala Bosne i Hercegovine dinamička pojava pa se nužno govori o potrebi stalnog praćenja stanja rizika i nastojanja da oni budu pod kontrolom, odnosno u prihvatljivim granicama. Generalno gledano, obim prometa hartija od vrijednosti na Banjalučkoj i Sarajevskoj berzi trenutno je mali. Razlog takvog stanja na tržištu kapitala u BiH je rezultat pada povjerenja investitora, uslijed naglih korekcija u cijenama akcija u skorijoj prošlosti i globalnih ekonomskih dešavanja. Do naglih korekcija je došlo prvenstveno zbog precijenjenosti cijena akcija, slabog poznavanja funkcionisanja tržišta kapitala domaćih investitora, netransparentnosti, te niskog stepena korporativnog upravljanja. Da bi se desio povratak povjerenja investitora u tržište kapitala, bilo bi neophodno obezbijediti potpuno poštovanje standarda korporativnog upravljanja, poslovanje preduzeća učiniti transparentnim i ubrzati rješavanje sudskih sporova. Svаki invеstitоr čiјi је primаrni invеsticiоni cilј dа zаštiti svој kаpitаl, а dа uz tо оstvаruје rеlаtivnо visоku stоpu prinоsа nа аkciје uz minimаlаn rizik, trеbао bi dа kао diо ukupnе invеsticiоnе аnаlizе izvrši i analizu rizika. Korištenje okvira za upravljanje rizicima u preduzeću može pomoći organizaciji da postigne svoje ciljeve bez izlaganja rizicima koji se mogu kontrolisati. Osnovne prednosti upravljanja rizicima ogledaju se kroz usklađivanje sklonosti prema rizicima, povezivanje rasta, rizika i prinosa, stvaranje odgovornosti za rizike, smanjenje operativnih gubitaka i iznenađenja, prepoznavanje prilika i aktivno djelovanje, efikasno investiranje na berzi i dr. U ovom radu opisali smo najvažnije vrste rizika, uzroke zbog kojih se oni javljaju, te dali kvantitativnu analizu koncepta rizične vrijednosti, u funkciji upravljanja rizikom. Takođe, opisali smo neke ekonometrijske metode za procjenu kratkoročnih i dugoročnih rizika, te dali osnove metodologije upravljanja rizicima putem VaR metode kojom se može poboljšati kontrola nad investicionim aktivnostima, te preciznije odrediti potreban kapital za pokriće rizika. Na bazi analize rizika, možemo potvrditi glavnu istraživačku hipotezu H0, da se primjenom Value at risk metode može upravljati rizicima i rizičnom vrijednošću na tržištu kapitala BIH. Ubrzani razvoj tržišta kapitala, njihova sve veća globalizacija te uvođenje novih finansijskih proizvoda i tehnologija nametnula je regulatornim institucijama u svijetu nove izazove. Na kraju naglasimo da niti jedna kvantitativna metoda upravljanja rizikom, bez obzira koliko napredna bila, ne može nadomjestiti iskustvo i znanje upravitelja portfelja. Osnovni uslov provođenja mjera upravljanja rizicima nije samo postojanje standardizovanih metoda predviđanja rizika, već i sistemska kontrola od strane regulatornih institucija, postojanje interne revizije unutar institucija, te dosljedno provođenje tržišne discipline od strane investitora. Primjena ovih statističkih metoda mogu pomoći investitoru pri donošenju investicione odluke, posebno kada se žele sagledati potencijalni investicioni rizici koji mogu biti prelomna tačka u toj odluci.


MEASURING MARKET PORTFOLIO RISK BY VAR (VALUE AT RISK) METHOD

ABSTRACT

The last economic crisis that engulfed the global capital markets and research conducted in the field of Risk menagment in the last ten years made changes in risk management, especially in modeling market risk. Each investor makes risk analysis and balances between yield and risk when investing. It is therefore necessary to know the situation and assess the risks that accompany the investment process. Creating an optimal portfolio of securities in modern financial markets is leading in the modern theory of investments in securities. In this paper, an analysis of the market capital of Bosnia and Herzegovina in terms of risks andconditions in the area of risk management is made. Due to the non-existence of risk management systems in the world, many organizations dealing with investments in the capital markets have suffered significant financial losses. The paper elaborates the theoretical and empirical overview of quantitative analysis of the concept of value at risk (Value at Risk) in the risk management function. The aim of this study was to analyze the mathematical methods of risk values and the importance of elaborating the possibilities of its application in the capital market of Bosnia and Herzegovina. The main research hypothesis H0 is: Applying Value at Risk techniques can handle risks in the market value of equity in BiH. The paper used the scientific method of deduction, analysis and comparative analysis of best practices. Interpretation of results should serve as a basis for professional and scientific discussion on the importance of methods of risk values (Value at Risk) for purposes of risk management, as well as the basis for improvement of the existing analytical frame work.

Key words: Risk, risk management, value at risk, portfolio;

LITERATURA

1. Banjalučka berza, 2012. Godišnji izvještaj, [online]. Dostupno na: www.blberza.com [pristup 13.05.2012.]

2. Bodie, Z., Kane, A., Marcus Ј.,(2006.), Pоčеlа ulаgаnjа, Маtе, Zаgrеb;

3. Brzaković, T., (2007.), Tržište kapitala-Investicione strategije, Čugura, Beograd;

4. Van Horne, Ј.,Wachowicz, Ј., (2002.), Оsnоvе finаnsiјskоg mеnаdžmеntа, Маtе, Zаgrеb;

5. Еrić, D., (2003.), Finаnsiјskа tržištа i instrumеnti, Čigоја, Bеоgrаd;

6. Elton, E., Gruber, M., (1995.), Modern Portfolio Theory and Investment Analysis, fifth ed., John Wiley & Sons Inc. United States of America.

7. JP Morgan, (1996.), RiskMetrics Technical Document, 4th

ed., Morgan Guaranty Trust Company and Reuters, New York;

8. Koch Timothy W, MacDonald S. Scott, (2000.), BANK MANAGEMENT”, The Dryden Press, Orlando;

9. Pоpоvić, S.,(2000.), Pоrtfоliо аnаlizа, Моdus, Pоdgоricа;

10. EU finance for small and eidium-sized enterprises [online]. Dosupno na: http://www.access2finance.eu/[pristup 13.05.2012.]

11. Frederic, S. Mishkin, Stanley, G., Eakins, (2006.), Моnеtаrnа еkоnоmiја, bаnkаrstvо i finаnsiјskа tržištа, Dаtаstаtus, Bеоgrаd;


12. Saunders, A., (2000.), Financial institutions management: a modern perspective, McGraw-Hill, Boston;

13. Saunders A., (1999.), CREDIT RISK MEASUREMENT” (New Approaches to Value at Risk and Other Paradigms), John Wiley & Sons, New York;

14. Šоškić,D., (2006.), Hаrtiје оd vriјеdnоsti-Uprаvlјаnjе pоrtfоliоm i invеsticiоni fоndоvi, CID Еkоnоmski fаkultеt Bеоgrаd, Bеоgrаd;

15. URL:http://www.investopedia.com [pristup 13.07.2012.]

16. Sarajevska berza, 2012. Godišnji izvještaj, [online]. Dosupno na: www.sase.ba [pristup 13.05.2012.]

17. Seebiz.eu, 2009, Tržište kapitala u BiH ove godine bilježi najlošije rezultate po osnovu kretanja cijena akcija [online]. Dostupno na: www.seebiz.eu/hr/burze. [pristup 01.08.2012.]



Vladimir Grebenar1

Boris Banović2

Kevin Walker3

KOMPARACIJA INVESTICIJSKIH STUDIJA ZA FIZIČKU I PRAVNU OSOBU NA PRAKTIČNOM PRIMJERU

SAŽETAK

U radu se kompariraju investicijske studije za dva investitora: fizičku i pravnu osobu, a na osnovi financijskih indikatora (NPV, IRR, DVP). Autori žele na praktičnom primjeru dokazati činjenicu da nije svejedno investira li fizička ili pravna osoba (poduzeće) isti iznos novca u istu vrstu ulaganja, kao i odnos nominalne profitabilnosti sa izračunom neto sadašnje vrijednosti novčanih tokova. Za praktični primjer uzeto je u obzir potencijalno ulaganje u obnovljivi izvor energije tj. solarnu elektranu na području Republike Hrvatske. Tijekom pisanja ovoga rada autori su uvažili stvarne tehnoekonomske parametre koji su bili važeći u tom trenutku za tu vrstu investicije. Postoje tri moguća scenarija za oba investitora (optimistični, realistični i pesimistični), dakle ukupno šest različitih izračuna za isto ulaganje. Na ovome se primjeru dokazuje kako različite porezne implikacije i pristup računanju neto novčanih tokova daju različite rezultate o konačnoj isplativosti projekta.

Ključne riječi: investicijske studije, fizička osoba, pravna osoba, rentabilnost ulaganja

JEL: G11

1. UVOD

O ulaganjima u obnovljive izvore energije dosta se govori u hrvatskim medijima, a autore je zanimalo može li jedna elektrana kategorije 30 – 300 kWs (nazivne snage 274,8 kWh) biti isplativa investicija fizičkoj osobi. Za takvu elektranu autori posjeduju idejni projekt i ponudu za opremanje elektrane. Sve su brojke u radu utemeljene na tim dokumentima. Investitor (fizička osoba) u ovome slučaju ima temeljnu dvojbu: vlastita financijska sredstva uložiti u neki od oblika vrijednosnih papira ili pokrenuti vlastiti posao (poduzeće). Poslovni poduhvat temelji se na financijskoj analizi rentabilnosti ulaganja u proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije, točnije iz fotonaponskih modula. Investitor razmatra mogućnost pokretanja vlastitog poduzeća Svjetlost d.o.o. čija bi osnovna djelatnost bila proizvodnja električne energije. Financijske projekcije temelje se na idejnom projektu elektrane i važećim uvjetima prema kojima se sklapa ugovor s državom. Postoje 3 scenarija za poduzeće i 3 scenarija za investitora (fizičku osobu). Scenariji su optimistični, pesimistični i realni. Za sva tri scenarija ista je visina ulaganja (3.500.000 kn) s vremenskim rokom od 20 godina. Ugovorno vrijeme s državom je različito i iznosi 12 godina (optimistični) i 14 godina (pesimistični i realni). Preostalih 8, odnosno 6 godina za analizu financijske isplativosti nemaju neko značenje jer se očekuju bitno smanjenje otkupne cijene el. energije nakon isteka ugovora i znatno manji novčani tokovi. Te su novčane

1 univ. spec. oec, Persika d.o.o., H. D. Genschera 14, 32100 Vinkovci, e-mail: [email protected] 2 univ. spec. Oec, Leitner Leitner Revizija d.o.o., Radnička cesta 47/II, 10000 Zagreb,

email: [email protected] 3 Mba,American College of Management and Technology, Anice Boskovic 22, 20000 Dubrovnik,

e-mail: [email protected]


tokove autori sveli na PV (sadašnju vrijednost) prve godine nakon isteka ugovora (13., odnosno 15. godine). Na taj je način u obzir uzet čitav životni vijek trajanja opreme i poslovanja nakon isteka ugovora s državom. Prema idejnom projektu elektrane razmatra se mogućnost postavljanja trackera (nosivih stupova s konzolom na kojima je pričvršćeno 16 m²) solarnih modula. Prema projektu postavilo bi se 116 trackera na površini cca. 6000 m². Ukupno 926 panela nazivne snage 300 W. Prema ponudi sastavljenoj na osnovi projekta izrađen je troškovnik investicije. Druga mogućnost koju investitor razmatra je postavljanje istog broja solarnih panela na krovu montažne hale površine 2300 m² koja bi se podigla u kratkom roku. Razlog zašto investitor razmatra i ovu mogućnost je otkupna cijena u novom tarifnom sustavu. Naime, do sada je otkupna cijena za elektrane snage 30 – 1 MWh iznosila 2,10 kn x korekcijski inflatorni faktor bez obzira da li se radi o elektrani na krovu ili na zemlji uz ugovor na 12 godina. Prema novom tarifnom sustavu otkupne cijene za elektrane nazivne snage 30 – 300 kWh na krovu iznose 1,60 kn, a za elektrane iste snage na zemlji 1,10 kn uvećane za korektivni faktor uz ugovor na 14 godina.

Postoje dvije mogućnosti s obzirom na tehničku izvodljivost gradnje elektrane:

a) elektrana na zemlji b) elektrana na krovu

Financijska analiza isplativosti ulaganja u obzir treba uzeti tri moguća scenarija za elektranu nazivne snage 274,8 kWh:

a) optimističan scenarij sa starom otkupnom cijenom 2,10 kn za elektrane na zemlji a. sustav praćenja oko vertikalne osi, nagib 54° b. očekivana godišnja proizvodnja 416000 kWh (pad kapaciteta 0,6%/god) c. ugovor na 12 godina

b) realan scenarij s novom cijenom od 1,60 kn za elektrane na krovu a. fiksni sustav zakrenut jug-jugozapad, nagib 15° b. očekivana godišnja proizvodnja 295000 kWh (pad kapaciteta 0,6%/god) c. ugovor na 14 godina

c) pesimističan scenarij s novom cijenom 1,10 kn za elektrane na zemlji a. sustav praćenja oko vertikalne osi, nagib 54° b. očekivana godišnja proizvodnja 416000 kWh (pad kapaciteta 0,6%/god) c. ugovor na 14 godina

2. Investicijski troškovnici

Troškovnik – stupovi

RB STAVKA KOLIČINA JM CIJENA IZNOS KORISNI VIJEK AMORTIZ.1 Solarni moduli 300 W 926 kom 1.530,00 1.416.780,00 10 141.678,00 2 Konvertori 12 kom 24.900,00 298.800,00 10 29.880,00 3 Montažni sustav 1 kom 250.000,00 250.000,00 10 25.000,00 4 Projektna dokumentacija 1 kom 60.000,00 60.000,00 10 6.000,00 5 Transport - zavisni troškovi 7 tura 2.400,00 16.800,00 10 1.680,00 6 Trafostanica i kablovi 1 kom 450.000,00 450.000,00 10 45.000,00 7 Trackeri - vlastita proizvodnja 116 kom 768,00 89.088,00 10 8.908,80 8 Mjesto za obračun – kućica 1 kom 70.000,00 70.000,00 20 3.500,00 9 Ograda elektrane 320 m 100,00 32.000,00 10 3.200,00

10 Ostalo 1 kom 50.000,00 50.000,00 10 5.000,00 11 Ukupno 2.733.468,00 269.846,80

Tablica 1: investicijski troškovnik elektrane s postavljenim trackerima na zemlji


Troškovnik – krov

RB STAVKA KOLIČINA JM CIJENA IZNOS KORISNI VIJEK AMORTIZ.1 Solarni moduli 300 W 926 kom 1.530,00 1.416.780,00 10 141.678,00 2 Konvertori 12 kom 24.900,00 298.800,00 10 29.880,00 3 Montažni sustav 1 kom 250.000,00 250.000,00 10 25.000,00 4 Projektna dokumentacija 1 kom 60.000,00 60.000,00 10 6.000,00 5 Transport - zavisni troškovi 7 tura 2.400,00 16.800,00 10 1.680,00 6 Trafostanica i kablovi 1 kom 450.000,00 450.000,00 10 45.000,00 7 Montažna hala - (/ 15°) 2300 m² 88,05 202.525,00 10 20.252,50 8 Mjesto za obračun – kućica 1 kom 70.000,00 70.000,00 20 3.500,00 9 Ograda elektrane 320 m 100,00 32.000,00 10 3.200,00

10 Ostalo 1 kom 50.000,00 50.000,00 10 5.000,00 11 Ukupno 2.846.905,00 281.190,50

Tablica 2: investicijski troškovnik elektrane postavljene na krov montažne hale

3. Projekcija bilanci na datum 01.01.2013.

Bilanca na datum 01.01.2013. - elektrana na zemlji

RB AKTIVA RB PASIVA I Dugotrajna imovina 2.733.468,00 I Dugoročne obveze 0,00 Materijalna imovina 2.733.468,00 II Kratkoročne obveze 0,00

II Kratkotrajna imovina 766.532,00 III Kapital vlasnika 3.500.000,00 Potraživanja od države i drugih institucija 653.095,00 Vlasnički kapital 3.500.000,00 Novac na računu i u blagajni 113.437,00 UKUPNA AKTIVA 3.500.000,00 UKUPNA PASIVA 3.500.000,00

Tablica 3: bilanca s početka poslovne godine 2013. za elektranu na zemlji

Bilanca na datum 01.01.2013. – elektrana na krovu

RB AKTIVA RB PASIVA I Dugotrajna imovina 2.846.905,00 I Dugoročne obveze 0,00 Materijalna imovina 2.846.905,00 II Kratkoročne obveze 0,00

II Kratkotrajna imovina 653.095,00 III Kapital vlasnika 3.500.000,00 Potraživanja od države i drugih institucija 653.095,00 Vlasnički kapital 3.500.000,00 Ukupna aktiva 3.500.000,00 Ukupna pasiva 3.500.000,00

Tablica 4: bilanca s početka poslovne godine 2013. za elektranu na krovu

126

EKO

NO

MSK

I FA

KU

LTET

UN

IVER

ZITE

TA U

ZEN

ICI

RB

PO

ZIC

IJA

20

13

2014

20

15

2016

20

17

2018

20

19

2020

20

21

2022

20

23

2024

IZ

NO

SIZ

NO

SIZ

NO

S

IZN

OS

IZ

NO

S

IZN

OS

IZ

NO

S

IZN

OS

IZ

NO

S

IZN

OS

IZ

NO

S

IZN

OS

god

išn

ja p

roiz

vod

nja

el.

en.

4160

0041

3365

4107

48

4081

46

4055

62

4029

93

4004

41

3979

05

3953

85

3928

81

3903

93

3879

21

ci

jen

a s

kore

kci

j. f

akto

rom

+2,

8%2,

16

2,22

2,

29

2,36

2,

43

2,50

2,

58

2,66

2,

73

2,82

2,

90

2,99

A)

PO

SL

OV

NI

PR

IHO

DI

898.

061

919.

145

940.

723

962.

809

985.

413

1.00

8.54

7 1.

032.

225

1.05

6.45

81.

081.

261

1.10

6.64

61.

132.

626

1.15

9.21

7B

)P

OS

LO

VN

I R

AS

HO

DI

368.

247

372.

507

376.

961

381.

620

386.

491

391.

586

396.

916

402.

490

408.

322

414.

422

154.

458

161.

136

C)

FIN

AN

CIJ

SK

I P

RIH

OD

I 0

49.6

47

63.8

22

77.6

68

91.1

94

104.

410

117.

324

129.

946

142.

284

154.

347

166.

143

166.

143

U

KU

PN

I P

RIH

OD

89

8.06

196

8.79

11.

004.

546

1.04

0.47

71.

076.

607

1.11

2.95

7 1.

149.

549

1.18

6.40

41.

223.

545

1.26

0.99

31.

298.

769

1.32

5.36

0

UK

UP

NI

RA

SH

OD

36

8.24

737

2.50

737

6.96

1 38

1.62

0 38

6.49

1 39

1.58

6 39

6.91

6 40

2.49

0 40

8.32

2 41

4.42

2 15

4.45

8 16

1.13

6

P

OS

LO

VN

I R

EZ

UL

TA

T B

RU

TO

529.

814

596.

285

627.

584

658.

857

690.

116

721.

370

752.

633

783.

914

815.

223

846.

571

1.14

4.31

11.

164.

224

po

rez

na

dobi

t 10

5.96

311

9.25

712

5.51

7 13

1.77

1 13

8.02

3 14

4.27

4 15

0.52

7 15

6.78

3 16

3.04

5 16

9.31

4 22

8.86

2 23

2.84

5

NE

TO

DO

BIT

42

3.85

147

7.02

850

2.06

8 52

7.08

6 55

2.09

2 57

7.09

6 60

2.10

7 62

7.13

1 65

2.17

9 67

7.25

6 91

5.44

9 93

1.37

9

Tab

lica

5:

opti

mis

tičn

a pr

ojek

cija

rač

una

dobi

ti i

gubi

tka

2013

.-'2

4. z

a el

ektr

anu

na z

emlj

i

Pro

jekc

ija

raču

na

dob

iti i

gu

bit

ka 2

013.

-'26

. –p

esim

ističa

n s

cen

arij

za

elek

tran

u n

a ze

mlj

i

RB

PO

ZIC

IJA

20

13

2014

20

15

2016

20

17

2018

20

19

2020

20

21

2022

20

23

2024

20

25

2026

IZ

NO

SIZ

NO

SIZ

NO

SIZ

NO

SIZ

NO

SIZ

NO

SIZ

NO

S

IZN

OS

IZN

OS

IZN

OS

IZN

OS

IZN

OS

IZN

OS

IZN

OS

go

diš

nja

pro

izvo

dn

ja e

l. en

. 41

6000

4133

6541

0748

4081

4640

5562

4029

9340

0441

39

7905

3953

8539

2881

3903

9338

7921

3854

6438

3023

ci

jen

a s

kore

kci

j. f

akto

rom

+2,

8%1,

10

1,13

1,

17

1,20

1,

24

1,28

1,

31

1,35

1,

39

1,44

1,

48

1,52

1,

57

1,62

A)

PO

SL

OV

NI

PR

IHO

DI

457.

600

468.

343

479.

338

490.

592

502.

109

513.

897

525.

962

538.

310

550.

948

563.

883

577.

121

590.

670

604.

537

618.

730

B)

PO

SL

OV

NI

RA

SH

OD

I 36

8.24

737

2.50

737

6.96

138

1.62

038

6.49

139

1.58

639

6.91

6 40

2.49

040

8.32

241

4.42

215

4.45

816

1.13

616

8.12

317

5.43

5C

)F

INA

NC

IJS

KI

PR

IHO

DI

52

.081

66

.947

81

.463

95

.639

10

9.48

412

3.01

0 13

6.22

614

9.14

016

1.76

217

4.10

017

4.10

017

4.10

017

4.10

0

UK

UP

NI

PR

IHO

D

457.

600

520.

424

546.

286

572.

055

597.

748

623.

382

648.

973

674.

536

700.

088

725.

645

751.

221

764.

770

778.

638

792.

830

U

KU

PN

I R

AS

HO

D

368.

247

372.

507

376.

961

381.

620

386.

491

391.

586

396.

916

402.

490

408.

322

414.

422

154.

458

161.

136

168.

123

175.

435

P

OS

LO

VN

I R

EZ

UL

TA

T B

RU

TO

89.3

53

147.

918

169.

324

190.

435

211.

257

231.

796

252.

057

272.

046

291.

767

311.

223

596.

764

603.

635

610.

514

617.

395

po

rez

na

dobi

t 17

.871

29

.584

33

.865

38

.087

42

.251

46

.359

50

.411

54

.409

58

.353

62

.245

11

9.35

312

0.72

712

2.10

312

3.47

9

NE

TO

DO

BIT

71

.483

11

8.33

413

5.46

015

2.34

816

9.00

518

5.43

620

1.64

6 21

7.63

723

3.41

324

8.97

847

7.41

148

2.90

848

8.41

149

3.91

6

Tab

lica

6:

pesi

mis

tičn

a pr

ojek

cija

rač

una

dobi

ti i

gubi

tka

2013

.-'2

6. z

a el

ektr

anu

na z

emlj

i

Pro

jekc

ija

raču

na

dob

iti i

gu

bit

ka 2

013.

-'26

. –re

alan

sce

nar

ij z

a el

ektr

anu

na

krov

u

RB

PO

ZIC

IJA

20

13

2014

20

15

2016

20

17

2018

20

19

2020

20

21

2022

20

23

2024

20

25

2026

IZ

NO

SIZ

NO

SIZ

NO

SIZ

NO

SIZ

NO

SIZ

NO

SIZ

NO

S

IZN

OS

IZN

OS

IZN

OS

IZN

OS

IZN

OS

IZN

OS

IZN

OS

go

diš

nja

pro

izvo

dn

ja e

l. en

. 29

5000

2931

3229

1275

2894

3128

7598

2857

7628

3967

28

2168

2803

8127

8606

2768

4127

5088

2733

4627

1615

ci

jen

a s

kore

kci

j. f

akto

rom

+2,

8%1,

60

1,65

1,

70

1,75

1,

80

1,85

1,

91

1,97

2,

03

2,09

2,

15

2,21

2,

28

2,35

A

)P

OS

LO

VN

I P

RIH

OD

I 47

2.00

048

3.08

149

4.42

250

6.03

051

7.91

053

0.06

954

2.51

3 55

5.25

056

8.28

658

1.62

759

5.28

260

9.25

862

3.56

163

8.20

1B

) P

OS

LO

VN

I R

AS

HO

DI

311.

190

312.

030

312.

894

313.

782

314.

694

315.

632

316.

597

317.

588

318.

607

319.

655

43.0

41

44.1

49

45.2

87

46.4

57

C)

FIN

AN

CIJ

SK

I P

RIH

OD

I 0

52.7

21

68.2

12

83.3

38

98.1

10

112.

538

126.

632

140.

403

153.

860

167.

013

179.

870

179.

870

179.

870

179.

870

U

KU

PN

I P

RIH

OD

47

2.00

053

5.80

356

2.63

558

9.36

861

6.02

064

2.60

766

9.14

6 69

5.65

372

2.14

674

8.64

077

5.15

278

9.12

880

3.43

181

8.07

0

UK

UP

NI

RA

SH

OD

31

1.19

031

2.03

031

2.89

431

3.78

231

4.69

431

5.63

231

6.59

7 31

7.58

831

8.60

731

9.65

543

.041

44

.149

45

.287

46

.457

PO

SL

OV

NI

RE

ZU

LT

AT

BR

UT

O16

0.81

022

3.77

224

9.74

127

5.58

630

1.32

632

6.97

435

2.54

9 37

8.06

540

3.53

942

8.98

573

2.11

174

4.97

975

8.14

477

1.61

4

pore

z n

a do

bit

32.1

62

44.7

54

49.9

48

55.1

17

60.2

65

65.3

95

70.5

10

75.6

13

80.7

08

85.7

97

146.

422

148.

996

151.

629

154.

323

N

ET

O D

OB

IT

128.

648

179.

018

199.

793

220.

469

241.

060

261.

579

282.

039

302.

452

322.

831

343.

188

585.

689

595.

983

606.

515

617.

291

Tab

lica

7: r

ealn

a pr

ojek

cija

rač

una

dobi

ti i

gubi

tka

2013

.-'2

6. z

a el

ektr

anu

na k

rovu

1. P

roje

kci

je r

aču

na

dob

iti i

gu

bit

ka


4.1. Projekcije računa dobiti i gubitka za optimističan i pesimističan scenarij

Prihod od prodaje je umnožak očekivane proizvodnje i cijene za svaku godinu. Prema ovoj opciji razmotrena je rentabilnost solarne elektrane na zemlji prema uvjetima iz prvog tarifnog sustava za optimističan scenarij i novog tarifnog sustava za pesimističan scenarij. Očekivana proizvodnja el. energije u prvoj godini iznosi 416000 kWh. Prema podacima od dobavljača opreme svake godine slabi kapacitet solarnih kolektora za 0,6 %. Za svih 12 godina (optimističan), odnosno 14 godina (realističan) smanjena je očekivana proizvodnja za taj iznos. Prema prvom tarifnom sustavu, cijena u prvoj godini 2,10 uvećana za očekivani korektivni faktor 2,8%, a tako i za svih 12 godina. Prema novom tarifnom sustavu cijena od 1,10 kn u prvoj godini uvećana je za korektivni faktor svih sljedećih 14 godina.

Poslovni rashodi odnose se na troškove vanjskih usluga, plaće zaposlene osobe i amortizacije. Vanjski troškovi se svake godine povećavaju s obzirom na očekivanu inflaciju (korektivni faktor). U prvoj godini to mogu biti troškovi osnivanja poduzeća, a ostale godine razni drugi troškovi održavanja, popravaka i sl. Plaća zaposlenika raste godišnje po stopi od 5 %. Zaposlena osoba radila bi samo u opciji elektrane na zemlji. Amortizacija je dobivena izračunom prema investicijskom troškovniku elektrane na zemlji i pripadajućim stopama. Iznos amortizacije gotovo je zanemariv u posljednjim godinama pa se očekivana dobit povećava u tom razdoblju.

Financijski prihodi su prihodi od obračunatih kamata na oročenu štednju poduzeća i to svake godine počevši od druge godine. Banke ne isplaćuju te prinose do kraja ugovora (posljednja godina). Zato bi ti prihodi u poziciji bilance bili pasivna vremenska razgraničenja, a u računu dobiti i gubitka ostvareni a još nenaplaćeni prihodi. Ne očekuju se financijski rashodi, kao niti izvanredni prihodi i rashodi. Na kraju promatranog razdoblja procjena je da oprema neće imati nikakve vrijednosti zbog naglog razvoja tehnologije. Porez na bruto dobit je 20 %.

4.2. Projekcija računa dobiti i gubitka za realan scenarij Prihod od prodaje je umnožak očekivane proizvodnje i cijene za svaku godinu. Prema ovoj opciji razmotrena je rentabilnost solarne elektrane na krovu prema uvjetima iz novog tarifnog sustava. Očekivana proizvodnja el. energije u prvoj godini iznosi 295000 kWh. Prema podacima od dobavljača opreme svake godine slabi kapacitet solarnih kolektora za 0,6 %. Za svih 12 godina smanjena je očekivana proizvodnja za taj iznos. Cijena u prvoj godini 1,60 uvećana je za očekivani korektivni faktor 2,8%, a tako i za svih 12 godina.

Poslovni rashodi odnose se na troškove vanjskih usluga i amortizaciju. Vanjski troškovi se svake godine povećavaju s obzirom na očekivanu inflaciju (korektivni faktor). U prvoj godini to mogu biti troškovi osnivanja poduzeća, a ostale godine razni drugi troškovi održavanja, popravaka i sl. U ovom slučaju nema zaposlenih osoba. Amortizacija je dobivena izračunom prema investicijskom troškovniku elektrane na krovu i pripadajućim stopama. Iznos amortizacije gotovo je zanemariv u posljednje tri godine pa se očekivana dobit povećava u tom razdoblju.

Financijski prihodi su prihodi od obračunatih kamata na oročenu štednju poduzeća i to svake godine počevši od druge godine. Ne očekuju se financijski rashodi, kao niti izvanredni prihodi i rashodi. Na kraju promatranog razdoblja procjena je da oprema neće imati nikakve vrijednosti zbog naglog razvoja tehnologije. Porez na bruto dobit je 20 %.

*Poduzeće sve viškove financijskih sredstava na svom računu oročava svake godine do kraja isteka ugovora. U zadnjoj godini očekuje isplatu kamata i glavnice na oročena sredstva. Uzeli smo kamatnu stopu 4,5% kao prinos na dana sredstva banci. Mogli smo uzeti i veću stopu (diskontnu 5,95%), ali ovim smo htjeli smanjiti rizik ulaganja. U posljednjoj godini banke isplaćuju nazad sva sredstva. Međutim, u računu dobiti i gubitka vodimo obračun kamata svake godine kao prihod budućeg vremenskog razdoblja.

128

EKO

NO

MSK

I FA

KU

LTET

UN

IVER

ZITE

TA U

ZEN

ICI

5.

Pro

jek

cije

novča

nih

tok

ova

za p

odu

zeće

Svj

etlo

st d

.o.o

. i z

a in

vest

itor

a (f

izič

ku

oso

bu

)

Pro

jek

cije

novča

nih

tok

ova

za p

odu

zeće

RB

P

OZ

ICIJ

A

dis

kon

tna

stop

a poče

tno

ula

gan

je

2013

20

14

2015

20

16

2017

20

18

2019

20

20

2021

20

22

2023

20

24

2025

20

26

2027

-'32

Izno

s Iz

nos

Izno

s Iz

nos

Izno

s Iz

nos

Izno

s Iz

nos

Izno

s Iz

nos

Izno

s Iz

nos

Izno

s Iz

nos

PV

izno

s

1 O

PT

IMIS

TIČ

AN

S

CE

NA

RIJ

5,

95%

-3

.500

.000

1.34

6.79

3-1

79.5

6745

1.73

746

2.91

047

4.39

148

6.17

949

8.27

5 51

0.67

852

3.38

753

6.40

249

6.45

25.

215.

648

138.

710

2 P

ES

IMIS

TIČ

AN

S

CE

NA

RIJ

5,

95%

-3

.500

.000

994.

424

-540

.695

82.0

0584

.378

86.8

5989

.444

92.1

28

94.9

0397

.766

100.

708

50.4

5631

2.30

7 31

7.81

15.

179.

455

60.0

36

3 R

EA

LA

N

SC

EN

AR

IJ

5,95

%

-3.5

00.0

001.

062.

933

-480

.084

145.

640

151.

191

157.

010

163.

101

169.

466

176.

108

183.

030

190.

235

142.

188

419.

613

430.

146

5.45

4.97

837

3.08

6

Tab

lica

8: p

roje

kcije

novča

nih

toko

va p

oduz

eća

2013

.-'3

2. z

a tr

i mog

uća

scen

arija

Pro

jek

cije

novča

nih

tok

ova

za in

vest

itor

a(fi

zičk

u o

sob

u)

RB

P

OZ

ICIJ

A

dis

kon

tna

stop

a poče

tno

ula

gan

je

2013

20

14

2015

20

16

2017

20

18

2019

20

20

2021

20

22

2023

20

24

2025

20

26

2027

-'32

Izno

s Iz

nos

Izno

s Iz

nos

Izno

s Iz

nos

Izno

s Iz

nos

Izno

s Iz

nos

Izno

s Iz

nos

Izno

s Iz

nos

NP

V iz

nos

1 O

PT

IMIS

TIČ

AN

S

CE

NA

RIJ

5,

95%

-3

.500

.000

37

2.98

937

6.09

538

5.65

639

5.48

840

5.59

041

5.96

442

6.60

9 43

7.52

344

8.70

746

0.16

065

9.39

05.

259.

898

122.

065

2 P

ES

IMIS

TIČ

AN

S

CE

NA

RIJ

5,

95%

-3

.500

.000

62

.905

58.3

0260

.291

62.3

7964

.563

66.8

3869

.199

71

.642

74.1

6176

.750

266.

913

271.

751

276.

594

5.08

3.49

752

.831

3 R

EA

LA

N

SC

EN

AR

IJ

5,95

%

-3.5

00.0

00

113.

210

111.

141

115.

791

120.

675

125.

797

131.

157

136.

758

142.

603

148.

694

155.

034

357.

120

366.

180

375.

448

5.34

4.56

132

8.31

6

Tab

lica

9: p

roje

kcije

novča

nih

toko

va in

vest

itora

201

3.-'3

2. z

a tr

i mog

uća

scen

arija


5.1. Projekcije novčanih tokova za poduzeće Svjetlost

U tablici 11 prikazane su tri projekcije novčanih tokova za poduzeće Svjetlost d.o.o.. Poduzeće je na samom početku (prve godine) od 3.500.000 kn temeljnog kapitala uplaćenog na žiro-račun investiralo u opremu i tehnologiju proizvodnje električne energije. U financijskoj analizi razmatrana su 3 moguća scenarija koja su već ranije opisana. Za sva tri scenarija prikazani su novčani tokovi u tablici 11. Iznosi novčanih tokova su neto novčani tokovi poduzeća uvećani za isplaćenu dobit vlasniku društva. Pretpostavka je u ovome slučaju da poduzeće zadržava sve svoje pozitivne novčane tokove za daljnje poslovanje.

Poduzeće i nakon ugovora od 12, odnosno 14 godina nastavlja s istim poslom. Pretpostavlja se da je korisni vijek opreme 20 godina (do 2032. godine). Država se obvezuje potpisati novi ugovor nakon isteka prvog ugovora s tržišno određenom cijenom. Sada je ta cijena 0,53 kn/kWh. Uzevši u obzir pad kapaciteta opreme i cijenu 0,53 kn/kWh uvećanu za stopu inflacije 2,8% od prve godine završetka ugovora do 2032. godine izračunali smo PV neto novčanih tokova od završetka ugovora 2026. do 2032.g. Te su isplate diskontirane u stupcu 2027.-'32. na 2027. godinu. Smatramo da oprema nakon 2032. više neće imati nikakvu vrijednost.

5.2. Projekcije novčanih tokova za investitora (fizičku osobu)

U tablici 12 prikazane su tri projekcije novčanih tokova za investitora. Investitor je na samom početku (prve godine) uložio u novo poduzeće 3.500.000 kn kao temeljni kapital novog društva s ograničenom odgovornošću i kao jedini vlasnik. U financijskoj analizi razmatrana su 3 moguća scenarija koja su već ranije opisana. Za sva tri scenarija prikazani su novčani tokovi u tablici 12. Iznosi novčanih tokova su isplate neto-dobiti društva vlasniku. Na neto-dobit obračunat je porez na dividendu 12% i za taj je iznos umanjena neto-dobit tekuće godine koju si je investitor isplaćivao. Na kraju 12. godine (optimističan), odnosno 14. godine (realan i pesimističan scenarij) isplaćena je preostala svota novca kao dio temeljnog kapitala koji je uložen u društvo i kao zadržana dobit od financijskog prihoda. Zato su iznosi isplate u posljednjoj godini znatno veći od priljeva iz prethodnih godina.

Investitor i nakon ugovora od 12, odnosno 14 godina nastavlja s istim poslom. Na računu ostavlja 35.000 kn kao osnovu za temeljni kapital. Pretpostavlja se da je korisni vijek opreme 20 godina (do 2032. godine). Država se obvezuje potpisati novi ugovor nakon isteka prvog ugovora s tržišno određenom cijenom. Sada je ta cijena 0,53 kn/kWh. Uzevši u obzir pad kapaciteta opreme i cijenu 0,53 kn/kWh uvećanu za stopu inflacije 2,8% od prve godine završetka ugovora do 2032. godine izračunali smo PV isplata dobiti investitoru od završetka ugovora 2026. do 2032.g. Te su isplate diskontirane u stupcu 2027.-'32. na 2027. godinu i umanjene za porez na dividendu. Smatramo da oprema nakon 2032. više neće imati nikakvu vrijednost.

6. Interpretacija dobivenih rezultata

6.1. Interpretacija rezultata za poduzeće Svjetlost d.o.o. U nastavku dajemo interpretaciju rezultata financijske analize s aspekta poduzeća. Nakon isteka ugovorenog razdoblja poduzeće i dalje proizvodi i prodaje el. energiju ali po znatno slabijim rezultatima sve do kraja 20.-e godine vijeka, odnosno do 2032.g. Tih zadnjih nekoliko godina diskontirali smo i sveli na sadašnju vrijednost (PV) u prvoj godini nakon ugovora.


FINANCIJSKI INDIKATORI ZA PODUZEĆE SVJETLOST D.O.O. Optimističan scenarij Pesimističan scenarij Realan scenarij

NPV 3.258.615 kn 120.982 kn 1.063.859 kn IRR 16,46% 6,28% 8,73% DVP 8,93 13,91 13,71

Tablica 10: odabrani indikatori za tri scenarija

6.1.1. Optimističan scenarij

Uz korištenu diskontnu stopu od 5,95% utvrđena je pozitivna neto sadašnja vrijednost u iznosu od 3.258.615 kn. Pozitivna neto sadašnja vrijednost ukazuje na isplativost projekta. Ovakav projekt sada se ne može realizirati budući da su promijenjeni uvjeti ugovora koje država sklapa s proizvođačima el. energije prema poticajnoj cijeni. Projekt iskazuje daleko veću neto sadašnju vrijednost od neto sadašnje vrijednosti državnih obveznica kao potencijalne alternative ulaganju u projekt.

Projicirani novčani tokovi s inicijalnim ulaganjem od 3.500.000,00 HRK daju internu stopu rentabilnosti u iznosu od 16,46 %. Budući da je interna stopa rentabilnosti veća od oportunitetnog troška (tj. prinosa na obveznice Republike Hrvatske), projekt je ocijenjen kao isplativ.

Diskontirano vrijeme povrata uz diskontnu stopu od 5,95% iznosi 8,93 godina. Prihvatljivo vrijeme povrata u našem slučaju utvrđujemo na 12 (+1) godinu, odnosno na životni vijek projekta. Nakon 12. godine poduzeće sljedećih 8 godina nastavlja proizvodnju. Neto novčane tokove diskontiramo i svodimo na PV u 13. godini. Na temelju analize diskontiranog vremena povrata ovaj projekt ocjenjujemo prihvatljivim.

6.1.2. Pesimističan scenarij

Neto sadašnja vrijednost (NPV) za pesimističan scenarij je pozitivna i iznosi 120.982 kn što ukazuje na to da je projekt s aspekta poduzeća isplativ. Interna stopa rentabilnosti (IRR) iznosi 6,28 % i veća je od diskontne stope tj. od očekivanog prinosa na državne obveznice Republike Hrvatske te također ukazuje na to da je projekt s aspekta poduzeća prihvatljiv. Vremenski rok za koji promatramo isplativost investicije je 14 (+1) godina. Nakon isteka ugovora poduzeće nastavlja s radom još 6 godina i njegovi su neto novčani tokovi diskontirani u 15. godini. Diskontirano vrijeme povrata (DVP) iznosi 13,91 godina te je ocijenjeno prihvatljivim.

6.1.3. Realan scenarij

Neto sadašnja vrijednost (NPV) za realan scenarij također je pozitivna i iznosi 1.063.859 kn što ukazuje na to da je projekt u uvjetima realnog scenarija s aspekta poduzeća također isplativ. Interna stopa rentabilnosti (IRR) veća je od diskontne stope tj. od očekivanog prinosa na državne obveznice Republike Hrvatske te iznosi 8,73 % što ukazuje na isplativost projekta. I u ovom smo slučaju zadnjih 6 godina diskontirali i sveli na PV u 15. godini. Diskontirano vrijeme povrata (DVP) iznosi 13,71 godina te je ocijenjeno prihvatljivim.

6.2. Interpretacija rezultata za investitora

Posebno značajnom smatramo ovu vrstu analize. U današnje vrijeme dosta se govori o investicijama fizičkih osoba u obnovljive izvore energije. Željeli smo provjeriti koliko je privlačna investicija za fizičku osobu ako joj kao alternativa postoji oročenje ili obveznice. Investitoru je isplaćivana neto-dobit svake godine, a na kraju razdoblja povlači ulog i zadržanu dobit. Također u obzir uzimamo da će i dalje


imati prinos nakon ugovorenog vremena, ali znatno manje iznose. Te smo iznose diskontirali na PV prve godine nakon ugovora.

FINANCIJSKI INDIKATORI ZA INVESTITORA

Optimističan scenarij Pesimističan scenarij Realan scenarij NPV 2.543.751 kn -321.278 kn 509.124 kn IRR 13,41% 5,13% 7,19% DVP 11,05 ˃ 14 13,84

Tablica 11: financijski indikatori za vlasnika poduzeća (investitora)

6.2.1. Optimističan scenarij

Neto sadašnja vrijednost (NPV) za optimističan scenarij je pozitivna i iznosi 2.543.751 kn što ukazuje na to da je projekt s aspekta investitora isplativ. Interna stopa rentabilnosti (IRR) iznosi 13,41 % i veća je od diskontne stope tj. od očekivanog prinosa na državne obveznice Republike Hrvatske te također ukazuje na to da je projekt prihvatljiv. Vremenski rok za koji promatramo isplativost investicije je 12 (+1) godina. Na temelju analize diskontiranog vremena povrata koje iznosi 11,05 godina ovaj projekt ocjenjujemo prihvatljivim.

6.2.2. Pesimističan scenarij

Neto sadašnja vrijednost (NPV) za pesimističan scenarij je negativna i iznosi -321.278 kn što ukazuje na to da projekt s aspekta investitora nije isplativ. Interna stopa rentabilnosti (IRR) iznosi 5,13 % i manja je od diskontne stope tj. od očekivanog prinosa na državne obveznice Republike Hrvatske te također ukazuje na to da projekt u uvjetima pesimističnog scenarija s aspekta investitora nije prihvatljiv. Vremenski rok za koji promatramo isplativost investicije je 14 (+1) godina. Diskontirano vrijeme povrata (DVP) prelazi okvir od 14 (+1) godina, koliko je planirano trajanje našeg projekta, te ukazuje na to da povrat investicije prelazi zadani vremenski okvir te se ne može vratiti unutar planiranih 14 godina.

6.2.3. Realan scenarij

Neto sadašnja vrijednost (NPV) za realan scenarij je pozitivna i iznosi 509.124 kn što ukazuje na to da je projekt u uvjetima realnog scenarija s aspekta investitora isplativ. Interna stopa rentabilnosti (IRR) veća je od diskontne stope tj. od očekivanog prinosa na državne obveznice Republike Hrvatske te iznosi 7,19 % što također ukazuje na isplativost projekta. Diskontirano vrijeme povrata (DVP) iznosi 13,84 godina te je ocijenjeno prihvatljivim.

7. ZAKLJUČAK

Cilj ovoga rada bio je prikazati komparaciju u isto ulaganje između poduzeća i fizičke osobe kroz financijske indikatore (NPV, IRR, DVP).

Razmatrajući investiranje u obnovljive izvore energije s aspekta poduzeća i s aspekta fizičke osobe, dobili smo različite rezultate financijskih indikatora. Razlog je u činjenici što neto novčani tokovi za poduzeće i investitora nisu jednaki, a osim toga investitor je još u obvezi platiti i porez na dividendu. Investitor (vlasnik), dakle, može raspolagati samo isplatama dividende kao novčanim tokovima dok poduzeće ostvaruje novčane tokove iz više izvora. I upravo je ta činjenica veoma važna pri odluci o investiciji za fizičku osobu.


Smatramo da smo ovim radom vrlo detaljno prikazali kako investiranje fizičke osobe u obnovljive izvore energije ima slabije rezultate isplativosti od ulaganja poduzeća u istu vrstu djelatnosti. Ako danas govorimo o investitoru u obnovljive izvore energije, svakako moramo razlučiti fizičku osobu od pravne osobe (poduzeća).

U ovome vrlo realnom primjeru za koji postoji idejni projekt i ponuda opremanja elektrane dokazali smo kako isto ulaganje za poduzeće može biti isplativo, a za investitora (vlasnika) neisplativo. To je primjer pesimističnog scenarija. Drugim riječima, poduzeće će ostvariti pozitivnu NPV, a investitor negativnu NPV za isto ulaganje.

Također, i druga dva scenarija dokazuju kako investitor fizička osoba ostvaruje slabije prinose na isto ulaganje za razliku od poduzeća. Ovim radom želimo doprinijeti financijskoj analizi o rentabilnosti ulaganja fizičkih osoba u obnovljive izvore energije jer se to može učiniti isključivo kroz osnivanje poduzeća ili ulaganje u poduzeće.

COMPARISON OF INVESTMENT PLAN FOR NATURAL AND LEGAL PERSONS IN A PRACTICAL EXAMPLE

ABSTRACT

In this study investment studies for the two investors are compared: natural or legal person, based on financial indicators (NPV, IRR, DVP). The authors want to prove that it is not equal when natural or legal person (company) invests the same money amount in the same type of investment, as well as the relationship of nominal return and the calculation of net present value of cash flows. For a practical example, potential investment in renewable energy sources , that is, solar electric power plant on the area of Croatia is taken into account. While writing this paper, the authors took into account the actual technical and economic parameters that were valid at that time for that type of investment. There are three possible scenarios for both investors (optimistic, realistic and pessimistic), therefore, there are six different calculations for the same investment. This example demonstrates how different tax implications and approach to calculating net cash flow give different results in the final project cost effectiveness.

Key words: investment plan, natural person, legal person, profitability of investment

JEL: G11

LITERATURA

1. Brealey, R. A. & Myers, S. C. (1988). Principles of Corporate Finance. USA: McGraw-Hill, Inc.

2. Crean, M. J. (2005). Revealing the true meaning of the IRR via profiling the IRR and defining the ERR. Journal of Real Estate Portfolio Management, 11 (3), 323-330.

3. Damodaran, A. (n.d.). Estimating Discount Rates. Retrieved Spetember 6, 2012 from http://pages.stern.nyu.edu/~adamodar/

4. Garrison, R. H., Noreen, E. W., & Brewer, P. C. (2010). Managerial Accounting (13th Ed.). New York, New York: McGraw-Hill, Inc.

5. Schmidgall, R. S. (2006). Hospitality Industry Managerial Accounting (6th Ed.). Lansing, MI: Educational Institute of the American Hotel & Lodging Association.


Sanja Ćubela1

Željko Rička2

KORUPCIJA U JAVNIM NABAVKAMA KOČNICA RAZVOJA SME SEKTORA

SAŽETAK

Za razvoj malog i srednjeg preduzetništva bitni preduslovi su postojanje tržišta i pozitivnog ekonomskog i pravnog okruženja. U ovom ekonomskom trenutku, ostavljajući po strani velike privredne sisteme (sektori elektroprivrede, telekomunikacija, željeznice), većinu privrednih subjekata možemo svrstati u mala i srednja preduzeća. Ekonomska kriza u ogromnoj mjeri reducirala je potencijalno tržište za njihov daljnji razvoj, ali, prije svega, za njihov opstanak.

Javne nabavke, prema Izvještaju Agencije za javne nabavke BiH (za 2011.g.), učestvovale su sa 12,3 % u GDP Bosne i Hercegovine. Potrošnja javnog sektora, očigledno, trenutno predstavlja izuzetno značajan izvor za opstanak najvećeg broja malih i srednjih preduzeća. Uz to sigurnost naplate sa javnih računa značajno povećava vrijednost tog novca.

Istovremeno, ovako suženo tržište, ekonomski devastirano, i u oblasti javnih nabavki, korupcijom, erodira vrijednost javnih nabavki kao razvojnih potencijala bh. ekonomije za opstanak i razvoj malih i srednjih preduzeća.

Ključne riječi: javne nabavke, korupcija

JEL : G38; H57

1. UVOD

Još je u doba renesanse italijanski politički filozof Makijaveli korupciju definisao kao: ''mjerilo kvarenja ljudi i vlasti''. 3 Korupcija danas pokazuje mnoge tragične posljedice.

Više od 300.000 ljudi je poginulo od srušenih zgrada u razornom potresu na Haitiju u januaru 2010.g. Taj potres, po snazi 7,0 stepeni Richterove standardne ljestvice, bio je moćan, ali to je bio samo svjetski 14. najmoćniji od 2000.g. Istovremeno, 13. zemljotres, procjenjuje se, doveo je do pogibije 165.000 ljudi. Neki, daleko snažniji potresi nego na Haitiju doveli su do daleko manjih devastacija. Naprimjer, u zemljotresu magnitude 8,8 stepeni, u Čileu, drugom najmoćnijem potresu od 1980.godine, poginulo je manje od 1000 ljudi. 4

Navodeći ovako drastičan i tragičan primjer, Nicholas Ambraseys sa Imperial College London i Roger Bilham sa University of Colorado, povezivali su u svom radu građevinsku industriju i korupciju pri nabavci građevinskih materijala.

1 dipl.iur, pomoćnik direktora Agencije za javne nabavke Sarajevo 2 Doc dr., Ekonomski fakultet Zenica; Revicon d.o.o. Sarajevo 3 Niccolò Machiavelli (3. maj 1469, Firenca - 22. jun 1527, Firenca), italijanski političar, teoretičar države i

prava, historičar, pisac i filozof. 4 Bernard Wasow, A (very) brief history of Corruption, The Globalist, 10.march 2011.g.


2. Razlozi korupcije

Većina stručnjaka koji su se bavili i bave korupcijom smatraju da se njeni razlozi nalaze u: siromaštvu, odnosno pohlepi, prenormiranosti i neprovedivosti propisa, nepostojanju odgovarajućih nadzornih i institucionalnih okvira, previše diskrecijskih prava i velikom obimu državne ekonomije.

Korupcija je posljednjih dvadesetak godina u središtu pažnje i Vijeća Evrope.

Na 19. konferenciji ministara pravosuđa (Malta, 1994. g.) Vijeće Evrope je korupciju označilo kao:

proces u kojem učestvuju najmanje dvije osobe,

postupanje uvijek s namjerom,

predstavlja nedopuštenu razmjenu radi ostvarivanja vlastitih koristi na štetu javnog interesa,

kršenje pravne norme, te da se korupcijom povređuju temelji demokratskog razvoja, pravna država i vladavina prava.

Općenito gledajući, da bi došlo do koruptivne situacije, moramo imati na jednoj strani izabranog ili postavljenog javnog ili državnog službenika – korumpiranog koji, obavljajući svoj posao (za koji je plaćen), ima meritorni domen odlučivanja i odgovornosti. Budući da se sve situacije ne mogu unaprijed pravno regulisati, postoji prostor diskrecijskog prava, tj. mogućnost slobodnih procjena i odlučivanja. Na drugoj strani imamo koruptora koji može biti privatna osoba, ili interno povezana grupa, koji žele da ostvare:

neki privatni interes u domenu državne uprave, na koji, inače, legalno ili legitimno nemaju pravo, ili

hoće da ubrzaju ili olakšaju ostvarenje nekog interesa u zamjenu za uslugu ili materijalnu dobit koju korumpirani dobija od koruptora.

Prema rezultatima izvještaja Ureda UN-a za borbu protiv droge i kriminala (UNODC), koji je provodio u prošloj godini za jugoistočnu Evropu, proizilazi da je svaki šesti ispitanik bio je izložen nekom obliku korupcije, a postotak korumpiranosti pojedinih društava kreće se od 6,2 % u Makedoniji, do 20,7 % u Bosni i Hercegovini, a izvještajem su obuhvaćene još Albanija (19,35), Crna Gora (9,7%), Hrvatska (11,2%), Kosovo (11,1%) i Srbija (9,3%).5

3. Međunarodna koordinacija

Do interakcije vlade i privatnog sektora i mogućnosti za nastanak koruptivnog ponašanja može doći:

u postupcima javnih nabavki,

pri investiranju privatnog kapitala u državu, kako inostranog kapitala, tako i domaćeg.

pri donošenju pojedinih propisa, pa čak i zakona, koji bi privatnom sektoru pogodovao i pored mogućnosti da i javni sektor konkurentno učestvuje na tržištu,

pri raspolaganju insajderskim informacijama u fazi pripreme velikih infrastrukturnih radova u namjeri ostvarivanja tržišnih pogodnosti.

5 http://mojevijesti.ba od 18.5.2011.godine


Od pravnih instrumenata koji tretiraju pitanje odnosa privatnog sektora prema korupciji vladinih službenika posebno su značajni:

Konvencija Ujedinjenih nacija protiv korupcije (UNCAC), usvojena je 31. oktobra 2003. g. na Generalnoj skupštini UN-a, rezolucijom broj 58/4 i predstavlja globalni odgovor korupciji. BiH je ovaj međunarodno-pravni instrument za borbu protiv korupcije potpisala 16.09.2005.g. a Predsjedništvo BiH je na 89. redovnoj sjednici 27.03.2006.g. donijelo odluku o ratifikaciji UNCAC-a.(United Nations Convention against Corruption).

Konvencija Ujedinjenih nacija protiv korupcije (član 12.) obradila je temu sprečavanja

korupcije u privatnom sektoru:

‘’1. Svaka država ugovornica će preduzeti mjere, u skladu sa osnovnim načelima svog unutrašnjeg zakonodavstva, za sprečavanje korupcije u privatnom sektoru, poboljšanje knjigovodstvenih i revizorskih standarda u privatnom sektoru i, gdje to odgovara, za izricanje djelotvornih, srazmjernih i prohibitivnih kazni u građanskom, upravnom i krivičnom postupku za nepoštovanje takvih mjera.'' (Konvencija Ujedinjenih nacija protiv korupcije-2003.g., član 12.)

Globalni sporazum Ujedinjenih nacija (2004.g.) (Biznis protiv korupcije) koji u X principu

navodi: „Poslovni sektor bi trebalo da se bori protiv korupcije u svim njenim oblicima, uključujući iznuđivanje i mito“ (Globalni sporazum Ujedinjenih nacija -2004.g., Princip X).6

Pakt o integritetu Transparency International ili Ugovor o integritetu (IP) je mehanizam

razvijen 90-tih od strane Transparency International (TI) da bi pomogao vladama, ekonomskom i građanskom društvu koji se pripremaju za borbu protiv korupcije sa naglaskom na javne ugovore.( Transparancy International-Integrity Oact) 7

6 Globalni sporazum Ujedinjenih nacija (UN GC) je najmasovnije dobrovoljno udruženje kompanija posvećenih

usaglašavanju svojih poslovnih aktivnosti sa deset univerzalnih principa društveno odgovornog poslovanja iz oblasti ljudskih prava, radnih prava, zaštite životne okoline i borbe protiv korupcije. Sa članicama organizovanim u preko 90 lokalnih mreža širom svijeta (preko 6.500 kompanija i 2.900 članova koji dolaze iz drugih sektora), UN GC predstavlja inicijativu Ujedinjenih nacija čija su dva osnovna cilja:

1. Integrisanje deset univerzalnih principa društveno odgovornog poslovanja u djelatnosti kompanija širom svijeta;

2. Provođenje zajedničkih akcija kojima se podržavaju ciljevi Ujedinjenih nacija, a prije svega Milenijumski ciljevi razvoja.

„Deset principa Globalnog dogovora“ iz oblasti ljudskih prava, prava na rad, zaštite životne sredine i antikorupcione politike proističu iz:

·Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima;

·Deklaracije Međunarodne organizacije rada o osnovnim pravima o radu;

·Deklaracije o životnoj sredini i razvoju usvojene u Rio De Ženeiru;

·Konvencije Ujedinjenih nacija protiv korupcije. 7 Postupak sklapanja ugovora uključuje sporazum između Vlade ili vladinih organa i svih kupaca, tj. licitanata,

odnosno ponuđača za ugovore sa javnim sektorom. Ugovor sadrži prava i obaveze kojima se potpisnici obavezuju da ni jedna strana neće platiti, ponuditi, zahtijevati ili prihvatiti mito, ili biti u tajnom sporazumu sa svojim konkurentima u cilju dobijanja ugovora. Ponuđači se obavezuju da će obznaniti svim tenderskim komisijama troškove/iznose koje su platili bilo kome ko je povezan sa ugovorom i da će se prilikom svakog narušavanja ugovora primjenjivati sankcije. Ove mjere (sankcije) se kreću od gubitka prava na ugovor, snošenja odgovornosti i plaćanja kazne za nastalu štetu, pa sve do uključivanja na crne liste ponuđača za buduće ugovore, te krivičnih prijava protiv zaposlenih u državnim institucijama.


4. Faktori koji utiču na širenje korupcije

U istraživanju korupcije u balkanskim zemljama – Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska Makedonija, Rumunija; Hrvatska, Crna Gora i Srbija, u okviru projekta regionalnog monitoringa korupcije, a koji je organizirao Institut za demokratske studije iz Sofije, na ukupnom uzorku od 7.739 ispitanika, utvrđeno je, između ostalog, da je korupcija među prvim problemima Balkana. Kao glavni problemi, odnosno faktori koji pogoduju širenju korupcije navedeni su:

male plaće službenika u javnom sektoru,

kriza morala u periodu tranzicije,

neodgovarajuće zakonodavstvo,

problemi naslijeđeni iz komunističke prošlosti,

težnja ljudi na vlasti da se brzo obogate,

nedostatak stroge administrativne kontrole,

miješanje osobnih interesa u službeni posao, i

neefikasnost sudova 8

5. Koorupcija u odnosu na postupke javnih nabavki

U svakom postupku javnih nabavki učestvuju, bar, dvije strane sa različitim interesima:

ugovorni organ – koji treba na najefikasniji način iskoristiti javna sredstva s obzirom na svrhu i predmet javne nabavke i

dobavljač- koji želi za što veću cijenu prodati svoje proizvode, radove, ili usluge.

Svaka od ovih strana može na različite načine, u svim fazama postupka utjecati na (ne)zakonitost procesa nabavke.

Kada bismo trebali odgovoriti na pitanje kako nastaje korupcija u postupcima javne nabavke, onda bismo sa sigurnošću mogli tvrditi da nastaje svjesno, s namjerom da se stekne osobna korist, ali i neradom. Naime, uvriježeno je mišljenje da je korupcija neophodna zbog konkurencije, ili, pak, kao odgovor na korumpirane radnje drugih učesnika u postupku nabavke. Nažalost, korupcija nastaje u uvjerenju da se radi o uobičajenoj praksi i da ne predstavlja krivično djelo! Korupcija u oblasti javnih nabavki nastaje na razne načine, ali najčešći su: podmićivanje, iznuđivanje (ucjena), prevarom (obmanom), tajnim sporazumima i u vidu pranja novca. U zavisnosti od načina kako nastaje, čitav je spektar radnji i modusa kojima se zloupotrebljava, ili krši pozitivna zakonska regulativa u oblasti javnih nabavki.

Čak je i Strategija za borbu protiv korupcije (2009.-2014.) posvetila posebnu pažnju javnim nabavkama. Naime, ovim aktom predviđa se, između ostalog uvođenje:..

-E-javnih nabavki – Uvođenje mjera koje će omogućiti ponuđačima za javne nabavke da učestvuju u procedurama javne nabavke putem interneta. To će garantovati jednak pristup svim akterima na tržištu u konkursnoj proceduri, a istovremeno će osigurati potrebnu transparentnost. Također, uvođenje

8 Mihajlović, S., (2006), Korupcija-pokazatelj obolelog društva, Naše teme, časopis za tematska pitanja, 2006 (3),

Beograd, str.86.-96.


obaveznog deklarisanja svih pravnih osoba koje učestvuju u procedurama javne nabavke. Sve pravne osobe, učesnici u procesu javnih nabavki, pod prijetnjom isključenja, treba da se izjasne o svojim vezama sa javnom institucijom koja provodi proceduru javne nabavke, a koje mogu dovesti do sumnje u korupciju.

Rizici i manifestacije korupcije mogu biti prepoznate u svakoj fazi procesa javne nabavke. Vrlo bitan aspekt pristupa otklanjanju korupcije iz procedura javnih nabavki jeste potreba da se korupcija pouzdano prepozna jer ne moraju sve greške u javnim nabavkama biti klasifikovane u kategoriju korupcije. Ako procedure javnih nabavki grupišemo u nekoliko osnovnih faza: fazu inicijative za nabavku, fazu pripreme tenderske dokumentacije, fazu izbora klasifikacije dobavljača i dodjele ugovora i fazu realizacije ugovora, tada u svakoj od faza, na bazi dosadašnjih iskustava u uspostavljanju efikasnog i transparentnog sistema javnih nabavki, mogu se navesti karakteristične, potencijalno, koruptivne aktivnosti i to: 9

5.1. Inicijativa za nabavku:

predloženo ulaganje ili kupovina su nepotrebni. Inicijativa je kreirana tako da samo određeni ponuđač može realizovati nabavku, ali je malo ili nimalo vrijednosti te nabavke za društvo,

umjesto očekivanog sistemskog poboljšanja efekata ili smanjenja gubitaka u radu određeni kapacitet ili oprema ipak se nabavljaju,

predloženo ulaganje dovodi do ekonomski nezadovoljavajućih rezultata ili do ugrožavanja ekologije,

proizvodi ili usluge koje se naručuju favoriziraju određene dobavljače,

dobavljači unaprijed kalkulišu mito za podršku dogovorenoj nabavci,

zanemaruje se postojanje sukoba interesa iako je ugovorni organ sa time upoznat.

5.2. Priprema tenderske dokumentacije:

tenderska dokumentacija ili opis poslova dizajnirani su tako da favoriziraju određene ponuđače tako da, u stvari, konkurencija nije moguća (ili je ograničena),

roba, usluge ili radovi koji se nabavljaju potcijenjeni su ili precijenjeni u funkciji favoriziranja određenog ponuđača,

nepotrebna kompleksnost dokumentacije za nadmetanje i kvalifikacionih uslova koristi se za stvaranje konfuzije i sakrivanje koruptivnih namjera,

razlozi za direktne sporazume ili pregovaračke postupke su zloupotrijebljeni.

5.3. Klasifikacija dobavljača i dodjela ugovora:

donosioci odluka su pristrani (mito, provizije) ili je prisutan sukob interesa,

9 Transparency International (2006), Handbook for Curbing Corruption in Public Procurement, Berlin


kriteriji za odabir su subjektivni na načine koji omogućuju pristranost,

prednost određenim ponuđačima je omogućena kroz dobijanje povjerljivih informacija od učesnika u procedurama nabavke,

povjerljivost informacija i procedura je zloupotrijebljena,

izbor dobavljača nije izvršen uz poštivanje principa transparentnosti,

nerealno visoka cijena je rezultat ograničene ili nepostojeće konkurencije.

5.4. Realizacija ugovora:

izabrani ponuđači isplaćuju mito, nadoknađuju mito i druga dodatna plaćanja izvršavajući ugovor lošim kvalitetom, drugačijom ili umanjenom specifikacijom roba, usluga ili radova u odnosu na ugovorene što naknadno izaziva troškove ugovornim organima kroz ispravke i nadoknađivanje tako nastalih nedostataka,

elementi ugovora se ponovo pregovaraju ili se mijenja struktura narudžbe često formalno pokrivene evidencijom i ovjerom nadzornih organa,

povećanja cijena tokom izvršenja ugovora putem "promjene strukture naloga" što dovodi do povećanja troškova,

naknadno zahtijevanje dodatnih radova ili usluga,

nadzorni organi prihvataju radove koji nemaju puno opravdanje,

u vezi sa elementima ugovora ponovno se razmatraju i mijenjaju te obavljaju značajne promjene koje mijenjaju prvobitnu ponudu,

računovođe ili drugi finansijski djelatnici svjesno ne kontrolišu dokumentaciju o realizaciji ugovorenih nabavki i dozvoljavaju odstupanja od ugovorenih uslova zanemarujući obavezu djelovanja u funkciji interne kontrole.

Do navedenih manifestacija koruptivnog ponašanja dolazi zbog prethodnog svjesnog ili nesvjesnog zanemarivanja nekoliko vrsta rizika iz kojih može proisteći nastanak korupcije:

nekoordinacija u procesu pripreme inicijative za nabavku,

ograničen ili pak neograničen pristup informacijama osoba koje učestvuju u postupcima nabavki,

zanemarivanje javnosti (transparentnosti) u provođenju procedura,

zanemarivanje internih kontrola u fazi realizacije ugovora.

6. Posljedice korupcije u javnim nabavkama

Krajnji cilj javne nabavke je zadovoljiti javni interes i javnim novcem dobiti realnu vrijednost za novac. Ispravno provedene javne nabavke zadovoljit će potrebe ljudi koje se zadovoljavaju javnim novcem, ali će stvoriti pozitivan poslovni ambijent za sve subjekte na tržištu. U tom smislu, javne nabavke će doprinijeti povećanju legitimiteta i vjerodostojnosti Vlade. U suprotnom, loše (korumpirane) javne nabavke će povećati siromaštvo i nejednakost skretanjem sredstava daleko od zadovoljavanja socijalnih potreba. To će izazvati negativne odluke, potičući konkurenciju u podmićivanju, loš kvalitet i sve veće


trošenje javnih sredstava. Za preduzeća koja učestvuju na tržištu korumpirane javne nabavke, preduzećima opredijeljenim za fer tržišno nadmetanje, nameću dodatne troškove ili im oduzimaju mogućnost dobijanja ugovora.

Posljedice postojanja koruptivnih nabavki izazivaju posljedice na svim nivoima:

Ekonomske posljedice za zemlju, između ostalog, sastoje se od onemogućavanja vlade da ispunjava svoje zadatke u mjeri kojoj su predviđene njenim programima, onemogućavanja servisiranja javnih dugova nastalih u podršci razvojnim programima. Sa druge strane, obilježje koruptivnih nabavki destimuliše interes za stranim ulaganjima, što dalje implicira niže stope rasta i smanjenje zaposlenosti.

Finansijske posljedice ogledaju se u većim troškovima svih nabavki, a posebno troškovima razvojnih projekata i investicija, što kao posljedicu ima i snižavanje stope i roka povrata ulaganja, a što dalje dovodi u pitanje racionalnost takvih ulaganja. Opadanjem stope povrata ulaganja ugrožava se dinamika generisanja novih javnih prihoda iz čega slijedi usporavanje privrednog rasta zemlje te, takođe, destimulacija ulaganja u javne projekte iz vanjskih izvora.

Utjecaj na okolinu izražava se kroz donošenje neracionalnih odluka o ulaganju u projekte koji kroz koruptivne aktivnosti iskrivljuju sliku o stvarnim ekološkim efektima. Često prikrivene koruptivne namjere bivaju predstavljane kroz zahtjeve ekoloških standarda što kasnije iziskuje dodatna ulaganja i troškove kako bi se izbjeglo ugrožavanje života ljudi i ukupnog okruženja.

Zaostajanje u inovativnosti, u koruptivnim uslovima posljedica je nemogućnosti da se ulaganjem u inovacije postigne veći efekat u odnosu na efekat koji se postiže korumpiranjem. Dugoročno, kao posljedica te činjenice, dolazi do trajnog zaostajanja države u oblasti tehničko-tehnološkog unapređenja te kao daljnja posljedica do povećanja troškova ali i opadanja izvoza i niže stope GDP.

Erozija vrijednosti, u situaciji kada država ne pokazuje dovoljno posvećenosti otklanjanju korupcije u nabavkama, počinje se gubiti vjera u vlastitu sposobnost i vrijednost, što umanjuje interes za pokretanje preduzetničkih aktivnosti, a time dolazi do opadajućeg trenda u razvoju zemlje.

7. Rizici koruptivnog ponašanja

Iako korupcija nastaje u uvjerenju da se radi o uobičajenoj praksi i da ne predstavlja krivično djelo, razlikujemo dva tipa rizika kojima ovakvo ponašanje podliježe, a to su:

rizik krivičnog progona, i

rizik finansijskog gubitka.

7.1. Rizik krivičnog progona

U okviru Strategije borbe protiv korupcije (2009. -2014.), korupcija je deklarisana i kao: “često i krivično djelo, i kao takva mora biti oštro kažnjena – kako bi se korumpirane osobe spriječile da počine takva djela u budućnosti, ali i da se subjektima u BiH demonstrira da se 'zločin ne isplati'“.

Strategija kao glavni cilj prevencije navodi ograničavanje mogućnosti počiniteljima da nastave činiti krivična djela, kao i da se posluži njihovim primjerom kako drugi ne bi slijedili takvo nezakonito i nemoralno djelovanje.

„ Ovaj cilj moguće je ostvariti:

Uvođenjem zakonskih mjera za pojednostavljivanje provjera i sudskih procedura bez ugrožavanja prava na obranu;


Uvođenjem sistema za oduzimanje nezakonito stečene imovine i gubitak prava ostvarenih korupcijom;

Jačanjem kapaciteta organa koji provode zakone;

Osiguranjem neophodnih resursa organima kako bi učinkovitije provodili zakon.“

Dakle, rizik od krivičnog progona predstavlja realni rizik, koji je detaljno opisan u Glavi XIX Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, 10 a odnosi se na Krivična djela korupcije i krivična djela protiv službene i druge odgovorne dužnosti. Spomenut ćemo samo neka od krivičnih djela, kao što su:

primanje dara i drugih oblika koristi, ( član 217. KZBiH) koji utvrđuje:“

(1) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine, uključujući i stranu službenu osobu ili međunarodnog službenika, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili za drugu osobu ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu, da u okviru svojeg ovlaštenja izvrši što ne bi smjela izvršiti ili da ne izvrši što bi morala izvršiti, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine, uključujući i stranu službenu osobu ili međunarodnog službenika, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu korist za sebe ili za drugu osobu, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu, da u okviru svojeg ovlaštenja izvrši što bi morala izvršiti ili da ne izvrši što ne bi smjela izvršiti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine, uključujući i stranu službenu osobu ili međunarodnog službenika, koja poslije vršenja ili nevršenja iz stava 1. i 2. ovog člana, a u vezi s tim, zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili za drugu osobu.

davanje dara i drugih oblika koristi (član 218. KZBiH)

(1) Ko službenoj ili odgovornoj osobi u institucijama Bosne i Hercegovine, uključujući i stranu službenu osobu ili međunarodnog službenika, učini ili obeća dar ili kakvu drugu korist, da u okviru svojeg ovlaštenja izvrši što ne bi smjela izvršiti ili da ne izvrši što bi morala izvršiti, ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ko službenoj ili odgovornoj osobi u institucijama Bosne i Hercegovine uključujući i stranu službenu osobu ili međunarodnog službenika, učini ili obeća dar ili kakvu drugu korist da u okviru svojeg ovlaštenja izvrši što bi morala izvršiti ili da ne izvrši što ne bi smjela izvršiti, ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(3) Učinitelj krivičnog djela iz stavova 1. i 2. ovog člana koji je dao mito na zahtjev službene ili odgovorne osobe u institucijama Bosne i Hercegovine, uključujući i stranu službenu osobu ili međunarodnog službenika, i prijavio krivično djelo prije njegovog otkrivanja ili prije saznanja da je djelo otkriveno, može se osloboditi od kazne.

10 Službene novine FBiH, Krivični zakon BiH, Sl.glasnik BiH, br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06,

55/06, 32/07, 8/10)


(4) Primljeni dar ili imovinska korist oduzet će se, a u slučaju iz stava 3. ovog člana može se vratiti osobi koja je dala mito.

Pored citiranih krivičnih djela, a u okviru ove Glave Krivičnog zakona, tu su i sljedeća krivična djela koja se mogu dovesti u vezu sa nezakonitim provođenjem postupaka javnih nabavki:

protuzakonito posredovanje (član 219. KZBiH),

zloupotreba položaja ili ovlašćenja (član 220. KZBiH);

pronevjera u službi (član 221. KZBiH);

krivotvorenje službene isprave (član 226. KZBiH);

protuzakonita naplata i isplata (član 227. KZBIH); i dr.

Rizik od krivičnog progona postaje veći uslijed:

a) povećane informisanosti cjelokupnog društva, kao posljedice razvoja svijesti o štetnosti korupcije;

b) povećanog pritiska u javnosti vezanog uz preduzimanje efikasnih mjera protiv korupcije,

c) kvalitetnijih propisa kao rezultat ratifikacije konvencija za borbu protiv korupcije;

d) efikasnijeg otkrivanja i podizanja optužnica kao rezultat ustrojavanja posebnih specijaliziranih tijela za borbu protiv korupcije, specijalizacije kriminalističkih, pravosudnih i drugih državnih službenika i sl;

e) povećanog pritiska za krivičnim progonom i kažnjavanjem korupcije na visokom nivou.

7.2. Rizik finansijskog gubitka

Pored rizika od krivičnog progona, postoji i veliki rizik od finansijskog gubitka. Naime, razna istraživanja koja su rađena u zemljama koje su se ozbiljno uhvatile u koštac sa fenomenom korupcije pokazala su da koruptivne radnje izazivaju nesnošljivost državnih vlasti, ulagača, pokretača projekata, poslodavaca i slično, i obično rezultira:

a) isključivanjem pravnih osoba (privrednih subjekata) iz postupaka javnih nabavki, koji su umiješani u korupciju (čl.45 st.2 Direktive 2004/18);

b) raskidom ugovora,

c) štetom u smislu narušenog ugleda (kako za pravne, tako i za fizičke osobe),

d) podizanjem tužbi za naknadu štete.

Nažalost, uslijed koruptivnih radnji nastupaju ogromne štete kako u javnom sektoru, tako i u privatnom sektoru.

U javnom sektoru štete uslijed korupcije se mogu ogledati u sljedećem:

u nominiranju i realiziranju bespotrebnih, neekonomičnih, pretjeranih i neodrživih projekta;

mito se uključuje u cijenu ugovora koji se plaća iz budžetskih sredstava,

lažno se „napuhava“ ugovorena cijena,


odobravaju se i plaćaju lažna potraživanja,

radovi se izvode s nedostacima, koji se odobravaju, a kao manjkavi, vrlo brzo zahtijevaju dodatne popravke, ili prijevremene zamjene, te istovremeno predstavljaju i opasnost koja može prouzrokovati ozljede ili smrt.

Unutar privatnog sektora, šteta uslijed korupcije poprima iste oblike, kao i u javnom sektoru, ali nastali troškovi ne terete direktno javna sredstva, već privatna. Korupcija ima negativan učinak na konačnu cijenu i kvalitet radova. Nužno dolazi do povećanja finansijskih i kapitalnih troškova, kao i troškova upravljanja i održavanja projekata. Kao direktna šteta uslijed korupcije dolazi do smanjenja ulaganja i povlačenja etičkih ponuditelja sa tržišta.

8. ZAKLJUČAK

Unutar privatnog sektora, šteta uslijed korupcije poprima iste oblike, kao i u javnom sektoru, ali nastali troškovi ne terete direktno javna sredstva, već privatna. Korupcija ima negativan učinak na konačnu cijenu i kvalitet radova. Nužno dolazi do povećanja finansijskih i kapitalnih troškova, kao i troškova upravljanja i održavanja projekata. Kao direktna šteta uslijed korupcije dolazi do smanjenja ulaganja i povlačenja etičkih ponuđača sa tržišta.

Najgora posljedica korumpirane strane birokratije je dovođenje države u stanje koje teoretičari nazivaju ’’sindrom zarobljavanja države’’. Ovo stanje karakteristično je po tome što se preduzećima omogućava da mijenjaju pravila igre (zakone, propise i sl.) u svoju korist. Privatni interesi se nameću ispred državnih sa svim negativnim posljedicama koje iz toga mogu nastati.

Korupcija, u ovom trenutku, predstavlja najveći rizik po daljnji razvoj BiH, a posebno za opstanak Zakona o javnim nabavkama. Svi subjekti moraju biti svjesni da, ukoliko BiH želi i očekuje, u dogledno vrijeme postati član velike evropske porodice a privredno konkurent na tržištu od 500 mil.stanovnika, nužno mora implementirati ovaj zakon.

Ne smije se zaboraviti da ovaj zakon, i pored početnih teškoća u implementaciji na koje nailazi, višestruko pozitivno (će) djelovati na privredne prilike u BiH. Ovaj zakon, sa jedne strane, predstavlja pomoć korektnim ponuđačima; sprečava sivu ekonomiju (ponuđači mogu biti samo regularno registrovana preduzeća), sprečava finansijsku nedisciplinu (obaveza izmirivanja poreznih obaveza), otvara šire tržište (i našim preduzećima, na bazi reciprociteta, dozvoljava učešće u nabavkama u cijeloj EU), daje priliku da savladavaju principe jačanja konkurentnosti (šira konkurencija jača potrebu za unapređenjem konkurentnosti). Sa druge strane, ovaj zakon omogućava ugovornim organima rast profitabilnosti, ekonomičnosti i produktivnosti (konkurencijom se postižu bolje cijene - veća vrijednost za novac); štite se ugovorni organi od rizičnih ponuđača (uslovi koje ponuđači u postupku nabavke trebaju ispuniti).

Daleko dramatičnije i dugoročnije su indirektnije posljedice: sprečavanje protoka svježeg kapitala, domaće tržište gubi utrku sa međunarodnim, krajnje nepovoljna poslovna klima u zemlji, nedostatak strateških interesa za tržište BiH, otpuštanja radnika i zatvaranje proizvodnih pogona, paralizirana ekonomija, odliv mozgova i odlazak mladih ljudi iz zemlje, osiromašenje građana koji su kroz poresku politiku finansirali ili će tek finansirati spomenute gubitke. Troškovi se neprestano gomilaju, ali, što je najvažnije, ne mogu se pokriti za kratko vrijeme, već će za to biti potrebne čitave generacije.


CORRUPTION IN PUBLIC PROCUREMENT OBSTACLE TO THE SME SECTOR

ABSTRACT Positive market and economic and legal environment are important preconditions for the existence and development of SME-s sector. In this economic era, leaving aside the large economic systems (power utilities, telecommunications, railways), the majority of business entities can be classified into small and medium enterprises. The economic crisis has enormously reduced the potential market for their further development and, above all, for their survival.

Public procurement, according to the Public Procurement Agency of BiH (in 2011) participated with 12.3% of GDP in Bosnia and Herzegovina. Exhausting the public sector, obviously, is currently an extremely important resource for the survival of the greatest number of small and medium enterprises. Bills significantly increase the value of the money.

At the same time, such a narrow market, economically devastated, and in the area of public procurement, corruption erodes the value of public procurement as a development potential of BH economy for the survival and development of small and medium enterprises.

Key words: public procurement, corruption

JEL: G38, H57

LITERATURA

1. Mihajlović, S., (2006), Korupcija-pokazatelj obolelog društva, Naše teme, časopis za tematska pitanja, 2006 (3), Beograd, str.86.-96.

2. Transparency International (2006), Handbook for Curbing Corruption in Public Procurement, Berlin

3. Bernard Wasow, A (very) brief history of Corruption, The Globalist, 10.march 2011.g.

4. Službeni glasnik BiH, Zakon o javnim nabavkama u BiH (Sl.glasnik BiH, br. 49/04; 19/05; 52/05; 8/06; 24/06; 70/06; 12/09; 60/ 10)

5. Službene novine FBiH, Krivični zakon BiH, Sl.glasnik BiH br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10)

6. Direktiva evropskog Parlamenta i Vijeća 2004/18/EZ (31.2.2004.g.), www.javnenabavke.ba (pristup 20.9.2012.)

7. Direktiva Evropskog parlamenta i Vijeća 2004/17/EZ (31.3.2004.g.), www.javnenabavke.ba (pristup 20.9.2012.)



Tatjana Mrvić1

REJTING OCENE KREDITNIH REJTING AGENCIJA U FUNKCIJI STABILNOG RAZVOJA FINANSIJSKOG TRŽIŠTA

SAŽETAK

Kreditne rejting agencije (KRA), kao specijalizovane organizacije koje određuju rejtinge za emitente određenih tipova dužničkih obligacija, kao i samih dužničkih instrumenata, imaju posebno mesto i sve veći značaj u okviru savremenih finansijskih sistema, na razvijenim globalnim bankarskim i tržištima hartija od vrednosti. Primarni ciljevi KRA su da obezbede nezavisne, objektivne rejtinge visokog kvaliteta, za sve zainteresovane korisnike finansijskih usluga. Svi učesnici na finansijskom tržištu ugradili su kreditne rejtinge u svoje investicione i kreditne okvire.

Cilj ovog rada je da definiše osnovne premise značaja uspostavljanja i postojanja KRA i intenzivnog korišćenja eksternih rejtinga u investicionim politikama preduzeća kao i da kroz analizu najšire profesionalne i naučne literature ukaže na pozitivne i negativne uticaje njihove buduće primene i potvrdi, na osnovu proučavanja i analize praktičnih iskustava u domenu razvijenih KRA i njihove uloge u savremenim finansijskim sistemima, da razvoj kreditnog rejting sistema predstavlja osnov bez koga se ne može ostvariti odgovarajući razvoj, a samim tim i osnovni preduslov uključenja u šire integracione okvire.

Ključne reči: KRA, Kreditni rejting, Razvoj.

JEL: DO4

1. UVOD

Poslednjih godina često se moglo čuti za kreditne rejting agencije2 i njihove kreditne rejting ocene u kontekstu aktuelne svetske ekonomske krize. Vodile su se različite polemike na svim nivoima stručne, ekonomske i šire javnosti na temu koliko su KRA sa svojim kreditnim rejting ocenama doprinele nastanku ekonomske krize, kao pandam pogrešnoj proceni i promašenim investicijama, kao i koliko su promenama ocene kreditnog rejting nivoa uticale na pokretanje, smanjenje ili produbljivanje ekonomske krize u pojedinim državama i sl. Sve stručne rasprave i analize potvrdile su uticaj KRA u nastanku ekonomske krize, ali istovremeno, na svim naučno - stručnim polemikama nikada se nije postavilo pitanje njihovog značaja za sve učesnike na finansijskom tržištu, niti njihove zamene eliminisanjem. Fokus je isključivo stavljan na mere koje bi modifikovale rad i metodologiju procene KRA, odredile značaj njihovog zakonskog regulisanja i nadzora, modernizovanja, efikasnijeg funkcionisanja, uticale na smanjenje njihovog monopola i mogućeg sukoba interesa. Upravo, svrhu ovog rada predstavlja

1 Doktor ekonomskih nauka, Stručni saradnik,, Beogradska poslovna škola, visoka škola strukovnih studija,

Beograd, Kraljice Marije br. 73. 2 KRA definišemo kao institucije koje objedinjuju rezultate kvantitativnih metoda istraživanja kretanja u

privrednoj i finansijskoj sferi sa ekspertskim ocenama analitičara, da bi učesnike na finansijskom tržištu informisala o kreditnim rizicima vezanim za preduzeća i finansijske instrumente kojima se trguje na nacionalnim ili internacionalnim tržištima. Počeci razvoja KRA i rejtingovanja vezuju se za SAD gde je rejting industrija i trenutno najrazvijenija. Danas, u eri međunarodne mobilnosti kapitala, KRA imaju globalni karakter tako da su sve neophodnije i sve više se razvijaju i u zemljama u razvoju.


potvrđivanje, analizom procesa rejtinga, njegovom primenom i korišćenjem u praksi svetskih ekonomija, da rejting, mada nije „magičan proizvod“ koji eliminiše sve rizike i rešava sve probleme sa kojima se sreću njegovi korisnici na finansijskom tržištu, ima višestruki značaj za stabilnost i razvoj celokupnog finansijskog tržišta. U skladu sa tim, cilj našeg rada je da kroz sagledavanje pozitivnih i negativnh iskustava poslovanja KRA dokažemo da bez razvijenog rejting sistema KRA nema stabilnog razvoja finansijskog sistema i tržišta, tako da se treba fokusirati na neophodnost i neminovnost egzistiranja KRA kao nedostajućeg elementa naših tržišnih infrastruktura.

2. Kreditne rejting agencije i njihove rejting ocene

U praksi ne postoji jedinstvena definicija, niti standard rejting industrije u pogledu opisa i definicije kreditnog rejtinga, pa ipak, u osnovi se može reći da kreditni rejting predstavlja ocenu (mišljenje) o sposobnosti emitenta – dužnika (države, preduzeća, banke...) da na vreme odgovori finansijskim obavezama koje su definisane ugovorima i/ili hartijama od vrednosti sa fiksnim prinosima (mogućnost plaćanja kamate, glavnog duga). Svaka KRA ima sopstvenu definiciju kreditnog rejtinga i istovremeno istu nit koja povezuje njihove definicije, a to je da se one bave kašnjenjem i da postavljaju emitenta ili instrument na skali od najveće do najmanje verovatnoće kašnjenja u ispunjenju obaveza i predstavljaju mišljenja fundamentalno okrenuta napred sa različitim stepenom neizvesnosti na osnovu analiza poslovanja iz prošlosti. Istovremeno, često se u literaturi navodi da je rejting „jedno od mnogih oruđa“ ali ne i „siguran lek“ za donošenje dobrih odluka o investiranju. Kreditni rejting izdat od KRA izdat je uz očekivanje da će svaki investitor dodatno doneti sopstvenu odluku ili sud, studiju o proceni bezbednosti i isplativosti svog ulaganja, zbog čega KRA ne mogu dati garanciju bilo koje vrste niti preuzeti odgovornost prema bilo kom entitetu za štetu ili nastao gubitak njihovih sredstava. Međutim, ipak se nikako ne može osporiti izuzetan značaj informacija o rejtingu koje svoje uporište imaju u poslovnoj analizi, kao ni evidentno postojanje široke lepeze usluga i proizvoda KRA koja su uslovila veliki spektar različitih njihovih korisnika.3 Praktično, značaj takvih informacija, posmatrano na mikronivou za sve korisnike rejtinga, na makronivou za celokupno finansijsko tržište i ekonomiju jedne države, na međunarodnom nivou za stabilnost u funkcionisanju globalnog finansijskog tržišta ogleda se u obezbeđenju učesnicima na finansijskom tržištu konzistentne, pouzdane, standardizovane, kontinuirane, blagovremene informacije o rizicima njihovog investiranja i nivoima rezultata njihovog poslovanja. Da bi kreditni rejtinzi KRA bili takvi u svom procesu rada i rejtingovanja, KRA moraju, koristeći svoju terminologiju i rejting filozofiju, da poštuju set minimuma standarda, uključujući objektivnost, doslednost, mogućnost upoređivanja, stabilnost i transparentnost. Istovremeno da bi bili korisni, rejtinzi moraju da pokažu i dovoljan stepen tačnosti u predviđanju verovatnoće ispunjenja dužnikovih obaveza. Pri tome, ništa manjeg značaja za korisnike rejtinga, u procesu donošenja strategijskih i investicionih odluka nije da pravilno usvoje informacije KRA, njihovo rejting mišljenje i izveštaje, da shvate rejting pristup KRA i savladaju rejting terminologiju, rejting kriterijume i metodologije.

3 U praksi rejting ocene koriste: preduzeća kao emitenti-dužnici, i investitori, profesionalni i individualni

investitori, akcionarska društva, uprave preduzeća, kreditori (banke), finansijski menadžeri, investicioni savetnici, portfolio menadžeri, rukovodioci, upravni odbori, akcionari, korisnici kolaterala, brokeri, dileri, berze, strukturirane finansije, državne institucije, regulativa, najšira javnost zainteresovana za kretanja u privredi.


3. Inicijalna područja korporativnog rejting istraživanja kreditnih rejting agencija

KRA svoja istraživanja bazira na fundamentalnoj analizi kojoj se dodaje analitička. Fundamentalna analiza se zasniva na dubinskom ekonomskom i sektorskom istraživanju, koja uključuju ispitivanje relevantnih ekonomskih, političkih i zakonskih trendova kao i pitanja koja se tiču konkretnih grana privrede ili same kompanije a utiču na ostvarivanje profita. Analitičari rejting agencija su „trenirani“ da prikupljaju i analiziraju statističke podatke relevantne za preduzeće i hartije od vrednosti koje je emitovalo preduzeće, kao i da mogu da interpretiraju i sve „neopipljive“ elemente preduzeća, kao što su, recimo, kvalitet menadžmenta, principi njegovog poslovanja ili potencijal inovacija proizvoda/usluga. Fundamentalna analiza koju koriste KRA podrazumeva i analizu svih potencijalnih faktora koji utiču na stanje ekonomije, sektora i preduzeća.4 Inicijalna područja korporativnog rejting istraživanja (na mikronivou) odnose se na utvrđivanje njihovog poslovnog i finansijskog rizika.

3.1. Analiza finansijskog rizika

KRA finansijski rizik preduzeća procenjuju, pre svega, kroz kvantitativna sredstva, kroz finansijska merila, mada se u pogledu finansijskog rizika veliki značaj pridaje politici i filozofiji menadžmenta u vezi sa finansijskim rizikom. Kvalitetniji poslovni menadžeri imaju promišljene politike koje priznaju parametre finansijskog rizika i dovoljno potrebnih sredstava, discipline i posvećenosti za postizanje postavljenih ciljeva. Primarni izvor informacija KRA predstavljaju finansijski izveštaji. Analiza finansijskih izveštaja počinje revizijom karakteristika računovodstva i finansijske transparentnosti, koliko se potcenjuju ili precenjuju različita finansijska merila i koliko su računovodstvena merila javno dostupna. Zatim se analiziraju i kvantifikuju različita racija kao odnosi bilansnih pozicija izraženih u matematičkoj formuli. Praktično, analiza finansijskog rizika meri sposobnost preduzeća da plati svoje obaveze i izdrži sve »udare« iz okruženja. To je korak koji dopušta KRA da učine zvaničnim i javnim jačinu i slabosti poslovanja preduzeća. Finansijski koeficijenti se koriste da odrede trendove, omoguće upoređenje sa konkurentima, i kao osnova za predviđanje očekivane performanse. KRA zadržavaju standardne pokazatelje za svaku industriju koji su rangirani po kreditnom kvalitetu radi upoređenja sa drugim preduzećima. KRA ulažu velik deo napora da potpuno izraze količinu brojnih obaveza iskazanih u bilansu i vanbilansu koje preduzeće može da ima i koje je mogu dovesti do bankrotstva ukoliko ostanu neplaćene. Ove obaveze se upoređuju sa kapitalom preduzeća i dopuštaju proračune odnosa između zaduženja preduzeća i njenog kapitala (leveridž).

Sposobnost stvaranja novca preduzeća je najvažnije razmatranje kreditnih analitičara jer je novac ono što je najpotrebnije da bi se dug preduzeća vratio. Analiza adekvatnosti protoka novca utiče značajno na formiranje rejtinga, odnosno nivoa mogućnosti servisiranja duga. Iz tog razloga, KRA veliki deo pažnje posvećuju koeficijentima novčanog toka kako bi se odredila dovoljnost novčanog toka i što tačnije predvideli njeni budući tokovi novca.

Pregled strukture kapitala preduzeća za KRA predstavlja važan deo finansijske analize jer se njom utvrđuje finansijska fleksibilnost preduzeća i kako se ona može iskoristiti, pri čemu je od velikog značaja

4Tradicionalno, kreditna analiza je bila posao računovođa, advokata, kreditnih finansijskih agencija i kreditnih

službenika. Uvođenjem finansijske teorije otvorilo se polje kreditne analize za finansijske ekonomiste, za agencije kreditnog rejtinga, inženjere, matematičare i fizičare. U 1980-tim, korporativna kreditna analiza posmatrana je kao umeće, a ne kao nauka. Kreditnim analitičarima je nedostajao način da adekvatno izraze količinu rizika od kašnjenja u ispunjenju obaveza. Oni su rangirali instrumente i izdavaoce u okvirima relativne verovatnoće kašnjenja u ispunjenju obaveza, ali nisu procenjivali apsolutnu verovatnoću kašnjenja u ispunjenju obaveza instrumenata i izdavalaca. Takav pristup se promenio posle revolucionarnog saznanja da model kreditne procene zahteva teoriju koja opisuje gubitak između pripisivanja kreditnog entiteta (preduzeća) i njenog mogućeg bankrotiranja.


proceniti nepredviđene situacije i planove koje preduzeće ima za takve situacije. Za KRA je veoma značajna informacija da li se kompanija oslanja na pozajmice od banaka ili izdavanje hartija od vrednosti bez adekvatnog pokrića5.

3.2. Analiza poslovnog rizika KRA

KRA analiziraju poslovni rizik kompanije sagledavanjem stepena rizika zemlje u kojoj posluje preduzeće, rizika industrijskih faktora i rizika konkurentske pozicije, menadžmenta preduzeća i njihove planirane i realizovane strategije razvoja.

Kao jedan od poslovnih rizika na koje preduzeće ne može uticati jeste rizik zemlje,6 ali KRA vrše analizu takvog uticaja s obzirom na to da operativno okruženje u zemlji u kojoj posluje preduzeće može imati značajan direktan ili indirektan uticaj na poslovanje preduzeća. U tom smislu KRA vrši procenu snage takvog dejstva i sposobnosti preduzeća da se zaštiti od takve vrste rizika. Poslovni ambijent koji određuje vlada zemlje u kojoj preduzeće funkcioniše određuje okvire i pravila angažovanja pod kojima se razvijaju sva preduzeća. Ujedno, nivo rejtinga zemlje predstavlja ograničavajući faktor za nivo rejtinga preduzeća bez obzira na rezultate njegovog poslovanja. Da bi procenile buduća kretanja i razvojne perspektive preduzeća, KRA stavljaju preduzeće i u okviru konteksta stanja i trendova idustrije kojoj preduzeće svojom delatnošću pripada. Kao i kod rizika zemlje, procena industrijskog rizika KRA koriste da bi odredile ograničenja, ukoliko ih ima, do kreditnog kvaliteta preduzeća u jednoj industriji. Procena poslovnog okruženja preduzeća u industrijskoj grani u kojoj posluje je obavezna za sagledavanje konkurentske pozicije preduzeća. KRA pri ovakvoj proceni uzimaju dosta faktora u obzir, kao što su: procena njegove veličine, širine asortimana proizvoda/usluga, njegove snage, slabosti i konkurentske prednosti (šansi i mogućnosti) kao i procena opasnosti i mogućih pretnji po poslovanje tog preduzeća iz okruženja (SWOT- TOWS analiza). KRA u razmatranje obavezno uključuje i rukovodstvo preduzeća. Od kreditnih analitičara se očekuje da se susretnu i razgovaraju sa rukovodstvom preduzeća, procene njihov integritet, prikazan kroz usaglašenost najavljenih namera i posmatranih akcija, da izvrše merenje pritisaka akcionara (ili ostalih interesnih grupa) koje moraju zadovoljiti i pažljivo razmotre finansijsku politiku koju primenjuju da bi postigli svoje ciljeve. Mišljenje o menadžmentu, njihovoj doslednosti i istrajnosti, KRA formiraju tokom takvih susreta i razgovora sa rukovodiocima o relevantnim činjenicama neophodnim za donošenje kvalitetne rejting ocene, kao i sagledavanjem ranije postignutih rezultata preduzeća pod rukovodstvom tog menadžmenta. Navedenim analizama finansijskog i poslovnog rizika poslovanja preduzeća i procenom KRA koja rezultira nivoom rejting ocene preduzeća stvara se slika o poslovanju preduzeća i budućim izgledima njegovog rasta i razvoja.

5 Sve kompanije se moraju, pre svega, osloniti na sopstvene izvore sredstava, mogućnosti i potencijale, jer samo

tako nije ugrožena njegova nezavisnost i samo je tako njegova kreditna sposobnost na zadovoljavajućem nivou. Samim tim kompanijska fleksibilnost je jako ugrožena.

6 Da bi došle do mišljenja o rizičnosti jedne određene zemlje, rejting agencije posmatraju: politički i zakonski okvir, stepen do koga vlada pomaže ili koči poslovanje, kvalitet fizičke infrastrukture i ljudskog kapitala na koje se mora oslanjati svako poslovanje, razvoj i snagu finansijskog tržišta, posebno lokalnog bankarskog sistema, obračunski sistem i sl.


Pokazatelji Biznis rizika i finansijskog rizika (Tabelarni prikaz br.1)

Biznis rizik minimalni skroman srednji agresivni rizičan

Odličan AAA AA A BBB BB Jak AA A A- BBB- BB-B+

Zadovoljavajući A BBB+ BBB BB+ B Slab BBB BBB- BB+ BB- B-

Ugrožavajući BB B+ B+ B Finansijski rizik minimalni Skroman srednji agresivni rizičan

Cash flow / dug (%) Preko 60 45-60 30-45 15-30 Ispod 15 Ukupan

dug /kapital (%) Ispod 25 23-35 35-45 45-55 Preko 55

Dug/ EBITDA Manjiod 1,4 1,4-2,0 2,0-3.0 3,0-4,5 Veći od 4,5

Izvor: Credit rating criteria, str. br 21, 2008, S&P

2.3. Analitička metodologija KRA

U skladu sa navedenim možemo reći da analitička metodologija7 rejtingovanja koju koriste KRA obuhvata kvantitativnu i kvalitativnu fundamentalnu analizu preduzeća u određenoj proporciji učešća relevantnih faktora ocena. Konkretnije rečeno, analitika rejtinga počinje sa analizom poslovanja preduzeća koja uključuje detaljan pregled njegovog poslovanja, predviđanje novčanih tokova i procenu buduće dugoročne sposobnosti preduzeća da ostvaruje dobit, izračunavanjem određenih racia8 i koeficijenata, dok njenu dopunu predstavlja kvalitativna analiza. U suštini, ideja rejting izveštavanja je postizanje tzv. „rejting mixa“ kvantitativnih i kvalitativnih pokazatelja iz kog se dobija kao proizvod fundamentalni kvalitetan rezultat i ocena izražena rejting skalama. Kvantitativna analiza rangiranja preduzeća obuhvata analizu finansijskih izveštaja,9 najčešće za period od poslednjih 3-5 godina. Kvantitativnom analizom usvojene metodologije KRA utvrđuju poslovanje preduzeća i njegov kreditni bonitet na osnovu utvrđenog imovinskog, finansijskog i prinosnog položaja preduzeća10. U kvalitativnom smislu KRA vrše analizu faktora koji su u okviru kontrole preduzeća: sadašnja pozicija i buduće strategije razvoja preduzeća, njegovog tržišnog položaja, kvaliteta menadžmenta i faktore koji su

van kontrole preduzeća kao što su: regulatorno okruženje, inflatorno okruženje, rizik delatnosti i sl. kroz tzv. mix mogućnosti i rizika za kompaniju.

7 Pored toga što je prošlo 100 godina od razvoja prvog rejting modela još uvek nema univerzalnog pravila za

izgradnju rejting sistema i primenu rejting modela. Ne postoji formula za kombinovanje rezultata istraživanja KRA i njihovog donošenja rejting ocene, zbog čega se u naučnim krugovima često čuje da rejting ocene predstavljaju isto toliko koliko nauku toliko i umetnost.

8 Racija su ključna analitička determinanta jer daju kompletan pogled na kompaniju: gde je kompanija sada, gde je ona bila i gde će biti u narednom periodu u odnosu na njenu delatnost, zemlju i industriju u kojoj posluje.

9 Zbog rizika tačnosti izveštaja preduzeća KRA se najčešće oslanjaju na finansijske izveštaje koji su podlegli reviziji, a zbog različitih načina računovodstvenog prikazivanja podataka i postizanja adekvatnije i kvalitetnije rejting ocene KRA vrše i prilagođavanje inicijalnih podataka njihovih klijenata

10 Najvažnija racija predstavljaju racija analize Cash flowa, zatim rentabilnosti, profitabilnosti, ekonomičnosti, poslovne i finansijske aktivnosti... ali i predviđanja verovatnoće bankrotstva kompanije kao i mogućnosti njenog oporavka kroz njeno restrukturiranje.


4. Proces formiranja rejtinga preduzeća

Dobijanje rejtinga predstavlja kompleksan, sveobuhvatan proces, istovremeno i skup postupak za koji treba izdvojiti dosta vremena, najčešće od 6 do 12 nedelja. Da bi donela rejting ocenu i klasifikovala preduzeće, KRA funkcioniše po određenim usvojenim pravilima i procedurama prema kojima proces utvrđivanja rejtinga obuhvata sledeće faze:

prikupljanje informacija dovoljnih za procenu rizika za potencijalnog investitora

vršenje analiza i procena analitičara prema usvojenoj metodologiji KRA

razvijanje zaključaka na nivou „Komiteta“ za utvrđivanje rejtinga,

monitoring dodeljenih rejting ocena koje bi mogle uticati na promenu rejtinga,

informisanje tržišta i učesnika na tržištu o aktivnostima koje kreditna rejting agencija ima nameru da preduzme u odnosu na izdavaoca hartije od vrednosti i utvrđenoj rejting oceni.

Nakon izvršenih analiza i bodovanja finansijskih i poslovnih rizika završni korak u kreditnoj analizi KRA podrazumeva izražavanje kreditnog rizika preduzeća kroz naznaku koja je ucrtana u skalu globalnog kreditnog rizika, čime rangira preduzeće u skladu sa njegovim kreditnim kvalitetom i omogućava da se razvoj kreditnog kvaliteta preduzeća prati tokom vremena.

Dve osnovne komponente kreditnog rizika - rizik od kašnjenja u ispunjenju obaveza (primenjuje se na preduzeće) i rizik od gubitka nastalog zbog neispunjenja obaveze očekivane naplate potraživanja (primenjuje se na pojedinačne instrumente emitovane dužničke HoV) imaju svaka svoju rejting skalu, odnosno kategoriju investicionog ili špekulativnog karaktera u zavisnosti od procenjene sposobnosti preduzeća da izmiruje preuzete obaveze i stepena mogućeg dejstva promene u okruženju na kreditnu sposobnost preduzeća i mogućnost njegovog oporavka.

Da bi transformisale svoje kreditne analize u različite nivoe kreditnog rejtinga za preduzeće i izdate instrumente, KRA koriste zajednički standard kojim se mere i upoređuju relativni kreditni rizici različitih preduzeća i instrumenata kroz sistem bodovanja11 i kombinaciju rizika kašnjenja u ispunjavanju obaveza i mogućeg oporavka.12.

Mada izgleda da su ocene rejtinga slične, svaka KRA ima sopstveni način za određivanje rejtinga i rizika, svaka zadržava svoj sopstveni set rejting sistema13, a u okviru svojih sistema, najveći broj KRA pravi razliku između rejtinga emitenta i rejtinga instrumenta. Zbog takve različitosti kreditni rejtinzi su vrlo relativni i nisu mera apsolutnog rizika zbog čega emitenti često traže višestruke kreditne rejtinge, odnosno rejtinge nekoliko KRA (najčešće dve).

11 KRA praktično vrše bodovanje kreditnog rizika, poslovnog rizika i finansijskog rizika do dobijanja konačne

ocene. 12Rejting oporavak uključuje pored očekivanog gubitka od kašnjenja i očekivanu naplatu datog kašnjenja. 13 U svom sopstvenom sistemu simbola neke KRA koriste slova, druge brojeve, mnoge koriste obe vrste simbola

za rangiranje rizika neizvršavanja finansijskih obaveza u rasponu od izuzetno sigurnog do visoko špekulativnog, a neke radi finije gradacije rejtinga i lakšeg uočavanja razlike među emitentima dodaju svojim rejtinzima i simbole »plus« ili »minus«. Oznake rejtinga kategorijom »credit watch« (kreditni rejting sa posmatranjem) mnoge KRA dodatno označavaju da je određeni rejting predmet revizije i sa tendencijom moguće promene na više ili na niže. Kod alfanumeričkih simbola KRA najčešće se razlikuje metrika iza slova u zavisnosti od toga šta predstavlja i sve skale imaju neke ključne prelomne tačke i svaka KRA ima sopstveni način kojim određuje rizik.


Izvor: S&P ratings, presentation str.br.5 , Rivero R., 2011. (Slika br.1)

Rezultat nadzora, praćenja i revizije rejtinga ne mora uvek biti promena rejtinga, takav postupak dodatno pomaže da se održi dugoročna stabilnost rejtinga i omogućava da se uoče neke promene u kreditnoj vrednosti ili ukaže da prethodno dodeljen rejting ne odražava potpuni kvalitet ocene. Kreditni kvalitet preduzeća može se brzo promeniti, tako da se od KRA14 očekuje da proceni takve promene i pruži blagovremena upozorenja investitorima (tzv.“rane signale” naročito ukoliko je promena koja sledi smanjenje rejtinga).

5. Značaj rejting ocene KRA za preduzeća

Značaj rejtinga za preduzeća može se sagledati kroz različitu ulogu preduzeća, odnosno da li se ono pojavljuje u ulozi emitenta – dužnika (nalogodavac rejtinga) ili investitora na finansijskom tržištu.

5.1. Značaj rejting ocene za preduzeće kao nalogodavca rejtinga

Za svako preduzeće koje se pojavljuje na finansijskom tržištu kao prodavac svojih emitovanih dužničkih i/ili vlasničkih hartija od vrednosti, kao potencijalni korisnik kredita, željeni rejting predstavlja sastavni deo njegovog funkcionisanja i ostvarenja njegovih ciljeva.

Osnovni razlog potrebe za željenim rejting ocenama ima osnov, pre svega, u činjenici da on predstavlja meru dugoročne fundamentalne snage preduzeća. Samim tim dobijenom rejting ocenom od KRA pruža se informacija potencijalnim investitorima o njihovoj kreditnoj sposobnosti, čime se ujedno obezbeđuje bolji pristup tržištu slobodnih investicionih sredstava (tržištu kapitala) i određuje kvalitet njihovih investitora kao i cena pozajmljenog kapitala. Rejting preduzeću daje i prepoznatljivo ime što je od neprocenjive vrednosti za preduzeće, iz razloga što mu, takođe, omogućava pristup različitim kategorijama investitora na različitim geografskim regionima15, dakle širi pristup globalnom tržištu

14 Zbog toga KRA „Fitch“ postavlja „rejting u stanje pripravnosti“, KRA „Moody`s“ „rejting na listu

posmatranja“ a KRA „Standar&Poor`s “na „kreditno praćenje“. 15 Rejtinzi su obavezan preduslov emisije hartija od vrednosti za međunarodno tržište.


kapitala. Preduzeća kao nalogodavci rejtinga16 imaju poverenje u rejting kao nezavisnu potvrdu svog boniteta i vrednosti izdatog instrumenta tako da im često rejting ocena služi kao interno sredstvo upravljanja koje pomaže finansijskom i strateškom planiranju kao i u optimizaciji finansiranja. Preduzeće može koristiti kreditne rejtinge i za procenu glavnih strateških poteza simulirajući razna scenarija poslovanja17. Rejtinzi pomažu preduzećima da se takmiče za viši rejting, pozitivniju ocenu kreditnog rejtinga. Kreditno nisko sposobno preduzeće sa nižim rejtingom imaće podsticaj da učini sve da poveća svoje poslovanje i vrednost i smanji rizik ulaganja u nju. Identifikovanje i praćenje sopstvenog i rejtinga konkurenata neophodan je instrument menadžmenta preduzeća u kontroli sopstvene moći i pozicije na tržištu. Poboljšanjem svojih poslovnih performansi preduzeće povećava svoje konkurentske sposobnosti u grani delatnosti u kojoj obavlja svoje poslovanje i u celokupnoj privredi. Kao dodatu vrednost za preduzeća rejtinzi obezbeđuju rukovodstvu i upravnim odborima podatke o dugoročnim implikacijama rizičnog ponašanja koje oni održavaju ili menjaju. Od sposobnosti rukovodstva preduzeća da u optimalnom donošenju odluka ugradi svest o rizičnim aktivnostima zavisi daljnji razvoj i/ili oporavak preduzeća i pozicija željenog rejtinga. Naročito po dobijanju rejting ocene od KRA, njihov monitoring i povratne informacije, mogu doprineti da preduzeće otkrije loše stanje kompanije na vreme i preduzme adekvatne postupke u sprečavanju smanjenja vrednosti kompanije na putu do mogućeg bankrotstva18. Posmatrano kratkoročno, značaj rejting ocene za preduzeće je neprepoznatljiv, čak može biti i negativan19. Rukovodstvo ne može ni zamisliti šta za njih znači prevođenje u nižu kategoriju rejtinga i koliko ih takva činjenica pokreće da konačno preduzmu veoma potreban korektivni postupak da sačuvaju i unaprede vrednost preduzeća. Mada preduzeće nije dovoljno svesno te činjenice, dobijanje kreditnog rejtinga za njega vremenom postaje normalna, neizbežna potreba za funkcionisanje na finansijskom tržištu20.

5.2. Značaj rejting ocene za preduzeća u ulozi investitora

Preduzeće kao investitor je istovremeno zainteresovano za prinos koji mu investiranje može doneti, ali i za rizik svog investiranja, odnosno za verovatnoću da će očekivani povrat uloženih sredstava i prinos od investiranja biti ostvareni. Iz tog razloga ono mora, pre nego što obavi ulaganje, da bude u stanju da kvantifikuje kako visinu očekivanog prinosa tako i nivo rizika koji prati njegovu realizaciju. Samo tako, imajući u vidu očekivani prinos i sve rizike vezane za svoje investiranje, preduzeće može upoređivati

16 Kreditni rejting pomaže emitentima da uključe dugoročne posledice svojih postupaka u svoje tekuće odluke. Da

bi bili korisni za njih i doprineli donošenju pravilnih odluka, rejtinzi moraju da poseduju dovoljan stepen tačnosti u predviđanju i da istovremeno obezbede određen nivo stabilnosti na finansijskom tržištu odnosno da budu na tzv.“granici efikasnosti” (granicama efikasnosti rejtinga ekonomisti nazivaju nivo na kome rejting postiže za dati stepen stabilnosti maksimalno dostignutu tačnost i za dati stepen tačnosti maksimalnu stabilnost). Različiti korisnici rejtinga mogu želeti da budu na različitim tačkama granica efikasnosti rejtinga .

17 U tom smislu preduzeće može tražiti od KRA utvrđivanje rejting ocene koju može interno koristiti bez javne objave, naročito ukoliko se radi o prvom rejtingovanju za preduzeće.

18 Možemo naći mnoštvo primera u svetu rejtingovanih kompanija čije su promene rejtinga bile vredan

upozoravajući signal generalnom direktoru i upravnom odboru. To nisu bili signali o prikladnosti

poslovnog ponašanja preduzeća (da je ono postalo loše), niti o određivanju cena njihovih obveznica i

akcija već signali o dugoročnom pristupu razvoju i finansiranju poslovanja. Sniženje rejtinga je ukazivalo

upravnom odboru da je u ponašanju preduzeća bilo uključeno skretanje ka rizičnom poslovanju. 19 U smislu prouzrokovanih troškova dobijanja rejtinga

20Često se može čuti u poslovnom svetu da preduzeće dok ima rejting on ga i ne primećuje, ali ukoliko ga

nema ili se on promeni na niže to za njegov opstanak i budući razvoj može biti pogubno.


alternative ulaganja21. Praktično, za preduzeća kao investitore rejting predstavlja putokaz gde investirati, u kom obimu investirati, kakvu strukturu portfolija sačiniti (gde i u kom procentu) i koliki nivo obezbeđenja odrediti za izloženost kreditnom riziku. Pored toga što je za preduzeća koja investiraju u hartije od vrednosti značajno da utvrde na osnovu rejting ocene stepen rizika njihovog investicionog ulaganja stepena važnosti postojanje mogućnosti da prate promene kreditnog rejtinga (naročito sniženja)22 i da mogu vršiti upoređivanja različitih nivoa mogućeg kreditnog rizika23. Koristeći rejting ocene preduzeća koja investiraju, bolje će razumeti rizike i neizvesnost sa kojima se u tom procesu suočavaju uz istovremenu uštedu na troškovima koje bi imali da vrše sopstvene analize.

6. Uloga KRA u formiranju svetske ekonomske krize

Na temu uloge KRA u izazivanju nastale svetske ekonomske krize provedena su razna istraživanja od strane različitih međunarodnih organizacija24 i komisija. Sve analize i istraživanja analitičara ukazivala su na odgovornost pre svega KRA, ali i investicionih banaka i menadžera fondova investitora koji su se rukovodili rejting ocenama bez ikakvih sopstvenih analiza i provera. Same kreditne KRA su najviše kritikovane zbog:

nedostatka konkurencije u industriji – monopolističkog položaja tri ključne KRA

postojećeg sukoba interesa25,

a zatim i za: konzervativizam, balgovremenost, subjektivnost, njihovu organizovanost i način obavljanja posla, odsustva adekvatnih kvantitativnih analitičkih modela, nedovoljnu marljivost, nedovoljnu informisanost o kompaniji za koju se donosi rejting ocena, nedostatka perspektive i dubine analiza, neredovnu kontrolu, nedovoljnu širinu raspona rejting skala, nedovoljnu transparentnost korišćene metodologije i formiranih rejtinga, neadekvatno rejtingovanje strukturiranih proizvoda26 i sl.

Nakon sagledavanja načina rada i značaja KRA doneti su zaključci da je, pored svih navedenih i iskazanih slabosti i nesavršenosti rada KRA, uz određenu dozu regulative, značaj KRA za sve korisnike rejtinga od neprocenjive vrednosti i da one predstavljaju najvažniji stub ekonomske

21 Posle procene prihvatljivog rizika koji prati očekivani prinos, njegova odluka može biti i sklonost ka

preuzimanju rizika i sa cenom gubitka zbog visine prinosa, sa ciljem realizacije većeg profita (ulaganje u špekulativne transakcije), kao i što se može opredeliti za manji prinos ulaganja koji može uključivati samo minimalne ili skoro nikakve rizike ulaganja.

22 Investitori moraju pratiti i promene rejtinga jer im mogu poslužiti kao sistem upozorenja pri donošenju

odluka o investicionom ulaganju. 23 Samim tim preduzeća koja žele da investiraju na finansijskom tržištu mogu da diversifikuju svoje rizike ulaganja

gradeći svoje portfelje hartija od vrednosti, i/ili da ispune postavljena ograničenja svojih ulaganja (npr.ulagati samo u emisije investicionog stepena).

24 Kao što su Međunarodna organizacija za hartije od vrednosti (IOSCO), Komisije za hartije od

vrednosti i berzu SAD-a (SEC), Evropske komisije (EK), Evropskog komiteta regulatora HoV (CESR),

Međunarodnog monetarnog fonda (IMF), Komisije za za istraživanje finansijske krize u SAD ( FCIC) ... 25 Sukob interesa se pre svega odnosi na istovremeno pružanje konsalting usluga pri strukturiranju proizvoda

procesom tranširanja i rejtingovanja tako formiranih proizvoda. Nerealno visoko ocenjeni strukturirani proizvodi su privlačile ogromne investicije na svetskom finansijskom tržištu što je dovelo investitore do ozbiljnih gubitaka i globalne ekonomske krize.

26 Neadekvatno rejtingovanje strukturiranih proizvoda (najpoznatiji CDO –collaterized debt obligations i CDS credit default swops, nastalih sekjuritizacijom aktive banaka pre svega na bazi hipoteka na nekretnine, pulova hipotekarnih stambenih kredita MBS morgage backed securities). Predmet trgovine ovako formiranih strukturiranih proizvoda je rizik sadržan u određenom finansijskom instrumentu. Rejtinzi za strukturirane proizvode se nisu razvijali brzinom njihovog razvoja, već su primenjivani rejtinzi za preduzeća.


infrastrukture finansijskog tržišta. Bez njihovog postojanja nestabilnost na finansijskom tržištu bi bila još izrazitija, zbog čega one nesporno imaju ključnu ulogu od javnog interesa za celokupnu ekonomiju i društvo. Nakon takvog zaključka usledile su nove inicijative u smislu povrata izgubljenog poverenja u rejting ocene KRA i privlačenja investitora većim stepenom sigurnosti plasmana. U tom kontestu provođene su inicijative za afirmaciju kreditnih rejtinga KRA i stvaranje uslova za sigurnije plasmane investitora od regulatornih organa27, IOSCA, EK, Basela II/III, kao i samih rejting agencija.

7. ZAKLJUČAK

Uticaj KRA i njihovih rejting ocena na razvoj preduzeća u stabilnom finansijskom okruženju je veoma značajan i nemerljiv, zbog čega za formiranjem rejting sistema na finansijskom tržištu postoji višestruka potreba. Donošenje kompleksnih odluka u savremenim uslovima poslovanja mora biti zasnivano na sveobuhvatnom i brzom informisanju, pouzdanim, relevantnim i blagovremenim informacijama. KRA, kao nezavisne i profesionalne organizacije, upravo su stvorene sa ciljem da atestiraju finansijsko stanje, realno odslikaju potencijalne rizike poslovanja i obezbede objektivnu procenu tržišne pozicije izraženu kroz rejting ocenu. Formiranje rejting sistema KRA je od suštinskog značaja za ekonomije savremenog načina poslovanja, sa sve prisutnijim razvojem korporativnog upravljanja, sve većom potrebom upravljanja rizicima poslovanja, sa modernim tržištem kapitala, sa kompletno zastupljenom tržišnom infrastrukturom, ukoliko one žele da izgrade jak i stabilan, manje rizičan, finansijski sistem.

RATINGS OF CREDIT RATING AGENCIES FUNCTIONING AS A STABILITY FACTOR OF FINANCIAL MARKET DEVELOPMENT

ABSTRACT

Credit Rating Agencies(CRAs) as specialized organizations which determine ratings for particular types of debt obligations, as well as for debt instruments themselves, have a special place and an increasing importance within modern financial systems in well developed global securities and banking markets. CRA primary goals are to provide independent, objective and high quality ratings to all interested financial service beneficiaries. All financial market participants have embedded credit ratings in their investments and credit assessment frameworks.

This work aims to define the basic premises of the importance of the CRAs establishing and existence and of an intensive use of external ratings in investment policies of corporations and financial organizations, as well as, through the analysis of the broadest professional and scientific literature, to emphasize the positive and negative effects of their future applications, and to confirm, based on studies and analysis of practical experiences in the field of developed CRAs and their role in modern financial systems, that the development of the credit rating system is the basis without which one cannot achieve an appropriate development, and therefore it is a basic prerequisite for inclusion in a broader framework of integrations.

Key words: CRAs, Credit rating, Development.

27 nije se više postavljalo pitanje da li treba uvesti regulativu rejting sistema već kakvu regulativu treba uvesti)

ključna uloga regulatornih organa na regionalnom i globalnom nivou, došlo je do reforme regulatornih sistema u pravcu jačanja monitoringa i kontrole različitih finansijskih institucija (banke i učesnici tržišta HoV) stvaranjem megaregulatora (nadnacionalna regulacija) koji kontrolišu ukupan složeni finansijski sistem zemlje iz jednog centra.


LITERATURA

1. Atkinson R..,2006, Global Capital Market Morgan Stanley, „Inicijalni kreditni rejting za vodeće korporacije“,

2. Buskopan N., 2010, S&P press “From “B” to “AAA” XBRL Aided credit rating analysis”,

3. Langohr .H, 2006, The capco institute, journal of financial transformation »The credit rating agencies and their credit ratings«,

4. Langohr H., Langohr P., 2009, Wiley finance, The rating agencies and their credit ratings: What they are, how they work and why they are relevant, New Jersey,

5. Kane a.,Marcus A.J., 2006: Essentials of investment, International edition, Irwin/McGraw-Hill,

6. Katz J,Salinas E, Stephanou C., 2009, The World bank group, financial and private sector development vice presidency, 2 credit rating Agencias:No Easy regulatory solutions,

7. Krebsz M.,2010, Moody`s corporation,”Risky ratings reducing over –reliance by “using the agencies analysis sensibly”,

8. Mrvić T., 2001, Jugoslovensko bankarstvo, časopis za privredu i praksu, 9-10, »Revizija i rejting-korak ka smanjenju rizika na finansijskom tržištu«, str 38-45,

9. Mrvić T.,2012, Revizor, časopis za teoriju i praksu, 58/2012, Institut za ekonomiku i finansije »Kreditni rejting – faktor stabilnosti finansijskog tržišta«, str.85-91,

10. Ong M., 2002, Risk books , London »Credit ratings: Methodologies, rationale and default risk«, Prakash J., 2008, RAM ratings, affilate of Standard&Poor`s, “Rathing Methodology: Corporate credit ratings”,

11. Rivero R.,2010, Standard&Poors presentation »Standard&Poor`s ratings«,

12. Sevigny A, Renault O, (2004), The Standard & Poor`s guide to mesauring and managing credit risk, The McGraw hill companies, New York

13. Sinclar T.,2005,NY Cornell University Press, »The new Masters of capital:American bond rating agencias and the Politics of creditworthiness

14. Standard and Poor`s, 2008, Corporate ratings criteria,

15. Standard and Poor`s, 2009, Standard and Poor`s presentation (online)»Risk and rates of return«.

16. Teslić Lj, 2001, IK „Apis“, „Kreditni rejting“ jedna hrestomatija, Novi Sad

17. Trueck T, Rachev S., 2009, Academic press advanced finance series Rating Based Modeling of credit risk theory and aplication of migration matrices,,

18. Vangestel T. Baesens B, (2008), Oxford university press, Credit risk management Basic concepts, financial risk components, rating analysis, models, economic and regulatory capital,



Dubravka Bošnjak1

KLASIFICIRANJE KREDITNIH ZAHTJEVA PRIVREDNIH SUBJEKATA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE IZVAN

DOMENA PRIHVATLJIVOG RIZIKA

SAŽETAK

Na bazi prigodnog uzorka, koji se sastojao od 200 i više stručnih obrada zahtjeva tražilaca kredita - privrednih subjekata koji posluju na području Federacije Bosne i Hercegovine, u ovom radu identificirani su, a zatim analizirani, najznačajniji razlozi klasificiranja kreditnih zahtjeva izvan domena za banku prihvatljivog rizika. Uočeno je da su, osim standardno očekivanih negativnih kvalifikacija, poput nedostatka vlastitog kapitala i neprihvatljivih ponuđenih instrumenata obezbjeđenja, nepouzdanost dostavljenih dokumenata od strane tražilaca kredita, te ograničenje prisutno u svim segmentima ili grupama razloga - tzv. nedostatak kreditne kulture, vrlo značajni razlozi nepovoljnih klasificiranja kojim se treba posvetiti dužna pažnja.

Ključne riječi: kreditni zahtjev, kredini rizik, kreditna kultura.

JEL: G 21, G 39

1. UVOD

Konačan broj i raspon promatranih riziko-klasa (risk-classes), grupacija preduzeća svrstanih prema nivou kreditnog rizika, rezultat je poslovne filozofije ili preferencija svake banke, iako je kod nas Federalna bankarska agencija (FBA) obavezala banke da stavke aktive, izložene kreditnom riziku periodično, odnosno najmanje kalendarski kvartalno, klasificiraju u sljedeće kategorije: A - dobra aktiva, B - aktiva s posebnom napomenom, C - podstandardna aktiva, D - sumnjiva aktiva i E - gubitak. Determiniranje samog stepena rizika, odnosno razvrstavanje tražilaca kredita u riziko-klase, na one s prihvatljivim i neprihvatljivim kreditnim rizikom, vrši se postupkom koji je u bankarskoj teoriji i praksi poznat pod nazivom - kreditna analiza. U osnovi, s većim ili manjim varijacijama, tradicionalni postupak kreditne analize uobičajeno predstavlja poznatu tzv. 5C2 analizu koja tretira 5 važnih obilježja tražioca kredita: karakter (character), kapacitet (capacity), kapital (capital), kolateral (collateral) i uslove/okolnosti (conditions) poslovanja. Na vrlo sličan način ovakvu analizu, kroz Odluku o minimalnim standardima za upravljanjem kreditnim rizikom i klasifikaciju aktive banaka, FBA propisuje bankarskom sektoru kroz 6 osnovnih tačaka kao minimum na koji banke, pri obradi kreditnih zahtjeva, trebaju usmjeriti svoju pažnju3.

1 Mr. sc. Dubravka Bošnjak, Razvojna banka Federacije Bosne i Hercegovine, Igmanska br. 1, Sarajevo. 2 U određenoj literaturi spominje se 6C ili 6K, gdje je šesti element kontrola. 3 Navedeno se, prema citiranoj odluci, ogleda u sljedećem: 1.cilj, odnosno namjena kredita i izvori tražioca

kredita za otplatu kredita, pri čemu bitne faktore čine ocjena likvidnosti i solventnosti tražioca u ranijem, tekućem i narednom periodu, a posebno u vrijeme dospijevanja traženog kredita, te procjena kreiranja novčanih tokova, odnosno prihoda i rashoda tražioca u istom periodu, kao i perspektive njegovih otplatnih sposobnosti;

2. karakter, poštenje i reputacija tražioca kredita, pri čemu bitne faktore čine dostupne informacije o urednosti u ispunjavanju ranijih kreditnih i drugih obaveza prema banci ili drugim subjektima, eventualnim kašnjenjima ili finansijskim prekršajima, ispunjavanju drugih ugovornih obaveza, itd.; 3.kapital tražioca kredita pri čemu bitne faktore čine njegov nivo u ukupnim izvorima, kvalitet, odnosno realna vrijednost i struktura aktive, nivo i


Bilo da se radi o bankama ofanzivnijeg karaktera, koje prilikom odobravanja kredita obuhvataju široke zone kreditnog rizika, ili konzervativnijim bankama koje prihvataju samo uže zone kreditnog rizika, što može ovisiti o mnogim faktorima, zajedničko im je da i jedne i druge postavljaju limit, u smislu isključenja iz kreditiranja onih tražilaca kredita koji su locirani izvan domena tolerantnog rizika.

2. Identificiranje i analiza osnovnih razloga klasificiranja kreditnih zahtjeva izvan domena prihvatljivog kreditnog rizika

U ovom radu analiziraju se razlozi klasificiranja kreditnih zahtjeva preduzeća izvan domena prihvatljivog kreditnog rizika na primjeru 207 odluka Razvojne banke Federacije Bosne i Hercegovine, donesenih na temelju mišljenja stručnih službi, a prema kojim nije udovoljeno zahtjevima tražilaca kredita u periodu od tri godine, tj. 2009-2011. godine. Analizom su obuhvaćeni svi tražioci kredita (privredni subjekti koji posluju u FBiH) u posmatranom periodu, osim onih koji nakon upućivanja zahtjeva Banci nisu dostavili svu osnovnu dokumentaciju, jer ih nisu ni razmatrale stručne službe. Osnovni razlozi ocjene visokog kreditnog rizika najprije su evidentirani i grupisani po srodnosti, a zatim je provjeravana njihova učestalost pojavljivanja i po potrebi su dalje raščlanjivani na podgrupe ili pojedinačne vrste razloga, uz zapažanje, za donošenje odluka, značajnih pojava.

Analizirajući mišljenja stručnih službi o svim zahtjevima kojim nije udovoljeno, izdiferencirano je nekoliko za to osnovnih razloga ili grupa razloga, i to: finansijski izvještaji, blokade računa, kreditna istorija, projekcije novčanih tokova, neadekvatna dokumentovanost, instrumenti obezbjeđenja – adekvatnost kolaterala i grupa «ostalo». Tačni rezultati za posmatrani period od tri godine, posebno po godinama, 2009-2011. prikazani su u Tabeli br. 1 i dalje u tekstu. U manjem broju slučajeva tražioci kredita bili su odbijeni samo zbog jednog od identificiranih razloga ili samo zbog jedne identificirane grupe razloga. Najčešće su ovi razlozi bili višestruki, odnosno javljali su se istovremeno u određenim kombinacijama.

Tabela br. 1 Razlozi klasificiranja kreditnih zahtjeva izvan domena prihvatljivog rizika

Godina Finans.

izvj. Blokade računa

Kred. istorija

Nov. tokovi

Neadek.dok. Kolate-

ral Ostalo

2009 54 13 26 17 10 44 47 2010 65 14 23 35 13 48 47 2011 29 11 14 13 12 31 22

Ukupno 148

(71,50%) 38

(18,36%) 63

(30,43%) 65

(31,40%) 35

(16,91%) 123

(59,42%) 116

(56,04%)

Izvor: Izračun autora

U 2009. godini od ukupno razmatrana 194 zahtjeva odobreno je 116 (59,8%), a odbijeno 78 (40,2%), u 2010. godini od ukupno razmatranog 221 zahtjeva odobreno je 135 (61,1%), a odbijeno 86 zahtjeva (38,9%) i u 2011. godini od ukupno razmatranih 126 zahtjeva odobrena su 83 zahtjeva ( 65,9%), a odbijeno 43 (34,1%). Iz prezentiranih podataka može se zaključiti da je procent klasificiranja kreditnih zahtjeva izvan domena prihvatljivog kreditnog rizika u posmatranom trogodišnjem periodu između 30 i 40%. Prema Tabeli br. 1, najčešći razlozi klasificiranja kreditnih zahtjeva izvan domena prihvatljivog rizika su finansijski izvještaji tražilaca kredita (71,50%), ponuđeni kolateral (59,42%), te grupa

ročnost obaveza tražioca, itd. 4.adekvatnost kolaterala; 5.stanje, trend i perspektiva industrijske grane i pozicija tražioca kredita u toj grani i na tržištu; i 6.procjena poslovnih i upravljačkih sposobnosti tražioca kredita


«ostalih» razloga (56,04%) koja će zbog značajno iskazanog procenta dalje u radu naknadno biti raščlanjena na podgrupe. Dakle, svih 207 mišljenja stručnih službi, odnosno odluka Banke, imalo je ukupno 588 identifikovanih razloga ili grupa razloga navedenih u zaglavlju Tabele br. 1 unutar kojih su dalje razmatrane podgrupe, odnosno konkretni razlozi.

2.1. Finansijski izvještaji

Kao što se može vidjeti u Tabeli br. 1, analizirani zahtjevi su u 148 slučajeva, odnosno 71,50% imali negativnu kvalifikaciju u vezi s finansijskim izvještajima tražilaca kredita. Ustanovljeno je da su se najčešći razlozi neprihvatanja zahtjeva od strane Banke odnosili na finansijske izvještaje s dva osnovna aspekta. Prvog, da kod značajnog broja tražilaca kredita finansijski izvještaji nisu odražavali stanje prihvatljivo za traženo kreditno zaduženje (104 slučaja ili 50,24%), i drugog, da su tražioci kredita često dostavljali finansijske izvještaje koje su risk menadžeri ocijenili nepouzdanim (44 slučaja ili 21,26%). Kvalifikacija nepouzdanosti data je samo za izvještaje koji su bili vrlo evidentno, odnosno značajno nepouzdani. Kada je riječ o grupi razloga koja se odnosila na kreditnu nesposobnost, konstatovanu u 104 analizirana slučaja, sljedeći su ključni razlozi koji su se pojavljivali rijetko samostalno, češće u kombinaciji s ostalim iz iste ili drugih grupa razloga: neadekvatan poslovni rezultat (57 slučajeva ili 27,54%), ročna neusklađenost imovine i izvora finansiranja (46 slučajeva ili 22,22%), prezaduženost tražioca kredita (43 slučaj ili 20,77%), stanje i kretanje prihoda (34 slučaja ili 16,43%) i loš kvalitet aktive (34 slučaja ili 16,43%).

Neadekvatan poslovni rezultat, negativan ili na nedovoljnoj razini, najčešća negativna kvalifikacija u vezi s bilansima analiziranih preduzeća, pojavila se u 57 slučajeva, odnosno u 27,54% ukupno analiziranih slučajeva. Bez obzira na profitabilnost samog projekta čije finansiranje se traži, a koji je u analizi bitan za otplatu kredita, posebna pažnja bila je posvećena dosadašnjoj sposobnosti preduzeća za generisanje zarade4. Prilikom analize posebno su posmatrani rezultati od operativne djelatnosti, tj. od poslovnih aktivnosti, dok su prihodi i dobit od prodaje imovine, otpisa obaveza, ispravki knjiženja iz ranijih perioda, subvencija, dotacija i sl. bile mnogo manje važne stavke.

Ročna neusklađenost imovine i izvora finansiranja, koja odražava nelikvidnost, odnosno finansijsku nestabilnost preduzeća, evidentirana je u 46 slučajeva, odnosno u 22,22% ukupno analiziranih slučajeva, najčešće iz razloga jer se iz kratkoročnih izvora, tekućeg poslovanja ili kratkoročnih kredita, finansirala dugoročna imovina5. Prilikom analize konstatovano je da značajan broj tražilaca kredita i prilikom samog upućivanja kreditnog zahtjeva nije vodio računa o rokovima otplate kredita i svojim mogućnostima otplate6.

Jedna od najčešćih negativnih kvalifikacija u bilansima domaćih preduzeća, zastupljena u 43 slučaja, odnosno u 20,77% ukupno analiziranih slučajeva, jeste prenizak iznos sopstvenog kapitala u odnosu na dugovanja, tj. finansiranje iz tuđih izvora, što predstavlja prezaduženost sa statičkog aspekta. Pokazatelji zaduženosti (leverage ratios - finansijska poluga) mjere koliko se preduzeće finansira iz tuđih izvora sredstava. Poznato je da banke uobičajeno preferiraju veći stepen samofinansiranja, jer su

4 Iskazana dobit i amortizacija osnovni su izvor za otplatu dugoročnih kredita, za razliku od kratkoročnih koji se

otplaćuju u normalnim varijacijama tekućih sredstava. 5 Za održanje tekuće likvidnosti, izuzetno je važno postojanje radnog kapitala, viška tekuće imovine iznad tekućih

obaveza, što znači da se dio kratkoročne imovine finansira iz dugoročnih izvora. 6 Ovaj problem se u domaćoj praksi često rješava 'kasnije', smatrajući da će u datom momentu klijenti problem

nemogućnosti otplate prenijeti na banku pa će se zajedno o njemu brinuti - tzv. nedostatak kreditne kulture tražilaca kredita.


tada povjerioci sigurniji i rizik poslovanja je manji. Domaća preduzeća očigledno vrlo mnogo ovise o eksternim izvorima finansiranja i politikama i odlukama povjerilaca7, što potvrđuje i ovo istraživanje.

Također, i empirijska istraživanja provedena u Evropi pokazuju da preduzeća često nemaju dovoljno vlastitoga kapitala, te da je to prvi i najvažniji uzrok stečaja preduzeća (Osmanagić, 2010.).

Kada je riječ o prezaduženosti domaćih privrednih subjekata, dvije su pojave ovdje posebno prisutne. Prva, tzv. preinvestiranje, koje, prije svega, podrazumijeva investiranje preduzeća u imovinu koja ne donosi adekvatnu zaradu. I druga, pozajmljivanje sredstava privrednim subjektima od strane njegovih vlasnika (i/ili s vlasnikom povezanih lica) tzv. lične pozajmice. To su obaveze privrednog subjekta i povećavaju zaduženost, iako ih privredni subjekti često kao takve ne žele priznati. Nerijetko nastaju u vidu privremenog povrata novca zarađenog u tokovima 'sive ekonomije'. Više od pozajmica banka želi vidjeti kapital, po mogućnosti registriran na sudu.

Postoje različite aktivnosti na osnovu kojih preduzeća u svom poslovanju ostvaruju prihode: prodajom proizvoda, roba i usluga, pozajmljivanjem sredstava, raznim ulagačkim poslovima, usklađivanjem vrijednosti sredstava, naplatom otpisanih potraživanja, otpisa obaveza, pa čak i kao posljedica promjene računovodstvenih politika i ispravke grešaka iz prethodnih godina itd. Naravno da su za banke u kreditnoj analizi najbitniji poslovni prihodi nastali iz osnovne djelatnosti - prodajom proizvoda, roba i usluga, kao što se i kod analize dobiti najveća pažnja posvećuje analizi poslovne dobiti. Nivo ovih prihoda pokazuje da li klijent, zapravo, ima tržište i koliko je siguran u odnosu na tzv. stratešku krizu ili krizu potencijala. U slučaju analiziranih preduzeća 34, odnosno 16,43% preduzeća, imala su značajan, zabrinjavajući pad prihoda, odnosno trend pada prihoda koji je upućivao na stratešku krizu.

Loš kvalitet aktive evidentiran je u 34 slučaja, odnosno u 16,43% ukupno analiziranih slučajeva, a najčešće se odnosio na tekuća sredstva, i to kratkoročna potraživanja i zalihe. Analizom je utvrđeno da su evidentirana potraživanja značajnim dijelom nenaplativa, a zalihe neutržive u realnim rokovima. Ovdje su posebno izražene transakcije s povezanim pravnim licima, koje su često uočljive i na bilansnim stavkama datih kredita. Vrlo često se radilo o transakcijama povezanih pravnih lica i onda kada ta lica nisu bila evidentirana kao povezana u bilansima.

Kada je riječ o nepouzdanosti finansijskih izvještaja, što je kvalifikacija koja se u analizi pojavila u 44 predmeta, odnosno u 21,26% ukupno analiziranih slučajeva, naročito su istaknuti: nerealna revalorizacija imovine i povećanje kapitala po tom osnovu, te izbjegavanje knjiženja amortizacije. U nekim slučajevima uočeno je i neevidentiranje stvarnih obaveza, najčešće u odnosu na podatke iz registra kredita Centralne banke Bosne i Hercegovine (CBBiH).

Vrednovanje pozicija finansijskih izvještaja vrši se u skladu s računovodstvenim politikama pravnog lica i jasno je da pravno lice, prema međunarodnim standardima, ima mogućnost da imovinu iskazuje po revalorizovanom iznosu koji izražava fer vrijednost umanjenu za ukupan iznos ispravke vrijednosti. Uslov da se za neko sredstvo može primijeniti metoda revalorizacije je i da se njegova vrijednost može pouzdano izmjeriti. Međutim, činjenica da je zapravo kod nas fer vrijednost još uvijek upravo ona koju procijene sudski vještaci8, koji također procjenjuju i vrijednost ponuđenog kolaterala i način na koji je ta profesija kod nas regulisana omogućava vrlo prisutne zloupotrebe po ovom pitanju, nerealno iskazivanje vrijednosti imovine, a samim tim i kapitala. Procjene sudskih vještaka u FBiH vrlo često nisu stručno utemeljene i odraz su želja i potreba privrednih subjekata koji takve procjene naručuju.

7 Koje ne moraju uvijek imati veze s performansama samog tražioca kredita (npr. politika banke da uradi

diversifikaciju rizika i smanji finansiranje na određenom geografskom području, u određenoj djelatnosti itd.). 8 Fer vrijednost je iznos za koji se neko sredstvo može razmijeniti ili obaveza izmiriti između informiranih i

nepovezanih stranaka koje su voljne obaviti transakciju, to je obično njihova tržišna vrijednost utvrđena procjenom, uobičajeno profesionalno kvalificiranih procjenitelja (MRS 16, tačka 6, tačka 32 i MRS 40, tačka 5)


Takva tzv. agresivna revalorizacija kod analiziranih privrednih subjekata svakako je u evidentiranim slučajevima imala cilj popraviti kvalitet i ročnost izvora, prikazati bolju finansijsku stabilnost, vredniju imovinu, solventnije preduzeće.

Izbjegavanje prikazivanja određenih troškova u bilansima, poput knjiženja amortizacije ili neprikazivanja obaveza, također su pokušaji 'uljepšavanja' stvarnog stanja, iako se nisu pojavljivali tako često u analiziranim zahtjevima, kao što je to slučaj s agresivnom revalorizacijom (ili nisu uočeni).

Poznato je da je poslovanje preduzeća u praksi, tj. u stvarnosti u FBiH često mnogo bolje nego što pokazuju njihovi finansijski izvještaji, što se prije svega odnosi na neprikazivanje stvarnih prihoda i neiskazivanje ostvarene dobiti. Međutim, ovo je činjenica koju banke ne bi trebale uzimati u obzir u smislu olakšavajućih okolnosti za tražioca kredita. S druge strane, potreban je puno veći oprez banaka kada se radi o tzv. 'napuhavanju' prihoda, poput priznavanja prihoda unaprijed, fiktivnih prodaja i iskazivanja fiktivnih prihoda preko fiktivnih ovisnih društava9 itd.

Još jedna vrlo česta pojava kod domaćih privrednika koja je u određenom broju posmatranih slučajeva upućivala na nepouzdanost finansijskih izvještaja je samovoljno i proizvoljno proglašavanje 'stanja mirovanja' za periode u kojim, bez obzira na Zakon o računovodstvu i reviziji koji to propisuje, tražioci kredita nisu sačinjavali ili predavali propisane finansijske izvještaje nadležnim institucijama.

Sigurno je da su u analiziranim bilansima prisutne još mnoge manipulacije koje banke i ne uoče prilikom analize. Jasno je da bankari, koliko god oprezni, ne mogu i ne trebaju preuzeti uloge revizora ili čak forenzičara. Devalviranje revizijske profesije kod nas, te zanemarivanje osnovnih zakonskih normi i standarda po kojim bi privredni subjekti trebali poslovati odražava se na kvalitet poslovnih odluka donesenih na temelju analize finansijskih izvještaja.

2.2. Blokade transakcijskih računa

Podatke o statusu transakcijskih računa, uz pismenu saglasnost privrednih subjekta, moguće je dobiti uvidom u registar koji vodi CBBiH. Prema Tabeli br. 1, analizirani zahtjevi su u 38 slučajeva, odnosno u 18,36% ukupno analiziranih slučajeva, imali negativnu kvalifikaciju koja se odnosila na blokadu računa tražioca kredita i/ili povezanih lica. S obzirom na to da u skupinu analiziranih tražilaca kredita nisu ušla preduzeća čiji su računi bili blokirani u trenutku aplikacije, jer se ona u Banci faktički i ne analiziraju (osim preduzeća koja su kreditna sredstva namijenila za deblokiranje transakcijskih računa a da se ne radi o povratu kredita drugim bankama) ovaj procent je vrlo značajan, a odnosi se najviše na blokade računa povezanih lica s tražiocima kredita i/ili blokade koje su se desile u vrijeme same obrade zahtjeva od strane stručnih službi Banke.

Prema Zakonu o finansijskom poslovanju, blokade računa podrazumijevaju insolventnost pravnog lica10, pa je 'prohodnost' transakcijskih računa eliminatorni uslov razmatranja kreditnih zahtjeva tražilaca kredita.11 Blokade računa tretirane su i Zakonom o stečajnom postupku gdje se neprekidna

9 Može se konstatovati da je kod domaćih tražilaca kredita još uvijek češće potcjenjivanje poslovnog rezultata,

ali je precjenjivanje daleko opasnije za banke. 10 Pod insolventnom pravnom osobom smatra se ona koja na računu kod ovlaštene organizacije za obavljanje

platnog prometa nema dovoljno sredstava za isplatu svih naloga, odnosno osnova za naplatu na dan dospijeća. 11 Blokirani subjekti u FBiH najčešće poslovanje nastavljaju putem cesija, kompenzacija, preusmjeravanja

platnih transakcija na povezana lica, kršeći tako Zakon o finansijskom poslovanju i rijetko odgovaraju po ovom osnovu. Finansijskoj i pravnoj nesigurnosti doprinose i ad hoc podzakonski akti izvršnih organa vlasti, poput primjera radi uredbi kojim se u posljednje vrijeme određenim blokiranim subjektima omogućava otvaranje računa za «specijalne» namjene potpuno derogirajući zakonsku regulativu kojom se reguliše cijela oblast dužničko-povjerilačkih odnosa, finansijskog poslovanja itd.


insolventnost od 30 dana i duže smatra jednim od stečajnih razloga u FBiH, odnosno smatra se da je stečajni dužnik platežno nesposoban ako u neprekidnom trajanju od 30 dana ne izmiruje svoje dospjele novčane obaveze.

Iako iznos blokade nije dostupan kroz spomenuti registar transakcijskih računa pri CBBiH-u, kao ni lice koje je blokadu izvršilo, te se banka u analizi kreditnog zahtjeva zaustavlja na statusu računa, dopunskom analizom (uz dodatne podatke koje iz poslovne banke obezbjeđuje klijent) u značajnom broju slučajeva utvrdilo se da su klijenti često blokirani za beznačajne iznose koje naprosto ne žele platiti, ne očekujući štetu koju si na takav način mogu prouzročiti, jer insolventnost po domaćim zakonima ne poznaje iznose blokade, nego samo dužinu njenog trajanja.

2.3. Kreditna istorija

Pod kreditnom istorijom preduzeća, prije svega, podrazumijeva se urednost izmirivanja obaveza prema bankama u proteklom periodu. Izvor za ove podatke (bio) je registar kredita koji se vodi pri CBBiH-u. Drugi značajan izvještaj iz registra računa CBBiH-a, odnosi se na istoriju statusa transakcijskih računa preduzeća od dana otvaranja računa do dana provjere (promjene statusa i dužina trajanja blokade).

Kao što se može vidjeti u Tabeli br. 1, analizirani zahtjevi su u 63 slučaja, odnosno u 30,43% ukupno analiziranih slučajeva, imali negativnu kvalifikaciju u vezi s kreditnom istorijom tražilaca kredita i povezanih lica. To znači da su bili kategorisani u kategorije C i dalje (tzv. nekvalitetna aktiva), ili da su u datom momentu imali značajne iznose dospjelih neizmirenih obaveza i/ili da su imali učestale ili vremenski duge blokade transakcijskih računa u proteklom periodu (nepovoljni podaci o istoriji transakcijskih računa). 12

Ni u okviru kreditne istorije ne postoji dovoljno razvijena tzv. kreditna kultura tražilaca kredita, iako je moguće zaključiti da su u ovom segmentu privredni subjekti najosvješteniji. Još uvijek postoji značajan broj privrednih subjekata koji dane kašnjenja u izmirivanju kreditnih obaveza ne shvataju dovoljno važnim, baš kao ni naprijed spomenute blokade računa za beznačajne iznose, smatrajući da 'imaju pravo' na naplatu svojih potraživanja prebaciti na nekog od svojih povjerilaca. S aspekta banke, to je svakako nedopustivo. Iz analize se može zaključiti da se nedostatak kreditne kulture po pitanju kreditne istorije ogleda često i u faktičkom nepostojanju kreditne istorije koju domaći privredni subjekti ne razvijaju postepeno i tokom vremena, nego od 'danas', sa start-up projektima i start up firmama, uobičajeno uz minimalan vlastiti kapital.

2.4. Projekcije novčanih tokova - budžetiranje

Kao što se može vidjeti u Tabeli br. 1, analizirani zahtjevi su u 65 slučajeva, odnosno u 31,40% ukupno analiziranih slučajeva, imali negativne kvalifikacije u vezi s projekcijama novčanih tokova koje sačinjavaju tražioci kredita kako bi procijenili da li će po osnovu planiranih priliva i odliva biti u stanju vraćati rate kredita onako kako one dospijevaju. Jasno je da dugoročnu projekciju nije jednostavno napraviti, da zahtijeva puno truda i kompetencije, ali s vremenom se menadžment može izvještiti u

12 Jedini posve objektivan i mjerljiv podatak o kreditnoj istoriji klijenata, kada je u pitanju kašnjenje u

izmirivanju obaveza, bili su dani kašnjenja u izmirivanju obaveza, podatak koji u registru kredita CBBiH-a više nije dostupan. Prema važećoj Odluci FBA-a, klasifikacija klijenata u kategorije od A do E, koja je i dalje u registru kredita dostupan podatak uz iznose kreditnih obaveza, vrši se, prije svega, u zavisnosti od dana kašnjenja u otplati kredita. No, to svakako nije i jedini kriterij, pa je podatak o kategorizaciji bez dana kašnjenja nepotpun. Zbog navedenog ove podatke, kao i u vrijeme kada registar kredita pri CBBiH-u nije ni postojao, ponovo obezbjeđuje tražilac kredita u vidu potvrde banke povjerioca.


projiciranju i pogreške se tako mogu smanjiti. Međutim, u najvećem broju analiziranih slučajeva dostavljene projekcije novčanih tokova sačinjene su nerealno ('preoptimistično'), s planiranom pravovremenom stopom naplate potraživanja (100%) uz izuzetno visok stepen ostvarenja prihoda u budućem periodu općenito. Potpuno se zanemaruje da bi i projekcija novčanih tokova, između ostalog, trebala biti sačinjena na bazi istorijskih podataka kako bi se utvrdili trendovi iz prošlosti, projekcije prihoda (koja se treba bazirati na planiranoj prodaji), priliva (koja se treba bazirati na planu naplate) i odliva (koji se planiraju na temelju predviđanja prodaje). Banke nisu sklone finansirati klijente koji ne mogu dokazati da će kredit vraćati iz operativnog novčanog toka.

U nerealno prikazanim projekcijama novčanih tokova u praksi se, obično, dešavaju dvije krajnosti. Obje su rezultat neposvećivanja pažnje budžetiranju. Prva krajnost su precijenjeni novčani tokovi kod kojih je planirana naplata potraživanja jednaka precijenjenom planu prihoda (uz 100% procent naplativosti). Ovakvi novčani tokovi često 'pokazuju' sposobnost tražioca kredita da vrati kredit čak i za mnogo kraće vrijeme nego što je vrijeme na koje traži odobravanje kreditnih sredstva (npr. kredit je tražen na rok od 7 godina, a prema projekciji novčanih tokova tražilac kredita može bez poteškoća vratiti kredit za 3 godine). Druga krajnost koja se dešava u praksi je da tražioci kredita pri projekciji novčanih tokova, zapravo, sami 'prikažu' da nemaju mogućnost povrata kredita u traženim rokovima.

I kad je riječ o projiciranju novčanih tokova, zaključuje se da to nije uobičajen posao za domaće privrednike, da u tome nemaju vještine i da takvu potrebu ne prepoznaju. Banke nisu blagonaklone ovakvim klijentima.

2.5. Neadekvatna dokumentovanost

Kao što se može vidjeti u Tabeli br. 1, analizirani zahtjevi su u 35 slučajeva, odnosno u 16,91% ukupno analiziranih slučajeva, imali negativne kvalifikacije u vezi s nedokumentovanošću kreditnih zahtjeva. Pod nedokumentovanošću u ovoj analizi ne tretira se nedostavljanje osnovne dokumentacije, jer je ona eliminatorna za obradu zahtjeva, nego se ovdje podrazumijeva: nepotpunost osnovne dokumentacije koja je samo formalno dostavljena (npr. dostavljen a nepopunjen do kraja biznis plan itd.), međusobna neusaglašenost podataka iz projekta itd.; nedostavljanje ugovora i pisama namjere i sl. kojim se potkrepljuju navodi iz investicijskog projekta (posebno planiranje prihoda)13; nedostavljanje određenih dokumenata koji su od tražioca kredita naknadno zatraženi zbog specifičnosti predmeta (naprimjer: ugovor o kupovini nekretnine koja se nudi za obezbjeđenje); nedostavljanje dokumentacije za povezana lica (koja je banka konstatirala kroz obradu a klijent ih negira u Izjavi o povezanim licima) itd. U suštini, navedeno je često rezultat, osim namjernog prikrivanja određenih činjenica, nedovoljne posvećenosti izradi biznis plana i/ili investicijskog projekta, odnosno pripremi dokumentacije općenito.14

2.6. Kolateral

Kao što se može vidjeti u Tabeli br. 1, analizirani zahtjevi su u 123 slučaja, odnosno 59,42%, imali negativne kvalifikacije vezane za ponuđeni kolateral za obezbjeđenje kredita15, što je izuzetno visok

13 Iako je relativan pojam «potkrepljivanje» planiranih prihoda, jer se vrlo često ugovori i pisma namjere

dostavljaju pro forme, bez neophodnih detalja itd. 14 Pod posvećenošću se ne podrazumijeva – skupo platiti konsultanta, institut ili biro. 15 Odlukom FBA-a o minimalnim standardima za upravljanje kreditnim rizikom i kasifikaciju aktive banaka,

definisano je da je u analizi kreditnog zahtjeva banka dužna pažnju usmjeriti i na adekvatnost kolaterala, pri čemu bitan faktor čini realnost i ocjena stabilnosti njegove finansijske vrijednosti, mogućnost osiguranja potpune pravne sigurnosti uzimanja i mogućnost potpune kontrole nad uzetim kolateralom. Pri tome, imovina koja se


procent. Najčešći razlozi odbijanja zahtjeva, među u ovom radu analiziranim slučajevima, jesu precijenjena imovina od strane sudskog vještaka (67 slučajeva ili 32,37%), već opterećena/založena imovina (38 slučajeva ili 18,36%), ostale nepodobnosti - gdje se posebno izdvajaju nepostojanje osnovne infrastrukture, prilaznih puteva i sl. (32 slučaja ili 15,46%), te imovina na kojoj postoji zabilježba izvršenja zbog sudskih sporova (7 slučajeva ili 3,38%).

Prezaduženost klijenata, konstatovana kroz finansijske izvještaje, upravo se potvrđuje i kroz već založenu imovinu po prethodno uzetim kreditima.

O nerealnim procjenama ovlaštenih sudskih vještaka bilo je riječi kod revalorizacije imovine. Zloupotreba ovakvih procjena za slučaj ponuđenog kolaterala posebno je izražena. Osnovna i najčešća metoda koju vještaci koriste je «zbir želja» naručitelja usluge (tražioca kredita). Ovo je razlog zbog kojeg poslovne banke često insistiraju na vlastitim procjeniteljima ili odbijaju prihvatiti dostavljene procjene tražioca kredita ocjenjujući ponuđenu imovinu precijenjenom i prihvatajući umanjene vrijednosti imovine kao realne, što opet najčešće nije dovoljno za osiguranje traženog kredita.

2.7. Ostalo

Kao što se može vidjeti u Tabeli br. 1, analizirani zahtjevi su čak u 116 slučajeva, odnosno u 56,04% ukupno analiziranih slučajeva, imali negativnu kvalifikaciju vezanu za razloge svrstane u grupu «ostalo». S obzirom na učestalost pojavljivanja ove grupe razloga, naknadno su izdiferencirane nove (pod)grupe, koje na početku nisu bile uočene. U grupi «ostalih» razloga najučestaliji su bili razlozi vezani za: povezana lica16, izuzev nedokumentovanosti, blokada i kreditne istorije koje su posebno razrađene (48 slučajeva ili 23,19%) - uzimanje kredita za potrebe finansiranja povezanih lica, kupovinu imovine od povezanih lica, poslovanje u okviru grupacija povezanih lica s visokom vrijednošću i učestalošću transakcija povezanih lica s često neraščišćenim odnosima (tzv. »piramide» ili «hobotnice») i sl.; zatim neposjedovanje dozvola, koncesija, neophodnih registracija, i sl., te izgradnju/ulaganje u bespravne objekate, tj. objekte bez potrebnih dozvola (54 slučaja ili 26,08%); 'nezatvorene' konstrukcije finansiranja projekata (21 ili 10,14%), imovinu čije se finansiranje tražilo koja je bila u vlasništvu fizičkog lica a ne poslovnog subjekta i sl. (17 slučajeva ili 8,2%) i ostalo (neusklađenost zahtjeva za kredit sa uslovima kreditne linije - najčešće po pitanju roka i namjene, monitoring nije potvrdio stanje navedeno u dostavljenoj dokumentaciji, raniji nenamjenski utrošak kredita i sl., nedovoljno istraženo tržište, ovisnost o malom broju kupaca itd.). Drugačije klasificirano, može se zaključiti da se grupa «ostalo» značajno odnosi na namjenu traženog kredita (na ovaj ili onaj način finansiranje povezanih lica, objekata koji nemaju dozvole, projekata za koje ne postoje saglasnosti, koncesije, polovne i neupotrebljive opreme i sl.).

zalaže može biti tzv. kvalitetan kolateral s aspekta vrijednosti ako je njena vrijednost, prema procjeni ovlaštenog lica, minimalno 50% veća od odobrenog kredita.

16 Postoje razlike u osnovu za identifikaciju povezanih lica prema MRS-u 24 i prema Odluci FBA-a o minimalnim standardima za upravljanje koncentracijom rizika banaka, pa se s aspekta MRS-a 24 ovi odnosi utvrđuju vezano za kontrolu, značajan utjecaj, glasačko pravo, pridružene subjekte (MRS 28), zajedničke poduhvate (MRS 31), bliske članove porodice i sl., a s aspekta FBA-a, osim (su)vlasništva, članova istog domaćinstva i zajedničkih investicija, i za date ukrštene, odnosno međusobne garancije, direktnu proizvodnu i/ili komercijalnu i/ili finansijsku (direktna poslovna) povezanost i međuzavisnost.


3. ZAKLJUČAK

S obzirom na prezentirane podatke, evidentno je da su najvažniji razlozi klasificiranja tražilaca kredita izvan zona prihvatljivog kreditnog rizika: finansijski izvještaji, instrumenti obezbjeđenja kredita, neuredna kreditna istorija, neadekvatne projekcije novčanih tokova, namjena traženih sredstava, nesređeno poslovanje u grupama lica koja banke tretiraju povezanim, blokade računa, neadekvatna dokumentovanost zahtjeva i sl.

Finansijske izvještaje tražilaca kredita banke ne ocjenjuju negativno uvijek samo zbog standardnih performansi sigurnosti i uspješnosti poslovanja, iako to jesu najčešći razlozi, nego i zbog evidentne nepouzdanosti istih, koji su kao takvi upravo često pripremljeni da bi tražioci kredita bili podobni za kreditno zaduženje. Vrlo slično je i s kvalificiranjem procjena ponuđenih instrumenata obezbjeđenja kredita, koje risk menadžeri u velikom broju slučajeva smatraju precijenjenim tj. dostavljene procjene vrijednosti imovine ne prihvaćaju se kao pouzdane. Zastupljenost razloga klasificiranja tražilaca kredita izvan zona prihvatljivog kreditnog rizika koji se odnose na nepouzdanost finansijskih izvještaja, nepouzdanost procjena ponuđenih kolaterala, neadekvatnost ili nepouzdanost projekcija novčanih tokova i neadekvatnu dokumentovanost kreditnih zahtjeva općenito, pokazuju da tražioci kredita trebaju posvetiti veću pažnju pripremi kreditnih aplikacija, a da bi to bilo moguće, prije svega, i samoj funkciji finansijskog izvještavanja i planiranja kao posebnoj menadžerskoj, kod nas zapostavljenoj, vještini.

Unutar svih analiziranih segmenata primjetan je nedostatak tzv. kreditne kulture tražilaca kredita, posmatrane kao skup nepisanih pravila ili normi kojih se svaki privredni subjekat kao potencijalni tražilac kredita treba pridržavati, a koja de facto i nije stvar posebne i potrebne ekspertne analize, nego razvijenosti svijesti, prije svega samog tražioca kredita (iako se kreditna kultura može posmatrati i u kontekstu banke, općih pisanih i nepisanih pravila, politika, normi). Pojednostavljeno, ovdje kreditna kultura proizlazi iz odgovornog poslovanja. Da se poslovni plan ne radi za potrebe banke, nego sopstvene potrebe, da projiciranje novčanih tokova nije samo izraz želja, nego ozbiljan zadatak kojem se menadžment mora kontinuirano posvećivati, da bez ulaganja vlastitog kapitala i rizika ne možemo očekivati tuđi, da vlastitim pozajmicama ne trebamo povećavati zaduženost, nego da trebamo jačati solventnost kroz kapital itd., samo su neki od uočenih primjera u provedenoj analizi.

Također, neosmišljen, nesistemski i nekoordiniran pristup nadležnih organa vlasti u kreiranju poslovnog ambijenata kroz zakonske i podzakonske akte, kao i njihovo provođenje, te 'novi', prešutno prihvaćeni, standardi poslovanja privrednih subjekata koji u praksi dominiraju nad zakonskom regulativom, stvaraju i bankama i klijentima ozbiljne probleme koji vode pooštravanju i kompliciranju procedura odobravanja kredita, umjesto da uvođenje reda, u zakonskom smislu, i stvaranje stabilnog poslovnog okruženja povećava sigurnost poslovanja i proceduru pojednostavljuje za sve sudionike procesa.

CLASSIFICATION OF CREDIT APPLICATIONS SUBMITTED BY LEGAL ENTITIES IN THE FEDERATION OF BOSNIA AND

HERZEGOVINA OUTSIDE THE DOMAIN OF THE ACCEPTABLE RISK.

ABSTRACT

Based on the convenience sample comprised of over 200 expert processings of credit applications submitted by legal entities active in the Federation of Bosnia and Herzegovina, this paper identifies and then analyzes the most important reasons for the classifications of credit applications outside the domain of the acceptable risk for a bank. Besides foreseeable negative qualifications, such as lack of


ownership capital and unacceptable insurance instruments offered, it has been noted that the unreliability of the documents delivered by applicants, as well as the limitation present in all segments or bunch of reasons – so called lack of credit culture, are among very important reasons for negative classifications that should be properly treated.

Key words: credit application, credit risk, credit culture

LITERATURA

1. Agencija za bankarstvo FBiH, (2011), Odluka o minimalnim standardima za upravljanje kreditnim rizikom i klasifikaciju aktive banaka, [online], <dostupno na: http://www.fba.ba/>, [pristup 21.9.2012.].

2. Osmanagić, N., (2010), Izlazak iz krize poslovanja, [online], <dostupno na: http://www.biznis.hr//default.asp?ID=5822 >, [ pristup 12.9.2011.].

3. Sakar, V., (2011), Upravljanje novcem, Zagreb : Školska knjiga.

4. Savez računovođa, revizora i finansijskih radnika FBiH, (2010), Međunarodni računovodstveni standard 24., [online], < dostupno na : http://srr-fbih.org/>, [pristup 21.9.2012.].

5. Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine (1995), Zakon o finansijskom poslovanju, Sarajevo : JP Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH, 2, str. 41-42.

6. Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine (2003), Zakon o stečajnom postupku, Sarajevo: JP Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH, 29, str.1277-1328.

7. Zaklan, D., (2000), Bankarstvo, Mostar: Univerzitet Džemal Bijedić, Ekonomski fakultet.


Slobodan Ćamilović1

Dženan Kulović2

Rifet Đogić3

Vukašin Kuč4

SISTEM NAGRAĐIVANJA NADZORNIH ODBORA I UPRAVA KAO KLJUČNI MEHANIZAM KORPORATIVNOG UPRAVLJANJA

U HOTELSKIM PREDUZEĆIMA SAŽETAK

Korporacija je izvedenica iz latinske riječi corpus (tijelo) ili pridjeva corporate, što znači udruženost, sjedinjenost u nekom tijelu. Da bi korporacija uspješno funkcionisala, neophodno je obezbijediti adekvatne mehanizme korporativnog upravljanja. U teoriji i praksi korporativnog upravljanja izdiferencirale su se dvije skupine mehanizama i to: interni mehanizmi korporativnog upravljanja i eksterni mehanizmi korporativnog upravljanja. Osnovna obilježja zatvorenog ili kontinentalnog sistema korporativnog upravljanja prihvaćena su i u zakonskoj legislativi Bosne i Hercegovine. U radu su detaljno obrađeni svi interni mehanizmi korporativnog upravljanja, koji se primjenjuju u zatvorenom sistemu korporativnog upravljanja u zemljama kontinentalne Evrope. Predmet istraživanja predstavljaju hotelska preduzeća koja primjenjuju sistem korporativnog upravljanja. Cilj istraživanja je utvrditi sistem nagrađivanja kao interni mehanizam korporativnog upravljanja. Kao uzorak uzeta su 33 hotela iz Federacije BiH. Pravni oblik hotela su dionička društva i društva sa ograničenom odgovornošću. U odabiru ciljnog uzorka vodilo se računa o hotelima koji primjenjuju sistem korporativnog upravljanja tj. ona hotelska preduzeća kod kojih je odvojena vlasnička od upravljačke funkcije.

1. UVOD

Korporativno upravljanje vrši se korištenjem raznih savremenih mehanizama. Ovi mehanizmi obezbjeđuju vlasnicima korporacije striktnu kontrolu poslovanja korporacije i učinka uspješnosti rada njenih menadžera.

U isto vrijeme sprečavaju devijativno ponašanje menadžera korporacije, njihovo djelovanje u njoj isključivo u svom interesu i za svoj račun. Korporativno upravljanje ostvaruje se putem internog i eksternog mehanizma korporativnog upravljanja.

U eksterne mehanizme korporativnog upravljanja se ubrajaju: tržište za korporativnu kontrolu, pravna infrastruktura, zaštita manjinskih dioničara i konkurencijski uvjeti.

Interni mehanizam korporativnog upravljanja čine: odvajanje uprave od vlasnika, profesionalizacija upravljačke funkcije, standardni učinci članova uprave, mjerenje i ocjenjivanje njihove uspješnosti, sistem nagrađivanja uprave, koncentracija vlasništva, nadzorni organi dioničara, odnos interesno-utjecajnih grupa, financijska transparentnost i adekvatno obavljanje relativnih informacija. (Tipurić, 2008)

1 Svučilište/Univerzitet "Vitez" u Travniku, Školska 23 72270 Travnik, [email protected] 2 Ekonomski fakultet Univerziteta u Zenici, Travnička 1 72000 Zenica, [email protected] 3 Ekonomski fakultet Univerziteta u Zenici, Travnička 1 72000 Zenica, [email protected] 4 Ekonomski fakultet Univerzitet u Beogradu, Kamenička 6 11.000 Beograd, [email protected]


2. Sistem nagrađivanja kao ključni interni mehanizam korporativnog upravljanja

2.1. Pojam sistema nagrađivanja

Menadžeri kao najodgovorniji pojedinci za provođenje strategije, poslovne politike i ostvarivanje ciljeva organizacije predstavljaju jednu od najznačajnijih motivacionih ciljnih grupa. Preduzeća se fokusiraju na obezbjeđenje stabilnosti menadžerskih timova i razvijaju dugoročne planove za stimulisanje menadžera.

Prilikom donošenja odluke o utvrđivanju stimulativne zarade menadžera posebno je važno voditi računa o sljedećim faktorima: (Milkovich, Newman, Milkovich, 2006)

utvrditi strateške ciljeve stimulisanja menadžera

utvrditi elemente stimulativnog paketa menadžera

izraditi individualne pakete

provjeriti da li su paketi u skladu sa zakonskim i poreskim propisima - ocjena programa.

Sistem nagrađivanja menadžera kao interni mehanizam korporativnog upravljanja ima značaj za uspješniji rad i razvoj preduzeća korporativnog tipa. Taj njegov značaj ogleda se u tome što on snažno utječe na motivaciju menadžera (u pozitivnom ili negativnom smislu).

Pri kreiranju ovog sistema najčešće se koristi kombinovana primjena sljedeće tri politike nagrađivanja menadžera: (Babić, Simić, Šunje, Puljić: 2008)

1. stvaranje uvjeta da i menadžeri budu vlasnici dionica korporacije čije poslovanje vode, ne bilo kakvi, već njihovi respektivni posjednici,

2. vezivanje menadžerskih nagrada, odnosno kompenzacija za ostvarene rezultate poslovanja korporacije i

3. prijetnja menadžerima otpuštanjem u slučaju loših rezultata poslovanja korporacije u dužem periodu.

Sve tri ove politike su u funkciji podsticanja rada menadžera za svoju dobrobit i za dobrobit korporacije koju vode. Naročito je u ovom pogledu djelotvorna politika nagrađivanja menadžera u dionicama korporacije. Zato je mnoge korporacije svesrdno koriste u praksi. (Dessler, 2008) Slično je i sa politikom vezivanja visine menadžerskih nagrada za visinu ostvarenog učinka korporacije. U sistemu nagrađivanja menadžera na toj osnovi, menadžeri svoje ciljeve i interese mogu da ostvare samo ako u isto vrijeme ostvare ciljeve i interese korporacije i njenih vlasnika, a to znači one programirane ili veće od njih. I najzad, treće sredstvo podsticanja menadžera, ili još preciznije primoravanja da djeluju u isto vrijeme u svoju korist i korist dioničara korporacije, predstavlja prijetnja njihovog otpuštenja u slučaju loših performansi korporacije. Ostvarivanje ove prijetnje je fatalno za menadžere u sistemu tržišnog privređivanja, pošto neuspješnog menadžera niko ne želi primiti kod sebe i time prihvatiti rizik lošeg vođenja poslovanja korporacije. Bitna načela i karakteristike modernog korporativnog sistema nagrađivanja menadžera-profesinalaca.

Ovaj sistem ima više, za njegovu uspješnu primjenu značajnih odrednica, od kojih ovdje navodimo samo najvažnije: (Babić, Simić, Šunje, Puljić: 2008)

1. Sistem se bazira na više različitih oblika menadžerske stimulacije, pa time i više različitih vidova menadžerskih nagrada.

2. Sve nagrade, izuzev fiksnog dijela osnovne plate menadžera, isplaćuju se iz povećanog prihoda korporacije, tako ako nema ovog dodatnog prihoda, nema ni posebnih nagrada menadžera.


3. Nagrade menadžera u ovom sistemu su visoke za ostvareni visoki učinak korporacije.

4. Ove, niti bilo koje druge nagrade menadžera, nisu ni u kakvoj vezi sa primanjima zaposlenih u korporaciji.

5. Visoka primanja za visoke učinke prate i oštre kazne za niske učinke. Kazne su kao i nagrade unaprijed definisane.

6. Pored kazni, u ovom sistemu postoje i drugi oblici zaštite korporacije od smanjenja njenog učinka. Jedan od najefikasnijih je tzv. odgođena kompenzacija.

7. Oblike i visinu menadžerskih nagrada (kompenzacija) utvrđuje nadzorni odbor ili skupština dioničara na prijedlog nadzornog odbora.

2.2. Oblici menadžerskih nagrada - kompenzacija

U savremenim korporacijama primjenjuje se više različitih oblika menadžerskih kompenzacija, odnosno nagrada, koji se obično svrstavaju u sljedeće dvije bazične grupe: (Ćamilović, Vujić, 2011)

direktne menadžerske nagrade i

indirektne menadžerske nagrade.

Svaki uposleni želi da bude adekvatno nagrađen za svoj trud, rad i zalaganje. Zalaganje za ostvarivanje organizacijskih ciljeva podrazumijeva da radnik podređuje lične interese interesima organizacije. Zato je neophodno da organizacija razvije vlastite metode nagrađivanja kako bi kompenzirala radniku potencijalno nezadovoljstvo.

2.2.1. Direktne menadžerske nagrade

Direktne menadžerske nagrade su ujedno i glavne (najvažnije) komponente modernog sistema nagrađivanja korporativnih menadžera. Ovu grupu menadžerskih nagrada čine:

menadžerska plata,

bonusi i premije,

odgođene kompenzacije,

stokopcijski planovi (ex-ante stock option value) i

ostale nagrade, odnosno kompenzacije.

2.2.2. Indirektne menadžerske kompenzacije

Ove kompenzacije imaju karakter dodatnih pogodnosti menadžera različitih oblika. Te pogodnosti pojavljuju se kao novčane i nenovčane. Najznačajniju novčanu pogodnost, u odnosu na direktne isplate menadžera, predstavlja posjedovanje dionica korporacije (stok - vlasništvo). Ova pogodnost ili ovaj oblik kompenzacije menadžera forsira se u mnogim savremenim korporacijama, stoga što se smatra, ako je menadžer u posjedu značajnog iznosa dionica korporacije, da je to najjači stimulans za menadžere, što je važno, onaj koji ga motiviše da u isto vrijeme radi za povećanje svoje dobrobiti i dobrobiti vlasnika - dioničara korporacije.

Za razliku od novčanih, nenovčane pogodnosti menadžera čine razne privilegije koje se daju uspješnim menadžerima: luksuzni kabineti, neograničena sredstva za reprezentaciju, deluxe hoteli na službenom


putu, besplatno ljetovanje u poznatim ljetovalištima, besplatna dopunska obuka u najpoznatijim poslovnim školama i drugo.

U analiziranom uzorku su 33 hotela sa područja FBiH. Istraživanje se odnosi na korporativno upravljanje u hotelskim preduzećima u FBiH, tj. preciznije na segment korporativnog upravljanja – nagrađivanje članova Nadzornog odbora i uprave).

3. Prezentacija rezultata istraživanja

3.1. Struktura uzorka prema ključnim karakteristikama (broj zaposlenih, prihod, veličina, vlasništvo, teritorijalna pripadnost, pravni oblik)

Na osnovu strukture prezentirane kroz grafikon 1., zaključujemo da prema broju zaposlenih5 u uzorku dominiraju hoteli koji se mogu klasificirati kao mala (55%) ili kao srednja preduzeća (42%).

Grafikon 1. Struktura hotela iz uzorka prema broju zaposlenih

U strukturi uzorka prema godišnjem prihodu (grafikon 2.) najviše su zastupljena preduzeća čiji se prihod kreće u intervalu 1 do 3 miliona KM godišnje (70%). Međutim, nije zanemarljivo učešće preduzeća sa visokim nivoima prihoda (više od 4 miliona) kojih u uzorku ima 18%.

Grafikon 2. Struktura hotela iz uzorka prema visini godišnjeg prihoda

5 Klasifikacija preduzeća prema broju zaposlenih je sljedeća:

Mikro (do 10 zaposlenih)

Mala (10 do 50 zaposlenih)

Srednja (50 do 250 zaposlenih)

Velika (250 i više zaposlenih)

do 103%

10 do 5055%

50 do 25042%

3%

30%

40%

9%

18%

do 1 milion

1 do 2 miliona

2 do 3 miliona

3 do 4 miliona

više od 4 miliona


Tabela 1. Deskriptivna statistika za varijablu “godišnji prihod”

Statistike Godišnji prihod

Prosjek 3.220.768,39

Medijana 2.450.000,00

Standardna devijacija 2.574.963,63

Koeficijent zaobljenosti 6,46

Koeficijent asimetrije 2,42

Raspon variranja 12.286.800,00

Minimum 825.000,00

Maximum 13.111.800,00

Hotel sa najnižim godišnjim prihodom u uzorku ima prihod 825.000 KM, dok hotel sa najvišim godišnjim prihodom u uzorku ima prihod 13.111.800 KM. Prosječan ostvareni godišnji prihod u uzorku iznosi 3.220.768,39 KM sa standardnom devijacijom 2.450.000 KM to jeste koeficijentom varijacije 79,95%. Izuzetno visok koeficijent varijacije, koeficijent asimetrije i koeficijent zaobljenosti ukazuju da je riječ o vrlo asimetričnoj distribuciji koja odstupa od normalne distribucije.6 Također možemo zaključiti da je uzrok vrlo heterogen po pitanju varijable „ostvareni godišnji prihod“, tj. da se hoteli značajno međusobno razlikuju prema visini ostvarenog prihoda.

Na grafikonu 4. je prezentirana teritorijalna pripadnost analiziranih hotela. S obzirom na to da je Sarajevo administrativni centar posmatrane regije, najveći udio imaju hoteli iz tog grada ili okolnih općina.

Grafikon 4. Struktura hotela iz uzorka prema teritorijalnoj poziciji

Kada sagledavamo vlasničku strukturu u analiziranom uzorku, dominiraju hoteli koji su osnovani u privatnom vlasništvu (55%) dok je njih 24% prošlo kroz proces privatizacije i 21% je državno (grafikon 5.).

6 Za normalnu distribuciju koeficijenti asimetrije i zaobljenosti imaju vrijednost 0.

1 1

2

1

4

1 1 1

5

10

1 1

2 2

0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

BJELA

ŠNICA

FOJN

ICA

ILID

ŽA

KISE

LJAK

MOST

AR

NEUM

SARA

JEVO

ŠIRO

KI B

RIJE

G

TUZL

A

ZENIC

A


Grafikon 5. Struktura hotela iz uzorka prema statusu vlasništva

Prema pravnom obliku (grafikon 6.) u uzorku ubjedljivo dominiraju hoteli koji su organizovani kao društva sa ograničenom odgovornošću (90,9%), dok je 9,1% hotela u obliku dioničkih društava.

Grafikon 6. Struktura hotela iz uzorka prema pravnom obliku

3.2. Poređenje preduzeća različitih veličina

3.2.1. Nagrađivanje članova nadzornog odbora

U analizu je uključeno 16 hotela koji imaju nadzorne odbore (3 mala preduzeća, 10 srednjih preduzeća i 3 velika preduzeća). Za početak kompariramo odgovore na pitanje gdje su definisani kriteriji za nagrađivanje članova nadzornog odbora. Struktura odgovora svih 16 ispitanika prikazana je u tabeli 2.

Tabela 2. Komparacija hotela različite veličine prema odgovorima na pitanje gdje su definisani kriteriji za nagrađivanje članova nadzornog odbora

Malo

preduzeće Srednje

preduzeće Veliko

preduzeće u statutu ili poslovniku o radu nadzornog odbora 33,33% 30,00% 33,33%

u ugovoru s članovima nadzornog odbora 33,33% 70,00% 33,33% u nekom drugom dokumentu koji je usvojila skupština društva 33,33% 0,00% 0,00%

kriteriji postoje, ali nisu nigdje definisani 0,00% 0,00% 33,33%

Kod srednjih preduzeća dominira opcija da kriterije za nagrađivanje članova nadzornog odbora definišu u statutu ili poslovniku o radu nadzornog odbora, dok mala i srednja preduzeća imaju i tu opciju ravnopravnu sa svim ostalim.

21%

24%

55%

državno

privatizovano

osnovano kao privatno

9%

91%

dd

doo


Slijedi analiza odgovora na pitanje koji se oblik naknade dobiva za članstvo u nadzornom odboru na bazi odgovora 15 ispitanika (tabela 3.).

Tabela 3. Komparacija hotela različite veličine prema odgovorima na pitanje koji se oblik naknade dobiva za članstvo u nadzornom odboru

Malo preduzeće Srednje preduzeće Veliko

preduzeće fiksna mjesečna ili godišnja naknada 100% 55,56% 100%

naknada za svaku sjednicu kojoj član prisustvuje 0,00% 44,44% 0,00% Opet je razlika primjetna jer kod malih i velikih hotela naknada za članstvo u nadzornom odboru je u svim slučajevima fiksna mjesečna ili godišnja naknada dok se kod srednjih hotela u 44,44% slučajeva javlja i opcija naknade za svaku sjednicu kojoj član prisustvuje.

Kao posljednje u kontekstu nagrađivanja članova nadzornih odbora imamo poređenje prema tome gdje se objavljuju naknade članova i načela sistema naknade članova nadzornog odbora na bazi odgovora 14 ispitanika (tabela 4.).

Tabela 4. Komparacija hotela različite veličine prema odgovorima na pitanje gdje se objavljuju naknade članova i načela sistema naknade članova nadzornog odbora

Malo preduzeće Srednje preduzeće Veliko preduzeće u godišnjem izvještaju 0,00% 75% 100,00%

na glavnoj skupštini društva 33,33% 25% 0,00% ne objavljuju se 67,67% 0,00% 0,00%

Po pitanju gdje se objavljuju naknade članova i načela sistema naknade članova nadzornog odbora kod velikih hotela to je uvijek u godišnjem izvještaju. Kod srednjih hotela dominira obavijest u godišnjem izvještaju, mada se koristi i opcija objavljivanja na glavnoj skupštini društva. Kod malih hotela najčešće se i ne objavljuju (67,67%).

3.2.2. Nagrađivanje članova uprave

U ovu analizu uključena su 33 hotela (7 malih, 20 srednjih i 6 velikih). Poredimo gdje su definisani kriteriji za nagrađivanje članova uprave. Struktura odgovora od 15 ispitanika koji su se izjasnili po ovom pitanju prikazana je u tabeli 5.

Tabela 5. Komparacija hotela različite veličine prema odgovorima na pitanje gdje su definisani kriteriji za nagrađivanje članova uprave

Malo preduzeće Srednje preduzeće Veliko preduzeće u statutu ili poslovniku o radu uprave 67,67% 22,22% 67,67%

u ugovoru s članovima uprave 33,33% 77,78% 33,33%

Srednji hoteli definišu kriterije za nagrađivanje članova upravnog odbora u statutu ili poslovniku o radu uprave ili u ugovoru s članovima uprave, s tim da češće koriste ugovore sa članovima uprave. Međutim, mali i veliki hoteli definišu kriterije za nagrađivanje članova upravnog odbora u statutu ili poslovniku o radu uprave ili u ugovoru s članovima uprave, s tim da češće koriste statut ili poslovnik o radu uprave.

Dalje poredimo relativnu važnost pojedinih kriterija izraženu ocjenama 1-3. Prilikom poređenja koristimo neparametarski Kruscal-Wallis test (tabela 6.).


Tabela 6. Deskriptivna statistika za ocjene značaja kriterija za nagrađivanje kod hotela različite veličine i rezultati KW testa

Ispunjenje

plana

Ispunjenje strateških

ciljeva

Uspješnost u području

poslovanja za koje

je zadužen pojedini član

uprave

Lojalnost društvu

(npr. staž u upravi)

Kvalitet izvještavanja

nadzornog odbora

Kvalitet sistema

unutrašnjeg nadzora

Mala preduzeća

Prosjek 3,00 3,00 2,86 2,29 1,83 1,75 Medijana 3 3 3 2 2 2

Mod 3 3 3 2 2 2 St. devijacija 0,00 0,00 0,38 0,49 0,75 0,50

Koeficijent varijacije 0,00 0,00 13,23 21,35 41,06 28,57 Minimum 3 3 2 2 1 1 Maximum 3 3 3 3 3 2

Broj odgovora 7 7 7 7 6 4

Srednja preduzeća

Prosjek 3,00 3,00 2,80 2,30 1,68 1,40 Medijana 3 3 3 2 2 1

Mod 3 3 3 2 2 1 St. devijacija 0,00 0,00 0,41 0,57 0,48 0,51


Broj odgovora 20 20 20 20 19 15

Ispunjenje

plana

Ispunjenje strateških

ciljeva

Uspješnost u području

poslovanja za koje

je zadužen pojedini član

uprave

Lojalnost društvu

(npr. staž u upravi)

Kvalitet izvještavanja

nadzornog odbora

Kvalitet sistema

unutrašnjeg nadzora

Velika preduzeća

Prosjek 2,83 2,83 2,67 2,50 1,80 2,00 Medijana 3 3 3 2,5 2 2

Mod 3 3 3 2 2 #N/A St. devijacija 0,41 0,41 0,52 0,55 0,84 1,00


Broj odgovora 6 6 6 6 5 3

Rezultati KW testa

Chi-square 4,500 4,500 0,723 0,691 0,176 2,462 Df 2 2 2 2 2 2

P vrijednost 0,105 0,105 0,696 0,708 0,916 0,292

Prema rezultatima KW testova razlike između posmatranih grupa hotela prema veličini nisu statistički signifikantne (sve p vrijednosti su više od 0,05). Međutim, očigledno je da u apsolutnim veličinama mali hoteli uglavnom (osim za kriterije lojalnost društvu i kvalitet sistema unutrašnjeg nadzora) imaju nešto malo veće ocjene u odnosu na druge dvije grupe, što znači da pristup sistemu nagrađivanja ne zavisi direktno od veličine hotela.

Kada je riječ o tome u kojem obliku je dio naknade u povlasticama, rezultati komparacije između hotela različitih veličina dobijeni na osnovu odgovora 17 ispitanika prezentirani su u tabeli 7.


Tabela 7. Komparacija hotela različitih veličina prema odgovorima na pitanje u kojem obliku je dio naknade u povlasticama

Malo preduzeće Srednje

preduzeće Veliko

preduzeće Automobil za privatne svrhe 67,67% 75% 25%

Ostali oblici koji se ne vežu za životno ili dodatno osiguranje

33,33% 25% 75%

Kod malih i srednjih hotela u većini slučajeva dio naknade u povlasticama je u obliku automobila za privatne svrhe, dok taj oblik povlastice samo kod 25% slučajeva nalazimo za velike hotele.

U nastavku upoređujemo udio fiksnog dijela naknade članova uprave u 2011. godini (odgovore dali svih 33 ispitanika).

Tabela 8. Deskriptivna statistika za udio fiksnog dijela naknade kod hotela različitih veličina i rezultati KW testa

Malo preduzeće Srednje preduzeće Veliko preduzeće

Statistike

Prosjek 89,29 82,85 91,67 Medijana 100 80 100

Mod 100 100 100 Standardna devijacija 13,67 16,62 16,02 Koeficijent varijacije 15,31 20,06 17,48

Minimum 70 50 60 Maximum 100 100 100

Broj odgovora 7 20 6

Rezultati KW testa Chi-square 1,747

Df 2 P vrijednost 0,417

Prema rezultatima KW testa razlike između posmatranih grupa hotela različitih veličina nisu statistički signifikantne. Veliki hoteli u skoro 92% slučajeva daju 100% fiksnu naknadu. U apsolutnim veličinama srednji hoteli imaju niži udio fiksnog dijela naknade i samim tim viši udio varijabilnog dijela naknade u poređenju sa preostale dvije grupe.

Sljedeći segment u kojem vršimo poređenje jeste način kako se isplaćuje varijabilni dio naknade na osnovu odgovora 33 ispitanika (tabela 9.).

Tabela 9. Komparacija hotela različitih veličina prema odgovorima na pitanje kako se isplaćuje varijabilni dio naknade

Malo preduzeće Srednje preduzeće Veliko preduzeće u novcu 42,86% 55% 33,33%

u opcijama 0,00% 5% 0,00% varijabilni dio ne postoji 57,14% 40% 67,67%

Mali hoteli u 42,8% slučajeva isplaćuju varijabilni dio naknade i to u novcu. Kod većeg dijela analiziranih srednjih hotela (60%) varijabilni dio naknade se isplaćuje i to najčešće u novcu a rjeđe kroz opcije, što nije slučaj sa velikim hotelima gdje samo 33,33% isplaćuje varijabilni dio naknade i to u novcu.

Na kraju slijedi poređenje prema tome gdje se objavljuju naknade članova i načela sistema naknade članova uprave na osnovu odgovora 33 ispitanika (tabela 10.).


Tabela 10. Komparacija hotela različitih veličina prema odgovorima na pitanje gdje se objavljuju naknade članova i načela sistema naknade članova uprave

Malo preduzeće Srednje preduzeće Veliko preduzeće u godišnjem izvještaju 57,14% 55% 33,33%

na glavnoj skupštini društva 28,58% 0% 0,00% u izvještaju nadzornom odboru 0,00% 5% 0,00%

ne objavljuju se 14,28% 40% 67,67% Po pitanju gdje se objavljuju naknade članova i načela sistema naknade članova uprave mali hoteli imaju sljedeće opcije: najčešće objavljuju u godišnjem izvještaju ili objavljuju na glavnoj skupštini društva ili ne objavljiju. Kod srednjih hotela dominira opcija da se objavljuju u godišnjem izvještaju te potom slijedi opcija da se ne objavljuju. Kod velikih hotela većinom se naknade članova i načela sistema naknade članova uprave ne objavljuju, dok se kod 33,33% slučajeva objavljuju u godišnjem izvještaju. Udio hotela koji ne objavljuju naknade članova i načela sistema naknade članova uprave je najviši kod velikih hotela a najniži kod malih hotela.

Navedeni zaključci i komparacije, posebno u segmentu ocjene značaja kriterija za nagrađivanje gdje je pokazano da razlike između grupa hotela formiranih prema veličini nisu statistički signifikantne niti su visoke u apsolutnim iznosima i u segmentu učešća i raspodjele varijabilnog dijela naknade gdje su hoteli različitih veličina vrlo slični, ukazuju na potvrdu pomoćne hipoteze rada: sistem nagrađivanja ne zavisi od veličine preduzeća.

4. ZAKLJUČAK

Poslovno značenje riječi korporacija implicira da su razlike pojma korporacija u odnosu na pojam preduzeće udruženi interesi onih koji imaju imovinska prava, ali i onih koji imaju bilo kakve druge interese. Stoga, za njegovu implementaciju i dosljednju primjenu neophodno je postojanje mehanizama koji kreiraju ambijentalni kontekst njegova funkcioniranja. Na toj osnovi moguće je konstatirati da se korporativno upravljanje ostvaruje putem internog i eksternog mehanizma.

Istraživanje je pokazalo da je sistem nagrađivanja stimulativniji u društvima sa ograničenom odgovornošću u odnosu na dionička društva. Također, dokazano je da sistem nagrađivanja ne zavisi isključivo od veličine preduzeća što u predodžbama se pretpostavlja da, ukoliko je veće preduzeće, ima stimulativniji sistem nagrađivanja. Rezultati istraživanja pokazuju da dosljedna primjena mehanizama korporativnog upravljanja rezultira uređenjem preduzeća i funkcioniranjem internih procesa. Sistem nagrađivanja, kao komponenta menadžmenta ljudskih resursa, predstavlja iznimno važan elemenat u kvalitetnom funkcioniranju hotelskih preduzeća.

U radu su detaljno obrađeni svi interni mehanizmi korporativnog upravljanja, koji se primjenjuju u zatvorenom sistemu korporativnog upravljanja u zemljama kontinentalne Evrope. Osnovna obilježja zatvorenog ili kontinentalnog sistema korporativnog upravljanja prihvaćena su i u zakonskoj legislativi Bosne i Hercegovine. To nesumnjivo implicira da su ovi mehanizmi formalno prihvaćeni i institucionalizirani kod nas, ali se ne stvaraju uvjeti za njihovu dosljednu implementaciju. Stoga, za neometano i dosljednjo primjenjivanje korporativnog upravljanja i načela na kojima se ono temelji je neophodno postojanje političkog i institucionalnog okruženja.


RENUMERATION SYSTEM OF THE SUPERVISORY BOARD AND ADMINISTRATION AS A KEY MECHANISM OF CORPORATE

GOVERNANCE IN A HOTEL COMPANY

ABSTRACT

The word corporation is derived from the Latin word corpus (body) or adjective corporate, meaning the association, unification in a body. In order for a corporation to function successfully, it is necessary to provide adequate mechanisms for corporate governance. Two groups of mechanisms differentiated in theory and practice of corporate governance: internal mechanisms of corporate governance and external mechanisms of corporate governance. Basic features of a closed or continental system of corporate governance are adopted in law legislation in Bosnia and Herzegovina. In this paper we analyzed all the internal mechanisms of corporate governance, applied in a closed system of corporate governance in the countries of continental Europe. The subjects of study are hotel companies that apply the system of corporate governance. The goal of the research is to determine the remuneration system as an internal mechanism of corporate governance. As a sample, 33 hotels from the Federation of Bosnia and Herzegovina are taken into account. Legal forms of the hotels are companies with shared capital and limited companies. In selecting the target sample the hotels that apply the system of corporate governance that is, the hotel companies which separate ownership from management functions are taken into account.

LITERATURA

1. Babić, M., Simić, M., Šunje, A., Puljić, M. (2008), Korporativno upravljanje, Revicon, Sarajevo

2. Barbić, J., Čolaković, E., Barač, B., Vujić, V., (2008) Korporativno upravljanje, osnove dobre prakse vođenja društva kapitala, HUM-CROMA, Zagreb.

3. Ćamilović, S. Vujić, V. (2011)., Menadžment ljudskih resursa, Tekon, Beograd

4. Kantino, V. (2008), Merenje performansi i korporativno upravljanje, Data status, Beograd

5. Kulović, Dž. (2012): Strategijski menadžment ljudskih resursa, Kemigrafika, Sarajevo

6. Šunje, A., Top-menadžer: vizionar i strateg, Tirada d.o.o., Sarajevom

7. Tipurić, D. (ur.) (1999), Konkurentska sposobnost poduzeća, Sinergija, Zagreb

8. Tipurić, D. (ur.) (2008), Korporativno upravljanje, Sinergija, Zagreb

9. Todorović, M . (2010), Poslovno i finansijsko restrukturiranje preduzeća, Ekonomski fakultet, Beograd



Emir Operta1

INOVIRANI PROGRAMI RADA MIKROKREDITNIH ORGANIZACIJA U BOSNI I HERCEGOVINI

SAŽETAK

Postojeći zakonodavni i regulatorni okvir propisuje osnovnu djelatnost mikrokreditnih organizacija kao podršku u vidu finansiranja isključivo poduzetničkih ideja stanovništva koje ima otežan ili onemogućen pristup bankama. U posljednje vrijeme entitetske regulatorne agencije za bankarstvo svojim pojedinim odlukama i podzakonskim aktima direktno sprečavaju mikrokreditne organizacije u provođenju misije i vizije. Mišljenja sam da se to dešava zbog neinformisanosti i nerazumijevanja nadležnih osoba u spomenutim organima o genezi nastanka i svrhe mikrokreditiranja. S tim u vezi, ovaj članak treba da ponudi inovirane programe rada sa procijenjenim učinkom na razvoj poslovanja u cjelini u BiH, koji bi bili argumentacija za promjenu zakonodavnog i regulatornog okvira što predstavlja uvjet za implementaciju istih. Promjena zakonskog i regulatornog okvira predstavlja izazov za mikrokreditne organizacije u smislu „lobiranja“ šire javnosti, akademske zajednice i zakonodavne organe da izvrše izmjene zakonske regulative u korist mikrokreditnih organizacija, kad iste i pored dosadašnjeg pozitivno ocijenjenog utjecaja, generalno nisu u potpunosti prihvaćene u javnosti kao pozitivan faktor u aktivnostima razvoja u BiH. Jedini mogući put za ovo je argumentovano predstavljanje učinka djelovanja mikrokreditnog programa do sada u BiH, predstavljanje i uvažavanje argumenta istih kao i izrada startegije samoodrživog razvoja mikrokreditnih organizacija u BiH na temelju inoviranih programa rada.

Ključne riječi: mikrokreditne organizacije, inovirani programi rada, promjena zakonske regulative, racionalizacija troškova domaćinstva

JEL: M29

1. UVOD

Mikrokredit, kao vodeću finansijsku inovaciju u dvadesetom vijeku, izmislio je bangladeški ekonomist prof.dr. Muhamaad Yunus, 1974. g. tokom nezapamćene gladi koja je vladala u toj zemlji. U potrazi za načinima za smanjenje siromaštva i umiranja stanovništva od gladi, prof.Yunus je posjećivao bangladeška sela, posmatrao patnje stanovništva, i u jednom takvom selu Jobra blizu univerziteta Chittagong, na kome je bio angažovan kao profesor, kroz razgovor s lokalnim stanovništvom, prvenstveno ženama, koje su radile teške poslove pletenja bambusa za 5 taka dnevno (22 američka centa), uvidio je da te žene imaju talenat i znanje da rade posao, da su vrijedne jer su radile i po 16 sati dnevno, ali da su one bile u robovskom položaju u odnosu na tadašnje zelenaše koji su im posuđivali sredstva za nabavku sirovine za rad i uzimali im gotove proizvode i plaćali im navedenu cijenu za njihov rad. Prof. Yunus je tada razmišljao na način da ukoliko bi te žene imale mogućnost da prodaju svoje proizvode slobodno na tržištu, onda bi mogle ostvariti mnogo veću cijenu od cijene koju im zelenaši plaćaju za rad i u tom bi slučaju također mogle i sirovinu nabavljati po povoljnijim uvjetima. Svojim saradnicima na univerzitetu je tada dao nalog da provedu istraživanje u selu Jobra i da utvrde koliko je

1 Mr.sc. Emir Operta, Mikrokreditna fondacija Partner, 15. maj tržni centar Sjenjak , 75000 Tuzla, Bosna i

Hercegovina, E-mail: [email protected]


takvih žena koje posuđuju novac od zelenaša i koliki je iznos posuđenih sredstava. Rezultati su bili zapanjujući, 42 porodice je posuđivalo novac i to ukupno 856 taka, što je tada iznosilo oko 27 $. Prof. Yunus je tada razmišljao ovako: kad bih posudio 27 dolara tim ljudima, oni bi mogli prodavati svoje proizvode kome žele i pristojno zarađivati, pa se ne bi morali obraćati zelenašima. Tada je odlučio: posudit ću im novac, a oni će mi ga vratiti kad budu mogli. Na ovaj način je prof. Yunus uveo u praktičnu primjenu spomenutu finansijsku inovaciju - mikrokredit, a čitav koncept je nazvan pozajmljivanje siromašnima isključivo radi podrške poduzetničkim idejama koje mogu doprinijeti generisanju prihoda u domaćinstvu. Na opisanim principima mikrokreditne organizacije u BiH počinju sa radom 1997.g. Cilj rada MKO je bio rast broja zaposlenih i rast prihoda domaćinstva korisnika mikrokredita. Taj cilj su mogle ostvariti isključivo finansiranjem poduzetničkih ideja pojedinaca. Potencijal MKO, koji je stečen radom istih u proteklom periodu poslovanja, i koji se mora iskoristiti u budućnosti, od kojeg će koristi imati i MKO i stanovništvo i zakonodavna i izvršna vlast kao nosilac aktivnosti razvoja poslovanja, ogleda se u sljedećem:

Poslovna aktivnost koja je 20032.g. finansirana kreditom mikrokreditnih organizacija je u prosjeku imala 1,85 zaposlenih, što predstavlja broj od 72.739 zaposlenih do kojeg se došlo kad je prosječan broj zaposlenih pomnožen sa brojem izdatih kredita za poslovnu aktivnost, dok je ovaj broj u 20113.g. iznosio prosječno 3 zaposlena po poslovnoj aktivnosti i ukupno 306.860 zaposlenih.

Satnica rada koju su u 2003.g. ostvarivali vlasnici poslovnih aktivnosti finansiranih kreditima mikrokreditnih organizacija je iznosila 1,95 KM, zaposlenih nečlanova domaćinstva 1,84 KM, a satnica rada u formalnom sektoru je iznosila 2,4684 KM, dok je 2011.g. za vlasnika poslovne aktivnosti iznosila 5 KM, zaposlenog nečlana 3,26 KM, a satnica u formalnom sektoru je iznosila 4,4855 KM.

c) U proteklom periodu širom Evropske unije poduzet je veliki broj različitih inicijativa i mjera, sa ciljem promovisanja mikrokredita i kreiranja adekvatnog zakonskog okvira za snažniju i efikasniju implementaciju mikrokredita kroz mikrokreditne organizacije6.

d) Od 1996.g. do danas mikrokreditne organizacije postale su značajna tržišna konkurencija bankama sa cca 5% u odnosu na bilansnu sumu banaka. Naglasak je na tržišnom a ne bilansnom učešću jer mikrokreditne organizacije zapošljavaju 20,4% radnika u odnosu na broj zaposlenih u bankama, pokrivaju svojom mrežom identično područje kao banke, a zbog limitirane visine mogućeg kredita, prema broju partija kredita, nadmašuju broj pojedinačnih kredita stanovništva u bankama7. Kao još jedan argument nevedenoj konstataciji dodajem podatak da su mikrokreditne organizacije na vrhuncu svoje ekspanzije, krajem 2008.g., imale 379.630 aktivnih klijenata što

2Podaci za 2003. godinu preuzeti iz Dunn E.(2003): Izvještaj o početnom istraživanju, komponenta procjena

uticaja, Impact LLC,LIPII, str.38 3 Podaci za 2011.godinu preuzeti iz vlastitog magistarskog rada „Uticaj mikrokreditnih organizacija na

ekonomski razvoj BiH“ 4 Vanjskotrgovinska komora BiH procijenila je da je prosječna neto plaća u FBiH u 2001. godini iznoslila 458

KM, a u RS je iznosila 332 KM. Dijeljenjem prosječnog iznosa sa zakonskim brojem radnih sati u mjesecu(160h) dobivamo prikazanu satnicu.

5 U BiH je u 2010. godini prosječna cijena sata rada radnika iznosila 4,485KM, izvor Agencija za statistiku BiH. 6 Kenan Crnkić, Elvir Čizmić, Aziz Šunje: “ Mikrokrediti kao “conditio sine qua non“ razvoja inicijalne

poduzetničke aktivnosti“, Ekonomski fakultet u Zenici, Konferencija razvoj poslovanja 2010, zbornik radova 7 Željko Rička: „Održivost mikrokreditnih organizacija u BiH“, Ekonomski fakultet u Zenici, Konferencija

razvoj poslovanja 2010, zbornik radova


predstavlja 10% procijenjene populacije stanovništva, što ih iza Bangladeša u kojem je i započeo program mikrokreditiranja svrstava na drugo mjesto u svijetu po dostignutosti raspoloživog tržišta i dokaz je da mikrokreditne organizacije od svih finansijskih institucija u BiH imaju veće iskustvo, znanje i metodologiju koje im omogućava pristup svakom stanovniku BiH s ciljem pružanja finansijskih usluga kao podrške poduzetničkim idejama. Ovom ide u prilog i rezultat istraživanja o percepciji dobivanja kredita u BiH i zemljama jugoistočne Evrope8, po kome u BiH najveći broj ljudi vjeruje da je lako doći do kredita, dok u spomenutim zemljama mali broj ljudi vjeruje da se može doći do kredita.

Na osnovu ovih neoborivih argumenata mikrokreditne organizacije u budućnosti trebaju biti prihvaćene kao ravnopravan partner svim institucijama koje se bave poboljšanjem ambijenta za poslovanje, prije svega za podsticanje razvoja poduzetništva, kao i za provođenje aktivnosti koje će za cilj imati rast životnog standarda stanovništva BiH.

2. Aktuelni trenutak poslovanja mikrokreditnih organizacija

Aktuelni trenutak poslovanja MKO je najsloženiji od početka njihovog rada. Bez obzira na argumentaciju navedenu u uvodu, danas MKO nemaju svoje mjesto u društvu koje im objektivno pripada, jer nisu priznate od zakonodavne i izvršne vlasti kao ravnopravan partner u realizaciji aktivnosti koje će dovesti do rasta životnog standarda stanovništva, u javnosti je stvorena negativna percepcija o MKO, a akademska zajednica nije uložila dovoljno truda da naučnoistraživačkim radom zajedno sa organizacijama dokaže cjelokupan pozitivan utjecaj istih na rast životnog standarda stanovništva i na razvoj poslovanja u cjelini. Trenutno, glavna prepreka za samoodrživi razvoj mikrokreditnih organizacija u BiH leži u kruto definisanom zakonskom okviru čija izmjena predstavlja uvjet za razvoj istih u budućnosti. Trenutnim zakonskim rješenjima i odlukama regulatora one su dovedene u neravnopravan položaj u odnosu na banke i lizing društva zbog čega je upitan i budući razvoj MKO. Zakoni, podzakonski akti i odluke koji ograničavaju i otežavaju razvoj mikrokreditnih organizacija su:

a) Zakon o mikrokreditnim organizacijama u FBiH i RS („Sl.novine FBiH“, br. 59/06 i „Sl.glasnik RS“, br. 64/06)

Član 2. stav 2. ovog zakona koji glasi: “Mikrokreditna organizacija obavlja djelatnost mikrokreditiranja u skladu sa ovim zakonom, s ciljem poboljšavanja materijalnog položaja korisnika mikrokredita, povećanja zaposlenosti, pružanja podrške razvoju poduzetništva i sticanja dobiti„ uređuje djelatnost mikrokreditne organizacije isključivo u oblasti finansiranja poduzetničkih ideja stanovništva. Spomenuti zakon onemogućuje iste da pružaju standardne usluge svojim klijentima, poznate u svijetu mikrofinansija poput mikroosiguranja, primanja depozita, mikrolizinga, kao i da finansiraju aktivnosti stanovništva koje ne spadaju u poduzetničke aktivnosti, a čijim bi se implementiranjem postigle uštede u kućnim budžetima.

b) Odluka o minimalnim standardima mikrokreditnih organizacija na sprečavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti („Službene novine Federacije BiH“, br: 27/07)

Član 14. ove odluke govori o dokumentima i informacijama koje MKO treba da dobiju od fizičkih lica koja žele postati klijenti MKO i to: pod 9.“ potvrdu i/ili uvjerenje o zaposlenju izdatu od poslodavca“ i pod 10. „dokumente o izvorima sredstava (ugovor o zakupu i sl.)“. Ovim članom se direktno sprečava

8 Izvor: OECD Promoting Enterprenourship in South East Europe, 2007


provođenje misije MKO i on je u suprotnosti sa samom genezom nastanka i svrhom mikrokredita. Da li se ovdje radi o neinformisanosti nadležnih osoba u FBA, ili o nepoznavanju suštine mikrokredita iz čega proizilazi nekompetentnost osoblja za kontrolu rada MKO, ili je na snazi pristrasnost prema bankama, pokazat će vrijeme? Na osnovu iznesenog, ukoliko zakonodavac i regulatorni organi ostanu na sadašnjim pozicijama, rizikuju da ponište sve nabrojane afirmativne strane MKO, te da ostave 10% populacije BiH bez pristupa kreditima za aktivnosti koje će za cilj imati rast njihovog životnog standarda. To bi imalo posljedice i na razvoj poslovanja u BiH u cjelini, jer bi se broj nezaposlenih povećao, smanjili bi se redovni prilivi u fondove PIO i ZO, kao i prilivi u oblasti potrošnje, jer bi nemogućnošću finansiranja aktivnosti spomenuta populacija ostala i bez značajnog dijela kućnog budžeta.

3. Inovirani programi rada MKO u oblasti podsticanja razvoja poduzetništva

Poduzetništvu se u prethodnom periodu nije posvetila dužna pažnja prilikom izrade programa zapošljavanja i razvoja, bez obzira na argumente o važnosti i potencijalu poduzetništva u zapošljavanju iz EU i SAD9, gdje su u EU 92% mikropoduzeća do 9 zaposlenih, a 7% mala poduzeća od 10 do 50 zaposlenih, a u SAD 79% su mikropoduzeća i 20% mala poduzeća. S druge strane, MKO pretenduju da budu nezamjenjiv dio finansijskog sistema koji će biti servis prvo pojedincima da osnuju mikropoduzeća, zatim prerastanju istih u mala i srednja i njihovo praćenje u daljnjem razvoju čime stvaraju i prostor za samoodrživi razvoj. Ovaj cilj su MKO uspješno ostvarivale do kraja 2008.g. Prethodna istraživanja10 o utjecaju MKO na razvoj poduzetništva pokazuju da je jedino značajan napredak u razvoju poduzetništva u BiH ostvaren u osiguravanju adekvatnih izvora finansiranja za mala i srednja poduzeća i pojedince. Međutim, ovaj napredak se pokazao kao zamka za samoodrživi razvoj MKO u oblasti podsticanja razvoja poduzetništva iz sljedećih razloga:

a) napredak u provođenju finansijske podrške podsticanju razvoja poduzetništva, koji nije praćen napretkom ostalih principa povelje EU o poduzetništvu, doveo je do izrazite osjetljivosti klijenata koji su se finansirali mikrokreditima na promjene iz okruženja u periodu 2009.g-2012.g, a MKO je uzrokovao gubitke kreditnog portfolija,

b) s obzirom na to da je samoodrživi razvoj MKO u oblasti poduzetništva direktno vezan za provođenje deset principa povelje EU o poduzetništvu, potencijali za isti su direktno proporcionalni stepenu njihove implementacije, a prema sadašnjem stanju BiH je među posljednjim zemljama u provođenju principa, pa je i spomenuti potencijal“ još na čekanju“, tako da MKO ne mogu planirati svoj razvoj u oblasti poduzetništva bez nepretka u provođenju ostalih principa povelje EU o malim i srednjim poduzećima u BiH.

Ono što MKO trenutno mogu uraditi je provesti sljedeće inovirane programe u oblasti poduzetništva:

1. napraviti i implementirati program obuke stanovništva kao svojih potencijalnih klijenata i to prvenstveno iz reda ekonomski neaktivne populacije i žena o principima povelje EU o poduzetništvu, s ciljem promovisanja poduzetništva i razbijanja stereotipa da je za pokretanje

9 Kenan Crnkić, Elvir Čizmić, Aziz Šunje:“ Mikrokrediti kao“ conditio sine qua non“ razvoja inicijalne

poduzetničke aktivnosti“, Ekonomski fakultet u Zenici, Konferencija razvoj poslovanja 2010, zbornik radova 10 Kenan Crnkić, Elvir Čizmić, Aziz Šunje: “ Mikrokrediti kao“ conditio sine qua non“ razvoja inicijalne

poduzetničke aktivnosti“, Ekonomski fakultet u Zenici, Konferencija razvoj poslovanja 2010, zbornik radova


biznisa najvažnije i najkomplikovanije pribaviti finansijska sredstva11 i time sebi znatno proširiti tržište za plasiranje mikrokredita,

2. MKO u sadašnjem kapacitetu mogu finansirati mikropoduzeća do 5 zaposlenih, što predstavlja značajan potencijal, pod uvjetom da se u programima podsticanja razvoja poduzetništva koje provodi izvršna vlast izjednače krediti banaka i MKO, jer krediti MKO nemaju status investicijskih i poduzetnici ne mogu ostvariti sufinansiranje kamate na kredit,

3. predložiti realizaciju pilot projekta u trajanju od jedne godine na način da se grant sredstva koja dodjeljuju entitetski zavodi za zapošljavanje, npr. koja za 2012.g. iznose 14.474.000KM12, pretvore u revolving kreditne linije sa malom kamatnom stopom koje bi se implementirale preko MKO. Argumenti za ovaj projekat proizilaze iz, po mom mišljenju, prevaziđene metodologije dodjele ovih sredstava. Naime, entitetski zavodi za zapošljavanje dodjeljuju bespovratna sredstva osobama koje žele da pokrenu vlastiti biznis, a bez prethodne evaluacije da li išta znaju o poduzetništvu i o preprekama koje ih čekaju prilikom osnivanja i vođenja biznisa. Također, u većini programa se zahtijeva izvještavanje o registraciji biznisa i vlasnika poreznim upravama samo u prvoj godini korištenja sredstava. Ovo destimuliše poduzetništvo, jer korisnici nisu motivisani da vođenju biznisa pristupe na odgovorniji način i da dugoročnije traže svoju egzistenciju u vođenju vlastitog biznisa. Upravo revolving kreditne linije su te koje mogu povećati odgovornost korisnika o dobivenim sredstvima i motivisati ga za odgovornije vođenje biznisa, a povratkom kredita ponovo stiče pravo da aplicira za sredstva, a od kamate postepeno se stvara fond za podjelu novim korisnicima. Zašto bi ove linije realizovale MKO? Misija MKO je slična misiji zavoda za zapošljavanje, ali MKO su kroz petnaestogodišnji rad došle doslovno do svakog sela i svake kuće u BiH, što osigurava znatno veći broj potencijalnih korisnika i pravičniju raspodjelu sredstava.

4. Inovirani programi rada MKO u oblastima koji dovode do racionalizacije potrošnje energenata u domaćinstvima

Da bi MKO mogle vršiti finansiranje ovih aktivnosti, potrebno je promijenti član 2. Zakona o MKO. U članu 2. trebalo bi dodati rečenicu: “MKO mogu davati mikrokredite i za finansiranje aktivnosti koje će dovesti do racionalizacije potrošnje energenata u domaćinstvima, kao i finansiranje aktivnosti koje će omogućiti MKO u BiH da stanovništvu pruži nefinansijske usluge čije će finansiranje imati utjecaj na smanjenje troškova domaćinstava u BiH“, jer se trenutna ulaganja u ovu oblast smatraju ulaganjima u stambenu izgradnju koju MKO ne mogu finansirati. Ovakvom izmjenom zakona MKO dobivaju potencijal za samoodrživi razvoj u budućnosti, a stanovništvo bi potaklo na investicije koje bi značajno utjecale na razvoj poslovanja građevinske, metaloprerađivačke, transportne industrije u BiH, što bi lančano prouzrokovalo i veći nivo potrošnje u trgovini, uslužnim djelatnostima, automobilskoj industriji i sl. Programi rada u ovoj oblasti potiču iz provedbe mjera energijske efikasnosti. Energija se mora tretirati kao roba i stanovništvo se prema njoj treba odnositi kao i prema svakoj drugoj robi tj. uvoditi tzv. energijski menadžment u svoje domaćinstvo čime bi počeli upravljati troškovima energije jer upravo energijski menadžment predstavlja neiskorišteni potencijal racionalizacije potrošnje energije kao robe, a zatim stvoriti uštede u novcu u kućnim budžetima, koji bi se morali usmjeriti na otplatu investicija, kao i na poboljšanje drugih segmenata životnog standarda stanovništva. U BiH je procijenjeni potencijal za provođenje mjera EE najveći upravo u zgradarstvu, i iznosi cca 40% ukupnog cilja uštede energije. Na taj način bi se pokrenuo investicijski ciklus kojim bi se od strane stanovništva koje bi investiralo u mjere EE, pokrenula građevinska, metaloprerađivačka industrija, pokrenulo

11 Kenan Crnkić, Elvir Čizmić, Aziz Šunje:“ Mikrokrediti kao“ conditio sine qua non“ razvoja inicijalne

poduzetničke aktivnosti“, Ekonomski fakultet u Zenici, Konferencija razvoj poslovanja 2010, zbornik radova 12 Izvor: Zavod za zapošljavanje FBiH i Zavod za zapošljavanje RS


zapošljavanje novih radnika, pokrenula povećana potrošnja u trgovačkim i uslužnim sektorima, i time bi dobili pozitivan utjecaj na razvoj poslovanja u BiH u cjelini. MKO bi se na ovaj način sa svojim potencijalima uključile u implementaciju cilja smanjenja potrošnje energije od 9% do 2018.g. čime bi i sebi osigurale program za samoodrživi razvoj. Koji su to inovirani programi rada MKO za implementaciju provođenja mjera EE, tj. razvoja poslovanja?

4.1. Program ulaganja u poboljšanje toplotnih karakteristika elemenata ovojnice zgrade

Toplotna izolacija osnov je energijske efikasnosti građevinskih objekata. Izolacijom krovova, zidova i podruma bitno se smanjuju gubici toplote zimi te se izbjegava pregrijavanje kuće ljeti. Uštede na toploti potrebnoj za grijanje izolovanog objekta iznose i do 70%.

4.2. Program ulaganja u poboljšanje toplotnih karakteristika otvora na ovojnici zgrade

Prozori ili vrata koji slabo zaptivaju glavni su uzrok gubitka toplote. Kroz prozore i vrata se gubi približno 70% energije iz kuće. Gubitke možemo smanjiti prozorima sa izo staklima sa dvostrukim ili trostrukim ostakljenjima i prozorima sa novim profilima koji se izrađuju od pvc materijala.

4.3. Program ulaganja u poboljšanje efikasnosti elemenata sistema za grijanje

Troškovi za grijanje čine i do ¾ troškova za energente. Smanjimo li temperaturu prostora za 1 ºC, godišnje možemo uštedjeti 3-5% energije za grijanje. Ugradnjom toplotne izolacije i zamjenom prozora i vrata nismo ostvarili u potpunosti cilj smanjenja potrošnje toplotne energije. Ako kvalitetno nakon ovih zahvata ne riješimo sistem provjetravanja i sistem regulacije sobne temperature, proizveli smo kontra efekat u unutrašnjosti prostorija, koji se ogleda u pojavi vlage, plijesni, gljivica, pregrijane prostorije, ustajalog zraka. Ako nemamo mogućnost prirodne ventilacije prostora, potrebno je ugraditi uređaje za prozračivanje, koji predstavljaju efikasan sistem dodatnog korištenja toplote, na način da se toplotna energija otpadnog zraka prenosi izmjenjivačem toplote na svjež dovod zraka. Regulacija sobne temperature je od značaja za potrošnju energije za zagrijavanje. Elementi kojim postižemo regulaciju sobne temperature su sobni termostati, termostatske glave i ventili za balansiranje protoka. Ovim elementima postižemo ujednačenost temperature zraka u svim prostorijama na račun uštede energije za grijanje. Na ovaj način je u stambenoj zgradi u Tuzli u koju su 2006.g. ugrađeni ovi elementi ušteđeno 27% toplotne energije, a ugradnjom individualnih toplotnih podstanica u zgradi u Velešićima su smanjeni računi za grijanje do 40% i zgrada je potrošila 60% manje energije od ostalih zgrada u gradu.

4.4. Program ulaganja u sisteme pripreme potrošne tople vode

Na pripremu potrošne tople vode otpada oko 20% godišnje potrošnje toplotne energije. Zamjenom elekričnog bojlera solarnim sistemom godišnje se može uštedjeti oko 800-900 KM. Investicija u ugradnju solarnog sistema u pravilu se isplati za 5-7 godina. Danas smo svjedoci velikih problema u sistemima centralnog daljinskog grijanja. Korisnici nisu zadovoljni jer plaćaju paušalne račune bez obzira koliko potroše, ne biva im isporučena plaćena toplotna energija zbog gubitaka u sistemu, a firme za grijanje imaju problem s naplatom. Individualna rješenja se mogu postići ugradnjom individualnih stambenih toplotnih podstanica priključenih na centralni toplotni izvor koje optimiziraju potrebe individualne stambene jedinice i time postići da se tačno zna koliko pojednici troše te znatno smanjiti njihove troškove za grijanje.


4.5. Program ulaganja u elemente za štednju vode

Za ispiranje WC-a, direktno u kanalizaciju ode skoro trećina dnevne potrošnje vode, stoga je poželjna ugradnja tzv. štedljivih vodokotlića. Klasični vodokotlići ispiraju sa 10-14 litara, a štedljivi sa 3,6 ili 9 litara vode.

4.6. Program ulaganja u uređaje A razreda energijske efikasnosti

Uređaji i rasvjetna tijela energijskog razreda A troše i do 45% manje energije nego isti uređaji D razreda. Stoga se kao mjera uštede energije u domaćinstvu preporučuje kupovina uređaja sa A razredom energijske efikasnosti.

4.7. Program ulaganja u štedne sijalice i senzore pokreta

Štedne sijalice troše pet puta manje energije nego obične, a traju i do osam puta duže. Osim štednih sijalica, u onim prostorijama ili prostorima u kojima se ne boravi često uštedu energije možemo ostvariti postavljanjem senzora pokreta koji će omogućiti uključivanje rasvjetnih tijela samo kad je korisnik prisutan.

4.8. Program ulaganja u nabavku mašina za veš i mašina za pranje suđa

Pranjem suđa ručnim putem se troši i do 80% više vode nego pranjem u mašini za suđe. U zadnjih 10 godina mašine za suđe su smanjile potrošnju vode sa 110 l na 50-60 litara, uz potrošnju električne energije sa 2kWh na 0,94kWh. Dodatna ušteda energije se može postići i direktnim priključenjem mašina na priključak s toplom vodom.

4.9. Program ulaganja u nabavku uređaja za hlađenje

Pri nabavci ovih uređaja potrebno je voditi računa o faktoru hlađenja ili grijanja koji nosi oznaku COP, uređaj je efikasniji što je faktor veći, a najčešće se kreće od 2,5 do 4.

4.10. Program ulaganja u modernizaciju kotlovskih sistema za daljinsko grijanje

Zamjena starih kotlova koji su kao gorivo koristili ugalj i lož ulje je prioritet za ostvarivanje energijske efikasnosti za domaćinstvo. U BiH je sve popularnija biomasa, i danas na tržištu imamo zadovoljavajuću ponudu kotlova na biomasu, koji uz plinske bojlere čine i osnov za ekološki održiv sistem grijanja.


Tabela 1. Potencijal za investiranje u navedene inovirane programe rada MKO.

Program Jedinična cijena koštanja

investicije13 Potencijal za investiranje14

Ukupne investicije (KM)

Program 4.1. 35KM/m² 2.000.0000 m² 70.000.000 Program 4.2. 1500KM/stam.jedin. 50.000 stam.jedin. 75.000.000 Program 4.3. 180KM/ stam.jedin. 500.000 stam.jedin. 90.000.000 Program 4.4. 3200KM/stam.jedin. 50.000 stam.jedin. 160.000.000 Program 4.5. 100KM/ stam.jedin. 800.000 stam.jedin. 80.000.000 Program 4.6. 1000KM/stam.jedin. 200.000 stam.jedin. 200.000.000 Program 4.7. 100KM/ stam.jedin. 800.000 stam.jedin. 80.000.000 Program 4.8. 6500KM/stam.jedin. 800.000 stam.jedin. 520.000.000 Program 4.9. 800KM/ stam.jedin. 800.000 stam.jedin. 640.000.000

Program 4.10.

3000KM/stam.jedin. 200.000 stam.jedin. 600.000.000

Ukupno 2.515.000.000

Izvor: proračun autora

5. ZAKLJUČAK

Mikrokreditne organizacije u Bosni i Hercegovini su uspjele konsolidovati svoje poslovanje, nakon gubitaka prouzrokavanih svjetskom finansijskom krizom, prvenstveno izgradnjom sistema upravljanja rizicima, povećanjem kompetencija osoblja i pojačanim sistemima internih kontrola. Ove činjenice kao i nepobitni potizitvni utjecaji na stanovništvo BiH, od kojih su neki spomenuti u radu, kao i predloženi inovirani programi rada su argumenti s kojima iste trebaju ići prema zakonodavnim vlastima u BiH s ciljem dobivanja mogućnosti razvijanja i ponude novih proizvoda i usluga svojim klijentima koje do sada zbog zakonske regulative nisu bile u mogućnosti pružati. Vlastitim dugogodišnjim radom na terenu kao kreditni službenik i brenš menadžer uvidio sam da se stanovništvu može, ukoliko dođe do promjene zakonske regulative, pružiti veliki broj usluga koje se ne tiču direktno finansiranja, nego ušteda na raznim osnovama, pa npr. kad bi se uspostavio sistem elektronskog plaćanja usluga, stanovništvo bi ostvarivalo uštede na vremenu i putnim troškovima do uplatnih mjesta u gradu, pripremiti stanovništvo na promjene koje se predviđaju u obrazovanju a tiču se elektronske komunikacije sa nastavnicima i praćenja uspjeha djece itd. Pored ovoga, promjenom zakonske regulative potrebno je omogućiti mikrokreditnim organizacijama da, pored finansiranja isključivo poduzetničkih aktivnosti stanovništva, mogu finansirati i aktivnosti koje će na kraju donijeti racionalizaciju troškova domaćinstva, a ušteđena sredstva dalje koristiti za poboljšanje drugih segmenata, npr. za obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i sl. čime bi mikrokreditne organizacije bile u situaciji da redefinišu misije i vizije i obuhvate veći broj usluga i proizvoda koje bi ponudile stanovništvu BiH, a ove programe bi provele projektom kompjuterizacije ruralnih područja.15 Ovim se, također, otvara velika perspektiva u oblasti koja je danas sve popularnija

13 Jedinična cijena koštanja investicije je određena u odnosu na cijene koštanja elemenata na tržištu koji su

definisani pojedinim programima. 14 Potencijal za investiranje određen je na sljedeći način: za programe 1 i 6 tako što je pretpostavljeno 200.000

potencijalnih domaćinstava kao investitori, za programe 2 i 4 50.000 potencijalnih domaćinstava, a da je prosječna kvadratura ovojnice objekta stanovanja 100m². Za programe 8 i 9 pretpostavljeno je 800.000 domaćinstava investitora, za program 3 500.000 domaćinstava, za program 10 200.000 domaćinstava i programe 5 i 7 po 800.000 domaćinstava investitora. Procjena mogućih domaćinstava investitora je vršena na osnovu ankete o potrošnji domaćinstava preuzetoj sa http://www.bhas.ba/ankete/hbs_07_000-bh.pdf, i to iz tabele 4.3. prema kojoj 245000 domaćinstava ima grijanje a 807626 nema grijanje, grafikonu 4.3. iz kojeg se vidi da tek 9,7% domaćinstava ima mašinu za suđe i 5,1% domaćinstava ima uređaje za hlađenje. Prema istom izvoru u BiH ima 1.054.613 domaćinstava.

15http://www.bhas.ba/ankete/hbs_07_000-bh.pdf, tabela 4.12. , tek 10,9% domaćinstava ima priključak interneta (pristupljeno 8.10.2012)


u BiH a to je energijski menadžment tj. uštede energije ili energijska efikasnost. Poznato je da zemlje Evropske unije svoj održivi razvoj zasnivaju upravo na konceptu energijske efikasnosti i korištenju obnovljivih izvora energije. Finansiranje ovakvih projekata, čiji sam potencijal procijenio na 2.515.000.000 KM, kreditima mikrokreditnih organizacija čiji bi investitori bili stanovništvo BiH, od strane mikrokreditnih organizacija bi bio veliki zamah za građevinsku industriju i industriju građevinskih materijala, a za stanovništvo alat za racionalizaciju kućnog budžeta, što bi doprinijelo zamahu u razvoju poslovanja u BiH.

INNOVATIVE BUSINESS PROGRAMMES OF MICROCREDIT ORGANIZATIONS IN BOSNIA AND HERZEGOVINA

SUMAMARY

Microcredit organizations had positive effect on economic development of Bosnia and Herzegovina in the previous period of their operating. Moreover, in one period of time, they were the leading strenght of the society in the way that they were stimulating entrepreneurship through financing of micro and macro enterprises. The Governor of CBBiH had positive attitude regarding MKO and he expressed it in several occations during the ceremonial conference of the MKO association in December 2005 and at the annual conference of EFSE-fond in May 2012. However, the legislation and new regulator's decisions prevent MKO from achieving the previous results, and even question MKO's mission. Beside the negative effects that such measures have on microcredit sector, this could also effect on 10% of BiH population. Those effects could be seen in breaking the chain of financing their entrepreneurial activities as well as possibilities of future investments that are not connected to the area of entrepreneurship, which would be the innovation in MKO's management and would lead to various savings. Thus, the funds from household budget would be exempt and available for new investments. About 2.515.000.000 BAM would be invested in the proposed innovative programme for MKO business. That would reflect on the increase of employment in the local community, it would encourage domestic construction building, metal processing industry and it would lead to the increased spending in the area of trade and service. However, these programmes can not be carried out without the reforms in legislative area of MKO's management. If legislative authority does not install these reforms, it questions the possibility of any progress for those 10% of BiH population and thus decreases the potential for business development of the industrial branches mentioned earlier.

Key words: microcredit organizations ,applying of legislation, foreign business programme, rationalisation of household costs

LITERATURA

1. Dunn E.(2003): Izvještaj o početnom istraživanju, komponenta procjena uticaja, Impact LLC,LIPII,

2. Yunus Muhammad, 2007. Bankar siromašnih. Zagreb: Masmedia

3. Crnkić K. i Halilbašić M., 2007. Mikrokreditne organizacije u BiH, Ekonomski fakultet u Sarajevu, Zbornik radova, No.27

4. Crnkić K., Čizmić E., Šunje A., 2010. Mikrokrediti kao“ conditio sine qua non“ razvoja inicijalne poduzetničke aktivnosti“, Ekonomski fakultet u Zenici, Konferencija razvoj poslovanja 2010, zbornik radova


5. Crnkić K., Serdaraević N., Determinante inovativnih modela financiranja kao nadomjestka “seed“ kapitala mikro, malih i srednjih poduzeća, Ekonomski fakultet u Zenici, Konferencija razvoj poslovanja 2009, zbornik radova

6. Rička Ž.: Pravci transformacije MKO u BiH, Ljetni univerzitet u Tuzli 2009.g., Globalana ekonomska kriza i bankarski sektor, zbornik radova

7. Rička Ž.: „Održivost mikrokreditnih organizacija u BiH“, Ekonomski fakultet u Zenici, Konferencija razvoj poslovanja 2010, zbornik radova

8. Anketa o potrošnji domaćinstava u BiH 2007- Siromaštvo i uvjeti života, dostupno na http://www.bhas.ba/ankete/hbs_07_000-bh.pdf (pristupljeno 7.10.2012.g.)

9. Zakoni o mikrokreditnim organizacijama, „Sl.novine FBiH“, br. 59/06 i „Sl.glasnik RS“, br.64/06


Adaleta Bedak-Tahirović1

Dževad Zečić2

PRIMJER KORIŠTENJA TEORIJE IGARA PRI IZBORU STRATEGIJE U KONFLIKTNIM SITUACIJAMA POGODAN ZA KORIŠTENJE U

NASTAVNOM PROCESU

SAŽETAK

U procesu donošenja poslovnih odluka, kako unutar preduzeća tako i u njegovoj interakciji na tržištu, često se javlja situacija u kojoj dolazi do suprotstavljenih mišljenja, interesa i pogleda između dvije ili više strana. Postoji više matematičkih modela koji se mogu koristiti u analizi i rješavanju konfliktnih situacija preduzeća u njegovoj interakciji sa tržištem. U ovom radu korištena je teorija igara u cilju donošenja adekvatne odluke u konfliktnoj situaciji. Cilj rada je prikaz primjera koji bi se mogao koristiti u nastavnom procesu u svrhu jasnije ilustracije korištenja teorije igara u ekonomskim problemima. Birani primjer je vezan za tri konkurentna preduzeća koja biraju svoju strategiju cijena kojom nastupaju na tržištu, a koji moraju uzeti i analizu strategija ostalih preduzeća. Strateška interakcija između ovih preduzeća, koja se bave proizvodnjom mlijeka i koja imaju za cilj maksimiziranje tržišnog učešća, daje mogućnost primjene teorije igara. Za utvrđivanje ravnotežne tačke koja predstavlja izbor optimalne strategije korišten je softverski paket Gambit 0.2007. Ravnotežna tačka identifikuje one strategije koje će omogućiti za svako preduzeće maksimalno stabilnu vrijednost profita. Jednostavnost prezentiranog primjera ga čini odgovarajućim da se koristi kao nastavna jedinica u cilju ilustriranja mogućnosti primjene matematičkog modela u procesu donošenja odluka u konfliktnim situacijama.

Ključne riječi: konflikt, teorija igara, strategija, ravnotežna tačka

JEL: C7, C0

1. UVOD

Menadžersko odlučivanje u konfliktnim situacijama sa kojima se menadžeri stalno susreću je pod utjecajem cjenovne osjetljivosti potrošača i transparentnosti akcija u vezi sa cijenom u odnosu na konkurenciju. Preduzeće sa svojom cjenovnom politikom mora pratiti cijene konkurencije kako bi se na osnovu toga donijela odluka o višoj cijeni, nižoj cijeni, ili zadržavanje postojeće cijene. Donošenje poslovne odluke u slobodnoj tržišnoj privredi implicira rizik za negativne efekte koji mogu nastupiti kao rezultat donesene odluke.

Cilj rada je prikaz primjera koji bi se mogao koristiti u nastavnom procesu u svrhu jasnije ilustracije korištenja teorije igara u ekonomskim problemima. Prezentirana je mogućnost primjene teorije igara s primjerom tržišne interakcije triju preduzeća koja se bave proizvodnjom mlijeka. Njihov cilj je maksimiziranje tržišnog učešća. Sva tri preduzeća nude isti proizvod na istom tržištu. Birajući strategiju cijene kojom će nastupiti na tržištu preduzeća, moraju analizirati strategiju svojih protivnika. Kako se prilikom tih strategija njihovi interesi sukobljavaju, to ih dovodi do konfliktne situacije koja se javlja u svim fazama analize strategija. Prikazani primjer i primjer dat u knjizi3 mogu predstavljati cjelinu nastavne jedinice posvećene upotrebi teorijе igara u konfliktnim situacijama.

1 Mr. sc., viši asistent, Ekonomski fakultet Univerziteta u Zenici, Bosna i Hercegovina 2 Dr. sc., redovni profesor, Ekonomski fakultet Univerziteta u Zenici, Bosna i Hercegovina 3 Kozarević Safet, Konflikt i teorija igara, Tuzla, 2009, str.163-184.


Konfliktna situacija se može definisati terminima teorije igara poštujući aksiomatiku i metode ove teorije. Teorija igara u terminološkom i aksiomatskom smislu daje dobru osnovu za opis konflikata i puteva njihovog rješavanja. U teoriji igara se obrađuje način na koji se igrači odlučuju za strategiju, koja procjenjuje namjere drugih sudionika u igri. Glavni cilj teorije igara je određivanje optimalne strategije koju će primijeniti svaki pojedinac u igri. Za preduzeće koje određuje cijenu, moguća je jedna od strategija: zadržavanje postojeće cijene, smanjenje ili povećanje. Optimalna strategija je strategija koja svakom igraču maksimizira njegov očekivani rezultat. Za kvantitativnu analizu i implementaciju algoritma teorije igara korišten je softverski paket Gambit 0.2007 koji je omogućio obradu i prezentaciju prikupljenih podataka.

2. Ravnotežna tačka

Sva preduzeća koja su prisutna na tržištu vode računa o svom profitu nastojeći ga maksimizirati. Način na koji preduzeće želi povećati svoj profit ne zavisi samo od strategije preduzeća već i od strategije konkurenata. Kako strategija svakog preduzeća zavisi od strategije ostalih preduzeća na tržištu, tako dolazi do strateške interakcije između preduzeća. Preduzeća su zbog svojih strategija u konfliktnoj situaciji. Potreba za utvrđivanjem ravnotežne tačke u kojoj je određena optimalna strategija za sva preduzeća, postoji u strateškoj interakciji, jer svako preduzeće spoznavši koja je to strategija nema interesa da je mijenja. Nobelovac John.F.Nash je dokazao postojanje ravnoteže u strateškim interakcijama konačnog broja preduzeća koja je poznata kao Nashov eqvilibrij. Nashov eqvilibrij je prisutan pri onoj kombinaciji strategija koja je stabilna za preduzeća koja su u strateškoj interakciji, tako da nijedno od tih preduzeća nema potrebu da odstupi od svoje strategije ako se svi ostali pridržavaju te kombinacije strategija. Nalaženje Nashove ravnoteže se sastoji iz dva koraka:

Naći najbolji odgovor jednog preduzeća na datu strategiju drugog igrača,

Utvrditi koja kombinacija strategija predstavlja uzajamno najbolje odgovore.

U interakciji učestvuje veći broj preduzeća koja imaju na raspolaganju veći broj strategija. Utvrđivanje ravnotežne tačke za n>2 igrača i n>2 strategija je proces koji je komplikovan za ručno provođenje, tako da bez podrške posebnih softverskih paketa nije lako izvodljivo.

3. Primjer

U ovom primjeru imamo tri mljekare. Sve tri mljekare su svjesne činjenice da svaka mora da uloži maksimalan napor kako bi za sebe vezala što veći broj potrošača. Kako svaka mljekara u odabiru svoje strategije cijena mora uzeti u obzir i strategiju svojih konkurenata, potrebno je identifikovati ravnotežnu tačku. Ravnotežna tačka identifikuje one strategije koje su za njih samopodsticajne. Mljekare žele da maksimiziraju svoje tržišno učešće vezujući što veći broj potrošača kroz jednu od tri strategije: 1. smanjenje cijene, 2. zadržavanje postojeće cijene i 3. povećanje cijene. Anketa koja je dala podatke sadržavala je ista pitanja koja su se nalazila u pripremljenom obliku za sve potrošače. Anketom je identifikovan broj litara mlijeka koji se distribuira u toku jednog mjeseca u jednu biranu trgovinu. Mljekara Zenica distribuira 2010 litara, Milkos 570 litara i Meggle 220 litara. Anketirano je 113 potrošača koji kupuju mlijeko mljekare Zenica, 32 mljekare Milkos i 32 mljekare Meggle u odabranoj trgovini. Pitanja su postavljena na način koji na osnovu ponuđene tri strategije određuje broj potrošača za svaku mljekaru. Unosom podataka iz ankete u softverski paket Gambit utvrđena je matrica plaćanja za sve tri mljekare koja određuje broj potrošača u odnosu na biranu strategiju.


Slika 1.: Matrice plaćanja za sve tri mljekare

Na osnovu formiranih matrica utvrđuje se ravnotežna tačka algoritmom Nashovim ekvilibrijem.

Slika 2.: Nash equilibria

Ravnotežna tačka ostvarena pri kombinaciji strategija 2,2,2 pri čemu će plaćanja za igrače biti redom 2011, 669, 279 kako se vidi sa slike 3.

Slika 3.: Rezultat utvrđivanja ravnotežne tačke


Ravnotežna tačka odredila nam je pri kojoj će kombinaciji strategija mljekare ostvariti ravnotežu i to tako da niti jedna od njih odabirom te strategije neće imati veći broj kupaca, naravno, pod uvjetom da i te mljekare odaberu strategiju iz ravnotežne tačke. U ovom primjeru utvrđeno je ravnotežnom tačkom da su samopodsticajne strategije za mljekare redom 2, 2, 2 što bi značilo zadržavanje postojeće cijene za sve tri mljekare. Ovim odabirom ni jedna od njih nema interesa da odabere neku drugu strategiju. Analiziranjem slike 3. uočava se da ako bi mljekare 2 i 3 zadržale svoje strategije, a mljekara 1 odabrala strategiju 1 ili 3, onda bi ona imala manja plaćanja tj. manji broj potrošača. Posmatranjem sa aspekta mljekare 2, tj. ako bi mljekare 1 i 3 zadržale svoje strategije, a mljekara 2 odabrala strategiju 1 ili 3, to bi njena plaćanja bila manja. Isto tako, ako bi mljekara 3 odabrala strategiju 1 ili 3, a mljekare 1 i 2 zadržale strategiju 2, to bi plaćanja za mljekaru 3 bila manja. Svim mljekarama je, dakle, u interesu da odaberu strategiju 2. Daljnjom analizom vidljivo je da mljekare sve i da zadrže strategiju postojeće cijene nemaju veći broj potrošača. Razlog leži u činjenici da bi tako odabrane strategije uvijek bile nepovoljnije bar za jednu mljekaru u odnosu na stategiju iz ravnotežne tačke.

4. ZAKLJUČAK

U radu je predstavljena upotreba teorija igara sa praktičnim primjerom kreiranja cijena proizvoda na tržištu kao i izbor optimalne strategije. Jednostavnost odabranog primjera i upotreba teorije igara pri njegovom rješavanju čini ovaj primjer adekvatnim za korištenje u edukativne svrhe. Uz usvajanje znanja za rad u bilo kojem softveru koji pronalazi Nashov eqvilibrij kod ovakve vrste problema pronalazak rješenja u ovako često prisutnom ekonomskom problemu postaje trivijalan. Konačan ishod procesa donošenja odluke o izboru optimalne strategije usvojenim znanjem može dovesti do određenog stepena uspjeha u ostvarenju većeg profita za svako preduzeće na tržištu.

EXAMPLE OF USING A GAME THEORY MODEL AS AN OPTION IN CONFLICT SITUATIONS USEFUL FOR TEACHING PROCESS

ABSTRACT During the decision making process within a company or its interactions with outside world, it frequently occurs that such process is a consequence of a conflict between two or more rival companies. There exist several mathematical models that can be used in such an environment. In this work, we have used a game theory model in order to find an appropriate decision in a conflict situation. The main goal of the paper is to illustrate an example which could be potentially used for educational purposes. The example considers the decision making process of three rival companies in which the companies also have to take the rival strategy into account. Strategic interaction between the rival companies provides a possibility for using a game theory as a mathematical model to solve and understand such a problem. The software package Gambit has been used in order to find a stable equilibrium point which provides the maximum possible profit for each company. The simplicity of the presented example makes it suitable to be utilized as a teaching unit to explain how a mathematical model might be used in a decision making process under conflict situations.

Key words: conflict, theory game, strategy, equilibrium point


LITERATURA

1. Kelly, A., 2003. Decision Making Using Game Theory. Cambridge University Press.

2. Kozarević, S., 2009. Konflikt i teorija igara. Tuzla:Off-Set.

3. McMillan J., 1996. Games, Strategies and Managers: How Managers Can Use Game Theory to Make Better Business Decisions. USA:Oxford University Press.

4. Osborne M. J., Rubinstein A., 1994. A course in Game Theory. London: The MIT Press, Cambridge, Massachusetts.

5. Pavličić, D., 2010. Teorija odlučivanja. Beograd: Ekonomski fakultet u Beogradu.

6. Stojanović, B., 2005. Teorija igara: Elementi i primena. Beograd: Službeni glasnik.

7. Von Neumann, J., Morgenstern O., 1980. Theory of games and economic behaviour. Princeton Univ. Pr.

8. Zahirović S., Kozarević S., 2003. Modelski koncept generiranja ravnoteže strategija u uslovima konkurencije korištenjem nekooperativnih igara. Ekonomski fakultet Univerziteta u Tuzli: Ekonomska revija 1, str. 111-119.

9. http://www.gambit-project.org/doc/index.html



Mirsad Isaković1

Rifet Đogić2

Dženan Kulović3

Asmir Šabanović4

DOMINANTNI STILOVI VODSTVA U MALIM I SREDNJIM PREDUZEĆIMA ZENIČKO-DOBOJSKOG KANTONA

SAŽETAK

Cilj rada je ukazati na neprocjenjivu važnost različitih stilova vodstva odnosno objasniti teorije vodstva, stilove vodstva kao i dominantne stilove vodstva u malim i srednjim preduzećima na području ZE-DO kantona. U okviru glavnog dijela definisan je sam pojam vođenja, definicija liderstva, njegove karakteristike te razlike između menadžmenta i vodstva, gdje je vodstvo, kako je već i spomenuto, uži pojam od menadžmenta, odnosno samo jedna od njegovih funkcija. U nastavku glavnog dijela dat je kratak osvrt na različite pristupe izučavanja vodstva, kao i teorije vodstva, dok su prodobnije predstavljeni različiti stilovi vodstva, počevši od trait pristupa kao najstarijeg (klasičnog) pristupa pa do savremenih stilova vodstva, koji su detaljno opisani u nastavku rada, a koji pokazuju kako su se vođe ponašale kroz različite periode. Na kraju, najvažniji i najobimniji dio glavnog dijela jesu empirijska istraživanja dominantnih stilova vodstva, konkretno u malim i srednjim preduzećima Zeničko-dobojskog kantona, koji će pokazati koji su najčešći stilovi vodstva na našim prostorima u odnosu na stilove prezentirane u ovom radu i detaljnije ih razmotriti u završnici kroz statističke podatke i grafikone.

Ključne riječi: vođenje, menadžment, ponašanje, stilovi vođenja

1. UVOD

Liderstvo se može definirati na mnogo načina, te postoji onoliko definicija liderstva koliko postoji i autora koji su ga pokušali definirati. U ovom radu istaknuta je sljedeća definicija po kojoj je liderstvo proces kojim pojedinci utječu na grupu pojedinaca kako bi usmjerili napore u ostvarivanju konkretnog organizacijskog cilja. (Hadžiahmetović, Kulović, Jurešić, 2006:430)

Izrečena definicija podrazumijeva nekoliko ključnih komponenti:

liderstvo je proces,

liderstvo uključuje utjecaj,

liderstvo se javlja unutar grupnog konteksta.

Liderstvo kao proces znači da on nije karakteristika ili obilježje, nego uzajamni proces koji se odvija između lidera i njegovih/njenih sljedbenika. Uzajamni proces podrazumijeva da vođa utječe na sljedbenike, ali da je i on sam pod utjecajem sljedbenika. Definirano na ovaj način, liderstvo je dostupno svima, a ne samo pojedincima koji posjeduju određene karakteristike. Liderstvo inkorporira utjecaj i

1 Mr., Ministarstvo finansija Vlade ZE-DO kantona, Kučukovići 72000 Zenica 2 Prof. dr., Ekonomski fakultet Univerziteta u Zenici, Travnička 1 72000 Zenica, [email protected] 3 Mr. sc., Ekonomski fakultet Univerziteta u Zenici, Travnička 1 72000 Zenica, [email protected] 4 dipl. ecc, 72000 Zenica, [email protected]


bavi se time kako pojedinac utječe na sljedbenike. Liderstvo bez utjecaja ne postoji. Ono se javlja u grupi i uključuje utjecaj na grupe pojedinaca koji imaju zajednički cilj. Lideri fokusiraju svoju energiju ka pojedincima koji pokušavaju da ostvare nešto zajedničkim snagama. Dakle, uspješan lider mora posjedovati znanja i sposobnosti da radi sa različitim aspektima motivacije, komunikacije, interpersonalnih veza, timskog rada i grupne dinamike. U uvjetima brzih tehnoloških promjena, sve većih pritisaka globalne konkurencije, vođa mora da ima viziju, da okupi i motivira druge ljude da rade na nekom poslu, da bude sposoban da identifikuje barijere i da radi na njihovom otklanjanju.

Vođenje je kompleksan proces inspiracije, utjecaja i usmjeravanja drugih na sudjelovanje u zajedničkim naporima. Kako bi potakle sudjelovanje, vođe zamjenjuju svoj autoritet i moć osobnim atributima, vizijama i socijalnim vještinama. Uloga vođe nije manipuliranje svojim saradnicima, nego prepoznavanje onoga što ih motivira. Zaposlenici će rado slijediti onog menadžera koji im osigurava zadovoljenje njihovih vlastitih potreba ili ciljeva.

Dobro vodstvo je pretpostavka za ostvarivanje uspješnog vođenja, a time i upravljanja i cjelokupnog menadžmenta. Stoga vodstvu treba posvetiti izuzetnu pažnju, jer od njega u velikoj mjeri zavisi uspješnost preduzeća.

Moderna istraživanja o vodstvu stavljaju akcenat na 3E:

1. Empowering (delegiranje dijela moći na članove organizacije preduzeća),

2. Encouraging (ohrabrivanje članova organizacije preduzeća),

3. Enabling (omogućavanje članovima organizacije da dostignu svoj puni potencijal).

Vodstvo treba da bude usmjereno na: izvršavanje zadataka pomoću pojedinaca i grupa, odnosno na ispunjenje potreba i očekivanja pojedinaca i grupa. U tom smislu efektivno i efikasno vodstvo treba istodobno ispunjavati tri grupe međusobno povezanih potreba, i to:

a) Potrebe posla (koji se mora izvršiti). Treba planirati, rasporediti zaduženja, postaviti ciljeve pojedincima, postaviti standarde, sistemski vrednovati učinke članova grupe, odnosno težiti ostvarenju ciljeva grupe ili će izgubiti njeno povjerenje, što će za posljedicu imati frustraciju i razočarenje članova, kritiziranje vođe, te nerijetko i raspad same grupe.

b) Potrebe grupe odnose se na timski duh i moral (održavanje grupe putem efikasne komunikacije, disciplinskih i drugih mjera za pospješivanje timskog rada). Vođe nameću disciplinu kako bi spriječili nanošenje štete ukupnim naporima grupe. Vođe bi morale predstavljati uzor, sami ne bi smjeli kršiti pravila, te ne bi smjeli favorizirati jedne ili pak nametati nerazumne obaveze drugim članovima grupe.

c) Individualne potrebe članova grupe zahtijevaju da vođa mora otkriti šta svaki član želi od grupe te kako se ove potrebe mogu zadovoljiti i stopiti u zahtjev grupe.

Navedene grupe potreba su međusobno povezane, jer aktivnosti na jednom području utječu i na ostala područja, a sadržaj njihovog posla će se mijenjati u skladu sa općom situacijom, što ukazuje na kontigencijski karakter ovog pristupa. (Kurtić, Kulović, 2011: 34) S obzirom da uspješnost i efikasnost vodstva ne ovisi samo o vođama, već i o pojedincima i grupama koje vode, pred vodstvo se postavlja zadatak da što uspješnije utječu na njihovo ponašanje i djelovanje, tako da se postižu svestrana zadovoljstva.

Pri ostvarivanju ovog zadatka vođe moraju imati na umu osnovno načelo vodstva koje glasi: “S obzirom da ljudi nastoje slijediti one koji im nude sredstva za zadovoljavanje njihovih vlastitih ciljeva, to znači da što menadžeri više razumiju ono što motivira podređene i kako ta motivacija djeluje, te što više u provođenju svojih akcija koriste to razumijevanje, to će, vjerovatno, biti uspješniji kao vođe.“ (Kurtić, Kulović, 2011:35)


2. Različiti pristupi izučavanju vodstva (liderstva)

Vodstvo kao pojam prvo se pojavilo u neekonomskim društvenim teorijama i po tim teorijama vođa je osoba koja, svojim riječima i/ili ličnim primjerom, izrazito utječe na ponašanje, razmišljanje i emocije značajnog broja ljudskih individua (sljedbenika ili opće populacije). (Kurtić, Kulović, 2011:103)

U literaturi je prisutno više različitih klasifikacija modela i pristupa vodstvu. Različitosti su rezultat različitih aspekata promatranja i analitičkih okvira koji su iz toga proizašli. U nastavku će se ukratko sagledati tri najčešće klasifikacije pristupa, odnosno okvira za izučavanje vodstva, i to: (1) Nahavandijev hronološki okvir, (2) Buchananov i Hurczynskijev prošireni hronološki okvir i (3) Yuklova klasifikacija. (Kurtić, 2011:490)

Nahavandijev hronološki okvir za moderno naučno izučavanje vodstva obuhvata tri perioda: (a) trait period, od kraja 19. stoljeća do sredine 40-tih godina 20. stoljeća; osnovna odrednica ovog pristupa je vjerovanje da se vođe rađaju, a ne stvaraju; (b) period izučavanja vodstvenog ponašanja (stila), nastavlja se na prethodni period i traje do početka 70-tih godina 20. stoljeća; u fokusu je ono šta vođe rade, a osnova ocjenjivanja vođe je njegovo ponašanje; (c) period izučavanja uvjetovanog leadershipa, što datira od početka 60-tih godina 20. stoljeća. Ključna karakteristika ovog pristupa je, zapravo, pretpostavka da situacija u kojoj vođe obavljaju svoju ulogu u najvećoj mjeri određuje osobine, stil i ponašanje efektivnog vođe. (Kurtić, 2011:491) Buchananov i Hurczynskijev prošireni hronološki okvir za izučavanje vodstva, slično kao i kod Nahavandijevog okvira, naznačuje određene periode u kojima su dominirale sljedeće pretpostavke:

Otkrivanje obilježja do kraja 40-tih godina prošlog stoljeća,

Savjetovanje u pogledu stila (stilski pristup) dominirao do 60-tih godina,

Uklapanje u kontekst do početka 80-tih,

Novi leadership (alternativni pogled) tokom 80-tih i 90-tih godina,

Vodstvo kao raspršena uloga tokom 80-tih i 90-tih godina

Novi pogledi koji pod upitnik stavljaju vrijednosti vodstva (vođa) kao takvog, fokus na vještine upravljanja promjenama, početak 21. stoljeća.

Yuklova klasifikacija pristupa temelji se na tome koja od tri ključne varijable vodstva (karakteristike, ponašanje i način korištenja moći vođa, karakteristike članova-sljedbenika i karakteristike situacije) je u fokusu istraživanja. Iz toga je proistekla sljedeća klasifikacija pristupa:

Trait pristup – u fokusu istraživanja karakteristike vođa,

Bihevioristički pristup – u fokusu ponašanje vođa,

Moć-utjecaj pristup – u izučavanju vodstva pristupa se sa aspekta moći i utjecaja vođa,

Situacijski pristup – u fokusu izučavanje situacije u kojoj vođa djeluje,

Interaktivni pristup – uključuje dvije ili više varijabli pri ocjeni efektivnosti vođa,

Nivo konceptualizacije (poimanja) vodstva.

3. Teorije vodstva

Postoje mnogobrojne teorije o ponašanju i stilovima liderstva. Cilj svih teorija je da objasne zašto su neki menadžeri uspješni, a drugi ne. Liderstvo se još uvijek smatra jednim od najraširenijih i najmanje shvaćenih fenomena na zemlji, kao i jednim od najtežih koncepata u studijama o menadžmentu. Za sada ne postoji jedan općeprihvaćen model koji bi dao jednoobrazan odgovor na pitanje o uspješnosti


menadžmenta. Različite tradicionalne teorije i modeli se sistematiziraju, radi preglednosti i radi lakšeg razumijevanja, u četiri kategorije (Hadžiahmetović, Kulović, Jurešić 2006:435):

Teorije ličnosti

Teorije stila ili bihevioralni pristupi

Kontingencijske teorije ili situacijske teorije

Genetička teorija

Teorija put do cilja

4. Empirijsko istraživanje dominantnih stilova vodstva u malim i srednjim preduzećima Zeničko-dobojskog kantona

4.1. Metodologija istraživanja

Kod prikupljanja podataka za mjerenje definisanih varijabli istraživanja zadane teme korištena je tehnika anonimnog anketnog upitnika metodom slučajnog uzorka. Deset preduzeća je pokazalo razumijevanja i odvojilo vremena za provođenje anketnog upitnika. Sa svakim od navedenih ispitanika obavljen je kratak uvodni razgovor o anketnom upitniku. Napomenuto je da se radi o upitniku koji neće ugroziti njihovu anonimnost, niti ugled preduzeća koje vode. Dalje, upitnik5 sadrži 17 pitanja koja unaprijed imaju ponuđene odgovore među kojima će ispitanici, ovisno o svojim stavovima i mišljenjima koja se odnose na zadanu temu, izabrati određeni odgovor.

4.2. Sastav i struktura upitnika

Upitnik sadrži 17 pitanja koja unaprijed imaju ponuđene odgovore koje će ispitanici birati na osnovu svog mišljenja i stava. Prvi dio pitanja odnosi se na samog ispitanika, odnosno njegove opće podatke, kao što su: starosna skupina kojoj pripada, školska (stručna) sprema, vrsta stručne spreme, naziv radnog mjesta, broj zaposlenih koje vodi itd. Drugi dio pitanja se odnosi na preduzeće koje vode kao: pravni oblik preduzeća, osnovna djelatnost preduzeća itd. Treći dio se odnosi na stilove vođenja kao što su: osobine vođe, karakteristike vođe i njihov odnos sa zaposlenima. Rezultati istraživanja su predstavljeni u nastavku rada.

5. Prezentacija rezultata istraživanja

5.1. Analiza profila preduzeća

Kao što je već istaknuto u prethodnom dijelu rada, prva grupa pitanja odnosi se na opće podatke, odnosno na podatke o osobama koje se nalaze na čelu preduzeća i koje nose najveći dio odgovornosti.

5 Dio upitnika koji se odnosi na istraživanje dominantnih stilova vodstva i metodologija za potrebe ovog

istraživanja baziran je na knjizi Menadžment-teorija menadžmenta i veliko empirijsko istraživanje u Hrvatskoj autora Pere Sikavice i Fikrete Bahtijarević-Šiber, Masmedia, Zagreb, 2004.


Slika 1. Starosna skupina nadređenih

Izvor: Istraživanje provedeno za potrebe rada (septembar 2012.g)

Slika 1. pokazuje starosnu skupinu vođa/lidera koji su na rukovodećim pozicijama. Dominiraju nadređeni starosne dobi od 40 do 50 godina (40%), što jasno pokazuje da se na rukovodećim funkcijama nalaze osobe sa iskustvom i povjerenjem kao najvažnijim elementom. Također, dominantan je i broj nadređenih sa preko 50 godina starosti (30%). Oko 20% čine lideri od 31 do 40 godina, dok je najmanje zastupljena skupina do 30 godina starosti (10%). Važno je napomenuti spol nadređenih u preduzećima, koji prema istraživanju pokazuje da se 90% ispitanih odnosi na mušku populaciju, dok je samo jedna osoba ženskog spola na rukovodećoj funkciji. Slika 2 jasno pokazuje da je muška populacija apsolutno dominantna kada su u pitanju rukovodeće pozicije.

Slika 2. Spol

Izvor: Istraživanje provedeno za potrebe rada (septembar 2012. g.)

Sljedeća pitanja odnose se na školsku (stručnu) spremu, kao i vrstu stručne spreme koju posjeduju. Oko 50% su lideri sa visokom stručnom spremom, dok su 20% njih magistri nauka, što i nije na zavidnom nivou. (Slika 3).

10%

20%

40%

30%

Starosna skupina

do 30 godina

od 31 do 40

od 40 do 50

preko 50


Slika 3. Školska (stručna) sprema


Kada je riječ o vrsti stručne spreme, najviše je zastupljena ekonomska (50%), zatim tehnička (40%), dok neznatan broj (10%) spada u ostale vrste. (Slika 4)

Slika 4. Vrsta stručne spreme


Naredno pitanje odnosi se na naziv radnog mjesta, odnosno funkciju koju lideri obavljaju u preduzeću. Najveći procenat odnosi se na funkciju direktora preduzeća (80%), pomoćnik direktora (10%), te direktor filijale (10%). (Slika 5)

20%

10%

50%

20%

Školska sprema

magistar nauka

magistar specijalist

visoka strucnasprema

srednja strucnasprema

50%

40%

10%

Vrsta stručne spreme

ekonomska

tehnicka

drugo


Slika 5. Naziv radnog mjesta


Naredna slika (Slika 6) predstavlja mobilnost i napredak u karijeri sagovornika gdje se došlo do sljedećih rezultata. Sadašnje preduzeće je preduzeće prvog zaposlenja za 20% menadžera koji su svoju karijeru započeli u tom preduzeću i, zahvaljujući svojim karakteristikama, postali vođe. Također, za 20% ispitanika sadašnje preduzeće je preduzeće drugog zaposlenja, dok najveći procenat (30%) otpada na vođe čije je sadašnje preduzeće, preduzeće trećeg zaposlenja.

Slika 6. Broj preduzeća u kojima su sagovornici radili i obavljali aktivnosti menadžera


Druga grupa pitanja odnosi se na strukturu anketiranih preduzeća sa pravnog aspekta. Kada je u pitanju pravni oblik preduzeća, najveći udio, njih 70%, čini društvo sa ograničenom odgovornošću, zatim najmanje njih 10% su dionička društva, dok se neznatno veći udio odnosi na ostale oblike organizovanja (20%). (Slika 7).

10%

80%

10%

Naziv radnog mjesta

dir.filijale

direktor

pom.direk.


Slika 7. Struktura preduzeća prema pravnom obliku


Slika 8 odnosi se osnovnu djelatnost kojom se bavi preduzeće. Najzastupljenija su preduzeća koja se bave uslužnim djelatnostima (50%), dok se proizvodnjom bavi njih 30% , a trgovinom 20%.

Slika 8. Osnovna djelatnost preduzeća


Na kraju, dva pitanja u vezi sa strukturom preduzeća odnose se na broj zaposlenih i ostvareni prihod preduzeća za proteklu godinu. Broj zaposlenih varira od preduzeća do preduzeća, pa se može reći da je minimalan broj zaposlenih 43, a maksimalan 2.042. Kada je riječ o ostvarenom prihodu, neka preduzeća nisu dala odgovor na to pitanje (povjerljivo), ali ona preduzeća koja su odgovorila na postavljeno pitanje pokazuju da je minimalan ostvareni prihod za proteklu godinu 1.000.000 KM, dok maksimalan iznosi i preko 80.000.000 KM, što ipak pokazuje da se radi o veoma profitabilnim preduzećima. (Slika 9 i 10).

10%

70%

20%

Pravni oblik preduzeća

Dionicko drustvo

Drustvo s ogranicenomodgovornoscu

Drugo

30%

50%

20%

0snovna djelatnost

Proizvodnja

Pruzanjeusluga


Slika 9. Ostvareni prihod preduzeća


Slika 10. Broj zaposlenih

Izvor : Istraživanje provedeno za potrebe rada (septembar, 2012. g.)

5.2. Analiza dominatnih stilova liderstva

Treća grupa pitanja odnosi se na stilove vođa, odnosno njihove osobine, karakteristike te ponašanje u procesu odlučivanja. Kada su karakteristike vođa u pitanju, u anketnom upitniku dato je nekoliko odgovora gdje je ispitanik od ponuđena 2 odgovora koja se nalaze u istom redu trebalo da zaokruži jedan odgovor kao što je prikazano na slici 10. U nastavku se može vidjeti da 90% ispitanika odlučuje na temelju dovoljne količine informacija, što pokazuje da su informacije veoma bitne za donošenje važnih odluka u preduzeću, kao i sam opstanak preduzeća u okruženju u kome posluje i održavanje liderske pozicije. Oko 10% ispitanika smatra da se može odlučiti i bez svih potrebnih informacija. Još jedan važan element koji karakteriše vođu jesu ciljevi kojima teže. Postotak sagovornika koji zagovaraju rad sistemom eliminacije je 80%, dok se ne dođe do cilja, a 20% zagovara odmah ciljanje cilja. Usmjerenost na efektivnost, odnosno sveukupnu uspješnost, 80% sagovornika smatra važnijom od usmjerenosti na efikasnost, odnosno odnosa inputa prema outputu. Ponovo, velika razlika se može uočiti i u omjeru pridobijanja saradnika i insistiranju na izvršenju zadataka, gdje 80% vođa više želi pridobiti svoje saradnike, nego li insistirati na izvršenju saradnika. Iz ovoga se može primijetiti da je demokratsko-participativni stil dominantan u anketiranim preduzećima Ze-Do kantona. Kada su autoriteti u pitanju, tu se javljaju podijeljena mišljenja. Oko 60% vođa su zakonski autoriteti, dok su 40% karizmatske vođe koje žele svojom osobnošću postignuti da ih ljudi slijede. Rješavanje problema u odnosu na

230000

8000000

Koliki je ostvareni prihod Vašeg preduzeća za proteklu godinu?

Minimum

Maximum

5

150

Broj zaposlenih u Vašem preduzeću je

Minimum

Maximum


usmjeravanje poslova čini omjer 7:3, što pokazuje da se 70% lidera više bavi rješavanjem konkretnih problema u preduzeću nego li usmjeravanjem poslova. Sljedeći odnos je ponovo podjednak, odnosno 60% ispitanika je sposobno nositi se s promjenama, dok ih je 40% doraslo složenosti. Na kraju, pitanje koje pokazuje koliko menadžera, a koliko vođa upravlja preduzećima Ze-Do kantona, odnosno da li rade prave stvari na pravi način (menadžeri) ili rade prave stvari (lideri). Čak 80% menadžera upravlja preduzećem, dok samo 20% otpada na vođe, što pokazuje da menadžeri ipak dominiraju u malim i srednjim preduzećima Ze-Do kantona. (Slika 11). Slika 11. Karakteristike vođa prema stilovima vođenja


Naredna slika predstavlja osobine koje karakteriziraju vođe, kao što su: sposobnost, iskustvo, odgovornost, komunikativnost, taktičnost, upornost, stabilnost, energičnost, inteligencija i snalažljivost. Većina sagovornika, čak njih 70%, smatra da je sposobnost na prvom mjestu, odnosno da je to najvažnija osobina koja karakterizira lidera. Oko 90% ispitanika iskustvo smatra drugom najvažnijom osobinom. Na trećem mjestu nalazi se odgovornost sa 60% zaokruženih odgovora od strane ispitanika, dok se na četvrtom mjestu nalazi komunikativnost (90%). Peto i šesto mjesto zauzimaju taktičnost (50%) i upornost (80%). Stabilnost je na sedmom mjestu sa 80%, dok energičnost sa 60% zauzima osmo mjesto. Deveto i deseto mjesto, ali ne i najmanje važno, po 70% zauzimaju inteligencija i snalažljivost. Dakle, sve navedene osobine, rukovodioci preduzeća smatraju izuzetno važnim osobinama koje ih karakteriziraju bez obzira na mjesto koje zauzimaju. (Slika 12).

Slika 12. Osobine koje karakteriziraju vođe prema važnosti



Sljedeća grupa pitanja posmatra odnose između vođa i njihovih podređenih, pa se prvo pitanje odnosi na delegiranje ovlasti rukovodilaca u preduzeću. Na temelju istraživanja, 70% ispitanika delegira svoje ovlasti podređenima, odnosno prenose svoje ovlasti i odgovornosti na pozicije ispod njih u hijerarhiji, dok 30% ne delegira. Neki autori u literaturi opisuju delegiranje kao veoma važnu vještinu menadžera koja diferencira uspješne od neuspješnih menadžera, a to znači povjeriti osobne moći ili funkcije drugoj osobi, pridobiti tu osobu da obavi zadatke koje bi inače sami oni morali uraditi. Ono što je bitno naglasiti je metoda, odnosno način ispunjavanja menadžerskih odgovornosti, a ne njihovog izbjegavanja, kako se to moglo pogrešno shvatiti. To je ustvari način na koji lideri postižu rezultate pomoću drugih ljudi. (Slika 13).

Slika 13. Delegiranje ovlasti


Na pitanje “Da li uključujete podređene u procesu donošenja odluka?” 60% lidera uključuje podređene u proces donošenja odluka, dok 40% njih ne uključuje, što opet pokazuje da se vođe međusobno razlikuju jedni od drugih. (Slika 14).

Slika 14. Uključivanje podređenih u proces donošenja odluka


Naredno pitanje odnosi se na vođenje koje se zasniva na sistemu kazni i nagrada. Oko 60% sagovornika zasniva vođenje na sistemu kazni i nagrada, dok 40% ne zasniva takav stil. Ovdje su također podijeljena mišljenja među liderima, gdje su u blagoj prednosti oni lideri koji svoje podređene motivišu, kako kaznama, tako i nagrađivanjem. (Slika 15).


Slika 15. Zasnivanje vođenja na sistemu kazni i nagrada


U nastavku istraživanja prezentirani su odgovori anketiranih sagovornika koji će pomoći pri diferenciranju jednog od mnogih nabrojanih stilova vodstva. Pitanja se odnose na ponašanje vođa u procesu odlučivanja, vremenu koje je potrebno za donošenje odluka te način na koji donose odluke. (Slika 16).

Slika 16. Ponašanje anketiranih vođa u procesu odlučivanja


Kao što je vidljivo na prethodnoj slici, 4 ispitanika tvrde da poslovne odluke donose rijetko sami, a isto toliko često, dok 2 ispitanika odluke donose uvijek sami. Kad je u pitanju prezentiranje odluke zaposlenima i odgovaranje na njihova pitanja, čak njih 7 često prezentira odluke zaposlenima, 2 rijetko prezentira, dok 1 uvijek prezentira svoje odluke zaposlenima. Na treće pitanje, gdje vođe iznose svoje probleme zaposlenima, uvažava njihova mišljenja i nakon toga odlučuje, 7 vođa često iznose problem zaposlenima, 2 rijetko iznose problem, dok 1 uvijek praktikuje iznošenje problema svojim podređenim. Kada je potrebno, rukovodioci mogu iskoristiti svoja ovlaštenja i tražiti od saradnika da učestvuju, odnosno donose odluke, što i sama slika pokazuje da 4 sagovornika uvijek koriste takve ovlasti, također 4 često koriste, dok 2 lidera rijetko prakticiraju takav stil. I posljednje, odlučivanje zajedno sa svojim saradnicima, 7 rukovodilaca često iskorištava tu mogućnost, 2 rijetko, dok 1 sagovornik uvijek koristi mogućnost da sa svojim saradnicima učestvuje u donošenju odluka.


Naredna slika (Slika 17) sastoji se od 11 pitanja, gdje su anketirani sagovornici odgovarali zaokruživanjem DA ili NE. I ova pitanja, kao i prethodno navedena, tiču se isključivo ponašanja vođa u preduzeću kojim rukovode, te njihovog odnosa prema podređenima, što će u konačnici zaokružiti cjelokupno istraživanje te dokazati da u anketiranim javnim preduzećima Ze-Do kantona dominira demokratsko-participativni stil vodstva. Slika 17. Ponašanje vođa u anketiranim preduzećima kojim rukovode


Svaki vođa, bez obzira na stil vodstva koji preferira, ima tendenciju da njegovo preduzeće bude što uspješnije i konkurentnije na tržištu, a sve to ne bi mogao bez saradnika (podređenih) u koje ima potpuno povjerenje i koji će ga znati slijediti. Zato je potrebno stalno razvijati ono najbolje u saradnicima, te podizati moral kako bi zajedno ostvarili željene ciljeve.Kao što je na slici prikazano, sa tim se slažu svi anketirani sagovornici (100%). Također, veoma je važno obilaziti svoje podređene na radnim mjestima, komunicirati s njima, prenositi informacije koje su potrebne za što uspješnije poslovanje. Oko 90% ispitanika obilazi svoje podređene, što pokazuje da su dobri slušatelji (70%), da tolerišu drugačija mišljenja i ne nameću silom stavove (80%), cijene ljude sa idejama i potiču saradnike na stalne inovacije (80%), dalje, održavaju svoja obećanja i odani su svom timu (90%). Koliko su odani svom poslu i opravdavaju svoje rukovodeće mjesto, pokazuje i činjenica da 80% lidera prvi dolaze na radno mjesto, a posljednji odlaze. Također, 80% ispitanika delegira većinu poslova, što pokazuje da imaju povjerenja u svoje podređene. Kada su problemi u pitanju, 80% anketiranih lidera je spremno suočiti se s njima, dok 20% njih bježi od problema. Da se radi o demokratsko-participativnom stilu vodstva govori i činjenica da 90% rukovodilaca u anketiranim preduzećima uopće ne pati od formalnog autoriteta, te da sve odluke koje su bitne za preduzeće donosi zajedno sa svojim podređenima. I na kraju, skromnost i otvorenost prema svima, bez obzira na status u hijerarhiji, došlo je do podijeljenosti mišljenja. Oko 50% anketiranih posjeduje tu vrlinu, dok 50% ne posjeduje. Ovakav procenat ide u prilog tome da lideri ipak moraju pokazati svojim podređenima da su na najvišoj ljestvici preduzeća, koji nose najveću odgovornost, te da se statusi u preduzeću bez obzira na ostale faktore moraju poštovati. Na samom kraju, 80% anketiranih sagovornika je sklono timskom radu, dok 20% preferira pojedinačni rad. (Slika 18)


Slika 18. Sklonost menadžera timskom ili pojedinačnom radu


6. ZAKLJUČAK

Na osnovu prethodno prezentiranog teoretskog dijela (koji se bavi vodstvom kao ključnom komponentom poslovnog vođenja, različitim pristupima njegovog izučavanja, te teorijama i stilovima vodstva), i istraživačkog dijela rada (kojim se putem anketnog upitnika došlo do zaključka koji stil vodstva dominira u javnim preduzećima Ze-Do kantona), može se zaključiti da je uloga vođe, kao i odabir adekvatnog stila vođenja od presudnog značaja za uspješno poslovanje svakog preduzeća.

Svaki vođa svojim sposobnostima, ličnim karakteristikama, znanjem i iskustvom, usmjerava i motivira svoje zaposlene u svakodnevnim poslovima koji se dešavaju u preduzeću, te im pruža mogućnost da svojim zalaganjem, napredovanjem i trudom učestvuju u odlučivanju, kontroli i postavljanju ciljeva.

Da bi pojedinac postao vođa, on mora svakodnevno da nadograđuje svoje vještine i znanja kako bi u današnjem okruženju koje je puno nelojalne konkurencije, preduzeće koje vodi, održao na visokom položaju, odnosno na prvom mjestu. Kao što se vođe međusobno razlikuju, tako je i svako preduzeće specifično, te se ne mogu sva preduzeća voditi na isti način. Upravo zbog toga, od brojnih stilova vođenja koji su navedeni u teorijskom dijelu, izdvojili su se autokratski i demokratski stil vodstva.

U preduzećima na prostoru Ze-Do kantona, prema istraživanju (anonimni anketni upitnik koji je proveden u 10 preduzeća Ze-Do kantona), koje je provedeno u svrhu odbrane ovog rada, može se zaključiti da dominira demokratsko-participativni stil. Većina sagovornika u 10 preduzeća, različitih djelatnosti i vještina, predstavili su se kao demokrate, koje svoj autoritet delegiraju svojim podređenima (80%), razvijaju najbolje u saradnicima i podižu moral (100%), kao i to da tolerišu drugačija mišljenja i ne nameću silom stavove (80%). Mali procenat otpada na one lidere koji pate od formalnog autoriteta (10%), koji se predstavljaju kao autokrate.

Iz prethodnog se može zaključiti da vođe koje koriste demokratsko-participativni stil vodstva u svim situacijama imaju potpuno povjerenje u svoje podređene, uvijek konstruktivno koriste ideje i mišljenja podređenih. Likert je ustanovio da vođe koje koriste upravo ovaj stil vodstva imaju najviše uspjeha kao vođe.

Za razliku od demokratskog stila koji je već spomenut, mali procenat otpada na ona preduzeća u kojima dominira autokratski stil vodstva. Istraživanjem se također došlo do zaključka da upravo ovaj stil vodstva koriste vođe malih preduzeća sa veoma malim brojem neposredno podređenih osoba, kao i ukupnim brojem zaposlenih.


DOMINANT LEADERSHIP STYLES IN SMALL AND MEDIUM ENTERPRISES OF ZENICA-DOBOJ CANTON

ABSTRACT

The aim of this paper is to point out the invaluable importance of different leadership styles and explain the theory of leadership, leadership styles and dominant styles of leadership in small and medium enterprises in the Zenica-Doboj Canton. The main part defines the concept of leadership, the definition of leadership, its characteristics and the differences between management and leadership, where leadership is, as mentioned above, the narrower concept of management, or just one of its functions.

Furthermore, a short overwiev of different approaches to the study of leadership and leadership theory is given, while different styles of leadership are presented in detail, starting with the trait approach as the oldest (classical) approach to the contemporary styles of leadership, which are described in detail furthermore in the paper, and which show how leaders behaved during different periods of time.

In the end, the most important and most comprehensive part of the main section is empirical research of dominant styles of leadership, specifically in small and medium enterprises of the Zenica-Doboj Canton, which will show what are the most common styles of leadership in our country compared to the styles presented in this paper and discuss them in detail in the final part through statistical data and charts.

Key words: leadership, management, behaviour, leadership styles

LITERATURA

1. Hadžiahmetović, Z., Kulović, Dž., Jurešić, S., Menadžment – Putokaz za menadžere, Fakultet za menadžment i poslovnu ekonomiju, Zenica, 2006

2. Isaković, S., Menadžerski stil vođenja kod menadžera rastućih proizvodnih malih i srednjih preduzeća u FBiH, BH EKONOMSKI FORUM, Ekonomski fakultet Univerziteta u Zenici, 2011.

3. Kurtić, A., Kulović, Dž., Poslovno vođenje, Jordan studio: Centar za lično i profesionalno usavršavanje – CLPU, Sarajevo, 2011.

4. Kurtić, A., Menadžment poslovnih sistema, Centar za napredne studije – CNS, Sarajevo, 2011

5. Kurtić, A., Osnove menadžmenta, Off-Set, Sarajevo, 2009

6. Maxvel, J.C., Kako da postanete istinski vođa, Algoritam izdavaštvo, Beograd, 2005.

7. Mahmutović, H., Kulović, Dž., Upravljanje preduzećem, Data status, Beograd, 2010.

8. Northouse, P.G., Vodstvo: teorija i praksa, četvrto izdanje, Data status, Beograd, 2008.

9. Weihrich, H., Koontz, H., Menadžment, Mate, Zagreb, 1995.


P R I L O G Anketni upitnik za menadžere

o dominantnim stilovima vodstva

I DIO: OSNOVNI PODACI O PREDUZEĆU

Pravni oblik preduzeća:

a) dioničko društvo b) društvo s ograničenom odgovornošću c) ______________________________ Vaš spol je:

a) muški b) ženski Starosna skupina kojoj pripadate:

a) do 30 godina b) od 31 do 40 c) od 40 do 50 d) preko 50 godina Školska (stručna) sprema koju posjedujete je:

a) doktor nauka b) magistar nauka c) magistar specijalist d) visoka stručna sprema e) viša stručna sprema f) srednja stručna sprema g) niža sprema od SSS Vrsta stručne spreme koju posjedujete:

a) ekonomska b) pravna c) tehnička d) ___________________________ Naziv Vašeg radnog mjesta je:_______________________ Sadašnje preduzeće Vam je preduzeće:

a) prvog zaposlenja b) drugog zaposlenja c) trećeg zaposlenja d) četvrtog zaposlenja e) petog i višeg zaposlenja Broj Vama neposredno podređenih osoba je:

a) do 2 saradnika b) od 3 do 5 saradnika c) od 6 do 10 d) više od 10 saradnika, koliko? _____


Broj zaposlenih u Vašem preduzeću je:________ Koliki je ostvareni prihod Vašeg preduzeća za proteklu godinu?____________

Osnovna djelatnost kojom se bavi Vaše preduzeće?

a) proizvodnja b) usluge

II DIO: STILOVI VOĐENJA

1. Koje su Vam karakteristike vođe bliže:

(u svakom redu zaokružite samo jedan odgovor)

a) Odlučivanje na temelju dovoljne količine informacija

b) Odmah ciljanje cilja

c) Usmjerenost na efikasnost (odnos inputa prema outputu)

d) Pridobivanje saradnika

e) Zakonski autoritet

f) Usmjeravanje poslova

g) Dorasli su složenosti

h) Rade prave stvari

i) Odlučivanje bez svih potrebnih informacija

j) Rad sistemom eliminacije dok ne dođe do cilja

k) Usmjerenost na efektivnost (sveukupna uspješnost)

l) Insistiranje na izvršenju zadataka

m) Karizmatski autoritet

n) Rješavanje problema

o) Sposobni su se nositi s promjenama

p) Rade prave stvari na pravi način

2. Rangirajte deset najvažnijih osobina koje prema Vašem mišljenju karakteriziraju vođu:

(1=najvažnije, 10=najmanje važno)

a) Talentiranost

b) Inteligencija

c) Iskustvo

d) Sposobnost

e) Samopouzdanost

f) Dominantnost

g) Inicijativnost

h) Intuitivnost

i) Pronicljivost

j) Snalažljivost

k) Korektnost

l) Popularnost

m) Odgovornost

n) Prilagodljivost

o) Komunikativnost

p) Tolerantnost

q) Taktičnost

r) Motiviranost

s) Brižnost

t) Voljnost

u) Upornost

v) Hrabrost

w) Energičnost

x) Agresivnost

y) Ambicioznost

z) Stabilnost

aa) Povjerljivo

3. Na sljedeća pitanja odgovorite zaokruživanjem odgovora DA ili NE:

a) Delegirate li ovlasti podređenima? DA NE

b) Da li uključujete podređene u procesu donošenja odluka? DA NE

c) Da li se Vaše vođenje zasniva na sistemu kazni i nagrada? DA NE

d) Da li poklanjate pozornost međuljudskim odnosima? DA NE Likertova kao 40


4. Kako se kao menadžer ponašate u procesu odlučivanja: (stavite X unutar kvadratića)

RIJETKO ČESTO UVIJEK a) Sami donosite odluke b) Prezentirate odluke zaposlenima i odgovarate

na njihova pitanja

c) Iznosite problem zaposlenima, uvažavate njihove probleme i nakon toga odlučujete

d) Definirate ograničenja u odlučivanju i tražite od saradnika da donesu odluku

e) Odluke donosite zajedno sa svojim saradnicima

5. Na sljedeća pitanja odgovorite zaokruživanjem odgovora DA ili NE:

a) Razvijate najbolje u saradnicima i podižete moral? DA NE

b) Obilazite potčinjene na radnim mjestima? DA NE

c) Dobar ste slušatelj? DA NE

d) Skromni i otvoreni prema svima, bez obzira na status u hijerarhiji? DA NE

e) Bježite od problema? DA NE

f) Tolerišete drugačije mišljenje i ne namećete silom stavove? DA NE

g) Delegirate većinu poslova? DA NE

h) Patite od formalnog autoriteta? DA NE

i) Održavate obećanja i odani ste svom timu? DA NE

j) Prvi dolazite na radno mjesto, a posljednji odlazite? DA NE

k) Cijenite ljude sa idejama i potičete suradnika na stalne inovacije? DA NE

6. Da li ste vi kao menadžer skloni:

a) Timskom radu

b) Pojedinačnom radu


Sreten Ćuzovic1

Đorđe Ćuzović

FRANŠIZING U FUNKCIJI RAZVOJA PREDUZETNIŠTVA I REŠAVANJA TEHNOLOŠKIH VIŠKOVA (NEZAPOSLENOSTI)

S POSEBNIM OSVRTOM NA SRBIJU

SAŽETAK:

Ovaj rad ima za cilj da ukaže na značaj franšizinga kao novog koncepta poslovne saradnje. U razvijanju teme pošli smo od osnivanja Srpske federacije za franšizing (SFF) i njenih aktivnosti na promovisanju franšizinga u Srbiji. Sačinili smo marketinški test sposobnosti naše privrede u razvoju franšizinga. Pokušali da damo odgovore na pitanja: 1) zašto franšizing nije uspeo u Srbiji? i 2) koje su to pretpostavke neophodne za razvoj franšizinga u Srbiji?

Mišljenja smo da franšizing može poslužiti kreatorima ekonomske politike, menadžerima, (ne)zaposlenima i društvu u celini, kao model samozapošljavanja u uslovima globalne finansijske i ekonomske krize započete 2008. godine. Kompaniju FIAT automobili Srbija (FAS) prepoznali smo kao "poligon" za testiranje franšizinga kao modela preduzetništva i samozapošljavanja.

Ključne reči: franšizing, privreda, Srpska federacija za franšizing, Srbija, samozapošljavanje, FIAT automobili Srbija (FAS)

JEL: M55

1. UVOD

Proces privatizacije društvenih preduzeća u Srbiji je institucionalizovao kapitalistički model preduzetništva. Nova klasa preduzetnika kupovala je preduzeća obećavajući med i mleko zaposlenima i društvu u celini. Konkurentnost kao merilo uspešnosti menadžmenta na tržištu još uvek je obojena tradicionalizmom prethodnog perioda. Globalna finansijska i ekonomska kriza, započeta 2008. godine, razotkrila je neodrživost dotadašnjeg "bećarskog" modela privatizacije i preduzetništva. Umesto preduzetničkog modela privrednog rasta i razvoja i drštveno odgovorne menadžment elite, iznedrili smo "grupu kompanjona". Nadalje, umesto preduzetnika-menadžera vizionara-stratega dobili smo "preduzetnike sa miopijom". Neki od njih su u Privrednom registru upisani kao stvarni vlasnici privatizovanih preduzeća, dok se na drugoj strani uočavaju i "fantom" preduzetnici. Njihov pravi identitet, posle mukotrpnog "detektovanja" najčešće utvrde nadležni državni organi: Poreska uprava, MUP ili "insajder". Radnici-(ne)zaposleni su zbunjeni i sve su glasniji u zahtevima: vratite nam fabrike, ističući parolu "menjam pravo na rad za bilo koji posao". Preduzetnička ekonomija nije uspela da nas promoviše u evropskom i globalnom okruženju kao "majstore dobrih zanata" već kao "kalfe" koje još treba da uče. Sutrašnjica opominje da nas posle privatizacione euforije i "blagodeti" neoliberalnog

1 Autor je jedan od osnivača Srpske federacije za franšizing (SFF) i potpredsednik u periodu (1991.-2000.). Prof. Dr., Ekonomski fakultet, Niš, Trg Kralja Aleksandra br.11, e-mail: [email protected] diplomirani ekonomista-master, Student doktorskih akademskih studija Ekonomskog fakulteta u Nišu, Visoka

poslovna škola strukovnih studija, Novi Sad, Vladimira Perića Valtera br.4, e-mail:[email protected]


modela privrednog rasta i razvoja očekuje nova menadžment paradigma preduzetništva u posttranzicionom-postkriznom periodu Srbije. Sa osloncem na savremenu teoriju i progresivnu praksu "evropskih majstora" u promovisanju franšizinga kao modela preduzetništva, pokušaćemo da u našem istraživanju testiramo sposobnost poslovnih sistema u Srbiji: u savladavanju tajne franšizinga. Da li je franšizing u Srbiji "strana scena na domaćoj pozornici" ili nova preduzetnička-menadžment paradigma koja će vratiti dostojanstvo našem "kalfi" i promovisati ga kao "majstora" koji je spreman da se nađe u programu FIAT Automobili Srbija (FAS).

2. Predmet, cilj i metodologija istraživanja

"Ima stvari koje nećeš uraditi dok ih ne naučiš, ali ima i takvih koje nećeš naučiti dok ih ne uradiš" (Armenska poslovica)

Kao što se pad Berlinskog zida 1989. godine smatra prekretnicom u blokovskoj podeli sveta i geopolitičkom preoblikovanju globalne ekonomije, tako se i petooktobarske promene 2000. godine u Srbiji uzimaju kao početak izgradnje tržišne ekonomije i preduzetništva. Kreatori ekonomske politike u Srbiji su se opredelili za koncept neoliberalne ekonomije i "nevidljivu ruku tržišta" kao glavnog arhitektu vlasničkog, organizacionog, marketinškog i menadžerskog prestrukturiranja privrede. Očekivalo se da će vlasničko prestrukturiranje društvenih preduzeća institucionalizovati kapitalistički model preduzetništva. Međutim, giganti na "staklenim nogama" kao što su: Zastava iz Kragujevca, Elektronska industrija iz Niša, "Rakovički basen: IMT, IMR", FAP iz Priboja, Viskoza iz Loznice, Zorka iz Šapca, "14 oktobar" iz Kruševca itd. su se "urušili", a sektor malih i srednjih preduzeća nije zaživeo u onoj meri u kojoj se to očekivalo. Tehnološki viškovi radne snge, zastarelost opreme, gubitak tržišta, strukturna neusklađenost realnog i uslužnog sektora (deindustrijalizacija Srbije), s posebnim naglaskom na finansijki sektor, otvorili su sledeća pitanja: kako razviti novi model preduzetništva, kako tehnološki višak radnika transformisati u preduzetnike, zašto ne učimo od drugih, već sve počinjemo ispočetka?

S pozivom na savremenu teoriju i progresivnu praksu, naučno-stručnoj javnosti smo se u periodu ( 2000.-20011.) predstavili sa nekoliko istraživačkih priloga, tražeći odgovore na postavljena pitanja. Istraživanja su trebalo da posluže kao teorijsko-empirijski kompas kreatorima ekonomske politike i menadžmentu u razvoju franšizinga kao novog modela preduzetništva i samozapošljavanja u Srbiji. Franšizing kao model preduzetništva imao je u vidu 10.500 radnika koji su postali tehnološki višak nakon "Strateškog prestrukturiranja Zastave 2001. godine".

Tehnološki višak radnika država pokušava da reši kroz socijalni program i formira preduzeće "Zastava zapošljavanje i obrazovanje"(ZZO). Vlada Republike Srbije u periodu (2001.-2007.) izdvojila je za program socijalne podrške "Zastavi" 300.000.000 € (od toga 160.000.000 € za ZZO, a 140.000.000 € za ostale subvencije). Krajem aprila 2008. godine, Vlada Republike Srbije - Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja potpisuje Memorandum o saradnji "FIATA" i "Zastave". Prema ovom Memorandumu "FIAT" će investirati 700.000.000 €, a Vlada RS 100.000.000 € u proizvodnju automobila "punto". Ohrabreni smo bili potpisivanjem Sporazuma o saradnji Zastave iz Kragujevca i italijanske fabrike automobila FIAT.

Namera nam je bila da kroz ponuđeni model franšizinga tehnološki višak radnika "transformišemo" u male preduzetnike-franšizate koji bi postali kooperanti kompanije FIAT Automobili Srbija "FAS". Umesto otpremnine od 200 Evra po godini radnog staža predlagali smo da "FAS" deo opreme, koja je deljiva, ustupi radnicima razvijajući sa njima partnerske odnose kroz kooperantsku saradnju. Takav model franšizinga predstavljao bi svojevrstan način samozapošljavanja tehnološkog viška radnika. Predlagali smo da se u kasarnama bivše Vojske Srbije i Crne Gore, kao i pogonima "propalih" društvenih preduzeća instalira oprema i da u zakup radnicima (malim privrednicima-franšizatima), a kroz klastere poveća njihova konkurentska prepoznatljivost i poslovne performanse.


3. Franšizing kao model preduzetništva

Poznate su nam multinacionalne kompanije: Singer Sewing Center, "Coca-Cola", "McDonald’s",

"Holiday Inn", "Toyota", "Philips", "General Motors", "Bennetton", Levis, Jolly Travel, Com

Trade Group, Microsoft, "Diners Club International", "AVIS", HERC, "OMV"1. Mnogi su čuli za njih i koristili njihove usluge ili proizvode. Oni koji su bili u Holiday Inu znaju da će u hotelu sa tim nazivom širom sveta naići na isti kvalitet usluga, isti meni, jednostavno isti princip funkcionisanja. Philips aparati sa originalnim znakom te firme istog su kvaliteta, iako su proizvedeni u Maleziji, a kao da su "izašli" iz holandske firme. Primera poput ovih ima dosta, zajedničko im je da su sve to primeri

franšizinga, reči koja polako stiče pravo građanstva u našoj teoriji i praksi, implementirajući se u sve tokove privrede: trgovinu, hotelijerstvo, industriju, saobraćaj, poljoprivredu, građevinarstvo itd.

Postoji više definicija franšizinga, zajedničko im je da je to 2" model ugovorne saradnje između preduzeća pravno nezavisnih i ravnopravnih. S jedne strane je preduzeće 'lokomotiva' (franšizant) koje ima prepoznatljiv imidž na tržištu, a sa druge strane je jedno ili više preduzeća (malih i srednjih preduzeća - small bussines) tzv. franšizati. Korisnici sistema su nezavisni kooperanti koji se u poslovnoj saradnji sa davaocem franšize pridržavaju obaveza prihvaćenih ugovorom. Za zasnivanje takvog odnosa potrebno je preduzeće lider, koje uživa poslovni ugled na tržištu, što je i osnovni motiv primaoca franšize da se uključi u sistem. Mala i srednja preduzeća (preduzetnici) pod imenom velike, svetu poznate firme, posluju čime im je osiguran plasman proizvoda i tržišna prepoznatljivost.

Međutim, za razliku od privrede tržišno razvijenih zemalja gde je franšizing izuzetno razvijen, u Srbiji nije došlo do njegovog efikasnijeg razvoja. Tranziciono prestrukturiranje u Srbiji iznedrilo je novi model

vlasničke strukture, ali nije prepoznalo ovaj model samozapošljavanja3, u funkciji rešavanja nezaposlenosti.

3.1. Iskustva tržišno razvijenih zemalja u razvoju i primeni franšizinga

Iskustva razvijenih ekonomija ukazuju da se treba orijentisati na mala i srednja preduzeća (preduzetnike). Američka kompanija "GMC" (General Motors Company),

sarađuje sa 2.500 malih i srednjih preduzeća (franšizanata). Ili recimo, Metalurški kombinat "Fest Alpine" u Austriji sa oko 4.000, neka preduzeća hemijske industrije sa čak 6.000 malih i srednjih preduzeća (MSP).

Danas u svetu dvadeset miliona ljudi posluje po principu franšizinga4, u okviru 4.500 različitih oblika

franšize. U SAD 50 maloprodaje obavlja se po modelu franšizinga, a svaka dvanaesta maloprodajna lokacija je franšizna. U Evropi je tokom 2005. godine poslovalo 3.700 davalaca franšize, na 145.000 lokacija. Godišnji ostvareni obim prometa, po sistemu franšizinga, iznoso je 75 milijardi €, a franšizing lanci zapošljavali su 1,3 miliona ljudi.

Od zemalja u tanziciji, prvo mesto zauzima Mađarska, koja ima 400 franšizing lanaca, od kojih je 50

domaćih. Slede je Poljska i Slovenija sa 120 franšiza, od toga je 55,7 domaćih. U Hrvatskoj posluje

120 davalaca franšize, od kojih je 30 domaćih. Češka ima 55 franšiza5.

Kao logično, nameće se pitanje:

4. Ima li nade za Srbiju?

Pre odgovora na ovo pitanje, podsećamo naučnu i stručnu javnost u Srbiji da je grupa profesora i saradnika sa Ekonomskog fakulteta u Nišu u saradnji sa odabranim preduzetnicima (tada prepoznatljivim kao mali privrednici), 1991.god. osnovala "Srpsku federaciju za franšizing" (SFF), prvu

na Istoku6.


4.1. Srpska federacija za franšizing (SFF ): "prvenac" u promociji franšizinga

Suočeni sa činjenicom da se giganti urušavaju, a da je sektor male privrede u pionirskim poduhvatima (politički neprihvatljiv, ekonomski nepodržan) osnivači Srpske federacije počinju tragati za novom formulom poslovne saradnje. Oslonac traže u savremenoj teoriji i progresivnoj praksi tržišno razvijenih zemalja. Pozitivne signale za promovisanje franšizinga na prostoru tadašnje SFRJ, kasnije SRJ, prepoznaju u programu premijera Ante Markovića, a kasnije Milana Panića, koji pokreće inicijativu za stvaranje "Balkanske unije privatnih preduzetnika", preteče današnje CEFTA.

Zalažu se za novo pravilo privrednog razvoja, ističući da je "bolje imati 100 pogona od 100m2, nego jednu halu od 10.000m2" . Sa sumnjom ih gledaju političari i kreatori ekonomske politike. U odbrani teze, pozivaju se na iskustvo tržišno razvijenih zemalja, a iz okruženja na iskustvo Slovenije. U to vreme u Sloveniji je uveliko promovisan

"Sajam malih obrtnika - preduzetnika" (Celjski sajam, i Gospodarsko rastavišće u Ljubljani).

Nažalost, tadašnji sektor male privrede u Srbiji, koji je učestvovao u reprodukciji automobila, mogao se nabrojati na prste jedne ruke. Njegovoj "zakržljalosti" doprinele su socijalističke predrasude o privatnoj svojini, uz nedovoljno razumevanje kreatora ekonomske politike, da sektoru male privrede treba pomoći, kroz podsticajna finansijska sredstva. Tako se 1987. u Beogradu, u Privrednoj komori Jugoslavije (PKJ), održava prvi skup na temu "Razvoj male privrede i preduzetništva u SFRJ". Pokreće se inicijativa za formiranje Udruženja malih privrednika, formiraju se preduzetničke banke i fondovi za podsticaj privatnog preduzetništva.

Kao novi model prestrukturiranja srpske privrede predlažu franšizing. Promovišu projekat "Mala privreda i preduzetništvo po modelu franšizinga – uslov za izlazak iz krize postsocijalističke privrede". Održana su dva međunarodna naučna skupa, a kao prateći deo ove manifestacije je i "Izložba male privrede". Od društvenih preduzeća "Zastava" je ponudila privatnim preduzetnicima 1.500 pozicija (već se nazirao raspad jugoslovenskog tržišta, namera je bila da se inokooperanti supstituišu domaćim).

Srpska federacija za franšizing okupljala je tada 90 malih privrednika, koji su bili članovi Odbora (strukovnih udruženja) za promociju franšizinga u oblastima: turizma, hotelijerstva, proizvodnje i prometa brze hrane, prometa lekova i sanitetskog materijala, proizvodnje farmerskog tipa (sakupljanje, otkup i prerada lekovitog bilja), prometa stoke i proizvoda od mesa, flaširanja i prometa bezalkoholnih pića, proizvodnje i prometa automobila itd. U svojstvu franšizata (primaoca franšize) prepoznaju zanatske zadruge (asocijacije udruženih preduzetnika) za koje se s pravom može reći da su u to vreme

bile rasadnik preduzetništva u SRJ7.

Model Srpske federacije za franšizing poslužio je kao platforma za osnivanje Crnogorske federacije za franšizing (1993. god.), a potom i Jugoslovenske federacije za franšizing (JAFA) osnovane (1994. god.). Pod kupolama Beogradskog sajma, održan je 1994. god. "Sajam male privrede, franšizinga, biznis ideja i preduzetništva" . Nakon toga, održano je više instruktivnih seminara iz oblasti franšizinga u Regionalnim privrednim komorama u Srbiji. Uprkos sankcijama, ratu u okruženju, hiperinflaciji od 313.000.000%, okupljeni oko Srpske federacije za franšizing istrajavali su, ali više kao entuzijasti, nego

kao deo privrednog ambijenta tadašnje Srbije. Bili su pastorče srpske privrede, nije ih prepoznalo vreme, a kreatori ekonomske politike su ih samo deklarativno podržavali. Ništa u boljoj poziciji nije bila ni Jugoslovenska federacija za franšizing, generalni sekretar vodio je ovu asocijaciju, a Srpsku federaciju za franšizng (SFF) zastupao je sada poč. prof. dr Živorad Zlatković, kao predsednik i prvi potpisnik ovog teksta kao potpredsednik (SFF).

Prvom potpisniku ovog rada, kasnije promoteru franšizinga u Srbiji, jednom od osnivača i aktuelnom potpredsedniku Srpske federacije za franšizing (SFF), iskustva stečena na sajmovima malih obrtnjikov


(malih privrednika) u Sloveniji, kao i posete malim privrednicima, komorskim udruženjima i preduzetničkim bankama, poslužila su za razumevanje teorije i prakse franšizinga. Istraživačke rezultate, utiske i zapažanja, prvi pisac ovog rada sistematizovao je i publikovao kao naučno-stručni rad, pod nazivom "Mala privreda i preduzetništvo od dogovorne ka tržišnoj ekonomiji" u zborniku rada "Mala privreda i poduzetništvo", koji je objavio Fakultet za poduzetništvo u Varaždinu. Neka iskustva prenosimo u narednom poglavlju ovog rada.

Uzgred, navodimo iskustva Slovenije u razvoju franšizinga: Kooperanti Zastave iz Slovenije, još osamdesetih godina prošlog veka svoj koncept razvoja bazirali su na modelu franšizinga sa (MSP), ali je „Zastava“ uporno negirala ovaj model preduzetništva, obrazlažući svoju politiku nabavke time da je mali preduzetnik (MSP) i suviše "mali" da bi mogao da sarađuje sa jednim takvim gigantom.

Mišljenja smo da će čitaocima biti od koristi ako im prezentujemo neka iskustva sa tadašnjih sajmova malih obrtnika, koji su osamdesetih godina prošlog veka organizovani u Sloveniji. Naime, društvena svojina i samoupravljanje nisu mimoišli ni Sloveniju, Republiku tadašnje SFRJ. Međutim, Slovenija je paralelno sa velikim društvenim preduzećima razvijala i sektor male privrede (MSP). Istina je da su okosnicu razvoja činila velika društvena preduzeća, kao što su: "Iskra" Nova Gorica, "Kovinotehna" Celje, "LTH" Škofija Loka, "Unior" Zreče, "Tovarna usnja" Sloven Gradec, "Olga Meglič" Ptuj, "IMV" Novo Mesto i dr., ali su njihovi kooperanti bili i mali obrtnjici (mali privrednici). Prvi pisac ovog rada, tada mlad ekonomista, uverio se u koncept poslovne saradnje, društvenog i privatnog sektora malih obrtnjikov (malih privrednika), na ravnopravnim poslovno-tehničkim osnovama, gde je mali privrednik (preduzetnik) proizvodio za društvena preduzeća, a društvena preduzeća stavljala su svoj zaštitni znak (ZK) na delove proizvedene u sektoru male privrede. Ona su garantovala za kvalitet proizvoda i marketinški osmišljavala plasman, na domaćem i ino tržištu. Tako proizvedene serije proizvoda, od vijaka, zakovica, elektro komponenata, do auto galanterije, isporučivane su "Zastavi" iz Kragujevca, i ugrađivane u automobil, koji je u tom periodu izvožen i na probirljivo američko tržište. Bio je to razvoj preduzetništva u Sloveniji po modelu franšizinga.

4.2. Automobilska industrija Srbije od "gigantizma" do franšizing kooperacije

Prethodna konstatacija najavljuje novi pristup u teoriji i praksi privrednog razvoja, na ovim prostorima. Stvoreno je pravilo: bolje je imati 100 poslovno povezanih preduzeća (pogona, prodavnica, farmi, restorana) po 100 kvadratnih metara nego samo jedno preduzeće od 10.000 kvadratnih metara. Tako je progresivna praksa poljuljala teorijske postavke Marksa i Lenjina, koji nisu mogli da sagledaju ovakav razvoj proizvodnih snaga, gde mala i srednja preduzeća (MSP) demantuju prednosti gigantizma.[7]

Međutim, ne može se zamisliti značajniji razvoj privatnog preduzetništva bez odgovarajućeg nivoa razvoja industrije i ostalih grana. To znači da za privredni život jedne zemlje nisu presudna samo velika preduzeća, već prava kombinacija malih, srednjih i velikih preduzeća. Paralelno sa afirmacijom ovih novina u teoriji i praksi našeg privrednog razvoja, jača i saznanje da se sa razvojem male privrede pružaju šanse za jačanje elemenata tržišnog privređivanja.

Uviđa se potreba da veliki poslovni sistemi treba da pokažu ekonomsku zainteresovanost za razvoj malih i srednjih preduzeća (MSP) i da kooperiraju sa ovim preduzetničkim sektorom. Oni treba da budu inicijatori da se otvaraju i razvijaju novi kapaciteti (MSP) koji će biti poslovno sposobni i efikasni, a samim tim i integralno povezani, bilo da je reč o novim pogonima u sastavu većih preduzeća, ili pak o dislociranim pogonima. Oslobađajući se svaštarenja, zastarelih programa, nerentabilne proizvodnje i nepotrebnog uvoza, velika preduzeća treba da na toj osnovi izmeste (dislociraju) deo proizvodnje i plasmana u manje, nove i fleksibilnije kapacitete (MSP) preduzetnički orijentisane. Iskustva tržišno razvijenih zemalja, poput Japana, govore nam da preduzeća koja zapošljavaju manje od 30 radnika,


predstavljaju 38% ukupno zaposlenih. Podaci Evropske unije i SAD pokazuju da (MSP) obezbeđuju mnogo više poslova i inovacija nego drugi. Tako, na primer, veliki i moćni, kao što je "Dajmler Benc" ( Mercedes), svoj razvoj zasniva oslanjajući se na hiljade malih pogona. Bez njih oni bi bili "džinovi na staklenim nogama".

Nažalost, u našoj zemlji decenijama je stvaran privid uspešnog privrednog razvoja, na račun ogromnih inostranih sredstava, kao i na račun nenamenskog trošenja amortizacije. Okosnicu privrednog razvoja činili su "giganti na staklenim nogama" koji su se pre, ili kasnije morali dekomponovati. Očigledno je bilo da i "Zastava" iz Kragujevca, tada integrativni i razvojni faktor metaloprerađivačke industrije mora da se dekomponuje. Dugo zagovarani slogan–Kooperanti to je "Zastava" - počinje da vene devedesetih godina prošlog veka. Kragujevački kolektiv "Zastava" postaje prepoznatljiv kao školski primer preko koga se mogu pratiti ukupna zbivanja u sferi privredne, ekonomske i druge politike u zemlji. Šta se desilo? Raspad jedinstvenog jugoslovenskog tržišta, sankcije, rat u okruženju, hiperinflacija od 313.000.0000 %, nedostatak akumulacije, NATO agresija i ostali prateći problemi privrede u tranziciji, devastirali su sve performanse do tada prepoznatljivog poslovnog sistema "Zastava". Profesionalni kodeks naučnog rada, a nekada i člana ovog kolektiva, obavezuje prvog koautora da i pored neprimerenih kvalifikacija, koje su se mogle čuti na račun "Zastave", u ovom najtežem periodu privređivanja u poslednjih osamnaest godina istakne da je i ta "devojka usedelica" (kako su je neki nazivali) nekada bila prepoznatljiva, ako ne kao mis lepotica, onda kao druga pratilja evropske automobilske industrije. U periodu od 1954. godine "Zastava" je proizvela cca. 4.680.000 automobila, bila je integrativni faktor metaloprerađivačke industrije, sa kooperantskom mrežom od 386 poslovnih sistema, raspoređenih u 180 gradova tadašnje SFRJ. Nisu izostale ni spoljno-trgovinske aktivnosti "Zastave", koje karakteriše izvoz 623.000 automobila u 76 zemalja. Vrhunac prosperiteta "Zastave" meren brojem proizvedenih automobila postignut je 1989. godine, kada je sa proizvodnih traka sišlo 210.000 automobila.

Zabrinjavajuće deluje konstatacija da "Zastava" u tom periodu nije uspela da razvije koncept poslovne saradnje po modelu franšizinga, sa (MSP) kako u proizvodnji, tako u prometu i servisiranju automobila. S druge strane, armija automehaničara, autoelektričara i dr. zanatlija (preduzetnika), na crno, u sektoru sive ekonomije, servisirala je Zastavine automobile bez ikakvih sankcija. Istovremeno, renomirana inostrana firma Mercedes-Benz imala je pet servisera po modelu franšizinga u našoj zemlji, koji su bili registrovani u spisku franšizing servisera Evrope. Ostaje pitanje, da li su ideološke predrasude bile kočnica da naši preduzetnici (privatnici) nisu mogli da otvaraju privatne servise, a stranci su mogli.

Devedesetih godina XX veka, dotadašnji slogan da je "Zastava" simbol jugoslovenstva i integrativni faktor metaloprerađivačke industrije počinje da vene. Ekonomski, kulturološki i politički mostovi između republika članica SFRJ se ruše. Prekidaju se logistički putevi između kooperantske mreže u reprocelini "Zastava", tako da se na placu "Zastave" 1991. godine našlo 89.000 nekompletnih automobila, zbog nedostatka delova i sklopova, koje su ispuručivali kooperanti, iz sada već bivših republika.

NATO bombardovanjima "Zastavi" je naneta ogromna šteta. Vitalni delovi fabrike automobila pogođeni su sa više od 20 projektila, proizvodnja je zaustavljena na duži period, a 38.000 radnika ostalo je bez posla. Srpska federacija za franšizing promoviše jedino u tom trenutku racionalno i prihvatljivo rešenje, razvoj franšizing sistema u proizvodnji i prometu automobila. Oslonac nalazimo u novoj japanskoj proizvodnoj filozofiji "just-in-time", i predlažemo da "Zastavini" majstori, prepoznatljivi čak i u Japanu, po modelu franšizinga osnivaju (MSP), u kojima bi u svojstvu franšizata proizvodili delove iz Zastavinog programa. Zamisao je bila da se po modelu franšizinga izvrši prestrukturiranje "Zastave", razvojem (MSP), gde bi radnici napustili velike fabričke hale. Po tom konceptu, radnike bi transformisali u franšizate, koji postaju kooperanti "Zastave". Država se oslobađa subvencija u vidu socijalnih


programa2, a tim novčanim izdvajanjima, putem kredita, stimulisala bi razvoj preduzetništva i samozapošljavanje. Dotadašnji radnik "Zastave" postao bi svoj gazda-kooperant "Zastave". Naš projekat nije prepoznalo vreme, kreatori ekonomske politike nisu podržali, a menadžment Holding korporacije "Zastava" nije razumeo.

4.3. Ekonomski motivi i šanse za razvoj franšizinga u FIAT automobili Srbija "FAS"

Republika Srbija, suočena sa teškoćama, koje prate automobilsku industriju, preuzima brigu o "Zastavi". Na predlog Vlade Republike Srbije, sindikata, zaposlenih i menadžmenta, "Zastava" se dekomponuje avgusta meseca 2001. godine, kroz program "Strateške konsolidacije". Tehnološki višak radnika država pokušava da reši kroz socijalni program i formira preduzeće "Zastava zapošljavanje i obrazovanje" (ZZO). Traži se strateški partner, ali bez vidnijeg uspeha. Vlada Republike Srbije u periodu 2001.-2007. izdvojila je za program socijalne podrške "Zastavi" 300.000.000 € (od toga 160.000.000 € za ZZO, a 140.000.000 € za ostale subvencije).

Krajem aprila 2008. godine, Vlada Republike Srbije - Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja potpisuje Memorandum o saradnji "FIATA" i "Zastave". Prema saopštenjima nadležnog ministarstva "FIAT" će investirati u "Zastavu" 700.000.000 €, a Vlada RS 100.000.000 €. Ovaj Memorandum može poslužiti kao platforma za afirmaciju franšizinga u "Zastavi", kako u sektoru kooperantske mreže (nabavci), tako u prodajno-dilerskoj mreži, osiguravajućim društvima, servisnoj mreži i drugim komplementarnim delatnostima u reprocelini proizvodnje i prometa automobila.

Za pohvalu su napori i zalaganje Vlade Srbije, resornog Ministarstva ekonomije i regionalnog razvoja (sada: Ministarstvo finansija i privrede) da strateški prestrukturira "Zastavu" u saradnji sa "FIAT"-om. Međutim, zabrinjava činjenica da se državi poveravaju neke poslovne (menadžerske) funkcije, koje bi trebalo da obavi menadžment kompanije. Na državi je da zakonsko-pravnom regulativom, ekonomskom politikom, međudržavnom diplomatijom, spoljnotrgovinskim merama i kreditno-monetarnom politikom stvori institucionalni ambijent za podsticaj preduzetništva po modelu franšizinga. Poboljšanje ključnih performansi: produktivnosti, efektivnosti, efikasnosti i marketing miksa, poslovnog sistema "Zastava" su funkcije menadžmenta, a ne države. Očekivanje da će država nakon realizacije prve faze Memoranduma o saradnji sa "FIAT"-om preduzetničke aktivnosti prepustiti FIAT Automobilima Srbija (FAS) se delimično obistinilo. Razloga za to ima napretek. Ključni je taj što je globalna finansijska i ekonomska kriza dovela u nepovoljan položaj, sa aspekta ekonomsko-finansijskih rezultata, "FAS". Zaključno sa septembrom 2012. godine "FAS" je poslovao sa gubitkom od 5,68 milijardi dinara.3

S obzirom na ograničenost prostora za ovakvu vrstu rada, podsećamo čitaoce da smo Vladi Republike Srbije sugerisali da umesto otpremnina od 200 € po godini, tehnološkom višku radnika u "FAS"-u ponudi franšizing ugovorni odnos, kao model samozapošljavanja. Prema prvim rezultatima, koji su proistekli, na bazi kontakata sa Ministarstvom ekonomije i regionalnog razvoja (sada: Ministarstvom finansija i privrede), stekli smo utisak da smo na dobrom putu ka prestrukturiranju Društva "Zastava automobili" Kragujevac. Ohrabreni smo bili i izjavom tadašnjeg generalnog direktora ove kompanije da se u pogonima postojeće kooperantske mreže može proizvesti samo 100 delova (pozicija), što predstavlja 1/5 ukupno potrebnih delova za program automobila "punto". To je bio dobar signal za razvoj franšizinga u "FAS"-u. Tome treba dodati i prodajno-servisnu mrežu, koja je u automobilskoj industriji tržišno razvijenih zemalja uveliko afirmisana po modelu franšizinga.

2 Vlada Republike Srbije u periodu (2001.-2007.) izdvojila je za program socijalne podrške "Zastavi"

300.000.000 € (od toga 160.000.000 € za ZZO, a 140.000.000 € za ostale subvencije). 3 Politika, 6. oktobar 2012., str. 10-11.


5. UMESTO ZAKLJUČKA: PRETPOSTAVKE ZA RAZVOJ FRANŠIZINGA U SRBIJI:

Pre nego navedemo zaključke i "markiramo" pretpostavke za razvoj franšizing sistema u Srbiji, treba naglasiti da je franšizing visoko standardizovan koncept poslovne saradnje. Simbolički rečeno, to je "odelo krojeno po meri vlasnika franšize" (preduzeća lidera). Primalac franšize pre stupanja u franšizing odnos mora dobro proučiti pravila igre koja mu nameće franšizant, da bi se izbegla ona narodna izreka "dao groš da uđe u kolo, sad bi dao dva da izađe iz kola". Ovo su i zamke franšizinga.

Na koja pitanja treba da odgovori preduzetnik (MSP) pre zasnivanja franšizing odnosa?

Pre stupanja u franšizing odnos, preduzetnik (MSP) mora da odgovori na pitanja: a) gde se nalazi danas? b) gde želi da ide? c) kako i sa čim želi da ide u zasnivanje franšizing odnosa? Iz toga proističu dva rešenja (odrednice): a) spreman sam za prihvatanje franšize, ili b) odustajem od franšize ( "sedi gdi si, ni za gdi si nisi").

Kada je preduzetnik (MSP) spreman za prihvatanje franšize, potpisuje se ugovor o franšizingu. Iako na prvi pogled izgleda da je ugovor o franšizingu bitna odrednica ugovornih strana, daleko bitniji je Etički

kodeks. Preduzetnik (primalac franšize) ne sme okaljati obraz davaoca franšize, sportski rečeno,

"franšizing odelo" koje oblači preduzetnik je dres kluba, u kome franšizat brani boje kluba, za koji igra.

U ovom dresu, preduzetnik je dužan da franšizing odnos zasniva na pravilima standardizovanog koncepta poslovne saradnje, čije su prepoznatljive odrednice: standardizovan kvalitet proizvoda + standardizovan kvalitet usluge + standardizovana tehnologija proizvodnje i prometa + standardizovan poslovni prostor, u kome se proizvodi (prodaje) proizvod ili usluga.

Da bi srpski preduzetnik obukao franšizing odelo i bio prepoznatljiv na evropskoj i svetskoj sceni,

umesto spontanog razvoja, neophodan je sadržajno osmišljen koncept razvoja franšizinga u Srbiji, i

to9:

1. Društveno-ekonomske pretpostavke (stabilnost političkog i privrednog ambijenta, korporativna kultura).

2. Srbija nema prepoznatljiv preduzetnički duh. Naši preduzetnici (čast izuzecima) evoluirali su od politički podobnog u prethodnom periodu, do ekonomski prepoznatljivog tajkuna 21. veka.

3. Malo je preduzetnika koje je iznedrila zdrava konkurencija, a mnogo onih koji su "preduzimljivi" u sprezi sa političarima. Uz to, većina preduzetnika posluje na granici zakona.

4. Iskustvo tržišno razvijenih zemalja govori da preduzetnici koje je iznedrila politika traju koliko i političke stranke.

5. Na kvalitetu kao Ahilovoj peti " polagaće" ispit zrelosti srpski preduzetnici, menadžeri, zaposleni i društvo u celini.

6. Robna marka (brend) nije strategijski osmišljen u Srbiji. Suprotno strategiji dugoročnog kreiranja brenda, kod nas se brend kreira od sezone do sezone, nekad je to duvan, čvarak, burek, šljivovica itd.

7. Srpska federacija za franšizing imala je potprojekat koji bi leskovačku pljeskavicu obukao u "franšizing odelo" kao McDonald’s hamburger.

8. Srpska federacija za franšizing dala je konkretan predlog Ministarstvu ekonomije i regionalnog razvoja (sada: Ministarstvo finansija i privrede), kako vidi mogućnost primene franšizinga u Srbiji, nakon potpisivanja Sporazuma o saradnji "Zastave" iz Kragujevca i "FIAT"-a. Obavljeni


su i preliminarni razgovori na ovu temu, a kratka saopštenja objavljena su u TV emisijama i štampi.4

9. Simbolički, krojač odela = davalac franšize = franšizing prepoznatljiva kompanija. Ona ima imidž, oprobanu tehniku poslovanja, standardizovan paket ponude (kalup). Njeno odelo ne može da nosi onaj koji ne ispunjava prepoznatljive kriterijume, navedene u prethodnom delu ovog teksta.

10. Očekujemo da "FAS" iz Kragujevca obuče "dres" prepoznatljivog evropskog proizvođača automobila i zaigra u 76 zemalja sveta, kao što je to radila "Zastava" u periodu od 54. godine postojanja, kada je izvezla ukupno 623.000 automobila.

11. Predlažemo da se formira Fond, ili Agencija, za podsticaj razvoju franšizinga u Srbiji. Uz to, adekvatnom poreskom i carinskom politikom pospešiti razvoj franšizinga. 5

12. Ekonomske manifestacije tranzicionog perioda u Srbiji: vlasničko prestrukturiranje društvenih preduzeća, dekomponovanje (bivših giganata, sada "ekonomskih invalida")6 poput

13. "Zastava kamioni", "MIN"-a, "EI, " FAP"-a, "IMR-a", "14.oktobra", "Prve petoletke" itd. veliki broj nezaposlenih, opomena su kreatorima ekonomske politike, menadžerima, zaposlenima i društvu u celini da promovišu franšizing kao " projekat samozapošljavanja".

14. Kao nosioce razvoja i podsticaja primene franšizinga predlažemo: Privrednu komoru Srbije, Ministarstvo finansija i privrede, Ministarstvo za trgovinu i telekomunikacije, Agenciju za mala i srednja preduzeća, Agenciju za strana ulaganja i promociju izvoza (SIEPA), uz svestranu pomoć nauke, stručnih udruženja i zaposlenih u dijaspori.

Ovaj tekst predstavlja kratak rezime aktivnosti Srpske federacije za franšizing u dosadašnjem periodu, sa predlogom aktivnosti koje treba preduzeti na nivou Srbije, za promociju i primenu teorije i prakse franšizinga tržišno razvijenih zemalja.

Na kraju, ali ne i manje važno, ovo je i poziv institucijama u Srbiji, koje će se baviti promocijom i razvojem franšizinga, da partnerski osmislimo ovaj projekat, koristeći saznanja savremene teorije i progresivne prakse tržišno razvijenih zemalja, i Srpske federacije za franšizing (SFF), "institucionalnog prvenca" koji je, među prvima, prepoznao prednosti franšizinga kao modela preduzetništva i rešavanja (ne)zaposlenosti.

4 Dr Sreten Ćuzović, Večernje novosti, 8. juli 2008. Beograd, "Familija sklapa Punta". 5 Napominjemo da je Privredna komora Srbije (PKS) formirala Centar za franšizing i u saradnji sa Odeljenjem

za franšizing Privredne komore SAD organizovala nekoliko naučno-stručnih seminara. 6 To su preduzeća u "restruktuiranju" čiji gubici su u periodu od 2008. do 2010. godine iznosili oko 350 do 400

miliona evra prosečno godišnje. Samo u 2011. dugovanja ovih preduzeća za neplaćene poreze i doprinose povećana su u BDP za oko 15 milijardi dinara, odnosno 150 miliona evra. Preduzeća sa statusom u "restruktuiranju" ima oko 170. ( Izvor: Politika, 3. oktobar 2012.)


FRANCHISING AS A DEVELOPMENT FACTOR OF ENTERPRENEUERSHIP AND SOLUTION FOR TECHNOLOGICAL

SURPLUS (UNEMPLOYMENT) WITH PARTICULAR REFERENCE TO SERBIA

ABSTRACT The aim of this paper is to point out the significance of franchising as a new concept of collaboration. For further elaboration of the theme, we have based on the establishement of Serbian Franchise Federation and its acitivities of franchise promotion in Serbia. We tried to provide answers to questions such as: „Why did not Franchise succeed in Serbia?“ and “What is necessary for development of Franchise in Belgrade?“.

Franchising is important for all creators of economic policy, for managers and employed and unemployed people in general, as a model of self-employment in the global financial and economic crisis that has started in 2008. We considered that the franchising model of enterprise and self-employment, could be tested in FIAT Automobiles Serbia (FAS) Company.

Key words: Franchising, Economy, Serbian Franchise Federation, Serbia, Self-employment, FIAT Automobiles Serbia (FAS).

LITERATURA

1. The European Franchise Federation, dostupno na: www.efffranchise.org

2. Ćuzović, S., 2009. Franšizing kao model samozapošljavanja, Monografija: Institucionalne promene kao pretpostavka privrednog razvoja Srbije, Ekonomski fakultet, Kragujevac, str.212-217.

3. Ćuzović, S., 2010. Franšizing kao standardizovan model internacionalnog biznisa (Kako postati svoj gazda i biti franšizant u Srbiji, nakon potpisivanja Sporazuma između"Zastave" i "FIATA ), Ekonomika preduzeća, br. 11-12, Beograd, str. 339-341.

4. Privredna komora Srbije, Franšizing-korak dalje ka poslovnom uspehu, (II Konferencija o franšizingu), Beograd, 2007., str.8.

5. Grupa autora, 1990. Kooperacija (franšizing-uslov opstanka malih privrednika i velike korporacije), Zbornik radova, Vrnjačka banja, 1990., str. 32.

6. Zbornik radova, 1994. Sajam male privrede, preduzetništva, biznis ideja i franšizinga, SFF i Beogradski sajam

7. Izveštaj Srpske federacije za franšizing, povodom osmogodišnjice postojanja, 1999. Niš-Beograd, str. 5. Ćuzović, S., Sokolov-Mladenović, S., Ćuzović, Đ., 2011. Ekonomski motivi i šanse za razvoj franšizinga u Srbiji, Monografija: Instiucionalne pretpostavke kao determinanta privrednog razvoja Srbije, Ekonomski fakultet, Kragujevac, str. 247-259.

8. Ćuzović, S., Sokolov-Mladenović, S., Ćuzović, Đ., 2011. Ekonomski motivi i šanse za razvoj franšizinga u Srbiji, Monografija: Institucionalne pretpostavke kao determinanta privrednog razvoja Srbije, Ekonomski fakultet, Kragujevac, str. 247-259.

223


Ajka Baručić1

Lejla Ahmetagić2

EFIKASNA PRIMJENA INFORMACIONE TEHNOLOGIJE U POSLOVANJU MALIH I SREDNJIH PREDUZEĆA

SAŽETAK

Rad predstavlja analizu literature u području primjene informacione tehnologije u poslovanju malih i srednjih preduzeća. Identificiran je značaj IT-a u MSP-ima te su opisane mogućnosti koje IT pruža MSP-ima. U radu je ukazano na važnost transfera pozitivnih iskustava i znanja razvijenih zemalja u području širenja primjene IT-a u MSP-ima u Bosni i Hercegovini. MSP-i moraju pravovremeno planirati i implementirati primjenu IT-a kako bi razvili konkurentske prednosti i opstali na tržištu. U radu su dati konkretni prijedlozi za unapređenje primjene IT-a u MSP-ima temeljeni na iskustvima razvijenih zemalja.

Ključne riječi: Informaciona tehnologija (IT); mala i srednja preduzeća (MSP); upravljanje informacionom tehnologijom, Bosna i Hercegovina (BiH).

JEL: M15

1. UVOD

Koristi od primjene informacione tehnologije u poslovanju su brojne i uključuju povećanje produktivnosti i konkurentnosti, unapređenje radnog okruženja i sigurnosti zaposlenika, personaliziranje proizvoda i usluga, povećanje raznovrsnosti proizvoda i usluga, unapređenje kvaliteta i dr. Međutim, mala i srednja preduzeća se suočavaju sa brojnim preprekama pri upotrebi nove informacione tehnologije. Istraživanja su pokazala da su najznačajnije prepreke visoki troškovi IT-a i nejasne komercijalne prednosti koje njegova upotreba donosi. Uspješno investiranje u informacionu tehnologiju mora biti popraćeno značajnim promjenama u poslovanju, operacijama, procesima, strukturi, kulturi, stavovima i ponašanju unutar organizacije.

Opći cilj ovog rada je identificiranje dobre prakse u primjeni informacione tehnologije u malim i srednjim preduzećima.

Rad se sastoji iz četiri dijela. Prvi dio odgovara na pitanje zašto je IT važan za poslovanje MSP-a. U drugom dijelu su detaljno predstavljene prednosti upotrebe IT-a, kao i izazovi sa kojima se MSP-i susreću. Treći dio rada donosi primjere dobre prakse u upotrebi IT-a u razvijenim zemljama, te se naglašavaju razlozi zašto je to iskustvo važno za Bosnu i Hercegovinu. Četvrti dio sadrži jasne preporuke koje se tiču primjene IT-a u MSP-ima.

2. Rastući značaj informacione tehnologije za poslovanje MSP-a

IT predstavlja odgovor na stalno rastuće zahtjeve za efikasnijim obavljanjem poslova u svim područjima ljudskog djelovanja. “Istraživanje iz 1993., 1994., i 1995. godine koje je proveo časopis iz područja

1 Asistent, Ekonomski fakultet Univerziteta u Tuzli, Univerzitetska 8, 75 000 Tuzla 2 Asistent, Ekonomski fakultet Univerziteta u Tuzli, Univerzitetska 8, 75 000 Tuzla


informacione tehnologije Datamation, otkrio je ciljeve koje su anketirani menadžeri označili kao najznačajnija očekivanja i koristi od informacione tehnologije (Bajgorić, 2007.:1):

povećanje produktivnosti (reduciranje troškova, povećanje efektivnosti),

poboljšanje kvaliteta proizvoda i usluga,

poboljšanje konkurentnosti,

ostvarenje strateških ciljeva firme,

mogućnost kontinuiranog reorganiziranja,

donošenje efektivnijih odluka,

mogućnost brzih odgovora na zahtjeve kupaca i ostale zahtjeve iz okruženja,

poboljšanje pristupa informacijama,

poboljšanje kreativnosti i inovativnosti zaposlenika.”

Powell i Dent-Micallef (1997.) su uočili direktnu vezu između IT-a i performansi preduzeća. Generalno je prihvaćeno da efektivna upotreba IT-a omogućava preduzećima da uspješnije odgovore na izazove okoline (Das, Zahra, Warkentin, 1991.), da efikasnije primaju i obrađuju informacije (Hanson 1999.), te na taj način stvore konkurentsku prednost (Ray, Muhanna, Barney 2005.). Zahvaljujući napretku kompjuterske tehnologije tj. padu cijena sistema i unaprijeđenom softveru, te tehnološki obučenoj radnoj snazi, adaptacija savremenom poslovanju više nije rezervisana samo za tehnološku elitu, što rezultira mogućnostima za inoviranje u MSP-ima (Cooper, 1998.). Prema Bharadwaju (2000.), preduzeća u kojima je IT veoma zastupljen imaju bolje performanse nego konkurenti koji slabije investiraju u IT. „MSP koja konkurišu velikim preduzećima u mogućnosti su da održe svoju poziciju upotrebom informacione tehnologije. MSP koja su u mogućnosti da razumiju snagu informacione tehnologije, te da je uspješno iskoriste kao podršku temeljnim kompetencijama preduzeća, mogu ostvariti konkurentsku prednost. Dalje, MSP trebaju razmotriti kako koriste informacionu tehnologiju na druga strateška pitanja, kao što su odziv kupaca, kako bi unaprijedili opću efektivnost poslovne strategije“ (Dibrell, Davis, Craig, 2008.:18). „Međutim, za većinu MSP-a osnovna prednost IT-a je redukcija resursa potrebnih za obavljanje operativnih zadataka poput računovodstva, inventara, dizajna, izvještavanja i sl.“ (Hunter, Diochon, Pugsley, Wright, Managing Information Technology in Small Business: Challenges and Solutions, Idea Group Publishing, Victoria University, 2002.:108).

„Rješenje da se preduzeća podstiču da usvoje IT smatra se ključnim aspektom Lisabonskog programa za izgradnju međunarodno konkurentne ekonomije utemeljene na znanju. Kako mala preduzeća budu usvajala IT rješenja, bit će u mogućnosti da formiraju elektronske veze sa drugim biznisima, da se počnu uključivati u aktivnosti e-poslovanja, i da pristupe novijim i bogatijim izvorima informacija kako bi poboljšala inovativnost i konkurentnost“ (Medaković, Vasković, 2011.:702). „Postoji mogućnost da izostanak investicija u informacionu tehnologiju može onesposobiti preduzeće da odgovori na zahtjeve kupaca“ (Dibrell, Davis, Craig, 2008.:19). Bez upotrebe informacione tehnologije u sadašnjosti, mala i srednja preduzeća će doživjeti ozbiljne i fatalne posljedice u budućnosti, te će u ekonomskom smislu biti u zaostatku, sa svim što to podrazumijeva.

3. Mogućnosti i efekti primjene informacionih tehnologija u MSP-ima

IT je danas postala glavni pokretač poslovnih aktivnosti u svijetu. Ona je takođe katalizator temeljnih promjena u strukturi, poslovanju i vođenju organizacija, i to zbog mogućnosti prikazanih u Tabeli 1.

225


“Ove IT sposobnosti podržavaju sljedećih pet poslovnih ciljeva (Turban, 2004.:4):

poboljšanje produktivnosti (u 51% kompanija),

smanjenje troškova (39%),

unaprijeđeno donošenje odluka (36%),

unaprijeđeni odnosi s klijentima (33%) i,

razvoj novih strateških aplikacija (33%).”

Tabela 1. Najvažnije mogućnosti informacionih sistema

● Provođenje veoma brzih i veoma obimnih numeričkih proračuna.

● Osiguravanje brze, tačne i jeftine komunikacije unutar i između organizacija.

● Pohranjivanje ogromnih količina informacija na lako pristupnom, malom prostoru.

● Omogućavanje brzog i jeftinog pristupa ogromnim količinama informacija širom svijeta.

● Omogućavanje komunikacije i saradnje bilo gdje, u bilo koje vrijeme.

● Povećavanje efektivnosti i efikasnosti ljudi koji rade u grupama na istom ili na različitim mjestima.

● Jasno prezentiranje informacija na način koji stimulira ljudski um.

● Omogućavanje rada u opasnom okruženju.

● Automatiziranje poluautomatskih poslova i ručno rađenih zadataka.

● Omogućavanje tumačenja velikih količina podataka.

● IS mogu biti bežični i na taj način podržavati jedinstvene aplikacije bilo gdje.

● Ostvarivanje svega navedenog mnogo jeftinije nego kada se radi ručno.

Izvor: Turban, 2004.:5

„IT sama po sebi ne predstavlja konkurentsku prednost, budući da je široko dostupna i lako se kopira, međutim, način na koji se IT primjenjuje u nekom preduzeću za konkurenciju je ono što se veoma teško kopira“ (Hunter, Diochon, Pugsley, Wright, Managing Information Technology in Small Business: Challenges and Solutions, Idea Group Publishing, Victoria University, 2002.:111). U narednoj tabeli je prikazano kako IT može poboljšati način rada preduzeća.


Tabela 2. Primjena IT-a u određenim aspektima poslovanja preduzeća

IKT usluge/ Biznis

organizacije Internet E-mail

Elektronska razmjena podataka

Elektronsko pohranjivanje

Video konferencija

Mobilne komunikacije

Umreženje

Marketing Globalna

promocija ireklamiranje

Automatizirana pošta

Katalozi, brošure,

prezentacije...

Prodaja

Finansijske transakcijePraćenje narudžbi

Detalji o proizvodu Primanje narudžbe

Procesiranjeprodaje

Prezentacijeprodaje

Prezentacijaprodaje

Podrška prodaji

Nabavka

Globalni izvori

nabavke Međunarodni

tenderi

Prikupljanje ponuda i

specifikacija

Procesiranjenarudžbe

Planiranje usluga

po sistemutačno na vrijeme

(JIT)

Izvoz

Direktan pristup

tržištima i posrednicima

Međunarodne komunikacije

Poslovne transakcije

Interaktivnauputstva zaproizvod

Neposrednisastanci,

licem u lice

Brz uspjeh u cijelom svijetu

Proizvodnja Upošljavanje

resursa istraživanja

Transfer dokumenata

Kontrola zaliha

Procesiranje narudžbe

Elektronskopohranjivanje

Tele-rad Podrška isporuci

Grupni radProjekt

menadžment

Dizajn i proizvodnja

Resurs za istraživanje

Zajednički rad

Pohranjivanje podataka zaproizvodni

proces

Timski rad Veze sa

klijentom

Timski radZajednički

resursi

Upravljanje informacijom

Elektronskoobjavljivanje

Okupljanje tima

Upravljanjeinformacijama

Pohranjivanje podataka

Arhiviranje

Pristup sa udaljenosti

OrganizacijainformacijaZajednički

resursi

Potrošačke usluge

Prikupljanjepovratne

informacijepotrošača

Odgovori na zahtjeve i primjedbe

kupaca

Razmjena kompleksnihinformacija

Pružanje informacija

Neposredna podrška licem u lice

Pristup informacijama

terenskog osoblja

Zajedničkabaza

podataka o

potrošačima

Trening Pružanje

interaktivneobuke

Online obuka Interaktivno

učenje Učenje na

daljinu

Grupno učenje

Trening osoblja

Izvor: Milenijski razvojni ciljevi i informaciono društvo, UNDP, Konferencija – Informacione i komunikacijske tehnologije za razvoj, Sarajevo, 2003.:64

Istraživanje pokazuje da IT ima pozitivan i snažan efekat na trenutnu profitabilnost ali i budući rast MSP-a (Dibrell, Davis, Craig, 2008.). “Kao posljedica pojedinih utjecaja IT-a na organizaciju, najvjerovatnija područja organizacijskih promjena su (Turban, 2004.:736):

automatizacija rutinskih odluka,

za mnoge odluke je potrebno manje stručnosti,

brža identifikacija problema i mogućnosti,

top menadžment se manje oslanja na podršku eksperata,

baze znanja jačaju niži i srednji nivo menadžmenta,

odluke donosi nemenadžerski kadar,

preraspodjela moći među menadžerima, osnaživanje nižih nivoa menadžmenta,

227


organizacijska inteligencija koja je pravovremena, sveobuhvatna, tačna i dostupna,

elektronska podrška složenih odluka.”

IT ima ključnu ulogu kod primjene inovacija i kompetitivnosti za male biznise, a posebno za IT sektor. IT može pomoći da se smanje troškovi, omoguće efikasniji razvojni procesi i da se proizvodi dostavljaju na tržište mnogo brže nego što je to bio slučaj u prošlosti. Sa stajališta praktičnosti ovo mogu biti jednostavne stvari kao što je slučaj sa dostavljanjem e-računa (e–fakturisanje) i sistemima za elektronsko plaćanje kao i upotrebom programa računarski potpomognutog dizajna što čini posao inženjera i arhitekata manje radno napornim, a više kreativnim.

IT mogućnosti trebaju podržavati poslovne procese a poslovni procesi trebaju biti implementirani u skladu sa mogućnostima IT-a. Također, inovativna upotreba IT-a vodi mnoge kompanije prema razvoju novih struktura, omogućavajući im da koordiniraju svoje aktivnosti na načine koji ranije nisu bili mogući. Takve strukture mogu povećati sposobnost organizacije da odgovori na vanjske utjecaje što povećava konkurentnost kompanije. Autori Levy i Powell ističu da je za MSP korištenje IT-a važnije sa aspekta poboljšanja efikasnosti nego obezbjeđivanja informacija o uspjehu poslovnih ciljeva.

Ulaganje u informacionu tehnologiju sa sobom donosi i izazove. U oblasti informacione tehnologije postoji pravilo, odnosno princip: „Ukoliko se IT implementira na odgovarajući način, to može rezultirati značajnim uštedama i pozitivnim efektima na poslovanje. Međutim, ako se učine greške u implementaciji, ako se IT-om ne upravlja na odgovarajući način, čitava organizacija može imati određene, manje ili veće, negativne posljedice“ (Bajgorić, 2007.:10). Rezultati više istraživanja, sa fokusom na odnos IT-a i investicija, ukazuju na probleme s kojima se organizacije još uvijek susreću. Istraživanje Evropske unije je pokazalo da je najvažniji faktor koji odvraća MSP-e od prelaska na digitalnu ekonomiju vjerovanje da e-trgovina nije primjenjiva na njihovu vrstu proizvoda ili usluge kao i nerazumijevanje komercijalne prednosti IT-a (Dixon, Thompson, McAliister, 2002.). Jedan od problema je pristup menadžera koji, iako donose investicijske odluke, imaju pasivnu ulogu u osiguravanju da se IT sistemi koriste efikasno i efektivno. Mnogi ljudi u organizacijama prihvataju IT, ali se drugi suočavaju sa psihičkim i fizičkim izazovima, kao što je preopterećenje informacijama. Istraživači su otkrili da postoji neusklađenost između troškova i koristi IT-a, ukazujući na loše kratkoročne rezultate. Do njih dolazi jer je potrebno vrijeme da se zaposlenici prilagode novim tehnologijama, da se nove tehnologije usklade s drugim poslovnim procesima, te da se dese neizbježne promjene u organizacijama (Brynjolfsson, Yang, 1993.). Tek nakon ovog perioda mogu se primijetiti koristi od ulaganja u IT. Procjena IT kapitala je otežana zbog toga što se cijene i kvalitet informacione tehnologije mijenjaju velikom brzinom. IT sistemi se, također, mogu srušiti što dovodi do gubitka vrijednih informacija i znanja u organizacijama. Naročito važan problem vezan je za mjerenje performansi IT-a. Menadžeri nemaju mjerne instrumente kojima mogu kvantificirati doprinos IT-a, pa je ponekad nemoguće odrediti povrat na investicije. Ovaj problem je izraženiji u uslužnom nego u proizvodnom sektoru. Da bi se postigao uspjeh, ulaganje u IT mora biti popraćeno značajnim promjenama u poslovanju, operacijama, procesima i promjenama u upravljanju, kulturi, stavovima i ponašanju unutar organizacije. Ako ove promjene izostanu, investicija u IT može biti neopravdano trošenje resursa vlasnika (Laudon, Laudon, 2007.).

Upravljanje informacionom tehnologijom kreira strukturu za usklađivanje IT strategije s poslovnom strategijom, čime se osigurava da organizacija ostane na putu ostvarenja ciljeva. Budući da se organizacije sve više oslanjaju na IT, menadžment treba biti svjestan kritičnih IT rizika i kako se njima upravlja. Dalje, ako donošenje značajnih IT odluka nije jasno i transparentno, to može dovesti do nevoljnosti da se riskira i neuspjeha u korištenju mogućnosti tehnologije. I na kraju, pošto je IT složen i razvija se u jedinstvenim promjenjivim uvjetima, potreba za primjenom dobrog upravljanja i kontrole je veća.


4. Neophodnost transfera „dobre prakse“ efikasne primjene informacione tehnologije u MSP-ima iz razvijenih zemalja u Bosnu i Hercegovinu

Mala i srednja preduzeća su pokretač razvoja u zemljama tržišne privrede i zemljama u tranziciji, gdje spada i Bosna i Hercegovina. Međutim, iako IT višestruko doprinosi poslovanju MSP-a, u zemljama u razvoju MSP-i sporije usvajaju IT jer se suočavaju sa ozbiljnim preprekama kao što je slaba telekomunikaciona infrastruktura, ograničena IT pismenost, nemogućnost da se IT integriše u poslovne procese, visoka cijena IT opreme, zakonska neuređenost e-trgovine, i loše razumijevanje dinamike ekonomije znanja (Lucey, 2005.). Pored toga, velike organizacije imaju dovoljno resursa za usvajanje IT-a, dok s druge strane MSP-i imaju ograničene finansijske i ljudske resurse za usvajanje IT-a (Ashrafi, Murtaza, 2008.). „IT predstavlja ključan faktor razvoja zemlje u cjelini, a naročito malih i srednjih preduzeća. U poređenju sa tradicionalnim poslovanjem, nova tehnologija omogućava povećanje interaktivnosti, fleksibilnosti, više ekonomičnih transakcija, kao i poboljšanje međupovezanosti sa poslovnim partnerima i kupcima. IT ima značajan utjecaj na sektor malih i srednjih preduzeća, naročito tamo gdje je industrija u padu, te su stope nezaposlenosti vrlo visoke“ (Berisha-Namani M., 2009.:7). Ovome se može dodati i da se „mnoge vlade nisu eksplicitno fokusirale na usvajanje IT-a od strane MSP-a koji su van IT sektora. Fokusirali su se na rast IT sektora ili podršku rastu MSP-a, ali se nisu fokusirali na integraciju ova dva područja kroz implementaciju sveobuhvatnih politika“ (Kotelnikov, 2007.:12).

Svjetski Ekonomski forum u svom godišnjem izvještaju Global Information Technology Report 2012 analizira uspješnost 142 zemlje u upotrebi IT-a za podsticanje ekonomske konkurentnosti, unapređenja poslovanja, državne uprave i života pojedinaca. U nastavku ćemo objasniti indekse rangiranja te navesti rang Bosne i Hercegovine.

Zemlje su rangirane na temelju izračunatog Indeksa spremnosti umrežavanja. Indeks spremnosti umrežavanja (Networked Readiness Index) obuhvata četiri podindeksa koja mjere okruženje za informaciono-komunikacionu tehnologiju, spremnost društva na korištenje IT-a, stvarnu upotrebu od strane ključnih stejkholdera, te utjecaj koji IT stvara u privredi i društvu. Ova četiri podindeksa su strukturirana iz 10 dijelova i 52 varijable. Konačni iznos Indeksa spremnosti umrežavanja je prosjek iznosa četiri spomenuta podindeksa, pri čemu je iznos svakog podindeksa prosjek iznosa njegovih 10 sastavnih dijelova. Podindeks okruženja mjeri koliko tržište i regulatorni okvir određene zemlje podržava ulaz visokog stepena IT-a, te stepen razvoja poduzetničkih i inovacijskih uvjeta. Obuhvata dva dijela, a to su političko i pravno okruženje, te poslovno i inovacijsko okruženje. Podindeks spremnosti mjeri stepen u kojem je društvo spremno adekvatno iskoristiti dostupnu IT infrastrukturu i digitalni sadržaj. Tri dijela su uključena u ovaj podindeks, među kojima su infrastruktura i digitalni sadržaj, dostupnost IT-a te vještine društva da pristupi IT-u. Podindeks upotrebe ocjenjuje individualne napore glavnih društvenih agenata, poput pojedinaca, preduzeća i vlade, u povećanju kapaciteta za korištenje IT-a, kao i stvarnu svakodnevnu upotrebu IT-a pri obavljanju aktivnosti sa drugim agentima. Individualna upotreba, poslovna upotreba i upotreba od strane vlade tri su dijela koja čine ovaj podindeks. Podindeks utjecaja mjeri ekonomske i društvene utjecaje, koji potiču od IT-a, na razvoj konkurentnosti i blagostanja određene zemlje. Kao dijelovi ovog podindeksa navode se ekonomski i društveni utjecaj. U prvih 10 zemalja sa najvećim Indeksom spremnosti umrežavanja nalaze se: Švedska, Singapur, Finska, Danska, Švicarska, Holandija, Norveška, Sjedinjene Države, Kanada i Ujedinjeno Kraljevstvo. Bosna i Hercegovina se nalazi na 84. mjestu od ukupno 142 zemlje. Indeks spremnosti umrežavanja za BiH iznosi 3.7, pri čemu je najveća ocjena 7. Sa stanovišta ovog rada potrebno je razmotriti samo određene dijelove podindeksa. U dijelu poslovnog i inovacijskog okruženja BiH zauzima 97. mjesto sa ocjenom 3,8. Time se mjeri kvalitet uvjeta poslovnog okruženja u davanju poticaja razvoju poduzetništva, te postojanje uvjeta za razvoj inovativnosti. Dio poslovna upotreba mjeri

229


obim upotrebe Interneta u poslovne svrhe, kao i nastojanja preduzeća da integrišu IT u internu upotrebu. BiH se po poslovnoj upotrebi nalazi na 126. mjestu sa 3.0 boda. Dio ekonomski utjecaj mjeri djelovanje IT-a na konkurentnost na temelju tehnoloških i netehnoloških inovacija u obliku patenata, novih proizvoda ili procesa, te organizacijskih praksi. Po ekonomskom utjecaju BiH se nalazi na 101. mjestu sa 3.2 boda. U dijelu infrastruktura i digitalni sadržaj BiH zauzima 62. mjesto sa 4.3 boda. Ovim dijelom se mjeri razvoj IT infrastrukture, kao i dostupnost digitalnih sadržaja.

Na temelju navedenih pokazatelja, zaključuje se da Bosna i Hercegovina pravi male pomake u razvijenosti informacione i komunikacione tehnologije, međutim, ostaje dosta prostora za napredovanje i ulaganje. „Put ka potpunom razumijevanju važnosti IT-a treba krenuti od predstavljanja konkretnih kratkoročnih prednosti za preduzeća, a zatim prezentirati opće dugoročne prednosti“ (Barba-Sanchez, Martinez-Ruiz, Jimenez-Zarco, 2007.:106).

Mnoge od evropskih najkreativnijih IT firmi su MSP-i koji su razvili svoja tehnološka rješenja i često se uvezuju sa većim firmama sposobnim da integrišu inovacije u postojeće platforme namijenjene krajnjim korisnicima. EU je pokrenula brojne inicijative usmjerene ka nadogradnji IT vještina, uključujući uspostavljanje tima za kompetitivnost u IT sektoru i pokretanju komunikacije o e-vještinama. Važnost koja se pridaje pravoj kombinaciji vještina u MSP sektoru je obrazložena u podzakonskom aktu EU pod nazivom Small Business Act. Evropska povelja za mala preduzeća, koja je obavezna za sve zemlje članice Evropske unije, zemlje kandidatkinje za članstvo u Evropsku uniju i zemlje Zapadnog Balkana, ističe deset područja koja su značajna za poboljšanje poslovnog okruženja za mala preduzeća. Komisija Evropske unije donošenjem ove povelje 2008. godine predviđa unapređenje online pristupa, odnosno korištenje informacione tehnologije u poslovanju malih preduzeća, pored ostalih devet područja.

Prema istraživanju autora Ashrafi i Murtaza, primjer „dobre prakse“ je vlada Omana koja je identificirala razvoj digitalne ekonomije kao ključni pokretač održivog razvoja ove zemlje. Oman značajno investira u IT koji predstavlja važan segment za diverzifikaciju ekonomije. Oman je još 2003. godine pokrenuo Knowledge Oasis Muscat, tehnološki park koji je doprinio razvoju lokalnih start up preduzeća u IT sektoru. 2006. Oman je pokrenuo Information Technology Authority, organ za razvoj nacionalne IT strategije. Vlada je podstakla privatni sektor da otvara univerzitete i tehničke fakultete kako bi se podigla IT pismenost u zemlji.

U švicarskim MSP-ima strateški potencijal IT-a leži u poboljšanju kvaliteta proizvoda i usluga kao i u podršci strategije tržišnih niša. Operativni potencijal leži u smanjenju troškova poslovanja. Koji od ova dva potencijala dominira zavisi od specifične orijentacije pojedinačnih preduzeća (Schubert, Leimstoll, 2006.).

Bosna i Hercegovina mora učiti na iskustvu razvijenih zemalja i aktivno raditi na uvođenju široke primjene IT-a u MSP-ima, u suprotnom, bosanskohercegovački MSP-i neće moći da se nose sa stranom konkurencijom te će izgubiti svoje mjesto kako na stranom tako i na domaćem tržištu.

5. Prijedlozi za unapređenje primjene informacione tehnologije u MSP-ima

U nastavku ćemo dati prijedloge za unapređenje primjene IT-a u MSP-ima na nivou vlade i na nivou preduzeća.

Unapređenje primjene IT-a u MSP-ima na nivou vlade treba da obuhvati podizanje svijesti o prednostima IT-a, jačanje IT pismenosti i izgradnju kapaciteta za usklađivanje poslovne i IT strategije, te kreiranje pozitivnog okruženja za usvajanje i rast IT preduzeća. Aktivnosti kojima bi vlada ohrabrila


primjenu IT-a u MSP-ima trebaju ciljati na pravu publiku a to su top menadžeri MSP-a, oni koji donose odluku o primjeni IT-a, te na konkretne koristi od primjene IT-a.

Na nivou preduzeća, top menadžeri MSP-a trebaju donijeti odluku o tome koje će tipove IT-a koristiti na temelju konkretnih koristi koje će one donijeti poslovanju, IT kapacitetu zaposlenih, te na temelju dostupnih finansijskih sredstava. Važno je uzeti u obzir da usvajanje IT sistema, elemenata i strategija mora prevagnuti nad troškovima investiranja i održavanja. Prema tome, usvajanje IT-a mora biti rezultat komercijalne potrebe i potencijalnog povrata. Kada top menadžer donese odluku o usvajanju IT-a, potrebno je da se IT rješenja usvajaju postepeno, da se obezbijedi adekvatan IT trening i podrška, te da se razvije potpuno razumijevanje IT potencijala.

Važnu ulogu u razumijevanju ogromnog potencijala IT-a igra usvajanje kontinuiranog treninga svih zaposlenih. Na taj način se kreira učeća organizaciona kultura koja integrira učenje u svakodnevne poslovne aktivnosti. Edukacija radnika za sticanje odgovarajućih vještina i omogućavanje pristupa visoko-tehnološkoj infrastrukturi je od osnovne važnosti da bi se u potpunosti iskoristile mogućnosti IT-a. „Menadžeri trebaju više investirati u informacionu tehnologiju, ali također moraju biti svjesni potrebe da kreiraju sisteme i procese koji optimiziraju upotrebu informacione tehnologije“ (Dibrell, Davis, Craig, 2008.:20). Na nivou menadžmenta treba pažljivo pratiti promjene u informacionoj tehnologiji i planirati i implementirati preventivne mjere pripreme za promjene. Takođe se treba kontinuirano vršiti benchmarking primjene informacione tehnologije sa najboljim preduzećima unutar grane industrije i šire, te pažljivo dokumentovati i učiniti dostupnim zaposlenima sve procese i rješenja vezana za primjenu informacione tehnologije.

„U literaturi je identificirana lista faktora koji povećavaju šanse uspješne implementacije IT-a u MSP-ima. Neki od ovih faktora su (Duxbury, Decady, Tse, Managing Information Technology in Small Business: Challenges and Solutions, Idea Group Publishing, Victoria University, 2002.:19) :

uključenost vlasnika/menadžera u proces implementacije IT-a,

uključenost korisnika (radnika) u razvoj i instalaciju IT-a,

trening korisnika,

izbor aplikacija koje će se kompjuterizirati,

upotreba jasne metodologije planiranja pri uspostavljanju aplikacija,

nivo IT ekspertize u organizaciji,

uloga vanjske okoline (naročito konsultanta i prodavača).“

Usvajanje informacione tehnologije stvara internu i eksternu zavisnost preduzeća. Interno preduzeće zavisi od zaposlenih koji imaju znanje za upravljanje IT-om, dok je preduzeće eksterno zavisno od IT dobavljača. Prema tome, preduzeća trebaju planirati i implementirati trening zaposlenih i istraživanje IT tržišta. Menadžeri trebaju razumjeti IT kao što razumiju finansijske izvještaje; nije potrebno znati kako se finansijski izvještaji sastavljaju, ali je razumijevanje njihovog sadržaja potrebno za donošenje odluka. Isto važi i za IT. Veoma je važno da se upotreba IT-a u MSP-ima ne svodi samo na operativne i administrativne zadatke nego da se razvija njen strateški značaj za preduzeća.

Pri planiranju upravljanja IT-om postoji više identificiranih kritičnih faktora uspjeha, odnosno najboljih praksi. Od početka treba insistirati na pristupu koji obuhvata cijelo preduzeće. Za uspostavljanje, dogovor i praćenje smjera/politika i sl. preporučuje se formiranje odbora. Poslovanje i IT moraju raditi zajedno na definisanju i kontroli zahtjeva upućenih IT odjelu, te razvoju IT modela kontrole primjenjivog na sve poslovne jedinice. Oko onoga što je u okviru upravljanja IT-om treba postojati jasno razumijevanje i odobrenje stejkholdera. Ključni faktor je uspostavljanje predanosti top menadžmenta na

231


osnovu jasnih odgovornosti i definisanih upravljačkih obaveza. Za efikasno funkcionisanje IT-a potrebno je definisati i usvojiti okvir za kreiranje IT procesa i kontrola potrebnih za provođenje IT procesa, iako ovo može stvoriti izazove i otpor, te zahtijeva konsenzus. Procesi IT upravljanja trebaju biti integrisani s ostalim procesima preduzeća. Okvir upravljanja IT-om treba biti podržan efikasnom komunikacijom tako da sve zainteresirane strane razumiju ciljeve i podržavaju prakse. Također se trebaju razmotriti poticaji koji će služiti kao motivacija za pridržavanje postavljenog okvira. Jedno od važnih pravila upravljanja IT-om je izbjegavanje suvišne birokratije.

Upravljanje performansama je važno jer nadzire postizanje strateških ciljeva IT-a i daje ocjenu IT performansama i doprinosu IT-a u poslovanju. „Postoji pet ključnih područja upravljanja IT-om, a to su (The National Computing Centre, 2005.:5):

Usklađenost - osigurati strateško usmjerenje IT-a i usklađivanje IT-a i poslovanja u pogledu usluga i projekata.

Isporuka vrijednosti – utvrditi da li su IT i poslovanje dizajnirani kako bi izvukli maksimalnu poslovnu vrijednost od IT-a. Nadgledati isporuku vrijednosti od strane IT-a u poslovanju, te procijeniti ROI.

Rizik menadžment - provjeriti da li su kreirani procesi kojima se na odgovarajući način upravlja rizikom. Uključiti procjenu rizika pri ulaganju u IT.

Upravljanje resursima - osigurati visok nivo smjernica za korištenje informatičkih resursa. Nadgledati ukupno finansiranje IT-a na nivou preduzeća. Osigurati odgovarajuće IT sposobnosti i infrastrukturu za podršku tekućim i očekivanim budućim poslovnim potrebama.

Mjerenje performansi – provjeriti da li se prati strategija, odnosno da li se ostvaruju strateški IT ciljevi. Procijeniti način mjerenja IT performansi i doprinos IT-a u poslovanju (npr. isporuka obećane poslovne vrijednosti).“

Mjerenje IT performansi mora ispunjavati određene uvjete da bi bilo uspješno, a prvi je da je odobreno od svih zainteresovanih strana. U procesu mjerenja treba se koristiti zajednički jezik koji je prikladan i razumljiv svim stranama. Mjerenje mora biti u skladu s kulturom i stilom organizacije, te se temeljiti na ciljevima koji su proistekli iz IT ciljeva i na stvarnim rezultatima mjerenja koje je lako prikupiti. Cilj je kreirati uravnotežene mjere koje se ne odnose samo na finansijske rezultate.

6. ZAKLJUČAK

Mala i srednja preduzeća predstavljaju jedan od ključnih elemenata ekonomskog razvoja svake zemlje. Savremeni trendovi nameću primjenu i implementaciju informacione tehnologije u njihovom poslovanju, radi ostvarivanja konkurentnosti, reduciranja troškova, povećanja kvaliteta proizvoda i usluga, ostvarivanja strateških ciljeva, proaktivnog reagovanja na zahtjeve okruženja i sl. Međutim, pritom su prisutni i određeni izazovi i prepreke, gdje je ključna uloga menadžmenta u njihovom prevazilaženju, te uloga države kroz poduzimanje adekvatnih podsticaja i mjera. U slučaju Bosne i Hercegovine, koja ima nizak stepen razvijenosti upotrebe IT, korisna su iskustva i prakse razvijenih zemalja, koja trebaju poslužiti kao primjer i uzor efikasne primjene informacione tehnologije u poslovanju malih i srednjih preduzeća. U četvrtom dijelu rada date su preporuke, kao doprinos autora rješavanju prezentiranog problema.


EFFICIENT APPLICATION OF INFORMATION TECHNOLOGY IN BUSINESS ACTIVITES OF SMALL AND MEDIUM ENTERPRISES

ABSTRACT

This paper presents an analysis of the literature in the field of information technology in small and medium enterprises. We identified the importance of IT in SMEs and described the opportunities that the use of IT provides in SMEs. The paper emphasizes the importance of knowledge transfer and positive experience of developed countries, in the area of wide IT application in SMEs, to Bosnia and Herzegovina. SMEs must timely plan and implement application of IT in order to develop competitive advantage and survive in the market. We give specific suggestions for improving the application of IT in SMEs based on the experiences of developed countries.

Key words: information technology (IT), small and medium enterprises, management of IT, Bosnia and Herzegovina (B&H)

JEL: M15

LITERATURA

1. Ashrafi R., Murtaza M. 2008. Use and impact of ICT on SMEs in Oman. The electronic journal information systems evaluation. Volume 11 Issue. pp. 125-138.

2. Bajgorić N. 2007. Menadžment informacijskih tehnologija. Sarajevo: Ekonomski fakultet u Sarajevu.

3. Barba-Sanchez V., Martinez-Ruiz M. P., Jimenez-Zarco A. I. 2007. Drivers, benefits and challenges of ICT adoption by small and medium sized enterprises (SMEs): A literature review. Problems and perspectives in management. Volume 5. pp. 103-114.

4. Berisha-Namani M. 2009. The role of information technology in small and medium sized enterprises in Kosova. Fulbright Academy 2009 Conference. [online] Dostupno na: http://www.fulbright-academy.org/file_depot/0-10000000/20000-30000/21647/folder/82430/Berisha+Paper+IT+in+SMEs+in+Kosovo.pdf [pristup 13. oktobar 2012.]

5. Bharadwaj, A. S. 2000. A resource-based perspective on information technology capability and firm performance: an empirical investigation. MIS Quarterly 2. pp. 169-196.

6. Brynjolfsson E., Yang S. 1993. Information technology and productivity: A review of the literature. Cambridge, Massachusetts: MIT Sloan School of Management. [online] Dostupno na: http://citeseerx.ist.psu.edu/viewdoc/download?doi=10.1.1.84.5827&rep=rep1&type=pdf, [pristup 15. juni 2012.]

7. Burgess S. 2002. Managing information technology in small business: challenges and solutions. Australija: Idea Group Publishing, Victoria University.

8. Centar za podršku i promociju evropskih integracija. 2009. IT i inovacije za mala i srednje-velika preduzeća (MSP). [online] Dostupno na: http://ceppei.ba/bos/index.php?option=com_content&view=article&id=104%3Ainformaciona-tehnologija-i-inovacije-za-mala-i-srednje-velika-preduzea-msp-&catid=41%3Abizni-svijesti&Itemid=18 [pristup 5. septembar 2012.]

9. Cooper J. 1998. A multidimensional approach to the adoption of innovation. Management Decision 36(8). pp. 493-502.

233


10. Das S. R., Zahra S. A., Warkentin M. E. 1991. Integrating the content and process of strategic MIS planning with competitive strategy. DecisionSciences 22. pp. 953-984.

11. Dibrell C., Davis P. S., Craig J. B. 2008. Fueling innovation through information. ePublications@bond. Australija: Bond University. [online] Dostupno na: http://epublications.bond.edu.au/business_pubs/86 [pristup 19. septembar 2012.]

12. Dixon T., Thompson B., McAllister P. 2002. The value of ICT for SMEs in the UK: A critical literature review. Report for small business service research programme. UK: The College of Estate Management. [online] Dostupno na: http://www.bis.gov.uk/files/file38315.pdf [pristup 19. septembar 2012.]

13. Hanson M. T. 1999. The search-transfer problem: The role of weak ties in sharing knowledge across organizational subunits. Administrative Science Quarterly 44. pp. 82-111.

14. Irefin I. A., Abdul – Azeez I. A., Tijani A. A. 2012. An investigative study of the factors affecting the adoption of information and communication technology in small and medium scale enterprises in Nigeria. Australian Journal of Business and Management Research. Vol. 2 No. 02. pp. 1-9.

15. Kotelnikov V. 2007. Small and medium enterprises and ICT. UNDP: Asia-Pacific Development Information Programme, e-Primers for the Information Economy, Society and Polity. [online] Dostupno na: http://unapcict.org/ecohub/resources/small-and-medium-enterprises-and-ict [pristup 19. septembar 2012.]

16. Laudon J., Laudon K. 2007. Management information systems: managing the digital firm. New Jersey: PrenticeHall.

17. Levy M., Powell P. 2005. Strategies for growth in SMEs: The role of information and information systems. Oxford: Elsevier Butterworth – Heinemann.

18. Lucey T. 2005. Management informationsystems, deveto izdanje. London: King's College.

19. Medaković V., Vasković S. 2011. Korištenje informacionih tehnologija u sektoru malih i mikro preduzeća. Mašinski fakultet Istočno Sarajevo: Infoteh-Jahorina, Vol.10, [online] Dostupno na: https://docs.google.com/viewer?a=v&q=cache:BjZ0JlL4KYwJ:infoteh.etf.unssa.rs.ba/zbornik/2011/radovi/E-IV/E-IV-11.pdf+&hl=en&gl=ba&pid=bl&srcid=ADGEESiwAkN8Xrvol_rQVvMmEtbX7eqg0-pxSMUmnWR2L6kjy6KtBOlZ8pa_UlyuC8Auc5gGwIfMSV0E3eH99MuCT5rtn9ZZ5Vu3CNgseFXvvS70msigIh9DatI6jEoVDIloW2SGa3XB&sig=AHIEtbSTiwzGvK2QbYInQ-ycbDV_QV2e2g [pristup 8. oktobar 2012.]

20. PowellT.C., Dent-Micallef A. 1997.Information technology as competitive advantage: the role of human, business, and technology resources, Strategic Management Journal 18. pp. 375 - 405.

21. Ray G., Muhanna W. A., Barney J. B. 2005. Information technology and the performance of the customer service process: A resource-based analysis. MIS Quarterly 29. pp. 625-651.

22. Schubert P., Leimstoll U. 2006. The importance of ICT: An empirical study in Swiss SMEs. 19th Blede Conferencee Values. [online] Dostupno na: https://domino.fov.uni-mb.si/proceedings.nsf/0/cf35a5aa64876cfdc12571800030eb26/$FILE/12_Schubert.pdf [pristup 5. septembar 2012.]

23. Svjetski ekonomski forum 2012. The global information technology report 2012. [online] Dostupno na: http://www.weforum.org/reports/global-information-technology-report-2012 [pristup 2. oktobar 2012.]

24. The National Computing Centre. 2005. IT Governance - Developing a successful governance strategy, A Best Practice guide for decision makers in IT, Manchester: OxfordHouse. [online] Dostupno na: http://www.isaca.org/Certification/CGEIT-Certified-in-the-Governance-of-


Enterprise-IT/Prepare-for-theExam/StudyMaterials/Documents/Developing-a-Successful-Governance-Strategy.pdf [pristup 10. septembar 2012.]

25. Turban E., McLean E., Wetherbe J. 2004. Information technology for management: transforming organizations in the digital economy, četvrto izdanje. New York: Wiley.

26. UNDP. 2003. Milenijski razvojni ciljevi i informaciono društvo, Konferencija – Informacione i komunikacijske tehnologije za razvoj. Sarajevo. [online] Dostupno na: http://www.undp.ba/upload/publications/Milenijski%20razvojni%20ciljevi%20Latinica.pdf [pristup 5. oktobar 2012.]


Darijo Jerković1

Goran Pejaković2

FRANŠIZA KAO ŠANSA ZA MALA I SREDNJA PODUZEĆA U BOSNI I HERCEGOVINI

SAŽETAK

Cilj ovoga rada je prezentirati i objasniti koncept franšize kao sjajnu mogućnost za unapređenje malog i srednjeg poduzetništva u Bosni i Hercegovini. Naime, u odnosu na strane kompanije, poduzeća iz Bosne i Hercegovine suočavaju se s problemima nedovoljnog iskustva u poslovanju na stranim tržištima, manjkom menadžerskih i marketinških vještina, kaskanjem u primjeni suvremenih tehnologija i slabijim financijskim potencijalima. Franšizni koncept poslovanja reducira navedeni jaz između stranih kompanija i kompanija iz Bosne i Hercegovine te omogućava ulazak malih i srednjih poduzeća iz Bosne i Hercegovine u poslovni sustav uspješnih međunarodnih kompanija. Primjenom znanstvenih metoda sinteze, indukcije i dedukcije, utvrđen je ključni problem nedovoljnog razvoja malog i srednjeg poduzetništva i franšiznog koncepta poslovanja u Bosni i Hercegovini, a to je postojanje nestimulativnog poslovnog ambijenta. U svrhu privlačenja stranih franšizera i unapređenja franšize u Bosni i Hercegovini potrebno je poboljšati cjelokupnu poslovnu klimu, podići stupanj znanja i informiranosti o franšizi i osigurati institucionalnu i financijsku potporu za franšizni biznis.

Ključne riječi: franšiza, Bosna i Hercegovina, mala i srednja poduzeća

JEL: L10

1. Osnovna obilježja malih i srednjih poduzeća

Mala i srednja poduzeća (MSP) čine okosnicu svjetske ekonomije i glavninu radnih mjesta. „Na svjetskoj razini MSP su odgovorna za raspon od 40% do 50% svjetskog BDP-a“.(Wietzel, McCarthy, 2009., 1.) U ukupnom broju poduzeća na svijetu sudjeluju s više od 98%. MSP posluju u gotovo svim oblastima, iako najveći broj djeluje u sektorima trgovine i pružanja usluga. MSP su primarno lokalno orijentirana.

1.1. Snage i slabosti MSP MSP zbog svoje specifičnosti posjeduju niz prednosti i nedostataka. Najznačajnije prednosti su: fleksibilnost u poslovanju, inovativnost i kreativnost3, potreba manjeg iznosa financijskih sredstava za osnivanje i poslovanje, lojalnost, jednostavnija struktura, učinkovitost u korištenju resursa i ovisnost velikog poduzeća o MSP. Nedostaci MSP su: porast odgovornosti, slabi financijski kapaciteti, podložnost tržišnim fluktuacijama, velika osjetljivost na promjene ekonomske politike države i nedostatak stručnosti i znanja.

1 Mr. sc., Economic d.o.o., Poslovni Centar 96 Vitez 2 Mr. oec., Economic d.o.o., Poslovni Centar 96 Vitez 3 MSP su tvorci štednjaka, usisivača, fotokopirnog stroja, osobnih računara i sl.


1.2. MSP u Europskoj uniji MSP su ključni generator otvaranja novih radnih mjesta i inovacija u Europskoj uniji (EU). Ova skupina poduzeća čini 99,8% ukupnog broja poduzeća, zapošljava 66,9% ukupno zaposlenih u EU i doprinosi 58,4% ukupnom bruto društvenom proizvodu EU. (Wymenga, Spanikova, Derbyshire, Becker, 2011.) Klasifikacija MSP u EU predstavljena je u tablici 1. EU je prepoznala potencijal sektora MSP i donijela niz mjera potpore njihovom razvoju. Ključni dokumenti za poticanje malog i srednjeg poduzetništva u EU su: Lisabonska strategija, Europska povelja o malim i srednjim poduzećima i akcijski plan za poduzetništvo (Kutnjak, 2010., 84.).

Tablica 1: MSP u EU4

Poduzeća Broj zaposlenih Promet Ukupna bilanca Mala ≤ 50 ≤ 10 milijuna EUR ≤ 10 milijuna EUR

Srednja ≤ 250 ≤ 50 milijuna EUR ≤ 43 milijuna EUR

Izvor: Prilagođeno prema (Europska komisija, 2005., 14.)

1.3. MSP u BiH Prema procjenama, ukupan broj poduzeća u BiH bio je između 26.000 i 29.000. MSP čine 99,1% ukupnog broja poduzeća u BiH. U sklopu MSP dominiraju mikropoduzeća (0-9 zaposlenih) na koje se odnosi 75,5% ukupnog broja poduzeća. (Agencija za statistiku BiH, 2012., 3.) Najveći broj MSP je u sektorima: trgovina na veliko i malo i prerađivačka industrija. U 2011. udio MSP u ukupnom broju zaposlenih iznosi 61,7%. (Agencija za statistiku BiH, 2011., 1.) U tablici 2. prezentirano je određenje MSP u BiH.

Tablica 2: MSP u BiH5

Poduzeća Br. zaposlenih Promet Ukupna bilanca FBiH RS FBiH RS FBiH RS

Mala < 50 10-49 < 4 mil. KM < 10 mil. KM < 4 mil. KM < 10 mil. KM Srednja < 250 50-249 < 40 mil. KM < 50 mil. KM < 30 mil. KM < 43 mil. KM

Izvor: Prilagođeno prema – (Vijeće ministara BiH, 2009., 29.)

Ekonomska kriza imala je nesagledive negativne efekte na ekonomiju BiH. Neki od efekata su: porast nezaposlenosti, zaustavljanje procesa privatizacije, smanjenje stranih ulaganja, smanjenje opsega kreditiranja, pad obujma domaćih investicija i pad životnog standarda građana. Negativne reperkusije krize djelovale su porazno na MSP. Štoviše, značajan broj MSP je i prestao s radom. Danas u BiH postoji opći konsenzus političke i stručne javnosti o nužnosti kvalitetnije, financijski izdašnije i konzistentnije potpore razvitku MSP. Glavni načini financijske potpore u BiH su putem entitetskih razvojnih banaka (Razvojna banka u FBiH i Investiciona-razvojna banka u RS) i proračuna resornih ministarstava na svim razinama vlasti. Tako je prema Zakonu o poticaju razvoja male privrede FBiH utvrđena dužnost vlasti na svim razinama da programiraju i realiziraju program razvitka. Prema članku 12. ovog zakona utvrđeno je izdvajanje za potporu malom i srednjem poduzeću u visini 2% godišnjeg proračuna FBiH. Međutim, unatoč određenim mjerama, ekonomska situacija u BiH i stanje malog i srednjeg gospodarstva nije zadovoljavajuća. Ključni problemi u toj domeni su: nekonzistentnost

4 Kriterij broj zaposlenih se primjenjuje za sva poduzeća, dok kod primjene ostala dva kriterija vrijedi primjena

ili jednog ili drugog, odnosno: promet ili ukupna bilanca 5 Kriterij broj zaposlenih vrijedi za sva poduzeća, dok za ostala dva kriterija vrijedi: promet i/ili ukupna bilanca


ekonomske politike, neadekvatna institucionalna razvijenost, različito definiranje MSP u BiH, politička nestabilnost, sporost i korumpiranost administrativnog aparata i nedovoljna porezna i financijska potpora malom i srednjem poduzetništvu.

S ciljem stimuliranja razvitka malog i srednjeg poduzetništva potrebno je izvršiti sljedeće: „giljotina propisa“, rasterećenje poduzetništva za neporezne prihode (primarno doprinosi), reforma javnog sektora, rekonstrukcija entitetskih razvojnih banaka, provođenje projekata edukacije u poduzetništvu u suradnji sa visokoškolskim ustanovama, razvitak poduzetničkih zona i jačanje financijske potpore MSP. Jedan od načina potpore razvitku MSP može biti i rad na razvitku franšiznog poslovanja, budući da franšiza zbog svojih posebnosti nosi znatno manji poslovni rizik u odnosu na tradicionalni poduzetnički pothvat, te primjenu uspješnog recepta iz međunarodne poslovne prakse, jer kada govorimo o BiH, onda je sasvim realno očekivati dominaciju stranih davatelja franšiza zbog malobrojnosti domaćih davatelja.

2. Franšizno poslovanje – izazovi za nova i postojeća MSP

„Suprotno rasprostranjenom mišljenju, franšizam nije započeo 1950-ih naglim razvitkom franšize brze prehrane kao što je McDonalds. Njegovi počeci potječu iz ranih 1800-ih. Ali moderni franšizam dobije prvi poticaj 1898., kada je General Motors počeo franšizirati zastupstva.“ (Siropolis, 1994., 128.) Sa franšizama su započele i kompanije Rexall 1902. godine i Howard Johnson 1926. godine. Snažniji razvitak franšize započinje u drugoj polovini 20. stoljeća. Franšiza je trajni odnos između franšizera i franšizanta, u kome je ukupna suma franšizerovih znanja, imidža, imena, iskustva, marketinških tehnika i procedura poslovanja, dana na raspolaganje franšizantu uz nadoknadu. „Franšiza je komercijalni odnos između dva subjekta, u kojem jedan subjekt, franšizer, dozvoljava drugom subjektu, franšizantu, pravo da koristi njegovu komercijalnu i intelektualnu imovinu ugovoreni period u zamjenu za naknadu i pristojbu.“ (Alon, 2012., 1.) Franšiza je kao model poslovanja pogodan za širenje u gotovo svim djelatnostima. Ipak, djelatnosti u kojima je franšiza češća pojava su: trgovina, ugostiteljstvo, obrazovanje i konzalting.

2.1. Raširenost franšize

Franšizno poslovanje je izuzetno zastupljeno u razvijenim zemljama. U SAD prisutno je više od 2.500 davatelja franšize (International Franchise Association, 2008.). U 2011. godini u SAD je bilo ukupno 735.000 franšiznih lokacija, a koje djeluju u više od 300 djelatnosti. U tim poslovnim subjektima radi 7,9 milijuna radnika, te je ostvaren ukupan prihod od oko 745 milijardi USD i sudjelovanje sa 3,0% u bruto domaćem proizvodu SAD. (Bonakdarpour i Gillula, 2012., 1.). Više od 10% novih radnih mjesta u SAD-u je plod franšize. Prema procjenama, u 2012. godini situacija na polju franšize dodatno se popravila. Tako je u kolovozu 2012. godine broj franšiznih lokacija iznosio 747.069, odnosno 1,5% više u odnosu na 2011., broj zaposlenih iznad 8,0 milijuna, ili za 2,1% više u odnosu na 2011., a prihod 781 milijardu USD, odnosno 5,2% više u odnosu na 2011. (International Franchise Association, 2008.).

U EU posluje više od 8.500 franšiznih sustava. Najviše franšiznih brandova je prisutno u Turskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Španjolskoj. Prema podacima Europske franšizne federacije najviše zaposlenih u franšizama je zabilježeno u Francuskoj (693.000), Velikoj Britaniji (453.00), Njemačkoj (452.00) i Poljskoj (350.000).6 Fenomenalan porast ovog oblika poslovnog sustava se događa u Aziji i Latinskoj Americi, a posebno u Kini, Indiji i Brazilu. Neke od najpoznatijih svjetskih kompanija se

6 Prilagođeno prema: http://www.eff-franchise.com/IMG/pdf/Stats_Franchise_Europe_10092010-2.pdf


ujedno bave i franšiznim biznisom. Iz mnoštva takvih izdvajamo: McDonald's, Pepsi, Beneton, Diners card, Subway, RE/MAX LLC i sl.

2.2. Vrste franšize

Franšiza je poslovni model primjenjiv u različitim oblicima. Osnovna obilježja osnovnih vrsta franšiza su:

franšiza robe (predmet poslovanja promet jedne ili više vrsta robe radi prodaje krajnjim potrošačima, uz prijenos znanja, iskustva, branda i žiga)

franšiza usluga (predmet poslovanja su pružanje raznovrsnih usluga)

franšiza proizvodnje ili proizvoda (predmet poslovanja su kontrola i organizacija prodaje određenog proizvoda)

2.3. Franšizna mreža Franšizna mreža je skup davatelja franšize i svih primatelja franšize. Zasniva se na zajedničkom dijeljenju: branda identifikacije, uspješnog metoda poslovanja, osiguranog distributivnog sustava i jedinstvenog marketinškog programa. Zahvaljujući zajedničkom brandu i poslovnom konceptu, franšizna mreža gradi identitet i reputaciju u javnosti. Franšizna mreža je svojevrsna strateška alijansa koju čini grupa poslovnih subjekata sa posebnim međusobnim odnosom i odgovornosti. Svi aspekti funkcioniranja unutar franšizne mreže jasno se definiraju Ugovorom o franšizi.

2.4. Prednosti i nedostaci franšiznog poslovanja Franšizno poslovanje, kao i svaki drugi oblik poslovanja, sa sobom donosi određene prednosti i nedostatke. Njih možemo razmatrati prema učesnicima u franšiznom poslovanju, odnosno s pozicije franšizera i franšizanta. Ključne prednosti za franšizera su: brzo širenje na tržištu, korištenje znanja, informacija i kontakata lokalnih poduzetnika, reduciranje rizika poslovanja, bolja distribucija robe i smanjenje utjecaja konkurencije. Osnovni nedostaci za franšizera su: opasnost od izostanka pridržavanja propisanih standarda poslovanja, smanjenje mogućnosti kontrole, dijeljenje profita s drugima i stvaranje potencijalne konkurencije. Ključne prednosti za franšizanta su: utemeljen ugled, reduciranje potrebnog iznosa uloženih sredstava, marketinška potpora, IT potpora, obuka zaposlenika, uređenje poslovnog objekta, centralizirana nabava uz uštedu, trajno savjetovanje i kontinuirana pomoć i nadzor. Osnovni nedostaci za franšizanta su: gubitak potpune neovisnosti u poslovanju, obveza plaćanja pristojbe, obveza djelovanja unutar preciziranog tržišnog područja i obveza udovoljavanju strogih standarda kvalitete u svim segmentima poslovanja.

3. Franšizno poslovanje u BiH

Franšizno poslovanje u BiH je na samom početku. U BiH ne postoji domaća institucija koja bi promovirala i educirala poduzetnike u franšiznom poslovanju. To je rezultiralo da se veoma mali broj domaćih poduzeća bavi franšizom, neovisno o obliku sudjelovanja – franšizer ili franšizant. Ovdje možemo istaknuti poduzeće Economic d.o.o. Vitez koje je prije više od jednog desetljeća uvelo franšizni način poslovanja u vidu Franšizne mreže Economic sa oko 60 članica diljem BiH. Pored Economica, kao domaće davatelje franšize još možemo istaknuti i poduzeća Bellissima, Jami i Frizerland. Na tržištu BiH prisutno je i nekoliko respektabilnih stranih franšiza kao što su McDonald's, Western Union, Diners


Card, Coca Cola i Benetton, ali i franšize iz susjednih država poput Kraša ili Surf 'N' Fries. U nekim slučajevima strane kompanije posjeduju ekskluzivne franšizne ugovore na teritoriju više država, uključujući i BiH, kao što je slučaj sa kompanijom Delta Sport iz Beograda koja ima ekskluzivu za države bivše Jugoslavije za franšizu Costa Coffee. Da franšiza može biti pozitivan impuls malom i srednjem poduzetništvu, potvrđuju podaci iz tablice 3. Razvoj franšiznog koncepta poslovanja reducira rizik za eventualni neuspjeh i može se smatrati jakom alternativom tradicionalnom poduzetničkom pothvatu u vidu osnivanja samostalnog poduzeća.

Tablica 3: Usporedba stope uspjeha franšize i neovisnog poduzeća

Razdoblje Franšiza Neovisno poduzeće Nakon jedne godine poslovanja 97% 62% Nakon pet godina poslovanja 92% 23%

Nakon deset godina poslovanja 90% 18%

Izvor: Američka gospodarska komora, preuzeto iz – (Arnaut, Jerković, 2012., 5.)

3.1. Prepreke razvitku franšiznog poslovanja u BiH Izostanak stimulativnog poslovnog ambijenta ključna je prepreka razvitku svih modela poslovanja uključujući i franšizu, većem zamahu malog i srednjeg poduzetništva, privlačenju stranih investicija, poboljšanju imidža države BiH i ekonomskom zastoju. Posebno loša situacija je u oblasti pokretanja biznisa. Kako bi poduzetnik u BiH počeo s poslovanjem, potrebno je izvršiti 12 procedura, a što traje čak 40 dana, zbog čega je BiH pozicionirana na 162. mjestu od 183 ekonomije. (Svjetska banka, 2012.) Kod većine drugih indikatora poticajnog poslovnog okruženja rezultati su također porazni. Na području infrastrukture BiH je u mnogim segmentima među najslabije ocijenjenim državama (141. mjesto prema kvaliteti cesta, 98. mjesto prema kvaliteti željezničke infrastrukture, 141. mjesto prema kvaliteti lučke infrastrukture, 138. mjesto prema kvaliteti infrastrukture zračnih luka itd.). Loši rezultati zabilježeni su i u financijskom sektoru (126. pozicija prema dostupnosti financijskih usluga, 122. pozicija prema lakoći dobivanja kredita itd.). Prema neovisnosti pravosuđa BiH je na 97. mjestu, prema transparentnosti vladine politike na 134. mjestu, prema neregularnim plaćanjima i mitu na 94. mjestu i sl. (Svjetski ekonomski forum, 2012.) Uglavnom, nepostojanje stimulativne investicijske klime što se ogleda kroz političku nestabilnost, pravnu nesigurnost, nerazvijenost financijskog sektora, nedovoljnu razvijenost infrastrukture, visoku stopu korupcije u društvu, neučinkovitu birokraciju i nepoticajan fiskalni sustav ključni je razlog nedovoljne ekonomske razvijenosti BiH.

Ukoliko promatramo franšizu izolirano, onda se prepreke dodatno usložnjavaju. Naime, pored navedenih slabosti poduzetničkog ambijenta u BiH, kao razloge nedovoljne razvijenosti franšiznog poslovanja u BiH možemo navesti još i sljedeće (Arnaut, Jerković, 2012., 7.):

1. Nedovoljno poznavanje koncepta franšize od strane poduzetnika iz BiH

2. Nedostatak odgovarajućih organizacija i udruženja koja bi mogla razviti i promicati ideju franšiznog poslovanja u BiH

3. Nedostatak propisa ili zakona na bilo kojoj razini (općine, kantoni, entiteti i država) koji bi barem djelomice regulirali franšize.

4. Vlasti na svim razinama ne vide franšizno poslovanje kao priliku za razvitak MSP i ne posvećuju mu dovoljno pažnje.

5. Loša zakonska zaštita i narušavanje zaštitnih znakova, logotipa i tehnologija rada u cijelosti. To su visoko postavljene vrijednosti kao intelektualno vlasništvo u franšiznom poslovanju.


6. Slab interes stranih franšizera za tržište BiH, zbog nestabilne političke situacije i relativno slabog poslovnog okruženja.

7. Iako stabilne, financijske institucije u BiH nisu prepoznale franšizno poslovanje kao potencijalni prostor za kreditne plasmane.

3.2. Prijedlozi za poboljšanje franšiznog poslovanja u BiH U slučaju franšize, franšizant dobiva kompletan poslovni projekt. Ovo je sjajna prilika za MSP iz BiH. Naime, franšizeri dolaze iz inozemstva i oni su obično dobro poznata poduzeća čiji je koncept poslovanja dokazan u praksi, kako u vlastitoj državi, tako nerijetko i van granica iste. Tome još treba dodati pozitivan stav javnosti iz BiH prema stranim brandovima.

Kako bi se u BiH ozbiljnije razvilo franšizno poslovanje, potrebno je da mjerodavne institucije provedu niz mjera. Polazište svih aktivnosti treba biti usmjereno ka unapređenju poslovne klime. Unapređenje poslovnog ambijenta naročito je značajno ukoliko se žele privući inozemne kompanije, a u slučaju franšize, uglavnom se misli na takve kompanije, odnosno franšizere. Pored aktivnosti na poboljšanju sveukupne poslovne klime u BiH, razmatrajući samo franšizu, možemo izdvojiti devet sljedećih prijedloga za unapređenje:

1. Podići informiranost i znanje o franšizi među poduzetnicima iz BiH na višu razinu. Edukaciju o franšizi u BiH ne radi niti jedna domaća institucija, već Franadria d.o.o.7 iz Slovenije, koja ima svoje predstavništvo u BiH u Brčkom. U državama EU, ali i susjednim država (u Hrvatskoj postoji Centar za franšizu8 u Osijeku, a u Srbiji Centar za franšizing pri Privrednoj komori Srbije9), to nije slučaj. Kako poboljšati trenutačno stanje? Odgovarajuće institucije u BiH (resorna ministarstva, komore i sl.) trebaju zajedno s visokoškolskim ustanovama organizirati edukativne programe (seminari, radionice, konferencije i sl.) o franšiznom biznisu. Usporedo s tim potrebno je raditi na izdavanju informativno-promotivnih materijala o franšizi. Unapređenje educiranosti domaćih poduzetnika o franšizi vrlo vjerojatno bi potaknule i neke od domaćih uspješnih kompanija da franšiziraju svoj biznis i tako dodatno povećaju ponudu potencijalnih franšiza za MSP na domaćem tržištu.

2. Uspostaviti studijski program franšize na ekonomskim fakultetima. Vlasti najprije moraju spoznati potencijal franšize, a nakon toga osigurati obrazovanje budućih stručnjaka koji će taj potencijal znati iskoristiti na najbolji mogući način.

3. Utemeljiti Udrugu za franšizno poslovanje. Ona trenutačno ne postoji u BiH. Udruga za franšizno poslovanje trebala bi biti krovna institucija u BiH kada je u pitanju franšiza. Njeni osnovni ciljevi trebali bi biti promocija franšize, strukovno povezivanje, suradnja s drugim istim ili sličnim udrugama u inozemstvu i edukacija o franšizi. Također, Udruga za franšizno poslovanje trebala bi pristupiti Europskoj franšiznoj federaciji10 koja broji 20 članica11, te usvojiti njezin kodeks i standarde. Dakle, nakon osnutka, Udruga za franšizno poslovanje trebala bi postati ključni generator informativnih, promotivnih i edukativnih sadržaja o franšizi u BiH.

7 Detaljnije: www.franadria.si 8 Detaljnije: www.fransiza.hr 9 Detaljnije: www.pks.rs 10 Detaljnije: www.eff-franchise.com 11 Austrija, Belgija, Češka Republika, Danska, Finska, Francuska, Grčka, Hrvatska, Italija, Nizozemska,

Njemačka, Mađarska, Poljska, Portugal, Slovenija, Srbija, Švicarska, Švedska, Turska i Velika Britanija


4. Izgraditi institucionalnu potporu razvitku franšize. Udruga za franšizno poslovanje je udruga koja će okupljati franšizere i franšizante. Kao takva ona je nužna, ali nedovoljna za ubrzaniji razvitak franšize. Potrebno je ustanoviti instituciju u vidu Centra za potporu franšiznom poslovanju, koja će biti u sklopu Vanjskotrgovinske komore BiH. Njezini osnovni zadaci su pružanje različitog spektra informacija o franšiznom poslovanju na tržištu BiH, pomoć pri izradi biznis planova franšiza, organiziranje edukativnih sadržaja o franšizi i kreiranje strategija razvitka franšiznog poslovanja u BiH. Ova bi institucija usko surađivala s resornim ministarstvima na svim razinama vlasti i svim drugim relevantnim institucijama koje se bave ekonomijom. Također, ona bi bila spona između zainteresiranih franšizera iz inozemstva za poslovanje u BiH i potencijalnih franšizanata iz BiH.

5. Unaprijediti regulativu o franšizi. Trenutačno gledano bilo koju razinu vlasti, franšiza nije adekvatno regulirana. Pored toga, zaštita intelektualnih prava jedan je od ključnih elemenata kada govorimo o franšizi, a u BiH je to na niskoj razini. Uostalom, BiH je na 121. poziciji po zaštiti intelektualnih prava od 142 analizirane države. (Svjetski ekonomski forum, 2012.) Franšiza je koncept koji uključuje operiranje sa imenom, brandom, žigom, sustavom i sl., te se zbog toga zasniva visoka razina zaštite intelektualnih prava.

6. Uspostavljanje programa potpore za franšizno poslovanje. MSP je nužna financijska potpora kako bi se pokrenuo investicijski ciklus u BiH. Potpora treba ići putem entitetskih razvojnih banaka i resornih ministarstava. Naprimjer, u Hrvatskoj je Ministarstvo poduzetništva i obrta u sklopu svog programa Poduzetnički impuls osiguralo bespovratna sredstva u iznosu 1.000.000,00 kuna za franšizno poslovanje (Ministarstvo poduzetništva i obrta RH, 2012.). Programi potpore trebaju sadržavati mjere kao što su: konzultantske i pravne usluge, opremanje prostora, posjeti sajmovima, troškovi franšiznih pristojbi i registracije, izrade biznis planova, izobrazba zaposlenika, promotivne aktivnosti (izrada web stranice, istraživanje tržišta itd.) i sl.

7. Kreiranje posebnih kreditnih aranžmana banaka za franšize. Bankarski sektor BiH je izuzetno likvidan i traži način kako uspješno oploditi kapital kojim raspolaže. Franšiza je znatno sigurniji, odnosno manje rizičan poslovni projekt u odnosu na tradicionalno poduzetništvo. Shodno tome, banke trebaju imati veći interes za potporu MSP, kojima je ista potpora potrebna, jer franšiza unatoč velikoj šansi za uspjeh i snažnoj potpori od franšizera, ipak zahtijeva i ulaganja od franšizanta. Ta ulaganja ovise primarno o biznisu o kojem se radi i zahtjevima franšizera. „Ilustracije radi, inicijalni kapital za otvaranje McDonald`s restorana kreće se između 408.000 USD i 647.000 USD“. (Arnaut, Jeković, 2012., 13.) S druge strane, veliki broj drugih franšiza mnogo manja sredstva, od svega nekoliko tisuća eura ili USD, ili nešto skuplje opcije od nekoliko desetaka tisuća eura ili USD.

8. Preorijentacija diplomacije u ekonomsku diplomaciju. Učinkovitiji rad diplomatsko-konzularnih tijela i njihov fokus na sferu ekonomije, te intenzivan rad na poboljšanju imidža države BiH, od krucijalnog su značaja za privlačenje stranih franšizera. Ekonomska diplomacija treba biti motor u stvaranju slike o BiH u inozemstvu kao države pogodne za investiranje i franšizno poslovanje.

9. Donošenje nove Strategije razvitka MSP. Strategiju je potrebno donijeti za razdoblje od tri godine, od 2013. do 2016., na razini BiH, uz uključivanje elementa franšize kao sastavnog i veoma važnog dijela cijelog dokumenta. Strategija treba poslužiti kao putokaz razvitka malog i srednjeg gospodarstva i franšiznog poslovanja u BiH.


4. ZAKLJUČAK

U BiH je malo i srednje poduzetništvo nedovoljno razvijeno, a to je posljedica nepostojanja jasne vizije države BiH o njegovom razvitku, iako MSP imaju ključnu ulogu u otvaranju novih radnih mjesta, stvaranju bruto društvenog proizvoda i osmišljavanju inovativnih poslovnih rješenja. Veoma slična situacija je i s franšizom, koja zbog svojih prednosti kao što su manja rizičnost za poslovni neuspjeh, povezanost sa uspješnim poduzećima (franšizerima) koje osigurava širok spektar potpore na područjima upravljanja, edukacije, marketinga, financija, uređenja poslovnih objekata i primjene suvremenih tehnoloških rješenja, doista je velika šansa za razvitak malog i srednjeg poduzetništva, a tako i cijele ekonomije BiH. Država BiH nije uvidjela snagu franšize koja može ponuditi drukčiji pristup razvitku MSP i tako se pozicionirati kao jak stimulans razvitku poduzetništva. Mjerodavne institucije nisu kreirale adekvatan zakonski okvir, uspostavile edukativne programe, provele informativno-promotivne kampanje i osigurale financijsku potporu za razvitak franšize u BiH. Zbog toga u BiH franšiza nije popularan način poslovanja. Da bi se iskoristile prednosti franšize, nužno je kontinuirano raditi na izgradnji stimulativnog investicijskog ambijenta, a sve s ciljem privlačenja stranih franšizera. Pored toga, neophodno je donijeti niz mjera na području promocije franšize, povećanja znanja o ovom modelu poslovanja, izgradnji institucija za potporu franšiznom načinu poslovanja, osiguranju financijske potpore poduzećima koja primjenjuju franšizu i donošenju adekvatnih zakonskih rješenja o franšizi.

FRANCHISING AS A CHANCE FOR SMALL AND MEDIUM ENTERPRISES IN BOSNIA AND HERZEGOVINA

SUMMARY

The aim of this paper is to present and explain a concept of the franchise as one great opportunity for development of small and medium enterprises in Bosnia and Herzegovina. In the comparison to the international companies, companies from Bosnia and Herzegovina are facing problems of insufficient experience in the international markets, lack of managerial and marketing skills, usage of modern technology and weak financial potentials. Franchise way of business reduces already mentioned differences among international and domestic companies and also provides the opportunity of becoming part of the successful international company business systems. Applying scientific methods of synthesis, induction and deduction, has determined the fundamental problem of insufficient development of small and medium enterprises and the franchise concept in Bosnia and Herzegovina, and that is the existence of the unstimulated business ambient. It is necessary to improve the entire business climate, raise the level of the knowledge and awareness about franchising and provide institutional and financial support for franchise business in order to attract the foreign franchisors and to improve the franchise way of business in Bosnia and Herzegovina.

Key words: franchise, Bosnia and Herzegovina, small and medium enterprises

JEL: L10


LITERATURA

1. Agencija za statistiku BiH, 2012. Saopštenje, Vol. 2., No 1, [online]. Dostupno na: www.bhas.ba/saopstenja/2012/SPR_2012_001_01-BH.pdf (pristup: 29.10.2012.)

2. Agencija za statistiku BiH, 2012. Statistički poslovni registar, Vol. 1, No. 1, [online]. Dostupno na: (pristup: 29.10.2012.)

3. Alon, I., 2012. Global franchising operations management – cases in franchise, international, and emerging markets operations. New Jersey: Paerson.

4. Arnaut, E., Jerković, D., 2012. Franchising – an opportunity for small business in Bosnia and Herzegovina. 2nd International Conference – Economic System of European Union and Accession of the Bosnia and Herzegovina, Vitez.

5. Bonakdarpuer, M., Gillula, J., 2012. The Franchise Business Indeks: Methodology of Construction, [online]. Dostupno na: www.emarket.franchise.org/FranchiseBusinessIndex.pdf (pristup: 29.10.2012.)

6. European Commission, 2005. The new SME definition, [online]. Dostupno na:

7. ec.europa.eu/enterprise/policies/sme/files/sme_definition/sme_user_guide_en.pdf (pristup: 15.02.2012.)

8. International Franchise Association, 2008. The Economic Impact of Franchised Business: Volume III, Results for 2007, [online]. Dostupno na:

9. www.buildingopportunity.com/download/Part1.pdf (pristup: 20.09.2012.)

10. International Franchise Association, 2012. Franchise Business Economic Outlook, [online]. Dostupno na: emarket.franchise.org/2012EconOutlookgraphic.pdf (pristup: 29.10.2012.)

11. Kutnjak, G., 2005,. Europska unija u funkciji poticanja i razvoja malog i srednjeg poduzetništva. Poslovna izvrsnost. 4(2), str. 79.-90.

12. Ministarstvo poduzetništva i obrta RH, 2012. Poduzetnički impuls – Plan poticanja poduzetništva i obrtništva za 2012. godinu, [online]. Dostupno na:

13. www.minpo.hr/UserDocsImages/PODUZETNICKI%20IMPULS.pdf

14. (pristup: 20.09.2012.)

15. Siropolis, N., 1995. Menadžment malog poduzeća. Zagreb: Mate.

16. Vijeće ministara BiH, 2009. Strategija razvoja malih i srednjih preduzeća 2009.-2011. Sarajevo: Vijeće ministara BiH

17. Wietzel, U., McCarthy, K.J., 2009. Theory and Evidence on Mergers and Acquisition by Small and Medium Enterprises. Discussion Paper Series, [online]. No:09-21. University Utrecht. Dostupna na: ideas.repec.org/p/use/tkiwps/0921.html

18. (pristup: 02.10.2012.)

19. World Bank, 2012. Doing business in a more transparent world. Washington: World Bank

20. World Economic Forum, 2011. The Global Competitiveness Index Report 2011-2012. Geneva: World Economic Forum

21. Wymenga, P., Spanikova, V., Derbyshire, J., Barker, A., 2011. Are EU SMEs recovering from the crisis? Annual Report on EU Small and Medium sized Enterprises 2010/2011. [online]. Dostupno na: ec.europa.eu/enterprise/policies/sme/facts-figures-analysis/performance-review/files/supporting-documents/2010-2011/annual-report_en.pdf (pristup: 02.10.2012.)


Internet:

1. Agencija za statistiku BiH, www.bhas.ba

2. Centar za politike i upravljanja, www.cpu.org.ba

3. Centar za franšizu Centra za poduzetništvo Osijek, www.fransiza.hr

4. Europska franšizna federacija, www.eff-franchise.com

5. Europska komisija, www.ec.europa.eu

6. Federalni zavod za programiranje razvoja, www.fzzpr.gov.ba

7. FranAdria d.o.o., www.franadria.si

8. Hrčak – portal znanstvenih časopisa RH, www.hrcak.srce.hr

9. Međunarodna franšizna federacija, www.franchise.org

10. Ministarstvo poduzetništva i obrta RH, www.minpo.hr

11. Privredna komora Srbije, www.pks.rs

12. Research Papers in Economy (REPEC)-baza podataka, www.repec.org

13. Svjetska banka, www.worldbank.org

14. Svjetski ekonomski forum, www.weforum.org


Aleksandra Anđelković1

Danijela Stošić2

MALA I SREDNJA PREDUZEĆA U LANCU SNABDEVANJA KAO NOSIOCI RIZIKA I AKCIJA ZA NJIHOVO MINIMIZIRANJE

SAŽETAK

Analizom sekundarnih podataka u radu će se ukazati na značaj malih i srednjih preduzeća, kao i na najčešće probleme sa kojima su ona u svom poslovanju u Republici Srbiji suočena. Cilj rada jeste da se na bazi ove analize, kao i na bazi postojećih teorijskih razmatranja ukaže na potrebu integrisanja malih i srednjih preduzeća u lance snabdevanja velikih kompanija, kao i na mogući doprinos članova lanca snabdevanja minimiziranju rizika lanaca snabdevanja. Naime, imajući u vidu rizike imanentne savremenim lancima snabdevanja, u radu će se analizirati neophodnost povezivanja i saradnje malih i velikih članova lanca u cilju adekvatnog upravljanja rizicima. Kako su mala i srednja preduzeća najčešće pod uticajem moći velikih kompanija unutar lanca snabdevanja, često nemaju mnogo mogućnosti i slobode pri provođenju složenih aktivnosti, kao što je, na primer, procena i analiza rizika. Ipak, ova preduzeća mogu uticati na rizik u lancu snabdevanja. Naime, mala i srednja preduzeća mogu biti pokretači negativnih posledica po čitav lanac snabdevanja, ali mogu primeniti i niz akcija u cilju minimiziranja rizika i na taj način doprineti većoj otpornosti lanca snabdevanja.

Ključne reči: mala i srednja preduzeća, lanac snabdevanja, rizik

1. UVOD

Mala i srednja preduzeća (nadalje MSP) čine najveći broj privrednih subjekata u većini privrednih sistema danas, dajući značajan doprinos zaposlenosti i generisanju vrednosti. Ova preduzeća su u svom poslovanju suočena sa brojnim problemima koje često zbog svog ''resursnog siromaštva'' (Welsh i White, 1981, str. 18) teže prevazilaze. Zbog toga se strategije umrežavanja u raznim svojim manifestacijama identifikuju kao jedan od modaliteta rešavanja ovih problema. Jedan od pojavnih vidova umrežavanja MSP jeste i povezivanje u okvirima lanca snabdevanja. Sama MSP postaju sve značajnija komponenta globalnih lanaca snabdevanja, nekada sa potencijalom da predstavljaju strategijsku prednost u smanjenju troškova ukupnog lanca (Morya i Dwivedi, 2009). Integrisanje u lanac snabdevanja je jedan od načina za rešavanje poslovnih problema MSP i time za unapređenje njihove konkurentnosti (Predić i Stošić, 2011; Zahedirad i Shivaraj, 2011). Funkcionisanje lanaca snabdevanja podrazumeva određene rizike, u prvom redu one koji se odnose na rizik procesa, kontrole, tražnje i slično. Stoga je ostvarivanje poslovnog uspeha delom uslovljeno i uspehom u upravljanju rizicima u lancu snabdevanja.

Rad je strukturiran tako da se nakon uvodnih razmatranja daje prikaz stanja i ključnih problema u poslovanju MSP u Republici Srbiji i ukazuje na značaj integrisanja ovih preduzeća u lance snabdevanja kao mogućeg rešenja za deo problema sa kojima su ona suočena. U drugom delu rada se analiziraju osnovne vrste rizika kojima članovi lanca snabdevanja mogu biti izloženi, uz apostrofiranje činjenice da, iako manja po veličini, i MSP mogu biti nosioci dela rizika. Analiza mogućih pravaca delovanja u

1 MSc, Ekonomski fakultet Univerziteta u Nišu, Trg kralja Aleksandra br. 11, 18000 Niš 2 MSc, Ekonomski fakultet Univerziteta u Nišu, Trg kralja Aleksandra br. 11, 18000 Niš


cilju minimiziranja rizika u lancu snabdevanja biće prikazana u trećem delu rada, dok će određena zaključna razmatranja biti iznesena u poslednjem delu rada.

2. Mala i srednja preduzeća u Republici Srbiji – stanje i problemi u poslovanju

Definisanje pragova veličine koji određuju pripadnost sektoru malih, srednjih ili velikih preduzeća danas je deo pravnog sistema mnogih zemalja. U Republici Srbiji se pitanjem definisanja relevantnih merila veličine kao i njihove konkretne vrednosti bavi Zakon o računovodstvu i reviziji (Narodna skupština Republike Srbije, 2006). Članom 7 ovog Zakona kao merila veličine identifikovani su broj zaposlenih, godišnji prihod i vrednost poslovne imovine preduzeća3. Upoređivanjem ovog rešenja sa postojećim na nivou EU (European Commission, 2003) primećuje se da su merila veličine koja se smatraju relevantnim za određivanje veličine preduzeća ista u oba slučaja. Sa druge strane, ono što zakonodavstvo Srbije ne prepoznaje, to je kategorija mikropreduzeća4. Takođe, u odnosu na EU u Srbiji postoji značajna razlika u veličini definisanih novčanih pokazatelja. Ova odstupanja su odstupanja naniže u Republici Srbiji u odnosu na vrednosti određene u EU. Tako bi, na primer, privredni subjekat koji bi u Srbiji po vrednosti ostvarenog prihoda bio u gornjem delu srednjih preduzeća, po kriterijumima EU bio malo preduzeće (sličan bi se rezultat dobio i da je izabran drugi novčani pokazatelj). Ova geografska specifičnost veličine je za EU sa 27 članica posebno značajna. Stoga je Evropska komisija ugrađuje u svoju definiciju MSP i naglašava da su definisane veličine maksimalni pragovi. To znači da zemlja članica, Evropska investiciona banka ili Evropski investicioni fond mogu pragove utvrditi i na nižim nivoima u skladu sa opštim uslovima poslovanja, ili specifičnim ciljevima koji se politikom podrške MSP žele postići (European Commission, 2003).

Sa prosečnim učešćem od 99,39% u ukupnom broju privrednih subjekata u poslednjih pet godina sektor MSP je, slično stanju u EU, dominantno zastupljen u privrednoj strukturi Republike Srbije (Republički zavod za statistiku, 2008, 2009, 2010, 2011, 2012; European Commission, 2011). Na značaj MSP ukazuju i podaci da u ovim preduzećima radi oko 2/3 zaposlenih u Republici Srbiji, kao i to da su ona ostvarila prosečno 61,34% ukupnog prometa, odnosno da su doprinela generisanju polovine bruto dodate vrednosti u Republici Srbiji u proteklom petogodišnjem periodu (Republički zavod za statistiku, 2008, 2009, 2010, 2011, 2012). Imajući u vidu opisani značaj MSP za privredni sistem zemlje, sve se češće ističu problemi sa kojima su ova preduzeća suočena u svom poslovanju. Prema istraživanjima Nacionalne agencije za regionalni razvoj (2011, 2010) i Republičke agencije za razvoj malih i srednjih preduzeća i preduzetnika (2009), struktura problema u poslovanju MSP u Srbiji je tokom 2009, 2010. i 2011. godine bila ujednačena (Tabela 1).

3 Granične veličine definisane Zakonom jesu: 1. Prosečan broj zaposlenih: 50-250; 2. Godišnji prihod: 2.500.000-

10.000.000 evra (u dinarskoj protivvrednosti); 3. Prosečna vrednost poslovne imovine 1.000.000-5.000.000 evra (u dinarskoj protivvrednosti). Ona pravna lica koja na dan sastavljanja finansijskih izveštaja ispunjavaju najmanje dva od navedenih kriterijuma imaju status srednjeg preduzeća. Pravna lica koja po najmanje dva kriterijuma imaju niže od najnižih navedenih vrednosti biće razvrstana u grupu malih preduzeća, dok će pravna lica koja po najmanje dva kriterijuma imaju više od najviših navedenih vrednosti imati status velikih preduzeća.

4 Iako ne postoji kao Zakonom eksplicitno definisana kategorija, kategoriju mikropreduzeća u svojim istraživanjima poznaju pojedine državne institucije (Agencija za privredne registre, 2012; Nacionalna agencija za regionalni razvoj, 2011, 2010; Narodna banka Srbije, 2009; Republički zavod za statistiku, 2008, 2009, 2010, 2011, 2012).


Tabela 1: Problemi u poslovanju malih i srednjih preduzeća i preduzetnika u Republici Srbiji, prema intenzitetu uticaja

Problemi u poslovanju

2009. Nedostatak sredstava

Administrativne prepreke

Nedostatak kvalifikovane radne snage

Neusklađenost sa standardima

Nedostatak informacija o tržištima

Nedostatak informacija o tehnologijama

Drugo







Drugo







Drugo

Izvor: Nacionalna agencija za regionalni razvoj 2011, 2010; Republička agencija za razvoj malih i srednjih preduzeća i preduzetnika, 2009.

Imajući u vidu usku resursnu bazu MSP (Welsh i White, 1981), povezivanje sa preduzećima iste, ili veće veličine može biti izvor rešenja za deo problema koji otežavaju poslovanje ovih preduzeća (Predić i Stošić, 2011). Kada su MSP samo jedan od učesnika u procesu generisanja ukupne vrednosti, lanac snabdevanja postaje adekvatan okvir za saradnju. U najvećem broju slučajeva ne može se očekivati da će MSP biti sposobna da uspešno konkurišu velikim preduzećima. Zato je za ova preduzeća često jedini način rasta i razvoja, a nekada i opstanka, članstvo u nekom obliku vertikalne mreže. Vertikalne poslovne mreže predstavljaju strukturu odnosa između sukcesivnih članova lanca snabdevanja. Za MSP se članstvo u nekoj vertikalnoj mreži najčešće odnosi na ugovorno vezivanje za velikog, dominantnog ili vodećeg člana lanca snabdevanja. U odnosu na MSP ovaj vodeći član je pozicioniran nizvodno, ili uzvodno u lancu snabdevanja. Vezivanjem za vodećeg člana lanca, MSP postaju deo mreže koja na globalnom tržištu intenzivne konkurencije konkuriše drugoj mreži međupovezanih članova (Casseres-Gomes, 1994). Međuzavisnost umreženih članica lanca snabdevanja dovodi do toga da se rast, razvoj,

savremeni menadžment koncepti, soft i hard tehnologija i strategije velikih kompanija mogu preliti ka MSP. Imajući u vidu činjenicu da lanac vrednosti jednog člana lanca snabdevanja utiče na lanac vrednosti drugog člana, ostvarivanje ciljeva rasta i razvoja velikih kompanija će za MSP integrisana u lanac snabdevanja značiti poštovanje određenih zahteva koje po pravilu definišu veći članovi lanca, ali često i podršku u ostvarivanju ovih zahteva. Poštovanje ovih zahteva, pored toga što predstavlja pretpostavku članstva u mreži, biće osnova rasta i razvoja MSP. Saradnjom sa članovima lanca snabdevanja MSP mogu unaprediti satisfakciju potrošača, kvalitet gotovih proizvoda, produktivnost, uticati na troškove logistike, ostvariti rast prodaje (Zahedirad i Shivaraj, 2011). Doprinos povezivanja sa velikim kompanijama rastu i razvoju MSP jeste i pomoć i podrška koju, u ispunjenju definisanih zahteva, MSP mogu dobiti od svojih većih partnera. Zbog izraženije međuzavisnosti, velike kompanije će biti motivisane da, zarad ispunjenja sopstvenih ciljeva, pomognu svojim partnerima u usvajanju nove tehnologije, menadžmentu prakse, unapređenju inovativnosti, kvaliteta. Kada su MSP u lancu snabdevanja povezana sa dominantnim partnerom, bitna korist povezivanja odnosi se na sigurnost plasmana i novčanih tokova (Child i Faulkner, 2005).

Uspostavljanje saradnje u lancu snabdevanja ipak nije siguran način za prevazilaženje poslovnih problema MSP. Uspeh u ostvarivanju ciljeva rasta i razvoja u okviru integrisanog lanca snabdevanja je jednim delom determinisan i uspehom u minimiziranju rizika imanentnih lancu snabdevanja. Upravljanje ovim rizicima podrazumeva njihovu identifikaciju, lociranje, kao i definisanje seta mera koje je neophodno, ili moguće preduzeti kako bi oni bili minimizirani, ili eliminisani.


3. Rizici u lancu snabdevanja

U savremenim uslovima donošenje strateških odluka mora biti podržano detaljnom analizom rizika i posledica do kojih može dovesti njihova primena. Procena rizika unutar lanca snabdevanja istovremeno podstiče razmenu informacija i transparentnost među svim učesnicima. Istraživanja pokazuju da 50% menadžera smatra da se rizik u lancu snabdevanja povećava kao rezultat globalizacije poslovanja (Barac, Milovanović, Anđelković 2011, str. 143). Opstanak preduzeća sve više zavisi od adekvatno definisanog plana za identifikovanje i upravljanje rizikom u lancu snabdevanja, kao i mera za povećanje otpornosti. Nedostatak finansijskih sredstava, jednostavnija organizaciona struktura i manji broj zaposlenih u MSP, predstavljaju samo neke razloge zbog kojih ova preduzeća ne mogu da se posvete detaljnijoj proceni rizika. Međutim, ova preduzeća svakako kao članovi lanca snabdevanja mogu doprineti proceni rizika nesebičnim prenošenjem informacija koje poseduju.

Na osnovu istraživanja koje je 2011. godine proveo Business Continuity Institute, samo 15% lanaca snabdevanja analiziranog uzorka nije bilo suočeno sa nekim poremećajem. Preostalih 85% je bilo izloženo makar jednom obliku poremećaja, a skoro trećina sa više od šest poremećaja. Glavni uzrok prekida globalnih lanaca snabdevanja bili su nepovoljni vremenski uslovi. U 51% slučajeva nepovoljni vremenski uslovi su izazvali prekide lanaca snabdevanja. Drugo mesto prema istaživanjima pripada neplaniranim prekidima u IT ili telekomunikacionim sistemima sa 41%. Transportna mreža zauzima treću poziciju na listi uzročnika prekida lanaca snabdevanja. Dešavanja u Japanu i Novom Zelandu doprinela su tome da se zemljotresi kao prirodna nepogoda priključe listi faktora prekida i zauzmu četvrtu poziciju. Slika 1 predstavlja faktore prekida globalnih lanaca snabdevanja u 2011 godini.

Slika 1: Osnovni faktori prekida globalnih lanaca snabdevanja u 2011 godini (Business Continuity Institute)

Eliminisanje ili minimiziranje ranjivosti lanca snabdevanja i poboljšanje njegovih performansi zahteva analizu i kategorizaciju rizika, kao i razumevanje efekata razmene informacija i transparentnosti među svim učesnicima lanca snabdevanja. Mason (1998) i Christopher i Peck (2004) predložili su okvir za kategorizaciju rizika u lancu snabdevanja (Longo, Ören, 2008, 530):

Rizik procesa (interni rizik učesnika lanca snabdevanja),

Rizik kontrole (interni rizik učesnika lanca snabdevanja),

Rizik tražnje (eksterni rizik učesnika lanca snabdevanja i interni rizik lanca snabdevanja),


Rizik snabdevanja (eksterni rizik učesnika lanca snabdevanja i interni rizik lanca snabdevanja),

Rizik okruženja (eksterni rizik lanca snabdevanja).

Rizik procesa može se odraziti na sve aktivnosti koje se odvijaju unutar preduzeća, člana lanca snabdevanja, počev od proizvodnog procesa do gotovih proizvoda, kao i od upravljanja skladištenjem do transportnih aktivnosti. Bilo kakav zastoj u izvršavanju aktivnosti preduzeća istovremeno će ugroziti otpornost čitavog lanca snabdevanja. Rizici kontrole su u direktnoj vezi sa rizicima procesa. Procesi i aktivnosti u preduzeću regulisani su određenim pravilima i kontrolom, kao njihovom poslednjom fazom. Tako, na primer, upravljanje skladištenjem utemeljeno je na politici kontrole zaliha, proizvodni proces regulisan je planiranjem porudžbina, nivo kvaliteta uslovljen je metodologijama za poboljšanje nivoa kvaliteta. Svaki proces ili aktivnost u preduzećima, članovima lanca snabdevanja, zasnovana je na specifičnim pravilima, procedurama, politikama i kontroli. Primena pogrešnih pravila i kontrole (neadekvatna politika kontrole zaliha, metodologija prognoze tražnje, planiranje proizvodnje, pogrešna korporativna kultura, implementacija neadekvatnih metodologija i sistema kontrole kvaliteta i slično) može delovati kao faktor prekida lanca snabdevanja i negativno se odraziti na njegove performanse i otpornost. Rizik tražnje se najčešće odnosi na downstream tokove proizvoda, informacija i novca preduzeća uključenih u lanac snabdevanja. Ovakvi rizici su u vezi sa preduzećima koja su nemoćna (suočene sa nepredviđenim pojavama) da zadovolje tražnju na tržištu i takođe uključuje rizik predviđanja tražnje. Među najznačajnijim izazivačima rizika tražnje na globalnom tržištu često se spominju potreba za stalnim proširenjem asortimana i sve kraći životni vek proizvoda, koji nameću preduzećima veću prilagodljivost promenama koje su veoma česte. Rizik snabdevanja uključuje upstream tokove proizvoda, informacija i novca. Ovaj rizik najčešće je u vezi sa selekcijom i pouzdanošću dobavljača. Rizik snabdevanja polazi od toga da dobavljač nije u mogućnosti da odgovori na zahteve u pravo vreme i na pravom mestu. Rizik okruženja obuhvata nekontrolisane i ponekad nepredvidive događaje koji snažno utiču na otpornost lanca snabdevanja. Najvažniji među njima su prirodne katastrofe, ratovi, teroristički napadi, politički i socijalni poremećaji i slično.

MSP kao učesnici lanca snabdevanja često su u nezavidnom položaju u odnosu na velike kompanije čija moć u odnosu na manje partnere dolazi od resursa kojima raspolažu (materijalni i nematerijalni resursi). Međutim, MSP pored toga što doprinose stvaranju vrednosti za potrošače, mogu biti odgovorna za prekide i poremećaje u lancu snabdevanja. Rizik procesa može biti uzrok prekida u lancu snabdevanja koji su izazvala MSP. Često zbog nedostatka resursa (materijalnih i nematerijalnih) MSP su suočena sa problemima u izvršavanju poslovnih procesa, npr. obustave ili prekidi proizvodnog procesa. Rizik kontrole često je posledica neiskustva pri definisanju poslovnih politika i procedura. Menadžeri MSP razmišljaju u malim dimenzijama, odnosno često odluke koje donose prilagođene su preduzeću, uz zanemarivanje kako će se one odraziti na čitav lanac snabdevanja i sve partnere koji ga čine. U tom smislu, prognoze, politike i definisane procedure na nivou MSP mogu biti suprotstavljene poslovanju na nivou lanca snabdevanja. MSP mogu biti uzrok rizika tražnje u situacijama kada ne mogu na vreme da se prilagode promenama koje su nastale u tražnji.

4. Akcije malih i srednjih preduzeća u cilju minimiziranja rizika u lancu snabdevanja

Partneri u lancu snabdevanja, bez obzira da li se radi o velikim kompanijama, ili malim i srednjim preduzećima, moraju biti fokusirani na izgradnju lanca snabdevanja koji će biti otporan i koji se može odupreti svim, ili većini negativnih uticaja iz okruženja. Jedna od preporuka za formiranje otpornih lanaca snabdevanja je razvoj svesti o odgovornijem upravljanju rizicima od strane svih partnera.


U cilju minimiziranja ili potpunog eliminisanja rizika u lancu snabdevanja mogu biti preduzete odgovarajuće akcije. Neke od akcija mogu biti (Longo, Ören, 2008, 530; Christopher, Peck, 2004, 6):

Unapređenje praćenja realnog nivoa zaliha u lancu snabdevanja i ublažavanje posledica odlaganja isporuke,

Trening i obučavanje zaposlenih u donošenju odluka radi usavršavanja njihove sposobnosti i sprečavanja nepredviđenih situacija, ili radi pravovremenog reagovanja,

Razvoj sistema za predviđanje, istraživanje i procenu rizika na glavnim tačkama lanca snabdevanja,

Kontinuirano se boriti protiv terorizma, za bezbednost transportnih kontejnera i slično,

Testirati i implementirati tehnologije koje će pratiti transportne kontejnere da bi se trenutni položaj robe znao u svakom trenutku,

Izrada planova za kontrolu štete simulacijom potencijalnih događaja u lancu snabdevanja i slično.

Jedno od najvećih organičenja MSP u Srbiji, kao što je prikazano u prvom delu rada, jeste nedostatak finansijskih sredstava. Ovo ograničenje je istovremeno i razlog što su MSP u lancu snabdevanja podređena većim i moćnijim partnerima. Međutim, ova činjenica ne znači da MSP ne doprinose analizi i minimiziranju, pa čak i eliminisanju rizika u lancu snabdevanja. Brojne su akcije koje ne zahtevaju velika ulaganja, tj. mogu biti preduzete sa minimalnim investicijama, a uz maksimalan učinak, te ih mogu provesti MSP.

Partneri u lancu sanbdevanja, često velike kompanije, insistiraju na izradi plana o postojećim opasnostima od kritičnih dobavljača u cilju identifikovanja mogućnosti čitavog lanca snabdevanja za eliminisanje tih opasnosti. Nije redak slučaj uključivanja troškova izazvanih poremećajima i operativnih problema prilikom snabdevanja u ukupnu cenu nabavke. Ovo je često akcija korišćena za minimiziranje rizika ili sprečavanja dalje štete, a može biti i u nadležnosti MSP. Obezbeđivanje blagovremenih informacija o stanju zaliha, sa ciljem minimiziranja ili eliminisanja rizika, posao je koji ne zahteva dodatna ulaganja. Neprekidni kontakt sa kritičnim partnerima sa ciljem lakše i brže identifikacije problema koji mogu dovesti do prekida u snabdevanju može poslužiti kao korisno sredstvo u sprečavanju rizičnih situacija, a opet MSP mogu dati svoj doprinos. Pored spomenutih, MSP često pribegavaju sledećim akcijama za eliminisanje i minimiziranje rizika:

Provođenje detaljanog izveštaja i analize nakon bitnog poremećaja u poslovanju, fokusirajući se na glavni faktor zbog kojeg je došlo do prekida uobičajenog toka u poslovanju,

Kreiranje sistema ranog upozoravanja da bi se otkrili događaji koji prevazilaze standardne parametare koji će služiti kao signal za menadžere da reaguju i ublaže dejstvo rizika,

Praćenje i kontrolisanje postojećih i potencijalnih dobavljača uz analizu potencijalnih rizika kroz samoprocenu ili interno razvijene metode procene rizika (finansijsko stanje dobavljača, razvoj tehnologije, cenovna konkurentnost, izloženost riziku) predstavlja jednu od često korišćenih akcija za minimiziranje rizika,

Prikupljanje informacija sa tržišta i odgovor odgovarajućim akcijama blagovremeno i na pravi način i slično.


5. ZAKLJUČAK

Trend izgradnje mreža međusobno zavisnih organizacija uticao je na složenost upravljanja u pojedinačnim preduzećima, ali i na povećanje rizika kojima su ona izložena. Veliki broj različitih partnera svoje individualne potrebe i zahteve mora podrediti potrebama čitave mreže. U tom smislu svi partneri u skladu sa svojim mogućnostima moraju pružiti svoj maksimum radi obezbeđenja otpornosti lanca snabdevanja. MSP u lancu snabdevanja, kao što je analiza pokazala, suočena su sa brojnim preprekama, koje se ne odnose samo na njihova lična ograničenja i nedostatke, već i na konstantnu neravnopravnost u odnosu na velike kompanije. Ova ograničenja su često uzroci prekida, ili smanjenja otpornosti čitavih lanaca snabdevanja, što pokazuje koliko je značajno da i MSP razviju strategiju upravljanja rizicima. Pored toga što MSP mogu primeniti određene akcije u cilju obezbeđenja otpornosti lanca snabdevanja, potrebno je kontinuirano unapređivati i povećavati broj tih akcija.

SMALL AND MEDIUM ENTERPRISES IN SUPPLY CHAIN AS RISK HOLDERS AND ACTION FOR THEIR MINIMIZING

ABSTRACT

Through quantitative and qualitative analysis of the secondary data, the paper will highlight the importance of SMEs, as well as the most common problems that they are facing in performing their business operations in the Republic of Serbia. Starting from this analysis and from the existing theoretical considerations, the aim of the paper is to point out the need of SMEs to integrate in the supply chains of large companies. Given the risks inherent to the modern supply chains, the paper will analyze the need for networking and cooperation between small and large chain members in order to adequately manage those risks. How SMEs are usually under the influence of the big companies in the supply chain, they often do not have many opportunities and freedom in carrying out complex activities, such as, for example, estimates and risk analysis. However, these companies may affect the risk in the supply chain. The SMEs can be drivers of the negative consequences for the entire supply chain, but they also can undertake a series of actions to minimize the risks. Therefore, the SMEs can contribute to the greater resilience of the supply chain.

Key words: SMEs, supply chain, risk

REFERENCES

1. Agencija za privredne registre. 2012. Saopštenje o poslovanju privrede u Republici Srbiji u 2011. godini. Beograd.

2. Business Continuity Institute: http://www.bcifiles.com/SupplyChainResilience2011PublicVersion.pdf (pristup 20.02.2012.)

3. Casseres-Gomes, B. 1994. Group Versus Group: How Alliance Networks Compete. Harvard Business Review. Vol. 72, Issue 4. str. 62-74.

4. Child, J., Faulkner, D., Tallman, S. 2005. Cooperative Strategy – Managing Alliances, Networks, and Joint Ventures. New York: Oxford Univeristy Press Inc.

5. Christopher M., Peck H. 2004. Building the Resilient Supply Chain, International Journal of Logistics Management, Vol. 15, No. 2, Emerald.


6. European Commission. 2003. Commission Recommendation Of 6 May 2003 Concerning The Definition Of Micro, Small And Medium-Sized Enterprises, 2003/361/EC. Official Journal of the European Union. L 124/36-41.

7. European Commission. 2011. Are EU SMEs Recovering? Annual Report on EU SMEs 2010/2011. Roterdam, Cambridge: Ecorys.

8. Longo, F., Ören, T. 2008. Supply chain vulnerability and resilience: a state of the art overview, Proceedings of European Modeling & Simulation Symposium, 17-19 September 2008, Campora S. Giovanni (CS) Italy

9. Morya, K. K., Dwivedi, H. 2009. Aligning Interests of SMEs and a Focal Firm (MNE) in a Global Supply Chain Setup. Journal of Supply Chain Management. Vol. 6, Issue 1, str. 49-59.

10. Nacionalna agencija za regionalni razvoj. 2010. Stanje, potrebe i problemi preduzetnika u Srbiji – Izveštaj o anketnom istraživanju o malim i srednjim preduzećima i preduzetnicima u Srbiji u 2011. godini [online]. Dostupno na: http://narr.gov.rs/index.php/Dokumenta/Istrazhivanja-i-analize (pristup 26.09.2012.)

11. Nacionalna agencija za regionalni razvoj. 2011. Stanje, potrebe i problemi preduzetnika u Srbiji – Izveštaj o anketnom istraživanju o malim i srednjim preduzećima i preduzetnicima u Srbiji u 2010. godini [online]. Dostupno na: http://narr.gov.rs/index.php/Dokumenta/Istrazhivanja-i-analize (pristup 26.09.2012.)

12. Narodna banka Srbije. 2009. Saopštenje o rezultatima poslovanja privrednih društava i zadruga u Republici Srbiji ostvarenim u 2008. godini. Beograd

13. Narodna skupština Republike Srbije. 2006. Zakon o računovodsvu i reviziji. Službeni glasnik 46/6.

14. Predić, B., Stošić, D. 2011. The Impact of Networking Strategies on the Competitiveness of Small and Medium Sized Enterprises. U Babić, V. (Ed.). Contemporaray Issues in Economics, Buisness and Management. Kragujevac: Faculty of Economics – University of Kragujevac.

15. Republička agencija za razvoj malih i srednjih preduzeća i preduzetnika. Stanje, potrebe i problemi malih i srednjih preduzeća i preduzetništva [online]. Dostpuno na: www.mc.rs/upload/documents/istrazivanje/RARMSPP.pdf (pristup 26.09.2012.)

16. Republički zavod za statistiku. 2008. Preduzeća u Srbiji prema veličini, u 2007. Beograd: Republički zavod za statistiku.





21. Welsh, J., White, J. 1981. A Small Business is not a Little Big Business. Harvard Business Review. Vol 59, Issue 4. str. 18-27.

22. Zahedirad, R., Shivaraj, B. 2011. Supply Chain: Barriers and Benefits Indian SMEs. Journal of Indian Management. Vol. 8, Issue 4, str. 11-30.


Nikola Gluhović1

KREIRANJE SNAŽNOG BRENDA U PROMJENJIVOM KOMUNIKACIONOM OKRUŽENJU

SAŽETAK

Prilikom kreiranja i upravljanja brendom u promjenjivom komunikacionom okruženju, model imovinske vrijednosti brenda zasnovan na potrošačima naglašava značaj razumijevanja potrošača i pomaže preduzeću u unapređenju odnosa sa potrošačima. Piramida zvučnosti brenda posmatra se kao sredstvo praćenja na koji način marketing komunikacije mogu da kreiraju intenzivan, aktivan i lojalan odnos sa potrošačima i njen uticaj na imovinsku vrijednost brenda. Prema modelu, svaka marketing komunikacija može uticati na svijest potrošača o brendu i na taj način uticati na vrijednost brenda. Integrisane marketing komunikacije uključuju kombinovanje i uklapanje različitih komunikacionih opcija pri uspostavljanju željene svijesti i imidža u mislima potrošača. Značajan segment u izlaganju ovog rada zauzima uloga interaktivne marketing komunikacije u izgradnji brenda i uticaj komunikativnog miksa na njegovu imovinsku vrijednost.

Tradicionalni pristupi brendu, koji stavljaju akcenat na masovne medije za komunikaciju, upitni su jer su potrošači „bombardovani“prevelikim brojem informacija da bi takav pristup bio efektivan. U radu ćemo objasniti na koji način se u današnjem okruženju treba graditi brend i upravljati komunikacionim okruženjem. Interaktivne marketing komunikacije treba da budu čvrsto integrisane u izgradnju snažnog brenda, a u radu je ta pretpostavka temeljnije obrađena.

Ključne riječi: model imovinske vrijednosti brenda baziran na potrošaču (engl. customer-based brand equity); zvučnost brenda (engl. brand resonance); integrisane marketing komunikacije (engl. integrated marketing communications) .

JEL: M30, M31

1. UVOD

Jedna od najpopularnijih i potencijalno važnih marketing tema posljednjih godina je koncept imovinske vrijednosti brenda (engl. brand equity) koji se u marketinšku literaturu počeo uvoditi 80-ih godina XX vijeka. Premda se konceptu može pristupiti različito, postoji određeni stepen saglasnosti da se imovinska vrijednost brenda treba definisati u terminima marketing efekata koji jedinstveno doprinose brendu. Keller definiše imovinsku vrijednost brenda sa aspekta potrošača (engl.customer-based brand equity) kao diferencijalni učinak koji znanje o brendu ima na odgovor potrošača na marketing brenda2. Kapferer pod imovinskom vrijednošću brenda podrazumijeva isključivo njenu finansijsku vrijednost. Prema njemu, imovinska vrijednost brenda proizilazi iz kapitala brenda koji se sastoji od poznatosti brenda, imidža, percipiranog kvaliteta, predodžbi, prisnosti i sviđanja potrošačima. Sve to rezultira dodatnom vrijednošću brenda koja je percipirana od potrošača, a kada se ona umanji za troškove brendiranja i

1 Doc. dr. sc., Ekonomski fakultet Istočno Sarajevo, Alekse Šantića 3., 71420 Pale 2 Keller, Strategic brand management: Building, measuring, and managing brand equity.3rd ed. Upper Saddle

River, NJ: Prentice Hall. 2003., str. 12.


trošak investiranog kapitala, dolazi se do finansijske vrijednosti brenda koju Kapferer naziva “brand equty”3.

Imovinska vrijednost je, kako proizilazi, razlika između subjektivnih i objektivnih sklonosti, a ta se razlika pripisuje uticaju brenda. Pojedini autori imovinsku vrijednost brenda definišu kao razliku u izboru potrošača između brendom označenog i neoznačenog proizvoda za isti nivo ostalih obilježja proizvoda4.

Koristi koje kompanija može imati od veće imovinske vrijednosti brenda su sljedeće:5

veća lojalnost,

veća otpornost na marketinške aktivnosti konkurencije,

veća otpornost na marketinške krize,

veće marže,

veća neelastičnost potrošača na povećanje cijena,

veća elastičnost potrošača na smanjenje cijena,

veća saradnja i podrška kanala distribucije,

povećana efektivnost marketinške komunikacije,

moguće prilike za licenciranje i

mogućnosti za dodatnu ekstenziju brenda.

Kompanije će, u zavisnosti od svojih marketing sposobnosti, resursa, tržišnih uslova i domena u kome posluju, u različitom stepenu moći da realizuju ove koristi. Neke kompanije se suočavaju sa jakom konkurencijom koja smanjuje vjerovatnoću i prirodu ovih koristi.

Ključna korist od kreiranja snažnog brenda jeste povećanje efektivnosti marketing komunikacije. Uopšteno, kao rezultat snage i imovinske vrijednosti oglašavanog brenda, potrošači mogu da budu skloniji dodatnim informacijama o brendu, skloniji odobravanju brenda i imaju veću sposobnost prisjećanja komunikacije ili pratećih kognitivnih ili afektivnih reakcija. Imovinska vrijednost brenda je stoga centralni fokus oglašavanja, bilo kao cilj sam po sebi, ili kao posrednik za druge ciljeve. Ove komunikacione koristi i druge moguće koristi nastaju kao rezultat posjedovanja snažnog brenda. Prema Aakeru6 i Kapfereru7, stvaranje snažnog brenda je stoga prioritet za menadžment. Za stvaranje snažnog brenda mora da postoji prava struktura znanja u svijesti potencijalnih potrošača koja će dovesti da toga da oni pozitivno reaguju na marketing aktivnosti i programe. Marketing komunikacije igraju ključnu ulogu u oblikovanju tog znanja.

3 Kapferer, J.-N., Strategic Brand Management: Creating and Sustaininig Brand Equity Long Term, 2nd ed., Kogan

Page, London., 1997. str 36-37. 4 Yoo, B., Donthu, N., Lee, S., 2000., “ An Examination of Selected Marketing Mix Elements and Brand

Equity”, Journal of the Academy of Marketing Science , Vol. 28, No. 2, str. 195-211. 5 Hoeffler, S., and Keller K.L., 2003., The marketing advantages of strong brands, Journal of Brand Management

10, no. 6: str. 421–45. 6 Aaker, D.A., 1991., Managing brand equity, New York: Free Press 7 Kapferer, J.-N., Strategic Brand Management: Creating and Sustaininig Brand Equity Long Term, 2nd ed., Kogan

Page, London., 1997.


2. Promjenjivo marketing komunikaciono okruženje

Marketing komunikacije su način pomoću kojeg kompanije informišu, uvjeravaju i podsjećaju potrošače – direktno ili indirektno – o svojim proizvodima i brendu koji prodaju. Na neki način, marketing komunikacije predstavljaju „glas“ kompanije i njenog brenda. Pomoću njih kompanije mogu da uspostave dijalog i da izgrađuju odnos sa potrošačima. Marketing komunikacioni miks se sastoji od osam glavnih tipova komunikacije (tabela 1.): prva četiri se mogu shvatiti kao mediji masovne komunikacije; a ostala četiri su više lični modeli komunikacije.

Tabela 1. Glavni tipovi komunikacije

1. Oglašavanje – svaki plaćeni oblik bezlične prezentacije i promocije ideja, proizvoda ili usluga od poznatog sponzora.

2. Unapređenje prodaje – raznolikost kratkoročnih podsticaja za probanje ili kupovinu proizvoda ili usluge.

3. Događaji i iskustvo – aktivnosti sponzorisane od kompanije i programi dizajnirani da stvaraju dnevnu ili specijalnu interakciju u vezi sa brendom.

4. Odnosi s javnošću i publicitet – raznolikost programa dizajniranih da promovišu ili zaštite imidž kompanije ili individualni proizvod.

5. Direktni marketing – upotreba pošte, telefona, faxa, e-maila ili Interneta u direktnoj komunikaciji, traženju odgovora ili dijalogu sa postojećim ili potencijalnim potrošačima.

6. Interaktivni marketing – onlajn aktivnosti i programi dizajnirani da kontaktiraju postojeće ili potencijalne potrošače i direktno ili indirektno povećaju njihovu svjesnost, poboljšaju imidž ili uvećaju prodaju proizvoda i usluga.

7. Marketing od usta do usta – verbalna, pisana ili elektronska komunikacija između ljudi koja se odnosi na iskustva o kupovini ili upotrebi proizvoda ili usluga.

8. Lična prodaja – lična interakcija sa jednim ili više potencijalnih kupaca radi pravljenja prezentacije, odgovaranja na pitanja i kreiranja narudžbi.

Ovi različiti oblici marketing komunikacije vrše više funkcija za potrošače. Marketing komunikacija može ukazati potrošačima na to kako i zašto odnosno kada i gdje potrošači koriste proizvod. Potrošači mogu saznati ko pravi proizvod i šta predstavlja kompanija i brend. Marketing komunikacija dozvoljava kompanijama da povežu svoje brendove sa potrošačima, mjestima, događajima, brendovima, iskustvima, osjećajima i stvarima. Marketing komunikacije mogu kreirati iskustvo i doprinijeti imovinskoj vrijednosti brenda – pozicioniranjem brenda u svijest potrošača i kreirajući imidž brenda – upravljati prodajom i čak uticati na vrijednost za akcionare.8

Premda marketing komunikacije igraju važnu ulogu, komunikaciono okruženje se dramatično promijenilo posljednjih godina. Tradicionalni mediji za oglašavanje kao što su televizija, radio, časopisi i novine gube svoj uticaj na potrošače. Tehnologija i drugi faktori su prisilili kompanije da ponovo razmisle o mnogim tradicionalnim načinima komunikacije.

3. Integrisane marketing komunikacije

3.1. Model imovinske vrijednosti brenda za marketing komunikacije

Da bi razumjeli ulogu različitih marketing komunikacija u izgradnji brenda, potreban je sveobuhvatni, kohezioni model imovinske vrijednosti brenda. Model imovinske vrijednosti brenda baziran na

8 Luo, X., and Donthu, N., 2006., Marketing’s credibility: A longitudinal study of marketing communication

productivity (MCP) and shareholder value, Journal of Marketing 70 (October), str. 70–91.


potrošaču (engl. customer-based brand equity model)9 je takav model. Prema ovom modelu, vrijednost brenda se u osnovi određuje znanjem o brendu pozicioniranim u svijest potrošača putem marketing programa i aktivnosti. Model imovinske vrijednosti brenda baziran na potrošaču se definiše kao diferencijalni efekat koji znanje o brendu ima na odgovor potrošača na marketing brenda.

Prema ovom modelu imovinska vrijednost brenda se bazira na znanju koje potrošači imaju o brendovima. Dva su elementa znanja o brendovima – poznatost brenda i imidž brenda. Poznatost brenda sastoji se od prepoznavanja i prisjećanja. Prepoznavanje brenda se manifestuje sposobnošću potrošača da potvrde prijašnju izloženost brendu, pri čemu brend služi kao podsjetnik potrošačima. Sa druge strane, prisjećanje brenda se odnosi na sposobnost potrošača da iz pamćenja prizovu dotični brend, pri čemu kao podsjetnik služi kategorija proizvoda, potreba koja može biti zadovoljena, te kupovna i upotrebna situacija.

Imidž brenda je skup percepcija potrošača o brendu, a taj skup se može predstaviti asocijacijama o brendu koje potrošači imaju u svojoj memoriji. Asocijacije kao elementi brenda mogu se bliže odrediti sa tri obilježja: snagom, preferiranošću i jedinstvenošću. Snaga asocijacije se odnosi na snagu povezanosti koju određena asocijacija ima sa brendom. Preferiranost asocijacije predstavlja vjerovanje potrošača da određena karakteristika brenda može zadovoljiti njihove potrebe ili želje. Jedinstvenost asocijacije se može izraziti činjenicom da konkurentski brendovi ne posjeduju dotičnu asocijaciju.

Prema modelu imovinske vrijednosti brenda zasnovane na potrošaču, brend će imati veću vrijednost što mu je poznatost kod potrošača veća, i što ima snažnije, preferiranije i jedinstvenije asocijacije. Veća imovinska vrijednost rezultiraće brojnim koristima za preduzeće.

3.2. Piramida zvučnosti brenda

Prethodno objašnjeni model je proširen da preciznije sagleda kako bi brend trebalo da bude ugrađen u smislu potrošačeve strukture znanja. Model imovinske vrijednosti brenda zasnovan na potrošaču predstavlja izgradnju brenda kao sljedeći niz koraka:

poistovjećivanje i povezivanje brenda, u svijesti potrošača, sa određenom kategorijom proizvoda ili potrebama;

uspostavljanje sveukupnosti značenja brenda u svijesti potrošača povezivanjem velikog broja asocijacija na brend;

izazivanje odgovarajuće reakcije potrošača u vezi sa procjenom i osjećanjima o brendu;

prikupljanje reakcija potrošača da bi se stvorio lojalni, intenzivni i aktivni odnos između potrošača i brenda.

9 Keller, K.L., 2001., Building customer-based brand equity: A blueprint for creating strong brands, Marketing

Management July/August, str. 15–19.


Slika 1. Piramida modela imovinske vrijednosti brenda

Koraci izgradnje brenda

Blokovi za izgradnju

Ciljevi brenda kod svakog koraka

4. Odnos između potrošača i brenda

Lojalan, intenzivan

i aktivan

ZVUČNOST

3. Reakcije potrošača Pozitivne reakcije

SUD OSJEĆANJA

2. Značenje brenda Tačke sličnosti i razlika

PERFORMANSE IMIDŽ

1. Identitet brenda ISTAKNUTOST Široka svijest o brendu

Izvor: Keller, K.L., 2009., Building strong brands in a modern marketing communications environment, Journal of Marketing Communications Vol. 15, April-July, str. 144.

Prema ovom modelu, usvajanjem ova četiri koraka uspostavlja se piramida od šest blokova za izgradnju brenda, kao što je prikazano na slici 1. Model naglašava dualnost brendova – racionalan put do izgradnje brenda je lijeva strana piramide, dok je emotivni put desna strana. Stvaranje značajne vrijednosti brenda zahtijeva dosezanje vrha piramide zvučnosti brenda, do kog se dolazi samo ako se postave odgovarajući blokovi.

Istaknutost brenda predstavlja koliko se jednostavno i često potrošači prisjete brenda prilikom različitih kupoprodajnih situacija.

Performanse brenda pokazuju koliko kvalitetno proizvod ili usluge zadovoljavaju funkcionalne potrebe potrošača.

Imidž brenda opisuje spoljašnje karakteristike proizvoda ili usluge, uključujući i načine na koje brend pokušava da ispuni psihološke ili socijalne potrebe kupaca.

Sud o brendu ima za fokus lična mišljenja i ocjene potrošača.

Brend osjećanja su emocionalne reakcije i odgovori potrošača u vezi sa brendom.

Zvučnost brenda se odnosi na prirodu odnosa koji potrošači imaju sa brendom i stepen do kog su oni međusobno usklađeni.

Zvučnost se odnosi na intenzitet i dubinu psihološke veze koju potrošači imaju sa brendom, kao i na nivo aktivnosti izazvan ovom lojalnošću. Određene kategorije proizvoda i usluga potencijalno dozvoljavaju viši nivo zvučnosti pošto imaju inherentno viši nivo interesovanja i aktivnosti (na primjer: Apple, Harley-Davidson i slično). Zvučnost brenda ima četiri dimenzije, a svaka obuhvata određene aspekte lojalnosti brenda:


Bihevioralna lojalnost – ponovne kupovine potrošača i iznos ili udio u ukupnom obimu kategorije koji se odnosi na brend;

Prilog stavovima – kada potrošači posmatraju brend kao nešto posebno u širem kontekstu.

Osjećaj zajedništva – kada potrošači osjećaju sklonost i povezanost sa drugim ljudima koji se vezuju za brend.

Aktivno angažovanje – kada su potrošači voljni da investiraju lične resurse u brend – vrijeme, energiju, novac itd. – prilikom kupovine ili korišćenja brenda.

Da bi se stvorila zvučnost brenda, kompanije moraju prvo da kreiraju osnov na kom se zvučnost može graditi. Prema modelu imovinske vrijednosti brenda bazirane na potrošaču, zvučnost će najvjerovatnije biti uspješna ako su kompanije sposobne da kreiraju:

odgovarajuću istaknutost, širinu i dubinu svijesti;

čvrsto uspostavljene tačke sličnosti i različitosti;

pozitivni sud i osjećanja koja su privlačna za ‘’glavu i srce’’ potrošača.

Kada se uspostavi čvrsta osnova, kompanije treba da optimiziraju četiri dimenzije zvučnosti brenda. Postoje mnoge marketing komunikacione aktivnosti koje se mogu plasirati da bi se uticalo na jednu ili više dimenzija zvučnosti.

Marketing komunikacione aktivnosti doprinose imovinskoj vrijednosti brenda i animiraju prodaju na više načina:

stvarajući svijest o brendu;

povezujući prave asocijacije na imidž brenda u mislima potrošača;

izazivajući pozitivni sud ili osjećanje o brendu;

olakšavajući stvaranje snažne veze između potrošača i brenda.10

Marketing komunikacione aktivnosti moraju biti integrisane da pružaju konzistentnu poruku i postignu strateško pozicioniranje. Početni korak kod planiranja marketing komunikacija je revizija svih potencijalnih interakcija koje potrošači na ciljnom tržištu mogu imati sa kompanijom ili njenim proizvodima i uslugama. Kompanije moraju da procijene koje iskustvo i utisci će imati najviše uticaja na svaku od faza procesa kupovine. Ovo razumijevanje omogućiće im da alociraju komunikaciona sredstva efikasnije i dizajniraju i implementiraju prave komunikacione programe. Sa ovim informacijama, marketing menadžeri mogu procijeniti koje marketing komunikacije prema njihovoj sposobnosti mogu da utiču na stvaranje vrijednosti brenda.

Pri razvijanju programa marketing integrisanih komunikacija (engl. IMC – integrated marketing communication), u igri je veći broj faktora.11 Marketing menadžeri moraju razmotriti više faktora u razvijanju svog komunikacionog miksa, kao što je tip tržišta proizvoda, spremnost potrošača na kupovinu, životni ciklus proizvoda i pozicija i udio brenda na tržištu. Iz perspektive stvaranja vrijednosti brenda, marketing menadžeri bi trebalo da budu neutralni prema medijima i da procijene sve moguće komunikacione opcije prema kriterijumima efektivnosti (koliko dobro radi?) i efikasnosti (koliko će

10 Keller, K.L., 2007., Advertising and brand equity, In Handbook of advertising, ed. G.J. Tellis and T. Ambler,

London: Sage Publications, str. 54–70. 11 Schultz, D.E., Tannenbaum S.I., and Lauterborn R.F., 1993., Integrated marketing communications: Putting it

together and making it work, Lincolnwood, IL: NTC Books.


koštati?). Ovaj širi pogled na aktivnosti stvaranja brenda je posebno relevantan kada marketari razmatraju strategije da poboljšaju svijest o brendu. Sve što utiče da potrošači primijete i obrate pažnju na brend, može povećati svijest o brendu, barem u pogledu prepoznavanja brenda. Da bi se povećalo prisjećanje brenda, potrebno je prethodno uspostaviti jače veze sa kategorijom proizvoda ili koristiti potrebe potrošača za poboljšanje memorijskih performansi.

Kompanije treba da kombinuju komunikacione opcije u stvaranju vrijednosti brenda. Treba da odaberu one opcije koje dijele zajedničko značenje i sadržaj, ali istovremeno nude različite komplementarne prednosti, tako da je efekat cjeline veći od sume njenih dijelova. Najefektivniji način da se iskoriste asocijacije na brend je da se primjenjuju komunikacione opcije koje izazivaju traženu reakciju potrošača, ili uspostavljaju željenu vezu sa brendom12. Određeni mediji su pogodniji za podsticanje potrošača da probaju proizvod nego za stvaranje dugoročne lojalnosti.

4. Interaktivne marketing komunikacije i izgradnja brenda

Da bi efektivno i efikasno komunicirali, preduzeća moraju da se pozicioniraju tamo gdje su potrošači sve više prisutni. Visoko obrazovani i potrošači sa visokim prihodom su česti korisnici onlajn medija. Kompanije su to prepoznale i udio onlajn oglašavanja je znatno porastao posljednjih godina. Porast je još više podstaklo pojavljivanje sadržajem bogatih medijskih oglasa koji kombinuju animaciju, video i zvuk sa interaktivnim sadržajem. Postoji mnogo opcija za komunikaciju putem Interneta. U tabeli 2. je prikazano nekoliko različitih interaktivnih marketing opcija za komunikaciju.

Tabela 2. Kratak pregled osnovnih opcija za interaktivnu marketing komunikaciju

1. Veb sajtovi – kompanije moraju dizajnirati svoje internet stranice koje sadrže i iskazuju njihovu svrhu, istoriju, proizvode i viziju. Osnovni izazov u kreiranju sajta je privlačnost na prvi pogled i dovoljna zanimljivost da podstakne ponovnu posjetu.

2. Mikrosajtovi – mikrosajt je ograničeni prostor na Internetu, kojim upravlja i za koji plaća eksterni oglašivač ili kompanija. Oni funkcionišu kao individualna stranica ili kao dodaci primarnom sajtu.

3. Pretraživački oglasi – primjena onlajn pretraživača internetskog sadržaja (Google, MSN, Yahoo), gdje se prilikom pretrage određenih ključnih riječi prikazuje određeni link koji povezuje onog ko pretražuje sa proizvodom, brendom ili kompanijom.

4. Banneri – banneri su mala, pravougaona polja koja sadrže tekst i sliku, za koje kompanije plaćaju da budu pozicionirane na relevantne sajtove. Što je veći auditorijum koji sajt pokriva, to je pozicioniranje skuplje.

5. Sponzorstvo – mnoge kompanije postavljaju svoje ime na Internet putem sponzorisanja posebnih sadržaja na sajtovima koji donose vijesti, finansijske informacije i slično.

6. Onlajn zajednice – mnoge kompanije sponzorišu onlajn zajednice gdje članovi međusobno komuniciraju kroz postavljanje sadržaja, razmjenu poruka i međusobnu diskusiju o određenim interesima povezanim sa proizvodima i brendom kompanije.

7. E-mail –se koristi za direktnu komunikaciju sa potrošačima.

8. Mobilni marketing – u razvijenim zemljama pogotovo, marketing putem mobilnih telefona sve više dobija na značaju.


Internet pruža kompanijama i potrošačima prilike za češću interakciju i individualizaciju. Kompanije putem Interneta mogu da šalju namjenske poruke koje su usmjerene na različite segmente potrošača, odražavajući njihove posebne interese i ponašanje. Internet nudi prednosti kontekstualnog plasmana,

12 Keller, K.L., 2009., Building strong brands in a modern marketing communications environment, Journal of

Marketing Communications Vol. 15, April-July, str. 145-147.


odnosno lokacija za postavljanje oglasa koje su povezane sa ponudama preduzeća. Kompanije mogu znatno smanjiti troškove marketinga većim učešćem onlajn oglašavanja.

Interaktivna marketing komunikacija ima svoje izazove. Potrošači određuju koje su im informacije potrebne, za koju su ponudu zainteresovani i za šta su spremni da plate.

4.1. Interaktivne marketing komunikacije i zvučnost brenda

Nesumnjivo je da se moć interaktivne marketing komunikacije kao sredstva izgradnje brenda nalazi u njenoj svestranosti. U suštini, na svaki aspekt piramide zvučnosti brenda može pozitivno uticati interaktivni marketing.

Istaknutost. Interaktivni marketing može povećati i širinu i dubinu svijesti o brendu. Internet dozvoljava veoma specifično targetiranje potencijalno teško dostupnih grupa potrošača, olakšavajući kreiranje snažne svijesti o brendu na tim tržišnim segmentima. Internet je posebno efektivan u kontaktiranju ljudi tokom dana. Očigledni nedostatak jeste neefektivnost za ciljane potrošače koji su strogo oflajn.

U pogledu istaknutosti, ključna prednost interaktivne marketing komunikacije je u sposobnosti kontaktiranja potrošača kada oni traže informacije, i to povećavajući svijest o potencijalnoj prilici za kupovinu, odnosno kontaktirajući potrošače u trenutku kad su počeli sa procesom kupovine.

Performanse i imidž. Interaktivne komunikacije pomažu u uspostavljanju tačaka sličnosti i razlika kod ključnih performansi i imidža u odnosu na konkurenciju. Na sajtovima kompanije mogu pružiti mnogo detalja i razloga koji podržavaju tvrdnje oglašivača, ili čak pružaju direktna poređenja sa konkurentima u cijenama, dizajnu i performansama. Sajtovi takođe mogu da posvete veliku pažnju istoriji, nasljedstvu i iskustvima, kao ključnim dimenzijama imidža brenda. Interaktivne marketing komunikacije mogu tonom i kreativnim sadržajem pomoći u uspostavljanju karaktera brenda.

Sud i osjećanja. Interaktivne marketing komunikacije mogu ohrabriti formiranje mišljenja i donošenje odluka, pogotovo kada su kombinovane sa oflajn kanalima. Zbog svoje sposobnosti da donesu sliku, zvuk i pokret u svim formama, mogu izazvati veoma značajna iskustvena i trajna osjećanja.

Zvučnost. Interaktivne marketing komunikacije su najkorisnije pri kreiranju zvučnosti jer omogućavaju svakodnevnu komunikaciju između potrošača i brenda i prilike za prikupljanje povratnih informacija. Ove interakcije mogu značajno ojačati lojalnost brendu. Pomoću foruma, blogova i drugih načina, interaktivne komunikacije mogu pomoći u stvaranju brend zajednica među potrošačima i između kompanije i potrošača. Područje zvučnosti gdje se može imati najveći uticaj je kod aktivnog angažmana. Interaktivne marketing komunikacije dozvoljavaju potrošačima da uče i podučavaju druge o brendu, da iskažu svoju posvećenost brendu i posmatraju lojalnost drugih. Kompanije mogu objasniti racionalnost svojih marketing aktivnosti i način kako tretiraju potrošače.

Integracija interaktivnih marketing komunikacija. Kompanije biraju koji će oblik interaktivne marketing komunikacije biti troškovno najefikasniji u ostvarivanju komunikacionih i prodajnih ciljeva. U razvijanju integrisanog interaktivnog komunikacionog programa, marketing menadžeri moraju u obzir uzeti i mikro i makro perspektivu. U mikro smislu, pri donošenju odluka, marketari moraju biti sigurni da su njihove komunikacione aktivnosti dizajnirane da budu efektivne i efikasne u mogućoj izolaciji. U makro smislu, potrebno je imati dobro integrisane marketing aktivnosti sa drugim kako onlajn, tako i oflajn aktivnostima.


Ukratko ćemo obrazložiti mikro i makro aspekte ispitujući tri karakteristična onlajn pristupa koje koriste marketing menadžeri:

veb sajtovi;

onlajn oglasi i videozapisi; i

blogovi i forumi.

Sve opcije interaktivne komunikacije se mogu evaluirati prema svojoj sposobnosti da stvaraju imovinsku vrijednost brenda. Iako svaka interaktivna marketing komunikacija može uticati na više od jedne dimenzije zvučnosti brenda, većina opcija ima jači efekat u određenim oblastima. Navešćemo određena razmišljanja povodom svake od tri karakteristične opcije:13

Veb sajtovi imaju opseg funkcionalnosti koji im dozvoljava da potencijalno predstavljaju izrazito efektivnu i efikasnu opciju za komunikacije koja će uticati na zvučnost i vrijednost brenda. Kompanije mogu direktno komunicirati sa trenutnim i potencijalnim potrošačima i tako pružiti više informacija, koje se mogu pronaći u drugim medijima.

Onlajn oglasi i videozapisi dozvoljavaju izrazito ciljane, vremenski pozicionirane poruke koje mogu da prošire istaknutost brenda. Onlajn oglasi i videozapisi mogu proširiti kreativna ili legalna ograničenja tradicionalnih štampanih i elektronskih medija i uvjerljivo pozicionirati brend i tako izazovati pozitivni sud i osjećanja.

Blogovi i forumi mogu pomoći u unapređenju istaknutosti, performansi i imidža. Njihova korisnost je veća na višim nivoima piramide zvučnosti. Dozvoljavajući lično i nezavisno izražavanje, blogovi i forumi mogu stvoriti osjećaj zajednice i njegovati aktivnu uključenost. Oni takođe omogućavaju povratne informacije koje mogu unaprijediti sve aspekte marketing programa brenda.

Više faktora je potrebno razmotriti pri razvijanju efektivnog i efikasnog marketing komunikacionog programa. Relevantno je sljedećih šest kriterijuma:14

Pokrivenost. Odnosi se na dio auditorijuma do kog doseže određena komunikaciona opcija, kao i preklapanja sa postojećim opcijama.

Doprinos. Predstavlja inherentnu sposobnost marketing komunikacija da stvore željenu reakciju i komunikacioni efekat kod potrošača, pod pretpostavkom odsustva izloženosti bilo kojoj drugoj komunikacionoj opciji.

Zajedništvo. Odnosi se na obim do kog se zajednička ideja proteže kroz sve komunikacione opcije.

Komplementarnost. Pokazuje do kog stepena se različite ideje i asocijacije međusobno kompenziraju i jačaju kroz komunikacione opcije.

Svestranost. Pokazuje do kog su stepena marketing komunikacione opcije snažne i efektivne za različite grupe potrošača.

Troškovi. Evaluacija marketing komunikacija po svim prethodno navedenim kriterijumima se mora uporediti sa troškovima koji će nastati da bi se dobio efektivan i efikasan komunikacioni program.

13 Keller, K.L., 2009., Building strong brands in a modern marketing communications environment, Journal of

Marketing Communications Vol. 15, April-July, str. 149-50. 14 Keller, K.L., 2001., Mastering the marketing communications mix: Micro and macro perspectives on integrated

marketing communication programs, Journal of Marketing Management 17, September, str. 819–48.


Interaktivne marketing komunikacije, kao i svi drugi oblici komunikacija, moraju biti u potpunosti integrisane sa drugim marketing komunikacionim opcijama. Pokrivenost, troškovi, doprinos i zajedništvo su relativno jednostavni kod interaktivnih marketing komunikacija. Interaktivne komunikacije mogu se dizajnirati da efektivno i efikasno pruže poruku o brendu ciljnom tržištu. Dva kriterijuma za integraciju u kojima su interaktivne komunikacije najznačajnije su komplementarnost i svestranost.

U pogledu komplementarnosti, interaktivne komunikacije često funkcionišu dobro zajedno sa drugim oflajn komunikacijama. Pažnja koju privuku onlajn oglasi i videozapisi može podstaći potrošača da posjeti vebsajt kompanije gdje može pronaći i iskusiti više o brendu. Forumi i blogovi kojima upravlja kompanija podstiču veću uključenost potrošača.

U pogledu svestranosti, različiti tržišni segmenti će imati različiti nivo znanja i interesa za određenim brendom. Dobro dizajniran vebsajt može efektivno komunicirati sa potrošačima bez obzira na njihovo lično poimanje brenda do tog trenutka.

5. Implikacije komunikativnog miksa na imovinsku vrijednost brenda

Komunikacija, kao što je prethodno istaknuto, predstavlja ''glas'' brenda i sredstvo uspostavljanja dijaloga i izgradnje odnosa sa potrošačima. Iako je oglašavanje često bazni element komunikativnog miksa, namijenjen izgradnji imovinske vrijednosti brenda, treba imati na umu da oglašavanje nije jedini element komunikativnog miksa kojim se imovinska vrijednost brenda može izgrađivati, a u nekim slučajevima nije15 najvažniji element.

Keller navodi sljedeće elemente komunikativnog miksa kao moguće alternative u izgradnji imovinske vrijednosti brenda: (1) medijsko oglašavanje, (2) direktno oglašavanje, (3) eksterno oglašavanje, (4) oglašavanje na mjestu kupovine, (5) unapređenje prodaje usmjereno trgovcima, (6) unapređenje prodaje usmjereno potrošačima, (7) marketing događanja i sponzorstva, (8) publicitet i odnosi sa javnošću, i (9) lična prodaja.16 U nastavku će se detaljnije analizirati oglašavanje, unapređenje prodaje i sponzorstvo i njihov uticaj na imovinsku vrijednost brenda.

Prema Kellerovom modelu imovinske vrijednosti brenda, komunikativne aktivnosti mogu pridonijeti izgradnji imovinske vrijednosti brenda stvaranjem poznatosti brenda i povezivanjem brenda sa snažnim, preferiranim i jedinstvenim asocijacijama u memoriji potrošača. Oglašavanje ima značajnu ulogu u izgradnji vrijednosti brenda. Brojne studije potvrđuju navedeno.17 Simon i Sulivan su istraživanjem pokazali da ulaganje u oglašavanje ima pozitivan efekat na nastajanje imovinske vrijednosti brenda.18 Isto tako, istraživanja su pokazala da postoji pozitivna korelacija između ulaganja u oglašavanje i percipiranog kvaliteta,19 i da percipirani trošak oglašavačke kampanje za brend može uticati na očekivanja potrošača vezano za kvalitet proizvoda.

Kirmani i Zeithaml su kategorizovali uticaje oglašavanja na percipirani kvalitet u direktne (utiče se direktno na percipirani kvalitet) i indirektne uticaje (utiče se na eksterne i interne faktore percipiranog

15 Keller, op.cit., 2003., str. 218 16 ibidem str. 218 17 Npr. Boulding, W., Lee, e., Staelin, R., ‘’ Mastering the Mix: Do Advertising, Promotion, and Salesforce

Activities Lead to Differentiation?’’ Journal of Marketing Research, Vol. 31, No. 2, 1994., str. 159-172; 18 Simon, C.J., Sullivan, M.W., ‘’The Measurement and Determinants of Brand Equity: A Financial Approach’’,

Marketing Science, Vol. 12, 1993.,str. 36. 19 Npr. Aaker, D., Jacobson, R., ‘’The Financial Information Content of Perceived Quality’’, Journal of Marketing

Research, Vol. 31, No. 2, 1994., str. 191-201.


kvaliteta i apstraktne dimenzije vezane za kvalitet).20 Osim toga, oglašavanje ima značajnu ulogu u povećanju poznatosti brenda kao i povećanju snage asocijacija na brend.

Oglašavanje je takođe izuzetno važan element marketinškog programa kojim se vrlo uspješno može povećavati poznatost brenda. Prema navedenom, može se zaključiti da oglašavanje pozitivno utiče na imovinsku vrijednost brenda i to kako na dimenziju imidža brenda, tako i na poznatost brenda.

Aktivnosti unapređenja prodaje imaju za cilj kratkoročnim aktivnostima direktno uticati na povećanje upotrebe proizvoda ili usluga, a mogu biti usmjerene potrošačima ili trgovcima.

Aktivnosti unapređenja prodaje donose brže rezultate u terminima povećenja prodaje, ali su pri tome često negativne nuspojave u vidu smanjenja lojalnosti potrošača, povećanja promjena brenda, smanjenja percipiranog kvaliteta, i povećanja osjetljivosti na cijenu. Budući da su navedene nuspojave direktan rezultat visoke imovinske vrijadnosti brenda, postaje jasnije da aktivnosti unapređenja prodaje, uprkos svojim pozitivnim rezultatima u povećanju prodaje brenda, nisu u potpunosti u skladu sa težnjama preduzeća u izgradnji imovinske vrijednosti brenda. Može se reći da aktivnosti unapređenja prodaje daju kratkoročne rezultate, u smislu povećanja prodaje brenda, ali mogu imati negativan uticaj na imovinsku vrijednost brenda, pa dugoročno mogu uticati na smanjenje imovinske vrijednosti brenda.

Upravo iz navedenih razloga sve se češće kod planiranja aktivnosti unapređanja prodaje u uspješnim svjetskim preduzećima posebna pažnja pridaje aktivnostima unapređenja prodaje kojima se uz kratkoročno povećanje prodaje takođe utiče na povećanje imovinske vrijednosti brenda (engl. costumer franchise building promotions). Takvim aktivnostima unapređenja prodaje nastoji se uticati na stavove potrošača o brendu i na njihovu lojalnost brendu, a ne samo na povećanje prodaje dotičnog brenda.

Sponzorisanje različitih javnih događaja je aktivnost kojom se takođe može uticati na nastajanje imovinske vrijednosti brenda, i to kako preko dimenzije poznatosti brenda tako i preko dimanzije imidža brenda. Sponzorisanje se definiše kao pružanje finansijske ili druge pomoći određenoj aktivnosti od strane komercijalnih organizacija sa svrhom postizanja komercijalnih ciljeva.

Keller navodi sponzorstvo kao efikasno sredstvo za povećanje poznatosti brenda.21 Pojedini autori su istraživanjem pokazali da sponzorstva imaju pozitivan učinak na neke elemente imidža brenda, i to elemente vezane za percepciju preduzeća kao savjesnog građanina društva.22 Prema navedenom, može se zaključiti da sponzorstva imaju pozitivan uticaj na obje dimenzije imovinske vrijednosti brenda (poznatost i imidž brenda), pa iz toga slijedi da sponzorstva imaju i pozitivan uticaj na imovinsku vrijednost brenda, i to preko dimenzija imovinske vrijednosti brenda kao posrednih varijabli.

6. UMJESTO ZAKLJUČKA

Veliki broj implikacija iz obrađene oblasti proizilazi, u smislu, kako bi preduzeća trebalo da kreiraju snažne brendove u marketing komunikacionom okruženju. Tri su ključne implikacije za preduzeća:

1. moraju biti medijski neutralna i razmotriti sve moguće komunikacione opcije;

2. kombinovanje i uklapanje odabranih komunikacionih opcija da bi se maksimizirale snage i ublažile slabosti;

20 Kirmani, A., Zeithaml, V., ‘’Advertising, Perceived Quality, and Brand Image’’, prema: Aaker, D. A., Biel,

A.L. (urednici), Brand Equity & Advertising: Advertising’s Role in Building Strong Brands, Lawrence Erlbaum Associates, Hillsdale, 1993, str. 149-150.

21 Keller, op.cit., 2003., str.74 22 Dean, D.H., ‘’Brand Endorsement, Popularity, and Event Sponsorship as Advertising Cues Affecting Consumer

Pre-Purchase Attitudes’’, Journal of Advertising, Vol. 28, No.3, 1999, str. 1-10.


3. obezbijediti da interaktivni marketing može igrati značajnu, ali prikladnu ulogu u ukupnom marketing komunikacionom programu.

Možda najzanimljivija implikacija od svih je koliko preduzeća moraju da promisle o svojim komunikacionim strategijama da bi izgradili lojalnu bazu potrošača. U današnjem promjenjivom i kompleksnom marketing okruženju, marketari moraju razviti drugačiji mentalni sklop pri stvaranju lojalnosti kod potrošača i uspostavljanju zvučnosti brenda.

Slika 1. Mreža zvučnosti brenda


Mreža zvučnosti brenda (slika 1.) zavisi od četiri ključna odnosa koja utiču na četiri dimenzije zvučnosti brenda. Iako iz perspektive preduzeća, najvažniji odnos je između potrošača i brenda, činjenica je da jačanje odnosa među potrošačima, između potrošača i kompanije, i između kompanije i brenda, snažno utiče na sam odnos brenda i potrošača. Tako da upravljanje ovim odnosima postaje od primarnog značaja.

Za svaki tip odnosa, fokus je na načinu ili formi koja se koristi pri interakciji. Navešćemo nekoliko ključnih pretpostavki o svakom od ova četiri tipa odnosa u mreži zvučnosti brenda.

1. Odnos potrošač-kompanija: šta potrošači znaju i osjećaju o kompaniji koja stoji iza brenda i kako ona tretira potrošače;

2. Odnos potrošač-potrošač: koliko se dogodi onlajn i oflajn interakcija među potrošačima, tako da oni mogu učiti i podučavati jedni druge, kao i izražavati svoju lojalnost i posmatrati lojalnost drugih;

3. Odnos kompanija-brend: da li se smatra da kompanija dobro upravlja brendom i osigurava da brend ispunjava očekivanja, zahtjeve potrošača i nasljeđuje prave vrijednosti brenda na tržištu;

4. Odnos potrošač-brend: u kojoj količini i koliko često potrošači koriste brend, i koliko je jaka veza koju osećaju;

Različite komunikacione opcije mogu na različite načine uticati na ova četiri tipa odnosa i veza. Jačajući jedni druge, ovi odnosi pojedinačno ili u kombinaciji pojačavaju lojalnost potrošača i zvučnost brenda.

Osnovna premisa ovog rada je da se marketing komunikaciono okruženje značajno promijenilo posljednjih godina. Uslijed tih promjena marketari se u izgradnji i upravljanju brendom suočavaju sa

Odnoskompanija‐brend

Odnos potrošač‐kompanija

Odnos potrošač‐brend

Odnos potrošač‐potrošač


novim izazovima. Model imovinske vrijednosti brenda baziran na potrošaču naglašava važnost razumijevanja strukture znanja potrošača u vezi sa brendom. Ovaj model je predstavljen kao sredstvo koje pomaže marketing menadžerima da tumače efekte marketing komunikacija na brend u novom kompleksnom marketinškom svijetu.

CREATING A STRONG BRAND IN A VARIABLE COMMUNICATION

ENVIRONMENT

ABSTRACT When creating and managing brand in a variable communication environment, the customer-based brand equity highlights the importance of understanding the consumer and helps the company to improve relations with customers. The brand resonance pyramid is seen as a means of monitoring how marketing communications can create intense, active and loyal relationships with consumers and their impact on the brand equity. According to the model, each marketing communication can influence consumer awareness of the brand and thus affect the brand equity. Integrated marketing communications include combination and integration of different communication options when establishing desired awareness and image in the minds of consumers. A significant segment of this paper refers to the role of interactive marketing communications in the brand building and influence of the communicative mix upon the brand equity.

Traditional approaches to brand, which put emphasis on the mass communication media, are questionable because consumers are bombarded with an excess of information for such an approach to be effective. In this paper we explain the way how to build a brand in today's environment and manage communication environment. Interactive marketing communications need to be tightly integrated into the construction of a strong brand, and this paper elaborates this fundamental assumption in detail. Keywords: customer-based brand equity; brand resonance, Integrated Marketing Communication. JEL: M30, M31

LITERATURA

1. Aaker, D.A., 1991., Managing brand equity, New York: Free Press

2. Hoeffler, S., and Keller K.L., 2003., The marketing advantages of strong brands, Journal of Brand Management 10, no. 6: str. 421-45.

3. Keller, K.L., 2001., Building customer-based brand equity: A blueprint for creating strong brands, Marketing Management July/August str. 15-19.

4. Keller, K.L., 2007., Advertising and brand equity, In Handbook of advertising, ed. G.J. Tellis and T. Ambler, London: Sage Publications str. 54-70.

5. Keller, K.L., 2009., Building strong brands in a modern marketing communications environment, Journal of Marketing Communications Vol. 15, April-July str. 144-158.

6. Kotler, P., and Keller. K.L., 2009., Marketing management, 13th ed. Upper Saddle River, NJ: Prentice-Hall.

7. Luo, X., and Donthu, N., 2006., Marketing’s credibility: A longitudinal study of marketing communication productivity (MCP) and shareholder value, Journal of Marketing 70 (October) str. 70-91.

8. Schultz, D.E., Tannenbaum S.I., and Lauterborn R.F., 1993., Integrated marketing communications: Putting it together and making it work, Lincolnwood, IL: NTC Books.


9. Keller, K.L., 2003., Strategic brand management: Building, measuring, and managing brand equity.3rd ed. Upper Saddle River, NJ: Prentice Hall.

10. Kapferer, J.-N., 1997., Strategic Brand Management: Creating and Sustaininig Brand Equity Long Term, 2nd ed., Kogan Page, London.

11. Yoo, B., Donthu, N., Lee, S., 2000., “ An Examination of Selected Marketing Mix Elements and Brand Equity”, Journal of the Academy of Marketing Science , Vol. 28, No. 2, str. 195-211.

12. Keller, K.L., 2001., Mastering the marketing communications mix: Micro and macro perspectives on integrated marketing communication programs, Journal of Marketing Management 17, September, str. 819–48.

13. Simon, C.J., Sullivan, M.W., 1993.,‘’The Measurement and Determinants of Brand Equity: A Financial Approach’’, Marketing Science, Vol. 12,str. 36.

14. Aaker, D. A., Biel, A.L. (urednici), 1993., Brand Equity & Advertising: Advertising’s Role in Building Strong Brands, Lawrence Erlbaum Associates, Hillsdale, str.149-150.

15. Dean, D.H., 1999.,‘’Brand Endorsement, Popularity, and Event Sponsorship as Advertising Cues Affecting Consumer Pre-Purchase Attitudes’’, Journal of Advertising, Vol. 28, No.3, str. 1-10.


Momčilo Poljić1

KONKURENTSKA PREDNOST KLASTERA

SAŽETAK

Moderna konkurentnost zavisi od produktivnosti, a ne od pristupa proizvodnim faktorima ili od veličine preduzeća. Produktivnost počiva na tome kako se kompanije nadmeću, odnosno, organizacije mogu da povećaju produktivnost u bilo kojoj industriji ukoliko koriste sofisticirane metode, napredne tehnologije i nude jedinstvene proizvode i usluge. Sofisticiranost kojom se kompanije nadmeću u određenoj oblasti je pod velikim uticajem kvaliteta lokalnog poslovnog okruženja. Na primjer, kompanije ne mogu da koriste napredne logističke tehnike bez kvalitetne transportne infrastrukture niti se mogu efikasno nadmetati u oblasti usluga bez adekvatno edukovanih izvršilaca. Organizacije ne mogu funkcionisati efikasno u uslovima u kojim pravosuđe ne može brzo da rješava sporove i u skladu sa zakonom. Klasteri utiču na konkurentnost organizacija na tri načina: prvi, podizanjem produktivnosti kompanija u okruženju, drugi, podržavanjem i upravljanjem inovacijama koje podupiru rast produktivnosti, i treći, podsticanjem pokretanja novih poslova koji proširuju i ojačavaju klaster.

Key words: clusters, competitivines, performance

JEL: M210

1. Klasteri i produktivnost

Članstvo u klasterima omogućava kompanijama da budu produktivnije u pribavljanju inputa, pristupu informacijama, tehnologiji, važnim institucijama, koordinaciji sa srodnim kompanijama, mjerenju i motivisanju napretka.

Organizacije u klasteru imaju bolji pristup specijalizovanoj i iskusnoj radnoj snazi i na taj način skraćuju vrijeme potrage za radnom snagom i troškove procesa selekcije i regrutovanja. To je iz razloga što klasteri pružaju veće mogućnosti za napredovanje i smanjuju rizik premještanja zaposlenih. Pored toga, klasteri lakše privlače talentovane ljude sa drugih lokacija.2

Takođe, dobro razvijeni klasteri imaju bolje mogućnosti za pribavljanje drugih važnih inputa. Klasteri imaju široku i specijalizovanu bazu dobavljača što im omogućava pribavljanje inputa sa lokalnog umjesto sa globalnog nivoa što za rezultat ima smanjenje transakcionih troškova, zaliha, uvoznih troškova, zastoja itd.3Lokalna reputacija je važna za dobavljače zato što smanjuje rizik od raznih ucjena i neispunjavanja preuzetih obaveza. Blizina unapređuje komunikaciju i olakšava dobavljačima da izvrše obaveze na vrijeme kao i da pruže postprodajne usluge kao što su instalacija i otklanjanje grešaka. Druga bitna stvar jeste da je lokalna eksternalizacija (outsourcing) bolje rješenje nego udaljena, naročito za specifične inpute koji uključuju posebnu tehnologiju, infiormaciju ili uslugu. Formalni savezi sa udaljenim dobavljačima mogu da ublaže neke nedostatke udaljene eksternalizacije, ali svi formalni savezi uključuju kompleksne sporazume i probleme u upravljanju koji mogu negativno da utiču na fleksibilnost organizacije. Ukratko, neformalne veze između organizacija u klasteru predstavljaju

1Vanredni profesor, Univerzitet u istočnom Sarajevu, Ekonomski fakultet, Brčko 2 Porter, M., 2000, Location, Clusters, and Company Strategy, Oxford University Press, p. 126 3Ketels, C., Cluster, 2009, Cluster Policy, and Swedish Competitiveness in the Global Economy, Harvard

Business School and Stockholm School of Economics, p.12


superiorniji aranžman. Takođe, u mnogim slučajevima klasteri su bolje rješenje od vertikalnih integracija. Spoljašnji specijalisti u klasterima su troškovno efikasniji i imaju više razumijevanja u proizvodnji komponenta i u pružanju usluga poredeći ih sa jedinicama koje pripadaju vertikalnoj integraciji. Vertikalne integracije imaju čvršću, formalniju strukturu koja u uslovima brzih promjena okruženja može negativno da utiče na efikasnost, efektivnost i fleksibilnost.4

Informacije o konkurenciji, tržištu i tehnološkim promjenama se brže akumuliraju unutar klastera tako da članovi klastera imaju prednost pristupa tim informacijma. Dodatno, lični odnosi i komunikacione veze učvršćuju povjerenje i olakšavaju protok informacija. Ovi uslovi omogućavaju lakši transfer informacija kroz klaster.

Veze između ovih klastera omogućavaju da rezultat bude povoljniji nego zbir rezultata pojedinačnih članova.5 Do izražaja dolazi sinergijski efekat. Na primjer, u tipičnom turističkom klasteru kvalitet klijentovog doživljaja ne zavisi samo od primarnog događaja nego i od kvaliteta i efikasnosti komplementarnih sadržaja kao što su hoteli, restorani, prodavnice, kvalitet javnog transporta itd. Razlog za to je što su članovi klastera međusobno zavisni tako da uspjeh jednog direktno utiče na uspjeh drugog i obrnuto. Komplementarnost se pojavljuje u mnogim formama. Najočigledniji primjer je kada su organizacije komplementarne u zadovoljavanju potreba klijenata (primjer turizma). Druga forma je koordinacija aktivnosti između organizacija u klasteru da bi se optimizirala njihova zajednička produktivnost. U drvnoj industriji, na primjer, efikasnost pilana zavisi od pouzdane dostave kvalitetne sirovine i sposobnosti da se sva sirovina iskoristi na najbolji način (najkvalitetnija u proizvodnji namještaja, sirovina srednjeg kvaliteta u proizvodnji paleta i kutija i sirovina nižeg kvaliteta u proizvodnji iverja). U ranim 90-ima portugalske pilane su se suočile sa problemom lošeg kvaliteta sirovine zato što vlasnici šuma nisu posvetili dovoljno pažnje uzgoju sirovine. Zbog toga se većina sirovine koristila za proizvodnju kutija i paleta koje su niže vrijednosti. Značajan napredak u povećanju produktivnosti je bio moguć samo ukoliko bi se neki segmenti klastera istovremeno poboljšali. Operacije pribavljanja sirovine, na primjer, zahtijevale su modifikaciju procedura sječenja i sortiranja drveta, dok je pred pilanama bio zahtjev razvoja savremenih kapaciteta da bi se sirovina obrađivala na optimalniji način. Druge komplementarnosti proizilaze iz marketinga. Klasteri često unapređuju/povećavaju reputaciju određene lokacije u određenoj oblasti što ima za posljedicu da će se kupci prije obratiti prodavcu koji dolazi sa tog područja. Italijanska reputacija u oblasti mode i dizajna donosi koristi organizacijama koje su uključene u proizvodnju proizvoda od kože (obuće, odjeće itd). Osim reputacije, članovi klastera obično imaju koristi od zajedničkih marketinških mehanizama kao što su preporuke drugih organizacija, zajednički sajmovi, časopisi itd. Konačno, komplementarnost u klasterima utiče na kupce. U samo jednoj posjeti kupci mogu da se susretnu sa više prodavaca što smanjuje rizik pri kupovini i povećava izbor. Kupci imaju mogućnost da formiraju proizvod iz više izvora.

Vladine investicije, kao što su ulaganje u infrastrukturu i obrazovne programe, u velikoj mjeri utiču na produktivnost organizacija. Mogućnost da se regrutuje radna snaga koja je adekvatno osposobljena smanjuje troškove obuke u organizaciji. Postoje i druge organizacije, pored države, koje stvaraju javna dobra koja povećavaju produktivnost u privatnom sektoru. Investicije organizacija u programe obuke, infrastrukturu, laboratorije za testiranje itd. doprinose povećanju produktivnosti. Takve privatne investicije se često izvode zajedničkim snagama zato što tu članovi klastera prepoznaju mogućnost za zajednički napredak.

4Porter, M., 1998, Clusters and the New Economics of Competition, Harvard Business School, p.81 5 Ketels, C., 2007, The Role of Clusters in the Chemical Industry, Harvard Business School, p. 9


Lokalno rivalstvo motivirajuće utiče na organizacije. Pritisak drugih organizacija povećava konkurenciju u klasteru, čak i u organizacijama koje nisu konkurencija ili su indirektna konkurencija. Želja da se dobro „izgleda“ u lokalnoj zajednici podstiče organizacije da pokušaju da nadmaše druge. Klasteri omogućavaju lakši način mjerenja i upoređivanja performansi zato što te organizacije posluju pod uticajem istih faktora, npr. troškovi rada i pristup tržištu, a pored toga obavljaju slične aktivnosti. Menadžeri su u mogućnosti da porede troškove i performanse zaposlenih sa drugim organizacijama.

2. Klasteri i inovacije

Pored toga što klasteri značajno utiču na produktivnost, važno je naglasiti da igraju značajnu ulogu u povećanju organizacione sposobnosti za inoviranjem. Navedeni faktori koji povećavaju tekuću produktivnost imaju i veliki uticaj na organizacionu inovativnost. Razlog za to je što su kupci često i sami učesnici u klasterima te stoga organizacije koje su članovi klastera imaju bolji pogled na tržište nego organizacije koje djeluju samostalno. Tako, na primjer, kompanije za proizvodnju računara i računarske opreme koje su locirane u Silikonskoj Dolini, brže uočavaju potrebe kupaca i aktuelne trendove nego kompanije koje su locirane negdje drugdje.6 Takođe, veze sa ostalim organizacijama u okviru klastera pomažu kompanijama da prve nauče o tehnologijama u razvoju, dostupnosti mašina i raznih komponenata, uslužnim i marketing konceptima itd. Takvo učenje je olakšano nesmetanim i čestim posjetama i permanentnim direktnim kontaktom.

Klasteri ne samo da olakšavaju da se uoče mogućnosti za inovaciju nego pružaju mogućnost i fleksibilnost da se djeluje brzo. Organizacije unutar klastera imaju mogućnost da pribave brže nego ostali elementi koji su im potrebni za implementaciju inovacije. Lokalni dobavljači i partneri mogu da učestvuju u inovativnom procesu što osigurava bolje zadovoljenje potrošačevih očekivanja. Organizacije unutar klastera mogu da eksperimentišu sa manjim troškovima i mogu da odgode velike projekte sve dok ne budu sigurni da će data inovacija uspjeti. Nasuprot tome, organizacije koje se oslanjaju na udaljene dobavljače suočavaju se sa većim izazovima u svim aktivnostima koordinacije sa drugim organizacijama, kao što su npr.: ugovaranje, obezbjeđivanje isporuke, dobijanje određene tehničke i uslužne podrške. Inovacije se često teže provode u vertikalno integrisanim organizacijama, naročito u onima gdje se postojeći proizvodi ili procesi moraju zadržati dok se novi ne razviju.

Podsticaj za inovacijama pojačavaju i pritisci kao što su pritisak konkurencije, pritisak ostalih učesnika u klasteru, stalna poređenja itd. Emipirijske studije su potvrdile da postoji snažna veza između klastera i inovacija. Koristeći podatke iz Evropske klaster opservatorije, može se zaključiti da postoji veza između snage i broja klastera u regiji i inovativnih performansi (broj patenata). One regije u kojima ne postoje klasteri pokazuju slabije performanse sa stanovišta inovacija. Sa druge strane, evropske regije u kojima se nalaze klasteri imaju znatno bolje performanse. Međutim, i u okviru regija koje imaju više klastera javljaju se razlike u nivou inovacija. Naime, ne određuje samo snaga klastera nivo regionalnih inovacija nego je bitno i šire ekonomsko okruženje, kao što je kvalitet radne snage, istraživanje i obrazovanje, pristup preduzetničkom kapitalu, dobra infrastruktura itd. 7

6 Kuah, A., 2002, Cluster Theory and Small Business, Cluster Theory and Practice: Advantages for the small

Business Location in a Vibrant Cluster, Huddersfield University Business school, p. 213 7 Ketels, C., Lindquist, G., Sölvell, Ö., 2009, EU Cluster Mapping and strengtheninig Clusters in Europe, Center

for Strategy and Competitiveness, CSC, p. 13


Slika 1: Uticaj klastera na nivo inovacija

Izvor: Data from European Cluster Observatory. ISC/CSC cluster codes 1.0, dataset 2007analysis

Inovacije i nove spoznaje unutar klastera se grade na interakciji nekoliko tehnološki povezanih učesnika kao što je relacija kupac-dobavljač ili industrija–univerzitet. Mogu se identifikovati četiri karakteristike koje su bitne za razuzmijevanje inovativnih procesa u klasterima:

1. Inovacija je bazirana na procesu inkrementalne redukcije tehnoloških i ekonomskih slabosti gdje se nove tehnologije, podvrgnute brojnim modifikacijama i poslovnim modelima, prilagođavaju shodno tom procesu.

2. Inovacije su bazirane na kontinuiranim interakcijama kroz čitav klaster, gradeći veze i specifični način komuniciranja. Ovaj proces razmjene i kreacije novih znanja je unaprijeđen ličnim (face to face) kontaktom.

3. Određene inovacije su djelomično rezultat procesa transfera tehnologija, prenosa znanja kroz univerzitetsko obrazovanje, djelovanja regionalnih privatno-javnih organizacija koje se fokusiraju na umrežavanje i komercijalizaciju novih otkrića.

4. Inovacije imaju podsticaj u okruženju gdje se različiti resursi mogu konstantno preuređivati po nižim troškovima, kroz mobilnost kvalifikovane radne snage, javne ponude na berzi (IPO) i kroz druge metode finansijskog restruktuiranja. 8

3. Klasteri i nove forme biznisa

Nije iznenađenje da većina novih organizacija unutar klastera raste brže nego one koje posluju samostalno. Novi dobavljači, na primjer, u klasteru imaju dobru polaznu poziciju jer se susreću sa širokom bazom kupaca što smanjuje njihov rizik i omogućava im bolji uvid u tržišne šanse. Štaviše, razvijeni klasteri obuhvataju povezane industrije koje koriste slične ili iste inpute što dobavljačima predstavlja dodatnu mogućnost za uspjeh. Klasteri su pogodni za nove forme biznisa iz mnogih razloga. Pojedinci koji rade u klasterima mogu lakše uvidjeti nedostatke na proizvodima ili uslugama na osnovu kojih mogu izgraditi sopstveni biznis. Pored toga, barijere za ulazak su manje nego bilo gdje drugdje.9 Potrebna sredstva, vještine, inputi i kadrovi su obično odmah dostupni i čekaju da se ugrade u novi preduzetnički biznis.10 Lokalne finansijske institucije i investitori koji već sarađuju sa postojećim 8Sölvell, Ö., Clusters: Balancing Evolutionary and Constructive Forces, Ivory Tower, Stockholm, 2008, p.37 9 Porter, M., 1998, Clusters and the New Economics of Competition, Harvard Business School, p. 84 10 Porter, M., 2008, Clusters, Innovation, and Competitiveness: New Findings and Implications for Policy, Harvard

Business School, Stockholm, p. 9

Regionalna snaga klastera

Regionalni nivo inovacija


klasterom mogu da zahtijevaju manju kamatnu stopu zbog nižeg rizika. Pored toga, klasteri predstavljaju značajno lokalno tržište tako da preduzetnici mogu imati koristi i od postojećih veza u klasteru. Nove biznis forme u okviru klastera su dio djelovanja pozitivne povratne sprege (feedback). Rastući klaster pojačava sve ove prednosti, povećava obim konkurentskih izvora koji donose korist svim članovima klastera. Krajnji rezultat je da organizacije unutar klastera imaju relativnu prednost u odnosu na one koje djeluju izolovano.

4. Benefiti od klastera

Umrežavanje organizacija u klastere donosi određene prednosti. Na taj način organizacije imaju pristup većem broju dobavljača, iskusnoj i kvalifikovanoj radnoj snazi kao i mogućnost transfera znanja između različitih učesnika. Organizacije imaju koristi i od sinergijskog dejstva zato što zajedničkim djelovanjem efikasnije koriste svoje resurse i proizvode više i kvalitetnije proizvode nego da posluju samostalno. Sinergijski efekat se može prikazati na sljedeći način:

f (a,b,c) > f(a) + f(b) + f(c)

Između svih prednosti koje nudi klaster nijedna nije tako važna kao što je pristup inovacijama, znanju i know-howu.11 U savremenoj ekonomiji koja se bazira na znanju organizacije traže svoju prednost kroz pristup novim, inovativnim idejama koje zahtijevaju geografsku koncentraciju dobavljača, kupaca, visoko kvalifikovane radne snage, razvojnih i istraživačkih centara i industrijskih lidera. Empirijskim istraživanjima došlo se do zaključka da se zanje i know-how u okviru određene industrije lakše i brže akumuliraju i disperzuju u okviru inovativnih organizacija koje su klaster učesnici. Umrežavanje organizacija u klastere omogućava im da brže saznaju o napretku u tehnologijama i promjeni u ponašanju potrošača.

Koristi koje pruža klaster mogu se podijeliti u dvije grupe, a to su: „tvrde“ i „meke“ koristi. „Tvrde“ koristi proističu iz efikasnijih poslovnih transakcija, „mudrijih“ investicija i smanjenih rashoda. „Meke“ koristi su izvedene iz permanentne mogućnosti organizacije da uče, od benčmarkinga i od razmjene iskustava koja uvećavaju znanja koja vode ka inovacijama i unapređenju poslovanja. Prednost koja se najbrže uočava i mjeri jeste ona koja proističe iz koncentracije potrebnih resursa za obavljanje određene djelatnosti. Ovi resursi, pored neophodnih inputa za proces proizvodnje, uključuju i neke prateće, specijalizovane usluge. Te usluge uključuju banke i računovodstvene agencije koje poznaju tržište, konsultante koji mogu da riješe specifične probleme, marketinške agencije koje dobro poznaju potrošače itd.

Među najvažnijim „tvrdim“ koristima je pristup obrazovanoj i iskusnoj radnoj snazi koja se nalazi na teritoriji klastera. Naročito je važna ona radna snaga koja ima znanje iz određene struke i takva radna snaga se ne može pribaviti brzo. Prisustvo lokalnih dobavljača je prednost, ali u onim industrijama gdje su specifični inputi ugrađeni u proizvod. U današnjim uslovima privređivanja informacione i telekomunikacione tehnologije smanjuju značaj blizine dobavljača koji kompanije snabdijevaju standardizovanim inputima. Blizina je važna sa stanovišta mogućnosti pribavljanja specifičnih inputa koji su intenzivni znanjem i koji zavise od interaktivnog istraživanja ili od neophodne podrške u korišćenju. Lanac snabdijevanja pruža određene prednosti, ali manje nego što je bio slučaj u 20. vijeku.

11 Ketels, C., Lindquist, G., Sölvell, Ö., 2008, Clusters and Cluster Initiatives, Center for Strategy and

Competitiveness, Stockholm School of Economics, p. 4


Tabela 1 : „Tvrde“ koristi od klastera

Faktor Benefiti

Specijalizovana radna snaga Veća produktivnost

Specijalizovane usluge Brži i lakši pristup

Izbor inputa Manji troškovi, veći kvalitet

Spektar firmi Joint ventures, mogućnost umrežavanja

„Meke“ prednosti predstavljaju nevidljive faktore koji se javljaju prilikom umrežavanja organizacija i koji se ne mogu direktno vezati za profit ili kvantitativno izraziti, ali u mnogim slučajevima imaju veći uticaj na poslovanje nego „tvrde“ koristi. Koristi od ovih faktorа proističu od mobilnosti radne snage, protoka znanja i informacija između organizacija kroz formalne i neformalne razgovore i diskusije sa drugim organizacijama, dobavljačima i potrošačima. 12Inovacije predstavljaju zajedničke i ponavljajuće procese, a okruženje koje ohrabruje ljude da dijele svoje ideje promoviše inovacije u tehnologijama, proizvodima i procesima. Prednost se nalazi i u lakšem pribavljanju znanja, tj. know-howa koje posjeduju određeni pojedinci a koje nije formalno publikovano. Transfer ovakvog vida znanja zahtijeva lični kontakt i organizovanje poslovne saradnje, organizovanje profesionalnih, društvenih i drugih sastanaka.

Tabela 2: „Meke“ koristi od klastera

Faktor Benefiti

Udruživanje Zajednička vizija, planiranje, uticaj

Povjerenje Saradnja i povjerenje između preduzeća

Učenje (1)

Učenje (2)

Transfer tehnologije i inovacije

Know- how

5. Dinamizam klastera i konkurentnost

Dinamizam predstavlja posebnu dimenziju u izučavanju klastera i izražava se preko broja i kvaliteta veza unutar klastera i broja spoljašnjih veza sa međunarodnim tržištem. Varijable poput mobilnosti faktora proizvodnje, nivoa umreženosti i dinamizma uopšte se razlikuju između pojednih klastera. Dinamični klasteri predstavljaju osnovu za sofisticirane strategije i imaju ulogu pokretačke snage sa stanovišta unapređenja poslovanja i inovacija među postojećim organizacijama. Dinamizam klastera je bitan zato što:

1. Organizacije u klasterima, koje razvijaju strategije i programe na osnovu lanca vrijednosti, stvaraju nove organizacione sposobnosti kroz proces unutrašnjeg rivalstva.

2. Organizacije u dinamičnim klasterima dijele mnoge „aktivnosti“ kroz saradnju, kao što je, na primjer, zamjena tehnologije, komponenti ili proizvoda.

3. Organizacije unutar dinamičnih klastera funkcionišu mnogo efikasnije, koristeći specijalizovana sredstva, odnose sa dobavljačima i kupcima u kraćim vremenskim periodima. Resursi i mogućnosti koji se ne nalaze u organizaciji, a bitni su za poslovanje, mogu se lako pribaviti preko izgrađene mreže unutar klastera.

4. Organizacije unutar dinamičnih klastera mogu dostići viši nivo inovacija i znanja. Prenošenje znanja i svakodnevne interakcije sa kupcima, dobavljačima i organizacijama doprinose stalnim

12 Porter, M., 2000, Location, Competition, and Economic Development: Local clusters in a Global Economy,

Harvard Business School, p 12


poboljšanjima koja predstavljaju osnovu kako za tehničke (unapređenja proizvoda i procesa) i ostale (unapređenja poslovnog modela) inovacije.

5. Dinamički klasteri stvaraju okruženje gdje se različiti resursi (kapital, radna snaga, tehnologija itd.) mogu brzo „restruktuirati“ i miksati stvarajući nove i bolje kombinacije vještina, kapitala i tehnologije.

6. Broj novih organizacija unutar dinamičkih klastera ima tendenciju povećavanja. Organizacije koje započinju poslovanje unutar klastera se oslanjaju na blisku saradnju sa dobavljačima i kupcima. Cijena neuspjeha je obično manja unutar klastera gdje postoje druge mnogobrojne šanse.

7. Dinamički klasteri u većini slučajeva predstavljaju vodeća tržišta gdje kupci ohrabruju razvoj tehnologija i inovacija kroz tijesnu interakciju sa dobavljačima.13

Međutim, postoje određena interna ograničenja koja mogu da utiču na dinamičnost klastera:

1. Investicije u postrojenja, opremu i specijalizovanu radnu snagu i infrastrukturu koja umanjuje fleksibilnost.

2. Povećan etnocentrizam i NIH (not invented here) sindrom koji negira sve što dolazi iz okruženja.

3. Politička ograničenja.

4. Rigidne institucije koje koče promjene u strategijama i tehnologijama.

Eksterna ograničenja najviše proizilaze iz tehnoloških promjena izvan klastera ili zbog ratnih dejstava ili nekih drugih egzogenih šokova.

6. Upravljanje procesima

Poslovni procesi sa stanovišta klastera se mogu definisati kao lanac funkcionalno povezanih aktivnosti sa ciljem da se ispune zahtjevi internih i eksternih klijenata. U okviru poslovnih procesa klastera mogu se razlikovati sljedeći procesi:

Procesi upravljanja – radi se o procesima iz područja strategije, planiranja i rukovođenja, dakle iz područja strateškog upravljanja klasterima.

Ključni procesi – procesi koji su povezani sa učesnicima klastera, posebno iz područja usluga klastera.

Procesi podrške – procesi osiguranja infrastrukture i resursa koji su potrebni za organizaciju.14

Upravljanje procesima je postalo sve značajnije u savremenim uslovima poslovanja u kojima su tehnologija, globalizacija i takozvana Knowledge Based Economy (ekonomija bazirana na znanju) doprinijele većoj složenosti tržišnih uslova i individualnih želja klijenata. U takvim uslovima, dinamičnim i konkurentskim, orijentisanost na funkcije ne daje željene rezultate te je stoga realnost poslovanja nametnula prelazak sa usmjerenosti na funkciju na usmjerenost na proces.

13Sölvell, Ö., Clusters: Balancing Evolutionary and Constructive Forces, Ivory Tower, Stockholm, 2008, p.19 14 www.klasteri.merr.gov.rs


Slika 2: Usmjerenost na funkcije

Ova paradigma je posebno značajna za klastere gdje se vrši koordinacija više organizacija, institucija i struktura koje sa pravnog stanovišta predstavljaju samostalne organizacije u najširem smislu riječi. Problem sukoba i parcijalnih interesa veći je nego kod pojedinačnih preduzeća te je stoga potrebno sve aktivnosti usmjeriti na procese da bi se na efikasniji i efektivniji način zadovoljile potrebe potrošača.

Slika 3: Usmjerenost na procese

Svaki klaster mora da ima jasno definisane procese kako bi mogao da funkcioniše i kako ne bi dolazilo do raznih nesuglasica i problema između organizacija. Jasno definisanim procesima stvara se efikasnost i transparentnost kako prema unutrašnjim tako i prema eksternim klijentima. Unutar klastera usmjerenost na procese podstiče razmišljanje o zajedničkom radu, sinergijskom dejstvu i cjelokupnom optimumu klastera. Usmjerenost na procese pruža i sljedeće prednosti:

Usmjerenost na tržište i klijente,

Veća efikasnost i ekonomičnost,

Bolja kooperacija i koordinacija,

Bolja integracija stvaranja lanaca novih vrijednosti,

Fleksibilnost i sposobnost reagovanja,

Manje sukoba među akterima klastera,

Efikasnije upravljanje klasterima,

Transparentnost,

Upravljanje kvalitetom15

15www.klasteri.merr.gov.rs

Klaster

Klaster


Međutim, u nekim klasterima ne postoji sistem upravljanja procesima te je stoga potrebno definisati pojedine procese da bi se omogućilo optimalno funkcionisanje klastera i na tim osnovama sticanje konkurentske prednosti. Postupak za izgradnju takvog sistema je sljedeći:

1. Izrada modela za procese klastera u kojem se utvrđuju glavni procesi upravljanja, ključni procesi i procesi podrške klastera. Pri tome usmjerenost na klijente i tržište treba da bude u centru pažnje i da se svi procesi usklađuju prema njima.

2. Izrada planskih procesa je faza u kojoj se na bazi modela za procese klastera razvijaju i modeliraju pojedini procesi (glavni i parcijalni). U tu svrhu potrebno je odrediti početak i kraj svakog procesa i imenovati izvršioca koji je odgovoran za rezultate i tok procesa.

3. Izrada planske dokumentacije koja sadrži u pismenom obliku opis procesa i priručnik za upravljanje.

4. Implemantacija procesa je faza u kojoj se procesi moraju da dokažu u praksi. Pri tome je bitno da se svi pridržavaju procesa i procesnih koraka.

5. Optimizacija procesa je faza koja je od vitalnog značaja za uspjeh klastera. Pošto se strukture klastera stalno mijenjaju, kao i zahtjevi tržišta i klijenata, procesi se moraju stalno i kritički preispitivati i u skladu sa time izvršiti određene promjene, odnosno optimizirati.

Slika 4: Model za procese klastera

Strategija Poslovni plan

Strateške odluke

Tržište

Tržište

Procesi upravljanja

Procesi podrške

IT Finansije Ljudski resursi

Infrastruktu-ra

Komunikacija

Informacije

Kooperacija i koordinacija

Usluge klastera

Upravljanje projektima

Ključni procesi


Model koji se koristi za stalna unapređenja poslovnih procesa, a samim time i konkurentnosti, naziva se „Kontinuirani proces poboljšanja“:

Slika 5: Kontinuirani proces poboljšanja

Može se zaključiti da se proces poboljšanja mora provoditi kontinuirano da bi se adekvatno odgovorilo potrebama potrošača i na taj način obezbijedila konkurentska prednost nad ostalim učesnicima na tržištu. Empirijska istraživanja su pokazala da se procesi u okviru klastera mogu optimizovati na sljedeće načine:

Smanjenjem sukoba

Integracijom funkcija

Integracijom odgovornosti

Integracijom zadataka

Eksternalizacijom (outsourcing)

Uvođenjem standarda

IT podrškom

Smanjenjem podjele rada

Integracijom timskog rada

Smanjenjem kontrolnih funkcija

Pored gore navedenog, upravljanje procesima je blisko povezano sa upravljanjem kvalitetom. Naime, upravljanje kvalitetom se bazira na tri elementa, i to:

Usmjerenost na klijente odnosno tržište,

Usmjerenost na članove odnosno radnike i

Usmjerenost na procese

Identifikacija problema

Planiranje Planiranje mjera da bi se uklonili problemi

Provođenje Provođenje mjera

Provjera Učinaka, mjera

Djelovanje Prilagođavanje mjera i provjera procesa


Prema tome, upravljanje procesima je elementarni, sastavni dio upravljanja kvalitetom, što se vidi na sljedećoj slici:

Slika 6: Upravljanje kvalitetom

7. ZAKLJUČAK

U uslovima sveopšte internacionalizacije i globalizacije svjetske ekonomije kompanije se suočavaju sa sve većim izazovima opstanka, rasta i razvoja. Dizanje produktivnosti, permanentne inovacije i nove forme biznisa prisutne su u skoro svim sferama biznisa. Jedan od načina sticanja i održavanja konkurentske prednosti je uvezivanje u klastere jer dinamizam učesnika i benefiti koje učesnici ostvaruju čini ovu formu povezivanja prihvatljivom za mnoge kompanije. Ako su klaster učesnici pažljivo odabrani i sačinjavaju ga „kvalitetne“ organizacije, imaju zajedničku viziju i misiju, ako su tržišno orijentisani, ako imaju podršku okruženja i ako su vođeni proaktivnim menadžmentom, onda je izvjesno da je konkurentnost obezbijeđena.

Iako se klasteri proučavaju od početka devedesetih godina XX vijeka, u našoj državi i okruženju su bili malo izučavani i primjenjivani te stoga ovaj rad treba da posluži kao zamajac istraživanju relativno nove oblasti savremenog poslovanja. S obzirom na pozitivna iskustva razvijenih zapadnih zemalja, a u zadnje vrijeme i iskustava Hrvatske i Srbije, može se zaključiti da klasteri predstavljaju veliki potencijal za mala i srednja preduzeća iz Bosne i Hercegovine i da će trend umrežavanja organizacija konstantno rasti. U ovom radu su kritički predstavljena saznanja teorije i prakse koja se mogu primijeniti na domaće uslove poslovanja da bi se povećala konkurentnost domaćih preduzeća na globalnom tržištu.

COMPETITIVE ADVANTAGE OF CLUSTERS

ABSTRACT

Clusters can significantly increase the competitiveness of the organization because the location plays a significant role in the process of enhancing competitive advantage in an atmosphere of dynamic economic conditions. Indeed, such a statement should not be taken literally because clusters do not represent a solution that guarantees success. As an economic network form of organizations, clusters provide a number of benefits to its members, but in order to concretize those benefits it is necessary to meet certain prerequisites. One of the most important assumptions is a proactive management attitude

Orijentacija prema

radnicima

Upravljanje kvalitetom

Tržišna orijentacija

Orijentacija prema procesu

Konkurentnost


that needs to recognize all the advantages offered by this form of networking and the ways in which these benefits can be exploited. Clusters allow an increase in competitiveness through the creation of such an environment that is conducive to: innovation, entrepreneurship and productivity increase. A particular advantage stems from the involvement of the state in the construction of an adequate infrastructure for the operation of clusters as well as the inclusion of the educational and research institutions that, in the synergic correlation with other participants, significantly affect the ultimate success of clusters.

LITERATURA

1. Ketels, C., Cluster, 2009, Cluster Policy, and Swedish Competitiveness in the Global Economy, Harvard Business School and Stockholm School of Economics

2. Ketels, C., Lindquist, G., Sölvell, Ö., 2008, Clusters and Cluster Initiatives, Center for Strategy and Competitiveness, Stockholm School of Economics

3. Ketels, C., Lindquist, G., Sölvell, Ö., 2009, EU Cluster Mapping and strengtheninig Clusters in Europe, Center for Strategy and Competitiveness, CSC

4. Ketels, C., 2007, The Role of Clusters in the Chemical Industry, Harvard Business School

5. Kuah, A., 2002, Cluster Theory and Small Business, Cluster Theory and Practice: Advantages for the small Business Location in a Vibrant Cluster, Huddersfield University Business school

6. Porter, M., 2008, Clusters, Innovation, and Competitiveness: New Findings and Implications for Policy, Harvard Business School, Stockholm

7. Porter, M., 1998, Clusters and the New Economics of Competition, Harvard Business School

8. Porter, M., 2000, Location, Clusters, and Company Strategy, Oxford University Press

9. Porter, M., 2000, Location, Competition, and Economic Development: Local clusters in a Global Economy, Harvard Business School

10. Sölvell, Ö., 2008, Clusters: Balancing Evolutionary and Constructive Forces, Ivory Tower, Stockholm

11. www.klasteri.merr.gov.rs

12. www.clusterobservatory.eu

13. www.hhs.se

14. www.ida.hr

15. www.lebensmittelcluster-noe.at


Suada Penava1

Ensar Šehić2

EMPIRIJSKA ANALIZA ULOGE LEADERSHIPA U KREIRANJU OTVORENOSTI ZAPOSLENIKA PREMA PROMJENAMA U

ORGANIZACIJI

SAŽETAK

Predmet istraživanja prezentiranog u ovom radu jeste uloga leadershipa vodećih ljudi kompanija u procesu provođenja organizacijskih promjena. Fokus istraživanja jeste mikroaspekt promjena, tačnije utjecaj promjena na zaposlenike u organizaciji i na njihove stavove i ponašanja koji imaju direktan i značajan utjecaj na uspješnost provođenja samih promjena. Rezultati empirijskog istraživanja provedenog u jednoj bosanskohercegovačkoj kompaniji potvrdili su postojanje direktne negativne veze između jedne komponente transformacijskog leadershipa i otpora prema organizacijskim promjenama. Također je potvrđen i posredan negativan utjecaj transformacijskog leadershipa na otpor preko varijabli opravdanost promjene, cinizam prema promjenama i afektivna predanost promjenama.

1. UVOD

Mnoga istraživanja pokazuju da su rezultati velikih organizacijskih promjena često razočaravajući. Beer i Nohria (2000) govore o svega 30% uspješno provedenih promjena a sličan podatak daju i Higgs i Rowland (2005). Kao jedno od objašnjenja za uočene neuspjehe navodi se ono po kojem organizacijske promjene, posebno one velike, u pravilu odvlače najveći dio pažnje ka skupim informacijskim sistemima i kompleksnim novim strukturama a da ljudi u kompanijama bivaju zanemareni. Kao drugi uzrok velikog broja neuspješnih organizacijskih promjena autori smatraju manjak efektivnog leadershipa kod tzv. zastupnika promjena odnosno onih pojedinaca u kompanijama koji su zaduženi za njihovo provođenje. O nedostatnosti posjedovanja isključivo menadžerskih kvaliteta za zastupnika promjena u organizaciji opširno je diskutovano u literaturi (za neke reference vidjeti Gill, 2003). Ono što se u takvim diskusijama redovno naglašava jeste da svaka promjena mora biti dobro upravljana u smislu planiranja, organiziranja i kontrole te da je dobar menadžment promjene sine qua non (Gill, 2003, 308). Ono što, međutim, autori također ističu jeste da čak i kada zastupnik promjene uspješno obavi sve svoje menadžerske zadatke, to ipak ne predstavlja garanciju da će promjena u potpunosti ispuniti ciljeve zbog kojih je pokrenuta, odnosno da će se moći svrstati u red onih koje su uspješne. Provođenje promjena naime zahtijeva i efektivan leadership te se u literaturi često sreće tvrdnja da je upravo leadership faktor koji čini razliku između uspješnih i neuspješnih promjena.

U prvom dijelu rada dat je kratak pregled relevantnih teoretskih istraživanja iz oblasti organizacijskih promjena, utjecaja promjena na zaposlenike, otpora prema promjenama te transformacijskog leadershipa kao i pregled rezultata empirijskih istraživanja provedenih s ciljem provjere ovih teorija. U drugom dijelu rada prezentirani su rezultati empirijskog istraživanja koje je obavljeno u jednoj bosanskohercegovačkoj kompaniji. S ciljem provjere hipoteze o pozitivnom utjecaju transformatorskog leadershipa na prihvatanje promjena od strane zaposlenika, provedena je anketa na odabranom uzorku zaposlenika ove kompanije te izvršeno mjerenje njihove percepcije o različitim faktorima sadržaja,

1 PhD candidate, Elektroprivreda Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2 PhD, Assistant Professor, University of Sarajevo, School of Economics and Business


procesa i konteksta organizacijskih promjena, zatim psiholoških faktora relevantnih za prihvatanje promjene, otpora prema promjenama i leadershipa zastupnika promjene.

2. Pregled literature

2.1. Organizacijske promjene

Organizacijske promjene su u literaturi konceptualizirane, izučavane i analizirane na mnogo različitih načina. Za primjer navodimo korištenje različitih tipologija (npr. Dunphy i Stace, 1988; Nadler i Tushman,1990; Romanelli i Tushman,1994; Higgs i Rowlands,2005) te korištenje tzv. preskriptivnih modela (npr. Kotter, 1995.)

Analitički okvir za izučavanje organizacijskih promjena koji je korišten u ovom istraživanju objašnjava promjene u terminima sadržaj – kontekst – proces i svoje uporište ima u tzv. „procesno/kontekstualnom pristupu“ koji je prvi promovisao Andrew Pettigrew (Pettigrew, 1987,1988,1990). Ovaj pristup izučavanju organizacijskih promjena dalje je dodatno razvio Patrick Dawson (1994, 2003). Ocjenjujući procesno/kontekstualni pristup općenito kao i Dawsonovu interpretaciju tog pristupa, autori Buchannan i Huczynski (2004) među njegove prednosti navode priznavanje kompleksnosti promjene i ukazivanje na mnoge faktore na različitim nivoima te na interakciju među tim faktorima (str. 630). Ovakav pogled na promjenu dijele i mnogi drugi autori, opisujući promjenu kao vrstu haosa ( Gleick, 1987) u kojem se veliki broj varijabli mijenja istovremeno, a otpor koji ispoljavaju ljudi zahvaćeni promjenom kreira cijeli niz procesa koje je iznimno teško predvidjeti a skoro nemoguće ih je kontrolisati (Burke, Litwin,1992, Gleick, 1987).

S obzirom na to da se izučavanje organizacijske promjene u ovom istraživanju odvija u kontekstu pojava na mikronivou, sadržaj, proces i kontekst promjene su za nas prevashodno interesantni u svjetlu njihovog utjecaja na članove organizacije, tačnije na njihovu otvorenost prema promjeni i na posljedično (ne)ispoljavanje otpora. Osim toga, za ovo istraživanje je također bilo interesantno i to kako vodeći ljudi kompanija, kada se nađu u ulozi zastupnika promjene, mogu utjecati na percepciju koju o pojedinim elementima sadržaja, procesa i konteksta imaju članovi organizacije. Iz tog razloga u nastavku se govori o faktorima sadržaja, procesa i konteksta promjene koji su u literaturi identificirani kao najbitniji za formiranje stavova zaposlenika prema promjenama kao i o ulozi zastupnika promjene u oblikovanju tih faktora.

Faktori sadržaja promjene koji se smatraju bitnima za kreiranje stavova zaposlenika prema promjenama jesu poželjnost i opravdanost promjene. Poželjnost promjene članovi organizacije ocjenjuju u svjetlu mogućeg utjecaja koji konkretna promjena može imati na neke aspekte njihovog vlastitog postojanja i rada u organizaciji. Uloga zastupnika promjene u oblikovanju percepcije poželjnosti promjene kod članova organizacije je u tome da članovima organizacije prezentira privlačnu viziju kojom će se umanjiti negativni aspekt promjene. Opravdanost promjene zaposlenici vrednuju u svjetlu vlastitih saznanja i razumijevanja razloga zbog kojih se konkretna promjena inicira. Ako zastupnik promjene ne obezbijedi odgovarajuću argumentaciju koja pruža ubjedljive razloge zbog kojih je konkretna promjena nužna za organizaciju, ostavlja se prostor da članovi organizacije razviju vlastite kontra-argumente odnosno prostor za razvoj njihovih vlastitih razloga zbog kojih bi se trebali suprotstaviti promjeni. Faktori procesa i konteksta promjene koji se smatraju bitnima za oblikovanje stavova zaposlenika prema promjenama u organizaciji su participacija, komunikacija i povjerenje u menadžment. Participacija ili uključenost članova organizacije u provođenje promjene jedan je od kritičnih faktora za prihvatanje promjene. Giangreco i Peccei (2005) tvrde kako je za izbjegavanje negativnih efekata otpora posebno bitno to da li su i u kojoj mjeri pojedinci – članovi organizacije u kojoj se promjena provodi, uključeni u njen razvoj i implementaciju. Ovaj svoj stav oni baziraju na nalazima velikog broja


istraživanja, kako onih relativno novijeg datuma (npr. Pardo del Val i Martines Fuentes,2003; Folger i Skarlicki,1999; McCrimmon,1997) tako i klasične literature iz oblasti organizacijskih promjena (npr. Coch i French,1948). Na važnost komunikacije kao faktora procesa promjene koji pozitivno utječe na smanjenje otpora prema promjenama ukazuju između ostalih i autori Woodward i Hendry (2004.) koji tvrde kako je neadekvatno komuniciranje zastupnika promjene jedna od glavnih prepreka za apsorbovanje i suočavanje sa promjenom od strane članova organizacije. Komunikacija od strane menadžmenta jedna je od najčešće korištenih i preporučenih strategija za smanjenje neizvjesnosti zaposlenika tokom organizacijske promjene (Lewis,1999; Schweiger i Denisi,1991, Peus i saradnici, 2009.). Povjerenje u menadžment je posljednji od faktora konteksta i procesa promjene koji će ovdje biti spomenut kao bitan za kreiranje stavova zaposlenika prema promjenama tj. za njihovo eventualno ispoljavanje otpora. U svome istraživanju antecedenata otpora prema promjenama Oreg (2006) je pokazao da je od svih razmatranih varijabli najvažnije upravo povjerenje u menadžment. U tom istraživanju je utvrđeno kako je povjerenje u menadžment značajno statistički povezano sa afektivnim, kognitivnim i bihejvioralnim otporom prema promjenama a koji su opet značajno povezani sa smanjenjem zadovoljstva poslom, smanjenjem nivoa posvećenosti te sa namjerama za napuštanjem organizacije. I mnogi drugi autori ukazuju na važnost uzajamnog povjerenja između menadžera i zaposlenika kao osnov za uspješnu organizacijsku promjenu (npr. Gomez i Rosen,2001; Simons, 1999., Stanley, Meyer i Topolnytski, 2005., Kotter,1995 ).

2.2. Utjecaj organizacijskih promjena na zaposlenike

U analizi razloga zbog kojih organizacijske promjene ne bivaju uspješnima, autori često navode kako je ljudski aspekt organizacijske promjene tretiran sa nedovoljnom pažnjom ili je čak potpuno zanemaren. Tako npr. Devos, Buelens i Bouckenoghe (2007) kao jedan od razloga za visok procenat neuspješnih promjena vide u tome što ljudi zaduženi za implementaciju promjena u organizacijama potcjenjuju važnost individualne, kognitivno-afektivne prirode organizacijske promjene (Kavanagh, Ashkanasy, 2006). I veliki broj drugih autora se slaže sa ovom ocjenom smatrajući da sposobnost i motorna snaga za promjenu jedne organizacije itekako ovisi o tome u kojoj mjeri su njeni zaposlenici otvoreni, posvećeni i motivirani za promjenu (Armenakis, Harris i Mosholder, 1993; Bernerth, 2004; Eby, Adams, Russell i Gaby, 2000). U skladu sa nalazima i preporukama iz relevantne literature (za primjer: Judge i saradnici, 1999; Wanberg i Banas,2000; Hersovitch i Meyer,2002), u provedenom empirijskom istraživanju, kao najvažniji psihološki faktori koji djeluju na individualnom nivou i tako utječu na stavove zaposlenika prema promjenama analizirani su: predanost zaposlenika promjeni, neizvjesnost u pogledu promjene i cinizam prema promjeni. Hersovitch i Meyer (2002) govore o tri tipa predanosti promjeni: afektivna, normativna i instrumentalna predanost. Afektivna predanost promjeni se manifestuje kao zaposlenikov osjećaj privrženosti, identifikacije i zaokupljenosti promjenom (Maslić-Seršić, str. 103). Ova vrsta predanosti podrazumijeva podršku promjeni zasnovanu na vjerovanju zaposlenika da će konkretna promjena obezbijediti neke koristi za organizaciju (Cunningham,2006). Normativna predanost promjeni temelji se na zaposlenikovom osjećaju obaveze da podrži promjenu dok se instrumentalna predanost bazira na svijesti o cijeni koju bi zaposlenik eventualno morao da plati ako ne podrži promjenu (Cunningham, 2006). U literaturi se susreće više taksonomija za neizvjesnost u organizacijskom kontekstu. Bordia i saradnici (2004) predlažu trofaktorsku konceptualizaciju neizvjesnosti koja se javlja tokom promjene: strategijska, strukturalna i neizvjesnost vezana za posao. Reichers i saradnici (1997) definišu cinizam prema organizacijskoj promjeni kao stav koji se sastoji od osjećaja o ispraznosti promjene i gubitka vjere u one koji su odgovorni za promjene. Ovi autori u svome istraživanju ukazuju na činjenicu da su cinični zaposlenici manje skloni da učestvuju u nastojanjima da se uvede neka organizacijska promjena.


2.3. Otpor prema organizacijskim promjenama

Otpor u organizacijskom okruženju predstavlja izraz rezervisanosti koja se pojavljuje kao normalan odgovor ili reakcija na promjenu (Block, 1989). Ovo izražavanje rezervisanosti prema promjeni od strane zaposlenika, menadžment percepira kao pokušaj da se promjena zaustavi, odgodi ili izmijeni (Bemmels i Reshef, 1991). U skladu sa tzv. situacijskim pogledom na otpor prema organizacijskim promjenama (Bareil, Savoie i Meunier, 2007), otpor je varijabla koja je ovisna o okolnostima promjene, što praktično znači da će zaposlenici različito reagovati na različite promjene. Okolnosti promjene u najvećoj mjeri su determinirane sadržajem promjene i načinom kako se ona provodi tj. procesom provođenja promjene. Tu su još i različiti kontekstualni faktori koji su svojstveni svakoj pojedinačnoj organizaciji i koji mogu da dodatno pojačaju utjecaj faktora sadržaja i procesa promjene. Preciznije rečeno, otpor pojedinačnih članova organizacije prema nekoj konkretnoj promjeni ovisit će o mjeri u kojoj su sadržaj i proces provođenja te promjene za njih prihvatljivi i poželjni u datom kontekstu. Faktori sadržaja, procesa i konteksta promjene koji imaju najveći utjecaj na oblikovanje stavova zaposlenika prema promjenama te posljedično na njihovo eventualno ispoljavanje otpora diskutovani su u tački 2.1. U provedenom empirijskom istraživanju korištena je konceptualizacija otpora koju je uvela autorica Piderit (2000) a u skladu sa kojom otpor može da se manifestuje kao kognitivno stanje, kao emocionalna reakcija ili kao oblik ponašanja. Piderit (2000) ukazuje na potrebu da se niti jedna od ovih dimenzija otpora ne favorizira u odnosu na druge dvije te da je neophodna njihova integracija kako bi se otpor prema promjenama što bolje razumio i kako bi to razumijevanje rezultiralo što validnijim preporukama za bavljenje njime. Osim toga, Piderit (2000) također govori i o mogućnosti da pojedinci u organizaciji mogu biti ambivalentni tj. imati podvojene stavove i pokazivati različite reakcije prema nekoj promjeni duž bihejvioralne, emocionalne i kognitivne dimenzije.

2.4. Leadership organizacijskih promjena

U svojoj analizi mogućih razloga za neuspjeh velikog broja promjena, autori Higgs i Rowland (2005.) između ostaloga razmatraju i neadekvatan leadership od strane zastupnika promjene. U empirijskom istraživanju koje su ovi autori proveli s ciljem identificiranja efektivnog leadership ponašanja u uvjetima organizacijske promjene, pokazalo se da ponašanje zastupnika promjene koje je podržavajuće i koje je u funkciji olakšavanja posla (Higgs, 2003) pokazuje snažniju vezu sa uspjehom promjene. Ovakvo se ponašanje zastupnika promjene pokazuje posebno produktivnim u slučajevima dugotrajnih promjena i u organizacijama koje se suočavaju sa kontinuiranom promjenom (Higgs i Rowland, 2005). Ovo ponašanje je generalno usmjereno na kreiranje kapaciteta za promjenu kako kod pojedinaca tako i kod organizacije u cjelini a taj kapacitet neki autori nazivaju i spremnošću za organizacijsku promjenu (Armenakis, Harris, Mosholder,1993). Higgs i Rowland (2005) zaključuju kako je za kreiranje kapaciteta ili spremnosti za promjenu potrebno da se zastupnik ponaša na transformacijski način te da kroz opunomoćivanje članova organizacije povećava njihovu kako stvarnu tako i samopercepiranu sposobnost za promjenu.

2.5. Transformacijski leadership i njegova relevantnost u kontekstu organizacijskih promjena

U odnosu na sve druge teorije koje objašnjavaju šta je to efektivni leadership (više podataka o različitim leadership teorijama vidjeti u Šehić, Penava, 2007), transformacijski leadership se smatra posebno relevantnim za kontekst organizacijske promjene (Eisenbach et al,1999). Jednu od najutjecajnijih interpretacija transformacijskog leadershipa je razvio autor Bernard M. Bass (Bass, 1985) i u njoj se govori o četiri komponente ponašanja transformacijskog lidera: Idealizirani utjecaj, Inspiracijsko


motivisanje, Intelektualno stimulisanje i Individualizirana pažnja. Idealizirani utjecaj transformacijski lideri ispoljavaju tako što svojim ponašanjem služe kao uzor svojim sljedbenicima. Sljedbenici se identificiraju sa liderima i žele da ih oponašaju; lidere njihovi sljedbenici doživljavaju kao nekog ko posjeduje izvanredne sposobnosti, ustrajnost i usmjerenost. Inspiracijsko motivisanje opisuje ponašanje kojim lideri motivišu i inspirišu ljude oko sebe tako što daju značenje i izazovnost onome šta rade njihovi sljedbenici. Lideri uključuju sljedbenike u planiranje privlačne budućnosti; oblikuju i jasno komuniciraju očekivanja koja sljedbenici žele da ispune i isto tako pokazuju predanost ciljevima i zajedničkoj viziji. Intelektualno stimulisanje podrazumijeva da transformacijski lideri podstiču svoje sljedbenike da budu inovativni i kreativni na način da preispituju postojeće pretpostavke, da preoblikuju probleme i da starim problemima i situacijama pristupaju na nove načine. Individualizirana pažnja predstavlja ponašanje putem kojeg transformacijski lideri posebnu pažnju poklanjaju potrebama koje svaki pojedinačni sljedbenik ima u pogledu vlastitog razvoja i postignuća i to na način da djeluje kao trener ili mentor.

Kako je već naglašeno, transformacijski leadership se smatra posebno relevantnim za kontekst organizacijske promjene. Argumente za ovu tvrdnju nalazimo kako u literaturi iz oblasti organizacijskih promjena tako i u literaturi o transformacijskom leadershipu. Tako, naprimjer, istraživanja u oblasti leadershipa podržavaju stav da je transformacijsko ponašanje bolje za ne-rutinske situacije (Bass, 1985), što je svakako odlika organizacijske promjene. Slično ovome, Pawar i Eastman (1997) kažu da organizacije kojima je cilj adaptacija bolje odgovaraju na transformacijski leadership nego organizacije kojima je cilj efikasnost. Boga i Ensari (2009) također zaključuju kako je transformacijski leadership od posebne važnosti u situacijama gdje je organizacijski status-quo doveden u pitanje. Herold et al (2008) tvrde kako se većina preporuka iz literature o tome kako voditi proces promjene u organizaciji može povezati sa jednom ili više dimenzija transformacijskog leadershipa. Eisenbach et al (1999) kažu kako transformacijski lideri mogu uspješno promijeniti status quo u svojim organizacijama kroz izbor prikladnih ponašanja u odgovarajućoj fazi procesa transformacije. Empirijski dokazi koji podržavaju teoretske pretpostavke o pozitivnim efektima transformacijskog leadershipa u uvjetima organizacijske promjene nađeni su u velikom broju istraživanja. Za primjer navodimo istraživanja autora Nemanich i Keller (2007)., Herold et al (2008.), Bommer et al. (2005), Pearce i Sims (2002) te Howarth i Rafferty (2009). Navedeni autori su se bavili utjecajem transformacijskog leadershipa na različite faktore koji doprinose prihvatanju promjena od strane zaposlenika i na ukupnu uspješnost promjena kao što su predanost promjeni, cinizam prema promjenama, efektivnost timova za upravljanje promjenom itd.

3. Empirijsko istraživanje

3.1. Kontekst istraživanja

Provedeno empirijsko istraživanje imalo je za cilj da provjeri u kojoj mjeri su teoretske pretpostavke o efektima transformacijskog leadershipa, koje svoje korijene imaju u socio-ekonomskom okruženju značajno različitom od našeg, relevantne u uvjetima kakvi su prisutni u jednoj bosanskohercegovačkoj kompaniji i da li je moguće potvrditi nalaze empirijskih istraživanja provedenih na osnovu takvih teoretskih pretpostavki.

Bosanskohercegovačka kompanija (u nastavku Kompanija) u kojoj je provedeno predmetno istraživanje posluje u elektroenergetskom sektoru i jedna je od najvećih u našoj zemlji. U posljednjih 10-ak godina Kompanija se nalazi u uvjetima skoro konstantnih promjena. Neke od ovih promjena inicirane su faktorima vanjskog okruženja, što se prije svega odnosi na promjene vezane za deregulaciju elektroenergetskog sektora diktiranu relevantnom EU i domaćom regulativom. Ovaj vanjski faktor promjena prouzrokovao je u proteklom periodu nekoliko reorganizacija a trenutno je u fazi


prestrukturiranje značajnijeg obima. Drugi generator promjena u Kompaniji potječe iz internih zahtjeva za efikasnijom organizacijom i obavljanjem pojedinih poslovnih funkcija, što između ostaloga podrazumijeva i uvođenje tehnoloških unapređenja u različitim dijelovima proizvodnog i poslovnog procesa. Tehnološka unapređenja ovdje podrazumijevaju različite softverske aplikacije namijenjene efikasnijem obavljanju pojedinačnih aktivnosti u okviru ključnih procesa kao i primjenu novih tehnoloških rješenja za pojedinačnu opremu i kompletne procese u pojedinim djelatnostima Kompanije. U okviru provedenog empirijskog istraživanja analizirane su ukupno tri različite promjene koje se trenutno provode ili će u narednom periodu biti provedene u Kompaniji, pri čemu će ovdje biti prezentirani rezultati samo za jednu od njih. Radi se o prestrukturiranju kompanije, koje će između ostaloga rezultirati smanjenjem broja rukovodnih nivoa u jednoj od osnovnih djelatnosti Kompanije a također podrazumijeva i još neke značajne izmjene u organizovanju osnovnih djelatnosti i pojedinačnih funkcija unutar svake od njih. Za ocjenu različitih aspekata ove promjene, provedena je anketa u kojoj su učestvovali zaposlenici iz različitih organizacionih dijelova. U anketi su učestvovali zaposlenici iz svih organizacionih cjelina kompanije, i u funkcionalnom i u geografskom smislu. Učesnici u anketi su izabrani na osnovu prethodno provedene detaljne analize radnih mjesta u postojećoj organizaciji, čiji je cilj bio da se identificiraju ona radna mjesta na koja će prestrukturiranje imati najveći utjecaj. Na taj način utvrđen je spisak od ukupno 185 potencijalnih učesnika kojima su poslani anketni upitnici. Ukupan broj učesnika koji su dostavili popunjene anketne upitnike iznosio je 109. Od ukupnog broja učesnika 70% njih je muškog spola. Prosječna starost učesnika je 45 godina a prosječan radni staž je 20 godina.

3.2. Model za empirijsko istraživanje

U teoretskom dijelu ovog rada opisani su različiti faktori za koje je dokazano da utječu na prihvatanje promjene od strane zaposlenika kao i uloga koju zastupnici promjena u organizaciji imaju u oblikovanju tih faktora. Za analizu u provedenom empirijskom istraživanju odabrani su sljedeći faktori : Opravdanost i Poželjnost promjene (faktori sadržaja promjene), Participacija i Povjerenje u menadžment (faktori procesa i konteksta promjene), Predanost promjeni, Neizvjesnost i Cinizam u pogledu promjena (psihološki faktori), Leadership zastupnika promjene i Otpor prema promjenama. Odnosi između relevantnih faktora u provedenom istraživanju predstavljeni su na sljedećem modelu:

Slika 1: Model za empirijsko istraživanje o utjecaju transformacijskog leadershipa na otpor zaposlenika prema organizacijskim promjenama

Transformacijski leadership Otpor prema promjenama

Opravdanost promjene

Poželjnost promjene

Participacija

Povjerenje u menadžment

Predanost promjeni

Cinizam

Neizvjesnost

H1aH1a

H1bH1b

H1cH1c

H1dH1d

H3

H2a H2a

H2b H2b

H2c H2c


3.3. Mjerenje varijabli u empirijskom istraživanju

U skladu sa odabranim analitičkim okvirom, analiza promjene u Kompaniji provedena je putem mjerenja stavova zaposlenika o sadržaju, procesu i kontekstu konkretne promjene. Stavovi o sadržaju promjene su mjereni uz pomoć upitnika od sedam stavki od kojih se dvije odnose na opravdanost a pet na poželjnost promjene. Opravdanost promjene je ocijenjena na osnovu stavova zaposlenika o postojanju poslovne potrebe za promjenom odnosno prihvatljivosti razloga zbog kojih se promjena provodi. Poželjnost promjene mjerena je na osnovu stavova zaposlenika u pogledu očekivanog utjecaja promjene na njihovu vlastitu moć i prestiž, utjecaja na sigurnost posla i utjecaja na intrinzične nagrade. Stavovi zaposlenika o procesu i kontekstu promjene mjerili su se uz pomoć upitnika od osam stavki, od kojih se tri odnose na participaciju a dvije na komunikaciju kao faktore procesa promjene te tri stavke koje se odnose na povjerenje u menadžment kao faktor konteksta promjene. Predanost promjeni je mjerena uz pomoć upitnika od dvanaest stavki, kreiranog na osnovu Hersovitch –Meyerove (2002) konceptualizacije ovog pojma. Prema toj konceptualizaciji, predanost promjeni se pojavljuje u tri oblika: kao afektivna, normativna i instrumentalna predanost. Za mjerenje cinizma u istraživanju je korišten upitnik sa šest stavki koji je kreiran na osnovu koncepta cinizma predloženog od autora Reichersa, Wanousa i Austina (1997). Neizvjesnost u pogledu promjene mjerena je korištenjem upitnika od devet stavki, kreiranog na osnovu trofaktorske konceptualizacije ovog pojma koji su predložili autori Bordia, Hobman, Jones, Gallois i Callan (2004.). Za svrhu mjerenja otpora prema promjenama korišten je upitnik od devet stavki, koji je kreiran korištenjem koncepta otpora kao trodimenzionalnog negativnog stava prema promjeni (Piderit (2000)). Upitnik sadrži po tri stavke za ocjenu afektivne, kognitivne i bihejvioralne komponente otpora. Za ocjenu leadership stila zastupnika promjena u Kompaniji, korištena je licencirana verzija upitnika pod nazivom Multifactor Leadership Questionnaire – MLQ (Bass, Avolio, 2000). Osim dimenzija transformacijskog leadershipa, ovaj upitnik mjeri i komponente transakcijskog leadershipa kao i laissez-faire ponašanje.

3.4. Rezultati empirijskog istraživanja

Logit model se koristi za predviđanje vjerovatnoće nekog događaja putem prilagođavanja podataka logističkoj krivoj. Logistička regresija je tip regresione analize u kojoj je zavisna varijabla binarna i u kojoj postoji najmanje jedna nezavisna varijabla. Kada, međutim, zavisna varijabla ima više od dvije kategorije i kada vrijednosti svake kategorije podliježu određenom redoslijedu, gdje je neka vrijednost zaista 'viša' od prethodne, onda je potrebno koristiti ologit model. S obzirom na korištene varijable i njene vrijednosti, u ovom empirijskom istraživanju korišten je upravo ologit model.

U skladu sa modelom predstavljenim na Slici 1 izvršena je provjera veza između transformacijskog leadershipa kao nezavisne varijable i zavisnih varijabli: opravdanost promjene, poželjnost promjene, participacija u promjeni, komunikacija, cinizam, predanost, neizvjesnost te otpor prema promjenama. Detaljni rezultati provedene statističke analize nalaze se u Prilogu 1 a na ovom mjestu su navedeni samo najznačajniji nalazi i to kako slijedi:

Utvrđena je statistički značajna negativna veza između komponente transformacijskog leadershipa IM i dvije komponente otpora: kognitivni i bihejvioralni otpor. Na taj način je potvrđena direktna negativna veza između transformacijskog leadershipa i otpora prema promjenama (veza H3 u modelu).

Utvrđena je statistički značajna pozitivna veza između komponente transformacijskog leadershipa IC i Opravdanosti promjene. Također je utvrđena statistički značajna negativna veza između Opravdanosti promjene i Kognitivne komponente otpora. Na taj način je potvrđena posredna negativna veza između transformacijskog leadershipa i otpora prema promjenama, preko opravdanosti kao faktora sadržaja promjene (veza H1a u modelu).


Utvrđena je statistički značajna pozitivna veza između komponente transformacijskog leadershipa IC i Afektivne predanosti promjeni. Istovremeno je utvrđena i statistički značajna negativna veza između Afektivne predanosti promjeni i sve tri komponente otpora (afektivna, kognitivna i bihejvioralna). Na taj način je potvrđena posredna negativna veza između transformacijskog leadershipa i otpora prema promjenama, preko afektivne predanosti (veza H2a u modelu).

Utvrđena je statistički značajna pozitivna veza između komponente transformacijskog leadershipa IA i Cinizma prema menadžmentu promjene. Istovremeno je utvrđena i statistički značajna pozitivna veza između Cinizma prema menadžmentu promjene i Afektivne komponente otpora. Na taj način je potvrđena posredna negativna veza između transformacijskog leadershipa i otpora prema promjenama, preko Cinizma prema promjenama (veza H2b u modelu).

Utvrđena je statistički značajna pozitivna veza između ukupnog transformacijskog leadershipa i Cinizma prema uspješnosti promjene. Istovremeno je utvrđena i statistički značajna pozitivna veza između Cinizma prema uspješnosti promjene i Kognitivne komponente otpora. Na taj način je također potvrđena posredna negativna veza između transformacijskog leadershipa i otpora prema promjenama, preko Cinizma prema promjenama (veza H2b u modelu).

Osim što su potvrđene veze H1a, H2a, H2b i H3 koje su bile pretpostavljene i u početnom modelu, rezultati empirijskog istraživanja otkrili su još neke pozitivne efekte transformacijskog leadershipa na otpor prema promjenama. Jedan od tih efekata ogleda se u utjecaju komponente transformacijskog leadershipa IC na smanjenje Instrumentalne predanosti promjeni što za sobom povlači smanjenje Kognitivne i Bihejvioralne komponente otpora.

4. ZAKLJUČAK

Uspjeh organizacijskih promjena u značajnoj mjeri ovisi o tome na koji način se tokom njihovog provođenja vodi računa o utjecaju tih promjena na zaposlenike te o tome u kojoj mjeri su zastupnici promjena u organizacijama sposobni da kod zaposlenika stvore što pozitivniju percepciju promjene i na taj način smanje njihov otpor. Teoretska i empirijska istraživanja provedena većinom u razvijenim industrijskim zemljama i društveno-ekonomskom okruženju, značajno različitom od onoga u Bosni i Hercegovini, ukazuju na transformacijski leadership kao specifičnu formu leadership ponašanja koje je posebno efektivno u uvjetima organizacijskih promjena. Empirijsko istraživanje provedeno s ciljem provjere relevantnosti transformacijskog leadershipa u uvjetima koji su prisutni u jednoj bosanskohercegovačkoj kompaniji, dalo je rezultate koji u velikoj mjeri to i potvrđuju. Tri različita oblika ponašanja transformatorskog lidera: Individualizirana pažnja (IC), Idealizirani utjecaj (IA) i Inspiracijsko motivisanje (IM) pozitivno djeluju na percepciju promjene kao opravdane od strane zaposlenika, povećavaju njihovu afektivnu predanost promjeni i smanjuju nivo cinizma, što u konačnome rezultira nižim nivoom otpora prema promjenama. Osim toga, pokazano je da transformacijski leadership i direktno smanjuje otpor zaposlenika odvojeno od posrednog utjecaja navedenih faktora, što ukazuje na postojanje još nekih mehanizama putem kojih se manifestuje ovaj laedership stil, a koje bi trebalo ispitati u nekom od narednih istraživanja. Naredna istraživanja u ovoj oblasti također bi trebalo da budu proširena na različite tipove bosanskohercegovačkih kompanija s ciljem uzimanja u obzir njihovih specifičnosti i povećanja generalizacije rezultata te eventualnog otkrivanja dokaza o efektima transformacijskog leadershipa koji u ovom konkretnom istraživanju nisu pronađeni.


EMPIRICAL ANALYSIS OF LEADERSHIP ROLE IN FORMING THE TRANSFORMATIONAL BEHAVIOUR OF EMPLOYEE TOWARD

ORGANIZATIONAL CHANGES

ABSTRACT

A significant body of research in the field of organizational change points toward the importance of people in organization for the success of the change initiative. In addition, research in the field of managerial leadership shows a significant role of transformational leadership as a specific behavior that helps people to perceive change as a less stressfull experience. Empirical research conducted in one company in Bosnia and Herzegovina confirms the existence of negative connection between different components of transformational behavior and differenf forms of resistance to change.

LITERATURA

1. Armenakis, A.A., Harris, S.G., Mossholder, .W., 1993. Creating readiness for Organizational Change, poglavlje 32 u Burke, W.W., Lake, G.D., Paine, J.W. (eds.), 2009., Organizational Change- A Comprehensive Reader, Jossey –Bass

2. Bareil, C., Savoie, A., Meunier,S., 2007. Patterns of Discomfort with Organizational Change. Journal of Change Management. 7(1), str. 13-24

3. Bass, B.M., 1985. Leadership and performance beyond expectations. New York: Free Press,

4. Bass, B.M., Aviolio, B.J., 2000. MLQ:Multifactor Leadership Questionnaire (2nd ed). Redwood City, CA, Mind Garden

5. Beer M & Nohria, N. (2000), Breaking the code of change. Boston :Harvard Business School Press

6. Bemmels, B., Reshef,Y., 1991. Manufacturing employees and technological change. Journal of Labour Research. 12(3),str. 231-246

7. Berneth, J., 2004. Expanding our understanding of the change message, Human Resource Development Revie. 3, str. 36-52

8. Block, P. 1989. Flawless consulting, in McLenan,R.1989, Managing Organisational Change, Prentice Hall, Englewood Cliffs, NJ

9. Boga, I., Ensari, N., 2009. The Role of Transformational Leadership and Organizational Change on Perceived Organizational Success. The Psychologist –Manager Journal. 12, str. 235-251

10. Bommer,W.H. , Rich, G.A., Rubin ,R.S. 2005. Changing attitudes about change : longitudinal effects of transformational leader behavior on employee cynicism about organizational change. Journal of Organizational Behavior. 26, str.733 – 753

11. Bordia, P., Hobman, E., Jones E., Gallois, C. ,Callan, V.J. .2004. Uncertainty during organizational change : Types, consequences and management strategies, Journal of Business and Psychology. 18(4) str. 507 – 532

12. Buchanan D. , Huczunsky A., 2004. Organizational Behaviour .An Introductory Text, fifth edition, Prentice Hall

13. Burke, W., Litwin, G., 1992. A causal model of organizational performance and change. Journal of Management. 18, str. 523-545

14. Coch, L & French, J.R.P.Jr., 1948. Overcoming resistance to change. Human Relations. 1, str. 512-532


15. Cunningham, G.B., 2006. The relationship among commitment to change,coping with change,and turnover intentions, European Journal of Work and Organizational Psychology. 15 (1), str. 29-45

16. Dawson, P., 1994. Organizational Change : A Processual Approach, Paul Chapman, London

17. Dawson, P., 2003 . Reshaping Change: A Processual Approach, Rozledge, London

18. Dunphy, D.C., Stace, D.A., 1988. Transformational and coercive strategies for planned organizational change :beyond the OD model. Organizational Studies. Vol. 9, str. 313-344

19. Eby, L.T.,Adams, D.M., Russell, J.E.A & Gaby, S.H., 2000. Perceptions of organizational readiness for change : Factors related to employees' reactions to the implementation of team-based selling. Human Relation. 53, str. 419-442

20. Eisenbach, R., Watson, K., Pillai, R., 1999. Transformational leadership in the context of organizational change. Journal of Organizational Change Management. 12(2), str. 80 -88

21. Folger, R., Skarlicki, D.P., 1999. Unfairness and Resistance to Chang :Hardship as Mistreatment. Journal of Organisational Change Management. 12(1), str.35-50

22. Gill, R. Change management – or change leadership?,2003; Journal of Change Management, 3(4), str.307 – 318

23. Giangreco, A., Peccei R., 2005. The nature and antecedents of middle manager resistance to change: evidence from an Italian context. International journal of Human Resource Management. 16 (10), str. 1812-1829

24. Gleick, J., 1987. Chaos : Making a new science. New York :Viking

25. Gomez, C. , Rosen, B., 2001. The leader-membership exchange as a link between managerial trust and employee empowerment. Group and Organization Management. 26, str. 53-69

26. Herold D, Fedor, D., Caldwel, D., Liu, S. ,2008. The effects of transformational and change leadership on employee's commitment to change :a multilevel study. Journal of applied psychology. 93 (2), str. 346 – 357

27. Hersovitch, L., Meyer, J.P. ,2002. Commitment to organizational change : Extension of a three –component model. Journal of Applied Psychology. 87, pp. 474 – 487

28. Higgs, M., 2003. Development in leadership thinking. Journal of Organisational Development and Leadership. 24(5), str. 273-284

29. Higgs, M. , Rowland, D., 2005. All Changes Great and Small : Exploring Approaches to Change and its Leadership. Journal of Change Management. 5(2 ), str.121-151

30. Howarth, M.D., Rafferty, A. E., 2009. Transformational leadership and organizational change : The impact of vision content and delivery . Academy of Management Proceedings

31. 31. Judge, T.A., Thorensen, C.J., Welbourne, T.M. .1999. Managerial coping with organizational change : A dispositional perspective. Journal of Applied Psychology. 84, str. 107 -122

32. Kavanagh, M. H., Ashkanasy N. M., 2006. The impact of leadership and change management strategy on organizational culture and individual acceptance of change during a merger. British Journal of Management. 17, str. 81-103

33. Kotter, J. P., 1995. Leading change : Why transformational efforts fail. Harvard Business Review. 73(2), str. 59-67

34. Lewis, L. K.,1999. Disseminating information and soliciting input during planned organizational change. Management Communication Quarterly. 13(1), str.43 -75

35. Maslić-Seršić, D. ,2000 . Šta je odanost i kako je možemo mjeriti, Suvremena psihologija. 3( 1-2), str. 99-111


36. McCrimmon, M. 1997. The Change Master –Managing and Adapting to Organisational Change. London:Pitman Publishing

37. Nadler, D.A., Tushman, M.L., 1990. Beyond the charismatic leader:leadership and organisational change. California Management Review. 32 (2), str.77-98

38. Nemanich, L.A. , Keller, R.T., 2007. Transformational leadership in an acquisition : A field study of employees. The Leadership Quarterly. 18, str.49 -68

39. Oreg, S., 2006. Personality, context, and resistance to organizational change. European Journal of work and Organizational Psychology. 15 (1), str. 73-101

40. Pardo del Val, M., Martines Fuentes, C. 2003. Resistance to Change : a Literature Review and Empirical Study. Management Decision. 41(2), str.148-155

41. Pawar , B.S., Eastman, K.K., 1997. The nature and implications of contextual influences on transformational leadership:a conceptual examination. Academy of Management Review. 22, str. 80-109

42. Pearce , C.L., Sims Jr., H.P. , 2002. Vertical versus shared leadership as predictors of the effectiveness of change management teams : An examination of eversive, directive, transactional, transformational, and empowering leader behaviors. Group Dynamics :Theory, Research and Practice. 6 (2), str. 172 -197

43. Pettigrew, A.M.,1987. Context and action in the transformation of the firm, Journal of Management Studies. 24 ( 6), str. 649-670

44. Pettigrew, A.M. , 1988. Success and failure in corporate transformation initiatives, u R.D. Galliers and W.R.J. Baets (eds), Information Technology and Organizational Transformation, Willey, Chichester, str. 271-289

45. Pettigrew , A.M., 1990. Organizing to improve company performance, Hot Topics. 1(5), February, Warwick Business School, Warwick University

46. Peus C., Frey, D., Gerkhardt, M., Fischer, P., Traut- Mattausch,E., 2009. Leading and Managing Organizational Change Initiatives. Management Review. 20(2), str. 158 - 175

47. Piderit, S.K. ,2000 . Rethinking resistance and recognizing ambivalence : a multidimensional view of attitudes toward an organizational change. Academy of Management Review. 25 (4), str. 783 – 794

48. Reichers, A.E., Wanous, J.P., Austin, J.T. , 1997. Understanding and managing cynicism about organizational change. Academy of Management Executive. 11, str. 48 - 59

49. Romanelli, E. , Tushman, M.L., 1994. Organisational transformation as punctuated equilibrium : an empirical test. Academy of Management Journal. 37, str. 1141-1166

50. Schweiger, D.M., De Nisi, A.S. ,1991. Communication with employees following a merger : A longitudinal field experiment. Academy of Management Journal, 34, str.21-37

51. Simons, T.L., 1999. Behavioral integrity as a critical ingredient for transformational leadership. Journal of Organizational Change Management. 12(2), str. 89 - 104

52. Stanley, D.J., Meyer, J.P., Topolnytsky, L., 2005. Employee cynicism and resistance to organizational change. Journal of Business and Psycholog. 19(4), str.429 -459

53. Šehić, Dž., Penava, S., 2007. Leadership. Ekonomski fakultet , Sarajevo

54. Wanberg, C.R., Banas, J.T. , 2000. Predictors and outcomes of openness to change in a reorganizing workplace. Journal of Applied Psychology. 85, str.132 -142

55. Woodward, S., Hendry, C., 2004.Leading and coping with change. Journal of Change Management. 4(2),s tr. 155-183


PRILOG: rezultati statističke analize

ologit Kognitivni otpor, CR, IS, MBEP, MBEA, LF, IB, IM, IA, IC, Cinizam prema uspjehu promjena, Cinizam prema menadžmentu promjena, Opravdanost, Poželjnost, Participacija, Komunikacija, Povjerenje u menadžment, Afektivna predanost, Instrumentalna predanost, Normativna predanost, Neizvjesnost vezana uz posao, Strukturalna neizvjesnost, Strategijska neizvjesnost

Kognitivni otpor Coef Std. Err. z P>z [95% Conf. Interval] CR .4759 .401 1.19 0.236 -.3107 1.262 IS .157. .423 0.36 0.715 -.6904 1.006

MBEP -.1584 .268 -0.59 0.555 -.6844 .3675 MBEA -.7829 .399 -1.96 0.05 -1.565 -.0001

LF -.3266 .3706 -0.88 0.378 -1.053 .3999 IB .4516 .4120 1.10 0.273 -.3558 1.259 IM -.528 .294 -1.79 0.073 -1.105 .0487 IA .8351 .389 2.15 0.032 .0723 1.597 IC -.426 .4082 -1.05 0.296 -1.227 .373

Cinizam prema uspj. promjene .6609 .2745 2.41 0.016 .1228 1.199 Cinizam prema mgmt. promjene .3121 .2582 1.21 0.227 -.1939 .818

Opravdanost promjene -.7460 .3737 -2.00 0.046 -1.478 -.0134 Poželjnost .124 .245 0.51 0.611 -.355 .605

Participacija -.0001 .282 -0.00 1.000 -.554 .554 Komunikacija .0942 .2804 0.34 0.737 -.455 .643

Povjerenje u menadžment -.046 .297 -0.16 0.876 -.630 .537 Afektivna predanost -1.630 .404 -4.03 0.000 -2.422 -.837 Instrumentalna pred. .7245 .278 2.60 0.009 .1782 1.270

Normativna pred. -.260 .276 -0.94 0.347 -.802 .282 Neizv. vezana uz posao -.114 .306 -0.37 0.710 -.714 .486

Strukturalna neizv. -.200 .311 -0.64 0.520 -.810 .409 Strategijska neizv. .214 .246 0.87 0.384 -.268 .698

ologit Bihejvioralni otpor, CR, IS, MBEP, MBEA, LF, IB, IM, IA, IC, Cinizam prema uspjehu promjena, Cinizam prema menadžmentu promjena, Opravdanost, Poželjnost, Participacija, Komunikacija, Povjerenje u menadžment, Afektivna predanost, Instrumentalna predanost, Normativna predanost, Neizvjesnost vezana uz posao, Strukturalna neizvjesnost, Strategijska neizvjesnost

Bihejvioralni otpor Coef Std. Err. z P>z [95% Conf. Interval] CR -.535 .361 -1.48 0.139 -1.244 .173 IS .695 .449 1.55 0.122 -.184 1.576

MBEP .101 .266 0.38 0.704 -.421 .623 MBEA -045 .370 -0.12 0.903 -.771 .681

LF -.150 .342 -0.44 0.660 -.822 .520 IB .473 .414 1.14 0.254 -.339 1.285 IM -.779 .346 -2.25 0.025 -1.45 -.0998 IA -.523 .3807 -1.37 0.169 -1.269 .223 IC .325 .405 0.80 0.422 -.469 1.11

Cinizam prema uspj. promjene .116 .274 0.43 0.670 -.421 .654 Cinizam prema mgmt. promjene .412 . 265 1.55 0.120 -.107 .932

Opravdanost promjene .711 .355 2.00 0.045 .0157 1.407 Poželjnost .326 .242 1.34 0.179 -.149 .802

Participacija .0501 .274 0.18 0.855 -.487 .588 Komunikacija .314 .265 1.18 0.237 -.206 .834

Povjerenje u menadžment .558 .284 1.97 0.049 .001 1.115 Afektivna predanost -1.082 .389 -2.78 0.005 -1.845 -.3184 Instrumentalna pred. 1.030 .275 3.74 0.000 .489 1.571

Normativna pred. -.238 .250 -0.95 0.340 -.729 .252 Neizv. vezana uz posao -.2804 .276 -1.01 0.310 -.821 . 261

Strukturalna neizv. -.439 .301 -1.45 0.146 -1.030 .152 Strategijska neizv. .189 .266 0.71 0.477 -.332 .712


ologit Afektivni otpor, CR, IS, MBEP, MBEA, LF, IB, IM, IA, IC, Cinizam prema uspjehu promjena, Cinizam prema menadžmentu promjena, Opravdanost, Poželjnost, Participacija, Komunikacija, Povjerenje u menadžment, Afektivna predanost, Instrumentalna predanost, Normativna predanost, Neizvjesnost vezana uz posao, Strukturalna neizvjesnost, Strategijska neizvjesnost

Afektivni otpor Coef Std. Err. z P>z [95% Conf. Interval] CR -.407 .363 -1.12 0.262 -1.121 .305 IS .785 .441 1.78 0.075 -.079 1.649

MBEP -.333 .262 -1.27 0.204 -.848 .181 MBEA -.001 .3485 -0.00 0.997 -.684 .681

LF .213 .335 0.64 0.525 -.444 .870 IB -.078 .402 -0.19 0.846 -.867 .711 IM -.373 .307 -1.21 0.225 -.977 .229 IA .597 .3659 1.63 0.102 -.119 1.315 IC -.458 .411 -1.11 0.265 -1.264 .347

Cinizam prema uspj. promjene -.0013 .289 -0.00 0.996 -.567 .565 Cinizam prema mgmt. promjene .534 .270 1.97 0.048 .003 1.064

Opravdanost promjene .222 .344 0.65 0.519 -.452 .896 Poželjnost .575 .263 2.18 0.029 .059 1.092

Participacija .0874 .270 0.33 0.745 -.442 .618 Komunikacija -.196 .283 -0.69 0.487 -.752 .358

Povjerenje u menadžment .195 .299 0.65 0.515 -.392 .782 Afektivna predanost -2.735 .455 -6.01 0.000 -3.627 -1.0 Instrumentalna pred. .455 .273 1.66 0.096 -.081 .992

Normativna pred. .484 .277 1.75 0.080 -.058 1.028 Neizv. vezana uz posao -.405 .280 -1.45 0.148 -.954 .143

Strukturalna neizv. -.124 .304 -0.41 0.681 -.720 .470 Strategijska neizv. .162 .250 0.65 0.517 -.328 .652

ologit Cinizam prema menadžmentu promjene, IS,IB,IM,IA,IC,

Cinizam prema menadžmentu promjene Coef Std. Err. z P>z [95% Conf. Interval] IS -.634 .377 -1.68 0.093 -1.373 .105 IB -.034 .365 -0.09 0.925 -.750 .681 IM .197 .288 0.69 0.493 -.367 .763 IA -.537 .297 -1.80 0.071 -1.121 .0463 IC .169 .323 0.53 0.599 -.463 .803

ologit Opravdanost promjene, IS,IB,IM,IA,IC,

Opravdanost promjene Coef Std. Err. z P>z [95% Conf. Interval] IS -.528 .3601 -1.47 0.142 -1.234 .177 IB .179 .362 0.50 0.620 -.530 .889 IM I .482 .297 1.62 0.104 -.099 1.064 IA -.452 .332 -1.36 0.173 -1.103 .198 IC .746 .341 2.19 0.029 .077 1.415

ologit Afektivna predanost, IS,IB,IM,IA,IC,

Afektivna predanost Coef Std. Err. z P>z [95% Conf. Interval] IS -.228 .357. -0.64 0.522 -.928 .471 IB .1499 .374 0.40 0.689 -.584 .884 IM .202 .302 0.67 0.505 -.391 .795 IA -.601 .335 -1.79 0.073 -1.258 .055 IC .767 .333 2.30 0.021 .114 1.420


ologit Cinizam prema uspješnosti promjene, Transformacijski leadership, Transakcijski leadership, LF Leadership

Cinizam prema uspješnosti promjena Coef Std. Err. z P>z [95% Conf. Interval] Transakcijski .513 .395 1.30 0.195 -.262 1.289

Transformacijski -.670 .340 -1,97 0.049 -1.337 -.003 LF . 588 .295 1.99 0.046 .0100 1.166

ologit Instrumentalna predanost, Transformacijski leadership, Transakcijski leadership, LF Leadership,IC

Instrumentalna predanost Coef Std. Err. z P>z [95% Conf. Interval] Transformacijski .524 .398 1.32 0.188 -.257 1.306

Transakcijski .219 .3813 0.58 0.565 -.527 .966 LF leadership .562 .274 2.05 0.040 .0246 1.100

IC -.803 .328 -2.44 0.015 -1.447 -.158


Fikret Brdarević1

Nermin Uzunović2

MARKETINŠKA ORIJENTACIJA KAO OSNOV USPJEŠNOSTI POSLOVANJA TELEKOMUNIKACIJSKIH OPERATERA

SAŽETAK:

Propulzivan razvoj informacijsko-komunikacijskih tehnologija ima veoma intenzivan utjecaj na sve sfere ljudskog življenja i djelovanja. Osim toga, promjene koje karakteriziraju globalnu svjetsku ekonomsku scenu stvaraju sve rigoroznije uvjete i postavljaju sve oštrije granice okruženja u kome posluju provajderi telekomunikacijskih usluga. Iz tih razloga poslovne strategije preduzeća iz ovog sektora u uvjetima opće globalizacije i izraženih utjecaja integracijskih procesa trebale bi biti zasnovane na primjeni odgovarajućeg marketing koncepta u čijem je središtu korisnik sa svojim zahtjevima, specifičnostima i individualnim karakteristikama. U ovom radu pokazani su neki od osnovnih principa savremenih metoda u pristupu istraživanja tržišta telekomunikacijskih usluga koje se baziraju na temeljima marketinške nauke i prakse.

Ključne riječi: Kvalitet, usluga, istraživanje tržišta, zadovoljstvo korisnika, percepcija.

1. UVOD

Saobraćaj predstavlja važnu granu u privredi jedne države. Koliko god je bitan za države koje se nalaze u fazi razvoja, toliko je bitan i za sve one države koje su dostigle zavidan nivo razvoja. Jedan od vidova saobraćaja (prometa) koji zadnjih godina doživljava svoju ekspanziju je telekomunikacijski saobraćaj. S obzirom na to šta se prije telekomunikacijama prenosilo, a u prvom redu to je bio glas (govor), danas se putem telekomunikacijskih sistema pored prijenosa govora vrši i prijenos raznovrsnih podataka. Zbog toga sve ono što se prenosi putem telekomunikacija danas nazivamo korisničkom informacijom. Ove informacije prvenstveno se prenose u digitalnom obliku koji je u suštini i donio propulzivan razvoj komunikacijskih tehnologija i afirmisao telekomunikacijski saobraćaj.

Globalizacija koja je danas sve više prisutna donosi sve veću konkurenciju na telekomunikacijskom tržištu. Da bi kompanije bile konkurentne na tržištu, neophodno je da u kontinuitetu povećavaju proizvodnju, a ujedno smanjuju troškove. Osim toga, tržištu se mora ponuditi i kvalitet. Koncept ili filozofija kvaliteta ne može se primijeniti samo na jedan odjel ili segment preduzeća. Kvalitet mora biti prisutan u svim funkcijama preduzeća. Svaki zaposlenik treba razumjeti i prihvatiti da je neophodno u tehnološkim procesima primjenjivati filozofiju kvaliteta. Ako bi samo u jednoj fazi proizvodnje došlo do neusklađenosti, neminovno bi došlo do pada kvaliteta. Zbog toga edukacija i razvijanje samosvijesti i opće kulture svakog zaposlenika u znatnoj mjeri doprinosi prihvatanju filozofije kvaliteta.

Ako se želi zadovoljan krajnji potrošač/korisnik, onda se kvalitet mora implementirati u svim fazama poslovnih procesa počevši od poslovne etike i kulture kompanije, kvaliteta tehnologije, kvaliteta kadrova, kvaliteta marketinga i menadžmenta pa do samog kvaliteta proizvoda odnosno usluge. Kvalitet pružene telekomunikacijske usluge je taj koji će obezbijediti prosperitet i opstanak telekom kompanije.

1 Dr. sc., dipl.ecc., DD BH Telecom, Sarajevo RD Zenica, Masarykova 46 Zenica 2 Mr.sc., dipl.ing, DD BH Telecom, Sarajevo RD Zenica, Masarykova 46 Zenica


2. Kvalitet telekomunikacijskih usluga

Riječ kvalitet potječe od latinske riječi qualitas što znači: kakvoća, svojstvo, vrsnoća neke tvari, vrednota, odlika, značajka, sposobnost (Klaić, 1978. p.774.). Ona nije pridružena uz neki materijalni oblik već označava nematerijalni oblik tj. neku pojavu. Zbog toga različiti ljudi različito objašnjavaju i različito percepiraju kvalitet te svako od nas ima ili može dati svoju definiciju kvaliteta. Danas postoji više definicija kvaliteta. Najveći broj definicija kvaliteta usmjereno je ka „zadovoljstvu kupca, a najviše je u upotrebi definicija kvaliteta po standardu ISO 9000:2005: kvalitet predstavlja „Sposobnost skupa bitnih karakteristika proizvoda, sistema ili procesa da ispune zahtjeve kupaca i drugih interesnih grupa“ (ISO 900:2005, 2006. p.17.) .

Današnji telekom operateri predstavljaju organizovane sisteme kod kojih je primijenjena organizacija u formi struktuiranih procesa. Kod njih pojedinci ili grupe utječu jedni na druge da bi postigli ostvarenje svoga cilja, a samim time i svoj opstanak i razvoj. Osnovna uloga ovih sistema može se posmatrati u užem i u širem smislu. U užem smislu uloga sistema se ogleda u zadovoljenju potreba pojedinaca ili grupa koje formiraju taj sistem. U širem smislu uloga ovih sistema ogleda se u ispunjavanju potreba društva, drugih organizacionih sistema, grupa i pojedinaca. Osnovni element tog procesnog sistema dat je na slici 1.

Slika 1. Procesna organizacija sistema3

Prema tome, sistem se sastoji iz: ulaza-X, izlaza-Y, poremećaja-Z i procesa.

Proces predstavlja skup aktivnosti putem kojih se ulazi transformišu u izlaze. Osnovni izlazi organizacionih sistema nazivaju se produktima. Oni predstavljaju proizvode i/ili usluge, putem kojih se zadovoljavaju potrebe i osigurava smisao postojanja sistema.

Najviše upotrebljavan termin u današnjim telekomunikacijama zasigurno je QoS (Quality of Service tj. kvalitet usluge). Sam smisao QoS-a razlikuje se od osobe do osobe kao i od sistema do sistema. Kao krajnja tačka je korisnik koji percipira kvalitet usluge.

Zbog čega je QoS u posljednje vrijeme postao značajan? Razloge za ovo treba tražiti prvenstveno u evoluciji tj. razvoju mreža, primijenjenih tehnologija kao i globalizaciji telekomunikacijskog tržišta.

Telekomunikacijske mreže najnovije generacije su koncipirane prvenstveno na principu prijenosa informacija u digitalnom, diskretnom obliku. Kod ovih mreža korisnička informacija (glas, video, slika ili podaci) prenose se u digitalnom obliku. Pri tome osnovni entitet koji se u ovim mrežama transportuje i sadrži dio informacije koji se želi prenijeti jeste „paket“. Tako kompletna informacija predstavlja niz „paketa“. Paketi se ka destinaciji kroz mreže upućuju različitim putevima što je posljedica stanja mreže. Zbog toga i sudbina paketa može biti različita. U principu većina paketa stigne na odredište, ali ima i

3 Kreacija autora


onih paketa koji se u mreži izgube i ne stignu do odredišta. Osim toga, dese se i slučajevi da paketi ne stignu na odredište onim redoslijedom kojim su isporučeni u mrežu. Ovo ima za posljedicu da na odredište pristigla korisnička informacija nije identična upućenoj. Koliko će i u kojoj mjeri biti zastupljena vjerodostojnost primljene korisničke informacije obezbjeđuje upravo QoS.

Pojam kvaliteta usluge (Quality of Service - QoS) odnosi se na pružanje podrške aplikacijama prema njihovim karakteristikama i zahtjevima. Opća konstatacija je da nema jedinstvene, općeprihvaćene definicije kvaliteta usluge. Međutim, postoji veliki broj definicija koje se baziraju na opisu tehničkih karakteristika prijenosa poruke u zavisnosti od strukture mreže i vrste multimedijalnih aplikacija.

Najčešće citirana definicija za QoS jeste ona koja je proistekla od standardizacijskoga tijela ITU-T (International Telecommunication Union – Telecommunication Standardization Sector) određena preporukom E.800 kao „združeni efekat performansi servisa koje određuju stepen zadovoljstva korisnika te usluge“ (ITU-T E.800, 2008. p. 3.) . To znači da postoji skup objektivnih parametara koji se mogu izmjeriti. Ovi parametri trebaju se posmatrati s kraja na kraj mreže tj. E2E (End-To-End) (slici 2.).

Slika 3. E2E mreža i odnosi između različitih QoS-a (ITU-T E.800, 2008. p. 1.)

3. Informacijsko- komunikacijske tehnologije

Potreba za novim saznanjima kod ljudi je uvijek plijenila pažnju. Saznanja su uvijek donosila nešto što ljudi nisu do tada znali ili se sa time nisu upoznali. Ona su dolazila iz različitih sfera ljudskog življenja (politika, nauka, kultura, sport i dr.) te izazivala različite utjecaje na ljude mijenjajući njihove poglede, stavove pa čak i ponašanja. Ta saznanja do ljudi su dopirala putem informacija. Mediji kojima su se ove informacije "širile" bili su različiti, a to je uzrokovalo i različite oblike informacija pogodnih za prenošenje. Informacije su se mogle prenositi na različite načine. Do sada najviše korišteni način je prenošenje informacija putem telekomunikacijskih sistema i to u obliku elektromagnetnog signala. Pojavom digitalizacije tog signala ulazi se u doba novih tehnologija obrade, prenošenja i prezentiranja signala. Ovo prvenstveno zbog toga što je došlo do brzog razvoja i ekspanzije računara i računarskih tehnologija. To je rezultiralo da danas imamo konvergenciju informacijskih (računarskih) i telekomunikacijskih tehnologija (IKT) koje imaju za cilj prenošenje jedinstvene informacije, korisničke informacije. Ova informacija može biti različitih oblika: pisana, govor, statična ili živa slika i može se prezentirati na različitim terminalnim uređajima (telefonski aparati, mobiteli, PDA uređaji, kućni računari i dr.). Zbog toga IKT zauzimaju sve više mjesto u životima ljudi i postaju njihova svakodnevna potreba. Veliki doprinos ekspanziji IKT dao je i Internet, kao globalna svjetska računarska mreža.

Danas sve više poslovnih subjekata a i domaćinstava koriste pristup internetu koristeći standardne pristupe putem modema, koristeći standardne telefonske linije, TV kablove ili ADSL, putem digitalnih interfejsa na ISDN ili Ethernet mreže, ili putem mobilnih GSM ili GPRS tehnologija. Prema tome, ono što nam nude nove IKT tehnologije jest realno i ostvarivo, što u globalnom smislu dovodi do toga da se


svjetska ekonomija pomjera iz dominantno industrijskog društva u novo, "informacijsko društvo", nudeći veliki potencijal za rast. Širenje IKT aplikacija donosi fundamentalne promjene u načinu na koji ljudi rade, uče i provode slobodno vrijeme. Također, približavajući zajednice, bilo urbane ili ruralne, kreirajući zaradu i dijeleći znanje, nove tehnologije potencijalno mogu obogatiti život ljudi. Uspjeh informacijskog društva ovisit će o mogućnostima potrošača da iskoriste sve raspoložive prednosti i mogućnosti koje se nude.

4. Telekom operateri

Uloga telekom operatera je da omoguće putem IKT korisnicima brzu, kvalitetnu i pouzdanu uslugu gdje se pod uslugom podrazumijeva najmanje jedna aktivnost između ponuđača i korisnika usluge. Da bi mogli ostvariti ovu svoju ulogu i postići željeni cilj, telekom operateri trebaju kontinuirano pratiti i primjenjivati najnovija dostignuća iz ove oblasti. Pošto se ovdje radi o veoma kompleksnom problemu, to je najbolje izvršiti podjelu u tri segmenta:

1. nove tehnologije,

2. nove organizacije poslovanja i

3. istraživanje tržišta.

4.1 Nove tehnologije

Da bi telekom operateri ostvarili svoju funkciju i omogućili korisnicima i društvu u cjelini prosperitet i razvoj, neophodno je da kontinuirano prate dešavanja u svijetu tehnoloških inovacija. Potrebno je da se nove tehnologije koje omogućavaju bržu, kvalitetniju, pouzdaniju, a i jeftiniju isporuku usluge prepoznaju od strane telekom operatera te da ih primijene u svojim sistemima. U tu svrhu je potrebno da u svojim organizacijama telekom operateri raspolažu timom koji će pratiti stanje na tehnološkom polju, analizirati efekte nove tehnologije i sistematski obrazložiti razloge i potrebe za novom tehnologijom te ih putem marketinga promovirati na telekom tržištu. Obrazloženje treba da sadrži i pozitivne funkcionalne i ekonomske benefite za buduće korisnike usluga.

4.2 Nove organizacije poslovanja

Telekom operateri su u principu dobro organizovani pravni subjekti, koji su registrovani za obavljanje određenih djelatnosti vezanih za telekomunikacije. U svom sastavu imaju kadrove različitih profila (inženjeri, ekonomisti, pravnici, psiholozi i dr.) koji obavljaju poslove različitog karaktera, a sve u svrhu pružanja kompetentnih korisničkih usluga. Zbog kompleksnosti poslova organizuju i grupišu srodne poslove koji će se obavljati u okviru određene organizacione jedinice (odsjek, odjeljenje, služba, sektor, centar i sl.). Sve navedeno se zasniva na kompetentnosti, odnosno dokazanoj sposobnosti zaposlenih za primjenu znanja i vještina.

Zbog toga je od posebne važnosti način na koji je izvršena organizacija obavljanja poslova i saradnja između pojedinih organizacionih jedinica unutar preduzeća. I ovdje je važno da se prilikom određivanja načina obavljanja poslova sagledaju svi mogući tipovi organizovanja uključujući i kako su to uradili i drugi operateri. Stalnim praćenjem i proučavanjem novih organizacionih oblika obezbijediti njihovu primjenjivost i poboljšati poslovnost. Sve organizacione oblike, kao što su TOM, e-TOM ili ITIL koji su se pokazali i potvrdili u praksi, poželjno bi bilo primijeniti. Također bilo bi poželjno da se poslovi koji se obavljaju standardiziraju, implementacijom QMS (Quality Managment System) sistema


upravljanja kvalitetom. Sve ovo iziskuje angažman ljudi koji će kontinuirano pratiti, prikupljati, analizirati, prilagođavati i primjenjivati nove forme na već postojećim organizacijama kako bi se postiglo što brže i kvalitetnije obavljanje poslova.

4.3 Istraživanje tržišta

Telekomunikacije, odnosno „produkti“ koje one nude na telekomunikacijskom tržištu, u posljednjih nekoliko godina izazivaju veliku pažnju i interesovanje svih aktera koji su uključeni u taj lanac, počev od onih koji koriste te usluge, onih koji razvijaju tehnologije komuniciranja, zatim onih koji vrše tehničku podršku za realizaciju tih tehnologija, pa do samih operatera koji vrše ponudu i preko kojih se realiziraju razne usluge. Na taj način nametnuti su novi uvjeti i nova pravila za telekom operatere. U tom smislu istraživanje telekom tržišta dobija na značaju jer se na taj način, koristeći verificirane naučne metode, mogu najbolje uspostaviti relacije između svih učesnika u lancu. Dobijeni rezultati omogućavaju ocjenu uspješnosti poslovanja i planiranje poslovanja preduzeća za naredne periode.

5. Telekomunikacijsko tržištu

Današnji korisnici komunikacijskih usluga sve više su “meta” oštre međunarodne i globalne konkurencije, umjesto nekadašnje lokalne i nacionalne. Prisutnost ubrzane konvergencije informacijskih i komunikacijskih tehnologija i globalnih ekonomskih promjena još više usložnjavaju situaciju na telekomunikacijskom tržištu. Informacijsko društvo, globalna ekonomija, otvorena tržišta, novi korisnici proizvoda i usluga, kao i potpuno novi uvjeti i način poslovanja, nesumnjivo dovode do nove uloge i značaja telekom operatera.

Kvalitet usluga postaje sve važniji činitelj uspjeha i opstanka u telekomunikacijskom sektoru.To znači da pružanje visokokvalitetnih usluga omogućuje ostvarenje temeljnih poslovnih ciljeva kao što su zadovoljstvo potrošača, tržišni udjeli, osvajanje novih potrošača, produktivnost, finansijsko poslovanje i profitabilnost.

Zbog svega toga, davaoci usluga korisnicima, provajderi, treba da slijede sve trendove ne samo iz tehnološke nego i iz marketinške oblasti, te da na adekvatan način odgovore zahtjevima i potrebama korisnika. Ovaj odgovor ne podrazumijeva samo da se omogući pružanje zahtijevane usluge, već to podrazumijeva da to bude u što kraćem roku uz povoljnije cijene.

Ovo podrazumijeva da provajderi trebaju biti sposobni da odgovore svim zahtjevima na brz i efikasan način. Da bi u ovome uspjeli, provajderi (telkomunikacijska preduzeća) trebaju neprekidno pratiti stanja u okolini i biti sposobni da pravovremeno odgovore svim promjenama i zahtjevima kupaca. Dakle, od presudnog značaja za telekom preduzeća bitna su dva elementa sposobnosti uočavanja stanja, tj. promjena i sposobnost adaptiranja i odgovora na te promjene.

Umjesto bivšeg masovnog marketinga, koji je bio osnovan na principima masovne proizvodnje i prodaje proizvoda i usluga, ekonomiji obima, nižim troškovima, stabilnoj ponudi i tražnji, danas je nametnut novi, sasvim drugačiji marketing koncept koji zahtijeva „upravljanje odnosima sa korisnicima“. Ovaj, u sektoru usluga općeprihvaćen moderni koncept marketinga, poznat pod nazivom CRM – Costumer Relationship Management, zahtijeva primjenu novog pristupa istraživanju tržišta usluga. Naime, nije više dovoljno samo poznavanje potreba korisnika, već se mora vršiti kontinuirano i kompleksno istraživanje koje daje podatke o očekivanjima korisnika usluga u realnom vremenu, kao i o vrijednosti koju korisnik očekuje u telekomunikacijskoj usluzi.


Sektor telekomunikacijskih usluga pri istraživanju tržišta mora uzeti u obzir specifičnosti usluge: ona je izlaz sistema masovnog opsluživanja, a istovremeno je okarakterisana visokim stepenom individualnosti u zahtjevima korisnika. Također, predstavlja faktor integracijskih procesa u društvu, kao i faktor kreiranja jedinstvenog tržišta i globalizacije u poslovanju. Pored toga, pokazuje veliku zavisnost od stepena razvijenosti nekog područja u tehničko-tehnološkom i socio-ekonomskom smislu, ali u velikoj mjeri zavisi i od regulativnih okvira, i to kako nacionalnih tako i međunarodnih. Zbog toga su telekomunikacije presudan faktor ubrzanja ekonomskog razvoja neke zajednice, tj. društva u globalu.

Međutim, većinu telekomunikacijskih kompanija koje su poslovale pod državnim monopolom odlikovala je velika neefikasnost, bilo je prisutno malo ili uopće nije bilo konkurencije, a cijene servisa su bile vještački visoke. Zbog toga se pred telekomunikacijske kompanije postavlja generalni cilj: razviti unutar zajednice jaku telekomunikacijsku infrastrukturu i efikasne servise, kao i telekomunikacijsku regulativu koja podržava procese institucionalnih reformi, privatizacije, liberalizacije i tarifne politike. Također je značajna i činjenica da telekomunikacijske usluge, zajedno sa obrazovanjem i zdravstvom, predstavljaju dio osnovnog seta usluga za građansko društvo. Sve ovo je utjecalo da se sektor komunikacijskih usluga propulzivno razvija u uvjetima liberalizovanog, ali istovremeno i precizno regulisanog tržišta. Polazeći od toga, kontinuirano istraživanje i sagledavanje specifičnih zahtjeva korisnika predstavlja izuzetan profesionalni napor i svojevrstan izazov u pogledu definisanja efikasne strategije poslovanja na tržištu telekomunikacijskih usluga.

5.1 Okviri istraživanja telekomunikacijskih usluga

Definisanje marketing koncepta kada je telekomunikacijski sektor u pitanju je determiniran sljedećim karakteristikama tržišta telekomunikacijskih usluga4:

Širok asortiman usluga; Eksplozivan razvoj tehnologija u oblasti telekomunikacija otežava definisanje opće kategorizacije telekomunikacijskih usluga. Ovaj razlog ogleda se u velikoj mjeri kroz veliku dostupnost telekomunikacijskih usluga korisnicima.

Nemogućnost preciznog definisanja ciljnih – korisničkih grupa; Današnje društvo teži ka informatizaciji i prerasta u društvo znanja. Uloga telekomunikacija u tome postaje sve veća jer telekomunikacije zadiru u sve životne pore. Klasična podjela na rezidencijalne (domaćinstva) i poslovne korisnike često ne daje željeni uvid u korisničku populaciju i ponašanje korisnika pa zbog toga zahtijeva daljnju kategorizaciju.

Definisanje indikatora za sektor telekomunikacija; Problem definisanja indikatora iskazan je kroz dvije dimenzije: prva dimenzija ukazuje na potrebu da se posebno tretiraju dostupnost, odnosno pristup uslugama, upotreba, ili korištenje i utjecaj, odnosno efekti telekomunikacijskih usluga. Ovo se usložnjava time što je često teško razgraničiti tehničke i ekonomske indikatore. Nasuprot tome, potrebno je jasno definisati i druge okvire: socio-ekonomske, geografske, vremenske za koje se indikatori definišu. Kao otežavajuću okolnost predstavlja česta promjena asortiman usluga i broj korisnika. Dodatno, vrijeme aktuelnosti informacija se kao posljedica ubrzanja tempa života stalno smanjuje, čime se gubi validnost indikatora razvoja telekomunikacija što uzrokuje često redefinisanje indikatora.

4 Snežana Pejčić – Tarle, Marijana Davidović, Nataša Bojković, Savremeni pristup istraživanju tržišta

komunikacionih usluga, XXIII Simpozijum o novim tehnologijama u poštanskom i telekomunikacionom saobraćaju – PosTel 2005, Beograd, 13. i14. decembar 2005, p.80,81.


Definisanje metodologije prikupljanja i analize; Definisanje načina prikupljanja i obrade podataka neophodnih za analizu telekomunikacijskog tržišta iziskuje posebnu pažnju i angažman različitih resursa. Pri tome u obzir treba uzeti velik asortiman usluga i visok stepen različitih korisničkih zahtjeva, veliki prostorni i vremenski diskontinuitet u nivou razvijenosti pojedinih područja, a i kratko vrijeme valjanosti indikatora telekomunikacijske razvijenosti.

5.2 Istraživanja savremenog telekom tržišta

Istraživanje telekomunikacijskog tržišta zahtijeva angažovanje velikog broja resursa (ljudskih i materijalnih) i precizno definisanje aspekta telekomunikacijske usluge koji se analizira. Telekomunikacijski sistemi, kao sistemi masovnog opsluživanja, zahtijevaju efikasan proces prikupljanja podataka potrebnih za analizu zahtjeva i potreba segmentiranih grupa korisnika. Imajući u vidu razvoj informacijsko-komunikacijskih tehnologija, telekomunikacije postaju dominantan faktor jer su praktično prisutne u svim aspektima života i rada ljudi. Dosadašnja istraživačka praksa bazirala se na širokoj upotrebi telefona kao primarnog sredstva komuniciranja glavnog načina prikupljanja podataka. Danas tu ulogu preuzimaju drugi vidovi naprednih telekomunikacija koji su u prvom redu bazirani na internet platformi, kao što su e-mail, videofonija, faks i mobilna telefonija. Oni dobijaju sve više na značaju kada su telekom-istraživanja u pitanju i postaju bitan alat za prikupljanje neophodnih podataka. Na taj način postaju ozbiljan konkurent fiksnoj telefoniji. Fiksna telefonija kao alat istraživanja u primjeni je još uvijek zahvaljujući tome što je pokrivenost fiksnih telekomunikacija gotovo potpuna. Međutim, veoma intenzivan tehnološki razvoj, kao i veliki broj mogućnosti u oblasti telekomunikacija, iz dana u dan stvaraju sve veći potencijal za upotrebu u oblasti istraživanja savremenih vidova komuniciranja. S druge strane, pojedina unapređenja u oblasti telekomunikacija (povećana sofisticiranost opreme i uređaja na strani korisnika) mogu otežati i ugroziti telekom-istraživanja i time dati prednost konvencionalnim metodama baziranim na fiksnoj telefoniji.

Kao primjeri indikatora koji mogu u dobroj mjeri odražavati rezultate u pružanju telekom-usluge je „zadovoljstvo korisnika“ i korisnička percepcija.

5.3 Zadovoljstva korisnika

Današnji trend u razvoju telekomunikacija, tj. usluga koje one nude svojim korisnicima, a pod pritiskom stalnih promjena na tržištu, zahtijeva veću pažnju prema korisniku. Svi telekom operateri stoga svoje poslovne aktivnosti trebaju usmjeriti ka korisniku dajući mu na taj način primarnu ulogu tj. postaviti ga u fokus svoga djelovanja. Da bi se ovo ostvarilo, treba poduzeti niz aktivnosti kao što su: obrazovanje, tehničko-tehnološka osposobljenost, prodajna sposobnost i spretnosti i dr. Mjesta na kojima se nude telekom usluge trebaju biti dobro opremljena, a osoblje koje tu obavlja poslove treba biti obučeno za pružanje korisničkih informacija za usluge koje se nude. Sve ovo doprinosi da se korisnik na jednom mjestu može informisati o svemu za što je zainteresiran te da mu boravak bude ugodan.

Ovakvim tretmanom postavlja se korisnik telekomunikacione usluge na prvo mjesto i u centar pažnje telekom operatera kako bi se pridobila njegova lojalnost. Zbog svega toga od neobičnog značaja je informacija o tome da li je korisnik zadovoljan pruženom uslugom i u kojoj mjeri. Da bi se ovo utvrdilo, mogu se koristiti dvije metode:

1. pasivna i

2. aktivna metoda.


Karakteristika pasivne metode je da se pri određivanju zadovoljstva korisnika ne uključuje korisnik. Pri tome se koriste podaci iz vlastitih izvora, a koji se prvenstveno odnose na broj žalbi ili prigovora korisnika na pružene usluge kao i vrijeme za koje otklone smetnje koje nastaju pri korištenju usluga. Metodologija se ogleda u tome da se na osnovu prikupljenih podataka odrede gore navedena dva parametra te da se njihovom analizom dođe do zaključka o zadovoljstvu korisnika. Na osnovu toga, ako je broj prigovora, žalbi mali i ako je vrijeme otklanjanja smetnji kratko, dolazi se do zaključka da je korisnik zadovoljan pruženom telekomunikacijskom uslugom. Ova metoda može uz potrebnu metodološku pažnju dati poprilično dobre rezultate.

Kod druge, aktivne metode, da bi se stekla informacija o zadovoljstvu korisnika, neophodno je uključiti i samog korisnika. Angažman korisnika se sastoji u tome da korisnik direktno odgovara na pripremljena pitanja. Na taj način stiču se izvorne informacije o tome kakvu sliku ima korisnik o usluzi koju koristi kao i o samom operateru. Ako se koristi ova metoda, a u svrhu pribavljanja što bolje i objektivnije informacije, poželjno je da se izvrši segmentacija korisnika a u anketu uključi što veći broj ispitanika.

Sve prikupljene informacije treba sortirati, zatim ih analizirati i na osnovu toga donijeti adekvatne zaključke. Način pristupanja korisniku može biti direktan ili indirektan. Kod indirektnog načina korisnik svoje odgovore daje putem telefona, faksa, e-maila ili SMS-a. Kod direktnog načina korisnik popunjava listić sa pitanjima na licu mjesta ili odgovara na pitanja. Za ovaj način prikupljanja informacija može se koristiti više metoda, a jedna od njih je SERVQUAL.

5.4 Korisnička percepcija

Korisnička percepcija iskazuje se perceptivnim QoS-om. Zahtjevi za ovim QoS-om iskazani su između korisnika i aplikacije. Pod percepcijom kvaliteta servisa (PQoS) podrazumijevaju se parametri koji deskriptivno iskazuju kvalitet percepcije servisa od strane korisnika, kao što su kvalitet medija (npr. izvrstan, dobar, zadovoljava, loš), zatim veličine videoprozora (npr. veliki ekran, mali ekran), vremena odziva (npr. da li se radi o interaktivnom ili pozadinskom servisu), stepena zaštite (npr. visok, zadovoljava, nizak) i drugi perceptivni parametri koji nisu u direktnoj sprezi sa pružanjem usluge, ali značajno doprinose “raspoloženju” korisnika pri doživljavanju usluge. U prvom redu to su parametri koji pokazuju inicijalno aktiviranje servisa, zatim vrijeme otklanjanja kvarova, vrijeme odziva za prijavu smetnji ili informacije kao i zahtjevi u pogledu cijene servisa. Pri ovome trebamo uzeti u obzir činjenicu da je prosječan korisnik telekomunikacijskih usluga u tehničkom pogledu slabo obrazovan te da nije upućen (a i ne želi niti mora biti upućen) u detalje vezane za isporuku usluge. Zbog toga je potrebno korisnikove apstraktne zahtjeve u pogledu perceptualnog kvaliteta preslikati u konkretne tehničke parametre kvaliteta koji isporučilac usluge nudi (sistemski kvalitet).

5.5 Određivanje PQoS parametara

Korisnička percepcija važan je indikator markentigu u smislu poduzimanja marketinških aktivnosti sa ciljem utjecaja na nju. Na ovaj način ostvaruje se upravljanje korisničkom percepcijom, što može biti bitan faktor stabilnosti na telekomunikacijskom tržištu.

Percepcija tj. doživljaj ili zadovoljstvo isporučenom uslugom je individualan za svakog korisnika i veoma ga je teško opisati tehničkim parametrima koji se mogu mjeriti. U tom smjeru razvijani su modeli koji su imali za cilj mjerenje perceptivnih parametara sa aspekta korisnika. Svi ovi modeli zasnivani su na procjeni perceptivnog kvaliteta usluge. Jedan od tih modela prikazan je na slici 4.


Slika 4. Mjerenja percepiranog korisničkog QoS-a5

Evaluacija, procjena percepiranog kvaliteta usluge može se obaviti dvjema metodama; subjektivnom i objektivnom metodom.

Kod subjektivne metode, mjerenje percepiranog kvaliteta usluge jednostavno ovisi o mišljenju korisnika. Objektivna metoda uključuje dva načina i to intrusivni (ometajući) i neintrusivni način, pri čemu se prate izvorni signal i signal koji je prenesen. Njihovim poređenjem utvrđuje se stepen degradacije. Neintrusivni način može biti baziran na signalu ili na parametrima.

Princip objektivnog određivanja perceptivnih parametara kvaliteta usluge isključuju korisnika i njegovo percipiranje usluge. Zasniva se na mjerenjima standardnih QoS parametara: gubitak paketa (packet loss), kašnjenje (latency), varijacija kašnjenja (jitter), opseg ili područje, Jeka (echo) i Preklapanje govora6.

Za razliku od prethodnog koncepta u ovom slučaju za određivanje PQoS uključuje se korisnik. Pri tome, kada korisnik percipira isporučenu uslugu, razlikujemo više dimenzija kao što su:

Kvalitet efektivnosti (Quality of Effectiveness) predstavlja standardni QoS pristup definiranju percepcije. QoS se ne izjednačava sa pojmom percepcije, ali je odgovarajuća tehnologija ili usluga osnovni preduvjet ostvarenja percepcije. Radi toga se svodi na tehničke performanse i njihovu tačnost i to na 4 nivoa: a) aplikacija/usluga, b) poslužitelj/server, c) mreža, d) uređaj/korisnički terminal. Upotrebljivost (Usability) se uglavnom odnosi na klasičan pojam upotrebljivosti i fokusira se na jednostavnost rada, prilagođenost korisniku, te interakciju čovjek - mašina. Ovdje se svrstavaju i korisničke emocije i osjećaji, tj. „emocionalna korisnost", koja je rezultat korištenja nekog uređaja ili tehnologije. Ako je proizvod ili usluga kompleksan za upotrebu, postoji velika vjerovatnoća da ga korisnici ne prihvate bez obzira što se možda radi o zavidnoj tehnološkoj novini. Kvalitet efikasnosti (Quality of Efficiency) odražava korisničku percepciju za određeni tip interfejsa koji će jednom korisniku biti sasvim jasan, a drugom veoma kompleksan. Ova dimenzija može se posmatrati kroz tri nivoa: a) korisnički uređaj, b) mreža, c) aplikacija/usluga. Ukratko, tehnički gledano sve može funkcionisati veoma dobro, a da pritom korisnik nije zadovoljan i da nisu ispunjena njegova očekivanja. Očekivanja (Expectations) u prvom redu omogućavaju da se na adekvatan način mjeri prethodna karakteristika. Pri tome se nastoji uspostaviti interaktivni odnos između korisničkog očekivanja i zadovoljstva isporučene usluge. Ova karakteristika znatno utječe na percepciju korisnika, jer je subjektivne naravi i zavisi od stepena ispunjenja korisničkih očekivanja.

5 http://what-when-how.com/voip/voip-quality-of-service/; FIGURE 8.2 User-perceived QoS measurements 6 Mario Marchese,QoS over heterogeneous networks,Department of Communications, Computer and System

Science University of Genoa, Italy,John Wiley & Sons Ltd, The Atrium, Southern Gate, Chichester,West Sussex, PO19 8SQ, England, 2007, p.4.


Kontekst (Context) sveobuhvatan pristup percepciji korisnika uključuje i doživljaj u njegovom širem kontekstu. Ovu varijablu razlikujemo u okviru četiri tipa konteksta: a) okolinski/ambijentalni, b) lični/društveni, c) kulturni i d) tehnološki konteksti. Očekivanja korisnika, kao i percepcija, mogu zavisiti od konteksta u kojem se korisnik nalazi. Da bi se odredila percepcija korisnika, neophodno je provesti istraživanje u svrhu pribavljanja neophodnih informacija od strane korisnika putem anketiranja ili neke druge metode.

Korisničku percepciju usluge moguće je odrediti na dva načina7 , i to:

1. Izračunavanjem nivoa zadovoljstva korisnika i

2. Izračunavanjem procenta zadovoljnih korisnika.

Nakon prikupljanja i obrade informacija od strane korisnika pristupa se izračunavanju.

6. Prikupljanje i dokumentovanje podataka

Istraživanja u oblasti telekomunikacionih usluga zahtijevaju veliko angažovanje resursa preduzeća (materijalnih i ljudskih). S druge strane, trajnost istraživanjem dobivenih podataka je sve kraća s obzirom na masovnost korištenja telekomunikacijskih usluga i na brzi tehnološki razvoj. U svrhu što efektnijeg korištenja prikupljenih podataka potrebno je precizno definisati strategiju prikupljanja i dokumentovanja podataka. Ta strategija bazirana je na dva osnovna oblika :

1. Pozivni i kontakt centri za korisnike - CCC centri (Customer Call and Contact Centres);

2. Upravljanje odnosima sa korisnicima – CRM koncept (Customer Realtionship Management)8.

CCC centri se ubrzano razvijaju i usavršavaju kroz povećanje dostupnosti, brzine odgovora i efikasnosti. Danas je sve više prisutan razvoj ovih centara zasnovan na inernet platformi, što dodatno povećava broj različitih “kanala” koji omogućavaju dostupnost korisniku. Prvenstveno su kreirani kao centri za pružanje podrške korisnicima, sa ciljem pružanja odgovora na probleme i pitanja i davanje informacija. Osim toga, to je mjesto gdje se slijevaju podaci o zadovoljstvu korisnika iskazani putem reklamacija/žalbi, a sve više preuzimaju i funkciju prodaje. Trend ovih centara je da uzimaju sve veću ulogu u smislu pružanja podrške menadžmentu kao izvor neophodnih informacija na osnovu kojih menadžment može donositi odluke. Zbog svega toga CCC centri postaju važan faktor monitoringa i kontinualnog unapređenja poslovanja jer postaju polazna tačka za prikupljanje podataka i kreiranje svojevrsne baze podataka koja je osnova i ključni faktor uspješnosti CRM-a, a samim time i cijelog preduzeća u cjelini.

Nasuprot tome, CRM kod kojih je primijenjena jedna od najzastupljenijih marketing strategija u osnovi ima zbližavanje sa kupcima i korisnicima, što predstavlja ključ svih savremenih marketing procesa. U skladu s time CRM ne tretira prodaju kao kraj marketing procesa, već kupca postavlja u fokus i nastoji predvidjeti njegove buduće zahtjeve i potrebe. Uz pomoć CRM marketing sektoru se omogućava da identifikuje i izvrši segmentaciju klijenata, vodi markentiške akcije i pojednostavi postojeće procese prodaje. Cilj svih aktivnosti je maksimizacija profita i povećanje zadovoljstva i lojalnosti kupaca.

7 QUALITY OF SERVICE ASSESSMENT, Customer Perception of Service and Implementation and

Effectiveness of Telecom Consumers Protection and Redressal of Grievances Regulations, 2007 Report of Survey for Basic Service (Wireline), Cellular Mobile (Wireless) and Broadband Himachal Pradesh Service Area March 2009; www.consumer-voice.org

8 Snežana Pejčić – Tarle, Marijana Davidović, Nataša Bojković, Savremeni pristup istraživanju tržišta komunikacionih usluga, XXIII Simpozijum o novim tehnologijama u poštanskom i telekomunikacionom saobraćaju – PosTel 2005, Beograd, 13. i14. decembar 2005, p.83.


7. ZAKLJUČAK

Na osnovu prethodno iznesenog može se zaključiti da je došlo do bitnih promjena na telekom tržištu, koje su inicirane raznim uzrocima. U prvom redu tu se misli na sve veću prisutnost liberalizacije telekomunikacijskog tržišta kao i sve veću prisutnost privatizacije.

Ovo su uzroci koji prisiljavaju telekom operatere da iz tradicionalnog, do sada korištenog načina poslovanja, monopolističkog odnosa pređu na sasvim novi način poslovanja koji će biti usmjeren ka tržištu, odnosno da stalno prate dešavanja na tržištu tj. ponašanje konkurencije. U tom pogledu, telekom operateri ako bi i dalje htjeli da zadrže svoje prisustvo na tržištu, a time da ostvare svoje poslovne ciljeve (smanjenje troškova, a povećanje profita), neophodno je da učine sve potrebne promjene ne samo u tehnološkom već i u organizacijskom smislu.

Da bi se to ostvarilo, neophodno je da telekom operateri svoje poslovno ponašanje usmjere prema korisniku pridajući mu potpun značaj tako što će ga postaviti u sam fokus svoga interesovanja. Ovo fokusiranje na korisnika ni u kom slučaju ne bi smjelo da bude samo deklarativno u smislu da se korisniku daje primarna pozicija, a da većina ili dio poslovnih procesa na svom cilju ne vidi korisnika. Na ovakav način samo bi se povećao jaz između korisnika i davaoca usluga, ne bi išlo ka tome da se u potpunosti razumiju potrebe korisnika i na njih odgovori na najbolji način. Pri tome ovo ni u kom slučaju ne smije biti jednosmjerni odnos, već se treba pratiti i ponašanje korisnika u svim njegovim potrebama i zahtjevima te mu u svakom trenutku omogućiti uslugu koja mu je potrebna i koja će u potpunosti zadovoljiti njegove potrebe.

Bitni faktori u dvosmjernom odnosu provajder-korisnik su refleksija tj. zadovoljstvo korisnika i korisnička percepcija. Upravo to je smjernica šta i u kojem smijeru treba poduzeti kako bi se zadržali postojeći i pridobili novi korisnici. Zbog toga davaoci usluga stalno treba da „osluškuju“ reakcije korisnika i istraživanjem tržišta treba da prikupe neophodne informacije. U svemu tome prikupljanje informacija treba da bude planski, organizovano i sistematski provođeno. Od velikog značaja je da se prikupljene informacije pravilno obrade, na osnovu tako obrađenih i pripremljenih informacija izvrši analiza. Analiza treba da bude realna, tj. da se prikupljeni podaci iskoriste za stvarni prikaz stanja na tržištu i odnosa prema korisnicima, kao i odnosa korisnika prema davaocu usluge. Samo ovakav pristup omugućit će donošenje pravilnih odluka i inicirati aktivnosti koje bi trebale dati željena poboljšanja.

Od velikog značaja je da je svim tim istraživanjima potrebno pristupiti sa naučne strane koristeći se marketinškim metodama i matodologijama koje su naučno verifikovane. To je najispravniji put koji omogućava pravilan pristup i uspješnost u obavljanju poslova, te obezbjeđuje zadovoljstvo obje strane; i provajdera i korisnika, što je u suštini i cilj svakog operatera, koji živi od kupca i mora razumjeti sadašnje i buduće potrebe kupca i premašiti njegova očekivanja.


MARKETING ORIENTATION AS A BASIS FOR SUCCESSFUL TELECOMMUNICATION OPERATOR BUSINESS

ABSTRACT The presence of very rapid development of information and communication technology has siginificant impact on all spheres of human life and activities. In addition, changes that characterize the global world economic scene, are creating more strict conditions with increasingly stringent limits in environment where providers of telecommunications services operate.

For these reasons, the business strategy of the enterprises in this sector in the circumstances of globalization and high impact integration process, should be based on the application of a marketing concept, centered on the users with their requirements, characteristics and individual characteristics. This paper presents some of the basic principles of the modern and different methods used in accessing telecommunication market research services that are based on the foundation of scientific research not only marketing but also managerial and technological aspects.

LITERATURA

Knjige:

1. Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, ZORA, Zagreb, 1978. godine

2. Kun I. Park,

QOS IN PACKET NETWORKS

Ph.D. The MITRE Corporation USA ,Springer

Print ©2005 Springer Science + Business Media, Inc. Boston

3. Mario Marchese

QoS over heterogeneous networks

Department of Communications, Computer and System Science University of Genoa, Italy

John Wiley & Sons Ltd, The Atrium, Southern Gate, Chichester,West Sussex, PO19 8SQ, England, 2007.

Standardi:

4. ITU-T Recommendation Y.1291

An architectural framework for support of Quality of Service in packet networks

approved on 7 May 2004 by ITU-T Study Group 13

5. ITU-T E.800 TELECOMMUNICATION STANDARDIZATION SECTOROF ITU (09/2008)

SERIES E: OVERALL NETWORK OPERATION,TELEPHONE SERVICE, SERVICE OPERATION ANDHUMAN FACTORS

Quality of telecommunication services: concepts, models,objectives and dependability planning – Terms and definitions related to the quality of telecommunication services

Definitions of terms related to quality of service


Recommendation ITU-T E.800

6. Sistemi upravljana kavalitetom - Osnove i rječnik

(EN ISO 9000:2005, ISO 9000:2005,IDT)

Quality management systems - Fundamentals and vocabulary

(EN ISO 9000:2005, ISO 9000:2005,IDT)

Časopisi:

7. Jelena Rodić, Kristina Budimirčević

Marketing istraživanje percepcije potrošača

Marketing, časopis za marketing teoriju i praksu,volumen 42, broj 2, Ekonomski fakultet u Beogradu, 2011.

8. QUALITY OF SERVICE ASSESSMENT

Customer Perception of Service and Implementation and Effectiveness of Telecom Consumers Protection and Redressal of Grievances Regulations, 2007

Report of Survey for Basic Service (Wireline), Cellular Mobile (Wireless) and Broadband

Himachal Pradesh Service Area

March 2009

VOICE 441, Jangpura, Mathura Road, New Delhi – 110014

9. “Ten Significant Implementations in CRM: Customer Call and Contact Centers”, Aberdeen Group Inc., Boston, Massachusetts, 2002.

10. “Telecommunication Indicators Handbook”, ITU 2005.

11. Snežana Pejčić – Tarle, Marijana Davidović, Nataša Bojković

Savremeni pristup istraživanju tržišta komunikacionih usluga

XXIII Simpozijum o novim tehnologijama u poštanskom i telekomunikacionom

saobraćaju – PosTel 2005, Beograd, 13. i14. decembar 2005.



Biljana Soldar1

Dževad Zečić2

MARKOVLJEVI LANCI U PROGNOZIRANJU OPREDJELJENJA POTROŠAČA

SAŽETAK

Svakodnevno se na tržištu pojavljuju novi proizvodi. Daljnji intenzitet proizvodnje, kao i razvoj proizvoda i investiranje u njega, zavisi od tržišnog udjela tog proizvoda. Da bi se mogle donijeti odluke vezane za poboljšanje tržišnog nastupa, potrebno je izvršiti određena ispitivanja. Razvijeni su različiti modeli, među kojima je i model Markovljevih lanaca. Upotreba modela Markovljevih lanaca daje mogućnost procjene opredjeljenja kupaca, te na temelju toga i predviđanje tržišnog udjela pojedinih ponuđača, koje se zasniva na posmatranju opredjeljenja kupaca u samo dva perioda. S druge strane, može se utvrditi i na koji način će inovacije na proizvodu utjecati na promjenu njegovog tržišnog učešća. Sve ove informacije mogu se dobiti uz relativno mali broj ulaznih podataka i skromno poznavanje matematike, a dobijene rezultate je jednostavno interpretirati.

Ključne riječi: prognoziranje, opredjeljenje potrošača, Markovljevi lanci.

JEL: C02

1. UVODNE NAPOMENE

Da bi preduzeće uspješno plasiralo svoje proizvode na tržištu, ono mora da provede marketing istraživanje. Koja će se istraživanja primjenjivati, zavisi od informacija koje se trebaju dobiti radi donošenja neke od strateških poslovnih odluka.

U ovom radu će biti opisan jedan od važnijih problema marketing analize, koji se odnose na određivanje tržišnog učešća proizvođača nekog proizvoda. Ono se odvija na sljedeći način: određeni broj proizvođača je lansirao isti proizvod na tržište. Podjela tržišta će biti uspostavljena u nekim početnim proporcijama. Naravno, nakon određenog vremena treba ponoviti mjerenja, koja će dati nove proporcije podjele tržišta. Ove promjene nastaju zbog prelazaka kupaca od jednog ka drugom proizvođaču. Ti prelasci mogu biti manjeg ili većeg intenziteta, a dešavaju se zbog utjecaja različitih faktora, naprimjer, kvaliteta tržišnog nastupa proizvođača ili reakcije kupaca na proizvod i slično.

Iako je utjecaj navedenih faktora stalan, nakon određenog vremenskog perioda fluktuiranje kupaca će se postepeno smanjivati i u jednom momentu će doći do stabiliziranja tržišta. Dakle, u stabilnoj okolini dolazi do slabljenja intenziteta prelazaka kupaca od jednog proizvođača ka drugom i pod uslovom da nema značajnijih promjena od strane proizvođača (u vidu pojačane markentiške kampanje ili inovacija na proizvodu) oni gotovo i prestaju. Kako je tržište dinamično, to će do promjena na tržištu doći i to u vidu pojave novih proizvođača ili stari proizvođači mogu napraviti određene promjene. Tada se opet javljaju prelasci kupaca od jednog proizvođača ka drugom i to jačeg intenziteta. Nakon određenog perioda dolazi do stabiliziranja tržišta na opisani način.

1 Biljana Soldar, diplomirani matematičar, Gimnazija i srednja stručna škola Istočna Ilidža, Istočno Sarajevo, Bosna i Hercegovina

2 Dr. Sc., Dževad Zečić, redovni profesor, Ekonomski fakultet Univerziteta u Zenici, Bosna i Hercegovina


2. Teoretske osnove modela za prognoziranje opredjeljenja potrošača

Skup potrošača koji se posmatra predstavlja jedan sistem. Taj skup se može označiti sa S. Sistem S se

može naći u nekom od stanja is , koja su potpuno opisana vrijednostima promjenljivih (parametrima).

Stanje sistema opisuje tražnja potrošača. Broj stanja može biti konačan ili beskonačan. Osim toga, treba

odrediti i tačke u kojima sistem mijenja svoje stanje i označiti ih sa it . Ove promjene stanja predstavljaju

Markovljev lanac ako vjerovatnoća prelaza iz stanja is u stanje js zavisi samo od ta dva stanja, ali ne

i od stanja koje je sistem zauzimao u ostalim stanjima.

Stanja sistema čine jedan vektor – red nsss ,,, 21 , a njemu odgovara vektor – red vjerovatnoća:

nppptp 21 .

Pri tome ip označava vjerovatnoću da će se sistem S u momentu t nalaziti u stanju ,is ni ,,2,1 .

Za svaki par stanja ji ss , moguće je odrediti vjerovatnoću prelaza ijp , koja predstavlja vjerovatnoću

da će sistem koji se u momentu t nalazi u stanju is , preći u momentu 1t u stanje js . Vjerovatnoće

prelaza date su u matrici prelaza:

nnnn

n

n

ppp

ppp

ppp

P

21

22221

11211

,

pri čemu je: nipn

jij ,,2,1,1

1

. Tourki M., 1974.

Ova matrica daje mogućnost predviđanja i ocjenu opredjeljenja potrošača. Elemente vektora – reda u

momentu 1t moguće je odrediti iz jednakosti:

Ppp tt 1 .

Na izmjenu elemenata matrice P mogu utjecati inovacije u proizvodnji, bilo u vidu novog proizvoda ili u poboljšanju postojećeg. Ove promjene rezultirale bi privlačenjem većeg broja potrošača, te bi se

daljnja procjena vršila na osnovu nove izmijenjene matrice *P . Tourki M., Backović M., Cvjetićanin

D., 1999.

3. Definiranje problema i organiziranje prikupljanja podataka

Metoda Markovljevih lanaca kojom se može odrediti tržišni udio polazi od tipičnog marketinškog problema, da se u nekoj robnoj kući prodaje ulje različitih ponuđača. Ponuđač ulja Bimal uveo je novu liniju delikatesnih ulja (A) koja imaju nešto višu cijenu u odnosu na obično suncokretovo ulje iz njihove ponude, ali i ponude drugih ponuđača. Odgovor na pitanje kako će to ulje proći na tržištu, u konkurenciji sa običnim suncokretovim uljem i da li će biti potrebna agresivnija propagandna kampanja, može se dobiti ako se njegovo tržišno učešće posmatra zajedno sa tržišnim učešćem običnog suncokretovog ulja Bimal (B), Dijamant (C), Zvijezda (D) i ostalo (E). Metodom slučajnog izbora izabrano je 200 brojeva


i oni su posmatrani kao stranice telefonskog imenika. Sa svake stranice odabran je prvi pretplatnik, a ako on, iz nekog razloga, nije odgovorio na postavljena pitanja, izabran je sljedeći na stranici i tako redom dok se ne dobiju traženi odgovori.

Rezultati ovih istraživanja dati su u tabeli 1.

Pri tome su svi posmatrani ponuđači ulja zadržali određeni broj kupaca, ali je došlo i do prelazaka od jednog ponuđača ka drugom. Razlozi prelazaka nalazili su se u reakcijama kupaca na tržišni nastup ponuđača i njihove proizvode.

Tabela 1: Početni udjeli, prelazi potrošača i novi tržišni udjeli u periodu pretposljednja – posljednja kupovina

Marka A B C D E ZbirPretpo - sljednja kupovina 12 26 38 32 92 200

A 8 1 1 0 2 12 B 3 19 3 1 0 26 C 0 2 28 3 5 38 D 4 7 0 21 0 32 E 7 1 4 5 75 92

Posljednja kupovina 22 30 36 30 82 22

4. Projekcije opredjeljenja potrošača

Iz tabele 1 se može vidjeti da je u posljednjoj kupovini došlo do određenih prelazaka kupaca od jednog proizvođača ka drugom, te je ponuđač ulja Bimal želio sagledati kakva će biti situacija u dužem vremenskom razdoblju. Ono što ga je zanimalo jeste kakva će situacija u pogledu opredjeljenja kupaca biti nakon stabiliziranja tržišta. Zavisno od dobijenih rezultata, proizvođač bi se odlučio na poduzimanje agresivnije propagandne kampanje ili na određene inovacije u proizvodu ili bi bio zadovoljan dobijenim rezultatima, te u narednom periodu ne bi poduzimao nikakve dodatne korake. Zbog toga je izvršena projekcija moguće raspodjele tržišta korištenjem Markovljevih lanaca, a na temelju dobivenih rezultata izračunati su prvo tržišni udjeli i matrica prelaza tj. elementi vjerovatnoće zadržavanja i prelaza kupaca.

Tabela 2: Tržišni udjeli i matrica prelaza

Marka A B C D E Zbir

Pretposljednja kupovina

06,0200

12 13,0

200

26 19,0

200

38 16,0

200

32 46,0

200

92 1,00

A 67,012

8 08,0

12

1 08,0

12

1 00,0

12

0 17,0

12

2 1,00

B 12,026

3 73,0

26

19 12,0

26

3 03,0

26

1 00,0

26

0 1,00

C 00,038

0 05,0

38

2 74,0

38

28 08,0

38

3 13,0

38

5 1,00

D 12,032

4 22,0

32

7 00,0

32

0 66,0

32

21 00,0

32

0 1,00

E 08,092

7 01,0

92

1 04,0

92

4 05,0

92

5 82,0

92

75 1,00

Posljednja kupovina

11,0200

22 15,0

200

30 18,0

200

36 15,0

200

30 41,0

200

82 1,00


Na taj način formulirana je osnovna, odnosno početna tablica za projekciju daljnjeg kretanja tržišnih učešća.

Matrica prelaznih vjerovatnoća glasi:

82,005,004,001,008,0

00,066,000,022,012,0

13,008,074,005,000,0

00,003,012,073,012,0

17,000,008,008,067,0

P ,

a stanja sistema su predstavljena vektorom:

41,015,018,015,011,01 p .

Sljedeća stanja sistema će se dobiti množenjem:

Ppp

Ppp

pPpp

34

23

12

koje će se vršiti sve dok se zaredom ne dobiju isti rezultati. Međutim, osnovna prepreka za upotrebu kvantitativnih metoda u procesu odlučivanja je upravo slabo poznavanje matematike. Zbog toga je razvijen niz softverskih paketa koji vrše proračune umjesto donositelja odluke. Dovoljno je samo da se unesu ulazni podaci. Takav paket je i QMS koji na osnovu datih ulaznih podataka daje izlazne rezultate koji pomažu da se donese kvalitetna odluka. Ovaj paket daje iste rezultate kao i gornji proračuni.

Kako su spomenuti softverski paketi uglavnom skupi i nisu dostupni svima, navedeni račun se jednostavno može provesti i u Excelu, s tim što sada donositelj odluke sam vrši izračune sve dok ne dobije zaredom dva puta isti rezultat.

Kao što se vidi (sa slike 2), stabiliziranje tržišnih učešća postiže se već pri petoj kupovini. Svoj stabilan udio od 18,7% proizvod ponuđača ulja Bimal – delikates postiže pri sedmoj kupovini. S obzirom na tržišno učešće posmatranih marki ulja novi proizvod je konkurentan i može, kao takav, ravnopravno učestvovati u tržišnoj trci. Slika 1: QMS softverski paket – ulazni podaci


Slika 2: QMS softverski paket – izlazni rezultati

Iz datog primjera može se izvesti algoritam na osnovu kojeg se mogu dobiti željeni rezultati, ako se želi odrediti tržišni udio pojedinih proizvođača: prikupljanje podataka; izračunavanje tržišnog udjela za dva početna perioda i izračunavanje elemenata matrice prelaza; izračunavanje matrice prelaza i tržišnog udjela za naredni period i izračunavanje elemenata matrice prelaza (ponavljati treći korak dok se matrica prelaza ne ponovi); interpretiranje rezultata.

Kao i svaka druga metoda, i ova pored dobrih strana, a to su relativno mali broj potrebnih ulaznih podataka, jednostavnost izračunavanja i jednostavnost interpretiranja rezultata, ima i ograničenja. Osnovno ograničenje u ovom primjeru jesu nejasno definirani periodi. Naime, period pretposljednja – posljednja kupovina razlikuju se od kupca do kupca. Mogu da iznose od nekoliko dana, pa do nekoliko mjeseci. Osim toga, pri verificiranju kvaliteta projiciranja metodom Markovljevih lanaca, korisno je pratiti stvarni promet tokom razdoblja, koja su obuhvaćena projekcijom. To je jedini način da se provjeri kvalitet matrice prelaza. Njena vjerodostojnost će biti dokazana u slučaju da su projekcije potvrđene u nekoliko uzastopnih razdoblja. Lončar Ž., 2010.

U slučaju da neki od proizvođača preduzme određene korake u poboljšanju svog tržišnog udjela ili da se pojavi novi proizvođač ili više njih, mora se izvršiti nova procjena matrice prelaza. Iako bi ovako nešto zahtijevalo dodatne napore i sredstva, to ne umanjuje značaj i upotrebljivost Markovljevih lanaca u marketing analizi tržišnog učešća. Taj značaj se ogleda u mogućnosti predviđanja tržišnog učešća pri poznavanju samo dva stanja.

5. ZAKLJUČAK

Sve brži napredak uslovio je da se životni vijek proizvoda stalno skraćuje. Na tržištu se svakodnevno javljaju novi proizvodi. Potrebno je donijeti odluke u vezi sa njihovim tržišnim udjelom. Na posmatranom primjeru je pokazano da je opredjeljenje potrošača lako ocijeniti na osnovu tržišnog testa – ankete provedene među potrošačima. Tako će na osnovu dobijenih informacija o opredjeljenju potrošača na tržištu biti moguće sagledati prolaznost pojedinih marki proizvoda na tržištu. A to opet može poslužiti kao bitan pokazatelj kod odlučivanja u investiranju u razvoj određenog proizvoda. S druge strane, ovaj model može dati informacije i kako bi eventualne inovacije proizvoda utjecale na rast tržišnog učešća tog proizvoda. Isto tako, za primjenu ovog modela nije bilo potrebno prikupljati podatke u većem broju perioda, a interpretiranje rezultata je jednostavno. Osim toga, i poznavanje matematike, koje je najčešća prepreka za primjenu matematičkih modela, potrebno za obradu podataka,


skromno je. Međutim, metoda Markovljevih lanaca se ne koristi tako često u privrednoj praksi, a razlog tome su potrebni podaci, kojima preduzeća, uglavnom, ne raspolažu, niti imaju organiziran način njihovog prikupljanja.

MARKOV CHAINS MODEL IN ESTIMATION OF BUYER'S CHOICE

ABSTRACT

Every day new products appear on the market. Further intensity of production, as well as product development and investment depend on the market share of the product. In order to be able to make the quoted decisions, it is necessary to do certain research. Different models have been developed, and Markov chains model is among them. Usage of the Markov chains model offers a chance to estimate buyer's choice and to forecast the market share of individual bidder/tenderer, based on observation of the buyer's choice during two periods only. On the other hand, we can identify the way the innovations of the product will affect the change of its market share. All the information can be obtained with relatively small number of input data and modest mathematics knowledge, and the results obtained can easily be interpreted.

Key words: estimation, buyer's choice, Markov chains

JEL: C02

LITERATURA

1. Backović M., Prica I., Popović Z., 1998. Matematički modeli i metodi u ekonomiji – zbirka riješenih problema. Beograd: Ekonomski fakultet.

2. Franken P., Brandt A. and Lisek B., 1990. Stationary Stochastic Models. Berlin: Akademie - Verlag.

3. Investitor. biz, 2010. Lončar Ž., Predviđanje tržišnog učešća ponuđača. Dostupno na http://www.investitor.biz/blog/markovljevi-lanci ( pristup: 13. juli 2011.)

4. Tourki M., 1974. Markovljevi lanci i procesi u upravljanju ekonomskim sistemima. Beograd: Savremena administracija.

5. Tourki M., Backović M., Cvjetićanin D., 1999. Matematički modeli i metodi u ekonomiji. Beograd: Ekonomski fakultet.


Josip Paljetak

Pero Selak1

UČINAK PROMETA POSLOVNOG ZRAKOPLOVSTVA NA UKUPNO POSLOVANJE ZRAČNE LUKE DUBROVNIK

SAŽETAK

Svrha rada je utvrditi udio poslovnog zrakoplovstva u bruto prihodu ostvarenom opsluživanjem zrakoplova na Zračnoj luci Dubrovnik. U ovu svrhu analizirat će se promet zrakoplova na spomenutoj zračnoj luci s posebnim naglaskom na generalno zrakoplovstvo. Uzet će se u obzir međunarodni trendovi razvitka ovoga oblika zrakoplovstva u svijetu kako bi se predviđanja mogla koristiti za planiranje daljnjeg razvitka Zračne luke Dubrovnik. Na temelju parametara o prometu i objavljenog cjenika za prometne usluge izračunat će se točan omjer između bruto prihoda konvencionalnog i poslovnog zrakoplovstva. U zaključnom dijelu na temelju istraživanja i proračuna iznijet će se smjernice za daljnji razvitak ovoga oblika prometa na zračnoj luci Dubrovnik.

Ključne riječi: poslovna avijacija, prognoza rasta, poslovanje, razvitak

JEL: D21

1. UVOD

Zračna luka Dubrovnik smještena je na krajnjem jugu Republike Hrvatske 13 km jugoistočno od grada Dubrovnika. S prometom od 1,250,000 putnika godišnje ova je luka druga po veličini u Republici Hrvatskoj. Uzima se da gravitacijsko područje ove zračne luke obuhvaća krug radijusa 200 km unutar kojeg se nalaze područja Dubrovačko-neretvanske županije (RH), Hercegovine (BiH), Trebinja (BiH) i Herceg Novog (CG). Ovo područje naseljava 380,000 stanovnika.

Poslovno zrakoplovstvo predstavlja više od 1 milijuna radnih mjesta, milijarde dolara gospodarske aktivnosti, i rasta za tisuće gradova i poslovnih subjekata širom svijeta [3]. Pod ovim zrakoplovstvom podrazumijevamo svako zrakoplovstvo osim vojnog i komercijalnog (konvencionalnog) linijskog zrakoplovstva [3]. U svijetu postoji više od 320,000 zrakoplova poslovnoga zrakoplovstva [3], u rasponu od dvosjeda, trenažnih te interkontinentalnih poslovnih zrakoplova. Samo u Sjedinjenim Američkim Državama od 2009. godine u uporabi je 223,877 zrakoplova [4]. Misija poslovnog zrakoplovstva je: dostupnost, učinkovitost i praktičnost.

2. Značajke poslovnog zrakoplovstva

Prema definiciji međunarodne organizacije za civilno zrakoplovstvo (ICAO - Internationa Civila Aviation Organization), korištenje generalnog zrakoplovstva definirano je: “Korištenje zrakoplovima u zračnom prometu koje nema karakteristike komercijalnog zračnog prometa i radova iz zraka“.2

1 dipl. ing, Zračna luka Dubrovnik, Zračna luka bb, 20213 Čilipi, Croatia 2 Eng. ICAO: “An aircraft operation other then a commercial air transport operation or an aerial work operation“.

Annex 6 to the Convention on International Civil Aviation, Operation of Aircraft Part I, Eighth Edition, Montreal, Canada, July 2001


Poslovno zrakoplovstvo je usluga putovanja od točke do točke (point-to-point) bez potrebe presjedanja na druge zrakoplove. To stvara uštedu vremena u odnosu na putovanje komercijalnim zrakoplovima, međutim, to također povećava broj operacija na velikom broju malih zračnih luka. Samo 30% prometa poslovnog zrakoplovstva otpada na zračne luke s više od 100 instrumentalno navođenih (IFR - Instrument flight rules) odlazaka/dan [6].

Mreža parova zračnih luka povezanih poslovnim zrakoplovstvom ima 100 000 veza, tri puta više veza nego linijska mreža [7]. Poslovna mreža nosi mnogo manje prometa, tako u prosjeku 40% vremena zrakoplovi lete prazni do naručitelja usluge. Poslovno zrakoplovstvo nije preuzimanje putnika viših razreda s redovitih linija već ono ispunjava prazninu u rasporedu usluge poslovnih letova između gradova koji nisu opsluženi linijskim letovima.

Postoji više od 30 500 poslovnih zrakoplova na mlazni pogon. S udjelom od 28 % (8 505 zrakoplova) prednjači Hawker Beechcraft kompanija, slijedi je Cessna sa 27% (8 172 zrakoplova) te Bombardieri s udjelom 12% (3 792 zrakoplova). Ostale kompanije zajedno sudjeluju s udjelom od 18 % (5 380 zrakoplova) [5].

Ako se promatra rasprostranjenost poslovnog zrakoplovstva, tada je više od 66 % operatera (20 135 zrakoplova) smješteno u Sjevernoj Americi, Europa je na drugom mjestu s 13% operatera (3 959 zrakoplova), dok je Južna Amerika na trećem mjestu s 10 % operatera i (3 196 zrakoplova). Preostalih 10 % operatera (3 297 zrakoplova) je rasprostranjeno po ostatku svijeta [5].

Brzo širenje poslovnog zrakoplovstva započelo je u 2002. kada je bilo oko 550 000 letova, što je iznosilo oko 6 % svih letova u Eurocontrol statističkoj referentnoj regiji (ESRA - Eurocontrol Statistica Reference Area). Ubrzan se rast nastavlja do 2007. godine kada udio raste do 10% i gotovo 780 000 tisuća. Nakon toga slijedi nagli pad u 2008. godini kao posljedica globalne gospodarske krize. Kriza se nastavlja u 2009. godini, međutim, već 2010. godine slijedi oporavak na 688 000 letova (tablica 1.).

Tablica 1. Operacije poslovnog zrakoplovstva u Europi od 2006. do 2011. godine

Izvor: [7]

Većina poslovnih letova napravi se na udaljenostima kraćim od 500 km, 45 % letova kraćim od 450 km, a najčešće korištene rute su između 250 i 350 km (grafikon 1). Razlog korištenja poslovnog zrakoplovstva na kraćim udaljenostima je velika proporcija klipnih i turbo-prop zrakoplova poslovnog zrakoplovstva. Zanimljivo je da se 10,5% prometa ostvari na udaljenostima od 2000 km zahvaljujući udjelu mlaznih zrakoplova u poslovnom zrakoplovstvu.

Tržište poslovnog zrakoplovstva u Europi je podijeljeno između velikog broja operatera. Precizan broj je teško odrediti, ali radi se o najmanje 700 operatera koji, kao što je vidljivo na grafikonu 1, raspolažu najčešće jednim zrakoplovom. Treba naglasiti da ovaj grafikon ne uključuje operatere koji su registrirani


na području Rusije ili Sjedinjenih Američkih Država, a operiraju na području Europe. Ovo znači da postoji veliki broj pojedinaca i vrlo malih poduzeća koji čine najveći dio industrije poslovnog zrakoplovstva. U budućnosti broj velikih flota će vjerojatno porasti, zbog toga što neki operateri imaju velike narudžbe novog tipa zrakoplova Very light jets – VLJs.

Grafikon 2. Broj zrakoplova u odnosu na broj operatera [7]

U razvitku najnovije EUROCONTROL3 – ove srednjoročne prognoze vjerojatnost rasta poslovnog zrakoplovstva je prognozirana uzimajući u obzir prošle trendove i odnos s gospodarskim rastom. Rezultat je bio osnovica prognoza za povratak na rast u 2010. godini, snažniji rast u 2011, a zatim oko 5% rasta godišnje (grafikon 3). To je manji rast nego u razdoblju od 2004. do 2007. godine, ali veći od prognoza za glavne linijske i čarter putničke tokove. Ovakvo optimističko predviđanje rezultat je pretpostavke da će poslovno zrakoplovstvo imati ulogu u pokretanju ostvarivanja gospodarskog rasta čime bi udio u ukupnom prometu porastao na 8% do 2015.

Grafikon 1. Srednjoročna prognoza rasta poslovne avijacije [7]

3 Eurocontrol je Europska organizacija za sigurnost zračne plovidbe. Osnovana je 1963. godine kao međunarodna

organizacija s ciljem stalnog, sveeuropskog upravljanja zračnim prometom. Građanska je organizacija sa sjedištem u Bruxellesu i trenutačno ima 38 država članica.


Tržište u pogledu potražnje za „zračnim taksijem“ se širi u Europi pojavom VLJs, što bi za posljedicu moglo imati smanjenje broja turbo-prop zrakoplova u ovom angažmanu. Ukupno se predviđa 15% povećanje europske turbo-prop flote u vremenu od deset godina (800 zrakoplova ovog tipa do 2018. godine), uz neznatan pad broja zrakoplova s klipnim pogonom. Najveći rast od 15% (2,350 zrakoplova 2018. godine) očekuje se mlaznih zrakoplova isključivo zbog pojave VLJs. U cjelokupnom poslovanju europske flote predviđa se povećanje na oko 4,600 zrakoplova što je 3,000 zrakoplova više u odnosu na 2007. godinu. To znači 1,300 letova po danu za idućih 10 godina uglavnom mlaznih poslovnih zrakoplova.

3. Poslovno zrakoplovstvo na Zračnoj luci Dubrovnik

Operacije poslovnog zrakoplovstva na Zračnoj luci Dubrovnik u mjeri od 95% čine letovi tijekom turističke sezone. Ostatak letova odnosi se na tranzitne letove (tehnička slijetanja) i trenažne letove.

Najviše operacija bilo je tijekom 2008. godine kada počinje ekspanzija ovoga oblika prometa u zrakoplovstvu. Broj opsluženih putnika u 2008. godini iznosi 5 284 putnika. Zbog posljedica gospodarske krize osjetan je pad na 4 200 putnika u 2009. godini. Nastavak dobrog trenda opsluženih putnika u slijetanju i polijetanju nastavlja se u 2010. godini gdje je zabilježen promet od 5 835 putnika (tablica 2).

Tablica 2. Promet Zračne luke Dubrovnik u razdoblju od 2008. do 2011. godine

Godina 2008 2009 2010 2011 Ukupan broj operacija 14822 14342 15539 16050 Ukupan broj putnika 1191474 1122355 1270062 1349501

Broj operacija generalnog zrakoplovstva 3382 3300 3198 3524 Broj putnika generalnog zrakoplovstva 5284 4200 5835 50502

Ukupan promet u tonama (težini zrakoplova) 477245 441823 418974 427263 Prosječna težina zrakoplova 83 80 68 68

Prosječno putnika po odlaznoj operaciji 104 102 103 108

Izvor: [8]

Bitno je spomenuti da je broj različitih tipova zrakoplova koji dolaze na ZL Dubrovnik u stalnom porastu od 115 u 2008. do 174 u 2010. godine. U tablici 3 je prikazan broj operacija 20 najčešćih tipova zrakoplova generalnog zrakoplovstva prema maksimalnoj težini u polijetanju (MTOW – Maximum takeoff weight). Iz tablice se može očitati opadanje udjela zrakoplova maksimalne težine manje od 2,25 T i povećanje broja operacija zrakoplova od 10 T do 25 T i od 25 T do 50 T. Premda posljednjih godina još uvijek među prvih 20 nema zrakoplova težih od 50 T, bitno je za napomenuti da ipak na godišnjoj razini bude desetak ovih zrakoplova, neki s maksimalnom težinom većom od 300 T. S operativne točke gledišta ovako mali broj ovih zrakoplova ne postavlja veće zahtjeve pred zračnu luku, ali s ekonomske točke gledišta predstavljaju ipak značajan doprinos (poglavlje 4).


Tablica 3. Broj operacija 20 najčešćih tipova zrakoplova prema maksimalnoj težini u polijetanju (MTOW)

2008 2009 Maksimalna težina Operacije Maksimalna težina Operacije

0-2250 KG 287 0-2250 KG 314 2250-5700 KG 133 2250-5700 KG 120 5700 KG-10 T 182 5700 KG-10 T 120

10 T-25 T 94 10 T-25 T 158 25 T - 50 T 21 25 T - 50 T 45 preko 50 T 0 preko 50 T 0 UKUPNO: 717 UKUPNO: 757

2010 2011 Maksimalna težina Operacije Maksimalna težina Operacije

0-2250 KG 201 0-2250 KG 161 2250-5700 KG 81 2250-5700 KG 67 5700 KG-10 T 189 5700 KG-10 T 138

10 T-25 T 190 10 T-25 T 170 25 T - 50 T 97 25 T - 50 T 186 preko 50 T 0 preko 50 T 0 UKUPNO: 758 UKUPNO: 722

Izvor: [8]

Zračna luka Dubrovnik godišnje opslužuje oko 1 200 000 putnika i ima oko 15 100 operacija slijetanja i polijetanja (oko 11 800 međunarodnom prometu i oko 3 300 u domaćem prometu). Poslovno zrakoplovstvo i ostala generalna avijacija sudjeluje s udjelom od 21% u ukupnom broju operacija (2 200 u međunarodnom prometu i oko 900 u domaćem prometu).

U putničkom prometu prema podacima iz 2011. godine broj opsluženih putnika u poslovnom zrakoplovstvu i ostaloj generalnoj avijaciji iznosio je 5 502 putnika što znači da u ukupnom putničkom prometu ostvaruje udio od svega 0,5%.

4. Financijski učinak poslovnog zrakoplovstva

Kako bi se sa sigurnošću mogao utvrditi financijski učinak poslovnog zrakoplovstva na poslovanje Zračne luke Dubrovnik, nužno je najprije navesti da je osnovna djelatnost svake zračne luke prihvat i otprema zrakoplova u komercijalne svrhe. Tarife prema kojim se obračunava naknada za pružene usluge javno su objavljene u cjeniku usluga koji se može naći na Internetskoj stranici Zračne luke Dubrovnik. Cijena se formira za svaki zrakoplov posebice prije odlaska (za odlazni let), a podrazumijeva naknadu za osnovne usluge (slijetanje, uzlijetanje, iskrcaj i ukrcaj putnika i robe, korištenje aerodromske infrastrukture itd.) i dodatne usluge (parking zrakoplova, prijevoz posade ili putnika, čišćenje itd.). U tablici 4 prikazane su takse koje se uzimaju prilikom formiranja cijene usluge i njihova obračunska jedinica.

Tablica 4. Tarife koje se obračunavaju za usluge kod opsluživanja zrakoplova

Osnovne tarife Jedinica Dodatne tarife Jedinica Pristojba za slijetanje i polijetanje MTOW Parking MTOW Prometni servis KOM VIP usluge PAX Tehnički servis KOM Transfer posade ili putnika KM Uporaba operativnih površina KOM Odleđivanje zrakoplova KOM Putnička pristojba PAX Ostale usluge KOM Uporaba infrastrukture za putnike PAX Pristojba za usluge zaštite PAX Pristojba za osobe s invaliditetom PAX

Izvor: [9]


Kao što je već ranije navedeno, generalno zrakoplovstvo na Zračnoj luci Dubrovnik ostvari približno 20% operacija i 0,5% putnika, međutim, ova dva podatka nisu dostatna za jasno određivanje utjecaja ovoga oblika zrakoplovstva na poslovanje. Razlog tomu je znatno veća razlika među tipovima zrakoplova, brojem putnika i uslugama koje koristi poslovno za razliku od konvencionalnog zrakoplovstva. Za primjer, uzme li se broj konvencionalnih letova, broj putnika i težina zrakoplova na tim letovima, lako se izračuna da je prosječna težina zrakoplova od 68 T do 83 T i prosječan broj putnika od 104 do 108. Vrijeme opsluživanja konvencionalnih prijevoznika je relativno kratko (40 min) i osim u iznimnim slučajevima (pogreške, kvara, meteorološke nepogode i sl.) nema dodatnih usluga. U tablici 5 prikazan je jedan ovakav primjer za zrakoplov A319 sa 105 putnika (popunjenost putničke kabine 80%).

Tablica 5. Formiranje cijene opsluživanja za zrakoplov A319 (prosječan zrakoplov s prosječnim brojem putnika)

Usluge Jedinica Cijena EUR Konačno Pristojba za slijetanje i polijetanje 64 12,70 812,80

Prometni servis 1 386,00 386,00 Tehnički servis 1 578,00 578,00

Uporaba operativnih površina 1 90,40 90,40 Putnička pristojba 105 11,00 1155,00

Uporaba infrastrukture za putnike 105 1,00 105,00 Pristojba za usluge zaštite 105 2,00 210,00

Pristojba za osobe s invaliditetom 105 0,25 26,25 Ukupno: 3363,45 EUR

Izvor: [9]

Za razliku od konvencionalnih prijevoznika poslovno zrakoplovstvo ostvaruje znatno manje putnika, odnosno utjecaj na putnički promet je zanemariv (2 putnika po letu). Također, sastav flote je znatno različit (maksimalna težina zrakoplova varira između tone do stotinjak tona). Uz ovo, poslovni zrakoplovi koriste znatno više dodatnih usluga, prvenstveno parkiraju na nekoliko dana što znatno ima utjecaja na aerodromski kapacitet, a nerijetko koriste usluge transfera posada i VIP usluge za putnike, a to su usluge koje konvencionalni prijevoznici iznimno rijetko koriste. Iz ovoga razloga prosječna cijena opsluživanja poslovnog zrakoplovstva podijeljena je na nekoliko kategorija, ovisno o težini zrakoplova (tablica 6).

Tablica 6. Prosječna cijena opsluživanja zrakoplova poslovne avijacije prema MTOW

Maksimalna težina Prosječna cijena (EUR) 0-2250 KG 53

2250-5700 KG 160 5700 KG-10 T 333

10 T-25 T 1333 25 T - 50 T 2000 preko 50 T 4400

Izvor: [9]

Iz ovoga razloga udio poslovnog zrakoplovstva u ukupnom prihodu od operacija zrakoplova ovisit će isključivo o udjelu kategorija zrakoplova iz tablice 5 u prometu poslovnog zrakoplovstva. Grafikonom 2 prikazan je udio poslovne avijacije u ukupnom proračunatom bruto prihodu od opsluživanja zrakoplova u razdoblju od 2008. do 2011. godine.


Grafikon 2. Udio poslovnog zrakoplovstva u obračunatom prihodu opsluživanja zrakoplova

Razlog ovakvom rastu udjela u bruto dobiti je progresivni razvitak poslovne avijacije u posljednjih nekoliko godina. To je dovelo do smanjenja broja operacija samog generalnog zrakoplovstva, odnosno smanjenja broja operacija zrakoplova do maksimalne težine u polijetanju od 2,5 T među najčešćih 20 tipova zrakoplova i sve većeg broja operacija zrakoplova kategorije od 10 T do 50 T kako je to prikazano u trećem poglavlju.

5. Daljnji razvitak poslovnog zrakoplovstva na Zračnoj luci Dubrovnik

Analizirajući dolazak turista na odredišta u Južnoj Dalmaciji, uočljivo je opadanje udjela turista koji dolaze cestovnim putem, dok je u porastu udio turista koji dolaze zrakoplovom. Razlog visokom broju turista koji dolaze zrakoplovom u Dubrovačku regiju je ponajprije udaljenost turističke destinacije od glavnih emitivnih zemalja i loša prometna povezanost s navedenim zemljama; tako je 1989. udio zračnog prometa iznosio 68%, a 2007. 38%, što je za 30% manji udjel nego u prijeratnom razdoblju. Obilježje Primorske Hrvatske kao turističke destinacije je zaostajanje u razvitku u odnosu na konkurenciju na Sredozemlju (još uvijek nisu ostvareni prijeratni kapaciteti). Međutim, ukoliko se uzmu u obzir svi činitelji koji utječu na razvitak elitnog turizma, a koje Dubrovačka regija ima, može se očekivati daljnji razvitak poslovnog zrakoplovstva sukladno porastu prometa turista. U ove se činitelje ubrajaju hoteli s pet zvjezdica (55% svih hotela na Jadranu s pet zvjezdica nalazi se u ovoj regiji), marine za jahte velikog kapaciteta (dvije marine za velike motorne jahte u blizini Dubrovnika), ekskluzivni restorani itd.

U postojećem, nezadovoljavajućem stanju cestovne mreže na području Dubrovačke regije, zračni promet bi trebao na sebe preuzeti veći udio u turističkom prometu, čak više nego što bi imao u normalnim uvjetima, što se posebice odnosi na područje Srednje i Južne Dalmacije.

6. ZAKLJUČAK

Udio poslovnog zrakoplovstva u bruto prometu ostvarenom opsluživanjem zrakoplova porastao je s 3,27 % u 2008. godini na 7,76 % u 2011. godini. Razlog ovako progresivnom rastu udjela je promjena sastava flote ovoga zrakoplovstva na Zračnoj luci Dubrovnik. Budući da je jedna od značajnijih stavki kod određivanja cijene opsluživanja zrakoplova maksimalna težina u polijetanju (MTOW) istog, promjena sastava flote u korist udjela znatno većih i samim time težih zrakoplova dovela je do većih prihoda ovoga oblika zrakoplovstva bez obzira na mali broj putnika. Također, potrebno je naglasiti da veći zrakoplovi češće koriste dodatne usluge koje se posebice naplaćuju i time podižu udio.

3,27%

4,46%

5,48%

7,76%

1,39%2,05%

2,60%3,18%

0,00%

1,00%

2,00%

3,00%

4,00%

5,00%

6,00%

7,00%

8,00%

9,00%

2008 2009 2010 2011

Udio poslovnogzrakoplovstva

Udio poslovnogzrakoplovstva(prvih 20)


Bitna značajka za zračnu luku je upravo mali broj putnika koje donosi ovaj oblik zrakoplovstva. Premda je, generalno gledajući, ovo jedan od najvećih nedostataka, ipak mali broj putnika od zračne luke ne zahtijeva veća sredstva prilikom opsluživanja zrakoplova (manje radne opreme i manje osoblja) te su i operativni troškovi relativno mali.

Uzimajući u obzir međunarodne prognoze koje predviđaju daljnji rast ovoga oblika zračnog prometa i značajniji udio u bruto ostvarenom prometu za koji je realno očekivati da će rasti, razvitku poslovnog zrakoplovstva na Zračnoj luci Dubrovnik trebalo bi pristupiti ozbiljnije.

To prvenstveno znači izdvojiti kako strukturalno tako i operativno iz planiranja sredstava i ljudstva za konvencionalno zrakoplovstvo kako bi se mogao razvijati neovisno. Ipak, ovakvu mjeru treba uzeti s dozom opreznosti. Ne smije se zanemariti utjecaj koji ovaj oblik prometa ima na kapacitet zračne luke (zauzimanje parkirnih pozicija kao rezultat višednevnog parkiranja) i sezonalnosti (95% prometa se ostvari za vrijeme ljetnih mjeseci). Mjere bi se isključivo trebale odnositi na proceduralnu razinu, osposobljavanje osoblja podižući razinu usluga, a tek u manjoj mjeri na investicije u infrastrukturi ili nabavi sredstva (radne opreme).

THE EFFECT OF BUSINESS AVIATION TRAFFIC ON TOTAL DUBROVNIK AIRPORT BUSINESS

ABSTRACT

The purpose of paper is to determine share of business aviation in total Dubrovnik Airport gross income from aircraft handling. For this purpose an analysis of airport traffic has been made with special emphasis on business aviation. Also, special attention has been given to international trends in development of this form of aviation, so that further growth of Dubrovnik Airport is predicted with caution. The calculations are made on traffic data and published prices for aircraft handling to be theoretically exact. In the end, conclusion part includes recommendation guidelines for the further development of business aviation at Dubrovnik airport.

LITERATURA

1. Selak, P., Paljetak, J.; Development of business aviation at Dubrovnik Airport and comparison with airports in the Mediterranean, ICTS 2011 – 14th International Conference on Transport Science, Slovene Association of Transport Sciences, Portorož 2011.

2. Selak, P., Paljetak, J.; The influence of Dubrovnik Airport on touristic capacities int is surrounding area, ICTS 2012 – 15th International Conference on Transport Science, Slovene Association of Transport Sciences, Portorož 2012.

3. 2010 General Aviation – Statistical Databook & Industry Outlook, General Aviation Manufacturers Association (GAMA), Washington 2011.

4. General aviation and air taxi – number of active aircraft by primary use, by aircraft type. General Aviation and Part 135 Activity Surveys - CY 2009.

5. Michales, K.; Aerospace MRO Outlook, Aero Strategy Management Consulting, 2010 Aerospace & Defense Conference, listopad 2010.

6. General Aviation’s Contribution to the U.S. Economy, General Aviation Manufacturers Association Washington, DC 20005, svibanj 2006.


7. Eurocontrol Trends in Air Traffic, Volume 1.0, Statfor Briefing 154, svibanj 2012.

8. Dubrovnik Airpot Statistical Data, rujan 2012.

9. Cjenik usluga, Zračna luka Dubrovnik, http://www.airport-dubrovnik.hr, rujan 2012.

10. http://www.eurocontrol.int, rujan 2012.

11. http://www.flightglobal.com, rujan 2012.

12. http://www.dzs.hr (Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske), rujan 2012.

13. http://www.mint.hr (Ministarstvo turizma Republike Hrvatske), rujan 2012.



Dragan Lajović1

Vladimir Đurišić2

DUGOROČNO INVESTIRANJE U STRUČNO OBRAZOVANJE I PREDUZETNIČKE VJEŠTINE

SAŽETAK:

Savremene tendencije razvoja zemalja tržišne privrede pokazale su da se obrazovanje i stvaranje ljudskih resursa nalaze u samom vrhu prioriteta globalnih nacionalnih strategija i politika socijalnog, ekonomskog i tehnološkog napretka. Razvijena društva na taj način nužno postaju društva koja permanentno uče. Riječ je o takvim društvenim organizacijama koje se zasnivaju na znanju i u kojima obrazovanje i učenje imaju status osnovnih instrumenata cjelokupnog društvenog razvoja, rješavanja osnovnih društvenih problema i produkcije socijalnih, ekonomskih i tehnoloških promjena. U društvima koja uče, obrazovanje je demokratizovano, namijenjeno i dostupno svima, bez obzira na pol, godine starosti, rasnu, nacionalnu i vjersku pripadnost. Rekonstrukcija i transformacija cjelokupnog sistema obrazovanja, a posebno stručnog, postaje imperativ i pretpostavka cjelokupnog socijalno-ekonomskog razvoja Crne Gore. U tom kontekstu, ulaganje u obrazovanje, odnosno u ljudski kapital, mora dobiti karakter investicionog ulaganja. Istovremeno, politika obrazovanja ne smije biti tretirana samo kao politika kreiranja ljudskog kapitala, već kao dio ukupne razvojne politike društva.

Ključne riječi: stručno obrazovanje, ljudski resursi, preduzetničke vještine

1. UMJESTO UVODA

Crna Gora teži društvu znanja, u kome je stručno obrazovanje jedan od najvažnijih faktora ekonomskog i društvenog razvoja. Kvalitetno, fleksibilno, efikasno, sa stručnim kadrom koji posjeduje konkurentna znanja, vještine i kompetencije, osposobljenim za uključivanje na tržište rada, u kojem svaki pojedinac ima jednake mogućnosti za lični i profesionalni razvoj i socijalnu uključenost.

Uspostavljanje sistema stručnog obrazovanja, razvijenog u saradnji socijalnih partnera, koji stvara stručni kadar, osposobljen za efikasno obavljanje poslova u skladu sa standardima nivoa obrazovanja, što omogućava i lični i socijalni razvoj svakog pojedinca. Kvalitetno inicijalno stručno obrazovanje predstavlja osnov za nadogradnju znanja, vještina i kompetencija, neophodnih za život i rad pojedinca, koji se susrijeće sa izazovima brzih tehničko-tehnoloških promjena, globalizacije i demografskim promjenama.

Ljudski potencijali i upravljanje ljudskim potencijalima u savremenom okruženju imaju značaj ključnog faktora za uspješnost poslovanja svakog preduzeća. U tom smislu, sam koncept "upravljanja ljudskim potencijalima" znači promjenu paradigme u sadržaju rada i načinu organizovanja funkcije ljudskih resursa u savremenom preduzeću.

Upravljanje ljudskim potencijalima postaje ne samo najznačajnija poslovna funkcija, nego i specifična filozofija i pristup upravljanju (menadžmentu) koja ljude smatra najvažnijim potencijalom, te ključnom strategijskom i konkurentskom prednošću. Ta filozofija je usmjerena na neke elemente organizacione uspješnosti u kojima ljudi zauzimaju centralno mjesto.

1 Prof. dr., Ekonomski fakultet Univerziteta Crne Gore, Jovana Tomaševića 37, 81.000 Podgorica. 2 Ekonomski fakultet Univerziteta Crne Gore, Jovana Tomaševića 37, 81.000 Podgorica.


Slijedeći promjene u ukupnom ekonomskom okruženju, potrebe privrede i tokove razvoja novih tehnologija, strategija razvoja obrazovanja treba da se prilagodi novim izazovima koji donose prosperitet, ali i traže adekvatno obrazovane i osposobljene pojedince i naciju u cjelini. Zato bi osnovni cilj daljeg razvoja obrazovanja u Crnoj Gori bio da ono zaista u XXI vijeku postane bitan činilac ekonomskog i društvenog razvoja i faktor unapređenja modernih društvenih i ekonomskih odnosa.

2. Crnogorski kvalifikacioni okvir (CKO)

Najvažniji cilj koji se postavlja pred obrazovni sistem svake zemlje je da svakom pojedincu treba da bude omogućeno da kroz sistem obrazovanja razvije sistem znanja, vještine i kompetencije, koje će mu omogućiti lični razvoj, ispunjenje i napredovanje kroz čitav život i uključivanje na tržište rada, lakšu zapošljivost i sprečavanje socijalne isključenosti. Ovaj strateški cilj stoji i pred obrazovnim sistemom Crne Gore i uspostavljanje Crnogorskog kvalifikacionog okvira treba da podrži i pomogne njegovo ostvarivanje kroz stvaranje veza između partnera, povezujući stručno obrazovanje sa ostalim tipovima obrazovanja u zemlji, čineći stručno obrazovanje bližim tržištu rada. Crnogorski kvalifikacioni okvir će podržati priznavanje znanja, vještina i kompetencija koje pojedinac posjeduje i bez obzira na način njihovog sticanja, kvalifikacije će biti opisane kroz rezultate učenja što će poboljšati transparentnost kvalifikacija. Pojedincima će biti jasniji putevi i mogućnosti napredovanja kroz obrazovni sistem. Pored toga, sve aktivnosti u okviru uspostavljanja Crnogorskog kvalifikacionog okvira direktno utiču na podizanje kvaliteta stručnog obrazovanja.

2.1. Principi CKO-a

Okvir kvalifikacija se bazira na sljedećim principima:

Ishodi učenja izraženi kroz znanje, vještine i kompetencije;

Klasifikacija kvalifikacija po nivoima i podnivoima;

Prenos kredita;

Uporedivost sa Evropskim okvirom kvalifikacija (EQF);

Saradnja između svih učesnika;

Transparentnost

Slika br. 1: Crnogorski kvalifikacioni okvir (CKO)

Izvor: Časopis "Tržište rada", br.: 8, str. br. 56; Zavod za zapošljavanje Crne Gore


2.2. Nivoi CKO-a

Kao što je prikazano u dijagramu na slici br. 1, CKO se sastoji iz niza od 8 nivoa sa podnivoima na nivoima I, IV i VII. Ovo zapravo daje CKO-u 11 nivoa. CKO kvalifikacije na nivoima VI, VII i VIII smatraju se kvalifikacijama visokoobrazovnog nivoa.

2.2.1. Opšti opisi nivoa CKO-a

Ovi opisi čine osnovu CKO-a. Nivo znanja, vještina i kompetencija se povećava, tako da će kvalifikacija na nivou I predstavljati osnovno znanje, vještine i kompetencije, dok će kvalifikacija na nivou VIII sadržati kompleksna očekivanja u smislu dubine i širine znanja, vještina i kompetencija, uključujući i posjedovanje sposobnosti samostalnog rada. Detaljni opisi nivoa čine osnovu na kojoj se ishodi učenja artikulišu. Složenost ishoda učenja bi trebalo da se poklopi sa opisima nivoa određene kvalifikacije. Ovi opisi nivoa stoga omogućavaju jednu od glavnih alatki za vođenje razvoja kvalifikacija koje se nalaze na odgovarajućem nivou.

3. Ključne kompetencije za dugoročno učenje - preduzetništvo kao ključna kompetencija

U svijetlu globalizacije i izazova savremenog svijeta, u kojem se znanja, otkrića i promjene dešavaju u svakom trenutku, postavlja se pitanje koja su to znanja, vještine i stavovi koje je potrebno da pojedinac usvoji, kako bi bio uspješan u ličnom i profesionalnom životu, s obzirom na to da tradicionalni sistem obrazovanja ne može dovoljno brzo i efikasno reagovati i ispratiti sve brže promjene.

Prepoznajući preduzetništvo kao podsticaj inovacijama, konkurentnosti i rastu, eksperti pitanju preduzetništva posvećuju posebnu pažnju, ukazujući na to da je »utvrđena pozitivna i snažna korelacija između preduzetništva i ekonomskog funkcionisanja u pogledu rasta, preživljavanja firme, inovacija, stvaranja poslova, tehnoloških promjena, povećanja produktivnosti i izvoza« (Audretsch, 2002).

Pored toga, preduzetništvo se posmatra i kao mehanizam koji osigurava »lični razvoj i koji može doprinijeti socijalnoj koheziji u slučaju kada su mogućnosti započinjanja posla ponuđene svima, bez obzira na porijeklo ili lokaciju« (Akcioni plan: Evropska agenda za preduzetništvo, COM (2004); str. 70).

Ključne kompetencije predstavljaju transferabilni, multifunkcionalni paket znanja, vještina i stavova koje su svima neophodne za lično ostvarenje i razvoj, inkluziju i zaposlenje. One treba da se razviju do kraja obaveznog obrazovanja ili obuke, i treba da predstavljaju osnovu za dalje učenje kao dio dugoročnog učenja.

Definicija naglašava da kompetencije treba da budu transferabilne i stoga primjenjive u mnogim situacijama i kontekstima, multifunkcionalne da bi se sa njima postiglo nekoliko ciljeva, riješili različiti problemi i obavile različite vrste zadataka. Ključne kompetencije su preduslov za adekvatni lični stav u životu, poslu i kasnijem učenju.


3.1. Pregled ključnih kompetencija

Tabela br.1. Okvir za ključne kompetencije. Definicije domena ključnih kompetencija i opisi znanja, vještina i stavova koji odgovaraju svakom domenu.

Kompetencija Definicija

Komunikacija na maternjem jeziku

Komunikacija je sposobnost da se izraze i protumače misli, osjećanja i činjenice, usmenim ili pisanim putem (slušanje, govor, čitanje i pisanje) i da se uspostavi lingvistička interakcija na odgovarajući način u širokom rasponu socijalnih i kulturnih konteksta - obrazovanja i obuke, posla, kuće i vremena za odmor.

Komunikacija na stranom jeziku

Komunikacija na stranom jeziku takođe zahtijeva vještine kao što su medijacija i interkulturalno razumijevanje. Stepen usavršenosti će varirati između četiri dimenzije, između različitih jezika i prema lingvističkom okruženju i nasljeđu pojedinca.

Matematička pismenost i osnovne kompetencije

u nauci i tehnologiji

Matematička pismenost je sposobnost da se koristi sabiranje, oduzimanje, množenje, dijeljenje i odnosi napamet ili pismeno da bi se riješio niz zadataka u svakodnevnim situacijama. Naglasak je više na procesu nego na rezultatu, na aktivnosti više nego na znanju. Naučna pismenost odnosi se na sposobnost i volju da se koristi korpus znanja i metodologije koje se koriste ne bi li se objasnio svijet prirode. Sposobnost u tehnologiji se posmatra kao razumijevanje i primjena tog znanja i metodologije da bi se modifikovala prirodna sredina kao odgovor na očigledne ljudske želje i potrebe.

Digitalna kompetencija

Digitalna kompetencija pouzdanu i kritičku upotrebu elektronskih medija za posao, odmor i komunikaciju. Ove kompetencije se odnose na logičko i kritičko razmišljanje, na visok nivo vještine upravljanja informacijama i na dobro razvijene vještine komunikacije. Na najosnovnijem nivou, kompjuterske vještine podrazumijevaju vještinu multimedijalne tehnologije da se pronađu informacije, procjene, pohrane, proizvedu i razmjene iste, i da se komunicira i učestvuje u umrežavanju preko Interneta.

Obuka za učenje

Obuka za učenje podrazumijeva dispozicije i sposobnosti da se organizuje i upravlja sopstvenim učenjem, individualno ili u grupama. Ono uključuje sposobnost da se efektivno manipuliše vremenom, riješe zadaci, steknu, procesuiraju, evaluiraju i asimiluju nova znanja i da se nova znanja i vještine primijene u različitim kontekstima - kod kuće, na poslu, u obrazovanju i obuci. U opštem pogledu, ova kompetencija jako doprinosi upravljanju ličnom profesionalnom putanjom i karijerom.

Interpersonalne i građanske kompetencije

Interpersonalne kompetencije obuhvataju sve oblike ponašanja kojima se mora ovladati da bi pojedinac bio sposoban da učestvuje na efikasan i konstruktivan način u socijalnom životu i da riješi konflikte gde je to neophodno. Interpersonalne vještine su neophodne za efikasnu interakciju jedan-na-jedan ili u grupama, a koriste se i u javnim i privatnim domenima.

Preduzetništvo

Preduzetništvo ima aktivnu i pasivnu komponentu-ono obuhvata tendenciju da pojedinac sam pokrene neku promjenu ili sposobnost da se pozdravi, podrži i prilagodi inovacijama koje su izazvali spoljni faktori. Preduzetništvo podrazumijeva preuzimanje odgovornosti za postupke, bilo pozitivne ili negativne, razvoj strateške vizije, postavljanje ciljeva i ispunjavanje istih, i motivisanost ka uspjehu.

Kulturološka ekspresija Kulturološka ekspresija podrazumijeva cijenjenje važnosti kreativnog izražavanja ideja, iskustava i emocija u nizu raznih medija, uključujući muziku, izražavanje pokretima, književnost i umjetnost.

Izvor: European Commission Directorate - General for Education and Culture; IMPLEMENTATION OF "EDUCATION AND TRAINING 2010" ; WORK PROGRAMM


3.2. Model preduzetničkog uspjeha

U naučnim krugovima koji se bave prije svega teorijskim razmatranjima ove problematike, sve je veće interesovanje za identifikovanje odgovarajuće tipologije preduzetničkih vještina. Najveći broj istraživača potencira ”neuhvatljivost” ove problematike, kao i samog fenomena preduzetništva.

Industrijski psiholog N.Maier (Maier, 1965) je definisao preduzetničke sposobnosti kao

1) urođene sposobnosti (sposobnosti koje se razvijaju bez nekog posebnog treninga) i 2) sposobnosti velikih ostvarenja (sposobnosti koje se stiču praksom tj. obukom).

U svom pristupu, N. Maier prezentira sljedeće jednačine

VJEŠTINA = UROÐENE SPOSOBNOSTI x TRENING

PERFORMANSE =VJEŠTINA x SPOSOBNOST DA SE VJEŠTINA DEMONSTRIRA3

Na ovakvim polaznim osnovama, moguće je postaviti model preduzetničkog uspjeha, koji uvažava elemente ličnih karakteristika preduzetnika, preduzetničkih vještina, kao i elemente poslovne strategije i relevantnog okruženja (grana, industrija).

Tipologija vještina koju je razvio R.L.Katzse (Katz, 1974) bazira na modelu tipologije koji su razradili A.D.

Szilagyi i D.M.Schweiger (Szilagui & Schweiger, 1984). Tri kategorije od kojih oni polaze podrazumijevaju vještine koje su bazirane na znanju, integrativne vještine i administrativne vještine.

Slika br. 2.: Model preduzetničkog uspjeha

Izvor: (Herron L. Do Skills Predict Profits? A study of Successful Entrepreneurship Garland Publishing Inc, New York & London, 1994., str.55.)

3.3. Preduzetnička znanja i vještine

Jedno od pitanja kojim se danas bave mnoge institucije i stručnjaci u oblasti menadžmenta, a posebno preduzetništva jeste – koje su vještine potrebne preduzetniku da bi uspješno obavljao svoje poslove i gdje steći iste.

3 International Journal of Management and Enterprise Development 2007 - Vol. 4, No.2 pp. 179 - 201;

USPJEH

Preduzetničke vještine

Preduzetnik

Poslovna strategija


Preduzetništvo obuhvata zbir znanja, vještina i sposobnosti, ali i kreativnost, pokretački duh, hrabrost, odgovornost, dinamičnost, posvećenost, upornost.

Zašto su važna preduzetnička znanja i vještine?

Zbog lakšeg snalaženja u oblasti poslovanja;

Kao preduzetnik, možete da birate čime ćete se baviti, na koji način i kada;

Preduzetnička znanja i vještine možete primijeniti u svim oblastima života;

Razvoj ljudskog potencijala kroz obrazovanje iz oblasti preduzetništva ključni je element zapošljavanja i ekonomskog razvoja u cijelom svijetu.

Ako imate ideju koja „obara sa nogu" i dosadilo Vam je da lutate sa jednog radnog mjesta na drugo jer smatrate da je ideja koju Vi imate perspektivnija ili prosto ne vidite sebe kako pod tuđom palicom postižete uspjeh - preduzetništvo je Vaš cilj. Ukoliko ste definitivno zaključili da je najbolji korak za Vas privatna praksa tj. da svoju budućnost vidite kao preduzetnik, odlučno stupite u realizaciju svojih ideja ili bar dobro razmislite o svojim mogućnostima. Evo šta morate da znate.

Osnova uspješnog preduzetništva se temelji na tri postulata:

1. Poznavanje - tržišta, kupaca, potreba, tehnologije neke djelatnosti;

2. Sam preduzetnik - iskustvo, strast, upornost i istrajnost, ogroman rad;

3. Ideja - san, cilj, neiskorišćena tržišna prilika.

Većina autora smatra da su preduzetničke vještine nešto što je teško definisati i izvojiti, kao što je uostalom i sam preduzetnik. Stavove većine autora moguće je grupisati u tri osnovne grupe koje predvode sljedeći naučnici:

N. Majer;

R. I. Kic;

V. G. Dajer. (Penezić, 2003)

Preduzetničke vještine – N.Majer

Urođene vještine – one vještine i sposobnosti za koje se vjeruje da je jedno lice (preduzetnik) stekao svojim rođenjem;

Praksa i iskustvo – Nezaobilazno pitanje koje se postavlja pred svakog istraživača a u vezi sa preduzetnikom je u kojoj mjeri uspjeh zavisi od iskustva koje on posjeduje.

•Urođene vještine•Vještine koje se stiču praksom i iskustvom

Majer

•Tehničke vještine•Društvene vještine•Konceptualne

Kic

•Tehničari•Kreatori organizacije•Ugovarači poslova

Dajer


Većina autora se slaže, analize potkrijepljene statističkim pokazateljima potvrđuju da uspjeh najvećeg broja kompanija zavisi od prakse i iskustva koje preduzetnici posjeduju.

Preduzetničke vještine – R. I. Kic

Tehničke vještine – odnose se na posjedovanje znanja koja se vezuju za tehniku i tehnologiju koja se koristi u kompaniji prilikom proizvodnje proizvoda ili pružanja usluga;

Društvene vještine – odnose se na sposobnost preduzetnika da rade u grupi odnosno radu sa ljudima. Ove vještine mogu se ispoljiti u vidu internih ili eksternih vještina, odnosno onih koje se ispoljavaju u preduzeću ili okruženju u kome se ono nalazi;

Konceptualne vještine – podrazumijevaju sposobnost preduzetnika da firmu – preduzeće vode kao cjelovit sistem definišući pritom stategiju kao i ciljeve i zadatke funkcionisanja.

Preduzetničke vještine – V. G. Dajer

Tehničari – preduzetnike tehničare u praksi srijećemo jako često i oni su opredijeljeni ka inovacijama vezanim za proizvode, tehniku, tehnologiju, nova tržišta i sl.;

Kreatori organizacije – preduzetnici koji su sposobni za organizovanje novih organizacionih sistema i njihovu stalnu nadogradnju;

Ugovarači poslova – Ovi preduzetnici su osobe sposobne za ugovaranje različitih poslovnih aktivnosti sa izuzetnim pozitivnim finansijskim efektima.

Na kraju, svakako, treba navesti da je glavna podjela preduzetničkih vještina, podjela na opšte i lične:

Opšte preduzetničke vještine: Lične preduzetničke vještine: 1. Strategijske vještine 1. Liderske vještine 2. Vještine planiranja 2. Vještine motivisanja 3. Marketing vještine 3. Vještine delegiranja zadataka 4. Finansijske vještine 4. Vještine komuniciranja 5. Vještine upravljanja projektima 5. Pregovaračke vještine 6. Vještine upravljanja vremenom

4. Trendovi na tržištu rada i mogućnosti novog zapošljavanja

Razvoj stručnog obrazovanja ne može se posmatrati odvojeno od stanja na tržištu rada, a ne može ni izolovano od onog što se dešava u ukupnom privrednom sistemu i sistemu obrazovanja uopšte. Važno je da se zna što se dešava na integralnom tržištu rada, a ne samo na tržištu rada za ljudske resurse koje produkuje srednje stručno obrazovnje, odnosno koji su to najvažniji izazovi ukupnog tržišta rada - kakva je ponuda i tražnja.

Kretanja na tržištu rada u Crnoj Gori u 2011. godini, najopštije gledano, pokazuje da je ono i dalje izloženo uticaju globalne ekonomske krize, posebno ako se to, kroz obim i strukturu tražnje i zapošljavanja upoređuje sa stanjem i trendovima iz predkriznog perioda, iako su u ovoj u odnosu na prethodnu godinu, u tom pogledu ostvarena povoljnija kretanja. Broj nezaposlenh, do početka turističke sezone, po pravilu, raste ili stagnira, u vrijeme njenog trajanja opada da bi se u zadnjem kvartalu ostvarivala kretanja slična prvom. I dalje je visoka dugoročna nezaposlenost i nezaposlenost mladih, a rast zapošljavanja stranaca je veći od rasta zapošljavanja domaće radne snage.


Slika br. 3: Stope zaposlenosti i nezaposlenosti po starosti

Prema podacima iz Zavoda za statistiku Crne Gore – Monstat, stopa zaposlenosti kod mladih, u dobnoj grupi od 15 do 29 godina u mjesecu martu ove godine je iznosila 29%, odnosno 35% aktivnog stanovništva4;

Stopa zaposlenosti najveća je u dobnoj grupi od 30 do 49 godina, tj. 56% aktivnog stanovništva te starosne dobi je zaposleno;

Stopa nezaposlenosti sa povećanjem starosti opada, i u starosnoj grupi od 50 do 64 godine iznosi 19%.

Slika br.4: Stope zaposlenosti i nezaposlenosti po opštinama5

Najveća stopa zaposlenosti je u Budvi 49%, Herceg Novom i Podgorici 42%, dok je najmanja u Rožajama 16%, Plavu i Andrijevici 19%.

Slika br. 5: Najvažnije stope ekonomske aktivnosti stanovništva po regionima6

4 Aktivno stanovništvo (anketirano) – prema podacima sa prošlogodišnjeg Popisa stanovništva, koji se odnose na

ekonomsku aktivnost za period od 25. do 31. marta prošle godine, odnosno sedmicu koja je prethodila popisu; 5 Zavod za statistiku Crne Gore MONSTAT, Saopštenje broj 45, Podgorica, 05. mart 2012. godine, str. br. 5; 6 Zavod za statistiku Crne Gore MONSTAT, Saopštenje broj 45, Podgorica, 05. mart 2012. godine, str. br. 6;


U primorskom regionu je najveća stopa zaposlenosti i iznosi 40%, dok je stopa nezaposlenosti od 18% najniža u odnosu na ostale regione;

Za razliku od primorskog, u sjevernom regionu je najniža stopa zaposlenosti od 25% i najveća stopa nezaposlenosti od 39%.

4.1. Istraživanja o radnoj snazi u Crnoj Gori – II kvartal 2012. godine

Anketom o radnoj snazi prikupljeni su podaci o ekonomski aktivnom stanovništvu odnosno o radnoj snazi u Crnoj Gori prema preporukama Međunarodne organizacije rada (International Labour Organisation - ILO).7 Radnu snagu čine sva lica koja rade ili traže posao u cilju sticanja sredstava za život. Stoga su glavne kategorije koje se istražuju ukupna zaposlenost, nezaposlenost te obrazovne, socio-ekonomske i druge karakteristike pojedinaca koji se nalaze u svakoj od pojedinih skupina.

Prema podacima Monstataa, u drugom kvartalu 2012. godine u Crnoj Gori, aktivnog stanovništva bilo je 245,8 hiljada od kojih je 196,7 hiljada zaposlenih i 49,1 hiljada nezaposlenih lica. Broj zaposlenih u odnosu na prethodni kvartal veći je za 1,9%, i broj nezaposlenih je smanjen za 2,4%. Stopa aktivnosti za drugi kvartal 2012. godine bila je 49,1%, stopa zaposlenosti je 39,3% i stopa nezaposlenosti je 20,0%. Za populaciju starosti 15-64 godine stopa aktivnosti je 57,8%, stopa zaposlenosti 46,2% i stopa nezaposlenosti je 20,1%.

Slika br. 6: Aktivnost stanovništva po polu i starosnim grupama, Crna Gora II Kvartal 20128

Muškarci Žene

Ljubičasta – zaposleni; Žuta-neaktivni; Plava-Nezaposleni; Zelena-lica mlađa od 15 godina

Sa druge strane, prema podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore, stopa nezaposlenosti na dan 03.09.2012. godine je iznosila 12.26 % , tj. ukupan broj nezaposlenih je 28.440, od čega su 13.261 žene. Takođe, u 2012.godini (od 01.01.2012. - 03.09.2012.) ukupan broj zaposlenih je iznosio 14.898, dok je broj zaposlenih pripravnika - 846.

Mnogi stručnjaci i institucije koje se bave tržištem rada obuku i stručno usavršavanje nezaposlenih smatraju najplodotvornijom aktivnom mjerom u vrijeme djelovanja ekonomske krize.

7 ILO - Standardna međunarodna definicija nezaposlenosti koja obuhvata sve osobe starije od dobne granice

određene za mjerenje ekonomski aktivnog stanovništva; 8 Preuzeto sa zvaničnog sajta MONSTATA-a: http://www.monstat.org/cg/;


Pored navedenih, ne treba zapostaviti i niz mjera i aktivnosti koje mogu značajno doprinijeti smanjenju nezaposlenosti:

Mjere u cilju povećanja zapošljavanja domaće radne snage na sezonskim poslovima;

Unapređenje modela sezonskog zapošljavanja maturanata i studenata;

Osmišljavanje modela đačke prakse;

Zakonski osnov za rad agencija za privremeno zapošljavanje;

Sužavanje prostora za „rad na crno“;

Pojednostavljenje procedura za zapošljavanje i rad stranaca i pooštravanje sankcija za nelegalno zapošljavanje (Izmjene i dopune Zakona o zapošljavanju i radu stranaca).

Na kraju, treba reći da na aktivnu politiku tržišta rada treba gledati kao na važan, ali samo jedan od segmenata opšteg pristupa u naporima za smanjenje nezaposlenosti. Tržište rada će i dalje imati glavnu riječ u profilisanju ljudskih resursa koji su joj potrebni, ali će u vremenu koje dolazi najveći uticaj na stručno obrazovanje imati socijalni partneri.

Da bi projekat edukacije radne snage na crnogorskom tržištu rada imao punu afirmaciju, neophodna je:

Edukacija edukatora u smislu razvoja vještina i transfera teorijskih i empirijskih znanja;

Razvoj "soft skills" konkretne profesionalne specijalnosti namijenjene određenom sektoru, grani, djelatnosti, preduzeću;

Agregatni pristup ljudskim resursima sa aspekta ponude i tražnje na segmentiranom tržištu radne snage.

Cilj edukativnih projekata, bilo da je riječ o onima koji su na kratki ili dugi rok, jeste postojanje trajnog partnerstva stejkholdera: obrazovnih institucija, učenika, nastavnika, poslodavaca i radne snage.

5. Efekti reforme visokog obrazovanja u Crnoj Gori na tržište sa osvrtom na problem hiperprodukcije visokoškolaca

5.1. Visoko obrazovanje - opis trenutnog stanja

Reforma obrazovanja u Crnoj Gori je do sada prošla nekoliko faza razvoja i u poslednjoj instanci definisana je u dokumentu Strategija razvoja 2010-2014. godina. Ipak, stiče se utisak da obrazovni sistem na svim nivoima još uvijek kasni i neadekvatan je sa aspekta potreba privrede.

Takođe, haotična situacija je naročito prisutna u sistemu neformalnog obrazovanja, jer ovaj vid obrazovanja pružaju institucije koje niko ne kontroliše. Iako kontinuirano raste broj stanovništva sa osnovnim i višim obrazovanjem, u privredi i dalje postoji disbalans između potreba preduzeća i znanja koja nude svršeni studenti. Studenti nakon završenog obrazovanja nijesu najčešće u stanju da se automatski uključe u proces rada, već potrebna znanja, vještine i kompetencije stiču najčešće kroz rad, što proizvodi troškove za preduzeća. Takođe, višak radne snage nastao oslobađanjem tehnoloških viškova u procesu tranzicije ili uslijed uticaja globalne ekonomske krize i porasta nezaposlenosti stvara dodatni disbalans u ponudi i tražnji, odnosno utiče na povećanje strukturne nezaposlenosti.

U godini u kojoj će i dalje biti na snazi opšte mjere štednje teško da se može očekivati povećanje procenta finansiranja obrazovanja od strane Vlade u odnosu na sadašnji nivo već postoji velika vjerovatnoća da će se on smanjiti pod uticaj konsolidicaje budžeta zbog uticaja globalne finansijske krize.


5.2. Broj upisanih studenata i stečenih diploma na fakultetima Crne Gore od kako je počela reforma visokog obrazovanja

U poslednjih deset godina, od kako je počela reforma visokog obrazovanja u Crnoj Gori i primjena Bolonjske deklaracije, broj upisanih studenata na univerzitetima Crne Gore je povećan za 2,5 puta, sa 8.333 na 21.199 studenata. Reforma je skratila prosjek godina studiranja i povećala broj studijskih programa. Ukidanje prijemnog ispita za upis na fakultet dovelo je do značajnog porasta broja studenata, međutim, problem je što Crna Gora još nema Strategiju visokog obrazovanja, koja bi trebala da ukaže koji su to profili koji su potrebni Crnoj Gori tj. koje kadrove treba Crna Gora.

Grafik br.7: Visoko obrazovanje - akademska 2011/2012 godina 9

U akademskoj 2011/2012. godini postdiplomske studije upisalo je 2 995 studenata i to: specijalističke 2 215, magistarske 780, udio studentkinja je 62%. Povećanje broja studenata upisanih na specijalističke studije u odnosu na prethodnu akademsku godinu je 18%. Od ukupnog broja upisanih studenata najviše ih je na Univerzitetu Crne Gore 75%, Univerzitetu Donja Gorica 11%, Univerzitetu Mediteran 9%, i na ostalim visokoškolskim ustanovama 5%.

Magistarske studije upisalo je 780 studenata što je za 27% manje od prethodne 2010/2011. Akademske godine. Od toga 72% su studenti koji su upisali magistarske studije na Univerzitetu Crne Gore. Na magistarskim studijama 64% je ženskog, a 36% studenata muškog pola.

Doktorske studije upisao je 91 student od kojih su 53% osobe ženskog pola.

Ovdje se, takođe, nameće i jedno paradoksalno ponašanje mladih nezaposlenih u smislu ''odlaganja nezaposlenosti'' kroz produžetak školovanja. Strah od uključivanja na tržište rada, nemotivisanost u traženju zaposlenja i znatno olakšano upisivanje osnovnih i postdiplomskih studija uzrokuje da sve veći broj mladih odlazi na univerzitete. Ovo ponašanje je vrlo opasno i ukazuje na prolongiranje nezaposlenosti ovih lica za budući period.

Svrha i cilj reforme visokog obrazovanja bio je da u obrazovnom, naučnoistraživačkom, kadrovskom i profesionalnom smislu, objedini visokoškolski sistem u cijeloj Evropi i da obezbijedi upotrebljivost stečenih diploma (sertifikata), mobilnost studenata i nastavnog kadra, i da pokrije teritoriju visoko-kvalifikovanim stručnjacima iz različitih oblasti.

9 Izvor: http://www.monstat.org/userfiles/file/Obrazovanje/2012/Visoko%20obrazovanje2011-2012.pdf;

0

5000

10000

15000

20000

25000

30000

Univerzitet CG UniverzitetMediteran

UDG Ostalevisokoškolske

ustanove

Crna Gora -Ukupno

Broj upisanih studenata Stečene diplome


6. Strategija za cjeloživotno preduzetničko učenje - LLL

Izgradnja društva znanja zasnovanog na ljudskom kapitalu, obrazovanju, istraživanjima i inovacijama (kreativnosti) poboljšava potencijale za rast i omogućuje da spremni dočekamo izazove koje nosi budući razvoj. Razvoj i njegovanje kulture cjeloživotnog učenja, počev od najranijeg uzrasta, ključni je uslov za izgradnju društva znanja i treba da okupi i organizuje sve partnere u zemlji – počev od podrške Vlade i svih zainteresovanih partnera na nacionalnom nivou, pa do lokalne zajednice, institucija i pojedinaca neposredno uključenih u obrazovne i procese osposobljavanja.

Svakodnevne tehničko-tehnološke promjene, rastuća konkurencija i globalizacija, rezultiraju potrebom za stalnim razvojem i usavršavanjem. Jednom stečena znanja i vještine nijesu i ne mogu biti dovoljne za lični i profesionalni napredak. Procjene su da će svaki pojedinac u toku svog profesionalnog života promijeniti zanimanje od pet do deset puta. Postavlja se pitanje kako prilagoditi obrazovno – vaspitni sistem da odgovara potrebama savremenog društva? Odgovor na ovaj izazov je izgradnja ključnih kompetencija – multifunkcionalnog, prenosivog paketa znanja, vještina i stavova koji su neophodni svakom pojedincu za lično ispunjenje i razvoj, inkluziju i zapošljavanje.

Preduzetništvo je ključni pokretač inovacija, konkurentnosti i rasta i jedna od osam ključnih kompetencija. Preduzetničko učenje ljudima pruža mogućnost da se razvijaju i primjenjuju svoju kreativnost u raznovrsnim ekonomskim i socijalnim kontekstima. Od preduzetnički orijentisanih ljudi potiču ideje za stvaranje bogatstva, neophodne za ekonomski rast, i oni ih mogu provoditi u djelo. Oni takođe mogu značajno doprinijeti razvoju prvoklasnih javnih usluga i stvaranju uspješnog sektora socijalnih usluga koji odgovara na potrebe društva.

Strategija za cjeloživotno preduzetničko učenje će pomoći razvoju ljudskog kapitala koji će dati značajan doprinos u kreiranju konkurentne i dinamične ekonomije, sposobne za održivi ekonomski rast sa većim brojem i kvalitetom radnih mjesta i jačom socijalnom kohezijom u Crnoj Gori.

Svrha ove strategije je da navede skup ciljeva za preduzetničko učenje koji će obuhvatiti njegov razvoj u nizu sektora u toku narednih pet godina. Oni će uključiti ulogu preduzetničkog učenja u svim institucijama koje su angažovane na simuliranju i afirmaciji preduzetničkih aktivnosti.

Ciljne grupe ove strategije spadaju i u okvir obrazovnog sektora i van njega. Strategija je usmjerena na one koji su uključeni u obrazovanje i osposobljavanje. Ukupna odgovornost za preduzetništvo u obrazovnom sektoru je na ministarstvima i srodnim institucijama na nacionalnom i lokalnom nivou. Ciljne grupe van sektora obrazovanja su oni koji pružaju pomoć za samozapošljavanje ili započinjanje sopstvenog biznisa, i oni koji pružaju podršku biznisu koji se razvija. Ova strategija, takođe, treba da bude od interesa i za velike poslodavce, čiji je cilj da u svojim organizacijama podstiču kulturu u kojoj se zaposleni, na svim nivoima, ohrabruju na preduzimljivo djelovanje.

Strategija cjeloživotnog preduzetničkog učenja napravljena je u saradnji sa radnom grupom, sačinjenom od predstavnika svih relevantnih partnera na nacionalnom nivou: Ministarstva zdravlja, rada i socijalnog staranja, Ministarstva prosvjete i nauke, Direkcije za razvoj malih i srednjih preduzeća, Zavoda za zapošljavanje, Zavoda za školstvo, Centra za stručno obrazovanje, Unije poslodavaca i Centra za razvoj nevladinih organizacija. Pripremljena je u skladu sa novom Nacionalnom strategijom za zapošljavanje i razvoj ljudskih resursa za period 2007-2011 i dokumentom za raspravu ''Razvoj ljudskih resursa – Crna Gora 2017. godine''


7. ZAKLJUČAK

Svaka nacionalna ekonomija i njen dugoročni razvoj zavisi gotovo isključivo od kvaliteta njenih ljudskih resursa. U tom slučaju, korišćenje tih resursa i ulaganje u njihov kvalitet predstavljaju primarni faktor razvoja. Upoređujući savremene trendove u preduzetničkom učenju sa stanjem u Crnoj Gori, može se zaključiti da postoje oblasti u kojima je ovaj segment učenja značajno razvijen, ali i da ima dosta prostora i potrebe za poboljšanjem.

U skladu sa analizom potreba za radnom snagom i razvojnom orijentacijom Crne Gore u narednom periodu, potrebno je organizovati osposobljavanje za zanimanja u turizmu, poljoprivredi, građevinarstvu, drvopreradi i za zanatska zanimanja.

Poslodavci prepoznaju ljudske resurse u relevantnim subjektima u mjeri ostvarenja ciljeva sopstvene poslovne politike. Oni će edukaciju doživjeti kao investiciju samo ukoliko im to donosi odgovarajući profit ili im pak smanjuje troškove. Stoga ih treba stimulisati mjerama fiskalne politike da ulažu u znanja i vještine svojih potencijalnih i postojećih zaposlenih:

Zaposleni postaju ambasadori svoje kompanije u lokalnoj zajednici;

Mogućnosti da i sami uče i daju doprinos učenju drugih;

Samouvjerena i fleksibilna radna snaga postiže visok nivo zadovoljstva klijenata, povećavajući produktivnost i profitabilnost;

Finansijski prihvatljiv način da se kreira nova kvalitetna radna snaga i zadrži postojeća.

U vezi sa tim je potrebno donijeti čitav spektar stimulativnih fiskalnih i drugih mjera, kao i instrumenata sa državnog i lokalnog nivoa kojim se stimuliše korporativna radno-socijalna odgovornost kako na makro, tako i na mikro nivou. Dividenda realizovana na ovaj način predstavlja prenos koji se višestruko vraća. Što prije izgubimo iluziju kratkoročnih ciljeva iz ove vrste obrazovanja to će efekti na mikro i makronivou biti veći. I to je najpreporučljivije činiti kroz javno-privatno i socijalno partnerstvo svih subjekata i učesnika.

LONG - TERM INVESTMENT IN PROFESSIONAL EDUCATION AND BUSINESS SKILLS

ABSTRACT

Modern tendencies of market economy development have shown that education and the creation of human resources are among the top priorities of global national strategies and policies of social, economic and technological progress. Developed societies thus necessarily are becoming societies that learn permanently. It is about such social organizations that are based on knowledge and where education and learning have the status of basic instruments of overall social development, solution to basic social problems and production of social, economic and technological changes. In societies that are learning, education is democratized, intended for and available to everyone, regardless of sex, age, race, nationality and religion. Reconstruction and transformation of the entire system of education, especially professional, are becoming imperative and precondition of overall socio-economic development of Montenegro. In that context, investment in education that is, in human capital, must get the features of investing. At the same time, education policy should not be treated solely as a policy of creating human capital, but as a part of an overall development policy of society.

Key words: professional education, human capital, business skills


LITERATURA

1. Akcioni plan sprovođenja Strategije razvoja stručnog obrazovanja u Crnoj Gori (2010-2011), Ministarstvo prosvjete i nauke, 2010;

2. David B. Audretsch (2002): Preduzetništvo: Istraživanje literature;

3. Katz R.L. (1974) Skills of an effective administrator, Harvard Business Review;

4. Maier N. (1965) Psychology in Industry, Houghton Mifflin Co., Boston;

5. Nacionalni akcioni plan zapošljavanja za period 2010-2011. godine, Ministarstvo rada i socijalnog staranja, 2009;

6. Nacionalna strategija zapošljavanja i razvoja ljudskih resursa za period 2007-2011. godine, Ministarstvo zdravlja, rada i socijalnog staranja, 2008;

7. Strategija cjeloživotnog preduzetničkog učenja, Projekat Cards 3, Reforma tržišta rada i razvoj radne snage, Direkcija za mala i srednja preduzeća, 2008;

8. Strategija inkluzivnog obrazovanja (2008), Ministarstvo prosvjete i nauke;

9. Strategija razvoja stručnog obrazovanja u Crnoj Gori, (2010-2014), Ministarstvo prosvjete i nauke, 2009;

10. Szilagui A.D. & Schweiger D.M. (1984) Matching managers to strategie, Academy of Management Review;

11. Časopis "Tržište rada" (avgust 2011.), br. 8, Zavod za zapošljavanje Crne Gore.

Intrenet izvori

1. Zavod za statistiku Crne Gore - MONSTAT: http://www.monstat.org/cg/;

2. Direkcija za razvoj malih i srednjih preduzeća: http://www.nasme.me;

3. Ministarstvo prosvjete i sporta Crne Gore: http://www.mpin.gov.me/ministarstvo;

4. Ministarstvo zdravljaCrne Gore: http://www.mzdravlja.gov.me/ministarstvo;

5. Ministarstvo rada i socijalnog staranja Crne Gore: http://www.minradiss.gov.me/ministarstvo;

6. Zavod za zapošljavanje Crne Gore:

7. Evropa – obrazovanje i obuka: http://ec.europa.eu/education/index_en.html;

8. Sajt Evropske komisije: http://ec.europa.eu/index_en.htm.


Fatos Ukaj1

Husnija Bibuljica2

MARKET REGULATION AND MARKETING OF ENTERPRISES AS DEVELOPMENT FACTORS OF SMES IN KOSOVO

ABSTRACT

We observed enterprises as economic organization for the purpose of profit. On the other side the marketers guide the customer’s satisfaction, firstly by bringing growth of the sales which obviously will bring good business results. We have to distinguish what the entrepreneurs that run the SMEs do, in order to reconcile these two approaches. Environment is influencing development of SMEs, furthermore we consider the Legal issues and Legislation as a main factor that will let SMEs satisfy customer needs and generate profits. We have conducted a field research, where we have used survey questionnaire as an instrument for data collection. Based on findings we came to conclusions and recommendations that will be useful for future treatment of SMEs, as a real force of a country economic development. All this should be based on the marketing concept requirements and appropriate legislation as a support and insurance for investments made.

Key words: SMEs, marketing, regulation, competition, management.

JEL: K2, L26, M3.

1. INTRODUCTION

In European economy and beyond, SMEs have played and still play an important role in economic development of their countries. In Kosovo, these enterprises have been treated with insufficient attention which was not comprehensive, so that is the reason for not achieving same or similar results in business of these enterprises, compared with achievements of SMEs of other countries in region and beyond. We have considered the advantages and opportunities of the SMEs, relying on existing regulation and implementation of the marketing concept as the initiator of their ongoing expansion and development in business. Seen as factor for Kosovo’s economic development, these are some of the issues that will be analyzed, drawing conclusions about what are the opportunities and advantages of these companies during their development, and the challenges that await them in business. Marketing concept is suitable for application in SME as a factor in their “step by step" development, but also as a preparation for the expansion of their business activities when they find strategic partners or powerful investors. Any review of the enterprise position in the market begins with an analysis of the actual company position in the market, and strategy development for re-positioning in the new circumstances created on the occasion of the entry of new firms in the market [Veseli.N 2009]. If the company identifies and is aware of the problems and barriers, then it has to clarify its own position and power in relation to the competition by finding the answer in concrete question "What to do in order to get there" [Porter.ME 2008]. It is noticed that in the life cycle of successful enterprises, there comes a time for expansion and innovations, this necessarily requires investment in terms of financial, technological and human

1Author is Associated Professor in Prishtina University, Economic Faculty, Prishtinë, Republic of Kosovo, (*e-

mail:[email protected]) 2 Author is Associated Professor in Peja University, Faculty of Business, Pejë, Republic of Kosovo, (*e-

mail:[email protected])


resources and increase of the management capabilities. To achieve the objective of the paper, reliable sources and the proven methods are used, such as field and desk research. Field research has been carried out in person, continuing with making evaluation and examination in order to reach reasonable conclusions about issue raised. The paper is structured in few parts starting from general observations and definition of the problem, approach to theoretical achievements, and analyses of SMEs in Kosovo, up to the conclusions on the issue.

2. A market regulation and business protection by positive Legislation in Kosovo, Facts and guides.

The Republic of Kosovo is located in the West Balkan, being surrounded by states of Serbia, Macedonia, Albania and Montenegro, it has approximately 11,000 km2, 1.800,000 habitants, and it is ranked in less developed countries in Europe with 2.700 euro GDP per capita(estimated). It got the access to the Central Europe Free Trade Area (CEFTA) in 2006, with imports of 2.5 billion euros, and exports of 312.5 million euros in 2011. It has labor force of 800.000 persons, and estimated unemployment rate is 45%. In the past, the country was involved in 19 year troubles and wars in former Yugoslavia (SFRY) that ended with the intervention of the international community. This is how Kosovo was placed under an international protectorate, in June 2006, pursuant to United Nations Security Council Resolution 1244, and was administered by United Nations Mission in Kosovo (UNMIK), while NATO-led peacekeeping force, KFOR, was charged with providing a secure environment. In order to fill the legislative gap created during the decade discrimination, UNMIK enacted laws in the form of executive decrees, commonly referred as “UNMIK Regulations”. UNMIK regulations were intended to complement, and govern the precedence of different legal instruments enacted in the past. Indeed, while the bulk of Kosovo legislation remained relevant, a number of laws which introduced discriminatory provisions against the Kosovo Albanian community were repealed. Consequently, UNMIK authorized the application of the provincial law as it was in effect before 22 March 1989 (before the abolishment of Kosovo‘s autonomy) except in cases where these legal instruments were discriminatory and were enacted prior to 22 March 1999. The applicable law in Kosovo stems from different sources with the following order of precedence: Laws passed by after the constitution came into force in June 2008; UNMIK Regulations (with supporting Assembly laws) passed between June 1999 and June 2008; Laws dated prior to 22 March 1989; Laws dated between 22 March 1989 and 10 June 1999 which are not discriminatory. According to Kosovo law, arbitration is a recognized instrument for the resolution of local and international disputes between physical persons and legal entities. Under the Regulation on Foreign Investments, companies under international ownership can always choose arbitration. UNCITRAL and ICC arbitration are the two recognized systems, although neither one maintains a permanent chamber in Kosovo. This operates through the American Chamber of Commerce and Kosovo Chamber of Commerce. For the sake of technical request and rule of conference given in the author guidelines, we will expel and list number of laws and regulations that create a legal base for secure and uninterrupted business operation and security of invested capital. We will not present our comments and suggestions for improvements. Corporate law in Kosovo is laid down in the Law on Business Or-ganizations; Law no. 02/L-123. The Law on Business Organizations specifies the types of business organization through which business activity may be conducted in Kosovo; Law no. 2003/4 of the Assembly of Kosovo on the liquidation and secondary legislation exists, setting out the rules for both liquidation and reorganization and the requirements of the liquidator, administrator and creditor committees; UNMIK Regulation no. 2006/28 on Foreign Investment, foreign investors are granted the same treatment as resident investors and do not require further license or approval; The Ministry of Trade and Industry of Kosovo has established the Investment Promotion Agency of Kosovo (IPAK), which is intended to provide a one-stop shop service to both local and foreign investors seeking


investment opportunities in Kosovo; The government of Kosovo has approved a package of taxes, most important taxes are: corporate income tax, personal income tax, value added tax, rent withholding tax, custom duties, excise tax, municipal tax (immovable property tax and business license fee), and quarrying and mining tax. Currently, Kosovo has established only one mandatory social charge in the form of pension contributions; the pension law 04/L-101 provides that both employees and employers should contribute to the individual savings pension system. Employees have to contribute 5% of their monthly wages to their pensions, which is matched by another 5% contribution contributed by their employer. In practice, employers withhold and pay for both elements. Customs are regulated by the Customs and Excise Code (Nr 03/L 109) and the Administrative Instruction of the Minister of Economy and Finance implementing this Code. The regulation on customs provides customs rate of 10 % for all goods imported into Kosovo; Employment relationships are governed by Kosovo Labor Law no. 03/l-212. Working hours ought not to exceed 12 hours; The Industrial Property Office was established and Patent rights are governed by the Patent Law No. 2004/49; The Law no. 02/L-54 on Trademarks was adopted; National Kosovo trademark law meets the European Union requirements; Laws on Environmental Protection and Environmental Impact Assessment are in force. An environmental impact assessment is required inter alia for projects in the following sectors: industry, mining, energy, traffic, tourism, agriculture, forestry, and water management; Furthermore, there is a Law on Air Protection no. 2004/30, a Waste law no. 027/L-30, and a Water Law (UNMIK Regulation no. 2004/41); There is also Law no. 03/L-129 on Economic Zones, that will be created for benefit of existing and new businesses, and promotion of economic development. Being aware of all steps that are performed in order to create conditions for development of business, we are optimistic about the grow of the number of SME-s and their success in all fields, but according to their representatives there is a lot institutions can do in supporting them and help them in sustainability of their activities. This help can be logistic, financial, help on easy access to associates over the world, etc. Eventually, a lot can be done if there is a good planed promotion of the possibilities for business and support that they can get, based on the policies and institutions in Kosovo that are dedicated to SMEs and their activities.

3. Development of SMEs, difficulties for expansion

The role of SMEs in vast number of cases in the vocabulary of politicians and economic experts is found as irreplaceable as far as the future of the economic growth is concerned. The issue is to be raised on how such SMEs were actually developed so far, without the govenrment safeguarding and assistance. The main goal of this paperwork is to address the issues that are related to the professional managerial process as an opportunity for SMEs growth in Kosovo. Marketing, with legal framework, informal economy, time to time restrictions on gaining access to foreign markets, infrastructure, electrical energy, has a number of issues that has to be addressed and eliminated one by one. There is unlimited number of definitions about SMEs and for economic growth, but the difference between SMEs and LEs (Large Enterprises) is in the number of the employees (Dawing and Brown 1992). Policies and development programs for SMEs in Kosovo were compiled in compliance with the recommendations of the European Charter for Small Enterprises in 2003 when Kosovo became a member of this Charter. The Agency for Support of SMEs is also a national coordinator of the European Charter for Small Enterprises in Kosovo.

4. Marketing as a factor for growth of enterprise

Use and practice of international experiences and possible international support in increasing the capacity of SMEs should be achieved by cooperating with Enterprises, Groups of interest (commercial chambers), and governmental institutions to find and attract possible international assistance, based on priority needs of SME sector. Certainly, previous experience should be a lesson what else could be


achieved in this direction. In order to have insight into the marketing concept, we have to list activities that comprised make “Marketing”, and these are: marketing environment, marketing research, consumer behavior, product policy, price policy, distribution and place, promotion policy, marketing planning, and marketing organization.

It is obvious to entrepreneurs that even when they start thinking and considering business ideas, they do and are involved in marketing activities such as market research. The question is whether they are aware of steps they make, which are described in explanations of marketing concept. Everything listed above and more is to be considered and analyzed by entrepreneurs in start of realization of their business ideas. One of the questions the management of SMEs has to face frequently is the question “What are the changes and expectations on the market?” In most cases these changes are to be considered such as changes in: legislation and environment, in demand and purchase force, technologic innovations in market, social aspects and political changes, changes in world economy, etc. [Gamble.J & Thompson.A.Jr 2010, Barney, J 1991]. When we analyzed the organizational structure of the SMEs we noticed that in 76% of the cases marketing department does not exist and any activities such as market research, sales promotion, and management of customers which are performed by their department manager. In most cases, it is the sales managers who run “marketing” activities. Director of Enterprise or Sales Managers are responsible for the growth and development of product groups / services, but since each of them has a large number of product (in case of retail) inevitably comes up that some products or customer groups are unfairly neglected. In order that all groups achieve the planned growth or at least closer to the planned objectives, it is necessary to create new work positions, as well as to increase the number of employees to deal with specific groups of customers or to necessary introduce key account management. Nowadays, it is not necessary to centralize the marketing activity to an individual or even a department, all the company’s staff should be directed to the market. This means that also the management style should be always oriented toward the market, planning, organizing and implementing the marketing strategies that bring benefits to the company. The company’s market can be local, national or international. This must be clear to the management, because it is not possible to act in the same manner in all markets, considering that companies are different and they have their own specifics. Considering the small number of employees in companies and the capacities of SMEs, the managers that want to apply the marketing, must create their own style of managing which is characterized by: customer orientation, future activities planning, construction of a system and the use of specific business methods. In case the company aims the consumer satisfaction, it must take into consideration that target groups are becoming smaller, and this shows that the quality must be the objective of the company, and increasing the consumer’s service to the maximum. Considering this, we are conscious that in most of the cases the owners, being managers at the same time, try to make all the decisions. In most of these cases they do not define clearly neither the company nor employee objectives, they do not organize trainings for the employees, the managing is performed by the owner or his chosen person which is in most of cases one good and qualified employee. In the case of SMEs this causes damages to the company because the company loses a specialized-employee, and in the most of cases a bad manager is obtained. In the case of SMEs in Kosovo, 70% of the actually managers are recruited from the company itself, and only 21% of them are chosen by the job advertisement and 9% of cases in other way, for example: attraction of the successful manager by other company. In general, it is important to highlight that most of managers of SMEs are about 30-45 years old, and according to gender representation only 15% managers are women in the SMEs in Kosovo. It has been observed that the relation owner – employee has a special importance, and the owner must have confidence in his employee, in order to see the employee as energetic, careful, enthusiastic, etc. This brings us to the conclusion that the employee is under the pressure to fulfill the owner’s expectations, and the failure in any owner’s expectation means even dismissal. The planning is an assumption for marketing successful


activities, as an active effort for the future, taking the right measures to adapt the plan according to the changes occurred. In the majority of SMEs, in 73% of cases they do not have marketing plan, neither short-term nor long-term. It is seen as an approximate planning based on the past period, so they do not have a detailed or continuous plan.

4.1 Marketing Mix elements – a challenge to SMEs

Companies’ marketing strategies must be in harmony with their possibilities and capacities, and this cannot be realized if the employees of the company do not implement it. The marketing implementation strategies in SMEs are in different levels, independently to which element of the marketing mix more importance is given. The most important part of a plan or activity of marketing in SMEs obviously must be the product, respectively the service that in theory is identified through product policy, followed by price policy, distribution policy and promotion policy. The company must know to manage its product as a product/service that ful-fills the consumer needs; by knowing the consumer needs, the company must develop new products. In case of selection of new products, in 53% of cases it is done based on attraction of brand for costumers, and in 36% selection was done based on other circumstances (financial, logistic conditions, etc). It is observed that the companies, in the context of product policies, are also paying attention to some other instruments of product policies such as: packaging, service, warranties, marks, etc. This is realized through the units/departments that care of the product respectively production, supplying and sale activities. Usually this activity is done by the Production Manager, and in other cases it can be nominated as a Brand Manager or otherwise.

Pricing policy in the companies is usually determined being based on the position of the product in the market, cost of supply plus the profit. There are cases where the company has a determined price by the producer and that price has a percentage as the intermediation profit. Other methods are also used in price formation: track the competitors, the season, expiry date etc. About 73% of the entrepreneurs who sale products to the intermediaries, retails or wholesale, determine a unique price for whole market and then do the escalation of the proportions that is given to the intermediates as a form of rebate. In only 30% of the cases “casa sconto” is used as discount for immediate payment. In local companies the price is not observed as an important element in the implementation of marketing activities. The foreign companies that collaborate with Kosovar SMEs usually push them for campaign with promotional price, as a support in the positioning in the market and enhancing the image to the consumer.

Distribution policy to the companies is concentrated in other marketing activities, with the aim that the products or services arrive to the consumers and satisfy their needs. If the commitment of SMEs toward the consumers is in long terms, then these companies pay more attention to the arrival of products and services to the customers in tome, in the right place and in the right quantity. The distribution policy, in fact, in Kosovo highly determines the image of the company, not only to the loyal consumers but also to the potential and possible consumers. In general the penetration till the distant consumer is the objective of the SMEs in 89% of the cases, regardless the percentage participation of any region or sale objects in the general sails of the company. It is observed that companies are first concentrated to the distribution as a process of offering the product closer to the consumer and second the companies use logistic or physical distribution from the company to the intermediaries or directly to the consumer. It is noted that 65% of companies use the intermediaries as a way of offering the product to the consumers, and the other part do this by themselves or throughout the distribution network. There are cases of both combinations. In distribution policy of SMEs it can be seen that they use different strategies of distribution from the intensive strategy. In 52% of cases there is not any classification of sailing points, intermediaries or things like this, any manner can be used in order to bring the product closer to the consumer. There are companies that use exclusive and selective strategy. In at least two cases the


approach to enter in a business of virtual distribution or sail through internet (e-commerce) has been noted. In general, the companies pay more attention to the distribution and for this reason in many cases, companies supported by sail power, try to achieve competitive priorities exactly in this activity field in marketing, with the combination of other elements too.

Promotion Policy – still to a part of entrepreneurs in SMEs prevail the conviction that by developing promotional activities such as publicity and advertisement, is developing marketing, and is limited to this in doing and implementing the concept of marketing. This is the reason for the lack of a professional expertise in marketing or limitation of financial resources to make an inclusive marketing plan. It is appropriate that SMEs, respectively their management be conscious of the importance of communication with consumers, respectively their buyers through the promotion forms. In 72% of the cases, the enterprise spent some money for different forms of promotion during a business year. It is observed that the communication in most of cases is unilateral, without any feedback from those who receive the message, and in 68% of cases, this communication use the massive communication as technical, and most of the publicities are done in mass media. The forms that are used for the promotion even for products or services and for the company’s promotion are the publicities. The publicity in 90% of cases is prepared and designed by the marketing agency or by media with the intervention and suggestions of companies’ manager. The publicity is used to inform the public about the charity actions of the company, donations or innovations as for example the opening a new point of sails, etc. The most prevalent form of the promotion is sales promotion as a combination with other activities of marketing. The sales promotion can be described as a marketing activity that aims to stimulate the purchases with the intermediation of company’s agents that are interested to promote directly to the consumer, the product’s profits and priorities toward the other products. The progress of sales in this process relates the company’s buyers, intermediaries and product consumer, in a way to grow the sails and circulation of the products from the products through the intermediaries to the consumers. In fact, this is made with the only aim to stimulate the product purchases from them. One of the effective manners of purchase promotion is the approach to the consumer, buyers or intermediaries through the direct marketing that has multiple benefits such as: sales growth, information in time, brand recognition and product exposition, loyalty stimulation, keeping the contacts with the partners etc. If we observe a typical SME in Kosovo we note that the purchase promotion of a company includes many types of promotional activities that in fact have the aim to stimulate immediate reaction of the market and consumer. The promotion sales instruments used are: Sales promotion costumer oriented; Sales promotion intermediaries oriented; Sales promotion staff oriented.

In this case the difficulty is the lack of a marketing department in companies, and the consequence of this is the slow flow of information, and this brings the necessity of building an effective system of information in the company that will make possible faster information flow to interested parties within the company. This stimulates definitely the need that marketing unit must be created within the company, which will eventually be in charge of market researches, gathering and producing statistics, public relations and company’s promotion, different manager support, and marketing activities. The marketing unit however must participate in planning, organizing and implementing the promotion activities of the company, that are made with the aim to increase the company’s sales, informing the consumer about the new products, finding new consumers or strengthening the relations with the existing consumers and this surely will bring positive results to the company. It must be highlighted, that in daily practice of using marketing activities in favor of business advancing, majority of companies use promotion methods and different elements such as product, price and distribution policies. These remain specific cases and occasionally inspired by the knowledge gained abroad or the inspiration of the people that are experienced entrepreneurs. This also requires other daily interventions because of the business growth.


5. Conclusions and recommendations

In this paper we aimed and tried to present the interconnection of legal regulation that will enable the SMEs to develop their own business using, among other things, marketing as an instrument that supports the business growth and get competitive advantages in market where they operate, sell or offer same or approximate products of services. Because of the freedom of access to the Kosovo market, the Kosovar SMEs in this phase, except the knowledge and experience in the local market, must have and gain knowledge about business trends in the world. This knowledge must be implemented in practice. The environment where the Kosovar SMEs operate is not favorable, in the same time it is not protected and supported in the national market and has difficulties selling the products in foreign markets. The marketing and its use in the world has advanced and there are big investments of the companies, but in the case of SMEs for the implementation of marketing activities, there are neither plans nor investment in human resources. Finally, there is a possibility for SMEs to use the marketing services of marketing agencies as an alternative of their own marketing department. In this paper we analyzed the existing legal regulation in Kosovo, and the marketing activities used by SMEs in their daily businesses. And from these we consider that:

Even there is a competition in local and national level, the SMEs must have their own strategy to exceed the business barriers;

Having considered the Kosovar market potential, and we assumed it to be a small market but in the same time very open for the imported products, there is a competition established even when these products are produced within the country;

The big offer of products should bring discounts, but this is not happening, the consumers requirement is to improve the quality of the products toward the world prices;

The Kosovar SMEs in the most of cases have similar or substitute products and services like the imported products and services, thus in the “war” against the strong competitors the company must “fight” to increase the quality of products and services, the brand and company’s image.

In the framework of dealing with the local and foreign competition it is up to the company to make innovations, increasing the types of products offered, to attract the local consumers to admire the product and the company brand.

It remains to the institutions and other agencies to find the manner and support the promotion of SMEs that are not oriented only to the national market but also to the international one.

It remains that in the future in order to follow the development of SMEs we should learn from mistakes and from successes of different successful companies. Therefore the preconditions are created and the local companies can use the good practices and take as advantage some of the factors, for example the qualified human power, the infrastructures in improvement and advancement, the access in integration processes of EU, to make possible the production, distribution and competition power of SMEs within the country and abroad.


KONTROLA TRŽIŠTA I MARKETING PREDUZEĆA KAO RAZVOJNI FAKTORI MALIH I SREDNJIH PREDUZEĆA NA KOSOVU

SAŽETAK

U radu smo posmatrali preduzeća kao ekonomske organizacije čija je osnovna svrha zarada. Na drugoj strani su trgovci koji se vode zadovoljstvom kupaca, najprije porastom prodaje koji očigledno donosi dobre rezultate poslovanja. Moramo da razlikujemo šta rukovodioci malih i srednjih preduzeća rade kako bismo pomirili ova dva pristupa. Okolina utječe na razvoj malih i srednjih preduzeća, štaviše mi smatramo da su pravna pitanja i zakonski propisi glavni faktori koji će omogućiti malim i srednjim preduzećima da zadovolje potrebe kupaca i da ostvare profit. Mi smo sproveli terenska istraživanja, gdje smo koristili anketni upitnik kao instrument za prikupljanje podataka. Na osnovu rezultata, došli smo do zaključaka i preporuka koje će biti korisne u tretiranju malih i srednjih preduzeća u budućnosti, kao stvarni izvor snage ekonomskog razvoja države. Sve ovo se treba zasnivati na zahtjevima marketinškog koncepta i odgovarajućim zakonskim propisima kao podrška za sigurna ulaganja.

Ključne riječi: Mala i srednja preduzeća, marketing, kontrola, konkurentnost, menadžment

JEL: K2, L26, M3.

REFERENCES

1. Nexhbi Veseli, Principles of Marketing, 2nd edition, Alma Shkup, Maqedoni, 6/2009,

2. John Gamble and Jr. Arthur Thompson; Essential of strategic Management: The quest of Competitive Advantages, McGraw-Hill/Irwin, 2010.

3. [3] Porter Michael E., On Competition, Updated and Expanded Edition, Harvard Business School, Free Press.2008.

4. Ukaj,Fatos., 2010. Marketing Concept as a tool for Development of Tourism in Kosovo, Journal of Environmental Management and Tourism (JEMT), Volume 1 Issue1, ASERS, 2010, 57-62

5. Ukaj Fatos , “The role of the Management in Kosovo SMEs, The help they need to overcome the Economic Crisis”, “Journal of Advanced Research in Management” JARM; Volume I Issue 2(2) Winter 2010. ISSN 2068-7532.p 139-144.

6. Kosovo Government, Statistical Office of Kosovo,www.ks-gov.net/ESK 10.10.2012/

7. Ministry of Trade and Industry of Kosovo, www.mti-ks.org/12.10.2012

8. http://www.smallbusinessdays.com/images/uploads/28.09.2012_Access_to_finance.pdf/


Elena Bundaleska1

Makedonka Dimitrova2

THE BUSINESS CASE FOR CORPORATE SOCIAL RESPONSIBILITY IN EDUCATION

ABSTRACT

In the dynamic global marketplace, understanding the fundamental connections between business, the environment, and society has become essential. The roles and responsibilities of business, as a global force, are becoming more complex, and concepts related to societal responsibility and sustainability are gaining recognition as essential elements in business management.

Increasing complexity requires new approaches. Companies need integrative management tools that help incorporate environmental, social, and governance concerns into their strategic thinking and daily operations. They require talented and ethical leaders to do so.

That is why companies need the help of the academia. By being involved in the education of current and future managers, academic institutions most directly act as drivers of business behavior. They help shape the attitudes and behavior of business leaders. Through different means, academic institutions have the potential to generate a wave of positive change, thereby helping to ensure a world where both businesses and societies can flourish.

However, there is much more that can be done by the academic institutions. This Paper will try to identify and evaluate the actions, methods, means that may be employed by the academic institutions to support and promote social responsibility. The Paper will discuss the Global Compact Principles of Responsible Management Education, as well as other relevant principles or recommendations, and possibly suggest new directions and aspects of improvement.

Due to the fact that businesses by definition are profit driven, considering the academic institutions merely from a business perspective, the Paper will also touch upon the question: Do academic institutions have the business case for being socially responsible?

Key words: Corporate social responsibility, responsible education, academic institutions

1. What is Corporate Social Responsibility

'Looking to the future, we see that one of the things the crisis of 2008 has shown us is that, we are pushing the natural resources to the limit, and that at any time we want to continue growing worldwide, we are going to experience new crises with natural resources' (Alcaraz & Thiruvattal, 2010).

Another much dreaded consequence of the crisis is that unemployment remains high in many countries, and many workers remain trapped in low-paid jobs, with little social protection.

Having said the above it is becoming more and more clear to everyone that the 'long-term viability and success of businesses will depend on its capacity to manage environmental, social and governance

1 PhD, Assistant Professor, University American College Skopje 2 PhD c., Assistant Professor


concerns, and to create sustainable values through innovation and new business models adapted to the changing global environment' (UNPRME 2008).

This is why, though since its beginnings, corporate social responsibility has experienced a certain increase of popularity, it is still important to continue writing about it, thus reminding people and businesses, time and time again, of its existence and importance, and maybe also take it to new levels and challenges.

It is well known that corporate social responsibility3 (hereinafter: CSR) encourages positive impact through activities related to protection of the environment, preservation of natural resources, protection of consumers, employees, communities and other stakeholders’ rights, and fight against corruption.

More specifically, it urges businesses to support and respect the protection of internationally proclaimed human rights, to make sure that they are not complicit in human rights abuses, to uphold the freedom of workers association, to eliminate all forms of forced and compulsory labour, including child labour, and to eliminate discrimination in respect of employment and occupation. It also stimulates businesses to support a precautionary approach to environmental challenges, to undertake initiatives to promote greater environmental responsibility, and development and diffusion of environmentally friendly technologies. Lastly, it prompts businesses to work against corruption in all its forms, including extortion and bribery.4

2. The Global Compact Principles of Responsible Management Education

The continued wave of corporate scandals illustrates that governments alone are not able to achieve a sustainable world. 'The roles and responsibilities of the businesses, as a global force, are becoming more urgent and complex' (UN Global Compact 2007), and again, their efforts related to societal responsibility and sustainability, if isolated, will not stand a chance. Methodical, joint effort of many constituencies is necessary in order to make a difference. All this is a well known fact, even more, it has been reaffirmed throughout the years. What’s relatively new is the inclusion, or better said, turning the attention to “new” constituencies, such as the academia.

The world started realizing that 'any meaningful and lasting change in the conduct of the businesses toward societal responsibility and sustainability must involve the institutions that most directly act as drivers of business behavior, such as academia.' It started recognizing that 'academic institutions have the potential to generate a wave of positive change, thereby helping to ensure a world where both businesses and societies can flourish' (UN Global Compact 2007).

In 2000 the United Nations launched the Global Compact Initiative, as a leadership platform for development, implementation, and disclosure of responsible corporate policies and practices (UN Global Compact). Inspired by the principles of the Initiative and the potential of what can be accomplished, the United Nations broadened its scope by 'trying to formulate some principles to reform and change gradually the business education toward sustainability' (Alcaraz & Thiruvattal, 2010). This is how the Principles for Responsible Management Education were born. The six Principles for

3 An interesting definition of corporate social responsibility is also offered by the so-called Brundtland Report:

'Sustainable development is development that meets the needs of the present without compromising the ability of future generations to meet their own needs' (United Nations 1987).

4 This paragraph states briefly the ten Principles of the Global Compact. More information about the Principles can be found at: http://www.unglobalcompact.org/AboutTheGC/TheTenPrinciples/index.html


Responsible Management Education aim to noticeably impact the learning and educational practices that take place in business schools, and are:

To develop the capabilities of students to be future generators of sustainable value for business and society at large and to work for an inclusive and sustainable global economy;

To incorporate into academic activities and curricula the values of global social responsibility as portrayed in international initiatives such as the United Nations Global Compact;

To create educational frameworks, materials, processes and environments that enable effective learning experiences for responsible leadership;

To engage in conceptual and empirical research that advances understanding about the role, dynamics, and impact of corporations in the creation of sustainable social, environmental, and economic value;

To interact with managers of business corporations to extend knowledge of their challenges in meeting social and environmental responsibilities and to explore jointly effective approaches to meet these challenges;

To facilitate and support dialog and debate among educators, business, government, consumers, media, civil society organizations, and other interested groups and stakeholders on critical issues related to global social responsibility and sustainability.

3. Specifics of Academic Institutions

Throughout the years academic institutions have been and will continue to be sanctuaries of many individuals, which gives them great potential and a never-ending audience to pass on their experience, best practices, to generate knowledge and share influence.

One of the reasons why academic institutions are to be regarded as special is because not only that they can contribute in the long-term environmental, human and social values creation the same ways other businesses do, but because they have been blessed with having the abilities to do much more than the others. They have the means and the opportunity to influence the future. 'Through business education, research, management development programs, training, and other pervasive, but less tangible, activities, such as the spread and advocacy of new values and ideas, academic institutions help shape the attitudes and behaviour of future business leaders' (UN Global Compact 2007).

Accordingly, academic institutions are unique not only because they serve as an example of the values and attitudes they convey to the students, but because they simultaneously:

Form or at least influence opinions, values and ideas,

Have not only the opportunities, but also the means to do research,

Have the means to address changing needs, including the impact on society their programs, services, and operations make,

Flourish from challenges,

Should not be driven primarily and exclusively by profit5.

5 Even though, according to Blumenstyk (2000) 'in the last years, the growth of for-profit educational providers

has been one of the most watched trends in higher education.'


Taking into consideration the above specifics of the academic institutions it is obvious that they have been out of sight for far too long and it is time for them to take the lead in dealing with the critical issues related to global social responsibility and sustainability.

4. How Can Academic Institutions be Socially Responsible

The Renewed EU Strategy 2011-14 for Corporate Social Responsibility has devoted half page (page 12, item 4.6) on education, under the title Further integrating CSR into education, training and research. The Document stresses two main dimensions of the academic institutions in the support of CSR, the design of education curricula and research.

Academic institutions can be of much more help than that. Most of them today already have in place 'processes to integrate social, environmental, ethical, human rights and stakeholder concerns into their operations and core strategy, in collaboration with their stakeholders' (European Commission 2011). This is a sound starting point, and apart from continuously improving these processes, academic institutions should work on the other opportunities, available only to them, just because of the nature of their business.

First and foremost, it is very important to stress, that in order to do anything in the area of CSR, businesses, including academic institutions, should try to change the existing culture of ad hock CSR activities, with planned, organized, methodical approach and clearly defined priorities. 'To maximise the creation of shared values, businesses are encouraged to adopt a long-term, strategic approach to CSR, and to explore the opportunities for developing innovative products, services and business models that contribute to societal wellbeing and lead to higher quality and more productive jobs' (European Commission 2011).

The six Principles for Responsible Management Education will again be stated below, in order to discuss the recommendations as to what should be done to support each of the principles or to provide examples of best practices. The recommendations and examples will be provided without much introduction, under the assumption that the readers have basic knowledge of the topic.

Principle 1 - To develop the capabilities of students to be future generators of sustainable values for business and society at large and to work for an inclusive and sustainable global economy.

Principle 2 - To incorporate into academic activities and curricula the values of global social responsibility as portrayed in international initiatives such as the United Nations Global Compact.

Principle 3 - To create educational frameworks, materials, processes and environments that enable effective learning experiences for responsible leadership.

Things that can (or should) be done:

1) “Responsible” Design of Curricula: In the design of the curricula, courses such as Business Applications of Social Responsibility, Leadership Challenges: Exercises in Moral Courage, Responsible Business Solutions for the Developing World, Topics in Sustainable Business (Leeds’ Center for Education on Social Responsibility), or other courses that challenge students to evaluate business behaviour along environmental, social, and ethical dimensions should be included, both on graduate and postgraduate levels. Moreover, such courses should not only be available to the business students, but to law, politics, languages and even design students. A good example of such initiative is the curricula in the Kolding School of Design, Denmark, where 'design responsibility and sustainability are included in three courses, in order to create awareness of the criteria for design, the effects of design and perhaps most importantly of the designer’s ability to influence the design process from an idea to an end product'


(Leerberg, Riisberg & Boutrup, 2010). Moreover, in the paper discussing Kolding School of Design approach, the authors conclude that 'ideally, responsibility and sustainability would be an integrated part of all courses in the design curriculum, not just in few selected ones, and will be taught at all levels of studying' (Leerberg, Riisberg & Boutrup, 2010), as oppose to being offered only to upper level studies.

Additionally, postgraduate studies specialized in corporate social responsibility, where students from different fields of study will be able to jointly partake and learn, should be designed.

2) Corporate Social Responsibility Centers: CSR or similar centers should be established within the schools and universities in order initiate and support cooperation among affected parties, oversee the inclusion of long-term sustainability values in class discussions in all the areas of education, organize activities, joint projects, do research, publish, write case studies, etc. The establishment and operation of the Center for Education on Social Responsibility at the Leeds School of Business, University of Colorado may serve as an example of a substantial infusion of values and social responsibility throughout all years of a public business school program.

3) Raising awareness and understanding: Variety of events, such as seminars, workshops, trainings, conferences, brochures and exhibitions should be organized in order to raise and reinforce the overall understanding of CSR. Inviting high-level executives to present ethical dilemmas they have faced in running the businesses, and simultaneously asking the students to recommend resolutions to the dilemmas, may prove to be effective. .

Other initiatives, where the students will be provided an opportunity to develop proactive business strategies to impact pending issues, such as global poverty (Center for Education on Social Responsibility), or to jointly work on projects and apply for funding of those projects, should also be organized.. Annual conferences on topics related to CSR should become tradition.

4) Valuing Student Effort: Practices of giving awards or certificates to student projects and activities related to CSR may also prove effective in enabling effective learning experiences and developing student capabilities.

Principle 4 - To engage in conceptual and empirical research that advances understanding about the role, dynamics, and impact of corporations in the creation of sustainable social, environmental and economic value.

Things that can (or should) be done:

1) Student Research: Academic institutions should not only stimulate their faculty to do research, but also involve the students in the research. Individual or group research activities will enable the students to broaden their views and acquire practical experience.

It will be more effective if the research topics are oriented more towards helping the practice, rather than enhancing the theory. The topics may range from 'identifying current vulnerabilities and predicting future pitfalls in business practices, developing crisis prevention processes or crisis handling scenarios, making the business case for social responsibility by evaluating all the costs and benefits, to identifying and managing positive and negative impacts of business activities on society' (Harvard Business School).

2) Responsible Conduct of Research: 'Recent studies suggest that rates of questionable research practices and scientific misconduct are both high and considerably underreported. In part, this may be due to the fact that some ethical norms (e.g., authorship assignment) are far from clear and researchers are unsure how to respond to perceived misconduct' (DuBois & Dueker, 2009). There are some initiatives, such as


the one of the Saint Louis University and U.S. Office of Research Integrity6 to develop a consensus on the overarching goals and teaching content of responsible conduct of research and provide recommendations. However, it should not end there. More initiatives of similar focus should be instigated, with their recommendations being implemented, not conveniently overlooked.

3) Stakeholder Dialogue: Roundtables and other events with stakeholders should be organized in order to discuss pending issues where conceptual or empirical research is needed.

4) Other initiatives, such as applying for or providing grants on CSR topics, conducting surveys, self assessments and analysis are also available.

Principle 5 - To interact with managers of businesses to extend knowledge of the challenges they face in meeting social and environmental responsibilities and to explore jointly effective approaches to meeting these challenges.

Principle 6 - To facilitate and support dialogue and debate among educators, business, government, consumers, media, civil society organizations and other interested groups and stakeholders on critical issues related to global social responsibility and sustainability.

A share number of partnerships for the purpose of advocacy, developing norms and standards, and sharing and contributing resources and expertise have been developed during the past decade. What needs to be done is to increase their efficiency and effectiveness. Namely:

1) Approaching Partnerships and Membership in Business and Professional Associations: Partnerships and initiatives such as Global Alliance for Improved Nutrition, Access to Basic Services for All, Moving the World, and many others are always in need of additional support. Academia should be more proactive in offering its services to such and similar partnerships, in order to work on the challenges they face and find suitable solutions. On the other hand, membership in business and professional associations, such as Chambers of Commerce, CSR Committees, etc., offer the possibilities to open dialogue, exchange ideas and capacity, disseminate knowledge and influence, and initiate new partnerships.

2) Review of the Curricula by the Business Community and Involvement in Teaching (through guest lectures, internship opportunities, etc.): Linking academia with business practices adds significant value to the educational process. The focus on designing programs that are responsive to the changing needs of today’s complex business environment and the exposure of the students to the “real life experience”, help create responsible workforce, equipped with not only traditional skills, but also soft skills, related to interpersonal relations, support of diversity and deep understanding and appreciation of the environment, human and social values.

3) Design of “Responsible” Executive Education Curricula: For the practicing executives, as part of their continuing education process, courses should be designed to educate them, or refresh their knowledge on the social, human and environmental impact their day to day activities and decisions have, now and in the future.

Some executives are already aware of this. However, the ones that are not aware or simply choose to overlook the importance of the topic, need to be inspired. Efforts should be made to convince them that there can be an efficient alignment of business strategies and corporate social responsibility, creating competitive advantages for the business they run.

6 See more about this initiative in the Newsletter published by the US Office of Research Integrity, at

http://ori.hhs.gov/documents/newsletters/vol17_no3.pdf


4) Integrated Reporting: Integrating social responsibility metrics into general performance management systems can help prove the business case behind being socially responsible and give policymakers and companies added impetus to increase transparency around environmental, social, and governance performance (Blanding, 2011).

'The trend of integrated sustainability reporting picked up steam as consumers, investors, and civil society in general increasingly demonstrated that they value the social responsibility of businesses. Another major boost for the concept came after several countries began requiring that companies report their metrics on environmental footprint, worker safety, and similar issues in a systematic, uniform way' (Blanding, 2011).

What academic institutions can do in this area is first and foremost start integrating CSR or sustainability reports into their financial reports. Next, through publications, trainings, debates and other events, they can draw attention to the issue and potentially initiate necessary legal changes in the respective countries where they operate.7

There is much more that can be said about providing responsible education, and this paper does not tend to be all inclusive. As CSR is 'much more about “listening” as it is about “talking”' (Eccles & Serafeim, 2011), this paper is intended to give ideas and initial guidelines and let academic institutions develop from there.

5. Do Academic Institutions have the Business Case for being Socially Responsible

Being socially responsible means a 'significant change in corporate behavior, since it requires a more holistic view regarding financial, natural and human resource allocation decisions, and the interdependencies between them' (Eccles & Serafeim, 2011).

Ordinarily, academic institutions should voluntarily be committed to engaging in a continuous process of incorporating into their activities and scope of influence the values of global social responsibility. However, even if they should not be driven primarily and exclusively by profit, the profit dimension of being socially responsible can not be overlooked. Academic institutions teach business. Hence, they should practice what they teach. Consequently, the question: Is there a business case for the academic institutions for being socially responsible deserves attention.

Social responsibility commands 'longer-term view, since improved financial performance from better use of natural and human resources usually isn't reflected in the next quarter's earnings' (Eccles & Serafeim, 2011).

However, the research has shown a business case for businesses to take CSR seriously. 'Investors are starting to show signs that corporate performance in social and environmental areas is almost as important to the public as performance in financial areas' (Hurst, 2004). The Dow Jones Sustainability Indexes, tracking the financial performance of the leading sustainability-driven companies worldwide and the Bloomberg Professional Environmental, Social, and Governance Data Service are just few examples of this.

Sound business judgment can be shown even with simple, almost effortless socially responsible actions, such as replacing paper communication with electronic communication. This is considered socially responsible since it saves natural resources, but it is certainly profit “responsible” as well, since it

7 'Countries such as South Africa and France, recently expanded their mandatory reporting laws to require that

companies report their financial and environmental, social & governance performance in a single integrated annual report' (Blanding, 2011).


decreases the costs institutions have. This is especially true for academic institutions which typically deal with a lot of paperwork. Furthermore, organizing events may include spending money at the moment, but if it helps academic institutions improve their reputation and image, thus attract new students, the benefits are obvious.

A more complex and time consuming examples can also show business case. Developing and implementing carbon action plans, or building environment friendly campuses definitely involves efforts and finances. However, apart from being socially responsible in the way that they save energy and natural resources, eco-friendly campuses are definitely profit justified, since they save on the long run and on different costs, such as electricity, heating, cooling, etc.

There are many more compelling arguments for responsible business practices, such as reputation management, risk management, employee satisfaction, access to capital, etc., however the fact remains that if people and businesses do not have the capacity to understand and care about the long term impact each of them has on the environment, people and society, it all goes to nothing. The Earth and the Mankind are in desperate need of socially awaken enthusiasm.

PLAN POSLOVANJA ZA DRUŠTVENU ODGOVORNOST PREDUZEĆA U OBRAZOVANJU

SAŽETAK

Razumijevanje temeljnih veza između poslovanja, okoliša i društva postalo je ključno na dinamičnom globalnom tržištu. Uloge i odgovornosti poslovanja, kao globalne sile, postaju sve složenije, a pojmovi vezani za društvenu odgovornost i održivost smatraju se bitnim elementima u poslovnom menadžmentu.

Složenije situacije zahtijevaju nove pristupe. Preduzećima treba integrativni menadžment koji će uključiti ekološke, socijalne i interese upravljanja u svoj strateški način razmišljanja i svakodnevne aktivnosti. Takvim preduzećima treba talentovano i moralno rukovodstvo kako bi to ispunili.

To je razlog zašto preduzeća trebaju pomoć akademske zajednice. Time što su uključene u obrazovanje sadašnjih i budućih menadžera, akademske institucije predstavljaju pokretače poslovnog ponašanja. One pomažu da se oblikuju stavovi i ponašanje rukovodstva. Kroz različite načine, akademske institucije imaju mogućnost da stvore val pozitivnih promjena, u cilju stvaranja svijeta u kojem se i posao i društvo mogu razvijati.

Međutim, akademske institucije mogu mnogo više učiniti. Ovaj rad će pokušati da prepozna i procijeni mjere i načine koje akademske institucije mogu poduzeti kako bi podržale i promovisale društvenu odgovornost. Rad će razmotriti globalne kompaktne principe obrazovanja odgovornog menadžmenta, kao i druge relevantne principe i preporuke, a predložit će i nove smjerove i aspekte poboljšanja.

S obzirom na činjenicu da preduzeća po definiciji zavise od profita, posmatrajući akademske institucije samo iz poslovne perspektive, rad će se također dotaći pitanja: Da li akademske institucije imaju biznis plan za društvenu odgovornost?”

Ključne riječi: društvena odgovornost preduzeća, odgovorno obrazovanje, akademske institucije


BIBLIOGRAPHY

1. Alcaraz, J.M., & E. Thiruvattal (2010). 'An Interview With Manuel Escudero: The United Nations' Principles for Responsible Management Education: A Global Call for Sustainability.' Academy Of Management Learning & Education 9(3): 542-550. Business Source Complete, EBSCOhost. Available at http://web.ebscohost.com/ehost/pdfviewer/pdfviewer?sid=6b22eacc-eff0-4a94-a044-115f038be0eb%40sessionmgr112&vid=5&hid=113 [16 November 2011].

2. Blanding, M. (2011). 'Corporate Sustainability Reporting: It's Effective.' Harvard Business School Working Knowledge, May 23, 2011. Available at http://hbswk.hbs.edu/pdf/item/6701.pdf [10 November 2011].

3. Blumenstyk, G. (2000). How for-profit institutions chase community college students. Chronicle of Higher Education. December 8, 2000.

4. Center for Education on Social Responsibility. About Us. Available at http://leeds.colorado.edu/cesr#about [15 October 2011].

5. DuBois, J.M. & J.M. Dueker (2009). 'Teaching and Assessing the Responsible Conduct of Research: A Delphi Consensus Panel Report.' Journal of Research Administration 40(1): 49-70. Business Source Complete, EBSCOhost. [10 November 2011].

6. Eccles, R.G. & G. Serafeim (2011). 'Leading and Lagging Countries in Contributing to a Sustainable Society.' Harvard Business School Working Knowledge, May 23, 2011. Available at http://hbswk.hbs.edu/pdf/item/6716.pdf [10 November 2011].

7. European Commission (2011). A renewed EU strategy 2011-14 for Corporate Social Responsibility. Communication from the Commission to the European Parliament, the Council, the European Economic and Social Committee and the Committee of the Regions, 25 October 2011. Brussels: Commission of the European Union. Available at http://ec.europa.eu/enterprise/newsroom/cf/_getdocument.cfm?doc_id=7010 [20 October 2011].

8. Harvard Business School. Executive Education Course: Corporate Social Responsibility Strategies to Create Business and Social Value. Available at http://www.exed.hbs.edu/programs/csr/Pages/curriculum.aspx [1 November 2011].

9. Hurst, N.E. (2004). 'Corporate Ethics, Governance and Social Responsibility: Comparing European Business Practices to those in the United States.' Santa Clara University. Available at http://www.scu.edu/ethics/publications/submitted/hurst/comparitive_study.pdf [10 October 2011].

10. Leerberg, M., V. Riisberg & J. Boutrup (2010). 'Design responsibility and sustainable design as reflective practice: an educational challenge.' Sustainable Development 18(5): 306-317. Business Source Complete, EBSCOhost. Available at http://web.ebscohost.com/ehost/pdfviewer/pdfviewer?sid=6b22eacc-eff0-4a94-a044-115f038be0eb%40sessionmgr112&vid=7&hid=10 [25 October 2011].

11. United Nations (1987). Our Common Future, Chapter 2: Towards Sustainable Development. Our Common Future: Report of the World Commission on Environment and Development. United Nations Document A/42/427 ('The Brundtland Report'). Available at http://www.un-documents.net/ocf-02.htm [16 November 2011].

12. United Nations Global Compact (2007). The Principles for Responsible Management Education (2007). New York City: United Nations Global Compact. Available at http://www.unprme.org/resource-docs/PRME.pdf [10 November 2011].


13. United Nations Global Compact. About the UN Global Compact. Available at http://www.globalcompactfoundation.org/about-ungc.php [5 November 2011]. 14. UNPRME. (2008). Outcome Statement of the 1st Global Forum for Responsible Management Education (2008). New York City: December 5-6, 2008.


Zenaida Šabotić1

Vehapi Semir2

Hilmija Redžić3

NACIONALNI INOVACIONI SISTEM – KONCEPT UNAPREĐENJA KONKURENTNOSTI

SAŽETAK

Nacionalna orijentacija na inovativnost se od strane ekonomista predstavlja kao ključ uspeha za pojedine zemlje (Singapur, Južna Koreja, Finska itd). Izgradnja sistema inovativnosti na nivou nacije podrazumeva konstantnu kooperaciju između vlade, naučne elite i celokupnog društva. Ovaj složeni proces zahteva konstantne reforme na nivou celog društva kako bi društvo izgradilo sistem čija je odrednica inovativnost. Kada kao ekonomisti čitamo o ovome, to izgleda vrlo primamljivo i vrlo lepo za deskripciju u ekonomskim udžbenicima. Međutim, kada se analizira celokupan proces „izgradnje“ nacionalnog inovativnog sistema, onda dolazimo do sasvim novih saznanja o uslovima koji su za to potrebni. U ovom radu istražujemo da li zemlje u razvoju, poput naših zemalja regiona, mogu izgraditi nacionalne inovativne sisteme? Za svrhu analize koristićemo metode statistike i metode ekonomskih nauka.

Ključne riječi: inovativnost, konkurentnost, inoviranje, inovativna nacija

1. Okviri nacionalnog inovacionog sistema

Inovacioni sistem se formira pod uticajem mnoštva faktora različitih za svaku posmatranu zemlju, uključujući veličinu, raspoloživost prirodnim i humanim resursima, osobenosti istorijskog razvoja instituta države i oblike preduzetničke delatnosti. Ovi faktori predstavljaju determinante brzine evolucije inovacione aktivnosti. Osim toga, svaki nacionalni inovacioni sistem se karakteriše određenom strukturom i nivoom uređenosti koji predviđaju dovoljnu stabilnost intitucionalne uzajamne povezanosti (pri tome u svakoj zemlji se slaže nacionalna konfiguracija institucionalnih elemenata). Predstavnici teorije nacionalnih inovacionih sistema smatraju da istraživanje i razvoj u laboratorijama predstavljaju samo formalni odraz i nesavršen sintetički pokazatelj kompleksnog međudejstva procesa na nacionalnom nivou. Tu se podrazumevaju uticaji obrazovnih ustanova, interaktivnog učenja između proizvođača i potrošača, akumulacije znanja, adaptiranja na uvezene tehnologije, uloge države u sferama relevantnim za inovacije. Svi navedeni uticaji predstavljaju okvir koji determiniše inovacioni kapacitet privrede.

1 Asistent na Univerzitetu u Novom Pazaru, Student doktorskih akademskih studija na Ekonomskom fakultetu u

Nišu 2 Asistent na Univerzitetu u Novom Pazaru, Student doktorskih akademskih studija na Ekonomskom fakultetu u

Nišu, e-mail: [email protected] 3 Student doktorskih akademskih studija na Ekonomskom fakultetu u Nišu, Stipendista Ministarstva za nauku i

tehnološki razvoj Republike Srbije, rad je realizovan u okviru projekta 179066 koji finansira Ministarstvo prosvete i nauke Republike Srbije, e – mail: [email protected]


Nacionalni inovacioni sistem privrede označava mrežu javnih i privatnih institucija čije aktivnosti i interakcije determinišu nastanak, uvoz, transformaciju i širenje novih tehnologija. [Freeman, 1987; str.4.] Nacionalni inovacioni sistem predstavlja ukupnost uzajamnih veza i odnosa organizacija koje se bave proizvodnjom i difuzijom naučnih znanja i tehnologija u nacionalnim granicama.

Najjednostavniji model nacionalnog inovacionog sistema opisuje uzajamnu povezanost elemenata nacionalnog inovacionog sistema, privatnog sektora, čija se uloga ogleda u korišćenju tehnologija pribavljenih na osnovu sopstvenih istraživanja, i tržišnog osvajanja inovacija, države i njene uloge u podršci proizvodnji fundamentalnih znanja i kompleksa tehnologije strategijskog karaktera, a takođe u stvaranju infrastrukture i povoljnih institucionalnih uslova za realizaciju inovacione delatnosti privatnih kompanija. U okviru tog modela formiraju se nacionalne specifičnosti inovacionih sistema, veća ili manja uloga države i privatnog sektora u realizaciji pojedinih zadataka, odnosno različita uloga krupnog i malog biznisa, odnos fundamentalnih i primenjenih istraživanja itd.

Uporedna analiza inovacionih procesa usko je povezana sa ekonomskim kontekstom i njihovim rezultatima na primeru raznih zemalja, najavljuje principijelne razlike u modelima nacionalnih inovacionih sistema. Tako su od 1980.-1990. god. novoindustrijalizovane zemlje Jugoistočne Azije (Južna Koreja, Tajvan, Singapur, Honkong) demonstrirale dinamičan rast zasnovan na razvoju nauke, obrazovanja i razvoju raznih privrednih grana. Ove zemlje odlikovale su:

povoljna investiciona klima,

visok intenzitet razvoja nauke i inovacija,

izvozno orijentisana privreda u kojoj dominiraju tehnološki složene proizvodne grane,

zastupljenost različitih oblika tehničkog obrazovanja.

Privatne kompanije realizuju naučna istraživanja u cilju komercijalnog iskorišćavanja novih tehnoloških mogućnosti. Kompanija, koja ima snažan naučnoistraživački tim, može da prati konkurente u preobražaju rezultata naučnih istraživanja i razvoja i na taj način je u objektivnoj mogućnosti da stvori osnove dugoročne konkurentne sposobnosti. Savremeni naučni timovi korporacija bave se kako primenjenim tako i fundamentalnim istraživanjima (ili održavaju tesne kontakte sa nosiocima fundamentalnog znanja) i iskorišćavaju patente i licence za zaštitu prava intelektualne svojine. Uspešni preduzetnik ili kompanija treba da umeju da objedine tehnološke i tržišne mogućnosti, jer samo integracija ovih potencijala, koji se oslanjaju na integraciju dva toka informacija, obezbeđuje uspeh inovacija.

Vodeće mesto korporacija u nacionalnim inovacionim sistemima razvijenih zemalja određuju dva principijelna momenta: veličina raspoloživih resursa i dobijenih rezultata i ekonomska odgovornost za stvaranje i realizaciju naučno-tehnoloških dostignuća. Univerziteti, kao ni državne laboratorije, ne mogu da se uporede sa korporativnom naukom po obimu potrošnje i brojnosti naučnih kadrova, broju patenata i tehnoloških inovacija u obliku proizvoda, procesa i usluga. Univerzitetska nauka može da se takmiči sa korporativnom samo u širini prostora fundamentalnih istraživanja, ali mnoge vodeće korporacije su lideri i u toj oblasti, sudeći po broju nobelovih nagrada koje su dobili istraživači iz laboratorija takvih kompanija kao što su IBM, ATT i druge. Deo potrošnje u oblasti istraživanja i razvoja korporacija, u opštem obimu nacionalnog istraživanja i razvoja, u većini razvijenih zemalja prelazi 65%, a u srednje razvijenim zemljama OECD-a približno 70%. Specifična težina korporativnog patentiranja, u opštem broju patenata izrađenih u razvijenim zemljama, dostiže 75-80%.


2. Razvoj nacionalnog inovacionog sistema - primeri u visoko razvijenim zemljama

U prvoj polovini XX veka, korporativno istraživanje i razvoj u SAD i evropskim zemljama nalazili su se pod uticajem čisto tržišnih faktora. Državno ućešće u podršci naučne delatnosti, u tom periodu, svodilo se na finansiranje programa istraživanja na univerzitetima. Za vreme drugog svetskog rata i posle, uticaj države na celu inovacionu sferu naglo je povećan. Kompanije privatnog sektora produkovale su veliki broj naučnih radova na račun državnih sredstava. To je dovelo do političkih prioriteta razvoja, širenja uzajamne veze korporativne nauke sa drugim sektorima, kao i do komplikovanja tipologije naučnih ustanova. U drugoj polovini osamdesetih godina, a naročito devedesetih godina prošloga veka, državni uticaj počinje da slabi, i istovremeno se pojačava dejstvo faktora globalnog tržišta.

Najznačajnije izmene u nacionalnim strukturama finansiranja, korporativnog istraživanja i razvoja u poslednjih deset godina odnose se na rast naučnih istraživanja u drugim granama pored prerađivačke industrije, naročito u sferi usluga, smanjenje ili stabilizovanje državnih porudžbina istraživačko-razvojnom sektoru korporacija, vidljivo povećanje udela inostranog finansiranja istraživanja i razvoja. U srednje razvijenim zemljama OECD-a, udeo je, krajem devedesetih godina, iznosio 10%. Taj proces je teritorijalno neravnomeran i zato su nacionalne razlike veoma postojane i bitne. Stožeri tog procesa su bili Japan sa svega 0,3% udela inostranog finansiranja u istraživanje i razvoj i Velika Britanija, gde je ono, u to vreme učestvovalo sa skoro 15%. Usavršavanje savremenih tehnologija zahtevalo je od kompanija uporedno investiranje krupnih resursa u fundamentalne projekte, koji po opredeljenju nisu predviđeni za sticanje komercijalne koristi. Stručnjaci smatraju da se značajan deo fundamentalnih istraživanja u kompanijama provodi u cilju obezbeđenja nivoa ekspertiza, potrebnih za ocene spoljašnje naučne informacije, stvaranja sopstvenog potencijala koga je moguće zamenjivati sa drugim kompanijama.

Deo kompanija privatnog sektora u opštem obimu potrošnje u zemljama na provođenju fundamentalnih istraživanja iznosi u SAD-u više od 20%, a u evropskim zemljama nekoliko procenata manje. U Japanu, u korporacijama se realizuje više od trećine fundamentalnih istraživanja, u Južnoj Koreji oko polovine.

Globalizacija inovacione sfere ogleda se, ne samo u rastućem delu stranog finansiranja naučnih istraživanja u većini razvijenih industrijskih zemalja, nego i u stvaranju sve većeg broja istraživačkih timova transnacionalnih korporacija u regionima koji imaju dobre uslove za razvoj takvih delatnosti. Formiranjem globalne inovacione sfere na bazi istraživačkih mreža, koje obuhvataju ceo svet, završavaju se procesi radne i trgovinsko-finansijske globalizacije, ali, pri tome, svojstveni su mu sopstveni uzroci i logika razvoja. Kao rezultat stvaranja globalnih naučnih mreža menjaju se ne samo sadržaj i prioriteti istraživanja, nego i sama priroda korporacija, čime dolazi do obnavljanja stila i metoda upravljanja, i stvaranja osnovne korporativne kulture.

Spajanje nacionalne i globalne naučno-tehničke strategije ubrzava tržišne pozicije lidera svetske ekonomije početkom XXI veka. U savremenoj konkurentskoj borbi odlučujuća uloga pripada inovacionom faktoru. Transnacionalne korporacije, lideri procesa globalizacije, izvode na prostorima svojih zemalja značajan obim inovacione delatnosti, ali njene osnove, kao i ranije, ostaju nacionalne.

Kao najvažniji impuls evolucije nacionalnih inovacionih sistema u drugoj polovini XX veka javilo se bitno širenje mreže državnih laboratorija i instituta, povećanje dela budžetskog finansiranja i pomeranje regulacionih funkcija države u sferi nauke. Težnja države ka njenom teritorijalnom razvoju, u toku nekoliko decenija, obezbedila je veliki efekat: ojačale su njene pozicije u naučno-tehničkoj sferi, izmenili su se tradicionalni mehanizmi uzajamnih potrebnih sektora nacionalnih inovacionih sistema, povećala se uloga nauke u društveno-ekonomskom razvoju.

Glavni finansijski instrument naučno-tehničke politike jesu sredstva državnog budžeta. U razvijenim zemljama država uzima za sebe od jedne petine do polovine nacionalnih naučnih rashoda. Deo


potrošnje za istraživanje i razvoj u opštoj sumi državnih rashoda nije veliki, ali u poslednjih 20 godina je stabilan. On iznosi 6-7% u SAD, 4-5% u Francuskoj, Nemačkoj, Velikoj Britaniji, Italiji, 3-3,5% u Japanu.

Najveći napredak u strukturi nacionalnih prioriteta naučnih istraživanja je nagli rast obima istraživanja u oblasti zdravstva. Posebno je to karakteristično za SAD, gde odlazi 18% državnog budžeta (ovaj iznos je manji u odnosu na izdvajanje za odbranu, ali bitno prestiže potrošnju na kosmos i energetiku). U drugim razvijenim zemljama državna podrška istraživanju u oblasti zdravstvene zaštite takođe se brzo povećava i dostiže 10% naučnog budžeta u Velikoj Britaniji, Italiji, Kanadi.

Opredeljenje i izjednačavanje prioriteta naučno-tehničkog razvoja i dobijanje rešenja o finansiranju krupnih državnih programa čvrsto su “ugrađeni” u politički, zakonodavni i budžetski proces razvijenih zemalja. Razvijeni mehanizmi koordinacija različitih interesa predstavljaju učešće uticajnih političkih snaga i najznačajnijih učesnika inovacionog procesa. Tom predstavniku ministarstva i nadleštva koje finansira istraživanje i razvoj, velikih korporacija, privatnih sitnih kompanija, a takođe i lidera naučnog društva.

Jedna od najvažnijih funkcija države u razvijenim zemljama je stvaranje povoljnih uslova za razvoj inovacione delatnosti privatnog sektora. U cilju realizacije date funkcije koriste se raznovrsne mere ekonomske i budžetske politike:

uključivanje troškova za istraživanje i razvoj privatnog sektora u cenu koštanja proizvoda,

otpisivanje značajnog dela opreme koja služi istraživanju i razvoju po stopama ubrzane amortizacije,

primena sistema poreskih olakšica, usmerenih na kontinuirano učešće značajnih istraživačko-razvojnih rashoda velikih korporacija, kao i uključivanje sitnog i srednjeg biznisa u inovacionu delatnost u sferi novih tehnologija,

olakšavajuće kreditiranje naučno-tehničkih obrada i finansiranje velikih projekata, stvaranje institucionalnih uslova za nesmetano finansiranje tehnoloških promena,

besplatno davanje ili ustupanje na upotrebu, pod olakšavajućim uslovima, državne imovine ili zemlje za stvaranje inovacionih preduzeća (najpre u sferi obrazovanja ili sitnog i srednjeg biznisa), a takođe i naučne infrastrukture u regionima.

Navedene mere provode se u svim, bez izuzetaka, razvijenim i novoindustrijalizovanim zemljama i dopunjavaju se delovanjem centralnih i regionalnih vlasti u oblasti antimonopolskog regulisanja tamošnje politike i očuvanja prava intelektualne svojine u interesima stimulisanja inovacione aktivnosti. U većini razvijenih zemalja, proces formiranja i rasta državnog segmenta nacionalnih inovacionih sistema je završen. Na ovakav zaključak upućuje znak prisutnog smanjenja stvarnog državnog učešća u finansiranju nauke i inovacione delatnosti, i ustanovljenju nove strukture prioriteta budžetskog finansiranja. Jednako relativno sniženje obima finansiranja odbrambenih, kosmičkih i energetskih istraživanja iz državnog budžeta ne označava, u perspektivi, odlazak države iz inovacione sfere. Uloga državne naučne politike u izboru i podršci velikih prioritetnih pravaca razvoja nauke i tehnike povećaće se prema složenosti samih zadataka, sve većeg preplitanja ekonomskih, društvenih i političkih ciljeva tehološkog razvoja, kao i indirektnog državnog regulisanja u stvaranju povoljnih uslova za preduzetništvo u naučno-tehničkoj sferi i učvršćivanju svih karika nacionalnih inovacionih sistema. Pojačava se partnerstvo države i privatnog sektora u realizaciji državnih programa, što dozvoljava široko korišćenje tržišnih mehanizama finansiranja i upravljanja u oblasti istraživanja i razvoja.


Teorijsko jezgro koncepta nacionalnog inovacionog sistema predstavlja nesumnjivo Šumpetrovo učenje o značaju inovacija i preduzetništva u generisanju ekonomskog rasta. Šumpeter je uveo preduzetnika na velika vrata u ekonomsku nauku, označivši ga ključnim akterom na ekonomskoj pozornici. Šumpeter smatra da je centralni sadržaj preduzetničke aktivnosti kreiranje i difuzija inovacija, jer se struktura ličnosti preduzetnika ne miri sa svetom rutine, uhodane tehnologije i „nepromenjenih institucionalnih odrednica” Preduzetnici inoviraju, tj. oni uvode “nove kombinacije” u proces proizvodnje. Pod novim kombinacijama Šumpeter podrazumeva uvođenje novog proizvoda ili dolaženja do novog kvaliteta postojećeg proizvoda, uvođenje novih metoda proizvodnje, otvaranje novih tržišta, provođenje nove organizacije i tome slično. [ Schumpeter, 1961.]

3. Nacionalni inovacioni sistem i konkurentnost

Kategorija međunarodne konkurentnosti je kompleksna i multidimenzionalna i to onemogućava njeno precizno i sveobuhvatno definisanje. Međunarodna konkurentnost se sagledava na mikro i makronivou, pri čemu je naglasak na uticaju strukturnih faktora na makronivou. U strukturne faktore spadaju: ekonomski, socijalni, politički, naučni, tehnološki i industrijski. Takođe, rezultati brojnih istraživanja potvrđuju smanjenje značaja cene i povećanje doprinosa većeg broja necenovnih faktora, kao što su kvalitet, dizajn, pouzdanost i brzina isporuka, preformanse proizvoda i postprodajne usluge. Pokazalo se da tehnologija predstavlja veoma značajan faktor koji pruža mogućnost poboljšanja međunarodne konkurentnosti.

U svakodnevnoj upotrebi se često kategorija inovacija i tehnološka inovacija izjednačavaju. Kategorija inovacija je mnogo šira i obuhvata kategoriju tehnoloških inovacija. Ako uzmemo za primer japanske proizvođače, može se reći da su oni znatno poboljšali svoje proizvodne performanse i snizili troškove proizvodnje kontinuiranim inovacijama proizvodnog procesa. Veliki broj faktora utiče na inovacije. To su faktori kako tehnološke tako i tržišne prirode. Da bi privredni subjekti bili zainteresovani da inoviraju, potrebno je uvesti mehanizme zaštite inovacija na nacionalnom i međunarodnom nivou. Patenti su jedan od mehanizama zaštite inovacija.

Jedan od uslova kreiranja inovacija je istraživačko-razvojni rad. Ulaganje u istraživanje i razvoj predstavlja jedan od osnovnih faktora poboljšanja međunarodne konkurentnosti. U cilju stvaranja uspešne inovacije potrebno je obavljanje niza aktivnosti, od fundamentalnih, preko primenjenih, do razvojnih istraživanja. Značajan je doprinos ulaganja u istraživanje i razvoj na nivou firme, sektora ili privrede u celini, kao i poboljšanje ekonomskih rezultata. Osnovne karakteristike istraživačko-razvojne aktivnosti su neizvesnost, dugotrajnost i uvek prisutan rizik.

U poslednjih četrdesetak godina objavljeni su rezultati velikog broja empirijskih istraživanja uticaja inovacija na međunarodnu konkurentnost. Obuhvaćen je veliki broj zemalja u dužem vremenskom periodu.

Na osnovu rezultata napred spomenutih empirijskih istraživanja i brojnih primera iz prakse može se doneti zaključak da, u savremenim uslovima, inovacije i inovacione aktivnosti imaju ključnu ulogu u kreiranju, održavanju i poboljšanju međunarodne konkurentnosti na mikro i makronivou, kao i da bez koordinisanog angažovanja privrednih subjekata i državnih organa i institucija u oblasti inovacione aktivnosti nije moguće zadržati, a kamoli poboljšati međunarodnu konkurentnost u dugom roku. Ukratko, rezultati brojnih istraživanja, od kojih su samo neki spomenuti u ovom radu, potvrđuju osnovnu hipotezu o uticaju inovacija na međunarodnu konkurentnost preduzeća na globalnom tržištu, a posredno, razume se, i na konkurentnost pojedinih nacionalnih ekonomija na svetskom tržištu. Ovo prvenstveno zbog elementarne činjenice da se u konkurentsku borbu, na globalnom tržištu, upuštaju preduzeća, a ne nacionalne ekonomije. Pri tom, od prvorazrednog značaja je činjenica da pod kompleksom inovacija


treba razumeti ne samo nova rešenja, koja su materijalno ovaploćena u novim sredstvima za proizvodnju, već i nove nematarijalne sadržaje, koji svoj izražajni oblik ispoljavaju u novim formama i metodama organizacije poslovanja, odnosno u novim oblicima menadžmenta.

4. Uloga države u kreiranju nacionalnog inovacionog sistema

Kada je u pitanju politika, država i dalje ima ključnu ulogu u predviđanju i davanju međunarodnih i regionalnih standarda poslovanja i u stvaranju kohezije između domaćih snaga. Takvi standardi postaju pravni standardi u mnogim oblastima kao što su životna sredina, bezbednost i ljudska prava u industriji i drugim poslovnim aktivnostima.

Slika 1. rasvetljava ulogu koju država može imati u inovacionom procesu. Linije pokazuju odnos preduzeća sa kupcima, faktorima proizvodnje (rad, kapital, potrošni maerijal), prateći i podržavajući industrije (npr. dobavljači tehnologije, inputa) sa drugim institucijama koje olakšavaju strategijsku orijentaciju i inovacione mogućnosti.

Kao investitor istraživačko-razvojnih projekata i glavni kupac, država stvara mogućnosti za strategijsko usmeravanje sredstava ka kritičnim industrijskim granama i obeshrabrenim preduzetnicima. Na primer, 1995. godine Vlada SAD-a je usvojila budžet za R&D, troškove od 71,4 milijarde dolara. Većina ovih sredstava je otišla industrijskim, univerzitetskim, neprofitnim i drugim istraživačkim laboratorijama i državnim centrima za istraživanje i razvoj. Takođe, postoje posredni načini finansiranja R&D kao što su poreske olakšice, subvencije, kreditne garancije, izvozni krediti i razni oblici zaštite. Kao glavni kupac, država će takođe smanjiti neizvesnost i stvoriti povoljan cash flow preduzećima plaćanjem viših (monopolističkih) cena za novije modele.

Putem obrazovanja, informisanja, organa upravljanja i drugih društvenih aktera država može nametnuti određeno viđenje inovacija i novih tehnologija. Kroz međuzavisnost između države i društva može da se stvori povoljna tehnološka kultura i da se spreči mogući sukob između vodećih i tradicionalnih sektora, ekonomskih i društvenih interesa, kao i sukob između tradicije i novih trendova.

Uređenje konkurencijskih odnosa je još jedna kritična oblast za razvoj tj. ekspanziju kapitalističkog sistema. Država, ograničavanjem monopolista, može unaprediti sistem i zaštititi inovacije i celokupno društvo od mogućih zloupotreba kompanija. Skup složenih načina pomoću kojih država može nametnuti preduzećima određen način ponašanja i upravljati njihovim ekonomskim i društvenim odnosima je sledeći:

finansiranje istaraživačko-razvojnih projekata,

javne nabavke,

obrazovanje i drugi društveni uticaji,

uređenje konkurencije,

zakonske regulative za zaštitu životne sredine,

razvoj infrastrukture,

makroekonomski faktori,

informacioni sistemi i centri odlučivanja, i

politička stabilnost.


Slika 1. Uloga države u inovacionom procesu

Izvor: Trott, P. (2002) Innovation Management and New Product Development, Prentice Hall, str. 36.

5. Uloga regionalizma u kreiranju inovacionog sistema

Budući da regionalne karakteristike igraju značajnu ulogu u inovacionom procesu, cilj države i društva je povezan sa uspehom upravo na regionalnom nivou. Naime, neke države su obezbedile obimnu podršku i novčanu pomoć za podsticanje industrijskih inovacija, kao što je slučaj u Japanu. Druge zemlje su usmerene na stvaranje pozitivnih efekata u privredi, ostavljajući da tržište ostvari najefikasniju alokaciju resursa sa što manje mogućim intervencijama, što je slučaj sa SAD.

U slučaju većine intervenističkih država, podsticaj je bio obezbeđivan ili kao direktna podrška (subvencija, provizija) ili u obliku preuzimanja koordinacione i upravljačke funkcije u inovacionim projektima od strane države. U ovom slučaju napori države su usmereni ka kreiranju kohezije i komplementarnosti u privredi, radi realizacije zajedničkog cilja, što podrazumeva uzajamnu korist za sve poslovne partnere. Dobar primer navedenog je uloga koju je imala japanska vlada u udruživanju univerziteta, vladinih organizacija (prvenstveno MITI) i poslovnih preduzeća radi istraživanja na razvoju elektronske industrije koja je imala jaku finansijsku podršku.

Zemlje Zapadnog Balkana suočavaju se sa zajedničkim problemima u oblasti obrazovanja naročito visokog obrazovanja. Procenjuje se da je oko polovine populacije u ovom regionu bez bilo kakve

Obrazovanje i drugi društveni faktori

Finansiranje istraživanja i razvoja

Javne nabavke

Informacioni centri

Makroekonomski faktori

Životna sredina i njena zaštita

Infrastruktura

Uređenje konkurencije FAKTORI PROIZVODNJE

Institucionalno uređenje Inovativno preduzeće Kupci

Prateće i podržavajuće Industrije


akademske kvalifikacije, sa nezavršenom ili završenom osnovnom školom. Oko 38% stnovništva ima srednju školu, a oko 10% ima više, visoko i postuniverzitetsko obrazovanje [Kordić, 2010:120].

Opšti pregled trendova koji je UNESCO predstavio kao svoj izveštaj na svetskoj konferenciji o visokom obrazovanju 2009. godine, pokazuje da su lokalne prilike u Srbiji tipične za siromašne zemlje u razvoju [Mujičić, 2011:28]:

Nizak procenat visokoobrazovanih u ukupnoj populaciji

Nedovoljno investiranje u visoko obrazovanje

Opadanje kvaliteta nastave i nastavnika

Rast privatnog sektora u visokom obrazovanju

„u trci za zaradom i prestižom“, zanemarivanje činjenice da je visoko obrazovanje javno dobro – budući da predstavlja „ključ blagostanja modernog društva“

Kada je u pitanju izdvajanje za obrazovanje, kao i istraživanje i razvoj, sve zemlje Zapadnog Balkana su i dalje daleko od preporuka koje daju UNESCO i Evropska unija. Ako se uzme u razmatranje da od stanovništva starijeg od 15 godina prema školskoj spremi i pismenosti u Srbiji ima samo 6,5% visoko obrazovanih, jasno je da se na sadašnjem nivou ulaganja u visoko obrazovanje taj broj neće brzo povećati. Pri tome, Hrvatska koja ima niži nivo ulaganja u obrazovanje ima čak 12% visokoobrazovanih u ukupnoj radnoj snazi. Poređenje navedenih podataka za Srbiju sa Hrvatskom i nije toliko poražavajuće koliko to da je u EU u proseku oko 20%, a u SAD-u preko 30% visoko obrazovanog stanovništva. Može se zaključiti da je za Srbiju, kao i sve zemlje Zapadnog Balkana, veliki izazov približiti se proseku.

Tabela 1. Udeo % BDP za visoko obrazovanje i istraživanje i razvoj

Zemlja Visoko obrazovanje Istraživanje i razvoj Albanija n.a. n.a. Hrvatska 0.72% 0.32%

Crna Gora 1.10% 0.30% Srbija 0.90% 0.32%

Slovenija 1.26% n.a.

Izvor: Vuksanović i ostali (2009),“Financing Higher Education in South/Eastern Europe: Albania, Croatia, Montenegro, Serbia, Slovenia“

Centar za obrazovne politike (COP) navodi da čak i ako bi Srbija u skorijoj budućnosti dostigla preporučeni nivo javnih ulaganja u obrazovanje od 6% BDP (preporuka UNESCO) i 3% (zahtev EU), ostaje pitanje raspodele tih sredstava, tj. u kojoj meri se sredstva za obrazovanje i nauku posmatraju kao investicija u dugoročni održivi razvoj društva i ekonomije zasnovane na znanju, a u kojoj meri samo kao rashod. U svakom slučaju, društvo zasnovano na znanju i ekonomija zasnovana na znanju konkurentna u okviru EU i šire, čemu bi Srbija trebalo da teži, ne mogu se razviti ukoliko nisu poznati ekonomski aspekti proizvodnje i diseminacije tog znanja [www.cep.edu.rs/].

Prema Svetskom ekonomskom forumu (SEF; The World Economic Forum), najkonkurentnije ekonomije na svetu su Švajcarska, SAD, Singapur, Švedska, Danska, Finska, Nemačka, Japan, Kanada, Norveška [www.weforum.org/]. Interesantno je da su ovo i zemlje koje imaju visok nivo ulaganja kako u visoko obrazovanje, tako i u istraživanje i razvoj.


6. ZAKLJUČAK

Društvena sposobnost da se kreira i eksploatiše znanje je ključni faktor za napredak i rast. Društvo zasnovano na znanju nudi konkurentnost istraživanja, obrazovnu infrastrukturu, inovativnu podršku i proizvodnju institucija kao i visoko kvalitetnu informacionu i komunikacionu tehnologiju.

Sve zemlje Zapadnog Balkana, kao najdiversifikovanijeg regiona u Evropi, moraju ozbiljno prihvatiti činjenicu da je ulaganje u I&R jedini način da se stvori održiva i konkurentna privreda. U tom cilju potrebno je povećati nivo izdvajanja za I&R, fokusirati se na ključne naučne oblasti i stimulisati istraživačko partnerstvo, kako između javnog i privatnog sektora, tako i sa inostranim partnerima i stejkholderima. Pored toga Zapadni Balkan je teritorija koja zahteva ozbiljan rad na reformi visokog obrazovanja u duhu evrointegracijskih procesa.

NATIONAL INNOVATIVE SYSTEM - CONCEPT OF IMPROVING THE COMPETITIVENESS

ABSTRACT

National orientation on innovation is according to economists a key to success of certain countries (Singapore, South Korea, Finland, etc.). Development of innovation system at the level of nation involves constant cooperation between the government, the scientific elite and the whole society. This complex process requires constant reforms at the level of the whole society in order to build a system where the main determinant would be innovation. When we as economists read about this, it looks very tempting and very nice for description in the economic textbooks. However, when analyzing the whole process of "building" a national innovation system, then we come across completely new information about the conditions that are required for that. In this paper, we enquire whether the developing countries, such as countries in the region, can build a national innovation systems. For that purpose we will use statistic methods and methods of economics.

Key words: innovation, competence, innovative nation

LITERATURA

1. Centar za obrazovne politike, dostupno dana 12.10.2010. na sajtu: http://www.cep.edu.rs/?q=node/41

2. Freeman, G. Soete, L. (1997) The Economics of Industrial Innovation, Cambridge, MIT Press.

3. Furman, J. Porter, M. Stern, S. (2002) The Determinants of National Innovative Capacitety, Research Policy, 32, Elsevier

4. Jovetić, S. Stanišić, N. (2009) Ulaganje u razvoj ljudskog kapitala kao osnovna determinanta savremenog privrednog razvoja: empirijska studija na primeru evropskih zemalja, Ekonomske teme, br. 9. Niš

5. Kordić, Lj. (2010), Education in Economic Development of Western Balkans – Analysis of Strategic Approaches, Poslovna izvrsnost Zagreb, Vol. 4, no. 1, str. 113-134

6. Mujičić, V. (2011), “Promene u visokom obrazovanju: pet jednostavnih pitanja koja se sama nameću“. U: V. Matejić, ur. Tehnologija, kultura i razvoj: zbornik radova sa XIV naučnog skupa međunarodnog značaja “Tehnologija, kultura i razvoj“, 01-03/09/2010, Tivat, Beograd,


Udruženje “Tehnologija i društvo“ & Institut Mihajlo Pupin“ – Centar za istraživanje nauke i tehnologije, str. 26-35.

7. Schumpeter, J. The Theory of Economic Development, A Galaxy Book, New York, 1961.

8. Trott, P. (2002) Innovation Management and New Product Development, Prentice Hall

9. Vuksanović, M., Babin, M., Ivošević, V., Lažetić, P., Miklavič, K. (2009), “Financing Higher Education in South/Eastern Europe: Albania, Croatia, Montenegro, Serbia, Slovenia“, Centar za obrazovne politike, dostupno na sajtu: http://www.cep.edu.rs/eng/files/FinancingHE.pdf


Vladan Ivanović1

Hilmija Redžić2

Hazbija Kalač3

STRATEGIJOM REGIONALNE KOOPERACIJE KA UNAPREĐENJU KONKURETNOSTI ZEMLJE

SAŽETAK

Politika regionalizacije u modernim državama je postala legitimnim načinom za prevazilaženje problema ekonomske nejednakosti. S obzirom na to da je ovaj problem veoma izražen u zemljama u razvoju, njihove vlade su se često odlučivale da implementiraju ovakvu politiku ne bi li ostvarile bar minimum ekonomske jednakosti. Posebno su interesantni primjeri formalne regionalizacije koja se implementira u pojedinim zemljama iz regiona Zapadnog Balkana. Interesantnim ih ne čini to što su ovom politikom regionalizacije ostvareni dobri rezultati, već to što se ova politika provodi na jednostavan i formalan način bez ekonomske opravdanosti. Da ovaj problem bude vidljiv najviše doprinosi trenutna ekonomska situacija u našem regionu. Odsustvo jedinstvene ili kompatibilne regionalne antikrizne politike dovodi do dodatnih teškoća u prevazilaženju posljedica ekonomske krize. Jedinstvena regionalna anitikrizna politka je mnogim zemljama pomogla da minimiziraju negativne efekte ekonomske krize. Region EU se još uvijek suočava sa ekonomskim problemima pojedinih zemalja, posebno u monetarnoj sferi. Međutim, kriza nije mimoišla i realni sektor, to je posebno izraženo u regionu Zapadnog Balkana. Ovo područje nije lišeno ekonomske krize ni u prvoj deceniji dvadeset i prvog vijeka. Zadnju deceniju dvadesetog vijeka obilježila je politička i ekonomska kriza. Očekivalo se da će novi vijek i njegova prva decenija obilježiti ekonomski prosperitet regiona, međutim, to se nije desilo. Razlog tome nije samo posljednja globalna ekonomska kriza, već razloge treba tražiti u nekoordinisanoj i neadekvatnoj regionalnoj ekonomskoj politici, kako onoj prije talasa globalne ekonomske krize, tako i za vrijeme ekonomske krize. U ovom radu istražujemo ključne neefikasnosti procesa regionalizacije na primjeru EU i Zapadnog Balkana.

Ključne riječi: regionalizacija, regionalna politika, ekonomska jednakost

JEL: D04, F59

1. Evolucija regionalizma

Regionalizam kao pravac djelovanja u globalnoj ekonomskoj politici doživio je značajne promjene u godinama koje su iza nas. Posmatrajući regionalizam sa tog vremenskog aspekta, dodajući mu još neke atribute, možemo razlikovati stari i novi regionalizam.

Principiјеlnо, rеgiоnаlizаm је tеоriја kоја smаtrа dа vеćinu nаdlеžnоsti i srеdstаvа trеbа lоcirаti nа rеgiоnаlni nivо. Tај nivо је bliži grаđаnimа nеgо nаciоnаlnа držаvа i odražava istоriјskо i drugо

1 Asistent na Ekonomskom fakultetu u Kragujevcu 2 Student doktorskih akademskih studija na Ekonomskom fakultetu u Nišu, stipendista Ministarstva za nauku i

tehnološki razvoj Republike Srbije, rad je realizovan u okviru projekta 179066 koji finansira Ministarstvo prosvete i nauke Republike Srbije, e – mail: [email protected]

3 Diplomirani ekonomista, urednik časopisa: Revija „Sandžak“


grupisаnjе ljudi. Rеgiоnalisti ukаzuјu dа је s vrеmеnоm dоšlо dо izmijеnjеnih оkоlnоsti kоје su dоvеlе i dо prоmjеnе kаrаktеrа rеgiоnаlizmа, što se može vidjeti iz tabele 1. (Prokopijević, M., 2009., str. 481)

Tаbеlа 1. Stаri i nоvi rеgiоnаlizаm

Stаri rеgiоnаlizаm Nоvi rеgiоnаlizаm - nаstао u kоntеkstu bipоlаrnоg svijеtа, hlаdnоg rаtа- zаvisаn оd pоkrićа supеrsilа, - еkоnоmski prоtеkciоnistički, - sеktоrski spеcifičаn, - bеz pоsеbnоg izаzоvа zа sаvrеmеnе držаvе.

- nаstао u multipоlаrnој glоbаlnоsti, - pоkrеću gа nаciоnаlnе držаvе, nе spоljnе silе, - еkоnоmski оtvоrеn, - multifunkciоnаlаn, - diо trаnsfоrmаciје suvеrеnоsti.

Regionalna politika nije imala status politika strategijskog značaja u Evropi šestorice. Tokom šezdesetih godina prethodnog vijeka Italija je bila јеdinа zеmljа kоја је iskazivala zаintеrеsоvаnost dа rеgiоnаlnа pоlitikа dоbiје trеtmаn strаtеgiјskе pоlitikе u оkviru Еvrоpskе еkоnоmskе zајеdnicе. Ovo је i razumljivo kаdа sе imа u vidu postojanje vrlo ispoljenih regionalnih nejednakosti između njenog razvijenog sjevernog dijela i nerazvijenog južnog dijela u to vrijeme. Zајеdničkа pоlitikа rеgiоnаlnog rаzvоја pоkrеnutа је tek nа sаmitu u Pаrizu 1974. gоdinе.

Mnоgоbrојni aspekti rеgiоnаlnog rаzvојa dоbiјајu nа znаčајu nаstаnkоm Еvrоpskе uniје i оdlukоm dа јеdаn оd ključnih ciljеvа Zајеdnicе budе kоnvеrgеnciја, оdnоsnо uјеdnаčаvаnjе živоtnоg stаndаrdа nа cijеlоm еvrоpskоm kоntinеntu. Može se slobodno konstatovati da je rеgiоnalna tematika u okviru EU tokom prethodnih dvadesetak godina dоživjela veliku afirmaciju. Pоrеd glоbаlnih fаktоrа kојi su dеtеrminisаli јаčаnjе rеgiоnа, njеgove mnogobrojne funkcije u „novoj ekonomiji“ je аfirmisala i sama Uniја. Rеgiоn dоbiја znаčајno nоvе ulоgе. U nоviје vrijеmе, što je posebno važno u kontekstu naslova ovog rada, region se naglašeno bаvi privrednim rаzvојеm kao nајznаčајniјim makroekonomskim ciljem. „Јоš јеdnа nоvinа kоја kаrаktеrišе rеgiоnе јеstе njihоv mеđunаrоdni kаpаcitеt, оdnоsnо mоgućnоst dа učеstvuјu u mеđunаrоdnim instituciјаmа, mоgućnоst dа sаrаđuјu sа drugim držаvаmа ili rеgiоnimа bеz uplitаnjа cеntrаlnе vlаsti.“ ( Stančetić, V., 2009., str. 62 - 63)

Biti regionalno konkurentan i na takav način poboljšavati sopstvenu konkurentnost na globalnom tržištu pokazalo se veoma efikasnim na primjeru regiona Južne Azije. Regionalnom kooperacijom je moguće poboljšati kako mikro tako i makro konkurentnost. Ovo su, naravno, teorijske tvrdnje. Da li je takvo nešto moguće provesti u praksi u zemljama našeg regiona (pod tim zemljama u ovom radu podrazumijevamo: Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru)? Kako uspostaviti uspješnu kooperaciju među zemljama koje još nisu riješile određena politička pitanja koja znatno destabilizuju samu nacionalnu ekonomiju, a time i nacionalne ekonomije regije? Da li je to što su nekad bile u istim granicama i funkcionisale kao jedna država za ove zemlje olakšavajuća ili otežavajuća činjenica kooperacija? Koji nivo kooperacije je dostignut do sada, u kojim sektorima i kakva je perspektiva te kooperacije u našem regionu? Odgovore na ova pitanja pokušaćemo da damo u ovom radu.

2. Regionalna kooperacija – ključna odrednica nadnacionalnog regionalizma

Mala predvidivost turbulencija u savremenom okruženju i nemogućnost spoznaje njihove prirode prije nego se dogode tjeraju privredne subjekte na „prinudnu“ kooperaciju. Međutim, kooperacija, bila ona „prinudna“ ili ne, ima svoja ograničenja i nedostatke. Korijen tih nedostataka je u različitoj strukturi privrednih subjekata. Pa za neke privredene subjekte kooperacija označava samo mala prilagođavanja, a za neke privredne subjekte cio set organizacionih i poslovnih promjena.


Ono što empirija preporučuje jeste da kooperacija na regionalnom nivou može biti veoma efikasna ako bude vođena valjanom regionalnom regulativom. Kooperacija na globalnom, regionalnom, nacionalnom i lokalnom nivou uvijek je vođena motivom da oni koji kooperiraju budu u boljem položaju nego prije kooperacije. Dostići bolji poslovni položaj na svjetskom tržištu danas znači biti konkurentan. Stoga je konkurentnost jedan od osnovnih motiva kooperacije poslovnih subjekata u savremenim ekonomijama.

Proces kooperacije jeste složen proces. Ovaj proces se zavisno od zemlje do zemlje odvija u nekoliko faza. Generalno, ovaj proces se može posmatrati kroz četiri faze. Međutim, u konkretnim situacijama regionalnog kooperiranja broj faza biva manji ili veći zavisno od stepena kohezije među regionima koji ulaze u proces kooperacije.

Slika 1. Faze procesa regionalne kooperacije

Izvor: Redžić, H.: Unapređenje konkurentnosti putem regionalne saradnje, Proceedings of the Business Development Conference 2009 Zenica (Year 2, Vol. 1), str. 362

Generalno gledano, regionalno kooperiranje se odvija kroz sljedeće faze: (Redžić, H., 2009., str. 362.)

1. Faza identifikovanja mogućnosti regionalne kooperacije. U ovoj fazi se identifikuju realne mogućnosti kooperacije. Mogućnosti se mogu identifikovati u različitim sektorima, kako ekonomskim tako i neekonomskim. Međutim, empirija pokazuje da su najuspješnije regionalne kooperacije bazirane na ekonomskim motivima. Međutim, događa se kasnije da se date kooperacije unaprijede na više nivoe, pa se nekad dođe i do faze političkih regiona (primjer EU).

2. Faza ocjene mogućnosti regionalne kooperacije. Osnovni kriterijum ove ocjene jeste kriterijum buduće korisnosti za region koji ulazi u proces kooperacije. Najčešće korišćen alat za ocjenu ispunjenosti ovog kriterijuma jeste cost/benefit analiza.

3. Početna faza procesa kooperacije. Najranjivija faza procesa regionalne kooperacije je upravo ova faza. Faza preliminarnog kooperiranja može pokazati kod određenih regiona sa određenim strukturnim karakteristikama početne negativne efekte. To se najčešće dešava kod regiona u kojima se subjekti kooperacije razlikuju po geografskoj veličini, ekonomskoj snazi, stabilnosti regulacionog sistema itd. U tom slučaju se od subjekta koji je geografski manji, ekonomski slabiji i regulaciono manje stabilan zahtijeva set promjena na koje dati privredni ili neprivredni subjekt često nije spreman. Međutim, kod ovakvih slučajeva potrebana je aktivna politička kontrola procesa regionalne kooperacije da bi proces prošao kroz ovu fazu i dostigao nivo kada su koristi od ovog procesa veće od troškova koje donosi ovaj proces.

1. IDENTIFIKOVANJE MOGUĆNOSTI

2. OCJENA MOGUĆNOSTI

3. PRELIMINARNO KOOPERIRANJE

4. UNAPREĐENJE VERSUS

OBUSTAVLJANJE


4. Unapređenje ili obustavljanje procesa kooperacije. Kada se prođe prethodna faza i proces kooperacije pokaže svoje pozitivne efekte, potrebno je dati proces unaprijediti. Ta unapređenja se najčešće odnose na političku i pravnu harmonizaciju među regionima koji kooperiraju. Međutim, kada se dođe do ovog nivoa regionalne kooperacije, mogući su negativni efekti koji potiču prije svega iz aktivnosti koje su usmjerene na političku i pravnu harmonizaciju. Ove aktivnosti često bivaju uzrok da se proces regionalne kooperacije potpuno obustavi. Uzrok toga treba tražiti u tradiciji na kojoj je zasnovan pravni sistem jednog i drugog subjekta regionalne kooperacije, a činjenica je da se čovječanstvo teško odriče tradicije, pa makar ona i bila štetna za njega.

3. Regionalne nejednakosti – prepreka unapređenju konkurentnosti (primjer EU)

Postoje znatne regionalne razlike u dostignutom nivou ekonomske razvijenosti unutar Evropske unije. Razlozi za postojanje razlika u dohotku su mnogostruki: periferni položaj pojedinih država, odnosno regiona, hroničan nedostatak investicionog kapitala, nerazvijena infrastruktura u pojedinim dijelovima Unije, nizak nivo kvalifikacije stanovništva, neadekvatna privredna struktura itd. Tokom posljednjih decenija prethodnog vijeka, uz probleme regionalne zaostalosti, u okviru EU su do izražaja došli mnogi problemi u regionima koji su ranije spadali u privredno razvijene, a koji su morali da prođu kroz proces prestrukturiranja industrija na zalasku, poput proizvodnje uglja, čelika, brodogradnje, tekstila itd. „U oblasti EU koje su ugrožene propadanjem industrije spadaju, pre svega, stari industrijski regioni u Velikoj Britaniji, severnoj Francuskoj, severnoj Španiji i Belgiji, primorski regioni severne Italije, pojedini regioni u zapadanoj Nemačkoj, i veliki delovi novih nemačkih saveznih pokrajina.“ (Bајdеnfеld, V., Vеsеls, V. 2003, str. 298)

Proces integracije koji je bio decidno apostrofiran Ugovorom o osnivanju zajedničkog evropskog tržišta iz 1957. godine neznatno je uticao na smanjivanje ekonomskih i socijalnih disproporcija na ovom prostoru. Kao i u mnogim drugim situacijama, centralni regioni su imali daleko veće koristi u odnosu na regione sa periferije. „Stvaranjem carinske unije i intenziviranjem podele rada unutar Zajednice, koja je iz toga proizišla, uz ovo je bio povezan i znatan pritisak prilagođavanja nacionalnih privreda, koji je posebno pogodio industrijske regione sa jednostranim industrijskim usmerenjem. Potreba da se ublaži pritisak prilagođavanja privredne integracije na radnike i na posebno ugrožene privredne oblasti, s jedne strane, bila je rano uočena. Već je Rimskim ugovorom utvrđeno da treba suzbijati negativne posljedice integracije u socijalnoj oblasti i u poljoprivredi. Potreba za specifično regionalnim političkim instrumentima povećala se u toku proširivanja Evropske zajednice na Dansku, Irsku i Veliku Britaniju (1973), i konačno, 1975. godine dovela do regionalno-političkog angažovanja EZ. Da bi se na regionalno-političkom planu, uz uvođenje kontrole konkurencije, postupilo u duhu Zajednice, bilo je potrebno da prestane „konkurencija za pomoć“ među oblastima kojima se pruža pomoć.“( Bајdеnfеld, V., Vеsеls, V. 2003, str. 298)

Najnovijim, šеstim proširenjem Evropske unije, rеаlizоvаnim 1. 01. 2007. gоdinе, razlike u prоsjеčnоm nivоu ekonomske razvijenosti pojedinih regiona su povećane. Pоdаci u tаbеlаmа 2. i 3. su dаti nа оsnоvu vеličinе brutо dоmаćеg prоizvоdа pо stаnоvniku kојi је mjеrеn kupоvnоm mоći vаlutе.


Tаbеlа 2. Nајrаzviјеniјi rеgiоni ЕU27 u 2005, ЕU27=100%

Rаng Nаziv rеgiоnа % 1 Unutrаšnji Lоndоn (Vеlikа Britаniја) 303 2. Luksеmburg (Luksеmburg) 264 3. Brisеl (Bеlgiја) 241 4. Hаmburg (Njеmаčkа) 202 5. Bеč (Аustriја) 178 6. II dе Frаncе (Frаncuskа) 173 7. Stоkhоlm (Švеdskа) 172 8. Bеrkšајr i Оksfоrdšајr (V. Britаniја) 168 9. Gоrnji Bајеrn (Njеmаčkа) 166 10. Grоningеn (Hоlаndiја) 164

Izvоr: Еurоstаt

U dеsеt privrеdnо nајrаzviјеniјih rеgiоnаlnih cjеlinа u оkviru Еvrоpskе uniје pо dvа su iz Vеlikе Britаniје i Njеmаčkе, а pоtоm slijеdi Luksеmburg kојi prеdstаvljа јеdnu tеritоriјаlnu јеdinicu, kао i pо јеdаn rеgiоn iz Bеlgiје, Аustriје, Frаncuskе, Švеdskе i Hоlаndiје.

Tаbеlа 3. Nајnеrаzviјеniјi rеgiоni ЕU27 u 2005, ЕU27=100%

Rаng Nаziv rеgiоnа % 1 Sjеvеr i Istоk (Rumuniја) 24 2. Sjеvеrоzаpаdni (Bugаrskа) 27 3. Јužni i Cеntrаlni (Bugаrskа) 27 4. Sjеvеrni i Cеntrаlni (Bugаrskа) 28 5. Sjеvеrоzаpаdnа Оltеniа (Rumuniја) 29 6. Јug-Muntеniа (Rumuniја) 29 7. Sjеvеrоistоčni (Bugаrskа) 31 8. Јug i Istоk (Rumuniја) 31 9. Јugоistоčni (Bugаrskа) 33 10. Sjеvеr-Zаpаd (Rumuniја) 34

Izvоr: Еurоstаt

Kоncеntrаciја еkоnоmski nајnеrаzviјеniјih rеgiоnа Еvrоpskе uniје је vrlо izrаžеnа. U dеsеt privrеdnо nајzаоstаliјih rеgiоnа, pо pеt sе nаlаzе u Rumuniјi i Bugаrskој, оdnоsnо u dvijе zеmljе kоје su pоstаlе člаnicе ЕU nаkоn šеstоg prоširеnjа 1. 01. 2007. gоdinе.

4. Preduslovi uspješne implementacije strategije regionalne kooperacije na Zapadnom Balkanu

Nakon što zemlja uspostavi dugoročnu političku stabilnost stvorila je uslove za uspješnu regulaciju ekonomskih i finansijskih tokova, kao najvažniji segment regulacije koji direktno tangira privredni sistem jedne zemlje. Privrede koje međusobno kooperiraju moraju pristupiti harmonizaciji regulative koja se odnosi na ekonomske i finansijske tokove. Ta harmonizacija ne može i ne treba biti apsolutna, ali treba biti takva da doprinosi unapređenju procesa regionalne kooperacije.

Zemlje koje u radu analiziramo bile su nekada dio jednog političkog i pravnog sistema. Ovo na prvi pogled može izgledati kao prednost kada je u pitanju regulacija. Međutim, kada se problem postavi na drugačiji način, primijetićemo da to može biti i nedostatak. Naime, radi se o tome da ove zemlje određenu regulativu koja je važila za vrijeme bivše političke tvorevine u kojoj su bile smatraju nepoželjnom i neefikasnom. Tim redoslijedom svaka buduća harmonizacija regulative među zemljama


od određenih političkih faktora u zemljama ovog regiona može biti tretirana kao pokušaj ponovnog stvaranja slične političke tvorevine. Međutim, takvo stanje ne bi smjelo da bude afirmisano u ovim zemljama da bi se zemlje što prije uključile u globalni sistem privređivanja s tim da stalno unapređuju svoju konkurentnost.

I pored negativnog pogleda na to da su ove zemlje nekada imale zajedničku regulativu, opravdano je reći da to nije nedostatak i ograničavajući faktor, već prednost i podsticajni faktor. To se prije svega odnosi na regulativu koja se odnosi na privredne i finansijske tokove.

Valjana regulativa je također jedan od preduslova uspješne regionalne kooperacije koja će dovesti do poboljšanja kako mikro tako i makro konkurentnosti. Regulativom bi date zemlje trebalo da podstiču kako saradnju na makro nivou, tako i saradnju na mikro nivou. Posebno je važno podsticati saradnju na mikro nivou, zbog jednostavnosti i brzine njenog uspostavljanja.

Regulacijom podstaknuta regionalna kooperacija nije garant uspjeha procesa regionalne kooperacije, ali jeste njegov preduslov. Zato bi ove zemlje morale pokrenuti ozbiljne akcije da se ova kooperacija uspješno uspostavi i da se na taj način pospješi proces integracija u EU. (Redžić, H., 2009., str. 368.)

Ovakvom strategijom regionalne kooperacije formirao bi se jedan stabilan region koji bi dodatno privukao strana ulaganja i time doprinio ekonomskom napretku svih zemalja regiona. Međutim, da bi se takvo nešto dogodilo, potrebno je pažljivo implementirati svaku aktivnost usmjerenu na podsticanje ovog procesa.

Slika globalne konkurentnosti je pretrpjela dosta izmjena tokom posljednjeg vijeka, a naročito u posljednje dvije decenije.( Dahlman, C., 2007., str. 27) Za razliku od ranih devedesetih godina prošlog vijeka, informaciono-komunikacione tehnologije su danas od daleko većeg značaja za inovacije i tehnološku konkurentost (Fagerberg, J., Srholec, M., Knell, M., 2005. str. 9) Tako je, na primjer, Japanska privreda kopiranjem tehnologija razvijenih na Zapadu dugo ostvarivala visoke stope rasta, da bi ranih 90-ih «iskusila» recesiju od koje se nije u potpunosti oporavila. Američki GDP je u posljednjih pet godina XX vijeka rastao po prosječnoj stopi od 5% godišnje, što se, uglavnom, pripisuje investiranju u informacione tehnologije, ali se tretira i kao posljedica organizacionih promjena koje su uslijedile. EU (nezavisno da li je posmatramo kao EU-15 ili EU-25, a tim gore ako je riječ o EU-27) je postepeno gubila svoj udio u globalnom GDP, a jedini region koji je pokazao kontinuiran porast je Istočna Azija (koja uspjeh duguje različitim strategijama tehnološkog razvoja). (Manić, S., 2008., str. 22)

I pored ovakvih promjena i tendencija na globalnom nivou, u našem regionu je došlo do dezintegracije jedne političke tvorevine koja za svog vremena postojonja nije uspjela da prožme svoju postojanost ekonomskim motivima. Nekada država, a sada se može posmatrati samo kao jedan teorijski region. Međutim, globalne tendencije i nužna ekonomska integracija u ekonomske regione da bi se opstalo na globalnom tržištu ponovo u ovom regionu donosi ideje o međusobnoj kooperaciji. Kooperacija u ovom regionu prožeta je preprekama i prinudama. Prepreke predstavljaju stari problemi koje je ostavio raspad bivše države, a prinudu predstavlja neminovnost uključivanja u globalne procese. Međutim, svaka od ovih zemalja pojedinačno (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Crna Gora i Srbija) nespremna je da sama uđe u ove procese. Integracija u EU je jedini način da se efikasno i uz najmanje troškove uđe u spomenute globalne procese, a da se u regionu zadrži ekonomska stabilnost. Međutim, ova integracija zahtijeva od spomenutih država da čvršće regionalno sarađuju i da afirmišu međusobnu saradnju, a ne protekcionizam i autarhičnost, jer takvo nešto šteti samoj državi koja takvu politiku provodi.

Prema nizu izvještaja The Global Competitiveness Report 2009-2012 glavni problem za poslovanje u zemljama koje čine ovaj region su: korupcija, politička nestabilnost, poreska regulacija, visoke poreske stope, inflacija, kriminal itd.


Postoji, dakle, širok opseg negativnih faktora koji onemogućavaju da se ove zemlje „penju“ ka vrhu na listi globalne konkurentnosti. Ovaj region dobija kroz integraciju u EU jedinstvenu šansu da unaprijedi svoju konkurentnost. Međutim, preduslov integracija u EU je prethodna međusobna kooperacija na nivou ovih zemalja.

Da bi se regionalna kooperacija odvijala kao jedan uspješan i stabilan proces, potrebno je da se prethodno stvore uslovi za valjano odvijanje tog procesa. Na nivou našeg regiona (u ovom radu smo pretpostavili da taj region čine sljedeće zemlje: Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Makedonija i Crna Gora) osnovni problem za otpočinjanje uspješnog procesa regionalne kooperacije koji bi rezultirao većim nivoom globalne konkurentnosti jeste politička stabilnost.

Značaj koji politički faktori imaju za funkcionisanje ekonomskog sistema, naročito, za makroekonomsku nestabilnost, dospio je u žižu interesovanja ekonomske analize tokom XX vijeka. Kejnsova teorija i kejnzijanska ekonomija su i u ovom slučaju odigrale ključnu ulogu svojim zahtjevom

za aktivnim djelovanjem države u ekonomskoj sferi. Uprkos elitističkom stavu Kejnsa o dobronamjernosti kreatora ekonomske politike kojim se pretpostavlja da njihove ekonomske odluke uvijek idu u pravcu ostvarivanja ekonomske stabilnosti i prosperiteta, u skladu sa interesima društva, nova ekonomska politika koju je kejnzijanizam promovisao, otvorila je pitanje stvarnih motiva kreatora ekonomske politike, uključujući njihove stranačke i oportunističke ciljeve. (Redžić, H., 2009., str. 367.)

Tabela 4. Politički problemi zemalja Zapadnog Balkana

ZEMLJA POLITIČKI PROBLEM Hrvatska Teritorijalno uređenje - spor sa Slovenijom

Bosna i Hercegovina Ustavno uređenje Srbija Teritorijalno uređenje - nezavisnost Kosova

Makedonija Problem sa Grčkom – ime zemlje Crna Gora Međunarodni "kredibilitet" vlade

Politička stabilnost nije jedini uslov uspješne regionalne kooperacije, ali jeste osnovni i bazični uslov i sve dok politički problemi dominiraju na vrhu liste prioriteta u ovim zemljama ne postoji mogućnost da se otpočne uspješan proces regionalne kooperacije. Svaka od navedenih zemalja ima svoje unutrašnje političke probleme koji destabilizuju samu zemlju i negativno utiču na privredu. Spomenuta unutrašnja destabilizacija se prenosi na region. Naime, Hrvatska je imala političkih problema sa Slovenijom, Bosna i Hercegovina ima pred sobom ustavno uređivanje zemlje, Srbija ima političke probleme sa Kosovom, Makedonija još uvijek ima političke probleme u vezi sa svojim imenom, dok je Crna Gora u tom pogledu nešto stabilnija, ali ni ona nije izuzeta od ovog svojstva, a to se ogleda u nedovoljnom kredibilitetu vlade i njenih institucija.

Na prvi pogled ovi problemi se ne odražavju na poslovanje u ovim zemljama, međutim, ovakvi signali političke nestabilnosti su uzrok nedolaska stranih direktnih investicija u navedene zemlje u većem obimu od postojećeg. Zemlje zarad privredne stabilnosti moraju što prije riješiti ove političke probleme na najbolji mogući način.

5. ZAKLJUČAK

Regionalna kooperacija otvara vrata novoj ekonomiji za region u kome se ona odvija. Uspostavljanjem novih ekonomskih uslova dolazi do reformisanja tržišta regiona, njegovog dodatnog otvaranja i na taj način se privlače strana ulaganja. Kooperacija unutar regiona i regiona sa eksternim okruženjem omogućava privrednim subjektima iz regiona da se uspješnije uključe u globalni sistem privređivanja.


Također, takvi procesi kooperacije bivaju podsticaj unapređenju konkurentnosti cijelog regiona, zemalja koje ga čine i privrednih subjekata koji u njemu posluju.

Unapređenjem konkuretnosti region privlači strana ulaganja. Konkurencija stranih i domaćih subjekata dodatno podstiče konkurentnost. Sve ovo je uz prethodno spomenuta i analizirana dva uslova, a to su: politička stabilnost i efikasna regulativa.

Na prostoru bivše Jugoslavije može se formirati region koji bi pospješio ekonomske aktivnosti svih zemlja koje ga čine, a time i ubrzao proces integracija zemlje u politički stabilniji i efikasnije regulisan region EU.

IMPROVING COMPETITIVENESS OF COUNTRIES WITH REGIONAL COOPERATION STRATEGY

ABSTRACT

Regional policy in modern societies has become a legitimate way to overcome the problem of economic inequality. Given that this problem is very pronounced in developing countries, their governments often implement this policy in order to achieve at least a minimum of economic equality. Especially formal regionalization examples of specific interest are applied in different countries from the Western Balkans. The fact is that this policy is implemented in a simple and formal way without economic justification. That problem has most visible contributions to current economic situation in our region. Lack of local uniform or compatible regional policy causes more difficulties in overcoming the economic crisis. Distinct regional economic policy has helped many countries to minimize the negative effects of the economic crisis. The EU region is still facing economic difficulties of some countries, particularly in the monetary field. However, the crisis has not spared real sector, this is particularly true in the Western Balkans. The last decade of the twentieth century was marked by political and economic crises. It was expected that the new century and the first decade will be marked by its economic prosperity, but that did not happen. The reason is not only the last global economic crisis, but may be also related to regional economic policy, as the one before the wave of global economic crisis, and during the economic crisis. In this paper, we enquired the key inefficiencies of the regionalization process in the example of the EU and the Western Balkans.

Keywords: regionalization, regional development, economic equality

LITERATURA

1. Bergs, R., 2001. „EU regional and cohesion policy and economic integration of th accession countries“.

2. Bајdеnfеld, V. Vеsеls, V. 2003. „Еvrоpа оd A do Š – priručnik zа еvrоpsku intеgrаciјu“, Fоndаciја Kоnrаd Аdеnаuеr, Bеоgrаd.

3. Dahlman, C. (2007): 'Technology, globalization, and international competitiveness: Challenges for developing countries': UN (2007), Industrial Development for the 21 st Century: Sustainable Development Perspectives, Department of Economic and Social Affairs, United Nations, New York,

4. Fagerberg, J., Srholec, M. and Knell, M. (2005): ‘The Competitiveness of Nations’, paper presented at the DRUID Tenth Anniversary Summer Conference, Aalborg, Denmark, June 2005


5. Manić, S. (2008), Zašto nam je potreban novi indikator konkurentnosti?, Ekonomske teme XLVI - 2, Ekonomski fakultet

6. Narodna banka Srbije, http://www.nbs.rs/export/internet/cirilica/

7. Praščević, A.(2002): Uticaj političkih faktora na makroekonomsku nestabilnost – šta nas uče parlamentarne demokratije?, Ekonomski anali, br. 153-4., Ekonomski fakultet, Beograd

8. Prоkоpiјеvić, M., 2009. „Еvrоpskа uniја – uvоd“, Službеni glаsnik, Bеоgrаd.

9. Redžić, H.: Unapređenje konkurentnosti putem regionalne saradnje,Proceedings of the Business Development Conference 2009 Zenica (Year 2, Vol. 1), str. 362

10. Republički zavod za statistiku Republike Srbije, http://webrzs.stat.gov.rs/axd/index.php

11. Sala-i-Martin, X., The Global Competitiveness Report 2009-2010, World Economic Forum

12. Stаnčеtić, V. 2009. „Rеgiоn kао rаzvојnа pеrspеktivа u Еvrоpskiј uniјi“, Službеni glаsnik, Bеоgrаd.

13. Јоvаnоvić, M., 2006. „Еvrоpskа еkоnоmskа intеgrаciја“, Еkоnоmski fаkultеt, Bеоgrаd.





OBJAVLJIVANJE OVOG ZBORNIKA RADOVA SU POMOGLI:

Federalno ministarstvo razvoja, obrta i poduzetništva Ministarstvo za privredu ZDK Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke

ITC Zenica d.o.o. BH Telecom d.d.

Razvojna banka Federacije BiH